Filozofija

1.Uvod u filozofiju

1.1 Što je filozofija? (problem efiniranja filozofije) 1.2 Problem početka filozofije. Izvori filozofije. “Što filozofija jest i koliko vrijedi, to je prijeporno. Od nje se očekuju izvanrena razjašnjenja ili se pak kao bespredmetno mišljenje ravnoušno ostavlja po strani. Sa strahopoštovanjem se smatra značajnim nastojanjem neobičnih ljui ili se pak prezire kao suvišno mozganje sanjara.

Smatra se da je ona nešto što se tiče svakoga, te bi stoga u osnovi trebala biti jednostavna i razumljiva, ili

se pak drži tako teškom da je beznadno baviti se njo me.

Ono što nastupa po imenom filozofije oista pruža primjere za tako suprotne orebe”. (Karl Jaspers, Uvod u filozofiju)

“Nema definicije filozofije. Njena definicija je istovjetna s ek splicitnom vrijenošdu onoga što ima kazati. Međutim, neke primjedbe i o definicijama i o filozofiji mogu osvijetliti ulogu koju bi ona mogla odigrati”. (Max Horkheimer, O pojmu filozofije)

Kakva su naša očekivanja o filozofije? Koliko je smisleno postavljati pitanja na koja ionako nema odgovora, ili su

ogovori previše brojni? Ljui u svakonevnici često upotrebljavaju termin “filozofirati” u pogrdnom značenju besmislenog postavljanja neodgovorivih pitanja i suvišnog “kompliciranja” života. Filozofija je nerijetko razapeta između njenog elitizma i otuĎenja u vidu priznate sveučilišne znanosti na jenoj strani (“bjelokosna kula”), te njene banalizacije i komercijalizacije koja prati pokušaje njene popularizacije. Ipak, pokušaji njene popularizacije ne moraju nužno biti promašeni ili uzaluni, ved –  naprotiv  –  mogu biti zanimljivi, duhoviti i korisni.

“Filozofija je samo još jedan glas u golemoj sveopćoj civiliziranoj konverzaciji.” (Richard Rorty, Filozofija kao ogledalo prirode, 1979.)

Američka edicija  Popular Culture and Philosophy series objavljuje knjige koje na filozofski način analiziraju fenomene iz poručja popularne kulture Eugen Fink o filozofiji kao nastavnom predmetu na sveučilištu piše: "Pitanje je samo pokazuje li se ona na taj nač in kakva je sama po sebi, ili pak upravo tako skriva svoju bit... Je li mudrost uopće moguća kao školski predmet? “ (E. Fink, Uvod u filozofiju )

Mišljenja o ovom pitanju se razlikuju. No, ved o početaka filozofije u staroj Grčkoj, filozofi prenose znanje na svoje učenike. Platon je smatrao da se filozofija ne smije učiti prije tridesete godine , no  –  za razliku od uobičajenih strogo patrijarhalnih stavova toga vremena – držao je kako i žene mogu učiti filozofiju i voditi državu. Filozofska pitanja imaju svoju tradiciju, te se vremenom razvila svojevrsna problematska svijest u filozofiji,

koja našem vlastitom filozofiranju može poslužiti kao neko mjerilo. Drugim riječima, filozofiranje se može

odvijati na različitim ra zinama. Filozofirati se može naučiti samo tako da se upustimo u dijalog što ga filozofi vode od početaka naše kulture. Kao što filozofska pitanja koja većinom postoje još u antici ne zastarijevaju, tako ni   jedna istinska filozofija ne zastarijeva . Utoliko je napredak u filozofiji vrlo relativan i teško ga je izmjeriti. “Filozofija ne napreduje, ona nema neko sadašnje stanje kao  jeinstvo objektivne ukupne teorije.” ...

“Znanost poput matematike prolazi kroz povijest tako a uvijek ima saašnje stanje.“ (Eugen Fink , Uvod u filozofiju )

Filozofiju u otuđenom obliku knjiškog znanja valja uključiti u vlastito filozofiranje i na taj je način oživjeti,  tj. najbolje je u tradiciji filozofije otkrivati probleme našeg vlastitog filozofiranja . “Kada mi filozofiramo? Očigledno tek onda kad povedemo razgovor s filozofima. To uključuje a s njima pretresemo ono o čemu oni govore.“

(Martin Heidegger, Što je to - filozofija?)

“Ovaj tvoj i moj, zajednički naš „uvod u filozofiju‟ utoliko je, s obzirom na nas same, samouvod ili sebeuvođ uvođenje. Izuzetnost je filozofijskog uvoda u tome da je on sebe-uvod. Tu nitko nikoga ne uvodi u nešto zbog nečega, radi ne čega i putem ne čega, nego sopstvo uvodi sebe u svoju sopstvenost kroz sebe, zbog i radi sebe, svojim putem i po svojoj sopstvenoj mjeri. Ovo i ovakovo pak uvo đenje nije više nikakav ‘uvod u filozofiju’ nego ve d jest filozofiranje. Svi su pravi filozofi „autodidakti‟. U istinskoj filozofiji koja nije „imenica‟ nego je glagol, nema niti

prethodnika a niti sljedbenika.” Branko Despot, Uvod u filozofiju, filozofiju , (1987.) PODRIJETLO IMENA FILOZOFIJA :

grč. philia = ljubav, prijateljstvo grč. philein = ljubiti, težiti nečemu

grč. sophía = mudrost grč. sophós = murac

grč. philosophós = ljubitelj mudrosti grč. philosophía = ljubav spram mudrosti, težnja k mudrosti Platon je držao da samo bog može biti sofos  , tj. mudar, a najviše što može čovjek kao nesavršeno bide jest a bude filosofos  , tj. onaj koji teži mudrosti . Tradicija pripisuje Pitagori (VI.st.pr.Kr.) da je prvi upotrijebio riječ filozofija , nešto kasnije Heraklit (VI.-V. st.pr.Kr.) spominje one “koji murost ljube” (philosophoi ) ,  , no pouzdano je da su tek Sokrat i Platon prvi uveli

tu riječ u stalnu upotrebu. U ijalogu između Sokrata i mudre Diotime, Platon u svom djelu Gozba Gozba il i o , označuje filozofiju kao ljubav prema mudrosti , personificirajudi ljubavi  ljubav prema istinitome, dobrome i lijepome u liku demona Erosa:

“Kao sinu Porosa (bog omišljatosti) i božice Penije (božica siromaštva), Erosu je sudbina ovakva: u prvom redu, on je vječiti siromah te nije nimalo

nježan i lijep, kao što se opdenito misli, nego je grub i čupav, bos i bez krova na glavom; uvijek spava na tlu i bez pokrivača, nodi ispre vrata i uz cestu pod vedrim nebom; po tome j e nalik svojoj majci, jer ga vječno prati nuža. A o oca je naslijeio što ga privlači sve lijepo i obro, što je muževan, lukav i uporan, veliki lovac koji neprestano nešto snuje , što traga za spoznajama i pronalazi putove, ljubi istinu cijeloga života, što je silan čarobnjak, vještac i sofist. Nije poput besmrtnika, ali ni poput smrtnika: dok slijedi svoj put

cvate i živahan je kao i otac mu, ali uvijek iznova zaluta. Tako Eros nikada nije ni bogat ni siromašan, pa i izmeĎu iz meĎu mudrosti i neznanja stoji u sr edini. To je naime stoga što nijedan bog nije filozof i ne teži za time da postane mudar –  jer  jer on to već jest... Ali se isto tako neznalice ne bave znanošdu, te im također murost nije cilj. I baš je zato neznanje nešto grozno, jer je, nimalo razborito i plemenito kakvo jest, uvijek sobom zadovoljno. Tko ne

misli a mu išta neostaje, taj i ne teži za onim što mu ne manjka.” 1.2 Problem početka filozofije. Izvori filozofije

Polazište filozofije je iskustvo, i to nama blisko, svakiašnje   iskustvo svijeta kojeg poznajemo i u kojem se snalazimo. Utoliko su pred-znanstveno iskustvo i kolokvijalni jezik  osnovna pretpostavka filozofije. No, na neka pitanja jednostavno nemamo odgovore, ili se postojedi ogovori čine neuvjerljivima. Počinjemo se protiviti uzimanju stvari “zdravo za gotovo”. Aristotel kaže a znatiželja potiče prve mislioce. U tom smislu možemo govoriti i o čuĎenju i udivljenju kao izvorima filozofije. U čuĎenju se svakidašnje iskustveno znanje pokazuje kao neznanje. “... filozofija nastaje u negiranju neposrednosti ljudskog ponašanja prema bidu, time što upravo tu

neposrenost kao takvu ovoi u pitanje.” (Eugen Fink, Uvod u filozofiju )

“Filozofija je poput bu Ďenja iz vezanosti za životnu nuždu.” (Karl Jaspers) Jaspers)

“Ne bismo mogli normalno živjeti da ideje vremena, broja, znanja, jezika, pravog i krivog uglavnom ne uzimamo zdravo za gotovo; međutim, upravo su te ieje ono što istražujemo u filozofiji. Cilj je produbiti

razumijevanje svijeta i samih sebe. Očito je a to nije lako. Što su ieje koje nastojite istražiti temeljnije, to vam manje sredstava stoji na raspolaganju. Malo je toga što možete   pretpostaviti ili uzeti zdravo za gotovo. Stoga je filozofija aktivnost od koje se, na neki način, gubi tlo pod nogama i rijetki su rezultati koji dugo ostaju prihvadeni.” (Thomas Nagel, Što sve to znači? )

Sokrat tvrdi: “Znam da ništa ne znam.” To je osvješćivanje vlastitog neznanja, u Sokratovoj metodi prvi stupanj, početak spoznavanja . “DogaĎa se da se dekor pocijepa . Ustajanje, tramvaj, četiri sata raa u uredu ili tvornici, jelo, tramvaj, četiri sata raa, jelo, san i tako ponejeljak, utorak, srijea, četvrtak, petak i subota u istome ritmu: taj se put lako slijedi. No, samo jenoga ana bukne: zašto, i sve počinje s tim zamorom u znaku čuĎenja . Počinje, to  je značajno. Zamor je na koncu čina makinalan život, ali istoobno s njim počinje kretanje svijesti. On je bui i zaziva na nastavak. Nastavak –  to je nesvjesni povratak lancu ili  –  to je konačno buĎenje. (Albert Camus, Mit o Sizifu) Platonova alegorija o pećini iz Države:

Ljui su o rođenja tako okovani a mogu gleati jeino u zi pre sobom. Jeino što su u životu vijeli –  jedino što je za njih  stvarnost  –  sjene su na tom zidu. Prema toj alegoriji, i mi smo na neki način robovi osjetila, svakodnevnog iskustva, vjerovanja i

navika. Možemo li se u njih pouzdati? Karl Jaspers pojmom granična situacija označava životni položaj u kome se čovjek našao pre nekom neotklonjivom teškom situacijom. Ta situacija izaziva posebni, promijenjeni oblik njegove egzistencije. Takve su granične situacije na primjer: trpnja, krivnja, borba, smrt... Stoga i strah, tjeskoba i potresenost mogu biti izvori filozofiranja .

Jaspers ističe kako u suvremenom obu na filozofiranje pokrede naročito potreba za istinskom komunikacijom (“Ali ja postojim samo ka sam s rugima, sam sam ništa.”) Alegorijski primjeri početka filozofiranja kao svojevrsnog “buĎenja iz sna” - tj. iz neznanja – mogu biti i film Matrix , kao i Buddhino napuštanje oma i obitelji na početku njegovog puta spoznaje  istine (pogledaj film Mali Buda).

“Istina će vas osloboditi.” (Iv 8,32) Kao izvor filozofiranja – povezan s osa spomenutom znatiželjom i čuđenjem – može se navesti i sumnja ( grč. sképsis) ili dvojba . Sumnja je ovdje  – u vedini slučaja – zapravo težnja da se kritikom

iskustvenog znanja i svakiašnjeg iskustvenog svijeta postigne nova izvjesnost, tj. da se prevlada sumnja njenim dosljednim

provođenjem (primjerice, ko Descartesa i Aurelija Augustina). “Pa i ona kaa netko voji, on živi; kaa voji, sjeda se onoga o čemu voji; kaa voji, uviđa a voji; kaa voji, želi biti siguran; kada dvoji, misli; kaa voji, zna a nešto ne zna; kaa voji, prosuđuje a se s nečime ne treba olako složiti.” (Augustin)

“Filozofirati znači sumnjati.” (Michel de Montaigne) Poticaji filozofiji mogu biti i religija, znanost, umjetnost , kao i niz rugih životnih  fenomena i situacija... "Filozofija ne koristi baš ništa. Naprotiv, ona čovjeka udaljuje od važnosti svakidašnjice u kojoj se nalaze njegove užnosti,   patnje i radosti, remeti ga u sigurnosti njegova ophođenja   sa stvarima svijeta, baca ga u bezdan upitnosti i, ođe li o toga, pribavlja mu znanje s kojim ne može ništa započeti.“ (E. Fink, Uvod u filozofiju )

“Trebamo se akle baviti filozofijom ili se oprostiti o života i otidi odavle jer sve je ostalo golema besmislica i naklapanje .” (Aristotel) 1.Uvod u filozofiju

1.3 Pokušaj razgraničenja filozofije u odnosu na znanost, religiju i umjetnost

Što je znanost? Znanost je sistematizirani skup metodički stečenih z nanja, a ujedno i djelatnost njihova stjecanja.

(u užem smislu po znanošdu se misli na znanja o oređenom poručju ili aspektu zbilje, tj. o različitim znanostima) Filozofija je isprva u starih Grka bila isto što i znanost uopće, obuhvadala je bitno znanje. Nakon Aristotelove sinteze znanja (384-322 pr. Kr.) započelo je u helenističkom razoblju osamostaljivanje pojedinih znanstvenih područja . Taj se proces specijalizacije dodatno intenzivira nakon renesanse.

• Aristotel je polihistoričar bez premca u povijesti, sa izvanrednim smislom za organizaciju istraživačkog rada i sintezu postignutih rezultata. Po njegovim je vostvom atenska filozofska škola Likej

jelovala kao istraživačko sreište i ostvarila sintezu cjelokupnog znanstvenog iskustva stare Grčke. Time je omogućeno i otvoreno razdoblje izdvajanja i specijalizacije pojedinih znanosti u doba helenizma (epohe koja u užem smislu traje o Aleksanra Velikog o cara Augusta). • Aristotelov rad dao je znanostima i filozofskim disciplinama imena

koja i danas koristimo, poput logike, fizike, političke znanosti, ekonomije, psihologije, meteorologije, retorike, metafizike i etike. Izmislio je i termine u tim poljima istraživanja, koji se o taa koriste, a

riječi u rugim jezicima izveene su ili iz njegovih grčkih termina ili njihovih kasnijih latiniziranih oblika (npr. energija, dinamika, indukcija,

emonstracija, supstancija, atribut, esencija, svojstvo, slučaj, kategorija, tema, propozicija, univerzalno itd.). Kako se i filozofija i teologija u odreĎenom smislu mogu smatrati znanostima, i to univerzalnim znanostima, znanost(i) u užem smislu ovje demo nazvati terminom pojedinačne znanosti . Klasifikacija pojedinačnih znanosti (uvjetno): Realne znanosti dijelimo na: 1.Prirodne znanosti (npr. fizika, kemija, astronomija, biologija) 2.Kulturne znanosti 2.1. Humanističke ili duhovne znanosti (za predmet imaju povijest,  jezik, umjetnost) 2.2. Društvene i ekonomske znanosti (npr. pravo, politilogija, sociologija, ekonomija) Za razliku od filozofije koja je upravljena na cjelinu, predmet je

realnih znanosti isječak iskustvene zbilje , tj. ograničena sfera bida koju one istražuju pomodu oređene metoe i s oređenog aspekta.

U slučaju prirodnih znanosti , taj je isječak iskustvene zbilje (tj. njihov predmet) dio prirode.

U slučaju kulturnih znanosti to je ono što je nastalo ljudskim djelovanjem i stvaranjem, pri čemu se povijest, jezik i umjetnost (njima se bave humanističke znanosti) kao djela ljudskog duha mogu donekle razlikovati od struktura i zakonitosti s kojima se bave društvene i ekonomske znanosti . Posebno razlikujemo formalne znanosti (npr. logika i matematika). Njihova

tema nije neki isječak iskustvene zbilje , ved čisti oblici i apstraktno kalkuliranje (“računanje”) matematičkim ili logičkim izrazima. U Hrvatskoj je Nacionalno vijede za znanost 2008. onijelo

 Pravilnik o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama Možemo navesti tri karakteristična obilježja realnih znanosti . One su: a) empirijske, tj. njihov je predme t isječak iskustvenog svijeta, te

one nešto empirijsko uvijek objašnjavaju nečim empirijskim b) tematski reducirane, tj. ograničavaju svoj premet na oređeno gleište a) metodički apstraktne, tj. svoj premet istražuju samo na način koji opušta njihova metoda (primjer za b i c: utjecaj matematike na novovjekovnu prirodnu znanost; Galileo Galilei: “Izmjeriti sve što je mjerljivo i pokušati učiniti mjerljivim ono što još to nije”)

Odnos izmeĎu filozofije i realnih znanosti Tri naveena obilježja realnih znanosti (to što su one empirijske, tematski reucirane i metoički apstraktne) ne znači a su one “manje vrijene”. Napredak realnih znanosti je i bio moguć baš

zato što su takve. No, kakav je odnos filozofije prema prirodnim znanostima? Nijedna znanost ne zadaje sama sebi metodu i objekt. Nasuprot tome, filozofija ima svoju metodu kao svoj, tj. filozofski problem.

Utoliko je filozofija lišena pretpostavki. Kako treba filozofirati može se odgovoriti samo u filozofiji , njoj se metoa ne može nametnuti izvana (tj. iz drugih znanosti) Filozofija pita o krajnjim uvjetima i temeljima iskustva, tj. pita o neempirijskim uvjetima svega empirijskog. Za razliku od filozofije koja je upravljena prema cjelini, realne se znanosti ne bave cjelinom, već jednim njezinim isječkom. I onda kad

se filozofija bavi pojeinim isječkom zbilje, ona pita o cjelini. (npr. filozofska antropologija, za razliku o biološke, socijalne, psihološke, etnološke ili kulturne antropologije). Kako realne znanosti ne poznaju cjelinu (ona nije njihov predmet), one ne mogu ni znati domet svojih rezultata u cjelini. Primjerice, znanosti se ne bave posljedicama uporabe tehnologija koje proizlaze iz njih (npr. problem zagađenja okoliša, promjena navika zbog informatizacije itd.). Postoje tri osnovna shvadanja o onosu filozofije prema realnim znanostima: 1.filozofija je sluškinja znanosti (scijentizam), tj. ona treba biti teorija i metodologija realnih znanosti 2. filozofija kao sinteza rezultata realnih znanosti (blaži oblik scijentizma) 3. filozofija je obzirom na svoju upravljenost prema cjelini i neempirijski

karakter bitno različita o realnih znanosti; akle, ona  je autonomna u odnosu na realne znanosti i njihove metode.

• 17. stoljeće  je o izuzetnog značaja za analizu onosa znanosti i filozofij e. U tadašnjoj filozofiji prevladava pitanje ispravne metode znanstvenog istraživanja (naročito ko Francisa Bacona u jelu Novi organon ili upute za tumačenje prirode (1620), ili kod René Descartesa u Raspravi o metodi (1637)). • S jene strane, kako taašnji filozofi svoj doprinos matematici i prirodnim znanostima još smještaju u okvir filozofije (točnije, tzv. filozofije prirode), time se potvrđuje ugle i značaj filozofije.

• S druge strane, na taj se način filozofija u cjelini počinje bitno usmjeravati prema egzaktnom modelu matematike i prirodnih znanosti. Iako filozofi tog

perioa još postavljaju metafizička pitanja (npr. Descartes i Leibniz okazuju i opravdavaju postojanje Boga), funkcija tako shvaćene znanstvene filozofije  je u tome da čovjek “najbolje iskoristi svoje pravo na prirodu” (Bacon), tj. da

“postane gospoarem i vlasnikom priroe” (Descartes). Takav smjer filozofije ima o anas puno pristaša među filozofima, no javio se još vedi broj kritičara koji smatraju da na tom putu filozofija oustaje o svojih najvažnijih pitanja, kao onog oTRADICIONALNA I SUVREMENA ZNANOST

- vidi istoimeni podnaslov u: B. Kalin, Povijest filozofije, str. 20-21 (u novom izdanju) smislu života. U suvremenoj teoriji znanosti veliki je utjecaj djela Thomasa Kuhna Stru ktur a znanstveni h r evolucij a.

Nasuprot vjerovanju u stalni napreak znanja i približavanje istini, Kuhn pokazuje da razvitak znanosti nije izoliran od općeg duha vremena , nego je izraz cjelokupne povijesti neke epohe . Po Kuhnu se novi modeli i nove paradigme (grč. paráeigma = uzor, obrazac) spoznaje ne dogaĎaju postupno i kumulativno, nego iznenadno i skokovito. Tvredi a sve paraigme (npr.

Newtonova u fizici) na kraju bivaju oborene, Kuhn čak negira mogudnost znanstvenog znanja o priroi opdenito. Drugim riječima, u znanosti ulogu uvijek igra i znanstvenikova subjektivna perspektiva.

Prema Kuhnu stoga, primjerice, Aristotelova fizika nije tek “loša Newtonova fizika”; ona je potpuno različita i u pristupu i u osnovnim postavk ama. Stoga ih treba tumačiti unutar njihovih vlastitih pretpostavki . Kuhn razvoj znanosti dijeli u tri osnovne faze :

• “normalna znanost”  – nastupa nakon početne faze previđanja, a znači postojano, “normalno” stanje znanosti što se temelji na istraživanjima koja čvrsto počivaju na jenoj znanstvenoj paraigmi. Normalna znanost oređuje pravila i mjerila za rješavanje zagonetki jer postoji konsenzus o

dopustivim (i nedopustivim) problemima koje smije istraživati znanstvena zajednica, kao i o načinima njihova rješavanja. Uvjet rasta znanosti nije u pobijanju postojede paragime (kao ko Poppera), ved upravo suprotno: u snažnoj preanosti znanstvenika zajeničkoj “disciplinarnoj matrici” • “kriza” – nastupa kaa važeda paraigma suočena s novim činjenicama nema odgovora na nova pitanja • “revolucionarna znanost”  – prihvada se nova paradigma, koja uspijeva obuhvatiti stare rezultate i one nove koje prethodna paradigma nije uspijevala obuhvatiti

Teologija je učenje o bogu, a nastoji oreiti značenje ogmi. Utoliko je i ona umna znanost. Za razliku od teologije, filozofija je umna znanost koja

isključuje sve iskaze koji ne proizlaze iz ljudskog uma. Upravo  je ljudski um krajnja instanca filozofije. Argumentacija u filozofiji treba biti dosljedna i uvjerljiva, te ne smije sadržavati

ništa fantastično. S druge strane, teologija (kao znanstveno-sustavna refleksija religijskog vjerovanja) počiva na iskazima koji se ne mogu izvesti iz samog uma. Temelj teologije i izvor smisla u teologiji  je Bog, Objava, tj. ono što je iznad uma.

Platon, Aristotel, Kant, Hegel, Jaspers i brojni drugi filozofi

uključuju pojam Boga u svoju filozofiju. Do pojma Boga

moguće je doći i isključivo umom, “odozdo”. No, taj pojam u filozofiji uglavnom ima granični položaj , jer je za filozofiju krajnja instanca ljudski um. S druge strane, teologija (odnosno

religija) počiva na vjeri u božju objavu ljudima koja je zapisana u svetoj knjizi (npr. Bibliji). Drugim riječima teologija

 je utemeljena na naumnom shvadanju smisla.

Mišljenje da izmeĎu religije i filozofije postoji proturječje : a) Religija protiv filozofije:

“Zar nije Bog učinio luom murost svijeta?” ( 1 Kor 1,20) “Vjerujem jer je apsurno.” ( Tertulijan) “Um je vražja blunica.” (Martin Luther) b) Filozofija protiv religije: Ludwig Feuerbach: “Bog je obogotvoreni čovjek” Karl Marx: “Religija je opijum za naro” Friedrich Nietzsche: “Bog je mrtav”

(Prema jenoj anegoti iz svibanjskih ana šezesetosme, na jenom je pariškom ziu bio grafit: »Bog je mrtav. Nietzsche«. Drugi je dan ispod njega osvanuo drugi grafit: »Nietzsche je mrtav. Bog«.) Postoji i mišljenje da religija i filozofija nisu ni na koji način povezane, a svaka ima svoje poručje, vlastitu istinu i vlastite probleme. Neki filozofi (tzv . neopozitivisti) smatraju da su iskazi koje ne možemo niti potvrditi niti opovrgnuti besmisleni, pa po njima to vrijedi i za religiju i za dobar dio filozofije.

Postoji i trede mišljenje da reli gij a i fi lozofi ja tvore jedinstvo  . Sa stajališta religije, to jeinstvo u kršdanskoj filozofiji nastoji podrediti filozofiju. Augustin: “Spoznaj a bi vjerovao, vjeruj a bi spoznao”.

Sa stajališta filozofije, ona pokušava religiju svesti na filozofiju i utemeljiti je na načelima uma. Immanuel Kant u tom smislu svoj filozofski projekt naziva “religija u granicama pukog uma”, a Karl Jaspers “filozofska

vjera”. Odnos filozofije i umjetnosti Umjetnost, kao i filozofija – uostalom kao i religija - izražava nazor o

svijetu i životu, obavlja funkciju rasvjetljenja egzistencije i snalaženja u svijetu nadilazeći svakodnevno iskustvo (tj. “transcendirajući”). Neki filozofi stavljaju upravo umjetnost na najviše mjesto : primjerice, Schelling i Nietzsche. Umjetnička djela  – kao i djela filozofije - stare drugačije nego znanstvena i tehnička dostignuća. Povijesnost  bitno pripada i umjetnosti i filozofiji. Za razliku od filozofije, u umjetnosti se ono duhovno izražava u mediju osjetilnosti. Nasuprot tome, filozofija svoje osnovne funkcije obavlja u mediju uma. U filozofiji je istinita dosljednost argumentacije, a u umjetnosti je ono istinito savršenstvo lijepog prikaza.

Filozofija je kritička umna znanost o uvjetima mogućnosti iskustvene zbilje kao cjeline. (Arno Anzenbacher) Drugim riječima, filozofija je: -fundamentalna znanost (postavlja pitanje o temeljima i uvjetima svega iskustvenog) - univerzalna znanost (zbilju promatra cjelovito, tj. pita o uvjetima

mogudnosti iskustvene zbilje u cjelini) -umna znanost (iskazi filozofije moraju biti umni, tj. svatko mora

uvidjeti da je njena argumentacija dosljedna i uvjerljiva) -kritička znanost (filozofija ovoi u pitanje cijeli naš iskustveni svijet, ona je univerzalna kritika koja se protivi dogmatizmu te

kritički prosuđuje svaki svjetonazor, ieologiju, religiju, znanost, tehnologiju, ruštvo – konačno, i samu sebe)

• zak ljučni argument u korist filozofije svakako je u tome što ona postavlja pitanje o svrhama života. Kao “misao voilja” filozofija u

sklopu pitanja o smislu života postavlja i pitanje o svrsi znanosti . • obzirom na štetne, ehumanizirajude i ekološki neprihv atljive aspekte tehničke primjene znanosti (npr. u vojnoj inustriji, ali ne samo u njoj) aktualno je pitanje rascjepa izmeĎu humanističkih znanosti i tzv. tehnoznanosti. Pojam tehnoznanosti uveo je belgijski filozof Gilbert Hottois krajem 1970-ih, a njime se naglašava sociološki i tehnološki kontekst razvoja

znanosti (npr. ovisnost istraživačkih projekata o ulaganjima koja stižu iz poručja inustrije).

• Uloga filozofije u nastojanju oko prevladavanja spomenutog rascjepa vidi se u nizu njenih primjena na poručja posebnih znanosti, npr. u medicinskoj etici, ekoetici, bioetici, poslovnoj etici itd. Može se zaključiti a je pitanje smisla bitni monopol 1.4 Filozofske discipline: teorijska filozofija filozofije.

Filozofske discipline nisu radikalno samostalni dijelovi, nego su naj češće u uskoj meĎusobnoj vezi. Problemi različitih filozofskih disciplina često su samo različiti aspekti istih pitanja.  Standardna podjela filozofskih disciplina ima podrijetlo kod Aristotela koji je razlikovao teorijski, prakti čni i pojetički odnos prema svijetu (grč.  theoria = gledanje, promatranje; grč. praxis = djelovanje, činidba; grč. poiesis = sačinjanje, tvorba, stvaranje, proizvoĎenje). U skladu s time, uobičajena je podjela filozofije na teorijsku, praktičku i pojetičku. Podjela filozofije na posebne grane ili discipline pretpostavlja neki filozofski sustav u kojem se obavlja ta podjela. Obzirom na svojevrsnu krizu sistematske filozofije nakon Hegela (1770-1831), tu podjelu treba shvatiti uvjetno. Napomenimo i kako nema nijednog područ ja ljudskog spoznavanja koje ne bi moglo postati tema filozofskog istraživanja. Metafizika i ontologija -“knjižničarsko” podrijetlo metafizike (Andronik s Rodosa: m et á tá fizi k á  ) i njen dublji smisao - metafizika kao Aristotelova “prva filozofija” metafizika kod Aristotela obuhvaća ontologiju (tzv. metaphy sica generalis = opća metafizika), zatim teologiju, psihologiju i kozmologiju (sve tri su tzv. metaphysica specialis = posebne metafizike) -metafizika o od Aristotela nadalje obuhva ća pitanja duše, kozmosa, Boga, bitka, bivanjailozofi  jOntologija (opća metafizika) je filozofija bitka, tj. nauk o bi ću kao biću (gr č. ón = biće) “Postoji znanost koja promatra biće kao biće i ono što  mu pripada po sebi. Ta znanost nije ista ni s  jednom od pojedinih znanosti, jer nijedna od drugih znanosti ne bavi se bićem uopće i bićem kao takvim, nego one za sebe odsijecaju neki dio bi ća i

promatraju mu svojstva, kao matematičke znanosti.” (Aristotel, Metafizika)

Iza mnoštvenosti stvari ontološka kritika kao svojevrsna redukcija traži pravo biće u temelju relativnosti pojava (ona razlikuje pravi bitak u odnosu na prividnu pojavnost u kojoj se ovaj javlja) Temeljni pojmovi ontologije - biće (lat. ens) = sve što postoji, neovisno o

načinu - bit (grč. ousía, to ti en einai; lat. essentia) = ono što tvori postojanu prirodu neke stvari, temelj njene odreĎenosti, osebujnost nečega, ono istinsko i zbiljsko što se ne mijenja i ostaje nepromjenljivo, opće što nadilazi pojedinačno razlikujemo egzistenciju (to da nešto jest) od esencije (to što nešto jest)

- suprotno od bitnog je akcidentalno (nebitno, sporedno, ono što ne pripada biti neke stvari), Bitak  – ono po čemu jest sve što jest, ono po čemu bića jesu, ono što bićima daje njihovu  jestost ili

bićevitost, bit bića kao bića Bitak je središnji pojam ontologije. Bitak zapravo znači “biti” ili “jest”, i treba ga shvatiti kao glagolsku imenicu (supstantivirani infinitiv glagola biti), kao što je to u nekim stranim jezicima (lat. esse, grč. to einai, tal. l’essere, njem. das Sein; engleski Being). Postoji i hrvatski

izraz za bitak “bivstvovanje”. Izraz “ontološki” odnosi se na ono što pripada bitku i biti kao temelju bića, dok se izraz “ontički” odnosi na zbiljsko biće u njegovoj fakti čnosti i pojedinačnosti. Martin Heidegger smatra kako se “ontološka diferencija” bitka i bića u povijesti filozofije tradicionalno zanemaruje, te se biće predstavlja kao bitak i tako zaboravlja bitak sam.

Bitak kao neodreĎen, sveobuhvatan i besadržajan zapravo je “ništa”. Strogo uzevši, ne možemo za bitak ni reći da “jest”, jer tada ne bi obuhvaćao ništa, tj. ne bi bio sveobuhvatan i bio bi sveden na biće. Problem kod definiranja bitka je u tome što se samo pomoću toga “jest” može uopće definirati, a kod definicije bitka tek trebamo definirati baš to “jest”! (Hegel: “Čisti bitak i čisto ništa su jedno te isto.”) Obzirom na kvantitet bitka razlikujemo: a) Monizam (bitak je jedinstven, tj. sva raznolikost stvari svedena je na jedno načelo ili  supstanciju  – npr. Tales-voda,Toma AkvinskiBog, Hegel-ideja) b) Dualizam (postoje dva meĎusobno nesvodljiva načela svega - Descartes) c) Pluralizam (bitak je mnoštven – npr. Empedoklo, Anaksagora, Leibniz) Prema temeljnom ili kvalitativnom odreĎenju bitka razlikujemo: 1. Materijalizam: bitak je materijalan, tj. materija (tvar) je primarna, a duh, svijest i mišljenje sekundarni (tj. oblici su postojanja materije) 2. Idealizam: bitak je ideja ili misao, mišljenje, duh, svijest, volja, bog, a pojavna su bića  sekundarna tj. izvedena 2.1 Objektivni idealizam: idejni bitak postoji objektivno i neovisno o čovjekovoj svijesti (Platon) 2.2 Subjektivni idealizam ili solipsizam (naša svijest je primarna, a zbilja je idejna tvorba subjekta ili

“svežanj percepcija” (G. Berkeley) Spoznajna teorija ili gnoseologija - grč. g n o s i s = spoznaja, znanje - spoznaja kao djelatnost utvrĎivanja istine i kao rezultat te djelatnosti (tj. znanje) - u engleskom govornom području prevladava termin “epistemology”, tj. epistemologija (grč. epistéme = znanost). Kod nas epistemologija označava više filozofiju znanosti, u smislu teorije o znanostima, njihovim metodama i sistematici “Moja je namjera istražiti podrijetlo, izvjesnost i doseg ljudske spoznaje” (John Locke, Ogled o ljudskom razumu, 1690.) Iako spoznajno-teorijska problematika datira od početaka filozofije (npr. kod Heraklita: “Oči su i uši ljudima zli svjedoci, ako imaju barbarske duše”, fr. 107), ova problematika dobiva središnji značaj u 17. stoljeću. Osim Lockea važan je – nešto ranije – i Descartes (1596- 1650), a gotovo stoljeće kasnije naročito Immanuel Kant (1724-1804). Kako Lockeova citirana “namjera” sadrži gotovo čitavu spoznajno-teorijsku problematiku (preostaje još problem  predmeta spoznaje i problem istine), u sljedećem ćemo koraku prema njoj podijeliti različite gnoseološke koncepcije.,, Prema podrijetlu spoznaje: 1.Empirizam (grč. empeiría=iskustvo)

“Nema ničeg u razumu što prethodno nije bilo u osjetilima “ (J. Locke); (tabula rasa  , eksperimentalna metoda) 1.1 Senzualizam (lat. sensus=osjet) - radikalni empirizam (svi intelektualni procesi su samo transformirani osjeti). Locke ipak upozorava: “Razum mora biti naš najviši sudac i vodi č u svemu.” TakoĎer, Locke razlikuje izvanjsko i unutrašnje iskustvo, tj. iskustvo o radnjama našeg uma 2.Racionalizam (lat. ratio=um, intellectus=razum)

(elejci, Heraklit, Descartes, Spinoza) 3. Kriticizam - prevladavanje jednostranosti i dogmatizma kod empirizma i racionalizma, njihova kritička sinteza -“Zorovi su bez pojmova slijepi, pojmovi bez zorova prazni” (Immanuel Kant).

Spoznaja je po Kantu sinteza sadržaja koji spoznaji pruža njen objekt, i oblika spoznaje koji spoznaji daje subjekt spoznaje. 4. Intuicionizam (lat. intuor = gledam u) -neposredno gledanje ili uvid, bez složenog dokaznog postupka i dedukcije. Kod Descartesa:

“... svatko može duhom neposredno intuitivno zreti da sam postoji, da misli, da se trokut graniči sa samo tri linije, lopta jedinstvenom površinom i sl.). Kod Lockea ona je opažanje slaganja ili neslaganja dviju ideja bez posredovanja treće (npr. Bijelo nije crno, 3 > 2 i sl.). -Henry Bergson (1859-1941) tumači intuiciju  kao instinkt koji prodire dublje u bit života, što

inteligencija ne može. 5. Iracionalizam 5.1 Voluntarizam

(Aurelije Augustin: “Ja jesam, ja spoznajem, ja hoću.  Jesam ukoliko znam i hoću; znam da jesam i da hoću, hoću biti i znati.”; Schopenhauer : “Volja predstavlja gospodara, a intelekt slugu.”; Nietzsche: “Gdje god sam našao ono što živi, našao sam i volju za moći; i još u volji sluge našao sam volju da bude gospodar.”) 5.2 Misticizam (grč. mistikós=skriven, tajan) - Istina shvaćena kao neposredni odnos s natprirodnim doseže se posebnom vrstom intuicije, ekstazom (grč. Ekstasis= biti izvan sebe). Kod Plotina (3. stoljeće) to je odvajanje duše od svega osjetilnog i tjelesnog. U stanju ekstaze mistik se osjeća sjedinjen s apsolutnim ili božanskim Podjela prema izvjesnosti i dosegu spoznaje: 1.Dogmatizam (grč. dógma=mišljenje) -Pozivanje na neispitano i nekriti čki preuzeto učenje -Gledište koje smatra da je moguća sigurna spoznaja istine, odnosno da svijet i stvari spoznajemo kakvi su po sebi 2.Skepticizam (grč. sképsis=sumnja) -nema sigurnog kriterija u odreĎivanju istine, pa je prema  tome nemoguća objektivna spoznaja. Um se ne može odlučiti izmeĎu teze i antiteze, pa je najbolje da se svatko suzdrži od bilo kakvog izricanja sudova. Od apsolutnog skepticizma treba razlikovati metodički skepticizam (npr. Descartes) 3. Kriticizam (pomirenje 1 i 2 kao odbacivanje njihove  jednostranosti) Podjela prema premetu spoznaje: 1.Realizam (postoji vanjski svijet neovisno o čovjekovoj svijesti) 1.1 naivni realizam (naše predodžbe su pasivni odraz realnih predmeta, stvari su upravo takve kakve

opažamo ili bez bitne razlike) 1.2 kritički realizam (postoje sličnosti, ali i bitne razlike izm eĎu stvarnosti i naše slike o njoj) 2.Subjektivni idealizam ili solipsizam - stvarnost je “svežanj percepcija” ili idejnatvorba subjekta Pojam istine: vidi teorije u: Boris Kalin, Povijest filozofije (tema:

“Spoznajna teorija ili gnoseologija”, podnaslov:

“Što je istina”) 1.5 Osnovna filozofska pitanja i pojmovi Filozofske discipline: Praktična filozofija Aristotel je odredio predmet

praktične filozofije kao “ono što može biti i drugačije nego što  jest”, za razliku od teorijske

filozofije čiji je premet “ono što  je nužno, vječno i nepropaljivo.” Filozofska antropologija Heraklit: Ja sam proučio sama sebe. Gnóthi seautón. (“Spoznaj samog sebe”  – natpis na Apolonovom hramu u Delfima) Kant: “Polje se filozofije… ae svesti na sljeeda pitanja:

1. Što mogu znati?; 2. Što trebam činiti?; Čemu se smijem nadati? Što je čovjek? … Ali u osnovi bi se sve to moglo uračunati u antropologiju,  jer prva se tri pitanja odnose na posljednje. “ Za razliku o različitih empirijskih antropoloških isciplina (biološka, meicinska, socijalna, kulturna, psihološka, paleontološka, etnološka a.), filozofska antropologija ima

za predmet čovjeka kao cjelinu . Postoje dva oprečna stajališta o odnosu antropologije i filozofije:

1.svaka filozofija govori na neki način o čovjeku pa  je stoga

filozofija uvijek antropologija, ili filozofija čovjeka u širem smislu (ko Kanta a. obuhvada čitavu filozofiju) 2.antropologija je kao filozofska disciplina striktno nominirana u 16. i 17. stoljeću , kao dio tradicionalne metafizike Neki je smatraju teorijskom, neki praktičkom isciplinom.

U užem smislu, filozofska antropologija kao isciplina započinje objavljivanjem knjige Maxa Schelera “Položaj

čovjeka u kozmosu” (1928.) Filozofska antropologija s ontološkog stajališta nastoji osvijetliti ontičku strukturu ljudskog bića i njegovu esencijalnost koja se očituje u svim svagda promjenljivim oblicima njegove egzistencije kojima se

čovjek razlikuje o rugih bida u svijetu. (Filozofijski rječnik, ur. Vlaimir Filipovid) Osim problema razgraničenja filozofske antropologije u odnosu na druge filozofske discipline, u njoj je prisutan i problem povezivanja raznolikih znanstvenih spoznaja o čovjeku i filozofije čovjeka . Obzirom na povijesnu promjenljivost oblika čovjekove egzistencije, filozofska antropologija je naročito povezana s filozofijom povijesti . Riječ je o pitanju smisla progresa u povijesti, tj. odgaja

li se čovječanstvo kroz povijest? “Iz kvrgavog rva kao što je ono iz kojega je napravljen čovjek ne može se načiniti ništa potpuno ravno.” (Kant) Je li zaatak a se bue čovjekom – tj. a u različitim prilikama ozbiljimo svoje ljuske mogudnosti – doista uvijek isti?

“Biti čovjekom znači postajati čovjekom.” (K. Jaspers) “Čovjek beskonačno namašuje čovjeka.” (Blaise Pascal)

Usporedba čovjeka i prirodnog svijeta (naročito životinja) klasična je tema filozofske antropologije. Redi kako je čovjek  prirodno biće  – naravno – nije netočno, ali ipak ne pogađa bit

čovjeka u ovoljnoj mjeri. Čovjek nije naprosto u svijetu, ved je ujeno suprotstavl jen svijetu. Svijet je čovjekov premet (“pre -metnuti”), čovjek je predmetno biće. S ruge strane, životinja nema nikakvih premeta, te ekstatično uranja u okolinu koju nosi (“kao puž svoju kudicu”) kao svoju strukturu svua gje prispijeva.

Čovjek je slobodno od okoline, svijetu otvoreno biće . Utoliko je čovjek ”pozicionalno ekscentrično biće”. (Helmuth Plessner)

Čovjek je “vječni protestant zbilje”. (Max Scheler)

Čovjek je “nespecijalizirano biće” . (Arnold Gehlen) Čovjek je “bolesna životinja”. (F. Nietzsche) Čovjek je “neutvrĎena životinja”. (F. Nietzsche) “Čovjek je životinja koja može obećati”. (F. Nietzsche) “Priroa je opda blunica, uvijek teži za novim formama.” (Francis Bacon)

“Prirou treba svezati i napraviti je ropkinjom, natjerati ju da ti služi.” (Francis Bacon) René Descartes je smatrao kako su životinje kompleksni organski strojevi, čije se sve ranje mogu objasniti bez uključivanja ikakvih misaonih operacija. “Da životinje misle kao i mi, imale bi besmrtnu ušu poput nas. To nije vjerojatno, jer nema razloga to vjerovati samo za neke životinje umjesto za sve, a mnoge su od njih  – poput kamenica i spužava – previše nesavršene a bi se u to moglo povjerovati.” (R. Descartes) “Dovršeni naturalizam = humanizam = komunizam” (Karl Marx) Je li razlika čovjeka i životinje graualna (tj. pitanje razlike u stupnju inteligencije) ili je to esencijalna razlika?

Antropološki pesimizam: “Ljui su glupi, nerazboriti, naivni, egoistični, skloni zlu. Treba im usaiti strah i silom na njima vlaati” (Niccolo Machiavelli)

“Prirono stanje ljui, prije nego što su se okupili u ruštvo bio je rat, i to ne rat uopde, nego rat svih protiv sviju.” (bellum omnium contra omnes) (Thomas Hobbes)

Čovjek je jelatno, stvaralačko i samostvaralačko biće . Kao povijesno bide, čovjek je buudnosti otvoreno bide, koje simultano proživljava prošlost, saašnjost i buudnost. Čovjek je slobodno biće, sloboa je bit čovjeka. (Je li čovjek oista neeterminirano bide za razliku o životinje?) “Čovjek je osuđen a bue sloboan… Čovjek je ogovoran za ono što on jest.” (Jean -Paul Sartre) Razlikuje se “sloboda za” (tzv. “pozitivna sloboa” ili sloboa kao samooređenje) i “sloboda od” (tzv. “negativna sloboa” - od prepreka na putu naše volje) Erich Fromm, Bi jeg od slobode (knjiga sarži kritiku pasivnog prihvadanja postojedeg u suvremenim ruštvima) Etika

“Poštuj oca i majku a ugo živiš i obro ti bue na zemlji.” (Stari zavjet)

“Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i

jecu, bradu i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik.” (Novi zavjet, Lk 14, 26) Moral  je skup nepisanih pravila i običaja koji reguliraju

međusobne onose ljui i oblike ponašanja u nekoj ruštvenoj zajenici. Moral ima normativni karakter, on postavlja pravila i

propise a nešto “treba biti”, osim što eskriptivno potvrđuje postojede onose u nekoj zajenici.

Moral je društveno -povijesno uvjetovan, relativan je, pa i unutar istog ruštva. Postoji li univerzalni moral? Projekt Weltethos (“svjetska etika”) njemačkog teologa i filozofa

Hansa Künga pokušaj je ocrtavanja minimalnog skupa pravila koja bi svi poštovali, na temelju onoga što je zajeničko svjetskim religijama.

“Nede biti mira među naroima bez mira među vjerama. Nede biti mira među vjerama bez ijaloga među vjerama.” (Hans Küng) Amoralizam=ignoriranje morala i etike u cjelini Imoralizam=suprotstavljanje postojedem moralu, no ujeno i pokušaj utemeljenja novog morala (npr. Nietzsche  – “prevrenovanje svih vrijenosti)

Od morala kao objektivne kategorije razlikujemo moral čovjeka pojedinca koji je uvijek i nešto osobno, kao svjesno i

slobodno prihvaćanje ili neprihvaćanje odreĎenih normi meĎusobnog ponašanja. Objektivni i subjektivni moral mogu biti u suglasju, kao i u nesuglasju, ili čak sukobu. “Ne sudite da ne budete suĎeni!” (Mt 7,1-2) Kao dio osobnosti moral se očituje u svijesti i savjesti pojedinca (tj. u zadovoljstvu i ponosu, ili kajanju i grižnji savjesti). Savjest (lat. conscientia) je osjećaj moralne odgovornosti, skup načela moralnog procjenjivanja postupaka kao dobrih ili

loših. Etika je filozofska disciplina koja ispituje podrijetlo, kriterije i svrhe moralnog djelovanja i vrednovanja . Postavlja pitanja slobode volje, pravog i krivog, dobra i zla, i dr. Etika je filozofija morala, ispituje njegove izvore i utemeljenost. Filozofija se u svojim počecima u staroj Grčkoj bitno razvijala kao kritičko propitivanje ustaljenih običaja i morala , koji su

traicionalno smatrani prironima, “zravo za gotovo”. “Zakon je silnik na priroom čovjeka.” (Hipija)

“Etike dobara” svrhu ljudskog djelovanja vide u ostvarenju nekog “dobra”, koje se obično smatra ujeno i nekom vrstom sreće (grč. eudaimonia  ). Nekoliko “etika obara”: -hedonizam (dobro kao užitak , zadovoljstvo, naslada,

ugoa; grč.= heoné) -utilitarizam (dobro kao korist; Jeremy Bentham: vrhovno

obro je najveda sreda za najvedi mogudi broj ljui; sredu je mogude izračunati; takav stav kritizira J. S. Mill: “Bolje biti nezaovoljan čovjek nego zaovoljna svinja”) - perfekcionizam (dobro kao usavršavanje ili postizanje

savršenstva)

- egoizam (vlastito dobro je iznad svih ostalih interesa; suprotno: altruizam)

Immanuel Kant u svojoj “Kritici praktičnog uma” kritizira sve etike dobara kao heteronomne etike , u smislu da kod njih objekt volje propisuje volji moralni zakon.

Prema Kantovoj autonomnoj etici dužnosti zakonodavan može biti samo um  – a ne nešto izvan njega – koji odreĎuje volju u skladu s općevaljanim i nužnim moralnim zakonom (tzv. kategorički imperativ : “Rai tako a možeš htjeti a maksima tvog djelovanja postane opdi zakon”).

Heteronomna etika ravna se pak prema hipotetičkom imperativu (“ako želiš ovo, ona moraš uraiti ono”). Drugim riječima, dobra može biti samo volja, a ne nešto što

se njome ima postići (kao kod tzv. konsekvencijalističkih etika, u ko jima se moralnost čina mjeri prema pozitivnim posljedicama).

Filozofija politike

“Kažem a pravenost nije ništa rugo nego korist jačeg.” (Trazimah u Platonovoj Državi)

“I zato ja, ok u mislima promatram i razmišljam o ržavama koje anas u svijetu postoje, svuda vidim, tako mi Boga, samo neku zavjeru bogatih, koji se, tobože za račun i u ime ržavnih interesa, bore jeino za svoje lične interese.” (Thomas More, Utopija) “Čovjek se rađa sloboan, a ipak je posvua u lancima.” (Rousseau, Društveni ugovor )

“Država je najhlanija o svih hlanih nemani.” ( Nietzsche) “Tko ne može živjeti u zajenici ili je čak ne treba, jer je sam sebi ovoljan, taj nije član ržave, i prema tome je ili zvijer ili bog.” (Aristotel, Politika) Zoon poli tikon (Aristotel je čovjeka definirao kao ruštveno i političko bide, tj. “životinju”) Pojam politike (grč. ta politiká) označava ukupnost

poslova vezanih uz državu kao zajednicu graĎana . Dakle, još u antičkoj Grčkoj upuduje na javnu djelatnost koja se tiče sviju, za razliku od bavljenja privatnim interesima.,

“Mi imamo ustav koji se ne uglea u zakone susjea, nego smo mi sami štoviše uzorom nekome a ne a bismo se ugledali u druge. I nazvan je imenom  pučka vlada, jer se

ne oslanja na malo njih, nego na mnoštvo, a oni imaju  jenakost pre zakonima. Što se pak tiče javnog obra, svako se poštuje kako je u čemu na obru glasu, ne po pripanosti jačoj ržavnoj stranci, nego po vrsnodi; nitko opet nije zbog siromaštva spriječen neznatnim ugleom, ako samo može učiniti ržavi što obro… Isti ljudi brinu

se jednako za domaće poslove kao i za državne, a i oni, koji se posvetiše drugim poslovima, nisu nevješti državnoj upravi. Mi jedini držimo onoga, koji ne sudjeluje u državnim poslovima, ne dokonim, nego beskorisnim članom” (Periklov govor, u: Tukidid, Povijest peloponeskog rata ) Osnovna razlika suvremene i klasične demokracije  je u

tome što je prva predstavnička (reprezentativna), a druga direktna ili neposrena. Također, antička je emokracija postojala u ruštvu u kojem je tek manjina imala pravo glasa (npr. u vrijeme Perikla atenski orasli muškarci – akle, isključene su žene, robovi i stranci – kojima su oba roitelja atenski građani). U novom vijeku – praktično o Machiavellijeva Vladara (odvajanje etike od politike) – politika se shvaća kao sila i

moć (“suverenitet”) nadreĎena društvu i odvojena od njega.

I kroz kritiku apsolutizma i otuđenja političke modi provlači se takvo shvadanje (ko Lockea, Rousseaua, Marxa i rugih). Estetika

•

(grč. aisthetos=osjetni,opažajni) je filozofija umjetnosti, odnosno filozofija lijepog. Ova filozofska disciplina ispituje kriterije stvaranja, oživljavanja i vrenovanja lijepog, onosno umjetnosti (umjetnosti kao eminentnog poručja lijepog)

•

Izraz (djelo Aesthetica) prvi 1735. koristi Alexander Gottlieb Baumgarten , njemački filozof, za kojega estetika kao znanost o osjetilnoj spoznaji podrazumijeva znanost o lijepom u umjetnosti i u prirodi (ljepota kao savršenstvo osjetilne spoznaje). Termin estetika još neko vrijeme (npr. ko Kanta) b itno

označava učenje o osjetilnoj spoznaji.

•

Interes filozofa za umjetnost i lijepo započinje još u antici, pa se osnivačima estetike smatraju Platon i Aristotel.

•

Platonova metafizika lijepog (estetiku spekulativno izvoi iz metafizičkih ieja obra, lijepo g i istine) predstavlja uzor tzv. “estetike oozgo”, koju kasnije nastavljaju npr. Schelling i Hegel.

•

S druge strane, Aristotel u svojem djelu Peri poetikos (Poetika ili O pjesničkom umijeću) predstavlja uzor “estetike oozo”, koja izvor estetskih normi traži u samoj umjetnosti. Dakle, ovaj je pravac

utemeljen na nekim empirijskim zakonomjernostima umjetničkog stvaralaštva.

•

Kalokagatia (grč. kalós=lijep, agathós=dobar ) ili “lijepa obrota”  je antički pojam koji sjeinjuje i najuže povezuje ljepotu i obrot u.

•

Kao specifični ieal načina života, obrazovanja i ogoja u starih Grka , kalokagatia ukazuje na izvornu

neovojivost etičkog i estetskog poručja.

•

Ovaj de ieal oživjeti nakon antike više kritika.

Primjerice, ko Nietzschea: “Istina je grozna starica.”

•

Filozofiji i umjetnosti zajeničke su osnovne funkcije uha :

obje izražavaju nazor o svijetu i životu, rasvjetljuju egzistenciju, obavljaju funkciju snalaženja u svijetu, prekoračuju granice iskustva (tj. transcendiraju)

•

Umjetnička jela kao i filozofija “stare” rukčije nego ostignuda znanosti i tehnike. Svakako ne u smislu da bi kasnija umjetnost (ili filozofija) prevladala raniju umjetnost kao zastarjelu.

•

Osnovna razlika umjetnosti i filozofije je u tome što umjetnost funkcije duha obavlja u mediju osjetilnosti, ok filozofija to rai pomodu pojma i umne argumentacije.

•

Za umjetnost je istina savršenost lijepog prikaza.

S druge strane, prema Kantu je znanost koja bi kao takva trebala biti lijepa besmislica.

•

Platon ieju lijepog (sklaa, harmonije) poistovjeduje s iejom obra i istine, akle onim najvišim.

No, ieju lijepoga ne poistovjeduje s umjetnički lijepim .

Čovjeku, akle, koji bi se svojim raznolikim umijedem pokazivao sposobnim oponašati sve stvari , kada bi takav ošao u gra i htio nam prikazati svoja pjesnička jela, iskazali bismo štovanje kao svetom i čuesnom i ugonom čovjeku, no rekli bismo mu a takva u grau nema i ne treba biti, te bi ga ovjenčanog i okidenog, ispratili u neki drugi grad ….” (Platon, Država, 398a-398b) “Ona je svaka umjetnost koja oponaša aleko o istine i to je, kako se čini, sve što ona može a izrazi , jer od svake stvari obuhvada samo jean mali io i to samo njen izgle (sliku)… ako je slikar obar, on de stolarevom slikom, koju izaleka pokazuje, modi prevariti jecu i nerazumne ljue, pa de ko njih stvoriti vjerovanje a je to zaista stolar.” (Platon, Država, 332)

•

Platon umjetnost shvada kao oponašanje (grč. mimesis) lijepih stvari, a njih kao kopije ideja. Stoga je umjetnost kopija kopije, ili “treda o istine”, tj. “posao iz trede ruke”. Dakle, obmana.

Aristotel umjetnost shvada kao stvaralačko i oplemenjujude oponašanje stvarnosti.

•

Hegel (19. st.) ljepotu definira kao osjetilnu pojavu ideje. Ieja je pravi saržaj umjetnosti, dok je njen oblik u umjetnosti osjetilni slikoviti lik. Umjetnost kao očitovanje uha olazi po njemu iza filozofije i religije.

•

Schelling u umjetnosti vii “spoznaju onoga najvišega”. Schopenhauer u umjetnosti vidi bezinteresni oživljaj koji čovjeka oslobađa (glazba naročito) i tješi. Nietzsche  u umjetnosti vidi najpotpunije prihvadanje života, smisao života i jeini način prevladavanja pesimizma.

•

Nakon objavljivanja Baumgartenove Estetike sreinom 18. stoljeda, estetika je umjesto religije

počela zauzimati sreišnji io ogoja i obrazovanja , a umjetnost i književnost – posvedene ubuude rafinaciji uše, osjedaja i ukusa – prestaju biti samo zabava.

•

Umjetničko jelo otada postaje model visoke kulture.

Friedrich Schiller u svojoj estetici (naročito u pismima O estetskom odgoju čovjeka) razlikuje tri stupnja čovjeka: 1. 2.

Stanje nuže (Notstaat ) ili nagona u kojemu čovjekom upravljaju strasti, pokrede ga materija

Stanje uma (Vernunftstaat ) u kojemu čovjek uspijeva

savladati strasti, ali tako da stvara apsolutne principe kao tabue 3. je nevino, djetinje stanje kojim vlada nagon za igrom (Spieltrieb); to je stanje u kojem strasti nisu odijeljene od razuma. Ono oslobađa čovjeka, a može se osegnuti  jedino u umjetnosti. Za Schillera je umjetnost oblik igre.

“Stoga nijena znanost, pa ni estetika ne mogu oreiti pravila umjetničkog stvaranja, kao što nitko ne može oreiti pravila stvaranja uopde , nego naprot iv pojeinci svojim stvaralaštvom, pa tako i umjetnici svojim, mijenjajudi svijet oređuju i pravila njegove proizvonje, ok njegova praizvonja uvijek ostaje u omašaju tek čovjekova stvaralačkog uma.” “… umjetnici, svaki na svoj način, izražavaju vlastito poimanje svijeta koje je uvijek više ili manje, osviješteno ili neosviješteno, neposreno i posreovano, utemeljeno u nekoj filozofiji. Pa je za mnoge pojeince teško redi jesu li oni filozofi koji se bave umjetnošdu, ili umjetnici koji se bave filozofijom.” (Milan Polid)

Primjerice, Friedrich Nietzsche, Jean-Paul Sartre, Albert Camus, Vlaan Desnica…

“A za umjetnička jela, koja nisu uspjela, vrijei ovaj paraoks: lijepo nam prikazuje  jedinstvenost   ljepote, ružno nam prikazuje mnogostrukost  ljepote… Zbog toga, ka je govor o nekom više ili manje neuspjelom jelu, obično se raspravlja o njegovim olikama, to jest o njegovim lijepim stranama, što nikako nije slučaj ko savršenih jela, jer ova nemaju lijepih strana. Ko ovih, naime, nemogude je nabrojiti olike ili označiti lijepe ijelove ili strane, jer ona kao potpuno stapanje imaju jenu jeinu oliku: život struji cijelim njihovim organizmom, a nije se povukao ni u jean o ijelova toga organizma.” “Dvije su forme ljudske spoznaje: jedna je intuitivna, druga logička; do spoznaje se dolazi naime, ili putem  fantazije  ili putem intelekta; i to do spoznaje individualnog  ili do spoznaje univerzalnog, do spoznaje  pojedinačnih činjenica ili do spoznaje njihovih odnosa. Jenom riječju, spoznajom se u nama stvaraju ili slike ili  pojmovi … Svaka prava intuicija ili preožba u isti mah je i izraz… Mi smo sasvim slobodno i otvoreno

poistovjetili intuitivnu ili izražajnu spoznaju s estetskom ili umjetničkom činjenicom.” (Benedetto Croce, Estetika)

Povijesnost je bitno obilježje i filozofije i umjetnosti. Aristotel rži kako je “pjesništvo više filozofska i ozbiljnija stvar negoli historiografija, jer pjesništvo prikazuje više ono opde, a historiografija pojeinačno”. Sofisti - prosvjetitelji i ogajatelji stare Grčke –

•

Mišljenje ranijeg, kozmološkog razoblja je u neku ruku ogmatično: ono je uvjereno u mod ljuskog uha i posve se u nj pouzaje, uzižudi se na iskustvo (npr. Tales, Pitagora, Heraklit, Parmeni, Empedoklo i dr.)

•

Sredinom V. st. pr. Kr. filozofski interes okrede se o objekta prema subjektu. Rastao je interes za

razmišljanje o fenomenima kulture i civilizacije (posljeica sve ruštvenih promjena u Grčkoj i sve intenzivnijih dodira Grka sa stranim narodima; ne samo s civilizacijama Egipta, Babilona i Perzije).

•

Postavljaju se pitanja: Jesu li različiti naroni i mjesni načini života, religiozni i moralni zakonici, samo konvencije ili nisu? Je li grčka kultura u onosu na negrčke ili barbarske kulture nešto prom jenljivo ili ona počiva na priroi? Je li ona božanski ustanovljena ili prilagoljiva?

•

Počelo je antropološko razoblje filozofije , koja se bavi sve više mikrokozmosom  nego makrokozmosom

(I Demokrit je rekao: “Čovjek je mali uređeni svijet”)

•

Dok je ranija filozofija postupala prema deduktivnoj metodi, sofisti su išli empirijsko -induktivnim

putem, a prikupe što više pojeinačnih zapažanja i činjenica

•

Oni su svojevrsni enciklopedisti ; na temelju prikupljenih poataka o različitim naroima, običajima i vjerovanjima stvaraju teorije o porijetlu civilizacije, jezika, ruštvenih i političkih normi  –  ili pak

relativistički zaključuju a nije mogude objektivno znanje o ruštvu (obzirom na uočene različitosti). Njihov cilj nije bio uspostavljanje objektivnih normi utemeljenih na nekoj nužnoj istini.

•

Cilj sofista bio je praktično -filozofski; postali su oruđe obrazovanja u grčkim graovima, nastojedi poučavati umijedu življenja

•

Kod predsokratovskih filozofa cilj je bio istraživanje istine, ok je okupljanje učenika oko učitelja bilo

o sporenog značaja

•

Suprotno, povezanost sofista s učenicima je bitna, jer cilj je sofista poučavanje. Sofisti rže predavanja po gradovima, oni su lutajudi učitelji koji putuju iz graa u gra, prikupljajudi pritom nova znanja i iskustva. Upudivali su ljue u razna poručja: gramatiku, tumačenje pjesnika, filozofiju mitologije i religije itd. No, izna svega, bavili su se poučavanjem retorike.

•

Nakon grčko-perzijskih ratova (492-449) intenzivirao se politički život u Grčkoj, a posebno u demokratskoj Ateni, u Periklovo vrijeme. Sve je više slobonih građana – naročito mlai –   htjelo napreovati u političkom životu , za što je bila potrebno vježbanje u nekoj vrsti umijeda. Ranije je stjecanje ržavničkih umijeda bilo uglavnom stvar obiteljske traicije ili osobnih veza s istaknutim ržavnicima, kao i stvar praktičnog stjecanja iskustva osobnim sujelovanjem u političkom životu.

•

Sofisti aju načelno svakome slobonom građaninu mogudnost teorijske pripreme za praktični, ruštveni i politički život. Sofisti naučavaju političko umijede za novu aristokraciju uma i sposobnosti. Tu je retorika bila apsolutno nužna, a s njome i gramatika (kao nauka o sastavljanju govora), logika i dijalektika (nauka o pravilima za pobijanje i okazivanje teza; umijede raspravljanja na temelju pitanja i odgovora).

•

“Sve je obuzela neka neooljiva težnja za vedom obrazovanosti, nego mu je poaje saobradaj u svakiašnjem životu, koji je za atenskoga mlaida o ona bio jeina škola . Ka je prošao osnovnu nauku, gdje je učio čitati, pisati i računati , kad je u gimnaziji izvježbao tijelo , da bude gipko i spretno, a mu ho bue elegantan i cijela pojava olična, ka je uz to naučio udarati u kitaru i uz nju pjevati pjesme starijih pjesnika, kojih su misli imale ujedno da budu osnov moralnome uzgoju  – kad je to sve prošao, ona bi ga otac poveo u vijede, u sunicu i gje se ved građani sastaju , a vijedaju o uesu grada. Tu je imao prilike, a se nauči, što olikuje građaninu i a se tako pripravi ka de i on kao građanin utjecati na javni život; tu se naučio govorništvu, koje mu je bilo najpotrebnija vještina, i sve ostalo naučio je gleajudi i slušajudi…” (A. Bazala, Povijest filozofije)

•

“Ti putujudi učitelji (sofisti) bili su širitelji prosvjete onoga vremena . Za novac prodavali su oni murost više tuđu, nego svoju, i smatrali poglavitim zanimanjem svojim uzgajanje mlaida. A ovi bi hrlili k njima ne žaledi platiti veliku kago naukovinu, sjejeli bi im o koljena i pozorno slušali svaku njihovu riječ; a sofista bi se znao učiniti ostojanstven i važan, govorio bi u biranim riječima , odgovarao na sva pitanja u dugim govorima sad zaoijevajudi govor svoj u pjesničko ruho , sad u dugim raspravljanjima navradajudi i neopazice tijek misli onamo, kamo bi sam želio. Putujudi po graovima grčkim konačno bi se nastanio u Ateni…”

•

(Albert Bazala, op. cit.)

•

“Sofisti su akle, nuedi zaovoljenje uhovnih potreba onih kojima su se obradali, vlast ito djelovanje utemeljili upravo na način koji jeino i može biti jelotvoran. Oni nikome nisu propisivali niti nametali oređeno oblikovanje njegovih modi, nego su mu nuili oređene uvjete njihova razvitka. Nije stoga nimalo neobično a je njihov utjecaj na omlainu bio velik… Mlaidi akle nisu žalili novaca a bi mogli slušati sofiste, a najbolji su među njima bili itekako skupi…

•

Ne zato što su za svoje poučavanje uzimali novac, ved zato što su mnogi i često poučavali ne a bi zadovoljili vlastitu odgajateljsku potrebu, nego prvenstveno zato da bi zaradili, oni su od odgoja lako skliznuli u manipulaciju. Kao i svi, tako su se i ovi prvi profesionalni ogajatelji našli u procijepu

između vlastite potrebe a se oree kao ljui i ogajatelji i potrebe pribavljanja srestava za život (novca)… Profesionalizam je uvijek i svua pa tako i u ogoju optereden proturječnošdu.”

•

(Milan Polid, K filozofiji odgoja)

„Druga strana u ogoju, a to je ogajanik, akako, u svemu tome nije neužna. Površnost sofista u pristupu ogoju (obrazovanju), tamo gje je postojala, obrim je ijelom bila uvjetovana površnošdu potreba onih koji su taj odgoj (obra zovanje) tražili. Oni naime nisu uvijek težili oređenim znanjima rai zaovoljenja vlastitih potreba ved su i sami manipulirali svojim modima rai ostvarenja neke koristi.” (M. Polid, op. cit.)

•

Kako su sofisti poučavali rječitosti (govorništvu), razvili su logička umijeda a o jenoj stvari govore s različitih stajališta –  pro et contra.

“Čovjek je mjera svih stvari, onih koje jesu, a jesu, a onih koje nisu a nisu.” (Ova postavka je kasnije poznata i kao “Homo-mensura” )

“O svakoj stvari postoje vije tvrnje, jena rugoj protivne”. (Protagora)

•

Tako su sofisti i sofistika ošli na loš glas zbog skepticizma i relativizma , ispraznog “murijanja” koje je samo sebi svrhom (tzv. eristika). Otuda i sofizam kao naziv za namjerno pogrešan zaključak s ciljem zbunjivanja i ismijavanja sugovornika.

•

“Ja kažem a pravenost nije ništa rugo nego korist jačega”

•

(Trazimah)

•

“Ničega nema. Ako bi nešto i postojalo ljui to ne bi mogli spoznati. Ako bi se i moglo spoznati, ne bi se alo priopditi rugim ljuima.” (Gorgija-nihilizam)

•

“O bogovima ne mogu znati ni a jesu ni a nisu, ni kakvog su oblika; jer puno toga sprječava pouzano znanje: nejasnoda stvari i kratkoda ljuskog života.” (Protagora-agnosticizam)

•

“Potom su, čini mi se, ljui… ustanovili zakone a bi prava nasilje ržala u sužanjstvu. Ako bi tko griješio bivao bi kažnjen. Nakon toga, ka su ved zakoni priječili ljuima a javno čine nasilna jela –  a oni ih činjahu tajno, ona je, čini mi se, neki pametni i muri čo vjek izmislio za smrtnike strah od bogova, a bi zlotvore bila neka strava i ona ako bi tajno nešto raili …” (Kritija)

•

Shvadanje religije prema:

•

Prodiki

Protagori

Kritiji

“Oni koji su potekli o uglenih otaca mi pazimo i poštujemo, a one koji nisu iz uglene kude niti pazimo niti poštujemo. U tom smislu onosimo se među sobom kao barbari, jer  po prirodi svi smo mi, i barbari i Heleni, u svemu jednako stvoreni. To se može vijeti po onome što je po priroi svim ljuima nužno. Na isti način svi imaju mogudnost to postidi, i u svemu tome ne razlikuje se o nas niti ijean barbar niti Helen. Jer svi mi išemo zrak kroz usta i kroz nos i svi  jeemo rukama” (Antifont)

“Zakon je silnik na priroom čovjeka ” (Hipija) (razlika prirodnog i pozitivnog prava kao protivnog prirodi)

•

U svojoj poznatoj Povijesti filozofije Freerick Copleston primjeduje kako je Sokrat “ono što je u sofistici dobro razvio neusporeivo više u onosu na ostignuda samih sofista”.

“Svojom tezom Protagora je svaku ieologiju oveo u pitanje otvarajudi tako prostor ogoju nasuprot manipulaciji … Može li uopde istinski ogajatelj ogajati, a a se javnost (čitaj: vlast), utoliko više ukoliko je autoritarnija i sklonija instrumentalizaciji odgoja, prije ili kasnije ne uznemiri. Ako je suditi po sudbini Protagore, a onda i onih koji su mu slijedili, čini se a ne može.“

(M. Polid, op. cit.)

•

Sofiste je početkom 19. stoljeda rehabilitirao Hegel:

“Kao obrazovani ljui, sofisti su bili svjesni toga a se sve može okazati. Ta svijest nije neostatak, ved spaa u njihovo više obrazovanje… Međutim, poznavanje tako mnogih stajališta čini kolebljivim ono što je u Grčkoj (Hegel, Povijest predstavljalo moral (tu nesvjesno obavljanu religiju, užnosti, zakone). ”  filozofije)

•

Sofisti nisu razlikovali ogoj i obrazovanje, te su sve smatrali premetom učenja, pa i ogoj nije bio drugo nego obrazovanje.

•

“Odgoj se naravno ne može svesti samo na obrazovanje, jer čovjekove modi i odgojne potrebe nisu samo razumske, ali jenako tako ni "moralni ogoj" ne može biti zamjena za obrazovanje . Odgoj ne može, a a i alje ostane ogoj, zaobidi pitanja i o važenjima vrijenosti ka a se takva pitanja pojave, a s obrazovanjem ona se obavezno pojavljuju, pa samim tim ni obrazovanje nije vrijednosno neutralno. Iako nisu propitivali bit i smisao odgoja, sofisti su svojim pristupom odgoju omogudili a odgoj uskoro postane predmetom filozofskog interesa. No oni su jednako tako omogudili a se

jelovanje svih bitnih činilaca u ogoju učini viljivim i ostupnim kritičkom propitivanju. Konačno, oni su ti koji su čovjeka oveli u sreište filozofskog interesa. Ako je naime čovjek mjera svih stvari kao što je to rekao Protagora, ona i mjera ogoja mora biti čovjek.”

•

(M. Polid, op. cit.)

•

“Cjelokupni povijesni razvitak ogoja, kao jelatnosti kojom se čovjek neposreno samoočovječuje, ukazuje na to da je odgoj bez slobode odgajanika i ogajatelja nemogud . Svaki pokušaj a ga se instrumentalizira, bez obzira u čijem interesu, završavao je njegovim izvrgavanjem u vlastitu suprotnost, tj. u opetovanje kulturnih obrazaca u kojima je povijesno-nagovjesn a bit kulture ved bila mrtva. Time je na jelu bio ne više ogoj kao istinska potvra biti kulture i čovjeka nego jelatnost kojom kultura potire samu sebe, jer u čovjeku guši ono buudnosno, tj. ono što nosi buude kao mogudnost rukčijeg. To što mi anas jesmo možemo zahvaliti tome što potpuna instrumentalizacija ogoja osa nije uspjela, iako pokušaja nije neostajalo.”

•

(Milan Polid , op. cit.)

•

Sokrat:

•

Između sloboe ogoja i ogmatizma

•

Za razliku od sofista, nije bio profesionalni učitelj , ved potpuni amater  (fr. amateur = ljubitelj). Iako nije poučavao za novac, nije bio neznalica, ved istinski mislilac i odgajatelj.

Hoajudi po atenskim trgovima raspravljao je s ljuima svih zanimanja, želedi a svi ođu o njegove vizije pravog životnog puta . “(B)og me je postavio uz bok ovome grau, kao velikom i plemenitom konju, no koji je zbog svoje veličine postao mlitav i treba mu netko da ga podbode. Tako se čini a je bog mene poslao u ovaj gra kao kakva obaa a vas, premedudi se sa ovamo sa onamo, razbuđujem, potičem, pobaam, jenog po jenog, bez prestanka .” (Platon, Obrana Sokratova)

•

Iako je Sokrat tvrio kako nikaa nije bio nečiji učitelj  – doista, formalno to nije bio i zaista formalno nije imao vlastite škole – nastojao je sve atenske građane pretvoriti u svoje učenike . Pritom je stvorio sljebeništvo o vedeg broja mlaih slušatelja, koji se utoliko mogu smatrati njegovim učenicima ( npr. Platon).

“Stoga je Sokrat smatrao svojim glavnim zanimanjem a ogoji sebe samog i svoje sugrađane za ozbiljno samoispitivanje .” (W.Winelban, Povijest filozofije)

•

Sokrat se nadasve suprotstavlja sofistima i njihovom etičkom relativizmu kao opasnosti za ruštvo i kulturu. On smatra da je slobooumni i kritički uh sofista zapravo destruktivan.

“Oni su htjeli pružiti svojim slušateljima svijest o onome o čega je stalo u moralnom svijetu; osim toga o onome što čovjeku pričinjava zaovoljstvo. Nagoni i sklonosti koje čovjek ima prestavljaju njegovu mod; kada njih zadovolji on postaje zadovoljan. ” (Hegel, Povijest filozofije)

U dijalogu Gorgija Platon prikazuje dijalog Sokrata i sofista Kalikla, Gorgijinog učenika. Kalikle uči a jake iniviualnosti ne trebaju nikakav zakon osim zakona svoje priroe, jer zakon štiti slabe o jačih, a p rirodno

 je i pravedno da jaki vladaju nad slabima. Sokrat ukazuje Kaliklu a ako vedina slabih zaista tiranizira jake,

ona je ta tiranija slabih u stvari jača, i stoga prema Kaliklovom kriteriju opravana. Kalikle se brani kako je mislio na murije pojeince, kojima pripaa a vlaaju i imaju više o potčinjenog mnoštva. Sokrat ga opet pita treba li onaj koji vlada nad drugima vladati i samim sobom, a Kalikle mu

ogovara kako jak čovjek treba ati punu slobou svojim željama i strastima. Zatim Sokrat uspoređuje Kaliklovog iealnog čovjeka sa šupljom bačvom: takav čovjek sebe stalno puni zaovoljstvima, ali ih nika nema ovoljno; njegov život je život prožrljive patke a ne čovjeka. Kalikle je poslije prinuđen priznati kvalitativnu razliku između zaovoljstava, što alje voi k zaključku a je zaovoljstvo poređeno obru i a um mora biti suac zaovoljstvima. Dakle, nije neumjeren ved umjeren čovjek taj koji je istinski obar i sretan. “Pošto je, s jedne strane, postojala potreba za subjektivnom sloboom, po kojoj čovjek treba uvažavati i priznaje samo ono što on sam uviđa, što nalazi u svome vlastitom umu  – zakone, religijske predstave treba priznavati samo ukoliko ih ja osobno usvajam na temelju vlastitog mišljen ja  – a s druge strane, u mišljenju još nije bio nađen neki siguran princip … na taj način ono što je ostalo neoređeno mogla je ostvariti samo samovolja” (Hegel, Filozofija povijesti )

•

Sofisti su razvili razumsko (analitičko) mišljenje koje je samo po sebi instrumentalno; nedostaje mu

vizija smisla i svrhe ljuskog života

•

Nasuprot sofističkog relativizma, tražedi znanje o etičkim pitanjima – o onom što vrijei za sve – olazi o pojmova, kao onoga opdeg . Sokrat je prvi oreio bit mišljenja kao spoznaju opdeg  – pojmovnu spoznaju, primjeduje Aristotel.

•

Nasuprot sofistima, Sokrat traži obro i vrlinu (krepost –   gr. areté), i nalazi je u poštovanju zakona,

istinoljubivosti, umjerenosti, razboritosti, pravenosti, hrabrosti, samosvlaavanju, usavršavanju. Vrlina leži u božanskom i umskom ijelu čovjeka – uši, za nju treba skrbiti pomodu filozofije.

•

Za sofiste i za Sokrata odgoj i obrazovanje svodili su se na spoznaju bez obzira na to dolazi li znanje čovjeku izvana (sofisti) ili se razvija unutar čovjeka, razvojem i osvještavanjem onoga što je ved

prisutno u čovjeku (Sokrat).

•

Utoliko su za Sokrata i vrline  – glavni predmet njegove filozofije  – nešto što se može naučiti; u smislu razvoja onoga što je ved prisutno u čovjeku. Vrlina je znanje, te tko zna što je obro,   taj i djeluje dobro. Dobar je onaj koji zna. Ovakvo izjenačenje vrline i znanja naziva se etički intelektualizam ; riječ je ujeno o etičkom i ogojnom optimizmu .

•

Za razliku od sofista, Sokrat se ogojem nije samo bavio, ved ga je bitno promišljao. Otvorio je

pitanja o svrsi, saržaju i načinu ogoja. Instrumentalnom razumu sofista suprotstavio je stvaralački um.

“Ali on sam vlastito jelovanje nije povijesno u mogudnosti razumjeti , a da mu ne oduzme vjerodostojnost. Zato je njegovo uvjerenje dogmati čno. On traži istinu kao ono što je opde, što akle nije relativno i položno sumnji, uvjeren a takva istina postoji i a ju je mogude spoznati .” (Polid, 1993) “Sokrat je uvjeren o tom, on vjeruje u istinu, i to je uvjerenje u njega ogmatično: on ga ne dokazuje, ved ga pretpostavlja.“ (A. Bazala, op. cit.)

•

S ruge strane, osim što vjeruje a je istina apsolutna, konačna i jena za sve ljue , Sokrat vjeruje i to kako je ona u svakom čovjeku ved prisutna, i a je svatko kroz ogovarajudi postupak u sebi mož e nadi (Sokratovo je geslo ono iz Apolonova hrama u Delfima: “Spoznaj samog sebe!”). Stoga Sokrat svoj zadatak vidi u asistenciji ljuima a o te istine u sebi i ođu.

“Sokratov princip je to a čovjek mora odi o istine sam o sebe , da on u samom sebi i ma nadi što je njegova namjena, što je njegova svrha, što je krajnja svrha svijeta, što je istinito, ono što postoji po sebi i za sebe.” (Hegel, Povijest filozofije)

•

Sokrat nije nikome nuio neku gotovu nauku, nije nametao svoje mišljenje, niti se za nečije znanje smatrao zaslužnim. Smatrao je da nitko, pa ni on sam, ne može nikoga ničemu naučiti , ved mu može samo pomodi a spozna istinu koju ved nosi u sebi.

•

Sokrat je ogoj i obrazovanje shvadao kao jelatnost kojom se ono ved prisutno u čovjeku razvija i osvještava. S ruge strane, za sofiste je obrazovanje nešto što čovjek obiva izvana; u krajnjoj liniji kupuje za novac.

•

Sokratovski ogoj stavlja najvedi io ogovornosti za uspjeh učenja na učenika . Kako primjeduje Paul Woodruff   (u: Philosophers on Education), ovoj vrsti ogoja ništa nije važnije o resursa koje učenik unosi u nj (iskustvo, pojmovne i logičke sposobnosti, želja za spoznajom istine). Najvažnije je unijeti barem poštivanje osljenosti i ozbiljnu želju za učenjem .

•

Ipak, Wooruff tvri i kako je Sokrat više učitelj negoli to želi priznati. Iako govori dosta ponizno, njegov cilj nije nimalo skroman: transformirati živote ljui zavoedi ih da misle poput filozofa.

•

Sokrat je poznat po samozatajnosti, tajenju svojih ciljeva i stanja vlastitog znanja putem ironije. Dok

neki misle a Sokrat zna ogovore, ali ih sakriva, ostavljajudi tek nagovještaje koji su ostupni samo najfilozofskijoj publici, Woodruff smatra kako je Sokrat ipak ozbiljan ka kaže kako nije ničiji učitelj  jer mu neostaje znanje koje ni sam ne posjeuje ved traži .

•

Kako je ušu kojoj bi nastojao asistirati smatrao ved “bremenitom” istinom, svoju je pomod uši – s ciljem a ova “roi” istinu – nazivao “maieutika” (primaljstvo, poroiljsko umijede), a sebe majeutičarem, a ne učiteljem.

•

Prvi  – “negativan” – korak te Sokratove metoe bila je “ironija”.  Naime, Sokrat bi govorio suprotno

o onog što misli, pravio se nevješt, pretvarao se, sugovornika je činio smiješnim po viom odobravanja. Dobro usmjerenim pitanjima Sokrat bi pripremio obrat u dijalogu, kada bi sugovornik ono što je na početku shvadao kao pravo oživio saa neorživim, suočio se s vlastitim neznanjem i stekao respekt prema znanju. Uvi u vlastito neznanje početak je svega zn anja.

•

Riječ je o metoi imanentne (samo)kritike kojom je sugovornik uz Sokratova dobro usmjerena pitanja sam promišljao vlastite stavove i postupno eliminirao proturječja. Drugi  – “pozitivni” –  korak Sokratove metoe završavao je “porađanjem” istine (“majeutika”).

•

Sokratova metoa postavljanja pitanja je istraživačka . U njoj i postavljač pitanja traga za novim spoznajama, pa se Sokratovu metou naziva još i zetetikom (grč. zeteo= istražujem). Zetetika je umijede a se ispitivanjem rugih ođe o novih spoz naja, o kojih čovjek zbog specifičnog tijeka i pravca svog vlastitog razmišljanja nije mogao odi. Ved Sokratov stav a on sam zna jeino to a ništa ne zna, govori o njegovoj spremnosti a uči o rugih. Proces učenja –   i odgoja  –  za Sokrata podrazumijev a obostranu potrebu, i učenika (ogajanika) i učitelja (ogajanika).

•

Sokrat ima velike zasluge u postavljanju logike kao formalne znanosti o valjanim oblicima misli. S logičkog aspekta on postupa inuktivno , jer ispituje niz pojeinačnih mišljenja o npr. p ravednosti, hrabrosti, prijateljstvu, dobru, zlu itd.  – a bi ošao o opdeg pojma i njegove efinicije.

•

“Sokrat nije traicionalist, nije okrenut u prošlost. U svom odgajateljskom nastojanju ne žali za prevladanim autoritetima mita i polisa, nego potvrđuje nov uh vremena, ističudi ogovornost (Boris Kalin, Povijest filozofije) pojedinca i njegov individualni sud .”

•

“Tražedi akle istinu u čovjeku Sokrat je, iako protivedi se relativizmu sofista, prihvatio i na   najbolji način potvrio Protagorin stav a je ‘čovjek mjera svih stvari’. On je taj stav, međutim, potvrio tako što ga je nekritički, ali ploonosno… obogatio pretpostavkom a je istina jena i opda , tj. a prebiva u

svima. To je plodonosna ali i opasna pretpostavka. Onima koji misle a su se ved omogli istine, ona

širom otvara vrata uhovnog nasilja i manipulacije čime tu (svoju) istinu nastoje silom ‘osvijestiti’ u svima. Ali Sokrat je bio tražilac a ne posjenik istine , stoga je ta pretpostavka u njega bila ploonosna”(M. Polid, K filozofiji odgoja)

•

Sokrat: Ne govori li on (Protagora) ovako nekako: Kakve se meni sve stvari čine, takve za mene i jesu, a kakve tebi, takve su opet za tebe… Zar se kaika ne ogađa kaa puše isti vjetar a je jenome o n as zima, a drugome nije i da je jednome malo (zima), a drugome mnogo?

•

Teetet: Svakako.

•

Sokrat: Hodemo li ona vjetar sam za sebe nazivati hlanim ili demo vjerovati Protagori a je za onoga kojemu je zima hladan, a za drugoga da nije?

•

Teetet: Čini se.

•

Sokrat: Da li riječ “čini se” znači “osjeda”?

•

Teetet: Svakako.

•

…

•

Sokrat: Ali sam se začuio početku njegova govora što nije… rekao a je mjera svih stvari svinja ili pavijan ili neko još čunije bide koje osjeda. Onje nam je na počeo govoriti veličanstveno i veoma napuhano, okazujudi time a smo mu se mi kao bogu ivi li zbog mudrosti, ali da on, što se razuma tiče, nije baš bolji o punoglavca, a kamoli o nekoga rugog čovjeka .

•

Platon, Teetet 

•

Sokrat: “Ja pripaam onima kojima bi goilo a ih se pobije ukoliko bi rekli nešto što nije istinito točnije, više bi bili zaovoljni a buu pobijeni nego a pobijaju. “

•

(Platon, Gorgija)

•

Sokratova praksa filozofije je zapravo ogoj namijenjen svima, uključujudi njega samog . On ne traži nikakve preuvjete o mlaida i muškaraca koje uvlači u razgovore (mlaog Menona koji je rob kvalificira ved samo poznavanje grčkog jezika), te ne polaže pravo na to a bi posjeovao neke posebne kvalifikacije za svoj ogojni projekt. Sokratovski ogoj zamišljen je kao cjeloživotna potraga. Sam Sokrat ističe a nije ošao o svoje filozofije u ranoj obi, te kasnije čak tvri a filozofija nije primjerena vrlo mlaima, koji nemaju utemeljene moralne nazore i stoga ih filozofska kritika može ovesti u nepoštivanje pravenog i plemenitog.

•

Svejedno, u nizu Platonovih dijaloga Sokrat ne odustaje od razgovara s mladima.

•

Iako je Sokratov proklamirani cilj samospoznaja  – kako u slučaju njega samog, tako i njegovih sugovornika  – u brojnim dijalozima rezultat je uglavnom negativan , primjeduje Wooruff. Naime, kao da se konstantno oživljava osjedaj filozofova neznanja o stvarima koje su o najvede važnosti.

•

Platon u svojim dijalozima pokazuje kako Sokrat ispituje samog sebe i inirektno, propitujudi sugovornike koji su prihvatili sokratovsku poziciju, ali kao da ju nisu u stanju adekvatno braniti. Prema Woodruffu upravo takvi slučajevi ramatično ilustriraju neuspjeh Sokratovih najvažnijih misli a se nametnu i smatraju znanjem koje je pouzdano i stoga branjivo .

•

Paul Wooruff uspoređuje sokratovsku metou ogoja/obrazovanja putem razgovora s nama suvremenim popularnim obrazovnim oblikom poučavanja otvorenim pitanjima ( open-question teaching). Pri toj metodi učenici razvijaju sposobnost prihvadanja ogovora rugih učenika, ok su učitelji ujeno pažljivi a ne bi kritikom obeshrabrili svoje učenike. Cilj je ovakvog propitivanja ohrabrivanje diskusije. Učitelji pritom nastoje pronadi pozitivnu vrijenost u oprinosima svakog učenika, hvaledi različitost mišljenja .

•

Woodruff tvrdi da su ti učitelji često fascinirani Sokratom , ali i da su mnogi pritom jednako šokirani, čak i ogorčeni Sokratovom metoom koja ih u konačnici pogađa kao manipulativna , pretjerano

vođena i nazirana o strane Sokrata. Nasuprot Sokratove metode, open-question teaching ne kontrolira evaluaciju odgovora. Naprotiv, ostavlja učenike potpuno slobodnima da budu suci vlastitih odgovora. Isto često vrijei i za fakultetsku razinu

obrazovanja, primjeduje Wooruff.

•

Tako je i sam Sokrat preuzeo ogovornost za ono što čini, kaa ga je atenska emokracija optužila a “ne vjeruje u bogove u koje vjeruje ržava i kvari mlaež ”. Proglašen je krivim. Sokrat je obio zatražiti a se “izvuče” s prognanstvom što je bilo mogude prema atenskom zakonoavstvu. Naprotiv, preložio je a mu se kao prava “nagraa” oijele besplatni obroci u pritaneji. Po slije je pristao preložiti malu novčanu globu, no ravnoušno i bez pokušaja a utječe na porotu. Iziritirana porota ga je osudila na smrt. Kasnije je obio i pobjedi iz zatvora  – što su mu učenici omogudili – s obrazloženjem a bi to bilo suprotno njegov im načelima .

“Sokrat je svoju savjest suprotstavio suskoj presui, pre višim suom svoje savjesti on je osloboio sebe odgovornosti… A prvi princip svake ržave uopde je a izna prava koje ona priznaje ne postoji nikakav viši um, nikakva saavjest, nikakva čestitost i tome slično… Sokrat se nije htio ni poniziti pre naroom i zamoliti ga za oproštaj kazne; tako je Sokrat osuđen na smrt i presua je izvršena zbog toga što nije priznao veličanstvo  – ne kao kazna za prijestupe za koje je proglašen krivim.” naroda (Hegel, op. cit.)