South Park i Filozofija

SOUTH PARK i filozofija izdavač: Naklada Jesenski i Turk za izdavača: Mišo Nejašmić urednik izdanja: Ognjen Strpić prevela: Karmela Cindrić grafički urednik: Boris Kuk tisak: Zrinski d.d., Čakovec studeni 2008. www.jesenski-turk.hr SOUTH PARK i filozofija Deblji, tvrđi i ide još dublje skrpao: Richard Hanley Naklada Jesenski i Turk Zagreb, studeni 2008. Sve ideje i svi filozofi o kojima se raspravlja u ovoj knjizi plod su mašte. Aristotel, Heidegger i Derrida su nepostojeća bića i ni na koji način nisu povezani sa stvarnim ljudima, živima ili mrtvima. Svi citati su izmišljeni. Knjiga sadrži prostačke riječi, sodomizam, te površno subverzivne a zapravo posve bezopasne misli. Prema nalogu Vijeća za nacionalnu sigurnost, stranice ove knjige impregnirane su posebnim kemijskim sredstvom. Ako ih taknete, ot-past će vam muda. South Park and Philosophy: Bigger, Longer and More Penetrating; edited by Richard Hanley was originallv published in the English language by Open Court Publishing Companv, a division of Carus Publishing, copvright © 2007 by Carus Publishing Company Sadržaj Detektori sranja I Religija i drugi hendikepi 1. Dabogda Bog šatro ovu knjigu! / Richard Hanley 2. Tim Amerika: svjetske pičkice, ili: ovo nije slika Muhameda / Richard Hanley 3. Emancipacija nevjernika / Richard Hanley 4. Epistemologija pičkica nije ravnopravan partner kurvinom sinu / Richard Dalton II Politika i druge svete krave 5. Umri, hipiče, umri! Liberali South Parka / Richard Hanley 6. Logor smrti za učenje tolerancije / Richard Hanley 7. Presveta naknadna pamet: hibridni žar South Parka / Michael F. Patton, ml. 8. Droge su m'kay! / Richard Hanley 9. E, pa svaka čast, debeloguzi! / Richard Hanley III Moralnosti ostale nužnosti 10. Židovi loše igraju / Richard Hanley 11. U obranu pedera / Richard Hanley 12. O ljudima i biljkama, ili što da se radi kad je život koma? / Richard Hanley South Park i filozofija 13. Životinjski protein, ili što je ubilo gospodu Choksondik? / Richard Hanley 191 14. Svi smo mi Cartman? / Richard Hanley 203 IV Znanost, logika i ostale jako, jako pametne stvari 215 15. Vremensko putovanje u vlastitu guzicu / Sophia Bishop 217 16. Započnite evoluciju bez mene! / Richard Hanley 237 17. Zašto Timmy ne zna čitati: Filozofija progresivnog obrazovanja gospodina Hata / Randall E. Auxier 247 11. Matične stanice i mutavost / Richard Hanley 265 V Humori ostala higijenska sredstva 279 19. Ubijanje Kennyja: naša svakodnevna doza smrti / Randall E. Auxier 281 20. Kuhar, Sokrat i salvija, mudrosna trava ljubavi / Randall E. Auxier 295 21. Danas sam nešto naučio: South Park i zlatna sredina u dvadeset prvom stoljeću / Aaron Fortune 313 22. Navodnjavanje istinosnog kanala i drugi oblici umne higijene / Tom Way 325 Tko su ti seratori? 349 Nimalo bogohulno kazalo 353

Detektori sranja Bio jednom cool frajer, Sokrat se zvao, svakom licemjerju lako je na kraj stao, otkrivao je istinu, atensku mladež kvario, pola Grčke taj je razrovario. Sokratu su sudili, proglasili ga krivim što kvari atensku mladež i osudili ga na smrt. Srećom za South Park, kazna za kvarenje mladeži danas je puno blaža recimo, premjeste vas u drugu biskupiju. No Sokratov je pravi prijestup bio taj što je bio gnjavator. Kad je čuo da ga je Delf sko proročište proglasilo najmudrijim od svih ljudi, prionuo je dokazivanju netočnosti te tvrdnje, podvrgavajući dobri narod Atene satima strogog filozofskog propitivanja. Tada, baš kao ni sada, nije manjkalo građana sklonih prosvjećivanju drugih, a Sokrat je znao izvrsno namamiti svoje protivnike da se o nečemu izjasne da bi potom pokazao nedostatke u njihovim stajalištima i argumentima. I zato ne čudi što moderni filozofi vole metodu koju zovemo sokratskom. Uzimamo uobičajene odgovore na važna pitanja i podvrgavamo ih strogom propitivanju. Često se ti odgovori pokažu manjkavima. A rijetkima koji taj postupak prežive u prilog ide nešto važno: moguće ih je racionalno braniti. Običnijim rječnikom, Sokrat je imao precizno baždaren detektor sranja. A ima ga i South Park, ili barem ja tako tvrdim. Detektor ima dvije funkcije: uočavanje i uzbunjivanje, a Sokrat i South Park dobro rade i jedno i drugo. Filozofi pokušavaju oponašati Sokrata i taj dar prenijeti na sve koji su ih spremni slušati. (U praksi to znači na svoje studente.) A to se samo po sebi prilično rijetko susreće i zato ja mislim da je South Park istinski važna serija. Običan narod ne provodi South Park i filozofija vrijeme po kafićima i ulicama u filozofskim razgovorima onako kako su, sudeći po Platonovim dijalozima, činili stari Atenjani. Naši detektori sranja uglavnom ne rade kako treba, djelomično i zato što nema dovoljno serija poput South Parka. Ali ne, mi živimo u informacijskom dobu. Kažu da jurimo informacijskom supercestom. Možda je bolje reći da jurimo mega-hiper-super-duper-autocestom, uglavnom zahvaljujući Internetu. Danas jedva više i idem u sveučilišnu knjižnicu jer većinu onoga što mi treba mogu saznati u privatnosti svoga doma u četiri sata ujutro, ako to želim. No ma koliko nam informacija bilo dostupno na pritisak prsta, načiniti odabir među njima iziskuje pravo umijeće, a mnogi među nama često ne znamo ni odakle bismo počeli. Osim u informacijskom, živimo i u doba imanja mišljenja. Internet je moćno sredstvo uvjeravanja na kojemu tko god to želi može izraziti svoj stav, uz manje ili više odjeka. A koliko li je samo modernim medijima stalo do mišljenja običnog čovjeka! Troše golemu količinu vremena pitajući nas što mi mislimo, i to nimalo u Sokratovom duhu. Oni ne podvrgavaju naše odgovore propitivanju sačuvaj Bože! Uzmite Fox News. Poput drugih kritičara i ja njihov slogan „pošteno i ujednačeno!" smatram nekako i smiješnim i uvredljivim, no njihov drugi slogan: „Mi izvještavamo, vi odlučujete" mrzim još više. Problem je u tome što smo mi (barem u SAD-u) skloni tome da se prema svakome odnosimo kao da je stručnjak za sve koga uvijek vrijedi pitati za mišljenje. Katkada ima smisla tražiti mišljenje od naroda. Uzmimo primjer profesionalnog sporta. Zato što je narodu uistinu stalo do sporta, moguće je da će imati utemeljeno mišljenje o tome tko je najbolji igrač, ili tko će pobijediti u subotnjem derbiju. No pogrešno je misliti da će netko, samo zato što mu je stalo do neke teme, o njoj imati utemeljeno mišljenje. Pokušavam to dokazati svojim studentima sljedećim primjerom. Kažem im da na fakultetskom web-forumu iskažu svoja mišljenja i zadam im ovakvu temu: Detektori sranja Kalifornijski prizivni sud presudio je 2002. godine da je upotreba izraza „pod Bogom" u Prisezi vjernosti' neustavna. Slažete li se s tom odlukom? Potom čekam dok ne dobijem stotinjak odgovora, a onda im kažem: Na trenutak zaboravite što ste odgovorili i usredotočite se na jedno drugo pitanje: Sto bi trebala poduzeti obična, razumna osoba želi li odgovoriti na pitanje o ustavnosti upotrebe spomenutog izraza u Prisezi vjernosti? Odgovor na to pitanje je zbunjenost. „Kako to mislite?" pitaju me. I s punim pravom su zbunjeni, jer upravo takvu vrst reakcije na slična pitanja mi potičemo u običnog naroda: reakciju patelarno-refleksnom frazom! Siguran sam da razumijete riječ fraza. Sto se patelarno-reflek-snog tiče, to znači da u odgovoru jedva i uključujemo mozak. Čini se da samo ispalimo ma kakvu glupost

koju smo navikli ispaljivati u takvim prilikama, kao što je, primjerice ovaj, posve tipičan, odgovor: Vjerujem da riječ „Bog" NE bi trebalo odstraniti iz prisege zastavi. Nju su ondje stavili očevi osnivači Sjedinjenih Država. Ona je ondje stavljena s razlogom i nema potrebe da je oni koji ne vjeruju u Boga, ili bilo kojeg drugog boga, uklone. Ako je želite izbaciti iz prisege, trebali biste se odseliti iz zemlje. Konačno, uz dovoljno dodatnog poticaja s moje strane, neki će pametan student predložiti da bismo mogli započeti istraživanje provjeravajući što piše u Ustavu ili u nekoj pouzdanoj povijesti prisege. Većina studenata se zapanji kad sazna da naši očevi osnivači nacije nemaju nikakve veze s prisegom i da je izraz „pod Bogom" u nju dodan za vrijeme hladnog rata. Potom im ja predložim da pročitaju i samu odluku Kalifornijskog prizivnog suda, koja je svima dostupna na Internetu, i u kojoj suci objašnjavaju svoj način razmišljanja, a potom možda Prisegu zastavi izgovaraju školarci u SAD-u prije početka nastave. South Park i filozofija pročitaju i što pravni stručnjaci kažu o tome. To je jednostavan, a ipak potpuno nezamisliv prijedlog u našoj kulturi u kojoj vi odlučujete. Evo kakav savjet ja dajem svojim studentima: nemojte odlučivati. Budite spremni reći ne znam kad odgovarate na neko pitanje. To nije znak slabosti, dokaz da vam nedostaje snage uvjerenja. Kao što nije znak slabosti ni usuditi se izreći mišljenje, a potom ga promijeniti. (Kad je predsjednik Bush najavio Harriet Miers kao svoju kandidatkinju za Vrhovni sud, proglasio je njenom vrlinom to što ona nikad ne mijenja mišljenje...) Da ponovim, ja ne krivim svoje studente. Oni čine ono što je učinilo 99,99999 posto nacije, uključujući članove Bushove vlade, u roku od nekoliko sati nakon što je odluka Prizivnog suda objavljena: odlučno su je osudili. Ne čini li vam se iznimno smionim što običan narod pretpostavlja kako razumije Ustav bolje od sudaca čiji je to posao, a sve to bez ulaganja i najmanjeg intelektualnog napora? I ne čini li vam se neobičnim što su naši politički čelnici učinili potpuno istu stvar? Ta situacija opisuje se u epizodi South Parka „Malo sam za co-untry, a malo za rock..."', kad učenici četvrtog razreda odlaze na „prosvjed" protiv rata u Iraku samo da bi se izvukli sa sata matematike. Stana, Kylea, Kennvja i Cartmana pitaju za televiziju što bi o ratu u Iraku mislili oci utemeljitelji. „Kakvi meljitelji?" pita Cartman. Taj odgovor krajnje razbjesni njihovog nastavnika, gospodin Garrisona. „Pa, nadam se da ste vi, male komunjare, sada zadovoljne sobom -otići onamo, prosvjedovati protiv Amerike i onda na državnoj televiziji reći da ne znate ni tko su oci utemeljitelji! Vi djeco nemate blage veze o Americi, jel' da?" Takve situacije pokazuju da naši detektori sranja, čini se, loše rade. Ponekad zakaže funkcija uočavanja. Poput četvorice dječaka, mi jednostavno ne znamo ono što bismo trebali znati - a možda nas nije ni briga - da bismo mogli probrati među informacijama kojima smo izloženi. Drugi put zakaže funkcija uzbunjivanja, a meni je tu posebno zanimljivo kako se sami cenzuriramo. Uzmite slučaj prisege zastavi. Detektori sranja Uobičajeno je stajalište da bi ateisti, Jehovini svjedoci i ostali jednostavno trebali začepiti i pustiti kršćanskoj većini da bude po njihovom. „Nitko vas ni na što ne tjera", kažu zagovornici takvog stajališta, blaženo nesvjesni presedana Vrhovnog suda upravo o tom pitanju, ,,a ako vam se ne sviđa živjeti u kršćanskoj naciji, slobodno idite." Ako se uopće i pozivaju na Ustav, izvrću tumačenje Vrhovnog suda - tvrde da Ustav postoji samo zbog zaštite prava većine. Doduše, oni možda i jesu u pravu - prisega bi možda mogla biti ustavna i takva kakva jest. No ako su u pravu, samo je vražja sreća što je tako. Jer oni blage veze nemaju. Nemati blage veze nije nešto čime bi se trebalo ponositi. To je sramotno, a naši se očevi osnivači zbog toga sigurno okreću u grobu. Krajnje je zastrašujuće da ti ljudi s jednako nonšalantnim stavom možda provode i svoje ustavno pravo na glasanje. Zašto bismo mi ostali začepili gubicu? Iz poštovanja? Možda se više poštovanja prema nekom stavu iskazuje time što ga se dovodi u pitanje nego tako da ga se potiho podnosi. No većina ljudi se prema onima drugih nazora odnosi uz stav: ne pitaj i ne govori; većina se služi svim mogućim oblicima društvenih prisila kako bi sranja i dalje bilo u izobilju. I kako je onda osvježavajuće imati South Park

i njihov stav ma boli me neka stvar, njihovu drskost, žestinu i silovitost i to što nas tjeraju da se suočimo s onim što nam je neugodno. Uključujući i mene... Upravo je zato South Park jedna od filozofski najvažnijih televizijskih emisija. Ta serija ne predstavlja nikakav uzvišen svjetonazor. (Čitao sam na onom groznom Internetu da je South Park brutalno desničarski, zbog čega se pitam gledamo li mi istu stvar.) Parker i Stone uočavaju sranje gdje god na njega naiđu, oni ukazuju na njega. To je ono što čini dobra filozofija, a ako je vama zbog ove filozofske knjige neugodno, e pa drago mi je. I dio Religija drugi hendikepi 1 ¦ Dabogda Bog šatro ovu knjigu! Richard Hanley Cartman iskušava Boga, i posve sigurno ga izaziva, u epizodi „Kršćanin tvrd ko kamen". On kaže direktorima izdavačke kuće Vjera Re-cords: „Nikad u životu nisam ništa učinio samo zbog novca. Ako lažem, dabogda me Bog šatro!" (Uznemireni Butters pokušava se malo odmaknuti od Cartmana.) Ovu rečenicu pišem na nadmorskoj visini od oko 11 300 metra, dok letim s jednog kraja države na drugi. Mojim suputnicima vjerojatno ne bi bilo drago to znati, no i ova situacija nudi zanimljivu priliku za iskušavanje (ili izazivanje) Boga. Izazivam Boga da šatre ovu knjigu, odmah. Da ne bude zabune, ja ovdje izgovaram ime Božje uzalud, koji mu god vrag to značilo! I pri tome ponavljam za Cartmanom - kad on otkrije da albumi s kršćanskom glazbom ne mogu postati platinasti, nego samo smirnasti, i tako izgubi okladu s Kvleom - Jebeš Isusa! I kažem ponovno u slučaju da niste registrirali: Jebeš Isusa! I dabogda Bog šatro ovu knjigu. A ako sada krvari neko kršćansko uho, jebeš i njega, i dabogda Bog šatro ovu knjigu. A ako sam neiskren, dabogda Bog šatro ovu knjigu. OK, izazov je upućen. Sto bi njegov ishod, kakav god on bio, pokazao? E, pa tu postaje zanimljivo. Zato što ja mislim da će eventualno Božje nesatiranje ove knjige biti dokaz protiv njegovog postojanja. Pa bude li ova knjiga objavljena, pojavi li se u tisku itd., smatrat ću to dokazom da ne postoji nikakav Bog. Raščistimo s pojmom Boga. Ja ne mislim na neku pičkicu ograničena znanja ili ograničenih sposobnosti. Poput onoga o kojem govori Butters u „Toaletnom papiru". Richard Hanley Ja sam samo mali seronja, eto što sam. Kad me Bog pravio, vjerojatno se nije jako potrudio. Jer ja sam ispao loš, jednostavno loš. Ne, ja mislim na Boga, onoga od kojega je veći nezamisliv, savršenu osobu, svemoćnu, sveznajuću i predobru, koja ne čini i ne može griješiti. No treba li nam uopće još dokaza protiv takvog Boga? Ne postoji li već obilje dokaza koje teisti moraju pobijati? Kyle, čuvši da je Car-tman upravo dobio golemo nasljeđe, u epizodi „Cartmanzemska" komentira taj opći problem: To je nemoguće... Cartman je serator kakvog nema. Kako to da Bog njemu daje milijun dolara?... A u Alabami neki ljudi gladuju... Poslije, pošto sazna da Cartman kupuje vlastiti luna-park, dok on sam ima hemoroide, Kyle jadikuje: Imam devet godina i imam hemoroide, Stane - ja imam hemoroide a Cartman vlastiti luna-park... Čitavog života su me odgajali da vjerujem u Jahvu, da vjerujem kako bismo se svi trebali ponašati na određeni način, pa će nam se vratiti dobrim. Ja griješim, ali svaki tjedan se pokušavam popraviti. Uvijek kažem Bogu: „Znaš, naučio sam nešto danas", i kako mi taj takozvani Bog vraća? Hemoroidima! To nema smisla! [Obraća se Bogu] Koja je tvoja logika? Auu! [Boli ga stražnjica] Potom Kyleu prsne hemoroid kad se nabode stražnjicom na žičanu ogradu, pa se duže od godinu dana ne smije voziti u luna-parku, bilo u Kartmanzemskoj ili ikojem drugom. Ali nema veze, kaže on Stanu: Jer sam konačno skužio. Vidiš, ako netko poput Cartmana može dobiti milijune dolara i vlastiti luna-park, onda nema Boga. Nema Boga, stari. Kad mu mama kaže da ne govori takve stvari, Kyle odgovara: Zašto? Zašto, mama? Zato što će mi se nešto loše dogoditi ako budem tako govorio? Zato što me, budem li tako go1. Dabogda Bog šatro ovu knjigu! vorio, tvoj Bog možda neće obasuti blagoslovom upaljenih hemoroida?... Ja konačno istinski razumijem - nema pravde, nema Boga. Čuješ li? Ja se odričem svoje vjere!

Dok Cartman niže uspjeh za uspjehom, Kyle gubi volju za životom, a hemoroidi mu se „šire na pluća". U međuvremenu mu rodi-telji pokušavaju povratiti vjeru čitanjem Knjige o Jobu. No ako ijedna biblijska knjiga pokazuje da je Bog serator, to je Knjiga o Jobu. Job je dobar i bogobojazan čovjek, a ipak ga je Bog potpuno zaribao, praktički samo zato da bi dobio okladu sa Sotonom. No sve je dobro što se dobro svrši. U antiklimaksU epizode, Car- • tman gubi sve i želi umrijeti. To u Kyleu obnavlja zdravlje i vjeru. Nć* Kuhar izvlači drukčiju pouku iz sličnih razmatranja... Kuharova teodiceja U epizodi ,,Kenny umire", Kenny oboli od degenerativne mišićne bolesti i sprema se bogu na ispovijed. Stan je tužan i povlači se u osamu, no pridružuje mu se Kuhar koji nudi ovo objašnjenje: Stane, ponekad Bog uzima one koji su nam najbliži jer ga to čini zadovoljnijim samim sobom. On je veoma osvetoljubiv Bog, Stane. Potpuno ga je ispizdilo nešto što smo učinili prije mnogo tisuća godina. Jednostavno ne može prijeći preko toga. Zato ga nije briga koga uzima - djecu, štenad, koga god, bitno je samo da nas to rastuži. Razumiješ li? „Pa zašto nam Bog uopće bilo što najprije da?" želi znati Stan. Kuhar nastavlja: Pa, gledaj na to ovako. Ako želiš rasplakati bebu, najprije joj daš lizalicu, a onda joj je oduzmeš. Da joj uopće ne daš lizalicu, ne bi imala zbog čega plakati. Tako je i s Bogom koji nam daje život i ljubav i zdravlje samo zato da bi nam sve to mogao poslije oteti i rasplakati nas. Samo zato da bi mogao piti slatko mlijeko naših suza. Znaš, Stane, upravo naše suze Bogu daju njegovu veliku moć. Richard Hanley Ovo je izvrstan govor, jer okreće standardne teodiceje naglavce. Te-odiceja je pokušaj da se shvati kako je moguće, ako postoji savršeni Bog, da ima zla i patnje u ovoj količini i raznolikosti. Standardne teodiceje slijede veoma poznat pravac: bez određene količine i raznolikosti zla i patnje ne bismo mogli uživati u količini i raznolikosti dobroga koju nam naš svijet može ponuditi. Čini se da upravo do takvog odgovora dolazi Kyle u epizodi „Cartmanzemska", jer zašto bi mu se inače vratila vjera u Njega? Kyleovo razmišljanje možda uključuje i jedan drugi pristup teo-diceji koji pretpostavlja da je svo zlo ili grijeh ili kazna za grijeh, jer kada Cartman sve izgubi, njegova se patnja čini zasluženom. No ta je teodiceja u najboljem slučaju traljava. Kako kaže }immyjev tata u epizodi „Ludi bogalji": ,,Jimmy, već smo ti rekli, Bog te učinio takvim kakvim jesi s razlogom..." „Da. Zato što ste se ti i mama rugali hendikepiranoj djeci u srednjoj školi." „Tako je. Tebe je poslala ruka nepopustljivog i ljutog Boga da tvoju majku i mene nauči pameti." Da bi vam ovo zvučalo makar napola uvjerljivo, morate imati veoma neobičnu predodžbu kazne, a pretpostavljam da je i imate, ako pušite ono sranje o istočnom grijehu na koje, čini se, Kuhar aludira. Zamislite da vlada pokuša ozbiljno kazniti potomke ubojica kao i samog ubojicu? Kršćani bi poludjeli! A radilo bi se o ozbiljnom zločinu, a ne o jedenju voća s drveta znanja dobra i zla, što je u najgorem slučaju znak lošeg odgoja. Isuse moj Bože! Ne, standardna teodiceja ima bolji odgovor - možda je za Kylea i bolje što ima hemoroide, osobito s obzirom na opreku prema Cartma-novoj navodnoj dobroj sreći. Kyleova početna nesreća čini njegovu pobjedu još većom jer na kraju on pije slatko mlijeko Cartmanovih suza, 1. Dabogda Bog šatro ovu knjigu! onako kako Cartman doslovno pije suze Scotta Tenormana u epizodi „Scott Tenorman mora umrijeti". Moram, doduše, reći da u takvoj te-odiceji sam Bog ispada prilično traljav. Cak i ako se hemoroidi isplate, s obzirom na Kyleov užitak nakon Cartmanovog pada, a to se čini očito neprimjerenim, što ćemo reći o Kennyju koji tek tako umire, kao i tolika djeca u stvarnom svijetu? Služi li njihova patnja našem dobru, naime kao svojevrsna lekcija? U tom se slučaju vraćamo istom uvrnutom poimanju pravde kao i prije. Dakle, patnja mora služiti Kennyjevom dobru. Nema sumnje da će kršćani reći kako se sve isplati zbog vječnog života u raju. No tada se očito nameće pitanje zašto odmah ne poslati Kennyja u raj, bez te silne patnje? Jedan izlaz iz te situacije bio bi taj da se samo čini kako Kenny pati, dakle da nam može poslužiti kao lekcija, ali da pri tome ipak ne trpi nepravdu, tako da

svi budemo na dobitku! Ne. Jer standardna kršćanska teologija misli da je važnije da Bog bude pošten nego dobar. Bog nije prevaranti Ali jest serator. Dugogodišnja (prijateljska, vjerovali ili ne) debata s kršćanima ostavila me u uvjerenju da nemam pojma o njima. Kad kažu, primjerice: „Bog je dobar", oni ili uopće ne misle dobro u moralnom smislu, ili je njihovo poimanje moralne dobrote potpuno drukčije od moga (i zato jednostavno pogrešno jer se i oni i ja slažemo da moralnost nije stvar pukog subjektivnog mišljenja). Ja mislim da je barem ponekad u redu prevariti nekoga da bi se spriječila velika patnja. No ja sasvim sigurno ne govorim da je sva patnja možda tek iluzija. Rekli su mi da neke istočnjačke religije to tvrde, no kako ja nemam pojma o istočnjačkim religijama, moguće je da je to obična laž. Ono što znam jest da čak ni Bog ne može uvijek postići da se samo čini kako duševno patimo. Kad se Stanu slomi srce zbog raskida s Wendy u „Grožđicama", njegova je bol tjelesna i stvarna i on se nipošto ne vara u tom pogledu. Svaka religija koja kaže drukčije najgora je dukha. Richard Hanley Sve u svemu, znači, ja mislim da je Kuharova teodiceja barem onoliko uvjerljiva koliko su i sve druge. Prema njoj je „Bog", dakako, nesavršen, jer svoje moći za dobro upotrebljava samo kao instrument za zlo. I da ja vjerujem u to božanstvo, ne bih ga iskušavao - On je takav šupak da vas bi šatro! Supak Bog bi! Kuharov govor, isto tako, sadrži jednu implicitnu tvrdnju koju često iznose ateistički filozofi. Mislite o bolu i užitku kao o najosnovnijim dobrima i zlima. Nema sumnje da trpljenje boli čini mogućim dobra „drugog reda", poput hrabrosti i suosjećanja, no čini mogućim i zla „drugog reda", kao što su kukavičluk i zloba. Dakako, ta zla drugog reda nužna su zbog dobara trećeg reda kakvo je tolerancija, no ona isto tako omogućavaju zla trećeg reda kao što je netolerancija. Kao i zlo kojeg god već reda koje predstavlja biti jadnikom poput Cart-mana. Čim uopće ima zala, čini se da ste uvučeni u borbu za nadmoć između dobra i zla. Pa zašto onda ne bi, primjerice, postojao samo užitak, bez boli? Sloboda volje (zijev, zijev) Na ovom raskrižju u trku ulazi standardna teodiceja u verziji slobode volje. Sloboda volje je, kažu, tako izvanredno kevol da osigurava pobjedu dobra nad zlim u borbi za premoć. A ako je zlo nužno za slobodu volje, tada uviđamo nužnost zla. Ali zlo nije logički nužno za slobodu volje, kao što je istaknuo John Mackie. Nema nedosljednosti u zamisli da slobodni protagonist uvijek bira ispravno. Zato su, umjesto toga, kršćanski filozofi tvrdili da, s obzirom na to da sloboda volje pretpostavlja indeterminizam (vladavina istinske slučajnosti u svijetu), Bog nije mogao svjesno stvoriti svijet u kojemu slobodni protagonisti uvijek odabiru ispravno. Njegov je izbor onaj između svijeta bez slobode volje, u kojemu On zna sve što će se dogoditi, ili svijeta u kojemu će biti slobodnih protagonista gdje On - takoreći - ne zna što će se dogoditi dok ga ne stvori, a tada je -- ta1. Dabogda Bog šatro ovu knjigu! koreći - već prekasno. („Takoreći" je tu zato što se time, prema standardnoj teologiji, Božjem znanju ne postulira nikakva manjkavost. Ja ni to baš najbolje ne razumijem, no to su sitnice.) Pod pretpostavkom da cijela ova struktura drži vodu, ona određuje uvjete rasprave koja se može razriješiti samo utvrđivanjem toga iziskuje li sloboda volje indeterminizam ili ne. Kršćani misle da iziskuje, a ja mislim da ne. No vjerujte mi, u tu vam se raspravu bolje ne upuštati, pa je ostavite sa strane. Ustvrdimo samo da sloboda volje iziskuje zlo, i prebacimo se na drukčije pitanje; iziskuje li ga toliko mnogo? Bjelodani argumenti U jednom očitom smislu Kennvjeva patnja nije dokaz protiv Božjeg postojanja. Ona nije stvarna. Zato se moramo pozabaviti stvarnim događajima, kakav je jedan omiljeni primjer mojih studenata - holokaust. Bez obzira na one koji poriču da se holokaust dogodio (misle li ti ljudi, dovraga, i da je Kyle stvarno kriv za Deveti rujna?), bilo je to mračno doba ljudskog roda i podrazumijevalo je gotovo nezamislivu patnju. Ako postoji savršeni Bog, je li On znao za holokaust, prije nego što se on dogodio, i poslije njega? Da, On je sveznajući. Je li mogao učiniti nešto da ga spriječi? Da, on je svemoćan. Jedino je još preostalo pitanje je li On trebao učiniti nešto da ga spriječi ili ne. (Sjetite se, mi tvrdimo da se Bog odlučio

stvoriti svijet sa slobodom volje, dakle ne pitamo je li ga trebao stvoriti drukčijim ili ne.) Ja vjerujem u načelo Božanske dobrotvornosti koje sam uzeo iz djela Petera Singera: Ako Bog zna da može spriječiti da se dogodi nešto loše, a da pri tome ne žrtvuje ništa što je usporedivog moralnog značaja, ima moralnu dužnost to i učiniti. Ne vidim kako bi itko mogao to poreći. (Ako itko može, vraćamo se temeljnom problemu loše komunikacije gdje kršćani govore stvari koje ja uistinu ne razumijem.) Čak i ako vjerujete da je zlo potrebno Richard Hanley kako bi nam održalo lekciju, to se slaže sa spomenutim Načelom, jer očito mislite da je imati priliku za učenje nešto što je od najveće moralne važnosti. Isto vrijedi za razne luckaste zamisli o pravdi, po kojima je zlo potrebno za kaznu i tako dalje. Jedna napomena o tome što znači „potrebno". To ne znači nužno jer neka zla mogu biti zamjenjiva - što znači da neko drugo zlo može biti jednako uspješno. Svako zlo koje nije potrebno u tom smislu je uzaludno - ono je doslovno nedovoljno dobro da bi bilo opravdano. S obzirom na Načelo, dakle, naše je pitanje je li ijedno zlo uzaludno ili nije. Sjetite se kako Cartman postupa sa Scottom Tenormanom. Cartman mu se osvećuje natjeravši ga da pojede vlastite roditelje. / tako što ga ponize dečki iz Radioheada. Opa! Evo dileme za svakoga tko tvrdi da je takvo zlo uzaludno; zlo je ili javno ili nije. Ako je javno kao što Cartmanova osveta jest, i kao što je to bio holokaust, onda može poduprijeti kršćansku tvrdnju da koliko mi znamo nije uzaludno. Sama njegova javnost osigurava maksimalnu priliku da posluži kao moralna lekcija. S druge strane, ako zlo nije javno, manje je vjerojatno da će poslužiti kao moralna lekcija, ali onda kršćani stvarno imaju priliku raspravljati je li se ono uistinu dogodilo ili nije. U svakom slučaju, kršćanin može zagovarati agnosticizam: da ne znamo zapravo ima li ili nema ikakvog uzaludnog zla. Stoga se, mogu oni tvrditi, ne može reći da je ikoje zlo dokaz protiv Božjeg postojanja. To je stajalište postalo poznato kao skeptički teizam. Skeptički teizam i ravnodušnost promatrača Ne samo što vam je bolje ne razbjesniti Cartmana, nego vam je i bolje ne biti u situaciji u kojoj vam treba njegova pomoć. On ili uopće ne bi pomogao, ili bi pomoć podrazumijevala neki quid pro auo, gdje bi Cartman iskoristio svoju prednost da se strašno dobro nagodi, kao s onih deset milijuna dolara koje traži od Kylea u zamjenu za bubreg u epizodi „Tamponi od kose Cherokee Indijanaca". 1. Dabogda Bog šatro ovu knjigu! Nažalost, čini se da vam je, trebate li očajnički neku pomoć, bolje vjerojatnije ćete je dobiti - ako ste okruženi sa što manje običnih građana. Što više ljudi vidi da ste u nevolji, manje je vjerojatno da će vam itko priskočiti u pomoć, valjda dijelom zato što svi očekuju da netko drugi priskoči. Jedan slučaj ravnodušnosti promatrača o kojemu se mnogo pisalo onaj je Kitty Genovese, no ovdje ne trebamo ponavljati njegove pojedinosti.1 Radije samo obratite pozornost na dvije stvari: prvo, da je riječ o stvarnom slučaju; i, drugo, da držimo kako su promatrači tu propustili izvršiti svoje moralne obaveze. Slažete li se sa mnom u to dvoje, onda mislite da je skeptički teizam pogrešan. Da biste to uvidjeli, razmislite o onome što ću nazvati Negativnim načelom: Ako se događa nešto loše a vi, sve u svemu, nemate razloga misliti da to možete spriječiti a da pritom ne žrtvujete ništa drugo usporedivog moralnog značaja, onda nemate obavezu to spriječiti. Ako je skeptički teizam ispravan, onda je svaki slučaj zla takav da, u krajnjoj liniji, nemate razloga misliti kako ga možete spriječiti a da pri tome ne žrtvujete išta drugo usporedivog moralnog značaja, pa nikada nemate nikakvu obavezu ništa ni sprečavati. Da se poslužimo šminkerskim filozofskim jezikom, nema dužnosti dobrotvorstva, a sloboda volje nema nikakve proklete veze s tim. To posve sigurno nije standardno kršćansko stajalište. Zato, evo trileme: porecite dužnost dobrotvorstva ili porecite načelo božanskog dobrotvorstva ili porecite postojanje Boga. Igrajte se malo time. Poznati slučaj „ravnodušnosti promatrača" iz 1964. kada je u New Yorku opljačkana, nasmrt izbodena nožem i seksualno napastovana djevojka Catherine Genovese, na očigled ili djelomično na očigled desetak promatrača, prim. prev. Richard Hanley

Jednostavan plan Ne očekujem da će moj argument ikoga uistinu preobratiti, dijelom i zato što je kršćanstvo vraški tvrdokorno, a vjerojatno postoji i neki način za izbjegavanje te trileme koji bi kršćani smatrali dovoljno uvjerljivim. Bjelodani argumenti, kao što je općepoznato, počivaju na pomoćnim hipotezama, a ako ste spremni odustati od dovoljnog broja pomoćnih hipoteza, onda se možete prikloniti bilo kojem stajalištu, pa kako god bilo. Stoga radije predlažem jedan veoma osoban ispit, za sebe samog. Jer ja imam mnogo bolji uvid u to koje pomoćne hipoteze ja prihvaćam. Za početak, ne pušim to sranje o tome da ne treba iskušavati Boga. Kako god okreneš, Bogu nema ništa lakše nego spriječiti da se ova knjiga objavi. Pa, zato, učini to Bože, ili ću tvoj propust da to učiniš smatrati presudnim dokazom da te jednostavno nema. Usput budi rečeno: Bože, budući da je, kako god okreneš, moguće da ova knjiga neće biti objavljena, njen nestanak bez traga neću smatrati pozitivnim dokazom tvoga postojanja. Možda drugi bi, ali ja nisam odgovoran za ono što drugi misle, kad si im se Ti već odvažio dati slobodu volje. I, isto tako, nisam odgovoran ako se drugih toliko dojmi objavljivanje ove knjige - unatoč ovdje upućenom izazovu - da prestanu u Tebe vjerovati. I rado ću na taj način pokvariti onoliko ljudi koliko je moguće. Ako ste vi, dragi čitatelju, takva osoba, pokušajte na stvar gledati onako kako to čini Butters u „Grožđicama": drago mu je što mu je srce slomljeno jer mu to dokazuje da je živ. 2 Tim Amerika: svjetske pičkice, ili: ovo nije slika Muhameda Richard Hanley Ma, kako to? South Park je prikazao kako netko sere po Isusu, kako kipu Djevice Marije krvari iz stražnjice, a ne smije prikazati kako Muhamed dodaje nekome sportsku kacigu? E, pa... Postoje tri vrste ljudi: kurvini sinovi, pičkice i šupci. Pičkice misle da svi mogu biti prijatelji. Ali ne mogu. To smo naučili iz filma Tim Amerika: svjetska policija u kojemu Alec Baldwin kaže: Istina je ovo: Tim Amerika bori se za korporacije vrijedne milijarde dolara. Oni su isti kao i naši neprijatelji. Oni se... bore. No, Gary Johnston može to i bolje: A, ne, nismo! Mi smo kurvini sinovil Mi smo bezobzirni, arogantni, glupi kurvini sinovi. A Udruženje filmskih glumaca su pičkice. A Kim Jong II je šupak. Pičkice ne vole kurvine sinove zato što ih kurvini sinovi zajebavaju. Ali, kurvini sinovi zajebavaju i šupke, šupke koji bi samo srali po svemu. Pičkice možda misle da sa šupcima mogu izići na kraj na sto; način. Ali, šupka može sjebati jedino kurvin sin, kurvin sin s mudima. Problem s kurvinim sinovima je taj što ponekad previše zajebavaju ili zajebavaju kad to nije zgodno, pa im pič-kica mora na to skrenuti pažnju. Ali, nekad su pičkice takvi seratori da i same postanu šupci. Jer su pičkice samo na centimetar od šupaka. Koješta ne znam u ovom ludom, ludom svijetu, ali znam ovo: ako nam ne budete dali da sjebemo ove šupke, svi smo, i kurvin sinovi i pičkice, u govnima! Richard Hanley Ovo podsjeća na raspravu „jastrebova" i „golubova" koja se vodi između otaca utemeljitelja u epizodi „Malo sam za country, a malo za rock..." No priče o američkoj neustrašivosti samo su pusti snovi, jer u pitanjima cenzure mi neprestano dokazujemo da smo pičkice koje popuštaju pod raznim prijetnjama, stvarnim ili zamišljenim. A ipak, začudo, većina prijepornih stvari u South Parku na kraju se ipak emitira, na kanalu Comedy Central. Recimo, u špici jedne epizode vidimo Muhameda kako gleda svoja posla. Ili ga u epizodi „Super-najbolji prijatelji" vidimo kako leti zrakom boreći se s golemim kipom Abrahama Lincolna. Odrežite glave tim tipovima u Comedy Centralu! Islam, janjetina: ime nije ništa Dok sam nedavno bio u Australiji, vodila se blaga rasprava oko jedne reklame za meso u kojoj se netko poigrao riječju „Islam", pretvorivši je u ,,Is lamb".1 Ma, odrežite i njima glave! S radošću javljam da reklama nije povučena, za razliku od reklame za ,,Bloody Mary" koju su australski katolici uspjeli cenzurirati.2 Znači, nismo samo mi Amerikanci pičkice. A South Park mrzi pičkice. Ta serija neprestano prelazi granice dozvoljenog, primjerice u prikazima ili opisivanjima ljudskog izmeta. Kakica. Govno. Drek. Drekčina. Kenjčić. Sraćka. Veliki, tusti

kapitalac. Smeđa krpenjača. Čokoladni hotdog. Mrki zmaj. Svi ti izrazi dolaze iz epizode „Misterija pisoarskog kriminalca" -oni su dio „kaka-eskapade". I, manje ili više, stvarno su smiješni. Osim toga, mi i vidimo dosta kakice. Ona se baca na Richarda Dawkinsa, razmazuje se po zidovima Buttersove kuće i po Melu Gibsonu! A vidimo dosta i samog kakanja. To uključuje Kuharovu smrt u „Kuharovom povratku", gospodu Garrison koji ismijava evoluciju u epizodi „Hajde, Bože, hajde, II dio", članove PETE u „Vaginalnom irigatoru i sendviču s govnom" i Cartmana u „Svijetu ratništva", da nabrojimo samo četiri epizode. 1 „Islamb" - od is i lamb, odnosno jest janje, prim. prev. 2 Ime koktela, doslovce „Krvava Marija", prim. prev. 2. Tim Amerika: svjetske pičkice, ili: ovo nije slika Muhameda U „Grožđicama" Stan zamoli Jimmyja da poruči Wendy kako je ona za njega piće koje opija. No nije trebao odabrati Jimmyja za tu zadaću. „Ti si pič... pič...", kaže joj on, na što ona pobjegne prije nego uspije završiti misao. A riječju „crnčuga" u South Parku se podjednako služe i crnci i bijelci, primjerice u „Ludim bogaljima". Na svoj vlastiti, neponovljivi način South Park se bavi problemom sportskih timova kad voljenom timu South Parka - Kravama - treba pronaći novo, politički korektnije ime. To je, dakako, blesavo, no Amerikanci su istinski podijeljeni oko imena poput Vašingtonski crveno-košci ili Poglavice iz Kansasa. Pretpostavljam da se svi slažemo kako su neka imena nedopustiva, bar u nekim kontekstima. Neka isključivo bjelačka škola, duboko na jugu, ne bi smjela nositi ime „Linčeri", primjerice. No bi li se tradicionalno crnačka škola mogla preimenovati u „Crnčuge", ako to njeni polaznici žele? Čini se da mislimo kako nije tako loše ako članovi tradicionalno potlačivanih skupina sami sebe nazivaju imenima koja su inače pogrdna. (Zašto bi to željeli učiniti, dobro je pitanje, dakako. Možda zato da bi ime učinili svojim i time mu oduzeli snagu?) U svakom slučaju, nisu američki starosjedioci izmislili ime Crve-nokošci kao ime vašingtonskog nogometnog tima. Sto bismo trebali učiniti u takvim slučajevima? Crvenokošci bez sumnje zvuči gore od, primjerice, Poglavica iz Kansasa, jer je teško zamisliti da se izraz „crvenokošci" upotrebljava u bilo kakvom pohvalnom ili neutralnom kontekstu u običnom govoru. No protuargument zabrani te riječi leži u tradiciji njene upotrebe kao službenog imena popularnog nogometnog tima. Ono što me najviše živcira u vezi s tom raspravom, takvom kakva je, uobičajeno je zanemarivanje interesa druge strane. Navijači često izvale ovakvu glupost: „Ma, kakvo je ime mene ne zanima, ali mislim da ga ne bismo trebali mijenjati." Drugim riječima, njih zanima kakvo je ime. Tvrde samo to da oni trenutno to ime ne smatraju uvredljivim. U tome su nalik većini stanovnika South Parka u epizodi „Kuhar je poRichard Hanley ludio" koje ne zanima zastava South Parka (prikazuje linčovanje). Pitanje je kako ozbiljno odvagnuti interese onih koji je s razlogom smatraju uvredljivom. Zašto „s razlogom"? Jer uvredljivost nije samo u oku (ili uhu) promatrača, a samo pičkice misle drukčije. Nailazio sam na fakultetske kodekse izražavanja koji se s tim ne slažu, jasno tvrdeći da je, u slučaju kad se netko osjeća uvrijeđenim nečim što ja kažem, onda to i utuživo uvredljivo. To ne može biti ispravno, a evo kako jednostavnog možemo vidjeti i zašto. Pretpostavimo da ja kažem nekom depresivcu da je „crnjak", a njega to vrijeđa i to mi i kaže. Pa, sad pretpostavimo da mene vrijeđa što on kaže da ga to vrijeđa. Prema gore spomenutoj definiciji i ja i on se služimo izrazima koji su utuživo uvredljivi. Sad zamijenite riječ „crnjak" s „crnčuga", ne mijenjajući ostalo. Ponavljam, jedino što je navodno važno u pitanju je li neki govor utuživo uvredljiv učinak je koji on proizvodi u slušatelja, a to ne može biti ispravno. Barem u mojim ustima, „crnjak" nije uvredljivo, a „crnčuga" možda jest; no nijedan slučaj u kojem slušatelj kaže da je uvrijeđen ne znači da je ono što je rečeno samo po sebi uvredljivo. Nažalost, prosječna osoba često nema dobar osjećaj za to što je s razlogom uvredljivo za bilo koga osim za ljude vlastitog soja. Zato bismo trebali pitati navijače koliko im znači ime njihovog tima, ali ne i je li ono uvredljivo. Sve u svemu, ime „Crvenokošci" vjerojatno bi trebalo ukinuti. Sala u South Parku u tome je što su alternativna imena koja su oni smislili „Divovski vaginalni irigator" i „Sendvič s govnom" zapravo mnogo uvredljivija no što je ime „Krave" ikada bilo. Nadajmo se da ćemo mi pronaći bolju zamjenu za

„Crvenkošce". (Zašto ne bismo smislili neko ime koje po zvučnosti podsjeća na američke starosjedioce, primjerice „Onaj Koji Vječno Puši".) 2. Tim Amerika: svjetske pičkice, ili: ovo nije slika Muhameda Zadržati odmak, ili: upotreba nije isto što i spominjanje A što je s riječima koja nisu imena sportskih timova? Malo prije sam naglasio jednu važnu distinkciju kad sam rekao da bi u mojim ustima riječ „crnčuga" možda bila uvredljiva. Ne snosim li onda odgovornost za upotrebu uvredljivog imena? Ne, jer tehnički ja ga nisam upotrijebio. Spomenuo sam ga. Kad neku riječ spomenete, umjesto da je upotrijebite, govorite o riječi, a ne o onome na što se onda odnosi. Kad s pravom kažem: „'Crnčuga' je riječ od sedam slova", ja tu riječ samo spominjem, a kad je pišem, upotrebljavam navodnike da bih to i naglasio (u govoru uglavnom nema navodnika, osim povremenih zračnih navodnika koje izvodimo s pomoću dva srednjaka i kažiprsta iznad glave). Da kažem, bilo s pravom ili ne: „Crnčuge su dobri sportaši", tad bih upotrebljavao riječ „crnčuge", za razliku od toga da je samo spominjem. Imajte na umu da sam ja zapravo još uvijek samo spominjao tu riječ, jer sam rekao: „Da kažem..." Čemu ta zamorna filozofska distinkcija? Zato stoje važna. Uzmite za primjer ozloglašenu epizodu „Kad govno naleti na ventilator". U njoj se riječ „sranje" pojavljuje zapanjujućih 126 puta, ali nisu sva pojavljivanja jednakog reda. Primjerice, kad Cartman kaže: „Upotrijebit će riječ 'sranje' u Policijskoj drami večeras", on riječ „sranje" ne upotrebljava - samo je spominje. Po mom su izračunu samo oko 40 od 162 slučaja riječi „sranje" i njenih izvedenica u epizodi „Kad govno naletio na ventilator" prave upotrebe. Čudno je kako često nalazimo eufemizme za riječi kad ih samo spominjemo. Imamo „Riječ na S", „Riječ na ]", „Riječ na P". I imamo „Riječ na B". Zafrkavam se što se posljednjeg tiče, no neki se ljudi iznimno trude izbjeći čak i samo spominjanje riječi „Bog", o njenoj upotrebi da i ne govorim. Najčešće na to izbjegavanje u profesionalnom životu nailazim kod svojih studenata koji u velikom broju u svojim esejima pišu ,,B-g". Richard Hanley Pokušavam biti milostiv, no moram reći da mi se to čini potpuno besmislenim. Moji mi doušnici kažu da se tu radi o mjerama opreza - držati se što je dalje moguće od imena zna se koga. Pa, premda se vodi rasprava o tome je li „Bog" uopće ime zna se koga, a ne opis, oni igraju na sigurno. Ali, oprostite, ne biste li trebali biti barem približno jednako zabrinuti što je nešto tako uobičajeno kao skraćenica ,,B-g" istodobno i Božje ime? Jesu li samoglasnici opasniji od suglasnika? (Čini se da je uobičajeni odgovor: Da ništa me ne pitajte!) Ne bismo li umjesto toga trebali pisati, recimo: „B-", barem dok i to ne postane uobičajeno, a potom se prebaciti na nešto drugo, kao ,,-g", ili ,,-o-", ili ,,Bo-" ili jednostavno „-"? A što je s mišljenjem? Je li u redu misliti „Bog", ali ne govoriti ili ne pisati tu riječ? A to me vraća natrag k „riječima na S, J i P". U svim mogućim kontekstima, izravno spominjanje riječi kao što su „sranje", „jebiga" i „pička" moralo bi biti prihvatljivo. Hmm, ima još jedna čudna stvar. Čini se da se program za provjeru pravopisa na mom računalu s tim slaže samo djelomično i dopušta „sranje" i „jebiga", ali podcrtava „pička". Hmm. Pitam se je li to kao u šali s riječju „peder" u epizodi „Kad govno naleti na ventilator", u kojoj se ta riječ cenzurira ako je izgovara onaj tko sam nije peder. Otipka li neka žena riječ „pička", hoće li ona još uvijek biti podvučena crvenim? Ne, mislim da neće, jer riječ „crnčuga" prolazi, a ja nisam crn. Pokušajmo s „kurvin sin"... ne, i to je dobro. „Bjelčuga" je dobro. „Pizdolizac?" Ne, to je u redu. Je li netko u Microsoftu zaboravio unijeti riječ „pička" u rječnik - je li to dokaz nepotpunosti rječnika ili je odraz prosudbe da ta riječ nije potrebna ili dozvoljena? Potrebna je, kao što sam prije rekao. Barem u nekim kontekstima, i barem njeno spominjanje, mora biti OK. Možemo, primjerice, zamisliti do kakvih bi sve komičnih situacija moglo doći na sudu da se neke riječi doslovno ne smiju spomenuti ili ispisati. Recimo, optuženi se obratio osobi po imenu S. J. riječima na S i J. A zamislite da na vjerskom sudu nekoga optuže za bogohuljenje, a tužitelji ne smiju ni spomenuti riječi 2. Tim Amerika: svjetske pičkice, ili: ovo nije slika Muhameda koje je optuženi upotrijebio, primjerice „Jahve" (nije mi podvuklo, usput budi rečeno), a da ih i same ne osude na smrt kamenovanjem.

Nije uvijek dobra obrana protiv upotrebe uvredljivog jezika to da ste neku riječ samo spomenuli. Kad bih rekao: „Da tko kaže 'Crnčuge su dobri sportaši' bio bi u pravu", uistinu bih samo spominjao, a ne i upotrebljavao riječ „crnčuge". No to ne bi bilo ništa manje grozno nego da sam tu riječ izravno upotrijebio. Mogu, doduše, postojati razlozi za upotrebu eufemizama, primjerice ako su djeca u blizini (premda bi ta djeca morala biti prilično blesava da ne znaju što „riječ na S" obično znači). No moramo li uvijek hodati po jajima, samo zato što bi nas djeca ili neki papa veći od pape mogao čuti? Dobro je što tu South Park lomi okove glupe konvencije i što se drži pretpostavke da odrasli u televizijskim terminima namijenjenima odraslima mogu čuti riječ „sranje" a da svijet ne propadne. Međutim, propada}. Veliki zaokret u epizodi „Kad govno naleti na ventilator" je to što se na kraju ipak dogodi pravo sranje... Riječ „sranje" je, kako se pokazalo „kletva" koja priziva Crnu smrt, da i ne spominjem gnjev Vitezova etičkih standarda i propisa. Pa, je li poruka epizode ta da su dušobrižnici u pravu i da bismo trebali eter držati čistim kao suza? Ne. To je budalaština. Govnarija. Dečki iz South Parka uistinu misle da je lijepo, i zanimljivo, što postoje neke riječi koje se ne govore u pristojnom društvu. Inače bi izgubile oštricu, a to bi bilo poprilično sranje. Možda je zato riječ „pička" rijetka - da bi se naglasile one prilike u kojima se upotrebljava. Koliko ja razumijem (i to ne samo na osnovu gledanja serije Deadivood^), ona nekad i nije bila tako rijetka. Evoluirala je, kao i ostale riječi u engleskom jeziku. U Chaucerovo doba se pisala ,,queynte", što se izgovaralo kao „auaint", a to je pružalo priliku za mnogo više komičnih situacija.4 Američki vvestern s radnjom iz 1870-ih, prim. prev. Na engleskom „pička" se kaže „cunt", a ,,quaint", između ostaloga, znači zgodan, živopisan, ali i staromodan, ekscentričan, uvrnut itd. (prim. prev.) Richard Hanley Pokus Ako Bog nije imao dovoljno razloga da stare ovu knjigu, pokušajmo s još jednim ispitom. Povisit ću ulog i upotrijebiti neku od omraženih riječi, u rečenicama u kojima uistinu nešto tvrdim, umjesto da samo spominjem riječi. Jahve se kurvinski ponio prema Jobu. Neki su republikanci bjelački kurvini sinovi. Neki su demokrati kurčevi pizdo-lisci. A neki su crnčuge pičke. Uh! Takva je moć riječi da je posljednju rečenicu bilo teško napisati. Jesam li nas sad sve usosio, navalio nam na grbaču kugu i pošast? Ok, što mislite o ovome: Muhamed je bio prorok-utemeljitelj islama. Barem koliko ja to razumijem, fundamentalističke muslimane ne ljute puka spominjanja ili upotrebe riječi „Muhamed". Čak je u redu dati djetetu ime „Muhamed", dok pretpostavljam da bi većini kršćana bilo nezgodno nazvati svoje dijete „Isusom". (Osim na španjolskom, ali to je u redu, jer to zapravo znači 'Hej, Zeus', a nema nikakvog Zeusa da se naljuti.) Pretpostavljam, osim toga, da niste sreli ni mnogo „Alaha" ili „Jahvi". Pa, u čemu je frka s prikazom Muhameda? Odnosi li se zabrana prikaza Muhameda na bilo koji prikaz, dobronamjeran ili ne, objektivno uvredljiv ili ne, ili se takva pitanja ne smiju ni postaviti? Jesmo li se opet vratili onom pizdunskom fakultetskom jezičnom kodeksu po kojemu to je li nešto uvredljivo ovisi o slušatelju? I je li to ista stvar kao s onom budalaštinom oko riječi „Bog" i ,,B-g", gdje se držimo na distanci, za svaki slučaj? Što je s reprodukcijama prikaza Muhameda, poput fotografije sa špice epizode South Parka koju ovdje donosimo? Ili s opisom reprodukcije prikaza Muhameda, poput onoga koji sam upravo dao? Ili s prikazom opisa prikaza Muhameda, poput poruke na ekranu prikazane u epizodi „Ratovi crtica, II dio" u kojoj piše da serija neće prikazati sliku Muhameda koji nekome dodaje sportsku kacigu? Ili, što je s reprodukcijom prikaza opisa reference na prikaz, kao na slici „zamračenog ekrana" koju ovdje pokazujemo? 2. Tim Amerika: svjetske pičkice, ili: ovo nije slika Muhameda Ovo nije prikaz Muhameda Comedy Central has refused to broadcast an image of Mohammed on their netvvork. (Comedv Central je odbio emitirati sliku Muhameda na svojoj mreži.) Ali, je li ovo? Richard Hanley A kad se kaže ,,Comedy Central je odbio emitirati sliku Muhameda", odnosi li se

to na stvaran prikaz, ili samo na mogući? Je li to važno? I što ako nacrtate bačvu i kažete da je to prikaz Muhameda? Koji je loše ispao. Što ako nacrtate očit prikaz Muhameda i kažete da to nije on? Ponovno smo u domeni svetoga i profanog. Riječi i slike imaju samo onu moć koju im pridajemo, a mi to činimo proizvoljno. Nema objektivne distinkcije. Zato ne pizdimo. Budimo, poput Tima Amerika, kurvini sinovi, i sjebimo šupke jer će nas inače oni totalno posrati. Kad već govorimo o šupcima Film South Park: Veći, duži i neobrezan (neodrezan) okomljuje se na pitanje cenzure kao muha na govno (uh, govno je crveno podcrtano). Pođite na webstranicu: http://www.capalert.com/caperports/south-park.htm i naći ćete nenamjerno presmiješan osvrt iz pera jedne kršćanske skupine koja prati medije, a posvećena je... e pa, dobro je pitanje čemu je ona posvećena. Evo nekih bisera: South Park je strašno opasan film za one koji ne razumiju ili tek počinju razumijevati Evanđelje... STRAŠNO opasan. ... Najprostiju od prostih riječi djeca jasno izgovaraju barem 131 put i još mnogo puta prigušeno ili nerazgovijetno te u brzom slijedu koji se ne može pobrojati u pjesmi [Kol 3:8]. Vulgarizmi su upotrijebljeni najmanje 119 puta i opet su ih upotrijebila djeca. Božje je ime uzalud izgovoreno 11 puta bez proste riječi od 4 slova i 6 puta s njom. A mnogo puta su dječji likovi rekli ovakvo što: ,,U čemu je frka?" (s prostotama). „Popuši mi...", „Ajmo ([homojseksualni snošaj)...?" Anđeli se prikazuju kao žene - gole, jako gole. Bog se naziva mnogim vulgarnim i pogrdnim imenima. Glorificira se Sotona. Jezik se izjednačava sa seksualnom anatomijom. Otvoreno se prikazuje kako je neko dijete izgorjelo potpalivši vlastite vjetrove, a potom je drugo dijete pokušalo ugasiti plamen štapom, no brinulo se da će se i štap zapaliti. 2. Tim Amerika: svjetske pičkice, ili: ovo nije slika Muhameda Nakon nekog vremena bude vam žao autora kojemu ubrzo ponestaje snage: To je sve što ću reći o sadržaju ovog iznimno vulgarnog, ogavnog i odvratnog filma. Drugi su primjeri jednostavno previše vulgarni i ogavni da bih ih uopće i pokušao opisati a da ne budem jednako vulgaran i ogavan. No to nije sve. O, ne! Osvrt nadalje pomno, točku po točku, bilježi kakve rezultate film postiže na ljestvici MUDROG. Ima puno Mračnog nasilja i zločina, nešto Ubojstava i samoubojstava, nema puno o Drogama, ima puno Razularenog seksa i homoseksualnosti, ima dosta Otvorenog vrijeđanja Boga, kao i Grubosti i mržnje.5 Taj je tip stvarno dao sve od sebe. A možda je na ovom pothvatu radio i čitav tim. Netko se vraški nagledao ovog filma kako bi precizno dokumentirao sve njegove uvrede. Pobrojao je prostote! U filmu, za razliku od epizode „Kad govno naiđe na ventilator", nema brojača psovki na ekranu, pa su ovi jadni kreteni morali brojati sami. Zamislite razgovor: A: „Je li on to upravo izgovorio ime Božje uzalud?" B: „Nee, mislim da je rekao fikuse." A: „Jesu to tri ili četiri slučaja prostote od četiri slova koja počinje s /, prekinute zvukom ispuštanja vjetra?" B: „Je li onaj anđeo gol?" A: „Jako gol!" B: „Da to još jednom pogledamo?" A: „Kažu: ajmo (homo)seksualni snošaj!" B: ,,OK, ali što to uopće znači?" Na spomenutoj web-stranici ovo je zapravo prikazano u obliku tablice, pri čemu u prvom redu tablice piše MUDRO, a u stupcima pod svakim slovom numerički je označeno pojavljivanje pojedinih grijeha (prim. prev.) 3a Emancipacija nevjernika Richard Hanley U epizodi „Hajde, Bože, hajde, II dio", Richard Dawkins, ateistička zvijezda iz stvarnog života, dolazi u South Park kako bi poučavao teoriju evolucije u razredu „gđe" Garrison. Zaljubivši se u Dawkinsa, gđa Garrison očito povezuje teoriju evolucije s ateizmom i svesrdno prihvaća oboje. Ostavit ću takozvanu raspravu o evoluciji za drugo poglavlje. Na stranu njeni privatni razlozi, ali zašto gđa Garrison odustaje od Boga? Jedini jasan argument

koji čujemo je sljedeći. Istina je da Dawkins ne može opovrgnuti postojanje Boga, no s druge strane, ne može opovrgnuti ni postojanje Čudovišta Leteći Špageti.1 Dakle... Ostatak argumenta je vjerojatno taj da nitko pri zdravoj pameti ne vjeruje u postojanje Čudovišta Leteći Špageti i njegovih udova u obliku rezanaca, pa sama činjenica da se nešto ne može opovrći nije racionalno dostatna za pozitivno vjerovanje. Samo po sebi to nije osobito uvjerljivo kao argument u prilog ateizmu, jer mogu postojati pozitivni razlozi za vjeru u Boga, no ne mogu za vjeru u Čudovište Leteći Špageti. To moramo shvatiti osobito ozbiljno zato što nitko, pa čak ni „paštarafijanci", ne vjeruje istinski u Čudovište Leteći Špageti. Pa, razmislimo o drukčijem argumentu koji možemo nazvati pesimističkom indukcijom. South Park je izazvao velik prijepor baveći se scijentologijom u epizodi „Zatočeni u ormaru". Pojavile su se nepotvrđene glasine da 1 Božanstvo parodijske religije „Paštafaijanizam" koju je utemeljio Bobby Henderson 2005. u znak prosvjeda protiv zahtjeva o obaveznom poučavanju kreacionizma na nastavi biologije uz ili umjesto teorije evolucije u nekim američkim državama, prim. prev. Richard Hanley je Tom Cruise pokušao ishoditi povlačenje te epizode te da je Isaac Hayes napustio seriju jer je, navodno, mogao otrpjeti šalu na račun bilo čega osim svoje vjere. Epizoda se normalno emitirala, no ja mislim da je to jedna od najmanje smiješnih epizoda koje su dečki stvorili (stvarno ne razumijem kako je baš ona nominirana za nagradu Emmy). Scenarij bez uvijanja „razotkriva" u pravom svjetlu što tajna scijentološka doktrina zapravo jest: drugorazredna SF-priča. To, nažalost, nije previše domišljato. No ja pretpostavljam da je uobičajena reakcija gledatelja na tu epizodu bila otprilike ova: Kakva hrpa budalaština je ta scijentologija! A budalaština i jest. To je krajnje besmislena priča koja nema uporišta ni u čemu osim u mašti i od mene nećete čuti argument kojim bih proturječio vašem uvjerenju da je u najmanju ruku zagonetno to što neki ljudi u nju navodno vjeruju. Scijentologija je sranje, kršćanstvo je... Pa, barem vam neću proturječiti argumentom koji vi, ustoličeni na svojim čitalačkim visinama, očekujete. Od mene ćete čuti jedan drugi argument. Usporedimo scijentologiju s tradicionalnijim religijama poput kršćanstva. Koja je njihova priča? Hmm... Isus je umro i vratio se u život nakon tri dana. Mojsije je razdvojio Crveno more. Sunce je stajalo nepomično na nebu. Potom su mene, kao dijete, podvrgli katoličkom katekizmu. Tu sam, primjerice, saznao da se blagoslovljeno vino i hostija pretvaraju u krv i tijelo Kristovo. Marija je porodila Isusa, a da je nije muškarac oplodio. Svi od Adama i Eve, osim Marije i njenog djetešca, rođeni su kao grešnici. I tako dalje. Zatim, postoji ogranak protestantizma koji nazivaju evangelizmom: približava se Uznesenje kada će svi dobri biti odneseni na nebo, dok ćemo mi ostali morati živjeti s Antikristom tisuću godina. I tako dalje. Budimo iskreni, ta su vjerovanja jednostavno jednako smiješna kao i ona scijentologije (premda se, u epizodi „Kuharov povratak" čini da 3. Emancipacija nevjernika se Kyle s tim ne slaže). Jedino što im ide u prilog jesu tradicija i popularnost. A to me dovodi do argumenta koji sam vam obećao. Dopuštam da tradicija i popularnost imaju neku očiglednu težinu. No ta je težina proporcionalna robusnosti uvjerenja. Neko je uvjerenje robusno u pojedincu ako opstaje kroz razna stanja (otprilike, nije važno kada ispitujete tu osobu, ona će uvijek tvrditi istu stvar). Uvjerenje da je JFK bio predsjednik za mene je robusno, no uvjerenje da je on bio jedan od četiri najveća predsjednika nije. A neko uvjerenje robusno je među stanovništvom ako, manje-više, nije važno kojeg člana stanovništva ispitujete - otkrit ćete da ga svaki ima. U pojedinaca su vjerska uvjerenja najčešće robusna. Preobraćenja i slične stvari iznimke su a ne pravilo. Vjerska uvjerenja robusna su i među stanovništvom, barem kad je riječ o nekim stanovništvima. Praktički svi u SAD-u su kršćani, na što nas ostale itekako vole podsjećati! No u drugim dijelovima svijeta, praktički su svi muslimani, ili hinduisti ili budisti ili što god već. A tu je poteškoća. Konkretne doktrinarne pojedinosti neke religije sve su samo ne robusne i njihovu ustrajnost treba objašnjavati na isti način kao i bilo koje druge proizvoljne značajke na koje nalazimo u nekom stanovništvu; trenutni članovi nekog stanovništva imaju te i te značajke zato što su ih imali i njihovi

prethodnici. Usput, namjerno sam ubacio ključnu riječ: proizvoljno. Naime, konkretne doktrinarne pojedinosti neke religije nemaju apsolutno nikakve načelne osnove. One su jednostavno izmišljene. L. Ron Hubbard jednostavno je izmislio doktrinarne pojedinosti za svoj ludi, mali klub za ispiranje mozga, možda na temelju kakvog neuspjelog romana ili zato što se okladio u kafiću ili štogod slično. U tradicionalnijoj religiji mi često ne znamo tko je stvari izmislio i zašto. Pa evo što bi trebala biti otrežnjujuća činjenica za vas, ako ste kršćanin, bilo katolički, baptistički ili kakav drugi. Da ste rođeni u bitno drukčijim vjerskim okolnostima, bili biste druge vjere. Ne samo to, nego biste sada bili stopostotni vjernici, krajnje uvjereni u istinu svih Richard Hanley doktrina te religije. Možda biste čak tlačili pripadnike religije kojoj sada pripadate, zbog toga što oni iracionalno i nemoralno propuštaju vjerovati u ono u što vi vjerujete. Drugim riječima, ponašali biste se upravo kao oni drugi seronje. Dodajte tome činjenicu da nam je svima očito kako su mrtve religije bile jednostavno izmišljene. Nema Zeusa ili Odina ili Raa ili Baala. No tisućama godina ljudi su vjerovali u te bogove i u njihovu moć i utjecaj diljem svijeta. Ipak, moderne religije ustraju u vjerovanju da je njihova religija jedina istinska religija. Prema pesimističkoj indukciji, gotovo su sigurno svi u krivu, i gotovo sigurno će svi poći stopama dinosaura i štovatelja Dionisa. No dakako, ništa od toga ne dokazuje da su konkretne doktrine vaše religije zapravo krive. No zašto biste, zaboga, imali ikakvo povjerenje u njih? Zašto biste organizirali svoj život oko njih? Zašto biste proveli ijedan svoj dragocjeni vikend klečeći? I zašto, o zašto biste upotrijebili ta uvjerenja da naudite drugima? Zašto biste, primjerice rekli maloj djeci da će gorjeti u paklenskim vatrama kao što kaže otac Maxi u epizodi „Odlaze li hendikepirani u pakao?" Proizvoljne odluke Iskustvo me naučilo da pesimistička indukcija ne može baš lako poljuljati religijsku vjeru u konkretne doktrine. Jedno od objašnjenja kojima se religiozni često priklanjaju je ono o snažnom religioznom iskustvu. No čak i ako je istinski izvor religijske spoznaje, takvo iskustvo ne može neproizvoljno potkrijepiti neku konkretnu doktrinu, zato što drugi ljudi u drugim religijama redovno tvrde da imaju slična iskustva i tumače ih kao potkrepu svojih konkretnih doktrina. Pa, iskušajmo jednu drugu obranu religijske doktrine, ili dogme. Katkada odabiremo ispravno, čak i kad je izbor proizvoljan. Evo moga omiljenog primjera. Zašto se mi u SAD-u vozimo desnom stranom ceste, a ne lijevom? Je li bolje što to činimo? Pa, možda. Možda postoje 3. Emancipacija nevjernika ekonomski ili geografski ili politički razlozi koji taj izbor čine mudrim. No zamislimo li da se svi takvi čimbenici eliminiraju, što ostaje? Jedan potpuno proizvoljan izbor, a evo jednog dobrog načina razmišljanja o proizvoljnosti. Da moramo stvoriti naš prometni sustav od početka i potpuno nam je prepušteno na volju koju stranu ceste ćemo odabrati, tada je donošenje odluke bacanjem novčića jednako dobar način odabira kao i bilo koji drugi. Primijetit ćete da nije prepušteno volji treba li ili ne odabrati stranu. Svi se mogu složiti da bi propust da se odabere strana imao dalekosežno katastrofalne posljedice. Ponekad se slična tvrdnja izriče i o religijskim uvjerenjima. VVilliam James (brat pisca Henryja) bio je utjecajan religijski filozof i mislio je, čini se, kako je biti ili ne biti teist značajno pitanje u kojemu se čovjek mora opredijeliti. I George Orvvell je tvrdio da agnosticizam zapravo ne dolazi u obzir. Naposljetku, u nedavnoj raspravi s jednim kršćaninom pozvali su me da se složim s tvrdnjom da je pitanje „postoji li Bog ili ne najvažnije pitanje uopće". Pa, ja se ne slažem. Sto se mene tiče, posrijedi je dilema. S jedne strane, raspravljamo li o određenom Bogu, kakav je kršćanski Bog, tada pitanje već odiše određenom doktrinom, primjerice doktrinom da Bog mora biti savršena osoba. A ja mislim da je ta doktrina u najboljem slučaju proizvoljna. (Ako ništa drugo, dokazi govore protiv nje -vidi i. poglavlje ove knjige.) S druge strane, ako netko želi iznijeti argumente u prilog postojanju onoga što Paul Tillich zove „krajnjim temeljem bića", mene intelektualno zanimaju takve rasprave, no njihov

ishod uopće nije relevantan za moj cilj, ciljeve ili vrijednosti. Da objasnim potonju tvrdnju, pretpostavimo da mislite kako jednostavno mora postojati nešto što je temeljno odgovorno za postojanje svega ostaloga. Možda mislite da je to jedino što bi moglo objasniti zašto jest nešto umjesto što nije ništa. Ili možda mislite da je to jedino što bi moglo objasniti kompleksnost, ili civiliziranost ili takvo što. Čak i ako takvi argumenti vrijede, oni vas uopće neće dovesti do nečega nalik savršenoj osobi. (Sumnjam da će vas uopće dovesti do bilo kakve Richard Hanley osobe.) Do čega god vas doveli, nemate ni najmanjeg razloga misliti da to i najmanje mari za vas, ili da ima ikakvog smisla to obožavati. Ono je jednostavno tu; onako kao što je svemir tu, pa što onda? Jedna nacija pod čime već M'kay, pokušajmo s drukčijom obranom dogme. Razmislite još jednom o primjeru s prometom. Čak i ako je prepušteno volji koju ćemo stranu ceste odabrati, ta činjenica nipošto ne dopušta masovno kršenje prometnih pravila. Pa zašto onda ne bismo ovako argumentirali: Mi u SAD-u, proizvoljno smo odlučili prikloniti se kršćanstvu, a ne nekom drugom izboru. Zato ima smisla „provoditi" kršćanstvo. Možda je taj smjer zaključivanja odgovoran za davanje potpore ulozi kršćanstva u javnom životu. Na našem novcu piše: ,,U Boga mi vjerujemo", djeca deklamiraju prisegu zastavi u državnim školama, i tako dalje. Veoma uobičajena obrana običaja recitiranja prisege zastavi je ta da smo mi kršćanska nacija. Ja obično u odgovoru ističem da, ako je riječ o ustavnosti recitiranja prisege, presedan Vrhovnog suda govori da se tu radi o uspostavljanju određene religije uz pomoć svojevrsne društvene prisile te da prisega zastavi sa svojim „pod Bogom" mora otići. Usput, često se besmislica „pod Bogom" objašnjava kao puki „ceremonijalni deizam". Kad bi prisega bila samo to, kršćanska bi desnica prva stala u red da je se oslobodi. A što se tiče tvrdnje da je taj dio prisege samo deskriptivan (on kaže jedino to da postoji Bog, a nije li to istina?), možda bismo ga onda mogli promijeniti i u manje prijepornu deskriptivnu tvrdnju : „jedna nacija pod Kanadom..." (hvala Kaiju Draperu na prijedlogu). No ostavite na stranu pitanje je li ili nije ustavno nametati kršćanstvo. Naš trenutni argument glasi da smo morali nametnuti nešto, pa zašto to ne bi bilo ono što odgovara većini? Dakako, neposredna posljedica toga je ova: izabere li dovoljno nas nešto drugo, a ne kršćan3. Emancipacija nevjernika stvo, tad bi se, zaključujući na taj način, činilo da imamo pravo nametnuti to, a kršćanstvo istrijebiti. (Zamislite, primjerice, prisegu koja kaže: „Jedna nacija, pod nijednim bogom, jer takvo što ne postoji...") Možda ne. Evo još jedne tvrdnje na koju sam često nailazio. Mi moramo nametnuti kršćanstvo, na primjer zato da bi naši mladi, kad dođu u dob kad mogu samostalno odlučivati, imali mogućnost tog vrijednog odabira. Pretpostavimo da je to istina. Odnosno, pretpostavimo da nam treba Velika religija, koja će djecu, poput velikih duhanskih industrija, nastojati ščepati dok su još mlada i navući za cijeli život. Zaključak je taj da svatko tko nije indoktriniran u neku posebnu religiju tu religiju vjerojatno neće shvaćati jako ozbiljno. A s tim bih se ja složio, zbog svih razloga koje sam naveo. Mi indoktriniramo djecu da vjeruju u Zubić Vilu, Djeda Mraza i patuljke. No želimo li da nastave u njih vjerovati i u pubertetu, da ne govorimo odrasloj dobi? Drago nam je što ih te varke vesele dok su mali, no ne bi li bilo jednostavno tužno da nikada ne dokuče istinu? Sto je tako prokleto važno u priči o Bogu da moramo održavati maš-karadu? Tu ja obično za odgovor dobijem pragmatične argumente. To je onakva tvrdnja kakvu Gary iznosi u epizodi „Sve o mormonima". On kaže Stanu da Joseph Smith, čak i ako je sve o njemu samo izmišljena, luda priča (ako?), ipak vodi dobar život i pokušava pomoći drugima. Ja ne poričem da se mnoge dobre stvari čine u ime i zbog religije. No sumnjiva je tvrdnja kako je, kad se sve zbroji, u ime religije učinjeno više dobra no zla. Možda je to istina, no to ponovno više podsjeća na „što se babi htilo, to joj se i snilo". Sjetite se da mi moramo odvagati svo zlo koje je učinjeno u ime religije, a to uključuje i kršćanski rock koji Cartman ispravno definira kao najlakšu, najgoru glazbu na svijetu. Richard Hanley Potlačena manjina

A onda, tu je i onaj praktični argument: „Jadno bih se osjećao bez nje". Na koji ja odgovaram: odakle to znaš? Jesi li ikada uistinu iskušao kako bi ti bilo bez religije? Čine li ti se nevjernici tako jadnima? Imaš li ikakva razloga misliti da si toliko drukčiji od njih? Kažu da neka psihološka istraživanja pokazuju kako su religiozni ljudi sretniji od nereligioznih. Sto se mene tiče, ta istraživanja stoje rame uz rame s onima koja tvrde da su homoseksualci u prosjeku manje sretni od he-teroseksualaca. Čini se da heteroseksualnim ili religioznim ljudima uopće ne pada na pamet da bi, čak i ako neka manjina, poput homoseksualaca ili nevjernika, u prosjeku i jest manje sretna, to moglo biti upravo zbog toga što ih većina ugnjetava. Uistinu je čudno što znanstvena istraživanja često služe obrani široko raširene diskriminacije. „Volimo te pa te tlačimo za tvoje dobro!" Ljudi se često iznenade kad strpam homoseksualce i nevjernike zajedno. Ipak, ja mislim da ta usporedba mnogo toga govori i tvrdit ću da spomenute dvije manjine imaju jednu važnu zajedničku značajku koja drugim potlačenim skupinama nedostaje. No, najprije usporedba. Prvi slučaj: kao za homoseksualce, i za nevjernike se općenito misli da imaju neki subverzivan program. Kad se neki nevjernik zauzme za svoju stvar, kao što je učinio Michael Newdow u slučaju prisege zastavi, misli se da to ne može nipošto biti zato što je taj nevjernik u pravu.2 Nego je to zato što on želi lišiti svijet religije, ili moralnosti ili nečega sličnog. Ako mislite da pretjerujem, evo primjera: u nedavnom istraživanju Sveučilišta Minnesota, ispitanike u cijeloj zemlji su upitali koja vjerska skupina predstavlja najveću prijetnju američkom načinu života. Ja bih pretpostavio da će pobjednički odgovor biti muslimani, s obzirom na 9. rujna i ostalo. Ali, ne. Zakasnili su jednu se2 Michael Newdow je 2004. u ime svoje kćeri podigao tužbu protiv recitiranja Prisege vjernosti u školama. Vrhovni sud je odbacio njegovu tužbu iz proceduralnih razloga - jer nije imao zakonsko skrbništvo nad kćeri. 3. Emancipacija nevjernika kundu za... ateistima. Isuse Kriste - koliko bi ateiste tek mrzili da smo mi izveli ono eksplozivno sranje? Ne samo što su homoseksualci i nevjernici subverzivni, nego su i prilično uspješni, majku mu. Ako mi ne vjerujete, samo slušajte što kažu „jadni mi" kršćani o toj temi. Čut ćete kako živimo u kulturi kojom prevladava sekularizam, da je ovo doba moralnog relativizma, liberalnih medija i tako, dovraga, dalje. To je velika laž. Ja sam živio na četiri kontinenta i ono što vjerojatno najviše zapanjuje u američkoj kulturi jest to što je ona doslovno natopljena kršćanstvom, od glave do pete. Pa nama je kršćanstvo i na novčanicama, zaboga. Još jedan slučaj: kad je predsjednik George Bush odlučio nominirati Harriet Miers za Vrhovni sud, dojavio je to Jamesu Do-bsonu iz paracrkvene evangeličke organizacije i medijske kuće Naglasak na obitelj, dan prije nego što je tu vijest javno priopćio. Ma zašto, dovraga? U bilo kojoj drugoj kulturi Dobsona bi smatrali onim što on i jest - potpunim luđakom. U ovoj kulturi njemu Bijela kuća povjerava tajne. A ipak on i druge ikone kršćanske desnice uporno kukaju: „jadni mi!" Drugi slučaj: ured predsjednika. Izgledi da otvoreno ateističan čovjek bude izabran za predsjednika otprilike su jednaki onima da za predsjednika bude izabran netko tko je otvoreni gay. I otprilike jednaki onima da Cartman osvoji Nobelovu nagradu za mir. (Odličje je druga je priča.) Treći slučaj: Vrhovni sud Sjedinjenih Država. S homoseksualcima i nevjernicima članovi tog uvaženog tijela stalno se obračunavaju po kratkom postupku. Uzmimo primjer njihove presude iz 1984. godine, u slučaju Bowers v. Hardunck (žao mi je, ali ovdje moram načiniti digresiju: to je ime presmiješno i dostojno je South Parka i gospođice Choksondik3), namještenom slučaju u kojemu je jedan homoseksualni par udesio da ih policija uhvati u pri felaciju, činu na koji su svojevoljno pristali kao dvije odrasle osobe, a koji su obavljale u privatnosti svoga doma. 3 Hardwick - otprilike „tvrda kita" i Choksondik - „guši se na kitu", prim. prev. Richard Hanley U odluci koju ja smatram uvredljivom, Sud je presudio da premda je takav čin između heteroseksualnih odraslih osoba koje na njega svojevoljno pristanu Ustavom zaštićeno pravom na privatnost utemeljenom na slučaju Grisivold v. Conneticut, ustavnog pravo na privatnost homoseksualaca ne postoji. To je u

praksi opovrgnuto sedamnaest godina kasnije u slučaju Laivrence vs. Kansas. Scalia, izvršitelj Aktualni Vrhovni sud ima barem jednog člana (Antonin Scalia) koji je u pisanom izvješću o molitvi u školama priznao da „klauzula o službenoj vjeri" Prvog amandmana ne postupa jednako s vjernicima i nevjernicima. On smatra da ta klauzula štiti religiozne od toga da im se nametne druga religija, no ne i nereligiozne od toga da im se nametne bilo koja religija. Scalia voli reći da, baš kao što sloboda govora nije isto što i sloboda od govora, ni sloboda religije nije sloboda od religije. No Scalia je tu ili naivan ili neiskren, a teško je vjerovati da je naivan. Jer njegov slogan ili je neistinit ili je pak istinit, ali irelevantan. Istina je da ništa u Prvom amandmanu ne traži od drugih da zašute samo zato što se nekome ne sviđa ono što oni govore, a to se odnosi i na vjerski govor (poimajući „govor" jednako široko kao što ga poima i Sud, uključivši i isticanje vjerskih simbola i tako dalje). Dakle, nema ustavno zajamčene „slobode od religije" u tom smislu. No nitko nikad nije ni tvrdio da je ima. To uopće nije u pitanju i Scalia to zna. Sudsko poimanje „klauzule o službenoj vjeri" bilo je, iz slučaja u slučaj, takvo da ta klauzula zabranjuje vlasti da nameće neku određenu vrstu govora kad se radi o religiji. Ja mislim da je u primjeni tog načela Sud pretjerano revnostan, a državne su škole zbog toga prere-striktivne prema religijskim djelatnostima. Uzmimo za primjer ovo: neka kršćanska skupina učenika želi se služiti školskim prostorijama poslije nastave. Ako je pristup dopušten nekoj drugoj skupini učenika, trebao biti i toj skupini. 3. Emancipacija nevjernika U svakom slučaju, važan je učinak nametanja. To je krivo u Prisezi i to je krivo u nedenominacijskoj molitvi na raznim okupljanjima. Prisega i molitve su javni iskaz, koji vlada implicitno odobrava, o tome što biste trebali vjerovati ako želite biti jedan od nas, pravi Amerikanac. Za mene je bilo golemo razočaranje što je Sud uspio izbjeći donošenje presude o meritumu stvari u slučaju prisege zastavi. Kao što se možda sjećate, odlučili su da Newdow nema čvrstog osnova za tužbu, a taj je slučaj za nevjernike trebao značiti ono što je slučaj Laivrence značio za homoseksualce. No sprema se još jedan slučaj i ja se mogu samo nadati da će suci, prije no što presude, dobro pročitati Ustav. Izložak broj pet: ne pitaj i ne govori! Scalijin se stav odražava i u privatnoj sferi. Ljude stvarno ne zanima jeste li ateist ili, barem, ne žele slušati o tome. Njihov je stav najčešće taj da im vi nemate pravo nametati svoje mišljenje i da je bolje da šutite. Čak sam čuo nevjerojatnu obranu toga (ne od Scalije, hvala znanosti): Prvi amandman štiti slobodu izražavanja, no da biste se izrazili, morate imati mišljenje, a ateisti ne vjeruju ni u što! Čini se da je „ne pitaj i ne govori" minimum koji se zahtijeva od ateista i u privatnom životu. Neki su mi religiozni ljudi savjetovali da bih svoj ateizam trebao držati za sebe, barem kad se radi o mojoj djeci. Donekle imaju pravo, jer je jedna razlika između otvorenog ateizma i otvorene homoseksualnosti ta da prvo za razliku od drugog vjerojatno jest zarazno. No sigurno nije ništa zarazniji od religije. Dakle, smisao prigovora je zacijelo taj da je loše ili krivo indoktrinirati svoju djecu ateizmom jer je biti ateist nešto loše ili krivo - za samog ateista. Mislim da je to prevladavajuće stajalište, uobičajenije čak i od onoga da su ateisti manje sretni. Ateisti su loši ljudi, loši građani i loši roditelji. To sranje ne pitaj i ne govori ne iscrpljuje se tu. Sjetite se kakva je javna politika prema prigovoru savjesti kod odlaska u vojsku s jedne strane i prema odbijanju cijepljenja na temelju vjerskih uvjerenja s druge. S Richard Hanley ispravnim religijskim pogledima možete se izvući od gotovo svega u SAD-u. Izricati prigovor savjesti na sekularnim temeljima potpuno je druga stvar, i obično vam je bolje pretvarati se da vaše zamjerke nemaju veze s vašim vjerskim stavovima. Logiku sveta Znanostil Zatočen u ormaru4 Jedna se zajednička nit provlači kroz navedena opažanja - većina stanovništva (barem u SAD-u) želi da ateisti, kao i homoseksualci, ostanu u svom prokletom ormaru. To je dobar trenutak da se upita što u stvari Tom Cruise radi u ormaru u epizodi

„Zatočeni u ormaru"? Jasno je da je, djelomice, posrijedi aluzija na njegov navodnu homoseksualnost. No zašto je onda ondje i John Travolta? Možda je pravi grijeh scijentologije taj što scijentolozi imaju dovoljno zdravog razuma da dovedu u pitanje autoritet prevladavajuće religije? Želimo li mi da oni jednostavno ušute o tome? Biti zatočen u ormaru nije smiješno. Držati svoja najvažnija uvjerenja skrivenima košta vas, jer su ta uvjerenja važan dio onoga što jeste. Morati sakriti svoju zbirku porno-filmova je jedno. Morati sakrivati svoje seksualno opredijeljene, makar se drugi i šalili na račun toga, sasvim je drugo. A mislim da je morati skrivati svoju nevjeru (znate što mislim) jednako teško kao i potonje. Religiozni bi ljudi trebali to veoma dobro razumjeti, jer je to bila značajka i njihovog stanja u ovo ili ono doba, u svakoj od religija. Svi nevjernici žele živjeti u skladu sa svojim vjerovanjima, umjesto da se skrivaju pod kamenom. Za razliku od religije, za razliku od homoseksualnosti, i za razliku od AIDS-a („Jared ima AIDES"5), ateizam još nije uspio postati smiješan, a prošle su već tisuće godina. I to nije šala. Aluzija na engl. „cotning ont ofthe closet", odnosno „izlazak iz ormara", frazu kojom se opisuje odluka homoseksualaca da prestanu skrivati svoju seksualnu orijentaciju, prim. prev. Igra riječi:, engl. aiđes — pomoćnici, prim. prev. 4a Epistemologija pičkica nije ravnopravan partner kurvinom sinu Richard Dalton Znate, postoje tri vrste ljudi: kurvini sinovi, pičkice i šupci. - Čovjeku u kafiću, Tim Amerika: svjetska policija Teško je reći koju su slavnu osobu više ismijavali i vrijeđali u njihovim pojavljivanjima u South Parku. Barbra Streisand prikazana je kao čudovište koje riga vatru. Tom Cruise se skrivao u ormaru. Još je gore prošlo South Parkovo čudovište Dlakoguzac. On je bio ponižen tako što je u svakoj sceni nastupao s televizijskim glumcem Patrickom Du-ffyjem. Doduše, naglavce okrenuti Duffy koji glumi Dlakoguščevu lijevu nogu i nije bio loš - malo ukočen, no ipak bolji nego u svojim stvarnim nastupima u „Dallasu" i „Čovjeku iz Atlante". Potom, tu je Richard Dawkins, slavni engleski zoolog, teoretičar evolucije i neumorni borac za prosvjećivanje javnosti, znanstvenu spoznaju i kritičko mišljenje, prikazan u dvanaestoj i trinaestoj epizodi desete sezone. Dawkins je, kao što bi se i očekivalo, veoma, veoma pametan i tankoćutan, osim kad ga prikazuju kako njuška par ručno skrpanih bujnih grudi, nejednako napunjenih silikonom i kirurški za-heftanih za usahlo poprsje bivšeg gospodina Garrisona (otprilike na pola puta između njegovog pupka i ramena). Parker i Stone ne trebaju nikakav poseban razlog za izvrgavanje javnih osoba podsmijehu ili poruzi. To im je posao. No mi se možemo upitati zašto su izdvojili baš Dawkinsa za poseban, dvoepizodni tretman. Je li njima stara šala o rastresenim i nepraktičnim profesorima Richard Dalton tako smiješna i posebna? Ili su odlučili prikazati uglednog britanskog znanstvenika kao iiber-idiota zato što, premda odbacuju njegova stajališta i smatraju ga - kao, čini se, i gotovo svi ostali - iritantnim, znaju, duboko u sebi, da je Davvkins, manje-više posve u pravu i... pa jednostavno ne znaju što bi drugo radili? Ateizam, ili: poljubi Cartmana u lijevu stražnjicu Davvkins je počeo iritirati ljude 1976. svojom knjigom Sebični gen. Dok većina nas koji prihvaćamo teoriju o ljudskoj evoluciji rado mislimo o svojim životima i cjelokupnoj ljudskoj povijesti kao o drami koju pokreću mogućnost izbora i sloboda volje, pri čemu nagradu opstanka osvajaju najsposobniji, Davvkins je tvrdio da smo svi mi više nalik Patricku Duffyju - da smo samo potporanj za nošenje nečega. Naša uloga, barem što se tiče neprekidne drame evolucije, sastoji se jedino u tome da za života nosimo svoje gene i prenesemo ih na drugog nositelja u budućnosti. Prava priča evolucije odnosi se na naše gene, a ne nas, misli Davvkins. To može zvučati razočaravajuće, no ako niste pičkica, preboljet ćete. U novije doba Dawkins ljuti ljude ustrajno tvrdeći da ni Bog nema važnu ulogu u toj drami. U svom bestseleru Iluzija 0 Bogu, on tvrdi da iza zastora ne stoji nikakav Bog koji režira predstavu i pazi da sve počne na vrijeme ili popravlja

situaciju kad krene naopako. No većina Amerikanaca i gotovo svi u Texasu i Coloradu tvrde da Bog postoji. Ali, Davvkins ima objašnjenje i za to. Mi smo lakovjerni. Uistinu lakovjerni. Evolucija nas je učinila takvima prije mnogo naraštaja kako bi slab i osjetljiv ljudski pomladak, tumarajući savanom sa svojim mudrijim starijim srodnicima, vjerovao sve što im kažu (o gladnim tigrovima, primjerice) i kako bi slijedio upute. Oni rani ljudi koji to nisu činili, po logici evolucije, nisu baš najbolje prolazili u borbi svojih gena za preživljavanje i reproduciranje. 4. Epistemologija pičkica nije ravnopravan partner kurvinom sinu Pa, ako su vam roditelji i nastavnici kao djetetu usadili religiju u glavu, to je, zajedno s ljudskom lakovjernošću, vjerojatni izvor vaše iluzije (Iluzija o Bogu, str. 172-79). No vi je se možete osloboditi, vjeruje Dawkins, istražite li pažljivo svoja teistička uvjerenja i raznorazne razloge zbog kojih ona, na kraju krajeva, uistinu nemaju mnogo smisla. Mnoga, ako ne i većina teističkih vjerovanja ne slažu se s onim što smo posljednjih stoljeća naučili o načinu na koji svijet funkcionira. Bolest, primjerice, ne izazivaju zli duhovi ili moralna opačina, nego patogeni uzročnici koje je gotovo uvijek moguće prepoznati. Kontrolirani eksperimenti pokazuju da molitve ne liječe bolesti. Osim toga, ne smatramo bezrazložno ljude koji misle da mogu razgovarati s Bogom mentalno nestabilnim osobama koje pate od neurokemijskih poremećaja - osim ako su predsjednici države. Kad se nekome učini da se na prozoru neke poslovne zgrade ili na mostu autoceste pojavila Marija Djevica, mi znamo da je uzrok tom osjećaju i društvenom fenomenu koji ga slijedi kombinacija rorschach-psihologije i medijske jagme za vijestima, a ne Drugi dolazak. Američka slabost Ako ste znanstveno orijentirani, a ja pretpostavljam da čitatelji ovog eseja to jesu, sve ovo već znate. Ono što ostaje nejasnim - i što i sam Davvkins smatra zbunjujućim - pitanje je zašto u naše znanstveno doba toliki ljudi ostaju posvećenim vjernicima, osobito u Sjedinjenim Državama. Davvkins se hvata u koštac s tim pitanjem u svojim knjigama, raspravama i televizijskim emisijama na BBC-ju. U knjizi Iluzija 0 Bogu, on posvećuje prvo poglavlje činjenici da Amerikanci osjećaju slabost prema teističkim vjerovanjima, a zbog koje moraju tražiti isprike i za ljude koji čine nezakonite ili nemoralne stvari na račun svojih vjerskih uvjerenja. Evo nekih Davvkinsovih primjera (i još nekoliko): u prijeporu između Odjela za suzbijanje droga i neke crkve vi državi New Mexico Richard Dalton koja je tijekom obreda upotrebljavala zabranjene halucinogene droge, sudac (iz Colorada) stao je na stranu crkvene skupine. Škole, bolnice, i vojne institucije redovno čine posebne iznimke i ustupaju svoj prostor molitvenim skupinama raznih sekti, a ne bi ga ustupile, recimo, kladionicama ili ateističkim klubovima ljubitelja knjiga. Roditelji redovno ispiru svojoj djeci mozak i indoktriniraju ih određenim religijskim dogmama (za razliku od toga da im dopuste odabrati vlastita uvjerenja). Ljekarnici odbijaju izdavati kontracepcijska sredstva jer se protive abortusu iz biblijskih razloga. Slavni televizijski svećenici pripisuju poplave ili terorističke napade (kao one 9. rujna) navodnom Božjem gnjevu na ateiste, homoseksualce i feministe. Nastavnik u državnoj školi poučava učenike da moraju prigrliti Isusovu univerzalnu ljubav kako bi izbjegli vječno prokletstvo (str. 20-27). Čini se da nema sumnje kako su ti i slični oblici ponašanja redovna pojava u Sjedinjenim Državama. Kad do njih dođe, počinitelje se blago prekori ili ih se natjera da se ispričaju. Lako se izvuku. No kada se ti i slični oblici ponašanja događaju bez neke očite veze s po-božnošću i vjerskim štovanjem, prekršitelje odvedu u policijsku postaju. Smijete uzimati zabranjene droge ako su one dio vaših vjerskih obreda, ali ne i ako ih slučajno volite uzimati. Smijete ispirati mozak svojoj djeci i ozbiljno im ograničavati informacije o svijetu kojemu su izloženi, no samo ako im date „biblijsko" obrazovanje. Ispirete li djeci mozak tako da ih potičete na obožavanje svemiraca koji vas noću posjećuju u spavaonici, na putu ste da vas optuže zbog zlostavljanja djece. A da vaš ljekarnik odbije dati lijek protiv visokog tlaka nekom pacijentu jer tvrdi da je to neetično, uskoro bi zarađivao za život perući zahode, zajedno s bivšim televizijskim zvijezdama ili nastavnicima državnih škola koji su napali nečiji integritet, a napad nisu umotali u pobožan govor. 4. Epistemologija pičkica nije ravnopravan partner kurvinom sinu

Trebamo li zaista iluziju o Bogu radi morala? Mnogi Davvkinsonovi kritičari tvrde da je glupo promicati ateizam jer, postojao Bog ili ne, društva trebaju moralni autoritet, a oni vjeruju da njega osigurava jedino teizam. Ako vaš moralni autoritet odobrava što se gomile ljudi sustavno utapaju u poplavama diljem svijeta, što vam kćeri siluje bijesna rulja, ili što namjeravate ubiti vlastitog sina kako biste dokazali Bogu kakav ste nepokolebljiv vjernik, Davvkins s tim nema problema. Biblija, prepuna nasilnih priča o osvetoljubivom, ljubomornom Bogu, može vam biti vodič. No ateisti su skloni negodovati zbog genocida i silovanja, baš kao i mnogi teisti. Oni čitaju Bibliju selektivno, prihvaćajući neke dijelove kao moralno poučne i prosvjetljuće, a odbacujući druge kao anakrone ili neprecizno metaforične. No ako ćete odabrati neke stvari, a odbaciti druge, nužno morate imati na umu nešto što vodi vaše izbore. Ne odabrati ne dolazi u obzir, osim ako ne želite dijeliti sudbinu magarca srednjovjekovnog francuskog filozofa Jeana Buridana. On je skapao, kaže filozofska legenda, jer je bio veoma gladan, a jednako ga je potpuno jednako -privlačila i voda s lijeve strane i sijeno s desne. Ako niste moralno ska-pali, imat ćete stajališta o tome koji su moralni kodeksi zastupljeni u Svetom pismu dobri, a koji nisu. A jedino je to Davvkinsu i potrebno da bi mogao uvjerljivo tvrditi kako Biblija nije onaj izvor morala za koji mnogi kršćanski apologeti tvrde da jest (str. 246-47). Mogli biste jednako tako tvrditi i da su moralne sklonosti koje imate vaše vlastite sklonosti, da ste ih tijekom života usavršili, povodeći se za onima koje smatrate vrijednima i sami odlučujući što je ispravno a što pogrešno. Samo se pičkice moraju pretvarati da nisu dorasle tom zadatku, da samo slijede zapovijesti nekoga ili nečega drugog. Da, ali što je s mirom i skladom? Možda je najprjepornija tvrdnja ateizma ona da religijska uvjerenja promiču nasilje. Neki ljudi u tome idu i korak dalje, tvrdeći da bi, u Richard Dalton slučaju da je ateizam univerzalan, život bio uistinu prekrasan. Jedna nas reklama za knjigu Iluzija o Bogu, objavljena u časopisu Neiv York Times, bez imalo ironije potiče: „ovih blagdana poklonite Iluziju o Bogu!" „Ovoga Božića", kaže oglas, „zamislite da nema religije, nema progona, nema pogroma, nema 9. rujna, nema bombaša-samoubojica!" - kao da bi rašireni ateizam jamčio neki bolji, ako ne i rajski svijet. To bi moglo biti plauzibilno da je predano vjerovanje u nadnaravne bogove jedini razlog progonima, pogromima, spaljivanjima vještica, vojnim okupacijama, genocidima i seriji Family Guy. Ali Davvkins u to niti vjeruje, niti to kaže, jer to očigledno nije istina. Doduše, on se ne trudi osobito ispraviti kratkovidne ateiste koji, primjerice, govore: „uzrok svog ovog jada, mučenja, nasilja, terora i neznanja je, dakako, sama religija" - kao što je novinarka Muriel Gray rekla za bombardiranja u Londonu u ljetu 2005. No i on sam priznaje da su domoljublje i plemenski mentalitet moćan poticaj ekstremistima poput bombaša-samoubojica (str. 306). Naravno, čovjeku nije potrebno obećanje vječnog života i sreće ili beskrajnog pustopašnog ludovanja s pohotnim djevicama u raju da bi odlučio istodobno ubiti i neke od svojih neprijatelja i sama sebe. No takvo obećanje nije naodmet. I nije nerazumno pomisliti kako bi u svijetu u kojemu bi ateisti bili manje-više jednako uobičajena pojava kao i teisti bilo manje potencijalnih novaka spremnih da se ubiju zbog „ugodnog i primamljivog obećanja da smrt nije kraj i da je mučenički raj osobito sjajan" (str. 306). No Parker i Stone ne misle tako. Kad libertarijanski satiričari napadnu Sjetite se kako se, pošto održi predavanje o evoluciji u razredu gospode Garrison, Dawkins privija uz njezine grudi dok mu se u genima budi topla, nejasna čežnja za zapodijevanjem borbe s genima gospođe Garrison. U međuvremenu, Cartman se ne može koncentrirati ni na što jer je neispavan i muči ga skori izlazak Nintendove nove igraće konzole 4. Epistemologija pičkica nije ravnopravan partner kurvinom sinu Wii. Ne može dočekati da ona već jednom iziđe pa se zamrzava u divljini i daje Buttersu jasne upute da dođe po njega točno za dva tjedna, tako da se može otopiti baš u času kad se Wii pojavi u prodavaonicama. No Cartman nije računao na lavinu koja je pomela njegovo smrznuto tijelo, tako da su ga našli petstotinjak godina kasnije ljudi iz budućnosti koji, kako se pokazalo, znaju sve o Richardu Davvkinsu.

A razlog je to što budućnost pripada ateizmu. Nema organizirane religije, nema uobičajenog vjerovanja u nemoguća čuda ili svemoćna božanstva, a zbunjujuća terminologija o tri stvari koje su jedno, a ipak su tri od kojih je svaka zapravo jedno, samo su loši vicevi. Ispada da su Davvkins i njegova buduća supruga, gospoda Garrison, promijenili budućnost, baš kao što je onaj oglas iz New York limesa i obećao. Čak su odgovorni i za Cartmanovo uskrsnuće. Jedini razlog zbog kojega su članovi Ujedinjene ateističke lige odmrznuli njegovo tijelo bio je taj što on pripada posebnom, mitskom vremenu kada je veliki Davvkins, onaj koji je „konačno oslobodio svijet od religije", hodao zemljom. No i gospoda Garrison tu ima svoje prste. Ona je, dok su jedne večeri šaputali na jastuku, skovala plan kako će Richard postati pravi kurvin sin. GOSPOĐA GARRISON: Ti si u prošlosti jednostavno bio previše mekan prema religioznim ljudima. Promisli o tome, Richarde. S tvojim intelektom i mojim mudima, mi možemo promijeniti budućnost svijeta. DAVVKINS: Možeš li zamisliti svijet bez religije? Muslimani ne bi ubijali Zidove, kršćani ne bi bombardirali klinike za abortuse. Svijet bi bio prekrasno mjesto... bez Boga. GOSPODA GARRISON: Ti si najpametniji čovjek na Zemlji i pravi, zgodni kurvin sin, Richarde. Dok sam ja uz tebe, ništa te ne može zaustaviti. DAVVKINS: O, samo mi daj da opet vidim te prekrasne grudi. Richard Dalton No sve je pošlo naopako, kažu nam Stone i Parker. Ta ateistička budućnost uništena je nasiljem i ratom među tri glavne frakcije, od kojih svaka ima veoma čvrsta stajališta o tome kako bi svi trebali živjeti i što uistinu znači biti ateist. Najprjepornije pitanje bilo je „Veliko pitanje". CARTMAN: Što je Veliko pitanje? CARTMANOV BUDUĆI PAS, KIT-9: Kako bi se ateisti trebali zvati. Tako su posljednjih petsto godina od uspona univerzalnog ateizma Ujedinjena ateistička liga, Ujedinjeni ateistički savez i rasa morskih vidri, koje sebe zovu Združenim ateističkim savezom, zapele u škripcu smrtonosnog rata i genocidnog spletkarenja. Epistemologija pičkica Da biste vidjeli kako se sve to udružuje protiv Davvkinsovih argumenata u prilog ateizmu, vratimo se njegovoj zbunjenosti „automatskim štovanjem" (str. 306) koje se iskazuje religijskom uvjerenju. On priznaje da je „zaintrigiran i smeten nerazmjernim povlašćivanjem religije u našim inače sekularnim društvima" (str. 27) i „kecom iz rukava" kojim religija nepošteno raspolaže u našem društvu. No tu nema ničega tajanstvenog. Taj poseban tretman prilično je predvidiva reakcija na samu epistemološku situaciju koju Davvkins opisuje: činjenicu da većina Amerikanaca čvrsto i prkosno prihvaća religijska uvjerenja za koja postoji otprilike jednako toliko dokaza kao i za vjerovanje u zbiljnost Vile Zubić i Čudovišta Leteći Špageti. Ja to zovem epistemologijom pičkica - dlakoguzo čudovišno sklepanom hrpom socioloških i epistemoloških procesa. Ona ne funkcionira samo u mnogim religijskim krugovima, nego svugdje gdje skupine ljudi zajednički prihvaćaju vjerovanja koja proturječe razumu i dokazima. Možete to vidjeti u uredima, školama, tvrtkama, ovalnim 4. Epistemologija pičkica nije ravnopravan partner kurvinom sinu uredima i na drugim mjestima i to obično nazivamo „grupnom za-sljepljenošću". No to ime obmanjuje, jer ne zatvaraju sve skupine oči pred činjenicama i dokazima koji im se ne sviđaju. Neke, poput znanstvenika i povjesničara, teže stvaranju teorija i hipoteza koje nam pomažu razumjeti svijet u kojem jesmo, a ne njegovom preoblikovanju ili preobražavaju radi zadovoljavanja naših emocionalnih ili političkih potreba kao što to pokušavaju, recimo, znanstveni kreacionisti ili povjesničari koji poriču holokaust. To je za pičkice, a epistemologija pičkica je za njih. Ona zamjenjuje tradicionalni epistemološki zadatak prosudbe o tome koja vjerovanja valja prihvatiti u svjetlu dostupnih dokaza i logičke dosljednosti zadatkom koji je drukčiji i, u većini slučajeva, mnogo lakši i zahvalniji - donosno okruživanjem drugim ljudima koji i sami bježe od istih tih činjenica i za koje je stoga malo vjerojatno da će ikoga kritizirati zato što je pičkica. Epistemološki kredo: „Pokušavam prihvatiti i poduprijeti samo ona vjerovanja koja su istinita", drukčije izražen, postaje: „Pokušavam prihvatiti i poduprijeti samo ljude koji se slažu sa mnom da su moja religijska uvjerenja, ma što seronje poput Ric-harda

Davvkinsa govorile, istinita." Jednom kad se u to zaplete, teško je posvećenom teistu osloboditi se iz zakučastog labirinta epistemologije pičkica. U bilo kojem trenutku ta podjednaka briga za istinu o stvarima i za druge ljude koji prihvaćaju jednaku istinu o stvarima vodi natrag samoj sebi. Primjerice, započnite s činjenicom, prvo, da pobornici epistemologije pičkica sebe i druge pobornike epistemologije pičkica smatraju čvrstim, iskrenim i pravednim vjernicima u istinu o stvarima. Oni nemaju sumnji jer, drugo, da ih imaju, njihovi bi im se kolege vjernici jako usprotivili, a možda ih i bojkotirali. A sve to zato što se, treće, za ateiste općenito vjeruje da su moralno pokvareni silovatelji, serijski ubojice ili homoseksualni zlostavljači djece. Četvrto, sto puta je ugodnije provoditi dane u uvjerenju da vam Bog ili Isus ili neko drugo svemoćno božanstvo čuva leđa i da je spremno intervenirati ako nešto pođe po zlu Richard Dalton nego prihvatiti ono što Davvkins i drugi ateisti kažu - da nema božanstava, da smo mi pametni i daleki rođaci majmuna i da dobivamo, ako imamo sreće, oko sedamdeset pet godina (bez druge prilike) da ili učinimo nešto značajno ili protratimo vrijeme gledajući reprize Čovjeka iz Atlante i Family Guyja. Tu se dovodi u pitanje samo značenje i krajnji smisao života, pa epistemologija pičkica zahtijeva i iziskuje neki nesalomljiv temelj - onaj za koji epistemolozi za pičkice tvrde da počiva na objektivnoj istini o stvarima (postojanje Boga, ako ne i poplava, čuda, kraj svijeta i tome slično), no koji zapravo počiva samo na prešutnom društvenom paktu koji zahtijeva da pobornici epistemologije pičkica zauvijek žive u poricanju činjenice da su pičkice koje se predaju kolektivnoj fantaziji i bježe od činjenica s kojima ne mogu izići na kraj. Tako se vraćamo onamo odakle smo i počeli, činjenici da vjernici postupaju jedni s drugima kao s nekim tko je iskren, pravedan i tko posve sigurno nije podložan bilo kakvom obliku samozavaravanja ili epistemološko-sociološkog proturječja. To objašnjava slabost prema religiji koju Davvkins smatra tako misterioznom. Pobornici epistemologije pičkica moraju tolerirati fantastična, nevjerojatna vjerovanja i postupke koji se na osnovi njih provode, jer moraju uvijek nastojati osigurati da njihova vlastita fantastična i nevjerojatna vjerovanja nikada ne izgledaju glupo ili blesasto. Ne posve neslično recipročnom altruizmu kojim se služe evolucio-nisti u objašnjavanju nekompetitivnih i uzajamno nagrađujućih društvenih ponašanja medu prirodnim vrstama (str. 216-220), epistemologija za pičkice iziskuje da oni koji su u nju upleteni nikada ne kritiziraju druge zato što su u nju upleteni. Umjesto parole: „počeši ti meni leđa, pa ću i ja tebi", to znači: „ja ću zaštititi tvoj mjehurić od sapunice nevjerojatnih vjerovanja sve dok ti budeš štitio moj." Pomislite samo kakve bi bile moguće posljedice odbacivanja tih mjehurića. Da čvrsti vjernik u Čudovište Leteći Špageti dovede u pitanje mormonsko vjerovanje u istinitost vizija Josepha Smitha ili sci-jentološko vjerovanje da je život na Zemlju došao nekad davno na me4. Epistemologija pičkica nije ravnopravan partner kurvinom sinu đuzvjezdanim svemirskim letjelicama, tvrdeći kako ta vjerovanja sadrže logičke nedosljednosti ili da proturječe znanosti, taj bi konkretni „rezancist" samom sebi iskopao jamu. On bi rasvijetlio i osudio istu onu epistemološko-sociološku zbrku čijem su slijeđenju on i njegovi kolege „rezancisti" posvetili svoj život. Napad protiv jedne vrste te-izma neugodno je blizak napadu protiv svih vrsta, a mogući je rezultat taj da bi se svima mjehurići rasprsnuli, a gradovi, zemlje i čitave nacije iznenada bi se možda odrekli teizma i počeli, poput Car-tmana, uzimati hranu na guzicu i vršiti nuždu na usta. Epistemologija pičkica objašnjava i jedan drugi društveni refleks koji, čini se, Davvkinsa zbunjuje (ili ga je barem zbunjivao) - upotreba izrugivanja, prekoravanja ili bojkotiranja kako bi se svakoga tko krši zajednički pakt epistemologije pičkica ili privlači neželjenu pozornost na nj prokazalo kao drskog lakrdijaša. Cilj tog refleksa je, ponovimo, zaštititi epistemologiju pičkica od pozornog proučavanja, pomoći da svi ti mjehurići ostanu čitavi. I upravo je to ono što je dočekalo Davvkinsa kad je izišao iz aviona u Coloradu i primijetio da je stupio u prilično bizarnu epistemološku fantazijsku zemlju. Kad evangelički vođe, prikriveni homoseksualci, napadaju „Dobro došli u Sjedinjene Države!" dozivao je glas iz modernog, prostranog ureda u koji su uveli Davvkinsa kako bi upoznao evangeličkog svećenika Teda Haggarda. U to je vrijeme Haggard bio vođa crkve golemog broja sljedbenika Novi život u

Colorado Springsu, udaljenom oko sto pedeset kilometara od okruga South Park i općenito je smatran jednim od najutjecajnijih evangeličkih svećenika u Sjedinjenim Državama. Davvkins ga je intervjuirao za jednu od svojih emisija na televiziji BBC.1 1 O Haggardovom značaju vidi Jeff Sharlett, „Soliders of Christ", Harpers, svibanj 2005. U vrijeme pisanja ove knjige, snimak intervjua Dawkins-Haggard mogao se pogledati na youtube.com (traži „Haggard" i „Davvkins") Richard Dalton Prije intervjua Davvkins je posjetio nekoliko Haggardovih misa i okupljanja za vjernike. Gledajući snimku stječe se dojam da mu je bilo malo neugodno gledati tisuće revnosnih, oduševljenih župljana kako plešu i pjevaju oko njega, dok je Haggard objavljivao svoje teološke formule, i osobno s pozornice, i s divovskog video-ekrana nad njom. Svjetla su pulsirala, svirao je rock, a Davvkins je tapkao nogom i ljubazno se smješkao oduševljenju oko sebe. No bio je očit stranac, manje ili više zapanjen jasnim utjecajem i moći koju je Haggard imao nad tom gomilom. „Priredili ste nam pravu predstavu danas", primijetio je Davvkins kad su počeli razgovor. „Gotovo me podsjetila, nemojte mi zamjeriti, na niirbernške mitinge." Haggard se ljubazno zakikotao i odgovorio da ne zna ništa o Niirnbergu, a potom je započeo majstorsku manifestaciju proizvoljnog odabiranja i poricanja činjenica i okolnosti, u stilu svojstvenom epistemologiji pičkica. Haggard je uvjeravao Davvkinsa da unatoč onom izvanrednom osvjetljenju i ostalim visokotehnološkim produkcijskim svojstvima njegovih misa, on nema želju voditi ljude koji samo slijepo slijede. Nije imao želju, naglasio je, samo „indoktrinirati luđake" u religiju. Ipak, kao što su nam Davvkinsovi snimatelji upravo bili pokazali, Haggard je svojoj publici obožavatelja silovito propovijedao važnost „poslušnosti" i čitavo je vrijeme orkestrirao njihovo jednoglasno skandiranje i klicanje, uvelike nalik spektaklu poticanog uzbuđenja koje su zabilježile kamere u Niirnbergu. Haggard je ostavljao dojam nekoga tko je podjednako neupućen u nauku, Bibliju i odnos između to dvoje. Objasnio je da su djelatnosti u njegovoj vjerskoj zajednici i u evangeličkim zajednicama uopće svojevrsna znanost. Zapravo, one su nadmoćne znanosti kao poduhvatu proizvodnje znanja, objasnio je, jer Biblija „ne sadrži nijednu proturječnost", dok je znanost prepuna proturječnih mišljenja i nekompatibilnih hipoteza - čak i u „istom studijskom području". Davvkins ga je blijedo gledao u tišini. No čim je Haggard počeo recitirati slogane o teoriji inteligentnog dizajna - da „mi, američki evangelici, u potpunosti prihvaćamo znanstvenu metodu" i „mislimo da 4. Epistemologija pičkica nije ravnopravan partner kurvinom sinu ćemo s vremenom, kako budemo otkrivali sve više i više činjenica, sa-znavati sve više i više o tome kako je Bog stvorio nebesa i zemlju..." - Davvkins to više nije mogao probaviti. „Znanstvena metoda jasno pokazuje da je svijet star četiri i pol milijarde godina" prekinuo je. „Biste li se složili s tim?" Haggard se smeo kad mu je postalo jasno da se tog sabranog, samouvjerenog znanstvenika nisu dojmili njegova moć i utjecaj, njegovi telefonski razgovori s Georgom Bushom ponedjeljkom ujutro, njegov golemi, moderni, teološki kompleks uokviren ljepotom Rocky Moun-tainsa. Odnosno, njegov se epistemološki mjehurić spremao rasprsnuti, baš tu, pred kamerama. Pa je učinio ono što većina pobornika epistemologije pičkica čini u takvim situacijama: napao je (i zamucao malo ubacujući u drugu brzinu). „Vi... vi znate što činite? Vi prihvaćate neka stajališta koja su prihvaćena u nekim dijelovima znanstvene zajednice kao činjenice, a vaša će unučad možda gledati ovu kasetu i smijati vam se." Davvkins se odmah usprotivio: „Biste li se kladili?" upitao je. „Ponekad je teško", nastavio je Haggard, „ljudskom biću proučavati uho ili proučavati oko i misliti da je ono nastalo slučajno." „Oprostite", prekinuo ga je Davvkins. „Jeste li rekli 'slučajno'?" „Daa..." „Sto mislite pod 'slučajno'?" „Da se oko jednostavno samo formiralo", objasnio je Haggard. „Tko to kaže?" „Pa, neki evolucionisti kažu", ustvrdio je Haggard, kao da je to jasna stvar. „Nijedan kojega sam ja upoznao nije to kazao", ustrajao je Davvkins. „Stvarno?" „Stvarno."

Ok, to ne pali, zaključio je Haggard. Pa je prešao na plan C priručnika epistemologije pičkica i lansirao drukčiji, osobni napad: Richard Dalton „Vidite, vi razumijete... vi razumijete da je ovo... da je intelektualna arogancija razlog zbog kojega ljudi poput vas imaju težak problem s ljudima od vjere." Davvkins ga je pogledao, začuđen što je Haggard tako ležerno skrenuo s teme i počeo mu držati predavanje kao da je zločesto dijete: Ja ne odajem dojam nadmoći samo zato što znam toliko više o... dok vi, s druge strane, imate taj svoj stav koji kao da kaže: samo da ste čitali knjige koje ja znam i da samo poznajete znanstvenike koje ja znam, bili biste sjajni poput mene! Pa, gospodine... Moguće je da ima mnogo stvari koje vi dobro znate. Ima i drugih stvari koje ne znate tako dobro. Kako budete stariji, otkrivat ćete da ste u ponečemu griješili, a u drugome bili u pravu. No molim vas, kad se to bude događalo, ne budite arogantni. Optužba za „arogantnost" često je isplivavala na površinu u religijskim reakcijama na Davvkinsovu uznemirujuću knjigu i standardan je potez koji preporučuje priručnik Epistemologija pičkica. U svom odgovoru na Iluziju o Bogu, da se poslužimo jednim drugim primjerom, povjesničar i kolumnist John Cornwell slijedi Haggarda prekoravajući Davvkinsa za pretjerano „visoko mišljenje o sebi" i nedostatak „skromnosti". Cornvvell isto tako slijedi i South Park, pretpostavljajući da je Davvkinsov cilj zbaciti Boga s prijestolja i zauzeti njegovo mjesto u „srcima i dušama" svojih čitatelja.2 Jedno objašnjenje za to neutemeljeno tumačenje Iluzije o Bogu je sljedeće: budući da pobornici epistemologije pičkica ne mogu zamisliti alternativu epistemologiji pičkica, oni pogrešno pretpostavljaju da njihovi kritičari pokušavaju zamijeniti jedan bijeg od neugodnih činjenica o svijetu (Boga, u ovom slučaju) nečim ili nekim drugim. Težnja da se živi u potpunosti bez iluzija i bez oslanjanja na nepogrešive vjerske autoritete za neke je ne samo neprivlačna nego i nezamisliva. John Cornvvell, ,,A Christmas Thunderbolt for the Arch-Enemy of Religion", The Times (London, 24. prosinca, 2006). 4. Epistemologija pičkica nije ravnopravan partner kurvinom sinu Kako promijeniti budućnost jednim telefonskim pozivom A sada, vratimo se Davvkinsovom sukobu s velečasnim Haggardom. Samo Davvkins i njegovi snimatelji znaju kako se taj razgovor završio. No mi možemo primijetiti kako je, dok su se Davvkins i njegov tim pripremali za odlazak na parkiralištu goleme crkve, iza upravljača velikog, sjajnog kamioneta koji je naglo zakočio uz njih, dopro glasan, ljutit glas. Bio je to Haggard, sada uznemireniji i ljući nego prije i vikao je na Davvkinsa i njegovu ekipu da odmah napuste njegovo imanje te im zaprijetio da će ih dati uhititi ne učine li to. Potom, pošto je Haggard uvrijedio, zaprijetio i protjerao kurvinog sina Richarda koji je probušio njegov epistemološki mjehurić, najvjerojatnije se odvezao u Denver na jednu finu, opuštajuću masažu kod mišićavog gay masera - jednoga od onih zbog kojih bi gospođa Rob rekla: „Isuše Kriste", a bivši gospodin Garrison ranije pustio djecu s nastave. Zapravo, to je bio Haggardov ritual koji je trajao otprilike tri godine, sve dok ga mišićavi gay maser, koji je čitavo vrijeme mislio da je Haggard neki poslovni čovjek na proputovanju, jednog dana nije prepoznao na TV ekranu kako propovijeda protiv istospolnih brakova. U tom trenutku uzeo je telefon i obavio telefonski poziv koji je promijenio budućnost Teda Haggarda. DAVVKINS: [in flagrante delicto s gospođom Garrison kad telefon zazvoni] Stan Garrisonovih. Možete li nazvati poslije, molim? CARTMAN: Ovo je hitan slučaj! Ovo je hitan slučaj! DAVVKINS: Hitan slučaj? CARTMAN: Moram govoriti s gospodinom Garrisonom ovog trena! DAVVKINS: Žao mi je, ali gospodin Garrison je preminuo. Richard Dalton „Vidite, vi razumijete... vi razumijete da je ovo... da je intelektualna arogancija razlog zbog kojega ljudi poput vas imaju težak problem s ljudima od vjere." Davvkins ga je pogledao, začuđen što je Haggard tako ležerno skrenuo s teme i počeo mu držati predavanje kao da je zločesto dijete: Ja ne odajem dojam nadmoći samo zato što znam toliko više o... dok vi, s druge

strane, imate taj svoj stav koji kao da kaže: samo da ste čitali knjige koje ja znam i da samo poznajete znanstvenike koje ja znam, bili biste sjajni poput mene! Pa, gospodine... Moguće je da ima mnogo stvari koje vi dobro znate. Ima i drugih stvari koje ne znate tako dobro. Kako budete stariji, otkrivat ćete da ste u ponečemu griješili, a u drugome bili u pravu. No molim vas, kad se to bude događalo, ne budite arogantni. Optužba za „arogantnost" često je isplivavala na površinu u religijskim reakcijama na Davvkinsovu uznemirujuću knjigu i standardan je potez koji preporučuje priručnik Epistemologija pičkica. U svom odgovoru na Iluziju o Bogu, da se poslužimo jednim drugim primjerom, povjesničar i kolumnist John Cornvvell slijedi Haggarda prekoravajući Davvkinsa za pretjerano „visoko mišljenje o sebi" i nedostatak „skromnosti". Cornvvell isto tako slijedi i South Park, pretpostavljajući da je Davvkinsov cilj zbaciti Boga s prijestolja i zauzeti njegovo mjesto u „srcima i dušama" svojih čitatelja.2 Jedno objašnjenje za to neutemeljeno tumačenje Iluzije o Bogu je sljedeće: budući da pobornici epistemologije pičkica ne mogu zamisliti alternativu epistemologiji pičkica, oni pogrešno pretpostavljaju da njihovi kritičari pokušavaju zamijeniti jedan bijeg od neugodnih činjenica o svijetu (Boga, u ovom slučaju) nečim ili nekim drugim. Težnja da se živi u potpunosti bez iluzija i bez oslanjanja na nepogrešive vjerske autoritete za neke je ne samo neprivlačna nego i nezamisliva. ' John Cornvvell, ,,A Christmas Thunderbolt for the Arch-Enemy of Religion", The Times (London, 24. prosinca, 2006). 4. Epistemologija pičkica nije ravnopravan partner kurvinom sinu Kako promijeniti budućnost jednim telefonskim pozivom A sada, vratimo se Davvkinsovom sukobu s velečasnim Haggardom. Samo Davvkins i njegovi snimatelji znaju kako se taj razgovor završio. No mi možemo primijetiti kako je, dok su se Davvkins i njegov tim pripremali za odlazak na parkiralištu goleme crkve, iza upravljača velikog, sjajnog kamioneta koji je naglo zakočio uz njih, dopro glasan, ljutit glas. Bio je to Haggard, sada uznemireniji i ljući nego prije i vikao je na Davvkinsa i njegovu ekipu da odmah napuste njegovo imanje te im zaprijetio da će ih dati uhititi ne učine li to. Potom, pošto je Haggard uvrijedio, zaprijetio i protjerao kurvinog sina Richarda koji je probušio njegov epistemološki mjehurić, najvjerojatnije se odvezao u Denver na jednu finu, opuštajuću masažu kod mišićavog gay masera - jednoga od onih zbog kojih bi gospođa Rob rekla: „Isuše Kriste", a bivši gospodin Garrison ranije pustio djecu s nastave. Zapravo, to je bio Haggardov ritual koji je trajao otprilike tri godine, sve dok ga mišićavi gay maser, koji je čitavo vrijeme mislio da je Haggard neki poslovni čovjek na proputovanju, jednog dana nije prepoznao na TV ekranu kako propovijeda protiv istospolnih brakova. U tom trenutku uzeo je telefon i obavio telefonski poziv koji je promijenio budućnost Teda Haggarda. DAVVKINS: [in flagrante delicto s gospođom Garrison kad telefon zazvoni] Stan Garrisonovih. Možete li nazvati poslije, molim? CARTMAN: Ovo je hitan slučaj! Ovo je hitan slučaj! DAVVKINS: Hitan slučaj? CARTMAN: Moram govoriti s gospodinom Garrisonom ovog trena! DAVVKINS: Zao mi je, ali gospodin Garrison je preminuo. Richard Dalton Stvarni oglas stvarnog gay-masera koji je stvarno cinkao evangelika Teda Haggarda. MASSAGE BY MIKE DONT BE DISAPPOINTED AGA1NIII! Ve*ć*—tmmm*fnl[*nQr>*ti*r*t<<*tt*yanlOOO 1001 and 1002 9* >Ndn d ik« a i&nng rnuM« m«n lo tnng p>wm>w e*H m» luni mute** »tud ««h ¦ ManOy por*on*My and a canng heart swwr ih« BroaAMtr «xj"w p<«y " io*n Bwc«tt artfenvreaft «>or> »190* My arma «• 18 tnehm laefu "»v «>*«• c-p.»w Mu o<0«m«t m.mpar OjdctJMaMrtattiee.00. Hovn and oaj*
MIKEOVA MASAŽA Ne dajte da vas opet razočaraju! Nudim duboku masažu vezivnog tkiva i švedsku masažu, imajući na umu zadovoljstvo muškarca. Volite li da Vam snažan, mišićav muškarac pruža zadovoljstvo, molim Vas, nazovite me. Ja sam mišićav pastuh ugodne naravi i dobra srca. Kad u grad dođe broadvvavjska predstava, glumci i osoblje pozovu mene da ih izmasiram. Moj cjenik: Dolazak u moj stan na Capitol Hillu u De-nveru: 70$ na sat, 90$ sat i pol. Dolasci klijentima od 100 $ naviše. Molim, nazovite # 303-861 xxxx E-mail [email protected] Radno vrijeme ovisi o trenutnoj raspoloživosti. Visok sam 172,7 cm i težak 86,4 kg Obujam ruku: 45,7 cm Obujam prsa: 119,4 cm Obujam struka: 61 cm Imam smeđu kosu i plave oči. Nositelj naslova najboljeg masažnog i osobnog trenera za godinu 2000, 2001. i 2002, po izboru čitatelja mjesnih novina Out Front Colorado. Bivši državni prvak u bodybuildingu i dizanju utega. 4. Epistemologija pičkica nije ravnopravan partner kurvinom sinu Gospođa Garrison jedina je osoba ovdje, a trenutno je prilično zauzeta. CARTMAN: Slušaj, seronjo, ovo je stvarno hitan slučaj! Samo daj telefon tom Garrisonu, kako god htio da ga se zove otkad je promijenio spol! DAVVKINS: Promijenio spol? Čim je Cartman u post-ateističkoj budućnosti otkrio „šaljivi vremenski telefon", počeo je nazivati svoje prijatelje iz prošlosti u South Parku, govoreći im da mu ne daju da se zamrzne. No sa svakim je pozivom Cartman mijenjao vlastitu prošlost (jer nitko nije primao pozive sa „šaljivog vremenskog telefona" otkad se Cartman zamrznuo prije petsto godina). Sa svakim se pozivom, dakle, mijenjao i svijet budućnosti u kojemu je Cartman živio - a osobito se promijenio kad je probušio Davvkinsov mjehurić vjere u one bujne grudi. Davvkins je prekinuo vezu s gospođom Garrison, pa njih dvoje nikada nisu postali Jim i Tammy3 univerzalnog ateizma i ateizam nikada nije zavladao univerzumom kao što se dogodilo kad se Cartman tek zamrznuo. Kad, dakle, Cartman spusti slušalicu, okružen je budućim ljudima koji sad veselo žive skupa i odbacuju sve „izme" i ekstremizam koji „izmi" obično nadahnjuju. Pošto su naučili tu veličanstvenu pouku, budući ljudi predaju Cartmanu novu spoznaju do koje su došli kako bi je on ponio u prošlost, na korist svih ljudi, svugdje: Nijedan pojedinačan odgovor nikad nije pravi odgovor. To je, kao što to Stan često kaže, ono što smo danas trebali naučiti iz Cartmanovog putovanja kroz vrijeme. Teškoća s Davvkinsovim ateizmom, kako na njega gleda South Park, nije ateizam. Ono što je s njim krivo, prije je pretpostavka da je ateizam jedini pravi „izam", jedini „odgovor" koji vrijedi prihvatiti. Budući da je, primjerice, prema 3 Tammy Faye i Jimm Baker, bivši bračni par i voditelji evangeličkih emisija na TV-u. Richard Dalton stajalištu budućih zaraćenih ateističkih frakcija mogla postojati samo jedna prava verzija ateizma, blesaste rasprave o tome kako bi se trebali nazivati poprimile su epske, smrtonosne razmjere. No čim su zagovornici raznih „izama" prihvatili pluralizam i čim su shvatili da „nijedan pojedinačan odgovor nikad nije pravi odgovor", zavladali su mir i sklad. Davvkins je u očima South Parka zgriješio ne protiv Boga i Biblije, nego protiv pluralizma. Hrpa koječega o pluralizmu Pluralizam ima raznorazne oblike, jer se pluralist može biti u mnogo toga primjerice u političkom sustavu, znanstvenim teorijama i metodama ili kulturnim vrijednostima - ili pak u kombinaciji navedenoga. Na pluralizam se nije loše kladiti, filozofski govoreći, jer se za pluraliste često u prošlosti pokazalo da su na pravoj strani „velikih pitanja". Tako su se tisuću devetsto tridesetih filozofski pluralisti zalagali za mnogostrukost ciljeva i stajališta u nastojanju da se suprotstave fašizmu ili totalitarizmu - dvjema školama misli koje su čvrsto vjerovale da je samo njihov odgovor pravi odgovor za sva vremena. Kasnije, međusobno veoma različiti filozofi poput Hannah Arendt, Herberta

Marcusea, Karla Poppera i Michaela Foucaulta, zalagali su se za razne vrste pluralizma u društvu i u znanosti.4 U intervjuu koji su dali za časopis Reason (prosinac 2006), Parker i Stone su govorili o onim pluralističkim vrijednostima koje oni podržavaju. Parker je rekao da je pluralizam South Parka poziv na kom4 Popper se zalagao za „otvoreno društvo", djelomično zato što naš trud da razlučimo dobre od loših hipoteza zahtijeva krajnju kreativnost i maštu. Foucault i Marcuse su manje marili (mnogo manje) za znanost nego za društvo, pri čemu je Marcuse 1960-ih tvrdio da je sve nas moderan život oblikovao i prilagodio u „jednodimenzionalne ljude", a Foucault je 1960-ih i 1970-ih slavio mogućnosti života i iskustva koje nam otvaraju ludilo, devijantnost i heterogenost kojih ima u ljudskoj kulturi i koje institucije za „normaliziranje" (škole, bolnice, tvornice i zatvori) nastoje ukloniti ili nadzirati. Vidi Popper, Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, (Kruzak, 2003); Marcuse, One Dimensional Man (Beacon Press, 1964); James Miller, The Passion of Michel Foucault (Simon and Schuster, 1993) 4. Epistemologija pičkica nije ravnopravan partner kurvinom sinu promis, umjerenost i prihvaćanje „neutralnog teritorija" između ekstremnih stajališta: Serija govori o tome da postoji neutralni teren, da većina nas zapravo živi na tom neutralnom terenu, a da se mikrofoni najčešće nude ekstremistima samo zato što je njih najzanimljivije slušati. No zapravo, niti je ova grupa ljudi zla, niti je ona grupa ljudi zla, i tu treba početi rješavati stvari. Stone je dodao da je posebno oprezan prema ekstremistima koji se usuđuju reći njemu i drugim ljudima kako bi trebali živjeti i koju bi marku sandala trebali nositi: Ja sam u srednjoj školi nosio Birkenstockove sandale. Bio sam taj tip. Tada sam bio uvjeren da oni s druge strane političkog spektra pokušavaju nadzirati moj život. A onda sam otišao u Boulder i odmah se riješio svojih Birkenštokica, jer su ih ondje svi imali i shvatio sam da i ti ljudi tu žele nadzirati moj život. Valjda to definira moju političku filozofiju. Ako mi netko govori što bih trebao raditi, onda me uistinu mora uvjeriti da to i vrijedi raditi. Čini se da je pluralizam South Parka individualističan, antiauto-ritativan, antikonformističan i skeptičan - što sve potkrepljuje pretpostavku da ono što je uvrijedilo Stonea i Parkera vjerojatno nije bio Davvkinsov ateizam. Spomenute vrijednosti uvelike se podudaraju s Davvkinsovim napadima na autoritet i dogme religije te njegov poziv teistima da razmišljaju vlastitom glavom. Njih je, prije, uvrijedilo to što smatraju kako Davvkins krši pluralističko pravilo „nijedan pojedinačan odgovor nije pravi odgovor". Davvkins je možda u pravu u vezi s ateizmom, ali on nema pravo govoriti drugim ljudima u što bi trebali vjerovati, što misliti ili - osobito - kakve sandale trebaju nositi. Richard Dalton Pomalo haggardovski argument za pluralizam Ipak, ako je tome tako, onda su Stone i Parker zacijelo postajali sve nervoznijima kako su sastavljali svoj scenarij. Jer Davvkinsovoj borbi i nije cilj pretvoriti sve u ateiste, nego prije promicati ateizam kao valjan, dostojanstven pristup životu koji svi, ako to žele, mogu slobodno usvojiti. Budući da se ateizam u američkoj popularnoj kulturi trenutno svrstava negdje između terorizma i ubijanja kućnih ljubimaca, možda biste očekivali od pluralista kakvi su Stone i Parker da ohrabruju Davvkinsova stajališta i njegov javni profil upravo zato što bi osjećaju kulturne nadmoći religije u Americi tu i tamo dobro došao otrežnjujući skepticizam, pa i za dobro same religije. Istinski pluralisti pozdravljaju ateizam jednako kao i teizam. Pod prostrani šator pluralizma pripušta se čak i Family Guy. No Stone i Parker krenuli su drukčijim putem i prikazali Davvkinsa kao glupavog slabića. Zašto? Zato što ateistička stajališta predstavljaju prijetnju onim političkim i društvenim vrijednostima koje i sami Stone i Parker podržavaju. U svjetlu Davvkinsove tvrdnje da je svaki teizam samoobmanjujući, uvjerenje da je „neutralan teren na kojemu većina nas zapravo živi" ujedno i najbolje, ili barem dobro mjesto za život, ne izgleda jako uvjerljivo. Imamo li ikakva dokaza za to? Možemo li biti sigurni, a ne tek se nadati, kad izbije prijepor i zavlada zbrka, da će prava istina, ili makar i samo pristojan odgovor s kojim se može živjeti, ležati negdje između ekstrema? Ne možemo. Nemamo jamstvo, pa čak ni djelomičan dokaz za to, jer ponekad ekstremni odgovor jest najbolji odgovor. Je li istina

bila negdje u sredini kad je Lyndon Johnson razljutio pola Sjedinjenih Država usvajanjem Zakona o građanskim pravima 1964. godine? Je li istina bila u sredini kad su duhanske tvrtke uporno tvrdile da je pušenje dobro, a znanstvenici su govorili da nije? Da bi bila vjerodostojna, poruka koju je Cartman ponio kući iz ateističke budućnosti trebala je biti ova: nijedan pojedinačan odgovor ni4. Epistemologija pičkica nije ravnopravan partner kurvinom sinu kada nije pravi odgovor, osini kad jest. No to je, nažalost, puka tautolo-gija, tvrdnja koja je istinita u svim okolnostima i koja nas ne može voditi u odlučivanju koji bismo, ako ijedan, od dostupnih odgovora trebali prihvatiti. Ponekad pojedinačan odgovor može biti ispravan, dok će nam drugi put samo više odgovora pomoći da nešto dokučimo. U svakom slučaju, kad izbije prijepor, ne možemo pretpostaviti da ekstremna stajališta moraju biti pogrešna ili da će najbolji odgovor (ili odgovori) uvijek biti neki kompromis neutralnog terena. Pa, ako uistinu želite znati koji je odgovor najbolji, jednostavno se morate prihvatiti posla i potruditi se da dokučite što treba prihvatiti kao dokaz te procijeniti moguće odgovore u svjetlu tih dokaza i drugih vjerovanja koja držite istinitima. Morate dobro pogledati sam svijet i prihvatiti da je sasvim moguće da vi i ljudi oko vas možda štitite mjehuriće vjerovanja koji su pogrešni ili glupi. No to je poruka koju pobornici epistemologije pičkica ne vole čuti. Na kraju, stoga, Cartmanova poruka iz budućnosti i nije neka velika politička filozofija. Ona je, ipak, dobar pokušaj da se objasni nešto što bismo mogli nazvati teologijom South Parka. U svijetu ispunjenom sukobljenim stajalištima, vjerovanjima, argumentima i prijeporima, ona nas tješi u našoj svakodnevnoj zbunjenosti. Ona nas „na vrutke ti-hane vodi", ondje gdje se ne trebamo previše brinuti oko toga imaju li naša uvjerenja uistinu nekog smisla. Jer nijedan pojedinačan odgovor, na kraju krajeva, nikad nije pravi odgovor. Ona nas „stazama pravim upravlja" i omogućuje nam da oblikujemo čvrsta uvjerenja i ismijavamo druge ljude koji nam se čine ekstremistima, premda možda zapravo i ne znamo o čemu to oni, ili mi, govorimo. A svatko tko uspijeva prodati mnogo knjiga nagovještavajući da mi možda u tom pogledu sami sebe obmanjujemo - pa, taj je zacijelo neki arogantni kurvin sin koji nema ni zrno pameti. Ne zna čak razlikovati ni skrpanog tran-sseksualca od prave, rasne američke žene. Je li tako? Udio Politika druge svete krave 5b Umri, hipiče, umri! Liberali South Parka Richard Hanley „Liberalno" je šizofrena riječ. U mom prijašnjem domu u Australiji, sadističkoj, zaostaloj zemlji trećeg svijeta (vidi „Gladuš Marvin u svemiru"), postoji Liberalna stranka koja je, otprilike, ekvivalent Republikanskoj stranci u SAD-u. Ipak, američki republikanci skloni su upotrebljavati riječ „liberalno" kao pogrdan izraz koji podrazumijeva sve živo, od ekološki osviještenog hipika koji protestira protiv rušenja stabala, preko nekoga tko vjeruje u velik državni aparat, do zbrkanog moralnog relativista. Riječ se skoro uopće i ne pojavljuje u South Parku, a ipak je liberalizam praktički stalna tema. Postoji, naime, jedno drugo značenje „liberala" koje možemo nazvati klasičnim značenjem, i koje je temeljno povezano s riječju „sloboda". Središnji iskaz takve vrste liberalizma knjiga je O slobodi Johna Stuarta Milla, u kojoj Mili tvrdi da je jedino pravedno ograničenje čovjekove slobode sprečavanje štete drugima. Takvo stajalište danas uglavnom zovu libertarijanstvom. Li-bertarijanac je najčešće netko tko vjeruje u minimalan državni aparat koji svoju ulogu ograničava na zaštitu imovine s pomoću policijskih snaga, sudstva i vojske. Libertarijanci sebe suprotstavljaju paternalizmu, stajalištu da (barem katkada) vlast zna što je za vas najbolje i da vas može pravedno zaštititi od donošenja loših odluka, zaštiti vas od sebe samih, kao i od drugih. Libertarijanci su skloni aktualne vlasti doživljavati kao skrbničke države, one u kojima se vlada jednostavno previše miješa u život građana, previše se upliće. Richard Hanley Usporedite republikansku desnicu i demokratsku ljevicu. Republikancima je draže manje uplitanja vlasti u gospodarstvo, ali više upli-tanja u moral. Demokratima je draže više uplitanja u gospodarstvo, a manje u moral. Zato republikanski desničari više vole manje poreze, obračunavanje sa zloupotrebom droga,

gospodarsku deregula-ciju i stanovite oblike cenzure, dok se demokratski ljevičari - i hipici - tome protive i radije podržavaju kontrolu oružja, opću zdravstvenu zaštitu i neke druge vrste cenzure. Tako se libertarijanci najčešće suočavaju s neugodnim izborom vlasti, izborom oko toga treba li promicati gospodarsku ili moralnu slobodu, odnosno izborom između sendviča s govnom i divovskog vaginalnog irigatora. Tako je bilo do vlade Georga W. Busha, odnosno do trenutka kad su se libertarijanci morali pomiriti s paternalističkom državom u moralnim pitanjima i velikim državnim aparatom u gotovo svemu ostalom. Porezi na dohodak su manji, no to je otprilike jedino postignuće, a libertarijanci bi s pravom mogli poprijeko gledati na sredstva kojim je ono postignuto: zaduživanjem uz prešutno opterećivanje budućih naraštaja građana. Zašto biti libertarijanac? Načelnik libertarijanstva među modernim filozofima je Robert No-zick. Prema Nozicku, druge teorije socijalne pravde imaju jednu temeljnu manu. Sve su one teorije „krajnjeg rezultata" i zastupaju stajalište da se pravedna raspodjela dobara mora uklapati u određeni obrazac (vidi objašnjenje u „Židovi loše igraju"). Nozick misli da sve takve teorije postavljaju nepravedna ograničenja na kapitalističke odnošaje među odraslim ljudima koji su na njih svojevoljno pristali. Nozickova teorija socijalne pravde je, dakle, historijska. Sve dok nema neke neispravljene nepravde u povijesti vaših posjeda (dobara koja imate), vaši su posjedi pravedno stečeni, bez obzira na to koliko imate. Samo su tri načina za stjecanje dobara: stjecanje (vlastitim 5. Umri, hipiče, umri! Liberali South Parka djelovanjem) dobara koja prije nisu nikome pripadala, stjecanje (vlastitim djelovanjem) dobara koja prije jesu nekome pripadala i stjecanje dobara od nekoga drugoga uz pomoć korektivne pravde (djelovanjem države). Uloga države ograničava se na sprečavanje drugih da vam nepravedno oduzmu imovinu ili pak na nadoknadu gubitaka imovine ondje gdje do njih dođe. Ono što pravedna država ne može učiniti, prema Nozicku, nametanje je poreza za financiranje javnih projekata, poput gradnje cesta, u kojima nemate drugog izbora nego sudjelovati. No Nozick i drugi libertarijanci ne misle da se trebate voziti besplatno daleko od toga. Ako uistinu ne želite platiti za ceste i ostalu infrastrukturu, onda se njima ne biste trebali služiti. Želite li se njima služiti, trebate i platiti za njih. Libertarijanski je prigovor taj da nitko od nas nema istinskog izbora u tome sudjelovati ili ne sudjelovati, a to je, kako oni misle, nepravedno. Sudjelovanje bi trebalo biti istinski dragovoljno. Libertarijanci u South Parku Autore South Parka prati glas da su libertarijanci, pa je li South Park uistinu neka produžena ruka libertarijanstva? Ja u to nisam uvjeren. Serija svakako ima libertarijanskih trenutaka, no čini se da se većina epizoda jednako dobro slaže i s liberalizmom ljevice. Uzmite za primjer epizodu „Dobra vremena s oružjem" u kojoj profesoru Kaosu, odnosno Buttersovom zlom alter egu, dečki zabiju u oku nindža-zvi-jezdu, pa potom to do kraja epizode pokušavaju zataškati. Glavni je vic u tome da Cartman, pokušavajući pronaći Buttersa prije nego ga pronađu roditelji, odluči upotrijebiti svoje „moći nevidljivosti" i u tu svrhu skine sa sebe svu odjeću kako bi „neprimjetno" prešao preko pozornice pred velikom gomilom okupljenih. No kako Cartman zapravo nema spomenute moći, roditelji sve otkriju i dečki gadno naRichard Hanley drljaju. Ali ne zato što su povrijedili Buttersa, nego zbog Cartmanove golotinje. To, dakako, aludira na čudne prioritete američkih medijskih cenzora. Na američkoj televiziji nasilje, primjerice, mnogo lakše prolazi od golotinje ili vulgarnog jezika. A to je tako apsurdno da apsurdnije ne može biti. Možete prikazati kako nekome raznesu dupe mecima, no ne smijete prikazati samo to dupe, pa ni reči „dupe", barem ne prečesto. No zastupa li South Park minimalnu ili nikakvu cenzuru, ili samo ukazuje na licemjernost trenutne strategije? Jer kad je posrijedi cenzura, libertarijanci se opet suočavaju s neugodnim izborom. Desničarima se sviđa stanje kakvo jest - da se često vidi krv, a rijetko kad muf - dok bi ljevičari htjeli obrnuto: puno mufa, malo krvi.1 (Primijetit ćete da su izbori 2000. godine donijeli još jedan dokaz o

nepostojanju savršenog Boga. Bush se trebao zvati „Gore", a Gore se trebao zvati „Bush". Postoji li Bog, dakle - da citiram Sadama u epizodi „Ljestve za raj" On je glupi seronja.) Čak je i epizoda „Panda u borbi protiv seksualnog zlostavljanja" dosljedna ljevičarskom stajalištu. U njoj, nadahnuti didaktičkom maskotom pande koju gospodin Garrison dovede u školu kako bi poučila djecu opasnostima od seksualnog zlostavljanja, ljudi počinju masovno tužiti jedni druge za seksualno zlostavljanje. Besmisleno gomilanje optužbi doživljava vrhunac u ključnom slučaju „Svi protiv svih" nakon čega panda po kojoj je nazvana epizoda izgubi posao i ode iz South Parka. Ipak, uskoro je pozovu da se vrati, ovaj put kao didaktička maskota koja upozorava ljude na opasnosti od pretjeranih međusobnih sudskih gonjenja, odnosno kao Panda ne tuži ljude! i onda tada održi ovakav govor: Tužbe štete našem društvu. Znam da je privlačno zaraditi novac, no samo se sjetite da taj novac mora odnekud doći i da to na kraju obično našteti mnogim nevinim ljudima. I * Igra riječi s „gore" - krv i „bush" - muf, odnosno s prezimenima dvojice predsjednička kandidata iz 2000. godine, prim. prev. 5. Umri, hipiče, umri! Liberali South Parka stoga, do sljedećeg viđenja, ne dopustite da frivolne tužbe za seksualno zlostavljanje unište naše škole. Svaki bi se zdrav ljevičar složio da su frivolne tužbe loše, upravo zato što štete drugima. No iz toga ne slijedi, a panda iz epizode „Panda u borbi protiv seksualnog zlostavljanja" to i ne kaže, da su sve tužbe za seksualno zlostavljanje frivolne, pa čak da i jest tako, to nema nikakve veze s dvojbom libertarijanstvo ili paternalizam. Postoji li ijedan tvrdokorno libertarijanski stav o ičemu u South Parku, onda je to pušenje. U epizodi „Logor smrti za učenje tolerancije" jedina skupina koju očito nitko ne podnosi su pušači i jasno je da je to licemjerno. U epizodi „Moje buduće ja i ja", direktor Motiva-cijske korporacije objašnjava da katkada smijete lagati ljudima kako biste postigli svoje ciljeve; možete, primjerice, kaže on, tvrditi da je sekundarno pušenje štetno. A tu je i epizoda „Gasi cigaretu!" u kojoj su debeli Rob Reiner i drugi antipušački nacisti spremni učiniti sve, uključujući i ubijanje djece, samo da bi velike duhanske tvrtke ostale bez posla. Fikcijski zagovor Prije nego što nastavimo, jedno upozorenje. Primijetio sam da su ljudi skloni načiniti skok od činjenice da je nešto točno u nekoj fikciji do pretpostavke da fikcija to i zagovara. Pod potonjim mislim na dojam da fikcija prenosi poruku kako je nešto stvarno točno. Fikcije često ostavljaju takav dojam i iz fikcije možete naučiti ili vas ona može odvesti u zabludu. S obzirom na to, postavlja se drugo pitanje, naime je li ono što se zagovara u priči ujedno i točno u toj priči. U epizodi „Ljestve za raj", neki izvjestitelj pita predsjednika Georgea W. Busha je li napušen ili samo glup, a Bush mu odgovara da nije napušen. Ja imam snažan osjećaj da South Park tu zagovara tezu da je Bush glup, no manje sam siguran da je u priči točno to da je on glup. Richard Hanley No radije bih se pozabavio obratnim slučajem. Točno je u epizodama koje se tiču pušenja da su protupušački aktivisti licemjeri, da lažno tvrde kako sekundarno pušenje ubija, da su bezobzirni i tako dalje. No ja sam manje siguran da South Park zagovara to stajalište. Slično tome, u drugom dijelu epizode „Hajde, Bože, hajde!" čini se točnim u priči da su ateisti jednako pristrani i fanatični kao i teisti, i da je budući svijet s ateistima na čelu jednako loš kao i ovaj sadašnji. No ja imam osjećaj da se Stone i Parker tu samo igraju, da jednostavno okreću svijet naglavce. Ako uopće išta zagovara, ta priča zagovara tezu da su fanatični ateisti jednako loši kao i fanatični teisti. Trebao bih naglasiti da ja ne tvrdim kako Parkeru i Stoneu nije bila namjera da njihova priča zagovara tezu kako su ateisti jednako loši kao i teisti. Iskreno, nije me ni briga što su namjeravali, barem dok tragamo za odgovorom što je točno u priči, a što priča zagovara. (Iz toga razloga pomno sam izbjegavao slušati bilo koje objašnjenje njihovih epizoda. U objašnjenjima namjeravam uživati kad ova knjiga ode u tisak - i dabogda Bog šatro ovu knjigu!) Ja ne mislim, a u tome nisam usamljen, da autori imaju ikakav poseban autoritet u tumačenju svoje fikcije jednom kad je njihov proizvod gotov.

No autori ne okreću svijet naglavce samo zbog komičkog učinka. To okretanje ima i filozofsku funkciju. Ono nas treba prisiliti na razmišljanje o tome je li istina da su, primjerice, ateisti jednako loši kao i teisti, ili da su antipušački aktivisti loši momci, ili da su pak me-troseksualci jednako loši kao i homofobi. Ili da je libertarijanstvo najbolja društvena politika, u što sumnjam. Argument za paternalizam ili skrbničku državu ili zašto ne želim razbijati glavu oko malih stvari, a ni oko velikih... Najosnoviji primjer opravdanog paternalizma, onaj s kojim se slažu čak i libertarijanci, tiče se maloljetnika. Naravno, mi trebamo štititi djecu od njih samih. Lako je to zaboraviti u South Parku jer tu osmogodišnjaci 5. Umri, hipiče, umri! Liberali South Parka i devetogodišnjaci djeluju strašno odraslo. No većina predpubertetlija općenito nije dovoljno sposobna donijeti važne odluke o svojim životima. Zato bi, dakako, Ike trebao biti zaštićen od seksualnih napada svoje učiteljice u epizodi „Gospođica učiteljica ševi dječaka" kao što bi to trebao biti i svatko drugi tko očito nije u situaciji da svojevoljno pristane na takvo što. Djecu vodimo kroz život polako, dajući im sve više i više izbora i odgovornosti. I nadamo se da će u doba kad dosegnu punoljetnost biti sposobni donositi važne odluke o svojim životima. Ma koji bio zakonski prag punoljetnosti, jasno nam je da on ne podrazumijeva nužno oq'enu da su svi u toj dobi sposobni, nego prije pretpostavku da to jesu. Samo ako imamo veoma dobar razlog misliti kako je netko nesposobna, premda je prema zakonu odrasla osoba, trebali bismo je pokušati zaštititi od nje same. Za sada se općenito slažem s libertarijancima. Moje neslaganje s tipičnim libertarijancem odnosi se na to do koje mjere država može štititi sposobne. Počnimo tako što ćemo razlikovati dvije vrste slobode koje možemo nazvati pozitivnom i negativnom, ili, kao što ja volim reći, slobodom za nasuprot slobodi od. Potkrijepit ću to konkretnim primjerom. Kad sam se tek doselio u SAD 1990. godine, spadao sam u one blesane koji se javljaju svaki put kad telefon zazvoni. Devet od deset puta zvao je netko iz telemarke-tinga, pola ih je bilo iz ove ili one tvrtke za jeftinije međugradsko telefoniranje i obično su zvali u vrijeme večere. Nakon nekoliko tjedana postao sam ljut i počeo gubiti svoju prirođenu ljubaznost. A onda me nazvao neki jadnik i veselo objavio da mi može pomoći da uštedim „hrpu dolara mjesečno" na međugradskim pozivima. „Stvarno?" upitao sam. ,,A što ako ja želim platiti više?" „Ha?" ponestalo je teksta na drugom kraju žice. „Mislim, zar ne postoji netko kome bih mogao platiti nekoliko dolara više mjesečno da me ne gnjave ovim prokletim telefonskim pozivima?" Richard Hanley Spustio mi je slušalicu, no ja sam bio mrtav ozbiljan. U SAD-u smo jako ponosni na potrošačevo pravo na izbor i najčešće djelujemo na osnovi pretpostavke da će, ako je pravo na neki mali potrošački izbor dobar, pravo na veći izbor uvijek biti još bolji. Ali nijel Moguće dobrobiti od većih mogućnosti izbora moraju se odvagnuti s obzirom na cijenu dodatnog rada koji iziskuje odabiranje. Pa čak i ako ste opsjednuti novcem (a ja nisam), ne biste trebali robovski slijediti svaku moguću priliku za uštedu - katkada se to jednostavno ne isplati. Kako ja na to gledam, nas u SAD-u jako zanima sloboda od ograničenja. No mene zapravo više zanima sloboda da činim ono što najviše želim činiti. Cesto moramo birati između to dvoje. Ako nisam ograničen u izboru tvrtki za jeftinije međugradsko telefoniranje, onda moram provesti više vremena odlučujući se za neku od tih tvrtki, a to bih vrijeme radije potrošio na nešto drugo. Pomislite opet na djecu. Siguran put da ražalostite svoje dijete jest taj da njega učinite odgovornim za svaku sitnu stvar u životu. Natjerajte djecu da odlučuju ne samo o tome što će jesti za doručak ili odjenuti, nego i koju marku zubne paste ili donjeg rublja trebaju kupiti, što skuhati za večeru i tako dalje. Natjerajte ih da plaćaju račune za svoje troškove. Djeca se ne žele baviti svim tim glupostima. Ona samo žele biti djeca. A dio toga da se bude dijete jest da imaš nekoga drugog da razbija glavu oko malih stvari umjesto tebe. Tad možeš ići van ili se poigrati sam sa sobom ili što već želiš. A u tom pogledu ja želim da se sa mnom postupa kao s djetetom. Ja želim opću zdravstvenu zaštitu umjesto da se moram brinuti hoću li, ako se razbolim, imati vražje sreće ili plaćeno zdravstveno. Želim kontrolu oružja da se ne moram

brinuti kako se zaštititi od prokletih luđaka poput Jimboa ili Neda kad im dođe da malo zapucaju. Želim i socijalnu sigurnost, da ne moram misliti o svim usponima i padovima vražje burze, kao što se, izgleda, brine Kyle, Kyleov rođak. Želim zaštitu potrošača, da ne moram istraživati svaki vražji proizvod koji želim kupiti, kao kad Cartman kupuje „morske majmune" u epizodi 5. Umri, hipiče, umri! Liberali South Parka „Simpsoni su to već učinili". Želim državne komunalije, da ne moram stalno misliti koja mi se tvrtka najviše isplati. I želim vražju državnu infrastrukturu, poput cesta, da ne moram razbijati glavu o tome čemu bih trebao dati novčani prilog. Sve to podrazumijeva previše teškog rada. Čini mi se da tipični libertarijanci žele maksimalnu slobodu od ograničenja, a ja mislim da bi to bila vražja noćna mora. Ono što predlažem nije osobito radikalno. To načelo funkcionira u životima svih nas, većinu vremena. Zašto plaćam mehaničaru da mi održava automobil? Zato što su druge dvije mogućnosti: a) da to učinim sam, nestručno ili b) da to učinim sam pošto uložim vrijeme i energiju u učenje zanata i znatan dio mojih drugih resursa u kupnju opreme koja mi treba. Platiti nekome drugome da razbija glavu oko malih stvari jednostavna je podjela rada, a neke je radove najbolje ostaviti vladi. Kome ćete ih drugome povjeriti? Privatnicima? Ma dajte, molim vas! Ja ne kažem da vlade ne griješe. Naravno da griješe. One su u najboljem slučaju nesavršene i zato je dobro što postoji trodioba vlasti -podjela rada same vlade. Dokle seže protupaternalizam? No možda previše prigovaram libertarijanstvu. Razmislite o konkretnim slučajevima kontrole oružja i opće zdravstvene zaštite. Ostavljajući po strani pitanje što jest ili nije zajamčeno Ustavom, upitajmo se moraju li se libertarijanci protiviti takvom čemu. Moraju li se slagati s desničarskim republikancima u toj stvari? Sjetite se Miliovog načela: da je jedino opravdanje za vladino ograničavanje slobode svojih građana sprečavanje nanošenja štete drugima. Dakle, stajališta dobrog libertarijanca taoci su empirijskih okolnosti. A dobar libertarijanac ne bi ni na trenutak pomislio da biste svoju slobodu pucanja iz pištolja trebali koristiti gdje god i kada god želite. Razlog je očit potencijal za nanošenje štete drugima veoma je velik. Richard Hanley Biste li trebali koristiti slobodu posjedovanja i nošenja pištolja kad god želite isto je tako pitanje potencijalnog nanošenja štete drugima, od-vaganog, dakako s obzirom na potencijalne koristi za druge. A ima potencijalnih koristi. Možda je manja vjerojatnost da će kriminalci upotrijebiti puške protiv nevinih ako misle da bi pri tome i sami mogli stradati, pa blagi zakoni o oružju omogućavaju običnom građaninu da posluži kao sredstvo odvraćanja od izvršenja zločina. Ili možda u stvarnim situacijama zločina budu spašeni životi zato što obični građani nose oružje i smaknu zločeste. A ne treba zaboraviti ni potencijalnu dobrobit koja proizlazi iz spoznaje da su svi naoružani do zuba, pojavi li se ikad potreba za pravom oružanom bitkom! S druge strane, možda je to u najvećoj mjeri budalaština. Možda kriminalci zapravo ne razmišljaju puno o tome je li narod naoružan ili ne. Ili je možda veća vjerojatnost da će kriminalci biti naoružani i opasni ako misle da ljudi nose oružje. Možda u stvarnim situacijama zločina postoji čak i veći potencijal da se nanese šteta nevinima ako se i običan narod uključi u pucnjavu. I možda su ljudi zapravo samo još više uplašeni i uzrujani u društvu gdje oružja ima u izobilju. Kao što sam rekao, to su empirijska pitanja, a ne istinska domena filozofije, salonskog spekuliranja ili filmova Michaela Moorea. Zato želim razmisliti o drukčijem pitanju: s obzirom na sumnje koje imamo u vezi s empirijskim činjenicama, koju bismo strategiju prema naoružavanju trebali zauzeti? Libertarijanski odgovor bi bio: kad si u sumnji, budi liberalan. To bi moglo značiti: ako niste sigurni je li neka sloboda škodljiva za druge, dopustite je. No ne mislim da bismo se time trebali zadovoljiti. Jer moramo razlikovati između štete na jednoj strani i opasnosti na drugoj. Nedavno sam se na to podsjetio kad je neka idiotska vlasnica psa pisala našim mjesnim novinama tvrdeći da njen pit buli, budući da još nikada nije nikome naudio, nije ni opasan! Pa čak i ako slučajno jest u pravu, i njen pit buli uistinu nije opasan (!), ni to ne bi riješilo problem. Ono što je važno za ciljeve javne strategije

5. Umri, hipiče, umri! Liberali South Parka jest pitanje jesu li pit bullovi općenito opasni. Primjerice, uvjeren sam da neki vozači utrka mogu voziti autocestom relativno sigurno brzinom od 160 km/h, no to ne znači da su zakoni koji nas sve ograničavaju na vožnju do 105 km/h neopravdani. Katkada morate biti timski igrač. Ispravan zakon će sadržavati i dodatne propise jer su neki vozači veoma opasni i na 105 km/h. Mi ne želimo najniže zajedničko ograničenje brzine, ali nam treba ograničenje koje podrazumijeva zajedničku sigurnost, iz očitih praktičnih razloga. A to će biti ograničenje koje dopušta neke opasnosti, kao što ograničenje na 105 km/h očito dopušta. Zašto uopće dopustiti ikakav rizik? Zbog prednosti. Auti su veoma, veoma korisni, što opravdava stanovit (možda i znatan) rizik. Postoji li ikakva sumnja da je oružje općenito opasno? Pretpostavljam da bi neki članovi Nacionalne udruge za oružje mogli tvrditi drukčije, pa nam ne bi bilo druge nego im iščupati puške iz hladnih, mrtvih ruku.2 No ti su tipovi pravi kreteni i mi ih možemo ignorirati. Zapravo, u nekom bi savršenom svijetu pravo na vlasništvo nad oružjem možda bilo ograničeno na one koji ne žele imati nikakvo oružje. A kretenima se ne bi smjelo dopustiti da imaju pit bullove. No takve strategije su neprovedive u našem svijetu. Smisao onoga što tvrdim jest da oružje, s obzirom na to da je ono općenito opasno, ne moramo smatrati nevinim prije nego se dokaže suprotno. Zapravo, ja mislim da teret dokazivanja leži na suprotnoj strani, čak i kad je riječ o libertarijancima. Ako ne postoji dokazana potreba za opasnim stvarima, opasne bi stvari trebale biti zakonom zabranjene. Promislite o sljedećem oružju; nuklearne rakete, neutronske bombe, dinamit, plastični eksplozivi, mačevi, koplja, bojne sjekire, ar-balesti i noževi skakavci. Sve je to vraški opasno nije li? Slažete li se da trebaju postajati ograničenja na privatno posjedovanje bilo kojeg od navedenog oružja? Ja 2 Iz slogana Nacionalne udruge za oružje: „Dat ću vam svoju pušku kad mi je iščupate iz hladnih, mrtvih ruku", a čiji je spomenuti dio Charlton Heston ponavljao na konferencijama te udruge dok joj je bio predsjednik, prim. prev. Richard Hanley se svakako slažem. Ja ne želim da itko hoda ulicom noseći nabijen ar-balest, primjerice. Ili opremu za nindže kojom rukuju dečki u epizodi „Dobra vremena s oružjem". A dobar dio opravdanja za strogu regulaciju tih igrački za dečke leži u tome što one uistinu nemaju neku društvenu svrhu. Za razliku od automobila i, možda, pit bullova. Ako netko nije u vojsci ili policiji, nema nikakva razloga nositi okolo profesionalno oružje, barem nikakvog legitimnog razloga. Pa zašto onda zauzimamo toliko drukčiji stav prema privatnom posjedovanju puški? Nema sumnje da smo na neki način stvorili potrebu za njima time što smo započeli našu vlastitu, individualnu utrku u naoružanju. To donekle sliči potrebi da se ima SUV. Dopustite mi da objasnim. Nekoć davno američki su automobili razmetljivo zauzimali što veći mogući prostor - bili su veoma dugi i široki. Potom je nastupila naftna kriza i automobili su se na neko vrijeme sveli na razumnije veličine. Potom su opet narasli, no ovaj je puta trend bio okomit: vozila su postajala sve viša. Vozite li obični auto, imate osjećaj da druga vozila oko vas postaju sve veća i vi imate sve manju i manju preglednost u vožnji. To je, dakako, opasnije za vas, pa što ćete učiniti? Pretpostavljam da biste mogli kupiti vražji SUV, samo da biste opet imali preglednost. No to je kao kad se nalazite na stadionu na utakmici gdje svi u početku sjede, sve dok neki idiot ne ustane pa i svi ostali moraju ustati. Ako žele išta vidjeti. Je li nam bolje, ukupno gledajući, što svi stojimo umjesto da svi sjedimo? Ne, gore nam je. Bi li nam svima bilo bolje da nismo od početka krenuli putem općenite prihvaćenosti privatnog posjedovanja oružja? Naravno! Baš kao što bi nam bilo bolje i da država ne posjeduje sve oružja koje sam prije nabrojao. No što da sada radimo? Poslušate li nekoga iz lobija za posjedovanje oružja, odgovor je jednostavan sve naoružajte! Učinite avione sigurnijima naoružavajući pilote. Učinite škole sigurnijima naoružavajući nastavnike. Nije čudo da ostatak svijeta misli kako su Amerikanci ludi. Naoružajmo, dovraga, djecu. Naoružajmo žene PMS-om. I dajmo ugovor Halliburtonu. 5. Umri, hipiče, umri! Liberali South Parka No šalu na stranu, mi moramo izraditi neku javnu strategiju djelomice i na

osnovi toga kako stvari sada stoje. A sad su one prilično zeznute, stari moj. Lobi za posjedovanje oružja dobio je što je htio i natjerao nas da savijemo kičmu i popušimo im zarad Drugog amandmana. Čak i ako ste libertarijanac, vrijeme je za ozbiljnu regulaciju oružja, započevši od strogih ograničenja na izdavanje dozvola. A to čak ne zahtijeva ni mijenjanje Ustava. Ako ni to ne možemo, kako ćemo uspjeti ograničiti sve drugo opasno oružje? Sto je s pozitivnim društvenim strategijama, kao što je opća zdravstvena zaštita? Meni se čini ludim što libertarijanac to ne prihvaća. Ako sprečavanje nanošenja štete drugima ne podrazumijeva i sprečavanje toga da oni pate i umiru zbog toga što nemaju osnovnu zdravstvenu zaštitu, onda sam ja ujak mutantske žaboribe. Ja mislim da su moderni libertarijanci i tu krivo shvatili Milla kad ustraju na sićušnom državnom aparatu. Naravno, nema vam druge nego platiti poreze, no isto tako nema vam druge nego ili astronomski platiti za zdravstvenu zaštitu ili ste nadrljali. Pa ako je to neki izbor, izaberite: platite porez ili ste nadrljali. Ipak, i tad nećete nadrljati samo pod pretpostavkom da uopće možete dobiti zdravstveno osiguranje. U SAD-u sve više se, čak i razmjerno zdravim ljudima koji mogu platiti osiguranje, uskraćuju polica, bez ikakvog objašnjenja. Uvrnuto, zar ne? Još jednom, pušenje A što s pušačima? S jedne strane, u iskušenju sam reći da je promjena stava prema njima poštena. Pušači, kad su bili u većini, bili su pravi se-ronje. Znam, bio sam tamo. Zato je teško smoći suosjećanja za njih jadne zato što moraju stajati zgrbtjeni vani, na studeni, i ne mogu istinski uživati u svom fiksu. Znate već što bi Cartman na sve to rekao. No to nije posve pravedno. Kao prvo, moderni naraštaj pušača nije nužno odgovoran za ono što su činili njihovi prethodnici i, drugo, Richard Hanley oni su ovisni. Radije se usredotočimo na libertarijansko načelo sprečavanja nanošenja štete drugima. Ako je sekundarno pušenje smrtonosno, nemamo o čemu raspravljati. No kakve su uistinu opasnosti od sekundarnog pušenja? Pretjerano isticane, sudeći prema duhanskim tvrtkama. No hoćemo li slušati te seronje koji su desetljećima potplaćivali gomile kurvinskih znanstvenika da bi rekli točno ono što su im platili da kažu? Skloniji sam vjerovati onome što kažu zdravstveni stručnjaci, hvala. No pretpostavimo da ti stručnjaci jesu lagali i pretjerivali kao što tvrdi Motivacijska korporacija u epizodi „Moje buduće ja i ja". Pretpostavimo da uistinu ne postoji nikakva opasnost od sekundarnog pušenja? U tom slučaju igra je gotova, a pušenje pobjeđuje? Ne još. Slagali se libertarijanci ili ne, ja mislim da je pristojnost važna. Libertarijanskim rječnikom rečeno, možda je zaštita od nepristojnosti katkada dovoljan razlog da se ograniči nečija sloboda. Katkada, ali ne uvijek. Da vam uporno prdim u lice, to bi bilo jednostavno jako nepristojno. No ja ne mislim da bi trebao postojati neki zakon protiv toga. Barem ne bi trebao postojati sve dok je takva nepristojnost nesustavna. Ako nam teroristi tipa prditelja u lice počnu pretvarati život u pakao svojim prdežem, tada ću reći, baš kao i za pseći drek na pločniku: zabranimo! Slično tome, premda vas zalutali pramičak cigaretnog dima neće ubiti, dopuštanje pušačima da puše u restoranima, stvara ozračje (!) u kojemu se sustavno napadaju osjetila nepušača a to ne dolazi u obzir. Mislim, dajte molim vas\ Liberalno načelo koje bismo trebali usvojiti jest to da se postupci koji sustavno vrijeđaju ili živciraju druge s pravom ograničavaju samo na odrasle osobe koje na njih svojevoljno pristaju i obavljaju ih u privatnosti. U uobičajenim okolnostima ne želim da seruckate u mojoj blizini, kao ni da pušite. No sve dok značajno ne štetite nama ostalima, ono što činite u vlastitom prostoru ovisi o vama. I na kraju, još jedna napomena. Zanemarimo li načas sekundarno pušenje, upitajmo se ne nanose li pušači ipak značajnu štetu nama 5. Umri, hipiče, umri! Liberali South Parka ostalima time što nepotrebno opterećuju sustav zdravstvene zaštite? Ako je tako, tada čak i kad je riječ o odraslim osobama koje su na čin pušenja svojevoljno pristale i obavljaju ga u privatnosti, to može biti neprihvatljivo, čak i što se libertarijanca tiče. Na kraju krajeva, u epizodi „Umri, hipiče, umri!" Cartman samo pokušava

upozoriti sve ljude na opasnosti koje prijete od hipika. Kao svaki dobar libertarijanac, on shvaća da neke stvari, primjenjuje li se Millovo načelo ispravno, ne treba dopuštati. I, dakako, možda je u pravu. 6 a Logor smrti za učenje tolerancije Richard Hanley Hipici su bezveznjaci, tvrdi Cartman u epizodama „Ikeov malecki", „Cartmanov blesasti zločin iz mržnje 2000." i „Umri, hipiče, umri!". Cartman mrzi hipike, a ja mrzim sve koji mrze hipike. Znači li to da smo svi jednako loši? K tome Kyle, najveći dio vremena, mrzi Car-tmana. Je li Kyle zato netolerantan? Tolerirati nešto znači to trpjeti, što činite samo ako je to nešto što ne odobravate ili ne volite. Ako Kylea stvarno nije briga zovu li ga smrdljivim Židovom, to što on dopušta da ga tako zovu nije tolerancija. South Park to jasno daje do znanja u epizodi „Logor smrti za učenje tolerancije". Gospodin Garrison drži hrabar govor u Muzeju tolerancije. To što nešto morate tolerirati, ne znači da to i odobravate. Da je to nešto što vam se mora sviđati, muzej bi se zvao Muzej sviđanja. Znači, možemo nazivati nekoga tolerantnim ako je on razmjerno sklon tome da trpi stvari koje mu se ne sviđaju. No to ne znači da ste, ako niste skloni trpjeti nešto što vam se ne sviđa netolerantni. Jer biti netolerantan moralno je obilježen pojam: to znači ne trpjeti ono što vam se ne sviđa onda kad biste to zapravo trebali trpjeti. Na kraju epizode, gospodina Garrisona, koji se žestoko trudio da ga otpuste kako bi dobio otpremninu, šalju u Logor smrti za učenje tolerancije jer „nije tolerantan prema vlastitom ponašanju". Ili zato što je ugurao hrčka u guzicu gospodina Roba. Pičkice, kurvini sinovi i šupci Ako sam dobro shvatio poruku na kraju filma Tim Amerika: svjetska policija, ona glasi: pičkice su pretolerantne, šupci nisu dovoljno toleRichard Hanley rantni, a mi trebamo biti nešto između to dvoje - kurvini sinovi. S mudima. Mislim da je to ispravno. Liberale poput mene često zbunjuju moralni relativisti koji se bez sumnje mogu doimati poput pičkica, no zapravo su šupci. Prema moralnom relativizmu, ispravno i pogrešno je kao visoko i nisko. Ne postoji visoko po sebi, nego samo visoko s obzirom na neku skupinu stanovništva. Slično tome, ne postoji ispravno po sebi, nego samo ispravno s obzirom na neku društvenu skupinu. Filozofi najčešće nisu moralni relativisti. Stajalište moralnog relativizma proizišlo je iz kulturalne antropologije početkom dvadesetog stoljeća, ponajviše kao reakcija na kulturalni imperijalizam, odnosno na stare, dobre dane kad su Europljani haračili svijetom silujući i pljačkajući, a sve u ime „nadmoći plemenitih". Da smo uistinu bili kulturalno nadmoćniji, imali bismo pravo civilizirati druge, no antropolozi su brzo dokazali da je to budalaština. Nismo bili pažljivi pa smo neuko pretpostavili da su svi drugi divljaci. Kad smo pogledali, i to dobro, drugi su izgledali barem jednako civilizirani koliko i mi. Pa, što misliti? Dakle, neki su antropolozi ustvrdili da nijedna kultura ne može biti moralno nadmoćna jer moral nije ništa drugo nego stavovi nekog društva. To je vraški glupo stajalište iz nekoliko razloga. Prvo, to znači da ne možete s pravom kritizirati druge kulture čak i ako su one stvarno šugave. Uzmite za primjer holokaust. Prilično zločesto, je li? Pogrešan odgovor, ako su stavovi njemačkog društva bili takvi da su odobravali holokaust. Usput, ja ne kažem da je njemačko društvo uistinu odobravalo holokaust. Ja samo kažem da u odluci o tome je li holokaust pogrešan ne dajem ni pišljivog boba za to jesu li ga Nijemci odobravali ili ne, niti za to odobravate ga li vi. Ono što su učinili bilo je pogrešno, bez obzira na to što su oni mislili o tome. Jedino za što se društvo može kritizirati, prema relativizmu, nedosljednost je između stavova i postupaka. Primjerice, u našem društvu ne odobravamo preljub, ali ga uredno prakticiramo. Kao što su rekli 6. Logor smrti za učenje tolerancije očevi osnivači nacije u epizodi „Malo sam za country, a malo za rock...", mi smo narod koji govori jedno a čini drugo. No nemojte to računati kao bod za relativizam. Jer relativizmu je stalo samo do dosljednosti, a postoje dva načina da se bude dosljedan oko preljuba ili bilo čega drugoga: odustanite ili od preljuba ili od neodobravanja preljuba!

Ima drugih teškoća s relativizmom, ali evo najveće: siguran sam da relativisti misle kako njihovo stajalište pogoduje toleranciji. Kad bismo samo svi bili relativisti, možda ćete pomisliti, ne bi više bilo kulturnog imperijalizma. Ništa nije dalje od istine! Ako je relativizam ispravan, tolerantne bi kulture trebale tolerirati druge kulture. No pretpostavimo da je vaša kultura imperijalistička nacija Cartmana, kojoj ništa nije draže nego gaziti druge? Tada biste i trebali gaziti druge. Dakako, kulturi po kojoj gazite to se možda ne bi sviđalo, ali, hej, nemoj ti meni nametati svoje vrijednosti, čovječe! Ja činim što hoćul Zato ja kažem da se relativisti doimaju kao pičkice, no zapravo su šupci, jer podupiru većinu onoga što bih ja zvao netolerancijom. Mi, filozofi, imamo duboke sumnje da je većina relativista jednostavno nedosljedna. Oni će s jedne strane reći da ne postoji ništa ispravno ili pogrešno osim s obzirom na neku kulturu, a potom će to, ubijte me ako lažem, preokrenuti i reći ovakvo što: svaka bi kultura trebala biti tolerantna prema svakoj drugoj kulturi. Pa, to meni svakako zvuči ne-relativnim. Netko mora popustiti, a to su relativisti. Kad sam već kod toga, hi-pici katkada tvrde da je istina relativna. Uh, uh. Sva istina? Znači istina je da Sva istina je relativna! Pa, je li to ne-relativna istina, istina koja vrijedi u svim područjima? Ako kažete da, sami sebi skačete u usta. Zato bolje recite ne, to je relativna istina. No u tom slučaju ta tvrdnja u nekim područjima nije istinita. Dakle, u nekim područjima postoje ne-rela-tivne istine. Ali, ako postoje nerelativne istine u bilo kojem području, znači da ima ne-relativnih istina! U svim područjima. Supčine! Relativizam je sranje i moralni relativizam je sranje. Pravila moralnosti univerzalna su: ona se odnose na svakoga, svuda (ja ne poRichard Hanley ričem da se katkada dvije različite kulture mogu ponašati različito i pri tome obje biti u pravu. Ista pravila mogu imati različitu vrijednost u različitim okolnostima.). Svi bi trebali biti tolerantni prema svima ostalima ispravna je vrsta pravila, jer je univerzalna. Jedino što je to pravilo netočno. Kada biti kurvin sin Počnite s nekim pojedinačnim slučajem. Odete u samoposlugu i naiđete na Kennyja i njegovu mamu koja kriješti na njega. Vi to ne odobravate, no biste li trebali intervenirati? Ne. Počinje ga prašiti dlanom po stražnjici. Vi to ne odobravate, no biste li trebali intervenirati? Ne, vjerojatno ne. Boksa ga stisnutom šakom. Biste li trebali intervenirati? Da, vjerojatno. Prži ga po licu cigaretom. Biste li trebali intervenirati? Da, sasvim sigurno. Ubija ga - kuja jedna! Biste li trebali intervenirati? Da, sasvim sigurno. Tolerancija iziskuje dopuštanje drugim pojedincima i drugim kulturama mogućnost da su u pravu, no to je sve. Pretpostavimo da neka druga kultura tuče svoju djecu, a mi ne tučemo. Bismo li to trebali tolerirati? Da. Pretpostavimo da oni obrezuju svoje dečke, kao što se događa Kvleovom malom bratu u epizodi „Ikeov malecki", a mi ne obre-zujemo. Bismo li to trebali tolerirati? Da, vjerojatno. Kyle pogrešno shvaća obrezivanje misleći da će Ike skroz izgubiti svom malog vatrogasca i ne želi dopustiti da se to dogodi. I u pravu je, kad bi se to događalo u obrezivanju, ne bismo se trebali miriti s takvim sranjima. No da se vratimo u stvaran svijet, pretpostavimo da neka druga kultura obrezuje svoje žene, odstranjujući im klitoris (ako ne znate što je klitoris, pitajte Kuhara). Bismo li trebali to tolerirati? Vjerojatno ne. To je ozbiljna svinjarija i čini se da je usmjerena, namjerno ili ne, na uskraćivanje seksualnog užitka ženama. To, dakako, ne znači da bi se Tim Amerika trebao umiješati i razbu-cati to mjesto. Jer bi takva intervencija vjerojatno dovela do još većeg 6. Logor smrti za učenje tolerancije zla. No to što mi puštamo klitoris na miru jedan je pogled u kojemu naša kultura jest nadmoćna nekim drugim kulturama. (Da, upravo sam to napisao, ali nemojmo se previše zanositi sami sobom...) A mi bismo trebali upotrijebiti druga sredstva, a ne izravno nasilje (možda, primjerice, uskraćivanje pomoći), kako bismo izvršili pritisak i stali na kraj takvom postupanju u dotičnim kulturama. To je ono što trenutno činimo u vezi s pobačajem - namećemo ograničenja na pružanje financijske pomoći zemljama u kojima je abortus sredstvo kontrole rađanja. Nažalost, tu je Bushova administracija sve krivo shvatila sa svojim glupim ustrajanjem da je Božje rješenje za sve apstinencija. A ako uistinu ne možete apstinirati... pa, morate iznijeti trudnoću do kraja, a nas nije briga imate li već četrnaestero izgladnjele djece. Inače vam nećemo dati da jedete.

Kad ulozi postanu previsoki, nasilna intervencija može biti opravdana. Mi ne moramo, primjerice tolerirati genocid u nekoj zemlji. No rat je posljednji izlaz i u tom slučaju humanitarnu intervenciju vjerojatno nije pametno prepustiti Timu Americi. Koalicija sposobnih bila bi jamačno bolja ideja u većini slučajeva. Inače bi takva intervencija mogla izgledati (šokantno) strašno nalik pukom promicanju naših vlastitih interesa. I u privatnoj se sferi znamo zanijeti. To se događa u epizodi „Uvrnuta pustolovina zlostavljanja", čija je poruka, čini se, da ne bismo uvijek trebali vjerovati djeci kad kažu da im roditelji čine nešto loše. Oduzeti roditeljima dijete vraški je ozbiljna stvar i ne treba je olako shvaćati. Afirmativna akcija Što je s drukčijim vrstama intervencija, ovdje, kod kuće? Ne moramo tolerirati netolerantne. Zakon o građanskim pravima iz 1964. godine to je ustvrdio, proglašavajući diskriminaciju na račun rase ili spola u obrazovanju i zapošljavanju nezakonitom. Richard Hanley Usput, meni su rekli da je ovaj dio koji se odnosi na spol zapravo uveo neki protivnik Zakona kao „skrivenu bombu". Ako je to točno, on je vjerojatno razmišljao ovako: hej, hajdemo tvrditi da bismo, proglasimo li nezakonitom diskriminaciju crnaca, trebali proglasiti nezakonitom i diskriminaciju žena. A nitko (znači nijedan frajer, nijedan kongresnik) neće to popušiti! To podsjeća na pamflet koji se svojevremeno pojavio u viktorijanskoj Engleskoj i koji je glasio: „Svi u obranu prava životinja!", a nastao je kao reakcija na pamflet: „Svi u obranu prava žena!" Autor pamfleta pokušao je zamisao o pravima žena svesti na puki apsurd, tvrdeći da bi to značilo da i životinje imaju prava. Pazite što želite! Nakon izglasavanja Zakona o ljudskim pravima predsjednik Lyndon Johnson zalagao se za uvođenje afirmativne akcije, služeći se pri tome metaforom utrke između trkača koji trči u okovima i trkača koji trči bez okova. Ako je ta utrka već neko vrijeme u tijeku, hoće li samo odstranjivanje okova s nogu trkača učiniti natjecanje poštenim ili moramo učiniti još nešto da bismo im izjednačili šanse? Kao što primjećujem un. poglavlju ove knjige, ,,U obranu pedera", među mladima u SAD-u istospolni brakovi imaju veoma visoku potporu. A oko četrdeset posto sveučilišnih studenata podržava dekrimi-nalizaciju barem nekih rekreacijskih droga poput marihuane. No kad je posrijedi afirmativna akcija, mladi su razmjerno konzervativni, pri čemu mala većina sveučilišnih studenata kaže da joj se protivi. Tvrdnja da je South Park serija za mlade konzervativce podigla je mnogo prašine. Ako je vjerovati web-stranici http://outsidethebeltway. com/archives/2005/o4the_best_quotes_from_south_park_right_wing_ news_conservative_news_and_views/, „ta serija gadno ismijava takva opća mjesta ljevičarstva kao što je afirmativna akcija". Dokazi? Pa, imamo lik po imenu Token Black' (koji nije cm samo radi ispunjavanja rasne kvote, strogo govoreći, jer imamo i Kuhara), a ' Uključivanje crnca samo iz simboličnih razloga, zbog zadovoljavanja forme, prim. prev. 6. Logor smrti za učenje tolerancije zodi „Cartmanov blesasti zločin iz mržnje 2000" Stan, Kyle i Token obrate guverneru s molbom da pomiluje Cartmana koji je optužen za zločin iz mržnje, iznose argument, odnosno čini se da South Park iznosi argument, da je kvalificirati neki zločin kao zločin iz mržnje „divljačko licemjerje". A u epizodi „Kuhar je poludio" dečki misle da zastava South Parka nije rasistička jer ne primjećuju da je tip čije linčovanje ona prikazuje crnac. Ja pak mislim da takozvani South Park-republikanci i South Park-konzervativci tome pridaju daleko previše značenja, projicirajući u tumačenje Parkerove i Stoneove, da ne spominjemo svoje vlastite, političke sklonosti. Kao i obično, Parker i Stone okomljuju se na licemjerje u svim njegovim oblicama, a u raznim prilikama imaju razne mete. U „Cartmanovom blesastom zločinu iz mržnje 2000" tvrdi se da su svi zločini motivirani mržnjom, pa je licemjerno izdvojiti, recimo, one koji se odnose samo na pripadnike druge rase i seksualne orijentacije. Da bi se to dodatno podcrtalo, zločin koji je Cartman počinio iz „mržnje" protiv Tokena zapravo je njegova odmazda Tokenu zato što ga je nazvao debelim. Uz to, svi dečki u seriji zovu cure kurvama i govore da im je bolje da se drže kuhinje, dok djevojčice aludiraju na to da su svi dečki homoseksualci.

Sto se tiče sljepila na boje, djeca u South Parku nisu slijepa za boje. Cartmana optužuju u „Cartmanovom blesastom zločinu iz mržnje 2000" da je rasist zato što kaže da je Token crn. „Ali, on jest crn", buni se Cartman, no uzalud. Ne, on je Afroamerikanac, glasi odgovor. Usput, moram reći da nije istina da su zakoni o zločinu iz mržnje odvratno licemjerni. Dečki u peticiji tvrde da motivacija za zločin ne bi trebala igrati ulogu te da zakoni o zločinu iz mržnje ne postupaju jednako sa svim ljudima. Ipak, nisu svi zločini motivirani mržnjom, a zakon redovno uzima u obzir motivaciju neke osobe (katkada, možda, i nedovoljno, primjerice u slučaju pokušaja ubojstva). Sve dok zakon to općenito čini, prema svim se ljudima i postupa jednako. Dakle, nije u tome stvar. Richard Hanley No možda je afirmativna akcija licemjerna, pa bismo zapravo trebali tumačiti South Park tako kao da on tu činjenicu implicitno kritizira? Možda afirmativna akcija proizvodi Tokene ovoga svijeta, čineći bogate bogatijima, dok siromašni crnci i bijelci ostaju podjednako prikraćeni? Evo različitih kritika koje konzervativci upućuju afirmativnoj akciji. Prvo, neki tvrde da nema problema i da je afirmativna akcija nepotrebna, jer se Zakon o građanskim pravima već obračunao s nepravednom diskriminacijom na temelju rase i spola. Ali samo bi debil to mogao reći. Situacija jest bolja, ali još uvijek ima onemogućavanja napredovanja u poslu, razlika u plaćama za iste poslove i široko rasprostranjene neravnomjerne zastupljenosti u poželjnim i nepoželjnim zanimanjima, takve koja se ne može objasniti različitim sposobnostima ili vlastitim odabirom. Upravo je ta vrsta dokaza uopće i potaknula stvaranje Zakona o građanskim pravima. Nazovimo trajnu diskriminaciju strukturnom diskriminacijom. Ona je poput trajne prikraćenosti koju bi osjećao okovani trkač u Johnso-novom primjeru ako bismo mu samo skinuli okove nakon što je trka već neko vrijeme trajala. Trajna diskriminacija jednostavno je ugrađena u okolnosti u kojima se nalazimo. Nju možda uzrokuje to što rasistički i seksistički stavovi nisu izumrli, no vjerojatno je isto tako uzrokuje i loša organizacija u nekim područjima, primjerice uskraćivanje prilika za obrazovanje u ranoj dobi. Drugo, tvrdi se da je afirmativna akcija nedosljedna, jer njeni zagovornici s jedne strane tvrde da rasa ili spol ne bi trebali igrati ulogu u dobivanju prilike za obrazovanje i zapošljavanje, a potom ipak upotrebljavaju argument iz spola ili rase (navodno govore jedno, a rade drugo kao u epizodi „Malo sam za countru, a malo za rock..."). No i ta je zamjerka debilna. A ipak, upravo su taj argument iznijeli članovi Bushove administracije protiveći se afirmativnoj akciji u upisnoj politici Sveučilišta Michigan. 6. Logor smrti za učenje tolerancije Oni su tvrdili da je takva politika i nezakonita i neustavna. Nezakonita zato što Zakon o građanskim pravim jasno kaže da neka institucija koja prima saveznu financijsku potporu ne smije provoditi diskriminaciju na osnovi rase. Neustavna je jer krši jamstvo Četrnaestog amandmana o jednakoj zaštiti. No njima promiče nešto važno, odnosno razlika između otvorene i strukturne diskriminacije. Oni vide samo otvorenu diskriminaciju u korist rasnih manjina u upisnoj politici Sveučilišta Michigan, a zaboravljaju da je njena svrha djelovati kao protuteža strukturnoj diskriminaciji kojoj su takve manjine izložene. Zapravo, moglo bi se reči da Zakon o građanskim pravima i Ustav upravo zahtijevaju upisnu politiku koju predlaže Sveučilište Michigan, jer bi u protivnom rasa igrala ulogu pri upisu, zahvaljujući strukturnoj diskriminaciji. Naposljetku, zašto su bogati i moćni roditelji bijelih frajera u Bus-hovoj administraciji slali svoju djecu u privatne škole poput Ando-vera? I zašto se bijela djeca uopće žele upisivati na Michigan? Zato što to koju školu pohađaš može igrati veliku ulogu u tome kakve će ti se prilike otvarati kasnije u životu. Svi to priznaju, a ipak to i prigodno zaboravljaju kad se raspravlja o afirmativnoj akciji. Nakon nekoliko dana ni sam Bush nije izdržao, pa se umiješao u michiganski slučaj tvrdeći da je njihova upisna politika ne samo nezakonita i neustavna nego i nepoštena i nepravedna. Ozbiljno? Zato što se ne rukovodi isključivo ocjenama s državne mature. Zbilja me ubija u pojam što povlašteni bijeli tipovi mogu takvo što reći, tipovi koji su imali sve moguće životne prednosti, primjerice upis na Yale po nasljednoj liniji, a mi ih slušamol Ma daj, molim te! Ili, bolje, daj priliku crnom tipu a da ga pri tome ne ubiješ u pojam.

Treće, tvrdi se da afirmativna akcija čini novu nepravdu, jer je nepravedna prema nevinim bijelim muškarcima. E, pa to je već filozofski zanimljivo. Moguće je, s obzirom na sve što sam do sada rekao da je trajna, strukturna diskriminacija nepravda za koju često nitko nije Richard Hanley kriv, a posebno nisu krivi mlađi bijeli muškarci koji traže svoju priliku za obrazovanje i posao. No budući da su oni bijeli muškarci, oni jesu korisnici stečevina te trajne nepravde. Na to bi se moglo reći da je, u ovakvim okolnostima u kakvima se nalazimo, nepravedno prema nevinim korisnicima stečevina da snose poseban teret nadoknađivanja štete žrtvama nepravde. (Poseban teret je gubitak određenih prilika za obrazovanje ili zapošljavanje u okolnostima u kojima mnogi drugi bijeli muškarci ne trpe sličan gubitak.) Literatura o tome obimna je i komplicirana. Jasno je da vas sama nevinost ne oslobađa odgovornosti. Ako vam je netko dao istinski dobar dar, no dar je ukraden, morate ga vratiti. Nitko drugi od svih koji su toga dana dobili darove ne mora vratiti svoje, samo vi morate. A mi nemamo fond uzajamne pomoći da platimo nov zamjenski dar za vas. Ne, vi tu jednostavno pušite, premda niste nizašto krivi. Katkada se tvrdi da drugi primjeri ukazuju na slučajeve gdje nevini korisnici stečevina ne moraju snositi poseban teret, no ti su primjeri prijeporni (a iz moga iskustva, osjećaji koji oni pobuđuju variraju od jedne kulture do druge). Mislim da ovo pitanje možemo daljnje razraditi. Pretpostavimo da bijeli muški kandidat izgubi mjesto na fakultetu zbog crnog muškog kandidata, premda je imao bolje rezultate na prijemnom ispitu. Nevinost uistinu nema nikakve veze s tim, jer je crni tip jednako nevin kao i bijeli. Ja mislim da dojam nepravednosti ovdje prije proizlazi iz osjećaja da bijeli student, budući da nije učinio ništa loše, a postigao je bolji rezultat, zaslužuje mjesto ispred crnog studenta. Na što ja kažem, budalaština. To je, opet, puko ignoriranje strukturne diskriminacije, ako ne i najobičniji rasizam. Dopuštamo li da bijeli student jest korisnik stečevina strukturne diskriminacije, onda ne možemo reći da je nešto više zaslužio. Desert je ono što napravite iz onoga što dobijete. (Vidi „Zidovi loše igraju".) A mi nemamo razloga misliti da je bijeli kandidat učinio više iz onoga što je dobio - pa nemamo razloga misliti ni da se s njim nepravedno postupa. 6. Logor smrti za učenje tolerancije Četvrti se argument tiče omjera uloženog i dobivenog: da afirmativna akcija nije najdjelotvorniji način ukidanja kronične diskriminacije na temelju rase i spola. Ona ima suviše loših nuspojava i bolje je čekati da diskriminacija sama nestane, primjerice da stari rasisti i sek-sisti izumru. Taj argument vrijedi poslušati. No on ovisi o pojedinostima. Neki tvrde da afirmativna akcija potiče nestručnost. Nema sumnje da je neki sustavi potiču više no drugi, no da li je ijedan potiče više od trenutačnog sustava koji vode stari dečki sa svojim nasljednim pravima i nepotizmom? Potom, imamo i onaj sjajan argument da je afirmativna akcija loša za crnce i žene, jer ljudi misle da su oni postigli to što jesu samo zahvaljujući afirmativnoj akciji. To je apsurdno i uvredljivo. Zašto ne iznosimo iste argumente protiv upisa bijelih muškaraca po nasljednoj liniji, primjerice? Jer ako ste muškarac i bijelac, svi pretpostavljaju da vam i jest mjesto tu gdje jeste. Samo će se za crnce i žene pretpostavljati da ne zaslužuju ono što imaju, jer smo i dalje rasistički i seksistički seronje. Argument je zapravo ovaj: crnčuge i kuje, bolje vam je da ne budete u našem klubu jer ćemo vam napraviti pakao od života. Mnogo više obećava argument da afirmativna akcija u praksi pomaže krivim ljudima. Uzmite Tokena Blacka koji potječe iz bogate obitelji. I on će, na kraju krajeva, moći ostvarivati prava koja proizlaze iz afirmativne akcije. Usporedite Tokena s jadnim crnim klincem koji nikada neće ni primirisati upisnom formularu, natječe se za šugave poslove s drugim crncima i nikad neće dobiti nikakvu priliku. I usporedite ga s jadnim bijelim klincem, poput Kennvja, koji nikad neće ni primirisati upisnom formularu, natječe se za šugave poslove s drugim bijelcima i crncima i nikad neće dobiti nikakvu priliku. Protuargument tome bila bi vrijednost koja proizlazi iz toga da imamo crne i ženske uzore na poželjnim položajima na kojima su oni tradicionalno nedovoljno zastupljeni (bijeli muškarci često misle da uzori i nisu jako važni, no lako je njima reći). Drugo, bijeli muškarci, Richard Hanley

čak ni siromašni, nikada u povijesti ove zemlje nisu bili zakonski i sustavno diskriminirani. Time ne želim umanjiti značaj njihovog stanja razmjerne prikraćenosti, ali, mislim... molim vasl Usput rečeno, ja ne predlažem da današnjim Afroamerikancima poput Tokena nadoknađujemo za povijesnu nepravdu ropstva iz jednostavnog razloga što današnji Afroamerikanci očito nisu žrtve ropstva. Zapravo, oni su možda, premda čudno zvuči, čak i korisnici stečevina ropstva. Vjerojatno ih ne bi ni bilo da nije bilo ropstva ili, da ih ima, vjerojatno ne bi bili u boljoj situacij/ nego što su sada. Imali bi lošiju egzistenciju u Africi ili otprilike jednako lošu negdje drugdje. Budući da današnji Afroamerikanci vode život koji je u cjelini gledano vrijedan življenja, iz toga slijedi da oni nisu žrtve ropstva. No oni jesu žrtve trajnog naslijeđa ropstva (to je šugavo nasljeđe, usput rečeno, ni nalik onom predsjednika Busha) i drugih užasnih, rasističkih običaja. Siromašni bijeli dečki imaju težak život - ja znam, odrastao sam u radničkom kvartu - no njihovo se iskustvo ne može uspoređivati s onima crnaca i žena. Zapravo, meni se čini da svaki crnac, uključujući i Tokena, i svaka žena, moraju trpjeti štošta što mi, bijeli muškarci, ne možemo ni zamisliti. A što se tiče crnih žena, pogledajte samo kakvo sranje one trpe u devedeset pet posto videa rap glazbe! K vragu. Jasniji nam je taj osjećaj ako smo debeli, poput Cartmana, ili ružni ili imamo tjelesnu manu, poput Jimmvja i Timmyja, ili smo niski, ili Židovi, poput Kylea, ili muslimani, ili nakaze s jajima na bradi, poput Buttersa. A činjenica je da nema afirmativne akcije za debele ili ružne, niske ili jajobrade. No u svijetu povlaštenih bijelih muškaraca, želimo li mi uistinu da se oni koji su nekako prikraćeni bore među sobom? Bismo li trebali odbiti afirmativnu akciju zbog solidarnosti? Ili to samo ide na ruku bogatih koji su oduševljeni igrom podijeli pa vladaj. Nee - učinimo li to, pičkice smo i jednostavno dopuštamo šupcima da seru po nama. Budite kurvin sin, kurvin sin afirmativne akcije. S mudima. Po mogućnosti tako da vam ona ne budu bradi. 6. Logor smrti za učenje tolerancije Pušenje i tolerancija U epizodi „Logor smrti za učenje tolerancije" jedina skupina koju ekipa u Muzeju tolerancije ne tolerira jesu pušači. Ja živim u Delavvareu gdje se ne smije pušiti u restoranima, kafićima i na mnogim drugim javnim mjestima. Goni se odavde, smrdljivi pljugeru! Prljavoplući! Smra-dousni! Imaju li pušači neki svoj argument? Mogu li oni apelirati na toleranciju? Djeco, da vam ispričam nešto. Nekoć davno pušači su bili šupci, a mi ostali smo bili pičkice. Oni su smjeli pušiti na svakom prokletom mjestu. U javnom prijevozu, kino-dvoranama, gdje god. Čak i u avionima. Kad sam ja bio dijete, nije im se moglo pobjeći. Čak su SF-fil-movi prikazivali ljude kako puše u svemirskim brodovima! Jednoga dana, na šugavom tvorničkom poslu kasnih 1970-ih, sjedio sam u sobi za odmor kad su došli neki radnici i počeli trgati strop. Tražili su azbest, zbog bojazni za sigurnost na radnom mjestu. Budući da me dugo živciralo pušenje na radnom mjestu, obratio sam se svom šefu s pitanjem ne utječe li i pušenje na našu sigurnost, a on mi je bez uvijanja rekao da se gonim. Nakon dugotrajne bitke ja sam ipak pobijedio, jer sam se ponašao kao kurvin sin i popeo sam mu se na vrh glave. Potom sam mu rekao da jednoga dana nitko neće smjeti pušiti na poslu, a on mi je rekao da sam lud. Ne mogu vam opisati kakav mi užitak donosi spoznaja da sam bio u pravu i to što mi kći odrasta u nepušačkom okružju. Suosjećam s pušačima zbog njihove ovisnosti, uistinu. Osobito zato što često nije njihova greška što se uopće navukli na pušenje. K tome, sigurno je teško izgubiti povlasticu koju ste nekoć imali. No to je povlastica koju nikada nisu ni smjeli imati, a kakvi li su samo bili seronje! Mnogi su mislili da je istinski zabavno puhati nepušačima dim u lice. Seronjama ja kažem: zabij si ga u dupe, šupčino. Jer ne postoji obaveza da se bude tolerantan prema netolerantnima. Ostalima kažem, budite tolerantni prema vlastitom ponašanju. Sto god to značilo. 7 Presveta naknadna pamet: hibridni žar South Parka Michael F. Patton, ml. U epizodi „Uzbuna na napuhanost!" nekoliko dobrih ljudi iz South Parka ulaže u budućnost planeta kupujući hibridne automobile. Oni, poput mnogih svojih pandana iz stvarnog života, za sebe misle da su dobri, pristojni ljudi koje brine

iznimno ozbiljna opasnost kojom trenutni stupnja zagađenja prijeti našem okolišu. Kako znatnu količinu tog zagađenja izazivaju automobilske isparine, ljudi i crtici prinose žrtvu u novcu i brzini kupujući automobile koji po prijeđenom kilometru troše manje benzina od SUV-ova koje voze njihovi šminkerski susjedi. Ipak, ja i dalje nisam uvjeren da ti junački doprinosi imaju učinka na poboljšanje okoliša i tvrdit ću da takvi potezi ukupnu situaciju možda zapravo čine još gorom, a ne boljom. Na početku epizode čujemo kako Kvleov tata, Gerald, objašnjava svoju odluku da kupi hibridni automobil, Touondu Pious (a mogao je kupiti i Hindsight)1 GERALD: Daa. To je hibrid. Ja jednostavno... jednostavno više nisam mogao samo mirno sjediti i doprinositi uništavanju Zemlje... Znate, emisije iz vozila kao što je vaše izazivaju nepopravljivu štetu ozonu. Ja vozim hibrid; mnogo je bolji za okoliš.2 1 Tovonda Pious i Hindsight - aluzije na Tovotin hibridni automobil Prius i Hondin Insight, „Pious" - pobožni, svetački, aluzija je na ekološke puritance. „Hindsight" - pogled unatrag, „naknadna pamet", sa sadašnjim iskustvom, sa sadašnjom pameću, prim. prev. 1 Dijelovi scenarija uzeti su iz www.southparkstuff.com. „Uzbuna na napuhanost!" je iz 10. sezone. Michael F. Patton, ml. Poslije, Gerald, inače po struci odvjetnik, objašnjava Kyleu i Ikeu zašto je počeo dijeliti kazne vlasnicima SUV-ova u South Parku. GERALD: Ma, zamislite ovo?! SUV s motorom V8. Zlo mi je od njih! [počinje pisati ceduljicu] „Kazna za vožnju žderača goriva." Na kazni se, nadalje, navodi da je prekršitelj „propustio brinuti se za okoliš". Takvo ponašanje, dakako, jako ljuti vlasnike SUV-ova u South Parku, a Randy misli da je Geraldovo ponašanje zapravo rezultat njegove napuhanosti i ovako ga opisuje: RANDY: Problem je, Geralde, u tome što si, otkad imaš hibridni automobil, postao toliko napuhan da uživaš u smradu vlastitog prdeža! GERALD: O, žao mi je! Nisam mislio daje „oholo" [teatralno sklapa oči] brinuti se za Zemlju! Naposljetku je Kyleov tata toliko ljut što drugi ljudi odbijaju uvidjeti nužnost vožnje hibrida da preseli čitavu obitelj u leglo prosvje-ćenosti, San Francisco. Kad prispiju onamo, Kyle se počne družiti sa skupinom klinaca koji su se odali drogi jer ne mogu podnijeti napuhanost svojih roditelja: KYLE: [u početku oprezno] Pa... kako se zabavljate? BRIAN: Pijemo i drogiramo se. DEČKO i: Hoćeš malo tripa? KYLE: O, ne, ne hvala. Mi ne uzimamo te stvari. DEČKO 2: Hoćeš. Postoji razlog zašto se većina djece u San Franciscu toliko drogira. BRIAN: Jedino tako izlazimo na kraj sa svojim preseratorskim roditeljima koji su zaljubljeni u smrad vlastita prdeža. 7. Presveta naknadna pamet: hibridni žar South Parka U međuvremenu u South Parku Stan očajava što je izgubio prijatelja. No skovao je plan: namamit će Broflovske natrag u grad tako što će podići razinu ekološke svjesnosti. Piše hipijevsku himnu kako bi nadahnuo ljude da sačuvaju prirodu kupujući hibride i uskoro South Park postaje gradom s najvišim postotkom hibridnih automobila u državi. No dakako, u planu postoji i skrivena mana. Zbog silne napuhanosti koju isijavaju vlasnici hibrida, South Park uskoro preplavljuje oblak napuhanosti koji je tek djelić većeg problema globalnog ,,otu-pljenja". Potom se odvija scenarij u stilu sudnjega dana - podigne se uragan napuhanosti, prouzrokovan miješanjem napuhanog oskarov-skog govora Georgea Cloonevja s oblakom napuhanosti San Francisca te s novonastalim oblakom napuhanosti South Parka. Kylea (koji se u međuvremenu „do jaja razvaljuje dopom") i njegovu obitelj od kataklizme spašava Cartman, a stanovnici South Parka dolaze k pameti i uništavaju stvarnog neprijatelja - hibridne automobile. Sto se tiče štete uzrokovane olujom, evo kako ju je sažeo voditelj televizijskih vijesti: A sada, čini se da je najgore iz nas. Noćašnji oblak napuhanosti... pretvorio je tisuće ljudi u beskućnike. Diljem Srednjeg zapada ljudi tragaju po ruševinama. Gradovi poput Denvera i South Parka teško su oštećeni, ali još uvijek su dobro. No San Francisco, bojim se... potpuno je nestao u vlastitoj guzici.

Pa, ne bi to bio South Park da nije pretjeran i hiperboličan, no ostaju dva pitanja, jedno konkretno i jedno općenito: Koliko je dobro voziti hibridni automobil, a ne neki drugi? I što bismo zapravo trebali poduzeti u vezi s okolišem? U tekstu koji slijedi reći ću ponešto o oba pitanja. Tužno je što čak ni uz uobičajeni ekstremizam South Parka, satira te serije na račun pokreta hibridnih automobila nije dovoljno realna. Ostavljajući ruganje vlasnicima hibrida za kasnije, želio bih reći da je čitav pokret „novog goriva" i „nove tehnologije" repriza prijašnjih reMichael F. Patton, ml. akcija izazvanih spoznajom o ugroženosti zaliha energije i šteti koja se nanosi okolišu. Recikliranje je nastalo iz ranog ekološkog pokreta, a mi smo s nadom iščekivali dei ex machinis da nas spase od našeg pretjeranog konzumerizma. Čudo besplatnog popravka No obećanje jednostavnog popravka utemeljenog na tehnologiji dovelo je do koječega goreg od same napuhanosti - ono je istinski omelo stvarna nastojanja da se očisti okoliš i postigne energetska neovisnost. Izvještaji o tome da nam je održiva fuzijska energija „na dohvat ruke" prate nas od trenutka kad je proučen njen teoretski temelj. Ta obećana tehnologija imala bi prednosti tradicionalne nuklearne energije (gotovo neograničen kapacitet za proizvodnju energije), ali bez ikakvog štetnog nuklearnog otpada. Pogonska će joj snaga biti morska voda, govorilo nam se, i proizvodit će toliko čiste energije da ćemo morati stalno držati vrata hladnjaka otvorena, samo da uravnotežimo proizvodnju i potrošnju. Bila je to istinski utopijska vizija, premda je veoma teško shvatiti kako bismo mogli iskoristiti energetske izvore na Zemlji koja bi bila vrela poput Sunca. Pa, s besplatnom električnom energijom na vidiku, korporacije su počele prodavati električno sve - od brijača do noževa - predmete koji nikada prije nisu trebali struju i koji su vjerojatno lošiji od svojih pandana koji rade na ljudski pogon. Osim toga, kupovali smo po više primjeraka istih stvari. Zašto imati jedan TV kad ih možete imati tri, ili čak i više ako kupite kod švercera jedan za kuhinju i jedan vodoot-porni za kupaonicu? Zašto ne imati jedno računalo kod kuće, jedno u uredu i jedno za po putu? Takav je način razmišljanja zarazan: zašto bismo se povezli s nekim, ili čemu javni prijevoz, kad svi možemo imati vlastite automobile? Čemu posuđivati alate kad i sami možemo imati električne grablje, kosilicu za travu ili bušilicu? No, recite, kad ste se zadnji put primili lopate? Razvijanje duha zajednice i posudi7. Presveta naknadna pamet: hibridni žar South Parka vanje bilo bi bolje, no manje praktično rješenje s obzirom na to u što smo se uvalili. Ipak, konačno je počelo dopirati do mozga - okoliš je postajao sve opterećeniji zbog naše pretjerane upotrebe uređaja koji troše energiju, a fuzija je i dalje bila samo san. Svima nam je bilo jasno da se crno piše, pa što smo učinili? Okrenuli smo se tehnologiji, koja je traljav spasitelj, i zamolili je za popravak koji nas ne bi ništa stajao. Zapravo, ono što smo dobili bio je popravak koji je opravdavao kupnju novih automobila! Tko ne voli nov auto, je li tako? Pa je sada jedino što smo trebali učiniti da bismo spasili svijet bila kupnja novog auta - hibrida. Uz to što smo dobili nove igračke, postali smo i dio rješenja problema, umjesto da budemo dio problema. Postali smo umišljeni i napuhani i ušli u svijet globalnog otupljenja, pa i gore od toga. O tehnologiji hibridnih automobila dugo se govori. I o automobilima na etanolske i vodikove gorive ćelije, da ne spominjem električni auto, već se prije raspravljalo; njihova žestoka promidžba u posljednje vrijeme samo je reakcija na rekordne cijene nafte s kojima se u novije doba suočavamo. Ipak, svaka od tih tehnologija ima duboke mane. Električni automobili napajaju se konvencionalnom električnom energijom iz utičnica - energijom koja napaja i sve drugo u našem društvu. Zaprepašćujuće velika količina te energije dobiva se sagorijevanjem ugljena kojim se pokreću turbine. Ne treba naglašavati da sagorijevanje ugljena predstavlja jednako veliku prijetnju atmosferi kao i rad modernog automobilskog motora, ako ne i veću (uz dužno poštovanje prodavačima tehnologije čistog ugljena). Vodik za gorivne ćelije dobiva se elektrolizom vode uz pomoć, pogodili ste, konvencionalno proizvedene električne struje, sa svim njenim pratećim problemima. Etanolska tehnologija predstavlja dodatni teret za obradivu zemlju koja se još više svodi na monokulturu kukuruza (više o tome vidi u izvrsnoj knjizi Michaela Pollana Svežderova dilema). A ako mislite da će solarna energija uskočiti kao spasilac, opovrgnut će vas nedavni dokumentarac Thomasa Friedmana

koji otkriva da bi golemom Michael F. Patton, ml. nizu solarnih ćelija trebalo nekoliko dana da se izdvoji dovoljno vodika za jedno „punjenje" automobila na vodikov pogon koji bi svoje putnike vozio oko 450 kilometara.3 Članak koji je nedavno objavljen u časopisu Scientific American tvrdi, potkrepljujući to s mnogo činjenica, da vjerojatno nikada nećemo postići ništa bolje od veoma učinkovitih motora u automobilima kakvi su Tovota Yaris ili Honda Fit.4 Izgleda da su oni zapravo bolje rješenje od hibridnih automobila, jer im je potrošnja po broju kilometara ujednačena, dok hibridi mogu biti optimizirani za gradsku vožnju ili za vožnju autocestom, ali ne i za oboje vozimo li mješavinu gradske i vožnje autocestom, zapravo ćemo bolje proći s konvencionalnim motorima niske potrošnje. I nećemo imati problema s odlaganjem svih onih velikih baterija, prepunih toksina, koje se na kraju u hibridima istroše. Ekolozi protiv recikliranja U svojoj knjizi iz 2002. godine, VVilliam McDonough i Michael Braun-gart iznose argumente protiv recikliranja i tvrde da već sam pojam recikliranja pretpostavlja da ćemo rastrošno proizvoditi stvari, a potom se truditi minimizirati otpad ponovnom upotrebom recikliranih materijala.5 Takav sustav nije održiv, ma koliko ponovno upotrebljavali i obnavljali otpadne proizvode. U sličnom tonu Peter Havvken piše sljedeće u knjizi Ekologija trgovine: Iz ove perspektive recikliranje aluminijskih limenki u uredskoj menzi i svečano sađenje drveća otprilike je jednako djelotvorno kao spašavanje Titanica izbacivanjem vode čajnim žlicama. Premda su recikliranje i sađenje drveća dobri i nužni koncepti, očajno su nedovoljni... gdje je logika u iskorištavanju sve oskudnijih resursa e da bi se stvorio kapital za fi3 Vidi „Thomas L. Friedman Reporting: Addicted to Oil", Discoverv Channel, 16. lipnja 2006. 4 „Greenvvashing the car", Scientific American (October 2002), str. 8. 5 VVilliam McDonough i Michael Braungart, Cradle to Cradle: Remaking the Way We Make Things (New York: North Point, 2002) 7. Presveta naknadna pamet: hibridni žar South Parka nanciranje još više potrošnje i potražnje za tim istim resursima koji su sve oskudniji?6 Na drugom mjestu on tvrdi: Da sve tvrtke na svijetu usvoje najbolje ekološke strategije „vodećih" tvrtki recimo one tvrtki Ben & Jerrv's, Pata-gonia ili 3M, svijet bi ipak i dalje išao degradaciji i slomu. (Str. xiii.) Ono u čemu se svi ti autori slažu jest to da smo prošli točku na kojoj bi krpanje postojećih mehanizama moglo promijeniti smjer kojim idemo. Moramo korjenito promijeniti svoje potrošačke navike i priviknuti se na stilove življenja koji će u početku biti neugodni, no s vremenom će se isplatiti. Nažalost, ljudska priroda nije tako sklona suradnji. Skinner je iznio poznatu tvrdnju kako mi, premda smo potpuno svjesni da bismo se mogli približiti ugodnijim načinima života, ipak ostajemo u situacijama koje su neugodne jer se užasno bojimo početnog, privremenog pada razine sreće do kojega dolazi tijekom prilagođavanja novim životnim okolnostima. Samo se sjetite posljednje veze u kojoj ste predugo ostali, ili obiteljske liječnice kod koje i dalje idete iako vas izluđuje njeno ponašanje. Znate da bi vam moglo biti bolje, no to bi zahtijevalo toliko truda i vremena da se držite (uglavnom) nezadovoljavajuće situacije. Isto vrijedi i za poduzimanje značajnih koraka da se spasi planet. Dakako, svi bi htjeli činiti ono što je najbolje za okoliš, no ulozi su tako visoki i užasavajući da ne želimo ni misliti o tome i ne znamo od čega početi ili što bismo mogli promijeniti. Osim toga, prati nas nezgodan osjećaj da bismo morali činiti nešto što ne volimo činiti, primjerice voziti se javnim prijevozom i odreći se određenih udobnosti na koje smo navikli. I tako se odlučujemo na beznačajnu gestu - kupnju hibridnog automobila. 6 Peter Havvken , The Ecology of Commerce (New York: Collins, 1994), str. 5. Michael F. Patton, ml. Ne čini se da hibridni automobil nudi veoma veliku prednost nad drugim dostupnim mogućnostima. On crpi financijska sredstva iz drugih istraživanja i iz proizvoda za koje znamo da bi poboljšali situaciju - iz kvalitetnog javnog prijevoza, primjerice, ili bolje infrastrukture i gradnje. Činjenica da ljude neće biti jednostavno nagovoriti na upotrebu javnog prijevoza ili život u drukčijim

naseljima ne znači da se ne bismo trebali truditi oko takvih ciljeva. Napokon, marketinški stručnjaci s avenije Madison nagovorili su ljude da plaćaju stotine dolara za košarkaške tenisice! U usporedbi s tim ovo bi trebala biti sitnica. No negativan utjecaj hibridnog automobila ne završava se tu. O, ne. Osim što vode korporacijske i državne interese u slijepu ulicu, hi-bridi daju i svojim vozačima izliku da se više nikada ne brinu o okolišu. Naposljetku, oni su svoje učinili. To je slično nadmenosti nekoga tko je nedavno izišao na izbore pa sad na majici nosi natpis: „Glasao sam", ili pak onoj upornog reciklatora, samo što je ovo mnogo, mnogo gore. Ja vozim veliki kamionet, a prijatelj mi vozi hibrid marke in-sight. Za koji bismo dan trebali na put od stotinjak kilometara i on mi šalje elektronsku poruku u kojoj piše (citiram): „Mislio sam da bismo mogli ići mojim autom jer troši litru na 23-25 km. Ne smrdi li vama to na napuhanost?"7 Ne mislim da je već dosegnuo točku uživanja u vlastitom prdežu, no opasnost od napuhanosti ne može se prenagla-siti. Vidite, dok si i ja ne nabavim hibridni auto, umjesto ovog moga čudovišta koje proždire gorivo, moj će prijatelj u usporedbi sa mnom biti toliko napredan da bi zahtijevati nešto više od njega jednostavno bilo nepravedno. On hoda medu svojom braćom-zagađivačima znajući da je nadišao taj oblik života i da je odmakao dalje na putu po-stajanja dijelom rješenja a ne problema. Bezobrazan sam. Ima više smisla uzeti njegov auto, a ja možda čitam ovaj communique prilično defenzivnu prizmu. Ali, hej, ipak je moja priča zanimljivija ovako kako je pričam nego što bi bila da sam pošten prema svom prijatelju. 7. Presveta naknadna pamet: hibridni žar South Parka Limuzinski liberali i hibridni humanitarci Priznajem, u nekim je dijelovima ova ocjena preoštra. Svi mi volimo misliti da smo fini - to je jednostavno prirodno. A ako ljudi biraju hibridne automobile umjesto SUV-ova, učinili su nešto što možda i nije moralna obaveza (premda bi mogla biti), no barem je dobro. No koliko je dobro? To što je neki čin moralno obavezan ne znači da je samim tim i dobar - moguče je da puki moralni minimum iziskuje da biramo hibride. Nije moralno pohvalno činiti najmanje što moramo učiniti da ne bismo bili čudovišta. Pa, što trebamo misliti o „žrtvi" koju prinose vlasnici hibrida? Ja prije mislim da to nije ni nešto osobito dobro, niti istinska žrtva. Nije posebno dobro, jer mnogi vlasnici te svoje hibride voze doma u prevelike kuće koje su zimi prevruće a ljeti prehladne, gdje prate izvještaje o globalnom otupljivanju, pardon, otopljavanju, na svojim televizorima visoke rezolucije. Ispada da su gotovo svi oni vuppieji, jer su ti automobili preskupi kad se pogleda kakva su im svojstva. To je kao da su se limuzinski liberali replicirali niže u hranidbenom lancu, u hibridne humanitarce. Njima je možda stalo do pravih stvari, no možda im nije dovoljno stalo. Svaki bi takav yuppie vjerojatno više pomogao da je kupio običan automobil koji malo troši i da je ušteđeni novac darovao udruzi Spasimo prirodu. Ili još bolje, mogao bi kupiti pokaz za tramvaj i dati još veću donaciju. Za tipičnog vlasnika hibrida kupnja tog auta ne predstavlja žrtvu zato što su hibridi cool - izgledaju kao da su izišli iz filmova Manjinski izvještaj ili }a, robot. Za hibridima se ljudi okreću i o njima se raspituju. Oni nesumnjivo magnetski privlače ljude koje biste rado upoznali, jer su takvi ljudi i sami duboko zabrinuti za planet. Isto tako, kupnja hibrida ne predstavlja žrtvu zato što vlasnici hibrida mogu o sebi misliti kao o duhovnoj braći prijatelja planeta iz doba šezdesetih, samo što se oni sad ne moraju drogirati. Oni si mogu zamisliti kako se voze autocestom kraj stabala mandarina, pod Michael F. Patton, ml. nebom boje marmelade, ususret novom, boljem VVoodstocku - VVood-stocku na kojemu svi možemo biti zajedno na toplom i ugodnom, uz pomoć svojih TV-a visoke rezolucije, digitalnih rekordera TiVo i zvučnika Bose, umjesto da budemo vani, na strašnoj kiši i blatu s onim prljavim, golim ljudima i uz lošu kakvoću zvuka. A mislite li da su prodavali ikakav pristojan cabernet na Yasgurovoj farmi onog vikenda? Nee. Ni za kakve pare. Prema Singeru, kupovanje hibridnih automobila nije jedina ne-žrtva koju vuppieji podnose: potrošnja raste katastrofalnim i zapanjujućim tempom: Globalno gospodarstvo sada proizvede u sedamnaest dana onoliko koliko je gospodarstvo naših djedova i baka, pri kraju stoljeća, proizvodilo u čitavoj godini. Pretpostavljamo da se ekspanzija može nastaviti u beskraj, no

gospodarstvo koje smo izgradili oslanja se na crpljenje našeg nasljedstva. Od sredine [prošlog] stoljeća, svijet je podvostručio korištenje energije, čelika, bakra i drveta po glavi stanovnika. U istom razdoblju se podvostručila i potrošnja mesa, a kupnja automobila se učetverostručila... Od 1940. godine sami su Amerikanci iskoristili jednako velik udio zemljinih mineralnih resursa koliko i svi zajedno prije njih.8 Nadalje, svoj životni stil činimo tako privlačnim ostatku svijeta da nam se i oni žele pridružiti u gozbi. Kineska se vlada nada da će do 2050. u svakoj obiteljskoj garaži biti po jedan automobil, a gotovo sve druge zemlje žele uhvatiti korak s SAD-om u materijalnom standardu života. One su barem, u većini, spremne potpisati Sporazum iz Kyota, dok mi to licemjerno ne želimo, no mi ćemo voziti hibride, pa nemojte reći da ne snosimo pošteno svoj dio tereta. E. O. VVilson je izračunao kako bi, da bi svi ljudi koji trenutno žive na svijetu imali prosječan američki životni standard, vrijednost Zemljinih sirovih materijala morala biti četiri puta veća od postojeće.9 Čak i ako se zanemari 8 E. O. VVilson, The Future ofLife (New York: Knopf, 2003) « Ibiđ. 7. Presveta naknadna pamet: hibridni žar South Parka energija potrebna za izvođenje tog poduhvata, kao što uviđa VVilson, stvar je prijeporna. Moramo izabrati između ozbiljne, stalno prisutne globalne nejednakosti na sadašnjoj ili još goroj razini ili manjeg materijalnog bogatstva po osobi u ovoj zemlji (i u drugim zemljama Zapada). A kupnja hibridnih automobila samo je još jedan izraz potrebe za pogubnom količinom stvari - mi još uvijek težimo idealu jednog automobila po osobi, a taj se ideal ne može globalno ostvariti. Hibridi kao statusni simboli Moralna vrijednost čina daljnje se razvodnjava kad vidite koliko ponosnima vlasnike hibrida čine najobičnije stvari - stvari koje su svima dostupne. To je kao da naiđete na nekoga tko misli da ima tako posebnu perilicu rublja da vi sigurno želite da vam o njoj sve ispriča čak i ako ga ništa ne pitate. S tim se ljudima uopće ne može razgovarati a da u priču ne ubace podatke o potrošnji po kilometru. Oni daljnje razbijaju zajednicu jer su tako prokleto dosadni. Na kraju krajeva, hibridi su ponajviše statusni simboli. Kad je moja nećakinja maturirala, odlučila je svoj novi Mini Cooper zamijeniti In-sightom. Možete li to zamisliti? Ona misli da su hibridi veća fora od Minija, a ima osamnaest godina! Na stranici MySpacea ona nabraja tri svoje najvažnije zanimacije, a jedna od njih su hibridni automobili! Ali molim vas, kako možete pomiriti brigu za planet s tim da čitav dan visite na MySpaceu, umjesto da gradite stvarne zajednice u stvarnom svijetu, zajednice koje bi možda mogle živjeti u većem skladu s okolišem? Svaka razumna osoba jest za okoliš, što god to značilo, no problem okoliša problem je koji treba rješavati na razini zajednice, u najmanju ruku, a vjerojatno i na razini države ili svijeta. Mi moramo djelovati, no to moraju biti krupne promjene koje može postići samo vlast. Kriviti pojedince što kupuju SUV-ove u gospodarstvu privrženom potrošnji govori o potpunom nerazumijevanju problema. Država želi da Michael F. Patton, ml. kupujemo velike, skupe stvari kako bi burza evala usred ekonomskog rasta. Sve dok se promjenama u politici briga za okoliš ne učini najvažnijom brigom, teško možemo očekivati od prosječnog potrošača da postupa drukčije od onoga što tržište i država zahtijevaju. Zato dostupnost hibridnih automobila produžava status quo i zapravo pogoršava situaciju. Mi još uvijek trošimo nerazumne sume novca na robe široke potrošnje, bile one ekološki prihvatljive ili ne, i živimo u iluziji da smo pomogli okolišu. Vjerujući kako nas vožnja hibridnih automobila oslobađa daljnjih dužnosti prema ostatku svijeta i okolišu, znatno smanjujemo izglede da natjeramo vladu na provođenje velikih promjena koje bi mogle popraviti situaciju. Uz Australiju, jedino se SAD protivi ratifikaciji Protokola iz Kyota. Unatoč činjenici da je više od 320 gradova u SAD-u usvojilo standarde tog protokola, jasno je da će bez državne potpore razina zagađenja ostati ista. Čak i da svi vozimo hibridne automobile, poput stanovnika San Francisca u South Parku, neće biti stvarnog napretka sve dok ne promijenimo osnovne pretpostavke o tome kakav standard materijalnog bogatstva možemo na održiv način uživati. Možda je jedini način za očuvanje razmjerno visokog životnog standarda taj da počnemo osnivati i održavati stvarne zajednice. U zajednici koju bismo mogli zamisliti nema svaka garaža svoj automobil i nema svaka šupa potpun asortiman

rijetko upotrebljavanih alata, električnih i ručnih. Stvarno, kad ste posljednji put upotrijebili trimer za travu? U našem pretpostavljenom, idealiziranom svijetu, ljudi dijele materijalno bogatstvo, zajednički odlaze autom u prodavaonicu, svi upotrebljavaju istu zbirku alata i - mogli bismo to zamisliti - bolje se međusobno poznaju i sretniji su. Uistinu je ugodnije i ljepše, premda je mnogima u to teško povjerovati, pričati s nekim sat vremena nego gledati Big Brothera. A jedna ili dvije električne kosilice jamačno mogu opsluživati čitavu ulicu. Ovdje gdje ja trenutno živim okružen sam dvjema obiteljima s travnjacima od četiri puta četiri metra, a svaka ima vlastitu traktorsku kosilicu. 7. Presveta naknadna pamet: hibridni žar South Parka Dok se ta utopijska vizija ne ostvari, i dok se vožnja hibrida i pijenje kave iz recikliranih šalica budu smatrali odgovornim ponašanjem prema okolišu, pretpostavljam da mi ne preostaje drugo nego da se pridružim Kyleu i nabavim dovoljno dopa da se razvalim do jaja, nadajući se će moj grad izbjeći fikcijsku sudbinu San Francisca. 8 a Droge su m'kay! Richard Hanley U epizodi „Moje buduće ja i ja", Stan jedva da je i dotakao cigaretu marihuane, a već ga je posjetilo njegovo „buduće ja" - jedan potpuni gubitnik. Stan će, kaže mu njegovo buduće ja, probati droge i alkohol i to će biti njegov kraj. Osim... ako sada ne nauči lekciju i ne promijeni svoju budućnost. Stan je nasmrt preplašen. Sve dok ne sazna da se isto to dogodilo Buttersu. Zajedno otkrivaju kako su zapravo njihovi roditelji unajmili glumce iz Motivacijske korporacije da odglume njihova buduća ja. Stan je bijesan. Stanovi roditelji veoma su nalik vladi SAD-a. (Nije da imam pik na SAD, no ako je usporedba na mjestu, zašto je ne upotrijebiti?) Mi se nalazimo, rekli su nam, u ratu protiv droga. Zašto bismo trebali voditi takav rat? Pa, nisu li najjednostavniji odgovori uvijek i najbolji? U ratu smo jer su, kako je to rekao gospodin Mackey, droge loše. Toliko loše da vjerojatno spadaju u Osovinu zla. Prva je teškoća to što se „droga" ovdje misli kao specijalistički pojam. To sigurno nije medicinsko značenje riječi „droga" koju upotrebljavamo kad govorimo o drogerijama, Drogi Portorož i tome slično. Štoviše, taj pojam ne može značiti nešto nalik podskupu svih droga koje su loše. Ako ništa drugo, to bi učinilo izjavu „droge su loše" potpuno besmislenom. (Ionako je dovoljno vraški besmislena, dakako.) Takvi pojmovi ne uvode se stipulativnom definicijom („pod pojmom droge mi ćemo misliti samo i jedino stvari sa sljedećim svojstvima..."). Pa nam preostaje ostenzivna definicija. Odabiremo arhetipske primjere Richard Hanley i pod pojmom o kojemu je riječ mislimo stvari koje su bitno nalik arhetipovima. Primjerice, da bismo naučili dijete što je pas, ne pokušavamo dokučiti i priopćiti niz svojstava koje svi psi i samo psi imaju. (Između ostaloga i zato što je to veoma teško učiniti.) Mi jednostavno ukazujemo na primjere pasa, a dijete samo skopča. Možda bismo tako trebali učiti dijete i što su „droge". Uzmemo neki primjer, kao heroin ili kokain, ili marihuanu, pustimo ih u promet i čekamo da dijete skopča. Ili ne? U slučaju pasa, čak i ako ne možemo spremno odrediti niz prirodnih svojstava koje svi psi i samo psi imaju, mi pretpostavljamo da postoji takav niz, jer „pas" spada u prirodnu vrstu. Mislimo li mi uistinu da su „droge" imalo nalik prirodnoj vrsti? Ako to mislimo, u krivu smo. „Droge" predstavljaju društvenu vrstu, poput „korova" ili „planeta". „Korov", otprilike, znači „biljku koju ne želim na mjestu X", pa opseg koji pokriva ta riječ varira od osobe do osobe, mjesta do mjesta i vremena do vremena. „Planet" je manje rastezljiv pojam, ali i on je uveden ostenzivnom definicijom, primjerice: „to je ono, znaš, kao Venera i Mars" (Zemlju su nazvali planetom tek mnogo kasnije). Sve donedavno se činilo da je Pluton dovoljno nalik ostalim planetima da i on bude u njihovom društvu. No tad smo otkrili sljedeće: premda Pluton u dovoljnoj mjeri nalikuje Marsu, Marsu u dovoljnoj mjeri nalikuju i neka druga tijela, a ipak ne odgovara našoj svrsi da i njih uključimo među planete. Tako smo, s oklijevanjem, zaključili da Pluton naposljetku nije planet. Odnosno, s obzirom na svrhu razgo-varanja o planetima općenito, najbolje je Pluton izostaviti. Pa, kad nam naši roditelji, i vlada, i gospodin Mackav, pa čak i vražji Kuhar, kažu da su droge loše, na koje droge oni misle? Na zabranjene, naravno. No što

je s nikotinom i alkoholom? Da i ne, ali uglavnom ne. Uzmite alkohol. Dobna granica za zakonski dozvoljeno pijenje alkohola dvadeset i jedna je godina i čujte, mislim da ću ovo sad prekinuti da vam ispričam na brzinu jednu priču... 8. Droge su m'kay! Dolazio mi je u posjet prijatelj iz Novog Zelanda i rekao sam mu kako je čudno što je ovdje, u SAD-u, velik dio studenata premlad da bi zakonski smio piti. Potom sam mu ukazao na to da s osamnaest godina američki građanin može glasati, služiti u vojsci i „donekle legalno" glumiti u pornografskim filmovima. „O", rekao je. „Shvaćam. Osamnaestogodišnjakinja se može seksati za novac s bocom piva pred kamerom... jedino ne smije iz nje piti!" M'kay, znači poruka o alkoholu je ta da je on za vas loš dok ne navršite dvadeset jednu godinu. A što poslije toga? Pa, onda slijedi zabava, zabava, zabava! Da budemo pošteni, argument je možda taj da, kako bivaju stariji, američki građani postaju sposobniji nositi se s odgovornošću koju podrazumijeva pijenje alkohola i ja mislim da je to razumno stajalište. To, doduše, znači da će određivanje svake dobne granice biti ponešto proizvoljno, no to vrijedi i za mnoge druge stvari. Ne bismo li trebali razmisliti o alternativi, naime da uopće i ne propisujemo dobnu granicu za pijenje? Neke europske države, poput Italije, nemaju takvu minimalnu dobnu granicu i prepuštaju obitelji da uvede mlade u alkohol. Čini se da one, za razliku od naše države, nemaju problem teškog maloljetničkog opijanja, pa bi to možda vrijedilo iskušati. Zašto to ne činimo? Zašto su Amerikanci, koji će vam inače spremno reći da ne žele paternalističku državu, zadovoljni time što u ovom području imaju nametljiviju vlast od vlasti koje imaju boljševički stranci? Pa, doći ćemo i na to. Uvođenje minimalne zakonske dobi za neku djelatnost ne znači da je ta djelatnost po sebi loša. Mi ne dopuštamo maloj djeci da voze automobile, no ne čujemo da vlada proglašava rat protiv auta uz pomoć programa: Samo reci „ne" autima! U cjelini, naš stav prema alkoholu je da, naravno, za vas možda nije dobro što ga pijete, ali (ako ste dovoljno stari), hej, to je na vašu odgovornost. Znači, droge su sigurno mnogo gore od alkohola, je li - sigurno su stvarno loooše? Primjerice marihuana koja izaziva marihuansko luRichard Hanley dilo i uništit će vam život. Zato, Stane, nemoj nikada probati tu prvu cigaretu marihuane! Putevi u propast Postoje, zapravo, dva različita argumenta kojima se služe ratnici protiv droga. Jedan je taj da je marihuana jednostavno sama po sebi loša. Drugi tvrdi da je ona loša zato što je „ulazna" droga - odnosno, možda bi bila dobra da se na njoj uspijete zadržati, ali Stan, ti to ne možeš, jednostavno ne možeš. Isprobaj marihuanu i začas ćeš biti ovisnik o heroinu ili kokainu. Ja se sjećam kako je neki ratnik to objavio u jednoj studiji o korisnicima heroina - gotovo svi su oni najprije probali marihuanu. Vidite, to je ulazna droga. Pih! Kladim se da je većina njih najprije isto tako probala cigarete i alkohol. I Big Mac i Coca Colu i sok od naranče i vodu. Ono što ti znanstveni nepismenjakovići ne razumiju jest to da dokaze morate promatrati u obrnutom smjeru. Morate pratiti korisnike marihuane tijekom nekog razdoblja i vidjeti koliko ih „prijeđe u viši razred" teških droga, pod uvjetom da je sve ostalo isto. Zašto „pod uvjetom da je sve ostalo isto"? Jer želite isključiti situacije u kojima zakoni o narkoticima marihuanu čine praktički nedostupnom, a dozvoljavaju izobilje ostalih droga. Postoje i drugi umjetni učinci koje moramo nadzirati u empirijskim studijama. Primjerice, moguć je umjetni ulazni učinak, izazvan Ratom protiv droge. Pretpostavimo da marihuana zapravo nije gora od alkohola, no da kokain jest mnogo gori. Mi govorimo djeci da je marihuana jednako loša kao i kokain i mnogo gora od alkohola. Oni probaju marihuanu i zaključe da ona, na kraju krajeva, i nije tako loša. Pa zašto bi nam onda vjerovali ono što im govorimo o kokainu? I tako probaju kokain... Kao što to kaže Stan u „Moje buduće ja i ja": Rekli su mi štošta o travi, no ja sam otkrio da većina toga nije istina, pa ne znam u što da vjerujem. 8. Droge su m'kay! Nisam znanstvenik, ali prilično je jasno da su znanstvenici jednoglasni oko toga da marihuana, u cjelini gledano, nije gora od alkohola. Ovisnost jest potencijalni problem, no ne veći nego kad je posrijedi alkohol. Pa zašto naša

vlada uporno tvrdi nešto drugo? Dobro pitanje! Kyle u epizodi „Ikeov malecki" daje naučeni odgovor, premda ga ne shvaća: [Droge su loše] jer se za njima poseže kao za rješenjem problema, a izazivaju ovisnost i tako uzrokuju bolest i tijela i duše, s posljedicama koje daleko nadmašuju njihove navodne koristi. Pa, možda. No ne vrijedi li isto to i za alkohol i cigarete? Cartman ima ponešto drukčije objašnjenje: Droge su loše jer, uzimate li droge, onda ste hipik, a hipici su bezveznjaci! Pa, ja imam opet svoje objašnjenje... Droge su pornići To vam je privuklo pozornost. Ne mislim to doslovno, no postoje paralele između droge i pornografije. Baš kao što ne bih dao ,,ma-rijuanu" devetogodišnjaku, ne bih mu dao ni da gleda Fufe iz stražnjeg ulaza 9, koji je najvulgarniji pornofilm svih vremena - barem tako kažu. Ne bih, čak ni da gledam film zajedno s djetetom i objašnjavam mu ga. Većinu protivnika pornića boli neka stvar potiču li oni na silovanje (ili što već), barem kad se izjašnjavaju o njima. Njihovo razmišljanje ne ide ovako: porno-filmovi potiču na silovanje, pa su loši. Nego ovako: porno-filmovi su loši, pa je gledanje takvih filmova zacijelo loše za vas, pa to vjerojatno uzrokuje silovanje. Čini se da su nam stavovi prema pornićima pomalo čudni. Usporedite nenasilni porno-film (ili erotski, kako ga ponekad zovu) s priRichard Hanley kazom nasilja koje konzervativce mnogo manje brine, imajući na umu da se ti sadržaji prikazuju odraslim gledateljima. To da muškarac va-ginalno ševi ženu koja je na taj čin svojevoljno pristala nije nezakonito i nije pogrešno, dok je to da muškarac ubija ženu ne samo nezakonito, nego i ozbiljno pogrešno. A prikaz seksa smatra se mnogo problema-tičnijim od prikaza ubijanja. Možda to možemo objasniti na sljedeći način. M'kay je prikazati seks i ubijanje putem simuliranog seksa i ubijanja, ali nije m'kay prikazati ijedno od toga ako se događa u stvarnosti. Pa, dobro, snuff filmovi ne dolaze u obzir, to je sigurno. No mi često vidimo prikaz stvarnog nasilja, primjerice u vijestima, koje zamalo završi ubijanjem. Možda je riječ o načelu gradacije, pa se to primjenjuje i na seks: stvarno ljubljenje je OK, a možda i stvarno milovanje dojki, no ne i stvarno milovanje genitalija i okolnih područja. No premda postoji očigledno valjan argument za neprikazivanje ozbiljnog stvarnog nasilja, odnosno ozbiljnog povređivanja ljudi, koja je s tim usporediva šteta u slučaju seksa? Kao što vam je vjerojatno jasno, moje oklijevanje da s djecom gledam porniće ne znači da se slažem s protivnicima porno-filmova za odrasle. Ja imam svoje razloge. Kao prvo, ne želim nasmrt prestrašiti male napasnike kao što se događa na kraju filma Povratak Prste-nove družbe: Dvije kule. No što je važnije, s pravom se skrbnički ponašamo prema djeci kako bismo ih privremeno zaštitili od stvari koje su možda prikladne za kasniju dob. Poput paljenja šibica, ili Barbre Straisand ili pretjerano revnosnog spolnog odgoja u „Ispravnoj upotrebi kondoma". Kao što kaže Kuhar, postoji vrijeme i mjesto za sve, a to se zove fakultet. Dakako, meni jest stalo do toga kakve su posljedice gledanja por-nića. Čine li pornići svijet opasnijim mjestom za žene, primjerice? Ili ga čine za njih sigurnijim mjestom? Ušutkavaju li oni žene ili im daju jedan važan novi vid izražavanja? A ako oni, sve u svemu, ipak uzrokuju neku štetu, preteže li ona nad užitkom koji pornić nesumnjivo daje svojim brojnim, brojnim korisnicima? A moguće je da od por8. Droge su m'kay! nića ima i drugih koristi. Možda tehnološko čudo zvano Internet ne bi nikad ni postalo popularno da nije bilo pornića. A što se tiče negativne strane, mi moramo ozbiljno shvaćati cijenu koju podrazumijeva stavljanje droga i pornića izvan zakona. Čini se da je organizirani kriminal zainteresiran za ulaganja u oba područja, jeste li to primijetili? Bi li dekriminalizacija droge i pornića pomogla u ratu protiv stvarnog zločina? Samo sam se usudio pomisliti. Usput budi rečeno, ja ne mislim da su pornići nužno muška stvar. Ima pornića i za žene, no njih zovemo sapunicama ili ljubićima. Muški vole vizualne stvari; one se obraćaju krokodilu u nama. Ili barem našem krokodilskom mozgu. Neka me

žena jednom upitala koliko grudi mora vidjeti muškarac da bi ih dovoljno vidio, a odgovor je... Nema tog broja! Nema, barem koliko ja znam, granice sposobnosti ovog muškog da uživa u gledanju golih žena. No mnoge žene to ne razumiju, ali to ionako nije njihova stvar. Sto jest njihova stvar? Ja ne mislim da je gospodin Garrison u pravu u epizodi „Tamponi od kose Cherokee Indijanaca" kad kaže da one žele čitati o penisu, i to 6.083 puta (tome se on nada). Žene vole fantazirati o iščekivanju, a ne o postizanju zadovoljstva. Hoće li njih dvoje na kraju biti zajedno ili neće? To ih svaki put napali... A poslije žele zagrljaj. I pričati i pričati i pričati (vidi Kuhar i James Taylor...). Bilo kako bilo, što je sa drogama i gay-pornićima oko kojih se kon-zervativci toliko pjene? To se djelomice tiče proizvoljne distinkcije između svetog i profanog o kojoj govorim u 10. poglavlju ove knjige. No stvar je još kompliciranija. Smatra se da su neke upotrebe istih zabranjenih supstancija dopuštene, primjerice upotreba halucinogena u vjerskim obredima. I upotreba morfija, i možda marihuane, u medicinske svrhe. I kupovanje metamfemina, samo da biste ga gledali dok se pripremate za službu Božju - kad niste na gay-masaži.1 Aluzija na evangeličkog pastora Haggarda koji je priznao da je kupovao metamfetamin od svog gay-masera, ali ne i da ga je upotrebljavao. Vidi prethodno pogl. (prim. prev.) Richard Hanley No jedna vrsta upotrebe očito nije prihvatljiva, a to je upotreba iz zabave. Pa, možda je to zato što mi mislimo da drogiranje uistinu nije zabavno. Poput stanodavca gospodina Mackeva koji ga u epizodi „Ikeov malecki" izvještava da: Kako nikad nisam probao drogu, mogu reći da mi one nemaju što ponuditi. Kako ni ja nikad nisam probao drogu - ahem - ja mogu reći da one imaju nešto za ponuditi. No ipak ima nešto u tvrdnji da u životu, čini se, ne bi sve trebalo biti zabava, čak i da može biti. Užitak, mmm... Ili stvarnost? Kako bi to dokazali, filozofi se služe misaonim eksperimentima poput Stroja za iskustva Roberta Nozicka. On upotrebljava istu osnovnu ideju kao i znanstvenofantastične priče poput Matrixa, u kojima se može činiti da imate koherentan skup iskustava nekog zanimljivog izvanjskog svijeta, premda ga zapravo nemate. Stroj za iskustva je nalik tome, samo što se prvi pojavio. Kad bismo imali pravi Stroj za iskustva, što je prva stvar za koju bi je neki muški upotrijebio? Za ševu, dakako. (Rekao sam vam, previše nije dovoljno, pa makar to bila obična simulacija.) A Stroj za iskustva bi vam u tome pomogao, i to bez molbe. A ne bi ga morali ni oženiti! Zapravo, Stroj je konstruiran tako da vam maksimalno uveća zadovoljstvo - što je još jedna značajna prednost pred brakom. On zna što vi uistinu želite i to vam i daje. K tome vam ne daje istu stvar stalno iznova, osim ako bi vas to istinski usrećilo. (To je sofisticiran stroj, budalo!) On je kao pravi pornić. No kako bi mogao obaviti svoj posao, stroj će izbrisati vaše znanje o vanjskom svijetu dok ste u njemu. (U protivnom bi vam znanje osujetilo užitak.) Pa uđete li u Stroj za iskustva, vjerojatno više nikada iz njega nećete izići. Proživjet ćete ostatak života blaženo nesvjesni stvarnog svijeta koji ste za sobom ostavili. 8. Droge su m'kay! Hoćete li ući? Većina ljudi samo kaže „ne". Nije sad bitno zašto je tome tako, nego radije pogledajte kakve to ima posljedice za stajalište da svi mi samo tragamo za zadovoljstvom. Da svi samo tragamo za zadovoljstvom, tada bismo, dakako, odabrali ući u stroj koji jamči maksimalno uvećanje našeg užitka, nešto što nam stvarni svijet sasvim sigurno neće pružiti. No iz izbora da u njega ne uđemo sasvim je jasno kako mi mislimo da užitak nije sve u životu. Pa, ako se korisnici droga i pornića zalažu za egzistenciju nalik onoj u Stroju, čini se da je to uistinu loš izbor. Ovisnost o drogi i pornografiji najočitije o tome svjedoči, pod pretpostavkom da je život u ovisnosti usmjeren ka užitku. Ubacite tu i kockanje. No razlikuje li se to imalo od, recimo, alkohola? Pijenje svakako jest užitak, no s njim se može pretjerati, baš kao i s drogom, pornografijom i kockanjem. A alkoholizam posve sigurno ne pridonosi dobrom životu. Jedna pouka mogla bi biti ta da ne bismo trebali previše prakticirati stremljenje zadovoljstvu, a to je stara filozofska priča. To zovemo paradoksom traganja za užitkom. Čini se uvjerljivom tvrdnja da tvrdoglavi tragači za užitkom na kraju u cjelini budu manje sretni od nas ostalih. U Stroju za

iskustva to vjerojatno ne bi predstavljalo teškoću, no to jest teškoća ako niste u Stroju. Druga je pouka ta da je užitak jedna od onih stvari koje je veoma dobro imati, no ne svo vrijeme. Jer vas to sprečava da radite druge stvari u životu koje znače beskonačno više. Ovu rečenicu kaže Randy Marsh kad konačno prestane lagati u epizodi „Moje buduće ja i ja". Pa, Stane, istina je da te marihuana vjerojatno neće nagnati da ubijaš ljude i da najvjerojatnije njom nećeš financirati teroriste, ali - pa, sine, kad pušiš travu, dobro ti je kad ti je dosadno, a baš kad ti je dosadno trebao bi učiti neke nove vještine, ili otkrivati neku novu znanost ili biti kreativan. Puši travu i možda ćeš, kad odrasteš, otkriti da ni u čemu nisi dobar. Richard Hanley No jedna vrsta upotrebe očito nije prihvatljiva, a to je upotreba iz zabave. Pa, možda je to zato što mi mislimo da drogiranje uistinu nije zabavno. Poput stanodavca gospodina Mackeva koji ga u epizodi „Ikeov malecki" izvještava da: Kako nikad nisam probao drogu, mogu reći da mi one nemaju što ponuditi. Kako ni ja nikad nisam probao drogu - ahem - ja mogu reći da one imaju nešto za ponuditi. No ipak ima nešto u tvrdnji da u životu, čini se, ne bi sve trebalo biti zabava, čak i da može biti. Užitak, mmm... Ili stvarnost? Kako bi to dokazali, filozofi se služe misaonim eksperimentima poput Stroja za iskustva Roberta Nozicka. On upotrebljava istu osnovnu ideju kao i znanstvenofantastične priče poput Matrixa, u kojima se može činiti da imate koherentan skup iskustava nekog zanimljivog izvanjskog svijeta, premda ga zapravo nemate. Stroj za iskustva je nalik tome, samo što se prvi pojavio. Kad bismo imali pravi Stroj za iskustva, što je prva stvar za koju bi je neki muški upotrijebio? Za ševu, dakako. (Rekao sam vam, previše nije dovoljno, pa makar to bila obična simulacija.) A Stroj za iskustva bi vam u tome pomogao, i to bez molbe. A ne bi ga morali ni oženiti! Zapravo, Stroj je konstruiran tako da vam maksimalno uveća zadovoljstvo - što je još jedna značajna prednost pred brakom. On zna što vi uistinu želite i to vam i daje. K tome vam ne daje istu stvar stalno iznova, osim ako bi vas to istinski usrećilo. (To je sofisticiran stroj, budalo!) On je kao pravi pornić. No kako bi mogao obaviti svoj posao, stroj će izbrisati vaše znanje o vanjskom svijetu dok ste u njemu. (U protivnom bi vam znanje osujetilo užitak.) Pa uđete li u Stroj za iskustva, vjerojatno više nikada iz njega nećete izići. Proživjet ćete ostatak života blaženo nesvjesni stvarnog svijeta koji ste za sobom ostavili. 8. Droge su m'kay! Hoćete li ući? Većina ljudi samo kaže „ne". Nije sad bitno zašto je tome tako, nego radije pogledajte kakve to ima posljedice za stajalište da svi mi samo tragamo za zadovoljstvom. Da svi samo tragamo za zadovoljstvom, tada bismo, dakako, odabrali ući u stroj koji jamči maksimalno uvećanje našeg užitka, nešto što nam stvarni svijet sasvim sigurno neće pružiti. No iz izbora da u njega ne uđemo sasvim je jasno kako mi mislimo da užitak nije sve u životu. Pa, ako se korisnici droga i pornića zalažu za egzistenciju nalik onoj u Stroju, čini se da je to uistinu loš izbor. Ovisnost o drogi i pornografiji najočitije o tome svjedoči, pod pretpostavkom da je život u ovisnosti usmjeren ka užitku. Ubacite tu i kockanje. No razlikuje li se to imalo od, recimo, alkohola? Pijenje svakako jest užitak, no s njim se može pretjerati, baš kao i s drogom, pornografijom i kockanjem. A alkoholizam posve sigurno ne pridonosi dobrom životu. Jedna pouka mogla bi biti ta da ne bismo trebali previše prakticirati stremljenje zadovoljstvu, a to je stara filozofska priča. To zovemo paradoksom traganja za užitkom. Čini se uvjerljivom tvrdnja da tvrdoglavi tragači za užitkom na kraju u cjelini budu manje sretni od nas ostalih. U Stroju za iskustva to vjerojatno ne bi predstavljalo teškoću, no to jest teškoća ako niste u Stroju. Druga je pouka ta da je užitak jedna od onih stvari koje je veoma dobro imati, no ne svo vrijeme. Jer vas to sprečava da radite druge stvari u životu koje znače beskonačno više. Ovu rečenicu kaže Randy Marsh kad konačno prestane lagati u epizodi „Moje buduće ja i ja". Pa, Stane, istina je da te marihuana vjerojatno neće nagnati da ubijaš ljude i da najvjerojatnije njom nećeš financirati teroriste, ali - pa, sine, kad pušiš

travu, dobro ti je kad ti je dosadno, a baš kad ti je dosadno trebao bi učiti neke nove vještine, ili otkrivati neku novu znanost ili biti kreativan. Puši travu i možda ćeš, kad odrasteš, otkriti da ni u čemu nisi dobar. Richard Hanley A gospođa Marsh upada u riječ: Budemo li se služili lažima i pretjerivanjima kako bismo djecu odvratili od droge, nikada neće vjerovati u ništa što im govorimo! To je otprilike točno, no stvarnost je mnogo gora od gubitka povjerenja. Napučili smo zatvore rekreacijskim korisnicima droga, zaribavši im živote daleko gore no što im rekreacijska upotreba droga obično uspijeva zaribati živote. Razmislite, primjerice, o posljedicama guljenja u zatvoru prema Zakonu o dugotrajnoj kazni za treći ponovljeni prekršaj te zbog posjedovanja droge uz kvalifikaciju teškog zločina. Poslat ćete nekoga tko ima problem s drogom u zatvor, k vragu? Gdje će se navući na nešto još jače, da ne spominjemo silovanje u dupe? Da bi se izbjegao gubitak povjerenja, bismo li trebali uvijek govoriti istinu svojoj djeci, o svemu? Ja ne mislim tako i South Park to ne kaže. Za neke stvari vrijedi pravilo „sve u svoje vrijeme". Licemjerje nije samo u tome što lažemo djeci, nego što lažemo i sebi. Prokleta Motivacijska korporacija! Moramo se opustiti, povremeno malo popiti i umjereno isprobavati neke droge, čovječe! Ako nisu zabranjene. To bi bilo cool. Kad se gospodin Mackev, pošto izgubi posao, oda drogama i piću, odjednom pronalazi ljubav i sreću. No uhvate ga dečki iz specijalnih snaga A-Teama, pa gospodin Mackev završi u rehabilitacijskoj klinici gdje se i „izliječi". Hvala Bogu! Jer droge su loše... m'kay? M'kay. 9a E, pa svaka čast, debeloguzi! Richard Hanley Ovo će namjerno biti mršavo poglavlje... Ovdje, u Sjedinjenim Državama, oko pet posto stanovništva je pretilo, a još dvadeset do trideset posto ima pretjeranu tjelesnu težinu. Kažu da bi nam novi lijek, Slentrol, mogao pomoći smanjivanjem količine masti unesene hranom. Usput budi rečeno, stanovništvo o kojemu ja govorim pseće je stanovništvo SAD-a, njih šezdeset dva milijuna. Mi smo toliko prokleto debeli da su nam čak i kućni ljubimci debeli. Mi smo, kao nacija, odurno debeli. Usporedite našu situaciju s onom Gladuša Marvina koji živi u Etiopiji (epizode „Gladuš Marvin" i „Gladuš Marvin u svemiru"). Marvin ima ono što filozof James Rachels zove „drugi problem s težinom", a njegovo je obilježje pothranjenost. Ovdje, u debeloguzačkom SAD-u, imati problem s težinom znači imati previše kila. A značaj toga ne bi trebalo umanjivati. Ja shvaćam da nije lako biti debeloguzac i da to nije lako promijeniti. No kad tata Horacea Sandersa u epizodi „Kamp za debele" tvrdi kako „treba prihvatiti činjenicu da je većina debelih ljudi jednostavno genetski debela", to je glupost. Istina je to da većina debelih ljudi ima svoje pomagače. Cartman ima mamu koja mu kaže kako on jednostavno ima „krupne kosti" i šopa ga domaćom papicom. U kampu za debele, u epizodi „Kamp za debele", Cartman pomaže drugim debelim klincima snabdijevajući ih zabranjenim slatkišima. A nas u našoj velikoj državi proizvođači hrane obasipaju svim mogućim zamamnim poslasticama umjesto pravom hranom. U Etiopiji (i u Aalabami, kako se tvrdi u epizodi „Cartmanzemska"), ljudi doslovno umiru od gladi. Oni bi dali desnu ruku da imaju naš Richard Hanley problem s težinom. South Park je prilično okrutan prema Sally Strut-hers koju opisuje kao Jabbu Hutta i kurvu koja bi se prodala za čoko-ladicu. No s druge strane, South Park je okrutan prema svima, uključujući i Roba Reinera u epizodi „Gasi cigaretu!" i nekadašnjeg debe-logusca Jareda Foglea u epizodi „Jared ima AIDES". Sally Sthuters ispada podlija i od kršćana koji u „Gladušu Marvinu u svemiru" brinu jedino o tome kako preobratiti Etiopljane, a ne kako ih nahraniti (pa jadnici pokušavaju jesti besplatne Biblije). U stvarnom svijetu Struthers je, dakako, glasnogovornica siromašnih i gladnih, onih koje filozof Peter Singer zove apsolutno siromašnima. Singer misli da bismo trebali podržati načelo dobrotvor-nosti, ovako: Događa li se nešto loše, a vi to možete spriječiti a da pri tome ne žrtvujete nešto drugo usporedivog moralnog značaja, onda ste to obavezni spriječiti. To da ljudi umiru od gladi loše je, uistinu loše. Pa, možemo li mi spriječiti barem dio toga, a da pri tome ne žrtvujemo ništa što je usporedivog moralnog

značaja? Naravno, kaže Singer. Naposljetku, kao što ističe Kyle u „Kampu za debele", u trenutku kada se čini da je Cartman izgubio podosta kilograma: „imao si dovoljno masti da od nje eskimska obitelj živi mjesecima". Mislite o tome sljedeći put kad navalite na čips i čokoladne banane. Singer misli da bi razmjerno mala žrtva s naše strane - dvadeset posto našeg bogatstva i prihoda - bilo dovoljno. I upire prstom u sve apsolutno bogate u svijetu. No SAD je najpohlepnija nacija, po gotovo svim mjerilima koje možete zamisliti. Mi konzumiramo nevjerojatnu količinu svjetskih resursa s obzirom na naš broj stanovnika. Kad govorimo o nacijama, mi smo Cartman - napuhani, umišljeni, odvratni, opsceni. Kako se usuđujemo slagati naslage sala dok drugi gladuju i pri tome jedni druge tapšati po leđima? Naravno, možemo glumiti neznanje i mi to i činimo. Pretvaramo se da nema problema. Ili se pre9. E, pa svaka čast, debeloguzi! tvaramo da nema rješenja, često netočno tvrdeći da sav novac ionako odlazi u džepove korumpiranih (ili u usta Sally Hutt). Ili da davanje novca samo pogoršava situaciju. Trudi li se itko od nas provjeriti je li to točno? Ne, jer nam je draža obmana kojom se tješimo. Dok kupujemo svoje SUV-ove i peti ili šesti televizor i nosimo ih u svoje kuće sa sedam spavaonica, premda imamo samo dvoje djece. Zaribati svoju djecu i druge I sve se to još činimo uz pretpostavku da je za nas korisno što konzumiramo onoliko koliko konzumiramo. Ne samo što su odrasli Amerikanci debeli prdonje, nego uništavamo i svoju djecu. Kako bi bilo da uvedemo kampanju Samo reci „ne" lošoj hrani? Ako mi ne možemo nadzirati koliko masti ili šećera unose naša djeca, kako će do-vraga oni sami to činiti? Najsigurniji pokazatelj da nismo istinski ozbiljno pristupili nečemu je kad tome ne možemo stati na kraj čak ni u kontroliranoj situaciji. Pomislite na droge. Gdje se čovjek najbolje ušlagira? U zatvoru. Možete li to vjerovati? Možda upravo to Stan i Parker ismijavaju u „Kampu za debele" gdje, zahvaljujući Cartmanu, sva djeca na kraju budu još deblja. A pomislite na dodatni teret (igra riječi je namjerna) koji to nameće svima ostalima. Jeste li ikada sjedili uz kakvu debelu osobu na kauču ili u avionu? Možda bi njima trebalo odrediti bruto ograničenje težine, po prtljazi i osobi. Tada bi mršavi mogli nositi više prtljage. Ili bi možda trebali naplaćivati putnicima kartu po broju kilograma. Ili ih natjerati da plate za dva mjesta. To je samo djelomično rečeno u šali. To što je stanovništvo sve kor-pulentnije čini zračni prijevoz znatno skupljim i možda će biti potrebno poduzeti krajnje mjere. U bolnicama prerađuju ležajeve, tako da mogu primiti 315 kila, jer stari ležajevi za 225 kila jednostavno više ne odgovaraju. Richard Hanley Disciplina, ili nedostatak iste Nema sumnje kako neki misle da se opći problem ne može svaljivati na „društvo", nego da su za njega očito krivi roditelji i sami pojedinci. A ima nešto u tome. „Društvo" ne treba kriviti za sve, ali to ne znači da ga ne treba kriviti uopće. Istina je u sredini i to nije puko naklapanje. Desničarski konzervativci često ukazuju na to da nedostatak tjelesne kazne potkopava disciplinu. „Roditelji su ubijali boga u meni konjskim bičem", kažu oni. „I nije mi ni najmanje škodilo." I pri tome tuku vlastitu djecu konjskim bičem. Evo jednostavnog argumenta protiv tjelesne kazne koji vrijedi za mene. Ja imam malenu kći i ne bih je smio udariti kad sam ljut. No ako nisam ljut, ja je ne mogu udariti. To, dakle, ne ostavlja mjesta za tjelesnu kaznu. To ostavlja mjesta za discipliniranje, onakvo kakvom se Cartmanova mama nauči, polako ali sigurno, u epizodi „Šaptač psima", koju bi svaki budući roditelj obavezno trebao pogledati. Djeca moraju znati tko je glavni ili će preuzeti zapovjedništvo. U svakom slučaju, pokušat će ga preuzeti. Zato granice i zapovjedne linije moraju biti jasne. Siromasi i bogatuni Sve do sad ja sam bio prilično okrutan prema debelima, ovdje u SAD-u. No mi se uvelike razlikujemo od zemalja u razvoju u kojima su debeli bogati, a siromašni gladuju. Ovdje je pretilost najizraženija među siromašnima. Ovdje bogati jedu bolje, više vježbaju i manje su podložni utjecaju reklama prehrambene industrije

i industrije pića. A takav sam i ja - prilično tipičan tip iz srednje klase. No bih li se ja trebao zavaravati da dobro postupam? S mojim jednim automobilom (nije SUV), biciklom, recikliranjem, sponzoriranjem djece iz trećeg svijeta i s mojim ponešto skromnim domom? Pridonosim li ja i približno dvadeset posto od svoga prihoda u borbi protiv ap9. E, pa svaka čast, debeloguzi! solutnog siromaštva? Ni blizu. Možda bih trebao jednostavno jesti manje umjesto što trošim vrijeme i novac na vježbanje kako bih potrošio energiju koju nisam ni trebao unijeti u organizam. Jesam li ja samo pohlepni tankoguzac i licemjer do srži? Jedan izvor utjehe za mene je to da je Singerovo načelo shema, u koju moramo uključiti najbolje objašnjenje moralne vrijednosti. Sin-gerov argument najočitije napada traćenje resursa na trivijalnosti. Znači, ovisi o tome što je trivijalno: debljanje i intelektualno vegetiranje na kauču izvaljenog siromašnog Amerikanca; ili moja visokoparna potraga za mentalnom i tjelesnom kondicijom? Valjda, nadam se, nisam puki elitist kad pretpostavljam da je ono prvo trivijalnije. Mogu se, jednako tako, nadati da možda činim neko dodatno dobro ako, pišući tekstove poput ovoga, mogu natjerati neke od onih debelih skotova da se maknu s kauča i pridonesu sprečavanju apsolutnog siromaštva. Mršavosti i milosrđu ti prioni. III dio Moralnost i ostale nužnosti 10. Zidovi loše igraju Richard Hanley Sport ima važnu ulogu u našem životu. Ako mislite da je to samo igra, znači da niste pazili. Ljudi žive i umiru sa svojim timovima, a ja to imam namjeru ozbiljno shvatiti. Jer postoji bliska analogija između sporta i života općenito. I naših stavova prema sportu i naših stavova prema životu općenito. Oboje su, općenito, u rasulu, profesore Kaos. Da bismo to dokazali, dovoljno je pogledati što mi smatramo poštenim u sportu. Uzmite steroide. Ne, stvarno ih uzmite, kao što ih uzima Jimmy u epizodi „Na Dovvnovom steroidu". Budite veći, duži, brži, jači. Naravno, oni će vam reći da je to krivo. Čini se da vam čak i South Park poručuje da je to krivo. Ali zašto, točno? Ja ću vam pokazati da standardni argumenti protiv uzimanja steroida prolaze otprilike jednako dobro kao Cartman na Paraolimpijadi. U osmoj i devetoj sezoni čak su tri epizode posvećene sportskim temama. Deveta sezona počinje epizodom „Decentna nova vagina gospodina Garrisona" u kojoj Kyle pokušava igrati za državni košarkaški tim, ali pokaže se da nije ni izbliza dovoljno crn da bi uspio. U epizodi „Prednost potrebna za gubitak", riječ je o natjecanju: kako izgubiti u bejzbolskoj Maloj ligi i pobijediti kao najbezobrazniji sportašev tata. A u epizodi „Na Dovvnovom steroidu" iz osme sezone, radi se o drogama i poštenju u sportu. Cartman je istinski Cartman u toj epizodi. On je čuo da će Vrhunski grandiozni specijalni šampion Paraolimpijade 2004. godine dobiti nagradu od tisuću dolara, pa odluči na njoj sudjelovati i pobijediti, po svaku cijenu. Vic je u tome što Cartman uistinu naporno vježba tjedan dana prije početka Olimpijade, uz glazbenu podlogu koja nalikuje Richard Hanley pjesmi ,,Eye of the Tiger". No cjelokupan njegov trening posvećen je oponašanju: usavršavanju vještine invalidnog izgleda. Potom on nagovara svoju mamu da ga prijavi, služeći se sebi svojstvenom umjetnošću prijevare. No nimalo vremena ne posvećuje trčanju, plivanju, preskakanju prepona ili bacanju koplja. I onda, naravno, na Olimpijadi Cartman osvaja uvjerljivo posljednje mjesto u svim kategorijama, no osvaja i nagradu Borbeni duh vrijednu pedeset dolara. Ipak, čak se i ta „pobjeda" izjalovi kad ga Vrhunski grandiozni specijalni šampion Jimmy suoči s njegovom prijevarom. I Jimmy je prošli tjedan vježbao. No nije mogao odoljeti iskušenju steroida, pa je razvio goleme mišiće, prebio vlastitu curu u napadaju bijesu i naljutio svog prijatelja Ti-timmaL. Jimmy razotkrije Cartmana na svečanosti dodjele nagrada, no njemu se suprotstavi i razotkrije ga Timmy. „O, moj Bože", kaže on. „U p-pravu si, Timmy. Sasvim si u pravu." Ponovno se penje na pozornicu i obznanjuje što je učinio. Dok se kamera crtanog filma zadržava na gostujućim sportašima - Marku McGvvireu, Barryju Bondsu i

Jasonu Giambiju - Jimmy kaže: Sada znam da čak i ako pobijediš jer si uzimao steroide, zapravo nisi pobjednik, nego si obična pičkica. Samo si velika, debela pi-pičkica i ako uzimaš steroide jedino pristojno što možeš učiniti jest istupiti i reći: „Izbrišite me iz knjiga rekorda, jer sam ja veliki, smrdljivi, pizdunski šupak koji uzima steroide." McGvvire, Bonds i Giambi ništa ne govore, osim što McGvvirea tek čestita Jimmyju na iskrenosti. Primijetit ćete da, što se McGvvirea tiče, čak ako i jest upotrebljavao stanovite supstancije, za što ga naširoko sumnjiče, on ipak nije prekršio pravila bejzbola. U bejzbolu nisu postojala pravila o steroidima ni u jednom trenutku McGvvireove karijere. To vrijedi istaknuti zato što naši stavovi prema steroidima zapravo nemaju nikakve veze s pravilima igre. Zato mi nemojte reći da je loše u upotrebi steroida to što je ona protiv pravila. Da je samo to, ne bi u 10. Židovi loše igraju tome bilo ničega lošega ako nije protiv pravila. Da kažem to drukčije: tada bi dozvoliti steroide i druge tvari koje poboljšavaju rezultate bilo jedno od mogućih rješenja za problem droga u sportu. Ne, ako ste protiv droga u sportu, s moralne je strane neupitno da ste protiv njih, bile one protiv pravila ili ne. Pa, što je zapravo loše kod droga u sportu? (Pod „drogama u sportu" mislim na steroide, tvari koje pridonose poboljšavanju rezultata, tvari za prikrivanje tvari za poboljšavanje rezultata i tako dalje. Ipak, bavit ću se tvarima za poboljšavanje rezultata i uzet ću zdravo za gotovo da one uistinu poboljšavaju rezultate.) Distributivna pravda I život i sport pred nas postavljaju distributivni problem: kako raspodijeliti dobra (i zla)? Razmislite o nekim jednostavnim odgovorima na to pitanje. Prvo, jednostavni egalitarizam: svatko dobiva jednak dio svega. Pa, to zvuči lijepo i krasno na prvi pogled, ali vjerujte mi, nitko od vas ne bi za to glasao da razumijete što to znači. To znači da, bez obzira na to što tko radi, svi dobivaju isto. Drugim riječima, ono što dobivate nema nikakve veze s rezultatima. Pa, ako se mogu dobiti kakva dobra, svi dobiju njihov jednak dio, a ako se odmjeravaju kakva zla (kao kazna), svatko dobije jednak dio i od njih. Uzduž i poprijeko. No vjerojatno isto tako nitko ne bi glasao za obrnut sustav. Ipak, jedna osoba možda bi. (To ovisi o tome što rezultati znače, kao što ćemo vidjeti.) Veliki filozof Immanuel Kant mislio je da je moralno najbolji svijet onaj u kojemu svatko dobiva točno ono što zaslužuje. Promislite o tome. U Kantovom savršenom svijetu nitko se nikada ne bi mogao tek tako izvući. Možda to nije tako neugodna pomisao ako imate kratko pamćenje. No pomislite da vi, dragi čitatelju, čak i ako niste prošli lako kad su zla posrijedi, svakako imate mnogo više dobara nego što zaslužujete. Čini mi se da Amerikanci u to ne vjeruju sasvim, djelomično zato što izraz „ja to zaslužujem" ovdje znači sve, od toga „zakon kaže da Richard Hanley ja to mogu imati" do običnog „ja to želim". Ono što Kant i ja mislimo pod „zaslužiti" lijepo je opisano u poslovici: „Narod ima političare kakve zaslužuje". Kad netko tvrdi da nešto zaslužuje, pitajte ga što je učinio da bi to zaslužio. Desert valja zaraditi. Dakle, možete zaslužiti kaznu za neko nedjelo samo ako ste ga uistinu i učinili. I možete zaslužiti nagradu samo ako ste učinili nešto što vas čini vrijednim te nagrade. Zašto Amerikanci imaju tako mnogo, a toliko Azijaca i Afrikanaca, primjerice, imaju tako malo? Mislite li da je to zato što smo mi to zaradili, a oni nisu, onda ste polupali lončiće. Glavni razlog velikoj razlici u njihovim i našim rezultatima taj je što su oni uglavnom imali vraški malo sreće, a mi nevjerojatno puno. Mislite o tome ovako: da ste rođeni s potpuno jednakim talentima koje imate, ali u Eritreji ili Bangladešu vjerojatno biste sada imali mnogo manje. Zapravo, sad biste već možda i umrli od nečega od čega oni koji žive u teškoj bijedi umiru. Pa čak i ondje gdje je kvaliteta života bolja, ipak vrijedi za većinu svjetskog stanovništva da jednostavno nisu izvukli jednako dobru kartu kao vi u onome što John Rawls zove društvenom lutrijom. A to i jest lutrija. Vi niste ni na koji način odredili okolnosti svoga rođenja, a to znači da ma kakav bio vaš položaj u društvenoj lutriji rođenja, vi ga niste zaslužili. Ipak, nitko ne poriče da donekle držite u svojim rukama, pošto se rodite,

vlastite društvene okolnosti. No čak i kad mi, u Sjedinjenim Državama, kažemo svojoj djeci: „možeš postati sve što želiš", ta je tvrdnja u najboljem slučaju poluistina. Istina je da nije nemoguće izgraditi vlastiti društveni položaj. No vaša početna točka - rođenje, i vaša sljedeća početna točka - neovisnost, imaju golemu ulogu u tome gdje jeste i gdje ćete završiti. Svi mi to uzimamo zdravo za gotovo kad, primjerice, ulažemo golema sredstva u zdravlje i obrazovanje svoje djece. A to nije sve. Do sada smo zanemarivali prirodne talente (ili nedostatak istih) s kojima ste rođeni. Ravvls to zove vašim položajem u 10. Židovi loše igraju prirodnoj lutriji. Neki su ljudi rođeni gluplji, ili ružniji, ili sporiji od drugih, a to nije njihova greška. Kyle ne može ništa protiv toga što je rođen kao Židov i što ne može igrati vrhunsku košarku. Niti ste vi zaslužni što ste rođeni pametni, zgodni ili kao sportski tip. Kao i u društvenoj lutriji, i vaš položaj u prirodnoj lutriji je nezaslužen. Ovo je dobro mjesto da se istakne moguća dvosmislenost „rezultata". U jednom značenju oni su određeni ishodom. No ako je tako, nisu u korelaciji s desertom. Ako imate jako puno sreće u prirodnoj ili društvenoj lutriji, onda u tom smislu možete imati dobre rezultate uz malo ili minimalno truda i zaslužujete mnogo manje od nekoga tko se jako trudi, ali bez puno koristi. S druge strane, ja mislim da mi rezultate katkada veoma usko povezujemo s desertom. Pa bismo mogli reći da netko ima dobre rezultate, a zapravo mislimo da je postigao otprilike onoliko dobar uspjeh koliko je to moguće s obzirom na okolnosti (kao što bismo mogli reći za natjecatelje Paralimpijade). Ocrtajte okolnosti dovoljno široko, tako da one uključuju prirodnu i društvenu lutriju, i dobivate povezivanje rezultata s desertom. Pa evo onda pitanja koje sada valja postaviti: Koji je smisao sporta? A evo i jednoga s njim povezanoga: Koji je smisao života? Nadam se da već uviđate da se u slučaju sporta propaganda zalaže za desertno shvaćanje pojma rezultata, no ipak su gotovo sve nagrade povezane s ishodom. Zato Vrhunski grandiozni specijalni šampion dobiva tisuću dolara, dok nagrada za Borbeni duh iznosi samo pedeset dolara. Sto je sa životom? Pa, Rawls je sklon ići obrnutim putem. On je kantovac, no malo je manje sitničav od Kanta. Ako se koncentriramo samo na dobra u životu, tada je problem društvene pravde za jednog kantovca sljedeći: kako minimalizirati ulogu prirodnih i društvenih lutrija u raspodjeli dobara? Richard Hanley "Veo neznanja" Ravvls nam kaže da je pravedno društvo organizirano prema načelima koja bi jednoglasno odabrali maksimalno racionalni protagonisti koji isključivo brinu za vlastiti interes i nalaze se pod velom neznanja. Maksimalno racionalan protagonist ne pati ni od kakvih grešaka u zaključivanju, a siguran sam da razumijete što znači „koji isključivo brine za vlastiti interes". To znači kao Cartman. Kad Cartman nagovori svoju mamu da ga prijavi za Paraolimpijadu, ona misli da je to iz humanitarnih razloga, no mi znamo istinu - njega zanima jedino tisuća dolara. A kad on tvrdi na kraju epizode da je to učinio samo da bi pokazao Jimmyju koliko su njegovi postupci pogrešni, mi znamo da nam sere. Cartman djeluje isključivo na osnovi vlastitih interesa. No naravno, on je sve samo ne maksimalno racionalan. Drugo u čemu se Cartman razlikuje od Ravvlsovih protagonista jest to što se on ne nalazi pod velom neznanja. „Neznanje" znači da ti protagonisti ne znaju svoj položaj u prirodnoj i društvenoj lutriji. Pretpostavimo da sutra anketiramo Amerikance o tome treba li ukinuti takozvani porez na smrt.1 Objasnimo im da se to ne odnosi na imanja čija je vrijednost manja od dva milijuna dolara. Ako ispitanici o onima na koje se taj porez primjenjuje nemaju nikakvo drugo znanje osim toga da ti ljudi već imaju ili će naslijediti imanje vrijedno dvije milijarde dolara, možete li pogoditi kako bi glasali? A radi se o običnim ljudima koji ne gledaju isključivo vlastiti interes. A to je ono što Ravvls želi reći. Brinete li se za svoj interes, znanje 0 vlastitom položaju u životu utjecat će na to kako glasate. Pa stoga, oduzmete li to znanje, rezultat će sigurno biti pošteniji. No samo neznanje neće nas dovesti do poštenja. Bit vela nije neznanje, jer protagonisti pod njim u nekim područjima znaju mnogo više od nas. Oni znaju kako svijet funkcionira u područjima u kojima mi u najvećoj mjeri još uvijek samo nagađamo. Oni razumiju visoku, naprednu znanost, i ekonomiju i psihologiju.

1 Porez na naslijeđeno imanje, prim. prev. 10. Židovi loše igraju Ravvls misli da će protagonisti pod velom jednoglasno odabrati tri načela: nazovimo ih načelom slobode, načelom prilika i načelom razlike. Načelo slobode jamči da će svaki član pravednog društva imati jednaku maksimalnu temeljnu slobodu i isključuje, primjerice, robovsko društvo. Te osnovne slobode bit će uglavnom negativne - one se tiču toga da vas puste na miru, da vam ne naude, ne ubiju vas i tako dalje. Općenito, što je neka sloboda opasnija za druge, manja je vjerojatnost da će biti uključena. Dakle, vi nemate slobodu pucati iz puške kada god i gdje to želite, ili se seksati s kim god želite. Prema načelu prilika, nejednake raspodjele pravedne su samo ako su nejednakosti povezane s položajima i službama koje su otvorene za sve. To vjerojatno isključuje standardne monarhije, primjerice, gdje monarsi uživaju golemo bogatstvo, a kraljevstvo se nasljeđuje po krvnoj liniji. Ne može bilo tko biti kralj ili kraljica. A što je s funkcijom predsjednika Sjedinjenih Država, pod pretpostavkom da taj posao nosi neke znatne i opipljive koristi? Prva je teškoća što postoje formalna ograničenja za to tko može biti predsjednik, čak i u odnosu na stanovnike SAD-a (mora biti rođen u SAD-u, primjerice). No čak i ako se zanemare formalna ograničenja, je li ta funkcija uistinu otvorena za sve ili samo za iznimno bogate i utjecajne bijelce iz „pravih" obitelji? Načelo razlike kaže da nejednakosti mogu biti pravedne samo ako su svima od koristi. Ravvls tu uviđa da je život igra ne-nulte sume u kojoj način distribucije dobara utječe na količinu dobara koja se distribuira. Razmislite o igri nulte sume.2 Kyle, Stan, Kenny i Cartman za večeru jedu veliku pizzu. Kako bi je trebali podijeliti? Ravnomjerna podjela značila bi jednu četvrtinu svakome. No pretpostavimo da je Cartman pojeo pola, a ostali svaki po jednu šestinu. Bez obzira na to koju raspodjelu odaberemo, veličina pite je ista. Izrazi iz teorije igara - non-zero-sum-game gdje dobitak jednoga ne podrazumijeva gubitak drugoga i zero-sum-game gdje dobitak jednoga uvijek znači gubitak drugoga, prim. prev. Richard Hanley Život nije takav. Sama raspodjela dobara može potaknuti ljude da stvore više dobara i tako uvećaju veličinu „pite". Svi ste čuli za „ekonomiju kapanja", u kojoj se poticaji daju bogatima, no zahvaljujući tome svi bi na kraju trebali biti bogatiji. To je ono što Ravvls ima na umu, pod uvjetom da bogatstvo uistinu kaplje. "Svijet" sporta Sport je odraz života, a američki je sport odraz američkog života. Siguran sam da to Amerikanci najčešće ne shvaćaju (jer Amerikanci očito misle da nema sporta izvan SAD-a i da su „svjetski šampioni" čak i kad neki sport nitko osim njih ne igra). Ali američki sport se čini drukčijim i očito nije nimalo ravvlsovski. Sjetite se načela prilike i usporedite s njim, recimo, moderni američki nogomet i evropski nogomet. Evropski nogomet uistinu je igra za običnog muškarca (a možda čak i ženu). Možete biti visoki metar i žilet (dobro, metar šezdeset sedam) i biti najbolji igrač na svijetu. No kao takvi bolje je da i ne pokušate igrati u srednjoškolskom timu američkog nogometa. Evropski nogomet naglašava svestrane sposobnosti, dok se američki nogomet profilira što je uže moguće. U evropskom nogometu, primjerice, svi šutiraju loptu. No u američkom nogometu ime te igre dobiva svoje puno značenje „metanja" noge na loptu budući da rijetko tko ikad i čini što više osim što loptu dotiče. A ako je ipak šutne, to je tako posebna prigoda da se za nju specijalno u igru uvede nekoga u lijepom, čistom dresu, a potom ga se pod hitno opet odstrani s igrališta kako si „puk" ne bi uvrtio u glavu da i sam to može. Potom imamo „navalne igrače" što je američki izraz za ,,sumo-hr-vače". Ti su momci teški oko pola tone i ne mogu pretrčati ni deset metara bez aparata za davanje kisika. Svaki pojede više hrane od čitavih afričkih sela, a vlastite nožne prste nisu vidjeli godinama. Mi ih zovemo sportašima. U pravilno odigranoj nogometnoj utakmici navalni igrači čak i ne dotiču loptu. Cartman bi mogao biti navalni igrač. 10. Židovi loše igraju S druge strane, ako vam posao jest da dotičete loptu - trčite i povremeno je hvatate - trebali biste se moči četrdesetak metara trkati s porscheom. Sve vam je jasno. Ja volim američki nogomet, no on je nevjerojatno specijaliziran. Zbog toga vam za sastavljanje momčadi od samo jedanaest igrača „treba" tim od njih

sto pedeset. I čitava planina opreme. I mali milijun trenera kako bi se svakoga tko stvarno igra poštedjelo donošenja odluke. Da se vratimo Ravvlsu, blagodati igranja profesionalnog nogometa vjerojatno nisu svima dostupne jer nogomet toliko ovisi o prirodnoj lutriji. Isto vrijedi i za košarku, kao što Kyle, pokušavajući igrati za državni tim, otkriva u epizodi „Decentna nova vagina gospodina Garri-sona". Kao bijelo židovsko dijete, on je nizak i ne može trčati i skakati, premda ima druge bitne vještine. Pa stoga poduzima stanovite mjere. Podvrgava se negroplastici (znate, to je suprotno od onoga što je učinio Michael Jackson!) - kirurškom postupku koji će ga učiniti crnjim (i višim), uz krajnje katastrofalne rezultate: eksplodiraju mu nove koljene čašice koje su zapravo nekadašnji testisi gospodina Garrisona. Kyleova je negroplastika, dakako, bila samo kozmetička, no što kad biste uistinu mogli operacijom postati viši (pri čemu bi postajanje crnjim možda bilo prepušteno izboru), i bolje igrati košarku? Bi li to bilo loše za igru? Da si to mogu priuštiti samo bogati, bilo bi nespojivo s ravvlsovskim načelima, no što kad bi bilo dostupno svima, sigurno i cijenom pristupačno? Ne bi li, zahvaljujući tome, sportovi postali otvorenijima za sve? Ravvlsovska olimpijada? Paraolimpijadu imamo iz jednog razloga. Kad bismo dopustili pristup svima (a ne samo lijenoj, debeloguzoj djeci), hendikepirani ne bi mogli pobijediti. Mi volimo otvoreno natjecanje, no želimo da ono bude natjecateljsko. Pa, ako specijalna djeca žele igrati, najčešće im treba vlastito natjecanje. Richard Hanley (Katkada to zaboravljamo. Prije koju godinu u Australiji obitelji nekog djeteta koje nije moglo hodati bez okvira za hodanje dobila je parnicu koja je natjerala nogometni tim djetetove škole da ga uključi u igru. To je bila pobjeda gluposti, jer rezultat nije bio nogomet. Svakih toliko nogomet bi stao i netko bi dobacio loptu tom djetetu kako bi je moglo malo i samo šutnuti. Potom bi netko pristojno uzeo natrag loptu i nogomet bi se nastavio.) Ipak, pošteno je imati specijalizirano natjecanje, je li tako? Nitko se ne žali na odvojena natjecanja za žene i muškarce i pretpostavljam da se u prilog takvom natjecanju može iznijeti ravvlsovski argument da ono otvara priliku za pobjedu onima koji inače u njoj ne bi mogli uživati. A što je s Cartmanovim ponašanjem? Ono je sebično i prije-varno, dakako. No je li on nepošten prema hendikepiranoj djeci? Na kraju krajeva, nema Debeloguzačke Olimpijade, pa bi se on mogao s pravom žaliti kako mu nedostaje prilika za natjecanje s nekim iz svoje kategorije. Ako je tako, ne bismo li se vi i ja mogli žaliti što mi nemamo Olimpijadu za ljude poput nas? No na što bi sličila obična Olimpijada, ili profesionalni sport općenito, kad bi se organizirali po ekstremnim verzijama ravvlsovskih načela? Sjetite se da Ravvls nije nedvosmisleno suprotstavljen nejednakosti. No nejednakost mora zadovoljiti načela slobode, prilika i razlike. Kad je posrijedi prirodna lutrija, bejzbol se doima egalitarnijim od američkog nogometa i košarke. No razmislite ponovno o navodno grešnom trojstvu McGvvirea, Bondsa i Giambija. Jesu li ti dečki uistinu imali jednaku priliku kao svi ostali? Osobito je Bonds, nema sumnje, uvelike profitirao na društvenoj lutriji kao sin istaknutog igrača iz prve bejzbolske lige. Primijetit ćete da se nitko nikad na to nije žalio ili zahtijevao da se stavi „zvjezdica" uz taj rezultat.3 Tiče se odluke da se na loptu kojom je Barry Bonds postigao rekordno 756. optrča-vanje izloži u Kući slavnih bejzbola s tipografskom zvjezdicom kao upozorenjem da je taj podvig možda ostvaren uz pomoć steroida, prim. prev. 10. Židovi loše igraju Pretpostavimo da pokušamo eliminirati, koliko je god to moguće, posljedice prirodne i društvene lutrije na Olimpijadi. Evo jedne ekstremne mjere. Uvedimo svojevrsno olimpijsko novačenje. Tjedan dana prije Olimpijade uključimo imena svih građana u lutriju. Zamislite da od vlade dobijete pismo s obaviješću da ćete predstavljati SAD u skakanju s motkom ili skijanju. Lutriju provodimo zato da prirodno sportski tipovi ne bi dobili uobičajenu prednost, a održavamo je tjedan dana prije natjecanja kako bi se što više onemogućilo upli-tanje društvene lutrije. No to ne eliminira prirodnu i društvenu lutriju. Možda će na tom natjecanju, čak i unutar takvog sustava, bolje proći Amerikanci koji se bolje hrane od pothranjenih Eritrejaca. (S druge strane, možda nas je previše debelih skotova

poput Cartmana.) Ili si mi možda lakše možemo priuštiti potrebnu opremu i tako dalje. Možda bi, dakle, bilo poštenije odrediti lutrijom i za čiju će reprezentaciju sportaš igrati, pa ćete možda morati predstavljati Mongoliju. Dakle, ja ne sumnjam da će, na svoj način, ishod biti zabavan. No čini se da takav ekstremni lutrijski sustav promašuje smisao sporta koji ima barem neke veze sa stremljenjem izvrsnosti, a ne samo novcu i ženama. No razlike u prirodnoj sposobnosti ipak će izići na vidjelo, ovako ili onako. Možda bi bilo bolje da pomno istražimo sposobnosti svih igrača, a onda ih ciljano hendikepiramo kako bi se uspostavila protuteža tim razlikama. Tada će natjecanje biti onoliko natjecateljsko koliko je uopće moguće. Dakako, onda bi kladioničari ostali bez posla. U svakom slučaju, ja ni na trenutak nisam pomislio da Ravvls zahtijeva društvo u kojemu se ne stremi izvrsnosti i gdje krajnji rezultati moraju biti jednaki. Može se barem pretpostaviti da nam je svima bolje ako stremimo izvrsnosti i ako se takvo stremljenje te povremeno postizanje izvrsnosti i nagradi. A to nas vraća k pitanju droga. Ako droge mogu učiniti naše sportaše boljima, zašto ih ne dopustiti? Richard Hanley Nije pošteno! Daleko najpopularniji razlog istjerivanju droga iz sporta jest taj da one svom korisniku omogućavaju nepoštenu prednost. Jimmy kaže ovo: Uzimati steroide isto je kao da se pretvaraš da si hendikepiran na Paralimpijadi, jer igri potpuno oduzimaš poštenje. Ma koliko volio Jimmyja moram reći da je to čista, najobičnija govnar i ja. Jimmyjev slučaj podržava jedan od glavnih mitova o drogama u sportu: da su one svojevrstan prečac. U jednom kratkom tjednu Jimmy se od autsajdera pretvara u prvaka. Isto bi mogao, čini se, postići svatko od nas samo kad bismo uzeli pravu drogu. No steroidi i druge droge nisu poput Kyleovog negroplastijskog produživanja nogu - kad bi takvo što uistinu bilo moguće. One neće pomoći nekom bijelom momku da umjesto 36 centimetara skače 90 centimetara visoko. Oni nisu kao raketni pojas koji vam daje dodatni poticaj neovisno o vašim naporima. Želite li uspjeti, i dalje ćete, baš kao i svi ostali, morati trenirati dok vam guzica ne otpadne. Sjetite se, primjerice, kad su Benu Johnsonu oduzeli zlatnu medalju na olimpijskoj utrci na sto metara za muškarce i potom je dali čistom Carlu Levvisu. Nemamo nikakva razloga misliti da je Levvis trenirao išta više od Levvisa. Zapravo, možda je on mnogo bolje prošao u prirodnoj lutriji, pa je Johnson trenirao dva puta više, uzimao steroide i čak ga i tako jedva pobijedio. Ili je Levvis možda imao dobru prehranu u djetinjstvu koja je Johnsonu nedostajala. Možda Johnson, da je imao bolje djetinjstvo, ne bi trebao steroide da pobijedi Levvisa. No čini se da mi prigodno zanemarujemo društvenu lutriju. Koja nacija redovno osvaja većinu odličja na olimpijadama? Sjedinjene Države. Zašto? Imamo mnogo stanovnika, to je istina, no nemamo i najviše. Najočigledniji odgovor je društvena lutrija. Mi imamo golema sredstva, a puno ulažemo u sport. Imamo dobar poljoprivredni sustav, izvrsna vježbališta, natjecanja na kojima se naši sportaši mogu 10. Židovi loše igraju dobro „uštimati", naši fakulteti uvoze najbolje sportaše iz cijeloga svijeta kako bismo podigli opću razinu igre. (To koliko smo uspješni ovisi, dakako, o tome kako brojite. Možda je bolje mjeriti broj odličja po glavi stanovnika, premda se neke nacije specijaliziraju u određenim sportovima, kao Kuba u boksanju, pa im to podiže rezultat po glavi stanovnika. SAD je svestrani sudionik olimpijada, pa je dobra u mnogo sportova. No na Olimpijadi 2004. godine zauzeli smo trideset osmo mjesto po glavi stanovnika. Želite li živjeti u državi koja je doslovno luda za sportom, pođite u Australiju. Australija je na spomenutoj olimpijadi osvojila drugo mjesto u broju odličja po glavi stanovnika, zaostajući jedino za Bahamima koji su osvojili dvije medalje a imaju sićušnu populaciju.) Zašto su neke države premoćne u nekim sportovima? Društvena lutrija. Zašto neki timovi redovno gube? Zašto su neki tate malih sportaša stvarno stručni u prebijanju tata drugih malih sportaša? I zašto su neke istočnoafričke države premoćne u utrkama na duge staze? Pa, što se posljednjih tiče, nismo sasvim sigurni, no uz uobičajene čimbenike prirodne i društvene lutrije, možda imaju i

jednu drugu moguću prednost: sportaši im rastu na visokoj nadmorskoj visini. Ako je to značajna prednost, bismo li ih trebali nekako kazniti? Bi li trebali vratiti svoja odličja? Činjenica jest da mi blage veze nemamo o tome zašto su neki sportaši pobjednici, a drugi nisu. Psihološki čimbenik na olimpijadama može imati golemu važnost. Možda svi očekuju da istočnoafrikanci pobijede, pa oni i pobjede, a mi to objašnjavamo nekim čimbenicima koji su izvan našeg nadzora, premda smo sami sebe zapravo mentalno predodredili da izgubimo. Ali, hej, bar smo si našli i dobru izliku, je li tako? Sto ako je to istina i kad je riječ o drogama? Vidimo one dlakave istočnoeuropske žene i pomislim: 0-0! steroidi!, a poslije vjerujemo da su nepobjedive i tako sami sebe porazimo? Dobra izlika, je li? No ostavite to nagađanje na tren po strani. Ja želim reći nešto sasvim drugo. Mi naivno vjerujemo da smo, dok nisu došle droge, imali „ujednaRichard Hanley čenu borbu". Borba nikad nije bila ujednačena, narode, pa mi objasnite kako to da droge, i samo droge, izgledaju tako užasno nepošteno? Daleko smo odmakli od prvih olimpijskih igara na kojima su se muškarci, i samo muškarci, natjecali goli. Nekoć smo inzistirali na amaterskom sportu, no to je bilo strašno podložno raznim tumačenjima i u svakom je slučaju pogodovalo bogatima i indolentnima. Nekim je državama bilo teško čak i poslati sportaše na Igre, a ako bi u tome i uspjeli, nedostatak financijskih sredstava uglavnom ih je činio lakim plijenom. (Možda je američki fakultetski sustav sa svojim školarinama za sportaše svojevrstan program afirmativne akcije za sportaše iz inozemstva, jer im omogućava najbolje treninge i natjecanja). Pa, zašto onda ne dopustiti droge? Dajte ih svima da ih koriste ako to žele. Kad biste ih dali svima, bio bi to samo još jedan vjerodostojan način za poboljšavanje uspjeha. A ako droga uistinu pomažu, tada se uspjeh poboljšava u cjelini i publika dobiva maksimalan užitak za svoje pare. To nije prirodno! U ovom trenutku vjerojatno ste već toliko bijesni na mene da si čupate kosu, uvjereni da sam toliko glup da ne uviđam očit problem droge u sportu. Vjerujte mi, već sam to čuo, no dajte ipak, samo naprijed s vašom zamjerkom. „Ali, to nije prirodno", vičete na ovu stranicu. O, stvarno? Bolje recite sad ili zauvijek šutite: dajte mi jednu definiciju „prirodnog" postupka za poboljšavanje rezultata koji je vama po volji a da ima ikakve veze s poštenjem. Pomislite što sve sportaši čine kako bi poboljšali rezultate: do besvijesti vježbaju u teretanama, spavaju u hiperbaričnim komorama, vježbaju na visokoj nadmorskoj visini, briju si tijelo i tako dalje. Ili samo trče u krug po cijeli dan. Ili bezbroj puta preplivavaju dužinu bazena. Toliko treniraju da si istroše zglobove. Ili žene toliko treniraju da izgube menstruaciju. Sve je to prirodno? 10. Židovi loše igraju Ali, vi drogama unosite nešto u svoje tijelo da biste poboljšali rezultate! Je li, a što je sa shakeom bogatim bjelančevinama i tako dalje? Ali, tijelo treba bjelančevine, kažete, a steroide ne treba. Ub-uh. Jeste li sigurno u to? Ili samo izmišljate, jer tako očajnički želite da steroidi budu loši da na sad brzinu pronalazite razloge? A ako ipak istražite to pitanje i utvrdite da tijelu uistinu trebaju steroidi, hoćete li promijeniti mišljenje? I tako, nikad kraja priči. Droge su sintetičke, vičete, ne znajući ili ne želeći znati je li to istina ili nije. Droge su namijenjene nekoj drugoj svrsi. Droge su ovo, droge su ono. Droge su, jebi ga, loše. M'kay? Droge štete i drugima E, pa ovaj mi je argument zanimljiv. Svi smo čuli za „steroidni bijes" a čini se da je Jimmy bio u njegovoj vlasti kad je prebio svoju curu. Ja bih uistinu volio vidjeti neko objektivno istraživanje o tome kakve posljedice upotreba steroida i drugih droga ostavlja na druge. Jedan ili dva izolirana slučaja teško će opravdati zabranu svega. A teško će opravdati i to što korisnike droga pribijamo na stup srama. Pa, premda mi je spomenuti argument zanimljiv, kad ga koriste protivnici upotrebe droge u sportu, to je zamagljivanje činjenica. To nema apsolutno nikakve veze s razlozima zbog kojih su oni protiv droga, a rezultati istraživanja koje bih ja volio vidjeti na njihovo protivljenje neće ni najmanje utjecati. Potom, tu je i argument o uzorima. Ako profesionalni sportaši uzimaju drogu i pobjeđuju, neće li to ohrabriti i druge da čine isto? Uostalom, molim vas...

mislite na djecul Ali, dakako, to drži vodu samo ako uzimati drogu ima loše posljedice za druge i možda osobito za djecu. Sto nas dovodi do... Naštetit ćeš samom sebi To je jedan od dva razloga zašto ne bih savjetovao upotrebu droga u sportu. Drugi je taj što je to protiv pravila a ja, vjerovali ili ne, mislim da Richard Hanley bismo trebali igrati po pravilima. Skloni smo lakše opraštati prijevarama koje se dogode „u zanosu trenutka", primjerice ako netko tvrdi da je uhvatio loptu, a zna da nije. Manje smo skloni opraštati unaprijed smišljenim prijevarama, primjerice ako u bejzbolu katranom nama-žete ruku kojom bacate loptu, ili igrate palicom napunjenom plutom ili namjerno izgubite utakmicu na koju ste se kladili. A svjesno upotrijebiti zabranjenu tvar nešto je što se čini s predumišljajem, nije li? Pa, nemojte to činiti! Ipak, najveći razlog velika je osobna šteta koja vas može snaći upotrebljavate li zabranjene supstancije. Hvala ti Bože, mislite, Hanley je došao k pameti! Zao mi je što vas moram razočarati, ali ne, nisam ... barem ne onako kako vi i Jimmy mislite. Razlog zbog kojega je upotreba droga u sportu tako štetna za sportaša jest to što postoje znatni izgledi da će vas uhvatiti. A to će vas dokrajčiti. Morat ćete vratiti sva odličja, svi će vas mrziti, zabranit će vas, u knjigama rekorda stavit će vam „zvjezdicu" uz ime i tako dalje. Neće vam čestitati na poštenju i svi će vas brzo preboljeti - bit ćete zauvijek obilježeni. Zato se oba moja razloga tiču trenutnih pravila. Riješite se pravila protiv droge i svojih glupih stavova prema njima i problem nestaje. Ili ipak ne? Sportske programe sada redovno prekidaju upozorenjima o štetnim posljedicama koje steroidi ostavljaju na vaše tijelo. Nisu li znanstveni dokazi za to i previše uvjerljivi? Ne opravdava li to njihovu zabranu? Da bih odgovorio, dopustite mi najprije reći kako, kad čujem kako taj argument ozbiljna lica izriču Amerikanci, ostajem bez teksta. Oni, naime, predlažu da se paternalistički odnosimo čak i prema našim odraslim sportašima. Moj omiljeni proruudarac tiče se boksanja. Pitam ih: je li biti borben boksač manje ili više opasno od uzimanja supstancija za poboljšanje rezultata? Sto je s jahanjem bika ili nogometom ili hokejom? IH padobranstvom? Ili vožnjom motocikla bez vražje kacige? Jer vi ste, ljudi, isti oni koji svaki božji dan propovijedate: Ovo je slo10. Židovi loše igraju bodna zemlja, bogamu, pa ako mi je gušt zabiti glavu u guzicu mrtvog medvjeda, to je moja vražja stvar i nećeš ti ili vlada ili neki vražji stranac ili bilo tko drugi reći MENI što da radim! I, što oni odgovaraju na moje pitanje? Pa, izmišljaju stvari, kao što narod voli. Naravno da su steroidi opasniji od boksanja! No, ponavljam, činjenica je da oni ne znaju ili ih nije briga je li to istina ili ne. Jer, opet, iznošenje argumenta o nanošenju štete drugima prodavanje je magle i nema nikakve veze sa stvarnim razlozima zbog kojih su oni protiv droga u sportu. Vic je u tome što mene zanimaju paternalistički argumenti. Oni osobito dobro dođu kad imamo posla s djecom. Promislite o pušenju. Ako neka budala svojevoljno odluči upotrijebiti svoja pluća kao spravu za hvatanje otrova i može to činiti ne ugrožavajući mene i ne opterećujući previše zdravstveni sustav, neka samo puši! Ali ja naglašavam „svojevoljno". Duhanske su tvrtke, barem u jednom pogledu, zle. Bilo da to čine namjerno ili ne, nesumnjivo je u njihovom interesu da nastave novačiti mlade i razmjerno nesposobne članove, a rezultati koje pri tome postižu impresivni su. Zato im se ne može vjerovati da će same sebe kontrolirati. (Pogledajte njihove trenutne marketinške strategije koje ciljaju na zemlje u razvoju kako tržišta razvijenih zemalja opadaju.) Dakle, ako su steroidi opasni za vaše zdravlje - toliko opasni da ih sposobna osoba ne bi svojevoljno uzela, dok su svi ostali uvjeti isti -onda ja neću slušati paternalističke argumente. A osobito ih neću slušati kad su oni nesposobni, poput djece, ozbiljno ugroženi. A nemojmo se ograničiti na droge. Jeste li vidjeli olimpijska natjecanja „žena" u gimnastici? Jedva da ima i jedna žena među njima. Imaju li te djevojke svoj život? Jesmo li mi poput Randvja Marsha i drugih sportskih očeva toliko zainteresirani za pobjedu da zanemarujemo želje svoje djece i ono što je za njih najbolje zbog uspjeha nacije? Zato bih ja volio da se provede istinski objektivno istraživanje o štetnim učincima steroida i ostalih sredstava za poboljšavanje rezul-

Richard Hanley tata. No da bismo odlučili što bi sposobna osoba odabrala, moramo uzeti u obzir i koristi od uzimanja droge. Naravno, standardan argument u prilog boksanju kaže: pa, da, opasno je boksati, ali uspjeh donosi velike nagrade. Ne dajete da vam izbubetaju mozak tek tako - to bi bilo glupo. Uobičajen argument u prilog svakodnevne gimnastike za mališane nesumnjivo je isti. No, dakako, oni koji uzimaju steroide ne čine to tek tako - pogledajte samo što bi mogli osvojiti. (Velik čar pušenja uvijek je bio u onome što vam pušenje donosi: bit ćete mršavi, sofisticirani, poželjni i tako dalje.) Ja imam duboke sumnje da, zanemare li se sankcije, negativni zdravstveni učinci vjerojatno neće nadmašiti privlačnost potencijalne zarade i slave koja prati sportski uspjeh. Nee, glavni razlog da ostanete čisti užasne su posljedice koje će vas snaći ako se otkrije da ste prljavi. To je nečisto Zaključit ću svojom dijagnozom našeg stava prema drogama u sportu. O njemu govori i naš jezik. Upotrebljavate li drogu, niste samo prevarant, vi ste pokleknuli. Vaši su rezultati okaljani. Sportaš koji, s druge strane, ne upotrebljava drogu, čist je. Mogli bismo baš reći i bezgrešan ili neokaljan. To je jezik distinkcije između svetog i profanog. A, pravo govoreći, nema takve objektivne distinkcije. Moralnost je dobar cilj, no ova pravila nemaju nikakve veze s moralom. Profanost droga samo je u našim glavama i u društvenim običajima. Vjerojatno je to neki Bože sačuvaj atavizam stare religije koja do besvijesti uživa u takvim stvarima. Nemoj jesti ovo, jedi ono. Nemoj ševiti ovo, ševi ono. Učini ovo, nemoj ono. Pričaj ovako, nemoj onako. Obrazac takvih običaja je sljedeći: usvoji neku inače proizvoljnu distinkciju i inzistiraj da je to uistinu važno, toliko važno da ugrožavaš svoje smrtno tijelo i besmrtnu dušu ako kršiš pravila. Vidiš, Bog, premda je stvorio krave i svinje, želi da jedeš krave, ali ne i svinje, 10. Židovi loše igraju osim ako ne živiš u nekoj drugoj zemlji gdje On želi da jedeš svinje, a ne krave. Ili, možeš jesti svinje i krave, samo ne petkom. Ili, možeš jesti svinje i krave, ali ne pse i mačke. O, i nemoj jesti voće s tog dr-veta, zaboga! Zbog sramote. Ta su pravila jednostavno izmišljena. Zašto? Pa, to nije moje područje, no pretpostavljam da je društvena kontrola glavni razlog postavljanju distinkcija. Na svoj način one su poput sportskih pravila. I tako vam Boga, bolje vam je da ih poštujete, ili ćemo vas sjebati (barem vaše smrtno tijelo, u svakom slučaju). U odgovor na to ja kažem: kao i sport, igra života samo je naša i mi smijemo promijeniti pravila ako nam se to prohtije. Jedino što ne smijemo činiti jest pretvarati se da za pravila postoji neki objektivan razlog. 11a U obranu pedera Richard Hanley Kulturni rat se nastavlja, a South Park izvrsno održava korak s njim. Jednako tako, ta serija dobro odražava raskol koji postoji u našim mislima i osjećajima o homoseksualnosti. Je li samo muška homoseksualnost problematična? Lezbijke ili biseksualke (ili barem heteroseksualne žene koje se pretvaraju da su lezbijke ili biseksualke) prosječan američki punokrvan muškarac smatra nekako seksipilnima. Ono neobično u vezi sa South Parkom jest to da ta serija zauzima krajnje liberalno stajalište o pitanjima poput homoseksualnog braka, a ipak je puna homofobičnih epiteta kao što je „tetkica". „To je tako pedereski" uobičajena je uvreda. A jezivo submisivan Gospodin Rob možda je upravo oličenje onoga što se konzervativci boje da homoseksualci uistinu jesu. Ako nisu fantastični, kao Big Gay Al. U epizodi „Prati to jaje!" gospodin Garrison odluči ponovno uzeti k sebi bivšeg ljubavnika, gospodina Roba. Ali, gospodin Rob je nastavio svoj život - otišao je Big Gay Alu. Ne samo to, nego njih dvojica planiraju sklopiti homoseksualni brak po zakonu čije se usvajanje upravo razmatra u državi Colorado. Tome gospodin Garrison želi stati na kraj, „kako bi zaštitio svetost braka". Od svih tema kojima se bavim na svom kolegiju Suvremeni moralni problemi, pitanje toga što da se radi s homoseksualnim brakom jedno je od najmanje prijepornih. Procjenjujem da potpora homoseksualnom braku iznosi oko osamdeset posto. To je uglavnom zato što su ljudi kojima predajem mladi. Dopustite mi da

to objasnim uz pomoć analogije. Godine 1948. Vrhovni sud države Kalifornije u svojoj je povijesnoj odluci odbacio kalifornijski protumiscegenacijski zakon. Moji studenti Richard Hanley ne znaju koji je vrag miscegenacija, pa im objasnim da su to spolni odnosi ili sklapanje brakova medu pripadnicima različitih rasa. Tako je, kažem im, nekoć bilo nelegalno u većini ovih slavnih Sjedinjenih Država (Vermont je jedina država koja nikada nije ni očijukala s takvom zabranom) vjenčati se s osobom čija je rasa dovoljno drukčija od vaše. Mislimo da je Južnoafrička Republika ispala prava govnarska država zbog aparthejda? E, pa, i mi smo. Tek je 1967. godine Vrhovni sud Sjedinjenih Država odbacio sve zakone protiv miješanih brakova. Javno mnijenje je kaskalo za njima. Prvo Gallupovo istraživanje o miješanim brakovima 1958. godine otkrilo je da su bijeli Amerikanci gotovo jednoglasni u njihovu neodobravanju. Godine 1972. ta je brojka pala na šezdeset pet posto. Moji studenti to smatraju nepojmljivim. „To je tako pogrešno", uzviknu. „Sto su ti ljudi mislili?" Dakle, što se dogodilo od 1958. do danas? Jesu li gotovo svi uvidjeli pogrešnost svojih stavova i promijenili mišljenje? Najvjerodostojniji odgovor će prije biti da je u međuvremenu velik dio rasističkih se-ronja umro i da ih je zamijenila manje rasistička, mlađa ekipa. Tisuću devetsto sedamdeset druge godine, primjerice, premda je šezdeset pet posto bijelaca i dalje bilo protiv miješanih brakova, mlađi od trideset godina bili su po tom pitanju podijeljeni pola-pola. Evo mog predviđanja. Za pedeset godina mi ćemo biti podjednako čudnovata fusnota u povijesti. Postojat će razred u kojemu će neka liberalna profesorica (ona će se zalagati za prava klonova ili čega sličnog, dok će se konzervativci tome silovito odupirati) prepričavati priču o tome kako je homoseksualcima postupno dodijeljeno pravo na sklapanje braka, kako su značajni dijelovi stanovništva tome pružali otpor i kako su se na tom pitanju dobivali i gubili izbori. Presudna je bila 2006. godina kada je Arizona, kao prva država, odbila usvojiti zakone protiv homoseksualnih brakova. A studenti će tresti glavom u nevjerici, osupnuti blesavošću dvadeset sedam drugih država koje su usvojile takve mjere. Pažnja, homofobni seronje! Dani su vam od11. U obranu pedera brojani i vi ćete polako ali sigurno umrijeti i ponijeti svoje glupe predrasude sa sobom. Jer to je blesavost, kao što ću sada objasniti. Nema nijednog uvjerljivog razloga da nastavimo s diskriminacijom kojoj redovno izlažemo homoseksualce među nama. To je jednako proizvoljno i odvratno kao i to što smo maltretirali, primjerice, ljevoruke koji, slično homoseksualcima, čine oko deset posto stanovništva. Bio je znak đavla, zlosutan znak, biti ljevoruk. Osim toga, povijest je pokazala da čak ni ne morate biti u manjini da biste nadrljali sjetite se samo kako se postupalo prema ženama. Dakako, argumenata protiv homoseksualnih brakova ima u izobilju, baš kao što ih je bilo i dok smo se bavili tlačenjem ručno, pi-gmentalno i kromosomski drukčijih. Nečistoća stoji uz bok bezboštvu Jedan od vječno popularnih argumenata je onaj da Bog ne želi istos-polne brakove. Gospođa Garrison cilja u tom smjeru kad teatralno priopćava: ,,E, ja kažem da je brak svet, to je sakrament između muškarca i žene." Ojačajmo taj argument što je više moguće. Pretpostavimo da Bog postoji i da je upravo onakav kakvog ga zamišljamo: svemoćan, sveznajući i dobar. Dakle, iz toga slijedi, kao i iz objektivnosti moralnosti, da ako je nešto krivo, Bog zna da je to krivo, i željet će da se od toga uzdržavamo. Dakle, naš je problem kako dokučiti što zapravo Bog želi. Nije problem naći nekoga tko vam je spreman reći što Bog želi, no zašto mu vjerovati? Koga pitati? Jimmy Swaggart misli da su napadi n. rujna dokaz da Bog ne želi homoseksualnost, ali Svvaggart je tijekom godina uspio dokazati jedino to da je dobar kandidat da postane So-tonin dečko u paklu. Radije se okrenimo svetim knjigama i dopustimo da je istina ono što je zapravo prijeporno - da je Biblija nepogrešiva riječ Božja. Sto se Richard Hanley nepogrešivosti tiče, problem je dokučiti što Biblija točno kaže, a ako mislite da je to lako, sjetite se nečega. Dok su bili zauzeti tlačenjem ljevorukih, nebijelaca, žena i tako dalje, kršćani su uvijek uspijevali naći tekstualnu

potvrdu svojih stavova u Bibliji. Biblija se nije promijenila, ali ono što kršćani misle da ona govori jest. Čak i u onim dijelovima u kojim nije došlo do promjene stavova, ne znači da je tekst neupitan. Uzmite Zlatno pravilo Isusa Nazare-ćanina: čini drugima ono što bi želio da čine tebi. Ma nemoj? Znači, ako bih želio da mi ti sad pokažeš svoje spolne organe, trebao bih ja pokazati svoje tebi, ap-tap? (Usput, ,,ap-tap" znači „samo tako". Pogledajte u rječniku.) Naravno da ne. To priprosto tumačenje pravila zahtijevalo bi da nametnete svoje simpatije i antipatije drugima i da ignorirate njihove. Ako je Biblija nepogrešiva, priprosto tumačenje ne može biti ispravno. Zato, idući put kad vam neki napuhani homofob citira Levitski zakonik, pitajte ga je li zapravo pokušao shvatiti što taj tekst znači. Levitski zakonik je užasna knjiga (ozbiljno vam kažem - veći dio Biblije sjajna je literatura koju ja preporučujem za čitanje - ali Levitski zakonik je sranje). Ona u beskraj niže hrpu potpuno proizvoljnih pravila koju bi djeca Izraela trebala slijediti kako u Božjim očima ne bi bila zločesta. Tu i tamo su ubačena i neka pravila koja se čine lakše hranjivima, poput onih protiv krađe i laganja. No tu je i Levitski zakonik 20:13, Verzija kralja Jakova: Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što lijega sa ženom, počinio bi odvratno djelo. Neka se smaknu, i neka krv njihova padne na njih.1 Primijetit ćete da se ne spominje žena sa ženom, ni tu niti bilo gdje drugdje možda i Bog misli da je „žena sa ženom" pomalo seksi. Ili, možda, kao što to kaže guverner Colorada: „Ma, kao da je koga briga za muškarače!" Biblija, prijevod Silvija Grubišića, Zagreb: Stvarnost, 1968. 11. U obranu pedera Ali, ozbiljno, kako ćemo protumačiti to što je ovdje izostavljen lez-bijski seks? Bog se potrudio u 15. stihu navesti seks sa životinjama kao nešto loše i kažnjivo smrću, a potom izričito izreći jednaku presudu i za žene u 16. stihu. (Pa, možda ne baš sasvim jednaku - izgleda da žene treba osuditi na smrt ako se samo i pokušaju pariti sa životinjom, dok u slučaju muškarca Bog izričito želi da umru samo oni koji u tome uspiju. „Pokušao sam, časni sude, ali nije mi se digao" moglo bi poslužiti kao obrana.) Ako je suditi po Bibliji kao cjelini, Bog je skloniji grijehu suviška nego propusta. Pročitajte, primjerice, ostatak Levitskog zakonika gdje se do bolnih pojedinosti pretresa praktički sve što si ja mogu zamisliti da se radi s krvlju (ne mogu reći za vas). A prilično sam siguran da u suvremenom svijetu nema puno vampira. Dok lezbijki možda ima. Dakako, kršćani veselo ignoriraju čitav taj naputak o krvi i o tome kako je prolijevati. Ti propisi u Levitskom zakoniku na njih se ne odnose, kažu oni, i imaju argument za to: sv. Pavla, koji je sklon govoriti u Božje ime u Novom zavjetu, boli neka stvar što činite s krvi. No on grdi homoseksualnost (barem,muških s muškima), tako da taj argument stoji. Ili ipak ne? Evo što Pavao kaže u Poslanici Rimljanima 1:27: Jednako muškarci, ostavivši prirodno općenje sa ženom, usplamtješe pohotom jedan za drugim, vršeći - muškarci s muškarcima - sramotne stvari i na sebi primajući pravednu plaću za svoje zablude. Najprirodnije tumačenje ovoga je to da Bog ne želi da heteroseksualni muškarci odustanu od žena - po Pavlu ima i gorega - da bi se umjesto toga kresali među sobom. Još manje, za pretpostaviti je, on želi da oni odustanu od žena da bi postali katolički svećenici i umjesto žena kresali male dečke, protiv čega ratuje Otac Maxi u epizodi „Žar-kocrvena katolička ljubav." Ne, Pavao želi da oni općenito odustanu od žena, osim ako baš nikako ne mogu od njih odustati, u kojem bi se slučaju trebali oženiti. Ženom. Richard Hanley Barem nam tako kaže Poslanica Korinćanima 1:7. Nisam bibličar, ali ne mogu odoljeti a da ne usporedim verziju kralja Jakova s modernom verzijom „Dobrih vijesti". Prva verzija zaključuje: Jer je bolje oženiti se nego izgorjeti. Ja sam mislio da to znači da ako se uistinu ne možete „obuzdati", kako to kaže Pavao, onda se trebate oženiti kako biste izbjegli paklenske vatre. No „dobra vijest" je navodno ta da: Jer bolje se oženiti nego izgarati od strasti. Dakle, po jednom tumačenju, Pavao preporučuje ženidbu jer bolje je i to nego vječno gorjeti u paklu. Po drugom, on preporučuje ženidbu zato što vam ona može ubiti strast za onim što se samo u početku čini vječnim. E, pa, sad počinjem

uviđati zašto je tako važno obraniti valjanu instituciju braka. Ali, ozbiljno govoreći, nije li apsurdno da bi netko trebao temeljiti svoje mišljenje o istospolnim brakovima na pisanju tipa koji je sam izbjegavao heteroseksualni brak i koji ga je, čini se, smatrao nužnim zlom za druge? No vratimo se Poslanici Rimljanima 1:27. Uistinu je primamlju-juće taj tekst tumačiti kao osudu aktivne homoseksualnosti. No jednako je tako primamljujuće tumačiti i Poslanicu Rimljanima 13 kao osudu sveukupne građanske neposlušnosti, a Poslanicu Efežanima kao tvrdnju da muževi imaju opravdanu vlast nad svojim ženama, a robovlasnici opravdanu vlast nad svojim robovima (Pavao je nesumnjivo bio sklon poštivanju autoriteta). No prosvijećeni kršćanski zagovornici nepogrešivosti Biblije tako ne čitaju Pavla. A zašto ne? Iz istog razloga iz kojega ne tumače Zlatno pravilo kao nalog da nametnete svoje želje drugima, po svaku cijenu. Zato što bi po takvom tumačenju ono što Pavao kaže bilo pogrešno. Zanimljivo je pitanje kako mi znamo da je to pogrešno? Ne zato što to čitamo iz Biblije nego zato što služimo li se, što je objektivnije moguće, svojim 11. U obranu pedera razumom, koji nam je Bog dao, možemo shvatiti moralnu istinu koju potom učitavamo u odgovarajuće biblijske ulomke. Dakle, ja kažem kako, ako ste zagovornik biblijske nepogrešivosti, ne možete izbjeći služenje neovisnim razumom u tumačenju Biblije. Ne možete riješiti problem a da ne iskoračite izvan Svetog pisma. Zato ili smislite neke neovisne argumente ili začepite. Priroda ili odgoj Evo jednog argumenta. Ne bismo se trebali baviti „homoseksualnom politikom" jer nešto takvo kao što je homoseksualnost zapravo uopće i ne postoji. Takozvana homoseksualnost „izbor je životnog stila", premda može biti i mentalna bolest koju je moguće liječiti. Ona definitivno, uvjeravaju nas, nije genetska. Koji god bio motiv tom stajalištu, on nije znanstveni. Po njemu bismo, kako sada stvari stoje, mogli reći jedino to da nismo posve sigurni što uzrokuje ili ne uzrokuje homoseksualnost. A ta je tvrdnja prilično dvojbena. Čak i laik u genetici može pretpostaviti da homoseksualnost vjerojatno sadrži barem neku genetsku komponentu. Pomislite, primjerice, koliko se izdržljivom homoseksualnost pokazala kroz čitavu povijest i kulturu, unatoč svim nastojanjima da ga se zatre. „Odabir životnog stila", možeš misliti! Biste li vi odabrali da vas se redovno tlači, zlostavlja, premlaćuje i općenito ubija u pojam? Zapravo, trajni opstanak homoseksualnosti lakše je objasniti tvrdnjom da je to bolest, no dopustite da kažem samo to da bih ja bio zapanjen kad bi se pokazalo da homoseksualnost nema genetsku komponentu. Ipak, bez obzira na to što ja mislim, nitko ne može razumno tvrditi da nam je znanost već dokazala kako je istina da ona tu komponentu nema. Otkud, i čemu tvrdnja da homoseksualnost nije genetski uvjetovana? Meni se čini da ona ima dva polazišta. Kao što smo prije vidjeli, Poslanica Rimljanima 1:27 može se tumačiti kao da kaže kako Richard Hanley heteroseksualni muškarci ne bi trebali imati međusobne spolne odnose, pa makar takvi odnosi bili jedini način da se spriječi budući povratak Ljigokožaca koji će nam oteti naše poslove. Iz tog bi tumačenja proizišlo da nijedan muškarac ne bi trebao imati seksualne odnose s drugim muškarcima, ako su svi muškarci uistinu heteroseksualni. Znači, možda kršćani misle kako moraju vjerovati da su svi muškarci stvarno heteroseksualni kako bi mogli upotrijebiti Poslanicu Rimljanima 1:27 za osudu takozvane homoseksualne djelatnosti. Protuargu-ment tome vidi u prethodnom paragrafu. Drugo je polazište, nažalost, zajedničko objema stranama u debati. To je uvjerenje da ako je nešto genetsko, onda ne može biti krivo, a pomoćna je hipoteza tog uvjerenja da se nešto ako je genetsko, ne može promijeniti. (Ono što možda motivira te teze tvrdnja je koju ću braniti drugdje, naime da „moraš" podrazumijeva „možeš" - odnosno da ne postupate pogrešno ako vam je nemoguće postupati ikako drukčije. Kako ja mislim da ta rasprava ovdje nije važna, ignorirat ću je.) Čini se da obje strane misle kako bi, nađemo li gen za homoseksualnost, rasprava time bila završena, a homoseksualnost ne bi bila nešto pogrešno. A možda isto tako misle da bi, otkrijemo li kako homoseksualnost nije genetski uvjetovana, rasprava time bila završena, a homoseksualnost bi bila nešto pogrešno.

Istina je da je, barem u našim trenutnim okolnostima, ono što je genetski uvjetovano ili „prirodno", teško promijeniti. Ali, kao prvo, to vrijedi i za koješta što nije genetski uvjetovano i, drugo, čak i ako je nešto teško promijeniti, to nam ne može uvijek biti moralno opravdanje. Primjerice, navodno je nama muškarcima u prirodi da smo donekle promiskuitetni. No veoma nas malo tu činjenicu koristi kao izliku za preljubničko ponašanje. Kao što ni imati genetski predodređenu visoku razinu testosterona nije isprika za nasilno ponašanje. Sve u svemu, donijeti ocjenu da si netko uistinu ne može pomoći i da stoga zapravo ne griješi, osjetljiva je stvar. Ta se ocjena ne može jednostavno utemeljiti na distinkciji prirode nasuprot odgoju. Stoga 11. U obranu pedera zapravo nije važno jesu li homoseksualci rođeni kao takvi ili su homoseksualcima postali s vremenom. Izvucite glavu iz pijeska i jednostavno priznajte da homoseksualci uistinu postoje. Taj ustupak vas ništa ne košta. U obranu "braka" Gospođa Garrison i predsjednik Bush imaju veoma čudne argumente kad tvrde da homoseksualce treba držati ondje gdje jesu. „Brak je po definiciji zajednica jednog muškarca s jednom ženom", tvrdio je Bush u nekoliko navrata. A konzervativci diljem Sjedinjenih Država u tome su ga u stopu pratili - kao prirepci, usudio bih se reći. Pa, možda naš predsjednik samo brani engleski jezik od izopačene homoseksualne politike koja nastoji iskvariti i sam način na koji govorimo? Kao što kaže guverner Colorada u epizodi „Prati to jaje!", „protivnici homoseksualnosti ne žele da se riječ 'brak' pokvari." Eh, George W. Bush! Stvarno ne znam što da mislim o tom tipu. Je li on uistinu toliko konzervativan ili samo ispušta konzervativne zvukove ne bi li umirio svoju „bazu"? (Usput rečeno, „baza" je riječ koja prilično dobro opisuje njegove pristaše.) Je li on uistinu antiin-telektualni glupan ili samo glumi? Jer ta budalaština o „braku" kandidat je za najgori argument svih vremena. Sto predsjednik Bush misli kad kaže „po definiciji"? Neosporno je da pravna definicija „braka" u većini zakonodavstava trenutno kaže da je to „zajednica jednog muškarca s jednom ženom!" Pa šta! Nitko tko se zalaže za homoseksualne brakove to ne poriče. Zapravo, upravo je u tome stvar - mi želimo promijeniti pravnu definiciju tako da ona uključuje parove istog spola. Ne, da bi ta tvrdnja uistinu bila kakva-takva tvrdnja, Bush sigurno misli da to nije samo pravna definicija, nego da tako i treba biti. Tu moramo paziti da ne počinimo logičku pogrešku koju mi filozofi zovemo pogreškom „bitka i trebanja". David Hume je slavno primiRichard Hanley jetio da iz činjenice da nešto jest ne slijedi da to treba biti. Treba nam neovisan argument o postojanju neke izvanpravne definicije o tome kakav bi brak trebao biti. Pa, koji je to argument? Evo jednog primjera tvrdnje koji bi upalio: u biti je braka - njegov je nužan uvjet - da je on zajednica jednog muškarca i jedne žene. Pa, neki su filozofi skeptični što se tiče biti, ali ja ne. Ja mislim da postoji bit braka, kao što je slučaj i s drugim stvarima. Je li to onda Bushova tvrdnja - da sve što nije zajednica jednog muškarca i jedne žene nije brak u istinskom, izvanpravnom smislu? Primijetit ćete jednu neposrednu čudnu posljedicu toga. Poligamija nije ono što smo mislili da jest. Ljudi u tim smiješnim poligamnim društvima ne samo što čine krivo dopuštajući kohabitaciju s više od jednog partnera, nego i zloupotrebljavaju jezik govoreći o stanju koje iz te kohabitacije rezultiralo kao o braku. (Bushov apologet George Will sada poligamiju zove takozvana poligamija!) Ako je to argument, onda su Bush i Will ti koji krivo razumiju jezik. „Brak" je pojam društvene vrste, a pojmovi društvene vrste obično se uvode u jezik na jedan od dva načina. Prvi je stipulacijom: mi kažemo da će, u odgovarajućim uvjetima, ,,X" označavati nešto što ima Y svojstva. Drugo je ostenzijom: pokazujemo na nešto što neupitno pripada vrsti o kojoj je riječ i pod pojmom mislimo nešto što ima neka bitna svojstva te vrste. Znači, primjerice, uveli smo „planet" ostenzijom, pokazujući na Mars i Veneru. Potom smo promotrili druge stvari, primjerice Zemlju. Možda smo mislili da je Zemlja planet, a možda i nismo. Kako smo više saznavali, uvidjeli smo da nam odgovara da uključimo i Zemlju medu planete. Također i Merkur, Jupiter i tako dalje. Pluton je otkriven 1930. i činilo nam se da dovoljno nalikuje drugima da kažemo: hej, eto devetog

planeta! No 2007. otkrili smo kako ima i koječega drugoga dovoljno nalik Plutonu i zaključili da ćemo, uključimo li Pluton u bratstvo planeta, morati u nj uključiti i druge. A to ne želimo. Pa smo odlučili da Pluton naposljetku ipak nije planet. Ne moramo to opisati kao promjenu znan11. U obranu pedera stvene definicije „planeta" - zapravo, ja mislim da je bolje to opisati spoznajom da je naše prijašnje poimanje planeta bilo pogrešno. Naučili smo nešto novo o znanstvenoj definiciji „planeta", nismo je promijenili. Želimo li zvati homoseksualne zajednice nekako drukčije, kao što to predlaže guverner Colorada, samo o nama ovisi hoćemo li to učiniti. (Začudo, on ne predlaže ime za tu zajednicu, nego napominje da bi se homoseksualne partnere moglo zvati „pajdašima po guzici".) No ne moramo. Brak i „brak" postoje mnogo duže od kršćanstva. Potom su došli kršćani te su - jer je neki tamo Pavao pao s konja - odlučili poligamiju izbaciti iz kluba, poput Plutona. No to jedino pokazuje da poligamija nije dio kršćanske definicije braka. Ponavljam, to nije prijeporno. Kršćani mogu definirati brak kako god žele, za svoje potrebe (A ako se neki od njih s tom definicijom ne slažu i žele je promijeniti, to je njihova interna stvar.) No oni ne trebaju nametati svoju definiciju nama ostalima tvrdeći da samo brane uobičajeno značenje pojma. Da ukazem na očito - nisu svi trenutni legalni brakovi kršćanski brakovi, pa kršćani nemaju autoritet (niti moć) u tom pitanju. Ako nam je uistinu stalo do značenja riječi, tada moramo odlučiti je li istospolni „brak" dovoljno sličan arhetipima braka da bi se uključio u definiciju braka, ili je dovoljno drukčiji da bi se pridružio dobrom, starom Plutonu. Uloženo-dobiveno Jedini oblik argumenta koji ima nekog izgleda za uspjeh onaj je koji se temelji na uloženom i dobivenom: sve će biti još gore dopustimo li homoseksualne brakove, do te mjere da to nadmašuje štetu koju trenutno trpe homoseksualci zbog diskriminacije. Evo jednog takvog argumenta, od jednog drugog Pavla. Paul Ca-meron tvrdi da bismo trebali učiniti sve kako bismo obuzdali homoseksualnost. Zašto? Zbog budućnosti ljudske rase, eto zašto. HomoRichard Hanley seksualan seks sigurno je mnogo bolji od heteroseksualnog, tvrdi Ca-meron, jer homoseksualci bolje poznaju tijela jedni drugih. Pa, ako ljudi probaju homoseksualan seks, to će značiti kraj, jer ćemo svi, ili barem dovoljno nas, postati homoseksualci, a to će ugroziti čitavu vrstu. Ne izmišljam ovo. Homoseksualna ljubav je žarka, kao što je jasno iz pjesme: Katolički brod danas odlazi iz luke. Na brod taj pođi, zaboravi na muku, Topla braća čekaju te raširenih ruku.2 Cameronov argument dokazuje jedino to da pusti snovi znaju biti itekako uvjerljivi. Cameronove premise čista su nagađanja, no on i ostali konzervativci traže i potkrepu znanstvenog prizvuka. „Studije pokazuju...", započinju oni. Da su homoseksualci nesretni. Da su homoseksualci loši roditelji. Da homoseksualci kraće žive. Da su homoseksualci promiskuitetni. I tako dalje. Onaj prvi osobito mi je drag. Pouka je, čini se, ova: „Vidite? Za vaše je dobro što s vama postupamo kao sa smećem. Trebali biste biti zahvalni..." Pretpostavimo na trenutak da su homoseksualci uistinu općenito manje sretni od heteroseksualaca. Heteroseksualcima, čini se, nikad nije sinulo da je to možda zbog nepravde koju nanose homoseksualcima. Suočimo se s tim: heteroseksualci općenito, a konzervativci osobito, bili su pravi seronje prema homoseksualcima. Pa je onda uistinu čudno što se te studije ističu u obranu raširene diskriminacije homoseksualaca. Primjerice, nitko ne dovodi u pitanje rezultate neovisnih studija provedenih među heteroseksualcima koje ukazuju na jasnu korelaciju između toga da se bude sretan i toga da se bude u braku) Ista vrsta pitanja može se postaviti u vezi s promiskuitetom. Čak 1 ako homoseksualci jesu promiskuitetniji, nije li to možda posljedica nemogućnosti da se obavežu na trajnu, zakonski priznatu vezu? I u 2 Pjesma Katolički brod, iz epizode „Zarkocrvena katolička ljubav", parodija je pjesme „Ljubavni brod" iz istoimene američke popularne serije o romatičnim krstarenjima, prim. prev.

11. U obranu pedera vezi s tim, nije li želja da se oženi i smiri ona koju bismo željeli da homoseksualci imaju? Štoviše, čak i ako je po sebi izglednije da ćete biti nesretniji ako ste homoseksualac, kome li je samo palo na pamet da je to razlog za istre-bljenje homoseksualnosti? Da biti kršćaninom znači biti manje sretnim no što bi se inače bilo, bismo li s pravom trebali suzbijati kršćanstvo? Isto vrijedi i za tvrdnje o dugovječnosti. (Premda se to vjerojatno ne odnosi na lezbijke.) Ostaje nam, dakle, tvrdnja da su homoseksualci loši roditelji, što zapravo nije potkrijepljeno podacima, barem prema tvrdnjama takvih radikalnih ljevičara kao što je Američko psihološko društvo. Takve su bojazni vjerojatno utemeljene na drugim predrasudama, poput onih da je homoseksualnost zarazna, ili da su homoseksualci pedofili, ili da je dobra samo nuklearna obitelj. Čak i tu imamo šizoidne stavove, kao što je vidljivo iz očekivanja gospođe Garrison od njenog „eksperimenta". Ona natjera Stana i Kylea da se, kao par, loše brinu za jaja koja su im povjerena na čuvanje, no očito očekuje da će Wendy i Bebe u tome biti bolje. Znači, imati dvije mame neće vam zaribati život, ali imati dvojicu tata hoće. Zanimljivo je da prava znanost daje stanovitu potkrepu zaključku da su kršćanski fundamentalisti šugavi roditelji. Ako su pretjerano autoritarni, fizički nasilni, znanstveno nepotkovani i društveno loše prilagođeni, vjerojatno će sve te osobine prenijeti na svoju djecu. Ipak, nitko se ne zamara upotrebom tih empirijskih dokaza u pokušaju zabrane kršćanskih brakova. Posljednji neobični argument koji bih želio izdvojiti podrazumijeva nizanje pogrešnih zaključaka u stilu „domino efekta" koji ja volim zvati hvatanjem za slamku. Još jednom ponavljam da ovo ne izmišljam: neki konzervativci tvrde da će logička ili materijalna posljedica dopuštanja istospolnih brakova biti to da ćemo naposljetku dopuštati brakove više osoba ili brak sa životinjom, autom ili tosterom. A to bi bilo blesavo, zar ne? Richard Hanley Pa, ne sasvim. Kao prvo, ja ne vidim nikakvu inherentnu štetu u poligamiji. Ako netko želi protiv toga iznijeti argument iz uloženog i dobivenog, ja ću ga saslušati. No takvi su argumenti rijetki i prije će doći od, recimo, liberalnih feministkinja koje brine položaj žena u poligamnim zajednicama. Konzervativci jednostavno misle da je to očigledno pogrešno, a nije. To je samo drukčije, a konzervativci ne vole drukčije. No evo razlike koju će možda i oni morati prihvatiti po diktatu vlastitog argumenta. U epizodi „Hajde, Bože, hajde! II dio" postoji obilje fine ironije. Tu spada i to što je predstavnica takozvane kre-acionističke znanosti, gospoda Garrisom, transseksualka. No što je još sočnije, gospođa Garrison se spetljala s Richardom Dawkinsom. Pretpostavimo da se žele vjenčati? Pa, sve dok se gospođa Garrison pravno ubraja u žene, oni to mogu učiniti. Sličan se scenarij odvija i u epizodi „Prati to jaje!". Pošto kaže gospodinu Robu da se pederi ne mogu vjenčati, gospođa Garrison mu objasni i ovo: „Želiš li se ženiti, moraš oženiti mene!" Porazno je za branitelje braka što njihova definicija takvo što dopušta i ta ih činjenica vjerojatno neće veseliti. Možemo poći i korak dalje. Možda će netko reći da je taj slučaj isključen jer su oba roditelja rođeni kao muškarci. U redu, a što mislite o ovome? Dvojica transseksualaca mogu zadovoljiti definiciju i vjenčati se jer je jedan rođen kao žena, a jedan kao muškarac samo su prešli u drugi tim. Da je Richard Davvkins počeo kao žena i postao muškarac (tehničkim rječnikom rečeno da se podvrgnuo dodajmipipmekomiji), nema nikakvih problema. Sto se tiče vjenčanja s neljudskim vrstama, to bi ipak bilo šašavo. No što to čini šašavim? Činjenica da brak zahtijeva jedan prilično sofisticiran govorni čin - obećanje - koje životinje, auti i tosteri nisu u stanju izvesti. Dakako, životinje nam više nalikuju no auti i tosteri, utoliko što nam je s njima moguće uspostaviti neku vrst odnosa. Primjerice seksualnog. Kao što ih uspostavljaju ljudi iz udruge PETA s nizom životinja u epizodi „Vaginalni irigator i sendvič s govnom". 11. U obranu pedera Pažnja, životinjska penetracija na vidiku! Ti ljudi iz PETE uistinu vole životinje! Ne kažem da tu ima išta loše. Ali, nedavno smo vidjeli kakve je pometnje među konzervativcima izazvao filozof Peter Singer svojim primjedbama o toj temi.

Singer je skovao izraz „oslobođenje životinja" i tri se desetljeća zalagao za bolji tretman životinja. Njega se konzervativci općenito boje i preziru ga, djelomično zato što je postigao stanovit uspjeh obračunavajući se s nekim tradicionalnim vrijednostima konzervativaca, primjerice njihovim zaradama. O temama zoofilije i bestijalnosti ponudio je svršeno razumno mišljenje: ako to ne šteti životinjama, onda je vjerojatno u redu. To je suptilan odgovor, uistinu, i nesumnjivo podložan svakojakim kvalifikacijama, primjerice onoj o nanošenju štete vlasniku dotične životinje koji možda ne želi da mu guzite kućnog ljubimca i tako dalje. Pa, ako je suditi po nebrojenim web-stranicama konzervativaca, to je samo još jedan dokaz da je Singer opasna, luda osoba, posvećena potkopavanju samog moralnog tkiva našeg divnog društva. Dakako, u prilog toj ocjeni redovno se gudi po Levitskom zakoniku. No čini se da postoji stanovita pravilnost u bijesu konzervativaca, barem onih desničarske kršćanke podvrste. Ja mislim da oni imaju istinski problem sa seksom općenito. Čini se da, poput sv. Pavla, misle da je seks u najboljem slučaju nužno zlo i da je stoga dopustiv jedino onaj koji se vrši u svrhu prokreacije, po mogućnosti bez previše uživanja u činu. (Pri čemu je ženski orgazam vjerojatno posve suvišan.) Dakle, trudnoća izvan braka je kazna za vanbračni seks. Apstinencija je najbolja strategija, čak bolja od poštenja. I ne biste trebali imati spolne odnose sa životinjama, osim ako oni ne mogu rezultirati trudnoćom (kao što se događa članu PETE, Garvju i ženki noja, Sally, čiji pomladak preklinje: „Ubij me!"). Richard Hanley Ali, to nije prirodno! A to nas dovodi do sljedeće runde argumenata. Istospolni brakovi su loši zato što je homoseksualnost neprirodna i zato su loši. Kakav pljesnivi čušpajz! Prvo, treba nam neko objašnjenje gdje povući crtu između prirodnog i neprirodnog. Neprirodno bi, primjerice, moglo biti „statistički neuobičajeno". No to nema baš nikakve veze s moral-nošću. Genijalnost je statistički neuobičajena, a nije loša. Niti je ljevo-rukost loša. Isti protuargument može se dati i uobičajenoj tvrdnji da se samo ljudi bave homoseksualnom djelatnošću. Čak i da je to istina, a nije, što bi to pokazalo? Manjina ljudi, i samo ljudi, igraju šah. Zločesta kopilad. (Ooo - pogrešno sam napisao. Biti igrač šaha je OK, ali igrati šah nije, jer mi mrzimo grijeh, a ne grešnika. Pa, pošteno je reći i obrnuto. Mi liberali volimo vas kurvinske desničarske kršćanske papire za guzicu pa nemojte shvaćati osobno kad kažemo da mrzimo sve što kažete i činite.) Daleko najomiljenija konzervativna definicija „prirodnog" je ona o svrsi. Svrha seksa je prokreacija, kažu, pa homoseksualni seks stoga nije prirodan. Protuodgovor koji se sam nameće jest da takva definicija isključuje i masturbaciju, analni snošaj, vaginalni snošaj uz upotrebu sredstava protiv začeća, vaginalni snošaj za vrijeme menstrua-cije, vaginalni snošaj poslije menopauze, vaginalni snošaj ako je jedno od vas dvoje sterilno, zadovoljavanje rukom, fellatio, cunnilingns, ana-lingus, testislingus (da, taj sam izmislio) i tako dalje. No to možda neće zabrinuti kršćanskog konzervativca koji vam zacijelo neće posisati jaja osim ako nije ujedno i predsjednik Nacionalne evangeličke udruge koji, srećom, ne uvlači u pluća. Međutim, čini se da argument iz prirodnosti isključuje i štošta drugo, poput nošenja odjeće, naočala, ili naušnica, a to bi trebalo zabrinuti konzervativce. Kako bi se taj protuargument preduhitrio, sada dolazi neizbježno pozivanje na... ono što Bog želi. Bog nam je namijenio vaginalni snošaj, 11. U obranu pedera a ne analni. Namijenio je da nosimo odjeću i naočale, a ne vinilne kacige s okovima od kroma i odgovarajuće rublje. Eto nas kod istog, starog problema kako znamo što Bog želi? Ako argument nije religijski, vjerojatno je utemeljen na fuj-faktoru. „Ono što ja mislim pod neprirodnim jest da je to odvratno i ogavno." U redu, pošteno. Volite što volite i nemojte voljeti ono što ne volite. Meni se pomisao na homoseksualni seks ne sviđa previše. Ali kakve to veze ima s njegovom moralnošću? Nikakve. Pa što ako je to loše? Čini se da konzervativcima ne pada na pamet sljedeća mogućnost: ako homoseksualnost i jest loša, iz toga ne slijedi nužno da bi je trebalo zakonom

zabraniti. Ako vam je stalo do onoga što govore Levitski zakonik i sv. Pavao, kao što mnogim konzervativcima jest, ispada da je seks muškog s muškim otprilike jednako ozbiljan prijestup kao i preljub. A teško da itko više misli da bi preljub trebao biti nezakonit. Postoji dobar razlog zašto to ne mislimo. Ako je preljub loš, nije ni blizu tako loš kao ubojstvo, ili silovanje ili mučenje. Ovo je još jedan slučaj u kojemu u tumačenju Biblije ispada da je ono što ona kaže krivo, jer kazna za preljub ne bi trebala biti smrt. Dekriminaliziranje i davanje blagoslova nisu ista stvar. No smisao istospolnih brakova ionako valjda nije u homoseksualnom seksu. Tu činjenicu nesumnjivo zamagljuje podlo inzistiranje na tome da je seks izvan braka grijeh. Brak je svojevrstan ugovor koji je nekoć davno dodjeljivao „supružnička prava", barem mužu, no gotovo ga nitko više ne shvaća na taj način. Po mom mišljenju, ne odričete se prava da kažete ne samo zato što ste u braku. Brak sa sobom nosi neke povlastice, kao što svi znamo, a pitanje dopuštanja homoseksualnih brakova pitanje je opravdanosti sprečavanja homoseksualaca da uživaju u istim povlasticama. (Nemojte cjepidlačiti oko riječi „istim" i reći da se i oni imaju pravo heteroseksuRichard Hanley alno oženiti ako to žele!) Drugim riječima, teret dokazivanja leži na konzervativcima. Pet milijardi ljudi ne mogu biti u krivu Posljednji apel mogao bi započeti raspravom o tome na kome leži teret dokazivanja. „Gledajte", mogli biste reći, „mnoga, ako ne i sva, društva diskriminirala su homoseksualce. Pa ili to dokazuje nešto o mudrosti takve diskriminacije ili u najmanju ruku postavlja teret dokazivanja na liberale." Ima nečega u tome. Činjenica je da, obično teret dokazivanja leži na onima koji žele nešto promijeniti. No taj dokaz nije osobito jak kad se usporedi s drugima. Ja mislim da u moralu (i u pravosuđu) vrijedi pretpostavka o pravu na jednak tretman, barem kad su posrijedi društvena prava i povlastice. A to je mnogo jači dokaz. Primjerice, razmatramo li homoseksualne brakove u svjetlu argumenta iz uloženog i dobivenog, i jednostavno nemamo pojma hoće li dozvolom za takav brak nastati ukupno više štete nego koristi, tad bismo ga trebali dopustiti. Biti konvencionalan znači biti konzervativan u nepolitičkom smislu, a Sjedinjene Države katkada ističu konzervativizam kao odličje časti. Nama se sviđa smrtna kazna, premda ju je ostatak razvijenog svijeta odbacio. I čini se da većina ostatka tog razvijenog svijeta ima mnogo zdraviji stav prema homoseksualnosti (čak i većinom katolička Španjolska, primjerice). Ima stanovite privlačnosti u tome da se bude konzervativan u ovom smislu. Ako su stvari kakve jesu, i ako ih nemamo posebnog razloga mijenjati... znači da ih nemamo posebnog razloga mijenjati. No odemo li u tome predaleko, u opasnosti smo da svojim prijateljskim demokratskim zemljama budemo nešto poput rođaka iz provincije ili strica Jimba. I poput Jimba koji pretjerano prosvjeduje protiv homoseksualnosti (primjerice u epizodi „Kad govno naleti na ventilator" iz koje 11. U obranu pedera se da naslutiti da je i on sam homoseksualac), i na nas bi se moglo s razlogom gledati kao nekoga tko se jednostavno boji vlastitih latentnih homoseksualnih sklonosti. Kad pogledate kakve stavove imamo mi Amerikanci prema smrtnoj kazni i homoseksualnosti, čini se da smo prilično nalik... pa, represivnim režimima protiv kojih se borimo na globalnom planu. Ono što je u tome neobično - ne zabavno neobično, nego zbunjujuće neobično - jest da fundamentalistički kršćani ponajviše podsjećaju na omražene fundamentalističke muslimane. Ugledali smo neprijatelja a taj neprijatelj smo mi. 12a O ljudima i biljkama, ili što da se radi kad je život koma? Richard Hanley Cartman i Kenny su „najbolji prijatelji do groba" - barem tako tvrdi Cartman i barem to tvrdi onda kad se želi dokopati Kennvjevog novog prijenosnog PlayStationa (PSP), na kojemu Kenny postiže iznimne rezultate u igri Raj protiv pakla. Zbog te se igre na kraju Cartman čak uplete u sukob sa Stanom i Kyleom oko pitanja što da se radi s Ke-nnyjem kojega je neki gad ubio - ili nije? Taj je gad pregazio Kennyja kamionom i čini se da je Kenny mrtav. Vidimo kako se Kennvjeva duša uzdiže na nebo gdje se otkriva tajna PSP-a. Bog je stvorio PSP

kako bi pronašao nekog junaka, nebeskog Keanua Reevesa, koji bi u igri Raj protiv pakla zapovijedao Nebeskom vojskom i tako osigurao pobjedu protiv Sotone i njegovih sljedbenika. No baš u trenutku kad se Sotona spremao napasti Raj i kad su Ke-nnyju anđeli ponudili da zaigra Raj protiv pakla na nebeskom, Zlatnom PSP-u, duša mu je ponovno hitro vraćena na Zemlju. Neki pametni liječnik oživio je Kennvjevo tijelo pošto je čitav jedan dan ležao mrtav. Svi mu organi funkcioniraju, osim mozga koji je spržen. Kenny je, objašnjava liječnik, biljka. U međuvremenu odvjetnik poziva dečke na čitanje Kennvjeve oporuke. Kenny ostavlja Stanu i Kyleu sve osim PSP-ja koji će naslijediti Cartman. Kenny je mrzio Cartmana, kao što ga i svi drugi mrze, no ujedno ga je i žalio. Upravo kad se Cartman sprema preuzeti vlasništvo nad video-igrom za kojom čezne, odvjetnika obavještavaju o Kennvjevom „oporavku" - Cartmanu sreća okreće leda. 12> O ljudima i biljkama, ili što da se radi kad je život koma? Richard Hanley Cartman i Kenny su „najbolji prijatelji do groba" - barem tako tvrdi Cartman i barem to tvrdi onda kad se želi dokopati Kennvjevog novog prijenosnog PlayStationa (PSP), na kojemu Kenny postiže iznimne rezultate u igri Raj protiv pakla. Zbog te se igre na kraju Cartman čak uplete u sukob sa Stanom i Kyleom oko pitanja što da se radi s Ke-nnyjem kojega je neki gad ubio - ili nije? Taj je gad pregazio Kennyja kamionom i čini se da je Kenny mrtav. Vidimo kako se Kennvjeva duša uzdiže na nebo gdje se otkriva tajna PSP-a. Bog je stvorio PSP kako bi pronašao nekog junaka, nebeskog Keanua Reevesa, koji bi u igri Raj protiv pakla zapovijedao Nebeskom vojskom i tako osigurao pobjedu protiv Sotone i njegovih sljedbenika. No baš u trenutku kad se Sotona spremao napasti Raj i kad su Ke-nnyju anđeli ponudili da zaigra Ra; protiv pakla na nebeskom, Zlatnom PSP-u, duša mu je ponovno hitro vraćena na Zemlju. Neki pametni liječnik oživio je Kennvjevo tijelo pošto je čitav jedan dan ležao mrtav. Svi mu organi funkcioniraju, osim mozga koji je spržen. Kenny je, objašnjava liječnik, biljka. U međuvremenu odvjetnik poziva dečke na čitanje Kennvjeve oporuke. Kenny ostavlja Stanu i Kyleu sve osim PSP-ja koji će naslijediti Cartman. Kenny je mrzio Cartmana, kao što ga i svi drugi mrze, no ujedno ga je i žalio. Upravo kad se Cartman sprema preuzeti vlasništvo nad video-igrom za kojom čezne, odvjetnika obavještavaju o Kennvjevom „oporavku" - Cartmanu sreća okreće leđa. Richard Hanley Ali, čekaj... Kenny je mudro propisao postupanje i za situaciju. Nažalost, odvjetnik je zametnuo posljednju stranicu njegove oporuke na kojoj piše što treba činiti dospije li u vegetativno stanje, pa sad Ke-nnvjeve želje nisu jasne. Cartman se potom poziva na svoj status najboljeg Kennvjevog prijatelja za sva vremena i kaže kako mu je Kenny priopćio da bi u slučaju kliničke smrti htio da se šteker (ili u ovom slučaju q'evčica za hranjenje) išteka. Stan i Kyle su uvjereni da Cartman laže zbog vlastitog interesa (nikada!) i traže da se Kenny nastavi održavati na životu, više u inat Cartmanu nego zbog toga što su uvjereni da znaju Kennvjeve istinske želje. Sotonini špijuni potom otkrivaju da su se Nebesa dokopala svojevrsnog Keanua Reevesa, odnosno da su ga se skoro dokopala. Pa dok nebeski anđeli odlaze na Zemlju kako bi pokušali utjecati na situaciju na svoj način - oni žele da Kenny umre kako bi mogao voditi njihovu bitku na Zlatnom PSP-ju - Sotonina desna ruka, Kevin, nastoji proizvesti suprotan učinak. Pri tome se, međutim, ne služi Silom, nego... republikancima] Začas posla Kennvjeva muka pretvara se u medijski cirkus. Očito, Parker i Stone tu jasno aludiraju na debakl s Terri Schiavo.1, kada su se republikanci redom podigli na noge tražeći da joj se ponovno prikopča cjevčica za hranjenje. A Cartman je šupak koji traži Kennvjevu smrt zbog vlastite koristi, što je aluzija na slične sumnje koje su postojale u vezi s mužem Terri Schiavo, Michaleom. U oba slučaja cjevčica za hranjenje je odstranjena, što je rezultiralo smrću pacijenata. Mi filozofi zovemo to problemom eutanazije (premda je zapravo riječ o nečemu malo širem, kao što ćemo vidjeti). Eutanazija doslovno znači dobra smrt, no takva bi se kvalifikacija, ovisno o gledištu, mogla primijeniti praktički na bilo što, uključujući i smaknuće Sadama Hu1 Theresa Schiavo je 1990. doživjela oštećenje mozga i provela niz godina u vegetativnom stanju. Njen muž se sudskim putem borio za dopuštenje da joj se isključe aparati, a njeni roditelji, zajedno s brojnim interesnim skupinama,

protiv toga. Umrla je 2005, prim. prev. 12. O ljudima i biljkama, ili što da se radi kad je život koma? seina. Zato nam je potrebna čvršća definicija. Nedugo prije svoje smrti, papa Ivan Pavao II proglasio je eutanaziju pogrešnom, no tako da se činilo kako to smatra pitanjem definicije. Opet šupak Scalia 1 sudac Vrhovnog suda, Antonin Scalia, koketirao je s tom definicijom u slučaju Gonzales vs. Oregon, u kojemu je Vrhovni sud odbio dopustiti Uredu državnog tužitelja da, pozivajući se na Zakon o kontroli medicinskih supstancija, suspendira zakon države Oregon koji dopušta pomoć pri samoubojstvu.2 Scalia je krajnje iritantan sudac, sklon sofisteriji. To samo po sebi nije loše jer on zna iznimno pametno secirati liberalne argumente i pronaći im mane. No po mom mišljenju, on se podjednako rukovodi političkim razlozima kao i bilo koji od njegovih protivnika među „aktivistima" i gotovo uvijek uspijeva pronaći u tekstovima opravdanje za stajalište koje osobno želi promicati. No u ovom slučaju, možemo ignorirati njegov glavni argument i pozabaviti se retoričkim kerefekama kojima zaključuje svoju poziciju koje je bilo suprotno stajalištu većine u Vrhovnom sudu: Ako izraz „legitimna medicinska svrha" ikakvo značenje, ono svakako isključuje prepisivanje lijekova radi izazivanja smrti. Ma nemoj? Scalia je tu počinio logičku pogrešku petitio principii, odnosno držanja nedokazanog dokazanim ili postavljanja pitanja koje odgovara samo na sebe. Usput, želite li vidjeti kako izgleda kad neki filozof dobije histerični napad, recite mu, primjerice: „Problem eutanazije pitanje je 'petitio principii' kad je riječ o tome je li ispravno ubiti ljude koji žele umri2 Država Oregon je 1994. donijela zakon koji omogućava liječnicima sudjelovanje u „potpomognutom samoubojstvu" terminalno bolesnih pacijenata prepisivanjem smrtonosne doze lijekova. Taj je zakon pokušao osporiti Ured državnog tužitelja na temelju saveznog Zakona o kontroli medicinskih supstancija čija je svrha sprečavanje zloupotrebe lijekova, prim. prev. Richard Hanley jeti." Vjerujte, para će mu izići na uši. Logička pogreška petitio principii nema nikakve veze s postavljanjem ili pitanjem pitanja. Ona se odnosi na to da se netko pretvara da postavlja pitanje, premda sam način na koji ga postavlja pretpostavlja da je pitanje već riješeno. Problem u ovom slučaju je taj što Scalia uvodi vlastiti stav o moralnosti potpomognutog samoubojstva u značenje izraza „legitimna medicinska svrha". (On se ne služi riječju „legitimna" kao sinonimom za „legalna", jer oregonski zakon dopušta propisivanje lijekova radi izazivanja smrti. Dakle, zacijelo misli nešto poput „onoga što je OK po zakonima moralnosti".) Liberali poput mene s tim se jednostavno ne slažu, i to ne zato što ne razumijemo engleski. Zato, odjebi Scalia! Stoga nam radije treba neka moralno neutralna definicija, a ja predlažem sljedeću: eutanazija je izazivanje smrti drugoga za njegovo dobro. (Čak i tu biste, imate li dovoljno ekscentrično stajalište o smaknućima, primjerice ono Immanuela Kanta koji je mislio da morate pogubiti ubojicu za njegovo dobro, mogli dobiti čudne rezultate. No kad bismo zamijenili riječ „drugoga" riječju „nevinoga" to bi nas, čini se, navelo na pogrešan zaključak da netko tko je kriv ne može biti eutanaziran. Stoga se radije, za naše potrebe, držimo prve definicije.) Dakle, dio problema leži u pitanju je li izazivanje Kennvjeve smrti ili smrti Terri Schiavo zaista bilo za njihovo dobro. Pretpostavimo da jest. Ako jest tako, jesu li to slučajevi pasivnih eutanazija? Etičari razlikuju pasivnu i aktivnu eutanaziju i obično imaju spremne arhetipske primjere za svaku. Uštrcati svom pacijentu smrtonosnu dozu morfija da biste ga spasili od bolnije smrti brojalo bi se u aktivan čin, kao i to da ga ugušite jastukom. Klasičan slučaj pasivne eutanazije bio bi udovoljavanje pacijentovom zahtjevu da ga se ne vraća u život. Smisao je, čini se, u tome da u aktivnim slučajevima poduzimate neke korake, a u pasivnima se suzdržavate od djelovanja, ne čineći takoreći ništa. No to objašnjenje nije samo po sebi samorazumljivo. Jer praktično svi Terrino ili Kennvjevo ištekavanje broje u pasivnu eutanaziju, premda je jasno da odstranjivanje cjevčice za hranjenje znači poduži12. O ljudima i biljkama, ili što da se radi kad je život koma? manje nekih koraka, pa se često ubacuje druga distinkcija: ona između ubijanja,

s jedne strane, i puštanja da se umre s druge. Uštrcavanje mor-fija ili gušenje jastukom ubijanje je, a udovoljavanje nečijem zahtjevu da ga se ne vraća u život puštanje je da se umre. U svakom slučaju, nije jasno ima li ta distinkcija moralnu relevantnost. Cesto je pustiti nekoga da umre jednako loše kao i ubiti ga, primjerice kad nekoga koga možete lako spasiti pustite da se utopi. Zapravo, možda ta distinkcija zadovoljava samo gadljive, one koji nisu pripravni učiniti ono što katkada iziskuje ili dopušta moralnost, jer je to neugodno. Zato ne bismo trebali automatski pretpostaviti da je netko bešćutan ili bezosjećajan zato što želi da netko do koga nam je stalo umre. No zašto smo mi ostali - Cartmana se za to ne može optužiti - uopće skloni biti gadljivi? Zato što bi čovjek trebao biti pomalo oprezan, kao što je Butters oprezan oko svega, kad je posrijedi izazivanje smrti ljudskih bića. Izazvati smrt normalno razvijenog ljudskog bića šteti tom biću otprilike onoliko ozbiljno koliko je to moguće, i to bi trebalo učiniti samo iz najboljih mogućih razloga, primjerice u krajnjoj samoobrani. To što vas nečija vjera vrijeđa ili što želite njegovu zemlju ili naftu, ili njegov PSP, obično nije dovoljno. Bolje da je mrtav Ako je Kenny biljka, onda nije normalno razvijeno ljudsko biće. Filozofi i bioetičari razlikuju tri vrste eutanazije (premda često to ne čine jako dobro, pa ću ja to učiniti bolje). Prva je svojevoljna eutanazija: izazvati smrt pacijenata za njihovo dobro kad oni daju argumentiran pristanak na to. Cartman tvrdi da je Kenny dao argumentiran pristanak, pa ako je njegova tvrdnja točna i ako je ištekan samo zbog tog pristanka, tad bi se to brojalo u svojevoljno. Isto vrijedi, mutatis mutandis, i za Terri. No Kennvjev slučaj, za razliku od Terrinog, kompliciran je zato što je dijete i moguće je da nije u stanju dati pristanak u tako ozbiljnom pitanju. Richard Hanley Sljedeća je eutanazija bez pristanka: izazivanje smrti pacijenata za njihovo vlastito dobro kad oni ne izraze argumentirano slaganje ili neslaganje s tim, i kad je slaganje ili neslaganje nemoguće dobiti. Tu postoje dva osnovna slučaja. Jedan je ako pacijent nije razvijeno ljudsko biće i nikada nije bilo u stanju izraziti argumentirano slaganje ili neslaganje, primjerice dijete rođeno s tako ozbiljnim deformitetima da je u njegovom najboljem interesu da ne preživi. (Time da li uistinu ima takvih slučajeva ja se ovdje ne bavim.) Drugi slučaj je kad pacijent nekoć jest bio u stanju izraziti argumentirano slaganje ili neslaganje, no nikad nije obznanio svoje želje o tome. Da odvjetnik nikad nije našao stranicu oporuke koja je nedostajala, a Kenny je bio sposoban donijeti odluku prije nego ga je pregazio auto, njegovo bi eu-tanaziranje, pretpostavljam, pripadalo ovoj kategoriji. Posljednja je nesvojevoljna eutanazija: eutanazija pacijenta koji je sposoban ili je nekoć bio sposoban za odluku, a koja se vrši arbitrarno (želio to pacijent ili ne). Dobro razmislite o tom slučaju. Budući da je riječ o eutanaziji, posrijedi je smrt za dobro pacijenta. No pošto je nesvojevoljna, ona dovodi do njegove smrt bez obzira na njegove želje. Dakle, to vrijedi čak i ako je upravo želio smrt. Da izazovete smrt pacijenta u svakom slučaju, ma što on o tome rekao, tada je to nesvojevoljna eutanazija. Ta je trostruka distinkcija važna jer se većini nas čini kako nam je, dok se krećemo od svojevoljne do eutanazije bez pristanka i na kraju nesvojevoljne eutanazije, sve teže opravdati eutanaziju, osobito kad je ona aktivna. A to se odražava i u filozofskoj literaturi gdje ćete rijetko vidjeti da netko brani nesvojevoljnu eutanaziju. Reductio ad absurdum? Imajući to na umu, razmislite o uobičajenom argumentu protiv eutanazije - ona ruši ili degradira vrijednost ljudskog života. Djelomice joj se zato protivi predsjednik Bush tvrdeći za sebe da promiče „kulturu 12. O ljudima i biljkama, ili što da se radi kad je život koma? života". Zapravo, sljedeći put kad vam bude dosadno pokušajte ono što ja zovem ispitom Hitlerove karte; zapodjenite s konzervativcem razgovor o eutanaziji i mjerite štopericom koliko će mu trebati dok ne zaigra na Hitlerovu kartu. Prije ili kasnije, on će vam reći da ste pošli putem kojim su išli Hitler i nacistička Njemačka, a taj završava logorima smrti ili tome slično. Filozofi to zovu argumentom reductio ad absurdum ili svođenjem neke tvrdnje na besmislicu. Da bismo to razumjeli moramo spomenuti još jednu distinkciju, onu između neposredne

i posredne pogrešnosti. Već smo razdvojili ubijanje nekoga za njegovo vlastito dobro (neposredno dobro) od ubijanja nekoga za dobro nekoga drugoga (posredno dobro). A sada, razmotrite štetu koju uzrokuje to da se nekoga ubije ili ga se pusti da umre. Šteta žrtvi neposredna je šteta, a šteta drugima (odnosno to što ćete ih ojaditi, razljutiti ili pokazati da ne držite do njihovog mišljenja) posredna je šteta. Evo kako ide argument reductio ad absurdum: Možda nije neposredno pogrešno vršiti aktivnu svojevoljnu eutanaziju. No dopustiti to kao opću strategiju otvorit će Pandorinu kutiju. I nećemo se ni snaći a već ćemo početi činiti djela koji jesu neposredno pogrešna, kao što je primjerice istrebljivanje Zidova. Dakle, posredno je krivo vršiti aktivnu svojevoljnu eutanaziju. To je pametna vrsta argumenta, osobito kad ga prati uobičajena konzervativna retorika, primjerice o tome da ne valja dati osjetljivim liberalima vlast, jer oni nisu u stanju donijeti teške odluke, recimo dopustiti da netko pati za dobro svih nas. Dobro. No činjenica je da taj argument smrdi. Nacistički logori smrti nisu ni najmanje nalikovali svojevoljnoj eutanaziji. Da to kažemo posve jasno: istrebljivanje Zidova bilo je i nesvojevoljno i nije bilo eutanazija. (Čak i Cartman, od koga bismo mogli očekivati neukusnu primjedbu o tome kako je Zidovima uvijek bolje da su mrtvi, zapravo ne vjeruje u to istinski.) Uostalom, ako postoji golema razlika između svojevoljne i nesvojevoljne eutanazije, tada bi pripadRichard Hanley Sljedeća je eutanazija bez pristanka: izazivanje smrti pacijenata za njihovo vlastito dobro kad oni ne izraze argumentirano slaganje ili neslaganje s tim, i kad je slaganje ili neslaganje nemoguće dobiti. Tu postoje dva osnovna slučaja. Jedan je ako pacijent nije razvijeno ljudsko biće i nikada nije bilo u stanju izraziti argumentirano slaganje ili neslaganje, primjerice dijete rođeno s tako ozbiljnim deformitetima da je u njegovom najboljem interesu da ne preživi. (Time da li uistinu ima takvih slučajeva ja se ovdje ne bavim.) Drugi slučaj je kad pacijent nekoć jest bio u stanju izraziti argumentirano slaganje ili neslaganje, no nikad nije obznanio svoje želje o tome. Da odvjetnik nikad nije našao stranicu oporuke koja je nedostajala, a Kenny je bio sposoban donijeti odluku prije nego ga je pregazio auto, njegovo bi eu-tanaziranje, pretpostavljam, pripadalo ovoj kategoriji. Posljednja je nesvojevoljna eutanazija: eutanazija pacijenta koji je sposoban ili je nekoć bio sposoban za odluku, a koja se vrši arbitrarno (želio to pacijent ili ne). Dobro razmislite o tom slučaju. Budući da je riječ o eutanaziji, posrijedi je smrt za dobro pacijenta. No pošto je nesvojevoljna, ona dovodi do njegove smrt bez obzira na njegove želje. Dakle, to vrijedi čak i ako je upravo želio smrt. Da izazovete smrt pacijenta u svakom slučaju, ma što on o tome rekao, tada je to nesvojevoljna eutanazija. Ta je trostruka distinkcija važna jer se većini nas čini kako nam je, dok se krećemo od svojevoljne do eutanazije bez pristanka i na kraju nesvojevoljne eutanazije, sve teže opravdati eutanaziju, osobito kad je ona aktivna. A to se odražava i u filozofskoj literaturi gdje ćete rijetko vidjeti da netko brani nesvojevoljnu eutanaziju. Reductio ad absurdum? Imajući to na umu, razmislite o uobičajenom argumentu protiv eutanazije - ona ruši ili degradira vrijednost ljudskog života. Djelomice joj se zato protivi predsjednik Bush tvrdeći za sebe da promiče „kulturu 12. O ljudima i biljkama, ili što da se radi kad je život koma? života". Zapravo, sljedeći put kad vam bude dosadno pokušajte ono što ja zovem ispitom Hitlerove karte; zapodjenite s konzervativcem razgovor o eutanaziji i mjerite štopericom koliko će mu trebati dok ne zaigra na Hitlerovu kartu. Prije ili kasnije, on će vam reći da ste pošli putem kojim su išli Hitler i nacistička Njemačka, a taj završava logorima smrti ili tome slično. Filozofi to zovu argumentom reductio ad absurdum ili svođenjem neke tvrdnje na besmislicu. Da bismo to razumjeli moramo spomenuti još jednu distinkciju, onu između neposredne i posredne pogrešnosti. Već smo razdvojili ubijanje nekoga za njegovo vlastito dobro (neposredno dobro) od ubijanja nekoga za dobro nekoga drugoga (posredno dobro). A sada, razmotrite štetu koju uzrokuje to da se nekoga ubije ili ga se pusti da umre. Šteta žrtvi neposredna je šteta, a šteta drugima (odnosno to što ćete ih ojaditi, razljutiti ili pokazati da ne držite do njihovog mišljenja)

posredna je šteta. Evo kako ide argument reductio ad absurdum: Možda nije neposredno pogrešno vršiti aktivnu svojevoljnu eutanaziju. No dopustiti to kao opću strategiju otvorit će Pandorinu kutiju. I nećemo se ni snaći a već ćemo početi činiti djela koji jesu neposredno pogrešna, kao što je primjerice istrebljivanje Zidova. Dakle, posredno je krivo vršiti aktivnu svojevoljnu eutanaziju. To je pametna vrsta argumenta, osobito kad ga prati uobičajena konzervativna retorika, primjerice o tome da ne valja dati osjetljivim liberalima vlast, jer oni nisu u stanju donijeti teške odluke, recimo dopustiti da netko pati za dobro svih nas. Dobro. No činjenica je da taj argument smrdi. Nacistički logori smrti nisu ni najmanje nalikovali svojevoljnoj eutanaziji. Da to kažemo posve jasno: istrebljivanje Zidova bilo je i nesvojevoljno i nije bilo eutanazija. (Čak i Cartman, od koga bismo mogli očekivati neukusnu primjedbu o tome kako je Zidovima uvijek bolje da su mrtvi, zapravo ne vjeruje u to istinski.) Uostalom, ako postoji golema razlika između svojevoljne i nesvojevoljne eutanazije, tada bi pripadRichard Hanley nicima svakog društva koje je u stanju skliznuti s pojma svojevoljne eutanazije na nesvojevoljnu ne-eutanaziju trebalo ozbiljno moralno doškolovanje, a mi se ne bismo trebali procjenjivati prema njihovim mizernim mjerilima. (Primijetit ćete „ako" na početku ove rečenice, čemu ću se vratiti kasnije.) No pozabavimo se radije slučajem aktivne svojevoljne eutanazije. Razmislite o sljedećem općem argumentu: Dopustivo je učiniti nešto što maksimalno uvećava cjelokupnu korisnost, poštuje autonomiju, ne krši nikakva prava i pokazuje prihvatljivu prevagu vrlina nad porocima. Barem ponekad, aktivna svojevoljna eutanazija maksimalno uvećava ukupnu korisnost, poštuje autonomiju, ne krši nikakva prava i pokazuje prihvatljivu prevagu vrlina nad porocima. Dakle, barem ponekad, aktivna svojevoljna eutanazija je dopustiva. To bi trebao biti ekumenski argument. Ako je uspješan, pokazuje da zapravo nije važno kakvu moralnu teoriju zastupate i da bi svi trebali prihvatiti neke slučajeve aktivne svojevoljne eutanazije. Utilitaristi će spremno pristati na to da maksimalno uvećanje korisnosti katkada dopušta aktivnu svojevoljnu eutanaziju, primjerice kada pacijent može očekivati samo jad i patnju i kad eutanazija nije nadjačana koristima koje bi drugi (ako ima takvih) imali od nastavka tog života. Kantovci manje mare za posljedice, a više za poštivanje autonomije koja je (otprilike) sposobnost donošenja valjanih odluka. Sam je Kant mislio da ne možete s pravom donijeti valjanu odluku da umrete, ali mnogi moderni kantovci misle da se on trebao više družiti s ljudima i da bi odbiti nečiju utemeljenu želju da umre zapravo bilo kršenje njegove autonomije. Teoretičari prava smatraju da nije kršenje nečijeg prava na život ubiti ga ako je to u njegovom najboljem interesu i ako je on na to pristao. 12. O ljudima i biljkama, ili što da se radi kad je život koma? Božji putevi Ipak, mnogi tvrde da aktivna svojevoljna eutanazija krši nečija prava - ona Velikog Kuhara, nebeskog starca - Božja prava. Samo Bog, kažu nam oni sa žarom, ima pravo odlučivati o životu i smrti. A mi se ne želimo igrati Boga, je li tako? Ja bih mogao imati sluha za taj argument kad bi ga dosljedno iznosio netko tko se nikad ne želi, kako se kaže, igrati Boga. Takve su osobe rijetke. (Ali ipak nedovoljno rijetke? Nekom je glupanu u Australiji velika bijela psina nedavno odgrizla nogu, a on je odbio primiti krv transfuzijom. Budući da je Jehovin svjedok, vjeruje da Bog ne želi da on u svom tijelu ima krv druge osobe. Ipak je preživio i sad nesumnjivo zasluge za to pripisuje Bogu, a ne liječnicima čiji je posao dese-terostruko otežao.) Radije razmislite o tipičnom kršćanskom protivniku eutanazije. (Ne kažem da su svi kršćani protivnici eutanazije, ali golem ih broj jest.) Sto oni kažu kad netko pogine u nesreći? „Pa, kucnuo mu je čas." A ako se netko izvuče iz istog događaja neozlijeđen: „Pa, valjda je Bog želio da pozivi." (Izgleda da onaj jadničak koji je stradao nije zauzimao tako važno mjesto u Božjim planovima!) Ako tako mislite, naime da je svaki život ili smrt uvijek rezultat Božje volje, kakva god ona bila, kako biste onda trebali reagirati u slučaju kad nekoga eutanaziraju? Trebali biste reći, „Pa, kucnuo mu je čas", ili „Pretpostavljam da Bog

nije želio da pozivi", ili slično. Da se niste usudili reći da je to bilo protiv Božje volje! Ima jedna stara šala koja dobro ilustrira ono što želim reći, a ovdje je iznosim u židovskoj verziji (oprosti, Kyle): Bilo jednom neko selo u udolini pod velikom branom. Jednog dana brana se srušila i vodena je bujica nahrupila k selu. Rabin je mirno sjedio u svojoj dnevnoj sobi dok su njegovi susjedi pakirali najdragocjenije što su imali. Neki susjed mu je doviknuo: „Rabine, imamo mjesto za još jednoga u SUV-u. Pođi s nama!" „Ne, sine moj", odgovori Richard Hanley mu rabin. „Bio sam dobar, bogobojazan čovjek čitavog života i On će se pobrinuti za mene." Voda raste, a rabin sad sjedi na vrhu kauča, da mu se noge ne smoče. Prolazi neki čamac i ugleda ga vozač. „Rabine, imamo mjesto za još jednoga. Podi s nama!" „Ne, sine moj", odgovara rabin. „Bio sam dobar, bogobojazan čovjek čitavog života i On će se pobrinuti za mene." Dok voda još više raste, rabin sjedi na vrhu krova gdje ga ugledaju iz policijskog helikoptera. „Rabine, imamo mjesto za još jednoga. Podi s nama", vikne mu pilot. „Ne, sine moj", odgovori rabin. „Bio sam dobar, bogobojazan čovjek čitavog života i On će se pobrinuti za mene." Helikopter ode, voda još više naraste i potopi rabina. Sad je rabin je ljut. Odlazi na nebo i traži prijem kod Boga. ,,U čemu je problem?" pita Bog. „Ti si problem", kaže rabin. „Bio sam dobar, bogobojazan čovjek čitavog života, a ti si pustio da se utopim!" „Ja sam pustio da se utopiš?" zagrmi Bog. „Pa, poslao sam ti SUV, čamac i helikopter, blesanel" Poanta je u tome što rabin, čini se, očekuje kako će se s neba spustiti svojevrsna velika ruka i otrgnuti ga s puta nesreće. Razumni te-isti radije vjeruju da Bog često djeluje putem drugih instrumenata, uključujući i one ljudske. Katkada to znači uplesti se s ciljem produžavanja života primjenom lijekova i medicinske tehnologije - zanemarimo sad vražje Jehovine svjedoke. Pa zašto to ponekad ne bi značilo i uplitanje s ciljem skraćivanja života? Zato što kršćanski protivnici eutanazije, kao i kršćanski protivnici svake druge dobre ideje, tvrde da znaju što Bog želi ili ne želi, premda za to kao ni za bilo što drugo nemaju neki dobar, valjan razlog. Parker i Stone još su jednom uspjeli detektirati sranje, pa u epizodi „Najbolji prijatelji zauvijek" opisuju situaciju u kojoj Bog i anđeli žele da Kenny umre, dok Sotona i društvo žele da se on sačuva. Kad arhanđeo Gabrijel kaže: „Čini se da ga pokušavaju održati na životu uz pomoć aparata", Mihael odgovara: „Ali... to nije prirodno: Bog želi da Kenny umre!" A kad Skeeter kaže: „Vi, birokrati, nemate 12. O ljudima i biljkama, ili što da se radi kad je život koma? pravo igrati se Boga i izvaditi mu cjevčicu", Gabrijel odgovara: „Ne, ne vidite, oni su se igrali Boga kad su mu stavili q'evčicu." Najsigurniji način zaključivanja u takvim slučajevima pretpostavka je da bi Bog želio da učinite ono što je ispravno i da ne učinite ono što je pogrešno. I zato, k vragu, ne uvlačimo Božju volju u to i pokušajmo neovisno dokučiti što je dopustivo a što ne. (Da budem pošten, mnogi kršćani imaju neovisan razlog za protivljenje eutanaziji: uvjerenje da je svaki ljudski život u cjelini vrijedan življenja, ma kakve to patnje podrazumijevalo. Pretpostavljam da bi se, u stilu South Parka, to odnosilo i na neke ne-ljudske živote, poput hibrida čovjeka i noja koji preklinje da ga se ubije u „Vaginalnom iri-gatoru i sendviču s govnom". Držim da je to uvjerenje, poput mnogih drugih kršćanskih uvjerenja, teško ozbiljno shvatiti i duboko sam uvjeren da morate imati izrazito kršćansko poimanje Dobroga da biste ga smatrali vjerodostojnim. Moramo li, onda, jednostavno odustati od našeg argumenta, čuvši tu zaglušnu tutnjavu suprotstavljenih stavova? OK, ako to podrazumijeva slobodu ne-kršćana da djeluju u skladu sa svojom teorijom Dobroga. No kad je posljednji put neki konzervativni kršćanin na to pristao?) Vjerojatno najizazovnija moralna teorija koju bismo ovdje mogli primijeniti jedna je koja je stara koliko i Aristotel, no koja odnedavno uživa filozofski preporod: etika vrline. Postoje vrline i poroci i čovjek bi trebao imati krepostan karakter, poput Stana, a ne poročan, poput Car-tmana. Uz to, trebao bi djelovati onako kako djeluje kreposna osoba, a ne onako kako djeluje poročna osoba. Sto se mene tiče, ja držim da su rasprave o etici vrline u jednom smislu korisne, a u drugom beskorisne. S jedne strane, intelektualna me znatiželja potiče da kategoriziram razna svojstva karaktera i mislim da u one dane kad to

činim nešto i naučim; no s druge strane, kad je posrijedi neko primijenjeno etičko pitanje, poput onoga o eutanaziji, etika vrline ne čini se relevantnijom od zdrava razuma. Dakako, trebali biste biti dobri a ne okrutni, brižni a ne bešćutni, suosjećajni a ne ravnodušni i tako dalje. Richard Hanley No znači li to da biste trebali biti za eutanaziju, ili ne? Ja mislim da znači da biste trebali, barem u nekim okolnostima, no siguran sam da ima drugih koji misle da to znači da ne biste trebali - nikada. I čini mi se da za odluku u tom pitanju trebate primijeniti neku drugu teoriju, a ne etiku vrline. Primjerice utilitarizam, ili kantovstvo ili teoriju ljudskih prava. A te teorije kažu da je aktivna svojevoljna eutanazija barem katkada dopustiva. Dakle, jest. A što je s eutanazijom bez pristanka? Ako ne možemo ustvrditi kakve su Kennvjeve ili Terrine želje, što bismo trebali učiniti? Mislim da su moja stajališta o tome pomalo heretička. Dolazim u napast da kažem kako bismo se trebali osloniti na, primjerice, argumentiran pristanak rodbine, no upravo nas to dovodi u još dublje prijepore, primjerice u slučajevima kao što su Kennvjev i Terrin. Jer često vladaju suprotstavljena mišljenja o tome što je u interesu pacijenta -na primjer mišljenja „najboljih prijatelja za sva vremena" ili bračnih drugova ili članova obitelji. Ištekavanje biljke Ako se pacijenti nalaze u trajno vegetativnom stanju, meni se čini da imaju veoma ograničene interese, ali ih ipak imaju - u većoj mjeri od teško onesposobljene djece. Zašto? Zato što (da to kažem malo grubo, metući pod tepih pitanja identiteta) su oni imali čitav niz interesa poput mene i vas, a većina ih se ticala vlastite budućnosti. Mi smo pojedinci kojima je veoma stalo do to ga što će biti s nama u budućnosti i to se mora uzeti u obzir. Zato, primjerice, nastojimo uvažavati želje mrtvih. No ne bismo ih trebali uvažavati po svaku cijenu. Ako neka stara, bogata dama ostavi deset milijuna dolara svojoj pudlici kako bi ona mogla živjeti kraljevski, to je jednostavno bez veze. Ljubimci (pripremam se za zaprepaštenu nevjericu) nisu toliko važni. A ako je stara dama drukčijeg mišljenja, fućka mi se za njene želje, kažem ja. 12. O ljudima i biljkama, ili što da se radi kad je život koma? Pa čak i ako netko nije želio biti eutanaziran i sada je u trajnom vegetativnom stanju, ja ne mislim da to kakve su mu bile prijašnje želje potpuno rješava problem. Njegovi se interesi moraju uzeti u obzir, no ako održavanje biljke na životu stoji deset milijuna dolara, onda mi se fućka za biljku. U stvarnom svijetu ograničenih medicinskih resursa jednostavno je opsceno dopustiti da oni kojima je pomoć uistinu potrebna pate za dobro biljke. A i to je samo pod pretpostavkom da je za biljku uistinu bolje da je se održava na životu. U slučajevima kao što je Kennvjev i Terrin, koliko mi znamo, moguće je ostavimo li po strani smiješne tvrdnje da se Terrin mozak zapravo nije pretvorio u običnu kašu (jedan savjetnik koji je radio na tom slučaju kaže mi da su dokazi dobiveni slikanjem mozga neoborivi) - da oni i ne bi željeli da ih se održava na životu, pa njihovi interesi daju još manje razloga da se to čini. Rekao sam da su moja stajališta vjerojatno heretička. U slučaju da niste primijetili, upravo sam nagovijestio kako ne mislim da je nesvo-jevoljna neeutanazija uvijek nešto pogrešno. No morate imati vraški dobre razloge da to učinite - primjerice golemu posrednu korist koju će to donijeti nama ostalima. Dakle, možda je dobar opći pristup učiniti je u svakom slučaju nezakonitom. A moguće je da isto vrijedi i za nesvojevoljnu eutanaziju. Ta politička pitanja možda ovise o specifičnoj prirodi nacija. U Sjedinjenim Državama, u kojima sloboda znači sve, skloni smo pretpostavci da su pojedinci i privatni sektor mnogo bolji upravljači od vlade. Ja mislim da to gotovo nikad nije točno i da će vjerojatno biti manje slučajeva sebične korupcije ako se odluke nalaze u rukama nekoga tko je razmjerno neutralan. (Ali, hej, ja sam zacijelo komunist i pobornik strane okupacije s ciljem promjene poretka.) No šalu na stranu, nije jasno kakve su američke preferencije u tim pitanjima. Bi li nesvojevoljna eutanazija trebala biti legalna i prepuštena našoj odluci? Ili je to da je se učini nezakonitom ispravan put oduzimanja moći odlučivanja u takvim slučajevima budućim vladama koje će možda biti korumpirane? Richard Hanley Zanimljiv slučaj nesvojevoljne eutanazije je kad netko tko je sposoban donositi odluke ima ludu želju za daljnjim opstankom (uvjerenje da će ga Bog kazniti ako prerano napusti život). U većini stvarnih slučajeva takvo produžavanje života

vjerojatno iscrpljuje stanovite medicinske resurse, ali ne pretjerane. Dakle, netko može provesti neko vrijeme užasno se pateći, no ako to već toliko želi, čini se razumnom politikom to mu i dopustiti. Isto vrijedi i za suprotan slučaj, onaj svojevoljne ne-eutanazije. To je slučaj koji jako živcira protivnike eutanazije koji se boje da će zbog toga neki pacijenti osjećati kako ih se stavlja pod pritisak da ranije napuste život za dobro drugih. Prvo, to se ne čini posebno ludim, a čak i ako jest, kakve ima veze? Na kraju krajeva, općenito ne stavljamo restrikcije na samopožrtvovnost. Možda ste isto tako primijetili da ja imam prilično nekonvencionalne stavove u vezi s nesvojevoljnom ne-eutanazijom, osobito kad su posrijedi nerazvijeni pacijenti koji nikada nisu imali sposobnost odlučivanja. Mi redovno puštamo takve pojedince da umru u bolnicama, zovući to eutanazijom, no u mnogim slučajevima to činimo zbog posrednih razloga, pa je to više nalik na trijažu. Ja sam kažem bobu bob. Mi u Americi volimo sami sebe uvjeravati da je ljudski život svet, no naše ponašanje, osobito naše ne-eutanazijsko ponašanje, pokazuje drugo. Nije li vrijeme da prestanemo lagati? Kao što je nekoliko filozofa primijetilo, naši trenutni običaji imaju jednu čudnu posljedicu: naime, na stanovit način, mi često postupamo prema ljudima gore nego prema životinjama, odbijajući osloboditi patnji one koji užasno pate. Ili im odbijajući pomoći da sami to učine, primjerice potpomognutim samoubojstvom. Nije li to sjebano? Naposljetku, meni se sviđa poanta epizode „Najbolji prijatelji zauvijek". Kad odvjetnik konačno pronađe posljednju stranicu Kennvjeve oporuke, postaje svima jasno da je jedino što Kenny ne želi, postane li biljka, to da njegova muka postane javni spektakl: 12. O ljudima i biljkama, ili što da se radi kad je život koma? Molim vas, u ime Božje, nemojte me nikada prikazati u tom stanju na državnoj televiziji! Opa... Često u takvim slučajevima zaboravljamo da želje neke osobe mogu biti veoma suptilne te da život i smrt nisu sve. Upravo je zato možda onaj grozni medijski cirkus u kojemu su se šupci iz oba tabora natjecali tko će ispasti moralniji i bio najveća tragedija koja je snašla Terri Schiavo. 1 3b Životinjski protein, ili što je ubilo gospođu Choksondik? Richard Hanley U epizodi „Zabava s teletinom" učenici četvrtog razreda u sklopu nastave u prirodi odlaze na farmu goveda. Sve se odvija razmjerno dobro, sve dok im ne pokažu pravu telad. „Čekaj", usklikne Stan. „Vi želite reći da je teletina mala kravlja beba?" Govedar Bob to potvrđuje, a Kyle pita: „A zašto je onda, dovraga, zovu teletina?" Govedar Bob odgovara: „Pa, da zovemo teletinu malom kravljom bebom, ljudi je možda ne bi htjeli jesti!" Dečki potom otmu male kravlje bebe, što dovede do teške talačke krize u koju su uključeni i policija i FBI. Oni, ili bolje rečeno Cartman, s glavnim pregovaračem, Mikeom (Mike, dižeš mi tlak, Mike), pregovaraju o koječemu, uključujući i zahtjev da Uprava za hranu i lijekove službeno promijeni riječ „teletina" u „mučeni telić". Kad ih konačno uhvate, tržište teletine već je propalo i telad je spašena. Za sada! Govedar Bob kaže da će se oslobođene životinje pridružiti ostatku goveđeg stada, pa se čini da bi na kraju krajeva ipak mogle završiti na stolu za ručak. No spašene su od posebnog tretmana kojemu je izvrgnuta telad u svojstvu pred-teletine. Filozof Peter Singer bio bi donekle zadovoljan rezultatom. Singer je skovao pojam životinjsko oslobođenje i tri je desetljeća pokušavao promijeniti naše običaje u vezi sa životinjama, kako one koje se odnose na konzumaciju, tako i one koje se odnose na eksperimentiranje. On i ekipa njegovih istomišljenika u potonjem su postigli popriličan uspjeh, primjerice usvajanjem Zakona o sigurnosti hrane iz 1985. godine, koji sadržava važan amandman pod nazivom: „Poboljšani standardi za poRichard Hanley stupanje s laboratorijskim životinjama". No malo se toga promijenilo u našim običajima vezanima za konzumaciju i pripremu mesa. Tvorničke farme: to nisu krave vaših starih Većina mesa koje se konzumira u SAD-u proizvod je tvorničkog stočarstva,

primjene načela masovne proizvodnje na meso. Obilježje tvorničkog stočarstva gotovo je potpuno neuvažavanje interesa samih životinja. Štoviše, možda će vas zanimati podatak da Zakon o zaštiti životinja izričito isključuje životinje s farme iz definicije „životinje". Brojne zloupotrebe životinja (kako ću ih ja nastaviti zvati) u tvorničkom stočarstvu i sami ćete lako otkriti, pa ih ovdje neću ponavljati. Umjesto toga, razmislite o onome što ja zovem Singerovim argumentom patnje u prilog vegetarijanstva. Ako možete spriječiti da se dogodi nešto loše, pri tome ne žrtvujući ništa što je usporedivog moralnog značaja, tada ste obavezni to učiniti. Životinjska patnja je loša, a vi je možete u najvećoj mjeri spriječiti a da pri tome ne žrtvujete ništa što je usporedivog moralnog značaja. Dakle, trebate spriječiti životinjske patnje izazvane tvorničkim stočarstvom. Meni se to čini prilično uvjerljivim. Singerov argument dalje se ovako nastavlja: ako biste trebali spriječiti životinjsku patnju izazvanu tvorničkim stočarstvom, tada biste trebali biti vegetarijanac. Dakle, trebali biste biti vegetarijanac. To je mnogo prjepornije. Kao prvo, moglo bi se tvrditi da nemate obavezu djelovati manje-više izolirano. No ostavite tu primjedbu po strani. Dakako, globalno bi vegetarijanstvo bilo učinkovito sredstvo za sprečavanje sveukupne životinjske patnje koju podrazumijeva tvorničko stočarstvo, jer bi takva vrsta proizvodnje vjerojatno prestala postojati ako ne bi bilo tržišta za njene proizvode. No moglo bi se s razlogom primijetiti da bi druge globalne strategije i bez vegetarijanstva imale barem jednako toliko uspjeha. Jedna bi mogućnost bila da se običaji tvorničkog stočarstva ostave manje ili više nepromijenjenima, ali da 13. Životinjski protein, ili stoje ubilo gospođu Choksondik? se promijeni priroda životinja koje se njima uzgajaju - recimo da ih se genetskim inženjeringom učini neosjetljivima na bol, ili barem skoro neosjetljivima. Drugi bi pristup bio selektivna upotreba mesa, tako da se konzumiraju samo životinje uzgojene „tradicionalnim" stočarskim metodama, što možda ne bi izazivalo nepotrebnu patnju. To bi odgovaralo dečkima iz South Parka. Kad se vrate iz svog pohoda, Stanu, koji je tijekom talačke krize bio vegetarijanac, dijagnosticiraju vaginitis, do kojega, kažu liječnici, dolazi kad ne jedete meso: Da nismo to na vrijeme prekinuli, Stan bi se na kraju jednostavno pretvorio u jednu ogromnu, divovsku pičkicu. Stan kaže: Pa, čini mi se da sam danas nešto naučio. Pogrešno je jesti teletinu zato što se uzgajane životinje užasno maltretiraju. No ako uopće ne jedete meso, po tijelu vam izbiju vagine. To je odraz uobičajene pritužbe da je vegetarijanstvo štetno te da zato nije moralno obavezno. No to je budalaština. Razboriti vegetarijanci jednako su zdravi, ako ne i zdraviji, kao i tipični mesojedi. Barem nisu tako užasno debeli. U svakom slučaju, Singerov argument protiv vegetarijanstva usmjeren je i protiv tradicionalnog stočarstva, onoga koje, kako se čini, govedar Bob primjenjuje u uzgoju svoga stada goveda. Ja ću nazvati Singerov glavni argument argumentom ubijanja. Meso i ubojstvo U epizodi „Dobra vremena s oružjem" jadnom su Buttersu iskopali oko nindžazvijezdom. Ostali ga ne žele odvesti u bolnicu jer se boje da će završiti u kazni. Zato ga preruše u psa, planirajući ga odvesti veterinaru. Butters im pobjegne, no na kraju ipak završi kod veterinara, pošto ga u bolnici odbiju liječiti jer imaju samo ljudske doktore. Richard Hanley Veterinar kaže: Pozli mi kad vidim kako neki ljudi postupaju sa životinjama. Pa, za ovoga ne možemo ništa učiniti. Uspavajmo ga, je li? Hajde, psiću. Imam slatku ubitačnu dozu za tebe... No Butters opet pobjegne. Veterinari se osvrću oko sebe: Pobjegao je! Sto se može. Ubijmo kojeg od ovih drugih pasa. Je li ubijanje psa, ili krave, ubojstvo? Singer priznaje da su, što se patnje životinja tiče, tradicionalne stočarske metode vjerojatno ipak manje prijeporne od tvorničkog stočarstva. Njegovu etiku motivira ono što on naziva načelom pravednog uvažavanja interesa, a interesi koje moralno uračunljivi pojedinci

poput nas imaju nisu ograničeni samo na iskustvo užitka i izbjegavanja patnje. Pojedinac ima interese zahvaljujući tome što je osjetljiv - sposoban je patiti i uživati - no opseg i dubina tih interesa rezultat su opsega i dubine pojedinčevih psiholoških sposobnosti. Jedna ključna sposobnost - ona samosvijesti - daje nam još jedno važno moralno obilježje koje nadmašuje ono osjetljivosti. Sposobnost samopoimanja omogućuje pojedincu posjedovanje želja usmjerenih na budućnost - želja u pogledu daljnjeg razvoja svoga života - a njegovi interesi uključuju zadovoljavanje takvih želja. Singer zove samosvjesne pojedince osobama. Singer, dakle, ima odgovor na glavno pitanje primijenjene etike: što je tako (očito) loše u ubijanju normalnog odraslog ljudskog bića, poput vas ili mene? Čini se da bi svako obrazloženje koje se poziva na patnju koja se time nanosi žrtvi iziskivalo samo to da se netko tko želi ubiti pojedinca poput vas ili mene treba potruditi da to učini bezbolno. Po mogućnosti kradomice. Singer može reći nešto mnogo uvjerljivije: čak i bezbolno ubijanje normalnog odraslog ljudskog bića nanosi tom biću veoma veliku štetu, jer mu njegove želje usmjerene na budućnost (uključujući i one da nastavi živjeti) daju veoma velik interes za nastavkom života. Nazovite interese koje samo osobe imaju interesima specifičnima za osobe. 13. Životinjski protein, ili što je ubilo gospođu Choksondik? Dakle, Singerova etika dijeli pojedince u tri osnovne metafizičke kategorije: u one ne-osjetljive, koji nisu moralno uračunljivi; u osjetljive ne-osobe, kojima se može naškoditi nanošenjem patnji i ugoditi izazivanjem užitka; i u osobe kojima se (najčešće) posebno škodi kad ih se ubija, čak i ako se to čini bezbolno. Singerov uvjet osobnosti nije nužno povezan s pripadnošću nekoj vrsti. On je, na razumnim osnovama, tvrdio da u vrstama poput gorila i čimpanza ima ne-ljudskih osoba. Na osnovi toga se, primjerice, protivio nekim medicinskim eksperimentima na odraslim čimpanzama koji doživljavaju vrhunac ubojstvom tih životinja. Čak i kad su takvi eksperimenti bezbolni, ubijanje čimpanza, ako su one uistinu osobe, ipak izaziva značajnu štetu pripadnicima te vrste i bit će dopustivo samo ako je moralno nužno. No pretpostavimo da netko predloži da ubije odraslog čimpanzu kako bi ga pojeo. Singer bi se tome protivio ako šteta koja se time nanosi čimpanzi nije nužna ako se ona nanosi samo da bi se, recimo, zadovoljila želja za mesom čimpanze. Pretpostavljam da bi se mnogi složili sa Singerovom prosudbom u ovom slučaju. Naše oklijevanje da jedemo pse, mačke, konje i dupine pokazuje u najmanju ruku to da nismo sigurni bismo li jedući njih ipak jeli osobe. Zapravo, ja sam spreman postaviti izazov Singerovim protivnicima: čini se da svi mi povlačimo crtu kod ubijanja i jedenja nekih ne-ljudskih pojedinaca, crtu koja je moralna, a ne tek estetička. Dakle, mi već mislimo da ima nekih ne-ljudi koje je pogrešno ubijati zbog hrane, barem ako to nije nužno. Singer samo pokušava naše razmišljanje učiniti dosljednijim. Uzmite slučaj svinja. Životinjska psihologija snažno nagovještava da su odrasle svinje u najmanju ruku jednako psihološki sofisticirane kao i odrasli psi. Pa ako se dvoumimo u pogledu ispravnosti ubijanja pasa, trebali bismo dopustiti opravdanu sumnju i u slučaju svinja. Singer ovako primjenjuje tu misao na etiku ubijanja: Općenito je poznato da je teško odrediti kad je drugo biće samosvjesno. No ako je pogrešno ubiti osobu kad to moRichard Hanley Veterinar kaže: Pozli mi kad vidim kako neki ljudi postupaju sa životinjama. Pa, za ovoga ne možemo ništa učiniti. Uspavajmo ga, je li? Hajde, psiću. Imam slatku ubitačnu dozu za tebe... No Butters opet pobjegne. Veterinari se osvrću oko sebe: Pobjegao je! Sto se može. Ubijmo kojeg od ovih drugih pasa. Je li ubijanje psa, ili krave, ubojstvo? Singer priznaje da su, što se patnje životinja tiče, tradicionalne stočarske metode vjerojatno ipak manje prijeporne od tvorničkog stočarstva. Njegovu etiku motivira ono što on naziva načelom pravednog uvažavanja interesa, a interesi koje moralno uračunljivi pojedinci poput nas imaju nisu ograničeni samo na iskustvo užitka i izbjegavanja patnje. Pojedinac ima interese zahvaljujući tome što je osjetljiv - sposoban je patiti i uživati - no opseg i dubina tih interesa rezultat su opsega i dubine pojedinčevih psiholoških sposobnosti. Jedna ključna sposobnost - ona

samosvijesti - daje nam još jedno važno moralno obilježje koje nadmašuje ono osjetljivosti. Sposobnost samopoimanja omogućuje pojedincu posjedovanje želja usmjerenih na budućnost - želja u pogledu daljnjeg razvoja svoga života - a njegovi interesi uključuju zadovoljavanje takvih želja. Singer zove samosvjesne pojedince osobama. Singer, dakle, ima odgovor na glavno pitanje primijenjene etike: što je tako (očito) loše u ubijanju normalnog odraslog ljudskog bića, poput vas ili mene? Čini se da bi svako obrazloženje koje se poziva na patnju koja se time nanosi žrtvi iziskivalo samo to da se netko tko želi ubiti pojedinca poput vas ili mene treba potruditi da to učini bezbolno. Po mogućnosti kradomice. Singer može reći nešto mnogo uvjerljivije: čak i bezbolno ubijanje normalnog odraslog ljudskog bića nanosi tom biću veoma veliku štetu, jer mu njegove želje usmjerene na budućnost (uključujući i one da nastavi živjeti) daju veoma velik interes za nastavkom života. Nazovite interese koje samo osobe imaju interesima specifičnima za osobe. 13. Životinjski protein, ili što je ubilo gospođu Choksondik? Dakle, Singerova etika dijeli pojedince u tri osnovne metafizičke kategorije: u one ne-osjetljive, koji nisu moralno uračunljivi; u osjetljive ne-osobe, kojima se može naškoditi nanošenjem patnji i ugoditi izazivanjem užitka; i u osobe kojima se (najčešće) posebno škodi kad ih se ubija, čak i ako se to čini bezbolno. Singerov uvjet osobnosti nije nužno povezan s pripadnošću nekoj vrsti. On je, na razumnim osnovama, tvrdio da u vrstama poput gorila i čimpanza ima ne-ljudskih osoba. Na osnovi toga se, primjerice, protivio nekim medicinskim eksperimentima na odraslim čimpanzama koji doživljavaju vrhunac ubojstvom tih životinja. Čak i kad su takvi eksperimenti bezbolni, ubijanje čimpanza, ako su one uistinu osobe, ipak izaziva značajnu štetu pripadnicima te vrste i bit će dopustivo samo ako je moralno nužno. No pretpostavimo da netko predloži da ubije odraslog čimpanzu kako bi ga pojeo. Singer bi se tome protivio ako šteta koja se time nanosi čimpanzi nije nužna ako se ona nanosi samo da bi se, recimo, zadovoljila želja za mesom čimpanze. Pretpostavljam da bi se mnogi složili sa Singerovom prosudbom u ovom slučaju. Naše oklijevanje da jedemo pse, mačke, konje i dupine pokazuje u najmanju ruku to da nismo sigurni bismo li jedući njih ipak jeli osobe. Zapravo, ja sam spreman postaviti izazov Singerovim protivnicima: čini se da svi mi povlačimo crtu kod ubijanja i jedenja nekih ne-ljudskih pojedinaca, crtu koja je moralna, a ne tek estetička. Dakle, mi već mislimo da ima nekih ne-ljudi koje je pogrešno ubijati zbog hrane, barem ako to nije nužno. Singer samo pokušava naše razmišljanje učiniti dosljednijim. Uzmite slučaj svinja. Životinjska psihologija snažno nagovještava da su odrasle svinje u najmanju ruku jednako psihološki sofisticirane kao i odrasli psi. Pa ako se dvoumimo u pogledu ispravnosti ubijanja pasa, trebali bismo dopustiti opravdanu sumnju i u slučaju svinja. Singer ovako primjenjuje tu misao na etiku ubijanja: Općenito je poznato da je teško odrediti kad je drugo biće samosvjesno. No ako je pogrešno ubiti osobu kad to moRichard Hanley žemo izbjeći, i ako uistinu postoji sumnja da je biće koje planiramo ubiti osoba, trebali bismo opravdano dvojiti oko toga. (Praktična etika, str. 119). Nazovimo to načelo opravdane sumnje, ili NOS. Singer piše da su među onima koje redovno ubijamo zbog hrane ribe najjasniji slučaj životinja koje su svjesne ali nisu osobe. No što se tiče svih drugih vrsta koje uzgajamo, on, izgleda, misli kako ih ne bismo trebali uzgajati čak ni na tradicionalan način, jer bi njihovo ubijanje, po svemu sudeći, moglo biti ravno ubijanju osoba. To bi se očito odnosilo i na pse, pa bi veterinari trebali izbjegavati rizik ubojstva. Sin-gerovo proširenje granica naše etičke skrbi na životinje nepopularno je i neki smatraju da se time nepotrebno uzdiže položaj životinja, a drugi da se nepotrebno degradira položaj ljudskih bića. Čitajte dalje i saznat ćete o čemu je riječ. Eutanazija, pobačaj, čedomorstvo i životinje Singer primjećuje da to što različito tretiramo bića s obzirom na to kojoj vrsti pripadaju ne ide uvijek na korist ljudi: ne dopuštajući aktivnu eutanaziju često postupamo s ljudima koji pate onako kako ni u snu ne bismo postupali sa životinjama koje pate. To osobito vrijedi u slučaju male djece koja se pasivno „eutanaziraju", pod čim mislim da ih se ostavlja da umru od gladi i dehidracije.

Tu se, dakle, otvara mala mogućnost za uzgoj životinja na farmi. Životinjama koje pate i koje se propisno eutanaziraju, čak i kad su osobe, ubijanjem ne štetimo. Dakle, čini se da je takve životinje dopustivo jesti. (Naravno, ovisno o tome zbog čega su uopće patile, možda ih ne bi bilo pametno jesti!) Bilo bi, međutim, apsurdno uzgajati stoku računajući na mogućnost da će joj biti potrebna eutanazija i pogrešno uzgajati je tako da se dovede do toga da eutanazija postane nužnom. No možda ima drugih legitimnih razloga za uzgoj životinja primjerice zbog proizvodnje jaja ili mlijeka - što bi ostavilo mogućnost upotrebe mesa eu13. Životinjski protein, ili stoje ubilo gospođu Choksondik? tanaziranih životinja. Osim toga, sve životinje na farmi prije ili poslije umiru - to je sigurno. Dakle, čak i one životinje koje se legitimno uzgajaju za neke druge svrhe i koje umiru takoreći „prirodnom smrću" mogu poslužiti kao meso. Uistinu, bilo bi dosljedno Singerovom stajalištu, ili se barem meni tako čini, uzgajati stoku tradicionalnim metodama uzgoja na farmi, u svrhu proizvodnje hrane, ali tako da jednostavno čekamo da životinje umru „prirodnom smrću" (ponavljam, neće uvijek biti mudro jesti takve životinje, a i nema sumnje da je meso starih životinja umnogome manje poželjno od onoga na što smo navikli, no čini se da takvom postupanju nema nikakvog načelnog moralnog prigovora). Možda se najozloglašenija Singerova upotreba NOD-a odnosi na područje abortusa i čedomorstva. Postoji malo ili nimalo sumnje da veoma mladom ljudskom pomlatku nedostaje sposobnost samopoi-manja, zbog čega se veoma mlad ljudski pomladak ne ubraja u osobe te prema NOD-u njih ne treba štedjeti. Ipak, barem u našoj kulturi, bezbolno je čedomorstvo uistinu pogrešno jer se protivi željama djetetovih najbližih. No to je isključivo pitanje popratnih posljedica, jer se djetetu time ne nanosi šteta. Da se vratimo životinjama, Singerovo stajalište vodi do zaključka da što je životinja starija to ju je „pogrešnije" ubiti, bez obzira na popratne posljedice. Sto se tiče toga što znači mlada životinja, to će ovisiti o empirijskim okolnostima. Ja bih rekao da je, veoma vjerojatno, kod svih vrsta (uključujući i ribe) kojima se redovno služimo u ljudskoj prehrani, crta razgraničenja između ne-osoba i onih koje zaslužuju poštedu prema NOD-u, rođenje. Skroman prijedlog Eto, dakle, mog singerovskog prijedloga: u nedostatku posrednih razloga da se suzdržimo od toga, jedimo zamjenjive1 životinjske bebe. To 1 Singerov pojam „zamjenjivosti" odnosi se na njegovo zagovaranje čedomorstva u sluRichard Hanley je, dakako, mač s dvije oštrice. Naime, potpuno će isti razlozi važiti i u prilog upotrebe zamjenjivih ljudskih beba i ljudskih fetusa kao izvora hrane. Ugodna popratna posljedica bila bi to da će nam neke od ponajboljih vrsta koža i drugi životinjski proizvodi i dalje biti dostupni; da i ne spominjem nove resurse poput kože ljudskih mališana (koja će, fino obrađena, osigurati divne rukavice za dame i ljetne čizme za gospodu - barem sam tako čitao). Primijetit ćete da moramo dobro paziti da uzgoj mladunčadi ne bude u sukobu s argumentom iz patnje. Ja ne kažem da je, na kraju krajeva, proizvodnja teletine na singerovskim osnovama dopuštena. Dakle, slažem se sa Stanom da mučenje ne dolazi u obzir. No ubijanje zamjenjive, dovoljno mlade teladi s kojom se dobro postupalo, kao i janjadi ili prasića ili slonova, druga je stvar. Trebali bismo, osim toga, u obzir uzeti i neželjene mačkice i psiće. South Park veoma lijepo iznosi na vidjelo licemjerstvo naših stavova prema drukčijim vrstama. Kad dečki drže kao taoce kravlje bebe (i Bu-ttersa), novinski izvjestitelj kaže da to gledatelje jednostavno ne zanima pa na televiziji umjesto tog programa puste emisiju Ljubimci iz cijelog svijeta) Mi uistinu ne marimo mnogo za krave osim ako nismo hindusi. Ali ako netko predloži jedenje psa, dobijemo živčani napadaj. Nesumnjivo, ima među nama takvih koji imaju estetskih prigovora jedenju mladunčadi, možda osobito one ljudske. Ili možda iz zdravstvenih razloga nije pametno konzumirati previše primjeraka vlastite vrste. Takve posredne teškoće mogu se predusresti odgovarajućom raspodjelom resursa; ljudske bi bebe, primjerice, mogle poslužiti kao hrana manje tankoćutnim životinjama, poput kućnih ljubimaca koji jedu meso, što bi ostavilo više ne-ljudskih beba za nas ostale.

čajevima kad nema izgleda da bi „hendikepirane" bebe mogle imati kvalitetan život kad odrastu. Po njemu održavanje njihovog života takvog kakav je uzrokuje nepotreban ekonomski trošak, dok bi, s druge strane, roditelji mogli s punim moralnim pravom „zamijeniti" takvu bebu novom koja bi imala kvalitetniji život, pritn. prev. 13. Životinjski protein, ili što je ubilo gospođu Choksondik? Zamjenjivost Dobro poznat i važan posredan razlog protiv uzgoja na farmi onih životinja koje su, koliko nam je poznato, ne-osobe, ekološka je cijena mesa u odnosu na isplativije izvore hrane. Pretpostavimo da taj razlog zabranjuje korištenje mesa ne-ljudskog porijekla, osim veoma umjerenog. Ipak, mnogi pojedinci koji požive do zrele dobi mnogo su ekološki skuplji od pojedinaca iz vrsta koje obično jedemo. Abortus ili čedomorstvo stoga, u q'elini gledajući, predstavljaju znatnu ekonomsku uštedu, ako se ljudski pojedinac ne zamijeni. Neželjenih trudnoća mora biti. Pa pustite nas da jedemo ili hranimo svoje ljubimce neželjenim, izvornim (ljudskim) bebama i fetusima. Rukovodeći se ekonomskim razlozima Swift je (u svom Skromnom prijedlogu) poticao na prodaju ljudskog mesa, no mi vjerojatno ipak negdje moramo povući crtu. Komercijalno tržište za proizvode od ljudskog mesa možda je nepoželjno iz istih razloga koje su neki iznijeli (Singer, među ostalima) protiv komercijalizacije tržišta krvlju i organima. Nesumnjivo, ne želimo da žene namjerno zatrudne kako bi zaradile prodajući svoje potomstvo najboljem ponuđaču. Bolje je to doživljavati kao dar, ako već ne i obavezu da se suzdržimo od traćenja vrijednih resursa koji mogu spasiti živote. Daje li Singerova etika u drugim pogledima za pravo Swiftu? Ne. Svvift je pogriješio u pretpostavci da se starija djecu smiju masakri-rati bez obzira na njihove želje. On je isto tako jako pogriješio - čak se pokazao nazadnim predloživši da bogati jedu djecu siromašnih. Svviftov argument nije bio zasnovan na zamjenljivosti jer, po svemu sudeći (pošto su Irci, kako je on to rekao „konstantni razmnožava-telji"), na stopu irske proizvodnje beba ne bi djelovala injekcija dodatnih resursa stečenih žrtvovanjem beba. Budući da interes za preživljavanjem utemeljen na osobi nadjačava interese onih koji su, koliko je nama poznato, ne-osobe, neka ugroženi siromasi ubijaju i jedu svoje neželjene fetuse i bebe. RazmiRichard Hanley slite, isto tako, i o tome da smo mi koji u razvijenom svijetu doživimo zrelo doba ekološki daleko skuplji od često neuhranjenih stanovnika zemalja u razvoju. S obzirom na načelo opadajuće marginalne korisnosti i ekstravagancije našeg životnog stila, postoji očit ekološki argument u prilog zamjenjivosti naših neželjenih beba i fetusa. Pa, kad god je to zgodno dajmo njima - siromašnima da jedu naše neželjene bebe i fetuse. Kućni ljubimci i siromašni U South Parku ne viđamo mnogo kućnih ljubimaca, možda zato što se u Prvoj sezoni situacija s njima uopće dobro ne razvija. U epizodi „ Alova velika, topla, bratska vožnja čamcem" ispostavi se da je Sparkv, Stanov pas, homić, a u epizodi „Slon vodi ljubav sa svinjom" Kvleov kućni ljubimac, slon, vodi ljubav s Cartmanovom deblom gicom Fluffv. Otprilike poslije prve sezone South Park je postao zabranjenom zonom za kućne ljubimce. Singer bi i to mogao odobravati. On se protivi držanju kućnih ljubimaca-mesojeda, zato što je iznimno nepraktično priskrbiti im vegetarijansku hranu. Ja ću iznijeti drukčiji argument protiv držanja kućnih ljubimaca. Argument se ne zalaže za opću zabranu ali vraški je radikalan. U pot-krepi tog argumenta služit ću se primjerom pasa, uz uvjerenje da se argument može općenito primijeniti. Evo ga. Život čak i najsretnijeg psa ima znatno manju moralnu vrijednost od života prosječnog ljudskog bića, je li tako? A kad nas tjeraju da biramo između dvaju života (od kojih nijedan nije naš) vjerojatno je pogrešno odabrati život koji je znatno manje moralne vrijednosti. A držati psa kao kućnog ljubimca znači odabrati između života psa i života prosječnog ljudskog bića. Pa je vjerojatno pogrešno držati psa kao kućnog ljubimca. A ako je vjerojatno pogrešno držati psa kao kućnog ljubimca, onda je općenito pogrešno držati psa kao kućnog ljubimca. Dakle, općenito je pogrešno držati psa kao kućnog ljubimca. 13. Životinjski protein, ili što je ubilo gospođu Choksondik?

Taj je zaključak analogija argumentima koji zagovaraju vegetarijanstvo na temelju neekonomičnosti jedenja mesa i argumentima u prilog obaveze apsolutno bogatih da pomažu apsolutno siromašnima. On se u znatnoj mjeri zasniva na ekološkoj premisi, na proq'eni da je u našoj moći da redistribucijom sredstava spasimo živote pojedinaca koji žive u apsolutnom siromaštvu te djelomično na opažanju da psima dajemo mnogo hrane, kao i na spoznaji da psu, što je veći, treba više hrane. Dakako, tome bi se moglo usprotiviti tvrdnjom da je većina hrane za pse namijenjena samo psima. No to je ponešto proizvoljno, jer nema sumnje da vam mjerila, kada gladujete, uglavnom drastično opadaju i u svakom je slučaju nadjačano činjenicom da je znatan dio pseće hrane nusprodukt proizvodnje mesa, pa pseća hrana vjerojatno i inače nije nužna. Da sve bude još gore, mi često pretjerano hranimo svoje pse ili ih hranim hranom koju bi mogli jesti i ljudi ili ih hranimo veoma skupom gurmanskom hranom. Nije riječ samo o hrani. Mi usmjeravamo i druga značajna sredstva na pse i time ta sredstva udaljavamo od ljudskih bića: medicinu 1 medicinska istraživanja, vitamine i minerale, slatkiše, igračke, rekreaciju, sklonište, prijevoz pa čak i nježnost. Ironično je da znatan dio tih sredstava usmjeravamo na spašavanje ugroženih pasa: neželjenih pasa i pasa-lutalica, poput onih koji piske i kake na Buttersa u epizodi „Dobra vremena s oružjem" - na ukupno više o dva milijuna pasa godišnje. Garret Hardin slavno je ustvrdio, služeći se analogijom „čamca za spašavanje", da mi nemamo obavezu pomoći apsolutno siromašnima jer će to, dugoročno gledajući, proizvesti još više štete.2 Čak i ako je Hardin u pravu (a ja ne mislim da jest), moj je argument imun na tu zamjerku. Ako smo mi ekvivalent čamcu za spašavanje, onda je to 2 U analogiji o „čamcu za spašavanje" Hardin upotrebljava metaforu čamca u moru s kapacitetom za 60 ljudi na kojemu se već nalazi 50 ljudi (bogate nacije), dok u moru pliva još 100 ljudi (siromašne nacije) koji bi se željeli popeti na čamac. Pustiti svih sto u čamac bilo bi pravedno, ali bi izazvalo katastrofu za sve, a pustiti samo desetero povlači pitanje kriterija odabira te, opet, uzrokuje sigurnosne bojazni, prim. prev. Richard Hanley još uvjerljiviji razlog u prilog tomu da se riješimo pasa. Časopis Dog Fancy iz travnja 2004. izvještava da samo u Americi ima šezdeset pet milijuna pasa, a pseća se populacija povećava za oko jedan milijun godišnje. Ako je Hardin u pravu, onda je to barem šezdeset četiri milijuna previše. Očigledne iznimke u općoj pogrešnosti držanja pasa bili bi slučajevi nužnog držanja pasa. Možda bi se tu mogli ubrojiti psi-vodiči za slijepe, policijski psi, psi za pronalaženje bombi te svi psi čija je egzistencija nužna za egzistenciju spomenutih i tako dalje. No ne može se poreći da su psi izvor velike radosti, utjehe i druženja (i to veoma bliskog druženja ako ste nalik članovima PETA-e u epizodi „Vaginalni irigator i sendvič s govnom"). Ali, isto vrijedi i za bilo koju kombinaciju televizije, brze hrane, SUV-ova i dokonog ogovaranja. Kao društvance za usamljenu stariju osobu, koja bi zahvaljujući njemu mogla živjeti duže i sretnije, pas bi možda i mogao proći. No vrijedi li to i za običnog obiteljskog psa? Malo je vjerojatno, osobito s obzirom na to što posjedovati psa ima svoje loše strane i za vlasnike i za sve ostale. I to ne samo kad se psi preobrate u homoseksualce ili pak vode ljubav s nečijom svinjom. Možda biste, kad vas mali Ivica bude idući put preklinjao da dobije psa, trebali potrošiti više novaca na sponzoriranje nekog djeteta koje živi u apsolutnom siromaštvu i koje mora preklinjali da dobilo hranu. Ivici će koristiti što pomaže drugima, naučit će se dužnosti brige za druge onda kad je to uistinu važno, a to će mu na neki način omogućiti i uspostavu osobnog kontakta s korisnikom pomoći. Djeco, kad su psi posrijedi, samo recite ne\ Osim možda za večeru. Ako su pripremljeni na roštilju.3 Dijelovi ovog poglavlja prvobitno su se pojavili u eseju „Jedan skroman prijedlog", Public Affairs Quarterly 18 (2004.), str. 1-12. 14 ¦ Svi smo mi Cartman? Richard Hanley Kad u epizodi „Cartmanzemska" Cartman dobije deset milijuna dolara, a Kyle bolan hemoroid, u Kyleu se rodi sumnja u postojanje svemoćnog, sveznajućeg i dobrog Boga. Vjerojatno Kyle misli da je bolji čovjek od Cartmana, pa bi u nekom pravednom svijetu njemu trebalo biti bolje, a ne gore nego Cartmanu. No je li

Kyle uistinu bolja osoba i zašto? Odgovor koji se sam po sebi nameće glasio bi otprilike ovako: Kyle nije savršen, ali uglavnom je normalan, dok je Cartman najobičniji sebični šupak. Kyle često pokušava, s dobrim namjerama, učiniti ono što je ispravno, dok će Cartman zeznuti svakog živog, ako to može. Čak i kad se čini da Cartman ima dobre namjere, to je uvijek samo pretvaranje. „Maaamaaa", započne on rečenicu, a mi već znamo da se sprema neko sranje - pokušat će nagovoriti mamu da mu da ono što želi, primjerice da sudjeluje na paraolimpijadi u epizodi „Na Dovvnovom steroidu". Jednostavno rečeno, čini se da je Cartman krajnje egoističan. On, čini se, uvijek djeluje iz vlastitih interesa, a ne zbog nekih drugih razloga. Primjerice, u epizodi „Tamponi od kose Cherokee Indijanaca", Kyleu je prijeko potrebna transplantacija bubrega, a Cartman je savršen donator. Cartman će dati svoj bubreg Kyleu, nije da neće - no po cijeni od deset milijuna dolara! Njegovi bi postupci mogli koristiti drugima, primjerice spasiti Cartmanov život, i Cartman je možda toga čak i svjestan, no čini se da to njega uopće ne motivira. Ako išta, čini se da je Cartmanu činjenica da bi mogao nekome pomoći razlog protiv toga da to učini, no to nije nužno posljedica pukog egoRichard Hanley izma. Dovoljno je što njemu to što bi mogao nekome pomoći nikad nije razlog da to i učini. Usporedite to sa Stanom koji smišlja kako će se dokopati Cartmanova bubrega za Kylea, a da pri tome ne plati sumu koju Cartman traži. Stanova se motivacija čini barem djelomično altruističnom. Mogli bismo s punim pravom ocijeniti da znatan dio onoga što Cartman čini zapravo šteti drugima umjesto da im pomaže (izgleda da Cartman ima neke vlastite, uvrnute zamisli o tome koje ciljeve vrijedi slijediti, primjerice osvetiti se u epizodi „Scott Tenorman mora umrijeti" ili dobiti okladu s Kyleom u epizodi „Kršćanin čvrst ko kamen"). No nije u tome stvar. Čini se da njega uvijek motivira samo ono što on misli da je najbolje - isključivo za njega. Možda je Cartman čuo da je ovo „okrutan svijet" te samo ispravno reagira u skladu s tom činjenicom. Ili si jednostavno ne može pomoći i predisponiran je da djeluje sebično. No Kyle i (većina) nas smo drukčiji, zar ne? To je pogrešan odgovor, ako je suditi prema veoma slavnom nazoru o ljudskoj motivaciji koji se obično naziva psihološki egoizam ili skraćeno PE. Prema PE-u svi smo mi Cartmani i tu si ne možemo pomoći. PE tvrdi da svaki čovjek, u svim okolnostima, iz razloga psihološke nužde, uvijek djeluje isključivo motiviran onim što smatra vlastitim interesom. (Nemojte pridavati previše značenja onom dijelu o „psihološkoj nuždi"; to jednostavno znači da su ljudi tako ustrojeni u mentalnom smislu - ne možemo postupati drukčije iz istog razloga iz kojega ne možemo pamtiti stoznamenkaste telefonske brojeve.) Dopustite mi da si olakšam dušu. Ja mislim da je PE najobičnija glupost i, štoviše, da ne postoji nijedan jedini pozitivan razlog da u nj vjerujemo. Za koju minutu reći ću vam i zašto. No godine predavačkog iskustva uvjerile su me da PE spada u one ideje koje Richard Davvkins (koji se pojavljuje u epizodi „Hajde, Bože, hajde!") zove „virus uma" ili mem. Mnogim ljudima dovoljno je samo čuti kako netko izgovara PE i navuku se na njega za cijeli život. 14. Svi smo mi Cartman? Kao profesora, to me stavlja u nezgodan položaj. Ja znam da ima studenata koji dođu na moja predavanja ne vjerujući u PE no koji, pošto me čuju kako o njemu govorim (i pri tome ga još isjeckam na komadiće) ipak odlaze vjerujući u njega. Znači li to da jednostavno ne bih uopće trebao ni spominjati PE nego se, uzdajući se u providnost, nadati da studenti nikada neće za njega čuti negdje drugdje? Takav postupak nije svojstven jednom filozofu. Osim toga, moji studenti često su izloženi PE-u i prije nego što dođu k meni. Mnogi koji su slušali kolegije iz psihologije ili antropologije uvjeravaju me kako su im njihovi profesori rekli da je PE istina. A to me dovodi u još nezgodniji položaj. Prvi mi je poriv da pomislim kako studenti krivo tumače stajališta drugih profesora. Potom se pitam tumače li kasnije krivo i ono što im ja kažem. Prisjećaju li me se, poslije mnogo godina, kao onog divnog profesora koji im je prvi pobudio oduševljenost PE-om, koji im je jasno pokazao njegove vrline? Fuj. Sve u svemu, prije će biti da i drugi intelektualci potpadaju pod utjecaj te zaraze. Hoćete li i vi? Čitajte dalje, ako se usuđujete! Kad bi Cartman bio nevidljiv

PE je prisutan već dugo vremena. U Platonovoj Državi Sokrat s dvojicom kolega raspravlja o tome što bi učinio čovjek da ima prsten iz bajke koji svoga vlasnika čini nevidljivim. Sokrat misli da to ovisi o tome je li čovjek krepostan - drugi se s njim ne slažu. Ukratko, oni misle da je jedino što obuzdava takozvanog kreposnog čovjeka da ne učini nešto loše prijetnja kazne ili drugih društvenih sankcija. Dakle, da nema straha od sankcija, djelovao bi onako kako djeluje poročan čovjek. To je početak slavne strategije PE-a; reinterpretacije motiva. Kad čovjek koji se čini kreposnim učini nešto nesebično, PE-isti reinterpretiraju njegove motive kao sebičnost - drže da to radi ne bi li izbjegao kaznu ili pokudu. Razmislite o primjeru koji bi mogao biti tvrd orah za PE-istu: Majka Tereza iz Calcutte. Ona je (bar naizgled!) odbacila ugodnosti života, Richard Hanley trošeći golemu energiju na pomaganje drugima. PE-ista se to neće dojmiti. On će tražiti sebične motive koji bi mogli objasniti njene postupke, primjerice želju za slavom, obožavanjem, pa čak i svetošću. (Kao što se u epizodi ,,Kenny umire" čini da Cartman vodi kampanju za upotrebu matičnih stanica kako bi spasio Kennvja, a zapravo samo želi klonirati omiljenu vrstu pizze.) Dakako, PE-ist ima pravo tražiti alternativna objašnjenja nečijih postupaka. No to opet dovodi do jednog zanimljivog pitanja kojim ću se morati pozabaviti. Prvo, evo još jednog zapažanja u vezi s mojim studentima. Priopćenje da su istinu o PE-u saznali od svojih profesora psihologije često poprate stavom: hej, ako se itko u to razumije, onda je to profesor psihologije (zato, začepi gubicu, Hanley, seronjo!). Tu, dakako, ima nečega (osim u onom dijelu o seronji). Naposljetku, PE je općenita teza o psihološkom ponašanju ljudi, a to sigurno jest u domeni psihologije. Odgovarajući na to ja najprije upitam: koje su psihološke studije provedene a koje podupiru PE kao empirijsku hipotezu? I znate li koji je odgovor? Nijedna. Ništa. Nula. Hmmm... ako je PE potvrđena empirijska hipoteza, u najmanju je ruku zbunjujuće da je nijedan psiholog nije nikada uistinu proučavao. No to nije kraj priče. Možda je PE jednostavno toliko očito, jasno istinit da nema potrebe izrađivati studije o njemu? Možda svačije iskustvo o svijetu potvrđuje PE? Teško... a pod tim mislim: budalaština. Zamislite kako netko crpi iz vrela iskustva bez prijašnjih spoznaja o PE-u. Vidi Cartmane ovoga svijeta, a vidi i Stanove, Kvleove i Majke Tereze. S obzirom na sve mogućnosti, ne može se ozbiljno ustvrditi da je PE najbolje ukupno objašnjenje dostupnih činjenica. Moglo bi se s pravom zaključiti i da nitko nije sebičan i reinterpretirati Cartmanove motive u drukčijem svjetlu! Ako empirijski podaci išta jasno govore, onda je to činjenica da je PE očito netočan. Ako je ponašanje onakvo kakvim se čini da jest, tada gotovo svi imaju neku mješavinu sebičnih i nesebičnih motiva. 14. Svi smo mi Cartman? Da biste sagledali problem iz drugog kuta, razmislite o jednoj analogiji. Krajem devetnaestog stoljeća hrpa empirijskih podataka iz raznih znanosti (astronomije, geologije i biologije, primjerice) ukazivala je na to da je Zemlja veoma stara, mnogo starija od šest tisuća godina kako su tvrdili biblijski literalisti. No neki Phillip Gosse, prirodoslovac koji je istodobno bio i literalist, predložio je pametno alternativno objašnjenje: Bog je stvorio Zemlju prije samo šest tisuća godina, no stvarajući je učinio je da ona izgleda veoma stara. Gosseova hipoteza objašnjava ono što vidimo: očito veoma staru Zemlju. Ali, evo što Goose ne može reći: on ne može reći da su podaci iz astronomije, geologije i biologije po sebi dokaz da je zemlja stara samo šest tisuća godina. Ne, to je nešto u što on vjeruje ne zbog nego unatoč dokazima iz znanosti. Ista je situacija s PE-istom. PE nije nešto u što on vjeruje zato što je primijetio da je to točno proučavajući ponašanja drugih, uključujući i Majku Terezu. On vjeruje u PE unatoč bihevioralnim dokazima protiv njega. I opet, tu nije kraj. Ja često ne vjerujem dokazima svojih osjetila, primjerice kad vidim mađioničara kako izvodi neki trik. Naime, rezultat trika nije jedini dokaz koji imam na raspolaganju. Imam i druge empirijske dokaze (primjerice dokaze vezane za mađioničarske tehnike i sposobnosti) koje ispravno smatram važnijima od neposrednih dokaza vlastitih osjetila. (Vidi 22. poglavlje.) I Gosse ima druge empirijske dokaze (biblijski tekst) koje on smatra (pogrešno, po mom mišljenju) važnijima od znanstvenih dokaza. To me dovodi (napokon!) do pitanja bitnog za PE-istu, naime koji empirijski dokaz ti imaš u prilog PE-u

koji smatraš važnijim od bihevio-ralnog dokaza? A odgovor je... Nijedan. Ništa. Nula. A to mi govori nešto veoma važno - da za svoje pobornike PE nije empirijska hipoteza. I zato mi nemojte govoriti kako psiholozi znaju da je PE istinit jer su oni stručnjaci za ljudsko ponašanje! OK, ni tu nije kraj priče. Kao filozof, ja sam posljednja osoba koja bi ustrajala na tome da svi razlozi moraju biti empirijski. Stoga je Richard Hanley moje sljedeće pitanje ovo: koji ne-empirijski razlog u prilog PE-a nude njegovi pobornici a koji bi mogao biti važniji od bihevioralnog dokaza? A odgovor je uobičajen... Nijedan. Ništa. Nula. Dopustite da to kažem jasno: pobornici PE-a najčešće ne nude nikakav pozitivan razlog za vjeru u PE. Najčešće, ali ne uvijek. Povremeno intelektualnije nastrojeni PE-isti nude sljedeće objašnjenje. U normalnog pojedinca - onoga čiji mozak ispravno radi djelovanja su izraz njegovih najsnažnijih želja. Dakle, otprilike, svi uvijek rade ono što najviše žele raditi. Čak i da je to istina, to ipak uopće ne potkrepljuje PE, jer zanemaruje ono što je važno, naime sadržaj nečijih snažnih želja. Ako je najsnažnija želja Majke Tereze u nekoj prilici to da pomogne nekome kome je pomoć potrebna, kako puka činjenica da je to ono što ona najviše želi u tom trenutku čini tu želju čini sebičnom a ne nesebičnom? Ne čini je. Katkada se navodi još jedna tvrdnja, naime da je altruistično ponašanje teško pomiriti s teorijom evolucije. No to zapravo i nije tako velika zagonetka. Barem nije ništa veća zagonetka od bilo čega drugog. Primjerice, brigu za vlastitu djecu, što se čini adaptivnim svojstvom, samu po sebi nije ništa bolje okarakterizirati kao sebičnu nego kao al-truističnu značajku. (Evo jedan besplatan savjet - pa, možda ne baš sasvim besplatan: općenito, kad netko tvrdi: „Evolucija dokazuje..." gotovo je sigurno posrijedi najobičnije sranje. Isto vrijedi i za: „Kvantna mehanika dokazuje...") Pa zašto tipičan PE-ist uopće vjeruje u PE? Nije tajna zašto oni nastavljaju vjerovati u njega - pribjegavaju strategiji reinterpretiranja motiva kako bi se obranili od empirijskih dokaza. A ne radi se o tome da oni osjećaju kako zacijelo postoje dobri ne-empirijski dokazi za to, mada se trenutno ne mogu sjetiti nijednoga. PE bi trebao biti empirijska hipoteza jer je on tvrdnja o tome kako su ljudi ustrojeni. Zato sam ja spreman tvrditi da ne može postojati nikakav presudan ne-empirijski dokaz za PE. 14. Svi smo mi Cartman? Koji cinični gadovi Preostaje mi samo jedan zaključak, a taj je tužan. PE-isti su jednostavno užasno cinični u pogledu ljudskog ponašanja, unatoč bihevio-ralnim dokazima. Nameću svoj cinični stav s pomoću kojega tumače ponašanje svih u najgorem mogućem svjetlu. Zašto to čine? Stvarno vam ne znam reći. Možda izvlače pretjerano općenite zaključke iz ponašanja Cartmana ovoga svijeta, ali tko će to znati. I nemojte mi reći da je PE-izam razuman, realističan pristup životu. Eventualno se može reći kako činjenica da ima sebičnih šupaka poput Cartmana nalaže skepticizam - opreznost za slučaj da nečiji prividno nesebični motivi na kraju ispadnu sebični. No to nije u proturječju s poricanjem PE-a. Ja ne poričem da čak i dobri ljudi često postupaju sebično; ja samo kažem da to nije jedina motivacija koju ljudi imaju. A skepticizam, u svakom slučaju, ne bi smio biti opći pristup. Nekim bi ljudima trebalo vjerovati više no drugima. Stan je, na kraju krajeva, pouzdaniji od Cartmana. OK, tvrdio sam da nema pozitivnog razloga da se uopće vjeruje u PE. No ima li ikakvih razloga da se u nj ne vjeruje? Da, ima. Prvi je ono što ja zovem moralom zdravog razuma (a to je, otprilike, niz moralnih uvjerenja koja su nam svima zajednička). Prva tvrdnja: moralnost katkada zahtijeva da ljudi djeluju u suprotnosti s onim što smatraju vlastitim interesom. To je osnovni razlog zašto moralno djelovati može biti teško. Razmislite o sljedećem razgovoru između Kylea i Cartmana, iz epizode „Toaletni papir". Dečki su „ukrasili" kuću toaletnim papirom, a nedužni Butters pod pritiskom priznaje zločin. Kyle prigovara: KYLE: Dečki, ne možete mu dati da to učini. CARTMAN: O čemu pričaš? To je Božji dar, uranio Uskrsni poklon koji je Isus Krist osobno ukrasio zgodnom vrpcom. Richard Hanley Poslije Cartman primjećuje da će se izvući samo ako budu držali začepljene

gubice. Ako je to istina, i ako se slažete da je to ipak pogrešno, čini se da se slažete kako ljudi mogu biti moralno obavezni djelovati protiv onoga što drže vlastitim interesom. Druga tvrdnja: „trebati" podrazumijeva „moći". Odnosno, ne može vas se smatrati moralno odgovornim što niste učinili nešto što niste mogli učiniti. U epizodi „Misterija pisoarskog kriminalca", Cartman optužuje Kylea da je počinio „zločin 9. rujna". On to, dakako, nije učinio, no nije ga ni spriječio (mislim, u priči). Može li Cartman s razlogom kriviti Kylea za taj neuspjeh? Ne, naravno da ne može, jer nije bilo u Cartmanovoj moći spriječiti taj događaj. Proteže li se to na slučajeve psihološke nemogućnosti? Da, dokle god pazimo da isključimo komplicirane situacije u kojima je psihološka nemogućnost greška samog počinitelja. (Primjerice, opivši se do besvijesti možete se učiniti psihološki nesposobnim izvršiti svoje moralne obaveze.) Nadam se da uviđate kako te dvije tvrdnje zajedno pokazuju da je PE pogrešan. Ako PE jest točan, to nije greška nijednog ljudskog bića. Dakle, ako „moraš" znači „možeš", tada je netočno da moralnost ikada iziskuje od ljudi da djeluju na način koji je suprotan onome što drže vlastitim interesom. Ako ste u iskušenju prikloniti se PE-u, razmislite o tome da biste morali odbaciti jedno od tih drugih uvjerenja. Osjećati se loše zbog drugih A to još nije sve što mogu reći protiv PE-a. Ima jedna slavna priča o Abra-hamu Lincolnu po kojoj je on naredio da mu zaustave kočiju kako bi mogao izići i pomoći nekoj svinji koja je zapela u blatu. Kad su ga njegovi pratitelji pohvalili zbog nesebičnosti, Lincoln je navodno odgovorio da je to zapravo učinio zbog sebe - u protivnom bi se osjećao krivim. Čini se da to ide u prilog PE-istu. No usporedite opet Cartmana i Majku Terezu. Nije li zbunjujuće to što potpuno ista motivacija proizvodi tako različita ponašanja? Cartman škodi drugima i općenito 14. Svi smo mi Cartman? im ne pomaže, dok Majka Tereza pomaže drugima i općenito im ne škodi. Priča o Abeu Lincolnu navodi mlin na PE-ističko objašnjenje. Cartman pronalazi zadovoljstvo u patnji drugih i ne sviđa mu se kad drugi od nečega imaju koristi. Majci Terezi se, s druge strane, ne sviđa kad drugi pate, uživa kad im pomaže, osjećala bi se krivom da im ne pomaže itd. Sjetite se Kylea i Cartmana u epizodi „Toaletni papir". Kyle je uporan: KYLE: I dalje se osjećam loše, Cartmane. CARTMAN: Što? Zašto se osjećaš loše? Netko drugi će platiti za tvoju grešku. KYLE: Da. to je još gore. CARTMAN: Hm. Eh... Kyle, mislim da ti ne razumiješ. Neće nas kazniti za ovo. Nikada. KYLE: Znam. CARTMAN: Pa onda, kako se možeš osjećati loše? Stan se upliće u razgovor: STAN: Osjeća se krivim što je on to učinio, a dopušta da netko drugi plati. CARTMAN: Ali, barem on neće nadrapati. STAN: Nije bitno nadrapaš li ili ne - ipak se možeš osjećati loše. Mislim da si u pravu, Kyle. Možda bismo trebali priznati. Kenny promrmlja da se slaže, no Cartman nastavlja: CARTMAN: Što?... Ali, vi dečki.. nemate se zbog čega osjećati loše. Izvukli smo se! Richard Hanley Kyle odgovara: KYLE: Osjećamo se loše zbog drugih ljudi. CARTMAN: Zbog drug..? Zbog uh...aaah...aah... Cartman to jednostavno uopće ne razumije. No uviđate li kako stvar funkcionira? Prema PE-istu i Cartman i Kyle (i Stan i Majka Tereza) jednostavno traže zadovoljstvo i izbjegavaju nezadovoljstvo - radi se samo o tome da im se sviđaju i ne sviđaju različite stvari. Otuda njihova različita ponašanja. Zvuči dobro, ali nije. PE-ist bi trebao pobjeći glavom bez obzira od takvog načina razmišljanja, jer ono potkopava njegovo stajalište. Ključno je pitanje zašto se Cartmanu s jedne strane i Majci Terezi i Kyleu s druge sviđaju ili ne sviđaju tako različite stvari. Samo je jedan odgovor uvjerljiv, a gore spomenuti razgovor ga nudi. Razlog zbog kojega Majka Tereza pati kad drugi pate u tome je što je njoj stalo do njih. (Baš kao što se Lincoln ne bi osjećao krivim da mu nije stalo do dobrobiti svinje, a Kyle se ne bi osjećao krivim da mu nije stalo

do Buttersa.) Cartmanu nije stalo do dobrobiti Buttersa ili bilo koga drugoga i zato se nikad ne osjeća krivim kad ih u nešto uvali. To stavlja PE-istu u sljedeću teškoću. Kako bi mogao objasniti ponašanje Majke Tereze on se poziva na njenu brigu za druge. No u tom slučaju ne razumijem kako može tvrditi da briga za druge nije dio njene motivacije da djeluje onako kako djeluje. Svakako, zaključak koji valja donijeti jest taj da, na kraju krajeva, Majka Tereza nije u potpunosti sebična, a PE je pogrešan. Želite li se dosljedno pridržavati PE-a, ne možete pribjegavati takvom objašnjenju ponašanja. Morate se držati drugih strategija reinterpretacije. Morate tvrditi da Majka Tereza zapravo teži slavi ili vječnom životu na nebu ili što god. A kad se vojnik baci na granatu te tako spasi svoje drugove, morate isto tako tvrditi da je to učinio zato što teži posmrtnoj slavi ili vječnom životu na nebu ili čemu sličnom. 14. Svi smo mi Cartman? Ili, kad Kyle želi preuzeti odgovornost za vlastite nepodopštine, morate ponuditi objašnjenje nalik Cartmanovom: CARTMAN: M..., misliš da bi mogao nadrapati kasnije? Tu ograničenu reinterpretacijsku strategiju teško je prožvakati. Čini se da ateiste koji ne vjeruju u život poslije smrti i univerzalističke te-iste po kojima „svi idu u raj" motiviraju samo prizemni svjetovni motivi. Pa misle da ljudi u nedostatku takve motivacije (recimo, kad bi mogli spasiti neku osobu na pustom otoku, no samo tako da ona to ne zna i da ne ostaje nikakav trag da su to učinili), nikada ni na koji način ne bi žrtvovali sebe u korist drugih. Vjeruje li itko od vas uistinu u takvo što? U tom slučaju mi je žao zbog vašeg gubitka. Razgovarali smo o tome kakva su uistinu ljudska bića, a ne kakva bi trebala biti. Naposljetku, čovjek mora naučiti, kao što to spoznaju dečki u „Kršćaninu tvrdom ko kamen", razmisliti o mogućim užasnim posljedicama prije nego djeluju sebično, jer će u protivnom... glazbenici zauvijek biti osuđeni živjeti tek u polu-luksuzu! No šalu na stranu, filozof David Hume jednom je napisao: „Nije protivno razumu to što mi je milije da svijet propadne nego da si ogrebem prst." Hume je, dakle, tvrdio da najosnovije želje nisu podložne diktatu razuma - i zato je napisao i ovo: „Razum jest, i uvijek bi trebao biti, g. Rob strasti." Provjerite sami ako mi ne vjerujete... IV dio Znanost, logika ostale jako, jako pametne stvari 1 5- Vremensko putovanje u vlastitu guzicu Sophia Bishop Možda osjećate duboko ukorijenjenu mržnju prema svom ocu koji vas je napustio kao novorođenče i pobjegao u Meksiko kako bi izbjegao plaćati vašoj majci alimentaciju i možda biste rado ubili svoga djeda prije nego uspije napumpati baku. Ili jednostavno ne možete dočekati da vam stigne Nintendo Wii. Kako god. Vremensko putovanje moglo bi biti upravo ono što vam treba. Tijekom posljednjih deset sezona u South Parku se pojavilo nekoliko epizoda o vremenskom putovanju, uključujući „Moje buduće ja i ja", „Školski fascikl", „Ljigokošci", „Hajde, Bože, hajde, II dio" i „Hajde, Bože, hajde, XII dio". Bilo da su to činili nastojeći sačuvati djecu od droga ili kako bi spriječili Ljigokošce da preuzmu naše „peuoslove"1, stanovnici South Parka ugostili su posjetitelje iz mnogih različitih vremenskih razdoblja. No je li se išta od toga moglo uistinu dogoditi? Vremensko putovanje, što je k vragu to? Prije nego nastavimo s ovom raspravom, najprije moramo raščistiti što mislimo pod pojmom vremenskog putovanja. Na sreću, ne moramo previše mozgati jer su neki o tome već promozgali, pa jednostavno možemo ukrasti njihove zamisli. Uz odgovarajuću upotrebu citata, dakako. Plagiranje je zločin. Naša trenutna žrtva je David Lewis, jedan američki gad koji vjeruje da uistinu postoji poseban svijet za svaku pojedinu logičku mogućnost.2 No to nas trenutno ne zanima. Lewis 1 Tako konzervativna bijela ološ u epizodi „Ljigokošci" izgovara riječ „poslove". * David Lewis brani stajalište poznato kao modalni realizam od kojega bi vam se skroz zavrtjelo u glavi. Više pojedinosti o modalnom realizmu potražite u Lewisovoj knjizi On the Plurality ofWorlds. Sophia Bishop definira vremensko putovanje kao nepodudarnost između vanjskog vremena i osobnog

vremena^ Vanjsko vrijeme je vrijeme o kojemu mislimo kao o vremenu koje normalno doživljavamo u svijetu. Sasvim jednostavno. Osobno vrijeme je vrijeme koje se može mjeriti uz pomoć ručnog sata nekog vremenskog putnika. To je donekle petitio principii'1 budući da ne možemo znati je li neka osoba vremenski putnik ako najprije nismo definirali što je vremensko putovanje, a upravo to smo učinili služeći se izrazom vremenskog putnika. Uviđate li u čemu je teškoća? Čini se da nam treba pojašnjenje u toj stvari. Dakle, recimo da vi trenutno živite svoj život, mučite svoju svakodnevnu muku (koja u vašem slučaju zacijelo nije prevelika jer po cijeli dan gledate crtice, a potom čitate filozofske knjige o njima) i u vanjskom vam vremenu protekne deset minuta, no vaš osobni sat kaže da je prošlo samo pet minuta i vi iznenada pomislite: ]a sam vremenski putnik\ Niste. Vjerujte mi - putuje li itko kroz vrijeme, vi niste taj. To ne znači da vremenski putnici ne doživljavaju upravo takav fenomen, nego samo to da je on, kad se dogodi vama, posljedica kvarenja vašeg sata, a ne putovanja kroz vrijeme. Čak i Lewis priznaje da nije vremenski putnik, premda se njegov sat često ne slaže s vanjskim vremenom. Ručni sat putnika kroz vrijeme samo je modus s pomoću kojega putnik kroz vrijeme može pratiti svoje osobno vrijeme. Svatko normalan kome se ikad pokvarila baterija na satu rekao bi vam tek to da mu se pokvarila ura ili da mu je ri-knuo sat, a ne da je vremenski putnik. Ručni satovi, naime, nisu nepogrešivi niti bi trebali biti takvi u našem5 opisu osobnog vremena. Mi samo pokušavamo dati značenje pojmu osobnog vremena uz pomoć „The Paradoxes of Time Travel", American Philosophical Quarterly 13.2 (1976.), str. 146. To je izrazito filozofski izraz a znači „upotrebu cirkularne logike". Mnogi se se-ronje njime neispravno služe i ja im zbog toga poželim razbiti glavu. Nemojte i vi biti jedan od tih seronja. Pod „našim opisom" zapravo mislim „Lewisovim" za koji ćemo se za sada pretvarati da je naš. 15. Vremensko putovanje u vlastitu guzicu najuobičajenijih sredstava za mjerenje vremena koja su nam svima poznata. Zapravo, ja ću vam reći da se ni vaše osobno niti vanjsko vrijeme ne mjeri pokvarenim ručnim satom - pokvareni ručni sat uopće ne mjeri vrijeme, glupani! No da bi se pojasnila ta maglovita definicija osobnog vremena, moramo razmotriti sredstva s pomoću kojih mjerimo vanjsko vrijeme. Određivati vanjsko vrijeme prolaskom minuta i sati na satu problematično je. Satovi rikavaju, kvare se i jednostavno se općenito sje-bavaju. No srećom i ljudi rikavaju, kvare se i jednostavno se općenito sjebavaju - što nama zapravo ide u korist. Vidite, određeni događaji u životu neke osobe „iskazuju određene nepravilnosti u odnosu na vanjsko vrijeme" (str. 146). Drugim riječima, vrijeme prolazi i sranja se događaju svima nama. Rastemo, jedemo, kakimo i kad nas strefi pubertet krvari nam iz dupeta. Pa što? Dakle, čak i da se pokaže da su svi zidni satovi, ručni satovi i njima slične naprave nepravilne6, ipak bismo imali neka sredstva s pomoću kojih bismo mogli odrediti protok vremena. Zato ćemo službeno reći da je vanjsko vrijeme protok vremena s obzirom na koji se iskazuju određene pravilnosti ljudskog života. Ha! To nam omogućava da se osjećamo važnima kao vrsta jer bez ljudskog života, po našoj definiciji, vanjsko vrijeme prestaje. Istim sredstvima možemo odrediti i definiciju osobnog vremena. Ona glasi otprilike ovako: osobno vrijeme protok je vremena s obzirom na koji se iskazuju određene pravilnosti života pojedinca. Super uzbudljivo, nije li? Dakle, da se vratimo našem početnom pitanju: što je vremensko putovanje? Čini se da se vrijeme koje pokazuje pokvareni sat nekog blesana ne podudara s vanjskim vremenom, no određene očite pravilnosti blesanovog osobnog vremena u skladu su s onim vanjskog vremena7, što znači da on nije vremenski putnik, nego samo jadni Kenny koji mora kupiti nov sat. S druge strane, uobičajene životne 6 Da su sjebane. 7 Redovno raste, jede, kaki i krvari mu iz dupeta. Sophia Bishop faze vremenskog putnika ne „pokazuju određene pravilnosti s obzirom na vanjsko vrijeme". Odnosno, postoji nepodudaranje između putnikovog osobnog vremena i vanjskog vremena. Nažalost, moram vam reći da sama ta nepodudarnost nije dovoljna da nekoga učini vremenskim putnikom. U analitičkoj filozofiji, matematici i bilo kojoj drugoj

disciplini koja se uistinu služi logikom u izvođenju zaključaka, naša prijašnja „definicija" (koja je zapravo samo djelomična definicija) ono je što se zove nužnim ali nedovoljnim uvjetom. Nužno znači da ga morate imati. Otprilike kao što morate imati bananu da biste pripremili banana split - inače biste imali samo sladoled. No nedovoljan znači da vam treba još nešto. Kao što vam za banana split treba nešto više od banane - trebaju vam sladoled i preljevi, ili imate samo bananu. Ta banana jest nužna za banana split, no nije za njega i dovoljna. M'kay? Nemojte da vas prevare varalice Dakle, rekla sam vam da vremensko putovanje iziskuje nepodudarnost između vanjskog vremena i vašeg osobnog vremena, a potom i nešto drugo. No nisam vam rekla što to nešto drugo jest, jer... pa, baviti se filozofijom mnogo je teže od pukog sjedenja, pijenja i pričanja 0 tome stvara li stablo koje padne u šumi zvuk ako ga nema tko čuti.8 Žalim slučaj. Budući da vam ne mogu reći točno što vremensko putovanje jest, morat ćete se zadovoljiti odgovorom na pitanje što ono nije. Taj se postupak zove negativom deskripcijom i to ne zato što potječe od Cartmana. Počet ćemo nečim jednostavnim: hibernacijom ili suspendiranom animacijom. Suspendirana animacija stanje je u kojemu se tjelesna temperatura 1 metabolički ritam živog organizma jako snize pri čemu se postiže Ako vas to zanima, trebali biste pročitati Berkelevjevu Raspravu o principima ljudskog znanja. No iskreno sumnjam da vas to zanima budući da gledate South Park. 15. Vremensko putovanje u vlastitu guzicu nešto nalik zamrznutosti. Sjetite se Hana Soloa u karboniru. Priča o suspendiranoj animaciju u South Parku je sljedeća. Cartman je prene-strpljiv da bi čekao još tri tjedna na Nintendo Wii.9 To je kao da čekate na Božić, samo još tisuću puta gore. Stoga je Cartman skovao plan - zamrznut će se i reći nekome od dečki da ga odmrzne za tri tjedna, kad Wii bude u prodaji. No Kyle, Stan i Kenny tu zamisao smatraju glupom i ne žele mu pomoći. Na svoju sreću, Cartman uspije nagovoriti Buttersa da ga otprati u planinu i pošto mu kaže da dođe po njega za tri tjedna, zakopa se u snijeg. Premda suspendirana animacija jest zabavna, pa čak gotovo i vjerodostojna, sigurno nije vremensko putovanje. Iako ima potencijal za znatno produžavanje ljudskog života, ona nije čarobni put u budućnost. No budući da Cartman za vremena dok je bio zamrznut nije ništa doživljavao, trenutačno je skočio kroz vrijeme pet stotina godina unaprijed, pa je lako razumjeti zašto misli da je putovao kroz vrijeme. Ipak, potrebno je objašnjenje. Tu ćemo se vratiti prijašnjoj djelomičnoj definiciji vremenskog putovanja i usporediti je s našom pričom. Nužan uvjet vremenskog putovanja nepodudarnost je između vanjskog vremena i osobnog vremena vremenskog putnika. U vanjskom vremenu proteklo je više od petsto godina. U Cartmanovom se osobnom vremenu čini da je prošao samo trenutak. Dakle, imamo nepodudarnost, je li tako? Pogrešan odgovor. Samo je u Cartmanovoj percepciji osobnog vremena prošao tek trenutak tijekom posljednjih petsto godina. Sjećate se one tvrdnje da je ručni sat vremenskog putnika modus za mjerenje nečijeg osobnog vremena? Ako se ne sjećate, vjerojatno biste se trebali vratiti i ponovno pročitati raniji odlomak, jer ću ja sad upotrijebiti taj sat kako bih objasnila zašto Cartman nije vremenski putnik.10 " Ninetndo VVii je vraški dobar. Svatko tko nije razmišljao o tome da se i sam zamrzne kako bi izbjegao agoniju čekanja na njegov izlazak očito je totalni gubitnik. Ostavite ovu knjigu ovog trena i odmah si pođite kupiti jedan. Prestanite biti takav seronja, odnosno gledati crtice i čitati knjige o njima. Igrajte video-igre - počnite živjeti! Barem nije u ovoj epizodi. No u epizodi „Moje buduće ja i ja", čini se da Budući Sophia Bishop faze vremenskog putnika ne „pokazuju određene pravilnosti s obzirom na vanjsko vrijeme". Odnosno, postoji nepodudaranje između putnikovog osobnog vremena i vanjskog vremena. Nažalost, moram vam reći da sama ta nepodudarnost nije dovoljna da nekoga učini vremenskim putnikom. U analitičkoj filozofiji, matematici i bilo kojoj drugoj disciplini koja se uistinu služi logikom u izvođenju zaključaka, naša prijašnja „definicija" (koja je zapravo samo djelomična definicija) ono je što se zove

nužnim ali nedovoljnim uvjetom. Nužno znači da ga morate imati. Otprilike kao što morate imati bananu da biste pripremili banana split - inače biste imali samo sladoled. No nedovoljan znači da vam treba još nešto. Kao što vam za banana split treba nešto više od banane - trebaju vam sladoled i preljevi, ili imate samo bananu. Ta banana jest nužna za banana split, no nije za njega i dovoljna. M'kay? Nemojte da vas prevare varalice Dakle, rekla sam vam da vremensko putovanje iziskuje nepodudarnost između vanjskog vremena i vašeg osobnog vremena, a potom i nešto drugo. No nisam vam rekla što to nešto drugo jest, jer... pa, baviti se filozofijom mnogo je teže od pukog sjedenja, pijenja i pričanja 0 tome stvara li stablo koje padne u šumi zvuk ako ga nema tko čuti.8 Žalim slučaj. Budući da vam ne mogu reći točno što vremensko putovanje jest, morat ćete se zadovoljiti odgovorom na pitanje što ono nije. Taj se postupak zove negativom deskripcijom i to ne zato što potječe od Cartmana. Počet ćemo nečim jednostavnim: hibernacijom ili suspendiranom animacijom. Suspendirana animacija stanje je u kojemu se tjelesna temperatura 1 metabolički ritam živog organizma jako snize pri čemu se postiže Ako vas to zanima, trebali biste pročitati Berkelevjevu Rasprcn>u o principima ljudsko? znanja. No iskreno sumnjam da vas to zanima budući da gledate South Park. 15. Vremensko putovanje u vlastitu guzicu nešto nalik zamrznutosti. Sjetite se Hana Soloa u karbonitu. Priča o suspendiranoj animaciju u South Parku je sljedeća. Cartman je prene-strpljiv da bi čekao još tri tjedna na Nintendo Wii.9 To je kao da čekate na Božić, samo još tisuću puta gore. Stoga je Cartman skovao plan - zamrznut će se i reći nekome od dečki da ga odmrzne za tri tjedna, kad Wii bude u prodaji. No Kyle, Stan i Kenny tu zamisao smatraju glupom i ne žele mu pomoći. Na svoju sreću, Cartman uspije nagovoriti Buttersa da ga otprati u planinu i pošto mu kaže da dode po njega za tri tjedna, zakopa se u snijeg. Premda suspendirana animacija jest zabavna, pa čak gotovo i vjerodostojna, sigurno nije vremensko putovanje. Iako ima potencijal za znatno produžavanje ljudskog života, ona nije čarobni put u budućnost. No budući da Cartman za vremena dok je bio zamrznut nije ništa doživljavao, trenutačno je skočio kroz vrijeme pet stotina godina unaprijed, pa je lako razumjeti zašto misli da je putovao kroz vrijeme. Ipak, potrebno je objašnjenje. Tu ćemo se vratiti prijašnjoj djelomičnoj definiciji vremenskog putovanja i usporediti je s našom pričom. Nužan uvjet vremenskog putovanja nepodudarnost je između vanjskog vremena i osobnog vremena vremenskog putnika. U vanjskom vremenu proteklo je više od petsto godina. U Cartmanovom se osobnom vremenu čini da je prošao samo trenutak. Dakle, imamo nepodudarnost, je li tako? Pogrešan odgovor. Samo je u Cartmanovoj percepciji osobnog vremena prošao tek trenutak tijekom posljednjih petsto godina. Sjećate se one tvrdnje da je ručni sat vremenskog putnika modus za mjerenje nečijeg osobnog vremena? Ako se ne sjećate, vjerojatno biste se trebali vratiti i ponovno pročitati raniji odlomak, jer ću ja sad upotrijebiti taj sat kako bih objasnila zašto Cartman nije vremenski putnik.10 * Ninetndo Wii je vraški dobar. Svatko tko nije razmišljao o tome da se i sam zamrzne kako bi izbjegao agoniju čekanja na njegov izlazak očito je totalni gubitnik. Ostavite ovu knjigu ovog trena i odmah si pođite kupiti jedan. Prestanite biti takav seronja, odnosno gledati crtice i čitati knjige o njima. Igrajte video-igre - počnite živjeti! 10 Barem nije u ovoj epizodi. No u epizodi „Moje buduće ja i ja", čini se da Budući Sophia Bishop Postavimo hipotezu" da je Cartman u trenutku kad se zamrznuo nosio sat. Dakako, ne može to biti bilo kakav sat: on mora biti veoma precizan,12 vodootporan13 i imati super-trajnu bateriju14 U vanjskom vremenu prolazi više od petsto godina. Premda se Cartmanu čini da je u njegovom osobnom vremenu prošao tek časak, ovaj iznimni sat pokazuje drukčije. On kaže da je prošlo više od petsto godina. Cartman je zamrznut i ništa ne doživljava, no to ne znači da je njegovo osobno vrijeme stalo, ili se čak usporilo. Da budemo precizniji, Cartmanovo osobno vrijeme, kao što je jasno iz hipotetičkog ručnog sata, pokazuje da je protekla

potpuno jednaka količina vremena kao i u vanjskom vremenu. Dakle, što je s našom nepodudarnošću? Nema je. Pa, slijedimo li pravila logike, znači da suspendirana animacija nije sredstvo za vremensko putovanje. Pretpostavljam da bih trebala naglasiti, za sve one čitatelje ove knjigu čije mentalne sposobnosti ne nadmašuju Timmvjeve, da Cartman zapravo ne nosi taj iznimni sat ili bilo koji drugi sat koji bi nam rekao da je proteklo više od petsto godina. Oni među vama na koje se odnosi ta primjedba možda će misliti kako to onda ipak znači da je Cartman pravi vremenski putnik. No vama je možda bolje da ovaj čas prestanete čitati i odložite knjigu, prije nego se njome povrijedite. Sjetite se, ručni sat je samo modus15 s pomoću kojega vremenski putnik mjeri svoje osobno vrijeme. Premda Cartman ne nosi sat, njegov osobni sat ipak otkucava, kao što je jasno iz određenih očitih pravilnosti njegovog života. Cartman uistinu putuje u prošlost kako bi se susreo sa svojim sadašnjim ja. 11 To je nešto što mi filozofi stalno činimo i što nam je vjerojatno najomiljenija djelatnost poslije seksa. To znači „zamislimo". 12 Odnosno atomski sat ili koje god već tehonološko čudo znanstvenici danas upotrebljavaju. 13 Mora biti u stanju izdržati vlagu i temperature ispod nule kojima je Cartman izložen, kao i vrućinu buduće laserske zrake koja će ga odmrznuti. 14 Trajanja od oko petsto i više godina. 15 „Oblik ili način na koji se nešto događa ili doživljava, izražava ili čini." Oxford American Dictionaries. 15. Vremensko putovanje u vlastitu guzicu Sada, izgleda, imamo mali problem. Naime, Cartman je zamrznut i, pretpostavljamo, svi njegovi metabolički procesi ili su krajnje usporeni ili su pak u potpunosti prestali. Kad se probudi petsto godina kasnije, nije ostario niti se, naizgled, ikako promijenio, što bi ukazivalo na to da njegovi uobičajeni životni stadiji nisu iskazali određene pravilnosti s obzirom na vanjsko vrijeme. Drugim riječima, on vraški nalikuje pravom vremenskom putniku. No kao što ste trebali naučiti čak i prije današnjeg dana, nije sve onako kakvim se čini. Istina, Cartman ne pokazuje određene pravilnosti s obzirom na vanjsko vrijeme koje bismo obično od jednog osmogodišnjeg dječaka očekivali. No, s druge strane, Cartman nipošto nije običan. Nema mnogo osmogodišnjih dječaka koji se pokušaju - i uspiju - zamrznuti kako ne bi morali čekati još tri tjedna na Wii. Dakle, dok je Cartman zamrznut, on ne raste, ne jede, ne kaki i ne krvari mu iz dupeta - nasuprot onome što bi se očekivalo. No očekujemo li mi uistinu takvo što od nekoga tko je zamrznut i čiji su metabolički procesi praktički nepostojeći? Ne. Od Cartmana, dok je u svom ne-zamr-znutom stanju mi, dakako, očekujemo pokazivanje takvih pravilnosti u s kladu s vanjskim vremenom. No ne očekujemo isti „raspored" od onih koji su u stanju nalik smrti. Zato se trebamo upitati sljedeće: „Pokazuje li Cartman određene pravilnosti koje se, s obzirom na vanjsko vrijeme, očekuju od ljudskog bića u zamrznutom stanju!" Pretpostavljam da ne očekujemo mnogo ili uopće ništa, što situaciju čini malo nezgodnom. Pa, s obzirom na samo tu informaciju, odgovor je, u najboljem slučaju, potvrdan: Car-tmanovo osobno vrijeme savršeno se podudara s vanjskim vremenom i Cartman nije vremenski putnik. U najgorem slučaju, tvrdnja „Cartman je debeloguzi vremenski putnik", epistemološki je istinita, što jednostavno znači kako ne znamo da nije istinita. To u biti znači da je ne možemo opovrgnuti, kao što ne možemo opovrgnuti postojanje Boga ili Čudovišta Leteći Špageti, premda to, kao što bi vam rekao Richard Dawkins, uopće ne govori mnogo. I zato smo mi postavili hipotezu o Sophia Bishop iznimnom ručnim satovima tako da možemo definitivno odgovoriti: Cartman jest debeloguz, ali nije vremenski putnik. Dakle, suspendirana animacija više se ne može smatrati vremenskim putovanjem. Što je s uskrsnućem? Znate kako ide ta priča - netko umre, a zatim ga dva dana poslije vlastiti otac ponovno oživi. Nešto poput Isusa. Ili Kennvja. Čini li uskrsnuće Isusa (Kennvja) ovlaštenim vremenskim putnikom? Ne baš.16 Još ćemo se jednom vratiti nužnom uvjetu koji smo nametnuli eliti što putuje vremenom - nepodudarnosti između osobnog vremena i vanjskog vremena.17 Isus (Kenny) okrutno je ubijen. Kakve posljedice to ima za naše osobno vrijeme? Dajmo Isusu (Kennvju) sat i otkrijmo! Premda Isus (Kenny) umire, njegov sat ne umire, nego nastavlja mjeriti njegovo osobno vrijeme. Kad poslije dva dana (sezone) bude uskrsnut, sat pokazuje da su od njegove smrti protekla dva dana

(sezone). Nema nepodudarnosti. Tu je Isus (Kenny) zapravo zapanjujuće nalik Cartmanu,18 utoliko što poslije uskrsnuća ima osjećaj da su posljednja dva dana (sezone) prošla u trenutku. No već smo prije naučili da su, unatoč tome što naizgled postoji nepodudarnost između Isusovog (Kennvjevog) osobnog vremena i vanjskog vremena, ta dva vremena zapravo u suglasju. Dakle, ništa od vremenskog putovanja za Isusa (Kennvja). Nadam se da sad već postajete pametni, mali filozofi i uviđate kako pitanje uskrsnuća ne možemo riješiti baš tako brzo i jednostavno. Jer, prisjetit ćete se, osobno vrijeme zapravo ima manje veze sa satom, a više s rastom, jelom, kakanjem i krvarenjem iz dupeta. Ništa od toga ne zbiva se kad ste mrtvi - smrt je prilično dobar pokazatelj da je vaše 16 Isus bi, zapravo, i mogao biti vremenski putnik, ali ne zato što je uskrsnuo. 17 Ako vam još nije jasno, znajte da ćemo primijenjivati ovu istu metodu u ispitivanju svih sredstava za koja mislimo da bi se mogla smatrati vremenskim putovanjem. To je dosadno i zamorno, no to je ono što filozofi čine. Zato ili pretrpite ili mi pak vjerujte na riječ da se suspendirana animacija i uskrsnuće ne smatraju vremenskim putovanjem, pa preskočite ostatak ovog odlomka. 18 Pitam se ubraja li se ovo u bogohuljenje. 15. Vremensko putovanje u vlastitu guzicu osobno vrijeme isteklo - što znači da poslije uskrsnuća vaše osobno vrijeme ponovno počinje teći, a to je vraški dobar argument u prilog nepodudarnosti osobno-vanjsko vrijeme. Stoga sada moramo prionuti dokazivanju da nečije osobno vrijeme zapravo ne prestaje njegovom smrću. Dobra je vijest da to nije preteška zadaća, jer Isus (Kenny) i Cartman uopće nisu toliko različiti koliko se na prvi pogled čini.19 To što Cartman nije pokazivao određene očite pravilnosti mi smo riješili tako što smo njegov „raspored" povezali s onim koji se očekuje od osobe u hibernacijskom stanju. Isto ćemo učinit i ovdje, samo što ćemo to ovaj put povezati s osobom koja je mrtva, što je zapravo malo lakše. Premda mrtvi ljudi ne čine sve one divote koje čine živi, oni ipak prate određen vremenski raspored - rigor tnortis, razaranje organskog ugljika u tijelu - jasno vam je. Zato se možemo poslužiti određenim očitim pravilnostima u mrtvih da bismo ustvrdili kako se Isusovo (Kennvjevo) osobno vrijeme i vanjsko vrijeme podudaraju. Dakle, sada možemo biti sigurni da uskrsnuće nije vremensko putovanje. Dakako, mogli bismo odmah ustvrditi i da uskrsnuće nije moguće. No to ne bi bilo zabavno. Svi znamo da je pravi razlog za Božić zapravo Djed Mraz Postoje dvije suprotstavljene teorije vremena, prezentizam i eternalizam, baš kao što postoje i dva moguća razloga za Božić - Isus i Djed Mraz. Po prezentizmu ili zatvorenoj teoriji vremena ne postoji ni prošlost ni budućnost - postoji samo sadašnjost. Prošlost je određena i prošla, budućnost je neodrediva. Najvjerojatnije mislite da to uvjerljivo zvuči. No to stajalište predstavlja stanovitu teškoću za vremensko putovanje. Konkretno, ako postoji samo sadašnjost, kamo se onda može ići? To se zove paradoksom nepostojanja odredišta. Prema prezentističkom stajalištu o vremenu, ne možemo putovati u prošlost jer je ona prošla i završena. 19 Peče me savjest svaki put kad to kažem. Sophia Bishop Slično tome, ne možemo putovati u budućnost, jer ni nje nema i potpuno je neodređena. Jednostavno se nema kamo (ili kada) ići. Pa, želite li putovati kroz vrijeme, ili barem želite vjerovati da je vremensko putovanje moguće, tada prezentističko poimanje vremena ne može biti ispravno. S druge strane imamo eternalizam, teoriju vremena prijatelja putovanja. Eternalisti drže da su sva vremena - prošlo, sadašnje i buduće -jednako stvarna, postojeća i nepromjenjiva. Prošlost je jednako zbiljska kao i sadašnjost - nije završena kao u prezentističkom poimanju vremena - a budućnost je jednako stvarna kao i prošlost. To znači da je budućnost potpuno određena. Sto se dogodi, dogodit će se i ne može se promijeniti. Ako vam se od ove ideje vrti u glavi kao Stanu kad je blizu Wendy, niste jedini. Bilo bi prilično ekstremno, čini se, prikloniti se eternalizmu samo zbog mogućnosti vremenskog putovanja. Zapravo postoje dva, možda još i važnija, razloga za prihvaćanje tog stajališta: Bog i znanost. Počet ćemo s Bogom. Judeokršćansko-islamski20 Bog savršen je i neograničen. On mora biti savršen kako bi bio vrijedan obožavanja. Da možemo zamisliti savršenije biće od Boga, tada bismo trebali obožavati to savršeno biće, ne Boga. On isto tako mora biti

neograničen, jer On je izvor svega stvorenog, a stvoreno je ograničeno, pa On mora biti bolji od onoga što je stvorio. Isto tako, da je Bog ograničen, mogli bismo pretpostaviti neko savršenije biće (ono koje je neograničeno), pa Bog ponovno ne bi bio vrijedan našeg obožavanja, jer bi postojao netko veći od Njega. Dakle, po prevladavajućem poimanju Bog je savršeno i neograničeno biće. Iz tih dvaju koncepata možemo izvesti druga uobičajena svojstva Boga, primjerice da je On sveznajući i nepromjenjiv. On je sveznajući jer je neograničen. Da postoji nešto što Bog ne zna, bio bi nužno ograničen u svom znanju time što ne zna. Nepromjenjivost je malo kompliciranija. 20 Ne želim reći da su te vjere uistinu potpuno jednake, no svima su im zajedničke ova osnovna svojstva u definiranju Boga. 15. Vremensko putovanje u vlastitu guzicu Tri su vrste promjene: pozitivna promjena, negativna promjena i lateralna promjena. Pozitivna promjena podrazumijeva da se nekako „popravite". Bog očito ne može doživjeti pozitivnu promjenu jer je On već savršen. Da bi On bio bolji, morao je biti nedovoljno dobar od samog početka, a to je jednostavno neprihvatljivo. Isto tako, bilo bi nezamislivo da se Bog može „pogoršati" - što bi podrazumijevala negativna promjena - jer je Bog savršen i zato nepogrešiv. No što je s lateralnom promjenom? To nije promjena ni na bolje ni na gore, pa nije od prve jasno zašto bi bila nedopustiva. Pa, ako će se Bog promijeniti, mora postojati nešto u što će se promijeniti - odnosno mora postojati neki atribut koji će Bog ili dobiti ili izgubiti. No ako ima nešto što Bog može dobiti, to znači da je On ograničen jer već nema to konkretno svojstvo. A ako Bog nešto izgubi, opet je ograničen svojstvom koje ne posjeduje. Stoga Bog mora biti nepromjenjiv. Kladim se da vas to nisu učili na vjeronauku. No kakve sve to ima veze s vremenom? Pa, za sveznajućeg, nepromjenjivog Boga potrebno je eternalističko poimanje vremena. Bog je izvan vremena i njemu je sveukupno vrijeme neposredno podastrto. Otprilike kao redatelju koji gleda filmsku vrpcu. On može vidjeti sve dijelove filma odjednom, pri čemu je svaki segment jednako zbiljski. Mi smo samo gledatelji u kinu koji moraju odgledati film u slijedu, doživljavajući ga prizor po prizor (osim ako nismo vremenski putnici, kada je to nalik gledanju filma na DVD-u - tu možemo skakati s jednog dijela na drugi). Budućnost nužno postoji i zahvaljujući Božjem sveznanju ona je određena. Teisti vjeruju da Bog poznaje budućnost. Kako? Jer je sve podastrto Njegovu pogledu. Možda ste dovoljno bedasti da pomislite kako Božje sveznanje zahtijeva tek to da On zna istinosne vrijednosti budućih iskaza koji bi se mogli neprestano mijenjati, ovisno o odlukama koje se donose u sadašnjosti, iz trenutka u trenutak. Krivo. Vidite, to bi značilo da se Božje znanje, premda istinito, neprestano mijenja iz trenutka u trenutak. A kad je riječ o Bogu, promjena je loša. Sophia Bishop Ako vam Bog nije dovoljan, možda je znanost vaš prijatelj. U svakom slučaju, objašnjenje je mnogo kraće, jer je zapravo mnogo duže i više tehničko.21 Zove se Rietdijk-Putnamov argument i ima veze s relativnošću. Posebne vrste. A možda i opće vrste.22 Dakle, Bog, znanost i zamisao da je vremensko putovanje takva fora da želite da bude moguće, sve to ukazuje na eternalističku sliku univerzuma. Ako vam se ne sviđa, žao mi je - na kraju krajeva, ionako je ne možete promijeniti. Ha-ha. Da je Edip vremenski putnik... Prošlost i budućnost postoje i nepromjenjivi su. Što to znači za putovanje kroz vrijeme? Vrlo jednostavno - ne možete promijeniti prošlost (ni budućnost). Ona je to što jest. Promijeniti prošlost znači postići ili da se neki događaj koji se dogodio nikada nije dogodio, ili da se događaj koji se nikada nije dogodio jest dogodio. No to ne znači da vi ne utječete na prošlost ili budućnost. Tu postaje zabavno. Pretpostavimo da ste muškarac. Odgojila vas je majka i ne znate tko vam je otac. Za vašeg života izume vremenski stroj i pruži vam se prilika za jedno povratno putovanje. Zaključite da više od bilo čega drugoga želite saznati identitet odbjegloga gada koji vam je napumpao mamu, pa se vraćate u vrijeme devet mjeseci prije svoga rođenja kako biste upoznali tog tipa. No dok čekate da se on pojavi, napetost poduhvata blago vas napaljuje. Mislite si - pa kakve veze ima, to je prošlost, ne morate se brinuti hoće li vas netko prepoznati, za nekoliko dana

ionako ćete se vratiti u svoje vlastito vrijeme - zašto se ne biste zabavili? I tako se uputite u kafić, popijete koje piće i pogledom tražite lake komade. U kutu ugledate neku djevojku koja vas jako pod21 Sto znači da vam ga ja neću objasniti. Morat ćete ga potražiti na VVikipediji. 22 Kažemo „možda" jer razumjeti opću relativnost je kao razumjeti Kennvja: postoji otprilike samo troje ili četvero ljudi koji ih uistinu shvaćaju, a ne trude se posebno objasniti to nama ostalima. 15. Vremensko putovanje u vlastitu guzicu sjeća na nekoga koga znate iz vlastitog vremena - doduše, popili ste nekoliko čašica i niste sigurni na koga - pa počnete s njom pričati i naručivati joj runde. I prije nego se okrenete oko sebe, završili ste s njom u krevetu. Idućega jutra nje nema, a vi ste mamurni. Sad kad ste ovladali nagonima, vraćate se svojoj misiji - no u njoj ste, nažalost, nevjerojatno neuspješni. Ne možete pronaći ni mamu ni tatu, pa se morate vratiti u svoje vrijeme ne saznavši istinu. Možda je i bolje tako. U svakom slučaju, uspjeli ste se poševiti, pa putovanje i nije bilo potpuno uzaludno. Nekoliko godina kasnije, analiza DNK postaje uobičajenom metodom otkrivanja sklonosti prema raznim boleštinama za koje sada postoje cjepiva. Vlasti su sačuvale informacije o DNK stanovnika, jer su se pokazale korisnima u rješavanju brojnih zločina u kojima je pronađen dokaz o njima, uvelike nalik uzimanju otiska prsta. Te su informacije, osim toga, korisne i u utvrđivanju očinstva. A vi jednom zauvijek želite riješiti tajnu o svom ocu. Tek toliko da biste znali - on je ionako sad već vjerojatno mrtav. Zatražite da se obavi analiza. Dan kasnije iz DNK-centra nazove vas neka žena. Veoma je zbunjena rezultatima - nikada nije vidjela ništa slično. Polovica vašeg DNK očito potječe od vaše majke, kao što se i očekuje. No čini se da je druga polovica - vaša vlastita. Niste uspjeli pronaći oca u prošlosti zato što se vi svoj otac. I da, ta djevojka koju ste poševili - bila je vaša mama. Čovječe, to je potpuno sjebano. To se zove obrnuta uzročnost i posljedica je vremenskog putovanja u eternalističkom univerzumu. Obrnuta uzročnost vremenska je pojava posljedice prije uzroka. O uzročnosti obično mislimo kao o asimetričnom fenomenu - uzrok se uvijek pojavljuje prije posljedice, i zato se obrnuta uzročnost čini uvrnutom. No ona je zapravo prilično cool i veoma je korisno razumjeti je i ne počiniti pogrešku spavanja s kim god se već zateknete dok ste u prošlosti. Razmislite o epizodi „Ljigokošci". U South Parku se pojavljuju ljudi iz budućnosti, služeći se vremenskim portalom u blizini cestovne petlje I-285. Ti ljudi iz budućnosti Ljigokošci - zapošljaSophia Bishop vaju se kao imigrantski radnici i veoma su slabo plaćeni. Premda ih tako slabo plaćaju, zahvaljujući akumuliranoj bankovnoj kamati, Ljigokošci se u budućnosti ipak jako obogate. A sada, pođite tragom Ljigokožaca i pretpostavite našu eternali-stičku sliku univerzuma - što to znači za nas u sadašnjosti? Pa, premda ćemo tek u budućnosti putovati natrag u prošlost, bogatstvo koje skupimo zahvaljujući bankovnoj kamati imamo sada. Razmislite o tome -pretpostavimo da za dvadeset godina putujete natrag u 1900. godinu. U to ste doba pametno23 investirali sav novac koji ste zaradili. Pa taj novac imate 2007. godine. Naravno, možda to ne znate, jer tek trebate prispjeti u budućnost da biste otputovali u prošlost, no novac je tu sad - prije nego otputujete u prošlost. I nemojte misliti da zato što novac imate sada ne morate putovati natrag u vremenu i raditi kako biste ga zaradili. Morate. I hoćete. Kako se nešto takvo može dogoditi? Budući da su sva vremena jednako zbiljska, stvarna i nepromjenjiva, premda vaša vlastita vremenska crta otpočinje s vašim rođenjem, vi možete skočiti natrag u vremenu, a potom opet naprijed. Vanjsko vrijeme pokazuje da se nalazite u trenutku devet mjeseci ili osamdeset godina prije svoga rođenja, potom ponovno nestajete do trenutka dok se ne rodite, a ostatak života vam prođe kao što bi prošao i svakim ne-vremenskom putniku (pretpostavimo da se vratite iz prošlosti u isti trenutak iz kojega ste u nju otišli). Dakle, obrnuta uzročnost je pomalo uvrnuta. No zastanite na čas i razmislite o alternativi. Sto da je mijenjanje prošlosti dopušteno? U epizodi „Moje buduće ja i ja", pošto si Stan odreže ruku, gospodin Marsh mora brzo reagirati odrezujući

ruku i Starom Stanu. No kad Stan obznani da se samo šalio, i gospodin Marsh se mora pretvarati da Stari Stan nije ostao bez ruke. To nije pravi „problem" vremenskog putovanja, jer Stari Stan ne dolazi uistinu iz budućnosti, no ipak nagovještava apsurdnost koju podrazumijeva održavanje dosljednosti. 23 Nadamo se da ste barem malo pazili na satu poviejsti i investirali novac u neko područje koje nije pogodio slom burze 1929. godine. 15. Vremensko putovanje u vlastitu guzicu Na kraju iste epizode Cartman, zahvaljujući silnoj priči o budućim ja, zaključi da se mora bolje brinuti o sebi. U tom trenutku Cartmanu prilazi mršavi, uspješan muškarac i čestita mu. Kaže Cartmanu da je on njegovo buduće ja i da je trenutak koji se upravo zbio bio prijeloman u njegovom životu. On je sada predsjednik upravnog odbora buduće tvrtke za vremensko putovanje. No poslije svega što se dogodilo sa Stanom i Buttersom, Cartman misli da je taj čovjek samo još jedan glumac iz Motivacijske tvrtke i baš u inat objavi da će udvostručiti svoje nepodopštine i činiti što mu se prohtije. Istoga se trenutka uspješni Budući Cartman pretvara u debelog, zamazanog tipa s kutijom za alat u ruci. Pa, što je tako uvrnuto u tome, pitate? Problem je u tome što imamo uzročnu petlju. Ako ste mislili da je obrnuta uzročnost loša, znajte da to još nije ništa. Recimo da Cartman odluči da će se promijeniti i početi brinuti o sebi. Odrasta u veoma uspješnog vremenskog putnika. Putuje natrag u vremenu kako bi vidio svoje prošlo ja (koje je za nas Sadašnji Cartman). No budući da je otputovao u prošlost kako bi vidio Sadašnjeg Cartmana, Budući Cartman koji putuje kroz vrijeme ne postoji. No ako Budući Cartman koji putuje kroz vrijeme ne postoji, znači da nije mogao putovati natrag u vremenu kako bi vidio Sadašnjeg Cartmana koji će promijeniti mišljenje, početi se bolje brinuti o sebi i odrasti u Budućeg Cartmana koji putuje kroz vrijeme. No Budući Cartman vraća se u vremenu kao bi posjetio Sadašnjeg Cartmana i tako dalje. To je uzročna petlja. Događaj A uzrokuje događaj B koji uzrokuje ne-A koji uzrokuje ne-B koji uzrokuje A koji uzrokuje B, i tako dalje. Obrnuta uzročnost je čudna, no uzročne petlje su uvrnute. I problematične. U scenariju obrnute uzročnosti čovjek samo ostvaruje prošlost. No zahvaljujući uzročnim petljama moguće je promijeniti prošlost - i to tako da sve što se dogodi u budućnosti bude proturječno. Dakle, premda se obrnuta uzročnost možda činila bizarnom, svakako je bolje imati posla s njom nego s uzročnim petljama. Sophia Bishop Dakle, što ste danas naučili? Postoji samo jedna prošlost. Ne postoji „prvi put" kad u njoj niste, a potom „drugi put" kad jeste. Ako se dogodi da putujete u prošlost (ili budućnost), onda ste uvijek putovali onamo. Mi kažemo da je vječna istina da putujete u prošlost. Dakle, kad je posrijedi promjena, ne možete promijeniti prošlost, jer je ona uvijek bila i bit će upravo onakva kakva jest. No budući da vi postojite u prošlosti, nužno na nju utječete. Dozvola za ubojstvo Vremensko putovanje opterećeno je paradoksima i ljudima koji žele dokazati da je ono nemoguće. Dva glavna argumenta protiv vremenskog putovanja jesu paradoks obrnute uzročnosti i djedov paradoks. Kao što smo prije rekli, obrnuta uzročnost znači da se posljedica pojavljuje prije uzroka u vanjskom vremenu. Neki ljudi to smatraju paradoksalnim. Pretpostavljam da bih na ovom mjestu trebala ukratko objasniti što je paradoks, jer je lako je moguće da ste vi, premda možda mislite da znate što on jest, u krivu. Paradoks je nešto što se čini proturječnim. Riječ čini ovdje je ključna paradoks ne znači da proturječje uistinu postoji - nego samo da se čini da postoji. M'kay? Dakle, neki ljudi drže da je obrnuta uzročnost paradoksalna. Ja kažem da obrnuta uzročnost ne podrazumijeva proturječje, premda je razumljivo da bi vam se ta tvrdnja mogla učiniti poprilično čudnovatom. Jednostavno, mi nemamo nikakvo iskustvo o njenom doživljavanju. Zahvaljujući drugom zakonu termodinamike24, uvjereni smo da je uzročnost jednosmjerna ulica. No u jednom ironičnom obratu situacije sama nam fizika govori nešto drugo. Kod naših fizičkih procesa smjer vremena ne igra nikakvu ulogu. To znači da, prema zakonima fizike, sve što se može odvijati prema naprijed, može se isto tako odvijati i prema natrag. Pa ako fizika nije ta koja nas uvjerava u para24 Ukupna entropija bilo kojeg izoliranog termodinamičkog sustava s vremenom se povećava, približavajući se najvećoj mogućoj vrijednosti. Drugim riječima, kad razbijete tanjur, on obično neće skočiti i opet se sastaviti.

15. Vremensko putovanje u vlastitu guzicu doksalnost obrnute uzročnosti, što je onda? Ja mislim da je posrijedi tek puki osjećaj nelagode u odnosu na ono što nam je nepoznato i što nismo iskusili. Da ne spominjem bolesnu ideju da ste vodili ljubav s vlastitom mamom. Na to nemam što drugo reći osim - žalosno. Jedan pao, ostaje još jedan. U epizodi „Školski fascikl" Bili Cosby putuje natrag u vremenu kako bi uništio Cartmanov školski fascikl Ultra Futura S 2000 koji ima sposobnost mutirati u super-računalo koje će pokoriti svijet. Kad Školski fascikl konačno bude uništen (progutavši ni manje ni više nego Rosie O'Donnel), Bili Cosby iščezne, objašnjavajući da Školski fascikl, sad kad je konačno uništen, više neće postojati. No, mislimo si mi, ako Billy Cosby ne postoji, znači da nema tko putovati natrag u vremenu da na vrijeme uništi Cartmanov Školski fascikl koji će pokušati osvojiti svijet i natjerati Billa Cosbyja da putuje natrag u vremenu i to spriječi, je li tako? To je poseban primjer uzročne petlje koji zovemo djedovim paradoksom. Klasična priča ne bavi se Školskim fasciklima, nego djedovima. Pretpostavimo da putujete natrag u vremenu kako biste ubili svoga djeda prije nego vam je začet otac. Ako ste uspjeli ubiti svog djeda, to znači da ne postojite, jer ne postoji ni vaš otac koji će vas začeti. No ako ne postojite, to znači da ne možete putovati natrag u vremenu kako biste ubili svoga djeda. A ako ne ubijete svoga djeda, to znači da postojite, što vam omogućava da putujete natrag u vremenu i ubijete ga. Djedov paradoks. Ovaj bi se problem mogao očito riješiti tako da ustvrdimo da je vremensko putovanje nemoguće. No mi to ne želimo učiniti, pa nam treba nešto drugo. Jedan hipik po imenu Novikov formulirao je načelo za rješavanje upravo tog paradoksa načelo samodosljednosti. Ono kaže da bi, postoji li neki događaj koji bi uzrokovao paradoks, ili uopće bilo koju promjenu u prošlosti, vjerojatnost tog događaja bila ravna nuli. Prijevod: ne možete uništiti Cartmanov Školski fascikl Ultra Futura S 2000 i ne možete ubiti svoga djeda jer to ne činite. To je vječna istina. Sophia Bishop A zašto ne uništavate Školski fascikl ili ne ubijate svoga djeda nećete znati dok ne pokušate. Možda vas Školski fascikl apsorbira prije no što ga uspijete uništiti, ili pištolj koji ste željeli upotrijebiti protiv djeda zakaže, ili pred vas u odsudnom trenutku sleti ptica, pa umjesto njega pogodite nju. Ili, možda, kad na kraju krajeva dođe čas odluke, vama jednostavno ponestane hrabrosti i odlučite to ne učiniti. Ma koji razlog tome bio - vi to ne činite. Reći da ne možete ubiti svoga djeda može biti ponešto dvosmislena tvrdnja. U jednom značenju, vi ne možete ubiti svoga djeda jer to ne činite i jer je nemoguće promijeniti prošlost. To je posebno značenje upotrebe riječi moći. No, ima i jedno drugo značenje riječi moći, općenito značenje, u kojemu možete ubiti svoga djeda. Kad kažemo da možete ubiti svoga djeda, mislimo da imate fizičke i mentalne sposobnosti, sredstva i tako dovraga dalje da ubijete drugo ljudsko biće. To značenje riječi moći samo po sebi nas ne vodi paradoksu - nema ništa proturječno u tome da se kaže da to možete, odnosno da za to imate fizičke sposobnosti koje bi se od vas zahtijevale. Ja činim što činim Poslije ovih silnih priča o tome da su prošlost i budućnost determinirane i nepromjenjive možda se pitate kako se tu uklapa sloboda volje. No, vi gledate crtice, pa se možda i ne pitate. Ali, trebali biste. Mnogi će vam filozofi reći da je sloboda volje nužna kako bi se neka osoba mogla smatrati moralno odgovornom za svoja djela. Naposljetku, bez slobode volje mi smo tek puki roboti koji čine ono što su programirani činiti. No kako ćemo pomiriti eternalistički univerzum s našim idejama o slobodi volje? Mogli bismo poreći slobodu volje. Ne valja. Mogli bismo poreći eternalizam. Ne valja. Možemo preformulirati naše poimanje determinizma25 i slobode volje. To je moguće. 25 Stajalište da je budućnost potpuno određena na osnovi prošlih događaja. 15. Vremensko putovanje u vlastitu guzicu Započnimo s determinizmom. Uočit ćemo barem dva različita značenja kojima se može determinirati vrijeme: uzročno i logički. Uzročni determinizam tvrdi da su svi događaji uzročno determinirani prijašnjim događajima. Razlog za događaj c događaj je b. Logički determinizam, s druge strane, jednostavno tvrdi da su istinosne vrijednosti svih budućih iskaza fiksirane. On ništa ne govori o tome

zašto su istinosne vrijednosti to što jesu. Sto znači da nam, dok je uzročni determinizam možda nekompatibilan sa slobodom volje, logički determinizam ulijeva nadu. Razmislite o iskazu: ,,Kenny umire". Pretpostavimo da je iskaz ,,Kenny umire" istinit u 2007. godini. Dok bi uzročni determinizam tvrdio da Kenny umire zato što je istina da će u 2007. godini Kenny umrijeti, logički determinizam tvrdi da je istina da će u 2007. godini Kenny umrijeti zato što Kenny umire. To ostavlja mjesta za slobodu volje, budući da ne definira odgovor na pitanje zašto Kenny umire. To zašto Kenny umire je zato što ga netko, djelujući po vlastitoj slobodnoj volji, ubija, a ne jednostavno zato što je to točan iskaz. Dakle, logički determinizam dopušta slobodu volje. Sto to znači? Jedna definicija slobode volje jest teza 0 uzročnom faktoru. Ona kaže da ste u jednom veoma važnom metafizičkom smislu sami uzročnik svojih postupaka. Drugim riječima, na nekoj su razini vaši postupci potpuno slobodni od uzročnih utjecaja. Nije loše, no ipak se čini da su neki događaji uzročni rezultat prijašnjih događaja. Je li nužno u potpunosti raskrstiti s uzročnosti? Ne! Moguće je vjerovati u uzročni utjecaj - čak i snažan uzročni utjecaj - bez uzročnog determinizma. Kako možemo imati istinsku slobodu kad smo pod snažnim uzročnim utjecajem? Ljude ponajviše zanimaju argumenti o ljudima koji su slobodni od utjecaja, no zanemaruju da postoji druga vrsta slobode - sloboda da se nešto čini. Premda vam uzročni utjecaj prijašnjih događaja ne dopušta da budete potpuno slobodni od utjecaja, mogao bi vam dati slobodu da nešto činite. M'kay? Sophia Bishop Pa šta? U početku smo se pitali Je li to moguće? Možda. Premda postoji dosljedna teorija o vremenu koja dopušta mogućnost vremenskog putovanja, na nju nećete naići u South Parku. Stana i Buttersa ne bi trebali zavarati glumci koje su njihovi roditelji unajmili da igraju njihove buduće drogirane ja, a Cartman bi trebao naučiti biti strpljiviji. Iako su veoma zabavne, nijedna dosadašnja epizoda South Parka ne nudi točne scenarije vremenskog putovanja. Ali, znate, ipak smo danas nešto naučili: Konzervativna seljačka bijela ološ preobražena u homiće ne može spriječiti jebene Ljigokošce da vam uzmu vaše peuoslovel 1 6a Započnite evoluciju bez mene! Richard Hanley U epizodi „Hajde, Bože, hajde, II dio", gospođa Garrison kaže svojim učenicima četvrtog razreda: U redu, djeco - moj je posao sada poučiti vas teoriji evolucije. Dakle, kao prvo, ja mislim da je evolucija jedno veliko sranje, ali rekli su mi da je ipak moram poučavati. Nju je smislio Charles Darvvin i ide otprilike ovako: U početku svi smo bili ribe, je li, plivali smo po vodi. I onda je jednog dana neki riblji par dobio retardiranu bebu - retardirana beba je bila drukčija, ali preživjela je. Zatim je ta retardirana riba stvorila još retardiranih beba i onda je jednog dana jedna retardirana beba ispuzala iz mora s pomoću svojih mutantskih ribljih ruku i guzila se s vjevericom ili nečim takvim i napravila je ovu [pokazuje na ilustraciju evolucijskog razvoja ljudi] retardiranu žabu-vjevericu, a onda je to dobilo mutantsku retardiranu bebu koja je bila majmunska riba-žaba, a onda se ta majmunska riba-žaba guzila s ovim majmunom i taj majmun je imao mutantsku retardiranu bebu koja je ševila drugog majmuna i tako ste nastali vi. Znači eto - vi ste retardirano potomstvo petero majmuna koji su se guzili s ribomvjevericom. Čestitam! Na svoj je način tumačenje evolucijske teorije gospođe Garrison prilično blisko poimanju evolucijske teorije mnogih ljudi. A pod „mnogim ljudima" mislim otprilike na ono što Kyle misli pod „retardiranima", kad kaže da je četvrtina Amerikanaca retardirana zato što vjeruju u zavjeru 11. rujna („Misterija pisoarskog kriminalca"). No u slučaju teorije evolucije situacija je još gora, ako je vjerovati studijama koje se naširoko navode. Zapanjujući broj Amerikanaca zaRichard Hanley uzima stajalište gospođe Garrison, a neki idu tako daleko da, pozivajući se na vjerska uvjerenja, zahtijevaju da im djeca u školi ne uče teoriju evolucije, poput gospodina Triscottija: Ravnateljice Victoria, mi smo vjernička katolička obitelj. Biste li mi, molit ću lijepo, rekli zašto moja kći sada misli da je retardirana riba-žaba?... Godinama

se trudimo usaditi joj u glavu učenja Isusa Krista, a vi jednim udarcem pokušavate uništiti sve što smo postigli. Ravnateljica Victoria kaže Triscottima da njihova kći ne mora pohađati satove na kojima se uči o evoluciji. Kći se tome protivi tvrdeći da želi naučiti sve. „Ne, ne želiš", odgovara njen otac. Čini se da je ovo pomalo grubo ismijavanje većine katolika koji uglavnom ne poriču evoluciju. Oni se, doduše pale na druge stvari, uključujući ministrante, no meni nije poznat nijedan značajniji katolički protuevolucijski pokret. No možda bih trebao češće izlaziti. Ima čak nekih koji se zalažu za obrazovanje kod kuće kako bi zaštitili svoje dragocjeno potomstvo. (Slikajte se dečki - mi ostajemo doma!) Privlačno je misliti o tome kao o svojevrsnom odabiru, no on nije prirodan, a mehanizam prijenosa vjerojatno nije genetski. Ne, neki mentalno zaostali tip dobije bebu i zatim čini sve što je u njegovoj moći kako bi je održao mentalno zaostalom. Mogao se slobodno guziti i s majmunom. No sile tame tu se ne zaustavljaju. Postoji jedna istinska zavjera u Americi zavjera čiji je cilj preuzimanje nadzora nad školskom biologijom. Nekolicinu školskih odbora zaposjeli su pobožni, neuki mutavci sa znanstvenom nadarenošću dostojnom jednog božičnog govna.1 Pomažu im i podupiru ih subverzivni udarni vodovi desetina pseudo-intelektualaca koji objavljuju knjigu za knjigom na temu takozvanog razbijanja evolucijskih mitova. Kreacionistička znanost? Ma, dajte! Čak i predsjednik George W. Bush, koji po svom pristupu obrazovnim poAluzija na epizodu „Gospodin Hankev, Govance Božićnjak", prim. prev. 16. Započnite evoluciju bez mene! duhvatima najviše podsjeća na Toevvliea ima smjelosti iznijeti u javnosti, molit ću lijepo, svoje ozbiljne sumnje. Pa, to je uistinu jedan dojmljiv dokaz - da su luđaci preuzeli nadzor u ludnici. Uskoro ću vas ugnjaviti realnim činjenicama „debate". No, u međuvremenu me zanima nešto drugo. Zašto se toliki kršćani žeste oko evolucije? Po svemu sudeći, to je stvar znanosti i stvar za znanost. Dakle, zašto „kreacionistička znanost" i „znanost inteligentnog dizajna"? O, pa ovo posljednje je zapravo lako - zato što pobornici „znanosti inteligentnog dizajna" uglavnom nemilice seru, eto zašto. Sadržajno, teorija inteligentnog dizajna razlikuje se od kreacionističke znanosti jedino po tome što je manje konkretna. No upitajte te šupke ostavljaju li oni, prihvaćajući inteligentni dizajn, otvorenom mogućnost da inteligentni dizajner može biti Čudovište Leteći Špageti ili Zeus ili ma tko drugi osim znate već koga\ Ne, oni samo pokušavaju po svaku cijenu prošvercati poznato mlaćenje biblijske slame u naš nastavni program. Da i sam budem malo konkretniji, upitat ću zašto baš kreacionistička biologija? Zašto ne kreacionistička kemija i kreacionistička fizika i kreacionistička psihologija? Uzmite za primjer kemiju. (Molim vas, uzmite je. Natjerajte svoje sinove i kćeri da je uzmu. U redovnoj školi.) Evo pitanja na koje nikada ne pokušavaju odgovoriti na satovima kemije: zašto su zakoni kemije baš onakvi kakvi jesu, a ne drukčiji? Mogući odgovor: Bog je načinio kemijske zakone onakvima kakvi jesu. M'kay, dobro. No kako ta činjenica utječe na proučavanje kemijskih zakona? Baš dovraga nikako. Budući da su zakoni beziznimne generalizacije, sa stajališta otkrivanja zakona i njihove primjene na objašnjenje i predviđanje kemijskog ponašanja, nije važno odakle oni dolaze. Nevjerojatni pulsar koji govori Vjerujete li u kemijska čuda, to je nešto sasvim drugo. Skloni smo olako govoriti o znanstvenim „čudima", premda pri tome zapravo mislimo Richard Hanley tek to da se dogodilo nešto zbilja kewl. No istinsko bi čudo podrazumijevalo ukidanje ili kršenje zakona. A to je već vraški ozbiljno sranje. To znači da zakoni zapravo nisu onakvi kakvima se čine, i da ih Bog - ups! - hoću reći Inteligentni Dizajner (namigujem) - može odbaciti činom Božanske volje. Tu ima stanovite zanimljive metafizike, no budući da su vam se oči vjerojatno zacaklile pri pogledu na riječ „metafizika", radije samo razmotrimo stajalište onih koji vjeruju da ovaj svijet jest svijet čuda. (Koliko li je samo divnije, po svoj prilici, biti čudesna porijekla nego biti retardirana riba-žaba!) Zagovarateljima čuda imam za reći dvije stvari - zapravo tri ako ubrojite i Popuši mi! Prvo, postoji prilično zgodan argument Davida Humea protiv vjerovanja

u čuda, i drugo - da čuda postoje, znanost kakvu poznajemo bila bi u ozbiljnoj gabuli. Hume razmatra dvije vrste slučajeva: svjedočenje o čudu i osobni doživljaj čuda - ono što bismo mogli zvati svjedočenjem osjetila. Zamislite da Cartman kaže Stanu kako je Bog preuredio razmještaj zvijezda, napisavši na nebu Kyle je šupački gubitnik te da je on, Eric, tome svjedočio iz prve ruke. Bi li Stan tome trebao pridavati ikakvu pozornost? Ne. On će ispravno zaključiti da Cartman ili laže ili da je pak pogriješio. A isto vrijedi bez obzira na to tko vam kaže takve neobične stvari. Sto je vjerojatnije - da su se čuda uistinu dogodila ili da je svjedočenje lažno? Sigurno ono posljednje. A Hume kaže manje-više isto i o osobnom svjedočenju. Pretpostavimo da ne lažete sami sebi (premda je sasvim moguće da neki zagovaratelji čuda to čine), no recite što je vjerojatnije - da se čudo uistinu dogodilo ili da su vaša osjetila pogriješila? Ponovno, sigurno ovo posljednje. Da skratimo Humea, budući da bi čuda predstavljala kršenje prirodnih zakona, ne možemo zamisliti nikakve okolnosti u kojima bi nas dokazi naveli da odbacimo (umjesto da preispitamo) njihovu zakonsku narav. U posljednje vrijeme ima pokušaja opovrgavanja Humea. Tako, primjerice, matematičar VVilliam Dembski zamišlja „Nevjerojatni Pulsar 16. Započnite evoluciju bez mene! Koji Govori". Pulsar udaljen tri milijarde svjetlosnih godina prenosi poruke služeći se Morseovom abecedom i odgovara na pitanja koja mu postavljamo - za samo deset minuta. Pitanja su teška, ali odgovori se mogu provjeriti, a Pulsar je uvijek u pravu. Dembski misli da bi to bio vjerodostojan dokaz božanskog čuda. A ja kažem, ne veselite se prerano. Kao što je i uobičajeno, Dembskijev krajnje kršćanski svjetonazor pretpostavlja da prirodnjačka objašnjenja imaju veoma ograničenu moć u objašnjavanju stvari. Evo jednog alternativnog objašnjenja koje ja shvaćam veoma ozbiljno: ovo je simulacija, svojevrstan Matrix, a „čudo" je u najboljem slučaju dokaz problema u simulaciji. Bog mi je uzeo ključeve od auta? M'kay, pozabavimo se sad drugim odgovorom, naime da bi u slučaju da se čuda uistinu događaju, znanost patila. Počnimo od nečega maloga. Pronađite nekoga tko misli da Bog aktivno djeluje u svijetu, ovdje i sada. Sad ga upitajte koje hipoteze razmatra kad mu nešto zapne u svjetovnim okolnostima, recimo kad ne može naći ključ od auta. Koliko ozbiljno shvaća hipotezu da mu je Bog uzeo ključ? Otprilike jednako ozbiljno koliko i hipotezu da su mu patuljci ukrali gaće. I to s pravom. To su hipoteze koje se u takvim okolnostima ispravno zanemaruju. Ne možete imati i ovce i novce. A upravo to je ono što kre-acionistički „znanstvenici" pokušavaju. Oni žele da biolozi redovno imaju na umu Boga kao mogući explanandum, dok se oni sami redovno toga ne pridržavaju. Možda bismo ovako mogli spasiti njihovo stajalište. Čudnovati su putevi Gospodnji i on svoja čuda često izvodi tako što se služi ljudima kao instrumentima. Pa, možda vam je ključ od auta uzeo sin, no zapravo je kroz sina djelovao Bog? Može. Ali sad razmislite o jednoj paraleli. Možda je evolucija prirodnim odabirom proizvela raznoliki život na Zemlji, ali je zapravo Bog bio taj koji je djelovao kroz evoluciju. Ni tu nema problema, ako je to vaš par opanaka. No zašto bi se Richard Hanley biolozi trebali zamarati takvim objašnjenjima imalo više od detektiva koji istražuje nestanak vašeg ključa? Nažalost, biolozi i drugi znanstvenici dali su se uvući u debatu. Kažem nažalost zato što to nije njihov posaol I, što iznenađuje, neke od najvećih gluposti u debati proizveli su sami znanstvenici. Primjerice Richard Dawkins. Ja iznimno cijenim Dawkinsa, no poput tolikih znanstvenika širokih interesa, čini se kako on misli da mu njegove znan-stveničke zasluge daju za pravo i u neznanstvenim pitanjima. (Pa čak i ako sam Dawkins nije kriv za tu zbrku, mnogi njegovi obožavatelji i klevetnici svakako jesu.) Jer kada postavite, primjerice, ovakva pitanja: Zašto su zakoni kemije i fizike takvi kakvi jesu?, ili: Stoji li Bog iza evolucije?, prešli ste iz domene znanosti u domenu filozofije. Ima prvorazrednih evolucijskih biologa koji su teisti, i prvorazrednih evolucijskih biologa koji su ateisti. Da evolucijska biologija zahtijeva da se zauzme stav o Božjem postojanju, morali bismo jednu od tih skupina optužiti za iracionalnost. Dajmo ime stavu za koji držim da ga znanstvenici s pravom zauzimaju baveći se

znanošću: nazovite ga agnostičkom pretpostavkom. Naglašavam, to nije ateistička pretpostavka, nego je stajalište da to postoji li Bog ili ne kao stvoritelj i održavatelj svega nije relevantno za svakodnevni posao znanosti. I da ponovim, takav stav samo je produžetak našeg uobičajenog pristupa objašnjavanju i predviđanju onoga što se zbiva u svijetu oko nas, primjerice gubitak ključeva od auta. Čak se i za neka pitanja koja se doimaju znanstvenima ispostavlja da ona to nisu. Rasprava evolucija-kreacionizam djelomično se oslanja na to što se računa u znanost, no to je pitanje za filozofe znanosti, a ne za znanstvenike. Dakle, još jednom ponavljam, nije čudo da je biolozima teško izraziti zbog čega je za njih ispravno usvojiti agnostičku pretpostavku u bavljenju biologijom, ili kemijom, ili fizikom. Pustimo na miru znanstvenike, jednom zauvijek. Radije se upitajmo, s filozofskog gledišta, što je to u dokazima što daje opravdanje vjerovanju u evoluciju radije nego u kreacionizam. 16. Započnite evoluciju bez mene! Evolucija i teorija specijalne kreacije Čak i terminiologija standardne rasprave navodi na nerazumijevanje. Kao što gospođa Garrison priopćava ravnateljici Victoriji i gospodinu Mackevju: Evolucija je teorija, lukava teorija koja kaže: ja sam majmuni Ali, ja nisam majmun! Ja sam žena. Tu postoji jedan skriveni nesporazum oko teorije. Gospođa Garrison mogla je jednako tako reći i da je evolucija samo teorija. Ta mantra koju ponavljaju milijuni neukih usta, postavlja se kao problem za evoluciju. Naravno da je evolucija teorija, dovraga! Kao što je to i teorija relativnosti, teorija kvantne mehanike, teorija pomicanja kontinenata i tako dalje. Možda ta kritika nagovještava da bi, ako je evolucija samo teorija, bilo legitimno poučavati i bilo koju drugu suparničku teoriju - znanstvenu ili neznanstvenu te da sve njih valja promatrati kao da imaju jednaku dokaznu osnovu. Volio bih reći da nitko nije toliko glup da u to vjeruje, no to bi bila empirijska tvrdnja upravo one vrste koju ne bih smio iznositi bez odgovarajućeg istraživanja. Možda se time želi nagovijestiti da evolucija nije znanstvena činjenica. Gravitacijska teorija je činjenica, mogli biste reći, no evolucija je samo teorija. To valjda znači da je gravitacijska teorija potvrđena promatranjem, dok teorija evolucije to nije. Na to ja odgovaram da to ovisi o tome što ubrajate u potvrdu promatranjem. Kritičari evolucije znaju reći: „Smisao znanosti je u ispitivanju i ponavljanju rezultata ispitivanja, a evolucija se ne može ispitati", ili štogod slično. No to otkriva potpuno iskrivljeno poimanje znanstvenih metoda. Iskustvo me naučilo da najbolji put za ilustraciju ovog problema nije u započinjanju rasprave o prirodi znanosti, nego u davanju primjera. Zaboravite na čas na visokoumnu znanost i razmislite o ovom slučaju: trebate sastaviti slagalicu od tisuću dijelova, ali nemate nacrt. Bit će teško, ali ako ste dovoljno dobri, možda uspijete sklopiti dijeRichard Hanley love u pravokutnik koji nešto prikazuje. Dakle, kakvu biste hipotezu trebali izvesti o prošlosti slagalice? HIPOTEZA JEDAN. Samo je posljedica puke slučajnosti da su se dijelovi uklopili kao što jesu. Ta je hipoteza neuvjerljiva i čak ni mentalno zaostala riba-žaba ne bi u nju povjerovala. HIPOTEZA DVA. Najprije je postojao pravokutnik, a potom se razdvojio na tisuću djelića. HIPOTEZA TRI: Imajući na umu pravokutni nacrt, neka je Inteligencija načinila dijelove u tisuću pojedinačnih činova stvaranja. Ne brzajte sa zaključcima. Za sada samo uočite tri stvari. Prva je da biste se s Hipotezom dva složili bez obzira na to što se ona ne može ispitati i što joj se rezultati ne mogu ponoviti. Jer za znanost je itekako bitna jedna druga metoda istraživanja: zaključivanje prema najboljem objašnjenju. Drugo što valja primijetiti jest da za prihvaćanje Hipoteze dva ne morate znati precizan mehanizam s pomoću kojega su se dijelovi razdvojili. (Mada imam osjećaj dopustite da se malo igram nagađanja - kako pretpostavljate da se to dogodilo uz pomoć nekog prirodnog mehanizma. I s pravom ste znatiželjni oko toga.) Treće, s obzirom na to da je Hipoteza dva najuvjerljivije vjerodostojna, onda je Hipoteza tri - hipoteza o specijalnoj kreaciji - hipoteza obmane. (To je slično

Gosseovoj hipotezi o kojoj sam govorio u 14. poglavlju ove knjige, po kojoj je Bog stvorio svijet prije samo šest tisuća godina, no načinio ga je tako da on izgleda veoma star.) Ona kaže da se Bog zafrkava s vama, pokušavajući vas potaknuti da vjerujete u nešto što je radikalno krivo. A kršćani obično misle da Bog nije varalica te da o tome nema spora, pa su oni posljednji koji bi trebali odobriti Hipotezu tri. M'kay, vratimo se znanstvenom primjeru iz stvarnog života, teoriji razdvajanja kontinenata. Ako gledate u razmjerno točnu kartu svijeta, 16. Započnite evoluciju bez mene! primijetit ćete da neki dijelovi zemlje nalikuju dijelovima slagalice -čini se da se rub jednog dijela (istočna obala Južne Amerike) „uklapa" u rub druge (zapadna obale Afrike). Evo hipoteze o Zemljinoj prošlosti: nekoć davno kontinenti su bili povezani, a poslije su se razdvojili. To je veoma uvjerljiva hipoteza, s obzirom na to da su joj glavne alternative puka prokleta slučajnost s jedne strane te pojedinačni činovi posebnog stvaranja kontinenata s druge. No postavlja se pitanje mehanizma razdvajanja, a tu na scenu stupa pomicanje kontinenata. Alfred VVegener je iznio pretpostavku da se kontinenti nalaze u međusobnom odnosu kretanja i njegovo je stajalište s vremenom prihvaćeno. Ne bismo se trebali zamarati pojedinostima. Bit je u tome da ponavljano ispitivanje nema s tim gotovo nikakve veze. Pa čak i da nemamo pristojno objašnjenje tog mehanizma, to nas ne bi ponukalo da hipotezu o tome da su kontinenti nekoć bili povezani napustimo u korist teze o specijalnoj kreaciji kontinenata. I, na kraju krajeva, to znači da svatko tko se zalaže za specijalnu kreaciju dopušta da je Bog varalica. Drugi primjer dolazi iz lingvističke antropologije. Razmislite o tome koliko su slični neki moderni jezici. Primjerice, nazivi brojeva u europskim jezicima veoma su nalik jedni drugima. Je li to puka prokleta slučajnost? Ne, nazivi su arbitrarni. Radi li se tu o inteligentnom dizajnu, izraženom u specijalnoj kreaciji pojedinih jezika? Ne. Vjerodostojno objašnjenje: pojedinačni jezici nasljednici su nekog mrtvog pradjedovskog jezika (ne engleskoga, unatoč tvrdnji kršćanskog misionara u epizodi „Gladuš Marvin u svemiru" da je engleski Božji jezik). Ovaj slučaj ima jednu zgodnu zajedničku značajku s evolucijskom teorijom: postuliramo mehanizme prijenosa koji dopuštaju promjene. Darvinizam i inteligentni dizajn I, dakako, darvinovska teorija evolucije drži da je glavni mehanizam promjene mutacija, koja se potom uspije ili ne uspije prenijeti pod priRichard Hanley tiskom prirodne selekcije. (Usput, nije sve što se prenosi odabrano zbog dovoljno je da nije odabrano protiv.) No moramo razdvojiti dvije hipoteze koje leže u srži Darwinove evolucije. Jedna je hipoteza o zajedničkom porijeklu, a dokaz tome su povremene sličnosti između raznih vrsta. Zašto viši kralježnjaci općenito imaju pet „prstiju", bilo u obliku krila, ili peraja, ili šapa ili ruku? Zato što imaju zajedničkog pretka, eto zašto. Taj argument paralelan je onome u lingvističkom slučaju i potpuno je neprijeporan. Načiniti drukčiju hipotezu znači zalagati se za puku slučajnost ili obma-njujućeg dizajnera. Jedini prijepor u vezi s darwinovskom evolucijom sastoji se u tome je li prirodna selekcija jedini i je li uopće najvažniji mehanizam odabira. To se podudara s neslaganjima o tome koji je točno povijesni put doveo do odvajanja povezanih europskih jezika. Nije prijeporno događa li se evolucija, nego kako. Dakle, da, gospođo Garrison, mi kažemo da smo povezani s majmunima, i s pandama i s kitovima i s uholažama. I zato, ljudi, ne slušajte anti-znanstvene šupke koji propovijedaju teoriju specijalne kreacije. I nemojte im dati da nam uzurpiraju obrazovni sustav koji je već ionako dovoljno u nevolji. I nemojte dopustiti da nam prijete, kao što čini gospođa Garrison kad pita Dawkinsa: A što je s činjenicom da oni koji vjeruju u to sranje idu u pakao...? Sviđa mi se stav svemiraca Marklara kojima kršćanski misionari kažu da će i njih snaći spomenuta zla kob koju predviđa gospođa Garrison ne prihvate li Isusa kao svog spasitelja: Da, fino. Hvala što ste navratili... 1 7a Zašto Timmy ne zna čitati: Filozofija progresivnog obrazovanja gospodina Hata Randall E. Auxier Timmy ne zna čitati, a obrazovanje u Sjedinjenim Američkim Državama je u komi.

Druge nas države pobjeđuju u svim matematičkim i znanstvenim nadmetanjima, a Nizozemci i Danci vode na dugom popisu onih kojima naš jezik nije materinji, a ipak nas u njemu mogu ispravljati (da ne spominjem naše jadne pokušaje da naučimo ijedan drugi jezik). Znamo malo o svojoj povijesti, ništa o povijesti ikoga drugoga, imamo loše manire, loš zadah iz usta i plantarne bradavice na onim mjestima u mozgu gdje bi nam trebala biti sjećanja. Kako je do toga došlo nije jednostavna priča, možda je čak i neshvatljiva, no krivnja se najčešće svaljuje na jednog naveliko kudenog filozofa, jednog strašnog Vermonćanina po imenu John Dewey (1859-1952). No on za to nije ništa krivlji nego što je, recimo, Sadam Hu-sein kriv za to što je Sotona tako pederkast. Neke su stvari jednostavno prekomplicirane da bi se svaljivale na Sadama Huseina (nije da nismo pokušali), pa čak i na Deweyja. No iz praktičnih razloga, nazovimo sadašnju birokratsku zahodsku jamu američkog obrazovanja ,,Deweyjevom noćnom morom" i za sada ostavimo otvorenim pitanje je li ružan san njegov ili naš ili i njegov i naš. Randall E. Auxier Logor smrti za učenje tolerancije i „Nijedno se dijete ne smije poštedjeti" Najnovija epizoda u Deweyevoj noćnoj mori program je „Nijedno dijete ne smije zaostati" (nazovimo ga kratko „Nijedno dijete"1), koji je ideološka zbirka zadaća bez financijskog pokrića i slabo prikrivenih prijetnji na koje bi Joseph Goebbels zacijelo bio ponosan.2 Ne, čekajte. Kad bolje razmislim, Goebbels je bio prilično pametan. Goebbels bi zahtijevao provediv plan koji će se izvršiti makar i pod prijetnjom Himmlerovog pištolja. Program „Nijedno dijete" ne doseže taj germanski standard, a totalitarni nagoni koji iz njega provaljuju fino su uravnoteženi (krajnje negermanskom) bezglavošću i neučinkovi-tošću koje odaju njegove (maje-više) demokratske korijene. Kako god, kad sam prvi put čuo za „plan" Bushove vlade da popravi američko obrazovanje (čak i loš plan može biti bolji nego nikakav, kao što su u međuvremenu naučili), moram priznati da sam ga u velikoj mjeri krivo shvatio. Mislio sam da će „Nijedno dijete" biti još jedan u nizu programa rukovođenih devizom ,,ispunite-još-nekoliko-glupih-formulara" i s administrativnim rokom trajanja od oko pet godina. Veoma malo ljudi je uistinu znalo da će „Nijedno dijete" postati obrazovni ekvivalent ponovnom uvođenju smrtne kazne za zločin postizanja loših rezultata na podmuklim ispitima koje je smislila šačica preostalih republikanskih nastavnika.3 Potom smo na vlastite oči gle1 Jesam li ja jedini koji je primijetio sablasnu riječ „zaostati" u ovom sloganu? Je li se vlada posavjetovala s Timom LaHavjeom o tome kako omogućiti uznesenje sve djece? Sjetite se da je njegova prva knjiga Left Behind izišla 1996, stoje dalo vremena čak i usporenom Bushu da je pročita. 2 „No Child Left Behind" - Nijedno dijete ne smije zaostati" - naziv američkog saveznog zakona iz 2001. Tim LaHave, evangelički kršćanski svećenik, propovjednik i autor popularnog serijala apokaliptičkih romana Left Behind zaostali, ostavljeni, oni koji neće biti uzneseni u Raj, prim. prev. 3 Prije „Nijednog djeteta" bilo je taman toliko republikanskih nastavnika da mogu sastaviti bejzbolski tim, no taj se broj smanjio na sedam otkako je Bili Benett nekom demokratu od kojega je izgubio u kartaškoj igri morao prepustiti svoje nastavničko mjesto, dok je drugi otpušten zbog odavanja informacija Robertu Novaku. Potonji je u međuvremenu nestao, a Udruženje republikanskih nastavnika razmišlja o prelasku na rukomet. 17. Zašto Timmy ne zna čitati: Filozofija progresivnog obrazovanja. dali kako se svi naši mentalno zdravi prijatelji-nastavnici pretvaraju u automate čija je jedna i jedina društvena funkcija izdresirati djecu da pouzdano ispunjavaju ispitne formulare, poput Pavlovljevih pasa, ali bez nagradnog kolačića (čak i nacisti znaju da, zaboga, morate nagraditi djecu i da ne biti ubijen i nije neko posebno čašćenje). Poslije šest godina „Nijednog djeteta", šteta je vjerojatno nenadoknadiva. No to nas dovodi do teme South Parka. Možda mislite da ću izvrijeđati republikance, no to jednostavno nije točno (kao što ćete i sami otkriti ustrajete li do kraja ove male ekskurzije). George W. i potpredsjednik Dick samo su proizvodi jedne ranije verzije Deweyjeve noćne more. A i Trey Parker i Matt Stone zapravo su u velikoj mjeri proizvodi jedne malo kasnije verzije te noćne more, kao što ste i vi, kao što sam i ja, i kao što smo otprilike svi mi u Sjedinjenim Državama koji sada mogu čitati knjigu o South Parku (i, čudna li

čuda, većina nas zna čitati). Nekako, usprkos svemu, do obrazovanja je u našem slučaju došlo, čak i ako je to prije nešto što se dogodilo nama, nego u nama, slično Lemmivvinksovoj neočekivanoj pustolovini; no poput njega, i vas su ispljunula usta američkog obrazovnog sustava, čak i ako ste u nj ušli iznenada, kroz hemoroidni portal.41 mislim da ćete se složiti da je bilo nemoguće dokučiti smisao vašeg obrazovanje dok se nije završilo. Mislim, niste li usred te odiseje osjetili potrebu za nekim duhovnim vodstvom, razmišljajući: ,,Dorothy i Lemmivvinks vratili su se doma, zašto se ne vraćam i ja, zašto ne ja?" Ipak, evo nečega o čemu vrijedi razmisliti. Sama situacija u Osnovnoj školi South Park retrospektivna je, više nego suvremena, što znači da Parker i Stone istiskuju vlastite moždane bradavice, a gnoj koji iz njih štrca sadrži gospodina Garrisona, gospodina Hata, ravnateljicu Vic-toriu, gospodina Mackayja, Kuhara i gospođu Choksondik. Osnovna škola South Park nije poput današnjih škola, ona je načinjena prema Misli se na pustolovinu kućnog ljubimca škole u South Parku, glodavca Lemminvvinksa, koji je u sklopu autoerotske igre završio u anusu gospodina Roba, proputovao kroz njegov probavni sustav i izišao mu na usta, prim. prev. Randall E. Auxier uzoru na škole iz kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih, škole koje nisu imale program „Nijedno dijete". Problem je lijepo opisan u epizodi „Logor smrti za učenje tolerancije". Ta djeca nisu žrtve loše zamišljenih republikanskih ispita, njih su razmazili odrasli koji očekuju da će naučiti ljevičarske poruke o rasi, religiji i ljepoti različitosti. Ti odrasli stavljaju osjećaje i kreativnost ispred obrazovnih činjenica i formula. Osnovna škola South Park pokazuje da je moguće toliko za-brazditi u pridavanje važnosti osjećajima da program „Nijedno dijete" počne izgledati razborito. Kakva je ovo zbrka? Pozadinska priča Postoji takozvana „filozofija obrazovanja", a spomenuti Dewey vjerojatno je još uvijek vladajući polubog te filozofije. No prije no što budemo u stanju shvatiti što je točno pošlo po zlu, moram vas uputiti u tri prljave, male tajne. Prvo, ljudi misle previše, osobito pametni ljudi. Nema ništa tako jednostavno što pametna glava ne može zakomplicirati, najprije izmišljajući teoriju o tome, a potom i vjerujući u nju. A ako je to nešto važno (kao obrazovanje), ponekad će drugi ljudi, koji su manje pametni, početi vjerovati teoriji pametnijega, pa uskoro dobijemo divlju hordu vjernika u tu teoriju, odlučnu da promijeni svijet. Kako nisu toliko pametni kao oni prvi, oni ne znaju da je to teorija i misle da je sama Božja istina (samo pitajte Sheilu Broflovski je li njena posljednja teorija istinita). No ni sam Bog vam neće moći pomoći ako vas se ti ljudi dohvate. A evo jedne loše vijesti: već su se dohvatili - vas, mene, Busha, Chenevja, Pelosijeve, Clintona (dva puta), Parkera, Stonea, Cartmana, Cartmanove mame, čak i Lemminwinksa. A ljudi koji su nas uistinu voljeli (pretpostavljam da su čak i Chenevja voljeli njegovi roditelji, premda je to sad teško reći) zanemarili su vlastiti zdrav razum i povjerili naše djevičanske duše ljudima koje su obučili ljudi koji su vjerovali ljudima s teorijama. A teorije su se stalno mijenjale - mijenjale 17. Zašto Timmy ne zna čitati: Filozofija progresivnog obrazovanja. su se tako brzo da ljudi koji su vjerovali ljudima s teorijama nisu uspijevali održavati korak s njima, zato što... pa zato što nisu bili onako pametni kao ljudi s teorijama. To dovodi u loš položaj ljude koje su obučavali ljudi koji su vjerovali ljudima s teorijama. Drugo, teorija ima jednu gadnu manu: ne samo što ona komplicira jednostavne stvari do neprepoznatljivosti, nego ih potom i pretjerano pojednostavljuje zato što... pa zato što su postale tako komplicirane. U trenutku kad je sve to postalo svršenim činom, bilo je teško dozvati ili prepoznati zdrav razum. Zdrav razum razmijenjen je za vjeru u autoritet. U starim danima autoritet je imala ekipa s religioznim teorijama, no u modernim vremena njihova su mjesta zauzeli ljudi sa znanstvenim teorijama. Razlika je u tome što za postajanje religijskimautoritetom-s-te-orijom treba puno vremena. Zapravo, već morate biti manje-više mrtvi prije nego što vas itko počne ozbiljno shvaćati, a što je nezasluženija i gora smrt, veći autoritet dobivate (što može biti dio vaše nebeske nagrade, no ne pridonosi mnogo zemaljskoj sreći.) Ima neke mudrosti u tome da moralni autoritet bude povlastica mrtvih; to, kao prvo, usporava brzinu kojom se teorije mijenjaju, a kao drugo, možemo procijeniti stupanj uvjerenosti neke osobe u vlastitu teoriju kad vidimo je li za nju spremna umrijeti užasnom smrću. U

posljednje vrijeme ne prakticira se tjeranje znanstvenika da odluče hoće li umrijeti za svoje teorije. Mislim da je Giordano Bruno bio posljednji koji je to učinio godine gospodnje 1600, rekavši Inkviziciji: „Možda vi, suci moji, proglašavate ovu presudu protiv mene s većim strahom no što je ja primam" - u kojemu su mu trenutku oni spalili golu guzicu na lomači. E, pa to je moj tip znanstvenika. Galileo je, s druge strane, pomno pratio ta zbivanja i odlučio se javno odreći svoje teorijice o tome da se Zemlja okreće, radije nego da je, poput Bruna, brani; a, dakako, Kopernik je (godinama prije) odlučio prikriti rezultate do kojih je došao te je naložio da se oni objave tek kad on već bude na sigurnom, mrtav. Ne, cijena autoriteta znanosti danas je u tome da se uloži trud u mjerenje stvari, a potom gleda gdje bi se moglo profitirati na numerološkom praznovjerju i ljudskom strahu Randall E. Auxier od nepoznatog te općenito ne iziskuje smrt (premda se ja sjećam da se Randvju Marshu prijetilo kamenovanjem - što je dobra smrt za geologa - kad nije mogao reći dobrim ljudima iz South Parka koliko točno trebaju prdjeti kako bi spriječili spontano samoizgaranje). Treće, profesionalni filozofi odustali su od teme obrazovanja otprilike prije pedeset godina. Dewey je bio vjerojatno posljednji filozof obrazovanja kojega su ozbiljno shvaćali kao filozofa. Zato sada imamo „teoriju obrazovanja" umjesto „filozofije obrazovanja". Ne znam kako ovo taktično reći. Pedagoške akademije koje rade unutar sveučilišta općenito su odredišta najslabijih studenata i najslabijih profesora koji ondje prebivaju u izolaciji od svih ostalih sudionika visokoškolskog obrazovanja. Gotovo nijedan ugledan teoretičar iz bilo koje druge discipline ne želi imati nikakve veze s pedagoškim akademijama, a profesionalni filozofi bježe od njih kao od kuge - i kažnjavaju i ismijavaju svakoga u vlastitim redovima tko samo i raspravlja o obrazovanju. Jednom sam čuo Johna Silbera, rektora Bostonskog sveučilišta (i profesionalnog filozofa poznatog po tome što ne zna držati zatvorena usta) kako javno kaže da bi, zatvorimo li sutra sve pedagoške akademije u Sjedinjenim Državama, odmah došlo do ukupnog poboljšanja u američkom obrazovanju. Ne slažem se često s Johnom Silberom, no u ovom sam slučaju prilično siguran da je u pravu, premda sam primijetio da nije zatvorio pedagošku akademiju na vlastitom sveučilištu (unatoč tome što ondje uživa gotovo apsolutnu moć). U ovoj generalizaciji ima vrijednih iznimaka nekih veoma pametnih ljudi na Harvardu i Columbiji te na još nekoliko drugih mjesta, ali Silber je samo glasno rekao ono što svi drugi u visokoškolskom sustavu već znaju. Navodna „znanost" obrazovanja institucionalni je ekvivalent postrojenju za preradu otpadnih voda sačinjenih od studenata i profesora koji se ne mogu nositi sa složenim idejama. Ugledni teoretičari u drugim disciplinama nisu baš sretni kad otkriju da je ponešto i od njihovih vlastitih nusproizvoda završilo na preradi na pedagoškim akademijama. 17. Zašto Timmy ne zna čitati: Filozofija progresivnog obrazovanja. Iznutra prema van ili izvana prema unutra? A tu dolazimo do nerješivog problema s kojim se suočava gospodin Hat. Kako djeca išta nauče, dovraga? Gospodin Garrison i/ili gospodin Hat navodno znaju tu tajnu. Počnete li u glavi izračunavati sumu triju prije navedenih prljavih tajni, možda vam sine da nastavnici koji su vas poučavali i koji poučavaju vašu djecu nisu teoretičari koji pretjerano kompliciraju obrazovanje u trenutku dosade, da nisu njihovi manje pametni kolege, poklonici teorije koji obitavaju na pedagoškim akademijama, nego da su oni prije... hm, dobri „prijatelji Božičnog govna, gospodina Hankeva", koje je u struju javnog obrazovanja israo sustav - jadni kanalizacijski otpadci koji su bili izloženi pretjeranom pojednostavljivanju pretjeranog kompliciranja jednostavne stvari koju nitko istinski ne razumije (osim možda gospodina Hata). Ukratko, ljudi koji poučavaju vašu djecu ne znaju ništa, a i po prirodi i po odgoju prikraćeni su za priliku da otkriju kako ništa ne znaju. Najbolji nastavnici ignoriraju sav teorijski proljev kojem su bili izloženi na fakultetu i služe se vlastitim zdravim razumom (a pokušate li se prisjetiti koji su vam nastavnici uistinu pomogli, mislim da se možete složiti sa mnom da su to bili oni koji su se više rukovodili zdravim razumom i intuicijom nego bilo kojom teorijom), no teško je oko svega toga ne biti u (najmanju ruku) u dvojbi. Otuda prirodnost poremećaja rascijepljene ličnosti gospodina Hata koji ne zna što da radi sa zbunjenim Herbertom Garrisonom - no o njima više uskoro. U svakom pojedinom polju teorije i filozofije očituje se ista shizo-frena

podjela. Neki pametni ljudi uvjereni su da znanje dolazi izvana prema unutra, a drugi jednako pametni ljudi uvjereni su da se ono razvija iznutra prema van. Tako, primjerice, u epistemologiji imate ,,ek-sternaliste" i „internaliste", u metafizici realiste i idealiste, u estetici imitaciju nasuprot ekspresivnosti, u psihologiji bihevioriste protiv psihoanalitičara i humanista, a čak su i u matematici postojale dvije vrste pitagorejaca - akousmatikoi koji su učili izvana prema unutra, i Randall E. Auxier mathematikoi koji su misterije spoznavali iznutra prema van. U religiji, mističari slušaju unutrašnji glas, dok svakovrsni farizeji misle da svetost dolazi iz vanjskih običaja. Nijedno područje ljudskog znanja nije pošteđeno tog ludog prijepora. Dakako, svakom je normalnom idiotu jasno kako su, da bi se uopće išta naučilo, potrebna oba aspekta, no ne može se reći da smo te iste normalne idiote zadužili za provedbu obrazovanja (možda bi bilo bolje da jesmo). Evo što John Dewey o tome kaže: Ljudski rod voli misliti u kategorijama krajnjih suprotnosti. Sklon je formulirati svoja vjerovanja u pojmovima ili-ili, medu kojima ne prepoznaje srednje mogućnosti. Kad je prisiljen shvatiti da se na osnovi krajnosti ne može djelovati, ipak je sklon i dalje misliti kako su one prihvatljive u teoriji no da nas, kad su posrijedi praktične stvari, okolnosti tjeraju na kompromis. Filozofija obrazovanja nije iznimka. Povijest teorije obrazovanja obilježena je suprotstavljenošću zamisli da obrazovanje znači razvoj iznutra i one da je ono formiranje izvana; da se temelji na općenitim prirodnim talentima i da je proces nadvladavanja prirodnih sklonosti i njihovog zamjenjivanja navikama stečenim pod vanjskim pritiskom.5 Dewey dalje govori, i to opširno, kako je ta suprotnost unutrašnjeg i vanjskog sranje, a mogao se poštedjeti pisanja mnogih stranica suhoparne proze da je riječ „sranje" bila prihvatljiva u engleskom jeziku 1938. godine kao što je danas.6 Dakle, ipak je došlo do stanovitog napretka u jeziku, barem što se tiče konciznosti. Razlog zbog kojega Dewey to govori jest taj što mu je 1938. postalo jasno kako je skupina ljudi, malo manje pametnih od njega, uzela nešto od njegovog teoretskog otpada i pretvorila se u divlju hordu odlučnu da promijeni svijet 5 John Dewey, Experience and Eđucation, u Later Works of John Dewey: 1925-1953, svez. 13, 1938-1939 (Carbondale: Southern Illinois Universitv Press, 1988.), str. 5. 6 Vidi Harry G. Frankfurt, On Bullshit (Princeton: Princeton Universitv Press, 2005.) i Gary L.Hardcastle i George A. Reisch, ur., Bullshit and Philosophy: Guaranteed to Get Perfect Results Every Time (Chicago: Open Court, 2006.) 17. Zašto Timmy ne zna čitati: Filozofija progresivnog obrazovanja. - hordu koja šalje svoja mala, prerađena govna u otvorenu rijeku američkog obrazovanja i zasmrđuje okoliš. Horda kaže da je bit učenja izvući na površinu unutrašnju kreativnost prirodno znatiželjnog djeteta, pri čemu djetetu treba ostaviti slobodu da bezglavo juri po učinioci i izražava što god mu se nalazi u maloj guzici, pa dovraga i povijest, matematika, gramatika i strani jezici. Deweyju se nije sviđao smrad i zabrinuo se da će neki skrenuti pozornost na činjenicu da je on prvi ispustio vjetar. I jesu. Unatoč svom kasnijem trudu Dewey nije mogao obuzdati divlju hordu. Tisuću devetsto pedeset šeste godine Deweyjevi učenici preuzeli su škole i u ime Božje istine izbacili iz njih sve neistomišlje-nike (što je dotične dotuklo, premda ne onoliko koliko Giordana Bruna njegovo roštiljanje). A među manje pametnim ljudima bjesnila je rasprava „unutra ili van". Moj omiljeni primjer iz te budalaste prepirke predstavlja knjiga jedne nezadovoljne roditeljice po imenu Kitty Jones i jednog otpuštenog nastavnika starog kova po imenu Robert Olivier Progresivno obrazovanje je crveno obrazovanje - koja optužuje Deweyja (i mamicu mu) za sva moguća zla koja se izlažu u poglavljima kao što su „Nepismenost u zaletu", „Stvaranje malih socijalista" te u meni najdražemu ,,Dewey i vrag".7 Najluđe je što je većina nas danas proizišla iz sustava koji je rezultat minimalnih praktičnih kompromisa s realnošću tih Deweyevih sljedbenika. Nije nam se baš dopustio raspašoj kakav bi Eric Cartman želio, niti smo samo bubali činjenice, kao što bi Kyleu možda bilo draže, nego smo se morali oslanjati na vlastite kolebljive snage kako bismo dobili što možemo izvana i iznutra. „Nijedno dijete" posljednja je u nizu protureakcija na neprestane permutacije

progresivnog obrazovanja i meni se čini da ostavlja traga. „Nijedno dijete" pretjerano je pojednostavljivanje učenja izvana prema unutra (izmjereno ispitnim rezultatima) koje je jednako glupo kao i pretjerano pojednostavljivanje teorije izražavanja iznutra prema van 7 Kitty Jones i Robert Olivier, Progressive Education is REDucation (Boston, 1956.) Randall E. Auxier koju su zastupale horde manje pametnih Deweyjevih sljedbenika. Želim ponoviti da je Dewey bio užasnut onim što su njegovi učenici činili, ali treba li filozof išta naučiti iz Sokratovog slučaja, onda je to ovo: sljedbenici su mnogo opasniji od kritičara. Sokratovi sljedbenici uporno su svrgavali atensku vlast i ubijali njene predstavnike premda ih on nikada na to nije poticao. Nakon dva izvršena prevrata i trećeg na pomolu atenskim je vlastodršcima bilo dosta, pa su Sokratu ponudili laku smrt (lakšu od Brunove, u svakom slučaju).8 No Parker i Stone, zajedno s vama i sa mnom, i s Kyleom, Stanom, Cartmanom, Kennyjem, Timmyjem, Buttersom, pa čak i s Garrisonom, Mackeyjem i ostalima - svi smo mi zbunjeni iznutra-vanaši, više razmaženi nego indoktrinirani. No sve se vraća sve se plaća, pa kad Parker i Stone odluče osuti paljbom idiotizam i hipokriziju američkog obrazovanja, nišane na kulturu razmaženosti, a ne na kulturu indoktrinacije (iz razloga koje ćemo uskoro objasniti). Velike tajne poučavanja Gospodin Garrison ništa ne zna. Ili mbžda ipak zna? U Četvrtoj sezoni Parker i Stone donijeli su veličanstvenu odluku da premjeste djecu iz trećeg u četvrti razred jer se, kako kažu, „time ništa ne mijenja". No kako tim postupkom kod dečki izazivaju obrazovnu krizu, jedna stvar postaje jasna. Njihova nova učiteljica, zlosutna gospođa Choksondik nema pojma kako izići na kraj s razredom ili kako djecu ičemu naučiti, a gospodin Garrison se preobrazio u pustinjaka koji se, takav kakav je, ne može suočiti sa svijetom (a s njim se u osamu, dakako, povlači i hrabriji gospodin Hat). Poslušajte ovaj razgovor: 8 Nije se mnogo autora odvažilo braniti odluku Atene da odstrane Sokrata iz svojih redova, ali prvak mračnog istraživačkog novinarstva, I. F. Stone posljednja osoba od koje bi se očekivalo da brani vlast od glasnih nezadovoljnika - u svojim je po-znim godinama podario svijetu knjigu koja ovako definira Sokrata: „taj pasji sin bio je neprijatelj slobode i dobio je ono što je zaslušio." Trebao bih se prihvatiti posla sažimanja knjiga u jednoj njihovoj groznoj rečenici. Vidi Stone, The Trial of Socrates (New York: Little, Brown, 1988.). 17. Zašto Timmy ne zna čitati: Filozofija progresivnog obrazovanja. Gđa. CHOKSONDIK: Moji novi učenici su najnepristojnija, najnepismenija, najmutavija grupa djece koju sam ikad vidjela! RAVNATELJICA VICTORIA: Pa, gospodo... Choksondik, ta su djeca postigla prilično dobre rezultate u trećem razredu. Gđa. CHOKSONDIK: Jedan od njih je mentalno hendikepiran, zaboga miloga! RAVNATELJICA CHOKSONDIK: O? Koji? Gđa. CHOKSONDIK: Onaj u kolicima! Gledajte, željela bih popričati s njihovim učiteljem iz prošle godine! Tko je to bio? Gospodin, hm... Garrison? [Gospodin Mackau i ravnateljica Vic-torija se pogledaju dok im se na licima vidi užas.] RAVNATELJICA VICTORIA: Bojim se da je to nemoguće. Nitko nije vidio gospodina Garrisona još od završetka prošle školske godine. Gđa. CHOKSONDIK: Zašto? Kamo je otišao? Gdin. MACKAY: [polako] Mi... ne volimo o tome govoriti. Gđa. CHOKSONDIK: Ali treba mi pomoć da doprem do te djece! Od njih očekujem samo najbolje. I [podiže lijevu ruku, pri čemu joj se vide bradavice na grudima] Bog mi je svjedok... ODRASLI: Aaaa, oooo. Gđa. CHOKSONDIK: Naučit ću tu djecu čudima svijeta, tako da mogu dosegnuti sam vrh! [ostali ponovno ustuknu pri pogledu na njene bradavice] Nadam se da ćete mi veoma brzo reći što se dogodilo s gospodinom Garrisonom! I to rekavši, želim vam ugodan dan! Randall E. Auxier Konačno, gospođa Choksondik uz velike muke pronađe Hata i Garrisona u spilji i moli ih da je upute u tajne koje znaju. Slijedi prizor nalik onome kad Luke Skywalker upućuje Yodu u tajne Sile. To je filozofija obrazovanja preko koje se danas u velikoj mjeri prelazi, upravo zato što počinje priznanjem da zapravo

nemamo pojma kako itko išta može naučiti i da nema formule koju bi trebalo slijediti. Zdrav razum nam govori da bi Cartmanu pomoglo malo organizacije, Kyleu malo dodatnog poticaja, da će Stan vjerojatno naučiti nešto u gotovo svakoj situaciji, da se Kennvju nikako ne može pomoći, da Timmy ne zna čitati jer mu mozak ne radi i jer spada u specijalnu školi, da će Wendy učiniti sve što joj bilo koji nastavnik kaže jer nema mašte, da neka djeca koja se obrazuju kod kuće možda imaju bolji pravopis, ali postaju društveno hendikepirana i tako dalje. No kad okupite tu uzavrelu masu djetinje energije na jedno mjesto, kako oni uče? Da citiram gospodina Garrisona: „Ubijte me ako znam." To zrno mudrosti naučio je od gospodina Hata. Pošto su Hat i Garrison pripremili gospođicu Chocksondik za postupak inicijacije, upozoravaju je da je došlo vrijeme da upozna najveću tajnu, stupi u Drvo spoznaje i „suoči se s onim što živi unutra". I ona to i čini. O, dobro, [stupi u hodnik isklesan u podnožju drveta, a potom ugleda svjetlo na drugom kraju] Ma koji je ovo...? Zašto ovdje nema ničega osim izlaza na drugoj strani? [viri kroza nj, potom se povlači] Ovdje nema baš ničega... O, a ja sam mislila da ću tu naći mentalne demone, [razmišlja na trenutak] Čekaj malo! Možda tu i ne treba biti ničega. Možda bih trebala uvidjeti da ja zapravo i sama imam snage doprijeti do djece! [sfz'šće šake] Mislim da sad znam! [izlazi na drugom kraju].9 Postoji li tajna dobrog poučavanja, ona započinje tu - u spoznaji o ispraznosti svega što teoretičari tvrde da o poučavanju znaju. Kad 9 Scenarij je dostupan na: http//www.southparkstuff.com/season_4episode_4i2/ epi4i2script. 17. Zašto Timmy ne zna čitati: Filozofija progresivnog obrazovanja. neki od tih teoretičara umru za svoju teoriju, počet ću slušati, no do tada bih radije, čini mi se, slušao gospodina Hata. „Teorija obrazovanja" ne može početi poštenim priznanjem gotovo potpunog neznanja zato što obrazovna teorija pokušava biti znanost. No „filozofija obrazovanja" može početi od neznanja - svojevrsnog „učenog neznanja", općenitije poznatog pod imenom „mudrost". Sokrata je proročište u Delfima izvijestilo da je najmudriji čovjek Atene jer zna da ništa ne zna. Mislim da to nije loše mjesto za početak želi li se popraviti šteta nanesena teorijom obrazovanja i probuditi se iz Deweyjeve noćne more, što je, čini se, temeljni nastavni program filozofije progresivnog obrazovanja gospodina Hata. Priznanje Ne kažem da ne znamo ništa o obrazovanju. Kažem da je dobro za početak razmišljanja o problemima koje imamo u obrazovanju upotrijebiti zdrav razum kako bi nam pomogao priznati da ne možemo biti sigurni u ono što pametni ljudi žele da mislimo da oni znaju. Dobar put za počinjanje ispovijedi jest pronaći svećenika, a budući da sam upravo zauzeo odvratno napuhanu pozu nad samim Sokratovim lesom i sad sam pripravan da me proglasite licemjerom, mogao bih ići i do samog kraja i proglasiti se svećenikom, štoviše visokim svećenikom. Kad si već laskam misleći (u mom svijetu snova) da, poput Roberta Redforda u South Parku, zaslužujem skončati gušeći se u govnima ili dočekati neki drugi slično gadan kraj (takav koji čeka sve licemjere u rukama ljutih bogova South Parka), mogao bih si usput i podebljati novčanik. Mislim da je bilo krajnje vrijeme da Parker i Stone dobiju svoga pokajnika. C'est moi. Kao što sam dao naslutiti, razlog zbog kojega su se Parker i Stone okomili na luckaste i ljevičarenju naklone ljude koji vjeruju u idiotske teorije dijelom je taj što su oni bili prisiljeni patiti u rukama upravo takvih ljudi - svi mi jesmo. Rezultat u njihovom slučaju je... pa, recimo Randall E. Auxier to ovako: Stone je republikanac, a Parker je libertarijanac. To su potpuno pogrešna opredjeljenja ali, iskreno govoreći, ne mogu ih kriviti; nema tu grijeha za koje bih dao odrješenje. Osim toga, ja ne mislim da te uočene stranačke „lojalnosti" ukazuju na to da je ijedan od njih prestao misliti svojom glavom. Kao što kaže Stone: „Mrzim konzer-vativce, ali jebote što mrzim liberale!" Nikad prije nisam čuo da jedan republikanac izražava takvo osjećanje. Ono bi moglo objasniti neke zanimljive i nezgodne veze između tvoraca Southa Parka i, primjerice, Michaela Moorea. Mene iznenađuje što toliko ljudi još uvijek misli da su Stone i Parker liberali, očito zbog činjenice da ti dečki nisu ideološki neo-konzervativci (mislim, Tim Amerika: svjetska policija zacijelo nije bio jako ugodan film za neo-konzerve, je li tako?) - no ljudi s

raznoraznim ideološkim nazorima vide ono što žele vidjeti - u osnovi trun u oku bližnjeg svoga - a ne primjećuju da gargantuanski balvan u njihovom vlastitom oculusu podmazuju Stone i Parker kako bi ih pripremili za satirički ekvivalent klistiranja. To osobito vrijedi za ljevičarske obožavatelje South Parka. I onda su te mono-glave (to je ljevičarska verzija prazne glave) toliko nerazumne da uživaju u klistiranju koje slijedi - čini se da čak i ne prepoznaju da ih se izruguje. Nije zabavno biti libertarijanac ili republikanac, no čini mi se da u slučaju Parkera ili Stonea to ipak znači... biti stalni, privilegirani gosti Kartmanzemske. Toliki se licemjerni demokrati sami javljaju da im budu privatni gospodin Rob. A Parker i Stone imaju štošta za ispovjediti. Idu ravno na nas! Grijeha koje su počinili ti vragolani je mnoštvo, no ja želim da mi priznaju jedan grijeh propusta. Toliko je ljudi reklo da South Parku „ništa nije sveto", no to nije sasvim točno. Ja mislim da ima više stvari koje su svete Parkeru i Stoneu, ali istražimo samo jednu. Nije li savršeno jasno da je Osnovna škola South Park kao stvorena za masovno školsko ubojstvo? Zašto lovci Jimbo i Ned nisu okrenuli ploču i umjesto 17. Zašto Timmy ne zna čitati: Filozofija progresivnog obrazovanja. po divljači zapucali po toj djeci uz poznatu rečenicu: „Idu ravno na nas!"? Pa, možda zato što to nije smiješno. Zamislite kako bi se zamišljena epizoda trebala odvijati. Jimbo i Ned otvore vatru na Osnovnu školu South Park (što bi možda scenaristima omogućilo da se gospode Choksondik riješe malo nježnije nego gušenjem spermom10, a i da se Kennvja ubije na barem jedan tjedan). Potom dolazi Charlton Heston kako bi održao govor u kojemu brani Jimboa i Neda, no zbog Alzhe-imerove bolesti uspijeva samo mahati puškom nad glavom i nositi plakat na kojemu piše: „iz hladnih, mrtvih ruku".11 Potom se pojavljuje Michael Moore kako bi to snimio, maltretirajući Hestona i onda, što? Razmišljajmo kao Parker i Stone, ako je ikako moguće. Možda bi se Moore mogao toliko razbjesniti da ubije Hestona? Ne, to bi bilo ironično, ali i prejednostavno. U sporednoj radnji Gerald Broflovski, na Sheilino inzistiranje, tuži školu jer uprava ne dopušta Kyleu da za osobnu zaštitu nosi sakriven pištolj, koji Kyle ionako ne želi nositi, premda Cartman to želi. Potom, u prizoru u kojemu dolazi do kulminacije, Ike spašava Hestonov život ustrijelivši Moorea puškom koju je kupio njegov otac i neoprezno je ostavio među igračkama, napunjenu i otkočenu. Da, to je to, to je priča. Dakle, Matt i Trey, sinovi moji, gdje je naša epizoda? Zar ovo ne bi bilo smiješno? Moram priznati da meni nije osobito smiješno. Mene ne plaše samo pucanja u školi nego i to što ne razumijem kakav je to svijet u kojemu djeca i odrasli, naoružani do zuba, idu u školu. Škola se doživljava, na intuitivnoj razini, kao sveto i ranjivo mjesto koje bi trebalo zaštititi po svaku cijenu i koje ne sadrži samo djecu - a svaki instinkt u našem životinjskom biću zahtijeva da zaštitimo djecu - nego i ključeve kulturnog carstva, mjesto gdje sve što je ljudski rod svojim 10 Prezime Choksondik igra je riječi na „chokes on dick" - guši se na kitu. U stvarnoj epizodi South Parka gđa Choksondik umrla je u nerazjašnjenim okolnostima, no u želucu joj je pronađena sperma gospodina Mackevja, prim. prev. " Iz slogana Nacionalne udruge za oružje: „Dat ću vam svoju pušku kad mi je iščupate iz hladnih, mrtvih ruku", a čiji je spomenuti dio Charlton Heston ponavljao na konferencijama te udruge dok joj je bio predsjednik, prim. prev. Randall E. Auxier trudom stvarao tisućama godina treba nekako prenijeti na tu dragocjenu mladost. Želite potpuno pomrsiti račune čovječanstvu? Pada mi na pamet jako malo načina na koje biste to mogli ostvariti bolje nego tako da počnete pucati na djecu i nastavnike u našim školama. To pogađa sve što nam je drago, štoviše sveto. I ma kako loše bilo posljednje masovno ubojstvo u školi, sljedeće bi moglo biti još gore. A ja želim da to prestane. I usuđujem se misliti da i Parker i Stone žele da to prestane, i da bi Charlton Heston želio da to prestane, da je još uvijek razuman. I ne želim čuti ničiju teoriju o tome, a posebno ne onu Michaela Moorea. On je dobronamjerna, ali potpuno isprepadana budala i ja ne pušim njegovo razmetanje. Ljudi koji konstruiraju teorije 0 pucanju u školama žele, čini se, kapitalizirati na mom strahu što to ne razumijem - kao da bi razumjeti to učinilo stvar nekako manje zastrašu-jućum.12 Moglo bi biti još strasnije da to istinski dokučim, a ne znam što mi čini veću

štetu - strah od samog ubijanja u školama ili strah od toga što ga ne razumijem? Tu na svjetlost dana izlazi gadna slabost teorije. Možda ponekad konstruiramo teorije jer su nam zanimljive, ili iz nedužnog poriva znatiželje i nade u bolji život, ali često, prečesto, konstruiramo teorije jer se bojimo suočiti s tim kako malo znamo o stvarima koje su nam najvažnije. To je veoma, veoma loš razlog da se neka teorija konstruira i da se potom u nju vjeruje - a Parker i Stone nam to pokazuju na stotine načina u svakoj epizodi. Ljudi koji se boje, ljudi koji traže nešto u što će vjerovati kako bi mogli izići na kraj sa svojim iskonskim strahovima, više su no zreli za usvajanje besmislene 1 mentalno pogubne ideologije. No tu dolazimo do glavnog. Pucanja u školi samo su djelić gomile onoga što ne razumijem i što, budimo otvoreni, ma kako pametni bili, 12 Itekako sam svjestan toga da je „kultura straha" dio teorije Michaela Moorea o pucanjima u školama, no ako je strah takav problem, zašto gospodin Moore troši toliko energije pokušavajući nas preplašiti? Fahrenheit 9/11 je film koji budi strah. Dakle, Mike, je li odgovor na strah još više straha? Nisi li me pokušao zastrašivanjem natjerati da glasam za Johna Kerrvja? Ok, uspio si, ali nisam ponosan na to, a ne bi trebao biti ni ti. 17. Zašto Timmy ne zna čitati: Filozofija progresivnog obrazovanja. ne razumijete ni vi nimalo više od mene. Zašto je ovaj od Boga napušten svijet tako sjeban? Jedna prednost toga da se ima filozofija nečega za razliku od teorije u tome je što teorija tvrdi kako bismo mogli saznati nešto o nečemu o čemu trenutno ne znamo. Ali ima nekih stvari koje nikada nećemo znati, primjerice zašto je onaj čovjek, i sam otac troje preslatke djece, oduzeo živote amiških djevojčica u školskoj zgradi drugog listopada 2006. To nikada nećemo saznati. No to ne znači da se iz tog događaja ništa ne može naučiti. Ne, ne mislim na uzroke, razloge, posljedice ili na to što ga je moglo spriječiti. Poštedite me tih gluposti. Ako ništa drugo, ono što učimo iz takvih postupaka jest da oni itekako spadaju u repertoar ljudskih izbora. Učimo da su mogućnosti odabira zastrašujuće. Učimo da društveni život ljudi ovisi o razini uzajamnog povjerenja koja može biti toliko užasno narušena da uništi naše najdublje nade i potrebe. Učimo da u takvim egzistencijalnim okolnostima teorije ne mogu mnogo pomoći. A ako smo dobri studenti ljudske sudbine, učimo da je situacija uvijek bila otprilike jednako usrana kao što je i danas. Možda bi bilo mudrije ne pokušavati pomesti egzistencijalni vapaj onoga „zašto?" pod tepih teorijske prazne slame. Da, Cartman možda nikada ne pita: „zašto?", ali on je ipak samo vražji lik iz crtica. Nemojte pristajati na sranja. Onda kad filozofija ne pokušava biti znanost, ona je nešto sasvim suprotno sranju. Sokrat je filozofiju zvao „vježbanjem za smrt", a smrt je još nešto što nećete razumjeti dok vas ne snađe, ako i tada. Oni naši preci čiji je marljiv rad proizveo za nas kulturu o kojoj vrijedi učiti u školi bili su istodobno i dovoljno mudri da shvate kako ima smisla oblikovati jednu čitavu živomu disciplinu oko pitanja na koja nikad nećemo dobiti odgovore - ima li Boga, što je sloboda, nadživljavamo li tjelesnu smrt, zašto jest nešto a nije ništa, što je najbolji život, kako učimo? Kad naiđemo na pitanja na koja ne možemo odgovoriti, mi činimo što se može učiniti da bismo se suprotstavili svojim najdubljim strahovima i ukrotili ih. Filozofija traga za mudrošću u tim područjima, gdje Randall E. Auxier se čini da znanja uvijek nedostaje a mudrost zahtijeva da se držimo zdravog razuma. Zdrav razum nam govori da ljude s teorijama treba držati na razumnoj udaljenosti. Ja ne predlažem da se vratimo običajima spaljivanja teoretičara na lomači - to je činila divlja horda ljudi koju su obučili manje pametni ljudi koji su vjerovali u neke druge pametne (doduše mrtve) ljude s drukčijim teorijama. No teoretičarima zdrav razum obično nije jača strana, a mrtvi ljudi ne mogu zaustaviti horde. Teoretičari vole svoje teorije više od stvarnog svijeta. Ne krivim ih, ali i ne vjerujem puno onome što govore i predlažem sličan stav svima koji žele sačuvati duševno zdravlje - barem je to moja teorija (ne bih umro za nju). Filozofija obrazovanja mora započeti iskrenom spoznajom da je učenje nešto tajnovito, sveto, važno, zastrašujuće i (u ovom trenutku) veoma malo potpomognuto teorijom. Vjerojatno ne bismo ništa lošije prošli da se, umjesto

što o učenju teoretiziramo, jednostavno pomolimo - jer oni idu ravno na nas!13 13 Hvala Aaronu Fortuneu za primjedbe na jedan raniji nacrt ovog šašavog eseja. 1 8b Matične stanice i mutavost Richard Hanley U epizodi „Ludi bogalji" Christopher Reeve, super-šupčina, kaže kako su matične stanice nešto najmoćnije na planetu. Misli na embrionalne matične stanice koje siše iz kičme fetusa koje razlama i otvara. Gene Hackman tome se protivi: Upotrebljavati matične stanice znači igrati se Boga. Trebali biste pustiti prirodu na miru... Želim reći da čovjek katkada jednostavno treba igrati s onim kartama koje mu život dodijeli, Christophere. Istraživanje embrionalnih matičnih stanica defacto je zabranjeno u SAD-u. Clintonova vlada takva istraživanja uopće nije financirala, a Bushova jest, ali u veoma maloj mjeri. U čemu je frka? U tome što se embrionalne matične stanice dobivaju iz ljudskih embrija, mutavče! Glavna pitanja istraživanja embrionalnih matičnih stanica kao da su preslikana iz rasprave o abortusu. Svatko tko misli da život fetusa u ranoj fazi nadilazi pravo žene na raspolaganje vlastitim tijelom protivit će se istraživanju embrionalnih matičnih stanica. No ni oni koji su liberalni kad je posrijedi abortus ne moraju nužno odobravati istraživanje matičnih stanica. Ipak, u nekim je pogledima rasprava o matičnim stanicama manje zamršena od pitanja abortusa. Prvo, mnogi konzervativci smatraju da je trudnoća Božja kazna za blud. Dobivaju li se embriji za istraživanje matičnih stanica s pomoću abortusa, to nesumnjivo komplicira stvar. No postoji i drugi izvor matičnih stanica, naime višak zamrznutih embrija iz programa umjetne oplodnje. Dakle, možemo proći i bez seksa, ako to želimo. Richard Hanley Drugo, takvi embriji ne nalaze se in utero, pa se obično ne nameće problem prava žene na raspolaganje svojim tijelom. Središnje pitanje u raspravi o istraživanju matičnih stanica stoga je status embrija. Je li embrio nešto što je, pretpostavljamo, ozbiljno pogrešno ubiti? Ako jest, kao što to vjeruju oni koji imaju konzervativno stajalište o abortusu, znači da ne možemo ubiti embrio da bismo uzgojili njegove matične stanice ako ne možemo ubiti i vas da bismo, recimo, uzgojili vaše organe. Sto god Stan poduzimao kako bi dobio Cartmanov bubreg za Kylea u epizodi „Tamponi od kose Cherokee Indijanaca", čini se da ne smije ubiti Cartmana zbog bubrega. Usput, ima naznaka da će se jednom novom tehnikom moći uzgajati samo jedna matična stanicu iz embrija sastavljenog od osam matičnih stanica, a da se pri tome ne ubije embrio. Konzervativci tu vijest nisu toplo pozdravili, djelomice zato što to nameće pitanje identiteta: je li ono što se razvilo iz sedam stanica jedno te isto ljudsko biće kao i ono koje bi se razvilo iz osam? Ako nije, onda smo učinili jednako štete izvornom embriju kao i da smo ga ubili, jer smo poništili njegovo postojanje. No pretpostavimo da embrio nije vredniji od punoglavca, recimo, kao što vjeruju neki liberali. Ne bi li tada bilo moralno prijeporno pustiti da umru ljudi koji bi se mogli spasiti uzgojem njegovih matičnih stanica? I što ako se moralni status embrija nalazi negdje između dviju krajnosti? Tada bismo trebali znati koliko je uistinu obećava-juće istraživanje matičnih stanica - kakav potencijal ono ima za spašavanje života ljudskih ne-embrija poput vas, mene, Kennvja McCormika i Christophera Reevea. Znanost matičnih stanica Ne očekujete valjda da vam ja to kažem, je li? Baš me mučite! Idite, potražite odgovor na Internetu ili gdje već! Naposljetku, što čini mene, filozofa, ikakvim stručnjakom za znanstveni potencijal matičnih stanica? 18. Matične stanice i mutavost Imam za reći samo dvije stvari. Prvo, i ostali bi nestručnjaci, baš kao i ja, trebali začepiti gubice. Konzervativne web-stranice uporno tvrde da je istraživanje matičnih stanica jednostavno nepotrebno, jer umjesto njega imamo dokazane koristi od istraživanja matičnih stanica odraslih. Ne slušajte ih! Ne zato što nisu u pravu. Možda i jesu. Ali ako je tako, u pravu su slučajno, jer je njihovo stajalište o znanstvenom potencijalu istraživanja embrionalnih matičnih - a to je znanstvena stvar - rukovođeno isključivo neznanstvenim razlozima. Isto vrijedi za pretjerivanje nadobudnih liberala o znanstvenom potencijalu takvih istraživanja. Primjerice, istraživanje matičnih stanica

embrija definitivno vam neće omogućiti da iz matičnih stanica uzgojite vlastitu verziju omiljene pizze. Drugo, razmislite o predivnoj ironiji situacije, još ironičnijoj budući da ju je izvjestitelj s fiksacijom na ironiju u epizodi „Ludi bogalji" - onaj što uspoređuje ironiju s jagodama - propustio primijetiti. Istraživanje matičnih stanica se nalazi... pa, u veoma embrionalnoj fazi razvoja, dok je istraživanje matičnih stanica odraslih razmjerno zrelo i razvijeno. Liberalni pobornici istraživanja matičnih stanica embrija ističu velik potencijal istraživanja embrionalnih matičnih stanica, dok konzervativni protivnici ističu kako je istraživanje matičnih stanica odraslih već postiglo stanovite rezultate. Ne osuđujte unaprijed istraživanje na matičnim stanicama embrija, kažu liberali. To je obrtanje uobičajenih stavova liberala i konzervativaca prema embrijima. Inače konzervativci kažu: ne osuđujte unaprijed embrije, pri tome se pozivajući na njihov moralni status, na njihov velik potencijal, a sad nas i liberali pozivaju da ih ne osuđujemo unaprijed i pri tome ističu njihov potencijal u istraživanju. Da su ironija jagode, dobili bismo puno soka... Svi bismo trebali poslušati što kažu stručnjaci. A stručnjaci kažu da istraživanje matičnih stanica embrija uistinu sadrži velik potencijal za spašavanje života, potencijal koji nadmašuje dokazane kapacitete istraživanja matičnih stanica odraslih. Naravno, možda su u krivu, no Richard Hanley koga ćemo drugoga slušati? Miss Informaciju koja prodaje tampone od kose Indijanaca Chreokee i drugu maglu new agea? Dakle, nastavimo uz pretpostavku da postoji znatna pozitivna vrijednost u provođenju istraživanja embrionalnih matičnih stanica. Razum i osjećaji U epizodi ,,Kenny umire" Cartman nagovara članove Kongresa da ukinu zabranu istraživanja embrionalnih matičnih stanica. Zašto? Ispriča im o jadnom Kennvju koji umire od degenerativne mišićne bolesti i toliko ih gane da se rasplaču. Potom zapjeva: ,,In the Heat of the Moment"1 skupine Asia, a Kongres mu se pridruži u pjesmi. Veoma dirljivo. Zašto baš „Heat of the Moment", pjesma koja nema baš nikakve veze s istraživanjem embrionalnih matičnih stanica? Ja mislim da Parker i Stone ismijavaju našu sklonost da donosimo važne moralne odluke na osnovu pukog osjećaja. Immanuel Kant već je davno savjetovao da se takvo što ne čini, no lako je njemu bilo govoriti kad sam nije bio nimalo temperamentan. No, Kant ima pravo. Moralnost mora uključivati razum barem onoliko koliko i temperament i ne bismo si smjeli dopustiti da nas ponese „žar trenutka". To mogu ilustrirati jednim člankom objavljenim u mojim gradskim novinama prije nekoliko godina. Napisao ga je neki čovjek koji je svoju priču započeo tvrdnjom da bi svi trebali pohađati tečajeve iz filozofije, odnosno etike. Kakva glazba za moje uši! No situacija se rapidno pogoršala! Čovjek se nadalje prisjetio kako im je na filozofskom tečaju koji je on pohađao profesor na prvom satu pustio jedan snimak. Bio je to snimak telefonskog poziva neke žrtve pokušaja ubojstva službi 911. I žrtvine muke toliko su užasnule našeg dopisnika da je „iz tih stopa zaključio" kako je smrtna kazna opravdana. Čini se da ostatak tečaja na njega nije ostavio nikakav bitan dojam. 1 U žaru trenutka, prim. prev. 18. Matične stanice i mutavost Sada je na meni bilo da se užasnem. Jer ako je to istina, to je upravo ono protiv čega su Kant, Parker i Stone i njegov profesor filozofije (nadam se) savjetovali. Nemojte odlučivati u žaru trenutka, jer je to žar trenutka. U drugim ćete se okolnostima nesumnjivo osjećati drukčije i za kojim biste se onda osjećajem trebali povesti? Pretpostavimo da je profesor umjesto zvučnog snimka pustio video-traku smaknuća na električnoj stolici. Tada bi naš dopisnik možda postao uvjereni protivnik smrtne kazne. Po istom načelu, usporedite Cartmanovo nadahnuto skretanje pozornosti članova Kongresa na Kennvjevu muku s onim što vidimo u „Ludim bogaljima". Parker i Stone namjerno potkopavaju našu prirodnu simpatiju za Christophera Reveea i njegovu muku, prikazujući kako vampirski siše sadržaj kičme fetusa! Ponavljam, do ispravnog moralnog stajališta možete doći i samo na osnovu instinkta, no u tom slučaju ispravno stajalište rezultat je puke sreće. Ograničite ulogu osjećaja i radije uključite vražji mozak). Naravno, osjećajte, ali isto tako i mislite.

Nekoliko bezveznih argumenata U epizodi „Ludi bogalji" Hackman primjećuje da je istraživanje embrionalnih matičnih stanica „igranje Boga". To nas ne bi trebalo pokolebati. Ako je to istina, onda je „igranje Boga" i istraživanje matičnih stanica odraslih. Baš kao što je to manje-više i svaka druga medicinska intervencija koje se možete sjetiti. Taj argument je jednostavno glup. Jedan drugi debilni argument koji, za razliku od Kennvja, jednostavno ne izumire, jest taj da istraživanje matičnih stanica embrija podrazumijeva ljudsko kloniranje, a ljudsko kloniranje je pogrešno, pa znači da je i istraživanje matičnih stanica embrija pogrešno. Za sada pretpostavimo da uistinu ne možete obaviti istraživanje matičnih stanica embrija bez kloniranja stanica. Pa šta? Richard Hanley Možda je asocijacija na kloniranje čitavih ljudskih bića ono što uznemiruje konzervativce. Ali, opet ponavljam, pa šta? Kad odstranite/«; čimbenik (bljaaaak ... ne sviđa mi se pomisao na kloniranje ljudskih bića), koji prigovor ostaje? Visokoparno sranje o ljudskom dostojanstvu, nikada dostatno objašnjeno ili primijenjeno, ili puko nerazumijevanje toga što bi klonovi bili ili ne bi bili. Kao prvo, vaš klon ne bi bio vi. Više bi bio nalik vašem djetetu i bolje je da ga tretirate kao takvog, jer ste inače vi taj koji se nalazi u moralnoj neprilici. Ja predviđam da će se jednoga dana, dođe li do kloniranja čitavih ljudskih bića, ono ljudima budućnosti činiti onakvim kakvom se umjetna oplodnja čini (većem dijelu) nas danas. To je samo još jedan način reprodukcije. Mogu zamisliti neke konzervativce budućnosti kako prihvaćaju kloniranje kao alternativnu za onu bezbožnu stvar. Seks? Bljaaakl Konačno, uobičajen način razmišljanja, i onaj koji djelomično usvaja Bushova vlada, jest taj da trebamo ograničiti iskorištavanje embrija na one koji su neželjeni i koji bi ionako bili odbačeni. Premda takav način razmišljanja ima nekog smisla, ja mislim da je to izvrdavanje. Naposljetku, ako ste tipični konzervativac, ne biste li trebali biti i protiv samog pojma neželjenih embrija? Misaoni eksperimenti i slični slučajevi Filozofi redovno upotrebljavaju misaone eksperimente u razmatranju pitanja primijenjene etike. U epizodi ,,Kenny umire", Cartman najprije nabavlja fetuse za istraživanje matičnih stanica od pacijentica na abortusu koje na to pristanu. No potom na abortus nagovara neku ženu u visokom stupnju trudnoće i njenog muža, samo da bi došao do fetusa za istraživanje. Nema sumnje kako neki ljudi strahuju da bi legalizacija istraživanja embrionalnih matičnih stanica mogla potaknuti nešto slično, pa i gore. Možda će se stvoriti tržište matičnih ćelija i žene će namjerno 18. Matične stanice i mutavost zatrudnjivati kako bi zarađivale na doniranim fetusima. No takav se negativni scenarij može izbjeći. Primjerice, mogla bi se zakonski zabraniti prodaja embrija i fetusa, kao što je u mnogim zemljama zabranjeno prodavati krv. Ali, u svakom slučaju, premda to jest legitimna bojazan, je li ujedno i nesavladiva prepreka? Nije li to nešto s čim bismo mogli živjeti, ako pojava nije previše raširena i ako su koristi dovoljno velike? Taj scenarij nameće i pitanje zamjenjivosti. Zamislimo da neki par radosno pristane donirati svoj fetus uz objašnjenje da „uvijek mogu imati drugo dijete". Ako mislite da embrio ili fetus imaju istu moralnu vrijednost kao Kenny ili Christopher Reeve, takva bi vas velikodušnost vjerojatno užasnula. Da par ponovno začne dijete, fetus bi imao samo pedeset posto zajedničkog genetskog materijala s abortiranim. Bio bi to njegov brat ili sestra, doslovno drugo dijete. (Bez obzira na to što Kennvjeva mama, kao što objašnjava u epizodi „Cartman se učlanio u LJUMIDSA" [Ljubavna udruga muškaraca i dječaka Sjeverne Amerike] svaki put ponovno začne identičnog Kennvja.) Dakle, odabravši abortus i ponovno začeće, par odabire zamjenu. A mnogima se čini da pojedinci poput Christophera Reveea nisu moralno zamjenjivi i da je pogrešno to učiniti. Dakako, pogrešnost je u ubijanju originala, a ne u začeću zamjene. No najkorisnija primjena misaonog eksperimenta u primijenjenoj etici metoda je sličnih slučajeva. Ja sam je primijenio prije nekoliko stranica zamislivši kako Stan ubija Cartmana da bi dobio bubreg za Kylea. Ako Cartman i embrio imaju istu moralnu vrijednost, onda je ubijanje Cartmana bitno nalik slučaju ubijanja embrio radi uzgoja njegovih matičnih stanica. To znači da su ili oba slučaja m'kay ili da su oba pogrešna.

Povisimo malo uloge. Pretpostavimo (da posudim ideju od Gil-berta Harmana) da ubijajući Cartmana kako bismo uzgojili njegove organe možemo spasiti ne samo Kyleov život nego i živote ostatka naše četvorke. Većina nas ipak bi ustuknula na tu pomisao i ocijenila Richard Hanley je ozbiljno pogrešnom. Ali usporedite to sada s jednim drugim popularnim misaonim eksperimentom, koji ću nazvati „Vlak smrti" (prilagođeno prema Philippi Foot). Pretpostavimo da se Kyle, Kenny i ostala trojica - ne svojom krivnjom - nalaze u uskom željezničkom tunelu, toliko uskom da će ih, naiđe li neki brzi vlak, sigurno pregaziti. Upravo takav vlak i nailazi, a Stan je jedini koji tu može išta poduzeti. Ne može zaustaviti vlak, ali može ga skrenuti. I to u jedan drugi uski tunel u kojemu se nalazi Cartman - sam. Dakle, Stan ima dvije mogućnosti; ne učiniti ništa, pa će Kylea, Kennyja i ostale ubiti prokleti vlak, ili pak preusmjeriti tračnice i tako skrenuti vlak, pa će poginuti samo Cartman. Filozofi znaju iz golemog iskustva s ovim primjerom da glas naroda kaže kako je u toj situaciji dopušteno skrenuti vlak. I to ne samo zato što će nastradati Cartman! Stavite ondje neku sasvim nedužnu osobu i presuda će biti ista. Stavite ondje i Christophera Reeva, ako želite. U tim okolnostima prosuđujemo da je m'kay ubiti jednoga kako bi se spasila petorica. Primijetit ćete da je to još jedan slučaj sličnosti. Ako je ubijanje embrija bitno nalik situaciji s Vlakom smrti, ne bi li onda moglo biti dopušteno i istraživanje embrionalnih matičnih stanica, čak i ako embriji imaju istu moralnu vrijednost kao Christopher Reeve. I kad smo već kod toga, u čemu je uopće razlika između Vlaka smrti i ubijanja Cartmana kako bismo uzgojili njegove organe i spasili petoricu drugih? Nijedan zadovoljavajući odgovor na ovo pitanje još se nije pojavio u filozofskoj literaturi. Pet smrznutih embrija Na sreću, ja ne mislim da trebamo odgovoriti na teško pitanje koje sam upravo postavio. Umjesto toga, upotrijebimo varijaciju Vlaka smrti kako bismo ispitali moralnu vrijednost embrija. Jednostavno zamislite Vlak smrti, ali s pet smrznutih embrija u prvom tunelu. Em18. Matične stanice i mutavost briji će sigurno biti uništeni ne učini li Stan nešto, ali preživjet će ako on skrene vlak. A skrene li vlak, jedna će razvijena osoba (nije važno tko) poginuti. Smije li Stan skrenuti vlak i ubiti, recimo, Kylea, da bi spasio pet smrznutih embrija? Iskreno recite, je li mu to dopušteno? Odgovor je, kao što bi rekao Jimmy, ma dajte, molim vas! Ne mogu govoriti u ime svih konzervativaca, ali nitko pri zdravoj pameti ne misli da je to dopušteno. A to je važno. Slučajevi su inače slični, pa ako je dopušteno skrenuti vlak kako bi se spasili životi pet normalno razvijenih ljudskih bića, a nije dopušteno skrenuti vlak da bi se spasilo pet normalnih smrznutih embrija, tada embriji nemaju, ponavljam NEMAJU, istu moralnu vrijednost kao normalno razvijena ljudska bića. Stavite u tunel sva trideset tri fetusa koja je Cartman otuđio i to još uvijek nije dopušteno. To do temelja ruši osnovni konzervativni argument. Očito je dopušteno nastaviti s istraživanjem matičnih stanica embrija, sve dok će to spasiti živote razvijenih ljudskih bića. Jedno preostalo pitanje jest je li izglednost toga dovoljno velika da pretegne nad zaštitom interesa koje embrio, zahvaljujući svojoj moralnoj vrijednosti, ima, ma kakvi ti interesi bili. Drugo je pitanje je li dopušteno suzdržati se od poduzimanja istraživanja matičnih stanica embrija. Jedan smrznuti embrio Obrnimo malo stvari i pronađimo sličan slučaj za istraživanje embrionalnih matičnih stanica. Pretpostavimo da prvi tunel sadrži točno jedno razvijeno ljudsko biće, poput Kylea, a drugi točno jedan zamrznuti embrio. Je li vam dopušteno odbiti skrenuti vlak i samo mirno stajati sa strane, premda možete veoma jednostavno spasiti Kylea na račun smrznutog embrija? Ne, nije? To nagovještava da su zastupnici konzervativnih stajališta u pogledu istraživanja matičnih ćelija možda još gori nego što smo mislili: Richard Hanley umjesto da spriječe pogrešnu stvar, oni pogrešnu stvar čine time što odbijaju financirati istraživanje embrionalnih matičnih stanica.

Ponavljam, to ovisi i o izgledima za uspjeh i o moralnoj vrijednosti embrija. (Ništa u argumentu za sada ne implicira da embriji nemaju moralnu vrijednost.) Da biste ovdje onemogućili povođenje za instinktom, jednostavno se poigrajte sa slučajem na sljedeća tri načina: Prvo, promijenite izglede za spašavanje Kylea. Pretpostavimo da su izgledi da se on spasi ako „skrenete vlak" samo pedeset posto. (Nemojte me mučiti. Sami smislite pojedinosti potrebne da se takav slučaj ostvari.) Ili deset posto. Ili jedan posto. Drugo, poigrajte se brojem embrija koje treba žrtvovati. Treće, promijenite broj razvijenih ljudskih bića koje treba spasiti. Sto ako se pokaže, recimo, da je u istraživanju matičnih stanica embrija potrebno žrtvovati deset milijuna embrija da bi smo dobili izglede od jedan posto za spas tisuću razvijenih ljudskih bića? Meni moj instinkt govori da se isplati? Kako je s vama? Šta fali embrijima? Prema uobičajenoj konzervativnoj retorici, ništa, premda se nadam da ih slučaj pet smrznutih embrija ipak tjera na razmišljanje. Embriji imaju, govore nam, puni ljudski genetski kod. Zato život započinje sa začećem. Bar nam tako, na kraju krajeva, kaže znanost. Budalaština. To konzervativno stajalište brka znanost s metafizikom. A ja to mogu brzo dokazati. Pretpostavimo da se sutra objavi jedno zapanjujuće znanstveno otkriće: pri začeću se ne spaja sav genetski materijal u spermi i jajašcu. Spaja se otprilike devedeset posto tog materijala, a ostalih deset posto čeka do otprilike kraja prvog tri-mestra i tek tada nastaje pojedinac sa sto posto ljudskog genetskog materijala. Prije tog trenutka i jedna čimpanza ima više genetske sličnosti s razvijenim ljudskim bićima nego što je ima embrio ili fetus. Sto mislite, koliko bi konzervativaca promijenilo mišljenje o moralnoj vrijednosti fetusa, s obzirom na to znanstveno otkriće? Nijedan, eto 18. Matične stanice i mutavost koliko. Zato što njihovo stajalište nema nikakve veze sa znanošću. I stoga se ne bi trebali ni pretvarati da ima. Supci. Neki konzervativci priznaju da njihovo stajalište nema veze sa znanosti i umjesto nje pozivaju se na, primjerice, nastanak duše. No njihovo vjerovanje da se nastanak duše zbiva pri začeću čini se proizvoljnim, ako nije pojačano nekim drugim argumentom. Štoviše, nije jasno ni kako mogu, u nedostatku nekog drugog argumenta, potkrijepiti moralnu podjelu na ljude i pripadnike drugih vrsta. Evo kako se može razviti jedan drugi argument. Pretpostavimo da ima života u drugim svjetovima i da se mi s njim susretnemo. Otkrijemo da pripadnici neke strane vrste ne samo što su organskog porijekla (možda zasnovani na silikonu, poput Pamele Anderson), nego su i civilizirani. Imaju obitelji, gradove, države. Umjetnost, kulturu. Religiju. Filozofiju. Moral. I analni seks, ako ste od onih kojima se to sviđa. Kakva je moralna vrijednost tih izvanzemaljskih pojedinaca, barem razvijenih? Bismo li ih, primjerice, mogli jednostavno ubiti i uzeti njihove organe, pravdajući se time da oni nisu ljudi? Ne, naravno da ne bismo. Ispravan odgovor je da oni imaju jednaku moralnu vrijednost kao i mi, baš kao što je imaju i druge ljudske rase. Čak i Kanađani. Genetika s tim nema nikakve veze. A ako nastanak duše s tim ima ikakve veze, tada bismo trebali smatrati da i vanzemaljci imaju dušu. No argument o nastanku duše stvarno je klimav! Naš dokaz za to da vanzemaljci imaju onu moralnu vrijednost koju imaju počiva samo na tome što se oni u dovoljnoj mjeri ponašaju poput nas da bismo im pripisali sličnu psihologiju. Oni očito imaju um veoma nalik našima, a to je dostatno da im pripišemo jednaku moralnu vrijednost. Sada možemo odrediti metafizički prijepor između konzervativaca i liberala. Konzervativci smatraju relevantna psihološka svojstva pukim dokazom moralne vrijednosti, dok za liberale ta svojstva upravo čine tu vrijednost. Da kažemo to drukčije, za liberale postoji skup psiholoških odlika posjedovanje kojih je i nužno / dostatno da bi netko imao jednaku moRichard Hanley ralnu vrijednost koju vi i ja imamo. Za konzervativce je posjedovanje tih karakteristika dostatno, ali ne i nužno. Njima je stalo do normalnih embrija zato što normalni embriji imaju potencijal za razvoj u pojedince s psihološkim odlikama. (Anencefa-lija - nedostatak mozga - slučaj je u kojemu bi se liberali i razumni konzervativci trebali slagati.)

Dakle, temeljno svojstvo mora biti potencijal da se ima takva psihologija (zato je samo imanje potencijala i dovoljno!). No takvo stajalište ima dobro poznate teškoće koje izbijaju na površinu čim se „potencijal" razradi u detalje. Evo jednog primjera Michaela Tooleyja. Izumimo li sutra serum koji će pretvoriti mačku u sofisticiranog mislioca, ne čini li to svaku mačku potencijalno sofisticiranim misliocem? Zapravo, čak i ako je samo moguće to učiniti, ne znači li to da sve mačke već sada imaju isti taj potencijal? Uistinu, ja imam duboke sumnje da većina konzervativaca sebe zavarava kao što bi primjer pet smrznutih embrija trebao i pokazati. Poput otaca utemeljitelja u epizodi „Malo sam za country, a malo za rock...", oni kažu jedno, a učinit će nešto posve drugo. I, da ponovim ono što sam rekao prije: unekoliko je istraživanje embrionalnih matičnih stanica jednostavan slučaj, jer on filtrira sve uobičajene konzervativne bombastične bljezgarije o seksu i osobnoj odgovornosti. Abortus ili mučenje djece Sad kad ovo vidimo jasnije, možemo se vratiti raspravi o abortusu. Ako nitko, čak ni konzervativci, ne vjeruje istinski da su embriji jednako moralno vrijedni kao vi i ja, tada se jedan pravac konzervativnog argumenta protiv ranog abortusa rasplinjava poput žrtava u epizodi „Spontano samoizgaranje". Ono što preostaje jest usporediti moralnu vrijednost embrija, koja god ona bila, s tim koliko trudnu ženu stoji da ostane trudna. Tu su konzervativci iznimno skloni podcjenjivanju cijene, očito smatrajući da nije velik problem ako netko tko ne želi ostati trudan ipak ostane trudan. 18. Matične stanice i mutavost Jesu li oni ozbiljni? Evo moga prijedloga: uzmite svoje srednjovjekovne stavove prema ženama, zabijte si ih u guzicu, nosite ih okolo devet mjeseci dok ne narastu na veličinu lubenice, a onda ih poserite. Pri tome ne uračunavam ono što se događa poslije, a to je slično tome da se ima kućnog ljubimca, samo još gore. Osobito kad je taj ljubimac Cartman, što objašnjava želju Cartmanove mame da abortira u četrdeset drugom trimestru u epizodi „Cartmanova mama je ipak prljava kurva". Konzervativcima je jako stalo do reproduktivnih prava kad su ista ograničena prisilnim abortusom - kao što je, primjerice, slučaj u komunističkoj Kini - no čak i ako se zanemari sva fizička neugodnost trudnoće, nije jasno zašto ne misle da je i prisiljavanje na reprodukciju barem jednako tako loše. O abortusu u ranoj fazi lakše je donijeti sud. Kad Cartman (pošto je nepromišljeno popio Kennvjeve posmrtne ostatke pomiješane s mlijekom, pa sada u sebi ima Kennvjevu dušu) ode u kliniku za pobačaje u epizodi „Ljestve za raj", traži mjesto gdje se iz ljudi mogu „kiretirati duše". No on vjerojatno misli na abortus u kasnijoj fazi, zar ne? Moralnost abortusa u kasnijoj fazi veoma mnogo ovisi o tome koja su psihološka svojstva važna. Ako je riječ o osnovnoj razini svjesnosti, kao što je sposobnost osjećanja boli, onda su, primjerice, ulozi mnogo viši u trećem semestru nego u prvom. No ako su važna sofisticiranija svojstva, kao na primjer samosvijest (vidi stajališta Petera Singera u 13. poglavlju ove knjige), tada čak ni u trećem trimestru nemamo pojedinca s punim moralnim statusom. No i liberalno stajalište uistinu jest podložno empirijskim nestalnostima. Ako znanstvenici sutra otkriju da rani fetusi imaju veoma bogat mentalni život in utero, to mora promijeniti liberalno stajalište o tome što fetusi, a možda i in utero embriji, jesu. No to svakako ne treba promijeniti njihovo stajalište o tome što su smrznuti fetusi i embriji. Dakle, dani kad je Christopher Reeves sisao fetuse možda jesu za nama, no da je još uvijek živ, možda bi mu ipak bilo pametnije okrenuti se lizanju smrznutih embrija. Vdio Humor ostala higijenska sredstva 1 9b Ubijanje Kennvja: naša svakodnevna doza smrti Randall E. Auxier Messkirch susreće South Park Pokušat ćemo shvatiti što nas Martin Heidegger (1889-1976) može naučiti o smrti, a osobito o smrti(ma) Kennvja McCormika. Kako je Heidegger već duže vrijeme mrtav, moguće je da se njega isplati o tome pitati. Možda ne toliko zato što je mrtav (mislim, mnogi su ljudi mrtvi, primjerice Francisco Franco, a po svoj

prilici i Elvis), nego zato što je bio opsjednut smrću još od doba kad je bio otprilike Kennvjevih godina, a imao je, kao što možete vidjeti, dosta vremena da o njoj promisli. Prije nego što prijeđemo na zabavni dio, trebalo bi reći nekoliko riječi o Heideggeru. Njegovo djelo nije općepoznato. No ja sigurno ne kažem da biste trebali čitati njegove tekstove. Riječ „tekstovi" i ne opisuje najbolje pogolemu hrpu papira koje je ostavio svijetu. Tekstovi se mogu čitati. Heidegger nikada nije napisao ništa što mogu čitati istinski spokojna ljudska bića.1 Dijelom zato što je bio Nijemac i 1 Neki medu vama mi ne vjeruju i misle da bi se mogli i sami okušati. Dopustite mi da vas poštedim truda. Evo odlomka koji nije atipičan i nasumično je odabran -jednostavno sam otvorio njegovo najpoznatije djelo Bitak i vrijeme na jednoj stranici i prekucao ono što tu piše (tako mi Boga, samo to sam učinio): S obradom odlučnosti kao šutljivog, na tjeskobu pripravnog samoprojek-tiranja prema najvlastitijoj krivosti, istraživanju je omogućeno, da omeđi ontološki smisao traženoga pravoga Moći-biti-cijelim. Pravost tubitka sada nije ni prazna titula niti je neka izmišljena ideja. Ali i ovako egzistencijalno deducirani pravi bitak pri smrti kao pravo Moći-biti-cijelim ostaje još uvijek jednim čisto egzistencijalnim projektom, kojemu nedostaje posvjedočenje sukladno tubitku. U kontekstu i uz nužno mukotrpno proučavanje, ovaj odlomak savršeno je smislen. Randall E. Auxier nije bio dovoljno pristojan da piše na engleskom. Dijelom zato što je bio Nijemac, a njemački je jezik lišen prednosti koje donosi shvatljiva gramatika.2 Dijelom zato što je bio Nijemac, a Nijemci potiču svoje filozofe da budu nerazumljivi dodjeljujući im puno slugu i povlastica, a što više toga imaju, nerazumljivijima postaju.3 Ako smo ustvrdili da su Heideggerovi tekstovi nečitljivi, sada možemo reći ponešto i o njegovom karakteru. Heidegger je bio šupak.4 Ne. Bio je mega-šupak. Ne, čekajte. Bio je mega-nacistički šupak.5 Pa zašto biste vi ili bilo tko drugi marili što taj mega-nacistički šupak, čiji su tekstovi nečitljivi, ima reći o smrti (dopuštajući, dakako, da nacisti znaju dosta o smrti)? Pa, možda vas to ne zanima, no ma koliko mi to bilo mrsko priznati, Heidegger je vjerojatno jedini filozof dvadesetog stoljeća čiji će se nečitljivi tekstovi još uvijek proučavati i za petsto godina. To uopće nije pošteno, no možda je pravedno. Kad se sve zbroji, dvadeseto stoljeće bilo je prilično krvava stvar, pa možda takvo i treba biti upamAli zar vam je uistinu toliko stalo do njega? Život je kratak. Može ga pročitati i netko drugi; ne biste li vi radije popili pivo? U suprotnom, izvolite: Bitak i vrijeme, prev. Hrvoje Sarinić (Naprijed, Zagreb, 1988). 2 Vidi govor Marka Twaina iz 1897. godine: „Užasi njemačkog jezika" na http//www. boondocksnet.com/twaintexts/speeches/mts_horrors.html. 3 Mislite da pretjerujem. U redu, mislite što hoćete. No prije nego donesete mišljenje o slučaju Heidegger, molim vas, pogledajte knjigu Victora Fafiasa, Heidegger and Nazism (Philadelphia: Temple Universitv Press, 1989.), str. 73-74. 4 Nijedan od biografa koje sam čitao nije upotrijebio baš tu riječ, no ona sažima mnogo drugih riječi koje jesu upotrijebili, a nitko, pa čak ni njegovi najveći obožavatelji, ne prikazuju ga kao suštu dobrotu. Ima nekoliko biografija. Moj je savjet da ne vjerujete u potpunosti ni jednoj. Svatko tko potroši vrijeme na pisanje Heideg-gerove biografije ili ga osvetnički mrzi ili idiotski obožava. Teško je saznati pravu istinu o takvom tipu. 5 Nema velikog spora oko toga da se Heidegger pridružio Nacističkoj stranci 1933. i plaćao članarinu do 1945. To da je uklonjen iz njemačke akademske službe nakon Drugog svjetskog rata, u sklopu programa denacifikacije Njemačke, isto je tako neprijeporno. Otprilike sve drugo u vezi s ovom temom veoma je prijeporno. Ne brinite se za to. Naprijed citirana Fariasova knjiga sadrži mnogo informacija o tome, no trebali biste s oprezom prihvaćati njene zaključke. Samo budite svjesni da ovo nije jednostavna stvar i nemojte okolo pričati da je Heidegger nacist, a da tome ne dodate fusnotu poput ove. Možete ga zvati šupkom koliko god želite, i bez fusnote. 19. Ubijanje Kennyja: naša svakodnevna doza smrti ćeno. Svakako je ostavilo ponešto odvratno ružne arhitekture kojoj će se budući ljudi čuditi, a ne mogu iznijeti puno ljepšu ocjenu ni za umjetnost. Heideggerova filozofija veoma se dobro slaže sa zgradom u kojoj živim, no ni većini vas nije nimalo bolje.

Dakle, na neki način, bez dvadesetog stoljeća i zločestog dečka iz BadenWurttemberga ne možemo, sviđalo nam se to ili ne. To je pomalo kao da se čovjek zapita što bi bilo da je Eric Cartman odrastao i postao mislilac neprolazne slave. Bojim se da je Heidegger upravo takav. On se rodio u malom planinskom gradiću Messkirch koji ima neugodnih sličnosti sa South Parkom. I ako je u Heideggerovom djetinjstvu postojao neki ekvivalent Kyleu, taj je završio u logoru, a ako je postojao Stan, on je vjerojatno poginuo boreći se u pokretu otpora, a ako je bio i neki Kenny... pa znate što se događa s Kennyjem. Vi i dečki Prije no što istinski posvetimo naše moždane talente Kennvjevim smrtima, moramo za trenutak zastati i pozabaviti se s malo brzinske psihologije. Razlog tome bit će jasan kasnije. Svatko može vidjeti, a i vi ste vjerojatno primijetili, da ta skupina dječaka - Kyle, Stan, Cartman i Kenny - uistinu dobro funkcionira. Ako imate psihologiji sklon um, možda ste isto tako primijetili i da se Freudova standardna shema, ona o kojoj smo svi morali učiti, tu prilično dobro uklapa: Cartman je id (ono), Kyle je superego (nad-ja), a Stan ego (ja). Ako ste već dotle dogurali, možda ste si i rekli: ,,A koji je vrag Kenny?" Napredni studenti Freuda zadovoljno će se nasmiješiti, obujmiti prstima svoju cigaru i reći (naglašeno austrijskim akcentom): „Ja, ja, Kenny ist der Nagon za smrću." Freud je zaključio, pošto je promatrao ponašanje ljudi u Prvom svjetskom ratu, da jednostavno ne može sve objasniti „libidom", tom divnom seksualnom energijom za koju je prije mislio da je odgovorna Randall E. Auxier za sve u svijetu.6 Zaključio je da u ljudskoj psihi djeluje jedno drugo temeljno načelo koje se kasnije pretenciozno nazvalo „thanatos" - sve zvuči uvjerljivije na mrtvom jeziku, osobito riječi koje znače smrt. Bilo kako bilo, to nas ne zadovoljava. Kenny umire gdje god stigne, znači on predstavlja taj nagon za smrću. To je otprilike jednako informativno kao da se kaže da Homer Simpson predstavlja „nagon za glupošću", ili kako bi Latini rekli za „stupiditas". Možemo mi i bolje.7 Složimo li se da je razlog zbog kojega četvorica dečki tako dobro funkcioniraju u skupini taj što zajedno čine jednu potpunu psihu, još smo daleko od toga da shvatimo što predstavlja Kenny. On definitivno vreba u vašoj psihi, on ondje radi nešto, daleko više od toga da tek umire i trune. Prvu pomoć moramo potražiti negdje drugdje i maknuti se dalje od Freuda, u čudan svijet njegovog najneomiljenijeg studenta, Carla Gustava Junga (1875-1961).8 Jung, unatoč nekim ek6 Želite li saznati više o toj temi, a ja znam da želite, teško ćete naći bolji izbor informacija od dobro napisanog i iznimno zabavnog 20. poglavlja u ovoj knjizi. 7 Ovo je krajnje i potpuno nepošteno prema Freudu. Njegova teorija thanatosa zapravo je suptilna i zanimljiva. Slobodno se informirajte o njoj. Biti nepošten prema Freudu postao je popularan sport u intelektualnom životu i ja priznajem prekršaj „slaganja na hrpu". To je moj omiljen zabranjeni manevar u američkom nogometu - kad nekoliko igrača sruši onoga koji ima loptu i potom hrpimice poliježu po njemu. Volio sam to činiti dok sam sam igrao nogomet, volio sam kad bi sudac zasvirao prekršaj, i volio bih da se on i danas češće svira; počeo bih ponovno gledati nogomet samo da opet ude u modu „slaganje na hrpu". Freud bi imao sjajno objašnjenje toga zašto se ljudi vole slagati na hrpu, što ne bi bilo ni čudno, budući da je on najčešće donji u hrpi. Isto tako, sviđa mi se i prekršaj „grubost koja nadilazi nužnu" koji „nuždu" definira kao „minimum potreban da se tipa obori na zemlju, plus još malo više", dok je sve iznad toga „osobna greška" - a to je još jedan sjajan izraz. Nagovještaj krivnje i kažnjivosti koji se tu osjeti očaravajući je. No danas najčešće samo proglase „osobnu grešku" i izostave spomenutu pod-kategoriju, što je, iskreno govoreći, preapstraktno za mene. To je kao da kažete: „Blagoslovite me oče jer sam griješio", a svećenik upita: „Sto si učinio?", a vi odgovorite: „O, jednostavno sam počinio grijeh." Teško da bi se isplatilo obavezati se na celibat da bi se čulo takvu ispovijed. Sljedeći put kad budem išao na ispovijed, reći ću: „Pa, počinio sam grijeh slaganja na hrpu i grijeh grubosti koja nadilazi nužnu." Kaže li svećenik: ,,A prema kome si tako zgriješio, sine moj?", ja ću reći: „Prema Freudu, ali ne i Heideggeru, jer je Heidegger dobio što je i zaslužio..." Zamislite koliko bih Zdravo Marija za to morao izmoliti. 8 Odnos između Freuda i Junga kompliciran je i ljudi se ne slažu oko toga zašto

je 19. Ubijanje Kennyja: naša svakodnevna doza smrti scentričnim sljedbenicima, ima prilično zanimljivo stajalište o djelovanju ljudske psihe. Njegova je teorija zamršena, iscrpna, ponešto germanska, i pomaže u objašnjenju Kennvja. Neću vas gnjaviti pojedinostima, no zadržimo freudovsku pretpostavku da su Cartman, Kyle i Stan, manje ili više, ono, nad-ja i ja. Kenny je ono što Jung naziva „transcendentnom funkcijom". To je jedan šminkerski izraz koji se odnosi na jednako šminkersku ideju: „Psihološka transcendentna funkcija proizlazi iz jedinstva svjesnih i nesvjesnih sadržaja... nesvjesno se prema svjesnom ponaša kompen-zacijski ili komplementarno."9 Gdje god se susretnu nesvjesno i svjesno, dolazi do sukoba i uzajamnog upotpunjavanja. Dakle, svi vi imate nekog „Stana" koji posreduje između vašeg ,,Kylea" i vašeg „Cartmana". Stan je pod snažnim pritiskom da spriječi vašeg Kylea i vašeg Cartmana da ubiju jedan drugoga. Upravo iz te napetosti u akciju stupa vaš Kenny - i te kakvu akciju. Kenny rješava probleme, sve moguće probleme. Jung kaže (pomalo germanski): „Čovjek treba teškoće; one su nužne za zdravlje" („Transcendentna funkcija", str. 278). Moja je teškoća ova: „Čemu, dovraga, taj Kenny?" Pogledajmo kako Kenny kompenzira i komplementira. Naše zdravlje ovisi o njemu. Što je on to rekao? Priđimo tom problemu pomalo posrednim putem. Zašto Kyle, Stan i Cartman mogu razumjeti što Kenny kaže, a mi ništa ne shvaćamo? Pa, Kenny nije tu zato da bi komunicirao s nama, nego zato da bi komunicirao s dečkima. Jasno, djelatnosti transcendentne funkcije očigledne su drugima (premda te djelatnosti neće ustati i reći: „Ja sam on bio tako strašno napet. Moje omiljeno objašnjenje jest to da je Jung dovodio u pitanje ispravnost Freudovog odnosa sa sestrom vlastite žene. „Službena priča" je da je Jung bio nezadovoljan Freudovim svođenjem svega na seks, ali ako bolje razmislite, to je isti prigovor, samo drukčije formuliran. 9 C. G. Jung, „The Transcendent Function", u Joseph Campbell, ur., The Portable Jung (New York, Penguin, 1976.), str. 273. Randall E. Auxier Kenny McCormik, tako mi Bog pomogao"). Kroz naše ponašanje, stavove i izbore naši mali Kennvji komuniciraju s okolinom, no ono što oni kažu jasno je samo unutar psihe. I svi su naši Kennvji dragocjeni, ali nisu svi jednako uspješni. Možete, primjerice, zamisliti kako Billu Clintonu njegov Kyle govori da ne petlja s Monicom, dok mu Cartman kaže: „Samo je kresni, stari", na što Stan primijeti: ,,A, kako bi bilo da zapališ cigaru?" Suočen s tim sukobom, Billijev Kenny poseže za rješenjem koje ostavlja izdajnički trag; pretpostavljam da bi Francuzi rekli da je Billov Kenny doživio „petite mort". Za takvog se Kennyja uistinu ne može reći da se pokazao u svom najboljem izdanju. Svojim je postupkom stvorio mnogo veće probleme od onih koje je riješio, premda je teško poreći da ipak jest riješio stanovitu prolaznu teškoću. Obučeni jungovski terapeut radit će s vašim Kennyjem, potičući ga da kompenziranje i komplementiranje provodi drukčije, budući da vam njegovi trenutni načini posredovanja baš i ne pogoduju (inače biste jungovski terapeut bili vi, umjesto što plaćate svome 150 dolara po satu). Da kažemo to po narodski, vi biste lijevo, a vaše nesvjesno desno, no tu je vaša transcendentna funkcija, svima je vidljiva, no ništa ne govori nego samo čini kojekakve ludosti pokušavajući vam pomoći da ne ispadnete potpuni idiot kakav zapravo jeste. Ponekad vam popravi dan, a ponekad upropasti. Rješenje tog problema, kako to Jung kaže, „očito se sastoji u tome da se riješimo podjele između svjesnog i nesvjesnog" (str. 27). No on dalje nastavlja: „To se ne može postići jednostranim osuđivanjem sadržaja nesvjesnog" (svi ćete se sjetiti kako Cartman jest poslan u kaznu jer je organizirao Nacističku stranku u South Parku, no to je bilo samo privremeno), „nego prije prepoznavanjem važnosti tih sadržaja u kompenziranju jednostranosti svijesti..." (str. 279). A ovdje nam Jung daje smjernice: Sklonosti svjesnog i nesvjesnog dva su čimbenika koja zajedno čine transcendentnu funkciju. Ona se zove „transcen-dentnom" jer čini organski mogućim prelazak s jednog stava 19. Ubijanje Kennyja: naša svakodnevna doza smrti na drugi, bez gubitka nesvjesnog [a to je razlog zbog kojega vam Kenny ne

govori; ne možemo dovesti nesvjesno u punu svjesnost, a da pri tome ne izgubimo njegovu, pa... „nesvjesnost"]... ta metoda liječenja pretpostavlja uvide koje su barem potencijalno prisutne u pacijenta [to ste vi ili Bili Clinton ili sva četvorica dječaka promatrana zajedno] i tako se mogu učiniti svjesnima [to je Kenny koji rješava problem nekim postupkom.] Ako terapeut [to smo ja i Jung] ne zna ništa o tim potencijalnostima, ne može ni pomoći pacijentu da ih razvije, (str. 279) Sada nam je jasan jedan razlog zbog kojega stvar jednostavno nije funkcionirala kad su Parker i Stone uistinu ubili Kennvja na dvije sezone. Razumljivo je da im je dosadilo ubijati ga gotovo svakoga tjedna (o tome uskoro). Ali nešto mora obavljati posao ujedinjavanja dečki. No ni Butters (sjetite se kako je njega zapalo da nosi Kennvjevu jaknu), ni Tweak (koji je pobijedio na natjecanju za četvrtog prijatelja - eto vam jedne živčane transcendentne funkcije) nisu mogli obaviti Kennvjev posao. Dečki su to izrijekom rekli, a Parker i Stone su to znali. Kennvjev je povratak bio nužan za zdravlje emisije. Dakle, Kenny je transcendentalno ljepilo koje drži na okupu South Park (i vas). Uistinu, bolje je da se i ne pokušavate suočiti sa životom bez svoje transcendentne funkcije ne možete. To nam, s jedne strane, pomaže shvatiti koji je konstruktivni Kennvjev doprinos South Parku. No s druge strane, zbog toga nam je samo još teže razumjeti zašto moramo ubiti malog momka svakog tjedna. A Jung nam u tome neće pomoći. On jednostavno nije dovoljno Nijemac.10 Bojim se da nam sada treba Heidegger. Padanje u smrt Najosnovnije što valja razumjeti kod Heideggera razlika je između onoga što on zove „ontičkim" i „ontološkim" razinama iskustva. 10 Jung je bio Švicarac, što je „light" verzija Nijemca. Švicarcima vlakovi dolaze na vrijeme (dakle, očito nisu Francuzi ili Talijani), ali nisu sigurni zašto je to tako. Misle da bi odgovor mogao ležati u strukturi sata. Randall E. Auxier To je iznimno zamršeno i ja vas sad moram upozoriti da vam ovaj esej nećete biti dovoljan da odete u kafić i naučenim impresionirate ijednog Heideggerovog štovatelja. Djelomice je to zato što Heidegge-rove sljedbenike ne može impresionirati nitko osim Heideggera, ali djelomice i zbog toga što ću vam ja ovdje prikazati samo neke naj-sočnije pojedinosti. Prepričat ću ovo svojim riječima (a vjerujte mi, upravo to i želite), no moj sažetak je samo parafraza Heideggerove priče u Bitku i vremenu (radi postizanja boljeg efekta u kafiću, recite Sein und Zeit, no pazite da to ispravno izgovorite - „zajn und cajt" - da vas vaš Kenny ne oda)." Pretpostavimo da dođete do ruba litice i pogledate dolje. Istodobno ćete doživjeti dvije stvari: prva od njih je strah i poželjet ćete se vratiti natrag; druga je želja da nastavite gledati, da se tu zadržite. Prema Heideggeru, u ovoj drugoj želji vi se susrećete s nečim mnogo dubljim i zagonetnijim. Razmišljate o svojoj slobodi da skočite i pri tome se suočavate s vlastitom smrću, svojom granicom, svojom ,,naj-vlastitijom mogućnosti", kako on to zove. Reakcija na to nije strah, nego „Angst" (ili „tjeskoba", ili čak „prepast", no vi se držite njemačkog, radi ostavljanja boljeg dojma). Strah je „ontički", što znači da je strah povezan s vašim svakodnevnim ja i nizom njegovih poriva za preživljavanjem i društvenih vještina (i onoga što potiskujete kao društveno neprihvatljivo12), no tjeskoba je „ontološka". Tjeskoba vas čini svjesnim vašeg ukupnog-ja, vašeg ja-kao-cjeline, budeći u vama nejasnu svijest o njegovim granicama (a smrt zna biti itekako ograničavajuća).13 Dakle, eto vas, zurite " Prikaz čiji sažetak dajem nalazi se u prijevodu Macquarrieja i Robinsona; započinje na strani 226, a proteže se dalje nego što biste bili spremni čitati. 12 Razlog zbog kojega nas Freud neće dovesti do odgovarajućeg razumijevanja Kennvja je taj što Freud misli kako je tjeskoba pritisak koji na ja vrši akumulirano potiskivanje društveno neprihvatljivih nagona; tjeskoba je jednostavno strah bez konkretnog predmeta straha. To previđa konkretan karakter svakog pojedinog straha, a Kenny se zapravo ne boji ničega u tom smislu i stoga ništa ne potiskuje. Ne, Freud neće pomoći. 13 Da bi govorio o Heideggeru bilo na engleskom ili njemačkom, čovjek se mora uve19. Ubijanje Kennyja: naša svakodnevna doza smrti u provaliju, pretpostavljajući svoju (očito dokonu) znatiželju svojoj

sigurnosti, i ja sad želim da rekapitulirate ono što doživljavate. Razlog zbog kojega vam se ta situacija sviđa nije samo to što ste opasno znatiželjni. Sviđa vam se zato što vam ona daje osjećaj sebe-kao-cjeline, a to se događa svaki put kad promatrate sebe ontološki, a ne samo ontički. Tjeskoba je reakcija na takvo promatranje, jer osjećate slobodu da skočite na drugu stranu, a ta sloboda vas „ukupnjuje" unatoč vašoj odluci da to ne učinite (ili da učinite, ali ljudi koji donose takvu odluku sada ovo, barem tako pretpostavljam, ne čitaju). Vaša odluka da ne skočite na neki vas način pročišćuje u jedan jedinstven čin htijenja: „Neću-skočiti-(premda-mogu)". I to vam se sviđa; od toga se osjećate moćnima i slobodnima. Dakako, u praktičnom smislu i niste bogzašto postigli, zato ne očekujte počasno odličje. No ipak ima nešto praktično u tome: vi provodite „istrčavajuću odlučnost", rečeno Heideggerovim jezikom. Naposljetku će to olakšati umiranje, a premda umirete samo jednom, trebali biste to pokušati obaviti kako valja (jer to nitko drugi ne može učiniti umjesto vas, osim možda Isusa, što bi se moglo ubrojiti u ontološku razinu, no to vas neće spasiti od toga da je doživite i ontički). Imate cijeli život za razmišljanje o smrti i zato je nemojte zabrljati. Budite odlučni. Nemojte umrijeti kao slabić. Kenny, nikada, baš nikada, ne umire kao slabić. Mnoga naša iskustava nalikuju iskustvu stajanja na litici, utoliko što nam ona na neki način pokazuju nas-sebi-samima-kao-cjelinu, a na njih, uz Angst, ima i drugih reakcija. Primjerice, jedno koje se meni sviđa ono je što Heidegger zove „ontološkom dosadom". To znači da like služiti neuobičajenim riječima i crticama. Primjerice, normalna osoba bi govorila o svom raspoloženju, no to bi se odnosilo tek na ontičko. Kako biste to učinilo ontološkim, trebali biste govoriti o „čuvstvovanju", odnosno o tome „kako-je-komu", ili ako je posrijedi nešto uistinu, uistinu duboko, o tome ,,kako-je-komu". (vidi Bitak i vrijeme str. 227.) To je korisno znati, i svladati, jer se može upotrijebiti u mnogim drugim situacijama. Znači, ako želite s nekim ručati, ali želite da on zna kako je vaše zanimanje za taj ručak od egzistencijalne važnosti, a ne tek društvene, možete reći: „ručajmo-zajedno", ili čak ručajmo- zajedno. U takvom ručku ne radi se tek o naklapanju i žvakanju, to je jasna odluka da se ne umre od gladi... još. Randall E. Auxier vam je toliko dosadno da vas ništa ne zanima ili ne može zainteresirati. To vam se događa ako čitate Heideggera. Naša raspoloženja, nagovještava Heidegger, otkrivaju nam nešto od naših ontoloških „modusa". Očito, i u radosti i u nadi i u ljubavi i tako dalje, ima nečega što nam isto tako pokazuje-nas-sebi-samimakao-cjelinu. No Heidegger baš i nije bio osobit veseljak, pa dobivamo Angst i dosadu. Zašto biste se trebali brinuti Stvari se pomalo kompliciraju, ali ostanite sa mnom. Razlog zbog kojega biste se trebali brinuti za sve ovo (barem prema Heideggeru) jest taj što već brinete (ili, kako on kaže, „uvijek već" brinete). Sve dok ste živi, svaki pojedini način vašeg odnošenja prema budućnosti neka je vrsta brige. Pretpostavimo, na primjer, da volite nekoga tko ne samo što vas ne voli, nego vas nikada i neće voljeti. E, pa to je sranje. Loše. Koliko loše? Pa, nije toliko loše, jer to na vas ipak ima utjecaja, što je na stanovit način dobro. To znači da još uvijek niste mrtvi i premda vam je budućnost možda turobna, bolje da je ikakva nego nikakva. Zapravo, što god pokušali, nikada nećete moći ne imati nikakvu budućnost. Pokušate li ne imati budućnost, zabit ćete se glavom u zid, jer to znači da se pokušavate praviti mrtvima, no mrtvi ljudi ne pokušavaju se praviti. Oni se ne brinu. Vi da - barem u dovoljnoj mjeri da se pravite da se ne brinete. I ne uspijevate nikoga zavarati, osobito ne Heideggera. Vi uistinu na neki način doživljavate sebe-kao-cjelinu, ali ne istinski, jer ste još živi. Vi možete skočiti s litice, to je sigurno. No to ne činite. Ili, neka strašna životinja „ide ravno na vas". Ali nije vas još dohvatila. Vaša smrt je mogućnost, no nije i stvarnost. I uvijek je tako. A ipak, vi želite iskusiti svoj vlastiti život-kao-cjelinu. To je ugrađeno uvas-kakvi-ste. Vi želite znati kako epizoda („Moj život i djelo") završava. Pa kako onda razumijevate vlastitu smrt? E, tu je kvaka. Gledate kako drugi ljudi umiru. A oni uistinu umiru. Padaju kao muhe na 19. Ubijanje Kennyja: naša svakodnevna doza smrti sve strane. Mislim da vam sad postaje jasno. Kenny sasvim sigurno mnogo umire.

Spektakularno mnogo. Skoro svaki tjedan oteže papke kako biste vi mogliumrijeti-iz-druge-ruke. To je za vas zdravo, vjerovali ili ne. Evo kako Heidegger to opisuje (nastavite čitati, isplatit će se; ja ću usput prevoditi): Postizanje čitavosti tubitka [Desein]14 u smrti ujedno je gubitak bitka samog Tu. [To znači, kad umrete, više niste „tu".] Prelazak u Ne-više-tubitak isključuje tubitak upravo iz mogućnosti da iskusi taj prelazak i da ga kao iskušani razumije. Nešto će takvo, dakako, ostati uskraćeno svakom tubitku u pogledu samog njega. [Odnosno, ostat ćete uskraćeni za shvaćanje vlastite smrti, jer kad umrete niste „tu" da je shvatite.] To vas se više doima smrt Drugih. [Zato volite gledati Kennyja.] Okončanje tubitka postaje po njoj „objektivno" pristupačnim. [Zato komentirate s „Isusek" kad Kenny na ovaj ili onaj način kreativno i spektakularno umre.] Tubitak može, dočim je on su-bitak s drugima, steći iskustvo o smrti. [Odnosno, dok su Kyle, Stan, Cartman i Kenny zajedno. ]... Tubitak Drugih sa svojom čitavošću postignutom u smrti također je jedan ne-više-tubitak u smislu ne-više-bitka-u svijetu... Ne-više-bitak-usvijetu Umrloga ipak je još - ekstremno razumljeno - neki bitak u smislu Samojoš-posto-janja neke sretajuće tjelesne stvari. [To je kad štakori jedu Kennyjevo mrtvo tijelo.]'5 Kenny je crtani lik. To vam se možda čini očitim. No ono zgodno u vezi s tim što je on crtani lik jest to što on otprilike tri ili četiri puta nestaje iz skupine stvarnih ljudi u vašem životu. Umre li netko koga 14 Ta ružna njemačka riječ „Dasein" nešto je s čim ćete morati živjeti, doslovno. Ona znači „postojanje", no doslovno znači „biti tu" i Heidegger je upotrebljava kako bi opisao kako ljudi postoje u svijetu „ontološki". Prevoditelji je ostavljaju neprevedenom, a Heideggerovi sljedbenici posvuda govore „Dasein ovo" i „Dasein ono". Ja imam kojekakvih mišljenja o tome kojih ću vas poštedjeti. Samo se sjetite, kad vidite tu riječ, da „Dasein" znači ,,vi-ulošem-raspoloženju" ili uopće u-bilo-kojem-raspoloženju. 15 Ovo je iz knjige Bitak i vrijeme. Već sam vas upozorio na Heideggera. [Pogledajte prvu bilješku.] Randall E. Auxier volite, to nije smiješno, nego bolno, a bol ima terapeutsku ulogu -tešku, tešku terapeutsku ulogu. Čak i kad umre netko koga ne znate, ne smijete se, nego suosjećati s onima koji su ga izgubili - teška, teška terapija. Ako se netko pretvara da umire, recimo u kazališnom djelu ili na televiziji, ali ne umire, to može biti smiješno, no tu valja biti oprezan. Kad je smrt preslikovito prikazana, u nama se bude podvojeni osjećaji, a to smanjuje terapeutsku vrijednost. Umre li neki crtani lik, u širem smislu to jednostavno ne znači mnogo, ma kako slikovito smrt bila prikazana. Smrt djece najteža je i najbolnija od svih vrsta smrti. A eto osmogodišnjeg Kennvja koji umire i to je da se upišaš od smijeha. Možda je bezobzirno prikazivati smrt nečijeg prijatelja kao nešto što ne iziskuje čak ni pogreb, što se oplakuje povikom: „Vi gadovi!" i poslije čega se nastavlja živjeti kao da se ništa nije dogodilo. No nešto se jest dogodilo. Kenny je bio „tu" cijelo vrijeme zato da bismo se mi (i dečki) osjećali potpunima, a biti takvim iziskuje „bitakprema-smrti", rečeno Heideggerovim riječima. Ne postajemo svjesni koliko je to važno za kompenziranje i komplementiranje (Jungovim jezikom rečeno) sve dok Kenny „stvarno ne umre" na dvije sezone. Kako ćemo se smijati ako nitko ne umire? Tko će nam pružiti terapiju? Dok je smrt bila dvije sezone na godišnjem odmoru, svi smo imali problem, pa su Parker i Stone stalno spominjali Kennvjevu odsutnost kako bi nas na nju podsjetili. A da Butters ili Tweak ili čak Timmy umiru spektakularnom smrću, to jednostavno ne bi bilo to. Kenny mora umirati kako bismo svi mi mogli živjeti bolje i zato da naša nesvjesna svijest o vlastitom konačnom kraju može komunicirati s našim svjesnim životima. Liječenje neuroze Dakle, zaključujemo svojevrsnim pitanjem. Znate da ćete umrijeti. Zašto vas to već samo po sebi ne izluđuje? Ljudska bića žive čitav svoj život uz barem neodređenu, ali katkada i veoma jasnu, svijest da će 19. Ubijanje Kennyja: naša svakodnevna doza smrti umrijeti. Sada na trenutak zamislite da nam ta svijest nikada nije uistinu jasna. Kakav bi život bio? Ja sam siguran da su mnoge životinje barem neodređeno svjesne da će umrijeti, a neke čak i oplakuju smrt drugih. Što imamo od toga što smo jasno svjesni? Imamo Kennvja, a Kenny nije samo smrt drugoga, on umire za mene i on jest ja, odnosno dio mene koji umire svaki put kad doživljavam sebe-

kao-cje-linu. Kenny je moj ontološki temelj i granica - a i vaš je. Bez njega bi South Park jednostavno bio besmislen. A život bi bio mnogo manje dragocjen da uopće nismo svjesni njegovih granica. Mi sebi te granice predočujemo „vježbajući za smrt" -Sokrat je rekao da je to filozofija - vježbanje za smrt. Nitko ne vježba toliko kao Kenny, pa Kenny postaje veoma dobar u umiranju, u pokazivanju nama kako se umire. Sokrat je, osim toga, tvrdio da je njegova vlastita smrt neka vrst liječenja, a ja mislim da nas oni koji dobro umiru uistinu uče nečemu, a možda i sami nešto nauče: Smrt ne isključuje sav smisao života. Koliko si puta to moramo ponoviti da bismo uistinu i povjerovali - ili barem povjerovali u dovoljnoj mjeri da nas smrt ne izludi? Pa, odgovor je „svaki dan". Mi trebamo dnevnu dozu smrti da nas podsjeti na vrijednost života. Ili možda ne. Mislim, to dobro zvuči, ali ja zapravo nemam blage veze o čemu pričam. Pitajte Heideggera. 20 ¦ Kuhar, Sokrat i salvija, mudrosna trava ljubavi Randall E. Auxier Razjasnimo jedno na samom početku: pod „ljubavi" ja mislim na eros. Da, da, mnogo prije no što je postao marketinškom kategorijom porno-industrije1, Eros je bio grčki bog, sin Afrodite, božice ljepote -i još koječega ugodnog. A izdvajajući eros, ja očito za sad ostavljam po strani filiju (ljubav medu prijateljima poput Kylea, Stana, Cartmana i Kennvja, ali ne i Buttersa) i agave, samopožrtvovnu ljubav koja podrazumijeva ponizno služenje i koje u South Parku u Coloradu, ili bilo gdje drugdje u današnje doba, ima veoma malo. Uobičajena je pritužba da je engleski jezik osiromašen time što kod nas samo jedna riječ - „ljubav" - pokriva sva ta tri pojma, no moja namjera nije engleski jezik grditi, nego ga, dapače, veličati. Ja mislim da je velika prednost imati duboko dvosmislene riječi s pomoću kojih se čovjek može izvući iz neugodnih situacija. Bez takvih riječi ja, primjerice, uopće ne bih mogao pisati poslovne preporuke. Znači, u ilustraciji slučaja „ljubavi", mogu reći, bez bojazni da ću zapasti u proturječje, kako Cartman voli svoju majku kao što i svi drugi vole svoje majke.2 Isto tako mogu reći da ovo pišem zato što želim da me vi volite, a da mi pri tome uopće nije neugodno, jer vi pojma nemate što pod tim mislim (i je li moja namjera uopće legalna u Mississippiju, a priznajem da nije, no to ne mijenja odviše na stvari). 1 I riječ „industrija" zanimljiva je za razmatranje, budući da njen latinski korijen znači „gomilati", u čemu su predstavnici spomenute industrije prilično učinkoviti. 2 Mogu odoljeti tome da primijetim kako u ovome ima edipovskih prizvuka, premda, pošto sam to rekao, pretpostavljam da nisam, ali ne mogu odoljeti da ne primijetim kako je Eros, grčki bog, u latinskom postao Kupidon te da u Cartmanu ima neke krajnje neporecive kupidonovske lakomosti - da mi je mati Venera, i da sam Kupidon, teško mi je zamisliti da ne bih bio isti Cartman. Randall E. Auxier Vidite kako je to jednostavno? Da - engleski je bogomdan jezik i zato toliki baptisti misle da se Isus njime služio, doslovno. Ah, ali na stranu Isus i baptisti, Kuhar nas sve nadmašuje. Kuhar voli sve i svi vole Kuhara. No, ima jedna zanimljiva stvar o kojoj sad valja razmisliti (inače bih već bio gotov s ovim esejem, no da napišem samo dva paragrafa, ne bi mi htjeli platiti, premda sam već i to pokušao): Čini se da Kuhar ima nešto što svi mi želimo, možda svojevrsno praktično znanje o ljudskoj prirodi, o ženskoj prirodi, ili jednostavno nepogrešivu kartu klitorisa3. U svakom slučaju, bilo bi lijepo imati nešto takvo, makar i samo da se čovjek pohvali, kao knjigama u regalu. Pa, je li ljubav svojevrsno „znanje", način poznavanja nečega? I bi li imati znanje vodilo kakvom, oh, nemojmo još reći „umijeću", zadržimo se za sad kraj regala, u dnevnoj sobi, na kauču, sa sokom i keksima ... nazovimo to „vrlinom"? Da, bi li stjecanje „znanja ljubavi"4 vodilo vrlini? Ja se nekako nadam da bi, budući da Aristotel kaže kako je put do stjecanja bilo koje vrline vježba. To zvuči privlačno. Zacijelo je to bila metoda kojom se služio Alfred Kinsev (mislim, tko je prije njega znao da se stanovnici Indiane toliko vole?). No, ovo je filozofski esej, i ne možemo se cijelo vrijeme samo nabacivati pametnim mislima. Mora postojati neki plan i cilj. Dakle, evo plana: Ja mislim da je Kuhar Sokrat, rečeno prigradskim američkim engleskim jezikom. Uvjerit ću vas u tu istinu odabirući one činjenice ' Gledajte, South Park nije za gadljive i nema smisla higijenski obraditi ovu

diskusiju. Želite li izbjeći reference na klitoris, kupite si moju knjigu Pasija Mela Gibsona i filozofija - koliko se ja sjećam, Gibson klitoris ne spominje, no ja sam bio previše gadljiv da bih pogledao njegov film, pa sam možda i pogriješio, tko zna. 4 Ako ste uistinu ozbiljni kad je riječ o ovoj temi, u što čisto sumnjam (jer svi gledate South Park), zapravo biste mogli štošta naučiti. Preporučujem da, prvo, odmah prestanete čitati ovu knjigu i, drugo, da se prihvatite dviju knjiga Marthe C. Nussbaum - Love's Knoivledge (Oxford: Oxford Universitv Press, 1990.), u kojoj ima šest izvrsnih eseja na tu temu te, ako ste neuobičajeno strpljivi i opsesivni, knjigu Therapy ofDesire (Princeton: Princeton Universitv Press, 1994.). Imati spomenute knjige u regalu veoma se cijeni, ali zbog njih vas neće smatrati facom. Želite li biti faca, trebate si nabaviti trodijelnu History of Sexuality Michela Foucalta. 20. Kuhar, Sokrat i salvija, mudrosna trava ljubavi koje potvrđuju moju tezu te uglavnom ignorirajući, odbacujući ili izvrćući one koje ukazuju na što drugo. To je moja metoda.5 Nikakvo ozbiljno bavljenje filozofijom nije moguće postići bez sposobnosti da se upravo to učini - o tome se uči na postdiplomskom studiju. A evo cilja: budući da je South Park Denveru ono što je Pirej bio staroj Ateni (tu se služim svojom metodom), sve što Platon kaže o tome gradu i njegovoj okolici, ja mogu reći o South Parku i Denveru. To će dovesti do zapanjujućih spoznaja i onda ćete me voljeti - a to je cilj. Da to jasno kažem, ja želim biti Kuhar (barem do devete sezone South Parka). No to želite i vi. Razlika je u tome što sam ja taj koji ima plan, metodu i cilj. Vi ste, s druge strane, bacili određenu sumu novca na ovu knjigu jer nemate svoj život nego gledate crtice umjesto da idete u barove za samce (gdje ljudi imaju svoj život). U pohvalu ljubavi Ljubav je bila prilično važna stvar u staroj Grčkoj. Zapravo, ljubav je prilično važna stvar bilo gdje pa je, između ostaloga, i zato teško razumjeti zašto suvremeni filozofi troše toliko vremena na razmišljanje o jeziku, ili umu, ili bitku, ili doručku. Dakako, što se doručka tiče, knjigu na tu temu čovjek bi barem mogao prodati. A Platon je znao kako se prodaju knjige. Njegove su knjige jednostavno prepune seksa, ljubavi, rata, smrti, poreza i ostalih neizbježnih životnih činjenica (i Biblija se dobro prodaje iz istog razloga) pretvorenih u seriju pustolovina o Sokratu (koja je ukinuta nakon otprilike deset sezona, a Platon je prodan u ropstvo: nadam se da Parker i Stone razumiju na što cis Prije no što me moji kolege filozofi počnu razapinjati, istaknut ću da sam Sokrat odobrava moju metodu, barem što se ove teme tiče: ,,I tada sam doista shvatio da sam bio smiješan kad sam pristao po redu s vama hvaliti Erosa i tvrdio da sam iskusan u ljubavnim pitanjima premda baš pojma nemam kako treba hvaliti bilo što. Ta ja sam u svojoj naivnosti mislio da treba istinu govoriti o svemu što hvalimo, a onda, izabirući od onoga što je istinito ono najljepše, raspoređivati onako kako će biti najkorisnije." Simpozij, redak 198 d. (Prijevod Zdeslava Dukata, Zagreb: Demetra, 1996, prim. prev.) Neka moj esej bude eulogija i neka ova obrana bude samo moja. Randall E. Auxier ljam te da se pakiraju za Kanadu). Dopuštam - čitanje Platona malo je sličnije čitanju književnog časopisa nego gledanju South Parka, no kad se bolje pogleda, nema puno razlike među ta dva medija, osim u onome što njihova publika o sebi misli. U jednom dijalogu, po imenu Simpozij, Sokrat i njegovi prijatelji naizmjence pokušavaju nadmašiti jedan drugoga govorima u pohvalu Erosa. I tu Sokrat, koji uvijek tvrdi kako ništa ne zna nego samo traga za znanjem, iznosi zapanjujuću i jedinstvenu tvrdnju -jedinu takvu tvrdnju koju je ikada iznio: „ne znam ništa drugo do ljubavne stvari."6 Sokrat je poslije imao razloga požaliti što je to rekao, no bilo je prekasno. Kao što sam već spomenuo, čini se da Kuhar možda zna nešto što mi ne znamo, a želimo li to naučiti i pratiti njegovu sudbinu u South Parku, trebamo znati što on zna, a Sokrat zna ono što on zna. Pa što to Sokrat zna? Čini se da se to svodi na sljedeće: „ako bi se nekome desilo da samu tu Ljepotu ugleda - kao sunce jasnu, čistu i nepomiješanu, a ne ispunjenu ljudskom puti, bojama i brojnim drugim smrtnim balastima - ako bi se nekome desilo, kažem, da smotri božansku Ljepotu licem u lice, biste li držali ništetnim život čovjeka koji je ugledao tu viziju i na nju upravljao pogled u istinskoj kontemplaciji dok nije postala njegovom zauvijek?"7 (Simpozij 212a).

Eto, znači, kako pronaći klitoris. Moramo vidjeti samu Ljepotu, a to nije isto što i gledati slike Jennifer Aniston, premda mislim da bi ljubavni sastanak s njom bio bliži tome. Ja želim da me i ona voli, a ako ovo pročita i nazove me, neka zna da sam možda sposoban postići da joj se to i isplati. Tajni začin Sada se suočavamo sa zastrašujućom zadaćom bacanja pogleda na Ljepotu. No, nemajte straha! Ima načina. Možda će ovo biti teško po6 Platon, Symposium, u Plato: Collected Dialogues (Princeton: Princeton Universitv Press, 1961.), redak iyyd. (Prijevod ibid.) 7 Prilagođeno prema prijevodu Zdeslava Dukata, vidi bilješku 6, prim. prev. 20. Kuhar, Sokrat i salvija, mudrosna trava ljubavi vjerovati, no ima nekih platoničara, skupine koja graniči s platonskim kultom, koji su objasnili kako možemo vidjeti Ljepotu. Nažalost, to su objasnili samo jedni drugima, a ne i nama, zato što... pa zato što mi toga nismo vrijedni. Ti se platonisti zovu „štrausovci", i premda oni imaju imena (čak i tajna imena), neću ih ovdje prozivati, osim njihovog utemeljitelja, teoretičara po imenu Leo Strauss, koji se, pobjegavši pred nacistima 1930-ih, nastanio na istočnoj strani Chicaga gdje je situacija bila malo mirnija te je nastavio širiti istine o Platonu idućih četrdesetak godina. I stekao je neke sljedbenike, zapravo čitavu hrpu njih, a oni su još uvijek prilično glasni, veoma osebujni i veoma pametni. Vole se tajno organizirati i preuzimati katedre filozofije i političkih znanosti te ondje zapošljavati samo svoje prijatelje istih nazora.8 Bogu hvala što naša vlada to ne voli. Štrausovci nisu posve neslični scijentolozima, nažalost, osim što su ponešto manje slavni i bogati te daleko, daleko pametniji. No analogija je na mjestu jer... pa, moram priznati da ne samo što volim filmove Toma Cruisea, Johna Travolte i Nicole Kidman, nego sam i dugogodišnji obožavatelj glazbe Isaca Havesa. On je izvrstan. Konzumiram proizvode scijentologa manje ili više čiste savjesti jer... pa, zato što su dobri. Priznajte! Vama se svidio film Opasan posao. Ne budimo stidljivi. Gledali ste ga više puta i znam da ste poslije otplesali ples samo u košulji i gaćama. 8 O straussijancima možete lako saznati što god vas zanima ukucate li taj pojam u bilo koji internetski pretraživač. Ovdje ću preporučiti nešto što će vam pomoći da pohvale za njih na koje ćete možda naići ipak uzmete sa zrnom soli. Neki od naj-posvećenijih i najsposobnijih kritičara straussijanaca objavili su svoje radove u časopisu Humanitas, a mnogo toga dostupno je na internetu. Pođite na http://www. nhinet.org/hum.htm i pročitajte. Otkrit ćete da bi straussijanci vjerojatno bilo prilično bezopasni da nisu skloni infiltriranju u najviše razine političke moći u Sjedinjenim Državama, no budući da jesu tome skloni i budući da u tome imaju stanovitog uspjeha (utjecali su, primjerice, na ozloglašeni Projekt za novo američko stoljeće [američka neokonzervativna organizacija koja se zalaže za američko vodstvo u svijetu, prim. prev.]), možda i nisu posve bezopasni ovisno o tome što čovjek misli o njihovim idejama. Randall E. Auxier Po istom načelu, sviđaju mi se knjige koje štrausovci pišu o Platonu i Sokratu, ne zato što im vjerujem, nego zato što su njihove zamisli o Platonu jednostavno sočnije od suhih, pažljivih i trezvenijih radova drugih teoretičara.9 To je donekle kao otkriće da grupa ljudi koja vam se istinski ne sviđa pravi najbolji roštilj i pokušavate odlučiti isplati li se istrpjeti njihovo društvo zbog dobre klope. Ja sam bio na jednom štrausovskom roštilju i mogu prijaviti da je teže njima bilo istrpjeti mene nego meni njih i da stvarno znaju kako ispeći zvijer. Da, hvale se silnim pričama o tajnom receptu za umak, ali koga briga? Priče su dio zabave, a ako je okus dobar, počastite se. Samo pazite da se olakšate pošto sve probavite. Inače ćete se pretvoriti u štrausovca i olak-šavat ćete se na usta. Dobro, dakle što ta štrausovsko-scijentološka ekipa kaže o Sokratu? Puno toga zapravo, ali da skratim priču: Sokrat je govorio iskreno, a neuka atenska svjetina zbog toga ga je ubila. Gadovi. A iz toga štrausovci izvlače pouku da će, kad god se Filozof istine pojavi u gradu (Denveru ili bilo kojem drugom), dotični vjerojatno izgledati ludo i ekscentrično i ne bude li pazio što radi, na kraju će umrijeti. Sokrat i Kuhar nisu to na vrijeme skopčali. Kako bi istodobno zaštitio sebe od neuke mase vodio filozofski život, malo-pametniji-Fi-lozofistine-od-Sokrata (poput Platona ili Parkera i Stonea) mora razviti dva učenja, jedno koje štrausovci zovu „egzoteričnim" učenjem - to je ono što filozof govori

neukoj svjetini - i jedno koje je „ezoterično" učenje - a to je ono što govori tajnim posvećenicima. To „ezoterično" učenje nalazi se između redova egzoteričnih riječi i dostupno je svakome tko je dovoljno pametan da ga dešifrira. Ali ja nisam dovoljno pametan, a niste ni vi. Štrausovci i potencijalni štrausovci ne čitaju knjige o South Parku, a kamoli da ih pišu. Znači, to ezoterično učenje nije namijenjeno vama. 9 Onome tko je željan pažljivih, suhih, razumnih tesktova o Sokratu, najbolje je pročitati The Philosophy ofSocrates Thomasa C. Brickhousea i Nicholada D. Smitha (Bo-ulder: Westview, 2000.). Tom knjigom se nikada neće baviti u udarnim vijestima, no ono što je istinito najčešće i nije previše uzbudljivo. 20. Kuhar, Sokrat i salvija, mudrosna trava ljubavi No ja sam bio na dovoljno roštilja da skužim kako se pravi umak. Osim toga, ja znam tajni začin. To je salvija. Oni u umak stavljaju sal-viju. Salviju - travu mudrosti - nije teško naći, ako znate gdje tražiti. Dakle, dodajte je malo u svoj roštiljski umak i iznenada možete čitati između redova i shvatiti ezoterično učenje, jer... pa, čovjek je ono što jede.10 Ja ću pripremiti malo tog umaka za vas i to odmah; neće biti tako dobar kao onaj njihov, no ja spadam u bjelački ološ, a ne u po-svećenike, ali i oni među nama koji žive u prikolicama znaju se dobro zabaviti. „Spoznaj sama sebe", reklo je proročište u Delfima a tko sam ja da raspravljam s tim ženama? Dakle, evo kako ćete naći klitoris, ugovoriti ljubavni sastanak s Jennifer Aniston i vidjeti Ljepotu, licem u lice. Voljet ćete me zbog ovoga. "Ubili ste Sokrata! Gadovi!" Ja znam da Kuhar jest Sokrat i da je to ono što su Parker i Stone imali na umu od samog početka. Parker i Stone su, naime, i sami štrau-sovski bjelački ološ, što znači da su moj tip ljudi. Ja ću otkriti njihovo ezoterično učenje. Parker i Stone cijelo su vrijeme namjeravali ubiti Kuhara, ali ne zato što ga nisu voljeli - oni su bili najbolji prijatelji koje je Kuhar imao. A cijela frka oko scijentologije bila je samo egzo-terični paravan. Oni su morali naučiti nas, odabrane, koji jedemo salviju, što se događa mudrom čovjeku poput Kuhara na mjestima kao što je South Park, pri čemu uopće nema mjesta sumnji da je Kuhar jedina odrasla osoba u South Parku koja je barem mentalno zdrava, da mudrosti sada ne spominjemo. A sada kad su i Sokrat i Kuhar mrtvi, moramo se osloniti na dokaze koje su ostavili za sobom. Nažalost, nisu nam ostavili vlastite tekstove, osim što je Kuhar možda napisao jednu pjesmu. Unatoč dir10 Možda je teško povjerovati, ali njemački filozof po imenu Ludwig Feurerbach (1804-1872.) zapravo je izgradio karijeru (premda ne uspješnu) tvrdeći da je čovjek ono što jede. Na njemačkom to zvuči još bolje: „Man ist was man ifit." No, njegova je knjiga barem bila o doručku, tako da su je ljudi ipak čitali. Randall E. Auxier ljivim svjedočanstvima Eltona Johna, Ozzvja Osbournea i drugih podjednako vjerodostojnih ljudi koje je Kuhar nadahnuo, pitanje je li on uistinu napisao klasičnu pjesmu Alanis Morissette ,,Stinky Britches" bilo je, i ostaje, sporno. Morat ćemo nastaviti na temelju svjedočanstava i onoga što su drugi rekli i o Kuharu i o Sokratu. Parker i Stone zapravo su utemeljili lik Kuhara na svom obimnom proučavanju Sokrata. Nisu to baš tako rekli, ali evo što ja znam: Postoje stotine paralela između njih dvojice, ali ključ tajne leži u kosanom odresku Salisburv. Prema VVikipediji, kosani je odrezak „misteriozno jelo".11 A Kuhar, kad je taj lik uveden u prvoj sezoni, djeci je uporno posluživao kosane odreske Salisburv. Eto naznake, za one poput mene koji su dovoljno pametni da je slijede, da tu postoji neka misterija. Dakle, ,,Salisbury" je grad u Engleskoj koji su Rimljani zvali „Sorviodunum", ali pazite ovo: kao što su Stone i Parker dobro znali, ni riječ „sorvio" niti „dunum" ne postoji u golemom latinskom rječniku u mom uredu, a taj je stvarno velik. Ima puno riječi. Dakle, nadam se da me slijedite. Rimljani su govorili latinski, je li? Tu je, ja mislim, tajna poveznica između Sokrata i Kuhara koju su Parker i Stone tako pametno prikrili. Nema nikakvog Sor-viodunuma u latinskom rječniku. Mislim, jednostavno ga nema. Možete li to vjerovati? A evo što tu stvar čini jasnom: nema ni riječi „Kuhar". Oba pojma su potpuno odsutna. Ali „Sokrat" jest u rječniku, a on nije bio Rimljanin, baš kao što to nije bio ni Kuhar. Iz toga jedino možemo zaključiti da su Sorviodunum i Kuhar izostavljeni iz rječnika namjerno; a Parker i Stone su to primijetili - možda su

prvi koji su to primijetili - i iskoristili su taj zapanjujući propust kako bi nam skrenuli pozornost na činjenicu da Sokrat jest uključen u latinski rječnik, premda je Sokrat mrtav. Zbog kojeg bi drugog razloga povezali Kuhara s kosanim odreskom Salisbury? Sad ste se više no ikad približili tome da vidite Ljepotu. Kao što ćete primijetiti, zabavno je biti štrausovac, premda je njima katkada " Vidi http://en.wikipedia.org/wiki/Mistery_meat. 20. Kuhar, Sokrat i salvija, mudrosna trava ljubavi teško dobiti namještenje na fakultetu. Njihov rad iziskuje mnogo dokaza koji nedostaju, a u slučaju Sokrata povijest se ljubazno pobrinula za njihove najdublje potrebe. Pa ako ja danas nađem neporeciv dokaz da je Sokrat napisao neku raspravu, morao bih ga uništiti iz načela, a ne samo zbog zahvalnosti prema štrausovcima. Posljednje što filozofima treba jest da im netko pokvari zabavu, a ja sam djelomice i zato prilično siguran da većina kršćana zapravo ne želi da se Isus vrati, a osobito to ne žele oni koji su sami sebe uvjerili u suprotno. Kako bi li se samo oni iznenadili da Parker i Stone budu počašćeni činom Uznesenja, a oni ostanu na Zemlji, s evangelikom Kirkom Cameronom, ali bez Isusa i njegovih prijatelja?12 Za mentalno prikraćene OK, recimo da jednostavno niste uspijevali pratiti moj argument u posljednjem odlomku. To me ne bi trebalo posebno zabrinjavati, kao što me i ne zabrinjava, osim što se bojim da ga možda nije uspjela pratiti ni Jennifer Aniston. A to bi u velikoj mjeri naštetilo cilju mog eseja. Čini se da je najbolje da se osiguramo sa svih strana. Dakle, 12 Budući da ne govorim puno o pojmu agave u ovom eseju, vrsti ljubavi koja je Isusu bila najdraža, želio bih nešto usput primijetiti. Ja ne tvrdim kako točno znam što agape jest ili što iziskuje od osobe, ali uzmemo li Isusove postupke da nam budu vodič, čini se da agape može podrazumijevati i to da se bude krajnje nemilosrdan prema licemjerima. U tom slučaju, uvjeren sam da su Parker i Stone pronašli „opaku stranu" agapea te da su se uvelike trudili iskupiti za... hm... neke manje uzvišene aspekte South Parka obavljajući službu roštiljanja licemjera svakog tjedna. I želio bih istaknuti jedan primjer. Ljudi kažu da su Parker i Stone anti-religiozni, no ja uopće ne mislim da je to točno - oni su antilicemjerni. Kad u odlučili uzeti na zub mormone u jednoj epizodi, proveli su istraživanje, otkrili da mormoni nisu, najvećim dijelom, licemjeri (za razliku od većine kršćana oni se iskreno trude živjeti ono u što vjeruju i ne osuđivati one koji vjeruju u nešto drugo) i ubijte me ako mormoni ne ispadaju mirisni poput ruže u toj epizodi. Parker i Stone sami ne postaju licemjeri jer iskrenost iziskuje prikazivanje stvari u pravom svjetlu. Osvijetljena tim svjetlom, većina ljudi često se pokaže u nelijepom izdanju, no ne uvijek. Ali da South Park ne zvuči istinito, ljudi ga ne bi gledali. Želio bih istaknuti kako mislim da nije posve ironična odluka Parkera i Stonea da nazovu svoju produkcijsku tvrtku „Avenging Conscience, Inc." [Osvetnička savjest, prim. prev.] Randall E. Auxier kako ćete vidjeti Ljepotu? Dobro, ako vas baš moram voditi za ruku, učiniti ću to. Sokrat je bio osuđen zbog kvarenja mladeži i štovanja lažnih bogova. Zato su ga ubili. A kad bolje razmislite, to je manje-više ono što je odvelo i Kuhara u njegovu propast. No ono što je mnogo, mnogo važnije jest da Kuhar i Sokrat vide eros na isti način. Usput, štrausovcima je veoma stalo do erosa - poznati su po tome što su pozivali na „erozofiju" umjesto na filozofiju, jer kad je posrijedi mudrost, prije bi je povalili nego se s njom rukovali. Mislim, kad Atena, božica mudrosti, sjedne u kafić, štrausovac će je počastiti pićem i upitati: „Svraćate li često ovamo?" Vidite što propuštate ostajući doma i gledajući crtice? Netko će odvesti Atenu večeras u svoj stan i biti veoma, veoma zločest, a ne budete li to vi, bit će neki štrausovac u pripijenim hlačama i cipelama-platformama, s medaljonom oko vrata. Pa ako taj ima šanse kod nje, imate i vi, usprkos tome što ste takav šmokljan, sa svojim plesom u košulji i gaćama. K vragu, samo je pitajte za telefonski broj ako već ne možete prevaliti preko usta: „Kod mene ili kod tebe?" Napredujte malim koracima. Dakle, u svakom slučaju, erotska privučenost mudrošću zapravo je bit samog Sokratovog govora u Simpoziju. Eros, kaže on, način je izlaženja iz sebe: filozofi to zovu „transcendencijom", a to je mnogo bolji prijevoz od autobusa. Kad bolje razmislite, svima nam je potrebno izići iz sebe s vremena na vrijeme,

a to se može postići na razne načine. Neki ljudi meditiraju, neki levitiraju, neki lete padobranom, a neki putuju eros-ekspresom. Pitanje kako izlazite iz sebe utječe na ono što ćete naći kad prispijete na drugu stranu. Sokrat iscrpno opisuje put erosa u dijalogu zvanom Vedar, nazvanom po zgodnom frajeru s kojim priča. Zapravo, to je isti fantastični tip kojemu su obraćaju svi sa svojim govorima u Simpoziju. No čini se da je u njegovom slučaju zlato izgubilo sjaj i, ogledalce, ogledalce, on ipak nije najljepši na svijetu, kao što ćemo vidjeti (on sigurno nije Atena; Atena je jako seksi).13 13 Fedar je frajer i Sokrat je frajer. Ako vas uznemiruje pomisao na dva frajera zajedno, 20. Kuhar, Sokrat i salvija, mudrosna trava ljubavi U Vedru Sokrat izvodi postupak transcendencije naočigled Fedru (odšetali su u prirodu, nitko ih ne gleda i suočavaju se s pitanjem bi li prešli u akciju ili samo o njoj pričali). Sokrat zaziva Muzu koja mu donosi božansko ludilo - on izjavi da je „opsjednut" i zapjeva pjesmu. Zvuči li vam već išta od ovoga poznato? Pa, kakva je to pjesma? To je, dakako, pjesma o ljubavi. Mogao bih vam dati njen izvorni tekst, no ona se zapravo svodi na ovo: KUHAR: Ponekad zaljubiš se ti! I misliš da ljubav trajat će vječno! Život promijeniš, za prijatelje ne mariš, na sedmom si nebu! Al ljubav potom ode - više nije tako jaka! I sad nemaš ničega, samo zato što razmišljao si batinom! Zato, čuvaj se toga, ljubavnice! Može te razoriti kao orkanski vjetar! Samo okreni sve na šalu i ne daj da od tebe prave budalu! GOSPODIN GARRISON: I nikad ne dopusti svojoj batini da se ispriječi između tebe i tvojih prijatelja! KUHAR: Upravo tako, Garrisone! Stone i Parker postižu odličnu ekonomičnost jezika. Uzeli su So-kratovu pjesmu'4 i srezali je za otprilike devedeset posto. Ako ne vjerujete da su to učinili, pozivam vas da je sami pročitate.15 Kuhar se upravo spremao oženiti nekom sukubom, no tad su mu njegovi pravi prijatelji, dečki, otkrili da je to zapravo jedna luda, paklenska znači da niste uspjeli odgledati ni prvi sezonu South Parka. U tome nije bilo ničega čudnog u Sokratovo doba jer su ljudi tada bili... civilizirani. 14 Kao i u slučaju ,,Stiny Britches", autorstvo ove pjesme je upitno; postojao je neki atenski Wwes-glazbenik, po imenu Lisija, koji je napisao pjesmu što ju je ranije u dijalogu otpjevao Sokrat i što se te pjesme tiče... pa, njen je izvor nejasan, osim što je Sokrat rekao: „Ti si me natjerao na to, Fedre, ja to nisam htio" (to je moj prijevod retka 242e). Ali, kao što je rekao Mick Jagger: „stvar je do pjevača, a ne do pjesme" - barem mislim da je to bio Jagger; a možda je i Richards. 15 Vidi Fedar 238d-24id. Ja ne izmišljam ovo, premda malo izvrćem i ignoriram neke dijelove pjesme. Randall E. Auxier kuja (doslovno, u ovom slučaju), što je njega istodobno i spasilo i slomilo mu srce. No i Sokrat i Kuhar znaju da to nije čitava priča o erosu. Ako je ljubav istodobno i ludilo i vrlina (neka vrsta znanja), tada moramo dokučiti, prvo, kakva je to vrsta ludila, a potom vidjeti jesmo li saznali išta novo. Očito ni Kuhar ni Sokrat, budući da su obični smrtnici, nisu potpuno imuni na to ludilo. Naposljetku, i Sokrat se oženio jednom sukubom po imenu Ksantipa (gdje je, dovraga, bio Platon kad je bio potreban? - mislim, ako Kyle, Stan i Cartman mogu razotkriti sukubu, sigurno je najveći filozof u povijesti mogao ocijeniti situaciju i upozoriti svog starog učitelja).16 A svaki put kad se smrtnik transcendira, postane malo lud. Dakle, pošto Sokrat otpjeva Fedru blues o tome kako ljubav nije dobra stvar, pokušava otići, no Fedar mu kaže, o, tako zavodljivo: „Ne odlazi prije nego žega mine, ostani tu gdje svježe je, a ja ću se presvući u štogod udobnije" (Fedar, redak 242, moj vlastiti, ponešto slobodan, prijevod). Potom Sokrat ispriča Fedru o svom „božanskom znaku" - a to je mali glas u njegovoj glavi koji mu kaže kad nipošto ne bi smio nešto učiniti. I, dakako, kao što saznajemo u šestoj sezoni, Kuhar je poput Sokrata: KUHAR: Zdravo, djeco! STAN: Kuhare! Što bi mi svećenik rado gurnuo u dupe? KUHAR: Do viđenja!

I uistinu odlazi. To je namjerno. Parker i Stone nam govore da Kuhar čuje isti unutarnji glas kao i Sokrat. Naravno, taj mali glas ne kaže uvijek nešto kad je to potrebno. Primjerice, kad su Sokratu na suđenju radili o glavi, on je, umjesto da se brani, predložio da mu Atenjani daju vražju penziju u znak zahvalnosti što je ukazivao na licemjerje atenskih stanov16 Ja sam jednom imao prijatelja koji me nije htio slušati i oženio se sukubom. Zato si mislim, možda se Platon i jest potrudio, ali je Sokrat jednostavno bio idiot. 20. Kuhar, Sokrat i salvija, mudrosna trava ljubavi nika i što je činio grad boljim mjestom. To je možda bio zgodan trenutak da „božanski glas" kaže: „Smanji doživljaj, idiote!" No u ovom slučaju, s Fedrom, Sokrat je uvrijedio boga Erosa svojim pjesmama o tome kako ljubav ništa ne valja i sad se mora iskupiti (a osim toga, Fedar još uvijek ne izgleda loše), pa mu mali glas u njegovoj glavi kaže da ipak ne ode. I tako dobijemo govor o vrstama pomama koje uzrokuje ljubav. Ona me izluđuje, ooo, ooo Dakle, Sokrat kaže da ludilo ljubavi nije zlo; ono dolazi s neba, a ne iz pakla ili, njegovim riječima rečeno, lud ljubavnik nije maničan, on je mantičan, i to ga maleno ,,t" spašava (Fedar, redak 244c). S tim ,,t" ljubav je nalik izricanju proročanstva, a ne praznovjernom tumačenju znamenja. Svakako bi nam trebala biti draža „pomama koja dolazi od boga nego ova koja je od ljudi" (244d). Pomama s ,,t" ne samo što dolazi s nebesa i obdaruje nas proročanskom moći, nego i poezijom -ono nam daje ljubavne pjesme: ona „zahvaća nježnu i čistu dušu, pjesmom je zanoseći i budeći" (245a)17, odnosno ludilo na neki način obdaruje dušu jakom ukrudbom. Ne valja proći kroz život bez ijedne jake ukrudbe, pa čak i ako se bojite da ste, rečeno Kuharovim neponovljivim jezikom, od onih koji „razmišljaju batinom", sjetite se da i duša ima batinu. A ništa se ne može usporediti s jakom ukrudbom čiste duše. Ona je skroz „mantična". Kao što vidite, ,,t" strši k vrhu ovog retka i oblika je batine.'8 To je erekcija duše, a u ovom slučaju veličina je definitivno važna. Tako je, primjerice, dok mu je duša bila djevičanska, Bob Dylan imao jako velik ,,t", možda čak ,,T", ali kao što i sami znate, danas to više sliči na neki ,,?".19 Znači, ludilo i nije tako loše. A Sokrat nam kaže da je ono nalik tome da duša dobije krila i poleti. To je ta transcendencija. Zato kupi17 Z prijevod Vedra usp. Franjo Petračić, Zagreb: Naklada Jurčič, 1997, prim. prev. 111 Da, pametnjakoviću, ista je stvar i na grčkom. 19 Ova je primjedba namijenjena samo Jennifer Aniston, pa se vas vjerojatno ne tiče. Jen, ja smatram ranog Dvlana jednim od najvažnijih tekstopisaca - ranog Dvlana, kužiš? Randall E. Auxier dona uvijek slikaju s krilima. No kupidon nije nimalo anđeoskiji lik od Cartmana. Ne, ta krila nisu tu u slavu Božju. Da mu rastu iz brade,20 barem bi dospio u emisiju Maurvja Povitcha.21 Ako smo ustvrdili da se pod utjecajem erosa duša uzbudi i narastu joj krila (i ,,t"), postavlja se pitanje, gdje to ona do vraga leti? Ili, ako vam se ne sviđa moj pravopis, reći ću ovako: „kamo to ona do vraga leti?" Sokrat nam daje odgovor na to pitanje. Pronalaženje klitorisa Ako zamislite da je ,,t" neki mali kočijaš, a krila su mu dva mala, leteća konja, otkrit ćete koje to znanje Sokrat i Kuhar znaju. Jedan konj je dobar, a drugi nije a, vjerujte mi, vaš mali ,,t" upravo to i želi. Sokrat opisuje te zvijeri što vuku eros-ekspres: „jedan je uspravan i lijepih udova, glavu drži visoko, i pomalo je svijena nosa"; on „je sušta otmjenost i ne treba mu bič, samo se pokličem i riječju upravlja" (253d). Da, to želite; to ste vi kad ste doma, u dnevnoj sobi i kad je velika glava glavna. Ali, vi želite još nešto: „Drugi je kriv, zdepast, jaka, kratka vrata, tubasta nosa - sklon obijesti i oholosti, kosmat oko ušiju, gluh i jedva se pokorava biču i badljima" (2536). To ste vi kad iziđete van, raskalašite se i kad je mala glava glavna. Dakle, kad duša okrilati, ,,t" se nađe u neobranom grožđu; on želi što je dobro, a želi i ono loše. Pa kako ,,t" odlučuje koju glavu slijediti? Bojim se da to nije lijepa slika. Možda vam se neće svidjeti ovaj dio, no znajte da mene ovaj opis boli mnogo više nego vas. Kočijaš mora jadnu, grbavu životinju batinama dovesti u stanje krajnje pokornosti, a to je jedan strašan postupak i valja ga često ponavljati, sve dok „zli konj obijest ne smiri, upokoren napokon, poslušan je svome kočijašu" (2456). To je koma. Stvarno. Nimalo veselo. Sokrat

kaže Fedru: „Ne budi tako vragolast, daj da samo pričamo." A izgleda da Sokrat kaže 20 Kao Buttersov „deformitet" u epizodi „Nakaze štrajkaju" - kad ga dečki nagovore da si na bradu prikvači lažne testise kako bi mogao sudjelovati u emisiji Maurvja Povitcha koja ugošćuje osobe s raznim nakaznostima, prim. prev. 20. Kuhar, Sokrat i salvija, mudrosna trava ljubavi to isto svakome tko bi ga htio poševiti. Kaže isto čak i svom omiljenom dečku, Alkibijadu (znam, znam, ali zar su imena važna?). Alkibijad je za Sokrata učinio sve, samo što mu nije otplesao Ples sa sedam vela, a Sokrat ga ipak nije poševio.211 to ne zato što je Alkibijad bio muško, nego zato što nije pametno ševiti prijatelje. Bolje je ubiti boga u maloj glavi. Kuhar je upravo to i učinio (to je izvor njegove mudrosti - što zna koga ševiti, a koga ne i kad), a trapljenjem male glave i vi možete postati poput Kuhara. Cartmanova mama nije uspjela svladati tu vještinu, no ona je platila svoje (mislim, ima Cartaman, je li tako? Da ne spominjem da ima genitalne bradavice.). Ja imam mačka koji jako sliči Cartmanu, ali ja to nisam zaslužio. Iskreno vam kažem. Pa kamo ide kočija kad se loš konj pretvori u suštu dobrotu? Na vrh neba, glupane. Kamo drugdje? Ondje gleda Ljepotu, nju samu, a ne samo njene DVD-ove. Ondje gore je kao u nekom privatnom Božjem pomiču, samo što nema lelujavih i utegnutih tijela s kalifornij-skih plaža - njegov film pročišćen je od svih tih nepotrebnih, tjelesnih stvari. Znam da sam vam rekao kako je Platon umio prodati knjige, no možda nisam spomenuo da je on više računao na dugoročno tržište, nego na brz priljev gotovine. A ishod svega toga je da... pa, Sokratu je milija kreposna vrsta ljubavi, ona u kojoj se čovjek zadovoljava time da leži pored voljenoga i jednostavno uživa u njegovom društvu. Otuda je, usput, i izreka da je neseksualna, prijateljska ljubav „čisto platonska" - Sokrat kaže: „Nemoj raditi zločeste stvari sa svojim prijateljima, jer tako nikad nećeš vidjeti Ljepotu; osim toga, ti ne želiš naći klitoris, nego želiš naći Klitoris." A ispostavlja se da Klitoris uistinu jest božansko biće i kad ga pronađete, on govori umjesto da čini što god ste si vi drugo zamišljali da čini. Ako vas pamćenje ne služi najbolje, evo jednog razgovora bitnog za tu temu (a Kuhar je upravo ponudio djeci kosani odrezak Salisburv, sa začinskom biljkom mudrosti salvijom): 21 A ako vas zanima zašto je kupidonov penis tako mali, pogledajte epizodu „Chin-pokomon" i uzmite u obzir da kupidon nije Amerikanac. Randall E. Auxier STAN: Kuhare, znaš li ti išta o ženama? KUHAR: Kakvo pitanje! A da ja tebe pitam: je li papa katolik? KYLE: Ne znam KUHAR: Ja znam SVE što se može znati o ženama. STAN: Kako ženu učiniti sretnom? Koja je tajna toga? KUHAR: [poslužuje kosani odrezak Salisburv] O, pa to je lako. Samo moraš naći klitoris. STAN: Ha? KUHAR: Uh, pretpostavljam da niste tako daleko stigli na satu anatomije, ha? STAN: Ne, što to znači „pronaći Klitoris"? CARTMAN: Je li to nešto slično kao „pronaći Isusa"?22 Tada Kuharov unutrašnji glas kaže: „Stani malo „ i on zašuti. Dakako, Cartman je u pravu. Pronaći Klitoris veoma je nalik pronalaženju Isusa, jer je sljedeći savjet Klitorisa zapravo parafraza jednog teksta iz Evanđelja. To je zrno mudrosti namijenjeno Stanu, čija je duša dobila krila zahvaljujući Wendy Testaburger, pa sad Stan traga Klitorisom. Kad ga konačno nađe, evo što on kaže: VELIKA STVAR: Nemaj straha... [Ston se trese] Sve to izlazi na vidjelo i dovodi Sokrata u neugodnu situaciju kad se na kraju Simpozija Alkibijad izlane, otprilike u vrijeme kad Sokart drži govoranciju o tome kako nijedan smrtnik ne može pogledati Ljepoti u oči i kontrolirati se. Alkibijad na to kaže otprilike ovo: „Pogledao si me i nisi me htio kresnuti. Znači, nisam najljepši od svih?" To je manje-više kao da vam djevojka kaže: „Ne činim li ti se debela u ovoj haljini?" ili vaš dečko kaže: „Jesam li ja najbolji kojega si imao?" Nemoguće je odgovoriti na takva pitanja: Predlažem da budete neodređeni; pokušajte se izvući s: „Uh, kako to volim „, a ako to ne upali, ne znam što da vam kažem. Ako upali, zahvalite se Bogu što govorite engleski a ne grčki. 20. Kuhar, Sokrat i salvija, mudrosna trava ljubavi

STAN: [slabašnim glasom] O, Bože dragi. VELIKA STVAR: Promatraj moju slavu! STAN: Što... si ti? VELIKA STVAR: Ja sam Klitoris [Stanove oči se šire, GLAZBA se pojačava] STAN: Klitoris? USPIO SAM! NAŠAO SAM KLITORIS! VELIKA STVAR: Stane, tvoji te prijatelji trebaju. U nevolji su i moraš im pomoći. STAN: Čekaj, ti mi trebaš reći što da radim da me Wendy zavoli. VELIKA STVAR: Sad ima važnijih stvari... STAN: NE DOLAZI U OBZIR, STARI. SVUDA SAM TE TRAŽIO I SAD MI MORAŠ REĆI ŠTO DA RADIM DA ME WENDY ZAVOLI!! VELIKA STVAR: Stari, njoj je osam godina. Samo joj kupi sladoled ili takvo što. STAN: NARAVNO! Sladoled! VELIKA STVAR: Sada pođi, tvoji su prijatelji u opasnosti... Tako je govorio Klitoris.23 23 Neki će reći da sam krivo shvatio taj dijalog i da se razgovor zapravo odvijao ovako: STAN: Kuhare, kako postići da žena više voli tebe nego nekog drugog tipa? KUHAR: Pa, to je lako; moraš pronaći klitoris. STAN Ha? KUHAR: 0,0, bolje da šutim. STAN: Ne, reci mi što to znači „pronaći klitoris"? KUHAR: Zaboravi da sam išta rekao... No ako ste to tako čuli, doživjeli ste samo egzoteričo učenje. Ezoterično učenje, koje uključuje stvarnu konverzaciju, onu namijenjenu posvećenicima, nalazi se na Sout-hparkstuff.com. Randall E. Auxier Možda vam ovo zvuči ponešto razočaravajuće, ali nije. Klitoris kaže: „Prestani misliti malom glavom i počni upotrebljavati veliku." To je čitava Platonova teorija duše - u najkraćim crtama (premda je, dakako, moguće i da Platon griješi). No najvažnije je da i Kuhar i Sokrat tvrde kako je ljubav jedina stvar koju istinski razumiju, a ono što zapravo žele reći jest ovo: „filia svaki put nadjača eros." Vrlina „ljubavnog znanja" je znati tko su vam prijatelji. Dakle, želite li gledati čistu i nepomućenu Ljepotu, možete joj otpjevati pjesmu, porazgovarati s njom, odvesti je u kino, no nemojte sve uprskati iskušavajući na njoj svoj ,,t". Vi želite proučavati /iVozofiju, a ne erotozofiju. Samo budite prijatelj mudrosti, važi? Ima ih dovoljno koji ševe Atenu, pa nemojte i vi biti poput njih. A štra-usovci zapravo ne znaju ništa od onoga što vam treba; kupite im sladoled ili što već. A vi idite razgovarati sa svojim pravim prijateljima. A sada kad sam posuo malo salvije po tvom roštilju, moraš me voljeti... Jennifer.24 Egzoterični razgovor u filmu odvijao se ovako: VELIKA STVAR: Nemaj straha... [Stan se trese] STAN: [slabašnim glasom] O, Bože dragi! VELIKA STVAR: Promatraj moju slavu! STAN: Što... si ti? VELIKA STVAR: Ja sam Klitoris. [Stanove oči se šire, GLAZBA se pojačava] STAN: Klitoris? USPIO SAM! PRONAŠAO SAM KLITORIS!! VELIKA STVAR: Ne smiješ dopustiti da se Terranceova i Phillipova krv prospe. STAN: Čekaj, ti mi trebaš reći što da radim da me Wendy zavoli. VELIKA STVAR: Sad ima važnijih stvari. STAN: NE DOLAZI U OBZIR, STARI! SVUDA SAM TE TRAŽIO I SAD MI MORAŠ REĆI ŠTO DA RADIM DA ME WENDY ZAVOLI! VELIKA STVAR: Stari, samo moraš imati povjerenja u sebe; vjeruj u sebe i drugi će ti vjerovati. Ribe vole samouvjerene. A sad pođi, tako je govorio Klitoris. Očito, ovo je inferiorno ili „niže" učenje, kako ga naziva straussijanska bjelačka ološ. To je učenje u kojemu nema salvije. 21 ¦ Danas sam nešto naučio: South Park i zlatna sredina u dvadeset prvom stoljeću Aaron Fortune Stari, ovo mjesto je u kurcu South Park je satira u kojoj u svakoj epizodi jedan ili više likova shvati vic i iz njega izvuče pouku - uglavnom moralnu. Najčešće ga shvate barem Stan i Kyle. Mogao bih navesti neke konkretne primjere toga, ali takav bi popis bio previše dosadan.1 To se vidi kad se na kraju neke scene jedan od njih dvojice lupi po čelu i kaže: „Prokletstvo!", ili kad hladnokrvno priopći drugome: „Stari, ovo mjesto je prilično sjebano." I, dakako, kad Parker i Stone misle da su možda bili

pretankoćutni, kad nisu sigurni da smo shvatili poruku, pribjegnu tome da, najčešće opet Stan ili Kyle, ali ponekad i neki drugi lik, „danas nešto nauči". Obično postoji nešto (a ponekad više tih nešto) što je naopako u univerzumima serija poput South Parka, Simpsona i tako dalje, ali u South Parku barem Stan i Kyle znaju da nešto nije u redu. Možda se ne čini osobitim postignućem imati samosvjesne likove u satiri, ali takvo što je zapravo veoma rijeko u serijama poput ove. Premda su, kako kažu Parker i Stone, Simpsoni bili dovoljno dugo na 1 Želio bih se zahvaliti Aaronu Fortuneu za njegove blesaste i beskorisne prijedloge u vezi s ranijom verzijom ovog eseja, premda on u idućem poglavlju pogrešno tvrdi da nemam pravo u vezi sa Kuharom. Ne želim pridati nepotreban značaj njegovoj pogrešnoj tezi raspravljajući o njoj, no razmislite o ovome: on vam nudi Velikog Ala kao moralni egzemplar; ja vam nudim Kuhara. Vi odlučite. Ja mislim da se Fortune danas nije omrsio salvije. Zato, popuši mi, stari. Aaron Fortune sceni da postignu sve, u jednome nisu uspjeli: stvoriti barem jedan lik koji shvaća da u Springfieldu nije sve u redu. Vic s Beavisom i Bu-ttheadom nije samo u tome što takvi glupani postoje nego što postoji i društvo u kojemu glupani poput njih uspijevaju sačuvati živu glavu od medvjeda.2 Osim samih Beavisa i Buttheada svi u tom univerzumu razumiju taj prvi, manji vic, no nitko ne razumije drugi, upravo zato što su svi dio prvoga, kao što smo to, usput budi rečeno, i svi mi u publici koji smo dovoljno ozbiljno shvaćali tu seriju da nas ona uzruja. Obično se u takvoj seriji pokaže da smo samosvjesni likovi mi, publika. Matt Groening daje nam Springfield i mi se nasmijemo ili se pak lupimo po čelu i kažemo: „Prokletstvo!" ili: „Ovo mjesto je prilično sjebano!" Mike Judge dao nam je Beavisa i Buttheada ili Hanka Hilla i mi smo možda iz njih mogli nešto naučiti. No likovi u tim serijama ne uče ništa - osim Beavisa, dakako, koji uči kako nešto zapaliti. S druge strane, likovi u South Parku uvijek nauče nešto, pa to seriju izdvaja od drugih. Ne znam je li upravo to ono što je čini tako omiljenom, no u svakom slučaju omogućava Parkeru i Stoneu stvaranje nečega filozofski zanimljivog. Rečeno njihovim riječima, omogućava im da postanu „didaktični i do guzice zagubljeni u poruke".3 Neke njihove poruke prilično su izravne, primjerice one u epizodi „Židovska fešta" u kojoj Kyle nauči da je dobro uključiti se u očuvanje vlastite kulture i da je loše „separirati druge". Druge poruke nemaju nekog osobitog smisla, ili barem, nisu posve jasne, kao kad Stan u epizodi „Konjuktivitis" nauči da smisao praznika Halovveen nije u maskama i slatkišima, nego u tome da se bude dobar prema drugima, 2 Ovo se zove postulat, što je tehnički izraz koji znači da je to dio argumenta koji bih trebao potkrijepiti konkretnim dokazima, ali neću. Postulirati nešto filozofski je način da se kaže kako ne bismo smjeli dopustiti tričarijama poput dokaza (ili nedostatka istih) da se ispriječe na putu dobrom, zamršenom objašnjenju. 3 Prilično sam siguran da je George Carlin (ispravno) rekao da je to što nedovoljno ljudi strada u raljama medvjeda veoma važno društveno zlo, ali ne znam gdje je to rekao. 21. Danas sam nešto naučio: South Park i zlatna sredina u 21. stoljeću no Kyle ga odmah ispravlja: smisao Božića je u tome da budeš dobar prema drugima. Po tome ispada da je smisao Halovveena ipak samo u maskama i slatkišima. Razlika između Kvleove mame i Tovveliea (osim u pušenju trave) South Park razlikuje se od drugih suvremenih serija po tome što njegovi likovi shvaćaju smisao serije, pa ona može imati moralnu ili društvenu poruku, dok su druge serije ograničene u svojoj formi na ono što bih mogao nazvati društvenim komentarom. Društvena poruka nam govori što trebamo činiti ili biti, dok nam društveni komentar govori samo što ne trebamo činiti ili biti. Dopustite mi da to pojasnim. Kad se roditelji u South Parku (predvođeni Sheilom Broflovski) ispaljuju iz velike praćke i zabijaju u zidove zgrade Cartoon Central, protestirajući protiv emitiranja komedije Terrance i Phillip, to je društveni komentar. Roditelji ne šalju jasnu poruku o tome što žele da televizijska mreža učini, nego tek to da znaju što žele da Cartoon Central prestane činiti (pri čemu se smrdljivi proizvodi njihova proljeva uzrokovanog gripom pokazuju ključnim čimbenikom u rušenju mreže).

S druge strane, kad Tovvelie zapali džoint i podsjeti djecu: „Ne zaboravite ponijeti ručnike", to je društvena poruka. Towelie kaže: što god činili, ne zaboravite ponijeti ručnik. No, Tovvelieva poruka nema puno smisla. On je, naime, vječno napušen. Osim toga, on je samo ručnik. No to je ipak poruka, dok su roditelji samo negativni - oni komentiraju. U osnovi, samo stvaraju neartikuliranu buku gomile. Ima puno neartikulirane buke gomile u South Parku, no obično ta silna negativnost na kraju iznjedri svojevrsnu pozitivnu poruku. Ne mislim „pozitivnu" u smislu Kad se male ruke slože, nego više kao: „pomisli koliko bi svijet bio bolji da roditelji odgajaju vlastitu djecu, a ne djecu svih drugih." Ili: „Sotona možda stvarno postoji, no možda i Aaron Fortune ne bi bio tako loš tip da mu damo priliku."4 Mislim na stvarnu, konkretnu poruka, stajalište o svijetu s kojim se možemo uhvatiti u koštac. Kad neki Parkerov i Stoneov lik „danas nešto nauči", oni silnu, polusatnu, neartikuliranu buku gomile preoblikuju u nešto dobro, barem onako kako oni shvaćaju „dobro". Oni neće samo izrugivati sve što je loše i pogrešno. No imaju li Parker i Stone dosljednu poruku? Ja vjerujem da imaju, ali da bih vam pokazao zašto to mislim i koja je to poruka, morat ćemo otvoriti filozofsku knjigu. Dakle, posjetimo svijet grčkih pokojnika, muškaraca koji su pisali knjige tako dugačke i zamršene da se njima još uvijek služimo kako bismo udavili studente današnjih dodiplomskih studija. Kad iziđete na drugoj strani tog svijeta, bit ćete mudri - o da! - ali, što je još važnije, složit ćete se sa mnom da je društvena poruka koja stoji u pozadini South Parka ona o aristotelovskoj umjerenosti; složit ćete se s tim ne zato što sam ja u pravu, nego zato što će vam slaganje sa mnom omogućiti veličanstven nov način da objasnite drugima zašto gledate tu seriju.5 Kad pročitate ovo, moći reći ljudima da gledate South Park zbog vlastitog moralnog uzdizanja. Recite, tko bi pretpostavio da je takav argument moguć? S tim veličanstvenim ciljem na umu, krenimo. I ne zaboravite ponijeti ručnik! Pogledajte prije spomenutu dvodijelnu epizodu u kojoj Cartman pokušava postići da se ukine Family Guy. Parker i Stone troše praktički pune dvije epizode rešetajući tu seriju, a potom završe braneći njeno pravo da bude onoliko usrana koliko to želi biti. Usput, hvala vam, Parkeru i Stoneu, što ste mi ogadili Family Guy. Nekad sam gledao tu seriju i smijao se - a sad vidim samo paljbu nepovezanih šala, a nijedna nema nikakve veze sa zapletom. Dečki, bili ste u pravu u vezi s tom serijom. Vjerojatno je jesu napisale morske krave, no jeste li baš morali to i istaknuti? Mrzim vas dečki, jako vas jako mrzim. To je poruka koju sam ja izvukao iz filma South Park. O čemu ste vi mislili da on govori? 21. Danas sam nešto naučio: South Park i zlatna sredina u 21. stoljeću Izradite vlastitu filozofiju kod kuće! Dva zgodna načina da se izgrade filozofski argumenti zanemarivanjem dokaza Već sam rekao da ponekad South Park ima smisla, a drugi put nema, ali sada vam kažem da dosljedna poruka prožima seriju kao cjelinu. Da bih dao krila tom argumentu, morat ću zanemariti mnogo dokaza. Hvala Bogu, filozofska struka razvila je popriličan broj alata za zanemarivanje dokaza; moralo je biti ili tako ili idi, studiraj nešto opiplji-vije i produktivnije, kao geologiju. Ili scijentologiju. Dva glavna alata s pomoću kojih filozofi zanemaruju dokaze de-duktivni su i induktivni argument. Deduktivni argumenti izvlače zaključak prije ispitivanja dokaza. Potom grade argumente u prilog istinitosti zaključka i u prilog nepostojanju bilo kakvih dokaza koji bi taj zaključak mogli opovrgnuti.6 U tom drugom koraku nije naodmet imati dara za definiranje riječi na nov, zamršen, nezdravora-zumski način. Jasno je da je to prilično moćna metoda za zanemarivanje dokaza. Dopustite mi da definiram pojmove predstavljene riječima „dva", „pet", „plus" i „jednako je", a potom ćete vidjeti mogu li vam dokazati da je dva plus dva jednako pet. Deduktivni filozofi obično su ozbiljan, trezven narod. Cesto su Nijemci, što nije njihova greška, no tu činjenicu ipak valja uzeti u obzir. Na tulumima nisu zabavni. Veoma je teško opovrgnuti bilo koje dokaze deduktivnog filozofa, no veoma je lako na njih reagirati onako kako je to činio škotski empirist David Hume - zanemariti ih i otići igrati šah.

Hume je bio ono što zovemo induktivnim filozofom, što znači da mu je bila draža jedna potpuno drukčija metoda gradnje klimavih argumenata. Induktivni filozofi, kao i njihovi deduktivni pandani, odluče se za svoje zaključke prije nego ih prouče. No, za razliku od de6 Zapravo, to je posljedica čitanja djela samog Aristotela. Ja ne znam je li Ariostotel namjerno pokušavao postići da njegovom čitateljstvu bude dosadno, no iz pouzdanih izvora znam da Toma Akvinski (kršćanski aristotelijanac) jest. Aaron Fortune duktivnih filozofa, induktivni filozofi potom iznose svoja stajališta razmetljivo tvrdeći da su ona rezultat njihova proučavanja predmeta istraživanja „onakvog kakav je on u iskustvu". To znači da vole zatrpati čitatelje nizom činjenica dobivenih iz „iskustva"7 sustavno zanemarujući bilo koji dio iskustva koji ne podržava njihovu tezu i nadajući se će svaki ozbiljan protuargument biti onemogućen pukom is-crpljenošću čitatelja. Ni takvi ozbiljni induktivni filozofi nisu zabavni na tulumima jer oni su poput malih spužvi iskustva - neprestano upijaju nove informacije za svoje omiljene teze. Ipak, kao takvi trebali bi vam moći pomoći u pisanju domaće zadaće iz fizike. Oni manje ozbiljni, poput Humea i Richarda Rortvja, društveno i privatno su podnošljivi, no trude se biti nalik onom profesoru u srednjoj školi kojega smo svi imali i koji je želio biti svakome prijatelj. S njima je zabavno tulumariti, no ne možete se oteti dojmu da u vašem obrazovanju manjka neki ključan dio zahvaljujući tome što vam je on a ne netko drugi predavao. Dakle, ima dokaza koje treba zanemariti - kako ćemo to postići? Mogao bih pokušati s deduktivnim argumentom, ali da bih u tome uspio, morao bih definirati pojam „South Park", tako da se epizode koje se ne slažu s mojim zaključcima ne računaju kao dio serije. A to bi bilo loše, m'kayl Znači, preostaje mi induktivna filozofija. No ozbiljna induktivna filozofija podrazumijeva beskonačno namakanje u iskustvu, a mi smo ponijeli samo ručnike, i to tek jedan po osobi. Pa, jednostavno preskočimo na sam kraj Aristotelove etike i pretpostavimo da je on našao sve potrebne dokaze za potkrepu svojih zaključaka. Tako možemo kombinirati moć zanemarivanja dokaza obiju metoda i završiti ovu misao prije nego što svi počnemo izgledati (i osjećati se) kao Aristotel - stari, zarasli u bradu i Grci. Bit će to uveliko slično dizanju nogu na stol i gledanju crtica. 7 Ima obilje ozbiljnih rasprava i primjera deduktivne filozofije u čitavoj zapadnoj tradiciji, no osobito koristan prikaz onoga na što se ona uistinu svodi vidi u raspravi Randalla Auxiera o Pascalovoj okladi u eseju ,,A Very Naughtv Bov: Getting Right With Brian", u knjizi Monty Python and Philosophi/, (Open Court, 2006.), str. 65-81. 21. Danas sam nešto naučio: South Park i zlatna sredina u 21. stoljeću Ja sam super! Hvala na pitanju! Cilj Aristotelovog etičkog sustava je eudaimonia, koja otprilike prevedena znači „sreću", ali ne u smislu u kojemu je prase sretno kad se valja u kaljuži.8 Eudaimonia je više nalik potpunom čovjekovom blaženstvu; moj profesor etike na fakultetu tumačio ju je kao „rastenje i cvatenje". Drugim riječima, to je Big Gay Al. On je, na kraju krajeva, najsretniji lik u South Parku, uključujući i gospodina Garrisona i gospodina Roba. Aristotel dijeli dušu na razumski i nerazumski dio, a potonji dalje dijeli na vegetativni (hranidbeni i raslinski - u osnovi sve što biljka može činiti) i požudni dio (nastojanje i izbjegavanje, životinjsko ponašanje i tako dalje) (1.13). Eudaimonia se sastoji od ispravnog djelovanja svih triju dijelova, ali osobito se odnosi na zdravu, razumsku dušu, jer je eudaimonia konkretno ljudsko blaženstvo, a razumska duša dio je duše koju mi imamo, dok je biljke i životinje nemaju. Ispada je da je kontemplacija - misaono promatranje (svojevrsna „ugodna rumen" koja vas obuzima od previše razmišljanja) najviši izraz sreće, jer je ona zdrava djelatnost razumske duše radi nje same (10.7). Ali, Aristotel nije budala.9 On zna da ako ste Cartman, koji provodi dane šopajući se „slasnom palačinkastom krafnom posutom štaub-šećerom", vaša razumska duša nikad neće imati priliku činiti bilo što drugo do smišljati kako pronaći još više „smokija sa sirom". Slično tome, ako ste Kuhar, i pretvarate svaki problem u pjesmu o vođenju ljubavi, tada je vaš požudni dio duše, prije nego razumski, očito glavni, i premda tako možete postati prilično zdravom životinjom, to nije život dostojan ljudskog bića. Zato Aristotel preporučuje umjerenost u pitanjima vegetativnog i

požudnog dijela duše kao s Induktivni ili empirijski filozofi često definiraju svoj ključni pojam „iskustvo" na zamršen, nezdravorazumski način. Po tome ispada da u svakom induktivnom filozofu čuči mali deduktivni filozof i obrnuto. 9 Nadalje u ovom eseju navodi u zagradama i parafraze iz Aristotela odnose se na knjigu Nicomachean Ethics (Oxford: Oxford Universitv Press, 1980.) [U hrvatskom prijevod Nikomahove etike Tomislava Ladana (Zagreb: Liber, 1982.)] Aaron Fortune duktivnih filozofa, induktivni filozofi potom iznose svoja stajališta razmetljivo tvrdeći da su ona rezultat njihova proučavanja predmeta istraživanja „onakvog kakav je on u iskustvu". To znači da vole zatrpati čitatelje nizom činjenica dobivenih iz „iskustva"7 sustavno zanemarujući bilo koji dio iskustva koji ne podržava njihovu tezu i nadajući se će svaki ozbiljan protuargument biti onemogućen pukom is-crpljenošću čitatelja. Ni takvi ozbiljni induktivni filozofi nisu zabavni na tulumima jer oni su poput malih spužvi iskustva - neprestano upijaju nove informacije za svoje omiljene teze. Ipak, kao takvi trebali bi vam moći pomoći u pisanju domaće zadaće iz fizike. Oni manje ozbiljni, poput Humea i Richarda Rortvja, društveno i privatno su podnošljivi, no trude se biti nalik onom profesoru u srednjoj školi kojega smo svi imali i koji je želio biti svakome prijatelj. S njima je zabavno tulumariti, no ne možete se oteti dojmu da u vašem obrazovanju manjka neki ključan dio zahvaljujući tome što vam je on a ne netko drugi predavao. Dakle, ima dokaza koje treba zanemariti - kako ćemo to postići? Mogao bih pokušati s deduktivnim argumentom, ali da bih u tome uspio, morao bih definirati pojam „South Park", tako da se epizode koje se ne slažu s mojim zaključcima ne računaju kao dio serije. A to bi bilo loše, m'kay? Znači, preostaje mi induktivna filozofija. No ozbiljna induktivna filozofija podrazumijeva beskonačno namakanje u iskustvu, a mi smo ponijeli samo ručnike, i to tek jedan po osobi. Pa, jednostavno preskočimo na sam kraj Aristotelove etike i pretpostavimo da je on našao sve potrebne dokaze za potkrepu svojih zaključaka. Tako možemo kombinirati moć zanemarivanja dokaza obiju metoda i završiti ovu misao prije nego što svi počnemo izgledati (i osjećati se) kao Aristotel - stari, zarasli u bradu i Grci. Bit će to uveliko slično dizanju nogu na stol i gledanju crtica. 7 Ima obilje ozbiljnih rasprava i primjera deduktivne filozofije u čitavoj zapadnoj tradiciji, no osobito koristan prikaz onoga na što se ona uistinu svodi vidi u raspravi Randalla Auxiera o Pascalovoj okladi u eseju ,,A Very Naughtv Boy: Getting Right With Brian", u knjizi Monty Python and Philosophy, (Open Court, 2006.), str. 65-81. 21. Danas sam nešto naučio: South Park i zlatna sredina u 21. stoljeću Ja sam super! Hvala na pitanju! Cilj Aristotelovog etičkog sustava je eudaimonia, koja otprilike prevedena znači „sreću", ali ne u smislu u kojemu je prase sretno kad se valja u kaljuži.8 Eudaimonia je više nalik potpunom čovjekovom blaženstvu; moj profesor etike na fakultetu tumačio ju je kao „rastenje i cvatenje". Drugim riječima, to je Big Gay Al. On je, na kraju krajeva, najsretniji lik u South Parku, uključujući i gospodina Garrisona i gospodina Roba. Aristotel dijeli dušu na razumski i nerazumski dio, a potonji dalje dijeli na vegetativni (hranidbeni i raslinski - u osnovi sve što biljka može činiti) i požudni dio (nastojanje i izbjegavanje, životinjsko ponašanje i tako dalje) (1.13). Eudaimonia se sastoji od ispravnog djelovanja svih triju dijelova, ali osobito se odnosi na zdravu, razumsku dušu, jer je eudaimonia konkretno ljudsko blaženstvo, a razumska duša dio je duše koju mi imamo, dok je biljke i životinje nemaju. Ispada je da je kontemplacija - misaono promatranje (svojevrsna „ugodna rumen" koja vas obuzima od previše razmišljanja) najviši izraz sreće, jer je ona zdrava djelatnost razumske duše radi nje same (10.7). Ali, Aristotel nije budala.9 On zna da ako ste Cartman, koji provodi dane šopajući se „slasnom palačinkastom krafnom posutom štaub-šećerom", vaša razumska duša nikad neće imati priliku činiti bilo što drugo do smišljati kako pronaći još više „smokija sa sirom". Slično tome, ako ste Kuhar, i pretvarate svaki problem u pjesmu o vođenju ljubavi, tada je vaš požudni dio duše, prije nego razumski, očito glavni, i premda tako možete postati prilično zdravom životinjom, to nije život dostojan ljudskog bića. Zato Aristotel preporučuje umjerenost u pitanjima vegetativnog i

požudnog dijela duše kao 8 Induktivni ili empirijski filozofi često definiraju svoj ključni pojam „iskustvo" na zamršen, nezdravorazumski način. Po tome ispada da u svakom induktivnom filozofu čuči mali deduktivni filozof i obrnuto. 9 Nadalje u ovom eseju navodi u zagradama i parafraze iz Aristotela odnose se na knjigu Nicomachean Ethics (Oxford: Oxford Universitv Press, 1980.) [U hrvatskom prijevod Nikomahove etike Tomislava Ladana (Zagreb: Liber, 1982.)] Aaron Fortune način da ih se umiri, tako da razumska duša može biti slobodna od njihovih (često nerazumnih) zahtjeva i slobodna misaono promatrati forme s ponajboljima.10 Uz umjerenu količinu hrane, bogatstva, seksa i tome sličnoga, umjerenu količinu želje za takvim čim, te s pravom vrstom prijatelja, duša ima izgleda biti uistinu sretnom. A budući da Aristotel nije deduktivni filozof, on ne definira pojam „umjerenosti" na zamršen ili nezdravorazumski način. On jednostavnom misli: „ni previše ni premalo" - misli na sredinu između krajnosti. Dakle, moralna vrlina za nerazumske dijelove duše nalazi se u sredini između dviju krajnosti, no kako ćemo znati pronaći sredinu? Aristotel nije tako glup da misli kako sredinu jednostavno treba izračunati; mi požude ne određujemo količinski prema nekoj brojčanoj ljestvici da bismo potom težili ka sredini. Da parafraziram Aristotela (2.6), ako je pet dekagrama Kuharovog kosanog odreska Saliburv premalo, a četiri i pol kile previše, to ne znači da je dvije kile i dvadeset pet dekagrama prava mjera. Moralna vrlina stvara se razvijanjem moralne navike; drugim riječima, učimo kako djelovati moralno tako što se moralno ponašamo (2.1). Ne možemo razumskim putem doći do točne definicije sredine, ali možemo u stvarnom životu zamijetiti sredinu, kao i njene suprotnosti - „višak" i „manjak" (2.9). Ako se sada već osjećate kao da lagano tonete u vrtlog, znajte da niste jedini. Čini se da Aristotel kaže kako, da biste bili dobri, vi već morate biti dobri. Dakle, naš ozbiljni induktivni filozof zvuči prilično deduktivno - on kaže nešto što je istinito, ali nije osobito korisno. Veći dio ostatka njegove etike čita se kao enciklopedija raznih vrlina, uključujući sredinu, višak i manjak. To je donekle korisno. No ipak, učiti iz popisa moralnih navika neće stvoriti moralne navike. Aristotela više zanima stvaranje moralnih osoba nego stvaranje popisa vrlina i on nam nudi dva načina za postizanje prvog. Najbolji je način tragati za kreposnim uzorima i oponašati ih (1.9-10). Teško je napi10 To je nedovoljno naglašeno. To je kao da kažete da Cartmanova majka nije opatica. 21. Danas sam nešto naučio: South Park i zlatna sredina u 21. stoljeću sati formulu definicije vrline, no razmjerno je lako prepoznati kreposne ljude u svijetu. No pretpostavimo da nema kreposnih uzora koje bismo mogli oponašati? U tom se slučaju Aristotelova metoda svodi na metodu pokušaja i pogrešaka: „Zbog toga onaj tko cilja na sredinu prvo se mora odmaknuti od onoga što je oprečnije... jer od krajnosti jedna je uvijek pogrešnija, a druga je manje takva; i budući da je, dakle, krajnje teško pogoditi sredinu, kao što kažu, drugi je najbolji način... izbrati ono manje od zala." Drugim riječima, budući da je često teško znati točno što učiniti, bolje je biti oprezan, i držati se dalje od ma kojeg poroka koji se u danom trenutku čini najsretnijim. Postoji uzor za postizanje kreposne sredine - na neki način. To je Big Gay Al, ni manje ni više. Za razliku od drugih homoseksualnih likova u seriji, i za razliku od nekih heteroseksualnih, Big Gay Al, unatoč svoj svojoj homoseksualnosti, nije opsjednut seksom. On je s nekog drugog planeta, kako se kaže u epizodi u kojoj je uveden njegov lik, pa mogu samo pretpostaviti da provodi većinu svojih dana na tom planetu, u ravnoteži vegetativnog i požudnog dijela duše, misaono promatrajući forme, osobito formu homoseksualnosti. 11 On nikada nije ni blizu kad se zbiva štogod neumjereno ili poročno u South Parku, što znači da općenito često nije blizu.12 Da djeca za mentora imaju Big Al Gayja umjesto Kuhara, serija bi bila znatno drukčija, ali nažalost, nemaju.13 To me vodi natrag, i u formi i u sadržaju, poruci serije kao cjeline. " Uopćeno govoreći, „forma" nečega je ono što nešto čini onim što jest. Za stare Grke svaka je stvar imala formu (ili, po Platonu, sve „sudjeluje" u ideji), a ne imati formu znači ne biti. Promatrati forme znači učiti što je ono što stvari čini onim što jesu. To je ona djelatnost razumne duše koja je, po Aistotelu, dobra sama po sebi. To je razlog zbog kojega tragamo za sredinom između

krajnosti u pitanjima požude. " Ako mislite da bi Grci imali problem s postojanjem ideje homsoeksualnoti, pročitajte Platonov Simpozij. Uz svo dužno poštovanje prema toj knjizi i njenom autoru), to je jedna od x\a]-gay knjiga koje sam ikada pročitao. Ozbiljno. 13 Ok, on jest vodio predstavu za zabavljanje američke vojske koja je trebla završiti gadnim smaknućem Terrancea i Phillipa, a to je bilo i neumjereno i poročno. No na kraju fima Sotona je poništio taj dio relanosti na Kennvjev zahtjev, pa se mogu ponašati kao da se to nikad nije ni dogodilo. Aaron Fortune Sve što trebam znati o aristotelovskoj umjerenosti naučio sam iz South Parka Ja mislim da je društvena poruka Parkera i Stonea više moralna nego politička. Ona prvenstveno ima veze s umjerenošću u sklonostima. Nema mnogo misaonog promatranja u South Parku, ali ima puno vr-ludanja među krajnostima i pokušaja da se nađe sredina. Parker i Stone katkada se bave postizanjem umjerenosti u drukčijim sklonostima od onih u kojima je umjerenost pokušavao postići Aristotel, no njihova je metoda prilično slična. Tako, primjerice, Aristotel traga za umjerenošću u osjećajima straha i samopouzdanja, pri čemu je sredina hrabrost, manjak kukavičluk, a višak drskost (3.6). I Parker i Stone su se time pozabavili, u stotoj epizodi koja govori o ratu u Iraku. No oni se bave problemom umjerenosti u još nekim stvarima - primjerice u prdenju i psovanju.'4 U svim tim pitanjima, osim u pr-denju, netko „danas nešto nauči", pa čak i u epizodi o prdenju („Spontano samoizgaranje") Randy Marsh na kraju naloži svima da „prde umjereno" te se tako proslavi kao tvorac „jedinstvene teorije umjerenosti" prdenja. U seriji postoji i obilje drugih primjera tog obrasca, ali ovi spadaju u ponajbolje. U većini epizoda u kojima jedan od likova „danas nešto nauči" i u mnogim epizodama u kojima ne nauči, Parkerovi i Stoneovi likovi vrludaju od jedne krajnosti do druge (primjerice od toga da se nikada ne prdi i zbog toga izgori u plamenu, do toga da se toliko prdi da se probuši rupa u ozonskom omotaču), a potom zauzimaju stav umjerenosti. Umjerenost je pozitivna poruka, obrazac koji postaje jasan kada sagledate čitav korpus djela (prijevod: kad ste zgubidan poput mene). Kad Parker i Stone tako strukturiraju neku epizodu, postaju onoliko dobri aristotelovci koliko je to moguće u svijetu koji je nerijetko moralno manjkav. Drugim riječima, oni se služe metodom pokušaja i poli 20. poglavlju ove knjige Randall Auxier tvrdi da je Kuhar kreposni uzor u South Parku. U krivu je. (Eto kako čovjeku dobro dođe dedukcija kad se susretne s nekom nedosljednošću.) 21. Danas sam nešto naučio: South Park i zlatna sredina u 21. stoljeću greške. Utoliko što oni „kuže stvar" utoliko što South Park spremo prikazuje kako izgleda moral suvremene Amerike predgrađa i utoliko što nas rezultati tog prikaza zaprepašćuju i užasavaju, Parker i Stone daju ne samo moralnu poruku o vrlini nego i društveni komentar o našem vlastitom svijetu. South Park je ujedno i smiješan i djelotvoran zato što je istinit. Zaključit ću ovaj esej objašnjavajući što pod tim mislim jer, stari, ovo je prilično sjebano mjesto. Gdje je Brian Boitano kad ga čovjek treba? Parker i Stone uspijevaju dramatski prenijeti svoju pozitivnu društvenu poruku zahvaljujući tome što u njihovoj satiri postoje likovi koji vic shvaćaju i uče iz njega te to priopćavaju publici, bilo eksplicitno („danas sam nešto naučio") ili implicitno. Filozofski, tu poruku čine jasnijom rijetki bljeskovi kreposnih uzora poput Big Gay Ala te stalna potraga djece za takvim uzorima, kao kad se u filmu South Park, suočavajući se s moralnom krizom, pitaju „Sto bi učinio Brian Boitano?" Ti rijetki pokušaji moralnog oponašanja čine asocijaciju na Aristotela obranjivom, no isto nas tako potiču da se suočimo s činjenicom da Brian Boitano nikad ne priskače u pomoć. Djeca se, kao i obično, moraju poslužiti metodom pokušaja i pogreške. U South Parku, kao i u Aristotelovom opisu stvarnog života, kad je oponašanje nemoguće zbog nedostatka uzora, moramo vrludati između krajnosti, vodeći se oprezom, i trudeći se koliko možemo. South Park Parkera i Stonea prepun je vrludanja, ali siromašan je uzorima. Zašto je, onda, ta serija tako popularna? Je li moguće da njena popularnost ima ikakve veze uzorima (ili nedostatkom istih) koje South Parkaši (osobito oni u središnjoj populacijskoj skupini bijeli muški pripadnici srednjeg sloja iz prigradskih sredina u dobi od 18-34 g °~ dine) vide oko sebe? Drugim riječima, je li ovo jedan od onih slučajeva u kojima umjetnost (popularna umjetnost u ovom slučaju, ali ipak umjetnost)

odražava život? Aaron Fortune Ne želim završiti ovaj esej pretvarajući se u didaktičara do guzice zaglibjelog u poruke, ali nadam se da ste danas nešto naučili. Neki ljudi žele reći da South Park vrši loš moralni utjecaj na djecu. A zapravo je South Park i metoda moralnog vodstva koje je ta serija primjer jedino što je ovom naraštaju još preostalo. A ako u to niste sigurni, ja ću ponoviti poruku koja odzvanja jasno i glasno kroz mnoge epizode serije: Budite bolji roditelji. Budite bolji građani. Budite bolji ljudi. Jedini način da se „porazi" serija kakva je South Park, ako vam je to cilj, jest da se bude onakvom vrstom osobe za koju serija pokazuje da je manjka u svijetu. U svijetu punom pozitivnih moralnih uzora koji se mogu oponašati serija poput South Parka postala bi irelevantna. Ili sam možda ipak, zanemarujući sve te silne dokaze, završio tumačenjem koje je jednostavno i očito pogrešno. I to je moguće. U svakom slučaju, sad je srijeda navečer, 21:30 (20:30 po srednjeame-ričkom vremenu), a vi znate što to znači. Vrijeme je da se posvetim nečemu mnogo važnijem od pisanja (ili čitanja) filozofije. Ko vas šiša, dečki. Ja idem doma.'5 Za prvo vidi „Spontano samoizgaranje". Za drugo vidi epizodu koja govori o Vitezovima standarda i propisa koja je, čini mi se, poznata i pod naslovom „Noć tisuću sranja". 22 ¦ Navodnjavanje istinosnog kanala i drugi oblici umne higijene Tom Way Zeznuta stvar s istinom je ta što ju je jako teško razlučiti od dobre, sočne laži. A lažete li imalo pametno, ljudi će biti uvjereni da ne lažete, čak i kad znaju da ste debeli, masni, glupi lažljivac. Kao, recimo, Cartman. No Cartmanu nedostaje rafiniranost istinski iznimnog lašca. On se mora služiti tajanstvenim jezikom, pričati jezive priče, iznositi fantastične tvrdnje, primjenjivati logiku švicarskog sira ili eventualno onome tko mu ne vjeruje zaprijetiti kakvom pogibelji. Tako se dobivaju sastojci prvorazredne, neprobojne, istini nalik supstancije poznate i kao velika, masna laž. U South Parku se naveliko vodi filozofski rat između istine i laži. Terry Parker i Matt Stone čiji se sokratski „detektori sranja" (vidi stranu vii) nikad ne gase, često nas podsjećaju da smo svi mi, obični smrtnici, hrpa obmanutih budala vjerujemo li u sve što nam se kaže. U epizodi osme sezone, „Cartmanov nevjerojatni talent", Cartmana pogrešno smatraju vidovnjakom nakon što on provede neko vrijeme u bolničkoj sobi sa serijskim ubojicom koji odrezuje lijeve ruke svojim žrtvama. Svi zanemaruju Kyleove tvrdnje da je Cartman lažni vidovnjak i da on zna tko je pravi ubojica. Naposljetku, kad ubojica otme i samog Cartmana, lakovjerni policijski narednik Lou, tobože zahvaljujući „staromodnom policijskom radu", a zapravo uz Kyleovu pomoć, ipak otkrije ubojičin identitet i spasi Cartmanu život. U zaokretu koji nije posve neočekivan, što više Kyle tvrdi da su vidovnjaci općenito prevaranti, to više svi vjeruju da zapravo i sam Kyle ima vi-dovnjačke sposobnosti. Tom Way To se stalno događa. Uspijete li me uvjeriti u neku laž, više vam ništa ne vrijedi ako mi poslije kažete da ste čitavo vrijeme lagali. Neću vam vjerovati. Pomislite na to koliko ljudi gorljivo drže do svojih uvjerenja u politici, religiji ili do toga da nije dobro plivati neposredno nakon jela. U SAD-u trebate pričekati jedan sat poslije obroka prije nego možete primiti svetu pričest ili poći na plivanje, premda vas nikakvo čekanje neće spasiti od grčeva i povraćanja kad je posrijedi politika. No na Kubi djeca moraju čekati prokleta tri sata prije nego skoče u bazen. Znao sam da bismo našli dobar razlog da djeca zamrze ko-munjare samo da smo dovoljno dobro tražili. Najgore je što uistinu nema jednostavnog načina da se dokaže što je istina a što laž. Kad krivotvorina izgleda jednako stvarno kao original, kad se ne može dokazati da je laž pogrešna a istina dobra, nađete se u crnoj rupi laži iz koje nikakva istina ne može pobjeći. I Cartman i Kyle onima koji vjeruju izgledaju kao pravi vidovnjaci, premda je nama očito da su lažnjaci. U filozofiji taj utjecaj osobnog iskustva na ono u što vjerujemo spada u područje epistemologije, u kojemu su znanje i vjerovanje odvojeni i nisu nužno međusobno povezani. Ako Cartman prdi vatru, no ne vjeruje da prdi vatru, prdi li on uistinu vatru? U pilot-epizodi „Cartma-nova analna sonda", čak i kad mu iz guzice izleti „simbiotski, meta-morfni uređaj", Cartman, valjda na osnovu

životnog iskustva, tvrdi da je potpuno prirodno prdjeti vatru. Njegove ga percepcije vode zanemarivanju bolne istine o tome da u rektumu ima svemirsku analnu sondu. Cartmanova percepcija postaje stvarnost, barem za njega. Mi ostali vidimo da mu iz stražnjice proviruje analna sonda, i možda zato što posrijedi nije naša stražnjica, uviđamo istinu. Za mnoge ljude percepcija postaje stvarnost. Ono što im njihova iskustva govore ili što misle da ta iskustva znače, do te mjere oblikuje stvarnost prema njihovim vlastitim potrebama da isključuju, da se poslužim tim izrazom u nedostatku boljega, stvarnu stvarnost. Ono što im nedostaje detektor je sranja. Ja čvrsto vjerujem da je dobar de22. Navodnjavanje istinosnog kanala i drugi oblici umne higijene tektor sranja nužan za naš opstanak, i pojedinačno i kao vrste. Ma koliko to čudno zvučalo, u South Parku se može naći barem dio epistemološkog argumenta u prilog tom stajalištu. Laži plutaju, istina tone Pa je li nama, običnim smrtnicima, suđeno da budemo hrpa budala, kao što svijet South Parka nagovještava? U epizodi „Misterija pisoar-skog kriminalca", iz desete sezone, ponovno na površinu isplivava paradoks potrebe da se vjeruje u nešto što je zapravo potpuna budalaština. U ovom slučaju radi se o tajnovitom dreku koji Stan potajno ostavlja u pisoaru, što u konačnici dovodi do razotkrivanja vladine zavjere u organizaciji napada na Svjetski trgovinski centar 11. rujna (za koju se poslije ispostavlja da ipak nije postojala... ili ipak jest?). Ja mislim da je to fantastično smiješna i zamršena epizoda, prepuna logičkih kontradikcija i izvrsnih šala na račun raznih vrsta fekalija. Osim što je duhovita, ona je još i više pronicava i probavlja moralne i etičke dileme brže no što ih ja mogu sprati u kanalizaciju. No to je South Park. Dovoljno pun sranja da nas podsjeti kako i sami puno seremo. A to je dobro. Occamov irigator U šestoj sezoni, u epizodi „Najveći irigator u svemiru", Parker i Stone daju nam jedno remek-djelo o kojemu vrijedi raspraviti do u pojedinosti. U toj epizodi iskakuju se filozofske spoznaje na račun takozvanog vidovnjaka Johna Edwarda. Možda se sjećate Johna Edvvarda iz njegove nekadašnje TV-emisije „Crossing Over" ili ga znate iz emisije „Cross Countrv" koja se trenutno emitira na kablovskoj televiziji i u kojoj on tvrdi da može kontaktirati nedavno preminule rođake publike u studiju. Kad sam prvi put vidio tu emisiju mislio sam da su veze koje uspijeva pogoditi između gostiju u studiju i njihovih pokojnih bližnjih Tom Way zapanjujuće. Edvvard je toliko uvjerljiv da je lako steći dojam kako uistinu može pričati s mrtvima. Gledao bih tu emisiju i zatekao samog sebe kako počinjem vjerovati da bi Edvvard mogao stupiti u vezu s mojom pokojnom bakom i da bih je čuo kako kaže da joj je debelo crijevo još uvijek zaštopano od palačinki sa sirom i da su, ajoj, suhe šljive u Raju strašno loše. Svako realno objašnjenje onoga što je on činio činilo se fantastičnim, da tako kažem. I čak kad sam shvatio što se uistinu zbiva, i dalje je sve to bilo tako vraški uvjerljivo, barem ono što sam vidio na televiziji. Mnogi ljudi i dalje mu vjeruju, baš poput ljudi u South Parku koji su ispunili svoju potrebu za vjerovanjem u epizodama „Cartmanov nevjerojatni talent" i „Pisoarski kriminalac". Jedno od najslavnijih pravila čitave filozofije potječe iz četrnaestog stoljeća i zove se Occamova britva. Tim pravilom VVilliam Occam upozorava da „stvari ne treba umnožavati više no što je potrebno". Aha, možda je to ono što nam kaže Kenny svaki put kad progovori? No ono što VVilliam pokušava reći je sljedeće: „Sve u svemu, najjednostavnije rješenje obično je najbolje." Jednostavnije je bolje. Ili, kao što bi Kenny možda rekao ispod svoje kapuljače: ,,Smuh-uh-uh ih buh-uh." No ja ne živim uvijek na takav način, premda pokušavam. Po načelu NKS, „Ne kompliciraj, seronjo", teško je živjeti. Mnogo je lakše i zabavnije tražiti zamršenije od manje zamršenog objašnjenja, zar ne? Jednostavnost iziskuje vraški puno vremena. Kao što je rekao Mark Tvvain: „Napisao bih ti kraće pismo, ali nemam vremena." Istina može biti jednostavna kao dan, ali mi se ipak ne možemo natjerati da je uočimo. U epizodi „Najveći irigator"1, Cartmana ponovno opsjeda Kenny, ovaj put zato što je zabunom pomislio da je pepeo od Kennvjevih posmrtnih ostataka čokoladni pripravak s mlijekom, pa ga je popio, a s njim Kennvjevu dušu. Liječnik kaže da

Cartmanu doslovno „ponestaje vremena" i da će, ne dobije li „vremenski transplantat", umrijeti. Na Kuharov poticaj, Stan, Kyle i Cartmanova majka odvode Cartmana * Želio bih se zahvaliti Randallu Auxieru za primjedbe na raniji nacrt ovog eseja. 22. Navodnjavanje istinosnog kanala i drugi oblici umne higijene na snimanje emisije „Crossing Over", kako bi John Edvvard porazgovarao s Kennvijem u grobu i spasio Cartmana. Kad dođu u studio, počinje ovakav dijalog: NAJAVLJIVAČ: Dame i gospodo, John Edvvard. [Čuje se pljesak kad ulazi Ediuard] JOHN EDVVARD: Hvala, hvala. Dobro, idemo početi, [trenutak meditira, a potom upire prstom na desno] Dolazi odavde. Znači li nekome nešto ime Mike? [nitko ne reagira] Vidim M-mike? Definitivno vidim jedan M, a možda je to od Matt? Mike? Mat? M.... M-Mike? M-Mary? ČOVJEK i: Moja se majka zvala Mary. JOHN EDVVARD: Dobro, dobro, znači, ona je... ona je umrla? ČOVJEK i: [jecajući] Da. Da, umrla je. JOHN EDVVARD: Dobro, ona mi govori nešto u vezi s nekim... novcem. Da je... novac na sigurnom. Govori li vam to nešto? ČOVJEK i: Hm. Ne baš. JOHN EDVVARD: Onda to sigurno dolazi od nekoga drugog iz publike. Uh, uh, novac. Ima li tko drugi.... Kako biti lažni vidovnjak Lik Johna Edvvarda služi se dobro poznatom i zamornom (ali veoma učinkovitom) tehnikom zvanom „ispipavanje". Smisao ispipavanja u tome je da uvjerite drugu osobu da, zahvaljujući svojim „vidovnjačkim sposobnostima", znate o njoj stvari koje ne možete nikako znati. Pojma nemate o njoj i tobože joj „čitate" misli. Poseban način na koji upotrebljavate riječi, manipulirate njima kako biste stvorili dojam čitanja nečijih misli, ključ je uspješnog ispipavanja. Ono pali zato što ljudi Tom Way obično vjeruju samo u ono u što žele vjerovati, a zanemaruju sve što proturječi tom uvjerenju. Pa, pokušajte. Biti veliki irigator može biti zabavno. Prvo, kažete ljudima mnogo općenitih stvari koje se mogu odnositi na bilo koga, gledate kako reagiraju i slušate što kažu, a onda na temelju toga izmislite još koješta, ili čak samo ponovite ono što su vam rekli. Slušanje je tu presudno, kao kad, primjerice, Edward čuje kako muškarac kaže: „Moja majka se zvala Mary." Zato što je tip rekao „zvala", Edvvard zna da mu je majka mrtvija od Kennvja u [ovdje umetni naslov bilo koje epizode]. Pratite li te jednostavne korake, i vi možete postati vidovnjak-iri-gator poput Johna Edvvarda. Morate se pretvarati da ste samouvjereni, ali ipak ne i potpuni seronja, jer će vas onda svi mrziti. Doduše, vjerojatno će vas u svakom slučaju mrziti pa nije bitno. Potrudite se da shvatite naznake iz, primjerice, toga kako se neka osoba odijeva (u pletenu kapu s „kiticom" na vrhu"), kakav joj je govor tijela (naginje se naprijed u stolcu kad prdi), kako govori (koliko često kaže „debe-loguzi") i s kim se druži (s pičkicom, Židovom i nekim siromašnim dečkom). Samo progooglajte „ispipavanje". Ali, ako se obogatite varajući ljude uz pomoć ispipavanja, niste to od mene čuli. Vidovnjaci ne trebaju novac Medu profesionalnim mađioničarima, u koje i ja spadam, John Edvvard se općenito smatra varalicom, šarlatanom i debelim, masnim iriga-torom. On je upravo jedan od onih odvratnjakovića koje je slavni mađioničar i vidovnjački rušitelj mitova, Harry Houdini, u sklopu svoje antispiritističke kampanje pokušao izbaciti iz igre početkom 1900-ih. U novije vrijeme posao glavnog rušitelja mitova preuzeo je mađioničar i skeptik James Randi koji je obećao platiti milijun dolara prvom vidovnjaku koji dokaže da ima paranormalne, natprirodne ili okultne moći, što treba dokazati na testiranju o čijim se uvjetima slože i on i 22. Navodnjavanje istinosnog kanala i drugi oblici umne higijene ispitivani vidovnjak. I znate što? Nitko nije osvojio nagradu otkako je Randi uputio svoj izazov 1964. godine. Novac Jamesa Randija veoma je siguran. A možda su svi vidovnjaci jednostavno strašno bogati. Houdini je napadao one „spiritiste" koji su vrebali na ljudsku potrebu da nađu zakukuljene odgovore, ali ne prije nego je i sam pokušao, više puta i neuspješno, ostvariti kontakt sa svojom dragom pokojnom majkom na onoj strani. On je bio tip Kylea, ležeran, Židov, skeptičan i katkada otresit. Bio je veoma

pametan čovjek koji je očajnički želio vjerovati. S vremenom, zahvaljujući svom mađioničarskom obrazovanju, Houdini je shvatio da se spiritisti zapravo služe mađi-oničarskim trikovima da bi prevarili ljude i razočarao se. Za mađioničara nema ničega goreg. Mađioničari redovno manipuliraju pozornošću članova publike ili je odvraćaju s bitnoga, tjerajući ih da svojevoljno odbace uobičajena vjerovanja i zdušno prihvate najnevjerojatnije i najbizarnije pojave, unatoč tome što znaju da ih se vara. To je prešutni ugovor između mađioničara i publike. Mađioničari lažu. Publika vjeruje. I svi odu doma sretni. Houdini je zaključio da spiritisti varaju publiku zbog ostvarenja golemih zarada. Sto je još gore, prikazuju svoje postupke kao nešto istinito, a ne kao prešutno dogovorenu varku. Kao mađioničara koji živi od poštenog laganja, to ga je uistinu naljutilo. I tako je Harry prešao u napad i vlastitim je snagama uništio mnoge spiritiste, razotkrivajući ih kao prevarante. No neki su preživjeli, prosperirali i u konač-nici postali John Edvvard. Lakovjernost: spolna bolest nepoštenog općenja Vidovnjaci, čitači misli, proročice i mađioničari - svi se oni služe ispipavanjem, premda se mađioničari, za razliku od ostalih ljigavaca, barem ne pretvaraju kako to ne čine. Mađioničari, osim toga, intuitivno znaju da Occamova britva nije osobito oštra te da će većina Tom Way ljudi ignorirati jasna objašnjenja u prilog kompliciranijih. Zato ma-dioničarski trikovi pale. Ljudi jednostavno ne mogu prihvatiti činjenicu da rješenje može biti jednostavno, pa traže zapetljanije odgovore. Zvuči veoma poznato. Kad se ja u svom mađioničarskom nastupu služim ispipavanjem, svaki put se zapanjim koliko je to učinkovito. Nije čudo da Johnu Edvvardu prolaze oni njegovi bijedni pokušaji. Iz nekog neobjašnjivog razloga ljudi uistinu znaju biti pravi pravcati lakovjerni irigatori. Čini se da to misle čak i sastavljači rječnika Webster. Da dam mig onima među nama koji kuže o čemu pričam, u tom rječniku ima čak i sličica irigatora uz riječ „lakovjeran". Ali, nemojte mi naslijepo vjerovati, pogledajte sami. I, da, još jedna stvar - slagao sam o sličici irigatora. Pecanje glupana Jeste li našli sličicu irigatora? Jeste li mi povjerovali kad sam rekao da se ondje nalazi? Ili ste mi povjerovali kad sam rekao da nije ondje? I kako ćete ikada znati istinu ako sami ne pogledate? Uostalom, pisci rječnika prilično su pametni ljudi. Jedan od načina na koji ispipavatelji koriste lakovjernost svoje publike upotreba je jedne druge metode, zvane „pecanje". Ispipavatelji počinju mamcima širokog spektra, nadajući se da će netko zagristi. U „Najvećem irigatoru", kad John Edvvards počne pecati ime koje počinje s ,,M" - možda Matta ili Mikea, ili Mary - ne iznenađuje što netko u publici konačno umisli da se radi o njihovoj vlastitoj osobi ,,M". To je ljigav trik, dakako. Tko nema nekoga bliskog čije ime počinje s ,,M" (pada mi na pamet dama po imenu „mama")? Ako nitko u publici ne zagrize, kao što je u početku slučaj s Edvvardom publikom, samo trebate pokušati nešto drugo i nastaviti pokušavati sve dok neku stvar ne pogodite. Kad je pogodite, uhvatite se za nju, pridodajte još kojekakvih izmišljotina i uskoro ćete imati skupinu odanih sljedbenika. Čak i ljudima koje ništa ne čudi teško je zamisliti kako je mo22. Navodnjavanje istinosnog kanala i drugi oblici umne higijene guće da taj trik pali kod bilo koga ali ipak pali. Evo primjera uspješnog Edvvardovog pecanja u kojoj je žrtva Kyle koji ništa ne sluti: STAN: Hej, nas nešto zanima. KYLE: Imamo prijatelja koji je umro. JOHN EDVVARD: Uh, hm, smirite se, smirite se dečki. Ne ide to tako. Uh, dobro, vidim... nekoga čije ime počinje s G ili T. Ili L, M, K... CARTMAN: Kenny! JOHN EDVVARD: Kenny vas pozdravlja! PUBLIKA: Ooo! [pljesak] ooo... JOHN EDVVARD: Dobro, sad vidim da je Kenny... umro je? STAN: To smo vam mi rekli. JOHN EDVVARD: A to, to nije bila dobra smrt. Bila je... tužna smrt, Bila je to, bila je... smrt koja je ražalostila ljude. Govori li vam to išta? KYLE: Daaaa!

PUBLIKA: [pljesak] O, to je nevjerojatno! Ooo. Smijem li se sad ispovraćati? Publika je krajnje impresionirana Edvvardovim „pogocima". Najprije je nekako uspio dokučiti Ke-nnvjevo ime, potom i to da je Kenny mrtav, a konačno i da je njegova smrt bila „tužna smrt". Dakako, radi se o tome da je Kyle spomenuo da je njihov prijatelj mrtav, Cartman je Edvvardu dao ime, a jeste li ikada čuli za neku smrt koja nije bila barem malo tužna? Publika čuje samo ono što želi čuti i pušta da joj netočni odgovori jedTom Way nostavno na jedno uho udu a na drugo iziđu. Ali ne i ispipavtelj. On čuje i sjeća se svega što je rečeno, nastojeći to iskoristiti kod svoje zaboravljive publike. Skeptici koji su sudjelovali u pravoj emisiji Johna Edwarda primjećuju da se članovi njegove ekipe prije početka emisije vrzmaju među publikom koja uzbuđeno čavrlja, bez sumnje osluškujući informacije koje će Edvvard kasnije iskoristiti. To znanje nečega o članovima publike prije nego što publika sama nešto kaže o sebi zove se „toplo ispipavanje". Redatelji emisije snimaju sve pojedinosti, prikupljajući dovoljno materijala da poslije, u montaži, mogu izbaciti „promašaje" i stvoriti dojam istinske vidovitosti voditelja. Zato je završni proizvod tako dojmljiv. Oni lažu. Uvjerljivo. James Randi proučavao je snimke Edvvardove emisije i razgovarajući s članovima publike koji su bili na snimanju otkrio da su samo tri u svake dvadeset tri Edvvardove tvrdnje bile točne. Edvvard je bio u pravu nevjerojatnih trinaest posto vremena. Čak i za lažnog vidovnjaka to je bijedan rezultat. Koji je istinski lažnjak? A mi ipak ustrajemo u upornom vjerovanju u nešto za što znamo da je laž. I činimo to jer nam se sviđa. Zabavnije je tako. U „Pisoarskom kriminalcu", policajcima je toliko teško odgonetnuti tajnu misterioznog dreka da u pomoć zovu braću ,,Hardly Boys"2. Hardly Boys uglavnom pojma nemaju, no očito vjeruju da će ih tragovi odvesti u pravom smjeru. Ništa ne kuže. Drugim riječima, imaju „vjeru". U međuvremenu Cartman se ljuti, kao što samo Cartman to može, na pomisao da kapitalni drek u pisoaru nije rezultat neke zavjere nalik onoj 9. rujna. Kyle podsjeća Cartmana da „9. rujna nije bila zavjera, debeloguzi!" No Cartman mu odgovara: „Vjeruješ li ti baš u svaku Tu postoji igra riječi na „douche" koji znači „vaginalni tuš", „irigator", ali i „glupan" u američkom žargonu, prim. prev. 22. Navodnjavanje istinosnog kanala i drugi oblici umne higijene glupost koja ti se kaže, Kyle?" Cartman želi da mi ne vjerujemo da su njegova vjerovanja nevjerojatna. Cartmanova logika kaže da su događaji 9. rujna bili posljedica zavjere te da griješi onaj tko misli drukčije, a ne on. Taj kratak razgovor između Cartmana i Kylea Parkerovo je i Stoneovo prepoznavanje relativizma svojstvenoga mnogim našim uvjerenjima. Istina može ovisiti o tome kako doživljavamo stvarnost, čak i ako se radi o starom dobrom govancetu u tuti. U slučaju „Najvećeg irigatora" problem relativizma postaje još gori jer je stvarnog vidovnjaka praktički nemoguće razlučiti od lažnog. Ja očekujem da stvarni vidovnjak ostvaruje samo pogotke i da uopće nema promašaja. No kad je posrijedi lažni vidovnjak, uslijed svoje žarke želje da mu vjerujem, koncentriram se samo na pogotke i isključujem promašaje. Ili promašaje izbacim poslije u montaži. Želja da vjerujemo u nešto što nam zaokuplja pozornost, nešto što je privlačno za vjerovati, toliko je jaka da možemo svojevoljno sami sebe obmanuti. Hej, ako dopuštamo mađioničaru da nas zavede, zašto ne bismo i vidovnjaku ili teoretičaru zavjere? I vijesti gledamo jednako tako. Kad se na televiziji prikazuje neka katastrofa, pucnjava, otmica, bombardiranje, skandali, gledanost poraste. Sto više mrtvih, više ljudi gleda. Stavite nešto senzacionalno, istinito ili lažno, na Internet ili, još bolje, na televiziju, i svijet će to halapljivo gutati. Dojam da se svijet prikazan na televiziji nalazi u potpunom kaosu, truje nam uvjerenja i postaje našom zbiljom. Ja volim katastrofu Ozbiljno, tko ne voli dobru katastrofu, sve dok se ona, naravno, tiče nekoga drugoga, a ne nas? Nikada nismo toliko znatiželjni kao kad smo morbidno znatiželjni. Fasciniraju nas smrt i razaranje. Neki dan sam naletio na DHMO.org i ondje naišao na informacije o nečemu jako, jako uznemirujućem, nečemu što može imati posljedice od životne važnosti. Provjerite slažete li se sa mnom. Ove

prilično opširne Tom Way nostavno na jedno uho uđu a na drugo iziđu. Ali ne i ispipavtelj. On čuje i sjeća se svega što je rečeno, nastojeći to iskoristiti kod svoje zaboravljive publike. Skeptici koji su sudjelovali u pravoj emisiji Johna Edvvarda primjećuju da se članovi njegove ekipe prije početka emisije vrzmaju među publikom koja uzbuđeno čavrlja, bez sumnje osluškujući informacije koje će Edvvard kasnije iskoristiti. To znanje nečega o članovima publike prije nego što publika sama nešto kaže o sebi zove se „toplo ispipavanje". Redatelji emisije snimaju sve pojedinosti, prikupljajući dovoljno materijala da poslije, u montaži, mogu izbaciti „promašaje" i stvoriti dojam istinske vidovitosti voditelja. Zato je završni proizvod tako dojmljiv. Oni lažu. Uvjerljivo. James Randi proučavao je snimke Edvvardove emisije i razgovarajući s članovima publike koji su bili na snimanju otkrio da su samo tri u svake dvadeset tri Edvvardove tvrdnje bile točne. Edvvard je bio u pravu nevjerojatnih trinaest posto vremena. Čak i za lažnog vidovnjaka to je bijedan rezultat. Koji je istinski lažnjak? A mi ipak ustrajemo u upornom vjerovanju u nešto za što znamo da je laž. I činimo to jer nam se sviđa. Zabavnije je tako. U „Pisoarskom kriminalcu", policajcima je toliko teško odgonetnuti tajnu misterioznog dreka da u pomoć zovu braću ,,Hardly Boys"2. Hardly Boys uglavnom pojma nemaju, no očito vjeruju da će ih tragovi odvesti u pravom smjeru. Ništa ne kuže. Drugim riječima, imaju „vjeru". U međuvremenu Cartman se ljuti, kao što samo Cartman to može, na pomisao da kapitalni drek u pisoaru nije rezultat neke zavjere nalik onoj 9. rujna. Kyle podsjeća Cartmana da „9. rujna nije bila zavjera, debeloguzi!" No Cartman mu odgovara: „Vjeruješ li ti baš u svaku Tu postoji igra riječi na „douche" koji znači „vaginalni tuš", „irigator", ali i „glupan' u američkom žargonu, prim. prev. 22. Navodnjavanje istinosnog kanala i drugi oblici umne higijene glupost koja ti se kaže, Kyle?" Cartman želi da mi ne vjerujemo da su njegova vjerovanja nevjerojatna. Cartmanova logika kaže da su događaji 9. rujna bili posljedica zavjere te da griješi onaj tko misli drukčije, a ne on. Taj kratak razgovor između Cartmana i Kylea Parkerovo je i Stoneovo prepoznavanje relativizma svojstvenoga mnogim našim uvjerenjima. Istina može ovisiti o tome kako doživljavamo stvarnost, čak i ako se radi o starom dobrom govancetu u tuti. U slučaju „Najvećeg irigatora" problem relativizma postaje još gori jer je stvarnog vidovnjaka praktički nemoguće razlučiti od lažnog. Ja očekujem da stvarni vidovnjak ostvaruje samo pogotke i da uopće nema promašaja. No kad je posrijedi lažni vidovnjak, uslijed svoje žarke želje da mu vjerujem, koncentriram se samo na pogotke i isključujem promašaje. Ili promašaje izbacim poslije u montaži. Želja da vjerujemo u nešto što nam zaokuplja pozornost, nešto što je privlačno za vjerovati, toliko je jaka da možemo svojevoljno sami sebe obmanuti. Hej, ako dopuštamo mađioničaru da nas zavede, zašto ne bismo i vidovnjaku ili teoretičaru zavjere? I vijesti gledamo jednako tako. Kad se na televiziji prikazuje neka katastrofa, pucnjava, otmica, bombardiranje, skandali, gledanost poraste. Što više mrtvih, više ljudi gleda. Stavite nešto senzacionalno, istinito ili lažno, na Internet ili, još bolje, na televiziju, i svijet će to halapljivo gutati. Dojam da se svijet prikazan na televiziji nalazi u potpunom kaosu, truje nam uvjerenja i postaje našom zbiljom. Ja volim katastrofu Ozbiljno, tko ne voli dobru katastrofu, sve dok se ona, naravno, tiče nekoga drugoga, a ne nas? Nikada nismo toliko znatiželjni kao kad smo morbidno znatiželjni. Fasciniraju nas smrt i razaranje. Neki dan sam naletio na DHMO.org i ondje naišao na informacije o nečemu jako, jako uznemirujućem, nečemu što može imati posljedice od životne važnosti. Provjerite slažete li se sa mnom. Ove prilično opširne Tom Way vveb-stranice sadrže informacije o kemijskom dihidrogen monoksidu, ili kraće DHMO-u, uključujući i ovaj zapanjujući dio: Dihidrogen monoksid nema boje, mirisa ni okusa i ubija nebrojeno mnogo ljudi svakoga dana. Većina tih smrtnih slučajeva uzrokovana je slučajnim udisanjem

DHMO-a, ali udisanje nije jedina opasnost koja od njega prijeti. Duža izloženost toj supstanciji u krutom stanju uzrokuje ozbiljno oštećenje tkiva. Dihidrogen monoksid danas se može pronaći u gotovo svakoj rijeci, jezeru i vodocrpilištu u Americi. No zagađenje je globalno, pa su kontaminirajuće tvari nađene čak i u antarktičkom ledu. DHMO je u SAD-u prouzročio štete u visini milijardi dolara u SAD-u. Unatoč opasnostima kojima prijeti, dihidrogen monoksid često se upotrebljava: — kao industrijsko otapalo i antifiriz — u nuklearnim elektranama — u proizvodnji stiropora — u gašenju požara — u mnogim vrstama okrutnih pokusa na životinjama — u distribuciji pesticida. Čak i nakon pranja proizvod ostaje kontaminiran tom kemikalijom — kao aditiv u nekim vrstama gotove hrane i u drugim prehrambenim proizvodima Američka vlada zna za opasnost koja prijeti od te kemikalije i zna da je tvrtke često ispuštaju u naše vodotokove, a ipak odbija zabraniti dihidrogen monoksid! Pa, biste li bili u prilog zabrani te opasne kemikalije? Ako je odgovor „da", znajte da bi se osamdeset šest posto stanovništva složilo s vama. Informacija se čini dovoljno vjerodostojnom, iscrpna je i, na kraju krajeva, nalazi se na Internetu, pa je zacijelo točna. A što ako vam kažem da ,,di" znači „dva", a „mono" jedan, pa kemijska formula dihidrogen monoksida glasi dva atoma hidrogena i jedan atom kisika, ili jednostavno H20? Drugim riječima, voda. Jeste li još uvijek za zabranu? 22. Navodnjavanje istinosnog kanala i drugi oblici umne higijene Irigatori kontaminirani dihidrogen monoksidom I sam sam se nominirao za nagradu „Najveći irigator", kao tvorac vveb-stranice „Odjel za istraživanje dihidrogen monoksida" (DHMO. org) o kojoj sam upravo govorio. To je znanstveno satirična vveb-stra-nica koja se ruga tome što se činjenice i istina mogu izokrenuti tako da dokazuju gotovo svaki argument, baš kao što se može izobličiti i jezik i manipulirati njime - u ovom slučaju u prilog zabrani vode, što je potpuno suluda zamisao. South Park se bavi takvom sklonosti slijepom ekološkom aktivizmu u epizodi „Uzbuna na napuhanost" u desetoj sezoni, u kojoj samozadovoljni elitizam San Francisca postaje metom oluje napuhanosti -„bijelog uragana" - koji prijeti uništenjem svih hibridnih automobila u tom gradu i u South Parku, a rezultat je toksičnog plina „napuhanosti" koji ispuštaju ekološki „osviješteni" vozači tih vozila. Poslije tog razornog događaja Kyle im kaže da voziti hibridne aute nije nešto što je samo po sebi loše, nego da je loše zbog toga biti samodopadan. Stanovnici South Parka vraćaju se vožnji SUV-ova jer nisu spremni voziti hibridne automobile ako se pri tome ne smiju osjećati samodopadno. Jednostavno se ne mogu natjerati na ispravno i razumno ponašanje, pa radije odabiru biti „bezazleni zagađivači", a to je samodopadno besmislena zamisao koja nas opominje da nam se valja čuvati napuhanosti što se neopazice uvlači u naša razmišljanja i vjerovanja. Moja bezazleno samodopadna vveb-stranica bavi se općepoznatom, omiljenom šalom srednjoškolskih profesora kemije, koju sam doveo do apsurdnih krajnosti. Kad me pitaju zašto sam potrošio tolike sate na vveb-stranicu koja objašnjava opasnosti od vode, obično odgovorim da sam otezao s pisanjem doktorata, odnosno stjecanjem naslova dr. sc. (što je, usput budi rečeno, kratica za „drkadžiju s certifikatom"), pripremajući se za posao profesora informacijskih znanosti u trenucima kad se ne budem bavio mađioničarstvom, pa mi se to činilo veoma razumnim načinom traćenja vremena. Tom Way No prava je istina da sam si morao dati oduška. Dotaknuo sam samo dno frustriranosti time kako mnogi takozvani „stručnjaci", političari, urednici vijesti, vjerski vođe, državni službenici, doktori, znanstvenici, ekstremisti sa svih strana, pa čak i pisci znanstvene satire na Internetu iskrivljuju istinu. Bio sam umoran od slušanja sranja poput: „neki stručnjaci tvrde" (što je s onima koji ne tvrde?), „pojedinosti bi vas mogle iznenaditi" (a što ako se ne iznenadim?) i „pridružite nam se večeras u jedanaest i otkrijte zbog čega se vaša djeca možda nalaze u velikoj opasnosti!" Ovaj posljednji nečasni primjer bila je omiljena ljigava taktika „medicinske izvjestiteljice" naših lokalnih Vijesti u deset. Ona je bila i još uvijek jest nevjerojatna irigatorica.

Usput se, međutim, dogodilo nešto što bi vas moglo iznenaditi. Ova uvrnuta, mudrijaška, irigatorska web-straničica prerasla je od interne šale zaluđenika kemijom u globalni resurs kojim se služe prosvjetni radnici, knjižničari i roditelji kako bi naučili učenike važnosti kritičkog razmišljanja i pomnog procjenjivanja informacija kojima nas svakodnevno bombardiraju. Uobičajen scenarij je takav da nastavnik učenicama koji ništa ne slute predoči ubitačne činjenice o dihidrogen monoksidu, a potom im kaže da glasaju za zabranu ili protiv nje. Kad se analiziraju rezultati, koji bez iznimke budu porazni, učenici nauče ono što nisu znali. Dihidrogen monoksid jednostavno je voda. Dakako, sve tvrdnje na web-stranici istinite su. Ako je udišete, možete umrijeti (utopiti se). Sasvim sigurno se upotrebljava u nuklearnim elektranama (za hlađenje). I sasvim sigurno gasi požare (jeste li ikada pokušali upaliti mokru šibicu?). Učenici se uvijek najprije jako razljute. Potom se smiju. Potom isprobaju taj isti trik na svojim prijateljima, roditeljima, braćom i sestrama. Pri tome, nadajmo se, steknu stanovitu, prijeko potrebnu, vještinu kritičkog mišljenja. Riječ je o svojevrsnom zaraznom načinu razmišljanja. O Uzbuni na napuhanost! Ja to zovem „obrazovanje jesam te!". 22. Navodnjavanje istinosnog kanala i drugi oblici umne higijene Učenje utemeljeno na irigatoru Obrazovanje jesam te! samo je izokretanje ispipavanja i drugih mađi-oničarskih trikova, i nije lišeno stanovitih moralnih dilema. Kad na nekome primjenjujete takvo što, osjećate se poput samodopadnog irigatora. Ili biste se barem trebali tako osjećati. Vrebate na lakovjernost drugih, ismijavajući njihovu nepismenost, neukost ili pogrešne stavove, računajući na iste one ljudske nedostatke koji ispipavanje čine tako učinkovitim. Dakle, pitanje koje si ja postavljam sljedeće je: ako ljudi ne žele misliti svojom glavom, je li pogrešno dati im mali poticaj? Pretpostavimo da u prepunoj kino-dvorani povičete: „kino!", a svi u panici pojure prema izlazima misleći da ste zapravo povikali: „analna sonda!" (a oni ne žele da im takvo što uguraju u guzicu). Nadamo se da ljudi iz takvih trikova (danas) nešto nauče. Da, no opravdavaju li obrazovni ciljevi sadržaj irigatorskih sredstava? Upravo takva pitanja muče opskrbljivače tom lako dostupnom i smrtonosnom supstancijom. Zahvaljujući web-stranici DHMO, svakog Prvog aprila, barem jedan navodno dobronamjeran radijski voditelj najavi svojim sugrađanima da je gradski vodovod zagađen dihidrogen monoksidom i uzbuđenim im glasom priopći brojne opasnosti koje iz toga proizlaze. Od nastale panike užare se telefoni u lokalnoj vodoprivredi, a to obavezno dovede do toga da se dotični voditelj i službeno ispriča pošto ga najprije zamalo otpuste. Prirodno, svi su zgroženi iznesenim „terorističkim prijetnjama". Isuse, po reakciji biste pomislili da je netko najavio emitiranje epizode ,,Family Guy" u kojoj Muhamed sere po morskoj kravi ili štogod slično. Malo tko će obratiti pozornost na činjenicu da stanovnicima grada koji vjeruju u fantastične i šokantne priče koje čuju od svog lokalnog vrtitelja ploča i najavljivača vremena i temperatura očito nedostaje sposobnost kritičkog rasuđivanja. Nesretnik je, zapravo, samo zavikao „voda" u bazenu prepunom kupača. Kao ni stanovnici San Francisca, Tom Way grada koji „nestaje u vlastitoj guzici" u epizodi „Uzbuna na napuhanost", mi ne volimo ispasti budale i učinit ćemo gotovo sve samo da ne priznamo da se to dogodilo. Premda su moju web-stranicu DHMO komentirali svi živi, od državnog radija, do desničarskih talk shoivova i bezbrojnih novina, premda su joj prijetili tužbom Scijentološka crkva, kalifornijski grad Aliso Viejo, pa čak i časopis Mljekar, trudio sam se da ona ostane ne-samodopadna. Ipak, ona je veoma poznata među štreberima diljem svijeta a, osim toga, kad o vašem radu govore na TV-u, znate da ste stvorili nešto važno. Najvećim komplimentom čini mi se to što su temu dihidrogen monoksida obradili i zločesti dečki mađioničarske struke, Penn i Teller, u svojoj kablovskoj emisiji „Bullshit!", u kojoj su namamili publiku da glasaju u prilog zabrani vode. Usput, Penn i Teller veliki su pobornici kritičkog mišljenja, a čini se i South Parka. Odlučili su da neće snimati epizodu na temu ispipavanja jer su, kako kažu, Parker i Stone već uspjeli u potpunosti raskrinkati tu tehniku u -

pogađate - „Najvećem irigatoru u univerzumu". A što kaže irigator? Postoji li ikakvo jednostavno objašnjenje za to što ljudi tako rado vjeruju u nešto čak i kad za to nema nikakvog dokaza? Možda zato što je život bezvezan i dosadan, pa smo skloni uhvatiti se za bilo kakvu izmišljotinu koja će ga učiniti zanimljivijim? Možda radije vjerujemo u nešto - što god to bilo - nego da se suočavamo s neugodnom situacijom neznanja. Upravo je paradoksalna ljudska sposobnost da vjerujemo u nešto, premda znamo da je to netočno, ono što nas odvaja od drugih vrsta na Zemlji. To je bit našeg irigatorskog idiotizma. Tema epizode „Najveći irigator" podsjeća me na Mooreov paradoks. Da se South Park emitirao ranih tisuću devetstotih, britanski filozof G. E. Moore (koji je toliko mrzio svoja imena George i Edvvard da ga je žena morala zvati strašnim nadimkom Bili), možda bi ovako for22. Navodnjavanje istinosnog kanala i drugi oblici umne higijene mulirao svoj paradoks: ,,Kyle će umrijeti u ovoj epizodi, ali ja ipak ne vjerujem da hoće." Ili, možda: „Dick Cheney pogodio je starca hicem u lice, ali ja ipak ne vjerujem da je bio mrtav pijan." Klasična formulacija Mooreovog paradoksa glasi otprilike ovako: „Vani pada kiša, ali ja ne vjerujem da pada." Mnogi filozofi gledaju na Mooreov paradoks kao na svojevrstan kuriozitet, a računalni znanstvenici poput mene s pomoću njega ispituju algoritme umjetne inteligencije. On predstavlja model logičke zagonetke u kojoj su naše znanje i uvjerenja istodobno uvjerljivo istiniti i očito proturječni. Ne želimo prihvatiti istinu koja nas bode u oči. Filozof austrijskog porijekla, Ludvvig VVittgenstein, Mooreov prijatelj i kolega, bio je toliko ponesen Mooreovom zagonetkom da ju je smatrao njegovim najznačajnijim filozofskim doprinosom. Kako nije bio od onih koji bježe od kontradikcije, Moore se s VVittgensteinom nije složio, premda je vjerovao da je u pravu, upotpunjujući tako svoj rijedak i cijenjeni dvostruki obrnuti paradoks polu-preokretom. Najbolje filozofske ideje pomažu nam da razumijemo naš svijet malo bolje, ili barem to da nekome potpuno pomutimo um, kao što John Edvvard čini Kyleu: KUHAR: Slušajte, gospodine Edvvard, možete li samo pitati Kennyja kako ga možemo izvući? JOHN EDVVARD: [oklijeva] Ne ide to tako. [okreće se k dečkima] Dakle, Kenny mi govori... da ste vi njegovi najbolji prijatelji i da je on na si-sigurnom mjestu. STAN: Ne, on je zatočen u Cartmanovom tijelu. JOHN EDVVARD: Ooo, netko je s njim. Tko je Kyle? KYLE: Ja sam Kyle. JOHN EDVVARD: O, da. I, uh, je li preminula neka starija žena? Ona pita za Kylea, Možda baka? Tom Way KYLE: [zainteresirano] Daaa. Moja baka. [osvrće se oko sebe] Ona je tu? JOHN EDVVARD: Kaže da te zamolila da nešto učiniš a ti to ne činiš? Želi da potražiš bijele golubice. KYLE: O, bože dragi! Kyle sada vjeruje da mu se njegova baka obratila preko John Edvvarda. Ma što bilo tko rekao, Kylea je nemoguće uvjeriti da je Edvvard varalica. Kasnije u epizodi, on ugleda poster škole Jevvleeard s logotipom četiri bijele ptice i uvjeren je kako to znači da njegova baka želi da se on upiše u tu školu. Urazumiti irigatora Bojeći se da će si Kyle upropastiti život, Stan putuje na imanje Johna Edvvarda kako bi s njim razumno popričao. Stan moli Edvvarda da kaže Kyleu kako nije istina da on stvarno može pričati s mrtvim ljudima, ali Edvvard to odbija, tvrdeći da to jest tako. Edvvard kaže da ono što on čini daje ljudima nadu i smirenje, no Stan mu odgovara da je to lažna nada i vjera u nešto što nije stvarno. Pošto Edvvard uporno tvrdi da uistinu jest vidovit, Stan mu kaže da je on glupi irigator. Edvvarda toliko uplaši devetogodišnji Stan da se zaključa u skrovište i pozove policiju. Na izlasku iz kuće Stan izjavljuje da nominira Edvvarda za nagradu „Najvećeg irigatora u univerzumu!" Kasnije, pošto prouči knjige koje je ukrao s Edvvardove police, Stan pokušava i sam primijeniti ispipavanje na skupinu vjernika koja se okupila na ulici. Stan započne s nekoliko nejasnih tvrdnji, posluži se naznakama koje mu nagovijesti

neka žena i potom svojim „znanjem" zapanji i nju i ostatak gomile. Premda se služio samo standardnim trikovima ispipavanja, gomila za svega nekoliko trenutaka postaje uvjerena da Stan može komunicirati s mrtvima. Čak i kad Stan pokuša objasniti što je učinio, govoreći im da je folirant, oni to ne prihvaćaju. 22. Navodnjavanje istinosnog kanala i drugi oblici umne higijene U stilu klasičnog Mooreovog paradoksa, gomila vjeruje ono za što zna da nije istina. Ponovno se vraćamo na rane tisuću devetstote. Dok su se Ludvvig VVittgenstein i G. E. Moore, Sin i Duh sveti analitičke filozofije slagali oko toga da se ne slažu, i obrnuto, njen Otac, Britanac Bertrand Russell, bio je zauzet izgradnjom temelja metodičnom pristupu filozofiji koji im je svoj trojici bio zajednički. Russellu bi se jako sviđao South Park zbog svoje kreativnosti, kontroverznosti, ali još i ponajviše zbog svojih društvenih komentara, jednako kao što bi prezirao neznanstveno orijentirane političare ranog dvadeset prvog stoljeća. Russell je promicao ideju da bi se misao i razum trebali temeljiti na upotrebi Znanstvene metode, pri čemu se novo znanje stječe prikupljanjem podataka, primjenom činjenica i metodičkim zaključivanjem. Russell se, isto tako, jako trudio popularizirati filozofiju navodeći ljude da razmišljaju o stvarima o kojima inače ne bi razmišljali. A navođenje ljudi na razmišljanje o neuobičajenim stvarima upravo je ono što čini South Park. Premda bi se oni vjerojatno ispovraćali da ovo čitaju, ja mislim da su Parker i Stone filozofski potomci Bertranda Russella, samodopadnog, intelektualnog, plavokrvnog irigatora. Ali ne mislim to u negativnom smislu - jako pametni ljudi često su jednostavno takvi. Irigator protiv pičkice: klasična bitka Zahvaljujući uspješnom nastupu, Stan dobiva vlastitu vidovnjačku televizijsku emisiju „Druga strana", u kojoj se služi istim trikovima ispipavanja kao i Edvvard. Razlika je u tome što Stan kaže svojoj publici da je sve to trik i objašnjava im svaki korak svoje ispipavateljske točke. No publika si jednostavno ne može pomoći i praktički svršava nad Stanovim potpuno izmišljenim „prepoznavanjem" pokojnog muža jedne gospođe. Ispipavatelji naveliko „prepoznaju" poruke s druge strane. „Žele da prepoznam da svake noći u postelji masturbirate u čarapu." Stan Tom Way jednostavno ne može vjerovati koliko je glupa njegova publika. Ovaj Parkerov i Stoneov prizor tako je savršeno načinjen da vam se čini da iz Stana progovara Edvvard. Edvvard saznaje za Stanovu emisiju i želi se s njim obračunati. Stan ne uzmiče. U jednom od filozofski najpotkovanijih razgovora koje sam ikada vidio u nekoj epizodi South Parka, a ima ih mnogo, Stan je tako iskren i jasan da praktički zaslužuje fakultetsku diplomu: JOHN EDVVARD: Znači, ti misliš da možeš razgovarati s pokojnicima bolje od mene, ha? STAN: Ne, ne mislim da ijedan od nas može. JOHN EDVVARD: Rekli su mi da je tvoja emisija gledanija od moje i da u njoj govoriš da sam varalica! Bolje ti je da me nikad više ne nazoveš lašcem ili muljatorom ili irigatorom, jer ću te inače tužiti za klevetu! STAN: Govorim ovo tebi, Johne Edvvard: ti si lažac, ti si mu-ljator i ti si najveći irigator svih vremena! JOHN EDVVARD: Ja ljudima kažem samo ono pozitivno i dajem im nadu! Kako zbog toga mogu biti irigator? STAN: Zato što su velika pitanja u životu teška: Zašto smo ovdje? Odakle dolazimo? Kamo idemo? Ali ako ljudi vjeruju u šupačke, irigatorske lašce poput tebe, nikad nećemo otkriti pravi odgovor na ta pitanja. Ti ne samo što lažeš, ti usporavaš napredak čitave ljudske vrste, ti irigatoru! JOHN EDVVARD: JA NISAM IRIGATOR! I izazivam te na vidovnjački obračun! Dokazat ću svijetu da sam ja vidovnjak a ti nisi! Jebeš laganu humorističnu seriju Ja vam kažem da ovo nije obična polusatna televizijska komedija mlaćenja prazne slame. Mislim da mnogi ljudi ne shvaćaju koliko smo 22. Navodnjavanje istinosnog kanala i drugi oblici umne higijene sretni što imamo South Park. Tuže se zbog šala te serije na račun pr-denja, zbog njenog „kočijaškog" jezika, zbog ismijavanja svih mogućih autoriteta, no oni

zapravo uopće ne razumiju bit. Da South Park ne postoji, trebalo bi ga izmisliti. Prije nego što sam postao sveučilišni profesor, radio sam deset godina u Hollywoodu kao scenarist jedne polusatne televizijske humoristične serije. Bilo je tu, naravno nadahnjujućih trenutaka. Katkada su se mogle čuti zabavne i pametne ideje, onakve kakve već znaju sinuti desetorici profesionalnih pisaca humorističnih dijaloga zbijenih oko stola u tri sata ujutro. Ali takvi su trenuci bili rijetki. Taj proces nije lak, no primjenjuje se u praktički svakoj televizijskoj seriji, iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu. Riječ je o mukotrpnom pokušaju da se svakoga tjedna sastavi pedeset stranica teksta smiješnih dijaloga s dvostrukim proredom. Rezultat se mora svidjeti direktorima, cenzorima i ljudi ga moraju gledati. Puno ljudi. Ili seriji dođe kraj. No South Park nudi upravo takvu vrstu kulerskog, pronicavog, fi-lozofičnog scenarija u svakoj epizodi. I pri tome nas, nekako, ono što nam daju Parker i Stone ne tjera na povraćanje. Pa idući put kad netko raspali po našim dečkima, raspalite vi po njemu i recite mu da zaslužuje gledati svoje dobre, stare uštogljene Prijatelje do kraja života. South Park je naša dvorska luda, profesionalni irigator, svojevrsni moralni kompas na ovom brodu luđaka. Uvlači nas u razmišljanje o stvarima o kojima inače možda ne bismo razmišljali i navodi nas da se smijemo dok nas trbuh ne zaboli. To je naš vlastiti filozofski higijenski proizvod, takoreći - on irigira naš misaoni kanal. A gubitnik je... U vidovnjačkom obračunu s Edvvardom, Stan konačno priziva Kylea pameti, zajedno s još nekoliko članova publike i još nam jednom, posljednji put, pročišćuje mozak: Tom Way STAN: Vidite, danas sam nešto naučio. Najprije sam mislio da ste svi vi glupi jer slušate savjete ovoga irigatora, ali sada razumijem da ste tu zato što ste uplašeni. Bojite se smrti, a on vam nudi neku utjehu. Svi vi tako jako želite vjerovati u to što vam govori, znam da želite. Tješi vas pomisao da vaši voljeni lebde okolo pokušavajući razgovarati s vama, ali razmislite: je li to uistinu ono što biste vi htjeli? Da poslije smrti lebdite okolo i da morate pričati s ovim ovdje šupkom? Moramo ovo što se tu događa nazvati pravim imenom: to su mađioničarski trikovi. Jer što god se uistinu događalo u životu i u smrti, riječ je o nečemu što je mnogo veličanstve-nije od ovog irigatora. Edvvard i dalje ratoborno i ustrajno tvrdi da posjeduje posebne moći. No u southparkovskoj verziji starog kaubojskog filma „Zakon divljeg zapada", vrijeme je za malo osvete, za „sve se vraća, sve se plaća", za karmu, za „jedan zamah leptirovih krila", za „hasta la vista, seronjo". Čujemo potmulu grmljavinu i zraka svjetla iz svemirske letjelice osvjetljava Edvvarda, a potom ga odvedu u svemirsku stanicu Xion, u emisiju za izbor najvećeg irigatora u univerzumu. Tu Edvvard, dakako, osvaja prvu nagradu. Zapanjuje to što pobjeđuje čak i nekog svemirca koji je, u doslovnom smislu, divovski irigator. Vjerujte na vlastiti rizik Parker i Stone, govoreći kroz Stana, dobro sažimaju zagonetku, kao i obično. Život može biti veoma usran i svi mi tragamo za nekim odgovorima. Lakše je vjerovati u komplicirane odgovore, čak i ako su oni očito nevaljali, nego u one zbrkane koji su, u zbilji, veoma jednostavni, a ipak iznimno uznemirujući. Čini se da usrani posao razmišljanja iziskuje puno truda, a to je ono što nam filozofi govore tisućama godina. No što je s Edvvardovim upornim tvrdnjama da on vrši važnu službu u korist čovječanstva? U pravu je kad kaže da ljudima govori pozitivne stvari i da se mnogi poslije njegovih tumačenja osjećaju bolje premda i poprilično olakšano u predjelu novčanika. Usporavaju li uistinu laži koje on govori napredak čovječanstva, kao što to tvrdi Stan? U najvećemu dijelu ja se s tim slažem. Vjerujući u budalaštine činimo više štete nego koristi. Pri tome rasipamo naša sredstva, i financijska i intelektualna, plaćajući za laži radije nego za istinu. A napredak se usporava ili prestaje. Cartman će, zajedno s Kennvjevom dušom, umrijeti, a Kyle će si upropastiti život, nastave li vjerovati u Edvvardove laži. Ma koliko glasno Stan izvikivao istinu, ostalima je trebalo dugo da se odmaknu od ruba provalije svojih dragih lažnih uvjerenja. Parker i Stone pred nas postavljaju to zrcalo kao upozorenje i podsjetnik da je

itekako lako pronaći utjehu u zamršenim i dobro smišljenim lažima i da to činimo na vlastitu moralnu i intelektualnu štetu. South Park je podsjetnik da našoj intelektualnoj britkosti dobro dođe kad je se s vremena na vrijeme, i uvijek iznova, malo izbrije Occa-movom britvom i poprska svježim filozofskim octom. Hvala Bogu, od South Parka dobivamo upravo to. Zato, vršite svoju dužnost prema čovječanstvu - gledajte South Parkl Cesto ga gledajte. I tako spasite sebe i čitav ljudski rod od ljudskog roda. Spašavajte sa-moizgarajuće prdonje, jednog po jednog. I Tko su ti seratori? Randall E. Auxier ugasio je televizor otprilike 1994. i nikad nije gledao nijednu epizodu South Parka (doduše, sad se mogu naći i u videotekama). Sto je još gore, nikad nije vidio nijednu epizodu Prijatelja, ali po onome što je čuo, ta serija govori upravo ono što tvrdi i on u svom poglavlju o ljubavi. Čini mu se, osim toga, da je Jennifer Aniston predobra glumica da bi tratila talent na televiziji. Randvja je prilično lako pronaći na vveb-stranicama Sveučilišta Carbondale u Južnom Illinoisu, gdje predaje filozofiju. Od samog rođenja SOPHIA BlSHOP je znala da je kao žensko, katolkinja, i osoba čije prezime znači „biskup" nemoguć slučaj, pa se vratila natrag u vremenu, do trenutka svoga začeća, odlučivši postati ženskim filozofom, što je kombinacija s tek malo većim izgledima za uspjeh. Budući da je žena i još uvijek nije diplomirala i iz Delavvarea je, nitko je ne sluša i sasvim sigurno nitko neće čitati ništa što ona napiše. Nada se da će razriješiti Marxov paradoks time što ne želi postati studenticom nijednog poslijediplomskog studija koji bi nju primio. RlCHARD DALTON je nome de plume slavnog talenta i sjajnog uma kojega nemilosrdno uporno krivo shvaćaju i podcjenjuju njegovi kolege, mediji, Zaklada MacArthur, Državna darovna udruga za poticanje umjetnosti te scenaristi televizijske mreže Comedv Central. Kad se ne bori za promicanje makar i malih istina o stanju stvari u zlokobnom uraganu besmislene buke općenito poznate kao popularna kultura, radi u videoteci u Los Angelesu (gdje ga klijentice, osobito one zgodne, nemilosrdno uporno krivo shvaćaju i podq'enjuju) i treSouth Park i filozofija nutno piše scenarij o slavnom britanskom zoologu koji je postao kultnom figurom i božanskim iscjeliteljem. AaroN fortune proveo je posljednjih deset godina gledajući crtice i čitajući filozofiju u stankama za reklame. Već duže vrijeme i on i njegova obitelj znaju da nešto s njim nije u redu, no nitko nije siguran je li čitanje Nietzschea ili pogled na Kennvja nataknutog na koplje zastave ono što je pomutilo njegov osjetljivi, mali um. On će ili završiti svoj doktorat iz filozofije na Sveučilištu Carbondale u Južnom Illinoisu u svibnju 2007. ili će umrijeti od gladi u lipnju 2007, jer mu je istekao ugovor za radno mjesto asistenta. Njegovi filozofski interesi uključuju procesnu metafiziku, političku filozofiju i primijenjenu etiku. Njegov esej „Nasilje kao samopožrtvovnost; kreativni pacifizam u nasilnom svijetu" osvojio je 2004. godine nagradu lila i John Melow na godišnjoj konferenciji Društva za unapređenje američke filozofije (SAAP) za esej koji „najbolje primjenjuje, na originalan način, temu američke filozofije". Nada se da će njegova disertacija biti jednako uspješna, tako da se može prodati. Moći se prodati je zgodna stvar jer tako zaradiš mnogo novca. RlCHARDU hanleyju afirmativna je akcija donijela uistinu mnogo problema. Rođen je u Južnoafričkoj Republici. Ali bijelac je. I muškarac. Kao da to samo po sebi nije dovoljno, želio je postati profesorom u američkom sveučilišnom sustavu za koji svi znaju da je ionako već preplavljen seratorskim liberalima i da vapi za uvođenjem reformskih mjera - primjerice sustava kvota - koje bi osigurale pravedniju zastupljenost konzervativnih profesora i ljubitelja heavy metala. Naravno, ako je John Stuart Mili bio u pravu rekavši da premda svi konzervativci nisu glupi ljudi, većina glupih ljudi ipak jesu kon-zervativci, čini se da to implicira da će spomenuti sustav kvota - poznat i kao akademski Zakon o građanskim pravima - potaknuti nekompetentnost na sveučilištima. A to je plan Busheve administracije, Tko su ti seratori? kao što svaki sveučilišni profesor zna. O, da, i Hanley je profesor na Sveučilištu Delavvare, pa se klonite tog mjesta. MlCHAELA F. Pattona Ml., samo dva slova viška dijele od toga da se zove jednako

kao njegov otac Michael F. Patton. Ako ikad bude ima sina, nada se da će ga poštedjeti takvog q'eloživotnog razočaranja. Michael ima tri digitalna videorekordera i češće gleda televiziju od svih ljudi koje zna, pa se osjećao počašćenim kad su ga uključili u ovaj projekt o South Parku, premda mu je petnaest minuta koliko je posvetio pisanju svoga poglavlja u knjizi omelo gledanje Galaktike. Michael živi, voli i predaje (ne nužno tim redom) u Montevallou u Alabami, na tamošnjem istoimenom sveučilištu. Zahvaljuje svojoj tolerantnoj ženi Chervl i svojim sociopatskim mačkama na svoj njihovoj pomoći. Tom Way je profesor računalnih znanosti na Sveučilištu Villanova i specijalizirao se u računalnoj nanotehnologiji. Alergičan je na laktozu. Tijekom napada zgubidanjenja kasnih 1990-ih, umjesto da piše svoju doktorsku dizertaciju, vježba mađioničarske trikove ili trči maraton, stvorio je znanstveno-satiričnu web-stranicu DHMO.org. Taj neobičan postupak neke je potaknuo na kritičko razmišljanje, dok su se drugi zbog njega svojski osramotili. Njegova žena i troje djece tvrde da mu prdci smrde gore od ležaja njegove mačke. Mačka se s tim ne slaže. KNJIŽNICA ZELINA Nimalo bogohulno kazalo "Alova velika, topla, bratska vožnja čamcem" (epizoda South Parka) 200 abortus, rasprava o 276-277 pitanje moralne vrijednosti 276 afirmativna akcija 94 konzervativna kritika 96-99 obrana 96-100 Afrodita 295 agape 295 Alkibijad 309 američka kultura prožeta kršćanstvom 45 razlika upotrebe i spominjanja pojma 29-32 slabost prema teizmu 51 američki mediji, cenzura 76 američki nogomet i evropski nogomet, društvene razlike 142 specijalizacija 143 američki sport, neravvlsovski 142 Anderson, Pamela 275 Angst 288 Aniston, Jennifer 298, 303, 307 Arendt, Hannah 66 argument reductio ad absurdum 181 Aristotel 296 Baldwin, Alec 25 Beavis and Butthead (crtana serija) 314 Biblija, problem tumačenja 157-158 Big Gay Al, kao uzor kreposne sredine 321 Bog dovođenje u pitanje postojanja 15-16, 16 i eternalizam 227 i moralno vodstvo 53 kao nepromjenjiv 227 kvalitete 226-227 Bonds, Barry 136,144 Bmvers v. Hardivick 45 brak i bit, pojam 164 pitanje definicije 163,164 Braungart, Michael 108 Bruno, Giordano 251 Bullshit! (kablovska emisija) 340 Burdianov magarac 53 Buridan, Jean 53 Buridanov magarac 53 Bush, George VV. 10, 45, 61, 74, 77,100, 163,180, 239, 249 "Cartmanova analna sonda" (epizoda South Parka) 326 "Cartmanov nevjerojatni talent" (epizoda South Parka) 325 "Cartmanov šaljivi vremenski telefon" 65 "Cartmanzemska" (epizoda South Parka) 18,203 izazivanje Boga 16,17 Cameron, Paul 165-166 Chaucer, Geoffrev 31 Cornvvell, John 62 Cosby, Bili 233 Cross Country (TV emisija) 327 Crossing Over (TV emisija) 327, 329 Cruise, Tom 38, 48, 49, 299 čudo, kao kršenje prirodnih zakona 240-241 "Decentna nova vagina gospodina Garrisona" (epizoda South Parka) 135, 143 "Dobra vremena s oružjem" (epizoda South Parka) 75, 84, 193 Darwin, Charles 237 Dasein 291 Davvkins, Richard 53, 204, 242 Ihiviin n Rnm, Lfl L1 K/l ert South Park i filozofija intervju s Tedom Haggardom 59-62, 62 kritika 53 odlazak s Haggardovog imanja 63 0 religiji 56 satira u South Parku 26, 37, 49-50, 55, 65-66, 67, 68 Sebični gen 50 deduktivni argumenti 317 Delfsko proročište 7 Dembski, VVilliam 241 determinizam

1 slobodna volja 235 kauzalni 235 logički 235 Dewey, John 247, 249, 250, 252, 254-255, 256 0 teoriji obrazovanja 254 distributivna pravda 137 Dobson, James 45 droge argument protiv 120 kritika 120, 121 1 pornografija, paralele između 121, 123-124, 125 pitanje definicije 117-118,118 društvena lutrija 138 društvena pravda, i veo neznanja 140, 141 Duffy, Patrick 49 Dylan, Bob 307 Edvvard, John 327, 328, 332, 334 satira, u South Parku 329, 341, 342-343, 344, 346 ekološka pitanja čudo lakog popravka 106-108 potrebna promjena velikih razmjera 114 sve veća potrošnja 112 embriji, pitanje moralnog statusa 271-272, 274-275 epistemologija 326 epistemologija pičkica 56-59 Eros 295, 307 eros 295, 306 eternalizam 225, 226 i Bog 227 i slobodna volja 234-235 etika kreposti 185, 186 eudaimonia 319 eutanazija 176-177,178 aktivna svojevoljna argument za 182 i Božja prava 183 bez pristanka 180, 186 nesvojevoljna 180, 187, 188 razlika aktivna-pasivna u 178,179 reductio ad absurdum 181,182 svojevoljna 179,188 evolucijska teorija američke reakcije 238-239 hipoteza o zajedničkom porijeklu 246 i prirodni odabir 246 mutacija 246 evolucionisti i kreacionisti, rasprava nerazumijevanje pojmova 243 evropski nogomet, i američki nogomet, društvene razlike 142 Fedar 304, 306, 307, 309 fiiia 295, 312 filozofija obrazovanja 250, 252, 258, 264 Foot, Philippa 272 Foucault, Michel 66 Freud, Sigmund 283,284 Friedman, Thomas 107 Fufe iz stražnjeg ulaza 9 (film) 121 "Gasi cigaretu!" (epizoda South Parka) 77 "Gospođica učiteljica ševi dječaka" (epizoda South Parka) 79 "Grožđice" (epizoda South Parka) 19, 24, 27 Genovese, Kitty 23 Giambi, Jason 136, 144 Gibson, Mel 26 Goebbels, Joseph 248 Nimalo bogohulno kazalo Conzales v. Oregon 177 Gosse, Phillip 207 Gray, Muriel 54 Groening, Matt 314 "Hajde, Bože, hajde!" (epizoda South Parka) 26, 37, 78,168, 204, 217, 237 Hackman, Gene 265 Haggard, Ted intervju Davvkinsu 59-62, 62 vrijeđanje Davvkinsa 63 Hardin, Garret 201 Harman, Gilbert 271 Havvken, Peter Ekologija trgovine 108, 109 Hayes, Isaac 38, 299 Heidegger, Martin 281-282 Bitak i vrijeme 281, 288 o brizi 290 ontičko-ontološka distinkcija u 287-288, 289 o ontološkim iskustvima 289-290 0 smrti 290-291 Heston, Charlton 261 hibridni automobili kritika 109-110,111-112,114 nedostatci 107-108 Hitler, Adolf 181 holokaust 1 moralni relativizam 90 i pitanje Božjeg postojanja 21 homoseksualci, diskriminacija proizvoljna 157 homoseksualci i nevjernici, sličan tretman 44^6, 46-48 homoseksualnost i genetika 161-163 i Sveto pismo 158, 158-159, 160-161 i zakonodavstvo, pitanje 171-172 Houdini, Harry 330, 331 Hubbard, L. Ron 39 Hume, David 163, 213, 240, 241, 317, 318

Husein, Sadam 176, 247 "Ikeov malecki" (epizoda South Parka) 89, 92,121, 124 imena sportskih timova, prijepor 27 induktivni argumenti 317-318 internetska stranica DHMO 335-336, 337 ispipavanje, u nastupima vidovnjaka 329-330 satira u, South Park 343-344 tehnika "pecanja" u 332-333 istina i laž, teškoća razlikovanja 325-327, 335, 338 istospolni brak i argument troškova i koristi 165-166, 166-168 i distinkcija prirodno-nepririodno, teškoće 170-171 i Sveto pismo 157, 158 i teret dokazivanja 171-172, 172-173 potpora 155 istraživanje embrionalnih matičnih stanica debata 265-266, 267-268 i misaoni eksperimenti 270-272, 272-273, 273-274 i zamjenjivost 271 loš argument protiv 269-270, 270-272, 276277 Ivan Pavao II, papa 177 Jahve 31, 32 James, VVilliam 41 jednostavni egalitarizam 137 Job (biblijski) 17,32 John, Elton 301 Johnson, Ben 146 Johnson, Lyndon 68, 94 Johnston, Gary 25 Jones, Kitty Progresivno obrazovanje je crveno obrazovanje 255 Judge, Mike 314 Jung, Carl Gustav 284 o transcendentnoj funkciji 285, 286, 287 South Park i filozofija intervju s Tedom Haggardom 59-62, 62 kritika 53 odlazak s Haggardovog imanja 63 0 religiji 56 satira u South Parku 26, 37, 49-50, 55, 65-66, 67, 68 Sebični gen 50 deduktivni argumenti 317 Delfsko proročište 7 Dembski, VVilliam 241 determinizam 1 slobodna volja 235 kauzalni 235 logički 235 Dewey, John 247, 249, 250, 252, 254-255, 256 0 teoriji obrazovanja 254 distributivna pravda 137 Dobson, James 45 droge argument protiv 120 kritika 120, 121 1 pornografija, paralele između 121, 123-124,125 pitanje definicije 117-118,118 društvena lutrija 138 društvena pravda, i veo neznanja 140, 141 Duffy, Patrick 49 Dylan, Bob 307 Edvvard, John 327, 328, 332, 334 satira, u South Parku 329, 341, 342-343, 344, 346 ekološka pitanja čudo lakog popravka 106-108 potrebna promjena velikih razmjera 114 sve veća potrošnja 112 embriji, pitanje moralnog statusa 271-272, 274-275 epistemologija 326 epistemologija pičkica 56-59 Eros 295, 307 eros 295,306 eternalizam 225, 226 i Bog 227 i slobodna volja 234-235 etika kreposti 185,186 eudaimonia 319 eutanazija 176-177,178 aktivna svojevoljna argument za 182 i Božja prava 183 bez pristanka 180, 186 nesvojevoljna 180,187, 188 razlika aktivna-pasivna u 178,179 reductio ad absurdum 181,182 svojevoljna 179, 188 evolucijska teorija američke reakcije 238-239 hipoteza o zajedničkom porijeklu 246 i prirodni odabir 246 mutacija 246 evolucionisti i kreacionisti, rasprava nerazumijevanje pojmova 243 evropski nogomet, i američki nogomet, društvene razlike 142 Vedar 304, 306, 307, 309 filia 295, 312 filozofija obrazovanja 250, 252, 258, 264 Foot, Philippa 272 Foucault, Michel 66 Freud, Sigmund 283,284 Friedman, Thomas 107 Fufe iz stražnjeg ulaza 9 (film) 121

"Gasi cigaretu!" (epizoda South Parka) 77 "Gospođica učiteljica ševi dječaka" (epizoda South Parka) 79 "Grožđice" (epizoda South Parka) 19, 24,27 Genovese, Kitty 23 Giambi, Jason 136, 144 Gibson, Mel 26 Goebbels, Joseph 248 Nimalo bogohulno kazalo Gonzales v. Oregon 177 Gosse, Phillip 207 Gray, Muriel 54 Groening, Matt 314 "Hajde, Bože, hajde!" (epizoda South Parka) 26, 37, 78,168, 204, 217, 237 Hackman, Gene 265 Haggard, Ted intervju Davvkinsu 59-62, 62 vrijeđanje Davvkinsa 63 Hardin, Garret 201 Harman, Gilbert 271 Havvken, Peter Ekologija trgovine 108, 109 Hayes, Isaac 38, 299 Heidegger, Martin 281-282 Bitak i vrijeme 281, 288 o brizi 290 ontičko-ontološka distinkcija u 287-288, 289 o ontološkim iskustvima 289-290 0 smrti 290-291 Heston, Charlton 261 hibridni automobili kritika 109-110,111-112,114 nedostatci 107-108 Hitler, Adolf 181 holokaust 1 moralni relativizam 90 i pitanje Božjeg postojanja 21 homoseksualci, diskriminacija proizvoljna 157 homoseksualci i nevjernici, sličan tretman 44-46,46-48 homoseksualnost i genetika 161-163 i Sveto pismo 158,158-159,160-161 i zakonodavstvo, pitanje 171-172 Houdini, Harry 330,331 Hubbard, L. Ron 39 Hume, David 163, 213, 240, 241, 317, 318 Husein, Sadam 176, 247 "Ikeov malecki" (epizoda South Parka) 89, 92, 121, 124 imena sportskih timova, prijepor 27 induktivni argumenti 317318 internetska stranica DHMO 335-336, 337 ispipavanje, u nastupima vidovnjaka 329-330 satira u, South Park 343-344 tehnika "pecanja" u 332-333 istina i laž, teškoća razlikovanja 325-327, 335, 338 istospolni brak i argument troškova i koristi 165-166,166-168 i distinkcija prirodno-nepririodno, teškoće 170-171 i Sveto pismo 157,158 i teret dokazivanja 171-172,172-173 potpora 155 istraživanje embrionalnih matičnih stanica debata 265-266, 267-268 i misaoni eksperimenti 270-272, 272-273, 273-274 i zamjenjivost 271 loš argument protiv 269-270, 270-272, 276277 Ivan Pavao II, papa 177 Jahve 31, 32 James, VVilliam 41 jednostavni egalitarizam 137 Job (biblijski) 17,32 John, Elton 301 Johnson, Ben 146 Johnson, Lyndon 68, 94 Johnston, Gary 25 Jones, Kitty Progresivno obrazovanje je crveno obrazovanje 255 Judge, Mike 314 Jung, Carl Gustav 284 o transcendentnoj funkciji 285, 286, 287 South Park i filozofija "Kad govno naleti na ventilator" (epizoda South Parka) 29, 30, 31, 35, 172 "Kenny umire" (epizoda South Parka) 206, 268, 270 Bog kao osvetoljubiv u 17,18 "Konjuktivitis" (epizoda South Parka) 314 „Kršćanin tvrd ko kamen" (epizoda South Parka) 15,204,213 Kant, Immanuel 178, 268 o zasluženim nagradama 137 Kenny kao Freudov nagon za smrti 283, 284 kao jungovska transcendentna funkcija 285, 285-286, 287 umiranje, u heideggerovskom smislu 291, 291-292, 293 Kidman, Nicole 299 Kinsey, Alfred 296 klauzula o službenoj vjeri Prvog amandmana 46-47 Kopernik 251 kreacionistička znanost 239

kritika 241 kršćanska nacija, kritika ideje 42^13 kršćanstvo, vjerovanja 38-39 Ksantipa 306 kućni ljubimci, argument protiv držanja 200-202 kulturalni imperijalizam 90 "liberalno", riječ s podijeljenom osobnošću 73 "Ljestve za raj" (epizoda South Parka) 76,77,277 "Ljigokožci" (epizoda South Parka) 229 "Logor smrti za učenje tolerancije" (epizoda South Parka) 77, 89, 101, 250 "Ludi bogalji" (epizoda South Parka) 27, 265, 267, 269 Bog kao osvetoljubiv 18 Laiorence vs. Kanasas 46 Levitski zakonik (Biblija) 158, 159 Lewis, Carl 146 Lewis, David 217,218 libertarijanstvo 73, 74-75 empirijska pitanja 81-85, 85 i pristojnost, pitanje 86 i pušenje 86 i univerzalna zdravstvena zaštita 85 kritika 80-81, 85 Lincoln, Abraham 210, 212 ljubav kao mahnitost 306 kao proroštvo 307 kao vrsta znanja 296 logička pogreška "jest-treba" 163, 164 "Malo sam za country, a malo za rock..." (epizoda South Parka) 10, 26, 91, 276 "Misterija pisoarskog kriminalca" (epizoda South Parka) 26, 210, 237, 327 "Moje buduće ja i ja" (epizoda South Parka) 77, 86, 117, 120, 125, 217, 230 Mackie, John 20 Majka Tereza 205, 206, 207, 208, 210, 211, 212 Marcuse, Herbert 66 Marsh, Randy 151 Matrix (film) 124 mađioničari 331 McDonough, VVilliam 108 McGvvire, Mark 136,144 mem 204 meso, ekološka cijena 199 Miers, Harriet 10, 45 Mili, John Stuart 81 Oslobodi 73 misaoni eksperimenti 124 mišljenje, problem 8, 10 Moore, G. E. 340341, 341, 343 Moore, Michael 82, 260, 262 Mooreov paradoks 340-341 moralne odluke, važnost razuma 268-269 Nimalo bogohulno kazalo moralni relativizam i antropologija 90 problemi 90-92 moralni status bića, prijepor konzer-vativaca i liberala 274-276 moralnost, i vlastiti interes 209, 210 Morissette, Alanis 302 mrtve religije 40 Muhamed, pitanje prikazivanja 32-34 "Na Dovvnovom steroidu" (epizoda South Parka) 135,203 "Najbolji prijatelji zauvijek" (epizoda South Parka) 184,188-189 "Najveći irigator u svemiru" (epizoda South Parka) 327, 328, 332, 335 "netolerantnost" kao moralno markiran pojam 89 „Nijedno dijete ne smije zaostati" 248 kritika 248, 249, 255 načelo Božanske dobrotvornosti 21 načelo pravednog uvažavanja interesa 194 načelo pravednog uvažavanja interesa 194 načelo prilike, u pravednom društvu 141 načelo razlike, u pravednom društvu 141 načelo slobode, u pravednom društvu 141 Nagon za smrti 284 negativno načelo 23 neutralan teren, kritika 68 Newdow, Michael 44, 47 Novikovo načelo samodosljednosti 233 Nozick, Robert 74-75,124 "Odlaze li hendikepirani u pakao?" (epizoda South Parka) 40 O'Donnel, Rosie 233 obrazovna teorija 252, 259 obrnuta uzročnost 229-230, 230 Occamova oštrica 328 Olivier, Robert Progresivno obrazovanje je crveno obrazovanje 255 ontičko-ontološko, distinkcija

287-288, 288 Opasan posao (film) 299 Orvvell, George 41 Osbourne, Ozzy 301 oslobođenje životinja 169, 191 Osnovna škola South Park 256, 258, 260 kao retrospektiva 249-250 osobno vrijeme 218, 219 "Panda u borbi protiv seksualnog zlostavljanja", (epizoda South Parka) 76, 77 "Prati to jaje!" (epizoda South Parka) 155,163,168 "Prednost potrebna za gubitak" (epizoda South Parka) 135 „popuši mi..." 34,170, 240 Parker, Trey 95, 249, 301, 302, 305, 313, 316, 322, 323, 325 intervju u časopisu Reason 66, 67 kao republikanac 259-260 paternalizam 73 nad maloljetnicima, opravdan 78-79 Pavao, sv. 159, 160 Penn i Teller 340 percepcija, i stvarnost 326-327 petitio princiipi, logička pogreška 177, 178 Platon 297, 309 Država 205 Simpozij 298, 304 pluralizam 66 pojmovi društvene vrste, definiranje ostenzijom 164 stipulacijom 164 Pollan, Michael Svežderova dilema 107 pomicanje kontinenata, teorija 245 South Park i filozofija Popper, Karl Raimund 66 pornografija, propitivanje stavova 121-122 potrošačevo pravo na izbor, kritika 80-81 pravedno društvo načelo razlike 141 načelo slobode 141 pravila, i društvena kontrola 153 presuda o Prisezi vjernosti zastavi 9 prezentizam 225 i vremensko putovanje 225, 226 primijenjena etika i misaoni eksperimenti 270-271 prirodna lutrija 139 proizvoljni izbori 41 promjena, vrste lateralna 227 negativna 227 pozitivna 227 protumiscegenacijski zakoni 155-156 psihološki egoizam (PE) 204205 i briga za druge ljude 212 kao cinično stajalište 209 kao neempirijska hipoteza 207 nedostatak studija o 206 reinterpretacija motiva u 205 pucanje u školama 261, 262 pušenje i tolerantnost 101 kao društveni problem 85-86 Randi, James 330, 331, 334 ravnodušnost promatrača 23 Ravvls, John 138,144 0 društvenoj pravdi 140-141,141 recikliranje, kritika 108, 109 Reeve, Christopher 265 Reiner, Rob 77 religija 1 nasilje 53, 54 privilegiranje, proces 56-58 religijska doktrina, kao proizvoljna 39^0, 40 rezultati i desert 139 Rorty, Richard 318 Russell, Bertrand 343 "Scott Tenorman mora umrijeti" (epizoda South Parka) 19,204 "Kuhar je poludio" (epizoda South Parka) 27,95 "Kuharov povratak" (epizoda South Parka) 26, 38 "Simpsoni su to već učinili", (epizoda South Parka) 81 "Školski fascikl" (epizoda South Parka) 233 "Slon vodi ljubav sa svinjom" (epizoda South Parka) 200 "Spontano samoizgaranje" (epizoda South Parka) 322 "Sve o mormonima" (epizoda South Parka) 43 "Svijet ratništva" (epizoda South Parka) 26 Scalia, Antonin 46,177, 178 Schiavo, Michael 176 Schiavo, Terri 176, 178,189 scijentologija 37-38 Kuhar i kosani odrezak Salisbury 302 kao Sokrat 296, 301, 304-305, 306-307, 312 Silber,John 252 Simpson, Homer 284 Simpsoni (TV serija) 313 Singer, Peter 21, 112,169,191,192 i o etici ubijanja životinja 195 načelo opravdane dvojbe 196,197 o eutanaziji 196 o osobama 194-195

0 tradicionalnom stočarstvu 193, 194 skeptički teizam 22, 23 Skinner, B. F. 109 Skywalker, Luke 258 sloboda, distinkcija: pozitivna/negativna 79 slobodna volja 1 eternalizam 234 Nimalo bogohulno kazalo i indeterminizam 20-21 i logički determinizam 235 i zlo 20-21 Smith, Joseph 43,58 Sokrat 7, 205, 256, 259, 263, 293, 306, 307 kreposna ljubav 309 oerosu 304-305,308 o ljubavi 298, 298-299 0 mantičkom 307 sokratska metoda 7 South Park anti-pušački aktivizam u 78 ateizam, satira 55, 56 Bog kao osvetoljubiv 17,18 dosljedna poruka 316, 317 droge kao tema 117, 118, 124, 125, 126 društvena poruka 315-316, 322-323 evolucijska teorija 237, 238 freudovska shema 283 1 afirmativna akcija 96 i aristotelovska umjerenost 316, 322 i homoseksualnost 155 i libertarijanstvo 75-76, 77 i lijevi liberalizam 75 i mladi konzervativci 94-95, 95 i obrazovna teorija 253-254, 256 izmet 26 kao detektor sranja 7, 11-13, 326-327 liberalizam kao tema 73 naučene lekcije 313-314, 314, 322 nedostatak uzora 323 o ekološkoj samodopadnosti 103, 105 o hibridnim automobilima 103, 105-106 o licemjerju 95 o licemjernim stavovima prema različitim vrstama 198 o toleranciji 89 pluralizam 66, 67 primjeri egoizma 203, 204 propitivanje Boga 15, 18 rat između istine i laži 325 samosvjesni likovi 313 satira na račun Davvkinsa 26, 37, 49-50, 54-55, 65-66, 67, 68 Sokratova pjesma o ljubavi 305 sportske teme 135136, 136 steroidi kao tema 135 vidovnjaci, satira 325 South Park: veći, duži i neobrezan (neodrezan) (film), kršćanski prikaz 34 sportska natjecanja i društvena lutrija 146-147,147 i pitanje pravednosti 143-145, 146-148 i prirodna lutrija 146 i upotreba steroida 146, 148 etička pitanja 136, 137 jezik 152 pitanje štete 149,149-152 što je uvredljivo, pitanje razumne definicije 28 Stone, Matt 95, 249, 301, 305, 313, 316, 322, 322-323, 323, 325 intervju u časopisu Reason 66-67, 67 kao libertarijanac 260 štrausovci 299,302,303 o egzoteričnom i ezoteričnom učenju 300 o Sokratu 300 Strauss, Leo 299 Streisand, Barbara 49 stremljenje zadovoljstvu nedostatci 125 paradoks 125 Stroj za iskustva 124 strukturalna diskriminacija 96 suspendirana animacija 220-221 Svvaggart, Jimmy 157 Svvift, Jonathan 199 "Tamponi od kose Cherokee Indijanaca" (epizoda South Parka) 22, 123, 203, 266 "Toaletni papir" (epizoda South Parka) 15, 209, 211 teodiceja 18 South Park i filozofija obrnuta verzija 18 standardna, kritika 18-19 teorija inteligentnog dizajna 239 teorije, propitivanje njihovih svrha 262-264 Tillich, Paul 41 Tim Amerika: svjetska policija (film) 25, 89, 260 tolerancija, priroda 89 tolerancija kao opće pravilo, kritika 92, 92-93, 93,101 Toolev, Michael 276 toplo ispipavanje u vidovnjačkom nastupu 334 transcendentna funkcija (Jung) 285, 286, 287 Travolta, John 48, 299 tvorničko stočarstvo 192 Twain, Mark 328 "Umri, hipiče, umri!" (epizoda South

Parka) 87,89 "Umri, hipiče, umri" (epizoda South Parka) 87 "Uvrnuta pustolovina zlostavljanja" (epizoda South Parka) 93 "Uzbuna na napuhanost" (epizoda South Parka) 337 uskrsnuće, nije vremensko putovanje 224-225 "Vaginalni irigator i sendvič s govnom " (epizoda South Parka) 26, 168, 185 „virus uma" 204 vanjsko vrijeme 218-219 vegetarijanstvo argument patnje 192 argument ubojstva 193 vidovnjaci, satira, u South Parku 325 vremensko putovanje 218, 219, 220 i djedov paradoks 232, 233 i eternalizam 226 i prezentizam 225, 226 i utjecanje na prošlost ili budućnost 228 kauzalna petlja 231 nužan uvjet 221 obrnuta uzročnost 229, 232, 233 paradoks nepostojanja odredišta. 225, 226 što nije 220 vrijeme, teorije 225-226 VVegener, Alfred 245 VVill, George 164 VVilson, E. O. 112 VVittgenstein, Ludvvig 341, 343 "Zabava s teletinom" (South Park) 191 "Zarkocrvena katolička ljubav" (epizoda South Parka) 159 "Zatočeni u ormaru" (epizoda South Parka) 37-38,48 zakonodavstvo o zločinima iz mržnje 95-96 Zakon o građanskim pravima 68, 93, 96 Zakon o zaštiti životinja 192 znanje, internalistička vs. eksternalistička stajališta 253-254 znanost agnostička pretpostavka 242 zaključivanje prema najboljem objašnjenju 244 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 682926