VERBUM
Slavko Kovačić
KRŠĆANSTVO I CRKVA U STAROMU I SREDNJEMU VIJEKU
VERBUM •1
Split, 2004.
Broj odluke o odobrenju Sveučilišta u Splitu 04-12/2-4- 2004. Splt, 04. lipnja 2004.godine
Lektura: s. Arkanđela Smoljo
SVFUČIUŠ~JA KNJIŽ~CA U SPlITU
JJC11 9J;'t )004-,
J
SIGNA1URI\
I'
Ir,C:,~3
-l
CIP - Katalogizacija u publieaciji Sueućilišna knjižnica u Splitu UDK 27(091)(0758) KOVAČIĆ, Slavko Ktšćanstoo i Crkva u staromu i srednjemu vijeku / Slavko Kovačić Split: Verbum, 2004. - 260 str., <4> lista sa poojesnim kartama u bojama: ilustr. ; 24 cm. - (Manualia Unitersitatts studiorum Spalatensis = Udžbenici Sveučilišta ti Splitu) Popis papa (do početka 14. stoljeća): str. 239-241.- Bibliografija: str. 237-238. - Kazalo ISBN 953-235-004-7 ISBN 953-235-004-7
VII. CRKVA NA BURNOM RAZMEĐU STAROGA I SREDNJEGA VIJEKA
55. CRKVAU DOBA GERMANSKESEOBE I SLOMA ZAPADNOGA RIMSKOGA CARSTVA Pritisak germanskih plemena na granice Rimskoga Carstva počeo se je pojačavati već u 2. st. i više nije popuštao. Kad su u posljednjoj četvrtini 4. stoljeća mongolski Huni provalili iz Azije u Europu pa tu najprije nahrupili na istočnogotska plemena rasuta u stepama uz Crno more, pokrenuli su lavinu velike seobe germanskih plemena. Zapadni Goti, koji su već duže vrijeme sa sjeveroistoka pritiskali na granicu Rimskoga Carstva, tada su u sve većemu broju prelazili rijeku Dunav pa u svojim pljačkaškim i osvajačkim pohodima kretali najprije prema Carigradu i Grčkoj. Kad ih je tu rimska vojska ipak uspjela zaustaviti, pobjedonosno su krenuli put Zapada. Provalili su tako u Italiju te već g. 410. pod Alarikovim vodstvom zauzeli Rim. Premda su se te Alarikove čete iz Rima brzo povukle pa nastavile pljačkati po Italiji, ipak je časoviti pad toga grada, simbola nekadašnjega velikog i moćnog Carstva, izazvao opće zaprepaštenje. Sve malobrojniji pogani od tada su još oštrije optuživati kršćane da su oni za sve krivi, jer su ostavili poganske bogove, koji su prije Rim čuvali, a sad ga prepustili neprijatelju. Kršćani su, i sami preneraženi, pomišljali na neposrednu blizinu sudnjega dana. Za Zapadnim Gotima (Vizigotima) išli su Istočni Goti (Ostrogoti) približavajući se sve više Italiji. S europskog sjevera kretali su se prema rimskoj Galiji, Pirinejima i Hispaniji germanski Vandali, koje nije zaustavio ni Gibraltarski tjesnac nego su prešli u sjevernu Afriku i zauzeli je. Napokon su s Istoka dojurili i Buni pod vodstvom strašnoga Atile te ostavljajući za sobom pustoš nezaustavljivo kretali prema krajnjem Zapadu. Njih je g. 451. na Katalaunskom polju usred Galije dočekala rimska vojska koju je vodio Aecije. Iz tu zametnute bitke obje su vojske izišle iscrpljene. Huni, koje Aecijeve čete nisu bile u stanju otjerati, sami su se povukli natrag do Panonije, tu prezimili i odmorili se pa sljedeće godine 452. opet upali u Italiju, opustošili Akvileju te nastavili osvajati grad za gradom približavajući se srednjoj Italiji. Na vijest o tomu Rimljane je obuzela strava. Znali su da ih rimska vojska ne će i ne može braniti, pa su sve pouzdanje stavili u već ostarjelog papu Leona 1., koji je zaista pokazao nevjerojatnu hrabrost, kad je odlučio s malom pratnjom otići pred strašnog osvajača, 114
dok se taj sa svojim četama još nalazio daleko. Do neobičnog susreta došlo je kod grada Mantove, gdje ga je Atila, začudo, lijepo primio, saslušao molbu da ne ide na Rim, prihvatio je i uzeo ponuđene darove. Nakon toga je zaista odustao od daljnjih osvajanja, pa se vratio natrag prema Panoniji, gdje se zatim njemu i njegovim Hunima izgubio svaki 1---trag. Međutim za Italiju i za Rim nije bilo ~?F.~===:j predaha. Već g. 455. prebacili su se onamo iz Afrike Vandali i stigli pod rimske zidine. Pomoći opkoljenim građanima nije bilo niotkud. Opet je papa Leon izišao pred njihova vođu Genzeriha moleći ga da odustane od opsade, ali on je obećao samo da ne će ubijati, što je nakon provale i održao, ali su ti osvajači ~ POGANI I:w:mml KATOLICI punih petnaest dana sustavno pljačkali po Gradu uništavajući sve pred sobom, nn ZEMWE POD VLAŠĆU I?%'»l DJELOMiČNO LiZL.J ARIJANSKIH GERMANA !::.&!4l POKRŠTENI ne štedeći ni najveća kulturna dobra, po '----" Katolici i germanski arijanci poslije sloma čemu su ostali na zlu glasu u cijeloj daljnZapadnoga Rimskoga Carstva joj povijesti (usp. izraz vandalizam). Vanjskim opasnostima pridružili su se sve veći nutarnji neredi, a vrhovna vlast bila sve slabija, tako da se Zapadno Rimsko Carstvo treslo u svojim temeljima. Od g. 455. do 476. promijenilo se osam careva. Napokon je Odoakar, vođa vizigotskih četa, koje su neko vrijeme ratovale u službi zapadnorimskih careva, g. 476. oborio posljednjega od njih Romula Augustula pa na ruševinama rimske države osnovao vizigotsku kojoj je on bio na čelu. Pod vlast tih osvajača pale su zatim još Dalmacija, južna Galija i Hispanija. Otprilike u isto vrijeme u Galiju su sa sjevera upali germanski Burgundi, koji su osvojili njezin jugoistočni dio, nešto sjevernije od njih smjestili su se Alemani, a Franci su zauzeli prostrane pokrajine srednje i sjeverozapadne Galije. Odoakarova vizigotska država nije bila duga vijeka, jer je ostrogotski vođa Teodorik, poslan od istočno rimskoga cara, upao sa svojim četama u Italiju, oborio Odoakra s prijestolja i potisnuo s vlasti njegove Gote, ali osvojene krajeve nije predao Bizantu nego je tu stvorio moćnu istočnogotsku državu. Nju je tek poslije smrti toga 115
njezina prvog i neobično sposobnog vladara (t526.) oborila vojska rimskoga (bizantskoga) cara Justinijana 1. (527.-565.), ali tek poslije dvadesetogodišnjeg ratovanja (535.-555,), koje je za sobom ostavilo teške prilike. Tako su se Italija, Dalmacija i još neki manji dijelovi bivšega Zapadnoga Rimskog Carstva vratili pod rimsku vlast, koju se za to razdoblje obično naziva bizantskom. Međutim, sjevernu su Italiju već 568. osvojili germanski Longobardi pa tu osnovali svoju državu sve više potiskujući bizantsku vlast prema jugu, dok se vizigotska država održala u južnoj Galiji i Hispaniji. Nije teško zamisliti u kakvim su jadnim prilikama živjeli rimski starosjedioci. Svi su oni u to doba bili potpuno romanizirani, svi po vjeri katolici, i naučeni na rimsku civilizaciju, a poslije svih tih prevrata, prorijeđeni, opljačkani i osiromašeni morali su trajno živjeti podijeljeni u više novih barbarskih država, uglavnom pod vlašću osvajača arijanske vjere. Razumljiva je njihova odbojnost prema toj osvajačkoj manjini koja je čvrsto držala vlast, ugnjetavala ih na razne načine, neprijateljski se odnosila prema njihovoj katoličkoj vjeri i svećenstvu. Uza sve to bilo je ipak dalekovidnijih pojedinaca koji su već u 5. st. kod tih barbara zapažali i neke pozitivne crte. Učvršćenjem vrlo krute vlasti germanskih osvajača u novonastalim državama cijeli je rimski Zapad zapljusnuo novi val arijanizma. Takav oblik kršćanske vjere poprimili su najprije Vizigoti preko svog sunarodnjaka i vjerovjesnika Ulfile (4. st.), prenijeli ga na sebi srodne Ostrogote, a zatim jedni i drugi na većinu ostalih germanskih plemena, koja su se uključila u tu seobu. Arijanstvo se u to doba počelo smatrati germanskom nacionalnom religijom i oštro se suprostavljati katoličkoj vjeri kojoj je ostajalo čvrsto privrženo starosjedilačko pučanstvo. Štoviše, spomenuti je ostrogotski vladar Teodorik Veliki bio naumio čvrsto povezati sva ta vladajuća germanska plemena u borbi protiv katoličkih Rimljana i Grka te tako na rimskomu tlu osnovati veliku ujedinjenu arijansko-germansku državu. Taj njegov opasni plan slomio se na otporu mladog franačkoga vladara Klodviga, kojega za to nije uspio pridobiti nego se on, naprotiv, odlučio za katoličku vjeru. Katolički su starosjedioci pod vlašću arijanskih gospodara podnijeli mnoge nevolje. S vremenom su ipak njihova uporna nastojanja da ustrajnim svjedočenjem svoje vjere i dugotrajnim strpljiVim naviještanjem predobiju te vladajuće arijance za katoličku vjeru urodili neočekivanim uspjehom. Tijekom nekoliko sljedećih stoljeća pokrstila su se i poganska plemena, germanska i poslije njih doseljena slavenska i ugarska. Tako je početkom novoga tisućljeća cijeli Zapad opet bio katolički.
56. POKRŠTENJEPOGANSKIH FRANAKAI CRKVAU NJIHOVOJ DRŽAVI Obaranjem rimske vlasti u Italiji g. 476. bila je zapečaćena i sudbina rimske prefekture Galije. Tada su njezinim južnim dijelom zavladali Goti (od Alpi i rijeke Loire do 116
Pirineja), jugoistočnim Burgundi (doline rijeka Rhćne i Saćne), sjeverni dio pripao je g. 486. Francima, dok je kraj lijevo od rijeke Rajne od Bazela do Mainza tada bio u rukama Alemana. Mladi je franački vojskovođa Klodvig nakon očeve smrti (482.) nastavio započeta osvajanja u Galiji. Dok su svi ostali germanski osvajači (Goti, Vandali, Burgundi, Alemani) kao arijanci okrutno postupali prema katoličkom svećenstvu u osvojenim zemljama, Klodvig je, premda poganin, već pri samom osvajanju nastojao ne dirati u svećenike i što manje štete nanositi tamošnjim kršćanskim crkvama. Zacijelo se nadao na taj način lakše pridobiti za sebe katoličke starosjedioce, koji su u tim nevoljama bili sve privrženiji svojim biskupima, svećenicima i monasima. Taj mladi franački vladar bio je povezan s ostalim germanskim vođama i širom etničkom pripa dno šću i rodbinski. Njegova žena Klotilda bila je kći burgundskoga arijanca, ali je od majke katolikinje odgojena u katoličkoj vjeri, pa je zacijelo i ona utjecala na Klodviga da poštuje katoličke starosjedioce, a vjerojatno i da se približi katoličkoj vjeri. Katolikom je odlučio postati nakon što je izvojevao sjajnu pobjedu nad Alemanima. Prije odlučujućeg boja zazvao je u pomoć "Klotildina Boga". Teško je prosuditi, koliko je na tu njegovu odluku utjecala vjera u strogomu smislu te riječi, a koliko stanovita osjećajna naklonost supruzinoj vjeri i politička procjena. U odluci da se prijavi za krštenje slijedili su ga odmah mnogi franački prvaci, članovi njegove ratničke družine, njih oko 3.000. Krstio ih je biskup sv. Remigije u katedralno] krstionici u Reimsu najvjerojatnije g. 498. ili 499. Obični vojnici i ostali Franački doseljenici brzo su se poveli za svojim prvacima. Osim toga, sve je njih od prve zadivila ljepota kršćanskoga bogoslužja vrlo svečano obavljanog u velebnim biskupskim bazilikama i samostanskim crkvama. To je svakako olakšalo i požurilo njihovu odluku. Klodvigovo katoličko krštenje imalo je dalekosežne posljedice za budućnost njegove nove države i cijele zapadne Europe. Otada su katolički Galo-Rimljani, njegovi podanici, gledali u njemu providonosnoga "suca ovoga vremena", kako se izrazio biskup sv. Avit. Grgur Tourski usporedio ga je s Konstantinom (Novi Konstantin pristupa krsnoj kupelji, da opere bolest stare gube). Oni Galo-Rimljani koji su tada bili pod vlašću arijanskih Gota, Burgunda i Alemana priželjkivali su od tada da Klodvig što prije nadvlada njihove gospodare i tako im omogući slobodno ispovijedanje njihove vjere. Upravo je ta katolička vjera, kad je postala zajedničkom starosjediocima i doseljenim Francima, ubrzala proces njihova međusobnog zbližavanja, dovela do prožimanja i stapanja njihovih kultura, sve njih povezala u jedan jedini novonastali narod. Za razvoj Crkve i kršćanskoga života ipak je bilo vrlo nezgodno što su se novodoseljeni Franci pokrstili tako na brzinu bez ikakve temeljitije pripreme. Bili su kršćani, ali više vanjštinom i osjećajima nego životom i vladanjem, što se sve očitije 117
pokazivalo poslije Klodvigove smrti, kad su za vladanja njegovih slabih nasljednika u zemlji počeli veliki neredi. Od tada je kršćanski duh sve više slabio i među starosjediocima. Prijetila je ozbiljna opasnost da se Crkva u franačkoj državi sasvim zatvori u sebe pa pomalo pretvori u nekakvu nacionalnu Crkvu. To se ipak nije dogodilo zahvaljujući novom produbljenju i povezivanju s Rimom, do čega je poslije došlo djelovanjem brojnih misionara koji su neočekivano stali stizati s europskog sjevera. 57. UPLITANJEBIZANTSKIH CAREVAU VJERSKAI CRKVENAPITANJA TIJEKOM ŠESTOGA I SEDMOGA STOLJEĆA Car Justinijan 1. (527.-565.) uspio je Bizantskom Carstvu opet zakratko vratiti sjaj i slavu. On je bio čvrsto odlučio obnoviti rimsku svjetsku državu na jedinstvenom kršćanskom temelju. Stoga je poduzeo pobjedničke ratove protiv Ostrogota iVandala te donio mjere protiv poganskih ostataka i protiv hereza, dao se na veliki posao kodifikacije rimskih zakona te neumorno radio na razvoju državne i crkvene organizacije. Odraz tih njegovih nastojanja bile su i veličanstvene crkve sagrađene u njegovo doba, naročito one u Carigradu (npr. Aja Sophia) i u Raveni. Njegov je ideal bio najuže jedinstvo, ili još točnije rečeno, međusobno prožimanje države i Crkve u podređenosti Božjoj volji. Međutim, to je ustvari dovelo do štetnog presizanja na crkveno područje i njegove gotovo potpune nadređenosti Crkvi. Oživio je pravno načelo stvoreno u doba poganskih careva prema kojemu je vladarova tolja vrhovni zakon za sve, pa i za Crkvu i papu, kojemu je teoretski priznavao prvenstvo u općoj Crkvi, ali je više puta pokazao da se ustvari na to uopće ne obazire. Stoga se njegovo doba smatra klasičnim razdobljem bizantskoga cezaropapizma. On je zaista sebe smatrao ovlaštenim da kao teokratski vladar i zaštitnik kršćanskoga pravovjerja određuje do u tančine vjerske istine i crkvene propise usklađujući ih sa svojim političkim ciljevima. Osobno je sudjelovao u raspravama o teološkim pitanjima, a u svojim je carskim proglasima nastupao kao da je vrhovni teolog inaučitelj. To je njegovo uplitanje u dogmatske sporove bacilo Carstvo u nove kobne sukobe, a monofizitsko pitanje još više zaplelo. Jedan od takvih njegovih zahvata bio je edikt kojim je osudio devet Origenovih teoloških zasada čime je taj glasoviti teolog, sin mučenika Leonide, i sam priznavalac, pribrojen hereticima tri stoljeća poslije smrti. Njegovu je osudu nametnuo općoj Crkvi. Daleko veće napetosti i sporove izazvala je njegova osuda tzv. triju poglavlja. Cezarejski biskup Teodor, vrlo utjecajan na dvoru, želeći zaštititi origeniste od proganjanja, svratio je carevu pozornost na drugo pitanje. Tvrdio je da bi se monofiziti, koji su odbijali prihvatiti definiciju kalcedonskoga koncila, pridružili općoj Crkvi, kad bi car osudio tri poglavita teologa antiohijske teološke škole, koje su monofiziti smatrali svojim najvećim protivnicima: 1. Teodora Mopoesti118
jskoga, 2. Teodoreta Cirskoga i 3. Ibasa Edeškoga. Car, sklon uplitanju u dogmatska pitanja, rado je prihvatio prijedlog pa je g. 544. izdao edikt kojim je osudio "tri poglavlja" (tako se izrazio) i sve koji bi njih branili. U spisima tih pisaca stvarno je bilo sumnjivih tvrdnji, pa i očitih nestorijanskih shvaćanja, ali ih Kalcedonski koncil ipak nije osudio, jer je Teodor umro u miru s Crkvom prije Efeškoga koncila (t428.), a ostala dvojica prihvatila su koncilske odluke. Careva osuda donesena cijelo stoljeće nakon njihove smrti izazvala je veliko nezadovoljstvo na Istoku, a daleko veće na Zapadu. Štoviše ]ustinijan je g. 551. ponovio osudu u novom ediktu, a zatim zatražio da isto učine biskupi na općemu koncilu koji je po njegovoj želji g. 553. zasjedao u Carigradu (Carigradski II.). Žestokim pritiskom na biskupe to je i postigao. Ti su njegovi novi potezi izazvali žestoko protivljenje na Zapadu, naročito u Africi, sjevernoj Italiji (Akvileja) i Iliriku (Salona), jer je tu vladalo mišljenje da se na taj način stavlja u pitanje kalcedonska formula vjere. Stoga su stali žestoko braniti "tri poglavlja", a napadati cara, pa i papu Vigilija. Taj se papa prije koncila i za vrijeme koncila osudi "triju poglavlja" odlučno protivio, ali je, već star i bolestan, a u dva navrata izložen pritiscima, pa i fizičkim zlostavljanjima sa strane carskih činovnika, napokon popustio. Objavio je osudu "triju poglavlja", ali uz napomenu da tim ne dira u kalcedonski koncil. Neki su biskupi na Zapadu, unatoč spomenutoj papinoj napomeni, smatrali da je kalcedonska definicija dovedena u sumnju. Stoga su u svom otporu išli tako daleko da su s papom prekinuli zajedništvo. Jedan od glavnih vođa te oporbe bio je salonitanski biskup Frontinijan. Car ga je zato prognao u Egipat. Taj je novi raskol ipak bio prostorno ograničen na samo neke krajeve, a najduže je potrajao u sjevernoj Italiji, gdje je sasvim prevladan tek oko g. 700. Otprilike jedno stoljeće nakon toga u sličan se pokušaj popuštanja monofizitima, ne bi li ih pridobio za jedinstvo, upustio car Heraklije (610.-641.). Priliku mu je pružilo teološko tumačenje hipostatske unije predloženo od carigradskoga patrijarha Sergija oslonjeno na novostvoreni izraz i pojam monoenergetizam, prema kojemu bi u Kristu hipostatskim ujedinjenjem bile dvije naravi, božanska i ljudska, ali samo jedna jedina božansko-ljudska energija. Car se nadao da će tim tumačenjem, koje je preko nekih svojih biskupa predložio monofizitima, vratiti bar neke njihove skupine u opću Crkvu. Međutim tom nauku kao očito monofizitskomu žestoko se opro učeni monah i poslije jeruzalemski patrijarh Sofronije. Tada je carigradski patrijarha Sergije priznao da je izraz "jedna energija" neprikladan, ali je ostao i dalje odviše privržen monofizitima. Jednim spretno sastavljenim pismom uspio je na svoju stranu pridobiti papu Honorija 1., koji nije bio dorastao spekulativnim problemima. Tako je Honorije, ne prihvaćajući ustvari ni monofizitizam ni monoenergetizam, a želeći sa svoje strane pridonijeti smirivanju duhova, naredio da se izbjegava upotreba novoga teološkoga 119
izraza "energija" bilo da se govori o jednoj ili dvjema energijama, kako bi se izbjegla smutnja. Međutim, kad je potom car proglasio ispovijest vjere koju je sastavio Sergije, a u kojoj je pojam "energija" zamijenio pojmom "volja", smutnja nije izbjegnuta nego je još povećana. Tim se carskim dokumentom nazvanim Ehtezis svima nametalo još opasniju zabludu nazvanu monoteletizam, koju su već prije izričito zastupali neki monofiziti. Istočni su biskupi gotovo odreda prihvatili taj carski dokument, ali pape, Honorijevi nasljednici, ustali su oštro protiv njega. Kad je tako u vrijeme cara Konstanta II. papa Martin 1. na velikoj lateranskoj sinodi održanoj g. 649. proglasio da su u Kristu dvije naravne volje i dva načina djelovanja (bez toga ne bi bile dvije potpune naravi ljudska i božanska!) te izopćio zastupnike monoteletizma, car ga je dao uhititi, dovesti u Carigrad, osuditi za tobožnju veleizdaju, zlostavljati i potom prognati na Krim, gdje je od pretrpljenih mučenja umro. Još okrutnije bili su kažnjeni neki monasi, koji su se protivili monoteletizmu (Maksim Priznavalac i drugi). Novi car Konstantin IV. (668.-685.) odlučio je poraditi na smirivanju prilika sazivanjem općega koncila. Taj 6. opći koncil koji je zasjedao od studenoga 680. do rujna 681. u carskoj palači u Carigradu te stoga nazvan Carigradski 111.(po zasjedanju u dvorani s kupolom, grčki se kupola kaže trullos, nazivaju ga i trulskim) osudio je pokretače i zaštitnike monoteletizma, među koje je ubrojio i papu Honorija. Tadašnji je papa potvrđujući zaključke tog koncila osudu svoga prethodnika ograničio samo na nehaj u suzbijanju krivoga nauka, jer je bilo posve jasno da on uz taj krivovjerni nauk nije pristajao. Budući da koncili Carigradski II. i Carigradski III. nisu donijeli nikakve odredbe u pogledu crkvenoga uređenja i stege, ta su pitanja rješavana na sinodi održanoj u Carigradu g. 692., opet u dvorani trullos po kojoj se zove trulskom sinodom. Tu su, međutim, donesena rješenja samo za pitanja koja su se ticala Crkve na Istoku, a zapadni zahtjevi i običaji bili su potpuno zanemareni. Stoga je papa, premda i sam rodom s Istoka, nije priznao, dok su je Bizantinci smatrali (tako je svi pravoslavci do danas smatraju) općim koncilom. 58.
sv. BENEDIKT I NJEGOVO PRAVILO U RAZVOJU ZAPADNOGA MONAŠTVA
Najosnovnije povijesne podatke o sv. Benediktu i neke legende donio je papa Grgur I. Veliki u drugomu poglavlju svojih Dijaloga. Tako se zna da je rođen oko 480. u Nursiji. U Rimu je stekao temeljitu opću naobrazbu, a zatim kod nekog svećenika učio crkvene nauke. Odlučio se za pustinjački život pa se nastanio u jednoj špilji blizu Subiaca. Neki su ga tamošnji monasi potom izabrali za svoga samostanskog poglavara. Pristao je i započeo službu, ali kad oni nisu pokazali spremnost da prihvate strožu stegu, ostavio ih je te se vratio u svoju špilju. Tu su mu se pridružili neki 120
učenici. Kad je zatim protiv njega ustao neki svećenik, radi mira i da izbjegne moguće neprilike, krenuo je daleko odatle prema Napulju. Zaustavio se na brdašcu Montecassino, gdje je s vremenom osnovao samostan. Za svoje tamošnje monahe sastavio je Regulu (pravilo za monaški život), vjerojatno g. 529. Tu je i umro najvjerojatnije oko g. 550. Sastavljajući svoje Pravilo obilato je preuzimao od drugih: od Augustina, Kasijana, Bazilija Velikoga. Regula je uza sve to bila originalna sinteza, u mnogočemu plod njegova čitanja, razmišljanja, proučavanja i pogotovo njegova iskustva. Svojim dubokim smislom za praktično, za mjeru i sklad, za granice ljudskih mogućnosti, za ravnotežu tijela i duha, za čovjeku primjerenu raznolikost i prirodni ritam, zacrtao je stil monaškog života i djelovanja prihvatljiv i blizak čovjeku europskoga Zapada, i starosjediocu i pripadniku novodoseljenih plemena. On je to pravilo namijenio montecassinskoj zajednici. Možda je mislio i na druge tražitelje bližega i sigurnijega puta do kršćanskog savršenstva, ali u svakom slučaju on tada nije mogao ni slutiti kakav će silan utjecaj to pravilo imati u budućnosti. Da se to Pravilo proširilo po cijeloj Europi, osvojilo i starije samostane u kojima su monasi prije živjeli prema drugačijim običajima i smjernicama, treba dakako pripisati njegovim unutrašnjim svojstvima, ali i papi Grguru I, koji je na spomenuti način upoznao Europu sa svečevim životom i djelom. Osim toga, Grgur je još kao mladi rimski patricij takav samostan uredio u svojoj palači, u njem više godina živio kao monah te potom kao papa svoje rimske monahe poslao da vjerovjesnički djeluju u dalekoj Engleskoj. Zbog svega toga neki njega nazivaju drugim osnivačem benediktinskoga reda. U nedostatku sigurnih i jasnih povijesnih vrela nije moguće određenije govoriti o počecima ženskoga ogranka Benediktova reda, koji je prema predaji uputila u život njegova rođena sestra sv. Skolastika. Činjenica je da su se i ženski samostani vrlo rano proširili gotovo po svim gradovima u Zapadnoj Europi. Benediktinci su stekli tolike zasluge za prenošenje tekovina stare grčko-rimske kulture novonastalom svijetu europskoga Zapada, da se o njihovim samostanima s pravom govori kao o žarištima najraznoorsnije kulturne djelatnosti, iako to nije bio njihov prvotni cilj, jer osnivač je imao pred očima poglavito duhovno-moralne ciljeve. Bitan mu je bio ideal kršćanskoga savršenstva, idealni lik u Kristu otkupljenoga čovjeka, koji molitvom i radom, cijelim svojim bićem i životom, slavi Stvoritelja, a moralno-ascetskim nastojanjima sebe suobličuje Kristu. Za središte monaškoga života odredio je svakodnevno svečano slavijenje euharistije, a za ostala čvrsta uporišta odredene satove u danu i u noći u koje se monasi opetovano okupljaju na moljenje časoslova kao službene crkvene molitve. To je poznati benediktinski "opus Dei". Za borbu protiv besposlice, koju je Benedikt smatrao velikom opasnošću za dušu, predvidio je čitanje Svetoga pisma i razmišljanje o pročitanomu usmjereno na molitvu 121
(lectio divina) i ručne poslove (opera manuum). Svoje monahe nije usmjerio na neku posebnu vanjsku djelatnost bilo na crkvenom bilo na općekultumom području. Sv. Benedikt po svoj prilici nije bio svećenik. ije to bila ni većina njegovih monaha. Međutim, da bi oni mogli čitati Sveto pismo s pravim razumijevanjem, morali su steći neku opću i primjerenu teološku naobrazbu. Tako je jednostavan propis Benediktova Pravila o "sv. štivu" poslije ustvari najviše pridonio očuvanju stare naobrazbe te dao snažan zamah srednjovjekovnoj kulturi. Propisom o ručnom radu dao je i poticaj za unaprediuanje materijalne (privredne) kulture, što će poslije imati veliku važnost, jer mladi su europski narodi i u tome trebali iskusne učitelje. Samostanska imanja bila su najuzornije obrađivana, za ono doba najsavršenijim oruđem i na najbolji način. Samostani su na taj način postali i prvim svojevrsnim stručnim školama, poljodjelskim i zanatskim. Tako je sv. Benedikt preko svojih duhovnih sinova i kćeri "narodima nastanjenim u prostranim zemljama od Sredozemnoga mora do Skandinavije, od Irske do Poljske, donio kršćansku kulturu križem, knjigom i plugom", kako se izrazio papa Pavao VI. proglašujući g. 1964. sv. Benedikta zaštitnikom Europe. .
59. UDIO PAPE SV. GRGURA 1. VELIKOGA U RAĐANJU KRŠĆANSKE EUROPE POKRŠTE JE ANGLOSAKSONACA Papa Grgur 1. potekao je iz rimske senatorske obitelji, bogate i ugledne, koja je iz svojih redova koje stoljeće prije dala po jednoga cara i papu. U mladosti je stekao odličnu naobrazbu te neko vrijeme obnašao najvišu službu u civilnomu životu rodnoga grada (gradski prefekt). Međutim, u njemu je brzo do zrela odluka da sve to ostavi. Tako je on sjajnu svjetovnu odoru zamijenio skromnom monaškom haljinom, a očinsku palaču pretvorio u samostan Sv. Andrije. Živeći zatim u njemu kao običan monah, sav se predao molitvi, pokori, proučavanju i razmatranju Svetoga pisma. akon četiri godine kontemplativnog života morao je naglo napustiti tu svoju mirnu oazu, jer ga je papa Pelagije imenovao apostolskim izaslanikom u Carigradu. U carskomu je gradu proveo šest godina, njemu dugih i mučnih, jer je bio prisiljen živjeti u sjajnoj palači, kretati se u visokom društvu, susretati se stalno sa svjetovnim odličnicima i najvišim nosiocima državne vlasti. Uza sve to i tu je, okružen najčešće nekolicinom mo naha i drugih prijatelja, uspijevao živjeti u skladu sa svojim monaškim idealom posvećujući sve slobodno vrijeme molitvi i studiju. Upravo je tada nastalo njegovo veliko djelo Moralia in job, teološki komentar Knjige o Jobu. Po povratku u Rim opet je, čini se, neko vrijeme morao živjeti izvan svoga samostana, jer ga je papa zadržao u tajničkoj službi. Kad se napokon uspio vratiti svom omiljenom samostanskom životu pomislio je da se je trajno riješio vanjskih briga i poslova, ali iznenada je taj svoj mir morao zau122
vijek ostaviti. Odmah nakon smrti pape Pelagija Rimljani su (svećenstvo i puk) za novoga papu izabrali njega. Otimao se, koliko je mogao. Međutim kad su oni za taj izbor postigli i carsku potvrdu, više nije bilo izmicanja. Kao papa pokazao je tipično rimske vrline. U službu Rimske i opće Crkve stavio je svoje velike upravne i organizatorske sposobnosti. U njegovu slabom i boležljivom tijelu krila se neslomljiva duhovna snaga koja je izvirala iz ostvarenog sklada kršćanskih kreposti. Spojio je u sebi na nevjerojatan način duh velikoga pokornika i molitelja, zanos pravoga mistika i sveca, s izvanrednom razboritošću i praktičnim sposobnostima. Tako je Crkva u njemu dobila neumornoga pastira duša, oca siromaha, obnovitelja sv. bogoslužja i liturgijskoga pjevanja, učitelja i poticatelja novih vjerovjesničkih pothvata. Izvanjsku moć Rimske crkve uzdigao je uspješnim upravnim i privrednim unapređenjem njezinih bogatih posjeda. Višestruko povećanim prihodima pomagao je prognanima i ugroženima koliko je više mogao. Najveći njegov uspjeh bila je mlada Crkva u Engleskoj čvrsto povezana s Rimom i s papom, koju su u bliskoj budućnosti čekali veliki vjerovjesnički zadaci. Kršćanstvo se u Britaniji bilo udomaćilo već u rimsko doba. Na dijelu otoka pod rimskom vlašću vjerski život i crkvena organizacija lijepo su se razvijali. Bilo je tamo više biskupija. Međutim, kad su se rimske legije početkom V. st. odatle morale povući, kršćansko su stanovništvo zadesile teške nevolje. Razna poganska osvajaćka plemena, Pikti sa sjevera Britanskoga otoka, a Angli, Sasi i ]uti s današnje njemačke obale i iz Danske rušili su sve pred sobom. Preživjeli britanski kršćani zbili su se tada u gorovite predjele na zapadnomu rubu otoka (Wales) ili su prebjegli u današnju francusku Bretagnu. Toliko su tim bili ojađeni, da s osvajačima, koji su oko g. 450. tamo osnovali sedam svojih malih državica, nisu htjeli imati baš nikakva posla. Čak im nisu htjeli ni naviještati kršćansku vjeru, pa ni onda kad su se neki od tih pogana počeli za nju zanimati. Papa Grgur 1., na vijest da ti pogani žele upoznati kršćansku vjeru koju im ni tijekom sto godina nitko nije pokušao navijestiti, da to nisu činili ni spomenuti britanski kršćani, ni netko od biskupa i svećenika iz Franačke, bio je duboko ožalošćen. Jedan je od njihovih vladara, kentski kralj Etelbert, bio oženjen katolikinjom Bertom, kćerju franačkoga kralja. Hoteći ona i dalje živjeti po svojoj vjeri dovela je sa sobom jednoga biskupa koji je za nju u kapeli obavljao bogoslužje, ali drugima nije propovijedao. Grgur, duboko svjestan vjerovjesničke dužnosti, a ne pouzdavajući se više u bretonske i franačke svećenike, koji su toliko zakazali, odlučio se na veliki pothvat. Uputio je u Englesku 40 monaba iz svoga rimskoga samostana na čelu s njihovim priorom Augustinom. Rimski su vjerovjesnici spremno pošli na daleki put, ali ih je, kad su stigli u južnu Franačku, zahvatila malodušnost. Nisu znali da je ta barbarska zemlja toliko udaljena 123
i da ih čeka takva neizvjesnost. Toliko su se prestrašili da su se poželjeli vratiti natrag. Pisali su papi, da im to dopusti. On se tada posebnim pismima obratio nekim franačkim knezovima i biskupima tražeći od njih da te misionare na prolazu lijepo prime i pomognu, da im nađu tumače koji će im biti pri ruci u nepoznatoj zemlji. Pokolebane monahe vjerovjesnike nije u svom odgovoru korio nego ih je blagim riječima utješio i ohrabrio tako, da su odlučno nastavili put. Na proljeće g. 597. sretno su uplovili u ušće rijeke Temze te se iskrcali na jednom otočiću. Kralj je žurno došao pred njih želeći njihovu poruku čuti na otvorenom, jer se kao poganin bojao da bi ga inače ti stranci mogli začarati. Tada je stasiti Augustin izišao preda nj te preko tumača zatražio dopuštenje, da u njegovoj zemlji smiju propovijedati kršćansku vjeru. Etelbert im je to spremno dopustio. Obraćenja su bila brojna. Kralj se krstio već o Duhovima. Njegov primjer djelovao je na mnoge. O Božiću je bilo pripremljeno toliko novokrštenika da nisu mogli svi doći na red za krštenje u krstionici, pa su ih krštava li na rijeci. Augustin je pisao papi, da ih se tada krstilo deset tisuća. Vjerovjesnici su bili puni posla, jer su tražili pojedinačna i svjesna obraćenja i dobru pripremu, kako ih je upozoravao njihov učitelj Grgur. On im je davao za ono doba nevjerojatno mudre upute. Pisao im je među ostalim i to da slobodno prihvate sve običaje tih plemena, pa i religiozne, ako nisu suprotni kršćanskoj vjeri i moralu. Sv. Beda Venerabilis pišući poslije u svojoj Crkvenojpovijesti engleskoga naroda o tim brojnim obraćenjima naglasio je da im se kralj veselio, ali da nije nikoga prisiljavao, jer je naučio da služba Kristu mora biti dragovoljna, a ne silom nametnuta. Na to je dodao: Pobožno ipravedno Grgurovo djelovanje postiglo
je to da naš narod postane sudionikom vječne slobode. Tako se dogodilo da je temeljitim radom rimskih vjerovjesnika, uz poštivanje kulturnih posebnosti toga dotada poganskog naroda i slobodnoga opredjeljenja svakoga pojedinca, Engleska u manje od sto godina postala najkršćanskijom i najkato!ičkijom zemljom ranoga srednjeg vijeka. Dok je tada u Franačkoj kršćanski život bio sasvim mlak, a tamošnja Crkva do te mjere bila zatvorena u sebe, da se vrlo lako mogla pretvoriti u neku čisto nacionalnu Crkvu, mlada Crkva u Engleskoj bila je u sebi vrlo živa i živo povezana s Apostolskom Stolicom u Rimu. Rimski monasi, koji su tu Crkvu osnovali, tamo podizali crkve i samostane, osnivali biskupije, otvarali škole, zasadili su u duše tamošnjih vjernika naročitu pobožnost prema sv. Petru i duboki osjećaj odanosti Petrovim nasljednicima papama kao Kristovim namjesnicima na zemlji. Pamtili su dobročinstvo pape sv. Grgura dugo poslije njegove smrti te prema njemu gajili posebno štovanje. Prvi engleski srednjovjekovni pisci nazivali su ga engleskim apostolom, služili se izrazima "naš papa", "naš učitelj" pa čak i "naš Grgur". Vjerski i kulturni procvat te otočke zemlje imao je dalekosežne posljedice za Katoličku Crkvu i zapadnoeuropsku kulturu. Engleska je postala rasadištem predanih vjerovjesnika i kulturnih djelatnika. Anglosaksonski misionari djelovali su poslije 124
organizirano i sustavno na konačnomu pokrštenju germanskih zemalja na europskom sjeveru. Dali su bitan doprinos produbljenju kršćanstva u Franačkoj te pripremili tzv.
karolinšku renesansu.
125
DRUGI DIO
CRKVA U RANOMU I RAZVIJENOMU SREDNJEMU VIJEKU
1. OPĆE OZNAKE I POČECI SREDNJEGA VIJEKA 60. IZRAZ "SREDNJI VIJEK" I OPĆE OZ AKE TOGA POVIJES OG RAZDOBLJA Humanisti su govoreći o povijesti latinske pismenosti i književnosti prvi počeli izrazom srednji vijek označava ti razdoblje između 5. i 15. st. Poslije je taj izraz primijenjen na opću povijest, a zatim i na crkvenu. Bolje odgovara povijesti zapadne Europe nego povijesti Bizanta, a jedva da se može i govoriti o nekom istodobnam "srednjemu vijeku" u povijesti zemalja na drugim kontinentima. Bizantska je civilizacija ustvari bila posljednja faza u razvoju stare grčkorimske civilizacije, a Bizantsko Carstvo završno, moglo bi se reći i "staračke", razdoblje Rimskoga Carstva. U njemu su se stari dosezi u civilizacijskom i kulturnom razvoju održali na visokoj razini, ali je, unatoč nekih novih proplamsaja, općenito govoreći vladala stanovita stagnacija. Kad je g. 476. Zapadno Rimsko Carstvo propalo, tu su civilizacijske tekovine i prije toga dostignuti visoki stupanj kulturnoga razvoja promjenama koje su izazvale velike germanske, a zatim avarsko-slavenske seobe i osvajanja svedeni na bijedne ostatke. ovodoseljena plemena donijela su sa sobom svoju civilizaciju, koja je bila primitivna te se ni izdaleka nije mogla mjeriti s rimskom, kakva se uza sve neprilike ipak održala u Bizantu, ali i u njoj je bilo raznih elemenata koji su u dodiru s prežicima staroga grčko-rimskog dosega djelovali poticajno za stvaranje nečega novog, što će iz skromnih početaka polako klijati, rasti i dozrijevati, dok ne preraste u novu zapadnoeuropsku civilizaciju i kulturu, koja. će u novomu vijeku snažno utjecati na svjetski proces kulturnog razvoja koji još traje. Posebnosti europskoga srednjega vijeka na svim područjima života, pa i crkvenoga, najuočljivije su u vremenskom razmaku od oko 800. do oko 1300. godine. Neke opće oznake toga novog stanja nazrijevale su se već davno prije g. 800., oblikovale se i polako razvijale. Od g. 1300. sve više su slabile i gubile se, premda su neke od njih opstale i tijekom sljedećih stoljeća, sve do Francuske revolucije (npr. feudalizam). Budući da su snažno obilježile i crkveni život, potrebno je one glavnije navesti. 1. U civilizacijskom smislu novo je stanje, tipično za srednji vijek, najuočljivije u činjenici, da se težište života i privredivanja prebacilo iz grada u selo. U rimsko doba vodeće privredne grane bile su obrt i trgovina, dok je u srednjemu vijeku na prvo mjesto došlo ratarstvo. 129
2. Rimska država bila je čvrsto organizirana. U njoj su, kao i u gotovo svim drugim starim državama, živjela dva osnovna društvena sloja: slobodni ljudi i robovi, s tim da su robovi bili lišeni svih ljudskih prava. Na cijelom području unutar njezinih granica vrijedile su iste pravne norme, točno određene i zakonski utvrđene. Upravne poslove vršili su brojni i dobro organizirani činovnici. Srednjovjekovne su države bile posve drugačije uredene. U njima je živio mnogo raznolikiji skup društvenih slojeva od kojih gotovo nijedan nije bio potpuno neovisan i sasvim slobodan, jer su u zamršenom spletu feudalnih odnosa gotovo svi bili nekomu podređeni. Temeljna prirodna veza među ljudima od tada je bilo zajedničko podrijetlo, pleme, koje je igralo odlučujuću ulogu i u samom stvaranju novih država i u njihovu ustrojstvu. Nedostatak proglašenih i kodificiranih zakona u tim državama, koje su ipak bile jedinstvene, nadomještali su običaji, a predaji se pridavala veće značenje nego svim pozitivnim zakonskim propisima. 3. Jedna od najosnovnijih oznaka srednjega vijeka bio je tipično srednjovjekovni univerzalizam, općenitost i jedinstvo unatoč velikih razlika u podrijetlu, običajima, jezicima, krajevima i njihovim privrednim mogućnostima. Glavna duhovna spona koja je u tomu povijesnom razdoblju povezivala u jedno ljude i narode, više i niže društvene slojeve, bila je svima zajednička kršćanska vjera u istoj sveopćoj Crkvi. Tadašnji Europljani osjećali su se pripadnicima velike obitelji kršćanskih naroda. Tu moralnu povezanost i uzajamnost europskih plemena i naroda simbolizirali su papinstvo, koje su svi priznavali najvišim općim autoritetom, i novo zapadno carstvo, najprije Franačko, a zatim jemačko-rimsko. Uza sve to u ranomu se srednjem vijeku nije papu i biskupe, cara, kraljeve i knezove smatralo nekim apsolutnim gospodarima, koji bi imali pravo odlučivati i poduzimati što im se prohtije, poput rimskih careva. Naprotiv, u shvaćanju tadašnjih ljudi na europskom Zapadu bio je samo jedan potpuni gospodar: Krist, Kyrios, "kralj kraljeva i gospodar gospodara", štoviše "kralj neba i zemlje". U uvjerenju da su u njegovo kraljevstvo pozvani svi ljudi smatrali su ga jedinom pravom glavom "sveopće Crkve tj. svega kršćanstva, i cijeloga ljudskog roda. Uskrsloga i proslavljenoga Krista živo su iščekivali kao suca svega svijeta, pred kojim će se, kad na svršetku svijeta dođe u slavi, svi pojaviti. Njemu će tada svi, pa i nosioci bilo koje vlasti, papa s biskupima i s ostalim svećenstvom i car s kraljevima i knezovima, morati položiti račun o tome kako su vršili svoje službe: "svećeničku" (sacerdotium) i "kraljevsku" (regnum). Njihovu odgovornost smatrali su to većom, što se radilo o najvišim i najvažnijim službama u toj duhovno-političkoj stvarnosti, koju su oni nazivali "sveopćom crkvom (Ecclesia universalis). U tadašnjemu shvaćanju nije se strogo razlučivalo što spada na nosioce svećeničke službe, a što na nosioce svjetovno-političke, jer se smatralo da su se i jedni i drugi, II ,
II
130
svatko na svoj način, dužni brinuti za Crkvu i državu te tako pridonositi općemu dobru i napretku, duhovnom i vremenitom. Tako su npr. među glavne dužnosti kršćanskog vladara ubrajali obranu Crkve, zaštitu sirota i udovica, promicanje pravednosti uz poštivanje svih stečenih prava pojedinaca i korporacija. U praksi, dakako, najčešće nije bilo sve tako idealno. Bilo je tijekom srednjega vijeka mnogo vladara, vojvoda i knezova, a i biskupa, koji su postupali suprotno, vladali se nasilno, ali nikomu od njih nije priznavano da imaju pravo tako postupati. a mnogim sinodama, crkvenim i mješovitim crkveno-državnim, opetovano je naglašavan spomenuti ideal. Međutim od 14. st. pa dalje javilo se i sve više širilo shvaćanje prema kojemu se vladar ima ponašati kao apsolutni gospodar u svojoj državi ne vodeći računa ni o kakvim višim idealima, ni o kakvom dobru drugih naroda. Stoga bi njemu bilo dopušteno poduzimati sve što donosi korist njegovoj državi, što nju učvršćuje, štiti njezine interese, bez obzira na moralna načela i nečija prava. To je ustvari bilo oživljavanje staroga poganskog shvaćanja kojim je bilo prožeto rimsko pravo, a koje je u novomu vijeku uvođenjem pojma viših "državnih razloga postalo i uglavnom ostalo općim pravilom u politici te u krutom shvaćanju i provedbi bezobzirno gazilo ljudska i sva druga prava pojedinaca i zajednica. Ideal je srednjega vijeka bio da papa i car kao "giave svega kršćanstva" usklađeno djeluju na dobro duhovno i materijalno, vremenito i vječno, svih ljudi, svih naroda i država. Do nesporazuma je i napetosti među njima ipak dolazilo i tijekom prvih stoljeća srednjeg vijeka, pa i vrlo velikih. S vremenom su se prilike toliko promijenile da se sve više nametala potreba za razlučivanjem duhovne i svjetovne, crkvene i državne sfere. To razdruživanje pokazalo se neophodnim, ali ujedno vrlo problematičnim i mučnim. Izazivalo je vrlo teške sporove i prave borbe dok se napokon nije našlo zadovoljavajuće kompromisno rješenje. Spomenute dvije vrhovne vlasti papinska i carska nisu u srednjemu vijeku smatrane jednakima i neovisnima. Prvenstvo se načelno priznavalo duhovnoj. Ulogu pape i cara gledali su u slici dvaju svjetlila, Sunca i Mjeseca koja prema Knjizi Postanka vladaju na nebeskomu svodu, ali tako da Mjesec dobiva sjaj od Sunca. To su zaista bila dva stožera oko kojih se vrtjela sva povijest srednjega vijeka, barem do početka 14. stoljeća. 4. Crkva je u ranomu srednjemu vijeku imala premoć na kulturnomu i društvenom području, a općenito joj se, barem teoretski, priznavalo prvenstvo i na političkom. Privredno je također bila jaka. Ona je na Zapadu spasila znanstvenu tradiciju staroga svijeta te novim narodima posredovala tekovine rimske civilizacije, bila im "majkom i učiteljicorn" , potakla i dugo vodila kulturni život i razvoj. Teologija, koja je smatrana najvišom znanošću, u prvomu se razdoblju hranila biblijskom egzegezom te bila II
131
oplodena djelima crkvenih otaca, osobito vatrenom Augustinovom mišlju. Poslije se nadahnjivala i pomagala Aristotelovom metafizikom, na njezinim temeljima izgradila tzv. skolastičku metodu te stvorila zaokružene teološke sustave, tzv. srednjovjekovne sume. 5. Feudalizam, kao tipičnu značajku srednjega vijeka nije moguće mimoići ni u crkvenoj povijesti bez obzira na to što po sebi spada na čisto politički, društveni i gospodarski red, a ne vjerski i crkveni. Taj sustav nastao je uslijed promjene uvjeta gospodarskoga života u povezanosti s nagradivanjem za vojničku službu (leno) i traženja zaštite za ugrožene slobodne seljake kod veleposjednika. Preko toga su se malo po malo ustalili odnosi vazal senior, a vojničko je leno, davano u početku na odredeno vrijeme dok traje služba u konjici, s vremenom prešlo u feud kao trajni posjed koji se nasljeduje u istoj obitelji. U razvijenomu feudalizmu došlo je do toga da je gotovo svatko bio nekomu vazal (vlasnički i društveno podložan) i nekomu senior (vlasnički i društveno nadreden) s odredenim ovlaštenjima, dužnostima i pravima. Taj je gospodarsko-društveni sustav uobličio svijest tadašnjih ljudi, pa mu se i Crkva prilagodila. U onim stoljećima nije ni imala druge mogućnosti za uzdržavanje svojih ustanova, jer je zemljišni posjed bio jedino mogući izvor stalnih prihoda. Crkvi su bili potrebni veliki prihodi, jer je ona u tim vremenima osim vršenja svoga bitnoga religioznog poslanja morala voditi svu brigu i snositi sve troškove za prosvjetnu i socijalnu djelatnost. To što se crkveni službenici, svećenstvo, pri tomu mnogo puta nisu ispravno postavljali prema društvenom položaju i imanju, siromaštvu i bogatstvu, problem je, koji se javljao u svim vremenima i svim društenih sustavima sve do danas, jer u suobličavanju uredbama ovoga svijeta lako se pretjera. 61. VRED OVANJE SREDNJEGA VIJEKA EKOĆ I DA AS Kad su humanisti u 15. stoljeću uveli pojam "srednji vijek" njim su htjeli označiti razdoblje u povijesti latinskoga jezika i književnosti koje razdvaja staro rimsko klasično razdoblje, kad je taj jezik bio pravilan i lijep, a književnost vrlo bogata, od vremena u kojemu su baš humanisti, poneseni velikim oduševljenjem, to uspjeli obnoviti. Stoga su srednji vijek u povijesti latinštine zamišljali kao mračnu dolinu koja stoji izmedu dvaju sjajnih vrhunaca, kao barbarsko doba u kojemu su ljudi živjeli bez prave civilizacije, bez sjaja umjetničke ljepote i bez znanja. Izraz gotički upotrijebljen za srednjovjekovnu umjetnost značio je za njih isto što i barbarski surov, nesklada n i mračan. Takvu negativnu sliku srednjega vijeka od njih su u 16. st. preuzeli protestanti i još je više ocrnili. Oni su se tada stali zgražati nad tih tisuću godina navodno "izrodenog kršćanstva tobože "potpunoga zastranjenja prvotno duhovne Crkve", II ,
132
koju bi tek oni, svaki reformacijski pokret na svoj način, vraćali u to .neiskvareno" stanje. Ni prosvjetitelji (iluministi) 18. stoljeća nisu imali nimalo ljepši pojam o tomu povijesnom razdoblju. Gotovo svi, od pobožnog biskupa Fenelona, preko Montesquieua do sarkastičnoga Voltaira, govorili su o tminama koje su tada prekrile Europu, kad je ona navodno zapala u divljaštvo i praznovjerje. Marksisti 19. i 20. st. u svojoj su protukršćanskoj propagandi opet svim silama ocrnjivali to povijesno razdoblje. Za marksiste se, međutim, može reći, da su u takvomu prikazivanju srednjega vijeka bili već u prilično velikom zakašnjenju, jer su romantici na koncu 18. i u prvoj polovici 19. st. osjetili uzvišenu ljepotu koja se očitovala u tom tobože mračnom razdoblju te se za nju oduševljavati. O tomu su prvi počeli govoriti pjesnici i općenito književnici, a brzo zatim i vrlo ozbiljni povjesničari, koji su tada otkrili pa potom povijesno-kritičkom metodom proučili i objavili mnoge srednjovjekovne rukopise i dokumente. Pri tomu je dosta spomenuti njemačkog povjesničara Pertza i veliki pothvat Monumenta Germaniae historica. U Hrvatskoj su slične pothvate poduzimali Kukuljević i Rački, a zatim su im se pridružili Smičiklas i drugi. Kad su nakon ozbiljnoga proučavanja na svjetlo dana izišle razne srednjovjekovne ideje, ustanove, velikani srca, uma i pera, humanističke su se i prosvjetiteljske predrasude počele su se rušiti. Pokazalo se da je u tim stoljećima iz tame probijalo snažno svjetlo dobrote i ljepote, da je srednji vijek, uza sve negativnosti, bio veliko i važno razdoblje ljudske povijesti koje se ne mora stidjeti drugih prije i poslije njega. Stručnjaci medijevalisti iz raznih naroda nastavljaju ga proučavati sve do danas. U shvaćanju i tumačenju pojedinih zbivanja i povijesnih tokova iznesena su nerijetko različita, pa i oprečna mišljenja. Međutim, što znanstvena proučavanja dalje napreduju, to jednostrana i mračna poimanja srednjega vijeka sve više gube podlogu. Uza sve to u nas su u vrijeme komunističke vladavine školski udžbenici iz povijesti vrvili i dalje izrazima poput onoga "srednjovjekovno mračnjaštvo", ali u ozbiljnoj znanstvenoj literaturi bili su sve rjeđi. Tako je prije dvadesetak godina Tvrtko Kulenović u novosadskom "časopisu za kulturu, umetnost i društvena pitanja" Polja napisao: "Danas više nitko pametan i pošten ne govori o mraku srednjega veka, ima ih čak dosta koji emfatično inzistiraju na njegovoj svetlosti" te se odmah u zagradi pozvao na djelo Gustava Cohena: La grande clarte du moyen age IT. KULENOVIĆ, San kod Dantea i Borhesa, Polja, 27, 1981, 274, str. 502/. Neki, poput Toynbeea, taj srednji vijek u povijesti europskoga društva slikovito uspoređuju s pubertetskim i mladenačkim razdobljem u životu čovjeka pojedinca. Prikazuju ga kao vrijeme naivnog idealizrna, ali i oštre oporbe i prkosa, uspona i padova, čistoga vjerskog zanosa i vrhunske svetosti, ali i praznovjerja i čudnih hereza, dobrote i nesebične ljubavi, ali i strašnih ratova, okrutnosti i divlje osvete. Onaj tko 133
proučava to vrijeme stalno nailazi na oštre suprotnosti, na svjetla i sjene, izljeve dobra i zla, beskrajnog idealizrna i krute sebičnosti. Potpuna i opća ravnoteža nije, nažalost, još nikad i nigdje dostignuta, iako ostaje neodgodivom težnjom. Slične se suprotnosti, pa i još oštrije, očituju na svoj način i u svim drugim povijesnim razdobljima. eki su skloni mišljenju, da je u tom pogledu možda jedina bitna razlika između srednjega vijeka i naših vremena, i to vrlo opasna razlika, što ljude moderne tehničke civilizacije sve više zahvaća osjećaj nekoga čudnog umora i klonulosti, što bi mogao biti predznak da naša civilizacija stari, da se možda već približava zalazu. 62. PORAST PAPINSKOGA UGLEDA NA PRIJELAZUIZ STAROGA U SREDNJI VIJEK I POVEZIVANJE NOVIH KRŠĆANSKIHNARODA S RIMOM U jeku barbarskih provala na područje Zapadnoga Rimskog Carstva starosjedilačko se pučanstvo u svojim stradanjima nije moglo uzdati ni u kakvu zaštitu rimskih vlasti, jer je rimska država i prije konačnoga pada bila u rasulu. Papa Leon 1. Veliki, već i onako ugledan kao vrstan teolog, sjajan govornik i pravi svetac, postao je još obljubljeniji kad je, da spasi Rimljane od potpune propasti, hrabro stupio pred zloglasnoga Atilu, a zatim i pred Genzeriha i njegove divlje Vandale. Kad je carska vlast na Zapadu napokon sasvim oborena, porobljeni i potlačeni starosjedioci pod vlašću arijanskih Gota i drugih Germana nalazili su jedini oslonac, utjehu i ohrabrenje u pape, biskupa i svećenika, koji su, pateći skupa s njima, uspijevali podržavati u njima nadu u bolju budućnost. Justinijanov uspjeh u obnovi rimske vlasti na Zapadu bio je samo djelomičan i uglavnom kratkotrajan. Sjevernu su Italiju već 568. osvojili arijanski Longobardi, odakle su zatim nadirali prema Raveni u kojoj je stolovao bizantski carski namjesnik (egzarh) za Italiju. Bivši rimski Ilirik preplavili su zatim Avari i Slaveni te odatle prijetili Grčkoj i Italiji. Upravo tada kad su longobardska sila i avarsko-slavenski pritisak bili najžešći, na apostolskoj rimskoj stolici bio je papa Grgur 1. Veliki (590.-604.). O njegovoj snažnoj osobnosti, neobičnom spoju njegova tipično rimskog smisla za praktično s visokom razinom ljudskih i kršćanskih vrlina, dubokom duhovnošću i svetošću, o pomaganju ugroženima već je prije bilo govora, pa je ovdje dovoljno naglasiti da je on bolje nego itko drugi uočio opasnost da se u takvim prilikama u pojedinim zemljama na europskom kontinentu, gdje su vladala razna germanska plemena i na dalekom irskom otoku, nastanjenom keltskim pučanstvom, oblikuju nacionalne Crkve sasvim zatvorene u sebe. akon što je na irskomu otoku Britanac sv. Patrik već u sredini V. st. s iznenađujućim uspjehom proširio kršćansku vjeru među keltskim starosjediocima, kršćanstvo je tu zemlju brzo i tako duboko proželo da je u njoj kršćanska pobožnost 134
cvala, a monaški život bujao kao nigdje. Međutim, njihove su veze s europskim kopnom i Rimom zbog velike udaljenosti i ratova koji su zatim u Europi vođeni bile dugo vremena gotovo nikakve. Budući da u Irskoj tada nije bilo gradova, pa se redovite biskupije nisu mogle razviti, razvoj je crkvene organizacije bio u tim stoljećima neobičan, isključivo vezan uz samostane. Biskupi su živjeli u samostanima s monasima i bili podvrgnuti opatima. Dotle je na britanskom otoku rimsko kršćanstvo bilo već sasvim potisnuto, ali uspjeh rimskih misionara koje je poganskim Anglosaksoncima poslao papa Grgur doveo je do neočekivanoga obrata. Ugled toga velikog pape i papinstva uopće širili su zatim diljem sjeverozapadne Europe novi anglosaksonski misionari, koji su tijekom 8. st. uspjeli probuditi dotada prilično pospanu Crkvu u Franačkoj državi te je živo povezati s Rimom, a kršćanstvo proširiti i uvriježiti među raznim poganskim plemenima u Njemačkoj. U tome se kao crkveni obnovitelj u Franačkoj državi, vjerovjesnik i organizator mlade Crkve u Njemačkoj najviše istakao anglosaksonac Winfrid Bonifacije. On je djelovao u najtjesnijoj povezanosti s papom i Rimom. Život je završio kao mučenik, ubijen od poganskih Frizonaca. Njegov grob u Fuldi i danas se smatra simbolom Crkve u Njemačkoj. On i njegovi misionari posvuda su širili naročito štovanje sv. Petra i ljubav prema njegovu nasljedniku papi i rimskoj apostolskoj stolici, što je bitno pridonijelo povezivanju krajevnih Crkava s Rimom, a time i stvaranju katoličke Europe. 63. PAPINSKAPOTPORA KAROLINZIMAI ZNAČENJE KRALJEVSKOGAPOMAZANJA Karolinzi potječu s područja današnje Belgije i Luksemburga. Tu su bili njihovi obiteljski posjedi. Kroz više su pokoljenja (već od 6. st.) služili na merovinškomu dvoru kao dvorski upravitelji (rnajordomi), Merovinški vladari, Klodvigovi nasljednici, bili su sve nesposobniji i nemarniji ("doba lijenih kraljevali). Svu brigu za dvor i za državu prepuštali su svojim majordomima, čiji je ugled tako sve više rastao. Najviše im ga je uzdigao majordom Karlo Martel svojom odlučujućom pobjedom nad opasnim arapskim osvajačima koji su iz Španjolske bili prodrli sve do gradova Tours i Poitiers (732.). Uza sve to Karolinzi se još nisu usuđivali prisvojiti kraljevsku čast. Znali su koliko je za Franke i uopće za Germane značilo pravo vladarske loze i krvi (ius stirpis regiae). Poslije smrti Karla Martela neki su se plemići digli protiv njegovih sinova želeći ih ukloniti s vlasti, ali je pobuna ugušena. Čini se, da je Karlov sin Pipin Mali baš zbog tog otpora počeo pomišljati, kako bi napokon trebao posegnuti za kraljevskim naslovom te tako sebi i potomcima osigurati stalnost čelnoga položaja u državi. Već je čvrsto držao u rukama svu vlast, ali to nije smatrao dovoljnim osloncem u pokušaju da se proglasi kraljem. Bojao se da 135
ga Franci ne će prihvatiti, jer nije potjecao iz kraljevske loze, a oni se nisu lako odricali svojih starih shvaćanja i običaja. Dovoljno čvrst oslonac mogao mu je osigurati samo netko tko je u svijesti i osjećajima njegovih Franaka, posebno plemstva, uživao vrhunski auktoritet. Takav je ugled ustvari imao samo papa, jer su katolički Franci već bili općenito poprimili od anglosaksonskih misionara osobito živu pobožnost prema sv. Petru povezanu s osjećajem duboke privrženosti njegovu nasljedniku. Pipin je stoga poslao pismo papi Zahariji tražeći od njega odgovor na pitanje, je li bolje da kršćanskim narodom vlada onaj tko je kraljevske krvi, a nije uopće sposoban voditi zemlju, osiguravati joj mir i red, ili je bolje da zakonitim kraljem bude netko tko je za sve to sposoban, iako nije kraljevske krvi. Papa, kojemu je germansko shvaćanje o svetosti "kraljevskoga koljena" bilo sasvim strano i nepoznato, odgovorio je, da je bolje da kraljem bude onaj tko je za to prikladan (idoneus). Oslonio se pri tom na razumsko načelo prikladnosti za službu. Prema papinu poimanju prikladan je onaj tko ima "dobru volju" i drži stvarnu vlast. "Dobra volja u tom je slučaju značila: da je pobožan, pravovjeran i pravedan, pa prema tomu prikladan da vlada kršćanskim narodom. Kroničar je taj papin odgovor izrazio riječima: "Naredio je da Pipin postane kraljem" (fussit Pipinum regem fieri), što nije točno, jer se nije radilo o nekakvoj papinoj zapovijedi, ali dobro odražava odjek koji je spomenuti odgovor imao među Francima. Kad je nakon toga Pipin pred plemstvo i narod iznio prijedlog, da mjesto nesposobnih Merovinga njega izaberu za novoga kralja, pozivajući se pri tom na papinu izjavu, oni su to prihvatili bez većeg otpora. Budući da je to za Franke bila velika promjena, Pipin je odlučio spomenutomu papinom pravorijeku pridodati još jedan važan element: pomazanje. a tu je namisao došao ugledajući se u primjer starozavjetnih kraljeva, a zatim anglosaksonskih i vizigotskih kršćanskih vladara, koji su se prije preuzimanja vlasti davali pomazati sv. uljem. Taj je čin u Pipinovu slučaju bio događaj od najveće povijesne važnosti, jer od tada je obredno pomazivanje novoga vladara sv. uljem ušlo u opći običaj u kršćanskim zemljama Zapadne Europe, a smatrano je nečim što bitno upotpunjuje čin izbora i ustoličenja. Kralja se od toga trenutka više nije smatralo običnim laikom nego dionikom kleričkih službi, tako da je u bogoslužju smio pjevati evanđelje. Tim je obredom ujedno prihvaćao dužnost zaštitnika i branitelja Crkve (curator et defensor Ecclesiae) i posrednika između svećenstva i puka (mediator inter sacerdotes et populum). Karolinzi su tako dobili teokratsko značenje. Stoga su oni i svi drugi pomazani srednjovjekovni kraljevi svomu imenu dodavali napomenu Dei gratia rex. Upravo je po tomu karolinška dinastija, prema ondašnjemu općem shvaćanju, bitno nadvisila bivšu merovinšku. Pomazanim vladarima takav je široko shvaćeni teokratski karakter i - u povezanosti s njim - osobit položaj u Crkvi bio priznavan samo do sredine 11. st., a od tada se, II
136
u jeku velike crkvene obnove, sve više učvršćivalo shvaćanje, da su oni u Crkvi, i nakon obreda pomazanja, ipak samo laici. Oznaka "Božjom milošću kralj" uzdizala ih je, u shvaćanju njihovih podanika, u nadnaravni red, ali su upravo zbog toga gubili značenje apsolutnih gospodara. isu više mogli imati teoretsko opravdanje za despotsko ponašanje, jer su preuzimali obvezu da trajno sačuvaju "dobru volju". Čim bi počeli gaziti pravdu, postali bezbožni i zli, smatralo se da su prestali biti kraljevi u punom značenju te riječi, da su izgubili nešto što bitno spada na njihov položaj kršanskoga vladara najvišega stupnja, ono po čemu su njihovi podanici bili obvezani na vjernost na višoj razini, u savjesti. Kad je uspostavljeno novo zapadno kršćansko carstvo, sve je te nove oznake dobio i car, s tim da je njegova povezanost s papom bila još veća. Papi je pripadalo pravo da, poslije nego netko izborom bude uzdignut na taj najviši položaj među kršćanskim vladarima, prosudi je li novoizabrani za to prikladan Cidoneus). Nakon što je ispitao te službeno priznao tu prikladnost, on je imao pravo i dužnost osobno obaviti obred carskoga pomazanja i krunidbe. 64. NASTANAKCRKVENEILI PAPI SKE DRŽAVE U ITALIJI Longobardi se nisu zadovoljili područjem koje su u vrijeme svoga upada (568.) osvojili u sjevernoj Italiji. Njihova se vlast odatle stalno širila prema srednjoj Italiji i Rimu. U 8. st. zaprijetili su tim krajevima potpunom propašću. Njihov kralj Aistulf 049.-756.) oborio je g. 751. ravenski egzarhat tako da je Bizantu od sjeverne Italije ostala još samo Venecija. To Aistulfu nije bilo dosta. Bacio je oko i na rimski dukat. Papa Stjepan II. 052.-757.), po rodu Rimljanin, sklopio je tada s njim primirje, ali osvajači su ga odmah prekršili te zatražili nemogući danak: zlatnik po glavi svakog Rimljanina. Papa se našao u stisci. Na pomoć iz Bizanta, čiju je vlast Rim priznavao, nije uopće mogao računati. Jedina stvarna pomoć ugroženomu gradu mogla je doći sa Zapada, od katoličkih Franaka. Stoga se obratio na Pipina. Pipin je bio voljan pomoći. ije zaboravio dobročinstvo pape Zaharije, a nadao se da bi pružajući pomoć papi i Rimljanima mogao još bolje učvrstiti svoje prijestolje, jer na taj bi način osigurao zaštitu sv. Petra. Tko bi se poslije toga usudio dići protiv njega? Stoga je izrazio spremnost da pomogne. Međutim, longobardski pritisak bio je sve veći, a pomoć nije stizala. Stjepan II. videći da se više ne može čekati, krenuo je žurno u Franačku. Na Bogojavljenje g. 754. stigao je u Ponthion. Pipin mu je izišao ususret i dočekao ga na koljenima, a zatim se skočio i pridržao papina konja za uzdu, što je poslije postalo uobičajenim činom srednjovjekovnih vladara, kad su dočekivali papu. Stjepan je, čim je sjahao, pao na koljena pred kralja moleći za pomoć. Pipin mu je to obećao pod zakletvom. Krenuli su zatim u Pariz, gdje je papa Pipina 137
ponovno pomazao, a s njim i njegova dva sina: Karla i KarImana, te svoj trojici podijelio naslov "rimskih patricija". Međutim, Pipin ipak sam nije mogao ništa učiniti. Pomoć je ovisila o pristanku franačkoga plemstva. Na saboru u Quierzyu neki su izrazili negodovanje, jer Longobardi su dotada bili franački saveznici, a franački plemići nisu bili voljni ratovati u korist tuđega cara. Napokon su ipak pristali, ali samo iz ljubavi prema sv. Petru, jer Longobardi su postali opasnom prijetnjom i samom grobu toga apostolskog prvaka. Tako je između pape i Pipina napokon sklopljen pravi savez. ije jasno, je li taj savez poprimio konkretne oblike usklađene s tadašnjim feudalnim pravom. Svakako, franačka se vojska već sljedećega ljeta spustila u Italiju pa opsjela longobardsku prijestolnicu Paviju. Aistulf je pristao na nagodbu prema kojoj je morao vratiti Ravenu i druge osvojene gradove, ali kad su se Franci povukli, nije ništa vratio. Štoviše, opkolio je g. 756. i Rim. Papi nije ostalo drugo nego u ime sv. Petra opet zatražiti Pipinovu pomoć, na što je taj vladar ponovno došao s vojskom u Italiju, opkolio Paviju i postavio mnogo teže uvjete za mir. Prisilio je Aistulfa da vrati zauzete gradove, preda trećinu blaga te pristane na plaćanje godišnjeg danka Francima. Na vijest o tomu brzo su pred Pipina stigli bizantski poslanici te zatražili da Ravenu preda njihovu caru, kojemu je prije pripadala, ali Pipin za to nije htio ni čuti. Odgovorio im je da ni on ni njegovi Franci nisu vodili taj rat i prolijevali svoju krv za tuđega cara nego jedino iz ljubavi prema sv. Petru dodajući da je te gradove stekao po ratnomu pravu pa ih može darovati komu hoće, a obećao ih je darovati sv. Petru, što ne će opozvati ni za kakvo blago. To Pipinovo darivanje dobivenih krajeva sv. Petru i njegovu nasljedniku, odnosno Rimskoj crkvi, bio je prvi krupniji korak u političkom udaljavanju Rima od Carigrada. Rimski dukat i dio srednje Italije od tada je u svakomu pogledu bio u papinoj stvarnoj vlasti, iako državne veze s Bizantom još nisu bile prekinute, pa se u datira nju papinskih dokumenata i dalje spominjalo carevo ime, a na novcu rimskoga dukata kovao carev lik. Rimljani svejedno nisu baš dugo uživali mir. Longobardska država opet je ojačala. Pipinov sin i nasljednik Karlo Veliki oženio je longobardsku princezu, pa je tako među tim ratničkim državama oživljen savez. Međutim, iznenada su se među njima pojavile nesuglasice. Kad je potom Karlo svoju ženu poslao natrag k ocu, rat je bio neizbježan. Longobardski je kralj pripremajući se za taj sukob pokušao sklopiti savez s papom Hadrijanom 1., a kad se papa toj ponudi nije odazvao, krenuo je s vojskom na Rim. Hadrijanu nije preostalo ništa drugo nego pozvati u pomoć Karla. Taj je onda, nastupajući kao branitelj Crkve u skladu s naslovom "rimskoga patricija'' koji je dobio prigodom pomazanja, došao s vojskom u Italiju te porazio Longobarde. Potom je došao u Rim, gdje su se na grobu sv. Petra on i papa zakleli na međusobnu vjernost. 138
Na Uskrs g. 774. obnovio je očevu darovnicu sv. Petru. Međutim, kad je zatim dovršio rat s Longobardima pa se okrunio za longobardskoga kralja, oklijevao je u prvi čas predati papi ono što mu je Pipin bio darovao. Izvršio je to tek g. 781. Posljedica toga Karlova čina bilo je daljnje slabljenje povezanosti papa s Bizantom. U papinskim se dokumentima od vremena Hadrijana I. ime bizantskoga cara nije više spominjano, niti je njegov lik kovan na rimskomu novcu. Pape su od tada bili u sve potpunijem smislu i politički gospodari u Rimu, u dijelovima srednje Italije i bivšega ravenskoga egzarhata. Tako je nastala Crkvena ili Papinska država, koja se službeno zvala Patrimonij sv. Petra. Ona se održala nešto malo manje od 1.100 godina služeći Crkvi i papinstvu kao svojevrsna zaštita njegove duhovne neovisnosti, ali često i kao preveliki teret i opasna zamka. 65. TOBOŽNJA KONSTANTINOVA DAROVNICA Nekim se Rimljanima činilo da Pipinova darovnica, a tako i Karlova, nisu nešto sasvim nova, jer su se sjetili stare legende prema kojoj je još car Konstantin napuštajući Rim i seleći s dvorom u novu prijestolnicu na Bosporu, darovao papi Silvestru i njegovim nasljednicima svoju Lateransku palaču, Rim i cijeli Zapad. Povijesna je jezgra te legende u činjenici da je Konstantin stvarno darovao papi Lateransku palaču u kojoj je od tada pa sve do kasnoga srednjeg vijeka bio papinski dvor. On je papi dao sagraditi i katedralu s krstionicom (tzv. Lateranska bazilika). Međutim, legenda je mnogo toga nadogradila, a nastala je, bez dvojbe, tijekom 5. st., kad je rimska vlast na Zapadu bila sve slabija i napokon propala, dok je ugled tadašnjih papa sve više rastao. Njom je na legendaran način protumačeno stvarno stanje na rimskom Zapadu u razdoblju u kojemu rimske vlasti tamo više nije bilo, a bivšim podanicima Zapadnoga Rimskog Carstva papa ostao jedinim utočištem. Stoga nije nikakvo čudo, da su neki u Pipinovo i Karlovo doba pomislili: Ako je papa nekoć bio gospodar Rima, cijele Italije, štoviše i cijeloga Zapada, onda mu je ovim novim darovnicama franačkih vladara vraćen od svega toga tek mali dio, koji su bili oteli Longobardi. Za njih je to bilo sasvim prihvatljivo tumačenje, ali se samo po sebi nametalo pitanje: A gdje je taj Konstantinov dokument? Odgovor se činio sasvim razumljivim: Nikakvo čudo da je u tolikim ratovima i pljačkama propao. Oni koji su tako razmišljali zacijelo nisu morali smatrati nikakvim zlim činom, ako tu navodnu Konstantinovu darovnicu prema sadržaju očuvanom u legendi opet napišu. U takvom je ozračju sastavljena najglasovitija povijesna krivotvorina obično nazivana Donatio ili Constitutio Constantini. To se vjerojatno dogodilo tijekom druge polovice 8. stoljeća. U 9. je stoljeću uvrštena u tzv. Pseudoizidorove dekreta le, a odatle poslije ušla u tzv. Gracijanov dekret. Pape su se u sukobu s carevima više puta na 139
nju pozivale u punomu uvjerenju da je ispravna. Tek je u 15. st. uočeno da je to krivotvorina. 66. KAROLINŠKOCARSTVO I TZV. KAROLINŠKATEOKRACI]A Karlo Veliki naslijedio je oca g. 768. Vladao je 46 godina, u početku skupa s bratom, a zatim, nakon njegove smrti, sam. Uspješno je vodio mnoge ratove u kojima je znao pokazati vještinu, odlučnost, ali i okrutnost. Proširio je granice Franačkoga Kraljevstva, uveo red i mir, uredio državnu upravu. Okružio se najučenijim ljudima onoga doba, koje je s raznih strana doveo na svoj dvor. Glavni njegov savjetnik u kulturnim nastojanjima bio je Anglosaksonac Alkuin. Taj je u Aachenu uputio u život visoku dvorsku školu. Karlovim sposobnostima i pothvatima divili su se podanici, plemstvo i narod. On je za sve suvremenike postao i tijekom cijeloga srednjeg vijeka ostao pojam najslavnijeg vladara. Alkuin je u jednomu pismu iz g. 799. uspoređujući papino "apostolsko dostojanstvo" ,"carsko dostojanstvo 11 bizantskih careva i Karlovo "kraljevsko dostojanstvo 11 zaključio da je to treće najuzvišenije, jer je "moću izvrsnije, mudrošću jasnije, dostojanstvom sjajnije". Kad se sve to uzme u obzir, onda je sasvim razumljiv događaj, koji je označio prekretnicu u europskoj povijesti, a zbio se u božićnoj noći g. 800. Karlo je boraveći tada u Rimu došao na papinu svečanu božićnu misu. Kad se pojavio na vratima bazilike Sv. Petra, zaorili su se poklici "Živio Karlo rimski august", a zatim je papa Leon III. na njegovu glavu postavio carsku krunu. Tim je utemeljeno novo zapadno carstvo. Bilo je to ustvari franačko carstvo, ali i rimsko. Da nije bilo rimsko, ono unatoč Karlovoj sposobnosti, ugledu i snazi njegove franačke države ne bi moglo biti smatrano pravim carstvom, a rimsko je bilo prije svega po stanovitoj duhovnoj povezanosti s tim gradom i s rimskim biskupom, papom. Upravo mu je to davalo značenje univerzalnoga carstva. Bitna razlika toga novog carstva od nekadašnjega rimskog iz vremena careva Augusta, Trajana, Dioklecijana, Konstantina i drugih jest u sasvim novoj univerzalnoj ideji, tipično srednjovjekovnoj i kršćanskoj. Ona je uključivala jedinstvo u raznolikosti, ili ideju stvaranja i održavanja takvoga sveopćega svjetskoga poretka koji običaje i interese pojedinih kršćanskih naroda može usklađivati sa sveopćim kršćanskim idealima i interesima. Najprije to karolinško carstvo, a zatim otonovsko njemačko-rimsko carstvo u svojoj je, ukupno uzeto, tisućljetnoj povijesti, ipak težilo za ostvarenjim tih ideala, kad jače, a kad slabije, dok oni u novom vijeku nisu gotovo posve izblijedjeli. Stvarno značenje toga carstva teško je danas pravo razumjeti, a pogotovo točno riječima izraziti. Car je priznavao i bio dužan priznavati potpuni suverenitet pojedi140
FRANAW
0A2ltVA 91\
IO&A fJtANAČKf DR:hVE ERDUNSKIM UGOVOROM
80\3
. DRŽAVA LOTAAA ,DRŽAVA
LJUDEVITA
NJEM.
.ORŽ AVA KARLA ĆELAVOG
.
"
MAGREB
"'2,000,000
Srednja Europa za Karolinga
141
nim državama i njihovim vladarima. ije im mogao naređivati niti ih na nešto prisiliti. Mogao ih je samo pozivati i moliti da složno nastupe za opće dobro. Smatralo se da su oni na te pozive ipak dužni odgovoriti, iako ne baš pod svaku cijenu, nego moralno dužni. Prema tomu carstvo i carska vlast bilo je nešto između ideje, ideala i realnosti, tj. stvarne vlasti; nešto što se uklapalo u srednjovjekovna poimanja, a današnjim je ljudima jedva shvatljivo. Raspadom srednjovjekovnoga univerzalizma u vrijeme stvaranja novih apsolutnih monarhija to je carstvo sve više gubilo svoj originalni smisao, dok ga napokon nije apoleon g. 1806. zauvijek oborio. Osobitu pozornost zaslužuje odnos Karla Velikoga prema Crkvi. Svojim je uvjerenjem, osjećajima i nakanama uvijek očitovao živu privrženost kršćanskoj vjeri, ali uza sve to nije živio kao baš uzoran kršćanin, pogotovo ne u pitanju braka i bračnih obveza. Smatrao je svojim najvažnijim dužnostima štititi Crkvu i širiti kršćansku vjeru, ali pri tomu nije uvijek postupao u skladu s kršćanskim shvaćanjem, npr. kad je Sase dao naprosto silom pokrstiti. Općenito se može reći da je on i u Crkvi na svoj određeni način vladao, ali ne tako da bi poput bizantskih careva sebi prisvajao i duhovnu vlast. Bio je teokratski vladar, ali ipak na sasvim drugačiji način nego bizantski car. U Karlovo doba često su održavane sinode, i tzv. mješovite (crkveno državne) i čisto crkvene. U radu mješovitih sudjelovali su biskupi, svećenstvo i laici, a na drugima biskupi i svećenstvo. Zaključci jednih i drugih sinoda imali su samo savjetodavno značenje sve dok ih on kao vladar ne bi prihvatio te sa svoje strane proglasio i državnim zakonima. Njegovi kapitulari (objavljeni zakoni) bili su zaista puni crkvenih propisa. Nije se zadovoljavao samim proglašenjem nego je brižno pazio da se oni i vrše. Iz uputa davanih nadzornicima (većinom su to bili biskupi i opati) vidi se da je pod njegovim nadzorom bio sav crkveni život, od moralnoga ponašanja svećenstva i naroda do crkvenoga školstva i crkvene uprave. Nisu iz toga bila isključena ni liturgijska pitanja. Osobito se zauzimao za to da puk bude dobro poučen u vjerskim istinama. Tražio je da svatko nauči napamet najvažnije molitve, istine i zapovijedi. aglašavao je dužnost nedjeljnoga počinka i sudjelovanja u misi. Kako bi župnici lakše i bolje mogli propovijedati, naredio je Pavlu Đakonu da za njih sastavi neku vrstu propoojedničkog priručnika prema evanđeljima. Želeći uvesti jedinstvenost u obrede zatražio je od svih crkava da nabave prijepis rimskoga sakramentara te se njega strogo pridržavaju. Običaj naslijeđen iz kršćanske starine da novog biskupa bira svećenstvo s pukom nije dokinuo, ali je tražio da i kralj ima u tom udjela, barem u potvrdi izbora. Ako se on nije složio, izbor je morao biti poništen. S osobitom je strogošću nadgledao kako se upravlja crkvenim dobrima. Karla je g. 814. naslijedio njegov sin Ludovik (Ljudevit) Pobožni, koji nije ni približno imao očevih vladarskih sposobnosti. Najviše jada i njemu i državi nanijeli su 142
neki njegovi rođaci, kojima je prepustio dvorsku politiku, a skupa s njima njegovi slabo odgojeni sinovi, koji su se već za očeva života međusobno borili za vlast. Poslije očeve smrti poveli su pravi međusobni rat. Napokon su se ipak nekako nagodili te mirom u Verdunu podijelili državu na tri dijela (843.). Središnji dio i carski naslov pripao je Lotaru, dok je Ludvig Njemački dobio istočni dio (Njemačku), a Karlo Ćelavi zapadni (Francusku). Najprije je izumrla Lotarova loza, a zatim su s povijesne pozornice nestali i ostali Karlovi potomci. Nakon što su se više od pola stoljeća za carsku krunu otimali razni velikaši, napokon je zapadno carstvo uspio obnoviti njemački vladar Oton 1. (okrunjen u Rimu g. 962.). 67. KRŠĆANIPOD VLAŠĆUARAPSKIH OSVAJAČA Veliki Arapski poluotok dijeli se na prostranu unutrašnjost s pustinjskim, polupustinjskim i stepskim predjelima i plodniji dio bliži Crvenomu moru, gdje su uspijevale mirodije. Tu je bila razvijena trgovina, a glavna su trgovačka središta bila u gradićima Meki iMedini. Kršćanstvo je prodiralo u Arabiju od 5. stoljeća, ali se nije u većoj mjeri proširilo u tamošnjim poganskim plemenima. Najpoznatije pogansko svetište bilo je u gradu Meki. Zvalo se Ćaba. U njemu su štovali crni kamen (meteorit) i brojne idole. Prema starijoj arapskoj predaji taj bi hram bio podigao Abraham, a oni bi bili njegovi potomci preko Agare i njezina sina Ismaela. To njihovo poganstvo bilo je na početku 7. st. henoteistički usmjereno. Štujući razna niža božanstva ipak su priznavali jednoga vrhovnog boga kojega su nazivali Alahom. Među njima je bilo i monoteista, koji su štovali samo Alaha. Njihov novi vjerski vođa Muhamed rodio se poslije g. 570. Rano je ostao siroče pa je u mladosti dosta putovao s karavanama, sve dok ga nije uzela u službu neka bogata udovica koju je zatim oženio. Na brojnim putovanjima, a i u samoj Arabiji, susretao se s kršćanima i s pripadnicima židovstva. Njegovo poznavanje kršćanske vjere bilo je dosta površno, a nije ga ni imao prilike upoznati u izvornom obliku nego u nestorijanskom i monofizitskom. Kršćanski nauk opresv. Trojstvu činio mu se neprihvatljivim, jer ga je smatrao nespojivim s monoteizmom. To mu je bilo dovoljno da odbaci cjelinu kršćanskoga učenja. Po naravi sklon samoći i razmišljanju s vremenom je došao do uvjerenja da u židovsko-kršćanskim svetim knjigama jest Božja objava, ali nepotpuna. Napokon je stao naučavati da je Bog ljude učio po židovskim prorocima od kojih je posljednji i najveći bio Isus (Isa), a najveći uopće bio bi baš Muhamed, koji predaje ljudima Abrahamov nauk u svoj čistoći. Kad je to počeo javno naučavati u Meki, došlo je do uzbune. Zaprijetila je opasnost da ga ubiju, pa je g. 622. (tu godinu nazivaju bedžra ili hidžra i od nje počinje 143
Širenje islama osoajačeim pohodima
islamska era) odatle pobjegao u suparnički grad Medinu, gdje su ga dobro primili i gdje je okupio prvu islamsku zajednicu. Poslije toga vodili su se između ta dva grada ratovi sve do g. 630., kad je Muhamed napokon uspio zauzeti Meku. Odmah je dao iz Ćabe izbaciti idole. Ostavio je samo crni kamen, jer ga je on potsjećao na Abrahama. Nastavio je zatim "sveti rat protiv nevjernika" sve dok nije svim arapskim plemenima nametnuo islam (=pokornost Bogu). Umro je 6. VI. 632. Naslijedio ga je tast Abu-Bakr, a onda sljedeći kalifi. Islamski prorok nije za sobom ostavio ništa zapisano nego su njegovi učenici poslije skupili njegov vjerski nauk u svetu knjigu nazvanu Kuran (=ono što treba čitati). Ta je knjiga pripadnicima islama ujedno najviši zakonik, vjerski i državni. Dijeli se u 114 sura (poglavlja). Od početka se osjećala potreba tumačenja njegova sadržaja pa su i ta tumačenja zapisana, a zovu se sune (sunah). Po tomu se oni koji uz Kuran prihvaćaju i ta tumačenja zovu suniti, a koji ih odbacuju šiiti. S vremenom je došlo do razlika u raznim pojedinostima tako da danas ima preko 70 različitih islamskih sljedbi. Prema islamskom učenju šest je glavnih vjerskih istina na koje se nadovezuje isto toliko glavnih dužnosti. Istine su: 1. Alah je jedini Bog; 2. Anđeli njegovi; 3. Proroci njegovi od kojih je najveći Muhamed; 4. Božja objava nalazi se u svetim knjigama; 5. posljednji sud i uskrsnuće; 6. predodredenje. Prekogrobni život zamišljen je sjetilno. Pakao se zove džebenem (od biblijskog gebenat, a raj dženet. Tko pogine u svetom ratu, odmah ulazi u raj. Dužnosti su: 1. Ispovijedanje vjere čitanjem prvog retka iz Kurana, 2. privatna ili javna molitva, 3. post (traje cijeli mjesec ramazan), 144
4. milostinja, 5. hodočašće u Meku bar jednom u životu, 6. sveti rat (džihad) protiv nevjernika, što je značilo protiv pogana, '! ne protiv židova i kršćana. Islamska zajednica bila je već za Muhamedova života teokratski oblikovana. Na čelu joj je bio jedan jedini vjerski i civilno-politički voda koji zapovijeda svim islamskim vjernicima. Muhamedovi nasljednici zvali su se kalifi. Sveti rat bila im je vjerska dužnost i ujedno izvor bogatstva. Tijekom samo jednoga stoljeća uspjeli su osvojiti bogate i u svakomu pogledu razvijene susjedne zemlje te stvoriti veliko islamsko carstvo. Takve uspjehe omogućila im je tadašnja slabost Bizanta i Perzije, država kojima su pripadale spomenute zemlje. Pomogao im je u tomu također, i to u velikoj mjeri, rascjep među kršćanima u Siriji, Palestini, Egiptu i sjevernoj Africi, koji zbog međusobne posvađenosti nisu pružali jači otpor osvajačima. Tako je Damask pao već 635. Jeruzalem, zaštićen jakim zidinama, još je neko vrijeme odolijevao, ali ostavljen bez pomoći izvana podlegao je g. 637. Omarovoj opsadi. Antiohiju su zauzeli 638., Cezareju 639., a do 642. zauzeli su i cijeli Egipat. Pod dinastijom Omejida, koja je vladala iz Damaska, osvojili su na azijskom kontinentu sve do Indije i Turkmestana, pregazili sjevernu Afriku pa preko Giblatara prešli u Europu (711.), osvojili u njoj gotovo cijeli Pirinejski poluotok. Prodrli su i duboko u Franačku, ali ih je tu Karlo Martel uspio zaustaviti (732.) pa su se vratili natrag preko Pirineja. Kad je Omar pregovarao s jeruzalemskim patrijarhom Sofronijem o predaji grada, obećao je pustiti bizantske vojnike da slobodno odu, građanima poštedjeti život, ne dirati u njihovu imovinu i crkve pod uvjetom da ostanu pokorni novim vlastima. To je mogao obećati, jer prema islamskim zasadama džihad nije trebalo primjenjivati protiv pripadnika židovske i kršćanske vjere, jer te religije imaju svete knjige. Tražili su ipak da jedni i drugi isele iz Arabije. Takva svojevrsna tolerancija ipak nije spriječila nove gospodare da nekoć cvatućim kršćanskim zemljama Siriji, Palestini i Egiptu oduzmu kršćansko obilježje. Oni su na razne načine poticali i pomagali islamizaciju. Tko je prihvatio vjeru tih novih gospodara, bio je oslobođen teškoga poreza razrezana po glavi svakoga podanika kršćanske i drugih vjera. Ako je prije bio rob ili kmet, odmah je nakon prihvaćanja islama dobivao slobodu, imovinu i povlašteni položaj. Ako bi se, međutim, netko od onih koji su tako prešli na islam predomislio pa opet vratio kršćanskoj vjeri, čekala ga je smrtna kazna. Tako je islamizacija poprimila velike razmjere. Uza sve to kršćanske su se zajednice, makar svedene na manji broj vjernika, ipak održale u Siriji, Palestini, Egiptu i vizigotskoj Španjolskoj, dok su u nekadašnjoj rimskoj Africi s vremenom potpuno nestale (u 11. st. ugasila se tu i posljednja biskupija, kartaška). Arapski su osvajači kod pokorenih naroda zatekli visoko razvijenu kulturu, koja je u tim zemljama zavladala već u helenističko doba. S vremenom su i Arapi počeli 145
pokazivati veliko zanimanja za ta dostignuća. Oni su više kulturne tekovine poprimili najviše od babilonskih kršćana sirskoga jezika i od poganskih Sabejaca u Haranu. Učeni kršćani preveli su im na arapski djela starih helenističkih učenjaka i filozofa. Od sirijskih kršćana preuzeli su i centralni oblik sakralnih građevina nadsvođenih kupolom (bizantinskosirijski stil) za svoje džamije. U likovnoj umjetnosti ostali su samo na ukrasnom slikarstvu (geometrijske i biljne figure, tzv. arabeske), jer im je prikazivanje ljudskih likova bilo zabranjeno. Poslije su tu primljenu kulturu i sami dalje razvijali te joj dali vlastite oznake. Njihova glavna kulturna središta bila su Bagdad i Kairo na Istoku i Kordoba u Španjolskoj. 68. IKONOKLASTIČKE BORBE U BIZANTU Izraz ikonoklazam dolazi od grčkih riječi eikon (=slika) i klao (=uništiti), a označuje pokret koji je u Bizantu tijekom 8. i u prvoj polovici 9. st. pokušavao iz crkava, samostana i kuća ukloniti svete slike te silom spriječiti bilo koji oblik njihova štovanja. U Staromu je zavjetu bilo zabranjeno prikazivati ljudske likove zbog opasnosti da se vjernici preko toga priklone štovanju idola. Poslije je ta zabrana ušla u islamsku religiju te bila strogo obdržavana. Kršćani su, naprotiv, vrlo rano počeli slikati likove, najprije simboličke u katakombama i drugdje, potom cijele nizove biblijskih prizora, pa likove sv. mučenika, Krista i apostola, a onda i ostalih svetaca. Tim su izražavali svoju vjeru u spasenje koje se ostvaruje na vjernicima čudesnim Božjim zahvatom po Isusu Kristu, njegovoj Crkvi i sakramentima. Tako se razvila bogata starokršćanska ikonografija. S vremenom su počeli iskazivati čast i samim slikama smatrajući da na taj način štuju osobe koje te slike prikazuju. To štovanje bilo je najizraženije u Grčkoj. Pokret protiv kršćanskoga štovanja svetih slika javio se nakon arapskoga prodora na bliski Istok i to najprije u istočnim bizantskim pokrajinama u Maloj Aziji. Uza nj je pristao bizantski car Leon III. Izaurijski (717.-741.) koji je zatim odlučio državnim mjerama istrijebiti sve što je prema tomu shvaćanju sličilo idolopoklonstvu, time ugoditi Bogu, potvrditi svoj najviši carski autoritet u Crkvi te uspostaviti potpuno duhovno jedinstvo u državi. U tomu se grdno prevario, jer je svojim prisilnim mjerama ustvari raspirio teški nutarnji razdor koji je potrajao više od sto godina te nanio neprocjenjivu štetu Crkvi i državi. Glavni pobornici ikonoklastičkog pokreta bili su neki maloazijski biskupi i svećenici, dok su branitelje štovanja svetih slika predvodili carigradski patrijarh German 1. i monasi. Sukob je počeo teološkim raspravama, a kad se car uvjerio da raspravama ne će postići svoj cilj, odlučio je primijeniti silu. Prije toga je sazvao carsko vijeće želeći dobiti potporu prvaka i odličnika. Od svih je sudionika toga 146
vijeća, koje se sastalo u siječnju 730., zatražio da potpišu predloženi spis protiv štovanja svetih slika. Kad je to patrijarh German odbio, svrgnuo ga je, a na njegovo mjesto postavio slabića koji je bio spreman sve potpisati. Taj novi patrijarh poslao je spomenute spise i papi Grguru 11.,ali on ih je odbacio te na rimskoj sinodi održanoj pri koncu g. 731. potvrdio štovanje svetih slika, a ikonokiaste izopćio iz Crkve. Car je na to izdao odluku kojom se Rimskoj crkvi oduzimlju prihodi koje je dobivala s posjeda u južnoj Italiji, a od rimskoga patrijarhata odjeljuju biskupije u južnoj Italiji i istočnomu Iliriku te pripajaju carigradskomu. Tom samovoljnom odlukom otvorio je pukotinu koja će dovesti do teških sporova i napokon do potpunoga raskola između bizantske i zapadne Crkve. Najžešći zatornik štovanja sv. slika bio je Leonov sin Konstantin V. Kopronim, najprije suvladar, a zatim nasljednik (741.-775,), On je g. 753. sazvao koncil na koji, međutim, nisu došli ni papini legati ni poslanici istočnih patrijarha. On je od toga skupa iznudio službeni dokument kojim se štovanje sv. slika izjednačuje s klanjanjem idolima, što je onda svečano proglasio svojom zloglasnom konačnom odlukom. Slijedila je naredba carskim činovnicima i namještenicima, da uništavaju sv. slike i provode progon protiv javnih i tajnih štovatelja. Kroz najveće kušnje prošli su monasi koji su se velikom većinom radije odlučili za patnje i progon nego da pristanu na te zabrane. Da njih što više ponize i izvrgnu ruglu državne su vlasti dale dovesti na carigradski hipodrom stotine monaha. Svakomu su od njih za ruku privezali po jednu ženu sumnjiva vladanja pa ih tjerali da tako svezani prolaze između mnoštva naručenih pogrđivača. U tomu progonu mnogi su štovatelji svetih slika, među njima i veći broj državnih činovnika, podnijeli muke, neki bili i pogubljeni. Protivnik štovanja sv. slika bio je i Konstantinov nasljednik Leon IV., ali je ipak obustavio progon. Kad je i taj umro, pa mjesto njegova malodobnoga sina zavladala carica majka Irena, prilike su se u tomu pogledu preokrenule. Ona je i prije bila potajna štovateljica svetih slika. Kao vladarica odlučila je suzbiti ikonoklazam. Uspjela je postići da novim patrijarhom postane učeni Tarazije, kojemu je zatim dala zadatak da pripremi koncil na kojemu će biti opozvane odluke nezakonitog koncila iz g. 753. Kad su prvi pokušaj održavanja toga novog koncila spriječili ikonoklasti uz pomoć vojnika, ona je te čete dala udaljiti iz Carigrada pa dovela nove u kojima su bili štovatelji sv. slika. Tako je napokon g. 787. u miru održan II. nicejski koncil (7. opći) koji je na završnoj sjednici, održanoj u Carigradu, odobrio štovanje svetih slika, a ikonokiaste izopćio. Tu i druge koncilske odluke potvrdio je i papa Hadrijan I. Irenina su dva prva nasljednika bila privržena odlukama II. nicejskog koncila, ali je treći, car Leon V Armenac, zadrti ikonoklasta, obnovio borbu protiv svetih slika i vodio je svom žestinom. Na novomu su nezakonitomu crkvenom zboru, na njegov zahtjev, odbačene odluke koncila Nicejskoga II. te je ponovljena zabrana štovanja svetih slika. 147
Biskupi koji se tomu nisu htjeli pokoriti bili su izvrgnuti progonu. ajjači otpor pružali su tada monasi iz samostana Studion. Braneći svete slike ujedno su osporavali caru pravo da odlučuje u vjerskim pitanjima. Poglavar samostana Studiona Teodor naglašavao je da u vjerskim sporovima posljednja riječ pripada rimskomu papi. Car je na braniteljima štovanja svetih slika iskaljivao svoju srdžbu i osvetu, ali nije mogao postići cilj, jer su oni tada imali već jaku potporu u širokim pučkim slojevima i u vojsci. Kad je potom na sam Božić g. 820. Leon V. ubijen, novi je car poništio prijašnje osude i zabranio rasprave. jegov sin i nasljednik Teofil, iako je bio protivnik štovanja svetih slika, želeći sačuvati mir, nije poticao progone sve dok nije g. 837. patrijarhom postao zagriženi ikonoklasta Ivan, koji je raspalio novi progon. Opet su prvi na udaru bili monasi. Mnogi su od njih podnijeli teške muke i čamili po tamnicama. Do novoga obrata i konačne pobjede štovatelja svetih slika došlo je poslije Teofilove smrti, kad je mjesto malodobnoga sina Mihajla III. vladala okretna carica majka Teodora. Otprije sklona štovanju svetih slika, a uviđajući da se broj ikonoklasta jako smanjio te želeći nekako spasiti muževu uspomenu, dala je proširiti glas da se i on prije smrti pokajao što je bio dopustio progone. Zatim je i protiv volje patrijarha Ivana dala sazvati sinodu na kojoj je taj patrijarh kao ikonoklast svrgnut, a za novoga postavljen monah Metodije, koji je g. 843. svečano proglasio da je štovanje svetih slika dopušteno i vrlo pohvalno. Ta je potpuna pobjeda nad ikonoklazmom proslavljena sljedeće nedjelje, I. u korizmi, svečanom procesijom. Pravoslavne crkve stoga i danas prvu korizmenu nedjelju slave kao dan pravoslavlja (ortodoksija = pravovjerje) . Vidljivi i čovječjom rukom naslikani likovi zaista nisu za tadašnje kršćane bili nekakvi idoli (božanstva), nego su ih podsjećali na nevidljivog Boga i njegove svece, koji su, premda stvorenja, dostojni da ih se hvali i časti, dakako, ne kao Boga nego kao najizvrsnija Božja stvorenja, koja su na primjeran način ostvarili njegov poziv. Kršćani se samo Bogu klanjaju (latrija), a svece časte štovanjem primjerenim tako izvrsnim ljudima (dulija). Upravo je to proglasio Nicejski II. koncil. 69. PAPINSTVO OD SREDINE 9. STOLJEĆA DO SMRTI IVANA VIII. Arapi su nakon što su zavladali istočnim, južnim i zapadnim obalama Sredozemnoga mora brzo naučili pomorsku vještinu pa se često zalijetali na suprotne obale, najviše u Italiju, radi pljačke i osvajanja. Tu su ih obično nazivali Saracenima. Često su se pojavljivali i pod zidinama Rima, a tim je njihovim napadima bilo sve teže odolijevati, pogotovo otkad više nije bilo moćnih vladara poput Pipina i Karla da, kad se Rimljani i papa nađu u nevolji, priskoče u pomoć papi i Rimljanima. Opet je sva briga za mir i sigurnost bila na samim papama. 148
Papa Leon IV. (847.-855.), koji je imao dosta uspjeha u obrani Grada, dao je popraviti stare zidine, koje su štitile nekadašnji carski grad na lijevoj pbali rijeke Tibera, i podići nove oko bazilike sv. Petra, Vatikanskoga brežuljka i manjega naselja koje se tu s vremenom razvilo. Po njemu je taj novi utvrđeni dio na desnoj 'obali nazvan "Leoninskim gradom". Papinstvo je u tom stoljeću, unatoč teškim prilikama, još jednom snažno zasjalo u trojici papa zaredom: ikoli I., Hadrijanu II. i Ivanu VIII. (sva trojica bili su rodom Rimljani), a poslije njih je, zbog nezapamćenih nasilja nekih rimskih patricijskih obitelji, koje su se u vrijeme potpunoga rasula karolinškoga carstva osilile, zapalo u najtežu i najdužu krizu u svojoj dvotisućljetnoj povijesti. Nikola I. (858.-867.) bio je posljednji zaista veliki papa prvoga tisućljeća, duhovni preteča Grgura VII. i Inocenta III. Duboko svjestan svoje velike odgovornosti za opću Crkvu i kršćansko društvo u cjelini, pokazivao je neslomljivu odlučnost u obrani onoga što je smatrao bitnim za kršćanstvo. Tako je, kad je kralj Lotar II. otpustio zakonitu ženu pa oženio preljubnicu, a lotarinški biskupi pa to šutjeli, neustrašivo ustao u obranu svetosti i nerazrješivosti kršćanskoga braka. To je ujedno bio ustuk protiv sve proširenije raspuštenosti u visokim feudalnim krugovima diljem Europe, ne isključujući iz toga ni visoko svećenstvo, odreda plemićkog podrijetla. Kad je reimski nadbiskup Hinkmar, vrlo vrijedan i učen čovjek, ali sklon pr~tje- ~ ranoj autoritativnosti u vršenju metropolitanske vlasti, počeo povrjeđivati prava sufraganskih biskupa, ikola I. ih je uzeo u zaštitu protiv njegove samovolje. Isto tako oštro je branio prava svrgnutoga carigradskogpatrijarha Ignacija, uvjeren da je nezakonito svrgnut. svim je tim slučajevima bio duboko prožet sviješću svoga prirnatskog položaja i odgovornosti u općoj Crkvi, uvjeren da svojom duhovnom i religioznom vlašću ima pravo i dužnost kao Božji predstavnik zapovijedati svima u Crkvi, pa, kad to zatreba, i kršćanskim vladarima. Hadrijan II. (867.-872.) bio je čovjek blage ćudi i širokih pogleda. Tu svoju širinu dokazao je najviše kad je, usprkos tada vrlo proširenoga mišljenja na Zapadu da su samo tri jezika sveta i zakonita u kršćanskomu bogoslužju, lijepo primio slavenske vjerovjesnike Konstantina-Cirila i Metoda te odobrio slavensko bogoslužje. U njegovo je doba obnovljeno jedinstvo s Bizantskom crkvom i unutar nje, čemu je i sam bitno pridonio, jer njegovi su legati u Carigradu predsjedali koncilu na kojemu je raskol prevladan. eposredni njegov nasljednik papa Ivan VIII. (872.-882.) pokazivao je odlučnost sličnu onoj ikole I., kojemu je nekoć bio glavni suradnik. Pokazao se prilično okretnim u diplomatskim odnosima. O njegovomu djelovanju, pogotovo o vezama s raznim kršćanskim vladarima, prilično se zna, jer je u vrlo starom prijepisu sačuvan veli149
ki broj pisama poslanih iz njegove kancelarije, bilo u cijelosti, bilo u izvacima. Među tim pismima ima ih lijep broj poslanih u Hrvatsku (knezovima Domagoju, Zdeslavu i Branimiru). Poput Hadrijana II. i on je pokazivao veliko razumijevanje za slavenske narode i njihove vjerovjesnike. Sv. Metoda je svojim odlučnim nastupom izbavio iz tamnice u koju su ga bili bacili bavarski biskupi. U njegovo je vrijeme odnose s Bizantskom crkvom ponovno poremetilo pitanje patrijarhatske pripadnosti Crkve u Bugarskoj. Kad je poslije Ignacijeve smrti opet za patrijarha postavljen Focije, radi mira je prešao preko njegovih nekadašnjih istupa protiv papinstvu te mu priznao zakonitost. Bizantski car obećavao je za uzvrat poslati pomoć za obranu od Saracena i vratiti Bugarsku rimskomu patrijarhatu, ali ništa od toga nije izvršio. Ivanu su najveće nevolje došle od toga što se tada na papinski dvor uvuklo više osoba loša karaktera spremnih koješta opremiti. Kad je to uočio, odstranio je najnedostojnije, ali u tomu nije htio biti prestrog, što ga je poslije stajalo života. Prema njemačkim analima poginuo je od ruke jednoga takvog dvorjanina. To je bio prvi slučaj u povijesti da papa pogine od domaćih zločinaca, a označio je početak najžalosnijega razdoblja u povijesti papinstva i ujedno "mračnoga stoljeća" u zapadnoeuropskoj povijesti. 70. IGNACIJE I FOCIJE, CARIGRADSKIPATRI]ARSI,I CRKVE I RASKOL U BIZA TU I S RIMOM Carigradski patrijarh Metod nastojao je blagim načinom i razboritim srednjim putem izvesti Bizantsku Crkvu iz teških neprilika u koje ju je bacio ikonoklazam. Tim je protiv sebe izazvao strogu monašku struju, koja je nakon njegove smrti (846.) progurala za njegovoga nasljednika monaha Ignacija, svoga čovjeka. Postavila ga je carica Teodora koja je onda uspjela primiriti njegove protivnike. Međutim, Ignacije je svojom nepopustljioošću i naglošću protiv sebe izazvao stare protivnike i stekao mnogo novih, među kojima je najopasniji bio caričin brat Bardas. Ponos toga uglednika najprije je povrijedila njegova sestra carica, jer se u vladanju sasvim oslanjala na logoteta Teoktista, koji je Bardasa isključio iz regentskoga vijeća, a proglašenje mladoga cara Mihajla III. punoljetnim odgađao. Primjeren odgoj toga mladića bio je, nažalost, sasvim zanemaren, što je Bardasu pomoglo da nad njim zadobije potpuni utjecaj te tako sebi osigura ponovni uspon. Da to što prije postigne, pripremio je državni udar u kojemu je ubijen Teoktist, a Mihajlo III. proglašen samovladarom. Tim je i Carica izgubila svaku vlast. Od tada ni njezin štićenik patrijarh Ignacije nije na dvoru više ništa značio. Štoviše, svojom je nepromišljenošću i naglošću brzo sebi pripremio potpuni pad. akon što je do patrijarha Ignacija dopro glas, da tada svemoćni ministar Bardas navodno živi sablažnjivim životom, on mu je, bez provjeravanja istinitosti te glasine, 150
javno uskratio pričest. Protuudarac nije trebalo dugo čekati. Domalo je otkrivena neka urota za koju je optužena i Carica, pa je udaljena s dvora te zatvorena u neki samostan. Ignacije je optužen da je znao za tu urotu, a zatim i da je pokušao prikriti neke urotnike, pa ga je Bardas u listopadu g. 858. dao zatočiti na otoku Terebintu. Svrgnuti patrijarh bio je spreman prihvatiti tu odluku pod uvjetom da novi patrijarh prizna njegov dotadašnji rad zakonitim. Novoizabrani patrijarh učeni i ugledni Focije, dotada laik u službi predstojnika carske kancelarije, pristao je na Ignacijeve uvjete, pa bi možda sve bilo prošlo bez većih potresa, da Fociju sve niže i više redove nije podijelio biskup Grgur Azbestas, koji je u Ignacijevo doba bio svrgnut i izopćen. Grgur je doduše, bio na te kazne uložio žalbu papi, ali do tada još ništa nije bilo riješeno. a to 'su Ignacijevi pristaše iz monaškoga kruga, ionako teško razočarani Ignacijevim svrgnućem, digli viku do neba protiv patrijarha kojega je zaredio svrgnuti i izopćeni biskup, pa još onako na brzinu. Stoga su već u veljači g. 859. svečano izjavili da je Ignacije i dalje zakoniti patrijarh, jer je nepravedno smijenjen te da Focije nije i ne može biti patrijarhom, jer da je njegovo ređenje nevaljano. Na to je Focije sazvao sinodu, koja je Ignacija proglasila svrgnutim i s crkvene strane uz obrazloženje, da ga je Bizantskoj crkvi nametnula carica Teodora. Kad je potom Bardasova vlada počela i mimo Focijeve volje primjenjivati silu protiv njegovih protivnika, crkvene i političke prilike toliko su se zaoštrile da je raskol u Bizantskoj crkvi bio neizbježan. Ona se podijelila u dva tabora, ignacijevce i focijevce, koji su jedni drugima poricali zakonitost službi i valjanost primljenih i podijeljenih sakramenata. Tek u tako zaoštrenomu ozračju Focije je odlučio ostalim istočnim patrijarsima i papi poslati službenu obavijest o svomu stupanju na patrijarhijsku stolicu. U tom pismu samo je usput i neodređenim riječima spomenuo Ignacijevo odstupanje. Papa Nikola I. primio je uz to Focijevo pismo i carevo, u kojem ga je Mihajlo III. zamolio da pošalje legate u Carigrad radi održavanja koncila na kojemu bi se uklonilo ostatke ikonoklastičkih shvaćanja. Papa je poslao legate, ali kako mu nije bilo jasno, što se zapravo dogodilo s Ignacijem, naredio im je da i to izvide. Međutim, oni su na carigradskoj sinodi g. 861., prekoračujući dane ovlasti, potvrdili Ignacijevo svrgnuće, što Nikola 1.poslije nije prihvatio nego je tražio nove dokaze o Ignacijevoj krivnji i novi postupak. U međuvremenu su stigli u Rim neki monasi, Ignacijeve pristaše. Oni su sve te carigradske događaje i njihove okolnosti papi sasvim jednostrano prikazali iznoseći samo ono što je išlo u prilog Ignaciju. Tako se dogodilo da je Ignacijevo svrgnuće na rimskoj sinodi g. 863. poništeno, a proglašeno, da se svrgavaju Focije i njegov zareditelj Azbestas. Kažnjeni su i papini legati koji su bili onako naprečac presudili Ignaciju. Kad je vijest o tome stigla u Carigrad, uvrijeđeni je car poslao papi uvredljivo pismo, na što je dobio ne manje oštar odgovor. Upravo u tom najnezgodnijem 151
trenutku uplelo se u rimsko-carigradske odnose još i mučno pitanje bugarske misije s kojim je bilo povezano pitanje kojemu patrijarhatu pripada Crkva u Bugarskoj, carigradskomu ili rimskomu. Upravo je spor oko toga ubrzao potpuni lom. Bugarski vladar Boris, koji se sa svojim bugarskim prvacima malo prije krstio pa naredio da se krste i svi ostali Bugari, nije bio zadovoljan bizantskim misionarima koji su to pokrštavanje provodili. Htio je da njegova zemlja odmah dobije crkvenu samostalnost tako da se odmah nekoga odredi za posebnoga bugarskog patrijarha, a bizantski su se misionari na takve zahtjeve potpuno oglušivali. Duboko nezadovoljan, uputio je poslanstvo papi s darovima i pismom u kojemu je molio najprije za neka razjašnjenja o običajima i obredima, a zatim zatražio da mu papa odredi jednoga biskupa koji će biti prvi bugarski patrijarh te da mu pošalje rimske misionare. Papa je u odgovoru na postavljena pitanja pokazao razumijevanje za bugarsku posebnost u nošnji i običajima, ali je pri tomu, nažalost, ujedno došlo do izražaja njegovo omalovažavanje bizantskih običaja i obreda, što je bio plod već i te kako odmaklog udaljavanja dvaju, može se slobodno reći, tada u mnogočemu različitih svjetova, bizantskoga i zapadnoga. To udaljavanje nije bilo samo političko. Sve veća različitost kulturnoga ozračja na europskomu Istoku i europskomu Zapadu ugrožavala je u sve opasnijoj mjeri mogućnost međusobnoga razumijevanja i snošljivosti. ikola 1. je spremno poslao zatražene rimske misionare, a pitanje bugarskoga patrijarha jednostavno je mimoišao. Boris je s veseljem dočekao rimske misionare. S tim je djelovanjem u Bugarskoj bio oduševijen pa je brzo otpremi o kući sve bizantske. Odjeke toga iznenadnog povratka u zavičaj bizantskih misionara i vijest da su ih iz Bugarske izgurali rimski nije teško zamisliti. Osjećaji povrijeđenosti i pravoga bijesa protiv tih "Latina" podjednako su zahvatili focijevce i ignacijevce te ih sve skupa, premda inače ljuto suprotstavljene, okrenuli protiv Rima. Focije se, ohrabren tim novim općim neraspoloženjem prema Zapadu i Rimu, odlučio na protuudarac, i to tako žestok i neprimjeren, kakva nije bilo u svoj dotadašnjoj povijesti. Moglo bi se nekako razumjeti što je braneći bizantske crkvene običaje i obrede s jednakim ijoš većim nerazumijevanjem napao latinske. Međutim, on se nije na tomu zaustavio nego je, ne obazirući se čak ni na prije toga jasno izraženo vlastito uvjerenje, obredni problem pretvorio u problem vjere ipravovjerja. Uz to je izraz Filioque, odnedavna dodavan u nicejsko-carigradsko vjerovanje u nekim zapadnim pokrajinama, napao svom žestinom kao herezu te je to okružnim pismom dao do znanja ostalim istočnim patrijarsima. Tim je na tako služben način iz spora oko čisto crkveno-disciplinskih i crkveno-pravnih pitanja stvorio budući tnšestoljetni dogmatski spor. Nije mu ni to bilo dosta. Pred svojim biskupima, koje je pri koncu ljeta g. 867. okupio na sinodi u Carigradu, usudio se proglasiti papu svrgnutim i izopćenim iz Crkve te posebnim pismom zamoliti zapadnoga cara Ludovika II. da Nikolu I. 152
otjera s položaja. Tim je pokazao i svoje potpuno neshvaćanje prilika na Zapadu te da nema pojma o stvarnom ugledu koji je tamo uživao papa. Zaslijepljen srdžbom precijenio je i svoj vlastiti položaj u Bizantu. Njegov glavni zaštitnik Bardas već je bio ubijen od političkih protivnika. Samo nekoliko tjedana poslije Focijeva protupapinskoga istupa izvršen je državni udar u kojemu je ubijen car Mihajlo III, a na bizantsko se prijestolje popeo vođa te pobune Bazilije 1. Macedonac. U drugoj polovici mjeseca studenoga oboren je s položaja i Focije, kako je mogao i očekivati, a u službu vraćen svrgnuti patrijarh Ignacije. 71. KRHKO CRKVE O JEDI STVO POSLIJE PREVLADAVANJARASKOLA (969/970.) Novi bizantski car Bazilije 1. (867.-886.) u želji da smiri duhove i sredi nezdrave crkvene prilike u svojoj državi nije se mogao osloniti samo na ignacijevce, jer bi se tako nutarnji raskol u Bizantskoj crkvi nastavio. Stoga je htio nekako zadovoljiti i focijevce. Shvatio je da pravoga rješenje toliko zapletenih crkvenih prilika ne može doći bez pomirenja s papom i bez oslonca na autoritet zajedničkoga koncila. Stoga je papu izvijestio o promjenama u Carigradu te ga zamolio da pošalje legate koji će ga predstavljati na budućemu koncilu. Carevo je pismo, a zatim i Ignacijevo stiglo novomu papi Hadrijanu II., koji je smatrao potrebnim najprije o tomu raspraviti na rimskoj sinodi, što je i učinjeno g. 868. Na njoj je Focije osuden iproglašen svrgnutim uz napomenu da, ako se za svoje čine pokaje, može primati pričest, ali samo na laički način, jer ni on, ni oni koje je on zaredio, više ne mogu vršiti službe sv. reda. Spisi one sinode na kojoj je Focije bio osudio papu ikolu 1. bili su, u znak ništetnosti, spaljeni. Tek poslije toga krenuli su papinski legati u Carigrad. a Carigradskomu koncilu, koji je započeo s radom najesen g. 869., a završio koncem veljače 870., legati su tražili, da se s obzirom na Focija jednostavno prime na znanje zaključci prethodne rimske sinode, što Bizantincima nije bilo po volji. Stoga je, nakon vijećanja, Focijev istup protiv pape, doduše, osuden, ali je odmah u dodatku naglašeno da carigradskomu patrijarhu u crkvenom ustrojstvu pripada mjesto odmah do pape. Na posljednju sjednicu bila je pripuštena i bugarska delegacija, koja je zatražila da koncil presudi, kojemu patrijarhatu pripada Crkva u tOJzemlji. Boris je u međuvremenu slao u Rim više svojih delegacija zaredom, hvalio rad rimskih misionara i opetovano tražio da mu papa jednoga od njih ili bilo kojega drugog imenuje bugarskim patrijarhom. Kad se papinski dvor nije usudio udovoljiti traženju toga tek odnedavna kršćanskog vladara, jer se već odavno bilo ustalilo da u Crkvi bude svega skupa pet patrijarbata, Boris je, postajući sve nestrpljiviji, zatražio da to riješi carigradski koncil. Međutim, Bizantinci nisu željeli da se o tomu raspravlja pred papinim legatima, 153
pa je patrijarh Ignacije u dogovoru s predstavnicima ostalih istočnih patrijarha stvar riješio pod carevim pokroviteljstvom izvan koncila i mimo znanja papinih legata. Odredio je za Bugarsku nadbiskupa, čime se Boris zadovoljio pa je potom otpremio kući rimske misionare te opet primio bizantske. Uzaludan je bio kasniji protest papinih legata i samoga pape Hadrijana II. Bugarska je za rimski patrijarhat bila izgubljena. Ignacije, kojega su pape prije toliko branile, nije se u tomu pitanju pokazao ništa manje nepopustljivim od svrgnutoga Focija. Ne zna se, je li papa zbog toga prekinuo crkvene odnose s Ignacijem. Vjerojatno ga ipak nije izopćio. Car Bazilije, želeći što više umiriti focijevce, doveo je njihova svrgnutog patrijarha na carski dvor te mu povjerio odgoj svojih sinova. S vremenom je postigao i to da se Ignacije i Focije međusobno izmire, anakon Ignacijeve smrti (877.) Focija vratio na stolicu carigradskih patrijarha. Već je prije toga počeo pregovarati s Rimom o mogućoj reviziji Focijeve osude. Papa Ivan VIlI., pokazujući razumijevanje za Bazilijevo nastojanje oko potpunoga prevladavanja napetosti u Bizantskoj crkvi, poslao je svoje legate, ali dok su oni još bili na putu, umro je Ignacije, pa su tamo našli Focija, koji je bio vraćen u prijašnju službu i bez spomenute revizije. Za takvo novo stanje nisu imali uputa, pa je car novim pismom zamolio papu da pristane na saziv koncila, na kojemu bi se to riješilo. Papa je tu molbu prihvatio, ali pod uvjetom, da se Focije na budućemu koncilu javno ispriča za svoj postupak protiv iko le I. te da se odrekne patrijarhaine vlasti nad Bugarskom. Na koncilu koji je održavan na prijelazu iz g. 879. u 880. pročitano je to papino pismo, ali su pri čitanju grčkoga prijevoda odlomak o Focijevoj isprici i o Bugarskoj ispustili, a da to legati nisu ni zapazili. Oni, kaže bizantolog Beck, nisu bili dorasli Focijevoj prepredenosti, ali "njihov nastup ipak nije bio bez dostojanstva", jer nisu dopuštali da se na sinodi dira u nauk o papinskom primatu, a s obzirom na Focijev slučaj naglasili su da ga papa rješava svojim vrhovnim apostolskim autoritetom. Focije je sa svoje strane naglasio dobru volju prema papi te izjavio da u Bugarskoj nije poduzeo nikakve službene korake, čime je, makar na varljiv način, ispunio uvjete za odrješenje od crkvene kazne. Katolička Crkva priznaje 8. općim konci/om onaj održan 869/70. (III. carigradski), a Bizantska crkva ovaj iz g. 879/80., koji je odbacio zaključke prethodnoga. Do novog je raskola, premda ne toliko opasnog došlo tridesetak godina poslije toga zbog spora oko četvrte ženidbe Ctetragamije) cara Leona VI., kojoj se patrijarh Nikola Mistik odlučno usprotivio, a Rim ju je dopustio. Nikolu je car zbog toga svrgnuo. Međutim, kad je on poslije careve smrti opet došao na čelo Bizantske crkve, a tadašnji papa nije prihvatio njegov zahtjev da se osudi četvrta ženidba kao nevaljana, papino je ime g. 912. dao izbrisati iz diptiha, što je značilo prekid zajedništva. Jedinstvo je između Rima i Carigrada opet uspostavljeno g. 923. 154
II. MRAČNO STOLJEĆE (SAECULUM OBSCURUM) 72. PAPINSTVO U KRIZI PRI KONCU 9. STOLJEĆA I SLUČAJPAPE FORMOZA Prvi nasljednici pape Ivana VIlI. živjeli su vrlo kratko. Četvrti po redu bio je Formozo (891.-896.), koji je, da je živio u neko sretnije vrijeme, mogao po svemu biti izvrstan papa. U mlađim je godinama došao na glas svojim misionarskim i diplomatskim uspjehom u Bugarskoj, kamo ga je poslao papa Nikola I. Boris je upravo njega najviše cijenio pa ga je predlagao za bugarskog patrijarha ili nadbiskupa. Po povratku iz Bugarske postao je biskupom male biskupije Porto u rimskoj okolici. Kad je zatim Ivan VIlI. nešto u nj posumnjao, pobjegao je u Francusku. Nakon Ivanove smrti vratio se natrag i bio vraćen u službu. U doba njegova izbora za papu franačko je carstvo bilo već u potpunomu rasulu. Za vlast u Italiji i za carsku krunu otimali su se tada Gvido Spoletski i Berengar Friulski, a Saraceni su i dalje napadali i pljačkali. Nakon dugih borbi carske se krune domogao Gvido. Formozovi protivnici prigovarali su mu i za nesporazume s Ivanom VIlI., a zakonitost su mu osporavali tvrdeći da kao biskup nije smio ostaviti svoju prijašnju biskupiju. Taj se prigovor mnogima činio umjesnim, jer se na Zapadu još nije bilo uobičajilo da se biskupi premještaju. Sve je ipak moglo proći dobro, da se nije zamjerio Gvidovoj jakoj stranci u Rimu. Bojeći se, ne bez razloga, prevelikog utjecaja te moćne stranke, on se nakon Gvidove smrti priklonio Arnulfu Koruškomu pa njega okrunio za novog cara. Spoletanska stranka mu to nije nikad oprostila ni zaboravila. Kad mu se nije uspjela osvetiti živu, jer domalo je umro, osvetila mu se mrtvu, i to na neshvatljivo nedostojan način. Nakon Formozove smrti spomenuta je spoletanska stranka nametala pape, jednoga za drugim, po svojoj miloj volji. Prvi je od njih poživio samo 15 dana. Zatim je za papu postavljen Stjepan VI., koji je kao papa poživio jedva nešto malo duže od godine dana, a u povijesti je ostao poznat samo po gnjusnomu i svetogrdnomu suđenju mrtvomu papi Formozu na nazovi sinodi održanoj pod njegovim predsjedanjem g. 897. Taj čin zacijelo nije bio plod Stjepanove izopačenosti i osvetoljubIja nego više slabosti njegova karaktera, jer se nije uspio oduprijeti zahtjevima nesavjesnih, okrutnih i osvetoljubivih spoletanaca, što se, dakako, ne može uzeti kao opravdanje. Što su učinili? Dali su izvaditi Formozovo mrtvo tijelo, koje je već 9 mjeseci ležalo u grobu, odjenuti ga u papinsko ruho pa mu na toj "mrtvačkoj" sinodi sudili i osudili ga. Sva ređenja koja je on obavio proglasili su nevaljanim, što će poslije 155
tijekom više desetljeća izazivati napetosti i zabune. Otkinuli su mu prste kojima je blagoslivao, svukli s njega papinsko ruho pa zatim tijelo pokopali na mjestu gdje su inače pokapali lutalice. Svjetini nabrušenoj od Spoletanaca ni to nije bilo dosta, pa su ga i odatle iskopali i bacili u Tiber. Kad se zatim iste godine dijelom srušila lateranska bazilika pokraj koje je boravio ne dostojni papa Stjepan, mnogi su to doživjeli kao Božju kaznu za spomenuto nedjelo. Na Stjepanu su se nedugo poslije toga iživjeli njegovi protivnici, koji su ga uhitili, odvukli u tamnicu i tu ga zadavili. Odluke "mrtvačke sinode" bile su poslije poništene, spisi spaljeni, a osuđeni papa Formozo bio rehabilitiran. Ostaci njegova tijela, koje je neki monah bio potajno izvukao iz rijeke i pokopao, preneseni su nakon toga u kriptu bazilike sv. Petra i tu časno sahranjeni. Taj užasni čin znakovito je najavio sljedeće 10. st., koje će neki povjesničari nazvati "željeznim" i "olovnim", zbog surove okrutnosti i moralne razuzdanosti koje su se u njemu očitovale kao malo kad prije i poslije, a "mračnim" najviše zbog toga što se iz tog vremena sačuvalo vrlo malo povijesnih vrela, pa mnoga zbivanja iz toga vremena nije moguće znanstveno osvijetliti. Ni u tomu stoljeću, naravno, nije sve bilo crno. Unatoč svemu što se u jeku feudalne anarhije i podivljalih strasti događalo, nije ni tada zamro žar kršćanske pobožnosti. Osjećaj iskrenog kajanja za grijehe kod mnogih je bio vrlo živ. Duh pokore očitovao se osobito u mnogobrojnim pokorničkim hodočašćima. I u tomu je stoljeću u samostanima, u skromnim seoskim kolibama, na biskupskim stolicama pa i na kraljevskim prijestoljima živio cijeli niz pravih pravcatih svetaca. Neki su od tih dobro poznati, ali o većini, kako to redovito biva, kroničari nisu ništa zabilježili. O njima se najčešće ne mogu naći podaci ni u drugim povijesnim vrelima. Razlog je tomu u činjenici da su zli primjeri i tragični događaji privlačili onda, a i danas, nažalost, privlače veću pozornost suvremenika nego redoviti slučajevi kreposna vladanja, reda i rada. Sudovi i pisci "crnih kronika" oduvijek se bave raznim ispadima i tragičnim događajima, a ne onim što je u skladu s urednim, ispravnim i kreposnim životom pojedinaca, skupina i cijeloga društva. 73. PAPINSTVO POD PREVLAŠĆUTEOFILAKTOVE KUĆE I PRIČA O PAPISI IVANICI Rehabilitaciju pape Formoza omogućile su sređenije prilike koje su zavladale u vrijeme mladoga cara Lamberta. Toga cara bili su svi priznali, a on je svojim vrlinama zaista obećavao mir i opći napredak. Međutim, kad je iznenada podlegao ozljedama dobivenim u nesretnomu padu s konja, sve se opet zamrsilo. Od tada su se tijekom 60 godina razni silnici otimali za carsku krunu, pa neredima nije bilo kraja. Posvuda su dizali glavu moćniji velikaši koji su se, ne birajući sredstva, borili za prevlast u pojedinim pokrajinama i gradovima. 156
U Rimu se tako osilio ugledni patricij Teofilakt. Do tada je bio u službi papinskoga dvora i crkvene države, a u novim mutnim prilikama posve je zagospodario gradom. Ni njegova žena Teodora nije u tom htjela ostati po strani, a još žednije vlasti bile su njihove dvije kćeri Teodora Mlada iMarocija. Ta je obitelj pokušala i u velikoj mjeri uspjela svojim vlastohlepnim ciljevima sve podrediti, pa i pape. Početak je bio u pretjeranoj naklonosti pape Sergija III. toj obitelji. Teofilaktovi su toliko ojačali da su poslije njegove smrti sami mogli odlučiti tko će biti novi papa. Doveli su tada na Petrovu stolicu dotadašnjega ravenskoga biskupa Ivana X. (914.928.). Taj se, uza sve to, pokazao energičnim i poduzetnim. Bio je potpuno svjestan svoje službe i odgovornosti u svemu kršćanstvu. Poduzeo je razne diplomatske i vojničke korake da suzbije saracenske pljačkaše, koji su se bili domogli Sicilije pa odatle neprestano napadali osvajajući gradove u južnoj Italiji. Na molbu kralja Tomislava i drugih hrvatskih prvaka poslao je legate u Hrvatsku, koji su predsjedali dvama poznatim splitskim pokrajinskim saborima na kojima je uređena jedinstvena crkvena pokrajina sa sjedištem u Splitu. Posredovao je u sklapanju mira između Hrvata i Bugara. U borbi protiv Saracena u Italiji istakao se tada spoletski markiz Alberik, koji je oženio Teofilaktovu kćer Marociju. Otada su mjesto Teofilakta i Teodore starije Rimom gospodarili Alberik i Marocija. Dok je u Italiji kao car vladao Berengar Friulski, Ivan X. je ipak nekako uspijevao odolijevati njihovim spletkama, ali nakon careve smrti (t924.) osjećao se sve ugroženijim. Kad je potom umro i spomenuti Alberik, pomislio je da je došao čas za oslobođenje od tutorstva. Službu rimskoga konzula prenio je na svoga brata. Međutim Marocija se nije mislila tako lako odreći dotadašnjega utjecaja. Požurila je s udajom za tuscijskog markiza Gvida pa skupa s njim pripremila dobro naoružanu četu, koja je navalila na papinsku palaču, ubila papina brata, a papu bacila u tamnicu, gdje su ga ugušili. Od tada je sve bilo u rukama ob ijesne Marocije. Ona je određivala tko će postati papom. Nakon Leona VI. i Stjepana VI!., koji su kratko vladali, dala je napokon izabrati svoga sina Ivana XI. (931.-935.). Marocijina nezasitna težnja za vlašću i čašću nije tim bila zadovoljena. Poželjela je, a umalo da nije uspjela, svoju glavu okititi carskom krunom. Kad joj je umro i drugi muž, a u isto vrijeme ostao udovcem tadašnji najmoćniji kandidat za carsko prijestolje Hugo Provansalski, pomislila je, da je to prava prilika za nju. Pozvala ga je u Rim nudeći mu vjenčanje. On je došao s velikom vojskom. Međutim, kad su svatovi već bili za stolom, iznenada se umiješao njezin sin iz prvoga braka Alberik Mlađi, koji se s tim nikako nije slagao. Iznenada je s četom naoružanih nezadovoljnika napao nespremne Francuze i otjerao mladoženju. Marocija i mlađi joj sin papa, koji ju je trebao vjenćati, svršili su u tamnicu. Što se dalje događalo s nesuđenom carieom, nije poznato, a zna se da je Alberik kao novi gospodar u Rimu svoga brata papu poslije 157
oslobodio, ali mu je dopuštao da rješava samo crkvene poslove, dok je svu ostalu vlast pridržao sebi. Tako je bilo i u vrijeme sljedećih četiriju papa. Zanimljivo je da je taj samozvani gospodar Rima i papinske države pokazivao neko zanimanje za crkvenu obnovu, koja je već bila započela uglasovitomu samostanu Cluny. Međutim, žeđ za što većom vlašću nije ga napuštala, pa je sina Oktavijana pokušao tako odgajati da u danom trenutku može postati carem. Štoviše sanjario je i o tomu kako bi bilo zgodno da bude ujedno car i papa. Uviđajući pred smrt da od carskoga naslova ne će biti ništa, zakleo je Rimljane da njegova sina, kad za to dođe vrijeme, izaberu za papu, što su mu i obećali. Mladi je Oktavijan nakon očeve smrti kraće vrijeme obnašao njegovu čast i vlast, a kad je umro tadašnji papa (956.), doista je, onako mlad i neozbiljan, izabran za papu. Bio je prvi koji je nakon izbora za papu promijenio dotadašnje ime i nazvao se Ivan XII. S tim nije, nažalost, promijenio i narav i vladanje. Lukave su i bezobzirne žene Teodora Starija, Marocija i Teodora Mlađa tako desetljećima postavljale i skidale pape, miješale se u njihove poslove, mjesto njih gospodarile Rimom i papinskom državom. Među tim papama bila su čak četiri Ivana: Ivan x., Ivan XI. (Marocijin sin), Ivan XII (njezin unuk) i Ivan XIll. (sin Teodore Mlađe). Nikakvo čudo da je onda sve to skupa ostalo u sjećanju i mašti suvremenika kao sasvim neobična pojava. U pripovijedanju o tim zbivanjima polako su tijekom stoljeća blijedjele pojedinosti, a sama činjenica da su papinskom Stolicom i Rimom u svoje doba gospodarile neke bezobzirne, ali vrlo sposobne žene, a ne ovaj ili onaj papa, zaodjenuta je s vremenom u neobičnu srednjovjekovnu priču, gotovo pravi mali roman kojemu je za glavno lice uzeta navodna papisa Ivana. Prema toj priči poznatoj u više različitih verzija (prvi spomen u 13. st.), ta bi navodna papisa bila podrijetlom iz Engleske. Odatle bi, željna znanja, putovala u jemačku i napokon dospjela u Atenu. Potom bi prerušena u muškarca došla u Rim, gdje bi se svojim neobičnim sposobnostima i izvanrednom učenošću uspjela toliko probiti, da bi je, smatrajući je muškarcem, navodno bili izabrali najprije za kardinala, a onda i za papu. Ona bi tobože bila vladala preko dvije godine, sve dok nije, navodno, za vrijeme neke procesije iznenada rodila dijete, čime se prevara otkrila. To se, prema priči, trebalo dogoditi sredinom 9. st. Budući da je u vrijeme kad je ta priča nastala (12-13. st.) smisao za kritičku povijest bio na vrlo niskoj razini, mnogi su je prihvaćali kao istinitu. Poslije su se tom pričom rado služili protestanti i drugi protivnici papinstva, pridodajući joj kojekakve pojedinosti, ali za kritičku povijesnu znanost ona je bila i ostala samo priča, koja na svoj način odražava mutne prilike prve polovice 10., a ne 9. stoljeća.
158
74. PAPINSTVO I RIMSKI KRESCENCI]IU DRUGOJ POLOVICI 10. STOLJEĆA Godinu dana prije izbora Ivana XII. u Njemačkoj se proslavio tamošnji okretni i odlučni vladar Oton I. velikom pobjedom nad Madžarima. Tim je svoju vlast još više učvrstio u Njemačkoj, a zatim poduzeo sve potrebno da sebi osigura i carsko prijestolje. Već se g. 961. s vojskom spustio u sjevernu Italiju te se ondje poput Karla Velikoga okrunio krunom longobardskih kraljeva. U siječnju sljedeće godine (962.) već je bio u Rimu, gdje ga je Ivan XII. okrunio za cara, što je bio početak Njemačkorimskoga Carstva. Oton je prigodom krunidbe izdao povelju kojom je potvrdio darovnice sv. Petru, Pipinovu iKarlovu, a papa njemu kao caru obećao vjernost. Međutim, čim je taj novi zapadni car otišao iz Rima, Ivan XII. je počeo tražiti saveznike, kako bi njega i njegove Nijemce zajedničkim silama potisnuli iz Italije. Kad je Oton za to doznao, vratio se s vojskom natrag pa papu Ivana dao uhititi i svrgnuti pod optužbom da je provodio nedostojan život te na njegovo mjesto izabrati novoga. Oton je i poslije u više navrata smjenjivao pape, što je doista sličilo na postupak bizantskih careva prema mnogim carigradskim patrijarsima. Za vrijeme pape Ivana XIII., sina Teodore Mlađe (treći Teofilaktov potomak), javili su se prvi ozbiljniji pokušaji crkvene obnove. On je rado podupirao clunyjevsku monašku obnovu te nastojao rješavati razne probleme crkvene naravi u raznim europskim zemljama. Sve u svemu, bio je prilično dobar papa pa se opće stanje počelo popravljati. Međutim, nakon njegove smrti opet se javilo staro strančarstvo sa svim lošim posljedicama. Od tada su se za prevlast borile dvije struje: s jedne strane domaća, koju se može nazvati rimskom i talijanskom, a s druge svi carevi pristaše. U njihovim je sukobima izgubio život i novi papa Benedikt VI. (zadavljen u zatvoru). Protiv njega se bio digao Krescencije, sin Teodore Mlađe (brat pokojnoga pape Ivana XIII.), koji je sebe proglasio gospodarom svih Rimljana. On je za nasljednika ubijenoga pape odredio jednoga od urotnika. Taj je, kad se približila vojska cara Otona II., pobjegao u Carigrad. Nakon toga je pod carevom zaštitom za novoga papu izabran Benedikt VII. (974.983.), koji je iskreno podupirao obnovu monaškoga života te mnoge opatije primio pod zaštitu sv. Petra zaštićujući ih tako od uplitanja svjetovnih knezova i drugih feudalaca. U njegovo vrijeme na rimskim sinodama dizao se glas protiv simonije, što je bio nagovještaj buduće velike crkvene obnove. Činilo se da će pod zaštitom izvrsnoga cara Otona II. i opće i crkvene prilike krenuti na bolje, ali kad je on iznenada umro, sve je opet došlo u pitanje. Naslijedio ga je sin Oton III., dijete od tri godine, mjesto kojega je vladala majka Teofana (Grkinja). Odmah je u Rimu digao glavu novi silnik Krescencije II., koji je prisvojio sebi 159
•
svu državnu vlast prepuštajući papama samo crkvena pitanja. Kad je zatim za papu bio izabran carev rođak Grgur v., po narodnosti Nijemac, njega je taj silnik potjerao iz Rima, na što je mladi car stigao s vojskom te papu utvrdio u njegovoj službi, a Krescencija poslao u progonstvo. Kad je potom car na papin zagovor dopustio Krescenciju da se vrati, taj se je nezahvalnik opet okomio na Grgura V., protjerao ga pa postavio protupapu. a vijest o tomu Oton III. je požurio u Rim, Krescencija dao uhititi, osuditi na smrt i pogubiti. Time moć rimskih Krescencija ipak nije bila potpuno skršena. 11. st. opet su digli glavu, gospodarili Rimom i pravili velike neprilike papama.
160
III. VRIJEME OBNOVITELJSKIH POKRETA - CLUNY I GRGUROVSKA OBNOVA 75. KRISTI]ANIZACI]AČEHA I POČECI PRAŠKEBISKUPI]E Kad su Madžari oborili Koceljevu panonsku kneževinu i Veliku Moravsku, stvorena je nešto sjevernije od tih bivših država nova slavenska kneževina Češka, koja se polako učvršćivala i jačala. Na čelu su joj bili knezovi iz kuće Przemysl (Pžemisl), dok su u istočnomu dijelu zemlje gotovo samostalno vladali članovi obitelji bjelohrvatskih Slavnikovaca. Radi uspješnije obrane od opasnih Madžara Češka se u 10. st. sve više povezivala sa susjednom Njemačkom. Kršćanstvo se u tim stranama uspješno širilo već tijekom 9. st. trudom najprije bavarskih misionara, a zatim ćirilometodskih. Neki su poganski krugovi tomu ipak pružali žestok otpor, osobito u prvoj četvrtini 10. st., kad je mladi knez Vaclav (Večeslav), ponesen oduševljenjem za kršćansku vjeru, nastojao ubrzati proces pokrštenja svoga naroda snažno potpomažući kršćanske vjerovjesnike i općenito Crkvu. Tada se jaka poganska struja povezala s kneževim političkim protivnicima, koji su se okupljali oko njegove majke i brata mu Boleslava. Žrtvom njihove urote pala je najprije Vaclavova pobožna baka Ludmila (921.). Napokon su g. 935. ubili i njega. Tamošnji su ih kršćani odmah počeli štovati kao mučenike i svece. Uza sve to što je novi knez Boleslav bio na strani Vaclavovih ubojica, poslije je i sam odlučno pomagao konačnu kristijanizaciju svoje zemlje, što je činio jednako i njegov sin i nasljednik Boleslav II. (967.-999J Crkvenim zajednicama u Češkoj upravljali su susjedni njemački biskupi sve do g. 976.) kad je osnovana prva domaća biskupija sa sjedištem u Pragu. Drugi po redu praški biskup sv. Vojtjeh-Adalbert bio je Slavnikovac. Kad je potom izbio sukob između kneza Boleslava i Vojtjehova brata Sobleslava, Vojtjeh je morao napustiti svoju biskupiju i zemlju. Otišao je u Rim, gdje je, u težnji da se potpunije posveti životu molitve i pokore, postao benediktinskim monahom. U međuvremenu se spomenuti sukob smirio pa su ga g. 992. pozvali da se vrati u Prag. Došao je i nastavio biskupsku službu, ali zakratko, jer je Boleslavopet udario na njegovu vojvodsku obitelj, zauvijek je lišio vlasti i utjecaja te je gotovo sasvim istrijebio. Kad je zbog toga Boleslavova bijesa Vojtjeh opet morao napustiti Prag, tog puta zauvijek, posvetio se vjerovjesničkom poslu. Najprije je djelovao na dvoru madžarskoga kralja Stjepana 1., a zatim, nakon više putovanja kroz Njemačku i Poljsku, 161
među poganskim Prusima. Tu je g. 997. umro mučeničkom smrću. Sahranjen je u poljskom gradu Gnjezdno. U svim zemljama kroz koje je prije prolazio, od Madžarske na jugu do Njemačke i Poljske na sjeveru, odmah su ga počeli štovati kao sveca, a na grob mu je hodočastio i car Oton II!., koji ga je već za života silno štovao. 76. UKORlJE ]IVANJE KRŠĆANSTVAI RAZVOJ CRKVE U POLJSKOJ Poljska je stupila na pozornicu povijesnih događaja tek u vrijeme cara Otona!. Tu mladu državu učvrstio je i proširio knez Mješko I. On je svojoj vlasti podložio i plemena koja su nastavala veći dio nekadašnje Bijele Hrvatske, a Česima oteo Šleziju i područje oko Krakova. Njegov sin i nasljednik Boleslav Hrabri (992.-1025.) nastavio je osvajanja prema jugu u Češkoj i Slovačkoj i prema istoku u Crvenoj Rusiji. Pred samu smrt okrunio se za kralja (1025.). Vladavina njegova sina Mješka II. bila je za Poljsku vrijeme nazatka. Tada je ona izgubila gotovo sve što je bila osvojila, a opustošen je i dio njezina staroga područja do Gnjezdna, koje je razoreno. Brz i buran razvoj poljske države pratio je jednako buran pokret pokrštavanja poganskih plemena. Prve misionare pozvao je Mješko 1. u sredini 10. st. Dolazili su najviše iz susjedne Češke. U novije vrijeme izneseno je mišljenje (Novacki), da je prvi biskup misionar u toj zemlji imenom Jordan, onamo došao iz hrvatskih krajeva, možda iz Zadra, te da su on i njegovi sudrugovi bili benediktinci. Svakako, Jordan je bio prvi biskup tadašnje poljske prijestolnice Poznanja. Mješko 1., želeći što bolje zaštititi svoju državu od političkoga utjecaja susjednih zemalja Njemačke i Češke, darovao je oko g. 990. svoju državu sv. Petru, što zapravo znači: stavio ju je pod papinu zaštitu. Tim je ujedno htio papu predobiti za osnivanje posve samostalne crkvene organizacije u Poljskoj. To se i ostvarilo u doba njegova nasljednika Boleslava Hrabrog, kad je na to pristao i car Oton III. Papinu bulu, kojom je osnovana nova gnjezdanska metropolija sa sufraganskim biskupijama Krakov, Wroclav i Kolberg donio je u Gnjezdno sam car, kad je g. 1000. onamo stigao kao hodočasnik. U tu metropoliju uključena je potom i najstarija poljska biskupija Poznanj. Osnivanje novih biskupija i stvaranje poljske crkvene pokrajine imalo je presudnu važnost za povezivanje te slavenske zemlje s Rimom i Zapadom. Bez toga se lako moglo dogoditi, da se ona crkveno i kulturno priključi onom krugu slavenskih zemalja koje je predvodio Bizant, što su tako car i papa navrijeme predusreli. Tim novim crkvenim ustrojem, dakako, kristijanizacija Poljaka nije još bila završena. Prošlo je još mnogo vremena, dok je posve nadvladano poganstvo, a kršćanska vjera iznutra prožela cijeli narod.
162
77. KRlSTIJANlZACIJAKIJEVSKERUSIJE Početke kijevske kneževine Rusi obično se povezuje s Varjazima; koji su iz svojih skandinavskih krajeva preko jezera i rijeka lakim brodica ma stizali do Crnoga Mora i do Carigrada razmjenjujući trgovačku robu. Prva kneževina nastala na tim velikim prostranstvima imala je sjedište u Novgorodu, ali se ono brzo pomaknulo znatno južnije u Kijev. U to doba su cijeli taj prostor nastavala istočna slavenska plemena. Tamošnji su poganski Slaveni došli u dodir s kršćanstvom vjerojatno već tijekom 9. st., ali se ono kod njih nije uvriježilo prije 10. st. Poznato je da je u Kijevu postojala kršćanska crkva već u prvoj polovici 10. st. Sredinom toga stoljeća primila je krštenje kneginja Olga, koja je neko vrijeme vladala mjesto maloljetnoga sina Svjatoslava. Zatražila je i dobila misionare od Otona 1., dakle zapadne vjerovjesnike, koji su došli iz njemačkih krajeva preko Češke i Moravske. Međutim, ona nije uspjela svladati poganski otpor, a poganstvu je ostao odan i njezin sin, koji je zatim vladao, pa ta zapadna misija nije urodila većim plodom. Prvi kršćanski knez te zemlje bio je sv. Vladimir, koji se krstio g. 988., a zatim nastojao da se što prije krsti cijeli narod. Na tomu pokrštavanju radili su, čini se, i zapadni i grčko-slavenski misionari, ali je već na početku prevladao bizantsko-slavenski obred i kulturni utjecaj, koji je dolazio preko Bugarske. Biskupi i svećenici, u početku malobrojni, bili su bliži Bizantskoj crkvi, ali su zadržali neke veze s Rimskom crkvom. Veze ukrajinske i ruske Crkve sa zapadnom poslije g. 1054., kad je došlo do trajnog raskola između Bizanta i Rima, sve više su slabile, ali Ukrajinci i Rusi nisu ni poslije dolazili u neke sukobe s Crkvom u Rimu ili na Zapadu, niti je ikad došlo do otvorenoga raskida. Zbog toga sadašnji ukrajinski katolici bizantskoga obreda rado ističu, da je njihova unija s Rimskom crkvom u skladu s najstarijim ukrajinskim tradicijama. 78. ULAZAKMADŽARA UZAJED ICU KRŠĆANSKIH ARODA Madžari ili Ugri stigli su u Panoniju pod svojim vođom Arpadom pri koncu 9. st. Nomadski način života tjerao ih je na pljačku. Krećući na svojim brzim konjima u pljačkaške pohode dopirali su čak do južne Italije i Francuske. Te njihove upade konačno je zaustavio Oton 1. pobjedom na Leškomu polju kod Augsburga g. 955. Vezu tih pljačkaša s njima srodnim Hazarima na obalama Crnoga i Kaspijskoga mora prekinula je Kijevska Rusija svojim širenjem i jačanjem u drugoj polovici 10. st. Budući da su Madžari još uvijek bili bez čvršće državne organizacije, prijetila je opasnost, da se izgube poput sličnih nomadsko-konjaničkih plemena koja su prije njih stizala 163
(Huni, Avari). To se ipak nije dogodilo, jer taj su nedostatak uspjeli ispraviti njihovi vođe Gejza i Vajk-Stjepan. Najuspješniji način da se ugarska plemena čvršće povežu s otprije tamo naseljenim slavenskim i dijelom germanskim pa napokon iz tih raznorodnih etničkih skupina oblikuje novi jedinstveni narod bio je taj da i poganski Ugri prihvate kršćansku vjeru. Spomenuti vladari shvatili su da je prihvaćanje kršćanske vjere jedini put koji ih u svakomu pogledu može izvesti iz opasne izolacije. Stoga su pozvali misionare iz Češke i njemačkih zemalja. Tako je došao pa tu neko vrijeme uspješno radio i već spominjani sv. Vojtjeh-Adalbert. Neposredni povod Stjepanouu krštenju bila je, vjerojatno, njegova ženidba s bavarskom princezom. Kao prvi madžarski vladar kršćanin on je kristijanizaciju cijele svoje zemlje shvatio kao životni zadatak. jegovu želju da odmah stvori domaću crkvenu organizaciju poduprli su papa i car Oton III. Sjedištem prve i madžarske metropolije postao je Ostrogon. Poslije je Stjepan osnovao i drugu bačko-kaločku metropoliju za jugoistočni dio svoje prostrane države. On je sustavno podizao nove biskupije i opatije, opskrbljivao ih imanjima i gradio crkve. Okrunjen je g. 1000. ili 1001. kraljevskom krunom koju mu je poslao papa. Preostali pogani, nezadovoljni širenjem kršćanstva i novim oblikom vladavine, dizali su nakon Stjepanove smrti ustanke. Otada su kraljevi još većom upornošću promicali kršćansku vjeru. Kralj Andrija I. (1046.-1061.) zabranio je poganske obrede, a poganski otpor zauvijek je nadvladao Bela I. (1061.-1063.). Crkva je tu doživjela pravi procvat pod kraljevima Ladislavom (1077.-1095.) iKolomanom (1095.-1116) U pokret grgurovske reforme uključio ju je Koloman. 79. OB OVA MO AŠKOGA ŽIVOTA TIJEKOM 10. I 11. STOLJEĆA CLUNY I CAMALDOLI Clunyjevski pokret monaške obnove Benediktinski samostani, koji su tijekom 7. i 8. st. preplavili Europu te bili u stalnom usponu, doživjeli su potom stanoviti zastoj. U njihovim se zajednicama počeo osjećati neki zamor i slabljenje prvotnoga zanosa. Karlo Veliki, uviđajući važnost tih žarišta vjere i kulture, poticao je i pomagao njihovu obnovu. Međutim, kad je nakon njegove smrti franačko carstvo zapadalo u sve veću krizu te napokon potonu lo u valovima feudalne anarhije, sve je krenulo nizbrdo. Tada su benediktinski samostani postali metom naoružanih pljačkaša i pohlepnih velikaša. Pojedini moćni velikaši počeli su s njima raspolagati kao svojom imovinom, nametati im opate, nerijetko za opate stavljati svjetovnjake, koji su na račun samostana nastojali što bolje opskrbiti svoju djecu i bližu rodbinu. Mnoge, nekoć cvatuće, opatije opljačkali su i spalili Saraceni, u sjeverozapadnoj Europi Madžari, a 164
York
Ramsey' Malmesbury .' Glastonbury
• [Iy
• Abingdon
ante u
--------
• Važniji samostani
Važniji samostani uključeni u Clunyjeuski pokret monaške obnove
na Britanskomu otoku i u Irskoj Normani. Prijetila je opasnost da se u takvim prilikama monaški život sasvim ugasi. U tom općemu mraku, i to baš u trenutku, kad je rasulo bilo na vrhuncu, upaljeno je malo svjetlo koje će se brzo razgoriti pa obasjati cijeli Zapad. To je bio novi samostan podignut u zabačenomu burgundskomu mjestancu Cluny (čitaj: Klini). Akvitanski je vojvoda Vilim darovao to neugledno selo okruženo gustim šumama opatu Bernonu, utemeljitelju toga samostana. Vojvoda je novi samostan od samoga početka (910.) proglasio vlasništvom sv. Petra i Pavla, a to je značilo da vlast nad njim ima samo papa. Time ga je, dakle, izuzeo od svake svjetovne i crkvene vlasti u Francuskoj. Za budući razvoj samostana najvažnije je ipak bilo to što je opat Bernon uspio već na početku stvoriti uzornu monašku zajednicu koja je u skladu s Pravilom sv. Benedikta svojom predanošću molitvi, pokori, radu visoko uzdigla monaški ideal te brzo postala nadaleko poznatom tako da su u taj samostan stupali mnogi tražitelji duhovnog napretka i prave svetosti. Od tada su osnivači novih samostana najradije odatle uzimali prve monahe, a tako i obnovitelji starih zamrlih opatija, a poslije u 165
Cluny slali mlade novake da tamo steknu duh produbljene pobožnosti i prva iskustva na putu ostvarenja svoga monaškog poziva. Širenje clunijevaca najprije diljem Burgundije, potom ostalih francuskih pokrajina i napokon po raznim europskim zemljama započelo je za drugoga clunijevskoga opata sv. Odona. astavilo se tijekom 10. i 11. st. tako da je s vremenom u povezanosti s matičnom opatijom u Clunyju i njezinim opatom djelovalo preko 2.000 opatija i priorata s preko 10.000 monaha. Monasi pozivani iz Clunyja u nove samostane i oni koji su se poslije vraćali iz tamo provedenog novaštva ostajali su u trajnoj i vrlo živoj povezanosti sa svojim matičnim samostanom i njegovim opatom, iako je svaka opatija s vlastitim opatom na čelu i dalje bila upravno samostalna bez službeno propisane upravne podložnosti clunievskoj. Cluny svoj izvanredan uspon zahvaljuje najviše velikim i svetim opatima koji su tijekom tih dvaju stoljeća vodili matični samostan i cijeli pokret. Koliki je ugled uživao opat sv. Odon najbolje pokazuje činjenica, da mu je, kad je stigao u Rim, iskazao najveće poštovanje čak i Marocijin sin Alberik, tadašnji gospodar grada i crkvene države te mu pružio svaku moguću potporu u obnovi samostana na rimskom području. Još glasovitiji u cijeloj Europi bio je opat sv. Majolo (954.-994.). Pape i vladari, vojvode i knezovi, velikaši i plemići, natjecali su se s običnim pukom tko će mu iskazati veće poštovanje i privrženost. jegova nasljednika sv. Odilona (994.1049.), koji je često putovao po Europi obilazeći svoje samostane, neki je suvremenik nazvao monaškim andelom. Cluny je svoj vrhunac doživio pod opatom Hugom Časnim (1049.-1109.). Vanjskim znakom toga uspjeha bila je nova velika bazilika podignuta u Clunyju u Hugovo doba. Duh žarke kršćanske pobožnosti i odlučnog nastojanja oko savršenijega duhovnog života širio se iz tako obnovljenih samostana među biskupijskim svećenstvom te zahvaćao široke slojeve kršćanskoga puka, što je onda malo po malo mijenjalo opće duhovno ozračje te tako pripremalo put te osiguralo uspjeh općoj crkvenoj obnovi poznatoj pod nazivom grgurovska reforma. Kama1dolijska monaška obnova Treba naglasiti da je clunyjevski pokret bio najprošireniji i najutjecajniji pokret monaške obnove toga doba, ali ne jedini. Više se sličnih pokreta, raznoliko usmjerenih, pojavilo u raznim europskim zemljama. Tako je u jednomu dijelu Italije opat sv. Romuald osnivao reformirane samostane u kojima se živjelo prema njegovu strožem tumačenju pravila sv. Benedikta. Pripadnici tog benediktinskog ogranka nazvani su kamaldolijcima po njihovoj glavnoj opatiji Camaldoli. Svi su se njihovi monasi posvećivali životu molitve, rada i stroge pokore, samo što su to neki od njih radili na cenobitski način u samostanu, a drugi na pustinjački način provodeći život 166
u posebnim kolibama izvan samostana. jihovih opatija nije bilo mnogo, jer tako strogo pokorničko i pustinjačko usmjerenje odgovaralo je, razumije se, samo manjem broju u mnoštvu onih koji su se tada odlučivali za monaško zvanje. Iz tih kamaldolijskih opatija poteklo je više istaknutih svetaca koji su dali velik doprinos borbi za opću crkvenu obnovu tijekom 11. st. Od tih je najpoznatiji sv. Petar Damjanski, koji je u jeku velike crkvene obnove imenovan kardinalom te bio jedan od glavnih suradnika reformnih papa. Tako su i dva vodeća promicatelja grgurovske reforme u hrvatskim krajevima splitski nadbiskup Lovro i trogirski biskup sv. Ivan došli iz kamaldolijske opatije sv. Petra u Osoru. 80. KANO IČKI ZBOROVI I JIHOVA REFORMA Svećenstvo se u biskupskim gradovima na Zapadu već u 4. st., pod utjecajem monaških ideala, počelo udruživati u svećeničke zajednice te pod biskupovim vodstvom živjeti zajednički, zajedno moliti i organizirano djelovati prema nekim pravilima. Takve svećeničke zajednice nisu sasvim nestale ni u vrijeme velike seobe naroda, a i od onih koje su tada bile zamrle neke su, čim su opće prilike postale mirnije sređenije, opet uspostavljene. astajale su i nove u sjedištima novoosnovanih biskupija. Članove tih svećeničkih zajednica ili zborova pri katedralama i nekim drugim uglednim crkvama zvali su kanonici (prema riječi kanon = pravilo). Same zajednice dobile su naziv kaptoli (od latinske riječi capitulum, koja znači poglavije, jer su se na njihovim sastancima čitala pravila o životu i radu, podijeljena na poglavlja). Prvotna svrha članova katedrainoga kaptola bila je svakodnevno obavljati svečano bogoslužje u katedrali, vršiti razne pastoralne djelatnosti, voditi katedralnu školu te pomagati mjesnomu biskupu u upravi biskupijom. Oni kaptoli kojima sjedište nije bilo u katedrali nego u nekoj drugoj uglednoj crkvi, dobili su naziv zborni kaptoli. Način zajedničkoga života, molitve i rada u tim zajednicama biskupijskih svećenika bio je tada toliko sličan monaškomu načinu, da su se ponekad samostani pretvarali u kaptole i obratno kaptoli u samostane. Razdoblje feudalne anarhije rasulo je i mnoge kaptole, pa su kanonici u 10. st. napuštali zajednički život. Njihovi posjedi i prihodi od tada su se počeli razlikovati i odjeljivati od biskupskih, zatim i od prepoštovih.!' S vremenom su razdijeljeni na pojedine kaptolske beneficije ili prebende (nadarbine, imanja), ali tako da je najčešće jedan dio kaptolskih prihoda i dalje ostajao zajednički (tzv. massa comunis). Kad je obnoviteljski pokret zahvatio samostane, zahvatio je i kaptole. Stoga se od 10. i 11. st. u njima opet sve veća važnost davala zajedničkoj molitvi u koru, a često i zajedničkom životu prema određenim pravilima za kanonički život. Budući da su u 167
novom ozračju stvorenom uspjehom grgurovske reforme u drugoj polovici 11. st. u svim slojevima svećenstva i puka visoko uzdignuti ideali evanđeoskoga siromaštva i apostolskoga života, neki su biskupi, osobito u Italiji i u južnoj Francuskoj, nastojali obvezati kanonike da se odreknu privatnoga posjeda. Neki to nisu rado prihvaćali, pa su se oni kanonici koji su bili poneseni tim idealom odijelili u posebne zborove regularnih kanonika (prema latinskom izrazu regularis = redovnički). 81. POKRET "BOŽJEGA MIRA" I "TREUGA DEI" Feudalna anarhija bila je vrlo opasna i više-manje stalna prijetnja srednjovjekovnomu društvu. eki nasilnici iz plemićkih redova i pojedini pljačkaški raspoloženi vitezovi olako su se laća li oružja čineći razna nasilja. Od toga je često stradala crkvena imovina, a još češće žrtve tih nasilja bili su siromašni pučki slojevi, koji se nisu mogli sami zaštititi. Čim bi u nekoj srednjovjekovnoj državi ili na određenom njezinu području oslabila kraljevska vlast, odmah bi došlo do poplave takvih nasilja. Odlučne korake protiv tih nereda prvi su počeli poduzimati biskupi u južnoj Francuskoj. Oni su već oko g. 1000. na raznim sinodama zahtijevali od plemstva obećanje dano pod zakletvom, da ne će dirati u crkveni posjed ni otimati siromasima, a što su oteli, da će vratiti. Nastojanje da se nekako obuzda pljačkaše podupirali su kralj, više plemstvo i, dakako, široki pučki slojevi, dok se srednje i niže plemstvo, koje je te nerede najčešće i počinjalo, spomenutim sinodaInim zahtjevima nerijetko oštro protivilo. Tada se počelo događati da se na takve sinode zgrne mnoštvo siromašnih pučana te pod vodstvom biskupa, svećenstva i monaha održi veliki prosvjedni zbor protiv kršitelja mira i pravde. Taj mirovni pokret bio je prvi veliki pučko-religiozni pokret srednjega vijeka. Crkva je protiv kršitelja mira proglašavala crkvene kazne, naročito kolektivnu kaznu zabrane održavanja javnoga bogoslužja na prekršiteljevu području tinterdiki), što je u to doba postizalo učinak. U slučajevima kad ni to nije pomagalo, posegnulo se i za oružanom prisilom pod lozinkom: Rat ratu! Biskupima su se sve češće stavljale na raspolaganje čete naoružanih branitelja mira protiv neobuzdanih prekršitelja. Naročit oblik promicanja mirovnoga pokreta bila je tzv. treuga Dei (= Božje primirje), tj. zabrana bilo kakvog ratovanja u neke dane, npr. od srijede navečer do ponedjeljka ili čak tijekom cijeloga adventa i cijele korizme. Svadljivi plemići i vitezovi tijekom takvih prisilnih predaha više puta bi se uspjeli ohladiti od neprimjerene srdžbe pa odustati od naumljenih međusobnih bojeva. Uspjeh svih tih nastojanja oko čuvanja i obrane mira nije nikad bio baš potpun. Za budući razvoj bila je važna ta praksa da Crkva poziva na oružje pripadnike viših 168
i nižih slojeva u obranu mira, da pokreće veće ili manje skupine vitezova, jer iz te je prakse nastala ideja "svetoga rata" protiv onih koji ugrožavaju bitne interese kršćanstva, što je poslije dobilo naročit izražaj u križarskim ratovima. 84. LAIČKAINVESTITURA,SIMO !JA I TZV. IKOLAITIZAM Crkva je tijekom 10. i prve polovice 11. st. bila u velikoj krizi. Njezin su život i djelovanje sputavale velike teškoće prouzročene najviše tzv. laičkom investiturom. Najupadnije pogubne posljedice te investiture očitovale su se u sve češćim slučajevima simonije i kršenja crkvenoga zakona o celibatu s čime je bilo povezano razaranje sustava crkvene pastoralne djelatnosti. Laička je investitura uvedena u vrijeme feudalne anarhije i pokušaja njezina prevladavanja u novomu Njemačko-rimskomu Carstvu. Mnogi su svjetovni moćnici u tim vremenima olako sebi prisvajali razna prava u Crkvi, najčešće pod izlikom naročite pobožnosti povezane s gradnjom i opskrbljivanjem crkava, župa, samostana i biskupija. Car Oton 1., u želji da uvede mir i red, sve više se oslanjao na visoke crkvene dužnosnike u uvjerenju, koje je potvrđivalo iskustvo, da će se oni bolje od članova njegove bliže rodbine zauzimati za opće dobro u državi te pomagati vladaru u obuzdavanju pohlepe i nepokornosti raznih velikaša i drugih svjetovnih silnika. Najvažnije državne službe povjeravao je stoga biskupima i opatima, a da bi oni mogli pokrivati velike troškove povezane s tim dodatnim službama obasipao ih je novim imanjima i kitio kneževskim naslovima. Isto su činili njegovi nasljednici. Zbog važnosti i povjerljivosti tih službi nisu puštali da se novi biskupi biraju prema važećim crkvenim običajima i propisima, tj. da biskupe bira svećenstvo uz stanovitu suglasnost kršćanskoga puka, a opata monasi pojedinoga samostana nego su ih izabirali oni. Taj su način postavljanja novih crkvenih poglavara brže bolje prihvatili i gotovo svi ostali europski vladari. Vrlo brzo su ih u tomu počeli na svoj način oponašati razni vojvode, knezovi i drugi viši i niži feudalni mogućnici, osobito kad je trebalo odrediti svećenika ili župnika za neku crkvu koju su oni dali sagraditi i opskrbili je imanjem pa je onda smatrali svojim vlasništvom (ecclesia propria), a tako je bilo s većinom seoskih crkava na europskomu sjeverozapadu. Istina je da su carevi Oton 1., Oton II., Oton III. i Henrik II. Sveti pomno pazili da za nove biskupe i opate izabiru ljude u svakomu pogledu dostojne i sposobne, koji su onda zaista uspješno obavljali i svoje crkvene i povjerene im državne dužnosti. Međutim, taj novi sustav izbora bio je sam po sebi vrlo riskantan i opasan za Crkvu, jer svi vladari nisu bili ni tako sposobni, ni tako duboko pobožni, što se u još većoj mjeri može reći za razne druge svjetovne mogućnike, koji su sve češće sebi prisvajali pravo izbora viših ili nižih crkvenih službenika. 169
Ljudi su uvijek bili skloni simboličnim svečanostima obilježiti svaki važniji čin u životu, ausrednjemu vijeku se naročito držalo do takve simbolike. Stoga su vladari i ostali mogućnici one ljude koje su odabrali za određene crkvene položaje u sebi podređenim crkvama, više ili niže, običavali svečano uvoditi u službu i u posjed s tom službom povezanih imanja. Izraz inuesiitura znači upravo pravni čin takvog "uvođenja" popraćen nekom svečanošću. Običaj da investitura novoga biskupa bude popraćena činom predavanja biskupskoga prstena i štapa, znakova službe koju ima obavljati, već je bio uhodan, samo što je to prije činio metropolit, a u tim vremenima sve češće vladar, velikaš, zemaljski gospodar ili njegov zastupnik, dakle redom osobe koje nisu bile u crkvenim službama nego svjetovnim za koje se rabio izraz laici, pa je stoga i ta pojava dobila naziv laička investitura. Mnogi od spomenutih laika koji su sebi prisvojili pravo izabrati kandidata za biskupa, opata, župnika ili upravitelja neke od svojih vlastitih crkava te ga uvesti u službu nisu uopće vodili računa o njegovu duhovnom zvanju, sposobnostima, školovanju i općim moralnim svojstvima nego im je bilo važnije da je on njihov rođak, prijatelj, privrženik koji će vjerno služiti njihovim probicima. Njima više puta nije uopće bilo stalo za to, kako će se novi biskup, opat, župnik kojega su činom investiture postavili u crkvenu službu ponašati, hoće li se držati crkvenih običaja i zakona, hoće li uopće nešto raditi na dobro Crkve i povjerenih duša. Dovoljno je bilo da se zakletvom obveže na vazalsku vjernost onomu tko ga uvodi i odmah je preuzimao upravu. Od metropolita i biskupa tražilo se da sve to šutke odobre i tako postavljenomu bez prigovora podijele odgovarajući stupanj svećeničkoga reda. Bilo je, nažalost, i takvih feudalnih silnika koji su na taj način postavljali baš na najodgovornije crkvene položaje, a ujedno i materijalno unosne, one koji su im za to ponudili veću svotu novca. Takvo prodavanje i kupovanje duhovnih službi povezano s primanjem sakramenta sv. reda nazivalo se simonijom koju je crkvena tradicija smatrala najtežim grijehom, tj. grijehom protiv Duha Svetoga. Međutim, u vrijeme spomenute laičke prevlasti u Crkvi spomenute su službe svejedno nerijetko prodavane i kupovane, čak javno uz pismeni ugovor. Ponekad se takav "posao" obavljao unaprijed, dok je još bio na životu stari nosilac crkvene službe i posjednik s njom povezanog beneficija, kako onoga tko je nudio stanovitu svotu novca ne bi možda poslije netko drugi pretekao. Lako je zamisliti, kako je poslije takav nedostojni biskup, opat ili župnik nastojao što prije naplatiti uloženi novac za koji se najčešće morao zadužiti. Bio je spreman prodavati sebi podređene crkvene beneficije, pa i svete predmete otuđujući crkvenu imovinu i zanemarujući brigu za crkvene ustanove i siromahe. Tako su se nizali simonijski i razni drugi grješni čini, a da se o grijesima propusta u vršenju pastoralnih dužnosti i ne govori. Od ljudi koji su na takav način ulazili u crkvenu službu nije se, naravno, moglo očekivati da će živeći općenito kreposnim kršćanskim životom kao svećenici obdrža170
nadbiskupija Salemo
~
bi~~uR~~bU~k%~ij~ biskupija
Crkva na Zapadu oko godine 1000.
vati stari crkveni zakon celibata. U prijašnjim sređenim vremenima prekršaj i toga zakona bili su kažnjavani izopćenjem i svrgnućem. Već u vrijeme rasula karolinškoga carstva razuzdan život širio se u laičkim, pa i u svećeničkim krugovima, pogotovo među plemstvom, što se pojavom laičke investiture još više pogoršalo. Neki od tako investiranih bili su oženjeni pa su, ne' vodeći uopće računa o crkvenim zakonima, nastavljali živjeti bračnim životom i poslije ređenja, odnosno vjenčavali se poslije ređenja ili uzimali suložnice. Ta je pojava nazivana nikolaitizmom, po izrazu nikolaiti upotrijebljenom u knjizi Otkrivenja za one kršćane koji ne vodeći računa o visokim moralnim zahtjevima svoje vjere žive razuzdanim životom. Snepoštivanjem celibata bili su povezani i razni drugi prekršaj i. Tako su se npr. neki u želji da što bolje opskrbe svoje obitelji i djecu bavili trgovinom i drugim svjetovnim poslovima posve 171
zanemarujući crkvenu službu. Razmaženi plemićki sinovi koji su bez duhovnoga poziva očevim novcima simonijski ugrabili unosne crkvene položaje nastavljali su, dakako, živjeti životom na koji su bili prije naviknuti provodeći vrijeme u gozbama, lovovima, na viteškim turnirima i drugim zabavama, posve zanemarujući crkvenu službu, a sebično rasipijući crkvenu imovinu. Srećom nikad ta pojava nije zahvatila sve crkvene službenike. Među biskupima, opatima i svećenicima bilo je i u tim najgorim vremenima pravih svetaca. Duh molitve i pokore širio se iz samostana zahvaćenih obnovom mo naš kog života te prožimao sve veći broj svećenika i vjernika laika u gradovima i selima. U tom su novom ozračju neki biskupi već na početku 11. st. u svojim biskupijama uspješno provodili crkvenu obnovu. Međutim, zlo je uhvatilo toliko ga maha da se nije moglo nadvladati takvim pojedinačnim pokušajima. Da bi se Crkva oslobodila od tih neprilika, bila je nužna duga i uporna borba predvođena papinstvom. 85. POČECI OPĆE CRKVENE OBNOVE TZV. GRGUROVSKE REFORME akon smrti cara Otona III. (t1002.) opet su se u Italiji osilili razni velikaši. U Rimu je zavladao Krescencijev sin Ivan, koji se okitio naslovom "patricij". Nakon njegove smrti vlast je prigrabila druga moćna obitelj nazvana Tuskulanskom, po ženskoj lozi povezana s Teofilaktovim rodom. Od tada su Tuskulanci za nove pape nametali članove svoje obitelji. Prema njemačko-rimskom caru postavljali su se vrlo lukavo dobro pazeći da ga ne bi nečim izazvali protiv sebe. astojali su po mogućnosti zadobiti naklonost ostalih moćnih obitelji u Rimu prepuštajući i njima razne upravne službe. Upravo zahvaljujući toj taktici uspjeli su se održati na vlasti tridesetak godina. Ipak je ta njihova prevlast mnogima u Rimu i u crkvenoj državi s vremenom do zlogrdila, pa je g. 1044. protiv njih i protiv pape Benedikta IX., člana njihove obitelji, izbila žestoka pobuna. Kad je Benedikt IX., da spasi glavu pobjegao, pobunjenici su se pobrinuli da bude izabran novi papa (Silvestar III). Međutim, pobjegli papa se poslije, uz pomoć svojih pristaša, uspio vratiti pa novoizabranoga protjerati. Kad je potom uvidio da se u službi ipak ne će moći duže održati ponudio je ostavku, ali pod uvjetom da mu se dade stanovita novčana odšteta. Neki časni ljudi, želeći se riješiti tako nedostojna pape, skupili su između sebe novac za tu odštetu. Kad je potom Benedikt IX. i stvarno odstupio, za novog je papu izabran Grgur VI. 0044.-1046.), čovjek koji je u Rimu općenito uživao glas dobra čovjeka i pobožna svećenika pa bi zacijelo s njim svi bili zadovoljni, da neke vatrene zastupnike crkvene obnove i žestoke protivnike simonije nije uzbunilo to što je njegovu prethodniku plaćena spomenuta odšteta. Ti su smatrali da je, bez obzira na nakane onih koji su skupljali i predali novac, novi papa ipak na neki način umiješan unedopustivu simoniju. 172
Tadašnji je car Henrik III. Grgura sa svoje strane bio već priznao zakonitim papom, ali kad je g. 1046. na sinodama u Sutriju i odmah zatim u Rimu, održanim u Carevoj nazočnosti, razmatran cijeli slučaj odstupanja dvojice papa koji su Grguru prethodili, pa u svezi s tim postavljeno pitanje moguće simonije, car je donio odluku da se sva trojica svrgnu. Nakon toga je na Henrikov prijedlog za novoga papu izabran dotadašnji bamberški biskup koji se nazvao imenom Klement II. Taj je preuzeo službu i odmah zatim izvršio obred carskoga pomazanja i krunidbe. Kad je potom Car s vojskom krenuo u Njemačku, poveo je sa sobom svrgnutoga papu Grgura VI., da tamo ostane kao zatočenik. Premda je Henrik sve to poduzeo iz uvjerenja da tako promiče zdravu crkvenu obnovu za koju je kao kršćanski car odgovoran, njegov postupak nije bio u skladu s crkvenim običajima i zakonima, jer tim se je izravno umiješao u rješavanje čisto crkvenih pitanja koja po sebi ne spadaju na svjetovnu vlast. Međutim, njegove su odluke rado prihvatili svi oni koji su bili prožeti živom željom za crkvenom obnovom, a ujedno velikom odbojnošću prema svakom obliku simonije, prividnoj, a takvih je tada i u Rimu već bilo mnogo. Spomenute sinode održane g. 1046. u Sutriju i u Rimu stvarno su označile početak opće crkvene obnove, koju su od tada s velikom upornošću vodile pape. Prvi od tih papa reformatora dolazili su iz onih njemačkih zemalja u kojima je obnoviteljski duh već prije bio snažno zahvatio crkvene krugove. Oni su odlučno nastupali protiv svakoga oblika prodavanja crkvenih službi, a najodlučnije protiv simonijskih ređenja. Nezgoda je bila u tomu što su brzo umirali tako da se čak petorica njih izmijenilo u samih 12 godina. Od te petorice papa najduže je poživio treći po redu koji je izabrao ime Leon IX. (1048.-1054.). Kakvim je duhom bio prožet pokazao je već pri izboru. Rimljani su u tomu slučaju svoje pravo na izbor novoga pape prepustili caru Henriku III., a on odabrao njega. Kad mu je to rekao, odvratio je da to može prihvatiti samo pod uvjetom da ga Rimljani jednoglasno prime za svoga biskupa. Zaista je iz jemačke u Rim došao odjeven u obično hodočasničko odijelo, a na papinsku stolicu zasjeo tek nakon što ga je tu prema crkvenom običaju izabralo rimsko svećenstvo. Time je htio naglasiti da je crkveni izbor bitna ustanova crkvenog prava koja nije samo neka formalnost nego obvezuje u savjesti. Kao papa odmah je za svoje suradnike uzeo ljude potpuno prožete duhom crkvene obnove. Doveo ih s raznih strana, osobito iz Lotaringije. Inkardinirao ih je u rimsku biskupiju te im u njoj povjeravao važne službe. Uveo ih je i u kardinalski zbor. Tako su od tada kardinali, uz dotadašnju obvezu sudjelovanja u svečanim liturgijskim službama na određene blagdane u određenim rimskim bazilikama, sve više sudjelovali i u upravljanju rimskom biskupijom i u promicanju obnove u cijeloj Crkvi. 173
Važna novost koju je uveo papa Leon bila je u tomu što on nije kao njegovi prethodnici stalno boravio u Rimu nego je putujući obilazio mjesne Crkve po Italiji, a u tri navrata je prešao i Alpe dopirući sve do Reimsa u Francuskoj. Posvuda je održavao reformne sinode. Ta su njegova putovanja još više uzdigla papinski ugled među katoličkim vjernicima diljem Europe, jer ga je tako moglo vidjeti mnoštvo ljudi u raznim zemljama i krajevima. Posvuda su ga s oduševljenjem dočekivali i pozdravljali. Glavni zadaci crkvene reforme u njegovo doba bili su borba protiv simonije i nikolaitizma. Simoniju se nastojalo spriječiti najodlučnijim mjerama, jer se smatralo da ona ugrožava bit kršćanske vjere i sakrarnentalni život. eki su se papini suradnici kao Humbert od Bijele šume i sv. Petar Damjanski prihvatili teološkog raščišćavanja pitanja valjanosti simonističkih ređenja. Neprilike u koje je Crkva bila zapala potakle su je da bolje domisli svoje osebujno djelovanje u svijetu preko sakramenata i njihovih djelitelja. Taj je papa reformator umro nakon neuspjelog pokušaja da obuzda nasilja koja su u južnoj Italiji vršili Normani. Kad nije išlo nikako drugačije poveo je protiv njih rat, ali je u tomu doživio neuspjeh, pao u zarobljeništvo pa shrvan od svega toga na povratku u Rim umro. Reforma nije tim bila zaustavljena. S jednakim žarom su je nastavili promicati njegovi nasljednici. Među papama reformatorima posebno važno mjesto pripada Nikoli II. 0059.1061.). Njega je obnovite\jski krug, u kojemu je bilo pet kardinala biskupa, uspio izabrati za papu na vijećanju održanom izvan Rima, jer u gradu su ponovno osilili Tuskulanci koji su već bili postigli da za papu bude izabran njihov čovjek. Želeći spriječiti da se ubuduće u to upliću kojekakvi svjetovni silnici, na rimskoj je sinodi održanoj o Uskrsu g. 1059. donio nove propise o valjanom izboru budućih papa. Prema toj njegovoj odluci nakon papine smrti i sprovoda morali su se najprije sastati na vijećanje kardinali biskupi, kojima od tada u izboru pripada odlučujuća uloga. Odlučeno je da, ako kakve neprilike spriječe održavanje toga vijećanja u Rimu, može biti održano bilo gdje izvan Rima. Ime novoizabranoga pape trebali su najprije priopćiti ostalim kardinalima, a tek onda rimskomu svećenstvu i puku, kojima je preostajalo samo to da nakon obavljenog izbora poklicima izraze svoj pristanak. U vremeskom razmaku između smrti pojedinog pape i izbora njegova nasljednika nosioci su vlasti u Rimskoj crkvi od tada trebali biti samo kardinali biskupi. Nakon spomenute sinode papa je, radi što svestranijega promicanja crkvene obnove, poslao svoje legate u razne zemlje s naredbom da tamo mjesnim biskupima okupljenim na pokrajinskim sinodama priopće donesene reformne odluke u koje je već bila uključena i zabrana da pripadnik bilo kojega reda primi u posjed crkvu od laika bez obzira na to je li pri tom bio dan kakav novac ili nije. 174
Taj je papa uspio urediti odnose s južnoitalskim Normanima koji su njemu položili zakletvu vazalske vjernosti te obećali da će u slučaju spora oko izbora novoga pape pružiti svoju potporu "boljim kardinalima", što znači pobornicima crkvene obnove. Tako se i dogodilo da je g. 1061. izbor njegova nasljednika Aleksandra II. (1061.1073.) obavljen pod normanskom zaštitom. Dvor mladog cara Henrika IV., koji je za vrijeme izbora podupirao protureformnu struju, ustao je protiv pape Aleksandra te svim silama pokušavao nametnuti protupapu Honorija III., ali u tomu nije uspio pa je bio primoran od toga odustati te priznati reformnoga papu. Aleksandar II. je nešto duže vladao, pa je reformni pokret u njegovo vrijeme posvuda jačao te postizao velike uspjehe. 84. PAPA GRGUR VII. U BORBI PROTIV LAIČKEINVESTITURE Hildebrand, najpouzdaniji i najpoduzetniji suradnik papa Nikole II. i Aleksandra II., bio je čovjek nižega stasa, skromna izgleda, ali bistra uma, velikodušan i odvažan, duboko prožet religioznim osjećajem i duhovnošću pravoga mistika i sveca. Rođen u Toskani od mladosti je pripadao rimskomu svećenstvu kao niži klerik. Potom je neko vrijeme živio u Njemačkoj kamo je do pratio svrgnutoga papu Grgura VI. i bio mu na pomoći do njegove smrti, a potom, čini se, barem nekoliko mjeseci proživio kao monah u Clunyju. U Rim ga je doveo Leon IX. Uočavajući njegov obnoviteljski žar i velike sposobnosti, odmah mu je povjerio važne službe. Nikola II. ga je imenovao arhiđakon om Rimske crkve, a Aleksandru II. bio je glavni suradnik. U tijeku sprovodnih obreda za preminulog Aleksandra II., nazočno je mnoštvo stalo klicati Hildebrandum episcopum! i Hildebranda sv. Petar bira za svog nasljednika! Njemu su potom dali svoje glasove i kardinali koji su se sastali na vijećanje u crkvi Sv. Petra ad vincula. Nakon izbora primio je najprije svećenički pa zatim biskupski red te odmah bio svečano ustoličen (29. VI. 1073.). Za svoje novo ime izabrao je Grgur VII. O tomu papi po kojemu je nazvan cijeli veliki pokret crkvene obnove izrečene su mnoge klevete. Mnogi su od onda pa sve do današnjih dana posve krivo tumačili njegove nakane i pothvate, jer su na to gledali isključivo s političkoga gledišta. Međutim, njemu nije bilo stalo do zemaljski shvaćenih političkih ciljeva. Želio je biti i ostati samo skromnim Božjim slugom koji se pun pouzdanja poučljivo predaje Božjoj volji. Pred zemaljskim silnicima koji su ugrožavali slobodu Crkve i gazili moralne zakone držao se ponosno i neustrašivo, dok se pred Bogom osjećao malenim poput nemoćnog djeteta. Glavni je oslonac njegovoj dubokoj pobožnosti i posvemašnjoj predanosti bilo Sveto pismo, posebno psalmi i Novi zavjet. Bio je čvrsto uvjeren da se na svijetu vodi borba između Božjega i đavlova kraljevstva te da su Božja djeca, tj. 175
svi kršćani, a poglavito oni od njih koji obnašaju najodgovornije crkvene i svjetovne službe, pozvani na odlučno zalaganje, kako bi što više ljudi bilo prožeto mirom, pravednošću i Božjom ljubavlju. On je još uvijek razmišljao u okviru shvaćanja kršćanskoga društva kao jedinstvene cjeline (ecclesia universalis) u kojoj su dvije bitne službe: kraljevska i svećenička. ije išao za tim da ulogu nositelja svjetovne vlasti umanji, ali je smatrao da, kad se gleda dobrobit svega kršćanstva, prednost svakako pripada svećeničkoj. Nju je želio osloboditi pritiska svjetovnih nasilnika, osigurati joj doličan autoritet potreban za ostvarivanje Božjih planova o svijetu. Duboko prožet sviješću odgovornosti u Petrovoj službi i uvjeren da su svi kršćani dužni slušati papu te se pod njegovim vodstvom boriti za Božje kraljevstvo držao je da na papu spada presuditi tko radi za Božje kraljevstvo, a tko protiv njega, da njemu pripada pravo nedostojna vladara koji krši pravdu i ugrožava dobrobit kršćanskoga društva proglasiti svrgnutim, a njegove podanike osloboditi zakletve vjernosti. Svoj reformni program poslije je sažeto izrazio glasovitom rečenicom: Svim silama sam se trudio da sv. Crkva, zaručnica Božja, naša gospodarica i majka, obnavljajući vlastito moralno dostojanstvo ostane slobodna, čista i sveopća. Odmah se dao na posao. Slao je pisma biskupima i vladarima tražeći njihovu suradnju u suzbijanju nikolaitizma. Zahtijevao je da oni koji su simonijom došli do bilo koje crkvene službe odmah odstupe. Vjerničkom je puku zabranio ići na obrede koje bi vršili kršitelji celibata bili oni biskupi, svećenici, đakoni ili subđakoni. To nisu bili posve novi zahtjevi. Postavljali su ih i njegovi prethodnici, ali on je s većom odlučnošću tražio izvršenje. Slao je na sve strane legate da u pojedinim zemljama u njegovo ime održavaju reformne sinode anemarne biskupe svrgavaju. Otpori tim reformnim zahtjevima bili su gotovo posvuda vrlo snažni, ali papa nije zbog toga klonuo duhom. ajogorčeniji otpor izazvala je njegova zabrana svakoga oblika laičke investiture. Proglasio ju je na korizmenoj sinodi g. 1075. Njemački je dvor smatrao da su njom pogođeni bitni državni interesi. Mladi se car Henrik IV. odlučio na odmazdu, i to, s kojega god gledišta o njoj sudili, pretjerano žestoku. Tim je papinu nepopustljivost još više utvrdio. Grgur VII. je od tada odlučno i uporno zahtijevao da se zabrana laičke investiture primjenjuje i u Njemačkoj. Ponovio ju je u još jasnijem obliku na rimskoj jesenskoj sinodi g. 1078. Crkvenim je službenicima koji bi ubuduće iz laičkih ruku primili neku biskupiju, opatiju ili crkvu zaprijetio kaznom izopćenja. Na korizme noj sinodi g. 1080. zaprijetio je izopćenjem i laicima koji bi vršili investituru. Grguru tu nije bilo do premoći nad svjetovnim vladarima, pogotovo ne do neke materijalne koristi, nego do reforme koja je po njegovu mišljenju mogla uspjeti samo ako se crkveni službenici, birani prema crkvenim kanonima, oslobode premoćnog utjecaja vladara, velikaša i gospodara privatnih crkava. Za slučajeve kad kanonski izbor ne uspije, pravo je biranja trebalo prijeći na metropolitu ili na papu. 176
a taj način konačna odluka nije bila u ruci svjetovnih moćnika nego crkvenog autoriteta. Njemački dvor, krivo obaviješten o Grgurovom tobože nesigurnom položaju, i općenito, i u samomu Rimu, odlučio se već g. 1076. na žestoki protuudarac. Pozvao je Papu, kojemu je car osporio zakonitost, a s čime su se složili i carski biskupi, da odstupi. a to je Grgur VII., uviđajući jasno kolika je u tomu opasnost za crkveno jedinstvo, cara Henrika IV. i te njegove savjetnike proglasio izopćenima iz Crkve, a podanike oslobodio obveza koje nalaže njihova zakletva vjernosti. Vijest o tom izopćenju ljude je posvuda naprosto osupnula, jer se na Zapadu dotada nije događalo da kršćanskim pukom vlada netko tko ne pripada Crkvi. Henrikovi politički protivnici u Njemačkoj, a to su prije svega bili saski i južnonjemački knezovi, odmah su se stali dogovarati o izboru novoga cara. Papa ih u tom ipak nije podupro, jer Henrika kao vladara nipošto nije htio sasvim odbaciti nego ga je samo želio prisiliti na posluh Crkvi u pitanju slobodnog izbora crkvenih službenika. Tako je u Njemačkoj odluka o Henrikovu svrgavanju baš na zahtjev papinih poslanika bila odgođena za sabor koji se imao održati u papinoj nazočnosti početkom veljače 1077. Na tom se saboru car trebao sam izjasniti pa, već prema tomu kakvo stajalište zauzme prema investituri, dobiti odrješenje ili snositi posljedice već proglašenog izopćenja. Tek tada je Henrikov dvor postao svjestan opasnosti. Nije bilo vremena za čekanje, pa je car, unatoč žestokoj hladnoći, odmah krenuo preko Alpi da papu predusretne te što prije postigne odrješenje. Grgur VII. već je bio krenuo na put za Njemačku, a na vijest da je Henrik stigao u Italiju i da se približava, ne znajući kakve su Careve namjere, sklonio se sa svojom malom pratnjom u Canossu, tvrdi dvorac markgrofice MatiIde. Uto se 25. I. 1077. pred vratima Canosse pojavio izopćeni car odjeven u pokorničko odijelo tražeći oproštenje. Grgur je u prvi mah oklijevao, jer je s pravom dvojio u Henrikovu iskrenost. Da je prednost davao političkim interesima, ne bi bio popustio, a on je, nakon trodnevnog razmišljanja i kolebanja, primio toga, kako se poslije pokazalo, neiskrenog pokornika te mu, bez ikakvih čvrstih garancija da će dvor napustiti dotadašnju praksu, sve oprostio i ponovno ga primio u Crkvu. Mnogi su se branitelji vladarskog autoriteta od onih pa sve do naših dana sablažnjavali nad tolikim carevim poniženjem. "Kanosa" je postala pojmom ustuka države pred Crkvom. Ustvari Grgur VII. tu nije ništa za se ni tražio, ni dobio. Konkretnu je korist izvukao samo Henrik, koji je, zahvaljujući tom pomirenju, sačuvao uzdrmano prijestolje. Međutim, taj je događaj u Canossi na drugoj, ideal noj, razini stvarno označio prekretnicu. Ranosrednjovjekovni regnum i sacerdotium promjenili su tada odnose pa je u kršćanskoj Europi tijekom nekoliko sljedećih stoljeća barem načelno prednost davana duhovnoj vlasti. Papa je tim svojim blagim postupkom prema Henriku ozlovoljio njegove protivnike u Njemačkoj. Oni su svejedno za novoga njemačkog kralja izabrali Rudolfa 177
Švapskoga. Taj je s obzirom na investituru nudio papi Grguru sva jamstva, ali on ga ipak nije htio tako naprečac priznati zakonitim vladarom. Tražio je da se spor između dvojice suparničkih vladara najprije dobro ispita, pa će on potvrditi onoga na čijoj strani bude pravda, jer se uvijek htio čvrsto držati načela: Na čijoj je strani pravda, na njegovoj je i Bog. To je uplašilo obje strane u sporu. Henrikovi protivnici koje nisu vodile čiste namjere bojali su se da papa, nakon ispitivanja, presudi u Henrikov prilog, a Henrikov dvor je bio u strahu da će stvarno morati odustati od investiture, što je smatrao nespojivim s pravima njemačke krune. Tako su godine prolazile, a obje su strane izbjegavale ispitivanje i papin pravorjek. Dotle je vrijeme radilo u Henrikov prilog, jer on ipak više nije bio izopćenik. Kako je njegov položaj u državi jačao, tako je on sve otvorenije naglašavao svoje navodno pravo na investituru. Pobornici crkvene reforme u jemačkoj počeli su tada gubiti strpljenje. Tražili su od pape da se napokon očituje. On je to i učinio na korizmenoj sinodi g. 1080. opet svečano izopćujući Henrika i sve koji ga u protivljenju Crkvi podupiru te priznajući Rudolfa zakonitim vladarom. Tada se Henrik IV., koji je imao uza se većinu njemačkih i lombardijskih biskupa, odlučio na najžešći protuudarac. Papu je proglasio svrgnutim te za protupapu postavio izopćenoga ravenskoga nadbiskupa Wiberta koji se nazvao Klementom III. Kad je zatim Rudolf u otvorenoj bitci bio smrtno ranjen, Henrik je napokon sasvim učvrstio poljuljano prijestolje, pa se odlučio na ratni pohod protiv pape. Već je naproljeće 1081. s vojskom opkolio Rim, ali ga nije uspio zauzeti ni te ni sljedeće godine. Napokon je 1083. zauzeo leoninski grad. Zatim je papi zatvorenom u Anđeoskoj tvrđavi poručio da je spreman odustati od opsade, ako pristane da ga u Rimu okruni za cara. Tom naoko umjerenom ponudom uspio je pridobiti mnoge ugledne Rimljane, pa i neke kardinale, ali ne i papu Grgura. Njemu je to bio prije svega problem savjesti. Henrika je smatrao protivnikom božanskoga reda na zemlji. Stoga je bio uvjeren da mu se može oprostiti samo ako se iskreno pokaje te opozove svoje zle čine. Henrik se, kad nije išlo drugačije, odlučio poslužiti novcem. Njim je stvarno pridobio neke Rimljane koji su mu, kad se sljedeće godine (1084.) ponovno s velikom vojskom pojavio pred Rimom, otvorili vrata. Primili su u grad i protupapu koji je potom u Lateranskoj bazilici Henrika i ženu mu okrunio carskom krunom. Tada su izdanom papi koji se nalazio pod opsadom u Anđeoskoj tvrđavi priskočili u pomoć ormani. Car se sa svojom već odveć opuštenom vojskom povukao prije njihova dolaska, a oni su na juriš zauzeli grad te ga, osvećujući papu na svoj divlji način, opljačkali te većim dijelom porušili. Tim su najveću nepriliku nanijeli papi kojega su došli obraniti. On je odmah shvatio da mu u Rimu više nema opstanka, jer su se i oni Rimljani koji su mu bili ostali vjerni, nakon spomenutoga normanskoga di178
vljanja okrenuli protiv njega. Nije mu preostalo ništa drugo nego da i on krene put južne Italije s Normanima, kad su se oni povlačili. Tamo je uskoro i umro (u Salernu 25. V. 1085.). 85. ZAVRŠNAFAZA BORBE OKO INVESTITUREI WORMSKI KONKORDAT Grgur VII. nije pokleknuo pred silom. jegova spremnost da u borbi za čast i slobodu Kristove Crkve radije izgubi sve zemaljsko, pa ako treba i sam život, nego da popuštajući pred silom izda duhovne interese, potaknula je u dušama sve brojnijih pobornika crkvene reforme silnu otpornu snagu i oduševljenje za još odlučniju borbu. Poraz što ga je on prije smrti doživio bio je samo prividan, jer veliki obnoviteljski pokret koji je on vodio više nije mogla zaustaviti nikakva zemaljska sila, a kamo li ga ugušiti. Njegovi su nasljednici borbu za reformu nastavili unatoč svomu u prvi čas bezizglednom položaju. Izbor neposrednoga Grgurova nasljednika mogao je biti organiziran tek u svibnju sljedeće godine, a taj je zaređen tek na proljeće g. 1087. Poslije njegove prerane smrti opet je prošlo pola godine dok su reformisti uspjeli organizirati sve što je bilo potrebno za slobodan izbor novoga pape, i to izvan Rima. Taj novi papa Urban II. (1088.-1099.) nije ni najmanje odstupao od Grgurovih načela, a u njihovoj primjeni znao je biti upravo onoliko elastičan koliko je bilo potrebno da papinstvo i reformu vodi k sigurnoj pobjedi. Koliko god su prilike bile teške nije se morao bojati neuspjeha, jer je suprotni tabor sve više slabio. Mnogi od onih koji su bili pristali uz protupapu priželjkivali su što prije se približiti tom Grgurovu nasljedniku. Ozračje se toliko promijenilo da je i sam protupapa iskreno nastojao suzbijati simoniju i nikolaitizam. Tih je godina Henrikova premoć u Rimu i Italiji počela slabiti. Protiv njega je ustao vlastiti sin, a talijanski su gradovi sklopili protucarski savez. Urban II. je na mnogim sinoda ma održanim u Italiji i u Francuskoj, koje je osobno vodio, uporno ponavljao zabranu laičke investiture. Do koli kog se ugleda uzdiglo reformno papinstvo očitovalo se kad je on g. 1095. po završetku takve jedne sinode održane u francuskom gradiću Clermontu (čitaj: Klermonu) s nekoliko pobudnih riječi pokrenuo veliku nadnacionalnu vojsku koja je s oduševljenjem krenula na Istok da pomogne tamošnjim ugroženim kršćanima. Dotle je njegov protivnik Henrik IV. doduše uspio smiriti sina i opet uspostaviti carsku vlast, ali nije više uspijevao sprječavati raspad protureformne fronte koju je okupljao protupapa. Za vrijeme Urbanova nasljednika Pashala II. (1099.-1118.) protupapa je sve više gubio tlo pod nogama, a prevladavanje spora oko investiture bilo je već na pomolu. Rješenju toga teškog spora na teoretskoj razini najviše je pridonio ugledni crkveni pravnik Ivon iz Chartresa (čitaj: Šartra). On je razlučio biskupsku službu povezanu sa 179
sakramentom sv. reda od dodjeljivanja posjeda, što je po sebi svjetovni čin. Laici se ne smiju miješati u prvo, a drugo bi se na neki način moglo njima prepustiti. U svjetlu toga tumačenja postignuta su kompromisna rješenja najprije u Engleskoj i Francuskoj. Engleski se kralj odrekao investiture predavanjem prstena i štapa, a zadržao pravo da mu novi biskupi polažu zakletvu lenske vjernosti, dok se je francuski kralj zadovoljio običnom zakletvom vjernosti ne odričući se prava raspolaganja vremenitim dobrima francuskih biskupija, koja je od tada novim biskupima predavao običnom dodjelom, a ne investiturom. Trebalo je napokon to pitanje na neki način riješiti i s njemačko-rimskim carem, ali ni novi car Henrik V. 0106.-1125.) nije pokazivao spremnost za popuštanje. Utjecaj se Ivonove teorije o potrebi razlučivanja duhovne službe od svjetovnog posjeda ipak nije mogao izbjeći ni u Njemačkoj. Uto je papa predložio korjenito rješenje prema kojemu bi se crkveni službenici u carstvu trebali odreći svih posjeda dobivenih od države, a car bi se za uzvrat odrekao investiture (g. 1111.). Međutim, pokazalo se da je gotovo nemoguće tako odjednom promijeniti uhodani poredak u njemačkoj državi i Crkvi. Kad je potom car čak bio uspio iznuditi od Pashala II. pristanak na investituru prstenom i štapom, doduše nakon kanonskog izbora, ali prije ređenja, Papa je to morao opozvati, jer obnovljena Crkva nije trpjela iznimke u tom pogledu. Do rješenja je došlo u vrijeme pape Kaliksta II., dalekovidnog i odlučnog crkvenog poglavara. On je, čim je car Henrik V., omekšan građanskim ratovima, napokon pokazao ozbiljnu spremnost na pregovore i kompromis, poslao u jemačku trojicu kardinala da pregovaraju. Nakon dvotjednih uspješnih pregovora potpisan je 23. IX. 1122. Wormski konkordat. Njim se Henrik V. za Njemačku i ostale carske zemlje odrekao investiture prstenom i štapom. Zadržao je pravo da biskupe uvodi u posjed imanja koja su pojedinim biskupijama darovali vladari, ali samo predavanjem žezla. Ta svjetovna investitura obavljana žezlom u Njemačkoj se trebala obaviti odmah poslije kanonskog izbora novog crkvenog poglavara, a u Burgundiji i u dijelu Italije koji je bio izravno pod carskom vlašću tek poslije ređenja u roku od 6 mjeseci. Car je tim pristao na kanonski izbor i slobodno ređenje s tim da je u Njemačkoj izbor ipak morao biti obavljan u nazočnosti samoga cara ili njegova opunomoćenika. Carski dvor je smatrao da barem tu mora biti osigurano da za biskupa ne će biti birana caru nepovoljna osoba, jer su biskupi već od cara Otona 1. bili glavni oslonac njemačke države.
180
IV. NOVE KRIZE I NOVI OBNOVITELJSKI POKRETI U RAZVIJENOMU SREDNJEMU VIJEKU 86. RAZVIJENISREDNJI VIJEK I POKUŠAJ OVE CIVILIZACIJSKESINTEZE Tijekom 11. stoljeća osjetili su se počeci crkveno-vjerskoga i općenito društvenoga i kulturnoga preporoda, koji je do početka 14. st. znatno napredovao. Ugled papinstva opet se uzdigao i dosegao vrhunac. Uspješna moralna i religiozna obnova u svim europskim zemljama utjecala je na opću promjenu društvenoga ozračja. Težilo se za tim da se pravda nametne gruboj sili, da vjera i ljubav prožmu društveni red te da se kršćanski vladari udruže pod vrhovnim autoritetom pape kao Kristova namjesnika na zemlji. Tada su pod crkvenim okriljem nikla prva sveučilišta na kojima su se polako razvijale razne znanosti. Taj je novi proces bitno označen razvojem skolastičke filozofije i teologije, a skolastička je misao dosegla vrhunac sustavnosti u velikim teološkim sumama od kojih je najpoznatija ona sv. Tome Akvinskoga. Razvilo se tada crkveno pravo, a i civilno se sve više proučavalo. Tijekom tih stoljeća u umjetnosti je romanički stil postigao punu zrelost, a potom se javio novi gotički, koji u svojoj uzvišenoj ljepoti čovjekov duh uzdiže prema nebeskim visinama. ajpoznatija pjesnička ostvarenja toga razdoblja veliki su epovi: Spjeu o Rolandu (Chanson'de Roland), Pjesma o Cidu, Parsifal i Danteova Božanska komedija. Napredak i preobrazba osjetili su se i u privrednom životu. Ojačale su i razvile se obrtnička i trgovačka djelatnost. Gradovi su opet postali središta privrednoga i kulturnoga života. Nastao je novi građanski stalež, a s njim i razna cehovska udruženja. Znatno usavršenim poljoprivrednim oruđem omogućeno je naprednije gospodarstvo na selima. Tada su u mnogim krajevima i kmetovi uspjeli znatno poboljšati svoj položaj. Mnogi su od njih viškovima plodova svoga rada otkupljivali unaprijed za dugi niz godina sve svoje obveze prema feudalnom gospodaru te se time gotovo sasvim emancipirali. Prvo od tih stoljeća, 11., osobito je obilježeno upornom i žestokom borbom za crkvenu obnovu protiv laičke investiture, a 12. stoljeće križarskim ratovima na bliskom Istoku i počecima skolastike koja se javila kao protuteža mistici. Zatim je u 13. st. stvorena stanovita sinteza kršćanske civilizacije. i tada, dakako, nije dosegnuta potpuna usklađenost svih suprotnosti, nije postignuto savršenstvo, jer ono na 181
zemlji naprosto nije ostvarivo. Povijest uvijek iznova pokazuje da i s mukom ostvarena stanovita viša razina sklada, jedinstva i napretka ostaje vrlo nestalna i krhka. Lako sve opet dođe u krizu. Svaki civilizacijski doseg s vremenom nagrizu neki prolazni i propadljivi elementi, pa ljudi moraju svaki put u novim okvirima pokušavati stvoriti nešto bolje. Takve povremene krize nužno zahvaćaju i Crkvu, uzdrmaju ono što je u njoj ljudski nesavršeno i prolazno te je potiču da se, ostajući u biti uvijek ista stalno obnavlja (Ecclesia semper reformanda)! 87. CRKVENIRASKOLIZMEĐU BIZANTA I RIMA, TZV. ISTOČNI ILI CELULARIjEV RASKOL Prvi ozbiljniji crkveni raskol između Rima i Carigrada, tzv. Focijeu raskol (863.869170.) nije dugo trajao, ali je tada obostrano izraženim nerazumijevanjem zakonitih razlika, međusobnim potcjenjivanjem i osudama posijano zlo sjeme. S mukom uspostavljeno crkveno jedinstvo bilo je otada vrlo krhko, jer su sve izraženije kulturne i druge razlike imeđu kršćanskoga Istoka i kršćanskoga Zapada pogodovale oživljavanju starih i javljanju novih nesuglasica. Tako je i tijekom 10. i prve polovice 11. st. u više navrata dolazilo do zaoštrenih odnosa, pa i do kraćih prekida crkvenoga zajedništva. Sve je to pripremilo put konačnomu raskolu koji je neočekivano pukao sredinom 11. st. u doba carigradskoga patrijarha Mihajla Celularija. Celularije je kao mladi aristokrata sudjelovao u političkim previranjima koja su potresala Bizantsko Carstvo. Tako je bio umiješan i u neku urotu koju su carske vlasti otkrile i onemogućile. On se tada, da spasi život i slobodu, sklonio u samostan i zamonašio. Kao monah s vremenom je stekao povjerenje carskih vlasti, a za vladanja Konstantina XI. čak i politički utjecaj pa se tako na koncu uspio popeti na prijestolje carigradskih patrijarha (1043.). Uvijek je bio neraspoložen prema Zapadnjacima i prema njihovu zapadnom carstvu pa već stoga odbojan i prema papinstvu. Dio južne Italije, koji je tada još pripadao Bizantu nalazio se u sve nezavidnijemu položaju. Do početka 11. st. ugrožavali su ga Saraceni, koji su bili stalna prijetnja i ostaloj Italiji pod vlašću njemačko-rimskoga cara i pape. Svima je odlanulo kad su Normani odatle potisnuli opasne Saracene. U Bizantu su ih uza sve to uvijek smatrali uljezima to više što su njihova ratoborna plemena tu trajno ostala te im s europskoga sjevera stalno pristizale nove čete tako da su se brzo osilili i počeli bezobzirno širiti područje svoje vlasti zadajući velike jade podanicima obaju careva i papinim. Stoga je Argyros, predstavnik bizantske carske vlasti u južnoj Italiji, smislio plan o savezu sa zapadnim carem i papom, kako bi zajedničkim silama te uljeze smirili. S tom se namisli suglasio bizantski car Konstantin XI., ali je vijest o pripremama za takav savez silno uznemirila patrijarha, koji je odavno bio otvoreni mrzitelj spomenutoga Argy182
rosa i protivnik zapadnjaka. On je zato počeo žestoko napadati njega i njegov plan o savezu sLatinima, a onda općenito sve Latine i Latinsku crkvu i to daleko bezobzirnije i oštrije nego nekoć Focije. Da što uspješnije potakne otpor i mržnju u drugima iznosio je stare optužbe i napadao poznate obredne razlike, što je u redovima neukoga puka imalo daleko više odjeka nego bilo kakva teološka rasprava. Tvrdio je npr. da su Latini iskrivili vjeru, jer za euharistiju uzimlju beskvasni kruh, jer traže da se u korizmi posti i subotom itd. Zbog maloga teološkog znanja tek je u posljednji trenutak otkrio stari Focijev prigovor, da su zapadnjaci zapali u herezu time što su u vjerovanje uveli izraz Filioque. Svjestan ipak da se slabo razumije u teologiju zamolio je ohridskoga nadbiskupa Leona, da on sastavi teološko-polemički spis protiv Latina, što je taj učinio. U tome se spisu, poslanom zatim tranijskomu biskupu, od njega i svih zapadnjaka tražilo, ni više ni manje, nego da smjesta napuste svoje obredne običaje i sve ostalo što se nije sviđalo Bizantincima. Tranijski biskup, iznenađen takvom raspravom i bezobzirnim zahtjevima, proslijedio je spis u Rim. Papa Leon IX. zadužio je kardinala Humberta, po narodnosti Nijemca, a naravi slične Celularijevoj, da na to odgovori. U Rimu tada nije bilo, nažalost, nekoga drugog trijeznijeg teologa, koji bi sastavio smiren i argumentiran odgovor, a Humbertov nije bio manje oštar od Leonova. Bizantskom caru bilo je do mira u zemlji i do saveza kakav je predlagao Argyros za suzbijanje opasnih Normana. Stoga je zamolio papu da pošalje svoje legate u Carigrad na pregovore nadajući se na taj način ukloniti nesuglasice i smiriti otpor. Papa se toj molbi odazvao, ali je, po nesreći, na čelo svoga poslanstva stavio spomenutoga kardinala Humberta. Razgovori se u tako zaoštrenomu ozračju, koje je odgovaralo žestini Celularijeve i Humbertove naravi, zapravo nisu mogli ni povesti. Zamijenila su ih međusobna predbacivanja i optužbe. Neki patrijarhovi aktivisti išli su tako daleko da su u jednoj crkvi u Carigradu u kojoj se bogoslužje obavljalo po zapadnomu obredu obeščastili posvećene euharistijske čestice tvrdeći da tobože nisu Tijelo Kristovo stoga što je kao tvar za sakramentalnu posvetu upotrebljen beskvasni kruh. Legati su nakon svega što se dogodilo odlučili odustati od svakoga pokušaja daljnjih pregovora te odmah krenuti natrag, ali su prije odlaska sastavili dokument, kojim su u papino ime izopćili lažnoga patrijarha i njegove pomoćnike pripisujući im olako kojekakva krivovjerja i krivice. Tu su povelju 16. srpnja 1054. položili na oltar u crkvi Sv. Sofije, zatim se prijateljski oprostili s carom i krenuli u Rim. Car ih je pokušao zaustaviti smatrajući da možda ipak nije nemoguće pomirenje, ali kad je vidio koliku je uzbunu u narodu digao patrijarh, shvatio je da je bolje da što prije odu. Patrijarh je 24. srpnja 1054. održao svoju sinodu na kojoj je sadržaj dokumenta papinih legata krivo prikazao kao izopćenje cijele Bizantske crkve pa onda za uzvrat on izopćio legate i sve one koji stoje iza njih ne spominjući izričito papu. 183
Formalno pravno gledajući niti je Humbert ustao protiv cijele Bizantske crkve, a još manje protiv njezina cara, niti je Celularije izopćio papu ili Rimsku crkvu. Osim toga papa Leon IX., koji je legate poslao, umro je tri mjeseca prije toga, anasljednik mu je izabran tek u rujnu, pa se može smatrati da legati više nisu imali nikakvih ovlasti za postupanje u papino ime. Ostale istočne Crkve uopće nisu Celularija slijedile u toj borbi s nekim oduševljenjem, a malo je tko te nesretne događaje shvatio kao potpuni i konačni raskol. Međutim, stjecajem povijesnih okolnosti taj je raskol ostao neprevladan sve do naših dana. Križarski ratovi, mjesto da pomognu ponovnoj uspostavi crkvenoga jedinstva, taj su jaz još više produbili. 88. KRIŽARSKIRATOVI: UZROCI, POVOD I PRVI POHOD
A ISTOK
Položaj onih Palestinaca koji su pod vlašću islamskih Arapa ustrajali u svojoj kršćanskoj vjeri bio je neravnopravan, ali u prva tri stoljeća ipak podnosiv. Arapske su vlasti u tim zemljama vodile sve miroljubiviju politiku. Tako su koncem 8. st. Francima priznale neko pravo zaštite nad tamošnjim kršćanima. U tom slobodnijem ozračju kršćani su u mnogim mjestima podigli crkve i samostane. U nekim od tih samostana živjeli su zapadni monasi. Karlo Veliki dao je kupiti Haceldamu pa tu podići prenoćište za sve brojnije hodočasnike koji su onamo stizali s europskog Zapada. Arapske su vlasti rado gledale dolazak tih hodočasnika, jer je njihov boravak i državi i pojedincima donosio prilično veliku dobit. Takvo se stanje nastavilo i pod vlašću egipatskih kalifa fatimida, dok nije na početku 11. st. fanatični i okrutni kalif Al-Hakim naredio da se sruši bazilika Sv. groba i sve drugo što je imalo kršćansko obilježje u Jeruzalemu. Naredba je izvršena, a kršćani i židovi bili su izloženi progonima. Poslije je taj isti kalif opozvao svoje okrutne mjere, a njegov je sin i nasljednik dopustio da se ponovno podignu srušene crkve i samostani. Od tada su u Palestinu opet stizali mnogi hodočasnici, ponekad u velikim skupinama. Te mirne prilike naglo su se pogoršale kad su između g. 1071. i 1084. iz Turkestana na istočno Sredozemlje stigli borbeni Turci Seldžuci, koji su Arapima s lakoćom oteli vlast u Siriji i Palestini te odmah počeli vrlo okrutno postupati i s tamošnjim kršćanima i kršćanskim hodočasnicima. Nisu se zadovoljili vlašću u tim zemljama nego su uspješno osvajali i susjedne bizantske pokrajine u Maloj Aziji opasno se približavajući Carigradu. Bizantski car Aleksije Komnen bojeći se najgorega zaželio je svoje čete pojačati skupinama zapadnih vitezova. Znao je koliki ugled na Zapadu uživa papa pa se njemu obratio za posredovanje. Urban II. žaleći potlačene kršćane u svim krajevima pod okrutnom seldžutskom vlašću, a ujedno nadajući se poboljšanju odnosa s Bizantom i ponovnoj uspostavi 184
narušenoga crkvenoga jedinstva, rado se odazvao carevoj molbi. Zgodna prilika za posredovanje pružila mu se kad se u mjesecu studenomu g. 1095. nalazio u francuskomu gradu Clermontu. Po završetku sinode održane pod njegovim predsjedanjem obratio se toplim riječima okupljenomu mnoštvu. Pozvao je sve kršćane da se napokon prestanu međusobno svađati i ratovati te dodao neka radije podu u "sveti rat" te pomognu ugroženim kršćanima na Istoku, oslobode Jeruzalem i Isusov grob. Odaziv na te jednostavne papine riječi nadmašio je sva očekivanja. Odjek je bio sličan iznenadnoj eksploziji ili požaru koje više nitko nije mogao ni kontrolirati, ni zaustaviti. Oduševljenje za oslobađanje Svete zemlje zahvatilo je cijelu Francusku i brzo se širilo po cijeloj zapadnoj Europi. Posvuda se orio poklik: "Bog to hoće!" To se iznenadno oduševljenje odmah pokazalo vrlo opasnim. Neki su samozvani vođe brže bolje okupili kojekakve vitezove i mnoštvo običnoga nenaoružanog svijeta, desetke tisuća ljudi, te bez ikakve pripreme s njima krenuli put Istoka i ne znajući koliko je to dalek i opasan put i kako složen i zahtjevan pothvat. Na putu im je brzo ponestalo hrane pa su, nagnani glađu, usput pljačkali sela i gradove napadajući osobito Židove. Od te nesređene rulje mnogi su stradali na putu, a ostali su se neslavno vratili natrag, a da nisu došli ni nadomak Palestine. Pravi križari krenuli su na put tek na ljeto sljedeće godine. Nisu svi išli skupa niti su imali zajedničko zapovjedništvo. Papa je bio zamislio da pođu kao jedna vojska i za vođe joj odredio biskupa Ademara, koji je prije toga dobro upoznao Palestinu kao hodočasnik, i kneza Rajmunda Tuluškoga, koji je već bio stekao ratno iskustvo boreći se s islamskim Arapima u Španjolskoj, ali nemoguće je bilo ujediniti toliko raznorodne viteške čete. Svaki se knez na čelu svoje čete vladao kao vrhovni vođa, ali ipak su se nekako svrstali u četiri oveće vojske. U prvu su se svrstali vitezovi iz Lotaringije, sjeverne Francuske i Njemačke. Vodili su ih braća Gotfrid i Balduin Buillon. Išli su prema Carigradu dolinama rijeka Rajne, Dunava i Morave. Drugu vojsku poveli su iz južne Francuske već spomenuti knez Rajmund Tuluški i biskup Ademar. Putovali su preko sjeverne Italije, pa počevši od Istre kroz hrvatske krajeve. Putopisci su zabilježili da su se putujući unutrašnjošću današnje Dalmacije s mukom probijali kroz guste šume rijetko nailazeći na naselja. Teško je odrediti kuda su zapravo prošli. Nastavljajući put dalje prema istoku stigli su preko današnje Crne Gore i Albanije do Carigrada. Treća vojska putovala je iz središnje Francuske, Normandije i Flandrije preko Alpi pa duž Italije do luke Barija, odakle su doplovili do albanske luke Drača pa onda nastavili put kopnom do Carigrada. Vodio ih je brat francuskoga kralja. Četvrtu vojsku skupili su Normani u južnoj Italiji, a vodio ju je njihov vojvoda Bohemund. Oni su krenuli iz luke Brindisija, doplovili u albansku luku Valonu pa odatle kopnenim putom stigli do Carigrada. 185
Kad su se te vojske utaborile pred Carigradom, car Aleksije se našao u velikoj neprilici. Odmah je shvatio koliko su ti dobrovoljci opasni. Želio je dobiti zapadne vitezove koji bi kao plaćenici služili u njegovoj vojsci, a stigle su samostalne vojske, svaka pod vlastitim vojskovođom. U nastojanju da ih stavi pod svoje vodstvo samo je djelomično uspio. S obzirom na njihov broj razilaze se kroničari, a onda, naravno, i povjesničari. Čini se da ipak nije bilo više od 30.000 vitezova koje je pratilo mnogo običnih hodočasnika, a ti su u ratnim operacijama, dakako, mogli biti samo velika smetnja. Križari su prešli Bospor u svibnju 1097. Tijekom lipnja su ratujući skupa s bizantskom vojskom potisnuli okupatore iz iceje, a zatim samostalno krenuli prema Siriji i Palestini. Antiohiju su opsjedali šest mjeseci. U to vrijeme umro je papin legat biskup Ademar koji je uspijevao koliko toliko održavati religiozni i moralni duh među raznorodnim križarskim skupinama i njihovim vođama. akon Ademarove smrti odmah su počela neobuzdana trvenja. Najteži sukob izbio je između Bohemunda i Rajmunda Tuluškoga. Osvojenu Antiohiju nisu predali bizantskom caru, kako je to on očekivao, nego je njom zavladao Bohemund sa svojim Normanima, što je Bizantince teško povrijedilo. Odatle su u travnju 1099. krenuli prema Jeruzalemu. Betlehemski kršćani su ih dočekali kao osloboditelje, ali u Jeruzalemu su naišli na žestoki otpor islamskih gospodara. Kad je nakon dužeg opsjedanja 15. VII. 1099. križarska vojska provalila u taj za židovske, kršćanske i muslimanske vjernike sveti grad, dogodio se strašan zločin. Vitezovi okićeni križem zahvaćeni neshvatljivom razdraženošću pobili su na tisuće muslimana. To povjesničari tumače, ali, razumije se, ne opravdavaju, krajnjom živčanom napetošću kojoj su uzrok bili silni napori višegodišnjega putovanja, žestoki okršaji u kojima su imali velike gubitke i nesnosna vrućina u polupustinjskim predjelima Palestine kojoj zapadni vitezovi nisu bili vični. U toj živčanoj prenadraženosti olako su zaboravili misliti na općeljudska i kršćanska načela. Križari nisu ni pomišljali da bi osvojene gradove i područja u Palestini i Siriji predali Bizantu, što nije ni čudno, jer ih je on, izgubio više stoljeća prije toga. Međutim, njihov je najteži promašaj bio u tomu što su oni u svemu pokazivali krajnje nerazumijevanje prema palestinskim kršćanima, prema njihovim običajima, jeziku, kulturi, crkvenim ustanovama, liturgiji. U jednu riječ: njima koji su ih dočekivali kao osloboditelje nametnuli su se kao vrlo neugodni gospodari. Nisu uredili jedinstvenu križarsku državu koja bi mogla uspješno odolijevati svim opasnostima nego su zauzeto područje podijelili na četiri manje feudalne državice. To su bile Jeruzalemska kraljevina i tri kneževine: Tripolijsha; Antiohijska i Edeška. Odmah su uveli čisto zapadne uredbe i zakone. Domaćem pučanstvu nisu dali nikakva udjela u vlasti, koje je zbog toga i zbog potpunog nerazumijevanja za njihove običaje i prava bilo sve nezado186
voljnije. Te je domaće kršćane najviše oneraspoložilo to što su latinski križari na mjesto jeruzalemskoga grčkog patrijarha postavili svoga latinskog. To isto su učinili i u Antiohiji. Zbog svega toga oni su vrlo brzo ostali bez oslonca u tom domaćem kršćanskom pučanstvu pa su bili prisiljeni oslanjati se isključivo na pomoć sa Zapada, a ta nije mogla uvijek jednako pristizati. Tako su nove križarske državice brzo počele slabiti te gubiti mogućnost odolijevanja arapskom preosvajanju. Prvim jeruzalemskim kraljem proglasili su kneza Gotfrida Bouillonskoga. On je odbio kraljevski naslov te se nazivao samo čuvarom Sv. groba, ali se njegov brat Balduin, koji je nakon njegove prerane smrti došao na taj položaj, dao okruniti i nazivao se kraljem. 89. OSTALI KRIŽARSKIRATOVI I NJIHOVE POSLJEDICE Islamski gospodari bliskoga Istoka nisu se mirili s gubitkom Palestine i Sirije. Brzo su počeli svoja preosvajanja. U prilog im je išlo to što su križari postajali između sebe sve nesložniji. Sa Zapada su u Palestinu stizale velike skupine hodočasnika, ali sve manje novih vitezova bez kojih se, kako je već spomenuto, križarska vlast nije mogla održati. Stoga je otpor na napadaje sa strane bivao sve slabiji pa su križari gubili grad za gradom. 2. križarski pohod (1146.-1149.): Kad se uvidjelo da se križarske državice na Istoku ne mogu održati bez jače pomoći iz Europe, organiziran je novi križarski pohod. Podupro ga je svojim velikim ugledom sv. Bernard, a poveli su ga g. 1147. car Konrad III. i francuski kralj Luj VII. Međutim, oni se nisu uspjeli složiti s bizantskim carem Manuelom Komnenom (1143.-1180.). Budući da ni te raznorodne zapadne vojske nisu složno nastupile, neuspjeh je bio neizbježan i potpun. 3. križarski pohod (1189.-1192.): Križarska je vlast poslije spomenutoga neuspjelog pohoda zapadala u sve veću krizu. Njihove državice u Palestini i Siriji neko je vrijeme spašavala nesloga muslimanskih emira, ali kad je na poprište stupio legendarni Saladin, vrsni vladar i sretni osvajač, sudbina im je bila zapečaćena. Spomenuti je kalif g. 1187. slavodobitno ušao u Jeruzalem. Dao je tamo poskidati križeve, srušiti crkve i samostane. Ostavio je samo crkvu Sv. Groba koju je predao Grcima pod uvjetom da plaćaju za nju 40.000 zlatnika godišnje. Vijesti o tim događajima izazvale su, naravno, zaprepaštenje na kršćanskom Zapadu. Križarskoj je vojsci u Palestini odmah upućena pomoć, a papa je proglasio novi križarski rat. Tako Saladin ipak nije uspio osvojiti Tripolis. Da bi se moglo organizirati križarski pohod, na brzinu su se izmirile međusobno zaraćene europske 187
države. Križare su poveli već ostarjeli car Fridrih Barbarossa, engleski kralj Rikard Lavljega Srca i francuski kralj Filip August. Prvi je na put krenuo car. Vodio je veliku i dobro opremljenu vojsku kopnenim putem preko Carigrada. Dotle su spomenuti kraljevi sa svojim četama doplovili na Istok na brodovima. Izgledi za uspjeh bili su veći nego ikad, kad eto ti nesreće! Car se prelazeći na konju nabujali potok Seief u Ciliciji utopio (1190.). To je stvorilo toliku zabunu u njegovoj vojsci da je većina krenula natrag, a samo slabi ostaci stigli su do Palestine te se pridružili Francuzima i Englezima. Ljeti sljedeće godine križari su nakon dugog opsjedanja zauzeli Akon, najtvrđi grad bivšeg Jeruzalemskog kraljevstva. Daljnje uspjehe spriječile su razmirice koje su se pojavile izmedu dvojice kraljeva zbog kojih nisu navrijeme poduzeli napad na Saladi nove položaje. Francuski kralj je, ljutit, pokupio svoju vojsku te s njom otplovio za Francusku. Rikardova se vojska ipak dobro nosila sa Saladinovom pa je na koncu sklopljeno primirje kojim su kršćanima priznata vlast nad gradovima Antiohijom, Tripolisom s njihovom okolicom i s područjem između Tira i Jafe te pravo slobodnog posjećivanja Sv. groba u Jeruzalemu. Rikard je morao žurno krenuti kući jer je stigla vijest da brat Ivan bez Zemlje sprema protiv njega urotu. Tako je taj veliki pohod završio samo s djelomičnim uspjehom. Sasvim izrođeni 4. križarski pohod: Pokrenuo ga je papa Inocent III. Papin poziv naišao je na velik odaziv, osobito u Francuskoj, pa je imao dobre izglede, ali ga je upropasti la mletačka sebična politika. Mlečani su križare trebali prevesti na svojim lađama do Egipta, pa se nepregledna vojska skupila pred Venecijom čekajući na ukrcaj. Tada je lukavi dužd Enrico Dandolo za prijevoz zatražio toliku svotu koliku križarski vođe naprosto nisu mogli smoći. akon dugog čekanja i nemogućeg pogađanja, kad su mnogi križari već izgubili strpljenje te se počeli spremati na povratak kućama, dužd je ponudio veliki popust, ali pod uvjetom da usput za Mlečane osvoje Zadar, koji im je ugarski kralj tobože oteo. Neki su vođe, vodeći računa o papinoj strogoj zabrani svakoga skretanja s puta i napadaja na kršćane, odbili tu ponudu i vratili se kući. Drugi su prihvatili, ukrcali se, krenuli te se 9. studenoga 1202. usidrili pod zidinama Zadra. Osvajanjem toga kršćanskog grada ravnao je ostarjeli dužd Dandolo. Opkoljeni Zadrani pružali su junački otpor, ali tolikoj sili nisu mogli dugo odolijevati pa su križari prodrli u napola porušeni grad i u njemu prezimili. Na vijest o tom događaju papa im je među ostalim pisao: Mjesto da zauzmete Obećanu Zemlju vi ste požedali za krolju vaše braće! Zaveo, vasje Sotona, opći zavodnik! Proglasio je da su upali u izopćenje, ali je nakon nekog vremena, u nadi da sličnu pogrešku ne će više ponoviti, tu kaznu s njih skinuo. Međutim, Mlečani su ih potom 188
naveli na još gori pothvat. Umiješali su ih u dinastičke borbe u Bizantu. Tako su, mjesto na bliski Istok, ljeti 1203. doplovili u Carigrad, da tu na prijestolje vrate svrgnutoga cara. Sljedeće su godine 1204. na nagovor istih Mlečana oborili bizantsku vlast te uspostavili svoje Latinsko Carstvo koje se održalo pedesetak godina. Svetu Zemlju, dakako, nisu ni vidjeli. Ti su latinski vitezovi okićeni križem u tijeku toga državnog udara nemilice pljačkali ne štedeći ni crkve ni druge svetinje te ubijali bez ikakva milosrđa. Uzalud je Papa opet ogorčen im riječima prigovarao Mlečanima: Skrenuli ste i učinili da kršćanska vojska skrene spravoga puta na naopaki ... Ti Kristovi branitelji koji su trebali isukati mačeve samo protiv nevjernika, poprskali su se kršćanskom krvlju. Nisu poštedjeti ni vjeru ni dob ni spol. Međutim, oni se ni na to, ni na ponovno izopćenje, nisu puno obazirali. U Carigradu su uspostavili latinski patrijarhat, a u drugim osvojenim krajevima latinsku hijerarhiju, što je naknadno i u Rimu bilo, nažalost, prihvaćeno. Sve je to, razumije se, bila očita povreda tuđih državnih i crkvenih prava čime je ponos svih Grka bio tako duboko ranjen da su u beskraj noj ogorčenosti to pripisali svim Latinima bez razlike. Tako se taj križarski pohod na najgori mogući način izrodio, nanio kršćanstvu toliko veliku sramotu te zadao gotovo neizlječivu ranu plemenitim težnjama za ponovnim crkvenim ujedinjenjem kršćanskog Istoka i Zapada. Pokušaj dječačkoga križarskog pohoda: Vijest o tomu neuspjehu i sramoti bolno je odjeknula na Zapadu. Otada su mnogi sve križarske neuspjehe tumačili njihovom ohološću i grješnošću. ašlo se nažalost, naivnih i nerazboritih ljudi koji su počeli tvrditi da bi pobjedu, koju nisu uspjeli postići ti grješni križari, Bog sigurno dao nevinoj djeci kad bi oni krenuli u takav rat. Te u isto vrijeme glupe i preuzetne teorije ne bi bile toliko opasne, da se križarski ideal nije bio već toliko duboko ukorijenio u osjećajima svih društvenih slojeva na Zapadu da su o pohodu na Istok općenito maštali i odrasli i djeca. Stoga nije trebalo dugo čekati da se na raznim stranama počnu javljati dječaci koji su tvrdili da njih sam Bog poziva na takav pothvat. Tim samozvanim malim vodama s oduševljenjem su se pridruživale tisuće maloljetnika. Nekoliko takvih dječačkih četa je, usprkos protivljenju mnogih razboritih svećenika i drugih trijeznih ljudi, krenulo put Istoka. Na čelu francuskih dječačkih odreda bio je neki pastir imenom Stjepan, a male Nijemce je vodio desetogodišnji Nikola iz Kćlna. Krenuli su na proljeće 1212. Francuzi su ukrcani na 7 lađa krenuli iz Marseillesa. Nisu daleko stigli. Neki su stradali u oluji, a drugi su upali u ruke arapskih trgovaca robljem (dio njih su poslije uspjeli otkupiti). ijemci su većim dijelom podlegli naporima putovanja preko Alpi, a ostali su se u Genovi ukrcali na brodove pa krenuli na Istok. Kad su se zaustavili u talijanskoj luci Brindisi, da se opskrbe raznim potrepštinama, tamošnji je biskup spriječio 189
isplovljavanje te ih tako prisilio da se vrate svojim kućama. Ti naivni i nerazumni pothvati ne ubrajaju se, naravno, u križarske ratove. Oni samo na svoj način očituju opće ozračje koje je tada vladalo na europskom Zapadu.
5. križarski pohod (1217.-1218.) proglasio je papa Honorije III. Toga puta u Francuskoj i Njemačkoj nije bilo naročita odaziva. Skupilo se nešto križara u skandinavskim zemljama, u Austriji i Nizozemskoj, a najveću je vojsku poveo ugarskohrvatski kralj Andrija II. Ugarski su križari za Palestinu otplovili g. 1217. iz Splita. Imali su nešto početnih uspjeha, ali se zatim kralj razbolio, pa su se, čim je on prizdravio, vratili kući, jer njemu je bilo glavno da je izvršio zavjet. Budući da taj pohod kralja Andrije i ostalih skupina nije imao neko veće značenje mnogi povjesničari petim križarskim ratom ne smatraju taj nego onaj što ga je u godinama 1228-1229. na svoju ruku poveo mladi sicilijski kralj i njemačko-rimski car Fridrih II. Unatoč tomu što je tada bio pod kaznom izopćenja, a možda i upravo zbog toga u želji da se pokaže pred javnošću kao pobornik svekršćanskih probitaka, krenuo je u Palestinu s 1.000 konjanika i oko 10.000 hodočasnika. Do borbe nije ni došlo. Taj zapadni vladar koji je odlično govorio arapskim jezikom, poznavao arapsko pjesništvo, znanost i filozofiju u svemu je iznenadio i zadivio obrazovanoga kalifa Malik-el-Kamila i druge Arape. Mjesto da se upušta u bitke sklopio je primirje na 10 godina. Tim je dogovorom kršćanima bio ustupljen dio Jeruzalema s još nekim mjestima, a Arapi su zadržali dio grada II kojemu je Omarova džamija i sve ostalo što su dotada bili preosvojili. 6. križarski pohod vodio je (1248.-1254.) bez većega uspjeha francuski kralj Luj IX. Sveti, koji je g. 1270. poveo i 7. križarski pohod krećući toga puta na Tunis odakle su se na francuske obale zalijetali islamski gusari pljačkajući i odvodeći kršćane kao roblje. U toku toga rata na francuskim je brodovima buknula neka zaraza koja je pokosila i kraljev život. Nakon toga su se njegovi križari neobavljena posla vratili u Francusku. Od tada su se križarski posjedi na Istoku sve više smanjivali. Posljednje im je uporište bio grad Bejrut koji su napustili g. 1291. Zaključak: Vojnički uspjesi križarskih ratova nisu bili ni veliki, ni dugotrajni. Tim je ratnim pohodima arapska prevlast na Sredozemlju ipak oslabljena, pa su Španjolci mogli odlučnije krenuti u rekonkvistu (Arapske su osvajače počeli potiskivati već u 8. st., a njihove će se vlasti na Pirinejskom poluotoku sasvim otresti svršetkom 15. st.). Posljedice su se više osjetile u razvoju privrednih prilika. Trgovina, osobito pomorska, dobila je novi zamah čime su se najviše okoristile talijanske republike Pisa, Genova i najviše Venecija, koja je tada postala trgovačkom velesilom. 190
Ratovi, naravno, nisu bili zgodna prilika za plodne međusobne kulturne dodire arapskog svijeta i kršćanskog Zapada. Europa je neke tekovine arapske kulture, osobito aritmetike i filozofije, upoznala više preko Španjolske i preko Sicilije, gdje su se kršćani i muslimanski Arapi tijekom dužeg vremena u miru susretali. Činjenica je ipak da su križarski pohodi na Istok u Europi pobudili veće zanimanje za nepoznate zemlje i krajeve, za druge narode i njihove običaje, što je posredno utjecalo na razvoj geografije, nautike, astronomije i medicine. Križarski su pohodi u isto vrijeme očitovali s jedne strane neobično velik stupanj jedinstva zapadnoga svijeta, koji je bio kadar oduševiti se do te mjere za opće ideale, a s druge strane i sve veća međusobna neshvaćanja, podjele, trvenja i sukobe. Njihovi promašaji i neuspjesi probudili su u mnogima svijest o vlastitoj slabosti i grješnosti, što je utjecalo na pojavu pokorničkih pokreta. U živom susretu tolikih ratnika i još brojnijih hodočasnika s mjestima povezanim s Isusovim zemaljskim životom nov je poticaj i snažan zamah dobilo štovanje njegova sv. čovještva, osobito štovanje Isusove muke i smrti na križu, koje će poslije širiti tada nastale redovničke zajednice, osobito franjevci. Najnegativnije posljedice za Crkvu imao je sasvim izrođeni 4. križarski pohod. Zapravo, već nerazumijevanje koje su zapadni vitezovi od početka pokazivali prema palestinskim i sirijskim kršćanima, prema njihovim pravima, običajima i obredima, oslabilo je i onako slabe veze latinskog Zapada s kršćanskim Istokom. Obaranjem višestoljetnoga Bizantskoga Carstva i osnivanjem Latinskoga sa svime što se na to nadovezalo produbljen ie otprije postojeći jaz između Grka i Latina čime je zapečaćen žalosni crkveni raskol. Upravo će to biti glavnim uzrokom neuspjeha svih kasnijih pokušaja obnove crkvenoga jedinstva. 90. KARTUZIJANCI I CISTERCITI U OKVIRU POKRETA EVANĐEOSKOG ŽIVOTA Nakon što je pokret obnove monaškog života u benediktinskim samostanima prerastao u pobjedonosni pokret opće crkvene obnove, duhovno su ozračje europskog Zapada duboko proželi veliki kršćanski ideali. Težnja za radikalnijim duhovnim životom zahvatila je najšire vjerničke slojeve. Upravo u tom istom razdoblju Europa je krenula u novo razdoblje privrednoga napretka, koji je i mnogim pripadnicima nižih staleža otvarao mogućnost stjecanja bogatstva, o čemu je već bilo govora. Tako su se u europskom društvu u isto vrijeme živo osjećale dvije suprotne težnje. S jedne strane vladalo je veliko oduševljenje za općenito priznate duhovne ideale, a s druge strane javljala se prava pohlepa za gomilanjem blaga, kojom su osobito bili zahvaćeni pripadnici novoga građanskog sloja. Baš ta ne obuzda na težnja za materijalnim dobrima potakla je mnoge monahe, svećenike i druge vjernike na sve jače naglašavanje idea191
la skromnosti i evanđeljem nadahnutog siromaštva, na traženje novih oblika "apostolskog i evanđeoskog života" (vita evangelica et apostolicd). Stoga su stari pokorničko-pustinjački pokreti tada dobili nov zamah, a nastale su i nove monaške zajednice prožete baš tim idealom. Kartuzijanci Spomenute monaško-pustinjačke ideale ostvario je na svoj poseban način sv. Bruno iz Kolna sa svojih 6 sudrugova. Oni su se povukli iz grada Reimsa u vrletnu goru Grande Chartreuse (čitaj: Gran Šartrez) kod Grenobla, gdje su osnovali svoju prvu monašku naseobinu. Po imenu toga zabitnog predjela nazvani su kartuzijancima, a njihovi samostani kartuzijama. Njihovi monasi svećenici žive posve odvojeni jedan od drugoga, svaki u svojoj posebnoj kućici s ograđenim vrtom odakle se izlazi na veliki samostanski hodnik. Život provode u potpunoj šutnji, moleći, čitajući i baveći se ručnim radom. Skupljaju se samo na zajednički oficij i misu. Nemrs im je doživotna obveza, a dobivaju svaki u svojoj kućici samo jedan obrok dnevno. Braća laici žive i rade zajedno u kući i na poljima. Takve su kartuzije osnovane u raznim zemljama, ali kartuzijanci su uvijek ostali malobrojni, što je za takav način života i razumljivo. Cistercitski ogranak benediktinskoga reda Od svih pokušaja ostvarenja nove obnove monaškoga života u tomu novom ozračju najveći je uspjeh doživio cistercitski. Počelo je tako što su svršetkom 11. st. neki monasi, nezadovoljni tadašnjom razinom pokorničkoga i molitvenoga života u njihovoj opatiji Molesrne, zamolili opata, neka im dopusti osnovati novi samostan u kojemu će oni strože opsluživati benediktinsko pravilo. Monaški duh u tom samostanu nije bio loš, ali je prvotni žar ipak bio prilično oslabio, i tu, i općenito u klinijevaca. Dok su u jeku reformnih nastojanja posvuda uživali silan ugled, mnoge su njihove opatije dobile tako velike posjede da ih više nisu mogli obrađivati sami pa su se počeli sasvim oslanjati na rad samostanskih slugu, kolona i kmetova. Podigli su velike opatijske bazilike bogato urešene. Međutim, to je obilje materijalnih dobara s vremenom utjecalo na slabljenje nekadašnje stroge monaške stege i molitvenog žara, pa se njihov život sve više svodio na puko obavljanje dugih korainih molitava i obreda. Spomenuti su se monasi iz opatije Molesrne pod vodstvom trojice svetaca Roberta, Alberika i Stjepana Hardinga nakon toga povukli u pusti predio Citeaux (čitaj: Sito), latinskim jezikom Cistercium (odatle im naziv cistercitil), gdje su na dar dobili veliku šumu. Tu su polako sjekli stabla, krčili zemlju, obrađivali je te gradili samostan uvijek strogo obdržavajući pravilo sv. Benedikta, osobito pazeći na pravi molitveni i pokornički duh. Njihov osobiti način monaškoga života po Benediktovu Pravilu 192
Širenje cistercitskih samostana
dokumentiran je u spisu poznatom pod nazivom Charta charitatis, koji je odobrio papa Kalikst II. Taj im je papa za nošnju odredio tuniku bijele boje s crnim prevjesom, tzv. škapularom. Velika strogost njihova mo naš koga života u početku nije privlačila nove članove, pa se činilo da će se nova opatija brzo ugasiti. Do neočekivanog je obrata došlo, kad je baš u taj samostan iznenada stupio mladi plemić Bernard skupa s još 30 mladića, koje je on oduševio za monaški ideal. Među njima je bilo i nekoliko njegove rođene braće. Oni su se pod vodstvom opata Stjepana predali svom dušom molitvi, pokori i radu. Toj iznenada pomlađenoj zajednici dali su tolik zamah u uzdizanju duhovnog života da je brzo došla na glas u Francuskoj i cijeloj zapadnoj Europi. Stoga je'i priliv novih članova bio tako velik da ih više nisu imali gdje smjestiti, pa je Bernard već u 193
25. godini svoga života dobio zadatak da sa skupinom subraće u šumovitom i močvarnom kraju zvanom Clairoeaux (čitaj: Klervo) podigne novu takvu opatiju i vodi je kao opat. Glas o njegovoj svetosti i procvatu duhovnoga života u njegovoj opatiji privlačio je uvijek nove članove tako da im se već kroz nekoliko godina broj popeo na 700. To ih je prisililo da osnivaju sve više novih samostana. Sam Bernard ih je osnovao 68. Cisterciti su potom, zahvaljujući najviše njegovu silnom ugledu, naprosto preplavili Europu. Taj monah krhka tijela, vježbana dugim bdijenjima i strogim postovima, uvijek poletna duha, ukroćena dubokom poniznošću, došao je na glas kao najveći kršćanski mistik svoga vremena, a možda i svih vremena uopće. Uz to je na neshvatljiv način uspijevao spojiti svoj strogo monaški molitveno-pokornički život s izvanrednim apostolskom djelatnošću. Posljednjih 25 godina života proveo je dobrim dijelom putujući po Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Engleskoj. Na tim putovanjima zaustavljao se u mnogim mjestima te se vatrenim riječima obraćao okupljenom mnoštvu vjernika iz svih društvenih slojeva. Svi su se oko njega tiskali želeći ga vidjeti i čuti. Sudjelovao je u radu raznih sinoda, raspravljao s hereticima. ije se ustručavao, ako je trebalo, opominjati biskupe, knezove i kraljeve, savjetovati pape. U svemu ga je vodila ljubav i revnost za spasenje duša. Uostalom i napuštao je njemu toliko dragu samostansku tišinu samo zbog toga. a ta je putovanja redovito kretao odazivajući se pozivima papinskih legata i pojedinih dijecezanskih biskupa. Smatrao je to i obvezom svoje dužne odanosti i poslušnosti crkvenim poglavarima. Njegov je utjecaj u cijeloj Europi bio toliko velik da su ga neki nazvali Mojsijem zapadnog kršćanstva. Cisterciti su Pravilo sv. Benedikta strože tumačili i u praksi primjenjivali od clunyjevaca. Svoje su samostane čvršće međusobno povezali, ali ipak tako da su se odlučili za neku sredinu između potpune centralizacije i samostalnosti pojedinih opatija tako da je nastala svojevrsna samostanska konfederacija s priličnom autonomijom pojedinih samostana. Vrhovni autoritet imao je opat matičnoga samostana u Citeauxu, kojega su birali monasi te opatije i delegati opatija "kćeriju", Taj je opat bio dužan svake godine odrediti vizitatora koji će obići sve opatije te onda na godišnjemu sastanku svih opata izvijestiti o monaškom životu u njima. Charta cbaritatis naglašava potrebu odijeljenosti od svijeta, samoću i šutnju. Imanja su im bila skromna, a obrađivali su ih sami monasi, uglavnom braća laici, ali su i svećenici morali obavljati fizičke poslove barem neko vrijeme u danu. Odatle su dobivali sve potrebno za uzdržavanje. Bili su protiv svakoga oblika luksuza u svojim samostanima i crkvama. Nisu podizali zvonike. isu postavljali mozaike ni mnoge kipove. Križeve, svijećnjake, kadionice i sve ostalo potrebno za bogoslužje izrađivali su isključivo od bakra ili željeza. Odbacujući sve što je prema njihovu mišljenju odisalo suvišnom ispraznošću ipak nisu bili protiv lijepoga, umjetnički oblikovanoga. 194
jegovali su sve što oplemenjuje i uzdiže ljudski duh, potiče ga na pobožnost i življu vjeru. Među svojom redovničkom braćom imali su izvrsnih arhitekata koji su oblikovali njihove crkve i kapitularne dvorane, sve to u najčistijem gotičkom stilu koji se upravo tada pojavio. Strogo vršenje Pravila u duhu njihova tumačenja i prvotni žar uspijevali su održati do početka 13. st. Od tada su u mnogim samostanima uvodili razna ublaženja, dopuštali veća ili manja odstupanja od zajedničkog siromaštva i stroge pokore. Međutim, među njima se na početku novoga vijeka javio pokret za povratak na prvotnu strogost koji je doveo do nastanka novoga ogranka prozvanog trapističkim po nazivu prve tako reformirane opatije u Francuskoj La Trappe. Trapisti su sve do najnovijih vremena uspijevali održati taj vrlo strogi oblik monaškoga života posvećena molitvi i radu u vječnoj šutnji, čime su stekli glas najstrožega reda. 91. NOVI SUKOB CARA I PAPE I POKUŠAJ NAMETANJADRŽAVE CRKVI U ENGLESKOJ Car Fridrih I. Barbarossa ipapa Aleksandar m. Car Fridrih I. (1152.-1190.) bio je jedan od najsposobnijih njemačko-rimskih careva. Njemačku je učvrstio, a carstvu vratio univerzalno značenje. Bio je iskreno religiozan, ali u želji da ostvari što prije i što potpunije državničke ciljeve podlagao je Crkvu državi ne uviđajući da to nakon uspjele crkvene obnove i Wormskoga konkordata više nije moguće postići bez teških sukoba. Želio je, uz ostalo, potpuno podložiti svojoj vlasti Italiju uključujući i papinsku državu. Tako je došao u sukob s papom Hadrijanom IV., a u još otvoreniji i žešći s Aleksandrom III. Carska politika uplela je prste u sam izbor Hadrijanova nasljednika. Većinom kardinalskih glasova izabran je kardinal Orlando koji je uzeo ime Aleksandar II!., dok se manjina izjasnila za careva pristašu kardinala Oktavijana, koji je postao protupapom Viktorom IV. Kad je car otvoreno pokazao da podupire protupapu, Aleksandar je obojicu izopćio iz Crkve. Poslije toga izopćenja započela je borba koja je potrajala punih 17 godina. Car je više puta dolazio s vojskom u Italiju. Silom je uspio sve sebi podložiti uključujući i Rim u kojemu je ustoličio protupapu. Dotle je Aleksandar III. našao utočište u Francuskoj, gdje je ostao 3,5 godine. Poslije se uspio vratiti u Italiju, ali je dugo morao boraviti u Beneventu i drugdje izvan Rima. Međutim, careva je nadmoć ipak bila privremena. S vremenom je naišao na neočekivano jak otpor u Njemačkoj, a bogati i moćni gradovi u sjevernoj Italiji ustali su u obranu svoje autonomije. Ti su se gradovi povezali u protucarsku ligu. Da u otporu carskoj sili veliku važnost daju svom oslanjanju na papin moralni ugled, htjeli su pokazati i time što su novi tvrdi grad, 195
podignut radi uspješnije obrane od navala carske vojske, nazvali Aleksandrijom (po papinu imenu). Bojna sreća u tim sukobima bila je promjenjiva. Međutim, protucarska liga se sve više širila i jačala te napokon izvojevala pobjedu, pa je car bio prisiljen predložiti pregovore s njima i s papom. Odlučeno je da se radi toga papa i car sastanu u Veneciji. Aleksandar III., putujući na taj susret, stigao je kopnom do Ankone, pa u siječnju 1177. odatle krenuo brodom prema Veneciji. Međutim, iznenadna je oluja otjerala brod prema Palagruži. Tako se nakratko zaustavio na Visu, apotom usput svratio u Zadar, gdje ga je, prema zapisu njegova pratioca, dočekalo mnoštvo svijeta i oduševljeno pozdravljalo hymnis et canticis in eorum Sclavica lingua. U Veneciji se u mjesecu srpnju izmirio s Barbarossom, koji je nakon toga obećao vratiti papi i Crkvi sva oteta dobra i priznati sva stečena prava. Zatim je sklopio mir i s lombardijskim gradovima. Tako je Aleksandar III. svojom postojanošću, upornošću i umjerenim postupanjem uspio potvrditi neovisnost papinstva prema caru i carstvu. Nakon slavodobitnog povratka u Rim pozvao je onamo sve katoličke biskupe na III. lateranski koncil, koji je održan g. 1179. U svemu se potvrdio kao jedan od najsposobnijih i najpoduzetnijih papa u srednjemu vijeku. Slučaj Tome Becketa Do napetosti i sukoba između Crkve i vladara došlo je i u Engleskoj. Kralj Henrik II. želeći potvrditi svoju nadmoć nad Crkvom donio je uredbu kojom je dokinuo razne povlastice tada svećenstvu općenito priznavane (npr. sudsku povlasticu prema kojoj je klericima imao suditi samo crkveni sud), zabranio utok na Rim, odredio da biskupi i crkveni dostojanstvenici ne smiju putovati izvan zemlje bez kraljeva dopuštenja, ograničio izricanje crkvenih kazni. Canterburyjski nadbiskup Toma Becket protiveći se tim odlukama odbio je na taj dokument staviti svoj pečat. Zbog toga je morao pobjeći u Francusku. Kad se poslije šest godina provedenih u izgnanstvu vratio u zemlju, neki su ga normanski vitezovi po kraljevu nagovoru ubili u njegovoj katedrali (1170.). Tako nemili događaj izazvao je zaprepaštenje u Engleskoj i cijeloj Europi. Narod je ubijenog biskupa odmah počeo štovati kao sveca, što je potom potvrdio i papa Aleksandar III. svečanom kanonizacijom (1173.). Kralj je nakon toga doživljavao tako velike otpore, da je napokon popustio. Priznajući svoju krivicu obavio je pokorničko hodočašće na grob svoje žrtve. 92. CRKVENAI POLITIČKA D]ELAT OST PAPE INOCE TA III. Papa Inocent III. (1198.-1216.) bio je pripremljen za svoju tako visoku i odgovornu službu kao rijetko koji prije njega. Bogoslovne i pravne nauke završio je na tada najuglednijim sveučilištima u Parizu i Bologni, a potom je kao kardinal stekao obilato 196
iskustvo u crkveno-upravnim poslovima. Napisao je i nekoliko duhovno-ascetskih djela. U vrijeme izbora za papu upravo je navršavao 37. godinu života. Kao papa pokazao je veliku širinu pogleda, neumornu radišnost, visoku svijest odgovornosti povezanu s izoštrenim osjećajem za pravednost. Suvremenici su ga slavili kao čudesnu pojavu te govorili za nj da je stupar mundi, lux mundi. Povjesničar Gregorovius nazvao ga je "Augustom na papinskoj stolici ", ali i "vrhovnim svećenikom iskrene i žarke vjere". Uložio je mnogo nastojanja u reformu papinskoga dvora nalažući svima ozbiljnost u radu i iskrenost. Oštro je kažnjavao one koji su trgovali krivotvorenim bulama i drugim dokumentima. Primao je svakoga tko je želio nešto od njega tražiti, pa tako i mladoga Franju Asiškoga kad je došao tražiti da odobri način života njegov i njegove prve subraće. Sve je poduzeo da se papinsku vlast učvrsti u Rimu i u papinskoj državi, u čemu je uspio zahvaljujući svakako i činjenici, što je carska moć tada bila oslabila, jer upravo kad je Inocentovim izborom i ustoličenjem papinstvo doživjelo vrhunac ugleda i utjecaja, Njemačko-rimsko carstvo su, poslije prerane smrti cara Henrika VI., potresa li teški nutarnji razdori i građanski ratovi. ovi je papa u teritorijainoj neovisnosti vidio osnovni preduvjet za ostvarenje crkvene slobode. Općenito je u Italiji potiskivao njemački utjecaj, čime je potaknuo rađanje talijanskoga narodnog osjećaja. Najveći njegov uspjeh na crkvenom polju bio je IV. lateranski koncil održan 1215. Opće su prilike u raznim europskim zemljama bile tada vrlo zapletene i napete. Ukratko ih se može opisati ovako: U Njemačkoj su se za carsku krunu otimala dvojica suparnika, a budući da je svaki od njih imao mnogo pristaša, razbuktali su se i dugo vodili građanski ratovi. Papa je, želeći napokon spriječiti tolika zla, odlučio taj spor riješiti svojim vrhovnim ugledom pa je zakonitost priznao Otonu IV. Međutim, taj se njegov izabranik poslije pokazao toliko nesposoban i nezahvalan, da ga je morao napustiti, a potom čak izopćiti. Sicilijom i dijelom južne Italije vladala je udovica bivšega cara u ime svoga maloljetnog sina. U gotovo beznadnom nastojanju da maloga Fridriha i njegovu baštinu zaštiti od presizanja pohlepnih knezova, stavila ga je pod papinu zaštitu, apotom svoju državu oporučno ostavila papi kao vrhovnom senioru. Inocent III. se, nakon njezine prerane smrti, zaista pokazao Fridrihovim brižnim i nesebičnim skrbnikom. Našao mu je sposobne učitelje pod čijim je vodstvom taj njegov štićenik postao jednim od najobrazovanijih srednjovjekovnih vladara. Uspio mu je sačuvati sicilijsku krunu, a kad je odrastao, postigao da bude izabran i za novoga njemačkoga kralja mjesto nevjernog i nasilnog Otona IV., čime mu je osigurao buduće stupanje na carsko prijestolje. U Engleskoj je kralj Ivan bez Zemlje, koji se pokazao kao grubi nasilnik, uporno odbijao priznati novoimenovanoga canterberyjskog nadbiskupa. Papa se, kad nije išlo 197
drugačije, poslužio strogim crkvenim kaznama, a francuskog kralja ovlastio da ih provede. Tada se Ivan pokorio, odrekao se nasilja, obećao dati zadovoljštinu za sve nepravde koje je bio nanio svećenstvu. Štoviše, on je svoje kraljevstvo predao papi, da bi ga onda iz njegovih ruku primio kao leno. Kad su potom velikaši kralja prisilili da njima, svećenstvu, gradovima i građanima prizna povlastice (Magna charta libertatum), koje su po papinu sudu bile pretjerano velike, Inocent ga je uzeo u zaštitu, a canterberyjskoga nadbiskupa, koji je sudjelovao u nasiljima protiv kralja, strogo kaznio. Aragonski kralj Petar II. priznao je papu svojim vrhovnim gospodarom, ali kad je za uzvrat zatražio poništenje svoga braka, Inocent III. je nepokolebivo ustao u obranu svetosti i nerazrješivosti kršćanske ženidbe. Prema francuskomu kralju Filipu Augustu, koji je bio otpustio svoju ženu pa doveo drugu, nastupio je s još većom odlučnošću. Napokon je kralj obećao pozvati natrag protjeranu kraljicu te je uspostaviti u prijašnjemu dostojanstvu. Nakon uzaludnih pokušaja da dobije rastavu to je i izvršio. Veliki je papa i u zemljama europskoga sjevera ( orveška, Švedska, Danska, Island) opominjao biskupe i branio crkvenu slobodu od presizanja pojedinih vladara. U Poljskoj je podupirao gnjeznanskog nadbiskupa u njegovim nastojanjima oko reforme svećenstva te svojim ugledom nastojao osigurati poštivanje pravednih odnosa između vladara i knezova. Češkom kralju poslao je kraljevsku krunu, a Prag uzdigao na metropolitansko sjedište. Slao je poslanike u Ugarsku nastojeći pomiriti braću Emerika i Andriju koji su se otimali za prijestolje. Inocent III. je uspostavio dobre veze i s vladarima nekih zemalja čije Crkve nisu bile u zajedništvu s Rimskom. Bugarski kralj Kalojan molio ga je da blagoslovi njegovo kraljevstvo i njegovu krunu obećavajući poslušnost Sv. Stolici. Kraljevsku su krunu od njega zatražili i Nemanjići Stefan i Vukan, ali su se obojica otimala za isto raško prijestolje, pa im nije mogao udovoljiti (Poslije ju je od pape Honorija III. dobio Stefan). Krunu je od Inocenta III. tražio i dobio tadašnji armenski kralj, a za uzvrat su on i vrhovni crkveni poglavar te zemlje prihvatili rimsko crkveno zajedništvo, koje se, međutim, poslije zbog političkih neprilika razvrglo. Najviše se prevario u nadi da će u crkveno zajedništvo s Rimom stupiti i Carigrad. Oštro je osudio skretanje križarske vojske prema tomu gradu i zločine koje je ona tamo počinila, ali nije shvatio koliku je štetu crkvenomu jedinstvu nanijelo osnivanje tzv. Latinskoga Carstva, nego se naivno ponadao da bi ono ipak moglo uroditi dobrim plodovima.
198
V. HERETIČKI POKRETI I BORBA PROTIV NJIH (INKVIZICIJA)
93. ODUŠEVLJENJEZA EVANĐEOSKO SIROMAŠTVOI VALDEŠKIPOKRET Razvojem obrta i trgovine gradovi su naglo rasli te postajali stjecištima vještih i okretnih poslovnih ljudi, koji su se brzo bogatili. Međutim, u te se gradove slijevalo i mnoštvo siromašnih ljudi koji su u mnogim slučajevima bezuspješno tražili posla i zarade. U takvim su se sasvim novim društvenim prilikama brzo javila do tada nepoznata društvena previranja. Tako je među siromašnim pukom u Milanu već u 11. st. nastao snažan društveni pokret nazvan patarija, religiozno obojen. Patarija se dizala protiv nasilnog plemstva. Postala je jakim osloncem papama Aleksandru II. i Grguru VII. u borbi za crkvenu obnovu. Napadala je simoniste i nikolaite te ih uklanjala s dotadašnjih crkvenih položaja. Od tada su široki pučki slojevi općenito postajali sve važnijim čimbenikom u borbi za crkvenu obnovu, a statički se izgled dotadašnjega aristokratskog poretka, piramidaIno ustrojena, polako počeo mijenjati. Religiozno je oduševljenje tijekom 12. stoljeća sve više jačalo. U novostvorenom ozračju mnoštvo je hodočasnika putovalo u Jeruzalem, Rim, Compostellu i mnoga druga hodočasnička mjesta, pa su uz putove kojima su oni prolazili nicali brojni gostinjci. U gradovima su podizane nove velebne crkve. Dok su se prije, tijekom ranoga srednjeg vijeka, za gradnju većih i manjih crkava brinuli kraljevi, knezovi, biskupi i monaške zajednice, u tom se novom vremenu na takve velike pothvate davalo bogato građanstvo pojedinih gradskih komuna, a na svoj se način u ostvarenje uključivao i sav ostali puk prenoseći dobrovoljno i s oduševljenjem kamenje, vapno i drvlje. Radili su obično šuteći, više puta usput slušajući pokorničke propovijedi. U tomu gotovo općem vjerskom zanosu osjećao se svejedno neki nemir, pretjerana čežnja za viđenjima i čudesima. Nerijetko se čula preoštra kritika na svećenstvo. Neki su počeli širiti sumnjive vjerske zasade, a sve češće su se javljali odjeci starih hereza, koje su na Zapadu već bile posve zaboravljene. S vremenom je došlo i do pravog bujanja vrlo opasnih heretičkih pokreta, što je bilo neželjeno naličje u velikoj mjeri uspjele crkvene obnove. Pripadnici su svih tih pokreta, i onih koji su ostajali na razini samo stanovitoga većeg ili manjeg pretjerivanja, i onih koji su zaista bili heretički sve češće napadali svaki oblik bogatstva i blagostanja. Događalo se tako da su i neki, koji su u početku 199
bili poneseni izvornim idealom evanđeoskog siromaštva, u tim napetim vremenima i nehotice postali vođama heretičkih zajednica. ajbolji je za to primjer lionski trgovac Petar Valdez. On je, potaknut riječima nekog propovjednika, razdijelio svoj prilično veliki imutak siromasima pa se dao na pokornički život. Kad je potom stao i druge poticati na slično prakticiranje evanđeoskog siromaštva i pokore, oko njega se okupilo dosta priprostog svijeta. Ti njegovi sljedbenici nazivali su sebe Kristovim siromasima, lionskim siromasima i valdezima. Želeći za svoje ideale pridobiti što više ljudi, dali su se, premda posve neuki, na propovijedanje. Budući da su u svojim propovijedima više puta govorili kojekakve besmislice, u mnogočemu pretjerivali, ponekad zastupali i neke krive vjerske zasade, lionski im je biskup zabranio ubuduće propovijedati. Valdez je potom pošao k papi Aleksandru III. i molio da ukine spomenutu zabranu. Papa ga je lijepo primio, odobrio njegov zavjet siromaštva, ali je naglasio da propovijedati smiju samo ako im to dopuste mjesni biskup i njihovi svećenici. Valdez je to u prvi čas prihvatio, ali poslije su i on i njegovi valdezi nastavili propovijedati unatoč biskupove zabrane. Budući da su se i bez toga sve oštrije suprotstavljali crkvenim poglavarima, bili su izopćeni iz Crkve. S vremenom su prihvatili i neke stvarno heretičke zasade te ih uporno zastupali i tako se sasvim odijelili od Crkve. 94. KATARSKO-DUALISTIČKIPOKRET OD 10. DO 14. STOLJEĆA Među onima koji su napadali zemaljsko bogatstvo i vlast bilo je sve više takvih koje ustvari nije vodio evanđeoski ideal nego im je osnovno polazište bilo sasvim negativno vrednovanje materijalnoga svijeta kao takvog, zapravo načelni prezir i odbacivanje svega materijalnog, tjelesnog i društvenog. Taj se pokret, prema tomu, ni u kojem smislu ne može smatrati društveno "naprednim", nego u načelu destruktivnim, što u nedavnoj prošlosti mnogi marksistički povjesničari nisu uočavali, ili nisu htjeli uočiti. Pripadnici toga heretičkog pokreta općenito su zastupali nauk prema kojemu je vidljivi svijet, dakle sve materijalno i tjelesno, stvorio Sotona koji s tim i vlada, dok bi dobri Bog bio stvorio samo nebo i duhovni svijet. Budući da je, prema njihovu učenju, Sotona zasužnjio čiste ljudske duše u zlu materiju, u tijela, kao u tamnicu, dobri je Bog, poslao anđela CO Isusa Krista da ih pouči, kako će se najlakše osloboditi toga tijela i svake zle materije pa kao "čisti" ući u nebo. Za to oslobođenje i očišćenje tražili su najstrožu ascezu. Stupanj se "čistih" ili "savršenih" postiže, govorili su oni, izbjegavanjem ručnoga rada i svakog dodira s bogatstvom, potpunim odricanjem od mrsne hrane i od bračnoga života, jer sve je to, prema njihovu učenju, samo po sebi i u sebi zlo i grijeh za svakoga čovjeka (dok je prema kršćanskom učenju sve to po sebi dobro, a vjernik se toga može odricati radi viših ciljeva i radi vježbanja volje, 200
kako bi se ona, ojačana tim vježbama, mogla lakše odupirati zlim požudama koje je vuku na neuredan odnos prema tim stvarnostima). Mrsna hrana za njih nije bilo samo meso i mast nego svaka vrsta hrane životinjskog podrijetla, dakle i mlijeko, sir, jaja. Upravo zbog takvoga poganskog dualističkog preziranja materije odbacivali su sv. sakramente, obrede, štovanje križa, gradnju crkava itd. Od svih knjiga Svetoga pisma najviše su cijenili Otkrivenje, a njihove su radikalnije struje potpuno odbacivale Stari zavjet. Budući da su sebe smatrali "čistima", tj. neokaljanima zlom materijom, rado su se nazivali katarima (po grčkoj riječi 1Ca9apo(J = čist) te tvrdili da samo oni pripadaju pravoj Crkvi. Takve su zasade u bizantskoj Maloj Aziji u 7. i 8. st. zastupali pavlićani, a u Bugarskoj i Macedoniji u 10. st. bogumili. Slično se učenje u 11. st. pojavilo u Carigradu. Odatle su ga, čini se, trgovci prenijeli na razne strane. Priprosti puk na Zapadu, ponesen oduševljenjem za obnovljenu Crkvu i za visoke evanđeoske ideale, a nedovoljno poučen u vjerskim istinama, bio je sklon naprečac prihvatiti njihov nauk, naoko korjenito kršćanski, ne opažajući njihovo ustvari pogansko dualističko polazište (izraz dualizam dolazi od latinske riječi duo, što znači dva, a znači teoretsko svođenje duhovnog i materijalnog na dva suprotna počela: dobro počelo i zlo počelo, kao dva međusobno suprotstavljena božanstva). Povijesna vrela o njihovu širenju toliko oskudno govore, da se ne da sigurno i točno utvrditi, otkud je to stiglo u Carigrad i kako se odatle dalje prenosilo. Svakako, na Zapadu se u povijesnim vrelima spominju pripadnici takve katarske sekte ponegdje već u 11. st., atijekom 12. i početkom 13. st. sve češće i u mnogim krajevima. Osobito su se proširili u sjevernoj Italiji i južnoj Francuskoj, a najviše ih je bilo u južnofrancuskom gradu Albi po kojemu su ih onda i nazivali albigenzi. Poglavar takvih katarskih zajednica u srednjovjekovnoj Bosni uživao je osobito velik ugled i među talijanskim katarima. Sve su katarske zajednice na Zapadu već u drugoj polovici 12. st. imale do kraja razrađen vlastiti dogmatski nauk, ali se nisu u svemu slagale. Neke koje su pripadale tzv. bugarskomu ili slavonskomu redu zastupale su blaži oblik spomenutog dualizma, a neke druge strogi, ekstremni (pripadnici tzv. "dragovitičkoga" reda). Do tada je dovršena i njihova organizacija, oštro suprostavljena katoličkoj. Nazivi njihovih crkvenih dužnosnika podsjećaju na kršćanske biskupe, svećenike i đakone, ali njihove su ovlasti i službe ustvari bile sasvim različite. Punopravnim članovima tih sekti postajalo se obredom tzv. utješenja (nazivali su ga i krštenje knjigom). Od kandidata se zahtijevalo da prije toga potpuno i zauvijek prihvati i njihove vjerske zasade i njihovu vjersku praksu potpunog odbacivanja bračnoga života i mrsnih jela (mesa i svake hrane životinjskoga podrijetla). Budući da je vrlo mali broj ljudi bio u stanju sve to dosljedno vršiti, punopravnih članova takvih katarskih zajednica bilo je malo, a mnogo onih koji su prihvaćali nauk, a primanje utješenja odgađali do pred samu smrt. 201
95. CRKVAI DRŽAVA PROTIV HERETIKA I POČECI INKVIZICIJE Prema staroj crkvenoj predaji vjeru se nije nikomu smjelo nametati silom, a Crkva nije smjela nikoga predati na smrt, pa radilo se i o najgorim zločincima ili najopasnijim hereticima, jer im se osudom na smrt i pogubljenjem onemugućuje pokajanje i pokora. U duhu te predaje sveti je Bernard u prvoj polovici 12. st. uporno ponavljao da heretike treba predobivati uvjeravanjem, dokazima, a ne oružjem. Ako oni unatoč svih dokaza ostanu pri svojim shvaćanjima, onda ih treba izopćiti iz Crkve i ništa više. Još je i papa Aleksandar III. u drugoj polovici 12. st. govorio da je u suzbijanju hereza bolje pretjerati u blagosti nego u strogosti. Koncil Lateranski III., održan g. 1179., osudio je katare i sve koji im pomažu ili se s njima druže, ali protiv takvih je propisao samo kaznu izopćenja i lišenja prava ukopa u kršćanska groblja. Baš se u to isto doba broj pristaša katarsko-dualističkoga učenja naglo povećavao. Tim brzim širenjem Crkva je bila iznenađena. Mnogi neuki ljudi nisu ni opažali razliku između velikih kršćanskih ideala i opasnih zabluda koje su zastupali katari. Oni koji su to opažali bili su sve zabrinutiji. Katarski pokret, kad bi bio prihvaćen od širokih masa, stvarno bi imao porazne posljedice za Crkvu, državu i ljudsko društvo općenito. Stoga se postavljalo pitanje, kako zaštititi neuke kršćane od njihova zavođenja. Pravo rješenje bi, dakako, bilo sve njih dobro poučiti u kršćanskomu vjerskom nauku, ali to se u ondašnjim prilikama činilo nemogućim. Upravo se je pod pritiskom te nove velike opasnosti za kršćansku vjeru i za europsko društvo naglo povećavao i broj onih koji su tvrditi da to krivovjerje koje sve više hvata maha treba svakako suzbiti, pa i silom, ako se već ne može drugačije, unatoč spomenute duge tradicije koja je bila protiv primjene sile. U tomu ozračju je došlo do dogovora pape Lucija III. i cara Fridriha I. Barbarosse da heretike koje Crkva izopći i država stavi izvan zakona. Državne vlasti su i onako udarale protiv katara iz svojih državnih razloga smatrajući ih, ne bez razloga, opasnim rušiteljima državnoga poretka. Slučajevi spaljivanja heretika po naredbi francuskoga kralja spominju se već na početku 11. st., atijekom 12. st. nije bila rijetkost primjene te ili sličnih nemilosrdnih kazni ni u drugim europskim državama. Ponekad je i sama svjetina na svoju ruku hvatala takve heretike pa zahtijevala da ih vlasti osude i pogube. Premda su svjetovne vlasti tako postupale poglavito iz svojih razloga, njezini su predstavnici obično isticali da time brane vjeru i Crkvu, što im je, ustvari, najčešće služilo kao izlika za opravdavanje okrutnog postupka. Biskupska inkvizicija
Spomenutim dogovorom pape Lucija III. i cara Fridriha I. bilo je predviđeno da "svaki biskup za područje svoje biskupije imenuje po jednog svećenika koji će uz 202
pomoć nekolicine svjetovnjaka istraživati (za to se rabio latinski glagol inquirere) djelovanje pojedinih heretika". Tako je osnovana tzv. biskupska inkvizicija (od imenice inquisitio = istraživanje, ispitivanje). Biskupi su se u provedbi te naredbe različito postavljali. Mnogi takvo povjerenstvo nisu u svojim biskupijama ni uspostavili, a i oni koji jesu nailazili su na mnoge poteškoće i velike zapreke. U slučajevima ulaska u sektu moćnih i uglednih pojedinaca nisu mogli ništa poduzeti. Najteže je išlo s albigenzima u južnoj Francuskoj koji su bili dobro organizirani te uživali zaštitu tamošnjih velikaša. Kad su ti čak ubili legata kojega je bio tamo poslao papa Inocent III., on je pozvao kršćane u križarski rat protiv njihovih uporišta. Francuski kralj i neki velikaši rado su prihvatili taj poziv, ali poglavito iz svojih političkih i drugih sebičnih motiva. Taj je svojevrsni križarski rat trajao dvadesetak godina, ali njim nije postignut željeni uspjeh. Štoviše Crkvi je i katoličkoj vjeri samo nanio štetu, a korist su od toga izvukli svjetovni moćnici, prije svega francuska država. Pokazalo se i u tomu slučaju da se silom ne može spriječiti širenje ideja, ma kako one bile krive i pogubne. To je dobro uočio sv. Dominik koji je u suzbijanju te opasne hereze izabrao sasvim drugi put. 96. PAPINSKA INKVIZICIJAI KASNIJAŠPANJOLSKA Papinska inkvizicija koju je g. 1232. ustanovio papa Grgur IX. nastala je kao odgovor na nemoć biskupske inkvizicije predviđene spomenutim dogovorom pape i cara. Uzrok je njezina neuspjeha među ostalim bilo i to što su i mjesni biskupi i članovi istražnih povjerenstava vođenjem istražnih postupaka vrlo često bili izloženi neobuzdanom bijesu pojedinih svjetovnih silnika, bilo onih koji su heretike štitili, bilo drugih koji su neke svoje protivnike olako optuživali da su heretici te vršili pritisak da ih se pod svaku cijenu osudi. Križarski rat poveden protiv francuskih albigenza u vrijeme pape Inocenta III. pokazao je, koliko je problematično i opasno silom oružja suzbijati herezu i kažnjavati heretike, pogotovo kad se u to umiješaju sebični probici i politički ciljevi pojedinih velikaša i vladara. Svjetovne su vlasti ionako u odnosu prema hereticima bile sklone pretjeranoj strogosti i brzopletosti. Car Fridrih II. htio je u suzbijanju hereza pod svaku cijenu preuzeti inicijativu u svoje ruke, pa je donio više zakona protiv heretika te napokon g. 1224. odlučio, da sve one kojima biskup dokaže da su heretici državna vlast uhiti pa ih dade spaliti na lomači. Spomenuti je papa, u želji da se izbjegnu toliki pritisci i brzopletost u tako važnoj stvari, odlučio inkvizicijske postupke protiv heretika pridržati sebi te njihovo vođenje povjeriti pripadnicima prosjačkih redova, koji su bili neovisni o lokalnim utjecajima, izuzeti od biskupske vlasti, a podložni samo papinskoj, pa je njihove presude, bilo osuđujuće, bilo oslobađajuće, donesene u papino ime mogao poništiti samo papa, tako da je onda bilo uzaludno vršiti pritiske na biskupe. 203
Tom odlukom pape Grgura IX. i povjeravanjem inkvizicije najprije dorninikancima, a potom i franjevcima mnogi nosioci svjetovnih vlasti nisu bili zadovoljni, pa su ti papinski inkvizitori često nailazili na neprijateljstva i mržnju u raznim zemljama. Francuski kralj Luj IX. podupirao je papu u svemu, pa i u tomu, te pomagao članove prosjačkih redova u vršenju svih njihovih zadataka, pa i toga. Postignut je dogovor i s carem Fridrihom II. da će heretici biti predavani državnim vlastima, ali ne radi ispitivanja i suđenja nego samo izvršenja kazne predviđene državnim zakonom. Inkvizitorski postupak bio je propisan nekim papinskim bulama, a poslije su za vođenje tih postupaka sastavljani i posebni priručnici (najstarije takve priručnike sastavili su neki dominikanci), pa je dobro poznato kako su tekli. ajprije je u mjesto osumnjičeno da u njemu ima heretika dolazila skupina od nekoliko redovnika inkvizitora koji bi kupili sve mještane i pozvali ih da s istražiteljima surađuju, a one koji su pristali uz kakvu herezu, da se u određenom roku 05-30 dana) prijave sucima. Vjernike se pozivalo da prijave one za koje znaju da su heretici. Oni heretici koji bi se u tomu roku sami javili imali su pravo na blagi postupak, lakše kazne i pokore, a kad bi taj rok prošao osumnjičene se pozivalo i silom dovodilo u istražni zatvor i pred inkvizicijski sud uz pomoć civilne vlasti. Od okrivljenih se tražilo priznanje, a prema praksi civilnih sudova za presudu su bila dovoljna dva svjedoka. Prije se Crkva protivila primjeni torture, ali je papa Inocent IV. 0252.) u strahu od daljnjega širenja tako opasnih hereza dopustio inkvizicijskim sudovima da mogu iznuđivati priznanja i stavljanjem na muke, kako se i prije činilo na civilnim sudovima. Jedino ograničenje bilo je da se izbjegne okrivljenikova smrt ili sakaćenje. Ako osumnjičeni ni tada nije priznao, a protiv njega nije bilo svjedoka, sud ga je morao osloboditi, jer presuda se nije smjela donijeti, ako dokazi nisu bili sigurni. Donosilo ju je sudsko vijeće na javnoj sjednici održavanoj obično pred nekom crkvom na trgu. Oni koji su se odrekli hereze dobivali su određenu pokoru i bili oslobađani, a uporni C'tvrdokorni") osuđivani. Poslije toga se nepokajane osuđenike i one koji su ponovno upali u herezu predavalo svjetovnim vlastima uz formalnu molbu da se s njima postupi blago, a znalo se da ih čeka lomača, što dodatno baca loše svjetlo na cijeli taj sustav. Neki su nakon osude prizivali na papu, a oslobađajuća rješenja nisu bila posve rijetka. Bilo je inkvizicijskih sudaca koji su u istražnom postupku i donošenju presuda pokazivali toliku okrutnost, da su zbog nje bivali smjenjeni. U Francuskoj je najzloglasniji inkvizitor bio dominikanac Robert, koji je nekoć i sam bio katar najvišega stupnja pa svoj nekadašnji heretički fanatizam poslije pokazivao kao inkvizitor. a mnoge tužbe protiv njegove okrutnosti papa je to dao ispitati te je bio osuđen na doživotnu tamnicu. Inkvizicija spada u najžalosnija poglavlja crkvene povijesti. Sve skupa u njezinu postupku, a posebno primjena torture, sasvim je odudaralo od stare crkvene tradici204
je, a još više od duha blagoga i milosrdnoga Krista. To se donekle može shvatiti vodeći računa o mentalitetu onih vremena, ali nikako ne može opravdati. U skladu s ondašnjim shvaćanjem htjelo se pod svaku cijenu, pa i okrutnom strogošću, braniti pravovjeran nauk i suzbijati otpade od kršćanske vjere (inkvizicija se nije primjenjivala protiv onih koji nisu nikad bili kršćanil) i širenje raznih sekti, pogotovo najopsnije katarske. Takvo se shvaćanje dugo održalo. Zastupali su ga poslije te u njegovu duhu postupali i protestantski vođe Luther i nadasve Calvin, kao i poglavari anglikanske crkve Elizabeta 1. i Jakov 1. Poseban slučaj bila je španjolska inkvizicija koja se pretvorila u čisto državnu ustanovu. Nastala je nakon uspjele španjolske rekonkviste, kad su se tijekom druge polovice 15. st. u zemlji javila velika društvena i vjersko-politička previranja. Upravo su tada vjenčanjem aragonskoga kralja Ferdinanda i kastiljske kraljice Izabele ostvareni preduvjeti za stvaranje ujedinjenoga španjolskog kraljevstva. Povod spomenuta previranja bio je velik utjecaj na prilike u zemlji nekih samo prividno obraćenih Židova zvanih marani. Opće neraspoloženje širokih pučkih slojeva preraslo je s vremenom u pučku pobunu i protiv njih i protiv plemstva (1473.). Tada su spomenuti ujedinitelji Španjolskog Kraljevstva, želeći ukloniti opasnost koja je i po njihovu uvjerenju prijetila Crkvi i državi od lažnih kršćana prividno obraćenih sa židovstva (maranos) i s islama Cmoriscos), odlučili obnoviti inkviziciju koja je u toj zemlji već bila gotovo zamrla. Zatražili su za to i g. 1478. dobili dopuštenje od pape Siksta IV. Tu je novu tzv. španjolsku inkviziciju organizirao dominikanac Toma de Torquemada, njezin prvi veliki inkvizitor. Za razliku od prijašnjih inkvizicija, biskupske i papinske, ta se pretvorila u državnu ustanovu za suzbijanje hereza i ujedno za obranu političkih interesa Španjolske Kraljevine. Spomenuti vladar i vladarica htjeli su da svi njihovi podanici budu katolici, jer su smatrali da bez toga država ne može biti posve čvrsta i sigurna. Stoga su napokon posebnim odlukama iz zemlje istjerali sve one židove 0492.) i muslimane 0502.) koji se nisu bili krstili. Ta je španjolska inkvizicija brzo pokazala naročitu krutost zbog koje joj je papinski dvor u više navrata oštro prigovara o , a ona uzvraćala protuprigovorom, da se Rim tobože nedovoljno brine za obranu vjere. Zanimljivo je da su Crkvu zbog onoga što je inkvizicija učinila u srednjemu vijeku i u prvim stoljećima novoga vijeka najžešće napadali marksisti (komunisti) upravo dok su njihovi vođe uz sudjelovanje cijelog državnog i partijskog aparata usred 20. stoljeća slale u zatvore i koncentracione logore tisuće, u Sovjetskom Savezu čak milijune, ideoloških protivnika i svojih disidenata, najčešće bez suđenja ili nakon presuda donesenih na tipično komunističkim tzv. montiranim procesima, primjenjujući u tim zatvorima i logorima najgroznija mučenja služeći se pri tomu najnovijim znanstvenim dostignućima, npr. u tzv. ispiranju mozgova. Koncentracioni logori i 205
plinske komore iznašašće su na mnogim područjima zaista naprednoga 20. stoljeća, a ne dalekoga srednjeg vijeka, plod su modernih totalitarnih sustava i njihovih vođa: nacional-socijalističkoga, komunističkoga i fašističkoga. Uza sve to treba priznati da je na crkvenim ljudima velika ljaga zbog inkvizicijskih nasilja koja su oni, udaljavajući se u velikoj mjeri od kršćanskog duha i u suprotnosti s njim počinili u daljoj prošlosti, jer to što je netko činio ili sada čini mnogo gora nasilja i u neusporedivo većim razmjerima ne može nikomu poslužiti za opravdanje, pa ni onoga što se događalo u dalekoj prošlosti.
206
VI. NOVI OBLICI REDOVNIŠTV A 97. VITEŠKI REDOVI U kršćanskoj starini Kristovim se vojnicima (milites Cbristi) nije nazivalo vojnike nego mučenike, a potom u ranomu srednjem vijeku monahe koji vode duhovnu borbu prije svega s vlastitim zlim sklonostima. U kasnijim stoljećima staroga vijeka vojnici su na kršćanskom Istoku uzimali za svoje zaštitnike svece koji su prije toga bili vojnici. Tako se među bizantskim vojnicima već u 6. st. proširilo štovanje sv. Jurja, sv. Teodora i sv. Sergija (Srđa). Vitezovi na europskom Zapadu počinju uzimati za svoje zaštitnike sv. Jurja, sv. Mauricija i sv. Martina tek poslije 1000. godine, ali njihov je prvi i glavni zaštitnik bio sv. Mihovil, "vođa nebeskih četa". Protivno st crkvene predaje ratničkom duhu na kršćanskom se Zapadu pod germanskim utjecajem polako ublažavala. Crkva je borbenost novih naroda pokušavala smiriti i oplemeniti stavljajući je u ozračje viteških ideala nužne obrane slabih i ugroženih, zaštite Crkve i kršćanske vjere. Taj se ideal naglo probio u vrijeme križarskoga pokreta. Tada se javio i po sebi čudan spoj viteškoga i monaškoga ideala koji se ostvario u viteškim redovima. Neki su tu pojavu pokušali protumačiti islamskim utjecajem, jer islam poznaje derviše, koji su ujedno islamski mistici i ratnici u svetomu ratu protiv nevjernika, ali pojam sv. rata i viteštva kod kršćana posve je različit od islamskoga džihada pa tako i pojava vitezova-monaha od islamskih derviša. To pokazuje i činjenica da su počeci kršćanskih viteških redova povezani s hodočašćenjem u Svetu Zemlju i s karitativnom djelatnošću, a ne borbenom. Ivanovci
U Jeruzalemu je već u sredini 11. st., dakle znatno prije križarskih ratova, osnovano prihvatilište za smještaj i njegovanje oboljelih hodočasnika. Stavljeno je pod zaštitu sv. Ivana (Hospitium S. Iohannis). Križari su tu ustanovu kršćanske ljubavi obilato pomagali, a bratovštini sv. Ivana, koja je vodila brigu o bolesnicima, pridružili su se i mnogi križarski vitezovi. Papa Pashal II. odobrio je g. 1113., da ti hospitalci ili ivanovci prihvate pravilo sv. Augustina i tako se pretvore u redovničku zajednicu. Do . njihove preobrazbe u viteški red došlo je nekoliko desetljeća poslije toga, kad su oni za vrijeme krize križarske vlasti u Palestini, oponašajući templare, svoj četvrti zavjet da će služiti siromašnim bolesnicima proširili dodatkom, da će oružjem braniti kršćansku vjeru. Osnivali su svoje kuće i bolnice na Istoku i u Europi. Podupirali su ih pape i vladari, pa su s vremenom dobili mnoge posjede. Kad su koncem 13. st. 207
križari izgubili i posljednje uporište u Palestini, hospita1ci su se iz Palestine povukli na Cipar, a zatim na otok Rod (odatle im i naziv rodski vitezovi). Kad su se g. 1522. pred neusporedivo jačom vojskom sultana Sulejmana II., nakon junačkog otpora, morali povući s toga otoka, darovao im je car Karlo V. otok Maltu, koji su oni potom utvrdili, branili te njim vladali sve do apoleonova osvajačkog pohoda g. 1798. Otada se opet bave samo karitativnom djelatnošću, posebno vođenjem bolnica. Templari
Nešto mlađi po nastanku, ali od samoga početka organizirani kao viteški red bio je templarski. Osnovala ga je u Jeruzalemu g. 1119. skupina križarskih vitezova. Uobičajenim redovničkim zavjetima dodali su četvrti, da će štititi hodočasnike od saracena. Jeruzalemski križarski kralj Balduin II. poklonio im je dio svoje palače, za koju se smatralo da se nalazi na mjestu na kojemu je nekoć bio židovski hram (lat. templum), pa su ih po tomu prozvali templarima. Poslije ih je svojim velikim ugledom podupirao sv. Bernard, a pape su im davale razne povlastice. Njihovo junaštvo u borbi sa saracenima postalo je poslovično. U okršajima se nikad nisu smjeli predati. Proširili su se po zapadnoj Europi, najviše u Francuskoj. Stekli su s vremenom veliku imovinu, što je protiv njih izazvalo zavist raznih moćnika pa i vladara te 14. st. donijelo najprije velike patnje i potom potpunu propast. Teutonci
Treći veliki viteški red nastao je pri koncu 12. st. za opsade Akona. Tada su tu neki njemački trgovci osnovali bratovštinu za pomaganje njemačkim hodočasnicima i bolesnicima, koja se brzo zatim pretvorila u viteški red nazvan teutonski red ili red njemačkih vitezova. Teutonci su poslije težište svoga djelovanja prebacili u Njemačku. Fridrih II. uzdigao je njihova velikog meštra na dostojanstvo jednoga od vodećih knezova u Njemačkomu Carstvu. U 13. st. dali su se na pokoravanje i pokrštavanje tada još uvijek poganske Prusije služeći se pri tomu, nažalost, silom. Najteži udarac doživjeli su prelaskom njihova velikoga meštra Alberta Brandeburškoga na protestantizam, koji je od tada vladao tim dijelom Njemačke kao svjetovni knez. Bilo je i još nekoliko takvih redova, manje proširenih, osobito u Španjolskoj i Portugalu. S obzirom na daljnji razvoj redovništva u Katoličkoj Crkvi važno je naglasiti da je u ustrojstvu svih njih bila jako naglašena središnja upravna vlast koju je obnašao veliki meštar (kod ivanovaca i templara) ili vrhovnoga meštra (teutonski red), a bila je ograničena samo odlukama generalnoga kapitula. Samostani su im bili razvrstani u provincije (narode, jezike), a u provincijama na priorate. Te su redovničke zajednice imale tri vrste članova: oružane vitezove, braću pomoćnike (za obavljanje kućnih 208
poslova u samostanima i dvorbu bolesnika u prihvatilištima) i svećenike (za obavljanje bogoslužnih čina u njihovim samostanima). Svaki od tih redova imao je svoju posebnu odjeću. Raspoznavali su se po boji plašteva i križeva na njima (ivanovci su imali crni ogrtač s bijelim križem, a templari bijeli ogrtač s crvenim križem). Templari su u Hrvatskoj dobili samostan sv. Grgura u Vrani Ck/Biograda n/rn) , nekoć benediktinski, a neko su vrijeme bili gospodari kraljevskih gradova Senja i Klisa. Ivanovci su imali desetak svojih samostana, a poslije ukidanja templarskoga reda pripao im je i samostan u Vrani. Od tada je vranski prior bio na čelu svih hrvatskih ivanovaca i jedna od politički najvažnijih osoba u zemlji. 98. POJAVA PROSJAČKIH REDOVA U RAZVOJU ZAPADNOGA REDOVNIŠTVA Povijest obilno svjedoči da svaki ljudski napredak, pa i onaj duhovni, nailazi na kojekakve suprotnosti, na uvijek nove teškoće, zapreke i izazove. Dogode se razni promašaji i u svjetovnom, i u vjerskom i crkvenom životu. Ništa ljudskoga ne napreduje čisto uzlaznom crtom. Tako ni u Crkvi nakon uspjele grgurovske obnove nije sve bilo zdravo. Već je naglašava no da je i samo oduševljenje za "evanđeoski i apostolski život" imalo svoje lice i naličje, donijelo dobre i loše plodove, neke upućivalo vrhuncima mističnoga života, proželo ih izvanrednim žarom za pravo apostolsko djelovanje u Crkvi, a druge dovelo u sukob s Crkvom, odvelo u raskcl, pa čak i u opasno katarsko-dualističko krivovjerje. Put privrednog blagostanja bio je ipak dostupan samo manjini. Među tom bogatom manjinom bio je nemali broj onih koji se, unatoč općenito proširenom oduševljenju za "evanđeoski i apostolski život", nisu uspijevali ispravno postaviti prema materijalnom bogatstvu nego su se odavali gramzivosti, luksuzu, lagodnom životu pa i moralnoj raspuštenosti. Takvih je bilo i među nosiocima najodgovornijih pastoralnih službi, svećenicima i biskupima. Ti su, oponašajući u životu i vladanju pohlepnike iz redova visokog plemstva i bogatog građanstva, sebično raspolagali prihodima s crkvenih imanja. Mjesto da ih, držeći se starih crkvenih običaja, troše za uzdržavanje crkvenih službenika, za gradnju, uređivanje i popravljanje crkvenih zgrada, nabavu potrebnih knjiga i drugih potrepština za bogoslužje, za školovanje budućih svećenika, za pomaganje siromaha i u razne druge plemenite svrhe, rasipali su ih živeći rastrošno. S druge strane mnogi su biskupi, svećenici, monasi i vjernici laici, prožeti živom . težnjom "za evanđeoskim i apostolskim životom" nastojali živjeti u što većoj jednostavnosti, poniznosti i nenavezanosti na materijalna dobra. Iz njihovih redova nicali su uvijek novi karizmatički vođe koji su nerijetko svoje najodlučnije pristaše okupljali u obnovljene redovničke zajednice, u početku monaškog i kanoničkog oblika, a zatim i sasvim novog tipa tzv. "prosjačkih redova". 209
U novomu razvoju katoličkog redovništva osobito su veliku važnost imali cistercitski ogranak benediktinskog reda, red regularnih kanonika nazvan premonstratskim i, s obzirom na potpunu upravnu centralizaciju, viteški redovi. Cisterciti su, poneseni "evanđeoskim i apostolskim" idealom unijeli važne promjene u način monaškog života i djelovanja. Po primjeru sv. Bernarda veliku su važnost davali propovijedanju izvan svojih opatija. Na razvoj novih oblika redovništva utjecalo je i sustavno povezivanje njihovih samostana s matičnim samostanom u Citeauxu, što izravno, a što preko određenog broja ostalih samostana (preko tzv. filijacije) u čemu je osobitu važnost imala godišnja vizitacija svih samostana i zborovanje svih opata održavano nakon nje. Novi elementi u ustrojbi i usmjerenju redovničkih zajednica još više su došli do izražaja u premonstratskom redu koji je osnovao sv. Norbert. Osnivač je bio najprije član kaptola u rodnom gradu Xantenu u njemačkom Porajnju, i to već prije nego je zaređen za svećenika. Tada je živio poput svjetovnjaka provodeći dane dobrim dijelom na carskomu dvoru. Nakon pada s konja, odlučio je promijeniti život. Povukao se u neku opatiju da se molitvom i studijem pripremi za svećeničko ređenje. Nakon ređenja nagovarao je ostale kanon ike da i oni prihvate obnovljeni način kanoničkoga života te da se kao i on posebno posvećuju propovijedanju. Kad su se neki toj njegovoj djelatnosti počeli oštro protiviti tvrdeći da za to nije ovlašten, odrekao se kanonikata pa krenuo u južnu Francusku, gdje se tada nalazio papa Urban II., od kojega je zatražio i dobio ovlast da smije posvuda propovijedati, što je potom potvrdio i sljedeći papa Pashal II. Norbert je svojim načinom molitvenoga i pokorničkoga života i svojim propovijedanjem brzo privukao pozornost nekih mladih ljudi koji su mu se pridružili. U početku nije kanio osnovati novi red nego samo raditi na obnovi kanoničkog života i na odgoju što izvrsnijih svećenika. Prvi je samostan osnovao g. 1120. u sjevernoj Francuskoj nakon poticajnoga sna u kojemu mu je taj bio pokazan, pa ga je stoga i nazvao Praemonstratum C'unaprijed pokazan"), po čemu je i njegov novi kanonički red dobio naziv premonstratski. Cilj toga reda bio je: osobno posvećenje članova u zajedništvu života, rada i molitve, ali tako da nastoje što uspješnije spajati kontemplativnost s propovijedanjem i raznim drugim apostolskim djelatnostima. Nije pri tom odredio nikakve potankosti nego su njegovi premonstrati trebali slijediti tzv. pravilo sv. Augustina, koje je bilo toliko općenito i neodređeno, da je bilo prilagodljivo redovničkim ustanovama najrazličitijih usmjerenja. Statuti su sastavljeni dvadesetak godina nakon osnivačeve smrti. U njima se opaža utjecaj Cistercitskih običaja, a glavna im je posebnost usmjerenost na pastoralni rad, koji je uključivao i vođenje župa tako da su premonstratske zajednice dijelom sličile monaškima, a dijelom kanoničkima. Uprava je uređena tako da sve važne odluke donosi opći zbor (gene210
ralni kapituI) svih opata. Opat matičnog samostana dobio je naslov "opći opat", ali on nije imao neke veće vlasti. Premonstratski samostani brzo su se množili u isto vrijeme i slično kao cistercitski po raznim zemljama (Francuska, Belgija i Nizozemska, njemačke zemlje, Madžarska, Poljska, skandinavske zemlje, Engleska i dr.). Tijekom prvih sto godina broj im se popeo na 1.000, a sredinom 15. stoljeća bilo ih je oko 1.700. Treba spomenuti i to da je sv. Norbert ustanovio još i ženski ogranak prernonstratskog reda i poseban treći red za svjetovnjake. Taj njegov treći svjetovni red, čiji su se članovi obvezivali slijediti određena pravila te ispod civilne odjeće nositi mali bijeli škapular, bila je u to doba potpuna novost. Sve te nove pojedinosti u ustroju i usmjerenosti raznih redovničkih zajednica utirale su put tzv. prosjačkim redovima, što je ustvari bio završetak procesa u oblikovanju zapadnoga redovništva tijekom srednjega vijeka. Tako su se monasima, koji su živjeli u svojim osamljenim opatijama izvan gradova, pridružili tijekom prve polovice 13. st. 'fratri" koji su se više približili običnim građanima, i prostorno osnivanjem samostana u gradovima ili u njihovoj neposrednoj blizini, i jednostavnijim načinom života i ophođenja. Oni su se, živeći u skromnijim i siromašnijim samostanima, sasvim posvećivali propovijedanju i dijeljenju sakramenata. Mogli su se odreći zemljišnih posjeda i stalnih prihoda pa živjeti od isprošene milostinje (po tomu su i dobili naziv "prosjački redovi"), jer su ih u novim privrednim prilikama vjernici bez poteškoće uzdržavali svojim milodarima, što u ranom srednjem vijeku ne bi uopće bilo moguće. Dok su monasi svoj život potpuno posvećivali liturgijskoj i kontemplativnoj molitvi, a apostolatu izvan samostana samo u izvanrednim zgodama (propovjednićkoj djelatnosti najviše cisterciti i prernonstrati), članovi su novih prosjačkih redova zadržali, doduše, komu molitvu i kontemplativnu usmjerenost, ali su ujedno bili bitno usmjereni na propovijedanje i svakovrsni apostolat izvan samostana. Za razliku od starijih monaških zajednica, u kojih je svaki samostan bio potpuno samostojan tako da je samostanski poglavar ujedno bio i vrhovni, pa i cistercita i premonstrata u kojih se spontano javila stanovita upravna centralizacija, ali tek djelomična, prosjački su je redovi do kraja razvili. Uz samostanskog poglavara (gvardijan, prior) oni su dobili i svoje više redovničke poglavare, tj. pokrajinske ili provincijalne (minister provincialis, prior provincialis) i vrhovnoga, odnosno općega ili generalnoga (minister generalis, magister generalis). Tim je višim poglavarima dana ovlast premještati pojedine redovnike iz jednog samostana u drugi, već prema potrebama i njihovim sposobnostima, dok je monah u pravilu cijelog života ostajao u onom samostanu u koji je stupio.
211
99. FRANJEVAČKIPOKRET: RED MALE BRAĆE, II. i III. RED Začetnik franjevačkoga pokreta Franjo iz Asiza potekao je iz novoga građanskog sloja. Bio je sin okretnog i bogatog trgovca. Otac ga je od rana navikavao na posao u trgovini, ali njega je više privlačilo veselo mladenačko društvo i pjesma. Bio je prožet prirodnom plemenitošću i pjesničkim nagnućem. Oduševljavao se za viteški stalež pa je krenuo i u borbu, ali je pao u zarobljeništvo, a potom za vrijeme teške bolesti počeo dublje razmišljati o smislu svog života. Oporavljen, opet se vratio veselom mladenačkom društvu te se priključio viteškoj vojsci koja je kretala put južne Italije. Međutim, kad je zbog nove iznenadne bolesti morao odustati od toga podviga, vratio se natrag, počeo se povremeno povlačiti u samoću te odavati produbljenoj molitvi. Tada je osjetio nutarnji Božji poziv da obnavlja crkvu. Najprije ga je shvatio doslovno pa je popravljao napuštenu crkvicu sv. Damjana i neke druge, a onda se, u tijeku duhovnog dozrijevanja, potaknut evanđeoskim riječima oduševio za potpuno nasljedovanje evanđeoskog siromaštva i propovijedanje. Otkad ga se otac, razočaran njegovim izborom, odrekao on se kao "glasnik velikoga Kralja" potpuno posvetio službi putujućeg propovjednika. Pridruživalo mu se sve više oduševljenih nasljedovatelja, velikom većinom laika, ali i poneki svećenik. Živjeli su u skromnim nastambama, a uzdržavali se isključivo od milodara u naravi koje bi isprosili od dobrih ljudi koliko im je bilo potrebno za svaki dan. Svojim primjerom i riječima poticali su kršćane na pokoru, obraćenje, Božji strah i ljubav služeći se jednostavnim, ali snažnim načinom govora. Franjo je s vremenom sastavio spis o Obliku života svoje nove zajednice. To njegovo prvotno pravilo bilo je vrlo kratko i jednostavno, uglavnom složeno od citata iz evanđelja. Njime nije odredio neke organizacijske oblike nego samo naglasio uzvišeni i čisti ideal života posvećena Bogu i braći ljudima. Odmah je odlučio za to svoje pravilo zatražiti odobrenje Apostolske Stolice, što osnivači novih redova prije njega nisu tražili, jer to i nije bilo propisano. Htio je i na taj način izraziti svoje potpuno podlaganje crkvenoj hijerarhiji te tako naglasiti bitnu razliku svoga pokreta od sekti koje su tada posvuda bujale. Njegov mjesni biskup preporučio ga je nekom kardinalu da mu on osigura audijenciju kod pape. Inocent III. rado ga je primio, pokazao svoje divljenje za takav način života, ali ujedno izrazio mišljenje da prelazi ljudske snage pa da ga se baš ne bi moglo uzeti za pravilo neke zajednice. Legenda kaže da je papa sljedeće noći u snu vidio, kako se lateranska bazilika ruši, a taj siromašni čovjek sitna stasa svojim je rukama podupire, da se održi. Činjenica je da ga je papa pozvao neka opet dođe k njemu i dopustio mu da on i njegovi sudrugovi tako žive te propovijedaju pokoru. Franjin zanos za Isusovu osobu poticao ga je na oduševljenu ljubav prema svim ljudima koje je Isus otkupio i općenito prema svim Božjim stvorenjima u živoj i 212
neživoj prirodi. To se odražavalo u njegovim mislima, postupcima i riječima koje su se spontano pretvarale u pjesmu. Sve je u prirodi doživljavao kao odraz beskrajne Božje dobrote i svemogućnosti. To ga je ispunjalo dubokim osjećajima oduševljenja i radosti, koje je uspijevao prenijeti i na članove svoje nove zajednice, koje je nazvao manjom braćom (fratres minores), i daleko šire, tj. na pripadnike svih vjerničkih slojeva u crkvenim i svjetovnim zvanjima. Tako je počeo veliki franjevački pokret i širio se Italijom i Europom. Kad je Franjo g. 1212. propovijedao korizmu u rodnomu gradu, među njegovim najrevnijim slušateljima bila je mlada plemkinja Klara. Slušajući propovijedi o evanđeoskom siromaštvu, o pokori i o Kristovoj muci uvjerila se da i nju Bog zove na oblik života u kojemu će poput njezina sumještanina ostvarivati te ideale. Stoga je prema dogovoru s njim na dan Cvjetnice pobjegla od kuće te pred njim položila svoje redovničke zavjete. Smjestio ju je najprije u obližnji samostan sestara benediktinki, a potom, kad su joj se pridružile druge djevojke i žene, podigao za njih siromašni samostan kod crkvice Sv. Damjana. U početku su slijedile benediktinsko pravilo, ali u duhu Franjina načina života, a poslije još i Klarina spisa Samostansko opsluživanje (Opservantiae regulares). Tako je nastao drugi franjevački red za redovnice nazvane klarisama. Mnogi kršćani i kršćanke koji zbog obiteljskih ili raznih drugih svjetovnih obveza nisu mogli stupiti u samostan nastojali su, ostajući u svijetu, živjeti u pokorničkomolitvenom duhu sv. Franje. e da se točno odrediti kad je on sastavio Pravilo ili memorijal braće i sestara od pokore koji žive u svojim kućama. Čini se da taj treći ili svjetovni franjevački red nije nastao prije g. 1221. Pravilo je od njegovih članova tražilo neke posebne molitve i postove, ali i da se skromno odijevaju, da se klone bučnih zabava i plesova, da se međusobno pomažu, da se brinu za siromahe i bolesnike, uredno plaćaju dugove i navrijeme učine oporuku, da smiruju svađe i napokon da ne nose oružje i ne zaklinju se kad to nije neophodno. Franjo je htio da njegova manja braća prema evanđeoskoj naredbi idu po svemu svijetu i svim narodima navješćuju evanđelje. Prvih godina hodali su dva po dva Italijom propovijedajući obraćenje i pokoru. Noćivali su u prenoćištima ili kakvim jadnim kolibama, a u matičnu kuću kod Porciunkule vraćali se samo dva puta godišnje. Napokon je Franjo g. 1212. odlučio krenuti na Istok, ali je lađu u koju se u Anconi bio ukrcao nevrijeme bacilo na dalmatinsku obalu, odakle se morao vratiti natrag. Sljedeće godine krenuo je u Španjolsku želeći odatle preći u Maroko da navijesti evanđelje tamošnjemu sultanu, ali zbog bolesti nije dospio u saracensku zemlju. G. 1216. okupio je svoju subraću na kapitui, kako bi na neki način kontrolirao stalno rastuće mnoštvo braće, samostana i pustinjačkih nastambi. S kapitula održanog g. 1219. poslao je misionare u daleke zemlje, a zatim i sam krenuo u Egipat i Palestinu. 213
Stigao je do Egipta i uspio doći pred egipatskoga sultana kojemu je progovorio o Kristu, ali njegova želja da ga obrati ili prolije krv za Krista, kao što su je prolila petorica franjevačkih prvomučenika u Maroku nije se ostvarila. Vjerojatno je uspio doći i u Palestinu i tu posjetiti sveta mjesta. Kako je novi red naglo rastao, tako se sve više osjećala potreba da napokon iz laičkog pokreta preraste u potpuno oblikovanu redovničku zajednicu. Uz ono prvotno pravilo iz g. 1209. i uz zavjete koje su članovi reda polagali, cilj koji je osnivač postavio bilo je potrebno još i neko razrađenije pravilo s najnužnijim crkveno-pravnim propisima, ali Franjo je pokazivao malo smisla za stvaranje čvršće organizacije i sastavljanje takvoga pravila. Osjećao je da takav razvoj njegov visoki ideal nužno svodi na neku zajedničku mjeru te ga tako umanjuje. Međutim, kad su se u upravljanju redom pojavile velike poteškoće, počeo je povremeno okupljati subraću na opće zborove (kapitule) održavane u Porciunkuli (od g. 1216.) na kojima se nastojalo rješavati nastale teškoće. Na kapitulu održanom g. 1217. podijelio je red na provincije, kojima je na čelo postavio provincijale (ministri provinciales). Oni su dobili ovlast primati novake. Kad su u vrijeme Franjina putovanja na Istok njegovi zamjenici uveli neke promjene i ublaženja pokorničkog načina života on se s tim nije složio. Tada je zatražio i postigao da papa imenuje kardinala Hugolina zaštitnikom reda manje braće. Oslanjajući se na Hugolinov savjet ukinuo je neke nepravilnosti i uveo jednogodišnji novicijat. a kapitulu održanom g. 1220. odrekao se službe vrhovnoga poglavara, ali kao osnivač svejedno je imao presudni ugled i utjecaj među svojom manjom braćom sve do smrti, a i papinski je dvor nastavio njega smatrati vrhovnim poglavarom. Zašto se onda odrekao? ajviše zbog teško ugroženog zdravlja, osobito opasne očne bolesti. Kardinal Hugolin i papa Honorije III. savjetovali su mu da sastavi konstitucije kojima bi potanje uredio redovnički život prvoga franjevačkog reda, što - kako je već spomenuto - nije baš odgovaralo njegovu shvaćanju redovničkog života. Nije mu bilo lako pristati na to da visokim evanđeoskim idealima primiješa pravila ljudske mudrosti, ali kako njegova poslušnost Crkvi i papi nije nikad dolazila u pitanje, dao se na taj posao te je tijekom zime 1220/21. uz pomoć jednog subrata sastavio novo pravilo, koje ponekad nazivaju prvim (jer ono prvotno pravilo i nije sačuvano). Proglasio ga je na kapitulu g. 1221. Budući da je bilo dugo i nesustavno, zatraženo je da ga preradi, što je učinio uz pomoć kardinala Hugolina. Tako je nastalo njegovo pravilo nazvano poslije Regula bullata (jer ga je svečano potvrdio papa Honorije III.). Naređivalo je potpunu poslušnost papi i vrhovnomu poglavaru reda. Od članova se reda tražilo da putuju po svijetu pristupajući ljudima ponizno, mirotvorno i s poštovanjem; da ne primaju novac, ni kao nagradu za rad, ni kao milostinju; da ništa ne smatraju svojim vlasništvom, pa ni kuće u kojima žive, ni crkve. Kad se ne budu 214
mogli prehraniti radom svojih ruku, prosit će milostinju u naravi. Oni koji po Božjem nadahnuću budu htjeli ići u misije tražit će dopuštenje svojih provincijala. Već iz tako kratkih naznaka sadržaja toga pravila jasno se vidi, da je u njemu ostao neokrnjen bitni Franjin program koji se podudara s programom Isusovih osam blaženstava, a koji su on i njegovi najvjerniji sudrugovi duboko proživljavali. jime se tadašnjoj feudalnoj težnji za vlašću suprotstavljala poniznost, gramzivosti plemstva i bogatog građanstva potpuno siromaštvo, vječnim ljudskim sebičnostima, mržnjama i klasnim razlikama ideal sveopćega bratstva u Kristu i ljubav prema svim stvorenjima, a oštrom suprotstavljanju heretičkih skupina crkvenom vodstvu, apsolutna poslušnost i vjernost papi i biskupima. Franjo se, nakon što je dobio odobrenje za svoje pravilo, sasvim predao postu i molitvi proživljujući u dubokoj kontemplaciji otajstvo Isusove muke. Boraveći tako u osami na brdu La Verna, predan pokori i molitvi, imao je mistično viđenje u tijeku kojega su se na njegovu tijelu pojavile Isusove rane. To je bio prvi slučaj vidljive stigmatizacije zabilježen u povijesti. Sve tjelesne patnje i boli, osobito neizdrživa bol u očima, nisu mogle pomutiti njegovo duhovno veselje, koje se baš tada odrazilo u poznatom Hvalospjevu Gospodinu i njegovim stvorenjima. Iz poslušnosti prema kardinalu Hugolinu i bratu Iliji potražio je za svoju očnu bolest pomoć nekih liječnika, ali ništa nije pomoglo. Prije smrti sastavio je duhovnu oporuku u kojoj je još jedanput snažno naglasio vjernost zacrtanomu idealu. Ispunila mu se želja da umre u Porciunkuli. To se zbilo navečer 3. listopada 1226. Svetim ga je proglasio njegov nekadašnji prijatelj i zaštitnik kardinal Hugolin koji je u međuvremenu postao papom (Grgur IX.) nepune dvije godine nakon njegove smrti. 100. PROPOVJEDNIČKI RED: DOMINlKANCI I DOMINlKANKE Dominik de Guzman (1170.-1221.), regularni kanonik katedra Inoga kaptola u gradu Osmi u Španjolskoj, uživao je općenito velik ugled. Posebno ga je cijenio njegov biskup Diego, pa ga je poveo sa sobom kao pratioca i savjetnika na važno i daleko putovanje u Dansku koje je poduzeo po nalogu španjolskoga kralja. Prolazeći kroz južnu Francusku naišli su u gradu Toulouse (Čitaj: Tuluz) na zadrte pripadnike katarske sljedbe koja se sve više širila. Njih je to ražalostilo i zabrinulo. Dominik je odmah pokušao neke od njih razuvjeriti te ih vratiti kršćanskoj vjeri, ali tomu se nastojanju mogao više posvetiti tek kad su se on i njegov biskup na povratku s drugoga takvog putovanja duže vremena zaustavili u tom kraju. a suzbijanju te opasne hereze već su prije njih radili cisterciti, ali bez većega uspjeha. Stanje je postajalo sve napetijim. Spremao se pravi vjerski rat. Tada je Dominik jasno spoznao da se taj pokret može suzbiti samo, ako se propovijedanje spoji s pri215
mjerom vrlo siromašna i ponizna života, pa su on i njegov biskup i počeli tako živjeti te djelovati kao putujući propovjednici. Obilazeći južnofrancuske gradove ulazili su u javne rasprave s katarima te jednostavnim i jasnim dokazima pobijali njihove zablude. Mnogi su ih građani i pučani rado prihvaćali kao prave Kristove nasljedovatelje te rado slušali njihove propovijedi. Tada je biskup Diego osnovao prvi samostan za redovnice, koje su prihvaćale ideal jednostavna i siromašna života (1206.). Kad se on morao vratiti u svoju biskupiju da poslije dvogodišnjega izbivanja obavi službeni pohod, ostavio im je za duhovnog vođu Dominika. Mislio se opet vratiti, kako bi tu dobro započetu misiju u dogovoru s papom bolje organizirao, ali se tamo razbolio i domalo umro. Dominika je podupirao i mjesni touluški biskup, pa je on tamo uspješno djelovao sve dok nije izbio rat. Albigenzi su, naime, ubili papina poslanika, a onda je velikaš Simon de Montfort, na papin poziv, skupio križarske čete te oružanom silom udario na njihova uporišta. Zauzeo je tako i grad Toulouse. Dominiku je bilo jasno, da se silom ne može ništa postići pa je nastavio djelovati po svojoj metodi suzbijajući širenje hereze molitvom, pokorničkim životom i jednostavnom riječju. Kad su mu se potom pridružila dvojica Francuza iz Tuolousa, osnovao je u kući jednoga od njih svoju novu propovjedničku zajednicu. Kad je potom toulouški biskup krenuo za Rim radi sudjelovanja u radu IV. lateranskog koncila (1215,), pošao je i on s njim te uspio doći do pape Inocenta III. kojega je zamolio da odobri njegovo djelo. Papa je odmah odobrio već prije uređeni samostan za redovnice, a s obzirom na članove nove propovjedničke zajednice predložio je, da izaberu neko od već postojećih pravila, jer nije želio da se bez potrebe množe crkveni redovi, što je potom i koncil izričito zabranio. Tako je sv. Dominik sljedeće godine u dogovoru s ostalom subraćom (fratres) izabrao pravilo sv. Augustina, postrožio ga u nekim točkama i obogatio nekim premonstratskim običajima. Naglasak je stavio na skroman i siromašan život u zajednici, skupno recitiranje časoslova i teološki studij kao pripremu za propovijedanje. Svoj je novi red nazvao propoujedničhim (kratica O. P. = ordo praedicatorum), jer mu je propovijedanje od početka bio poglaviti zadatak. Prvi pravi samostan uredio je u gradu Toulouse, a za redovničko odijelo izabrao bijelu tuniku s također bijelim škapularom i crnim ogrtačem (slično cistercitskomu). Sv. Dominik je za svoj red, koji se naglo širio, tražio i dobio odobrenje i zaštitu i novoga pape Honorija III. Od tada su samostani bijelih fratara nicali jedan za drugim, najprije po gradovima u južnoj Francuskoj, a brzo zatim i u svim europskim zemljama. Na prvomu generalnom kapitulu održanom u Bologni g. 1220. sastavijene su dominikanske konstitucije, a na drugomu, održanom sljedeće godine opet u Bologni red je podijeljen na provincije. Vrhovni poglavar cijeloga reda dobio je naziv magis216
ter generalis, poglavar svake provincije prior provincialis, a svakog pojedinog samostana prior. Te je konstitucije dopunio i dovršio sv. Rajmund, drugi nasljednik sv. Dominika u vrhovnoj upravi njegova reda, inače vrsni stručnjak u crkvenomu pravu. Zahvaljujući tomu dominikanci su tijekom sljedećih stoljeća bili lišeni većih nutarnjih nesuglasica i podjela. 101. KARMEUĆANII AUGUSTINCI Karmelićani
Nekoć se početke Karmelskoga reda povezivalo s prorokom Ilijom koji je u svoje doba boravio na Karmelu. Na toj su gori u starokršćanskim vremenima živjeli neki kršćanski anahoreti i pustinjaci koji su se, zaista, rado pozivali na velikog starozavjetnog Proroka kao svoj uzor, ali Red bl. Djevice Marije od gore Karmela nastao je i polako se oblikovao tijekom druge polovice 12. i početkom 13. st. Začetnici su mu bili neki zapadnjaci, koji su se, željni pustinjačkog života, sredinom 12. st. nastanili na Karmelu, a potom se okupili u samostansku zajednicu kojoj je prva pravila sastavio jeruzalemski latinski patrijarh (oko g. 1208.). U vrijeme kad su križari zauvijek napuštali Palestinu, i karmelićani su bili prisiljeni malo po malo ostavljati svoje omiljelo boravište na Karmelu ne usuđujući se ostati pod vlašću islamskih gospodara. Selili su u skupinama u one europske zemlje iz kojih su potjecali. Tako su sredinom 13. st. nastali neki njihovi novi samostani na Siciliji, u Francuskoj, u Engleskoj. Na njihovu prvom općem zboru održanom u Engleskoj za svoga su generalnog poglavara izabrali sv. Šimuna Stocka. U vrijeme njegove uprave red se naglo širio. Šimun je shvatio da se njegovi karmelićani živeći na Zapadu u prilikama posve različitim od onih kakve su bile u Palestini moraju na neki način tomu prilagoditi pa je zamolio papu Inocenta IV., koji je tada održavao koncil u Lyonu, da tu naumljenu prilagodbu odobri. Papa je tada dvojici dominikanaca povjerio zadatak da prvotno strogo pravilo Karmelskoga reda pregledaju pa u nj unesu potrebne promjene. Oni su neke točke toga pravila izmijenili, druge ublažili (npr. skratili su stroge postove, ublažili propis o trajnom nemrsu i dugoj šutnji) i dopunili (npr. uveli su zajedničko blagovanje). Tako su se karmelićani od pustinjaka naknadno udruženih u zajednicu monaškoga tipa pre oblikova li u jedan od tadašnjih novih prosjačkih redova. Poput članova ostalih prosjačkih redova posvećivali su se apostolskom djelovanju među katolicima raznih europskih zemalja, ali je njihov red i dalje zadržao pretežno kontemplativnu usmjerenost. U hrvatskim krajevima nije ih bilo prije 20. stoljeća. Augustinci
Od kanoničkih redova koji su slijedili tzv. pravilo sv. Augustina treba razlikovati Pustinjake sv. Augustina, koji su poseban prosjački red. U taj red pre oblikovale su se 217
sredinom 13. st. različite pustinjačke zajednice iz raznih europskih zemalja koje su do tada živjele prema više puta spominjanom pravilu, prilagodljivom za redovnički život različitih usmjerenja. Augustinci su ga u vrijeme te preobrazbe nadopunili svojim posebnim konstitucijama, donesenim nakon vijećanja na nekoliko općih zborova održanih tijekom druge polovice 13. st. U tom udruživanju u novi red morali su svladati nemale teškoće izazvane razlikama u načinu odijevanja i stila redovničkog života. Brzo su se širili u raznim zemljama tako da ih je sredinom 14. st. već bilo oko 15.000 u 25 provincija i oko 300 samostana. Nekoć su i u hrvatskim krajevima imali priličan broj samostana, a najduže su se održali na području hvarske biskupije (do druge polovice 18. st.).
218
VII. OD USPONA PREMA NOVOJ KRIZI
102. TEOLOŠKA ZNANOST I SVEUČILIŠTA Teologija se kao pokušaj sustavnog povezivanja datosti kršćanske objave i razumskog poniranja u njih razvijala već u prvim kršćanskim stoljećima, osobito od vremena u kojemu je nastala Aleksandrijska škola. Snažni zamah dali su joj veliki mislioci patrističkoga razdoblja poput Origena, Bazilija, Ambrozija, Augustina i drugih. Izazovi za odvažno suočavanje s raznim teološkim pitanjima dolazili su vrlo često od heretika. U razvijanju teološke misli općenito je prednjačio kršćanski Istok. Valovi velikih seoba koji su od 4. st. i dalje drmali Rimskim Carstvom, a Zapadno Rimsko Carstvo i oborili, prouzročili su veliki zastoj u tim naporima. Tako je teološka misao na europskom Zapadu mogla opet živnuti i polako se probijati naprijed tek u razdoblju sređenijih političkih, društvenih, a onda i kulturnih prilika u prvoj polovici 9. st. unutar novoga karolinškog carstva. Oslanjala se, dakako, na dosege patrističkoga razdoblja. ajviše je crpila iz djela sv. Augustina. Prve veće teološke rasprave na kršćanskom Zapadu pokrenuo je u prvoj polovici 9. st. nemirni monah Gottschalk svojim naukom o pitanju Božjeg predznanja i predodređenja. Otprilike u isto vrijeme pojavili su se sporovi u tumačenju euharistije. Njih je u 11. st. oživio i znatno zaoštrio Berengar iz Toursa. U prvoj polovici 12. st. oštre teološke rasprave izazvao je pariški profesor Abelard, koji je u teologiju unosio dijalektiku, čemu su se suprotstavili sv. Bernard i sv. Norbert. Za zapadnu srednjovjekovnu teologiju veliku su važnost imala djela sv. Anselma i pokušaj sistematizacije teološke problematike u Sententiarum libri IV Petra Lombardijskoga. a to su svoj teološki rad nadovezali mnogi skolastički mislioci i teolozi, osobito sv. Albert Veliki i sv. Toma Akvinski iz dominikanskog reda, sv. Bonaventura i bl. Ivan Duns Scott iz franjevačkog reda, nekoć studenti, a zatim profesori novih europskih sveučilišta. Nastanak i razvoj europskih
sveučilišta
Nije moguće točno odrediti, kad su nastala prva sveučilišta. Sigurno je da su već u 12. st. bila u gradovima: Salerno (glasovito po medicini), Bologna (osobito je bio cijenjen njegov pravni fakultet), Pariz i Oxford. Tijekom sljedećih stoljeća osnivana su nova. Početkom 14. st. bilo ih je već više od 20, a do konca 15. st. još dvostruko više. U srednjoeuropskim zemljama najstarija su praško, bečko i krakovsko, sva tri osnovana sredinom 14. st. 219
SVEUCIlIStA OSNOVANA. U XIl:XV ST. PARIZ
OSNUTAKUXR.SrOU[OO
~.·"m.11
PRAS-- . . POžuN BROJEVI
OZHAČuJu
" .•..
"'1JV.
7:'1.
" tt
GOOINU08HUT~
Europska sveučilišta od 12. do 15. stoljeća
Važnost sveučilišta suvišno je dokazivati. Bila su onda, i danas su, ponos gradova i naroda. Bolonjsko je g. 1300. imalo oko 10.000 studenata. Pariško je ipak općenito postiglo najveći ugled. astalo je u sjeni crkve otre-Dame, Razvilo se iz katedraine škole pa je zato njim ravnao kancelar biskupske škole. Kraljevi i pape natjecali su se tko će mu podijeliti veće povlastice. Može se reći da je upravo na tom sveučilištu nastala teologija kao znanost. Tijekom cijeloga srednjeg vijeka cijeli je svijet davao prednost njegovu pravorijeku u teološkim raspravama, zbog čega mu je rado pridavan naziv "oraculum fidei". Njegovi su studenti boravili u raznim zavodima, tzv. kolegijima, koje su u tu svrhu podizali dobrotvori. U tim su kolegijima održavana i predavanja. Po najglasovitijem od njih, koji je podigao svećenik Robert de Sorbon 0253.) to je sveučilište s vremenom nazvano imenom Sorbona. Izraz universitas općenito je tada značio zajednicu ili skup trajno povezanih pojedinaca pod istom upravom. U slučaju sveučilišta to je bila universitas magistrorum et scholarium, (=zajednica profesora i studenata). Današnji pojam sveučilišta izricao se do 14. st. izrazom studium generale, kojim se htjelo naglasiti da je otvoreno profesorima i studentima iz raznih zemalja i naroda. S vremenom se za taj isti pojam sve 220
češće rabio latinski izraz "universitas studiorum", od čega dolazi tuđica univerza i naša hrvatska riječ sveučilište. Izraz fakultet (facultas) prvotno je značio osposobljenost za neko od zvanja, to jest da je pojedini fakulteti pružaju. a sveučilištima su prvotno bila predviđena četiri fakulteta, tri viša (teologija, pravo i medicina) i filozofski (facultas artiurn) kao niži, koji je studente trebao pripremiti za uspješan studij na višima. Akademski stupnjevi ili naslovi postignuti na tim sveučilištima bili su posvuda priznati. Tako kad je netko na jednom od njih postigao "ovlast za držanje predavanja" (licentiam docendi) mogao je biti primljen za profesora na bilo kojem drugom. Za postizanje naslova "doctor" nije se u ono doba tražilo pohađanje nekih dodatnih predavanja, posebne ispite ili pisanje i obranu radnje (disertacije) nego je kandidat koji je već položio licencijat bio dužan prirediti neku svečanost i čašćenje za profesore i kolege. 103. PAPINSKI SREDNJOVJEKOVNIKONCIL! Na reformnim sinodama koje su pape održavale od sredine 11. st. obično je sudjelovalo mnogo biskupa i drugih crkvenih dostojanstvenika iz raznih crkvenih pokrajina i zemalja, a na njima se raspravljalo i odlučivalo o pitanjima koja su se ticala cijele Crkve, pa je posve razumljivo da su takve sinode s vremenom prerasle u opće koncile. oviji povjesničari nazvali su ih "papinskima", što su zaista i bili, jer dok su poticaji za saziv pojedinih općih koncila održanih tijekom prvoga tisućljeća dolazili od careva te svi bili održavani pod carskim pokroviteljstvom, koncile održane tijekom razvijenoga srednjeg vijeka sazivale su pape, predsjedale im, odobrava le njihove odluke i potom ih redovito uvrštavale u važeće crkvene pravne zbirke. Svejedno su to bili i "biskupski" koncili kao i svi prethodni. Na tim srednjovjekovnima sudjelovali su, uz biskupe, još i mnogi opati, zastupnici pojedinih kaptola pa i izaslanici svjetovnih vladara. Svi su mogli raspravljati o pitanjima koja su se njih ticala, ali odluke su donosili glasovanjem samo biskupi. Od sedam općih koncila održanih tijekom razvijenoga srednjeg vijeka četiri su održana u Lateranskoj bazilici u Rimu, pa se stoga nazivaju lateranskima. Sačuvane su im odluke, a nisu zapisnici pojedinih vijećanja i ostala koncilska dokumentacija. Ipak se i o vijećanjima ponešto zna zahvaljujući zapisima ondašnjih kroničara. U radu Lateranskoga 1. koncila (1123.) sudjelovalo je više stotina biskupa i možda isto toliko opata. Na njemu je ponovljena zabrana simonije, naređeno poštivanje Božjega mira, donesene su neke nove odredbe o podjeljivanju sakramenata i dodjeli crkvenih službi. Većina odluka Lateranskoga II. koncila (1139.) odjek su također do tada već dovršene grgurovske obnove. Od ostalih treba spomenuti sljedeće: zabranu lihvar221
stva, proglašenje ništetnim braka koji bi ubuduće sklopili klerici od subđakona naviše i zavjetovani redovnici (prije toga smatran samo nedopuštenim), zabranu redovnicima ići na viteške turnire, studirati pravo i medicinu i napokon proglašenje kazne izopćenja protiv heretika. U radu Lateranskoga III. koncila (1179.) sudjelovalo je mnogo biskupa i opata, a nazočni su bili poslanici gotovo svih zapadnih vladara i mnogih knezova. Od koncilskih odluka koje je potpisao 291 biskup (među njima i tadašnji splitski nadbiskup sv. Arnir) najvažnije su one kojima je određeno da se za valjan izbor novoga pape traže dvije trećine kardinalskih glasova, da za biskupa ne smije biti izabran tko nije navršio 30 godina života, da se pri svakoj katedrali mora postavit učitelj koji će besplatno poučavati klerike i ostale siromašne đake. Osim toga zabranjeno je gomilanje crkvenih službi, a protiv albigenza izrečena je kazna izopćenja koja je protegnuta i na one koji ih na bilo koji način pomažu. Na Lateranski IV. koncil (1215.) došlo je preko 400 biskupa i oko 800 opata. Bili su tu još izaslanici nekih vladara i slobodnih gradova. Većina od sedamdesetak odluka toga koncila ušla je poslije u crkveni zakonik. Tada su osuđena i neka heretička stajališta o euharistiji i opresv. Trojstvu. Donesena je i odluka kojom se svakog kršćanina obvezuje da se najmanje jedanput godišnje ispovijedi i o Uskrsu pričesti. S obzirom na katedraine škole dodano je da barem u sjedištima metropolija u njima mora biti poseban profesor za tumačenje Svetoga pisma i predavanja iz teologije. Kršćanima su zabranjeni tajni brakovi. Opći koncil Lyonski I. sazvao je i održao g. 1245. papa Inocent IV. boraveći kao prognanik u Francuskoj. a njemu se raspravljalo o nevoljama koje su tada tištile Crkvu, uglavnom o onima koje su došle izvana, npr. od provale Mongola, od gubitka križarskih posjeda i sl. Opći koncil Lyonski II. sazvao je g. 1274. papa Grgur X. Odredio je da raspravlja o pomoći ugroženom Jeruzalemu, o sjedinjenju s Grcima i o crkvenoj obnovi. Grčki izaslanici koji su stigli na taj koncil prihvatili su propisani obrazac ispovijesti vjere u kojemu se, među ostalim, nalazio i nauk o papinu primatu i o čistilištu. Taj njihov korak, podupiran od bizantskog cara iz političkih motiva, poslije nije odobrio grčki episkopat, pa do sjedinjenja nije došlo. Svakako, već i samo nastojanje toga izvrsnog pape oko prevladavanja raskola zaslužuje divljenje. Od koncilskih odluka treba spomenuti onu kojom je propisano da kardinali, dok biraju novoga papu, moraju biti u strogoj izdvojenosti od ostalog svijeta (tzv. conclaoe), a ako budu ote zali s izborom, da im se smanjuju obroci hrane. Posljednji od tih srednjovjekovnih koncila sazvao je papa Klement V., a održan je u francuskom gradu Vienne g. 1311-1312. Bavio se pitanjem templarskog reda, stanja Svete zemlje i crkvene obnove. Reformne odluke toga koncila nisu bile dovoljno 222
primjerene potrebama, a poslije se tako malo nastojalo oko njihove provedbe da gotovo ništa nisu pridonijele stvarnoj obnovi crkvenoga života i djelovanja. 104. PAPINS1VO POD FRANCUSKIMUTJECAJEM Teški sukobi između papinstva i carstva do kojih je došlo nakon smrti pape Inocenta III. doveli su do toga da su pape počele sve češće tražiti pomoć i zaštitu francuskog kralja. Povezanost papa s francuskom kraljevskom kućom ojačala je osobito u doba kralja Luja IX. Svetoga (1226.-1270.) koji je uvijek i u svemu pokazivao iskrenu odanost i ljubav prema Crkvi i papama. Tako je Inocent IV. (1243.-1254.) bježeći pred osvetom cara Fridriha II. našao sigurno utočište u Francuskoj, gdje je 1245. godine održao opći koncil, te se tamo zadržao punih sedam godina djelujući u uskoj suradnji s francuskom vladarskom kućom. U drugoj polovici toga stoljeća na Petrovoj su stolici sjedila dva Francuza (Urban IV. i Klement IV.), a u kardinalski zbor uvršteno je više Francuza. Osim toga Sicilija i apuljsko kraljevstvo došle su nakon izurnrća Hohenstaufenovaca pod žezlo Karla Anžuvinca, brata spomenutoga Luja IX., pa je tako francuska vladarska kuća vladala i velikim dijelom Italije i to u neposrednoj blizini papinske države. Upravo su pape predale to kraljevstvo Anžuvincima, jer je ono nekoć bilo njima predano kao leno. Međutim, novi kralj Karlo u odnosu prema papama i crkvenoj državi u Italiji nije se pokazao boljim od Hohenstaufenovaca. U despotskom načinu vladanja čak ih je i nadmašio. Spomenuto profrancusko držanje papinstva brzo se pokazalo kobnim. Nakon smrti pape Klementa rv. (1268.) kardinali se nikako nisu mogli složiti koga bi izabrali za novoga papu najviše stoga što je Karlo Anžuvinac na neke od njih vršio snažan politički pritisak. Njihova su jalova vijećanja potrajala dvije godine i devet mjeseci. Neslaganje talijanskih i francuskih kardinala prevladano je tek kad su po savjetu sv. Bonaventure, tadašnjega generala franjevačkog reda, sve ovlasti prenijeli na odbor od šestorice koji se napokon složio te za papu izabrao pobožnog đakona Teobalda Viscontija koji se u tom času nalazio u Palestini. Dok mu je poslanstvo donijelo vijest o tomu izboru i dok je zatim on stigao u Viterbo i u Rim, pa primio najprije svećenički pa onda biskupski red te pod imenom Grgur X. bio ustoličen za papu (1272.) prošlo je još malo manje od sedam mjeseci. Tako je Crkva poslije sedisvakancije od preko tri godine dobila novoga papu koji se, srećom, u svemu pokazao izvrsnim. Poduzeo . je sa svoje strane sve što se dalo učiniti za prestanak sukoba između gvelfa i gibelina u Italiji i za sređivanje ne zdravih političkih prilika u Njemačkoj. Na koncilu što ga je on g. 1274. održao u Lyonu prvi put se ozbiljno poradilo na uspostavi prekinutoga crkvenog jedinstva između Bizanta i Rima. Njegova prerana smrt Ct1276.) bila je za Crkvu težak udarac. Nakon njega se na papinskoj stolici u petnaestak godina izmi223
jenilo čak sedam papa. Od tih je najduže poživio Nikola IV., prvi papa franjevac, a i on malo više od četiri godine 0288.-1292.). 105. PAPA CELESTI V. JEGOV IZBOR I ODREKNUĆE akon smrti pape Nikole IV. (t 4. IV. 1292.) kardinali se opet nikako nisu mogli složiti u izboru njegova nasljednika. Jedni su uporno glasovali za člana moćne rimske obitelji Colonna, a drugi za člana njoj suparničke obitelji Orsini. Izborna vijećanja, koja su oni u nekoliko navrata prekidali, protegnula su se tako u sljedeću godinu. Uzbuđenost u Rimu sve više je rasla. Spomenute dvije rimske obitelji počele su s vremenom međusobno voditi ulične borbe, zbog čega su onda kardinali izbornici otišli iz Rima pa vijećanje nastavili u umbrijskomu gradu Peruggi, ali ni tamo se nisu uspijevali složiti. Tako je njihov konklave ušao i u g. 1294. U proljeću te godine posjetio ih je napuljski kralj Karlo II. sa svojim sinom Karlom Martelom pod izlikom da želi požuriti izbor, a ustvari najviše radi postizanja svojih političkih ciljeva. U ozračju općega nezadovoljstva prouzročena tolikim otezanjem i rastućeg nestrpljenja svih katolika zamolio je i nadaleko poznati i poštivani pustinjak Petar Morrone svojim pismom kardinale da se napokon odluče. Nakon što je pročitano to pismo odjedanput su kao mogućega kandidata počeli spominjati njega te se, kao nekim iznenadnim čudom, brzo složili u tom izboru (5. VII. 1294., dakle 27 mjeseci poslije početka vijećanja). Petar je bio starac u dobi od gotovo osamdeset godina. Živio je u pustim brdima usred Apenina sav predan molitvi i pokori. Kad su mu tamo donijeli vijest o izboru, zaprepastio se. Uspjeli su ga uvjeriti da to mora prihvatiti radi dobra Crkve, pa je pristao. Izabrao je ime Celestin V., a za mjesto ređenja odredio grad Akvilu, na što ga je naveo lukavi napuljski kralj, a on, naivan i neiskusan, nije ni opaža o da upada u njegove lukavo smišljene zamke. Mnoštvo koje je nagrnulo u taj mali gradić napuljskoga kraljevstva na svečanost dočeka i ređenja novoga pape gledalo je neviđen prizor: pustinjaka na glasu svetosti kako zaogrnut plaštem od grubog platna s kukuljicom preko glave ulazi u grad jašući na magarcu kojega su za uzde držali već spomenuti kraljevi, otac i sin. Mjesto da nakon ređenja i krunjenja papinskom krunom, krene u Rim, on se odazvao kraljevu pozivu da najprije posjeti Napulj. Kardnali su ga slijedili, iako preko volje. Lukavi Karlo II. uredio mu je stan u jednom dijelu svoje palače te ga tu uspio trajno zadržati, a njegovo djelovanje podrediti svojim političkim ciljevima. Novoga papu, čovjeka pobožna i sveta, ali plaha i povučena, grubo naivna, bez ikakva prethodnog iskustva u upravi, a tako male naobrazbe da je jedva poznavao latinski, dalo se u tomu i koječemu drugom prevariti. Okružen nekim ne baš uravnoteženim 224
monasima i nekim političarima intrigantima, ne pitajući ni u čemu za savjet kardinale, on je u svojoj dobronamjernoj naivnosti donosio takve odluke, koje su brzo pokazale da on uopće nije dorastao svojoj odgovornoj službi, pogotovo ne u takvoj sredini. Tako je jednim potezom pera imenovao 12 novih kardinala, od čega sedam Francuza i trojicu iz napuljskoga kraljevstva, dakle opet podanike francuske dinastije. Povlastice, oproste, nadarbine dijelio je na sve strane, a više puta, prevaren od svojih nevaIjalih službenika, jednu te istu nadarbinu trojici i čak četvorici ljudi. Brzo se toliko toga nakupilo da su mu neki kardinali savjetovali, neka se odreče i povuče u privatni život, jer će inače Crkvu dovesti u sve veće neprilike. Kad je on to čuo, duboko se uznemirio u savjesti i sve odlučnije razmišljao o odreknuću. Čim su za to doznali njegovi najbliži, koji su ustvari vladali njim i Crkvom, upeli su sve sile da ga od te namjere odvrate. Pridružili su im se u tomu njegovi monasi, zatim kardinal Orsini i osobito kralj Karlo II. Međutim, papa Celestin bio je sve uvjereniji, da je to jedini izlaz. Pitao je za savjet i dobre poznavaoce crkvenog prava, među njima i kardinala Benedikta Gaetanija. Oni su mu bez okolišanja savjetovali neka se odreče. Kad su uto neki zanesenjaci počeli nijekati i samu mogućnost da se papa odreče svoje službe, on je, kako bi predusreo pogibelj ne posljedice, dao sastaviti bulu kojom je svečano proglasio, da se papa može odreći, a zatim je to osobno pročitao na konzistoriju. Nakon toga je uslijedilo odreknuće, koje je Dante nazvao "velikim odbacivanjem službe" (il gran rifiuto). Nakon Celestinova odstupanja održan je konklave u kojemu je za novog papu izabran učeni pravnik i vrlo iskusni kardinal Gaetani. Uzeo je ime Bonifacije VIH. Bivšega je papu, koji se bio vratio u svoju pustinju, radije dao čuvati u jednoj tvrđavi, jer se bojao da ga fanatični sljedbenici iz kruga mo na ha "celestinaca" i tzv. franjevačkih spiritualaca ne bi zloupotrijebili pa u Crkvi stvorili raskol. Morrone je i tu nastavio provoditi kontemplativni život te već u svibnju 1296. preminuo na glasu svetosti (kasnije je i službeno proglašen svetim). 106. PAPA BONIFACIJE VIII. I NJEGOVI PROTIVNICI Bonifacije VIII., izabran na Badnjak 1294., nije popustio Karlovu navaljivanju da ostane u Napulju nego je, što se prije moglo, prešao u Rim. Odmah se dao na uklanjanje nereda u vrhovnoj crkvenoj upravi. Opozvao je sve dobivene povlastice, dispenze pa i neka imenovanja iz vremena svoga prethodnika, dok se ne izvidi što je potrebno te uredi redovitim načinom. Izbacio je iz papinske kancelarije glavne uzročnike nereda. Nije teško zamisliti bijes onih koji su tim mjerama bili pogođeni, ali papi su neusporedivo veće neprilike stvorili fanatični pristaše bivšega pape i nezadovoljnici iz moćne rimske obitelji Colonna.
225
Joakim de Fiore i tzv. spirituald
Stanoviti su monaški krugovi pustinjačkog usmjerenja i tzv. franjevački spiritualci, zadojeni čudnim idejama i proroštvima Joakima de Fiore, bili preko svake mjere oduševljeni izborom Celestina V., jer su bili uvjereni da je on onaj "anđeoski papa" čiji je dolazak Joakim nekoć navijestio. Joakim de Fiore bio je neko vrijeme opat jednoga cistercitskog samostana u južnoj Italiji, a zatim osnivač posebnoga monaškog reda, pustinjački usmjerenog. Bez dubljeg poznavanja teologije, a sav predan apokaliptičkim razmišljanjima o sudbini Crkve i svijeta, svoje je poglede iznio u više rukopisnih djela koja su nakon njegove smrti Ct 1202.) mnogi pohlepno čitali i prepisivali. Temelj njegova naučavanja bilo je simbolično tumačenje Svetoga pisma. Pretjerao je u isticanju paralelizma Staroga i Novoga zavjeta, a osobito u na čudan način shvaćenoj podudarnosti jednoga i drugoga i u vremenima i u događajima. Na duhovno značenje i društvenu ulogu redovništva gledao je sa strastvenim optimizmom. Povijest je dijelio na tri razdoblja. Prvo bi bilo doba Boga Oca u kojemu su vodeću ulogu imali oženjeni; drugo doba Boga Sina u kojemu vodeću ulogu imaju tjelesno-duhovni ljudi svećenici; treće doba Duha Svetoga u kojemu će glavnu ulogu imati redovnici-monasi. To treće bilo bi vrijeme čiste duhovnosti, a imalo bi trajati do konca svijeta. U svakomu od tih razdoblja razlikovao je po sedam užih perioda. Sedma perioda trećeg razdoblja, dakle posljednja, bit će, kaže on, vrijeme u kojemu će nastupiti "Vođa ili Anđeo koji dolazi i koji donosi vječno evanđelje". Pod izrazom vječno evandelje nije zamišljao neku novu svetu knjigu nego posve novo duhovno shvaćanje Biblije. Joakim je svom dušom ljubio Rimsku crkvu i papu. Tu svoju ljubav i vjernost otvoreno je izrazio prije smrti pred onima koji su tu bili nazočni naglašavajući da papinom sudu podlaže sve što je iznio u svojim spisima. U nauku opresv. Trojstvu stvarno je zabludio, što je onda osudio IV. lateranski koncil, ali njega nije proglasio heretikom, jer je to ispalo mimo njegove volje, a inače je dušom i srcem bio protiv svake vrste raskola i krivovjerja. Takvo ga raspoloženje, međutim, nije nipošto priječilo da oštrim riječima šiba grijehe kršćanskog naroda, a osobito svećenika koji bi se ogriješili simonijom, ohološću i lijenošću. Oštro je napadao i Petra Lombarda kao predstavnika skolastike i Gracijana kao predstavnika crkvenog prava, jer Joakim je svako isticanje učenosti proglašava o nadutošću i ispraznim znanjem koje zanemaruje božanske tajne objavljene malenima. Svih će tih mana, tvrdio je on, nestati, kad produhovljenoj Crkvi bude naviješteno Vječno evandelje. U franjevačkom se redu, odmah nakon Franjine smrti u tumačenju i primjeni njegova Pravila i Oporuke pojavila oštra podjela na dvije struje: jedna koja je sve to nastojala pretjerano ublažiti i druga, rigoristička, koja je zastupala suprotnu krajnost. Zbog toga je došlo do tako žestokih suprotstavljanja da je mladom u redu prijetio pravi 226
rasap, od čega su ga spasili učeni i razboriti članovi, poglavito sv. Antun Padovanski i sv. Bonaventura, koji su svojim izvanrednim ugledom veliku većinu predobili za razborito srednje stajalište. Međutim, neki zadrti rigoristi nisu ni njih slušali. Oni su se radije nadahnjivali spisima Joakima de Fiore, čije su ideje dalje na svoj način tumačili i razvijali. Tvrdili su da je franjevački red njihova, dakako, usmjerenja ta nova produhovijena Crkva o kojoj je pisao Joakim. Tako je pariški profesor fra Gerard, jedan od tih, u svom djelu Uvod u vječno euandelje ustvrdio da će Stari i Novi zavjet g. 1260. potpuno ustupiti mjesto vječnom euandelju; a to bi, prema njemu, bila tri glavna Joakimova djela. Tada se na sveučilištu digla žestoka uzbuna protiv njega, ali i općenito protiv profesora iz prosjaćkih redova. Njegov je heretički nauk bio osuđen, ali je unatoč tomu u krugu spomenute skupine franjevačkih rigorista bilo sve više onih koji su takve i slične ideje prihvaćali i širili. Fra Petar Olivi, najpoznatiji od tih širitelja, tvrdio je da je razdoblje Duha Svetoga počelo pojavom sv. Franje, kojemu je on pripisivao mesijansku ulogu. Daljnjom razradom tih i sličnih misli pretvorio je joakimizam u tzv. franjevački spiritualizam. Spiritualci su franjevačko pravilo, naravno, u svomu tumačenju proglašavali jedinim izražajern evanđeoskog savršenstva. Olivi je govorio, da će se tomu i takvomu savršenstvu usprotiviti "lažni papa" i "tjelesna Crkva", koja da je "velika bludnica iz knjige Otkrivenja, da je "Babilon", koji će propasti, kako bi odmah zatim "bio uzdignut Kristov križ". To isto je još vatrenijim stilom nastavio iznositi fra Ubertino da Casale u djelu "Arbor vitae crucifixae jesu". On je svog učitelja Olivija u upotrebi i zloupotrebi oštroga slikovitog stila posuđenog iz Otkrivenja i nadmašio.tSasvim je razumljivo da je tu i takvu skupinu spiritualaca, zahvaćenih joakimizmom, na vijest da je za papu izabran pobožni pustinjak Morrone (Celestin V.), zahvatilo beskrajno oduševljenje, a zatim, kad se taj "anđeoski papa", kako su ga oni zvali, nakon otprilike pet mjeseci odrekao svoje službe, očajnički bijes koji je brzo prerastao u fanatično neprijateljstvo prema njegovu nasljedniku Bonifaciju VIlI. U bespoštednoj borbi protiv novog pape moćne su saveznike našli najprije u članovima rimske obitelji Colonna i njihovim pristašama, a zatim neusporedivo moćnijega u francuskom dvoru. Rimski Colonne protiv pape Bonifacija. Sprega sa "spiritua1cima" i s francuskim dvorom Dok su mnoge rimske plemićke obitelji propadale gubeći svoje nekadašnje značenje, obitelj Colonna se sve više uzdizala. Nekakvu protutežu činili su im još jedino njihovi vječiti suparnici iz roda Orsini. Colonne su tada bili već dosta razgranati rod u kojemu je bila i vrlo bogata i moćna obiteljska zajednica od deset muških člano227
va, stričeva, sinova odnosno sinovaca i unuka - odnosno prasinovaca, od kojih čak dvojica kardinala, stric Jakov i sinovac Petar. Colonne su u početku bili pristaše pape Bonifacija VIII. nadajući se njegovom pomoću još više uzdići svoju moć. Međutim u tom su se brzo razočarali, jer novi je papa veću naklonost pokazivao prema Orsinijima, a pomagao je i članove svoga roda Gaetani, iako je uvijek i u svemu pazio da se poštuje pravo i zakonitost, kako ne bi bilo prigovora. Colonnama je i to bilo dovoljno za toliko neraspoloženje i pravo neprijateljstvo prema papi da su se odmah potom počeli povezivati sa spiritualcima te se okretati prema francuskom dvoru čekajući zgodan trenutak da dignu graju protiv Bonifacija. Povod za izbijanje otvorenoga sukoba pružio je neočekivani napad iz zasjede na povorku koja je na mazgama prevozila iz Anagnija u Rim blago obitelji Gaetani. Izvršio ga je Stjepan Colonna sa svojom naoružanom četom koji je sve to blago oteo. Papa je na vijest o tom razbojstvu odmah sazvao konzistorij na kojemu je od obitelji Colonna zatražio: da vrate oteto, da se Stjepan sam prijavi u zatvor te da u vlasništvo Rimske Crkve predaju tri svoja utvrđena grada, među njima i najutvrđeniji: Palestrinu. Prva su dva zahtjeva bila po sebi razumljiva i posve pravedna, dok bi se treći moglo smatrati pretjeranim i nepravednim, kad se ne bi vodilo računa o činjenici da je papa već znao za raskolničke namjere te moćne obitelji i povezivanje s tzv. spiritualcirna i s francuskim dvorom, tada već očitim papinim protivnicima. Blago je bilo vraćeno, ali umjesto da izvrše i ostale papine zahtjeve, Colonne su se zatvorili u svoje utvrđene gradove, gdje su dva njihova kardinala zajedno s nekim spiritualcima sastavili pa u svijet poslali spis u kojemu su ustvrdili, da Bonifacije nije zakoniti papa, što će oni tobože dokazati na koncilu koji radi toga treba što prije sazvati. Među potpisnicima bio je i pjesnik Jacopone da Todi, nježno pobožni zanesenjak, koji je sam sebe nazivao Božjom ludom. Našli su tko će taj spis postaviti na oltar u bazilici Sv. Petra i pribiti ga na vrata ostalih glavnih rimskih bazilika. Papa je Colonnama bio zaprijetio najstrožim crkvenim kaznama i još degradacijom njihovih kardinala, ako ustraju u pobuni. Kad su oni, mjesto da ustuknu, krenuli u napad, proglasio ih je, dakako, ne bez razloga, raskolnicima, svetogrdnicima i izopćenima te odredio zapljenu njihovih dobara. Međutim, oni su na to iz tvrde Palestrine svijetu uputili novu izjavu kojom su napali papu žestokim klevetama. To je mirisalo po raskolu, jer su tada protiv pape već otvoreno istupali kraljevski dvorovi francuski i napuljski, a slično i glavni kandidat za carsko prijestolje. Ostali su kardinali smatrali stoga svojom dužnošću odmah svečano izjaviti da je odreknuće Celestina V. bilo posve zakonito, a isto tako zakonit izbor Bonifacija VIII. Pripomenuli su, da je Bonifacije dobio glasove i dvojice kardinala Colonna koji su ga i poslije izbora u više navrata na razne načine priznali zakonitim papom, a sad tako bezočno udaraju protiv jedinstva Crkve. 228
Bonifacije VIlI. nije smatrao dovoljnom tu kardinalsku izjavu nego je protiv buntovnika proglasio svojevrsni križarski rat. Odaziv je u Italiji bio tako velik, da su Colonne bili prisiljeni predavati grad za gradom. Kad je napokon pala i Palestrina, zarobljeni su se Colonne, među njima i dva kardinala, bacili pred papu na koljena moleći milost i oproštenje. Papa ih je, želeći blago postupiti, smjestio u Tivoli gdje je na njih pazila straža, ali tako slabo da su svi - tko prije, tko poslije - uspjeli pobjeći te stići na dvor francuskoga kralja, glavnog i najmoćnijeg papina neprijatelja, gdje su onda zajedno sa spiritualcima i s kraljevim dvorjanicima smišljali jednu od najgnjusnijih osveta što je povijest zabilježila. 107. SUKOB PAPE BONIFACI]A VIlI. S FRANCUSKIMDVOROM U vrijeme Bonifacijeva izbora za papu prilike su u europskim zemljama bile vrlo teške. Za carsku krunu u Njemačkoj oružjem su se otimala dva suparnika. Francuska i Engleska vodile su žestoki rat zbog nekih pokrajina u Francuskoj koje su nasljedstvom bile pripale engleskom kralju. Danski kralj je uhićenjem lundskog nadbiskupa teško povrijedio crkveni imunitet. Portugalski je kralj otimao crkvena dobra. Za vlast nad Sicilijom i južnom Italijom borile su se dinastije anžuvinska i aragonska. Prijestoine su borbe tada započele i u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu. Talijanske su pomorske republike Venecija, Genova i Pisa vodile jedna protiv druge ljute ratove, jer svaka je od njih htjela ostvariti prevlast u trgovini na bliskom Istoku. U isto su vrijeme toskanske gradove razdirali sukobi između guelfa i gibelina. ovi je papa, duboko prožet sviješću svoga dostojanstva i odgovornosti za Crkvu i za dobrobit kršćanskih naroda, bio čvrsto odlučio poraditi na uspostavi reda i mira. Međutim, njegova opora i nagla narav povezana s pretjeranim samopouzdanjem nije bila prikladna za postizanje tih visokih ciljeva. Osim toga, mjesto da smiri, ili barem ublaži, bijes svojih osobnih protivnika, koji su se odmah u početku digli protiv njega, on ga je svojom naglošću još više ražestio te postao još i metom bjesomučnog neprijateljstva francuskoga dvora. Pozadina sukoba
Na prijestolju Luja IX. Svetoga, sjedio je tada njegov unuk Filip IV. Lijepi (1285.1314.). Povjesničari su o njemu izrekli vrlo različite sudove. Neki su ga prikazali kao vladara velikih sposobnosti, odlučna i poduzetna, a drugi kao čovjeka slaba karaktera koji se u vladanju sasvim prepustio vodstvu besavjesnih ministara. Ti su njegovi ministri bili po struci pravnici, oduševljeni zasadama staroga rimskog prava, koje je vladaru i državi priznavalo apsolutnu vlast. Tako je Filip, držeći se u svemu njihovih savjeta, svom silom nastojao uvesti red u državnu upravu, u sudstvo i u financije 229
provodeći do tada neviđenu državnu centralizaciju. Ti su ga njegovi "legisti" utvrdili u uvjerenju da je on "živi zakon francuske nacije" te da iznad njega nema nikakve više vlasti, ni carske, ni papinske. Prema tomu shvaćanju papa se ne bi imao pravo miješati u stvari koje nisu čisto duhovne naravi. U tzv. mješovitim pitanjima, koja se tiču i Crkve i države, "legisti" su svu vlast pridavali kralju. Odlučno su odbacivali staro srednjovjekovno shvaćanje da vladari primaju vlast od Boga preko pape. Tvrdili su da francuskomu kralju, osim toga, pripada pravo provoditi reforme i u "galikanskoj Crkvi", a to je za njih poglavito značilo da ima pravo raspolagati crkvenim dobrima povezanim s pojedinim visokim službama i odgovarajućim ustanovama: biskupijama, opatijama i župama. Papa je sa svoje strane, kao učeni crkveni pravnik, zastupao načela kanonskoga prava i strogo srednjovjekovna shvaćanja, prema kojima je kršćanski vladar vršeći svoju odgovornu službu morao poštivati pravdu, štititi vjeru, braniti Crkvu, poštivati prava i povlastice svih staleža. Od vremena grgurovske reforme bilo je općeprihvaćeno mišljenje da su svi vladari, pa i car, dužni priznavati papin vrhovni pravorijek u duhovnim stvarima i u svemu što spada na pravdu i moralni red. Kad se sve to uzme u obzir jasno je, da je sukob između Bonifacija VIlI. i francuskoga dvora praktički bio neizbježivo Povod za taj sukob pružile su prilike izazvane ratom koje su vodile Francuska i Engleska. Rat je od obojice vladara tražio velika novčana sredstva. Kad su im počela ponestajati, htjeli su ih namaknuti stavljanjem nameta na crkvene prihode. Bonifacije je oštro ustajući protiv toga njihova čina imao dva cilja: spriječiti očitu povredu crkvenih prava i ujedno postići, da spomenuti kraljevi, nemajući više sredstava za plaćanje vojnika, obustave, bratoubilački rat. Tako su zaredale njegove bule u kojima je vladarima koji ne poštuju crkvena prava prijetio teškim crkvenim kaznama. Postupio je na isti način kao nekoć Grgur VI!., ne vodeći, međutim, računa o izmijenjenim prilikama u novim vremenima. Osim toga on, za razliku od Grgura i drugih svojih velikih prethodnika, nije bio ni mistik ni svetac koji bi za ideal crkvene slobode bio spreman pregoriti sva zemaljska dobra, ako treba, i vlastiti život. Prema francuskom je dvoru najprije nastupao pretjerano strogo, a onda se, kad je trebalo pretrpjeti velike materijalne gubitke, previše povlačio. Na takve obrate navodio ga je, svakako, i utemeljeni strah da Filip IV. u povezanosti s rimskim Colonnama i franjevačkim spiritualcima ne stvori u Crkvi raskol, što se zamalo nije i dogodilo. Ni engleski ni francuski kralj nisu se htjeli obazirati na spomenute bule. Engleski je s vremenom popustio, ali tek kad su ga na to prisilili ratni neuspjesi. Francuski je dvor smislio lukaviji način otpora. Poslužili su se i novom vrstom državne promidžbe. Sastavljali su i širili polemičke spise, neku vrstu pamfleta. Jedan od tih bio je sastavljen u obliku razgovora u kojemu izmišljeni zastupnik papinskih prava grubo pre230
tjeruje i nevješto brani svoja stajališta, dok njegov tobožnji sugovornik jasnim i realističkim stilom, služeći se na mahove ironijom, uspješno zastupa dvorska gledišta. Bule Ausculta JiU iUnam sanetam Francuski je dvor u želji da napuni ispražnjenu državnu blagajnu poduzimao sve moguće korake ne prezajući ni pred očito nepoštenim, kao što su bili: kvarenje novca i pljačka lombardijskih trgovaca, nove povrede crkvenih prava. Bonifacije se, kad je to poprimilo maha, opet odlučio na akciju. U Francusku je poslao legata, da upozori kralja na nedopustivost takvih postupaka. Međutim kralj je nakon nekog vremena toga legata dao zatvoriti i suditi mu zbog tobožnje uvrede kraljevskog veličanstva, veleizdaje, simonije itd. Na to je papa žestoko reagirao. Novom bulom Ausculta fili pozvao je Filipa IV. da odustane od tiranskih postupaka, od povrede crkvenih prava i uplitanja u podjeljivanje crkvenih nadarja. Dao mu je do znanja da je odlučio pozvati u Rim francuske biskupe, opate, profesore teologije i crkvenog prava, kako bi tu vijećali o primjerenim lijekovima protiv tolikih nereda. Molio je kralja da se čuva lažnih proroka, svojih loših savjetnika, koji ugnjetavaju ljude, otimaju tuđa dobra, pljačkaju crkve i bogate se na sirotinjskim suzama. Tu su bulu donosi ocu istrgli iz ruku i spalili. Mjesto nje dali su sastaviti drugu krivotvorenu u kojoj su karikirali Bonifacijeve riječi tako da je ispadalo da papa kralju ne priznaje nikakvu samostalnu vlast. Tako, mjesto da francuska javnost dozna za papin odlučni nastup u obranu potlačenih, papa joj je prikazan kao čudni častohlepnik koji sebi prisvaja što mu ne pripada, a ujedno ugrožava suverenost francuske države. Kraljevi su dvorjanici na tako krivotvorenu bulu sastavili odgovor pun ironije i pogrda, koji nisu poslali u Rim nego im je služio samo za to da papu u Francuskoj što više omraze. Nakon što su tako pripremili javno mišljenje, kralj je sazvao generalne staleže. Na to su vijećanje pozvani, po prvi put u povijesti, i predstavnici "trećeg" ili "građanskog" staleža. Na skupu su se redali govornici koji su papu prikazali kao najgoreg i najopasnijeg neprijatelja Francuske Kraljevine, na što je onda kralj zatražio od nazočnih biskupa, neka jave u Rim, da su oni svoja crkvena nadarja dobili od kralja, a kralj dobiva vlast izravno od Boga. Jadni biskupi nalazeći se pod pritiskom i prijetnjama nisu znali što učiniti. Nisu nikako željeli povrijediti papu, a nisu se usuđivali ni izričito usprotiviti kralju. Polovica je njih ipak smogla hrabrosti te na papin poziv doputovala u Rim. Plod tamošnjih njihovih vijećanja bio je jedan od najglasovitijih i najspornijih papinskih dokumenata: bula Unam sanetam. Sadržaj te bule dade se sažeti u sljedeće četiri točke: 1. Samo je jedna sveta, katolička i apostolska Crkva, izvan koje nema spasenja: Glava joj je Krist, a njegov je namjesnik na zemlji papa. 2. Crkvi su povjerena dva mača: duhovni i vremeniti. Duhovnim raspolaže 231
duhovna vlast, a vremenitim se služe vladari, ali tako da bude na dobro Crkve i držeći se uputa koje im daje duhovna vlast. 3. Stvoritelj je sve tako uredio da se niže podlaže višemu. Tako i vremenita ili svjetovna vlast mora biti podređena duhovnoj koja je izvrsnija. Duhovna vlast postavlja vremenitu i sudi joj, ako skrene s puta pravednosti, a duhovnoj vlasti sudi samo Bog. Tko se protivi duhovnoj vlasti, protivi se Bogu. 4. Na kraju izjaoljujemo, tvrdimo i odredujemo da je podložnost rimskom biskupu neophodna za spasenje svakom ljudskom stvorenju. U prve je tri točke papa samo iznio tradicionalni nauk srednjovjekovnih teologa i pravnika, ali izražen nešto oštrijim riječima. Bula je zapravo mozaik tekstova izvađenih iz raznih teoloških i kanonističkih djela 12. i 13. st. Nauk izražen metaforom o dva mača u okviru tzv. političkog augustinizma isticao je prevlast papinskog autoriteta, što je bila tada općenito prihvaćena teorija. Stoga nijedan vladar, osim francuskoga, nije pri davao neku posebnu važnost činjenici da je Bonifacije VIII. to shvaćanje još jednom na svečan način sažeto iznio. Francuski je dvor na to digao graju do neba kao da je najedanput ugrožena sloboda i samostalnost francuske države. Kraljevi su dvorjanici nastavili iskrivljavati papinu misao te riječima koje su imale posve određeni teološki smisao pridavati strogo feudalno značenje. Tvrdili su da Bonifacije VIlI. sebi prisvaja izravnu vlast i u vremenitim pitanjima. Tu su optužbu tijekom 17. st. uporno ponavljali tzv. galikanci, a i danas je ponavljaju oni koji ne shvaćaju ili ne će da shvate način mišljenja i izražavanja papa i pisaca onih vremena. Međutim, Bonifacije VIlI. je odlučno ustao protiv iskrivljivanja njegovih misli jasno izjavljujući da za sebe ne traži ništa od vlasti koja spada na svjetovne vladare. Papa zadire u građanska i politička pitanja, rekao je on, samo kad mora ustati u obranu morala i vjere, što se podrazumijevalo pod ondašnjim izrazom zbog grijeha (ratione peccaiii. Treba priznati da ni takvo pravo zadiranja u politiku nije bez opasnosti da bude zlorabljeno. Koji put je bilo i takvih pretjerivanja, ali neusporedivo su brojnije i veće zloporabe počinjali vladari presizanjem na crkveno područje pozivajući se na državne razloge. Najviše se raspravljalo i još raspravlja o rečenici: "Duhovna vlast postavlja vremenitu .." (Spiritualis potestas terrenam potestatem instituere babet"). Za Bonifacija VIII. i ljude onoga vremena to instituere babet nije značilo podijeliti vladarima naravnu zakonitost nego zakonitost višega nadnaravnog reda povezanu s obredom pomazanja. Zastupnici političkog augustinizma smatrali su i poganske vladare zakonitima, ali ipak samo u nekom nižem i nesavršenom smislu, zato što su, tvrdili su oni, svi ljudi pozvani u viši i nadnaravni red. Klevetnička kampanja i prepad na papu u Anagniju
Dok se u Rimu radilo na sastavljanju bule Unam sanctam, francuski je dvor preko poslanika bio izrazio neku spremnost na pomirenje. Papa se ponadao da će sve 232
dobro svršiti pa je poslao svog legata u Francusku da radi na tomu. Međutim, njega su tamo pokušavali zavarati pa postići da sve to ostane na samo lijepim riječima. Bonifacije je tražio stvarna obećanja i zadovoljštinu za počinjene nepravde pa kad je od legata dobio negativan izvještaj, poslao mu je nove upute te ga ovlastio da, ako ništa ne postigne, proglasi protiv kralja crkvene kazne. Tada se dvor odlučio na žestoki protuudarac. Donosioca tih uputa strpali su u zatvor, alegatu su naredili, neka se što prije izgubi iz Francuske. Na vijest o tomu papa se raspalio protiv francuske oholosti i bezbožnog kralja, kojega je udario crkvenim kaznama te uz to zatražio da neke pokrajine CBurgundija, Lotaringija i neke druge) vrati Carstvu, jer su prije njemu pripadale. Bio bi to težak udarac za Filipa IV., da njegov dvor nije već sve bio poduzeo da ga strašnim protuudarcem predusretne. Dvorska se klika tada dala na širenje najogavnijih kleveta protiv pape, u Francuskoj i izvan nje. Nisu smatrali dovoljnom tvrdnje da je neprijatelj Francuske, koji navodno hoće poništiti njezinu suverenost, te da nije zakoniti papa nego su ga okrivljivali za herezu, simoniju i sve moguće i nemoguće zločine tvrdeći da će sve to dokazati pred općim koncilom, koji da treba odmah sazvati. Vršili su žestoki pritisak na francuske biskupe i opate, na pariško sveučilište, čak na redovnike pojedinih samostana, da rade na sazivanju koncila i svrgavanju pape Bonifacija. U isto se vrijeme kraljev čovjek spustio u Italiju s kesama zlatnika skupljajući plaćenike za razbojnički prepad na ostarjelog papu u namjeri da ga uhite i dovedu u Francusku. Sve je mirisalo na raskol. U to se vrijeme papa Bonifacije, zbog nesnosne ljetne vrućine u Rimu, povukao u rodni Anagni. Iz Francuske su mu stizale uznemirujuće vijesti o klevetničkoj i raskolničkoj djelatnosti. U pismu poslanom kralju izrazio je svoju duboku bol i zaprepaštenje zbog toga što mu tamo tako bezočno pogrđuju ime i ugled te ga upozorio na vrlo opasne posljedice za Crkvu. Nije ni slutio da je razbojnička četa skupljena u Italiji tada već kretala put Anagnija. Našli su i tko će im otvoriti gradska vrata. Tako su u ranu zoru 7. rujna 1303. uspjeli iznenada provaliti u grad te jurili ulicama vičući: "Živio francuski kralj! Živjeli Colonne!" Kad su zauzeli cijeli grad i navalili na papinu palaču, papina se pratnja razbježala. Uza nj su ostala samo dva kardinala. Kroničar je zabilježio, da se papa prije nego su provalnici upali u njegovu sobu, očekujući najgore, obukao u svečano papinsko ruho, u ruke uzeo križ i ključeve, znak Petrove vlasti, kako bi se, ako ga ubiju, jasnije pokazali kao svetogrdnici. Napadači su ga obasipa li pogrdnim riječima i prijetnjama, ali se ipak nisu usudili na nj staviti ruke. Zahtijevali su od njega da se odreče službe, ali on je samo šutio. Kad se spustila noć, zatvorili su ga u sobu, a vođe su se razmilile po kući i kućama njegove braće pljačkajući. Sutradan su se dali na vijećanje, što i kako će postupiti, hoće li tako zarobljenog papu osuditi na smrt pa odmah pogubiti ili će ga odvesti u Francusku da mu tamo sudi koncil koji će kralj sazvati. 233
Dotle su se papini sugrađani otrijeznili od pretjeranog straha pa se duboko nemirni u duši zbog vlastitog kukavičluka i izdaje potajno dogovarali, kako bi spriječili svoju još veću sramotu pred cijelim svijetom, ako papa, njihov mještanin, bude možda ubijen. Tako se mimo svakog očekivanja u zoru trećega dana u Anagniju iznenada začuše povici: "Van sa strancima! Živio papa! Smrt strancima!" Ustanici su uspjeli iznenaditi francuske najamnike i nadvladali ih, pa je papa Bonifacije bio oslobođen. Sljedećih je dana prešao u Rim. Već i onako star i boležljiv, samo je za dvadesetak dana preživio te teške događaje. Pokopan je u grob koji je unaprijed dao sebi pripraviti u bazilici Sv. Petra. Njegovi ljuti neprijatelji nisu ni nakon papine smrti odustajali od silne mržnje i kleveta. Htjeli su pod svaku cijenu iz groba iskopati njegovo tijelo i zauvijek mu osuditi uspomenu. Francuska historiografija, a u novijim stoljećima donekle i talijanska, dala se u većoj ili manjoj mjeri zaraziti njihovim klevetama. Tek su najnoviji povjesničari sve te puste optužbe skovane u Parizu počeli odbacivati kao apsurdne. Neki mu, doduše, još i danas pripisuju težnju za svjetskom političkom vlašću, jer ne uspijevaju ispravno shvatiti ondašnji teološko-politički način izražavanja. Prije svega sigurna je činjenica da je on u najboljoj namjeri pokušavao zaustaviti strašni rat između engleske i francuske krune. Nije bio papa koji bi bio spreman popuštati novim apsolutističkim težnjama francuskoga kraljevskog dvora pa je odlučno ustao u obranu do tada općenito priznatih prava francuskoga svećenstva. Zbog toga se na nj sručila tolika oluja mržnje, kleveta i nasilja. Tragična veličina njegova junačkog podnošenja tih napadaja i pobožne smrti pere s njega prilično velike nedostatke među kojima su najupadniji pretjerana samouvjerenost ineprimjerena oštrina u nastupu. Besmrtni pjesnik Dante Alighieri, njegov suvremenik, kojemu su razni Bonifacijevi potezi bili mrski pa ga je stoga stavio u "pjesnički" pakao svoga glasovitog spjeva La divina comedia, na vijest o užasnom događaju koji se zbio u Anagniju, razbojničkom prepadu i pogrdama kojima su napadači, poslani od francuskoga kralja, obasuli papu prijeteći mu smrću, zgrozio se u dubini svoje kršćanske duše, što je onda u istomu spjevu izrazio ovim stihovima: Vidim, gle, liijanI3 Anagni prekriva, da Krista tu u Namjesniku sputi, drugi put vidim gdje ismijan biva i vidim žuč i ocat i raspeće i kako mre med dva lupeža žival4. Vidim gdje novi kruti Pilat» neće da stiša glad već nepoolasno svoje lakomo jedro prema Templuv: skreće. (Dante ALIGHIERI, Čistilište XX, 86-92, prepjev Mihovila Kombola) 234
BILJEŠKE: Prema: Uvod u crkvenu povijest, u: Velika povijest Crkve, ur. H. jedin, sv. I, Zagreb 1972, str. 23. To su sv. I.: Od praopćine do ranokršćanske velike Crkve, Zagreb 1972; sv. II.: Crkva od Niceje do Kalcedona; Crkva na Istoku i Zapadu od Kalcedona do ranog srednjeg vijeka, Zagreb 1995; i III/1.: Srednjovjekovna Crkva. Od crkvenoga ranog srednjeg vijeka do grgurovske reforme, Zagreb 1971; sv. III/2.: Srednjovjekovna crkva. Od crkvenog zrelog srednjeg vijeka do preduečerja reformacije, Zagreb 1993; sv. Y.: Crkva u doba apsolutizma iprosvjetiteljstva, Zagreb 1978; sv. VI/1.: Crkva izmedu revolucije i restauracije, Zagreb 1987. i VI/2.: Crkva izmedu prilagodivanja i otpora, 1878.-1914., Zagreb 1981. Bolje bi bilo da je na naslovnicama pojedinih svezaka uz ime Huberta jedina stavljena naznaka "glavni urednik", ili "uredio", jer ovako čitatelj može dobiti dojam da je on autor svih svezaka (Imena pojedinih autora navedena su na kraju svakoga sveska u sadržaju). 3 Opširnije o tim i nekim drugim priručnicima vidi u: A. DAVIDS i dr., Manuali recenti di storia della Chiesa, Concilium 6, 1970, 7 str. 134-149. 4 K. JURIŠIĆ, Priručnici opće crkvene povijesti na hrvatskom jeziku s osobitim obzirom na Franzen Ritigov "Pregledpovijesti Crkve", Bogoslovska smotra 45, 1975., 4, str. 447-458. 5 Opširnije o tomu v. u: T. IVANČIĆ, Isus iz Nazareta -povijesna osoba, Zagreb 1995. 1
2
6 K. Kirseh, Enchiridion fontium Historiae ecclesiasticae antiquae, Barcinonae - Friburgi etc. 9 1965, str. 82-83. 7 Čini se da su nemire izazvali rimski Židovi žestoko se protiveći širenju kršćanstva među njima. 8 Euzebije piše da je već Domicijanov otac Vespazijan dao ispitivati, koji su to Davidovi potomci. 9 Prema mišljenju nekih povjesničara on bi se bio samo pretvarao da pristaje uz kršćanstvo, tobože iz političkih razloga. Međutim, treba uzeti u obzir činjenicu da su pogani tada utjecajem u vojsci, državnoj upravi i školstvu bili neusporedivo jači od i onako manjinskih kršćana. 10 Ta riječ u novozavjetnim spisima u različitom kontekstu dolazi 15 puta (npr. Dj 2, 42; 1 Kor 10, 16; 2 Kor 13, 13; 1 Iv 1, 3 i 1, 6 i 1, 7) ne računajući glagolske oblike istoga korjena. 11 Kaptolskoga starješinu u nekim su krajevima nazivali prepozit (latinski praepositusi, dok se u drugima za nj ustalio naslov arhiđakon. 12 To isto će, nekoliko stoljeća nakon njih, činiti Martin Luther u svojoj borbi protiv Rimske crkve. 13 "Liljan" je ovdje slikoviti izraz za Francusku Kraljevinu (njezina je dinastija imala u grbu stilizirane liljanel) odnosno za razbojničku četu koju je ona poslala da zarobi papu. 14 Isus je na križu visio među dva razbojnika (Kombol prevodi lupeža). Dante ovdje misli na kolovođe napadača, koji su papu okružili nakon prepada u Anagniju: na francuskog dvorjanika Pierra Nogaretta i Rimljanina Sciarru Colonnu. 15 Pod izrazom "novi Pilat" Dante misli na francuskoga kralja Filipa IV. Lijepoga. 16 Izrazom "lakomo jedro prema Templu skreće" pjesnik smjera na pohlepu francuskoga kralja, odnosno njegova dvora, za templarskim blagom, zbog kojega se okornio na taj viteški red te, kad je ukinut, prigrabio svu imovinu.
235
BIBLI OG RAFIJA 1. RAZNI PRIRUČNICI I DJELA 1. Karl BIHLMEYER - Hermann TUECHLE, Storia della Chiesa. Vol. I: L'antichita cristiana, ed. Morcelliana, Brescia 41967; ISTI, Storia della Chiesa. Vol. II: Il medioevo, 31966. 2. Silvano COLA, Le grandi epocbe della storia della Chiesa, izdavač: Citta Nuova, [Roma 1997.). 3. Jean COMBY, Per leggere la storia della Chiesa, vol. I: dalle origini al XV secolo, prijevod s francuskoga, izdao Borla, [Roma 1989.). 4. Srećko DRAGOŠEVIĆ, Povijest Crkve, I-III, Split 1965, ciklostilom. 5. Mario FOIS, Storia della Chiesa antica. Schemi di lezioni, ed. Pontificia Universita Gregoriana, Roma 1970. 6. Augustin FLICHE - Victor MARTIN i dr. (uredili), Storia della Chiesa, I-XII (obuhvaćaju stari i srednji vijek do 1303.), talijanska verzija u više izdanja pojedinih svezaka, izdala Editrice S. A. 1. E. - Torino od 1940. do 1994. 7. August FRANZEN, Pregled povijesti Crkve, preveo]. Ritig, Kršćanska sadašnjost Glas Koncila, Zagreb 1970. [i više naknadnih izdanja]. 8. Roland FROHLICH, Lebendige Kirchengeschichte. Die Erfahrung von 2000 jabren, Herder, Freiburg - Basel - Wien [1990.). 9. Roland FROHLICH, Grundkurs Kirchengeschichte, Herder, [Freiburg im B. 1980.). 10. Ricardo GARCIA VILLOSLADA, Historia della Iglesia cattolica, II: Edad media, Madrid 31963. 11. Joseph GELMI, I papi, Rizzoli, [Ariccia 1995J. 12. Wilhelm GESSEL, Zentrale Themen der Alten Kirchengeschichte. Zum Umgang mit der Tradition der Kirche, izdavač: Ludwig Auer, Donauworth 1992. 13. Božo GOLUŽA, Povijest Crkve, Mostar 1998. 14. Hubert JEDIN (uredio), Velika povijest Crkve, sv. I - III/1-2, Zagreb 1971-1995, izdala Kršćanska sadašnjost. 15. Hubert JEDIN, Storia della Chiesa e crisi della Chiesa, edizioni O. R., Milano 1969. 16. HubertjEDIN, Crkveni sabori. Kratka povijest, Kršćanska sadašnjost, Zagreb1980. 17. Michel LEMONNIER, Histoire de l'Eglise, izdavač: Institut St-Gaetan i dr., [Vicenza 1983.). 18. Raymund KOTTJE (prir.), Kirchengeschichte heute. Geschichte oder Theologie?, Paulinus Verlag, Trier 1970. 237
19. Joseph LE ZENWEGER i dr., Geschichte der Katholischen Kirche, Verlag Styria, [Graz - Wien - Koln, 3. popravljeno i prošireno izd. 19951 20. Joseph LORTZ, Storia della Chiesa nello suiluppo delle sue idee, prev. B. Ulianich, Ed. Paoline, 2. izd. [Alba 19601 21. Umberto MARCATO, Storia della Chiesa da Simone di Betsaida a Karol di Wadowice, Veneta edi trice , [Conselve (Padova) 19931 22. Giacomo MARTINA, Storia della Chiesa, [Roma 1980]. 23. Vincentius MO ACHI 0, De persecutionibus in Imperio Romano saec. I-IV et de polemica pagano-christiana saec. JI-III. Praelectionum lineamenta, Romae 21962. 24. Vincentius MO ACHI 0, De vita Ecclesiae saeculo IV. Praelectionum lineamenta, Romae- 1966. 25. Vincentius MONACHINO, Le grandi controversie cristologiche nei secali dal Val VII, Romae 1970. 26. Vera PARONETTO, Gregorio Magno. Un maestro alle origini cristiane d'Europa, izd. Studium, [Roma 1985]. 27. Tomislav]. ŠAGI-BU IĆ, Povijest kršćanske literature, 1., Zagreb 1976. 28. Guy TESTAS - Jean TESTAS, Inkvizicija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1982.
II. POMAGALA 1. Georg DENZLER - Carl ANDERSEN, W6rterbuch der Kirchengeschichte, izdao DTV Munchen, 4. izdanje 1993. i talijansko izdanje: Dizionario del cristianesimo, Edizioni Paoline, [Torino 1992]. 2. Olivier de La BROSSE i drugi, Dictionnaire de la foi cbretienne, II: l'Histoire, Les editions du Cerf, Paris 1968. [usporedne kronološke tablice o zbivanjima povezanih s crkvenom poviješću i općenito s kršćanskom vjerom]. 3. Andrea DUE - Juan Maria LABOA, Atlante storica del cristianesimo, izdao Jaca Book, [Milano 1997]. 4. Zvonimir DUGAČKI i dr., Povijesni atlas, izdala Školska knjiga, Zagreb 1975. 5. Hubert JEDIN i dr., Atlas zur Kirchengeschichte. Die kristlicbe Kirchen in Geschichte und Gegenwart, izdao Herder, [Freiburg 1970], 6. Nada KLAIĆ i dr., Historijshi atlas, izdanje Učila, Zagreb 1954. 7. Michael LACKO, Atlas hierarchicus Ecclesiae catholicae orientalis, Roma 21963. 8. Bruno STEIMER (uredio), Lexicon der Kirchengeschichte, I-II, [Freiburg 2001).
238
POPIS PAPA (DO POČETKA 14. STOLJEĆA) Sv. Petar apostol Sv. Lino Sv. Anaklet Sv. Klement Sv. Evarist Sv. Aleksandar I. Sv. Siksto I. Sv. Telesfor Sv. Higin Sv. Pijo I. Sv. Anicet Sv. Soter Sv. Eleuterije Sv. Viktor I. Sv. Zefirin Sv. Kalikst I. Sv. Urban I. Sv. Poncijan Sv. Anter Sv. Fabijan Sv. Kornelije Sv. Lucije I. Sv. Stjepan I. Sv. Siksto II. Sv. Dionizije Sv. Feliks I. Sv. Eutihijan Sv. Kajo Sv. Marcelin Sv. Marcel I. Sv. Euzebije
do 67.' 67.-88. 67.-76. 88.-97. 97.-105. 105.-115. 115.-125. 125.-136. 136.-140. 140.-145. 155.-166. 166.-175. 175.-189. 189.-199. 199.-217. 217.-222. 222.-230. 230.-235. 235.-236. 236.-250. 251.-253. 253.-254. 254.-257. 257.-258. 259.-268. 269.-274. 275.-283283.-296. 296.-304. 308.-309. 309.
Sv. Melkijad Sv. Silvestar I. Sv. Marko Sv. Julije I. Sv. Liberije Sv. Damaz I. Sv. Siricije Sv. Anastazije I. Sv. Inocent I. Sv. Zosim Sv. Bonifacije I. Sv. Celestin I. Sv. Siksto III. Sv. Leon I. Veliki Sv. Hilarije Sv. Simplicije Sv. Feliks II. Sv. Gelazije I. Sv. Anastazije II. Sv. Simah Sv. Hormizda Sv. Ivan I. Sv. Feliks III. Dioskur Bonifacije II. Ivan II. Sv. Agapit I. Sv. Silverije Vigilije Pelagije I. Ivan III.
311.-314. 314.-335. 336. 337.-352. 352.-366. 366.-384. 384.-399. 399.-401. 401.-417. 417.-418. 418.-422. 422.-432. 432.-440. 440.-461. 461.-468. 468.-483483.-492. 492.-496. 496.-498. 498.-514. 514.-523. 523.-526. 526.-530. 530. 530.-532. 533.-535. 535.-536. 536.-537. 537.-555. 556.-561. 561.-574.
NOVIJIautori u pOpISU rimskih biskupa uz Petrovo Ime izbjegavaju navoditi godine, Jer niJe moguce točno odrediti, kad Je stigao u Rim. Mučeništva je podnio izmec1u godina 64. i 67., najvjerojatnije 67. Ne navode godine ni uz imena prvoga niza Petrovih nasljednika do Viktora 1., jer za točnu kronologiju nema dovoljno podataka u vrelima (usp. J. GELMI, 1papi, izd. Rizzoli, 21995, str. 7-8)
239
Benedikt I. Pelagije II. Sv. Grgur I. Veliki Sabinijan Bonifacije III. Sv. Bonifacije IV. Sv. Adeodat I. Bonifacije V. Honorije I. Severin Ivan IV. Teodor I. Sv. Martin I. Sv. Eugen I. Sv. Vitalijan Adeodat II. Dono Sv. Agaton Sv. Leon II. Sv. Benedikt II. Ivan V. Konon Sv. Sergije I. Ivan VI. Ivan VII. Sisinije Konstantin I. Sv. Grgur II. Sv. Grgur III. Sv. Zaharija Stjepan II. Sv. Pavao I. Stjepan III. Hadrijan I. Sv. Leon III. Stjepan IV. Sv. Paskva! I. Eugen II. 240
575.-579. 579.-590. 590.-604. 604.-606. 607. 608.-615. 615.-618. 619.-625. 625.-638. 640. 640.-642. 642.-649. 649.-653. 654.-657. 657.-672. 672.-676. 676.-678. 678.-681. 682.-683. 684.-685. 685.-686. 686.-687. 687.-701. 701.-705. 705.-707. 708. 708.-715. 715.-731. 731.-741. 741.-752. 752.-757. 757.-767. 768.-772. 772.-795. 795.-816. 816.-817. 817.-824. 824.-827.
Valentin Grgur IV. Sergije II. Sv. Leon IV. Benedikt III. Sv. ikola I. Hadrijan II. Ivan VIII. Martin I. Sv. Hadrijan III. Stjepan V. Formozo Bonifacije VI. Stjepan VI. Roman Teodor II. Ivan IX. Benedikt IV. Leon V. Sergije III. Anastazije III. Landon Ivan X. Leon VI. Stjepan VII. Ivan XI. Leon VII. Stjepan VIII. Marin II. Agapit II. Ivan XII. Leon VIII. Benedikt V. Ivan XIII. Benedikt VI. Benedikt VII. Ivan XIV. Bonifacije VII.
827. 827.-844. 844.-847. 847.-855. 855.-858. 858.-867. 867.-872. 872.-882. 882.-884. 884.-885. 885.-891. 891.-896. 896. 896.-897. 897. 897. 898.-900. 900.-903. 903. 904.-911. 911.-913. 913.-914. 914.-928. 928. 928.-931. 931.-935. 936.-939. 939.-942. 942.-946. 946.-955. 955.-964. 963.-965. 964. 965.-972. 973.-973. 974.-983. 983.-984. 984.-985.
Ivan XV Grgur V. Silvestar II. Ivan XVII. Ivan XVIII. Sergije IV. Benedikt VIlI. Ivan XIX. Benedikt IX. Silvestar III. Grgur VI. Klement II. Damas II. Leon IX. Viktor II. Stjepan IX. Benedikt X. Nikolo II. Aleksandar II. Sv. Grgur VII. BI. Viktor III. BI. Urban II. Pashai II. Gelazije II. Kalikst II. Honorije II. Inocent II. Celestin II.
985.-996. 996.-999. 999.-1003. 1003. 1003.-1009. 1009.-1012. 1012.-1024. 1024.-1032. 1032.-1045. 1045. 1045.-1046. 1046.-1047. 1048. 1049.-1054. 1055.-1057. 1057.-1058. 1058.-1059. 1058.-1061. 1061.-1073. 1073.-1085. 1086.-1087. 1088.-1099. 1099.-1118. 1118.-1119. 1119.-1124. 1124.-1130. 1130.-1143. 1143.-1144.
Lucije II. BI. Eugen III. Anastazije IV. Hadrijan IV. Aleksandar III. Lucije III. Urban III. Grgur VIlI. Klement III. Celestin III. Inocent III. Honorije III. Grgur IX. Celestin IV. Inocent IV. Aleksandar IV. Urban IV. Klement IV. BI. Grgur X. BI. Inocent V. Hadrijan V. Ivan XXI. Nikola III. Martin IV. Honorije IV. Nikola IV. Sv. Celestin V. Bonofacije VIlI.
1144.-1145. 1145.-1153. 1153.-1154. 1154.-1159. 1159.-1181. 1181.-1185. 1185.-1187. 1187. 1187.-1191. 1191.-1198. 1198.-1216. 1216.-1227. 1227.-1241. 1241. 1243.-1254. 1254.-1261. 1261.-1264. 1265.-1268. 1271.-1276. 1276. 1276. 1276.-1277. 1277.-1280. 1281.-1285. 1285.-1287. 1288.-1292. 1294. 1294.-1303.
241
POPIS IMENA OSOBA Abelard, srednjovjekovni teolog 219 Abraham, židovski praotac 15, 143, 144 Abu-Bakr, kalif 144 Ademar, biskup pratilac križara 185, 185, 186 Aecije, rimski vojskovođa 114 Agara, Abrahamova sluškinja 143 Aistulf, longobardski kralj 137, 138 Akvila i Priscila, suradnici apostola Pavla 39 Alarik, vizigotski vođa 114 Alberik, spoletski markiz 157 Alberik Mlađi, rimski vlastodržac 157, 166 Alberik, cistercitski opat 192 Albert Veliki, crkveni naučitelj 219 Albert, vrhovni meštar teutonskoga reda 208 Aleksandar, aleksandrijski biskup 93, 95 Aleksandar II., papa. 175, 199 Aleksandar III., papa 195, 195, 196, 200, 202 Aleksandar Sever, rimski car 52, 61 Aleksandar Veliki, vojskovođa i vladar 21, 24 Aleksije Komnen, bizantski car 184, 186 Al-Hakirn, kalif 184 Alkuin, suradnik Karla Velikoga 140 Ambrozije, milanski biskup 75, 82, 110, 219 Ananija, jeruzalemski kršćanin 40 Ananija, židovski veliki svećenik 34 Andersen Carl, povjesnik 237 Andrija I, rnadžarski kralj 164 Andrija II, ugarsko-hrvatski kralj 190, 198 Anselm, srednjovjekovni teolog . 219 Antigon, sin Hirkanov 25 Antioh Epifan, sirijski vladar 25 Antipa, mučenik 58 Antipatar, Herodov otac 25 Antonije, rimski vođa 24 Antonini, rimski carski rod 23 Antonin Pijo, car 60 Antun Egipatski, pustinjak 3, 107-110 Antun Padovanski, svetac 227 Apolon, navjestitelj u Korintu 88 Apolon, antičko božanstvo 65 Argyros, bizantski namjesnik 182, 183 Arhelaj, Herodov sin 25, 27 Arije, heretik 90, 92, 93, 94 Aristotel, grčki filozof 132 Arkadije, car 82
222 Arnir, splitski nadbiskup Arnulf Koruški, car 155 Arpad, madžarski vođa 163 Atanazije, crkveni otac 75, 81, 95, 96, 101, 104, 108, Atila, hunski vođa 114, 115, 134 Aubert Roger, crkveni povjesnik 17 August, rimski car 22, 24, 52, 140 Augustin, biskup - crkveni naučitelj 10, 11, 14, 15, 16, 75, 89, 92, 100, 106, 110,121, 132, 207, 210, 216, 217, 219 123-124 Augustin, vjerovjesnik u Engleskoj 117 Avit, biskup u Franačkoj 185, 187, 208 Balduin, križarski vođa Barbarossa, v. Fridrih I. Bardas, bizinatski državnik 150, 151, 153 Barnaba, apostol 36 Baronio Cesare (Baronius), crkv. povjesnik 15-16 Bartol, apostol 101 Baur, pisac 33 Bazilije Veliki, crkveni otac 75, 95, 109, 111, 121, 219 Bazilije I. Macedonac, bizantski car 153, 154 Beck, crkveni povjesnik 154 Beda Venerabilis, srednjovj. crkveni pisac 14, 124 Bela 1., mađarski kralj 164 Benedikt, osnivač benediktinaca 120-122 Benedikt VI., papa 159 Benedikt VII., papa 159 Benedikt IX., papa 172 Berdjajev Nikola, ruski mislilac 10 Berengar Friulski, car 155, 157 Berengar iz Toursa, teolog 219 Bernard opat 187, 193, 194, 202, 208, 219 Bernon, opat u Clunyju 165 Berta, kraljica 123 Bihlmeyer Karl, povjesnik 17, 18, 236 Bohemund, križarski vođa 185, 186 Boleslav Hrabri, poljski vladar 162 Boleslav 1., češki knez 161 Boleslav II., češki knez 161 Bolland Jean, crkveni povjesnik 8 Bonaventura, crkv. naučitelj 219, 223, 227 Bonifacije VIII., papa 225, 227-234 Boris, bugarski vladar 152, 153, 154, 155
243
Bošnjak Branko, filozofski pisac 67 Branimir, hrvatski vladar 150 ~oofu~p~ ~ Bruno iz Kolna, osnivač kartuzijanaca 192 Bulić Frane, arheolog i hagiograf 66 Bzovius Abraham, crkveni povjesnik 15 Calvin Jean, reformator 205 Cecilijan, kartaški biskup 91 Celestije, monah 99, 100 Celestin I, papa 97 Celestin v., papa 224-228 Celularije Mihajlo, carigr. patrijarh 41, 182-184 Celzo (Kelsos), pisac polemičar 66-68, 81 Cezar - Gaj Julije Cezar, rimski vojskovođa 24, 25 Cezarije Arelatski, biskup 110 Cibela (Kibela), antička božica 24 Ciprijan, kartaški biskup 62-64, 66, 88 Cohen Gustav, povjesnik 133 Cola Silvano, crkveni povjesnik 236 Coleti Jakov, crkveni povjesnik 16 Colonna, rimskski patriciji 224-225, 227-230, 233 Comby Jean, crkveni povjesnik 236 Ćiril Aleksandrijski, crkveni otac 81, 96-98, 111 Damaz, papa 43 Dante Alighieri, pjesnik 181, 225, 234 Decije, rimski car 52, 58, 61-65, 69, 71, 87 Demetrije, srebrenar u Efezu 39 Denzler Georg, priređivač 237 Diego, biskup grada Osme 215, 216 Diodor iz Tarza, crkveni pisac iz 6. st. 97 Dioklecijan, car 13, 22, 52-53, 68-71, 76, 91, 140 Dionis Cassius, antički pisac 58 Dionizije Mali, kršćanski pisac iz antike 34 Dionizije, aleksandrijski biskup 63, 90 Dionizije, korintski biskup 41, 42 Dioskur, aleksandrijski patrijarh 98, 99 Dollinger Ignaz, crkveni povjesnik 16 Domagoj, hrvatski vladar 150 Domicijan, rimski car 46, 52, 57-58 Dominik, osnivač dominikanaca 203, 215-217 Domno, sirmijski biskup 95 Donat, organizator donatističke Crkve 91 DowelI, povjesnik 72 Dragošević Srečko, crkveni povjenik 17, 236 Drews, pisac 33 Duchesne Louis, crkveni povjesnik 16 Due Andrea, priređivač pov. atlasa 237 244
Dugački Zvonimir, priređivač pov. atlasa 237 Dujam (Domnio), salonitanski biskup 73 Duns Scott, skolastički teolog 219 Elizabeta 1., engleska kraljica 205 Emerik, mađarski kralj 198 Enrico Dandolo, mletački dužd 188 Epifanije, monah 14 Etelbert, kentski kralj 123, 124 Eutih, monah 98-99 Euzebije Cezarejski, biskup 12-14, 41, 42, 58, 63, 67, 70, 71, 76, 110 Euzebije Nikomedijski, biskup 78, 93-95 106 Euzebije Vercellijski, biskup Evagrije, antički povjesnik 13 Fabijan, papa 63 Farlati Daniel, crkveni povjesnik 16 Fausta, rimska carica 77 61 Felicitas, sveta mučenica Feliks, rimski prokurator u Judeji 39 Fenelon Francois, biskup 133 Ferdinand Aragonski, španjolski kralj 205 40 Fest, rimski prokurator u Judeji Filip, đakon 36 Filip, Herodov sin 25 52, 61-62 Filip ArabIjanin, rimski car Filip August, francuski kralj 188, 198 Filip IV. Lijepi, francuski kralj 229, 230-231, 233234 Filon, židovski mislilac iz antike 27, 30 Flavija Domitila, mučenica 46, 58 Flavije Klement, mučenik 46, 58 Flavijan, carigradski patrijarh 98 Flische Augustin, crkveni povjesnik 16, 236 Focije, carigradski patrijarh 41, 150, 151-154, 182-183 Formozo, papa 155, 156 227 fra Gerard, pariški profesor Franz Strauss, njemački pisac 33 Franzen August, crkveni povjesnik 236 197, 212-215, Franjo Asiški, osnivač franjevaca 226 Fridrih I. Barbarossa, car 188, 195-196, 202 Fridrih II, car 190, 197, 203-204, 208, 223 Frohlich Roland, crkveni povjesnik 236 Frontinijan, salonitanski biskup 119 Frumencije, vjerovjesnik u Etiopiji 101 Gaetani Benedikt, v. Bonifacije VIlI. 225, 228
Gal, Konstancijev suvladar 21, 38, 41, 78 Galerije, rimski car 69-72, 74, 76 Galijen, rimski car 52, 65 Galion, rimski prokunzul u Ahaji 39 Gamalijel, židovski rabin 35 Garcia Villoslada Ricardo, crkveni povjesnik 236 Gejza, madžarski vođa 164 Gelazije 1., papa 105 Genzerih, vandalski vođa 115, 134 German, carigradski patrijarh 146, 147 Gessel Wilhelm, crkveni povjesnik 236 Goluža Božo, crkveni povjesnik 18, 236 Gotfrid, križarski vođa 185, 187 Gottschalk, srednjovjekovni teolog 219 Gracijan, crkveni pravnik 82, 139, 226 Gregorovius, povjeničar 197 Grgur Azbestas, biskup 151 Grgur biskup grada Nise, crkveni otac 95 Grgur Čudotvorac, biskup 63 Grgur Nazijanski, crkveni otac 75, 95 Grgur I. Veliki, papa 41, 75, 104, 120-124, 134135 147 Grguru II., papa 203, 215 Grgur IX., papa 160 Grgur V., papa 172-173, 175 Grgur VI., papa Grgur VII., papa 8,149,175-179,199,230 .' 204 Grgur IX., papa 222, 223 Grgur X., papa 14, 117 Grgur od Toursa, biskup 103.-102 Grgur Prosvjetitelj, armenski katolikos Gvido, tuscijski markiz 157 Gvido, spoletski markiz 155 Hadrijan, rimski car 54,59 Hadrijana 1., papa 138-139, 147 149-150, 153-154 Hadrijana II., papa Hadrijan IV., papa 195 Harnack Adolf, prot. crkveni povjesnik 42, 67 16 Hefele, crkveni povjesnik 10 Hegel, filozof 38, 48 Hegesip, antički pisac 61 Heliogabal, rimski car Henrik II., engleski kralj 196 Henrik II. Sveti, njemačko-rimski car 169 Henrik III., njemačko-rimski car 173 Henrik IV., njemačko-rimski car 175-178, 179 Henrik V., njemačko-rimski car 180
Henrik VI., njemačko-rimski car 197 Heraklije, bizantski car 119 16 Hergenrother, crkveni povjesnik Herkul, mitski junak 69 Herma, starokršćanski pisac 49, 87 Herod Veliki, židovski kralj 25, 33-34 36-37, 41 Herod Agripa, židovski kralj Herod Antipa, židovski kralj 25 Herodot, grčki povjesnik 6 Hertling Ludwig, crkveni povjesnik 72 Hierokles Sosijan, antički pisac 66, 67-69, 70 Hilarion, anahoret 109 Hildebrand, v. Grgur VII. Hinkmar, reimski nadbiskup 149 Hipolit Tebanski, pisac kronike 27-28, Hipolit Rimski, crkveni pisac 8, 12, 62 Hirkan 1., židovski etnarh 27 Hirkan II., židovski etnarh 25, 29 Honorije 1., papa 119-120 Honorije II., papa 175, 198, 216 Honorije III., papa 190, 214 Honorije III. protupapa 175 Honorije, zapadno-rimski car 82, 92, Hugo Provansalski, francuski velikaš 157 Hugolin, kardinal, papa Grgur IX. 214, 215 Hugo Časni, opat u Clunyju 166 Humbert, kardinal 174, 183-184 Ibas Edeški, teolog 119 Ignacije, carigradski patrijarh 150-151, 154 Ignacije Antiohijski, biskup 42, 48, 58, 85, 88 Inocent III., papa 15, 149, 188, 196-198, 203, 212, 216 Inocent IV., papa 204, 217, 222-223 Irena, bizantska carica 147 Irenej Lyonski, biskup 41, 42, 43, 48, 86, 88, 89 Ismael, Abrahamov sin 143 Isus Krist 3,6-9,11-12,17,21-22,25-26,27,29, 33-37, 38, 40, 44, 46, 48-49, 51, 57, 59, 63, 67, 7677, 86-89, 92, 94, 96-99, 103, 111-112, 119-121, 124, 130, 143, 146, 191, 200, 205, 212-216, 231, 234 Ivan, antiohijski patrijarh 97 Ivan, apostol 35-36, 37, 43-44, 154, 157, 159, 197 Ivan bez Zemlje, engleski kralj 188, 198 Ivan, carigradski patrijarh 148 Ivan Kasijan, monah i teolog 110, 121 Ivan Krescencijev, rimski patricij 172 245
Ivan, trogirski biskup 167 Ivan VIII., papa. 149, 155 Ivan X., papa. 157-158 Ivan XI., papa 157-158 Ivan XII., papa 158, 159 Ivan XIII., papa 158-159 Ivan Zlatousti, biskup i crkveni otac 75, 111 Ivan Krstitelj 34 Ivon iz Chartresa, crkveni pravnik 179,180 Izabela Kastiljska, španjolska kraljica 205 Izida, egipatska božica 24 Izidor Sevillski, biskup i pisac kronika 14 228 [acopone da Todi, srednjovjekovni pjesnik Jakov 1., engleski kralj 205 Jakov Mlađi, apostol 37,38,48 Jakov Stariji, apostol 37 [edin Hubert, crkveni povjesnik 7, 13, 15, 17, 236-237 [elenić Julijan, crkveni povjesnik 17 Jensen, pisac 33 Jeronim, crkveni otac 11, 13, 41, 75, 95, 109, 100, 110 Joakim de Fiore, opat 226, 227 Job, starozavjetni pravednik 122 Jordan, vjerovjesnik i bikup u Poljskoj 162 Josip Flavije, antički povijesni pisac 27, 28, 29, 34,38 Juda Makabejac, židovski vojskovođa 25 Juda Galilejac, židovski ustanik 27 Julijan Apostata, rimski car 67, 78-81, 79, 91, 95 Julije Cezar (v. pod Cezar) Jupiter, rimsko božanstvo 69 Juraj, starokršćanski mučenik 73, 207 Justin, kršćanski filozof i mučenik 46, 57, 60 Justinijan 1., car 82, 104, 107, 116, 118-119, 134 Kaifa, židovski veliki svećenik 36 Kalikst 1., papa 87 Kalikst II., papa 180, 193 Kalojan, bugarski kralj 198 Kalthoff, pisac 33 Karakala, rimski car 23, 52, 61 Karlman, brat Karla Velikoga 138 Karlo Ćelavi, franački kralj 143 Karlo II., napuljski kralj 223-224, 225 Karlo Martel, franački majordom 135, 145 Karlo V., njemačko-rimski car 208 Karlo Veliki 138-140, 142, 148, 159, 164, 184
246
Karlo Martel, napuljski kralj 224 Kasijan (vidi Ivan Kasijan) Kasiodor, osnivač samostana Vivarium 14, 110 Katarina Aleksandrijska, mučenica 73 Keller Kristofor (Cellarius), povijesni pisac 11 Klaić Nada, povjesnik 237 Klara Asiška, utemeljiteljica klarisa 213 Klaudije, rimski car 34, 57 Klement Aleksandrijski, crkveni otac 46, 62 Klement II., papa 173 Klement III., protupapa 178 Klement IV., papa 223 Klement Rimski, papa 40, 42, 57 Klement v., papa 222 Klodvig, franački kralj 116-118, 135 Klotilda, franačka kraljica 117 Knowles M. D., crkveni povjesnik 17 Kocelj, panonski knez 161 Koloman, madžarski kralj 164 Kolumbo, otkrivač Amerike 11 Kombol Mihovil, prevodilac 234 Komod, rimski car 60, 61 Konrad III. , njemačko-rimski car 187 Konstancije Klor, rimski car 69, 71, 76 Konstancije II., rimski car 69, 71, 77, 78, 79, 81, 95 Konstant, rimski car 77-79, 91 Konstant II., bizantski car 120 Konstantin, rimski car 11,43, 71, 74, 76-78, 91, 93,94,95,103,117,139-140,147 120 Konstantin IV, bizantski car Konstantin V. Kopronim, bizantski car 147 Konstantin XI., bizantski car 182 Konstantin Ćiril, slavenski apostol 149 Konstantin II., rimski car 77 Kornelije, rimski stotnik u Palestini 37, 38, 46 Kornelije, papa 64, 65 Krescencije 1., rimski vlastodržac 159 159-160,172 Krescencije II., rimski vlastodržac. Kukuljević Ivan, povjesnik 133 Kulenović Tvrtko, publicist 133 Kvirin, rimski prokurator u Judeji 27 La Brosse (de la) Olivier, pisac 237 Laboa Juan Maria, povjesnik 237 Lacko Michal, teolog orijentalist 237 Laderchi Giacomo, crkveni povjesnik 15 Ladislav, madžarski kralj 164
Laktancije, antički pisac 70, 76 Larnbert, car 156 Lemonnier Michel, crkveni povjesnik 236 Lenzenwegwe Joseph, crkveni povjesnik 236 Leon Ohridski, biskup 41, 183 Leon III. Izaurijski, bizantski car 146-147 Leon V. Armenac, bizantski car 147-148 Leon I. Veliki, papa 75, 99, 102, 105, 114, 134 Leon lll., papa 140 Leon IV, papa 149 Leon VI., papa 157 Leon IX., papa 173, 174, 175, 183, 184 Leonida, Origenov otac, mučenik 61, 118 Libanije, retor 78 Licinije, rimski car 74, 77, 93 Lortz Joseph, crkveni povjesnik 17, 236 Lotar 1., franački car 143 Lotar II., franački kralj 149 Lovro, rimski đakon, mučenik 66 Lovro, splitski nadbiskup 167 Lucije III., papa 202 Lucijan Antiohijski, teolog 90 Ludmila, češka kneginja 161 Luclovik II., franački car 152 Luclvig Njemački, njemački kralj 143 Luj VII., francuski kralj 187 Luj lX. Sveti, francuski kralj 190, 204, 223, 229 Luka Evanđelist 40, 81 Luther Martin, refromator 10, 14, 205 Mabillon Jean Jacques, crkveni povjesnik 9 Macedonije, carigradski biskup 96 Majolo, c1unyjevski opat 166 Makrijan, rimski državnik 65 Maksencije, rimski car 76 Maksim Priznavalac, monah 120 Maksimijan, rimski car 68, 69, 71, 76 Maksimin Daja, rimski car 71, 72 Maksimin Traćanin, rimski car 61 Malik-el-Karnil, kalif 190 Manes, začetnik manihejizma 89 Manuel Komnen, bizantski car 187 Marcato Umberto, crkveni povjesnik 237 Marcelin, carski opunomoćenik 92 Marcija, rimska carica 61 Marcijan, istočno-rimski car 99 Mardonije, neoplatonski učitelj 78 Marko Aurelije, rimski car 60, 66
Marocija, utjecajna Rimljanka 157, 158 Martin, biskup u Toursu 110, 207 Martin Victor, crkveni povjesnik 236 Marsilije Padovanski, pravni teoretičar 41 Martina Giacomo, crkveni povjesnik 237 Matatija Hasmonej, židovski svećenik 25 Matej Evanđelist 81 Matej Flacius IIIyricus (Vlačić), povjesnik 14-15 Matija, apostol 40 Matilda, tuscijska markgrofica 177 Mauricije, mučenik 207 Mena Egipatski, mučenik ll2 Metod, slavenski apostol 149 Metod, carigradski patrijarh 148, 150 Mihajlo m. bizantski car 148, 150, 151, 153 Mihovil, arhanđeo 207 Minucije Fundan, prokonzul u Ahaji 59, 60 Mitra, antičko božanstvo 24 Mješko II., poljski kralj 162 Mješko 1., poljski vladar 162 Mohler Ivan Adam, crkveni povjesnik 16 Mojsije, starozavjetni vođa 11, 26, 28, 36-38 Mommsen Theodor, povjesnik 53 Monachino Vincenzo, crkveni povjesnik 237 Montesquieu Charles, filozof 133 Morrone Petar, potom papa Celestin V 224, 225 Muhamed, vjerski vođa 142-143,144-145 Napoleon, car 142, 208 Neron, rimski car 40, 43, 52, 54-56-58, 73 Nestorije, carigradski patrijarh 97, 98 Nikanor, jedan od sedam prvih đakona 36 Nikola 1., papa 149,151-152,154-155 ikola II., papa 174-175 ikola IV, papa 224 ikola iz Kolna, križar 189 ikola, jedan od sedam prvih đakona 36 Norbert, osnivač premonstrata 210, 2ll, 219 Novacijan, rimski svećenik potom protupapa 62, 64,87 Novacki, poljski povjesnik 162 Novat, vođa raskola u Kartagi 64,87 Odilon, opat u Clunyju 166 Odoakar, gotski vladar ll5 Odon, opat u Clunyju 166 Oktavijan, poslije papa Ivan XII. 158 Olga, kijevska kneginja 163 Olivi Petar, zastupnik joakimizma 227 247
Omar, arapski osvajač 145 Optat Milevitanski, crkveni otac 92 Origen, starokršćanski teolog 41, 47, 62, 67, 118, 219 Orsini, rimska utjecajna obitelj 224, 225, 227 Valens, arijanski biskup Murse (Osijek) 95 Oton 1., njemačko-rimski car 143, 159, 162-163, 169, 180 Oton II., njemačko-rimski car. 169 Oton Ill., njemačko-rimski car 159, 160, 162, 164, 169, 172 Oton IV., njemačko-rimski car 197 Oziris, egipatsko božanstvo 24 Pahomije, osnivač monaštva 108-109 Panten, osnivač kršćanske škole u Aleksandriji 46 Pelagije II., papa 123 Parmena, jedan od sedam prvih đakona 36 Paronetto Vera, povijesničarka 237 PashaI II., papa 179, 180, 207, 210 Sergije, carigradski patrijarh 119 Patrik, biskup vjerovjesnik u Irskoj 134 Pavao Apostol, 21, 35-43, 45, 46, 49, 51, 57, 88, 106, 112, 165 Pavao V1., papa 122 Pavao Orosije 14 Pavao Samosatski, teolog Antiohijske škole 90 Pavao Đakon, suradnik Karla Velikoga 142 Pelagije, začetnik pelagijanizma 99, 100, 122 Perpetua, starokršćanska mučenica 61 Pertz , povjesničar 133 Petar Apostol 6, 35-38, 40-43, 51, 57, 88, 99, 104, 112, 124, 135-139, 159, 162, 165, 175 Petar Damjanski, kardinal 167, 174 Petar II., aragonski kralj 198 Petar Valdez, začetnik sekte valdeza 200 Petar Lombardijski, srednjovj. teolog 219, 226 Pilat - Poncije Pilat, rimski prokurator 25, 34, 53 Pipin Mali, franački kralj 135-139, 148, 159 Plin ije Mlađi, rimski pisac 27, 28, 34, 45, 55, 58, 59,66 Plinije Stariji, rimski prirodoznanac 5, 27, 28 Plotin, neoplatonski filozof 67 Polikarp, apostolski učenik 85 Pompej, rimski državnik i vojskovođa 25 Porfirije antički pisac 66, 67-68, 81 Priska, Dioklecijanova supruga 70 Prokor, jedan od sedam prvih đakona 36 248
Ptolomeji, egipatska dinastija 24 Rački Franjo, povjesničar 133 Rajmund de Pennafort, crkveni pravnik 217 Rajmund Tuluški, križarski vođa 185-186 Remigije, reimski biskup 117 Riceputi Filip, crkveni povjesnik 16 Rikard Lavljega Srca, engleski kralj 188 RinaIdi Oderico, crkveni povjesnik 15 Ritig Josip, prevodilac 236 Robert, inkvizitor 204 Robert, cistercitski opat 192 Robertson, pisac 33 Rogier L. ]., crkveni povjesnik 17 Romuald, osnivač kamaldolijaca 166 Romul Augustul, zapadno-rimski car 115 Rudolf Švapski, suparnik cara Henrika IV., 177 Rufin iz Akvileje, starokršćanski pisac 13-14, 109 Sadok Farizej, vođa židovske pobune 27 Sadok, praotac židovske obitelji 26 Safira, kršćanka u Jeruzalemu 40 Saladin, kalif 187-188 Savao (v. Pavao) Seleucidi, sirijska dinastija 24 Septimije Sever, rimski car 52, 61 Serenije Granijan, rimski prokonzul u Ahaji 59 Sergij (Srđ), starokršćanski mučenik 207 Sergije III., papa 157 Sergije Paulus, rimski prokonzul na Cipru 39, 46 Sextus Julius Africanus, starokršanski pisac 12 Siksto II., papa 66 Siksto III., papa 98 Siksto IV., papa 205 Silvestar 1., papa 93, 139 Silvestar III., papa 172 Simon de Montfort, francuski velikaš 216 Skolastika, sestra sv. Benedikta 121 Smičiklas Tadija, povjesnik 133 Smith, pisac 33 Sobleslav, bjelohrvatski knez 161 Sofronije, jeruzalemski patrijarh 119, 145 Sokrates, antički povjesnik 13 Sorbon (de) Robert, svećenik 220 Sosijan Hierokles (v. Hierokles) 66, 69-70 Sozomenos, antički povjesnik 13 Sponde Henrik, crkveni povjesnik 15 Staš (Anastasius), salonitanski mučenik 73 Stefan emanjić, srpski vladar 198
Steimer Bruno, priređivač 237 Stjepan Colonna, rimski patricij 228 Stjepan 1., papa 104 Stjepan II., papa 137 Stjepan VI., papa 155, 156 Stjepan VII., papa 157 Stjepan Harding, cistercitski opat 192-193 Stjepan I. (Vajk), madžarski kralj 161, 164 Stjepan, đakon i prvomučenik 36 Stjepan, križar 189 Sulejman II, turski sultan 208 Svetonije, rimski pisac 34, 54, 55, 58, 66 Svjatoslav, kijevski knez 163 Šagi Bunić Tomislav, teolog 67 Šimun Makabejac 25 Šimun Stilita, svetac 109 Šimun Stock, reorganizator karmelićana 217 Tacit, rimski pisac 6, 34, 43, 55, 57, 66 Tarazije, carigradski patrijarh 147 Teodor, starokršćanski mučenik 207 Teodor, cezarejski biskup 118 Teodor Studita, monah 148 Teodora Mlađa, utjecajna Rimljanka 157, 158, 159 Teodor Mopvestijski, starokršćanski teolog 97, 118 Teodora, bizantska carica 148, 151, 150 Teodora Starija, utjecajna Rimljanka 157 Teodoret Cirski, starokršćanski teolog 119 Teodorik, istočnogotski vladar 115, 116 Teodozije 1., rimski car 75, 82, 96 Teodozije II, istočno-rimski car 97 Teofil, bizantski car 148 Teofilakt, rimski patricij 157, 172 Teoktist, bizantski državnik 150 Tertulijan, starokršćanski pisac 41,42, 45, 46, 47, 54, 55, 57, 60, 62, 87, 89 Theiner Augustin, crkveni povjesnik 15 Tiberije, rimski car 34, 57 Timon, jedan od prvih đakona 36 Timotej, učenik apostola Pavla 48 Tiridat, armenski vladar 101 Tit, učenik apostola Pavla 48 Toma Akvinski, crkveni na učitelj 181, 219
Toma Becket, kanteberyjski nadbiskup 196 Toma de Torquemada, inkvizitor 205 Toma Arhiđakon, splitski kroničar 14 Tomislav, hrvatski kralj 157 Toynbee Arnold Joseph, eng!. povjesničar 133 Trajan, rimski car 34,45, 48, 54, 58-59, 140 Tribunijan Gal, rimski car 65, 69 Tuechle Hermann, crkv. povjesnik 17-18, 236 Tukidid, grčki povijesni pisac 6 Tuskulanci, utjecajna rimska obitelj 172, 174 Ubertino da Casale, zastupnik joakimizma 227 Ughelli Ferdinando, crkveni povjesnik 16 Ulfila, gotski biskup arijanac 116 Ulianich Boris, prevodilac 236 Urban II., papa 179, 184-185, 210 Urban IV., papa 223 Ursacije, biskup u Singidunumu (Beograd) 95 Vaclav (Večeslav), češki vladar 161 Vajk, v. Stjepan-Vajk, madžarski kralj Valent, rimski car 82, 95 Valentinijan 1., rimski car 81 Valerija, Dioklecijanova kći 70 Valerijan, rimski car 43, 52, 65-66, 69 Venancije, salonitanski biskup 66 Vigilije, papa 119 Viktor 1., papa 86, 89 Viktorija, rimska božica 82 Viktor IV, protupapa 195 Vilim, akvitanski vojvoda 165 Visconti Teobald, poslije papa Grgur X. 223 Vladimir, kijevski knez 163 Vojtjeh-Adalbert, biskup vjerovjesnik 161, 164 Voltaire, pisac 133 Vukan, srpski vladar 198 Wibert, protupapa Klement III. 178 Winfrid Bonifacije, vjerovjesnik u Njemačkoj 135 Zaharija, papa 136-137 Zdeslav, hrvatski vladar 150 Zefirin, papa 89 Zeus, antičko božanstvo 25 Zosim, papa 100
249
POVIJESNE KARTE U TEKSTU 1. Kršćanske zajednice spomenute u vrelima iz 1. stoljeća
45
(Prema: J. Comby, Per leggere la sto ria della Chiesa, 1, ed. Boda, [Roma 1989], 14)
2. Nadmetropolitanski ustroj u Crkvi poslije koncila Carigradskoga I. (381.)
103
(Prema: M. Lacko, Atlas hierarchicus Ecclesiae catholicae orientalis, Roma 21963, 7)
3. Katolici i arijanci na Zapadu poslije sloma Zapadnoga Rimskoga Carstva (Prema: R. Frohlich, Grundkurs Kirchengeschichte,
115
Herder, [Freiburg i. B. 1980], 44)
4. Srednja Europa za Karolinga
141
(Prema: N. Klaić i dr., Historijski atlas, izd. Učila, Zagreb 1954, karta br. 8)
5. Širenje islama u osvajačkim pohodima (Prema: R. Frohlich, Grundkurs Kirchengeschichte,
144 Herder, [Freiburg i. B. 1980J, 50)
6. Važniji samostani uključeni u clunyjevski pokret monaške obnove (Prema: R. Frohlich, Grundkurs Kirchengeschichte,
Herder, [Freiburg i. B. 1980], 86)
7. Crkva na Zapadu oko g. 1000 (Prema: R. Frohlich, Grundkurs Kirchengeschichte,
171 Herder, [Freiburg i. B. 1980], 76)
8. Širenje cistercitskih samostana (Prema: R. Frohlich, Grundkurs Kirchengeschichte,
165
193 Herder, [Freiburg i. B. 1980], 94)
9. Europska sveučilišta od 12. do 15. st.
220
(Prema: N. Klaić i dr., Historijski atlas, izd. Učila, Zagreb 1954, karta br. 14)
POVIJESNE KARTE IZVAN TEKSTA 1. Palestina oko 300. pr. Kr. do oko 100. po. Kr
između str. 24 i 25
(Preuzeto iz: Biblija. Stari i Novi zavjet, izd. Stvarnost i HKD Sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1968, na početku)
2. Proširenost kršćanstva i Crkve do svršetka 2. st. (Prema: J. Lebreton - J. Zeiller, La Chiesa primitiva, [31957], karta 2 uz str. 22)
između str. 60 i 61
u: Storia della Chiesa, l, ed. S. A. 1. E., Torina
3. Proširenost kršćanstva i Crkve na početku 4. stoljeća
između str. 74 i 75
(Prema: J. Lebreton - J. Zeiller, Dalla fine del lI. secolo alla pace costantiana, u: Storia della Chiesa, II, ed. S. A. 1. E., Torina 21959, karta prije str. 9)
4. Upravna podjela Rimskoga Carstva pri svršetku 4. stoljeća (Prema: G. R. Palanque i dr., Dalla pace Costantiniana III, ed. S. A. 1. E., Torina 21961, karta prije str. 16)
između str. 82 i 83
alla morte di Teodosio, u: Storia della Chiesa,
251
SADRŽAJ PREDGOVOR UVODNO POGLAVLJE 1. Izraz povijest i njegovo značenje 2. Predmet i metoda crkvene povijesti 3. Razdioba crkvene povijesti 4. Crkvena povijest i svjetske kronike 5. Razvoj crkvene povijesti kao znanosti (od 16. stoljeća) 6. ajpoznatiji priručnici crkvene povijesti
3 5
6 10 12 14 " .. 16
PRVI DIO: U ANTIČKOMU RAZDOBLJU 1. OPĆE PRILIKE NA POČETKU KRŠĆANSKEERE 7. Rimski svijet u Kristovo doba 8. Društveno i religiozno stanje u Rimskomu Carstvu 9. Političko stanje židovstva 10. Židovski vjersko-politički pokreti 11. Eseni 12. Židovska dijaspora 13. Povoljni i nepovoljni čimbenici za širenje kršćanstva
21 23 25 26 27 30 31
II. RAZVOJ I ŠIRENJE TIJEKOM TRIJU PRVIH STOLJEĆA 14. Povijesnost Kristove osobe 15. Pra crkva u Palestini 16. Crkva od obraćenih pogana i vjerovjesničko djelovanje sv. Pavla 17. Petrovo djelovanje, posebno apostolska služba i smrt u Rimu 18. Djelovanje apostola Ivana i povijesno značenje Ivanova Evanđelja 19. Širenje Crkve tijekom triju prvih stoljeća 20. Hijerarhija i karizmatici
35 38 40 43 44 48
III. PROGO I KRŠĆA A U RIMSKOM CARSTVU DO SREDINE 3. STOLJEĆA 21. Kršćani prema državi i rimska država prema njima 22. Pravni oslonac za progone 23. Uzrok progona 24. Carevi Tiberije, Klaudije, Neron i Domicijan prema kršćanima 25. Postupci protiv kršćana u doba careva Trajana i Hadrijana 26. Položaj kršćana od sredine 2. do sredine 3. stoljeća
51 53 55 57 58 60
33
253
----~--~---------------------------
IV. OPĆI I SUSTAVNIPROGONI OD SREDINE 3. STOLJEĆA 27. Decijev edikt, njegov sadržaj i značenje, tijek i posljedice prvoga općeg progona 28. Progoni kršćana za vladanja careva Tribunijana Gala i Valerijana 29. Poganski pisci protiv kršćana 30. Dioklecijanove reforme u Rimskomu Carstvu 31. Crkva u zatišju između progona. Hierokles i Galerije 32. Dioklecijan i suvladari protiv kršćana 33. Pokušaj utvrđivanja ukupnoga broja mučenika do g. 303. i vrela o mučenicima.
62 65 66 68 69 70 72
V. U 34. 35. 36. 37. 38.
74 76 77 79 81
KONSTANTINSKOM RAZDOBLJU Kršćanstvo dobiva punu slobodu - Značenje toga preokreta Car Konstantin i kršćanstvo Konstantinovi sinovi i Julijan Apostata Julijanov pokušaj obnove poganstva i obaranja kršćanstva Kršćanstvo dobiva sve povlašteniji položaj u Rimskomu Carstvu
VI. UNUTARNJI ŽIVOT CRKVE, NJEZIN RAZVOJ, KRIZE I USPONI 39. Jedinstvo-zajedništvo (koinonia) u životu mjesnih Crkava 40. Jedinstvo-zajedništvo među pojedinim Crkvama i u općoj Crkvi 41. Malo stado ili Vjerničko mnoštvo svetih i grešnih 42. Sporovi, raskoli i hereze prvih stoljeća 43. Donatizam u sjevernoj Africi 44. Arijanizam od pojave i I. nicejskoga do I. Carigradskoga koncila 45. Nestorijanizam na Istoku i Efeški koncil 46. Pojava monofizitizma i Kalcedonski koncil 47. Rasprave o milosti potaknute pojavom pelagijanizma 48. Kršćanstvo izvan Rimskoga Carstva u antičko doba 49. Daljnji razvoj crkvenih upravnih struktura 50. Crkveni običaji i zakoni o životu i vladanju biskupa i ostaloga svećenstva 51. Pojava i razvoj anahoretstva i pustinjaštva 52. Cenob itsko monaštvo na Istoku 53. Predbenediktinsko monaštvo na Zapadu 54. Sakramentaini život i razne pobožnosti u kasnoantičko doba VII. CRKVANA BURNOM RAZMEĐU STAROGA I SREDNJEGA VIJEKA 55. Crkva u doba germanske seobe i sloma Zapadnoga Rimskoga Carstva 56. Pokrštenje poganskih Franaka i Crkva u njihovoj državi 57. Uplitanje bizantskih careva u vjerska i crkvena pitanja tijekom šestoga i sedmoga stoljeća 254
84 85 86 88 90 92 96 98 99 101 102 105 107 108 110 111
114 116 118
58. 59.
Sv. Benedikt i njegovo Pravilo u razvoju zapadnoga monaštva Udio pape Grgura I. Velikoga u rađanju kršćanske Europe Pokrštenje Anglosaksonaca
120 122
DRUGI DIO: CRKVA U RANOMU I RAZVIJENOMU SREDNJEMU VIJEKU I. OPĆE OZNAKE I POČECI SREDNJEGAVIJEKA 60. Izraz "srednji vijek i opće oznake toga povijesnog razdoblja 129 61. Vrednovanje srednjega vijeka nekoć i danas 132 62. Porast papinskoga ugleda na prijelazu iz staroga u srednji vijek i povezivanje novih kršćanskih naroda s Rimom 134 63. Papinska potpora Karolinzima i značenje kraljevskoga pomazanja 135 64. Nastanak crkvene ili papinske države u Italiji 137 65. Tobožnja Konstantinova darovnica 139 66. Karolinško carstvo i tzv. karolinška teokracija 140 67. Kršćani pod vlašću arapskih osvajača 143 68. Ikonoklastičke borbe u Bizantu 146 69. Papinstvo od sredine 9. st. do smrti Ivana VIlI 148 70. Ignacije i Focije, carigradski patrijarsi, i crkveni raskol u Bizantu i s Rimom 150 71. Krhko crkveno jedinstvo poslije prevladavanja raskola (969/70) 153 II
II. MRAČNO STOLJEĆE(SAECULUM OBSCURUM) 72. Papinstvo u krizi pri koncu 9. st. i slučaj pape Formoza 73. Papinstvo pod prevlašću Teofilaktove kuće i priča o papisi Ivanici 74. Papinstvo i rimski Krescenciji u drugoj polovici 10. stoljeća
155 156 159
III. VRIJEMEOBNOVITELJSKIH POKRETA - CLUNY I GRGUROVSKA OBNOVA 75. Kristijanizacija Čeha i počeci Praške biskupije 76. Ukorijenjivanje kršćanstva i razvoj Crkve u Poljskoj 77. Kristijanizacija Kijevske Rusije 78. Ulazak Madžara u zajednicu kršćanskih naroda 79. Obnova monaškoga života tijekom 10. i 11. stoljeća - Cluny i Camaldoli 80. Kanonički zborovi i njihova reforma 81. Pokret "Božjega mira i "treuga Dei" 82. Laička investitura, simonija i tzv. nikolaitizam 83. Počeci opće crkvene obnove tzv. grgurovske reforme 84. Papa Grgur VII. u borbi protiv laičke investiture 85. Završna faza borbe oko investiture i Wormski konkordat
161 162 163 163 164 167 168 169 172 175 179
II
255
IV. NOVE KRIZE I NOVI OBNOVITELJSKI POKRETI U RAZVIJENOMU SREDNJEMUVI]EKU 86. Razvijeni srednji vijek i pokušaj nove civilizacijske sinteze 87. Crkveni raskol između Bizanta i Rima, tzv. Istočni ili Celularijev raskol 88. Križarski ratovi: uzroci, povod i prvi pohod na Istok 89. Ostali križarski ratovi i njihove posljedice 90. Kartuzijanci i cisterciti u okviru pokreta evanđeoskog života 91. Novi sukob cara i pape i pokušaj nametanja države Crkvi u Engleskoj 92. Crkvena i politička djelatnost pape Inocenta III
181 182 184 187 191 195 196
V. HERETIČKI POKRETI I BORBA PROTIV NJIH (INKVIZICI]A) 93. Oduševljenje za evanđeosko siromaštvo i valdeški pokret 94. Katarsko-dualistički pokret od 10. do 14. st. 95. Crkva i država protiv heretika i počeci inkvizicije 96. Papinska inkvizicija i kasnija španjolska
199 200 202 203
VI. NOVI OBLICI REDOVNIŠTVA 97. Viteški redovi 98. Pojava prosjačkih redova u razvoju zapadnoga redovništva 99. Franjevački pokret: Red male braće, II. i III. red 100. Propovjednički red: dominikanci i dominikanke 101. Karmelićani i augustinci
207 209 212 215 217
VII. OD USPONA PREMA NOVOJ KRIZI 102. Teološka znanost i sveučilišta 103. Papinski sredovjekovni koncili 104. Papinstvo pod francuskim utjecajem 105. Papa Celestin V. Njegov izbor i odreknuće 106. Papa Bonifacije VIlI. i njegovi protivnici 107. Sukob pape Bonifacija VIlI. S francuskim dvorom
219 221 223 224 225 229
Bilješke Bibliografija Popis papa do početka 14. stoljeća (do 1303.) Popis imena osoba Popis povijesnih karata Sadržaj
235 237 239 243 251 253
256
