rat i rat

1

LÁSZLÓ KRASZNAHORKAI Rat i rat

Háború es háború, 1999.

Oceanmore Zagreb, 2014

2

I

Poput kuće u plamenu

II

Svečano raspoloţenje

III  Već je i cijela Kreta IV Stvar u Kölnu  V

Na putu prema prema Veneciji

 VI

Moţete ih izvesti

 VII Neće ponijeti ništa  VIII Bili su u Americi

3

 Žalosna su nebesa.

I. POPUT KUĆE U PLAMENU

1. Više mi nije važno što ću umrijeti , rekao je Korin i nakon duge tišine pokazao prema obliţnjem poplavljenom rudarskom oknu: - Jesu li ono labudovi? 

2.

Na sredini ţeljezničkog nathodnika opkolilo ga  je sedmero djece, u polukrugu, čučeći, gotovo ga pritisnuvši uz ogradu, baš kao prije pola sata kad su ga bili napali da ga orobe, točno tako, samo što ga sad više nitko nije pokušavao ni napasti ni orobiti, jer je postalo očito da se zbog nepredvidivih posljedica takve kao što je on napasti i orobiti moţe, ali se ne isplati, jer po svemu sudeći on zaista nema ništa, a ono što ima to je nesaglediv teret, tako da kad se ovaj, Korin, u odreĎenoj točki svojeg nesuvislog, razmahanog, ali po njima “inače ubitačno dosadnog” monologa polako srušio, i to otprilike u onoj točki gdje je počeo pričati o gubitku  vlastite glave, nisu ustali, nisu ga ostavili ondje kao budalu, nego su ostali onako kako su se i zatekli, radi onoga zašto su došli, u polukrugu, čučeći, nepomični, jer se u meĎuvremenu smračilo, jer im je tama koja je padala u industrijskoj tišini sumraka oduzela moć govora, i jer je upravo to  ukipljeno, nijemo stanje i inače najdublje izraţavalo njihovu pozornost, kojoj je, nakon što se Korin iz nje izvukao, preostao tek jedan predmet: tračnice ispod njih.

3.

Nitko od njega nije traţio da govori, htjeli su da im da novac, no unatoč tomu on im ga nije dao, već je rekao da ga nema i govorio, isprva zapinjući, poslije tečnije, naposljetku nezaustavljivo, ali govorio je, sasvim očito zato što se prestrašio očiju sedmero djece, ili kako je poslije i sam ustvrdio: jer mu se ţeludac stisnuo od straha, a kad se njemu, rekao  je, ţeludac počne stiskati od straha, po svaku cijenu mora početi govoriti, a kako strah nije jenjavao jer je bilo neizvjesno  jesu li naoruţani, sve se dublje uvaljivao u priču, odnosno,  uvaljivao se sve dublje nastojeći im ispričati sve, napokon nekomu ispričati sve, jer otkako je u tajnosti - i to u posljednji tren! - krenuo na, kako ga je nazvao “veliko putovanje”, otada ni s kim nije bio razmijenio ni riječi, ni jedne jedine riječi, smatrajući to preopasnim, a nije baš imao ni s kim, jer se putem nije baš imao prilike susresti s nekim bezaz lenim ili s nekim koga se ne bi morao kloniti, naime njemu nitko nije bio dovoljno bezazlen i svakoga se morao kloniti, jer on, rekao je to još na početku , u svakome vidi nekoga tko je izravno ili iz pozadine povezan s njegovim progoniteljima, nekoga tko je u bliţoj ili daljoj ali svakako u vezi s onima koji po njemu znaju za svaki njegov korak, samo što je on brţi, govorio je poslije, uvijek je “barem za pola dana” brţi od njih, meĎutim cijena njegovih trkačkih pobjeda po vremenima i mjestima bila je: ni s kim ni riječi, samo sad, iz straha, pod prirodnim pritiskom straha, pribliţavajući se sve vaţnijim područjima svojega ţivota, pruţao im je tako sve intimniji i sve dublji uvid da ih time potkupi, da ih privoli na svoju stranu, da iz napadača jednostavno ispere napadača i da pridobije sve sedmero: jer nije ovdje riječ tek o pukoj predaji, već o predaji kojom je pretekao napadače.

4. U zraku se osjećao miris katrana, teţak, prodoran, gust miris katrana kojemu nije pripomogao ni jak vjetar, vjetar koji ih je inače već bio propuhao do kosti i koji je miris samo šibnuo uvis i vrtio ukrug ne uspijevajući ga promijeniti, te je ta ko u čitavu kraju, na kilometre, a pogotovo tu - izmeĎu čvorišta tračnica koje su se pristiţući s istoka poput bridova lepeze ovdje odmah i razilazile, i ranţirnog kolodvora Rákosrendező koji se nazirao u pozadini - zrak bio takav, po katranu, zrak za koji je bilo nemoguće odrediti što je sve još osim mirisa nataloţene čaĎe i dima, stotina tisuća ţeljezničkih kompozicija koje su ovuda protutnjale, prljavih pragova, tucanika i čeličnih šina u sebi sadrţavao, a sadrţavao je nedvojbeno više od toga, neke druge, skrivenije elemente koji se riječima mogu tek naznačiti ili ih je čak sasvim nemoguće imenovati, meĎu njima zacijelo i onaj ogroman teret ljudske uzaludnosti koji su, promatrano odavde, s visine nathodnika, u onim stotinama tisuća ţeljezničkih kompozicija ovamo dopremili u zastrašujuću nesvrhovitost zdruţeni milijuni emetičnih volja, kao što ga je zasigurno natapao i onaj lebdeći duh pustoši, napuštenosti, sablasnoga tvorničkog mrtvila, duh koji se desetljećima poput brave polako spuštao na taj kraj, kraj u kojem se Korin pokušavao smjestiti, on, koji je u svojemu bijegu samo htio neprimjetno, brzo, nečujno - prijeći na drugu stranu kako bi nastavio svoj put prema pretpostavljenom središtu grada, a sad se takoreći morao namjestiti u ovoj vjetrovitoj, hladnoj točki svijeta, uhvatiti se za, iz razine oka znakovite ali inače, naravno, nasumične pojedinosti - ogradu, rubnik nogostupa, asfalt, metal - ne bi li se tako ţeljeznički nathodnik, tu, nekoliko stotina metara od ulaza u ranţirni kolodvor Rákosrendező, iz nepostojećeg komada svijeta prometnuo u postojeći komad svijeta, u jednu od vaţnijih početnih postaja njegova novoga ţivota ili amoka, kako je to sam poslije formulirao; obični nathodnik preko kojega bi inače, da ga nisu zadrţali, bez razmišljanja prešao.

5.

Počelo je iznenada, bez na jave, predosjećaja, pripreme, zaleta, u jednom ga je trenutku točno na četrdeset četvrti roĎendan pogodila spoznaja na uţasno bolan način, točno onako, rekao je, kako ga je maloprije pogodilo ono sedmero djece, tu na sredini nathodnika, jednako neočekivano i nepredvidivo, sjedio je na obali rijeke, jer nije imao volje otići kući u prazan stan baš na roĎendan, tamo gdje je i inače ponekad znao sjediti, sjedio je tako, i stvarno ga je iznenada snašlo, pričao je, da Boţe mili!, ništa mu nije jasno, ajme, nema pojma ni o čemu, Isuse, ne shvaća svijet, a prepao se već i od toga što se čitava stvar u njemu oblikuje na taj način, na nivou općega mjesta, banalnosti, mučne naivnosti, ali upravo se o tome i radilo, kaţe, najednom se kao četrdesetčetverogodišnjak osjetio strašno glupim, kao isprazna, teška budala uzevši u obzir kako je četrdeset četiri godine shvaćao svijet, dok zapravo, uvidio je tada tamo pokraj rijeke, ne da ga nije shvaćao, nego mu ama baš ništa nije bilo jasno, dok je najgore od svega bilo to što je četrdeset četiri godine mislio da mu je jasno, kad ono nije, to je bilo ono najgore te roĎendanske večeri, tamo u samoći pokraj  rijeke, ono najgore, k tomu s tom spoznajom 4

nije došlo do onoga “aha, sad dakle razumijem”, jer time nije stekao novo znanje u zamjenu za staro, već samo neku uţasnu zavrzlamu, te kad bi poslije počeo misliti o svijetu - a one se večeri uţasno duboko zamislio nad svijetom - mučio se da ga shvati, no nije išlo, zavrzlama je postajala sve nesagledivijom, imao je osjećaj da je uprav o ta zavrzlama smisao svijeta čijim razumijevanjem toliko razbija glavu, da je dakle svijet istovjetan s vlastitom zamršenošću, do toga je bio došao i nije se predao kad je nekoliko dana poslije primijetio da mu se s glavom nešto počelo dogaĎati.

6. Tada je već godinama ţivio sam, pričao je sedmorici dječaka i sam čučeći leĎa pritisnutih o ogradu nathodnika na fijučućem studenačkom vjetru, sam, rekao je, jer mu je brak zbog slučaja Hermes već prije bio propao (rukom je dao znak da će naknadno ispričati što se tada zbilo), nakon čega ga je “jedna vruća ljubav toliko oprţila” da je rekao nikad više, ţenama se nikad više neće ni pribliţiti, što naravno nije značilo potpunu izolaciju, jer, gledao je Korin dječake, uvijek bi se našle ţene za povremene teške noći, a i samo u osnovi sam, jer naravno, zbog rada u arhivu bio je u poslovnim odnosima, zbog susjeda u susjedskim odnosima, zbog uličnog prometovanja u uličnim odnosima, zbog odlazaka u kupovinu i krčme u kupovinskim i krčmarskim odnosima s različitim ljudima, i da ne nabraja, uglavnom, kaţe, kad se sad na to osvrne, ostao je u blizini velikog broja ljudi, čak i u najudaljenijem dijelu te blizine prilično velikog broja, sve dok se i ovi nis u od njega udaljili, uglavnom od onoga trenutka kad je u arhivu, na stubištu, na ulici, tijekom kupovine ili u krčmi malo-pomalo  bio primoran priznati da smatra kako će naţalost izgubiti glavu, jer kad su shvatili da on  to ne misli slikovito, u prenesenom značenju, nego zaista onako kako kaţe, to jest da će naţalost, po svoj prilici ostati skraćen za glavu, projurili su pokraj njega kao da bjeţe iz kuće u plamenu, tada je sve oko njega u trenutku nestalo, a on je ondje stajao poput kuće u plamenu, a počeli su time što su ga ignorirali i ne bi mu se obraćali u arhivu, nastavili su tako što mu ne bi odzdravili i ne  bi jeli s njim za istim stolom, sve dok ga naposljetku, kad bi ga ugledali na ulici, nisu počeli izbjegavati, shvaćate?, upitao je Korin sedmoricu dječaka, izbjegavali su ga na ulici, to ga je pogodilo najviše od svega, dodao je, više i od onoga što mu je zadesilo vratne kralješke, budući da je, rekao je, upravo u ovom stanju imao najveću potrebu za suosjećanjem, i vidjelo se na njemu da bi najradije nastavio priču do najsitnijeg mogućeg detalja, jednako kao što se i na sedmorici dječaka vidjelo da im uzalud govori jer njih sedmorica ionako ni na što ne bi odgovorila, cijela ih priča nije ni zanimala, pogotovo od dijela kad je “tip krenuo o gubitku glave”, kako su poslije prepričavali drugima, tu im je, kaţu, bilo “dosta”, pogledali su se, najstariji je u znak dogovora kimnuo ostalima, što je značilo nešto poput “pustimo, ne isplati se”, nakon čega su samo nastavili čučati bez riječi promatrajući čvorište tračnica, te bi katkad, kad bi pod njima protutnjio koji teretnjak , netko od njih zapitao koliko još, na što bi uvijek isti onaj, plavokosi pokraj najstarijeg, pogledao na sat i rekao da će javiti kad doĎe  vrijeme, a dotad neka budu kuš.

7. Da je Korin znao da je odluka, i to baš ta, pala, da je primijetio to kimanje, tada naravno ništa ne bi bilo kao što je bilo, meĎutim kako nije primijetio, nije ni znao, i bilo je očito da u sebi stvari tumači sasvim drugačije nego kakve su doista bile, njega je cijela ta situacija - to čučanje na vjetru meĎu tom djecom - sve više uznemira vala, pogotovo stoga što se ništa nije dogaĎalo i što nije izlazilo na vidjelo što zapravo ţele, i ţele li uopće išta, morao je naći objašnjenje zašto ga ne puštaju , ili zašto ga ne ostave kad ih je već uvjerio da nema novca i da je sve ovo suvišno, bilo je potrebno objašnjenje koje je on bio i pronašao samo što iz perspektive sedmorice dječaka ono nije bilo pravo, jer za njega, koji je točno znao koliko mu je novca ušiveno u lijevo krilo kaputa, ta nepomičnost, ta nijemost, to što ništa ne poduzimaju i što se ništa ne dogaĎa, sve je to dobivalo sve više na vaţnosti i sve ga je više zastrašivalo, umjesto da osobno svemu tomu prida manje značenje i bude smireniji, stoga bi, unatoč tomu što se u prvoj polovici svakoga trenutka spremao da skoči i pobjegne, na kraju svakog od tih trenutaka ipak ostajao, kao netko tko upravo to i ţeli, i pričao, kao netko tko je tek počeo, to jest istovremeno je bio spreman i na bijeg i na ostanak, ali se uvijek odlučivao za ostanak, iz straha, naravno, više im puta priopćivši koliko mu je drago što će ga u tom krugu od najvećeg povjerenja u koji je dospio napokon saslušati, gdje ima toliko toga reći, štoviše, gdje ima nevjerojatno mnogo toga reći, jer to je, kaţe, kad bolje razmisli, u najuţem smislu riječi zaista nevjerojatn o, sve to što mora ispričati da bi stvari postale jasne: u srijedu, odnosno ne zna sad baš točno kad, ali prije otprilike trideset-četrdeset sati, došao je sudbonosni dan kad je shvatio da mora krenuti na zaista “veliko putovanje”, dan kad je shvatio da sv e, od Hermesa do samoće, za njega vodi u jednome smjeru, kad je shvatio da zapravo već jest na putu jer se sve već posloţilo i jer je sve već propalo, odnosno da se  prije njega sve već posloţilo, a da je poslije njega sve već propalo, kako to, govorio je K orin, u slučaju takvih “velikih putovanja” prema redu stvari izgleda obično i biva.

8. Rasvjeta je gorjela samo iznad uzlaznih i silaznih stuba, bacajući svjetlo pod stalnim udarima vjetra u obliku dvaju divljih, nakostriješenih stogova izmeĎu kojih su na nekih tridesetak metara sve preostale neonske cijevi na nathodniku  bile razbijene, tako da onamo gdje su oni čučali svjetlost uopće nije dopirala; pa ipak, meĎusobno su se nepogrešivo osjećali, kao što su zbog razbijenih neonskih cijevi osjećali i tamnu, ogromnu masu neba, neba koje bi odraz svoje tamne, ogromne, od zvijezda drhtave mase moţda i moglo vidjeti u golemom ţeljezničkom krajoliku koji se pod njima prostirao, da je izmeĎu drhtavih zvijezda i bezbrojnih zagasito crvenih svjetala semafora razasutih meĎu tračnicama bilo ikakve  veze; no nije bilo nikakve veze, jer nije bilo uzajamnog reda i nije bilo uzajamne povezanosti, samo zasebnog reda i zasebne povezanosti i gore i dolje i svuda, jer su šuma zvijezda i šuma semafora slijepo gledale jedna drugu, kao što su i sva  velika načela postojanja bila slijepa jedna na druge, slijepa je bila tama i slijep je bio sjaj, ali slijepa je bila i zemlja i slijepo  je bilo nebo da bi se u izgubljenom pogledu višega nazora stvorila mrtva simetrija prostranosti te unutar nje u sredini, naravno, jedna sitna mrlja: Korin... na nathodniku... i sedmero djece.

9.

Bio je totalni luĎak, pričali su sutradan nekomu u okolici, lik je apsolutno bio totalni luĎak, jednostavno munjena  budala, govorili su, koju smo ipak trebali nek ako dokrajčiti jer s takvima nikad ne znaš hoće li guknuti, ipak je svima vidio lica, dodali su poslije meĎu sobom, moţda je zapamtio kakvu su odjeću, cipele i ostalo imali na sebi to popodne, da, uvidjeli su sutradan, trebali su ga dokrajčiti, samo što na to nitko nije mislio na vrijeme, mirno su visili gore na nathodniku  jer je ispod sve bilo unaprijed uredno pripremljeno, samo su promatrali iznad čvorišta tračnica tamni krajolik, čekali su prvi signal iz daljine za vlak u šest i četrdeset osam pa da se tada brzo sjure do ţeljezničkog nasipa, smjeste iza grmlja i neka započne veselje, dakle nikomu, primijetili su, nikomu nije palo na pamet da bi igra mogla završiti i drugačije, drugačije to jest potpunom pobjedom, premda bi to bio najveći, savršen pogodak, odnosno smrt, zbog čega, naravno, čak i tukac poput ovoga predstavlja nedvosmislenu opasnost jer bi, kaţu, mogao progovoriti, mogao bi sasvim neočekivano u toj svojoj histeriji javiti muriji, a razlog zbog kojega je sve završilo na taj način, i zbog kojega su oni moţda tako razmišljali,  jest taj što ga uopće nisu bili slušali, uopće, inače bi im bilo jasno da im baš on od svih nije predstavljao nikakvu opasnost, s obzirom na to da poslije nije znao ni da se tu uopće išta i dogodilo u šest i četrdeset osam, on je ionako sve više ponirao u 5

strah, a zbog straha u pripovijedanje koje, mora se priznati, već od samoga početka nije imalo nikakvu strukturu, ništa čime bi privukao pozornost, tek ritam i... zasićenost, jer je sve htio ispričati odjednom, jer se i u njemu samom sve što mu se dogodilo, sve što je otkrio nalazilo odjednom, sve što se sklopilo u jedinstvenu cjelinu te srijede ujutro, prije trideset ili četrdeset sati, dvjesto dvadeset kilometara odavde u turističkoj agenciji, baš kad je trebao doći na red i pitati kad polazi prvi vlak iz Budimpešte, i koliko stoji karta, kad je dakle kod blagajne iznenada osjetio da to ovdje ne smije pitati, i da je u istom tom trenutku primijetio nešto u odrazu na reklamnom panou kod blagajne - odnosno dva djelatnika Okruţne psihijatrije prerušena u dva čovjekoljubiva idiota, a zapravo dvije takozvane njegovateljice kojima je iz svake pore isparavala sirova agresivnost - iza svojih leĎa, kod ulaza.

10. Djelatnici Okruţne psihijatrije, rekao je Korin, nikad mu nisu objasnili ono radi čega je počeo onamo zalaziti: kako dakle cijeli taj sustav, od prvoga vratnog kralješka do ligamenta, uopće funkcionira, nisu mu dali objašnjenje, i to zato što nisu ni mogli, jer oni od svega toga ništa nisu razumjeli, jer im je u glavama vladao neopisiv mrak, samo su zabezeknuto gledali, kao telad u šarena vrata, a zatim su se pretvarali kao da je pitanje samo po sebi glupo te time ujedno i znak, opipljiv dokaz njegova ludila, a već i to, pogledali bi se znakovito i lagano kimali glavama, što im uopće dolazi s takvim pitanjem, već i to, je li, dovoljno govori, te bi zatim cijelu stvar nekako odbacili, što je, naravno, za jedinu posljedicu imalo da pitanja na tu temu više nije ni postavljao, nego je, s obzirom na to da je čitav problem u meĎuvremenu i dalje nepokolebljivo nosio na plećima, pokušao sam odgonetnuti što dakle znači taj prvi vratni kralješak i što znači taj ligament, kako dakle izgleda taj kritični spoj, uzdahnuo je Korin, kako je to njegova lubanja samo tako obješena na najviši pršl jen njegove kralješnice, kad bi svojedobno bio samo pomislio na to, govorio je sada, da su dijelovi zatiljne kosti uzglobljeni s prvim vratnim kralješkom, kad bi samo bio pomislio na to da je njegova lubanja ligamentima pričvršćena za kralješnicu i da je to ono što sve to drţi na okupu, od same slike te nutrine, kad bi na to bio pomislio prošli bi ga trnci, a prolaze ga i danas jer je i nakon prilično kratkog ispitivanja i prilično kratkog samopromatranja bilo jasno da je upravo to jedan od najprofinjenijih, najosjetljivijih, najranjivijih i najnezaštićenijih spojeva u sustavu, te stoga upravo u njemu leţi problem, u tom spoju počinje, ustvrdio je, i u tom spoju završava, jer ako liječnici iz rendgenskih snimaka nisu uspjeli iščitati ništa relevantno, što se  i dogodilo, onda za njega, nakon što je donekle već bio prodro do nešto dublje razine ispitivanja i samopromatranja, ni na trenutak nije bilo dvojbe da bol ukazuje na to, na ovu točku spajanja i uzglobljenja, na taj doticaj prvog vratnog kralješka i zatil jne kosti, te je zato samo po sebi razumljivo da svu pozornost treba usmjeriti upravo ovamo, ili na ligamente, tada još nije bio potpuno siguran, no ono u što jest bio siguran, ono što je pouzdano osjećao po bolovima u vratu i leĎima koji su iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec postajali sve jači, bilo je da je proces započeo i da nezaustavljivo napreduje, te sve, činjenično gledano, rekao je, neizbjeţno vodi prema definitivnom slomu odnosa izmeĎu lubanje i kralješnice te naposljetku dakle nimalo figurativno - jer zašto i bi?, pokazivao je Korin na vrat, neće  valjda ova tanka koţica sve to odrţati zajedno?! - gubitku glave.

11. Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet pari tračnica se moglo izbrojiti ondje dolje s vrha nathodnika, a njima sedmorici drugo nije ni preostalo nego da ih broje i da ih pogledom iznova i iznova prate do ţeljezničkog čvorišta, prema tami u kojoj se od crvenih semaforskih svjetala sve tek naziralo, drugo ništa, dok su tako čekali da se vlak u šest i četrdeset osam napokon pojavi u daljini, jer se napetost koja je nakon prijašnje smirenosti iznenada svima bila ispisana na licu više nije odnosila ni na što drugo osim na dolazak vlaka u šest i četrdeset osam, a što se tog seronje tiče, kako su ga nakon prv ih nekoliko pokušaja napokon bili prozvali dok su sutradan iznosili dojmove, početne nade vezane uz njegovo orobljavanje da im minute čekanja još brţe proĎu su se izjalovile već nakon prvih četvrt sata po stješnjavanju u kut, te sve i da su htjeli ne bi se mogli usredotočiti ni na jednu jedinu riječ onog nepresušnog, beskrajnog monologa koji je ovaj tu, u sredini kruga, stiješnjen uz ogradu nezaustavljivo pilio i pilio i pilio, prepričavali su sutradan, a oni su se jednostavno isključili, kaţu, drukčije se to ne bi ni moglo izdrţati, jedino tako, potpuno isključenog mozga, dok bi ga se inače, da su bili uključeni, dodali su, bili riješili samo da ne izgube razum, a oni su se naţalost u ime zdravoga razuma isključili, pa je tak o izostalo i čitavo potkresivanje muda, a nije trebalo izostati, krivili su jedni druge, jer nije dobro što je tako ispalo, ponovili su više puta, jer u normalnim okolnostima njih sedmorica su jako dobro znala koje bi mogle biti posljedice da svjedok poput ovoga ovdje ne nestane, a suvišno je spomenuti da njima, koji su u ozbiljnijim gradskim četvrtima već polako stjecali titulu “koljača”, zadatak ne bi bio sasvim nov, a ni osobito rizičan.

12. Ono što se na njega sručilo, vrtio je Korin glavom još uvijek u nevjerici, u početku je bilo gotovo nezamislivo i gotovo nepodnošljivo, jer nakon zapaţanja i utvrĎivanja zamršenosti stvari, nakon početnog suočavanja jednim se udarcem morao razračunati s “bolesno hijerarhijskim svjetonazorom”, srušiti “laţnu piramidu”, osloboditi se one izrazito moćne ali nadasve djetinjaste iluzije uvjetovane sigurnim snalaţenjem da je svijet nekakva apsolutna cjelina, i da ta cjelina ima nekakvu vječnu postojanost i vječnu supstanciju, i da unutar te vječne postojanosti i vječne supstancije ima jedinstvenu strukturu čiji su dijelovi u strogoj korelaciji, te da čitav sustav ima odreĎeni smjer, razvoj, napredak, brzinu, to jest neki elegantni, zaokruţeni sadrţaj, svemu je tomu na samom početku jednom i zauvijek morao reći ne, da bi zatim znatno poslije, oko stotog koraka, recimo to tako, govorio je, morao ispraviti ono što je isprva bio nazvao razračunavanjem s hijerarhijskim razmišljanjem, meĎutim to ispravljanje i razračunavanje nije bilo potrebno da bi tu ureĎenost svijeta koja se uzdizala poput piramide i koja nije osporavala njegov razum izgubio zauvijek kao kakvu zabludu ili netočnost, jer ne, na osobit, krajnje osobit način, rekao je, nije izgubio ništa, naime dogodilo se to da ona stanovita roĎendanska večer nije bila polazna točka gubitka, već dobitka, i to gotovo nezamislivog, gotovo nepodnošljivog dobitka, jer tada se ondje, u onom polaganom procesu izmeĎu riječne obale i stotog koraka unutrašnje borbe, nakon uviĎanja njegove zastrašujuće zamršenosti, pokazalo da svijeta nema, ali se pokazalo i to da cjelokupnog uz njega vezanog toka mišljenja itekako ima, štoviše, da u svojim tisućama i tisućama inačica svijet jedino tako i postoji: u obliku tisuća i tisuća predodţbi ljudskoga duha koji ga opisuje, dakle, rekao je, postoji tek kao riječ, poput Riječi koja lebdi nad vodama, odnosno, dodao je, tada mu  je odjednom postalo jasno da je bio u krivu, uvjet ispravnosti je ispravan odabir, a mi ne trebamo birati nego se pomiriti, ne birati izmeĎu ispravnog i pogrešnog, nego se pomiriti s tim da nam ništa nije povjereno,  shvatiti da ispravnost bilo kojeg velikog sustava ideja ne ovisi o njegovoj istinitosti, jer ne postoji mjerilo za usporedbu, već o njegovoj ljepoti, i s ama ta ljepota pobuĎuje vjeru da je ljepota ispravna - to je ono što se dogodilo, rekao je Korin, to je ono što se dogodilo izmeĎu one roĎendanske večeri i onog stotog koraka promišljanja, shvaćanje neizmjerne vaţnosti vjere, ponovna spoznaja drevnog znanja da svijet stvara i odrţava s njim povezana vjera te da ga prestanak vjere u njega briše, uslijed čega se, naravno, rekao je, na njega smjesta sručilo zapanjujuće, strahovito bogatstvo, jer je od tog trenutka znao da sve što  je bilo nekad postoji i danas, a on je neočekivano zalutao na tako neopisivo tegobno mjesto s kojega se jasno vidi, ah, kako da i započne, uzdahnuo je, pa da recimo... Zeus još uvijek postoji i da svi bogovi s Olimpa još uvijek ţive, da na nebu još uvijek 6

obitavaju Jahve i Bog te iza njih sve aveti ovoga svijeta; da se ne trebamo bojati, i da se trebamo bojati jer ništa ne iščezava  bez traga, jer ono što nije, jednako tako ima svoj red kao i ono što jest; još je uvijek tu i Alah i pobunjeni Princ i sv e mrtve zvijezde na nebesima, ali tu je i pusta Zemlja sa svojim bezboţnim zakonima, baš kao i strašna činjenica pakla i kraljevstvo demona: stvarnost, tisuće i tisuće svjetova, rekao je Korin, svaki ureĎen prema posebnom - uzvišenom ili zastrašujućem redu, na tisuće i tisuće svjetova, govorio je povišenim glasom, u jedinstvenoj nepostojećoj korelaciji - tako je tada razmišljao o stvarima, pričao je sad, i kad je dospio dovde, te iznova i iznova proţivio ovo bezgranično obilje postojanja, tada mu se s glavom počelo dogaĎati nešto o čijem je pretkazivom ishodu maloprije već podnio izvještaj, moţda je ovo  bogatstvo, ova neiscrpnost bogova i prošlosti ono što nije mogao podnijeti, uostalom ne zna, do dana današnjeg mu nije  jasno kako je točno, ali je u svakom slučaju istovremeno s pojavom bolova u vratu i leĎima počeo zaboravljati, sve redom, neselektivno, bez pravila i stihijski, ispočetka se nije mogao sjetiti gdje je ostavio ključeve koje je imao u ruci, i na kojoj je stranici dan prije stao s čitanjem, zatim što se sve dogodilo u srijedu tri dana prije od jutra do večeri, potom stvari koje su  bile vaţne, hitne, dosadne i beznačajne, naposljetku se, kaţe, nije mogao sjetiti majčina imena, mirisa bresaka, poznatih lica za koja nije znao odakle su mu poznata, za obavljene je svakodnevne zadatke bio zaboravio da ih je obavio, jednom riječju, kaţe, zaista mu je sve počelo nestajati iz glave, čitav   svijet, malo-pomalo, ali i ovaj put bez veze i smisla, kao da je  još uvijek bilo dovoljno ono što bi tako ostalo, ili kao da je uvijek nešto bilo vaţnije od onoga što je neka viša, neshvatljiva sila kod njega osudila na zaborav.

13.  Možda sam se napio vode iz Lete,  rekao je Korin, i dok je snuţdeno odmahivao glavom, naznačujući time da okolnosti izvršenja čina po svoj prilici nikad neće saznati, izvadio je kutiju Maribora: - Ima li netko vatre? 

14. Bili su otprilike iste dobi, najmlaĎi je imao jedanaest, a najstariji moţda trinaest-četrnaest, ali kod svakoga su se krile korice s barem jednostrukom britvom, i ne samo da su se krile, već je svaki, od najmanjeg do najvećeg, savršeno  baratao tom barem jednostrukom, koju su nazivali “običnom”, ili onom trostrukom, koju su nazivali “kompletom”, te je svaki bio spreman s dva je prsta u tren oka izvući i utisnuti drţak u napeti dlan da bi i ne trepnuvši, pogleda prikovana za ţrtvu, onaj koji je bio na redu brzinom munje pogodio vratnu ţilu - bilo je to ono što su najbolje znali, pogotovo zajedno, njih sedmorica, odjednom, zbog toga su bili besprimjerno opasni i već tada polako ali sigurno stjecali reputaciju, naravno redovito su i vjeţbali da do toga doĎu, vjeţbali su prema točno odreĎenom planu obuke, na uvijek no vim lokacijama ponovili bi to na stotine i stotine puta, sve dok nisu postigli nenadmašnu, besprijekornu brzinu i koordinaciju, da zatim, počevši od toga da su dostigli razinu savršenstva, počevši od toga da bi tijekom napada bez riječi pala odluka koji će od njih stati naprijed, a koji i u kojem poretku ostati straga, više nije bilo mjesta za razmetanje, jednostavno se nije moglo n i pričati o svemu tome, toliko je u cjelini bilo savršeno, a prizor prolivene krvi bi u takvim trenucima sam po sebi zapečatio riječ u grlu, učinio bi ih nijemima, discipliniranima i ozbiljnima, štoviše, u odreĎenom smislu čak i preozbiljnima, što je čak i za njih bio prekomjeran teret, jer bilo im je potrebno nešto što bi ih na razigraniji način, stjecajem okolnosti, odnosno pukom igrom slučaja odvelo do smrti, to je bilo ono za čim su svi tragali, dogodilo se da ih upravo to zanima te su zato dolazili ovamo, to je bio razlog zbog kojega su ovdje proveli već čitav niz popodneva, za vlastitu zabavu, već tjednima čitav  niz popodneva i predvečerja.

15. U njegovu pokretu, pričao je sutradan Korin u uredu zrakoplovne tvrtke, nije bilo ničeg dvosmislenog, sve je bilo tako normalno, tako uobičajeno, način na koji je posegnuo za kutijom cigareta, tako bezazleno i bezopasno, bila je to čista improvizacija, iznenadna zamisao, da moţda nečim, na primjer jednom takvom prijateljskom gestom malo smanji napetost, jednostavan pokušaj da takvim nuĎenjem cigareta ukrug ublaţi svoju situaciju, dakle stvarno, rekao je, zaista je  bilo tako, ne pretjeru je kad kaţe da je računao na sve samo ne na to da će kad izvuče ruku s kutijom Marl bora iz dţepa, da će mu se na ruci, na zglobu naći druga ruka, koja ga nije zgrabila, poput okova, nego samo onesposobila, a taj je zglob u trenu preplavila toplina, osjećao je, pričao je sutradan još uvijek potresen, kako mu mišići popuštaju, ali samo oni koji su drţali kutiju Marl bora, a za to vrijeme nije se čulo ni glasa, dapače, osim djeteta tik do njega koje ga je takvom akrobatskom, uistinu zapanjujućom spretnošću, krivo protumačivši njegov pokret opalilo, ostala se nisu ni pomakla, samo su bacila pogled na ispalu kutiju Marlbora, zatim ju je jedno od njih podiglo, izvadilo iz nje cigaretu, dodalo drugomu i tako je kutija išla ukrug, dok se on, Korin, od straha pretvarao kao da mu nije ništa, kao da je riječ tek o nekoj sitnoj, smiješnoj nezgodi koja nije ni vrijedna spomena, i ni sam joj ne pridajući posebnu vaţnost nedužnom  je rukom instinktivno obuhvatio ranjeni zglob, no nije mu odmah bilo jasno što se dogodilo, kad je napokon ipak shvatio, palcem je pritisnuo malenu ranu, jer bilo je to tek toliko, rekao je poslije, tek sićušna posjekotina, te kad su mu se za takve trenutk e uobičajeno bjesomučno lupanje, buka i tutnjava u glavi počeli stišavati, istu mu je tu glavu p replavio nekakav ledeni spokoj, baš kao što je maloprije zglob oblila krv, odnosno, izjavio je sutradan rezolutno, tad je već bio sasvim siguran da će ga ubiti.

16. Posao u arhivu, počeo je nakon što je pričekao da i posljednje dijete pripali cigaretu, ili bolje rečeno, rekao je drhtavim glasom, njegov osobni posao ondje nije bio jedan od onih koji satiru, poniţavaju, izrabljuju i proţdiru ljude, ne, u njegovu slučaju o tome nije bilo ni govora, dapače, mora reći da je nakon “rastuţujućeg obrata koji je nastupio u ulozi koju  je igrao meĎu ljudima” upravo on postao, upravo on ostao za njega glavno, jedino utočište iz sfere osobnih zanimacija, i od onih obveznih i od onih svojevoljnih, to jest onih izvan radnog vremena, i to zbog jedne od temeljnih te za njega sudbonosne spoznaje do koje je došao tijekom posljednjih mjeseci, a to je da povijest uopće nije jedan od najporaznijih,  već prije bi se reklo jedan od najzabavnijih dokaza nepribliţivosti stvarnosti, sve što je kao lokalni povjesničar u ime razjašnjavanja, iznošenja na vidjelo, stvaranja i njegovanja te povijesti učinio uzdiglo ga je do izvanredne milosti slobode,  jer u trenutku kad je već bio u stanju formulirati da je ta stanovita povijest - koju se s obzirom na porijeklo moţe opisati samo po principima slučaja, a s obzirom na cilj samo po principima cinizma - posebna mješavina sjećanja na stvarnost, ljudskoga znanja i ideje o prošlosti, spoznaje i nedostatka spoznaje, promašaja, laţi, pretjerivanja, vjerodostojnosti podataka, netočnosti podataka, ispravnog i pogrešnog tumačenja, sugestije i dovoljnog broja uvjerenja dotjeranih u istom smjeru, tada je posao u arhivu, ili kako su oni to tamo zvali, sređivanje spisa po razinama i sve njegove podvrste, zaista sam po sebi bio sloboda, jer bilo je svejedno či me se u danom trenutku bavi, sreĎivanjem na općoj razini, sreĎivanjem na srednjoj razini ili sreĎivanjem na pojedinačnoj razini, koja je vrsta voĎenja registra arhivskih fondova i zbirki pripala njemu, što god da je učinio, u koju god točku onih jedva dvije tisuće duţinskih metara arhivske graĎe posegnuo, time je samo odrţavao povijest, ali stvarnost bi mu redovito izmicala, da se tako izrazi, meĎutim zbog činjenice da je to znao dok  je radio bilo ga je nemoguće uznemiriti ili izbaciti iz takta, štoviše, u odreĎenom mu je smislu ona podarila bezuvjetnu sigurnost nedodirljivosti, poput onoga tko uvidi da je ono što radi suvišno, ili besmisleno, ali i to da ta suvišnost i 7

 besmislenost posjeduju neku vrstu sasvim tajnovite i jedinstvene slasti - da, nedvojbeno, rekao je, poslom se uzdigao do slobode, no postojao je samo jedan problem, a taj je da se nije uzdigao do dovoljne razine slobode, jer otkako je unatrag nekoliko mjeseci okusio izvanrednost te slobode, u istom mu je trenutku bilo premalo te je počeo čeznuti, ţudjeti za najvećom mogućom slobodom, počeo se domišljati što da poduzme, kamo da se obrati da do nje doĎe, točnije, u arhivu ga  je počelo ţarko mučiti pitanje gdje bi se ta najveća moguća sl oboda mogla nalaziti.

17. Sve to naravno, čitava ta n jegova priča, seţe daleko u prošlost, rekao je Korin, sve dotle kad je prvi put izjavio kako to da ga u ovom totalno ludom svijetu proglase najobičnijim luĎakom, to ipak nije u redu, jer koliko god da je bilo glupo posebno poricati kako je logično da će kad-tad “tako završiti”, odnosno tako nekako, dakle da će sići s uma, ipak je već tada  bilo jasno da će u meĎuvremenu biti još svega, a ludilo, rekao je, on u tome nikad nije vidio nikakvu zlokobnu daleku prijetnju koje bi se trebao bojati, ne, uopće, on se osobno toga nikad, ni na trenutak nije bojao, jednostavno je riječ o tome, pojašnjavao je kasnije sedmorici dječaka, da je jednoga dana “briznuo u plač”, jer kad se sad na to osvrne, njegova priča zapravo nije počela s onom riječnom obalom već znatno prije, znatno prije dogaĎanja na obali rijeke, kad ga je najednom obuzela dotad nepoznata gorčina dotad sasvim nepoznate dubine koja mu je uzdrmala temelje cjelokupnog bića, iznenada, preko noći je jednostavno primijetio da je jako, da je nasmrt ogorčen, zbog, kako je to tada formulirao, “stanja svijeta”, a to kod njega nije nastupilo kao posljedica nekakvog raspoloţenja koje bi brzo došlo i još brţe prošlo, nego je to, je li, bio tako uţasno oštar udar, rekao je, koji zauvijek ostavi trag, naime sijevnulo mu je da u svijetu, ako je toga uopće i bilo, nema više ničeg plemenitog, ne ţeli pretjerivati, ali zaista, najozbiljnije, oko njega nikad nije bilo, a u svakom slučaju nikad neće ni  biti, ni lijepoga ni dobroga, zvuči djetinjasto, baš kao i ono što je u svojoj ogorčenosti bio zaključio vezano za povijest, djetinjasto, priznaje, i to kako je s tom ogorčenošću pokućario iz dana u dan, iz krčme u krčmu, ne bi li pronašao jednog od, kako ih je u toj “općoj abnormalnosti” nazvao, “nebeskih anĎela”, sve dok ga nije pronašao, sve dok mu nije sve ispričao, te na kraju, u silnoj ogorčenosti okrenuo na sebe oruţje, hvala Bogu, rekao je sad, bezuspješno, dakle u cijelosti je  bio jako, jako ograničen, u to nema sumnje, meĎutim tako je sve krenulo, iz te je ogorčenosti proizašao on, čitav taj “novi Korin”, nakon toga je počeo promišljati o stvarima, na koji način one postoje, ako postoje tako i tako, što njega osobno u tom slučaju čeka, pa kad je shvatio da njega osobno pod milim Bogom ništa ne čeka, kad mu je doprlo do svijesti da je njemu ustvari apsolutno stigao kraj, tada je, eto, odlučio i rekao dobro, jasno mu je, tako s njim stoje stvari, ali što sad, da se preda, da jednostavno nestane s ovoga svijeta?, ili što?!, i upravo ga je to pitanje, odnosno to što je pitanje p ostavio na takav sve-je-svejedno način, odvelo ravno poput strijele do dana konačne odluke, do one stanovite srijede ujutro kad je iznenada bilo riješeno da je stigao trenutak, da nema dalje, da sad smjesta mora djelovati, odvelo ga je ravno poput strijele, ali preko nemilosrdno teških postaja, njih sedmero ovdje to moţe najbolje potvrditi, rekao je još uvijek čučeći na sredini nathodnika, kakve su ga sve teške p ostaje čekale, od spoznaje zamršenosti svijeta na obali rijeke do drugih dubokih razmatranja, da bi strahovito bogatstvo toka misli o nepostojećem svijetu i isključivu stvarateljsku snagu vjere morao spoznati upravo on, lokalni povjesničar iz zabiti, pa kad se potom na njega sručio zaborav i dubok strah od gubitka glave, ne bi li ga na kraju okus slobode u arhivu odveo do posljednje postaje, gdje više nije imao kamo, gdje je morao odlučiti odnosno gdje je morao izjaviti da on kao takav neće nastaviti i neće pustiti da stvari idu onako kako ţele već će “nastupiti djelatno”, odnosno drugačije, postupit će potpuno drugačije od onih koji ga okruţuju, na primjer tako što će duboko razmisliti i neće ostati, nego će otići, otići će odande kamo je bio dodijeljen, otići će zauvijek, i ne samo što će otići ne go, dosjetio se, palo mu je na pamet da će otići u središte svijeta, gdje se stvari rješavaju, gdje se one dogaĎaju i rješavaju, kao nekoć u Rimu, to jest odlučio je da će se spakirati i otići u taj “Rim”, jer zašto, zapitao se, čemu da sjedi tu u arhivu dvj esto dvadeset kilometara jugoistočno od Budimpešte, kad moţe sjediti i u središtu svijeta, kad mu je ionako stigao kraj, zar ne?, i upravo kad mu se u glavi koju je često morila glavobolja počela kristalizirati ideja, te je prionuo učenju jezika, jednog s e kasnog popodneva, nakon što je ostao sam u arhivu, tek tako ushodao, kaţe, meĎu policama, i zaista, sasvim je slučajno stigao do kuta koji nikad prije nije istraţio, do police koju nikad prije nije istraţio i skinuo s nje, ne baš nikad, ali od Drugog svjetskog rata sigurno nepregledavanu kutiju, te iz te kutije upisane u registar pod beznačajne obiteljske spise, izvadio graĎu s oznakom IV. 3/1941-42, uzeo je u ruke i tada mu se promijenio ţivot, jer ono što je ondje pronašao jednom zauvijek mu je naloţilo što mora učiniti ako na “posljednjem oproštaju” ţeli nastupiti “djelatno”, jednom zauvijek mu je poručilo što da učini s tolikim godinama razmišljanja, promišljanja i razbijanja glave, poručilo mu je naime neka ih pusti u  vraţju mater, i to smjesta, jer graĎa, fascikl s oznakom IV. 3/1941-42 nije ostavljao dvojbe oko toga što mu je činiti uslijed tuge nad izgubljenom plemenitosti, odnosno što će biti preostali dio njegova posla, točnije, gdje i osobito u čemu da on, koji je nje bio toliko lišen, traţi tu stanovitu, tu toliko priţeljkivanu, tu najveću moguću slobodu na ovome svijetu.

18. Praćka za prihranu ribe, raspredali su sutradan ispred Bingo bara, samo ih je to zanimalo, a ne one komatozne gluposti koje je onaj seronja drobio i drobio bez kraja, i nikako da stane, štoviše, postajalo je sve očitije, doduše polak o, nakon kojih sat vremena, da je zapravo od vlastite nepodnošljive priče skroz i skrenuo, ali što se njih tiče, rekli su, totalno se nepotrebno, apsolutno se uzaludno naprezao, njima je tip djelovao kao onaj vjetar na nathodniku, samo je puhao i puhao, ni je ga se moglo zaustaviti, ali oni se na njega nisu ni obazirali, čemu, jednostavno se nisu njime zamarali, baš kao ni vjetrom, neka puše, jer njima je jedino bilo stalo do one tri praćke za prihranu ribe, i kako će to funkcionirati kad doĎe  vlak u šest i četrdeset osam, tada, nekoliko minuta prije no što je putnički stigao svi su više-manje mislili samo na njih, na te tri profesionalne praćke za prihranu ribe, koje su ispod ruke, kaţu, dobili za ukupno devet tisuća forinti na buv ljaku u ulici Attile Józsefa, te tri profesionalne njemačke praćke za prihranu ribe su sad stiskali pod jaknama i ţivo ih je zanimalo kako će fungirati, jer kako su čuli, iz njih se neusporedivo jače moţe gaĎati nego iz m aĎarskih, a prostoručno gaĎanje da se i ne spominje, po nekima je ova njemačka stvarčica ne samo jača nego su i ciljanje i pogaĎanje gotovo stopostotni, dakle za nju kaţu da je neosporno najbolja, i to zbog dodatka za stabilizaciju ruke koji je pričvršćen izravno na dršku na rašljama i koji je duţan eventualno podrhtavanje ili nesigurnost ruke kojom se drţi praćka svesti na minimum, jer je čvrsto podupire sve do lakta, navodno, kaţu, navodno, ali ono što se zapravo dogodilo to ni u snu ne bi očekivali, jer što je sve ta roba pala s kamiona mogla bilo je fenomenalno, govorili su, posebno ona četvorica kojima još nije bilo dopušteno iz nje gaĎati, apsolutno fenomenalno.

19. Ispod njih je protutnjio još jedan dugi teretnjak te je nathodnik ponovno lagano zadrhtao, podrhtavao je čitavom duţinom, sve dok nije prošao i posljednji vagon, ostavljajući za sobom dvije skakutave crvene točke, tada se klopotanje kotača počelo stišavati, da bi ubrzo sasvim utihnulo te se u tišini koja je nastupila, na mjestu dviju nestajućih crvenih točkica, neposredno iznad tračnica, na visini od jedva jednoga metra, pojavilo jato šišmiša i poletjelo za kompozicijom prema Rákosrendezőu;  bez najmanjeg šuma, potpuno bezglasno, letjeli su u zatvorenom redu poput kakve srednjovjekovne sablasne formacije, čvrsto jedni uz druge, nepromjenjivom, zagonetno nepromjenjivom brzinom klizili su 8

po sredini pruge čvrsto naprijed, ostavljajući dojam da se šlepaju prema Budimpešti, kao da pokušavaju iskoristiti zračni koridor koji je stvorilo gibanje vlaka, da im pokaţe put, i da ih ponese, zabaci, povuče, a oni neka bez napora, nepomičnih raširenih krila stignu do Budimpešte u mraku, na visini od jednoga metra iznad pragova.

20. Inače ne puši, rekao je Korin, ovu je kutiju Marl bora imao samo zato što mu je jednom na putu zatrebalo sitnine za kavu iz automata, a trafikant kod kojega je ušao na jednoj od postaja bio je voljan razmijeniti mu novac samo ako kod njega kupi kutiju cigareta, pa mu nije preostalo drugo, kupio ju je, poslije ju meĎutim nije bacio, mislio je, kad-tad će mu zatrebati, i evo, rekao je, baš mu je zatrebala, zaista, kako mu je sad, maloprije dobro došla, je li, čak i ako on osobno nije imao potrebu za njom, osim onaj jedan put, podigao je Korin kaţiprst, mora iskreno priznati, jedan jedini put mu je došlo da zapali, i to onda kad je zbog one dvije psihijatrijske djelatnice iz turističke agencije izašao neobavljena posla; prošao je pokraj njih, one su pogledale za njim, a zatim i jedna drugu, nisu se meĎutim bacile na njega, barem ne smjesta, već su ga počele pratiti, u biti, bio je siguran u to, iako se nije osvrnuo ni na tren, svakim je dijelom svoga bića znao da one dvije s psihijatrije idu za njim, da ga slijede, odnosno da ga prate u stopu, i onda je on, rekao je Korin, otišao kući, bez razmišljanja je otišao kući, i počeo se pakirati, i premda je već bio prodao stan, imovinu rasprodao u bescjenje, uništio ogromnu količinu bezvrijednih tekstova, dnevnika, bilješki, fotokopija i pisama koji su se nagomilali tijekom godina, spalio fotografije i - osim putovnice - sve sluţbene dokumente, potvrde, izvadak iz matice roĎenih, zdravstvenu i osobnu iskaznicu itd, itd., premda je sve to obavio i riješio se svakog suvišnog tereta, tamo ga je, po ulasku u stan, u potpunosti obuzeo očaj, učinilo mu se da se sad, u trenutku kad bi trebao smjesta krenuti, zbog silnih priprema ne moţe tek tako na to odlučiti, naime da odmah krene, samo što se, kaţe, prevario, jer se pokazalo da nije bilo govora ni o kakvim “silnim pripremama”, sat vremena je bilo dovoljno i bio je spreman za polazak, zamislite samo, rekao je povišenim glasom, bio je dovoljan jedan jedini sat da nakon toliko mjeseci jednostavno krene na veliki put, da izaĎe iz stana u koji se više nikad neće vratiti, jedan sat da se plan da zauvijek sve napusti realizira, e, i tada, kad je potpuno spreman za polazak stajao u samoj sredini praznoga stana, kad se osvrnuo oko sebe i kad je bez ţaljenja i zebnje prešao pogledom preko te praznine, u trenutku kad je shvatio da je dovoljan jedan sat kako bi se sve likvidiralo i da bismo se zatekli u samom središtu dokraja likvidiranoga stana, da se pokupimo u pizdu materinu, eto, tada, rekao je Korin, tada bi bio drage volje popušio jednu finu cigaretu, neobično, ali najednom se bio zaţelio tog okusa, potegnuo bi jedan dim, pošteno, i ispuhao ga, sasvim polako, ali to je bio jedini slučaj da je se tako zaţelio, ni prije ni poslije, nikad, ni jedan jedini put, i uopće mu nije jasno u čemu  je bila stvar.

21. Arhivist, rekao je Korin, a pogotovo pretendent na poziciju višega arhivista poput njega, mora se razumjeti u mnogo toga, no jednu stvar mora priznati: on ni kao arhivist, niti kao netko tko je stajao takoreći na samome pragu titule višega arhivista, ne raspolaţe vještinama koje bi u slučaju putovanja na odbojnicima ili u kabini za vlakovoĎu bile prijeko potrebne, zato je za njega, kad je odlučio da kao netko tko je u osnovi progonjenik ne odabere ni autobus, niti vlak, niti auto-stop, jer bi ga kao ţrtvu “fiksne i u bilo kojoj točki kontrolirane rute” smjesta locirali, identificirali i s lakoćom presreli, započela uţasna kalvarija, neka samo zamisle, rekao je Korin, on, koji je, kao što već znaju, desetljećima ţivio isključivo unutar četverokuta koji se sastojao od njegova stana, krčme, arhiva i, recimo, dućana, i iz tog se četverokuta nikad, bez pretjerivanja, stvarno ni na jedan sat nije maknuo, sad se najednom zatekao vani, na napuštenoj i dotad nepoznatoj straţnjoj strani ţeljezničkog kolodvora, kako posrče preko tračnica, balansira na pragovima, pazi na semafore i skretnice, dok bi se pred iskrslim vlakom ili ţeljezničk im radnikom smjesta morao baciti u jarak ili za grm, jer tako je to išlo, zaista, tračnice, pragovi, semafori, skretnice i bacanja, te na samome početku skakanje u vlak u pokretu, i zatim iskakanje iz vlaka u pokretu, neprestana strepnja tijekom tih dvjesto dvadeset kilometara da ga prometnik vlakova, nadstojnik ţeljezničke postaje ili pruţni radnik zaduţen za nadzor kočnica i osovina ne primijeti, bilo je jednostavno grozno, kaţe, baš kao i ovdje, to što zna što mu se sprema iza leĎa, strašno je na to i pomisliti, kakva se posla prihvatio krenuvši na taj put, jer što da nazove većim izvorom iscrpljenosti i ogorčenja, hladnoću u kabini za kočenje koja je prodirala do kostiju, ili to što u njoj nije mogao, a niti se usudio zaspati; jer je bila toliko tijesna da nije mogao ispruţiti noge, zbog čega bi svako malo trebao ustati, što bi ga pak potpuno izmorilo, i tako dalje, ili što su mu u bifeima na raspolaganju bili samo keksi, kava i čokolada, od čega mu je nakon dva dana postalo zlo; ali sada je, rekao je sedmorici dječaka, stvarno bilo jako usrano, neka mu vjeruju na riječ, i ne samo ta hladnoća i neispavanost i utrnule noge i mučnina, ne, nego na primjer pitanje idu li uopće u dobrom smjeru, to ga je uvijek, bez prestanka mučilo, ako bi se na početku uvjerio da je smjer naveden na natpisu s odredištima postavljenom na vlak odgovarajuć, čim bi ga prošli i napustili neki grad ili selo, Békéscsabu, Mező berény, Gyomu ili Szajol, smjesta bi postao nesiguran, i ta bi nesigurnost iz kilometra u kilometar u njemu sve više rasla, te ga je ubrzo tek jedna tanka nit dijelila od toga da iskoči i uhvati se za vlak u suprotnom smjeru, što naposljetku ipak ne bi učinio, govoreći kako će pričekati neku veću postaju, tamo će imati više izgleda, tako bi odlučio, ali bi se smjesta i pokajao, bilo bi mu krivo što nije iskočio na vrijeme, što je ipak ostao, te bi u takvim trenucima  bio potpuno izgubljen, meĎutim stalno je morao biti usredotočen, ako stignu na neko opasnije područje gdje bi mogao naići bilo tko, pruţni radnici, prometnici vlakova, vlakovoĎe, ovi ili oni, tada bi bilo gotovo, smjesta van iz kupea u nekakav zaklon, jarak, zgradu ili grm, što bi se već našlo, eto, tako je, govorio je Korin, tako je dospio dovde, sav promrza o, a i pojeo bi napokon nešto slano, ili moţda čak i ne, u svakom slučaju, ako nemaju ništa protiv, on bi sad rado krenuo dalje prema centru, jer do sutra ujutro, dok se ne otvori neka od poslovnica MALÉV-a, obvezno mora pronaći nekakav noćni smještaj.

22.

  Bilo je nevjerojatno kako je odabrani kamen, koji je bio otprilike veličine dječje šake, odmah iz prvog gaĎanja  jednostavno raznio staklo, ne samo da su to čuli kroz tutnjavu, nego su i vidjeli kako se jedan od mnogobrojnih jurećih prozora u djeliću sekunde razlijeće na tisuće sitnih krhotina, jer stigao je, pričali su sutradan, s malim kašnjenjem, ali stigao je, govorili su, a oni su se na prvi znak sjurili niz nasip do pripremljenog zaklona, i kad je protutnjio ispred njih, skočili su, i pucaj!, trojica iz praćaka za prihranu ribe, trojica iz običnih, a jedan samo iz ruke, ali u istom trenutku, poput streljačkog voda, i pucaj!, raspalili su po vlaku u šest i četrdeset osam, raspalili i prozor se rasprsnuo već pod prvim hicem, no nisu se zadovoljili time, već je uslijedila druga serija, trebalo je paziti samo da ni slučajno ne zaškripi kočnica za opasnost, na to su morali paziti svim svojim bićem, te smjesta utvrditi kako ne, nije povučena, nije se začula nikakva ni-slučajna reska škripa, gore u vlaku, gdje je onaj do prozora po svoj prilici već bio gotov, vjerojatno je zavladala prevelika panika, a sve se, teško je to, naravno, shvatiti, ali stvarno se sve, izvještavali su sad već detaljnije o čitavoj stvari ispred Bingo bara, odigralo unutar jedne jedine minute, tijekom kojih dvadeset sek unda, ili, dodali su, moţda još i manje, strašno  je teško to točno odrediti, ali je zato sigurno da su svi bili usredotočeni, i morali su biti usredotočeni, paziti na ni-slučajnost kočnice za opasnost, ali kako se u periodu od dvadesetak sekunda unutar one jedne minute nije dogodilo ništa, okušali su sreću s još jednom serijom, i čuli kako je i ova prošla u redu, čuli su kako kamenje udara uţasnom  brzinom, ta-ta-ta-ta-ta-ta-ta, u oplatu vagona, na kraju je jedan od posljednjih ponovno pogodio cilj, opet prozor, koji se 9

uţasnom brzinom i uz uţasan zvuk rasprsnuo uz tutnjavu, ali poslije, kad su zbrisali, odnosno kad su se povukli na sigurnu udaljenost, i u svom stilu, to jest sve se više udaljavajući od zbilje počeli analizirati stvar, zaključak je bio da je drugi hitac  v  jerojatno pogodio samo poštanski vagon, dok je onaj prvi, e to, puknuo bi im glas uslijed tog udaljavanja od zbilje, to se zove pogodak, i tako su to ponavljali, otada je priča išla ukrug, poput škakljajućeg prsta, prosljeĎivali su je jedan drugom, slali je dalje, sve dok se na kraju nisu svi previjali na podu, gušeći se, štucajući, hropćući od tog ludog smijeha, koji, kad bi ih obuzeo, nikad nisu mogli zaustaviti, kao ni sad, govoreći: to se zove pogodak!, udarali su jedan drugoga, govoreći: to je,  jeb’o te, pogodak!, što kaţeš na to, pizdo, pizdo, pizdo, šaketali su se, jer to je bio: pogodak!, i nastavljalo se tako do iznemoglosti, na sigurnoj udaljenosti od mjesta dogaĎaja i daleko od naslućivane činjenice da je ondje gore netko umro, dok Korin, naravno, ni na što nije sumnjao, s obzirom na to da on nikad nije ni saznao ono što se poslije dogodilo, to kako su sedmorica dječaka u jednom trenutku samo ustali i nestali s nathodnika, poput kamfora, kao da nikad nisu ni bili ondje, prohujala su zauvijek sva sedmorica, a njega kao da su iz puške ispalili, nije se ni osvrnuo, samo je trčao u suprotnom smjeru, bjeţi odavde, klopotalo je u njemu, što dalje, najdalje, dahtao je, vaţno je bilo samo jedno, da u velikoj ţurbi ne izgubi smjer, smjer prema centru grada, to mu je bio cilj, centar Budimpešte, i u njemu neko prenoćište u koje bi se zavukao, gdje bi se zagrijao, gdje bi nešto malo pojeo, ili čak i ne bi, u svakom mu je slučaju bio potreban smještaj,  besplatno noćenje, s obzirom na to da novac nije mogao trošiti, jer nije znao koliko će mu trebati sutradan za kartu, jedno mirnije mjesto, pričao je u poslovnici MALÉV-a, samo je za tim čeznuo, kad je sasvim neočekivano najednom ponovno bio slobodan, kada su bez riječi, bez razgovora iznenada nestali, a on se utrnulih nogu, pustivši ranu jer je krvarenje stalo, prepustio nenadanoj mogućnosti, te je samo trčao i trčao, koliko su ga noge nosile, samo je išao i išao prema jarkoj svjetlosti, hodao je od umora i straha već potpuno iznemogao, i nije ga zanimalo što mu dobacuju, ne bi ga bilo briga čak i da naleti na progonitelje, smjelo je gledao u oči ljude koji su mu dolazili ususret, buljio je u poglede u potrazi za onim  jednim jedinim čovjekom kojemu bi se njemu, izgladnjelom i izmorenom, vrijedilo obratiti.

23. Ja sam takav i takav čovjek, rekao je Korin raširenih ruku, kad je stigavši do nekog meteţa ugledao jedan mladi par, najednom osjetivši svu teţinu toga koliko je neizrecivo to tko je on i koliko to nikoga ne zanima, dodavši još samo:  Znate li neko mjesto... za večeras? 

24. Glazba, mjesto, gomila, odnosno mnoštvo mladih lica; polumrak, buka, dim; djevojka i mladić kojima se obratio, to kako su mu pomogli u snalaţenju i na blagajni, kako su ga uveli, kako su mu objasnili što se gdje nalazi, usput mu srdačno ponavljajući da naravno da znaju rješenje, jer je upravo ovo najbolje rješenje, ući i ostati u  Almássyju, jer tulum bi mogao  biti ţestok, Balaton, rekoše, i Mihály Víg, a ti znaju potrajati do zore, neka ne brine; zatim nevjerojatna guţva, smrad i na kraju posvuda tupi, prazni i tuţni pogledi, sve ga je to jednom riječju iznenada i odjednom, pričao je Korin sutradan u poslovnici MALÉV-a, nakon dugih dana samoće, a zatim i nakon onih opasnih sat vremena napada  na nathodniku,  jednostavno smlavilo, nije mogao provesti unutra više ni minute, osjećao je kako ga hvata nesvjestica i kako mu počinje zujati u glavi, kako se ni na što ne uspijeva priviknuti, oči mu se nisu mogle priviknuti na polumrak i dim, uši mu se, nakon onolike bjesomučne tutnjave, nisu mogle priviknuti na za njega u tom trenutku nepodnošljivo hučanje, i općenito se na početku nije baš bio u stanju ni pomaknuti u tom - kako se sutradan izrazio - “beznadno zabavnom naguravanju”, isprva je samo stajao, zatim se počeo zanositi tamo-amo u znojnoj, slijepljenoj, rasplesanoj gomili, zatim se nekako probio ustranu, gdje se uspio ukopati izmeĎu dviju skupina koje su ondje nijemo stajale, i tek je tamo i tada, sučelivši se s glasnoćom, uspio zauzeti obrambeni stav, i postavio se, zaista, obrambeno, oči u oči sa svime što se ovdje na njega neočekivano obrušilo, te se pokušao pribrati, sabrati misli, jer su se one, sad kad je došao u siguran, premda pakleno kaotičan zaklon, u njegovoj glavi u potpunosti rasule, rasule su se i on ih je uzaludno pokušavao skupiti, misli su se sve više raspršivale, i najradije bi sve bio pustio kvragu i legao u kut, samo što to nije mogao učiniti, i dugo mu je otprilike to bila jedina posljednja odluka koju je bio u stanju donijeti: nastavio je stajati i s mislima koje su mu se u glavi uvijek iznova rasipale, gledao je sastav na bini, zatim gomilu, zatim ponovno sastav, pokušavao je razabrati nešto iz tekstova pjesama koje su se  bez stanke nizale jedna za drugom, meĎutim nije išlo, uhvatio bi tek pokoju frazu poput “gotovo je sve” i “svemu je kraj”, te ledenu melankoliju koja je zračila iz pjesama - to je smjesta doprlo do njega bez obzira na jačinu buke, gledao je trojicu glazbenika na bini, zelenokosog bubnjara u pozadini kako ozbiljnog, nepomičnog, fokusiranog pogleda stojeći udara u  bubnjeve, ţutokosog bas-gitarista sa strane kako se lijeno njiše u ritmu glazbe te naprijed za mikrofonom pjevača otprilike njegove, Korinove dobi, koji je zahvaljujući strogom pogledu izgledao kao da je zbog vlastitoga smrtnog umora htio govoriti jedino o smrtnom umoru, tu i tamo bi tim strogim pogledom prešao preko gomile u podnoţju te bi čovjek pomislio da će se od prizora istog trena pokupiti i zauvijek nestati s bine, meĎutim svaki put bi ostao ondje i pjevao dalje, tako da ih je gledao, govorio je Korin, i bio nemoćan pred tom nemilosrdnom melankolijom, omamila ga je, porazila, stisnula mu grlo, drugim riječima tijekom prva dva-tri sata Centar na Almássyjevu trgu sa svojim ţestokim tulumom za njega jednostavno nije bio utočište.

25. Nesljepljivo srce, tulili su i oni u zboru s pjevačem, ali su se zatim prilično brzo i napušili, pa više nije bilo nikakvih pro blema, samo malo blaţenog komešanja, kako to obično i biva, tako da, pričali su sutradan jednom bliskom znancu preko telefona, nakon što je ušao s njima i nestao u guţvi izgubili su ga iz vida, a tip je bio nevjerojatan, ono kad je st ao pred njih vani na trgu i rekao ja sam takav i takav čovjek, znate li za kakav smještaj?, daj zamisli, govorili su tom znancu, doslovno je to rekao, da je takav i takav čovjek, ali nije rekao kakav, nego samo da je takav i takav, špika za popizdit’, šta ne?, a kako je tek izgledao, to je bilo genijalno, dugačak, tamnosiv kaput s mirisom po naftalinu, i u odnosu na visoku graĎu sićušna okrugla, ćelava glava s dva ogromna klempava uha, stvarno je izgledao jebeno, ponovili su to nekoliko puta, k’o neki hodajući olinjali šišmiš, koji se naravno, jer bio je to Korin, u tom opisu uopće ne bi prepoznao, te čak i da ih ni je  bio zaboravio, mladića i djevojku koji su ga uveli, u svakom slučaju ne bi vidio ikakvu mogućnost da ih ikad u ţivotu, ili  barem tu u gomili, još jednom sretne, jer je prošlo poprilično vremena, dva ili tri sata, kad se napokon ugrijao i pomalo se priviknuvši na atmosferu u dvorani odmaknuo od zida i krenuo u potragu za šankom da najprije nešto popije, naravno, dodao je, ništa alkoholno, toga se dobrih nekoliko dana prije zauvijek bio odrekao, otisnuo se dakle u nesnosnu guţvu i popio Coca-colu, najprije dva decilitra, pa tri decilitra, pa ponovno tri decilitra, nije bilo one u boci, samo točene, ali je svejedno bila dobra, a nakon treće ga je u potpunosti prošla ţelja za jelom, ţeludac mu je bio pun, počeo se upoznavati s mjestom, bila je već kasna noć te je otprilike locirao mjesta u Centru na  Alymássyjevu trgu koja bi mogla doći u obzir, jer to je, naravno, bilo ono što je pokušavao, pronaći gdje bi mogao izgurati do jutra, gdje ga zaštitari neće pronaći ako ţestok i tulum ipak završi prije zore; hodao je tamo-amo, uspeo se uz stube, pritisnuo pokoju kvaku, ali nitko nije obraćao paţnju  jer su na kraju, pričao je, već svi, ama baš svi mladići i djevojke bili napušeni, i to jako, promatralo ga je sve više i više staklastih očiju, spoticao se o sve više i više tijela dok je hodao unaokolo, katkad bi se upravo na njega srušili, poput vreća, 10

 bilo ih je nemoguće uspraviti, tako da je na kraju sve izgledalo upravo nevjerojatno, čitav taj Almássyjev trg, prije ili poslije svi su završili na podu, po stubama ili zahodskim pločicama, kao na nekom čudnom bojištu na kojemu poraz nastupa polako i iznutra, pjevač je i dalje samo pjevao i zatim je stao, a on je, Korin, bio čvrsto uvjeren da pjesmu nije otpjevao d o kraja, već da je naprasno prekinuo nastup u samoj sredini pjesme, izgledao je kao smrt, skinuo je gitaru s vrata te bez riječi i, ako je to uopće moguće, još stroţeg i još ozbiljnijeg pogleda nego na početku, izašao negdje sa strane u dnu bine, a kako  je on, Korin, već točno znao gdje će “prenoćiti” ako osjeti da se ovdje unutra počeo bliţiti kr aj, kad je pjevač na tako čudan način završio stvar i on je brzo izašao iz dvorane kroz vrata na lijevoj strani, zatim se popeo uz stube do nekakvog skladišta kulisa iza bine koje je još prije bio pronašao, a koje je bilo krcato kramom, paravanima, namještajem i pločama lesoni ta meĎu kojima se uspješno moglo skriti, i već je išao hodnikom prema skadištu, kad je pred njim iznenada iskrsnuo pjevač, uznemirena je lica, bacivši na njega, Korina, tek oštar pogled, pričao je Korin - odmah je pomislio, dodao je sutradan, kako  je vjerojatno on bio Mihály Víg - prohujao kraj njega dugim koracima dok mu je duga kosa samo vijorila u ritmu tih dugih koraka, on je pak nakratko zapao u nedoumicu, no poslije, kad je postalo očito da pjevača uopće ne zanima što ondje radi nekakav stranac, produţio je naprijed, uvukao se u ono skladište kulisa, smjestio se iza ormara i paravana, našao je ondje i neku toplu zavjesu, na nju je legao i u nju se umotao, dakle, ušuškao se, i istog trena, čim je spustio glavu, ne samo da je zaspao, već se jednostavno onesvijestio od umora.

26. Nalazio se usred neizrecivo lijepog i neopisivo spokojnog krajolika, osjećao je to u svakom djeliću svojega bića, nije  vidio, govorio je sutradan, osjećao je, jer su mu oči bile zatvorene, ruke ispruţene, opuštene, a noge lagano raširene, ugodno poloţene; pod njim debeli travnjak, poput najfinijeg paperja, i blago zapuhivanje vjetra, poput dodira najmilijih ruku, i valovi svjetlosti sunca, poput pojedinačnih dašaka dolepršalih iz neposredne blizine... i meka gustoća raslinja koje ga je obgrlilo, i ţivotinje na odmoru u udaljenoj sjeni, i nebo, plavo platno u visini, i zemlja, mirisna masa u nizini, i još štošta, rekao je, u meĎusobnoj blizini koja ne doseţe kraja, koju je nemoguće zaključiti, koja nema svršetka, i još k tomu svaka činjenica u nepomičnoj stalnosti, pa tako i on, i on sam u toj stalnosti i nepomičnosti, tako leţeći, ispruţivši se, ocrtavajući se, tako se prostirući, upadajući, uranjajući, tako jednostavno podastrt pred tom opojnom slatkoćom mira, kao da takav mir i takva slatkoća postoje, kao da takav krajolik i takav spokoj postoje, kao da postoje, govorio je Korin, kao da su... mogući!

27. Ne moţe reći, obratio se sutradan u poslovnici MALÉV-a stjuardesi koja je sjedila pokraj njega, zaista ne moţe za sebe reći da je jedan od onih koji tek tako, bez imalo oklijevanja smognu hrabrosti i obrate se neznancima opravdavajući se čekanjem, ali ona je tu kraj njega, gospoĎica stjuardesa, s tim jamicama u osmijehu zaista toliko  lijepa da je njemu, u zadnjih nekoliko minuta otkako je sjeo, svako malo dolazilo da je pogleda, i da zatim svako toliko pokuša uhvatiti njezin pogled, a to je tako podmukla rabota da on to ne radi, radije će otvoreno reći, eto, stvari tako stoje, po njemu to nije toli ko uvredljivo i nije toliko podlo, i ona se, gospoĎica, valjda neće zbog toga naljutiti, i neće to smatrati ni nabacivanjem, ni nasrtljivim, maloumnim dosaĎivanjem, jer to mu nije namjera, jednostavno gospoĎica stjuardesa ne samo da je toliko, nego je na takav način predivna da on kraj nje ionako ne bi mogao proći bez riječi, nije to nikakvo udvaranje, i neka mu oprosti što nije, ali ne, nije nipošto, on više ne udvara, već ta ljepota, ta izvanredna ljepota koju je on, Korin, tu kod gospoĎice stjuardese zamijetio, osvojila ga je, da, vidite? to je posrijedi, rekao je Korin, ne pokušava on, Korin, osvojiti gospoĎicu stjuardesu, nego je ljepota gospoĎice stjuardese osvojila njega, Korina, i kad je već   kod toga, dodao je u toj točki, pa barem da se, ah, zaista se ispričava, nije se ni predstavio, on je György Korin, što se tiče njegova zanimanja upravo se danas o njemu ne ţeli izjašnjavati, jer bi o svemu što on jest mogao pričati samo u prošlom vremenu, a on bi o sebi, upravo danas, i upravo gospoĎici htio pričati isključivo u budućem vremenu, a to baš i nije moguće, osim ako joj ne otkrije radi čega joj se uopće usudio obratiti, a to je da joj ispriča kako je nevjerojatan, ali zaista nevjerojatan san usnu o prošle noći, jer on nikad ne sanja, ili se barem nikad ne sjeća svojih snova, no protekla je noć u svakom pogledu iznimka,  jer ne samo što je sanjao, već se sasvim precizno moţe prisjetiti toga sna, neka pokuša zamisliti neizrecivo lijep i neopisiv o spokojan krajolik, onako kako ga on, Korin, svim svojim bićem osjeća, oči su mu sklopljene, no on ga osjeća, a ruke su mu tek onako opušteno ispruţene, noge lagano raširene, ugodno poloţene, i neka zamisli debeli travnjak koji je poput najfinijeg paperja, neka zamisli blagi povjetarac koji je poput najmilijih ruku, i neka na kraju zamisli pred sobom valove sunčeve svjetlosti koji su poput pojedinačnih dašaka dolepršalih iz neposredne blizine, i općenito, nastavljao je Korin, tu je  još i meka gustoća raslinja koje ga je obgrlilo, pa ţivotinje na odmoru u udaljenoj sjeni, daleko, pa plavo platno neba u  visini, i mirisna masa zemlje u nizini, i tako dalje, i još štošta, ne doseţući kraja u meĎusobnom slijedu, ali sve ipak u nepomičnoj stalnosti, a on u njoj, u toj potpunosti, leţeći, ispruţivši se, ocrtavajući se, prostirući se, upadajući, uranjajući, kak o da kaţe?, bilo je istodobno nevjerojatno i jezivo, način na koji ga je taj san jednostavno podastro pred nekakvu opojnu slast mira, kao da takva slast i takav mir postoje, znate?, kao da takav krajolik i takav spokoj postoje, znate, gospoĎice?, sve se doimalo, rekao je Korin, kao da postoji... kao da je moguće!, ali ako itko moţe reći da je to apsurdno čak i za san, onda je to on, Korin, iako sve što mu se već sad na početku dogodilo graniči s apsurdom, jer razmislite samo, zamislite čovjeka, njega, Györgya Korina u provincijskom gradiću, dvjesto dvadeset kilometara jugoistočno odavde, gdje da uopće počne, to je stvarno ubitačno teško, započeti čitavu tu priču, ali ako je njegova pripovijest ne umara, jer ionako moraju čekati, ispričat će joj pokoji sitni ulomak, da se barem zna tko priča, tko se to čovjeku obraća odnosno koga je to čovjek voljan podnijeti da mu se samo tako, iznenada obrati.

28. Osvojila je drugo mjesto na jednom izboru ljepote, odgovorila je usiljeno, iako joj tada ni na kraj pameti nije bilo upuštati se u razgovor s muškarcem koji se smjestio pokraj nje, štoviše, u više mu je navrata pokušala dati do znanja da ako za nešto nije raspoloţena, onda je to to, meĎutim ipak se nekako uvalila, tako što bi odgovorila kad je trebala šutjeti, tako što na pitanje ne bi okrenula glavu nego bi, premda tek pokojom riječi, ali bi ipak reagirala, i nije ni primijetila, a već  je sudjelovala u razgovoru s potpunim strancem koji je po svaku cijenu ţeljela izbjeći, ispričala je, recimo, koliko je iscrpljena,  jer tko zna dokle će još morati čekati, i to na sasvim neuobičajen način mora ovdje čekati da preuzme njoj dodijeljenu putnicu u kolicima koja se predbiljeţila za potpunu pratnju, neku stariju gospoĎu iz Švicarske, koju će mimo svih pravila morati otpremiti do piste i uvesti je na noćni let za Rim, dakle, iako je odlučila suprotno, već je time što je sve to ispričala, sudjelovala u neobaveznom razgovoru, što nipošto nije htjela; zbog ovog ili onog, nema veze, uglavnom nije posebno poţalila, pričala je poslije ostalima u avionu, samo što je na početku bio toliko čudan kako je mislila da je lud, ili nešto slično, kao oni što pričaju sami sa sobom, meĎutim nije, ovaj je bio drukčiji, ovaj je bio potpuno bezazlen, a imao je i te velike, slatke uši, ona je oduvijek bila slaba na to, na velike uši, zbog njih su lica koja inače ne bismo ni primijetili krajnje simpatična, a njoj je on bio upravo takav, a kako joj je ispričao praktički čitav ţivot, jednostavno nije imala izbora, morala ga je slušati, ali reći će iskreno da ga je stvarno slušala, iako, istini za volju, ni sad nije sigurna je li taj muškarac govorio 11

istinu, jer, je li moguće da, recimo, netko tako star, s četrdeset i ne zna ni ona koliko godina sve proda i odluči otići u New  York, ali ne da bi ţivot počeo ispočetka, nego da bi ga završio, i to baš tamo, “u središtu svijeta”, kako je neprestano ponavljao, moţe li to biti istina, ne zna ni sama, nastavljala je u avionu, u svakom je slučaju djelovao uvjerljivo, ne moţe se reći da nije, samo što čovjek ponekad posumnja, toliko se toga danas moţe čuti, a ništa od toga nije istina, naravno, on se, taj muškarac, nije činio kao netko u koga bi se sad baš sumnjalo, dapače, čak je i ona, pokazivala je na sebe, nakon nekog  vremena, jer je uţasno dugo trebala čekati, njemu ispričala stvari koje, ozbiljno to kaţe, stvarno nikad nikomu nije, nekako mu se otvorila, zbog toga što je i on bio toliko iskren, očajan  zapravo, cijelo je vrijeme imala osjećaj kao da je ona posljednja osoba s kojom taj muškarac priča, čitava je situacija bila toliko tuţna, kao i ono kad je hvalio njezinu ljepotu, i kad ju je pitao zašto se tako lijepa ne prijavi na neki izbor za kraljicu ljepote, pobijedili biste, rekao joj je, vi biste s asvim sigurno pobijedili, na što mu je ona, na kraju, otkrila, da se jednom, u trenutku slabosti, zaista i odvaţila i sudjelovala na  jednom od njih, ali ju je na kraju jako- jako razočaralo sve što je tamo vidjela, otišla je puna gorčine s tog natjecanja na koje se jednom bila prijavila, a tako joj je godilo kad jo j je taj muškarac na sve to rekao, ne, vi tamo niste bili zasluţili drugo mjesto, to je apsurdno i potpuno nepravedno, nego, rekao joj je, prvo.

29. Trebao bih kartu za prvi let, rekao je Korin kod pulta, zatim, kad je nagnuvši se preko tog pulta objasnio sluţbenici zagledanoj u kompjuter o čemu je riječ, da to, naime, neće biti obično putovanje, i da on nije običan putnik, odnosno nije turist, niti ide u posjet obitelji, niti je biznismen, ista mu je sluţbenica uz glasno negodovanje i snaţno odmahivanje glavom odgovorila da, ukoliko bi mogao prestati s tim naginjanjem preko pulta, onda bi mu jedina, doduše slabašna, nada  bio “takozvani lasmini”, ali i za to treba čekati, da se pokaţe vrijedi li uopće čekati, stoga se vratite, poštovani, kako?, upitao je Korin, lasmini, rekla je sluţbenica slog po slog, a on je obrtao riječ u ustima sve dok mu iz lekcija engleskog koji je učio proteklih mjeseci nije sinulo da bi to, tako mu svega, moglo biti “last minute”, da, sad već razumije, rekao je na to, ali  vraga je razumio, ništa mu od svega nije bilo jasno, i ovo mu je objasnila stjuardesa kad je zbunjen sjeo natrag kraj nje na klupu, meĎutim kad se pokazalo da je potrebna i “takozvana viza”, i da on to, naravno, nema, na trenutak se smrknulo i stjuardesino lijepo lice, viza?, gledali su ga kod pulta, zar on, Korin, hoće reći da nema vizu?, zar on, odnosno Korin, ne zna da se na nju čeka i po tjedan dana, što uopće radi ovdje na šalteru za prodaju karata?, eh, da, tuţno je kimala stjuardesa, pa mu je, kad je vidjela k ako se sav očajan srušio do nje na klupu, rekla da će nešto pokušati, Korin neka ne očajava, na to je otišla do telefona i počela nazivati, sad ove, sad one, od buke Korin nije razumio nijednu njezinu riječ, uglavnom, kad se nakon kojih pola sata pojavio neki čovjek i rekao, u redu, gospodine, smatrajte stvar riješenom, Korin je svečano izjavio: gospoĎica stjuardesa ga nije opčinila samo svojom ljepotom već i svojim čarobnim moćima jer je taj čovjek zaista stigao, petnaest tisuća forinti, rekao je Korinu, petnaest tisuća?, ustao je ovaj sav problijedio, da, odvratio je čovjek, ali moţete i sami otići do konzulata, moţete i sami stati u dugi red i moţete se i sami vratiti za koja tri -četiri dana, moţe i tako, ako se ima  vremena, ako ne, onda je cijena ovolika, ha, da, gledala ga je stjuardesa, druge mogućnosti baš i nema, na što je Korin otišao u  WC, izvadio tri novčanice od pet tisuća iz ruba kaputa te mu ih predao, zatim je čovjek rekao da moţe biti miran, on će  ispuniti što treba ispuniti, odnijet će što tr eba odnijeti, stat će gdje treba stati, neka se ne brine, njegov je slučaj u najboljim rukama, i već će popodne dobiti tu vraţju vizu, i onda deset godina, namignuo je čovjek prije no što se uzevši podatke izgubio iz vida, deset godina ste mirni, nakon čega je on dojavio onima za pultom da mu i dalje treba karta za prvi let, zatim je sjeo pored stjuardese i priznao joj kako ne zna, kako ne moţe ni zamisliti što će biti s njim kad doĎe ona starija gospoĎa u kolicima, stvarno nema pojma, i ne samo zato što kao netko tko nikad u ţivotu nije putovao avionom ne poznaje okolnosti te je ovisan o tuĎoj pomoći, nego u puno većoj mjeri zbog toga što će se nebo koje se pojavom gospoĎice stjuardese nad njim razvedrilo, istog trena naoblačiti, ako gospoĎica stjuardesa doista bude morala otići s tom starijom gospoĎom u kolicima.

30.  Pogledi iz svih smjerova poslovnice bili su usmjereni prema njima, od sluţbenica koje su sjedile iza usluţnoga pulta, preko činovnika u tajništvu smještenom na povišenom dijelu iza njih, do onih koji su ţeljni putovanja čekali u neurednim nizovima, nije bilo očiju koje nisu bile uprte u njih, jer za ono što su oni predstavljali nije bilo objašnjenja: nije ga  bilo za izvanrednu ljepotu ţene u odori stjuardese, to jest, kako jedna takva ljepotica moţe biti stjuardesa, ili, kako   jedna stjuardesa moţe biti toliko lijepa; nije ga bilo za Korino vu neopranu, smrdljivu, izguţvanu pojavu u dugačkom kaputu, to  jest, kako netko tko putuje u Ameriku moţe tako izgledati, ili, kako netko takva izgleda moţe pu tovati u Ameriku; ali  posebno je teško bilo objasniti kako se ovo dvoje očito na najprisniji način, s najvećom pozornošću zadubilo u razgovor kojemu je bilo nemoguće utvrditi krajnji sadrţaj, jer čak ni sama strastvenost njihove komunikacije nije odavala ništa osim te  strastvenosti, čak ni to poznaju li se ili ne, naime iz perspektive poslovnice obje su mogućnosti bile otvorene, jednom riječju, ova ljepotica kraljevske skromnosti i taj bijedni prosjak smješteni jedno kraj drugog ozbiljno su poremetili ţivot u njoj, štoviše, u tom su prostoru predstavljali skandal u polaganom nastanku, jer bilo je sigurno da stjuardesa nije kraljica i da Korin nije prosjak, i tako nije preostalo drugo, nego ih promatrati i čekati: čekati da se ta čudna mrtva priroda iznenada raspadne, ugasne i iščezne,  jer oko toga nije bilo nikakve dvojbe da su oni mrtva priroda na klupi, Korin u tom svom obličju bijednoga  prosjaka, nezaštićenog bića koje nije od ovoga svijeta, i stjuardesa s tim zamamnim tijelom i njegovom vatrenom senzualnošću, dakle mrtva priroda s posebnim pravilima i, naravno, izuzetna pozornost okoline, rekla je to poslije stjuardesa u avionu, da je na kraju to i primijetila, te da ju je čak i smelo kad je primijetila da svi gledaju u njih, štoviše, bilo je nečeg zastrašujućeg, dodala je, u tim pogledima, svaki ih je par očiju, kaţe, promatrao na isti način, kako da to uopće formulira, kao da je u njih buljilo jedno jedino lice, stvarno je bilo zastrašujuće, zastrašujuće i smiješno, pričala je na putu za Rim.

31. Preci su mi općenito uzevši bili smireni , oglasio se Korin nakon poduţe tišine, zatim se kisela lica počešao po glavi i, davši poseban naglasak svakoj riječi, rekao: - A ja uvijek nervozan.

32.  Bradavice su se njeţno isticale na snjeţnobijeloj, toploj tkanini uštirkane bluze, a duboki je dekolte jasno naglašavao krhki, plemeniti luk vrata, pitome doline ramena, uznjihanu, jedru puninu grudi, meĎutim bilo je nemoguće odrediti jesu li upravo one prisiljavale svaki pogled da se na njoj zaustavi ili je to moţda bila njezina kratka, pripijena tamnoplava suknja, koja je njezina duga bedra drţala čvrsto priljubljenima, odnosno lom te suknje koji je ocrtavao liniju krila; je li sve to, ili moţda gusta, sjajna, crna kosa koja joj se slijevala niz ramena, visoko, čisto čelo, predivno oblikovana  brada, pune, meke usne, blago zakrivljen nos, ili te blistave oči u dubini kojih je neprekidno tinjala vječna iskra svjetla,  jednom riječju, zaista je bilo nemoguće odrediti što i koje, pa tako muškarci i ţene u poslovnici to nisu ni činili, samo su promatrali, jedan za drugim, zasebno svaki sastavni dio te izazovne ljepote, i k tomu su je - uzevši u obzir svečanost te ljepote i vlastitu običnost - promatrali bez ikakva sustezanja, muškarci s nezasitnom, prigušenom, sirovom, neskrivenom ţudnjom, ţene dio po dio, odmjeravajući odozgo naniţe i odozdo naviše, zapanjene senzacijom, ali na gorljivu analizu 12

potaknute zlobom i zavišću, sa sve većom odbojnošću, štoviše, s prijezirom, rekle su, kad je cijeloj stvari došao kraj, odnosno kad je ovaj skandalozni par, makar ne zajedno, ali na kraju ipak zauvijek nestao na izlazu iz poslovnice MALÉV-a, rekle su, najprije ţene, da ne, tu uopće nema nikakve pristranosti, odnosno, i one su ţene, a ţene uvijek tako promatraju  jedna drugu, o tome nema govora, ali ipak je previše kako se ta stjuardesica, ta mala drolja, govorile su već neke od njih, drţi kao da je pravi anĎelak, sva plaha, susretljiva, zlatna princeza, a ustvari je, graknule su ţene u poslovnici kad su napokon ugrabile priliku da se sjate iza pulta i o svemu rasprave, a ustvari se u onoj pripijenoj bluzi, s guzicom utegnutom u onu ultrakratku suknju, s dugim bedrima i bijelim gaćicama koje su meĎu njima stalno provirivale, i općenito time što je na tom tijelu sve, ali baš sve bilo otkriveno, jednostavno se razmetala, nagledale su se one baš dosta takvih nevinašaca, kao i tih spretnih poigravanja s isticanjem atributa i prikrivanjem mana, ne, ne kaţu one ništa, ha!, ali to je bezočna laţ, da se nešto što je apsolutno kurvinski servira kao nekak  vu plemenitu visost, ali samo malo, s njima se u njihovim godinama, govorile su jednoglasno, ipak ne moţe tako, a na to su poslije, kad su prije odlaska kući zastali u parku ili krčmi da malo popričaju, muški svjedoci, onih par kupaca karata ili viših činovnika, još dodali da su takve ţene u ţivotu uvijek na dobitku, sjajno tijelo, ogromne, samostojeće sise i recimo, govorili su, zaobljena guzica kojom lagano ljulja, dvije takve sise i jedna takva guzica, i još recimo, govorili su, k tomu red snjeţnobijelih zubi s bajnim osmijehom, uski bokovi, uz malo finog mrdanja, i na kraju pogled u pravo vrijeme, pogled kojim ti poručuje, tebi kojemu se grlo već sasvim osušilo od prizora, da se varaš, da se grdno, grdno varaš ako misliš da ćeš sve to dobiti, jer, taj ti pogled daje na znanje da stojiš pred djevicom, i to ni manje ni više nego pred prvom djevicom, onom koja i ne sluti radi čega je stvorena, tako da, kad se  sve to sagleda u komadu, gotov si, izjavili su ti muškarci u parku ili u krčmi, onda tebi, upirali su prema sugovornicima, nema spasa, pa bi započeli s opisivanjem ţenske koju su vidjeli u poslovnici MALÉV-a, od bradavica do tankih gleţnjeva, započeli bi ali nikad ne bi završili, jer ta se ţenska, uvijek bi iznova ponavljali, zapravo ne moţe opisati, jer što govore ti  bokovi utegnuti u suknju s dugim bedrima, što znači kosa koja pada na ramena, meke usne, čelo, brada, nos, stvarno, što!?, pitali bi - ne moţe se, tu je ţensku jednostavno nemoguće obuhvatiti, jer to bi bilo kao kad bi se u njezinoj ljepoti ţeljelo obuhvatiti ono što je neodoljivo na najniţoj razini, ili da budu potpuno iskreni: rasnu, zadivljujuću, vrhunsku ţenku u divljem, mučnom, laţnom svijetu.

33. Ako postoji netko na ovome svijetu tko mu od sveg srca ţeli da uspije u svom naumu, onda je to ona, ustvrdila je stjuardesa pred ostalima u avionu, meĎutim sigurno je, rekla je, da taj muškarac od tog trenutka nadalje nikamo nije mogao stići, nikamo, najvjerojatnije su ga zadrţali još onda kad se ona - nakon što je let kasnio tri i pol sata u dolasku, ali  je na kraju ipak stigao - izguravši staru Švicarku, pred vratima poslovnice s njim oprostila i rastala; zadrţali su ga, rekla je odrješito, sigurno su ga zadrţali, tko, to ne zna, oni koji to obično rade, policajci, djelatnici psihijatrije, zaštitari, netko od njih, ali milijun posto su ga zadrţali, jer s onakvim nastupom kakav je taj muškarac imao pravo je čudo što je dospio i do poslovnice MALÉV-a, ali da se pomakne dalje od toga, u to ne bi povjerovao nitko tko ga je vidio, pa tako ni ona, ma koliko to ţeljela: prvo kroz grad, pa do zračne luke Ferihegy, ondje provjera karata, carinici, sluţba sigurnosti, zatim Amerika, ne, ne, ne, vrtjela je glavom stjuardesa, to je sasvim nezamislivo, a kad se sad, nekoliko sati poslije, svega toga prisjeti, i njoj se čini kao da je sve to samo sanjala, ali s druge strane mora priznati da tako neobičan san dugo nije usnula, uopće ne zna što  bi s njim, moţe samo pričati o njemu, a onda ga pohraniti meĎu najčudnija sjećanja - ne zna jedino što je dosad sve na taj način pohranila, trenutno je u njoj sve još uvijek toliko svjeţe, toliko blizu, da još ništa ne moţe sagledati, zbog toga na pitanje tko je zapravo bio taj muškarac uopće ne moţe dati odgovor, uporno bi ga htjela spasiti, zaštititi, umjesto da o njemu nešto ustvrdi, htjela bi ga dakle opravdati pred optuţbom da primjerice, iako se na prvu doima toliko ludim, kao što  je već bila rekla, on nije lud, nego, kako da kaţe, za njega, za tog muškarca, nekako je sve tako ozbiljno, a to je toliko neobično, to je toliko, ne boji se te riječi, potresno, ta ozbiljnost glede svega, da dolazi netko tko je stvarno spreman, priprosto rečeno, na sve, i ne šali se k ad to kaţe, ne izmišlja, ne kaţe to tek tako da bi sutra već zaboravila, nego zaistamisli iskreno, a onda je s druge strane ondje ona, pokazala je stjuardesa na sebe, s tom svojom silnom ţeljom da sve ispriča, s tim svojim entuzijazmom, zaista, na kraju će još za nju reći da je luda što se toliko zanijela, je li?, ma ne, rekla je, shvatila  bi ona, apsolutno, kad bi njezine kolegice to pomislile, tako da će tu sad stati, za vršit će s iznošenjem dojmova, pardon ako  je bilo dosadnjikavo, rekla je, te se i ona nasmijala samoj sebi u sveopćem vedrom ozračju, dodavši još samo kako je to tuţno, slučajno susretnemo nekoga, popričamo s njim, upoznamo ga, on djeluje na nas, i onda ga izgubimo, i nikad ga, ama baš nikad više ne vidimo, to je, što god drugi o tome rekli, tuţno, ali ozbiljno, ponovila je hihoćući se , to je stvarno tuţno.

34. Hermes, rekao je Korin, to je ime k oje stoji u središtu svega što smatra istinskim ishodištem, najdubljim duhovnim izvorištem svojega ţivota, nikomu nikad nije govorio o tome, ali sad, gospoĎici stjuardesi u svakom slučaju mora reći kako  je ona ta do koje ga je doveo put, nakon što je u toliko navrata pokušao pronaći nepovratni početak, nakon što je u toliko navrata nastojao razumjeti, odgonetnuti, dokučiti, te nipošto ne ispričati onima s kojima ga je dosadašnjim slijedom dogaĎaja spojila sudbina, gdje se točno sve prelomilo: on nikad neće biti tipičan arhivist, a tu nije riječ o tome da o n ne ţeli  biti arhivist,  jer on jest arhivist, samo ne tipičan, i upravo je uzrok toga neumorno traţio te se u vremenu neprestano iznova vraćao, i uvijek bi nešto pronašao, nešto novo u vla stitoj prošlosti za što bi pomislio, evo, to je to, odnosno traţio je i traţio što bi mogao biti izvor, ishodište preokreta u njegovu ţivotu koji ga je naposljetku, prije trideset -četrdeset sati, doveo na ovaj put, meĎutim neprestano je nailazio na nove izvore i ishodišta, na nova polazišta i početke, sve dok nije dospio do one točke u kojoj je mogao reći, da, ovo je doista točka koju sam traţio, i ta se točka zvala Hermes, jer zaista: Hermes je za njega bio, govorio je, apsolutno ishodište, susret s hermeskim, dan, sat kad se prvi put susreo oči u oči s Hermesom, kad se - da se tako izrazi - upoznao s njime i dobio uvid u hermeski svijet, u svijet kakvim ga je stvorio Hermes, to jest, u kojemu je Hermes gospodar - a taj je grčki bog, dvanaesti od dvanaest, sa svojom zagonetnošću, neodredivošću, beskrajnom raznoličnošću, prikrivenim osobinama, sugestivnom tišinom mračne strane njegova bića, sve mu je to začaralo um, točnije: zarobilo je u njemu taj um, učinilo ga je nemirnim, uvelo ga u krug iz kojega nije bilo izlaza,  baš kao ni iz prokletstva ili proricanja, Hermes dakle nije bio predvodnički bog, već bog koji ga je odveo, onaj koji ga je zanio, izbacio, dozvao, naveo, zaveo, sa strane mu, odozdo došaptavao, a sad zašto baš on, i zašto baš jednog arhivista na dvjesto dvadeset kilometara od Budimpešte, to se ne zna, a činilo mu se da nikad neće ni smjeti istraţiti zašto, u svakom slučaju tako se dogodilo, došao je do te spoznaje, je li to bilo putem Homerskih himni, ili djel â Károlya Kerényija, ili nevjerojatnoga Gravesa, vrag će ga znati, rekao je Korin, bila je to, da se tako izrazi, faza upoznavanja, nakon koje je ubrzo uslijedila druga, faza zadubljivanja, tijekom koje je čitao jedino i isključivo grandiozno i nenadmašno djelo  Waltera F. Otta, Die Götter Griechenlands, i to jedino i isključivo ono poglavlje maĎarsk oga prijevoda koje mu je bilo relevantno, a njega do iznemoglosti! - i od tog se trenutka u njegovu ţivotu nastanio nemir, od tog trenutka stvari više nisu bile kao prije, od tog je trenutka stvari vidio na drugačiji način, stvari su se promijenile, i svijet mu je putem tih stvari počeo pokazivati svoj najstrašniji sadrţaj, svoju nevezanost, svoju - u najstrašnijem mogućem smislu uzetu - osloboĎenost, jer Hermes, rekao je Korin, to znači izgubiti udomaćenost, pripadanje, ovisnost, povjerenje, drugim riječima to znači da se u velikoj 13

cjelini iznenada pojavio faktor neizvjesnosti, zatim se isto tako iznenada pokazalo da ne, taje neizvjesnost jedini faktor, jer Hermes, to znači relativnost, slučajnost zakona, da ih Hermes donosi i ukida, odnosno da ih pušta, radi se o tome, govorio  je Korin stjuardesi, da onaj tko ga vidi prestaje biti robom i svrsi i znanju, jer su svrha i znanje tek jeftino ruho, da se tako pjesnički izrazi, koje čovjek navlači ili skida kako mu drago, tako ga je i tomu ga je poučio Hermes, bog noćnih puteva, noći, čija se moć u Hermesovoj prisutnosti nekako smjesta proširi i na dan, jer gdje se pojavi, tamo smjesta preobrazi ljudski svijet, i to tako što naizgled ne dira u dan, naizgled priznaje vlast društva s Olimpa, naizgled kao da sve teče po Zeusovu planu, no Hermes za to vrijeme svojim podanicima prišaptava kako nije baš sasvim tako te ih uvodi u noć, pokazuje im nepojmljivo zamršeni kaos puteva, suočava ih s neočekivanim, nepredvidivim i slučajnim, s izuzetno mračnom sirovošću smrti i seksualnosti, jednom riječju, šalje svoje podanike iz Zeusova svjetla u hermesovski mrak, kao što je poslao i njega, Korina, nakon što mu je razjasnio da nemir koji je svojim ukazanjem pobudio u njegovu, Korinovu srcu nikad neće prestati, a kad mu se pokazao i tim ga pokazanjem ujedno i iskvario - jer nipošto ne ţeli reći da bi to što je Hermesa ugledao, što ga je otkrio, što je na Hermesa naišao bilo istoznačno tome da ga je i zavolio - on Hermesa, rekao je Korin, uopće nije zavolio, već se od njega uplašio, tako je bilo, tako i nikako drugačije, uplašio se, kao onaj tko shvati, tko u trenutku vlastita kvarenja uvidi da su ga iskvarili, odnosno da su ga stavili u posjed spoznaje koju on uopće nije htio posjedovati, eto, takav je slučaj i s njim, Korinom, točno takav, jer i on je ţelio samo ono što i drugi, nije on htio nikakve privilegije, isticati se, on nije imao takve ambicije, htio je ovisnost i sigurnost, jasnoću i prisnost, dakle sve same normalne stvari, koje je onda u tren oka izgubio kad je Hermes zakoračio u njegov ţivot, i, slobodno to moţe reći, kad ga je pretvorio u svojeg podanika, jer taj se podanik u tom trenutku počeo munjevito udaljavati od svoje ţene, od svojih susjeda, od svojih kolega, jer ne samo da ih ne bi mogao pridobiti, nego se činilo beznadnim čak i izreći, objasniti, priznati da je uzrok nepobitne promjene njegova stava jedno grčko boţanstvo, pokušajte samo zamisliti, govorio je Korin stjuardesi, zamislite da jedan dan kaţete ţeni, ili kolegama u arhivu, svjestan sam da ste primijetili na meni osobitu promjenu, e, pa iza svega stoji jedan grčki bog, eto, zamislite učinak toga, rekao je Korin, njegovu ţenu i jedno takvo priznanje!, njegove kolege i  jedno takvo objašnjenje!, tako da je moralo biti tako kako je bilo: kod kuće brzi razvod, a u arhivu sve, od začuĎenih pogleda do potpunog izopćenja, štoviše, otišli su tako daleko da su ga čak bili i izbjegavali te mu nisu odzdravljali na ulici, to ga je jako boljelo, rekao je Korin, vlastite kolege, s kojima je bio svaki dan!, i da ga jednostavno ne pozdrave na ulici, dotle je došao zbog Hermesa, dotle, ne kaţe on to jer se ţali, samo utvrĎuje činjenicu, nema nikakva razloga za ţaljenje, isprva je počeo kao regularni arhivist i ništa mu nije stajalo na putu do titule glavnog arhivista, umjesto toga, eto, recite vi sad, rekao je Korin, završio je u Budimpešti, ako mu je dopušteno učiniti pošten skok kroz vrijeme, u budimpeštanskoj poslovnici MALÉV-a, gdje se upravo nada, i zaista vjeruje da će dobiti vizu, i da će dobiti kartu, te će tako on, Korin, moţda doseći ne samo slavni New York već time i, u samoj hermesovskoj neizvjesnosti smještene, spustio je sada glas, vlastite  velike ciljeve - ne spominjući sad to, dodao je, da kad bi traţio naknadu štete, a ne traţi, kad bi ţelio nešto u zamjenu, a ne ţeli, da bi tada kao naknada, u zamjenu za to što nije regularan, moglo biti to da s vremena na vrijeme moţe vidjeti samoga Hermesa, boga: na primjer onda kad je jako miran, zna se i to dogoditi, pa kad pogleda u zamračeni kut; ili onda kad popodne zaspi i kad se probudi, u sobi, na treptaj oka; ili onda kad se u sumrak nekamo jako ţuri, pa kad se kao Mjesec sa strane jednakom brzinom počne nazirati, kad mahne, ne njemu, kaducejem nekamo u daljinu i nestane.

35.

 Viza je stigla, meĎutim oni su i dalje sjedili na istom onom mjestu, isto onako, na klupi za čekanje, jer stare gospoĎe  još uvijek nije bilo, a na šalteru mu, prilikom predočavanja vize, o izgledima za nabavu karte nisu bili rekli ništa više nego prije, odnosno da što je tako nestrpljiv i što se svako malo tu raspituje i poskakuje, neka mirno čeka na red, javit će mu ako zatreba, uostalom, drugi u ovakvim slučajevima čekaju tjednima, što on sad tu hoće, na što je Korin, naravno, kimnuo glavom, umirio je sluţbenicu rekavši kako s njim odsad neće biti nikakvih problema, on je sad sve shvatio, neće više stvarati teškoće, obećava, nato je sjeo natrag pored stjuardese i nekoliko minuta nije rekao ništa, samo je čekao, vidljivo strepeći da svojim drţanjem ne izazove antipatiju kod zaposlenika, čime bi, objašnjavao je stjuardesi, samo pogoršao  vlastitu situaciju, zatim se naglo, kao netko tko je iznenada sve zaboravio, ponovno okrenuo prema njoj i nastavio gdje je prije toga bio stao, rekavši kako bi najradije ostao ovdje cijeli tjedan i samo pričao i pričao, ni njemu samom nije baš jasno što ga je to snašlo, da mu je tako došlo da priča, i još k tomu samo i isključivo o sebi, takvo što prije uopće nije radio, nikad, gledao je Korin stjuardesu u oči, nekad bi to bilo nezamislivo, dapače, ako je za njega išta karakteristično, onda je to činjenica da o sebi nikad nikomu nije prozborio ni jedne jedine riječi, a sada, zbog nečega, vjerojatno zbog straha što su ga napali, zbog straha što ga slijede, ali nije sigurno, tek vjerojatno, dakle zbog nečeg takvog najednom mora pričati, smatra da mora reći sve, epizodu s obale rijeke, onu sa Psihijatrijom, hijerarhiju, zaborav, slobodu i središte svijeta, mora napokon nekoga uplesti, on, koji prema tome nikad nije osjećao nikakvu sklonost, uplesti u priču o posljednjim godinama, o posljednjim mjesecima, o posljednjem danu, u to što se dogodilo u arhivu, što se dogodilo u kabini za kočenje, što na nathodniku, a što na Almássyjevu trgu, dakle zaista sve, ili bolje rečeno, rekao je, bit, samo što to, to prepričavanje biti, postaje sve teţe i teţe, i ne samo zato što se ta bit sastoji od dijelova, dijelova koji posjeduju strahovito bogatstvo, već počevši i od onog otrjeţnjujuće prozaičnog razloga da ga boli glava, sasvim precizno, da  je glavobolja, koja u njegovu slučaju ima nepromjenjivu razinu, tu razinu sad već prekoračila te postaje sasvim nepodnošljivom, odnosno ne baš glava, rekao je, nego vrat, ramena i potiljak ovdje gore, pokazivao je stjuardesi, tada sve to zajedno, kad ga pogodi, zna biti nesnosno, tijekom tih perioda sve što pokuša bude uzaludno, masiranje, okretanje glavom, kruţenje ramenima, ništa ne pomaţe, jer pomaţe samo i jedino san, potpuna, besvjesna opuštenost, dok je kod njega upravo to najveći problem, on tu svijest naime ne moţe opustiti, ili točnije glavu, moţe je jedino drţati, moţe tu glavu jedino ovako napeti, mišići se tada, naravno, zgrče, ligamenti, naravno, pruţaju otpor, odnosno tu gore počinje pobuna, i njemu u tim trenucima, baš kao i sada, naţalost ne preostaje drugo, nego da malo prilegne tu na klupu, ako gospoĎica nema ništa protiv, riječ je ukupno o minuti vremena, ali on mora leći, da rastereti musculuse i ligamentume, trapeziuse i spleniuse, suboccipitalese i sternocleidomastoideuse, da sa svih njih skine teret, inače će se dogoditi ono od čega već godinama strepi, da će naime ostati bez glave, jer u protivnom bi upravo do toga došlo, skršila bi se čitava sklepotina, a onda ništa od New Yorka i svega, onda bi, rekao je Korin, u trenu nastupio kraj.

36. Stjuardesa je ustala da mu dâ mjesta, a Korin je legao te oprezno, polako spustio glavu na klupu, oči meĎutim tek što je sklopio, već ih je morao otvoriti jer su se ulična vrata naglo rastvorila, te je kroz njih nahrupila gomila ljudi, iako bi ispravnije bilo reći da su provalili, umarširali u agenciju takvom brutalnom silinom kao da je čitavu ţele pregaziti, ne trpeći protivljenje, dijeleći glasne upute lijevo i desno, naprijed i natrag, jer osoba koju oni tu okruţuju, koju su u blist avim crnim kolicima ugurali, koja se dokotrljala ovamo meĎu kupce karata i zaposlenike, ta osoba ima izvanredan razlog za tu provalu, ima neopozivo pravo na to gaţenje, dok istodobno taj razlog i to pravo nitko nema ni razloga ni prava čak ni dotaknuti, drugim riječima s pola dana zakašnjenja, izazvavši kod Korina najdublju ogorčenost, a kod stjuardese veliko olakšanje, stara je dama iz Švicarske - stigla, te je svojim sitnim, sasušenim, kost-i-koţa tijelom, svojim tisućama bora 14

izbrazdanim, upalim licem, svojim malenim, si vim očima bez sjaja i zapečaćenim, ispucalim usnama, ali zato s dvjema ogromnim zlatnim naušnicama u ušima koje su joj udarale po ramenima, smjesta, ne ispustivši ni glasa davala na znanje kako će točno tim tijelom, tim licem, tim očima i tim ustima, odnosno točno tom prijezirnom nijemošću i točno tim ogromnim naušnicama upravljati, i da će ona sad tu sljedećih nekoliko minuta odlučivati što će se dogoditi, a što ne, ali da  je prozborila ijednu jedinu riječ, zaista nije, premda se ni to ne moţe reći da su članovi njezine pratnje pogaĎali ili naslućivali njezine naredbe, prije bi se reklo da su je pokretali malo ovamo, pa onamo, malo brţe, pa sporije, dok su im pogledi bili zalijepljeni za nju, dok su visili na njoj, poput onih zlatnih naušnica u njezinim ušima, zatim bi jedan jedva primjetan zamah ruke razjasnio što ţeli, kamo ţeli ići, koji smjer treba odabrati do pulta, čemu se, tom biranju smjera naime, ni zaposlenici ni putnici u redu za karte nisu mogli oduprijeti, posao je iza pulta stao, dok su se redovi ispred pulta razmaknuli, kao što je došao kraj i onoj osobitoj situaciji u koju su zbog njegove glavobolje dospjeli Korin i stjuardesa, a to  je da se Korin morao uspraviti u sjedeći poloţaj ne bi li se nakon početne preplašenosti uvjerio kako nisu došli po njega, dok je stjuardesa smjesta morala krenuti kako bi dojavila da je ona ta koja će po obavljenim neophodnim formalnostima uime maĎarske aviokompanije odnosno njezine sluţbe Ruka koja pomaţe, do ţeljenog i ovdje odabranog zrakoplova, biti gospoĎina pokroviteljica, pomoćnica i na putu po Ferihegyu, u doslovnom značenju riječi, njezina vodilja.

37. Mesne palačinke Hortobágy su bile dobre, prevodili su riječi stare gospoĎe nervoznom zaposleniku koji je sjedio na suprotnoj strani, meĎutim zrak, profinjeno se nasmiješiše svi članovi pratnje, on nije osvojio simpatije Frau Hanzl, eure  Luft, ponavljala je stara gospoĎa gromkim, promuklim muškim glasom, razočarano odmahujući glavom, ist einfach unqualifizierbar, versteht ihr?, unqualifizierbar!, zatim je mahnula neka okrenu ekran računala prema njoj, kucnula je na njemu jedan redak, i od tog se trenutka sve odvilo nevjerojatno brzo: nisu prošle ni dvije minute, a u rukama pratnje već su se nalazile karte, stjuardesi koja im se upravo bila predstavila već su objašnjavali što će joj biti posao uz “gospoĎu Hanzl koja putovanja uvijek organizira osobno, te je upravo zbog toga izuzetno osjetljiva”, te su ubrzo i zaokrenuli kolica s tom izuzetno osjetljivom gospoĎom Hanzl i prohujali dvoranom prema izlazu, tako da je Korinu, koji je u očaju samo zabacivao glavu tamo-amo, preostalo tek toliko vremena da otrči do stjuardese i pokuša u jednu rečenicu upasirati sve ono što bi ona po njemu još svakako trebala znati, s obzirom na to da joj toliko toga nije stigao reći, gledao ju je izgubljena izraza, i to baš samu bit, za nju nije bilo vremena, baš za ono najvaţnije, kao naprimjer što on to namjerava učiniti u New Yorku, a nije joj uspio reći ni za, je li, pokazao je na donji dio kaputa, rukopis!, o njemu, eto, ni jedne jedine riječi, a on je daleko najvaţniji,  bez njega gospoĎica stjuardesa neće razumjeti ništa od svega, jer taj je rukopis, zgrabio ju je za ruku pokušavajući je povući natrag iz ubrzanog mimohoda, nešto najljepše što je na ovome svijetu ikada napisano, meĎutim gospoĎici je stjuardesi sad već uzalud govorio, više ga nije slušala, sa smiješkom mu je samo rekla da naţalost mora ići, na što ni Korinu nije preostalo ništa drugo nego da potrči naprijed te, ispred invalidskih kolica koja su nadolazila velikom brzinom , svojom teţinom rastvori vrata te joj nadvikujući se s grajom uskomešane pratnje priopći kako je samo ovaj dan bio predivan, kako nezaboravan, i neka mu gospoĎica stjuardesa dopusti da one dvije jamice iz njezina osmjeha zauvijek spremi u svoje sjećanje - spremite, mahnula mu je stjuardesa smiješeći se svojim dvjema jamicama, na što su se vrata za njima zatvorila te je Korin ostao ondje sam sa zaglušujućom tišinom koja je najednom nastupila i onim dvjema jamicama spremljenima u sjećanje, zauvijek.

38. Tjedan dana Islanda za 119 000 forinti, verglao je glasom punim dosade jedan od zaposlenika, tjedan dana Nila za 99 900 forinti, tjedan dana Tenerifa za 98 000 forinti, pet dana Londona za 75 900 forinti, tjedan dana Cipra za 69 900 forinti, tjedan dana Tunisa ili tjedan dana Mallorke za 55 000 forinti, tjedan dana turske rivijere za 49 900 forinti, tjedan dana Rodosa za 39 900 forinti, tjedan dana Krfa za 34 900 forinti, tjedan dana Dubrovnika za 24 900 forinti, tjedan dana  Atene i Soluna s manastirima Meteore za 24 000 forinti, tjedan dana Jesolea za 22 900 forinti, tjedan dana Saloua, Španjolska, za 19 900 forinti, ili osam dana Kraljevice za r8 200 forinti, ali ako vam se ništa od toga ne sviĎa, dodao je interesentu koji je stajao pred njim i koji je izgledao kao da još uvijek oklijeva, onda, okrenuo je zaposlenik glavu u stranu, onda, napućio je usne, slobodno idite u neku drugu agenciju, nakon čega je pritisnuo tipku na računalu, zavalio se u stolicu i uperio u svod pogled iz kojega je bilo jasno da je on svoj dio prosvjetljivanja jednom i zauvijek obavio.

39. Kakva avionska karta?, pitao je poslije Korin na pultu kad su ga dozvali da mu priopće vijest, zatim, kao netko tko iznova pokušava usredotočiti izgubljenu pozornost, počeo je trljati čelo i upavši zaposleniku u riječ nastavio: -  Sutra?  Kakvo sutra? 

40. Došle su ukupno četiri: tri odrasle ţene od otprilike pedeset-šezdeset godina i jedan curetak koji je izgledao kao da mu je osamnaest, ali koji zacijelo nije imao više od dvanaest godina, i svaka je od njih u jednoj ruci nosila po jednu čeličnu kantu sa sredstvima za pranje poda, a u drugoj po jedan industrijski partviš: četiri kante i četiri partviša, i na njima četiri sive radne pregače, da ne bi bilo zabune tko su, i što hoće, da ne bi bilo dvojbe zašto stoje ovdje odakle na sve i na svakoga gledaju pomalo odozdo uvis, posebno motreći na znak jednog od sluţbenika, odavde iz podnoţja, s vratiju koja se otvaraju prema dijelu agencije za odnose sa strankama - kako bi, kad taj znak odobrenja iz jednog od staklenih kaveza na katu napokon stigne, prionule na posao, isprva oprezno, vršeći n eodreĎene pripremne radnje, da bi zatim, nak on što posljednja stranka i posljednji zaposlenik nestanu na izlazu i kad se spusti vanjska roleta, s kantama i partvišima, u jednakim radnim pregačama ubacile u punu brzinu: dvije su otišle naprijed, dvije su ostale na uličnoj strani, zatim su namočivši i ocijedivši partviše s namotanim krpama krenule, dvije nasuprot dvjema, rastegnutim, dugim koracima, ozbiljno i bez riječi, ništa se drugo nije ni čulo osim četiriju krpa kak o klize po kvadratima poda od umjetnog mramora, zatim, kad bi stigle do sredine i mimoišle se, jedan sitni škljocaj te ponovno klizanje po popločenju, sve do kraja, ondje umakanje i cijeĎenje, pa natrag, na isti način, jednako tako bez riječi, sve dok curetak, u hodu, nije posegnuo u dţep pregače i u njemu uključio i pojačao dţepni radio, jer od tog su trenutka koračale po gustom sekretu odjekujuće, monotone, ledene mehaničke glazbe, nijemo, s partvišima u rukama, praznih očiju boje surutke prikovanih na uprljane krpe.

15

II. SVEČANO RASPOLOŽENJE

1. Dana 15. studenog 1997. godine, nakon što je kapetan u prostoriji za odmor osoblja u zračnoj luci Ferihegy II, osim s uobičajenim podacima vezanim uz let, deseteročlanu posadu upoznao i s očekivanim meteorološkim uvjetima, brojem putnika te air cargo statusom, na kraju je rezimirao kako mogu računati na stabilan i miran let, te je s dva motora CF5-80C2 opremljeni zrakoplov BOEING 767, maksimalnog doleta od 12 700 kilometara, kapaciteta goriva od 91378 litara, raspona krila od 47,57 metara i mase uzlijetanja od 175,5 tona - na liniji broj MA 090 - sa 127 putnika u ekonomskoj i 12 u comfort klasi, krenuo prema pisti, i nakon prosječnog vremena zaleta pri brzini od 280 km/h, u 11 sati i 56 minuta uzletio s betona: zrakoplov je u 12 sati i 24 minute u blizini Graza dostigao visinu leta od 9800 metara, te je u uobičajenim atmosferskim uvjetima uz umjereni zapadni i sjeverozapadni vjetar iz suprotnoga smjera, na potezu Stuttgart-Bruxelles-Belfast izašao nad Atlantski ocean, utvrdivši ondje poloţaj prema zadanim koordinatama, za 4 sata i 20 minuta stigao do kontrolne točke na jugu Grenlanda, odakle je za četiri minute do punoga sata prije cilja zapravo već  bio i započeo sa slijetanjem, spustivši najprije postojeću visinu za 800 metara, da bi zatim, nakon što je kontrolu preuzeo centar u New Foundlandu, nastavio sa spuštanjem s visine od 4200 metara, te na kraju, sad već pod navoĎenjem njujorškog terminala, prema redu letenja odnosno po američkom vremenu točno u 15 sati i 25 minuta, aterirao na lijevu sletnu stazu broj 36 Zračne luke John Fitzgerald Kennedy, na tlo Novoga svijeta.

2. O, yes, yes, svesrdno je kimao Korin crnoputom sluţbeniku u Immigration Officeu, zatim je na opetovano ponavljano pitanje koje je zvučalo sve iritantnije, kad mu više nije pomagalo ni upiranje prstom u isprave, ni klimanje glavom, ni mnoštvo yesova, raširio ruke, odmahnuo glavom i r ekao: - Uzalud ti to meni govoriš, ne razumijem ni riječi, no  understand.

3. Prostorija u koju su ga odveli kroz dugi uski hodnik najviše je sličila vagonu za prijevoz rasutih tereta, zidovi su bili prekriveni si vim čeličnim oblogama, prozora nigdje, a vrata su se mogla otvoriti samo izvana, zaista, na prvi pogled kao prazan vagon, pričao je poslije Korin, i to zbog dvije stvari, rekao je, onog karakterističnog mirisa i blagog podrhtavanja poda, zbog čega se on, kad su zatvorili za njim vrata i ostavili ga ondje samog, zaista osjećao kao da je dospio u neki prokleti vagon, premda američki, ali ipak vagon, naime, čim je ušao, smjesta ga je zapljusnuo prodoran miris ţita, dok je pod nogama istog trena osjetio podrhtavanje poda, oko mirisa nije bilo dvojbe, baš ga se dovoljno bio namirisao na putu do Budimpešte, a ni podrhtavanje nije mogao pripisati nekoj perceptivnoj varci uzrokovanoj vibriranjem neona, jer nije to  bilo tek neznatno, jedva osjetno, i tako dalj e, nego su mu stopala doslovno trzala po podu, štoviše, kad je slučajno dotakao zid, smjesta je osjetio da se i on trese, nije teško zamisliti kako se čovjek u nečem takvom osjeća, rekao je, a on se upravo tako osjećao, jer kao prvo ništa mu nije bilo jasno, kojeg vraga sad hoće od njega, kojeg su ga vraga pitali, i uopće, koji je sad ovo ovdje vrag, izvadio je notes u koji je još u avionu bio zabiljeţio najvaţnije riječi, jer taj dţepni rječnik u dţepu neće  valjati, neće ići, ako s nekim bude morao razgovarati, nezgodno je, presporo, predugo traje, treba ga sto godina listati, pretraţivati, još mu je k tomu u tom njegovom dţepnom rječniku, dok je brzo okretao stranice, u tri-četiri navrata promaklo ono što je traţio, ili zato što bi kod traţenog slova bile slijepljene, pa bi se sve pomaklo za jedno unaprijed, ili pak zato što bi tijekom listanja, misleći kako će mu ono što traţi opet promaknuti, pokušavao usporiti protok stranica, samo što bi upravo zbog te nervozne opreznosti preskočio ţeljeno slovo, čime bi krenula igra strpljenja, rječnik je tada morao drţati drugačije, kako bi ga mogao prelaziti list po list, sve je to jednom riječju usporavalo stvar, zato je poslije rješenje ugledao u uvoĎenju notesa, u ispisivanju moguće najvaţnijih riječi, u osmišljavanju reda koji bi mu olakšao, odnosno ubrzao listanje, i osmislio ga je, te ga je čak i dovršio tijekom dugoga leta, a sad ga je iznova morao uzeti u ruke da se izvuče iz šlamastike, morao se njime posluţiti radi jedne rečenice na engleskom, morao je pomoću toga nešto smisliti, nekakvo rješenje, da se ne pokvari svečano raspoloţenje u njegovoj glavi, jer tu je, stigao je, uspjelo mu je: uspjelo mu je, da se tako izrazi, rekao je, ono nemoguće, zbog toga je morao sastaviti jednu razumljivu rečenicu iz koje će biti jasno tko je on i što ţeli, i to takvu koja će govoriti samo o budućnosti - to je odlučio, da će govoriti samo i isključivo o budućnosti, izdrţat će, govorio je sebi, pričao je poslije, o onome što mu u tom svečanom rapoloţenju ipak malo tišti srce, o tome će šutjeti, jer lagati samom sebi naime nije mogao: uz svečano raspoloţenje bilo je u njemu i malo tuge, jer ga je zaboljelo kad je izašao iz aviona i pokušao se osvrnuti prema MaĎarskoj, boljelo ga je što odavde ne moţe vidjeti MaĎarsku, jer uza sve to, to što  je tu, što je stigao, što je izvan dometa progonitelja, što on, ta mala točkica u velikom svemiru, taj beznačajni lokalni povjesničar iz dubine prašnjavog arhiva dvjesto dvadeset kilometara od Budimpešte stoji tu u A -me-ri-ci!, što će ubrzo započeti s Velikim Naumom, dakle kad se s ostalim putnicima spuštao niz avionske stube, i kad se - dok su ostali jurišali prema autobusu - na betonu sletne staze, pod naletima vjetra osvrnuo, uza sav taj osjećaj sreće, zaista je bilo prisutno i ono: jao, nikad više, ovim je sretnim dolaskom zauvijek prekinuo sve niti, nema više prošlosti, nema više MaĎarske, izgovorio je to čak naglas, kad je na poţurivanje stjuardesa i on krenuo prema autobusu, te se još jednom, posljednji put, zagledao u smjeru u kojem se po njemu trebala nalaziti MaĎarska, i pomislio: jao, ta je MaĎarska za njega zauvijek   izgubljena.

4.  S tipom na kraju ipak nema nikakvih problema, rekao je u izvještaju nadreĎenima djelatnik aerodromske sluţbe sigurnosti zaduţen za nadzor imigranata iz istočne Europe, jednostavno je doputovao bez prtljage, nije imao ni najmanju torbu, samo kaput, u čiji je donji dio ušio nešto što je po svoj prilici, a kako se zatim iz njegova iskaza i uvida prevoditelja pokazalo, privatni rukopis, te takoĎer, na istom mjestu i omotnicu s novcem, ali bez i najmanje vreće, naprtnjače ili nečeg sličnog, ničega, ono 0 čemu su naravno morali voditi računa, nastavi,  Andrew, kimao je nadreĎeni, bilo je, je li prtljagu moţda imao, ali je više nema, i u tom slučaju gdje je ona sad, dakle morali su to pr ovjeriti, i provjerili su, i to prema vaţećim  propisima i uz angaţman maĎarskog prevoditelja na najtemeljitiji mogući način, ali se nije pokazao sumnjivim, tip je praktički čist, i izgleda da je istina kako je doputovao bez prtljage, tako da ga po njemu, rekao je djelatnik osiguranja, mogu pustiti u zemlju: novca ima, i to velike količine kesa, ali kod istočnih Europljana se ne provjerava neposjedovanje bankovnih kartica, putovnica i viza su mu vaţeće, te nam je osim njih pokazao i posjetnicu hotela u New York Cityju u kojemu namjerava odsjesti, a što će biti provjereno unutar dvadeset četiri sata, nakon čega se slučaj moţe zaključiti, jer po njegovu osobnu mišljenju, samo nastavi,  Andrew, ohrabrivao ga je nadreĎeni, ovo je dovoljno, tip je vjerojatno najobičnija,  bezazlena mudra budala, koja moţe nabiti ono i onamo, što i kamo ţeli, pa  i u guzicu, bljesnuo je djelatnik svojim zasljepljujuće bijelim zubima, predlaţe dakle da ga ostave na miru, da mu dopuste ulazak, pa neka mu je sa srećom, O.K.,  Andrew, jedna briga manje, odvratio je na to nadreĎeni iz sluţbe sigurnosti, nakon čega je Korin za kojih pola sata već bio 16

ponovno slobodan, premda istini za volju on po svemu sudeći cijelo to vrijeme nije ni bio svjestan da to nije, s obzirom na to da se time uopće nije zamarao, pogotovo ne sad pred kraj, kad je primijetio da ga prevoditelj pozorno sluša, već je htio ispričati do kraja ono što je krenuo, htio je završiti ono što je maloprije započeo, jer je ţeli o da se sazna: moţda poslije, jednom, k ad postigne cilj, čak i Sjedinjene Američke Drţave budu ponosne na njega što se Veliki Naum ostvario upravo ovd je - ne, odbacio je prevoditelj sa smiješkom tu mogućnost, i polako prešao rukom preko na sredini razdijeljene, uz lubanju priljubljene snjeţnobijele kose, ma koliko on njemu bio drag, za to sad nema vremena, Korinu to mora biti jasno, na što je on, Korin, odgovorio da njemu to ne moţe biti jasnije no neće ga više zadrţavati, dodao bi još samo da je kao prvo, rekao  je, u njegovu slučaju riječ o ovjekovječenju nečeg iznimno lijepog, dakle ono radi čega je on ovamo doputovao je, da se tako izrazi, bezopasnije od leta leptira iznad grada, barem, dodao je, iz perspektive grada, a kao drugo, rekao je, hvala, neka mu dopusti barem da u ime toga što mu je pomogao u toj šlamastici kaţe gospodinu prevoditelju hvala, i zaista ga neće više zadrţavati, jer samo je to htio, hvala i hvala, ili kako to ovdje kaţu, zavirio je Korin u notes, thanks, many thanks, mister.

5.  Dao mu je posjetnicu, pričao je poslije prevoditelj sav izvan sebe i ljutito okrenuo leĎa prepadnutoj ljubavnici na krevetu, ali samo da ga se riješi, jer drugačije nije bilo moguće, majmun ga je samo drobio i drobio, a on mu je rekao, u redu, stari, za ovo sad stvarno nemamo vremena, evo njegovog broja telefona pa neka ga jednom nazove, shvaća li ona?!, to je bilo sve, ništa više, i što sad, dao mu ju je!, jedna ljubazna gesta, jedna posrana posjetnica, takve stvari čovjek rasipa na sve strane, kao bijedni orač posrana zrna, gotovo je, vrtio je prevoditelj glavom pr epun gorčine, on je jednostavno  propao, ne ide mu, ništa njemu ne ide, neće on ovdje pod milim Bogom ništa postići, već je skoro četiri godine u Americi, i ništa, samo taj usrani, usrani, usrani, usrani, usrani, usrani, usrani, boksao je jastuk, usrani posao u Immigration Officeu, i još je on  njima trebao biti zahvalan što su ga uopće primili kao vanjskog suradnika, zahvalan za to sranje, ali sad je već sve svejedno, dali su mu otkaz dok si rekao keks, glatko, takvom podmazanom lakoćom da je tek vani, kad je izašao iz zgrade shvatio da je to  zbog  jedne proklete posjetnice, ali tako proĎe onaj tko dospije meĎu gamad, prevoditi za takvo smeće od ustanove, prevoditi izmeĎu seljačina i stoke, to moţe završi jedino nečim takvim, nogom u guzicu dok si rekao keks, jer ti su MaĎari seljačine, seljačine kakvih nema, a ovi stoka, i to stoka najgore vrste, ti kontrolori putnih isprava, carinici, sluţba sigurnosti i svi ostali, čitava smrdljiva bagra, svi su oni stoka, histerično je zamahivao glavom prevoditelj, i seljačine, seljačine i seljačine, zahvaljujemo, Mister Sarvary 1, rekoše, znate, za nas je to teški neposluh, iniciranje ili prihvaćanje osobnog kontakta, to je pravilo javnih sluţbi itd, itd., seru!, govorio je prevoditelj gotovo na rubu suza od bijesa, Sarvary, kaţe ta stoka, stalno me tako zove, ali točno zna da sam Sharvary, mater mu prokletu, stoka  jedna, i kako da on izaĎe na kraj s takvom stokom, nema tomu kraja, on, zagnjurio je prevoditelj glavu u jastuk, jednostavno ne moţe ţivjeti na taj način, on je pjesnik, proderao se prema ljubavnici, pjesnik i videoumjetnik, a ne prevoditelj, je li jasno?!, mogao bi guzicu njima obrisati, takvima kao što je taj smrdljivi crnčuga, guzicu, toliko mu nisu ni do koljena, zar ona misli, unio se ljubavnici u lice, zar ona misli da itko od ovih ima pojma tko je on?!, zar ona stvarno to misli?!, onda neka priĎe jednom takvom i pogleda bolje, pa će shvatiti da su svi oni stoka, ili seljačine, ugušila mu se riječ u grlu, te se prevoditelj ponovno okrenuo leĎima i bacio na pokrivač, zatim se ponovno okrenuo prema ljubavnici, on je naravno pomogao budali kako je mogao, toj glupoj seljačini, jer on je budaletina, najveća budaletina koja postoji na čitavom tom smrdljivom kontinentu, jer što on ima pomagati, tko je to od njega traţio, kurac će njemu netko platiti makar i centa više zato što p okušava pomoći seljačinama u gabuli, kao na primjer tom nesretnom kurcu, sigurno još uvijek stoji ondje, s njegovom posranom posjetnicom u ruci, umjesto da si je zabije u šupak i tornja se odande u tri pizde materine, kladio bi se da još uvijek tamo stoji ukorijenjen, s  onom  blentavom facom i bleji u prazno, jer ne zna ni što znači baggage, ni to ne zna, a objasnio mu je, samo stoji ondje, gotovo ga vidi pred sobom, kao netko tko se jednom i zauvijek usrao u gaće i nema nikoga da mu obriše guzicu, svi su oni takvi, neka se mila ne ljuti, spustio je glas prevoditelj, neka se ne ljuti što je tako izgubio samokontrolu, ali osim samokontrole izgubio je i posao, i to zbog čega, mila, zbog jedne seljačine, jer svi su oni takvi, ozbiljno, svi, svi, svi - svi do jednoga!

6. Samo paziti na exit, govorio je Korin naglas samomu sebi, samo na exit, samo tamo gdje piše exit, onamo se smije, drugdje ne, jer će se izgubiti, exit, da, evo, ovuda, ravno, meĎutim nikomu nije smetao, jer nikog ţivog nije zanimalo što priča sam sa sobom, osim toga, bilo je on dje nekoliko tisuća ljudi koji su činili isto i u' ţurbi bauljali amo -tamo, očiju uprtih u ploče i smjerokaze, skrenuli bi ulijevo, zatim stali, pa se vratili, pa udesno, pa stali, pa se opet vratili, na kraju samo r avno, ravno, do nove zbunjenosti, dakle upravo tako kao Korin, pratiti exit, ravnati se isključivo prema exitu i ne zabuniti se, i  jako, jako dobro paziti da pozornost ni slučajno ne odluta, jer dovoljan je u toj uţasnoj guţvi i najmanji trenutak nepaţnje, i gotovo, kraj, nema više, nikad neće pronaći pravi put, i ne biti nesiguran, govorio je samomu sebi, samo ići naprijed hodnicima i stubištima, i ne obazirati se na bočna vrata duţ hodnika i stubišta, i ne primijetiti ih, a ako ih ipak primijeti, slijepo proći pored tih bočnih vrata od kojih na svakima, premda drugačijim slovima, piše exit, proći pored svega toga, ne obazirati se na bočna vrata, kao što se on i nije obazirao te je prolazio, ali zaista, pričao je poslije, bilo je kao u nekom ludom labirintu, tako mu je to izgledalo, i ne samo zato što je bilo kao u labirintu već i zbog tog ludog tempa hoda, kao da  je ljudima nešto nalagalo tu nemilosrdnu brzinu hoda, tako da je uvijek nabrzinu morao donositi odluke, i to je bilo ono najteţe, u trenu odabrati izmeĎu dva moguća smjera, jer s vremena na vrijeme, kako je promicao hodnicima i stubištima, naišla bi pokoja takva točka, gdje bi čovjek ţelio produţiti, ali bi ga neki zbunjujući znak naveo da stane, nešto bi ga smelo, neki nedovoljno jednostavan natpis na nekom dvojbenom mjestu, te bi tu u jednom jedinom trenu morao odlučiti kamo sad, koji je prokleti smjer onaj glavni kojim mora poći, je li ovaj ili onaj taj laţni za koji je bilo nemoguće znati nije li upravo on modifikacija glavnoga smjera, odlučiti dakle u zabrinjavajuće kratkom vremenu, to ga je dodatno mučilo, i traţiti i hodati i ići naprijed, bez zastajanja, štoviše, sa sviješću o potpunoj nemogućnosti zastajanja kao same ideje, jer  je zastajanje kao mogućnost sad već u potpunosti bilo isključeno, kao da je u sve njih bilo uklesano da ć e se Glavna vanjska vrata smjesta zatvoriti, pa treba ţuriti, juriti, tko kako moţe, te tako, ali bez zastajanja, hodati i tragati i ići prema exitu, koji je inače, a to je bila druga stvar, rekao je Korin, sam po sebi bio ono najmaglovitije, jer je bilo nemoguće znati što se pod tim podrazumijeva, pod tim “van”, sadrţavao je primjerice izlazak van iz zgrade, na otvoreno, do autobusa koji će ga odvesti u grad, ili do taksija, ako ne bude preskup, još će vidjeti, ali treba li zaista ovako zamišljati čitavu tu stvar s izlazom, da on znači biti vani i na otvorenom, o tome nije imao pojma, samo je išao dalje pun nesigurnosti koja je sve više rasla, kako je poslije pričao, prolazio je hodnicima i stubištima nesiguran u to jesu li ti hodnici i ta stubišta oni pravi, i strašno se  bio prepao, rekao je, kad je primijetio da mu staza najednom počinje izmicati ispod nogu, potom mu je sinulo da moţda  već dulje vrijeme ide u pogrešnom smjeru, tek se tada bio prepao, a uslijed te prepasti nije se više moglo ni razmišljati, tako da on uopće više nije ni razmišljao, nego je radio ono što mu je došaptavao instinkt, prepustio se gomili, prihvatio je 1 Szar,

čita se sar, znači govno. Sárvár, čita se šarvar, je grad u zapadnoj MaĎarskoj, prezime Sárváry je izvedenica iz toponima, (nap. prev.) 17

smjer povorke, priključio se tom glavnom toku, to jest preuzeo je brzinu te gomile, dopustio je da ga ponesu, poput lista u mnoštv u, da se tako staromodno izrazi, rekao je, poput lista u bijesnoj oluji, i jedva je vidio išta oko sebe, sve je oko njega  bilo prebrzo, preintenzivno, previše nemirno, vibrirajuće i teško, a u meĎuvremenu je bilo jasno jedino to da je sve ovo do same srţi drugačije od onoga kako je zamišljao, kao što je sve doista i bilo do srţi drugačije, i od toga ga je obuzeo još veći strah, govorio je, strah u zemlji slobode, sablaţnjenost unutar svečanog olakšanja, jer se sve na njega sručilo odjednom, to da razumije, da shvati, da prozre i da pokuša iz svega toga pronaći izlaz, meĎutim nizali su se jedino hodnici i stubišta, bez  kraja,  jedni za drugima, dok je on samo, zajedno s ostalima u izmiješanom ţamoru govora, plača, uzvika, vriske i nekog divljeg smijeha, te uz grmljavinu i tutnjavu i huku koje bi povremeno onamo doprijele, glasno ponavljao: exit, da, onuda, ravno.

7. Ispred proširenog ulaza u dolazni paviljon, u četiri kuta kvadrata veličine dva sa dva metra stajala su nepomično četvorica straţara u borbenim kacigama, po svoj prilici prošavši specijalnu obuku, u crnim uniformama, opremljena ručnim oruţjem, suzavcima, pendrecima i još koječime, od kojih je svaki istodobno mogao gledati u trideset i dva smjera: četiri mrka straţara u blagom raskoraku i oko njih tek crveno uţe za razdvajanje koje je dopuštalo gomili pristup do granice kvadrata od otprilike četiri puta četiri metra, to je bilo sve što se moglo vidjeti od po svemu sudeći jedinstvenog sigurnosnog sustava koji bi u prvim trenucima dolaska dočekivao ljude što su neprekidno navirali, samo to, nije bilo kamera, niti postrojbi skrivenih iza najbliţih zidova spremnih na iskakanje, niti odreda specijalnih vozila parkiranih ispred ulaza u zračnu luku, kao ni središnjeg stoţera negdje u zgradi koji bi nadzirao svih četrdeset šest tisuća i četiristo sekundi dana, bilo je to zaista jedinstveno, jedinstven koncept sigurnosti, po kojemu su se mogla vidjeti samo četiri straţara i četiri crvena uţeta, jer ono što su trebali čuvati, ono radi čega su se ovamo slijevale te gomile ljudi, upravo je to  bilo najjedinstvenije od svega: jer dolazili su ljudi iz gradova, oni na proputovanju i stranci, dolazili su stručnjaci, amateri i kolekcionari, dolazili su ovisnici, dolazili su lopovi, i dolazile su ţene i muškarci i djeca i starci, jer svatko je htio vidjeti, i svatko se pokušao probiti bliţe kako bi stvarno vidio, s četiri uţeta i četiri straţara štićen, crnim baršunom prekriven i reflektorima osvijetljen široki postament i na njemu vitrinu od neprobojnog stakla, jer svatko je ţelio vidjeti dijamante, kako su ih jednostavno bili nazvali, vidjeti jednu od najvrednijih kolekcija dijamanata na svijetu, kako je stajalo u oglasima, jer ondje se zaista nalazilo dvadeset i jedno blistavo svjetsko čudo, dvadeset i jedna čarobna inkarnacija čistoga ugljika, dvadeset i jedno u kamenu zamrznuto vječno svjetlucanje u organizaciji Gemological Institutea, ali i zahvaljujući mnogim drugim ustanovama i privatnim osobama, ali naposljetku, naravno, ovom prigodom kao i uvijek kad je bilo gdje na svijetu riječ o dijamantima, ovaj put pod neprešućenom nadleţnošću De Beers Consolidated Minesa, dvadeset i jedan raritet, kako je bilo formulirano u katalozima, što u ovome slučaju uopće nije bilo pretjerano, jer kad su sastavljali zbirku u skladu s četirima klasičnim standardima procjene dijamanata - Colour, Clearness, Cut i Carat,  a koja nije mogla ukl jučivati ništa iz klasifikacijskih grupa s oznakama niţim od IF i VVSI - trudili su se pruţiti sveobuhvatnu sliku o dojmljivom svijetu faseta, ţara, briljantnosti i brušenja, pomoću dvadest i jedne zvijezde, stajalo je u tekstu, predstaviti univerzum, zato što je, pisali su, osobita već i sama nakana, jer nisu ţeljeli zadiviti gledatelje s tek jednim ili dvama predmetima iznimne ljepote, već su htjeli predstaviti ljepotu kao takvu u dvadeset i jednom posebnom i meĎusobno potpuno različitom obliku, i doista, bilo je tu jednostavno svega što se moglo zamisliti, od boja u rasponu od river preko top wesselton do wesselton, dvadeset i jednog savršenstva prema Skandinavskoj klasifikaciji proporcija, onoj po Tolkowskome te onoj po Eppleru, brušenja u obliku Mazarin, Peruzzi, markiz i smaragd, bilo ih je ovalnih, u obliku suze, navett  i seminavett, svih veličina, od onih od pedeset i pet karata do onih od sto četrdes et i dva karata, i naravno, dvije senzacije, ORLOV u srebrnom leţištu i šezdesetjednokaratno TIGROVO OKO boje jantara, nešto zaista posebno, divlji  bljesak u neprobojnoj vitrini, i sve to na najnevjerojatnijem mjestu, na najosjetljivijoj točki najfrekventnije zračne luke Sjedinjenih Američkih Drţava, gdje je ovakvo blještavilo milijunske vrijednosti zasigurno najteţe zaštititi, no gdje je ipak  bilo zaštićeno, i to s četiri crvena uţeta za zabranu pristupa i četiri mrka straţara u blagom raskoraku.

8.  Korin  je zašao u posljednji hodnik i u daljini ugledao paviljon, a čim ga je ugledao, prisjećao se poslije u jednom razgovoru, odmah je znao da je išao u dobrom smjeru, i to do samoga kraja u dobromu smjeru, što će reći, hvala Bogu, govorio je sebi, izašao je iz labirinta, ubrzao je tako korak te je sve slobodnije, sa sve manje tjeskobe, sve bliţe prijašnjem svečanom raspoloţenju zapeo tih posljednjih nekoliko stotina metara, kad je na otprilike trećini puta, idući prema svjetlosti, buci, sigurnosti paviljona, u bujici ljudi koja mu je dolazila ususret odjednom primijetio jednog momka, niskog, suhonjavog mladića od kojih dvadeset-dvadeset i dvije godine, u kariranim hlačama, i nekakva čudnog, plešućeg hoda, ali  je isto tako i momak primijetio Korina, te na udaljenosti od kojih desetak metara iznenada u njega pogledao, štoviše, nasmiješio mu se, štoviše, ozario se kad ga je ugledao, i s iznenaĎenjem onoga tko u drugome s radošću neočekivano prepozna starog znanca, raširio je ruke da ga pozdravi sve mu brţe dolazeći u susret, na što je naravno i on, Korin, usporio hod i nesigurno mu uzvratio smiješak, upitna izraza čekajući da stignu jedan do drugog, ali kad se to dogodilo, i kad su stigli jedan do drugog, dogodilo se za Korina nešto posve nevjerojatno od čega mu se istog trena zamračilo pred očima, od čega se naglo savio i zgrčio na tlu, jer ga je udarac pogodio točno u pleksus, eto, to se dogodilo, da, pričao je Korin, mladić  je, po svoj prilici iz čiste zabave, onako nasumice, odabrao nekoga od gomile putnika, podigao obrve i naizgled srdačno prišao tom nekome, i samo ga udario u pleksus, ništa mu nije rekao, ništa srdačno, ili veselo, nikakvo prepoznavanje, nikakav stari znanac, samo bum, svom snagom, prepričavao je te večeri i sam Trinidadac konobaru u lokalu, samo bum, pokazivao je brzom kretnjom, opizdio ga po pleksusu, i to tako da se lik smjesta preklopio, pokazivao je Trinidadac konobaru kako, uhvatio se za trbuh, pogrbio i jednostavno bez glasa, i ne pisnuvši, prostro po podu, jednostavno se prosuo, cerio se Trinidadac otkrivajući zube pune karijesa, kao balega iz kravlje guzice, shvaća li, pitao je konobara,  jednim ogromnim udarcem, lik nije ni beknuo, samo se srušio, a on se, momak, pričao je Korin, kad je napokon uspio podići glavu, već bio stopio s gomilom, začas je propao u zemlju, nestao, kao da nikad i nije bio tamo, dok je Korin samo gledao zbunjeno oko sebe, kad se napokon uspio podignuti s poda, samo je zirkao na sve strane, potpuno zapanjen, samo  je bespomoćno, nadajući se objašnjenju, buljio u lica onoj dvojici-trojici koji su ga maloprije, uhvativši ga ispod pazuha, podigli, no oni mu nisu dali nikakvo objašnjenje, baš kao ni ostali kad je krenuo dalje, štoviše, nitko ništa nije ni primijetio, nisu znali ni da se ondje nalazi, kao ni to da se ondje nalazio, niti da će se ikad nalaziti na granici prve trećine hodnika koji vodi do dolaznog paviljona Zračne luke JFK.

9. Kad je stigao do dijamanata još ga je uvijek jako boljelo, bilo mu je to takoreći ispisano na licu, tako da mu je - kad je ušao u paviljon i potpuno se nesvjestan tih dijamanata pribliţio gomili koja se oko njih naguravala, te kad je pokraj tih dijamanata prolazio - ruka još uvijek bila na trbuhu, točnije, pričao je poslije, nije ju ni mogao odande maknuti, toliko ga je kod tih dijamanata sve boljelo, trbuh, rebra, pluća, jetra, i općenito, od nepravde, od zlobe i od apsurdnosti napada koji se netom zbio, bolio ga je baš svaki organ do posljednje stanice, zato si je bio rekao - van odavde, stvarno, ne gledati ni lijevo 18

ni desno, jednostav no ići, samo tako dalje, samo naprijed, to si je ponavljao dok je išao, samo tako dalje, samo naprijed, dočim nije ni primijetio kad se uopće ta ruka na njegovu trbuhu koja je ublaţavala bol pretvorila u simbol zaštite od stanja opće pripravnosti, općeg i apsolutnog nepovjerenja te opće opasnosti koji su na njega vrebali, u svakom slučaju, pričao je nekoliko dana poslije u kineskoj pečenjari, to se dogodilo, ruka mu je jednostavno poprimila to drţanje, pa kad se napokon probio kroza zbijeni kaos paviljona, i dospio, ako ne u otvoreni prostor, onda barem pod nekakvu betonsku arkadu, tom je lijevom rukom pokušavao sve prolaznike drţati podalje od sebe, trudio se tom rukom svakomu tko bi mu se pribliţio dati do znanja da je jako prestrašen, te da je uslijed te prestrašenosti spreman na sve, dakle neka mu se nitko ne pribliţava, pokazivao je razmetljivo, kretao se tako gore-dolje u potrazi za autobusnim stajalištem kad je najednom shvatio da ondje sve vrvi autobusnim stajalištima, ali da autobusima nema ni traga, tada je ogorčen, prepavši se na trenutak da bi zauvijek mogao ostati ondje, prešao na drugu stranu kod taksija, stao na kraj dugog reda koji je vodio do kršnog dispečera nalik hotelskom portiru - a to je bilo jako dobro, pričao je poslije, što se odlučio na to i stao u taj red nasuprot betonskim arkadama, jer je time označio kraj tumaranju i izgubljenosti, jer je time stigao do točke unutar velike mašinerije gdje nije trebao objašnjavati tko je i što ţeli, budući da je odmah postalo jasno tko je i što ţeli, dok je stajao ondje čekajući da doĎe na red, pomičući se korak po korak prema kršnom dispečeru, jednom riječju, kao posljedica te ogorčene ali sretne odluke sve je išlo kao podmazano: pokazao je cedulju s imenom hotela koju je dobio još u Budimpešti od stjuardese kao popudbinu, kao provjerenu, isprobanu i jeftinu adresu, dispečer ju je iščitao, kimnuo glavom, i rekao twenty-five dollar, i  već je bio sjedio u ogromnom ţutom taksiju, i već su jurili, vijugajući meĎu trakovima prema Manhattanu, a on je još u vijek drţao ruku stisnutu u šaku na trbuhu, još uvijek, da se obrani, da uzvrati na sljedeći napad, ako ovdje u ovom krasnom ţutom taksiju kojim slučajem padne ţičana pregrada izmeĎu vozača i njega, ili ako na crvenom ubace nekakvu  bombu, samo tako, kroz prozor, ili ako bi se u krajnjem slučaju sam vozač nagnuo prijeko, vozač koji mu je na prvi pogled izgledao kao Pakistanac, Afganistanac, Iranac, Bengalac ili Bangladešanin, da izvuče pištoljčinu i kaţe - Money, listao je Korin nervozno po notesu, or Life.

10. Promet je bio nepodnošljiv, govorio je Korin   u kineskoj zalogajnici, a kako je bio u stalnom strahu od atentata, zapamtio  bi svaki smjerokaz: vidio bi Southern Parkway, Grand Central Expressway, Interborough Parkway i Atlantic  Avenue, pročitao bi Long Island, Jamaica Bay, Queens, Bronx i Brooklyn, i sve bi mu se smjesta urezalo u pamćenje, jer, dok su sve  dublje i dublje prodirali u grad, pričao je, u sjećanju mu se nije zadrţala nepojmljiva, smrtonosna cjelina histeričnoga ritma, s Bruklinskim mostom i neboderima Downtowna, na koju je s pravom mogao računati iz putnih vodiča koje je još kod kuće  bio čitao dok se nisu raspali, nego tu i tamo pokoja sitnica, nekoliko malih dijelova velike cjeline, kao na primjer prvi kanalizacijski poklopac pokraj rubnika iz kojega je bez prestanka sukljala para; prvi široki, stari kadilak koji se lijeno ljuljao dok su ga preticali kod benzinske postaje; prvo ogromno vatrogasno vozilo od krom- nikal čelika, i još neke stvari,  spustio  je glas, ali to je, moglo bi se reći, rekao je, tek ţarilo taj um ne ostavljajući ţig, dogodilo se to da je, pričao je dalje, taksi, je li, nijemo jurio s njim dalje, kao da plivaju u maslacu, a on je, drţeći lijevu ruku ispred sebe kao prirodni štit gledao čas kroz desni čas kroz lijevi prozor, kad ga je najednom obuzeo osjećaj da bi trebao nešto vidjeti, ali ne vidi, da bi trebao  shvatiti nešto od onoga što gleda, ali ne shvaća, da je s vremena na vrijeme pred njim nedvojbeno nešto, gotovo mu bode oči, ali on ne zna što je to, zna samo da bez toga nečega neće razumijeti ono u što je stigao, a dok to ne shvati moţe jedino ponavljati ono što je tog kasnog popodneva i večeri više puta svečano izgovorio: Boţe moj, ovo je zaista središte svijeta, i on se, sad  već nema nikakve dvojbe, zaista nalazi u središtu svijeta, meĎutim dalje od toga nije išlo tog kasnog popodneva kad su iz  Canal Streeta skrenuli na Bowery ne bi li se ubrzo zatim zaustavili ispred hotela Suits, dalje od toga nije išlo, rekao je Korin, i stanje je otada isto, dodao je, odnosno, još uvijek nema pojma što bi točno trebao vidjeti u tom stravičnom gradu, iako je i tada znao da je tamo pred njim, da prolazi pokraj toga, da se kreće u njemu, kao kad je nijemom taksistu platio dvadeset pet dolara, kao kad se iskrcao ispred hotela, kad je taksi krenuo natrag, a on je samo gledao, gledao za dvama crvenim svjetlima koja su brzo odmicala, dok nisu skrenula na kriţanju i produţila Boweryjem prema središtu Kineske četvrti.

11. Dvaput je okrenuo k ljuč u bravi i dvaput je pro vjerio je li sigurnosni lanac dovoljno čvrst, zatim je otišao do prozora, neko je vrijeme gledao pustu ulicu pokušavajući odgonetnuti što se dolje nalazi, i tek tada, pričao je danima nakon toga, jer dotad jednostavno nije mogao sjesti na krevet, nego tek kad je završio s bra vom, sigurnosnim lancem te prozorom i ulicom, tek se tada uspio nagovoriti da sjedne i shvati da čitavim tijelom drhti - ali tada još nije smio ni pomisliti na to da zaustavi to drhtanje, u tom trenutku, prisjećao se sad, nije bilo govora o tome da ne sjed ne i ne drhti, ili da se smiri i razmisli o bilo čemu, jer je već i to bilo veliko postignuće, govorio je, što je uspio sjesti i drhtati, te je nekoliko minuta zaista samo sjedio i drhtao, štoviše, nije ga sram priznati da je poslije, nakon dugih minuta drhtanja, dobrih pola sata plakao - jer zna zaplakati, rekao je otvoreno, i sad, nakon što se drhtanje počelo smirivati, obuzeo ga je plač, i to grčevito jecanje i gušenje od kojega se čovjeku tresu čak i ramena i koje neizdrţivo brzo dolazi i neizdrţivo sporo prolazi, no nije to ni bio pravi problem, to drhtanje i taj plač, rekao je, nego to što se morao suočiti s tako ogromnom količinom tako teških činjenica, s toliko vrsta tako nepreglednih zapleta da je nakon toga, dakle kad je već bio u stanju zaustaviti čak i hroptanje, kao da je zakoračio u svemir, osjećao se potpuno tupo, i besteţinski, u glavi mu je, da tako kaţe, rekao je, odzvanjalo, pokušao je gutati, ali nije mogao, čak ni srušiti se na krevet, uopće se pomaknuti, uza sve to, vrat mu je prostrijelila dobro poznata bol, i to takvom silinom da mu se u prvom trenu učinilo da će mu otpasti glava, ist ovremeno su mu se počele ţariti i oči te ga je obuzeo strašan umor, ali moguće je, dodao je, da je to već odavno postojalo, sve to, ta bol i taj umor, samo što se sad u njegovoj glavi uključio prekidač te je sve krenulo, no nema veze, rekao je Korin, uostalom, lako je zamisliti kako se osjećao u tom svemiru, u toj boli i uţarenosti i umoru kad je napokon počeo postrojavati dogaĎaje koji su čekali da budu shv aćeni ili barem razmotreni, sjedio je, rekao je, sjedio je pogrbljen na krevetu, primio je k znanju da ga dakle boli ovo, ţari ono i da mu je umorno sve, ali je ipak prionuo na posao, počeo je s razmatranjem, počeo je slagati dogaĎaje po redu, po mogućnosti, govorio je sebi, što bliţe početku, od toga s kakvom se nevjerojatnom lakoćom novac bez potrebne dozvole za iznošenje provukao kroz maĎarsku carinu, jer tako je zapravo počelo, time što je prodao stan, auto i takozvanu ostalu pokretnu imovinu, dakle kad je sve što je imao pretvorio u novac, tada ga je u manjim iznosima, u kolikima je bilo moguće, na crnom trţištu počeo mijenjati za dolare, ali, objašnjavao je sad, dozvole za iznošenje, nje, je li, niotkuda, tako da je sav novac zajedno s rukopisom ušio u podstavu kaputa i jednostavno išetao s njim iz zemlje, nitko ga ništa nije pitao, nitko ga nije provjeravao, jednostavno je prešao carinu te se time oslobodio najvećeg tereta, i ustvari je dijelom i tomu mogao zahvaliti u doslovnom značenju riječi vedro putovanje preko oceana, i ne sjeća se da je bilo ikakvih ozbiljnijih problema, najveći je moţda bio taj što mu se u korijenu nosa stvorio uţasan prišt, i što je neprestano morao vaditi putovnicu, posjetnicu hotela, rječnik i notes, voditi brigu jesu li još ondje, provjeravati je li ih doista spremio onamo kamo je mislio,  jednom riječju nikakvih, baš nikakvih problema s letom, s prvim letom u njegovu ţivotu, ni straha, ni uţitka, samo ogromno olakšanje, problemi su meĎutim počeli poslije, kad je avion sletio, prvo, je li, taj Immigration Office, pa momak, pa autobusno stajalište zatim taksi, ali najviše ovo ovdje, iznutra, pokazivao je na glavu, neko potpuno  pomračenje, 19

potpuna privremena obustava, to je bilo ono što je osjetio i što je shvatio na prvom katu hotela, te zajedno s time i to da se smjesta mora promijeniti, pro-mi-je-ni-ti se, odlučio je, za početak mora napokon spustiti lijevu ruku, zatim se općenito mora smiriti, to jest mora očistiti put pred sobom, jer na kraju krajeva, ustao je s kreveta i ponovno otišao do prozora, sve u biti ide u dobrome smjeru, jedino još on mora pronaći takozvani unutrašnji mir i naviknuti se na to da je ovdje i da će ovdje ostati, zatim se okrenuo prema sobi i naslonio na prozor, te kad se tako osvrnuo na ureĎenje, jednostavan stol, stolicu, krevet, slavinu i umivaonik, kad je promislio o tome da će odsad ovdje ţivjeti i da je to mjesto na kojemu će započeti ostvarivanje Velikog Nauma, tada je kao rezultat te stroge odluke uspio postići da se ne sruši i da se ponovno ne rasplače,  jer bi u protivnom upravo to bilo uslijedilo, iskreno je priznao, ru šenje i plač u New Yorku, na prvome katu hotela Suites.

12. Ako za po danu predviđenih četrdeset dolara pomnožim s deset, to je četiristo dolara za deset dana, š to je apsurd, rekao je Korin anĎelu kad ga je nakon noći probdjevene zbog vremenske razlike u zoru napokon svladao san, pa kad nakon uzaludnog čekanja nije dobio odgovor, jer je anĎeo samo ukipljeno stajao i gledao, promatrajući nešto iza njegovih leĎa, Korin se okrenuo na drugu stranu i rekao: - Pogledao sam već. Nema ondje ničega.

13. Čitav se dan nije pomakao iz hotela, štoviše, čak ni iz sobe, čemu, odmahivao je glavom, jedan dan zaista ne znači ništa, iscrpljen je, objašnjavao je, nema ni truna snage, zašto da onda forsira stvar, uostalom, zar je vaţno hoće li započeti danas ili sutra ili prekosutra, tako je dakle, pričao je nekoliko dana poslije, otprilike sve to počelo, bio bi provjerio sam o sigurnosni lanac, te je u jednom navratu zgusnutim nonono-om otpravio prijepodnevne spremače, nakon što su oni, ne dobivši odgovor na kucanje, pokušali ući vlastitim ključem, no ako se izuzmu ta uznemiravanja, po danu je spavao kao zaklan, dok je noću odozgo motrio ulicu, njezin vidljivi dio, kao omamljen satima je gledao što se zbiva od jednog ugla do drugog, skenirao je svaki njezin metar, identificirao je trgovine, ovo je prodavaonica furnira, govorio je, ono je skladište  boja, a kako je bila noć i malo prometa, vidio je uvijek jedno te isto, uvijek jedno te isto nepromijenjeno stanje ulice, uslijed čega su mu se u svijest polako počele urezivati najmanje sitnice, redoslijed automobila parkiranih uz nogostup, psi lutalice kako njuškaju oko kanti za smeće, stanari koji se sami vraćaju kući, ili ona difuzna svjetlost koja je sijala iz uličnih svjetiljki pod naletima vjetra, sve mu se to urezivalo, a pozornosti mu zaista ništa nije izmicalo, čak ni to kako on ondje pored prozora prvoga kata samo sjedi i gleda dolje, iako je cijelo vrijeme samom sebi ponavljao da se smiri, ovo je dan odmora, prikupljanja duševne i fizičke snage, jer nije mala stvar sve to kroz što je prošao, dovoljno je da u šlagvortima nabroji sve od progona koji ga je zadesio još kod kuće, nathodnika i kako je zaboravio vizu, zatim čekanje, napetost na carini, naposljetku zračna luka, napad i teţak osjećaj u taksiju da se u nešto naslijepo zalijeće, i sve je to proţivio jedan jedini čovjek, podsjećao je samoga sebe, jedan jedini čovjek, bez ikakva oslonca i zaštite, zar je čudno što sad ne ţeli izaći?, nije, zapitkivao se i odgovarao samome sebi više puta, te je tako sjedio i gledao dolje, sjedio je uz prozor omamljeno i nepomično, a ako je tako bilo prvi dan po dolasku, drugi je dan bilo još i više tako, jer kad je nakon novog sna nalik nesvjestici stigla, koja ono?, treća večer, točno je to bio rekao tada kao i dan prije, odnosno da danas još ništa, nipošto, nego sutra, sutra sasvim sigurno, zatim se uzšetao po sobi, gore-dolje, od prozora do vrata, kruţeći u malome prostoru, i teško bi mogao objasniti, pričao je, koliko je tisuća, ili bolje rečeno koliko je desetaka tisuća puta obišao sobu te treće noći, tako da kad bi najsaţetiji opis prvog punog dana glasio: samo je gledao, tada bi za drugi puni dan morao reći: samo je išao, jer tako je zaista i bilo, samo je išao i išao, glad povremeno utaţujući pokojim keksom koji je bio odvojio još od večere u zrakoplovu, išao je ukrug izmeĎu prozora i vrata, dok na kraju nije gotovo klonuo od umora i uskočio u krevet ne donijevši odluku o tome što bi trebao učiniti jer, eto, stiţe treći puni dan.

14.  Njegova se zvala Rivington Street, cesta se oko dugog, vjetrovitog parka razdvajala dolje desno prema istoku na Christie Street i gore lijevo na Bowery, to je trebao zapamtiti kad se nakon tolike količine dnevnoga sna i noćnoga bdijen ja sav smeten zapitao koliko li je već dana ovdje?, te jednog od tih dana izašao jer više nije smio odugovlačiti, nije si više mogao ponavljati: ne danas, nego sutra, ili prekosutra, morao je napokon izmiljeti, morao se odvaţiti, budući da mu je bilo ponestalo i keksa te ga je bolio trbuh od gladi, ukratko, morao je nešto pojesti, a nakon toga smjesta, izričito je naglašavao Korin dok je kod Kineza prepričavao stvar: smjesta mora naći drugi smještaj, jer uz trošak od četrdeset dolara koliko je ovdje plaćao, nije se mogao zadrţati duţe od nekoliko dana, a tih je nekoliko dana isteklo, odgoda koju si je dopustio je gotova, ta je velikodušnost prema samome sebi, govorio si je, nakon početne prestrašenosti i iscrpljenosti moţda još i bila dopustiva, ali dugoročno je nezamisliva, četrdeset puta deset je četiristo dolara za deset dana, što je tri puta četiristo odnosno tisuću dvjesto za mjesec dana, što je teško i izustiti, izustio je Korin, tako ipak neće ići, toliko bogati, rekao je, ipak nismo, te se tako, nakon što je za svaki slučaj dvaput prošao ulicom izmeĎu Christie Streeta i Boweryja da se kojim slučajem ne izgubi pri povratku, otisnuo u rijedak promet Boweryja i na suprotnoj strani naciljao prvu trgovinu koja mu se učinila pogodnom; naciljao ju je, i to se zapravo pokazalo ispravnim, to jest s ciljanjem nije bilo nikakvih problema, tek s hrabrošću, hrabrošću koja je tik pred vratima trgovine u trenu nestala, j er naime što bi on unutra uopće trebao reći, ne zna ni kako se kaţe gladan, u glavi mu nije ostala nijedna engleska riječ, a rječnik je, tapkao je po dţepovima kaputa, naravno ostao gore u sobi, što da sad radi, uzšetao se tako gore-dolje ispred ulaza, zatim je pod iznenadnim naletom odlučnosti  jednostavno uletio u trgovinu, sav očajan s kinuo je prvu namirnicu koju je prepoznao meĎu sanducima, dva velika grozda  banana, te jednako očajnog izraza s kakvim je banuo u trgovinu platio prestrašenom prodavaču te se već u sljedećem trenu ponovno nalazio vani, jurio je tako naprijed gutajući jednu bananu za drugom, kad je koje dvije ulice dalje, na suprotnoj strani, iznenada uočio veliku zgradu od crvene opeke s ogromnom reklamom, i premda ne moţe baš reći, pričao je poslije, da je ugledavši sve to čitava stvar sjela na mjesto, ipak moţe priznati kako mu je postalo jasno barem to da se mora sabrati, tako da se zaustavio na pločniku i onako kako se zatekao, s bananama u rukama, uhvatio se za glavu rukama od tih banana te si povišenim glasom rekao, da zaista, pa što je on, zar je on stvarno poremećena budala, nekakav duševni bolesnik da se tako ponaša?!, ovako bez imalo dostojanstva?!, samo mirno, drţao se za glavu bananama na Boweryju, ako ne izgubi to dostojanstvo sve će biti u redu, sve će biti u redu, ponovio je, ako ga ne izgubi.

15. Hotel Sunshine nalazio se otprilike na onoj visini na kojoj Prince Street izlazi na Bowery i gdje malo dalje počinje Stanton Street, neposredno pokraj njega stajala je velika zgrada od crvene opeke s ogromnim plakatom i na njemu ţarko crvnim slovima jedna jedina riječ - SAVE, i to je bilo ono što je upalo Korinu u oči, ono što je ugledao još iz daljine, bilo je to ono što ga je malo primirilo, jer mu je to SAVE, dok je proţdirući banane onako jurišao iz dućana, izgledalo kao da je to njemu osobno napisala neka dobrostiva ruka, to je sad već druga stvar, dodao je, da se, kad je stigao onamo i shvatio o čemu je riječ, u taj naputak mogao i razočarati, jer nije pisalo SAVE, nego SALE, pod čim se podrazumijevao najobičniji salon za iznajmljivanje ili prodaju automobila - lako se mogao razočarati, zaista, uočio je meĎutim, pa se zato ipak nije 20

razočarao, da na kući slijeva na malenoj ploči piše Hotel Sunshine 25 dolara, samo to, bez ikakvih drugih uputa gdje bi dakle bio taj Sunshine za dvadeset pet, ali su ga iznos i činjenica da je riječ Sunshine baš kao maloprije riječ SAVE odmah znao prevesti, umirili i pobudili znatiţelju, jer što li je maloprije htio, što je upravo bio odlučio nego da će čim prije potraţiti novi smještaj, dvadeset pet dolara, razmatrao je Korin, dvadeset pet, to je trideset puta dvadeset, to je šesto, i trideset puta pet, to je sto pedeset, što je dakle ukupno sedamsto pedeset dolara mjesečno, nije loše, rekao je, u svakom je slučaju znatno bolje od onih tisuću dvjesto u Rivingston Streetu, tako da se smjesta počeo osvrt ati gdje bi mogao biti ulaz, ali pored velike zgrade od crvene opeke stajala je jedino prljava, trošna šesterokatnica, bez ikakva natpisa, ili barem smjerokaza kamo sad, tek jedna smeĎa vrata u zidu, pitat će tamo, odlučio je, Hotel Sunshine uostalom moţe izgovoriti, a odgovor će već nekako dokučiti, otvorio je tako vrata i počeo se spuštati niz uske i izrazito strme stube, meĎutim sasvim neočekivano te su ga stube dovele do čvrste rešetke, put mu nisu presjekla vrata ili stubište ili nekakvo odmorište, nego zaključana ţeljezna rešetka; on je, naravno, pričao je poslije, sluteći zlo baš htio krenuti natrag, kad je iza ţeljezne rešetke, iza koje nije bilo drugih vrata, začuo ljudski govor, pokucat će, odlučio je na licu mjesta, uostalom, što mu se moţe dogoditi, izmeĎu je rešetka, i zaista, pokucao je, kasno je doduše primijetio da se pored rešetkastih vrata nalazi i zvono, jer  je na lupanje netko grubo zapsovao, barem mu je, pričao je Korin, to tako zvučalo, kao nekakvo psovanje, te se začas pred njim stvorila ogromna, na nulericu ošišana grdosija od čovjeka, sasvim izbliza mu se zagledao u lice pa se ne rekavši ni riječi jednostavno vratio odakle je i došao, meĎutim začuo je tada nekakvo zujanje te više nije imao vremena za razmišljanje, trebao je ući kroz otvorenu rešetku; i ušavši našao se tako u nečemu nalik uskom predvorju ispred još  jednom rešetkom i staklenom stijenom odvojenog malenog ureda gdje je trebao govoriti u otvor na koji mu je netko iznutra pokazao, rekao je Sunshine Hotel, uzvratili su yeah, Hotel Sunshine, i pokazali ustranu prema novoj ţeljeznoj rešetki, Korin je pogledao onamo no toliko se prepao da ih je vidio samo na trenutak, ne usuĎujući se još jednom okrenuti glavu, koliko su likovi bili zastrašujući,  Hotel Sunshine?, upitao je onaj netko iznutra s druge strane stakla i ţeljezne rešetke pomalo sumnjičava izraza, ali što je on na to, pričao je dalje, trebao odgovoriti, je li moţda trebao reći da, to je traţio? ali da zahvaljuje, ipak ne?, više se i ne sjeća, rekao je, koji mu je vrag izletio iz usta, pojma nema što je mogao na to odgovoriti, jedno je zato sigurno, a to je da je za nekoliko trenutaka ponovno bio vani na ulici, i dok mu je polako dopiralo do svijesti kako od nekoga smjesta mora zatraţiti pomoć, trčao je koliko su ga noge nosile, natrag, kloptao je glas u njemu dok je ţurio prema Rivington Streetu, natrag u Suites, govorio mu je u ritmu koraka, i sve dok nije stigao do vrata hotela nije vidio ništa oko sebe osim nacerenih lica onih mračnih likova, nije čuo ništa osim onog zujanja i hladnog, reskog škljocanja brave, a osjetio je i neki nepoznati, uţasni, uţegli smrad koji ga je tamo unutra bio zapljusnuo i koji ga je slijedio cijelim putem na povratku od Hotela Sunshine do Suites Hotela, grozomorni smrad koji nikad neće zaboraviti, počevši od tog upečatljivog popodneva kad je prvi put ušao, i ako mu dotični dopušta da se izrazi na sljedeći način, rekao je sugovorniku za stolom kineskog restorana, kad je prvi put ušao kroz: zastrašujuća vrata New Yorka.

16. Nije mu preostalo ništa drugo, tako je moralo biti, onaj tko je uzeo, taj će i vratiti, jer tako je i bilo, uzeo je i vratio, zbog čega, naravno, ne tvrdi da je sve u redu, ali će neko vrijeme barem dobivati šesto mjesečno, što je još uvijek više nego dosad, više, govorio je do koţe pokisli prevoditelj neupućenom meksičkom taksistu, više od ničega, ali ako postoji nešto što nije mogao predvidjeti, onda je to, pokazao je na Korina koji je otvorenih usta spavao na straţnjem sjedalu, ovaj tip kraj njega, svemu bi se nadao, vrtio je glavom nacereni prevoditelj, ali ovome ni u snu, da će ga ovaj ovdje imati obraza nazvati, nakon što su ga zbog njega šupirali s posla, kao govno, ali ovaj, ovaj nije gubio vrijeme, nego ni pet ni šest pa zo vi, mislio je da to što mu je dao onu prokletu posjetnicu odmah znači da ga moţe i nazvati, ali nazvao ga je, i preklinjao da se naĎe s njim, i da mu pomogne jer je on ovdje u New Yorku, to mu je rekao ovaj prolupali majmun, pričao je prevoditelj, još uvijek potpuno izgubljen, čujete li vi to?, pitao je Meksikanca, rekao je da je izgubljen, pa to je jednostavno fenomenalno, udarao se prevoditelj po koljenu, kao da to ikoga zanima u gradu u kojemu je svatko potpuno izgubljen, tako da mu je već zamalo poklopio slušalicu, pa neka se zajebava s mamom mu kurvinskom, a ne s njim, kadli momak blebne da ima nešto novca, pa da bi mu dobro došao smještaj i netko tko bi bio uz njega to prvo vrijeme, takve mi je stvari govorio ovaj majmun, upravo to, da netko bude uz njega, i da bi mi za mjesec dana mogao platiti šesto dolara, više ne, limitirao je preko telefona, jer mora rasporediti novac, rekao je, i općenito, bila je to točka u kojoj Korin nije znao kako da to najbolje objasni strancu, nevolja je, gospodine Sárváry, što je malo uzdrman od puta, a on, pokušavao je objasniti, nije običan putnik, on nije tek tako svratio u New York, on će ovdje nešto i raditi , a ovo je posljednji trenutak za to, potrebna mu je pomoć, netko tko će mu biti potpora, naravno, ne traţi on gotovo ništa, samo da zna da se ima komu obratiti ako zaglibi, tek to, i ako moţe, rekao je Korin njemu, neka doĎe po njega osobno jer se on ovdje uopće još ne snalazi, ili da preformulira - nema pojma gdje je, kako, gdje je?, upitao ga je ovaj, to barem zna, kako se zove hotel iz kojeg ga zove?, to ga je pitao, i nije mu  bile druge, radi onih je šesto dolara smjesta odjurio u Little Italy jer je tip ondje, na području Boweryja čekao bolje sutra, šesto dolara, planuo je prevoditelj i nadajući se suglasnosti uputio pogled Meksikancu, i radi toga je on istog trena sjeo u metro, bijednih šesto dolara i on odmah skače, pa nije on to tako zamišljao, pričao je dalje, nije mu bilo ni nakraj pameti kad je stigao u Ameriku da će ovako završiti, da će tri godine unaprijed uplaćena stanarina u 159. ulici biti njegov jedini posjed, a pogotovo ne da će mu to biti jedina stvar koja će ga izvući iz nevolje, ali tako se dogodilo, čim mu je tip prišao s pitanjem, odmah se sjetio da bi se mogao smjestiti kod njega u straţnjoj sobi, šesto je smijurija, ali njemu će sad i to dobro doći, bit će tamo za sat vremena, rekao mu je preko telefona, za sat vremena?, radosno je uskliknuo Korin te mu poručio da mu je on, gospodin Sárváry, spasio ţivot, zatim je sišao u predvorje, platio račun na recepciji, koji je, kako mu je poslije ogorčeno priopćio, iznosio sto šezdeset dolara, nakon čega je izašao na ulicu, sjeo na rub ograde ispred prodavaonice furnira nasuprot hotelu i blagoslivljao trenutak u kojemu je nakon mučne zgode u Hotelu Sunshine napokon shvatio da ovdje više nema dalje, nema  više oklijevanja, ako ţeli izbjeći potpun bankrot i poraz smjesta mora dozvati pomoć, a pomoći mu moţe samo on, počeo je kopati po dţepovima traţeći posjetnicu, jedino on, izvadio ju je te potom odsricao ukrasna slova, on, Mr. Joseph Sharvary, tel. 212-61119 37.

17.  Možda je ovo prvi takav slučaj u SAD-u, ali ja nisam došao ovamo započeti nov život , rekao je Korin odmah na početku, te iako nije mogao sa sigurnošću odrediti čuje li ga njegov od piva oteţali i na stol polegnuti sugovornik ili već spava, odloţio je čašu, zatim je posegnuo prijeko, stavio mu ruku na drugo rame, te se oprezno osvrnuvši tihim glasom dodao: - Ja želim završiti, stari.

18. Sve je on platio, topli obrok kod Kineza, gomilu piva koje su polokali, zatim njegove cigarete te još i taksi do Upper East Sidea, stvarno sve, i to s radošću i s vidnim neizrecivim olakšanjem, jer kao što je to bezbroj puta ponovio, više nije  bio vidio svjetlo na kraju tunela, odnosno već je skoro u potpunosti bio izgubio tlo pod  nogama kad mu se prevoditelj ponovno pojavio u ţivotu, neprestano je govorio ovakve stvari, i samo je zahvaljivao, minutama je zahvaljivao da bi cijela 21

stvar poslije postala još nesnosnijom, jer, pričao je prevoditelj u kuhinji, poslije su iz njega počele navirati bujice riječ i, a sve je obrazlagao nadugo i naširoko, počevši s tim kako je izašao iz aerodroma, ali tako detaljno da je opisao gotovo svaki pojedini korak, kako je noge stavljao ovako ili onako jednu za drugom, noćna mora, ne pretjeruje, rekao je, to je zaista satima bilo tako, jer počeo je time da ga je navodno neki klipan oborio još ispred dolaznog terminala, zatim na koji način nije našao autobus koji bi ga dovezao do grada, pa na koji način jest našao taksi, pa tko je bio taksist, pa kako je on drţao ruku dok su se vozili prema unutrašnjosti Manhattana ali ga on ipak nije vidio, zaista sve, metar po metar, do Manhattana, na kraju čak i hotel, najozbiljnije, opisao mu je svaki komad inventara, kao i što je poslije danima radio, kako se nije usudio izaći iz sobe, ali kako je poslije ipak otišao po banane, ne šali se, rekao je prevoditelj grohotom se smijući nalakćen na kuhinjski stol, zvuči kao šala ali se ne šali, tip je zaista takav, pa kako je poslije zalutao i u nekakav zatvor, govorio je o rešetkama, i kako je otamo smjesta pobjegao, dakle skroz je munjen, luda glava, lud pogled, apsolutno nepresušno i nezaustavljivo laprdalo, uza sve to tu je još i neka priča koju vrti ukrug, kako je on ovamo došao umrijeti, pa je zbog toga,  barem tako misli, rekao je, u biti bezazlen, tu mu je stvar zato postala malo sumnjiva, jer ta priča o umiranju, to bi na kraju moglo biti malo usrano, kad se sve uzme u obzir to i nije baš tako bajno, to se i kod bezazlenog tipa kao što je ovaj mora shvatiti ozbiljno, tako da i ona, pokazao je prema ljubavnici na suprotnoj strani stola, i ona će ga stalno morati motriti, što u isto vrijeme uopće ne znači da bi trebalo biti razloga za ikakvu brigu, kad bi bilo, ne bi ga pustio u stan, ne, nema, taj tip, i u to se, rekao je prevoditelj, ako treba moţe i zakleti, samo priča u prazno i nijednu njegovu riječ ne treba uzeti ozbiljno, ali opreza nikad dosta, postoji taj jedan promil, i što ako se potrefi da je kojim slučajem to baš ovaj tip tu kod njega, ovdje, usisao je zrak kroz zube prevoditelj, to ipak ne bi htio, no što mu je drugo preostalo, jutros još nije bilo izgledno da će do  večeri zaraditi i stotku, a sad, eto ti ga na, nisu još ni tri sata, a dobio je šesto zelembaća, kompletan kineski ručak, oko petnaest piva i kutiju Maribora, a to i nije tako loše, ujutro najcrnje misli, a onda mu s neba padne taj klipan sa šesto dolara, ta vreća novca, kesio se prevoditelj, sa svojih šesto dolara mjesečno, ne, to se nije moglo tek tako propustiti, tomu se nije moglo tek tako reći ne, jer o čemu je riječ, on će ov dje biti neprimjetan, zijevnuo je prevoditelj i nagnuo se na naslon, ţivjet će tu, bit će povučen, neće on, Korin, ovdje nimalo smetati, jer, kako je i sam rekao, ima jako skromne zahtjeve, stol, stolica, da moţe raditi, zatim krevet, lavor, i svakodnevne sitnice, to je sve što mu treba te mu se čini da će ovdje to u potpunosti dobiti, ne zna ni sam kako da izrazi koliko je zahvalan i koliki mu je kamen pao sa srca, samo to ne, upao mu je u riječ prevoditelj, zaista ne ţeli sve to ponovno slušati, te je ostavio Korina u straţnjoj sobi, dok je on, Korin, ostao ondje sam i kruţio pogledom po toj straţnjoj sobi, njegovoj sobi, izgovorio je to čak i naglas, ali ne preglasno, da ga ne čuju oni vani, gospodin Sárváry i njegova partnerica, jer on zaista nije htio nimalo smetati, i neće, odlučio je to, sjeo je na krevet, zatim je ustao i prišao prozoru, zatim je ponovno sjeo na krevet i ponovno ustao, prolazile su na taj način duge minute jer ga je neprestano obuzimala radost, poput kakvih napadaja, te je neprestano morao sjedati, ili ustajati, kad koje, na kraju, da bi mu sreća bila potpuna, stol je oprezno, da kojim slučajem ne proizvede buku, odvukao do prozora, okrenuo ga na stranu da bi svjetlost na njega dobro padala, te je dovukao onamo i stolicu, zatim je stao i gledao, gledao je s kreveta stol kraj prozora, kako svjetlost na njega baš dobro pada, i stolicu za stolom, lagano nakrivljenu, da bi mogao onamo nesmetano sjesti, gledao je sve to i bilo je očito da se gotovo ne moţe zasititi prizora, zasititi činjenice da ima gdje ţivjeti, da ima stol i stolicu, i općenito, da postoji gospodin Sárváry i ovaj stan u zapadnoj 159. ulici na najvišem katu zgrade pod  brojem 547, odmah pored ulaza na tavan, bez pločice s imenom.

19. U djetinjstvu se, započeo je Korin sljedećeg jutra u kuhinji, dok je leĎima okrenuta prevoditeljeva ljubavnica nešto kuhala na plinskom štednjaku, zapravo se već u djetinjstvu uvijek druţio s gubitnicima, ustvari ne, odmahnuo je glavom, nije se dobro izrazio, puno bi ispravnije bilo reći da se čitavo njegovo djetinjstvo svodilo naime na to da bude s gubitnicima, isključivo s gubitnicima, ne znati što učiniti ni s čim drugim osim s jadnima, propalima, obeščašćenima i nemoćnima, samo je njih traţio, samo je prema njima osjećao bliskost, samo je njihove brige mogao razumjeti i samo je njih u svemu pratio, čak i u školskim udţbenicima, sjeća se, prisjećao se Korin sjedeći na rubu stolice pokraj kuhinjskih  vrata, sjeća se da su čak i na satovima knjiţevnosti na njega utjecali jedino pjesnici tragičnih sudbina, i to samo njihov tragičan kraj, kad bi ih na stranicama tih školskih udţbenika vidio slomljene i napuštene dok uslijed konačne spoznaje podarene im količine tajnoga znanja o ţivotu i smrti poniţeni krvare, za njega je bila svojstvena neka vrsta isk onske odbojnosti prema pobjednicima, nikad nije mogao sudjelovati ni u čijem pobjedničkom zanosu, s tim se nikako nije mogao poistovjetiti, jer se poistovjetiti mogao jedino s porazom, i to odmah od prvoga trenutka, odnosno smjesta s bilo kim komu je bio nanijet poraz; i tako, rekao je Korin dok je s nesigurnošću ustajao sa stolice, a bilo je u tome, nastavio je obraćajući se ţeninim nepomičnim leĎima, neke osobite slasti, u toj boli naime koju bi tada osjećao, preplavila bi ga neka slatka toplina kad bi se s njom suočio, kao što bi ga u slučaju pobjede i pobjednika bez iznimke obuzela hladna, ledena odbojnost, upravo to bi ga tada preplavilo, jer moţda ih nije mrzio ili prezirao, ali jednostavno nije razumio pobjedu i pobjednike, ona radost koju osjete pobjednici za njega nije bila radost, s druge strane poraz jednog pobjednika nije poraz,  jer samo oni nepravedno izgnani, nemilosrdno protjerani, kako da kaţe?, samo su mu oni osuĎeni na samoću i nevoljenost  bili bliski srcu, tako da nije čudo što se već od samog djetinjstva uvijek sklanjao ustranu, povlačio, uzmicao da bi se na kraju pokazao slabim, kao ni to što je iz njega u odrasloj dobi za posljedicu tog neprestanog sklanjanja ustranu, povlačenja, uzmicanja i slabosti nastao jedan veliki poraz - dok se u isto vrijeme, zakoraknuo je Korin prema vratima kuhinje, ne radi o tome da je u onima slične sudbine, u gubitnicima jednostavno prepoznavao sebe, te da su se stvari zbog toga odvile na ovaj način, zbog tog sebičnog i beskrajno odbojnog razloga, jer ne, izjavio je, s jedne strane za osobnu sudbinu ne moţe reći da je bila naročito teška, imao je oca, majku, obitelj, djetinjstvo, s druge pak strane njegovu duboku sklonost prema osuĎenima na poraz, bezdanu dubinu te sklonosti odredila je o njemu, o njemu kao oso bi potpuno neovisna golema sila, nepokolebljiva spoznaja po kojoj je takvo duševno stanje kakvo je bilo njegovo tijekom djetinjstva, a koje se sastojalo od suosjećanja,  dobronamjernosti i bezuvjetnog povjerenja, u potpunosti i neporecivo ispravno, premda, uzdahno je kod  vrata i pokušao tim uzdahom barem malo privući paţnju ţene, moguće je i to da su to tek nategnuta objašnjenja, suvišni napori pri pokušaju razumijevanja, jer je moţda u osnovi svega, rekao je Korin, jednostavno tek to da je on bio tuţno dijete, da dakle postoje vesela i tuţna djeca, i da je on spadao u tuţne, u one koje čitav ţivot vodi nekakva polagano nagrizajuća tuga, kao što je i njega vodilo nešto nalik tomu, moţda je o tome riječ, tko zna, u svakom slučaju, ne ţeli dalje opterećivati gospoĎicu, tiho je pritisnuo kvaku, ionako već mora natrag u sobu, jednostavno je sva ta priča o tuzi i porazu morala iz njega izaći, nije mu jasno zašto, i što ga je uopće snašlo, smiješno je to, ali nada se da nije smetao, neka gospoĎica samo nastavi mirno kuhati, pa onda, govorio je na rastanku leĎima ţene koja je još uvijek nepomično stajala za plinskim štednjakom, ide on, onda... doviĎenja.

20. Ne računajući zahod, koji se nalazio vani na stubištu pored ulaza na tavan, stan se sastojao od tri spojene so be, kuhinje, kupaonice i nečega nalik malenoj straţnjoj ostavi, odnosno tri plus jedna plus jedna plus jedna, ukupno šest prostorija, Korin je meĎutim u svaku samo zavirio kroz vrata kad su ukućani navečer izašli iz stana te kad mu se pruţila 22

prilika detal jnije proučiti kamo je to dospio, redom je bio zakočio sad na ovom sad na onom pragu i samo bacio ravnodušan pogled unutra, jer ne, njega nije zanimao oskudan namještaj, poderane tapete istrunutih rubova, prazan ormar i onih četiri-pet srušenih polica, nije ga zanimao trošni kovčeg postavljen umjesto noćnog ormarića, hrĎava kada  bez odvodne rešetke, gole ţarulje i četiri vrste kombiniranih brava na ulaznim vratima, jer je njega umjesto zaključaka koji  bi se iz viĎenoga mogli izvesti zanimalo jedino na koji način bi mogao skupiti hrabrost da stane pred njih kad se vrate i kaţe, gospodine Sárváry, usrdno vas molim, odvojite sutra za mene još malo vremena, jer je iz onoga što je uslijedilo postalo jasno da je tijekom tog višesatnog prešetavanja amo-tamo htio samo jedno, na to se pripremao, to je vjeţbao sve dok se oko jedan ujutro nisu vratili, to da im pristupi i ispali novu, ali ovaj put, obećavao je, zaista posljednju molbu, gospodine Sárváry, isprobavao je Korin naglas, da bi to ujutro oko jedan zaista i izgovorio, gospodine Sárváry, kročio je pred njih kad su ušli u stan, usrdno ga moli da ga sutra odvede u trgovinu gdje bi on, Korin, mogao kupiti potrepštine za rad, s obzirom na to da on, kao što znaju, ne zna najbolje engleski, jer bi zahtjev, rekao je, još i mogao unaprijed nekako sastaviti u glavi, meĎutim odgovor ista ta glava ne bi uspjela razumjeti, treba mu računalo, protisnuo je napokon,  jednostavno računalo za rad, rekao je s bljeskom u očima, gospodinu Sárváryju bi to zacijelo bila prava sitnica, ali njemu, uhvatio je Korin prevoditelja za podlakticu, dok je ţena pognula glavu i, ostavivši ih same, bez riječi otišla u jednu od soba, njemu bi to bilo od neprocjenjive koristi, jer ne samo što je stalno prisutan taj problem s engleskim, nego se on ne razumije, uopće se ne razumije u računala, vidio ih doduše jest, još kod kuće u arhivu, objašnjavao je, ali kako funkcioniraju, o tome naţalost nema pojma, tako da ne zna koje da kupi, zna samo za što mu je potrebno, pa to ovisi o tome, presjekao ga je nerv ozno prevoditelj na kojemu se vidjelo da bi najradije već bio u krevetu, o čemu?, upitao je Korin, pa što je to za što mu je potrebno, glasio je odgovor, za što mu je potrebno?, upitao je Korin raširivši ruke, pa ako ima minutu, rekao je, sve će mu  ukratko ispričati, na što je sugovornik, nabacivši usiljeni izraz lica, glavom pokazao prema kuhinji i krenuo unutra, a Korin za njim u stopu smjestivši se za drugi kraj stola, zatim je pročistio grlo ne rekavši još ništa, zatim ga je ponovno pročistio još uvijek  ne rekavši ništa, da bi ga na kraju tako nastavio pročišćavati gotovo cijelu minutu  jer jednostavno nije mogao započeti, poput nekoga tko upadne u stanje bespomoćnosti u kojemu bi započeo ali ne moţe, u kojemu bi krenuo ali ga nešto neprestano koči, poput nekoga tko u takvo stanje upadne i ne moţe se iz njega izvući, dok je ovaj drugi, prevoditelj, samo sjedio, pospano se i nervozno pitajući hoće li ovaj u vraţju mater više početi, te je tako čekajući bez prestanka tapkao po svojoj snjeţnobijeloj kosi, po razdjeljku nasred glave, kako bi provjerio je li taj razdjeljak od vrha glave do čela još uvijek i zaista ravan.

21. Stajao je u sredini arhiva, točnije, od polica u dnu došao je naprijed na jače svjetlo, više nije bilo nikoga, svi su otišli kući jer su bila prošla četiri sata, bilo je moţda već i četiri i petnaest, ili skoro pola pet, došao je naprijed s fasciklom u kojemu se vodila evidencija obiteljskih spisa, slučajno baš spisa obitelji  Wlassich, stao je pod veliku svjetiljku, sadrţaj izvadio na stol, otvorio ga, prekopao, prelistao, pregledao gradivo koje se našlo pred njim, te je, kad mu je već nakon tolikih desetljeća dospjelo u ruke, donio odluku da ga, ako bude potrebno, sredi, sve dok meĎu dnevnicima i pismima, pregledima imovine i faksimilima oporuka, poveljama i ispravama nije naišao na mapu s neodgovarajućom oznakom IV. 3/10/1941-42, odmah je to primijetio: kategorija “obiteljski spisi” nije odgovarala jer mapa nije bila dnevnik niti pismo, nije bila pregled imovine niti faksimil oporuke, nije bila obiteljska povelja niti obiteljska isprava, nego nešto drugo, to je zaista odmah primijetio, čim je listove uzeo u ruke primijetio je to istoga trena, no najprije je sve samo pregledao, listao  je naprijed-natrag traţeći godine, imena ili ustanove, listao je napreskokce, ne bi li po otkrivanju kritičnih mjesta priloţio korektivne napomene, odnosno pripremio dokument za daljnju obradu, traţio je dakle nekakav broj, neko ime, bilo što pomoću čega bi sadrţaj mape mogao kategorizirati, meĎutim nije pronašao ništa, otprilike sto pedeset, sto  osamdeset tipkanih ali nenumeriranih stranica rukopisa nije sadrţavalo ništa osim sebe sama, ni naslov, ni godište, niti kakvo kazalo na kraju teksta, tko je autor, gdje je napisano, bilo što, meĎutim ništa, nabirao je Korin čelo za velikim stolom u arhivu, ali što je ovo uopće, zapitao se i počeo provjeravati vrstu i kakvoću papira, vrstu i kakvoću tiska, kao i vrstu i kakvoću grafičkog oblikovanja, ali ono što je u njemu pronašao uopće se nije podudaralo s ostalim mapama u fasciklu koje su bile slične te stoga izgledale kao da su u meĎusobnoj vezi, ali taj jedan rukopis sasvim očito nije bio sličan pa tako ni u vezi s ostalima, zato je u drugom navratu odabrao drugu metodu, počeo je naime čitati tekst, uzeo ga je u ruke i počeo čitati od početka, sjeo je, polako, paţljivo, da kojim slučajem ne promaši stolicu - sjeo je i čitao, a sat je iznad ulaznih staklenih  vrata najprije pokazivao pet, pa šest, pa onda sedam, ali on nije ni podigao pogled, samo je čitao dalje, bilo je već osam, devet, deset, jedanaest sati, a on još uvijek na istom mjestu u istom poloţaju, tada je podigao pogled i vidio, jedana est sati i sedam minuta, čak je i rekao, tako mu svega, zar je već jedanaest i sedam?, te se brzo spremio, ostalo je gradivo posloţio i zavezao, a ovo neidentificirano i neidentificirajuće spremio je u korice na vezanje i stavio pod ruku, te je tako, s pronaĎenim rukopisom pod rukom pogasio svjetla, zaključao za sobom staklena ulazna vrata i krenuo kući, kako bi kod kuće ponovno sjeo i ponovno počeo čitati, od početka, sve.

22. Kod kuće, razbio je Korin nastalu tišinu, kod kuće je radio u arhivu, i jednoga dana, oko pola pet ili ne puno prije, na jednoj je od straţnjih polica pronašao već desetljećima netaknut sveţanj spisa, uzeo ga  je, došao je naprijed na jače svjetlo kako bi bolje vidio, stao je pod veliku svjetiljku pod koju je bio postavljen središnji stol čitavog arhiva, te je ot vorio sveţanj, otvorio ga je, odnosno prekopao, prelistao, pregledao sve mape koje su se našle pred njim, i to s namjerom, govorio je prevoditelju koji je već ţmirkao od pospanosti, da ih, ako bude potrebe, sredi, sve dok u jednom trenu, dok je gledao dnevnike i korespondenciju, posjedovne spise i faksimile oporuka, povelje i dokumente, koji su se inače odnosili na obitelj Wlassich, jer takve su se naime stvari ondje nalazile, i dok ih je tako gledao, najednom je meĎu njima naišao na mapu, sjeća se toga još i danas, pod oznakom IV. 3/10/41-42 koja nije odgovarala, odmah je primijetio da ne odgovara oznaci obiteljski spisi koji su se u njegovu arhivu podrazumijevali pod rimskim brojem četiri, jer to što je pronašao nije bio dnevnik niti posjedovni spis, nije bila korespondencija niti faksimil oporuke, ali nije bila ni povelja niti dokument već nešto posve drugo, to je on, Korin, zaista smjesta primijetio, čim je uzeo listove u ruke i počeo ih provjeravati, listao je naprijed-natrag kako bi utvrdio o čemu se radi i priloţio odgovarajuće korektivne napomene, odnosno, objašnjavao je prevoditelju, da bi pripremio dokument za daljnju obradu, traţio je dakle nekakav broj, neko ime, bilo što pomoću čega bi se nešto takvo moglo identificirati, meĎutim nije pronašao ništa, prema slobodnoj procjeni otprilike sto pedeset, sto šezdeset tipkanih ali nenumeriranih stranica rukopisa nije sadrţavalo ništa osim sebe samih, niti naslov, niti godište, niti kakvo kazalo na kraju, tko je to napisao, ili gdje, bilo što, meĎutim ništa, gledao je tada u materijal ne znajući što da učini, pričao je sada Korin, na to je krenuo provjeravati vrstu i kakvoću papira, vrstu i kakvoću tiska, kao i vrstu i kakvoću grafičkog oblikovanja, meĎutim ono što je pronašao uopće se nije podudaralo s ostalim mapama u fasciklu koje su bile slične te stoga izgledale kao da su u meĎusobnoj vezi, ali taj jedan rukopis sasvim očito, naglašavao je Korin prevoditelju kojemu bi povremeno od pospanosti klonula glava, nije bio sličan pa tako ni u vezi s ostalima, zato je u drugom navratu primijenio drugu metodu, rekao je, počeo je naime čitati tekst, uzeo ga je u ruke i krenuo ga čitati od početka, sjedio je i 23

čitao, pričao je, sati u arhivu su samo prolazili, no on se nije mogao pomaknuti sve dok nije pročitao do kraja, tada je pogasio svjetla, zaključao, pošao kući i ondje nastavio jer je osjećao da ono što mu je ovakvom igrom slučaja došlo pod ruku smjesta mora ponovno pročitati, smjesta, rekao je Korin s vaţnošću, jer čim je dospio do treće rečenice rukopisa, znao je da se nije našao u posjedu običnog teksta, nimalo običnog, rekao je Korin, štoviše, gospodinu će Sárváryju će Sárváryju odmah na početku reći da se našao u posjedu svjetski vaţnog, zapanjujućeg, potresnog i genijalnog teksta, čitao je tako rečenice  jednu za drugom da bi mu u zoru, Sunce Sunc e još nije bilo ni izašlo, i zašlo, bio je još mrak, ali negdje oko šest sati sa ti njemu je postalo postalo  jasno da mora nešto poduzeti, u njemu su se počele koncipirati velike stvari i velike odluke o vlastitu ţivotu, smrti te o tome kako ovaj rukopis ne smije odnijeti natrag u arhiv, već ga mora odaslati naprijed u besmrtnost, kamo i pripada, to je tada osjetio, tomu je odlučio ţrtvovati ţivot, a ovu posljednju opasku gospodin Sárváry neka shvati u najuţem smislu riječi,  jer te je zore on zaista odlučio da će, s obzirom na to da ionako ţeli umrijeti, što je i bila bi la istina, tada će u najuţem smislu smislu riječi ţrtvovati ţivot za tu besmrtnost, te je tako, rekao je, još isti dan počeo proučavati izraţajna sredstva vječnosti, da se tako izrazi, odnosno koji su načini tijekom povijesti postojali za to da se nešto, na primjer sveta dojava, ili otkrivenje, pošalje put vječnosti, ispitao je mogućnosti i pogodnosti knjige, pergamenta, filma, mikrofilma itd, itd., no naposljetku nije znao što da učini, knjiga je, ustvrdio je, kao i pergament i film i mikrofilm itd, itd., uništiva i uništavana, što bi dakle, dakle, zapitao se,  bilo neuništivo, zatim je nekoliko mjeseci nakon toga, ali moţe slobodno reći i nekoliko mjeseci  prije, u gostionici u koju je nedjeljom ponekad znao navratiti, krišom čuo razgovor za susjednim stolom, dvoje je mladih, pričao je Korin, dvojica mladića, raspravljalo igrom slučaja, nasmiješio se znakovito, o tome kako u slučaju takozvanog Interneta prvi put u povijesti postoji praktična mogućnost za vječnost, na svijetu već ima toliko računala da su računala praktički neuništiva, a ono što je neuništivo, prisluškivao je dalje, za njega, Korina, sudbonosan zaključak, to je drugim riječima, je li, vječno, smjesta je, ne mora to posebno ni naglasiti, ostavio jelo, ne sjeća se točno koje, moţda zapečeni grah sa suhim mesom, ostavio ga je, ustao i smjesta otišao kući da se smiri, u knjiţnici je sutradan proučio svu moguću graĎu, pročitao je gomilu knjiga, djela brojnih istaknutih i manje istaknutih stručnjaka o za njega u potpunosti nepoznatom području, dok je istovremeno u njemu sve više jačalo uvjerenje kako je upravo to ono što mora učiniti, to u arhivu pronaĎeno ostvarenje čudesne ljepote mora upisati u taj neobično nazvani i u potpunosti misaoni – s – s obzirom na to da postoji tek u računalima odrţavanoj svijesti, te unutar nje besmrtni - Internet, mora ga onamo upisati up isati kako bi ga time upisao u vječnost, jer ako mu to poĎe za rukom, govorio si je, onda njegova smrt neće biti uzaludna, kad mu je već uzaludan bio ţivot, onda, ako mu to poĎe za rukom ostvariti, ohrabrivao se još kod kuće na samome početku, onda će njegova smrt imati smisla, kad mu već, spustio je Korin glas za kuhinjskim stolom, ţivot nije imao nikakvog. su tradan prevoditelj Korina koji mu se uporno vukao iza leĎa i na taj ga 23. Hodajte slobodno pored mene, upozorio je sutradan način slijedio ulicom, zatim u podzemnoj podzemnoj i na kraju uz stube koje su vodile iz pothodnika u 47. ulici, ne iza njega, opomenuo ga je, nego pored, i opustite se, ali uzalud ga je upozoravao i opominjao, Korin bi se nakon deset-dvadeset koraka nekako sam od sebe iznova našao prevoditelju iza leĎa, tako da mu je nakon nekog vremena to prestao ponavljati, pustio je kvragu, pričao je poslije kod kuće, čitavu stvar, kad već uporno ţeli ići odostraga, rekao je, onda neka ide odostraga, njemu je to ionako svejedno, ono što je bitno, odlučio je i otvoreno o tvoreno to rekao Korinu, jest da im je ovo zadnja zajednička avantura, jer on nema vremena, on je jako zauzet, obavit će još ovo ali od tada pa nadalje Korin se mora osoviti na vlastite noge, vlastite, čuje li?!, podviknuo je jer je izgledalo kao da Korinu ne samo što do toga uopće nije stalo nego kao da uopće i ne pazi što mu on govori, samo se b ez glave vucara za njim, onda neka barem pazi, rekao je ljutito, meĎutim Korin je itekako pazio, samo što je osim na to istovremeno morao paziti na još sto, štoviše, sto tisuća drugih stvari, jer je  još od samog dolaska i onog za strašujućeg izleta u Hotel Sunshine tek sad zapravo i na norma lan način bio vani, i prvi i prvi put da je uopće bio u stanju shvatiti što se oko njega dogaĎa, samo što se usput bojao, pričao je sljedećeg jutra u kuhinji, bojao se i boji se još i danas, priznao je, boji se jer ne zna, kao što i nije znao, čega bi se trebao bojati, a čega ne, na što bi  trebao paziti, a na što ne, tako da se tijekom prvih koraka, naravno, trudio paziti na sve, dok je hodao h odao iza prevoditelja pazio je da ne zaostane, ali i da previše ne ubrza, usredotočio se da kartu za metro ugurne u pravi dio automata, te da nekakvim ne-ravnodušnim ne-ravnodušnim izrazom slučajno ne privuče pozornost, ukratko, trudio se odgovarati nečemu što ni sam nije nij e mogao definirati, tako da je do trgovine u 47. ulici s natpisom Photo iza gospodina Sárváryja stigao toliko iscrpljen da je bio u stanju jedino klipsati, budući da su se odmah po ulasku morali uspeti na kat, uz stube je mogao jedino klipšući, tako da nije nije baš ni uspio zapamtiti što se dogaĎa, gospodin Sárváry se, pričao je ţeni, obratio hasidskom prodavaču za pultom, on mu je nešto odvratio, nakon čega su morali čekati, u trgovini gotovo da i nije bilo ljudi, ispred njih je stajao tek jedan kupac, ali su morali čekati barem dvadeset minuta da se hasid ponovno pojavi iza pulta i odvede ih do gomile računala, onda je počeo objašnjavati, ali on, Korin, pričao je, od svega naravno nije razumio ni riječi, tek kraj, kad mu je gospodin Sárváry priopćio da su pronašli optimalnu konfiguraciju kakva bi njemu, Korinu, trebala, pitao ga je i ţeli li izraditi home  page, no kad je vidio njegovo zbunjeno lice samo je odmahnuo rukom, onak o u šali, pričao je Korin, i na kraju, kra ju, hvala Bogu, sve riješio sam, njemu je preostalo jedino preostalo  jedino da plati, ukupno tisuću dvjesto osamdeset devet d evet dolara, platio je, zauzvrat su dobili lagani paketić s kojim su se uputili, on se, Korin, nije usudio ništa ni pitati, toliko ga je probadalo onih tisuću dv  jesto  jesto osamdeset i devet dolara s jedne strane, a s druge taj lagani paketić, samo su se u tišini vozili kući podzemnom, zatim su presjeli i nastavili dalje, vozili su se tako nijemo prema 159. ulici ne ispustivši ni glasa, vjerojatno zato što se i gospodin Sárváry umorio od silnog putovanja, ali zaista, zai sta, ni jedne jedine riječi, prevoditelj bi mu tijekom puta s vremena na vrijeme uputio prijeteći pogled kad bi mu se učinilo da se ovaj pokušava oglasiti, jer to bi već bilo previše da mu opet krene s nekim neki m idiotskim monologom, neka bude tišina barem dok ne stignu kući, tamo će mu, govorio je prevoditelj, tamo će mu objasniti što da učini, i tako je i bilo, objasnio mu je, uključio ga je, pokrenuo, rekao koji gumb da pritisne i kada, ali to t o je sve, rekao je, to je zadnje, pokazao mu je koja tipka čemu sluţi i kako se rade dugi prijeglasi, nakon toga je zatraţio od njega da mu pozajmi ne dvjesto, kako je bio isplanirao noć prije kad je pristao da mu pomogne oko kupnje, nego ni manje ni više četiristo dolara, tip je krcat novcem, točnije njegov kaput, nasmijao se ljubavnici za stolom, moţe li ona to zamisliti, čitavu svoju imovinicu čuva u dţepu ušivenom u podstavu kaputa, i iz njega je bio platio, moţe li ona to zamisliti, pa toga nema nigdje, iz tog dţepa, kao iz nekog buĎelara, grohotao je prevoditelj, odmah ga je i olakšao za četiristo zelembaća tako da je to sad već okruglo tisuću, draga moja, tada je izašao iz njegove sobe, govorio je, ali mu je dok je izlazio ipak iskren iskrenoo rekao, gospodine Korin, vi ovdje nećete dugo opstati, jer čak i ako smjesta izvadite novac iz podstave kaputa, vaš je miris takav da će vas zbog njega čim kročite van ubiti iza prvog ugla. tradicionalnim se kompjuterom, objašnjavao je prevoditelj, obično podrazumijeva monitor, kućište, tastatura, 24. Pod tradicionalnim miš, modem i razni softveri, kod vašeg kod vašeg je, govorio je Korinu koji je zbunjeno kimao glavom, sve to u jednom, štoviše, vaš se ureĎaj već sam po sebi, pokazivao je na raspakirani laptop na stolu, moţe ne samo odmah spojiti na Internet, to je razumljivo, nego moţe izraditi i home page koji page koji vam  vam je potreban, s obzirom na to da već imate providera, imate  providera, njega  njega smo na nekoliko mjeseci osigurali pologom od dvjesto trideset dolara, a vi morate samo - ali čekajte, idemo od početka, uzdahnuo 24

 je prevoditelj ugledavši Korinov unezvijereni izraz lica: a ko pritisnete ovaj gumb, stavio je prst na straţnju stranu ureĎaja, onda ćete ga uključiti, i onda će se pojaviti ovakve šarene ikonice, vidite?, pitao je pokazujući na njih, vidite, ove ovdje? ovdje?,, zatim mu je krenuo objašnjavati čitavu stvar, i to stvarno najjedn ostavnijim riječima riječima samo ono najosnovnije, najosnovnije, jer je frajerova sposobnost shvaćanja, pričao je ljubavnici, katastrofalna, a o brzini reagiranja da i ne govori, uglavnom, rekao je, je, krenuo je od početka, od onoga da kad na monitoru vidi to i to onda treba učini ti to i to, a prije toga mu je htio objasniti i što čemu sluţi i što znači, no ubrzo je to ocijenio potpuno beskorisnim pa ga je naučio i uvjeţbao samo mehaničke radnje,  jer se jedino tako moglo s njim, pričao je ţeni, da ga čim mu nešto pokaţe to odmah i uvjeţba, i tip je na taj način, pričao je prevoditelj, za otprilike tri sata čiste muke naučio tajnu izrade home pagea, iako mu je sad jasno da nije baš puno toga razumio, zatim kako da otvori Word u Officeu 97 da upiše taj svoj tekstić, pa kako ga na kraju dana, kad bude htio završiti s radom, najprije mora formalizirati hipertekstom, zatim spremiti i na kraju se spojiti na Server, unijeti pristupni kod, zaporku, pruţatelja internetske usluge, vlastito ime itd, itd., zaista baš svaki najsitniji korak, sve dotle kako da materijal pošalje na svoj home page, kako da upiše  password  da bi sam mogao provjeriti je li materijal već na serveru te je li pomoću istaknutih riječi dostupan putem pretraţivača, sve to, ali baš sve, govorio je prevoditelj još uvijek u nevjerici, nevj erici, nabio je u njega na najprimitivniji mogući način, frajerov je mozak apsolutno šupalj, ono što u njega uĎe jednostavno izaĎe, kad nešto čuje od napora nabere čelo, čitav je tip jedan veliki napor, ali vidi se kako iz njega curi ono što je u nje ga ušlo, vidi se kako se u njemu ne zadrţava ništa od onoga što je stekao, tako da se moţe zamisliti, rekao je sutradan u kuhinji i Korin, moţe se zamisliti kroz što je sve prošao dok sve to nije naučio, jer ne samo što priznaje da mu mozak nije  više onaj stari, nego izričito tvrdi da mu mozak ne valja, da se pokvario, da je gotov, nema ga, nije više ni za što, tako da  jedino čarobnim pedagoškim sposobnostima, ali i, dodao je Korin s pomalo laţnim smiješkom, beskrajnom strpljenju gospodina Sárváryja moţe zahvaliti što je ipak uspio, jer ne moţe se poreći, nitko nije iznenaĎeniji od njega, ali to nevjerojatno čudo, ta spravica od nekoliko dekagrama u njegovim rukama: radi, i on sam u to jedva moţe povjerovati, ali istina je, pričao je oduševljeno, moţe li gospoĎica zamisliti, on sjedi u sobi, na stolu, na sredini, točno na sredini nalazi se računalo, a on samo sjedne i to t o je sve, stvar radi, nasmijao se s e iznenada, radi, jer kad pritisne to i to zaista se dogodi onošto ono što mu je gospodin Sárváry predvidio, tako da još samo nekoliko dana vjeţbe, rekao je tiho kao i uvijek nijemoj te njemu leĎima okrenutoj ţeni za plinskim štednjakom, i moţe početi, još samo par dana i kreće, jer treba proći još samo par dana strogog treninga i onda će se dati na posao, prionut će, baciti se, predati se, odnosno, jednoga će dana napokon sjesti i započeti pisati nešto za vječnost, on, György Korin, u New Yorku, na vrhu zgrade na broju 574 u 159. ulici, za ukupno tisuću dvjesto osamdeset devet dolara, od čega je dvjesto trideset polog. Potraţio je najsigurni je  je mjesto u sobi te je prihvativši prihvativši prevoditeljev savjet ostatak novca koji je izvadio iz kaputa 25. Potraţio skrio onamo, snaţno ga je, uţetom, pričvrstio izmeĎu krevetnih opruga, spustio madrac natrag, poravnao posteljinu te s različitih točaka prostorije, i iz stajaćeg i iz čučećeg poloţaja, provjerio nije li kojim slučajem uočljiv nepoznatom promatraču, time je sve bilo spremno za početak jer je utvrdio da je trenutak za to stigao te će tako dok ne isteknu sati koj e  je odredio prevoditelj, kad se dakle izmeĎu pet popodne i tri ujutro telefonska linija ne moţe koristiti za pristup interentu, on mapirati grad kako bi ipak znao gdje je, u čemu on to ţivi, kamo je kapnuo, ili točnije, što je to izabrao onda kad je kao središte svijeta za ostvarivanje nauma, odnosno pristup vječnosti i vlastitu smrt iza brao New York, mapirat će ga, prenio je svoju odluku ţeni u kuhinji, obići će ga i upoznati, kao što je uostalom i učinio već drugi dan po kupovini kompjutera i uvjeţbavanja rada na njemu, nedugo nakon pet sati sišao je stubištem, izašao iz zgrade i krenuo ulicom, najprije tek nekoliko stotina metara naprijed, zatim natrag, pa još jednom, pa ponovno, osvrćući se kako bi pobliţe upoznao zgrade, poslije se, nakon dobrih sat vremena, odvaţio 159-om 159 -om ulicom do stanice stanice podzemne ţeljeznice na uglu  Washington  Avenuea, ondje je na zidnoj karti k arti detaljno proučio linije metroa, ali ukrcati se, s e, kupiti kartu, otići dalje taj se dan još ni je  je usudio, za to je tek sljedeći dan skupio hrabrosti, da, tada je kupio kartu, ukrcao ukrca o se u prvi vlak i odvezao do Times Squarea  jer mu je to ime zazvučalo poznato, otamo je zatim pješice nastavio niz Broadway sve dok se nije gotovo srušio od umora, i to je radio danima, vraćao bi se uvijek autobusom ili podzemnom koje bi mu predloţio prev oditelj, oditelj, ti sve smjeliji smjeliji izleti već nakon tjedan dana rezultirali su time da je naučio ţivjeti u gradu, da javni prijevoz u njemu više nije izazivao smrtni strah, kao ni kupovina kod Vijetnamca na uglu, i općenito: naučio je ne bojati se svakog pojedinog čovjeka koji bi stao kraj njega u autobusu ili kojega bi sreo na ulici, sve je to počeo doista učiti, samo se jedna stvar niti nakon tjedan dana nije  promijenila, naime njegova uznemirenost, uznemirenost zbog toga što ono što na ovaj način polako uči nikako ne razumije, razumije, što ga ne napušta osjećaj, što se ne moţe osloboditi ropstva onoga što ga je obuzelo neposredno po dolasku još u onom  nezaboravnom taksiju, da bi naime trebao nešto vidjeti meĎu tim gigantskim zgradama, no da uporno gleda i ne vidi, zaista je osjećao u svakom trenutku od Times Squarea do East Villagea, od Chelseaja do Lower East Sidea, u Central Parku, u Downtownu, u Kineskoj četvrti i Greenwich Villageu, Greenwich Villageu, svugdje mu se činilo da ga sve što ovdje vidi neopisivom snagom na nešto podsjeća, ali na što, nije imao pojma, ni najmanjeg, pričao je ţeni koja je i ovaj put nijemo stajala za plinskim štednjakom i leĎima okrenuta Korinu nešto kuhala u sivom loncu, tako da joj se Korin usudio jedino govoriti, ali osloviti je, oprezno je natjerati natjerati da se okrene okrene prema njemu i nešto kaţe, to ne, tako mu i nije preostalo drugo nego da joj pripovijeda doslovno svakog podneva ako bi se sreli u kuhinji, pričao joj je o svemu čega bi se sjetio, te je na taj način pokušavao otkriti kako da je natjera da progovori, pokušavao poku šavao je doznati zašto ne priča, nagonski se priklanjao upravo njoj meĎu stanarima, vidjelo se to po tim njegovim podnevnim nastojanjima, vidjelo se da je oduševljen njome, te je tako govorio i govorio svakog podneva, izvijestio ju je o svemu od kompjuterskih kompjuterskih vjeţbi do nebodera, usput promatrajući njezina pogrbljena leĎa ispred plinskog štednjaka, masnu kosu kako joj u rezancima pada na mršava ramena, remen plavog ogrtača od frotira kako visi sa strane oko koščatog struka, zatim kako prima vrući lonac kuhinjskom krpom za obje ručke i podiţe ga s plamena, te kako se ţurno kraj njega povlači u sobu, nijemo, spuštena pogleda, poput nekoga tko se prepao nečega za sva vremena. postao drugi čovjek, izjavio je Korin ţeni jednoga podneva, proteklo je tjedan dana i on više nije onaj 26. U Americi je postao isti kao prije, ali neka ne shvati to tako kao da se u njemu pokvarilo pok varilo ili popravilo nešto temeljno, već sitnice, k oje u njegovu njegovu slučaju to više baš i nisu, na primjer njegova zaboravnost, za nju bi na primjer gotovo mogao reći, shvatio je to prije dan-dva, dan-dva, da je u potpunosti nestala, ako bi se takvo što uopće moglo reći, da zaboravnost prolazi, ali u njegovu slučaju, rekao je Korin, nekako je ipak o tome riječ, jer je prije dan-dva dan -dva primijetio da zaista ne zaboravlja, da mu mu sve što mu se dogodi ostane u glavi, ne mora više traţiti stvari oko sebe, doduše, oko njega jedva da ičega i ima, ali ipak, ono čega ima t o smjesta pronaĎe, štoviše, ne mora to ni traţiti, jednako tako i dogaĎaji, prije bi ih već sljedeći dan zaboravio,  a sad se svega sjeća do najsitnije pojedinosti, kamo je iš ao, što je vidio, pojedino lice ili bilo bil o što, izlog, neku zgradu, sad ih se u potpunosti potpunosti sjeća, i zbog čega je to onda ako ne zbog Amerike, on to ne moţe pripisati ničemu drugom osim Americi, moţda moţda je  je zrak ovdje drukčiji, sve, voda, tko bi ga znao, ali nešto je po svemu sudeći iz temelja drugačije, jer i on je postao drugačiji, čak čak mu ni vrat, ramena, ne zadaju više toliko muke kao nekad kod kuće, a to znači da je i neprestana strepnja u njemu sad manja, da ga s vremena na vrijeme zna napustiti, sve je to uistinu dobro, oslobaĎa put kojim mora ići, ali ne zna je li rekao 25

 već gospoĎici, g ospoĎici, pitao je Korin u kuhinji, da mu se uostalom čitava ta Amerika dogodila tako što je odlučio ţivot privesti kraju, jedino jedino nije znao kako, znao je, i to najodreĎenije, da ga ţeli privesti kraju, ali ne i na koji način da to izvede, mogao  bi u miru nestati s ovoga svijeta, pomislio je na početku kad se čitava stvar u nj emu bila formirala, mogao bi jednostavno, rekao je, iščeznuti, iščeznuti, i ni dan-danas dan-danas ne misli drugačije, s obzirom na to da se ne nalazi ovdje kako bi na neki lukav način, na primjer propagirajući se kao nesebičnu ţrtvu sebi pred sam kraj priskrbio slavu, mnogo je takvih ali on ne pripada meĎu njih, ne, o nečem takvom u njegovu slučaju nema ni govora, u njegovu je slučaju riječ 0 nečem sasvim drugom, igrom slučaja o tome, da kad je sve to počelo poprimati oblik u njegovoj glavi, tada ga je strašna milost sudbine, kako da to kaţe, reći će to ovako, rekao je, učinila sretnim nalaznikom, i od toga trenutka on više nije bio čovjek predodreĎen za smrt, kako  je dotad s pravom pr avom mogao misliti, nego sretni nalaznik, lik sličan onome koji, prigrlivši već smrt, jednog dana nešto radi u  vrtu, sadi, okopava, plijevi, plije vi, i najednom se s e u zemlji nešto zazlati, eto, neka gospoĎica tako pokuša zamisliti ono, rekao je Korin, što se njemu dogodilo, jer je onom liku što vrtlari od tog trenutka već svejedno, njega od tog trenutka odreĎuje ono što se tamo zazlatilo, a njemu se dogodilo upravo to, neizravno, naravno, neizravno, ali je i on isto tako nešto našao, u arhivu naime u kojemu je dosad radio slučajno je iskrsnuo rukopis kojemu nisu niti će ikad biti poznati ni izvor, ni vrijeme nastanka, ni autor, ni, a to je i najneobičnije, podigao je Korin Korin prst u znak upozorenja, cilj, iskrsnuo je rukopis s kojim nije smjesta otrčao ravnatelju arhiva, kako je bio trebao, već je učinio ono što arhivist nikad ne bi smio: uzeo ga je sebi, i od tog  je trenutka, to mu je sasvim jasno, prestao biti biti arhivist jer jer je tim činom od arhivista postao običan lopov, dok je spomenuta važan dokument od svih koji su mu dospjeli u ruke i koji ga je arhivska graĎa postala jedino blago u njegovu ţivotu, jedini važan dokument toliko ushitio da je smatrao kako ga i ne moţe zadrţati poput obič noga lopova, nego da ga poput neke druge vrste lopova treba staviti na znanje čitavu svijetu, ali ne današnjici, koja upravo gubi svako dostojanstvo potrebno za takve stvari, niti  budućnosti, koja će ga izgubiti poslije, niti prošlosti, koja ga je već odavna odav na izgubila, već treba staviti na znanje vječnosti da to tajanstveno djelo postoji, odnosno, prisjećao se sada kako se tada domišljao, treba pronaći formu kojoj će ga povjeriti, i tako mu je nakon krišom prisluhnutog razgovora u jednoj gostionici iznenada sinula ideja: povjeriti ga svijesti sačinjenoj od milijarda računala, koja je općim nestankom zajedničkog ljudskog sjećanja postala trenutni otok vječnosti, tako da je sad svejedno, to je ono što bi htio snaţno naglasiti, svejedno je koliko će cijela ta stvar s računalima potrajati, bitno je, objašnjavao je Korin ţeni u kuhinji, da je u jednom trenu do nje došlo, i da su tu ogromnu količinu računala spojili, da je nastao u njima, putem njih, meĎu njima prostor u svijesti koji pokazuje sličnost samo i isključivo onom vječnom, to je bio naslutio i u to se bio uvjerio nakon dugog razmišljanja te onamo ţeli upisati ono što je našao, jer smatra da je prosudba “vječno jedino vječnim” ispravna, a poslije neka doĎe i ono drugo, blato i tama, spustio je Korin glas, o bala kanala ili prazna, hladna soba, njemu će tada doista biti sasvim svejedno, kao što mu je već duţe vremena svejedno na koji će način to obaviti, metkom ili nečim drugim, vaţno je da ono što je odlučio započne i završi ovdje u središtu svijeta, da preda ono, preda ono, ako smije biti malo patetičan, što je dobio, da prebaci na svojevrstan teoretski kontinent svijesti taj izvještaj od kojega se se steţe srce i o kojemu će reći tek toliko, jer ionako će joj ga pokazati, da pokazati,  da je grubo rečeno u njemu riječ o zemlji u kojoj više ne postoje anĎeli, a nakon toga, rekao je Korin, kad to bude obavljeno, mogu doći tama i blato.

27. Sjedio je na krevetu s kaputom u krilu te je škaricama posuĎenim od ukućana upravo bio parao otvor prigodnog skrovišta za snop rukopisa, zašivenog takozvanim kriţnim bodom, kako bi napokon izvadio iz njega materijal i svečano prionuo na posao, kad su se iznenada tiho, jedva čujno otvorila vrata te se na pragu pojavila prevoditeljeva ljubavnica u ruci drţeći presavinut časopis u boji; samo je gledala s praga, ne baš izravno Korinu u oči nego nekako tupo u njegovu smjeru, neko je vrijeme samo tako stajala, jednako nijemo i jednako unezvijereno kao i svaki put dosad, i već se činilo kako ponovno neće reći ništa poţalivši što je uopće ušla, kako će krenuti natrag i nestati Korinu s očiju, kad je na kraju, moţda upravo zato što je i on, Korin, bio barem toliko smeten ţeninim neočekivanim pojavljivanjem kao i ona sama, jako tiho,  jedva razumljivo, razu mljivo, pokazujući sliku u presavinutom časopisu upitala: Did upitala: Did you see s ee the diamonds?, diam onds?, te  te kad Korin na to nije uspio ni beknuti a kamoli odgovoriti, nastavivši odrvenjeno sjediti s kaputom u krilu dok su mu čak i škarice meĎu prstima ostale uzdignute u zraku, polako je spustila časopis, pognula glavu, okrenula se na pragu te jednako tiho kao što ih je maloprije bila otvorila, zatvorila za sobom vrata. vječnim, rekao je Korin sebi naglas, zatim se, budući da mu je od dugog sjedenja jedna strana 28. Vječno jedino vječnim, utrnula, okrenuo na drugu i šćućuren nastavio sjediti na prozoru, promatrajući tako odbljeske s vatrogasnih stuba na fasadama nasuprotnih zgrada, plosnate pustoši krovova i povorku mahnitih oblaka na nebu tjeranu studenačkim vjetrom, rekavši još i ovo: - Sutra ujutro, duže od toga ne mogu čekati.

III. VEĆ JE I CIJELA KRETA profinjenim, tečnim rečenicama rukopisa, brod je u najvećoj mjeri bio nalik egipatskim laĎama, meĎutim ipak 1. Prema profinjenim,  je bilo nemoguće odrediti odak le ga je zapravo more ovamo nanijelo, s obzirom na divlje vjetrove koji k oji danas pusu iz svih mogućih smjerova smjerova mogao je dospjeti ovamo iz Gaze, Biblosa, Lukke ili zaista iz Tutmozisova kraljevstva, no mogao ga je  vjetar ovamo nanijeti i iz Akrotirija, Pila, Alašije, pa čak i s udaljenih Liparskih otoka, no n o jedno je sigurno, utipkavao je Korin slova, Krećani koji su se bili sjatili na obali, takav brod ne da dotad još nisu vidjeli, nego za nešto poput toga nikad nisu ni čuli, i to prvenstveno stoga što, kao prvo, pokazivali su jedni drugima snebivajući se, krma nije bila uzdignuta, kao drugo: nije imao dotad najveći mogući broj vesala, to jest dvadeset pet puta dvadeset pet, nego, barem izvorno, trideset puta trideset, i kao treće, općenito gledano, analizirali su stvar zaklonjeni iza goleme stijene, jedro, koje je sad naravno potpuno razderano, ali čiji su se  se   oblik i veličina lako mogli zaključiti, istaknuti ukras na kljunu broda i neuobičajeni smještaj zaobljenog dvorednog vitla, sve se to doimalo nepoznatim, nepoznatim i zastrašujućim čak i u trenutku raspada, kad su ga ogromni valovi najprije naveli u komsk i zaljev iz smjera Lebene, potom, nabivši ga na greben, prevrnuli na bok i takoreći dali na uvid uţasnutim mještanima razbijeno tijelo, ne bi li ga tim nabijanjem ujedno poštedjeli daljnjih kontuzija te ga istovremeno podigli iz pobješnjeloga mora i pokazali kako to more, taj vihor, te tisuće nezaustavljivih valova 26

postupaju s, ljudskim okom gledano, ipak gigantskim zdanjem, s jednom takvom neviĎenom, na osobit način sazdanom trgovačkom laĎom, na kojoj je sve, baš sve bilo mrtvo, ili se barem takvim činilo, jer drugačije i nije moglo biti, govorili s u Krećani na obali, s obzirom na to da to pakleno ludilo na tom ubojitom vjetru jednostavno nitko i ništa nije mogao preţivjeti, nema tog boga, raspredali su iza stijene, koji bi izvukao ţivu glavu iz te stravične havarije, taj se bog, vrtjeli su glavama oni na obali, još nije rodio, a kako im se čini, roditi se po svoj prilici nikada i neće.

2. Došli su zauvijek, pričao je Korin ţeni u kuhinji, koja je u uobičajenom poloţaju, odnosno okrenuta leĎima te i ovaj put nijemo, stajala za štednjakom, i dok je usput nešto miješala u loncu, ni najmanjom kretnjom nije upućivala na to da razumije ono što čuje, ili da tomu pridaje ikakvu vaţnost, on nije otišao u sobu po rječnik, što bi u toj situaciji često zna o učiniti, već je, odustavši od objašnjavanja toga zauvijek i toga doći, odlučio preusmjeriti čitavu stvar te je pokazavši prema loncu smeteno rekao: - Opet... nešto fino? 

3. Vihor se tek sutradan poslijepodne bio dovoljno smirio da se komska laĎica otisne na more i otplovi do grebena, tako se tek sutradan, upisivao je Korin, po stišavanju vjetra rano poslijepodne pokazalo da je ono što je gledano izvana bila  olupina koju je nemoguće spasiti gledano izbliza to doista i bila olupina, ali koju nije bilo sasvim nemoguće spasiti, na najveće iznenaĎenje prigodne spasilačke ekspedicije, u jednoj su kabini koju nije poplavilo more pronašli trojicu, a moţda čak i četvoricu preţivjelih, troje, pokazujući rukama javljali su onima na obali, a moţda je čak i četvero preţivjelih pri vezano za stupove, iako nisu bili pri svijesti, nedvojbeno su bili ţivi, barem se za trojicu to moglo sa sigurnošću reći, a moguće je d a se i kod četvrtoga čulo srce, tako da su tu četvoricu skinuli sa stupova i iznijeli, ostale nisu, izvještavali su posli je, njih je progutalo i ubilo more koje je nahrupilo, njih šezdeset?, osamdeset?, stotinu?, tko zna?, kad su ih pronašli već je bilo snivalo vječnim snom, te ih, ovako su se izrazili svjedoci, više ništa nije boljelo; meĎutim ova trojica, govorili su spasioci, ili moţda čak i četvorica, preţivjela su na način koji graniči s čudom, tako da su ih smjesta izvukli iz kabine, odmah ih prenijeli u laĎicu, jednoga za drugim, i krenuli, jer ostale su ostavili, ostavili su cijeli brod kako su ga i zatekli, s obzirom na to da su znali što slijedi, znali su točno da će se dogoditi ono što se zaista i dogodilo, naime točno dva dana poslije, usli jed snaţnog udara valova, brodska se olupina iznenada prepolovila i prevrnula s grebena, zatim je nevjerojatno brzo, za svega nekoliko minuta i potonula, da bi se za nepunih četvrt sata i posljednji val oko nje raspršio i izjurio na obalu gdje su stajali  svi mještani ribarskoga sela Kom, i muškarci i ţene i starci i djeca, nijemo i nepomično, nakon što po isteku onih četvrt sata od tog zastrašujuće stranog, ogromnog broda nije ostalo ništa, ali baš ništa, čak ni onaj posljednji val, osim tri sigurno ţiva i jednoga koji će valjda preţivjeti, ukupno dakle četvorica od šezdeset, osamdeset, stotinu, svega četiri čovjeka nakon  havarije.

4. Imena su nakon mukotrpnih dana oporavka svaki put izgovarali drugačije, stoga su ih mještani nazvali na temelju onoga što su prvoga dana od njih čuli ili im se učinilo da čuju, tako je jedan postao Kasser, drugi Falke, treći Bengazza, a četvrti Toot, to su i tako odlučili da je najbolje, i premda su se svi sloţili da su se s ta četiri imena - koja su u tom kraju zvučala krajnje neobično - tek ušli u trag njihovu mogućem porijeklu, ali da ga nipošto nisu otkrili, to im je iskreno priznavši zadavalo najmanje glavobolje, jer za razliku od onih koje je more prije znalo izbaciti na obalu, i čije bi se ime, porijeklo, mjesto stanovanja i sudbina postupno ali u osnovi brzo otkrili, kod ovih je sve: ime, porijeklo, mjesto stanovanja i sudbina, postajalo sve nejasnije, odnosno njihova se stranost i osobitost nisu smanjivale, već su na iznenaĎujuć način iz dana u dan rasle, tako da, kad je već proteklo dovoljno vremena da ustanu iz bolesničkog kreveta, i kad su se na svoj neshvatljivo oprezan način odvaţili izaći u prirodu - trenutak čega je inače, izjavio je Korin u kuhinji, obraĎen u čudesnom poglavlju, chapter, rukopisa - zatekla su se ondje četiri potpuno zagonetna muškarca, o kojima je bilo poznato manje od ništa, i koji su se odupirali znatiţelji tako što na općeprihvaćenom, no s obje strane izrazito nepravilno govorenom  babilonskom jeziku, language, nisu odgovarali na ono na što se pitanje odnosilo, nego redovito na nešto sasvim drugo, tako da se činilo kako je čak i Mastemann, došljak iz Gurnije na istočnom dijelu otoka, koji je ovamo stigao prije nekoliko tjedana, ostajao zatečen te ne bi izricao mišljenje, on, Mastemann, koji nikad ne bi ostajao zatečen i koji bi uvijek izrekao mišljenje, čak je i on šutio dok ih je promatrao iza kola, gledao kako nijemo šeću sićušnim selom, kako odlaze prema stablima smokava, te kako naposljetku sjedaju na tlo u masliniku da bi iz osvjeţavajuće sjene promatrali zalazak Sunca, the sun, na zapadnom horizontu.

5. Cijeli tekst, govorio je Korin ţeni, kao da pripovijeda o rajsk om vrtu, svim tim rečenicama u rukopisu, rekao je, u kojima je riječ o selu, o obali, o ljepotama krajolika koje nadilaze svaku maštu, kao da nije bila namjera nešto prenijeti, već kao da bi vas htjele odvesti natrag u raj, jer tu ljepotu rukopis ne samo što naznačava, spominje, iskazuje, već se na njoj dugo i zadrţava, odnosno na sebi je svojstven način stvara, i tako se ona, ta izvjesna ljepota, beauty, više ne sastoji samo od tog krajolika, već od onoga čime ga ispunjava, od spokoja naime, i vedrine, od spokoja i vedrine koji isijavaju iz činjenice da ono što je dobro, to je nedvojbeno i vječno, a tu je, je li, sudeći po tekstu, oslikavao je Korin, nekako sve ja ko dobro, jer je stvoreno na dobar način, a sve to, to blistavo rumenilo sunčeve svjetlosti, oštra bjelina stijena, tajnovito zelenilo dolina i plemeniti čar ljudi koji se meĎu stijenama i dolinama kreću, odnosno, ovako je to rekao Korin: odnosno kola na putevima s upregnutim mazgama, mreţe za hobotnice koje se suše na vjetru, amajlije oko vrata, uk rasi u kosi, maslinski mlinovi i lončarske radionice, ribarske laĎe i oltari u visinama usred tog rumenila i bjeline i zelenila i čari, dakle  jednom riječju zemlja, te more i nebo, the sky, sve je to ovdje spokojno i vedro, no ipak u punom smislu riječi st varno,  barem je na taj način stvari oslikao Korin, na taj je način na temelju jutarnjeg rada pokušao ţeni predočiti sliku, meĎutim uzaludno joj ju je pokušavao predočiti, kao što je uzaludno pokušavao išta oslikati, jer ţena ne samo što je stajala u uobičajenom poloţaju već je bila i pretučena, što je Korin iznenada primijetio tek pri ţeninu slučajnom okretu u stranu, odnosno nije se radilo samo o tome da se opet nije moglo znati na kojem jeziku sluša, i sluša li uopće ono što joj on, Korin, danas kao i uvijek od jedanaest prije podne do otprilike pola jedan- jedan izlaţe na maĎarskom, potkrepljujući priču pokojom engleskom riječju iz rječnika i notesa, već što joj je lice bilo ispunjeno podljevima, oči natečene, a na u stima i čelu imala je brazgotine, moţda je sinoć bila u gradu?, pa su je napali na putu kući?, to Korin nije mogao znati, no stvar ga je snaţno pogodila, te se stoga pretvarao kao da ništa nije primijetio i nepokolebljivo nastavio još iste te večeri, te kad se prevoditelj, koji je bio iščezao na nekoliko dana, napokon pojavio u kuhinji, skupio je hrabrost i takoreći mu dojurio s pitanjem što se dogodilo, i tko se usudio povrijediti gospoĎicu, njemu je došao, pričao je ovaj poslije sav izvan sebe ljubavnici, njemu, vikao je razjareno ţeni koja je šćućurivši se u kutu kreveta prestrašeno gledala kako ovaj, prevoditelj,  juri po sobi tamo-amo, pa što si taj umišlja, što je tu šupčinu briga što se s njima dogaĎa, ili se ne događa, moţe li ona to zamisliti, što je taj bio u stanju, onda mu se nabio pod nos i počeo se raspitivati o njihovu ţivotu, e pa neće!, govorio je ljubavnici prijeteći, poslao ga je mater mu prokletu u guzicu i to tako da je jedva došao do zraka, samo je hroptao, da je 27

samo htio ovo i ono, na što mu je on, prevoditelj, odgovorio da ako ne ţeli i on, Korin, dobiti jednu po njušci neka se smjesta tornja odavde s takvim pitanjima, na to je Korin, naravno, kao gušter pobjegao natrag u sobu i tako tiho zatvorio za sobom vrata da ni muhu ne bi natjerao na let bukom, ni muhu, siktao je prevoditelj, bukom koju su ta vrata proizvela.

6. Pala je noć i izašle su zvijezde, no njih se četvorica  još nisu bila vratila u Kom već su, temeljitim se ogledavanjem uvjeravajući u sigurnost područja, ostali ondje gdje ih je zatekao suton, ponad sela, prema sjeveru, u masliniku gdje su oslonjeni na staro deblo dugo nijemo sjedili u nad olazećem sumraku, sve dok se nije oglasio Bengazza i mrmljavim glasom izjavio kako bi mještanima ipak trebalo nešto reći, on ne zna što o tome misle ostali ali bi moţda bilo dobro pronaći neku umirujuću formulu 0 tome zašto su uopće ovdje, meĎutim prijedlog mu je naišao tek na dugačku tišinu, bilo je očito da tu tišinu nitko nije bio voljan razbiti, a kad se ta tišina napokon ipak razbila, zapodjenula se riječ o nečem sasvim drug om, igrom slučaja o tome, kako nema ničeg ljepšeg od sutona nad planinama i morem, suton, rekao je Kasser, tama koja se spušta, taj izvanredni igrokaz, taj raskošni privid prijelaza i kontinuiteta, rekao je Falke, ta veličanstvena drama svakog prijelaza i kontinuiteta, monumentalna predstava, predivna freska nečega čega nema, no ujedno  i osobita metafora izmaka, protjecanja, ugasnuća, rasapa, i svečana demonstracija boja, rekao je Kasser, slavlje crvene i ljubičaste, ţute i smeĎe, plave i bijele od kojega zastaje dah, demonsko uprizorenje oslikanog neba, sve to, rekao je Kasser, i koliko toga još, rekao je i Falke,  jer tada još nije pala riječ o onim tisućama drhtaja koje kod promatrača izaziva zalazak Sunca, o onoj teškoj smetenosti koja tog promatrača prilikom pogleda na njega nuţno obuzme, dakle suton, rekao je Kasser, nadom ispunjena ljepota rastanka, odlazak na put, odmicanje, čaroban simbol ulaska u tamu, ali ujedno i sigurno obećanje smirivanja, odmora i skoroga sna, da, to sve, sve to zajedno, i kolik o toga još, rekao je Falke, i koliko toga, rekao je i Kasser, uto je u masliniku malo zahladilo, a kako laneni omotači oko slabina koji su im bili dodijeljeni kao odjeća nisu bili dovoljni protiv hladnoće, zaputili su se natrag prema selu, uskom su se stazom spustili meĎu kamene kućice, da bi zauzeli onu koja  je po njihovu dolasku bila prazna i koju su im vrli spasioci, komski lovci na hobotnice, kao privremeni smještaj ustupili na neodreĎeno vrijeme, koliko god treba, govorili su ohrabrujuće, da bi je zauzeli i bacili se na leţajeve u, gledano iznutra, ugodnoj komskoj noći, nakon čega je, dakle nakon tog zauzimanja i bacanja na leţajeve, kako uvijek tako i sad uslijedio kratak, nemiran san, ubrzo je ciknula zora, svanuo novi dan čija je prva svjetlost svu četvoricu, naravno, zatekla vani, na rosnoj travi pokraj stabla smokve ispred kuće, čučali su ondje na prvu koprenastu naznaku svjetlosti i gledali Sunce kako na istočnoj strani zaljeva uskrsava, jer sva su se četvorica slagala da na ovome svijetu gotovo i ne postoji ništa ljepše od izlaska Sunca, dakle zora, rekao je Kasser, to čudesno uzdizanje, ponovno raĎanje svjetlosti od kojega se steţe grlo, ta razmetna proslava povratka stvari i obrisa, oštrine i vida, blagdan svih povrataka i povratka same potpunosti, rekao je Falke, sigurnost koju pruţa trenutak nastupanja pravilnosti i reda, središnji obred raĎanja i roĎenja, od toga jamačno nema ničeg ljepšeg, rekao je Kasser, a tada još nisu bili spomenuli što se dogodi u čovjeku koji sve to vidi, koji je bio tih i svjedok sve te čarolije, da, rekao je Falke, jer čak i ako je to označavalo smjer suprotan sutonu, zora je svojom razboritom svjetlošću jednako kao i suton bila pokretanje i početak, izvor blagotvorne snage, ali isto tako i povjerenja, rekao je Kasser,  jer je u svakom jutru bilo i ponešto bezuvjetnog povjerenja, i koliko toga još,  dodao je i Falke, no tada se već bilo potpuno razdanilo te je u Komu svanulo jutro sa svojom blistavom raskoši, a oni su se polako, jedan za drugim, u tom jutru pokrenuli i vratili u kuću, sloţivši se s Tootom kad je tiho natuknuo, dobro, u redu, sve je to točno, ali sad je valjda vrijeme da hranu koju su jučer dobili od seljana, ribu, datulje, smokve i groţĎe, napokon pojedu.

7. Prošlo je dvanaest dana otkako se brod u oluji nasukao na greben, no oni, upisivao je Korin, Komljani, baš kao i prvoga dana, o četvorici preţivjelih još uvijek ništa nisu znali, a s odgovorom koji su iz jednoga od njih uspjeli izvući  jednostavno nisu znali što bi, naime kad su zatraţili da im otkriju barem kamo su se izvorno bili zaputili, ili kako su dospjeli ovamo, odgovor je glasio kako su se izvorno zaputili ovamo, i da otkad pamte, sva su četvorica htjela doći upravo ovamo, tako je glasio odgovor, to su spašenici sa smiješkom odgovorili Komljanima, da bi zatim oni  počeli postavljati pitanja mještanima, i to osobita pitanja, kao na primjer gdje se nalaze najvaţnije utvrde na otoku, koliko vojnika ima središnja vojska, koji je opći stav prema ratu, i na kojem je uopće stupnju umijeće ratovanja na Kreti, takvim su  besmislenim pitanjima obasipali Komljane, pa kad su im ovi odgovorili kako ovdje nema utvrda, niti središnje vojske, tek flota u Amnisu, i da oruţje općenito ovdje koriste samo mladi muškarci tijekom svečanih obreda, na to su se počeli znakovito smješkati i kimati glavama poput nekoga tko je unaprijed slutio kako će odgovor glasiti upravo tako, te su se nakon razgovora sva četvorica do te mjere oraspoloţila da ribarima na kraju ništa nije bilo jasno, samo su promatrali kako iz dana u dan postaju sve smireniji i uravnoteţeniji, kako sve više i više vremena provode sa ţenama u ţitnim ili maslinskim mlinovima, i s muškarcima u ribarskim laĎama i radionicama, ţeleći sudjelovati u svim poslovima, da bi zatim svake večeri odšetali do uzvisine prema maslinicima i dio večeri proveli pod zvjezdanim nebom, no što li su ondje radili, i o čemu se ondje vodila riječ, o tome se u selu nije moglo znati ama baš ništa, čak je i Mastemann i dalje samo šutio i cijele dane nepomično sjedio pokraj svojih kola na komskom trgu, samo je sjedio i gledao preda se, dok bi mu mačke u kavezima s vremena na vrijeme počele nesnosno zavijati, jer, pričali su četvorici pridošlica u laĎama i radionicama, iako se Mastemann, navodni prodavač mačaka iz Gurnije, pretvara kako čeka da netko, osim onoga što je po dolasku odmah rasprodao, kupi još i te mačke, zapravo, govorili su Komljani, čeka nešto drugo, ali što, to naravno nikomu ne ţeli otkriti, u svakom slučaju Mastemanna je, tipkao je Korin, u Komu uglavnom dočekao strah, a strah ga okruţuje i danas, jer iako ne radi ništa, samo sjedi pokraj kola i gladi riĎu mačku u krilu, otkako je ovdje stvari su u selu krenule po zlu, u moru nema ribe ni sreće, masline su se počele sušiti, ţene su u zavadi te je čak i vjetar u visinama poludio, dok oni uzalud prinose ţrtve u najviša svetišta, te se uzalud, kako nalaţe red, mole Ilitiji, meĎutim ne mijenja se ništa, Mastemann je i dalje tu te se poput sjene nadvija nad Komom, dok oni ţeljno iščekuju da se ono što Mastemann čeka napokon pojavi, jer Mastemann će tada otići te će se onda u Kom valjda vratiti i s tari ţivot i stara sreća, te će se i ptice na nebu primiriti, jer zamislite samo, pričali su prestrašeno muškarci, čak i one, ptice, galebovi i lastavice, vivci i jarebice, kao da su izgubile ra zum, lete na sve strane, amo-tamo, zalijeću se i klikću, ulijeću u kuće i traţe kutove, kao da se ţele sakriti, nikomu nije jasno što im se dogodilo, ali svatko se nada kako će doći dan kad će Mastemann otići, kad će uzeti riĎu mačku i ostale u kavezima, popeti se na kola i napokon nestati na putu za Festos, kojim je i došao.

8. On ga je već bezbroj puta pročitao, sjeo je Korin sutradan ponovno u kuhinju nakon što je poslije dugog prisluškivnja iza vrata procijenio da s prevoditeljem više ne moţe računati, stvarno, on ga je prošao već najmanje pet puta, moţda čak i deset, ali mističnost rukopisa nije jenjavala, njegov neobjašnjiv sadrţaj, njegova nedokučiva poruka ni na jedan jedini tren nisu postajali jasniji, ili kako to uglavnom ide, rekao je, ono što čo vjeku nije jasno kod prve stranice nije mu jasno ni kod posljednje, pa ipak, čovjeka opčinjava i ne pušta ga iz tog začaranog prostora i vremena u koje ga je uvukao, jer dok taj ist i čovjek guta te stranice, ujedno biva sve uvjereniji da od onoga što se iza te zagonetke, te neobjašnjivosti i te nedokučivosti 28

skriva, na ovome svijetu nema vaţnijeg, barem je u njemu to uvjerenje neiskorjenjivo, tako da je situacija takva da on samomu sebi više nema potrebe objašnjavati zašto to čini, odnosno zašto je svoje posljednje tjedne posvetio toj izvanrednoj djelatnosti, jer što se dogaĎa, reka o je opet leĎima okrenutoj ţeni, probudi se ujutro u pet, five o’clock, sam od sebe, kao što to već godinama čini, popije kavu i nada se da tim zveketanjem nikomu ne smeta, zatim već oko pola šest-šest sjeda za laptop, pritišće gumbe za pokretanje, i sve ide poput satnog mehanizma, zatim oko jedanaest sati radi dugu stanku zbog vrata i leĎa, i je li, to je vrijeme kad tu u kuhinji, nakon što se malo ispruţio, izvješćuje gospoĎicu o dogaĎajima toga dana, zatim hrana iz konzerve dolje kod Vijetnamca, s pecivom i čašom vina, i nakon toga ne staje do pet, da bi tada po dogovoru isključio ureĎaj i prepustio liniju gospodinu prevoditelju, odjenuo kaput i otišao u grad do deset-jedanaest, ne bez straha, priznaje, jer prisutan je u njemu strah, samo što se već navikao na njega, a uostalom taj strah nije dovoljan da bi se odrekao tih dnevnih izleta popodne oko pet, jer... ne sjeća se je li o tome već pričao ili ne... ali... ne napušta ga osjećaj, kako da to kaţe, kao da je ovdje već bio, ili ne, zatresao je brzo glavom, treba se drukčije izraziti, ne kao da je ovdje već bio nego kao da je ovaj grad već negdje vidio, jasno mu je da zvuči smiješno jer odakle ga je mogao  vidjeti, moţda iz Körösparta?, ali što da radi ako glupo zvuči, situacija je jednostavno takva, rekao je, da ima sasvim osobit osjećaj   dok hoda Manhattanom i promatra te gigantske, zapanjujuće nebodere, riječ je samo o jednom osjećaju, ali ne moţe ga se osloboditi, i svakog jutra u pet odluči da će ga se riješiti, ali naravno ne rješava se ničega, mrtav se umoran navečer oko deset- jedanaest vraća kući, ondje ga čeka računalo, još jednom čita dnevni uradak, i tek ga tada, neposredno prije spavanja, ako ne naĎe u njemu nijednu pogrešku, tek ga tada, kako se to kaţe - sprema, tako mu izgledaju dani, odnosno tako mu izgleda ţivot ovdje u New Yorku, to bi napisao u pismu kad bi ga imao komu poslati, a reći će i to, kako naime nije ni sanjao da će mu ti posljednji tjedni biti toliko lijep i, the last weeks, nakon svega što je prošao nikad to ne bi pomislio, ali baš zato to sad priča, jer i gospoĎici se moţe dogoditi isto, da ima loš period u ţivotu, bad period, recimo, rekao je Korin, ali nakon toga nastupi preokret, turning point, i sve se završi dobro, što god se čovjeku ponekad dogodi, tješio ju je Korin, taj se preokret, turning point, preko noći moţe dogoditi bilo komu, to tako ide, ne moţe se stalno, promatrao je ţenina mršava, pogrbljena leĎa, ţivjeti u tom uţasu, shudder, pa kad je prestrašeno primijetio da se ţenina ramena počinju tresti od sve jačeg jecanja, dodao je još i to kako se u taj preokret mora bezuvjetno uzdati, hope i turning  point  i shudder, i on bi sad zamolio gospoĎicu da se pokuša pouzdati u jedan takav preokret jer će se sve dobro završiti, spustio je glas, sasvim sigurno dobro.

9. Promatrajući pod jakom mjesečinom uzljuljanu masu mora u dubini, navečer su u masliniku pričali o tome kako izmeĎu čovjeka i krajolika, promatrača i promatranog predmeta postoji svojevrsna teško objašnjiva ali očaravujuća povezanost, veličanstvena povezanost preko koje je taj čovjek u mogućnosti sagledati cjelinu, štoviše, situacija je ta, rekao  je Falke, da je to jedini slučaj u ljudskom postojanju kad je zaista i bez ikakvih dvojbi moguće sagledati cjelinu, sve ostalo  vezano za cjelinu bila je tek mašta, misao, san, meĎutim u ovom je slučaju, govorio je Falke, ta cjelina stvarna i prava, nije tek laţni sjaj, varljivi privid, nije nešto izmaštano, domišljeno, dosanjano, već cjelina ţivota u pogonu, to je ono što je opazio spomenuti promatrač dok je stajao u krajoliku, ţivot prisutan u zimskom spokoju i eksploziji proljeća, cjelinu koja se otkriva u svojim dijelovima, dakle priroda, rekao je Kasser, prva i posljednja neupitna izvjesnost, početak i kraj iskustva, te jednako tako i udivljenja, jer se jedino pred cjelinom prirode moglo proći i ostati potresen, kao pred nečim čemu nismo razumjeli bit, ali smo bili svjesni da se odnosi na nas, proći i ostati potresen, rekao je Kasser, u tim iznimnim okolnostima kako bismo mogli donijeti sud o toj ljepoti koja blista u cjelini, čak i ako je taj sud tek zbunjena zadivljenost pred ljepotom, jer lijepo je, rekao je Kasser i pokazao dolje na uzbibani morski obzor u daljini, lijep je taj neprekinuti  beskraj valova, blijesak noćne svjetlosti na njihovim krestama, lijepe su planine iza  njih i daleke nizine, kao i rijeke i šumoviti predjeli, lijepo je i neizmjerno bogato, rekao je Kasser, jer to je nešto što se svakako mora dodati, ta neizmjernost i to bogatstvo, jer ako se čovjek osvrne na ono na što je mislio kad je govorio 0 prirodi, onda bi se u tu neizmjernost i to  bogatstvo mogao i strmoglaviti, toliko je neizmjerna i bogata bila ta priroda, a sve se to odnosi tek na milijarde sudionika, no ne i na milijarde mehanizama i podmehanizama, a trebalo bi se odnositi i na njih, ili na kraju krajeva, rekao je Falke, na  jedinu Boţansku prisutnost, kako smo prozvali nepoznatu narav svrhe, i koja je nedokazivo ali vjerojatno proţela nepojmljive milijarde sudionka i mehanizama, tako su govorili gore u masliniku one večeri kad je nakon duge šutnje Toot napomenuo kako se iza uznemirujućeg ponašanja ptica krije nešto zbog čega bi se upravo sada time trebali pozabaviti, ili  bi se barem, govorio je Korin ţeni dva dana poslije, sve češće pojavilo pitanje što je to, i kako da to nazovu, te što da misle o svemu tome, sve dok na kraju nije stigao trenutak kad su morali primijetiti kako je takozvane uznemirujuće pojave moguće primijetiti ne samo kod ptica, birds, nego i kod koza, krava i majmuna, monkeys, u ponašanju ţivotinja nastupile su zastrašujuće promjene, koze se primjerice više nisu mogle odrţati na strmim stijenama nego bi padale u provaliju; krave bi ponekad bez ikakva vidljivog razloga podivljale i dale se u bijeg; majmuni bi vrišteći ulijetali u selo te osim tog  vrištanja i ulijetanja ne bi učinili ništa drugo, i tako dalje, a tada naravno više nije bilo ni traga nekadašnjem raspoloţen ju i ravnoteţi, te iako su i dalje obavljali poslove uz ţene i muškarce, iako su zalazili u maslinske mlinove, oil-mill, i sudjelovali u lovu na hobotnice s bakljama, octopus-fishing, navečer u masliniku nasuprot komskom zaljevu nijedan od njih više nije poricao da je dobrom raspoloţenju zauvijek došao kraj, više nisu krili jedni pred drugima kako je vrijeme da kaţu ono što  je Bengazza jednom prigodom zaista i izrekao, a to je da naţalost i odavde moraju otići jer, rekao je, u tim promjenama kod ţivotinja vidi predznake uţasnog nebeskog rata, heavenly war, onoga koji je razorniji od svakog zamislivog rata, kao da postoji nešto što je stvarno ali ne i istovjetno s prirodom, nešto, rekao je, što ne dopušta da ova prekrasna oaza na ovom predivnom otoku opstane, kao da je nepodnošljivo što su ovi Pelazgi ovdje stvorili mir i ne ţele ga uništiti, ruin, to kao da  je kakva sablazan, rekao je Bengazza, to kao da je nepodnošljivo.

10. Mastemann je samo šutio, i dalje ni o čemu ne iznoseći mišljenje, a tu bi šutnju, upisivao je Korin, prekidao samo onda kad bi bio raspoloţen ţenama koje bi prolazile glavnim trgom još jednom navesti ponudu, jer imao je svega, smješkao im se i pokazivao na kaveze, afričku divlju mačku i tropsku mačku, nubijskog kadiza,  arapsku qutthu i egipatskog maua, imam, rekao je, Bastet iz Bubastisa, omansku kaffer a i birmansku mačku, ili kako se izrazio, sve što ti srce ţeli, odnosno ne samo ono čega ima, već i ono čega će biti, jednom riječju zaista sve što se moţe zamisliti, govorio je, meĎutim uzalud, jer nije uspio pridobiti ni jednu jedinu od uţurbanih prolaznica koje su ga se  ustvari bojale, i njega i njegovih mačaka, srce bi im ubrzalo te bi ţustrim korakom produţile dalje, a Mastemann bi, sa svojim mršavim izduţenim tijelom u crnoj svilenoj tunici koja je sezala do poda, ostajao sam, ostajao sam-samcat usred trga, te bi, kao da ga uopće nije pogaĎalo što je tako naglo morao utihnuti, sjeo natrag pokraj kola, podigao riĎu mačku u krilo i nastavio je gladiti, uglavnom, ustrajao je s cjelodnevnim sjedenjem u sjenci kola kao da ga nitko i ništa na ovome svijetu ne zanima, kao netko koga nitko i ništa ne bi ni moglo trgnuti iz tog turobnog spokoja, kao što se zaista i dogodilo kad je jednom zgodom Falke zastao pred njegovim kavezima i pokušao mu se obratiti, jer Mastemann je samo šutio i svojim svijetloplavim očima samo gledao, gledao Falkea u oči, jeste li već bili tamo?, pitao je Falke i pokazao prema Festosu, kaţu da se ondje nalazi jedna od 29

najveličanstvenijih palača, veliko djelo vrsnih graditelja, baš poput glasovitoga Knososa nešto sjevernije, zacijelo ste već  bili ondje, ispitivao je teren Falke, i zacijelo ste vidjeli i freske koje se nalaze unutra, moţda čak i kraljicu?, zapitkivao je, no ovaj nije ni trepnuo, samo ga je gledao, a tamo su još, nastavio je Falke, i one čuvene vaze i vrčevi i šalice i nakit i kipovi, gospodine Mastemann, govorio je oduševljeno Falke, s vrhova tih svetišta, kakav se samo pogled otamo pruţa, i svih tih tisuću i petsto godina, kako kaţu Egipćani, zar sve to ne bismo mogli nazvati neponovljivim čudom?, ali to oduševljenje ni najmanje nije razvedrilo Mastemannov mrki izraz, jednostavno, pričao je Korin u kuhinji, nijedan Falkeov pokušaj nije imao nikakva utjecaja, tako da mu ništa drugo nije preostalo, Falkeu, je li, govorio je Korin, nego da pogne glavu i u nevjerici ga ostavi nasred trga, pa je to doista i učinio, pognuo je glavu i ostavio ga, neka onda nastavi sjediti u sjeni kola sam, i neka nastavi gladiti tu riĎu mačku u krilu, kad već neće ni Festos, ni Knosos ni zmijsku boţicu na vrhovima svetišta.

11.  Bio bi u neprilici, govorio je Korin sutradan ţeni, koja je, završivši s kuhanjem, oko štednjaka upravo bila mela smeće koje je palo na pod, u neprilici, rekao je, kad bi morao točno opisati Kasserov, Falkeov, Bengazzin i Tootov izgled,  jer čak ni nakon toliko minulih sati i toliko dana najintenzivnijeg suţivota s njima ne bi mogao točno odrediti koji je od njih primjerice visok a koji nizak, ili koji je debeo a koji mršav, iskreno govoreći, da se naĎe pod prisilom, izvukao bi se rekavši da su sva četvorica srednje graĎe i prosječna izgleda, meĎ utim njihova lica, njihove izraze, njih vidi pred sobom od prvoga trenutka kad je započeo s čitanjem, k tomu ih vidi na najjasniji i najţivlji mogući način, jer Kasserov je profinjen i sanjiv, Falkeov blag i gorak, Bengazzin zatvoren i umoran, Tootov tvrd i distanciran izraz dovoljno je vidjeti jednom da ga se nikad ne zaboravi, i njemu se upravo to dogodilo, rekao je Korin, ta četiri lica, ta četiri izraza, ta mu profinjena, gork a, umorna tvrdoća sve četvorice od prvoga trenutka ne izlazi iz glave, dapače, bolje ako sad, odmah na početku prizna kako mu se od same pomisli na njih stegne srce, jer već se u prvim trenucima čitanja smjesta moglo znati da se njih četvorica  jednoznačno nalaze u situaciji, i ne bi sad tu dugo birao riječi, nezaštićenih, odnosno situacija iza profinjenih, gorkih, umornih i tvrdih izraza jest ta, rekao je, da je sve undefended, nezaštićeno, da, s time mu je došao, moţe li ona to zamisliti, pričao je sutradan kasno navečer u krevetu prevoditelj ljubavnici, ne zna, govorio je, čime on to nju iz dana u dan usrećuje, a pogotovo ne zašto i na kojem jeziku, ali danas, kad je neoprezno na njega naletio i kad ga je ovaj ščepao na pragu, zadesio ga je tom zaprepašćujuće maloumnom pričom, kako su u tom rukopisu ta četiri tipa, i kako su oni nezaštićeni, što na to reći, neka mu draga oprosti, ali koga u kurac zanima jesu li nezaštićeni ili nisu, koga bogati zanima što oni u tom rukopisu izvode, i što on izvodi u onoj straţnjoj sobi, vaţno je jedino da mu uredno plaća, i da ne zabada svoj maloumni  nos u njihove stvari, jer to je, i tu je ponovno i otad više puta ljubavnicu nazvao draga, isključivo njihova stvar, što se meĎu njima dogaĎa, i što ne, odnosno da ponovi: nesuglasice koje bi meĎu njima mogle iskrsnuti ili koje povremeno iskrsnu tiču se isključivo njih, stoga se svesrdno nada, rekao je, da se tijekom tih velikih kuhinjskih razgovora, dok je on, prevoditelj, izvan kuće, o njima ne govori ama baš ništa, svesrdno se nada da draga o njihovu ţivotu neće ni pokušati išta čak ni spomenuti, da bude iskren uopće ne razumije čemu sluţe ti dugi razgovori u kuhinji, i k tomu još na maĎarskom, koje ona, draga, gotovo uopće ne razumije, ali u redu, na kraju krajeva lika moţe pustiti neka priča, to mu ne moţe zabraniti, ali o njima, pogotovo o njegovu poslu, ţena mora šutjeti, draga je to, nada se, dobro zapamtila, rekao je prevoditelj, te dok je leţeći na krevetu jednom rukom podbočio glavu, drugom je, onom slobodnom, prvo krenuo prema ţeni no zatim se na pola puta ipak predomislio, pa je posegnuo prema razdjeljku svoje snjeţnobijele kose da bi, potegnuvši prstom uz čelo od korijena nosa, mehanički provjerio nisu li kojim slučajem neka vlas ili pramen zalutali prijeko na suprotnu stranu, remeteći time pravilnu crtu na sredini razdjeljka.

12. Mislim da poslije nema više ničega, rekao je jednom Korin sasvim neočekivano usred duge tišine, ne objasnivši na što je uopće mislio i kako se svega toga sjetio izmeĎu dviju rečenica, pogledao je kroz prozor jednoličnu kišu i dodao:  Samo veliki mrak, i veliko iskopčanje, nak on što isključe i taj veliki mrak.

13. Vani je lijevalo, i puhao je ledeni, olujni vjetar s mora, ljudi nisu hodali već su bjeţali po ulicama u potrazi za toplim zaklonom, tako da se tih dana to moglo nazvati jedino bjegovima kad bi Korin ili ţena sišli u kupovinu kod Vijetnamca,  samo bi kupili uobičajeno, Korin redovito neku konzervu za podgrijavanje, vino, kruh, nešto slatko i slično, a ţena grah s čilijem, leću, kukuruz, krumpir, luk, riţu, ulje, kad bi kojega ponestalo, i meso, uglavnom neku perad, te bi zatim poţurili natrag,  gore u stan, odakle se nijedno ne bi maknulo do sljedeće kupovine, ţena bi prionula kuhanju ručka, usput bi malo i čistila i prala, a Korin  bi, pridrţavajući se strogog radnog rasporeda, nabrzinu pojevši ručak, sjeo natrag  za stol i radio do pet, zatim bi  spremio materijal, isključio ureĎaj i ostao u sobi, ostao bi ne radeći ništa, samo bi satima nepomično leţao na krevetu, poput mrtvaca, promatrajući gole zidove, slušajući kako kiša udara o prozor, zatim bi se pokrio dekom i pustio da ga svlada san.

14. Jednog je dana banuo u kuhinju s pričom kako je stigao odlučujući dan, ali naravno o tome, rekao je, da će doći i da će tako biti nije se moglo naslutiti ni neposredno pred sam dogaĎaj; zabrinutost je, anxiety, u Komu naravno bila velika; neprestano su se uspinjali u svetišta, prinijeli su sve moguće ţrtve, sacrifice, zapitkivali su i svećenice, promatrali su što se zbiva meĎu ţivotinjama, promatrali su što se dogaĎa s biljkama, i promatrali su zemlju, nebo, more i Sunce, vjetar i svjetlost, duljine sjena, plač novoroĎenčadi, okuse jela, disanje staraca, sve, no predvidjeti koji će dan biti odlučujući, decisive day, nije mogao nitko, znali su da je tu tek kad je stigao, okupljeni su to odmah shvatili i proširili vijest, jer b ilo je dovoljno zaista tek baciti pogled, ondje nasred glavnoga trga, rekao je Korin, bilo je dovoljno da skamenjeni od zaprepaštenja vide kako se pomalja iz dubine trga, kako korača naprijed, kako nasred trga pada na tlo ostajući ondje nepomičan, da bi im postalo jasno kako je ovo odlučujući, sudbinski znak, kako nema dalje, kako je zabrinutosti i bolnoj strepnji kraj, nastupilo je vrijeme straha i bijega, jer ako se lav, lion, to se naime dogodilo, spustio meĎu ljude kako bi umro na glavnome trgu, onda nakon toga ne preostaje ništa drugo osim straha i bijega, ne preostaje ništa osim da se unedogled ponavlja: zaboga, što je ovo?!, zar da se tek tako pojavi na trgu?!, dotetura u strašnim mukama?!, pogleda u oči lončarima i maslinarima dotrčalima od kojekuda, gotovo svakom ponaosob, i stropošta se?!, i na pločniku se prevrne na  bok?!, pa što je to, pitali su se, ako ne posljednji nagovještaj, krajnja i najjasnija poruka da je nevolja tu, da je stigla, tako su to protumačili, točno tako, i to svi, everybody, potom je u Komu zavladala tišina, djeca su i ptice u toj tišini počeli plakati, dok su ţene i muškarci počeli pakirati, slagati, spremati i razmišljati što da učine - kola su već stajala spremna pred kućama, goveda su i koze već bili krenuli s pastirima, sve je već bilo obavljeno, oproštaj i zavjetovanje u svetištima, posljednje zaustavljanje na prvoj povišenoj krivini, osvrtanje i suze i gorčina i panika uslijed tog osvrtanja, govorio je Korin, sve se to odvilo u nekoliko dana, i ubrzo su se svi nalazili na putu, Kom je ostao pust, a oni zajedno, svi, meĎu  brdima, nadajući se zaštiti i većoj sigurn osti, objašnjenju i spasu, nakon samo nekoliko dana svi su se našli na putu za  Festos. 30

15. Mastemann je nestao, pričao je Tootu jedan od ribara iz Koma u brdima, u jednom je trenutku bio ondje, a u drugom mu se jednostavno izgubio svaki trag, a najčudnije je od svega što je nestao sa svime što je imao, ništa za njim nije ostalo, ni s kola, ni iz pregače, ma ni dlaka s mačjeg krzna, sjedio je na uobičajenom mjestu na trgu, više se ljudi u to moţe zakleti, dakle, kad je lav umirao sigurno je još bio tamo, ali potom ga više nitko nije vidio, što znači, objašnjavao je ribar, kako nitko nije vidio ni to da su se kola nekamo otkotrljala, nitko se recimo ne sjeća kamo su mogla nestati ta kola, ili što su za to vrijeme radile mačke, nitko nije čuo ni jedan jedini mjauk, svima je poznato jedino to da je prve večeri uslijed opće prestravljenosti, kad je započelo pakiranje u kućama i izvlačenje brodica na obali, Mastemann već bio iščezao, kao da je upravo to čekao, kao da mu je crknuti lav bio znak da krene, stoga ne čudi ako ljudi smatraju kako je, govorio je ribar, oslobaĎanje od Mastemanna podjednako uznemirujuće kao i njegova dosadašnja prisutnost, štoviše, govorio je ribar, ljudi čak moţda smatraju kako se zapravo uopće i nisu oslobodili Mastemanna, nego da tek trenutno nije tu, i da će odsad biti tako, tvrde neki, da kamo taj Mastemann baci sjenu, otamo se ta sjena ne miče, e da, mnogi tako misle, završio je ribar, a Toot je pričekao druţinu kako bi im ispričao što je čuo, meĎutim njima se u tom trenu nije mogao obratiti, te je tako čekao s izvještajem, čekao da završe razgovor, ali se dogodilo to da je na kraju sve zaboravio, ili točnije, opisivao je Korin, prošla ga je volja da ih o tome izvijesti, radije je slušao Kassera kako priča o vremenu, i tandrkanje kola koja su prolazila mimo njih dok su se upirala na usponu uz strmu stazu, potom je s većom pozornošću slušao dahtanje mazge ispred kola, i zujanje divljih pčela u pojasu večernje svjetlosti iznad puta, a na kraju mu je miliji bio pjev nepoznate, usamljene ptice: unutra, meĎu gustim drvećem, u mraku.

16. Povorka je sporo napredovala, staza je bila strma i uska, katkad je bila dovoljno široka tek da njome mogu proći kola, dok je ponekad, i ne tako rijetko, na dijelovima načetim vododerinom, gulch, bila toliko suţena da nije dosezala ni širinu zaprege, tako da bi se u tim trenucima jednu stranu moralo podići i drţati u zraku dok unutrašnji kotači ne proĎu, a prije toga je naravno trebalo skinuti sav teţak teret kako bi ih onih šest do osam ljudi, koji su slijedili svaka od kola, uopće moglo nekako dignuti, odnosno zgrabiti, podići te tako prenijeti preko opasnih točaka, nije stoga teško zamisliti, govorio je Korin, kojom su brzinom napredovali meĎu brdima, povrh svega, za najtoplijih se sati nije ni moglo kretati, Sunce je bilo toliko jako, tako da se tada trebalo skloniti u sjenu, i ţivotinje takoĎer odvesti ustranu, u podnoţje brda, i na glavu im nabaciti namočene koţe i platna kako im se mozak ne bi ukuhao od vrućine, tako su odmicali i tako je dan za danom prolazio, oni slabiji već su počeli gubiti svijest od iscrpljenosti, ali i na ţivotinjama se vidjelo koliko su umorne, kad su napokon stigli u dolinu Amari, i ugledali brdo koje se na njoj uzdizalo, i na njegovu rubu palaču, the palace, ono je Festos, pokazivali su izmorenoj djeci, stigli smo, govorili su starcima, tu smo, ohrabrivali su se meĎusobno, zatim su se u sjenovitu lugu, grove, svi smjestili i čitavo popodne samo promatrali strmu padinu, samo su motrili kako zidovi palače blistaju na Sunčevoj svjetlosti, samo su gledali mnoštvo krovova, pozorno i bez riječi, svi osim Kassera, iz kojega su se sad, nakon što su i oni bili zalegli pod stablo čempresa, riječi počele  nezaustavljivo izlijevati, uzrok, the cause,  tomu je vjerojatno bio  beskrajan umor, uzrok tomu što je samo govorio i govorio, tvrdeći da ako čovjek razmisli od čega se sve treba oprostiti, shvatit će da je niz gotovo beskonačan, jer s kojom od stvari da uopće započne od onih čiji je nastanak po njegovu mišljenju čudo, a moguće iščeznuće nemjerljiv gubitak, evo, na primjer, ova predivna graĎevina ondje gore, koja s jedne strane gleda na dolinu Amari, a s druge na planinu Ida, pa daleki Zakro, Mallia, Kydonia i naravno Knosos, zatim kamena svetišta, Potnijini hramovi, radionice vaza, ritona i pečata, nakit i freske, i pjesme i plesovi, svetkovine, igre, utrke i ţ rtve, a to je tek ono što su oni dosad vidjeli, ili za što u Egiptu i Babilonu i Feniciji i Alašiji znaju, jer istinsko je čudo i istinski gubitak, ako zaista nestane, rekao je Kasser, čovjek, the man in Crete, rekao je Korin, koji je to mogao i koji je to stvorio, i koji će po svemu sudeći sve to izgubiti, njegova svijest i neizmjerna nadarenost, njegov temperament i ljubav prema ţivotu, njegova spretnost i hrabrost, to su čuda i gubici bez presedana, rekao je Kasser, dok ga je druţina samo slušala, nisu meĎutim na to ništa rekli, jer znali su o čemu govori, ostali su šutjeti, gledali su kako gore u Fe stosu gore baklje, the torchlights, gledali su kako se polako spušta noć, te je na kraju i Toot primijetio u ushićenoj tišini kako je to nešto najljepše što je ikad vidio, zatim je pročistio grlo, lega o na leĎa, prekriţio ruke ispod glave, i prije no što je zaspao, rekao je ostalima: u redu, dosta divljenja, jer prva stvar koja ih sutra čeka jest pronalaţenje puta do luke, i uz to još moraju saznati stoji li ondje brod, i kamo plovi, to i ništa drugo, govorio je dok su mu se vjeĎe sklapale, jest prvo što sutra moraju učiniti.

17.  Vidjeli su palaču u Festosu iz daljine, rekao je Korin, te sasvim izbliza glasovite stube na zapadnoj strani, nisu meĎutim slijedili stanovnike Koma koji su sa svojim vijestima i strahovima krenuli unutra, već su se oprostili od njih, i saznavši gdje se nalazi luka, zaputili se niz strmi, vijugavi put, i tada se dogodilo, govorio je Korin ţeni, bilo je još jutro, Sunce tek što je izašlo, njih četvorica bila su već na putu prema moru, kad se nebo nad njima iznenada naoblačilo i kad je nastala tama, darkness,  bilo je jutro, a na njih se spustila gusta, teška, neprobojna tmina, i sve to u jednom jedinom trenutku, s uţasom su promatrali nebo i išli dalje spotičući se u tom nepojmljivom mraku, išli su sve brţe, na kraju su već  jurili, što su brţe mogli, jurili su i promatrali nebo, meĎutim, uzalud su išli i uzalud su jurili, i uzalud su promatrali nebo ne videći ništa ispunjeni očajem, jer ta je tama bila potpuna i konačna, ispod nje se nije moglo izvući, iz nje nije bilo izlaza, od nje se nije moglo pobjeći, na njih se spustila vječna noć, viknuo je Bengazza drhteći od straha čitavim tijelom, perennial night, došapnuo je Korin ţeni pojašnjenje, na što se ona, ţena, prestrašeno osvrnula pred štednjakom, valjda ju je upravo taj neočekivani šapat prestrašio, zatim se okrenula natrag prema loncima i promiješala u njima hranu, potom je uzdahnula i prišla ventilacijskom prozoru, otvorila ga je, pogledala van, dlanom prešla preko čela, zatvorila prozor te leĎima okrenuta Korinu sjela na stolicu pored štednjaka, i čekala, čekala da se hrana u loncima skuha.

18.

 U luci, the harbour, nije se moglo ni pomaknuti od guţve: bilo je ondje domaćih ljudi iz Luvije, Libije, s Kiklada i iz  Arga, no bilo ih je i iz Egipta, s Kitere, Miloša, Kosa te najviše s There, otamo ih je bila čitava gomila, dakle raznoliko pomiješano mnoštvo, no svi, govorio je Korin, u istoj strci i panici, i moţda je upravo to kako su jurcali i vriskali i padali na koljena i nastavljali trčati smirilo Tootovu druţinu do te mjere da su uspjeli svladati strah, te umjesto da se zalete u more poput tolikih koji su se onamo slili, povukli su se iz opće histerije u skrovit zakutak; povukli su se, i premda se dugo, a to je značilo jako puno vremena, nisu mogli posvetiti ničemu drugom osim pripr emanju za smrt, primijetili su kako im katastrofa ne dovodi smjesta ţivot u pitanje, počeli su razmatrati imaju li ikakvih izgleda za bijeg, run away,  te su po Bengazzi takvi izgledi svakako postojali, a ti su izgledi, izjavio je, jednaki onima od jučer, n aime kako stoje stvari na moru, odnosno, rekao je Bengazza, trebaju saznati postoji li na moru brod u kojem bi se našlo mjesta za svu četvoricu, trebaju to  barem pokušati saznati, pokazivao je na bakljama osvijetljeni zaljev, the bay,  te je tako, kao i time što je uopće uspio pričati o bijegu, vidno osnaţio i ostale, jedino je Kasser iznenada utihnuo, Bengazzine riječi na njega kao da nisu imale tolikog utjecaja, on se samo pokunjio i nije prozborio ni riječi, čak ni na kraju kad su se ostali usuglasili i rekli da, trebaju 31

okušati sreću, trebaju barem nešto pokušati, i kad su krenuli prema obali, on je i tada samo sjedio u tom zakutku pognute glave, i nije se micao, nije htio ići, morali su ga nositi sa sobom, jer kao što je podosta posl ije ispričao, kad su se već nalazili na palubi broda za Alašiju, ona uţasna tama koja ih je bila natkrila, a zatim i pepeo koji je ubrzo počeo padati s neba, po njemu su označavali siguran dolazak sudnjega dana, a ne to da je došlo vrijeme za bijeg, iskušavanje sreće i nadu, n jega je onda, rekao je Kasser na pola puta prema Alašiji, kad je opazio prve komadiće pepela u zraku, u potpunosti svladalo  beznaĎe, jer je bio uvjeren da zna što se dogodilo, te kako mu je jasno da negdje u blizini, po njegovu mišljenju u Knososu, gori cijeli svijet , i bio je uvjeren da ne griješi, da gori zemlja i sve što je na njoj i ispod nje, došao je kraj, zaključio je u sebi, ovomu je svijetu sad zaista došao kraj, kao i svjetovima koji slijede, nato je ostao bez riječi, no nije mogao objasniti zašto, samo je pustio da ga odnesu na obalu, puštao je da ga poteţu amo-tamo u sumanutoj gomili, zatim je pustio da ga uguraju na brod, meĎutim nije bio svjestan što se s njime dogaĎa, i što se oko njega zbiva, jednostavno je sjeo na pramac broda,  prow, govorio je Korin, gdje će, dodao je, u ovom poglavlju i ostati, kako ondje sjedi, na pramcu, i ne gleda naprijed nego tek preda se, a pramac se s njim ljulja i njiše dok se čitava laĎa diţe i spušta meĎu valovima, tako ga vidimo, rekao je Korin, kako se ljulja i njiše na pramcu, dok je iza njih Kreta u potpunoj tami, a pred njima, u neizvjesnoj daljini, Alašija, utočište.

19. GospoĎica treba znati kako je on, izašao je Korin sljedeći dan u kuhinju i zauzeo mjesto za stolom, kad je čitajući prvi put još u arhivu došao do mjesta gdje oni nestaju prema Alašiji, ostao potpuno iznenaĎen, jer ga je priča, the story, ili što to već jest, kao što je već rekao u potpunosti bila ponijela, meĎutim od svega nije razumio ništa, i neka mu gospoĎica povjeruje da ne pretjeruje kad kaţe ništa, jer čovjeku se isprva moţda moţe učiniti kako razumije ono što čita ili čuje, takav  je slučaj zacijelo i s gospoĎicom, meĎutim nakon drugog susreta taj osjećaj nestane kao da ga nikad nije ni bilo, naime u čovjeku se, koji ovu priču čita ili čuje, već nakon drugog susreta moţe pojaviti, kao što se naravno i pojavljuje, pitanje, kako kaţe Toot, dobro, u redu, izbacilo ih je more, proţivjeli su nekoliko lijepih tjedana, upoznali su zemaljski raj, potom je došao sudnji dan, dobro, u redu, takve se stvari mogu napisati, potajno, sa skrovitim ciljem, okrenuvši svijetu leĎa, kako je to autor ovoga rukopisa učinio, mogu se, ali: čemu - eto, moţda je to malo grubo, rekao je Korin, dakle malo coarse, ali u njemu se pitanje pojavilo na taj način, tako sirovo i jednostavno, kako je sve to čudesno, veličanstveno, zanosno, ali: čemu, čemu i čemu, odnosno zašto bi netko u tajnosti, sa skrovitim ciljem ili okrenuvši svijetu leĎa izmislio takvo što, izveo tu četvoricu iz magle, iz potpune tame da bi ih potom bacakao tamo-amo u bezvremenoj daljini, u izmišljenom svijetu zagubljenom u legendama, koji je smisao toga, bio se zapitao, a pita se, nastavio je Korin, u sebi i danas, ponovno i s istim rezultatom, jer taj rezultat glasi ništa, naime ne zna odgovor, kao što ga nije znao ni tada u arhivu kad ga je prvi put pročitao, tek bi u predasima od jednog udisaja podigao glavu s rukopisa kako bi razmislio, kao što ju je i sad netom prije  bio podigao, da u toj pauzi od jednoga daha spremi sve to na home stranicu, tako da je sad već čitava  Kreta na home stranici, izjavio je pobjedonosno Korin, otvorena, dakle, svijetu, ili puno točnije: da je otvorena vječnosti, gospoĎica zna što to znači, da poglavlje o Kreti sad moţe pročitati bilo tko, što znači kako je dovoljno da bilo tko iz vječnosti jednostavno klikne kad ugleda njegovu adresu u pretraţivaču Alta  Vista, klikne i tamo je, bit će tamo, gledao je Korin ţenu sav oduševljen, na temelju uputa koje mu je dao gospodin Sárváry prvo je poglavlje predao čitavoj vječnosti, samo nekoliko klikova i gotovo, oduševljavao se Korin, meĎutim, ako mu je cilj bio da time prenese oduševljenje i na ţenu koja je sjedila pored štednjaka, tada je ponovno doţivio poraz, jer nije mu pošlo za rukom čak ni pridobiti njezinu pozornost, ona je i dalje samo pogrbljeno sjedila, povremeno bi se okrenula prema štednjaku da smanji ili pojača plamen, kako kad, nakon čega bi protresla ili promiješala kuhačom sadrţaj koji se krčkao u loncu.

20. Minojsko carstvo, rekao je Korin, Minotaur, Tezej, Arijadna i Labirint, tisuću petsto godina neponovljivoga mira, ljudska ljepota i elan i putenost, dvosjekle sjekire i vaze iz Kamaresa, boţice opijuma i svete pećine, kolijevka europske kulture, kako ga nazivaju, petnaesto stoljeće kao zlatno doba, zatim Thera, rekao je ogorčeno, na kraju Mikenjani i ahejske horde, neshvatljivo i bolno i potpuno iščeznuće, gospoĎice, to je ono što znamo, rekao je i utihnuo, a budući da je ţena upravo u tom trenutku došla do njega metući pod, podigao je noge da propusti metlu ispod stolice, podigao ih je, a ţena je pomela smeće ispod njega, te prije no što je krenula prema vratima da i ondje pomete, vjerojatno kao znak zahvalnosti zbog spremnog podizanja nogu, sasvim je tiho, sa stranim naglaskom rekla Korinu: dobar - nakon čega je poţurila do  vrata, pomela oba kuta te donekle i procjep kod praga, prljav štinu je briţno oblikovala u kup i pomela je na lopaticu, prišla  je ventilacijskom prozoru, otvorila ga i prosula sve to u vjetar, u nebo, meĎu sirotinjske krovove i istrošene dimnjake, i kad  je zatvorila taj ventilacijski prozor, još se uvijek moglo čuti kako se prazna konzerva uz bučne odjeke odbija u padu, kako se zvuk polako gubi u vjetru, pod nebom, meĎu krovovima i dimnjacima.

21. Uskoro će snijeg,  rekao je Korin i nastavio tupo bul jiti kroz prozor, potom je protrljao oči, bacio pogled prema  budilici na kuhinjskom ormaru te bez pozdrava iza šao iz kuhinje i zatvorio za sobom vrata sobe.

IV. STVAR U KÖLNU

1. Ako je u pitanju sigurnost, onda mogu biti mirni, jer sigurnost je u njegovu slučaju potpuna - time je počeo prevoditelj, strogo se pridrţavajući početnih uputa da sjedi uspravno, da se ne okreće, da samo mirno gleda naprijed u lincolnu, potom  je još dodao kako bi jedino kod njegove ţivotne partnerice m oglo nečega biti, ali ona je slaboumna, dakle klinički slučaj te stoga u potpunosti zanemariva, prije godinu dana ju je izbavio iz apsolutnog beznaĎa, bezizglednosti i prljavštine neke portorikanske ţabokrečine, ţena nema nikoga, ničega na cijelome svijetu, ni kod kuće, odakle je pobjegla u SAD, čak ni ovdje, gdje nije imala ni jedan jedini dokument, sve dok je sudbina nije spojila s njim, njemu moţe zahvaliti što je ţiva, shvaćaju li, sve, štoviše, i više od svega, jer jasno joj je da to sve, ako se ne bude ponašala kako treba, u svakom trenu začas moţe izgubiti, dakle nije baš neki kapacitet, ali što je tu je, a njemu odgovara, jer točno je da joj je um s lab, ali kuhati moţe, mesti moţe, a moţe i ugrijati krevet, sigurno znaju na što misli, da, a ţivi s njima još netko, ali to će samo reda radi spomenuti, s obzirom na to da je tip samo u prolazu, neki ludi MaĎar, na par tjedana, dok si ne naĎe nešto stalno, ima gore 32

tu straţnju sobu, pokazivao je prevoditelj na zgradu jer su se upravo bili ponovno vozili ispred nje, eto, pa su mu je ustupili, kao zemljaku, saţalili su se nad njim, tip je inače skroz munjen i potpuno zanemariv, jednostavno nema granica, tako bi ga najsaţetije i najtočnije mogao okarakterizirati, dakle taj ludi MaĎar, Portorikanka i on, tako izgleda situacija iz njegova kuta, to je gola istina, u njegovu je slučaju sigurnost potpuna, prijatelja nema, sam kroči kroz ţivot, nije član nijedne organizacije, ima tek nekoliko prigodnih znanaca iz videoteka i s aerodroma gdje je prije radio, i to bi bilo to, rekao  je, i na tom ih je mjestu zamolio da mu slobodno postave još  pitanja, no na straţnjem sjedalu nije bilo nikakvih gibanja, i nije se začulo nijedno pitanje, samo su u grobnoj tišini napravili još jedan krug oko prevoditeljeve zgrade, tako da je, kad su mu napokon dopustili da izaĎe i vrati se u stan, imao nad čime razbijati glavu, tad mu je i Korin bio rekao, kad su se sreli na stubištu, kad se prevoditelj bio uspinjao a Korin spuštao, dobra večer, gospodine Sárváry, gospodin je jako zamišljen, ali ako nema ništa protiv, ovdje na stubištu, htio bi mu samo reći, jer gore u stanu se jedva viĎaju, prošli put onaj nesretni slučaj, radilo se naime o nesporazumu, njemu nikad nije bilo ni na kraj pameti da se miješa, da zabada nos, da se upliće u tuĎe ţivote, to je njemu izrazito strano, ali ako ga se kojim slučajem pogrešno razumjelo, onda je krivnja njegova i zato se sad ispričava, zaista, povikao je Korin za prevoditeljem - meĎutim uzaludno je viknuo jer je posljednje riječi mogao doviknuti jedino golim zidovima, prevoditelj je naime odmahnuvši rukom neka ga ostavi  više na miru, već koračao na sljedećem katu, tako da se on, Korin, nakon ponešto zbunjenog oklijevanja nastavio spuštati i u točno pet sati i deset minuta izašao na ulicu, jer je to ponovno počeo činiti, odnosno ponovno je to mogao početi raditi, naime ono je olujno, kišno, nepodnošljivo vrijeme nakon nekoliko dana završilo, te ga je zamijenila hladnoća bez oborina, pa je opet mogao krenuti, nastaviti pješačiti tragom njujorške zagonetke, kako je to bio nazvao pred ţenom, otišao je metroom do Columbus Circlea, otamo je isteţući vrat meĎu golemim zgradama prošao Broadwayem, zatim malo Petom avenijom, malo Park Avenueom do razine Union Squarea, odakle je jednom skrenuo prema Greenwich Villageu, drugi put otpješačio do Sohoa, ondje je obišao ulice Woostera, Greenea i Mercera, da bi kod China Towna, ili još niţe, kod palača Svjetskog trgovačkog centra, sjeo u metro i zaputio se natrag, prvo do Columbus Circlea, dalje do  Washington Streeta, te mrtav umoran i redovito s jednakom zbunjenošću nad zagonetkom, natrag u stan u 159. ulici, da još jednom pročita dnevni uradak, te da ga, ako ga procijeni zadovoljavajućim, spremi odgovarajućim gumbom, odnosno, kao što je bio primijetio, sve se odvijalo uredno i neometano, prema ustaljenom, umiru jućem redu, ili, kao što je bio rekao, onako kako je prijeko  bujala poezija, tako su njemu ovdje istjecali dani, njega to meĎutim nije ispunjavalo strepnjom već upravo suprotno, potpunim zadovoljstvom, naime dobro zna koji su izgledi da se sv e odrţi u toj smrtnoj ravnoteţi, da se odrţi izmeĎu  vječnosti i dana na isteku, da se odrţi ovako, u skladu s izvornim planovima, da s jedne strane samo buja i buja, a s druge neprestano istječe.

2. Unutra, u kutu sobe, nasuprot krevetu, bio je upaljen televizor, a na tom je televizoru bio namješten program na kojemu se prikazivala isključivo takozvana vječna reklama: vedar i privlačan muškarac i vedra i privlačna ţena nudili su dijamantni nakit i satove optočene dijamantima putem teleprodaje, što je znači lo da se predmete prikazane na ekranu, po cijeni za koju je bilo rečeno da je senzacionalna i koja je bila istaknuta u donjem desnom kutu, moglo smjesta naručiti  biranjem telefonskog broja koji se neprekidno vrtio pri dnu, dok bi nakit i satovi, odnosno u njih ugraĎeno drago kamenje, s vremena na vrijeme iskričavo zabljesnuli pod svjetlom reflektora koje je na njih padalo; tada bi se najprije ţena, a zatim i muškarac šaljivim tonom ispričali gledateljima, govoreći kako naţalost nemaju kameru koja bi eliminirala takav sjaj, stoga on blista i sjaji, smijala se ţena pred očima gledatelja, zasljepljuje i bliješti, smijao se i muškarac, no u toj se sobi nisu uzalud smijali, jer premda prevoditeljeva ljubavnica cijelo to vrijeme nije odavala ni najmanje znakove zanimanja, u tom  bi se trenutku, dok je u odlučujućim dijelovima dana odjevena leţala na nep ospremljenom krevetu, pogleda prikovanog za ekran, uvijek malo nasmiješila, te je šaljive izraze zasigurno već bila čula tisuću puta, pa ipak, kad bi voditeljica rekla ovo, a  voditelj ono, nikad ne bi izdrţala da se ne nasmiješi, bljesnulo bi TELESHOP, TELESHOP, TELESHOP, uplesala bi ţena, dotrčao bi za njom muškarac, oglasio bi se umjetni pljesak, meĎu vješto nabranim valovima baršunaste tkanine crvenoga odsjaja pojav ili bi se prvi komadi nakita, bezbriţan bi cvrkutavi glas naveo teţinu, vrijednost, dimenzije i cijenu, potom bi uslijedile šaljive dosjetke ţene i muškarca o kameri, reflektorskom svjetlu i sjaju, na kraju bi svemu došao kraj, rastanak, mahanje, i nekakav glazbeni tuš za kraj, meĎutim odmah bi sve počinjalo ispočetka, ulazak, pljesak, crveni baršun i dvije šaljive dosjetke, tako je to išlo unedogled, uz nemilosrdnu ravnodušnost ponavljanja, utiskujući u mozak gledatelja kako su taj nastup, taj pljesak, taj crveni baršun uz dvije šaljive dosjetke takoreći vječni, i ona je zaista samo gledala, gledala je s kreveta u zamračenoj sobi, kao netko koga su začarali, te kad bi se oni nasmijali, s njima bi se uvijek malo nasmijala i ona.

3. Katedrala, rezimirao joj je Korin jednog dana u kuhinji, bila je jednostavno očaravajuća, enthralling, te je tako očarala i njih, i ustvari je nemoguće odrediti, rekao je, što izaziva veće čuĎenje, opis vezan uz tu katedralu, dakle opis te njihove očaranosti, ili to što rukopis nakon dijela o Kreti - sjećate li se, napominjao je Korin ţeni, znate, kad su otplovili brodom prema Alašiji, a iza njih onaj mračni sudnji dan, the day of doom - dakle kad je u rukopisu bio zaključen dio o Kreti, u njemu se ne ide dalje, ne nastavlja se, ne razraĎuje i ne napreduje, nego se:  počinje ispočetka, resumption - to je prva, uvjeren je u to da je to prva i jedina takva zamisao, da započne, kako da to nazove, svojevrsna priča, koja se nastavi tako što počne ispočetka, shvaća li ona, bezimeni autor iz obitelji Wlassich odlučio je da će napisati svojevrsnu priču, zatim dogura s junacima do odreĎene točke, i ondje ne nastavi dalje, nego na najprirodniji način, a matter of course, čitavu stvar počne ispočetka, ali ne tako kao da je nezadovoljan onim što je dotad napisao, pa to baci i krene iznova, već tako što ne biva nezadovoljan, ne baca napisano, ali kreće iznova, jer eto, tako ide priča, rekao je Korin, nakon što su otplovili za Alašiju, njh četvorica iskrsnula su u potpuno novom svijetu, i to je sad ono najposebnije, dodao je, da u čovjeku zbog toga, nakon što to pročita, ne nastaje nikakvo nezadovoljstvo ili odbojnost, ne kaţe u sebi, ma, pa to je putovanje kroz vrijeme, samo mu je to nedostajalo, još j edno putovanje kroz vrijeme iz jednog razdoblja u drugo, zašto se uvijek naĎe netko tko misli da diletantskoj imaginaciji nije već dosta takvih podbačaja?!, ne, ne kaţe čovjek takve stvari dok to čita, već smjesta prihvaća da tako valja, smjesta mu postaje samo po sebi razumljivo da je tako, da ta četiri iz maglovite uvodne priče nekim čudom ovamo dospjela lika sjede sad uz prozor u nekoj pivnici u Domklosteru, kao što su zaista ondje i sjedila, i gledala van na za njih očaravajuću graĎevinu, gledala su kako se iz dana u dan gradi, kako kameni blokovi jedan za drugim sjedaju na svoje mjesto, dočim uopće nije bila slučajnost što su upravo u toj pivnici sjedili iz dana u dan, naime upravo je taj stol predstavljao najpogodniju točku s koje su iz neposredne blizine i s jugozapada sve to mogli promatrati, otam o je bilo najočitije kako će ta katedrala, kad bude dovršena, od svih katedrala biti najveličanstvenija na svijetu, a ključna je riječ, naglašavao je Korin ţeni jer je i u rukopisu to bilo izrazito naglašeno, promatrati s jugozapada, Southwest, iz podnoţja takozvanog juţnog tornja, a i ondje iz sasvim odreĎene točke, otprilike upravo otamo gdje se nalazio stol izraĎen od masivne hrasto vine, njihov stalni stol, mirne su ga duše mogli tako zvati, sam ih je Hirschhardt, vlasnik pivnice, za to bio ovlastio, smatrajte ga vašim stalnim stolom, rekao im je nakon tjedan dana druţeljubivim tonom koji je bio krajnje suprotan njegovu grubom ophoĎenju, neka ovo bude, meine liebe Herren, isključivo vaš stalni stol, ponovio je poslije više 33

puta, što doduše nije bila puka počast, već činjenica, fact, jer bi uvijek onamo sjeli čim bi Hirschhardt otvorio, u trenutku kad bi se otvorila vrata, oni bi već bili tamo te bi i zauzeli dotično mjesto uz prozor zbog pogleda, kao  da su odnekud motrili Hirschhardta, tako bi se nenadano uvijek bili pojavili, kao što su ustvari zaista i bili motrili, i čekali u blizini,  budući da su sva četvorica bila budna od zore, pa kad bi Hirschhardt rastvorio drvene ploče na vratima pivnice, oni bi već  bili obavili višesatnu jutarnju šetnju prema katedrali, redom, iz Marienburga na svjeţem vjetru uz obalu Rajne, zatim lijevo kod skele za Deutz, pa u grad preko Neumarkta, zatim bi prešli i preko  Alter Markta izmeĎu crkve sv. Martina i Rathausa, da bi na kraju uskim uličicama Martinsviertela stigli do katedrale, the cathedral,  oko koje bi nastavili dalje, puno riječi doduše ne bi palo, jer je na obali Rajne vjetar zaista još bio svjeţ, te bi oni, govorio je Korin, prilično promr zli prelazili preko Hirschhardtova praga kad bi oko devet sati ovaj napokon otvorio.

4. Vijest kako se u Kölnu uopće nešto gradi, zapela je Falkeu za uho na sajmu na donjobavarskoj dionici njihova bijega, i to tako, pričao je Korin, što je kod šatora trgovca knjigama pokazao zanimanje za djelo stanovitog Sulpiza Boisser éea, naime prelistao ga je, zatim je čak i stao s njime ustranu kako bi se u njega zadubio, knjiţar mu je, the bookseller, nakon što se uvjerio kako Falke nema namjeru ništa ukrasti već je ozbiljan kupac, rekao kako njegov, Falkeov odabir ukazuje na izrazit smisao, jer se u Kölnu spremaju velike stvari, štoviše, on bi, knjiţar, rekao kako se ondje gradi svjetska senzacija, te  je knjiga koju je Falke uzeo u ruke najizvrsniji uradak na tu temu, izrazito je preporučuje, najozbiljnije ju preporučuje, autor je izdanak drevne trgovačke obitelji kojemu je, nakon što je posvetio ţivot umjetnosti, glavni ţivotni cilj bio da  velikom senzacijom, da se tako izrazi, zataška veliki skandal, naime uvaţenom je gospodinu, nagnuo se knjiţar bliţe prema Falkeu, po svoj prilici poznato što se dogodilo 1248. godine, kad je nadbiskup Konrad von Hochstaden poloţio temeljni kamen katedrale, kao vjerojatno i to kakva je bila sudbina te uzvišene zamisli prema kojoj se tim kamenom ujedno poloţio i temelj najviše i najveličanstvenije katedrale na svijetu, jer riječ je, naravno, o Gerhardu, majstoru graditelju, i o vragu, the devil, rekao je knjiţar, i o tome kako nakon njegove krajnje čudne smrti, odnosno nakon 1279. katedralu nitko nije uspio dovršiti, ni majstor Arnold do 1308., ni njegov sin Johannes do 1330., niti Michael von Savoyen nakon 1350. godine, nitko nije uspio postići bitan napredak, radi se naime o tome, nastavio je knjiţar, da je gradnja nakon prvih 312 godina bila obustavljena, te je katedrala stajala ondje tako obustavljena u obliku  beskrajno tuţnog torza, od velikog su djela bili izvedeni samo Chor, odnosno kor, Sakristei, odnosno sakristija, te prvih 58 metara juţnoga tornja, ostalo ne, a prema predaji uzrok je, naravno, Gerhard, njegov savez s vragom, njegova pomalo sumnjiva priča  povezana s tajnom oko izgradnje kanala, no u svakom je slučaju sigurno da se 1279., kad je, kako se kaţe: izgubio razum, bacio sa skele, i od tog trenutka ondje stoji prokletstvo, tijekom mnogih stoljeća gradnja doista nije uspjela biti završena, katedrala se na obali Rajne nalazi u istom onom skandaloznom stanju u kojem su je nakon podizanja zvona 1437. bili i ostavili, govorili su da je to zbog ogromnog nedostatka talira, meĎutim riječ bi redovito skrenula na Gerharda, uvijek na Gerharda, jer je uzrok, the cause, i to s pravom, naslućivao svatko, govorio je knjiţar, i tada je došla 1814.!, i te 1814., odnosno 246 godina nakon potpune obustave radova, dotični je Sulpiz, taj strastveni zanesenjak časnih namjera, nekim čudom pronašao nacrte katedrale iz trinaestoga stoljeća,  one  Ansichten, Risse und einzelne Theile des Doms von Köln, prema kojima je taj Gerhard radio, pronašao ih je, ostao njima obuzet, te se time ujedno i zaletio u gerhardovsko prokletstvo, i tu je sad ta knjiga, pokazivao je knjiţar na djelo u Falkeovim rukama, i vijest da se ipak ponovno gradi, 621 godinu od polaganja kamena-temeljca, tako da je uvaţeni gospodin izvrsno učinio što ju je uzeo u ruke i pametno čini što je u njima drţi i što će  je po izuzetno povoljnoj cijeni ponijeti, je li, kući, i krenuti proučavati, jer je na taj način došao u posjed djela koje će mu priskrbiti mnoga zadovoljstva, i kojemu bez pretjerivanja, rekao je na kraju knjiţar spuštenim glasom, na čitavom svijetu nema ravna.

5. Voigtel, Dombaumeister, bilo je ime ko je se najčešće čulo, potom Dombauverein i Dombau-fonds, zatim Westfassade i Nordfassade, pa Südturm i Nordturm, te kao prvo i osnovno te posljednje ali ne i najmanje vaţno, koliko je tisuća talira i maraka utrošeno jučer i koliko je tisuća talira i maraka utrošeno danas, bilo je to ono što je iz dana u dan nezaustavljiv o naviralo iz nabusitog Hirschhardta, koji premda je priznavao da će katedrala, ukoliko ikad bude sagraĎena, biti čudo od izuzetne vaţnosti koje će, kako se izrazio, skrenuti ovamo pozornost čitava obrazovanog svijeta, nikad, meĎutim, nije propustio priliku smjesta nadodati kako po njemu doduše ona nikad neće biti dovršena, jer pored takvog Dombauvereina i takvog Dombau-fonda to je, rekao je, nemoguće, dok traje taj neprekidni okršaj izmeĎu Kirche i Staata oko toga tko da plati, ne moţe se očekivati ništa dobro, a kamoli čudo od izuzetne vaţnosti, i tako dalje, o čemu god bi se zapodjenula riječ, Hirschhardt je bio neumoran u svom blaćenju, zlogukosti, prezrivim primjedbama i iznošenju sumnji, čas je korio klesare, čas tesare, čas dobavljače kamena, čas kamenolomce iz Königswintera, Staudernheima, Oberkirchena, Rintelna i Hildesheima, samo da bi imao koga koriti, tako je to izgledalo, pričao je Korin, no istodobno nitko nije znao bolje od Hirschhardta što se vani pred prozorom zbiva, znao je na primjer kako u tom trenutku ondje radi točno 360 kamenorezaca, 15 laštilaca, 14 tesara, 37 klesara i 113 pomoćnih radnika, znao je što je bilo rečeno na posljednjim raspravama crkvenih i kraljevskih povjerenika, bio je upoznat sa sukobima izmeĎu tesara i kamenorezaca, kamenorezaca i klesara, odnosno klesara i tesara, bio je upoznat s bolestima, s nedostacima u opskrbi, s tučnjavama i nezgodama,  jednostavno je o svemu znao sve što se znati moglo, tako da su, iako su Kasser i druţina moţda i bili primorani podnositi hiršhartovsko breme, upravo zahvaljujući njemu barem dijelom dobili sliku o tome što se nalazi u pozadini onoga što gledaju, jer Hirschhardt  je znao čak i to tko je bio Voigtelov prethodnik, bio je  to Zwirner,  Dombaumeister  neumorne nosivosti, koji je na kraju ipak prerano preminuo, znao je i tko su bili pradavni Virneburg i Gennep, Saarwerden i Moers, ali i to tko su Rosenthal, Schmitz i Wiersbitzky, tko su Anton Camp, Carl Abelshauser i Augustinys Weggang, a znao je i kako rade vitla, koloturi i kolica za prijenos kamena, te kako se izvode tesarski radovi, kako se izraĎuju drvena dizala i parni strojevi, ukratko, Hirschhardta je bilo nemoguće zaustaviti, naravno, Kasser i druţina nisu to ni pokušavali, odnosno gotovo mu nikad nisu postavljali nikakva pitanja, znajući da bi se time izloţili samo još većim provalama hiršhartovskih predavanja, pa bi s vremena na vrijeme tek potvrdno kimnuli na njegove riječi, no ništa više od toga, jer sva su četvorica najviše od svega u pivnici voljela tišinu, uz vrč točenog svijetlog - tišinu, dakle jutra i prijepodneva, kad u točionici osim njih nije bilo gotovo nikoga, i sjediti tako uz prozor, pijuckati pivo i promatrati kako se vani gradi katedrala.

6.

  U Boisseréeovu  Ansichtenu  nalazio se - nastao 1300. godine po svoj prilici u izvedbi Johannesa, sina majstora  Arnolda - crteţ zapadnoga pročelja, inače već sam po sebi obdaren posebnom ljepotom, koji je odao dio izvanrednih nakana u pozadini planiranog zdanja, no krajnji je poticaj - prvo Falkeu, a nakon njegova izvještaja i ostalima - dao otisak koji su poslije u čitavu carstvu često mogli vidjeti na raznim zidovima, od brijačnica do gostionica, i koji je prema  bakropisu W. von Abbema za Verein-Gedenkblatt naslikao sam Richard Voigtel, vjerojatno da svrati pozornost na to što se zbiva u Kölnu, dakle otisak nastao 1867. u nirnberškoj radionici Carla Mayera, toliko je bilo dovoljno, te je to ujedno i 34

odredilo kamo da poĎu, jer njihovim očima gledano, stajalo je u rukopisu, u zamisli se gigantskih razmjera prikazanoj na tom otisku u tren oka moglo prepoznati, kao što su oni u tren oka zaista i bili prepoznali, veličanstvenu mogućnost spomenika obrani, obrane, tipkao je Korin, čiji su oni, otkrio je Kasser neznancu koji je vještije od drugih čeprkao u ţelji da dozna tko su, tek strastveni zanesenjaci, ali danas, odnosno otprilike već tjedan dana, više nije tako govorio, na primjer Hirschhardtu, nego bi mu umjesto toga rekao da su oni obični stručnjaci za obranu, to bi naime rekao kad bi postalo izvjesno da Hirschhardtu treba nešto reći, naime njih su četvorica ondje poglavito zato da ono što se ondje zbiva ne bi samo istraţivali, kako to ne bi samo analizirali, već u prvom redu zato, štoviše, ponajviše zato da bi se tomu divili, čime doduše nisu rekli ništa što i inače ne bi priznali, jer zaista su se divili, od trenutka kad su se iskrcali iz poštanske kočije i ugledali je, mogli su joj se samo diviti, jer je jedino to bilo moguće, iskrcali su se, ugledali je i istog trena ostali opči njeni, istog trena, ili bolje rečeno, s tim se trenutkom ništa nije moglo mjeriti, jer zamišljati prema Boisseréeovoj knjizi, nagaĎati na temelju crteţa i otisaka bilo je posve drukčije nego doći pred juţni toranj i u zbilji posvjedočiti kako je ono što su zamišljali i nagaĎali istinito; naravno, trebalo ju je promatrati, pričao je Korin u kuhinji, iz točno odreĎene udaljenosti, točke i kuta na jugozapadnom uglu kako ne bi bilo pogreške, no oni nisu pogriješili ni udaljenost, ni točku, ni kut, te su stoga uvidjeli i uvjerili se u to kako ondje nije bila r iječ o pukoj gradnji katedrale, o dovršetku kakva gotičkog svetog mjesta čija je izgradnja stoljećima prije bila obustavljena, već o gigantskom bloku, o nevjerojatnom zdanju koje nadilazi svaku maštu, u kojemu će, doduše, biti izgraĎeno sve, svetište, poprečni, glavni i dva bočna broda, prozori i portali sa svake strane u skladu s pravilima, ali zapravo neće biti vaţno jesu li brodovi ovakvi ili onakvi, jesu li prozori i portali ovakvi ili onakvi, jer će se raditi o prema nebu stremećem monolitu, o ogromnoj, pregolemoj, monumentalnoj masi u čijoj će se neposrednoj blizini stvoriti točka, govorio je u sebi prije kojih šesto godina Gerhard, pogled, govorio je potajno svaki  Dombaumeister sve do Voigtela, gledište s kojega će ovaj predivni amienski model izgledati poput jedinstvenoga tornja, odnosno poloţaj iz kojega će postati jasna njezina bit, the essence, i njih su četvorica upravo to bila otkrila u legendi o Gerhardu, na Johannesovu crteţu, na Abbema-Voigtelovu otisku, odnosno sad, po dolasku, u stvarnosti, i bili su zapanjeni, i potraţili su najpogodnije mjesto gdje su tu zapanjenost mogli u sebi dalje proučavati, što zaista nije bilo tešk o, pronaći, naime, pivnicu, kako bi iz dana u dan mogli vidjeti, kako bi napokon povjerovali da ono što tu dan za danom gledaju nije eterični fenomen stvarateljeve mašte, već je istinito, nepojmljivo i postoji.

7. Ponekad mi dođe da stanem i jednostavno odustanem od svega, rekao je Korin jednom prigodom u kuhinji, a zatim  je, privevši kraju dugu tišinu tijekom koje je samo gledao u pod, podigao glavu i sasvim polako dodao: - Nešto se u meni slomi i onda klonem.

8. Za njega je dan počinjao prije pet sati ujutro, tada se budio, sam od sebe, i to u hipu; rastvorile bi mu se oči, istog bi se trena uspravio, te bi mu gotovo smjesta postalo jasno gdje je i što mu je činiti: umiti se u lavoru i na majicu u kojoj je spavao odjenuti košulju, na to pulover i jednobojni sivi sako, zatim bi navukao duge gaće i hlače na hozentreg ere, na kraju čarape s radijatora i cipele ispod kreveta, i sve to u gotovo jednoj jedinoj minuti, kao da mu mjere vrijeme, i već je bio spreman stati kraj vrata i osluškivati ima li koga vani, ali u to doba nikad nije bilo nikoga, tako da je mogao polako otvoriti  vrata, pazeći da ne zaškripe, a pogotovo da glasno ne škljocnu kad pritisne kvaku, s obzirom na to da je ta kvaka znala proizvesti strašnu buku u tišini kad ne bi pazio, e, i onda, na vrhovima prstiju, van u hodnik, iz njega u kuhinju pa na stubište, zatim bi pokucao na vrata zahoda, ali naravno u to doba ondje još nikoga nije bilo, e, i onda se popišati i posrati,  vratiti se, u kuhinji pristaviti vodu, pripremiti mljevenu kavu koju je drţao pored kutije za čaj od ukućana iznad plinske pećnice, zatim preliti kavu uzavrelom vodom, dodati šećer, te što je moguće tiše šmugnuti natrag u straţnju sobu, tako mu  je započinjalo svako jutro, i tako se ponavljalo prema ustaljenom, nepromjenjivom redu, i nikad se ne bi odvilo drugačije, kad bi dotle stigao, brzo bi sjeo za stol te bi pijuckajući i miješajući kavu uključio laptop, uključio bi ga te bi se bacio na posao pod vječno sivim svjetlom koje je dopiralo kroz prozor, odnosno najprije bi provjerio je li ono što je jučer navečer spremio i danas ondje, zatim bi odgovarajuću stranicu rukopisa poloţio sebi slijeva, nastavio bi istraţivati tekst, te bi ga paţljivo, riječ po riječ, s dva prsta počeo utipkavati, i tada bi došlo jedanaest sati, kad bi ga već toliko počela boljeti leĎa da  bi se morao malo ispruţiti, nakon toga ustati i pošteno zavrtjeti kukovima, i glavom okolo naokolo, pa natrag, pa opet ispočetka, zatim za predah skoknuti po ručak kod Vijetnamca, pa natrag k ţeni u kuhinju, te ondje s rječnikom i notesom u krilu, popričati s njom dobrih sat, a katkad i sat i po vremena, odnosno ispričati joj najnoviji razvoj dogaĎaja, potom  natrag u sobu, pojesti ručak, te se iznova baciti na posao, i nastaviti tako do pet, ali ponekad samo do pola pet, jer bi katkad već oko pola pet stao i legao na krevet, jer zbog vrata i leĎa, odnosno preteške glave, ne bi izdrţao, ali kojih pola sata bi mu bilo  dovoljno, u odnosu na stara vremena, e, i onda ponovno osluškivanje kraj vrata, jer se, kad god je to bilo moguće, trudio izbjeći stanodavca, potom, kad bi procijenio da ga nema u blizini, brzo van, naravno, već spreman u kaputu i šeširu, kroz hodnik i kuhinju na stubište, pa niz stube, te brţe- bolje van iz zgrade trudeći se nikoga ne sresti, jer mu je pozdravljanje, kad bi on  bio na redu, još uvijek bilo problem, te je li good evening, ili good day, ili moţda samo jedno kratko hi popraćeno trzajem, u svakom slučaju, bio je sretniji kad bi se uspio izvući, e, i onda kad bi se našao vani na ulici, ustaljenim putem u New York, kako je to bio nazvao, te na isti način natrag, uspeo bi se uz stube i katkad dugo stajao i prisluškivao pred ulaznim  vratima, jer bi često znao čuti prevoditelja kako unutra urliče, znal o bi se čak dogoditi da ostane vani drhturiti ne nekolik o minuta, već i po čitavih pola sata prije no što bi napokon uspio zbrisati niz hodnik u svoju sobu i ondje nečujno zatvoriti  vrata, pa polako ispustiti zrak koji je bio zadrţao u plućima, te ga ponovno udahnuti, tada je već mogao odloţiti kaput, sako, košulju, hlače i duge gaće na stolicu, čarape na radijator a cipele pod krevet, nakon toga napokon leći, te mrtav umoran, meĎutim još uvijek bešumno, udisati zrak, i oprezno se okretati pod pokrivačem da ne zaškripe opruge, vječno u strahu da se nešto ne začuje, jer od njih prijeko se uvijek čula prigušena vika, muškarče va, kroz tanki zid.

9.

 Nekakav Kirsárt, ili što već, sad mu je pak s tim došao, govorio je prevoditelj ljubavnici vrteći glavom u nevjerici, sinoć  je u kuhinji opet na njega naletio, dapače, ima osjećaj da tip u najuţem značenju riječi na njega vreba, sto ji u zasjedi negdje izmeĎu ulaznih vrata, kuhinje i hodnika, i samo čeka da ga “slučajno” sretne, čini mu se da je to posrijedi, a on bjeţi pred njim, u vlastitu stanu provjerava, prije no što krene prema kuhinji, je li tip vani, to je ipak nepodnošljivo, jer primijetio je samog sebe kako to radi, da stoji iza vrata i osluškuje, te mu čak ni tako ne poĎe za rukom svaki put umaći tim “slučajnim” susretima, baš kao jučer navečer, draga je već spavala kad ga je ovaj zaskočio s tim Misfartom, čujte samo na minu tu kako napreduje posao, čime taj Firshárt, ili tko već, puni nekomu glavu, od svega se, naravno, nije dalo shvatiti ni riječi, sve je potpuno nejasno, priča kao da bi on, prevoditelj, odnekud već trebao znati koji je vrag taj Dirsmars, i općenito, tip je na najjeziviji mogući način lud, tako da sad više nema dvojbe da je time ujedno i opasan, vidi on to njemu po očima, jednom riječju, stvar treba privesti kraju, naime osjeća da bi se, ako to ne učini, stvari mogle loše završiti, tako da sa sigurnošć u moţe reći kako su Korinu dani odbrojani, smjesta će ga izbaciti ako mu se posreći s tom novom ponudom, s dosad 35

najboljom ţivotnom prilikom, neka mu vjeruje na riječ ako moţe, govorio je prevoditelj ljubavnici, jer se čini da mu više ni dragi Bog ne moţe stati na put, tada će jednom zauvijek doći kraj bijedi, nabavit će novi televizor, video, sve, što god poţeli, plinski štednjak, kuhinjski ormar, dakle potpuno nov ţivot sve do posljednjeg lonca, neka se ne brine, izbacit će i tog Korina, neće ga tu više morati izbjegavati, i skrivati se pred njim, poput kakvih štakora u vlastitu stanu, kao što ni ona  više neće morati u vlastitoj kuhinji noću slušati što se dogaĎa s nekim tamo Birshártom, Hirschhardt, ispravio ga je Korin sav smeten, jer nije znao kako da završi priču iznuĎenu nesretnom situacijom, zove se Hirschhardt, i neka ga gospodin Sárváry pokuša zamisliti kao nekoga tko mrzi nejasnoće oko sebe, a s obzirom na to da nejasnoće tumači kao nedostatak znanja, zbog toga ne samo što ih mrzi već ih se i srami, te ih na svaki mogući način pokušava ukloniti, u slučaju Kassera i druţine na primjer tako što prema sporednim, odbačenim te uglavnom pogrešno shvaćenim stvarima, na sebi svojstven način izvodi posve neutemeljene zaključke, odnosno u potpunosti na svoju ruku i iz vlastite glave nadopunjuje ono malo i nejasno što je čuo, te time juri pred mještane poput nekoga tko sve zna, time i na taj način sjeda ljudima za stolove i izvještava o njima ispod glasa, kako ga dotični ne bi čuli, govoreći: neobični su to svati, nego što, ona četvorica kraj prozora, ništa ne govore, dolaze i odlaze, nitko ne zna tko su, što su, imena su im strana, o porijeklu ništa, pa naravno da je riječ o posebnim tipovima, najbolje da ih se promatra kao one koji su došli iz slave kod Königgrätza, ili bolje rečeno pakla kod Königgrätza, kao one koji su vidjeli unazad četiri ljeta, onog izvjesnog trećeg srpnja, trijumf Prusa, te unutar tog trijumfa one četrdeset i tri tisuće poginulih, a to su gubici u ljudstvu tek s austrijske strane, govorio  je Hirschhardt mjesnim pivopijama, u jednom danu četrdeset i tri tisuće mrtvih samo na neprijateljskoj strani, tako da, molit će on lijepo, rekao je, onaj tko u jednom danu vidi najmanje četrdeset tri tisuće mrtvih Austrijanaca, taj više nije isti čovjek, a ona tamo četvorica, pokazivao je Hirschhardt na spomenute, dolaze upravo iz najuţeg kruga velikog vojskovoĎe, odnosno riječ je o kadru iz savjeta za obranu, tako da su više no jednom onjušili barut, dakle nije im to bio prvi put da su se u bitki suočili sa smrću, zaječala je posljednja Hirschhardtova riječ, meĎutim pakao kod Königgrätza potresao je i njih, pakao, je li, za  Austrijance, dodao je brzo, tako je mislio, dakle kao na junake iz Königgrätza, neka tako gledaju na one tamo, neka ih stoga ne čudi ako nisu pretjerano veseli, na što su ih, naravno, mještani zaista na taj način počeli gledati, te bi u sebi doista i pomislili, svaki put kad bi bacili na njih pogled, ah, da, oni iz Königgrätza, ušli bi u točionicu, pogledali ima li koji slobodan stol, i ima li koga poznatog, smjestili bi se, naručili pivo, te kad bi dosadnim pogledima prema prozoru potvrdili, da, junaci iz Königgrätza su opet na svome mjestu, svaki bi put iznova poslušali i Hirschhardta, s jedne strane slavni boj,  velika pobjeda i trijumf, a s druge pakao, četrdeset i tri tisuće poginulih, i povijest one četvorice koja su se u jednom  jedinom danu uz taj blistavi trijumf morala suočiti još i s četrdeset i tri tisuće pogibija.

10. Kasseru i druţini bilo je naravno jasno, objašnjavao je Korin ţeni, da gazda pivnice priča sve i svašta, no kako su zapazili da ih mještani zahvaljujući gazdinim izmišljotinama u osnovi puštaju na miru, tek bi u vrlo rijetkim slučajevima pokušali Hirschhardtu napomenuti stvar, te ga priupitati zašto ih naziva junacima iz  Königgrätza kad oni nikad nisu bili u Königgrätzu, niti su ikad išta slično tvrdili, kao što bi mu tek povremeno pokušali objasniti da njihov bijeg od  Königgrätza ne znači bijeg iz   Königgrätza, i tako dalje, te da oni nisu Moltkeovi ljudi, nisu čak ni vojnici, a ako su u bijegu, onda ne  bjeţe iz rata, nego od rata, ali sve bi mu to bili rekli doista vrlo rijetko, tek povremeno, jer Hirschhardtu su uzaludno govorili, Hirschhardt od toga ništa nije razumio, samo je kimao uznojenom, ćelavom, glomaznom glavom, samo se laţno smješkao kao netko tko sve bolje zna, tako da su pustili cijelu stvar i više ništa nisu pokušavali, Kasser se vratio izvornom slijedu misli, the original thread, odnosno nastavio je razgovor koji je tekao još od njihova dolaska, rekavši kako je s jedne strane pripremanje za besprijekoran pad, o čemu je ovdje zapravo riječ, neosporno, naime povijest neupitno vodi nasilju, the violence, kao svojem proširenom carstvu, meĎutim uslijed razmatranja tu na rastanku nemoguće je previdjeti kakve su čudesne stvari ovdje nastale, kakvo blistavo ljudsko djelo, a meĎu njima u prvom redu otkriće svetosti, the holiness, nevidljiva prostora i vremena, boţjeg i boţanskog, jer nema veličan- stvenijeg čovjeka od onoga, rekao je Kasser, koji je shvatio da ima vlastitoga boga, koji je prepoznao zadivljujuću činjenicu svetosti, i koji je sve to na temelju vlastita shvaćanja i prepoznavanja sam stvorio, jer bili su to velebni trenuci, govorio je, i velebna ostvarenja, ali meĎu svima njima, na vrhu svih trenutaka i ostvarenja sjajio je jedini Bog, the God, i opet taj isti čovjek koji je njega promatrao, koji je u sebi sagradio čitav univerzum, poput katedrale koja se uzdiţe prema nebu, to što je meĎu ţivima uopće osjetio potrebu za svetim područjima! to je ono što njega, Kassera, gotovo zapanjuje kod tog nedvosmislenog pada, u tom silovitom strmoglavljanju u krajnji poraz, zapanjujuće je to, da, preuzeo je riječ Falke, ali ono što još više zapanjuje jest vlastitost tog  boga, jer čovjek svojim najvećim otkrićem - kako je na Nebesima moguć Bog, i da su nad Zemljom moguća Nebesa - nije dospio samo do Gospodara na prijestolju svijeta, već do osobnoga Boga kojega se moţe osloviti, dakle, što se dogodilo?, upitao je Falke, what’s happened?, upitao je i Korin, rasprostiranje udomaćenosti na čitav svijet, eto što, glasio je odgovor, i to je zapanjujuća, govorili su, to je čudesna, nenadmašna zamisao, slab i grešan čovjek koji je stvorio daleko veći univerzum od sebe samog, naime, u krajnjem je redu upravo to ono čarobno, ta veličina koju je čovjek iznad sebe sam sazdao poput tornja, to što je stvorio nešto bitno veće od onoga što sam po sebi jest - maleno biće, govorio je Falke, koje traţi oslonac u nečem golemom što je samo stvorilo, da bi ga ono zaštitilo, i izrazilo, to je očaravajuće lijepo i nezaboravno, ali i dirljivo, poignant, jer tom veličinom, naravno, poslije ne moţe vladati, jer tim ogromnim nije u stanju upravljati, te doţivljava slom, a ono što je na taj način stvorio ruši se na njega, da bi zatim sve krenulo ispočetka, i nastavljalo se unedogled, jer je to, govorio je Falke, i tijekom postupnog pripremanja pada ostalo nepromijenjeno, ta sklonost da se pod njim doţivi što veći i što jači slom, ona je uvijek ista, jer je ista bila i ona razorna, ogromna napetost izmeĎu tog monumentalnog i njegova sićušnog stvoritelja.

11. Razgovor se vodio do kasno navečer, te se završio hvalom dvama najkarakterističnijim europskim izumima, kako je to formulirao Toot, otkriću ljubavi i dobroga, i to otprilike onda, rekao je Korin, kad je Hirschhardt redom obišao stolove i naplatio pivopijama, da bi ih potom poslao kući, te se oprostio i s Kasserom i druţinom, sve se, dakle, odvilo točno onako kao i jučerašnjeg ili prekjučerašnjeg dana, te nitko nije sl utio da će se ubrzo sve promijeniti, da će se promijeniti svaki  prethodno utvrĎeni red, čak ni Kasserova druţina nije to bila predvidjela, čak su i oni, na putu kući duţ obale Rajne, pomalo već oteţali od previše piva, raspravljali samo o tome, ima li s obzirom na gradnju neku posebnu vaţnost onaj čudan, zastrašujući lik koji se posljednjih dana pojavio u blizini katedrale; visok, izrazito mršav muškarac svjetloplavih očiju u crnom svilenom ogrtaču, zapazili su ga kroz prozor, Herr von Mastemann, priopćio im je Hirschhardt kad su se kod njega raspitali, no više od toga nisu uspjeli doznati ni od njega ni od drugih, premda besmislica nije nedostajalo: jedan se dan, primjerice, moglo čuti kako je on osoba iz Staata, dok je drugi dan već pripadao Kirche, jednom su rekli da je stigao preko Alpa, a drugi put da je iz nekog sjeveroistočnog vojvodstva, te čak i ako je postojala mogućnost da je nešto od toga točno, pravu istinu nitko nije znao, dopirale su tek nove glasine, hearsays, proširilo se na primjer kako je bio viĎen s voditeljem gradnje, zatim s glavnim tesarom, a na kraju i sa samim gospodinom Voigtelom, te da ima sasvim mladog naučnika crvene kovrčave kose, čiji je jedini vidljivi zadatak pojaviti se svakog prijepodneva pred katedralom s prenosivom stolicom na rasklapanje i 36

postaviti je točno na sredini nasuprot glavnom pročelju, kako bi se njegov gazda, kad doĎe, u nju smjestio i satima ondje sjedio, u tišini i nepomično; zatim je još bila riječ o tome kako ţene, the women, pogotovo sluţavke u prenoćištu gdje je bio odsjeo, od njega jednostavno polude i izgube glavu, te kako ne pije pivo, štoviše, kako ovdje, u slavnom gradu svete Ursule, skandalozno pije samo vino, wine, dakle, sa svih strana samo takve nevaţne sitnice, rekao je Korin, ali ništa na temelju čega bi se mogla stvoriti jasnija, točnija slika, ništa o bitnome, ništa o vaţnome, uslijed čega se, naravno, ugled tog von Mastemanna narušavao gotovo iz sata u sat, cijeli  je Köln samo budno motrio i strahovao, tako da više nije bilo baš nikakvih izgleda da se o njemu sazna istina, the truth, jer uz sve te laţne glasine koje su se o njemu tako neometano širile, kao naprimjer to da je u njegovoj neposrednoj blizini uvijek izuzetno hladno, ili da te njegove svjetloplave oči uopće nisu plave, te da čak nisu ni prave, već da su od posebnog sjajnog čelika, te je tako taj von Mastemann zapravo potpuno slijep, eh, dakle uz takve objede više nikomu nije bilo stalo do istine, tako da se nije našao nitko tko bi bio zainteresiran da je otkrije, čak je i Toot, koji je bio najneskloniji od svih povjerovati glasinama, čak je i on rekao kako čovjeka proĎe jeza kad ugleda tog Mastemanna s tim sjajnim čeličnim očima, kako ondje satima sjedi i nepomično promatra katedralu.

12. Nevolja se nezaustavljivo pribliţavala, objašnjavao je Korin u kuhinji, na što je već dugo upućivalo mnoštvo znakova, ipak, postojala je riječ koja je presudila stvar u Kölnu, nakon koje više nije bilo dvojbe oko toga što slijedi, a koja  je glasila  Festungsgürtel  - to je, rekao je Korin, bio povezani dogaĎaj koji je postao vaţniji od svih   ostalih, barem za Kassera i druţinu, jer ako su ih porast nervoznog ushićenja koje se moglo osjetiti u pivnici i gradu, ili prisutnost vojnih  jedinica koje su sve češće stupale ulicama, već sami po sebi i bili natjerali na razmišljanje, zapravo ih ništa od toga još nije  bilo potaknulo da odu, to je bila u stanju jedino spomenuta riječ vojničkoga prizvuka, to jest kad je usred sirove dreke  vojnika koja bi navečer preplavila pivnicu Hirschhardt sjeo k njima za stol i prenio im kako je u gradu stacionirani vojni  vrh, odnosno takozvani  Festungsgouverneur, dakle General-Lieutenant   von Frankenberg - zdušnom protivljenju gospodina nadbiskupa usprkos - naredio praţnjenje Festungsgürtela radi postavljanja streljane, Festungsgürtel, rekao je Hirschhardt davši riječi posebnu teţinu, tu je, kao što gospoda vjerojatno znaju, psihološko središte gradilišta, to jest skladište kamena, takozvani Domsteinlagerplatz, u neposrednoj blizini Bahnhof “Am Thürmchen”, i sad je tu ta naredba, tako da gospodin Voigtel, ugroţavajući time čitavu izgradnju, smjesta mora obustaviti svu daljnju ţeljezničku dopremu, te kameni materijal smjesta mora staviti u trap, gotovo potajno i u ţurbi, jer naredba smjesta stupa na snagu, te je već iz njenog tona  jasno kako nema milosti, da je se zaista odmah mora sprovesti, i što je sad preostalo gospodinu Voigtelu nego da pokuša spasiti što se spasiti dadne, te da ono što se moţe i dopremi, a što se ne moţe, to će ondje zatrpati zemljom, jer uzalud bi se pozivao na prvenstvenu vaţnost izgradnje katedrale, odgovor bi ionako glasio da prvenstvenu vaţnost ima isključivo slava  velikoga njemačkog carstva, Festungsgürtel, ponavljao je Hirschhardt vaţno kimajući, te primijetivši kako su mu gosti od toga potpuno zanijemili, pokušao ih je oţivjeti procjenom veličanstvenih izgleda za nadolazeći Krieg, no nije uspio, Kasser i društvo samo su sjedili zapanjeni, gledajući preda se, potom su postavili dodatna pitanja kako bi bolje shvatili što se  dogodilo, no Hirschhardt je mogao samo ponoviti ono što je već bio ispričao, zatim se vratio vriskavim vojnicima, te je vidno ozaren, odlučno se oslobodivši iz svoje mrgodne stalnosti, bio spreman na ono na što inače nikad nije, naime da popije s njima  veliku kriglu piva i priključi se orećem zboru koji je pje smom već bio slavio pobjedu nad francuskim dušmaninom.

13. Odloţili su novac na rub šanka, no uslijed općeg zanosa Hirschhardtu nije upalo u oči da su otišli - neprimjetno su ga odloţili i tiho izašli, po čemu gospoĎica već vjerojatno pretpostavlja, napomenuo je Korin, što  je nakon toga uslijedilo, ne mora on to ni izreći, moţe se već sad predvidjeti, k tomu bi to, naravno, njegovim riječima zvučalo potpuno drukčije, jer rečenice kojima je to iskazano u rukopisu nemoguće je vjerno prenijeti, kao primjerice i ovo ovdje, u ovome dijelu, neopisivo je lijepo što se tako dugo bavi posljednjom večeri, the last evening, povratkom po obali Rajne, zatim kako u prenoćištu sjede na rubovima kreveta i dugo jedni drugima ne kaţu ništa, zatim čitava ta posljednja noć, kako čekaju zoru, te kako naposljetku izrazito teško započne razgovor, naravno, o katedrali, o onoj jugozapadnoj točki koju od sutra više nikad neće vidjeti, nevermore, o jugozapadnoj poziciji iz koje katedrala i iznutra izgleda kao savršeno zbijeno zdanje, o majstorskim ostvarenjima na potpornim stupovima, o čudesnom oblikovanju zidnih konstrukcija,o treperavim čipkastim mreţištima pročelja koja stvaraju privid prozračnosti i lakoće, i naravno, razgovor se neprestano vodio o m etafizici, o nenadmašnom remek -djelu ljudske imaginacije, poretku raja, zemlje i pakla, stvaranju nevidljivog područja, jer nepotrebno je valjda i reći da od trenutka kad im je iz Hirschhardova izlaganja postalo jasno što je započelo naredbom o praţnjenju vezanom za Festungsgürtel, smjesta je pala odluka da se, naime, odavde, iz tog Kölna, bez oklijevanja mora pobjeći, odavde, rekao je Bengazza, gdje je duh izvanrednog graditeljstva zamijenila umjetnost vojnika, the art of soldiers, traţio je Korin u rječniku, i znate, dodao je, opet jedno poglavlje završava tako što se o Kasseru i društvu ništa neće razjasniti, a ni to na što se tu točno cilja, u što nas ovaj rukopis pokušava uvjeriti, dok istodobno onaj tko ga čita ili ču je opet nema dojam da je na pravom putu ako pokuša objasniti tko je taj nestalni lik u blizini Kassera i druţine, jer ţelja je, naravno, razumjeti o čemu se tu točno radi, barem bi on, Korin, to htio, ali zasad samo gleda, gleda taj prizor, upravo mu  je u glavi, maloprije je upisao u kompjuter kako ranojutarnja poštanska kočija s Kasserom i ostalima sljedećeg dana praši iz Kölna, prizor na kraju kojega se mladi sluga kovrčave kose pojavljuje na trgu ispr ed katedrale, u jednoj mu je ruci stolica na rasklapanje, druga nemarno u dţepu, i puše lagani vjetar, i oni mu kovrčavi pramenovi lagano zavijore na mladenačkoj glavi dok točno nasuprot zapadnom pročelju postavlja tu stolicu, zatim staje k raj nje i čeka, i ne dogaĎa se ništa, samo stoji ondje, sad već obje ruke gurnuvši u dţep, na trgu nikoga, još je zora, stolica je prazna.

V. NA PUTU PREMA VENECIJI

1.

Bilo je oko dva i petnaest ujutro, i već se izdaleka moglo zaključiti da je jako pijan, jer osim što se na samom ulasku proderao Maria, stalno se rušio na zid, neprestano su se čuli zvukovi treskanja, podizanja i psovanja, što se više pribliţavao sve jasnije i nepogrešivije, a ona se, što se bolje mogla, skrila pod pokrivač, nisu joj se pod njim vidjele ni noge, ni ruke, ni glava, skrila se, i drhtala, i zaustavila dah, i čvrsto se stisnula uza zid kako bi na krevetu ostalo što više slobodna 37

mjesta, a ona ga zauzela što manje - ali koliko je zapravo pijan, to se iz sobe nije moglo sa sigurnošću procijeniti, tek kad je nakon poduţih napora uspio pronaći i pritisnuti kvaku te odškrinuti vrata, tek je tad postalo jasno da tetura na rubu nesvijesti, te se u skladu s tim, gurnuvši sobna vrata, istog trena skljokao na pod, nakon čega je uslijedila potpuna tišina, prevoditelj se nije ni mrdnuo, a nije se pomaknula ni ona ispod pokrivača, već je napevši svaki mišić svim silama pokušavala zadrţati dah do kraja, meĎutim srce joj je od straha toliko lupalo da to, naravno, ipak nije potrajalo do kraja, i onda je upravo od tog naprezanja, da ni pod koju cijenu ne proizvede buku, zastenjala ispod pokrivača, zatim je neko  vrijeme samo nepomično leţala, no ništa se nije dogaĎalo, još se uvijek nije čulo ništa osim onoga što je u potpunoj tišini dopiralo do njih iz susjedova radija iz stana ispod njih, odnosno prodorni bas pjesme The cold Love skupine Three Jesus, samodopadno zavijanje pjevača se meĎutim nije čulo, kao ni fijukanje sintesajzera, jedino bas, uporno i prigušeno - i onda se ona, jer je sve upućivalo na to da se prevoditelj neće otamo dignuti sve do jutra, bojaţljivo pomaknula u krevetu, malčice  je spustila pokrivač s glave da baci pogled i da mu eventualno pomogne, na što je prevoditelj posve neočekivano, štoviše, iznenaĎujuće naglo poskočio s poda kao da je sve to dotad bila samo šala, poskočio je i, doduše teturajući, ali se ipak osovio u vratima, te je razvukavši kut usana u jeziv smiješak počeo promatrati ţenu na krevetu, da bi mu jednako tako naglo lice postalo smrtno ozbiljno, pogled tvrd, a dva oka poput dvije oštrice, od čega se ona toliko prepala da se čak nije usudila ni povući natrag pokrivač, samo je drhtala, stisnuta uza zid čitavim je ti jelom samo drhtala, Maria, dreknuo je iznova prevoditelj, i na čudan način rastegnuo to “i” kao da je mrzi ili joj se ruga, zatim je prišao krevetu, jednim pokretom  bacio pokrivač na pod, potom joj je strgnuo spavaćicu, a ona za to vrijeme, dok joj se spavaćica parala duţ tijela, nije stigla ni vrisnuti, samo se najednom našla gola i šćućurena na krevetu, ni vrisnuti, tek se pokoriti prevoditeljevoj promukloj, gotovo prošaptanoj naredbi da se okrene na trbuh i postavi na sve četiri, digni guzicu, prljava droljo, zareţao je prevoditelj i izvadio penis, no budući da je govorio na maĎarskom, morala je pogaĎati što ţeli, i pogodila je, podigla ju je, i prevoditelj  je strahovitom snagom penetrirao u nju, dok je ona, još uvijek ne vrišteći, od boli zatvorila oči, a prevoditelj ju je tada već tako snaţno bio stiskao za vrat da je po svemu sudeći već morala vrištati, no umjesto toga su joj samo počele teći suze, i izdrţala je, prevoditelj joj je napokon pustio vrat i zgrabio je za ramena, jer je i njemu postalo jasno da ako to ne učini, ţena će se od sve grubljih udara jednostavno srušiti prema naprijed, tako da ju je uhvatio, i sve je ogorčenijom snagom počeo nabijati na svoje krilo, no bio je nesposoban za uţitak, te ju je tako, kad se umorio, jednostavno bacio ustranu, na drugu stranu kreveta, legao je na leĎa, raširio noge, te pokazujući na klonuli penis domahnuo joj da mu priĎe, tada ga je morala staviti u usta, ali prevoditelju se ni na taj način nije posrećilo, tako da ju je od bijesa udario u lice nazvavši je prljavom portorikanskom droljom, a ona je od jačine udarca pala s kreveta na pod te ondje i ostala, više nije imala snage da se popne natrag i nastavi, no i prevoditelj je ponovno izgubio svijest prostrijevši se po krevetu, te je širom otvorenih usta počeo hrkati, na taj joj se način napokon ukazala nekakva sitna nada da otamo otpuţe, tako da je i otpuzala najdalje što je mogla, navukla je na sebe deku i trudila se ne gledati prema krevetu, trudila se ne baciti ni jedan jedini pogled tamo gdje je ovaj u goto vo potpunoj nesvijesti leţao, da kojim slučajem ne ugleda ona rastvorena, zjapeća usta sa zubima i jezikom, da ne primijeti kako ta usta uvlače zrak, i kako im iz kuta curi, kako im iz kuta polako curi slina.

2. On je videoumjetnik i pjesnik, rekao je sutradan prevoditelj Korinu za kuhinjskim stolom, te bi stvarno htio da Korin to jednom i zauvijek zapamti, dakle ono što njega zanima to je isključivo umjetnost, za to ga je predodredila sudbina, za to se čitav ţivot priprema, za to je roĎen, i zato se time bavi, odnosno, time će se uskoro baviti, ponovno, nakon višegodišnje prisilne stanke; bit će to monumentalni videorad, rekao je, stvorit će nezaobilazno i neporecivo djelo o globalnom i temeljnom, o vremenu i prostoru, o tišini i riječi, a najviše od svega , naravno, o osjetima, nagonima i ekstremnim strastima, o vječnim temeljima ljudskoga bića, o odnosu izmeĎu muškarca i ţene, o prirodi i kozmosu, te se nada da Korin shvaća na što misli kad kaţe nezaobilazno i neporecivo, jer će se o njemu govoriti na način da će se čak i takva beznačajna točkica kao što je Korin ponositi time što ga je poznavao, moći će reći, da, sjedio sam u njegovoj kuhinji, stanovao sam kod njega tjednima, primio me, saţalio se nada mnom, i pomogao mi je, podrţao me, pruţio mi krov nad glavom, nada se, svesrdno se nada da će Korin tako govoriti, jer nije to do njega, po njemu je uspjeh zajamčen, drugačije, naime, i ne moţe  biti, krenulo je, pokrenulo se sve, i unutar nekoliko dana sve će biti riješeno, imat će kameru, montaţni pult, sve što treba, i  još k tomu, posebno oštro naglašavajući sljedeću riječ, svoju kameru, montaţni pult i sve što treba, zatim je ponovno natočio pivo u čaše, snaţno ih kucnuo, pa svoju iskapio do posljednje kapi, nije ni gutao, jednostavno ju je onako ulio niz grlo, oči su mu bile krvave, lice podbuhlo a ruke su mu se snaţno tresle, tako da mu je, kad je pokušao pripaliti, trebao veći  broj pokušaja da plamenom upaljača pogodi cigaretu - i ako vas baš zanima, oslonio se zatim na stol, onda evo, rekao je sa strogim izrazom lica, ustao je sa stolice, oteturao u sobu i vratio se sa snopom papira koji je zatim bacio pred Korina, izvolite, rekao je unijevši mu se u lice, iz ovoga se da naslutiti, da se na -nju-ši-ti o čemu je riječ, izvolite, poticao je Korina pokazujući na gumicom osigurani dosje, slobodno ga otvorite i pogledajte, i tako je Korin polako, kao da je čipkano jaje, kao da bi od jednog naglog pokreta u njemu nešto moglo puknuti, skinuo gumicu, raširio ga je, i pokorno počeo čitati prvu stranicu, izvolite, nervozno je udario po listovima prevoditelj, pročitajte, slobodno pročitajte, barem će vam biti jasno tko sjedi nasuprot vas, i tko je uistinu Jözsef Sárváry, vrijeme, ciknuo je, i prostor, te je ponovno sjeo, s obje se ruke nalaktio na stol i polegao na njih glavu, dok mu se u jednoj ruci još uvijek nalazila cigareta čiji se dim lagano izvijao uvis, da, preuzeo je uto riječ prestrašeni Korin, on to posve razumije, i jako mu se sviĎa, on je inače iz dana u dan s njome povezan, s umjetnošću, je li, gospodinu Sárváryju je poznato da je i rukopis kojim se on bavi umjetnost najvišega stupnja, pa tako on doista razumije stvaralačke probleme, naravno, samo izdaleka, on osobno nema s rukopisom veze, samo mu se divi, i podčinjava mu se, baš kao što mu je upravo podčinio čitav ţivot, vlastiti ţivot, koji inače nije vrijedio ništa, ne vrijedi on ni pišljiva boba, zareţao je potvrdno prevoditelj i okrenuo glavu polegnutu na ruke na drugu stranu, meĎutim, umjetnost, nastavio je Korin u zanosu, ona je i njemu sad već sve, naprimjer, način na koji počinje treće poglavlje, od njega  jednostavno zastaje dah, i neka gospodin Sárváry pokuša to zamisliti, ondje je stao s utipkavanjem, neka mu oprosti, ali on to sad jedino tako naziva, utipkavanjem, kod trećeg dijela, i neka samo pokuša zamisliti, već je u tijeku poglavlje o Bassanu, a to kako je u tom rukopisu Bassano opisan, i način na koji njih četvorica putuju dalje prema Veneciji, to je neopisivo lijepo, kako čekaju kočiju koja bi ih bila voljna povesti, pa usput te lagane šetnj e po Bassanu, neiscrpni razgovori o tome što je po njima najljepše u povijesti ljudskoga postojanja, odnosno jedan izvanredan osjećaj i s njime otkriće  jednog izvanrednog svijeta, odnosno Kasserova razmišljanja o ljubavi i Falkeovi odgovori, dakle izgradnja i podupiranje, tako je nekako tekao razgovor, Kasser bi nešto izgradio, a Falke to isto podupro i poveo dalje, tada bi se oglasio i Toot, a zatim i Bengazza, ali gospodine Sárváry!, u svemu tome najčudesnije je to kako se jedan vrlo bitan element dugo uopće ne spominje, element koji će, nakon što izaĎe na vidjelo, zadobiti tajnovitu vaţnost, da se, naime, meĎu njima nalazi ranjenik, u rukopisu je to do samoga polaska sasvim prešućeno, štoviše, čak je i tada navedeno tek kao činjenica, i to samo jednom, kad je u dvorištu mansija u Bassanu, gdje je Mastemann ranom zorom, stigavši iz Tridenta, upravo bio mijenjao konje, i gdje mu je gostioničar uz duboke naklone napomenuo kako su prije tjedan dana kod njega odsjela nekakva četiri hodočasnika na putu prema Veneciji, i kako je jedan od njih ranjen, a on ne zna gdje i komu da slučaj prijavi, jer je njemu, 38

nastavio je šapatom, čitava ta kompanija i više nego sumnjiva, ne zna se odakle su došli, niti što hoće, zna se samo da im je cilj puta Venecija, ali jako se čudno ponašaju, šaputao je dalje gostioničar, po čitave dane samo sjede i tumaraju, i sasvim  je sigurno da nisu pravi hodočasnici, jer neprestano pričaju o ţenama, ali na tako bezboţnički i nerazumljiv način da običan smrtnik od svega razumije jedino da je to što govore uvredljivo, osim toga, po njemu je i njihova odjeća laţna, dakle ne sviĎaju mu se, nimalo mu se ne sviĎaju, zaključio je gostioničar, te se na Mastemannov znak udaljio od kočije, da bi se nakon dobrih sat vremena sasvim smeo kad mu je taj plemić naizgled iz Tridenta, na rastanku iznenada rekao kako je odlučio da će radi razbijanja dosade na putu povesti sa sobom i spomenutu četvoricu, ukoliko i on njima bude po volji puknuto remenje je bilo zamijenjeno, novi konji upregnuti, prtljaga namještena i pričvršćena na vrhu kočije, a on je  brţe- bolje pojurio izvršiti naredbu i priopćiti onoj četvorici sretnu vijest, iako mu ništa nije bilo jasno, i to uopće, meĎutim, bilo je to za njega pravo olakšanje što napokon odlaze, tako da kad su se otkotrljali kroz dvorišna vrata i odvezli prema Padovi u potpunosti se prestao naprezati da išta shvati, samo se kriţao, samo je gledao kočiju kako nestaje niz cestu, ostavši stajati ispred mansija još dugo nakon toga, sve dok se prašina za njima nije slegla.

3.  Pietro Alvise Mastemann, sagnuo je lagano glavu muškarac još uvijek u sjedećem poloţaju, te se zatim onako zatvorena lica nagnuo unatrag i ponudio im mjesto, zbog čega je odmah postalo jasno da objašnjenje za neupitnu  velikodušnost nije bila dobronamjernost,  volja da se pomogne ili ţelja za društvom, ili pak znatiţelja, već u najboljem slučaju trenutni hir ohole ćudi; zauzimanje mjesta je stoga bilo problematično, jer kamo da uopće sjednu kad je Mastemann jednu stranu zauzeo gotovo u potpunosti, dok na drugoj za svu četvoricu nije bilo dovoljno mjesta, pokušali su, ali nije išlo, koliko god da su se trojica stisnula, za četvrtoga nikako nije bilo mjesta, tako da se taj četvrti, igrom slučaja Falke, nakon ponešto bespomoćnog, pogrbljenog stajanja, uz poduţe ispričavanje, no na koncu krajnje odvaţno smjestio na Mastemannovo sjedalo, i to onako kako je mogao, odnosno malo poguravši pokrivače, knjige, košare s hranom i itinerare, ugurao uz bočni zid, dok se on, Mastemann, nije ni pomakao, dok je on, Mastemann, nemarno prekriţivši noge i udobno se zavalivši, gledao nešto kroz prozor, iz čega se moglo zaključiti samo jedno, nestrpljenje da se ovi već jednom smjeste te da on napokon da znak za polazak - dakle situacija je isprva bila takva, no nije se znatno promijenila ni poslije, Mastemann je mahnuo kočijašu, kočija je krenula, no unutra na sjedalima i dalje je vladao muk, njih su četvorica, meĎutim, smatrala kako je već krajnje vrijeme da se predstave, samo, kako da dovraga počnu?, Mastemannu sasvim očito nije bilo do razgovora, dok je njima s druge strane bivalo sve teţe što to još nisu obavili, jer ipak bi to bio red, pročišćavali su grla s namjerom da kaţu tko su, odakle su i kamo idu, jer tako bi to trebalo biti, ali na koji način da to izvedu?, pogledali su se nato, tako da su nakon duge početne šutnje, kad su se napokon uopće usudili oglasiti, započeli tek meĎu sobom, i to na najtiši mogući način, da ne zasmetaju Mastemannu, rekavši kako je u Bassanu bilo dobro jer je bilo dobro vidjeti slikovito uzvišenje Grappe, i franjevačku crkvu s drevnim zvonikom u nizini, i hodati ulicama, i slušati klokot Brente, i ustvrditi kako ga srdačni ljudi nastanjuju, kako su druţeljubivi i otvoreni, pogotovo gostioničar, jednom riječju, hvala nebesima na Bassanu, govorili su, ali posebno hvala što su uspjeli poći još i dalje, premda u slučaju potonjeg hvalu ne duguju nebesima, pogledali su prema njemu, već samo i jedino gospodinu Mastemannu, te su ga pogledali još jednom, meĎutim uzalud, jer je njihov osebujni dobročinitelj i dalje ostao zagledan u prašinu puta za Padovu, i tek im je tada, tek im je u toj točki opreznog razgovora prvi put sinulo da Mastemann ne samo što ne priča, već ne ţeli ni da oni pričaju, štoviše, ne ţeli od njih baš ništa, no prevarili su se u tome, jer njemu je jednostavno bila dovoljna već sama njihova prisutnost, bilo je dovoljno što su tamo, tom im je šutnjom davao do znanja kako mu ništa drugo ne treba, samo da budu tamo, nakon čega je, naravno, bilo lako zaključiti da je Mastemannu sasvim svejedno čak i to o čemu se vodi riječ, ako se ona uopće vodi, što je uostalom i njima četvorici putovanje učinilo ugodnijim, s obzirom na to da su ubrzo shvatili kako razgovor mogu nastaviti ondje gdje su ga u Bassanu bili prekinuli, mogu nastaviti o ljubavi, utipkavao je Korin, o onome u što ljubav pretvara svijet, govorio je Kasser, o tome su pričali dok je kočija jurila naprijed, a Bassano se već sasvim bio izgubio iz vida.

4. Korin je sjedio u sobi, te je bilo očito kako ne zna što da učini, u što da vjeruje, i što da zaključi iz onoga što se u stanu od jutra dogaĎalo, bilo je to očito jer je skoro svake minute skakao sa stolice, nakratko se šetkao te iznova nervozno sjedao, pa bi ponovno skočio pa bi se ponovno uzšetao, i tako najmanje sat vremena, no nije bilo pretjerane potrebe objašnjavati zašto, jer čim je počelo odmah se strahovito prepao, naime kad mu je oko devet i petnaest prevoditelj razvalivši vrata i istjeravši ga u kuhinju, koja je nalikovala bojnom polju, priopćio kako s obzirom na njihovo prijateljstvo smjesta moraju popiti čašu iscjeljujućeg piva, da bi uslijedio monolog prepun za njega posve maglovitih prijetnji uz mnoštvo nepovezanih stvari uglavnom o tome kako je s jučerašnjim danom nečemu došao kraj, te kako se time zauvijek zatvara odreĎeno poglavlje, na što je, naravno, Korin preuzeo riječ, jer nipošto nije htio saznati o kojem se to poglavlju radi, a vidjelo se i na prevoditelju da bi se u bilo kojem trenutku mogao prebaciti u najneprijateljskije raspoloţenje, preuzeo je, dakle, riječ i počeo govoriti koliko je samo mogao, odnosno dok se prevoditelj nije srušio na stol i dok ga nije svladao san, potom se napokon iskrao natrag u sobu, no nakon svega se nikako nije mogao smiriti, započelo je kutrenje na krevetu, pa šetanje tamo-amo, pa suzdrţavanje od toga da ne prisluškuje, i da ne bi mario je li prevoditelj još tamo ili se vratio u sobu, i tako je to trajalo sve dok nakon stanovitog vremena, uz lupanje lonaca i dernjavu koji su mu dopirali u sobu, nije rekao dosta,  vrijeme je da se baci na posao, posao, ponovio je, sjesti za kompjuter i uhvatiti izgubljenu nit, te je prionuo i nastavio, i na kraju se, kako je sutradan bio ispričao, do te mjere uspio udubiti u posao da kad je na kraju dana završio, i s rukama na ušima legao u krevet, pred sobom vidio jedino Kassera, te Falkea, Bengazzu i Toota, te je unatoč lupanju lonaca i dernjavi koji bi se povremeno začuli iz kuhinje, zaspao s njima u mislima, tako da je dijelom i njima mogao zahvaliti što je, kad je sutradan prijepodne izašavši u kuhinju u uobičajeno vrijeme, postao svjedokom čarobne promjene, jer sve je zatekao kao da se jučer ondje ništa nije dogodilo: razbijeno je bilo pometeno, razliveno obrisano, u loncima se ponovno kuhala hrana, na kuhinjskom je ormaru otkucavao sat, čak je i prevoditeljeva ljubavnica stajala na uobičajenom mjestu, njemu okrenuta leĎima i nepomična, i sve je to upućivalo na to da se prevoditelj ne nalazi u stanu, kako je to preko dana obično i bilo, pa je, nakon što ga je prošla početna iznenaĎenost, i on sam zauzeo mjesto za kuhinjskim stolom i smjesta započeo s pričom, kao da nastavlja ondje gdje je prije bio prekinuo, rekavši kako je cijelu večer proveo s Kasserom i druţinom, kako je jučer čitavu večer pred sobom vidio jedino Kassera, te Falkea, Bengazzu i Toota, te je i zaspao s njima u mislima, štoviše, gospoĎici moţe slobodno reći kako oni ne samo što su mu bili u mislima već i u srcu, jer danas ujutro, kad se probudio i promislio o cijeloj stvari, morao je ustvrditi kako za njega jedino oni i postoje, s njima ţivi, s njima provodi dane, a i noći, štoviše, moţe čak reći da on osim njih nema nikoga na svijetu, ima samo njih, rekao je, s kojima na taj način, a valjda i zbog toga što njihovu priču čita posljednji put, osjeća izuzetnu bliskost, i izbliza ih i vidi, dodao je, naprimjer čak i u trenutku kad se kočijom voze prema Veneciji, kako da to gospoĎici uopće i opiše, zamislio se, moţda da ih opiše sve redom, to bi moţda pomoglo, evo za početak Kasserova lica: debele obrve, tamne, sjajne oči, šiljata brada i sasvim visoko čelo; ili Falkeova: uske bademaste oči, ogroman, kukasti nos i gusta kovrčava kosa do ramena; a evo, je li, i Bengazze, 39

rekao je Korin, prekrasne, zelenosmeĎe, bistre oči, nos profinjen poput ţenskog i duboke bore na čelu, ili na kraju Toot sa svojim sitnim, okruglim očima, tupim nosom i onim dubokim brazdama ispod očiju, oko nosa i na bradi, koje kao da su onamo uklesane - to je ono što već danima vidi sasvim izbliza, i u ovoj točki valjda moţe priznati kako je jutrošnje buĎenje osim ove spoznaje u njemu izn jedrilo i neočekivan strah pred tim da, nakon tko zna kojeg po redu čitanja, ali kao da već polako naslućuje kojim povodom bjeţe, kamo ih, dakle, vodi ovaj osobit rukopis, kako to da nikad nemaju prošlost ni  budućnost, i zbog čega su stalno okruţeni tamom - samo ih promatra, govorio je ţeni u kuhinji, samo gleda ta četiri, njemu tako mila, izvanredna lica, i prvi put osjeća, i odmah sa strahom, kao da zna, kao da naslućuje.

5.  Kad bi mi preostala još samo jedna rečenica, onda bih, draga gospođice, morao reći kako ništa, ništa nije imalo nimalo smisla, izjavio je Korin sljedeći dan nakon jedne od uobičajenih dugih tišina, nakon čega se zagledao kroz prozor, promatrajući protupoţarne zidove, krovove i prijeteće, tmurne oblake na nebu, na kraju rekavši tek: - Ali preostalo je još mnogo rečenica, a snijeg je već tu.

6. Snijeg, objašnjavao je Korin, snijeg, pokazivao je na lepršave pahulje, rječnik mu je meĎutim ostao u sobi, tako da je morao otići po njega kako bi potraţio u njemu riječ na engleskom, i tako je otišao u sobu i potraţio riječ, i otada, snow, snow, više nije uzalud ponavljao, jer time ne samo što je postigao da ţena okrene glavu već i to da mu, nakon što je smanjila plamen pod loncima te otresla i odloţila kuhaču, priĎe, sagne se te i sama pogleda kroz prozor, i tako je pogledala i smjesta sjela za stol nasuprot Korinu, zatim su zajedno promatrali krovove, kako ih polako, sve više i više prekriva snijeg, zajedno, inače prvi put ovako, Korin na jednom, a ţena na drugom kraju stola, no Korin ubrzo više nije gledao kako snijeţi,  već ţenu, čije ga je lice s te udaljenosti jednostavno prepalo, i to toliko da neko vrijeme nije i mao snage ni okrenuti glavu, i to ne samo zbog svjeţeg nagnječenja, od kojega je jedva mogla otvoriti lijevo oko, već zato što je to lice, a to se moglo  vidjeti jedino izbliza, bilo prepuno tragova prijašnjih ozljeda, zaliječenih ali trajnih i neizblijedjelih znakova udaraca i posjekotina na čelu, bradi te ispod jagodične kosti, to ga je potpuno uţasnulo te se sasvim zbunio zbog toga što to gleda, dok istodobno nije mogao ne gledati, stoga se - kad mu je postalo jasno da će to tako i ostati, i da mu uzaludno polazi za rukom odvratiti pogled, jer će ga to lice uvijek iznova primorati da ponovno pogleda - pokušavši se oteti toj situaciji, ustao, pošao do sudopera i popio čašu vode, i ta mu je čaša vode pomogla, i uspio se vratiti za stol, i uspio se namjestiti tako da ne  bude usmjeren na te uţasne ozljede, već na pripovijest o venecijanskoj kočiji, odnosno nije gledao ţenu, već sve gušći snijeg, rekavši, ovdje je sad zima, a tamo proljeće, Spring in Veneto, i to najčarobniji dio proljeća, sijalo je sunce, ali nije peklo, puhao je vjetar, ali ne prejak, nebo je bilo mirno, i čisto plavo, dok su se šume u okolnom gorju već zelenile, jednom riječju, pogodnije vrijeme za put nisu mogli ni poţeljeti, te im čak ni Mastemannova šutnja nije više smetala, prihvatili su da tako ţeli, te nisu pokušavali doznati ni zašto, već su neko vrijeme i oni samo sjedili u tišini, dok se kočija s njima lag ano ljuljala na dobro utabanom putu, potom je Kasser nastavio svoje razmatranje o čistoj, potpuno čistoj ljubavi, the clear love, i to, dodao je, samo o njoj, odnosno, nije pričao o ne potpuno čistoj ljubavi, potpuno čista ljubav o kojoj je on govorio  bila je na jdublji i moţda čak jedini plemeniti oblik otpora, resistance, jer samo je kroz tu ljubav čovjek postajao savršeno,  bezuvjetno, svim svojim bićem slobodan, a time je, naravno, postajao i najopasniji za vlastiti svijet, tako je, nadovezao se Falke, ako na taj način razmišljamo o ljubavi, onda je jedino čovjek ispunjen ljubavlju bio opasan čovjek, on je bio taj koji  je, iskreno se zgadivši nad laţi postao nesposoban lagati, i koji je najviše osjetio uzbunjujuću razliku izmeĎu vlastite, po prirodi čiste, ljubavi i, po prirodi nečistog, reda svijeta, budući da po njemu ovdje čak i nije riječ o tome kako je sama ljubav predstavljala savršenu slobodu, the perfect freedom, već o tome da je u ljubavi, upravo u toj ljubavi, za čovjeka bilo najneizdrţljivije ako nije bio slobodan, što je naposljetku isto ono, samo drukčije formulirano, o čemu govori Kasser, u svakom slučaju, ponovno je preuzeo riječ Kasser, sloboda koja je potjecala iz ljubavi, od svih stvorenih ljudskih stanja bila  je ono najvišega reda, ali kako je neobično, rekao je, što je ta sloboda istodobno bila svojstvena isključivo ljudima osuĎenima na vječnu samoću, odnosno da je ljubav bila jedan od najteţih aspekata samoće, te se na taj način nikako nisu mogli ujediniti oni milijuni ljubavi, oni milijuni otpora, dakle milijuni iskustava neizdrţljivosti svijeta koji postoji u opreci s idealnim, zbog čega posljedično taj svijet nikad i ne bi bio mogao preţivjeti svoju prvu korjenitu revoluciju, jer upravo bi do toga došlo, to bi uslijedilo, korjenita revolucija u svijetu koji ustvari uvijek postoji u opreci s idealnim, meĎutim do toga nije došlo niti je išta uslijedilo, i nikada i neće uslijediti, spustio je na kraju glas Kasser, potom je nastala tišina, i dugo se nije oglasio nijedan od njih, čuo se samo glas kočijaša kako bodri konje pri usponu, a nakon toga tek buka kotača kočije koja je jurila, koja ih je pronosila dolinom Brente, daleko od Bassana.

7.  Dobar, pokazala je kroz prozor prevoditeljeva lju bavnica, te se za rastanak još na trenutak nasmiješila zbog snijega koji je vani padao, nakon čega joj se lice trgnulo od boli te je, uhvativši se za ozlijeĎeno oko, ustala, vratila se za štedn jak i  brzo promiješala hranu u loncima - i time je snijeţenje za nju završilo, jer nakon toga ne samo što se nije pomakla od štednjaka, već se nije ni osvrnula prema prozoru da vidi kakva je vani situacija, pada li još, ili je prestao, ništa, ni jednim  jedinim pokretom, ni jednim jedinim pogledom nije odavala da ima ikakve veze s nekim koga je do maloprije sve to  vidljivo ispunjavalo srećom, tako da ni Korinu nije preostalo drugo nego da se odrekne nade koja mu je dotad prilično  jasno bila ispisana na licu, da je ovom prigodom u mirnoći padanja snijega svojemu suosjećanju, točnije izrazu vlastita suosjećanja, napokon pronašao odreĎenu formu, odnosno i on se vratio ustaljenom smjeru te nastavio na isti način, premda ne i na istom mjestu, jer je u meĎuvremenu, rekao je, kočija bila stigla u Cittadellu, i nakon kratkog odmora nastavila prema Padovi, Mastemanna je, tako se barem činilo, bio svladao san, a u san su polako utonuli i Falke i Kasser,  jedino su još Bengazza i Toot bili razgovarali, govoreći kako je od svih oblika obrane najbolja obrana, posve razumljivo,  voda, i upravo je zato ideja da se čitav grad sagradi na vodi toli ko nenadmašna, nikamo, izjavio je Toot, on osobno nikamo nije imao toliku ţelju otići kao onamo gdje je aspekt obrane, defense viewpoint, od tako temeljne vaţnosti, jer ovdje je doista tako počelo, pitanjem koje bi rješenje bilo najsigurnije, ono je iskrsnulo još u Akvileji, te je bilo odlučeno u doba provale Langobarda, da bi se potom za vladavine Antenorea zamisao dalje razvijala, i da bi se nakon Malamocca i Chioggie, Caorlea, Jesola i Heracliane napokon došlo do pravog rješenja, kad se duţd zbog upada Franaka na Lido 810. godine preselio na otok Rialto, što je bilo apsolutno ispravno rješenje, te je isključivo tragom tog apsolutno ispravnog rješenja došlo do osnutka Urbs Venetorum, a to je, dakle otkriće nedodirljivosti na Rialtu, kao i odluka utemeljena na miru, dakle trgovina, dovelo do sadašnjih stanja, a da do toga doĎe, jer uz ispravnu odluku morao je doći i pravi donositelj te odluke - ali na što točno mislite, javio se Mastemann, koji po svemu sudeći ipak nije spavao, te čije je oglašavanje bilo toliko neočekivano i iznenaĎujuće da su se čak i Kasser i Falke istog trena prenuli, na što misle?, zbunjeno se prema njemu okrenuo Toot, pa na to, odvratio je ljubazno, kako su oni oduvijek smatrali da je prava, stvarna obrana za ljudska naselja, gotovo pos ve razumljivo, voda, te su upravo zato ideju da se čitav grad sagradi na vodi oduvijek smatrali toliko nenadmašnom, nikamo, rekao je Toot tiho, on osobno nikamo nije imao toliku ţelju otići kao onamo gdje je takozvani 40

aspekt obrane od tako temeljne vaţnosti, jer je u Veneciji, kao što gospodin Mastemann zacijelo zna, doista tako počelo, pitanjem koje bi rješenje bilo najsigurnije, ono je iskrsnulo još u Akvileji prigodom najezde Huna, te je bilo odlučeno u doba provale Langobarda, da bi se potom, gospodine Mastemann, rekao je Toot, za vladavine Antenorea zamisao dalje razvijala, i da bi se nakon Malamocca i Chioggie, Caorlea, Jesola i Heracliane napokon došlo do pravog rješenja, kad se 810. godine zbog zabrinjavajućeg Pipinovog prodora na Lido duţd preselio na otok Rialto, jer to je bilo apsolutno rješenje, te ujedno i apsolutno ispravno, te je isključivo tragom tog apsolutno ispravnog rješenja došlo do osnutka Urbs Venetorum, a to je, otkriće nedodirljivosti na Rialtu, kao i odluka utemeljena na miru, dakle trgovina, dovelo do današnjih stanja, a da do toga doĎe, jer uz ispravnu odluku morao je doći i pravi donositelj te odluke - ali na koga točno mislite, ponovio je Mastemann i nestrpljivo podigao obrvu, pa na onoga, odgovorio je nato Bengazza, tko ne samo što je otjelovio bit republike, već je i protumačio, izrazivši to u oporuci, da Venecija samo i isključivo očuvanjem mira, the Conservation of the peace, moţe opstati u blistavilu, ni na koji drugi način, o duţdu Mocenigu, kimao je Toot, o oporuci Tomasa Moceniga, o njoj pričaju, o glasovitoj oporuci, o tom veličanstvenom dokumentu firentinskoga saveza a samim tim i odbacivanja mogućnosti rata, o prvom decidiranom iskazu venecijanskog mira, te na taj način o miru općenito, i Mocenigovim riječima koje su se odmah proširile vojvodstvom, tako da se o cijeloj stvari već sve moglo znati, te stoga vijest o tome što se dva tjedna prije zbilo u Duţdevoj palači nikoga nije dočekala nespremna, pa su se zbog toga i oni onamo zaputili, ionako ne znajući kamo bi pošli, zbog toga su krenuli na put, i to smjesta, čim su čuli vijest o objavljivanju oporuke, Mocenigovih posljednjih riječi s kraja oţujka, te naposljetku i prvim rezultatima glasovanja u Serenissimi, krenuli su odmah, jer, govorili su si, kamo bi uopće i mogli pobjeći od ratnog košmara nego u Mocenigovu Veneciju, u taj očaravajući grad koji je nakon toliko nedaća sad već čini se i sam u potrazi za najpotpunijim mirom.

8.  Prolazili su kroz os vjeţavajuće šume kestena, te je u kočiji nakratko nastupila tišina, pričao je Korin, pa kad je razgovor, the conversation, započeo iznova, riječ se bila povela o ljepoti i razboritosti, o ljepoti Venecije, naravno, i fundamentalnoj razboritosti, Kasser je naime uslijed Mastemannove nepromijenjene ledene nijemosti, no sad već i očigledne pozornosti, počeo obrazlagati kako se u povijesti civilizirana čovjeka još nikad nije dogodio ovako izuzetan susret ljepote i razboritosti, te time ţeli reći, rekao je, kako ta ljepota bez premca, koja je Venecija, zapravo počiva na čistoj, preglednoj i jasnoj razboritosti, koja je takoĎer Venecija, dakle, dok je kod svakog drugog vaţnijeg grada ljepota redovito nastajala iz kovitlaca nesuvislosti slučajnog, tmine mogućeg, odnosno pretjerane misli i mraka besmislenog, u slučaju  Venecije ljepota je s razumom činila par, ono jasno i pregledno bilo je sazdano, doslovno od samih fundamenata, na  jasnim odlukama i ispravnim odgovorima na krajnje zemaljske izazove, neka samo razmisle, okrenuo se Kasser ostalima ali naravno, potpuno svjesno, i budnomu Mastemannu, neka promisle kako je sve uopće započelo, pa tako što su stalni napadi i stalna opasnost, the continuous danger, jednostavno primorali ondašnje Venecijance da se nastane u lagunama,  bila je to nevjerojatna ali u potpunosti ispravna odluka, koja je stalno postajala sve ispravnijom, a krajnja joj je posljedica nastanak grada kojemu je svaka točka bila sazdana iznuĎenom razboritošću, čarobnog, magic, posebnog grada kao iz snova, rekao je Falke, kakva ljudska ruka dotad još nikad nije bila stvorila, i k oji se uslijed svoje nevjerojatnosti i genijalnosti pokazao nerazorivim, neuništivim, odnosno ljudskim nastojanjima neizbrisivim - i jako lijepim, podigao je malo glavu Falke, jer je to carstvo zagonetnog, rekao je, mramora i plijesni, raskoši i oronulosti, zlaćanoga grimiza i olovne tmine, sazdano na fundamentima razboritosti, istodobno u potpunoj mjeri besmislen i beskoristan, absurd and useless, nepojmljiv, nenadmašan luksuz, krajnje zadivljujuća, onostrana smjelost proizašla iz htijenja neshvatljive, nedostiţne mašte, prepuna neodgonetljive kodiranosti, snaţne putenosti, koketne nestalnosti, opasne igre, no ujedno i riznica spomena na smrt, od blage, naviruće tuge do vrišteće strave - i od tog mjesta, rekao je Korin, on ne zna kako bi nastavio,  jednostavno nije u stanju ni navoditi, niti pratiti jezik i duh rukopisa, tako da bi sad izuzetno zapravo morao doslovno to prenijeti, zato će ga on sad uzeti i donijeti, pa će onda odavde čitavo poglavlje pročitati od riječi do riječi, jer je njego vim riječima to sad zaista nemoguće dočarati, njegov siromašni Vokabular i smušena kaotičnost sastavljanja rečenica ne samo što nisu dovoljni, već bi njima čitavu stvar doslovno šatro, zato neće forsirati, gospoĎicu bi jedino htio zamoliti neka pokuša zamisliti kako je to moglo izgledati kad su taj Kasser i taj Falke Mastemannu u kočiji govorili o Bacino San Marcu u ranu zoru, ili o potpuno novom pročelju Ca’ d’Ora, i sasvim razumljivo, dogodilo se sljedeće, i to na ovaj način, uslijed uzvišenosti od koje se činilo da čak i kočija brţe juri kroz osvjeţavajuću šumu propupalih stabala kestena, uzvišenosti koja nije imala utjecaja jedino na Mastemanna, jedino se Mastemann ponovno doimao poput nekoga komu je svejedno što je  bio pitao i kako je glasio odgovor, jer mu je stalo jedino do toga kako se kočija putem ljulja, kako se ljulja i kako uljuljkuje umornog putnika na baršunastom sjedalu.

9. Korin je probdio goto vo čitavu noć, negdje do dva, pola tri nije se bio ni skinuo, samo je hodao tamo- amo izmeĎu  vrata i stola, na kraju se doduše svukao i legao, no nikako mu nije dolazio san na oči; prevrtao se i bacakao, otkrivao se jer mu je bilo vruće, pa bi se pokrio jer bi mu postalo hladno, na kraju je zoru dočekao slušajući zujanje radijatora i promatrajući pukotine na stropu, tako da je na njemu bilo i više nego očito da čitave noći nije spavao kad je sutradan prijepodne ušao u kuhinju, odnosno bio je vidno drukčiji nego obično: oči su mu bile uţarene, vlasi su mu na lubanji stršale u svim smjerovima, košulja mu je virila iz hlača, te sasvim neočekivano nije sjeo za stol, već je, jednom-dvaput doduše ustuknuvši, otišao do štednjaka i stao neposredno iza ţene, jer već joj dugo ţeli reći, oglasio se potpuno zbunjen,  već jako dugo ţeli o tome popričati, samo mu to dosad još nikad nije pošlo za rukom, ali sad svakako hoće, a to je da se o njemu naravno već sve zna, on je o sebi već sve ispričao, tako da nije tajna što on ovdje u Americi traţi, što radi, zašto, t e što slijedi ako to završi, sve je to u više navrata već ispričao, meĎutim, jednu stvar nikad još nije spomenuo, naime, što oni, a pogotovo gospoĎica, njemu osobno znače, odnosno htio bi reći samo to da su stanari ove kuće, a pogotovo gospoĎica, za njega jedina veza sa ţivima, da su, dakle, dva posljednja ljudska bića u njegovu ţivotu gospoĎica te gospodin Sárváry, neka se ne ljuti što joj on to jedino ovako dosaĎujući, ovako zbrda-zdola, ovako navrat-nanos moţe priopćiti - ali što da radi kad drukčije ne moţe - da mu je jako stalo do njih, i da mu je jako stalo do svega što im se dogaĎa, i ako gospoĎicu nešto tišti, onda će on, Korin, to potpuno razumjeti, i bilo bi mu jako ţao, te bi i njega jako boljelo kad bi netko ovdje bio tuţan, samo  je to htio, samo je toliko ţelio reći, i tada je utihnuo, potom je još neko vrijeme stajao iza ţene, ali s obzirom na to da se ona na kraju tek na trenutak okrenula prema njemu i jako tiho, sa sebi svojstvenim naglaskom na maĎarskom izgovorila tek razumijem, istog trena okrenuvši glavu, on je, poput nekoga tko je osjetio da suprotna strana više ne moţe podnijeti njegovu blizinu, brzo ustuknuo, sjeo natrag za stol, te se, trudeći se zaboraviti očitu pomutnju koju je izazvao, smjesta  vratio uobičajenoj temi, dajući na znanje kako je kočija u meĎuvremenu stigla nadomak Padove, te kako su, sve dotle dok nisu dosegli granicu grada, odzvanjala jedino imena, različita imena i nagaĎanja tko će biti novi duţd, koji će biti rezultati izbora, dakle tko će nakon smrti Tomasa Moceniga postati novi vladar Venecije, Francesco Barbo?, nastojali su pogoditi,  Antonio Contarini?, Marino Cavallo?, moţda Pietro Loredan?, ili kojim slučajem Mocenigov mlaĎi brat Leonardo?, nije nezamislivo, izjavio je Toot, ništa nije isključeno, nadovezao se Bengazza, da, kimao je Falke, sve je moguće, osim jednoga, 41

da izbor padne na stanovitog Francesca Foscarija, zaluĎenog pristalice milanskoga saveza te samim time i rata, na svakoga, preuzeo je riječ Kasser zagledavši se Mastemannu u oči, samo na njega ne, na imućnoga prokuratora Republike Svetog Marka, jedinu osobu od koje je Tommaso Mocenigo u svojem upečatljivom govoru pokušao zaštititi republiku i mir, što je i uspio, jer je biračko tijelo od četrdest i jednog člana već prvoga dana potvrdilo snagu Mocenigovih riječi i  vlastitu mudrost, naime, taj je Foscari dobio ukupno tri bijedna glasa, da bi se tijekom sljedećih dana taj broj smanjio za  jedan, a poslije i za dva glasa, nemoguće je to unaprijed znati, objašnjavao je Kasser Mastemannu, nemaju novih saznanja od rezultata prvih izbora, no po njima nema dvojbe da će pobijediti ili Barbo, ili Contarini, ili Cavallo, ili Loredan, ili Leonardo Mocenigo, samo ne Foscari, i po njemu je sigurno da je nasljednik već izabran i da se ne zove Francesco Foscari, od prvih su izbora protekla već dva tjedna, pa će moţda u Padovi saznati nešto više - rekao je Kasser, ali Mastemann na to opet nije odgovorio ni riječi, i to sigurno ne zato što je spavao jer, iako neznatno, oči su mu ipak bile otvorene, da, rekao  je Korin, vjerojatno nije spavao, ali tijelo je u svakom slučaju postavio tako da nitko od nj ih nije smogao hrabrosti dalje ustrajati na razgovoru, te je tako ponovno zavladala tišina koju, u trenutku prelaska preko padovanske granice, čak ni njih četvorica nisu narušila: na dolinu je vani već odavna pao mrak, pred kočijom bi s vremena na vrijeme izmakla pokoja iznenaĎena srna, tada su stigli pred gradska vrata, straţari su bakljama osvijetlili sjedala, uputili kočijaša prema traţenom prenoćištu, odmaknuli se i u stavu pozor propustili ih dalje, dakle Padova, saţeo je Korin ţeni, kasno navečer, dvorište gostionice, gazda koji je s osobljem istrčao pred njih, laveţ pasa i konji koji samo što ne padnu od umora, ukratko, rekao je Korin, dolazak netom prije ponoći 28. travnja 1423.

10. Gospoda će zasigurno uvaţiti zakašnjelo i posredno očitovanje, rekao je Mastemannov kočijaš sutradan u ranu zoru kad ih je, naredivši osoblju da ih probudi, sazvao za jedan od stolova u gostionici, no ako je gospodina išta u stanju izmrcvariti onda je to putovanje šesteropregom po njega uţasnim venetskim cestama, u takvim se trenucima gospodinu čini kao da će mu ispasti bubrezi, da će mu se polomiti kosti, puknuti glava, i da će zbog nedovoljne prokrvljenosti ostati  bez obje noge, dakle za njega je to pravo iskušenje, ne moţe ni pričati, niti razgovarati, ne zna što bi sa sobom, tako da se rijetko odlučuje na ovakve pustolovine, i sad se odvaţio samo zato što su ga na to natjerale obveze, rekao je kočijaš, netjerale su ga zbog vijesti, i to zbog dobre vijesti koju mi je naredio da vam je ranom zorom prenesem, dogodilo se naime to, iz unutrašnjeg je dţepa tada izvukao komad papira, da sinoć po dolasku, kao što ste moţda i sami čuli, gospodin Mastemann nije zatraţio da mu prostru postelju, već da mu pripreme udoban naslonjač obloţen pokrivačima okrenut prema otvorenom prozoru, te takoĎer i tabure, naime kad je jako iscrpljen i kad mu u krevetu od umora nikako ne dolazi san na oči na ovaj se način najbolje moţe donekle odmoriti, tako da je to i učinjeno, posluga mu je obloţila naslonjač u koji  je gospodin Mastemann, čim su ga nakon kratke toalete i večere otpratili u sobu, smjesta i sjeo, da bi se nakon trosatnog drijemeţa, ili oko otprilike četiri sata ujutro, probudio i pozvao njega, isključivo njegovim, gazdinim, zaslugama opismenjenog kočijaša, te mu, uzdigavši ga time gotovo do ranga tajnika, ukazao čast izdiktiravši preko čitave stranice svojevrstan dokument, pisanu bit stanovite poruke, poruke, objašnjavao je kočijaš, koju je njima danas u zoru, odnosno sada, duţan predati u cijelosti, predati, i to tako da njezin smisao, ako bude potrebe, spremno razjasni, i da na njihova moguća pitanja strpljivo odgovori, te bi on upravo tako, točno prema dobivenoj naredbi, htio izvršiti zadatak, moli ih dakle da ga, ukoliko im neki izraz, riječ ili misao ne budu otprve razumljivi, smjesta prekinu i pitaju - rekao je kočijaš na kraju uvodne riječi nakon čega je papir koji je dotad bio drţao u ruci nekako općenito usmjerio prema njima, zbog čega isprva nijedan od njih nije za njim posegnuo, tek kad ga je nešto odreĎenije bio pruţio Kasseru, i kad ga ovaj nije uzeo, Bengazza ga je tek tada uhvatio, potraţio početak i počeo čitati pismo od jedne stranice napisano najljepšim kočijaškim rukopisom, zatim ga je predao Falkeu, te ga je i on pročitao, i tako je išlo ukrug sve dok ponovno nije došlo do Bengazze, da bi zatim zavladala velika tišina, te da bi i pitanja krenula uz mnoštvo zapinjanja, jer uzaludno su ta pitanja postavljali, uzaludno je i kočijaš na njih spremno i strpljivo odgovarao, pismo nije odavalo ništa od vlastite biti, ako se to, na pomenuo je sutradan Korin ţeni za štednjakom, ako se to uopće moglo nazvati pismom, the letter, jer se zapravo radilo o trinaest, što kraćih što duţih, meĎusobno neovisnih izjava, kao na primjer, NE STRAHUJTE OD FOSCARIJA , na što im je kočijaš, kad su ga pitali kako da to shvate, odgovorio tek to da mu je za taj odlomak gospodin Mastemann poručio kako na njegovu dušu pada samo ispravno naglašavanje, kako naime mora naglasiti riječ STRAHUJTE, tako da on to sad i naglašava, i to je bilo objašnjenje, iz kočijaša se više od toga nije dalo izvući, a jednako su tako prošli i s retkom koji je počinjao: LJUDSKI JE ŢIVOT DUH RATA , jer je na tom mjestu kočijaš počeo veličati rat, glorifying the war, rekavši kako muškarce uzdiţu velika djela, i da muškarac ţudi za veličinom, meĎutim uvjet za veličinu nije puka sposobnost za postizanje velikih djela, već  veliko djelo kao takvo, ono koje moţe nastati, razviti se i ostvariti isključivo u opasnosti, i to, izraţavao se kočijaš posv e očigledno ne svojim riječima, na vrhuncu opasnosti, kad je ţivot trajno doveden u pitanje, a to je rat, Kasser je nijemo promatrao kočijaša, zaprepašten i potpuno bespomoćan, zatim se jednako tako zaprepašteno i potpuno bespomoćno osvrnuo na druţinu, nakon toga je još jednom prešao Mastemanno vo pismo, barem triput pročitavši trinaesti članak, kako naime ISTINA PRIPADA POBJEDI , te je zatraţio od kočijaša da mu dopuni tu izjavu, na što je ovaj odgovorio kako je prema saznanjima gospodina Mastemanna biračko vijeće tijekom desetodnevnog glasovanja odlučivalo o kandidatu za novoga duţda, te je tek postupno uvidjelo, korak po korak, da je Cavallo prestar i nesposoban, da je Barbo bogalj i tašt, da je Contarini preopasan jer teţi samovladi, te da je Loredanu mjesto na čelu flote a ne u Duţdevoj palači, ukratko, kako u obzir dolazi samo jedan pravi kandidat, samo onaj koji je Veneciji potreban u svrhu očuvanja slave, jedino pobjednik kojega su na kraju s dvadeset šest glasova deseti dan izabrali za mletačkoga duţda, veliki Foscari, naravno, Foscari?, jeste li sigurni?, pitao je Kasser, da, kimnuo je kočijaš i pokazao na dno papira gdje je stajalo, dvaput debelo podcrtano: Francesco Foscari, časni prokurator Republike Svetog Marka, dvadeset šest glasova za, petnaest protiv.

11. Kad bi rekao, izjavio je Korin, da je razočaranje bilo neopisivo, indescribable, onda bi upotrijebio tek uobičajeni, uvrijeţeni izraz, koji ona, gospoĎica, nipošto ne bi trebala shvatiti doslovno, jer razočaranje Kasserove druţine u rukopisu opisano je itekako sugestivno, s velikom moći zapaţanja, do najmanjeg detalja, jednako kao i ostatak tog jutra, the morning, dio nakon razgovora s kočijašem, na kraju kojega su shvatili, premda teško, da je jedan od ciljeva ranojutarnje poruke bio dati im do znanja kako Mastemann ne namjerava s njima nastaviti putovanje - i upravo je to sama bit, ustvrdio  je Korin, ta sugestivnost, ta velika moć zapaţanja, ta detaljnost, odnosno to što rukopis na tom mjestu iznenada postaje izuzetno temeljit , čemu je za posljedicu nastala ona nadasve čudna situacija da on sad tu na kraju trećega poglavlja, za rastanak, ne treba pričati o onome što se dogodilo u padovanskoj gostionici nakon istupa kočijaša koji je bio upućen na osobit način i kojemu je bio povjeren osobit zadatak, već o nesvakidašnjosti samoga opisa, description, odnosno ne o tome kako se, nakon što su shvatili kako stoje stvari, i Kasseru i druţini učinilo nemogućim nastaviti put s Mastemannom, naime sudeći po trinaestom članku poruke, prema Veneciji, kamo su i oni bili krenuli, ni s Mastemannom, a ni s  ikim drugim, dalje više nije bilo puta, od ovog je mjesta sve, i najmanji dogaĎaj i najmanji pokret, postalo uţasno vaţno, čitavu 42

 bi stvar mogao opisati tako, pokušavao je Korin ţeni rasvijetliti problem, kao da se rukopis neočekivano bio prenuo tijekom priče, kao da se prenuo, osvrnuo i uzeo u obzir sve ondje prisutne osobe, predmete, stanja, odnose i okolnosti, dok istodobno u potpunosti remeti granice izmeĎu bitnog i nebitnog, odnosno rastapa ih i poništava: jer slijede naizgled vaţne stvari, da su na primjer Kasser i druţina još dugo sjedili za stolom nasuprot kočijašu, koji je zatim ustao, naklonio se i izašao, da je nedugo nakon toga započela priprema kočije, namještanje prtljage, provjeravanje remenja i kontrola osovina, nakon toga, ako je to uopće moguće, još odlučnijom detaljnošću slijede i naizgled nevaţne sitnice, kao na primjer kakva je  bila svjetlost koja je dopirala izvana, što je osvjetljavala, a što ostavljala u sjeni; kako su lajali psi, kako su izgledali, koliko ih je bilo te na koji su način utihnuli; ili što je radilo osoblje od soba na katu do podruma, i kakvo je bilo vino u vrču zaboravljenom ondje prethodnoga dana, i sve je to, bitno i nebitno, essential and inessential, tako stisnuto jedno uz drugo, izraslo jedno ponad drugog i nadograĎivano jedno na drugo, kao da je zadatak bio opis stanja za čiju predodţbu doslovno ništa nije zanemarivo - dakle tako, rekao je Korin, otprilike bi na taj način mogao opisati korjenitu promjenu koja je nastupila u rukopisu, tijekom koje, povisio je glas, čovjek i ne primijeti kako su već i na njega prešli razočaranje i ogorčenost Kassera i druţine, te je zbog toga, uslijed tog razočaranja i ogorčenosti, u mogućnosti promatrati ono što je još preostalo, jer je, naravno, još nešto preostalo, rekao je, poglavlje koje vodi prema Veneciji čitatelja ne napušta na tom mjestu, već ondje i tada kad se Mastemann strogog, pepeljastosivog lica, u tamnoplavom baršunastom ogrtaču i blještavim crnim čizmama iznenada pojavljuje u hodniku na katu, spušta u prizemlje, u dlan gostioničaru pognute glave usipa nekoliko dukata, te ne bacivši na njih za stolom ni jedan jedini pogled, izlazi iz kuće, ukrcava se u kočiju i odvozi uz kanal rijeke Brente, a oni ostaju za stolom, gdje im prilazi gostioničar i stavlja pred njih malenu platnenu vreću, prenoseći im kako je prema naredbi gospodina iz Tridenta vrećicu duţan predati onomu od gospode za kojega je rečeno da je ranjen, oni zatim vrećicu otvaraju, i gledaju, i zaključuju kako se u njoj nalazi najfiniji puder od talka za zacjeljiv anje rana, te tako i time završava treći dio, ustao je tada Korin i krenuo prema sobi, tom Mastemannovom tajanstvenom gestom, i time kako oni na kraju plaćaju, okrenuo se na vratima prema ţeni, kako se opraštaju od gostioničara i izlaze na blistavo jutarnj e svjetlo.

12. Sve ima jednaku teţinu, i sve je od neizostavne vaţnosti, ušao je Korin sutradan u podne k ţeni u kuhinju, te ovoga puta, ne skrivajući kako mu se nešto dogodilo, i kako je pomalo zdvojan, nije sjeo na uobičajeno mjesto već se ushodao kuhin jom te potom izjavio kako je ili sve što on ovdje misli i radi izgubilo smisao, ili je dospio na prag odlučujuće spoznaje, našto je odjurio natrag u sobu te se od tog trenutka danima jednostavno više nije pojavljivao, niti prijepodne, niti u pet, niti po noći, tako da je trećega dana navečer prevoditeljeva ljubavnica morala zaviriti u njegovu sobu i zabrinuta lica priupitati It’s all right?, i Dobarsve?, jer se takvo što još nije dogodilo, da tako dugo čak i ne proviri, zbog čega se moglo pomisliti kako nešto moţda nije u redu, no Korin je uzvratio samo, da, It’s all right, te je ustao s kreveta na kojemu je leţao odjeven, nasmiješio se ţeni i za njega sasvim neuobičajenom nesputanošću priopćio kako danas još mora razmišljati, ali da će sutra u jedanaest ponovno doći u kuhinju i sve joj ispričati, sutra, rekao je gotovo otpravivši ţenu van, neka po tom pitanju bude sasvim mirna, nakon čega je još jednom viknuo za njom: oko jedanaest, sigurno; brava je zatim škljocnula i  vrata su se za ţenom zatvorila.

13. Ah, sve ima jednaku tež inu, i sve je od neizostavne važnosti , očitovao se Korin sljedećeg dana točno u jedanaest, a  budući da je izrazito polako izgovorio riječi, odrţao je i jako dugu stanku, na kraju koje je, kao netko tko je već ispr ičaosve što je htio, samo još nekoliko puta ponovio, znakovito: - Jednaku, gospođice, i od neizostavne.

VI. MOŽETE IH IZVESTI

1. Najprije su iznijeli ormar, veliki ormar za odjeću iz straţnje sobe, meĎutim dugo se nije znalo zašto, ili tko ih je poslao, niti što ţele, samo su, guţvajući kape u rukama, na potpuno nerazumljivom slengu promumljali nešto na vratima i predočili ţeni papir s prevoditeljevim potpisom, potom su nahrupili u stan i smjesta se prihvatili posla, koji se doduše dosta dugo sastojao tek od prešeta vanja izmeĎu prostorija, i negodovanja, i odmjeravanja, i gurkanja svakog predmeta koji bi im se našao na putu, drugim riječima, bilo je očito da vrše inspekciju, popisuju, redom navode namještaj od hladnjaka do krpe za pod, od papirnatog lustera do deka koje su sluţile umjesto zavjesa, kao da su nanizali stvari na nevidljivu nit te ih prema odreĎenom mjerilu počeli razvrstavati, no koje je to mjerilo, njega, drţeći ga samorazumljivim, nisu otkrili, tako da kad su na kraju - znakovito pogledavši na sat i smjerno se osvrnuvši na ukućane - sva četvorica sjela na kuhinjski pod i prionula na doručak, ni ţena, koja se zbunjena od straha povukla u pozadinu, ni Korin, koji je odvučen od računala mutava izraza bauljao amo-tamo, nisu se usudili prigovoriti ni jedne jedine riječi, ostavši jedostavno u početnom stanju, ona zbunjena od straha, on mutavo bauljajući, a k tomu nije bilo ni prevoditelja da im objasni što se zbiva, štoviše, tog se dana uopće nije ni pojavio, baš kao ni sljedećeg, tako da, iako su naslućivali kako se sve to dogaĎa uz njegovo odobrenje, nisu imali ni najmanju predodţbu o tome zašto su ovi po završetku doručka, uz povremeno obraćanje ukućanima na posve nerazumljivu jeziku, počeli iznositi svu pokretnu imovinu u kamion parkiran ispred zgrade, zašto sustavno prazne čitav stan, od plinskog štednjaka i kuhinjskog stola do pribora za šivanje i napukle soljenke, kao što nisu razumjeli ni što još ţele, nakon što su sljedećeg jutra nemilosrdno odnijeli i krevete koje su ostavili ondje preko noći, jer pojavili su se ponovno, pozvonili su, u kut pokraj vrata bacili su ogromnu ljubičastu plastičnu vrpcu, te nakon što su, guţvajući kape u rukama, jednoglasno rekli morning, jučerašnja se mora nastavila, samo ovaj put obrnuto, sad su naime iz onog kamiona parkiranog ispred zgrade počeli unositi čitavo mnoštvo paketa, bezbroj drvenih i kartonskih kutija, kao i popriličan broj velikih, teških predmeta koje su pomoću pojaseva na ramenima morala nositi dvojica, a ponekad čak četvorica radnika, istovar je trajao satima, a kutije su već oko podneva ispunjavale prostor do visine glave, nije se moglo ni sjesti, ni leći, niti kretati, tako da su njih dvoje, prevoditeljeva ljubavnica i Korin, samo stajali jedno pokraj drugog stiješnjeni u kutu kuhinje, promatrali su oko sebe taj nevjerojatan nered, i na kraju - kad su oko četiri sata radnici otišli, i kad je stanom iznenada zavladala tišina - u potrazi za objašnjenjem, oprezno su počeli odmatati pakete.

43

2. Vozili su se West Side Elevated Highwayem, i sva su četvorica bila izrazito vesela, jučerašnji catrafuse, odnosno roba od jučer za njih je bila od neprocjenjive vaţnosti, bogat ulov, govorili su lupajući se meĎusobno po leĎima, svako malo udarajući u vozačkoj kabini u grohotan smijeh, naime maţnjavanje stvari tim bozgorima,2 i odvoţenje svega toga jučer navečer do stana u Greenpointu umjesto na smetlište, proteklo je puno jednostavnije nego što su mislili, krivotvorena potvrda s odlagališta otpada nikomu nije upala u oči, tko bi to uopće i primijetio, ovi su taj catrafuse ionako bili izbacili, a Mistera Meneu, njihovog dobrotvora, kako su ga bili nazvali, takve stvari ne zanimaju, uvjeravali su jedni druge, tako da sad imaju sve, smijuljili su se zadovoljno, krevet, ormar, stol, stolicu, štednjak i ostale sitnice, sve što im treba, nabavili su sav potreban namještaj, a to nije mala stvar, od šalica za kavu do četke za cipele zaista sve, i to za jedan jedini penny koji je  Vasile na rastanku bio bacio protiv uroka - da na smetlište, pogledali su se jučer ujutro u čudu, izbaciti taka v ormar, krevet, stol i stolicu i štednjak i šalice za kavu i četku za cipele i sve to, ne dolazi u obzir, glasila je njihova odluka, odvest će oni to navečer kući, nitko ţiv neće primijetiti kamo, bitno je da ga sklone, i zašto ga onda ne bi sklonili baš u Greenpointu, opremili njime jedan potpuno prazan stan u potpuno praznoj zgradi s pogledom na Newtown Creek, igrom slučaja baš njihov vlastiti, koji im je po dolasku u Novi svijet, odnosno prije nepuna dva tjedna za sedamsto pedeset dolara, odnosno sto osamdeset osam po glavi, Mister Manea bio ponudio uz dodatni poslić, odmah je pao dogovor, još jučer prije doručka kad su pregledavali stvari za odvoz, odlučili su i gotovo, krenuli su iznositi stvari, meĎutim iznosili su ih za sebe, stanari im nisu značili ništa, M ă bozgoroaică curvă împutit ă, rekli su ţeni uz ponizan smiješak, Dăte la oparte bozgor împutit, rekli su u prolazu muškarcu, i premda im je došlo da prasnu u smijeh, ipak su se suzdrţali i nastavili iznositi, u smijeh su prasnuli tek poslije, navečer, kad su se nakrcanim kamionom zaputili prema Greenpointu, dok ih sad, nakon što su dočekali kraj jednodnevne neizvjesnosti hoće li im plan propasti, što se ipak nije dogodilo, nitko nije pitao, nitko nije provjeravao, nitko od njih nije traţio da se izjasne kamo su zapravo odnijeli catrafuse, ama baš nitko, tako da su se, odmakavši od West Side Elevated Highwaya, veselo vozili kroz prometnu vrevu Twelfth Avenuea, dak le tek su si tada bili dopustili da prasnu u smijeh, sjedili su u vozačkoj kabini i grohotom se smijali, zatim su prestali sa smijehom i zagledali se kroz prozor, sa sjajem u očima i zjapeći od zapanjenosti buljili su u šumu reflektorskih svjetala, ruku poloţenih u krilu, tri para ruku s neispravljivim prstima, trideset prstiju zauvijek zakriv ljenih od neizmjernog drţanja i tegljenja, tri para u krilu, i još jedan, Vasileov, koji je okretao upravljač lijevo-desno, jureći naprijed kroz samo središte nepoznatog, zastrašujućeg grada okamenjenog u nadi.

3. Otišli su, rekao  je Korin ţeni prve večeri prevrata, doimajući se jako tuţnim u praznome stanu, ili bolje rečeno slomljenim, utučenim, klonulim, no istodobno i izrazito napetim, neprestano je masirao zatiljak, i kruţio glavom, odlazio u sobu, da bi se odmah i vratio, pa ponovno unutra, pa van, v idjelo se da ne moţe mirovati, neprestano unutra-van, unutra- van, pa kad bi stigao u kuhinju redovito bi kroz odškrinuta vrata zavirio u straţnju prostoriju, i redovito bi kroz odškrinuta vrata vidio ţenu kako nepomično sjedi na krevetu, i čeka, no smjesta bi odvratio pogled, i ustuknuo, i ne bi ništa rekao, tek je navečer, kad se napokon odvaţio, ušao u sobu i sjeo kraj nje, ali budući da mu je namjera bila da je smiri, a ne uznemiri, nije krenuo o onome o čemu je isprva htio, odnosno o otkriću u zahodu, ili što da učine u slučaju deloţacije, jer po njemu se jedino to moglo dogoditi, deloţacija, ne, nije o tome počeo govoriti, pričao je poslije nekomu, nego - zaista u svrhu smirivanja - o tome kako joj istovremeno, je li, mora predstaviti još tri velika poglavlja, on bi priču  već rado priveo kraju, samo je preletio i napokon završio, ali ne moţe jer onda ono čije je objašnjenje prije bio obećao neće  biti jasno, clear, ni on nije mogao preskočiti ta tri velika poglavlja, three chapters, proteklih dana nije mogao samo tako reći, eto, sve  je absolutely clear, kvragu i sve, neću utipkati više ni retka, a mogao je to reći, jer je zaista sve postalo absolutely clear, meĎutim ipak je morao završiti, nije mogao stati na pola puta, jedan arhivist, archivist, nikad ne staje u pola posla samo zato što je iznenada riješio zagonetku, the rebus, jer dogodilo se upravo to, zagonetku je iznenada bio riješio, istini za volju, graĎu je tek sad u potpunosti upoznao, ali zagonetku je ipak riješio, i to mu je iz temelja preinačilo planove, odnosno time se sve promijenilo, ali prije no što se na to vrati, izjavio je, o tome što je to sve što se promijenil o reći će samo ovo, Corstopitum, i dodati još samo: Gibraltar, te na kraju još samo Rim, jer se po svaku cijenu mora vratiti tamo gdje je stao, jer se tekst, kao i sve na ovome svijetu, moţe razumjeti samo u kontinuitetu, samo i isključivo Continuous Understanding, pronašao je u notesu izraz koji je ocijenio odgovarajućim, dakle, prije svega se treba vratiti na grozno vrijeme u Corstopitumu, jer je to neutješno carstvo vječito rominjajućih kiša zaista bilo grozno, prava grozota, enormity, neumoljiva vladavina neprekidno hučećih, do kostiju prodirućih, ledenih vjetrova, ali još je strasniji, dodao je, onaj nadljudski napor kojim se u rukopisu nastojalo oslikati Corstopitum, zatim Gibraltar pa Rim, naime ovdje, od četvrtog poglavlja nadalje, nije se eksperimentiralo nevjerojatno detaljnim nabrajanjem odabranih činjenica i njihovih okolnosti s kakvim smo se prije mogli susresti, već neopisivo intenzivnim zadubljivanjem u odabrane činjenice i njihove okolnosti, i neka si gospoĎica to pokuša predočiti ovako - rekao je ţeni koja ni ovaj put nije bila usredotočena na njega, već  je na rubu ţivaca osluškivala zvukove s hodnika, prelistavajući crno- bijeli reklamni katalog koji joj je bio poloţen u krilu da je na primjer cesta, road, koja je vodila od Segedunoma, dakle od ušća rijeke Tyne zapadno do četvrte garnizonske postaje, pa odande do Corstopituma, bila opisana ukupno četiri puta uzastopno na početku poglavlja, četiri puta jedno te isto, svaki bi sljedeći opis bio proširen tek po jednom sporednom rečenicom, štoviše, još bi češće bio preciziran tek po  jednim atributom, ili priloţnom oznakom, i to na način kao da se pokušalo opisati četiri daha, four breaths, i naravno sve ono što u takve pojedine udisaje o tom putu po magli i kiši uopće stane, četiri daha, te tako četiri puta jedno te isto o  vojnoopskrbnom putu duţ Boţanskog Valluma, četiri puta o tome kako su mijenjali konje u Condercumu, o tome koji je  bio Kasserov prvi dojam o valumskim kulama, o šumama i usputnim garnizonima, o tome kako su bili zaustavljeni šest milja ispred Vindovale, gdje su samo čvrst nastup zapovjednika turme u njihovoj pratnji i propusnica koju im je uručio  praefectus fabrum mogli uvjeriti centuriona utvrde da ih propusti prema Vindovali, no ista je priča i s gibraltarskim poglavljem u čijem je opisu upotrijebljen jedan drugi specifičan oblik ponavljanja, takav u kojemu se neprestano priziva nevjerojatno oštra slika, a picture, te se tim stalnim odrţavanjem slike na ţivotu čitava stvar urezuje u čitateljevu svijest, na primjer način na koji je zabiljeţen prizor u petom dijelu, prizor s kojim su se Kasser i druţina suočili nakon što su se, stigavši kopnenim putem u Calpe, smjestili u zgradu nalik ogromnu gostinjcu po imenu Albergueria, kad su sišli u prizemlje kako bi razmijenili novac te ondje pogledavši kroz prozor, u dnu zaljeva pod teškim velom magle, prvi put ugledali ono sablasno okupljanje galijuna, fregata i korveta, naviguela, karavela i hulkova, onu zagrobnu, zamrznutu nepomičnost venecijanskih, Ďenovskih i kastiljskih, alţirskih i firentinskih, biskajskih, piţanskih, lisabonskih i još tko zna kakvih brodova, zamrznuta nepomičnost koja je već tada, u prvom trenu davala naslutiti što to znači kad ovdje nastupi calma chicha, zatišje, ovdje, govorio je Korin, meĎu smrtonosnim stijenama, u pogibeljnom tjesnacu Gibraltara - eto, s time se suočava čitateljeva svijest, sa sve širim obrisima takvih i tomu sličnih slika, baš kao što se i on našao suočen s time 2 bozgor, rum.

pogrdan naziv za MaĎare (nap. prev.) 44

kad se tijekom upisivanja četvrtog, pa petog poglavlja bjesomučnim tempom počeo strmoglavljati prema, da se tako izrazi, krajnjem području razumijevanja.

4. Bilo je potrebno otprilike deset minuta da se svakog jutra zagrije dahom, ovjesio je kuku na vratima, otkopčao hlače, sjeo na školjku i nakon toga samo dahtao i dahtao, sve dok nije počeo osjećati kako se zrak unutra polako zagrijava, uglavnom bi nakon pet, oko pet i petnaest zauzeo poziciju, bio je siguran da ga u to doba nitko neće ometati, za ukućane je to bilo prerano, tako da je mogao biti miran, pa je tako i bio miran, štoviše, što se toga tiče, obrazlagao je nekomu jedne  večeri mnogo kasnije, jedino je ondje i mogao biti miran, trebalo mu je  tih jutarnjih pola sata, ta sigurnost i tišina u stubišnom zahodu, jer otprilike bi toliko sjedio dok bi čekao da mu doĎe sila, tako da je imao baš dovoljno vremena za zurenje i ogledanje, pa je tako zurio i ogledao se, misli mu još nisu počele navirati, ali kad se čovjek  tako pospan ogleda, sve mu se pred njim, kako se kaţe, rekao je, snažno ureţe u glavu, zapamtio je čak i pukotine na zidovima, vratima i  betonskom podu, te stoga ne čudi što je na vrhu zida njemu zdesna, koji je do stropa bio obloţen pločicama, jednog jutra primijetio kako oko jedne od pločica nešto nije kako valja, da je drugačije nego jučer ih prekjučer, nije to odmah primijetio, jer dok je spuštenih hlača sjedio nalakćen na koljena, nije gledao uvis nego prema dolje i naprijed, u kuku na  vratima, i tek kad je obavio nuţdu i podigao hlače, tek je tada slučajno onamo pogledao, i uočio gore promjenu, oko pločice  je izvaĎena fuga, ustvrdio je, ta je fuga ondje tako vidljivo nedostajala da mu je to smjesta upalo u oči, spustio je zahodsk u dasku, popeo se na n ju da lakše dosegne pločicu, pokucao je po njoj, čulo se da je šuplja, onda je pritisnuvši jedan od kutova pločicu nekako uspio izvući i iza nje naišao na otvor, iza pločice je bila izdubljena rupa do kraja napunjena najlonskim vrećicama, jao, jao, rekao je u tom času Korin, kao da je brašno, ah nije pogledao pobliţe, nije otvorio nijednu,  jer bio se malo prestrašio, smjesta je pomislio kako je u njima to, ali priznat će iskreno, objašnjavao je poslije, nije znao točno što je to to, meĎutim slutio je, zbog nečega otprije, odnekuda, no stvar je bila jasna, ali tko je to onamo stavio, to tada nije ni pokušao pogoditi, naime, bilo tko je to mogao učiniti, što je na prvi pogled bilo i najvjerojatnije, odnosno da  je to bio netko od stanara s niţih katova, tako da  je pločicu vratio na mjesto, zakopčao se do kraja, povukao vodu i brzo se  vratio u stan.

5.

 Među bliskim stvarima postoji čvrsta povezanost, a među udaljenima slaba, dok među jako udaljenim stvarima  povezanosti nema, i to je bog, rekao je Korin nakon dugog razmišljanja, pa kako u tom trenu nije znao je li to izrekao naglas ili samo u sebi, nekoliko je puta pročistio grlo te, umjesto da se smjesta vrati prekinutom izlaganju, dobar dio  vremena nije rekao ništa, samo je osluškivao šuštanje papira dok je prev oditeljeva ljubavnica prelistavala reklamni katalog.

6. Hladnoću je najgore od svih podnosio Kasser, razbio je Korin poslije tišinu, odmah po polasku, čim su se iz ogromne decere iskrcali na obalu rijeke Tyne, i čim su dobili konje te u pratnji dodijeljene im turme krenuli unutrašnjom stranom  Valluma, postalo mu je toliko hladno da su ga, kad su stigli do prvog garnizona, garrison, morali skidati s konja koliko je  bio obamro, rekao je da mu je svaki ud otkazao poslušnost, unijeli su ga tako u utvrdu, fort, posjeli uz vatru, fire, te su mu dvojica caloa, koja su mu bila stavljena na raspolaganje, masirala leĎa, ruke i noge sve do polaska za Condercum, a ondje ponovno ista stvar, i tako se to ponavljalo sve dok trećega dana poslijepodne nisu stigli u Corstopitum, koji je ujedno bio i cilj putovanja, ali to je bio i početak, iz te su točke kao pripadnici Praetorius Fabruma, čiji je zadatak bio sastavljanje izvještaja o stanju Zida, počeli obilaziti Besmrtno Djelo Najboţanskijega Cara, naravno, nakon dobrih nekoliko dana odmora, a koji im je trebao prvenstveno zato da bi imali vremena blagotvornim parama, vapour, hajdučke trave zaliječiti Kasserove boljke, što bi Kasseru doduše bilo dobrodošlo i nakon dolaska u Calpe, s obzirom na to da su lisabonske putne tegobe i u sljedećoj etapi najviše pogodile upravo njega - i općenito, zagledao se Korin preda se, Kasser jedini od njih četvorice u drugoj polovici rukopisa prolazi kroz blagu ali neporecivu promjenu, mutation,  njegova osjetljivost ili preosjetljivost, njegova duševna i tjelesna povredivost postaju sve očiglednije, u tekstu je naznačeno da i pozornost ostalih prema Kasseru neprestano raste, čas je Bengazzi čas Tootu u kolima pod zaštitom vojvode od Medine palo na pamet priupitati ga je li “sve” u redu, dok je drugom zgodom, kad su se primjerice već nalazili u Albergueriji, Falke pokušao pronaći, i bogami pronašao doktora za “moguće otklanjanje osobite boljke koja vreba na Sefiora Cassera”, dakle, objašnjavao je Korin, na Kassera od četvrtog poglavlja nadalje paze uvijek za nijansu, nuance, bolje nego jedni na druge ili na sebe same, tako da je ta neprestana paţnja bacila uznemirujuću sjenu već na prve sate njihova dolaska, kao na primjer kad su u pretrpanom prizemlju Alberguerije zauzeli mjesto za stolom, pa kad su kradom sva trojica promatrala hoće li Kasser pojesti ono što sluţavka stavi pred njega, ili poslije, kad su nakon večere pokušavah pogoditi sluša li uopće razgovor koji traje oko njih, u kojemu bezbroj nazočnih na bezbroj jezika raspravlja o pojedinim košmarnim elementima tabloa zlokobne situacije nastale u zaljevu: ljuljuškanju nepomičnih brodova u magli... beznandnoj praznini jeziva zatišja... zaustavljenim sjenama Ďenovskih karaka i mletačkih galera da mercato nanesenih na gibraltarsku obalu, odnosno pred njih, dok bi klinovi jarbola, poput kakvih prigušenih vapaja, s vremena na vrijeme zaškripali u nijemoj tišini.

7.  Prema Mandatumu koji im je naloţio Praetorius Fabrum, trebali  su provjeriti kvalitetu Slavnoga Zdanja, donijeti mišljenje o vrijednosti izvedenih radova i dati stručne savjete glavnom inţenjerskom stoţeru zaduţenom za donošenje odluka o izvanrednom i redovnom tuitiju Zida, odnosno njegovu odrţavanju, o ljudstvu i sredstvima neophodnima za to odrţavanje, to jest njihovoj vremenskoj i prostornoj organizaciji u Eburacumu gdje je bio stacioniran VI. Legio Victrix, i to smjesta, pričao je Korin prevoditeljevoj ljubavnici na krevetu, čak bi se moglo reći da su ih pozvali i poslali onamo kako bi se divili i čudili tom jedinstvenom djelu, te da se s oduševljenjem i zadivljenošću poslije o njemu očituju, kako bi to oduševljenje i zadivljenost učvrstili njegove stvaratelje u uvjerenju, prije svega onodobnog legata Britannie Romane  Aulusa Platoriusa Neposa u Londoniumu, da su zaista stvorili ono najjedinstvenije, najslavnije i naj besmrtnije: već se iz otmjenog stila Mandatuma, svečanosti njegova izraza moglo iščitati kako je to ono što se od njih očekuje, no ne bi ni oni tako olako pristali na uţasne uvjete kopnenog putovanja i još uţasnije uvjete morsk e plovidbe da nisu bili sigurni u to kako taj velebni plan, the Project, Najboţanskije Visosti tu zadivljenost i oduševljenje i očaranost i više nego zasluţuje - i nisu se razočarali: Hadrijanov ih je zid, kakoje bio prozvan priprostim jezikom legionara, zaista sve bio opčinio, bio je mnogo više i nešto posve drugačije od onoga što im je očekivanje proizašlo iz prethodnih dojava i glasina davalo naslutiti, svojom je fizičkom stvarnošću, načinom na koji je miljama vijugao ogoljelim grebenima kaledonskog gorja prema krajnjoj točki na zapadu, Ituni Aestuarium, takoreći začarao, bewitch, svakog promatrača, pa tako i onu četvoricu koja su po odmoru od napornoga puta, te u Kasserovu slučaju pod probranim slojevima medvjeĎih, lisičjih, jelenjih i ovčjih koţa, nakon toga tjednima hodala duţ Valluma, da, rekao je Korin, bili su promatrači a ne stručnjaci neovisno o krajnje sluţbenim okvirima 45

njihove misije, a promatrači su i ostali sve do kraja, kad su se kao gosti priobalne Alberguerije skrili u podnoţju gibraltarskog Calpea, smjestivši se ondje kao poslanici, vicariouses, kartografskog vijeća kralja Ivana II., ali koji su sobe na katu zapravo zauzeli radi pogleda na zaljev, zaljev u kojemu su trebali štovati, kako je to Falke bio nazvao, granicu svijeta, border of the world, te time ujedno, nadovezao se Toot, i izvjesnosti, provjerljivih tvrdnji, jasnoće i ureĎenosti, dakle da saţme: granicu stvarnosti s neizvjesnim, sa zavodljivom snagom još neprovjerenih tvrdnji, s neutaţivom ţeĎi prema tami, s nepreglednim mrakom, s mogućnošću nevjerojatnog i nemogućeg, jednom riječju, suočen s onim što leţi iza onoga što postoji, ljudski je svijet ovdje označio kraj, priključio se sljedeće večeri razgovoru za stolom i Bengazza, nakon kojega, kaţu, nema ničega, pa kaţu još kako ničega i ne može biti , povisio je glas, te je tim povisivanjem glasa prvi put odao najskriveniji cilj, the aim, njihova dolaska ili bolje rečeno nailaska, da će naime upravo ovdje dočekati Veliku Vijest, kako  je to izvorno još u Lisabonu bio formulirao Kasser, gospoĎica bi, rekao je Korin, već trebala znati kako je na ovom mjestu, tu u petom poglavlju, čitav kršćanski svijet, a pogotovo kraljevstvo Izabele i Ivana II. na još neviĎen način izgaralo od nestrpljenja, pa tako i Kasser, Bengazza, Falke i Toot, koji su kao osobni podanici i iskreni poklonici Matematičke hunte lisabonskog dvora, te s druge strane vojvode od Medine Sidonije, utjecajnoga Don Enriquea de Guzmána, i sami smatrali kako smiona ekspedicija koju je Ivan II. odbacio, a Izabela na kraju podrţala, uvelike nadilazi sebe samu, odnosno da je od puno veće vaţnosti nego kakva obična pustolovina, jer ukoliko, razglabao je Toot tijekom dolaska, suludi pothvat señora Colomba dosegne cilj, time će Gibraltaru, a s Gibraltarom i svijetu, a sa svijetom i onom ograničenom, a s onim ograničenim i svemu što je dosad postojalo doći kraj, iščeznut će, izjavio je Toot, prikrivena sudbina unutar pojmova, izgubit će smisao unaprijed odreĎena razlika izmeĎu postojećeg i nepostojećeg, nestat će, rekao je, neodrediv, te zbog toga pravi, premda nemjerljiv omjer meĎu boţanskim i zemaljskim stvarima, kako bi sve navedeno, konačnost zamijenilo opasnom euforijom otkrića, blistavim područjem istraţivačke pozornosti usmjerene na nemoguće, poštovanjem prema pojedincu koji je uvidio zabludu i od nje se oslobodio, odnosno da bi umjesto groznice sudbine nastupila opijenost trijeznosti, instead of feaver of fate the intoxication of sobriety, da, preuzeo je riječ Kasser, mjesto stoga ima izuzetnu  vaţnost, Gibraltar, zagledao se zamišljeno kroz prozor, stijene Calpe i Abila, rekao je tiho, dakle Heraklova vrata, gotovo je prošaptao, koja gledaju na Ništa, najednom će gledati na Nešto - i tu je utihnuo, a utihnuli su tada, te druge večeri i ostali, samo su sjedili i bez riječi zurili preda se, lica im je polako prekrila sjena, kao da su svi pomislili na zatočenike zatišja, zlokobne calma chiche, stješnjene u zaljev, na zaljev u podnoţju, na maglu, na vapijuće zvukove jarbola zaustavljenih  brodova koji su neprestano dopirali do njih.

8. Neprestano isticanje Kasserova lika u dvama poglavljima, rekao je Korin, pretjerana i neumjerena upotreba sredstava ponavljanja i produbljivanja značenja trebali su ga barem ovdje, u četvrtom i petom dijelu, već kod prvog čitanja uputiti na izvornu nakanu autora te time i na istinski idejni sadrţaj rukopisa, meĎutim njegova glupa, nepripremljena, bolesna glava proteklih dana ništa od toga, ali baš ništa nije shvatila, neobjašnjivo, nejasno porijeklo teksta, pjesnička snaga kojom isijava, odnosno to kako autor u njemu najodlučnije okreće leĎa konvencijama uobičajenima za ovu vrstu knjiţevnosti, oglušile su ga i zaslijepile, štoviše, jednostavno su ga uništile, kao da su ga iz neposredne blizine pogodili iz topa, cannon, dok je zapravo, zavrtio je glavom, objašnjenje cijelo vrijeme bilo ondje pred njim, morao ga je vidjeti, i vidio ga je, štoviše, divio mu se, samo što nije razumio to što vidi, i čemu se divi, a to je da rukopis uistinu zanima samo jedna stvar: do ludila opisana stvarnost , sumanutom detaljnošću, manijakalnim ponavljanjima navedenu situaciju urezati   u svijest, i to treba shvatiti doslovno, objašnjavao je Korin, kao da autor nije pisao jednostavno, perom i riječima, već kao da je noktima pokušavao ugrebati stvar u taj papir i u tu svijest, nebrojeni detaljni opisi i ponavljanja i produbljivanja značenja oteţavaju čitanje, no ono što se detaljno opisuje, ono što se ponavlja i čemu se produbljuje značenje, to zauvijek ostaje utisnuto u mozak, brain, na dotičnim su mjestima uvijek upotrijebljene iste rečenice, ali uvijek uz jedva primjetne preinake i nadopune, proširivanja i ustezanja, pojednostavljenja i zamagljivanja, meĎutim čitatelja, zamislio se nad tim Korin, nekim čudom ta ponavljanja i sve ostalo ne ometaju, ne uznemiravaju, ne zamaraju, već ga uvlače, pogledao je Korin zamišljeno u strop, uranjaju ga, rekao je, u navedeni svijet, ali o tome nešto kasnije, prekinuo je samoga sebe, sad će ipak nastaviti o tome kako je marš od Onnuma do Maie i natrag tada već bio započeo, i onaj tko se nije bio naša o u njihovoj neposrednoj  blizini za vrijeme odmora ih navečer u privremenim prenoćištima taj je uspio zapaziti tek to da je put od Onnuma do Maie isti kao put od Maie do Onnuma, tri dekuriona ispred, četiri konjanika iza njih, a u pozadini trideset dva voj nika turme na čvrsto oklopljenim konjima, meĎutim ne, odmahnuo je Korin glavom, posrijedi je bio jedan jedini put, jedno jedino neprekidno “naprijed” duţ vijugave linije golemoga Valluma, i jedno beskrajno pričanje, talking, nakon sumraka, kad bi pošli na odmor u zagrijana skloništa kulâ  Aesica, Magnis ili Luguvalium, jedno beskrajno i nezaključivo izlaganje na medvjeĎim koţama uz vatru tijekom kojega su stalno iznova bili primorani ustvrditi kako je sve što su taj dan vidjeli pravilan način odabira stijena pogodnih za klesanje, nenadmašnu sposobnost prilagodbe prirodnim uvjetima, nepogrešivu organizaciju prijevoza, razvrstavanja, polaganja temelja i zidanja, stručnost i domišljatost legionara graditelja pripadnika II. Legio Augusta, drugim riječima umijeće izvedbe, art of Implementation - ne znači gotovo ništa u usporedbi s onim što predstavlja Vallum kao misao, kao duh, jer on je, govorio je Bengazza, utjelovljenje granice, očaravajuće jasna spoznaja o tome što Carstvo obuhvaća, a što ne, jednostavno je nevjerojatno, rekao je Falke, što sve Vallum Hadrianum razdvaja jedno od drugog, budući da je u dubini svake ljudske nakane, preuzeo je riječ Toot, dakle na primarnoj razini čovjeka, in the primary level of human, na djelu neutaţiva ţeĎ za sigurnošću i uţitkom, gola ţelja za stjecanjem ne prirodne već od imovine i moći dane slobode, na tom je putu, pripomenuo je, čovjek jako daleko dospio, i upravo je to bilo ono lijepo, stvoriti profinjeno nasuprot neartikuliranom, monumentalno nasuprot razmrvljenom, sigurnost nasuprot nezaštićenosti, čuvara nasuprot napadnutosti, njeţno nasuprot divljemu, nesputano nasuprot ropstvu, jednom riječju  visoko umjesto niskog, ali mogao bi on to reći i ovako, rekao je Bengazza, umjesto rata mir, instead of war the peace, jer to  je bilo ono nenadmašno i iznad svega, najveće čovjekovo ostvarenje, mir, boţanski Hadrijan i nepokolebljiva Pax, i blistavi simbol svega toga u miljama Valluma, da bi se zatim sve to, s obzirom na unutrašnji sadrţaj, pretvorilo u svoju čistu suprotnost, naime veličanstveni potencijal novog rizika i nove smionosti, hrabrost i znatiţelja ličnosti, neiskorjenjiva ţelja za razumijevanjem, understanding, još su u Gibraltaru, za stolom u Albergueriji, u onim jednako beskrajnim razgovorima  bili proglašeni onim najvaţnijim, nenadmašnim i iznad svega - u grozničavoj buci jutarnjih i večernjih okupljanja, u ogromnom prizemlju Alberguerije, tijekom dugih dana besposlice, dok su čekali jednu od najsudbonosnijih vijesti 1493. godine, te time i svjetske povijesti, vijest o tome hoće li se admiral Colombo vratiti trijumfalno, ili će zauvijek netragom nestati u beskrajnoj tami preko granice kraja svijeta.

9. ZaobiĎite ga, upućivali su vozača sa straţnjeg sjedala, skrenite desno na uglu, obiĎite jedan krug, pa kad ponovno doĎete do 159. ulice skinite tu jebenu nogu s gasa i sasvim polako proĎite ispred kuća, jer je nevjerojatno da je ne mogu naći, to je jednostavno nevjerojatno koliko su te jebene zgrade slične, hoće li se u pizdu materinu više sjetiti onoga čega bi se inače svakako morah sjetiti, i čega će se i sjetiti, govorili su, prije ili poslije, ali sinut će im gdje je, jer ako treba, kruţit će 46

oni ovdje čitavu noć, jer tu je bila negdje na desnoj strani, evo, ova ovdje, rekao je jedan, ih ona tamo pored Vijetnamca, rekao je drugi, prošli su put obišli tri kruga, kako su u kurac mogli biti tako nepaţljivi, alistvarno, oglasio se vozač, to se još nije dogodilo da se normalnim majkama rode dva tak o sjebana lika, triput ga provezu, tip onda izaĎe, a oni ni d a pogledaju nego odjure, i sad nitko ne zna o kojoj je zgradi riječ i gdje da traţe, i neka mu ne nareĎuju što da radi s gasom, a što ne, jer će ih inače poslati u kurac i otići, pa neka voze sami, i neka traţe, u krajnjem slučaju, napomenuli su na to oni straga, kruţit će ovdje sve dok štakor jedan smrdljivi ne proviri tu svoju gnusnu njušku, neka se ovdje zaustave, predloţio je jedan, ne, odbrusio je drugi, neka samo nastave, e sad stvarno, udario je vozač bijesno po upravljaču, zar se zaista ţele čitavu noć  vrtjeti po tom jebenom, prljavom, gnusnom prolazu?! - te su tako nastavili, metar po metar 159. ulicom, tako sporo da su ih i pješaci prestizali - zatim su skrenuli iza ugla, obišli stambeni blok pa ponovno ušli u 159. ulicu, lincoln s tri putnika, to  je bilo ono što je vidio vijetnamski prodavač mirodija kad je nakon odreĎenog vremena odlučio izaći i pogledati koji se to  vrag vani dogaĎa, jer to vozilo svako malo prolazi ispred njegova izloga, svakih se nekoliko minuta iznova pojavljuje i onda sve krene ispočetka, neki svjetloplavi Lincoln Continental MK III, pričao je poslije ţeni, izvana kromirane lajsne, iznutra koţne presvlake, straga zasljepljujuća svjetla s mačjim očima i, naravno, ono polagano, dostojanstveno njihanje šasije.

10.  Albergueria nije bila hotel, gov orio je Korin ţeni na krevetu, već je sama njezina veličina to odavala, jer toliki, tako neuobičajeno, tako nevjerojatno veliki hoteli se ne grade, ni Albergueria nije bila graĎena, ako se pod graĎenjem podrazumijeva nešto plansko, ona je jednostavno nastajala, nastajala je tijekom godina, postajala je sve većom, višom, dovršavala se, širila, expansion, gore se nalazilo, rekao je Korin, nebrojeno mnogo prostorija, mnoštvo stubišta, gomila katova, bile su ondje niše i zakutci, proširenja i prolazi, hodnik tu , hodnik tamo, bez ikakva reda, te u nekim od tih hodnika, iznenada, s nejasnim gravitacijskim područjem, kuhinja ili praonica, vrata su bila skinuta te je kroz njih neprestano izbijala para, the steam, ili pak, negdje drugdje, na nekom od katova, izmeĎu d viju bi se spavaonica sasvim neočekivano našla otvorena kupaonica s ogromnim bačvama, a u bačvama zapareni muškarci, dok su oko njih tamo-amo trčkarali tanašni berberski mladići s ručnicima na preponama, a iz unutrašnjosti ove prostorije granala su se stubišta u svim smjerovima, uslijed čega su poslije nastale različite razine, i na tim različitim razinama tu i tamo nešto nalik uredima, office, s oznakama tvrtki na vratima ispred kojih su u dugim, nestrpljivim redovima stajali Provansalci, Sardi, Kastiljci i NormanĎani, Bretonci i PikarĎani, Gaskonjci, Katalonci i tako dalje u nedogled, pa zatim svećenici, mornari, biljeţnici, trgovci, razmjenjivači novca i prevoditelji, po stubištima i hodnicima kurve, granadske i alţirske kurve, whores, posvuda sve se doimalo tako ogromnim, tako konfuznim i tako zamršenim da je cjelinu bilo nemoguće sagledati, jer nije postojao  jedan vlasnik već njih bezbroj, i svaki je od njih drţao na oku samo područje pod vlastitom nadleţnošću, dok se s ostalim nisu zamarali, te tako nisu ni mogli imati pojma o cjelini, no ta cjelina nikoga i nije zanimala, ali mora dodati, masirao je Korin potiljak, da ako su stvari tako izgledale na katovima, onda je ispod njih, down below, bilo još i gore, naime kaos i nepregledna situacija, the impenetrable Situation, vladali su i u prizemlju, bilo je nemoguće odrediti što je to točno, taj ogromni, nepregraĎeni hambar ispod tog čudesnog, oslikanog svoda podignutog na pedeset maurskih stupova, je li to restoran? carinarnica? liječnička ordinacija? točionica? mjenjačnica? ispovjedaonica? ured za regrutaciju mornara? kupleraj? brijačnica? ili moţda sve to zajedno? - sve to zajedno, odgovorio je Korin, prizemlje je, downstairs, istodobno  bilo sve to, strahovita galama ujutro, u podne, predvečer i noću, te neprestana cirkulacija nepojmljive gomile ljudi, i uza sve to, nadodao je Korin stisnuvši oči kao da s e malo odmakao od priče, budući da su se ondje zajedno nalazili i neprijatelji i izbjeglice, bjegunci i progonitelji, posrnuli i oni koji upravo posrću, dakle, izvidnički poslanik alţirskih gusara s tajnim agentom aragonske inkvizicije, prikriveni maurski preprodavači baruta s pokućarima iz Medine koji su prodavali kipiće Stella Maris, Capocorsinjani na putu prema Tadţuru, Misuri i Alţiru, te odmah do njih tuţni, predivni sefardi bez doma, koje je prije nepunih godinu dana protjerala Izabela, i utučeni sicilijanski Ţidovi koje je protjerala sama Sicilija, i svi oni u  vrletima nade i očaja, odvratnosti i sna, priţeljkivanja i očekivanja čuda, tu, na prije nekoliko godina iznova prisvojenom posjedu Katoličkih kraljeva lutalica, i svi oni odustali od iščekivanja, an other expectancy, hoće li doći, hoće li se ponovno pojaviti na obzoru, mogu li se one tri krhke karavele uopće vratiti, te hoće li se time promijen iti svijet koji kao da se sad tu u Albergueriji, zajedno s brodovima zarobljenima u zaljevu i sam našao u nekom zatišju, te kao da je obustavio djelovanje, dopustivši time da do toga doĎe, da taj kaos i meteţ u prizemlju i na katovima uravnoteţi sila koja je vani inače iz temelja nedostajala, a to je mir, the peace,  mir u kojemu su Kasser, Bengazza, Falke pa i Toot na putu od Lisabona do Ceute  blaţeno uţivali - eto tako, ali u biti, in point of fact,  ista se stvar dogodila i unutar debelih i sigurnih zidova vile u Corstopitumu, u kojoj bi naime, rekao je, čovjeka obuzeo neki unutarnji mir čije je postizanje bilo ravno ponovnom roĎenju, kako se bio izrazio Falke po povratku s višetjednog obilaska Valluma, jer Corstopitum je za njih predstavljao sam smisao sigurnosti, ono radi čije je zaštite trideset milja dalje bio sagraĎen onaj izvanredan zid, jer ući u recimo, rekao je Korin, kupelj u vili koja im je putem cursus publicusa bila stavljena na raspolaganje, baciti pogled na njene očaravajuće podne i zidne mozaike, uroniti tijelo u vodu u bazenu, pustiti da ţustra toplina proţme obamrle udove, sve je to pripadalo onoj vrsti osjećaja, onoj vrsti spokoju svojstvenog uzdiţućeg luksuza, u ime čije je zaštite zaista morao biti podignut barem  jedan Vallum, kako bi sigurnost, spokoj i mir Corstopituma mogli postojati, i što je naposljetku predstavljalo istinsku pobjedu, pobjedu s obzirom na ono što se nalazilo izvan Valluma, pobjedu s obzirom na barbarsku tamu, grubu nuţdu, ubilačku strast i pomamnu gramzivost, trijumf, triumph, pojašnjavao je Korin, nad onim što su Kasser i druţina jednom zgodom ugledali u uţarenom divljem pogledu Pikta skrivenog prijeko, u nekom trnovitom grmlju iza kulä vercoviciumske utvrde, trijumf nad stalnošću opasnosti, trijumf nad vječnošću ţivotinjskoga.

11.  S ulaznih se vrata začula buka: prevoditeljeva  je ljubavnica trgnula glavom, te se u iščekivanju hoće li se kojim slučajem otvoriti sva ukočila; pogled joj je preplavio strah, no kako se kod vrata ipak nije dogodilo ništa, ponovno je otvorila novine, nagnula se nad njih i zagledala u sliku, bila je riječ o brošu, s blistavim dijamantom u sredini, gledala ju je, gledala, i zatim polako okrenula stranicu.

12. Stigao je u odori centuriona sirijskih strijelaca, s jednostavnom legionarskom kacigom s perjanicom, u mekoj koţnoj tunici i ţičanoj košulji, sa šalom i debelim plaštem, s dugačkim gladiusom na boku te neizostavnim prstenom za zaštitu palca, ipak, moţda bi ga bilo bolje nazvati majstorom rituala, rekao je Korin, master of ritual,  koji se u tjednu nakon njihova povratka iz ophodnje zida pojavio meĎu osobljem vile, nitko nije znao tko ga je poslao, je li to bio Praetorius Fabrum, ili cursus publicus, ili moţda zapovjedništvo augzilijarnih kohorta, ili neki nepoznati zapovjednik II. legije iz Eburacuma, u svakom slučaju, jednoga je dana ušao u središnju dvoranu vile, u zajedničku blagovaonicu, izmeĎu dvojice slugu koji su po primitku dostave iz Pons Aeliusa bili donijeli dvije velike zdjele probrana voća, predstavio se, rekao je da se zove Lucius Sentius Castus, zatim je sagnuo glavu, te ne prikrivajući cilj ţeljenog učinka, sitnom je stankom privukao na sebe pozornost Kassera i druţine, te im priopćio kako nije došao po zadatku, ne po zadatku,  ponovio je, te da bi bio 47

izuzetno počašćen, very dignified, kad bi se prema njemu ponijeli kao prema nekomu s čijom je misijom privedena kraju ne samo ta misija već i sam ţivot, on je, dakle, običan glasnik koji je stigao istodobno s viješću i ponudom kojima sebe kao izaslanika ţeli anulirati, štoviše, ako mu dopuste, izrazio bi se na sljedeći način: da će po izručenju vijesti i ponude nestati kao Corax  - i tu je utihnuo, silence, na trenutak se učinilo kako prema izrazima njih četvorice pokušava utvrditi razumiju li ga, da bi potom započeo, po njegovu, Korinovu mišljenju, jedan izrazito nerazumljiv iskaz koji se gotovo u cijelosti sastojao od referiranja, naznaka i aluzija, tako da mora reći, rekao je Korin, da je taj Castus odrţao neku vrstu kriptičnoga govora koji je, sudeći po rukopisu, kod Kassera i druţine naišao na izuzetno razumijevanje, dok je njemu, Korinu, izrazito teško, difficult, stvoriti o tome jasnu sliku, jer bi trebao pronaći vezu izmeĎu stvari, imena i sintagmi, koje bi zatim trebao još i prenijeti, a meĎu kojima veze u potpunosti nedostaju, i to ne samo u njegovoj bolesnoj glavi, nego općenito, naime izrazi kao što su Sol Invictus i uskrsnuće, bik i frigijska kapa, kruh, krv i voda, ili oltar, Pater i ponovno roĎenje, odavali su tek toliko da smo se našli pred dubokim misterijem, pripadnik kulta Mitre govori, ali o čemu priča, tresao je Korin glavom, nemoguće je shvatiti, rukopis tek prenosi Castusov govor, ali ne pomaţe, ne objašnjava i ne interpretira, čak ni posredno,  već kao mnogo puta u ovom poglavlju: ponavlja, i to triput u strogom slijedu čitavu priču, tako da na kraju izrazito jasno  vidimo prizor u kojemu Kasser, Bengazza, Falke i Toot, opruţeni na počivaljkama u blagovaonici okićenoj ogromnim granama lovora, sa sjajem u očima napeto slušaju tog Castusa, koji će prema vlastitu obećanju kao Corax,  odnosno Gavran, nestati, a iza njih vojska zapanjenih slugu, pred njima na pladnjevima aromatične datulje, groţĎice, orasi i bademi meĎu blistavim kolačima slastičara corstopitumskog castruma, prizor, dakle, biva izuzetno duboko urezan u čov  jekovu svijest, pa tako i Castusove rečenice ostaju duboko usaĎene, meĎutim sve to nije vodilo nikamo, didn’t lead nowhere, osim u mrak, u najveći mrak, ili bi moţda mogao izjaviti, izjavio je Korin, kako je najviše od svega vodilo u takozvani nedjeljivi mrak mitreja, jer pred kraj govora, kad mu je Kasser u svoje i u ime ostalih nijemo kimnuo, Castus kao da je aludirao na to da ih u mitreju u Brocolitiji na dan ponovnog roĎenja Sola čeka pobliţe ne odreĎeni Pater, po njih će doći on, pokazivao je na sebe Castus, ili netko drugi, Corax, Nimphaeus ili Miles, to se ne moţe znati, ali netko će već doći i odvesti ih u spilju, on će im biti vodič, the guide, zatim je podigao ruke, upro je pogled u svod i rekao: budi dobar, zaţeli i ti da ga prizovemo, kao rumenog Sol Invictusa, na Acimeniusov lijep način, ili kao Ozirisa Hranitelja, ili najsvetijeg Mitru, a ti uhvati bika za rogove ispod stijena perzijske spilje, bika koji će pronaći uporište da bi te zatim slijedio – to izrekavši spustio je ruke, pognuo glavu i tiho dodavši, votum solvit libens merito, otišao, leave taking, ukratko, kraj četvrtog poglavlja u potpunosti  je obavijen zagonetkama, tajnama, nepoznanicama i misterijima, upravo tako, baš kao i jedan drugi izuzetno vaţan segment u sljedećem dijelu, gdje te zagonetke, tajne, nepoznanice i misteriji imaju podjednako veliku vaţnost, no sve to sluţi karakterizaciji jedne od skupina koje su čekale ondje u Albergueriji: sefardima i njihovoj sicilijanskoj braći, naime, često se iznova pojavljuje prizor u kojemu neki sefard ili Sicilijanac, bez obzira na to čime se bavio, bio on prosjak, tiskar knjiga, krojač ili postolar, prevodio on u govoru ili pismu s grčkog, turskog, talijanskog ili armenskog, razmjenjivao on novac ili vadio zube, svejedno, never mind , rekao je Korin, ali u pojedinim trenucima se primijeti kako iznenada zaborave na ulogu u kojoj su se našli te prelaze u jedan drugi svijet, in an other world , neočekivano im se u rukama zaustave krojačke škare ili postolarski noţevi, zaustave im se u rukama škrabice ili izbrojani maravediji, i to ne na jedan tren, već katkad i na čitavu minutu, kao da im odlutaju misli, brood, u potpunosti prestaju biti krojači ili postolari, prosjaci ili prevoditelji te postaju nešto posve drugo, pogled im postaje začuĎen, sugovornici im se uzaludno obraćaju, ne primjećuju ih, te na kraju, nakon što cijela stvar predugo potraje, utihne i osoba nasuprot njima, prestaje mu se obraćati i povlačiti g a za rukav, i jedino što joj preostaje jest promatrati to na poseban način produhovljeno lice, uvis usmjerene zanesene oči, ta predivna lica i te predivne oči, beatiful faces and beautiful eyes, na to se rukopis uvijek iznova vraća, kao da sam tekst zaustavlja pogled na njima, u čudu i u zanosu, kao da iznenada prekida dotadašnju nit i na tim licima i očima traţi predah, rukopis, rekao je Korin, za koji se dotad već moglo pretpostaviti, odnosno njemu je to bilo jasno već nakon prvog čitanja, štoviše, to je bilo jedino što je od samoga početka sa sigurnošću znao: da ga je napisao luđak,  te da zbog toga nema naslovnice, te da zbog toga nema imena.

13. Bilo je već kasno, no nijedno se od njih nije pomaknulo, Korin je - s rječnikom i notesom u rukama - bez prestanka pričao i objašnjavao, dok je prevoditeljeva ljubavnica u krilu još uvijek drţala onaj isti katalog; povremeno bi podigla s njega pogled, katkad bi ga na trenutak zatvorila, meĎutim ne bi ga odloţila ni na tren, čak ni onda kad bi se okrenula prema vratima, kad bi nakrivila glavu i osluhnula, čak bi se i tada redovito vraćala tamo gdje  je stala, slikama u crno- bijelom svesku, bezbojnom sjaju ogrlica, naušnica, narukvica i prstenja označenog cijenama i telefonskim brojevima na grubom papiru.

14. Pohota, erotičnost, strast i putenost, nastavio je Korin nakon kraćeg razmišljanja vidno smeten, kad bi ih prešutio, kad bi ih prikrio, kad bi pokušao o njima ne govoriti, doveo bi gospoĎicu u zabludu, naime, uza sve ono o čemu je dosad  bila riječ, tekst koji vodi prema dijelu o Rimu, odnosno potpunoj propasti, ima još jedno jako vaţno obiljeţje, da je naime  beskrajno proţet putenošću, stoga zbog onoga što s lijedi on to jednostavno ne moţe zanijekati, čitava Albergueria, kao što  je već spomenuo, prepuna je kurvi, a rečenice koje se kreću po različitim mjestima zbivanja unutar Alberguerije, neprestano nalijeću na te kurve, te su tada, mora to otvoreno reći, opisi besprimjerno besramni, jer te su kurve razasute po stubištima i odmorištima, raspušteno stoje po hodnicima, u osvijetljenim ili mračnim zakutcima katova i prolaza, meĎutim rečenice rukopisa ne zadovoljavaju se pukim opisom tog šarolikog, uskomešanog sajma ogromnih straţnjica i njedara, njišućih se bokova i tankih gleţnjeva, gustih griva i zaobljenih ramena, već idu za njima kad meĎu mornarima ili  biljeţnicima, trgovcima ili razmjenjivačima novca, kad meĎu Andaluţanima i Piţanima, Lisaboncima i Grcima, kad meĎu mladcima i lezbijkama ili kad meĎu starcima i uţasnutim popovima, lascivno oblizujući usne, zavodljivim pogledima uspaljuju potencijalne mušterije i nestaju s njima u tami obliţnjih soba, da, zarumenio se iznenada Korin, te rečenice podiţu zastor ondje gdje bi pod svim okolnostima zastor morao biti spušten, i ne, on 0 tome detaljnije od ovoga ne bi htio, samo će natuknuti kako je u petom poglavlju, the fifth chapter, neumoljivom pomnošću prikazano sve što se u mraku tih soba zbiva, neiscrpan slijed ljubavnih činova, opsceni razgovori izmeĎu kurvi i njihovih mušterija, jednoličan ili sloţen ton ljubavnih odnosa, njihova ledena ili uzavrela strast, usplamtjela ili ugasla ţudnja, skandalozno fleksibilna ljubavna tarifa, meĎutim, nakon svega spomenutog, u tekstu taj svijet nije prikazan pokvarenim, i nije opisan s uţitkom, i nema u njemu ničeg morbidnog ili osuĎivačkog, laţnog ili brutalnog, tek se izuzetno temeljito i s izuzetnim osjećajem op hodi s temom, raširio je ruke Korin, te budući da je taj temeljit i osjećajan način nevjerojatno dirljiv, od polovice poglavlja nadalje i on utječe na ton kojim su stvari prikazane, svaka nova pojava u prostorima Alberguerije od tog trenutka smjesta u sebe uvlači tu putenost, u prvom redu Mastemann, koji se tu, u toj točki, i ovaj put prilično neočekivano iznova pojavljuje, zasitivši se pogibeljne, nepokretne tišine, do obale biva dovezen čamcem iz cocce na putu za Genovu, te u pratnji dvojice slugu unajmljuje sobu na katu Alberguerije, Mastemann, rekao je Korin nešto povišenijim glasom, koji je imao valjan razlog da ne prenagli s takvom odlukom, jer je u Gibraltaru koji se nalazio pod vrhovnom vlašću Španjolske trebao računati s 48

mrţnjom, the hate,  usmjerenom prema njemu kao Đenovljaninu, donekle slično situaciji u prethodnom dijelu, kad su Kasser i druţina od sluţbenika koji su im došli u posjet, najprije od  primipilusa  prve eburacumske kohorte, zatim librariusa corstopitumskog castruma te naposljetku i od samog Praetoriusa Fabruma pristiglog za petog tjedna njihova  boravka u rimskoj provinciji Britaniji, prvi put bili čuli za tajnovitog voĎu frumentariusa koji se, kako kaţu, nalazio pod okriljem najveće carske milosti, i kojega su pod miroljubivim granama lovora u zajedničkoj blagovaonici prozivali čas genijalnim, čas okorjelim, čas znamenitim, čas pokvarenim ali u svakom slučaju Najstrašnijim, the most Fearful  - najprije će onda o frumentariusima, rekao je Korin, o ustroju tajne carske policije ugraĎene u samu srţ cursus publicusa, koja je na sluţbu od povjerenja vječnomu Hadrijanu bila u stanju savršeno kontrolirati sve i svakoga, da ništa ne ne bi ostalo prikriveno, bilo u Londiniumu, bilo u Aleksandriji, bilo u Tarracu, Germaniji ili Ateni, u bilo kojem mjestu gdje se u tom trenutku nalazio besmrtni Rim.

15. Kasser je tada već bio jako bolestan, Kasser was ill , pričao je Korin, veći je dio dana provodio u krevetu, a ustajao bi tek u doba večere, meĎutim nitko nije znao od čega boluje jer je bolest imala j edan jedini simptom, da mu je, naime, uţasno hladno; nije imao temperaturu, nije kašljao, ništa ga nije boljelo, nego se jednostavno tresao od hladnoće i danju i noću, čitavo mu je tijelo, i ruke i noge, sve mu je neprekidno drhtalo unatoč tomu što su grijali, dvojica su robova bez prestanka loţila i toliko ugrijala prostoriju da se s njih neprestano cijedio znoj, no Kasseru to nije pomagalo, i dalje mu je  bilo zima, i dalje mu nije bilo pomoći, posjetio ga je liječnik iz Corstopituma, pregledali su ga i oni iz Eburacuma, napajali su ga čajevima od korijenja, hranili ga mesom od guštera, pokušali su sve, ali bez uspjeha, a k tomu su mu tri gosta sa svoja tri izlaganja o Mastemannu i sveprisutnim  frumentariusima dodatno pogoršala stanje, i to na koban način, tako je primjerice nakon posjeta Praefectusa Fabruma prestao odlaziti na večeru, pa su ostali morali dolaziti k njemu, no pričati, talk, s njim u tim trenucima zapravo i nisu mogli, jer se ili toliko bio tresao od hladnoće ispod pokrivača i koţâ da razgovor nije dolazio u obzir, ili bi ga bili zatekli u dubokoj jami šutnje iz koje ga nisu ni pokušavali izvući, te su tako noći, the nights, protjecale u tišini i uz vrlo malo riječi, a u tišini i uz vrlo malo riječi protjecali su i dani, jutra bi i prijepodnev a Bengazza, Falke i Toot provodili sastavljajući pismeni izvještaj o Vallumu, poslijepodne su odlazili u terme, da bi se pred sumrak vratili u spokoj ville - tako je to izgledalo na površini, rekao je Korin, u stvarnosti su meĎutim, kako stoji u rukopisu, Kasser dršćući u krevetu, a ostali nad izvještajem i u pjenama kupelji, zapravo činili istu stvar: šutjeli su o Mastemannu, nitko ga nije spominjao, nisu mu izgovarali ime, pa ipak: od njega je čak i zrak oteţao, njegovi su se lik i povijest, koje su zahvaljujći detaljnim predavanjima trojice gostiju imali pred očima u svoj sugestivnosti, takoreći nastanili u njihovim mislima, da bi nakon sljedećih tjedan dana postalo potpuno očigledno kako o njemu ne samo što šute, već ga očekuju, računaju na to da će doći, uzimaju za sigurno da će ih kao britanski Magister cursusa publicusa potraţiti, u tekstu meĎutim ostaje nedorečeno na koji su način motrili dogaĎaje ispred ville, na koji su se način prenuli kad bi im sluge najavile goste, Mastemann meĎutim nije dolazio niti ih je traţio, he was not coming, na to je došao red tek u sljedećem poglavlju, u kojemu se prve večeri po dolasku predstavio kao posebni povjerenik Ďenovske Dominante, obavijen miomirisnim oblakom zatraţio je mjesto za njihovim stolom, kimnuo je glavom, sjeo, nakratko im se zagledao u lica, te prije no što su njih četvorica uspjela odgonetnuti tko je, kao da zna kod koga sjeda, stao je hvaliti kralja Ivana, rekavši k ako  je u njegovim očima i u očima Genove portugalski kralj vrijeme koje dolazi, novi duh, Nuova Europa, odnosno savršeni  vladar koji odluke ne temelji na vlastitim prohtjevima, sklonostima i slučajnostima, već dotične odluke donosi prema razumu podreĎenim prohtjevima, sklonostima i slučajnostima, potom je prešao na analizu Velike Vijesti, te nazivajući Kolumba čas signor Colombo čas “naš Cristoforo”, u potpunosti zaprepastivši time njih četvoricu, o slavnoj je ekspediciji počeo govoriti kao o nečemu što je s uspjehom završilo, na kraju je od gostioničarke za sve naručio teško crno vino iz Malage, i najavio dolazak novoga svijeta, a new world coming, u kojemu pobjedu neće odnijeti tek admiral Kolumbo, već sâm duh Genove, i to duh, rekao je podigavši i glas i čašu, koji sve dubinski proţima i koji je sveobuhvatan - duh Genove, objašnjavao je Korin ţeni, koji je sudeći po pogledima koji su pratili svaki pa i najmanji Mastemannov pokret, tu u  Albergueriji bio dubinski i sveobuhvatno omraţen.

16.  Ako umremo, čitava mašinerija ide dalje, i ljudi misle je t0 ono najgore, prekinuo je poslije samoga sebe Korin, zatim je pognuo glavu, neko vrijeme razmišljao, te bolnog izraza polako počeo okretati glavom, rekavši usput: - Međutim već je iz toga što ide dalje sasvim jasno da mašinerije uopće nema.

17. Kurve su poludjele, nastavio je zatim, a objašnjenje za to mogla je biti jedino pojava signora Mastemanna, uzrok nikomu nije bio jasan, a ono što je iz njega zračilo još i manje, ta magnetska sila, od čega se ona sastojala, činjenicu je, meĎutim, bilo nemoguće povezati s bilo čim drugim, Mastemann je stigao i Albergueria se jednostavno promijenila, smjestio se u stan na jednom od katova, i prizemljem je na neobjašnjiv način zavladala tišina, tišina koja je trajala sve dok  prve večeri nije sišao i sjeo za naoko nasumce odabran stol, inače baš onaj Kassera i druţine, i ţivot se tada iznova pokrenuo, no više ništa nije teklo onako kao prije, odnosno, moţda su krojač, postolar, prevoditelj i mornar nastavili s onim što su započeli, meĎutim, svaki je od njih isp od oka motrio što radi Mastemann, ali što je on to moga o raditi?, širio je ruke Korin, sjedio je nasuprot Kasseru i druţini i pričao, uz to je i natočio vino, kucnuo se s njima te se zavalio u stolicu , odnosno nije radio ništa što bi opravdalo tu opću jezu, this general rigor, no istina je doduše i to da bi od samog pogleda na njega čovjeka obuzeo strah, zastrašujuće, svjetloplave, nepomične oči, koţa lica izbrazdana, nos pregolem, brada šiljata, prsti dugi, profinjeni, elegantni, dok bi od crnog ogrtača, kojemu bi s vremena na vrijeme zabljesnulo plamteće crv enilo podstave, svima zapela riječ u grlu, jednom riječju, mrţnju i strah, hate and fear, njih je pobudio kod krojača, postolara, prevoditelja i mornara u prizemlju, no sve to nije bilo ništa u usporedbi s djelovanjem koje je Mastemann proizveo kod kurvi, jer one ne samo što bi se najeţile, nego bi, ni manje ni više, iskočile iz vlastite koţe, kad god bi se pojavio, svugdje gdje bi se stvorio, alţirske i granadske ljepotice koje su stajale u blizini smjesta bi dotrčale do njega i opkolile ga, odnosile  bi se prema njemu kao prema kakvom neodoljivom magu, navalile bi na njega kao da ih je začarao, dodirivale su mu ogrtač i preklinjale ga da poĎe s njima, besplatno, šaputale su mu uho, čitavu noć i od glave do pete, i to sve, gugutale su mu uz histeričan cerek, skakutale su i trčkarale oko njega, vješale mu se oko vrata, tresle ga, tapkale po njemu, povlačile ga i potezale, i uzdisale izokrenutih očiju, kao netko za koga je sama Mastemannova blizina poţuda kao takva, dakle, Mastemannovim su dolaskom sve do jedne naočigled izgubile razum, uslijed čega je i cvatuća industrija koja je na njima počivala naočigled propala, jer započelo je razdoblje, epoch, u kojemu sve te kurve u ljubavničkim transakcijama više nisu traţile novac već zadovoljstvo, a zadovoljstvo nisu pronalazile, jer ih zadovoljiti nitko nije mogao, nemoj s njima imati posla jer će te izigrati, glasilo je općenito upozorenje meĎu muškarcima, one će iskoristiti tebe, a ne ti njih, prenosili su  jedni drugima, dok je ustvari svatko znao odakle vjetar puše , svatko je znao da je glavni uzrok Mastemann, tako su mrţnja i strah za vrijeme mira iz sata u sat postajali sve veći, hate under quietude, na sličan način kao što su i u Corstopitumu 49

postajali sve dublji, jer ono što su Bengazza i društvo osjećali prema nepoznatom Magistru drukčije se i nije moglo nazvati nego mrţnjom i strahom, poslušali su mučne izvještaje primipilusa i librariusa, dobro su zapamtili gorke riječi Praetoriusa Fabruma, još su jednom raspravili o tome, rekao je Korin, kakvom je nevjerojatnom spretnošću, prilikom izgradnje svoje agenturne mreţe, Mastemann iskoristio od davnina besprijekorno uhodani sustav cursusa publicusa, a zamrzili su ga i  bojali su ga se čak i prije no što su ga uopće bili vidjeli, prezreli su ga i zgrozili se od njega čak i prije no što su ga uopće bili sreli, jedino Kasser nije odao što osjeća, rekao je Korin, samo se u njegovu slučaju nije znalo što o svemu misli, jer nije rekao ni riječi, a nije bio iznio mišljenje ni u Corstopitumu, kad bi navečer ostali do njega svratili, čak niti za stolom u  Albergueriji, gdje gotovo uopće nije sudjelovao u razgovoru: uglavnom je samo nijemo sjedio, kroz prozor promatrao zaljev, brodske baklje pod slojevima magle, sablasni skup galijuna, fregata i korveta, naviguela, karavela i hulkova, kako čekaju da se nakon jedanaest dana, after eleven days, napokon podigne vjetar.

18. Nakon točno sedam dana, te dan nakon što su Praetoriusu Fabrumu predali svoj himnični, ushićeni izvještaj o  boţanskom Vallumu, čime je njihov posao u Britaniji zapravo završio, po njih je ponovno došao Castus, evo njega opet, sagnuo je Castus glavu, kao Paterovog izaslanika i s časnim zadatkom da ih na sveti blagdan Sola i Apolona povede u Brocolitiju, povodom velike ţrtve, rekao je podigavši desnu ruku visoko uvis, i velike gozbe, na veličanstveni dan ubijanja  bika i ponovnog roĎenja Mitre, pročišćenja onih ţeljnih sudjelovanja - meĎutim krenuli su samo Bengazza, Falke i Toot, Kasser se nije mogao odvaţiti na takvo putovanje, i to na konju, i po svemu sudeći još gorim vremenskim uvjetima od svih dotadašnjih, ne, za to on, odgovorio je tiho na Falkeovo pitanje, više nije u stanju, neka samo poĎu bez njega, rekao je, i neka ga poslije o svemu detaljno izvijeste, i tako su Bengazza i druţina, ponijevši plašteve i maske potrebne za obred, umotani u debela krzna te ovaj put u skladu s propisima bez pratnje, dakle u najvećoj tajnosti, no prvi put u njihovoj povijesti bez Kassera, without Kasser, krenuli na put koji su brzim galopom, triput promijenivši konje, s ledenim vjetrom u lice, the wind , uspjeli prijeći u jednoj kratkoj noći - bio je to neljudski teţak galop, pripovijedali su po povratku Kasseru u  bolesničkoj postelji, ali stigli su na vrijeme, odnosno, došli su u Brocolitiju još prije svitanja, ondje ih je Castus usmjerio prema skrivenom ulazu u pećinu nešto zapadnije od logora, no Kasser kao da je osjećao da pred njim nešto taje, promatrao ih je sve tuţnijim i tuţnijim pogledom, nije ih ništa pitao, nije doduše ni očekivao da mu otkriju što je to, meĎutim vidjelo se na njemu da zna, na putu se dogodilo nešto što mu ne ţele reći, sa ţarom u očima su mu pripovijedali koliko su uzvišeni i koliko su čudesni bili Mitrino ponovno roĎenje, puštanje bikove krvi, gozba, liturgija i sâm Pater, no Kasser je zapazio da je u uţarenim očima prisutan i zatomljeni ton koji govori o nečem drugom, i nije pogriješio, no error, ne, stoji u rukopisu, jer na putu se zaista nešto dogodilo, i to kod drugog mansija, onog izmeĎu Cilurnuma i Onnuma gdje su se zaustavili radi promjene konja te kako bi iz vrućih kupa popili malo mednog vina, ondje su neočekivano naletjeli na ono na što se ne bi mogli pripremiti ni da su s time računali, na samom polasku, dok su iz dvorišta mansija  izlazili na cestu, iz mraka je iznenada izbila četa konjanika, nepoznatih, od svih moţda najviše nalik hel vetskim auksilijarnim  jedinicama, u ljuskastim oklopima, pod punim naoruţanjem, sa scutumima i gladiusima,  koja ih je skoro pregazila, s konjima su se morali baciti u jarak da ne poginu, bila je to otprilike turma  konjanika u zatvorenoj formaciji u čijoj se sredini nalazio visok muškarac bez oznake ranga, s vijorećim plaštem koji je sezao do tla, bacio je na njih tek jedan pogled dok su se uspinjali iz jarka, jedan jedini pogled, nakon čega je s konjanicima prohujao dal je prema Onnumu, no Bengazzi i druţini to je bilo dovoljno da shvate koga su vidjeli, te da na temelju tog pogleda procijene je li vijest istinita; kako stoji u rukopisu, pogled je bio izuzetno ozbiljan, izuzetno strog, no moţda to i nije dovoljno precizno, dobacio je Korin, reći da je  bio ozbiljan, jer radilo se o ozbiljnosti i strogosti, seriousness and dourness, kojima ubojica poručuje ţrtvi da je joj upravo sad stigao smrtni čas, drugim riječima, rezimirao je Korin s izrazito gorkim prizvukom u glasu, u njemu su bili prepoznali gospodara smrti, the Lord of Death, ondje, na rubu jarka, izmeĎu Cilurnuma i Onnuma, a gibraltarsko se poglavlje razlikuje tek u tome, što je Bengazzu i druţinu strah ovdje uhvatio zbog uţasne udaljenosti koja ih je razdvajala, a tamo zbog uţasne blizine, jer vjerojatno je suvišno i reći, objašnjavao je Korin, kako je doţivljaj tako zastrašujućeg lica iz tak o neposredne blizine, onda kad je u Albergueriji Mastemann bio sjeo za njihov stol i krenuo sa svojim redovitim predavanjem, bio i više nego uţasan: od njega im se sledila krv u ţilama.

19. Vino iz Malage bilo mu je najdraţe, gusto, slatk o, teško malaško, naručivao ga je bokal za bokalom onih prvih večeri po stupanju na obalu koje su redovito protjecale u društvu Kassera i druţine; natočio bi, pio, natočio bi ponovno i poticao ostale neka samo hrabro piju s njim, svi, zatim bi u poţudnom polukrugu kurvi koje su mu se sjatile iza leĎa stao govoriti i govoriti, talk and talk, i nitko ga se nije usudio prekinuti jer je riječ bila o Genovi i o nadzemaljskoj sili većoj od svih dotadašnjih - Genova, izgovorio je tu riječ na način kao da je time zapravo već sve rekao, i: Genova, dodao je još nakon toga i naveo imena Ambrosio Boccanera, Ugo Vento i Manuel Pesagno, no kad je vidio da slušateljima ona ne znače ništa, nagnuo se prema Bengazzi i tiho ga priupitao jesu li im moţda  imena Bartolomeo, Daniel i Marco Lomellini poznatija? ne, odmahnuo je glavom Bengazza, no, he said, na što se Mastemann okrenuo Tootu s pitanjem, govori li mu išta glasovita rečenica Baltazara Suareza prema kojoj su to “ljudi kojima ni čitav svijet nije toliko velik, da ga se ne bi mogli domoći”, ne, ne govori, odvratio je Toot smeteno, i to čitav svijet, uperio je na to Mastemann kaţiprst prema Tootu, to je savršena formulacija, ustvrdio je, jer ne samo što će on ubrzo njima pripasti, već će se dogoditi sljedeći nezabiljeţen slučaj: veliko će doba Genove doći, zatim će ono po prirodi stvari proći, ali ne i Ďenovski duh, the spirit, te će tako svijet čak i nakon Genov ina iščeznuća pokretati Ďenovska opruga, a ţelite li znati što je to Ďenovska opruga?, upitao je i podigao čašu prema svjetlosti, pa ono kad Nobiltá Nuova, odnosno svijet običnih trgovaca bude nadvladan od strane Nobiltá Vecchia, trgovaca koji se bave iskl jučivo novcem, drugim riječima kad Ďenovski genij, zagrmio je Mastemann, koji će putem asienta i juro de resguarda, kredita i mjenica i, vrijednosnih papira i kamata, ili jedinstveno izraţeno: putem izrade sustava borsa generale stvoriti potpuno novi globus, gdje novac i financijske operacije ne počivaju na stvarnosti, već na razumu, gdje  bavljenje stvarnošću pogaĎa jedino bosonoge nesretnike, Ďenovskog se pobjednika tiče jedino i isključivo negoziazione sui cambi, odnosno da saţme, rekao je Mastemann gromkim glasom: na zemlji će se stvoriti novi poredak u kojemu će se ono što vlada uzdići na višu razinu, i gdje banchieri di conto, cambiatori   i heroldi, dakle otprilike dvjesto ljudi iz Lyona, Besangona ili Piacenze koji će se povremeno sastati kako bi bilo jasno da je svijet njihov, da je novac njihov, da neograničena moć iza lira, unci, maravedija i dukata, reala i tourskih livri pripada njima - sveukupno dvjesto ljudi, spustio  je glas Mastemann, zatim je zavrtio vino u čaši, kimnuo društvu i ispio ga do posljednje kapi.

20. Dvjesto?, upitao je posljednje zajedničke večeri Kasser Mastemanna, i time je zapravo i započelo pakiranje, the wrapping, naime, večer prije toga, dok su se bili uspinjali prema svojim sobama, u jednom su se trenutku pogledali i bez riječi zaključili kako nema dalje, kako je vrijeme da se spakiraju, odnosno nema smisla čekati, Vijest ako i doĎe, te ako i  bude onako kako Mastemann predviĎa, više se neće odnositi na njih, the news are not for them,  jer vjerovali su 50

Mastemannu, a njemu se ni je moglo ne vjerovati, njegove su se riječi poput udaraca maljem obrušava le na glave Kassera i druţine, riječi koje su iz večeri u večer stvarale sve čvršću predodţbu 0 novome svijetu i koji je od samoga roĎenja nosio u sebi klicu zaraze, uglavnom, odluku o odlasku su bili donijeli još i prije, tako da je Kasserovo pitanje, na koje se Mastemann uostalom bio oglušio, svemu posluţilo tek kao glazbena pratnja, the music - dvjesto?, upitao je još jednom, a Mastemann ga ni tad nije čuo, ostali meĎutim jesu, na njima se vidjelo da su shvatili kako je zaista došlo vrijeme, te da ako zapuše vjetar više neće biti razloga za ostanak, svejedno je iz kojeg će od priţeljkivanih smjerova Vijest doći, hoće li najprije pristići iz Palosa ili Santa Fea, iz kruga Luisa de Santangela, Juana de Cabrere ili Imiga Lopeza de Mandoze, njima se taj novi svijet činio uţasnijim od svega starog, awful than the old, a Mastemann je čak i te posljednje večeri samo govorio i govorio, vino iz La Rochellea, robovi, dabrovo krzno i vosak iz Britanije, španjolska sol, lak i šafran, šećer iz Ceute, loj i kozje koţe, vuna iz Napulja i spuţve iz Djerbe, grčko ulje i njemačko drvo, ali sve je to tek jedna stavka na  papiru, shvaćaju li?, pozivanja i tvrdnje, bit je meĎutim ono što piše na stranicama scartafaccia, presudno je ono što se nalazi u uvezanim knjigama rediskontnih poslova, na to neka obrate pozornost, jer to će postati stvarnost, rekao je i iskapio još jednu čašu vina - zatim je sutradan stigla četa mornara iz Languedoca koji su ih izvijestili o tome da su vidjeli nekoliko Magoga kako se iz Calpea spuštaju prema obali, i to je bio prvi dobar znak za kojim su ubrzo uslijedili i drugi, da  bi na kraju, kad je jednog dana skupina andaluskih hodočasnika stigla s viješću kako dolje u zaljevu sasvim nisko iznad površine mora leti ogromni stari albatros, svima bilo jasno kako je nemilosrdnoj vladavini zatišja, calma chiche, došao kraj, the luli is over, i zaista, za nekoliko su sati čak i u sobe Kasseru i druţini upali radosni sluge i priopćili danima zatvorenoj gospodi kako se podigao vjetar, i kako su zatreperila jedra, i kako su se pomakli brodovi, isprva polako, da bi zatim koke i fregate, karake i galijuni krenuli sve većom brzinom, na što je iznenada uzavrela čitava Albergueria, a krenuli su i K asser i druţina, s Gibraltarom za leĎima prema Ceuti, kako bi ondje - u skladu s izvornim planovima - od biskupa Ortiza preuzeli nalog za izradu novog portulana, dakle znali su što slijedi, kao što su i u Corstopitumu znali, kad je došlo  vrijeme za rastanak, ususret čemu idu kad prijeĎu Kanal, što ih čeka na obalama Normandije, what comes at the beach of  Normandia, jedino Kasser nije mogao znati hoće li ikad dospjeti na suprotnu stranu, njega su umotali u najtoplije koţe, čekala ga je carruca dormitoria koju je cursus publicus posebno njemu stavio na raspolaganje, paţljivo su ga uveli i smjestili ga u njoj, zatim su uzjahali konje te, opkolivši ga, krenuli u strahovit vjetar; kod Condercuma ih je snašla magla, ispred Pons Aeliusa napali su ih vukovi, zatim ih je u rimskoj luci dočekala naizgled pretjerano krhka navis longa, olujno more s golemim, šibajućim valovima, te na kraju dnevna tama koja se spustila na obalu, izgnano Sunce, rekao je Korin, baš nimalo svjetla, baš nimalo svjetla!

21. Zagledao se preda se i dugo nije prozborio ni riječi, zatim je duboko udahnuo kako bi za taj dan zaključio priču, nakon čega je bacio pogled na ţenu, no za nju je priča odavna bila zaključena jer je leĎima naslonjena na zid iza kreveta, klonule glave i s kosom koja joj je prekrivala lice već bila spavala, Korin dotad to nije bio ni primijetio, nego tek sada na kraju, kad je već i sam stvar htio privesti kraju, ali ovako nije bilo potrebe za završnom riječi, paţljivo je ustao s kreveta i na  vrhovima prstiju izašao iz sobe, no zatim se nakon kraćeg razmišljanja vratio, iz gomile nabacane posteljine koju su im radnici za selidbe ipak bili ostavili, odabrao je pokrivač i pokrio njime ţenu, potom je otišao u svoju sobu i onako u odjeći legao na krevet, ali nije mogao zaspati, prispavalo mu se tek mnogo poslije, ali tada naglo, u tren oka, tako da nije imao  vremena ni pokriti se ni skinuti, što je za posljedicu imalo to da se na isti način i probudio, odjeven i dršćući čitavim tijelom, vani je još bio mrak, pa je neko vrijeme kroz p rozor promatrao blijedo osvijetljene krovove, i trljao udove kako bi se ugrijao, zatim je ponovno sjeo na krevet, uključio je laptop, utipkao lozinke, i još jednom provjerio nalazi li se sve na home pageu, da nije kojim slučajem u nečemu pogriješio, ili se negdje zabunio, ali nije se nigdje zabunio, niti je u ičemu pogriješio, nakon traţenih radnji prve su rečenice unijetog rukopisa svijetlile na ekranu, tada je ureĎaj isključio, sklopio i spremio, i čekao da započne deloţacija, meĎutim nije započela deloţacija, pričao je poslije, nego, da tako kaţe, ponovno useljenje, jer tomu je najviše bilo nalik, useljenju, kutije i sanduci su samo pristizali, on i ţena su samo stajali u kuhinji, stisnuti u kut iza vrata, i samo su gledali što to iznova izvode četvorica radnika za selidbe, a glavi kuće, prevoditelju, ni traga, kao da ga je zemlja progutala, a kutije i sanduke su samo unosili, sve su već bili zatrpali, nije više bilo ni pedlja slobodnog prostora, tada su četiri radnika dala ţeni da potpiše novi komad papira i odmaglila, a njih je dvoje ostalo ondje u kuhinji pored prozora i u nevjerici promatralo sav taj nered, i ništa im nije bilo jasno, ţena je naposljetku strašljivo otvorila paket koji joj je bio najbliţe, razderala je papir i pogledala što je unutra, bila je to mikrovalna pećnica, i tako su se zatim nizali jedan za drugim - jer tada su se već bili bacili na otvaranje, priskočio je i Korin, i otvarao, rukama ili noţem, što je čime mogao - najprije hladnjak, rekao je, zatim stol, pa luster, tepih, pribor za jelo, kada, lonci i sušilo za kosu, i tako su dočekali kraj dana u mraku koji je polako padao, a prevoditeljeva je ljubavnica samo hodala tamo-amo po toj nepreglednoj količini ambalaţe, i lomeći prste prestrašena izraza povremeno pogledavala Korina, ali Korin nije odgovarao, samo je hodao, išao je i on tamo-amo, katkad bi se u nekoj točki zaustavio, sagnuo se i pogledao koju od stolica, ili zavjesu, ili slavinu, kako bi se uvjerio da se stvarno radi o stolici, zavjesi i slavini, zatim je izašao pred ulazna vrata, tamo gdje su radnici ujutro bili bacili onu ljubičastu plastičnu traku, razmotao ju je, pogledao je sa svih strana, te naglas pročitavši š to na njoj piše, start over again, rekao kako je po njemu to jedna golema mašna, moţda je riječ o nekakvoj nagradnoj igri... ili dobitku, jer kao da je time sve bilo zavezano, no ţena ni to nije čula, nastavila je hodati gore-dolje u tom neredu, što je potrajalo sve dok se oboje nije umorilo, dok ţena nije sjela na krevet, a Korin se smjestio do nje, baš kao i prethodnoga dana, jer sve je bilo baš tako, jednako neobjašnjivo i uznemirujuće kao prethodne noći, odnosno, kako je Korin znatno poslije to nekomu ispričao, ako je suditi po zabrinutu pogledu prevoditeljeve ljubavnice, bilo je u potpunosti isto, zato se sve i dogodilo onako kao tada, ţena je naslonjena na zid, provirujući prema ulazu kroz otvorena vrata soba, prelistavala isti onaj katalog, dok je Korin, kako bi odvratio njezinu pozornost od onoga što se dogaĎa, nastavio ondje gdje je prethodne  večeri bio stao, jer došli su, svečano je izjavio, stigli su do posljednjeg poglavlja, završetka i kraja, te time i do vaţnog trenutka u kojemu napokon moţe otkriti što po njemu podrazumijeva, i od čega se u biti sastoji ta spoznaja koja je svemu presudila, koja je iz temelja uzdrmala njegove planove, koja je za njega imala tako prosvjetiteljsku moć.

22. Rečenice imaju strukturu, riječi su tu, točka,

točka, zarezić, sve je na svom mjestu, pa ipak, rekao je Korin i ponovno počeo kruţiti glavom, ono što se ovdje, u posljednjem dijelu zbiva, to se moţe okarakterizirati samo na jedan način, kao slom, slom i slom, collapse, collapse and collapse, jer rečenice ne uzimaju jednostavan zalet, nego kao da su poludjele, ubacuju u neku ludu brzinu i kreću u bjesomučnu jurnjavu, crazy rush, nije ni on oličenje prave maĎarštine, naravno, ima i on sebi svojstveni grgoljavi, jednolični, verglaški način govora kojim sve ţeli sabiti u jednu rečenicu, i to u  jednom jedinom, posljednjem, dubokom udahu, sve što ima, zna on to dobro, ali ono što se nalazi u šestom poglavlju, the sixth chapter, to je nešto sasvim drugo, jer u njemu se jezik jednostavno odriče svoje funkcije i prestaje sluţiti onome čemu je namijenjen, rečenica ondje krene i ne ţeli stati, ali ne zato što se - recimo to tako - strmoglavlja u provaliju, dakle ne tako kao da je nagoni bespomoćnost, već luĎačka strogost, kao da se pakao u njemu oslobodio u smjeru suprotnom od 51

uobičajenog, kod njega se, dakle u rukopisu, pakao oslobaĎa u smjeru discipliniranosti, the discipline, riječ je o tome, objašnjavao je Korin ţeni, da je tu ta ogromna rečenica, koja kao da samu sebe tjera da bude što točnija i što sugestivnija, te u tu svrhu razvija i ono što jezik moţe, i što ne moţe podnijeti, u rečenicama se riječi niţu, nalijeću i nagomila vaju jedne na druge, ali ne kao u prometnoj nezgodi, svuda unaokolo, već poput slagalice koja se slaţe na ţivot i smrt, u zgusnutoj, zbijenoj, zatvorenoj, zrakopraznoj stiješnjenosti, eto, tako nekako, kimao je Korin glavom, kao da je svaka rečenica, ali the sentences, od presudne vaţnosti, i kao da o njoj ovise i ţivot i smrt, life and death, sve se odvija u sumanutom ritmu, tako da ono što je u tekstu opisano, ono što je izgraĎeno i poslagano i predočeno, toliko je komplicirano, so complicated, da više uopće nije razumljivo, da, izjavio je Korin, bolje da je već sad otkrio ono najvaţnije, jer dio o Rimu u šestom poglavlju je neljudski kompliciran, i upravo je to bit, rekao je, kao i to da je rukopis, počevši od te neljudske kompliciranosti pa nadalje, zapravo nečitljiv - nečitljiv te istovremeno nenadmašno lijep, osjetio je to još na samom početku kad je - kao što je prije to već bio ispričao - u odavde jako udaljenom maĎarskom arhivu, još u pretpotopno doba, prvi put bio došao do kraja, i tada je, svaki put kad bi ga pročitao, osjetio isto, svaki put iznova, a osjeća to i danas, da je neshvatljiv i predivan, inapprehensible and beautiful, dok se iz sadrţaja pri prvom pokušaju dalo raspetljati tek to kako stoje kod jednih od  vratiju aurelijanskih gradskih zidina, i to kod Porta Appije, izvan zidina, moţda kojih sto metara od njih, oko  omanje granične stele, i promatraju put, promatraju Via Appiju kako ravno poput strijele dolazi s juga, stoje, i ne dogaĎa se ništa, kod Porta Appije je jesen ili rano proljeće, nemoguće je odrediti, vrata Porte su spuštena, a od straţe se naziru tek dva lica kroz rešetke parapeta, i s obiju strana pustopoljine, i nabujali korov, a pored vrata bunar i oko njega cisiariusi  - eto, to bi  bilo ono što se ispočetka i ugrubo moglo razabrati iz posljednjeg poglavlja, i još to da je sve, ali baš sve, dodao je Korin znakovito napućivši usne, uţasno komplicirano.

23. Čekali su pokraj Merkurova svetišta, otprilike sto, sto pedeset metara od Porta Appije, Bengazza je sjedio, Falke

stajao, dok je Toot desnu nogu podigao na stijenu, i prekriţivši ruke nalaktio se na koljeno - i zaista se ništa drugo nije dogodilo, rekao je Korin, upravo je to iščekivanje bilo u središtu zbivanja, expectancy in the heart of things, ili promotreno pobliţe: u priči je prestalo postojati progresivno vrijeme, te je na taj način prestala postojati i sama priča, što god bi iskrslo u rečenicama nabujalim do gorostasnih razmjera, kakav god novi element bi se ondje pojavio, to ne bi vodilo nikamo, ne bi ništa priredilo, nije predstavljalo uvod, niti epilog, uzrok ili poticaj, već je bilo tek dio slike koja bi nevjerojatnom brzinom  bljesnula pred očima, fragment, detalj, komad, sastavni dio nečuveno komplicirane cjeline koja nepomično stoji meĎu gorostasnim rečenicama, tako da ako kaţe, rekao je Korin, kako šesti dio na kraju krajeva nije ništa drugo doli gigantska inventura, onda će pogriješiti, a i odvesti druge u zabludu, dok istovremeno drukčije to i ne moţe nazvati, i upravo je to proturječje bilo ono što ga je toliko uznemiravalo sve ove dane, te tvrdnje koje isključuju jedna drugu, i s kojima nije znao što bi, a bio je svjestan da su obje istinite, ali kako je takvo što moguće, s tim nikako nije uspijevao izaći na kraj, jer s jedne  je strane to doista tako, rekao je uza znakovit smiješak, u tom šestom poglavlju, njih trojica stoje ondje, bez Kassera, na čvorištu Via Appije i s juţne strane promatraju put, i tu sad kreće monumentalna inventura svega, od Roma Quadrata do  Vestinog hrama, od Via Sacra do Aqua Claudia, s te je strane to doista tako, s druge meĎutim - počela su se gasiti svjetla u Korinovim očima - nije.

24. Ustao je, izašao je iz sobe i za nekoliko se trenutaka vratio s debelim snopom papira, sjeo je pokraj ţene, poloţio je rukopis u krilo i počeo u njemu nešto traţiti, zatim je, opravdavajući se kako mu je ovaj put iznimno potrebna takva vrsta pomoći, izdvojio iz njega nekoliko listova te je, zagledavajući se u njih, nastavio ondje gdje je maloprije bio stao, rekavši kako su bili na putu za Rim, dolazili su robovi, libertusi i tenuiri, klesari stuba i izraĎivači ţenskih cipela, ljevači bakra, puhači stakla, pekari i ciglari, tkalci iz Pompeja i lončari iz Arretiuma, mlatioci vune, brijači, vračevi i vodonoše, vitezo vi, senatori i za njima u stopu accensusi, viatori, praeci i librariusi, zatim ludimagisteri, grammaticusi i rhetori, cvjećari, capsariusi  i slastičari, dolazili su krčmari, gladijatori, hodočasnici i delatori,  i na kraju libitinariusi, vespilloni  i dissignatori, dolazili su, ali više ne dolaze, rekao je Bengazza i pogledao pustu cestu, ne dolaze, preuzeo je riječ Falke, jer nema Foruma i nema Palatina, nema Kapitolija i nema Marsove poljane, i nema Saepte, Emporiuma na obali Tibera, čudesnih Horti Caesari, ni Comitiuma, niti Cure, nema Arxa, Tabulariuma, Regije niti Cibelina svetišta, i nema više ni  blistavih hramova, ni Saturnovog, ni Augustinog, ni Jupiterovog, niti Dianinog, trava je već obrasla i Kolosej i Panteon,  više ne donose zakone ni senat niti car, jer nema više ni senata niti cara, i tako dalje unedogled, objašnjavao je Korin, samo su govorili i govorili, uzimajući jedni drugima riječi iz usta, razgovor je tekao i tekao, o tome u kakvim su se neizmjernim količinama slijevala ovamo sva ovozemaljska dobra, jer pristizalo je ţito, nastavio je Toot, i pristizale su klade i trupci u  Vicus Materiarius, a u Via Sacru med, voće, cvijeće i nakit, na Forum Boarium goveda, a na Forum Suarium svinje, na Piscatorium riba, na Holitorium povrće, a na obalu Tibera u podnoţju Aventina ulje, vino, papirus i začini, ali neizmjerna ovozemaljska dobra više nemaju razloga za slijevanje, preuzeo je natrag riječ Bengazza, jer više nema ţivota i nema svetkovina, i više nikad neće biti ni utrka kola, niti Saturnalija, Ceres i Flora su pale u zaborav, više se ne prireĎ uju Ludi Romani, a neće se ponovno odrţati ni Ludi Victoriae Sullanae, jer kupelji su u ruševinama, razorene su Karakaline i Dioklecijanove terme, presušili su i akvadukti, bezvodna je Aqua Appia, prazna Aqua Marcia, i sad je već svejedno, rekao  je Toot, gdje su stanovali Katul, Ciceron ili August, svejedno je gdje su se nalazile velebne, očaravajuće, nedostiţne palače,  više nikoga ne zanima koje su vino pili, ono iz Falernusa ili ono iz Masilije, s Hiosa ili iz Akvileje, svejedno je, više nik oga ne zanima, nema ih i ne slijeva se i nema više razloga, i tako to ide svojim suludim tokom iz stranice u sranicu, listao je pomalo izgubljeno Korin, i njemu naravno, dodao je, neće poći za rukom predstaviti tu vibrantnu disciplinu koja pokreće cijelu priču, jer ovdje nije posrijedi tek obično nabraja nje svega po redu, nego mora napomenuti kako se uz inventarizaciju istovremeno odvija još tisuću drugih stvari, na jednom se mjestu, recimo, moţe pročitati što rade cisiariusi   pokraj svojih kolâ izmeĎu Foruma Boariuma i Karakalinih termi, a na drugom kako straţari spuštaju vrata - rešetke i drvenu ploču - kod Porte, zatim je u dijelu izmeĎu  Aquae i Saturnaliae te Holitoriuma na jednom mjestu riječ o tome kako terra sigillata izgleda kao tovar blaga, a na drugom koliko se prašine nakupi na listovima kupina, akantusa, pinije i čempresa s obiju strana Vie Appije, da, točno tako, uzdahnuo je Korin, no istodobno je sve to  zajedno sa svime ostalim, nekako je uklinjeno u to silno nabrajanje, neka, dakle, gospoĎica pokuša to shvatiti ovako, da stvari ne slijede jedna za drugom, da ne postoji popis u kojemu se navode, recimo, likovi koji se slijevaju u Rim, nakon čega bi uslijedilo, recimo, nakupljanje prašine na čempresima, pa nakon toga ponovno dio s inventarizacijom nepregledne količine robe koja se onamo dopremala, pa onda, na primjer, dio o cisiariusima, dakle, ne na taj način, nego tako što je sve spomenuto nagomilano u jednoj jedinoj uţasnoj, paklenoj, stihijskoj rečenici, krene priča o jednom, ali evo već nečeg drugog, pa trećeg, kadli eto rečenice opet kod onog prvog, i tako dalje, nada se, osvrnuo se Korin na prevoditeljevu ljubavnicu, kako ona sad već donekle vidi, i vjeruje da nije pretjerao kad je bio rekao: tekst je nečitljiv i sulud!!!, kao što se uzda i u to da gospoĎica zna kako je u cjelini unatoč svemu navedenom tekst potresno lijep, te da je njega on doista i potresao, svaki put kad bi ga pročitao ostao bi potresen, sve dok prije tri ili koliko već dana do tog šestog poglavlja, dok nije do njega došao ponovno, i to zadnjeg dana upisivanja u računalo, kad je već bio pomislio: gotovo, sve će ostati nerasvijetljeno, e, i tada, rekao je Korin sa sjajem u očima, tada i 52

ondje, nakon prvih rečenica šestoga poglavlja iznenada mu je sinulo u čemu je stvar, mora se tako izraziti jer drukčije ne moţe, dakle, da se prije tri ili koliko već dana najednom našao pred stvari, nakon tolikog čitanja i čuĎenja i pokušavanja i mučenja da ga razumije, sobu mu je neočekivano ispunila svjetlost nevjerojatne snage, i on je pod tom svjetlošću skočio s kreveta i od napetosti se ushodao po sobi, i tako je poskočio, i hodao, i sve mu je bilo jasno.

25. Čitao je uţasne rečenice koje su postajale sve uţasnijima, i utipkavao ih u računalo, u mislima meĎutim nije bio ondje, u mislima je bio negdje sasvim drugdje, pričao je ţeni, tako da sve ono što je još bilo preostalo od posljednjeg poglavlja rukopisa, to je takoreći samo od sebe dospjelo na ekran, a bio je preostao još dobar dio teksta, rekao je, jer bio  je pred njim još sav materijal o cesti, prometnim sredstvima i Marcusu Corneliusu Mastemannu koji se na ovim stranicama, naizgled kao na rastanku, naziva curator viarum - o cesti, dakle, kako se ona gradi, odnosno na najdetaljniji mogući način o tome što je statumen, što su rudus i nucleus i  pavimentum, o obveznim cestovnim mjerama i rubnim odvodima za kišnicu, takoĎer i o poloţaju crepinidesa i milliariuma te pravilima označavanja, zatim kako je funkcionirala centuria accessorum velatorum, čuvena Augustova postrojba osnovana za odrţavanje cesta, te čime se ondje prometovalo, to jest u prvom redu o mnoštvu kočija i kola u rasponu od carpentuma do carruca, od raeda do esseduma, i naravno, uz birote,  petorritume i carruse, ponajviše o dvokoličnim, nenatkrivenim cisiumima, da bi na kraju preostao još samo Mastemann, točnije, opis temeljnih duţnosti i ovlasti trenutnog curatora viaruma, ali naravno, sve to umiješeno u središnju sliku, gdje Bengazza, Falke i Toot stoje kraj Merkurova svetišta i promatraju Via Appiju, hoće li se na njoj ipak netko pojaviti, i tako je on, pričao je Korin, upisivao i upisivao u računalo te posljednje rečenice, ali u njegovu se umu, unutra u glavi, iz minute u minutu odigravalo nešto posve drugo, jer unutra je sve tutnjalo, hučalo, klopotalo i zveketalo dok je pokušavao formulirati do čega je uopće bio došao u onoj svjetlosti, ta gdje li je sve to uopće počelo?, zapitao se, tamo, odgovarao je, nak on arhiv a, kad je svojedobno rukopis odnio kući, i čitao ga iznova i iznova, kako bi iznova i iznova postavio pitanje, u redu, u redu, ali čemu i čemu?!, bilo je to prvo pitanje, ali i posljednje, i u njemu su bila obuhvaćena i sva ostala, naime, ako je ono što rukopis upotrebljava jezik, o kakvom je to onda govoru riječ, jer sasvim je očito da se nikomu ne obraća, i zašto nema teţinu, kako bi zadovoljio barem minimalne zahtjeve postavljene pred knjiţevna djela i, uopće, ako nije knjiţevno djelo, a očito je da nije, što je onda to, i zašto autor pribjegava gomili diletantskih rješenja, dok se istodobno ni najmanje ne boji da  bi djelo moglo  biti diletantsko i, uopće, i uopće, napetost u Korinovu pogledu bila je očigledna, četiri su lika opisana nevjerojatnom oštrinom da bi u odreĎenoj točki bila ubačena u radnju: zašto baš tamo, a ne negdje drugdje, zašto baš ta četvorica, a ne neki drugi, kakva je to magla iz koje neprestano stupaju na scenu, i kakva je to magla u kojoj nestaju, zašto se sve uvijek iznova ponavlja, i kamo na kraju nestaje Kasser, i čemu ta neprestana, vječna zagonetnost, i kakvo je to nestrpljenje koje se iz poglavlja u poglavlje neprestano povećava, tko je Mastemann, i zašto se svaki dogaĎaj povezan s njim uvijek odvija po istom principu, meĎutim ista je stvar i s ostalima i, što je najvaţnije, zašto je onaj tko je to napisao  potpuno poludio, ma tko to bio, moţda član obitel ji Wlassich, ili čak i ne, već tek netko čiji je uradak slučajno dospio u fascikl Wlassichevih, jednom riječju, podigao je Korin glas ondje na krevetu, što je na kraju krajeva  cilj rukopisa, jer morao je postojati nekakav razlog, razloga je, ponavljao je u sebi, on, Korin, svaki put kad bi na to pomislio, moralo biti, i onda je došao taj dan, gledano odavde ne zna baš točno je li to bilo unatrag tri ili koliko već dana, ali bacio se na suludo šesto poglavlje, prionuo je Ďavolskim rečenicama, kadli mu je najednom svanulo, i u trenu mu je sve postalo jasno, teško je to objasniti zašto mu dotad nije bilo, a zašto baš sad a jest, po njemu se to dogodilo baš sada , odnosno tada, tri ili koliko već dana prije, jer je proteklih mjeseci i više nego dovoljno bio razmišljao o njemu, tako da su mu misli dovoljno sazrele da bi mu napokon postalo jasno, i točno se sjeća, da kad se sve to u njemu odigralo, to sa svanućem i shvaćanjem, da mu je u tom trenutku srce preplavila toplina, i nije ga sram to reći, štoviše, moţda je time trebao i početi, s obzirom na to da je i  više nego vjerojatno kako je od toga sve i krenulo, i da je iz toga granulo i svjetlo zbog kojega mu je srce preplavila toplina, i uopće mu nije namjera biti sentimentalan, ali tako se dogodilo, netko je, neki Wlassich, tko li već, odlučio kako će izmisliti  četvoricu čudesnih, čistih, anĎeoskih muškaraca, četiri eterična, beskrajno profinjena lika  predivnih misli,  dostojna ljubavi, te kako će, prešavši upućenu nam priču, pronaći u njoj točku preko koje će ih izv esti na scenu, da, rekao je Korin, i ruke su mu se počele tresti, a oči postale uţarene kao da ga je iznenada uhvatila groznica, put kojim će ih izvesti, to je bilo ono što je za njih traţio dotični Wlassich, ili kako li se već zvao, traţio ga je, no nije ga pronašao, njih je četvoricu, ta krajnje nadzemaljska, irealna bića, slao u krajnje realno, u povijest, odnosno u beskraj ratova, i pokušavao ih je nastaniti u odreĎenim točkama koje su obećavale mir, to mu, meĎutim, nikad nije uspijevalo, uzaludno je sv e paklenijom snagom i sve Ďavolskijom vjernošću prikazivao to realno, i upisivao u njega vlastita stvorenja, potpuno uzaludno, jer ih je put vodio  jedino iz rata u rat, nikad iz rata u mir, i taj je Wlassich, ili tko već, zapadao u sve dublji očaj tijekom tog solističkog diletantskog rituala, da bi na kraju sasvim poludio, jer, gospoĎice, Izlaza nema, rekao je Korin i pognuo glavu, i to njega, koji je toliko zavolio tu četvoricu muškaraca, neizrecivo boli, njih četvorica, Bengazza, Falke, Toot i pred kraj iščezli Kasser, toliko duboko ţive u njemu da ne pronalazi riječi kojima bi to mogao opisati, otada ih jednostavno nosi sa sobom tamo-amo po sobi, iznosi ih do kuhinje, pa natrag u sobu, jer ga nešto tjera na to, i to je, gospoĎice, uţasno, zagledao se Korin očima punim očaja u ţenu, jer za njih ne postoji Izlaz, da to tako nazove, posvuda samo rat i rat, čak i u njemu, te naposljetku sada, kad je k tomu već sve i gotovo, i kad je sav materijal već na homepageu, zaista ne zna što ga čeka, jer izvorno je mislio, na tome je temeljio sve planove, kako će na kraju miran krenuti na takozvani posljednji put, sad će se, meĎutim, na njega morati otisnuti ispunjen bolnom bespomoćnosti iako osjeća da to tako nije dobro, morao bi nešto smisliti, po svaku cijenu, ipak ih ne moţe ponijeti sa sobom, negdje bi ih trebao odloţiti, ali ne, glava mu je glupa, sluĎena, samo ga boli i oteţala je i kao da će otpasti, čitava ga samo boli i ništa mu ne pada na pamet.

26. Preopterećen je, posegnuo je otraga prema vratu i protrljao ga dlanom, ne moţe više, kruţio je glavom lijevo-desno, zapravo se ponovno pojavio onaj isti problem, nakon kratke, privremene lakoće, ponovno se vratila ona ista stara, mučna teţina, i osjeća, pogotovo posljednjih dana, da bi mu glava zaista već mogla otpasti, tada je prestao trljati vrat, kruţiti glavom, te je ponovno stavio rukopis u krilo, počeo je u njemu sortirati zadnje stranice, te usput još dodao kako je sve toliko zgusnuto i nepregledno da on zapravo ne moţe reći kako glasi kraj, a ne moţe se točno odrediti ni kad se sve to zbiva, dakle, kamo bi se sve to trebalo vremenski smjestiti, jer u tekstu se, recimo, tu i tamo moţe naići na neku vrstu ogorčenog monologa o potresu iz četiristo druge, ili tuţnu priču od nekoliko zatucanih rečenica kao aluzija na uţasan pothvat Vizigota, pa o Gajzeriku i Teodoriku i Orestu i Odoakru, te na kraju i nešto o Romulu Augustulu, ali samo ime, ništa drugo, širio je Korin ruke, sve same aluzije i naznake, dok je ustvari sigurno tek jedno, da je Rimu ondje, kod Porta  Appije, zauvijek došao kraj, kraj, izjavio je Korin, ali nije mogao nastaviti jer se izvana neočekivano začula velika buka, koračanje, treskanje, lupanje, te kao da je bilo tu i nekakvih psovki - tako da nije ostalo previše vremena za premišljanje o tome tko bi, ili što bi to moglo biti, jer se ono koračanje, treskanje, lupanje i psovanje ubrzo pretočilo u čovjeka koji je na stubištu zaurlao Dobra večer, draga, i razvalio vrata. 53

27. Ne treba ništa pitati, treba se radovati, klatio se prevoditelj na pragu, te premda je onolika količina vrećica i torbi kojima je bio nakrcan mogla biti i više nego dovoljno objašnjenje za to klaćenje, jer visjele su mu i oko vrata i na ramenima, oko stvarnog razloga nije bilo nikakve dvojbe, jer bio je naime pijan, krvave su oči, usporeni pogledi i zapinjanje u govoru smjesta na to ukazali, kao što je na to ukazivalo i njegovo pretjerano dobro raspoloţenje, što je ostalima odmah i stavio na znanje, jer kad je bacio pogled na stan, i kad je ugledao kako ono dvoje izlijeće iz te besk rajne gomile kutija i sanduka, prasnuo je u tako gromoglasan smijeh da se jedva uspio zaustaviti - bio je to smijeh koji je izazivao sama sebe, tako da se smijao sve jače i jače, na kraju se potpuno bespomoćan morao nasloniti na zid, dok mu je iz usta počela curiti slina, no ni tada se nije mogao zaustaviti, štoviše, čak i kad se iz nekog razloga umorio, i kad se počeo smirivati, te kad je Korinu i ţeni doviknuo da dokad misle tako blejati, zar ne vide sve te silne torbe i teret, te kad je njih dvoje pohitalo do njega i preuzelo stvari, čak je i tada sve bilo uzalud, i uzalud je krenuo naprijed, drugi korak nije uspio učiniti, jer kad se zagledao u sav taj nered, ponovno ga je uhvatio smijeh, i samo se smijao i smijao, te usput grcajući ponavljao start over again, našto je pokazao oko sebe te se stropoštao na pod, tada mu je prišla ţena i pomogla mu da ustane, te je tako oslonjen na nju nekako otklipsao do spavaće sobe, ondje se srušio na krevet, na Korinov rukopis, rječnik, notes i na ţenin reklamni katalog, svojski je zastenjao i istog trena zaspao, nato su mu se otvorila usta te je u isti mah i zahrkao, meĎutim očni mu se kapci nisu dokraja zatvorili, zbog čega se ţena nije usudila otamo pomaknuti, jer nije bila sigurna nije li sve to samo prevoditeljeva šala, što se naravno nikad nije saznalo, jer moţda se zaista probudio iz sna, kad je nakon nekoliko minuta otvorio oči i još jednom dreknuo start over again, a moţda se i samo šalio, s obzirom na to da je krajnje vragolasto pogledao ţenu kad joj je na kraju rekao neka mu samo priĎe, ne grize, neka se ne boji, neka sjedne kraj njega na krevet, i neka prestane drhtati jer će je inače odalamiti, neka shvati već jednom da je bijedi došao kraj, neka se pokuša odsad i ona, ţena, ponašati kao netko tko ima masti u kojoj moţe plivati, jer ima, uspravio se prevoditelj na krevetu, ne zna je li ona to primijetila, namignuo je nato, ali on je u tren oka kao kakvom čarolijom promijenio njihov ţivot, jednostavno je otišao do Hutchinsona, naručio je start over again, u sklopu kojega u jednom jedinom danu iz stana izbace staro i napune ga novim, i on je bogami izbacio sva ta sranja koja su se ovdje nalazila, i bogami ga je napunio novim, stvarno je imao potrebu za nečim takvim, za jednim takvim genijem kao što je taj Hutchinson iz Robne kuće Hutchinson, kojemu je na pamet palo nešto tako elementarno, poput ideje da se u jednom jedinom danu pošalje u guzicu sve što je bilo dotad, ali baš sve, i da se u jednom jedinom danu unese novo, ali baš sve, i tada stvarno moţe početi start!, a on je za sve to  jedino trebao prepoznati pogodan trenutak i izvršiti promjenu, i on ga je prepoznao i izvršio je, i to baš u pravom trenutku  jer se ovdje već sve počelo raspadati, a njemu je bilo dosta toga da stalno mora prebrojavati svaki cent kako bi ona imala za kupovinu kod Vijetnamca, dosta je toga, donio je tada odluku i, povuci-potegni, izvukao se iz ţabokrečine, izvršio je promjenu i zgrabio pravi trenutak, tako bi u najkraćim crtama mogao opisati stvar, rekao je uz zapinjanje, a sad, poskočio  je s kreveta i krenuo van u potrazi za Korinom, a sad, povisio je glas, sad slijedi slavlje, ma gdje li je nestao taj MaĎarčić?, zaderao se Korinu u sobu, našto se taj smjesta stvorio pred njim, i tek što je rekao dobra večer, gospodine Sárváry, bio je gurnut ustranu, gdje  je ta vreća,  veselo je dreknuo prevoditelj, da bi je nakon kraćeg prekopavanja sâm bio pronašao odmah kod ulaznih vrata, izvukao je iz nje dvije boce, podigao ih uvis, i još jednom viknuo start over again, nakon toga je ţena morala donijeti tri čaše, što i nije bilo tako jednostavno jer je najprije trebalo pronaći kutije s čašama u tom neredu, no na kraju joj je ipak uspjelo, zatim su otvorili prvu bocu, prevoditelj je natočio, dijelom uokolo, dijelom u čaše, nakon čega je, podigavši svoju u zrak, zaplašenom Korinu koji se svim silama trudio nabaciti smiješak, rekao - za novi život, i neka propadne što propasti mora, nato se kucnuo i s još uvijek vidno prestrašenom ţenom, izveo široku gestu, usput ispustivši čašu, ali to kao da i nije primijetio, već se jednostavno zagledao u visinu naznačivši time da se sprema na svečanu najavu, potom je uslijedila duga, dramatska stanka, na kraju koje je izustio tek... ovo sve..., ovo sve..., zatim je spustio ruke, lice mu se na trenutak razvedrilo, prostresao je glavom, protresao je njome još jednom, zatraţio je novu čašu, napunio je do vrha, iskapio je i rekao ţeni da mu priĎe, obgrlio ju je oko ramena i upitao voli li šampanjac, meĎutim nije sačekao odgovor već je izvadio iz dţepa kutijicu, stavio je ţeni u ruku i pritisnuo na nju jedan po jedan ţenin prst, zatim joj se sasvim unio u lice, pogledao je duboko u oči i tiho je upitao, dobar ţivot, voli li ona to.

28. Dovezao se taksijem, već je danima prometovao taksijem, pa tako i sad, do kuće, pijan s gomilom stvari, čitavo je straţnje sjedalo bilo puno, a nakrcao je, prije no što je sjeo, i prtljaţnik, ne zna jedino, govorio je taksistu, kako će dov raga sve to odnijeti na posljednji kat, ne zna kako će to izvesti, jer previše je to za jednu osobu, vidite ?, podigao je jednu od  vreća, ovo ovdje je kavijar, i to beluga Petrossian, pa sir stilton, slatko od voća, i što je ovo?, zavirio je bolje, aha, rekao je, bagel   s lososom i namazom od sira, a vidite li ovo?, zgrabio je s poda jednu drugu torbu, ovo tu je šampanjac, M-Lafitte, najskuplji, i biojagode s Floride, a ovo ovdje je, prekapao je po nabacanim papirnatim vrećicama kraj sebe na sjedalu, Gammel Dansk, znate, i chorizo i haringe i nekoliko boca burgundca, inače svjetski poznatog, svjetski poznatog, te se nakon svega nabrojanog nada, govorio je prevoditelj taksistu, kako je gospodinu jasno sljedeće: večeras je kod  njih doma slavlje, štoviše, ni manje ni više nego najveće slavlje u njegovu ţivotu, a zna li on što slave?, nagnuo se prema pregradnoj rešetki da ga taksist bolje čuje pored brujanja motora, zna li on što?, jer ne slavi se ni roĎendan, ni imendan, ni godišnjica  braka, niti krstitke, ne, ne i ne, ne, on to sigurno neće pogoditi, jer malo je ljudi uNew Yorku koji mogu slaviti ono što će se slaviti kod njih, a to je hrabrost, njegovu vlastitu hrabrost, to, pokazao je na sebe, što je u odgovarajuće vrijeme učinio odgovarajući korak, što se nije usrao, što se nije zafrkavao kad je trebalo donijeti odluku o tome hoće li se usuditi ili ne, jer on je tada bez razmišljanja donio odluku, i usudio se, i to, a to je ono najvaţnije, u pravom trenutku, ni prije, ni poslije, nego točno kad je trebalo, tako da će današnja večer biti proslava hrabrosti, i finalna uvertira u novi početak velike umjetničke karijere, i zato će se večeras potpuno raspojasati, to unaprijed obećava, a njih bi dvojica već sad mogla popiti  jednu u to ime, evo, na, ovo bi moglo posluţiti, nato je iz dţepa izvukao plosnatu bocu burbona i gurnuo je taksistu kroz otvor na sigurnosnoj rešetki, taksist ju je tada uzeo, potegnuo iz nje, te mu ju je kimajući glavom, smijuljeći se vratio, okej, odvratio mu je prevoditelj, okej, ako mu treba još neka samo kaţe, mogu ga popiti do kraja, jer ga ima napretek, ovo ovdje  je sve puno cuge, ne zna jedino, ponovno se toga sjetio, kako će, tako mu svega, sve to odnijeti gore, toliko stvari, tresao je radosno glavom, nema pojma kako će se popeti do stana, pa da, naglo mu je sinula ideja, što kaţe na to da njih dvojica zajedno srede stvar, njemu se isplati dati za to dolar-dva, a ovome cab neće nikamo pobjeći, moţe, u redu, kimao je taksist  vedra izraza, te mu je poslije zaista i pomogao iznijeti stvari iz vozila, ali samo do dna stubišta, dotamo je pristao, ali dalje od toga, popeti se stubama ne, samo se smijuljio, i kimao, rekavši kako mora poći, tako je dobio svega jedan dolar, a prevoditelj ga je psovao na pasja kola dok se dobrih nekoliko puta pentrao od prizemlja do zadnjeg kata sa svim tim stvarima, ali na kraju je bilo baš sjajno razvaliti ta vrata, pričao je sutradan iz kreveta ţeni koja je stajala pokraj vrata, i bilo  je tako dobro ondje stajati i gledati nju i tog MaĎarčića kako bulje u njega meĎu svim tim silnim sanducima i kutijama i torbama i vrećicama i kako ni o čemu nemaju ni najblaţeg pojma, da je smjesta zaboravio na svu ljutnju, te mu je došlo da ih zagrli, iako je moţda to i učinio, je li? pitao je sad, moţda ih je zaista zagrlio, ţenu sigurno jest, pokušavao je revidi rati mutna sjećanja, njoj je odmah dao lančić, zar ne?, zatim je raspakirao stol i dvije stolice, i posjeo Korina nasuprot sebi, to 54

 je sigurno, stavio je pred njega bocu ili dvije šampa njca, prešao je na maĎarski, i počeo mu je objašnjavati što da poduzme u ţivotu, da se ne povodi više za njim na ovako imbecilan, uzaludan način, meĎutim, on kao da i nije baš previše pazio na poučne riječi, uporno je pokušavao saznati gdje se nalazi dotična maĎarska četvrt koju mu je on, prevoditelj, maločas opisao kao izvorište najboljih kobasica s paprikom u New Yorku, mogao bi se zakleti da ga je na početku time bio davio, pa mu je on objasnio da je to iznad Zabar’s delija, negdje izmeĎu 81. i 82. ulice, a ovaj uporno da na kojoj je to točno Avenue, i tako je to išlo unedogled, ali zašto, o tome nema pojma, a nije ga imao ni jučer navečer, sjeća se jedino da mu je htio objasniti što da poduzme ako se jednog dana naĎe na ţivotnom raskriţju, odnosno neka slijedi instinkt, i neka bude hrabar, hrabar i hrabar, to mu je uporno ponavljao, nakesio se prevoditelj u krevetu uronivši glavu u jastuk, a ovaj mu je počeo trabunjati nešto, da gospodine Sárváry ovo, pa gospodine Sárváry ono, vrijeme je isteklo, on je svoj posao obavio, i  još gomilu sličnih gluposti, po običaju, e, da - sad se sjetio! - i platio je stanarinu, na kraju mu je, ako se dobro sjeća, predao sav takozvani ostatak novca - koji bi morao biti negdje u njegovim hlačama, ako se sve to stvarno dogodilo - kojim  bi on, dakle prevoditelj, u njegovo ime trebao platiti trajni zakup za odrţavanje providera, predaje mu sav novac, rekao je Korin, kako bi mu provider zauvijek osigurao mjesto, i čini mu se da su se pred kraj bi li i izljubili, grohotom se smijao prevoditelj glave uronjene u jastuk, zavjetovali su se na prijateljstvo, čini mu se, ali više od toga ne zna, jednostavno se ne sjeća, a sad neka ga se više ne gnjavi, glava mu puca, na mjestu mozga nalazi mu se kanta sekreta, neka ga se ostavi na miru, ţeli malo odspavati, ako ga nema, nema ga, koga briga, no ţena je i dalje samo stajala na vratima i plakala, neprestano ponavljajući da je otišao, otišao je, ostavio je sve stvari, ali je otišao, i soba mu je prazna.

29. U kutu, nasuprot krevetu, bio je upaljen televizor, potpuno nov Sonyjev model s dvjesto pedeset kanala, s velikim ekranom i daljinskim upravljačem, zvuk mu je bio isključen ali slika ne, ona se vrtjela od početka do kraja, pa iznova i ponovno, najprije lepršavi ulazak vedrog i simpatičnog muškarca sa ţenom, pa emisija o dijamantima koja se odvrti do kraja, zatim se ekran zamrači, pa ponovno zasvijetli, da bi sve krenulo ispočetka, od vremena do vremena bi se zamračilo, pa zasvijetlilo, te je čitava soba počela pulsirati zbog nervozne svjetlosti - prevoditelj je leţeći na leĎima, raširenih nogu spavao na krevetu, pored njega je, okrenuta prema prozoru, na boku leţala ţena, plavi ogrtač od frotira nije svukla, prevoditelj je pokrivač u potpunosti povukao s nje, a bez njega joj je bilo hladno, zato je ogrtač te prve večeri radije ostavila na sebi, i samo je leţala, i nije mogla zaspati od nervoze, leţala je na boku, koljena je privukla k trbuhu, oči su joj bile otvorene, i jedva je treptala, i dok je jednu ruku, desnu, savila na jastuku ispod glave, dotle joj je druga bila ispruţena uz tijelo, a prste je svinula i pritisnula ih na kutijicu koju je grčevito još uvijek bila stiskala u šaci, nije ju ispuštala, cijelo ju je  vrijeme drţala i radosno stiskala, i samo je gledala, gledala je naprijed prema plavičastoj svjetlosti koja je nervozno  vibrirala, gledala je naprijed, i jedva j e treptala.

VII. NEĆE PONIJETI NIŠTA

1. Hodao je ledenim pločnikom, i nije se osvrtao, izašao je iz zgrade i krenuo prema postaji na Aveniji  Washington ne  bacivši iza sebe ni jedan jedini pogled, ali ne zato, pričao je poslije, jer je tako bio odlučio, nego zato što je zaista sve bilo iza njega, a ispred njega ništa, rekao je, potpuna praznina, i ledeni pločnik, a i u njemu sama pustoš, i naravno Kasserova četvorka, kako ih nosi u sebi prema Aveniji Washington, to je sve čega se sjeća od tog prvog sata, da je napustio zgradu u 159. ulici, da je bila rana zora, da je još bilo mračno, na ulici tek pokoji prolaznik, tijekom onih prvih par stotina ledenih metara stvari su mu samo iskrsavale u sjećanju, kako je protekle noći, kad se nakon velikog slavlja i bezbroj pečaćenja njihovog bratskog saveza i sâm gospodin Sárváry, njegov spasitelj smirio, kako je napokon otišao u svoju sobu, zatvorio  vrata te se svom duţinom bacio na krevet, neće ponijeti ništa, odlučio je, zatim je sklopio oči, no san mu nije dolazio, nešto kasnije su se tiho otvorila vrata, bila je to gospoĎica gospodina Sárváryja, njegova vjerna slušateljica tijekom svih tih dugih tjedana, nečujno je prišla krevetu, po svemu sudeći da ga ne probudi, jer se pretvarao da duboko spava, jer nije htio oproštaj, jer što da joj kaţe, kamo ide, to joj ipak nije mogao reći, kamo, i tako je gospoĎica stajala ondje kraj njegovog kreveta jako dugo, sigurno je htjela vidjeti spava li zaista, pa kad on nije dao nikakav znak da ne spava, čučnula je kraj kreveta te ga je jako njeţno, tek jednim laganim dodirom, pomilovala po ruci, i to po desnoj ruci, rekao je Korin, ovoj, pokazivao je slušatelju, na kojoj je oţiljak, to je sve što se dogodilo, zatim je izašla, jednako nečujno kao što je i ušla,tada je  još samo trebalo pričekati da proĎe noć, a prolazila je naţal ost jako sporo, neprestano je pogledavao na sat, dva i petnaest, pola četiri, petnaest do pet, tih se vremena točno sjeća, k ao i toga da je ustao, odjenuo se, umio se i otišao na zahod, obav io stvar, i jer se toga iznenada sjetio, popeo se na zahodsku dasku i pogledao što se dogodilo s vrećicama, radi se o tome, objašnjavao je, da je prošli put iza jedne od pločica otkrio tajno skrovište, te je u njemu pronašao hrpu vrećica napunjenih nekakvim finim prahom, smjesta je bio naslutio što bi to moglo biti, e, i sad je išao pogledati, ne zna ni sam zašto, valjda iz znatiţelje, što se s njima dogodilo, ali kad je izvadio pločicu, iza nje nije zatekao vrećice, nego gomilu novca, i to toliku količinu da je pločicu iz istih stopa namjestio natrag i brzo šmugnuo u stan, da ga kojim slučajem ne opazi netko s niţih katova, ili moţda čak onaj tko je sve to onamo sakrio, zbrisao je, tiho je zatvorio vrata stana, zatim je u sobi sloţio posteljinu, naslagao je u toranj i povukao na rub kreveta, zatim se još jednom osvrnuo, posljednji put, i ostavio sve, jer što  bi uopće i mogao ponijeti, osim kaputa i petsto dolara koji su mu još bili potrebni, ništa mu drugo nije trebalo, sve je dakle ostalo u sobi, laptop, rječnik, rukopis i notes, neke sitnice, pokoja košulja i donje rublje koje ne bi imao gdje oprati, dakle, nije bilo nekog velikog opraštanja sa suzama u očima, uostalom čemu, slegnuo je Korin ramenima, zašto da gospoĎici nanosi bol, jer sasvim bi joj sigurno teško palo, zacijelo su se bili naviki na njegovu prisutnost, tako da ne, neće se opraštati, rekao je samom sebi, otići će kako je i došao, i izašao je na ulicu, i stvarno mu je u glavi bila samo ta praznina  i Kasserova četvorka, i tuga što ih nema kamo odnijeti.

2. Kliknuo je na tekst, i iznad njega napisao war and war, stavio je to i kao ime dokumenta i spremio ga, i provjerio funkcionira li i s tim naslovom, zatim je pritisnuo zadnji gumb, isključio ureĎaj, zaklopio ga, i paţljivo ga poloţio na krev et, nakon toga je izletio iz kuće, pojurio je pločnikom ne znajući ni sam kamo, tak o da se ubrzo i zaustavio, onda se okrenuo i 55

počeo trčati u suprotnom smjeru, jednakom brzinom kao i maloprije, i jednako neodlučno, pa je dvjesto metara od zgrade ponovno stao, počeo je masirati vrat, i počeo je kruţiti glavom, zatim je pogledao naprijed, pa je pogledao natrag, kao da nekoga traţi ali tog nekog ne nalazi, jer bilo je još rano, prolaznika jedva, a i ti kojih je bilo nalazili su se daleko, dvi je ulice dalje, oko Avenije Washington, vidjelo se tek nekoliko klošara u utvrdama od kartona, te točno nasuprot njemu, na drugoj strani, jedan jako stari plavi lincoln kako iz sporedne ulice skreće u 159., zatim kako ubacuje u drugu, pa u treću, pa prolazi kraj njega u suprotnom smjeru - i kamo da sad krene, ogledala mu se na licu potpuna bespomoćnost, i samo je tako stajao, i vidjelo se na njemu da je znao ali da je zaboravio kamo, guţvao je u dţepu komadić papirnate maramice, pročišćavao je grlo i vrhom cipele u snijegu gurkao prazni omot Orbita, papirnati se omot bio već sk oro potpuno raspao, tako da ga je bilo teško dalje naguravati, ali Korin ga je na kraju ipak pogurao, štoviše, uspio ga je čak i preokrenuti, i to jednom nogom, odnosno vrhom cipele, dok je pročišćavao grlo, guţvao papirnatu maramicu u dţepu i pogledavao čas amo čas tamo, jer moţda se na taj način ipak sjeti kamo je htio poći.

3. Odgovarale su mu i crvena jedinica i crvena devetka, jer su ga obje mogle prevesti od Avenije Washington do Times Squarea, gdje je trebao presjesti na liniju označenu crnom bojom kojom je mogao stići do zel enih linija kod Grand Centrala koje su prometovale do Upper East Sidea, naime onamo je odmah i htio poći, objašnjavao je Korin slušatelju, još kad je prethodne noći od stanodavca bio načuo da u New Yorku postoji maĎarska četvrt, već je tada bio odlučio da će ondje kupiti pištolj, budući da ne zna engleski, upute za smjer su morale biti na maĎarskom, tako da je stanodavčeva priča došla kao naručena, jer njega ipak nije mogao zamoliti još i to, već ga je dovoljno zamarao, a obratiti se nekom drugom kad ne gov ori engleski nije mogao, shvatio je da pomoć moţe zatraţiti samo od nekog MaĎara koji će ga jasno razumjeti što hoće i reći mu gdje bi se takvo što moglo srediti, od nekoga u koga bi se mogao pouzdati, prvenstveno zbog jezika, to bi takoĎer, pomislio je odmah, mogao biti samo jedan MaĎar, ali poslije kad kad se na kraju ukrcao u crvenu devetku, kad je sjeo nasuprot krupnoj crnoj putnici i krenuo proučavati mapu voznih linija iznad ţenine glave, odlučio je da će udaljenost izmeĎu Times Squarea i Grand Centrala - s obzirom na to da nije shvatio na kakvo se prevozno sredstvo odnosi crna oznaka koja je spajala ta dva odredišta - prijeći pješice, presudila je, dakle, slučajnost, najčistija slučajnost, a ne on, sjedio  je tako nasuprot golemoj crnkinji i uvidio da nikako ne moţe prokljuviti što je to, tu crnu crtu izmeĎu crvene i zelene linije  jednostavno ne razumije, onda dakle pješice, odlučio je, i tako je i bilo, meĎutim ni o čemu još nije imao pojma, odnosno, kakav će mu poseban, završni dar tog posljednjeg dana dati nedokučiva volja sudbine, nije to ni slutio, rekao je sad poneseno, ali tada mu je, objašnjavao je, tog mu je posljednjeg dana nekako sve uspijevalo, napredovao je prema krajnjim ciljevima kao da ga je nešto pravocrtno vodilo za ruku, sišao je na Times Squareu, izašao je iz postaje metroa i pješice krenuo prema istoku ili, da tako kaţe, prema tornju, a oko njega se sve nekako ubrzalo, to je smjesta primijetio, odmah je osjetio, čim je izašao iz postaje metroa, da je svijet oko njega ubacio u neku nevjerojatnu brzinu, prolazio je meĎu zgradama koje su sezale do neba, na pločnicima je tada već bila poprilična guţva, a na kolnicima popriličan promet, razgledavao je zgrade, istezao je vrat, te mu je sijevnulo kroz glavu da smisao tih zgrada uzalud traţi, i da ga nikad neće naći, a silno ga je ţelio pronaći, pričao je Korin, još od trenutka kad je iz taksija kroz prozor prvi put ugledao čuvenu  vedutu Manhattana, stalno je u njoj vidio nešto za što mu se činilo kao da ima posebno značenje, i stalno je istraţivao, ispitivao, nagaĎao o kakvom bi to značenju mogla biti riječ, kad bi se iz dana u dan, otprilike oko pet, kad bi završio s poslom, otisnuo meĎu te zgrade i otpješačio uglavnom duţ Broadwaya - uzalud je pokušavao odrediti što je točno posrijedi, najpri je tako što ga je isprva sve na nešto uţasno podsjećalo, zatim da mu se čini kao da je ovdje već bio, te naposljetku kao da je tu svjetski poznatu panoramu, te nebodere Manhattana od kojih zastaje dah, kao da ih je već negdje  vidio, meĎutim uzalud, nije išlo, uzaludno je pješačio i uzaludno se trudio, do rješenja zagonetke nije uspio doći, a upravo se toga sjetio i jutros, rekao je, kad se iz vreve Times Squarea zaputio prema tornju, da će dakle morati otići odavde ne razumjevši, ne shvativši i ne spoznavši, jer nije slutio da ga tek nekoliko minuta dijeli od razumijevanja, svega nekoliko minuta od shvaćanja, od toga da napokon spozna, rekao je Korin, nekoliko minuta nakon što se meĎu neboderima zaputio prema Grand Centralu.

4.  Prolazimo pokraj stvari potpuno nesvjesni pokraj čega smo prošli, on ne zna, okrenuo se Korin slušatelju, je li dotičnom poznat taj osjećaj, ali njemu se upravo to dogodilo, i to u najuţem smislu riječi, jer kad je izvjesnu stvar ostavio iza sebe, tada mu to još nije dopiralo do svijesti, tek nekoliko koraka dalje, kad je usporio, onda ga je obuzeo neki čudan osjećaj, pa je morao stati, isprva nije znao o kakvom je osjećaju riječ, na što se odnosi, jednostavno je ustuknuo i duboko se zamislio, zatim je učinio nekoliko koraka unazad, te je nastavio uzmicati sve dok se nije na šao pred ogromnim izlogom, e, to mu je maloprije promaklo, rekao je, to je bilo ono pokraj čega je projurio, taj ogromni izlog, i to izlog krcat televizorima, na nekoliko katova uvis i dvadeset metara u širinu sve sami televizori, i svi upaljeni, svi u pogonu, i na svakom različit program, osjetio je tada da ti televizori za njega imaju neko vaţno značenje, ali je bilo teško pogoditi zašto, reklame, filmski inserti, plavi uvojci i kaubojske čizme, koraljni grebeni, vijesti, crtani filmovi, snimke koncerata i zračne bitke, što  bi to moglo biti, pitao se pred izlogom, išao je lijevo-desno, ali dugo nije mogao pogoditi, da bi mu zatim to iznenada ipak pošlo za rukom, kao da je bio na tragu, pribliţio se, nagnuo, i u drugom redu, otprilike baš u visini očiju, najednom je zamijetio sliku, srednjovjekovni rad, nije bilo nikakve dvojbe da je to bilo ono pokraj čega je maločas bio prošao i što ga je zaustavilo, ali zašto, naginjao se Korin sve bliţe, radilo se o Brueghelovu djelu o izgradnji babilonske kule koje mu je inače kao bivšem studentu povijesti bilo itekako poznato, kamera se upravo bila zaustavila na jednom detalju, kad kralj Nimrod stigne na gradilište, strog, ozbiljan, zastrašujuć, pored njega glavati savjetnik, oko njih nekoliko straţara, pred njima četiri klesara u prašini, očito neka edukativna emisija, ustvrdio je Korin, vjerojatno je na to bio mislio, ali zvuk se naravno kroz staklo nije mogao čuti, čula se samo ulična buka: zvuci sirene, kočnica, truba; potom se kamera počela polako udaljavati od Nimrodova prednjeg plana uslijed čega se počeo otkrivati i sve veći dio slike, na kraju se Korin našao pred gorostasnim tornjem u krajoliku, kako sa svojih sedam paklenih katova, nedovršen, napušten i proklet stoji uperen u posljednje nebo, aha, sad mu je jasno, Babilon, to ga je zaustavilo, eh, rekao je u sebi, da je barem tako jednostavno, Babilon i New York, nije onda trebao tjednima uzaludno tumarati traţeći rješenje zagonetke - gledao je sliku, neko se vrijeme još zadrţao pred njom, no zatim se meĎu prolaznicima iznenada izdvojio visoki mladić u koţnoj jakni koji ga je počeo izazivački promatrati, te je bio prisiljen krenuti dalje, a time se i čitava stvar u njemu iz koraka u korak sve više stišavala, odmicao je dalje u smjeru Grand Centrala, polako su se počele otvarati trgovine, prvenstveno manje prodavaonice mirodija i štandovi s povrćem, te jedna malena knjiţara pred koju je prodavač upravo bio izgurao pokretnu stalaţu s knjigama na sniţenju, Korin je tada zastao, jer imao je vremena na pretek, naime nikad dosad još nije bio tako slobodan, tako da je pogledao šarene albume, to bi i prije uvijek učinio kad bi tijekom izleta u pet popodne na takvo što naletio, uzeo je jednu od knjiga u ruke, onu na čijim je koricama ugledao poznatu graĎevinu, naslov je bio Ely Jacques Kahn, te ispod toga manjim slovima “s predgovorom njujorškog arhitekta Otta Johna Teegena iz 1931. godine”, prelistao ju je, nalazila se u njoj gomila crno- bijelih fotografija, na njima velike njujorške zgrade, točno onakve, ustvrdio je, kakve je bio zapazio na šetnjama, slike 56

tipičnih njujorških zgradurina - njujorške zgradurine, ponavljao je u sebi, ta mu je riječ nekako zazvučala u glavi, nastavio  je listati, ali ne stranicu po stranicu, nego tek onako improvizacijski, s kraja bi skočio na početak, pa s početka na kraj, sve dok na 88. stranici iznenada nije naišao na fotografiju ispod koje je pisalo, View from East River. 120 Wall Street Building. New York City, i tada, pričao je toga dana popodne u restoranu zvanom M okka, kao da ga je pogodio grom, brzo je krenuo ispočetka i ponovno ih sve prelistao, Insurance Building, 42-44 West Thirty-Ninth Street Building, Number Two Park  Avenue Building, N.W. Corner Sixth Avenue at Thirty-Seventh Street Building, International Telephone and Telegraph Building, Federation Building, S. E. Corner Broadway and Forty-First Street Building i tako dalje, sve do kraja, pa je ponovno pogledao ime na naslovnici, Ely Jacques Kahn, pa još jednom, Ely Jacques Kahn, pa je podigao pogled s korica i počeo traţiti najbliţi takav building na Lower East Sideu i Donjem Manhattanu, i jedva je mogao povjerovati očima, rekao  je, kad ih je našao, u prvom trenutku jednostavno nije mogao vjerovati da je to moguće, da mu se pred očima stvarno nalazi upravo ta zgrada, a ostale zgrade iz knjige, bez daljnjega su bile u meĎusobnom srodstvu, ali također i s  Brueghelovom babilonskom kulom, tada je pokušao pronaći još takvih zgrada, pojurio je prema sljedećem kriţanju da  bolje vidi, odnosno da bi imao bolji pogled na Donji Manhattan, te ih je odmah i zapazio, meĎutim toliko je bio zapanjen, da je slučajno sišao s pločnika i zakoračio na kriţanje gdje je skoro bio pregaţen, zatrubili su mu, našto je skočio natrag i stao promatrati Donji Manhattan u daljini, kao začaran, i postalo mu je jasno da je čitav New York prepun babilonskih kula, tako mu svega, ma zamislite, rekao je istog tog dana popodne još uvijek sav uzbuĎen, tumarao je tu meĎu njima, tjednima se ovuda potucao znajući da bi to morao prepoznati, ali da ne prepoznaje, ali sad je shvatio, svečano je izjavio, sad mu je već jasno da je središte svijeta, njegov centar, da je tu najvaţniju, najosjetljiviju, najogromniju svjetsku metropolu netko natrpao  babilonskim kulama, sedam razina, ispitivao je stisnutih očiju udaljenu panoramu, i svih je sedam razina, kao kod zigurata, stupnjevito, tema mu je i više nego poznata, govorio je slušatelju, kad je prije dvadesetak godina studirao povijest, što se poslije pretvorilo u lokalno povjesničarenje, na fakultetu su velik dio vremena posvetili analizi mezopotamskih tornjeva, i to ne samo onog babilonskog na Breughelovoj slici već i Koldeweyeve graĎe, Robert Koldewey je bio njemački arheolog amater, još ga se i sad jasno sjeća, koji je otkrio Babilon, Esagilu i Etemenanki, dijelom ih je iskopao, te ih je u obliku maketa i rekonstruirao, stoga ne čudi da je onda, kad je svojedobno bio stigao na aerodrom John Fitzgerald Kennedy, i sjeo u taksi, i prvi put pogledao kroz prozor, i ugledao tu čuvenu panoramu, to smjest a bio shvatio, samo što tada to još nije znao, nije to mogao imenovati, to se skrivalo u straţnjem zakutku njegova namučenog mozga, i otamo nije izlazilo, ne, rekao je, nego tek danas, iskreno će priznati da uopće ne razumije kako to da mu je to ipak  bilo servirano upravo posljednjeg dana, jer je to zaista tako izgledalo, kao da je to podastrto pred njega, a i općenito se takvim činilo, jer je još od zore cijelo vrijeme imao osjećaj kao da ga drţe za ruku, da ga vode, te da su mu i tu knjigu, Ely Jacques Kahn, takoreći dali u ruke, jer zašto je odabrao baš tu, a ne neku drugu, i zašto se zaustavio baš kod te knjiţare, i zašto je prolazio baš tom ulicom, i zašto baš pješice - sasvim je sigurno, sa smiješkom je kimao Korin u Mokki, da su oni kraj njega, da ga vode i da ga drţe za ruku.

5. Kralj meĎu klesarima, to je u potpunosti prenerazilo sve Babilonce, odavna već nije bilo zakona koji bi ih vodio, napuklo je ono na čemu bi mogao počivati red, a ovo je bi o znak da je zaista nastupilo vrijeme u kojemu će svijetom jednog dana zavladati ono nepredvidivo, senzacionalno i nerazumno, jer doći meĎu klesare, pješice, poput obična čovjeka, otapkati Mardukovom cestom i kroz Ištarina vrata izaći na susjedno brdo, raskinuti na taj način sa svim konvencijama, te time obznaniti kako je carstvo izgubilo moć, zatim bez obvezne pratnje i nazočnosti dvora napustiti palaču, i to sa sveukupno četiri straţara i neizostavnim zloslutnim glavatim savjetnikom, to je ipak bilo više no što je Babilon bio spreman podnijeti, kralj, uzviki vao je već izdaleka savjetnik, kralj, ponavljali su bahato i straţari u pozadini, no klesari na padini mislili su da se netko s njima sa mo šali, isprva se nisu bili ni podigli, ni su ni stali s radom, tek poslije, kad su shvatili da to treba uzeti ozbiljno, tek su se tada bacili na zemlju, ali savjetnik im je, prenoseći riječi kralja, naredio da ustanu, neka samo rade dalje, neka nastave s poslom, glasio je kraljev nalog, lice mu je bilo smrtno ozbiljno i zastrašujuće, izraz mu je meĎutim bio usplahiren, a pogled sumanut, Nimrod u plaštu i sa ţezlom u ruci - među radnicima: Mardukovi svećenici  već su po tome znali da se bliţi posljednji sud, u hramovima su se zbog toga neprekidno prinosile ţrtve, da se kralj upusti u neposredan razgovor s klesarima: pa to je poraţavajuća vijest koja će zgranuti i one koji su se sklonili u letargiju ţestokih uţitaka i pakosnog zaborava dolje, meĎu sad već besmislenim, debelim gradskim zidinama; četvorica se ponovno bacaju na tlo, ali odgovoriti se ne usuĎuje nijedan, ni pitanje nisu razumjeli, srce im od straha lupa u grlu jer veličanstveni Nimrod stoji pred njima u toj muci, kralj pita je li kamen dovoljno čvrst, dreknuo je na njih savjetnik promolivši se iz povjerljiva šušketanja, čvrst je, čvrst, klanjajući se uzvraćaju klesari, kralj ničim ne pokazuje da je čuo odgovor, uzmiče okruţen nakešenim straţarima i zastaje na rubu provalije, odande se, s vrha padine, pruţa savršen pogled, pod nogama mu je dubok ponor, pred njim se uzdiţe grozomorni toranj, Etemenanki, Nimrod nepomično stoji, s rijeke ga zapuhuje  blagi, suhi, topli vjetar, Nimrod promatra izgradnju na suprotnoj strani, podizanje strahotnoga giganta, onog nemogućeg koje je zamalo dovršeno, iza njegovih leĎa vlada potpuna tišina, dlijeta i čekići u rukama radnika ukočeno  stoje, kralj promatra vlastito ostvarenje, impozantnu graĎevinu, pobjedničko remek -djelo veličine bez boga koje će trajati vječno tako barem on to zamišlja, da se to tako nekako dogodilo, rekao je Korin kad je s novopečenim prijateljem, jer kako da ga drukčije i nazove, sjeo na piće u restoranu Mokka, drukčije i nije moglo biti ako se priklonimo Brueghelu, a ne Koldeweyu,  jer on vjeruje Brueghelu, a ne Koldeweyu, njegovo je polazište da je Brueghelov prikaz istinit, naime, nešto je svakako moralo i mora biti polazište, jer mora postojati razlog zašto je njega neki tajanstveni putokaz usmjerio upravo ovamo, u New York, kako bi po dovršetku svojeg skromnog djela dobio jasno objašnjenje babilonskih relacija, i koji bi taj razlog i koje bi to objašnjenje trebali biti?, klimao je Korin glavom smiješeći se, ako ne shvatiti i prenijeti dalje da put bez boga  vodi ovamo, do čudesnog, očaravajućeg, zadivljujućeg čovjeka koji nije, niti će ikad biti sposoban za jednu jedinu stvar, a to je da vlada onim što je stvorio, jer po njemu, izjavio je, nema ničeg čudesnijeg od čovjeka, jer sjetimo se samo računala, svemirskih centara, mobilnih telefona, mikročipova, automobila, lijekova, televizora i krstarećih raketa, i mogao bi nabrajati unedogled, e, vjerojatno bi to mogli biti razlog i objašnjenje koji su njega odveli d o New Yorka, kako bi razlučivši  bitno od banalnog, dakle da je ono preveliko za nas preveliko, došao to shvatio i prenio dalje, jer on tvrdi i ne moţe to dovoljno puta naglasiti kako je to zaista tako, to on, Korin, ne samo što zamišlja, već izričito osjeća da ga drţe za ruku, i da ga vode.

6. Gyuri Szabó im je bio znanac, brbljala je te večeri s prijateljicom preko telefona vlasnica restorana Mokka nakon što je stigla kući, otuširala se, upalila televizor i privukla telefon, i kod njih je takoĎer prije tjedan dana za jedan od stolova posjeo lutku, dopustili su mu, fino joj je namjestio noge i ruke i otada tamo sjedi, već tjedan dana, meĎu gostima, pa kad je tako dobar, miran, pošten muškarac, bez obzira na čudne ideje, njega su dakle poznavali, naravno, ali onog drugog s kojim  je došao, koji je imao glavu kao šišmiš, njega nisu, njega su prvi put vidjeli, koji ludi tip, ciknula je ţena, cijelo je vri jeme samo on pričao, kako li je samo mljeo, uzviknula je, to je nemoguće opisati, pili su unicum i pivo, u maĎarskom  stilu, 57

 jedanaest unicuma po glavi, od četiri popodne do dva ujutro, moţeš misliti, a onaj što je izgledao kao šišmiš je drobio i drobio, dok je Gyuri Szabó samo šutio, ali strašno se napio, i on i onaj drugi, uzalud ga je pokušala upozoriti kad se vraćao iz zahoda, ovi su samo nastavili piti, davno je već trebala zatvoriti, i davno je bila zaključala blagajnu, a ovi još uvijek nikako da odu, tako da ih je na kraju morala otjerati, i to gašenjem svjetla, to najviše mrzi, kao da je još uvijek u MaĎarskoj, tamo su to stalno morali raditi, to s gašenj em, ali nije bilo druge, i nju je kojiput bio zapao taj zadatak, e, i onda su napokon završili, ustali i otišli, a ţao joj je Gyurija, on je sin stričeka Béle iz drugog braka, govorila je prijateljici preko telefona, onoga što je bio direktor odjela u Lloydu, Béla Szabó, da, da, i uvijek je bio umjetnički tip, sve u svemu prava dobričina, a o onom drugom ne zna ništa, ali da bude iskrena, takvih se ona boji, nikad ne znaš što im moţe pasti na pamet, ovome, hvala Bogu, nije ništa palo, kad je platio, lijepo je izašao, srušio je pokoju stolicu na putu do vrata, ali je izašao, tako da na kraju ipak ne moţe ništa prigovoriti, izašao je i rekao kompanjonu da mu je zlo, da mu se povraća, pa onda neka povrati, odgovorio mu je ovaj, Korin je produţio do ulazne niše, i ondje se ispovraćao, smjesta je osjetio olakšanje, te čim je osjetio olakšanje, odmah je krenuo do kola da ih pomogne gurati, ali kompanjon ga je ponovno opomenuo da ne treba, da on to uvijek radi sam, pa će tako i nadalje, no Korin ga nije poslušao, to mu je bio rekao i prvi put, kad ga je popodne jedan blok dalje, kod 81. ulice pitao treba li mu pomoći gurati, ovaj mu je i tada, od riječi do riječi rekao isto, tada su obojica po izgovoru shvatila da su MaĎari, u Korinovu slučaju to nije bilo teško odgonetnuti kad je rekao can I help you,  a nije ni kod drugoga, kad je odgovorio no, thanks - Korin je dotada satima pokušavao smoći hrabrosti da se nekomu obrati, meĎutim niti je uspijevao pronaći hrabrosti u sebi, niti nekoga tko bi mogao biti MaĎar, sve dok u jednom trenu nije zapazio tog čudnog lika, i ostao zapanjen kad je vidio kako dotični na autobusnom stajalištu u 81. ulici upravo prislanja lutku prirodne v eličine o stup s autobusnom oznakom, namjestio je lutku kao da čeka autobus, zatim joj je ruku i nogu privezao lancem, a glavu lutke okrenuo tako da gleda u smjeru dolaska autobusa, lijevu joj je ruku malo podigao uvis, da se čini kao da njome doziva autobus, nakon toga je krenuo natrag do kola kako bi ih odgurao dalje, no uto mu je prišao Korin i pitao je li mu potrebna pomoć, jer rado će ih pogurati.

7.

 On to uvijek radi sam, pa će tako i nadalje, priopćio mu je muškarac, no poslije je pustio Korina da m u pomogne iako  je bilo sasvim očito da za to nema nikakve potrebe, jer se po gomili prekrivenoj pla htom, iz koje su na pojedinim mjestima izvirivale plastične ruke i noge, odmah dalo zaključiti kako su to same lutke, bez ikakve teţine, meĎutim ništa zato, Korin  je počeo gurati kola odostraga, dok ih je muškarac vukao za rudo, sve je štropotalo, a kad bi na cesti pod zaleĎenim snijegom naišli na neravnine na kojima bi kola zadrndala, tada bi gdje s lijeva, gdje zdesna iskliznula pokoja ruka ili noga koje bi čas Korin čas muškarac morali uguravati natrag meĎu ostale udove na gomili, i tako su uguravali i vukli i gurali, te su se za nekoliko minuta prilično dobro uhodali, zatim su izašli u promet na 2nd Avenue, gdje se Korin napokon usudio priupitati, zna li ov aj kojim slučajem gdje se nalazi maĎarska četvrt, on je naime pokušava naći - ovo je maĎarska četvrt, glasio je odgovor, a zna li on, nastavio je Korin, gdje bi mogao naći MaĎara koji bi mu pomogao oko nabavke odreĎene stvari, kakve stvari, Korin se zakašljao, ţeli kupiti pištolj, pištolj, je li, odvratio je muškarac smrknuta lica, njega ovdje moţe kupiti bilo gdje, te je time ujedno i zaključio razgovor, nakon toga duţe vrijeme nijedan nije prozborio ni riječi, na kraju je muškarac zaustavio kola, spustio je rudo na pločnik, okrenuo se prema Korinu, te ga upitao što on zapravo hoće?, ţeli kupiti pištolj, ponovio je Korin, bilo kakav pištolj, što se njega tiče, moţe biti malen, velik, srednji, njemu je sveje dno, ima petsto dolara, to mu je sav novac, i namijenjen je isključivo za taj pištolj, ali ne ţeli ga strašiti sa svim tim, dodao je da ublaţi stvar, on je potpuno bezazlen, i drage će mu volje odmah ispričati o čemu je riječ, nego, ima li tu u blizini neki lok al gdje bi to mogao učiniti, i gdje bi mogli nešto pojesti i popiti, ogledavao se Korin, jer vani je još od zore i skroz naskroz je promrzao, pa bi mu dobro došlo da sjednu negdje na toplo, a silno bi htio nešto i pojesti i popiti, znači pištolj?, upitao je muškarac, i dugim pogledom promotrio Korina, on časti, inzistirao je Korin, poziva ga na ručak pa će mu usput sve detaljno ispričati - mjesto gdje bi se moglo jesti i piti, razmišljao je muškarac, pa što se toga tiče, ima ovdje nekoliko lokala, pokazao je oko sebe, te su se za koju minutu već nalazili u restoranu Mokka, na zidovima ukrasni tanjuri s narodnim motivima, na stropu tapete od vinila, ogledalo duţ cijelog zida, za stolovima ukupno troje otuţnih gostiju, a za pultom  vlasnica s licem poput vrane, ovalnim naočalama i šiškama - moţda da naruče nešto i za jelo, obratila im se druţeljubivim tonom nakon izvjesnog vremena, ali prijedlog je prihvatio samo Korin i naručio gulaš s rezancima, muškarac nije htio ništa, tek bi s vremena na vrijeme uzeo jednu od vrećica šećera postavljenih na stol, otrgnu o rub, zabacio glavu, razjapio usta, te lupkajući vrećicu kaţiprstom, istresao šećer u grlo do posljednjeg zrna, hranu nije prihvaćao, ali piće, to da, i ta ko su ispijali unicum s pivom, unicum s pivom, unicum s pivom, dok je Korin pričao, a on slušao.

8. Lutka je sjedila sama za stolom u blizini pulta, te je doista izgledalo kao da tamo stvarno netko sjedi, bila je to jedna od onih golih lutaka iz izloga, izraĎenih od ruţičaste plastike u prirodnoj veličini, koje su bile natovarene vani na ručna kola, samo što se ovoj ovdje unutra, pod svjetlom, ruţičasta koţa doimala svjeţije, a pogled zamišljenijim nego kod onih  vani; normalno je sjedila na stolici, noge su joj bile podvijene, jedna joj je ruka bila poloţena u krilo, druga na stol, dok  su  joj glavu sasvim malo zakrenuli prema ramenu, kako bi se učinilo kao da joj je pogled usmjeren iznad gostiju, nekamo u daljinu - muškarac se odmah zaputio prema tom stolu, i dok je Korin skidao kaput onamo se i smjestio, pa je tako i on morao sjesti pokraj lutke, te premda mu je isprva naočigled teško padalo ne postavljati nikakva pitanja o njoj, poslije se  već bio naviknuo, pomirio se sa stvari i nije načinjao temu, tek bi tu i tamo bacio pogled na lutku, ali poslije čak ni to, štoviše, nakon nekog vremena, negdje kod petog-šestog unicuma, kad mu je alkohol već pošteno bio udario u glavu, počeo se obraćati oboma, jer naravno govorio je, smjesta je razvezao priču kako bi pojasnio poznaniku 0 čemu je točno riječ, krenuo je od problema s glavom i babilonskog prosvjetljenja, zatim je nastavio sa zgodama u arhivu, kod Sárváryjevih i na putu za Ameriku, potom su na red došli rukopis, vječnost i pištolj, te na kraju Kasser, Bengazza, Falke i Toot, pa izlaz, kako ga ne nalazi, i kako njih četvoricu nosi ovdje u sebi, ali da je strašno uznemiren, i da nikako ne moţe pronaći mir, unatoč tomu što je prije uvijek mislio kako će na ovaj dan biti spokojan, i to zato što ih se ne moţe osloboditi, uhvatili su se za njega, a on osjeća kako ipak ne moţe na ovaj način odnijeti sve to sa sobom, ali što da radi, gdje, kako da to riješi, uzdahnuo je, nakon toga je otišao u zahod, zatim je u uskom hodniku izmeĎu zahoda i restorana, dok se vraćao, pred njega stala vlasnica sa šiškama, ispričala se i pomalo negodujući upozorila ga da prestane opijati kompanjona, jer da ga oni tu u restoranu dobro poznaju i da on nikad ne pije, jer ne podnosi alkohol, na što je Korin odvratio da ni on nikad ne pije, svejedno, presjekla ga je ţena pomalo razdraţeno, njemu to izuzetno škodi, znate, rekla je povjerljivo i popravila šiške, to  je jako osjetljiv i dobar momak, ima doduše tu opsesiju s lutkama iz izloga kojima je napunio čitavu četvrt, jer nije ova u njenom restoranu jedina, posadio je on njih još, gdje god su mu dopustili, a dopuštaju mu jer je tako mirna, plaha, dobra osoba, ima ih najmanje tri na Grand Centralu, pa onda u Public Libraryju, i jedna u McDonald’su, pa još jedna u kinu na uglu n. ulice, jedna je tu u blizini kod novinskog kioska ispred stalaţe s novinama, ali ima on njih i kod kuće, kaţu, jedna sjedi u fotelji u njegovoj sobi i gleda televiziju, druga za kuhinjskim stolom, i još jedna kod prozora, koja navodno bulji  van, ona dakle, vlasnica, ne poriče da on ima tu opsesiju, ali to ga još ne čini ludim, on to inače radi zbog neke ţe ne koju je 58

nav odno jako volio, tako da... zamolila bi ga za razumijevanje, štoviše, neka Korin, ako moţe, na njega pripazi, jer momak se ne smije napiti, inače bi moglo biti problema, da, odgovorio je Korin spremno, sad već razumije, i naravno, jako će paziti, jer i on smatra da je krajnje simpatičan, i priznaje da ga je smjesta, čim ga je ugledao, takoreći u trenutku zavolio, pazit će dakle, obećao je, ali poslije ipak nije uspio odrţati riječ, jer kad je sjeo natrag za stol, ovaj je smjesta naručio novu rundu, a nije ga se moglo odgovoriti ni od sljedećih, tako da su na kraju stvarno nastali problemi, premda ne baš oni koje  je prorekla vlasnica, naime, pozlilo je njemu, Korinu, i to jako, pa kad su završili, povraćanje mu je donekle pomoglo, ali tek nakratko, nakon toga mu je ponovno bilo zlo, i postajalo sve gore, kola više nije ni gurao, već se o njih pridrţavao, dok  je muškarcu, kojega je tada već bio prozvao prijateljem, uporno tupio kako njega ne zanima smrt, te se nastav io pridrţavati, gotovo se šlepajući otraga, dok su mu se noge neprestano posklizavale na snijegu koji se dotad, jer bilo je već četiri ili pola pet, bio potpuno zaledio.

9.  Zaputili su se nekamo po snijegu, Korinu je bilo svejedno kamo, a bilo je sve izvjesnije kako je postalo svejedno i muškarcu, koji bi povremeno namjestio plahtu kojom su bile prekrivene lutke, zatim bi prionuo i bez odreĎenog cilja  vukao kola dalje; puhao je oštar vjetar, posebno na Avenueima jer su se pruţale u smjeru sjever-jug, tako da kad bi pogrešno skrenuli u jednu od njih, bjeţali bi odande što su brţe mogli, bjeţali su i dugo nisu progovorili ni riječi, zatim je muškarac iznenada, kao netko tko je priveo kraju poduţe razmišljanje, dobacio nešto otraga, no Korin ga nije čuo, tako da  je ovaj morao spustiti rudo na tlo i otići do njega kako bi mu napokon doprlo do mozga što mu pokušava reći, kako je naime lijepo ono što mu je u Mokki ispričao o rukopisu, lijepo je, kimao je muškarac s krutim izrazom na licu, nego, on je sve to samo izmislio, neka prizna, jer oni dijelovi o Kreti i Veneciji i Rimu su baš lijepi, ali neka samo slobodno prizna da oni postoje jedino u njegovoj mašti, ne, usprotivio se Korin sav poljuljan, ne, nije on to izmislio, rukopis zaista postoji, i još uvijek leţi na krevetu u 159. ulici, ako ţeli, brzo se uhvatio za kola jer ih je načas ispustio, onda će mu ga... - ţeli, odvratio je muškarac izuzetno sporo pokrećući jezik, jer ako govori istinu, onda je riječ o nečem zaista lijepom, rekao je podigavši glavu, a trebalo bi poduzeti nešto i oko tog izlaza, zato, evo što, mogli bi se naći kod njega navečer oko šest, neka donese rukopis ako doista postoji, jer bilo bi lijepo, zagledao se u lutke pod plahtom, pokazati nekoliko stranica i njegovoj dragoj nato je iz dţepa izvukao posjetnicu, ovo je adresa, pokazao je Korinu i gurnuo mu posjetnicu u dţep kaputa, lako će je pronaći, dakle, sutra navečer u šest, rekao je, te se poput vreće srušio licem u snijeg i ostao ondje nepomično leţati, dok je Korin neko vrijeme samo stajao, zatim je pustio straţnji kraj kola i zakoračio naprijed da mu pomogne, meĎutim izgubio je ravnoteţu, te je i sam pao u snijeg, muškarac je zatim od hladnoće prvi došao k svijesti, ako se to moţe nazvati sviješću, u svakom se slučaju on prvi podigao s tla, da bi na kraju on Korina počeo potezati uvis, našli su se tako oči u oči, obojica u raskoraku, skoro su čitavu minutu samo tako stajali i klatili se, zatim je muškarac neočekivano rekao Korinu da je osoba dostojna ljubavi, ali da mu nekako nedostaje središte, potom se vratio na prednji kraj kola, podigao rudo i krenuo po snijegu, Korin ga meĎutim više nije pratio, nije imao snage ni za pr idrţavanje, tako da ih je odreĎeno vrijeme samo gledao, muškarca i lutke, kako se sve više udaljavaju, zatim je oteturao do prvog ulaza, pogurao vanjska vrata, te pored zida u dnu stubišta legao na pod.

10. Četiristo četrdeset dolara, to ga je najviše razljutilo kad ih je pronašao kod njega, jer odakle jednom takvom malom smradu četiristo četrdeset dolara, on, pokazivao je na sebe tip u ţutom kombinezonu, koji za sto osamdeset dolara tjedno čisti govna po kući, odštopava sifone, iznosi smeće i mete vani bljuzgu, on piša krv da bi nešto zaradio, a ovom ovdje, ovoj ţivotinji se tek tako u kaputu naĎe četiristo četrdeset dolara, maloprije, kad je sišao niz blatnjave stube i ugledao, a što je  još gore, nanjušio, da dolje opet leţi neko beskućničko govno, sav pobljuvan i usmrĎen, krv mu je udarila u mozak, i to tako da mu je došlo da ga upuca, ali samo ga je nabio nogom, onda ga je počeo vući van, i tada ih je pronašao, četiristo četrdeset dolara, prebrojao ih je i spremio u novčanik, i još ga jednom nabio, i to tako da ga stopalo još uvijek boli, valjda ga je pogodio u neku kost, jer još uvijek osjeća udarac u nozi, četiristo četrdeset, ma zamisli samo, podrhtavao mu j e glas od bijesa, izbacio ga je van, i poslije ga još šutnuo s pločnika na kolnik, k’o komad govna od kojega se čovjeku smuči, jer njemu se smučilo, zgrabio je tip u ţutom kombinezonu stanara s prvog kata za ruku, i smatra da je način na koji je on s njim postupio ispravan, nek’ se smrzne vani, crvenjela mu se glava, neka samo leţi tamo dok ga ne pregazi neki auto, i on  je zaista ostao leţati, ni oči nije mogao otvoriti koliko ga je boljelo, onda ih je nekako ipak uspio otvoriti i zahvaljujući uţasnom trubljenju automobila shvatiti gdje se nalazi, četveronoške se domogao pločnika, no još dugo nije mogao pojmiti čitavu stvar, što mu se to dogodilo, i zašto ga tako stravično bole trbuh, prsa i lice, dugo je tako leţao na rubu pločnika, i onda kao da ga je netk o pitao je li mu dobro, i što da na to odgovori, rekao je da jest, tada mu je sijev nulo da ako ne ţeli imati posla s policijom, smjesta se mora otamo pokupiti, smjesta, tutnjalo mu je u mislima, tada se osovio na noge, već se  bilo razdanilo, dvoje ga je školaraca suosjećajno pogledalo i još jednom upitalo je li mu dobro, i trebaju li pozvati Hitnu, uf, Hitnu, svim se silama trudio progovoriti, ne Hitnu, nipošto, nije njemu ništa posebno, nešto mu se dogodilo, nije mu baš  jasno kako, ali sad je sve u redu, neka ga slobodno ostave na miru, snaći će se sad već i sam, tada je iznenada shvatio da priča na maĎarskom, pa je brţe- bolje pokušao sklepati neku rečenicu na engleskom, ali nije bio u stanju, tako da je ustao i krenuo dalje, sve je išlo uţasno teško, ali nekako je ipak dospio do kriţanja Druge Avenue i 51. ulice, tamo je otklipsao do metroa gdje je bilo puno bolje, gomile su se slijevale pa se u nj ima tako potpuno polomljen nije pretjerano isticao, jer bio je razbijen u komade, pričao je poslije prijatelju, i to do te mjere, da mu je poslije bilo teško povjerovati kako će se ikad moći  vratiti u cjelovito stanje, ukrcao se u metro, nije ni gledao koji, samo što dalje odavde, govorio je u sebi, pa kad mu se učinilo da je odmakao dovoljno daleko, onda se iskrcao i dovukao do mape voznih linija, potraţio je ime postaje, bio je negdje u Brooklynu, i što da sad učini, razbijao je tada glavu, pričao je poslije, i onda se sjetio riječi s rastanka, zanimljivo kako je od posljednjih sati gotovo sve zaboravio, ali ovoga se sjetio, odnosno da s rukopisom navečer u šest mora svratiti do novopečenog prijatelja, dakle rukopis, rekao je samom sebi, te se zaputio natrag linijom sedam prema četrdeset drugoj ulici, ali jako se bojao, rekao je, jer se jasno vidjelo na njemu da je pretučen, bio je prljav, smrdljiv, sav ispovraćan, bojao se da će ga na putu do kuće netko zaustaviti, meĎutim nikomu nije bilo ni na kraj pameti da ga zaustavi, ljudi su se odmicali od njega, ali na svu sreću nitko ga nije napao, tako je uspio stići do zapadne četrdeset druge ulice i ondje presjesti na liniju devet do kuće, kući, ponavljao je u sebi kao kakvu molitvu, kući, teglio je tijelo koje je tada već bilo u raznim dijelovima, pa kad je napokon stigao do zgrade, i kad se uspeo stubama, još mu je uvijek bilo toliko loše da mu nije ni prostrujalo glavom kako je on to mjesto jučer zauvijek napustio, ali šteta što se toga nije sjetio, govorio je poslije muškarcu, jer bi mu tada bilo  jasnije zašto se osjeća poput mrtvaca.

11. Oboje su se nalazili u kuhin ji meĎu kutijama, ţena je leţala na leĎima, izvijena, lice joj je bilo potpuno smrskano, a prevoditelj je visio obješen o cijev centralnog grijanja, no po krvi koja mu je curila iz glave bilo je očito da je likvidira n rafalom iz neposredne blizine - nije mogao vrisnuti, niti se mogao pomaknuti, stajao je pred otvorenim vratima, polako je 59

otvorio usta, ali glas mu nije izlazio iz grla, zatim je htio poći, natrag, van, meĎutim u potpunosti je izgubio kontrolu nad udovima, štoviše, kad se na kraju uspio pomaknuti, noge su mu krenule naprijed, sve bliţe i bliţe njima, kroz glavu mu je sijevnula stravična bol, i tada je stao, i ponovno se nije mogao pomaknuti, i to je tako potrajalo jako dugo, samo je stajao, nije mogao skinuti pogleda s njih, lice mu je bilo uţasnuto, zapanjeno i staro, ponovno je otvorio usta, ali glas kroz njih još uvijek nije izlazio, tada je zakoračio, ali se o nešto spotaknuo te je skoro pao, bio je to telefon, čučnuo je pored njega i sasvim polako okrenuo broj, zatim je dugo slušao signal za zauzetu liniju, da bi tek tada shvatio kako je nazvao njih same, tada je pretresao dţepove, no ono što je traţio, postajući sve očajniji, jako dugo nije mogao pronaći, na kraju mu je to ipak  uspjelo, pronašao je posjetnicu, joj, rekao je zatim u telefon, joj, joj, joj, mahnito je ponavljao, mrtvi su, oboje su mrtvi, i gospoĎica i gospodin Sárváry, govorite glasnije, rekao mu je muškarac, ne šapćite, recite normalno, što se dogodilo, ne šapćem, prošaptao je Korin, ubili su ih, i oboje su mrtvi, gospoĎici su izvinuli leĎa, a gospodin Sárváry visi tu na … , s m j e s t a  bjeţite otamo, povikao je muškarac u telefon, joj, rekao je Korin, sve je razvaljen o, zatim je odmaknuo slušalicu, s uţasom je podigao pogled i izjurio u hodnik, gurnuo je zahodska vrata, skočio na dasku i izvukao zidnu pločicu, potom je izvadio novac, skupio ga u snop i pojurio natrag u stan, ponovno je uzeo slušalicu, znate, govorio je muškarcu, znate što se dogodilo, te je počeo redom nabrajati sve, od stanodavčeva novog posla, preko velike kupovine, novca koji drţi u ruci,  bijelih vrećica na tajnom mjestu, pa do toga na koji ih je način pronašao, sve mu je ispričao, sve nesuvislije i sa sve većim strahom od vlastitih riječi, neka ne šapće, iznova ga je opomenuo muškarac, jer ga ne čuje dobro, ali on je sada siguran, nastavio je Korin, takvo što mu nikad ne bi palo na pamet, i to baš gospodin Sárváry, on nikad..., i rasplakao se, i jako je plakao, sugovornik mu se uzalud obraćao preko telefona, Korin ga od plača nije čuo, nije prestajao jecati, i tel efonsku je slušalicu jedva drţao, zatim ju je stavio na uho i šutio, halo, je li još tamo?, pitao je muškarac, da, odgovorio je Korin, onda neka bjeţi odande, a novac, kad ga je već dotakao, neka obvezno ponese sa sobom, ali neka ne dira ništa drugo, nego van iz kuće, neka doĎe k njemu u stan, ili gdje god hoće, čuje li ga on?, je li još tamo? - pitanje je dugo odjekivalo u ledenoj tišini, no odgovora nije bilo jer je Korin odloţio slušalicu, ugurao novac u kaput, i počeo uzmicati, te je tako uzmicao, i ponovno se rasplakao, i na taj je način izašao iz stana, zatim se odspoticao niz stube, izašao na ulicu, hodao kojih dvjesto metara, i tada je potrčao, i samo je trčao i trčao naprijed, s posjetnicom u ruci koju je toliko stiskao da mu je ruka cijelim putem nezaustavljivo drhtala.

12.  Sjedili su u trima foteljama od metalnih cijevi; lutka iz izloga nasuprot televizoru, pored nje muškarac, a pored muškarca Korin, i nije se čulo ništa drugo osim šuma stišanog televizora, zujanja u pozadini slike, te rad stroja za pranje rublja iz kupaonice, njegovo neprekidno drndanje, hroptanje i klopotanje, jer njih dvojica nisu izgovorila ni riječi - kad je Korin stigao, muškarac ga je posjeo, te je i on säm sjeo kraj njega, meĎutim jako ga dugo ništa nije pitao, samo je gledao preda se, i intenzivno razmišljao, zatim je ustao, popio čašu vode, sjeo natrag i rekao kako će već nešto smisliti, neka se Korin ne uznemiruje, najprije mu moraju oprati odjeću, jer ovakav ne smije nikamo, tada mu je pomogao da se svuče, jer  je bilo očito kako ovomu nije ni najmanje jasno zaš to bi to bilo potrebno, a ni otkopčavanje mu nije baš polazil o za rukom, no na kraju mu se sve što je imao na sebi našlo nagomilano pred nogama, muškarac mu je dao ogrtač, ispraznio sadrţaj odjeće, odnio je u kupaonicu i stavio sve, od kaputa do donjeg rublja, u stroj za pranje, uključio ga je, zatim se vratio u sobu, sjeo u fotelju, te ponovno počeo intenzivno razmišljati, i tako su sjedili ondje valjda punih sat vremena, sve dok se stroj u kupaonici nakon poduţeg silaznog hroptaja nije zaustavio, a muškarac rekao kako bi barem otprilike morao znati što se dogodilo, jer mu inače ne moţe pomoći, na što je Korin odgovorio kako je on još prije bio zapazio tajno skrovište u zahodu, ali je mislio da je to od nekog stanara s niţih katova, naime, u njihov je zahod bilo tko mogao ući, kakvo tajno skrovište?, upao mu je u riječ muškarac, pa tajno skrovište, rekao je Korin, jer otkrio je i to da se umjesto bijelih vrećica  jednog dana ondje našao novac, kakve vrećice?, kojeg dana?, pokušavao ga je zaustaviti sugovornik, ali nije ni mislio, nastavio je Korin, da bi itko od ukućana mogao imati išta s tim, o tome toliko nije mislio da ih je bio zaboravio i spomenuti,  jer ţivot se kod njih potpuno neočekivano preokrenuo, došla je hrpa ljudi i iznijela sve iz stana, da bi drugog dana sve donijeli natrag, a to je gospoĎicu toliko uznemirilo da joj se morao u potpunosti posvetiti, tako da je po slije naţalost na s ve to i zaboravio, nije mu ni palo na pamet da bi upravo to mogao biti ključ  svega, i tada se ponovno rasplakao u fotelji ne odgovarajući ni na jedno od pitanja koje mu je muškarac poslije postavio, tako da je dotični nadalje sve sam morao obaviti, meĎu stvarima izvaĎenim iz odjeće pronaći putnu ispravu, provjeriti vrijedi li još uopće, potom staviti mokru odjeću da se suši, prebrojiti koliko mu je još ostalo novca, odlučiti što da učini, zatim ponovno sjesti kraj njega i tiho mu reći kako je  jedino rješenje da, što je brţe moguće, ode odavde, ali Korin na to nije odgovorio ništa, s lutkom je gledao televiziju, i plakao.

13. U spavaćoj se sobi nalazio samo jedan krevet, a kod prozora je, kao da kroz njega gleda, naslonjena na zid stajala lutka iz izloga, u kuhinji samo stol s četiri stolice, i na jednoj od njih ponovno jedna lutka koja kao da upravo podiţe desnu ruku i pokazuje prema stropu ili nekamo još dalje, a u dnevnom boravku one tri fotelje, televizor, lutka, muškarac, te sad  još i Korin, i ništa više, stan je takoreći bio potpuno prazan, jedino su zidovi bili oblijepljeni fotografijama, i to čitav stan  jedno te istom fotografijom, ista fotografija u različitim dimenzijama, malim, velikim, srednjim i ogromnim, ali posvuda samo ta jedna te ista, s istim prizorom, kostur kupole s komadima stakla, pa kad je muškarac ujutro na zvukove nekakva tihog štropota otvorio oči, ugledao je Korina kako već potpuno odjeven, u kaputu, poput nekoga tko čeka da ode, hoda uza zid i promatra slike, išao je od jedne do druge, prema svakoj se sagnuo i pomno je proučio, pa kad je primijetio da se muškarac probudio, brzo je pobjegao u dnevnu sobu, sjeo u fotelju pored lutke i prikovao pogled uz televizor - jeste li za kavu?, upitao ga je muškarac kroz zatvorena vrata i ustao iz kreveta, ali Korin nije odgovorio, samo je nastavio ukočeno  buljiti u nijemi televizijski ekran, tako da je muškarac samo za sebe pripremio kavu iz automata, istočio je u šalicu, dodao šećer, promiješao je i sjeo s njom u fotelju do Korina, gdje vam je draga?, oglasio se Korin neočekivano, otputovala je, odgovorio je muškarac nakon duge šutnje, a ova odvdje?, i tamo u kuhinji?, i na autobusnom stajalištu?, pokazivao je Korin glavom na lutke, jako joj sliče, odgovorio je ovaj, zatim je sitnim gutljajima popio kavu, ustao i iznio šalicu u kuhinju, no kad se vratio, Korin je već da leko bio odmakao s pričom, kao da uopće nije opazio da ga nema, onda je ugledao lica dvoje djece nagnuta nad njim, rekao je, pa su mu zaprijetili da će pozvati Hitnu, ali uspio im je umaći, pa se malo pritajio u metrou, sve ga je strašno boljelo, naročito trbuh, prsni koš i vrat, a i u glavi mu je zujalo, jedva mu je preostalo snage u nogama, ali je išao dalje, uspio je doći do sljedeće postaje metroa, pa do sljedeće, pa do još jedne, ne razumijem o čemu pričate, prekinuo ga je muškarac, no Korin mu nije ništa objasnio, već je zašutio, i tada se sve troje zagledalo u televizor na čijem su se ekranu izmjenjivali crtani filmovi i reklame, brze, mahnite, nijeme slike, poput kakvog podvodnog prizora - mora smjesta otići, rekao je tada muškarac i pognuo glavu, ovo  je strašno surov grad, tu nema vremena za razmišljanje o bijegu, jer njega će, Korina, ili ubiti, ili će ga uhvatiti policija, što otprilike doĎe na isto, ima gomilu novca, sam neka odluči kamo ţeli, on će, muškarac, srediti stvar, samo neka se pokuša nek ako pribrati, ali na Korinu se vidjelo da nije prisutan, te da mu čitava stvar uopće ne dopire do mozga, nakon toga još je dugo nabrana čela, poput nekoga tko je na 60

nešto strašno usredotočen, promatrao meteţ titrajućih slika na ekranu, zatim je ustao i pošao do slika na zidu, pokazavši na jednu od njih, okrenuo se prema muškarcu i upitao gdje je ovo?

14. Leţaj mu je bio prostrijet u dnevnom boravku iza fotelja, on je meĎutim samo leţao pokriven, nije spavao, pričekao  je da muškarac u spavaćoj sobi počne teško disati i da zahrče, tada je ustao, otišao u kupaonicu, opipao odjeću koja se sušila na radijatoru, te je prišao zidu i počeo razgledavati slike; morao se nagnuti sasvim blizu jer su se u polumraku jedva nazirale, te se tako nagnuo i sve ih redom pogledao, išao je od jedne do druge te bi svaku detaljno proučio, pa bi se pomaknuo korak dalje, čitavu noć ponavljajuću isto, redom bi obilazio prostorije, nakon kupaonice produţio bi u spavaću sobu, nakon spavaće u dnevnu, da bi krug ponovno završio u kupaonici, svaki put zastavši pokraj odjeće koja se sušila, opipao bi je, namjestio je na radijatoru, te se smjesta okrenuo slikama, zadivljeno je promatrao osobitu, eteričnu kupolu, kako njezini svinuti lukovi, načinjeni od običnih metalnih cijevi, u prostoru ocrtavaju veliku hemisferu, promatrao je  velike - metarske, polumetarske - komade stakla kojima je polutka bila djelomično pokrivena, promatrao je sajle s klinovima, te je pokušavao razabrati što je to na njima svijetlećim neonskim cijevima ispisano, i što je bliţe primicao glavu, to je jače naprezao oči, tada je bilo najočitije da se jako, da se sve dublje i dublje usredotočuje na nešto što se nalazilo na tim slikama - zatim se polako počelo razdanjivati, te  je postalo lakše razabirati pojedinosti, i tako je Korin ugledao sljedeće: u

potpuno praznoj prostoriji, unutar bijelih zidova, nalazila se jedna naizgled izvanredno lagana, profinjena konstrukcija, moţda bi to mogla biti kuća, izustio je kad se udaljio od jedne i pribliţio drugoj, to je jedna drevna graĎevina, objašnjavao  je poslije muškarac, pretpovijesna nastamba, ili bolje rečeno njezin okvir od aluminijskih cijevi i razlomljenih, nepravilnih staklenih ploča po uzoru na eskimske iglue - gdje je to?, upitao je tada Korin, u Schaffhausenu, odgov orio je muškarac, a gdje je Schaffhausen?, u Švicarskoj, glasio je odgovor, blizu Züricha, tamo gdje rijeka Rajna probija planinski masiv Juru, a je li to daleko?, pitao je Korin, je li daleko taj Schaffhausen?, je li dalek?

15. Taksi je naručio u dva sata, i taksi je stigao točno na vrijeme, javio je Korinu da je vrijeme za polazak, popravio mu je kaput, i rekao kako je naţalost još uvijek malo vlaţan, tada je provjerio unutrašnji dţep, jesu  li avionska karta i putna isprava u redu i na mjestu, dao mu je još nekoliko savjeta za kraj vezanih uz snalaţenje na JFK -u, nakon čega su u tišini sišli u prizemlje, izašli su iz zgrade, muškarac ga je zagrlio, a on je zatim sjeo u taksi, taksi je potim kroz Brooklyn krenuo prema autocesti, dok je muškarac ostao stajati pred zgradom, podigao je ruku i neko vrijeme nesigurno mahao, no Korin to nije znao jer se nijednom nije osvrnuo, baš kao što nije gledao ni kroz prozor, samo je sjedio potpuno pogrbljen na straţnjem sjedalu, te kao da mu se u ukočenu pogledu, koji je preko vozačeva ramena bio prikovan za cestu, naziralo kako ga ne zanima više ništa osim jedne jedine stvari: što je naprijed, što se nalazi naprijed iznad vozačeva ramena!

VIII. BILI SU U AMERICI

1. U njemu su četvorica, obratio se Korin starom gospodinu u šeširu od zečje dlake koji je sjedio kraj njega na klupi na obali Ciriškog jezera, četiri njegovu srcu jako prirasla čovjeka, naputovao se s njima, bili su u Americi, ali su se vratili, ne  baš tamo odakle su krenuli, ali u osnovi ipak natrag, i sad, prije no što ga se progonitelji dohvate, jer strašno ga progone, pokušava pronaći neko prikladno mjesto, a place, posebnu točku kako ne bi više morali ići dalje, jer odavde ih ne moţe povesti sa sobom, on ide u Schaffhausen, i to sâm, ostali se moraju iskrcati, što uostalom i osjeća, da je to ovdje moguće aha, ozarilo se lice starog gospodina koji, bilo je to posve očito, nije razumio ništa od onoga što mu je Korin govorio, aha, sukao je brkove, sad razumije, te je štapom za šetnju u bljuzgavu snijegu nacrtao dva znaka, Amerika, pokazao je na prvi i s  vedrim smiješkom povukao crtu prema drugom, und Schlaffhausen, udario je štapom u susjednu točku, naznačujući kako 61

mu je sad sve jasno, pokazao je prvo na Korina, a zatim štapom na dvije točke, te zadovoljno rekao,  Sie-Amerika-Schajfhausen, This is ivonderful und. Grüess Gott,  da, kimao je glavom Korin, iz Amerike u Schaffhausen, samo što usput ovu četvoricu mora ostaviti ovdje, moţda jezero, okrenuo je iznenada glavu prema vodi, perhaps the Lake, uzviknuo je zabljesnuvši uslijed neočekivane zamisli, skočio je na noge i ostavio iznenaĎenog gospodina koji je nejasna izraza lica neko vrijeme još promatrao dvije točke u bljuzgavu snijegu, da bi ih na kraju izbrisao štapom, te ustao s klupe, pročistio grlo i bacivši vedar pogled lijevo i desno odšetao izmeĎu stabala prema mostu.

2. Grad je bio mnogo, ali mnogo manji od onoga iz kojega je stigao, no ipak mu je najviše brige, osim ţurbe da ga ne dohvate, zadavalo snalaţenje, već se na samom aerodromu neprestano gubio, zatim, kad je tuĎom pomoći sjeo na vlak za Zürich, sišao je dvije postaje prerano, i tako je to išlo unedogled, neprestano je griješio, neprestano se gubio, neprestano je pitao, a Cirišani su mu uglavnom spremno odgovarali na pitanja, koliko su već uspijevali razumjeti što ţeli, primjerice, kad se tramvajem dovezao na Bellevue Platz, čak je i ondje svakoga oblijetao s pitanjem gdje je centar, odgovarali su mu da je to centar, da ga prestane traţiti, no bilo je očigledno da im ne vjeruje, nastavio je ner vozno cupkati u mjestu, masirao je  vrat, kruţio glavom, te se nikako nije mogao odlučiti, na kraju je ipak odabrao smjer, te je nakon nekog vremena, neprestano se osvrćući prate li ga, dospio tako u neki park, i ondje je takoĎer pitao za revolver?, i centrum?, ono prvo ga nisu razumjeli, ali na potonje su i ondje potvrdno odgovarali, da, ovo je centar, na što bi Korin srdito odmahnuo i pojurio dalje, još dublje u park, naposljetku je u straţnjem dijelu parka zapazio nekoliko likova, poderana odjeća, mračni pogledi, to je to, rekao je s očitim olakšanjem, moţda baš njih traţi, poţurio je do njih, stao i rekao I zuant to buy a revolver, nakon čega ovi neko vrijeme nisu rekli ništa, samo su ga s nepovjerenjem stali odmjeravati, potom ga je jedan od njih potapšao po ramenu, rekao It’s O.K, It’s O.K, i dao mu znak da poĎe za njim, bio je jako napet, i jako je brzo hodao, Korin je jedva uspijevao odrţati korak, come, come, poţurivao ga je, gotovo trčeći ispred njega, zatim se napokon zaustavio pred klupom u nekom ţbunju, na klupi su sjedila dvojica, točnije na njenom naslonu, dok su im noge bile na sjedalu, jedan je mogao imati dvadeset, a drugi trideset godina, no obojica su imala na sebi identične koţne jakne, koţne hlače, cokule i naušnice, kao da su blizanci, oni su takoĎer bili izuzetno napeti, neprestano su tresli nogom na sjedalu, a rukama su bez prekida  bubnjali po koljenima, pričali su o nečemu na njemačkom, od čega Korin nije razumio ni jedne jedine riječi, zatim se mlaĎi okrenuo prema njemu i polako rekao, u slogovima, two hours here again, i kaţiprstom nekoliko puta pokazao na klupu, za dva sata? two hours? and here?, odvratio je Korin, it’s okej, rekao  je, it’s okej, aber cash, unio mu se zatim u lice stariji, dolari okej?, ustuknuo je Korin, three hundred dollar, zareţao je ovaj, dakle three hundred, razumije, kimao je Korin u znak suglasnosti, u redu, it’s all right, i za dva sata, two hours, here, pokazivao je i on na klupu, nakon toga je otišao, zaputio se natrag u park, ubrzo se iza njega stvorio i onaj koji ga je onamo dopratio, pot, pot, pot, pot, šaputao mu je neprekidno u uho, te bi povremeno na dlan nacrtao neki Korinu nerazumljiv znak, no u meĎuvremenu su izašli iz parka, našto se uhoditelj predao i zaostao - dva sata, rekao je Korin samomu sebi na Bellevue Platzu, nakon toga je teškom mukom uspio nagovoriti prodavača da mu sendvič i colu naplati u dolarima, njih je pojeo i popio, neko je vrijeme čekao, promatrao je tramvaje kako dolaze s mosta, pa kako zatim skreću i uz škripu i zvonjavu nestaju u uskoj uličici, zatim se mimo mosta zaputio prema jezeru, uz koje je, okrećući glavu, dugo pješačio, sa strane voda, na njoj jedan jedini brod, pokraj njega stabla, iza njih kuće, Bellerivestrasse, pročitao je na jednom natpisu, ali na ljude je, što je više odmicao prema izlazu, nailazio sve rjeĎe, naposljetku je stigao do nekakvog lunaparka, uokolo šareni štandovi, šatori, veliki kotač, ali sv e zatvoreno, tada se okrenuo i zaputio natrag, sa strane ponovno voda s onim jednim brodom, i ponovno stabla i kuće i sve  više ljudi i sve jači vjetar, zatim Bellevue Platz, odande ponovno u park gdje je dobio pištolj i streljivo zamotane u najlonsku vrećicu, pokazali su mu kako da ga napuni, napne i povuče okidač, stariji je zatim spremio novac i ponovno zareţao, potom su, kao nekom čarolijom, u tren oka iščezli, Korin se sad već mogao vratiti na Bellevue te prijeći most kako  bi na suprotnoj strani jezera napokon sjeo u zavjetrinu, jer strašno se umorio, a rekao je starijem gospodinu na drugom kraju klupe takoĎer i to da ga pomalo već izdaje snaga, a ne smije ga još izdati, jer sva su četvorica još uvijek u njemu, a to tako ne moţe, stari je gospodin tek zadovoljno kimao glavom, i vedra lica promatrao onaj osamljani brod na jezeru koji se nalazio točno nasuprot njihovo j klupi.

3. Ide on tako ulicom pokraj Limmata, pa da lje Mythenom prema luci, jer on kao nadstojnik doka, sad kad i leĎenje vode uz obalu moţe prouzročiti štetu, po svaku cijenu mora kontrolirati stanje, odnosno je li za to zaduţena sluţba prema propisima čakijom razbila tanki, ali potencijalno opasni led oko brodova za plovidbu po stajaćim vodama u zimskom pristaništu, dakle, ide on, pričao je poznanicima kod mesara u blizini stana, a s obzirom na lijepo vrijeme ovaj put pješice do kraja, kadli negdje na sredini Arboretuma iznenada primijeti da ga netko slijedi; neko se vrijeme nije time zamarao, moţda je to samo slučajnost, pomislio je, moţda je netko baš morao ovuda proći, tko zna, nije nemoguće, neka slobodno hoda iza njega ako mu tako odgovara, skrenut će kad-tad i nestati iza ugla, samo što ovaj, povisio je glas nadstojnik doka, nikako da skrene, nestane ili pruţi korak, štoviše, kad su stigli do silaza u dok, stao je pred njega i obratio mu se s Mister Captain, pa je pokazujući na kaput njegove uniforme počeo o nečemu trabunjati na nekom potpuno nepoznatom jeziku, po njemu bi to mogao biti danski, našto ga je on odgurnuo i rekao mu neka ili kaţe to što ima na engleskom, ili neka ga ostavi na miru, tada je teškom mukom sastavio rečenicu iz koje je proizašlo da ovaj, tako mu svega, hoće ploviti, nato mu on odgovori da se to sad ne moţe, zima je, objašnjava on njemu, a zimi je vodeni promet obustavljen, ali on i dalje uporno hoće ploviti, tad je iz dţepa izvadio punu šaku dolara, on mu je smjesta rekao da ne navaljuje, nije u pitanju novac, zima je, i dolari protiv nje ne pomaţu, jedino proljeće, ta mu je dobra, to mu je Gusti dobro rekao, odjeknuo je mesnicom smijeh, samo malo, tišina, smirivao je nadstojnik doka svoje slušatelje, tada je već i njega sve to počelo zanimati, pa pita on njega, što uopće namjerava s tim brodom u ovo doba na jezeru, na što mu tip odgovori - pazite sad ovo, osvrnuo se oko sebe i zastao na trenutak da pojača dojam - kako hoće nešto napisati na vodu - isprva je mislio da ga nije dobro razumio, ali ne,  vjerovali ili ne, pokazalo se da tip zaista zato sve to hoće, kako bi brodom nešto napisao na vodu, za boga miloga, sklopio je dlanove, nakon čega se ponovno prolomio smijeh, naravno, odmah je mogao pretpostaviti da je lud, način na ko ji je gestikulirao, na koji je objašnjavao, kako je mlatarao rukama, a oči su mu samo bljeskale, kao kod nekog pomahnitalog terorista, da, već mu je to moglo biti dovoljno da ga prozre, ali na kraju ga je zato ipak prozreo, pa je isključivo zabave r adi, namigivao je nadstojnik doka sve brojnijoj publici, odlučio izvući iz njega što je zapravo to very important što tako ţarko ţeli napisati, pa pita on njega, onda, što je to, na što tip ponovno počne trabunjati, no od svega se nije moglo razumijeti ni  jedne jedine riječi, premda je tada već bio primijenio svaku moguću metodu da bi ga gospodin kapetan, kako ga je bio nazvao, napokon razumio, pokazivao mu je rukama i nogama, nacrtao mu je nogom na snijegu, evo, ovo ovdje je brod, s njim isplove iz luke, otisnu se na sredinu, i onda krenu poput olovke na papiru, like a pencil on the paper, i jednostavno  brodom napišu na vodu way that goes out - najprije je pokušao na taj način objasniti, napeto motreći lice nadstojnika doka razumije li što mu ţeli reći, zatim je rekao outgoing-way,  no bilo je izvjesno da ovaj ni na to ne reagira, onda je naposljetku predloţio da se dogovore oko toga da brodom napišu way out , moţe?, zapitao je optimistično, te je uhvatio 62

sugovornika za kaput, ali taj ga je doslovno otresao sa sebe i krenuo niz ulicu prema doku, a on je, Korin, nakon što mu je ponestalo ideja, ostao ondje bespomoćno stajati poput nekoga tko je tek sad spreman uvidjeti što zapravo znači tuţna situacija, nakon toga je još doviknuo no traffic on the lake?, na što se nadstojnik doka nakon nekoliko koraka zaustavio, okrenuo te mu doviknuo kako razumni ljudi na kraju eto ipak shvate, jer, da, upravo o tome je riječ, no traffic on the lake, no traffic on the lake, i bilo je to nešto što je posve vidljivo još dugo odjekivalo u Korinu kad je krenuo natrag uz jezero, jer hodao je jako sporo, poput nekoga tko je potpuno dotučen, leĎa su mu bila sasvim pogrbljena, glava oborena, išao je tako Mythen quaiem te usput naglas ponavljao: u redu, onda idu s njime svi, onda čitava druţina ide s njim u Schaffiiausen.

4. Sad mu je već bilo nešto lakše pronaći glavni kolodvor jer je put, koji je tramvajem jednom već bio prešao, nekim čudom ipak uspio zapamtiti, ali dok se unutra sve posloţilo, dok je napokon shvatio da za kupnju karte mora ra zmijeniti novac u franke, pa dok je nabavio kartu, dok je pronašao odgovarajući peron, već je bio pao mrak, a u vlaku u koji se ukrcao gotovo i nije bilo putnika, pogotovo ne onakvih kakvi bi mu bili po volji, jer Korin je zaista imao potrebu za društvom, to se na njemu jasno vidjelo, nekoliko je puta prošao čitavu kompoziciju, promotrio je ljude, no cijelo je vrijeme  vrtio glavom jer mu se nitko nije sviĎao, sve dok se na kraju, sekundu prije polaska, odnosno prije zvuka zviţdaljke konduktera na kraju vlaka, u posljednjem vagonu nije pojavila jako zadihana, uznemirena putnica, visoka, izuzetno tanka ţena od kojih četrdeset-četrdeset pet godina, koja je takoreći upala kroz vrata, i kojoj se na licu još uvijek jasno vidjelo kroz kakva je sve iskušenja morala proći da bi stigla na ovaj vlak, općenito je ostavljala dojam nekoga tko nije vjerovao, tko je mislio da više nema nade, ali da ipak mora pokušati stići, te je tako zaista tek u posljednjem trenu, na način koji je graničio s čudom u tome i uspjela, i još k  tomu s rukama punim prtljage s kojom se jedva mogla kretati, te je još i vlak smjesta krenuo, a lokomotiva dvaput snaţno trznula kompoziciju, zb og čega je ona, s tom silnom prtljagom i pod teretom svega što  joj je ta potjera dotad natovarila na pleća, umalo pala te skoro razbila glavu o pretinac za kovčege, pri čemu joj nitko nije pomogao, jedina osoba koja je uopće bila u mogućnosti da joj pomogne, bio je jedan mladi Arapin koji je, sudeći po poloţaju tijela okrenutog na bok, spavao na početku vlaka, tako ga je barem vidjela s mjesta gdje se pridrţala kako bi ušla, stoga joj nije preostalo drugo nego da stvari spusti na najbliţe sjedalo, te da se zatim i sama sruši meĎu njih i ostane tako sjediti, tada je sklopila oči, i pokušavala doći do daha, i uzdisala, i dok je tako nekoliko minuta samo sjedila, nepomično, u pokušaju da se smiri, vlak se već nalazio izvan grada - e, i Korin je otprilike tada stigao do posljednjeg vagona, i ugledao je meĎu stvarima, još uvijek zatvorenih očiju, can I help you, brzo joj je priskočio, odmah joj je podigao kovčeg, ručnu torbu i  vrećice na policu, zasjeo na suprotno sjedalo, i duboko joj se zagledao u oči.

5. Ljubav prema redu je pola postojanja, te je tako ljubav pr ema redu ljubav prema simetriji, a ljub av prema simetriji  je sjećanje na vječnost, oglasio se nakon duge šutnje, pa vidjevši da ga ona začuĎeno gleda, u znak potvrde je još i kimnuo suputnici, zatim je ustao i kroz prozor pogledom počeo pratiti postaju koja je nestajala u daljini, kao da je pokušavao utvrditi jesu li njegovi progonitelji ostali na njoj, na kraju je sjeo, stisnuo se u kaput, te kao objašnjenje dodao: - Sat-dva,  još samo sat -dva.

6.Isprva uopće nije razumjela što joj govori, a nije pretjerano brzo shvatila ni na kojem joj se jeziku obraća, tako da  je, pričala je ţena dva dana poslije kad je u unajmljenu kuću u Jurskim planinama stigao i njezin muţ, do pomaka došlo tek kad je s jedne strane ona uspjela doći do daha, a s druge kad je muškarac iz dţepa izvadio komad papira i pokazao joj ime,  Mario Merz, Schaffhausen, to je pisalo, moţe li on to zamisliti, rekla je muţu krajnje uzbuĎeno, baš Merz, koji je i njoj toliko blizak, ostala je potpuno zapanjena, nije joj bilo jasno što je sad ovo, sve dok polako nije izašlo na vidjelo da dotični ne pokušava ništa reći, da joj ne ţeli ispričati nikakvu priču, već da je pita kako da u Schaffhausenu pronaĎe Merza, pa je onda još i to dovelo do niza nesporazuma, i to smiješnih, jer je dotični ono što traţi nazvao Merzem, pa mu je zbog toga ona onda odgovorila da Merza, nato ju je od samog prisjećanja uhvatio takav smijeh da je obje ruke stavila na usta, dakle Merza neće pronaći u Schafihausenu, nego u Torinu, Merz, objašnjavala mu je ţena, ondje ţivi, a povremeno i u New  Yorku, tako da uopće ne razumije tko mu je predloţio Schaffhausen, no Korin je samo vrtio glavom i rekao, no Torino, no New York, Schafihausen, Merz in Schafihausen, samo što mu nije padala na pamet odgovarajuća riječ, nego se tek znatno poslije sjetio sculpture, sculpture in Schaffhausen, i tada je iznenada zabljesnulo svjetlo u ţeninim očima, aaa, uzviknula je i nasmijala se, I'm so crazy, zatresla je glavom, pa naravno, u Schaffhausenu postoji Merzova skulptura, u tamošnjem muzeju Hallen für die neue Kunst, tamo će ih naći, i to dvije, to je to, rad osno je uskliknuo Korin, muzej, muzej, i to je na kraju razjasnilo što on ţeli, što traţi, kamo ide i zašto, tada joj je naime ispripovijedao čitavu pripovijest, naţalost samo  na maĎarskom, širio je nemoćno ruke, jer mu engleski sad nekako ne ide, slijede ga, pa se ne moţe sjetiti svih riječi, doduše dovoljno je njih nekoliko, tako da neko vrijeme nije forsirao engleski, nego je radije govorio ovako, na maĎarskom, moţda ţena uspije odgonetnuti nešto od svega toga, jer pričao joj je o Kasseru, Bengazzi, Falkeu i Tootu, detaljno joj ih je opisao, kako su se pojavili na Kreti i u Britaniji, pa kako je bilo u Rimu i Kölnu, te naravno najviše o tome kako su mu toliko prirasli srcu da ih ne moţe pustiti, jer ako mu moţe povjerovati, rekao je suputnici, on to već danima pokušava, a li mu ne uspijeva, ali zapravo je tek danas shvatio, pokraj Ciriškog jezera, the Zürich Lake, aaa, Zürich Lake, zabljesnulo je u ţeninim očima na poznatu riječ, da, tamo, kimao je Korin, tamo mu je najednom postalo jasno da to neće ići, ni je ih u stanju na taj način otpustiti, ako ne postoji izlaz, i tako je tek danas uvidio da ih mora ponijeti sa sobom, onamo kamo je i sam krenuo, dakle u Schallhausen, lice mu se nato smrklo, u Hallen für die neue Kunst, pripomogla mu je ţena, te su se na to oboje nasmijali.

7. Tako se zove, Marie, ljubazno se naklonila ţena, i ima predivnog muţa, o njemu se brine, njeguje ga, štiti, pomaţe, i od toga joj se zapravo sastoji ţivot, a njegovo je ime, pokazao je Korin na sebe, my name is, rekao je, György, Gyuri, aaa, onda  bi mogao biti MaĎar?, nagaĎala je ţena, Korin je kimnuo, da, točno, ooo, MaĎarska, nasmiješila se nato ţena, toliko je već čula o njoj, ali je tako slabo poznaje, pa, neka joj kaţe nešto o MaĎarima, do Schaffiiausena uostalom ima još nešto  v remena, MaĎari?, upitao je Korin, ţena je na to kimnula, da, da, na što je on izjavio kako MaĎari ne postoje, hungarian no exist , izumrli su, they died out, to je počelo prije otprilike sto-sto pedeset godina, i to na krajnje nevjerojatan način, odnosno posve neprimjetno, hungarian?, no exist?,  vrtjela je ţena glavom u nevjerici, yes, they died out, odlučno je potvrdio Korin, počevši negdje od prošlog stoljeća, jer došlo je tu do velikog miješanja na kraju kojega nije preostao ni  jedan jedini MaĎar, samo nekakva mješavina, i nešto Švaba, Cigana, Slovaka i Austrijanaca i Ţidova i Rumunja i Hrvata i Srba i tako dalje, radi se prvenstveno o mješavini svih njih, ali MaĎari su usput nestali, uvjeravao je Korin ţenu, na mjestu gdje su bili MaĎari ostala je jedino MaĎarska, Hungary yes, hungarian not, nije se očuvao nijedan izvoran, cjelovit spomen na to kakav je to osobit, veličanstven, ponosan, nezaustavljiv narod ovdje obitavao, jer bio je upravo takav, i to 63

unutar jako divljih i jako čistih zakona, narod kojega je budnim drţalo neprekidno ostvarivanje isključivo velikih djela, bili su to barbari koji su polako izgubili interes spram svijeta podešenog za mala djela, i koji su na kraju nestali, degenerirali , izumrli i pomiješali se, i od kojih je ostao samo jezik, pjesništvo i ponešto neznatnog..., pa kako to?, oglasila se uto ţena nabravši čelo, ne razumije, ali upravo se tako dogodilo, no najzanimljivije je to, iako to njega više uopće ne zanima, što o njihovoj degeneraciji i izumiranju nitko ne priča, o čitavu slučaju postoje jedino laţi, pogreške, nesporazumi i gluposti, naţalost, ljubazno je odmahnula ţena, ništa joj od toga nije jasno, pa je Korin onda završio priču, i zamolio suputnicu da mu na komad papira napiše točan naziv muzeja, pa kad je ona to učinila, a on spremio papir, utihnuo je i gledao ţenu kako ne skida s njega svoj srdačni i plahi pogled, te kako mu nešto polako priča da bi je Korin razumio, no Korin je nije razumio  jer se sasvim očito isključio, samo je promatrao ţenu, njezino ljubazno lice, potom svjetla malenih postaja, kako nailaze i iščezavaju jedna za drugima.

8. Sat na postaji u Schaffhausenu pokazivao je jedanaest i trideset sedam, a ispod tog sata stajao je Korin; peron je bio potpuno pust, tek se na trenutak ukazao jedan siroti ţeljezničar - onaj koji je loparićem dočekivao i ispraćao vlakove, ali i on samo na trenutak, jer dok se Korin odvaţio da mu priĎe, on je s tim loparićem već bio nestao iza vrata prometnog ureda; nastala je tišina, iznad glave mu je otkucavao sat, a peronom je prohujao snaţan nalet vjetra, onda je izašao pred postaju, ali ni ondje nije bilo ni ţive duše, te se tako otisnuo prema gradu, hodao je sve dok pred jednim hotelom nije naišao na taksi; taksist je spavao naslonjen na upravljač, pa je morao lagano pokucati po prozoru, kad se ovaj napokon prenuo i otvorio vrata, Korin mu je pruţio papir s imenom muzeja, taksist ga je pročitao, mr ko je kimnuo, i na kraju mu domahnuo neka uĎe, da će ga povesti - i tako se dogodilo da se za nepunih deset minuta po dolasku nalazio pred velikom, mračnom, nijemom zgradom, potraţio je ulaz, provjerio piše li na ploči sa strane isto ime kao na papiru, zatim je pošao lijevo, pa se vratio pred ulaz, potom desno do ugla gdje je maloprije izašao iz taksija, na kraju ju je počeo obilaziti poput nekoga tko vrši procjenu, te masirajući usput vrat, nije skidao pogled s prozora, samo ih je tako gledao i gledao, poput nekoga tko traţi na njima nekakvu svjetlost, nekakav bljesak, sjenku, titraj, nešto što bi odalo da unutra još ima ţivota, zatim se ponovno vratio pred ulaz i snaţno pokucao na vrata, kucao je i kucao, meĎutim nije se dogodilo ništa, a noćni se čuvar unutra mogao zakleti kako se sve to zbilo točno u ponoć, na dţepnom radiju na njegovu stolu su upravo bili najavili ponoć, i smjesta je nakon toga začuo udaranje po vratima, ne kaţe da je odmah u prvom trenu znao što da učini, jer malo se zbunio, naime, otkad je on tu u sluţbi, još nikad nitko nije pokucao ni u ponoć, niti poslije, usred noći netko na ulazu?, zar je moguće?, pomislio je, no smjesta je onamo pošao i odškrinuo vrata, meĎutim ono što se nakon toga dogodilo, pričao  je sljedećeg jutra kad se nakon saslušanja vratio kući, to ga je toliko iznenadilo da stvarno nije znao što da učini, jer bilo bi najjednostavnije, zna on to dobro, da je smjesta, kako pravila i nalaţu, dotičnog otpravio, ali onih ga je nekoliko riječi koje  je razumio od onoga što mu je ovaj rekao, odnosno sculpture, hungarian, mister direktor i New York, nekako pokolebalo,  jer tada mu je sijevnulo kroz mozak, naime, što ako samo njemu nisu javili da nekoga očekuju, što ako ga on, pričao je srčući kavu s mlijekom, otjera misleći da je skitnica, i onda se ujutro pokaţe da nije, da je pogrešno procijenio, da je dotični recimo slavni umjetnik kojega su čekali ali je zakasnio, pa recimo nema gdje prenoćiti, niti ima telefonski broj, jer mu je recimo u avionu koji je kasnio, povrh svega nestala i prtljaga, a u njoj mu se nalazilo sve, koliko se samo puta s tim umjetnicima to već dogodilo, odmahnuo je znakovito noćni čuvar pred majkom, tako da je zatvorio vrata i počeo smišljati što da učini, on ga neće ni otpraviti, niti pustiti u muzej, a sad, već je prošla ponoć, gospodina direktora ipak ne moţe nazvati, i što da onda učini, što, razglabao je, onda se vratio na svoju poziciju pa se iznenada sjetio jednog od čuvara postava, gospodina Kalotaszegija, e njega će nazvati, a sad bila ponoć ili ne, tako je odlučio i potom brzo potraţio njegov  broj u registru zaposlenika, uostalom, gospodin Kalotaszegi je porijeklom MaĎar, tako da će on barem razumjeti o čemu ovaj tu trkelja, njega će pozvati, pa će on ispitati tipa, i onda će zajedno odlučiti što da učine s njim, Herr Kalotaszegi, obratio mu se preko telefona, jako mu je ţao što mu smeta, ali netko je došao, po svoj prilici neki maĎ arski umjetnik, a njemu nitko ništa nije rekao, pa dok netko s dotičnim ne popriča, on ne zna što da učini, nije ga razumio ni riječi, samo to da je moţda kipar, i da moţda dolazi iz New Yorka, i da je moţda MaĎar, i stalno ponavlja mister direktor, mister direktor, tako da on sam, je li, ne moţe odlučiti, htio ga je poslati u vraţju mater, pričao je čuvar postava sutradan ujutro direktoru, moţe zaspati jedino s tabletama za spavanje, pa ako zaspi, i poslije ga probude, onda te noći više nije u stanju ponov no zaspati, nazvao ga je u ponoć i rekao da doĎe u muzej, pa što je ovome?, priznaje, to je bilo prvo što je pomislio, ne ide on  bogami nikamo, jer stvarno je previše kad nekoga tko poput njega pati od teške nesanice nazovu iza ponoći, ali onda je čuvar izgovorio ime gospodina direktora, kako ga i taj tip spominje, tako da ipak nije htio riskirati da zato što on nije pomogao nastane neka zavrzlama, i tako se spremio, zatomio je bijes, jer ipak je bila ponoć, odjenuo se i došao u muzej, i dobro je, jako je dobro, ne moţe ni reći koliko je to zapravo sjajno što je ovako ispalo, jer gospodin direktor njega zna, ne ţeli preuveličavati, ali uslijedila je jedna od najzačudnijih noći u njegovu ţivotu, i ono čemu je on danas od pola jedan pa sve do sad slučajno posvjedočio, to ga je toliko potreslo da se ni sad ne moţe smiriti, a budući da je još uvijek pod utjecajem doţivljaja, i to sasvim nepojmljivih doţivljaja, lako je moguće da mu neće poći za rukom pronaći odgovarajuće riječi, te se stoga unaprijed ispričava, on je potpuno, ali zaista potpuno slomljen, zapravo i nije sasvim pri sebi, u prilog mu ide jedino to što do sad još nije imao ni jednog slobodnog trenutka da postigne odmak od svega što se dogodilo, dapače, ima osjećaj da čak ni nakon što su sjeli ovdje u upraviteljev ured, kao da svemu još uvijek nije kraj, i kao da bi njegovim dolaskom sve moglo krenuti ispočeka - nešto poslije pola jedan pokucao je na vrata, došao je čuvar i još mu jednom objasnio stvar, za to je vrijeme dotični, kako ga je čuvar bio nazvao, i sam prišao, dotad je naime čekao deset-petnaest metara od ulaza i promatrao prozore na katu, prišao je, on mu se predstavio, na što se ovaj toliko obradovao što su mu se obratili na maĎarskom da ga je bez pitanja zagrlio, što ga je naravno posve iznenadilo, jer posljednjih se desetljeća, otkad ţivi u Schaffhausenu, odviknuo od takvih nekontroliranih i pretjeranih izljeva emocija, tako da ga je odgurnuo od sebe, rekao mu je svoje ime, što je po struci, te da će mu ako moţe pomoći, na što se ovaj takoĎ er predstavio, rekao je da se zove dr. György Korin, te kako je stigao na krajnju postaju jako velikog puta, da teško moţe iskazati sreću što upravo sad, za njega presudne noći, moţe podijeliti problem s MaĎarem i to na maĎarskom, tada mu je otkrio da je k ao arhivist iz malenog maĎarskog grada otputovao u New York povodom zadatka čija vaţnost uvelike nadilazi njegovu vlastitu, te da je netom prije, nakon strašnog progona otamo stigao, jer cilj mu je bio Schafihausen, Hallen für die neue Kunst, i unutar njega glasovito djelo Maria Merza koje je navodno tu negdje unutra, pokazivao je dotični na zgradu, da, odgovorio mu je on, kod nas se na prvom katu zaista nalaze dva Merzova djela, i tada je postalo očito da se dotični sav trese, po svoj je prilici prozebao dok je čekao, stoga je dozvao čuvara i predloţio mu da im dopusti da saslušanje nastave unutra jer vani puše jak vjetar, čuvar je pristao te su tako ušli u zgradu, zatvorili su se u kabinu portira, sjeli za stol i Korin je krenuo s pričom, i to nadugačko - zamolio bi ga, dometnuo je ravnatelj, da tu priču saţme što je više moguće, u redu, kimnuo je čuvar postava, dat će sve od sebe da bude saţeto, no priča je toliko zamršena, a k tomu je sve još toliko svjeţe, da mu je teško procijeniti što je bitno, a što ne, meĎutim jedno je sigurno, podigao je pogled prema ravnatelju, promotrio je dotičnog, radilo se o mršavom, visokom, sredovječnom čovjeku, male, ćelave glave, grozničava pogleda, golemih, 64

klempavih ušiju, i bilo mu je jasno, odmah je to znao, čim su sjeli u kabinu, da je lud, ali mu nije bilo jasno čime ga je onda u roku od nekoliko minuta uspio pridobiti, jer privolio ga je na svoju stranu i oborio s nogu, naime, tada je već bilo jasno da čak i ako je lud, nije nesuvislo lupetalo, vrijedi ga poslušati, jer njegova priča ipak nekamo vodi, te tako svaka pojedina riječ ima odreĎenu vaţnost, i to dramatsku, i u toj je drami od tog trenutka i on sâm, osjetio je to, postao sudionik, Herr Kalotaszegi, ponovno ga je presjekao ravnatelj, moli ga da zbog obveza koje obojicu čekaju, ako je moguće, zaista pokuša  biti koncizniji, da, naravno, kimao je pokajnički čuvar postava, ispričao mu je dakle vlastitu pripovijest počevši od onog maĎarskog gradića gdje je jednog dana na radnom mjestu, u arhivu, naišao na zagonetni r ukopis, pa sve do trenutka kad  je s tim rukopisom otišao u New York, i nakon što se riješio svega, kad je prodao stan, kad je prodao svu svoju imovinu, sve  je napustio, okolinu, posao, jezik, domovinu, i otišao umrijeti u New York, da bi ga na kraju kroz nevjerojatan labirint, i nakon jedne neimenovane strahote o kojoj uopće nije htio govoriti, ovamo dovela slučajnost, da je naime čuo nešto, i tu je riječ naglasio, nešto o jednom kipu, točnije, vidio ga je na fotografiji, te je odlučio da ga mora vidjeti i uţivo jer se zaljubio u njega, taj se čovjek, gospodine direktore, u najuţem smislu riječi zaljubio u djelo gospodina Merza, te je htio u njemu  provesti sat vremena, što je htio?, nagnuo se ravnatelj naprijed u nevjerici, htio je u njemu provesti sat vreme na, ponovio  je čuvar postava, za što mu naravno nikako nije mogao dati odobrenje, čuvari postava, pokušavao mu je objasniti, nisu ovlašteni za takve stvari, dakle, zahtjev dotičnog je odbio, no poslušao ga je do kraja, a priča ga je, kao što gospodin direk tor vjerojatno i vidi na njemu, potpuno shrvala, zgnječila je u njemu i samu pomisao na otpor ili protivljenje, jer priznaje, dok ga je slušao, nakon odreĎenog vremena je pomislio kako će mu se slomiti srce, jer bio je siguran u to da dotični ne priča koješta, on je u Schafihausen zaista stigao kao na posljednju postaju svojega ţivota, taj MaĎar, taj nesretnik kojemu je u glavi fiksirana ideja kako će taj rukopis koji je pronašao u MaĎarskoj, i koji ga je zadivio, proslijediti  u vječnost, shvaća li to gospodin direktor?, pitao je čuvar postava, dotični je zato otišao u New York jer je mislio da je to središte svijeta, te je posao, odnosno  prosljeđivanje rukopisa u vječnost, kako se njemu, čuvaru postava izrazio, htio obaviti u središtu svijeta, nabavio je računalo, čitav je rukopis objavio na Internetu, te je time stvar i završio, objašnjavao mu je dotični, Internet je, ponavljao je nekoliko sati prije za stolom u kabini portira, dosad najsigurniji put u vječnost, time  je bio opsjednut, pognuo je uto glavu čuvar postava, te da svakako mora umrijeti jer je ţivot za njega izgubio smisao, meĎutim čuvar postava je ponovno pogledao direktora u oči, izričito je naglasio, i to je neprestano ponavljao, kako se tu radi isključivo o njemu, samo je za njega ţivot izgubio smisao, to je u njegovoj glavi kristalno jasno, no u meĎuvremenu su mu akteri rukopisa previše prirasli srcu, objašnjavao je dotični, te je to jedino što mu sada nije kristalno jasno, rekao je, jer što da radi sad s tim likovima koji su mu prirasli srcu, jer ne napuštaju ga, kao da bi htjeli poći s njim, nešto je takvo govorio, ali nije otkrio na što se točno sprema, samo je još nekoliko puta okušao sreću pitavši moţe li barem vidjeti djelo gospodina Merza, što je on kao čuvar postava naravno morao odbiti, doĎite ujutro, neprestano ga je smirivao, jutro ne postoji, odgovorio je Korin, zatim ga je uhvatio za ruku, pogledao ga u oči i rekao, gospodine Kalotaszegi, u ovom bi slučaju imao dvije zamolbe, prva je ta, da kad popriča s gospodinom direktorom, i kad gospodin direktor jednog dana popriča s gospodinom Merzom, onda neka mu gospodin direktor kaţe, dakle gospodinu Merzu, da je njemu, Korinu jako pomogla njegova skulptura, jer kad je izgledalo kao da nema, tada je u posljednjem trenutku ipak imao kamo poći, i za to mu toplo, od srca zahvaljuje, i moli neka mu kaţu da će se on, György Korin iz MaĎarske, njega uvijek sjećati kao dragog gospodina Merza, to je bila prva zamolba, dok je druga, zbog koje on sad ovdje u biti i sjedi, pokazivao je na sebe čuvar postava, bila ta da mu odobre postavljanje ploče negdje na “zid muzeja gospodina Merza”, predao mu je tada gomilu novca, pričao je čuvar postava, neka tim novcem podmire trošak izrade i postavljanja, te neka ugraviraju na njoj u jednoj rečenici što se s njim dogodilo, tada je na komadu papira tu rečenicu i napisao te nadodao, rekao je čuvar postava, kako bi na taj način u duši, obrazlagao je Korin, ostao blizu gospodinu Merzu, najbliţe moguće zajedno s ostalima, tako je glasilo obrazloţenje, dakle, gospodine direktore, ploča, a tu je i novac s ceduljom, pruţio mu ih je preko stola, meĎutim njemu se  još tada, kad mu je Kalotaszegi to bio predao, sve činilo nevjerojatno kaotičnim, pričao je ravnatelj supruzi koja je u ured stigla gotovo istodobno s policijom, u sv emu je doduše bilo nešto ganutljivo, ali istovremeno zapravo i tragično, tako da je o svemu ispitao čuvara postava, još je jednom prošao čitavu priču, te je pokušao spojiti i neke razbacane fragmente iz Kalotaszegijeva iskaza s onim posljednjim prizorom, k ad se Korin oprašta od čuvara postava i izlazi - to mu je donekle i uspjelo, spojio ih je, priča uistinu zaustavlja dah i dira u srce, priznao je, premda je, istini za volju, na kraju u sve to ipak povjerovao tek kad je uključio računalo, kad ju je pronašao u Alta Visti koja se spominje u tekstu, i uvjerio se vlastitim očima da pod naslovom War and War taj rukopis doista i postoji, zamolio je tada Kalotaszegija da mu prevede nekoliko početnih rečenica koje su čak i tako grubo prevedene zvučale tako lijepo i tako ganutljivo da dok je ona stigla, pokazivao je na suprugu, on je već bio odlučio što će učiniti, jer zašto je on ravnatelj muzeja ako ne zato da nakon noći poput protekle donese takvu odluku, da će se, čim završi s policijom, smjesta prihvatiti posla i s čuvarem postava odabrati na zidu odgovarajće mjesto, jer odlučio je da će ta ploča biti postavljena na zid, jednostavna ploča na kojoj će pisati što se posljednjeg sata dogodilo s Györgyom Korinom, na kojoj će od riječi do riječi biti napisana rečenica s cedulje, jer taj čovjek zasluţuje da kod njih, unutar teksta na jednoj ploči pronaĎe mir, čovjek, spustio je ravnatelj tada glas, kojemu je kraj bio u Schafibausenu, kraj je doista u Schaffhausenu.

65