Lujo Margetić - Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

Lujo Margetić

SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU SIGNATURA

HRVATSKA I CRKVA U SREDNJEM VIJEKU Pravnopovijesne i povijesne studije

UDK

Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci Rijeka, 2000.

PRAVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U RIJECI BIBLIOTEKA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U RIJECI MONOGRAFIJE Urednik: prof. dr. se. Miomir Matulović

SADRŽAJ

PREDGOVOR UVOD A. OPĆA PROBLEMATIKA

7 9 19

1. Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim područjima

21

Recenzenti: prof. dr. se. Antun Cvitanić akademik Hodimir Sirotković akademik Franjo Šanjek

B. CRKVA U DOBA NARODNIH VLADARA I. Narativna vrela 1. O nekim vrelima hrvatske povijesti XI..stoljeća

51 51 53

© Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2000. Nakladnik: Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Hahlić 6, (za nakladnika: prof. dr. se. Mladen Montana)

2. Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom kodeksu 3. Poruka i datacija Ljetopisa Popa Dukljanina

73 93

Hrvatska i Crkva u srednjem vijeku. Pravnopovijesne i povijesne studije Autor: akademik Lujo Margetić

Lektor: Dušanka Starčević, prof. Grafičko uređenje: Maja Žagar, prof. Tisak: Grafika/Graftrade Žagar Naklada: 500 primjeraka

CIP - Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica Rijeka 949.75"04/14" 261.7(497.5) (091) CIP 09/2000 MARGETIĆ, Lujo

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku: pravnopovijesne i povijesne studije / Lujo Margetić. - Rijeka : Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci. 2000. - 540 str. ; 24 cm Bibliografija: str. 487-506. - Kazala. - Sažeci na raži. jezicima. MARGETIĆ, Lujo ISBN 953-6597-15-2 100230021

4. Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pitanja 5. Neka državnopravna pitanja odnosa Hrvatske prema Splitu u ranom srednjem vijeku 6. Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća 7. Život blaženoga Ivana, trogirskog biskupa 8. O napadačima iz prvog čuda legende o sv. Krištoforu ILEpigrafika 1. Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položaj Hrvatske

127 169 179 199 211 225 227

C. IZ STARIJE POVIJESTI ZAGREBAČKE BISKUPIJE 1. Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije 2. Neka pitanja tzv. Zagrebačke kronike i popisa biskupa 3. O vjerodostojnosti isprava unesenih u potvrdnice pape Grgura IX. iz 1227. godine 4. Zagrebački monasterij

251

D.O SAMOSTANIMA „_„. 1. O Bašćanskoj ploči >. 2. O kartularu samostana sv. Krševanau Zadru 3. O vjerodostojnosti darivanja krčkog biskupa po ispravama iz 1186. i 1188. god

349 351 387

253 309 327 339

417

4. Počeci prošteništa i Franjevačkog samostana na Trsatu 5. Bula "Ad decorem" pape Nikole V. (1447.)

427 441

E. DISKUSIJA 1. Pozadina prvoga ugarskog napada na Rab 2. Iz povijesne problematike nekih hagipgrafskih vrela (u povodu članka M. Ivaniševića "Hagiografski izvori itd.") 3. Prilog diskusiji o Bašćanskoj ploči

449 451 457 465

SAŽETCI

467

LITERATURA

487

KAZALA - osoba -stvari -vrela -autora

507 509 515 519 ,,,,„,,,,,,„,,,„,„.,„,,,,.,.,,,„,,.,,,.„..,„.,„„,.„„„„,.,.,,.,.....531

PREDGOVOR

Ove pravnopovijesne i povijesne studije iz hrvatske povijesti što se neposredno odnose na Crkvu objavljivao sam počevši od 1976. godine. One se međusobno dopunjavaju pa zajednički objavljene još više omogućavaju diskusiju bez koje nema napretka u znanosti. Specijalistička istraživanja koja su sakupljena u ovoj knjizi upućena su, zbog toga, u prvom redu, hrvatskim pravnim povjesničarima, stručnjacima za crkveno pravo i crkvenu povijest na našim područjima i, dakako, onima koji se bave "općom" poviješću. Ipak, treba uzeti u obzir da sam se crkvenom problematikom bavio i u drugim radovima. Ti radovi nisu, na žalost, obuhvaćeni u ovoj knjizi, jer bi njezin obujam postao preopsežan. Ipak, oni se nalaze najčešće citirani u bilješkama. Napominjem, da se nadam da ću u dogledno vrijeme dovršiti studiju 0 slavenskim apostolima Ćirilu i Metodu s osobitim obzirom na širenje glagoljice i staroslavenske službe Božje u hrvatskim krajevima. Ta će studija proširiti problematiku obrađenu u radu Branimirov natpis iz 888. 1 međunarodni položaj Hrvatske (rad pod B. II. 1.). Zahvaljujem Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci na čelu s dekanom prof. dr. se. Mladenom Montanom, što je i ovaj moj rad prihvaćen za objavljivanje unatoč dobro poznatim teškoćama izdavačke djelatnosti. Posebno sam zahvalan doc. dr. se. Miomiru Matuloviću što je kao urednik ovaj rad uvrstio u Posebna izdanja Biblioteke Pravnog fakulteta. Smatram da je ovim studijama tek samo načeta golema pravnopovijesna problematika odnosa Hrvatske i Crkve u srednjem vijeku. Ova će knjiga ispuniti svoju zadaću već i time, ako potakne mlade znanstvenike da se podrobnije pozabave daljnjim radovima o pitanjima koja su u njoj pokrenuta.

Lujo Margetić

UVOD

Crkvena povijest u Hrvata u srednjem vijeku najuže je povezana s ranijom hrvatskom poviješću, i to zbog više razloga. Prvi je najneposrednija veza Svete Stolice s Hrvatima, koja je determinirala odlučujuće povijesne događaje u nas. Vojvoda Branimir i kralj Zvonimir samo su dva najuočljivija primjera te veze. Drugi je razlog uloga samostana, biskupija i nadbiskupija i njihovih nositelja u gotovo svim manifestacijama hrvatskoga javnoga i privatnog života. Crkvena je povijest upravo u Hrvata imala još i dodatni kulturni (pa i politički) element, tj. stoljetnu nazočnost glagoljice koja je na frankapanskim primorskim posjedima, u prvom redu Krku i Vinodolu, imala prvorazredno značenje, a u Istri je velikim dijelom zahvaljujući popovima glagoljašima u bitnoj mjeri pomogla očuvanju hrvatskoga identiteta. Konačno, crkvenu povijest u Hrvata upoznajemo putem onih istih vrela kojima se služimo u raščlambama problema iz hrvatske povijesti. Iz toga slijedi da se svaka povijesna, pravnopovijesna, paleografska, kronološka itd. analiza tih vrela tiče i jednoga i drugoga područja istraživanja, koje u mnogim aspektima čine, prema tome, jednu nedjeljivu cjelinu. Uostalom, već kratak osvrt na osnovni sadržaj pojedinoga članka u ovoj knjizi upućuje na to da svaka analiza zajedničkih vrela donosi rezultate koje ne mogu zanemariti istraživači spomenutih područja znanosti. U prvom se dijelu knjige (pod A.) raščlanjuju pitanja P r a v n e osn o v e c r k v e n e d e s e t i n e n a h r v a t s k i m p r a v n i m pod r u č j i m a. U diskusiji sa Schmidom, najboljim poznavateljem problematike crkvene desetine na europskim pravnim područjima, dolazi se do rezultata da je u regnum Croatiaeet^Dalmatiae pravni temelj crkvene desetine ležao u vrhovnoj vlasti pape Ifao feudalnog seniora u tome regnumu; u nešto kasnijem razdoblju u Hrvatsku i Slavoniju crkvena je desetina prodirala teško i uz velike otpore, što se objašnjava žilavim utjecajem Bizanta (koji nije poznavao tu vrstu podavanja); u Istri se uvođenje crkvene desetine u bitno smanjenoj visini treba povezati sa širim problemom tzv. slavenske desetine (također u bitno smanjenoj visini) u istočnim područjima Franačkog carstva od Baltika do Jadrana. Time se objašnjava i stoljetni otpor uvođenju "prave" crkvene desetine.

10

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

U drugom dijelu knjige - C r k v a u d o b a n a r o d n i h v l a d a r a (pod B.) - u prvom se odsjeku (pod I.) analiziraju narativna vrela (vijesti o biskupu Gaudenciju, Korčulanski kodeks, Pop Dukljanin, Toma Arcidakon, život blaženog Ivana, trogirskog biskupa, i analiza prvog čuda sv. Krištofora, opisanog u djelu biskupa Jurja Hermolaisa. 1. U članku O n e k i m v r e l i m a h r v a t s k e p o v i j e s t i XI. s t o l j e ć a autor analizira vijesti o osorskom biskupu Gaudenciju iz kojih proizlazi da je Osor oko 1041. priznavao hrvatsku vlast i povezuje s time analizu Kekaumenova izvještaja iz tridesetih godina XI. st. o toparhu Dobronji. Kako je toparh titula koju Kekaumen daje vladarima zemalja u susjedstvu Bizanta i s Bizantom na određeni način povezanih, i kako govoreći o Dobronji spominje Zadar i Split, proizlazi da je Dobronja bio hrvatski vladar, i to vjerojatno sporedne loze Trpimirovića, možda Gojslav, brat Krešimira III. U ekskursu o natpisu splitskog nadbiskupa Pavla autor dokazuje da se na stupu koji je taj nadbiskup podignuo spominju nemiri u Splitu izazvani borbom protiv bogumila približno dvadesetih godina XI. stoljeća. Analiza isprave bana S. iz 1042.-1044. dovodi autora do zaključka da je taj ban budući kralj Stjepan, sin Krešimira III. On je na vlast došao uz pomoć Bizanta uklanjanjem Gojslava-Dobronje, a Bizant mu je priznavao utjecaj u bizantskoj Dalmaciji. Stjepanov sin Petar Krešimir IV. privremeno se povezao s papom koji mu je priznao vlast nad regnum Croatiae et Dalmatiae, ali kao papinom vazalu. Osorski evandelistar treba datirati s 1071. i u njemu je sačuvana vijest o priznavanju Krešimirove vlasti nad Osorom u doba kada se Krešimir ponovno priklonio Bizantu. 2 . U članku O d n o s i P e t r a K r e š i m i r a i p a p e p r e m a K o r č u l a n s k o m k o d e k s u opširno se raščlanjuje vijest sačuvana u Korčulanskom kodeksu po kojoj je papin legat 1061. god. oslobodio Petra Krešimira IV., "hrvatskog vladara", optužbe da je zlonamjerno ubio svoga brata Gojslava i nakon toga mu "od strane sv. Petra" (a parte sancti Petri) vratio vlast "nad onom zemljom". Kako počevši upravo od tog vremena Krešimir u sačuvanim isprvama nosi naslov "rex Croatiae et Dalmatiae", zaključuje se da je papa fiktivnim sudskim postupkom (sličnim onom, kojem se drugom prigodom i sam podvrgnuo!) priznao Krešimiru pravo na vlast nad dalmatinskim gradovima u svojstvu papina vazala. Slično je papa 1059. god. primio u vazalni odnos npr. vojvodu Roberta Guiscarda u odnosu na Apuliju i Kalabriju i, nešto kasnije (1073.), obećao nekim francuskim velikašima da će ih primiti kao vazale ex parte sancti Petri u odnosu na osvojene zemlje u Španjolskoj. 3 . U članku P o r u k a i d a t a c i j a L j e t o p i s a P o p a D u k l j a n i n a nakon kraćeg prikaza najnovijih radova o Ljetopisu (Steindorff

Uvod

i Peričić), autor razmatra dva najuže povezana problema: njegovu dataciju i poruku. Ljetopis je pisan u doba bizantskog cara Emanuela (gl. XLVII.). Najvažnija glava Ljetopisa (gl. IX.) opisuje, uz ostalo, organizaciju navodne države kralja Svetopeleka, koja obuhvaća područja istočno od Jadrana. Područje te države odgovara onom koje je u doba toga cara nakon 1165. god. bilo u bizantskoj vlasti, ali povećano za područja koja su bila u mletačkoj vlasti (kvarnerski otoci i Zadar). Usto, u Svetopelekovoj državi navodno su postojale dvije metropolije, sjeverna sa sjedištem u SaloniSplitu i južna sa sjedištem u Duklji. Pisac Ljetopisa na taj način izražava crkvene pretenzije s jedne strane barske biskupije, koja bi po njemu trebala preuzeti nekadašnje područje dukljanske metropolije, i s druge strane splitske metropolije, koja bi se trebala proširiti i na područje zadarske nadbiskupije osnovane tek pred razmjerno kratko vrijeme (1154. god.). Takva je crkvena organizacija ne samo u najvećem interesu Splita i Bara, već je i u skladu s namjerama Emanuela nakon 1171. god., kada je došlo do otvorenoga i vrlo žestokog neprijateljstva između Bizanta i Mletaka. Prema tome, Ljetopis je nastao nakon 1171. god., a prije smrti Emanuela 1180. god. Osim toga, kako je za takvu reorganizaciju trebala i papina suglasnost, on nije mogao nastati nakon 1177. god. kada se papa Aleksandar III. otvoreno priklonio Mlecima i jasno potvrdio da ne misli odstupiti od podrške zadarskoj nadbiskupiji. Iz upravo navedenog razdoblja sačuvana su pisma barskog biskupa Grgura, upućena splitskim crkvenim krugovima, iz kojih je vidljiva živa crkvenopolitička djelatnost barske i splitske crkve u skladu s navedenim ciljevima. Osobita je pozornost u radu usmjerena na onaj dio organizacije Svetopelekove države u kojem se priča o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Dokazuje se da je prema bizantskim piscima Skiličinu Nastavljaču i Niceforu Brijeniju dokazana nazočnost hrvatskih četa u Duklji-Zeti oko 1072./1073. god. i istražuje okolnosti pod kojima su te čete intervenirale. Hrvatska se na istom području spominje također i u djelu Nicete Honijata u drugoj polovici XII. stoljeća, a kada Cinam, pouzdani bizantski pisac, govori o osvajanju Hrvatske i Dalmacije, on uz Trogir, Šibenik i Split spominje i Duklju. Konačno, novija su istraživanja (Ferluga) pokazala kako je u isto vrijeme (poslije 1171.) područje Hrvatske, Dalmacije i Duklje bilo organizirano kao jedna jedinstvena provincija pod jednim bizantskim namjesnikom. Naziv te provincije bio je totum regnum Dalmatiae et Chroatiae, pri čemu je element totum označavao ujedno i bizantske pretenzije prema Zadru i kvarnerskom otočju. U radovima pod br. 4., 5. i 6. obraduju se pitanja povezana s radom Tome Arcidakona: 4 . U članku H i s t o r i a S a l o n i t a n a i H i s t o r i a S a l o n i -

12


t a n a M a i o r - n e k a p i t a n j a naglašava s e d a "osvajanje" i "razaranje" Salone, bijeg Salonitanaca na otoke i njihov povratak u Dioklecijanovu palaču - početak današnjeg Splita - izazivaju trajni interes znanstvenika i šire kulturne javnosti pa se i u novije vrijeme pojavilo nekoliko rasprava koje su bitno unaprijedile naše spoznaje o tim pitanjima. Zahvaljujući pak radovima S. Gunjače i N. Klaić uvelike je uznapredovalo istraživanje međusobnog odnosa djela Historia Salonitana Tome Arcidakona i Historia Salonitana Maior, a ono je pomoglo temeljitijoj raščlambi vijesti o starijoj splitskoj povijesti. U radu se daje prilog diskusiji o tim problemima. 5. U radu u kojem se raspravlja o odnosima Splita i Hrvatske u ranom srednjem vijeku analizira se, prije svega, uvodna sintagma consulatu peragente zapisnika splitskog crkvenog sabora iz 925. god. i dolazi do rezultata da se ona ne odnosi ni na Tomislava, ni na papu, već na bizantskog cara, čije ime sastavljač Historie Salonitane Maior u 15. st. namjerno izostavio. Iz istog zapisnika dalje raspravlja se o sintagmi in provintia Croatorum et Dalmatinorum finibus i dokazuje da je riječ o pluralnom obliku Dalmatiae, koji se odnosi na dalmatinske gradove od Krka do Splita. Pod "upravom" Tomislava nad dalmatinskim gradovima podrazumijeva se pravo ubiranja osnovnog podavanja dalmatinskih gradova Bizantu i vjerojatno pravo na carine ubirane u dalmatinskim lukama. Dobivši od Bizanta titulu eparha, Tomislav je vjerojatno formalnopravno postigao upravu nad dalmatinskim gradovima. Funkciju eparha obavljao je prema Tomi Arcidakonu i Držislav. 6. U radu U z m a k B i z a n t a na K r k u s r e d i n o m XI. stol j e ć a daje se raščlamba prestanka bizantske i početak hrvatske političke vlasti nad gradom i otokom Krkom šezdesetih godina XI. stoljeća, o čemu je sačuvano poznato svjedočanstvo Tome Arcidakona o djelovanju svećenika Ulfa. U analizi događaja autor dolazi do rezultata da je Toma Arciđakon svjesno izmijenio podatke kojima je raspolagao i da im je dao tumačenje koje ne odgovara povijesnoj stvarnosti. Naime, po autoru se uopće nije radilo o borbi oko priznavanja slavenske službe Božje, već o borbi između papinstva i Bizanta, u kojoj je hrvatski kralj Petar Krešimir IV. privremeno pristao uz papu da bi dobio međunarodnopravno priznanje za svoje aspiracije prema Dalmaciji. Petar Krešimir je upravo na Krku počeo ostvarivanje svoje zamisli pripajanja Dalmacije Hrvatskoj. Od ostalih rezultata najvažniji je da Ulfo nije došao iz Akvileje, kao što se to u znanosti do sada tvrdilo, već da je on bio predstavnik bizantske vlasti, upućen iz Zadra. 7 . Rad Ž i v o t b l a ž e n o g a i v a n a , t r o g i r s k o g b i s k u p a obraduje dva pitanja: 1) institut diobe zemljišta danog na krčenje između vlasnika i krčitelja,

Uvod

koji se pojavljuje na mnogim mjestima istočne obale Jadrana, ali nigdje u toliko velikom broju slučajeva kao u Trogiru. Taj institut poznat je još od Hamurabija pa preko bizantskoga Zemljoradničkog zakona, sjeverne Afrike u doba Arapa te mnogih dijelova Italije i Francuske itd. 2) vijesti Života blaženoga Ivana, trogirskog biskupa, što ga je napisao 1203. arciđakon Treguan, budući trogirski biskup, osobito one što se odnose na događaje u XII. stoljeću, naime na rušenje Trogira od Saracena, privremeno napuštanje toga grada i kasniji napad Mletaka i ispituje vjerodostojnost tih vijesti te zauzima kritički stav prema Steindorffovoj tezi da su sve te vijesti nevjerodostojne. Autor, objašnjavajući razloge učestalosti ugovora o diobi nasađene zemlje, navodi kao jedan od mogućih razloga i lošu gospodarsku situaciju u Trogiru nakon događaja koje je opisao arciđakon Treguana. U drugom odsjeku (pod II.) u radu B r a n i m i r o v n a t p i s iz 888-i m e đ u n a r o d n i p o l o ž a j H r v a t s k e upozorava se na to da je već sama datacija Branimirova natpisa iz 888. god. dokaz njegove nedvosmislene prozapadne orijentacije. Naime, datiranje po kršćanskoj eri bilo je prihvaćeno u Franačkoj tek nekoliko godina ranije (u Rimu tek kasnije, a u Bizantu nikad). Branimirovo vladanje pada u vrijeme vrlo složenih odnosa Bizanta i pape, u kojima je Hrvatska zauzimala posebno mjesto. Osobito je papa nastojao što uže povezati Hrvatsku s Rimom, o čemu svjedoče papina pisma iz 879. i 882. god., iz kojih proizlazi da je papa zahtijevao od Branimira da prizna vazalni položaj Hrvatske u odnosu na papu. U trećem dijelu knjige (pod C.) analiziraju se neka vrela starije povijesti zagrebačke crkve. · 1 . Rad P i t a n j a i z n a j s t a r i j e p o v i j e s t i Z a g r e b a č k e b i s k u p i j e i S l a v o n i j e obuhvaća ove teme: a) Raščlambom vrela koja stoje na raspolaganju autor dokazuje ispravnost teza hrvatskih historiografa da je do uspostave Zagrebačke biskupije došlo 1094., a ne oko 1089., kao što to tvrde mađarski autori. Pri uspostavi te biskupije ugarski kralj Ladislav nije dobio odobrenje ni od pape Urbana II. ni od protupape Klementa III. - Viberta, a nije se mogao poslužiti ni navodnom specijalnom povlasticom danom ugarskim vladarima po kojoj bi oni bili apostolski legati. Autor drži da je 1094.g. najvjerojatnije došlo do "oživljavanja" antičke Sisačke biskupije, kojoj je promijenjeno ime (Zagorska pa Zagrebačka) i sjedište, da bi se je na taj način moglo podvrgnuti ugarskom nadbiskupu u Kaloči, a ne splitskom kojemu je Sisačka biskupija pripadala u antici. b) Slavonija je od 827. do 833. bila pod upravom bugarskih dužnosnika. Po mišljenju autora, 833. god. dio Hrvata iz Dalmacije odlazi

14


u Slavoniju i tamo osniva samostalnu državu koja ima vrlo uske veze s Hrvatskom. Prvi vojvoda te države je Ratimir, a od kasnijih vojvoda poznati su Mutimir i Braslav. Pritom autor dokazuje pogrešnost teza da se odlazak dijela dalmatinskih Hrvata odnosi na vrijeme vladavine Tomislava., nadalje, da je Slavonija poslije 833. postala sastavnim dijelom Istočnofranačkog carstva i da je Mutimir, spomenut u pismu pape Ivana VIII. iz 873., bio srpski knez. c) Nakon dolaska Mađara u Panonsku nizinu Slavonija ostaje samostalnom državom. Mađari je nisu mogli osvojiti prije osvajanja Donje Panonije (poslije 908.), a postoji pouzdana vijest s Drugoga splitskog sabora da je 928. područje Slavonije crkveno vezano s Hrvatskom, a nakon te godine naglo pada mađarska agresivnost. Tako je Slavonija ostala samostalnom državom, usko povezanom s Hrvatskom. To objašnjava činjenicu da u popisu županija u djelu Konstantina Porfirogeneta nema nijedne županije koja bi prelazila gorje oko Velike Kapele i okolnost da se Slavonija ni izravno ni neizravno ne spominje ni u jednoj ispravi domaćih vladara u doba kad je postojao regnum Croatiae et Dalmatiae. d) Pouzdane vijesti Tome Arcidakona o crkvenoj i svjetovnoj vlasti nad Slavonijom odnose se na 1078. god. kada je Zvonimir kao vazal pape Grgura VII. - u vrijeme vrhunca papine moči u borbi s kraljem Henrikom IV. - priključio Slavoniju hrvatskoj državi. Nakon što je od 1084. god. refonnno papinstvo zbog raznih razloga oslabilo, a careva strana vrlo ojačala, došlo je i u našim krajevima do protuudarca pa je ugarski kralj Ladislav, koji je u to doba bio uz cara, 1091., prešavši Dravu, navalio na Hrvatsku i u njoj postavio za kralja svojega nećaka Almoša. 2. U radu N e k a p i t a n j a tzv. Z a g r e b a č k e k r o n i k e i P o p i s a b i s k u p a dokazuje se da su ti sastavci, sačuvani u uvodu Statuta zagrebačkog kaptola iz prve polovice 14. stoljeća, sastavljeni su na osnovi predložaka iz kraja 13. stoljeća, koji su imali svrhu dokazati pravo Anžuvinaca na hrvatsko-ugarsko prijestolje. 3. U radu O v j e r o d o s t o j n o s t i i s p r a v a u n e s e n i h u p o t v r d n i c e p a p e G r g u r a IX. iz 1227. god. dokazuje se da su sve te isprave autentične i objašnjava se razloge nekim neobičnostima u stiliziranju spomenute Zlatne bule. 4. U radu Z a g r e b a č k i m o n a s t e r i j utvrđuje se da se samo u pet isprava iz 13. stoljeća javlja sintagma "zagrebački monasterij". Dvije (od tih pet) isprave sačuvane su u izvorniku, a ostale tri doduše samo u prijepisima, ali je i njihov sadržaj vjerodostojan. U tim ispravama pod sintagmom "zagrebački monasterij" označava se bilo biskupiju kao pravnu osobu bilo zagrebačku crkvu kao građevinu. Izraz potječe vjerojatno iz okolnosti što su koncem 12. stoljeća u zagrebačku biskupiju došla dva rukopisa (Sacramentarium sanctae Mariae MR 126 i Missale

Uvod

antiquissimum MR 165), pisana u drugoj polovici 11. stoljeća za ženski samostan u Gyoru. U tim se rukopisima spominje monasterium pa je taj izraz iz njih prešao u spomenutih pet isprava. U četvrtom dijelu knjige (pod D.) analiziraju se vijesti koje se odnose na neke naše samostane. 1. Benediktinskom samostanu u Jurandvoru posvećen je rad O Β aš ć a n s k o j ploči. U njemu se dokazuje a) Da se u Bašćanskoj ploči, lijevom pluteju crkve sv. Lucije u Baski, uvodno, nakon simboličke invokacije (+), nalaze slova č.r.d (ili ž), tj. datacija 1105. (ili 1107.), s time da u daljnjem tekstu dokazuje da je riječ upravo o 1105. god. b) Da je župan Desila, kao poslanik hrvatskoga kralja Zvonimira, uveo samostan sv. Lucije u posjed i vlasništvo neobrađenog zemljišta (ledina). Zajedno s njime Zvonimirov poslanik je i njegov brat. Oni, dakle, nisu puki svjedoci, već imaju položaj poslanika (posli) hrvatskog kralja. Desila, krbavski župan - i, čini se, "žrel", ubirač poreza u lučkoj županiji - za samostan je najvažnija osoba u natpisu jer on predaje "ledinu" u vlasništvo. Zbog toga je Desila na ploči veličinom slova, točkama između pojedinih slova njegova imena i osobito istaknutim položajem na ploči posebno istaknut kao za samostan najvažniji imenovani uglednik. c) Da izrada predloška i klesanje Bašćanske ploče pada u najdramatičnije razdoblje ranije hrvatske povijesti. God. 1102. Hrvatska priznaje ugarskog kralja Kolomana za svoga kralja, a god. 1105. priznaje ga i drugi dio (tj. Dalmacija, u koju pripada i Krk) jedinstvenoga kraljevstva regnum Croatiae et Dalmatiae, međunarodno priznatoga od reformiranog papinstva oko 1060. god. kada se po prvi puta hrvatski kralj naziva kraljem Hrvata i Dalmatinaca (odnosno kao rex Croatiae et Dalmatiae). d) Da je Bašćanska ploča sastavljena neposredno prije nego što je i taj drugi dio (Dalmacija) kraljevstva Hrvatske i Dalmacije priznao Kolomana. Zbog toga njezino političko značenje prelazi njezin paleografski i lingvistički aspekt, premda su i oni od neprocjenjive važnosti: Krk, kao dio Dalmacije, Bašćanskom pločom, daje na znanje da još uvijek priznaje regnum Croatiae et Dalmatiae, unatoč bizantskim, mletačkim i ugarskim pretenzijama i pritiscima. e) Već 1105. god. tj. u vrijeme klesanja Bašćanske ploče, neposredno nakon sastavljanja njezina predloška, došlo je do ugarske vojne nazočnosti na Krku, a time i stranih utjecaja, najvjerojatnije (nedomaćih) benediktinaca u samome samostanu sv. Lucije u Baski, koji u drugom dijelu ploče uvođenjem novih latiničnih slova (npr. M, O, T, N, V) nastoje umanjiti glagoljaško-hrvatsko značenje ploče.

16


f) Međutim, ugarska je nazočnost na Krku samo privremena. U srazu vanjskih utjecaja - ugarskoga i mletačkoga - pobjeđuje domaći čimbenik, Krčki knezovi, koji uspijevaju ostvariti sve jaču (!) realnu vlast nad Krkom priznavajući samo načelno mletački suverenitet. To je razlog zašto pod t. 5. spomenuta latinična slova nestaju već u tzv. Jurandvorskim ulomcima, desnom pluteju, klesanom nakon Bašćanske ploče, u kojem se može utvrditi razvoj od starije, oble, na novu uglatu glagoljicu. g) Gradnja crkve sv. Lucije pod opatom Dobrovitom u vrijeme kneza Kosmata pada u vrijeme nakon Zvonimirove smrti, najvjerojatnije do 1091. god. h) Zadnja rečenica Bašćanske ploče nije puko dodatno obavještavanje 0 samostanskoj zajednici sv. Lucije s "Mikulom", već joj je svrha opravdati postojanje opata samostana sv. Lucije u ranijem razdoblju kada je on, čak još u vrijeme opata Dobrovita, imao nedovoljan broj redovnika (samo devet!) da bi bio domus formata. 2. U radu O K a r t u l a r u s a m o s t a n a sv. K r š e v a n a u Z a d r u nakon analize nekih pitanja povezanih s, nažalost, nestalim Kartularom samostana sv. Krševana u Zadru autor dolazi do ovih rezultata: a) Kartular nije, kao što se u literaturi tvrdi, napisao notar Blaž, a niti se vrijeme njegova sastavljanja može postaviti u 1223. god. Kartular je nastao koncem XII. ili početkom XIII. stoljeća, i to rukom nepoznatog notara. b) Analiza isprava iz Kartulara darovanja Zovine i braće (CD 1,126) 1 Radovana (CD 1,115) pokazala je da su podaci o osnovnom sadržaju i o svjedocima pouzdani jer se temelje na upisima u samostanske anale. To isto vrijedi i za Krešimirovu darovnicu Dikla (CD 1,105) i otoka Maun (CD 1112). c) Glavni prigovor sadržajnoj neautentičnosti kojeg je iznijela N. Klaić (naime, da hrvatski vladar nije mogao darivati posjede iz zadarske općine jer su ležali na području Bizantske Dalmacije) nije prihvatljiv. Petru Krešimiru IV. priznao je papa titulu rex Croatiae et Dalmatiae, pa je taj hrvatski vladar upravo svojim darovnicama dokazivao svoje pravo na Dalmaciju raspolažući bizantskom državnom imovinom na području dalmatinskih gradova, gdje je sva općinska imovina ukinućem lokalne samouprave po Lavu Mudrom prešla u ruke države. 3. U radu O v j e r o d o s t o j n o s t i d a r o v a n j a k r č k o g b i s k u p a po i s p r a v a m a i ζ 1186. i 1188. g o d i n e analizira se darovnicu krčkog biskupa crkve sv. Ivana Krstitelja samostanu sv. Benedikta na rijeci Pad i prioratu sv. Ciprijana na otočiću Murano, iz 1186. god., sačuvanu u tri prijepisa, i ponovljeno istovjetno darovanje iz 1188. god., sačuvano u dva prijepis, te se dolazi do zaključka da je postojao

Uvod

17

predložak-izvornik darovanja iz 1186. godine, koji je u sačuvanim prijepisima izmijenjen utoliko što je uz samostan sv. Benedikta na rijeci Pad dodan i samostan sv. Ciprijana. U ostalome je sačuvani prijepis vjerodostojan. Samostan je s tom manipulacijom iz raznih razloga bio nezadovoljan pa je naknadno dao sastaviti ispravu iz 1188., god. koja je u cijelosti krivotvorena. 4. U radu P o č e c i p r o š t e n i š t a i F r a n j e v a č k o g sam o s t a n a na T r s a t u analizira se podatke iz radova Kašica i Glavinića i dolazi do zaključka da se kod spomena bana Nikole Frankapana može povijesno podrazumjevati samo Nikola IV. Nadalje, analizira se i bula pape Martina V. iz 1420. god. kao i pitanje autorstva pale glavnog oltara Crkve sv. Marije na Trsatu na osnovi podataka riječkog notara Antuna de Renno. 5. U radu Bula "A d decorem" p a p e N i k o l e V. (1447.) daje se novo čitanje bule pape Nikole V., izdane u povodu osnutka franjevačkog samostana na Košljunu, ispravljajući neke tiskarske i ostale pogrješke do kojih je došlo u dosad najboljem objavljenom tekstu (G. Stokala). Ujedno predlaže i svoj prijevod na hrvatski. Konačno, autor raspravlja i o pitanju datacije i dolazi do zaključka da je dokument najvjerojatnije izdan 29. travnja 1447. U petom dijelu knjige (pod E.) nalaze se tri diskusije: 1. U radu p r e u z e t o m iz članka P o z a d i n a p r v o ga u g a r s k o g n a p a d a na R a b dokazuje se nemogućnost Pragine teze po kojoj bi navodno normanski vojvoda Amico pod zastavom prozapadnog sveca sv. Nikole uhvatio 1075. god. hrvatskog kralja. Naime, sv. Nikola postao je "prozapadni" svetac tek od 1087. god., tj. nakon prijenosa tijela tog sveca s istoka u Bari. 2 . Rad I z p o v i j e s n e p r o b l e m a t i k e n e k i h h a g i o g r a f s k i h v r e l a raščlanjuje prijedloge M. Ivaniševića, koji je u članku Hagiografski izvori o posljednjim desetljećima hrvatskoga kraljevstva (Zbornik "Zvonimir, kralj hrvatski") upozorio na neke teze novijih autora pri raščlambi legenda o sv. Gaudenciju, sv. Ivanu Trogirskom i sv. Krištoforu i u raspravi s tim tezama predložio svoja rješenja. Raščlanjuju se Ivaniševićevi prijedlozi i daju primjedbe na njih. 3. U P r i l o g u d i s k u s i j i o B a š ć a n s k o j p l o č i raspravlja se o prijedlozima M. Bogovića što se odnose na problematiku Bašćanske ploče, objavljenim u Riječkom teološkom časopisa god. 2, br. 2,1998., str. 371-375.

A. OPĆA PROBLEMATIKA

1. PRAVNE OSNOVE CRKVENE DESETINE NA HRVATSKIM PRAVNIM PODRUČJIMA (Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu XX.-XXL, 1983.-1984., 57-83)

L Do sada se jedino Schmid pozabavio podrobnije pitanjem temelja razvoja crkvene desetine na hrvatskom tlu.1 Zato se i noviji istraživači naše prošlosti pozivaju isključivo na njegov rad i njegove rezultate.2 Schmid je svoje analize temeljio na tako reći cjelokupnom raspoloživom izvornom materijalu, a njegov rad ima za nas i posebnu dodatnu vrijednost u tome što je on i inače proučio problematiku ranosrednjovjekovne crkvene desetine na širem europskom području, uključujući i Bizant3, i što je veliku pažnju posvetio tzv. slavenskoj desetini medu Zapadnim Slavenima.4 Prema tome, svako daljnje proučavanje crkvene desetine u Hrvata nužno mora nastaviti na Schmidove analize i rezultate. Nastanak i razvoj crkvene desetine u Hrvata Schmid proučava odvojeno po pravnim područjima Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, ističući time s pravom znatne i značajne razlike pravnih sustava tih triju područja. Nije bez interesa pripomenuti da je Schmid još u doba objavljivanja svoga rada o crkvenoj desetini "na hrvatskom tlu" (auf kroatischem Boden), dakle 1929. godine, jasno spoznao i snažno podvukao da u okvir njegova istraživanja ulazi i Istra, osobito pučanstvo u biskupijama Pula i Pićan,5 ali se samo na jednom mjestu dotaknuo pitanja crkvene desetine u Istri, i to kratkom napomenom o sudjelovanju svećenstva po crkvenim župama u Kastvu, Veprincu i Mošćenicama.6 To je velika šteta, jer su time Schmidove analize ostale nepotpune. Uz to Schmid je sebe lišio prilike da prouči još jedno pravno područje na kojem je mogao već iz načelnih pravnopovijesnih razloga očekivati pojavu slavenske desetine. Ovo su osnovne postavke Schmidova istraživanja: 1

SCHMID 1929., 423-454. V. npr. KLAIĆ N. 1963. 33-49; ISTA 1976., 563-572; ADAMČEK 1980., 70 i d. 3 V. osobito SCHMID 1956., 45-110. 4 SCHMID 1922., 267-300. 5 SCHMID 1929., 431. 6 SCHMID, n. dj., 435. 2

21

Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim poi*~~-~-~^~-


1. Dalmacija a) U Dalmaciji nije postojala prava pravna podloga za primjenu crkvene desetine i zato npr. Trogirani još u XIII. st. ističu da nisu nikad plaćali desetine, a nešto se slično može tvrditi i za Rab.7 b) Crkvena desetina bila je načelno jedinstvena masa koja je pripadala crkvi kao cjelini, a ne samo biskupu. Dijelila se prema prastarim crkvenim normama na četiri dijela (za biskupa, gradski kler, gradnju i popravak crkvenih zgrada, sirotinju).8 . c) Nerijetko je dolazilo do komutacije (Ablosung) crkvene desetine na taj način što se deseti dio plodova zamjenjivalo s točno utvrđenim paušalnim novčanim iznosom, paušaliziranim dijelom plodova i prepuštanjem crkvi određenih nekretnina.9 d) S desetinom su u uskoj vezi i odredbe Splitskog statuta po kojima desetina nasljedstva pripada crkvi. Ta pojava, koju nalazimo i u Dubrovniku, podsjeća na odgovarajuće pojave na talijanskom tlu. 10 e) Tu i tamo nalazimo i utjecaj slavenskog prava: U Osoru dijelom desetine za sirotinju upravlja požup, a u Hvaru pri ubiranju desetine sudjeluje i općinski predstavnik, župan.12 2. Hrvatska a) U užoj Hrvatskoj bila je predslavenska crkvena organizacija uništena, a nova je nastala tek pošto se hrvatska država (oko 803. god.) povezala s Franačkim Carstvom. Ipak, zbog pripadnosti splitskoj nadbiskupiji u Hrvatskoj je došlo do snažnog dalmatinskog utjecaja na razvoj crkvene desetine.13 b) Ona se ubire od svih stanovnika bez obzira na stalešku pripadnost. Ipak joj se odupiru vlastelini, pa čak i "osobe koje su očito u neprivilegiranom položaju", kao što, po Schmidu, svjedoči "skrajnje čudno 13 odbijanje plaćanja desetine neke udovice" (CD II, 140, od 1175., do 1180.). c) Starokršćanska dioba na četiri namjene javlja se i u užoj Hrvatskoj (Senj, Modruš, Nin i Šibenik). d) Svjetovna vlast dobiva desetinu ubrane crkvene desetine (Statut Senjskog kaptola iz 1380. god., član 16). e) Paušalizirano podavanje umjesto "prave" desetine nije puka posljedica komutacije, već je treba povezati sa smanjenom slavenskom 14 desetinom, poznatom iz zapadnoslavenskih zemalja. 7 8 9 10 11 12 13 14

SCHMID, n. dj., 426-427.

SCHMID, n. dj., 427. SCHMID, n. dj., 429. SCHMID, n. dj., 430, 444. SCHMID, n. dj., 446-447. SCHMID, n. dj., 430-431. SCHMID, n. dj., 432. SCHMID, n. dj., 432-436,

3. Slavonija a) Crkvena desetina temelji se na odlukama ugarskih kraljeva.1" b) Ona se zato pojavljuje u načelu najprije kao dio ukupnih prihoda zemaljskog gospodara, osobito kao dio marturine.16 c) Od sredine XIII. st. počinje opći otpor plemstva protiv plaćanja crkvene desetine u naturalnom obliku, koji vodi do velikog spora oko desetine sredinom XIV. st.17 d) Svjetovna vlast polaže u XIV. st. pravo na dio desetine u visini od jedne šesnaestine priroda.18 e) Komutacija je općenito proširena tako da je ona osobita značajka crkvene desetine u zagrebačkoj biskupiji. f) Neslobodni vinogradari kaptola uopće je ne plaćaju.!" g) Pojedini plemići oslobođeni su plaćanja crkvene desetine, a 1492. god. dolazi do općeg oslobađanja plemića za njihove vlastite poljoprivredne pogone.20 h) Ukupnom desetinom početno raspolaže biskup.21 i) Župnici nemaju u načelu pravo na udio u desetini, osim u krajevima u kojima je desetina prešla u svjetovne ruke, (npr. u sučiji Vivodinskoj prema Ozaljskom urbaru iz 1642. god.). Inače, župnici imaju pravo na podavanje, koje je posve nezavisno od crkvene desetine, koji sastoji se od žita u zrnu ili novčanog ekvivalenta, a koje plaća svaka kuća (CD XIII, 528 od 23. svibnja 1366.).22 j) U poteškoćama na koje je nailazila primjena odredaba o crkvenoj desetini u Slavoniji odražava se, po Schmidu, možda prastari slavenski pravni sustav.23 Iz široko koncipiranog Schmidova rada koji se temelji na svim relevantnim izvorima i koji je uzeo u obzir svu iole važniju literaturu o pitanjima crkvene desetine u Hrvata naveli smo samo neke od njezinih osnovnih postavki. Zbog ekonomike izlaganja, bili smo prinuđeni izostaviti ne samo velik broj usputnih važnih zapažanja neko čak i neke Schmidove uspjele analize pojedinih aspekata razvoja crkvene desetine, npr. njezina prijelaza u ruke svjetovnih i crkvenih feudalaca (Vergrundherrschaftung, Dominikalisierung). 15

SCHMID, n. dj., 437. Na i. mj. 17 SCHMID, n. dj., 438. 18 SCHMID, n. dj., 439. " SCHMID, n. dj., 440. M SCHMID, n. dj.,441. 21 SCHMID, n. dj., 442. -2 SCHMID, n. dj. 443. s SCHMID, n. dj., 449 16

24


Dodajmo da je Schmid u svojim značajnim radovima posvećenim smanjenoj desetini (decima constituta) u Zapadnih Slavena utvrdio nekoliko važnih okolnosti. Najvažnija je, dakako, samo postojanje vrlo smanjene paušalizirane desetine, koja je samo po imenu desetina, a koju su plaćali Slaveni na područjima, koja su bila uključena u njemačku crkvenu orgnizaciju. Schmid navodi podatak iz Helmodove Slavenske kronike, po kojem su Slaveni plaćali 24 de aratro tres modios siliginis et duodecim nummos monetae publicae. Tu paušaliziranu desetinu, koja se nazivala decima constituta za razliku od prave, pune desetine, nazivane decima ex integro, decima iusta, plaćali su u Tharingiji u prvom redu Slaveni, ali također i pripadnici njemačke narodnosti, pa čak i samostani, dakako od onih zemalja koje su bile opterećene takvom smanjenom desetinom. Odnos smanjene i pune desetine bio je od 1:6 do 1:9. Značajno je da je Schmid upozorio na to da je smanjena slavenska desetina izbjegla pažnji mnogih znanstvenika zato što je, u ne malom broju isprava, nejasno formulirana i što na nju upućuje nerijetko samo suprotnost prema punoj pravoj desetini, tj. prema decima plenaria, decima ex integro, iustae decimae itd. Tek od sredine XI. stoljeća nailazi se u izvornom materijalu na "jasniju i određeniju definiciju toga pojma". U Poljskoj, gdje je crkvena desetina organizirana posve nezavisno od njemačkog utjecaja, čim je ona postala općeobaveznim podavanjem, nacionalni vladari su odmah s najvećom strogošću istjeravali od pučanstva p u n u desetinu. U istočnonjemačkim krajevima crkva se dakako borila da se smanjena desetina ukine i uvede puna pa je npr. jednom prilikom koncem XIII. st. crkveni sud izrekao u svojoj presudi da smatra talem consuetudinem esse potius corruptelam.25 Porijeklo smanjene desetine nalazi Schmid ili u poteškoćama na koje je nailazilo ubiranje pune desetine u Slavena, koji su zemlje obrađivali na specifičan način, ili u ugledanju na prastari način ubiranja poreza na slavenskim područjima zapadno od Odre. Međutim, kolikogod Schmidove analize predstavljaju nezaobilazan temelj daljnjih proučavanja, čini nam se da neke izvore nije ispravno i uspješno interpretirao i da nije uzeo u obzir neke okolnosti i činjenice koje bi na temelje, nastanak i razvoj crkvene desetine mogle baciti novo svjetlo.

Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim područjima

II. Prema Schmidovu se mišljenju u Dalmaciji crkvena desetina nije oslanjala na potporu državne vlasti. To drugim riječima znači da je crkvena desetina u dalmatinskim gradovima imala značaj crkvene i moralne, ali ne i pravne obaveze. U prilog svome mišljenju navodi Schmid izvore iz 26 Trogira i Raba i kaže da su se "Trogirani još 1267. god. u sporu sa svojim biskupom pozivali na to da oni nisu nikad plaćali desetinu te da je biskup morao priznati važenje toga pravnog običaja". Čini se da ispravu, na koju se Schmid poziva, treba drukčije tumačiti. Naime, u sporu između trogirske općine s jedne i trogirskog biskupa s kaptolom s druge strane papa je delegirao Tomu, splitskog arcidakona, pa je došlo do nagodbe 21. lipnja 1266. po kojoj biskup i kaptol remiserunt (...) omnes alias decimas, quascumque a ciuibus dicte ciuitatis exigere possent et recipient decimas dumtaxat consuetas, videlicet de blado, 27 leguminibus et de angnis d) a općina daruje biskupu i kaptolu neku zemlju na iskorištavanje, očito kao neku vrstu odštete za "izgubljene" desetine. Premda je riječ o nagodbi, Trogirani su se žalili na papu, pa je on odredio ponovni postupak, ovaj puta pred zadarskim nadbiskupom. U tom je ponovljenom postupku trogirska općina prepustila, za čudo, predmet na rješavanje trogirskom biskupu i kaptolu, dakle svojim protivnicima. Nakon saslušanja svjedoka trogirski biskup i kaptol u ispravi od 10. listopada 1267. odriču se desetine vina, voćaka i meljave, "jer na njih nemamo nikakva prava", ali pridržavaju za sebe pravo na decimis illarum rerum que in civitate Tragurii exhibentur, scilicet de blauis, leguminibus et agnis, a trogirska općina potvrđuje pravo biskupu i kaptolu na onu istu zemlju koju je bila odstupila 1266. god. Nadodaje se da iz priroda te zemlje tri četvrtine pripadaju biskupu, a četvrtina kaptolu.28 Kao što se vidi, u Trogiru nije u ХШ. st bilo uopće sporno pravo crkve na desetine iz žita, graha i janjadi. To su bile consuetae decimae, a spor je nastao samo zato što je biskup zahtijevao proširenje prava crkve na drugo (vino, voćke, mlinovi). Nešto slično dešavalo se i na Rabu. Biskup Gregorius de Costizza tražio je decimas non consuetas, a kad mu je to odbijeno, on je bacio na rapske rektore i vijeće interdikt. Zato Rabljani mole gradačkog patrijarha pismom od 23. kolovoza 1268.29 da interdikt skine i da se za rješenje spora izaberu 26 27

24

Navedeno po SCHMID 1922., 296.

28

25

Presuda od 18. travnja 1282., nav. prema SCHMID, n. dj., 286.

29

SCHMID 1928., 427. CD V, 382-383, br. 863. CD V, 443-446, br. 911. CD V, 471-472, br. 937.

26


pouzdane osobe iz drugih dalmatinskih gradova i medu plemićima. Rabljani se dakle ne protive plaćanju uobičajenih desetina koje smatraju, prema tome, osnovanim na pravu. Prema tome, izvornim vijestima nije potvrđeno da u dalmatinskim gradovima plaćanje crkvene desetine nije bilo shvaćeno kao pravna dužnost. A to je i razumljivo. Naime, ne treba smetnuti s uma da je sredinom XI. stoljeća u borbi između papinstva i Bizanta hrvatski kralj Petar Krešimir IV. stupio (bar privremeno) na stranu pape i da mu je taj zbog toga priznao pravo na Dalmaciju. Od toga doba postoji dakle jedinstveni regnum Croatiae et Dalmatiae,30 kojeg papa smatra svojim feudalnim posjedom i kojim on raspolaže dodjeljujući ga hrvatskim vladarima kao svojim vazalima. Vijest Korčulanskog kodeksa je pouzdana i jasna. Petar Krešimir IV. adeptus est principatus illius terre a parte sancti Petri apostoli, dakle, upotrebljava se formulacija koje je i inače papa Grgur VII. rado upotrebljavao u odnosu na vladare koje je želio smatrati svojim vazalima. S druge strane, približno od toga vremena nosi Petar Krešimir naziv rex Croatiae et Dalmatiae, doduše prema nevjerodostojnim ispravama, za koje se ipak može s pravom pretpostaviti da je riječ o kasnijim nespretnim sastavcima na temelju starijih pouzdanih zabilježaka. Što se pak tiče Zvonimira, sačuvana je njegova zakletva papi, koja također na nedvosmisleni način potvrđuje da je papa smatrao da regnum Croatiae et Dalmatiae pripada njemu i da može s njime slobodno raspolagati kao feudalnim dobrom. Zvonimir u svojoj zakletvi posebno ističe da primitie, decime omniumque ad ecdesias pertinentium procuratur existam,™ što znači da se obvezuje da će u povjerenom mu kraljevstvu primjenjivati uz ostalo i odredbe o desetini u skladu s pravnim shvaćanjem svoga feudalnog gospodara, pape. Iz toga slijedi da ne bi smjelo biti sumnje o pravnoj prirodi crkvene desetine u Dalmaciji počevši od druge polovice XI. stoljeća i o tome da je dalmatinska desetina morala po svom sadržaju odgovarati koncepcijama papinstva u to doba. Ne čini nam se posve ispravnim Schmidovo mišljenje da bi se u osnovnim značajkama dalmatinske crkvene desetine održao "starocrkveni predgermanski pravni sustav, kao u malo kojem području 32 rimske crkve". Dalmacija je u drugoj polovici IXV u X. i u prvoj polovici XI. stoljeća svakako pripadala u sklop Bizanta kao jedna od njegovih tema (pokrajina), pa o nekoj primjeni crkvene desetine kao pravne ustanove na temelju propisa državne vlasti ne može biti govora, jer Bizant nije 30 31 32

Podrobnosti u MARGETIĆ 1980a., 233 i d. CD 1,140, bi. 109 od 8. listopada 1075. god. SCHMID 1929., 445.


poznavao desetinu kao pravno općeobaveznu ustanovu. U Dalmaciji je došlo do recepcije shvaćanja rimske kurije o desetini pošto je ona u drugoj polovici XI. stoljeća uspjela (bar privremeno) sa svojom koncepcijom o jedinstvenom regnum Croatiae et Dalmatiae kao feudalnom vlasništvu rimske crkve. Schmid osobito naglašava jedinstvenost crkvene desetine (Gesamtmasse), ali već vrlo rani dalmatinski izvori govore o potpunoj pravnoj i faktičnoj odvojenosti svakoga od pojedinih dijelova. Osobito je značajna vijest iz 1150. god., sačuvana u originalnoj ispravi33 po kojoj splitski nadbiskup u svojoj molbi da mu se odobri pozajmica ističe da kanonici splitske crkve već posjeduju onaj dio desetine koji njemu pripada (partem nostram decimarum) tako da je prinuđen založiti im onu četvrtinu desetina koja je previđena za popravak crkvenih zdanja [quartam partem (...) restaurationis]. Dakle, svaki dio desetine ne samo da ima svoju posebnu namjenu, već se s njima odvojeno raspolaže pravnim poslovima na način koji se može dobro usporediti s načinom raspolaganja imovinom zaklada u pandektarnom smislu riječi (universitates rerum). Posve je neprihvatljiva Schmidova misao da bi desetine iz ostavština koje se spominju u Splitu i Dubrovniku bile pojmovno povezane s crkvenom desetinom34 i da ih treba usporediti sa sličnim pojavama u talijanskim pravnim sustavima.35 Odredba glave 34 knjige II. Splitskog statuta na koju se Schmid poziva36 predviđa slučaj da je osoba bez djece učinila oporuku i raspoložila sa svojim dobrima i da je kasnije dobila dijete i umrla. Oporuka se poništava s time da se desetinu imovine treba dati pro anima sua, scilicet defuncti, ad pias causas. Ta odredba očito nema nikakve veze s ustanovom obavezne crkvene desetine, jer ovisi o činjenici rođenja 37 posmrčeta. Zaključak Velikog vijeća u Dubrovniku iz 1331. god. po kojem deseti dio ostavštine treba ići u korist crkve sv. Marije, na koji se Schmid također poziva, odnosi se na slučaj da je netko u oporuci predvidio aliquid pro decima. To također nije u vezi s ustanovom crkvene desetine, jer ovisi 38 o postojanju oporučne raspoložbe, pa tu normu treba povezati s običajem, koji je u srednjem vijeku bio posvuda proširen, da ostavitelj u trenutku smrti umiruje svoju savjest i pro male ablatis namjenjuje neki dio ostavštine za neku pobožnu ili moralnu svrhu.39 33

CD II, 63-65, br. 64. SCHMID 1929., 430. 35 SCHMID, n. dj., 444. 36 SCHMID, n. dj., 445. 37 Pogotovu je čudno, što Schmid na i. mj. povezuje s crkvenom desetinom propis Splitskog statuta (knj. III, glava 38) koji odobrava preferiranje jednog djeteta s desetinom ostavštine. Vjerojatno se radi o previdu. 38 Zaključak Velikog vijeća govori o pars que reliquuntur per illos cjiti đe presenti vita ad aliam convolant. 3 ' Tako Irnerije u svojoj knjizi navodi kao primjer namjene za spas duše: ecdesie Sancti Petri pro restauratione decimarum C. sol. dari mando (Yrnerii Formularium, 33. Usp. i Rainerius de Perusio, 50). 34

28


Ipak, u srednjovjekovnim pravnim sustavima dalmatinskih gradova postojala je jedna pravna institucija na osnovi koje je dio ostavštine pod određenim uvjetima trebalo obavezno privesti pobožnim svrhama. Tako prema Splitskom statutu iz 1312. god. iz ostavštine osobe koja je umrla bez zakonite djece i bez oporuke pripadala je jedna četvrtina pauperibus in piis causis, a jedna četvrtina općini.40 Prema Šibenskom statutu41 iz druge polovice XIV. stoljeća, ako nema descendenata i ascendenata do četvrtog stupnja, a kolaterala do trećeg stupnja srodstva, cijela ostavština ide pro anima. Ako pak nasljeduju djed s braćom i nećacima ili sama braća, iz ostavštine se pro anima izdvaja jedna trećina, dok pri nasljeđivanju bratića i njihove djece dio za dušu iznosi polovica. Vrlo slične odredbe sadrži i Paški statut42 iz druge polovice XV. st., samo što umjesto trećine, spomenute u Šibenskom statutu, nailazimo na četvrtinu, a umjesto polovice trećinu. Nema ni najmanje sumnje da su Šibenik i Pag te svoje odredbe preuzeli iz nesačuvanog Zadarskog statuta iz XIII. stoljeća,43 jer identična stilizacija ukazuje na isti izvor, a usporedba sa sačuvanim Zadarskim statutom dokazuje da su spomenuta dva statuta nastala pod vrlo jakim utjecajem zadarskog prava. To drugim riječima znači da je na dalmatinskom području vrlo slična pravna ustanova obavezne namjene dijela ostavštine osobe koja je umrla bez djece i oporuke. Izvor te dalmatinske pravne ustanove je bizantsko pravo. Prema jednoj noveli Konstantina Porfirogeneta iz 945.-9S4. god.: ako netko umre bez oporuke, a nisu ostala djeca, dvije trećine pripadaju zakonskom nasljedniku, a trećina se radi spasa duše umrloga bez oporuke namjenjuje Bogu.44 Što se tiče Dubrovnika, prema Statutu iz 1272. god. iz ostavštine umrlih bez oporuke izdvajat će se kroz 10 godina jedna četvrtina za gradnju crkve sv. 45 Blaža. To je privremena mjera. Ona, možda, ima neke veze s bizantskom trećinom koju se zamijenilo četvrtinom, slično kao što se i inače na područjima koja su stajala pod utjecajem rimske kurije, rimskoga i langobardskog prava četvrtina pretpostavljala46 trećini. Ta zamjena je osobito lijepo vidljiva u Pagu, gdje je starija trećina zamijenjena novijom četvrtinom. 0

Splitski statut, HANEL, knj. Ш, gl. 44. Šibenski statut V, gl. 27,28, 29. 42 Paški statut V, gl. 23,24, 25. 43 O tome podrobnije MARGETIĆ 1972., 342-343. 44 Novellae Constitutiones, coll. Ш, Nov. ΧΠ, 278. Usp. PEIRA XTV, 6. 45 Dubrovački statut, knj. IV, gl. 80. 46 Prema Rapskom statutu Π, 17 od ostavštine osobe, umrle bez oporuke i potomaka aimrta pars distribuatur pro anima. Nešto posve drugo je odredba Bračkog statuta I, 27 po kojoj ostavština osobe koja je umrla bez oporuke i rođaka pripada općini, koja trećinu odvaja pro anima sua in laboreno ecdesie. Usp. identičnu odredbu Hvarskog statuta II, 36. Naime, tu se radi o ošasnoj imovini, dok u Splitu, Šibeniku, Pagu i Rabu određeni zakonski nasljednici dobivaju ostavštinu umanjenu za dio pro anima 41


III. Osnovne Schmidove postavke o crkvenoj desetini u užoj Hrvatskoj dobivaju ponešto drukčiji smisao ako se uzmu u obzir naša izlaganja o jedinstvenom regnum Croatiae et Dalmatiae. Samo uvjetno može se govoriti 0 "dalmatinskom" utjecaju na crkvene pojave u užoj Hrvatskoj. Točnije je, po našem mišljenju, uzeti u obzir da je rimski utjecaj u kraljevini Hrvatskoj 1 Dalmaciji u drugoj polovici XI. stoljeća bio od sudne važnosti za razvoj crkvene desetine i u Dalmaciji i u Hrvatskoj, premda je dakako točno i to da je Rim svoj utjecaj vršio u prvom redu preko splitskoga nadbiskupa.47 S druge strane, Schmid smatra da je komutacija crkvene desetine u užoj Hrvatskoj postojala već početno, ti. drugim riječima, da je u Hrvatskoj već od početka postojala tzv. slavenska desetina, i to svoje mišljenje temelji na sličnom razvoju u zapadnoslavenskim zemljama. Ipak, treba upozoriti na to da je Hrvatska bila pod franačkom "zaštitom" razmjerno kratko vrijeme, tj. samo nepuna prva tri desetljeća IX. stoljeća, pa za uvođenje crkvene desetine po franačkom uzoru naprosto nije bilo dovoljno vremena, to više što takve nepopularne mjere nisu uopće zamislive na krajnjem rubu franačkog utjecaja u vrijeme kada je Ljudevit Posavski vrlo opasno ugrožavao franačku prisutnost u našim krajevima. Kasnije je bizantski utjecaj postupno jačao pa je sve do smrti Bazilija II. (1025.), pa čak još i nešto kasnije,48 Hrvatska nesumnjivo u orbiti Bizanta koji, kao što smo već naglasili, nije poznavao crkvene desetine kao pravne obaveze. O uvođenju crkvene desetine u Hrvatsku i Dalmaciju može se govoriti samo od vremena naglog jačanja izravnog utjecaja papinstva, tj. od druge polovice XI. stoljeća. Desetina je očito najprije uvedena u Dalmaciju, kao sastavni dio regnuma Croatiae et Dalmatiae, jer je u njoj bila vlast biskupa čvrsto ukorijenjena. Naprotiv, u užoj Hrvatskoj moralo se pristupiti tom osjetljivom pitanju vrlo oprezno i desetinu uvoditi korak po korak, najprije u krajevima koji su bili bliži biskupskim gradovima, osobito daljoj okolici Splita. Zanimljiva je vijest iz 1178. god.49 po kojoj je neka "žena iz Karma" (mulier de Clino), najvjerojatnije udovica karinskog župana, uspjela postići od pape potvrdu da je karinski kraj oslobođen crkvene desetine i čak vlasti ninskog biskupa, koji se na to tuži vrlo osjećajnim riječima u pismu upućenom splitskom nadbiskupu:

Notificamus de una muliere de Clino, c\ue de nobis ad curiam damini pape cum fallaciis fecit querimoniam de decima nostra, cjuam nostri antecessores semper manutenuerunt, cjuod apostolicus fedt ei privilegium, quod de cetero nec de decima de clero illius ciuitatis potestatem haberemus.

47

Podrobnije v. MARGETIĆ 1983., 255-286. O tome v. MARGETIĆ 1982., 39-46. 49 CD II, 140, br. 137. Za godinu v. BARADA 1954., 485. w

30


Možda je ninski biskup doista ubirao i pokušao ubirati neko vrijeme crkvenu desetinu u Karinu, ali je to njegovo pravo moralo biti očito vrlo sporno. Uostalom, nije nemoguće da je ninski biskup želio proširiti svoje pravo na crkvenu desetinu i pri tome naišao na čvrsti otpor. Naime, po svemu se čini da je crkvena desetina u užoj Hrvatskoj obuhvaćala samo podavanja od sitnih životinja (ovce, koze, svinje) i pčela jer još 19. rujna 1353. god.50 na saboru u Kninu plemićka skupština utvrđuje ove obaveze prema kninskom biskupu: - od 7 do 10 janjića, kozlića, pčela i praščića daje se jedan u naturi (in specie), - ako je manji broj, plaća se po jedan bolanač za janje i novi pčelinjak, a polovica za kozlića i praščića, - od 16 do 20 imenovanih životinja daju se dvije životinje osrednje veličine in specie, - preko 20 daju se također in specie (tj. npr. već na 21 janje daju se 3). Plemić s 5 do 9 kmetova oslobođen je od davanja desetine, a ako ima 10 ili više kmetova, oslobođen je još i jedan kmet srednjeg ekonomskog položaja. Iz tih vrlo zanimljivih vijesti može se izvesti nekoliko zaključaka. Prije svega, malo je vjerojatno da je kninski biskup sakupljao u naturi pčelinjake, praščiće itd. iz čitave Kninske biskupije. Čini se vjerojatnim da je biskup to pravo ostvarivao sabiranjem priploda samo u svom užem području koje je pripadalo kninskoj općini, a da je u udaljenijim područjima morao pristati na komutaciju desetine u novac i na to da se iz sabrane desetine uzdržava seosko svećenstvo. Doduše, plemstvo je priznalo biskupu pravo da imenuje svoga vlastitog župana koji je trebao nadzirati ubiranje desetine u čitavoj biskupiji, ali je očito da je njezino sabiranje bilo u najvećoj mjeri ovisno o dobroj volji lokalnog plemstva, pa je zato neprestano prijetila realna opasnost da se ta crkvena desetina pretvori u plemićki prihod. Takav razvoj naslućuje se i na istarskom području, a iz Vinodolskog je zakona vidljivo kako je seosko svećenstvo upotrijebilo priliku sastavljanja 51 toga značajnoga pravnog dokumenta da što više skuči biskupova prava. Obratno, hrvatski su biskupi nastojali da ostvare punu, "pravu" desetinu čitavog priploda i priroda, kao što je to bilo propisano u Ugarskoj već odredbama Stjepana I. i Ladislava I. U upravo spomenutoj ispravi od 19. rujna 1353. kninski biskup navodi da "plemići i drugi" (nobiles et alif) decimas suas in omnibus rebus decimalibus šibi et sue ecclesie predicte dare recusarent pa se iz toga može sa sigurnošću ustvrditi da je spor nastao upravo zato što je biskup zahtijevao punu desetinu od svih plodova, dok su, obratno 50 51

CD П, 197-198, br. 146. V. osobito članove l do 5 Vinodolskog zakona (MARGETIĆ 1980., 117-119).


hrvatski, plemići tvrdili da oni "prema njihovim pravnim običajima" (iuxta consuetudinem eorum) plaćaju desetinu samo na životinjski priplod. Sufflay je s pravom ustvrdio da je rapska isprava iz 1111. god.52 krivotvorina iz XIV. stoljeća,53 premda nam se čini nedvojbeno točnom Šišićeva primjedba54 da se krivotvoritelj po svoj prilici poslužio i pravom Kolomanovom listinom. Čini nam se vrlo vjerojatnim da je krivotvoritelj smatrao važnim ne samo proširenje nadležnosti rapske biskupije na kopnu nego i izjednačavanje prava dalmatinskih i ugarskih biskupa: uf qua Hbertate fruuntur clerici Ungarie, fruantur et clerici Dalmatie pri čemu je, dakako, pravo na ubiranje pune desetine od svih plodova moralo izgledati rapskom svećenstvu kao divljenja vrijedno i izvanredno poželjno dostignuće ugarske crkve.55

IV. Konačno, smatramo da i u odnosu na Slavoniju treba Schmidove rezultate podvrgnuti stanovitoj reviziji. Naime, nema sumnje da su hrvatsko-ugarski kraljevi smatrali Slavoniju osvojenim područjem, za razliku od Hrvatske i Dalmacije, gdje su iz raznih razloga, medu ostalim i iz obzira prerma papi, isticali kontinuitet vlasti u odnosu na hrvatske narodne vladare. Slavonija je bila za Ladislava, koji još nije uspio do kraja sa svojim pretenzijama prema hrvatsko-dalmatinskom kraljevstvu, graničarska zemlja, pa u tom pogledu u to doba nije došlo do bitne promjene u njezinom položaju, osim što se promijenio nosilac vlasti i usmjerenost graničarskog područja: do pred kraj XI. stoljeća Slavonija je bila hrvatsko graničarsko područje prema Ugarskoj, za Ladislava je ona bila najjužnije novoosvojeno područje. Uvođenje crkvene desetine u takvo nesigurno graničarsko područje nije nimalo vjerojatno. Tek je Koloman, nakon što je osigurao vlast nad regnum Croatiae et Dalmatiae, mogao pristupiti jačem integriranju Slavonije pošto je ona prestala biti pograničnim krajem, ali se njezinom punom uklapanju u ugarski državni 52

CD II, 22, br. 19. SUFFLAY1905., i d. 54 ŠIŠIĆ 1914a., 637. 55 Nije nemoguće da se puna, prava desetina koja bi teretila sve proizvode, tzv. iusta decima, u užoj Hrvatskoj počela energičnije uvoditi tek za kralja Ludovika. Na to kao da upućuje isprava od 9. srpnja 1367. (CD XIV, 55-56, br. 35) kojom je Ludovik naredio da se plaćaju iustae decimae koje već mnogo godina (a pluribus annis citra) ne plaćaju mnogi obveznici in territorio Clissiae, Politii, Almissii, Zmine, Zeline ac Cleonae, kao i isprava od 6. ožujka 1371. (CD XIV, 309, br. 226) kojom isti kralj naređuje bužanskom i počiteljskom knezu da ne ometa rapskoga biskupa u ubiranju crkvene desetine u Lici i Bužama. 53

32


organizam ispriječila okolnost što su hrvatsko-ugarski vladari smatrali Slavoniju vlastitim golemim posjedom, na koje su doduše protegu primjenu načela ugarskog privatnog prava, ali koje su javnopravno organizirali na specifičan način. Priznanje kraljeva vlasništva (i vlasti) nad slavonskim zemljištem utvrdio je Koloman uvođenjem posebnog podavanja, marturine, kunovine, koje je imalo značaj zakupnine za trajni zakup tih zemalja slavonskom stanovništvu i ujedno značaj poreza jer je vlasnik bio ujedno i vlast. Uz to Slavonija je, zajedno s Hrvatskom i Dalmacijom, bila povjerena posebnom kraljevu funkcionaru, banu, čime je njezina posebnost i odvojenost od ugarskog područja još više istaknuta. Iz svih tih razloga nije posve točna Schmidova tvrdnja da se u Slavoniju uvelo crkvenu desetinu na osnovi odredaba kraljeva Stjepana I. i Ladislava I. Kad bi to bilo tako, onda bi o crkvenoj desetini po ugarskom uzoru, tj. o punoj i pravoj desetini postojale bar neke vijesti iz XII. stoljeća. Ali tome nije tako. Evo prvih vijesti o tome na koji se način državna vlast brinula za prihode zagrebačkog biskupa: - 1134. god. spominje se populus de Dumbrova cnm tena et silua, dodijeljen zagrebačkoj biskupiji na kraljev nalog,56 -1193. god. odobrava se zagrebačkom biskupu pravo na desetinu državnih prihoda koji se prikupljaju iz Krapine, Okiča i Podgorja "na isti način, na koji on ima pravo na desetinu iz ostalih državnih prihoda po čitavoj biskupiji" (quemadmodum per totum episcopatum suum de aliis ducatus redditus decimas habet),57 -1199. god. kralj Emerik odobrava zagrebačkom biskupi desetinu "iz naših marturina (...) kao i od svinja, što se sabiru u zagrebačkoj biskupiji".58 59 Isto to potvrđuje se i 1201. god., " 1217. god. kralj Andrija II. odobrava zagrebačkom biskupu uz desetine iz svih marturina i svih "poreznih sakupljanja" (decimas marturinarum omnium seu omnium collectarum) još i decimas (...) omnium tributorum forensium siue decimas prouentus 60 portuum. Iz tih vijesti dobiva se dojam da je zagrebačka crkva najprije dobila vlastelinska prava nad prostranim i brojnim posjedima, a da je nakon toga državna vlast odobrila namjenu dijela državnih prihoda za crkvene svrhe. Dobiva se nadalje dojam da se to pravo postepeno širilo prostorno (v. ispravu iz 1193. god.) i sadržajno (v. isprave iz 1199. i 1217. god.). 56

CD II, 42, br. 42 od 26. travnja 1136. CD II, 259, br. 244 od l .IX. do 31.ΧΠ.Π93. 58 CD II, 339, br. 315. w CD ΙΠ, 12, br. 8. 60 CD III, 148, br. 130 (prije 23. kolovoza 1217.).


33

Tek iz isprave iz 1227. god.61 proizlazi da na području zagrebačke biskupije postoji i crkvena desetina koju plaća stanovništvo kao svoju dodatnu obavezu. Schmidu je s pravom upala u oči neobična važna okolnost da se na području zagrebačke biskupije crkvena desetina iz priroda spominje tek 1227. godine. Nadalje, značajno je da zagrebački biskup u toj ispravi razlikuje dvije vrsti desetine. "Glavna" je vinska desetina; ona se plaća u novcu; jedino nju ustupa biskup kanonicima zagrebačkog kaptola, i to samo onu na užem području "zagrebačke parokije" i onu na području Gorice. Druga je "sporedna", obuhvaća desetinu u naturi (frumento, avena, cera, melle, Uno, fabis, agnis et nucibus) koju zagrebački biskup zadržava za sebe. Nije nemoguće da je biskup uspio samo na užem zagrebačkom području ostvariti plaćanje "sporednih" desetina. Veliko je pitanje, da li je biskup stvarno ubirao "sporedne" desetine u goričkom kotaru ili ih nije ustupio kanonicima naprosto zato što ih nije ni sam još uspio nametnuti. Uz to, iz prvih se vijesti o crkvenoj desetini u zagrebačkoj biskupiji vidi da je riječ bilo o komutiranoj, bilo o smanjenoj desetini. Slično kao na zapadnoslavenskom području i ovdje su vijesti o desetini po svemu se čini također svjesno iznesene u nejasnoj stilizaciji, iz kojih ipak nakon pažljiva čitanja izvora proizlazi borba crkvenih vlasti za uvođenjem sve strože desetine, s ciljem da se ona konačno pretvori u pravu, punu desetinu. Iz isprave iz 1227. god. ne proizlazi nužno da je riječ o punoj desetini, jer ona ne spominje iustas decimas, pa ne znamo ni visinu komutacijskog iznosa vinske desetine ni stvarnu visinu "sporednih" desetina. Druga 62 vijest, iz 1229. god. , spominje doduše z'ustes decimas u naturi, ali samo kao moralno-religiozno-politički cilj crkve. Biskup moli kralja da secundum instituta ueteris testamenti per totam suam dyocesim iustas decimas omnium frugum in specie (...) integraliter (...) šibi (...) persolui faceremus. Tako reći svaka je riječ program za koji se biskup bori, a ne utvrđivanje stvarnog stanja. Značajno je pozivanje na Stari zavjet, a ne na zakone ugarskih kraljeva, a ništa manje programatski ne djeluju riječi "p o č i t a v o j (spac. L. M.) njegovoj dijecezi" i osobito "potpuno (!) plaćanje pravednih (!) desetina" koje bi kralj tek "trebao narediti". Biskup naziva običajno pravo "tocius Ungarie",. podvlačeći time da je Slavonija sastavni dio cjelokupnog ugarskog kraljevstva, premda time neizravno priznaje da postoje dva pojma Ugarske: jedan je Ugarska u užem smislu te riječi, u

57

61 62

CD III, 270, br. 243 (prije 9. kolovoza 1227.). CD Ш, 325, br. 284.

34


kojoj se očito "prava desetina" komutira u novčani iznos od jednog pondusa, a drugi je Ugarska u širem smislu riječi, koja obuhvaća čutav teritorij pod vlašću hrvatsko-ugarskih vladara, dakle i Slavoniju, na koju bi se, po mišljenju biskupa, ipak, bar per analogiam, trebalo primijeniti ugarsko običajno pravo. Da je ta naša interpretacija točna, vidi se i po tome, što kralj ne želi izravno primijeniti u Slavoniji odredbe ugarskog običajnog prava, već donosi novu normu, koja ima očito konstitutivno a ne tek deklarativno značenje. Njome se dozvoljava komutacija crkvene desetine na žito, ali u jako smanjenom iznosu, tj. na polovicu, 2,5 denara. O plaćanju desetine iz drugih plodova kralj ništa ne određuje, što je znak da su one doista sporedne. Očito je da je u Slavoniji tek malo-pomalo trebalo uvoditi,paušaliziranu smanjenu desetinu sa slabo prikrivenim ciljem da ona tijekom vremena dostignu punu, pravu desetinu, propisanu za Ugarsku. To je ostvareno u odnosu na Petrinju već 1270. godine,63 kada su pred banom Henrikom njezini stanovnici obećali da će plaćati iustas decimas frugum, scilicet uini, agnorum, apum ac de custodie porcorum, cjue polyche dicuntur, dabunt in specie. U ostalim gradovima i na ostalim slavonskim područjima uvođenje pune, prave crkvene desetine išlo je mnogo teže, jer su stanovnici uporno pozivali na dugogodišnji pravni običaj plaćanja smanjene desetine.64 63

CD V, 525-262, br. 987 od 6. ožujka 1270. SCHMID 1929-, 441 upozorava na poseban položaj slobodnih gradova u odnosu na crkvenu desetinu i pri tome se poziva na privilegije Petrinji i Virovitici i na prava općine Gradec (Zagreb) na, nama već dobro poznatu, šesnaestinu. Ali upravo za Petrinju sačuvane su iz 1270. god. vijesti o tome da je zagrebački biskup uspio prinuditi građanstvo na plaćanje desetine in specie, osim za "sporedne desetine" (pro minutis đecimis) iz lana, kokoši i prosa, koje su komutirane u novac i paušalizirane na 2 denara po kući. Iz sačuvane isprave ne proizlazi da se spor između biskupa i građanstva sastojao u tome da li je građanstvo obvezano na desetinu ili ne, već u tome da li desetinu treba plaćati u naturi ili u novcu. O drugim gradovima nemamo vijesti iz ΧΠΙ. stoljeća, ali čini nam se da ne bi smjelo biti sumnje u to da su oni bili obavezni na podavanje crkvene desetine već u to doba. Iz pisma kojim se Karlo 1.13. srpnja 1327. obratio stanovništvu Gradeca i koja se odnose na plaćanje desetine vidi se da se građanstvo ne odupire obavezi plaćanja desetine u načelu, već nečem drugom, tj. da građanstvo želi plaćati desetinu u novcu. Karlo I. naređuje građanstvu da plaća iustas decimas, i to in omnibus rebus vestris et iobagionum vestrorum decimalibus in specie. S doslovce istim nalogom obratio se Karlo I. i svim plemićima i članovima svih drugih staleža u zagrebačkoj biskupiji preko Save, što znači da je pravna situacija bila identična i u Gradecu i u drugim područjima. Svoju tvrdnju da su slavonski gradovi imali poseban privilegirani položaj u vezi s plaćanjem desetine Schmid dokazuje i s ispravama od 3. listopada 1469. o pomirbi građana Gradeca sa zagrebačkim kaptolom. Međutim, iz tih isprava je vidljivo da građanstvo odobrava sabiračima desetina, koji u ime zagrebačkog kaptola dolaze na područje Gradeca, da hvataju, sude i bacaju u zatvor stanovnike Gradeca koji su ostali dužni vinsku desetinu. Nije nam jasno kakav to posebno privilegirani položaj gradova vidi Schmid na temelju tih podataka. Ovime ne želimo tvrditi da gradovi nisu uopće imali nikakvih olakšica pri plaćanju desetine. Ali u taj problem ne može ovdje ući. 64


35

Međutim, čim se kraljevska vlast pod Anžuvincima ojačala, ona je nastojala da pomogne crkvi, kao instituciji u kojoj je s pravom gledala jedan od svojih glavnih oslonaca. Karlo I. "zgraža se" nad smanjenom desetinom riječima koje neobično podsjećaju na slično negodovanje prema smanjenoj desetini u Zapadnih Slavena. On zabranjuje plaćanje crkvene desetine secundum paruam consuetudinem, que pocius dicendo est corrumptela.65 Prema Karlu I. uobičajeni komutirani iznos desetine u Slavoniji iznosio je dva denara po kupu žita, i isto toliko po kablu vina, što predstavlja non decimam, sed vix vigesimam i zbog toga zahtijeva plaćanje u naturi. To je posve dobro usporedivo s odredbom Andrije II. iz 1229. god. da se po kupu žita u Slavoniji treba davati 2,5 denara. Komutiranu smanjenu desetinu kao običajno pravo priznaje i ban Mihac 1327. god. u svom pismu križevačkom comesu, u kojem mu naređuje da utjerava punu desetinu u naturi od stanovnika križevačkog komitata non obstante ipsorum prava et abusiva (...) consuetudine.66 Iste godine obraća se Karlo I. drugim pismom svom slavonskom stanovništvu južno od Save67 i građanima Gradeca (danas Zagreb)68 u kojem se zabacuje cjuadam abusiva consuetudine, que non consuetudo, ymo pocius corruptela (...) dići potest po kojoj su oni do tada davali desetinu iz svih plodova. On naređuje da se ubuduće daje "iustas decimas", dakle inzistira na punoj, pravoj desetini. Spor je riješen tek 1327.,69 kada je ban Mihac odredio da se kup žita može komutirati sa 6 denara, a vino po tržnoj cijeni, osim u većim privilegiranim mjestima gdje je naređeno davanje desetine u naturi. Ako je još 1326. god. kralj priznavao da dva denara iznose dvadesetima, dakle da bi poštena komutacijska svota iznosila 4 denara po kupu, onda je očito da su Anžuvinci konačno uspjeli u svojoj namjeri da u Slavoniji ostvare plaćanje pune, prave desetine, koja se i u komutiranom obliku ne može više nikako smatrati smanjenom desetinom, jednim od privilegija 70 slavonskog stanovništva u XIII. stoljeću.

65

CD IX, 300-301, br. 247 od 15. srpnja 1326. Usp. tekst koji odgovara bilj. 25 u ovome radu. CD IX, 346-347, br. 287 od 24. ožujka 1327. 67 CD IX, 352, br. 291 od 13. srpnja 1327. <* CD IX, 352-354, br. 292 od 13. srpnja 1327.; FORETIĆ 1969a., 774 i d. 69 CD IX, 425-426, br. 351 od 25. listopada 1328. 70 Ovdje ne možemo ući u daljnje analize problema komutacije. Jedan od njih je izmjena vrijednosti denara tijekom XIII. i XIV. stoljeća, kao i odnos ugarskoga i slavenskog novca 66

i crKva u srednjem vijeku

Ubrzo nakon energičnih intervencija Karla I. i bana Mikaca od 1326. do 1328. god. u korist zagrebačkog biskupa i plaćanja pune crkvene desetine, koje su išle za izmjenom dotadašnjeg stanja u Slavoniji u odnosu na crkvenu desetinu i za znatnijim povišenjem komutacijskog novčanog iznosa, dolazi do poznate bune slavonskog stanovništva koja traje sve do 1340. god. Tkalčić je sve te događaje dvadesetih godina XIV. stoljeća što su se odnosili na pitanje plaćanja crkvene desetine na području zagrebačke biskupije kao i bunu u tridesetim godinama istoga stoljeća povezao u jednu cjelinu u radu pod zajedničkim naslovom Odpor i buna radi desetine u biskupiji zagrebačkoj u XIV vieku.71 Naprotiv, N. Klaić je "otpor protiv plaćanja" crkvene desetine i borbu biskupskih predijala u Čazmi, Dubravi, Ivaniću i Vaški protiv zagrebačkog biskupa72 strogo odvojila i naglasila "da oba oblika otpora iako vremenski povezana, nemaju neke zajedničke osnove ni uzročne povezanosti". Prema njezinom mišljenju do bune predijalaca je došlo zato što je pravni položaj vojnika na privatnom vlastelinstvu u Slavoniji znatno teži nego kraljevih vitezova, koji su rijekom XIV. stoljeća već organizirani u plemićki stalež. n Buna predijalaca je, po njezinu mišljenju, očajan pokušaj privatnih vitezova da dođu pod kraljevu zaštitu74 i okrilje te da se izjednače u pravima s kraljevim vitezovima.75 Bez ikakve sumnje, slavonsko se stanovništvo nije pokorilo bez daljnjega naredbi bana Mikca iz 1328. god., kojom se željelo umjesto običajnopravno smanjene desetine uvesti "pravu" desetinu. Već 1329. god. Karlo I. naređuje banu da pomogne biskupu pri utjerivanju desetine.76 Godine 1333. ban traži od svih stanovnika goričkog, dubičkog i sanskog komitata da uredno plaćaju crkvenu desetinu,77 a 1334. god. piše svim stanovnicima cijele zagrebačke dijeceze i prijeti im teškim posljedicama (si vestra gravamina cupitis evitare) ako se ne bi pridržavali njegove naredbe iz 1328. god. i uz to posebno daje nalog comesima, kaštelanima i drugim 78 službenicima da pomognu biskupu. Ni Karlo I. nije ostao skrštenih ruku. 79 On 22.VIII. 1334. upućuje veći broj pisama slavonskim funkcionarima, plemićima i ostalom stanovništvu u kojima ih poziva datsvakako plaćaju biskupu desetinu u novcu ili u naravi: 71

Rad XLIX, 1879., 167-230. KLAIĆ, N. 1971., 563-564. 73 KLAIĆ, N. 1971,577. 74 KLAIĆ, N. n. dj., 581. 75 KLAIĆ, N. n. dj., 577. Ostalu literaturu v. u KLAIĆ, N. 1963a, 35-37. 76 CD IX, 465-466, 380 od 14.VI.1329. 77 CD X, 115, 74 od 7.У1ПЛЗЗЗ 78 CD X, 179-180,120 od 21.VIII.1334. 74 CD X, 182,121; 182-183,122; 183,123; 183,124; 184,125; 184,126; 185,127; 185,128; 186, 129 - svi od 22.νΠΙ.1334. 72


37

decimas suas et suae ecclesiae ex parte uestra et vestrorum iobagionum debitas iuxta taxacionum (!) seu conuencionem vestram factam cum eodem (se. episcopo) aut in specie decimatoribus ipsius (...) episcopi (...) persoluatis. Kralj tako živo želi da biskup dođe do prihoda iz desetine da upozorava stanovništvo da će se desetine dobrim dijelom upotrijebiti za važne vojne svhe: cum idem (...) episcopus pro expedicione presentis nostri exercitus una nobiscum debeat proficisci vel saltem suis hominibus nos debeat adiuuare, iz čega slijedi da se neplaćanjem desetine šteti izravno kralju i najvažnijim državnim interesima. Dodajmo tome još i javni biskupov proglas od 5.IV.1335. godine80 kojim se on prijeti svima onima koji vrše razna zlodjela protiv crkve: insultum, tumultum, concursum, violencias, insidias, sediciones, conspiraciones, congregaciones fraudulentas et conventicula itd. itd. Takvi će biti izopćeni, njima će se oduzeti posjede i još će biti kažnjeni iuxta promissione ipsorum. Čini nam se da ne bi smjelo biti sumnje u to da su nasilja, o kojima biskup piše 1335. god. povezana s odbijanjem pučanstva da plaća crkvenu desetinu u punom iznosu, utvrđenom 1328. god. To pogotovu proizlazi iz još jedne okolnosti. Naime, 1336. god. biskup se obraća svim stanovnicima triju provincija (prediales, ciues et populi prouinciarum nostrarum de Chasma, Dumboe et luang)" i tom prilikom kaže da između njega i tih stanovnika postoje teške nesuglasice i sporovi još iz 1333. god. Budući da netom spomenute banove i kraljeve isprave iz 1334. godine inzistiraju na plaćanju crkvene desetine zagrebačkom biskupu, proizlazi da se slavonsko stanovništvo nikako nije htjelo pomiriti s plaćanjem pune desetine, tj. da se borilo za "stare pravice", naime za desetinu u smanjenom iznosu koji je prema Karlu L, iz 1326. god., navodno iznosio tek polovicu pune desetine. Otpor prema desetini obuhvatio je cijelo stanovništvo triju provincija, 82 što se vidi iz upravo navedene isprave iz 1336. godine, u kojoj se biskup obraća svim stanovnicima i u kojoj biskup kažnjava glavne krivce, a prema ostalima, premda je imao s njima grauis et magna discordia biskup se mudro pokazuje vrlo velikodušnim: alios vero nostros prediales, ciues et populos (...), immunes inuenientes, in fidelitate relinquimus permanere jer se nada da ubuduće ingratitudinem uel infidelitatem contra nos et nostros non incurrerint "" CD X, 205-206,147. ei CD X, 267-268,197 od 23.VI.1336. ffi V. bilj. 65.

38


a osobito dacia consueta sui temporibus persoluerint. Taktika odvajanja kolovođa od "zavedenog" naroda pokazala se uspješnom. Već iduće godineи dolazi pred čazmanski kaptol veći broj predstavnika stanovništva spomenutih triju komitata te suo et omnium dictarum prouinciarum cuiuscumque status hominibus nomine daju obećanje da neće ubuduće biti "nevjerni" prema biskupu. Iz otpora plaćanju desetine po stanovništvu triju komitata, koji je trajao od 1333. do 1336. god.84, biskup je izvukao pouku da se na svoje predijaliste ne može osloniti onda kada su mu najpotrebniji, tj. u lomljenju otpora neprivilegiranog stanovništva. Čini nam se vrlo vjerojatnim da je biskup zbog toga odlučio da ukine taj privilegirani a za njega nekorisni, čak štetni sloj stanovništva, da kolovođe rastjera, a ostale predijalce pretvori u "obične pučane" (communes populi). Dakako, da to dobar dio predijalaca nije primio bez žestoka otpora. Oni su čak sakupili exercitum validiorum quam potuerunt, što vjerojatno treba tumačiti kao oružani ustanak tih predijalaca zajedno s njihovim kmetovima pa su navalili na biskupske posjede i pokušali za sebe pridobiti crkvene kmetove (aliquos ex populis ecclesie nostre ad infidelitatem (...) inuitando). Dok je biskup 1336. god. oduzeo posjede samo četvorici kolovođa narodne bune, sada, 1339. god. on izriče kaznu protiv 13 predijalaca. Ali, dok je 1336. god. biskup priznavao postojanje predijalaca na crkvenim posjedima i amnestirao prediales, ciues et populos osim četvorice kolovođa, već 1337. god. čazmanski kaptol u ispravi kojom predstavnici triju komitata obećaju vjernost zagrebačkom biskupu uopće ne spominje predijalce, što ne može biti slučaj. Pravni položaj predijalaca bilo je lako oduzeti onima koji su bili nevjerni, jer je njihova buntovna djelatnost, opravdana ili ne, davala biskupu mogućnost da im oduzme imanja, dakle i privilegirani položaj. Ali pravi problem predstavljali su oni predijalci koji se nisu priklučili pobuni. Naime, odnos biskup-predijalac bio je odnos međusobne vjernosti, koji je obvezivao i biskupa i predijalce, na u biti jednaki način, kao što je to bio slučaj s drugim lenskim odnosima između seniora i vazala. Trebalo je doista pogaziti sve ono što je biskup nebrojeno puta sam istaknuo. Ta on je još 1336. god.85 energično podvlačio da su neki predijalci kažnjeni vigore privilegiorum universis predialibus concessorum, iz čega se vidi da je biskup objavio neku vrstu generalnog privilegija kojim


je garantirao opće povlastice i obaveze predijalaca. Predijalcima nije preostalo drugo nego da se obrate na kralja, kao vrhovnog zaštitnika prava i pravde. Ali, interesi kralja i biskupa bili su toliko usko povezani da je spor bio već unaprijed sigurno izgubljen za predijalce, premda su oni bili bez ikakve sumnje u pravu, što se osobito tiče onih koji se nisu latili oružja i koji su se naivno uzdali u kraljevu pomoć. Međutim, već dopis kojim Karlo I. obavještava zagrebačkog biskupa o tužbi predijalaca dokazuje da je kralj, dakako na podmukli način, uz biskupa, a protiv predijalaca. Naime, kralj piše biskupu da se na njega obratila universitas hominum seu populorum de Iwangh, Dumbrou, Chazma et de Voska s pritužbom "da biskup krnji njihove sloboštine". Dakle, već prilikom otvaranja postupka kralj ne naziva tužitelje predijalcima, već homines i populi, tj. smatra ih biskupovim podložnicima i kmetovima. Kralj poziva biskupa da dođe pred kraljev sud i donese priuilegia (...) regum predecessorum nostrorum super libertatibus ipsorum hominum seu populorum. Ne možemo se oteti dojmu da je dopis stiliziran nakon temeljite analize problema koji su zajedno izvršili kraljevi i biskupovi pravni stručnjaci i u kojoj su zajednički izradili podrobni plan daljnjeg postupka, koji je predijalcima i drugima trebao ponuditi sliku naoko objektivnog stava i shvaćanja sudskog kolegija. Pričin objektivnosti pobuđuje i završna rečenica u kraljevu dopisu biskupu, kojom on poziva biskupa da povrati posjede onim tužiteljima koje je eventualno već izbacio iz posjeda (si quos ex eis de eorum possessionibus eiecistis).*6 To samo na prvi pogled izgleda "oštro" prema biskupu. Ali biskup je protiv toga imao pravno sredstvo tzv. opozicije ili repulzije,87 kojim je mogao bez opasnosti osujetiti povrat oduzetih zemalja. On je to i učinio te u svom pripremnom podnesku za ročište pred kraljevim sudom začuđujućom mirnoćom kaže da su njegovi "nevjerni" protivnici došli s kraljevim dopisom u kojem se traži da im se vrati oduzete posjede i da je s njima čak došao i kraljev čovjek, ali da preces (!) damini nostri regis admittere nequiuimus (!). Biskup zadovoljno ističe i prohibicionem nostram, ti. svoje protivljenje, osnovano na zakonu i "drskost" svojih protivnika, koji su zauzeli oduzete zemlje i time se doista ogriješili o hrvatsko-ugarske postupovne propise. Do vrhunca licemjernosti i u pravom smislu riječi drskog iskrivljavanja prava dolazi tek sada. Od kralja delegirani suci ističu u ispravi, koja sadrži presudu u sporu,88 da su navodno tužitelji izjavili da 86

83 84 85

CD X, 360-361, 269,24.Χ.1337. CD X, 497-498,15.Χ.1339. CD X, 256-259,190,20.IV.1336.

39

CD X, 530, 376,13.ΠΙ.1340. Trip. П, 74; Vlad. II. Decretum IV, art. 19, (CIH 310); HUSZTY,, 334 i d.; KELEMEN, 1573 i d.; LANOVIĆ, 404 i d. 88 CD X, 562-568, 395,26.VI.1340. 87

40


se njihova prava nalaze popisana u privilegijama, danima zagrebačkom biskupu i da se podvrgavaju onome što tamo piše. To je vrlo dobro poznati način sastavljanja zapisnika i presuda, kojem su kroz vjekove pribjegavali suci u želji da opravdaju nepoštenu i protuzakonitu presudu. Jer tko i kako može kasnije dokazivati da to nije tako bilo, pogotovu ako je riječ o vrhovnom sudu, protiv kojeg nema prave mogućnosti apelacije. Nitko na svijetu nije mogao tvrditi da zagrebački biskup nema predijalaca - a najmanje sam biskup koji je čak donio i općeobavezne odredbe o pravima i dužnostima svojih predijalaca i koji je i te kako izdašno dodijelivao položaj predijalaca.89 Kako u privilegijama doista nije bilo riječi o predijalcima, kraljevski sud donosi presudu protiv tužitelja s time da onima koji nisu bili "nevjerni" "odobrava" da mogu ostati na biskupovim posjedima kao obični pučani ili da "sa stvarima i osobama nesmetano otidu". To je upravo klasičan primjer presude koja se protivi ugovornom odnosu medu strankama, pravnim propisima i pravnom sustavu. Pomalo začuđuje da su predijalci kao svoje zastupnike poslali pred kraljev sud ne samo one koji se nisu pobunili protiv biskupa, nego i one koji su bili nosiocima otpora. Od dvadeset zastupnika čak sedam njih bilo je samo godinu dana ranije proglašeno buntovnicima i lišeno posjeda! U neku ruku ne bi nas trebala čuditi daljnja nekorektnost koja se sastojala u tome da je biskup pred kraljem nekih dva mjeseca nakon izrečene presude izjavio90 da su neki od zastupnika predijalaca pred kraljevim sudom odmah nakon izrečene presude "pobjegli" - i pri tome spominje čak šestoricu koji uopće nisu bili zastupnicima nego zastupanim, a samo jednoga od onih koji su doista bili zastupnicima. Za ostale koje je kraljev sud izručio biskupu biskup tvrdi u svom protestu da su se "potajno udaljili", a da nisu od biskupa dobili odobrenje. Očito je biskup želio prema predijalcima imati posve odriješene ruke pa im je natovario još i krivnju izigravanja presude. Međutim, medu predijalcima našla su se i četiri koji su tvrdili da su plemići (se nobilesfore allegassent) pa se prema njima blaže postupilo. Oni su doduše predani biskupu, ali ih je taj pustio na slobodu pošto su svečano 91 izjavili da se nikad više neće vratiti na biskupove zemlje.

w

I KLAIĆ, N. 1982., 371 s pravom ističe pravnu nelogičnost toga dijela presude, samo što su se po njezinom mišljenju predijalci doista tako nespretno branili na sudu jer da je "netko dao pobunjenim predijalima potpuno pogrešne upute". "" CD X, 569-570,16.VIH.1340. " CD X, 570-571, 398,16.VIH.1340.


41

I tako izgleda kao da je biskup slavio punu pobjedu nad svojim predijalcima, jer je s najvišeg mjesta izrečena jasna i nedvosmislena presuda po kojoj na biskupovim posjedima predijalaca ne samo da nema, nego čak i ne može biti. Međutim, kao da je pravni sustav jedno, presude drugo, a život nešto treće. Predijalaca je na biskupovim posjedima bilo i dalje i čak im je nekih 130 godina kasnije priznat položaj pravih plemića.92 Ali u to ovdje ne možemo dalje ulaziti, jer bi nas to odvelo predaleko. U svakom slučaju očito je da je ubiranje crkvene desetine bilo nezamislivo bez čvrste i dobronamjerne pomoći sa strane vladara, jer bi inače otpor obveznika bilo posve onemogućio ubiranje bilo usmjerio pritjecanje toga dragocjenog izvora prihoda u ruke nižeg i višeg plemstva. Zato je već od najstarijih vremena u Ugarskoj kralj polagao pravo na dvadesetinu ubrane desetine.93 Tako 1231. god.94 određuje Andrija II. Praeter vicesimam, quam ab antiquo reges habent, decimas non exigemus, c/uia per hoc populos gravatur,

što dakako nije smetalo da se ubiračima desetine ne prizna neki omanji dio desetina na ime "putnih troškova" i "dnevnica". To se osobito jasno vidi iz privilegija izdanoga 1191. god. za pečuhsku crkvu. U njemu se ističe da nec comes Palatinus uicesimam, nec comes parochianus centesimam in decimis (...) habere debeat,95

što, dakako, znači da je u drugim krajevima Ugarske, gdje nije bila podijeljenja ta značajna povlastica, crkva morala izdvojiti za državne vlasti ne samo jednu dvadesetinu na ime općeg državnog autoriteta koji je davao pravnu snagu obavezi davanja desetine nego još i jednu stotinku na ime izravne pomoći državne vlasti pri njezinu ubiranju. Na slavonskom području dvadesetina koja pripada vlasti spominje se 1270. god. u već spomenutoj nagodbi zagrebačkog biskupa i petrinjske općine:

92

Dobronamjernost kralja Marije već se vidi i po stilizaciji pitanja upućenog "zajednici plemića kraljevine Slavonije". On naime pita da li nobiles praeđiales episcopatus Zagrabiensis imaju ista prava kao i ostali plemići. A ta ista "zajednica" (universitas) to iureiurando (!) affirmat (STIPIŠIĆ - ŠAMŠALOVIĆ, 606, br. 2633 i 2635). Podrobnije KLAIĆ, N. 1982., 372373. 93 SCHMID1929., 439 pogrešno kaže da se taj zahtjev pojavio tek za Anžuvinaca kao "neues Moment". 94 Tekst u KOVACHICH, 117; ENDLICHER, 432. 95 ENDLICHER, 395. Tu nalazimo i iustae decimae, kao naziv pune, prave desetine. Ako se ubirala in specie, nazivala se decima more Teutonico: ENDLICHER, cit., 446 (1238. god.); 469 (1246. god.); 625 (1291. god.); ili more Saxorum, 518 (1266. god.).

42


mediam decimam precessorie cjue uigesima dicitur za koju se čini kao da se ne isplaćuje iz ubrane desetine, nego kao da postoji kao obaveza uz desetinu. U skladu s time Karlo I. još 1319. god. zahtijeva da od desetina partem vicesimam et centesimam habeat regia magnitudo,96 tj. određuje da sve službene i privatne osobe koje ubiru po kraljevu ovlaštenju smiju pridržan" približno 16% desetine (tj. 1/20 +1/100 = 16,6%) pa je ta šesnaestina desetine ostala i dalje u prilog onih koji su nadzirali i štitili ubiranje desetina.97 I u Istri, pokrajini što su je Franci osvojili 787., zbog slavenskog stanovništva, koje se naselilo još koncem XI. stoljeća na prostranim područjima zapadno od Učke i osobito oko Pazina, s pravom se može očekivati postojanje smanjene paušalizirane desetine. Naime, i u Istri su postojale tri glavne pretpostavke za uvođenje tzv. decima constituta: 1) franačka, a kasnije njemačka vlast, 2) crkvena organizacija koju podupire svjetovna vlast, 3) slavensko stanovništvo. Istra je granična pokrajina franačke države još koncem VIII. st. i kao takva vojno-administrativno najuže povezana s centralnom franačkom vlašću. To se osobito dobro vidi iz privilegija kralja Karla (budući car Karlo Veliki) od 4. kolovoza 792. god. izdanog u korist akvilejske crkve, u kojem Karlo posebno oslobađa akvilejskog patrijarha od plaćanja herbaticuma za napasanje stoke akvilejske crkve u Istri.98 Franačka je vlast morala prema stanovništvu novoosvojenih krajeva nastupati vrlo oprezno i u pitanjima crkvene desetine, kako ne bi došlo do prevelikog nezadovoljstva. Tako 796. god. Alkuin ističe da treba s puno opreza pristupati uvođenju crkvene desetine i da se tek postepeno, "pošto se utvrdi vjera može pristupiti strožim nalozima",99 što prevedeno na manje diplomatski jezik znači da se puna, prava crkvena desetina može zahtijevati tek onda kada je vlast uspjela potpuno pokoriti stanovništvo. Alkuin nije mogao ni slutiti nevjerojatni otpor naroda prema svakom novom opterećivanju porezima i drugim podavanjima. I dok je franačka vlast još prema Rižanskom placitu čak odstupila Slavenima crkvenu desetinu, ubiranu od istarskih posjednika, kasnije, još tijekom dugog niza stoljeća, nakon što je crkvena desetina već odavno postala prihod svjetovnih feudalaca, uvođenje pune, "prave" desetine probijalo se samo

96 97

CD VIII, 530, br. 431 od 2. srpnja 1319.

CD IX, 367, br. 302 od 12. listopada 1327.; 426, br. 351 od 25. listopada 1328. itd. 98 CDI, ad a. 792; KOS, I 316-318. " KOS, 342-343, br. 304 poslije 10. kolovoza 796.


43

s najvećim poteškoćama, zbog čega je dolazilo uvijek iznova do otpora i buna, tako da ona zapravo u centralnoj istri nije nikad do kraja uvedena. Tzv. Eufrazijev privilegij, poznata krivotvorina XIII. stoljeća, navodno iz 543. god.100, statuira obavezu porečkog stanovništva prema porečkom biskupu (...) tam de vineis quam de agris quartas persolvant, sicut autem antiqui predecessorum suorum fecerunt, i obrazlaže je ovako: pro eo c/uod super terram nosive ecclesie resident. To bi dakle odgovaralo "zakupnini" u visini od 25% prihoda. Nadalje, Eufrazijev privilegij spominje i crkvenu desetinu, i to u njezinom "pravom", punom iznosu, kao obavezu porečkog stanovništva prema kanonicima: decimam otnnium habitantium (...) tam de omnibus frugibus terre cjuam de animalibus. Eufrazijev privilegij obavještava nas o pretenzijama porečke crkve u XIII. stoljeću prema porečkom stanovništvu pa nam ne može biti od koristi čak ni za utvrđivanje stvarnih odnosa porečke općine i porečke crkve u XIII. stoljeću. Prva pouzdana vijest o crkvenoj desetini u Istri nalazi se u Rižanskom placitu101 iz 804. god.: Per tres annos illas decimas, quas ad sanctam ecclesiam dare debuimus, ad paganos Scavoscos dedimus, quando eos super ecclesiarum et populares terras nostras nosit in suo peccato et nostra perditione (već tri godine one desetine, što smo ih morali davati svetoj crkvi, dajemo poganima Slavenima, otkako ih je postavio na crkvene i naše vlastite zemlje na svoj grijeh, a našu propast). Prema najboljem poznavaocu crkvene desetine u srednjem vijeku, H. F. Schmidu, ovdje je riječ o dominikalnoj, a ne o sakramentalnoj desetini.102 Naime, prema Schmidu, desetina iz ovoga odlomka potječe još iz doba bizantske vlasti nad Istrom, a kako Bizant nije poznavao opću obavezu plaćanja desetine, to se ovdje ne može raditi ni o nečem drugom nego o nekoj vrsti zakupnine koju su istarski posjednici plaćali vlasniku, tj. crkvi. Schmid uz to povezuje desetinu ovoga odlomka s odlomkom u kojem se navodi pritužba istarskih posjednika protiv franačkog vojvode Ivana, da je naselio na njihove zemlje Slavene koji zakupninu (pensiones) za te zemlje plaćaju vojvodi (umjesto istarskim posjednicima). 100

CDI, ad. a. 543; BENUSSI1892., 49-86. Najnovije izdanje u I Placiti del "Regnum Italiae", a cura di C. Manaresi: "Fonti per la Storia d'Italia", n. 92, Roma, 1955., 48-56. 102 SCHMID 1956., 100. 101

44

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Pravna osnova crkvene desetine na hrvatskim pravnim područjima

Schmidove anali/e nisu uvjerljive. U analiziranom odlomku ne govori se samo o crkvenim zemljama za koje se crkvi plaća zakupnina u visini od desetine priroda. U odlomku izričito stoji "super ecclesiarum et populares terras nostras", dakle, riječ je i o desetini koja se plaća od zemalja koje nisu u crkvenom već u privatnom vlasništvu istarskih posjednika. Schmid je zbog toga prinuđen priznati da način izražavanja izaziva pomisao na "opću obaveznost desetine". Poteškoće u kojima se našao Schmid mogu se vrlo lako izbjeći. Dovoljno je pretpostaviti da je riječ o obaveznoj crkvenoj desetini, koja je u Franačkoj uvedena u drugoj polovici VIII. stoljeća, po Srutzu između 755. i 768. godine,103 koju su Franci uveli u Istru ubrzo poslije njezina osvajanja 787. god.104 i koju su oni, prema Rižanskom placitu, prepustili Slavenima 802. god. Iz sačuvanog zapisnika s Rižanskog placita nije vidljiv razlog ustupanja Slavenima crkvene desetine. Po Kircu105 "je ban Ivan oslobodio istarske Slavene od plaćanja crkvenih desetina", po Kosu106 "je težko povedati" pravi razlog pa on pomišlja na to da je ovdje riječ o jednoj od "neurednosti in protipostavnosti" vojvode Ivana, dok je po Udini"17 vojvoda na taj način pomagao Slavene "za prvo vrijeme, dok još zemlje nisu davale dovoljno plodova". Kako Kirac i Kos uopće ne navode razlog prepuštanja desetine Slavenima, u obzir bi dolazila samo teza Udine, ali ona se ne slaže s izričitom viješću Rižanskog placita, da Slaveni plaćaju vojvodi zakupninu (pensiones) za korištenje zemalja na kojima su se naselili. Po svemu izgleda da treba razlikovati Slavene - koji plaćaju zakupninu, tj. poljoprivrednike, koje Rižanski placit naziva na dva mjesta Sclazri, od drugih Slavena, kojima po franačkom nalogu istarski posjednici plaćaju desetine, koje su prije 802. god. plaćali crkvi. Te druge naziva Rižanski placit Scavi, Scavosci pa ih dakle već i po imenu razlikuje od prvonavedenih. Oduzimanje crkvene desetine crkvi i njezino prepuštanje Slavenima ima dalekosežno značenje. Crkva je bila jedan od glavnih oslonaca franačke vlasti u Istri. Upravo se iz Rižanskog placita izvanredno jasno vidi kako su crkvene vlasti potpuno identificirale svoje interese s interesima franačkih vlastodržaca, kako ih je zbog toga franačka vlast obasipala raznim privilegijama i kako je iz istog razloga postojao duboki jaz između njih i istarskih posjednika. Zbog toga, jedini dovoljno jaki razlog takvom osjetljivom smanjivanju prava i prihoda najužeg i glavnog franačkog suradnika, crkve, može biti u vojnim uslugama koje su Slaveni davali ili bili spremni davati Francima. S druge strane, očito je da istarski 104

O godini v. rad naveden u bilj. 47. KIRAC, 69. 106 KOS M., 62.

45

posjednici nisu plaćali crkvene desetine izravno pojedinom Slavenu. Iz teksta Rižanskog placita proizlazi također s dovoljnom jasnoćom da istarski posjednici nisu plaćali desetinu franačkim vlastima tako da bi one dijelile Slavenima ubrane iznose. Dakle, proizlazi da su Slaveni morali imati svoju vlastitu općinsku organizaciju, koja je preuzimala dodijeljenu desetinu i raspoređivala je. Sve dakle upućuje s vrlo velikom vjerojatnošću na to da su u Istri uz slavenska "čisto" poljoprivredna sela postojala i omanja slavenska vojničko-seljačka naselja, čiji su članovi morali biti uvijek spremni na razne vojničke zadatke, koji su bili dijelom graničarskog značaja prema susjednoj Hrvatskoj, a dijelom su se sastojali u slavenskoj pomoći u ratnim pohodima. U obzir dolazi dakako u prvom redu franačka ekspanzija prema jugu Italije, gdje su Franci 802. god. ratovali i osvajali gradove na jadranskoj obali. Graničarske su se usluge takvim četamaopćinama plaćale dodjelom zemlje, a za pohode je trebalo pronaći neki izvor prihoda pa je Francima najprikladnije izgledalo da istarska crkva, i inače vrlo privilegirana i u biti srasla s franačkim sustavom vlasti, sa svoje strane doprinese jačanju franačke vojničke moći. Dakle, Franci su u Istri odstupili Slavenima crkvenu desetinu. Ostaju ipak otvorena pitanja da li je riječ o punoj "pravoj" desetini koja je teretila sve ili bar osnovne proizvode (žito, vino, jagnjad) ili je ona teretila samo neke proizvode i da li je ona možda bila utvrđena u smanjenoj, paušaliziranoj visini. Iz Rižanskog placita znamo da su istarski posjednici bili opterećeni posebnim paušaliziranim podavanjem žita, koje se nije obračunavalo u određenom omjeru prema ostvarenom prihodu, već u odnosu na broj goveda, tzv. boagium pro unoquoque bove unum modium damus, pri čemu se, dakako, misli na jedan modij žita. Ne znamo da li je i crkvena desetina, što ju spominje Rižanski placit, bila također smanjena i paušalizirana, ali to nije nemoguće, već je čak vjerojatno. Značajno je da stanovnici in vico S. Salvatoris prema ispravi iz 1017. god. plaćaju porečkom biskupu dvije osnovne obaveze: jedna je tzv. terraticum, koja odgovara po svom pravno-financijskom značenju nekoj vrsti "zakupnine" sa značajkama stvarnog tereta, a druga je "de censo" u kojoj treba gledati smanjenu paušaliziranu crkvenu desetinu: - de bovibus, qui habet binos, det unum modium fromenti et unum de ordeo per annum etfascium defaeno unum et congium de vino unum (...) et qui habet unum quarnarium de pecoribus det unum agnellum f..J.108 Podavanje jednog kongija vina nije posve jasno: da li je riječ oaušaliziranom podavanju po svakom kućanstvu ili možda o vrlo čestoj smanjenoj crkvenoj vinskoj desetini u visni od 5%.

IU5

11)7 108

UDINA, 1932., 58. CDI,ad. a. 1017.

46


Kandler je u svom Codice Diplomatico Istriano objavio ispravu iz 1194. god. za koju kaže: copia nell'Archivio domestico dei Marchesi Polesini. U toj ispravi navodi se da je Bertold, marchio Istriae et Dux Meraniae u sporu između porečke općine i porečkog biskupa na raspravi održanoj in ecclesia majore na temelju "autentičnih privilegija" utvrdio quod totum territorium, quod commune Parentium possidet, tenet et habet ab ecclesia Parentina i da su zato porečki stanovnici obavezni davati porečkom biskupu quartas defrumento et de vino vigesimum conigum. O kakvim se "kvartama" radi?'Benussi je 1892. god. smatrao da je riječ o "laičkoj kvarti",109jer je kvartu iz isprave iz 1194. godine povezao s Eufrazijevim privilegijem. Nekoliko godina kasnije, 1895. god., promijenio je mišljenje i ustvrdio da je to ona poznata biskupova četvrtina iz crkvenih desetina, na koju ima biskup pravo po kanonskim propisima, dakle, da kvarta iz isprave iz 1194. god. predstavlja "dva i po po sto žita".'10 Potonje gledište zastupa i Mayer.111 Međutim, 1973. god. objavio je Zjačić tekst iz lura episcopalia porečke biskupije, koji je bitno drukčiji od onoga što ga je objavio Kandler. Po njemu su porečki opčinari obvezani na quartas defrumento et de vino, silicet de quolibet pario boum quatuor modios frumenti et de uino vigesimum congium.U2 Prema tom tekstu, kojem svakako treba dati prednost pred onim što ga je objavio Kandler, presuda iz 1194. god. govori o paušaliziranoj crkvenoj desetini, ovisnoj o posjedovanju volova. Bez obzira na to da li je i ta isprava iz 1194. god. krivotvorena ili ne,113 njezin tekst svakako govori o crkvenoj, a ne laičkoj desetini. To je uostalom mišljenje i Benussija i Mayera. Naprijed navedenom treba priključiti i još neke druge vijesti iz 1540. godine114 što ih nalazimo u Liber lurium episcoporum porečke biskupije. Tako npr. područje Vrsara nalazilo se u vlasništvu porečkog biskupa pa su stanovnici plaćali biskupu desetinu od žita, vina, jagnjadi i ulja na ime priznanja biskupova vlasničkog prava. To je dakle tipično laička desetina, koja ima značajke "zakupnine" za uživanje vrlo jakoga stvarnog prava stanovnika Vrsara, koje se posve približava sadržaju vlasništva. Uz to stanovnici su davali biskupu i posebno podavanje u visini od jednog modija žita: un moio diformento cioe una mezena.U5 109

BENUSSI1892., 64. BENUSSI 1895., 396. 111 MAYER 1903., 293-294 = 1907,435. 112 ZJAČIĆ, 35 bilj. 14 i 51, bilj. 119 s malim razlikama. 110

113

Isprava sadrži u svom dispozitivnom dijelu neke pravne nelogičnosti. Vrijedilo bi je podrobnije analizirati i s diplomatičke strane, u što ovdje ne možemo ulaziti, jer bi nas to predaleko odvelo. 114

Tzv. Catasto di tutti i beni dell'episcopato di Parenzo; ZJAČIĆ, 65-81. "' Ta "mezena" ovdje nesumnjivo predstavlja polovicu modija, tj. oko 40 1.


47

To je paušalizirana crkvena desetina, na koju je bilo obvezano svako kućanstvo. Vrlo su slične bile obaveze i stanovnika kaštela Svetvinčenat: desetina od žita, vina, jagnjadi i sira te po jedna kvarta pšenice, ječma, zobi i miješanog žita. Tako je i u Rovinju prema registru isplaćenih desetina iz 1591. godine116 desetina pšenice bila paušalizirana i sastojala se od jedne mezene, tj. dvije kvarte, odnosno polovice modija pšenice na par volova. Kao i u drugim istarskim područjima crkva je stalno pokušavala uvesti punu, "pravu" desetinu, ali se stanovništvo tome vrlo energično odupiralo te odlukom lokalnih vlasti od 7. rujna 1423. god. utvrdilo svoja prava na plaćanje paušalizirane, smanjene desetine. To je izazvalo reakciju dužda Francesca Foscarija, koji je 1431. god. naredio Rovinjanima da plaćaju punu desetinu i zaprijetio teškim kaznama quicumque de populo (...) primitias et decimas suas diminutim solvere instarent,™ ali ni to nije pomoglo, jer kao što smo istakli, još 1591. god. stanovništvo je davalo smanjenu desetinu koja se obračunavala na osnovi para volova, a ne na osnovi proizvodnje. U centralnoj Istri smanjena desetina plaćala se još 1490. god. u Starom Pazinu118 i Bermu119 uzimajući u obzir posjedovanje volova, a ne stvarnu proizvodnju. Tako je npr. u Starom Pazinu tko je imao dva i više volova davao, 3 starica pšenice i isto toliku količinu zobi (ukupno oko 60 L), a tko je imao samo jednog vola, davao je po dva starica pšenice i ječma (oko 40 L). Ipak, udaljenost pićanskog biskupa od Starog Pazina i Berma imala je za posljedicu prijelaz i toga podavanja u laičke ruke tako da je 1490. god. u Starom Pazinu od ubranih paušaliziranih desetina žita biskup dobivao samo polovicu, a u Bermu dvije trećine. Već 1578. god. ne spominje se više to biskupovo pravo na dio desetinske pšenice ni u Starom Pazinu ni u Bermu.120 U Starom Pazinu ubiralo se u korist biskupa desetinska podavanja iz vinograda i stoke. Još 1490. god. davala se paušalizirana vinska desetina na osnovi posjedovanja vinograda: tko je imao jedan ili više vinograda davao je jedan modij ("Muttel") vina, od čega je samo polovica pripadala biskupu. Ali, 1578. god. uvedena je prava, puna desetina i na proizvedeno vino, ali se biskupovo pravo više ne spominje, jer je očito ukinuto. 116

BENUSSI 1888., 118. CDI ada. 1431. 118 KLEN 1970., 86. '"KLEN, 74. 120 BRATULIĆ, 170,173. 117

48


Konačno, 1490. i 1578. god. ubiralo se na ime desetine od sitne stoke pravu desetinu i od toga je biskupu pripadala polovica. U Pićnu121 i Gračišću122 postojalo je paušalizirano "biskupovo pravo" na vinsku desetinu: tko je imao jedan ili više vinograda, davao je po jedan modij vina. Godine 1498. to se nazivalo Bischoffrecht, a 1578. censo episcopale. Uz to je postojala i puna desetina od sitne stoke,123 a u Gračišću još po jedan sir na svaki tor ovaca. U Pićnu je smanjena paušalizirana desetina, dežma, postojala još u XVII. st. jer Urba iz 1617.-1621. propisuje da svaki posjednik vinograda tenetur persolvere episcopatui desmum ut vocant, scilicet medium vini modium, quod spudichium appellant™ od čega dva dijela idu biskupu, a jedan svjetovnoj vlasti. Identično podavanje postojalo je prema tom Urbaru i u Gračišću.I2S Iz podataka što nam ih pružaju urbari iz 1498. i 1578. god. o biskupovom pravu na desetinu proizlazi s vrlo velikim stupnjem vjerojatnosti da se najstarije podavanje u korist biskupa sastojalo od paušaliziranog podavanja žita, a da je tek kasnije uvedeno paušalizirano podavanje vina - vjerojatno tek nakon što je osnovana pićanska biskupija. Prijelaz od smanjene na punu desetinu bio je samo jedan od vidova postepenog opterećivanja istarskoga stanovništva novim, težim podavanjima. To nije prolazilo bez vrlo žestokog otpora istarskog stanovništva, koje je više puta prelazilo u otvorenu bunu. Čim se 1571. god. počelo s vrlo podrobnim popisom pučanstva126 i imovine svakoga pojednog pučana, došlo je do ustanka, u kojem je sudjelovalo 2000 127 naoružanih seljaka. Narod je grčevito branio "stare pravice" i nije prezao ni pred najdrastičnijim sredstvima. Ipak ustanak je ubrzo slomljen, a kolovođe su izgubili glave. Vlast je sedam godina kasnije (9. III. 1578.) potvrdila novi urbar,128 u kojem je, medu ostalim, puna desetina u mnogim općinama uvedena ili proširena. Već 1596. god. postoji namjera uvesti novi, još stroži urbar,129 čemu je narod ponovno pružio najžešći otpor. Zato je vlast pozvala u Pazin župane svih općina, zatvorila ih u tamnicu i pustila ih na slobodu tek


nakon što su ga prihvatili "u ime naroda" pa je on stupio na snagu 23. travnja 1598.'30 Kako se narod nikako nije htio pomiriti s takvim nasilnim postupkom i velikim povećanjem podavanja, "uvjeravanju" je pristupio i sam pićanski biskup koji 1605. god. izvještava nadvojvodu Ferdinanda o svojim pregovorima s predstavnicima naroda. Medu ostalim, u svom izvještaju biskup navodi da je priznao narodnim predstavnicima da su bili prinuđeni zatvorom, bičevanjem i torturom na to da daju suglasnost, ali ipak brani nasilni postupak vlasti na način koji bi djelovao komično kad se ne bi radilo o duboko tragičnoj situaciji. Biskup naime kaže da perch' essendo loro ftj. seljaci,) per ogni legge et raggione obbligati al suo prencipe (...) godendo glifondi et altre utilita (...) che non havendo loro volontariamente valuto promettere, gli poteva sforciare.™ Još 1636. god. kralj Ferdinand inzistira na prihvaćanju novog urbara, ali je narod pružio tako snažan otpor, da se i vlast morala konačno pomiriti s time da se primjenjuje urbar iz 1578. god. koji je ostao na snazi sve do razrješenja feudalnih odnosa.132 U pojedinosti otpora i bena u god. 1571. i idućim desetljećima ne možemo ovdje ulaziti.133

121

KLEN, 126; BRATULIĆ, 182. '-KLEN, 123; BRATULIĆ, 184. 123

Ona nije spomenuta u Urbaru iz 1498. god., vjerojatno zbog nemara sastavljača Urbara, jer je nalazimo u Urbaru iz 1578. 124 GRAH, 272. 123 N. dj., 279. 126

DE FRANCESCHI1964., 158. N. dj., 83. 128 N. dj., 60. 129 N. dj., 167. 127

49

130

DE FRANCESCHI, 1879., 414. N. dj., 416. 132 N. dj., 172. 133 Uz radove navedene u bilj. 116 i 120 v. još i DIMITZ, 111; MITIS, 380 i d. 131

Β. CRKVA U DOBA NARODNIH VLADARA I. Narativna vrela

1. O NEKIM VRELIMA HRVATSKE POVIJESTI XI. STOLJEĆA (Historijski zbornik, god. XLIL, 1989., 111-135)

1. Hrvatska u vijestima o osorskom biskupu Gaudenciju (112-116) O osorskom biskupu Gaudenciju sačuvane su prvorazredne vijesti koje se dosad u znanosti nisu podrobnije analizirale premda nam one, povezane s drugim vijestima iz istoga doba, omogućavaju neočekivani uvid u tadašnju političku situaciju Hrvatske i Dalmacije Prema životopisu toga značajnog Osoranina sastavljenom, čini se, od njegova suvremenika, nekog redovnika samostana sv. Marije Portun Novi blizu Ancone,1 neki osorski odličnik htio se oženiti svojom bliskom rođakinjom usuprot papinoj zabrani. Na sam blagdan Uskrsa upao je u osorsku crkvu naoružan u pratnji svojih suučesnika a biskup ga je nato izopćio. Gaudencije je bio prinuđen napustiti Osor i skloniti se u Rim, odakle je nakon nekog vremena upućen natrag u Osor, ali je na putu u Anconi obolio, ušao u benediktinski red i umro 31. ožujka 1044. O Gaudenciju imamo vijesti i od poznatog crkvenog pisca Petra Damiania.2 On je 1041. godine kao opat samostana Fonte Avellano imao prilike prijateljevali s Gaudencijem nakon što je "taj napustio (osorsku) biskupiju i prešavši iz slavenskog kraljevstva došao do obala ankonitanskog grada, u blizini kojega je nakon dvije godine umro". Lucije je, upozorivši da se pod Slavenima često misli na Hrvate i Srbe, držao da Petar Damiani misli na "Dalmatince Osorane, podložne slavenskom kralju i da Osor smatra dijelom slavenskog kraljevstva."3 Farlati se tome oprezno usprotivio tvrdeći da se iz suvremenih vrela ne može zaključiti da li su Osor i drugi dalmatinski gradovi i otoci bili dijelom hrvatskog kraljevstva ili pripadali Bizantu.4 Miris je bio čvrsto uvjeren da u Damianievu odlomku što smo ga upravo naveli "nema ni najmanjeg traga (tvrdnji) da bi Osorani bili podložnici slavenskog kralja i da bi se 5 smatralo da pripadaju slavenskom kraljevstvu". Od ostalih povjesnika dovoljno je spomenuti još samo neke da se vidi kako analiza vijesti o 1 2

3 4 5

Doc. 439-442. Doc., 443. LUCIJE, 80. FARLATU89. MITIS, 115. 53


54

biskupu Gaudenciju nije daleko doprla. Rački je upozorio da se u to doba Hrvati nikako nisu odrekli "svojega zahtjeva na Dalmaciju", da je zbog toga došlo do trvenja između Bizanta i Hrvatske, a život "na istočnoj obali jadranskog mora postao (tako) nesnosnim" da je "pobožan osorski biskup Gaudencio volio položiti biskupsku čast" i otići iz Hrvatske. Šišić,6 Praga/ Beuc8! Ferluga9 uopće ne govore o Gaudenciju. Jedino N. Klaić10 spominje Gaudencijev sukob s nekim uglednim osorskim patricijem, zbog kojeg se biskup povukao u Anconu i naslućuje da bi taj Gaudencijev odlazak mogao možda biti u vezi s glagoljaškim odnosno protureformskim pokretom. I neki drugi autori govore o Gaudenciju, ali samo u povodu osnivanja benediktinskih samostana na našđoj obali.11 Prije nego krenemo dalje, potrebno je zauzeti stajalište u pogledu Lucijeve tvrdnje jer je u nju posumnjao Farlati, a Mitis joj se energično odupro. Farlatijeva opaska ne čini se opravdanom. Vijesti o Gaudenciju potječu iz prvorazrednih suvremenih vrela koja su u pitanju kojim se bavimo pouzdana i dragocjena upravo zbog nepostojanja bilo kakve skrivene tendencije. Petar Damiani nije imao nikakva razloga da izmišlja pripadnost Osora hrvatskom kraljevstvu, a i Gaudencijev bijeg iz Osora priopćen je od pisca legende vrlo trijezno. Takve prvorazredne pouzdane vijesti treba interpretirati, a ne tražiti njihovu potvrdu u drugim prvorazrednim vijestima. Što se pak tiče Mitisa, on je očito pod utjecajem svoga cjelokupnog stava prema cresko-osorskoj prošlosti, prema kojem je rimsko-bizantsko-mletačka prisutnost na tom području neusporedivo jača od hrvatske pa ne želi vidjeti i priznati da je vijest Petra Damianija posve jasna: doista, ako je Gaudencije krenuo iz osorske biskupije, dakle iz Osora i napustio slavensko, tj. hrvatsko kraljevstvo, onda se te njegove riječi ne mogu drukčije shvatiti nego da je Osor priznavao vlast hrvatskog kralja i da je grad pripadao Hrvatskoj. Tvrdnja da o tome "nema ni najmanjeg traga" u vijestima Petra Damianija očito je posve neprihvatljiva. Nema razloga sumnjati ni u vijest iz legende da je biskup Gaudencije morao zbog sukoba s osorkim uglednikom napustiti Osor. Jedino bi trebalo dodati da se iza Gaudencijeva bijega očito skriva nešto šire i značajnije od puke nesuglasice u vezi s primjenom i tumačenjem kanonskih propisa o braku bliskih srodnika. Naime, crkva je na Zapadu sredinom XI. stoljeća zabranjivala brak do uključivši četvrtog stupnja 6 7 8 4 10

ŠIŠIĆ 1925. PRAGA 1954. BEUC1953. FERLUGA 1975; ISTI 1978..

KLAIĆ N. 1971 .,14 i 415. " ŠTEFANIĆ 1936.; OSTOJIĆ 1964.

O nekim vrelima hrvatske povijesti XI. stoljeća

55

srodstva po kanonsko-germanskom računanju, tj. zabranjivala je npr. ženidbu čak s unukama bratića. Istočna je crkva bila nešto blaža pa je npr. patrijarh Aleksije izdao 1038. - dakle upravo nekako u zadnje vrijeme biskupovanja Gaudencija u Osoru - tumačenje da brak rođaka u sedmom stupnju po rimskom računanju (što odgovara četvrtom stupnju po kanonsko-germanskom) nije ništav, nego da se bračni drugovi samo kažnjavaju crkvenim kaznama (npr. postom i si.). U Hrvatskoj i posebno u Dalmaciji to je stajalište istočne crkve moralo biti dobro poznato jer se u potvrdi zaključka splitskog sinoda što ju je papa Aleksandar II. poslao početkom šezdesetih godina XI. stoljeća episcopis et regi Dalmatiae (CD I, 95-96) odlučuje uz ostalo i o molbi dalmatinskih biskupa da se odobre brakovi srodnika u četvrtom stupnju srodstva (računanog po kanonskogermanskom načinu). Papa to odbija i određuje ut quicumque in quarto sunt gradu, omnino separentur, tj. neka se svakako razdvoje oni koji su u četvrtom stupnju (srodstva). Da papa smatra takve brakove ništavim, čak nepostojećim, vidi se i po tome što uz određene uvjete dopušta takvim osobama da stupe u brak. Nemoguće je da bi nadređene crkvene vlasti bez skrajnje ozbiljnih razloga dopustile situaciju u kojoj je u Osoru došlo do dugotrajnog prekida prisutnosti biskupa koji je mogao biti vrlo nepriličan za crkvu iz mnogih religioznih, moralnih i političkih razloga. Spor biskupa s nekim plemićem o primjeni kanonskih propisa nesumnjivo je samo neposredni povod za Gaudencijev odlazak iz hrvatskoga Osora, a dublji uzroci moraju se tražiti u općoj političkoj situaciji koja je prisilila Gaudencija, prijatelja Petra Damianija, dakle i pristašu reformnog papinstva, na uzmak iz Osora. Što se to dogodilo u Hrvatskoj, dakle i u Osoru, zbog čega je Gaudencije napustio Osor? Prethodno riječ-dvije o vremenu Gaudencijeva odlaska iz Osora. Po Petru Damianiju Gaudencije je umro nakon što je u blizini Ancone živio dvije godine. Po legendi je Gaudencije umro 31. III. 1044., što znači da je u Anconu stigao negdje u veljači ili ožujku 1042. Po legendi je Gaudencije najprije otišao u Rim i tamo proboravio neko vrijeme, odnosno kako leganda kaže, dies plurimos, već broj dana. Legenda ne govori o većem broju mjeseci, dakle može se raditi najviše o 5-6 mjeseci. Naprotiv, za boravak u samostanu blizu Ancone legenda kaže da je trajao per dies perplurimos, vrlo velik broj dana, što odgovara vijesti Petra Damianija o dvogodišnjem boravku Gaudencija blizu Ancone. O Gaudencijevu boravku u Rimu Petar Damiani ne govori jer ga smatra nekom vrstom prijelaznog vremena i jer, uostalom, ne piše Gaudencijevu biografiju. Prema tome, nema suprotnosti između vijesti legende i spisa Petra Damianija. Ukratko, sve upućuje na to da je Gaudencije napustio Osor sredinom 1041., možda i nešto ranije. Vijest da Osor pripada hrvatskom kraljevstvu oko 1041. utoliko iznenađuje što o stvarnoj prisutnosti Mletaka na kvarnerskom području

56


postoje vrlo pouzdane vijesti iz godine 1000. i 1018. Te su vijesti za dalji tijek naših analiza nužne pa ih moramo barem posve ukratko navesti. O pomorskoj ekspediciji mletačkog dužda Petra II. Orseola u Dalmaciju sačuvan je suvremeni izvještaj Ivana Đakona. O njemu smo već opširno pisali pa upućujemo na te naše analize.12 Ovdje je dovoljno upozoriti da su prema Ivanu Đakonu13 građani Osora i predstavnici obližnjih kaštela "donijeli položivši zakletvu odluku da ostanu pod vlašću toga vladara (tj. dužda)". Usto, oni su u povodu blagdana Duhova, koji je pao upravo u to vrijeme, "pjevali svečane pjesme u čast rečena vladara (tj. dužda)". Nakon toga je dužd poveo sa sobom sve za borbu sposobne muškarce. Ukratko, u Osoru se dužd ponaša kao vrhovna vlast. Vrijedi usporediti ponašanje i osorskog stanovništva u Osoru s jedne te Krku i Rabu s druge strane. Predstavnici Krka i Raba došli su u Zadar i tamo se zakleli "da će ubuduće biti vjerni gospodinu duždu Petru" i "da će svečanim crkvenim pohvalama (laudes) slaviti ime toga vladara nakon imena (bizantskih) careva". Razlika je jasna: dok se u Osoru dužd ponaša kao jedina vlast, on u odnosu na Krk i Rab priznaje da nad tim gradovima postoji bizantsko vrhovništvo, a da je duždeva vlast samo izvedena iz bizantskog suvereniteta. Naše su analize pokazale14 da spomenutu pomorsku ekspediciju Petra II. Orseola treba shvatiti kao vojnu akciju, sinkroniziranu s akcijama Bizanta protiv makedonskog vladara Samuila. Bizant je u teškoj borbi sa Samuilom trebao, uz ostalo, i mletačku pomoć pa je zato još 992. sklopio s Mlecima trgovački ugovor izvanredno povoljan za Mletke, a 997. zarukama sina Petra II. Orseola s uglednom bizantskom princezom još više učvrstio savez dviju država. Po svemu se čini da je dio dogovora bilo i predavanje Osora u punu vlast mletačkom duždu premda su modaliteti toga ustupanja nepoznati. Sigurno je da se Bizant nije izričito odrekao vrhovništva nad Osorom, ali da su se praktične posljedice sporazuma ipak svodile na to. Najvjerojatnijom se čini hipoteza da je Osor predan kao miraz bizantskoj princezi, što je svaka ugovorna stranka mogla tumačiti na svoj način. Nakon što je Bazilije II. uništio Samuilovu vojsku i stavio Makedoniju 1018. godine pod izravnu bizantsku vlast, došlo je na našim područjima do uređenja prilika prema koncepcijama pobjedničkog Bizanta. Probizantski hrvatski vladari, braća Krešimir i Gojslav nagrađeni su visokim počasnim titulama, a Mlecima je priznata stvarna vlast nad svim kvarnerskim otocima. U skladu s time mletački dužd obilazi iste godine te otoke i prema sačuvanim prijepisima isprava iz Krka, Belija, 12 13 14

MARGETIĆ 1983a., 217-254; ISTI 1984c, 145-156. Doc.,426. MARGETIĆ 1983a., 233; ISTI 1984c.; 152.


Raba i Osora dobiva od tih gradova priznanje svoje seniorske vlasti i povezano s time obećanje plaćanja tributa.15 Usput rečeno, te isprave su izvanredno važno svjedočanstvo o tome kako se na Jadranu stvarala srednjovjekovna komuna, unutar još uvijek postojeće bizantske gradske općine. O tome smo na drugom mjestu opširnije pisali pa u to ovdje ne može ući jer bi nas to predaleko odvelo od osnovne teme ovoga rada.'6 Mleci su izgubili Osor ubrzo nakon 1018. godine. Još pri kraju vladanja Bazilija II. primjećuju se prve pukotine u zgradi koju je on tako brižljivo gradio. Tako je njemački car Henrik II. poduzeo veliku ofenzivu na bizantske položaje u južnoj Italiji a probizantski dužd Oton Orseolo i njegov brat Orso, patrijarh Grada, morali su 1024. privremeno pobjeći iz Mletaka. Nakon smrti bizantskog cara Bazilija II. (1025.), Oton Orseolo ponovno, ovaj put definitivno, bježi 1026. u Konstantinopol. U Mlecima dolazi do privremeno nejasne situacije pod duždom Pietrom Centronicom (1026.-1031.). Pokušaj Orseolovaca da se domognu vlasti (1032.) propada nakon što je Domenico Orseolo bio duždem jedan dan (!). Novi dužd Domenico Flabiano (1032.-1042./3.) velik je protivnik obitelji Orseolo, a to na širem međunarodnom planu znači da Bizant ne može za vrijeme njegove vlasti računati na veći utjecaj u Mlecima. U takvoj situaciji razumljivo je da Mleci gube tlo pod nogama u Osoru, koji je bio predan Orseolovcima kao zalog prijateljstva između Bizanta i Mletaka. Ni Hrvatska nije bila pošteđena teških perturbacija još pri kraju vladanja bizantskog cara Bazilija II. Iste one godine kada su se u Mlecima i oko njih vodila žestoka razračunavanja, 1024., bizantski katepan Boioanus prelazi iz Barija u Hrvatsku i hvata patricissu "uxor Cosmizi" i njezina sina i šalje ih u Konstantinopol. Događaj je indikativan jer se vrhovni bizantski vojni komandant ne bi upleo u prilike u Hrvatskoj da nisu interesi Bizanta bili opasno ugroženi. Znamo da su u to vrijeme u Hrvatskoj vladali Trpimirovići, braća Krešimir i Gojslav, oba s vrlo visokim bizantskim titulama, o čemu nas izvještava vrlo dobro informirani bizantski pisac Skilica. Ako je uhvaćena žena patricija, to se može ticati samo jednoga od dvojice hrvatskih vladara. Prema analizama koje smo proveli na drugom mjestu17 proizlazilo bi da je akcija bila uperena protiv Gojslava, da je dakle Gojslav pokušao ukloniti svoga brata, koji je kao stariji imao nesumnjivo veći udio u vođenju državnih poslova. Katepan je dakle zaštitio Bizantu sklonog Krešimira i poslao Gojslavovu ženu i djecu u Konstantinopol da bi se na taj način otklonila opasnost za bizantsku vlast u Hrvatskoj. Dakle, 1024. je u Hrvatskoj Bizant uspio sačuvati svoje pozicije - slično kao što ni pobuna u Mlecima te iste godine nije još uspjela otkloniti Orseolovce. 15 16 17

MARGETIĆ 1980c., 122-123. MARGETIĆ 1975b., 69-72. MARGETIĆ 1983a., 251.

.„. Ali, smrću Bazilija moralo je i u Hrvatskoj doći do slične situacije kao i u Mlecima. Premda o pojedinostima nismo dobro obaviješteni, neke vijesti iz djela Strategicon bizantskog pisca Kekaumena mogli bi pritom pomoći. 2. Hrvatska za Dobronje Kekaumen u dva odvojena izvještaja u svome Strategiconu govori o Dalmaciji. U jednome od tih izvještaja riječ je o toparhu "Vojislavu Dioklećaninu", vladaru u južnoj Dalmaciji. Nema ni najmanje sumnje da on pritom misli na iz drugih vrela poznatog Stefana Vojislava koji je vladao oko 1040.-1050. U drugom izvještaju iz nešto ranijeg razdoblja Kekaumen priča o toparhu Dobronji u sjevernoj Dalmaciji, na širem području gdje se nalaze gradovi ladora (tj. Zadar) i Salon (tj. Salona-Split). Dobronja je došao prvi put na konstantinopolski dvor u vrijeme cara Romana Argira (1028.1034.) i bio primljen s velikim počastima. Prilikom drugog posjeta istom caru prijem je bio mnogo hladniji, a kada je došao u posjet i treći put, za cara Mihajla Paflagonca (1034.-1041.), Bizantinci su ga uhvatili i bez poteškoća "se domogli njegove države, žene i sina". Dobronja i žena umrli su u zatvoru, a sin je kasnije pobjegao. Pri analizi toga izvještaja18 treba prije svega uzeti u obzir da je Kekaumen pod pojmom Dalmacija bez ikakve sumnje mislio na prostranu rimsku Dalmaciju, koja je obuhvaćala, uz ostalo, i područje ranosrednjovjekovne Hrvatske i Duklje (danas približno Crna Gora), a ne na bizantsku temu Dalmaciju. Da je tome tako, vidi se ne samo po tome što on u pojam Dalmacije smješta i državu Stefana Vojislava Dioklećana (tj. Dukljanina) nego i po specifičnom nazivu toparh za oba vladara (Vojislava i Dobronju) u Dalmaciji. Naime, za Kekaumena - a i za druge tadašnje bizantske pisce - toparh je razmjerno samostalni vladar neke 19 zemlje koja se nalazi u blizini bizantskih granica. Toparh je doduše samostalan, ali zbog svoje ekonomske i drugih slabosti, on je u priličnoj mjeri ovisan o Bizantu. Iz svega toga proizlazi bez imalo sumnje da je toparh Dobronja hrvatski vladar. Spomen Jadora i Salone je pritom odlučujući za utvrđivanje područja države kojoj je na čelu Dobronja. Kekaumen naime ne kaže da Dobronja vlada Jadorom i Salonom, već samo koristi ta dva grada za pobliže označavanje kraja gdje se nalazi Dobronjina država. Doduše, raniji autori su pokušali smjestiti područje Dobronjine vlasti upravo u Jadori i Salon, ali su bili prinuđeni da izmijene Kekaumenov tekst. Naime, Kekaumen kaže da Dobronja vlada u Dalmaciji ("u njoj") pa se taj tekst mijenja tako da je po izmijenjenom tekstu Dobronja vladao u Jadom i Salonu ("u njima").20 Ali to je nedopustivo prekrajanje 18

MARGETIĆ 1982., 39-46.

" FERLUGA 1966., 204; G. G. LITAVRIN, 405; BECK, 129. 2(1

Uspješno pobijeno već u FERLUGA 1966., 203; LITAVRIN, 638.

/ ηεΐίίπι игкчтпи nruuisxe pouijesn ΛΙ. stoljeća

59

teksta koje potpuno mijenja njegov smisao. Jadora i Salon bili su dijelovi bizantske Dalmacije i upravo to što se Dobronjina zemlja nalazila uz bizantsku temu Dalmaciju objašnjava lak uspjeh Bizantinaca. Preostaje da identificiramo toga hrvatskog vladara. Naziv Dobronja je očito slavenskog porijekla i podsjeća na ime Suronja koje je kao drugo ime nosio hrvatski kralj Krešimir III., jedan od dvoje braće koji su vladali u Hrvatskoj 1018. godine, o čemu je već bilo riječi. Kako o Hrvatskoj u to doba jedva da nešto znamo, zadatak je vrlo otežan. Ovo su činjenice kojima raspolažemo iz Kekaumena i drugih vrela: - 1024. god. katepan Boioanos odvodi ženu i sina hrvatskog patricija u Konstantinopol, -1028.-1041. u Hrvatskoj vlada Dobronja; on je oko 1028. cijenjeni gost bizantskog cara, dok je u doba cara Mihajla Paflagonca (1034.-1041.) uhvaćen u Konstantinopolu i tamo umro. - 1041. Osor, inače dio bizantske provincije Dalmacija, smatra se sastavnim dijelom hrvatske države. Dobronja očito nije drugo ime za Stjepana, sina Krešimira III. i oca Petra Krešimira IV. Upravo je nemoguće pretpostaviti da bi navodni Stjepan-Dobronja umro u Konstantinopolu i da bi ga naslijedio sin Petar Krešimir IV., to više što bi to značilo da u Hrvatskoj dulje vrijeme, tj. dok je još Dobronja bio u zatvoru i dok još njegov sin nije uspio pobjeći i vratiti se u domovinu, nije bilo domaćeg vladara. Usto, zar bi Bizant, koji je u to vrijeme, po Kekaumenu, imao u najmanju ruku presudnu riječ, dopustio Dobronjinom sinu da postane vladarem? Dakle, Dobronja je po svemu sudeći član sporedne grane kraljevske obitelji Trpimirovića, koja je privremeno preuzela vlast u Hrvatskoj od glavnog ogranka koji predstavljaju Krešimir III. Suronja, Stjepan i Petar Krešimir IV. Kako je nakon tjeranja probizantskih Orseolovaca iz Mletaka otpalo samo po sebi pravo mletačkih duždeva nad kvarnerskim otocima - ni o njemu doista još desetljećima nema nikakve vijesti - nameće se zaključak da je Dobronja uspostavio hrvatsku vlast i nad Osorom. Ali, toj vlasti nedostajao je bizantski pristanak pa je Dobronja upućen na neki kompromis s Bizantom, to više ako je točno da je Dobronja mladi brat Krešimira III. Suronje, dakle da je Dobronja drugo ime Gojslava, čiji su se žena i sin nalazili od 1024. u Konstantinopolu. U takvim je okolnostima kompromis mogao biti lako nađen. Hrvatska vlast na Osoru prihvaćena je od Bizanta kao politička činjenica a Dobronji doista nije bilo teško priznati formalno bizantsko vrhovništvo nad Osorom. Tako je došlo do prvog Dobronjina puta u Konstantinopol i zato je još 1041. Osor prema vijesti Petra Damianija u hrvatskom kraljevstvu. Dvosmislenost položaja Dobronje u Hrvatskoj i pogotovu na Osoru u svjetlu je takve interpretacije očita, pogotovu ako se uzme u obzir i činjenica da je Gaudencije na Osoru provodio reformne

60


ideje kruga oko Petra Damianija. I zato kada je Dobronja nekako u to vrijeme srušen s vlasti, a bizantska vlast ojačala, za Gaudencija nije bilo više mjesta na Osoru. 3. O steli splitskog nadbiskupa Pavla (118-121) U Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu čuva se okrugao mramorni stup visine 1,34 m na kojem je u gornjoj trećini uklesan križ, a s obje njegove strane na 13 redaka 8 heksametara u kojima se spominje splitski nadbiskup Pavao za kojeg se u natpisu kaže da je podigao taj stup. Kako je u katalozima splitskih nadbiskupa poznat samo jedan nadbiskup s tim imenom, i to iz prve polovice XI. stoljeća, bit će od koristi da o poruci sadržanoj na tom stupu kažemo ovdje nekoliko riječi. Najprije nekoliko kronoloških opaska. Toma Arcidakon piše da je Pavao bio nadbiskup 1015. godine u doba careva Bazilija i Konstantina te 21 Krešimira, njihova patricija i kralja Hrvata, te ugarskog vladara Geze. Toma dalje kaže: Mortuo denique Paulo archiepiscopo substitutus est Dabralis 22 anno millesimo tricesimo, temporibus principum predictorum. Međutim, "naprijed rečeni vladari" jesu car Bazilije (976.-1025.), njegov brat Konstantin (976.-1028.), ugarski vladar Geza (972.-997.) i Krešimir III. Suronja. Kao što se vidi, Toma Arcidakon dao je samo približni okvir svršetka nadbiskupovanja Pavla i početka nadbiskupijske vlasti Dabrala. Iz te se Tomine vijesti dakle ne može sa sigurnošću tvrditi da je Krešimir III. bio još živ 1030. jer to najvjerojatnije nije znao ni sam Toma. Sačuvana je i oporuka nadbiskupa Pavla, ali nažalost samo u talijanskom prijevodu, gdje stoji: L'anno della sua incarnatione 1002 nel indittione 3".23 Kako treća indikcija traje od 1. rujna 1019. do 31. kolovoza 1020., Farlati je držao da je u prijevodu pogrešno zapisana godina 1002. umjesto ispravne 1020.24 Svakako nije vjerojatno da je nadbiskup Pavao pisao tu oporuku "bolestan tijelom, (...) nalazeći se u krevetu shrvan godinama, bez imanja i novaca" i da je nakon toga ostao nadbiskupom još možda čak i punih 10 godina. Nešto kasnije, tj. poslije 1020., Petar đakon darovao je samostanu sv. Stjepana u Splitu neku zemlju na savjet koji mu je dao "il reverendissimo mio fratello don Martino". Kako se počasni pridjev reverendissimus upotrebljava samo za biskupe, čini nam se vrlo opravdanom teza Bulića i Bervaldija25 da je Martin naslijedio Pavla na splitskoj nadbiskupskoj stolici, to više što "Rimski katalog" salonitanskih i splitskih nadbiskupa navodi 21

22 Ώ 24 25

TOMA, 42. Na i. mj., 43. CD I, 58-59. FARLATI, 117. BULIĆ - BERVALDI, 172-173.

O nekim vrelima hrvatske povijesti XI. stolje

61

da je do 1024. godine koadjutorom splitskom nadbiskupu bio neki Martin. Iz svih tih podataka koji nisu međusobno posve dobro usklađeni kao da proizlazi da je Pavlov koadjutor preuzeo 1024. upravu nad splitskom nadbiskupijom, da je Pavao možda doista još živio do 1030., ali nije više izravno upravljao nadbiskupijom i da je nakon njegove smrti postavljen za nadbiskupa Dabral. Pitanje točnije datacije oporuke ostaje otvorenim. Vratimo se stupu koji je postavio nadbiskup Pavao. Natpisom na tom stupu nadbiskup se hvali da je u neslozi koja se pojavila, odmetnik (vir apostata) istjeran. Podignuti stop je prema tome neka vrsta spomenika koji svjedoči o toj pobjedi nad odmetnikom. Tko je bio taj odmetnik? Barada je pomišljao na poznatog Cededu, tj. Zdedu iz Tomine priče o borbi protiv 26 27 glagoljaša. Ali po Gortanovoj rekonstrukciji natpisa Baradin "Sedeh" (tj. Sedeha = Cededa) je nestao, jer Gortan čita "seden" i tumači to kao vulgarizirani akuzativ riječi sedes, stolica, tj. biskupska stolica. Praga je pak 28 tvrdio da je riječ o splitskom prioru Cosmi koji da se odmetnuo od 29 bizantske vlasti. Ali već je Gortan ispravno upozorio na to da stup spominje neku veliku crkvenu pobjedu, a ne borbu splitskog priora s centralnom bizantskom vlašću. I tako je problem kakvu to crkvenu pobjedu slavi nadbiskup Pavao ostao otvorenim. Možda će nam malo pažljivija analiza natpisa pomoći pri rješavanju tog pitanja. Naime, prije svega uočljiv je velik križ koji dominira čitavim natpisom. Sva su slova natpisa raspoređena s lijeve i desne strane i s gornje i donje strane križa. Ali ne samo da križ najviše upada u oči i da se upravo triumfalno ističe nego i sam natpis uporno ističe veliku važnost križa. Ako prihvatimo Gortanovu rekonstrukciju, prvi heksametar glasi: Crux veneranda poli renatos muniat almos,30 tj. časni nebeski križ neka štiti čestite preporođene ljude.31 A četvrti heksametar i polovica petog glase ovako: Eoi crux alma Dei tueatur ab oste Intrantes cuntosque pio,32 tj. dobrotvorni križ nebeskog Boga neka čuva one koji ovamo ulaze i sve pobožne.33 Ako tome dodamo da se na križ aludira i u 2. i 3. heksametru riječima Australi de parte minans ut sidus ab altis Coelis lucebit certus super omnia Christus,34 26 27 № 29 30 31 32 33 34

BARADA, 1931., 198. GORTAN, 426. AMSD, 1934., 363. GORTAN, n. dj. GORTAN, na i. mj.. N. dj.,429. N. dj.,425. N. dj.,429. N. dj., 425.

62


tj. prijeteći s južne strane zasjat će poput zvijezde s nebeskih visina Krist, najveća stvarnost,35 onda se može bez ikakva pretjerivanja reći da je čitav natpis ispunjen bezgraničnim poštovanjem križa u očitoj želji da se istakne razlika između pobjedničke strane, koju predstavlja nadbiskup Pavao i koja neizmjerno poštuje križ, i poražene strane, odmetnika od vjere, koji su, prema tome, najveći protivnici križa. Tko bi dakle biti ti odmetnici? Čini se da se odgovor daje sam od sebe. Naime, oko 971. prezbiter Kozma sastavio je spis "Beseda na jeres' " kojim je napadao naučavanje kršćanske sekte što se pojavila u Bugarskoj, kojoj je na čelu bio pop Bogumil.36 Kozma uz ostalo daje i kratki pregled bogumilskih religioznih, moralnih i društvenih shvaćanja. Oni se po Kozmi doduše mole Bogu, ali ne prave znak križa jer je križ sredstvo kojim je raspet Krist. Zbog toga ne priznaju sakrament križa i uništavaju križeve i od njih izrađuju druge predmete. Bogumili su se brzo proširili prema Konstantinopolu i prema drugim dijelovima Bizantskog Carstva, osobito nakon definitivne pobjede Bazilija II. nad makedonskim otporom. Poznato je da je i sv. Sava u svom sinodiku izričito prokleo sve kršćane koji se ne klanjaju "časnom križu", pri čemu je posebno apostrofirao bizantske bogumile. A 1203. godine na Bilinu polju "katarski heretičan" bili su prinuđeni da se obvežu da će u svim svojim crkvama imati križeve. Još 1461. kardinal Torquemada popisao je 50 zabluda bosanskih manihejaca među kojima jedna glasi: "znak križa je đavolski simbol". Ako se bosanski stećci unatoč protivnim mišljenjima mogu barem u stanovitom smislu povezati s bogumilima, onda nam i oni poručuju isto. Naime, istina je doduše da se na stećcima može nerijetko naći i simbol križa, ali on je stiliziran tako da predstavlja Isusa Krista na razne načine koji se svode na kompromis s poštovaocima križa na koji su bogumili bili prinuđeni jer su se prikazajući Isusa na način sličan križu mogli braniti od prigovora da izbjegavaju križ kao kršćansku svetinju. Pritom je još jedna bogumilska crta karakteristična. Ono je bilo u svojoj društvenoj biti odraz nezadovoljstva naroda vladajućim poretkom,. Zato se i događaji u Splitu o kojima nas izvještava stup nadbiskupa Pavla moraju tumačiti kao odraz narodnog otpora prema ojačalom utjecaju Bizanta u doba Krešimira III.

35

N. dj., 429. Razumljivo je da se ovdje ne može ulaziti u izvanredno složenu problematiku pojave bogumilstva u našim krajevima. Zato navodimo tek nekoliko općepoznatih činjenica.

36


63

4. O banu S. U knjižnici obitelji Filippi nalazio se prijepis isprave bana Stjepana37, koji je za Drugoga svjetskog rata nestao, ali je nasreću ostala fotografija toga prijepisa, a objavio ju je Prag, 1929. godine.38 Prijepis je pisan beneventanom. Prema toj ispravi ban i carski protospatar S. darovao je u vrijeme bizantskog cara Konstantina Monomaha samostanu sv. Krševana u Zadru crkvu koju je sam sagradio, zajedno s nekretninama, pokretninama i servima. Lucije39 je ispravu datirao s 1018., tj. s godinom datacije isprave, odn. s 10. godinom vladanja cara Konstantina Monomaha, Farlati40 s 1052., Praga41 s 1075./1077., a Rački42 i Stipišić - Šamšalović43 "između 12. VI. 1042. i 1. IX. 1044.". Rački je upozorio da se Trason, opat samostana sv. Krševana spomenut u ispravi, spominje 1036., da se l. IX. 1044. već pojavljuje novi opat Vitalije, i da je car Konstantin Monomah počeo vladati 12. VI. 1042. Svi ostali vremenski podaci su čudni, neki i zapanjuju svojom neobičnošću, dapače po Pragi, oni su "upravo groteksni": 37

CD I, 75-76. PRAGA 1929. 39 ШСЏЕ, 81. « FARLATI, 43. 11 PRAGA, 1929., 198. 0 Već u Radu 36,156. 43 Stipišić - Šamšalović spomenuli su (CD I, 76, bilj. 1), mišljenje Prage da je našao neki prijepis ove isprave iz ХШ. stoljeća, iz kojeg da se vidi da S. treba čitati kao "Suinimir", a ne Stephanus kao što to čine svi izdavači počevši od Lucija. Naime, Praga 1942., 198 piše da je on u posjedu jedne kopije iz ХШ. stoljeća: o meglio la prima fattura, poiche trattasi di una tarđa compilazione in base a note annalistiche cronologicamente discorđanti conseroate nel monastero di San Grisogono. Po Pragi se iz te kopije može ricaoare che la sigla S. completata dal Ludo, Stephanus bonus, va letta invece Suinimir banus. Kako je riječ o darovanju crkve, po Pragi se može s dobrim razlozima pretpostaviti da je isprava sastavljena malo prije izbora Zvonimira za kralja, vjerojatno u 1075. ili 1076. g. Stipišić i Šamšalović ocjenjuju ovako te Pragine tvrdnje: 'Ta njegova tvrdnja nije jasna, tim više što se ne govori gdje se taj prijepis nalazi. S njegovim mišljenjem teško je uskladiti historijske podatke samog dokumenta". Naime, Pragin rad pisan je 1942. i trebao je dokazati sudbinsku povezanost Rima s Hrvatima i u isto doba vrlo nisku hrvatsku kulturnu razinu kojoj je uvijek bilo potrebno da je oplodi "rimska ideja". Praga je sebi dopustio mnogu "licentia politica" u tom svom radu koji je i inače politički intoniran. On kaže da u Hrvatskoj nakon pape Ivana Vin., zbog gubitka kontakta s Rimom si intbarbariscono i costumi, scade la dottrina, si perdono le forme artističke (...) e il dotto clero latino lascia il posto ad oscuri preti slavi". Doduše Praga priznaje da u to vrijeme anche Roma e malata e quando Roma e malata tutto il mondo soffre (!). Praga tvrdi dalje da od kraja IX. do sredine XI. stoljeća non si hanno notizie di una vita religiosa tra i Croati, non ci sono tramandati nomi ne di vescovi ne di abati ne di altre persone ecclesiastiche. Zapravo njega smeta u ispravi spomenuti Marco episcopus Chroatensis i zato ga prebacuje iz 1042. u 1075./1076. Zato mu i S. mora biti Suinimir, a ne Stephanus. Ali nema sumnje da on ne spominje nikakvu novu kopiju koja ne bi već otprije bila poznata. On jednostavno misli na onu ispravu čija nam je fotografija poznata iz njegova rada iz 1929. i proizvoljno tvrdi da se iz te kopije može zaključiti da S. znači "Suinnimir banus". 38

64


intrante anni damini millesimo octabo decimo indictione uicesima secunda 44 incipiente anno decimo.

Posve je nemoguće "da je prepisivač brojke u formuli datiranja netočno prepisao" kako se to često tvrdi. Rački se odlučio na temeljito prepravljanje brojačnih podataka iz navedene datacije. Po njemu je u originalu stajalo MXLII, a ne MXVIII, jer da je navodno prepisivač čitao L kao VI; indikcija XXII odnosi se po njemu na epaktu, koju ipak treba popraviti na XXVI. Ali još uvijek ostaju čudnim "intrante anni" i "incipiente anno decimo". "Intrante anni" trebalo bi dakako ispraviti u intrante anno, ali nevolja je u tome što je Konstantin Monomah stupio na prijestolje 12. VI., a ne početkom godine! A "incipiente anno decimo" je pogotovo nejasno. Po Farlatiju bi se to odnosilo na početak desete godine vladanja Konstantina Monomaha, ali bi u tom slučaju ipak trebalo očekivati da su ta dva podatka (car i deseta godina njegova vladanja) povezana, a ne da je jedan na početku datacije, a drugi na svršetku. Ali to nije sve. Datacija ne dolazi odmah nakon invokacije, već tek nakon riječi: "Ego S. banus fabricaui istam ecclesiam ad honorem sancti Nicolay confessoris Chnsti et sancti Petri apostoli et sancti Stephani pontificis et beati Dimitri martiris et magni Ghrisogoni martiris nec non dei genitricis Marie adque omnium sanctorum Christi; cum coniuge mea Mana fabricaui eam." Poslije toga slijedi dio datacije: "Sub temporibus domino Constantino Monomacho". Tekst se vraća nakon toga na bana: "Ego denique S. b, et imperialis protospatario compleui hec omnia"45 i tek sada dolazi ostatak datacije s 1018. godinom (!), indikcijom (!) i sa započetom desetom godinom (?). Ali ne samo datacija nego i mnogi ostali dijelovi teksta ne zadovoljavaju. Neobično je da se ne zna ime darovatelja, pogotovu ako uzmemo u obzir da nije spomenuto ni mjesto gdje je darovana crkva sagrađena, ne vidi se u čiju korist prekršitelj odredaba iz isprave uplaćuje kaznu od 30 libara, nije spomenut pisar isprave, a umjesto osoba koje se u dalmatinskim ispravama spominju kao prisutne prilikom ispostavljanja isprave na kraju teksta napisana je neobična klauzula po kojoj ego Marco, indigo (!) episcopus Chroatensis collaudo, confirmo, corrobor atque concedo". Ukratko, sadržaj i oblik isprave toliko su neobični da je teško povjerovati da je "original" uopće postojao i da je "po svoj prilici davno nestao".46 Nijedan prepisivač nije mogao tako nemarno prepisivati da bi stvorio takvu zbrku rečenica koje neposredno slijede invokaciju, a osobito nevjerojatnu zbrku u dataciji. A još je manje zamisliv original koji bi izgledao bar približno kao sačuvani tekst - ako dopustimo da bi prepisivač 44

CD I, 75.

45

Na fotografiji u PRAGA, 1929., (Tav. IV) vidi se da u ispravi na tom mjestu stoji "S. b." a ne "S. banus" (CD I, 75).

44

CD I, 75.


doista ponešto iskrivio ili preskočio. Ali, nije moguće prihvatiti ni tezu da je riječ o krivotvorini iz, recimo, XIII. stoljeća jer se krivotvorina sastavlja da bi poslužila nekoj razumnoj vrsti, u prvom redu dokazivanju na sudu, npr. da darovane nekretnine ne pripadaju nekom tužitelju nego samostanu. Sudu bi bilo dovoljno da baci najpovršniji pogled na ispravu u kojoj se govori o 22. indikciji da izgubi svako povjerenje ne samo u ispravu, nego uopće u sve ono što tuženi iznosi u svoju obranu, jer tko će povjerovati onom koji se služi takvom ispravom. Sve je to vrlo dobro uvidio Praga, koji je zbog toga utvrdio da je sastavljač imao pred sobom podatke iz samostanskih analističkih bilježaka i na osnovi njih sastavio prvu verziju (la prima fattura) isprave, koja je valjda u konačnom tekstu trebala izgledati mnogo bolje i prihvatljivije. Drugim riječima, po Pragi nije uopće postojala originalna isprava, već je samostanski skriptorij počeo s radom na krivotvorini, ali posao nije dovršio, a do nas je došao samo prvi vrlo slabi pokušaj. Međutim čini nam se da ni ta Pragina teza nije prihvatlji%ra. Čak ni početnik samostanskog skriptorija ne bi "uspio" sastaviti takav posve neobičan tekst, a da i ne spominjemo očitu okolnost da se početnicima ne daje na izradu krivotvorenje isprava jer bi to bio čisti gubitak vremena skopčan s troškovima izrade takve isprave. Ali - do nas je ipak došla kompletna isprava širine 32,7 cm i visine 21,8 cm napisana razmjerno lijepom beneventanom. Tekst djeluje čak vrlo uredno, a točke između pojedinih sintagma upozoravaju na to koje riječi idu zajedno, što je osobito važno pri datiranju gdje napisani tekst izgleda ovako: "(...) octabodecimo indictione uicesima secunda incipiente anno decimo ". Dakle, pisac želi upozoriti čitatelja da se brojka 22 odnosi upravo na indikciju. Svih 16 redaka teksta napisano je u jednakim razmacima, koji su bez poteškoća omogućili umetanje između 10. i 12. retka prilično dugog dijela rečenice koji djeluje kao da je pri pisanju ispušten pa ga je zato pisar dodao, ali tako da se vidi da je riječ o umetk; ne samo zato što je razmak između 10. i 11. retka približno jednako širok kao onaj između 9. i 10. nego i zato što taj dodatak počinje 3 cm unutar, a završava 2,5 cm prije kraja ostalih redaka. U tom je dodatku ubacio pisar podatak o darovanju 20 kobila, 2 konja, 30 krava, 4000 ovaca i 35 svinja. Ako original nije postojao - a uvjereni smo da nije -, onda se postavlja dodatno pitanje čemu je sastavljač isprave tako uredno dodavao vijest o darovanju tolikog broja krupne i sitne stoke, kad je od darovanja učinjenog sredinom XI. stoljeća prošlo sigurno stotinu i više godina. Ta pred sudom, za koji se konačno takve isprave i rade, to neće imati ama baš nikakve važnosti jer je nezamisliv spor o manama na darovanoj stoci, o evikciji, o eventualno neučinjenoj tradiciji itd. itd. Sve okolnosti i činjenice što smo ih naveli upućuju na to da je trebalo da isprava služi u skriptoriju u pedagoške svrhe. Zato je tako razmjerno vrlo uredno napisana - pisar je nastavnik;

66


zato sadrži toliki broj podataka koji su međusobno neusklađeni (1018. i Konstantin Monomah) ili nemogući (22. indikcija); zato ona ima tako krajnje neuredan i nezadovoljavajući početak i kraj: nastavnik je trebao na primjeru pokazati što ne valja. Ali, upravo to što je riječ o školskom tekstu govori u prilog da osnovni podaci nisu izmišljeni. Naime, učenik je dobivao zadatak da usporedi analističke podatke iz samostanskih knjiga i da napiše točan tekst. Učenik je imao u ispravi koja mu je predočena putokaz u podatku o caru Konstantinu. Učenik se morao potruditi da iz analističkih podataka samostanskih knjiga složi protokol, dispoziciju i eshatokol na pravilan način i da iz tih knjiga i svoga općeg znanja utvrdi točniju godinu, točniju indikciju itd. Zato je naše mišljenje da su osnovni podaci o banu darovatelju, o Konstantinu Monomahu i o sadržaju darovanja točni jer inače učenik ne bi u samostanskim knjigama mogao naći odgovarajući tekst i sastaviti ispravu. Usto, isprava poučava učenika kako se pravilno pišu sintagme i odvajaju točkama, koliko mora da je razmak medu redovima, kako se dodaje ispušteni tekst itd. Da vidimo sada da li su osnovni podaci isprave-školskog zadatka usklađeni s povijesnom situacijom početkom četrdesetih godina XI. stoljeća. Prema Kekaumenovom izvještaju o Dobronji proizlazi da je Bizant uspio zavladati njegovom zemljom u doba cara Mihajla Paflagonca, dakle prije 1041. godine. Posve je jasno da Bizant nije mogao vladati Hrvatskom bez jake podrške domaćih hrvatskih snaga. Bizant je bio čak i u vlastitoj provinciji, bizantskoj Dalmaciji, prinuđen povjeriti položaj provincijskog namjesnika, koji je ujedno nosio i titulu carskoga protospatara, zadarskom gradonačelniku, prioru, o čemu postoji vijest iz 1036. godine gdje se govori o Gregorio, protospatano et stratico universe Dalmatie*7 koji je te iste godine po drugoj ispravi prior et protospatarus.4* Međutim, u ispravi bana S. koju smo upravo analizirali ban se naziva ovako: Ego S. b. (tj. banus) et imperialis protospatano, što znači da je ban S. u svakom slučaju povoljno prihvaćen od Bizanta a njegovo darovanje samostanu sv. Krševana još više pojačava dojam vrlo bliskih veza bana S. i Zadra, u kojem se više ne spominje čak ni zadarski prior kao provincijski namjesnik. Očito je da je ban S. bio cijenjena ličnost u bizantskoj Dalmaciji. Kako je ban tipično hrvatska titula, a za biskupa Marka se čak izričito kaže da je episcopus Chroatensis, proizlazi da je hrvatski visoki funkcionar ujedno u najmanju ruku utjecajna ličnost u bizantskoj provinciji. Da se on doista osjeća predstavnikom bizantske vlasti, vidi se još i po tome što on u dataciji spominje samo bizantskog cara, a ne i hrvatskog kralja. A ipak je on s druge strane ujedno i hrvatski ban 47 48

CD I, 69. CD 1,71.


67

ali ne i kralj! - i uz njega se nalazi episcopus Chroatensis - a ne zadarski biskup ili bilo koji drugi dostojanstvenik bizantske Dalmacije. I tako imamo prilično jasnu sliku o političkoj situaciji u Hrvatskoj: Bizant je uz pomoć bana S. udaljio Dobronju i priznao banu S. vlast u Hrvatskoj i ujedno znatan utjecaj u Dalmaciji, i to oboje pod bizantskim vrhovništvom. Položaj je bana S. očito dvosmislen. On se oslanja i na hrvatske i na bizantske snage. U Bizantu se dakako podvlačio element bizantskog vrhovništva i zato je Kekaumen tvrdio da su se Bizantinci lako dokopali Dobronjine zemlje, tj. Hrvatske. Ali, ako Bizant nije mogao tridesetih godina XI. stoljeća vladati Dalmacijom drukčije nego preko zadarskog priora, onda je još mnogo manje vjerojatno da je došlo do bitnog proširenja bizantske vlasti na hrvatske krajeve. S druge strane, utjecaj bana S. na prilike u bizantskoj Dalmaciji bio je još više nesiguran, jer čak ni u Zadru hrvatski ban nije mogao očekivati što drugo nego iskazivanje dužnog poštovanja prema njemu, koje je bilo upravo onoliko jako i trajno koliko je ban bio spreman ispunjavati bizantske želje i planove. Zato je očito moralo ubrzo nestati takve vrste simbioze hrvatske i bizantske Dalmacije. Već 1. IX. 1044. u Dauzetinoj oporuci - diplomatički nepouzdanoj, ali sadržajno u biti posve prihvatljivoj - spominju se car Konstantin, zadarski biskup Petar i zadarski prior Andrea, a među svjedocima trun (- tribunus)49 Pavao i comerzarius Majo, dok nema ni riječi o nekom carskom protospataru ni o strategu Dalmacije, a dakako ni o nekom hrvatskom funkcionaru. Zadar je u to vrijeme posve samostalan i priznaje samo posve formalno bizantsko vrhovništvo, a to vrijedi još i više za neke druge dalmatinske gradove. Tako 1040. datacija isprave u Splitu glasi: Regnante (...) Michahelo, magno imperatore, residente (...) Lampredius archiepiscopus una cum Nikiforo priore.50 Pritom se otvara pitanje na koje je vrlo teško odgovoriti zbog nedostatka izravnih vijesti tko je taj tajanstveni ban S. Iz svih okolnosti što smo ih iznijeli, ne bi bilo nemoguće da se radilo upravo o sinu Krešimira III., Stjepanu. Prije svega, ustanovili smo da je između Dobronje i Bizanta moralo vladati duboko nepovjerenje, jer je Dobronja prema našoj tezi srušio probizantsku stariju granu Trpimirovića u koju je već po tradiciji Bizant imao veće povjerenje. Moglo bi biti da je Stjepan za bizantsku pomoć pri rušenju nepouzdanog Dobronje priznao bizantsku vlast nad Hrvatskom i barem privremeno odustao od naslova kralja Hrvatske i dobio bizantsku titulu, a svoj legitimitet unutar hrvatskog društva zahvaljivao okolnosti da je sin Krešimira III. i ujedno ga isticao najvišom titulom koju je u Hrvatskoj mogao nositi, ako nije htio i nije smio uzeti 49 30

MARGETIĆ 1975., 65 i d.; MARGETIĆ 1975c., 25-53, osobito 32-38. CD I, 73 (doduše prije 1041. god.).

68



titulu kralja. Već smo istakli da je takav dvosmisleni položaj mogao trajati samo razmjerno kratko vrijeme. Još nešto govori u prilog tezi da je ban S. budući hrvatski kralj Stjepan. Naime, ne izgleda vjerojatnim da bi visoka bizantska funkcija imperialis protospatarius bila povjerena nekom drugom u Hrvatskoj, a ne upravo najvišoj hrvatskoj časti, slično uostalom kao i u Mlecima gdje je mletački dužd bio nosiocem najodličnijih bizantskih titula. Kako su usto bizantske titule još uvijek bile povezane s isplatom ne baš zanemarivih novčanih prinadležnosti, one su očito morale pripasti najmoćnijoj osobi u državi. U svakom slučaju izvanredno je indikativno da isprava koju analiziramo ne spominje hrvatskog kralja, već samo navodi da se isprava piše "u vrijeme cara Konstantina Monomaha", kao i to da je episcopus Chroatensis, spomenut u ispravi, u pravilu stalan pratilac hrvatskog kralja. Uostalom i Toma Arcidakon kaže da "voluerunt etiam Chroatorum reges c\uasi specialem habere pontificem (...) quia regalis erat episcopus et regis curiam sequebatur eratque unus ex principibus aule" .^ Ako se dakle uz bana S. pojavljuje pratilac hrvatskih vladara, hrvatski biskup, onda izgleda vjerojatnim da je ban S. bio neko vrijeme najviši hrvatski državni organ. Zato nam se čini mnogo manje vjerojatnom mogućnost da je ban S. bio onaj ban Stephanus Praska kojeg spominje Šišić.52 Možda bi se moglo ići i još jedan korak dalje. Mogla bi se, možda, postaviti hipoteza da je ban S. bio ne samo ugledna ličnost u bizantskoj Dalmaciji, nego čak i namjesnik provincije Dalmacije. U vrijeme bana S. ne spominju se više zadarski priori na toj dužnosti, koja u svakom slučaju nije davala svome nosiocu velike ovlasti i bila u biti samo još jedna počasna titula. Razmotrimo položaj Osora u svjetlu te hipoteze. Već smo spomenuli da je prema pouzdanoj suvremenoj vijesti Pietra Damianija Osor pripadao početkom četrdesetih godina hrvatskom kraljevstvu i pokušali objasniti razloge zbog čega je došlo do prestanka mletačke vlasti na tom području. Ako podatak o Osoru kao dijelu hrvatskog kraljevstva povežemo s političkim prilikama u isto doba u Hrvatskoj i Dalmaciji, kakve se ocrtavaju na osnovi analize Kekaumenovih vijesti o zatvaranju hrvatskog vladara Dobronje i o bizantskoj prevlasti u Hrvatskoj, i pretpostavimo da je ban S. bio ujedno i namjesnikom u bizantskoj provinciji Dalmaciji, proizlazilo bi da je u to vrijeme (početak četrdesetih godina XI. stoljeća) Bizant ima formalno vrhovništvo nad kvarnerskim otocima i da ga je "ostvarivao" prije toga preko zadarskog priora. Iz toga bi onda slijedilo da je već u to doba čak i Bizant dopuštao usku povezanost Hrvatske i Dalmacije, koja nalazi svoju potvrdu u vijesti Petra Damiania. Ali, kao što

se 1018. godine mletačka vlast nad gradovima na kvarnerskim otocima sastojala u biti samo u tome da su oni priznavali dužda kao seniora i plaćali mu u znak priznanja njegove kvazifeudalne vlasti određeni tribut, ali inače bili praktički posve samostalni, tako su i bizantska vlast i pretpostavljena i izvedena iz nje vlast hrvatskog bana S. bez sumnje gradovima na kvarnerskim otocima ostavljali vrlo široku samostalnost. Na ovaj se način vijesti o položaju bana S. u Dalmaciji i u Osoru kao dijelu hrvatskog kraljevstva čine prihvatljivo povezanim i obavještavaju nas o jednom pokušaju povezivanja Hrvatske i Dalmacije pod okriljem Bizanta. Nažalost, nepouzdanost vijesti iz isprave bana S. ne dopušta mnogo više od postavljanja hipoteze koju smo iznijeli. Ali moramo priznati da ne vidimo drugu koja bi bila prihvatljivija. Položaj bana S. u Hrvatskoj i Dalmaciji nazvali smo u odnosu na Bizant dvosmislenim, a iz upravo navedenih razloga takav je još i više bio položaj gradova na kvarnerskim otocima i prema Bizantu i prema Hrvatskoj. 5. Vrijeme pisanja Osoiskog evandelistara (132-134) Obratimo sada pažnju na važan dokument osorske povijesti, tzv. Osorski evandelistar u kojem se nalazi Exultet s molitvama za bizantskog cara i njegovu vojsku te hrvatskog kralja s cjelokupnim kršćanskim narodom: Memento etiam damine famuli tui impe(ra)toris nostri N. cum omni exercitu suo et famuli tui regi nostri cum omni populo christiano itd.53 Za njegovu dataciju odlučujuća je najava nadolazećeg Uskrsa " mense secundo die uicesimo cjuarto" i "septuagessimam (...) mense duodecimo die uicesimo". Računanje godine na mletački način, tj. s 1. ožujkom, ne treba čuditi jer je Osor bio pod izravnom mletačkom vlašću u prvoj četvrtini XI. stoljeća i jer je njegov položaj omogućavao i nakon toga trgovačku i kulturnu penetraciju Mletaka. Kako je osorski evandelistar nastao u XI. stoljeću, u obzir dolaze samo 1071. i 1082. kada je Uskrs padao na 24.IV. a septuagesima, tj. 9 nedjelja prije Uskrsa, u skladu s time, na dan 20.11. Dosad se mislilo da se to upućivanje na Uskrs u osorskom evandelistaru odnosi na 1082., ali je Badurina upozorio da bi pri utvrđivanju točne datacije trebalo uzeti u obzir i 1070., s time da je pisanje evandelistara pomaknuo "jednu godinu prije, tj. 1070. ili 1081."и Smatramo da je to Badurinino zapažanje od vrlo velike važnosti. Sam Badurina je dao, ako smo ga dobro raumjeli, prednost upravo tome datiranju, jer je naglasio "da je vlast Krešimira IV u Dalmaciji prilično čvrsta", a "da je Zvonimirova vlast na ovim otocima prilično poljuljana".55 U podrobnosti nije ulazio. Mi 53

51 52

TOMA, 45. ŠIŠIĆ 1925., 492.

69

51 55

BADURINA, 201-205. Pogrešno MARGETIC 1987., 99 da je po Badurini Osorski evandelistar pisan 1071. ili 1080. BADURINA, na i. mj.

70


smo pak već bili zauzeli stajalište "da je vjerojatno da je evanđelistar pisan 1071. godine i da je on doista dokazom priznanja Krešimirove vlasti na kvarnerskim otocima". Upozorili smo na to da je "Zvonimir bio od 1075. godine papin vazal" i da zbog toga "ne izgleda nimalo vjerojatno da bi crkvena vlast na Osoru u 1080. god. toliko inzistirala na bizantskom suverenitetu nad Osorom".56 Smatramo da je tim našim prethodnim analizama potrebno dodati još ponešto. Prije svega, za pisanje Osorskog evandelistara ne dolazi u obzir cijela 1071. godina, nego samo siječanj i dio veljače. Ako evanđelistar najavljuje da će 20. veljače biti sedamdesetnica a 24.IV. Uskrs, onda je barem taj dio evandelistara morao biti pisan poslije 4. travnja 1070., tj. dana kada je u 1070. pao Uskrs. Kako je Zvonimir nametnut Krešimiru u ožujku 1071., spominjanje bizantskog cara u osorskom evanđelistaru u skladu je s datacijom drugih isprava iz 1070. godine koje spominju ne samo Krešimira nego i bizantskog cara.57 S druge strane, u doba Zvonimira spominjanje bizantskog cara kao vrhovnog civilnog gospodara Osora imalo bi se karakteristike otvorenog otpora protiv pape i isto tako otvorene podrške bizantskoj vlasti koja je čak i kao puki formalni suveren prestala postojati već preko 10 godina.58 Uostalom i isprave iz 1076. i 1083.59 spominju papu Grgura VII. pa dva osamljena spomena bizantskog cara u prijepisu PoUkoriona samostana sv. Ivana60 treba vjerojatno objasniti knjiškim reminiscencijama koje u svakom slučaju imaju posve drukaju i mnogo manju težinu i značenje od Exulteta, koji se javno čitao u crkvi. Sve dakle govori u prilog tezi da je Osorski evanđelistar pisan 1070. g. (možda u drugoj polovici te godine) i dovršen najkasnije početkom 1071. Nadalje, sve okolnosti govore protiv toga da bi on bio pisan 1081. Da je tome tako, vidi se i po karakterističnom mijenjanju Exulteta grada Barija, i to upravo u 1071. godini. Naime, za tu godinu nakon zabilješke u kurzivnoj minuskuli u čast bizantskih vlada Exultet dodaje: Simulque lucidissimi ducis nostri damini Rubberti et damine Sikelgaite ac damini Ruggerii et conctum exercitum eorum et omnium circumadstantium.™ Bilješka o bizantskim carevima zapisana je očito koncem 1070. ili posve na početku


71

1071., a nakon što je 16.IV.1071. Robert Guiscard osvojio Bari, dodaje se molba da Bog zaštiti Roberta, njegovu ženu, sina i vojsku. Poznato je da je Robert ušao u Bari nakon trogodišnje opsade, ali ne nakon juriša vojske, kojim bi slomio otpor grada, nego na osnovi sporazuma s vladajućim slojem na čelu s vodećom obitelji Argira. Zato su Normani bar naoko poštivali sve gradske pravne institucije - uključujući čak i formalno, sada već posve isprazno bizantsko vrhovništvo. To je razlog zašto je Robert samo lucidissimus i zašto se u crkvama zazivala božja pomoć i za bizantske careve i za Roberta. Ali, kada je uskoro nestalo iluzije o bilo kakvoj mogućnosti povratka bizantskih careva, formula iz 1073. glasi: Memorare damine famulorum tuorum ducis nostn invictissimi Roberti et damine Sikelgaite ac domni Roggeni cunctorumque exercituum eorum et omnium circumadstantium.62 Robert više nije samo lucidissimus nego inviđissimus - što mu uostalom priznaju i notari u protokolu isprava. Notari Apulije će u više navrata spominjati u protokolu bizantske careve, ali to ni u kojem slučaju ne znači da je došlo čak ni do formalnog priznavanja bizantskog vrhovništva nad bilo kojim gradom ili normanskim velikašem u Apuliji, već je riječ isključivo o neizravnom isticanju samostalnosti u odnosu na Roberta.63 Osorski evanđelistar pisan je prije ponovnog jačanja Bizanta pod Aleksijem. U vrijeme dubokog pada bizantskog autoriteta neposredno prije Aleksija nema ni najmanjeg traga bilo kakvog utjecaja Bizanta na događaje na kvarnerskim otocima pa je i to razlog zbog kojeg izgleda vrlo malo vjerojatno, čak tako reći nezamislivo, da bi u Osoru crkvenim vlastima palo na pamet da spominjanjem bizantskog cara izražavaju svoje simpatije prema njemu i da bi u vrijeme kada je Zvonimir bio vjerni vazal pape, a papa se smatrao feudalnim seniorom hrvatske države, one pokušale oponirati papi priznavajući bizantsko, a ne papino vrhovništvo nad regnum Croatiae et Dalmatiae, dakle i nad Osorom.

56

MARGETIĆ 1987., 99. CD 1,116-119 i 119-120, kao i isprave sa spomenom bana Zvonimira, 115-116. 58 CD 1,145-146 i 147-148. 59 CD 1,181. 60 CD 1,145-146 i 147-148. 61 CDB I, 208. Problematika Exulteta grada Barija inače je vrlo kompleksna pa u nju ne možemo ovdje ulaziti. 57

62

CDB I, u ispravama iz 1073. (str. 49-51 i 51-52) Robert se titulira na isti način iz kojeg se vidi da je te godine Robertova vlast bila u Bariju vrlo čvrsta i da su i notari i crkva bili o tome dobro obaviješteni i "poučeni": regnante domno Robberto invictissimo duce Italiae, Calabrie atqne Sicilie. 63 Vidi MARGETIĆ 1982.-1985., 240-242, s literaturom i diskusijom.

2. ODNOSI PETRA KREŠIMIRA l PAPE PREMA KORČULANSKOM KODEKSU (Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku LXXIV., 1980., 219-236)

1. U Korčulanskom kodeksu što ga je objavio V. Foretić1 nalazi se medu ostalim i ova vijest: Alexander II (...) audiuit de Cressimiro Chroatorum principe, quod dolo necari fecisset Goisslaum fratrem suum, misso apocrisario Mainardo religiosum scilicet virum, qui sua sagacitate, si ita res haberetur, inquireret. Qui veniens satisfactionem accepit ab eo, iurans cum duodecim suis iuppanis non se teneri illo critnine. Ipse autem reconciliatus iterum adeptus est principatus illius term a parte suneti Petri apostoli, tj. "Aleksandar II. (...) čuo je o Krešimiru, vladaru Hrvata, da je u zloj namjeri dao ubiti svoga brata Gojslava i (zato je) poslao legata Majnarda, pobožna naime čovjeka, da svojom mudrošću ispita da li je to tako. Taj došavši primi od njega (Krešimira) opravdanje tako što mu se (Krešimir) zakleo s dvanaest svojih župana da nije odgovoran za taj zločin pa je on (Krešimir) pomiren ponovno stekao vlast nad tom zemljom od strane svetoga Petra apostola". Foretić je istakao da je stilizacija toga odlomka nejasna. Po njemu se odlomak može shvatiti bilo tako da se kralj Krešimir zakleo da on nije sudjelovao u umorstvu, bilo tako da se Krešimir zakleo da neće ustrajati u grijehu. Po Foretiću je umorstvo kraljeva brata Gojslava imalo za posljedicu papinu istragu, papa se nakon kraljeve zakletve dane zajedno sa županima time zadovoljio pa je došlo do izmirenja između njih dvojice. Konačno, spominjanje dvanaestorice župana je po Foretiću možda neizravan spomen onih župana koji su stajali na čelu dvanaest hrvatskih plemena i kako kaže Foretić "broj 12 bez sumnje je karakterističan, i teško je, da bi bio samo slučajem". Barada je nakon Foretića ponovno objavio istu vijest te dao svoj prijevod i objašnjenje.2 Barada osobito podvlači okolnost "da je Petar Krešimir dao dolo - zlobno, opako, prijevarom ubiti brata Gojslava", na što Foretić nije upozorio. Papin poslanik primio je od Petra Krešimira opravdanje, nastavlja Barada, "i to pošto se oprao svečanom rotom samo dvanaestorice". Za razliku od Foretića, dvanaest župana Barada objašnjava time da se radi "o onodnoj roti, koja se kod Slavena obično vršila u duodecimalnom broju". Iz riječi 1 2

FORETIĆ 1956., 23-44. BARADA 1957., 186.

73

Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom kodeksu

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku reconciliatus, pomiren s crkvom, proizlazi po Baradi da je Petar Krešimir "bio udaren crkvenom kaznom izopćenja ili bar interdikta" pa je tek nakon pomirbe ponovno zadobio čast hrvatskog vladara. Na Korčulanski kodeks osvrnula se i N. Klaič, ali kratko. N. Klaić navodi da nepoznati pisac Korčulanskog kodeksa izvještava kako je papa čuo da je Krešimir dao ubiti svoga brata, te da se Krešimir pred papinim legatom zakleo s još dvanaest hrvatskih župana da je nevin pa mu je nakon toga "sv. Petar vratio vlast nad onom zemljom".3 Odlomak Korčulanskog kodeksa što smo ga uvodno naveli svakako zaslužuje da mu se posveti puna pažnja jer je vijest koju donosi pouzdana. Čini nam se da dosadašnje analize nisu dovoljno točno objasnile neke pojedinosti, a neke okolnosti do sada nisu uopće uočene. Zato u ovome radu želimo donekle popuniti rezultate dosadašnjih ispitivanja, svjesni da predmet još nismo do kraja iscrpli. 2. Svakako je jedno od najvažnijih prethodnih pitanja, da li je papin legat pri suđenju Petru Krešimiru primijenio staro hrvatsko pravo ili tadašnje već u znatnoj mjeri modificirano rimsko pravo ili možda neki treći pravni sustav. U obzir dolazi u prvom redu staro hrvatsko pravo zato što je optuženi Hrvat, ali ne bi bilo posve isključeno da je papin legat primijenio rimsko pravo zato što se rasprava vodila pred crkvenim licem kao sucem u osobito važnoj stvari koja je potpadala pod crkvenu nadležnost. Neki treći pravni sustav očito ne dolazi u obzir. Sam Korčulanski kodeks ne daje odgovor na postavljeno pitanje. Ipak postoje drugi izvori iz kojih se može s priličnim sigurnošću donijeti određeni zaključak. Tako npr. 998. god. u sporu protiv samostana Farfa4, koji se održao u bazilici sv. Petra u Rimu, suci su prihvatili stanovište tuženog samostana da se spor mora voditi po langobardskim propisima: Secundum legem langobardam nos defendimus glasila je tvrdnja predstavnika samostana koji je dokazao da taj samostan sub lege vivere debeat Langobardorum, uz obrazloženje da je tako bilo utvrđeno već za cara Lotara. A ipak se radilo o sporu koji se vodio u Rimu, čak u Bazilici sv. Petra, pred carskim i papinim sucima. Dakle, papa i njegovi suci bili su prihvatili stanovište da se spor mora voditi po pravnom sustavu koji je vrijedio za optuženog, a ne po rimskom pravu. U obzir treba uzeti još nešto. Naime, po srednjovjekovnom rimskom pravu optuženi se, ako nije bilo dokaza, oslobađao optužbe tzv. zakletvom očišćenja koju je sam polagao.5 Naprotiv, po germanskim i slavenskim 3

KLAIĆ N. 1971., 352. GEORGI - BALZANI, III, doc. br. 426.; BALZANI1903., II, 18 i d. Tekst te važne isprave objavio je već BETHMANN-HOLLWEG, V., 440 i d. Samostan Farfa nalazio se sjeveroistočno od Rima u papinskoj državi i bio je jednim od glavnih uporišta reforme crkve sredinom Xl.st. pa je zato njegova podložnost langobardskom pravnom sustavu, a ne rimskom pravu, osobito značajna. 5 BETHMANN-HOLLWEG, V, 423. 4

75

pravnim sustavima optuženi se zaklinjao zajedno s prisežnicima, obično s dvanaestoricom. Kako se Petar Krešimir zakleo s dvanaest župana, izgleda nam da ne može biti sumnje da se u postupku primjenjivalo staro hrvatsko pravo, a ne srednjovjekovno rimsko pravo. 3. Analizu vijesti Korčulanskog kodeksa treba svakako započeti objašnjenjem pojmova i termina koje nalazimo u toj vijesti. Možda se do sada nije dovoljno uočilo da vijest što je analiziramo sadrži velik broj tipično srednjovjekovnih pravnih pojmova i termina što se odnose na postupak i materijalno kazneno pravo i da se ta vijest ne može do kraja razumjeti bez odgovarajuće pravne analize. Dakako, bilo bi posve pogrešno pokušati objašnjavati vijesti modernim pravnim pojmovima. Srednjovjekovne pravne pojmove i ustanove treba objašnjavati u skladu sa tadašnjim pravnim shvaćanjima jer se u protivnome na temelju beskorisnih naoko učenih analiza dolazi do krivih rezultata. Zato ćemo se pri analizi pojmova i termina iz vijesti Korčulanskog kodeksa poslužiti srednjovjekovnim izvorima. U prvom redu u obzir dolazi tzv. Liber Papiensis, jedna od prvih značajnijih pravnih zbirka langobardskog prava.6 Ona je sastavljena negdje oko 1054. god., dakle približno u vrijeme Petra Krešimira. Ona sadrži sve starije propise langobardskog prava, kapitulare Karla Velikog i njegovih karolinških nasljednika u Italiji, Gvida, nekoliko zakona Otona i, konačno, čak i prvih salijskih careva. U Liber Papiensis sabrani su langobardskofranački postupovni propisi kao i materijalno pravo koje se u to doba primjenjivalo. On sadrži mnoge važne glose i formule koje su bile važne za praksu, a od osobita su značenja opsežne tzv. expositiones koje objašnjavaju pojedine propise navodeći razna starija i novija oprečna mišljenja. Starija mišljenja navode se pod nazivom antiqui, a novija kao valentes, uz koja, dakako, pristaje i sam pisac spomenutih expositiones. Novija mišljenja pokazuju već prilično poznavanje rimskog prava, osobito Justinijanovih Institucija, a donekle i Novela i Digesta.7 Liber Papiensis nam je osobito dragocjen ne samo zato što potječe iz vremena Petra Krešimira, već i zato što obrađuje pravni sustav susjednog pravnog područja, langobardske Italije, gdje se zbog vremenske i prostorne bliskosti mora već a priori očekivati slični pravni sustav kao i u hrvatskim krajevima. Uostalom, poznato je da su srednjovjekovni pravni sustavi, a osobito oni koje se naziva "barbarskim", bili međusobno vrlo slični, u prvom redu s obzirom na tipove i vrste pravnih ustanova, pa je oprezno analogno zaključivanje ne samo na mjestu, već i zbog oskudice izvora, čak i nužno. Zato ćemo se poslužiti u ograničenom obujmu također i drugim izvorima srednjovjekovnog prava. 6

Liber Papiensis. O Liber Papiensis i uopće o langobardskom pravu v. ERLER - KAUFMANN 1977., 1607 s. v. Langobardisches Recht i tamo navedenu literaturu. Probleme u vezi s Liber Papiensis v. još osobito i CALASSO, 310-315. 7

78


Daleko ]e izglednije pokušati objasniti pojam dolusa u našem fragmentu kao svijesti o djelu u njegovu fizičkom i socijalnom aspektu, dakle kao umišljaja u skladu s modernom teorijom kaznenopravnog pojma dolusa.18 Krešimir bi po takvom objašnjenju pojma dolusa ubojstvo počinio svjesno. Protivnost tome bilo bi ubojstvo nehajem. Nehaj se od umišljaja u modernoj pravnoj teoriji razlikuje po tome što kod njega nema emocionalnog momenta, nema željenja, dopuštanja, pristajanja ili htijenja zabranjene posljedice kažnjivog djela.19 Međutim i takva interpretacija nije moguća s razloga što Krešimir nije ubio brata Gojslava, već ga je dao ubiti. Krešimir je bio, da se izrazimo modernim jezikom, organizator, tj. usmjerio je djelatnost drugih osoba na ostvarenje zločinačkog cilja,20 a i pravnom nestručnjaku je jasno da organizator ne može nehajno organizirati neki zločin. Kako nije zamislivo i moguće nehajno organiziranje ubojstva, to kod tog zločina nema pravnog smisla isticanja dolusa pa se zato u analiziranom fragmentu ne može pojam dolusa tumačiti na taj način. b) Kako bi bilo pogrešno objašnjavati dolus Korčulanskog kodeksa modernim pravnim shvaćanjima, potrebno je bar ukratko ovdje izvršiti analizu srednjovjekovnog shvaćanja ubojstva. Za osnovu analize uzet ćemo ponovno Liber Papiensis, ne samo zato što je sastavljen u XI. st. i što se odnosi na pravno područje koje je susjedno hrvatskom pravnom području, već i zato što nam Liber Papiensis pruža daleko najviše podataka pa su i zaključci koje ćemo analizom dobiti zbog toga uvjerljiviji. Neće biti na odmet ponovno podvući da je, doduše, svako pravno područje srednjovjekovne Europe imalo svoj posebni pravni sustav koji je imao svoj samostalni razvoj, ali da su tipovi kaznenih djela i osnovna shvaćanja u 21 vezi s njima bili često slični, a nerijetko identični, pa je takvo uspoređivanje uz potrebni oprez korisno i čak nužno. Langobardsko kazneno pravo XI. st. što se odnosi na ubojstvo temelji se još uvijek u prvom redu na Liutprandovoj noveli 20 Rotarijevu ediktu, denesenoj god. 721.и pod naslovom De homicidio, nadopunjenoj odredbama 23 Lotareva kapitulara 92 iz IX. st.

18

V. npr. FRANK, 152 i d. N. dj., 154. 20 N. dj., 199. 21 Bizant je uglavnom izuzetak, jer su na bizantskom pravnom području osobito na području glavnog grada i Soluna, srednjovjekovna "barbarska" pravna shvaćanja jedva tek nešto izražena. Donekle je izuzetak i rimsko pravno područje, ali je na njega utjecaj srednjovjekovnih barbarskih shvaćanja daleko izraženiji. 22 BEYERLE, 192. 23 Liber Papiensis, 556. 19


79

Po langobardskom pravu ubojica je načelno uvijek morao platiti obitelji ubijenoga za počinjeno ubojstvo.24 Ipak langobardski zakonodavac razlikuje dva osnovna slučaja. Ako je netko ubio drugog slobodnog čovjeka se defendendo, plaćao je samo "vrijednost" ubijenog, tj. njegovu krvarinu, vraždu, wergeld, ili, kako to naziva Liber Papiensis, widrigeld. Ako je pak netko ubio tako da super alium ambulaverit, ubojica gubi cijelu svoju imovinu. Obitelj ubijenoga dobiva iz te imovine iznos do visine vražde, a ostatak preko toga dijeli se tako da polovicu dobiva kralj, a drugu polovicu obitelj ubijenoga.25 Langobardi su bili posve svjesni da se njihovo pravo u tome duboko razlikuje od rimskog kaznenog prava.26 Shvaćanje Langobarda - a i drugih "barbarskih" srednjovjekovnih naroda - u vezi s ubojstvom bolje ćemo razumjeti ako uzmemo u obzir još i odredbu Lotareva kapitularija 5827 koji normira slučaj ubojstva. Lotar propisuje smrt za ubojicu koji je u crkvi ubio ex levi causa aut sine causa. Kao primjer opravdanih velikih razloga zbog kojih se čak i u crkvi može ubiti, glosa u Liber Papiensis navodi medu ostalim slučaj da je netko u crkvi našao svoju ženu kako s nekim spolno opći i slučaj da je ubojstvo naredio kralj. Ipak, ako je prethodila svađa izvan crkve, pa je začetnik svađe u crkvi počinio ubojstvo, on plaća vraždu i kraljevski bannum i vrši javnu pokoru; obratno, ako je izazvani prethodnom svađom u crkvi ubio izazivača, ne plaća ništa, već samo vrši javnu pokoru. Ako je ubojica servus, ispituje se božjim sudom, utrum hoc sponte an se defendendo fecisset. Konačno, neki manuskript Liber Papiensisa daju tekst glava 12 i 14 Rotarijeva edikta sa značajnim dopunama i izmjenama iz kojih se vidi shvaćanje pojma ubojstva u langobardskoj Italiji XI. st. Dopunjeni tekst glave 12 glasi Si duo aut tres homines seu amplius liberi /se deffendendo/ homicidium perpetraverint /non in absconso, nonfurtive/ (... plaćaju vraždu). / Et si sponte fecerint, perdant otnnem substantiam suam itd.28 Dopunjeni pak tekst glave 14 glasi: Si quis unus vel duo liberi homicidium in absconso (...) 29 perpetraverint, omnem substantiam suam amittanrt itd. Dakle, Langobardi su razlikovali ubojstvo se defendendo od ubojstva super alium ambulando (Liutpr. 20), sponte (Loth. 58, dopunjeni Roth. 12) in absconso, furtive (dopunjeni Roth. 12). Osim toga, kod ubojstva u crkvi razlikovali su ubojstvo ex levi causa aut sine causa30 od ubojstva na temelju nekog velikog i važnog razloga. 24 Ipak ima i iznimaka. V. npr. Roth. 280 (BEYERLE, 116) i Loth. 56 (Liber Papiensis, 548). O tome dalje u tekstu nešto više. 25 Liber Papiensis, 416. U pojedinosti ne možemo ulaziti. 26 Razliku rimskog i langobardskog prava u tom pitanju podvlači naročito već i Liber Papiensis, 416, navodeći medu ostalim i C. 9,16, 3. 27 Liber Papiensis, 548. 28 Liber Papiensis, 295. 29 Liber Papiensis, 297. 30 Slično razlikovanje v. i po kapitulariju Ludovika Pobožnog (Liber Papiensis, cap. Lud. 12, 526, ukinutom od Lotara).

80


Razmotrimo najprije suprotnost se defendendo - super alium ambulando. Očito je da se defendendo nije isto što i nužna obrana u modernom pravu. Nužna obrana je pravna ustanova koja se uzima u obzir samo ako su ostvarene sve okolnosti na koje se nadovezuje nužna obrana. Pojam se defendendo je znatno širi. To se jasno vidi po njegovoj suprotnosti super alium ambulando. Očito je langobardski zakonodavac težište postavljao na pitanje t k o je z a p o č e o sa svađom koja je imala za posljedicu ubojstvo. Uostalom, Lotarov kapitularij, koji normira ubojstvo u crkvi, izričito postavlja razliku u kazni s obzirom na okolnost da li je ubojica ili ubijeni započeo sa svađom. Dakle, po langobardskom pravnom shvaćanju ubojstvo je načelno uvijek imalo za posljedicu plaćanje kazne, samo što je ona bila već unaprijed paušalizirana (tzv. vražda, wergeld, krvarina) ako ubojica nije bio inicijator društveno negativnog ponašanja (svađa, tučnjava itd.) na temelju kojeg je došlo do ubojstva, dok je kazna obuhvaćala cijelu imovinu ubojice ako je on bio inicijator događaja koji su kulminirali u ubojstvu. Kapitularij Loth. 58 razlikuje se defendendo i sponte. Nema ni najmanje sumnje da je to ono isto razlikovanje koje smo već upoznali. Sponte ne znači, kao što bi se to moglo pomisliti, ne uzimajući u obzir ostale odredbe langobardskog zakonodavstva u vezi s ubojstvom, ubojstvo s umišljajem za razliku od nehajnog ubojstva, već sponte označava da je ubojica započeo sa svađom. To se posve jasno vidi iz naprijed navedenih riječi kapitularija utrum hoc sponte an se defendendo fecerit, pa kako se defendendo ima bez sumnje isto značenje kao u drugim odredbama što se odnose na ubojstvo, to sponte ne može ništa drugo značiti nego pojam protivan pojmu se defendendo, tj. super alium ambulando. Razmotrimo konačno i pojam in absconso odnosno furtive koji nalazimo u Roth. 12 i 14 nekih manuskripata Liber Papiensisa. Iz teksta odredaba, iz sankcija i iz komentara (expositio) Liber Papiensisa vidi se da ubojstvo in absconso odnosno furtive, koje inače ima tehnički termin morth u langobardskom31 i uopće u germanskim pravima, nije u XI. st. ništa drugo nego poseban slučaj ubojstva super alium ambulando. Treba upozoriti da je tek Liutprand svojom odredbom od 721. god. (Liutpr. 20) uveo u langobardski pravni sustav osnovno razlikovanje ubojstava na ubojstvo se defendendo i ubojstvo super alium ambulando. Do 721. god. vrijedili su propisi iz Edictus Rothari od 643. god., koji bez sumnje sadrže pravo koje je u Langobarda vrijedilo i ranije, a po kojima se razlikovalo obično ubojstvo32 od potajnog i podmuklog ubojstva, zvanog morth. Za prvo se

31 BEYERLE, 10: Roth. 14 De morth itd. Usp. i expositio ad Roth. 14, Liber Papiensis, 297; morth, quod est homicidium in absconso. 32 Roth. 388 (Liber Papiensis, 396; u BEYERLE, 156 navedeno kao Roth. 387).


81

plaćalo normalnu krvarinu, widrigeld, vraždu,33 za drugo 900 solida.34 c) Razmotrimo sada još i odredbe staroga ugarskog prava koje ima svoje nesumnjive korijene u starome slavenskome35 i germanskom pravu, a koje nam zbog prostorne i vremenske blizine s postupkom protiv Petra Krešimira može također biti od koristi. Prema odredbama sv. Stjepana, prvog ugarskog kralja, razlikovalo se tri vrste ubojstva: 1) homicidium času, za koje se plaćalo 12 penza zlata,36 2) homicidium spontaneum, kojeg netko učini accensus ira ac superbia elatus, za koje se plaćalo 110 penza, od kojih 50 ide rodbini ubijenog, 50 kralju, a 10 sucima-posrednicima,37 3) ubojstvo gladio, koje se kažnjavalo smrtnom kaznom.38 Prva dva slučaja odnose se po našem mišljenju na nama već poznato razlikovanje ubojstva koje je izvršio začetnik svađe od ubojstva nazvanog u Langobarda se defendendo. Ugarski se zakonodavac prilično nespretno izražava, tako da bi se moglo pomisliti da je ubojstvo času slučajno ubojstvo, nešto slično modernom kulpoznom ubojstvu, a druga teža vrsta ubojstva bila bi prema tome nešto slično modernom doloznom ubojstvu, tj. ubojstvu s umišljajem.39 Pa ipak, ako se samo malo točnije promotri, vidi se da ugarski zakonodavac nije mislio na tu modernu distinkciju. Naime, homicidium je po zakonu sv. Stjepana samo onda spontaneum ako je izvršilac krivičnog djela accensus ira ac superbia elatus. Ugarski zakonodavac očito ne misli na "zaslijepljenost" srdžbom i "zanesenost" pogrešno shvaćenim ponosom u smislu olakšavajućih okolnosti, već obratno na osobu koja je agresivna na način koji društvo ne prihvaća i čija agresivnost se, medu ostalim, očituje u njezinoj nedopustivoj srdžbi i neopravdanom osjećaju nadmoći. Drugim riječima, homicidium je spontaneum čak i slučaju da je ubojstvo izvršeno ledenom proračunatošću, pa se takav počinilac očito neće moći pozivati na slovo zakona i tražiti da bude blaže kažnjen zato 33

Po Liutpr. 62 (BEYERLE, 224-226) iz god. 724. krvarina iznosi za exerdtalis, tj običnoga langobardskog vojnika, 150 solida, za kraljeva pratioca, gasindius, 200 solida, a za oficira langobardske vojske 300 solida. Glosa (Liber Papiensis, 432) napominje da se u starije doba (anticjiiitus) nazivalo svakog Langobarda exercitalis, a da noviji pisci nazivaju tako samo one Langobarde koji mogu biti vojnicima. To nije bez interesa za praćenje razvoja narodne vojske. * Roth. 14 (BEYERLE, 10; Liber Papiensis, 297). 35 MARGETIĆ 1970., 75. 36 S. Steph. II, 13, De homicidiis. CIH., 128. 37 S. Steph. II, 16 De homicidiis. CIH, 129. 38 S.Steph. II, 46 De his qui hominem gladio occiderint. CIH, 131. 39 Ovako, u skladu sa starijom teorijom, npr. TIMON, 442 i d. Usp. BONIS, 12 i d. i tamo navedenu literaturu (osobito BALOGH). O zakonodavstvu sv. Stjepana ν. ΖΑΥΤΑΥ, 36 i d.

82


što je djelo izvršio hladno, podmuklo i proračunato i zato što nije bio ni najmanje accensus ira. Ukratko, ugarski zakonodavac poznaje istu razliku kao i langobardski, samo je definira na nespretniji način.40 Ostaje treći slučaj, ubojstvo mačem. Tu se sv. Stjepan doista udaljio od slavenskog i germanskog kaznenog prava i pokušao uvesti smrtnu kaznu bar za one ubojice koji su se latili mača.41 Pa ipak, kažnjavanje smrću bilo je toliko protivno narodnom shvaćanju, da je već sv. Ladislav morao tu odredbu izmijeniti i, kako nam se po svemu čini, uspostaviti staro "predstjepansko" pravo. Po Ladislavu se ubojstvo mačem kažnjava zatvorom i oduzimanjem dvije trećine imovine koji pripadaju užoj obitelji ubijenoga, dok preostala trećina ostaje obitelji počinitelja (ne samome počinitelju!). Ipak, ako imovina ubojice ne dostiže vrijednost od 110 penza, ubojica gubi slobodu.42 To neobično podsjeća na načela na kojima je izgrađena odredba Liutpr. 20. Naime, u oba slučaja počinitelj gubi cijelu imovinu i u oba slučaja imovina počinitelja uspoređuje se s vrlo visokom novčanom "naknadom" koja je predviđena za kvalificirani slučaj ubojstva, pa dolazi do različitih pravnih situacija već prema tome da li je imovina manja ili veća od novčane "naknade".

40

Pokušat ćemo na pojednostavljenom primjeru pokazati razlikovanje starijeg shvaćanja u znanosti i shvaćanja što ga u tekstu zastupamo: A zaslijepljen mržnjom prema B-u poručuje mu da će drugi dan doći u gostionicu u koju Β i inače uvijek svraća i da će ga ubiti, i to zato što Β želi uzeti Α-ovu sestru za ženu, a A smatra, i to javno iskazuje, da je A i cijela njegova obitelj društveno i moralno daleko iznad razine B-a i njegove obitelji. Β daje putem svojih znanaca na znanje, da će on, B, ipak idućeg dana doći u spomenutu gostionicu i da će se braniti, a po potrebi u obrani i ubiti A-a, ako ga taj napadne i pokuša ostvariti svoju prijetnju. Idućeg dana u gostionicu dođu i Β i A. A navali toljagom na B-a s jasnom izraženom željom da ga ubije, ali Β koji ga nadmašuje u spretnosti i snazi lako pobijedi A-a i ubije ga. Po shvaćanju Timona i drugih ugarskih znanstvenika Β je s umišljajem ubio A-a pa će biti kažnjen za ubojstvo s umišljajem, tj. morat će platiti 110 penza zlata. Po našem shvaćanju istina je doduše da je Β ubio s umišljajem, ali po zakonodavstvu sv. Stjepana Β će morati platiti obitelji ubijenoga samo 12 penza zlata, i to zato jer Β očito nije učinio homicidium spontaneum, već se samo brani od neopravdanog napadaja. Po ugarskom pravu iz XI. st. riječ je o ubojstvu času, tj. slučajem, u što ulaze svi slučajevi ubojstva koji se ne mogu svesti pod teži slučaj, tj. pod pojmom homicidium spontaneum. Uostalom, iz ovoga po nama pretpostavljenog slučaja posve se dobro vidi bitna razlika između moderne nužne obrane i srednjovjekovnog odgovarajućeg pojma koji isključuje protupravnost. 41 V. BETHMANN-HOLLWEG, IV. 461. 42 S. Lad. Π, 8. CIH, 138.

Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom kodeksu d) Vratimo se Korčulanskom kodeksu i optužbi protiv Krešimira. Što to znači da je Krešimir dao na dolozni način (dolci) ubiti svoga brata? Već smo istakli da se dohis u Krešimirovom slučaju ne može tumačiti kao umišljaj moderne kaznenopravne teorije. S druge strane dolus očito ne može imati značenje agresije, tj. započimanja slijeda događaja koji ima za posljedicu ubojstvo u smislu langobardskog i ugarskog prava XI. st., tj. ne može imati isto značenje kao i pojam sponte i super alium ambulando. Teškoće objašnjavanja su to veće što u tadašnjem kaznenom pravu u Europi uopće ne nalazimo dolozno ubojstvo koje bi se razlikovalo od nedoloznog bez obzira na sadržaj pojma dolus. Ipak, dolus nalazimo više puta spomenut u Liber Papiensis. Tako npr. Roth. 9 normira slučaj da je netko optužio kralju nekog u vezi s teškim zločinom koji može imati za posljedicu presudu na smrt. Tužitelj će morati svoju optužbu dokazati. Roth. 9 nastavlja: Et si probave non potuerit et cognoscitur dolose accusasseitd.43Dakle, po Roth. 9 je, čini se, dolozna optužba ona koja je neopravdana i bezrazložna. Nadalje, Roth. 264 govori o stricu (barba) koji je ustvrdio d o l o s o a n im o da je njegov nećak rođen iz preljuba te da se ne zna tko mu je otac.44 Ako nećak ne bi reagirao na tu optužbu, izgubio bi imanje naslijeđeno od svoga oca, i to imanje prešlo bi u ruke barbe. Zato se nećak mora zakleti s prisežnicima da je on ipak zakonito dijete. Doloso animo najjednostavnije je ovdje prevesti s bezrazložno i neopravdano. Evo još i Gnm. 7 (iz god. 668.) koji normira slučaj da je muž optužio ženu za preljub. Ako se ona opravda, muž se mora zakleti s prisežnicima da nije tužio asto animo nec dolose, nego da je opravdano sumnjao na nju jer je čuo da ga je ona prevarila.45 Dolose i ovdje znači bez sumnje neopravdano i bezrazložno. Dakle, langobardsko zakonodavstvo upotrebljava izraz dolus da istakne bezrazložnost i neopravdanost optužbe. To je osobito jasno istaknuto u zadnjem slučaju (Gnm. 7). Razumno je pretpostaviti da je dolus i u starom hrvatskom pravu imao slično značenje. Ako je to tako, onda se prema hrvatskom pravu razlikovalo dolozno ubojstvo, tj. bezrazložno i neopravdano ubojstvo od običnog ubojstva kod kojeg je postojao neki ozbiljniji razlog i opravdanje. To nas jako podsjeća na kapitularij Ludovika Pobožnog, spomenut i u Liber Papiensis, a koji je vrijedio samo kratko vrijeme jer je ukinut već spomenutim kapitularijem Loth. 58. Kapitularij Lud. 12 počinje naime ovako: Quicumque hominem aut ex lem causa aut sine'causa interfecerit, loidrigeld (...) componat itd.46 Uostalom i pod Loth. 58, razlikuje se ubojstvo 43

BEYERLE, 6-8; Liber Papiensis, 294. •"BEYERLE, 54; Liber Papiensis, 325. 45 BEYERLE, 164-166; Liber Papiensis, 402. * Liber Papiensis, 526.

84


učinjeno u povodu nekoga važnog razloga, za koje se ne plaća widrigild, od ubojstva zbog nekog beznačajnog razloga, za koji se placa widrigild.47 Ubojstvo dolo po starom hrvatskom pravu, odnosno ubojstvo ex levi causa, odnosno sine causa u langobardskom pravu po Lud. 12 i Loth. 58 je dakle ono ubojstvo koje pravni sustav ne odobrava. Kako je nedolozno ono ubojstvo za koje počinitelj na sudu dokaže da nije zabranjeno ponudom dokaza o pravnim propisima, pravni propisi bili su dio činjeničnog stanja što su ga stranke trebale dokazivati za razliku od modernog načela iura novit curia. Počinitelj se mogao braniti time što bi dokazao da počinjeno djelo nije zabranjeno. Dakle, dolozno organiziranje ubojstva je značilo u Hrvatskoj u XI. st. da netko nije smio organizirati ubojstvo, a ipak ga je organizirao. Prema tome, optužba protiv Krešimira bila je usmjerena u tom pravcu što se tvrdilo da je on protupravno i nedozvoljeno ubio brata Gojslava. Krešimir se mogao braniti od te optužbe ne samo tako što bi tvrdio da on nije bio organizator ubojstva svog brata, već i tako što bi pokušao dokazati da je Gojslav njemu radio o glavi ili da mu je neopravdano oduzeo kraljevstvo i da je onda Krešimir organizirao uklanjanje svog brata. Dakle, čak i u slučaju da je bilo opće poznato u čitavoj Hrvatskoj da je Krešimir ubio svog brata, on se mogao dosta dobro i dosta lako obraniti. Ipak, papin legat mogao je suđenje upraviti posve drugim smjerom. On je mogao npr. tražiti od Krešimirovih protivnika da dokažu "da je Krešimir počinio ubojstvo", a taj dokaz bi oni bez sumnje lako izveli, jer je ubojstvo kraljeva brata bilo bez sumnje notorna činjenica. I onda bi, dakako, Krešimir bio osuđen za takav zločin. Naprotiv, ako se htjelo osloboditi Krešimira, onda je za suca doista bilo najjednostavnije formulirati takvu tvrdnju na koju su se Krešimir i njegovi župani mogli zakleti bez straha da budu optuženi za krivokletstvo i za koju su i Krešimir i župani i legat znali da je istinita. Papin legat ne istražuje da li je Krešimir ubio ili ne, on pita Krešimira da li je dolo dao ubiti. Kako se radilo o borbi za vlast i kako je Krešimir imao sigurno dobrih razloga da brani svoje prijestolje, on je mogao mirne duše da se zakune, a zajedno s njime i njegovi župani, da nije ubio dolo, bezrazložno, pa je papin legat nakon toga mogao da izvrši rekoncilijaciju Krešimira. Dakle, nesumnjivo je da je suđenje organizirano s unaprijed jasno utvrđenim ciljem da se Krešimira oslobodi i da mu se tim suđenjem čak uvelike pomogne. 5. Time što smo pokušali utvrditi pravi sadržaj optužbe protiv Petra Krešimira nismo još ni izdaleka dovršili naše analize. Preostaje da se riješi ključno pitanje, tj. položaj Petra Krešimira prije i poslije početka postupka protiv njega. Naime, Barada smatra da je Petar Krešimir bio "udaren crkvenom 47

Liber Papiensis, 548.

Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom kodeksu kaznom izopćenja ili bar intedikta", da je nakon toga bio "reconciliatus pomiren sa crkvom" i da je nakon toga "ponovo zadobio čast i vlast hrvatskog vladara". Baradino objašnjenje izgleda vrlo prihvatljivo, ali po našem mišljenju ne može izdržati podrobniju analizu. Naime, iz riječi "iterum adeptus est principatus illius tene a parte sancti Petri" treba svakako medu ostalim zaključiti da je Petar Krešimir neko vrijeme ostao bez prijestolja. Jer riječ iterum očito znači da je Krešimir najprije bio kraljem, zatim je to prestao biti i nakon toga je iterum, ponovno, zadobio tu čast. Međutim, niti kazna izopćenja niti kazna interdikta nemaju za posljedicu gubitak svjetovne vlasti. Excommunicatio, izopćenje, mogla je biti minor i maior. Excommunicatio minor je imala za posljedicu zabranu primanja sakramenta i gubitak sposobnosti za crkvene službe, a excommuncatio maior razrješavala je sve odnose između crkve i ekskomunicirane osobe.48 Interdikt je bio takva crkvena kazna kojom se medu ostalim oduzimalo primanje sakramenta (tzv. interdictum directum, osobni interdikt).49 Dakle, nijedna od tih kazni ne sadrži u sebi također i gubitak kraljevske vlasti. Ako je papa htio oduzeti Petru Krešimiru kraljevsku vlast, on je morao to izričito spomenuti. Tako je Grgur VII. 1076. god. izričito porekao Henriku IV. pravo vladanja i izričito poništio zakletvu vjernosti kojom su bili vezani Henrikovi podanici.50 Ali poznato je da je takvo skidanje kralja prvi put primijenjeno upravo protiv Henrika IV. i da prije toga nije bilo takve kazne51 koja je rušila jedan od stupova srednjovjekovnog društva i izazivala nesagledive posljedice. Doduše, moglo bi se reć, da je ipak prva takva kazna primijenjena protiv Petra Krešimira i da to saznajemo iz Korčulanskog kodeksa. Ali to je posve nevjerojatno. Premda je Aleksandar II. bio pod snažnim utjecajem Hildebranda, budućeg pape Grgura VII., ipak je u njegov doba (1061 .-1073.) papinstvo vodilo mudriju i elastičniju politiku, pa je nevjerojatno da bi oprezni Aleksandar II. odobrio tako nečuveno skidanje kralja s njegove vlasti. Proizlazi da je doduše po tekstu Korčulanskog kodeksa Petar Krešimir bio neko vrijeme skinut s vlasti, ali da do toga nije došlo na temelju neke papine odluke, već zbog događaja u hrvatskom kraljevstvu. Uostalom, pravno gledano, Petar Krešimir nije čak ni mogao učiniti zločin u vrijeme svog kraljevanja. Naime, u srednjem vijeku kraljeva volja bila je osnovni element pravnog sustava. To je išlo tako daleko da se nije moglo s uspjehom optužiti čovjeka koji je izvršio ubojstvo po kraljevu

* FEINE, 112, 219; HABERKERN - WALLACK, 187-188; usp. KUŠEJ, 469-470.. к FEINE, 112, 219; HABERKERN - WALLACK, 307-308; usp. KUŠEJ, 470-471. 511 HALLER, 19503, 283; KEMPF 1971., 429. 51 HALLER 19503, 284; KEMPF 1971. 429.

86


Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom kodeksu 32

naređenju. To čak izričito propisuje langobardski zakonodavac. Suci uopće nisu morali zataškavati takvu stvar i kod toga imati nečistu savjest. Zakonodavac je već unaprijed jasno utvrdio da kralj smije ubiti i naručiti ubojstvo. Sudac će dakle optužbu protiv kralja zbog ubojstva naprosto odbaciti pozivom na jasno slovo zakona da se ne radi o kaznenom djelu. Ako je tako bilo u obližnjoj Langobardiji, onda nema sumnje da je tako bilo i u Hrvatskoj, jer se ne radi o nekom sporednom propisu ili slučajnoj pravnoj ustanovi koja je mogla ne postojati ili biti normirana na sasvim drukčiji način, već o pravnom načelu koje je langobardski zakonodavac samo preuzeo iz običajnog prava i pravnog shvaćanja ondašnjeg doba. Iz toga slijedi: da je Petar Krešimir kao kralj dao ubiti svoga brata i nakon toga bio na nama nepoznati način srušen, njemu se uopće ne bi moglo suditi jer ne bi počinio nikakav zločin. Dakle, pravno objašnjenje leži u nečem drugom. Usporedimo te događaje s događajima god. 1066. u vezi s engleskim kraljevstvom. Nakon smrti kralja Eduarda početkom 1066. god. došlo je do berbe oko engleske krune između earla Harolda od Wessexa i normandijskog vojvode Viljema. Viljem je zatražio papinu odluku i usput optužio Harolda za krivokletstvo. Kempf točno primjećuje: za odluku rimske crkve to teško pravno pitanje očito je bilo manje važno od ocjene koji će od dvojice kandidata više poduprijeti njezino nastojanje oko reforme i u tom smislu biti prikladniji.53 Aleksandar II. poslušao je savjet Hildebranda, budućeg pape Grgura VII., odlučio se za Viljema i čak mu za vojni pohod poslao posebno posvećenu Petrovu zastavu. Premda međusobne obveze Viljema i papinstva nisu bile potpuno jasne, ipak su oba partnera imala od toga velike koristi. Rimska crkva je znatno napredovala u Engleskoj pod Viljemom, ova je slao Petrov novčić, a za uzvrat mu je papinstvo osiguralo međunarodno priznanje. Nije li i događaj u vezi sa suđenjem Krešimira jednostavno i realistično objasniti tako da je između Krešimira i Gojslava došlo do borbe oko hrvatske krune i da je u toj borbi Gojslav privremeno uspio. Krešimir je na to ponovno preoteo Gojslavu hrvatsku krunu te od pape dobio legalizaciju vlasti. Ako postupak protiv Krešimira tumačimo kao vješto izvedeno legaliziranje njegove vlasti, onda se savezništvo Krešimira i pape dobro uklapa u tadašnju međunarodnu situaciju koju je karakterizirao energični i uspješni prodor rimske crkve na područja nad kojima je do tada imao svjetovnu vlast Bizant, a crkvenu vlast patrijarh u Konstantinopolu. Kod *2 Roth. 2: Si cjuis cum rege de morte nlterius consiliauerit aut hominem per ipsius iussioneiu ociđerit, in nullo sit culpabilis (...) quia postqitam corđa regum in mamim dei credimus esse, non est possibile, ut homo possit eduniare, tjuem rex occidere iusserit. Usp. Roth. 11, BEYERLE, 6. 53 KEMPF, 410.

toga mislimo u prvom redu na uspješno nadiranje rimske crkve putem normanskih vojvoda u područja južne Italije od kraja pedesetih godina XI. st., dakle približno u isto vrijeme kada je došlo do prvog poslanstva papina poslanika Majnarda Krešimiru. Uopće, putovanja papinih legata u naše krajeve u to doba dobivaju u svjetlu naših analiza svoje puno objašnjenje i dobro se uklapaju u papinu politički aktivnost. Naime, papin legat Majnard, što ga spominje Korčulanski kodeks, bio je već jednom ranije u našim krajevima. U veljači 1060. god. kao legat tadašnjeg pape Nikole II. prisustvuje Majnard svečanom podjeljivanju privilegija samostanu sv. Ivana,54 pa bar u taj podatak iz te isprave ne bi trebalo sumnjati, to više što o Majnardu kao legatu pape Nikole II. saznajemo i iz autentične potvrde Aleksandra II. odluka splitskog sinoda održanog za vrijeme Nikole II. Foretić je ispravno ustvrdio da Majnardov drugi dolazak u naše krajeve već za vrijeme Aleksandra II. pada negdje pod konac 1061. odnosno početak 1062. god.55 Majnardove posjete bez sumnje znače živo papino zanimanje za događaje u Hrvatskoj u kojima je po našem shvaćanju papa putem Majnarda aktivno sudjelovao svojom podrškom Krešimiru. Nijedna od tih posjeta papinih legata u našim krajevima nije bila obična rutinska posjeta s pukim značajkama inspekcijskog putovanja. Pogotovu to nije bio slučaj s Majnardovim posjetom 1060. i 1061. god. kada su se odigravali odlučujući događaji oko Krešimira i Gojslava. Čini nam se vrlo vjerojatnim da je Majnard već prilikom prvog posjeta Splitu i Krešimiru donio sa sobom suglasnost na Krešimirovo osvajanje Dalmacije i stavio mu u izgled novi naziv kralja Hrvata i Dalmatinaca, a da je Krešimir obećao pomoći definitivnom prodoru rimske hijerarhije na tlo bizantske Dalmacije. Značajno je da u ispravi koja opisuje osnivanje samostana sv. Petra na Rabu početkom 1060. god.56 i u ispravi iz veljače 1060. god. kojom Krešimir daje neke privilegije samostanu sv. Ivana u 57 Biogradu, Krešimir nosi naziv rex Croatiae et Dalmatiae odnosno rex Chroatorum et Oalmatiarum. Prvonavedena isprava ima u protokolu 1060. god., cara Izaka Komnena i kralja Petra. Međutim, Komnen je abdicirao 22.ΧΙ.1059. Drugim riječima, isprava je "skoro sasvim dobro" datirana, što upućuje na to da je ona kasniji sastavak na osnovi pouzdanih podataka što ih je sastavljač imao na raspolaganju. Drugonavedena isprava ima godinu 1059., valjda po firentinskom načinu računanja, indikciju desetu i 54

CD I, 87, br. 64. FORETIĆ 1956., 37, 39. 56 CD I, 85 i d., br. 63. 57 CD I, 87 i d., br. 64. 55

88


Krešimira kao kralja Dalmatinaca. Indikcija se ne slaže s godinom, a Krešimir još nije dalmatinski kralj, ali je i ovo slučaj "skoro sasvim dobro" sastavljene isprave. Kasniji sastavljač je i ovdje imao bez sumnje na raspolaganju pouzdane podatke u prvom redu u vezi s kraljem i njegove titule. Krešimir se dakle negdje od 1060. god. počinje nazivati kraljem Hrvata i Dalmatinaca. Nije li to povezano s pregovorima koje je Majnard vodio u to vrijeme s Krešimirom i koji su na hrvatskom dvoru shvaćeni tako da je papa pristao na ekspanziju Hrvatske prema bizantskoj Dalmaciji? Međutim, kako je Gojslav nakon toga, očito s bizantskom podrškom, privremeno uspio, papina je intervencija bila ponovno potrebna. On daje svu moguću podršku svom savezniku Krešimiru. Prije svega na insceniranom suđenju papin legat najprije oslobađa Petra Krešimira optužbe da je dolozno ubio svog brata, što je bilo to potrebnije, budući da je Krešimir ubio brata nakon što je bio makar i privremeno zbačen s prijestolja. Ubojstvo brata, dakle, nije učinio kao kralj pa je zato i bio odgovoran za taj čin. Osim toga, Krešimir je s crkvom reconciliatus i on iterum adeptus est principatus ittius tem a parte sancti Petri. Za kralja kao posvećenu osobu58 u smislu srednjovjekovnih pojmova smisao riječi reconciliatus je mnogo dublji nego što na prvi pogled izgleda. Naime, kralj koji je reconciliatus može ponovno vršiti svoje uzvišene kraljevske funkcije, on je "očišćen" od zločina i "ponovno osposobljen" za svoj poziv, slično kao što smo to već napomenuli za crkve, koje su, onečišćene nekim zločinom, putem rekoncilijacije ponovno osposobljene za Božju službu. Izvanredno su značajne riječi da je Krešimir ponovno stekao vlast a parte sancti Petri. To je ono isto što se dogodilo nešto kasnije i u Španjolskoj. Naime, prema pismu Grgura VII., od 30. travnja 1073., Aleksandar II. je sklopio ugovor s nekim francuskim velikašima o ponovnom osvajanju Španjolske. Po tom ugovoru osvojene zemlje primit će ti velikaši kao vazala ex parte sancti Petri59 Da li to znači da je Krešimir postao naprosto papin vazal, slično kao što su to nekoliko godina ranije postali normanski vojvode u južnoj Italiji? Naime, god. 1059. papa Nikola II. primio je u vazalni odnos normanske vojvode u Južnoj Italiji, i to Richarda kao kneza Kapue, a Roberta Guiscarda kao vojvodu Apulije i Kalabrije, kao i Sicilije nakon što je osvoji, i dodijelio im spomenute zemlje kao leno rimske crkve. Nije nemoguće da je papa doista vodio takve diplomatske razgovore i postigao takve dogovore koji su se u Rimu mogli tumačiti kao priznanje Krešimirove vazalne podložnosti, ali koji možda nisu baš tako shvaćeni u Hrvatskoj. 58

O položaju srednjovjekovnog kralja, osobito o njegovoj karizmatičkoj ulozi v. umjesto svega KAUFMANN, 999-1023 s literaturom/ 39 FLICHE- MARTIN, 73.

Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom kodeksu Nešto slično desilo se, kao što smo već rekli, 1066. god. s Viljemom. Njemu je papa čak poslao zastavu pod kojom je osvojio Englesku. Papa je smatrao da je Viljem pristao na vazalni odnos, ali se Viljem ograničio na to da engleske crkvene prilike prilagodi reformi i da šalje "Petrov novčić"60, dok o nekom vazalnom odnosu nije htio ni da čuje. Korčulanski kodeks je dakle izvanredno važan izvor za bolje razumijevanje odnosa između Krešimira i reformnog papinstva. Ti odnosi imali su za posljedicu bar prešutno papino odobrenje da Krešimir osvoji bizantsku Dalmaciju i da je ujedini s Hrvatskom. To je naše objašnjenje naziva regnum Croatiae et Dalmatiae koje se pojavljuje po prvi put početkom šezdesetih godina XI. st. 6. Naziv Regnum Croatiae et Dalmatiae ostao je u znanosti do danas otvorenim problemom. Predloženo je nekoliko rješenja: 1) Ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije u jedno kraljevstvo pod nazivom regnum Croatiae et Dalmatiae proveo je Petar Krešimir koji je stvarno vladao nad Dalmacijom i kojem je Bizant tu vlast međunarodnopravno priznao. To mišljenje ima dvije varijante: a) Po Račkome,61 Petar Krešimir zavladao je Dalmacijom uz pristanak Bizanta još 1059. god., a njega u tome slijedi Gruber.62 Tako nekako tvrdi i Barada 1952. god.63 Po njemu je prije 1060. god. Bizant priznao Petru Krešimiru naslov kralja Dalmacije. On ipak nadodaje da je Bizant izgubio tek oko 1069. god. defacto svaku vlast u Dalmaciji. b) Naprotiv, po Šišiću je Bizant čvrsto vladao nad Dalmacijom sve do 1069. god. i tek je te godine Petar Krešimir u suglasnosti s Bizantom 64 preuzeo vlast nad Dalmacijom ujedinivši je s Hrvatskom. Uz Šišića je 65 66 medu ostalima pristao (neko vrijeme) Barada i Ferluga. 2) Petar Krešimir je vršio stvarnu vlast nad Dalmacijom te je zbg toga uzeo titulu kralja Hrvatske i Dalmacije bez obzira na priznanje i suglasnost Bizanta. I ovo mišljenje ima dvije varijante: 67 68 a) Po jednima (Barada od 1943. god. i Foretić ) Petar Krešimir zavladao je Dalmacijom već negdje 1060. god.

«HALLER, 254. 61 RAČKI1874., 94. "GRUBER, 221. 63 HE IV, 468. 61 ŠIŠIĆ 1917.; ISTI 1962.Д34; ISTI 1925., 520 i d. 65 BARADA 1932., 171. 66 FERLUGA 1957., 104. 67 BARADA 1943., 61, gdje zastupa dakle drukčije mišljenje nego ranije. 68 FORETIĆ 1969., 774 i d.

90



b) Po drugima (Stipišić69) Bizant je vladao nad Dalmacijom do približno 1069. god., a nakon toga je Petar Krešimir preuzeo stvarnu vlast i bez suglasnosti Bizanta. 3) Petar Krešimir nije imao ni stvarnu ni pravnu vlast nad Dalmacijom. On se zapravo samo kitio naslovom kralja Hrvatske i Dalmacije. Tako N. Klaić70 koja ipak dozvoljava da je Krešimir u gradovima i općinama na kvarnerskim otocima imao i stvarnu vlast. Svoje stajalište N. Klaić je zadržala i kasnije, s time što je u kasnijim radovima 71 tvrdila da Petar Krešimir nije vladao ni kvarnerskim otocima. Čini nam se da ni jedno od do sada predloženih rješenja ne zadovoljava. Ne postoji nikakav dokaz da je Bizant priznao novu državnopravnu cjelinu (regnum Croatiae et Dalmatiae), a niti je to čak vjerojatno. S druge strane, stvarna vlast nad nekim područjem nije dovoljan pravni razlog da se to područje pravno ujedini pod međunarodno priznatom vlašću. Tako dugo dok se stvarna vlast međunarodno pravno ne legalizira, ona ima prizvuk nezakonitosti i zato svaki stvarni vladar nekog teritorija izvanredno uporno nastoji da mu se prizna ono što je stekao. Sama činjenica držanja Dalmacije bez međunarodnog priznanja ne bi davala nikakvo pravo Petru Krešimiru da nosi naslov ujedinjenog kraljevstva.72 Po našem je mišljenju Petar Krešimir vladao doduše nad Krkom, dakle imao je stvarnu vlast nad dijelom Dalmacije,73 ali daleko važnija od posjeda dijela Dalmacije bila je bar prešutna suglasnost pape na Krešimirov program osvajanja Dalmacije i njezinog inkorporiranja u Hrvatsku. Ipak, taj naslov kao simbol težnje ujedinjenja dalmatinskih gradova sa svojim zaleđem imao je izvanrednu budućnost. Regnum Croatiae et Dalmatiae kao politički pojam proizašao iz ω STIPIŠIĆ 1969., 823 koji još posebno naglašava da je načelni suverenitet Bizanta nad Dalmacijom ostao i nakon Krešimirova osvajanja. 70 KLAIĆ N. 1964., 158. 71 KLAIĆ N. 1971 .,378. 72 Značajna je usporedba Krešimirova i Zvonimirova naslova neposredno pnje papina priznanja njihove kraljevske časti. Po Korčulanskom kodeksu, prije papine intervencije Krešimir je samo Chroatorum princeps, dok je prema ispravi iz listopada 1075. (CD I; 139, br. 109) Zvonimir neposredno prije investicije za kralja već dux Chroatiae Dalntatiaeqne. dakle, do međunarodnopravno priznatog jedinstvenog pojma Chroatiae et Dalmatiae sa strane pape došlo je prije Zvonimirove investicije za kralja, u smislu naših izvođenja u tekstu. U žestokoj borbi između papinstva i Bizanta (o tom v. potanje naš rad 1981., 279-290) Krešimir je kasnije napustio papu koji se zbog toga i oslonio na Zvonimira i sudjelovao putem svojih crkvenih i laičkih eksponenata u obaranju Krešimira (CD 1,136, br. 107). Prikaz tih kasnijih događaja i diskusija o različitim gledištima s tim u vezi prelaze okvire ovoga rada. 73 Argumentaciju smo sproveli na drugom mjestu.

kombinacija ojačalog papinstva na široj svjetskoj pozornici i težnje hrvatskoga kralja da proširi svoj utjecaj na imućne obalne gradove, odgovarao je na dugotrajnom povijesnom planu narodnim geopolitičkim, ekonomskim i društvenim interesima i zato je nadživio tolike povijesne perturbacije. Jedinstvenost kraljevstva Hrvatske i Dalmacije priznavana je za vrijeme kraljeva iz kuće Arpada, pa čak i pod Anžuvincima sve do 1359. god. Ojačalom hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku Velikome nije nakon sjajne pobjede nad Mlecima više bilo u interesu podržavati tezu o jedinstvenoj hrvatsko-dalmatinskoj kraljevini. Baš naprotiv, Ljudevitu Velikomu nakon osvajanja Dalmacije bilo je u interesu prekinuti sa svakom povijesnom aluzijom na nekadašnju samostalnost ujedinjenog hrvatskog i dalmatinskog kraljevstva. I zato se od 1359. god. pojavljuju regna Croatiae et Dalmatiae. I kao što se kod objašnjenja pojave kraljevstva Hrvatske i Dalmacije nije do sada vodilo računa o međunarodnopravnoj ulozi pape, tako se do sada nije dovoljno istaklo dublji politički smisao izmjene prvobitnoga naslova poznatog djela Ivana Lucija, koje je trebalo nositi naslov Oe regnis Dalmatiae et Croatiae Indagationum Libri Sex,74 što bi bilo posve u skladu i s praksom ustaljenom od 1359. god. Do promjene naziva došlo je god. 1661.-1662., tj. u vrijeme kada se djelo nalazilo kod S. Gradića, Dubrovčanina visoka znanstvena ugleda, koji je u Rimu već god. 1658. cio consultor S. Congregatione dell'Indice, a od 1661. god. kustos Vatikanske biblioteke75 i koji je uostalom god. 1662. dao imprimatur za tiskanje Lucijeva djela. Nisu li se u toj promjeni naziva odrazile Gradićeve ideje, koje uostalom u Vatikanu nisu bile osamljene, o tjeranju Turaka iz naših krajeva? Tjeranje Turaka je na taj način uz političku i kotoličko-kršćansku osnovu dobilo još i pravnu, koja je morala Rimu biti to bliža i draža što je još u XI. st. potekla upravo od njega. Našom tezom o jedinstvenosti kraljevstva Hrvatske i Dalmacije može se uvjerljivo i jednostavno protumačiti i riječi arapskog geografa Idrizija koji je već 1153. god. pisao: Alle terre di Aquileia (...) seguono cjnelle della g.nvastah (Croatia) chiamate dalmaslah (...) i dalje: Buccari citta bella e popolata vien la prima tra le terre di g.nvaslah (Croatia) che prendono U nome di dalmaslah (Dalmazia) (...) i konačno (...) ragusah (Raguza) (...) e l'ultima citta della Croazia.76 Hrvatska država za vrijeme narodnih vladara nije nikad obuhvaćala Dubrovnik, a nevjerojatno je da bi Idrizi određivao pripadnost Dubrovnika Hrvatskoj po etničkom principu. Druge teorije su još manje prihvatljive. Naprotiv, ako se prihvati teza da je papa, vrhovni međunarodnopravni autoritet od XI. do XIII. st. bar prešutno priznao 74

KURELAC 1969., 157 i d. KURELAC 1969., 139. 76 LJUBIĆ 1887., 229-240. 75

92


medunarodno-pravnu opstojnost jedinstvenog regnum Croatie et Dalmatiae, onda je takvo međunarodnopravno priznanje i bez stvarno postignutog jedinstva djelovalo vrlo snažno ne samo programatski već i u svakodnevnoj praksi. "Službeno" stajalište talijanske iredente najjasnije je izrazio Praga.77· Po njemu je za stvaranje kraljevine Hrvatske i Dalmacije zaslužan - mletački dužd, koji 1076. nameće dalmatinskim gradovima svoju volju. "Si costitul U regno di Dalmazia e Croazia", ali je nad Hrvatskom vrhovnu vlast imao papa Grgur VII., dok je nad Dalmacijom još uvijek postojalo vrhovništvo Bizanta, personificirano u osobi mletačkog dužda. Zvonimirova zakletva papi nije drugo nego "assoggettamento della Croazia, del suo re e dei suoi vescovi alla antica organizzazione romana della Dalmazia". Uostalom, Zvonimir se uskoro pokazao posve nesposobnim, kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije je bilo "ibrido nella forzata ed artificiosa commistione di elementi inconciliabili" i zato je Veneciji palo u dužnost da pod konac XI. st. ostvari dominaciju nad Dalmacijom uz suglasnost Bizanta. "E poiche la Dalmazia era intanto divenuta parte principale e fondamentale di un tutto che si chiamava regnum Dalmatiae et Croatiae, al primitivo titulo di dux Dalmatiae venne aggiunto anche U complemento et Croatiae". Nedostatak ozbiljne pravne i povijesne analize je dovoljno vidljiv da bi bilo potrebno posebno opovrgavanje takvog gledišta koje s jedne strane tvrdi da je regnum Croatiae et Dalmatiae hibrid osuđen na propast jer ga je ostvario Zvonimir, a postaje cjelinom (un tutto) sposobnom za život jer je tu cjelinu ostvario mletački dužd. Bilo bi logično očekivati da će regnum Croatiae et Dalmatiae ostati hibridom i pod Mlecima, jer su sastavni dijelovi ostali isti.

3. PORUKA l DATACIJA LJETOPISA POPA DUKLJANINA (Croatica Christiana Periodica, god. XXII., br. 41,1998., 1-30)

1. O Ljetopisu Popa Dukljanina (dalje: Ljetopis) već postoji obilna literatura, ali mnoga su pitanja o tom neobičnom djelu još uvijek ostala potpuno otvorena. U ovome ćemo radu pokušati predložiti novo tumačenje političke poruke toga djela i s tim u najužoj svezi utvrditi dataciju njegova nastanka, kao i dotaći se nekih drugih problema koje su otvorila novija istraživanja. Tako su u novije vrijeme objavljena dva rada koja uvelike unapređuju dosadašnje spoznaje o Ljetopisu. Mislimo na radove Steindorffa1 i Peričića.2 Kako znanost napreduje diskusijom, odlučili smo potanje ispitati neke aspekte Ljetopisa s osobitim obzirom na teze, iznesene u ta dva rada, to više što se na taj način popunjuju rezultati analiza nekih pitanja hrvatske povijesti obrađenih u našem radu iz 1987. god.3 u kojem smo naglasili da nismo uzeli u obzir "aktivnu politiku Hrvatske na njezinim južnim granicama, osobito prema Bizantu4 i da smo se u istraživanju ključnih elemenata hrvatske povijesti sedamdesetih godina XI. stoljeća zadržali u prvom redu na odnosima Hrvatske s papom i comesom Amikom u svjetlu domaćih, papinskih, mletačkih i ugarskih vrela". 2. U svome radu Steindorff dolazi do zaključka da je Ljetopis pisan oko 1180-god.,5 tj. u zadnjim godinama dukljanske samostalnosti, možda od Grgura Barskog, koji se kasnije u Zadru naziva "barski nadbiskup", ali prije Nemanjina napada na Bar. Po Steindorffu bi Ljetopis bio sastavljen s namjerom da dokaže da je dukljansko-barska metropolija jednako stara kao splitska6 i da su se njezine granice uglavnom pokrivale s granicama nekadašnjega Bodinova kraljevstva do 1108. god. Steindorff dokazuje da se planities Dalmae na kojoj se održavao sabor nalazila na području stare Duklje, približno na sjecištu obalnih i kontinentalnih dijelova navodne Svetopelekove države.7 Dosadašnji prijedlozi objašnjenja Dalme kao Duvna ili Omiša ne zadovoljavaju Steindorffa: slavenski oblik Dl'mno, kasnije Duvno, nastao je iz latinskoga Delminium i sačuvao i korijen i rod; 1

STEINDORFF 1985., 279-324. PERIČIĆ 1991., 3 MARGETIĆ 1987. 75-119. 4 N. dj., 316. 5 STEINDORFF 1985. 321. 6 N. dj., 316. 7 N. dj., 305

2

77

PRAGA 1954., 68 i d.

94

zato je teško ime Dalma tumačiti kao izravnu varijantu Delminiuma ili kao polatinjeni slavenski Dl'mno* Što se pak tiče Omiša, srednjovjekovna latinska vrela spominju ga kao Almissum, Olmisium ili slično, slavenski Ol'miš, od čega kasnije Omiš.9 To su razlozi zbog kojih je Steindorff odlučio potražiti neko drugo mjesto za Dukljaninovu Dalmu i to u staroj Diokleji. Tamo je Steindorff utvrdio mjesto Daljam, u dolini Zete, oko deset kilometara zapadno od Titograda i mjesto Doljani, oko 2 km. istočno od Diokleje. To bi, sve po Steindorffu, dosta dobro odgovaralo granici između Dolmatia inferior i Dalmatia superior i crkvenoj granici između nadbiskupija Salone i Diokleja-Bar. Tako bi se Dalma našla prilično točno u točki gdje se sastaju četiri Dukljaninova kraljevstva: Bosna sjeverno, Raška sjeveroistočno, Dalmatia superior sjeverozapadno i Dalmatia inferior jugoistočno, s time da se u Bosnu treba računati u skladu s tezama Novakovića10 područje između Une, Vrbasa i Cetine. Steindorff upozorava na to da je Dukljanin prešutio tri važna događaja u povijesti Duklje. Prvi se odnosi na pismo pape Grgura VII. iz 1078. u kojem papa naziva vladara Duklje, Mihajla, kraljem i nudi mu priznanje titule kralja i dodjelu zastave sv.Petra. Drugi se odnosi na pismo pape Klementa III. iz 1089. god., kojim je na zahtjev dukljanskog kralja Bodina Bar priznat kao metropola, a treći, da je Dubrovnik najkasnije 1142. god. postao metropolijom pod koju je pripao i Bar. Po Steindorffu je Pop Dukljanin znao da se crkvene granice u načelu poklapaju s državnima, pa mu je njegova konstrukcija Svetopelekove države poslužila da prikaže nadbiskupiju u Baru isto toliko starom kao splitsko-salonitansku. Međutim, nastavlja Steindorff, da je Dukljaninu bilo samo do toga da dokaže približno poklapanje crkvene provincije Bar s 8

Poruka i dotacija Ljetopisa Popa Dukljar


N. a}., 302. U bilješki 108 Steindorff spominje ŠIŠIĆA1927.,, 398-399 s ovom primjedbom: Hier wurde đer Zug "Dalma" erstmals auf daš Gleis nadi Duvno rangiert. Na dva upravo spomenuta mjesta Šišić objavljuje tekst Ljetopisa u latinskoj, talijanskoj, hrvatskoj redakciji i Marulićevu latinskom prijevodu hrvatskog teksta u kojem se spominje Dalma. Erstmal? Ipak je ŠIŠIĆ 1917. spomenuo jene Fabelei von der grossen Volksversammlung der Kroaten aufdem Duvnofelde. (Usp. ISTI1925., 387 i već 1879. davno prije Šišića KUKULJEVIĆ 1879., 15 : locus Dalma = Dimno). * Steindorff nije uzeo u obzir još jedno mišljenje, naime, da je "Dalma čista fikcija, kao što je i Svetopelek (odnosno Budimir hrvatske verzije) izmišljeni kralj". Tako BANAŠEVIĆ 1971., misli da je Dukljanin "smestio izmišljenu Dalmu (...) u neku vrstu ničije zemlje, bolje reći na tačku geometrijskog preseka dveju Dalmacija". 10 STEINDORFF 1985., 707, bilj. 128 tvrdi da je ocjena S. Džaje iz 1983. o Novakovićevim velikosrpskim tendencijama u radu NOVAKOVIĆ, 100-102, nepravedna i nekorektna (unberechtigt und unfair). Jedine grješke Novakovića bile bi po Steindorffu u nespretnom načinu pisanja i u tome da nije dobro iznio Šišićeva stajališta.

granicama svjetovne vlasti, on bi se bio zadovoljio onim što se stvarno dogodilo u XI. stoljeću kada je Duklja postupno osvojila Zahumlje, Travuniju, Bosnu i Rašu, tako da su biskupije, nabrojene u buli Klementa III. od 1089. god., približno odgovarale granicama države. Međutim, uskoro nakon Bodinove smrti 1108. država se raspala pa je metropolija Bar izgubila politički oslonac.11 Dublji razlog konstrukcije Svetopelekove države bio bi po Steindorffu u tome da je Ljetopis želio istaći prednost barske metropolije pred onom u Dubrovniku, koja je osnovana najkasnije 1142. god.12, u svakom slučaju neusporedivo kasnije od barske.13 11

STEINDORFF 1985., 329. N. dj., 313. 13 Usput se osvrćemo i na Stendorffov zanimljiv pokušaj da dokaže da je u Ljetopisu vidljivo izjednačavanje pojmova Hrvatska i Dalmacija "ili barem kao dva pojma nešto što je teško djeljivo jedno od drugoga". Pri tome se poslužio vijestima Tome Arcidakona: Dalmatia dicebatitr olim larghis, censebatur enim cum Chroatia una prouintia odnosno Salona, quae caput erat Dalmatiae et Chroatiae (STEINDORFF 1985.), 299-300 i na arapskog geografa Idrizija koji govori o "zemljama Hrvatske, koje nose naziv Dalmacija" (STEINDORFF 1985., 306, bilj. 124) Steindorff ovi argumenti nisu uvjerljivi. Toma jasno razlikuje Hrvatsku od rimske i bizantske Dalmacije. Steindorff misli da se Toma izražava nespretno (missOerstandlich) kada kaže da je (rimska) Dalmacija nekoć bila mnogo veća, jer se smatrala jednom provincijom zajedno s Hrvatskom. Međutim, Toma piše sa stajališta srednjovjekovna pisca i hoće reći približno ovo: u rimsko doba provincija Dalmacija obuhvaćala je i današnju Hrvatsku. Zato Toma rabi imperfekt: dicebatur, censebatur. A kada opisuje srednjovjekovnu Hrvatsku, on je ekspliciran: Chroatia est regio montuosa, a septentrione adheret Dalmacie, TOMA, 25 (Hrvatska je brdovita zemlja, koja na sjeveru graniči s Dalmacijom). Mislimo da ne bi smjelo biti dvojbe: Toma ni najmanje ne osjeća Hrvatsku i Dalmaciju kao sinonime. Uostalom, ni Idrizijev opis naših primorskih gradova ne može se rabiti kao dokaz da se Hrvatsku i Dalmaciju osjećalo kao sinonime. Tako npr. kada Idrizi kaže da je "Bakar (...) prvi grad medu zemljama Hrvatske koje se nazivaju Dalmacija a (proteže se) duž obale", onda on ne govori o jednoj zemlji s dva naziva, već želi naglasiti da se oni dijelovi Hrvatske, koji se protežu duž mora nazivaju (prendono il nome di!) Dalmacija - što je, uostalom, točno. I mtitulacija u hrvatskim vladarskim ispravama i datiranje dalmatinskih privatnih isprava iz druge polovice XI. stoljeća ukazivali bi po Steindorffu (na i. mj.) na to da je Hrvatska sinonim za Dalmaciju. Time se po Steindorffu mnogo dobiva. Naime, on se slaže s tezom KLAIĆ N. 1971., 345 i FERLUGE, iz 1978. 238 da dalmatinski gradovi nisu pripadali Hrvatskoj. Steindorff dodaje: ako bi se prihvatilo mišljenje da je pojam Dalmacije u tim ispravama obuhvaćao samo bizantsku temu (a ne i Hrvatsku), onda bi to bilo u suprotnosti s tezom N. Klaić, Ferluge i samoga Steindorffa. Nasuprot tomu, ako su Hrvatska i Dalmacija obuhvaćale isto područje, tj. ako je riječ o sinonimima, onda spomenute intitulacije i datiranja nisu dokaz za neautentičnost tih isprava. 12

96


3. Peričić se u svom vrlo savjesno napisanom radu, objavljenom 1992.god.14, svestrano pozabavio Ljetopisom. On dokazuje da je Ipak treba uzeti u obzir cjelokupni dokumentarni materijal, koji nam stoji na raspolaganju. Iz njega je vidljivo da se i te kako pravila razlika između Hrvatske (odnoso Hrvata) s jedne i Dalmacije (u smislu Bizantske Dalmacije) s druge strane. Trpimir (CD, I, 3, br. 3) i Muncimir (CD I, 22, br. 20) tituliraju se dux Croatorum, čime je njihova vlast nedvojbeno ograničena samo na Hrvatsku. Papa Lav VI. potvrđujuđ zaključke drugog crkvenog sabora 928.7929. god. (CD I, 37, br. 36) naređuje da treba ostati prethodno stanje po kojem su osorski, rapski i dubrovački biskup te splitski nadbiskup imali župe također i in Croatorum terra, dok se biskupska vlast Grgura proteže samo na područja in Croatorum tena. Kada je 1074. god. papa odustao od podrške Krešimiru IV., on mu više ne priznaje pravo na regnum Croatiae et Dalmatiae i zato papin legat napominje (CD I, 136, br. 107) da obavlja svoje funkcije u Splitu ea tempestate qua comes Amicus regem Croatiae cepit. A kada je 1092. god. zbog Ladislavove intervencije došlo do faktičnog prestanka jedinstvenog regnum Croatie et Dalmatiae, Zadrani naglašavaju u protokolu isprave (CD I, 200, br. 161) da se ona piše tempore quo Vladislav, Pannoniorum nx, Chroatiae invandens regnum domnum Almum, šutim nepotem, in illo statuit regem. Oni žele istaći da Almoš vlada u "onom kraljevstvu", tj. u Hrvatskoj, a ne i u Zadru, tj. u Dalmaciji. Ukratko, Hrvatska je jedno, a Dalmacija drugo područje. Oni su u vrijeme Krešimira IV., Zvonimira i Stjepana Π. bili ujedinjeni u jednu državu, regnum Croatie et Dalmatiae. Vidi npr. MARGETIĆ 1980a., 219-238; ISTI 1996., 11-20. Dakle, Dalmatia se u ispravama iz doba narodnih vladara odnosi ipak na tzv. Bizantsku Dalmaciju. Steindorffova tvrdnja da smo u upravo navedenom radu iz 1980. došli do zaključka da je Krešimir podložio sjevernodalmatinske kontinentalne gradove, iznenađuje. Naše smo stajalište nakon što smo dali pregled mišljenja o tom problemu opširno obrazložili ovako: "Čini nam se da nijedno od do sada predloženih rješenja ne zadovoljava.Ne postoji nikakav dokaz da je Bizant priznao novu državnopravnu cjelinu (regnum Croatie et Dalmatiae), a niti je to čak vjerojatno. S druge strane, stvarna vlast nad nekim područjem nije dovoljan pravni razlog da se to područje pravno ujedini pod međunarodnom priznatom vlašću. Tako dugo dok se stvarna vlast međunarodno pravno ne legalizira, ona ima prizvuk nezakonitosti i zato svaki stvarni vladar nekog teritorija izvanredno uporno nastoji da mu se prizna ono što je stekao. Sama činjenica držanja Dalmacije bez međunarodnog priznanja ne bi davala nikakvo pravo Petru Krešimiru da nosi naslov ujedinjenog kraljevstva. Po našem je mišljenju Petar Krešimir vladao doduše nad Krkom, dakle imao je stvarnu vlast nad dijelom Dalmacije, ali daleko važnija od posjeda dijela Dalmacije bila je bar prešutna suglasnost pape na Krešimirov program osvajanja Dalmacije i njezinog inkorporiranje u Hrvatsku. Njegov naslov nije mu dao stvarnu vlast nad najvećim dijelom bizantske Dalmacije. Ipak, taj naslov kao simbol težnje ujedinjenja dalmatinskih gradova sa svojim zaleđem imao je izvanrednu budućnost. Regnum Croatie et Dalmatie kao politički pojam proizišao iz kombinacija ojačalog papinstva na široj svjetskoj pozornici i težnje hrvatskog ·" kralja da proširi svoj utjecaj na imućne obalne gradove odgovarao je na dugotrajnom povijesnom planu narodnim geopolitičkim, ekonomskim i društvenim interesima i zato je nadživio tolike povijesne perturbacije". Nismo li dovoljno jasno istaknuli, da je Krešimir vladao samo nad Krkom i da nije imao stvarnu vlast nad najvećim dijelom bizantske Dalmacije? A ipak Steindorff tvrdi da je po našem mišljenju Krešimir Festlandsstadte (tj. Zadar, Trogir, Split) untenoorfen (?) pa tu našu navodnu tvrdnju Mit (..Jflir verfehlt. - Skloni smo vjerovati da je riječ o nedovoljno pozornom čitanju našeg rada. "Vidibilj. 2.

Poruka i datacija Ljetopisa Popa Dukljanina

97

dukljansko-barska nadbiskupija obnovljena 1177.-1179. god.13 odlukom pape Aleksandra III. i da je upravo u povodu toga važnog događaja Grgur Barski napisao Ljetopis koji je trebao dokazati prava Duklje i Bara na metropoliju, ugašenu 1167.-1168. odlukom istoga pape.16 Za nadbiskupa obnovljene metropolije imenovan je Grgur Barski, koji je morao zbog svoga neprijateljstva prema Nemanji i želje za obnovom dukljanske države otići iz Bara i skloniti se najprije u Dubrovniku, odakle je konačno došao u Zadar, svoje rodno mjesto, gdje je i umro možda oko 1198. god.17 Tako Periać. 15

N. dj., 234. " N. dj., 176. 17 BUDAK 1994., osvrnuo se na Peričićevu knjigu i prigovorio da se autor "nekritički priklanja mišljenjima poput onog D. Mandića o postojanju stare hrvatske kronike iz 8. stoljeća (91)". Primjedba nije na mjestu. Peričić navodi Mandićevo mišljenje, ali se ni iz čega ne može izvesti zaključak da bi se on s tim Mandićevim mišljenjem složio. Upravo obratno, sve upućuje na to da je Peričić, uz ostalo, savjesno napomenuo da u literaturi postoji i takvo mišljenje. Peričić piše: "Spomenut ćemo još i to da je prema D. Mandiću u isto djelo (tj. Ljetopis: L.M.) ušla i stara hrvatska kronika iz VIII. stoljeća itd." (PERIČIĆ, 91). Ne smatramo, usto, korektnom stilizaciju Budakove zamjerke ("nekritički se priklanja mišljenjima poput ovog...") jer iz nje proizlazi kao da je Peričić više puta prihvatio razna nekritična mišljenja. Takvu Peričićevu "sklonost" nekritičkim mišljenjima trebalo bi dokazati - a jedini primjer koji Budak navodi govori protiv ovakve uopćene ocjene Peričićeva rada. U svakom slučaju smatramo da je pri spomenu Peričićeva djela trebalo upozoriti na osnovnu tezu koju ovaj zastupa, tj. da je pisac Ljetopisa upravo Grgur Barski. Ona je vrlo savjesno i temeljito obrađena - zapravo ozbiljnije po prvi puta u literaturi, jer su to dosad autori samo nabacili ili naslutili. Uz autore, koje navodi Peričić (V. Klaić, Valentini, Sakač, Radojać, Čubelić), 130-136 treba dodati i Steindorffa, koji također dopušta da je Grgur pisac Ljetopisa, ali se ni on ne upušta u raščlambe. Tkogod se upusti u ocjenu Peričićeva rada mora spomenuti njegovu osnovnu tezu i zauzeti stajalište o njegovim argumentima. Budak tvrdi da Ljetopis želi opravdati vlast dukljansko-zetskih vladara nad susjednim sklavirajama i gradovima do koje je došlo u drugoj polovici XI. stoljeća kada je knez Mihajlo uz pomoć pape Grgura VII. okrunjen za kralja zavladavši susjednim sklavinijama. "Barski svećenik" napisao je svoje djelo "sredinom idućeg stoljeća", dakle sredinom ΧΠ. stoljeća. Pri tome se Budak poziva na Steindorffa, ali Steindorffovo je tumačenje posve drukčije. Dakako, da se iz kratkog Budakova osvrta ne može saznati na kojim argumentima on temelji svoju tezu ("opravdanje vlasti dukljanskih vladara u XI. stoljeću") pa i diskusija o tim argumentima nije moguća. Dodajmo da Budak opetovano rabi termin "Barski rodoslov" (str. 130-131) umjesto u hrvatskoj historiografiji uobičajenog naziva Ljetopis Popa Dukljanina. Ne vidimo nikakve potrebe da se u hrvatsku historiografiju uvodi taj termin, koji je pokušao, ali bez uspjeha, naturiti RADOJČIČ u prikazu Šišićeva djela u Slavia VIII, 1929, 170, kojeg je, doduše, prihvatio npr. i KOVAČEVIČ, 423. Koliko je nama poznato od Crnčića (1874.) do Peričića (1991.) i GOLDSTEINA, svi hrvatski autori služe se nazivom Ljetopis.

98


II. 1. Zaključne riječi Ljetopisa (gl. XVII) Naše analize započet ćemo razmatranjem pitanja datacije nastanka Ljetopisa prema njegovim zaključnim riječima (glava XLVII):' 8 "Nakon toga knez Radoslav ode caru Emanuelu koji ga je dobrostivo primio i dao mu na vladanje i upravljanje cijelu zemlju (u onom opsegu) kako ju je držao njegov otac. Kada se nakon toga knez Radoslav vratio od cara, počeo je vladati i upravljati zemljom zajedno sa svojom braćom. Nakon toga podigli su se neki zli ljudi, koji su od davnine bili neprijatelji i odmetnuli se od njega i doveli Dešu, Uroševa sina, te mu dali Zetu i Travunju. Radpslavu i njegovoj braći ostala je primorska oblast i grad Kotor do Skadra. Oni su se i dalje uporno borili i ratovali protiv Uroševa sina i protiv ostalih neprijatelja da bi zemlju, koja se od njih odmetnula, mogli ponovno steći, a onu kojom su vladali, muški obraniti". Goldstein se složio sa stajalištem M. Sufflaya da je na teritoriju Crvene Hrvatske moglo pod srpskom vlašću biti elemenata jednakih onima sjevernije hrvatske sfere (30-31). Goldstein ne vjeruje u Dukljaninovu priču o Tomislavu i slaže se s Mošinom da se pod Atilom na tom mjestu Ljetopisa vjerojatno misli na Arpada (286); skeptičan je prema krunidbi Tomislava na koju bi po nekima podsjećala krunidba Svetopelega-Budimira, za koju mnogi misle da je bila na Duvanjskom polju, a neki (Barada - N. Maić) kod Omiša (299-300). Posve drugim smjerom krenuo je u svojim istraživanjima D. Mandić u svojim mnogobrojnim radovima, objavljenim pedesetih i šezdesetih godina. Njegove su osnovne teze ovo: u najstarijem hrvatskom djelu, zvanom Methodios, pisalo je da su Hrvati na Duvanjskom saboru 753. god. svoju državu razdijelili na tri dijela. Crvenu (Južnu), Bijelu (Zapadna) Hrvatsku i Zagorje. Prema staroj kronici iz VDI. stoljeća Hrvati su naselili sve zemlje od Vinodola do današnje Valone. Neki hrvatski glagoljaš napisao je na poticaj prvoga dukljanskog kralja Mihajla I. između god. 1074. i 1081. djelo Kraljevstvo Hrvata. Naime, Mihajlo I. nakon smrti kralja Petra Krešimira IV. rascijepio je jedinstvenu državu Hrvata i osnovao novo hrvatsko kraljevstvo u Duklji. Oko 1148.-1153. neki barski svećenik napisao je svoj Ljetopis u koji je, uz ostalo, ubacio i djelo Kraljevstvo Hrva ta .Vidi osobito njegove radove: MANDIĆ 1957.; MANDIĆ 1957a.; MANDIĆ 1957b.; MANDIĆ 1963, osobito 58-60 (Zakarpatski Hrvati bili su izgrađen državni narod još od 6. stoljeća po Kristu); 88-89 (Svjedočanstvo spisa Methodios god. 753); 145-193 (pretisak rada Hrv. sabor itd.), 226-254 (Neispravne tvrdnje Konstantina Porfirogeneta o povijesti Južnih Slavena) 255-283 (Gesta regum kao gore i osnutak dubrovačke nadbiskupije); 368-375 (Hrvatstvo sredovječne Duklje); 443-469 (Kraljevstvo Hrvata i Ljetopis Popa Dukljanina). Naša je koncepcija argumentirana u ovome radu posve drukčija pa nismo smatrali potrebnim pobijati njegove teze. Od ostalih novijih autora spomenimo one za koje smatramo da su korisni i inspirativni: MATANIĆ, GOGALA-DOMINIS, DINIĆ, FORETIĆ 1969., HADŽIJAHIĆ, FORETIĆ 1982a., i osobito dva rada iz 1988. god. tj. LESNY, i KOVAĆIĆ, 11-39. 18 Služimo se latinskim tekstom prema ŠIŠIĆ 1928., Letopis popa Dukljanina, Beograd, 1928., 292-416 i MOŠIN 1950., 39-105. Koristili smo se ujedno i napomenama MIJUŠKOVIĆA te fotografijama najstarijeg sačuvanog rukopisa Vat. 6958, na str. 123-169

Poruka i dotacija Ljetopisa Popa Dukljanina

99

Ove zaključne riječi Ljetopisa pisane su dakle nakon stupanja na carsko prijestolje Emanuela Komnena (8.IV.1143.). One su ispunjene velikim poštivanjem prema Emanuelu. Inzistira se na tome da je Radoslav išao caru, čime se priznaje da je jedino car, kao suveren, ovlašten raspolagati Dukljom. Tek nakon što je Radoslav od cara dobio Duklju na upravljanje, on preuzima vlast. Zaključne riječi govore o srpskom velikom županu Desi, kojega je Emanuel (o. 1163. god.)19 zbog sumnje na povezanost s Ugrima uhvatio i odveo u Konstantinopol. Deša se spominje kao neprijatelj Radoslava, dakle, ujedno i cara, koji je Radoslava postavio za vladara Zete i Travunje. On je poimence naveden upravo zato što više nije u milosti Emanuela' To znači da je Ljetopis pisan nakon 1163. god. Iz tih se zaključnih riječi ne može još točnije datirati nastanak Ljetopisa. Ovdje je nužno dodati još nešto. Ljetopis završava kraticom "etc", iz čega bi onda slijedilo da "Ljetopis nije završen"20 i da se iz zaključnih riječi Ljetopisa ne može zaključivati na vrijeme kada je pisan. Banašević pretpostavlja21 da je taj "etc." dodao neki od prepisivača, koji je mislio da je Ljetopis nedovršen i složio se sa Šišićem22 da nema opravdana razloga tekst Ljetopisa zamišljati kao "krnj ili nepotpun". Želimo naglasiti da se slažemo sa Šišićem i Banaševićem premda je Šišić pri svom objašnjenju učinio grješku, tvrdeći da toga "etc." nema u sačuvanom rukopisu Vat. Lat. 6958. Kako je dakle tekst u cijelosti priopćen u sačuvanom rukopisu, smatramo da se iz zaključnih riječi može zaključiti da je Ljetopis pisan u doba cara Emanuela, nakon 1163. god. Točniju dataciju treba pronaći analizom teksta kao cjeline. 2. Croatia Alba i Croatia Rubea Ljetopis ih spominje tek u svojem devetom poglavlju, U prethodnim poglavljima govori se o dolasku Gota u Dalmaciju pod vodstvom Ostrojla; o Slavenima, koje je naselio njegov unuk Silimir; o Bugarima koji su došli za Silimirova sina Bladina. U njegovo doba već su se Goti najuže povezali sa Slavenima pa ih Ljetopis već naziva Gothi qui et Sclavi. Oni su se ujedno uvelike približili i Bugarima, zato što su oba naroda imala isti jezik i bila još nekrštena. Tek nakon Bladinova sina, zatim daljnja četiri neimenovana kralja i Zvanimira dolazi na čelo države Svetopelek. koji je, sve po Ljetopisu, pomoću učenoga Konstantina dao pokrstiti narod svoje države. On je svoju državu organizirao tako da ju je razdijelio na četiri dijela, kojima su upravljali banovi: 19

CINAM, 214. MIJUŠKOVIĆ, 57. 21 BANAŠEVIĆ, 271. 22 ŠIŠIĆ 1928., 83. 20

100


1) Maritima a) Croatia Alba odnosno Dalmatia inferior, od Vinodola do mjesta Dalma; b) Croatia Rubea, odnosno Dalmatia superior od mjesta Dalme do grada Drača; 2) Transmontana (Sumbra ili Surbia) a) Bosna, na zapadu, b) Rassa, na istoku. Croatia, Croatia Alba i Croatia Rubea spominju se i u nekim idućim poglavljima Ljetopisa: - u glavi XV. Croatia Alba diže bunu protiv jednoga Svetopelekova potomka; - u glavi XX. tj. u desetom (!) koljenu nakon Svetopeleka, za kralja Krepimira (Crepimerus) Alamani su osvojili Istru i počeli ulaziti u Hrvatsku (Croatia}; - u glavi XXII, u doba Krepimirova unuka kralja Radoslava, pobunio se banus Croatiae Albae; - u glavi XXVIII. po smrti Radosavljena praunuka (Bd/e-Pavlimira) koji je vladao samo Travunjom rodila je njegova udovica sina Tješimira, koji je, odrastavši, dobio za ženu kćerku Cidomira, bana de Croatia i koji je imao dva sina, Prelimira i Krešimira. Tješimir je odraslog Krešimira poslao svome tastu, koji je vladao u Bijeloj Hrvatskoj (Croatiam Albam dominabatur) i dao mu nalog da krene protiv bana Bosne. Sam je Tješimir s drugim sinom napao bana Prevalitanije pa su tom prigodom poginuli i Tješimir i ban. Prelimir je osvojio cijelu Crvenu Hrvatsku (totam Croatiam Rubeam) i tamo se dao okruniti za kralja; - u idućoj, XXIX. glavi, priča se kako je u prethodnoj glavi spomenuti Krešimir navalio na zapadne dijelove Bosne. Ban Bosne pobjegao je u Ugarsku, a Krešimir zavladao cijelom Bosnom. On je po smrti svoga djeda po majci zavladao Bijelom Hrvatskom (dominavit Croatiam Albam); - u glavi XXX. govori se o tome kako je Prelimir razdijelio svoju državu na četiri dijela: Zetu, Travunju, Zahumlje i Podgorje. Ni ovdje ni kasnije više se ne spominje Crvena Hrvatska; - u idućoj, XXXI. glavi, pisac se vraća Krešimiru. Ovaj je imao sina Stjepana koji je držao Croatiam Albam et Bosnam, a nakon njega oni su uvijek vladali u Hrvatskoj (et post eum semper regnaverunt in Croatia).Ovim riječima oprašta se Ljetopis s Bijelom Hrvatskom, slično kao što je u prethodnom poglavlju zadnji puta spomenuo Crvenu Hrvatsku. Hrvatska se spominje samo u središnjem dijelu Ljetopisa, nakon Gota, a prije travunjske dinastije. Prvi dio mogli bismo nazvan' Libellus Gothorum u užem smislu. On obuhvaća oko 10% cjelokupnog teksta Ljetopisa, a dio koji slijedi i u kojem se spominje Hrvatska obuhvaća oko 40% teksta. U tome dijelu spominje se Croatia Alba 9 puta (6 puta pod punim nazivom, a 3 puta samo kao Croatia). Croatia Rubea spominje se dva puta.


101

Nasuprot takvom, razmjerno bogatom spominjanju Hrvatske, "Srbija" se spominje izvanredno rijetko: u glavi IX. jedanput pod nazivom Sumbra, drugi put kao Surbia i u glavi XIV. kao Sumbra. Nakon toga Sumbra-Surbia se više nikada ne spominje. Vrijedi napomenuti još nešto: ban se izričito spominje u Bosni 4 puta, u Bijeloj Hrvatskoj 2 puta, u Prevalitaniji (!) jedanput, ali nikada u Raši. Čak se u glavi XXXVIII. opetovano izričito razlikuju ban Bosne, župan Raše i vladar Huma. Vrijedi napomenuti i to, da se u uvodnom dijelu Ljetopisa (u Libellus Gothorum u užem smislu riječi) opisuju granice gotske države u vrijeme Ostrojlova sina (i unuka) ovako: de Valdevino usque od Poloniam tam maritimas quam transmontanas regiones - dakle, opetuju se glavne značajke opsega mnogo kasnije Svetopelekove države: Vinodol, dračka oblast, Primorje, Zagorje, ali se ne spominje ni Croatia Alba ni Croatia Rubea. Dakle, izvor iz kojeg je pisac preuzeo ideju o Svetopelekovoj državi nije sadržavao dva imena Maritima i Croatia, (a čak tri ako dodamo i Dalmaciju). U prvom dijelu spominju se Gothi, Sclavi, Gothi qui et Sclavi, Vulgari, Dalmatini, Christiani; u drugom dijelu Bulgarini, Graeci, Sclavi, Ungarini (Ungari), Romani, Saraceni, Latini; u trećem dijelu Ungari, Bulgari (Bulgarini), Graeci, Rassani - ali nijednom prigodom Croati! Za pisca Ljetopisa Croatia Alba i Croatia Rubea su naprosto države unutar Svetopelekove "konfederacije". Za sjevernu državu, Croatia Alba, to je bez daljnjega očito, jer ona ima svoj samostalni razvoj, počevši od ranog podizanja bune (rebellavit Croatia Alba) pa sve do Krešimira i njegova sina Stjepana. Što se pak tiče Croatia Rubea, ona se, kao što je već rečeno, spominje samo dva puta, a za njezin se teritorij pojavljuje kojiput i naziv Praevalitania. Čak se u glavi XXVII. govori o banu Prevalitanije, banu Bijele Hrvatske i banu Bosne. To je osobito važno jer je ban po koncepciji pisca Ljetopisa na čelu pojedinoga "konfederalnog" dijela Svetopelekova kraljevstva. Dakle, Croatia Rubea Ljetopisa je po opsegu zapravo kasnorimska Praevalitania. Kako je, dakle, došao pisac Ljetopisa na ideju da uz naziv Prevalitanija uporabi i naziv Crvena Hrvatska? Naziv Prevalitanija nije se već odavno koristio u doba pisanja Ljetopisa pa je njime pisac samo dokazivao svoju načitanost. S druge strane, ni Croatia Rubea ne javlja se u Ljetopisu nijedanput nakon što taj naziv pisac napusti u XXVIII. poglavlju. Već u XXX. poglavlju Ljetopis nabraja Zetu, Travunju, Zahumlje i Podgorju, a i kasnije često spominje Zetu, Travunju i neke druge teritorije, u kojima možemo lako prepoznati dijelove današnje Crne Gore. Ali pisac Ljetopisa sigurno nije naprosto izmislio državni pojam Croatia Rubea i tim nazivom to područje na neki način povezao s Croatia Alba. Po njemu su oba obalna područja Croatia. Ta je ideja morala imati nekakav oslonac u predodžbama pisca Ljetopisa i njegovih čitatelja, inače je ne bi koristio.

102


3. Hrvati u Duklji Hrvate u Duklji u XI. stoljeću spominju samo dva bizantska pisca, Skiličin Nastavljač i Nicefor Brijenije. Oba su pisca pisala koncem XI. i početkom XII. stoljeća,23 dakle mogu se smatrati suvremenicima događaja iz druge polovice XI. stoljeća, što ih opisuju. Prema tekstu Skiličina Nastavljača i dopunama uz taj tekst oko 1072./ 1073."narod Srba, koje i Hrvatima zovu (το των Σερβων έθνος ους κοα Ηροβατας καλούσα) krene podjarmiti (καταδουλωσομενον) Bugarsku O..)"24 pa su bugarski uglednici zamolili "Mihajla, koji je bio vladar (αρχηγον οντά) u to vrijeme spomenutih Hrvata (τηνικαυτα τ(Πν εφημενων Ηροβατων) sa sjedištem u Kotoru i Prapratu (rrjv οικηοαν τε εν Δεκατεροις κοα Πραπρατοις ποιουμενον) i držao ne mali teritorij"25 da im pošalje svoga sina, kojega bi oni proglasili carem Bugarske. Mihajlo se odazvao i poslao sina Konstantina, zvanog Bodin s 300 vojnika. Bugarski uglednici proglasili su ga na to carem i nazvali ga Petar. Bizantske vojne jedinice napale su "Srbe" i bile teško poražene. Nakon toga jedan dio bugarske vojske pod Bodinom krene prema Nišu, dok se drugi dio pod Petrilom "koji je bio prvi kod Bodina" usmjerio prema Kastoriji i putem osvojio Ohrid. Kod Kastorije oni dozive težak poraz a zarobljen je čak i onaj komandant koji je bio "u Hrvata do Petrila" (τον μετά τον Πετριλον εν Ηροβατοιςτετατμενον). Sam Petrilo uspio je pobjeći svome gospodaru Mihajlu. Približno u isto vrijeme treba datirati i vijesti Nicefora Brijenija. On javlja da su oko 1072. god. Slaveni pljačkali Bugarsku te da su se Hrvati i Dukljani odmetnuli i pustošili cijeli Ilirik (Ηωροβατοι και Διοκλεις αποσταντες άπαν το Ιλλυρικον διετιθουν).26 Zbog toga je car Mihajlo VII. Duka postavio za namjesnika Dračke teme piščeva djeda, koji ubrzo, oko 1074. god., krene "protiv Dukljana i Hrvata" (κατά Διοκλεων και Ηωροβατων), pobijedi ih i vrati se u Drač.27 Tko su ti Hrvati? Zemljopisno gledano jedva da bi o tome trebalo dvojiti. "SrbeHrvate" Skiličeva Nastavljača treba smjestiti u današnju Crnu Goru jer je sjedište njihova vladara Mihajla u Kotoru i Prapratni (između Ulcinja i Bara). "Hrvate-Dukljane" Nicefora Brijenija također je lako identificirati. Oni pljačkaju Ilirik, tj. prema objašnjenju samoga Nicefora šire područje u kojem je glavni grad Drač. 23

Vidi VIZ m, Beograd, 1969., 173 i 235. Uvodne napomene i komentare napisao B. RADOJČIC. Doduše i Ivan Zonara piše o 'Hrvatima koje neki nazivaju i Srbima" (III, 713; usp. VIZ ΙΠ, 255)., ali on samo skraćeno prenosi vijesti Skiličina Nastavljača pa se ne može uzeti kao samostalni izvor. 24 Misli se na bizantsku temu Bugarsku. 25 Tekst dopuna u: PROKIĆ, 37. Vidi i SKILIČIN NASTAVLJAČ, 714 i d. 26 NICEFOR, 100. 27 N. dj., 103.

Poruka i dotacija Ljetopisa Popa Dukljanina Ali, zašto Skiličin Nastavljač "identificira" Srbe i Hrvate, kad je inače bizantskim piscima bila vrlo dobro poznata razlika između Srbije i Hrvatske? Naime, Skiličin je Nastavljač vrlo dobro poznavao Skiličin tekst u kojemu se poslije pobjede cara Bazilija II. nad Samujlom dva brata, koji vladaju Hrvatskom, pokoravaju caru, a osim rijetkih izuzetaka, svi autori s pravom u toj braći vide Krešimira III. i Gojslava koji su u to doba vladali hrvatskom državom.28 Njezin je teritorij prema pouzdanim zemljopisnim vijestima iz Konstantina Porfirogeneta obuhvaćao područje od Plominskog kanala na sjeveru do rijeke Cetine na jugu. Na takvu Hrvatsku, koja je kasnije opetovano obuhvaćala i Neretljansko područje, nije mogao misliti Skiličin Nastavljač. Isto tako nije ni Nicefor Brijenije mogao misliti na takvu Hrvatsku, od Plomina do Cetine, kada je pisao da su se Hrvati i Dukljani oko 1074. god. odmetnuli od Bizanta. Uostalom, Nicefor priča o nedvojbeno lokalnoj akciji piščeva djeda u kojoj su tamošnji seljaci sa sjekirama očistili klance i proširili putove i tako omogućili bizantskom vojskovođi pobjedu. Takav način napredovanja prema neprijateljima "Dukljanima i Hrvatima" i njihovom taboru zamisliv je samo kao lokalna intervencija i tako ga je i shvatio i opisao pisac. Analizirajmo malo pobliže vijesti o tim dukljanskim Hrvatima u Skiličeva Nastavljača. Pozornost izaziva onaj zamjenik Petrila "u Hrvata". Pod Hrvatima se ovdje misli na četu, ili barem dio čete, koju je vodio Bodinov komandant Petrilo. Ako je Mihajlo bio na čelu "u to vrijeme spomenutih Hrvata", onda smatramo da ono što je zabilježeno u Skiličina Nastavljača (s dopunama) što se dosad nije uspjelo objasniti na zadovoljavajući način, tj. "Srbi, koje zovu i Hrvatima" i nije tako misteriozno i u protivnosti sa činjenicom da su bizantski pisci uvijek vrlo dobro razlikovali Srbe i Hrvate. Naime, tekst želi reći ovo: "oni Srbi, koje se naziva Hrvatima napali su bizantsku temu Bugarsku", ili, drugim riječima: Mihajlo je imao pod sobom vojsku, sastavljenu i od Hrvata i od Srba. Slično treba tumačiti i odlomak Nicefora Brijenija: vojska koja se sastojala od hrvatskih i dukljanskih snaga pljačkala je područje oko Drača. Ovo objašnjenje otvara nova pitanja: otkud hrvatske čete sedamdesetih godina XLstoljeca u Duklji; zašto su one zajedno sa srpskim četama pomagale ustanicima u bizantskoj temi Bugarskoj i s Dukljanima napadale dračku temu i zašto jedino u to vrijeme, ni prije ni kasnije, dolazi do neobične sintagme "oni Srbi, koje nazivaju i Hrvatima"?29 Da bismo to pokušali objasniti, nužno je ukratko prikazati opću situaciju u Bizantu početkom 28

SKILICA, 365. Vidi i Zonara III, 567. Tekst Skilice vidi i u Doc. 432, br. 212. Zonara, prepisujući iz Skiličina Nastavljača rabi obratnu sintagmu: "Hrvati, koje neki zovu i Srbima". Vidi bilj. 23. 29

104

Poruka i datacija Ljetopisa Popa Dukljamna


Dalmatinorurn et Chroatorum)35, a umjesto bizantskog cara u protokolu stoji tempore damini Alexandri pape. Isprava je krivotvorena, čini se, koncem XII. stoljeća a podaci iz protokola ukazuju na dobru informiranost njezina satavljača. Konačno, kada Krešimir IV. potvrđuje ispravu o osnivanju samostana sv. Petra na Rabu,36 upis o tome u kodeksu rapske biskupije bilježi tu potvrdu kralja (Cressimirus rex) pod datumom 16. V. 1070., ali bez spomena bizantskog cara - za razliku od fundacijske isprave iz 1060.god. u kojoj je u protokolu spomenut car (Izak) Komnen i kralj Petar (Krešimir).37 Ni ta isprava nije autentična. Svi ti podaci, ma koliko bili nesigurni svaki za sebe, govore u prilog više nego vjerojatnom zaključku: približno do 1070. god. u Hrvatskoj se priznaje suverenitet Bizanta, a njoj vlada Petar Krešimir IV.; između 1070. i 1073. god. nestaje bizantske vlasti, a uz Krešimira se pojavljuje ban Zvonimir. Raščlambe koje smo sproveli u radu iz 1987. dovele su nas do uvjerenja da je Zvonimir nametnut Krešimiru "prije 1. rujna 1071. god."38 Svi navedeni podaci govore u prilog tezi da 1070. god. Krešimir još uvijek sjedi čvrsto na prijestolju i da ponovno priznaje bizantski suverenitet. Nije nemoguće da podaci iz krivotvorene isprave iz 1071. god. o granicama rapske biskupije odražavaju teškoće u kojima se našao Krešimir, koji u protokolu te isprave ne spominje bizantskog cara, već umjesto njega papu. Isprave iz fonda samostana sv. Krševana iz 1070. god. u starijoj verziji (prema našem mišljenju) još ne spominju bana Zvonimira, za razliku (po nama) novije verzije s banom Zvonimirom u protokolu. Reklo bi se da je približno 1071./2. god. odlučujuće vrijeme u kojem se gasi

sedamdesetih godina XI. stoljeća i neke događaje u Hrvatskoj u isto vrijeme. 4. Opća situacija u Bizantu početkom sedamdesetih godina XI. stoljeća Još u prvoj četvtrini XI. stoljeća Bizant je vodeća svjetska velesila. Ali, pojava Normana na jugu Italije i Seldžučkih Turaka na istočnim granicama carstva uz primjetno gospodarsko opadanje Bizanta bitno su oslabili njegov položaj. Robert Guiscard otpočeo je opsadom Barija 1068. god. i konačno ga osvojio 16.IV.1071. Nakon što je Robert osvojio početkom 1072. Palermo, Bizant više nije imao što tražiti u Italiji. Na istoku se car Roman Diogen pokušao suprotstaviti Turcima, ali je 28.VIII.1071. doživio težak poraz kod Manzikerta. Time je cijela Mala Azija otvorena za napade i pljačke turskih četa i bizantskih plaćenika. Osobito je karakteristična uloga normanskog plaćenika Roussella komandanta normanskih četa u službi Bizanta. On se 1073. god. odmetnuo i pljačkao po Maloj Aziji. Novi car Mihajlo VII. Duka morao je zatražiti pomoć od Turaka, koji su Roussella ulovili i izručili caru. Ali, Roussell je uspio platiti otkupninu i ponovno zaprijetiti Bizantu, sve dok ga konačno nije pobijedio budući car Aleksije Komnen - ali i opet uz pomoć Turaka.x 5. Hrvatska početkom sedamdesetih godina XI. stoljeća Na Cresu se 1070. god. pjevaju u crkvi pohvale (laudes) u čast bizantskoga cara i (hrvatskoga) kralja31 a u nekim verzijama isprava datiranih u vrijeme od 1.ΙΧ. do 31.ΧΙΙ.1070. nalazimo uz cara Romana Diogena (imperante Romana tertio)32 i kralja Krešimira, također i bana Zvonimira. Podrobna je raščlamba što smo je sproveli na drugom mjestu33 pokazala da su spomenute verzije sastavljene najvjerojatnije već u doba kralja Zvonimira i da prethodni tekst, sastavljen u doba Krešimira (ali se ni taj pretpostavljeni tekst bez Zvonimira ne može smatrati izvornim!) nije još sadržavao Zvonimira. I iz upisa u Kartular samostana sv. Marije iz 1073. god.34 (bez obzira na to da se ni taj ne može smatrati izvornom ispravom) proizlazi da je regnante Cresimiro Chroatiae, bano Suinimiro neki Većeneg darovao sve svoje nekretnine i pokretnine samostanu sv. Marije. Bizantski se car više ne spominje, a Krešimiru je kao visoki državni funkcionar pridodan i ban Zvonimir. Isprava od 8. VII. 1071. kojom Krešimir određuje granice rapske biskupije nedvojbeno je krivotvorina, ali su indikcija i godina točne, Krešimir ima uglavnom točnu titulu (rex

realna vlast Krešimira. Ova se kronologija vrlo dobro uklapa u katastrofalnu situaciju u kojoj se u to doba našao Bizant sedamdesetih godina XI. stoljeća, osobito nakon poraza kod Manzikerta. Bugarski ustanak oko 1072./3. potpomognut hrvatskim četama i Mihajlovim Srbima nije prema tome ništa drugo nego rezultanta dviju konvergentnih pravaca: s jedne strane urušavanje bizantske vlasti na Balkanu, a s druge strane nova situacija u Hrvatskoj u kojoj prevladavaju antibizantske snage pod Zvonimirom, po svemu se čini usko povezanim s ostalim političkim snagama na širem području jugoistočne Europe, koje su se nadale da će se okoristiti naglim slabljenjem Bizanta. Međutim, te su antibizantske snage bile međusobno suprotstavljene (npr. dvije strane u Ugarskoj, papa, Robert Guiscard,

30

Osnovne podatke o tome vidi u BRĆHIER, 233 i d. s vrelima i literaturom. BADURINA, 201-205. 32 CD 1,116-117, br. 85 = Doc. 81-84, br. 61; 119-120, br. 86 i 87 = Doc. 84-85, br. 62; 121, br. 88 = Doc. 85-86, br. 63. 33 MARGETIĆ 1995., 1995,147-181. 34 CD Γ, 132, br. 99 = Doc. 95, br. 74. , :

K

31

'.

CD I, 123, br. 91 = Doc. 87, br. 67. "Uglavnom" zato što se Krešimira naziva m Dalmatinorum et Chroatorum tj. umjesto da Chroatorum bude na prvom mjestu. 36 CD 1,114, br, 83 = Doc. 80, br. 59. 37 CD I, 89, br. 63 = Doc. 56, br. 41. Potankosti u MARGETIĆ 1987., 113. 311

MARGETIĆ 1987., 116.

108


6. Honijat i Cinam o Hrvatskoj i Duklji u drugoj polovici XII. stoljeća a) Niceta Honijat,46 pišući početkom XIII. stoljeća, javlja da je raški veliki župan Nemanja u borbi za vlast sa svojom rodbinom pobijedio i nakon toga krenuo na osvajanje . Nemanja Ηορβατιαν υπόκειται (και) προς εαυτόν επισπαται τω"ν Κατταρων την κυριότητα tj. napada 4 Hrvatsku i prisvaja vlast nad Kotorom. OL·--· >·- "- · ' · napada ivdje rije , .v..v,,«4iu uds u Duklji"), Hauptmann50 smatra da je u Mihajlovoj državi u Duklji vodeće pleme bilo Hrvati, a u pokrajini Raškoj Srbi. Nasuprot tome, Jireček,51 Kovačević52 i Kalić53 misle da je riječ o "pravoj" Hrvatskoj. Kalić tvrdi da je tekst posve jasan, jer Honijat rabi dva glagola, jedan za Hrvatsku, drugi za Kotor i dcdajer'Ovaj tekst ne pruža materijal za zaključak da je Kotor spadao u Hrvatsku; on mu protivreči". Argument nije dovoljno uvjerljiv. Honijat rabi dva glagola zato da bi naglasio razliku u posljedicama Nemanjina prodora do mora. Nemanja je podjarmio Hrvatsku, tj. njoj je u cijelosti nametnuo svoju vlast i zbacio postojeću, dok je u Kotoru ostala dotadanja gradska vlast, ali je ona priznala Nemanjin suverenitet. Ne vidimo proturječnost. Usto, podjarmljivanje Hrvatske najprirodnije je tumačiti upravo onako kako ga je Honijat stilizirao i napisao. U protivnome treba objašnjavati da je Honijat doduše napisao da je Nemanja podjarmio Hrvatsku, ali da je pri tome mislio samo jedan njezin mali dio. Zato Kovačević pomalo "pomaže" svojoj tezi i prevodi da je Nemanja "počeo osvajati Hrvatsku", ali nejasnoće i dalje ostaju. Sve teškoće nestaju ako se tekst shvaća, kako je i napisan: Nemanja doista "podjarmljuje Hrvatsku" tj. u ovome kontekstu Duklju. b) Cinam u jednome od svojih za Hrvatsku osobito važnih odlomaka,54 koji se može s vrlo velikom vjerojatnošću datirati s 1165. god., javlja da je bizantski vojskovođa Ivan Duka prošao kroz Srbiju i u brzom pohodu preuzeo u ime Emanuela najveći dio (το πλέον) Dalmacije. Cinam Naši autori pogrješno misle da je legendu pisao antimletački rapski biskup Juraj Koštica. To je velika grješka, na koju je upozorio PRAGA 1931. HONIJAT. 47 N. dj., 206. /' «RADOJČIĆ, 11. 49 ŠIŠIĆ 1928., 169. 45

46

30 51 53

HAUPTMANN 1931., 23. U kasnijim je radovima Hauptmann promijenio mišljenje. JIREČEK- RADONIĆ, 1952, 149. KOVAČEVIĆ, 300.

** KALIČ u: VI2 IV, 146. Tamo i ostala literatura i diskusija o raznim stajalištima. CINAM, 248-249.

54


10У

nabraja Trogir, Šibenik, Split, pleme Kačića pa "slavni grad Diokleju koji je sagradio car Romeja Dioklecijan" (Διοκλεια τε πολις περιφανής, ην Διοκλητιανος ο Ρωμαίων εδειματο αυτοκράτωρ ), Skradin,55 Ostrovicu, Solin i ostale gradove u Dalmaciji - ukupno njih 57. "Grad Dioklia" kod nekih autora izaziva teškoće pri interpretiranju. Tako Ferluga56 prigovara da je Diokleja oblast a ne grad, i da je upala u opis zauzetih gradova koji se sve bez izuzetaka nalaze u centralnoj Dalmaciji i da bi zbog toga bilo vjerojatnije da je riječ o Klisu. Doduše, nastavlja Ferluga, u izvornoj ispravi iz 1166. god. spominje se dux Dalmacie atque Dioclie.57 "Kinamova je vest stvarno teško razjašnjiva, ukoliko se odnosi na Duklju", ali je ipak "oko 1166. god. jedan deo, verovatno vrlo malen bio u vizantijskim rukama" pa je "možda zbrka nastala već kod samog Kinama". Kalić dodaje58 da "u najstarijem rukopisu Kinamova dela" umjesto Diokleia stoji kleiV te "pa se moraju revidirati i mišljenja koja su počivala na ovoj vesti". Dakako, da okolnost što najstariji Cinamov rukopis ima kleiV te nije dokaz u prilog shvaćanju da je ovdje riječ o Klisu. Doista bi bilo neobično da Cinam za Klis (!?) daje podatak da ga je sagradio Dioklecijan, kad se inače u bezbroj vijesti od antike do kasnoga srednjeg vijeka uporno povezuju Dioklija i Dioklecijan. To je u literaturi opetovano i vrlo iscrpno obrazloženo59 pa se na tome ne treba zadržavati. Dovoljno je upozoriti na Tomu Arcidakona koji je, po mnogome se čini, crpio neke svoje podatke iz istih vrela kao i pisac Ljetopisa. Toma kaže da je Dioklecijan (Dioclicianus) blizu (Skadarskog) jezera quoddam civitatem fecit construi, quam ex suo nomine Diocliam appellant. Ukratko, Honijat i Cinam govoreći o događajima iz sredine druge polovice ΧΠ. stoljeća potvrđuju vijesti pisca Ljetopisa, kojima se za područje Duklje (ili barem za jedan njezin dio) u vrijeme pisanja Ljetopisa rabilo i naziv Hrvatska. 7. Odnos Emanuela i Mletaka Emanuel se u prvim godinama vladanja osjećao ugroženim u prvom redu od sicilsko-normanskog kralja Rogera II., koji je 1147. osvojio Krf, Korint i Tebu, a kako su se i Mleci bojali da će Normani tim osvajanjem uvelike ugroziti mletačke trgovačke i političke interese na Jadranu, približili su se Emanuelu i čak mu pomogli (1149. god.) pri ponovnom osvajanju Krfa. Interesi su se Mletaka i Bizanta na istočnoj jadranskoj obali još i utoliko slagali što su i jedni i drugi imali zajedničkog protivnika, 55

Prema najstarijem rukopisu: Καρδων FERLUGA 1957., 131-132. 57 ISTI 1978., 254-255. 5)1 KALIĆ u: VIZ IV, 85, br. 244. '"> V. npr. MAYER, 35-102. 56

106


normanski velikaši) pa se u tome, uz ostalo (dobra organizacija obrane) skrivala mogućnost da se Bizant nekako othrva i da očuva, ako ništa drugo, bar nazočnost u vitalnim balkanskim područjima. O ugarskom sudjelovanju u svim tim događajima javljaju (inače prilično nepouzdane) tzv. Adnotationes Chronologicae (Annales Posonienses), po kojima je kralj Salomon napao na Bugare 1072. god.39 i Cinam, koji tvrdi da su (prije 1081. god.) Ugri "osvojili Sirmij, pokorili mnoge podunavske gradove i stigli do Niša".40 Međutim, kao što je već rečeno, mnogo pouzdaniji Skiličin Nastavljač i Nicefor Brijenije u povodu ustanka u bizantskoj temi Bugarska obavještavaju o sudjelovanju "Srba, koje zovu i Hrvatima", o "Slavenima" koji "pljačkaju oko Sirmija, krajeva oko Save i podunavskih gradova do Vidima" ali - Ugre uopće ne spominje. I doista, ugarski su vladari Salomon i Geza imali u to vrijeme najviše posla oko vlastitih sukoba i oko suzbijanja napada "Kuna" te kasnije Pečenega. Prema Bečkoj ilustriranoj kronici sukob između Salomona i Geze buknuo je 1073. god. Ona usto izvještava da su Salomon i Geza osvojili Beograd, ali da se bizantska vojska predala Gezi (a ne Salomonu!) te da je i car želio sklopiti mir s Gezom. I ti se podaci trebaju uzeti s velikom rezervom: isti izvor opisuje velike uspjehe ugarskih vladara u Češkoj, koju su Ugri navodno žestoko opustošili - ali o tome nema ni riječi ni u češkim ni u drugim vrelima. Dakle, možda je eventualno na ugarsko-bizantskoj granici doista bilo nekih čarkanja. Mi smo još 1987.41 došli do zaključka da "ugarska uznemiravanja bizantske granice o kojima izvještavaju ugarski izvori treba smjestiti od 1. rujna 1072. do 31. kolovoza 1073." Bečka ilustrirana kronika za vrijeme prije nego što su se Salomon i Geza razišli, dakle prije 1073. god., javlja da je "Zvonimir kralj Dalmacije" zamolio ugarske vladare da mu pomognu protiv njegovih neprijatelja.Oni su se toj molbi odazvali, otišli u Dalmaciju i "u cijelosti je povratili" Zvonimiru. Ova je vijest također vrlo mutna. N. Klaić je godinama uložila golemi trud da bi dokazala da je ta vijest u cjelini vjerodostojna, ali to je bio uzaludan posao. Ona je upadala u sve nove i nove teškoće koje se ni na koji način nisu mogle međusobno uskladiti. Još 1987. naglasili smo da se iz te vijesti smije zaključiti samo jedno: "Salomon i Geza (...) doista su 42 intervenirali vojskom u našim krajevima. To i ništa više." Čak bi se i u to moglo posumnjati kada ne bi postojala još jedna vijest o nazočnosti Ugra u našim krajevima. Riječ je o legendi o sv. Krištoforu koju je 1308. god. napisao rapski biskup Juraj Hermolais. U njoj biskup opisuje čuda 39

N. dj., 90-93. Doc. 456. " MARGETIĆ 1987., 91. «N. dj., 81 i d., Hl. 40


107

rapskoga zaštitnika, kojima je u tri navrata spasio grad od napadača. Prvi puta je sv. Krištofor spasio Rab od napadača koji se u legendi nazivaju Unragi. Taj se napad dogodio u vrijeme biskupa Domane. Drugi napadaj dogodio se u vrijeme Pavla, četvrtoga nasljednika na biskupskoj stolici iza Domane: Rab je pokušao osvojiti Ungarorum rex preko svoga vojvode Ugra. Treći napad izveo je knez Sergije u službi ugarskog kralja (Ungariae regis). Prvi napadaj, tj. prvo čudo sv. Krištofora dogodilo se nakon 1066. i prije 1074.43 Napadači Unragi očito su isti kao i oni u drugom i trećem čudu. Naša je historiografija preuzela prijedlog Račkoga da je riječ o Varjazima, što bi trebalo označavati Normane iz južne Italije. Ali, te Normane nije nikada nitko nazivao Varjazima: ni bizantska, ni južnotalijanska, ni papinska, ni mletačka itd. vrela, a to je uostalom vrlo dobro poznato u literaturi.44 Ti napadači ne mogu, dakle, ni na koji način biti južnotalijanski Normani. Kako je legendu pisao izrazito antiugarski biskup Hermolais45 u vrijeme kada je Rabu prijetila opasnost od bana Pavla Šubića, vjernog pristaše hrvatsko-ugarskog kralja Karla L, tendencija spisa je i po antiugarskim značajkama pisca i po vremenu (1308.god.) nedvojbena: Rab su u prošlosti već tri puta pokušavali osvojiti Ugri, ali bez uspjeha, pa uz pomoć sv. Krištofora možemo biti sigurni da ćemo se opet odhrvati istim neprijateljima. Tako se oba vrela (Bečka ilustrirana kronika i Legenda o sv. Krištoforu) slažu u tome da su se Ugri približno početkom sedamdesetih godina pojavili na Jadranu i pomogli Zvonimiru. To se izvanredno dobro slaže s vijestima iz isprava, po kojima je približno u isto vrijeme Zvonimir nametnut Krešimiru i istovremenoj pojavi hrvatskih četa u Duklji i Srbiji kao pomoći bugarskom ustanku protiv Bizanta u vrijeme vrlo teške situacije kada se Bizant, nakon Manzikerta, očajnički bori na svim zapadnim i istočnom granicama. Pojava Hrvata u Duklji početkom sedamdesetih godina Xl.stoljeca u vijestima Skiličina Nastavljača i Nicefora Brijenija daje zadovoljavajuće objašnjenje problema koji već odavno muči historiografiju. Oni nisu zabilježeni kod Skiličinog Nastavljača kao navodno identičan narod sa Srbima, jer su bizantski pisci vrlo dobro razlikovali dva naroda, niti su oni identični s Dukljanima, jer Nicefor Brijenije dobro razlikuje jednog od drugih.Obje vijesti odnose se na hrvatske vojne jedinice u Duklji, koje su iz Duklje sudjelovale u napadima na bizantsku temu Bugarsku zajedno sa srpskim četama (zato ih Skiličin Nastavljač spominje kao "one Srbe, koje nazivaju Hrvatima") odnosno s dukljanskim četama na bizantsku temu Drač. Te su hrvatske čete ostale i nakon dovršenih akcija protiv Bizanta u Duklji oko Kotora i na tamošnje Slavene prenijele svoje ime. 43 44

N. dj., 80. Vidi o tome n. dj., 78.

no


Arpadoviće. Mleci su svoj posjet na Kvarneru i Zadru međunarodnopravno uvelike ojačali time što je 1155. god. papa Hadrijan IV. priznao crkvenu vlast gradeškog patrijarha nad zadarskom nadbiskupijom, čime je nanesen težak udarac i hrvatsko-ugarskom kralju Gezi II. i splitskom nadbiskupu. S druge strane, Geza je proglasio svoga maloljetnog sina Stjepana III. svojim nasljednikom, stoje potaklo druge pretendente, Gezinu braću Stjepana i Ladislava, da potraže podršku kod Emanuela i time mu omoguće da se izravno umiješa u ugarske dinastičke borbe. Mleci i Emanuel osjećali su, dakle, u to vrijeme hrvatsko-ugarskog vladara Gezu II. kao glavnog protivnika na istočnoj obali Jadrana. Pa čak i pri izboru pape 1159. god. ponovno su se Emanuel i Mleci našli na istoj političkoj liniji potpomažući budućeg papu Aleksandra III., dok je nasuprot tomu Fridrik Barbarosa protežirao budućeg protupapu Viktora IV.U okviru takve strategije Emanuel je poslao u Mletke Nicefora Halufu da od njih zatraži razumijevanje za njegov planirani napad na Gezinog sina Stjepana III. Emanuel je, kao što je poznato, uspio i učvrstio bizantsku vlast nad Hrvatskom i Dalmacijom južno od Krke. Ali time su ujedno Bizant i Mleci postali neposredni kopneni i pomorski susjedi s mletačkom Dalmacijom pa je naglo zahlađenje medu njima bilo nedvojbeno posljedica, uz ostalo, i te činjenice. Do konačna sraza Bizanta i Mletaka došlo je tek 12. III. 1171. god. kada je Emanuel, na doista besprimjerno vjerolomni način, naglim prepadom zaplijenio cjelokupan novac i robu što su se nalazili na mletačkim brodovima na dohvatu bizantskih vlasti i time nanio neprocjenjivu štetu mletačkim interesima. Od toga trenutka vladala je duboka mržnja Mlečana prema Bizantu. Oni su odmah još iste 1171. god. krenuli u protuakciju i osvojili Trogir i, makar za vrlo kratko vrijeme, Dubrovnik. 8. Odnos barskih i splitskih crkvenih krugova Već smo upozorili na to da su zaključne riječi Ljetopisa nedvojbeno probizantski, ili, još bolje, "proemanuelovski" koncipirane. Zbog toga ne treba čuditi da je najvažnija glava Ljetopisa, tj. glava IX., u kojoj se s oduševljenjem opisuje Svetopelekova država, sastavljena tako da su u tu državu uključeni i svi dijelovi mletačke Dalmacije i da se u njoj svjesno navode i Zadar i Dubrovnik kao sjedišta biskupija koje su obuhvaćene dvjema metropolijama, salonitansko-splitskom i dukljansko-barskom. Moglo bi se pokušati tezom da je Ljetopis sastavljen prije 1154. god., tj. prije uzdizanja zadarske biskupije u nadbiskupiju, ali još uvijek bi ostala neobjašnjenom šutnja Ljetopisa o postojanju dubrovačke nabiskupije. Tek kada prihvatimo tezu da je Ljetopis strogo politički usmjereni spis, šutnja 0 zadarskoj i dubrovačkoj nadbiskupiji postaje odjednom više nego razumljivom, ona postaje glavni element razumijevanja poruke pisca Ljetopisa. Čak i sam suptilno podcjenjivački način prikazivanja zadarske 1 dubrovačke biskupije postaje odjednom jasan.


111

Kada Ljetopis u IX. glavi navodi koje su sve biskupije potpadale pod salonitansku metropoliju, on ih ovako nabraja: Spalatum, Tragurium, Scardonam, Aransonam, quod nunc est castellum Jadrae, Enonam, Arbuam, Vegliam et Epitaurum cjuod nunc dicitur Ragusium. Dakle, sve su biskupije imale u davno Svetopelekovo doba sjedište na istom mjestu kao i u doba pisanja Ljetopisa, izuzev zadarske, koja se preselila iz "Aransonije"60 i sad se nalazi u "Zadarskom kaštelu". Podcjenjivanje Zadra izbija ne samo iz navodnog sjedišta u Aransoniji, o kojoj u doba Dukljanina jedva da je koji vrlo načitani suvremenik nešto znao61 - već i iz naziva castellum koji se često davao mjestima bez biskupija. Dubrovnik nije bolje prošao, možda čak i lošije. Naime, u glavi XXVI. tvrdi se da je grad Dubrovnik osnovan od Belle Pavlimira nakon njegova povratka iz Rima. On je na mjestu Dubrovnika postavio utvrdu (opet castellum\) u kojoj su se nastanili Epidaurani nakon što su se vratili "iz brda i šuma" (!). Zato se i zove Dubrovnik, dodaje Dukljanin: oni koji su ga sagradili došli su iz šuma. Ovakav podcjenjivački ton prema Dubrovniku ne samo da je u interesu barske crkve, nego se on usto dobro poklapa s odnosom Dubrovnika prema Bizantu. Dubrovnik je, kao što je poznato, 1171. god. priznao mletački suverenitet i time u jeku mletačko-bizantskih neprijateljstava izgubio bizantsku sklonost. Ljetopis je to majstorski iskoristio. Nasuprot tome Salona (i Split) uživaju očite simpatije pisca Ljetopisa. On podvlači da je u davna vremena rex Dalmatinorum stanovao in civitate magna et admirabili Salona, a pri organizaciji svoje države, Svetopelek je uz suglasnost papinih legata ustanovio Salonitanam ecclesiam metropolitu za područje Bijele Hrvatske, a Diocletianam ecclesiam kao metropolu za Crvenu Hrvatsku kojoj su pripadali i kontinentalni teritoriji Srbije, Bosne, Travunje i Zahumlja (Sorbium, Bosonium, Tribunium, Zaculmium). Ljetopis dodaje: Nakon toga je kralj Svetopelek zapovijedio da se posvete nadbiskupi, jedan u Saloni, a drugi u Duklji. Poruka Ljetopisa je jasna: on je prije svega proemanuelovski, prosalonitanski (prosplitski) i produkljanski (probarski) i u isto vrijeme antizadarski (dakle i antimletački) i antidubrovački intoniran. Takva ga 60

Tako Vat. 6958. Vidi bilj. 18. ARANSONIA, tj. ARAUSONIA poznata je samo u Ptolomeja, Antoninijeva Itinerarija, Ravenskog anonima i Guida. Zastarjela su mišljenja Steindorffa, 1985., 297, bilj. 85 koji slijedi Suića, po kojem bi Aranzona bila blizu Vrane, Ilakovića: kod Šibenika, i Millera: kod Bribira. Aranzona se nalazila blizu Skradina. Vidi npr. ČAČE, 35 i d, s literaturom i diskusijom. Pisac Ljetopisa hoće da kaže približno ovo: nekoć je u nekom nepoznatom mjestu, Aranzoniji, postojala biskupija; ona je "sada" smještena u "kaštel" Zadar; ta je biskupija, dakle, očito i nedvojbeno beznačajna. 61

112

Hnmtska i crkva u srednjem vijeku

politička poruka upućuje na najužu suradnju sa splitskom metropolijom jer se ova osjećala teško oštećenom uzdizanjem zadarske biskupije u nadbiskupiju i teško ugrožena mletačkim nastupom u Dalmaciji u 1171. god. Nasreću, o najužoj povezanosti barskih i splitskih crkvenih krugova sačuvana su tri pisma Grgura Barskog koja o tome svjedoče. U jednome od njih62 Gregorius Antibarensis minister piše Rajneru, "salonitanskom" nadbiskupu i papinom legatu da je "iz starih odredaba i isprava svojih predšasnika kao i raznih ostalih zaključivanja" utvrdio da je "nekoć salonitanska crkva stekla vlast i primat nad cijelom Dalmacijom te da je Dioklejska biskupija, koju je barska biskupija s pravom naslijedila, postala metropolijom uz suglasnost rečene salonitanske crkve zadržavajući poštovanje prema svojoj matici". Grgur nastavlja da ga teško pogađa što je salonitanska crkva okrnjena u svojim pravima. Primio je Rajnerove legate koji su mu došli zbog raspravljanja stanovitih pitanja. Odlučio je da salonitansku crkvu prizna za majku i gospodaricu i da joj iskazuje dužnu čast i poštovanje, ali uz uvjet (ita tamen), da se Rajner brižljivo založi kod pape da bi on, Grgur, dobio palij i da Rajner i ubuduće trajno pomaže barskoj crkvi. Drugo je pismo uputio Grgur već spomenutim legatima splitskog nadbiskupa.63 Potvrđuje im da će sprovodili (obseroare) sve što je rekao u razgovoru s njima. "Naime, kada dođe vrijeme i kada dođem pred gospodina papu (...), što ću, vjerujem, uskoro učiniti, brinut ću se najsavjesnije za sve što pripada časti i slavi splitskog nadbiskupa, kao što sam vašoj plemenitosti već prije rekao". 64 Sačuvano je još jedno Grgurovo pismo. On se u njemu naziva Oioditane atque Antivarine ecclesie humilis minister a upućeno je Gualterio indito Spalati canonico et sunete romane ecclesie legato. Grgur navodi da je primio kanonikove pismo o tome da je ovaj razgovarao sa splitskim knezom i ostalim plemenitim Splićanima. Grgur ističe: ""Svjesni smo da je salonitanska crkva imala primat u cijeloj Dalmaciji i da je bila matica naše crkve". On ujedno javlja da ima velike neprilike s velikim županom. Datacija tih isprava nije laka.Teškoća je utoliko veća što one nisu datirane ni godinom vladara ni drukčije, pa su autori prisiljeni uzeti u obzir ostale okolnosti što proizlaze iz sadržaja tih dokumenata. Pismo Grgura "ministra" upućeno splitskom kanoniku Gualteriju datirano je po Kukuljeviću i po Smičiklasu s 1180. god. a po Farlatiju s 1178. god. Sufflay (a po njemu i npr. Peričić) datirao je to pismo uvjerljivim argumentima s 1173. god. 62

CD 1,159, br. 155. CD II, 163, br. 159. M CD Π, 170, br. 169. 63


113

Grgurovo pismo splitskom nadbiskupu Rajneru datirao je Kukuljević s 1178. god., Smičiklas s 1178.-1179., Fejer s 1170. god., a Sufflay (a po njemu Peričić) s 1177. god. Sufflaya je pri tome vodila okolnost da je te godine Rajner imao čast legata. Peričić misli da je Rajner dobio tu čast 1177. god., ali iz papina pisma proizlazi samo to da je te godine Rajner već bio papin legat, ali ne i da ju je on postigao upravo te godine. Pismo je dakle samo terminus post quem non. Naime, te godine papa svojim pismom od 22.VIII.1173.65 imenuje Rajmunda de Capello papinim legatom i povjerava mu rješavanje spora o Hvaru između splitske i zadarske nadbiskupije, a u uvodnim riječima naziva Rajnera apostolice sedis legato. U 1177. god. Rajner je već papin legat i papa njemu, kao svom "generalnom" legatu javlja da je Rajmondu de Capello povjerio specijalnu dužnost da ispita i riješi spor oko Hvara. Iz toga slijedi da i ono pismo izaslanicima splitskog nadbiskupa66 treba datirati u skladu s time, dakle najvjerojatnije oko 1176. god. Ali, ni iz tih pisama ni iz drugih okolnosti ne slijedi da je papa Aleksandar III. obnovio barsku nadbiskupiju, već da je to samo bila živa Grgurova želja, koja je, dakako, nailazila na podršku splitske crkve.67 65

CD Π, 147, br. 144. « Vidi bilj. 63. 67 U izvornoj ispravi od 29.ΧΗ.1167. (CD II, 109, br. 103) papa Aleksandar energično zahtijeva od ulcinjskog i barskog svećenstva da se pokore dubrovačkom nadbiskupu. Pri tome se posebno ističe da su se tamošnji biskupi (Dulchinensis et Antivarensis episcopi) podigli protiv dubrovačkog nadbiskupa. A 28.ΧΠ.1187. god. papa Urban ΙΠ., pozivajući se uz ostalo na papu Aleksandra Ш., daje dubrovačkom nadbiskupu vlast nad gradovima Guduanensem (= Budva) i Antivarensem (= Bar). U bilješki uz ovu bulu Smičiklas primjećuje: Original sa posve dobro sačuvanim pečatom u arkivu u Dubrovniku". Međutim, očito previdom, Peričić tvrdi da Smičiklas ovu bulu (230) smatra sumnjivom. Ali, Smičiklas je upravo u navedenoj bilješki dodao da postoji i "zanimljivi priepis" u Dubrovačkom arhivu i prijepis u tzv. Bullarium Ragusinum u "Zemaljskom arhivu u Zagrebu" na str. 385, pa se na to očito odnosi dodatna Smičiklasova napomena: "Sumnjiva bula, kao i slične predjašnje". Ta se napomena, dakako, ne može odnositi na "original" jer "original" ne može biti "sumnjiv". S druge strane, u razdoblju do 1189. god. Grgur sam sebe naziva ovako: - CD II, 170, br. 169: Dioclitane atque Antivari ecclesie humilis minister, - CD Π, 153, br. 155: Antibarensis minister, - CD II, 167, br. 159: Antivarensis humilis archiepiscopus, - A. VUČETIĆ, Spomenici dubrovački, Srd V, 1906, 54: Antivarensis antistes. Dakle, Grgur očito izbjegava naslov archiepiscopus, a samo ga jedanput (!) rabi, i to u pismu upućenom izaslanicima splitskog nadbiskupa. Taj posve osamljeni slučaj može se lako objasniti željom da se splitske crkvene krugove "podsjeti" na korist, koju bi priznavanjem nadbiskupske časti Grguru imala i splitska crkva. U svakom slučaju, iz titule, koju je Grgur sam sebi podijelio, ne smije se izvesti zaključak, da je on doista ikada postao nadbiskupom.

114


Da taci ja političkih okolnosti u kojima je pisan Ljetopis (nakon 1171.) i sačuvanih Grgurovih pisama (od 1173. do približno 1176.) kao i sadržaj pregovora o suradnji splitskih crkvenih vlasti i Grgura dovodi nas do zaključka da jedno (Ljetopis) i drugo (pisma) stoje u najužoj vezi, da sve ukazuje na to da je pisac Ljetopisa upravo Grgur i da je Ljetopis pisan poslije 1171. 8. Odnos cara Emanuela prema Beli III. Ponovimo da se Emanuel uspješno uplitao u unutarnja pitanja hrvatsko-ugarske državne zajednice, osobito u pitanje nasljeđivanja ugarskih kraljeva jer je to bio najjednostavniji i najsigurniji način izravna bizantskoga utjecaja. Gezin sin Stjepan III. uspio se doduše dokopati prijestolja, ali ga je Emanuel toliko pritisnuo da mu je Stjepan III. 1163. god. predao svoga brata Belu (budućeg kralja Belu III.) na "odgoj" u Konstantinopol gdje ga je car zaručio sa svojom kćerkom Marijom, priznao mu titulu despota i time pravo da ga naslijedi na carskom prijestolju. Ujedno je Stjepan III. obećao da će izručiti Beli njegovu "baštinu", Hrvatsku i Dalmaciju. Emanuel je 1165. god. uspio da vojskom zaposjedne velik dio "Beline baštine", ali očito nije ni pomišljao na to da bi "baštinu" predao Beli na upravljanje: nema nijednog jedinog dokaza da bi Bela doista došao u posjed "svoje" zemlje. Bizantskim namjesnikom u našim krajevima postao je najprije Nicefor Halufa, a poslije njega Izanacij, dux Dalmatiae atque Dioclie (1166.) i Konstantin Duka (1171., 1174.). Ako je Bela ikada vjerovao da će postati bizantski car, vrlo se brzo uvjerio da je on samo beznačajna šahovska figura u široko zasnovanoj Emanuelovoj strategiji. Naime, jedva dvije-tri godine nakon što je Emanuel zaručio Belu s Marijom, umro je 1166. god. normansko-sicilijanski kralj Vilim I. pa je Emanuel smjesta ponudio da se maloljetni Vilim II. zaruči s 68 Marijom. U Siciliji se nisu u to iz razumljivih razloga htjeli upuštati. Uostalom, Emanuelu je dobro došlo posve neočekivano rođenje sina Aleksija (1169.).69 To je ostarjelom caru omogućilo daljnje kovanje grandioznih planova. Odmah je Beli ukinuta titula despota i pravo na bizantsko prijestolje. Ujedno je ugarski kralj Stjepan III. naglo umro 4. III. 70 1172. u dobi od 27 godina. Arnold iz Lubecka javlja da je Bela otrovao svog brata - ali jedva bi trebalo sumnjati u to da je u smrti Stjepana III. imao svoje prste bizantski dvor. Emanuel odmah šalje Belu u Ugarsku da preuzme vlast. Nakon toga bi, dakako, trebalo očekivati i da će Beli biti vraćena njegova baština, Hrvatska i Dalmacija, na koju je imao nedvojbeno pravo. Ali, Emanuel je i ovom prigodom pokazao vrhunski cinizam i nije ni pomišljao da Beli preda ono za što se ranije toliko gorljivo i "plemenito"


l i

borio. Umjesto toga, Emanuel zadržava pod bizantskom vlašću golemu upravnu jedinicu, cjelokupno "kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske" odnosno "dukat Dalmacije i Hrvatske", koje je obuhvaćalo i Duklju. 9. O povijesnoj stvarnosti Svetopelekove države U poglavlju 11/2 prikazali smo sastavne dijelove neobične Svetopelekove države opisane u glavi IX. Ljetopisa. Takve države nije bilo u vrijeme u kojem bi ona prema podacima koje daje Ljetopis trebala postojati (približno druga polovica IX. stoljeća), a nema nikakva oslonca u vrelima da bi je mogli povezati s nekim povijesnim realitetom ni prije ni kasnije. Ona nije ni izbliza slična jadnim ostacima Dukljanske države pod Radoslavom sredinom XII. stoljeća, ali ni situaciji u doba države Radoslavljeva oca Gradinje (koja je obuhvaćala samo Zetu i Travunju), pa čak ni situaciji Dukljanske države u doba njezinoga najvećeg opsega u XI. stoljeću. Nasuprot tomu, Svetopelekova se država dosta dobro slaže s opsegom bizantskih teritorija u Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Raški i Duklji uz već navedene dvije razlike (mletačka Dalmacija i kontinentalno hrvatsko područje od Vinodola na jug), koje treba pripisati političkoj tendenciji Ljetopisa. Novija istraživanja bacaju novo svjetlo na organizaciju bizantske uprave u doba Emanuela na područjima istočno od Jadrana. Ferluga je vrlo temeljito istražio bizantsku upravu u Dalmaciji i došao do zaključka da je od 1170. do 1174. (ili 1176.) Konstantin Duka, bizantski namjesnik, bio "na čelu razmjerno velike provincije koja je obuhvaćala Duklju, Dalmaciju, Hrvatsku, Albaniju i Split"71. Za Izanadja, koji je upravljao 1166. god. tim golemim područjem, sačuvana je izvorna isprava u kojoj se on u protokolu zove dux Dalmacie atque Dioclie. Za idućega poznatog bizantskog upravitelja Dalmacije, Konstantina Duku, postoji vijest iz također izvorne isprave iz 1171. god., po kojoj on vlada in loto regno Dalmacie et Chroacie.^Sto je obuhvaćao totum regnum Dalmacie et Chroacie? Na prvi pogled bi se reklo da je pod tim nazivom obuhvaćena Dalmacija oko Splita i Hrvatska u onom području na koje se 73 protezala bizantska vlast, tj. južno od Krke. Ali, Ferluga je 1978. god. upozorio na važnu bilješku u Par. gr. 1564, f. 18, koja je objavljena još davne 1708. god. i koju je ponovno objavio Schreiner 1971. god.74 U toj se bilješki govori o Konstantinu Duki, medu ostalim, ovo: "(...) nakon što je bio imenovan duksom i namjesnikom (archgon) cijele Duklje, Dalmacije, Hrvatske, Arbanije i Splita (..".)". Dakle, pouzdani podaci za Konstantina 71

<* ANNALES ROMUALDI, 436. 69 OSTROGORSKI1951., 457 = 1970, 215. 711 ARNOLDUS LUBECENSIS, MGH, Scriptores XXI, 220.

115

FERLUGA 1978., 269. Ferluga upozorava na slične teze SCHREINERA, 285-311. CD Π, 131, br. 126. 73 FERLUGA 1978., 262. 74 SCHREINER, 286 i d.

72

116


Duku priopćuju da je bio a) dux in loto regno Dalmacie et Chroacie i b) da se njegova vlast protezala i na Duklju. Ferluga je bez argumentacije koncedirao da bi možda potkraj bizantske vlasti nad Dalmacijom ponovno došlo do uspostave dviju provincija, tj. Dalmacije i Hrvatske s jedne i Duklje s druge strane. Ali, ako je totum regnum Dalmacie et Chroacie obuhvaćao 1171. god. Duklju, ne vidimo razloga zašto to isto ne bi vrijedilo i 1178. god.75 u vjerodostojnoj, ali ne izvorno sačuvanoj ispravi u kojoj se Rogera u protokolu titulira duce in Spalato et in tutto l' regno di Croatia et Dalmatia. Isto vrijedi i za ispravu iz 1180. god.76 in ducatu Dalmatie et Croatie existente domino Rogerio Sclavone duca. Drugim riječima, ne vidimo razloga zašto bi nakon 1174. došlo do stvaranja dviju provincija, jedne u Dalmaciji, a druge u Duklji. Povezanost Duklje, Dalmacije i Hrvatske u jedan bizantski dukat u vrijeme od 1165. do 1180. god. posvjedočena je, dakle, vijestima Honijata, Cinama, sačuvanim ispravama i bilješkom što ju je Schreiner objavio 1971. god. Sintagma totum (!) regnum Dalmatie et Chroatie u nekim ispravama najvjerojatnije odaje usto i pretenzije Bizanta na mletačku Dalmaciji i Hrvatsku sjeverno od Krka. 10. Položaj pape Aleksandra III. Iz prethodnih raščlamba vidjeli smo kako su u doba pisanja Ljetopisa splitska i barska crkva imale zajedničkih interesa protiv Mletaka i zadarske nadbiskupije s jedne i dubrovačke nadbiskupije s druge strane. Nadalje, vidjeli smo da je taj zajednički interes bio ujedno u cijelosti u skladu s političkim ciljevima Bizanta. Ali, da bi splitska i barska crkva mogle ostvariti svoje želje, bila im je u prvom redu potrebna bezrezervna podrška pape Aleksandra III. (Π59.-1181.). Papa je pri tome morao uzeti u obzir sve čimbenike svoga, zbog vojničke slabosti, vrlo osjetljivog položaja. Prije svega, s juga je prijetila normansko-sicilijanska država u doba svoga jakog vladara Vilima I. Ipak, ta je opasnost bitno oslabila nakon smrti Viljema I. 7.V.1166. god. Ali, ostala su dva velika i vrlo opasna faktora, njemački car Fridrik Barbarosa (Π51.-1190.) i bizantski car Emanuel Komnen (1143.-1180.), oba vrlo sposobna i neizmjerno ambiciozna. Neposredna i golema opasnost prijetila je ponajviše od Fridrika, koji je štitio protupape Viktora IV. (1159.-1164.), Paskalina III. (1164.-1168.) i Kaliksta III. (1168-1178.). Papi su u takvoj situaciji bili od neprocjenjive pomoći Mleci, koji su 1164. god. pristupili antifridrikovskom savezu Padove, Vicenze i Verone, koji se ubrzo povezao s moćnim lombardskim gradovima, izrazitim protivnicima Fridrika. Ovaj 73

76

CD II, 156, br. 153. CD II, 160, br. 165.


117

je 1164. god. napao Mletke, ali je pri tome doživio težak poraz, tako da je čak zarobljen sam akvilejski patrijarh zajedno sa svojim brojnim furlanskim uglednicima. Aleksandar III., sve da je i htio, nije se mogao lišiti mletačke pomoći pa kada mu se splitski nadbiskup požalio na nepravdu koju je pretrpjela splitska crkva osnivanjem zadarske nadbiskupije. Papa mu je odgovorio da u odnosu na zadarsku crkvu neće odrediti "ništa novo" (de novo) što bi bilo protiv časti splitske crkve.77 Prekrasno stilizirano papino pismo, puno uzvišenih misli i utješnih riječi sigurno nije zadovoljilo splitskog nadbiskupa, kojega, dakako, nije moglo zadovoljiti papino obećanje da neće "ubuduće" ništa poduzeti protiv interesa splitske crkve. Split je htio nešto posve drugo, tj. da Zadar crkveno ponovno pripadne pod Split. Kada je 1171. god. došlo do definitivnog razlaza i otvorenoga neprijateljstva između Bizanta i Mletaka, papa se morao odlučiti kome će se od svojih dotadašnjih saveznika prikloniti. Mislimo da o stvarnoj strateškoj odluci Aleksandra III. ne može biti ni najmanje sumnje. Mleci su i tada i još stoljećima kasnije bili za papinstvo jedva podnošljiva, a često i krajnje neprihvatljiva sila - ali oni nisu nikad bili opasni za opstojnost rimskoga katoličanstva u crkvenom i svjetovnom pogledu. Bizant je još od VIII., a pogotovu od sredine XII. stoljeća dalje bio za Rim smrtni neprijatelj jer je svaki veći bizantski uspjeh otvarao skrajnje mračne perspektive pretvaranja Svete Stolice u najboljem slučaju u bizantskoga eksponenta na Zapadu bez ikakva realna identiteta. Zbog toga je α priori jasno da je srce Aleksandra III. bilo uz Mletke. On je pri tome nužno morao biti više nego oprezan, jer je još od 1151., a onda ponovno 1157. god. Emanuel vojnički zaposjeo Anconu, od 1165. god. zavladao velikim dijelom Dalmacije, a i čak 1166. ponudio ruku svoje kćerke maloljetnom Vilimu II. s neskrivenim ambicijama da se čvrsto ugnijezdi u južnoj Italiji. Aleksandar III. bio je posve svijestan Emanuelovih grandioznih planova, a te ovaj nije ni najmanje krio. Od sredine šezdesetih godina dalje vodili su se - navodno vrlo ozbiljni - pregovori između pape i Emanuela o ponovnom ujedinjenju zapadne i istočne crkve koje bi imalo za posljedicu priznanje rimskog pape kao vrhovnog poglavara cjelokupnog kršćanstva. Usto je Emanuel obećao bogatu financijsku pomoć, koja bi papi i te kako bila potrebna u borbi protiv Fridrika i protupape Paskalina. Ali, kao protučinidbu Emanuel je zahtijevao da ga papa prizna kao jedinog pravog cara (umjesto Fridrika) i da mu ujedno prepusti suverenitet nad Rimom. Paralelno s time išlo je sklapanje braka između članova bizantske carske obitelji i moćne rimske obitelji Frangepana. Zbog takvih neskrivenih Emanuelovih apetita Aleksandar III.naprosto nije imao mnogo izbora: na riječima je bio "CD Π, 100, br. 97 (5.V.1166.).

118


spreman na pregovore, ali u stvarnosti nije mu bilo teško da u sukobu MleciBizant izabere onu stranu koja je bila neusporedivo manje opasna, tj. Mletke. U suptilnoj igri između Emanuela i pape nije nedostajalo ni konkremijeg pritiska. Naše je mišljenje da se šibenske pomorske pljačke oko 1167./1169.78 i 1177.79 o kojima izvještavaju pisma pape Aleksandra III. ne mogu tumačiti odvojeno od odnosa car-papa. Šibenski pirati nisu djelovali bez znanja bizantskih vlasti u Dalmaciji. To se vidi najbolje po tome što Aleksandar III. piše splitskom nadbiskupu (1177. i trogirskom biskupu) i traži od njih pomoć da se opljačkane stvari vrate vlasnicima, premda bi trebalo očekivati da se papa potuži u prvom redu bizantskom namjesniku u Dalmaciji jer bi od njega mogao najlakše postići da Šibenčane ukroti i kazni. Ali, očito je Aleksandar III. znao odakle dolaze poticaji Šibenčanima.80 Možda je slučaj što sve do 1177. god. Aleksandar III. ne spominje više zadarsku nadbiskupiju, a možda je ipak papa mudro čekao, pa kada više nije bilo razloga tajiti svoje namjere, on iz Mletaka javlja da šalje svoga legata Rajmunda de Capello zbog spora između splitskog nadbiskupa i Jadrensem archiepiscopum super episcopatu de Fara.81 Dakle, do 1171. i poslije 1177. god. splitska crkva nije mogla očekivati da papa podrži njezine želje u pogledu Zadra. Isto to vrijedi i za neskrivenu tendenciju Ljetopisa da uzvisi salonitansku, a podcijeni zadarsku stolicu. Samo između ta dva termina mogli su se Split i pisac Ljetopisa nadati papinoj podrški, više zahvaljujući skrajnje opreznom diplomatskom nastupanju Aleksandra III. nego stvarnim šansama. Do 1171. god. bilo bi, ponovimo, deplasirano ne uzeti u obzir bizantskomletačke kakve-takve zajedničke interese, a poslije 1177. god. papa se već tako jasno očitovao u prilog mletačkih prava nad Zadrom, da bi pisanje Ljetopisa s takvom tendencijom moglo biti shvaćeno u Rimu kao izravna provokacija. Dakle, i analiza odnosa pape i Bizanta dovela je do rezultata da je vrijeme između 1171. i 1177. najvjerojatnije razdoblje sastavljanja Ljetopisa. 11. Za pisca Ljetopisa Croatia Rubea je sinonim za Dalmatia superior i Praevalitania. Naše su raščlambe pokušale pokazati da je ideja o Hrvatskoj približno na području stare Duklje bila povijesni realitet u XI. i XII. stoljeću. Sto se pak tiče pridjeva "crvena", mislimo da su dosadašnji posve

78

CD II, 117, br. 110. CD II, 144, br. 142 (23.VIII.). 80 Po nekim su autorima ovi piratski šibenski podhvati dokaz gospodarske i društvene zaostalosti Šibenika u odnosu prema drugim dalmatinskim gradovima. 81 CD II, 147, br. 144 (23.VUI.). 79


119

bezuspješni i neuvjerljivi prijedlozi već priori bili osuđeni na propast. Piscu bujne mašte, koji se naveliko raspisao o golemom mnoštvu kraljeva koji slijede jedan iza drugog u beskrajnom nizu od mitskog gotskog kralja Senubalda iz V. (!) do Radoslava sredinom XII. stoljeća - u kojemu vrlo često nalazimo imena za koja ne postoji ni najmanji podatak u bilo kojem drugom vrelu i čitamo začuđujuće precizne podatke o godinama vladanja i bezbroj drugih, često iznenađujućih pojedinosti, izmisliti i pridjev "crvena" nije bilo nimalo teško. Vrijedi li to i za naziv Croatia Albal To nije nimalo nemoguće. Ali, nije li možda pisac Ljetopisa negdje pročitao o sjevernoj Bijeloj Hrvatskoj i onda po uzoru na taj naziv izmislio "crvenu" - slično kao što je Toma Arcidakon negdje pročitao nešto o sedam ili osam četa (tnbus nobilium) koje su s Totilom došle iz Poljske. Prema dosadašnjim raščlambama u literaturi ne može se ovakva misao postaviti čak ni kao hipoteza - eventualno možda kao naslućivanje.

III. U ovome radu naš je cilj bio utvrditi vrijeme i razlog nastanka Ljetopisa. Proučavajući Ljetopis došli smo usput i do nekih zapažanja, za koja smatramo da nisu bez interesa pa ih u ovome dodatku priopćujemo. Riječ je o pitanjima neposredno povezanim s istraživanjem vrela jer je to jedini put daljnjem napretku povijesnih spoznaja. Ne vidimo velike koristi od inteligentnog razmišljanja o pročitanim vrelima i literaturi, premda se i tako može tu i tamo ponešto zapaziti. Ipak, kudikamo pretežni dio stvarnog napredovanja znanosti čira mukotrpni rad na sačuvanim vrelima i diskusija skopčana s takvim radom. Posve smo sigurni da će naše analize u ovom dodatku pasti na plodno tlo znanstvene diskusije. 1. Vat. Lat. 6958 spominje na fol. 53' (u glavi II. standardne podjele 82 po Crnčiću) Praevalitana urbs, što Šišić ispravlja u regio kao "očita greška" uz obrazloženje da "urbs" u Ljetopisu znači samo Rim i Konstantinopol. Mijušković se s time nije složio "budući da je kod srednjevjekovnih pisaca vrlo čest običaj da značajnije gradove nazivaju urbs".83 Mijušković ima, dakako, pravo, ali mislimo da vrijedi na još nešto upozoriti. Naime, Praevalitana urbs je očito isto područje kao i Croatia Rubea odnosno Dalmatia superior. U glavu XXVIII, (fol. 16Γ) govori se o banu, qui Prevalitanam regionem regebat čime je nedvojbeno potvrđeno da je Prnevalitana urbs jedna od "konfederalnih jedinica" Svetopelekove države. Dakle, ovako isto treba tumačiti i sintagmu Cinamovu "slavni grad Diokleja, koji je sagradio car Romeja Dioklecijan",84 koja je, kao što smo 82

ŠIŠIĆ 1928., 295. MIJUŠKOVIĆ, 181. M CINAM, 249. 83

120


već napomenuli, uzrokovala prilične teškoće pri interpretaciji. Dovoljno je uzeti u obzir da se pod pojmom grad često misli na glavni grad sa čitavim distriktom, odnosno čak na širu regiju pa teškoće nestaju. Slično i Kekaumen govori o "gradovima (kastra) Zeti i Stonu"85 pa je i to objašnjeno kao netočna informacija: "Kekaumen smatra Zetu gradom, a ne oblašću, što svakako nije tačno".86 Ova teškoća nestaje ako se prihvati naše objašnjenje. 2. U fol. 55 Vat. Lat. 6958 (= glava IX. standardne podjele) pisac Ljetopisa priča kako je papa Stjepan zaželio upoznati Konstantina jer je "dočuo da je svojim propovijedima obratio bezbrojni narod. Naime, Konstantin presveti čovjek (vir sanctissimus) postavio je svećenike i sastavio pismo za slavenski jezik (litteram lingua sclavonica componens) preveo (...) sve svete knjige staroga i novoga zavjeta iz grčkoga na slavenski i uredio im misu na grčki način (missam eis ordinans more Graecorum)". Primivši papino pismo Konstantin je krenuo na put i prolazeći kroz Svetopelekovo kraljevstvo pokrstio kralja "zajedno sa sveukupnim njegovim kraljevstvom". Tamo je ostao više dana pa je krenuo u Rim, gdje mu je papa pri ulasku u samostan dao ime Ćiril. Dakle, po piscu Ljetopisa Konstantinu treba zahvaliti prethodno pokrštenje mnogih naroda, sastavljanje posebnog pisma za Slavene, prijevod Biblije na slavenski, uvođenje liturgije na grčki način i, konačno, prigodom putovanja u Rim pokrštenje Svetopeleka i njegova naroda. Za nas je u ovom izvješću najvažnija poruka da je presveti Konstantin, uz ostalo, sastavio posebno pismo za Slavene i da je tadašnji papa duboko poštivao cjelokupno Konstantinovo djelovanje - prema tome i od Konstantina stvoreno slavensko pismo. Napadanje na to pismo bilo bi, dakle, u izravnoj suprotnosti sa stajalištem rimske crkve. Pisac Ljetopisa stavlja se na taj način u izričitu, izravnu i vrlo energičnu obranu "slavenskog pisma". Ujedno, pisac Ljetopisa opisuje pokrštavanje Slavena u Svetopelekovoj državi (dakle "Hrvatskoj" i "Srbiji") kao posljedicu Konstantinova djelovanja bez ikakva sudjelovanja pape. Pokrštenje Svetopelekove države došlo je s istoka, što se vidi i po grčkoj liturgiji koju je Konstantin i ranije (a valjda i u Svetopelekovoj državi) uvodio. Nastavak izvješća nije manje značajan. Nakon što se Svetopelek i njegov narod pokrstio, trebalo je organizirati državu pa je kralj zamolio rimskog papu i konstantinopolitanskog cara da mu jave kakve su nekoć bile granice pojedinih provincija. Prvi dolaze papini legati s punim papinim ovlaštenjem da se narod učvrsti u vjeri i da se posvete biskupi i crkve. Tek nakon toga dolaze i carski legati. Nakon toga je došlo do sabora in planitie Dalmae "po nalogu papina zastupnika Honorija" (iussu Honorii 85 86

KEKAUMEN, 170 (§30). Vidi VIZ ΠΙ, 212 (komentar J. FERLUGE).


β

121

apostolici vicarii) na kojem se rješavalo 8 dana o crkvenim i 4 dana o svjetovnim stvarima pa je "rukom zastupnika Honoria, kardinala i biskupa kralj okrunjen, i to okrunjen na način rimskih kraljeva" (per manus Honorii vicarii et cardinalium atque episcoporum coronatus est rex atcjue coronatus more Romanorum regum). Dakle, o svemu odlučuju papini legati, a carski se više uopće ne pojavljuju; oni svojom nazočnošću daju samo neku vrstu prešutne suglasnosti. Ukratko, kršćanstvo je u "Hrvatsku" i "Srbiju" došlo, prema piscu Ljetopisa, s istoka (uz punu suglasnost pape, koji se beskrajno divio cjelokupnoj djelatnosti pokrstitelja iz Konstantinopola), a nakon toga je pri uređenju Svetopelekove države i pri organizaciji vjerskoga života u njoj odlučujuću ulogu imao papa uz punu carevu suglasnost. Poruka je Ljetopisa izvanredno rafinirano sastavljena. Ni svjetovna ni crkvena vlast u doba pisanja Ljetopisa ne mogu prigovoriti da su zanemareni, a upravo su papini legati kasnije organizirali u Svetopelekovoj državi takvu podjelu crkvene vlasti po kojoj bi na sjeveru postojala vlast salonitanske crkve nad Zadrom, a na jugu barske nad Dubrovnikom. Ujedno se očekuje od pape da prizna slavensku liturgiju grčkoga tipa jer je i nju uredio presveti Konstantin (missam ordinavit more Graecorum), kojega je papa "Stjepan" toliko cijenio. Čini nam se vrlo vjerojatnim da je i crkvena podjela Svetopelekove države sprovedena na sličan način: na snazi bi na zapadu - uključujući i Dubrovnik - ostala liturgija rimskoga tipa pod metropolitanskom vlašću salonitanskosplitskog nadbiskupa, a u Crvenoj Hrvatskoj, Srbiji i Bosni grčka liturgija pod metropolitanskom vlašću dukljansko-barskog nadbiskupa. Ostaje otvoreno pitanje koje je pismo po Ljetopisu "komponirao" Konstantin, glagoljicu ili ćirilicu. Kao da je pisac Ljetopisa mislio na ćirilicu, koja je u njegovo doba već uvelike prevladavala na područjima za koja je barska crkva bila zainteresirana. Možda je pisac Ljetopisa svjesno zaobišao to pitanje jer je na području splitske metropolije vladala glagoljica, pa nije htio ulaziti u to da ne stvara napukline u savezu Split-Bar. Ali, to je pitanje za naše istraživanje sekundarno. Osnovno je pitanje, zašto se Ljetopis tako zdušno zauzeo za liturgiju na slavenskom pismu. On je sigurno bio vrlo dobro upoznat s protivljenjem pape da se liturgija obavlja na slavenskom pa je nedvojbeno želio da u crkvenopolitičkoj situaciji u kojoj se barska biskupija našla u trenutku kada je očekivala papinu suglasnost za značajne promjene u crkvenoj organizaciji, obrani i sačuva status quo pozivom na Konstantinov autoritet. Ali, jedva se može sumnjati da je ovaj pokušaj pisca Ljetopisa mogao naići na bilo kakvo papino razumijevanje. Uza svu vještinu pisca Ljetopisa, njegovo zalaganje za grčku liturgiju i slavensko pismo bilo je za njegovu stvar vrlo slaba preporuka. Dovoljno je prisjetiti se poziva pape Ivana X. oko 925. god. upućenog splitskom nadbiskupu i njegovim sufraganima da krenu u "slavensku zemlju" (per Sclaviniam terram") i da nastoje da u

122


Sclavinorum terra ministerium sacrificii peragant in latina silicet lingua, non autem in extranea^ tj. da se u slavenskoj ( = hrvatskoj: L. M.) zemlji liturgija provodi u latinskom jeziku, a ne u stranom - nadalje na pismo istoga pape upućeno kralju Tomislavu i zahumskom vojvodi Mihajlu, splitskom nadbiskupu, kleru i cjelokupnom narodu po Slavoniji ( = Hrvatskoj) i Dalmaciji u kojemu ih kori ovako: quis etenim specialis filius sancte romane ecclesie, sicut vos estis, in barbara seu slaOinica lingua deo sacrificium offerre delectetur,™ tj. koji bi osobiti sin svete rimske crkve, kao što ste vi, rado podnosio bogu žrtvu (tj. služio misu: L.M.) u barbarskom odnosno slavenskom jeziku? i konačno, na pismo pape Aleksandra II. iz 1060. god. u kojem se pod prijetnjom izopćenja zabranjuje Sclavos, nisi latinas litteras didicerint, ad sacros ordines promoveri (...) prohibemus,*9 tj. zabranjuje da se Slavene prima u svete redove ako ne nauče latinsko pismo. Ni papa Ivan X. u X. stoljeću ni Aleksandar II. u XI. stoljeću nisu zabranjivali služenje Božje službe na slavenskom jeziku, već su samo nastojali da se takva liturgija ne obavlja na područjima na koja se proteže papina vlast.90 3. Na osnovi mišljenja Sufflaya91, kojemu se priklonio i Šišić92, ni najnovija hrvatska historiografija ne sumnja da je bula Benedikta VIII. iz 93 1022. god. sačuvana u originalu, unatoč tome što su to osporavali još Bresslau (1888.) i Kehr (1926.). Kalić je 1979. god. navela94 veći broj dokaza ne samo protiv toga da bi ta isprava bila sačuvana u originalu, već i protiv 87

CD I,30, br. 22 = Doc. 187, br. 149. CD I, 34, br. 24 = Doc. 187, br. 149. 89 CD I, 96, br. 67. 88

90

Kada Toma, 49, tvrdi, da je navodno na crkvenom saboru, čije je zaključke potvrdio Aleksandar Π., određeno da "nitko ubuduće ne smije služiti misu na slavenskom jeziku", onda on samo "dosoljuje" odredbu, kakva je sačuvana u potvrdi Aleksandra Π.. Glasom te potvrde nije bilo zabranjeno služiti misu na slavenskom jeziku, već samo ubuduće rediti hrvatske svećenike koji ne znaju latinski, ili, drugim riječima, postojeći hrvatski svećenici moći će i ubuduće služiti slavensku misu pa će tek postupno, nakon što svi oni umru, nestati liturgije na slavenskom jeziku - a to je nešto posve drugo. " SUFFLAY 1913., 16-17. n ŠIŠIĆ 1928., 70-71, bilj.47. 93 Tako npr. KLAIĆ, N. 1971., 335 naziva je "znamenitom" "zato što je ta druga po redu sačuvana papinska bula na pergameni"; slično i drugi. 94 KALIĆ, 27-53, osobito 37-44.


123

toga da bi bila riječ o autentičnom prijepisu. Stipišić napominje da je bula pisana rimskom (pomiješanom) kurijalom, dakle, pismom koje se nije nikada rabilo u Dalmaciji i koje u Dalmaciji "nitko nije poznavao".93 Stipišić dopušta da je isprava možda autentična, ali ne i original, kao što je to 1950. god. predložio Schmidinger. Ne bi li bilo korisno i čak neophodno da se naši povjesnici očituju o stajalištima J. Kalić, osobito onima koje se odnose "na prilike u kojima je (ta bula) navodno sastavljena"?96 Sa svoje strane dodajemo da Ivan Đakon god. 1000. spominje dubrovačkog nadbiskupa, premda su u to vrijeme odnosi Bizanta i Mletaka bili vrlo dobri. Ivan Đakon nije imao nikakva razloga da prihvati zdravo za gotovo da je u Dubrovniku stolovao nadbiskup, a ne biskup. Obratno, J. Kalić napominje da su prema Ivanu -akonu pod vodstvom svoga nadbiskupa "predstavnici Dubrovnika (...) duždu položili zakletvu vernosti".97 Ali, Ivan Đakon priopćuje nešto drugo: Illic (tj. blizu Korčule) Ragusiensis archiepiscopus cum suis conveniens eidem principi sacramenta omnes facientes, obsequia multa detulerunt, tj. dubrovački je nadbiskup sa svojima izašao ususret duždu pa su svi položili prisege i donijeli mnoge darove. Ivan Đakon inače piše o duždevoj ekspediciji izvanredno jasno i ističe odluku predstavnika kvarnerskih otoka "da ostanu pod vlašću dužda", s time da će ubuduće svečanim crkvenim hvalama staviti njegovo ime nakon imena bizantskih careva. Ali, o duždevom pohodu od Trogira naniže Ivan Đakon se vrlo nejasno izražava. Zašto on piše da je dužd u Trogiru corroboratus (?) i da u Splitu ex voto iusiurandi fide eidem omnes placare satagerunt (?)? A opis sretanja dužda s dubrovačkim nadbiskupom je prava majstorija sugeriranja čitatelju nečega što Ivan Đakon i ne tvrdi. Prije svega dužd uopće ne dolazi u Dubrovnik, njemu ususret ide samo nadbiskup s klerom (cum suis), ali ne i predstavnici grada. Kakve je to dubrovački kler dao sacramenta i multa obsequial Očito je da ovdje obsequia znači darovi - dakle donijeli su "mnoge darove", ali kako obsequium ujedno znači i pojam vezan za podložništvo, Ivan Đakon nastoji probuditi dojam da su dubrovački predstavnici priznali duždu podložnost Dubrovnika. Ove riječi su vrlo slične onima kojima su dužda dočekali u Puli. I tamo je biskup dočekao dužda s mnogima et utroque honore eundem ducem glorificavit (!?), o čemu se u literaturi povela široka diskusija. Nijedno od ponuđenih rješenja ne zadovoljava zbog jednostavnog razloga što je '' J. STIPIŠIĆ, dao nam je te i mnoge druge korisne informacije u opširnom pismu od 21 .VII.1997. pa mu i ovom prigodom toplo zahvaljujemo na njegovim zapažanjima koja su nam mnogo pomogla. * KALIĆ, 44-45. 97 N. dj., 41.

124


Ivan Đakon prikrio činjenicu da Pula nije priznala duždevu vlast. Njega u Puli prima98samo biskup, a on, dakako, nije funkcionar grada u užem smislu riječi. Prema tome, podatak o dubrovačkom nadbiskupu Ivan Đakon nije ubacio u svoje izvješće o ekspediciji mletačkog dužda u god. 1000. bez nekih skrivenih političkih tendencija, koje se i inače toliko često mogu konstatirati u njegovom djelu. On ni izdaleka nije tako čisto vrelo kao što ga se često prihvaća i citira. Ivan Đakon, ukratko, nije "nasjeo" dubrovačkom svojatanju titule nadbiskupa, već upravo obratno, Ivan Đakon svjesno ga "obdaruje" tom titulom, da bi na taj način podigao moral Dubrovčana pred opasnošću od Samujla. Dakako, nakon što je Bazilije II. pobijedio Samujla, on je proveo reorganizaciju šireg područja oko Dubrovnika po svojim zamislima i uklopio ga u dubrovačku temu Dubrovnika. Dubrovačka je biskupija još dugo vremena trebala čekati da joj promijenjene političke prilike omoguće uzdizanje na nadbiskupiju. Ne bi li bilo korisno da povjesnici i u nas zauzmu modernije stajalište o navodnoj buli Benedikta VIII. iz 1022. god.? 4. Budak je još 1987. prihvatio izjavu pisca "Barskog rodoslova (...) da je njegov original bio sastavljen na slavenskom u što nemamo razloga sumnjati"(?)" i te riječi doslovno ponovio 1997.100 Takva opetovana apodiktička tvrdnja bez osvrta na problematiku i literaturu nije prihvatljiva.1"1 Budak, nadalje, dokazuje "na temelju usko historijske analize", da se glagoljica širila "isprva na području Duklje, Travunje i Zahumlja".102 Budakova se teza navodno temelji na Baradinu upozorenju na jedan zaključak Splitskog sabora iz 928. god., koje doduše "nije u znanosti bilo prihvaćeno, iako se nikako ne može poreći njegova utemeljenost u 103 izvornom materijalu". Međutim, Barada je tvrdio"** da su dalmatinski gradovi bili orijentirani prema Bizantu, oni su politički i crkveno potpadali pod vlast Bizanta pa je za njih "glagoljica u smislu Istočne Crkve nešto naravno", a, nasuprot tomu, za Grgura, rimskog biskupa, bila "nešto neobično", jer je on priznavao Zapadnu crkvu i njegovu liturgiju na latinskom jeziku. Ninska je biskupija obuhvaćala teritorij Hrvatske, dok je vlast dalmatinskih biskupa bila ograničena na "gradsko tlo", uz izuzetak


"Neretljana, Zahumlja, Bosne i drugih oblasti". Barada podvlači da je "na ovaj teritorij, koji je u okviru Istočne Crkve, najprije uvedena glagoljica". Budak očito misli da se ove riječi ("ovaj teritorij itd.") odnose na Neretljane itd. Ali, to nije tako. Barada je pri tome imao na umu teritorij pod crkvenom vlašću svih dalmatinskih biskupa od Krka na jug, s time da je taj teritorij jedino na jugu uvelike prelazio uže gradsko područje. Prema tome, Barada nije tvrdio da glagoljica "najprije uvedena" na Neretljansku oblast itd., već je sintagmom "najprije uvedena" mislio na Dalmaciju od Krka na jug. Budak je ovu Baradinu tezu stavio u svezu sa zaključkom Splitskog sabora iz 928. god. koji glasi: Ecdesie vero alie, que in oriente habentur, id est stagnensis, ragusitana et cactaritana (!) eandem plenitudinem sedibus et terminus suis in omnibus catholice fidei dogma adsequentur™5 odnosno, prema prijevodu N. Klaić: A ostale crkve, koje su na istoku, tj. stonska, dubrovačka i kotorska, neka potpuno u svojim sjedištima i granicama u svemu slijede nauku kršćanske vjere.106 Po Budaku se u tom zaključku "izričito opominje biskupa Stona, Dubrovnika i Kotora, da se u svojim biskupijama u svemu drže ispravnog nauka". Međutim, zaključak se treba ovako parafrazirati: zadarska, rapska. krčka i osorska biskupija (tj. zapadne biskupije), kojima je ninska biskupija protukanonski preotela kontinentalne dijelove njihova područja, neka ponovno preuzmu svoju vlast nad tim kontinentalnim područjima, a stonska, dubrovačka i kotorska (tj. istočne biskupije) neka ostanu u svojim granicama koje su i prije imale. 17 Da je tome tako, vidi se i po potvrdi tih zaključaka po papi Lavu VI." On inzistira na tome da svi biskupi budu zadovoljni s granicama, utvrđenim u starini. On izričito spominje stare granice, zadarske, osorske, rapske, splitske i dubrovačke, koje treba da se protežu i izvan gradskih zidina, a biskupu Grguru određuje kao sjedište Skradin i zapovijeda mu da ne smije ubuduće uzurpirati tuđa područja. Dakako, ni jedne riječi o slavenskom bogoslužju i glagoljici.

98

O svemu tome potanje u: MARGETIĆ1983,217-254, osobito 244-248; ISTI 1984c, 145-156. BUDAK 1986.(1987.), 127. 100 BUDAK 1994., 130. w

101

Vidi npr. KOVAČEVIĆ, 424; BANAŠEVIĆ, 33-35; MIJUŠKOVIĆ, 92 i d. BUDAK 1986.Π987.), 126 = BUDAK 1994., 130. 103 BUDAK 1994., 129 = 1986.Π987.), 131. 104 BARADA 1931., 161-215, osobito 214.

125

102

105

KLAIĆ, N. 1967a., = CD I, 37, br. 26. KLAIĆ, N. 1972., 36. 107 KLAIĆ, N. 1967a., 105 -106 = CD I, 39, br. 27. 106

4. HISTORIA SALONIT ANA l HISTORIA SALONITANA MAIOR - NEKA PITANJA (Historijski zbornik XLVII. (1), 1994., 1-36)

"Osvajanje" i "razaranje" Salone, bijeg Salonitanaca na otoke i njihov povratak u Dioklecijanovu palaču - početak današnjeg Splita - izazivaju trajni interes znanstvenika i šire kulturne javnosti pa se i u novije vrijeme pojavilo nekoliko rasprava koje su bitno unaprijedile naše spoznaje o tim pitanjima. Zahvaljujući pak radovima S. Gunjače i N. Klaić uvelike je uznapredovalo istraživanje međusobnog odnosa djela Historia Salonitima (HS) Tome Arcidakona i Historia Salonitana Maior (HSM), a ono je pomoglo temeljitijoj raščlambi vijesti o starijoj splitskoj povijesti. U ovome radu pokušat ćemo dati svoj prilog diskusiji o tim problemima. L

1. Tomin opisa događaja od osvajanja Salone do djelatnosti Ivana Ravenjanina Pri čitanju prikaza razdoblja od propasti Salone do zaključno djelovanja Ivana Ravenjanina, prema djelu Tome Arcidakona Historia Salonitana, prvo što pada u oči jest da Toma ne daje nikakva kronološka uporišta o tome kada su se zbili događaji koje opisuje. Usto se on pri opisu propasti Salone vješto ograđuje od onoga što će čitatelju servirati pa kaže da se služi dijelom pismenom, a dijelom usmenom predajom i dijelom domišljajima (partim scripta, partim relata, partim opinionem sequentes)1 i upozorava da nije dovoljno jasno kada se to zbilo, ali da se tvrdi da je Salona razorena u doba Gota" (Gothorum tempore (...) dicitur Salona fuisse destructa),2 što je također svojevrsno ograđivanje od nastavka teksta. S takvim ogradama Toma daje svoj prikaz, koji, skraćeno, izgleda ovako: 1. Dolazak Gota Goti dolaze iz Teutonije i Poljske pod vojvodom Totilom. On se upućuje u Italiju i pri prolazu pljačka Dalmaciju i djelomično Salonu koja je zbog društvenog rasula bila lak plijen. S njime dolazi iz Poljske sedam ili osam plemenitih rodova koji od Totile dobivaju dozvolu da se nastane u Hrvatskoj te počinju tlačiti starosjedioce.3 (Ekskurs: Hrvatska se nekoć 1

TOMA, 24. Na i. mj. 3 TOMA, 24-25. 2

127

128


zvala Kurecija, a narod, koji se sada zove Hrvati, zvao se Kureti ili Koribanti. Oni su živjeli divlje i imali primitivna shvaćanja. Spojili su se sa svojim novim gospodarima u jedan narod, doduše kršćanski, ali "natopljen arijanskom kugom". Ime toga naroda bilo je Goti ili Slaveni.).4 2. Osvajanje Salone Vojvoda Gota, koji vlada Slavonijom osvaja Salonu. Salonitanci bježe na otoke5 i udaljenije krajeve. (Ekskurs: Papa Ivan šalje opata Martina u Dalmaciju radi oslobađanja zarobljenika od Slavena. Martin donosi u Rim relikvije mnogih svetaca; priče o osnivanju Dubrovnika i Zadra)." 3. Salonitanci s otoka vraćaju se u Dioklecijanovu palaču (Split) na prijedlog Velikog Severa (koji je prije bijega prilikom gotsko-sla venskog osvajanja Salone imao kuću u Saloni); gotski ih vojvode u tome ometaju pa građani traže od bizantskih careva da im se odobri smještaj u Splitu i dodijeli salonitanski teritorij; carevi to dopuštaju i zapovijedaju gotskim i slavenskim vojvodama da puste Salonitance na miru.7 4. Djelovanje Ivana Ravenjanina Papa ga šalje u Dalmaciju da obnovi vjerski život. Građani ga biraju za nadbiskupa, a papa ga posvećuje i odobrava splitskoj crkvi sva prava salonitanske crkve. Sever dariva svoju kulu i palaču u Splitu za biskupski stan. Prijenos kosti mučenika Anastazija i Dujma. Vojvode Slavonije uvelike poštuju splitsku crkvu.8 5. Gotski i hrvatski vojvode napuštaju arijansku herezu.9 Dakle, po Tomi se medu salonitanskim bjeguncima nalazi i Veliki Sever, koji se s njima vraća u Dioklecijanovu palaču i onda daruje splitskoj crkvi svoju kuću u Splitu. Znači, vrijeme osvajanja Salone i vrijeme obnove crkvenog života u Dalmaciji pod Ivanom Ravenjaninom mogu biti po Tomi vremenski udaljeni u najboljem slučaju najviše 30-40 godina jer je inače nezamislivo da bi Veliki Sever mogao imati kuću u Saloni i kasnije u Splitu. Isto tako je nejasna i kronologija dolaska Gota i Slavena pod Totilom. Zar je doista Toma bio tako neobaviješten da nije znao razlikovati dolazak Gota i dolazak Slavena i tako loš pisac da nas ostavlja u punoj neizvjesnosti o vremenu kada se dogodilo sve ono što govori o GotimaSlavenima, propasti Salone i nastanka Splita? Nije li Toma kao vrlo obrazovan čovjek i dobar pisac mogao sastaviti koherentni ju priču? Smatramo da se zaključak upravo nameće: Tomu nije zanimala povijesna istina, jer je pisao politički spis. Tome treba dodati da je Toma bio nemaran 4

TOMA, 25-26. ' TOMA, 26-28. 6 TOMA, 29-30. 7 TOMA, 31-33. 8 TOMA, 33-35. 9 TOMA, 35.

r

Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pitanja

129

u iznošenju konkretnih podataka, o čemu će biti više govora dalje u tekstu. Zbog Tomine tendencioznosti i nemara moderna je historiografija na sto čuda kako da iz njegova djela izvuče povijesnu istinu. Najljepši je primjer tome problem Ivana Ravenjanina, obnovitelja salonitansko-splitske nadbiskupije. Po nekim autorima on je živio u VII., po drugima u VIII., po trećima u IX., po četvrtima u X. stoljeću, a ima i mišljenja da je on legendarna ličnost. A ipak je pitanje obnove salonitanske crkve trebalo biti u središtu Tomine pažnje, pa se s punim pravom mogao očekivati jasniji izvještaj. Jedna je od osnovnih odrednica Tomina političkog i političko-crkvenog shvaćanja njegov prezir i mržnja prema Hrvatima-Slavenima. To je nesumnjivi razlog sastavljanja poglavlja VI. HS. Toma u tom poglavlju tvrdi da se narod, koji se sada (nunc) zove Hrvatima, u antici zvao Kureti zato što su "provodili divlji život lutajući po brdima i šumama".10 Oni su doduše bili vrlo hrabri i nisu se bojali smrti, ali su imali primitivna i smiješna shvaćanja: "kada dođe do pomrčine mjeseca, misleći da ga duhovi nagrizaju i žderu, lupaju po kućanskim mjedenim predmetima i vjeruju da pomoću buke tjeraju demone i tako pomažu mjesecu". Kada je kasnije došlo pod Totilom sedam ili osam rodova Gota-Slavena, oni su se s Kuretima spojili u jedan narod, i to pokvaren (pravi) i divlji (feroces). Dakle, Toma dokazuje da je novi narod poprimio obje krajnje negativne osobine od svojih predaka, od Kureta primitivnost, a od Gota-Slavena heretičnost. Dodajmo da Tomi ne smeta da je prema XIII. poglavlju među Hrvatima postupno nestalo arijanske hereze (hereseos contagione purgati)," a da on ipak u XVI. poglavlju ponovno napada Hrvate koje opetovano naziva Gotima i slavensku službu Božju, koju naziva "sramotnom shizmom". Bezbožna "impia gesta" primitivnoga glagoljaškog biskupa Cedede duboko su po Tomi rastužila papu, koji je poslao legata da shizmu iskorijeni. I ovo je poglavlje politički intonirano. Njime Toma u biti prigovara papinu priznanju slavenske službe Božje na Krku i Senju u njegovo, Tomino doba. Ponavljamo, Toma je bio posve ravnodušan prema povijesnoj istini. To se vidi i po fantastičnoj priči o Gotima koji pod Totilom na putu u Italiju djelomično uništavaju Salonu. Goti su, kao što je poznato, pod Teodorikom 488. god. krenuli iz Tracije preko Panonije u Italiju preko Sirmija, Siscije, Emone i Akvileje, tako da je Dalmacija sa Salonom ostala pošteđena.12 Kada je kasnije Justinijan krenuo u ponovno osvajanje gotske Italije i Dalmacije, Mundo, magister militum Ilirika, osvojio je Salonu odmah na početku gotsko-bizantskoga rata 530. god.13 Goti doduše privremeno zauzimaju Salonu,14 ali se uskoro povlače prema Skradinu. O nekom 10

TOMA, 25. TOMA, 49 i d. "SCHMID, 293. 13 PROKOP I, 5,11 14 N. dj., I, 7, 27. 11

130


rušenju Salone u to vrijeme nema ni govora.15 Doduše gotski vojskovođe Azinarije i Uligisal opkoljavaju Salonu 537. god., ali ne uspijevaju prodrijeti u grad.16 A što se tiče Totilinih ratovanja, poznato je da je njegov komandant Indulf 549. god. došao do Muikirona (kod Makarske), pljačkao u blizini Salone i ubrzo se vratio u Italiju. Ukratko, navodno gotsko djelomično uništenje Salone nije povijesno utemeljeno.17 I nabrajanje opačina, nereda, kukavičluka i tlačenja sirotinje i slabijih u Saloni neposredno prije njezine propasti djeluje manje kao prikaz povijesne istine o "zadnjim danima Salone", a mnogo više kao Tomina stroga jedva prikrivena osuda prilika u njegovo doba: praesul nullus erat, rector inutilis, populus dissolutus™ riječi su kojima Toma u biti misli na Split njegovih dana. Nadalje, Toma ubacuje u svoje pripovijedanje o događajima nakon pada Salone i povratka izbjeglica u Split priče o počecima Dubrovnika19 i Zadra.20 Po njemu su neki pridošlice iz Rima došli u Dubrovnik pa postupno oslabili i konačno uništili Epidaur te nastojali da se njihovu biskupu dodijeli palij. I ta je priča providno tendenciozna. Njome se želi istaknuti da dubrovački biskup zapravo nije nasljednik epidaurskog. Toma je nekoliko podataka o osnivanju Dubrovnika preuzeo iz Popa Dukljanina i tendenciozno ih iskovao u vlastitu priču.21 Usto, on zlobno mijenja priču Popa Dukljanina i tvrdi da su oni "istjerani" iz Rima. Nadalje, Toma izbacuje vijest Popa Dukljanina da su stanovnici Epidaura postupno prešli u Dubrovnik. Po Tomi su Dubrovčani napadali Epidaur i konačno ga uništili. Ta izmjena bila je, dakako, za Tomu korisna da se istakne kako Dubrovnik nema nikakva prava da se smatra nasljednikom Epidaura, koji su uništili upravo Dubrovčani - za razliku od Splita koji je po Tomi zakoniti sljednik Salone. Priča Popa Dukljanina povezana je i s izvještajem Konstantina Porfirogeneta o nastanku Dubrovnika, jer i jedan i drugi pisac daju identičnu (pogrešnu) etimologiju imena Ragusa. Ali, po caru piscu Slaveni su osvojili Epidaur pa je dio izbjeglica sagradio Dubrovnik. Konstantin Porfirogenet želi povezati osnivanje Dubrovnika s Epidaurom da bi dokazao njegov kontinuitet a antikom i kontinuitet rimsko-bizantske vlasti. Pop Dukljanin pripisuje osnivanje Dubrovnika članovima narodne dinastije (Radoslav - Pavlimir) u želji da poveže Dubrovnik s domaćim 15

N. dj., I, 7, 31. 16 N. dj., 1,16,16. 17 N. dj., III, 35, 29. Drukčije KATIČIĆ 1986. 20: "ništa tu nije ni iskićeno ni izmišljeno". 18 TOMA, poglavlje VII. 19 TOMA, poglavlje VIII. 20 Toma, poglavlje IX. 21 Tako ispravno već ŠIŠIĆ 1928., 512. Po mišljenju FERJANČIĆA 20 sve tri priče potječu iz narodne tradicije. KATIČIĆ, 25 smatra da se o izvoru Tomine legende o postanku Dubrovnika "nije moglo ništa utvrditi".


131

kraljevima, a Toma naglašava suprotnost novoga grada Dubrovnika s Epidaurom da bi što jače upozorio na to kako osnivanje Dubrovnika nije ni u kakvoj vezi s Epidaurom i da prema tome dubrovačka biskupija nije nasljednik prava epidaurske. Što se pak tiče Zadra, imamo dojam da je sam Toma autor neuvjerljive priče o Salonitancima koji su nakon propasti Salone došli u luku nekog razorenog (!) grada i nazvali taj grad Jader po "rijeci Jadriji", koja utječe blizu Salone, da bi ih ime novoga grada podsjećalo na Salonu. Obje priče o Dubrovniku i Saloni imaju jasnu crkveno-politički pozadinu. Naime, Toma je želio pokazati da je Split kao nasljednik Salone jedino zakonito i pravo sjedište nadbiskupa. Dodajmo da je osnivanje zadarske nadbiskupije popratio Toma još jednom zlobnom pričom u poglavlju XIX. Prema toj priči zadarski se biskup nadao da će postati splitski nadbiskup, ali, kada je bio prevaren u nadi, uvrijedio se i uskratio poslušnost splitskoj crkvi. Ako je dakle vijest o djelomičnom razaranju Salone povijesno netočna, ako Hrvati nisu starosjedioci, ako Salonu nije razorio "vojvoda Got", ako su priče o osnivanju Dubrovnika i Zadra nevjerojatne, onda se upravo nameće misao o nevjerodostojnosti navodnog "povratka" Salonitanaca u Split, pustošenja tih obrađenih zemalja od "gotskih vojvoda", odobrenja "kontantinopolitanskih careva" Splićanima da posjeduju salonitanski distrikt i zapovijedi "vojvodama Gota i Slavena" da puste Splićane na miru. Doduše, na prvi bi pogled Tomini impemtores constantinopolitani mogli izgledati kao neki indicij na instituciju suvladarstva pa su autori uvelike nagađali o kojima bi se suvladarima radilo. Ali Toma na drugom mjestu priča da je Maksim kao izabrani nadbiskup zatražio potvrdu zbog izbora ab imperatoribus constantinopolitanis koji su mu naredili (preceperunt) da se 22 predstavi papi. Prema Tominu se tekstu i ovdje radi o instituciji suvladarstva, ali u to vrijeme vladao je car Mauricije (582.-602.). Tomini "suvladari" u njegovoj priči o počecima Splita nisu drugo nego Tomino svjesno izbjegavanje preciznijeg obavještavanja. Uz nepouzdani podatak o "carevima" Toma je svojoj priči dodao i pravnu načitanost. Ali, moguća je i druga pretpostavka, tj. da je Toma doista u nekom danas izgubljenom vrelu pročitao vijest o splitskom poslanstvu "carevima", koji izdaju 23 Splićanima sacrum rescriptum, a "vojvodama Gota i Slavena" jussio. To 22

TOMA, 21. KATIČIĆ, 27 dopušta obje mogućnosti, ali se priklanja tezi da je u Tomino doba postojao "zapis o carskom reskriptu i zapovijedi" (n. dj., 38). U latinskim pisanim vrelima rescriptum se obično navodi bez nekog pridjeva. Za Justinijanov Kodeks vidi npr. C. 1,23,1; D. XIX, l, 43; XXIII, 2, 45, pr.; XXVI, 7,7,14; I, 7,21; XXXVI, 3, l, 11, ali se u njemu nalazi koji put i divina rescriptio: C. I, 53, l, a čak koji put sacrum rescriptum: C. I, 23; D. XLIX, 5, 4. U epigrafičkim spomenicima dolazi vrlo često θεια διαταξις (npr. Papiri greci e latini) (dalje PSI), Florentiae, 1912., br. 199; PSI, br. 784, itd. ili θεια αυτοκρατορική διαταξις (npr. PSI, br. 292, MEYER, br. 551), ali, dakako, najčešće dolazi jednostavno διαταξις (npr. PSI, br. 685). Svakako sacrum rescriptum nije odgovarajući termin za θεια διαταξις. Točnije bi bilo đivinum rescriptum. 23

132

je uz malo dobre volje moguće pretpostaviti, ali to nije vjerojatno. Jedva da je zamislivo da bi se zapis o carskom reskriptu Splićanima i zapovijedi vojvodama Gota i Slavena mogao sačuvati oko 600 godina, tj. do Tome, i to zapis iz onoga vrlo dugog razdoblja iz kojeg inače nije sačuvana ni jedna jedina autentična vijest o bizantskoj prisutnosti u Dalmaciji i Hrvatskoj. Mislimo da teza o sačuvanom zapisu ostaje nažalost u okviru slabo (ili nikako) vjerojatne puke mogućnosti. 2. O navodnom osvajanju Salone O tom pitanju daju nove podatke dragocjeni radovi Marovića i J. Nikolajević. Marović24 je istaknuo važnost nalaza novca pronađenog u Solinu 1979. god. i dokazao da se u Solinu "trgovalo odnosno boravilo"25 još desetljećima u sedmom stoljeću, a kako je novac iz 630./631. god. došao vjerojatno nešto kasnije, to "se time dobija nešto povišena vremenska granica opticaja Heraklijeva novca u Saloni".26 On nadalje upozorava na vijest o poznatom otkupljivanju zarobljenika od strane opata Martina 641. godine27 i zaključuje da je "teško vjerovati da bi tko u onim burnim vremenima, uzme li se da je Salona pala 631. god., držao zarobljenike sve do 641. god., tj. punih 10 godina", iz čega on zaključuje da je pad Salone "bliže 639. god.".28 Nešto ranije, 1969. god., I. Nikolajević29 je pokazala na osnovi arheoloških analiza da je "jedan deo stanovništva Salone, svakako opterećen tributima, nastavio sa starim načinom života i da su još u toku pete decenije VII veka" vladali "trpeljivi odnosi između novonaseljenih 30 varvara i autohtonog stanovništva", pa je zaključila "da je upravo sredinom toga stoleća Salona napuštena". Ona se s pravom vrlo oprezno izjašnjava o "događaju koji se u istoriografiji naziva 'pad' Salone" i misli da taj pad nije mogao biti "razlogom da svi autohtoni stanovnici napuste 31 taj grad".

24

MAROVIĆ. N. dj., 66. 26 Na i. mj. 27 N. dj., 69. 28 Na i. mj. Iz podataka o nalazu bizantskih novaca u Dalmaciji ne mogu se izvući relevantni zaključa. Zahvaljujemo ovom prilikom B. Mimici na nesebičnom stavljanju na raspolaganje literature i na korisnim objašnjenjima. 29 NIKOLAJEVIĆ, 164. 30 N. dj., 166. 31 N. dj., 164. 23



133

Nikolajević očito ne vjeruje u "pad" Salone, tj. u osvajanje i razaranje Salone. I doista, akoje život u Saloni trajao po Maroviću još u 4. desetljeću VII. stoljeća, onda nema razloga ne prihvatiti tezu da Slaveni, preteče današnjih Hrvata, osvojivši Dalmaciju, nisu porušili Salonu, nego da su se zadovoljili time da je ona, zajedno s ostalim dalmatinskim gradovima priznala njihov suverenitet, plaćajući u znak podložnosti određena podavanja. Na to smo upozorili još 1987. god.32 u radovima iz 1985. i 1986.33 gdje smo analizirali vijest iz života pape Ivana IV. da je on u 641. godini poslao "per omnem Dalmatiam seu Istriam multas pecunias". Kroničar se požurio da nam objasni razloge toga poslanstva: "propter redemptionem captivorum, qui depraedati erant a gentibus". Vijest je zanimljiva, ali nas ostavlja u stanovitoj dvojbi o pravom razlogu poslanstva, utoliko više što je poznato da su Bizantinci tek jednu godinu ranije, za vrijeme kratkotrajne vlasti pape Severina, temeljito opljačkali papinu riznicu i blagajnu. Upravo je nemoguće ne povezati to poslanstvo s drugom vjerodostojnom viješću što je nalazimo u Kronici sv. Benedikta, po kojoj su se Slaveni upleli u borbe s Langobardima duž rijeke Ofanto na zapadnoj obali Jadrana i tom prilikom čak uspjeli ubiti langobardskog vojvodu Aja. U tom razdoblju Langobardi vrše snažan pritisak na Rim, a odnosi su papinstva i Bizanta više nego hladni, pa se može pretpostaviti da je do pojave Slavena na Ofantu došlo na papinu inicijativu zbog namjere da se langobardski pritisak na Rim smanji uz pomoć Slavena, kad to već nije bilo moguće preko Bizanta. Drugim riječima, misiju opata Martina ne treba povezati s navodnim razaranjem Salonem, već s teškom situacijom u kojoj se našao papa 641. god. Oči u oči s Langobardima i Bizantom, njemu nije preostalo drugo nego da potraži saveznike gdje ih je mogao naći, a navodni otkup zarobljenika i prijenos kostiju salonitanskih mučenika samo su humanitarno i religiozno opravdanje Martinove misije. Svakako pada u oči da se u vijesti govori najprije o humanitarnom cilju, ali da u nastavku više o tome nema ni riječi, već se priopćava nešto posve drugo, tj. da je opat Martin uspio dopremiti u Rim kosti mučenika. Čini se razumnim pretpostaviti da je papa makar i s opljačkanom blagajnom "skucao posljednji dinar" da bi našao kakve-takve saveznike u velikoj stisci. Ako su dakle dalmatinski gradovi priznali vlast Slavena, predaka današnjih Hrvata, nakon što su ovi osvojili Dalmaciju, postavlja se pitanje jesu li oni ostali pod tom vlašću i dalje, ti. da nisu više priznavali bizantsko vrhovništvo. Neki podaci govore u prilog tome. Naime, papa je sazvao 25. 34 ožujka 680. sinod u Rimu. Na tom saboru sudjelovalo je 125 biskupa, 32

MARGETIĆ 1977a., 65, bilj. 165. MARGETIĆ 1985a., 35 i d. = 1986a. 81 i d.; ISTI 1983a., 148 i d. 34 MANSI, 185, 311, 775. 33

134


pretežno iz Italije, ali su došli i biskupi iz langobardske države, nekolicina iz Franačke (osobito iz Provence: Arles i još neki) pa čak i jedan iz Britanije - ali nijedan iz Dalmacije. To pada u oči to više što je nemali broj biskupa došao iz bizantske "Istre", tj. obalnog područja današnje Istre i Venecije. Smatramo da iz toga slijedi s velikom vjerojatnošću da dalmatinski biskupi nisu mogli doći zato što im to politički faktori njihovog područja nisu dopuštali. Da ponovimo: ne može biti slučaj da su u Rim došli svi istarski biskupi, a ni jedan dalmatinski. Zar nije najprirodnije objašnjenje da je u Istri bizantska vlast 680. god. postojala, a u dalmatinskim gradovima nije? Svako drugo objašnjenje izgleda nam nategnuto, pogotovu ako uzmemo u obzir još i sljedeće okolnosti. Naime, iste je godine održan u Konstantinopolu 6. ekumenski sinod.35 Na njemu su bili prisutni biskupi iz Soluna, Herakleje, Selimbrije i još nekoliko njih iz primorskih tračkih i grčkih gradova - ali nijedan iz Dalmacije. Na tzv. Trulskom sinodu iz 692. god.36 prisustvovali su uglavnom isti biskupi, uz značajan dodatak Drača - i opet nijedan iz Dalmacije. Očito je da političke okolnosti, tj. nepostojanje bizantske prisutnosti, nije dopuštalo ni 680. ni 792. dalmatinskim biskupima da se pojave na tim sinodima. Uporna šutnja o Dalmaciji nastavlja se i u VIII. stoljeću. Poznato je da su Sicilija, Kalabrija i Ilirska prefektura (Solun s Makedonijom i Heladom) iz političkih razloga oduzeti papi i priključeni konstantinopolitanskoj patrijaršiji. Bez obzira na to da li ćemo taj vrlo neugodni udarac papinstvu datirati sa 732. ili 733. god. po jednima37 ili sa 753./754. po drugim autorima,38 činjenica je da se Dalmacija uopće ne spominje, i to očito zato što car nije "oduzimao" papi ono što nije bilo pod bizantskom vlašću. U jednoj vijesti Mihajla Sirijca koja se odnosi na 754. god. čitamo: (...) l'empereur Constant reunit a Constantinople un synode des eveques chalcedoniens de la province de Rome et de ceux.de la Oalmatie, de l'Hellade, de la Cilicie et de la Sicile (...). Ils porterent un decret et une definition c\u'on ne devait absolument pas venerer les images. Cependant quelques-uns d'entre eux ne 39 consentirent point a la reconnattre (...). Dakle, po Mihajlu Sirijcu, većina biskupija "kalcedonaca", sljedbenika štovanja slika, donijela je, očito pod pritiskom cara, odluku o zabrani štovanja slika. Mihajlo Sirijac izričito govori s jedne strane o sinodu u Konstantinopolu, a s druge strane o 35

N. dj., 640 i d. N. dj., 988 i d. 37 Za 732.-733. pledira u novije vrijeme i ANASTOS, 14-31. 38 Od starijih tako GAY, 12; od novijih npr. GRUMEL, 191 i d. 39 CHABOT, 520. 36


135

biskupima, štovaocima slika, iz Rima, rimske crkvene provincije, dakle jasno razlikuje ta dva grada. S pravom Darrouzes kaže: Au dire de Michel le Syrien, le concile de Hiera (...) reunissait les eveques des provinces de Rome, de Oalmatie, d'Hellade, de Cilicie et de Sicile: će chroniqueur sous-entend naturellement que ces eveques se joignent a ceux du territoire imperial.40 Vijest zaslužuje nešto podrobniju analizu. Pada u oči da Mihajlo Sirijski spominje "kalcedonce" rimske provincije, tj. onih talijanskih područja nad kojima Bizant već odavno nije imao stvarnu vlast. Papa Stjepan II. otputovao je 15. studenoga 753. iz Pavije u Franačku i time jasno dao do znanja prisutnome izaslaniku bizantskog dvora, silencijariju Ivanu, da namjerava voditi samostalnu politiku u odnosu prema Bizantu. Ako se do 15. studenoga 753. još moglo govoriti o nekakvoj formalnoj podređenosti srednjotalijanskih područja bizantskoj središnjoj vlasti, od toga trenutka "maske su pale" - papinstvo se - doduše još vrlo oprezno stavlja pod franačku zaštitu i u biti prekida s Bizantom. Što se pak tiče Cilicije, ona je bila u vrijeme sinoda u Hiereji šire pogranično područje između Bizanta i Omajida (661 .-750.), u kojem je kršćanstvo doduše i dalje vegetiralo, ali se o nekoj stvarnoj bizantskoj vlasti ne može govoriti. Bizantska vlast dosezala je samo do istočnih granica teme Anatolika, odnosno kasnije teme Seleukije. Što se pak tiče Sicilije i Helade, one su doduše bile neprijeporno u bizantskoj vlasti pa zbog toga na prvi pogled začuđuje kako to da su u njima bili tako jaki protivnici careve politike, "kalcedonci". Ipak, dovoljno je prihvatiti tezu Gaya, Grumela i Ostrogorskoga po kojoj je do oduzimanja papi crkvene vlasti nad Sicilijom, Kalabrijom i solunskim vikarijatom došlo 753./754. da vijest Mihajla Sirijskog o "kalcedonskim" biskupima Sicilije i Helade postaje jasnom: papa, kao odrješiti protivnik crkvene politike cara Konstantina V. imao je još uvijek dovoljno utjecaja nad biskupima, nad kojima se protezala njegova vlast, da ih učvrsti u njihovom poštovanju slika. Kada se papa Stjepan II. predao pod zaštitu Franaka, Konstantin V. mu je oduzeo crkvenu vlast nad tim provincijama i ujedno pozvao njhove caru nepokorne biskupe na sinod u Hiereji u namjeri da slomi njihov otpor. Ostaje pitanje Dalmacije. Njezin se položaj može usporediti s onim Cilicije: o bizantskoj vlasti nema nikakva traga, ali to, dakako, ne znači da je kršćanstvo nestalo. S obzirom na to da su sva područja, spomenuta u vijesti Mihajla Sirijca izvan vlasti konstantinopolitanskoga patrijarha, to vrijedi a fortiori i za dalmatinske biskupe, a kako Mihajlo Sirijac razlikuje ne samo Rim od Konstantinopola nego i rimsku crkvenu provinciju od dalmatinske, proizlazi da u to doba nad Dalmacijom nije postojala ni papina ni patrijarhova crkvena vlast. Pa ipak je vijest o dolasku 1

DARROUZES 1975-, 8. Drukčije KATIČIĆ, 1982.-1983., l

136


dalmatinskih biskupa u Hiereju značajna. Ona dokazuje novoprobudeni interes Bizanta prema Dalmaciji. Nažalost ne možemo imati osobito povjerenje u vijest Mihajla Sirijca. Čudna je njegova tvrdnja da su na sabor u Hiereji bili pozvani samo (!) protivnici crkvene politike cara Konstantina, a posve je neobična i neprihvatljiva tvrdnja da je riječ o "kalcedoncima", iz koje bi proizlazilo kao da car Konstantin nije "kalcedonac".41 Sve, dakle, govori u prilog tvrdnji da stvarne bizantske vlasti - bilo svjetovne (nedostatak bilo kakvih vijesti o tome) bilo crkvene (što proizlazi iz naše raščlambe vijesti Mihajla Sirijca) - nad Dalmacijom 754. god. nije bilo. Dakako da ni papine crkvene vlasti nad Dalmacijom nije bilo u to doba. To je vidljivo i iz drugih okolnosti. Naime, za razdoblje od početka VII. stoljeća do 787. god. postoji ne baš mali broj vijesti za Istru, Ravenu, južnu Italiju, današnju Grčku itd. Iz tih se vijesti mogu donekle rekonstruirati događaji i prisutnost bizantske vlasti na tim područjima. Tako npr. oko 751. god. možemo kako-tako pratiti očajničku borbu Ra vene da se izvuče iz smrtonosnog zagrljaja kojim ju je langobardska država sve više stezala, a i o Istri ima vijesti preko kojih možemo kako-tako pratiti događaje (628., 680., 725., 768-772., 776.-780. god.). Kako to da se carska vlast nije nijednom u oko 150 godina zainteresirala za bar neki dalmatinski grad; zašto bizantski pisci (npr. Teofan) pišu o najrazliatijim zbivanjima što se odnose na Bizant u to doba, a o Dalmaciji ništa; zar papa nije našao za potrebno da se bar jednom u 150 godina zainteresira za svoje biskupe u Dalmaciji? Postoji još jedna vijest iz bizantskih vrela o dalmatinskom prostoru u VIII. stoljeću. Naime, u popisima biskupa koji su prisustvovali Nicejskom saboru 787. god. spominju se salonitanski, rapski, osorski i kotorski42 biskup. Košćak sumnja u vjerodostojnost prisutnosti 43 dalmatinskih biskupa, a Katičić smatra da "nema ni najmanje sumnje da 44 su dalmatinski biskupi 787. bili pod carigradskim patrijarhom" i da "im 45 je svima bio priznat rang nadbiskupa". Naprotiv, Darrouzes ne sumnja u vjerodostojnost vijesti, ali pri analizi položaja metropolita upozorava da je nužno eliminirati iz popisa "les sieges presumes exterieurs ά l'empire 46 (potcrtao L. M.), en l'occurence des sieges occidentaux", U pogledu pak 1 KATIČIĆ 1986., 79 s pravom sumnja u potpunu pouzdanost vijesti. «Prema popisu koji je načinio DARROUZES 1975., 63, 64, 68 salonitanski se biskup pojavljuje tri puta, prvi put na 62. drugi put na 61. a treći put na 106., rapski na 72., 71. i 107., osorski na 77., 76. i 108., a kotorski samo jedanput na 327. mjestu. 43 KOŠĆAK, 1980.-1981., 298-300. 44 KATICIC 1986., 82-83. 45 N. dj., 78. 46 DARROUZES 1975., 10. 41


117

nadbiskupa također posebno analizira "nadbiskupije pod patrijarhom" 47 od onih na zapadu.48 Čak i za zapadne crkvene provincije koje su razmjerno blizu Konstantinopola (Ahaja, Helada, Macedonija) Darrouzes smatra da iz raznih okolnosti proizlazi "clairement, цие toute la region, du point de vue ecclesJastigue. n'entretiens pas avec le patriarcat de Constantinople les memes relations que les metropoles de son ressort (potcrtao L. M.),49 iz čega proizlazi da Darrouzes razlikuje područje Ahaje, Helade i Macedonije od onoga koje je pod vlašću patrijarhata glavnoga grada. I za gradove Sicilije i Kalabrije Darrouzes tvrdi da njihova sjedišta "još nisu potpuno integrirana u upravni sustav metropolija patrijaršije".501 konačno, za vijesti 0 salonitanskoj, rapskoj i osorskoj biskupiji (ne nadbiskupiji!) Darrouzes kaže da su one vrlo nejasne (tres ofecwrs).51 Mi smo još 1982. god. pokušali dokazati da su na Drugom nicejskom sinodu "bili prisutni i biskupi koji su se nalazili nad područjima pod izravnim ili neizravnim utjecajem bizantskog cara bez obzira na crkvenu podređenost",52 jer je upravo tako glasio poziv na sjednicu na grčkom53, odnosno kako to prevodi Anastazije bibliotekar mittentes imperatores convocaverunt omnes, qui sub eorum erant potestate.54 Pritom nije odlučujuće ono što je patrijarh Tarasije pisao papi Hadrijanu L, naime da se koncil održao u prisutnosti "svih biskupa konstantinopolitanske crkvene pokrajine".55 Patrijarhovo je pismo papi u prvom redu dokument crkvenopolitičkih odnosa dvaju crkvenih poglavara pa ga treba promatrati isključivo s te točke. Tarasijeve riječi uperene su protiv papina opetovanog 1 izričitog zahtjeva da mu se vrati crkvena vlast nad onim provincijama koje mu je car oduzeo, tj. južna Italija i solunski vikarijat. Kao što je to slučaj u svim političkim diskusijama i odlukama, tako je i ovdje došlo i do verbalne i stvarne dvosmislenosti. U stvarnosti, kao što je to lijepo pokazao Darrouzes, papi oduzete provincije nisu još bile dokraja podvrgnute pod patrijarhovu vlast, tako da se može govoriti o patrijarhovoj vlasti u užem i širem smislu riječi. U užem smislu on je ostao patrijarhom nad 56 metropolijama "de son ressort", kako to kaže Darrouzes, a u širem smislu 47

N. dj., 18-20. N. dj., 22-26. ·" N. dj., 24. 50 Na i. mj. 51 N. dj., 38. 52 MARGET1Ć 1983., 252. 53 THEOPHANICHRONOGRAPHIA, 461. 54 N. dj. П, 306. 55 MANSI ХШ, 458. 56 DARROUZES 1975., 24. Vidi i citat u bilj. 40 u kojem Darrouzes razlikuje dalmatinske biskupe od "сеих du territoire imperial". 48

139



sve biskupije koje su pod vlašću bizantskog cara izravno (npr. južnotalijanska itd.) ili pod njegovim "neizravnim utjecajem" 57 (npr. Dalmacija). O drugim vrelima koja dokazuju da "dalmatinska crkva nije pravno nikada pripadala konstantinopolitanskom patrijarhu"38, pisali smo na drugom mjestu. Zaključili smo ipak da je "vrlo vjerojatno da je patrijarh imao stanoviti faktični utjecaj nad dalmatinskom crkvom u vrijeme kakvetakve bizantske prisutnosti u Dalmaciji od 812. do oko 827. god. kao i, možda, poslije 843. god. kada Brijenije organizira dalmatinsku temu".59 Tek nakon 757. godine pojavljuje se konačno vijest o kakvom-takvom bizantskom vrhovništvu nad Dalmacijom. Naime, na jednom pečatu60 spominje se arhont Dalmacije sa skromnom časti spatara. Prema novoj dataciji Seibta61 pečat potječe iz kraja VIII., eventualno početka IX. stoljeća. Dakle, u to je vrijeme, po svemu se čini, Bizant konačno ostvario svoj kakav-takav suverenitet nad Dalmacijom, očito preko domaćega lokalnog dužnosnika glavnoga grada Dalmacije, Zadra, preko kojega su formalni bizantski suverenitet priznavali i drugi dalmatinski gradovi. Iz naše raščlambe62 sadržaja funkcije arhonta u bizantskoj hijerarhiji prema Taktikonu Uspenskoga proizlazi da je arhont bio načelnik grada u određenoj regiji, i to ili samo glavnoga grada (to je slučaj Zadra jer se arhont pojavljuje u jednini) ili gradića čitave regije, npr. u Draču (jer se pojavljuje u pluralu). Shvatljivo je da je arhont iz upravo navedenog pečata imao vrlo skroman rang spatara jer je riječ o razmjerno beznačajnom arhontu koji će tek trebati dokazati svojom vjernošću da zaslužuje viši rang. Tako od 787. (možda i od 754. god.) dalje sve više jača bizantska prisutnost u Dalmaciji nakon potpunog dugotrajnog nestanka bizantske vlasti. Najprije dolazi do pojave bizantskog utjecaja (dalmatinski biskupi prisustvuju sinodu u 787. i možda već 754. god.), a zatim zadarski gradonačelnik priznaje bizantski suverenitet i ulazi u bizantsku hijerarhiju funkcionara, doduše u vrlo niskom rangu. Vjerojatno je u borbi Franaka i Bizanta oko vlasti nad Dalmacijom došlo do privremenog stacioniranja bizantske vojske u Zadru, ali je bizantska prisutnost u Dalmaciji i dalje bila razmjerno slaba, premda su Franci Ahenskim mirom priznali bizantski suverenitet nad Dalmacijom. Još 821. god. jedna franačka vijest govori o bizantskom funkcionaru (Johannes, praefectus provinciae)za kojega bi se teško moglo tvrditi da je

strateg. Nakon 827./828. bizantska vlast potpuno nestaje u Dalmaciji pa se ona tek 842./843. ponovno javlja u Taktikonu Uspenskoga, ali još uvijek samo putem arhonta, dakle bez bizantske vojne prisutnosti (jer još nema tematske organizacije) i još uvijek ograničena samo na Zadar (arhont u jednini), ali već s nešto većim ugledom (arhont je u rangu spatarokandidata, a ne više samo spatara). 3. Goti, Slaveni, Hrvati Toma daje o njima ove podatke: 1) (Starosjedioci Kureti i) Goti-Slaveni spojili su se u Dalmaciji u jedan narod poznat pod imenom Gota, ali i Slavena (Gothi α pluribus dicebantur,

138

37

MARGETIĆ 1983., 262. N. dj., 263-264. 59 N. dj., 264. 611 ZACOS - VEGLERY, br. 2637. 61 Vidi WINKELMANN, 338. 62 MARGETIĆ 1991., 45 i d. = RZZ 53 i d. 58

et nichilominus Sclavi),63 2) Vojvoda Got (dux Gothus), koji je na čelu Slavonije (Sclavonia), osvaja Salonu.64 3) Prognani Salonitanci bave se gusarstvom pa se nitko od Slavena (nullus Sdavorum) ne usuđuje ploviti.65 4) Papa Ivan IV. otkupljuje zarobljenike od Slavena (a Sdauis).f* 5) Salonitance koji su se vratili u Split ometaju gotski vojvode (Gothorum duces).67 6) Bizantski carevi šalju zapovijed gotskim i slavenskim vojvodama (ad duces Gothorum et Sclavorum).6* 7) Splićani pomalo nalaze zajednički život sa Slavenima (cum Sdflins).69 8) Papa šalje Ivana Ravenjanina u Dalmaciju i Hrvatsku (partes Dalmatiae et Chroatiae), a on razvija živu djelatnost u Dalmaciji i Hrvatskoj (per Dalmatiae et Sclavoniae regiones).70 9) Splićani se pri prenošenju tijela sv. Dujma i sv. Anastazija boje 71

Slavena (a Sclavis). 10) Slavenski vojvode (duces Sclavonie) počinju poštovati crkvu sv. 72

Dujma.

63

TOMA, 26. Na i. mj. 65 TOMA, 29. 66 Na i. mj. 67 TOMA, 32. 68 TOMA, 33. 69 Na i. mj. 70 Na i. mj. 71 TOMA, 34. 72 TOMA, 35. 64

;

140


11) Zbog misionarskog rada Ivana Ravenjanina i drugih salonitanskih biskupa gotski i hrvatski vojvode (duces Gothorum et Chroatorum) napuštaju arijansku herezu.73 Uočljivo je da je pri spomenu vojvoda najprije spomenut Got (2), pa slijede gotski vojvode (5), gotski i slavenski vojvode (6), slavenski vojvoda (10) i tek kao zadnji gotski i hrvatski vojvode (11). Dakle, za vode Toma upotrebljava najčešće naziv "gotski", ponešto "slavenski", te samo jedanput, a i to kao zadnji naziv "hrvatski". Kao ime naroda samo se početno spominju Goti-Slaveni (1), a nakon toga stalno Slaveni (3,4,7,9).74 Hrvati se samostalno uopće ne spominju, nego samo u sintagmi "gotski i hrvatski vojvode" (11). Kada se razmotre ti podaci u njihovoj cjelini, opaža se da priča počinje s Gotima, nastavlja sa Slavenima i da se hrvatsko ime pojavljuje tek na kraju. Priča Popa Dukljanina konstruirana je na sličan način: on najprije daje povijest Gota-Slavena od Totile-Ostrojla preko Semulata, Solimira i Bladina, nakon toga dolazi u priči do cezure s neimenovana "četiri napravedna kralja" pa tek nakon njih spominje se Sarimir i njegov sin Svetopelek koji je svoju primorsku oblast razdijelio u Bijelu i Crvenu Hrvatsku.75 Termin Hrvat dolazi prvi puta u Popa Duljanina tek tada. Raščlamba pak djela De administrando imperio pokazala je da bi prema podacima iz toga djela proizlazilo da Hrvati nisu došli zajedno s Avarima i Slavenima pa ni neko vrijeme nakon toga, već mnogo kasnije, približno 76 potkraj VIII. stoljeća. Nažalost, sve su to drugorazredna vrela pisana tendenciozno, s golemim brojem kronoloških i faktografskih netočnosti, pa se njihove vijesti mogu uzeti u obzir samo ako su potvrđene izravnim ili neizravnim vijestima vjerodostojnih vrela. Istina je doduše da se ni u vjerodostojnim vrelima (bizantskim, franačkim, papinskim itd.) nikada do IX. stoljeća ne pojavljuje ime Hrvat, ali i to može biti samo jedan od elemenata daljnjih istraživanja. I ostale dosad iznesene teze koje se temelje na vijestima Konstantina Porfirogeneta i druge dvojice pisaca vrijede samo ako ih podupiru druga nedvosmislena i autentična vrela. 73 74

Na i. mj.

Naziv zemlje (2,8) je manje važan. Naime, kada Toma kaže da se u antici Dalmacija smatrala s Hrvatskom jednom zemljom (TOMA, 3), onda on time ne čini nikakvu grješku, već se postavlja na stajalište ΧΠ. stoljeća pa želi da kaže zapravo ovo: rimska je Dalmacija obuhvaćala i današnju Hrvatsku. Da je tome tako, vidi se i po nastavku, u kojem Toma piše da se sada (nunc) Dalmacija proteže uz obalu, tj. ono što običavamo nazivati Bizantska Dalmacija. 75 MARGETIĆ 1983., 257-260. 76 Usp. MARGETIĆ 1977a., 5-88; ISTI 1988a.,'lSTI 1990., 121-123.

Historia Salonitana i Historia Salonitom Maior - neka pitanja

141

4. O Tominu katalogu najstarijih splitskih biskupa Toma nastavlja povijest salonitansko-splitske crkve ovako: "Nakon propasti Salone pronašli smo ove starije biskupe u Splitu:"77 1) Justinus archiepiscopus extitit anno incarnationis octingesimo quadragesimo; 2) Marinus archiepiscopus fuit tempore Caroli regis et Branimiri ducis Sclavonie; 3) Johannes archiepiscopus fuit anno damini nongentesimo quarto decimo tempore Tamislavi ducis; 4) Martinus archiepiscopus fuit anno damini nongentesimo septuagesimo tempore Theodosii imperatoris et Dirscislavi regis (...). Ab isto Dirscislavo ceteri successores eius reges Dalmatiae et Chroatiae appellati sunt. Recipiebant enim regie dignitatis insignia ab imperatoribus constantinopolitanis et dicebantur eorum eparchi sive patntiif* 5) Petrus archiepiscopus fuit anno damini nongentesimo tempore Trpimiri et Muncimiri filii eius, regum; 6) Paulus archiepiscopus fuit anno damini millesimo quintodecimo, tempore Basilii et Constantini imperatorum et Cresimiri eorum patritii et regis Chroatorum. Pater vero eiusdem archiepiscopi vocabatur Prestantius, qui eodem tempore primarius erat, hoc est rector, civitatis spalatine. Najbogatija je vijest o Držislavu (naša točka 4) pa ćemo raščlambe početi s njime. Prijevod citiranog odlomka bio bi: nadbiskup (se. splitski) Martin živio je Gospodnje godine 990. u doba cara Teodozija i kralja Držislava. Od toga Držislava ostali njegovi sljednici zvali su se kraljevi Dalmacije i Hrvatske. Naime, primali su znakove kraljevske časti od konstantinopolitanskih careva i nazivali se njihovim eparsima odnosno patricijima. Vijest je raščlanio F. Šišić još 1917. god.79 i 1925.80 Na osnovi te vijesti Šišić tvrdi da je nakon provale Samujlovih četa u Hrvatsku "između 986. i 990." Bizant uvidio da su dalmatinski gradovi "potpuno odsječeni od carstva" pa je "vizantijski dvor povjerio Stjepanu Držislavu upravu i obranu dalmatinskih gradova i otoka, priznao mu kraljevsku titulu i poslao kraljevska insignija, naime, krunu, žezlo i mač. Potom bješe S t j ep a n D r ž i s l a v prvi od h r v a t s k i h kr al je va o k r u n j en k a o k r a l j D a l m a c i j e i H r v a t s k e , (spac. šišić) - vjerojatno u Belgradu na moru i od splitskog nadbiskupa, a po vizantijskom 77

TOMA, 36. TOMA, 36-38. 79 ŠIŠIĆ 1917., 190. 80 ŠIŠIĆ 1925., 468^69. 78

142


krunidbenom obredu. Tom prilikom ga je imenovao car Vasilije II. eparhom, naime carskim namjesnikom u dalmatinskim gradovima i odlikovao titulom patricija, kao prijatelja carskoga vizantijskog dvora (o. 990)". U bilješci Šišić navodi da je po Stephanus, Thesaurus III. 1435 eparh praeses provinciae i da je Reiske u svom Indeksu uz Ceremonije cara Konstantina Porfirogeneta identificirao ovu riječ ανθυπαθος = proconsul provinciae. Ferluga je 1957. izvršio raščlambu istoga Tomina odlomka i došao do potpuno suprotnih rezultata.81 On upozorava na to da je Ostrogorski dokazao da je Samujlov upad bio mnogo kasnijeg datuma i da prema tome otpada razlog koji navodi Šišič za dodjelu kraljevske titule Držislava. Nadalje, Ferluga upozorava na to da se prije 1070. god. u tituli hrvatskih kraljeva uvijek prije navodila Hrvatska, a tek poslije nje Dalmacija. Usto, titula je patricija imala samo počasni karakter, "a naziv eparha, iako se dodjeljivao stranim vladarima ne mora još da svjedoči o Držislavovoj upravi nad carskom Dalmacijom. U X. i XI. veku ne nailazimo ni na jednog namesnika neke vizantiske provincije koji nosi naziv eparha". Uostalom, zaključuje Ferluga, "Dalmacija se u tituli Držislavljevoj može odnositi na nju kakva je bila u granicama poznorimskog doba". N. Klaić se više puta osvrnula na Tomine vijesti o Držislavu i njegovim nasljednicima, ali nije dala nove analize, prijedloge i rezultate. Ona se najprije djelomično distancirala od nekih Ferluginih tvrdnja,82 da bi se kasnije više približila njegovim tezama83! konačno ih u cijelosti prihvatila.84 Ferluga je 1978. god. ponovio svoja stajališta iznesena 1957. god. I u tom novijem radu Ferluga sumnja u vjerodostojnost titule reges Dalmatiae et Croatiae, ponovno ističe da titula eparha i patricija ne sadržavaju u sebi pravo hrvatskih kraljeva na dalmatinske gradove i tvrdi da bi se Dalmacija u tituli Držislava mogla odnositi na pojam Dalmacije iz kasnoga Rimskog Carstva.85 Mi smo 1983. god.86 pristupili raščlambi Tomine vijesti i krenuli od pretpostavke da je Toma za svoj katalog nesumnjivo imao pred sobom neko vrelo i da bi prema tome bilo pogrešno kad bi se njegove vijesti odbacile bez pokušaja da se u njima pronađe zdrava jezgra. Tako npr. Toma je u svezi s Držislavom očito pročitao u nekom vrelu da se Držislav nazivao eparh i patricij, da je bio kralj i da je imao neke ingerencije nad Dalmacijom. Naglasili smo da se Držislav doduše nije mogao nazivati 81

FERLUGA 1957., 88-89. «KLAIĆ, N. 1960a.,251. 83 KLAIĆ, N. 1964a., 413. 84 KLAIĆ, N. 1971 .,67,323. 85 FERLUGA 1978., 192-194. * MARGETIĆ 1985a., 234-236.


143

kraljem Dalmacije i Hrvatske, ali da je, koliko god bila nejasna Tomina vijest, Držislav očito imao neku ingerenciju nad dalmatinskim gradovima, kad to javlja čak i sam evidentno protuhrvatski nastrojeni Toma. Pritom smo uzeli u obzir dvije mogućnosti. Prva bi bila da eparh iz Tomine vijesti nije drugo nego antipat, tj. prokonzul. Naime, u jednoj, doduše nevjerodostojnoj, ispravi iz 986. god. spominje se Maius prior laderae atque proconsul Dalmatiarum. Kako od 899. god., u kojoj je sastavljen Filotejev Kletorologij i u kojoj se navodi o ανθύπατος πατρίκιος και στρατηγός Δαλματίας sve do 1033. nema vijesti o bizantskom strategu u Dalmaciji, to bi moglo značiti da je Bizant doista povjerio upravu Dalmacije hrvatskim kraljevima barem u tom razdoblju, tj. od 986. do 1033. god. Ipak, držali smo da se ta teza "sukobljuje s tako reći nepremostivim poteškoćama" (urta contro difficolta quasi insormontabili), i to zato što smo smatrali kako je nevjerojatno da bi Bizant povjerio Držislavu pravo da kao upravitelj provincije Dalmacije komandira lokalnom milicijom. Zbog toga smo tu mogućnost odbacili. Naprotiv, prihvatili smo drugu mogućnost, tj. da je Držislav kao strani vladar bio imenovan za eparha Dalmacije. Pritom smo se pozvali na Taktikon Uspenskog koji, pisan sredinom IX. stoljeća, spominje i οι ανθύπατοι και έπαρχοι τφν θεμάτων. Zaključili smo da se u Tominu vrelu vjerojatno nalazila vijest o rex Croatiae, eparcus Dalmatiae et patrititis. Ove naše tvrdnje pogrešno je shvatila N. Klaić:87 po njezinu mišljenju mi navodno želimo "spasiti tvrdnju da su se već hrvatski vladari od Držislava nazivali kraljevima Dalmacije i Hrvatske" (?). Usto mi navodno želimo dokazati "da je prokonzul isto što i patricij" (?). N. Klaić je predložila ovo rješenje: "spomenuti naslovi eparha i patricija imaju tada (tj. koncem X. stoljeća: L. M.) isključivo počasni karakter i nisu vezani ni za kakvu bizantsku službu". N. Klaić zaključuje: "Stoga Bizant nagrađuje i hrvatskoga vladara jeftinim naslovima". Dobiva se dojam da N. Klaić nije dobro upoznata s bizantskim naslovima. Patricij nije samo "tada", tj. koncem X. stoljeća bio počasni naslov. Naslov patricij bio je uvijek samo počasni. Patricij je jedna od titula, tzv. αξιαι κατά βραβείων medu kojima je, ako izuzmemo naslove rezervirane samo za članove carske obitelji, najviši bio počasni naslov magistar, iza njega, barem prema Filotejevu Kletorologiju88 antipat, zatim antipat-patricij pa patricij, pa protospatarij itd.89 Ako je pak riječ o nekom funkcionaru, onda je on, uz jednu od upravo spomenutih počasnih titula, dobivao još i dodatnu, koja je označavala tu funkciju, tzv. αξιαι δια λογού. KLAIĆ, N. 1990., 90. O tome vidi BURY. 89 Vidi WINKELMANN, 35. 87

88

144


Npr. prema upravo navedenom Kletorologiju strateg neke teme mogao je imati jedan od naprijed navedenih naslova tako da je njegova puna titula mogla biti o ανθύπατος πατρίκιος και στρατηγός ili o πατρίκιος στρατηγός ili o πρωτοσπαταριος στρατηγός. Toliko o počasnoj tituli patricij. To je uvijek počasna titula, kao što je eparh uvijek funkcija (αξία δια λογού) Pitanje je samo pojavljuje li se u X. i XI. stoljeću funkcija eparh ili u to doba više nema toga naziva. Sudeći prema sačuvanim pečatima eparh je poznat i u X. stoljeću. Tako je npr. iz druge polovice X. stoljeća sačuvan pečat s imenom Michael anthypatos patnkios i eparhos.90 Očito je riječ o osobi s vrlo visokom počasnom titulom (čak antipat = prokonzul-patricij!), dakle počasnom titulom koja se inače dodjeljivala onim namjesnicima provincija, stratezima, koji su postigli najviše počasti. Ali, sačuvani su i pečati eparha s nižom počasnom titulom, npr. patnkios eparchos, koji se datira vrlo široko (VIII.-IX. stoljeće).91 Iz Cipra je sačuvan pečat s mnogo skromnijim počasnim naslovom spatharokandidatos i funkcijom eparha, doduše iz konca IX. stoljeaa,92 a iz IX. stoljeća sačuvan je veći broj pečata s još nižom počasnom titulom spatharos.93 Dakle, funkcija eparha bila je živa još u X. stoljeću. Treba ipak upozoriti da titula eparha u IX. i X. stoljeću izaziva u literaturi velike dvojbe. Tako se npr. za već spomenutu titulu οι ανθύπατοι και έπαρχοι τίδν θεμάτων Taktikona Uspenskoga smatra da je anakronizam. Donekle slično misli i Oikonomides, po kojem je vijest iz toga Taktikona "survivance de l'administration protobyzantine" ?* Dodajmo da se ista titula ponovno pojavljuje u X. stoljeću u Knjizi o Ceremonijama Konstantina Porfirogeneta: ανθύπατοι των θεμάτων και έπαρχοι,95 ali se 96 smatra da je i ta vijest preuzeta iz starijeg materijala ! da ne odgovara 97 vremenu Konstantina Porfirogeneta. Međutim, ne samo Taktikon Uspenskoga (sredina IX. stoljeća) i Knjiga o Ceremonijama (sredina X. stoljeća) nego i sačuvani pečati, pa i vijest o Držislavu kao patriciju-eparhu, kao da upućuju na to da titula eparha nije u to doba bila posve nestala. U literaturi98 je s pravom upozoreno da titula patricija-eparha nije bila «•N.dj.,36. N. dj., 47. 9J N.dj., 116. 93 N. dj., 52, Ш. 94 OIKONOMIDES 1972., 343. 95 DE CEREMONIIS, 61 = VOGT, 56. 96 MAYER, 5. 97 AHRWEILER,53. 98 FERLUGA 1957., 88. 4


145

dodijeljena svim hrvatskim kraljevima, već samo Držislavu, jer sam Toma navodi za Krešimira da je u 1015. god. samo rex Croatorum i bizantski patricij99 (naša t. 6). Dakle, Krešimir se ne naziva ni "rex Dalmatiae et Croatiae" niti ima titulu eparha, što nesumnjivo znači da se titula eparha odnosila upravo na (bizantsku) Dalmaciju i da je ona dodijeljena samo Držislavu. Time otpada usput i neuvjerljivo povezivanje Držislavljeve titule sa starom rimskom provincijom Dalmacije100 pa se Tomina vijest ukazuje kao vrlo upotrebljiva i unatoč Tominu krajnje nemarnu izvještavanju kao vjerodostojna: Držislav je imao funkciju eparha Dalmacije; tu mu je funkciju dodijelio bizantski car, a kako ona nije počasna, za razliku od titule patricija, ona je Držislavu davala određena prava u Bizantskoj Dalmaciji - za razliku od njegova nasljednika Krešimira koji je imao samo počasnu titulu patricij, ali ne i funkciju eparha. Preostaju još ova pitanja: prvo, zašto je Držislav postao eparh Dalmacije i s tim u svezi zašto^njegov nasljednik nije više eparh i drugo, sadržaj ovlaštenja eparha. Što se tiče prvog pitanja, Ferluga je uspješno pobio Šišićevu tezu da je neposredni uzrok bizantskog prepuštanja dalmatinskih gradova hrvatskom kralju Stjepanu Držislavu bio Samuilov upad u Dalmaciju, i to zato što je Ostrogorski potvrdio novim dokazima stariju tezu da je do tog upada došlo tek potkraj (oko 997. god.) stoljeća, dakle, nakon Držislavljeve smrti (oko 995. god.).101 To je prihvatila i N. Klaić, koja odbija tezu o bizantskoj dodjeli Dalmacije Držislavu "kao nagradu za tobože pruženu pomoć protiv Samuila".102 Pritom je neobično što se Ferluga poziva na Ostrogorskog samo u pogledu datiranja Samuilova upada u Dalmaciju, ali ne i na jednostavnu i uvjerljivu tezu Ostrogorskoga da se "u potrazi za saveznicima protiv ovog moćnog neprijatelja (tj. Samuila: L. M.) vizantijski car Vasilije II trudio da se poveže sa eventualnim Samuilovim 103 protivnicima u zapadnom delu Balkana". Dakle, istina je da je Ostrogorski dokazao da se Samuilov upad u Dalmaciju dogodio "krajem 104 90-tih godina", ali to ga nije sprečavalo da Tominu vijest prihvati kao točnu. Doista, ne vidi se nikakva razloga zašto bi dodjelu Dalmacije na upravo hrvatskom kralju trebalo povezivati sa Samujlovim upadom. Bazilije II. nije trebao čekati na upad da bi tražio saveznike protiv Samujla. Dapače, Ostrogorski izričito prihvaća Šišićevu tezu i na osnovi Tome navodi "da je Vasilije II. čak poslao Stjepanu Držislavu kraljevske insignije i poverio mu upravo dalmatinskih gradova, imenovavši ga za svoga 105 namesnika-eparha i podarivši mu titulu patricija.". 99

TOMA, 42. FERLUGA 1957., 89, a po njemu i KLAIĆ N., 1971., 323. 101 FERLUGA 1957., 88; ISTI 1978., 192. 1(12 KLAIĆ N. 1971., 323. 103 OSTROGORSKI 1949., 22. 104 N. dj., 24. 105 N. dj., 22. 100

146


Razlog velikog uvažavanja Hrvatske od Bizanta isti je dakle kao u vrijeme Tomislava. Prikliješten od bugarskog vladara Simeona u doba Tomislava, odnosno makedonskog vladara Samuila u doba Držislava, Bizant je pomoću Hrvatske nastojao nametnuti svome opasnom protivniku rat na dvije fronte. Pritom je Hrvatskoj očito trebalo dati neku kompenzaciju za troškove i opasnosti i ona je, čini se, nađena u oba slučaja u prepuštanju Hrvatskoj prihoda iz dalmatinskih gradova. Pravna je forma u slučaju Držislava nađena u dodjeli dvosmislene bizantske funkcije eparha. Dakako, čim je prošla opasnost, Bizant je oduzeo hrvatskom kralju tu funkciju. Zbog toga nosi hrvatski kralj Krešimir samo počasnu titulu patricija. Svakako, ni to nije baš posve isprazna titula, jer su svi nosioci bizantskih titula - i onih počasnih i onih povezanih s funkcijom - imali pravo na plaću (roga) koju su strani vladari prihvaćali s najvećim zadovoljstvom i koje je potkraj X. stoljeća bila daleko od toga da bi bila tek simbolične visine. Time je ujedno odgovoreno i na drugo pitanje. Držislav kao eparh Dalmacije imao je pravno položaj neke vrste bizantskoga civilnog namjesnika. U praksi se to svodilo na ubiranje podavanja iz dalmatinskih gradova, i na stanovit utjecaj na politiku tih gradova što je svakako mnogo manje od sveobuhvatne vlasti stratega neke bizantske teme. Takva funkcija ne mora nužno obuhvaćati pravo komandiranja ni nad lokalnom milicijom. Takvim objašnjenjem otpada naš prigovor iznesen u našem radu iz 1983. god., tj. da je teško prihvatiti tezu kako je Bizant povjerio upravu Bizantske Dalmacije hrvatskim kraljevima, jer bi uprava obuhvaćala i komandu nad lokalnom milicijom. Svakako je očito da Toma vijest o naslovima hrvatskih kraljeva počevši od Držislava nije preuzeo iz nekog kataloga splitskih nadbiskupa, već je to njegova vlastita kombinacija na osnovi nekih drugih vrela. Toma je, čini se, pročitao u nekom vrelu da je hrvatski kralj Držislav bio eparh Dalmacije i patricij pa je iskonstruirao vijest da su se od Držislava hrvatski kraljevi nazivali reges Dalmatiae et Croatiae. Poznato je da su titulu rex Croatiae et Dalmatiae (a ne Dalmatiae et Croatiae!) nosili hrvatski kraljevi tek od sredine XI. stoljeća, tj. tek od Petra Krešimira IV. i da je ta titula imala antibizantski smisao jer se njome naglašalo pravo hrvatskih kraljeva nad Bizantskom Dalmacijom. Tu je titulu priznalo hrvatskom kralju papinstvo, a ne Bizant. Bizant je Držislavu priznao u odnosu na Dalmaciju funkciju eparha upravo zato da time istakne bizantski suverenitet nad Dalmacijom. A pogotovu nema dokaza da je Bizant slao hrvatskim kraljevima kraljevske insignije, i to još kao kraljevima Dalmacije i Hrvatske, jer bi to značilo da Bizant priznaje hrvatskim kraljevima ona ista suverena prava nad Dalmacijom koja su imali nad Hrvatskom.

Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pit crnja

~-

147

Isto je tako sigurno da Toma nije mogao naći u nekom katalogu splitskih nadbiskupa podatak da je Martin bio nadbiskupom za cara Teodozija. To je samo Tomina nemarna i neuspješna kombinacija. Ali, ako je to tako, nije onda nemoguće da je i samo ime Držislava uz nadbiskupa Martina plod Tomina kombiniranja - ovaj put, čini se, uspješnog. Smatramo da je u katalogu koji je pred sobom imao Toma bilo samo ime nadbiskupa i, najčešće, godina - i ništa više. To se najbolje vidi po Justinu (naša 1.1) gdje je upravo tako zabilježen podatak o nadbiskupu. Uostalom, i podaci o Trpimiru i Muncimiru sigurno su plod Tominih kombinacija ovaj put neuspješnih. Po svemu se čini da se može i dokazati na koji je način došlo do toga čudnog podatka. Kao što je to već odavno dobro objasnio Šišić, Toma je u jednoj prenapravljenoj Zvonimirovoj ispravi pročitao da su Zvonimirovi prethodnici bili "kraljevi Trpimir i Muncimir" pa ih je onda "odoka" ubacio na "prazno mjesto" negdje poslije Držislava zato što je po njegovu mišljenju tamo bilo mjesto svima onima hrvatskim vladarima koji su nosili titulu kralja. Naprotiv, podaci o bizantskim carevima i hrvatskom kralju Krešimiru, bizantskom patriciju u doba nadbiskupa Petra čine se potpuno pouzdanim. Ddoduše, samo Tominu nemaru možemo zahvaliti da je Prestancije od priora postao primarij. A zanimljivo je da su Bazilije i Konstantin jedini bizantski carevi koje Toma izrijekom spominje nakon cara Lava (V. stoljeće). On ne zna ništa čak ni o Mauriciju (konac VI. stoljeća). Privlači pažnju i godina pribilježena uz nadbiskupa Justina: 840. Bulić - Bervaldi primjećuju da se protiv te godine "podižu ne male poteškoće".ш Naime, tzv. Trpimirova darovnica, u kojoj je spomenut kao splitski nadbiskup Petar, datira se počevši od Račkoga s 852. god. Međutim, Bulić - Bervaldi upozoravaju da "prvi splitski nadbiskup, o kome ne može biti ni najmanje sumnje, jest Petar I".107 Prema tome, Justina bi kao njegova nasljednika trebalo pomaknuti poslije 852. god., pa se Bulić - Bervaldi trude pronaći razlog navodno pogrešnoj dataciji početka Justinove biskupije i upuštaju se u prilično smione kombinacije. Razumljivo je da podatke o vrelima treba pokušati uskladiti i da je pritom nužno i kombinirati, često i vrlo smiono i zbog toga ne možemo prigovoriti cijenjenim piscima. Ipak, smatramo da se dosadašnja literatura uplela u 108 nepotrebne teškoće zbog toga što je prihvatila prijedlog da Trpimirovu darovnicu treba datirati s 852. god. Taj prijedlog osniva se isključivo na 15. indikciji kojom je uz ostalo datirana ta darovnica. Ali, jesmo li nužno •vezani tom indikcijom u ispravi koja je sačuvana u vrlo kasnom prijepisu iz 1568. god., to više što joj se drugi podaci protive? Opće je poznato da 106

BULIĆ - BERVALDI, 151. N. dj., 132. ™ Prvi ga je iznio DUMMLER, 43. m

148



5. Splitski biskupi, nadbiskupi i metropoliti

se indikcija često pogrešno prepisivala; o tome postoji bezbroj primjera pa je to suvišno dokazivati. A u Trpimirovoj darovnici nalazimo podatke koji nas upravo sile da indikciju 15. ne prihvatimo kao odlučujuću. Naime, Trpimirova isprava datirana je još i podatkom da je u to vrijeme vladao u Italiji kralj Lotar, i to "sub die Ш1 nonis Martii", a poznato je da je Lotar odmah nakon smrti svoga oca još 840. god. otišao iz Italije i da se više nikad u nju nije vratio. Od toga vremena talijanskim se kraljem nazivao, dakako, njegov sin. Zar je doista moguće da Trpimir, koji je živio u neposrednoj blizini Italije nije ništa znao o toj promjeni? O tome smo na drugom mjestu podrobnije raspravljali i došli do zaključka da Trpimirovu ispravu treba datirati između 839. god. (kada je vladao Mislav, a ne Trpimir) i 844. god. (kada je Ludovik II. proglašen italskim kraljem).109 Tomin podatak o biskupu Justinu u godini 840. slaže se dakle s podacima o italskom kralju Lotaru i nadbiskupu Petru iz Trpimirove isprave. Petar je vladao dakle do 840. god., iste godine naslijedio ga je biskup Justin, i to u vrijeme kada je Lotar još bio italski kralj, a Trpimir već naslijedio Mislava. Mogli bismo se još zapitati kada je Trpimir saznao za odlazak Lotara iz Italije. Poznato je da je Ludovik I. umro 20. lipnja 840. u Ingelheimu i da je Lotar najhitnije doputovao da tamo preuzme carski dvorac jer je dobro znao da neposredno predstoji teški obračun s braćom Ludovikom i Karlom.110 Lotar se već u kolovozu 840. naziva carem. Ne samo u karolinškom carstvu nego i oko njega s najvećom su se pažnjom pratili sudbonosni događaji u Franačkoj, kao neprijeporno najvećoj europskoj velesili jer o prilikama u njoj uvelike ovisile ponašanje (i sudbina) susjeda, medu ostalim i Trpimira. Najvjerojatnije je da je Trpimir već za mjesecdva saznao za odlazak Lotara iz Italije i njegovu novu carsku titulu. Zato je slabo vjerojatno da bi Trpimir nazivao Lotara italskim kraljem poslije listopada 840. god. Datiranje Trpimirove isprave s 2. veljače 840. ukazuje se stoga kao najvjerojatnije.

N. Klaić je pitanje osnivanja splitske nadbiskupije rješavala prvi put u radu iz 1963.-1965. Po njezinu mišljenju Split nije imao svoga biskupa još ni 879. god. jer se te godine spominje u jednom papinom pismu samo "nadpop svete stolice salonitanske",111 a to treba tumačiti tako da nije riječ o "pomoćniku splitskoga biskupa u katedralnoj crkvi, jer splitskog biskupa još nema", već o archipresbiter ruralis, koji postoji "ondje gdje još nema dovoljno stanovnika za osnivanje biskupije".112 Kada je pak 925. god. osnovana splitska nadbiskupija, ona je ujedno postala i metropolija, tj. splitski metropolit "dobio je pravo koje nije mogao baštiniti od salonitanskog biskupa, jer ga on (tj. salonitanski biskup: L. M.) nije imao". Kada je nekih 8 godina kasnije, tj. 1971. godine N. Klaić ponovno uzela u razmatranje isto pitanje, ona je još uvijek ostala na stajalištu da je Split do X. stoljeća bio tek "malo naselje u Dioklecijanovoj palači" koje je "jedva tko i poznavao",113 ali je dodala da je on uspio dobiti naglo na ugledu pričom o apostolicitetu svoje biskupije. Ipak joj je smetao podatak koji donosi Toma o Justinu kao splitskom nadbiskupu u 840. god. pa ga je odbacila. Ako je, dakle, Toma pogriješio s datiranjem Justinova biskupovanja, onda "bismo mogli zaključiti da prije 879. god. nije bilo u Saloni (lapsus, umjesto Split: L. M.) biskupa". Ali, čini se da sada N. Klaić dopušta i drugu mogućnost, naime, da možda "arhiprezbitera spomenutog u pismu Ivana VIII. (tj. 879. god: L. M.) valja protumačiti kao biskupova pomoćnika", dakle da su biskupi u Splitu postojali i prije 879. god. "U svakom slučaju", zaključuje N. Klaić, "misao o nadbiskupskoj časti medu dalmatinskim biskupima potekla je od pape Ivana VIII."114 Dakle, po mišljenju N. Klaić salonitanska crkva nije bila metropolitanska. Ipak, kako je Salona bila glavni grad provincije Dalmacije, ne vidimo razloga zašto crkvena organizacija u antici ne bi u Dalmaciji slijedila državnu organizaciju kao što je to i inače bio slučaj. Uostalom, salonitanski nadbiskup Honorije sazvao je 530. godine 115 provincijalni sinod, a upravo to je jedna od glavnih ovlasti metropolita. Na tom se sinodu u prvom kanonu određuje da svećenici ne smiju obvezivati svoju crkvu pozajmljivanjem novca ako im to ne odobri biskup, a u drugom da ista zabrana vrijedi i za ugovore koje bi sklopio biskup (de episcoporum contractibus), ako nema odobrenja metropolita (similiter

109

Tekst Trpimirove isprave u: CD 13-8. ""Problematika Lotarevih naziva vrlo je složena. Ovdje ne možemo u nju ulaziti. Dovoljno je spomenuti ispravu od 25. srpnja 840. izdanu u Strasbourgu s ovom datacijom: Data VIII. kal. aug. anno Christi propttio imperii damini Hlotarii pit imperatoris XXI, indictione III, actum Strazburg civitate, SCHIEFFER, 1966.^136. Lotar se prije 840. često nazivao "carem u kraljevim Italiji"!

149

p·

'"KLAIĆ, N. 1963.-1965., 229. 112 N. dj., 241. 113 KLAIĆ N. 1971 .,301. 114 N. dj., 238. 115 KLAIĆ, N. 1967a., 6.

150


cjuocfue apud metropolitanum). Obje su odredbe vrlo loše tradirane, ali se ipak smisao jasno razabire. Salonitanska je crkva dakle nesumnjivo imala metropolitanski položaj - što dakako ne znači da ge je splitska crkva automatski naslijedila odmah nakon obnove. Nadalje, kada papa Ivan VIII. piše dalmatinskom kleru i narodu 10. lipnja 879.1'6 da izaberu "nadbiskupa" (archiepiscopus) i da od pape zatraže palij, tj. znak metropolitske časti, onda on doduše ne spominje izravno salonitansko-splitsku crkvu kao metropolitansku, ali mislimo da se to ipak dade neizravno zaključiti iz nekoliko okolnosti. Naime, vrlo je vjerojatno da je 879. god. splitska crkva bila bez svoga nadbiskupa pa je zbog toga pismo upućeno najprije zadarskom, osorskom i ostalim, biskupima (Vitali Jadrerisi, Dominico Absarensi ceterisque episcopis), a tek se nakon toga navodi arhiprezbiter, ali se s druge strane spominju najprije "stanovnici grada Splita" i tek nakon njih "stanovnici Zadra i ostalih gradova" - očito zato što je Split kao nasljednik "svetog salonitanskog sjedišta" (sancte sedis Salonitane) imao u crkvenom pogledu prednost pred svim ostalim gradovima. Uostalom, papa Stjepan VI. obećava 887./S.1I7 biskupu Teozodiju palij i kod toga izričito spominje salonitansku crkvu. Teodozije je trebao dobiti palij kao splitski biskup, tj. kao nasljednik salonitanske metropolitske časti. Jedino ostaje otvorenim pitanje kada je splitska crkva priznata od pape kao metropolitanska. Svakako tvrdnja da je Split bio beznačajni gradić koji je jedva tko poznavao, čini se kao teško pretjerivanje jer salonitansko-splitski biskup ima u nekim popisima sinoda iz 787. god. vrlo visoko mjesto, čak među nadbiskupima koji su se sastali na Nicejskom sinodu.118 Popisi nadbiskupa na zapisniku s 4. sjednice, održane 1. listopada 787. god., počinju sa 60. mjestom, a već na 62. mjestu nalazi se salonitanski biskup Ivan. Prema zapisniku sa sjednice održane 13. listopada iste godine on se nalazi još više, čak na 61. mjestu! Može li se grad s tako visoko kotiranim biskupom smatrati beznačajnim ako znamo da je ugled biskupske stolice ovisio umnogome o važnosti i ugledu grada? Ali ipak ostaje pitanje da li je u ta dva popisa riječ o biskupu ili nadbiskupu jer visoki položaj na 62. odnosno 61. mjestu, tj. medu nadbiskupima nije dokaz da je on doista bio nadbiskupom. Ovdje je nužno dati tek nekoliko opaska o položaju nadbiskupa. Na zapadu se od VI. stoljeća za metropolite uobičajio naziv nadbiskup. Na istoku su razlikovali metropolite, tj. biskupe sa sjedištem u glavnom gradu provincije, koji imaju određene ovlasti nad biskupima provincije i nadbiskupe, tj. takve biskupe 116

CD 1,16-17. CD I, 19-20, 21-22, br. 18. 118 Vidi DARROUZES 1975., 63. 117

Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pitanja koji ne potpadaju pod vlast metropolita. Tako npr. tzv. Notitia 1. (Leonis Sapientis et Photii orao patriarcharum)™ navodi najprije sjedišta 5 patrijarha, nakon toga sjedišta 33 metropolita, nakon kojih slijede 43 sjedišta "autokefalnih" nadbiskupa koji nisu podređeni metropolitu provincije (επαρχία), a tek nakon toga biskupe razvrstane po provincijama. Slično su metropoliti, nadbiskupi i biskupi poredani i tzv. Epiphanii expositio praesessionum™ koja donosi podatke za vrijeme prije 787. god.: 5 patrijarha, 32, metropolita, pa onda 44 "αυτοκέφαλοι αρχιεπίσκοποι" i nakon toga biskupe po provincijama. Dakle, bar je to sigurno da biskup Ivan naveden kao držalac salonitansko-splitske biskupije nije potpadao ni pod kojeg metropolita, već da je bio autokefalan. Je li on već tada nosio naslov nadbiskupa? To bi se moglo tvrditi prema njegovu visokom mjestu medu nadbiskupima. Ali medu potpisima na kraju 4. sjednice sinoda iz 787. god. nalazi se rapski biskup na 72., osorski na 77. mjestu, a u zapisniku 7. sjednice rapski je biskup na 71., a osorski na 76. mjestu. Popis nadbiskupa preteže se do 87. mjesta, iz čega bi slijedilo da su i rapski i osorski biskupi zapravo nadbiskupi. Nije li vjerojatnije da su salonitanski, rapski i osorski biskupi dobili nerazmjerno visoko mjesto zato što su i inače iz razloga političke mudrosti svi zapadni biskupi dobili vrlo visoka mjesta? Naime, svih pet popisa s toga sinoda navodi najprije metropolite pa nadbiskupe i, na kraju, biskupe, s time da medu nadbiskupima dolaze po rangu najprije nadbiskupi Južne Italije i Sicilije, a tek nakon njih svi ostali.121 To je Darrouzes122 uočio i s pravom zaključio da su sva zapadna nadbiskupska sjedišta bila počašćena nerazmjerno visokim rangom "qui les mit globalement au-dessus des Orientaux".ш Međutim, uz dva popisa o kojima je upravo bilo riječi, postoji još jedan u kojem su spomenuti salonitanski, rapski i osorski biskupi, tj. popis potpisnika "izjave o vjeri". U tom popisu nailazimo na redoslijed koji je za problem kojim se bavimo od odlučujuće važnosti. Da bi redoslijed popisa bio jasniji, dajemo ujedno i rang metropolita odgovarajuće grupe biskupa:

119

PARTHEY 1866., 55-94. N. dj., 150-161. 121 DARROUZES 1975., 22-26. 122 N. dj., 25. 123 U prva dva popisa (11.ΙΧ.787. i 26.IX.787.) ova trojica nisu spomenuta, vjerojatno zato što još nisu stigli na sinod. 120

152

Redni broj 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8.


Grupacija

metropoliti "zapadni nadbiskupi" istočni nadbiskupi biskupi Kapadokije124 biskupi Azije125 biskupi Dalmacije biskupi Cipra biskupi Europe126

Mjesto u popisu 1-34 35-53 54-75 76-79 81 - 105 106 - 108 109-113 114-126


Rang nadležnog metropolita

l

2 3 4

Iz ovoga se pregleda vidi da salonitanski, rapski i osorski biskupi imaju doduše po tome popisu vrlo visoko mjesto, ali ne medu nadbiskupima, već odmah nakon biskupa dviju najuglednijih metropolitanija, Kapadokije (Cezareje) i Azije (Efez). Ako uzmemo u obzir da ovaj popis obuhvaća 343 sjedišta, onda vidimo da je mjesto (106-108) dalmatinskih biskupa još uvijek vrlo visoko, ali da popis razrješava dilemu je li riječ o biskupima ili nadbiskupima. Salonitanski na 106., rapski na 107. i osorski biskup na 108. mjestu bez ikakve su sumnje samo biskupi, a ne nadbiskupi. Njihovo više mjesto u prethodna dva popisa nije drugo nego, kao što je već rečeno, izraz osobitog zadovoljstva kojim je njihov dolazak na sinod popraćen. Ta tri biskupa nisu ni nadbiskupi ni metropoliti, a po svemu se vidi da oni nisu podređeni nijednom metropolitu, slično kao što 127 nisu ni "zapadni" nadbiskupi južne Italije i Sicilije. Možda bi ipak ostalo na prvi pogled nerazumljivo zašto Zadar kao sjedište bizantske teme nije imao položaj metropolitanske crkve. N. Klaić je vrlo dobro uočila teškoću i njoj opetovano128 posvetila razmjerno iscrpne analize, koje se u biti svode na to da je Split 925. godine lažnom pričom o apostolicitetu Salone "izigrao oba svoja opasna protivnika". Ali treba primijetiti da je splitskom biskupu već Stjepan VI. obećao 887./888. palij. Zar je Split prevario i papu Stjepana VI.? Kako je položaj metropolitanske crkve u provinciji Dalmaciji sigurno pripadao Saloni, o nekoj se "prijevari" po našem mišljenju ne može govoriti. S druge strane, očito je da je papa 124 125 126

Metropolitanske sjedište je Cezareja. Riječ je o crkvenoj provinciji Aziji kojoj je na čelu metropolit Efeza. Sjedište je u Herakleji.

127

Drukčije KATIČIĆ 1982.-1984., 79, po kojem su sva tri dalmatinska, biskupa imala rang nadbiskupa. m

KLAIĆ, N. 1963.-1965., 225,233 i d.; ISTA' 1971., 301 i d.

153

već od 879. godine odlučio da splitskoj, a ne zadarskoj crkvi prizna primat nad svim dalmatinskim crkvama premda je od sredine IX. stoljeća dalje Zadar bio glavni grad bizantske teme. Poznato je da su se premještanja biskupske i metropolitanske stolice često događala tijekom stoljeća pa je papa bez teškoća mogao priznati metropolitski položaj zadarskom biskupu. Nije nimalo vjerojatno da je on "nasjeo" splitskim uvjeravanjima. Zašto se to, dakle, nije dogodilo? Odgovarajući na to pitanje treba uzeti u obzir da je glavna značajka bizantske teme bila u tome što je u njoj postojala bizantska vojska. Ako nema vojne prisutnosti, nema ni teme. U temi Dalmacije bizantska je vojska bila vrlo vjerojatno koncentrirana samo u glavnom gradu, Zadru.129 Bizant nije imao dovoljno financijskih sredstava da održava vojne kontingente u svim dijelovima svojih tema, pa je tako za Dalmaciju bilo dovoljno držati jednu detaširanu četu u Zadru čak je i to bio nemali teret, zbog čega su, kao što je poznato, stratezi koji su se nalazili na čelu zapadnih tema imali velikih briga kako da iz lokalnih izvora pokriju svoje troškove. Kada je Bizant u povodu diplomatske aktivnosti Bazilija I. prepustio papi Dalmaciju i Hrvatsku, papi se očito nije mogla ni najmanje sviđati pomisao da će njegov metropolit imati sjedište u Zadru uz bizantskog stratega. To je razlog zašto je čitavo vrijeme stvarne bizantske prisutnosti u Dalmaciji za makedonske dinastije ostalo neuobičajeno odvajanje crkvene i političke vlasti: Zadar je oko dva stoljeća bio središte bizantske političke, a Split papine crkvene prisutnosti. II.

1. Vremenski odnos HS i HSM U novije su vrijeme nakon vrlo podrobne raščlambe HS i HSM došli Barada i Gunjaca s jedne i N. Klaić s druge strane do dijametralno 130 oprečnoga konačnog zaključka: po Baradi je postojao predložak na 131 osnovi kojeg su sastavljeni i HS i HSM, po Gunjači je HSM Tomin koncept koji mu je služio za definitivnu redakciju njegova djela (HS), a po N. Klaić HSM sastavljen je od nepoznatog autora, mnogo kasnije, vjerojatno u doba modruškog biskupa Šimuna Kožičića-Begne, koji je 132 "nesumnjivo imao namjeru da radi na crkvenoj povijesti Ilirika". N. Klaić je bila toliko uvjerena da je njezina teza točna da je 1967. god. )29

Vidi o tom pitanju MARGETIĆ 1975c., 25-52; Ι5Ή 1991., 45-59 = 1992., 53-73. BARADA 1949., 1949., 101-108. 131 GUNJACA 1951., 175-243. 132 KLAIĆ, N. 1967., 59. 133 N. dj., 25. 130

154


napisala: "Kako se već u prvim rečenicama HSM može jasno razabrati da je HSM prerađevina HS, nisam smatrala svojom dužnošću pobijanja gore spomenutih hipoteza",133 a 1979. god. prigovorila obojici da "rade na znanstveno nedopušten način", a osobito Gunjači koji "usprkos mnogo riječi u najnovijim djelima ne uspijeva svoje hipoteze učvrstiti" i zaključila da "nema razloga da se i na njima zaustavljamo".134 Ipak, dokazivanje da je HS starija od HSM nije baš toliko jednostavno. Naime, ako prihvatimo Gunjačino stajalište da je tekst Ρ samo prijepis, onda se mnoge netočnosti i nelogičnosti HSM mogu lako objasniti time što je u najstariji sačuvani prijepis HSM, tj. Ρ loše prepisao svoj predložak. Napr. odmah na početku teksta Ρ stoji da je pjesnik Lukan nazvao Salonu pa se nastavlja: Dicta autem est Salona a salo hoc est a mari, quia in littore mariš sita est, quia modicum lata, sed in longumferre sex milibus versus occidentalem plagam protenditur"J35 Ovdje očito nakon sita nedostaje dio rečenice koja se nalazi u HS: longa vero id circo dida est. Kad bi Ρ bio izvornik HSM, onda bi već ta uvodna rečenica bila dovoljnim dokazom da je HSM loše prepisivao HS. Ali, ako je Ρ prijepis, ništa ne priječi da pogrešku pripišemo prepisivaču teskta Ρ i da ustvrdimo da se u izgubljenom izvorniku HSM nalazila cijela rečenica zajedno sa (u P) ispuštenim dijelom. I tako bi se moglo nanizati mnogo razlika između HS i HSM koje bi se bilo lako, bilo teško dale uskladiti s Gunjačinom tezom da je HSM Tomin koncept. Ali ipak ne sve. Tako se npr. i u HS136 i u HSM137 govori o osnivačima Dubrovnika tekstom koji se tako reći doslovce podudara u jednom i drugome djelu. U HSM se tekst nastavlja kako su "neki od njih" (aliqui ex ipsis) sagradili Zadar. Naprotiv, u HS nakon odlomka o osnivačima Dubrovnika tekst nastavlja pričati o Salonitancima koji su nakon bijega iz Salone provodili na otocima težak život i kako se nisu usuđivali vratiti u Salonu pa tek sada tekst spominje da su "neki od njih" osnovali Zadar. U ovom je slučaju teko reći nemoguće prihvatiti tezu o ranijem nastanku HSM. Po tekstu HSM neki od osnivača Zadra bili bi Dubrovčani, ali u nastavku teksta ipak i HSM navodi da je položaj Zadra bio tako povoljan za naseljenike "da im nije bilo nužno vratiti se u Salonu" - dakle i po HSM riječ je o Salonitancima. Tekst HSM ("neki od njih") po kojem se čini na prvi pogled da je riječ o Dubrovčanima nastao je nesumnjivo tako da je sastavljač HSM imao pred sobom kao predložak HS i onda iz njega izbacio podatak o teškom životu Salonitanaca na otocima pa mu je ispalo kao da su Dubrovčani osnivači Zadra, premda se iz nastavka teksta u HSM jasno vidi 134

KLAIĆ, N. 1979., 171-172. TOMA, 5 TOMA, 31. 137 KLAIĆ, N. 1967a., 92. 135

136

Historia Salonitana i Historia Salomtana Maior - neka pitanja

155

da to sastavljač nije imao na umu.138 Usto, da je sastavljač teksta HSM imao doista pred sobom HS kao predložak, vidi se i po tome što je iz izbačenog odlomka o teškom životu Salonitanaca ipak preuzeo nekoliko riječi, i to turres et menia kao i solum teatri edificium quod in occidentali parte constructum fuerat prilično vješto prebacio u opis uništenja Salone.139 HS na više mjesta spominje kralja Zvonimira, i to isključivo u obliku Suinimir, Suinimirus. Naprotiv, HSM upotrebljava isključivo oblik Svonimir, Svonemerius. Kao što je poznato, Suinimirus je stariji, a Zvonimir noviji oblik toga imena pa je zbog toga nemoguće da bi se u navodno starijem tekstu pojavljivao oblik Zvonimir, a u novijem Suinimir, i to još po Gunjači kod istog pisca. Mislimo da ova dva primjera s dovoljno uvjerljivosti snažno govore u prilog stajališta da je HSM nastao nakon HS. Dapače, iz upotrebe oblika Zvonimir u HSM može se zaključiti da je HSM nastao mnogo kasnije od HS. 2. Rukopis Ρ - izvornik ili prijepis Gunjaca je još 1951. god.140 ustvrdio da je rukopis HSP, koji se čuva u arhivu Zbora de propaganda fide (= P), samo prijepis starijeg teksta, a ne izvorni tekst, i to na osnovi ovih argumenata: 1. brojne pogreške do kojih je po Gunjači moglo doći samo pri prepisivanju, tako npr. P Aquilegia Fabrisianus manicipisis Muncarensis mater

trebalo bi Aquileia Fabricianus municipiis Miccurensis inter

2. Na fol.613r postoji lakuna poslije riječi clericorum. Da je riječ o izvornom tekstu, lakune ne bi bilo. 3. Na fol. 625r P ima tekst s lakunom: "consecrans et am in". Da je riječ o izvornom tekstu, lakune ne bi bilo. 4. Na fol. 640v stoji "in sacro ofago", što je besmislica do koje je došlo prilikom prepisivanja. Umjesto "sacrofago" prepisivač je loše pročitao "sacro ofago". U svojem se radu iz 1967. god.141 N. Klaić nije izravno osvrnula na t. 1. Naime, jasno je samo po sebi da su se sve navedene pogreške doista dogodile zbog prepisivanja, ali one se odnose na prepisivanje iz grade koju 138

Tako i KLAIĆ, N. 1967a., 35. N. dj., 90. 140 GUNJACA 1951., 182 i 239, bilj. 33 i 34. 141 KLAIĆ, N. 1967a., 6-7. 139

156



je imao pred sobom pisar rukopisa. Dakle, te pogreške ne odgovaraju na pitanje je li Ρ izvornik ili nije, jer je do njih moglo doći u oba slučaja. Pritom je također manje važno što npr. u Ρ stoji ispravno "Fabricianiis,^2 a ne Fabrisianus i ispravno inter,™3 a ne mater, što nadalje, u Ρ stoji Muncorensis,w a ne Muncarensis te municipisis, a ne municipiis i što navodno ispravni tekst Miccurensis (?) treba vjerojatno pripisati tiskarskoj grešci u Gunjačinu tekstu. U svojoj diskusiji s N. Klaić Gunjaca se s pravom više nije pozivao na taj argument.145

teška Ρ tu lakunu popunio ovako: "et ampliatus in" (tako Gunjaca 1951. god.)151 odnosno "et amplius in" (tako Gunjaca 1973.),152 s time da Gunjaca 1951. god. slijedi barberinski stariji tekst (br. 828), a 1973. god. Propagandin tekst (P). Ali, nadopuna ne zadovoljava, što se vidi i po tome što Gunjaca 1951. god. citirani tekst nastavlja bez točke, a 1073. god. poslije "consecrans et am ..." stavlja točku i nastavlja s novom rečenicom: "In magna devotione itd." U oba slučaja dobiva se šepavi i nezadovoljavajući tekst. Naprotiv, tekst u HS posve zadovoljava. To donekle umanjuje jačinu argumenta, ali osnovna sumnja ostaje: nije li prepisivač u P imao pred sobom neki predložak, neki širi tekst od onoga u HS? To bi navodilo na misao da je taj širi tekst kasnije HS skratio, i to prilično uspješno, a da ga prepisivač rukopisa P nije uspio odgonetnuti pa je umjesto toga ostavio lakunu,. Ali, je li to jedino moguće objašnjenje? Pretpostavimo da je prepisivač rukopisa P imao pred sobom predložak, izvornik HSM, a da je taj izvornik rađen na osnovi Tomina HS pisanog beneventanom. Sastavljač izvornika HSM vidio je u Tominu HS napisano "consecrans eam in", ali je, zaveden velikom sličnošću slova "a" i "t" u beneventani napisao jedno slovo ("a") dva puta, jednom kao "f", a drugi put kao "a" pa je napisao consecrans et am in" (consecrans e[t]am in"). Prepisivač rukopisa P pročitao je u svom izvorniku "consecrans et am in", a kako je vidio da je taj tekst neprihvatljiv, lakunom je upozorio čitatelje da s tekstom nešto nije u redu pa je iza "am" stavio lakunu. Kasnije su barberinski rukopisi koji su rađeni na osnovi rukopisa P pokušali taj "am" nadopuniti, ali dakako sa slabim uspjehom, jer se nije imalo što popunjavati. U svakom slučaju, ako pretpostavimo da je HSM nastao na osnovi HS, onda naš prijedlog prihvatljivo objašnjava lakunu. Uostalom, drugog tumačenja na osnovi teze da je HSM mladi tekst dosad uopće nema. Iz toga proizlazi još nešto, naime, da je prepisivač teksta P razmišljao i nastojao lakunama ili drukčije upozoriti na neka njemu nejasna mjesta, drugim riječima da je on bio aktivniji u radu nego što se dosad mislilo. Ako je ta naša pretpostavka točna, onda bi se posljedice razmišljanja prepisivača teksta P morale naći i u nekim drugim dijelovima teksta P. Mislimo da na takav zaključak upućuje i neobičan naslov "Virum valde egregium et bonitate plenum Crescentium nomine" u HSM.153 Gunjaca ga objašnjava time što tvrdi da je rukopis P samo kasni prijepis teksta koji je sastavio već Toma kao koncept za buduću definitivnu redakciju, tj. za HS. Naslov je, opaža Gunjaca, gramatički nemoguć i besmislen, a do njega je došlo tako što je iz teksta koncepta, koji je kasniji prepisivač prepisivao, nestalo više listova u kojima se nalazilo cijelo poglavlje o nadbiskupu

U istome je radu N. Klaić upozorila na to da je riječ "in sacro ofago" ne stoje u Ρ gdje jasno piše "in sarcofago".™ Time je navodna "najočitija griješka" rukopisa nestala kao argument. Gunjaca se na to više nije vraćao u svojim raščlambama iz 1973. i 1975. god.,147 ali je začudo u svom teksu HSM ostavio "in sacro Ofago" premda tvrdi da tekst objavljuje prema rukopisu P.148 Ostaje problem dviju lakuna (naše t. 2 i 3). Za prvu lakunu je N. Klaić ispravno upozorila da je riječ o prijepisu iz akta crkvenih sabora pa kada je autor HSM došao do nečitljivog mjesta, on ga je "jednostavno preskočio".149 To izgleda vrlo prihvatljivo. Ali, drugu lakunu N. Klaić nije uspjela dobro objasniti pa umjesto objašnjenja daje poduži tekst kojim po našemu mišljenju odaje nepriliku u kojoj se našla.150 Naime, ta lakuna izgleda kao vrlo neugodan dokaz ne samo za tvrdnju da je Ρ prijepis nego čak i da je HSM stariji od HS. Usporedimo oba teksta. Riječ je o posvećenju Jupiterova hrama po Ivanu Ravenjaninu: HS HMS(P) Fecit ergo ex pha.no illo Fecit ergo phano illo ecclesiam, consecrans eam ecclesiam, consecrans et in magna devotione am ... in magna devotione Dakle, u HS tekst teče bez ikakve lakune, dok prema HSM (P) prepisivač kao da je vidio u svom predlošku nešto što nije mogao dobro pročitati pa je ostavio lakunu. U barberinskim je rukopisima prepisivač iz 142

KLAIĆ, N. 1967a., slika 15. N. KLAIĆ 1967a slika 45. 144 N. KLAIĆ 1967a., slika 20. 145 Usp. GUNJACA, 201. 146 GUNJACA 1951., 182. 147 GUNJACA 1973., 101. 148 N. dj., 35. 149 KLAIĆ, N. 1967a., 7. 150 N. dj., 7: "a da se greške u onom dijelu HSM koji odgovara HS mogu i na drugi način protumačiti, pokazaće ostali primjeri. Kake uopće lakune ne moraju biti čvrst oslonac u zaključivanju, svjedoče i neka netačno prepisana mjesta u prepisima HSM" itd. 143

151

GUNJACA 1951., 239, bilj. 24 (ali usp. str. 199: et amplians). GUNJACA 1973., 72. 153 KLAIĆ, N. 1967a., 110. 152

157

158



Lovru. Nemarni prepisivao nije primijetio, tvrdi Gunjaca, da tekst što ga prepisuje nema nikakva smisla, već ga je jednostavno shvatio kao naslov novog poglavlja.154 Zanimljivo je da je N. Klaić još 1967. god.155 pretpostavila da je "možda u najstarijem tekstu HS taj odlomak (o nadbiskupu Lovru: L. M.) bio izgubljen", i da upravo navedeni tekst "Virum valde itd." treba povezati s odgovarajućim tekstom u HS. I Gunjaca156 i N. Klaić157 slažu se da se taj besmisleni "naslov" ne može nikako pripisati Tomi, ali, dok je N. Klaić to dokaz za kasniji nastanak HSM, dotle Gunjaca iz toga izvodi zaključak da je Ρ izvorni HSM koji je služio Tomi kao koncept.158 Naše je mišljenje da ovo mjesto dokazuje da je prepisivač teksta Ρ i u ovom slučaju primijetio da je tekst što ga ima pred sobom nezadovoljavajući i da je na to upozorio čitatelja. Naime, u rukopisu Ρ na fo.. 637v159 nakon rečenice o Ivanu nadbiskupu koja završava s riječima "ibidem mortis debitum solvit" tekst se ne nastavlja na istom foliju, premda ostaje mjesta za još oko 8 redaka. Zašto je prepisivač rukopisa Ρ ostavio tako veliki prostor praznim i počeo na novom fol. 638r s neobičnim naslovom "Virum valde itd."? Čini se da se odgovor daje sam od sebe: prepisivač je bio svjestan da je takav "naslov" besmislen pa je pred njime ostavio dosta veliki prazan prostor da bi na taj način upozorio čitatelja kako na tom mjestu nešto nedostaje, čime bi trebalo popuniti prethodno "Virum valde itd.". Smatramo da je ovo doista dobar dokaz da Ρ nije izvornik nego prijepis. Da je Ρ izvornik i da je napisan uz pomoć predloška HS, sastavljač HSM mogao bi lako sastaviti rečenicu po uzoru na HS,160 npr. Summus pontifex petitionibus civium spalatensium aquievit, dans eis presulem Crescentium virum valde egregium et amni preditum bonitate i ne bi, prema tome, imao razloga za ostavljanje praznog prostora. Sastavljač HSM imao je pred sobom splitski rukopis HS (ili sličan rukopis) iz kojeg je ispustio sve listove što se odnose na doba nadbiskupa Lovra, tj. od fol. XXVIIr gdje počinje poglavlje De promotione Laurentii archiepiscopi sve do kraja fol. XXVIIr i zato je, preskočivši sve te listove odmah prešao na fol. XXVIIr gdje je pročitao: "lem Crescentium natione Romanum, virum valde egregium itd." i na osnovi toga počeo sastavljati svoj tekst u kojem su još vidljivi ostaci staroga. Prepisivač toga neobičnog početka uočio je pogrešku i svojom "superlakunom" upozorio čitatelja da s tekstom nešto nije u redu.

š 154

GUNJACA 1973., 123-128. 155 KLAIĆ N. 1967a., 46-47. Vidi i 1979.. 156 GUNJACA 1973.., 124. 157 KLAIĆ, N. 1967a., 188. 158 GUNJACA 1973. 159 KLAIĆ, N. 1967a., slika 63. 160 TOMA, 55-56.

159

I dok se N. Klaić koleba je li Ρ "prepis ili original",161 Gunjaca je čvrsto uvjeren da je svakako samo prijepis i, po svemu sudeći, ima pravo. Vraćajući se na isto pitanje Gunjaca je 1975. god. predložio još jedan argument, naime, da na fol. 625r postoji još jedna lakuna iza imena pape: "a domino pape Joanne ,.."162 Da je riječ o izvorniku, po Gunjači ne bi bilo lakune. Smatramo da i tu lakunu treba drukčije tumačiti, tj. onako kao i već spomenuta lakuna "consecrans et am ... in". Naime, neposredno pred tom lakunom u Ρ čitamo da je Ivan Ravenjanin izabran za nadbiskupa "sub annis damini МСП" i da je nakon toga "posvećen od pape Ivana..." Ako uzmemo u obzir da u HSM nalazimo još neke potanje kronološke informacije kojih u HS nema, onda možemo zaključiti da u HSM nalazimo nagovještaj pokušaja utvrđivanja kronološkog reda koji, čini se, Tomi nije bio ni nakraj pameti. Evo podataka koji nas ovdje zanimaju: Na fol. 622v163 HSM uz ime pape ("Joannes") dodaje "quartus" i precizira: "sub annis DCXXV". To je podatak koji je dosta blizu povijesnoj istini, jer je papa Ivan IV. nosio tijaru 640.-642. i doista poslao opata Martina u Dalmaciju i Istru. Na fol. 624v16* nalazimo ponovno dopunu. Dok HS spominje samo papu ("summus pontifex"), dotle HSM precizira da je riječ o Joannes quartus. HSM i HS složno navode da je taj papa poslao u Dalmaciju Ivana Ravenjanina, s time da HSM odmah dodaje (fol. 625r)165 "sub annis damini МСП". Prema identičnom tekstu HS i HSM papa je konsekrirao Ivana Ravenjanina, a samo HSM dodaje da je riječ o papi "]oanne ...". Po svemu se čini da je ovdje trebao biti broj pape, ali, zašto prepisivač nije dodao riječ "quartus" kad je riječ o istom papi za kojeg HSM nešto ranije tvrdi (vidi našu 1.1) kaže upravo to: "Joannes quartus"! Čemu lakuna? Sastavljač HSM povezao je djelovanje nadbiskupa Ivana Ravenjanina s pismom pape Ivana upućenim nadbiskupu Ivanu i njegovim sufraganima i pismom istoga pape upućenim Tomislavu, hrvatskome kralju i Mihajlu, humskom vojvodi, dalmatinskom kleru i cjelokupnom narodu Slavonije i Dalmacije. Taj papa koji je pisao ta pisma i koji je po tvrdnji HS i HSM prenio sva prava salomnitanske crkve na splitsku crkvu "ut aparet infra in concilio" (!) nije, dakako, mogao biti onaj isti papa Ivan kojemu je sastavljač HSDM dodao (povijesno ispravno) brojku "quartus"', i to čak na dva mjesta, i za kojeg je napisao "sub annis DCXXV".

, 161

KLAIĆ, N. KLAIĆ, N. 1(3 KLAIĆ, N. 1H KLAIĆ, N. 165 KLAIĆ, N. 162

1967a., 46; ISTA 1979., 87. Ali usp. i KLAIĆ, N. 1967a., 35. 1967a., slika 37 (4. redak odozgo). 1967a., slika 32. 1967a., slika 36. 1967a., slika 37.

160

161



Nije li prepisivač teksta Ρ uočio golemu nepriliku u koju se upleo sastavljač HSM i lakunom pokušao čitatelju sugerirati svoju sumnju? Čini se da sastavljač HSM nije u fol. 625r napisao "foanne quarto", već jednostavno "Joanne" (bez brojke i bez lakune). Ako je tako, lakuna u Ρ nije posljedica nesposobnosti prepisivača da pročita predložak, nego upravo obratno, posljedica njegova razmišljanja i želje da svoje dvojbe istakne lakunom na isti način kao i u "consecrans et am ... in" i u praznom prostoru prije "virum valde itd." Iz svega naprijed navedenoga proizlazi da je Ρ prijepis, i to prepisivača koji je razmišljao nad tekstom koji je prepisivao i pokušao upozoriti čitatelja na one dijelove teksta koji su mu se činili nejasnim - ali koji je koji put, kao svaki prepisivač, pogriješio u prepisivanju. Posebno je pitanje neobični dodatak u tekstu na fol. 625r "sub annis damini MCH" koji je očito besmislen. Kronološke nadopune, koje je u svojem tekstu sastavljač HSM dodavao uz preuzeti tekst iz HS, koji se odnosi na vrijeme od sutona Salone dalje, nisu inače besmislene: po HSM Pelagije je umro 593. god. (točan datum: 7.II. 590.); Salona je po HSM osvojena 625., a iste je godine papa Ivan IV. poslao opata Martina u Dalmaciju i Istru (Ivan IV, je vladao od 24.ΧΠ.640. do 12.Χ.642.). Međutim Ivan X. (kojemu broj prepisivač svjesno ispušta) bio je konsekriran u ožujku 914. i vladao do lipnja 928. Otkud najednom "ΜΠ"? Mislimo da je riječ o očitom lapsus calami prepisivača, umjesto "СМП", što bi opet približno odgovaralo ne samo papi Ivanu (X.) nego i pismima toga pape splitskom crkvenom saboru.

Gunjaca, nadalje, iznosi prigovor da je N. Klaić u svome tekstu HSM, m koji ona donosi po P, promijenila "Urborum" i "Serborum" i da je u bilješci 620 označila "kako samo Propagandin primjerak prijepisa ima Urborum", iz čega po Gunjači slijedi da svi ostali prijepisi imaju "Serborum". Smatramo da Urborum doista ne treba mijenjati u Serborum i da su Gunjačina objašnjenja, provedena na drugom mjestu, prihvatljiva.170 Ali svojim dodatnim prigovorima Gunjaca je učinio sebi nepotrebnu teškoću. Naime. N. Klaić izričito upozorava: "Ako se (pogreške) povlače u svim rukopisima, onda je u bilješci označeno samo slovo Ρ (Propagandin rukopis)".171 Ne čine nam se opravdanim ni Gunjačini dokazi da barberinski rukopisi ne potječu iz P. Naime, Gunjaca172 upozorava na to da na fol. 616v u P postoji riječ "explicit", a na fol. 613r lakuna, dok ni jednog ni drugog nema u barberinskim rukopisima. Nadalje, u P na fol. 633v nema teksta Maximus Salonarum Oalmatie episcopus in decreto synodi apud Sardicam, dok se naprotiv u barberinskim tekstovima nalazi taj tekst. Primjedbe nisu odlučujuće: prepisivač barberinskog teksta mogao je lako preskočiti riječi explicit i lakunu na fol. 613r, a upravo spomenuti odlomak na fol. 633v nije drugo nego Lucijeva bilješka.173

3. Dodatni Gunjačini prigovori 166

U 3. svesku svojih Ispravaka i dopuna Gunjaca se vrlo kritički osvrnuo na neke postavke N. Klaić, i to s različitim uspjehom. Na str. 212 Gunjaca prigovara da N. Klaić nije ispravno donijela tekst o nadbiskupima Absalonu i Petru.167 Prigovor je opravdan. Imamo dojam da se N. Klaić jednostavno "smotala" u upotrebi petita, kurziva i 168 garmonda, slično kao i na nekim drugim mjestima. Na istoj stranici Gunjaca prigovara da je N. Klaić izostavila iz Tomine HS riječi nullus erat i Defuncto autem bone memorie Crescentio archiepiscopo electo. Prigovor nije opravdan. Prvospomenute riječi navela je N. Klaić ispod teksta na str. 89, bilj. 410, a drugonavedene na str. 50, bilj. 269.

4. O izbačenim i ubačenim većim odlomcima u HSM a) Dosta je lako odgovoriti na pitanje zašto HSM nema poglavlja I. (De Dalmatia)m i IV. (De constnictione edificii quod Spalatum nuncupatur)m koja se nalaze u HS. Naime, prvo se poglavlje ne odnosi na dalmatinsku crkvenu povijest već opisuje Dalmaciju u antici. U četvrtom poglavlju HS govori se doduše o Dioklecijanovim progonima kršćana, ali to je dio opće crkvene povijesti, a nije neka specifičnost Dalmacije. Riječ je o papi Gaju, koji je doduše bio Dalmatinac (natione dalmaticus), ali se i njegovo djelovanje kao pape odnosi na cjelokupno kršćanstvo, a ne posebno na crkvu u Dalmaciji. Sastavljač HSM izbacio je iz svoga teksta i legendu o mučeniku Domniju,176 koji je živio u doba Dioklecijana i koji je pretrpio mučeničku smrt u gradu que Julia Crisopolis appelatur. Zbog čuda koja su se događala na njegovu grobu, nastavlja HS, Salonitanci su ukrali njegovo tijelo i 169

HSM, 99. GUNJACA, 1973., 2. 171 KLAIĆ, N. 1976a.,69. 172 GUNJAČA 1951., 182; ISTI 1973., 204. 173 KLAIĆ, N. 1967a., 106. 174 TOMA, 1-13. 175 TOMA, 10-11. 176 TOMA, 9 170

166

GUNJACA 1975., 3. TOMA, 65; KLAIĆ, N. 1967a., 116-117. 168 Npr. KLAIĆ, N. 1967a., 94, redak 10 odozgo riječ "Joanne" bi trebala biti tiskana garmondom a ne petitom, a isto na str. 109, redak 26 odozgo ("archi"), isto na str. 110, 910 ("archiepiscopus") itd. 167

162


prebacili ga u Salonu. Umjesto te legende HSM ubacuje u tekst uz prvu legendu o Domniju, učeniku sv. Petra, još jednu legendu o istom mučeniku. Zašto je sastavljač HSM ispustio legendu o onom drugom Domniju iz doba Dioklecijana? Skloni smo u tome vidjeti pokušaj samostalnog razmišljanja sastavljača HSM. Iz Tomina teksta (HS) proizlazilo bi kao da splitska crkva ne poštuje moći sv. Dujma, učenika sv. Petra, već mučenika koji je nastradao u dalekom gradu u doba Dioklecijana. Izbacivanjem ovoga drugoga Dujma zapravo se jača apostolicitet salonitansko-splitske crkve jer bi se na osnovi legende koju donosi Toma, a HSM ispušta, opravdano postavilo pitanje poštuje li Split moći 'učenika sv. Petra ili onoga Dujma iz doba Dioklecijana, čije su tijelo Salonitanci ukrali i prenijeli u Salonu. Ali, zašto je sastavljač HSM izbacio iz svoga teksta i prijenos kostiju sv. Dujma i Anastazija, o kojem piše Toma u poglavlju XII. HS?177 Reklo bi se na prvi pogled da je to povezano s izbacivanjem legende o drugom Dujmu. Ali tome nije tako. U XII. glavi Toma priča o odluci salonitanskosplitskog nadbiskupa Ivana Ravenjanina da se iz Salone prebaci corpus beati Domnii pontificis - a Domnius pontifex ipak ne može biti nitko drugo nego upravo učenik sv. Petra, jer je onaj drugi Domnij živio daleko od Salone, pa prema tome nije ni mogao biti salonitanskim biskupom. A obratno, sv. Domnije bio je, sve po HS, učenik sv. Petra, koji je poslao na jadranske obale tri biskupa (pontifices), i to Apolinara u Ravenu, Marka u Akvileju i Domnija u Salonu. Zašto je dakle sastavljač HSM ispustio XII. poglavlje HS? Kako je HSM donio čak dvije legende o Dujmu, učeniku sv. Petra, trebalo bi očekivati da je sastavljač HSM iskoristio podatak o prijenosu tijela biskupa Dujma iz Salone u Split. Moralo je dakle biti nešto u Tominoj 178 priči o prijenosu što je sastavljaču HSM smetalo. Ako je sastavljač HSM ispustio iz svojeg djela uvredljive vijesti o Hrvatima i Slavenima, primitivcima i hereticima, (VII. poglavlje HS) i o "prokletoj shizmi" "Slavena-Gota" u doba nadbiskupa Lovre (XVI. poglavlje HS) žrtvovavši pritom mnoge dragocjene vijesti o splitskoj crkvi u doba toga nadbiskupa, onda nije daleko misao da je možda i opis prijenosa tijela sv. Dujma i sv. Anastazija ispušten zato što se u tom poglavlju Slaveni prikazuju kao opasni neprijatelji pobožnih akcija Splićana. Naime, po Tominu pričanju Splićani uz veliki oprez dolaze do Salone i "bojeći se da ne budu iznenada spriječeni od Slavena, velikom brzinom" odnose pronađene kosti u Split pa kada utvrde da su zabunom uzeli tijelo mučenika Anastazija, vraćaju 177

TOMA, 34-35. KLAIĆ, N. 1967a., 37-38 pogrešno misli da je ispuštanje ovoga poglavlja "logična posljedica prijašnjeg rada sastavljača HSM: on potpuno opravdano smatra suvišnim govoriti o prijenosu kostiju onih svetaca o kojima nije htio da ništa kaže". 178

r


163

se drugoga dana, pronalaze pravo tijelo i "s najvećom brzinom" prenose u njega u Split. Prohrvatski, proslavenski nastrojenom sastavljaču HSM možda se nije mogao sviđati takav prikaz, po kojem su Slaveni (Hrvati) unatoč svemu nastojanju Ivana Ravenjanina ostali još uvijek divlji narod, koji ometa Splićane u njihovim bogobojaznim akcijama. Noviji autori opetovano su se zadržali na pitanju zašto je u HSM ispuštena cijela glava XVI. Gunjaca je 1951. god. neuvjerljivo tumačio da je Toma o Lovri dosta znao pa da je zato odlučio da o njemu ne prikuplja gradu HSM s time da će o tome "pisati tek u definitivnoj redakciji",179 tj. u HS. Kasnije, 1973. god., promijenio je mišljenje i dokazivao da je Toma pisao Koncept (= HSM) na slobodnim listovima, od koji su se izgubili upravo listovi na kojima se govori o Lovru.180 N. Klaić je 1967. i 1979. s vidljivom nesigurnošću181 razmišljala o tome da autor HSM možda nije mogao doći do izvornog materijala pa je radije poglavlje jednostavno ispustio. Na drugom se mjestu (1971.) izrazila još rezerviranije, naime, da je XVI. poglavlje izostavljeno "iz nepoznatih razlcga".182 Čini nam se da ne bi smjelo biti sumnje da je sastavljač HSM ispustio XVI. poglavlje zato što mu se ono zbog antihrvatske i antislavenske tendencije nije nikako sviđalo, drugim riječima, da je HSM svjesno i namjerno uklonio one dijelove HS koji su bili naglašano antihrvatski i antiglagoljaški. Dakle, sastavljač HSM izbacio je poglavlja HS (ili dijelove poglavlja) - zato što se neka poglavlja uopće ne odnose na dalmatinsku crkvenu povijest (I. i IV.) i - zato što neka imaju protuhrvatske odnosno protuslavenske tendencije, koje se sastavljaču nisu svidjele. b) Naprotiv, u HSM se nalaze ubačeni u odnosni tekst HS druga legenda o sv. Dujmu,183 katalog salonitanskih biskupa,184 zaključci salonitanskih sabora,185 papina pisma i zapisnik sa splitskog sabora,186 187 188 vijesti o Zvonimiru, isprava kralja Geze iz 1143., isprava pape Urbana 189 190 III. iz 1182. i zapisnik sa crkvenog sabora iz 1185 . 179

GUNJACA 1951., 22. ""GUNJACA 1973., 122. 181 KLAIĆ, N. 1967a., 47 = 1979., 188. 182 KLAIĆ, N. 1967a., 27. 183 KLAIĆ, N. 1967a., 73-75. 184 KLAIĆ, N. 1967a.,76. 1(15 KLAIĆ, N. 1967a., 77-85. 186 KLAIĆ, N. 1967a., 95-106. 187 KLAIĆ, N. 1967a„ 110-112. 188 KLAIĆ, N. 1967a., 115-116. 189 KLAIĆ, N. 1967a., 115-116. 190 KLAIĆ, N. 1967a., 123-124.



c) Iz prednjega slijedi da je svrha HS različita od one HJSM. HS je djelo kojim Toma daje literarni oblik svojim političkim uvjerenjima (i animozitetima). HSM je djelo u kojem je sastavljač sabrao gradu za dalmatinsku crkvenu povijest do 1185. Pritom je za njega pojam "grade" nešto drugo nego danas. Za njega su "grada" uz ostalo i druga legenda o sv. Dujmu - pa čak i samo djelo Tome Arcidakona. Nadalje iz prednjega slijedi da je sastavljač HSM imao posve drukčije političko uvjerenje od Tome Arcidakona. Toma je izrazito antihrvatski raspoložen, a sastavljač HSM marljivo "trijebi" iz HS sve one odlomke koji mu se ne sviđaju, a u svojim dopunama kao "gradu" daje i navodni epitaf kralja Zvonimira, izrazito prohrvatski nastrojen. Dovoljno je navesti samo riječi Flete iam proceres principe honorum Senes atque puberes terre Croatorum, da se vidi da sastavljač HSM duboko - ali oprezno (jer navodi navodne riječi epitafa, a ne svoje riječi!) - žali za "posljednjim hrvatskim kraljem". Dakle, HSM je prohrvatski sastavljeno djelo koje sadržava gradu za povijest dalmatinske crkve - ali samo do 1185. god. Zašto samo do 1185.? Treba upozoriti da HSM ne obuhvaća cijeli zapisnik sa crkvenog sabora iz 1185. god., već da je prepisan samo njegov prvi dio191 koji se odnosi u prvom redu na vlast splitskog nadbiskupa nad biskupima njegove metropolije i na još neka općecrkvena pitanja (npr. anatemiziranje heretika i odluka o štovanju Blažene Djevice Marije). Ispušten je cijeli drugi dio zapisnika u kojem je utvrđena nova organizacija biskupija i podjela teritorija medu njima tako da su utvrđene granice splitske nadbiskupije, kninske, trogirske, skradinske, ninske, senjske i krbavske. Pri toj reorganizaciji najvažnija se odluka ticala upravo ove posljednje biskupije: "ovaj je crkveni sabor (...) kreirao biskupiju Krbavsku, dosada (od 1163.) 192 parohiju splitske nadbiskupije". Drugim riječima, od 1185. god. počinje povijest krbavske biskupije. Prema tome, upravo spomenuto pitanje, zašto HSM doseže do 1185. god. trebalo bi preformulirati u nešto preciznije pitanje: zašto HSM doseže do splitskog crkvenog sabora u 1185. god., ali ne obuhvaća i na njemu utvrđenu reorganizaciju biskupije?

5. Zašto HSM ide samo do 1185.?

164

Šišić to objašnjava tezom da sastavljač HSM "nije posve dovršio" 193. Gunjaca misli da "nema razloga sumnji da je i H. s. maior dalje tekla", drugim riječima da je postojao i nastavak, samo što se izgubio,194 a po N. Klaić sastavljač je "stigao prepisati i preraditi" tekst HS samo do glave XXII.195 Drugim riječima, naši autori smatraju da sačuvani tekst HSM u biti samo slučajno seže do 1185. god.: nastavak je navodno izgubljen odnosno sastavljač nije rad dovršio. Dodajmo da je D. Mandić196 bez podrobnijih raščlamba ustvrdio da je HSM napisao nepoznati autor 1185. god., pa da je to razlog zašto HSM ne seže dalje. Ali HSM je sastavljena, po svemu se čini, nakon HS. Prije pokušaja odgovora za naše je raščlambe nužno usporediti i dva kataloga salonitansko-splitskih biskupa, i to onaj što ga je Farlati objavio u "Collectanea" modruškog biskupa Šimuna Kožičića-Begne (dalje katalog B) i onaj koji je objavljen uz, bolje reći neposredno, pred najstarijim sačuvanim primjerkom HSM, tj. pred Ρ (dalje katalog P). Katalog Β očito je sastavljen prema podacima iz HSM,197 jer slijedi redoslijed HSM, nadalje jer nema u njima nadbiskupa Lovre i jer završava gdje završava HSM (P), tj. sa crkvenim saborom u Splitu iz 1185.198 Katalog Ρ završava s nadbiskupom Andrijom Kornelijem (početak XVI. stoljeća). Taj katalog umnogome odudara od HSM. Za vrijeme splitske nadbiskupije (počevši od Ivana Ravenjanina) katalog P nema dva nadbiskupa koja ima katalog B, a ima 6 nadbiskupa koje nema katalog B, i to, što je najvažnije, spominje nadbiskupa Lovru. Što se pak tiče salonitanskog razdoblja, katalog P sadržava čak 62 nadbiskupa, za razliku od kataloga B kojih ih ima samo 25. Kako to da se pred tekstom P, kao najstarijim rukopisom HSM, nalazi drugi, mnogo obilatiji katalog, koji sigurno nije uzet ni iz HSM i koji usto ide mnogo dalje od teksta HSM? Očekivao bi se uz tekst HSM koji ide do 1185. katalog koji također ide do te godine i koji se vrlo dobro (uz rijetke iznimke) slaže s katalogom B Smatramo da odgovor na ovo pitanje može dati okolnost na koju je Gunjaca s pravom upozorio, tj. da P nije izvornik, već prijepis. Više je nego vjerojatno da je ubrzo nakon sastavljanja HSM nepoznati sastavljač sastavio katalog B u prvom redu na osnovi podataka iz HSM, nadodao iz drugih vrela 139

ŠIŠIĆ 1925., 416, bUj. 23. GUNJ AC A 1951., 220. 195 KLAIĆ, N. 1967a.,52. 1% MANDIĆ 1963,9. 7 " Uz neke dodatke iz drugih vrela, npr. podatak o kralju Zvonimiru uz nadbiskupa Krescencija: eius tempore coronatus est rex Svinimirus anno 1076; oblit circa annum 1104. Podatak je vjerojatno uzet iz isprave kralja Zvonimira objavljene u CD I, 141, br. 110, u kojoj nalazimo oblik Suinimir i godinu MLXXVI.

154

'" KLAIĆ, N. 1967a., 125. Usp. CD Π, 192, br. 189 od 1.V.1185. 192 ŠIŠIĆ 1963., 171.

165

166


nadbiskupa Amabilisa (kojeg nema u HSM), vijest o krunidbi kralja Svinimira itd. Kada je pak nepoznati prepisivao prepisivao HSM, on je pred sobom očito imao drugi kompletniji katalog od kataloga Β i, kako mu se zbog toga više sviđao taj drugi, bogatiji katalog, prepisao je njega (a ne katalog B) i prijepis toga kataloga metnuo ispred svoga prijepisa HSM (P). Treba upozoriti na još nešto. Smatramo da ne bi smjelo biti sumnje kako je točna šišićeva tvrdnja da su i katalog, koji smo nazvali Ρ i HSM "istom rukom napisani",199 ali da je isto tako točna i Gunjačina tvrdnja da su neki sitni dodaci tom katalogu naknadno pridodani,200 tj. da ih nije pisala ista ruka koja je pisala katalog Ρ i sam tekst HSM. Medu te sitne dodatke treba svakako ubrojiti i bilješku uz zadnjespomenutog nadbiskupa, tj. uz Andriju Kornelija. Bilješka glasi: venetus 2522.201 Time postaje razumljiva pogreška kasnijeg dopunjavatelja na koju je upozorio Sišić, naime, da je Andrija Kornelije izabran tek 1514. i da je u Split došao tek 1523.202 Šišiću je to bio dokaz za tvrdnju da su katalog Ρ i sam tekst HSM (u P) nastali u vrijeme kada se više nije točno znalo kada je nadbiskup Andrija Kornelije došao na biskupsku stolicu. N. Klaić je s pravom decidirano ustvrdila da su i katalog P i sam P pisani istom rukom, ali nije uzela u obzir Gunjačino zapažanje da su neke bilješke uz zadnje nadbiskupe pisane drugom rukom. Ali njoj se nije sviđao Sišićev zaključak da je rukopis P nastao "mnogo docnije" pa je dodala: "Nije potrebno zbog pogrešnog podatka o nadbiskupu Andriji Kornelija stavljati, kao što to čini Sišić, rukopis što dalje u XVI. stoljeće".203 Kako to "nije potrebno"? Ako bi pogrešan podatak o 1512. bio pisan istom rukom kao i ostali podaci iz kataloga P, onda bi ipak bilo "potrebno" nepoznavanje činjenice da je Andrija Kornelije bio izabran tek 1514. nekako obrazložiti, a takvo nepoznavanje bilo bi nezamislivo do 1536. god. kada je Andrija Kornelije umro, a vjerojatno i još neko vrijeme nakon toga. Činjenica da je podatak

Historia Salonitana i Historici Salonitana Maior - neka pitanja

0 "1512." tek kasnija nadopuna pišana drugom rukom, uvelike pojednostavljuje problem: prepisivač je očito vjerno prepisao iz izvornika kataloga P sve podatke o splitskim nadbiskupima do Andrije Kornelija, tj. upravo do doba modruškog biskupa Šimuna Kožičića-Begne koji je također umro 1536., a onda je kasnije neki nepoznati dopunjavatelj dodao još nekoliko glosa, medu njima i onu pogrešnu "1512." Ova raščlamba uz ostalo upozorila je na dva važna razdoblja koja se odnose na HSM: - razdoblje nadbiskupa Petra, koji je sazvao splitski crkveni sabor u 1185. god. - razdoblje modruškog biskupa Šimuna Kožičića-Begne (1509.-1536.) 1 splitskog nadbiskupa (1527.-1536.). Ne može biti slučaj da i HSM i jedan katalog splitskih nadbiskupa (katalog B) idu samo do 1185. god. i da drugi katalog (katalog P) ide samo do upravo spomenutoga modruškog biskupa. On je inicijator i vjerojatno sastavljač barem dijela Collectanea, zbirke građe za crkvenu povijest naših krajeva, a N. Klaić je iznijela vrlo prihvatljivu tezu da je on naručitelj i HSM.204 Naše su dosadašnje raščlambe pokazale da je - za razliku od HS HSM intoniran prohrvatski, tj. da su iz HS izbačeni svi dijelovi koji su pisani s očitom (Tominom) antihrvatskom tendencijom i da, obratno, ubačeni tekst o Zvonimiru nesumnjivo (ali oprezno) govori o rodoljublju i naručitelja i sastavljača HSM. Osobito upada u oči da se tekst HSM prekida u sredini zapisnika crkvenog sabora iz 1185. god. Smatramo da je to posve razumljivo ako se uzme u obzir da je time sastavljač došao do kraja povijesti salonitanskosplitske nadbiskupije i da je tako ispunio zadatak koji mu je postavio modruški biskup, tj. sabrati građu za crkvenu povijest one nadbiskupije kojoj je Krbava kao obična župa do 1185. god. pripadala.

198

O tome vidi izvrsna zapažanja KLAIĆ, N. 1963.-1965., 60-64 s nekoliko lako uočljivih lapsus calami (dva puta 1075. umjesto 1175. i 1082. umjesto 1182.). Po mišljenju KLAIĆ N., n. dj., bilj. 64 u katalog je ušao podatak o smrti nadbiskupa Krescencija "iz nekog drugog izvora". Smatramo da je i taj podatak uzet kombiniranjem iz HSM. Naime, tamo stoji (N. KLAIĆ, 1967a., 113) da se Koloman vratio iz Dalmacije u Ugarsku 1103., a nakon toga slijedi podatak o Krescencijevoj smrti. Iz toga je sastavljač kataloga zaključio da je Krescercije umro poslije Kolomanova povratka i zapisao godinu 1104. m SIŠIĆ 1914a., 151, bilj. 2. ""GUNJACA 1951., 181: "koliko je u doba toga dodavanja još postojalo sjećanje". 201 Ovdje, za razliku od kataloga P i rukopisa O, brojka 5 ima oblik E, tj. donji kraj je zavinut nadesno. Vidi GUNJACA 1951., slika 9 (između stranica 244 i 245). 202 SIŠIĆ 1914a.,151, bilj. 2. 203 KLAIĆ, N. 1963.-1965., 6.

167

N. dj., 59.

5. NEKA DRŽAVNOPRAVNA PITANJA ODNOSA HRVATSKE PREMA SPLITU U RANOM SREDNJEM VIJEKU (Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 87,1994., 1-19)

I. O protokolu zapisnika splitskoga crkvenog sabora iz 925. Uvodne riječi zapisnika crkvenog sabora održanog u Splitu o. 925. god. glase: Tempere Joannis papa sanctissimo consulatu peragente in provincia Croatorum et Dalmatiarum finibus Tamisclao rege et Michaele in suis finibus presidente duce itd. i bile su u literaturi dosad različito tumačene. 1. Još davne 1875. god. Drinov1 je riječi consulatu peragente tumačio kao proconsulatu peragente pa mu je to bio dokaz da je Bizant odstupio Hrvatskoj svoja prava na dalmatinske otoke i gradove. Rački2 je uočio jednu "nespretnost" teksta kada je sanctissimo "popravio" u sanctissimi. Tako je tu sintagmu vezao uz papu: "u vrijeme presvetoga pape Ivana itd." Kukuljević3 je bio drukčijeg mišljenja. On je smatrao da se sintagma odnosi na Tomislava - a ako je tako i na Hrvatsku i Dalmaciju - i zbog toga je te riječi tumačio kao "vladajući" ili "za vladanje". Tezu Drinovu (konzul = prokonzul Dalmacije) prihvatio je kasnije Šišić,4 po kojem je car predao dalmatinske gradove i otoke Tomislavu "u upravu i na obranu" i ujedno odlikovao Tomislava titulom carskog prokonzula. Barada5je pak mislio da je Tomislav dobio "naslov stratega (prokonzula) i s tom čašću povezanu vlast u dalmatinskim gradovima". Tek je Ferluga6 upozorio na osnovnu slabost teorije Drinova, Šišića i Barade. Tekst govori o konzulu, a ne prokonzulu, i odnosi se i na Hrvatsku i na Dalmaciju. Zbog toga je Ferluga tumačio spornu sintagmu isto kao 1

Tekst (preveden na hrvatski) vidi u-Zborniku kralja Tomislava, Zagreb, 1925., 32. Doc., 187 i 194. 3 KUKULJEVIĆ 1879., 24 = Zbornik Tomislav 60-61. 4 ŠIŠIĆ 1925., 411. 5 BARADA 1943,.44. 6 FERLUGA 1957., -85. 2

169

170


Kukuljević: za vlade, vladajući, a sintagmu "u granicama Dalmacije" u najširem smislu rimske Dalmacije. Pri tome je Ferluga naročito podvukao okolnosti da "ni u jednom jedinom drugom izvoru nema vesti da Dalmacija tada nije bila vizantska tema". Po Ferlugi Bizant nije nikad nikom ustupao suverenitet ni nad jednim dijelom svoga teritorija - pa zato se to nije dogodilo ni s Dalmacijom. N. Klaić je nekoliko puta promijenila mišljenje o analiziranoj sintagmi. God. 19607 usprotivila se Ferluginoj tezi, ali je 1964.8 i 1965.9 ustvrdila da nema razloga mijenjati tekst prema prijedlogu Račkoga, tj. sanctissimo u sanctissimi i "presjeca raspravu": ta se sintagma može odnositi samo na papu (kurziv N. K.) i da prema tome otpadaju sve kombinacije o Tomislavovoj vlasti nad dalmatinskim gradovima na osnovu toga teksta. Ali, 1971.10 i 1972. god." N. Klaić je ipak prihvatila izmjenu Račkoga, s time da se sanctissimi odnosi na papu, a consulatu peragente na Tomislava, ali u smislu puke počasne titule: "U vrijeme presvetog pape Ivana, dok je bio konzul u pokrajini Hrvata i u krajevima Dalmacije kralj Tomislav itd.". Nešto kasnije (1973. god.) predložio je J. Lučić12 novo rješenje. On se pozvao na vrela koja je našao u Du Cangeu13 po kojima consulatus = comitatus, jurisdictio. Prema tome, analizirana sintagma odnosi se na vlast nad nekom provincijom pa Tomislav nije uopće "konzul": consulatu peragente i to ne treba mijenjati u proconsulatu peragente. Tomislav je naprosto imao jurisdikciju nad Hrvatskom i Dalmacijom, tj. "Dalmacija je postala sastavni dio Hrvatske". I zato Lučić prevodi: Za presvetog pape Ivana, u doba kralja Tomislava, koji je vršio vlast u državi Hrvata i u 14 granicama Dalmacije". Taj prijevod ponovio je Lučić i 1980. god. 7

KLAIĆ, N.1960a., 250. KLAIĆ, N. 1964a., 413-415. 9 KLAIĆ, N. 1965., 249. 10 KLAIĆ, N. 1971., 242. 11 KLAIĆ, N. 1972., 30. 12 LUČIĆ 1973., 38. 13 Na i. mj. 14 HORVAT, 416. Lučićeva teza da se pod konzulatom u splitskom zapisniku iz 925. god. treba razumjeti comitatus, jurisdictio temelji se na nesporazumu. Du Cangeova vrela, na koja se Lučić poziva, odnose se na Englesku u anglosaksonsko doba pri čemu je riječ o tekstovima na latinskom, koji su sastavljeni u doba normanskog osvajanja na latinskom, tako da ne možemo biti sigurni kako je glasio izvorni anglosaksonski izraz (vjerojatno: "čir"). Consulatus u smislu jurisdikcije pojavljuje se i u Francuskoj, pa je očito da treba povezati normansko osvajanje i pojam consulatus u smislu vlasti koji nalazimo u Francuskoj. U Italiji je u to doba consulatus imao više značenja, npr. služba vodećih gradskih funkcionara, skup ovlasti (dignitas consulatus), a u Milanu općinsku zgradu. Konzulat u smislu vlasti nad određenim područjem u južnoj Francuskoj i Engleskoj vremenski je i prostorno udaljen od Hrvatske i Dalmacije u X. stoljeću. 8

Neka državnopravna pitanja odnosa Hrvatske prema Splitu ..

171

Nisu prošle ni dvije godine, kada se Antoljak pojavio 1975. god. s tezom da je Tomislav doista bio upravo konzul i pri tome se pozvao na "karakterističan" podatak, koji je našao u djelu Grgura iz Toursa. Tamo piše da je car poslao franačkom vladaru Klodvigu codicillos de consulatu (masna slova: S. A.) pa se od toga vremena Klodvig nazvao consul atque augustus (masna slova: S. A.). Dakle, zaključuje Antoljak, Tomislav je "i kao kralj i kao konzul vladao uz Hrvatsku i Dalmacijama".15 Ferluga16 je u svojem radu iz 1978., koji je zapravo ponešto prošireni prijevod na talijanski teksta iz 1957. god., sa zadovoljstvom istaknuo da je N. Klaić 1965. i 1971. povezala riječi sanctissimo itd. s papom. Konačno, u tekstu objavljenom 1990., ali, po svemu se čini pisanom nešto prije 1985. N. Klaić17 je odlučila da se ne slaže s korekturom Račkoga jer je takav "pogrešan (kurziv N. Klaić) tekst dao najviše povoda tvrdnjama da je Tomislav vladao i u Bizantskoj Dalmaciji." Ona u tome slijedi Ferlugu: "Bizant nikad nije ustupao svoje pokrajine barbarskim vladarima".18 N. Klaić je došla do uvjerenja da je tekst loše sastavljen: "nespretni kompilator" je nekoliko rečenica izvornog materijala "slobodno interpretirao". Kao što se vidi, pokušaja razrješenja enigme oko sintagme consulatu peragente bilo je mnogo. Smatramo da su ti pokušaji dosad bili neuspješni zato što se nije s dovoljno pozornosti razmotrilo one slučajeve, u kojima se u vrelima pojavljuje konzulat u smislu datiranja. Konzulat u tom smislu upotrebljavao se, kao što je poznato, u rimsko doba da bi se datiralo javne akte. Dvojica konzula stupala su svake godine na dužnost prvoga siječnja pa se prema konzulima, spomenutim u nekom aktu, moglo bez poteškoća utvrditi godinu donošenja. U carsko doba datiranje po konzulima omogućavalo je caru podilaziti uglednicima na način koji je bio kudikamo "blistaviji" od današnjih odličja, jer uvode konzula u broj onih koji će se spominjati i nakon stotinu godina - a da pri tome nije nužno dati takvoj osobi nikakva stvarna udjela u vlasti.

15

ANTOLIAK 1975. -1976., 22. Antoljak se poziva na tekst Grgura Turskog o prijenosu konzulata na franačkog kralja Modviga nešto prije 511. god., dakle na vrijeme prije Justinijana u koje se još godine računalo po osobama koje nisu bili carevi. God. 925. o konzulatu bilo koje druge osobe osim cara ne može biti govora, jer je takva privilegija ukinuta već preko 350 godina. BUDAK, 31 također je mišljenja da je Tomislav "dobio titulu konzul, a time i upravu nad Dalmacijom". 16 FERLUGA 1978., 186. 17 KLAIĆ, N. 1990., 77, bilj. 37. 18 N. dj., 78.

172


Konzulat je ukinut u zapadnom rimskom carstvu 555., a na istoku 542. god. Ipak, Justinijanov nasljednik, Justin II., preuzeo je u svoju titulu 566. i 568. god. konzulat pa se od toga vremena u Bizantu računalo ne samo po godinama vladanja cara, nego i po godinama njegova konzulata. Kako je car nastupao u čast konzula prvog siječnja iduće godine nakon preuzimanja vlasti, godina konzulata pojedinog cara zaostajala je za jednu od godina vladanja. Od 680.-681. oba se računanja izjednačuju u broju godina, tj. broj godina vladanja cara isti je kao i broj godina njegova konzulata.19 Od Karla Velikog računanje po konzulatu nije ni na zapadu bilo rijetkost. Dakako, da je i papa računao po godini konzulata cara. Evo jednog primjera papinske isprave iz 854. god.: IV. Idus Augustus (...) imperatore domino piisimo perpetuo Augustuo Lothario, a Deo coronato magno imperatore anno tricesimo et septimo et post cons(sulat ei)us anno tricesimo et septimo, indictione secunda.20 Vidi se da se papa prilično vjerno držao Justinijanove Novele 47 od 31.VIII.537. u kojoj je propisano da u ispravi treba navesti "godinu carevanja presvetog Augusta i cara i nakon toga dodati naziv konzula te godine, i, treće, indikciju, mjesec i dan".2' Svi primjeri navođenja konzulata koje su spomenuli Kukuljević i drugi poslije njega odnose, dakako, isključivo na zapadne ili istočne careve. Konzulat se prema tome u zapisniku splitskog sabora iz 925. god. ne može odnositi na papu, čije godine obnašanja papinske časti nitko nikada nije računao po "papinskom konzulatu" - jer tako nešto nije uopće postojalo! -, a još manje za Tomislava, jer se godine vladanja pojedinog kralja nisu nikada računale po konzulatu (?) toga kralja. Konzulat, spomenut u Split 925. god., mora se prema tome odnositi na cara, dakako ne na zapadnoga jer je tamo upravo u to doba carstvo palo na najnižu moguću granu. Uostalom, "car" Berengar ubijen je 7.IV.924. u Veroni pa je do obnove zapadnoga carstva došlo tek 962. god. za Otona I. U X. stoljeću Dalmacija je neprijeporno ptopadala pod suverenitet Bizanta. Ujedno je Bizant u X. stoljeću bio na vrhuncu svoje moći, koju nije postigao nikada ni ranije ni kasnije. Ali zašto je iz uvodne rečenice ispušten spomen bizantskog cara točnije, careva, jer su u to vrijeme bili suvladari Konstantin Porfirogenet i Roman Lakapin? Na to je pitanje lako odgovoriti. Modruški biskup Simun Kožičić-Begna (1509.-1536.) naručio je izradu crkvene povijesti svoje biskupije pa je anonimni sastavljač za razdoblje do 1185. god. uzeo kao temelj djelo Tome Arcidakona Historia Salonitana i njemu pridodao zapisnike crkvenih sabora u Saloni i u Splitu, koji su se u to doba još čuvali u arhivu splitske nadbiskupije. Više je nego razumljivo da se u XVI. " O tome vidi sažeto u DOLGER, KARAYANNOPULOS, 52. MARINI, 16, br. 13. 21 Novellae 283-285. 20

Neka državnopravna pitanja odnosa Hrvatske prema Splitu ...

173

stoljeću sastavljaču toga djela, koje nazivamo Historia Salonitana Maior, nije sviđao spomen bizantskih careva u protokolu zapisnika sabora iz 925. god.22 te ih je kao pravovjerni katolik izbacio iz teksta, ali tako da je izbacio samo njihova imena, a ne i sintagmu datacije koja se na njih odnosi (consulatu peragente).^3

22

O tome više u: MARGETIĆ 1994., 1-36. Ovdje će biti od koristi još nekoliko napomena. 1) Prije svega, razumljivo je da u dataciji salonitanskih sabora nalazimo za prvi sabor: sub die XVII kalendarum iuliarum consulatu vero Lampadii et F. Toresti (!), tj. dataciju koja se odnosi na 15.VI.530. kada su konzulima bili F/. Postumus Lampadius i Ruffns Gennadius Probus Orestes (oba na zapadu). (Vidi KLAIĆ, N. 1967., n. dj. (bilj. 32,76), odnosni za drugi: Post iterum atcjue iterum Lampade et Oresti summens sub die IV nonis maias (KLAIĆ N. 1967.,81), tj. dataciju koja se odnosi na 1.V.532. god. kada su po treći puta bili isti konzuli. Nekoliko očitih pisarskih grješaka, na koje ne treba gubiti vrijeme, bez ikakve su važnosti. Ta datacija sama za sebe govori u prilog osnovne vjerodostojnosti isprava sačuvanih u Historia Salonitana Maior. 2) U Bizantu je još dugo bila u uporabi datacija u kojoj se nalaze spomenuti i konzuli. Dovoljno je upozoriti na zapisnik s prve sjednice 7. crkvenog sabora u Niceji, održanog 11.ΙΧ.787. gdje se uz ostalo spominje "8. godina njihova (tj. Konstantina VI. i njegove majke Irene) konzulata". (MANSI, XII, 991). Taj je sabor i inače od velike važnosti za hrvatsku povijest. Vidi DARROUZES, 1975., 5-76; MARGETIĆ 1983., 261-263, gdje se, protivno nepotrebnim rezervama V. Košćaka dokazuje vjerodostojnost zapisnika s toga sabora i, ujedno, dokazuje da dalmatinska crkva nije pravno nikad potpadala pod konstantinpolitanskog patrijarha. Vidi i MARGETIĆ 1994. Nadalje, carevi kao konzuli navode se još i u X. stoljeću, tj. u vrijeme Konstantina Porfirogeneta, u koje spadaju i tzv. scholia antiqua. Vidi npr. B. series A, ΙΠ, 1960., 1065-1066, i Series B, IV, 1395, i to sch. 3 uz Β XXII, 2, 2, = Nov. 47. Ali, upravo za Dalmaciju stvar nije posve jednostavna. Naime, Dalmacija je nesumnjivo potpadala pod bizantsko vrhovništvo pa spomen bizantskih careva u protokolu ne može biti dvojben. Ali, kao što znamo, još je Bazilije I. prepustio dalmatinske gradove pod punu papinu ingerenciju pa je zato razumljivo da se moramo zapitati, jesu li dalmatinski biskupi - pod bizantskim suverenitetom, ali pod crkvenom vlašću pape - u zapisnicima sa svojih sjednica upotrebljavali sintagmu consulatu peragente. Dvojbe ne bi smjelo biti, ako uzmemo u obzir da se i papa služio istom vrsti datacije, ali, kako je on priznavao zapadne careve, datacija papinskih isprava bila je podešena prema njima. Tako npr. u MARINI, 26, br. 16, god. 893. stoji: inp. dno n. piisimo Augusta Hludovico a Deo coronato magno pacifico imperature anno quartodecimo. Tako su pape datirali svoje isprave još od Karla Velikog. Dakako, da su taj način upotrebljavali i dalmatinski biskupi, ali su konzulat računali po bizantskim carevima, jer je to odgovaralo realnoj situaciji: oni su poštivali bizantski suverenitet, tj. carsku vlast u Bizantu, crkvenu vlast u Rimu i vlast kralja Tomislava u provinciji Hrvata i na području Dalmacije. O tome dalje u tekstu. 23

174


2. Koji je pravi smisao riječi: "in provincia Croatorum et Dalmatiarum finibus Tamislao rege"? Neki autori (Ferluga, N. Klaić) upozoravaju da Bizant nije nikad prepuštao suverenitet nad bilo kojim dijelom svoga područja. Zbog toga se po njima ne može prihvatiti teza da je Bizantska Dalmacija predana Tomislavu. Po drugima (npr. Lučić, Antoljak) Tomislav je vladao Bizantskom Dalmacijom. Treći (npr. Šišić) smatraju da je Tomislav dobio dalmatinske gradove na upravljanje. Ne bi smjelo biti dvojbe da su dalmatinski gradovi bili od IX. do XI. stoljeća pod bizantskim suverenitetom. To svjedoče bizantski popisi iz IX. i X. stoljeća24! nazočnost bizantske mornarice sredinom IX. stoljeća u Dalmaciji.25 Ali, s druge strane, upravo citirane riječi iz zapisnika crkvenog sabora u Splitu iz 925. god. ne dopuštaju dvojbe da Tomislav "vlada" i u "Dalmacijama". Perluga se uzalud trudio dokazati da pod "Dalmacijama" treba razumijevati širi pojam kasnorimske Dalmacije.26 Kad bi to bilo tako, ne bi bilo potrebno u zapisniku navoditi Hrvatsku, jer je i ona ulazila u taj širi pojam. Dalmacije nisu ni "obje" Dalmacije, kako je to tumačio Barada,27 što je preuzela i N. Klaić.28 Ovdje su Dalmatiae, Dalmatiarum naprosto dalmatinski gradovi, slično kao što su Venetiae, Venetiarum gradići na venecijanskim lagunama. Za Dalmatiae u smislu dalmatinskih gradova - i to samo onih koji leže prema Hrvatskoj od Krka do Splita - govori bez ikakve dvojbe podatak da je "ninski biskup želio postići crkvenu vlast nad biskupima Dalmacija".29 Ninski biskup kao hrvatski biskup (episcopus Croatorum) očito nije imao ni želje ni mogućnosti da proširi svoju vlast na Dubrovnik itd., a kako je crkvena vlast ninskog nadbiskupa bila usko povezana sa svjetovnom vlašću Tomislava, ovdje Dalmatiae, Dalmatiarum ne možemo tumačiti nikako drukčije nego kao dalmatinske gradove od Krka do Splita. Dakle, Tomislav vlada nad dvjema područjima 1) provincia Croatorum - Hrvatska, 2) fines Dalmatiarum - dalmatinski gradovi od Krka do Splita. Dakako, da to ne mora značiti da je Bizant odustao od svoga suvereniteta nad Dalmacijom. To Bizant nije činio - osim u jednom slučaju.3" Ali, upravu u raznim stupnjevima prepuštao je Bizant kadgod mu je to bilo u interesu, da bi je ponovno preuzeo, ako je za to imao dovoljno vojničke moći. Evo jednoga od bezbroj primjera.

24

OIKONOMIDES 1972:139, ( Filotelejev Kletorologion iz 899), 253 (Taktikon Benešević iz 934-944), 267 (Taktikon Oikonomidčs iz 971-975). 25 DE CEREMONHS Π, 664. 26 FERLUGA, 85. 27 BARADA 1949., 95. 28 KLAIĆ, N. 1975., 308. 29 KLAIĆ, N. 1967., 102. 30

O tome vidi Prokop, 653-655 (III, 33, 3-6) gdje Prokop izvještava da je Justinijan potvrdio Francima svečanom ispravom s pečatom vlast nad južnom Francuskom.


i m

i

175

Ivan Đakon za vrijeme neposredno prije 1000. god. javlja: Illis namque temporibus in Dalmacianorum confinis non plus quam Jatarenses cives Veneticorum ducis ditioni obtemperabant,™ tj. u ono su vrijeme u području Dalmatinaca samo Zadrani bili podložni vlasti dužda Mlečana. Posve je nemoguće pokušati objasniti ove riječi tako da je Bizant prepustio suverenitet nad Zadrom, a mislimo da to nije nikad nitko ni tvrdio. Još je manje moguće tvrditi da su Mleci u to vrijeme osvojili Zadar jer su 992. god. Mleci dobili vrlo velike trgovačke povlastice od Bizanta, a duždev je sin ubrzo otputovao u Konstantinopol da bi se vjenčao s uglednom udavačom, blizom carskom dvoru. A ipak, kako je Ivan Đakon suvremenik, dakle prvorazredni izvor, treba i njemu vjerovati. Proturječje je samo prividno. Zbog koje smo na drugom mjestu podrobno raščlanili,32 Bizantu je u to doba bilo u najvećem interesu prijateljstvo s Mlecima. Zbog toga je Zadar prepušten Mlecima na upravljanje, a to je ubrzo omogućilo mletačku vojnu ekspediciju duž istočne jadranske obale, koja se posve uklapala u tadašnji bizantski vojni i politički položaj. Slično je bilo i s Tomislavom. Bizantu je i u vrijeme Tomislava bilo u interesu da ga pomogne, jer je pomažući njemu jačao svoj vojni položaj prema bugarskom caru Simeonu. Ukratko, Bizant nije prepuštao suverenitet, ali upravu jest. Zbog toga su biskupi 925. god. mogli napisati da je Tomislav bio kraljem "u provinciji Hrvata i na području Dalmacija". U finese pojmova suvereniteta, upravljanja itd. oni nisu ulazili niti su trebali ulaziti. Kakogod okreneš, analizirana rečenica se može razumjeti samo tako da su Tomislavu predani na upravu dalmatinski gradovi. Drugo je pitanje koliki je bio opseg te uprave. Kako su još od Bazilija I. osnovna podavanja dalmatinskih gradova prepuštena Slavenima, dakle hrvatskom vladaru od Krka do Splita, mislimo da je najvjerojatnije da je Tomislav dodatno dobio i pravo na carinu koja se plaćala u dalmatinskim lukama. Ne čini nam se vjerojatnim da je "uprava" obuhvaćala mnogo više od proširenog ubiranja prihoda, premda je u praksi moglo biti raznoga stupnjevanja. Ostaje još da riješimo pitanje na osnovi kojega je pravnog temelja hrvatski kralj primao od dalmatinskih gradova počevši od Bazilija I. novčana podavanja na ime njihove osnovne obveze koja je proistjecala iz bizantskoga suvereniteta nad njima odnosno u pojedinim razdobljima (npr. za Tomislava i Držislava), kada je to bilo u interesu samoga Bizanta, ostala primanja, npr. carine. Za razdoblje Tomislava nema izravnih vijesti. Ipak, pozornost privlači popis počasnih titula i funkcija, pisan sredinom IX. stoljeća (točnije: 842./ 843. god.), tzv. Taktikon Uspenskoga. U njemu se nalazi ova počasna titula 31 32

Doc., 425. O tome podrobno u MARGETIĆ 1983.; ISTI 1984c, 145-156.

176


i funkcija: "prokonzuli i eparhi tema."33 Je li je riječ o nekom prastarom prežitku, koji se sačuvao kao anakronizam? To je načelno moguće, ali nije vjerojatno. Naime, kad bi bilo riječ o anakronizmu, ne bi se spominjalo teme - vojne provincije na čelu sa strategom - koje su u doba kada se Taktikon Uspenskoga pisalo, bile ne samo temeljni oblik bizantske provincijalne uprave, nego su još bile u fazi osnivanja i prestrukturiranja. Ta se titula nije mogla odnositi na istočne teme, koje su bile kičma carstva i čiji su stratezi pripadali medu najuglednije bizantske službenike. Ona se, dakle, morala odnositi na zapadne teme, koje su i inače bile u specifičnom položaju prema središnjoj vlasti, jer njihovi stratezi, kao što je poznato, nisu primali svoju placu iz carske blagajne već iz prihoda koje su prikupljali u svojoj temi.34 Među zapadnim temama Dalmacija je imala specifičan položaj: njezin strateg ne samo da nije primao plaću iz carske blagajne, već je čak morao osnovna podavanja dalmatinskih gradova odstupiti "Slavenima" kako to izričito kaže Konstantin Porfirogenet. U takvom dvosmislenom položaju i teme Dalmacije i njezina stratega s jedne strane, i, npr. hrvatskoga vladara kao ovlaštenika na prihode dalmatinskih gradova s druge strane, formalna pravna je osnova mogla biti nađena upravo u funkciji eparha. Na osnovi podijeljene funkcije eparha, slavenski je vladar na istočnoj obali Jadrana mogao imati ovlaštenje carskoga funkcionara u odnosu na dalmatinske gradove. Dakle, već a priori - na osnovi postojanja funkcije eparha u Taktikonu Uspenskoga, i nužde da se hrvatskome kralju dodijeli neka titula koja mu daje ovlast na ubiranje podavanja iz dalmatinskih gradova - funkcija eparha može se povezati s temom Dalmacija. Ima li i nekih izravnijih dokaza za tu tezu? Na to pitanje odgovorit ćemo u sljedećem odjeljku. II. Titula kralja Držislava po Tomi Arcidakonu Tomina Historia Salonitana sadrži ove vijesti o Držislavu: Ab isto Dirscislavo celeri successores eius reges Dalmatiae et Chroatiae appellati sunt. Recipiebant enim regie dignitatis insignia ab imperatoribus constantinopolitanis et dicebantur eorum eparchi sive patricii,35 tj. od toga Držislava ostali njegovi sljednici zvali su se kraljevi Dalmacije i Hrvatske. Naime, primali su znakove kraljevske časti od konstantinopolitanskih careva i nazivali se njihovim eparsima odnosno patricijima. 36 Pe Ferlugi "naziv eparha, iako se dodeljivao stranim vladarima ne mora još da svedoči o Držislavovoj upravi nad carskom Dalmacijom".


Dakle "ne mora" -ali može. Ferluga dodaje: "U X. i XI. veku ne nailazimo ni na jednoga namesnika neke vizantiske provincije, koji nosi naziv eparha". Zbog toga se po Ferlugi ovdje radi o širem pojmu Dalmacije u granicama poznorimskog doba. To je prihvatila 1071. god. nakon kolebanja u ranijim radovima i N. Klaić.37 Mi smo s naše strane 1983. god.38 pristupili raščlambi Tomine vijesti o Držislavu i došli do zaključka da je Držislav kao strani vladar bio imenovan za eparha. Našu je raščlambu N. Klaić krivo shvatila 3 9 i predložila ovo rješenje: "Spomenuti naslovi eparha i patricija imaju tada (tj. koncem X. stoljeća: L. M.) isključivo počasni karakter i nisu vezani ni za kakvu bizantsku službu". Čini se da N. Klaić nije bila dobro upoznata s bizantskim titulama. Naime naslov patricija je uvijek samo počasan i pripada grupi počasnih naslova u kojoj su osobito visoki magistar, iza njega antipat (prokonzul)40 dalje antipat-patricij, patricij, protospatarij itd. Nezavisno od te počasne titule postojale su i titule funkcionara, medu njima i eparha. Te su titule, uključujući i eparha, uvijek povezane s nekom funkcijom. Višestruko je pogrješno tvrditi da su "tada" (?) i patricij i eparh imali "isključivo počasni karakter" (?). Ponavljamo, patricij je uvijek samo počast, a eparh (i druge funkcije, npr. strateg) uvijek konkretna funkcija. Uz pojedinu funkciju mogao je titular dobiti razne počasne titule ovisno o svome ugledu. Tako npr. strateg je mogao imati titulu a) prokonzul-patricij i strateg b) patricij strateg i c) protospatarij i strateg. Slično vrijedi i za eparha. Ferlugina napomena da je nepoznat naziv eparha za namjesnika ima svoj smisao samo protiv onih autora koji tvrde da je hrvatski kralj bio strateg teme Dalmacije. Problem je u nečem drugom, tj. u tome, pojavljuje li se titula eparha u ΙΧ.-Χ. stoljeću. Spomenimo ovdje samo to da je još iz druge polovice X. stoljeća sačuvan pečat Mihajla čiji naslov glasi anthipatos41 patrikios i eparhos a u Cipru je oko 878. zabilježen spatarokandidat i eparh. Toma je nedvojbeno u nekom vrelu pročitao da se Držislava nazivalo eparh i patricij, nadalje, da je imao neke ingerencije nad Dalmacijom i da je bio kralj. Ferlugino neuvjerljivo povezivanje Dalmacije u toj vijesti sa starom rimskom provincijom Dalmacijom posve je neprihvatljivo. Ono je samo neuspjeli pokušaj da se spriječi i sama pomisao na to da bi hrvatski kralj mogao imati bilo kakvu vlast nad dalmatinskim gradovima. Tomina 37

KLAIĆ, N. 1971., 25. MARGETIĆ 1983., 234-236. 39 KLAIĆ, N. 1990., 90. *' Ovu tvrdnju treba uzeti, dakako, cum grano šališ jer je prokonzul u ranije doba bio nešto drugo od prokonzula-anthypatosa u bizantskim listama IX.-X. stoljeća. 11 WINKELMANN 1985., 35 m 116.

311 s

OIKONOMIDES, 51, 25. DE CEREMONHS, 697 (II, 50). K TOMA, 36-38. * FERLUGA 1957., 88-89. 34

177

178

Hrvatska i crkva u srednjem vijeki

je vijest doduše nemarno priopćena, ali ona je vrlo uporabijiva: Držislav je imao počasni naslov patricija i funkciju eparha Dalmacije. Kada Bazilije II. nakon pobjede nad Samuilom ureduje 1018. god. odnose na Jadranu, njemu pristupaju dva hrvatska suvladara (nedvojbeno Krešimir i Gojslav) a on im podjeljuje visoke časti i funkcije.42 Upravo iz Tome43 znamo da je Krešimir dobio počasni naslov patricija pa se iz toga može zaključiti da je Gojslav dobio funkciju eparha Dalmacije. Inače Toma ne bi napisao da su i nakon Držislava hrvatski kraljevi bili i patriciji i eparhi. Ali, to već prelazi okvire ovoga rada!

6. UZMAK BIZANTA NA KRKU SREDINOM XI. STOLJEĆA (Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci 4,1983., 79-96)

I.

Grad i otok Krk osobito su interesantni za pravnog povjesnika. Ne samo što je izvorni materijal razmjerno bogat1 nego je i evolucija pravnih ustanova značajna za hrvatsku i uopće jugoslavensku i evropsku pravnu povijest. Krk je do kraja VI. st. bio pod rimskom vlašću,2 a nakon približno dva stoljeća slavenske vlasti3 priznavao je bizantsko vrhovništvo sve do sredine XI. stoljeća, kada je ušao u regnum Croatiae et Dalmatiae.4 Počevši od XII. st. na njemu vladaju Frankapani pod nominalnim vrhovništvom Mletaka.5 Pravni instituti rimskog i rimsko-bizantskog, hrvatskog, hrvatskougarskog i mletačkog prava stopili su se tijekom stoljeća u jedinstveno zanimljiv pravni sustav, koji zaslužuje temeljitu monografsku obradu.6

1

42 43

SKILICA, 323.

TOMA, 12: Paulusarchiepiscopus fuit annodamini millesimo quintodedmo, tempore (...) patritii et regis Chroatorum.

Ističemo osobito: ČRNČIĆ-RAČKI, 145-177 (v. i KUKULJEVIĆ1852., 281-296); LUSARDO BESTA, Milano, 1945.; v. i VASSILICH; BARTOLI, Indice delle scritture del Convento di San Francesco della cittj di Veglia, još neobjavljeno osim isprava što se odnose na razdoblje do konca XTV. stoljeća, koje su objavljene u CD; STROHAL 1911.; glagoljske isprave do konca XVI. st. tiskane su u KUKULJEVIĆ 1863., (v. i ŠURMIN1898. do konca XV. stoljeća), itd. 2 Analizu pravnog položaja gradova Curicum (Krk) i Fulfinum (blizu Omišlja) u doba principata v. u MARGETIĆ 1978.-1979., 301-358. 3 O tom podrobnije MARGETIĆ 1977a., 5-88. 4 O tom podrobnije MARGETIĆ 1980a., 219-238. 5 O tom podrobnije MARGETIĆ 1980a., 26 i d. 6 Iz pravne literature o Krku ističemo osobito MAZURANIĆ, passim; za pomorsko pravo: KOSTRENČIĆ 1914., 885-892, 960-967, 1001-1005; 1915., 285-296, 336-347; BRAJKOVIĆ 1933.; za stvarna i obvezna prava: STROHAL I. 1911., 1-15; MARGETIĆ 1983b.; za obiteljsko i nasljedno pravo: MARGETIĆ 1971., 145-177; ISTI 1973., 215-247; za postupovno pravo: ISTI 1976., 205-222; za odnose kneza s pučanstvom: ISTI 1978a., 54-68. Od talijanskih pravnih autora ističemo INCHIOSTRI 1930. i 1931., osobito str. 128,133,151 i 202, te uvodnu Bestinu raspravu u LUSARDO - BESTA, V-XIV. 179

181


Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća

U ovome radu analizirat ćemo vijest Tome Arcidakona o djelovanju svećenika Ulfa šezdesetih godina XI. st. koju ćemo povezati s promjenom u političkom položaju Krka, naime s prestankom bizantske i početkom hrvatske političke vlasti. Događaji o kojima će biti riječ nezaobilazni su za bolje razumijevanje krčke i uopće starije hrvatske pravne povijesti, osobito problema nastanka regnum Croatiae et Dalmatiae, a od presudne su važnosti i za kulturnu povijest jer se odnose na problem priznavanja glagoljice i slavenskog bogoslužja, po čemu Krk i Vinodol zauzimaju u našoj kulturnoj prošlosti jedinstveno mjesto. Toma Arcidakon u svojem djelu Historia salonitana podrobno je opisao djelatnost svećenika Ulfa u Hrvatskoj šezdesetih godina XI. stoljeća.7 Smatramo da dosadašnja objašnjenja Tomina izvještaja nisu potpuno zadovoljavajuća i da nove analize mogu dati rezultate kojima se možemo nešto više približiti povijesnoj istini. Da vidimo najprije ukratko što o tome Toma govori u XVI. poglavlju svoga djela. Poglavlje počinje izvještajem o tome da je neki papin legat došao u Split i održao provincijski sinod na kojem je zbog vakantnosti nadbiskupskog položaja izabran osorski biskup Lovro. Upućeno je poslanstvo papi, pa je papa nakon provjere dao odobrenje Lovri za prijelaz na novu dužnost i poslao mu palij. Nešto dalje u istom poglavlju priča Toma kako je za pape Aleksandra i Lovrina prethodnika Ivana došao papin legat Majnard i održao sinod svih prelata Dalmacije i Hrvatske, na kojem je medu ostalim zaključeno da se služba Božja ne smije obavljati na slavenskom nego samo na latinskom i grčkom jeziku, te da se ne smije zaredivati svećenike slavenskog jezika, i to zato što je neki heretik Metodije izmislio gorička pismena i pisao na slavenskom mnogo toga protiv naučavanja katoličke crkve. Odluke sinoda objavljene su i od pape potvrđene pa su crkve sa slavenskim bogoslužjem zatvorene. U to vrijeme došao je u Hrvatsku neki svećenik Ulfo (quidam sacerdos aduena, Ulfus nomine, ad Chroatiae partes accederet) i počeo buniti narod protiv tih odluka tvrdeći lažno da je papin izaslanik. Na održanom sastanku uglednih osoba (congregatis siquidem senioribus) odlučeno je da se papi uputi Ulfo s molbom da se ponovno odobri nekadašnja crkvena organizacija u Hrvatskoj. Međutim, kad je hrvatska delegacija s Ulfom na čelu došla u Rim, papa nije htio stvar raspravljati s Ulfom, već je zatražio da se predmet iznese pred nadbiskupa, hrvatskog kralja i crkvene prelate te da papi nakon toga dođu dva biskupa. Ulfo se vratio u Hrvatsku, ali umjesto nadbiskupu i kralju, obratio se "Gotima" koji su ga poslali i rekao im da je uspio kod pape da se slavenske crkve mogu ponovo otvoriti, da u njima mogu ponovno služiti slavenski

svećenici, da oni izaberu svog biskupa i da taj biskup krene s Ulfom papi. Na to su Goti izabrali za biskupa nekog primitivnog starca po imenu Cededa te poslali u Rim Ulfa, Cededu i opata Potepu. Papa je bio nezadovoljan time što je Cededa imao bradu, vlastoručno mu je iščupao nekoliko dlaka i naredio da se obrije, te je ponovno naglasio da ne dozvoljava službu božju na pismu koje su izmislili Ariani (propter Arianos, inuentore litterature huiusmodi, dare eis licentiam in sua lingua tractare diuina, sicut predesessores mei sic et ego, nullatenus audeo). Na povratku je Ulfo objasnio Cededi da ga je papa potvrdio za biskupa time što mu je iščupao dlake iz brade pa je Cededa, uvjeren da je od pape postavljen za biskupa, potjerao krčkog biskupa, zasjeo na njegovu stolicu, počeo posvećivati crkve i zaredivati svećenike. Čim je to papa čuo, poslao je legata kardinala Ivana, koji je na narodnom zboru objavio istinu o papinu neslaganju sa slavenskom službom Božjom, anatemizirao Cededu i Potepu, a Ulfa dao odvesti u Split, gdje je Ulfo, nakon što je osuđen na sinodu, bačen u doživotni zatvor. Cededa se, međutim, nije pokorio pa je zbog toga u cijelom kraljevstvu došlo do nereda. Zato je Cededa bio opetovano svečano anatemiziran u Rimu i Splitu, te konačno i umro ružnom smrću.

180

7

TOMA 47 i d. Tekst što se odnosi na Ulfa izdao je Rački i u Doc., 204 i d. Od starijih izdanja v. LUOJE 1666., 323 i d., a od novijih N. KLAIĆ, 1967a., 43 i d.

II.

Analiziranje navedenih Tominih vijesti o Ulfu započet ćemo utvrđivanjem kronologije splitskih sinoda o kojima je riječ u Tome. Shvaćanje starije hrvatske historiografije o kronologiji splitskih sinoda u vrijeme što ga proučavamo utvrdio je još 1877. god. Rački. Po njemu je legat pape Nikole II. održao u Splitu sinod u veljači 1059., a iduće godine taj sinod nastavio je rad pred Teuzom, također legatom Nikole II., te izabrao Lovni za splitskog nadbiskupa. U 1061.-1062 papa Aleksandar Π. potvrdio je zaključke toga sinoda, & 1063. god. isti papa šalje kao legata kardinala Ivana.8 Kronologiju Račkoga preuzeo je uglavnom i Ritig,9 a nje se još 1957. god. drži i G. Novak.10 Šišić je nakon ponovne analize izvora došao do donekle drukčijih rezultata." Po njemu je papa Nikola II. poslao svog legata Majnarda, a on je krajem veljače ili početkom ožujka 1060. god. održao crkveni sabor na kojem je među ostalim izabran za splitskog nadbiskupa Lovro i na kojem 12 je zabranjeno slušati misu na slavenskom jeziku. Šišić smatra pogrješnom 8

Doc. 204, 206, 209. RITIG, 159 i d. 10 NOVAK, 61 i d. 11 ŠIŠIĆ 1917., 22 i d.; ISTI 1925., 504 i d. 12 Tako ŠIŠIĆ 1925., 504. Međutim, ŠIŠIĆ 1914a., 233 stavlja taj sinod potkraj 1059. ili na početak 1060. godine.

9

182


Tominu vijest po kojoj se taj sinod održao u vrijeme pape Aleksandra. Već 9. do 15. travnja iste godine održava se u Lateranu sinod koji potvrđuje zaključke splitskog crkvenog sabora, papa odobrava Lovri prijelaz iz osorske biskupije na novi položaj, a prije 1. rujna 1060.'3 papin legat Teuzo šalje Lovri nadbiskupski palij. U travnju 1063. godine - sve po Šišiću - održava se ponovno sinod u Lateranu, papa Aleksandar II. potvrđuje kanone splitskog sabora od 1060. god. te ih šalje "hrvatskom kralju Petru Krešimiru i dalmatinsko-hrvatskim biskupima".14 Dolazi do velikih nemira i poznatih događaja u vezi sa svećenikom Ulfom, biskupom Cededom i opatom Potepom, a negdje krajem 1063. god. dolazi papin legat Ivan koji hvata Ulfa i doprema ga iz Krka u Split,'5 gdje se početkom 1064. god. održava sinod. God. 1956. dolazi do značajnog napretka. U radu u kojem je upozorio na važan Korčulanski kodeks i na njegove vijesti o Hrvatskoj iz doba narodne dinastije, V. Foretić'6 je ustvrdio da je Majnard bio dva puta u Dalmaciji kao papin legat, prvi put kao legat Nikole II. početkom 1060., na sinodu na kojem je Lovro izabran za splitskog nadbiskupa, a drugi put početkom 1062. god. kao legat pape Aleksandra II. Kako se Foretić držao teksta Teuzova presude što ga je objavio Rački, po kojem je Teuzo bio legat Nikole II., on je pretpostavio da je i Teuzo bio dva puta u Dalmaciji: prvi put odmah nakon prvog Majnardova poslanstva 1060. god., kojom prilikom nije predsjedao nikakvom sinodu, a drugi put iduće godine nakon drugog Majnardova poslanstva. Kako je Foretić pristao na Šišićevo mišljenje da je Aleksandar II. potvrdio zaključke splitskog sabora u travnju 1063., on je zaključio da se ta potvrda odnosi na odluke koje je nešto prije toga, tj. početkom 1063. god., donio splitski sinod pod predsjedanjem papina legata kardinala Ivana. Ostalo je otvoreno pitanje Teuzova crkvenog sabora u Splitu o kojem nas izvještava Korčulanski kodeks, jer bi taj sinod morao također biti održan 1063. godine. Foretić je predložio dvije varijante: ili je Teuzo došao nakon legata Ivana i održao u god. 1063. još jedan sinod ili je on sudjelovao kao drugi legat uz Ivana.

13

ŠIŠIĆ1925., 508-509 poziva se na ispravu po kojoj je Teuzo, poslanik pape Nikole, dosudio samostanu sv. Krševana u Zadru kapelu sv. Ivana na Tilagu. (CD I, 99-100, br. 71 = Doc., 59-60, br. 42) Šišić kaže: Nota je datirana indictione (decima) tereta, dakle prije l. sept. 1060. godine. Naime, prema tekstu što ga je koristio Rački, a preuzeo Šišić, Teuzo je bio poslanik pape Nikole. V. i Doc., 204-205, br. 154. 14 ŠIŠIĆ 1925., 510. 15 ŠIŠIĆ 1925., 510-516. 16 FORETIĆ 1956., 33 i d.

Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća Barada je u svojem zadnjem radu objavljenom 1957. god.17 pokušao dokazati drukčiji redoslijed događaja. Ovo je Baradin slijed misli: kako je svećenik Ulfo studenoga 1074. god. već bio utamničen u Splitu dvanaest godina, to znači da je legat Ivan dopremio Ulfa u Split negdje u drugoj polovici 1063.; kako je, nadalje, Teuzo poslanik pape Aleksandra i kako u ispravi koja ga spominje stoji "indictione III", što za Aleksandra II. odgovara vremenu od 1.ΙΧ.1064. do 31.VIII.1065., to je Teuzo mogao biti samo u to doba u našim krajevima; s druge strane, prema Korčulanskom kodeksu Teuzo je bio papinskim legatom u godini koja je slijedila godinu u kojoj je bio legatom Majnard; konačno, Toma Arciđakon nas izvještava o tome da je za pape Aleksandra i splitskog nadbiskupa Ivana održan sinod u Splitu pod predsjedništvom Majnarda. Barada zaključuje: "po tome, Majnard je bio poslanik u našim krajevima u prvoj polovici g. 1063; kardinal Ivan u drugoj polovici te iste godine, a Teuzo god. 1064., ali poslije 1. IX." Nadbiskup Ivan odrekao se, dakle, svog položaja na sinodu kardinala Ivana, tj. na istom sinodu na kojem je izabran Lovro i osuđen Ulfo. N. Maić je odbila Baradina izvođenja,18 i to zato što se iz potvrde Aleksandra II. jasno vidi da je Majnard bio poslanik Nikole II., uostalom slično poput Teuza koji se u već spomenutoj ispravi navodi kao legat damini Nicolai pape.19 Dakle, Teuzova presuda pripada 1060., pa su i Majnard i Teuzo ipak poslanici pape Nikole II. Međutim, kako Korčulanski kodeks spominje Majnarda i kao legata Aleksandra II., N. Klaić je oprezno ponovila Foretićevu misao da je moguće da je Majnard bio dva puta u našim krajevima, jedanput kao legat Nikole II., a drugi put kao legat 20 Aleksandra II. 1 zaista, čini nam se da će nam upravo ta pretpostavka pomoći pri našem pokušaju uređivanja kronologije događaja.

III. Razmotrimo ponovno izvore: U prvom redu dolazi u obzir Toma Arciđakon. On nas izvještava o ovakvom slijedu događaja: - U vrijeme pape Aleksandra i splitskog nadbiskupa Ivana, prethodnika nadbiskupa Lovra, održan je pod papinim legatom Majnardom sinod u Splitu.21 22 - Nadbiskup se Ivan zbog starosti povlači. 17

BARADA 1957., 185-199. KLAIĆ, N. 1960., 244-246. 19 KLAIĆ, N. 1971., 44. x KLAIĆ, N.1971., 367. 21 TOMA, 49. 22 TOMA, 46. 18

184


- Neki papin legat drži sinod u Splitu u vrijeme vakancije nadbiskupske stolice. Na sinodu izabiru za nadbiskupa Lovni, osorskog biskupa.23 - O izboru je obavještena rimska kurija. Papa šalje Lovri palij.24 - Nadbiskup Lovro "ordinatus est in sede salonitane ecclesie anno incarnationis millesimo sexagesimo, temporibus Michaelis imperatoris".25 - Papin legat kardinal Ivan dolazi u naše primorske krajeve, održava zbor naroda i klera, osuđuje i26anatemizira Cededu i Potepu, a Ulfa vodi u Split, gdje ga baca u zatvor. Kako je Aleksandar II. postao papom 1. X. 1061., to Majnardovo poslanstvo pada nakon toga datuma. Kako je pak Ulfo u studenom 1074. god.27 bio po Tomi Arcidakonu28 u zatvoru dvanaest godina, on je zatvoren prije studenoga 1063.29, ali najranije u studenome 1062. godine. U to vrijeme pada, dakle, i poslanstvo kardinala Ivana. Prema tome, navedeni događaji zbili su se poslije 1. X. 1061., a prije studenoga 1063. godine. O papinim legatima u to doba sačuvane su još neke vijesti. Prema Korčulanskom kodeksu,30 Aleksandar II. poslao je Majnarda u naše krajeve da ispita okolnosti pod kojima je Petar Krešimir ubio svoga brata Gojslava. Majnard je po istom Kodeksu tom prilikom obavio još neke poslove u vezi s crkvenom reformom. Konačno, po Korčulanskom kodeksu "iduće godine" došao je papin legat Teuzo i provodio crkvenu reformu. Nadalje, sačuvana je vijest da je Petar Krešimir u veljači 1060. god.31 pred Majnardom podijelio neke privilegije samostanu sv. Ivana u Biogradu. Osim toga, sačuvan je tekst potvrde pape Aleksandra II. odluka splitskog sinoda održanog za vrijeme njegova prethodnika pape Nikole II., a u prisutnosti splitskog nadbiskupa Ivana i papina legata Majnarda.32 Sačuvana je također i vijest o sporu što je na tužbu samostana sv. Krševana voden pred legatom pape Aleksandra Teuzom i osorskim biskupom Lovrom, već izabranim ali još nepotvrđenim splitskim nadbiskupom. 33 Spor se odnosio na kapelu sv. Ivana na Tilagu. Konačno, sačuvana je 23

TOMA, 47. TOMA, 47. 25 TOMA, 54. 26 TOMA, 52-53. 27 BARADA 1957., 198. 28 TOMA, 54. 29 BARADA 1957., 198. 30 FORETIĆ 1956., 30, BARADA 1957., 186. 31 CD I, 87 i d. 32 CD I, 94 i d. Točnije rečeno, Aleksandar II. proglašava zaključke splitskog sinoda već potvrđene od Nikole Π. i ponovno ih potvrđuje. 33 CD I, 99 i d. KLAIĆ N. 1971., 448 donosi fotografiju te isprave iz koje se jasno vidi da u njoj piše: (...) damini Teuzonis apostolice sedis apocrisarii missi a domino Alexandro, Romana pontefice. V. i CD I, 99-100, br. 71. Tilaguf je današnja Telašćica na Dugom otoku. V. STRGAČIĆ 1943. 321 i d.; SKOK 1950., 115 i d. 24


18?

34

vijest o nekom papinom legatu koji je boravio u Trogiru i pred kojim je za trogirskog biskupa izabran Ivan, kojeg u ispravama nalazimo spomenutoga na trogirskoj biskupskoj stolici počevši od 1064. godine35 Utvrdimo najprije u prisutnosti kojeg je legata Lovro izabran u a nadbiskupa. Barada je dokazao da je Tomina vijest o ordinaciji nadbiskupa Lovra 1060. god. sigurno pogrešna.36 Ordinatio, tj. podjeljivanje biskupske častio zapravo je consacratio, tj. ritualno prenošenje vlasti posvećivanja i ujedno postavljanja na određenu crkvenu funkciju. 37 Do nje dolazi tek nakon što narod i kler izaberu biskupa (electio). Biskup se nakon izbora zove episopus electus i kao takav nije još uveden u biskupsku čast te još ne može vršiti biskupske funkcije. Tek nakon što biskup bude ordinatus, on postaje episcopus consacratus, pa ga se nakon toga svečano uvodi u posjed, tzv. intronizacija.38 Kako je u ispravi koja nas obavještava o raspravi vodenoj pred Teuzom, legatom Aleksandra II., Lovro još uvijek osorski biskup, a samo archiepiscopus electus, to je do njegove ordinacije moglo doći samo nakon toga. S time se slaže i Tomina vijest da je Majnard kao legat pape Aleksandra II. sazvao u Splitu sinod i da je tom sinodu prisutvovao splitski nadbiskup Ivan. Toma poznaje Majnarda po imenu i točno navodi koje je on poslove obavio u našim krajevima. S druge strane, Toma nigdje ne navodi legata Teuza po imenu, pa kako kaže da je "neki legat" bio prisutan izboru Lovre za nadbiskupa, treba zaključiti da nije riječ o Majnardu, već da se bez sumnje radi o Teuzu. Konačno, kako je Lovro za Teuzova posjeta još uvijek samo izabrani nadbiskup, to znači da je tek kardinal Ivan (prije studenog 1063. godine) donio Lovri palij i papino odobrenje. Uostalom, kad bi Lovro bio izabran pred Majnardom 1061. godine, onda bi papino odobrenje stiglo tek za dvije godine, a to je predugačko vrijeme, koje bi bilo utoliko nerazumljivije što je u međuvremenu u Hrvatskoj bio Teuzo kao papin legat. Dakle, sve govori za to da je Lovro izabran nadbiskupom upravo za Teuzova poslanstva. Foretić je točno upozorio na to da je Majnard bio dva puta u Dalmaciji, i to prvi put kao legat pape Nikole II. početkom 1060. godine, a drugi put kao legat pape Aleksandra II. Po Foretićevu mišljenju drugo poslanstvo Majnardova pada početkom 1062. godine. Ali, ako pretpostavimo da je drugo Majnardovo poslanstvo palo u 1062., Teuzo bi bio poslanikom "iduće" tj. 1063. godine, dakle one iste godine u kojoj je 34

Doc., 449. CD I, 97-98. 36 BARADA 1957., 190 i d. 37 FEINE 1964., 130. 3(1 HABERKERN - ALLACH, 76 (v. Bischof), 121 (v. Consecratio), 30 (v. Inthronisation).

35

186


prije studenoga papin legat Ivan bio također u Dalmaciji, pa bi u Ί063. god. došlo do ovih događaja: Teuzo provodi reformu; bira se Lovra; putovanje u Rim po potvrdu Lovrina izbora; papino odobrenje Lovrina izbora i slanje palija; kardinal Ivan, papin legat, održava zbor naroda i klera na kojem anatemizira Cededu i Potepu, hvata Ulfa, vodi ga u Split, tamo održava sinod i prije studenoga 1063. god. baca Ulfa u zatvor. Prvih deset mjeseci 1063. god. očito je prekratak rok za sve te djelatnosti, sinode, zborove i putovanja, pogotovo ako uzmemo u obzir da je Teuzova djelatnost obuhvaćala ne samo reformsko djelovanje u užem smislu nego i razne ne baš jednostavne poslove, medu kojima nam je slučajno ostala zabilježena vijest o sporu u vezi s kapelom sv. Ivana. Vjerojatno je takvih sporova i problema bilo više, a oni su svi zahtijevali ne baš malo vremena. Isto tako po svemu se čini da je kardinal Ivan boravio i u Trogiru i tamo prisustvovao biranju novoga biskupa, što znači da je i on uz aktivnost protiv Ulfa obavljao i druge tekuće zadatke. Iz svih tih razloga čini se upravo sigurnim da je Majnard otputovao u naše krajeve odmah nakon izbora Aleksandra II. za papu, tj. poslije 1. listopada 1061., da je "iduće godine" tj. 1062. Teuzo provodio reformu, prisustvovao izboru Lovrinu, te da je 1063. godina protekla u živoj i intenzivnoj djelatnosti kardinala Ivana, koja je kuliminirala u zatvaranju Ulfa u Splitu. Na temelju svega naprijed iznesenog proizlazi ova uvjerljiva i jednostavna kronologija dolazaka papinih legata u naše krajeve: - Ožujak 1060. god. - sinod u Splitu pod Majnardom; donošenje zaključaka o provođenju odluka Lateranskog sinoda iz 1059.; - Konac 1061. god. - sinod u Splitu pod Majnardom; suđenje Krešimiru; provođenje nekih zaključaka iz ožujka 1060.; - Početak 1062. god. - splitski nadbiskup Ivan odstupa; -1062. god. - splitski sinod pod Teuzom;39 izbor nadbiskupa Lovra; provođenje većine zaključaka sabora od ožujka 1060. god.; - 1062./1063. god. - poslanstvo papi radi odobrenja prijelaza Lovra na splitski nadbiskupsku stolicu; - 1063. god. - papin legat Ivan dolazi s papinim odobrenjem Lovrina prijelaza na splitsku nadbiskupsku stolicu; narodni zbor na kojem hvata Ulfa; Ivan prolazi kroz Trogir, gdje se bira njegova pratioca Ivana za biskupa; sinod u Splitu; ustoličenje Lovra i osuda Ulfa. 39

Našoj kronologiji protivi se, doduše, navođenje treće indikcije u Teuzovoj presudi. Prema toj indikciji Teuzov bi boravak u našim krajevima padao tek poslije 1.ΓΧ.1064. Ipak podatak o trećoj indikciji u spomenutoj ispravi bez ikakve je sumnje posve nepouzdan i ne može biti sam za sebe dovoljan da Teuzovo poslanstvo prebacimo u vrijeme poslije 1.ΙΧ.1064., utoliko više što Korčulanski kodeks izricito kaže da je Teuzo došao u naše krajeve iduće godine nakon Majnarda.


187

IV. Obratimo sada pažnju na zbivanja u Njemačkoj i Italiji što se odnose na izbor pape i protupape i na stajalište njemačkog dvora. Papa Nikola II. svojim je približavanjem Normanima i dodjelom praktički cijele Južne Italije u leno normanskim vojvodama u srpnju 1059. god. duboko oneraspoložio njemački dvor. Dakako, iza Nikole II., stoji Hildebrand kao najmoćniji čovjek reformnog papinstva. On zove Normane nakon smrti Nikole II. Normani 1.Χ.1061. osvajaju Rim i omogućuju biranje Aleksandra II., koji je potpuno pod utjecajem Hildebranda. Predstavnici rimskog plemstva u međuvremenu odlaze u Njemačku, gdje zajedno s njemačkim dvorom i lombardskim biskupima biraju Kadalusa, parmskog biskupa za papu Honorija II. (28.X.1061.). Koncem ožujka 1062. god. lombardska vojska dolazi s Honorijem II. pred Rim. Hildebrand i Aleksandar II. u velikoj su nevolji jer su Normani otišli iz Rima, a njemački dvor je uz Honorija II. Za vrijeme kratkotrajne opsade Rima dolazi u Njemačkoj do dvorske revolucije: carica-majka kao regent malodobnog Henrika Pv7. udaljena je s dvora, a u ime Henrika IV. vlada novo regenstvo na čelu s kolnskim nadbiskupom Annonom, inače najmoćnijim čovjekom u Njemačkoj i izrazitim pristalicom reforme. Njemački dvor od toga trenutka stoji uz reformu i Aleksandra II., prestaje pružati podršku Honoriju II., te nizom vještih diplomatskih akcija omogućuje konačnu pobjedu Aleksandra II.: već u svibnju 1062. god. dolazi predstavnik njemačkog dvora u Rim, uspijeva nagovoriti oba suparnika da se svaki vrati u svoju dijecezu, a time je zapravo Honorije II. uklonjen sa scene, a da toga ni sam nije bio svjestan; sabor u Augsburgu u listopadu iste godine odlučuje da se u Italiju šalje izaslanstvo koje će tobože objektivno ispitati situaciju; međutim, kako je izaslanik Augsburgskog sabora rođak nadbiskupa Annona, odluka je već unaprijed jasna; dapače, koncem 1062. on priznaje Aleksandra II. u ime Henrika IV., pa Aleksandar II. u ožujku 1063. god. ulazi u Rim i odmah nakon toga održava crkveni koncil. U međuvremenu Honorije II. konačno shvaća da je izigran, pokušava u svibnju 1063. god. osvojiti Rim, uspijeva doduše osvojiti Anđeosku tvrđavu i čak Crkvu sv. Petra, ali ne i Lateran jer nema dovoljno vojnika ni novčanih sredstava i ne dobiva pomoć ni iz Njemačke ni iz Bizanta. Štoviše, rimske "pristaše" Honorija zadržavaju ga koncem 1063. god. u Rimu sve dok ne plati visoku otkupninu. Početkom 1064. god. Honorije II. uspijeva se nekako probiti u svoju biskupiju Parmu, gdje do svoje smrti samodopadno sam sebe smatra papom, ali na svjetskoj političkoj pozornici ne igra nikakvu ulogu. Sabor u Mantovi u svibnju

188

1X4



1064. god. donosi konačno priznanje Aleksandra II.40 Kronologija je, dakle, ovakva: 19. VII. 1061. god. - umire papa Nikola II.; 1. X. 1061. god. - Normani osvajaju Rim; izabran za papu Aleksandar И-; 28. X. 1061. god. - u Njemačkoj biran protupapa Honorije II.; Konac ožujka 1062. god. - Honorije II. s lombardskom vojskom nalazi se pred Rimom; Travanj 1062. god. - novo proreformsko regenstvo malodobnog HenrikalV.; Svibanj 1062. god. - primirje u Rimu, Aleksandar II. odlazi u svoju biskupiju (Lucca), a Honorije II. u svoju (Parma); Listopad 1062. god. - proreformski sabor u Augsburgu; Konac 1062. god. - legat Augsburgskog sabora u ime Henrika IV. priznaje Aleksandra II. za papu; Ožujak 1063. god. - Aleksandar II. ulazi u Rim; Travanj 1063. god. - Aleksandar II. održava sinod u Rimu; Od svibnja 1063. god. - Honorije II. bezuspješno pokušava zagospodariti Rimom; Konac 1063. god. - Honorije plaća otkupninu da ga njegovi "prijatelji" puste na slobodu; Početak 1064. god. - Honorije II. potajno napušta Rim; Svibanj 1064. god. - koncil u Mantovi priznaje Aleksandra.

u tom problemu osjeća do danas. Po Račkome, pobuna na Krku počinje 1061. i dovršana 1063. godine a Ulfo je možda došao e vidni aquileiensi provincia. Ritig se u svojim objašnjenjima uloge Ulfa izričito pozvao na Račkoga, ali je ustvrdio da je Ulfo domaći svećenik, a Ulfova pobuna počela bi po Ritigu tek 1062. godine.42 Prvi je temeljito Ulfovu aktivnost analizirao Šišić43 Po njemu je Ulfo došljak, a to "kao da znači da se on baš oko toga vremena (tj. potkraj 1063.) povratio iz Italije u Hrvatsku" te je "jamačno poznat u Hrvatskoj". Njegov je cilj "da se hrvatska crkva otkine od dalmatinske" i zato dva puta putuje u Rim, ali uglavnom bez uspjeha. Zbog zabrane slavenskog bogoslužja dolazi "u čitavoj hrvatskoj državi" do velikih nemira, papin legat Ivan hvata Ulfa "možda uz hrvatsku državnu brahijalnu pomoć", a Cededi i Potepi daje bizantska vlast na Krku "dovoljno zaštite". Krešimir je uz reformu, a protiv narodne crkve. Šišić ističe da je vjerojatno prije Ulfova pokreta "baš na Krčkom otoku bila protureformistička stranka veoma jaka" jer je Krk potpadao pod Bizant, koji se upravo u to doba približio Njemačkoj i protupapi Kadalusu. Ulfovu akcije stavlja Šišić u drugu polovicu 1063, a splitski sinod na kojem je Ulfo osuđen na početak 1064. godine. U svom radu Episcopus Chroatensis, što je objavljen 1931., ali koji je napisan još 1928., Barada je istakao da se radi o "čudnoj pripovijesti".44 Barada je osobito istakao kako je nevjerojatno da bi Ulfo bio uhvaćen i zatvoren, a da bi Cededa i dalje ostao krčkim biskupom. On je ustvrdio da događaj s Cededom treba prebaciti u treće desetljeće XI. stoljeća. Međutim, već 1927. god. dolazi Praga45 s novim objašnjenjem Ulfove uloge. Prema Pragi, nakon što je zbog reformatorskih zaključaka splitskog sinoda iz 1060. god. došlo do nemira, dolazi u Hrvatsku neki njemački svećenik Ulfo, pristaša carske vlasti, i pridobiva Hrvatsku za protupapu (guadagna al partito dell'antipapa gran parte della Croazia). Krešimir je najprije sklon tom pokretu (ίο favorisce). Međutim, nakon što 1064. god. njemački dvor priznaje Aleksandar II., Krešimir se okreće Rimu, dok njegov designirani nasljednik i Zvonimirov suparnik vojvoda Stjepan ostaje antireformno nastrojen i postaje nosilac narodnog otpora na Kvarneru i pod Velebitom. Dolazi papin legat Ivan u Krk i tamo mu možda samo carski pristaše izručuju Ulfa, ali ne i biskupa Cededu, jer ga štiti vojvoda Stjepan. Iste poglede razvija Praga i 1931. god.,46 samo što nadodaje da je Krešimir u vrijeme dok je bio sklon Ulfovu poretku stupio možda čak i u savez s Njemačkom. Praga je to svoje shvaćanje ponovio i 1954. godine.47

V. 1. Tek sada možemo uzeti u razmatranje ulogu Ulfa u poznatim događajima šezdesetih godina XI. stoljeća. Rački je o Ulfu dao tek nekoliko napomena,41 koje su dobro argumentirane i sadrže neke prihvatljive teze, tako da se utjecaj Račkog i 40

Vita Alexandri Π, 302, pretjeruje kad kaže da je Cadalus (Honorije H.) bio u Anđeoskoj tvrđavi duos annos (...) obsessus et calamitatibus multis afflictus exinde egredi nullatetius pottiit, dome se ab eodem Cencio CCC. libris argenti redemit, te da je iz Rima jedva pobjegao uno ronsino et uno cliente m contentus, inops at aeger, jer je opsada Anđeoske tvrđave trajala samo nekoliko mjeseci krajem 1063. godine, ali svakako daje vrlo živu i u biti točnu sliku očajnog položaja Honorija II u to vrijeme. Usp. SEPPELT, 103 i d.; FLICHE - MARTIN, VIII; FLICHE 1946., 30 i d.; HALLER, 227 i d.; JEDIN, 407 i d. Posebno za pokušaje osvajanja Rima sa strane Honorija II. vrijedi konzultirati HEBERHOLD 1947., 447 i d. Od literature koja se bavi njemačkim političkim prilikama u vezi s južnom i jugoistočnom Evropom spomenimo umjesto svega BUDINGER, 12 i d.; DIMTTZ, 153 i d., a od novijih HAMPE 1963., JORDAN 1973., 13 i d. 41 Doc., 204, 206, 209.

42

RITIG, 159 i d. ŠIŠIĆ 1917., 235 i d.; ISTI 1925., 513 i d. 44 BARADA 1931a., 1931., 188 i d. 45 PRAGA 1927., 227 i d. 46 PRAGA 1931 .,12 i d. 47 PRAGA 1954., 1954., 64 i d.

43

190



U hrvatskoj historiografiji Praginu misao o Ulfu kao pristaši protupape Honorija II. prihvatio 1943. god. Barada,48 1953. Babić,49 a kasnije i N. Klaić u svojim radovima.50 Dakle, što se tiče vremena Ulfova djelovanja, po Račkome je pobuna na Krku počela poslije 1060., tj. poslije sinoda u Splitu održanog 1059.1060., i trajala do 1063. god., tj. do sinoda održanog u prisustvu papina legata kardinala Ivana. Ritig je vrijeme Ulfova djelovanja skratio na razdoblje 1062.-1063. godine. Razlika prema Račkome je u tome što Rački stavlja početak pobude prije dopisa Aleksandra II., a Ritig poslije. Šišić pak smatra da je Ulfovo djelovanje počelo i završilo tek u 1063., a da je sinod legata Ivana održan početkom 1064. godine. Barada prebacuje Ulfovu djelatnost u treće desetljeće XI. stoljeća. Što se, pak, tiče pitanja odakle je Ulfo došao, već je Rački ustvrdio da je Ulfo možda došao iz Akvileje, a tome je Praga još i nadodao da je Ulfo bio njemački svećenik "bez sumnje pristaša cara, a možda izaslanik nabiskupa Viberta", te radio u prilog protupape (Honorija II.). Po Ritigu je Vuk domaći svećenik. Šišić je 1917. god. jasno istakao da je Ulfo stranac, dok je 1925. god. imao pomalo nejasno stajalište; Šišić kao da je promijenio mišljenje i kao da tvrdi da je Ulfo domaći čovjek jer kaže da se Ulfo "vratio" u Hrvatsku. Konačno, u pogledu vlasti nad Krkom u to doba po Račkome je Krk, zajedno s Dalmacijom, šezdesetih godina XI. st. već bio hrvatski, a to je isto mislio i Barada. Praga je 1927. god. ustvrdio da je Krk u to doba pripadao snagama njemačkog cara zajedno s dobrim dijelom hrvatskog kopna. N. Klaić je 1964. smatrala51 da je pod Krešimirom Krk bio hrvatski, ali je kasnije došla do uvjerenja da je Krk do 1063. god. bio bizantski, a nakon toga pripadao Ulriku II. iz obitelji Weimar-Orlamiinde, koji ga je priključio novoosvojenoj "Dalmatinskoj marki".52 2. Nema ni najmanje sumnje u to da je Tomina "priča namjerno tako 53 iskrivljena da se teško može u njoj razabrati historijsku jezgru". Pokušajmo analizirati Tomino pripovijedanje. Tijek događaja po Tomi je ovaj: - Majnard održava splitski sinod u vrijeme pape Aleksandra i splitskog nadbiskupa Ivana: zabrana liturgije na slavenskom jeziku; - papina potvrda tih zaključaka; - crkve sa slavenskim bogoslužjem se zatvaraju; 48

BARADA 19432,59. " V. npr. BABIĆ, 192. 50

KLAIĆ, N. 1965.-1966., 135-136; ISTA 1965., 263 i d.; ISTA 1971., 371 i d. KLAIĆ, N. 1964., 157. 52 KLAIĆ, N. 1971., 371. 53 RITIG, 215 i d. 51

•iV

191

- dolazi stranac Ulfo kao navodni papin predstavnik i predlaže izaslanstvo papi; - prvi posjet Ulfa Rimu: Ulfo dobiva pismo za dalmatinske biskupe i kralja; - Ulfo se vraća, pismo predaje "Gotima", oni izabiru Cededu kao svoga biskupa i šalju u Rim Ulfa, Cededu i Potepu; - drugi posjet Ulfa Rimu: papa ne odobrava slavensko bogoslužje, ali obećava dolazak (svojih) legata; - poslanstvo se vraća u Hrvatsku, Cededa tjera krčkog biskupa, posvećuje crkve, zaređuje svećenike; - o djelatnosti Cedede obavještava se papa; - papa šalje legata Ivana, ovaj anatemizira Cededu i Potepu, а Ulfa odvlači u Split, tamo osuđuje i baca u zatvor. Očito je da Tomino pripovijedanje o događajima u vezi s Ulfom nije uvjerljivo. Prije svega, splitski sinod od 1060. god. nije donio odluku o zabrani bogoslužja na slavenskom jeziku. Toma, doduše, kaže da je odlučeno ut nullus de caetero in lingua Sclavonica praesumeret divina mysteria celebrare nisi tantum in latina et graeca i da je to potvrđeno apostolica auctoritate, ali to sigurno nije istina jer u potvrdi Aleksandra II. stoji: Sclavos nisi latinas litteras didicerint ad sacros ordines promoveri (...) prohibemus. Dakle, nema ni riječi o nekoj zabrani bogoslužja na slavenskom jeziku, nego samo o budućoj zabrani zaredivanja slavenskih svećenika bez znanja latinskog. Uostalom, to je Barada jasno uočio već 1931. godine. Doista, zabrana službe Božje na slavenskom jeziku bila bi skrajnje nepromišljen i politički posve loše odmjeren potez. Zatvoriti slavenske crkve, a zbog nedostatka svećenika koji bi služili misu na latinskom onemogućiti nastavljanje vršenja obreda na latinskom jeziku značilo bi nerazumno i brzopleto odustati od bilo kakvog vjerskog i političkog utjecaja na narodne mase i predati ih kao dobro došao poklon svojim protivnicima. Upravo u pogledu slavenskog jezika rimska crkva je na našem području oduvijek pokazivala veliku opreznost u provođenju svoje politike. Ako je vjerovati tzv. Historia salonitana maior, prema jednom zaključku splitskog sabora od 925. god. bilo je zabranjeno biskupima zaredivati svećenike koji bi služili misu na slavenskom jeziku, ali je bilo predviđeno da se služba Božja obavlja i na slavenskom jeziku uz odobrenje pape.54 Slično kao u XI. st., tako je i u X. st. donesen očito jedini sa stajališta rimske crkve koristan zaključak: glagoljašenje se privremeno trpi jer nema bolje alternative. Ta i Inocent IV. u XIII. st. odobrio je službu Božju na slavenskom jeziku, dakako samo u onim mjestima gdje je ona bila uobičajena. Spomenimo još i to da je god. 1595. sinod akvilejskog patrijarha zaključio da se u Istri uvede jedinstveni 54

KLAIĆ, N. 1967a., 101 = CD I, 32, br, 22 = Doc., 187, br. 149.

192



193

obred i latinski jezik, ali je ipak oprezno odredio da se glagoljica i slavenski jezik u Božjoj službi ne ukinu naprečac, da se glagoljske knjige pregledaju i po potrebi usklade s naučavanjem katoličke crkve i nadodao da je poželjno postepeno ukidati glagoljicu i uvoditi latinski jezik.55 Dakle, više je nego vjerojatno da ni šezdesetih godina XI. st. nije došlo do zatvaranja slavenskih crkava i do posvemašnje zabrane glagoljašenja, dakle da Tomin izvještaj nije točan. Međutim, to nije sve. Naime, čini se da ni Ulfova putovanja u Rim nisu vjerojatna. Kako je protupapa Honorije II. bio napušten od njemačkog dvora već u travnju 1062., to od toga datuma dalje ne dolazi u obzir Ulfovo putovanje Honoriju II., jer je taj već od travnja 1062. god. politički beznačajan. S druge strane, sigurno je da Ulfo nije išao u Rim Aleksandru Π. kao "svom gospodaru" jer je Ulfo bio po pripovijedanju samoga Tome protivnik reformnog papinstva, pa je nezamislivo da bi Aleksandar II. bio njegov "gospodar". Iz Tomina pripovijedanja proizlazi dalje da je Ulfo došao u naše krajeve nakon što je papa potvrdio zaključke splitskog sinoda i nakon što su kao posljedica od pape potvrđenih zaključaka zatvorene crkve sa slavenskim bogoslužjem. Kako Aleksandar II. u svojoj potvrdi zaključaka splitskih sinoda naziva Majnarda biskupom i kako se Majnard "pominje u svom novom položaju 13. jan. 1063",56 to je Šišić s pravom zaključio da je papa izdao tu potvrdu tek koncem travnja 1063. god. nakon povratka u Rim i održavanja koncila. Dakle, do zatvaranja slavenskih crkava došlo bi tek sredinom 1063. godine. Honorije se, doduše, nalazio u Rimu u drugoj polovici 1063. god., ali kako je Ulfo bio prije studenog te godine već bačen u zatvor u Splitu, nemoguće je smjestiti u približno pola godine dva Ulfova putovanja u Rim uz popratne događaje (početno Ulfovo "šaputanje", izbor poslanstva za prvo putovanje, redakcija papina pisma, dogovori "Gota" i izbor poslanstva za drugo putovanje), Cededino tjeranje krčkog biskupa, posvećivanje crkava i zaredivanje svećenika, prijavu Cededina djelovanja papi, dolazak papina poslanika, kardinala Ivana, narodni zbor, hvatanje Ulfa, njegovo dopremanje u Split i vođenje postupaka te bacanje u zatvor. Treba priznati da je takav intenzivni tijek događaja posve nemoguć u tako kratko vrijeme. Dakle, i Ulfova putovanja u Rim treba naprosto odbaciti kao izmišljena. Konačno, u Tominu izvještaju ima još jedna upadljiva okolnost, koja je, uostalom, u znanosti već uočena. Naime, Ulfo je tobože predvodnik i inicijator pokreta za priznanje slavenske službe Božje, pa ipak, nakon što je on uhvaćen i odvučen u Split, slavenska Božja služba nastavlja se i dalje, Cededa ostaje i dalje biskupom, a Potepa je također na slobodi. Čovjek se

mora doista pitati čemu sva ta žestoka borba protiv Ulfa ako se nisu ostvarile navodne odluke splitskog sinoda, tobože potvrđene od pape, o zabrani slavenskog bogoslužja. Po Šišiću, Ulfo je uhvaćen uz hrvatsku pomoć, a Cededu na Krku štiti bizantska vlast, dok po Pragi nova njemačka vlast na Krku žrtvuje Ulfa, a vojvoda Stjepan štiti narodne svećenike; ali, sva su ta tumačenja očito nategnuta i posve neuvjerljiva. Naprotiv, sve postaje jasnije ako prihvatimo tezu da je Ulfo, doduše, protivnik reformnog papinstva, ali da ta borba nema veze s borbom oko slavenske službe Božje. Toma je tendenciozno povezao dvije istodobne pojave, Ulfovu političku aktivnost i slavensko bogoslužje na Krku. To je pravi odgovor na čudnu okolnost surova obračuna s Ulfom i daljem postojanju slavenske službe Božje. Dakako, takav odgovor izaziva novo pitanje: zašto je Toma povezao Ulfa sa slavenskim jeziku u bogoslužju? Na to se pitanje dade lako odgovoriti. Toma kao latinaš, kao fanatični pristaša svega što je strogo na liniji rimske crkve i kao veliki protivnik svega hrvatskoga i uopće slavenskoga, morao je sa zaprepašćenjem, nerazumijevanjem i bolom doživjeti u svoje doba makar i ograničeno priznanje glagoljice i slavenskog jezika na Krku i u Senju.57 Nije li Toma htio povezivanjem Ulfove političke borbe s krčkim glagoljašima pokazati kako su glagoljaši već u XI. st. bili neprijatelji rimske crkve? Nije li osnovno u čitavoj priči ono što papa navodno doslovce kaže Ulfu: propter arianos inventores Utteraturae hujusmodi dare eis licentiam in sua lingua tractare divina sicut praedecessores mei sic et ego nullatenus audedl Drugim riječima, iza Tomine moralizatorske priče skriva se ova tendencija: u dobrim starim vremenima pape nisu dozvoljavale bogoslužje na slavenskom jeziku jer je glagoljica "arijansko pismo"; glagoljaši su oduvijek bili protivnici Rima i pape, oni su primitivni lažljivci i heretici, oni se protive izričitim odredbama sinoda ut nullus de caetero in lingua Sclavonica praesumeret divina mysteria celebrare nisi tantum in latina et graeca; zar nije opasno takvim ljudima u današnje vrijeme, tj. u ΧΙΠ. stoljeću, popuštati, i to upravo na Krku gdje je nekoć (tj. u XI. st.) došlo do najvećeg otpora pravoj katoličkoj vjeri? Uostalom, i iz riječi koje Toma podmeće papi vidi se da je upravo to srž čitave priče koju je Toma tendenciozno iskovao dijelom iz raznih stvarnih događaja, a dijelom iz svoje mašte. Prema Tomi, sam papa (!) navodno izgovara ove riječi: ne usuđujem se nikako (!), kao ni moji prethodnici (!) dati odobrenje (!) da obavljaju službu Božju na svojem jeziku, i to propter Arianos inventores (!) huiusmodi litterature. Nije li to posve jasan, premda lukavo u doslovne (!) riječi samoga pape zaodjenut prigovor Inocentu IV., suvremeniku koji u svojem reskriptu od 29. ožujka 1248. kaže

55

57

56

KIRAC 1946., 256 i d. ŠIŠIĆ 1925., 510.

JELIĆ 1906., 9 (pismo Inocenta IV. senjskom biskupu od 20. ožujka 1248.); 9-10 (pismo Inocenta IV. od 26. siječnja 1252,krčkom biskupu).

194


da je glagoljica littera specialis hrvatskih krajeva, koju je prema tvrdnji hrvatskog klera pronašao sv. Jeronim (quam illius terre clerici se habere a beato Jeronima asserentes) i koji zato daje odobrenje (licentiam condedimus) za glagoljsku službu u senjskoj biskupiji, i to u onim mjestima gdje je bila i do sada obavljana. Očito se Toma razračunava s tim papinim reskriptom: sadašnji papa daje odobrenje glagoljici, a prije se to pape nisu usuđivali učiniti; sadašnji papa kao da prihvaća tezu da je glagoljica djelo sv. Jeronima, a prije su pape energično tvrdili da se radi o heretičkom pismu. 3. Ako je, pak, točno da je Ulfo politički protivnik Rima i njegovih saveznika, postavlja se pitanje odakle je Ulfo došao. Na to pitanje daje se najčešće odgovor da je Ulfo došao iz Akvileje. Ipak, treba uzeti u obzir da je na položaju akvilejskog patrijarha od 1049. do 1063. god. bio Gotopoldo, stric cara Henrika III., koji je u svemu slijedio politiku njemačkog dvora.58 Kako smo već istakli, od travnja 1062. god. njemački dvor je prihvatio reformsku politiku rimske kurije, pa prema tome ni Akvileja od toga doba nije više protiv Aleksandra II. Dakle, Ulfo nije mogao doći iz Akvileje i razviti živu djelatnost na Krku protiv reformske politike Rima. Pogotovo u 1063. godini, tj. u vrijeme vrhunca Ulfove djelatnosti, njemački dvor i Akvileja već su deklarirani prijatelji Aleksandra II., pa bi bilo neshvatljivo da papin legat hvata Ulfa, izaslanika prijateljske Akvileje, odvodi u Split i tamo osuđuje na doživotni zatvor. Uostalom, Skok je tvrdio da je Ulfo došao iz Akvileje samo na osnovi njegova germanskog imena,59 a to je sigurno preslab dokaz, u prvom redu zbog naprijed navedenih kronoloških razloga, ali i zato što imena germanske 60 provenijencije nalazimo nerijetko i u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji. Dakle, Ulfo, politički protivnik Rima, nije mogao doći iz Akvileje. Odakle je došao? Da bismo se približili točnom odgovoru na pitanje odakle je Ulfo došao, valja razmotriti neke aspekte međunarodne situacije Hrvatske toga doba. Kao što smo na drugom mjestu pokušali podrobnije obrazložiti6', međunarodnu situaciju koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina XI. st. karakterizira energični prodor rimske crkve na područja nad kojima je do tada svjetovnu vlast imao bizantski car, a crkvenu carigradski patrijarh. Još god. 1059. papa Nikola II., primio je u vazalni odnos 58

4

LEICHT 1970 ,104. Uska povezanost Henrika IV. s Gotopoldom u to doba vidi se i iz listine kojom Henrik IV. potvrđuje 16. prosinca 1062. akvilejskom patrijarhu razne privilegije. V. KOS F. Ш., 138, br. 225. 59 SKOK 1953., 22. "JIREČEK 1962., 77 (prijevod studije 1901., 1903., 1904.) navodi ova langobardska imena u Ninu i Zadru: Adelfreda, Aufrerus, Odolbertus, Trasus, te smatra da se radi o Langobardima ili Talijanima langobardskog porijekla. 61 V. MARGETIĆ 1980a., 219-238.

Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća normanske vojvode u Južnoj Italiji, i to Richarda kao kneza Kapue, a Roberta Guiscarda kao vojvodu Apulije i Kalabrije, a i Sicilije, nakon što je osvoji, te im je dodijelio te zemlje kao leno rimske crkve s jasno izraženom namjerom da rimska crkva preko normanskog mača istisne istočnu crkvu iz južne Italije. Tako i dolasci papina legata Majnarda u hrvatske krajeve u 1060. i 1061. god. nisu nikako bili puka rutinska inspekcijska posjeta, već su imali u prvom redu političko značenje. Kao što reformno agresivno papinstvo širi preko normanskih vojvoda svoj utjecaj na jugu Italije na štetu oslabljenog Bizanta, tako i u Dalmaciji Rim nastoji preko hrvatskog kralja proširiti svoj utjecaj u Dalmaciju. Ne može biti slučajem činjenica da se prema sačuvanim ispravama upravo nekako početkom šezdesetih godina Krešimir počinje nazivati rex Croatiae et Dalmatiae. Zato je vrlo vjerojatno da je Majnard već prilikom svoga prvog posjeta Splitu donio sa sobom papinu suglasnost na Krešimirovo osvajanje Dalmacije i stavio mu u izgled novi naziv kralja Hrvatske i Dalmacije, a da je Petar Krešimir obećao pomoći prodoru rimske crkve na tlo bizantske Dalmacije, te se odmah i počeo tako nazivati. Dapače, prema vijesti iz Korčulanskog kodeksa saznajemo da je Petar Krešimir optužen da je ubio svoga brata Gojslava, što bez sumnje treba povezati i s borbom oko hrvatskog prijestolja i, na međunarodnoj razini, obračunom Rima i Bizanta. Iz Korčulanskog kodeksa saznajemo, dalje, da je Majnard oslobodio Petra Krešimira optužbe da je zlonamjerno (dolo) ubio svog brata, te da je Krešimir nakon izvršene crkvene rekoncilijacije, tj. izvršene pokore zadane od crkve, "ponovno stekao vlast nad tom zemljom od strane svetoga Petra apostola " (iterum adeptus est principatus illius terra a parte sancti Petri apostoli). Kako je poznato da je Aleksandar II. sklopio ugovor s nekim francuskim velikašima o ponovnom osvajanju Španjolske, po kojem će osvojene zemlje ti velikaši primiti kao vazali ex paru sancti Petri, iz tako reći identičnog načina izražavanja Korčulanskog kodeksa ("a parti sancti Petri") treba zaključiti da je reformsko papinstvo i s Krešimirom vodilo slične pregovore koji su u Rimu protumačeni kao priznanje Krešimirove vazalne podložnosti. Sve, dakle, upućuje na to da je papa dao odobrenje da Krešimir osvoji bizantsku Dalmaciju i da je ujedini s Hrvatskom. Nije nemoguće da je papa ne samo prešutno nego čak izričito priznao hrvatskom kralju pravo na Dalmaciju. Naime, potvrda Aleksandra II. odluka splitskog sinoda, o kojoj je u ovome radu već bilo riječi, adresirana je ovako: Alexander regi et episcopis Dalmatiarum. Unatoč protivnim mišljenjima,62 čini nam se da bi se dalo braniti gledište da se riječ Dalmatiarum odnosi ne samo na biskupe nego i na kralja, jer bi u protivnom slučaju stajalo npr. regi Chroatiae ili regi <* V. npr. ŠIŠIĆ 1925., 510. '

, ,υ

Hrvatska ι crkva u srednjem vijeku

Cressimiri. Osim toga, iz načina izražavanja čini se da se papa obraća svjetovnoj i duhovnoj vlasti u Dalmaciji, a ne svjetovnoj vlasti u Hrvatskoj i duhovnoj vlasti u Dalmaciji, dakle papa izričito priznaje da je Krešimir pravno svjetovna vlast u Dalmaciji. Dakle, Krešimir je negdje koncem 106Ί. god. nakon sukoba s bratom učvrstio svoju poziciju u Hrvatskoj, medu ostalim također i papinom pomoći, te mogao početi poduzimati korake da ostvari prava na koja je polagao glasom svoje nove titule, tj. prava nad Dalmacijom. Dakako da taj zadatak nije bio baš lagan, jer je Bizant ipak bio još prisutan na Jadranu i bio velesila koja je, makar i oslabljena, bila svakako jedna od značajnijih država toga doba. Osim toga, dalmatinski gradovi, naučeni na razmjernu samostalnost pod Bizantom, nisu pokazivali oduševljenje da bizantsku vlast zamijene bilo kojom, radilo se to o hrvatskoj ili mletačkoj vlasti. Zato Krešimiru nije preostalo ništa drugo nego da pokuša zaposjesti u Dalmaciji ono što se dalo zaposjesti, a da se u drugim dijelovima Dalmacije zadovolji bar formalnim priznanjem svog vrhovništva. Svakako se već a priori može pretpostaviti da je Krešimir pokušao ostvariti prava iz svog naslova kralja Dalmacije ondje gdje je mogao očekivati najmanji otpor i gdje je pristup njegovoj vojsci bio najlakši. To je bez sumnje otok Krk zato što je vrlo blizu kopnu i zato što je na tako velikom otoku grad Krk, iz kojeg se mogla očekivati organizacija obrane cijeloga otoka, bio razmjerno preslab i premalen da bi zaštitio cijeli otok. Osim toga, Krk je ujedno i najudaljeniji od Zadra, centra bizantske Dalmacije. I doista, ako pretpostavimo da je Krešimir došao u posjed otoka, ali ne i grada Krka, onda se Ulfova djelatnost prikazuje kao logičan odgovor Bizanta koji Ulfa 1062. god. šalje iz bizantskog Zadra da iz grada Krka organizira obranu i eventualnu kakvu-takvu protuakciju. Dakako da je Ulfov pokušaj morao biti osuđen na neuspjeh jer on očito nije imao ni financijskih sredstava ni vojske. Ipak se on drži u gradu Krku čak do 1063. godine. Te godine Krešimir osvaja i grad Krk, te uz pomoć papina legata Ivana organizira novu vlast na otoku i u gradu te dozvoljava legatu Ivanu da organizatora otpora, Ulfa, otpremi u Split gdje mu se sudi. Dosta je jasan razlog zašto Krešimir svoga političkog protivnika Ulfa predaje papinu legatu Ivanu. Papa i Krešimir djeluju u punoj suglasnosti. Papa daje cjelokupnoj Krešimirovoj djelatnosti crkveni autoritet, pa Krešimir umjesto da uhvaćenog Ulfa drži u tamnici ili da ga smakne, što je oboje sigurno nepopularno u Hrvatskoj gdje je još uvijek morala biti jaka opozicija, predaje svog i papina protivnika papinu legatu, koji u propapinskom Splitu vodi postupak protiv Ulfa kao heretika i time ga na najprikladniji način eliminira. Toma kaže da legat Ivan u Splitu congregata Synodo eundem iniquum presbyterum ab omni ordine dericali deposuit, multisque affectum verberibus atonso ćopite adusta stigmate fronte, sicut papa iusserat, perpetuo carcere detrudi fecit. Na sličan žestoki način obračunavali su se s bizantskom


197

vlašću i crkvenom hijerarhijom nekako u to doba papa i Robert Guiscard u Južnoj Italiji, također u punoj slozi crkve i svjetovne vlasti. Da ponovimo. Sigurno je da Ulfo nije došao iz Akvileje jer je Akvileja čvrsto uz carstvo, a ono je uz papu od travnja 1062. godine. Osim toga, da je Ulfo došao iz Akvileje, on bi bio povučen već u drugoj polovici 1062. god. i ne bi nastavio borbu protiv pape upravo zbog promjene njemačke politike prema papi. Ulfo je očito veliki protivnik reformnog papinstva, ali nije i ne može biti ni emisar Honorija II. jer taj od travnja 1062. god. ne znači ništa na svjetskoj političkoj sceni i podržavaju ga tek neki lombardski biskupi; s druge strane, imao je, kao što smo vidjeli, dovoljno svojih velikih briga da bi mogao čak i pomišljati na bilo kakvu političku djelatnost u hrvatskom kraljevstvu, utoliko više što se iz toga ne vidi bilo kakva neposredna korist za njega. Još je manje vjerojatno da bi neki domaći hrvatski nezadovoljnici s Ulfom na čelu sa svoje strane tražili pomoć i povezivali se s Honorijem II. Kako je centar Ulfove djelatnosti Krk, kako je Krk do toga doba bizantski, treba zaključiti da je Ulfa na Krk poslao Bizant, i to upravo iz Zadra, kao glavnog grada bizantske Dalmacije. To je pogotovo vjerojatno ako uzmemo u obzir da Ulfo očito zna hrvatski. Nadalje, ako je Ulfo uhvaćen 1063. god. i odvučen u Split, onda to znači da je njegova aktivnost doživjela neuspjeh i da su njegovi i bizantski protivnici uspjeli, dakle da su Rim i njegov saveznik Krešimir osvojili Krk kao centar Ulfove djelatnosti. Konačno, kako se Ulfo odupirao od 1062. do 1063., on je morao na Krku imati neku bazu djelovanja. Ta baza je očito grad Krk, koji je Krešimir bez sumnje kao zadnjeg osvojio. Ukratko, sve govori u prilog naše teze da je Krešimir osvojio 1062. god otok Krk, da je Ulfo poslan iz bizantskog Zadra, da se Ulfo odupirao u gradu Krku i da je konačne svladan 1063. godine.

7. ŽIVOT BLAŽENOGA IVANA, TROGIRSKOG BISKUPA (Historijski zbornik, god. XLIII. (1), 1990., 5-15)

1. Za povijest Trogira od velike je važnosti Život blaženog Ivana, trogirskog biskupa napisan 1203. od Treguana, arcidakona i kasnijeg trogirskog biskupa.1 Premda je taj Život (u daljnjem tekstu: Život) hagiografsko djelo s uobičajenim opisima čuda i raznim pretjerivanjima, ipak je on razmjerno pouzdano vrelo za one povijesne događaje koje spominje. Naime, ako je pisac nekog hagiografskog djela htio da narod vjeruje u ono što priča, on je morao u svoju priču ubaciti određene povijesne događaje koji su se ili stvarno dogodili ili ih je narodna tradicija smatrala istinitim. Upravo u tome i leži golema vrijednost hagiografskih spisa, što je kod Života još i potencirano s razloga što od događaja što ih Život opisuje nije proteklo toliko vremena da bi se oni pretvorili u puku legendu bez veze sa stvarnošću. Za naše analize dolaze u obzir ovi osnovni događaji: po Životu nedugo nakon Kolomanova uspjeha u Dalmaciji umro je trogirski biskup Ivan. Neposredno prije smrti prorokovao je da će "nakon ovoga pokoljenja" doći do rušenja gradskih utvrda i da će trogirski stanovnici napustiti grad za "ne baš kratko vrijeme", ali da će se onda vratiti i ponovno ga izgraditi. I doista, nakon "malo godina" Saraceni su Trogir "do temelja uništili", a stanovnici su ga napustili. "Poslije mnogo vremena" neki su se stanovnici povratili u grad, ponovno ga izgradili i ujedno pronašli grob biskupa Ivana. Na grobu su se događala moga čuda, npr. povratak vida, sluha itd. "sve do vremena kada je grad bio napadnut od Mlečana", koji su pljačkajući po gradu oskvrnuli Ivanov grob, tijelo bacili na obalu i otkinuli od njega ruku. Koliko treba vjerovati osnovnim događajima toga izvještaja, tj. 1) rušenju grada od Saracena, 2) napuštanju grada, 3) napadu Mlečana? Starija literatura od Lucija dalje2 nije dovodila u pitanje vjerodostojnost tih događaja, osobito da su Trogir razrušili 1123. Saraceni koji su došli iz Afrike ili Španjolske. Mi smo 1983. iznijeli mišljenje da je riječ o saracenskoj posadi u Bariju koja je 1133. po nalogu kralja Rogera 1 2

LUCIJE 1657. Najnovije izdanje IVANIŠEVIĆ 1977., 59-121. Po njemu ćemo Život dalje citirati. Podrobnosti u MARGETIĆ, 1983a., 255.

200


uništila grad.3. Klaić je vijest o napadu Saracena interpretirala kao mletačko plačkanje Trogira u 1125., a kasniji napad Mlečana povezivala s Dandolovom viješću po kojoj su Mlečani napali Trogir u 1171.4 Mnogo radikalniji bio je Steindorff u svoja dva rada iz 1984.5 i 1988.6 Po njemu je nevjerodostojna i neistinita biskupova priča o saracenskom napadu na Trogir, o uništenju i napuštanju Trogira i o kasnijem napadu Mlečana na grad. Novije analize, u prvom redu Steindorffove, ponukale su nas da se ponovno vratimo tom pitanju. Prije svega smatramo da nije uvjerljivo Steindorffovo nijekanje opstojnosti kasnijega mletačkog napada na Trogir. Upravo je nemoguće pretpostaviti da bi, kako to hoće Steindorff, Treguan izmislio taj mletački napad. Od njega je i prema pričanju Treguana do 1203., tj. do doba pisanja Života, moglo proći tek nekoliko desetljeća, što znači da su mnogi Trogirani koji su 1203. živjeli bili u vrijeme tog mletačkog napada u godinama koje su im dopuštale sjećanje na ono što se stvarno zbilo. Treguan bi potpuno poništio svaku vjerodostojnost svoga pričanja kad bi izvještavao o nepostojećem događaju. Usto, upravo zato što je od mletačkog napda do pisanja legende prošlo razmjerno kratko vrijeme, Treguan je taj napad opisao vrlo oprezno i trijezno. Treguan priča da je trideset mletačkih galija došlo do Trogira, da su Mlečani ušli u Trogir tražeći skrivene dragocjenosti, da su u toj nadi otvorili grob biskupa Ivana, odvukli škrinju s Ivanovim tijelom do obale, otvorili je, i kad nisu našli ništa što bi vrijedilo opljačkati, otrgli biskupovu ruku i nakon toga otplovili s ostalim plijenom. Dakle, Treguan ne priča o borbama, poginulima, ranjenima, uništavanju grada i tome slično, očito zato što svega toga nije ni bilo. Što se zapravo dogodilo? Odgovor na to pruža nam Historici ducum,7 po kojoj je iz Mletaka protiv Bizanta krenulo 100 galija i 20 pomoćnih lađa. U pomoć im se pridružilo 10 galija i veći broj pomoćnih lađa. (Dandolov izvještaj8 možemo kao nepouzdano kasnije kombiniranje ostaviti postrani). Historia ducum dodaje da Dubrovčani nisu htjeli dati pomoć i čak naoružani izašli iz grada. Mlečani su ih pobijedili, mnoge 9 10 poubijali i konačno grad prinudili na pokornost. Steindorff ističe da u tim vijestima nema riječi o nekom napadu na Trogir. Argument nije 3

N. dj., 255-263. KLAIĆ, N. 1985a., 61-68. 5 STEINDORFF 1984. * ISTI 1988., 17-36. 7 Historia ducum, 79. 8 DANDOLO, 251. ' Historia ducum, 79. "' STEINDORFF 1984., 96; ISTI 1988-, 19. 4

Život blaženoga Ivana, trogirskog biskupa

uvjerljiv. Historia ducum ne javlja o "napadu na Trogir" jednostavno zato što je incidente bio posve beznačajan, kao što je vidljivo već iz samoga Treguanova pričanja. Trogir je u to vrijeme priznavao bizantsko vrhovništvo pa je dužd očito smatrao potrebnim da usput ako ništa drugo, a ono bar zastraši bizantski Trogir - a vjerojatno i iznudi priznanje mletačkog vrhovništva - i usput održi dio flote u kondiciji i dobru raspoloženju zbog lake pljačke, pri čemu nije trebalo doći ni do kakvog gubljenja vremena. Steindorff opetovano naglašava "veliku žurbu" mletačke flote na njezinu putu. Po njemu bi bio gubitak vremena slanje grupe galija protiv Trogira." Ali, u Dubrovniku se mletačka flota zadržala barem 2 dana, a nakon toga, krećući prema jugu, "osvajala gradove, otoke, tvrđave i mnogo sela".12 Mletačka je flota nakon toga osvojila Negropont na Eubeji i tamo se zadržala "stanoviti broj dana" (aliquot diebus). Dakle, bilo je dovoljno (i previše) vremena da onih trideset galija koje su se nakratko zadržale u Trogiru dostignu glavninu. Slično je i s privremenim napuštanjem Trogira od njegovih stanovnika. O njemu govori Život čak na dva mjesta, na način koji, smatramo, ne dopušta sumnje u to da je negdje sredinom XII. stoljeća doista došlo do privremenog odlaska građana, zbog kojeg je grad opustio "kroz mnogo godina", kako to kaže Život. Naime, Treguan, u želji da u što većoj mjeri proslavi nadnaravne sposobnosti biskupa Ivana upotrebljava u hagiografskim spisima vrlo poznatu ideju o "proročanstvu", o kojem se izvještava nakon što se događaj već zbio. To je oprobano sredstvo kad god se žele istaknuti nečije izvanredne sposobnosti predviđanja. Navodno je biskup Ivan neposredno prije smrti prorekao da će biti porušene sve gradske zidine i da će se stanovnici da će se stanovnici rasuti "kroz nemalo vremena pa kad se opet vrate, ponovni izgraditi grad."13 Drugi put priča Treguan o napuštanju grada i povratku građana u grad "nakon mnogo vremena" u onom dijelu svoje priče što se odnosi kronološki na to razdoblje i koje se može smjestiti približno u sredinu XII. stoljeća. Uspomena na taj egzodus koji se, ako je vjerovati nejasnoj, ali ipak bar donekle upotrebljivoj Treguanovoj "kronologiji" dogodio oko sredine XII. stoljeća, morala je još bili vrlo živa u svijesti trogirskih građana, jer su je doživjeli djedovi i očevi generacije koja je živjela u doba pisanja Života (1203.), a nje se sigurno dobro sjećao i neki živući starac od 70 i više godina. Upravo je nemoguće da bi Treguan o nepostojećem napuštanju Trogira donosio najprije proročanstvo blaženog Ivana, a nakon toga spomenuo i sam egzodus. Slušatelji i čitatelji 11

STEINDORFF 1988., 94; ISTI 1988., 24. Historia ducum, loc. cit. 13 Život 1977., 111. 12

202


legende morali bi pomisliti da legenda laže kad o tome egzodusu nitko od najstarijih građana koji su ga doživjeli ništa ne zna i kad od ostalih građana nitko nije o tome ništa čuo od svojih očeva i djedova. Šutnja Tome Arcidakona o tome egzodusu za Steindorffa je važan argument protiv vjerodostojnosti Treguarove vijesti. Ali, Toma je za to razdoblje jedva ponešto napisao čak i o samome Splitu. Ako tome dodamo da je 1125. godine uništen Biograd i da se nije više nikad ponovno podigao kao gradska općina, onda nije ni najmanje nevjerojatna vijest iz Života da je i Trogir približno u isto doba doživio sličnu sudbinu, samo s tom razlikom da se Trogir nekako uspio oporaviti. Za Biograd kaže Historia ducutn da su ga Mlečani 1125. na povratku s križarskog rata "do temelja uništili, što i danas može svatko vidjeti".14 Historia ducum pisana je nešto poslije 1229. i ona nam donosi pouzdanu vijest o tome što i inače znamo, tj. da je Biograd ostao u ruševinama. Život pak, pisan 1203., izvještava da je Trogir "do temelja uništen" i da je "nakon mnogo godina" obnovljen. Ne vidimo nikakva razloga zašto ne bismo trebali vjerovati starijem vrelu, Životu, koje piše o događajima iz ne predaleke prošlosti grada u kojem je nastao. Tom je vrelu bilo i te kako u interesu da u za legendu sporednim stvarima bude što vjerodostojnije kako bi na taj način priča o životu i čudima blaženog Ivana ispala što uvjerljivija. Potpuni nedostatak pouzdanih vijesti o Trogiru upravo za razdoblje kada je on bio napušten svakako je još jedan dodatni razlog da Treguanu povjerujemo. Steindorff iznosi kao daljnju poteškoću okolnost da je posve neobično da bi nakon uništenja grada od Saracena ostao jedino grob blaženog Ivana nedirnut. Ali, vrlo je veliko pitanje da li je pronađen biskupov grob. Očito je to "Ahilova peta" legende. Treguan se uvelike trudi da autentičnost nalaza opravda priviđenjima Teodora "uboga duhom", dakle, osobe od koje se ne može očekivati nikakva prijevara. Treguan upotrebljava sva sredstva, koja su i inače uobičajena u hagiografskim djelima, da nekako uvjeri slušatelje i čitatelje da je pronađeni grob zaista grob blaženog Ivana: biskup najprije ne vjeruje Teodoru i šalje ga kući, ali Teodor potaknut od samoga blaženog Ivana ponovno dolazi biskupu, ovaj ispituje da li netko u Trogiru nešto zna o nekom biskupu koji je nekoć živio u Trogiru - i doista nalazi jednog starca koji se sjeća da je čuo od svojih predaka da je nekoć u gradu živio blažem Ivan i pravio mnogo čuda. Nato se, sve prema Treguanovoj priči, ide prema mjestu koje je sam blažem Ivan označio uz pomoć Teodora i pronalazi se grob. Ali, po Treguanu čudima još nema kraja. Naime, unatoč velikim naporima sakupljenih ljudi ne uspijeva se podignuti kamen koji pokriva mauzolej sve dok se nije došlo do spasonosna rješenja: poziva se dobroćudni Teodor i on bez ikakva napora uklanja kamen običnim 14

Historia ducum, 74.


203

nožem - što nije uspjela "snaga mnogih snažnih ljudi s velikim brojem oruđa". Kada se grob otvorio, "proširio se divan miris, i to ne samo do bližih nego i do vrlo udaljenih mjesta". Sve to izgleda sumnjivim za današnjeg čitatelja, a tako je to moralo biti i za suvremenike Treguana. Čak i sama legenda priča o onima koji su sumnjali u "svetost blaženog čovjeka" kako to opetovano izjavljuje Treguan. Na Steindorffovo pitanje ("Warum blieb bei der Zerstorung durch die Sarazenen gerade daš Grab des Johannes unangetastet"Y5 odgovorili bismo da unatoč priviđenjima "ubogog duhom" Teodora i ostalim čudesnim događajima oko pronalaženja groba blaženog Ivana ne vjerujemo da su Trogirani pronašli baš njegov grob.Većina je smatrala da je mudrije držati jezik za zubima. I inače Treguan nije uspio učiniti legendu uvjerljivom: nevjerojatno je da nitko u Trogiru nije pojma imao - pa čak ni tadašnji biskup! - da je nekoć u gradu živio blaženi Ivan. Uostalom, neke pojedinosti u legendi djeluju kao fina ironija kojom se Treguan majstorski, ali vrlo oprezno poigrava. Daljnji prigovor Steindorffov, naime, da nije jasno zašto su građani ostali toliko vremena izvan grada ne čini nam se osobito snažnim. U prvoj polovici XII. stoljeća bilo je na srednjodalmatinskoj obali opasno živjeti zbog stalnog prelaženja u prvom redu mletačke flote, pa su samo vrlo dobro zaštićeni gradovi kao Zadar i Split mogli opstati. Ako je Biograd u to vrijeme definitivno nestao kao grad, zašto ne bi to bilo moguće za Trogir na jedno kraće vrijeme? Steindorff se pita gdje bi se građani Trogira zadržavali u vrijeme svog privremenog napuštanja grada. Dakako, točan odgovor nije preduvjet prihvaćanju teze da je Treguan napisao istinu o napuštanju grada. Lutije je 16 pomišljao na njihov privremeni boravak u Splitu, ali nije posve nemoguće da su se privremeno smjestili sjeverno od Prapamice ili možda na kojem od obližnjih otoka. Jedino je sigurno da su oni zadržali i dalje svoju svijest o pripadnosti Trogiru i da su i dalje ostali grupacijom koja je osjećala međusobnu povezanost i "kolektivno pamćenje" vlastite prošlosti. Preostaje još odgovor na pitanje tko su bili napadači koji su uništili Trogir po Treguanovom pripovijedanju. Po Treguanu su to bili Saraceni, ali time nije riješen problem identifikacije napadača. Tezu da bi to bili Saraceni iz Afrike ili Španjolske uglavnom su napustili noviji autori. Zato npr. Ivanišević17 i Steindorff18 smatraju da su Trogir napali Mlečani 1125. kada su se vraćali s križarskog pohoda. Ta teza ne čini nam se ispravnom. Historia ducum govori o uništenju Biograda, ali ne spominje rušenje 5

STEINDORFF 1988., 23. LUCIJE, 1673., 17. 'IVANIŠEVIĆ 1977., 96-97. « STEINDORFF 1984., 95-96; ISTI 1988., 19 i d. S

204


Trogira. Ne vidi se nikakav razlog zašto bi taj pouzdani mletački izvor presudo razaranje Trogira. Upravo obratno, Historia ducum potpuno izjednačuje događaje oko Splita i Trogira i izvještava o mletačkom osvajanju tih dvaju gradova (i još nekih drugih) i podvrgavanju građanstva tih gradova mletačkoj vlasti - i to u izričitoj i svjesnoj suprotnosti prema rušenju Biograda koje se po njoj tom prilikom zbilo.19 Usto, protumletačka tendencija, koja izbija iz mnogih Treguanovih rečenica, mogla se baš ovdje ocitovati i nema sumnje da bi Treguan bio i te kako zadovoljan da je mogao ocrniti Mlečane slikajući strašna stradanja grada i građana prilikom uništenja grada i egzodusa građana. A ipak on to nije učinio. Zašto? Odgovor se nadaje sam po sebi: Treguan nije smio u svojoj legendi iskriviti neku povijesnu okolnost koja je trogirskim građanima bila dobro poznata jer bi time, kao što smo već naglasili, smanjio vjerodostojnost svoje legende. Očito bi spominjanje Mlečana kao onih koji su razrušili grad bilo u suprotnosti s narodnom tradicijom o događaju koji se zbio 70-80 godina ranije, dakle ne u nekoj nebuloznoj prošlosti. Svakako ne treba smetnuti s uma da je Treguan pisao svoju legendu o blaženom Ivanu 1203., dakle tek jednu godinu nakon što su križari za račun Mletaka osvojili Zadar. Jasne aluzije na taj događaj vidljive su i u prvom dijelu Treguanova djela, u kojem se govori o tome kako je Zadar priznao Kolomanovu vlast. U priču je upleten i blažem Ivan, koji je najprije pomogao Zadranima da se obrane od Kolomanove vojske, ali ujedno tom prilikom uputio Bogu molitvu u kojoj se zalaže za Kolomanovu vlast nad Zadrom ovim riječima: "kao što oba naroda (tj. Zadrani i Ugri) poštivaju 20 jednog Boga (...) tako neka njima upravlja vlast jednog vladara (...)". A kasnije, nakon što se "građanstvo dobrovoljno predalo (Kolomanu)" i Koloman zatražio objašnjenje od biskupa Ivana zašto je Zadranima dao podršku protiv njega, biskup odgovara: "Sve je to učinjeno zbog tvoga spasa (...) da se ti ne bi okrvavio krvlju kršćana (...) i da na tvoju vojsku (...) ne bi pala sramota okrutnosti; (...) i tako je božje milosrđe učinilo da je (zadarski) narod podređen tvojoj vlasti i da tvoje ruke ostanu čiste od njegove 2 krvi". * Mislimo da ne može biti ni najmanje sumnje da je sve to Treguan napisao s jasnom višeznačnom porukom: ugarski vladar je zakoniti vladar nad Zadrom, jer su mu se građani dobrovoljno predali (dakle, to nisu Mlečani koji su silom osvojili grad); ugarski vladar nije okrvavio svoje ruke krvlju zadarskog naroda (kao što su to učinili 1202. Mlečani). Dodajmo 19

Historia ducum, 74: Spalatum et Traurium (...) violenter invaserunt et cives (...) ad duriš (...) fidelitatem reduxerunt, Belgradum vero pro eo quod eius cives dud et exercitui temptaverant resistere (...) funditus destruxerunt. M Život 1977., 108. !1 N. dj., 109.


205

tome i vehementne Treguanove riječi u povodu mletačke pljačke (1171. godine). Dakle, Treguan za rušenje Trogira nije optužio Mlečane zato što mu to zbog povijesnih činjenica ili zbog narodnog mišljenja o njima nije bilo moguće. Ukratko, Mlečani nikako ne dolaze u obzir. Ako je to tako i ako u obzir ne dolaze ni Saraceni iz Afrike ili Španjolske, najbližim se rješenjem problema ukazuje povezivanje rušenja Trogira sa Saracenima koji su 1133. bili smješteni kod Barija kao posada u službi normanskog kralja Rogera. Kako je pak posve sigurno da oni nisu ni u kom slučaju mogli postupati po vlastitoj inicijativi, saracenski je napad na Trogir zapravo Rogerova akcija. A kako je Roger imao upravo u to vrijeme velikih neprilika sa svojim velikašima, koji su organizirali široko zasnovanu urotu i tražili pomoć na sve strane pa i na istočnoj obali Jadrana, sve upućuje na to da je uništenje Trogira od Rogerovih Saracena bilo neka vrsta opomene silama s druge strane Jadrana da ni na koji način ne pomažu normanskim buntovnicima. O svemu tome pisali smo podrobnije na drugom mjestu pa ovdje ne bismo ponavljali svoje analize. Dodali bismo samo još nešto. Ugarska je bila i u tridesetim godinama XII. stoljeća zainteresirana za prilike na srednjem Jadranu, gdje je barem u Splitu imala određeno uporište. Tako se splitski nadbiskup Gaudije dao konsekrirati od požunskog nadbiskupa i to je 1139. potvrdio papa Inocent II. na inzistiranje hrvatsko-ugarskog kralaj Bele II.22 Steindorff je ispravno upozorio na to da je hrvatsko-ugarski vladar bio bez vlastite mornarice i da sam nije mogao pomoći normanskim pobunjenicima. Zato je eventualna ugarska pomoć normanskim velikašima, Rogerovim protivnicima, dolazila u obzir samo ako bi Split i Trogir pomogli svojom mornaricom. Rušenje Trogira od Rogerovih Saracena bilo je prema tome ne samo opomena nego ujedno i korisna mjera opreza. Dakle, povijesne okolnosti ne govore protiv Treguanove vijesti o rušenju Trogira od Saracena, ako se pod njima misli na Rogerovu posadu kod Barija. Postupni nastanak legende o trogirskom biskupu Ivanu Steindorff zamišlja ovako: neko vrijeme nakon što su Mlečani 1125. uništili Trogir došlo je do poštivanja toga biskupa pa je sastavljena "prva legenda" s antimletačkom tendencijom, koja je opisivala Ivanov život i uništenje grada od Mlečana. Ta legenda možda je - sve po Steindorffu - sadržavala i podatak o tome da je mletačka flota došla iz Hiosa na povratku s križarskog rata. Kako 1125. još nije postojao kult biskupa, Mlečani su postupali samo kao pljačkaši, a ne kao sakupljači relikvija.23 Sedamdesetih godina XII. stoljeća Trogirani stupaju u prijateljske odnose s Mlečanima pa nastaje "druga legenda", kojom se Mlečani kao napadači na Trogir 22 23

CD II, 48. STEINDORFF 1988., 20.

206


zamjenjuju sa Saracenima, a izmišlja se i privremeni egzil građana iz Trogira.24 Treguan je 1203. našao obje legende i od njih stvorio "treću legendu", u kojoj je Mlečane iz "prve legende" prebacio u kasnije vrijeme - približno u vrijeme jedne generacije prije Treguana - a iz "druge legende" sačuvao legendarne Saracene koji uništavaju grad.25 Ta rekonstrukcija nastanka legende izaziva po našem mišljenju velike poteškoće. Život biskupa Ivana po "prvoj legendi" sigurno još nije sadržavao riječi upućene Kolomanu da je biskupova intervencija u prilog Zadra imala za cilj da izbjegne sramotu koja bi pala na Kolomana i njegovu vojsku, da su svoje ruke uprljali krvlju Zadrana jer je to bez ikakve sumnje pisano tek kasnije pod teškim dojmom tragedije osvajanja Zadra u 1202. "Prva legenda" nije dakako mogla sadržavati ni Ivanovo proročanstvo da će doći do uništenja grada i do egzodusa građana itd. Ukratko, Steindorffova rekonstrukcija pretpostavlja mnoge i bitne Treguanove zahvate u "prvu legendu". Ako je, nadalje, "prva legenda" prikazala Mlečane isključivo kao pljačkaše, onda u njoj očito nije bilo mjesta ni za otkidanje ruke biskupa Ivana ni za zahtjev Trogirana da Mlečani vrate otkinutu ruku. Steindorff tvrdi da je "prva legenda" imala "izrazito antimletačke crte".26 U svjetlu ovoga što smo upravo naveli, ne vidi se u čemu se očitovala ta "izrazito antimletačka tendencija". Još manje je uspjela analiza navodne "druge legende". Po Steindorffu ona se bavila samo događajima nakon smrti biskupa Ivana. Ona je, sve po Steindorffu, sastavljena sedamdesetih godina XII. stoljeća, tj. u doba prijateljstva Trogira s Mlecima i zato je promletački intonirana. Ako je ta "druga legenda" nastala sedamdesetih godina, onda je ona opisivala događaje kojih su se mnogi Trogirani još morali dobro sjećati. Čini nam se nevjerojatnim da bi "druga legenda" mogla ponuditi Trogiranima opis potpunog rušenja grada i dugogodišnjeg egzodusa, ako su iz vlastitog iskustva znali da to nije tako. Isto to vrijedi i za Treguanovu "treću legendu". Izmišljanjem nepostojećeg mletačkog napada na Trogir Treguan bi isto tako kao i navodni pisac "druge legende" uništio svako povjerenje građana prema njegovoj priči. Usto, ako je Treguan dobrano preradio događaje oko osvajanja Zadra i opisivanjem nekrvavog Kolomanova stjecanja vrhovništva nad tim gradom na jasan premda neizravan način davao najoštriju osudu zločina nad Zadrom počinjenog 1202., što ga je sprečavalo da rušenje grada i egzil, o kojima je čitao u "drugoj legendi", ne pripiše 24

N. dj., 30, 31. N. dj., 31-32. 26 N. dj., 33.


207

Mlečanima? Zašto nije upotrijebio divnu priliku da optuži Mlečane za totalno uništenje grada? U Steindorffovoj interpretaciji svi su povijesni događaji legende o blaženom Ivanu što se odnose na XII. stoljeće nevjerodostojni: Saraceni nisu napali Trogir; tom prilikom nije došlo do uništenja grada; građani nisu napustili grad; napad Mlečana (1171.) nije postojao. Zar se Treguanova legenda doista može povijesno korisno eksploatirati samo za događaje u XI. stoljeću? To je vrlo malo vjerojatno. Naše analize dovele su nas do obratnog zaključka: Treguanova legenda ima za XII. stoljeće još mnogo više povijesne vjerodostojnosti nego za XI. stoljeće. Treguan je povijesne događaje XII. st. upleo u svoju priču da bi time u očima Trogirana podignuo vjerodostojnost legende. Treba priznati da načelno nije nemoguće da je pri spomenu napadača koji su uništili grad Treguan doista ubacio Saracene umjesto nekog drugog napadača, jer su Saraceni bili u ono vrijeme pogodni da zamijene bilo kojeg neprijatelja. Ali, ako su oni doista zamjena za nekog drugog, postavlja se pitanje: koga? Mlečani, kao što smo vidjeli, ne dolaze u obzir, a još manje Split. U obzir bi mogao doći jedino Zadar, koji je, kao što smo to na drugom mjestu pokušali dokazati,27 igrao u to vrijeme mnogo veću ulogu na jadranskoj političkoj sceni nego što mu se to još uvijek pod utjecajem Dandola želi priznati u literaturi pa i kod nas. Posve nemoguće to nije, a zamjena imena Zadrana sa Saracenima dala bi se opravdati okolnošću da je godinu dana prije pisanja legende o blaženom Ivanu Zadar doživio katastrofu, izazvanu od Mlečana, pa se protumletački nastrojenom Treguanu nije moglo sviđati da je Zadar kao žrtva mletačke bezdušnosti bio svojedobno agresor i rušitelj Trogira. To bi jako kvarilo opći dojam Treguanove priče. A ima i još drugih indicija u prilog toj tezi. Pa ipak, sva ta razmišljanja nose snažan pečat proizvoljnosti. Nije li ipak najbolje držati se Treguanova teksta i u rušiteljima Trogira u prvoj polovici XII. stoljeća vidjeti upravo Saracene, dakako Rogerove najamnike, a ne gusare iz Španjolske ili Afrike. 3. Razaranje Trogira 1133. i napuštanje grada u razdoblju od 1133. do približno 1150. moralo se teško odraziti na gospodarske prilike. Trogir je i inače bio gradska općina koja se po svojoj snazi nije mogla mjeriti za Zadrom i Splitom, pa je to teže morao osjećati posljedice privremenog egzodusa. Trgovina i pomorstvo morali su zbog nedostatka novčanih sredstava još dugo vremena trpjeti, a ni u obradi zemljišta stvar nije bilo drukčije. Naime, svako novo privođenje kulturi neobrađenih zemalja skopčano je ne samo s postojanjem raspoložive radne snage nego i s uskom raznovrsnom suradnjom vlasnika i obradivača, koja je znala često

25

27

Vidi MARGETIĆ 1982a., 238 i d.

208


poprimati karakteristike socijetetnog ugovora. Trogirski vlasnici neobrađenih zemljišta bili su očito u većoj neprilici na koji način platiti krčiteljima njihov rad nego što je to bio slučaj u drugim dalmatinskim gradovima. Zato je ugovor o krčenju sadržavao u Trogiru mnogo češće nego drugdje klauzulu o odstupanju vlasništva nad polovicom iskrčene zemlje. 2. U našoj je pravnopovijesnoj i gospodarstvenopovijesnoj literaturi vrlo slabo obrađen važan i zanimljiv institut privođenja neobrađene zemlje kulturi uz naknadnu diobu obrađenog zemljišta između vlasnika i obradivača.28 Taj institut bio je raširen osobito u Trogiru. Evo jednog primjera takvog ugovora sklopljenog 5. rujna 1272. (...) Cerne Cherinne dedit et locauit Radoy et Raddoslao fratribus (...) terram (...) in Podomorie (...) ad plantandum et pastinandum de uinea et arboribus tali modo (...) quod predicti (...) promixerunt ipsam terram totam pastinare et plantare (...) hine ad quinque annos proxime uenturos (...) et a dictis quinque annis in antea eam tenere et laborare per duos annos (...) et quolibet anno eam uindimiare et (...) Cerne dare medietatem (...) et (...) de blaua agraticum (...). Infine uero (...) septem annorum medietas totius dicte tene et uinee et arborum (...) esse debeat (...) Raddoy et Raddoslaui pro eorum lahore,29 tj. Crna Čerine dao je i predao u zakup braći Radoju i Radoslavu zemlju u Podmorju, s time da je obrade i nasade vinovom lozom i drvećem tako da su rečeni obećali da će cijelu tu zemlju obraditi i nasaditi u idućih 5 godina, a nakon tih 5 godina držati je i obrađivati dvije godine, (usto) svake godine obavljati berbu i Crni davati polovicu, a od žita (uobičajenu) zakupninu. Nakon tih sedam godina polovica cjelokupne rečene zemlje i vinograda i drveća treba pripasti Radoju i Radoslavu za njihov rad. Takav tip ugovora nalazi se ne samo u Trogiru nego i na drugim 30 3 32 područjima duž istočne jadranske obale, npr. u Ninu, Kotoru, ' Rijeci, 33 Trstu itd. U srednjoj Italiji najstariji takav poznati ugovor o diobi 34 nasađene zemlje potječe iz 766. Takve ugovore naći ćemo često u južnoj Italiji počevši od IX. stoljeća sve do sredine XIII. stoljeća.K l u južnoj Francuskoj (Provence, Languedoc) dioba zemlje pojavljuje se počevši od IX. stoljeća. Ona je najviše u upotrebi od XI. do XIII. stoljeća, kasnije je mnogo rjeđa, ali se može naći još stoljećima u zapadnoj Francuskoj. U sjevernoj Africi ona se naziva mugarsa, mugharasak, i to kao institucija islamskog


prava, ali su je, čini se, Arapi našli na novoosvojenim područjima.36 To bi značilo da se počeci instituta diobe zemlje između vlasnika i nasadivača mogu pomaknuti u prvu polovicu VII. stoljeća. I doista, taj institut nalazi se zabilježen u bizantskom Zemljoradničkom zakonu37 (Nomos georgikos) pisanom najvjerojatnije u VIII. stoljeću, koji nesumnjivo samo zapisuje stanje u praksi, iz čega slijedi da je postojao i prije Zemljoradničkog zakona. U članu 11. toga Zakona propisano je: "Ako netko preuzme zemlju od (drugog) seljaka koji se nalazi u poteškoćama i ako se dogovore da će samo uzorati ledinu te da će nakon toga izvršiti diobu, neka ugovor bude na snazi. Ako su ugovorili de će i posijati, neka ono što je ugovoreno bude na snazi". Uostalom, riječ je o prastarom pravnom institutu koji nalazimo još u Hamurabijevu zakoniku,38 gdje u članu 60. stoji: "Ako čovjek prepusti vrtlaru polje da ga pretvori u voćnjak i vrtlar zasadi voćnjak, (vrtlar) će zasaditi (voćnjak) tijekom četiri godine, a u petoj vlasnik voćnjaka i vrtlar dijele (voćnjak) napola. Vlasnik voćnjaka izabire svoj dio i onda ga uzima". Član 61.: "Ako vrtlar nije cijelo polje pretvorio u voćnjak, nego je ostavio (i) ledinu, ledina mu se računa kao njegov dio". Dakle, dioba zasađene zemlje između vlasnika i obradivača očito je pradavni institut, koji se na Sredozemlju pojavio najkasnije u bizantsko doba, i onda se brzo proširio.

28

O tome vidi MARGETIĆ 1983b., 99-101. BARADA 1948., 411-412. 30 CD XIII., 110 (god. 1361.). 31 MAYER 1951., 410, br. 1256 (godina 1335.). 32 GIGANTE 1912., vol. L, 258-259. 33 CDI, ad. a. 1204, ad. a. 1256. 34 Vidi LEWALD, 317- 336. 35 PANERAI / 126id.

209

29

36

Vidi DE LEONE, 791-794. AH vidi i VALENEI1933., 460-470. Podrobnosti u MARGETIĆ 1982., 85-122; ISTI 1989., 103-135. 38 Podrobnosti u MARGETIĆ 1984.-1985., 9-18; vidi i MARGETIĆ 1998a., 22. 37

8. O NAPADAČIMA IZ PRVOG ČUDA LEGENDE O SV. KRIŠTOFORU (Jadranski zbornik Χ., 1976.-1978., 105-118)

I. Sadržaj legende Rapski biskup Juraj 1 napisao je 1308. godine prikaz triju čuda sv. Krištofora, rapskoga zaštitnika. Tekst Jurjeva djela objavio je u cjelini Farlati,2 prikaz prvog čuda objavili su Rački3 i Praga,4 a drugog i trećeg Šišić5 Izvori, na temelju kojih su Farlati i Rački izdali Jurjevo djelo, nestali su u međuvremenu, tako da smo za analizu tog djela na žalost upućeni isključivo na tiskana izdanja. Biskup Juraj započinje svoje djelo ovako: "(.--) god. 1308. bio sam ja, brat Juraj, premda nevrijedan građanin i biskup rapskoga grada, zamoljen od velikog broja građana da povijesno opišem i stavim na papir čudesne događaje što ih je preko preslavna svoga mučenika Krištofora učinio Bog u ovome gradu (...) kao što sam čitao u starim povijesnim djelima i čuo od starijih sugrađana (...)". Biskup prelazi na opis prvog čuda i prve pobjede: "Dakle, u vrijeme časnoga muža gospodina Domane, po 1

Farlati je ustvrdio da biskup Juraj potječe iz obitelji s dva prezimena, Hermolais i Koštica (FARLATI, 243-244). Naši pisci su ga naprosto prozvali Koštica (npr. ŠIŠIĆ 1914a., 588; KOSTRENČIĆ 1953., 10, gdje je biskupu izmijenjeno ime u Gregorije po uzoru na ŠIŠIĆA 1925., 550; N. KLAIĆ 1971., 14). U našoj historiografiji nije uzeto u obzir da je Praga 1931. god. dokazao da je Farlati pogrešno povezao obitelji Hermolais i Koštica te da se radi o dvije obitelji. Grgur Koštica je prethodnik Jurja na rapskoj biskupskoj stolici te je poznat kao protivnik Mletaka i prijatelj Šubića i Anžuvinaca. Njegov nasljednik Juraj Hermolais koji je pisao o čudesima sv. Krištofora bio je nasuprot tome decisamente venezianofilo, kao uostalom atava obitelj Hermolais (PRAGA 1931.; ISTI 1929., 188). Taj podatak je vrlo važan jer i on na zadovoljavajući način objašnjava političku pozadinu Jurjeva spisa koji je u cijelosti uperen protiv mletačkih protivnika u Rabu i izvan njega, u prvom redu protiv ugarskih pretenzija prema Rabu i njegovoj pripadnost Mlecima, 2 FARLATI, 231-235. 3 Doc., 455-457. 4 PRAGA 1931., 6-8. 5 ŠIŠIĆ 1914a., 622-626. 211

213


O napadačima iz prvog čuda legende o sv. Krištoforu

narodnosti Osoranina, a rapskoga biskupa dogodilo se da se neki ogromni narod Varaga (?) u velikom mnoštvu nenadano približio zidovima ovoga grada. Grad je podsjedao od 14. travnja do 9. svibnja te ga pokušao žestokom učestalošću osvojiti s ratnim spravama i strijelama i različitim oružjima (Tempore igitur venerabilis viri damini Domane, natione Absarensis, Arbensisve Episcopi contigit ut quaedam ingens Unragorum (Rački: Uaragorum; Praga: Varagorum) gens et in magna multitudine moenibus ejusdem urbis ex improviso appropinquaret. Quam quidem civitatem obsedit a quarta decima die Aprilis usquead nonam diem mensis Maji, et cum machinis et sagittis, et diversis armis cum instanti frequentia expugnabat eandem"). Biskup nastavlja kako je jedna od ratnih sprava bacila kamen preko kule prvomučenika Stjepana i probila u kuću jednog uglednog rapskog građana i kako je to potaklo neke građane da razmišljaju o eventualnoj predaji (an scilicet illius gentis se jugo submitterent), dok su drugi smatrali da treba produžiti otporom. Biskup Domana predložio je u tom kritičnom momentu spasonosno rješenje. Naime, bit će najbolje, rasuđivao je bogogojazni biskup, da na gradsku kulu postavimo glavu svetoga Krištofora da ona pomogne u obrani grada. Takav savjet nije mogao a da ne pobudi oduševljenje klera i građana. Oni su s velikim veseljem (cum ingenti letitia) poslušali biskupov savjet pa je Krištoforova glava pobožno položena na kulu (caput... Christophori super turrim extit reverenter collocalum) vraćala izbačeno kamenje i strijele natrag u protivnički tabor i prouzročila tamo paniku i osjetljive gubitke. Voda napada (dux illius gentis) shvativši uzaludnost svojih napora kleknuo se zajedno sa cijelom svojom vojskom, iskazao počat svetom Krištoforu, priznao svoju krivnju, sklopio mir i vratio se u svoju zemlju (rediti cum suis od propria). Biskup sada prelazi ma opis drugog čuda: Za Pavla, četvrtog nasljednika na rapskoj biskupskoj stolici iza Domane, a u vrijeme kada Dalmacija nije bila nikome podložna (Dalmatinorum tota simul provincia nulli jugo tune esset subdita) dogodilo se da je ugarski kralj poslao svog vojvodu Ugra, inače hrvatskog bana, s velikom vojskom da osvoji Dalmaciju (contigit ut Ungaforum rex ducem suum nomine Ugram, quem Sclavorum vulgus Banum vocat, cum magna exercitus multitudine in Dalmatiam od expugnandum totius provinciae populum destinaret). Vojvoda je pripremio trinaest lađa, prešao na otok i opljačkao ga. Rapski građani oprli su se s tri lađe, pobili momčad u jednoj od protivničkih lađa, dok su protivnici u ostalim lađama prestrašeni poskakali u more i tamo izginuli. Konačno evo i trećeg čuda: za biskupa Pavla i u vrijeme mletačke vlasti zbilo se da je knez Sergije u službi ugarskog kralja (contigit ut quidam Ungariae regis Comes nomine Sergius) navalio na Rab, i to uz osobitu pomoć Krcana, koji su u to vrijeme bili pod njegovom vlašću. Ponovno je opljačkan rapski otok i opet su se'Rabljani utekli sv. Krištoforu. Jedna rapska i dvije mletačke galije uspjele su u uvali sv. Petra na Rabu spaliti

protivničke lađe i pohvatati razbježane vojnike, pretežno Krcane, koji su onda morali oko crkve sv. Marije na Rabu nositi neku drvenu napravu (ligneum artificium) u znak poniženja prije nego što su bili pušteni na slobodu. Nas ovdje u prvom redu zanima ovo: tko su bili napadači u prvoj legendi što je opisuje biskup Juraj?

212

II. Stajalište znanosti Znanost je na ovo pitanje do sada davala jednodušni odgovor: napadači su bili Normani iz južne Italije, a napadaj se dogodio godine 1075., odnosno po novoj korekciji godine 1074. Tako je već Farlati uz tiskam tekst Unragorum gens stavio bilješku: verius Northmannorum vel Chrobatorum, ali je uz to naglasio da je biskup Juraj pogriješio misleći na Ugre zaveden drugom i trećom Krištoforovom pobjedom. Po Farlatiju se ne može raditi o Ugrima iz jednostavna razloga što prije 1091. godine oni nisu bili nikada u Hrvatskoj.6 Prema Pragi, isto stajalište zauzeo je paški povjesnik Ruić.7 Rački je vrlo energično ustvrdio: Nullum dubium est, Varagorum nomine hic designari Normannos, eos quidem Italiae inferioris, qui illo quoque germanico nomine appellabantur* Da su Rab napali upravo Normani iz Južne Italije tvrdi i Šišić,9 a nedugo iza njega i Praga,10 a u novije vrijeme M. Barada." Kostrenčić je napao Baradinu radnju i u tom svom napadaju okrznuo i djelo biskupa Jurja. Kostrenčić kaže: "Dobro je poznato, s koliko rezerve treba primati vijest i podatke hagiografske literature..." i dalje "... fantaziji jedne svetačke legende dodao je (se. Barada) još malo svoje".12 N. Klaić je uzela u obranu i Baradu i Jurjevu legendu o sv. Krištoforu i pravilno ustvrdila: "Pošto se iz njih izdvoje 'Čuda', svetačke legende 13 otkrivaju vrlo često historijsku jezgru". Ni za nju nema sumnje da su prvi 6

FARLATI, 230. PRAGA 1931., 9 izvještava o pismu M. L. Ruića od 25. svibnja 1787. prema kojem je Ruić našao u rukopis Vaganim, ispravio u Vagorum i zaključio: Laonđe U nome vaganim non va meglio addattato che c' Normanni. 8 Doc., 457. Ali još 1874. god. Rački je u Rad 26,1874., 169 priopc'io "viest o žitiu sv. Krsta, rabskoga zaštitnika, koje prepisan iz krasna rukopisa iz XTV vieka, nalazećega se sada kod preč. g. kanonika zadarskog mons. C. F. Bianchia". Rački nastavlja opaskom da FARLATI, 231 i d. ima Unragorum gens " dočim se u onom rukopisu jasno čita: uaragorum gens". 9 ŠIŠIĆ 1925.,550. 10 PRAGA 1931., 10-11. 11 BARADA 1957., 297. 12 KOSTRENČIĆ 1953., 10. 13 KLAIĆ, N. 1965.-1966., 132-133.

7

214



napadači na Rab u legendi upravo Normani. Ona kaže: protivno mletačkim i dalmatinskim izvorima Miracula nazivaju Normane "quedam ingens Uaragorum gens", dakle Varjazi i kod toga se poziva na tekst što ga je objavio Rački. To svoje stajalište ponovila je N. Klaič i kasnije. 14 Do Barade se normanski napad na Rab stavljao u 1075. godinu. Naime, prema jednoj ispravi koja se datirala u 1076. godinu, dalmatinski gradovi Split, Trogir, Zadar i Biograd obvezali su se mletačkom duždu da neće dozvoliti Normanima dolazak u Dalmaciju pa se to smatralo i smatra kao mletačka reakcija na normanski upad. Mletačka reakcija uslijedila je 8. veljače, znači da je do .normanskog napada došlo godinu dana ranije. Barada je dokazao da su dalmatinski gradovi dali svoju obvezu 8. veljače 1075. godine što znači da je normanski napad uslijedio 1074., a ne 1075. godine.

napada vidi Normane ili Hrvate. Tek je Rački pokušao dati znanstvenu osnovu naučnom stajalištu što su ga već prije njega zauzeli Farlati i Ruić. On tvrdi da su se južnotalijanski Normani nazivali Varjazima i poziva se kod toga na glavnog kroničara južnotalijanskih Normana, na Malaterru. 17 Malaterra je na mjestu na koje se poziva Rački napisao nešto drugo. On u toj glavi razlikuje južnotalijanske Normane od Varenga koji su u bizantskoj službi. Južnotalijanske Normane Malaterra zove nostri, a sjevernjački plaćenici u službi Bizanta za njega su Varengi. 18 Uostalom, ne samo Malaterra, već i svi ostali južnotalijanski kroničari upotrebljavaju naziv Varingi, Quaringi i slično izvanredno rijetko, ali uvijek kao oznaku sjevernjačkih plaćenika, a nikada i ni u kojoj prilici kao naziv za južnotalijanske Normane.19 Dapače, iz kroničarskih vijesti osjeća se kao

III. Kritika dosadašnjeg stajališta i pokušaj novog tumačenja

Contarena, i to zbog vremenskih inkongruencija. Vijest pak o pomoći kralja Salamona i vojvode Geze Zvonimiru, Lucije je odbacio smatrajući je potius posteriorum Commentum quam veritas historica. Kasnija su istraživanja pokušala pronaći povijesni temelj Dandolovih vijesti (v. npr. ŠIŠIĆ1925., 488-489), a vijesti o ugarskoj pomoći Zvonimiru prilično su rehabilitirane osobito zbog povjerenja prema podacima iz Bečke ilustrirane kronike (v. npr. ŠIŠIĆ 1914a., 305 i d.; KLAIĆ N. 1971., 48) pa više nismo obvezni slijediti Farlatijeve sumnje u navode biskupa Jurja o ugarskoj navali na Rab u drugoj polovici XI. stoljeća. " Doc., 457 - "C/. Malaterae (!) Gaufredi historia sicula lib. III c. 27 p. 584." № MALATERRA, Hist. sic., ΙΠ, cap. 27,584: dux (se. normanski voda Robert Guiscard) cum imperatore (se. bizantski car Aleksije Kommen) praeliatur (radi se o bici kod Drača 1082. god.) (...) imperator vero šibi occurens tanta multitudine undique conspicattir (= constipatur), ut nullius montis ascensus ad superoidendum extremitatem ejus sufficere expeentes, certamine inito, caudatis bidentibus,qmbus hoc genus hominum potissimum iititur, infestissime instantes, nostris (se. Normanima) admodum importuni primo esse coeperent (..) Porro imperator videns Waringos, in quibus šibi maxima spes victoriae fuerat potius quam certamine eligit (...) Nostri /fflijne victoriam adepti (...). Ćudno je da je Rački ovo mjesto koristio kao dokaz da se južnotalijanske Normane nazivalo Varjazima, kad je on to mjesto inače vrlo dobro objasnio kao borbu južnotalijanskih Normana s Bizanticima i njihovim plaćenicima Varjazima. V. RAČKI 1931., 234. 19 V. npr. LUPI PROTOSPAT., Chronicon 43: Anno 1047 appraehensum est oppidum Scyra a Guarengis (...) et (...) depopulaoerunt Litium; ANONYMIBARENSIS CHRONICON, 150-151 za god. 1046.: Ef descendit Rafayl Catap. cum Guarenci; za god. 1047.: Venit johannes Catapamts, qui et Rafayl, cum ipsis Guarengi in Bari; za god. 1048.: Et conprahensum est Licceab ipsi Guarengi. Nadalje, LEO EPISCOPUS OSTIENSIS, 387 priča da je god. 1041. bizantski car uzeo nekog Duclianusa za vojskovođu u borbi protiv Normana. Taj Duclianus sakupio je mnoštvo barbarskih plaćenika (...) Guaranorum Uli et aliorum barbaronnn copiam socians. Ipak su Normani pobijedili: Tandem ruentibus Guaranis, cadentibus calabris.fitgientibns, qui evaserant, Graecis, Exaugustus capitiir, Normanni victores et alacres revertuntur. To su sve vijesti o sjevernjačkim bizantskim plaćenicima. Dakako, da ni u drugih južnotalijanskih kroničara nećemo naći naziv Varjaga upotrebljen za južnotalijanske Normane (usp. npr. VILJEM APULSKI, 245-278; RADOLPHUS, 280-333; ALEXANDER TELESINUS, 607-643 itd).

Čini se da stajalište što je do sada jednodušno prihvaćeno u nauci ne odgovara ni onome što je biskup Juraj napisao ni stvarnim događajima. Naziv napadača pročitali su u rukopisu Farlati kao Unragorum gens, Ruić kao Vaganim gens, a Rački kao Uaragorum gens. Kako su izvori na osnovi kojih su Farlati, Ruić i Rački izvršili svoja čitanja u međuvremenu nestali, ne mogu se kontrolirati njihova čitanja i utvrditi koje je ispravno. Svakako se radilo o prijepisima, a ne o originalnom rukopisu biskupa Jurja, pa je moguće da je prilikom prepisivanja došlo do raznih pogrešaka i iskrivljavanja koja su i inače vrlo česta u srednjovjekovnim rukopisima, osobito u vezi s prepisivanjem imena i naziva. Farlati nije sumnjao u to da je biskup Juraj, pišući o prvom čudu sv. Krištofora mislio na ugarsku navalu. Farlati kaže: Facile conjici posset id vocabuli amanuensium culpa depravatum fuisse; et vitiosa duplicis litterae ac prepostera translatione nomen Ungarorum cum nomine Unragorum commutatum fuisse: nec sane dubilo φάη auctor hujus historiae ignarus rerum ac temporum illorum civitatem ab Ungaris obsessam et oppugnatam fuisse crediderit et scripserit, propterea cjuod existimabat eosdem esse, de cjuibus Arbenses primam et de quibus alteram et tertiam victoriam auspicio et auxilio S. Christophori reportarunt.15 Farlati je smatrao da je biskup Juraj pogriješio zato što se po njegovu mišljenju Ugri prije Ί091. godine nisu pojavljivali u Dalmaciji.16 Zbog toga je Farlati i predložio da se u napadačima prvog 14

KLAIĆ, N. 1971., 383. FARLATI, 230. 16 To svoje gledište izgradio je Farlati na.osnovi tvrdnje Lucija 1666., 82 (netfue Vngarici Scriptores uscjue od Sanctum Ladislaum aliquid Vngaros in Oalmatia egisse memorant). Lucije nije prihvatio Dandolove vijesti o navodnim ugarskim navalama najprije u vrijeme kralja Andrije i mletačkog dužda Petra Centranico, a kasnije u vrijeme ugarskog kralja Salamona i mletačkog dužda 15

217



neki prezir prema Varjazima pa bi Norman iz južne Italije sigurno osjećao kao uvredu kad bi ga netko nazvao Varjagom. To je razlog zašto kroničari "ni slučajno" ne pogriješe i ne zamijene naziv Normana s nazivom Varjaga. Uostalom, ne tvrdimo nešto novo. I sam Praga koji je također tvrdio da su Rab napali Normani, prisiljen je priznati da talijanski kroničari ne nazivaju talijanske Normane20 Varjazima. Kako ni mletački ni dalmatinski izvori ne nazivaju južno-talijanske Normane Varjazima,21 to nije čudo da se i inače u literaturi južnotalijanske Normane razlikuje od Varjaga.22 Dakle, bez obzira na to kako ćemo se odlučiti pročitati naziv ratobornog naroda što je u XI. stoljeću napao Rab, taj se naziv ne može povezati s južno-talijanskim Normanima jer njih nije nikada nitko nazivao Varjazima. Ne preostaje nam drugo nego da iz teksta legende o sv. Krištoforu kao i iz okolnosti u kojima je legenda pisana pokušamo utvrditi da li je biskup Juraj bio dobro informiran kad je u napadačima na Rab u svim trim slučajevima vidio Ugre. Dakako, ne treba nam upravo Farlarijeva izjava da je biskup Juraj pišući legendu o sv. Krištoforu mislio na Ugre u sva tri slučaja, Na to nas upućuje i sam tekst i prilike u kojima ga je biskup sastavljao. Naime, u biskupovom djelu u trima navalama na Rab nalazimo kao napadače a) u prvom slučaju quaedam ingens Unragorum gens et in magna multitidine napala je Rab, b) u drugom slučaju Ungarorum rex ducem suum ... Ugram ... cum magna exercitus multitudine in Dalmatiam ... destinaret, c) u trećem slučaju Ungariae regis comes ... Sergius napada na Rab. Dakle, tekst nas upravo sili da u sva tri slučaja mislimo na Ugre. Što se pak tiče okolnosti u kojima je biskup Juraj pisao, poznato je da je nastojanje Anžuvinaca da se dokopaju ugarske krune podupirao papa i da su im Mlečani bili glavnim protivnicima.23 Upravo u doba kada rapski biskup Juraj piše o čudima sv. Krištofora u prilog Raba, a protiv ponavljanja i bezuspješnih ugarskih navala, boravio je papin legat kardinal Gentilis u našim krajevima i razvio živu aktivnost u prilog Karla Anžuvinaca, a protiv njegovih protivnika koji su svi na ovaj ili onaj način bili promletački nastrojeni. Dakako da je ta legatova aktivnost prikrivena djelomično i plaštem crkvene kontrole. Tako 24. srpnja 1308. godine

Gentilis poziva na saslušanje upravo spomenutog rapskog biskupa Jurja, "da sasluša neke presude i postupke što ih je namjeravao voditi protiv njega".24 Odmah nakon toga, počevši od 29. srpnja 1308. godine kardinal otvara istragu nad radom zadarskog svećenstva tijekom koje su neposlušni i borbeni zadarski svećenici ekskomunicirani,25 na što podnose već 1. kolovoza 1308. godine apelaciju ne samo zadarski svećenici, već i rapski biskup Juraj, kojem je u međuvremenu zabranjeno vršenje biskupskih dužnosti.26 Politička pozadina čitavog djelovanja papina legata sasvim je vidljiva: zadarsko i rapsko svećenstvo treba prisiliti na pokornost i odvojiti od promletačkih faktora. Gentilis je svoju djelatnost nastavio i nakon što je napustio Zadar i krenuo prema Budimu. Tako 25. rujna 1308. godine povjerava upravu samostana sv. Petra na Rabu nekom Franciscu de Mantua nakon što ju je oduzeo dotadašnjem opatu Jakovu, što ga je Gentilis ekskomunicirao i u vezi s kime je naredio ut vassalli et alii subditi dicti monasteni dicto fratri Jacobo, tanquam abbati in nullo respondeant, nec alias ei pareant nec intendant.27 Toliko o djelatnosti kardinala Gentilisa koja se izravno odnosi na Rab i biskupa Jurja. Kao što se vidi, biskup Juraj bio je ne samo svojim političkim uvjerenjem sklon Mlecima, kao uostalom i ostali članovi njegove obitelj, već je zbog toga svog uvjerenja doživljavao i velike neugodnosti od svojih protivnika. I zato nas ne može ni najmanje čuditi što se dao na pisanje političkog spisa uperenog protiv ugarske opasnosti, s time da je kao biskup i dijete svog vremena svom političkom spisu dao oblik legende o životu sv. Krištofora. Poruka spisa je sasvim jasna: uz Rabljane i Mletke su Bog i sv. Krištofor koji su to već nekoliko puta u prošlosti dokazali, odbivši Ugre i dodijelivši Rabljanima pobjedu. Nema sumnje da su strahovanja biskupa Jurja bila više nego opravdana. Ban Pavao Šubić bio je na vrhuncu svoje moći. I ne samo to. Pavao se upravo u to vrijeme opasno približio Rabu i počeo zanimati za 28 njegove prilike. Nekako u to doba ban Pavao stječe današnji Karlobag, a 4. siječnja 1307. godine izdaje u Skradinu dvije isprave, od kojih jednom odobrava Rabljanima slobodan prolaz i trgovanje bez naplate "carine, danka ili trgovine", a drugom im potvrđuje sve njihove posjede na njegovu teritoriju, a posebno grad Jablanac.29 Već je Klaić pravilno shvatio da se 30 radilo o povlasticama kojima je "ban Pavao mitio Rabljane". Ban je očito

216

20

PRAGA 1931., 10, - i cronisti italiani đesignino col nome de Waringi, Guarangi i nonnanni rimasti nel nord, no n q uelli insediatisi i n Italia (spac. L. M.). 21 KLAIĆ, N. 1965.-1966-, 132. 22 V. npr. HEINEMANN, 38, 39,745 i d.; CHALANDON, 270; GAY, 423-430. 23 KLAIĆ, V. 1897., 90 i d. Opći prikaz događaja sa šireg stajališta mletačke i evropske politike v. npr. LENEL 1897., 77 i d.; KRETSCHMAYR, 179 i d.; CESSI 1968., 280; V. KLAIĆ 1900., 17;. PRAGA 1954., 108.

24

CD ΥΠ!, 189, br. 171 auditurus quasdam sententias et processus, quos intendebatfacere contra ipsum. CD Vin, 190-194, br. 172. Zanimljivo je kako zadarsko svećenstvo pravno objašnjava svoju nepokornost prema legatu Gentffisu. Ono tvrdi da je Gentilis papin legat samo za ugarske krajeve, a ne i za Zadar (i Rab dakako) koji ne pripadaju Ugarskoj, već su pod Mlecima. 26 CD VIII, 194-195, br. 173. 27 CD VIII, 223-224, br. 192. 28 KLAIĆ, V. 1897., 83-84. 29 KLAIĆ, V. 1897., 84-85. Isprave je objavio u cijelosti M. Sporać, VZA 1,1889., 58-59, a nalaze se i u CD VIII, 131 i d., nr. 118 i 119. 30 KLAIĆ, V. na i. mj.

25

218


htio sklonuti Rabljane da se odmetnu od Mlečana: usko prijateljstvo s Pavlom osiguravalo im je sjajne perspektive, a eventualni sukob s njime mogao je uzrokovati gubitak svih stečenih prednosti.31 Više je nego vjerojatno da je javno izražavanu Pavlovu milost slijedila intenzivna podzemna akcija Pavlovih pristaša u Rabu koji su se vjerojatno spremali da na dani znak dignu ustanak i preuzmu vlast u gradu. Ta nešto slično dogodilo se nešto kasnije, 6. ožujka 1311. godine u Zadru, gdje je prohrvatska i prokraljeva stranka digla bunu i zbacila promletačku vlast. Čini nam se da se nešto slično može dokazati i za Rab, doduše ne izravnim dokazom o zbacivanju promletačke vlasti u Rabu, ali dovoljnim brojem posve uvjerljivih činjenica i okolnosti koje sve ukazuju upravo na takav razvoj događaja. Prije svega, treba uzeti u obzir da je Zadar otpao od Mletaka i priklonio se banu Pavlu 6. ožujka 1311. godine, da su Mletci tijekom dvije godine upornom borbom pokušavali da se ponovnu domognu Zadra i da su u tome uspjeli u rujnu 1313. godine, što im je bilo to lakše što je ban Pavao umro negdje u svibnju 1312. godine.32 U tom ratu između Zadra i 31 Ban Pavle i rapski knez Marko Michieli bili su prema riječima samog bana "intimni prijatelji": u ispravi od 4. siječnja 1307. ban Pavle kaže da je Marcus Michael honorabilis comes Arbensis amicus noster intimus et precipuus (CD VIII, 132). To prisno prijateljstvo upalo je u oči i novijim znanstvenicima. V. npr. ANTOLJAK 1972., 21, 58; KLAIĆ, N. 1976., 55. Dakako da je takvo prisno prijateljstvo čudno u vrijeme kad su Mlečani zapletem u ogorčenu borbu s papom i njegovim štićenikom Karlom Anžuvincem, a dakako i s Karlovim pristašom banom Pavlom. Stvar postaje jasnijom ako uzmemo u obzir dvoličnu ulogu kneza Marka Michielija koji je s jedne strane kao rapski knez bio predstavnik mletačkih interesa i tako se i ponašao (usp. odluku rapske općine na čelu s knezom Markom Michielijem od 1282. god. u kojoj se donosi odluka da se oružano intervenira u korist Mletaka, a protiv obitelji Šubić u povodu osvajanja Omiša sa strane Jurja Šubića, brata bana Pavla: v. PRAGA 1927., 184), a s druge strane kao vrlo imućni posjednik na veliko pozajmljivao Anžuvincima znatna financijska sredstva, i to unatoč strogim zabranama Mletaka, te od Anžuvinaca stekao razne osobne privilegije i koristi (v. npr. CARABELLESE). Ban Pavle i Marko Michieli bili su dakle politički "prijatelji" u prvom redu s obzirom na Anžuvince, od kojih su i jedan i drugi imali u vidu razne koristi. Dakako da je Michielijevo "prijateljstvo" moralo biti opreznije izražavano od Pavlova, jer je Michieli oprezno i vješto sjedio na dvije stolice. U tom svjetlu treba promatrati i potez papina legata Gentilisa, koji je 17.VHI.1308. (CD VIII, 216, br. 183) Andriju, sina Marka Michielija, primio za svog dvorjanina i istovjetni potez toga legata iz iste godine (CD VIII, 243, br. 202) kojim je istu čast ukazao i Pavlovu sinu Jurju. Očito se vidi da je djelatnost papina legata bila usmjerena na utvrđivanje već postojećeg prijateljstva prema Anžuvincima i Šubića i Michielija. Dakako, sve to nije moglo umanjiti, već prije povećati neprijateljstvo Mletaka i Anžuvinaca i pobuditi još veću sumnjičavost i opreznost kod čimbenika u Rabu, u prvom redu samog biskupa. 32 KLAIĆ N. 1971., 23.


219

Pavla, odnosno njegova sina Mladena s jedne strane i Mletaka s druge, osobitu ulogu odigrao je Pag koji se odmah nakon prelaza Zadra pod Pavlovu zaštitu odmetnuo od Zadra, priznao izravno mletačko vrhovništvo33 i stupio u ogorčenu borbu protiv Zadrana i njihovih saveznika.34* Čini se da su upravo između Raba i Paga planule osobito oštre borbe, potaknute lokalnim neraščiščenim računima koje su se produžile i nakon mira sa Zadranima i koje su našle svoj izraz u nagodbi između Paga i Raba od 3. listopada 1315. godine.35 U toj se nagodbi govori o poginulima, o osuđenima na smrt, i o raznim štetama što su međusobno počinjene, a posebno se ističe razdoblje ctb inicio guere exorte inter Venetos et Jadrenses te se određuje da će se sve štete počinjene za vrijeme rata podmiriti putem posebne arbitražne komisije. Ako je Pag ratovao zajedno s Mlecima protiv Zadrana i Rabljana, onda je jasno da je Rab u ratu Mletaka i Zadra bio protivnik Mletaka i da je prema tome u Rabu došlo do važnih promjena kojih se biskup Ivan još 1308. godine bojao pišući legendu o sv. Krištoforu. Ali to nije sve. Čini nam se da postoji još jedan prilično jasni znak da su Rabljani faktički napustili Mletke i odazvali se Pavlovim ponudama. Naime, Krčki knezovi pišu 2. srpnja 1314. godine36 odgovor mletačkom duždu na njegovo pismo u kojem je on tražio u ime Rabljana - očito ponovno mletačkih prijatelja i saveznika - naknadu štete učinjene Rabljanima sa strane Krčkih knezova. Krčki knezovi ističu da su povod neprilikama ipak bili Rabljani koji su navalili na Krk i opljačkali ga non tanquam subditi vestri vd kgales, sed SUB PROTECTIONE ETIAM QUONDAM DOMINIPAUU BANI QUITUNC VESTER ET NOSTER IN1MICUS ERAT SE ARCTANDO. Dakle, za bana Pavla bili su Rabljani Pavlovi saveznici. Dakako to je moglo biti samo do svibnja 1312. godine, tj. do smrti bana Pavla. Očito je da su Rabljani odmah nakon Pavlove smrti ponovno vjerni mletački podanici i da više ne pomišljaju na slične ispade, jer bi inače Krčki knezovi sigurno rekli da su doživjeli neugodnosti i za vrijeme Mladena. Bilo bi ipak ponalo čudno da su Rabljani pod mletačkim knezom pokazali takvu borbenost protiv mletačkih saveznika i slogu s mletačkim neprijateljima. Međutim, upravo to nije baš sigurno. Naime, Michieli, rapski knez i mletački plemić, umro je prije travnja 1311. godine jer 10. travnja 1311. nalazimo u Rabu rektora,37 tj. mletačkog činovnika, koji do izbora novoga kneza obavlja tekuće zadatke. Mleci nisu imalo pravo slanja rektora u Rab i oni su toga bili svjesni, pa čak se može dokazati da upravo ^LJUBIĆ, I, 256-258, pod br. 397-400, razne odluke mletačkog Velikog vijeća o paškome knezu i njegovoj plaći itd. 34 BRUNELLI, 442. 35 CD VIII, 410, br. 335. 36 LJUBIĆ I, 281, br., 434 37 INCHIOSTRI1930., 53.

220

221



rektora što se u Rabu spominje u travnju 1311. godine Rabljani nisu priznavali i da su izabrali kneza po svojoj volji.38 Koga su izabrali? Inchiostri je smatrao da je između M. Michielija, što je umro 1311. godine i rektorata Belletta Falierija u 1320. godini vladao kroz cijelo vrijeme Nikola Sanudo,39 ali čini se da to nije tako. Sanudo je bio upleten u neke nečiste poslove pa je morao biti s Raba povučen 15. studenoga 1319. godine.40 Kasnije je rapski knez Andrija Michieli u ime oštećenih Rabljana vodio postupak protiv Sanuda, a ovaj je iz Mletaka odgovorio preko mletačkog dužda da može opravdati svoje financijsko poslovanje za 1314., 1316. i 1317. godinu, i da za te godine ima zadovoljavajuće isprave. Nikola Sanudo je nadalje tvrdio da se razrješnica za 1315. godinu mora nalaziti na Rabu, za 1318. godinu da nije uopće ništa primio, a da je u 1319. godini otišao iz Raba.41 Sanudov odgovor ukazuje na to da je on bio rapskim knezom bar od 1314. do 1319. godine. Međutim prema jednoj vijesti iz 10. studenoga 1312. godine proizlazi da je komisija mletačkoga Velikog vijeća zadužena za izbor rapskoga kneza dovršila svoj posao/2 pa iz toga treba zaključiti da su Rabljani prije toga izvršili uobičajeni izbor svoga kneza i zatražili od njega potvrdu,43 pa je možda upravo taj knez Nikola Sanudo,

ako se možda ne radi o nekom drugom knezu kojeg bi onda Sanudo 1314. godine naslijedio u dužnosti, jer bi se i takvo gledište dalo braniti. Dakle, rektora što su ga Mleci poslali i što se u Rabu našao 14. travnja 1311. godine Rabljani nisu prihvatili, prema priznanju samih Mlečana. Novog kneza Rabljani su izabrali u najboljem slučaju negdje u drugoj polovici 1312. godine. To znači da za vrijeme od recimo svibnja 1311. do ljeta 1312. godine Rab nema kneza ili bolje reći nema kneza što je izabran na način i po postupku kojeg bi Mleci priznali i koji bi se Mlečanima sviđao. Rab nema od Mletaka priznatog kneza od svibnja 1311. do ljeta 1312. godine; Rab je uz bana Pavla do njegove smrti, tj. negdje do svibnja 1312. godine; Rab se bori s Fazanima, mletačkim prijateljima za vrijeme mletačko-zadarskog rata, tj. od 6. ožujka 1311. do 23. rujna 1313. godine. Dakle, izgleda vjerojatno da je Rab pristao uz Pavla negdje u svibnju 1311. godine i bio uz njega sve do njegove smrti negdje u svibnju 1312. godine. Najvjerojatnije je mletačka mornarica koja je 1313. godine bila upućena na opsadu Zadra bila dovoljan razlog Rabljanima da se opet sjete svoje vjernosti Mlecima. Možda bi kao zapreka ovom našem izlaganju mogla izgledati okolnost da je biskup Juraj vršio svoju dužnost u Rabu do 1313. godine kako to tvrdi Farlati. Doista, nezamislivo je da bi biskup Juraj ostao na svojoj stolici tijekom burnih događaja 1311. i 1312. godine. Međutim je Praga dokazao da je biskup Juraj umro već 1309. godine.44 Ukratko, čmi se da nije nevjerojatno da su se bojazni biskupa Jurja ostvarile, doduše tek na razmjerno kratko vrijeme, naime od svibnja 1311. do svibnja 1312. godine i da bar u to kratko vrijeme Rab nije uz Mletke, već uz bana Pavla.45

38

Naime, 19. siječnja 1320. u Velikom vijeću se utvrđuje da non videatur nobis quod ličite per ipsum pactum mitti possit vicanus Arbum per nos et alio tempore vacante čamite homines Arbi recusaverint recipere rectorem missum de Venetiis et elegerunt a se rectorem sicut est notorium (LJUBIĆ, 1,306, br. 483). Ako je nešto notorno, to se moralo dogodili ne baš tako davno. A kako je 1320. god. smijenjen Nikola Sanudo koji je bio rapski knez niz godina, to se nagovještaj na odbijanje Rabljana da priznaju rektora (vikanja) može odnositi samo na vrijeme neposredno prije Sanudija. Na neko drugo vrijeme teško je pomišljati s razloga što je Marko Michieli, koji je umro 1311. godine, vladao izvanredno dugo. M INCHIOSTRI1930., 55. . * LJUBIĆ, 1,304, br. 479. 41 LJUBIĆ, 1,325, br. 503 od 12. svibnja 1321. 42 LJUBIĆ, 1,264, br. 412: Cum facta Arbi occasione electionis comitatus commissa fuerunt consilio de XIII et ipsa causa ipsius electionis cessaverit et finem habuerit (...). 43 Prema ispravio iz 1118. god. Rabljani su samostalno birali kneza kojeg je mletački dužd nakon toga potvrđivao (CD Π, 29-30, br. 27). Već 1166. god. dolazi do promjene: Rabljani predlažu duždu na potvrdu četiri kandidata iz Raba i dva iz Mletaka; ako u roku od pet mjeseci ne predlože, dužd postavlja kneza po svojoj volji (CD Π, 103-105, br. 99). Mlečani su htjeli pravo Rabljana što više ograničiti. Dana 6. rujna 1320. utvrđuje se u Mlecima sa strane posebne pravne komisije da nažalost ne postoji mogućnost zabrane izbora kneza (LJUBIĆ, 1,322, br. 4%). Inchiostri zaključak pravne komisije pogrešno objašnjava: po njemu oni kažu da bi zabrana bila protivna općem pravu i da oni mogu kneza izabrati koristeći se svojim općim pravom. Pravna komisija zapravo kaže nešto drugo: mletački consilium rogatorum zabranio je održavanje rapskih izbora iz određenih razloga; kako su ti razlozi prestali vrijediti, specijalna odredba vijeća prestaje važiti i stupa na snagu opće pravo, a po njemu se ne može vršiti zabrana izbora.

i

44

PRAG A 1931., 5. O rapskoj povijesti ne postoji pouzdana monografija. Nekoliko općih podataka može se naći u enciklopedijama (MODESTIN, članak Rab u Narodnoj enciklopediji srpskohrvatsko-slovenačkoj, Ш, Zagreb, 1928., 747; NOVAK, članak Rab u Pomorskoj enciklopediji, 6,1960., 445; RADUUĆ, članak Rab u Enciklopediji Jugoslavije 7,1968., 12). SCHLEYER, Arbe, Stadt und Insel, Wiesbaden, 1914., beznačajno je djelo, a jedina monografija na našem jeziku BRUSIĆ, Otok Rab (bez godine izdanja) pisana je s ljubavlju, ali s dosta pogrešaka, a za razdoblje što nas zanima ne donosi upravo ništa. Dosta korisnih, ali međusobno nepovezanih podataka o Rabu donosi PRAGA 1926., 178 i d. a još više INCHIOSTRI 1930., ali je prvonavedeno djelo ipak samo recenzija a drugo pravnopovijesna studija koja samo usput donosi i povijesne podatke. Vrlo korisnih pogleda za rapsku povijest može se naći u KLAIĆ N. 1955a., 37 i d., ali je taj rad već po svojoj tematici usmjeren u prvom redu na analizu nekih isprava što se odnose na Rab. Događajima oko Raba početkom XTV. st. ne pridaje se skoro nikakove pažnje još od LUCIJA1666., 202-203, koji je naveo samo dvije isprave bana Pavla izdane 1308. u korist Rabljana.

45

222


Preostaje nam još da odgovorimo na pitanje kada se zbio ugarski napadaj na Rab, opisan u prvom čudu sv. Krištofora. Dosadašnji napori historiografije ne mogu biti od pomoći s razloga što se pogrešno smatralo da se radi o južnotalijanskim Normanima i što se navala na Rab povezivala s napadom grofa Amika na Dalmaciju godine 1074.46 Iz legende što ju je napisao Juraj proizlazi da se navala dogodila za biskupa Domane. Međutim o tom biskupu nam inače nije ništa poznato. Ipak, i taj podatak može se donekle iskoristiti jer biskup tvrdi da se drugo čudo sv. Krištofora dogodilo za vrijeme biskupa Pavla Vuka (Paulus Lupus), a taj da je cjuartus a predecessore iam dicto. Farlati,47 a po njemu i naši povjesnici tvrde48 da to znači da je Pavao treći biskup iza biskupa Domane, dok Praga tvrdi da je četvrti. U obzir dolaze ovi rapski biskupi: - Grgur, pojavljuje se godine 1074.49 i 1075.50 - Vitalis, pojavljuje se godine 1086.51 i 1089./90.52 - Petar, pojavljuje se godine 1095.53 Poslije biskupa Petra u izvorima nalazimo biskupa Pavla Vuka od približno 1106. pa sve do 1118. godine. Dakle, ako bi se prihvatilo stajalište Farlatija onda bi to značilo da se prva navala na Rab dogodila između biskupa Grgura i Vitalisa, tj. poslije 1075. godine što znači da se uopće ne bi moglo povezivati normansku navalu na Dalmaciju s navalom na Rab. Prema tome, ili treba odustati od povezivanja normanske navale s napadajem na Rab ili treba prihvatiti Pragino tumačenje da se između Domane i Pavla nalaze tri biskupa. Nezavisno od toga, čini nam se da se riječi legende svakako treba tumačiti na način kako je to učinio Praga: quartus a predecessore znači da dolazi najprije predecessor pa onda četvorica biskupa, medu kojima je zadnji, tj. četvrti Pavle Lupus. Iz toga slijedi da se napadaj na Rab dogodio prije 1074. godine, tj. prije biskupa Grgura. Biskup Juraj pisao je dakle imajući na umu neku ugarsku navalu na Rab koja se zbila prije 1074. godine. Da li možemo vjerovati biskupu Jurju kad nas obavještava o nekom upadu ugarskih vojski na naše primorsko područje prije 1074. godine ili 46

Kao konačni rezultat može se uzeti stajalište BARADA 1957., 197 i d. po kojem se događaj zbio 14.IV. do 9.V.1074. 47 FARLATI, 231. 48 ŠIŠIĆ 1914a., 588; KLAIĆ, N. 1965.-1966., 133. « PRAGA 1931., 9. 50

On je studenoga 1074. (v. BARADA 1957., 195) sudjelovao na splitskom sinodu. CD 1,184-186, br. 144. 52 CD 1,191, br. 151 = Doc., 147-148, br. 123. 53 CD I, 203-205, br. 164 (7.III.1085.) = Doc., 159-160, br. 131. 51

O napadačima iz prvog čuda legende o sv. Krištofoni

223

smo možda prisiljeni odbaciti tu vijest kao običnu izmišljotinu legende o sv. Krištoforu? Čini nam se da se tu vijest može vrlo dobro povezati s viješću Bečke ilustrirane kronike o ugarskoj intervenciji u korist Zvonimira negdje poslije 1064. godine.54 Vijest glasi: Misit itaque rex Zolomerus Dalmacie, цш sororius Geyse erat, nuncios ad regem Salomonem et ducem Geysam et rogavit eos ut (...) contra adversarios suos, scilicet Carantanos ipsum adiuvarent, qui tune marchiam Dalmacie occupaverunt. Rex igitur et dux collecto exercitu iuerunt in Dalmatiam et ablatam šibi restituerunt integre.55 Vijest je doduše ponešto nejasna i zahtijeva ponovnu temeljitu analizu, ali joj se u posljednje vrijeme poklanja prilično povjerenja.56 Ovdje je dovoljno istaći bar to da se oba izvora legenda o čudu sv. Krištofora i Bečka ilustrirana kronika - slažu u tome da su se ugarske čete pojavile na Jadranu negdje prije 1074. godine. IV. Zaključak Prvo čudo sv. Krištofora kojim je on prema legendi, što ju je priopćio biskup Juraj svojim spisom iz 1308. godine, odbio napadače na Rab negdje u drugoj polovici XI. stoljeća ne može se odnositi na Normane iz Južne Italije jer njih ni mletački ni dalmatinski ni južnotalijanski izvori ne nazivaju Varjazima. Čini se da je biskup Juraj bio dobro obaviješten kad je pišući o tom prvom napdaju mislio na Ugre, te da je Farlatijevo stanovište da ne može o njima biti riječ zato što se oni u našim krajevima nisu pojavljivali sve do kralja Ladislava postalo bespredmetno nakon valorizacije podataka Bečke ilustrirane kronike. Ugarski napadaj na Rab treba po podacima iz legende smjestiti negdje prije 1074. godine, a s time se slažu i vremenski podaci o ugarskoj intervenciji na Jadranu, zabilježeni u Bečkoj ilustriranoj kronici. DODATAK N. Klaić napomenula je u svom radu 1982.-1985., 525-536, da u ovome našem radu nismo podrobnije analizirali Bečku ilustriranu kroniku. To smo već u našem radu 1987., 86, bilj. 43, objasnili: "Mislimo da smo dužni to objasniti. Naime, kako je u vrijeme objavljivanja našeg članka, tj. 1978. god., bio već prihvaćen za objavljivanje i naš drugi članak u kojem se podrobnije govori o Bečkoj ilustriranoj kronici, mislili smo da je dovoljno reći da vijest iz te Kronike zahtijeva "ponovnu temeljitu analizu" u nadi 54

Naime, Bečka ilustrirana kronika sadrži vijest o pomoći ugarskog kralja Zvonimiru između vijesti o Salamonovu krunisanju u prvoj polovici 1064. god. i vijesti o provali Pečenega koju neki datiraju s 1068. a drugi a 1071. god.

55 56

Doc., 474.

Vijest je osobito valorizirao HAUPTMANN 1929., 380-387. Vidi i KLAIĆ, N. 1965., 263 i d.; ISTA 1965.-1966., 126 i d.; ISTA 1971. 377 i d.

224


da će oba članka biti dostupna čitateljima približno u isto vrijeme. Još 27. ožujka 1979. dobili smo obavijest da uredništvo časopisa Histria historica očekuje "prve špalte zaostale periodike Histria historica sv. 1/1978" a 2. travnja 1980. dobili smo već radosnu vijest da je naš članak "u prelomu". To je razlog zašto smo se u mnogim našim drugim radovima koji su u međuvremenu objavljeni pozivali na taj članak (npr. u 1980c., 138). Nažalost, ispriječile su se poteškoće u vezi s izradom klišeja za neke druge radove istog broja, koje su otklonjene tek početkom 1984. godine, pa nam je uredništvo 15. veljače 1984. javilo da upravo završava taj svezak. Očito su sve poteškoće u vezi s tiskanjem tog broja konačno uklonjene. Na žalost, sve do 1990. god. taj rad nije bio objavljen pa smo bili prisiljeni da tek u svom radu 1990c, 39-62, objavimo te svoje iscrpne analize. Tako je diskusija s N. Klaić izostala, jer je ona u međuvremenu nažalost umrla. Naše analize, objavljene 1990. god. nisu do danas (1999. god.) otvorile diskusiju o tom doista važnom pitanju starije hrvatske povijesti, već autori i dalje pišu na osnovi starije zastarjele literature unatoč našim opetovanim pozivima na diskusiju.

II. Epigrafika

1. BRANIMIROV NATPIS IZ 888. l MEĐUNARODNI POLOŽAJ HRVATSKE (Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu 40,1990., 17-37)

I.

Obilježavanje 1100. obljetnice natpisa na kojem je uz spomen imena hrvatskoga vojvode Branimira ubilježena i godina 888.1 svakako je svečan događaj, to više što je iz doba istoga kneza sačuvan još jedan kameni spomenik na kojem je prvi put epigrafički dokumentirano ime Hrvata: dux Cruatorum.2 Prohujala stoljeća prekrila su tamom zbivanja što su se odigrala u to davno doba. Ostalo je svega nekoliko podataka, a i ono malo što je sačuvano predstavlja za istraživače naše povijesti velik broj nepoznanica, koje nije lako uspješno uskladiti u koherentnu sliku. Ali, možda upravo to čini istraživanja fascinantnim i potiče nas na nove i šire analize. Pritom moramo biti osobito zahvalni arheolozima, nalazi kojih, koliko god bili fragmentarni i rijetki, krče put novim spoznajama i istovremeno otvaraju nova pitanja. Kao što je poznato, natpis o kojem je riječ pronađen je kod Gornjeg Muca 1871.3 a objavljen prvi put 1874. godine4 i odonda je bio predmetom proučavanja naših najuglednijih povjesničara, arheologa i drugih znanstvenika^ Dovoljno je spomenuti samo imena Ljubica,5 Račkoga,6 Brunšmida/ Šišića/ Karamana,9 Barade,10 N. Klaić," Tadina,12 RendićMiočevića13 i Rapanića14- da spomenemo samo neke koji su se podrobnije 1

Najbolja fotografija u: JELOVINA, 14. Na str. 96 osnovna literatura. Op. cit., 14-15 s literaturom na str. 96. 3 Usp. LJUBIĆ i RAČKI, 1874. 4 Na i. mj. 5 Na i. mj.. 6 Na i.mj., 103-108. 7 BRUNŠMID, 120-131. "ŠIŠIĆ1925., 393. » KARAMAN 1930,80-81; ISTI 1943., 45-47. "'BARADA 1937., 60-61; ISTI 1942., 240-241. 11 KLAIĆ N.,1971., 257. 13 TADIN, 63. 13 RENDIĆ-MIOČEVIĆ 1982. 400-401. 14 RAPANIĆ 1981., 180-182. 2

227

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku pozabavili raznim vidovima problematike toga natpisa i koji su korak po korak otkrivali nove elemente u razrješavanju zagonetki što ih pruža. Sama datacija, koja je u središtu ovoga svečanog obilježavanja, što se tiče čitanja, ne predstavlja problem. U natpisu se jasno vidi rimskim brojkama napisano DCCCLXXX ET VIII; VI q(ue) indic(tione). Indikcija je sigurno konstantinopolitanska. Ona počinje s 1. rujnom i završava 31. kolovoza iduće godine. Šesta indikcija obuhvaća vrijeme od 1. rujna 887. do 31. kolovoza 888. U natpisu je godina 888. povezana s naznakom da se ona računa od vremena otkako se Krist otjelovio, inkarnirao, u tijelu Djevice Marije. Upotrijebljen je dakle tzv. stilus incarnationis, po kojem se početak godine računao s 25. ožujkom, tj. s blagdanom Blagovijesti. Prema računanju nazvanom kasnije calculus pisanus godina je počinjala 9 mjeseci i sedam dana prije nego po današnjem računanju, što znači da je 888,. godine obuhvaćala vrijeme od 25. ožujka 887. do 24. ožujka 888. Drugim riječima, ako prihvatimo calculus pisanus, podaci iz natpisa obavještavaju nas da je natpis uklesan po današnjem načinu računanja u vrijeme od 1. rujna 887. do 24. ožujka 888. Ako bi se pak uzelo da je natpis učinjen po firentinskom načinu računanja godine utjelovljenja, onda bi se vrijeme izrade natpisa ograničavalo na vremenski razmak od 25. ožujka do 31. kolovoza 888. Međutim, vrlo je značajna vać sama upotreba kršćanske ere, tj. godina 888. Ondje gdje postoji bizantska vlast ili pretežni utjecaj odnosno barem čvrsto ukorijenjena ranobizantska tradicija, tamo je datiranje posve drukčije. Uzmimo npr. južnu Italiju gdje se to može vrlo lijepo pratiti zbog razmjernog obilja izvornog materijala. Evo kako je datirana isprava iz lipnja 1048.: Sexto anno imperii damini Constantini Monomachi mense iunio prima indictione,15 tj. šeste godine carevanja gospodara Konstantina Monomaha, mjeseca lipnja, prve indikcije. Tako su datirane i sve ostale vrlo brojne isprave bizantskoga razdoblja. Ali odmah nakon nestanka bizantske vlasti i normanskog osvajanja Banja 1071. datacija se naglo mijenja. Evo npr. datacije isprave iz 1077.: Anno incarnationis damini nostri lesu Christi millesimo septuagesimo septimo. Regnante domino Rubberto invictissimo duce Italiae, Calabriae atque Sikilije sexto, mense iunio quintadecima indictione,™ tj. godine utjelovljenja našega gospodina Isusa Krista 1077., za kraljevanja gospodara Roberta, nepobjedivog vojvode Italije, Kalabrije i Sicilije.

15 16

CDB, IV, 1900., 71. Na i. mj., V, Bari, 1902., 2.

Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položaj Hrvatske

Što se pak tiče papinske kancelarije, ona se vrlo dugo držala ranobizantskog načina datiranja s konstantinopolitanskom indikcijom. Sačuvano je, kao posvemašnji izuzetak, jedno pismo Ivana VIII. iz 878. koje je datirano s krćanskom erom, a nešto više primjera, ali još uvijek iznimno, može se naći tek počevši od pape Ivana XIII., tj. od sredine druge polovice X. stoljeća, doduše s početkom godine 25. prosinca, tj. rođenja Kristova. Kolika je to rijetkost vidi se po tome što je veliki Mabillon tvrdio da ne poznaje iz papinske kancelarije do konca X. stoljeća ni jedne sigurne datacije po kršćanskoj eri, pa je tek Marini pronašao poneki rijetki primjer.17 U Branimirovu natpisu godina utjelovljenja nije dana na inače uobičajeni kratki način, npr. anno incarnatione Damini, već na način koji djeluje vrlo arhaično: sacra de virgine carne ut sumpsit. Značajno je da se i u ispravi hrvatskog vojvode Muncimira iz 892. godine upotrebljava ista arhaična formulacija, i, što je još važnije, kršćanska era: Anno [...] postquam Christus carnem de virgine sumpsit octogesimo nonagesimo secundo, indictione undecima sub die quarta Calendarum octobrium,w tj. u godini 892. otkako se Krist utjelovio u Djevici, indikcije 11. dana dvadeset i osmoga rujna, a na natpisu istoga vladara pronađenom u Uzdolju blizu Knina čitamo da je Muncimir (princeps Muncimyr) ostvario pobožnu zadužbinu octigenti (non)aginta et q(ui)nq(ue [a]nnor(um) d(omi)ni.™ Triput spomenute godine po kršćanskoj eri u hrvatskim vrelima iz 888., 892. i 895.20 neočekivano su uvjerljiv dokaz da su hrvatski vladari već u to doba računali godine na način koji tada nije bio u upotrebi ni u Bizantu ni u papinskoj kancelariji i koji se počeo upotrebljavati u karolinškoj kancelariji tek za Ludovika III. (876.-8S2.) i Karla III. (izgubio 21 prijestolje 887.). Natpis iz 888. upućuje nas dakle na zaključak da je Hrvatska u to doba bila kulturno čvrsto povezana sa Zapadom i preuzimala čak i njegove kulturne inovacije. Pa ipak, na franačkom je Zapadu upravo tada, točnije rečeno jednu godinu ranije, 887., nestala idela 17

MARINI, 236. CD, L, 23. Usp. i 205 (Zadar, 24. studenoga 1095.) i CD II., 54 (Split, 1144.). "Vidi npr. MIHALJČIĆ - L. STEINDORFF, 41 i 132, s literaturom. 20 Možda bi se ovamo mogao ubrojiti i natpis kraljice Jelene iz 976. Vidi MIHALJČIĆSTEINDORFF, 53- 54 s literaturom. 21 U nas vidi lijep epigrafički primjer već za 857. (Pula) za cara Ludovika II.: MIHALJČIĆSTEINDORFF, 5-6, s literaturom. 18

230


o jedinstvenom zapadnom carstvu pod vodstvom karolinške dinastije, a zadnja dva desetljeća IX. i prva desetljeća X. stoljeća bez ikakve su sumnje označavala ujedno i najnižu razinu na koju je pala Europa kao cjelina prije njezina ponovnog uspona u idućim stoljećima. Kako to da se u Branimirovoj Hrvatskoj zapadni utjecaj zapaža u bezbroj kulturnih elemenata, od kojih je jedan i datiranje po kršćanskoj eri, u doba kada je na Jadranu gospodario moćni Bizant? Da bismo to razumjeli, moramo se vratiti u vremenu malo natrag. 2.

Poznato je da je već za vladanja Mihajla III. (840.-867-), prethodnika Bazilija L, Bizant ponovno počeo ekonomski i vojno jačati unatoč unutrašnjim trzavicama i vanjskim porazima. U pogledu Dalmacije postavlja se pitanje da li je do vojne prisutnosti Bizanta - drugim riječima do osnivanja teme, kojoj je na čelu bio vojnoadministrativni komandant, strateg, u rangu patricija - došlo već za Mihajla III. ili tek za Bazilija I. Rješenju toga pitanja pomaže na neočekivani način novoutvrdeni pomak u dataciji tzv. Taktikon Uspenskoga.22 U tome je Taktiku sastavljenom četrdesetih godina IX. stoljeća Dalmacija još puka arhontija23 - drugim riječima, nema još vojne prisutnosti Bizanta. S druge strane postoji prvorazredna suvremena vijest poznatoga mislioca Gottschalka, koji je boravio na dvoru kralja Trpimira 847./848. godine.24 On izvještava da je "Trpimir, kralj Slavena, krenuo u boj protiv Bizantinaca i njihovog patricija".25 Bitka se odigrala na kopnu. Naime, Gottschalk govori o ponašanju konja u Trpimirovoj vojsci, koje mu je dalo naslutiti da će Trpimir pobijediti. Kako je patricij počasni rang stratega tema, najprirodnije je tumačenje te prvorazredne vijesti da je Trpimir krenuo u kopnenu bitku protiv stratega Dalmacije, dakle da je već 847./848. Dalmacija bila organizirana kao tema. Međutim, kako se Taktikon Uspenskoga datiralo sa 845./846., to je u literaturi prodrlo shvaćanje Ferluge, izneseno 1955.,26 da su ta dva datuma preblizu i da nije vjerojatno da je Dalmacija bila još 845./846. samo arhontija, a već S47./848. tema. Zato se pomišljalo na neku pomorsku ekspediciju "bizantske flote koju je predvodio neki patricije", možda strateg Kefalonije ili Drača. Teza nije osobito uvjerljiva jer Gottschalk govori o kopnenoj bici s upotrebom konja, - V. OSTROGORSKI, 1953. OIKONOMIDES, Le Taktikon Uspenskij, 57. 24 KATIĆ, 9. 25 Na i. mj. 26 FERLUGA 1957., 1957., 66-67. 23

!


231

pa je nevjerojatno da bi se neki bizantski komandant flote upustio u nepotrebni rizik iskrcavanja na kopno, kojem se i ne vidi pravog razloga, i prihvaćanja kopnene bitke. Nakon što je Oikonomides 1972. dokazao 27 da se Taktikon Uspenskoga treba datirati sa 842./843., takva su neuvjerljiva domišljanja postala suvišnima. Dapače, navedena dva podatka daju razmjerno vrlo precizno datiranje osnivanja bizantske teme Dalmacije. Dalmacija je 842./843. još samo arhontija, a S47./848. u njoj je smještena bizantska vojska sa strategom-patricijem na čelu. Jasan je i razlog zašto je Trpimir krenuo protiv dalmatinskog stratega. Očito je njega, kao moćnog vladara, i te kako smetala prisutnost bizantske vojske u bizantskoj Dalmaciji. U prilog tome mišljenju govori i pažljiva analiza vijesti Konstantina Porfirogeneta o uspostavljanju bizantske vlasti nad dalmatinskim gradovima. Konstantin Porfirogenet o tome govori čak u tri svoja djela.28 U svim svojim izvještajima on podvlači da je do bizantske intervencije u Dalmaciji došlo u povodu arapskog osvajanja gradova Budve, "Rose" (Risana?) i Kotora i opsjedanja Dubrovnika. Car-pisac imao je pri ruci pouzdane podatke iz carske arhive, samo što ih je iz rada u rad sve više prepravljao zbog sve jače izražene tendencije uveličavanja njegova djeda Bazilija I. i omalovažavanja njegova prethodnika Mihajla III. Međutim, u sva tri izvještaja ponavljaju se podaci o arapskim vodama pri osvajanju dalmatinskih gradova i opsjedanju Dubrovnika. To su Saba i Kalfus, imena kojih su poznata iz nekih vijesti o arapskom nastupanju na Jadranu iz 840. i 841., i Soldan, koji se sigurno odnosi na vrijeme Bazilija I. Po caru-piscu Arapi su nakon podsjedanja Dubrovnika osvojili Bari i tamo ostali četrdeset godina. Podatak je dakako samo približan, ali se iz njega, povezanog s arapskim vodama Sabom i Kalfusom, vidi da Konstantin Porfirogenet vrlo dobro znade da je do arapske navale na Dalmaciju, povezane s ponovnim priznanjem bizantske vlasti u Dalmaciji, došlo još za Mihajla III. U svom najranijem djelu De thematibus car-pisac to čak i priznaje expressis verbis: "Za carevanja Mihajla, sina Teofilova došla je iz Afrike mornarica...",29 samo što tvrdi da je do opsade Dubrovnika došlo tek pri kraju Mihajlove vladavine tako da su dubrovački poslanici koji su od Bizanta tražili pomoć već našli na carskom prijestolju Bazilija. U zadnjoj svojoj verziji tih događaja, tj. u djelu De administrando imperio, car-pisac potpuno odstranjuje Mihajla i piše: "Za carevanja cara (...) Bazilija došli su iz Afrike Arapi ,..".30 Dakle, u izvještaje cara-pisca i arapskoj navali o ponovnom priznanju bizantske vlasti u Dalmaciji nisu se slučajno ili 27

OIKONOMIDES, 47. Tj. De thematibus, De administrando imperio i Vita Basilii u Theophanes Continuatus. 29 Tekst vidi npr. u Doc., 342. 30 Doc., 347. 28

232

233



zabunom uvukle kronološke greške, nego je do toga došlo tendencioznim prekrajanjem i povezivanjem vrela koja se odnose na dva događaja, jedan iz četrdesetih, a drugi iz sedamdesetih godina IX. stoljeća, jedan iz Mihajlova, a drugi iz Bazilijeva doba. Ako se tendenciozne kronološke Konstantinove manipulacije uklone i ako prihvatimo činjenice i podatke o kojima izvještava, proizlazi da se Bizant učvrstio u Dalmaciji odmah nakon uspješnog istjerivanja Arapa četrdesetih godina IX. stoljeća u doba arapskih vladara Sabe i Kalfusa. U jednom od svojih ranijih radova smatrali smo da se Bizant nakon 847./84S. povukao iz Dalmacije i ponovno osnovao temu Dalmacije tek poslije dolaska na vlast cara Bazilija. Čini nam se da je naše stajalište bilo previše pod utjecajem dosad iznijetih teza. Nova istraživanja dovela su nas do uvjerenja da nakon četrdesetih godina IX. stoljeća nije bilo nikakva prekida bizantske prisutnosti u Dalmaciji.

ne samo to. Baziliju se očito nije sviđalo čak ni to da bi papa bio u posjedu originalnih akata koncila. I zato se papinim legatima na povratku u Rim dešavaju razne neprilike. Prema pouzdanom izvještaju sadržanom u Vita Hadriani Secundi,3* papini legati na putu preko Jadrana padaju u ruke Domagojevih Hrvata koji im uz ostalo oduzimaju "originalni zapisnik u kome su se nalazili potpisi svih" biskupija, kako to kaže spomenuta Hadrijanova službena biografija. Hrvati su legate dulje vremena držali u zarobljeništvu, tako da su se oni vratili u Rim tek 22. prosinca 870. - ali bez originalnog zapisnika! Ne bi smjelo biti sumnje da je sve dobro izrežirao Bazilije. Papin se biograf s pravom tuži da su papini legati nakon ukrcavanja u Draču radi prijelaza preko Jadrana ostavljeni bez ikakve bizantske zaštite. Trebalo je samo dati mig Domagojevim brodovima da zaskoče brod s papinim legatima i da im tom prilikom oduzmu ono što je bizantsku stranu najviše smetalo, zapisnike koncila. Da je Domagoj i inače nastojao uskladiti svoju politiku s bizantskom, vidi se i po vijesti Ivana Đakona da su negdje 876. "gentes Sclavorum et Dalmacianorum" napali istarske gradove.32 Ivan Đakon pod Dalmatincima misli uvijek i isključivo na stanovnike dalmatinskih gradova. Tako npr. za vrijeme neposredno pred ekspediciju dužda Petra II. Orseola Ivan Đakon kaže da su samo Zadrani potpadali pod vlast mletačkog dužda, ali da su ih hrvatski i neretljanski vladari stalno uznemiravali. Zato su "Dalmacianorum populi omnes", dakle svi dalmatinski gradovi, obratili duždu da ih zaštiti od "slavenske okrutnosti".33 Dakle, Ivan Đakon strogo razlikuje i čak suprotstavlja pojam Dalmatinaca i Slavena. Malo kasnije Ivan Đakon piše da je dužd nato krenuo sa svojom mornaricom prema srednjoj Dalmaciji i usput u Osoru, gradu bizantske Dalmacije, regrutirao za vojsku sposobne muškarce, pa kada je došao blizu Biograda, on je Dalmacianorum ac Veneticorum militibus circumseptus, tj. okružen dalmatinskim i mletačkim vojnicima, zahtijevao od građana Belgrada da mu se zakunu na vjernost, ali, nastavlja Ivan Đakon, oni su se bojali hrvatskog kralja, regis Sclavorum?4 I opet nedvosmisleno razlikovanje Dalmatinaca i Hrvata. Dalje nabrajanje bilo bi zamorno.35 Dakle, kad Ivan Đakon kaže da su Slaveni i Dalmatinci napadali istarske gradiće, on nedvosmisleno kaže da su Slaveni, tj. Domagojevi Hrvati i dalmatinski gradovi napadali Istru, a kako je Dalmacija u to doba bila organizirana kao vojnoupravna bizantska tema, 36 akcija nije mogla biti provedena bez Bazilijeve inicijative.

3. Dakako, tek je dolazak na vlast energičnog cara Bazilija L, osnivača Makedonske dinastije, omogućio Bizantu još daleko veći uzlet. Bazilije je vodio duboko smišljenu politiku. Jedan od čimbenika na koje je Bazilije na Zapadu u prvom redu računao bilo je papinstvo. Pritom je Bazilije imao savladati goleme teškoće, jer mu se u traženju saveza s papinstvom ispriječio vrlo neugodan i neobično žestok sukob pape Nikole I. i patrijarha Focija. Izaziva udivljenje brzina kojom je Bazilije i u toj stvari postupao. On je došao na vlast 25. rujna 867. i istoga dana prinudio Focija da odstupi i već 23. studenoga uspio na stolicu konstantinopolitanskog patrijarha postaviti za Rim daleko prihvatljivijeg Ignacija. Pritom je Baziliju išla naruku i neobična koincidencija da je u to vrijeme, 13. studenoga, umro papa Nikola I. Tako su Nikolina smrt i udaljenje Focija uklonili glavne zapreke sređivanja situacije s Rimom. Bazilije je naizgled otišao vrlo daleko u ustupcima novom papi Hadrijanu II. Spor Focija i njegovih protivnika prepušten je papinoj odluci, pa u lipnju 869. počinje koncil u Konstantinopolu na kojem papini legati predsjedavaju i imaju glavnu riječ. U veljači iduće godine koncil je završio svoj rad ekskomunikacijom Focija pa je tako na prvi pogled izgledalo da je papa postigao vrlo mnogo. Ipak, koncil se nije upuštao u pitanje koje je bilo za obje strane daleko najvažnije, naime u pitanje crkvene pripadnosti Bugarske. Treba priznati, da je u tom pogledu Bazilije naprosto nadmudrio papu. Naime, već tri dana nakon svečanog završetka koncila car poziva papine legate i predstavnike patrijaršije Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema i poziva ih da donesu odluku o tome kome pripada Bugarska. Dakako da su;' predstavnici triju istočnih patrijaršija zauzeli stanovište da Bugarska ne pripada Rimu. Tako je papa na koncilu slavio ispraznu pobjedu, ali je odmah potom doživio poraz u onome do čega mu je bilo najviše stalo. I

31

DUCHESNE, 184: m Sdauonm deducti Domagpi manus. Doc, 361, nema odlučujuće rijea Domagoi. МОМПСОШ, 122 ( =Doc., 365). 33 MONTICOLO, 155 (= Doc.., 425). 34 MONTnCOLO, 158 (= Doc., 426). 55 Usp. npr. MONTICOLO, 165 (Petrus Veneticorum et Dalmaticorum dux je bez ikakve sumnje dux Mlečana i stanovnika dalmatinskih gradova), nadalje DAI, cap. 30 (= Doc., 371-372); Vita Basilii u Theophanes Continuatus V., cap. 54 (= Doc., 369) itd. 36 Podrobnosti u MARGETIĆ 1983., 270-275. 32

234


Razmotrimo sada još jednu vijest iz bizantskih vrela koja se odnosi na Hrvatsku. Riječ je o formularu adresa u pismima koja bizantski vladari upućuju stranim vladarima. Hrvatske se tiče ovaj odlomak: "Arhontu Hrvatske, arhontu Srba, arhontu Zahumljana, arhontu Konavlja, arhontu Travunjana, arhontu Duklje, arhontu Moravije s natpisom: naredba kristoljubivih gospodara tome i tome arhontu te i te oblasti."37 Formular se nalazi u djelu De ceremoniis, sastavljenom poslije 952., na način koji je i inače karakterističan za pisanje cara-pisca. Djelo De ceremoniis prema vlastitom iskazu cara-pisca daje uz ostalo ono što je on našao na raznim mjestima razasuto i nesistematizirano. I doista, Ch. Diehl38 je dokazao da glave 43a i 44 prve knjige nisu ništa drugo nego prerađeni protokol od 2. travnja 764. Ostrogorski39 je također uspješno dokazao da se glave 38 i 43 odnose na razne ceremonijale krunjenja cara iz drugog desetljeća IX. stoljeća. Ostrogorski s pravom tvrdi da "svakom opisu iz Knjige o ceremonijalu leži u osnovi izvještaj o određenom istorijskom činu". Na koje se, dakle, razdoblje hrvatske povijesti odnosi taj odlomak? Odgovor na to daje spominjanje arhonta Moravije. Ne mogu se smatrati uspješnim pokušaji da se kneza Moravije smjesti na područje Morave koja utječe u Dunav u današnjoj Srbiji. Takve države s takvim nazivom nije tamo nikad bilo. Pod arhontom Moravije ne može se pomišljati ni na koga drugog nego na Rastislava, moravskog kneza, koji je umro 870. On je oko 862./863. poveo pregovore o primanju kršćanstva iz Bizanta, pa je to bio početak djelovanja Konstantina i Metoda u Moravskoj. To se očito smatralo u Bizantu golemim političkim uspjehom i znatnim širenjem bizantskog utjecaja. Formularom kojim se šalju "zapovijedi" Bizant želi istaknuti da takvu inače samostalnu državu smatra područjem pod svojim najneposrednijim utjecajem. Posve je drugo pitanje da li taj formular odgovara stvarnosti i da li su vladari tih država bili doista samo poslušni izvršioci zapovijedi bizantskih careva. Značajno je da se "zapovijedi" slalo i Mlecima,40 a oni su u drugoj polovici IX. stoljeća bili potpuno samostalni, što Bizant, dakako, nije htio priznati. Ukratko, slanje "zapovijedi" Mlecima i moravskoj, pa dakle i Hrvatskoj, nije dokaz podčinjenosti tih zemalja, već odraz poznate bizantske sklonosti državnopravnim fikcijama. To nije nimalo u suprotnosti s Domagojevom očitom povezanošću s Bizantom, koja se očitovala u raznim prilikama, od kojih smo neke spomenuli. Naime, dovoljno je prisjetiti se da su Mleci - premda samostalni


235

- vrlo često vojno intervenirali u korist istočnofranačkih vladara ili Bizanta ako im je to bilo u vlastitom interesu i ako im se takvu intervenciju platilo na ovaj ili onaj način. Isto tako bilo je i s Hrvatskom - o tome je car-pisac Konstantin Porfirogenet čak sačuvao jasno svjedočanstvo. On kaže da je car Bazilije naredio da dalmatinski gradovi plaćaju hrvatskom vladaru razna podavanja, uz ostalo i ono što su ranije davali strategu teme Dalmacije, naime Split 200, Zadar 110, a Trogir, Cres, Rab i Krk po 100 zlatnika.41 To posve zadovoljavajuće objašnjava Domagojevu revnost prema Bizantu. Dakako da je Bizant podnosio takve u biti samostalne vladare samo zato što nije imao dovoljno snage da ih potpuno podredi svojoj vlasti. Bizant se za prvih godina vlade Bazilija I. morao zadovoljiti s time što je prema izričitoj vijesti cara-pisca42 samo potvrđivao hrvatskog vladara, kojeg su Hrvati prethodno izabrali, dakle time što je Hrvatska formalno priznavala bizantsku vlast. Bizantu bi daleko više odgovaralo vidjeti u Hrvatskoj vladara koji bi bio puka bizantska kreatura. I to je Bazilije I. doista i pokušao za Zdeslava, za kojega javlja Ivan Đakon da je prisvojio vlast (ducatum) imperiali fultus presidio,43 "potpomognut carskom zaštitom", kako to prevodi N. Klaić. Možda bi bolje bilo prevesti "potpomognut carskom oružanom snagom" ili slično, jer nam se čini da bi Zdeslav teško došao na vlast pukom "zaštitom" da nije bilo izravne bizantske vojne intervencije. Očito je da je Bazilije I. pokušao nasilno dovesti na vlast u Hrvatskoj osobu koja bi bila potpuno odana Bizantu. Pritom se Bazilije poslužio ugledom Trpimirove kuće. Naime, po Ivanu Đakonu Zdeslav je "iz roda Trpimira", koji je u Hrvatskoj imao ne samo najveći autoritet nego je, čini se, jedini bio ovlašten na vladarsku titulu. Zdeslav neće biti, mislimo, baš Trpimirov sin, nego je on vjerojatno samo iz roda Trpimirovića, jer Ivan Đakon izričito kaže da je Zdeslav "ex progenie" Trpimira, dok za potjerane Domagojeve sinove kaže "filii Domogor". Uostalom, osnovno je značenje riječi progenis "rod", dok se u značenju "sinovi" upotrebljava samo metonimički. Ali, čini se da karizmatičnost Trpimirovića nije bila dovoljna da u očima Hrvata opravda vlast Zdeslava i preko njega Bizanta. Vladavina Zdeslava trajala je vrlo kratko, možda čak mnogo kraće od godinu dana. Ivan Đakon javlja da je "neki Slaven, po imenu Brenamir ubio Zdeslava i M preoteo vlast (ducatum)", a to je moralo biti, kao što znamo iz papina pisma, prije 21. svibnja 879.

37

De ceremoniis, 691 (= Doc, 416). DIEHL, 293 i d. 39 OSTROGORSKI - STEIN 1932., 185 i d, = OSTROGORSKI 1070.. 278 i d. 40 De ceremoniis, 690. 38

41

DAI, cap. 30 (= Doc., 372). Thephanus Continuatus,Vita Basffii, cap. 54 (= Doc., 369-370); DAI, cap. 29 (= Doc., 370-371). 43 MONTICOLO, 125 (= Doc., 373). 44 MONTICOLO, 126 (= Doc, 374).

42

2.16

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položaj Hrvatske

217

4. Prije nego što podrobnije analiziramo papina pisma u Hrvatsku iz doba Branimira, korisno je podsjetiti se na međunarodni položaj dvaju glavnih faktora koji su u to doba utjecali na Hrvatsku. To su Bizant i papinstvo pod Ivanom VIII. Što se tiče Bizanta, dovoljno je upozoriti na to da se njegova moćna flota pod komandiranjem Nicete Orifa pojavila na Jadranu ubrzo nakon dolaska na vlast Bazilija i ostvarila postupno sve jaču bizantsku kontrolu nad Jadranom i južnom Italijom. Tako npr. beneventanski vojvoda Adelgis ne samo da 871.uhićuje cara Ludovika Π. nego se nešto kasnije (873.) obvezuje Bizantu plaćati tribut. 25. prosinca 876. Bizantinci ulaze u Bari, bizantska flota od 140 brodova tjera 879. Arape s jonskih otoka, njezina prethodnica pojavljuje se čak pred Napuljem, ubrzo dolazi do briljantne bizantske pobjede nad Arapima blizu Liparskih otoka, a 880. bizantska se vojska iskrcava u Italiji i osvaja snažno arapsko vojno uporište u Tarantu. Toliko o Bizantu. Posve je drukčija situacija drugoga protagoniste, pape. Na papinsku stolicu dolazi 872. Ivan VIII., borbeni i energični papa koji međutim za svoje smione i dalekosežne planove nema materijalnu osnovu. U želji da Karolinzi imaju u Italiji što manje utjecaja, Ivan VIII. nakon smrti cara Ludovika II. 875. - izabrao je medu njima kao saveznika dalekog zapadnofranačkog kralja Karla Ćelavog i koncem iste godine okrunio ga za cara. Karlo Ćelavi odmah nakon toga kruni se u Milanu i za italskog kralja, ali se ubrzo povlači u Francusku. Kako je papa ipak nužno trebao neki svjetovni oslonac, on se opredijelio za franačkog velikaša Lamberta i postigao da mu se povrati Spoleto kako bi mu ovaj pomogao u njegovoj politici prema južnoitalskom prostoru. Ali, uspjesi su bili više nego mršavi; tako se npr. Benevent priklonio bizantskom caru, a Napulj čak povezao s Arapima. Doduše, papa je uspio da mu se u Ponthionu prizna vlast nad Spoletom i nad nekoliko toskanskih gradova, ah' ni Lambert, vojvoda od Spoleta, ni Adalbert, vojvoda od Toskane, nisu ni pomišljali na to da bi u bilo kojem smjeru popustili papi. Štoviše, ubrzo nakon smrti Karla Ćelavog (listopad 877.) papu čekaju nove nedaće. Njegov protivnik Karoling Karlman izabran je za kralja Italije, a u Konstantinopolu nakon smrti Ignacija patrijarhom postaje Focije. Od Lamberta i Adalberta papa doživljava novo poniženje jer oni ulaze nasilno u Rim. Oni se doduše povlače iz Vječnog Grada, ali Lambert je područje u neposrednoj blizini Rima zadržao u svojoj vlasti. Papi nije preostalo drugo nego da u travnju 878. s jedne strane otvori pregovore s bizantskim carem, a s druge strane da pokuša putovanjem u zapadnu Franački naići na kakvo-takvo razumijevanje kod Ludovika Mucavca, sina Karla Ćelavog. Na tom putu nije papa postigao nikakve vidljive uspjehe, a tome možemo dodati da se beznadno umiješao u komplicirane odnose u južnoj

Italiji u želji da barem tamo ojača i proširi papinsku vlast. Time je samo izazvao nove sukobe i krvave borbe. Međutim, najgore od svega bilo je ipak slabljenje unutrašnje kohezije crkvene države koja je u to vrijeme doživljavala feudalizaciju crkvenih posjeda i postepeni nestanak izravne papine vlast nad mnogim područjima unutar te države, koja se i inače nije mogla nositi s velesilama. I kao što je zapadnofranački vladar Karlo II, godine 877. saborom u Quierzyu dao zamaha feudaliziranju odnosa u Franačkoj, tako je upravo te iste godine sinod u Raveni odlučio da se položaje, gradove i zemlje u crkvenoj državi treba dodjeljivati, u skladu s feudalnim pravom, u prvom redu članovima plemićkih obitelji papinske države, tako da su ne samo prostrana područja nego čak i službe papinske države postale nasljedne. Uostalom, i "saveznike", ako ih tako možemo nazvati, uspijevao je papa Ivan VIII. vezati uz sebe samo odstupanjem dijelova papinske države. Tako je npr. konzul, hypatos, Gaete dobio neke važne papine gradove uz obavezu da iz njih istjera Arape i da se prizna papinim vazalom. Dakako, ustupanje je ubrzo postalo nasljedno a ti posjedi za papinstvo definitivno izgubljeni. U takvoj sumornoj situaciji papi je preostao samo jedan vrlo neprivlačan, ali jedini mogući realni svjetovni oslonac - Bizant. O iskrenosti i dobronamjernosti Bizanta prema papi nije moglo biti govora, to više što je na carskom prijestolju sjedio izvanredno vješt politički taktičar Bazilije. Ali hrabrome Ivanu VIII. nije smetala ni slabost papinstva ni duboko ukorijenjeno nepovjerenje prema Baziliju i uopće Bizantu da ne pokuša ostvariti inače pravno dobro utemeljene zahtjeve Papinstva prema Iliriku pa čak i papinske pretenzije prema Bugarskoj. Ono što je papa realno mogao očekivati bilo je barem priznanje njegove crkvene vlasti u Dalmaciji i Hrvatskoj. Nije bez interesa upozoriti na ton i sadržaj papinih pisama upućenih u Hrvatsku u doba Domagoja. Sačuvana su tri pisma. U jednome45 se Domagoja optužuje da je dao smaknuti nekog urotnika unatoč izričitom obećanju da će ga poštedjeti, a u drugome ** se Domagoja poziva "da energično udari protiv gusara, koji napadaju kršćane zaklanjajući se iza tvog imena". "Može se povjerovati", nastavlja papa, "da oni mimo tvoje volje napadaju na putnike po moru, ali kako se kaže da ih ti možeš ukrotiti, neće te se smatrati nedužnim, ako ih ne ukrotiš". Papa završava: "Onaj koji ne kažnjava zločine koje može popraviti, sam ih čini". O nekoj srdačnosti prema Domagoju dakle nema ni govora, a mislimo da je upravo očito da papa u pismu daje na znanje da on vjeruje da iza gusarskih napada ipak stoji sam Domagoj.

45 46

CD i., 10. CD I., 11.

238


Ali, nakon što su u travnju 878. započeli pregovori s Bizantom i nakon što je nedugo poslije toga u Hrvatskoj došao na vlast Zdeslav koji potpuno ovisi o Bizantu, dolazi do bitne i uočljive promjene raspoloženja dotad prema Hrvatskoj mrzovoljnog pape. Papa se obraća "milom sinu Zdeslavu" i naređuje (precipimus!) mu da papinom legatu dade punu zaštitu na putu prema bugarskom kralju. Do promjene je očito došlo uz (barem prešutnu) suglasnost Bizanta, koji je, čini se, priznao papi da Hrvatska, premda u njoj vlada probizantski vladar, pripada papinoj interesnoj sferi. A nakon dolaska na vlast Branimira situacija je u Hrvatskoj morala papi izgledati još povoljnijom. Ne znamo okolnosti pod kojima je Branimir uspio ukloniti Zdeslava, ali iz papina pisma znamo da je Branimir odmah nakon preuzimanja vlasti javio papi da mu želi biti "vjeran".

5. Stigli smo tako do papinih pisama upućenih u Hrvatsku. U vezi s njima valja prethodno upozoriti da je iz Branimirova doba sačuvano tek deset papinskih pisama koja se odnose na ovaj ili onaj način na Hrvatsku, dok je iz doba koje neposredno prethodi ostalo samo pet. Iz kasnijeg pak doba u vremenskom razmaku od punih 200 godina možemo u najboljem slučaju nabrojiti samo nekih devet papinih pismenih intervencija. Evo prije svega posve kratkog sadržaja papinih pisama Branimiru koja ćemo nakon toga podrobnije analizirati. 7. lipnja 879. obraća se papa Ivan VIII. "dragom sinu Branimiru" izvanredno srdačnim riječima. On mu uz ostalo piše: "Jasnije od sunca spoznali smo koliku vjeru i iskrenu odanost imaš prema crkvi svetih apostola Petra i Pavla i prema nama". Papa nastavlja: "Kako si ponizno izjavio da želiš biti (...) u svemu vjeran i pokoran (...) svetom Petru i nama (...) zato tebe, koji (nam) se vraćaš, primamo u krilo svete apostolske stolice kao (svoga) najdražeg sina". I još: "Kako si zatražio da te blagoslovimo (...), mi smo na dan Uzašašća Gospodnjega na svečanoj misi (...) podignuvši 47 ruke uvis blagoslovili tebe, cjelokupni tvoj narod i svu tvoju zemlju". Istoga dana, tj. 7 lipnja 879., uputio je papa još dva pisma u Hrvatsku. Jednim od njih48 obraća se hrvatskom svećenstvu i narodu. U njemu papa kaže da je primio pismo njihova vladara Branimira u kojem se govori o "vašoj vjernosti i ljubavi koju imate prema svetom Petru, glavaru apostola, i prema nama osobno". Papa nastavlja da ga je ispunila velikim veseljem vijest da se primaoci pisma punim srcem žele vratiti svetoj rimskoj crkvi i zbog toga ih prihvaća raširenih ruku. Papa ih ohrabruje da ustraju u vjernosti, a on će ih Bogu preporučiti zajedno s njihovim vladarom, njegovim milim sinom. 49 Treće pismo upućeno je izabranom, ali još ne konsekriranom ninskom biskupu Teodoziju. Papa kaže da je primio njegovo pismo koje 47

CD I., 14. w CD L, 13. w CD I„ 15-16.


239

ga je vrlo obradovalo. Papa ga pun ljubavi grli, ali ga ujedno upozorava da primi konsekraciju iz papine ruke, a nikako s neke druge strane. Tri dana kasnije sastavljeno je pismo upućeno dalmatinskom kleru i narodu.50 Osnovna se poruka tiče dalmatinskih biskupa koje papa svečano poziva da se vrate pod papinu vlast jer će ih u protivnome ekskomunicirati. I konačno, sačuvano je i Ivanovo peto pismo. Ono je upućeno Branimiru, kleru i narodu, po Račkome još iste 880.,51 po Ritigu 52 i Perojeviću53 881., a po izdavačima u MGH54 881. ili 882. U sačuvanom prijepisu Ivanovih pisama to se pismo nalazi nakon pisama iz 881., a prije pisama koje treba datirati sa 882. Pismo bi se prema mjestu u rukopisu moglo odnositi najranije na drugu polovicu 881. Ono je odgovor na pismo Branimira i Hrvata, koje je u Rim donio ninski biskup Teodozije. Papa zahtijeva da Branimir, kler i narod pošalju svoje predstavnike u Rim, koji će usmeno potvrditi ono što Branimir i Hrvati pismeno javljaju, pa će nakon toga papin izaslanik otići u Hrvatsku, gdje će se cjelokupni narod obvezati na vjernost papi. Da su se pregovori između Branimira i pape vodili o nekoj vrsti vazalnog odnosa, na to jasno upućuje terminologija papinih pisama, osobito termini fidelis,fidelitas, defensio, servitium, a posebno papin zahtjev u njegovom petom pismu da pred njegovim legatom "čitav vaš narod obeća vjernost (fidelitas promittat)". U tome pismu, iz kojega izbija izvjesna papina nestrpljivost da se pregovori konačno završe i da Hrvatska i njezin vladar konačno priznaju vazalni odnos prema papi, značajne su i ove riječi: "Zbog toga opominjemo i potičemo vašu vjernost (...) da to što ste bili započeli (...) ne propustite privesti kraju (adfinem perficere) (...) i otvorenije pokazati (apertius hoc ostendatis) koliko ste se potrudili podvrgnuti se pod krilo (...) apostola Petra (...)". Prema tome, od prvoga Branimirova poslanstva papi i papinih pisama iz 879. do Teodozijeva referiranja hrvatskog stava i odgovora papina potkraj 881. riječ je o dugotrajnim pregovorima o priznanju papine svjetovne i crkvene vlasti nad Hrvatskom. Pregovori nisu uspjeli jer Branimir već otpočetka nije imao namjeru da Hrvatsku podloži papi, već samo da ojača svoj međunarodni položaj. Da je papa uspio, on bi to nesumnjivo zabilježio u nekom svom pismu jer je umro tek 15. prosinca 882. Ako su već sami pregovori naveli papu na iskazivanje velikog zadovoljstva, nije teško zamisliti kakvim bi oduševljenjem papa popratio stjecanje vlasti nad Hrvatskom. 50

CD 1,16-17. RAČKI 1857.,327. -RIT1G, 131. "PEROJEVIĆ 1922., prilog I., 12-13; ISTI 1939. 53. * MGH, Epp. tomus VII., Karolini aevi V, 2. izd., 1928., 257-258.

51

240


Pristupimo sada nešto podrobnijoj analizi papinih pisama. Ako prije svega usporedimo prva četiri pisma iz 879., ne možemo a da ne primijetimo znatnu razliku ne samo u intonaciji nego i u sadržaju. Papa piše Branimiru da je na dan Uzašašća, tj. 21. svibnja, na Branimirov zahtjev blagoslovio njega i njegov narod. O tome u pismu hrvatskom narodu nema ni riječi. U tom se pismu kaže samo da (tek sada) podiže ruke nebu prema Bogu, da Hrvate preporučuje (commendamus) Bogu i da ih blagoslivlja. Još je opreznije pismo upućeno izabranom, ali još ne konsekriranom, ninskom biskupu Teodoziju. Dakako, osnovno je pitanje da li je Teodozije zatražio konsekraciju od pape ili nije. Naime, ako je Teodozije to učinio, onda je do toga sigurno došlo na osnovi Branimorova odobrenja jer je ninska biskupija nedvojbeno stajala po snažnim utjecajem hrvatskog kneza. Samostalnost Branimira nesumnjivo je pretpostavlja samostalnosti ninskog biskupa, pa se prema tome i papih zahtjev da upravo on, papa, posveti Teodozija za biskupa, treba shvatiti kao jedan od bitnih elemenata stvarne papine kontrole nad hrvatskom državom. Pri tome je papa postupao izvanredno smišljeno. On je Teodozija promovirao čak za svoga poslanika bugarskom kralju, pa se Teodozije morao osjećati polaskanim što je iz svoje male ninske rezidencije najednom uskočio u centar ondašnjih odnosa medu velesilama. Kada papa piše bugarskom kralju Mihajlu da mu je prečasni biskup Teodozije javio kako je Mihajlo obećao poslati svoje izaslanike do njega, pape,55 papa je time priznao Teodoziju značajnu ulogu (sicut nobis retulit Theodosius, venerabilis episcopus!) koja je uz pretpostavku Teodozijeve poslušnosti mogla da se još uvelike poveća i unutar hrvatske države i na međunarodnom planu, s obzirom na položaj Hrvatske između Istoka i Zapada. Tko se ne bi osjećao privučen takvim neočekivanim blistavim osobnim perspektivama? Pa ipak, kada je više godina kasnije Teodozije preuzeo brigu nad splitskom crkvom nakon smrti splitskog 56 nadbiskupa Marina, papa Stjepan V. piše mu neobično oštro pismo iz kojeg ovdje ističemo optužbu da je Teodozije već pri samome stjecanju biskupske časti teško povrijedio crkvene zakone (in ipso tue ordinationis inicio deliquisse te non modicum audimus), i to zato stoje, kaže papa, "pohrlio do akvilejske crkve i tamo primio konsekraciju". Kao što je poznato, za osobu koja je jednom posvećena za biskupa ne treba ponovno posvećenje. To znači da je Teodozije postao biskupom konsekracijom sa strane akvilejskog patrijarha odmah nakon 879., jer mu već 881./882. papa Ivan VIII. priznaje biskupski naslov. Kad papa Stjepan V. kori Teodozija, on pritom diplomatski izražava svoje nezadovoljstvo prema Branimiru jer je i papi bilo jasno da je Teodozije "odletio", "požurio" do Akvileje, p>od


241

utjecajem i po nalogu Branimira. Da je papa nezadovoljan upravo s Branimirom, samo što ga ne želi imenovati, vidi se i po tome što upotrebljava izraz convolare, u kojemu je sadržana misao da nije riječ o pojedinačnom, nego o grupnom 'letenju". S kime se to žurio, s kim je to 'letio" Teodozije u Akvileju? Na koga to papa cilja? Očito na Branimira, realnu vlast u Hrvatskoj. Uostalom, sretnim slučajem sačuvala se, kao što je poznato, vijest o posjetu Furlaniji Branimira i njegove supruge.57 Čini se dakle mogućim i vjerojatnim da je Teodozije krenuo prema Akvileji na put zajedno s Branimirom i njegovom svitom, a to s druge strane datira Branimirov boravak u Furlaniji oko 880. godine. Obratimo sada pažnju na četvrto pismo. Bizantski su poslanici stigli u Rim na pregovore s papom 1. lipnja 879. Sedam dana nakon toga dolazi do sastavljanja prvih triju pisama, a tri dana kasnije do četvrtoga. Očito je došlo do živog cjenjkanja oko Hrvatske i Bugarske. Bizant je bio neusporedivo premoćniji partner, ali je i papa imao neke svoje adute. Naime, carevi poslanici pozvali su papine predstavnike na koncil u Konstantinopol, a caru je bilo vrlo stalo da se tamo postigne crkveno jedinstvo Istoka i Zapada. U pregovorima je vrlo lako došlo do konačnog sporazuma u vezi s Hrvatskom jer, kao što smo već spomenuli, po svemu izgleda da je o tome postignut načelni sporazum još ranije, za vrijeme Zdeslava. Ali papa je očito smatrao da time nije dobio ono što mu pripada, jer je on polagao pravo na Ilirik koji mu je bio oduzeo Bizant još nekih stotinu godina ranije. A u "čitav Ilirik" pripadala je i bizantska Dalmacija. Čini se da su bizantski poslanici dobili od cara direktivu da popuste i u pitanju Dalmacije, to više što je jedno bilo obećati papi što želi, a posve drugo da li će papa uspjeti ostvariti tu vlast, s obzirom na svoju vojnu nemoć. Dakle, pregovori o crkvenoj vlasti nad Dalmacijom uzrokovali su vremensku razliku od tri dana između prva tri pisma upućena Hrvatima i četvrtog pisma upućenog izravnim podložnicima Bizanta u Dalmaciji. U tom pismu nema ni riječi o nekoj želji dalmatinskih biskupa da priznaju papinu crkvenu vlast. Papa ih samo nagovara da se svakako podvrgnu njegovoj crkvenoj vlasti i da njihov nadbiskup dobije upravo od pape konsekraciju i palij. Ujedno im naređuje da ni u kom slučaju ne prime s neke druge strane (aliunde) ni konsekraciju ni palij. Značajno je da im papa obećaje pomoć ako bi se u pogledu njihovog "povratka" rimskoj crkvi, konsekracije ili dodjele palija pojavila neka dvojba i dakle zapravo protivljenje, od strane Bizantinaca ili Slavena (de parte Grecorum vel Sclavorum). Papa je s pravom mogao pretpostaviti da će se probizantski krugovi u Dalmaciji usprotiviti proširenju stvarne papine crkvene vlasti

55

CD I., 19. * CD 1,20-21. 57

Doc, 383. Vidi i ŠIŠIĆ 1914., 5-7.

242


nad dalmatinskim gradovima. Isto tako razumljiv je i opravdan papin strah pred presizanjem "Slavena", tj. Hrvata. Ali, za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom još nije bilo došlo vrijeme. Branimir je mogao biti i te kako zadovoljan da je sačuvao samostalnost Hrvatske u vrijeme moćnoga bizantskoga cara Bazilija I. Njegovo putovanje na hodočašće u furlanski samostan nedaleko od Akvileje i konsekracija ninskog biskupa u Akvileji nisu samo dokaz nepokorenosti Hrvatske, nego čak i nešto više, naime svjesna i smišljena manifestacija Branimirove politike izražena doduše na oprezan i mudar način, kao što ćemo malo dalje pokazati.

6. Približili smo se vremenu izrade Branimirova natpisa iz 888. Što se u to doba zbivalo s protagonistima opisanih događaja oko Hrvatske? Najvažnija su zbivanja u Bizantu. Poznato je da Bazilije I. zadnjih godina svoga vladanja nije više bio tako agresivan i aktivan kao ranije. Nakon njegove smrti 28. kolovoza 886. došlo je do značajnih promjena u unutrašnjoj i vanjskoj situaciji Bizanta. Zadržat ćemo se samo na nekim događajima koji su mogli imati najviše odjeka u Hrvatskoj. Beneventanski vojvoda Ajon smatrao je da je Bazilijeva smrt početak kraja bizantske vlasti u južnoj Italiji. On u 887. organizira Langobarde u Beneventu i Apuliji koji se dižu u opći napad na bizantske posjede. Tom prilikom Ajon čak uspijeva osvojiti Bari, a Bizantinci 888. pri pokušaju protuofenzive doživljavaju težak poraz pod zidinama Barija. Ipak, Bizant je bio previše jak. Sve nade ustanika ruše se još iste 888. kad Bizant ponovno osvaja Bari. Salerno pada potpuno pod utjecaj Bizanta, a i Benevent i Kapua prinuđeni su da u svojoj politici vode u prvom redu računa o ponovno uspostavljenom bizantskom autoritetu. I papinstvo je nakon smrti Bazilija I. smatralo da bi moglo iskoristiti naoko slab položaj Bizanta. Ali položaj pape je u to doba bio očajan. Nakon strašne smrti Ivana VIII. 882. i još strasnijeg svršetka kratkog pontifikata njegova nasljednika Marina, ubrzo je bio zbačen i idući papa Hadrijan III. Pod papom Stjepanom V. (885.-891.) započela je u Rimu nesmiljena borba među suparnicima koja je trajata oko deset godina i još više oslabila i papinstvo i papinu državu. Pa ipak, Stjepan V. nije mogao odoljeti da barem nešto pokuša u Hrvatskoj i Dalmaciji. Očito su smrt Bazilija i događaji u južnoj Italiji potakli Stjepana V. da se u drugoj polovici 886., dakle nakon proteka mnogo vremena od smrti Ivana VIII., sjeti Hrvatske i Dalmacije i da u oštrom pismu ninskom biskupu, o kojem je već bilo riječi, zatraži od njega da se pokori papi. Čini se da je papu ipak manje potakla na to pismo okolnost što je ninski biskup vodio poslove splitske nadbiskupije nego želja da dođe do toliko žudenog utjecaja u Hrvatskoj i


243

Dalmaciji. Zato već u idućem pismu papi 5 8 uvelike hvali Teodozija i obećava mu salonitanski nadbiskupski palij ako bi Teodozije došao po njega u Rim. Razumljivo je da o nekom uspješnom ishodu papine inicijative nije moglo biti ni govora. Papinstvo je za to bilo daleko preslabo. Ali, ovdje privlači pažnju nešto drugo. Na prvi pogled začuđuje da je ninski biskup preuzeo brigu nad splitskom nadbiskupijom, ali iza akcije ninskog biskupa stajao je nesumnjivo autoritet i snaga Branimira. I snažnom hrvatskom vladaru morala se Bazilijeva smrt činiti kao izvanredno dobra prilika da bizantsku temu Dalmaciju, koja je i te kako stalno ometala prirodni razvoj Hrvatske, stavi pod svoju kontrolu, a utjecaj na crkvene prilike bio je za to jedan od najprikladnijih načina. Zbog nedostatka drugih vijesti ne možemo znati što se sve odigravalo u Dalmaciji, ali sve okolnosti upućuju na to da je Branimir budno pratio događaje u Italiji, osobito težak udarac što ga je u to vrijeme doživio Bizant gubitkom Baria. Nadalje, čini nam se da s langobardskim ustankom u južnoj Italiji, bizantskim gubitkom Barija i očito znatno pojačanim utjecajem Branimira u Dalmaciji treba povezati i tadašnje političke perturbacije u Mlecima i duždevu ekspediciju prema središnjoj Dalmaciji. Na politiku Mletaka prema Dalmaciji i Hrvatskoj nismo se u ovome radu dosad osvrtali jer su za to potrebne šire analize koje bi nas odvele predaleko. Ali ne možemo da ne upozorimo barem na neke okolnosti. U Mlecima je na vlasti bila već dulje vremena obitelj Partecijaka, koja je uz ostalo imala vrlo prijateljske odnose s Bizantom. Bazilije I. počastio je dužda Orsa vrlo visokom titulom protospatarija, što je bilo skopčano s opipljivim koristima za nosioca, uz ostalo visokom plaćom, koja se isplaćivala iz državne bizantske blagajne. Uskoro nakon Bazilijeve smrti dolazi u Mlecima do velikih previranja, Partecijaci su prinuđeni da se povuku s vlasti a čast dužda preuzima 17. 59 travnja 887. Petar Kandijan iz druge obitelji. Za novog dužda priča Ivan Đakon da je odmah po stupanju na vlast poslao pomorsku ekspediciju protiv Neretljana, ali da je ona bila neuspješna. Na to je sam dužd krenuo u kolovozu na pohod prema srednjoj Dalmaciji, ali je već 18. rujna ubijen 60 blizu Makarske. Vlast nakon toga ponovno preuzimaju Partecijaci. Kratkotrajni gubitak vlasti probizantski orijentiranih Partecijaka treba svakako povezati s privremenim slabljenjem bizantskog položaja u južnoj Italiji. Ako je tako, onda i ekspedicija Petra Kandijana mora s time imati neke veze. Značajno je da nekih mletačkih akcija u srednjodalmatinskim vodama nije bilo punih deset godina i da s druge strane Ivan Đakon ne 58

CD I., 21-22. MONTICOLO, 127-128. » N. dj., 128-129 (= Doc., 374-375). 59

244


opisuje duždevu ekspediciju kao odgovor na bilo kakve "gusarske" ili slične neprijateljske akcije Neretljana protiv Mletaka, što inače u pravilu čini. Po svemu bi dakle izgledalo da su se Mleci nakon Bazilijeve amrti odlučili na mnogo aktivniju politiku prema Dalmaciji. I još nešto. Ivan Đakon nije ni izdaleka tako čist i pouzdan izvor kao što se to nekoć smatralo. Gdje god je u pitanju neka diplomatska ili politička obzirnost, Ivan Đakon rado prešućuje ili tekst prestilizira tako da sugerira čitatelju nešto što on uopće nije napisao.61 Ivan Đakon je pritom osobito pazio na dvoje: da svakom prilikom istakne nezavisnost Mletaka i da ni pod koju cijenu ne pomuti dobre odnose s Bizantom, koji su u vrijeme pisanja njegove Kronike bili vrlo srdačni. Nije li Ivan Đakon u želji da ne pokvari odnose s Bizantom naprosto prešutio da je pohod Petra Kandijana bio usmjeren i prema bizantskoj Dalmaciji, pri čemu se sukobio s istovjetnim Branimirovim namjerama? Sve okolnosti govore u prilog takvoj interpretaciji vijesti o iznenadnom pohodu Petra Kancijana u drugoj polovici 887. godine. Takva interpretacija s druge strane pretpostavlja najužu povezanost Hrvatske s Neretljanima u doba Branimira - pa čak i Domagoja. Treba uzeti u obzir da su Srbi zavladali Neretljanskom oblašću tek u prvim desetljećima X. stoljeća. Naime, Konstantin Porfirogenet u glavi 32 DAI, govoreći o Srbiji u to doba, spominje "Paganiju, tada u vlasti Srbije"/2 što se u literaturi ispravno tumači da je Paganija došla pod vlast srpskoga kneza tek za vrijeme Petra Gojnikovića, po Runcimanu još preciznije - 915. godine.63 S druge strane, formular adresa iz djela De ceremoniis, o kojem je već bilo riječi i koji se po nama odnosi na vrijeme Domagoja i Branimira, spominje slavenske kneževine Hrvatsku, Srbiju, Zahumlje, Travuniju i Duklju, ali ne i Paganiju. Ona je dakle u to vrijeme pripadala - možda kao autonomna oblast - nekoj susjednoj državi, a to ne može biti nego Hrvatska, jer je nemoguće pretpostaviti da bizantski car piše svima, samo ne vladaru Paganije - Neretljanske oblasti. U vijesti Ivana -akona sačuvao se dakle trag širih borba Branimirove Hrvatske i njezine autonomne Neretljanske oblasti oko bizantske Dalmacije, za koju su suparnici vjerovali da će je lako oteti Bizantu nakon Bazilijeve smrti. Ali, već 888. Bizant ponovno zauzima svoju dominantnu poziciju u južnoj Italiji. U međuvremenu su se i u Mecima vratili na vlast probizantski Partecijad, 64 a Dalmacija je trebala čekati još dosta vremena da se sjedini s Hrvatskom. " O tome vrlo instruktivno FASOLI, 11 i d., osobito 26. Primjeri takvog načina pisanja Ivana Đakona u: MARGETIĆ 1983., 217 i d. usp. i ISTI 1984c., 389. 42 DAI, cap. 32 (= Doc., 389). 63 Vidi FERJANČIĆ, 54. 64

Ovdje ne možemo analizirati ugovor Mletaka s italskim gradovima pod Berengarom iz 888. O tome vidi podrobnije MARGETIĆ 1988., 217-235.


245

Preostaje da se utvrdi međunarodni "rang" Hrvatske u drugoj polovici IX. stoljeća, koji se najbolje ogleda u tituli njezina vladara. Ivan Đakon o tome daje izričite obavijesti. On doduše naziva Mislava 839. godine65 i Domagoja S76.66 princeps, dakle uopćenim nazivom "vladara", ali odmah nešto dalje naziva Domagoja dux.67 Kada pak Ivan Đakon opisuje zbacivanje s vlasti Domagojevih sinova po Zdeslavu68 i onda nakon toga pogibiju Zdeslava i uspon Branimira,69 Hrvatska je za njega u oba slučaja ducatus. Ducatus označava često posve samostalnu državu, čijem vladaru iz raznih diplomatskih i drugih razloga nije priznat naslov kralja i koji eventualno stoji pod u biti posve besadržajnim, isključivo formalnim vrhovništvom neke velesile. Hrvatska se kao ducatus u Branimirovo doba može najbolje usporediti s mletačkim dukatom, koji je u drugoj polovici IX. stoljeća također samostalna država nad kojom Bizant želi zadržati fikciju formalnog vrhovništva koju prihvaćaju i drugi, npr. papa, a i sami se mletački duždevi zadovoljavaju s jedne strane stvarnom punom samostalnošću a s druge strane iz računice - trgovina s Istokom - ne prave problem od te bizantske fikcije. I na kamenim spomenicima iz doba Branimira spominje se takoreći isključivo dux, npr. dux Croatorum70 (Šopot), dux Skavorumn (!) (Nin), dux Sclavitinorum72 (Zdrapanj). Tome možemo pridodati druge natpise koji se ne odnose na Branimira, npr. sub tempore Vuissasclavo duci73 (Nin), dux glorifosus],7* Dirzisclu ducem magnum75 (Biskupija kod Nina), pro duce Trepime[roF6 (Ravanice kod Solina), dok se "neutralni" princeps ponavlja 77 ponovno za Muncimira (Uzdolje kod Knina). Što se pak tiče isprava, koje doduše nisu autentične u obliku u kojem su došle do nas, ali čijim podacima umnogome, a osobito u titulaciji, možemo pokloniti vjeru, Trpimir je dux Chroatorum, iuvatus munere divino,™ 65

MONTICOLO, 117 (= Doc., 335). «MONTICOLO, 118 (= Doc. 364). 67 MONTICOLO, 123 (= Doc., 366). 68 MONTICOLO, 125 (= Doc., 373). 69 MONTICOLO,126 (= Doc., 375). I za Tomu Arcidakona Branimir je dux: Mariims ardiiepiscopus fuit tempore Caroli regis et Branimiri ducis Sclaoonie (Toma, 36). 70 MIHALJČIĆ-STEDMDORFF, 32. 71 N. dj., 17. 72 N. dj., 33. 73 N. dj.., 18. 74 N. dj.., 38. 75 N. dj., 35. 76 N. dj.., 53. 77 N. dj..,41. 7 " CD I., 4.

246


a Muncimir također divino munere iuvatus Croatorum dm74 - dakle oba su samostalni vladari u smislu naše definicije. I za papu Ivana VIII. Domagoj je dux Sclavorum™ odnosno dux gloriosus.*1 Ali, pojavljuju se i drugi nazivi, pa se u našoj literaturi o tom pitanju u posljednje vrijeme opetovano82 i kompetentno pisalo, i s pravom upozorilo na poteškoće koje u vezi s time predstavljaju papina pisma Zdeslavu i Branimiru. Naime, papa naziva Zdeslava comes,83 a Branimira princeps,M i comes.85 I sam Branimir na svom putu u Furlaniju daje da ga se zove comes. Ako tome dodamo još i prvorazrednu Gottschalkovu vijest da je Trpimir rex Sclavorum i da ga narod naziva regnum,№ onda se titulacija hrvatskih vladara doista ukazuje zamršenom, jer se Trpimira u vrelima naziva rex i dux, a za Branimira je situacija još i nejasnija. Pokušat ćemo dati sa svoje strane prilog diskusiji o tom nimalo jednostavnom pitanju. Prije svega, na protokol se i u IX. stoljeću itekako pazilo. Koliko se u Bizantu na to pazilo, najbolji su dokaz Filotejev Kletorologion, sastavljen 899. i. djelo Konstantina Porfirogeneta De ceremoniis, koji se dobrim dijelom odnosi na stanje u IX. stoljeću. Nadalje, opće je poznato papino suptilno tituliranje, koje je odražavalo ne samo stvarni položaj adresata nego i često prikrivene ili otvorene papine pretenzije. Ali, i drugi naoko manje sofisticirani sudionici u međunarodnom ophođenju toga doba i te kako su pazili na titule kojima ih se častilo i na titule koje su oni priznavali partnerima u dopisivanju i drugom ophođenju. Svi bez razlike bili su svjesni da je eventualno prešutno pristajanje na nižu titulu predstavljalo neku vrst poniženja koje bi se moglo shvatiti kao znak slabosti, a to bi lako moglo biti krajnje opasno. I zato kada papa vladare iste države, Hrvatske, oslovljava i sa dux i sa comes, onda to sigurno nije bez razloga. Comes je u drugoj polovici IX. stoljeća vrlo često, npr. Kocelj,87 88 89 Svetopulk, ali dakako ne uvijek , samostalna ličnost na međunarodnoj 79

N. dj.., 23. N. dj.., 10. 81 N. dj.., 11. 80

82

Vidi npr. BEUC1976., 65 i d.; ISTI 1985., 40 i d.; GOLDSTEIN, 141 i d.; RAPANIĆ, 179 i d.; LUČIĆ, 1-16. 83 CD L, 12. 84 N. dj.., 13. 85 N. dj.., 18. 86 Vidi bilj. 24. 87 Npr. MGH, Epp. t. VII, 282 i 283; Gazili čamiti (873. god.). *" N. dj.., 222: dilectofilio Sfentopulcho, glorioso čamiti. 89 N. dj., 61: Petra čamiti bugarskog kralja Mihajla (878. god.).


247

političkoj sceni, koja stoji u načelu pod nečijim vrhovništvom. Taj nadređeni međunarodni faktor ukazuje se u odnosu na comesa kao senior. Ipak, ta podređenost comesa sadrži u sebi ujedno ideju pravnog priznavanja comesove razmjerno vrlo široke samostalnosti. Dakle, kada papa naziva Zdeslava comes, time mu daje na znanje da ga smatra uključenim u bizantsko-papinsku hijerarhijsku ljestvicu, a to je i razumljivo. Zdeslav je došao na vlast izravnom bizantskom intervencijom, dakle uključen je u priznatu hijerarhiju, pri čemu se papine naredbodavne riječi precipimus atque mandamus vrlo vjerojatno ne bi trebalo interpretirati kao izraz papine nadredenosti u isključivo crkvenom pogledu. Osobito je zanimljivo pratiti razliku Branimirova naslova u papinim pismima 879. i 881./882. Godine 879., dakle odmah po Branimirovu preuzimanju vlasti, papa mu priznaje visoku, ali neobaveznu tituli princeps. Kako se Branimir ipak nije odlučio nedvosmisleno priznati papu kao seniora, papa u svom pismu iu 881./882. izražava izvjesno nestrpljenje i požuruje ga da jasnije i otvorenije prizna papinu svjetovnu vlast. Papino je stajalište prema Branimiru izraženo u majstorski stiliziranoj adresi: Excellentissimo viro Barnimero, glorioso čamiti et dilecto filio nostro. Naime, treba uzeti u obzir da je papa počasni pridjev excellentissimus upotrebljavao samo u odnosu na kraljeve, dakle na najviši rang samostalnih vladara, i da je npr. i car Ludovik za svoju suprugu Angilbertu excellentissimus imperator dominus u njezinoj oporuci iz ožujka 877.^ S druge strane, Branimir je za papu ujedno i comes, tj. Branimir ima seniora, i to dakako, po papinoj koncepciji, upravo papu. I sam Branimir daje se upisati u furlanski evandelistarij kao comes, čime želi u prvom redu istaknuti svoj međunarodnopravno priznati položaj, što mu je nesumnjivo bilo osobito važno na početku njegova vladanja. Čini nam se da se prijelaznu fazu u Branimirovu vladarskom položaju može vidjeti u poznatom natpisu iz Šopota na kojem je sačuvano:"Bram'nzz'ro com... dux Cruatorum". Osnovno pitanje koje se u novije vrijeme pojavljuje u stručnoj literaturi jest da li je Branimir taj dux Cruatorum. "Branimero" bi doista moglo biti nominativ ili ablativ. Ako uzmemo da je riječ o nominativu, onda bi Branimir bio dux Cruatorum, a to bi ujedno značilo da i onaj com... treba riješiti kao comes. Tako je to razriješio 1943. Karaman,91 ali je u posljednje vrijeme takvom razrješavanju ozbiljno prigovoreno da bi u tom slučaju u istom natpisu Branimir bio i comes i dux.92 Poteškoća je samo prividna, jer u npr. tzv. Regesto Sublacense 90

CDL XIII, 1873., 451. " Vidi bilj. 9. 92 RAPANIĆ, 186.

248

Hnwtska i crkva u srednjem vijeku

Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položaj Hrvatske 93

nalazimo na Gratianus dux et comes civitate Tiburtina, a i u Fantuzzievim Monumenti Ravennati spomenut je Lambertus dm et comes.44 Usto, a to nam se čini najvažnijim, Branimir s titulom comes želi iskazati svoj međunarodnopravno priznati položaj, a s dux Croatorum svoju punu vlast unutar svoje države. U natpisu iz Nina Branimir je otišao još korak dalje u ponosnom isticanju svoje nezavisnosti i pune samostalnosti. U tom natpisu stoji TJemporibus domno B[ra]nnimero dux Slcavorum (!) Pri analizi toga natpisa treba uzeti u obzir da su gramatičke nepravilnosti, osobito beznadno miješanje padeža, nešto posve uobičajeno u ranosrednjovjekovnoj latinštini. Od bezbroj primjera navodimo jedan iz 941. godine: memoratorio facto a me Grimus presbyter,95 dok se ista klauzula ponešto popravljena javlja npr. 960. ovako: Memoratorium factum a me Grimoaldus venerabilis sacerdos.46 Nema dakle pravog razloga da ne prihvatimo po nama jasnu poruku natpisa da je on načinjen u vrijeme "gospodara Branimira, vojvode Hrvata". Ovdje nije riječ o dvostrukoj tituli, kao što to nije ni s domno Karali imperatore u furlanskom evandelistaru ili s imperator dominus u malo prije spomenutoj Angilberginoj oporuci, ili u naslovu pape dominus papa Nicola.97 Dominus u svim tim i drugim slučajevima znači "gospodar" u smislu vrlo visoke počasne oznake. Prava titula je tek imperator, papa, a u našem slučaju dux Sclavorum. U 887. godini i u prvom dijelu 888. Branimir je na vrhuncu svoje moći pa zato izgleda vjerojatnim da je na natpisu stajalo Temporibus domni ducis] Branimiri. Visoka umjetnička izrada slova, obrubnog niza kuka i pleternog ornamenta daleko nadmašuje sve ostale sačuvane Branimirove natpise i pripada medu najljepše kamene spomenike našega ranoga srednjeg vijeka. Taj visoki umjetnički domet ne smatramo nimalo slučajnim, već ga povezujemo s kratkim razdobljem hrvatske povijesti koje je nastupilo u drugoj polovici 886. nakon smrti moćnoga Bazilija I., kada je ninski biskup preuzeo brigu nad splitskom nadbiskupijom, čime je Branimir na jasan i nedvosmislen način usmjerio hrvatsku politiku ujedinjenju dalmatinskih gradova s Hrvatskom. Međutim, već sredinom 888. Bizant ponovno ima čvrstu kontrolu nad Dalmacijom, jer Theophanes Continuatus javlja da se bizantska vojska bori pod Barijem zajedno s pomoćnim kontingentima iz

98

svih zapadnih tema, dakle i Dalmacije. Razdoblje velikih nada Branimira i Hrvatske trajalo je dakle tek nešto više od godine dana, a vrhunac je nesumnjivo bio u drugoj polovici 887., kada je vojvoda Ajo sa svojim Langobardima oteo Bizantu Bari i kada je u Mlecima došla na kratko vrijeme na vlast protubizantska strana. Čak se i papa Stjepan V., koji je još u drugoj polovici 886. pratio s nezadovoljstvom uspon ninskog biskupa jer je bio zaokupljen velikom potrebom za bizantskom pomorskom pomoći, ponadao da bi se ujedinjene Hrvatska i Dalmacija udaljavanjem od Bizanta mogle približiti papinstvu. I zato papa početkom 888. piše Teodoziju da je voljan uručiti mu nadbiskupski palij ako bi Teodozije došao po njega u Rim. Međutim, u to je vrijeme Bizant već prebrodio krizu do koje je došlo zbog promjene na prijestolju. Ali sada više nije bilo sumnje da Branimirova Hrvatska ne ovisi ni o kome, pa čak ni o ponovno ojačalom Bizantu. Dok još 880. godine Slaveni," tj. Hrvatska i druge slavenske kneževine, pomažu Baziliju I. da zajedno sa svim zapadnim tamama osvoji za Bizant moćnu arapsku tvrđavu Taranto, bizantska vrela izvještavajući o borbama pod Barijem u 888. ne govore o prisustvu Slavena, tj. Hrvata i drugih, već samo o pomoći iz vlastitih tema. Zato smatramo da naš natpis, koji se po pizanskom načinu računanja odnosi na vrijeme od 1. rujna 887. do 24. ožujka 888., nije značajan samo po tome što, protivno bizantskom računanju, upotrebljava kršćansku eru, kao ni samo po svojoj vrlo visokoj umjetničkoj izradi nego je još i nešto daleko više. Druga polovica 887. godine integracije Dalmacije činila se vrlo ostvarljivom. Ali "punoća vremena" za Hrvatsku nije bila još nastupila, a Kairos, bog pogodnog trenutka, proletio je toga puta mimo Hrvatske. Ipak, Branimir je ukazao na put kojim će krenuti hrvatska politika idućih stoljeća. Na to nas do danas podsjeća mali ali prekrasni kameni odlomak s imenom Branimira i s godinom 888.

93

ALLODI, 186. FANTUZZI, 177. 95 MOREA,20(941. god.). 96 Ibid., 39. 97 Hinkmar [MGH, Scriptores L, Hincmari Remensis Annales, 464 (ad a. 864.).]

249

94

* Theophanes Continuatus, 356. ' Op. cit, 305-306.

C. IZ STARIJE POVIJESTI ZAGREBAČKE BISKUPIJE

1. PITANJA IZ NAJSTARIJE POVIJESTI ZAGREBAČKE BISKUPIJE l SLAVONIJE (Croatica Christiana Periodica, god. XVIII., 34,1994., 1-499

1. Uvod U okviru proslave 900. obljetnice Zagrebačke biskupije korisno je ponovno uzeti u razmatranje ne samo godinu u kojoj je ona osnovana od ugarskog kralja Ladislava prema poznatoj tzv. Felicijanovoj ispravi iz 1134., nego i problematiku Slavonije do te godine. Pod pojmom Slavonija razumijevamo u ovome radu tzv. srednjovjekovnu Slavoniju koja je obuhvaćala područje približno od Sutle do Požeške kotline i od Drave do Gvozda. To smo područje mogli nazvati i Panonskom Hrvatskom1 ili nekako drukčije, pa je stvar daljnjega budućeg rada na toj problematici koji će se naziv konačno usvojiti u hrvatskoj historiografiji. 2. Godina osnivanja 1. Godina osnivanja Zagrebačke biskupije već je odavno predmet spora među mađarskim i hrvatskim povjesničarima. Homan2 je 1910., nakon temeljite raščlambe, donio zaključak da je Zagrebačka biskupija osnovana između 1087. i 1090., a njega su uz ostale slijedili Deer3 (1936.) i u najnovije vrijeme u više navrata Gyorffy, npr. 1970.4: oko 1090. i 1992.5: 1087.-1090. Homanovu argumentaciju podvrgnuo je 1914. oštroj kritici Šišić6 i vlastitom raščlambom vrela došao do zaključka da je do osnivanja biskupije došlo 1094. Približno je slično i stajalište Račkoga7 i Tkalčića8 koji npr. 1889. navodi kao moguću godinu osnivanja 1093. ili [1094.,91093.1095.10 i 1093.11]. 1

Tako npr. ŠIŠIĆ 1925., 296 piše: "U bivšoj savskoj Panoniji između Drave, Save i planinskoga vijenca od Risnjaka do Ličke Plješivice širila se odjelita oblast u kojoj je do XVII. vieka prevladavalo ime slovensko, pa ostale i ime Slavonija (Sclavonia) u latinskim spomenicima, a 'Slovinci', 'Slovinje' u hrvatskim; mi ćemo je nazvati 'Panonskom Hrvatskom' ". Isto u Geschichte der Kroaten, Zagreb, 1917., 59. 2 HOMAN 1910., 100-113. 3 ΟΕέΚ 1936., 24. 4 GYORFFY1970., 236. 5 GYORFFY 1992., 261. 6 ŠIŠIĆ 1914a., 361-364. 7 Doc-, 158, br. 130 (a. 1093-5) i nešto podrobnije RAČKI1888., 189. 8 TKALČIĆ 1889. *10 N. dj., str. CVII. N. dj., 1. 11 Na i. mj.

253

254

Nakon Šišića nije se u hrvatskoj historiografiji ponovno temeljito pretreslo pitanje vjerodostojnosti i uvjerljivosti isprava na kojima se temelje s jedne strane mađarsko a s druge hrvatsko stajalište. Da u svezi s tim pitanjem nije riječ o pukoj znanstvenoj znatiželji, nego o jednom od najvažnijih pitanja starije povijesti Slavonije, vidljivo je po Gyorffyjevoj tvrdnji: "Ako je Zagrebačka biskupija osnovana prije Ladislavovog pohoda 1091. godine, nužno je da je njezino područje bilo dijelom Ugarskog kraljevstva; ako je pak (osnovana) poslije 1091. (nužno je), da je postojala neka prekodravska Slavonija - inače nepoznata ondašnjim vrelima - koju je nakon toga Ladislav zauzeo".12 I hrvatski i mađarski povjesnici temelje svoje postavke na istom vrlo mršavom izvornom materijalu. U obzir dolazi u prvom redu tzv. Felicijanova isprava13 u kojoj se govori o Ladislavovu osnivanju Zagrebačke biskupije. U njoj se kao Ladislavovi savjetnici u toj prigodi uz ostale spominju i bački nadbiskup Fabijan, vesprimski biskup Kozma i palatin Jula. Te iste osobe spominju se i u izvorno sačuvanoj ispravi vojvode Davida:14 Fabianus archiepiscopus, Cosmas episcopus, Gula comes palatinus. Očito je da su tzv. Felicijanova i Da vidova isprava sastavljene u isto vrijeme, jer se pozivaju na iste svjedoke ali, nažalost, obje isprave ne kažu koje je to vrijeme. Koji korak dalje može se učiniti ako se uzme u obzir da je prema jednoj pouzdanoj vijesti151091. vesprimski biskup bio Almarius, a da je ime istog vesprimskog biskupa zajamčeno i za 1092.16 U istoj se upravo spomenutoj ispravi iz 1091. kao svjedok spominje comes palatinus Petrus. Dakle, u tzv. Felicijanovoj ispravi spomenute ličnosti Kozma i Jula nisu 1091. i 1092. obnašale svoje spomenute funkcije. Zbog toga mađarski pisci kažu da Kozma i Jula nisu više 1091. obnašali svoje funkcije, a hrvatski pisci kažu da su ih oni počeli obnašati tek nakon 1091. Dakle, još uvijek nismo riješili pitanje imaju li pravo jedni ili drugi. Istraživačima stoji na raspolaganju samo još jedna isprava, i to na žalost krivotvorena, ali s podacima koji su sigurno vjerodostojni. Riječ je o ispravi datiranoj 1093., kojom kralj Ladislav utvrđuje istočne granice Pečuške biskupije.17 Da je riječ o krivotvorini, već je odavno utvrđeno. Ali datacija je doista vrijedna da je se navede u cijelosti: Anno igitur dominice incamationis millesimo nonagesimo tercio, indiccione prima, epacte XX., concurrentibus quinque, quindecimo Kalendas May (...) episcopus Fabiano, Cosma (...) comitibus (...) Grab (...) itd. Svi su podaci o vremenu točni: i indikcija i epakta i konkurenti i dan na koji pada Uskrs 12

13 14 15

Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije ι Slavonije


GYORFFY 1970., 263. CD II, 42, br. 42. GYORFFY 1992., 264, br. 86 = CDH 1,487-488. GYORFFY 1992., 266, br. 88 = CDH I, 466-470.

(17. travnja). Zbog toga Szentpetery primjećuje da je isprava doduše krivotvorena, "ali sastavljena nedvojbeno na osnovi neke izvorne isprave iz oko god. 1091."18 Szentpeteryjeva tvrdnja da se krivotvorena isprava temelji na nekon izvornoj ispravi sastavljenoj "oko 1091. god." čudi (!), ako se uzme u obzir datacija. Ona je tako precizna da ne može biti ni najmanje dvojbe da su vremenski podaci uzeti iz neke isprave upravo iz 1093. U 1091. indikcija bi bila 15, epakta 28, Uskrs bi padao 13. travnja, a jedino bi konkurente bile iste. Slično vrijedi i za 1090. ili 1089. god. Da usporedimo sve te podatke: isprava

1093.

1089.

1090.

1091.

indikcija

1

1

12

13

14

Uskrs

17.IV.

17.IV.

LIV.

21. IV.

13.IV.

epakta

20

20

6

17

28

5

7

1

5

konkurente 5

Analizirana isprava s datacijom iz 1093. god. sastavljena je između 1228. i 1247. i sačuvana tek u prijepisima iz 1343., 1350. i 1404. god.19 Ne možemo drukčije zamisliti postupak krivotvoritelja nego tako da je uzeo jednu izvornu ispravu iz 1093. god. i prepisao njezine vremenske podatke. Kako su onda Homan i njegovi sljedbenici uopće mogli doći na pomisao da je izvorna isprava kojom se služio krivotvoritelj bila iz 1091. ili neke ranije godine? Do toga se neobična rezultata došlo uzimajući u obzir svjedoke iz krivotvorene isprave, u prvom redu biskupa Fabijana i Kozmu (episcopus Fabiano, Cosma). Kako se po mišljenju Homana i njegovih sljedbenika "već" (!) 1091. pojavljuje Almarius episcopus i Fabianus archiepiscopus, podaci se iz krivotvorene isprave nužno odnose na razdoblje prije 1091. god. Ali to je circulus vitiosus: najprije se podatke iz Felicijanove i Davidove isprave proizvoljno20 datira u vrijeme prije 1091., a onda se krivotvorinu, datiranu u 1093., zbog nedatircnih Felicijanove i Davidove isprave prebacuje u isto vrijeme, tj. prije 1091.21 " Vidi GYORFFY 1992., 261, bilj. 1. 17 GYORFFY 1992., 288, br. 98 = CDH 1,480-482. 18 SZENTPETERY 1923., 11, br. 27. 19 GYORFFY 1992., 288. 20 Proizvoljno zato što svjedoci iz tih dviju isprava odgovaraju i vremenu prije i vremenu poslije 1091. i 1092. god. 21 Mađarska historiografija, točnije Homan i nakon njega njegovi sljedbenici, ponudila je

256

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije

Ali, moramo se zapitati odakle je krivotvoritelj isprave uzeo imena svjedoka. Postoje samo dvije mogućnosti: ili je imao pred sobom ispravu iz 1093. iz koje je uzeo i dataciju i svjedoke, ili je imao pred sobom dvije isprave, pa je iz one iz 1093. preuzeo samo dataciju, a onda je uzeo drugu ispravu iz vremena prije 1091. i iz nje prepisao svjedoke. Nema pravog razloga zašto bi se krivotvoritelj poslužio takvim mukotrpnim slaganjem podataka iz dvije isprave. Šišić22 je u prilog godine 1094. kao godine osnivanja zagrebačke biskupije upozorio i na Zlatnu bulu Andrije iz 1217.,23 izdanu u korist zagrebačke crkve. U toj se ispravi kaže da je kralj Ladislav podvrgnuo ugarskoj kruni slavonsku zemlju (terram Sdavoniae), odnosno banat, obratio je od poganske zablude na kršćanstvo i u tome banaru uspostavio "monasterij" u čast svetoga kralja Stjepana. Isprava se i u mađarskoj literaturi držala vjerodostojnom,24 ali je Deer25 odbacio njezino svjedočanstvo zbog toga što je držao da je Homan uspješno dokazao da su biskup Kozma i palatin Gyula obnašali svoje časti samo do 1091., a ne i kasnije. Homan ističe da je zbog toga vijest iz 1217. kao kasnija nepouzdana i da je njezina vrijednost isto tako slaba kao npr. i vijest kasnijih vrela da je Zvonimir zadnji hrvatski kralj. Pritom je, dakako, smetalo što se i u mađarskoj historiografiji držalo da je Zlatna bula iz 1217. vjerodostojna. Zbog toga se Gyorffy odlučio na radikalan potez: on je dokazivao da je isprava iz 1217. krivotvorina,26 a njemu se pridružila i N. Klaić.27 Na drugom smo mjestu pokušali pokazati28 da Gyorffyjevi argumenti nisu dovoljno jaki da bi se njima moglo dokazati da je Zlatna bula iz 1217. krivotvorina. Pogotovu je posve nezadovoljavajući odgovor Gyorffyja u koju je svrhu i kada sastavljena ta navodna krivotvorina koja još jedan dokaz u prilog svojem shvaćanju. Naime, u tzv. Felicijanovoj ispravi spomenut je, kao što smo već rekli, i palatin Jula. Kako se u ispravi iz 1091. (GYORFFY1992., 266 br. 88 = CDH 1,466-470) pojavljuje comes palatinus Petrus, a 1095. god. spomenut je comes Petrus kojega kralj Ladislav šalju 1085. u Poljsku po Kolomana, to bi značilo da je od 1091. do 1095. palatinom bio taj Petar ili, drugim riječima, palatin Jula iz tzv. Felicdjanove isprave ne bi u to vrijeme mogao biti palatinom, već samo ranije, tj. prije 1091. Ali, nema dokaza da je "comes Petrus" iz 1095. upravo "palatinus Petrus" iz 1091. To je dobro uvidio Gyorffy, pa je "malo pomogao" sam sebi tvrdnjom: Petrus comes palatinus (sic!) erat etiam a. 1095. (n. dj., 261). A ipak je comes palatinus nešto drugo od comes! Zato je Šišić ispravno ocijenio ovaj dokaz kao puku "hipotezu" (ŠIŠIĆ 1914a., 363). 22 ŠIŠIĆ 1914a., 344, 347-378. 23 CD Ш, 147, br. 130. 24 SZENTPCTERY 1923., 106,323. 25 DEER 1936., 24. 26 GYORFFY 1936, 230-235. 27 KLAIĆ, N., 1981a., 35-W. 28 MARGETIĆ 1993a., 1-10.

257

se nalazi već u buli Grgura IX. iz 1227.Ά Po Gyorffyjevu mišljenju krivotvorina je nastala 1227. da bi pomoću nje zagrebački biskup pobijedio u sporu s opatom samostana sv. Martina. Ali, kako je do litiskontestacije spora došlo već 1215., navodna krivotvorina iz 1217. ne bi u sporu mogla koristiti biskupu jer bi se tom ispravom stvorilo novo činjenično i pravno stanje koje ne bi utjecalo na ishod spora koji se odnosi na stanje prije 1217. Dapače, isprava bi mogla biskupu samo otežati položaj u sporu.30 Dodajmo da su mađarski pisci XIX. stoljeća nerijetko iznosili isto mišljenje kao i hrvatski. Dovoljno je upozoriti na Fejera (1829.) koji tzv. Felicijanovu i Davidovu ispravu datira u 1094.,31 Kubinyija (1876.) koji Davidovu ispravu datira "oko 1095."32 itd. 2. Od Homana i Šišića dalje u znanosti preteže mišljenje da se ugarski kralj Ladislav, napustivši 1091. legalno izabranog papu Urbana II. i prešavši u tabor njemačkog cara Henrika IV., priklonio time i protupapi Klementu III. Wibertu i od njega zatražio potvrdu za osnivanje Zagrebačke biskupije. Pitanje valja ponovno otvoriti. Naime, čini se da ne bi trebalo biti dvojbe u to da je Ladislavova vojna protiv Hrvatske 1091. usko povezana s brižljivo pripremanim pohodom cara Henrika u Italiju. Henrik je imao namjeru konačno slomiti otpor Urbana II. i njegovih saveznika, pri čemu mislimo u prvome redu na papina snažnog saveznika Welfa V., koji se 1089. god. sa 17 godina oženio 43-godišnjom udovicom Matildom, vlasnicom golemih posjeda u Italiji. U proljeće 1090. prešao je Henrik IV. Brenner, u travnju 1091. uspio je kod Mantove pobijediti Matildine čete i odbaciti ih do rijeke Pada. I protupapa Klement III. imao je 1091. god. velike uspjehe jer je istjerao Urbana II. iz Rima. Kada je Ladislav vidio da njegov carski saveznik postiže na sjeveru 33 Italije važne uspjehe, napao je, najvjerojatnije u svibnju 1091., sa svoje strane papina saveznika, Regnum Croatiae et Dalmatiae, tako da je ubrzo mogao javiti montekasinskom opatu Oderiziju da je "stekao" (acquisivi) Hrvatsku (Sclavoniam) i dao do znanja Urbanu II. da, unatoč svemu, želi 29

CD III, 272, br. 244 (10.VII.1227.). Podrobnosti u MARGETIĆ 1993-, 7-16. 31 CDH 1,484-485. 32 Vidi ŠIŠIĆ 1914a., 361. 33 Zbog Henrikove pobjede nad Matildinim snagama u travnju 1091. ŠIŠIĆ 1925., 11, br. 51, misli da je Ladislav pisao pismo montekasinskom opatu Oderiziju "negdje u maju ili junu 1091.". To približno odgovara našoj tezi: - Henrik IV. pobjeđuje 17.IV.1091. - Ladislav napada Hrvatsku V.1091. - Ladislav piše Oderiziju VI.1091. - Kumani napadaju Ugarsku VIII.1091. 30

Џ

258


s njime zadržati dobre odnose. Da je Ladislav vrlo oprezno nastupao, vidi se ne samo po tome što on ne javlja da je (npr.) "osvojio Regnum Croatiae et Dalmatiae" nego diplomatski vrlo vješto govori o svojem uspjehu kako je "stekao Slavoniju", već i po tome što je u Hrvatskoj postavio za kralja svojega nećaka Almoša. Ladislav je time želio pokazati da je Hrvatska i nakon njegove intervencije ostala samostalnom, od Ugarske odvojenom zemljom. Nije nimalo čudno da mudri i obazrivi Urban II. nije ni u vrlo teškoj situaciji prekinuo veze s ugarskim kraljem i da je 17. studenoga 1091. potvrdio Ladislavovo darovanje u korist nimskog samostana sve. Egidija. Dodajmo da je Ladislav napao Hrvatsku bez ikakva pravna povoda. On je znao da mu ga je jedino papa kao senior hrvatskog kralja mogato dati.34 Iako je do saveza Ladislava i Henrika IV. došlo već oko 1089. god.,35 35 do još većeg je zahlađivanja odnosa između pape i Ladislava došlo zbog Ladislavove agresivne politike prema Hrvatskoj 1091.,36 povezane s vojnom Henrika IV. u Italiji, koja je započela 1090. Dodajmo da je od 1092. situacija za Urbana II. bila sve povoljnija. Prije svega, u kolovozu 1092. Henrik IV. doživio je težak poraz kod Canosse, početkom 1093. povezuju se protiv njega Milano, Cremona. Piacenza i Lodi. U istoj godini papinoj stranci prilazi čak i Henrikov sin Konrad, koji se kruni za kralja Italije i povezuje s Welfom IV., oprobanim papinim saveznikom. Henrik IV., odsječen od Njemačke, povlači se iste 1093. godine na područje Mletaka (Padova i Verona). Urban II. slavi puni trijumf, Klement III. bježi iz Rima, a nakon toga Urban II. ulazu u studenom 1093. u Rim. Iz svega toga proizlazi da ni 1093. ni 1094. Ladislav sigurno nije tražio suglasnost za osnivanje Zagrebačke biskupije od protupape Klementa III., jer bi bilo krajnje nerazumno nastaviti politikom povezanosti s potučenim carem i sa svima onima koje je car podržavao. Međutim, ni Urban II. ne dolazi u obzir. O tome u literaturi postoji 37 suglasnost. Moglo bi se eventualno pomišljati da ugarskom kralju neka specijalna papina suglasnost nije bila potrebna zato što je on već po svom položaju (ugarskog kralja) imao položaj apostolskog legata (officium legationis sedis apostolicae) koji je, navodno, bio odobrio već sv. Stjepan.38 Ali, navodna bula pape Silvestra II. već je odavno dokazana krivotvorina XVI. stoljeća, 34

Podrobnosti u MARGETIĆ 1982.-1985-, 225-252. Tako ispravno DEER 1928., 89 i d. Šišićevo upućivanje na Bernoldovu kroniku, u 1914a., 297 daje samo terminus post quem non. 36 Donekle slično ŠIŠIĆ 1914a., 302 samo s drugom kronologijom. 37 Umjesto svega vidi ŠIŠIĆ 1914a., 365. 38 Tako npr. od starije literature TIMOM, 280 i d. 33

Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije

259

a u novije je vrijeme uspješno dokazano da ugarski kralj nije nikad imao položaj apostolskog legata.39 Pitanje je čak je li Zagrebačku biskupiju trebalo osnivati, ako uzmemo u obzir da je već u antici na njezinom području postojala Sisačka biskupija i da se, zbog toga, Zagrebačku biskupiju trebalo po crkvenim propisima držati njezinim sljednikom, slično kao što se Metodovu panonsku nadbiskupiju držalo nastavkom antičke Sirmijske nadbiskupije. Već je Farlati40 to spomenuo, ali se nije mogao odlučiti je li Ladislav imao namjeru u Zagrebačkoj biskupiji oživjeti Sisačku. I Tkalčić41 je ozbiljno uzeo u razmatranje tu povezanost, ali je ujedno postavio pitanje kako to da Ladislav nije odredio Sisak kao sjedište "nove biskupije" i na to svoje pitanje odgovorio da je u Ladislavovoj provali "Sisak bio razoren". I u najnovijim radovima naći ćemo slična razmišljanja. Tako npr. N. Klaić navodi nekoliko argumenata u prilog tezi da je Ladislav smjestio zagrebačkog biskupa "u podnožje Petrove gore, jer ga je smatrao nasljednikom sisačkog biskupa" (kurziv N. Klaić).42 Ipak neki od njezinih argumenata nisu prihvatljivi. Tako npr. ona upozorava na to da su se "oko Klokoča (pod Petrovom gorom) " smjestili " filii jobagionum sancti regis" i misli da se ovdje pod "svetim kraljem" misli na Ladislava. Ali, "filii sancti regis" pravni je termin za osobito privilegiran sloj ugarskih plemića koji su to neobično ime dobili po sv. Stjepanu, a ne po Ladislavu. Mnogo su jači i uvjerljiviji njezini argumenti da se u Kolomanovoj pratnji, prema podacima isprave prepisane u kartularu samostana sv. Marije u Zadru, nalazio Sigindunus zagoriensis episcopus i da se najstariji obred zagrebačke crkve zvao "gorički" (kurziv N. Klaić). I Lj. Dobronić 43 tvrdi u biti isto: "Kao prilog tezi o nastavljanju života stare Sisačke biskupije premještanjem sjedišta u Zagreb može se dodati činjenica da se u redoslijedu kojim se navode arhidakonati na prvom mjestu nalazi Arhidakonat Gora, a u njemu kao prva crkva u Sisku". Lj. Dobronić upozorava nadalje na činjenicu da "srednjovjekovne kronike (tadašnja historiografska djela) prešućuju osnutak Zagrebačke biskupije medu djelima i zaslugama toga kralja" i zaključuje da "upravo s obzirom na Ladislavovu širokogrudnost u dotiranju Zagrebačke crkve ne treba se čuditi, što se smatrao njezinim osnivačem".

39

DEER 1958., 253 i d.; SZENTIRMIAI, 253 i d. FARLATI, 335. 41 TKALČIĆ 1889., I, CVII-CVIII. 42 KLAIĆ, N. 1981 a., 40. 43 DOBRONIĆ 1991., 20. Slabiji je njezin argument da se zagrebački biskup u svojim pismima u Rim iz 1626. i 1627. poziva na to da je sv. Kvirin bio prvi zagrebački biskup. 40

260



261

44

I Šanjek je uzeo u obzir tu povezanost starije Sisačke i novije Zagrebačke biskupije, ali se usprotivio mišljenju I. K. Tlačića da je kralj Ladislav "uskrsnuo Sisačku biskupiju". Šanjekov je argument vrlo jak: on upozorava na to da "se ožiljavanje drevne Sisačke crkve nigdje u povijesnoj gradi ne dovodi u vezu s osnutkom biskupskog sjedišta u Zagrebu". Međutim, i on zapaža zanimljivu okolnost "da se jurisdikcijsko područje dvije dijeceze, nekadašnje Sisačke i novoosnovane Zagrebačke, prostorno poistovjećuje" tako da će "zagrebački biskupi preuzeti pastoralnu skrb /a kršćane na približno istom prostoru kojim je sedam stoljeća ranije upraljao sisački biskup Kvirin". Pri raščlambi tog pitanja treba poći od glavnoga vrela, tj. Felicijanove isprave. Isprava je datirana 24. travnja 1134. zato što se u njoj, uz ostalo, navodi da je presudom ostrogonskog nadbiskupa Felicijana određeno da u sporu zagrebačkog biskupa sa šomodskim županom i još nekim uglednicima tri ugledna predstavnika zagrebačke crkve prisegnu pred oltarom varadinske crkve na istinitost iskaza zagrebačkoga i bačkoga biskupa. Datum prisege utvrđuje se ovako: Quodfactum est anno dominice incarnacionis MCXXXTV epacta ХХСШ. kalendas mati. Šeste kalende svibnja odgovaraju 26. travnju, a epakta odgovara 1134. godini. Nema. doduše, indikcije i konkurenata, ali to ne smeta uvjerljivosti datacije. Međutim, nakon obavijesti o prisezi isprava spominje i uvođenje zagrebačkoga biskupa u posjed sporne šume u Dubravi, koje sa obavilo određeno vrijeme nakon prisege. Kako je do uvođenja u posjed došlo nakon 26. travnja, pogrešno je ispravu datirati tim datumom, jer je nemoguće da je sastavljena 26. travnjall34. i da u isto vrijeme priopćava o događajima koji su se zbili nakon tog datuma. Osim toga, ni iz kojega se elementa isprave ne može zaključiti da ju jer ispostavio ostrogonski nadbiskup Felicijan, a niti to da je sastavljena u Varadinu. Isprava je nedvojbeno zapis o raznim događajima u svezi sa šumom u Dubravi, počevši od darovanja sporne šume od kralja Ladislava, zatim spora o šumi koji se vodio u doba kralja Stjepana II. (1116.-1131.) i koji je završio pobjedom zagrebačkog biskupa a uveo ga je u posjed pristav Izak, nakon toga spora koji se vodio u doba kralja Bele Π. (l 131 .-l 141.) i o ponovnom uvođenju u posjed zagrebačkog biskupa od pristava Marcela. Isprava završava navođenjem imena prisjednika drugog spora. Taj je zapis najvjerojatnije dala sastaviti zagrebačka crkva, u želji da pismeno utvrdi pravno stanje. U tome zapisu, dakako, neke stvari mogu biti istinite, a neke ne. Tako npr. u njemu stoji da je Ladislav "uspostavio Zagrebačku biskupiju, naime (u želji) da bi biskupska briga vratila na put istine one koje je zabluda idolopoklonstva otuđila od štovanja Boga". Možemo li 44

ŠANJEK 1993., XLIII.

prihvatiti takav opis Slavonije neposredno prije dolaska Ladislava? Šišić se s pravom odupro tvrdnjama mađarskih povjesničara45 po kojima su na području između Drave i Save neposredno prije Ladislavova osvajanja živjela slavenska plemena koja su tek utemeljenjem Zagrebačke biskupije prvi put "došla u priliku da osjete u isto vrijeme mađarsku i kršćansku moć", ukratko kraj u kojem su stanovali "polupogani". Šišić na te tvrdnje odgovara: "Vrlo je vjerojatno, da je uz Dravu mogli biti i od Madžara razvaljenih crkvi (...), ali u cijelosti sva zemlja ipak nije nikako mogla da bude pustoš i poprište poganskih šumskih divljaka".46 Uostalom, da "zabluda idolopoklonstva", spomenuta u tzv. Felicijanovoj ispravi, nije drugo nego odraz (pretjeranog) iskazivanja poštivanja dinastije Arpadovića i želje da se i na taj način uzvisi pobožnost i svetost sv. Ladislava, najbolje svjedoči nastavak iste isprave koja hvali kralja Ladislava da je zagrebačkoj crkvi darovao "podložnike Dubrave sa zemljom i šumom" (populum de Dumbroa cum terra et silva). Dubrava se nalazi oko 40 km istočno od Zagreba i isto toliko sjeverno od Siska. Ako je riječ o divljim polupoganima koji su tek dolaskom Mađara uključeni u civilizaciju kršćanstva, onda je neshvatljivo kakvu je korist zagrebački biskup mogao imati od svojih tako udaljenih posjeda. Darovanje Dubrave pretpostavlja već odavno dobro uređeno šire područje na kojem živi kršćansko stanovništvo, spremno da svome novom feudalnom gospodaru, zagrebačkom biskupu, daje sva davanja koja je već prije toga davalo prethodnim gospodarima i da se dobar dio naturalnih davanja (vino, žito, stoka) prevozi kroz uljuđeni kraj bez straha da će pošiljke biti opljačkane od "šumskih divljaka". Kad bismo i htjeli povjerovati u primitivizam i poganstvo stanovnika Slavonije prije Ladislavova pohoda 1091. god., morali bismo ujedno pretpostaviti da je Ladislavovu osvajanju slijedilo ne 45

ŠIŠIĆ 1914a., 325 i d. citira Pestyja, Paulera i Thalloczyja. I Barada je u vrlo crnim bojama opisivao državne i crkvene prilike u Savoniji nakon dolaska Mađara "896. u Panonsku nizinu u neposredno susjedstvo Posavske Hrvatske". (BARADA 1944., 2). Nakon 828. god. "Posavska Hrvatska ponovno je postala u crkvenom pogledu ničija zemlja". Osim toga do "uzpostave vlasti sv. Melodija u Posavskoj Hrvatskoj ili uobc'e nije ni došlo, ali ako je došlo, to je trajalo samo kratko vrieme do njegove smrti 6.IV.885." a "radi susjednih poganskih vrlo agresivnih Mađara nije se ništa promienilo ni tiekom čitavog 10. st..". Konačno (n. dj. str. 3) "u sličnim neredovitim političkim i crkvenim prilikama nalazila se Posavska Hrvatska gotovo do kraja 11. st." BARADA, n. dj., str. 4 prihvaća i stajalište da je točan podatak iz isprave iz 1134. god. po kojem je Ladislav osnovao Zagrebačku biskupiju u želji da se vrate na put istine oni koji su pali u error idolatriae. Argumentima iz teskta pokušali smo dokazati da ta Baradina teza ne odgovara povijesnoj stvarnosti. 46 ŠIŠIĆ 1914a., 364.

262


baš kratko vrijeme pacifikacije i kristijanizacije golemoga slavonskog područja, da bi tek na kraju tog razdoblja zagrebački biskup mogao uživati svoj udaljeni posjed u Dubravi. Dakle, darovanje Dubrave u doba Ladislava u izravnoj je suprotnosti s tvrdnjama mađarskih (i nekih naših) autora da je Slavonija bila koncem XI. stoljeća nekršćanska, primitivna i nekulturna zemlja. Tzv. Felicijanova isprava svjesno i namjerno kida svaku sponu područja Zagrebačke biskupije s ranijim postojanjem kršćanstva na tome području, zato da bi se što više istaknulo u svakom pogledu odlučujuću ulogu Arpadovića u kristijanizaciji Slavonije i da bi se ujedno izbjegla i sama pomisao na to da bi to područje moglo (i trebalo) crkveno pripasti pod splitskog nadbiskupa kamo je ono pripadalo sigurno još 928. god. (a i kasnije). Razumljivo je da sastavljače tzv. Felicijanove isprave nije smetala kontradiktornost između osnivanja Zagrebačke biskupije u još navodno posve nekristijaniziranoj zemlji s jedne i darovanja bogatog posjeda Dubrave, udaljenog od sjedišta biskupije oko 40 kilometara, dapače, oni je sigurno nisu ni bili svjesni. Njima je bilo jedino važno utvrditi događaje u svezi s posjedovanjem šume Dubrave, čemu su usput dodali i svoje poštivanje prema Arpadovićima.47 Dakako, ne vidimo razlog zašto bismo sumnjali u istinitost tvrdnje da je zagrebačka crkva došla u posjed šume Dubrave upravo u doba Ladislava.

47

Još nekoliko riječi o sadržaju isprave. Ladislav je glasom isprave kao prvoga biskupa Zagrebačke biskupije odredio češkoga svećenika Duha, kojeg se u ispravi naziva "idoneus", što prevodi kao "zgodan", odnosno bolje po L. Dobronić kao "prikladan". Ladislavov delegat bio je neki Fancika, koji je Zagrebačkoj crkvi "officinarios de simgiensi et zalensi comitatu ordinavit". Kakvo je to dodatno dobročinstvo učinio Ladislav preko svojega delegata? N. Klaić je 1971., 1976. i 1990. tvrdila da je Fancika postavljen od "zgodnoga" Čeha Duha i da je on, Fancika "postavio i pomoćnike" iz šomodske i zaladske županije, a 1972. da je "postavio pomoćnike (svećenike) itd." To bi uglavnom odgovaralo Šišićevu mišljenju da je riječ o svećenicima "svakako u prvom redu kaptol". Dobronić je to prevela "zaredio i službenike itd." a Šešelj čak da je svečano posvetio upravitelje itd. Po Lexicon, 779-780, officiator, officinarius je "upravitelj crkve". Po DU CANGEU, 36-37 officinator je faber, cjui caeteris fabris praeest, odnosno tabernarius officinae "omanje zgrade, u kojoj se čuva sve što je potrebno redovnicima za hranu i drugo" a officionarius, officiarius, sučev sluga. Po GYORFFYJU 1970., 236 "officinarius ne znači klerika (nem kkrikus jeleni) nego samo služinčad (szolgalonepekez), koja je služila u biskupskim pomoćnim zgradama". Očito Gyorffy ima pravo. Sastavljač isprave želio je istaknuti još jedno Ladisla vovo dobročinstvo: on je opskrbio Zagrebačku biskupiju pomoćnim osobljem (obrtnicima, kuharima i si.) iz susjednih županija.


261

Pokušajmo sada, nakon što smo prikupili sve relevantne elemente, odgovoriti na glavni problem osnivanja Zagrebačke biskupije. Kako ne dolazi u obzir da bi papa Urban II. ili protupapa Klement III. - Wibert dali suglasnost i kako mađarski kraljevi nisu imali položaj apostolskog legata (navodno odobrenog već od sv. Stjepana), ne preostaje drugo već ponovno uzeti u razmatranje tezu da je zagrebačka biskupija pravni sljednik antičke Sisačke biskupije. Razmišljanja Farlatija, Tkalčića, N. Klaić, Lj. Dobronić i Šanjeka ponudila su mnoge elemente u prilog takvom rješenju kojemu se odupire jedino jaki Šanjekov argument da u vrelima nigdje ne nalazimo nagovještaj o tome. Međutim, pri ocjeni toga argumenta treba poći od činjenice da je Ladislav osnovao Zagrebačku biskupiju zato da bi novoosvojena slavonska područja podvrgnuo nadbiskupskoj vlasti sa sjedištem u Mađarskoj. Ladislavu je očito bilo dobro poznato da je Slavonija potpadala u antici pod salonitansku, a kasnije pod splitsku metropoliju, a u doba Ladislavova osnivanja biskupije dalmatinski su gradovi bili izvan dosega njegove vlasti. Faktičnu vlast nad dalmatinskim gradovima stekao je tek Koloman, a međunarodnopravno ona je sporna i prema Mlecima i prema Bizantu i prema papi. Kad bi u Slavoniji postojala biskupija koja bi bila podvrgnuta nadbiskupskoj vlasti sa sjedištem izvan mađarskog područja, o nekom čvrstom i neupitnom mađarskom suverenitetu jedva da bi moglo biti govora, jer bi Zagrebačkoj biskupiji dolazile upute, nadzor itd. iz inozemstva. To bi moglo biti kobno za stabilnost mađarske vlasti u Slavoniji. Zbog toga izgleda vjerojatno da se Ladislav poslužio dvosmislenim postupkom: on nije tražio odobrenje za osnivanje nove biskupije jer je na slavonskom području u antici već postojala Sisačka biskupija, ali, on je toj biskupiji promijenio ime (čini se da je ono početno bilo Zagorska) i sjedište (odmah u Zagrebu?) da bi omogućio proširenje crkvene vlasti nadbiskupa s mađarskog područja (čini se već otpočetka kaločkoga). Mađarske laičke i crkvene vlasti i te kako su se čuvale da spomenu činjenicu da je nekadašnja Sisačka biskupija potpadala pod Salonu. Onaj tko bi izgovorio ili napisao takvu tezu postupao bi izravno protiv državnih interesa. Prema tome, u Rimu nije uopće trebalo prihvatiti osnivanje Zagrebačke biskupije kao činjenicu, jer se moglo bez teškoća prihvatiti tezu da je ona nastavak antičke Sisačke biskupije. U Rimu je bilo dovoljno prihvatiti kao činjenicu nešto drugo, tj. da Zagrebačka biskupija više ne potpada pod vlast splitskog nadbiskupa, a to se moglo uzeti kao puka "korekcija" granica dviju nadbiskupija. Takvih dvosmislenih rješenja prepuna je i laička i crkvena povijest. Kao jedan od bezbrojnih primjera dovoljno je navesti položaj Rijeke od 1867. do 1918. u laičkoj i pravo Sv. Stolice na Ilirik u crkvenoj pravnoj povijesti. Uvijek se malo-pomalo pravno stanje prilagodava faktičnom, često na najneočekivaniji način.

264

265



Valja odgovoriti na još jedno pitanje. Ako Ladislav nije osnovao Zagrebačku biskupiju, nego je samo "uskrisio" staru Sisačku, koje značenje ima vrlo uvjerljivi protokol tzv. Felicijanove isprave u kojem se navode svjedoci koji odgovaraju svjedocima isprava iz zadnjih godina Ladislavova vladanja? To znači da se prigodom sastavljanja zapisa pred sastavljačima morala nalaziti neka isprava iz koje su oni uzeli pouzdane podatke. Ako su pak sastavljači imali pred sobom neku ispravu, a prema našim raščlambama to nije mogla biti isprava o osnivanju, što je isprava sadržavala? Mislimo da se odgovor nameće sam od sebe. Riječ je, vrlo vjerojatno, o Ladislavovu darovanju šume Dubrava, učinjenom očito 1094. god. prigodom imenovanja prvoga biskupa. Ali, daleko od toga da bi takvom interpretacijom bili uklonjeni svi problemi uvjerljivosti podataka o svjedocima u protokolu tzv. Felicijanove isprave. Međutim, pitanje osnivanja Zagrebačke biskupije usko je vezano sa širim problemom odnosa Mađarske i Hrvatske prema Slavoniji od vremena dolaska Mađara u njihovu današnju postojbinu do konca XI. stoljeća.

nalazimo ni prije ni poslije u tituli ugarskih kraljeva? Iz toga proizlazi da je ta titula bila nešto posve efemerno, što je odgovaralo upravo 1091. godini i upravo pismu upućenom montekasinskom opatu, koje je bilo posredno namijenjeno papi Urbanu II. Držimo da na položaj Mezije upućuje Ladislavovo obećanje da će montekasinskog opata bogato obdariti posjedima "in Ungaria et Sclavonia", dakle, u Ugarskoj, Meziji i Hrvatskoj. Obećavati posjede u Srbiji ili Bosni, kamo se Ladislavova vlast nije protezala, graničilo bi s porugom. Dakle, Mezija je svakako područje nad kojim Ladislav ima stvarnu vlast. Nadalje, Mezija nije sastavni dio Ugarske - da jest, ne bi se je spominjalo. Zatim, prema njezinom položaju (između Ugarske i Hrvatske) proizlazilo bi da je vrlo vjerojatno riječ o srednjovjekovnoj Slavoniji. A Mezija je kao pojam morala biti poznata u kulturnim, u prvom redu crkvenim krugovima, jer bi u protivnome obećanje darovanja u Meziji bilo u najmanju ruku nejasno. I doista, Ravenski anonim poznavao je provinciju Valeriju-Mediju, tj. provinciju "Srednju" Valeriju koja je, po njegovu mišljenju, obuhvaćala dva područja, jedno jugoistočno od Blatnog jezera prema Dunavu a drugo nepovezano (!) s prvim od grada Siska prema zapadu, tj. nekadašnju Dioklecijanovu provinciju Saviu.53 Ladislavova Mezija ("Srednja") nije mogla biti istočni dio Valerije-Mezije jer se taj dio nalazio u središtu Ladislavove Ugarske pa ga Ladislav sigurno ne bi spominjao uz Ugarsku. Naziv Mezija nalazimo katkad u smislu istočnoga dijela Valerije-Medije.54 Nema dvojbe da je Ladislav za Slavoniju svjesno rabio pomalo dvosmisleni naziv Mezija, da bi i time pokušao ublažiti papino negodovanje prema Ugarskom prodoru prema moru. Kada se malo pobliže razmotri Ladislavovo pismo, vidi se da je ono majstorski sastavljeno, najboljim diplomatskim stilom. Znamo da je Ladislav osvojio velik dio Hrvatske, da je Hrvatska bila papinim feudom i da je papa bio značajan međunarodni čimbenik s kojim je Ladislav i te kako želio ostati u što je moguće boljim odnosima. Zbog toga se Ladislav spretno obraća montekasinskom opatu koji je papina desna ruka. Odmah u uvodu pisma Ladislav priopćuje da je on rex Mezije. Time na profinjeni način priopćava papi da je osvojio Slavoniju. A osim toga, sam je naslov, kao što smo upravo vidjeli, dvosmislen. Ladislav je oprezan pa ne želi previše trijumfirati da je osvojio Slavoniju - a pogotovu ne pred papom! Ali pravi problem nastaje tek sada: kako priopćiti papi da je on (Ladislav) navalio i na Hrvatsku i gotovo je u cijelosti osvojio? Ladislav to javlja

3. Već odavno izaziva interes titula kralja Ladislava u pismu upućenom Oderiziju, opatu montekasinskog samostana: "kralj Ugra i Mesije".48 U pismu se Mesija spominje na još jednom mjestu. Naime, Ladislav, u velikoj želji da predobije opatovu sklonost, obećava mu bogate posjede "in Ungaria et Mesia et Sclavonia" očito zato što želi da mu opat pomogne svojim utjecajem kod pape. Što je Mezija? Po Šišiću je riječ o nekadašnjoj rimskoj provinciji Meziji koja je, uz ostalo, obuhvaćala sjevernu Srbiju u koju su ugarski vladali prodrli 1971 .-l 072, pa je "to razlog, s kojega Ladislav uzima naslov kralja 'Mesije' ",49 Gyorffy pak tvrdi da se pod Mezijom treba misliti na Bosnu.50 Konačno, kako se Ladislav inače nikad ne naziva kraljem Mezije, to je, uz ostalo, potaknulo Švaba da 51 za ovu Ladislavovu ispravu ustvrdi da je krivotvorena. Švabovo 52 mišljenje može se bez daljnjega odbaciti jer se ne vidi razlog za krivotvorenje Ladislavova pisma. Naime, iz njega ne proizlazi nikakvo pravo na koje bi montekasinski opat ili netko drugi, npr. papa, mogao pretendirati pozivom upravo na to pismo. Ali, ni identificiranje Mezije s rimskom Mezijom ili Bosnom nije puno sretnije, jer obje teze ne mogu odgovoriti na osnovno i jednostavno pitanje: zašto naslov kralja Mezije ne 48

CD 1,197, br. 148. ŠIŠIĆ 1914a., 297. 50 GYORFFY1977., 559. 51 ŠVAB 1978.-1979., 313-320. 52 Vidi MARGETIĆ 1982.-1985., 231. 49

53

KOS I, 222-223. Za znanstveni rad nužno je rabiti novije izdanje SCHNETZA 1940. Istočni dio Valerije-Medije u obliku Mesia spomenut je u poznatim krivotvorinama koje je sastavljao još u drugoj polovoci X. stoljeća posavski biskup Pilgrim. Vidi KOS II, 342, br. 447 i 343, br. 448. 54

266


riječima: Sclavoniam iam fere totam acquisivi (već sam stekao gotovo cijelu Slavoniju) - tj. riječima koje su izazvale nebrojena objašnjavanja i s hrvatske i s mađarske strane. A ipak nam se čini da je Ladislav pravom diplomatskom majstorijom izbjegao pravnu kvalifikaciju svoje agresije na Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije. On nije ništa "osvojio", on je samo "stekao", a pogotovu on nije niti dirnuo u Regnum Croatiae et Dalmatiae kao međunarodnopravni subjekt - ne, on je samo stekao (!) "Slavoniju", tj. zemlju u kojoj žive Slaveni (!). Svojim pismom Ladislav zapravo otvara pregovore s papom kako bi se stvarno stanje (Ladislavov posjed Hrvatske) uskladilo s pravnim (papinom feudalnom vlasti nad Regnum Croatiae et Dalmatiae). Ladislav ima jaču stvarnu poziciju od pape, ali nema naslov (titulus) kojim bi stvarno stanje pretvorio u međunarodno priznato. Ladislav nudi dokaze dobre volje: štogod montekasinski opat zatraži "u Ugarskoj, Mesiji i Slavoniji" - sve će mu biti odobreno. Ali to je očito za papinstvo bila premršava kompenzacija. Usto, Ladislavov je nasljednik na prijestolju, Koloman, otišao još dva koraka naprijed, tj. osvojio cijelu Hrvatsku i nametnuo svoju vlast dalmatinskim gradovima. Zbog toga u XII. stoljeću ugarski kraljevi u svojoj tituli stalno ističu Dalmaciju i Hrvatsku, a papa ih stalno "časti" samo priznanjem titule kralja Ugarske. Ali, to već izlazi iz teme ovoga rada. 3. Dolazak Mađara 1. O strahovitoj katastrofi što je zadesila oko 894. god. Mađare u Etelkuzu ("Međurječju": današnja južna Ukrajina), zemlji u kojoj su živjeli prije dolaska u Panoniju, Teofanov nastavlja priča ovo:55 Bizantski car Lav VI. (886.-912.), Konstantinov otac, pozvao je Mađare da mu pomognu u ratu koji je izbio između Bizanta i bugarskog vladara Simeona (893.-927.) odmah nakon što je Simeon došao na vlast u Bugarskoj. Mađari su imali velike početne uspjehe jer se Simeon morao boriti na dvije fronte. Simeon je na to sklopio mir s Bizantom i okrenuo se protiv Mađara i sve ih poubijao. Donekle sličnu vijest donosi i Konstantin Porfirogenet: Lav VI. poziva Mađare u pomoć protiv Bugara, Mađari pobjeđuju Simeona i vraćaju se u svoju zemlju. Simeon sklapa mir s Lavom VI. i savez s Pečenezima, usmjeren protiv Mađara. Kada su Mađari bili na nekom vojnom pohodu, Bizantinci i Pečenezi navale na njihovu zemlju, "potpuno urište njihove obitelji" i potjeraju mađarske vojnike koji nisu otišli na pohod. Mađarska vojska na povratku s pohoda našla je svoju zemlju "pustu i potpuno uništenu". %


2. Konstantin sada dodaje ono čega nema u vijestima Teofanova nastavljača: (Zbog uništene zemlje) Mađari se sele u zemlju "u kojoj sada žive, nazvanu po imenima rijeka"57. Nešto dalje u tekstu Konstantin je posve eksplicitan. On najprije kaže da "se područja koja obuhvaćaju cjelokupno područje Mađarske ("Turske") zovu po imenima rijeka" te ih nabraja: Tamis, "Turiš" (Begej?), Maroš, Kris (Karaš) i Tisa.58 Dakle, cjelokupna (!) Mađarska nalazila se u doba pisanja izvještaja istočno od Tise. Ali ona je obuhvaćala i današnji Srijem. Naime, u Mađarskoj su, sve po riječima Konstantina, značajni ostaci iz antike: Trajanov most (Kladovo-Turnu Severin), od njega udaljena tri dana puta beogradska utvrda "koju je sagradio sveti i veliki Konstantin" i, još dva dana puta udaljen, Sirmij. Dalje se već nalazi velika nekrštena Moravska.59 Konstantinov je izvještaj o položaju Mađarske i Moravske posve jasan. Mađarska obuhvaća samo područje istočno od Tise i Srijem, a Moravska obuhvaća današnju Bačku, Baranju i istočnu Slavoniju.60 Na drugom mjestu, tj. u opisu "zemlje Moravske", Konstantin navodi da je Moravska bila jaka za Svetopluka . Već godinu dana poslije njegove smrti, dakle 895. došlo je do građanskog rata među njegova tri sina pa su došli Mađari ("Turci") i "potpuno ih uništili". Preživjeli je narod "pobjegao susjednim narodima, tj. Bugarima, Mađarima ("Turcima"), Hrvatima i drugim narodima".61 Vijest je na prvi pogled nejasna: kako to Mađari uništavaju Moravsku, a onda se dio naroda seli susjednim Mađarima. Ipak mislimo da je i ovaj izvještaj prihvatljiv ako se pretpostavi da on obuhvaća širi vremenski raspon od mađarskog osvajanja područja istočno od Tise (oko 894.) sve do osvajanja Donje Panonije (poslije 907. god.). Konstantin želi reći da se pučanstvo iz Donje Panonije preselilo na jug Hrvatima, na jugoistok Bugarima, na istok Mađarima, tj. u već ranije od Mađara osvojena područja istočno od Tise i na zapad "ostalim narodima". Iz zapadnih pak vrela saznajemo da je Svetopluk uz znatne teškoće - zbog stalnih nesporazuma s istočnofranačkim kraljem, kasnije carem, Arnulf om - držao u svojoj vlasti Panoniju, ali da ju je, nakon Svetoplukove smrti (894.), car Arnulf preuzeo i predao hrvatskom vojvodi Braslavu (896.) na čuvanje.62 Kako je do toga došlo? Prema zapadnim vrelima, do svađe 57

DAI 40, 21-22. DAI 40, 35-40,40. 59 DAI 40, 27-40, 34. w Usp. DAI 42,18-20. 61 DAI 42, 24-25. 62 Doc. 381; KOS II, 235, br. 313. 58

55 THEOPHANES CONTTNUATUS, CSHB, 357,12 - 359,16. Vidi i GEORGIUS MONACHUS, CSHB 853,4- 854; koji dodaje da su na čelu Mađara u to doba bili Arpad i Kursan. 56 DAI, 40, 7-20. Vrijedilo bi raščlaniti i vijesti iz TAKTIKE LAVA VI. MUDROG 955-962, ali bi nas to predaleko odvelo od osnovne teme.

267

268


63

medu dvojicom Svetoplukovih sinova došlo je 898. Naprotiv, po riječima Konstantina Porfirogeneta, kao što smo upravo spomenuli, do građanskog je rata došlo u Moravskoj jednu godinu nakon Svetoplukove smrti, dakle 895. Mislimo da se izvori ipak dosta dobro slažu. Naime, jasno je da su odmah nakon Svetoplukove smrti sinovi podijelili zemlju i da je već tom prigodom došlo do nesporazuma koji su iduće godine imali za posljedicu građanski rat. Onaj Svetoplukov sin koji je dobio jugoistočna područja Moravske pozvao je u pomoć 896. u svoju državu Mađare, a to je izazvalo drugoga brata da zatraži Arnulfovu pomoć koju je ovaj naplatio "preuzimanjem" Donje Panonije. Od Nijemaca i Mađara ostao je slobodan samo središnji dio Moravske, koji su Mađari osvojili oko 900. do 907. Međutim, kako je Arnulf već 896. god. predao Braslavu u feud Donju Panoniju, vrlo je nevjerojatno da bi velika nekrštena Moravska u to vrijeme obuhvaćala područje između Dunava i Tise u dužini od oko 300 km, ukliješteno između Braslavove Hrvatske i Donje Panonije s jedne i mađarskog područja duž srednjeg i donjeg toka rijeke Tise s druge strane. Iz toga slijedi da se Konstantinova "cjelokupna Mađarska" istočno od Tise odnosi na vrijeme prije 896., kada Arnulf još nije osvojio Donju Panoniju, ili, drugim riječima, taj se opis odnosi na vrijeme neposredno nakon Svetoplukove smrti. Nevjerojatna propulzivna snaga prve mađarske države s ove strane Karpata može se objasniti dvjema pretpostavkama, naime, srašćivanjem novopridošlog mađarskog i starosjedilačkog slavenskog elementa u jednu cjelinu i sigurnošću koju je ta nova država morala imati u odnosu na snažnoga južnoga susjeda, Simeonovu Bugarsku, ako je željela poduzimati bilo kakve vojne akcije prema zapadu. O prvom elementu govori pismo 64 koje su god. 900. uputili bavarski biskupi papi Ivanu IX. Ono se, doduše, odnosi samo na središte moravske države jer njezin jugoistočni dio, kao što smo upravo rekli, više nije pripadao Moravskoj, već novoj mađarskoj državi s lijeve strane Tise. Pa ipak je to pismo vrlo važno za odnose slavenskog i mađarskog elementa u Moravskoj. Bavarski biskupi navode da su moravski Slaveni već prije puno godina (multis annis) pozvali k sebi velik broj Mađara (Ungarorum non modicam multitudinem od se sumpsenmt) i da "glave svojih lažnih kršćana na njihov (tj. mađarski) način potpuno šišaju" (more eorum capita suofum pscudochristianorum penitus detonderunt). Ako je do takvo "urastanja mađarskog elementa" došlo u središtu Moravske, onda je do toga - pa čak i u većem opsegu! - moralo doći i u jugoistočnom dijelu Moravske, kamo su Mađari došli već nekoliko godina ranije.

ω

64

KOS II, 239-240,. br. 321. KOS II, 243, br. 324.


269

Na drugi element upućuju neke okolnosti koje moraju izazvati dvojbe i čuđenje. Naime, Mađari su 894. doživjeli, prema uvjerljivom izvješću Teofanova nastavljača i Konstantina Porfirogeneta, strahovitu katastrofu u vrijeme kada je zbog odlaska njihovih konjaničkih četa zemlja ostala bez obrane. Ako i prihvatimo tezu da su vijesti pretjerane, ako je samo četvrtina istina, riječ je o više nego tragičnom događaju, o pravom genocidu. Oni 896. dolaze u potpuno novu sredinu i već 898.ω upućuju svoje čete preko Donje Panonije koju čuva Braslav, vazal istočnofranačkog cara Arnulfa, dakle, preko područja istočne Franačke čak do sjeveroistočne Italije, a onda 899. poduzimaju rizičan pohod u Italiju, bore se s vojskom kralja Berengara, čak ostaju preko zime te se kući vraćaju tek iduće godine. Zar su tako temeljito zaboravili katastrofu iz 894. godine? A ipak, na njihovim se južnim granicama nalazi Bugarska, jedna od najjačih država jugoistočne Europe, koja pod svojim vladarem Simeonom (893.-927.) doživljava jedno od najblistavijih razdoblja svoje povijesti. Usto, Simeon je sklopio mir s Bizantom, koji je nepomućen trajao sve do 912. On je, prema tome, imao prema Mađarima na svojim sjevernim granicama potpuno slobodne ruke da ih ponovno i lako uništi. Usto upada u oči na prvi pogled neobična okolnost: Mađari usmjeravaju svoje vojne pohode isključivo prema zapadu: od 900. do 906. postupno osvajaju Moravsku i iz nje istiskuju Nijemce, 907. osvajaju Panoniju između Drave i Dunava, a od 907. do 916. nema tako reći godine bez mađarskih upada u istočna njemačka područja. Na Bugarsku, Bizant itd. nije zabilježen nijedan napad jer suvremenik Simeon Magister (Logotet) kaže za mađarski napad na Bizant iz 934. da je riječ "o prvom vojnom pohodu Turaka (tj. Mađara) protiv Bizanta"!66 Ako su mađarski vojni pohodi bili uzrokovani pljačkaškim ambicijama na višoj ili nižoj razini zapovjedničkog kadra, ili ako je do njih dolazilo zbog potrebe za hvatanjem što većeg broja zarobljenika koji bi radili na područjima osvojenim od Mađara, kao što se to često predlaže u literaturi, onda je njihova usmjerenost isključivo prema zapadu neshvatljiva. Naprotiv, ako pretpostavimo da su Mađari došli u Panoniju na inicijativu Simeona, sve postaje razumljivo. U tom su slučaju oni Simeonovi saveznici, pa se ne moraju bojati napada s leđa prigodom svojih vojnih ekspedicija prema zapadu. S druge strane, razumljivo je da je Simeon želio na svojim sjeverozapadnim granicama imati tampon-državu prema Istočno Franačkom Carstvu. Svetoplukova smostalna i jaka Velika Moravska bila bi idealna za Simeona, ali kada je nakon Svetoplukove smrti (894.) bilo jasno da će se ta država raspasti, Simeon je morao brzo djelovati ako je 65 66

KOS II, 240, br. 321. SIMEON MAGISTER, CSHB, 746,1 -746,5.

270


želio da mu se na njegovim granicama ne pojavi istočnofranačko carstvo. Mislimo da ne bi smjelo biti dvojbe da su i Arnulf i Simeon živo željeli imati na području Velike Moravske prijateljsku zemlju. Razlika je jedino u tome što je Arnulf šire panonsko područje držao zemljom koja treba bar načelno priznati suverenitet istočnonjemačkog cara, pa je zbog toga u ranijem razdoblju (884.) tražio (i dobio) vazalnu prisegu od Svetopluka, a kasnije (896.) od Braslava u pogledu Donje Panonije. Simeon je bio toliko mudriji što se zadovoljio da umjesto samostalne Velike Moravske ima na sjeveroistočnim granicama savezničku Mađarsku. Borbe oko "Svetoplukova nasljeđa" završile su se pobjedom Mađara pa je već pri kraju prvog desetljeća X. stoljeća njemačka vlast potisnuta daleko na zapad, s time što su Mađari još dodamo pljačkali zapadne zemlje, a to Simeonu sigurno nije bilo ni najmanje krivo. Iz ove raščlambe proizlazi da Mađari nisu mogli zaposjesti Slavoniju sve do 907., jer tek poslije te godine Mađari osvajaju Donju Panoniju, a njezin je posjed, dakako, pretpostavka eventualnog osvajanja Slavonije. Međutim, prema pouzdanom zapisniku s Drugog splitskog crkvenog sabora iz 928. (vidi u ovome radu pod V. 1) Slavonija je imala još te godine brojno stanovništvo i svećenstvo. Nakon te godine posve je mala vjerojatnost da bi je Mađari osvojili jer je njihova propulzivna snaga bitno oslabila. Prije nego krenemo dalje, zadržimo se još malo na dva mjesta u DAI u kojima se spominu Mađarska ("Turska") i Hrvati. 3. U glavi 40 spominju se ovi susjedi Ugarske ('Turske"): "Mađarima su susjedni prema istočnoj strani Bugari; tamo ih dijeli rijeka Istros, nazvana i Dunav; prema sjeveru Pečenezi; više prema zapadnoj strani 67 Franci; prema jugu Hrvati". O granicama Ugarske govori se i u glavi 13: "Ovi narodi se nalaze uz Mađare: više prema zapadnoj strani Francija, više prema sjeveru Pečenezi, a prema južnoj strani velika Moravska, tj. zemlja Svetopluka, koja je potpuno uništena od ovih Mađara ('Turaka") koji su je osvojili. Hrvati se pak nalaze uz Mađare prema gorju".68

67

DAI 40,41-44.

DAI 13,3-8. Dodajmo da o važnosti Hrvatske u prvoj trećini X. stoljeća govori i način kako bizantski pisci govore o općem napadu susjednih naroda na Bugarsku nakon Simeonove smrti 27.V.927. godine. Nastavljač GEORGIJA MONAHA, CSHB VCtfpiše sredinom X. stoljeća da su Bugarsku napali "Hrvati i ostali" . Istu formulaciju ("Hrvati i ostali") nalazimo i u SIMEONA MAGISTRA, 740. Teofanov nastavljač, n. dj. (bilj. 55), 411 ima ponešto proširenu vijest: "Hrvati, Mađari i ostali". U idućem stoljeću SKILICA, (CSHB) 222, gl. 16 piše "Mađari, Srbi, Hrvati i ostali". №


271

Konstantinov popis mađarskih susjeda iz glave 40, 41-45 odgovara stanju nakon 908. jer se u njemu više ne spominje Moravska: istočno su Bugari, sjeverno Pečenezi, više prema zapadu Franci, a južno Hrvati. Opis granica teče obratno od smjera puta kazaljke na satu, a prema stranama svijeta pomaknut je za 45°. Konstantinov popis mađarskih susjeda u glavi 13 odgovarao bi na prvi pogled drugoj etapi, jer se u njemu spominje Moravska. Nažalost, vijest je došla do nas u nemogućem obliku, jer Moravska ni u kojem slučaju nije mogla ležati na jugu, zatim u popisu se ne spominju Bugari a Hrvati su nejasno smješteni "prema gorju". Po mišljenju nekih ovdje se misli na Bijele Hrvate (s one strane Karpata), po mišljenju drugih na Hrvate u današnjoj Hrvatskoj. Čini nam se da nije nemoguće da je do zabune prepisivača, možda ispuštanjem retka kao što to predlaže Jenkins,69 došlo pri opisu južnih susjeda. Tamo bi bilo mjesto Bugarima, pa bi nakon toga slijedili Hrvati "prema gorju", tj. Hrvati u današnjoj Hrvatskoj. U tom bi slučaju popis tekao ispravno, samo za razliku od popisa iz glave 40, on bi bio dan u smjeru puta kazaljke na satu: Franci - Pečenezi - Bugari - Hrvati. Zbog toga smo skloni Jenkinsovoj tezi, samo s tom razlikom što on preskočeni redak popunjava η Ηρωβατια, δε ποτέ ο τόπος κτλ itd, dok se nama čini vjerojatnijim η Βουλγαρία - εκεί δε προτερον η κτλ itd. Ako je to tako, onda je položaj (i opseg) Mađarske prema glavi 13 istovjetan onome iz glave 40. Ostaje nejasnim spomen Moravske. Možda je ona u predlošku (u carskom arhivu) bila spomenuta mjesto Franaka i Hrvatske. U tom bi se slučaju predložak odnosio na vrijeme kad su Mađari još boravili istočno od Tise, pa je Konstantin odlučio da predložak "osuvremeni" i svojom ga poznatom nespretnošću tako unakazio da se ni uz najbolju volju ne može rekonstruirati prvobitni tekst. U takvom se iznakaženom tekstu riječi da su Hrvati smješteni "prema gorju", mogu tumačiti prema ukusu interpretatora. 4. Naša teza da je Mađarska nastala "urastanjem" mađarskog elementa u slavensku (moravsku) državu, i to najprije u njezin jugoistočni dio, istočno od Tise, nalazi svoju potvrdu u podrijetlu mađarskih riječi koje se odnose na upravno-sudsku organizaciju i sudski postupak. Da su Mađari jednostavno pokorili Slavene, oni bi od njih preuzeli samo one riječi koje se odnose na poljodjelstvo i ostale djelatnosti vezane na život podređenih slojeva - slično kao što se može vidjeti u engleskom jeziku u koji je gospodujući sloj unio svoje, francusko-normanske riječi, a anglosaksonske su riječi pridržane u prvom redu za predmete i pojmove vezane uz rad podređenih Anglosaksonaca. U slučaju simbioze mađarskog i slavenskog to nije tako. Upravo je napadno kako je mađarski jezik ' DAI II, 7. Vidi i GRUNWALD, 9, koji daje punu podršku Jenkinsonom prijedlogu.

272


preuzeo nevjerojatno puno riječi koje se odnose na "više" funkcije u društvu. O tome su predložene dvije teorije. Po mišljenju jednih, na čelu s E. Molnarom,70 mađarska pravna terminologija preuzeta je en bloc iz Pribinove države u Donjoj Panoniji oko Blatnog jezera. Po mišljenju drugih (S. Kniezsa),71 Mađari nisu preuzeli neku gotovu slavensku terminologiju, već su prihvaćali nazive ponajviše s hrvatskoga i srpskoga jezičnog područja, ali i s drugih slavenskih govornih područja, npr. bugarskoga, a neke su riječi preuzeli iz slavenskog jezika kojim su govorili stanovnici koje su osvojili Mađari. Držimo da nijedna od tih dviju teorija ne odgovara na osnovno pitanje: zašto su Mađari u tako velikom broju preuzeli slavenske riječi za organizaciju vlasti, sudstva i postupka ako su doista pobijedili i pokorili Slavene? A vidjeli smo da oni nisu bili neobuzdana gomila pljačkaša, već vrlo dobro organizirana vojna sila prvoga reda koja je, uz izvrsnu vojnu organizaciju, taktiku i strategiju, imala i jasne političke ciljeve i odmah nakon dolaska postala, uz vojni, i važan politički čimbenik. U protivnome ne bi usmjerili svoje ratne operacije prema zapadu, a desetljećima poštedjeli krajeve južno od Drave i Dunava. Očito je nužno ići korak dalje: Mađari nisu podjarmili Slavene, već su se s njima stopili u jednu državu, najvjerojatnije tako da su bili pozvani od jednoga od Svetoplukovih sinova, na isti način na koji je drugi njegov sin pozvao u pomoć car Arnulfa. Mađari su se odazvali pozivu, ušli u jugoistočni dio moravske države i time taj dio Moravske silno vojnički ojačali, to više što je očito da su mađarskoj vojsci pristupili i domaći slavenski vojnici. Iako se vrlo brzo morala osjetiti i dominantna mađarska uloga u jugozapadnoj Moravskoj, Mađarima nije bilo u interesu da ruše postojeću državnu organizaciju, dapače, ona im je i te kako pomogla da bezbolno srastu s vodećim slavenskim slojem. To srastanje nije se moglo dogoditi u Donjoj Panoniji, jer su je, kao što smo imali prilike vidjeti, Mađari osvojiti tek poslije 908. Preuzimanje pravne terminologije moralo je, dakle, uslijediti oko 894.-900. u jugozapadnoj Moravskoj, gdje su tamošnji Slaveni govorili jezikom srodnim hrvatskom i srpskom, koji je imao i staroruskih i starobugarskih elemenata. Riječi nadorispan (palatin, "na dvoru župan"), tavernik ("ministar opskrbe", nastavak -nik odaje južnoslavenski oblik inače turske riječi tovar = roba), udvarnik (dvorski sluga od slavenskog dvor' i južnoslavenskog i staroruskog nastavka -nik) ne nalazimo nigdje u slavenskim jezicima, pa valja pretpostaviti da su one značajke jezika jugozapadne Moravske. Riječi asztalnok (osoba odgovorna za organizaciju prehrane kralja i njegove pratnje) i vajda (vojvoda) nesumnjivo odaju 70 71

Vidi npr. MOLNAR 1955. KNIEZSA 1955.


273

povezanost s govorom susjeda s jugoistoka (Bugari), a na srodnost s hrvatskim i srpskim upućuju riječi kao megye (početno "granica", a onda županija), perel (usp. još danas parnica), poroszlo (pristaldus, pristav), patvar ("potvoriti" u smislu tužiteljeve akcije pred sudom) itd. I bajnok (onaj koji zastupa u dvoboju stranku u sporu, camphid) zbog nastavka -nok bit će južnoslavenskog podrijetla. Po mišljenju Kniezse kirdly (kralj) slavenskog je podrijetla, i to bezuvjetno (unbedingt)72 zapadnoslavenskog, jer su tu riječ Srbi dobili iz ugarskoga. Ali, u hrvatskom je ta riječ zabilježena već na Bašćanskoj ploči početkom XI. stoljeća, pa je sigurno da je ona bila poznata i ranije, što isključuje ugarsku provenijenciju. Ako je to tako, nema razloga sumnjati da ona nije bila poznata u krajevima oko Drave prije dolaska Mađara. Uostalom, i po Knieszi je csaszar vjerojatno došao s južnoslavenskog govornog područja, pa se i za tu riječ može pretpostaviti da je bila poznata istočno od Tise kod domaćih Slavena, iako nije isključeno da su je Mađari upoznali još prije dolaska u Panoniju.73 Ukratko, sve govori u prilog tvrdnji da su Mađari preuzeli najveći dio svoje pravne terminologije iz jezika Slavena istočno od Tise, koje nisu "pokorili" nego u čiju su državi "urasli". Homan,74 vodeći mađarski povjesnik, koji je udario snažan pečat mađarskoj povijesnoj znanosti, izražava se o utjecaju slavenskih jezika ovako: "Preko njihovih slavenskih podložnika, (Knechte), (...) preko zarobljenika (...) i preko izravnog dodira s istočnorimskim dvorom (...) preuzeli su (Mađari) slavenske i njemačke riječi". Sve to, po njegovu mišljenju, nije bilo osobito intenzivno, a "ponajmanje (am allenvenigsteri) se može neki značajni kulturni utjecaj izvesti iz preuzimanja slavenskih riječi", jer su pojedini slavenski narodi "ugarskoj kulturi tek nešto doprinijeli". Doduše, sve po Homanu, najviše je tragova ostavila kultura "panonskih Slovenaca", ali ni to nije bogzna što, jer riječ je prije o posredovanju (Vermittlung): panonski su Slovenci samo prenijeli na mađarske gospodare odgovarajuće riječi iz vremena franačke vlasti. 4. Slavonija do dolaska Mađara 1. Ovdje valja u prvom redu proanalizirati poznatu vijest iz glave DAI 30. o odlasku dijela dalmatinskih Hrvata u Ilirik. Grafenauer je energično ustvrdio da se ta vijest može "staviti tek u doba kralja Tomislava", zato što je Slavonija bila od 838. "do kraja IX. st. u okviru istočnofranačke države". Po njemu ta vijest "predstavlja samo prvi izvještaj o samoupravi Slavonije pod posebnim banom u okviru Hrvatske kralja Tomislava". Ona 72

N. dj., 367. N. dj., 363. 74 HOMAN 1940., 150-152. 73

274

215



se "drukčije ne može tumačiti".75 Grafenauer dodaje da je Slavonija bila "do oko 800. pod Avarima, zatim, do 827. kao posebna kneževina u okviru franačke države i furlanske marke, od 827. do oko 838. čak u okrilju druge, bugarske države, zatim do kraja IX. st. u okviru istočnofranačke države", drugim riječima da za odlazak Hrvata iz Dalmacije u Slavoniju, kao zemlju koja bi bila hrvatska (a ne franačka ili bugarska) nema drugog razdoblja od onoga iz doba Tomislava. Pa ipak, vijest o odlasku Hrvata u Slavoniju ne može se nikako tumačiti u smislu koji joj je dao Grafenauer, tj. kao vijest o samoupravnoj Slavoniji u okviru hrvatske države. Anonimni nastavljač Konstantina Porfirogeneta javlja nešto posve drugo. On kaže da su Hrvati koji su krenuli iz Dalmacije osnovali u "Iliriku i Panoniji" samostalnu državu koja je održavala vrlo uske odnose s Dalmatinskom Hrvatskom,76 drugim riječima neke vrsti "konfederaciju" koja je u raznim razdobljima imala razne intenzitete povezanosti.

Do kada su Slavonijom upravljali bugarski funkcionari? O tome spis Conversio Bagoariorum et Carantanorum daje neprocjenjivo važne iako ne do kraja precizne podatke koji dobivaju na važnosti i zbog toga što je spis sastavljen već 873., i to od dobro obaviještena suvremenika. U njemu se priča kako je Ratbod preuzeo obranu Istočne Marke. K njemu je pribjegao Pribina, potjeran od moravskoga vojvode Mojmira. Pribina je "poučen o vjeri", kršten, pa je kod Ratboda proveo neko vrijeme (aliqnod tempus). Nakon što je medu njima došlo do nesuglasica, "Pribina je u strahu pobjegao u Bugarsku sa svojima, a s njime i njegov sin Kocelj".78 Nakon kraćeg vremena Pribina je otišao iz Bugarske i došao vojvodi Ratimiru (Ef non muho post de Vulgariis Ratimari ducis adiit regionem). U to je vrijeme bavarski kralj Ludovik poslao Ratboda s velikom vojskom na Ratimira. Ratimir je pobjegao, a Pribina je ostao, "prešao rijeku Savu i pomirio se s Ratbodom". Čvrsti vremenski okvir ovom izvješću daje vijest anala da se 838. "sakupljala bavarska vojska protiv Ratimira".79 Razumno je pretpostaviti da je Pribina boravio u Bugarskoj oko godinu dana. To bi značilo da je Pribina pobjegao od Ratboda približno 836. i da je iz Bugarske došao Ratimiru približno 837. Naime, nije nimalo vjerojatno da bi Pribina napustio Bugarsku upravo one godine kada je bavarska vojska napala Ratimira, jer je Ratimir sigurno dočuo o pripremama u Bavarskoj pa bi s time mogao povezati Pribinin dolazak u svoju zemlju i osumnjičiti ga za povezanost s neprijateljem koji se priprema napasti ga. Ali, puno je važnija od toga činjenica da je u to vrijeme Slavonija imala svojega vlastitog vladara, vojvodu Ratimira. Vijest uz to izričito razlikuje Bugarsku od Ratimirove zemlje, Dakle, nedvojbeno je došlo do bitne promjene u položaju Slavonije u odnosu na stanje iz 827. Dok je 827. bila u sklopu bugarske države pod bugarskim upraviteljima, ona je već prije 838. samostalna država. Ratbodova se pobjeda nad Ratimirom u literaturi tumači kao s jedne strane napad na bugarskog vazala Ratimira, odnosno na zemlju koja se nalazi u okrilju bugarske države i, s druge strane, kao podvrgavanje Panonske Hrvatske istočnofranačkoj državi kao prijelaz u njezin okvir i kao uspostavljanje franačke vlasti.80 O svemu tome nema u vrelu ni riječi. Neposredno prije Ratbodova napada, Ratimirova država nije sastavni dio bugarske države. Vrelo vrlo dobro razlikuje Bugarsku od Ratimirove države. Kad bi Ratimir bio u vazalnom odnosu prema bugarskom vladaru, vrelo ne bi moglo isticati da je Pribina iz Bugarske otišao u neku drugu zemlju. S druge strane, kada

2. Je li točna Grafenaureova postavka da je Slavonija bila od 800. do kraja IX. stoljeća stalno u sklopu neke druge države? Nakon neuspjeha Ljudevitova ustanka, Slavonija je bila do 827. godine pod franačkom vlašću, a onda su je osvojili Bugari i "protjeravši njihove (tj. tamošnjih Slavena: L. M.) vojvode, postavili svoje upravitelje (rectores)."77

75

GRAFENAUER 1952., 31. Grafenauerovo stajalište prihvaća u cijelosti N. Klaić i preuzima Grafenauerov zemljovid, 1971., 272. Po ŠIŠIĆU1913., 41, a i u kasnijim radovima npr. 1925., 342-346, Pribina je donjepanonski knez koji je vladao i Panonskom Hrvatskom oko 846. Šišić to zaključuje na osnovi isprave, kojom je Ludovik Njemački darovao 846. Pribini zemljišni posjed oko rijeke "Valchau" koju Šišić identificiran s rijekom Sloboštinom nedaleko od današnjeg Jasenovca. KOS II, 109, br. 133 već je odavno uvjerljivo pokazao da se rijeka "Valchau" nalazila blizu Blatnog jezera, ali se tome Šišić usprotivio ukazujući na to da je Pribina primio kraj oko Blatnog jezera još 840. Ali Šišić ima krivo. Ludovik Njemački dao je Pribini 840. područje oko Blatnog jezera u feud (KOS Π, 104, br. 125), a 846. dodijelio mu je posjed uz rijeku Valchau u vlasništvo (pleno iure, KOS II, 109, br. 133). Konačno, Ludovik Njemački darovao je 847. Pribini u "puno vlasništvo sve ono što je prije dobio kao feud" tj. cjelokupnu Donju Panoniju oko Blatnog jezera (KOS Π, 112, br. 138). 76 Vidi MARGETIĆ 1977a., 26-29. 77 Doc. 333; KOS II, 77, br. 93. Napominjemo da dux u ovome radu prevodimo s vojvoda, t), u pravilu samostalan vladar koji ima niži rang od kralja (rex). Naprotiv, comes prevodimo kao knez, tj. kao funkciju ličnosti koja je u pravilu podređena nekoj višoj vlasti. Podrobnije u MARGETIĆ 1990., 17-37, osobito 31-36.

78

KOS II, 102, br. 123. Na i. mj. *> ŠIŠIĆ 1925., 324; KLAIĆ N. 1971., 212; GRAFENAUER 1952., 31. 74

276


je Ratbod pobijedio Ratimira, Pribina odlazi iz Ratimirove zemlje u istočnu marku te već dvije godine kasnije (840.) dobiva u leno dio Donje Panonije oko Blatnog jezera.81 Zašto se Pribini nije dalo u leno Slavoniju i zašto o daljnjoj sudbini Slavonije nema godinama nikakvih vijesti, npr. o tome tko ju je dobio u leno ili nešto slično? Očito zato što Ratimirova zemlja Slavonija nije bila sastavnim dijelom istočne Franačke. Svakako treba strogo razlikovati položaj Slavonije poslije 827. i prije 838. Do 827. Slavonijom upravljaju bugarski funkcionari, a prije 838. ona ima vlastitog vojvodu, što se dogodilo unutar spomenuta vremenskog razdoblja? Razumno je pretpostaviti da je izravna bugarska vlast trajala još poneku godinu prije 827., a da je samostalni vojvoda Ratimir vladao barem nekoliko godina prije 838. Nadalje, razumno je pretpostaviti da je do bitne promjene došlo zbog nekih međunarodnih okolnosti koje su pomogle "Slavoncima" da se oslobode bugarske vlasti. Te se okolnosti nisu mogle odnositi na Franačku, jer su u njoj trajali duboki sukobi i beskrajno natezanje starog Ludovika Pobožnog s njegovim sinovima iz prvog braka (Lotara, Pipina, Ludovika Njemačkog) zbog sina iz drugog braka, Karla Ćelavog. Ludovik Pobožni je još 829. dodijelio malome Karlu Ćelavom dio carstva, što je silno uzbunilo spomenuta tri sina, pogotovu Lotara, kojemu je od golemog carstva dodijeljena samo Italija. Uvrijeđeni Lotar povezao se 830. s Pipinom i preuzeo vlast, ali se već 831. situacija mijenja. Stari car, Pipin i Ludovik Njemački ponovno ograničavaju Lotarev "dio" na Italiju. Nove su svađe imale za posljedicu da se stari car pomirio s Lotarom (još iste godine!) zato da bi pomogao svojemu nejakom sinu Karlu. Ali, već 832. udružuju se sva tri odrasla sina protiv oca i skidaju ga s vlasti (833.). Uskoro je Pipinu i Ludoviku Njemačkom bilo dosta prijateljevanja s Lotarom, koji je uporno nastojao da se nametne svojoj braći. Tako je Lotareva vlast opet ograničena na Italiju. Sve je to bilo popraćeno stalnim međusobnim optuživanjem i prebacivanjem vojnih kontingenata suparnika s jednog na drugi kraj carstva. U takvoj situaciji na neki franački pritisak na istočnim granicana prema bugarskim područjima ne može se pomišljati. O nekom pak naglom slabljenje Bugarske u to doba nema vijesti. Još 829. Bugari su prodrli lađama preko Drave do franačke države 82 i tamo pljačkali, a tridesetih godina nastavili osvajanjima na štetu Bizanta. Preostaje još samo Hrvatska. Upravo u njoj dogodile su se važne promjene. Od 827. nestaje stvarne bizantske nazočnosti u dalmatinskim gradovima. Kostantin Porfirogenet izričito javlja da su dalmatinski gradovi 83 postali posve neovisni o Bizantu u vrijeme cara Mihajla II. (820.-829.). U Dalmatinskoj Hrvatskoj, koja je diobom interesnih sfera između Bizanta i 81

KOS II, 104-105, br. 125. Doc. 334; KOS II, 91; usp. ŠIŠIĆ 1925., 324. 83 Doc., 328. 82


277

Franačke pripala ovoj drugoj, spominje se vojvoda Borna, kojeg, uz suglasnost cara Ludovika Pobožnog, nasljeđuje 821. njegov nećak Vladislav. Godine 823. spominje se i Bornin ujak Ljudemišl.84 Po svemu se čini da je ta dinastija imala svoje središte u Lici, tj. pod neposrednim bližim nadzorom vrhovne franačke vlasti. Franačke stvarne vlasti nestaje nakog bugarskog napada 827.85 i diobe goleme furlanske marke na četiri grofovije86 koje ne obuhvaćaju ni Dalmatinsku Hrvatsku ni Slavoniju. U tako posve osamostaljenoj Dalmatinskoj Hrvatskoj pojavljuje se tridesetih godina nova dinastija, koja s prethodnom nema čak ni vremenski kontinuitet i koja svoje središte ima na domak Splita. Nažalost, kako su Dalmatinska Hrvatska i Slavonija izvan stvarne franačke i bizantske vlasti, u franačkim (osim vijesti o Ratimiru) i u bizantskim vrelima nećemo naići ni na kakvu vijest o vladarima u spomenutim hrvatskim krajevima. Na sreću, do nas je došla poznata tzv. Trpimirova darovnica87, u kojoj se spominje i njegov prethodnik Mislav, za kojega prema jednoj vijesti Ivana _akona88 znamo da je vladao još 839. Nema vijesti od kada do kada je Mislav vladao. Šišić predlaže: "o. 835-845."89 Do tih je godina Šišić došao tako što je za vladanje Trpimira, Mislavova nasljednika, predložio: "o. 845864.",90 ali jedini vremenski podatak o Trpimiru nalazi se upravo u spomenutoj darovnici koja se obično datira 4.IH.852. Ta je isprava datirana ovako: Regnante in Italia piissimo Lothario Francorum rege per indictionem XV sub die III Nonis Martii. Godina 852. prihvaćena je zato što je to jedina godina za vrijeme Trpimirova vladanja koja odgovara 15. indikciji. Ali, to rješenje izaziva velike teškoće. Poznato je da je Lotar odmah poslije smrti svojega oca još 840. otišao iz Italije i da se više nikad u nju nije vratio. Osim toga, on je 15. lipnja 844. dao okruniti svojega sina Ludovika II. za talijanskog kralja. Dakle, od 844. Lotar je franački car i tako se uvijek i beziznimno naziva (imperator augustus). Više se nikada nije nazivao talijanskim kraljem. Od toga vremena talijanskim se kraljem nazivao, dakako, njegov sin. Zar je doista moguće da Trpimir, jedan od najmoćnijih i najuglednijih vladara u ovom dijelu Europe, nije znao o toj promjeni? I to Trpimir koji je, kao što je poznato, ugostio neko vrijeme slavnoga benediktinskog redovnika Gottschalka, koji se sklonio na njegov dvor M

Na i. mj. Doc., 332. 86 Doc., 332; KOS Π, 85, br. 96. 87 CD 1,3-8. U svojem radu (1993., 47-51) propustili smo istaknuti da je neke bitne elemente našega dokazivanja vrlo dobro uoao KUKULJEVIĆ još god. 1872., 207-216 npr. "Nemože se ni to pomisliti, da Hrvati u Dalmaciji za toli važne promiene i zgode, što se sbiše počamši od g. 840. u Italiji, doznali nisu itd.". Usp. i ISTI 1875., 116. KUKULJEVIĆ je utoliko pogriješio što je smatrao indikciju XV neprikosnovenom i zbog toga bio prisiljen da se opredijeli za god. 837., čime je sebi stvorio nepotrebne teškoće. 88 Doc., 335. 85

278



846./848. Kako je pretpostavka, da je Trpimir živio punih 8 godina u neznanju da je talijanski kralj Ludovik II. a ne Lotar, posve neprihvatljiva, preostala bi samo teza da je Trpimirova isprava kasnija krivotvorina, sastavljena tako nemarno da je čak i datacija evidentno pogrješna. Ukratko, svi oni koji vjeruju u godinu 852. kao godinu sastavljanja analizirane isprave plediraju zapravo za proglašenje Trpimirove isprave bezvrijednom krivotvorinom. Ali, mnogi elementi te isprave ukazuju na to da je ona sastavljena na osnovi pouzdanih podataka i da po svojem sadržaju (premda ne i diplomatički) ostaje iznimno značajnim dokumentom hrvatske prošlosti. Kako je Mislav vladao u Hrvatskoj 839., a Ludovik II. bio, kao što je poznato, proglašen italskim kraljem 15. lipnja 844., Trpimirovu ispravu valja datirati između te dvije godine. Zbog toga godine Mislavova vladanja treba sigurno pomaknuti unatrag, npr. "o. 833.-839." Iz toga bi slijedilo da je nova dinastija Trpimirovića vjerojatno započela vladati u Hrvatskoj početkom tridesetih godina IX. stoljeća, što znači da je nova dinastija Trpimirovića došla na vlast u hrvatskoj državi približno u ono vrijeme kada je nestalo bugarskih upravitelja (rectores) u Slavoniji. Kako o nekoj akciji koja bi dolazila iz Franačke u to vrijeme ne može biti ni govora, proizlazi da je do rušenja bugarske vlasti u Slavoniji, uspostavljene 827., došlo intervencijom iz Hrvatske. Takav slijed događaja odgovarao bi vrlo dobro vijesti iz DAI po kojoj se dio Hrvata iz Dalmacije odselio i zavladao "Ilirikom i Panonijom".91 Ostaje da se u svjetlu ove interpretacije objasni navala grofa Ratboda na vojvodu Ratimira. U to je vrijeme Lotareva vlast bila ograničena na Italiju, ali on se nije nimalo pomirio s takvom sporednom ulogom u još uvijek kako-tako cjelovitom carstvu, već je na sve moguće načine nastojao proširiti svoju vlast. Ekspanzija Hrvatske u smjeru Slavonije vrlo je dobro došla Lotaru - a možda ju je on čak i potaknuo jer je, kao što je poznato, Hrvatska priznavala formalni suverenitet Lotara kao italskog kralja, pa je Lotar mogao biti više nego zadovoljan da se slanjem hrvatskih četa u Slavoniju posredno jača i njegov položaj. Obratno, jačanje Lotareva utjecaja na istočnim granicama istočne Franačke nije se moglo ni najmanje sviđati Lotarevu bratu Ludoviku Njemačkom, pa je Ratbodov napad na Ratimira bio posredno uperen protiv Lotara. Ali, onoga trenutka kada na čelu

Slavonije nije bio Ratimir, interes Ludovika Njemačkog i Ratboda za tu susjednu zemlju naglo opada. Najvjerojatnije je nakon Ratimira u Slavoniji došlo do dolaska nove "garniture" koja je imala puno manje prisne odnose s Dalmatinskom Hrvatskom, što je moglo zadovoljiti istočnu Franačku koja ionako nije imala ni pretenzije ni snage da uključi Slavoniju u svoje državno odručje, već se zadovoljavala time da Slavonija bude bar donekle u njezinoj interesnoj sferi. 3. Još dvije vijesti zaslužuju pozornost. Prema jednoj od njih "Bugari su, pridruživši sebi Slavene (sociatis šibi Sdavis) i, kako se priča, od naših prizvani darovima, žestoko napali Ludovika, njemačkog kralja, ali su uz Božju pomoć svladani". Ova se vijest nalazi kod jednog njemačkog analista pod godinom 853.92 A Konstantin Porfirogenet na jednom mjestu piše da Bugari i Hrvati nisu nikad međusobno ratovali "osim za Mihajla Borisa koji ih je vojno napao, ali, kako nije mogao ništa postići, sklopio je mir s njima, tako da je dao Hrvatima darove i primio darove od Hrvata".93 Po mišljenju Račkoga ta se vijest odnosi na ranije godine vladanja Mihajla Borisa, tj. između 854. i 864. On drži da je za Trpimira splitska metropolija imala vlast do Dunava, dakle da je u to vrijeme moglo doći do rata između Hrvatske i susjedne Bugarske. Nakon 864. takav je rat po njegovu mišljenju manje vjerojatan, zbog Borisova krštenja S64.-865.94 95 Šišić prvu vijest tumači tako da Boris "zamamljen novcem Karlovim" (tj. Karla Ćelavog, brata Ludovika Njemačkog: L. M.), "započe 853. rat pobunivši Panonske Hrvate". Drugu vijest Šišić datira "između 854. i 860.". Kako se "između Save i Drave sterala Ludovikova (naime Ludovika Njemačkog: L. M.) Panonska Hrvatska", Hrvati su, po Šišićevu mišljenju najvjerojatnije graničili s Bugarima "negdje Vrbasu dalje na istok". Ferjančić pak misli da je riječ o Trpimiru koji je "kao franački vazal ratovao protiv Bugara i iz toga rata izišao kao pobednik".96 Druga se vijest obično datira nakon 853. jer je ta godina "rezervirana" za Borisov napad na Njemačku. Osnovno je pitanje dokle se na sjeverozapadu protezala bugarska vlast u vrijeme Borisa Mihajla. Po Hauptmannovu97 mišljenju Srijem je pripadao Donjoj Panoniji. To su 92

93 89

ŠIŠIĆ 1925., 323. N. dj., 330. 91 Vijest o odlasku dijela Hrvata u Ilirik i Panoniju nalazi se u 30. glavi DAI prije vijesti o hrvatskoj pobuni protiv Franaka. Neuvjerljiva je tvrdnja Grafenauera da se tom viješću prekida pričanje. O tome vidi podrobnije MARGETIĆ 1977a., 13-15. 90

279

94 95

Doc., 388. DAI, 31, 60-64.

Doc., 360.

ŠIŠIĆ 1925., 335. FERJANČIĆ 1959., 44. Npr. HAUPTMANN 1915., 281. i d.; ISTI 1923., 331; ISTI 1924., 14 (prijevod u Zborniku kralja Tomislava, Zagreb, 1925., 180).

%

97

280



281

98

preuzeli Grafenauer i njegovi sljedbenici." Ali, dovoljno je pročitati imena crkava koje su bile u doba Pribine i salzburškog nadbiskupa posvećene, tj. do 859., da se vidi da je F. Kos100 imao pravo kad je tvrdio da su granice Pribinine države činile na jugu Drava, a na istoku "morebiti Dunava" i da je Šišić imao pravo kad je tvrdio da su u to vrijeme istočna Slavonija, Srijem i "današnja sjeverozapadna Srbija (tj. Vojvodina) bili bugarski"."" A to tvrde i mnogi drugi. Osim toga, u ovome smo radu pokušali pokazati da Slavonija u to doba nije bila u sklopu istočnofranačkog carstva, već da je bila samostalna država s prijateljskim odnosima prema Trpimirovoj Hrvatskoj, i nakon Ratimirova nestanka 838. u kako-tako podnošljivim odnosima sa zapadnim susjedom. Uostalom, pouzdana Francorum regum historia navodi diobu kojom je Ludovik Njemački razdijelio svoju državu 865. tako da je Karlman dobio "Noricum, id est Baioariam et marchas contra Sclavos et Langobardos".w2 Ovdje je za nas važna samo marka protiv Slavena, tj. istočna marka103 - a, dakako, i Donja Panonija oko Blatnog jezera koju je isti kralj darovao Pribini još 847.ш Ludovik Njemački (840.-876.) nije nikada nijednim svojim aktom ni na jedan način raspolagao Slavonijom, jer ona nije bila sastavnim dijelom njegove države. Da je bila, vjerojatno bi se to dalo bar neizravno naslutiti iz nekih vijesti. Kada se sinovi Ludovika Njemačkog, nakon njegove smrti 876., dijele, Karlman dobiva uz Bavarsku, Panoniju i Karantaniju, još i"regna Sclavorum, Behemensium et Marahensium".m U to su doba Česi i Moravci bili posve nezavisni, pa, čak ako se regnum Sclavorum odnosi na Slavoniju, onda se Karlmanova "vlast" nad njome mora usporediti s "vlašću" nad Češkom i Moravskom, tj. samo kao područjem interesne sfere posve nejasnog intenziteta. Ukratko, u vrijeme o kojem raspravljamo, tj. poslije 853., Slavonija je bila samostalna država s uskim posebnim vezama s Dalmatinskom Hrvatskom i s određenim utjecajem istočne Franačke. Držimo da se vijest iz DAI da je bugarski vladar Mihajlo Boris navalio na samostalnu hrvatsku državu u Slavoniji odnosi na isto vrijeme kad je on napao i Donju Panoniju, tj. 853. Napad na Hrvate krenuo je iz Srijema, a napad na Donju Panoniju, * Npr. GRAFENAUER 1952.-1953., 187 i d. Npr. BABIĆ 1953., 184. 100 KOS П, 132, br. 163. 101 ŠIŠIĆ 1925., 335. Usp. i 343. 102 KOS П, 153, br. 205. 99

ŠIŠIĆ 1925., 355 tvrdi da je Ludovik Njemački dodijelio Karlmanu, uz ostalo, i "Panonsku Hrvatsku", ali o tome nema u vrelu ni riječi. 104 KOS П, 112,138 (847. god.). 105 KOS П, 180, br. 242. 103

u kojoj je vladao Pribina, vazal Ludovika Njemačkog, iz bugarskih područja sjeverno od Srijema a istočno od Dunava (u njegovu toku sjeverjug). Napad je bio usmjeren prema području s lijeve i desne strane (Slavonija i Donja Panonija), dakle prema području gdje su još 827. Bugari proveli vrlo uspješnu ofanzivu i čak ga priključili u svoju državu u vremenu od oko pet godina. Ne bi smjelo biti dvojbe da je Ludovik Njemački pomogao, koliko je mogao, Pribini, a posve je moguće da je isto učinio i Trpimir u obrani slavonskih Hrvata. 4. Papa Ivan VIII. odaslao je 873. Montemero, dud Sclaviniae pismo, čiji je odlomak sačuvan, u kojem stoji da "tamo" (illic) odasvuda dolaze svećenici koji nisu podvrgnuti nijednom biskupu (ascephali) i obavljuju mnogobrojne crkvene dužnosti i time čine zločine protiv Boga.106 Taj se odlomak u literaturi povezuje s drugim, u kojem papa opominje vojvodu Mutimira da se, koliko može (quantum potes), vrati panonskoj dijecezi kao što je to bilo u doba njegovih preda. Tamo je, nastavlja papa, apostolska stolica postavila biskupa. Po Šišićevu107 mišljenju ovdje je riječ o srpskom knezu Mutimiru, vazalu bizantskom. Mutimiru je po Sišićevim riječima sigurno bilo teško provesti papin naputak u život, osobito zbog "geografskih poteškoća, o kojima jedva da su tada u Rimu imati (valjda: imali, L. M.) jasnijih pojmova".108 Takvo se pismo, nastavlja Šišić, ne bi moglo pisati "panonsko-hrvatskom knezu, podaniku njemačkome" jer tamo ne bi dolazili "svećenici ascephali" i činili zločine a niti bi "imalo mjesta ono nada sve značajno quantum potes". Kako je to pismo upućeno srpskom knezu, treba, po Šišićevu mišljenju, zaključiti da "prema tome 109 nikad nije ni postojao panonsko-hrvatski knez Mutimir" pa stoga treba 110 odbaciti protivno Perojevićevo mišljenje. Naime, Perojević je 1922.ш ŠIŠIĆ 1914a., 200. ŠIŠIĆ 1925., 398. Šišič pri tome pogrješno obavještava čitatelje da je pismo naslovljeno: Johannes VIII Montemero dud "u boljem rukopisu", a u drugom: Idem Montemero dud Sdavoniae inter celera "dakle očito docnije stavit natpis". To nije tako. Riječ je o dva odlomka koja su tek u drugom izdanju Jaffeovih Regesta spojena uvjerljivom tezom da je riječ o dva odlomka istog pisma. Naslov "Johannes VIII. Montemero dud" ne postoji ni na jednome od odlomaka, već je to izdavačev natpis, skovan da bi na taj način povezao oba odlomka. Adresa je prvog odlomka (o svećenicima lutalicama): Montemero dud Johannes VII (!) a drugog (o pripadnosti panonskoj biskupiji): Idem Montemero dulds Clavanie (U) inter qetera, što je očita grješka pisara koju izdavači vrlo prihvatljivo ispravljaju u Idem Montemero dud Sdavaniae inter fefera. Vidi MGH, Ep. VII, 1928., 282. "* ŠIŠIĆ 1925., 398.. 109 Na i. mj. 110 N. dj., 342. 111 PEROJEVIĆ 1922., Prilog 1,14-16. 106 107

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku dokazivao da je riječ o dalmatinsko-hrvatskom knezu Mutimiru. Perojević je kasnije ponovno pisao o istom pitanju, uz napomenu da je njegovo mišljenje Šišić "odbacio, ali ja se opet ovdje povraćam s drugim dokazima"."2 Ipak, da bi obranio svoje mišljenje, Perojević je bio prisiljen da naziv biskupa (pannoniensium) ispravi u nonensium, a takva manipulacija s vrelom dopuštena je samo kada je posve pouzdana i kada nema druge mogućnosti. Perojević, slično Šišiću, izjavljuje da neki knez Mutimir u Posavskoj Hrvatskoj "nije nikada postojao". Neobično je što se Šišić u svojoj monumentalnoj Povijesti Hrvata nijednom riječju ne obazire na obrazloženo mišljenje Račkoga i Ritiga o Mutimiru kao prethodniku hrvatsko-panonskog vojvode Braslava."3 Ako je držao da oni imaju krivo, mogao je bar ukratko spomenuti njihovo gledište, slično kao što je učinio s Perojevićem. Šišić kaže: "Knez Mutimir, komu je upravio papa Ivan VIII u maju 863 pismo (...) bješe s r p s k i (spac. Sišić) kako je to jasno pokazao Novaković, Prvi odnosi slavenske književnosti, Beograd 1893,122-138."114 Ali, Novakovićevo mišljenje nije tako jasno neoborivo kao što proizlazi iz tih Šišićevih riječi. Manje je važno što je Novaković115 sačuvao odlomak pisma Ivana VIII. datirano 872./873., a drugi odlomak kojim se Mutimira poziva da se vrati panonskoj biskupiji 876., iako je već u drugom izdanju Jaffeovih regesta (objelodanjenom 1885. i 1889.) došlo do spajanja tih dvaju odlomaka pod godinom 873. Međutim, Novaković je vrlo nepažljivo pročitao djela Račkoga pa piše: "Samo dr. Fr. Rački ni u knjizi Documenta ne napušta starijega svoga mišljenja, da to (tj. Mutimir: L. M.) nije srpski vladalac, nego od nekud iz severne 116 Hrvatske i Slavonije ma da te zemlje u taj mah nisu imale samostalnosti." Novaković griješi na upravo neshvatljiv način, jer je Rački 1859. mislio isto kao i Novaković, a on taj rad Račkoga ("Viek itd.") poznaje i citira ga u istoj bilješki!117 Ali - bar ga je spomenuo! Šišić ne čini čak ni to, a ostali naši pisci pridružuju se Šišiću. No, to nije sve. Iz nama nerazumljivih razloga odlomci pisma Ivana VIII. vojvodi Mutimiru iz 873. ispušteni su čak i u svesku I. Diplomatičkog zbornika Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, izdanom 1967., tako se jedan, doduše onaj važniji, može naći samo u staroj zbirci Račkoga Documenta.118 Možda je želja izdavača bila da ne opterećuje izdanje hrvatskih vrela izvorima koji se na njih ne odnose.

Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije Ali, u tom slučaju nije jasno zašto je u to izdanje uključeno pismo pape Ivana VIII. upućeno prema registru pape Ivana VIII. i prema Decretum Ivonis XIV, c. 35 clero et ordini Salernitano."9 Rački je naglasio da je ono upućeno u Salerno i dodao da ga ipak objavljuje jer je moglo biti upućeno (potuit dirigi) i u Salonu. Naslov clero et episcopo Salonitano nalazi se samo u Gracijanovu dekretu. Drugo pismo koje je Rački objavio također je samo u Gracijanovu dekretu upućeno "Salonitano episcopo", i to je bio razlog da ga se - objavi. Za pismo Ivana VIII. upućeno vojvodi Mutimiru Rački je od 1877. bio uvjeren da se odnosi na panonskog vojvodu i to podrobno objašnjavao, pa ipak to pismo ne nalazimo u prvom svesku Diplomatičkog zbornika tiskanog 1967. Držimo da je to velika šteta za proučavanje hrvatske povijesti. Mislimo da bi bilo u redu da se to pismo objavilo i uvodno napomenulo da su Rački i Ritig mislili da se ono odnosi na hrvatskog vojvodu u Slavoniji, Perojević da je pledirao za dalmatinskohrvatskog vojvodu Mutimira, ali da izdavači prihvaćaju tezu Novakovića da je riječ o srpskom vladaru. Posve smo sigurni da od Šišića do danas hrvatski autori nisu zlonamjerno prešućivali da je Mutimir, spomenut u pismu Ivana VIII, slavonski vojvoda (zašto bi to prešućivali?), ali ne vidimo razlog zašto je bilo potrebno izbaciti tu vijest čak i iz zbirke vrela hrvatske povijesti do konca XI. stoljeća.120 Rački je do svojega stajališta, iznesenog 1877., došao tek duljim bavljenjem hrvatskom poviješću. On je još 1859. držao Mutimira "srpskim velikim, županom"121 ali, kada je 1877. prikupio sva raspoloživa vrela za staru hrvatsku povijest, za adresata toga pisma Mutimira došao je do uvjerenja da je vladar "Pannoniae inter Savum et Dravum", tj. da je prethodnik (praedecessor) Braslava. Po mišljenju Račkoga područje između Save i Drave doticalo se kod donjeg toka Save s Bugarskom, pa se pri oživljavanju sirmijske crkve moglo raditi jedino o tom području, to više 122 što je beogradska biskupija pripadala pod bugarsku crkvu. 123 Na isto se pitanje vratio Rački i 1881. Po njegovu mišljenju Mutimir je u pismu pape Ivana VIII. "knez dolnje Panonije, nasljednik Ljudevita i Ratimira, koji budući ovisan od franačkog dvora ustručavao se podpasti 124 pod panonsku dijecezu, proti kojoj se tolika vika digla bila u Njemačkoj" 119

112

PEROJEVIĆ 1939., 67. 113 Tako već i u 1914a., 196: Mutimir je "srpski knez". 114 ŠIŠIĆ 1925., 342. "5 NOVAKOVIĆ 1893,137. 116 N. dj., 122,1. 117 Na i. mj. 118 Doc., 367-368.

CD I, 9. O hrvatskom vojvodi u Slavoniji ne govori više ni BARADA 1943. Vidi i 1944., 2-4. O papinom pismu hrvatskom vojvodi Mutimiru ne nalazimo spomena ni u knjizi BUTORACIVANDIJA 1973., 55, a ni u najznačajnijem radu o hrvatskoj povijesti nakon Šišića, naime KLAIĆN. 1971. 121 RAČKI 1857., 298. m Doc., 368. 123 RAČKI 1881., 116. 124 N. dj., 117. 120

284


i dodaje da je najvjerojatnije da je to područje sredinom IX. stoljeća izgubljeno za akvilejsku patrijaršiju i prepušteno "metropoliji spljetskoj", ali da nije sigurno da je ona tamo doista "obavljala jurisdikciju"123 jer je tamo postojala "kneževina pod vrhovnom vlašću franačkom".ш To su uglavnom prihvatili Smičiklas,127 V.Klaić128 i, puno temeljitije, Ritig.129

Uostalom, teza Račkoga i Ritiga dobro se uklapa u tadašnju crkvenopolitičku situaciju u ovome dijelu Europe. Naime, papa Ivan VIII. je upravo 873. "otvorio karte" i u odnosu na istočnu Franačku izrijekom naglasio da Panonska nadbiskupija potpada pod izravnu papinsku vlast, a ne pod salzburškog nadbiskupa. On piše Ludoviku Njemačkom: "znaj, vrlo slavni kralju, da je panonska dijeceza podvrgnuta (subiecta) apostolskoj stolici jer je po cjelokupnom Iliriku od starine (antiquitus) apostolska stolica obavljala posvećenja, postavljenja i izdavala naredbe kao što to dokazuje oveći broj registara, saborski zapisnici i mnogi spomenici tamošdnjih crkava."132 U cjelokupni Ilirik računala se, dakako, i Panonija. Nadalje, upravo 873.133 papa traži od

Ritig drži Mutimira knezom Posavske Hrvatske i napominje da je, doduše, u staro doba kršćanstva područje između Drave i Save potpadalo pod srijemsku metropoliju, ali da je već 530., za vlasti Ostrogota, Sisačka biskupija pripala salonitanskoj crkvi "i tamo ostala i za prvo doba hrvatske povijesti". Kako je "Posavska Hrvatska kroz čitavi IX vijek ostala u vazalskome snošaju prema franačkoj državi", razumljivo je da je nestalo i crkvene povezanosti s Dalmatinskom Hrvatskom, pa, po njegovu mišljenju, pismo pape Ivana VIII. nije drugo nego poziv Mutimiru da Panonska Hrvatska prizna crkvenu vlast Panonske nadbiskupije. Ako su po Šišićevu130 mišljenju sredinom IX. stoljeća Bugari vladali Srijemom i ravnom Slavonijom (očito, istočno od Požeške kotline), kako je papa mogao pisati srpskom vladaru Mutimiru da dopusti crkvenu vezu srpske države s Panonskom nadbiskupijom? Upravo to je temelj teze Račkoga (1877.-1881.) i Ritiga: kako se ne može raditi o srpskom Mutimiru - a dakako ni o hrvatskom Mutimiru - riječ je o Mutimiru, slavonskom vojvodi. Šišić je uvidio da je zbog političko-zemljopisnih razloga teško zamislivo da bi papa pozvao srpskog vladara Mutimira da se podvrgne panonskoj nadbiskupiji, ali je pokušao, kao što smo već naveli, obraniti svoju tezu opaskom da je riječ o "geografskim teškoćama, o kojima jedva 137 da su tada u Rimu imali jasnijih pojmova". Obrana je vrlo slaba, jer je malo vjerojatno da bi se pape upuštali u vrlo složene crkvenopolitičke odnose s Hrvatskom, istočnom Franačkom, Moravskom, Pribinom, Bugarskom i Bizantom u vrijeme Metodova djelovanja, da nisu bili i te kako dobro obaviješteni o političkim odnosima u jugoistočnoj Europi, koji su za papinstvo osobito u vrijeme Bazilija I. bili od prvorazrednog značenja.

125

Na i. mj. Na i. mj. 127 SMIČIKLAS 1,197. 128 KLAIĆ, V. 1899., 66. 129 RITIG 1910., 53-55. 130 ŠIŠIĆ 1925., 355,343. 131 N. dj., 398. 126

2X5


132

KOS II, 163, br. 217 (prije 14.V.873.). KOS II, 179, br. 229. Vidljivo je nastojanje pape da između istočnoga i zapadnog carstva stvori neku tampon-zonu kojoj bi rimska crkva bila na čelu. Taj cilj uočljiv je i u energičnom naputku pape Ivana VIII. svojem legatu ankonitanskom biskupu, u kojem vrlo čvrsto zastupa stajalište da je "cijeli Ilirik", dakle i Panonija, oduvijek bio izravno pod papinom crkvenom vlašću (KOS II, 162, 217 - prije 14.IV.873.). Nekih 7 godina kasnije, papa se u vrijeme jačanja Svetoplukove Moravske ponovno ponadao da bi mogao ostvariti sx:oje ciljeve. On piše Svetopluku (KOS П, 185, br. 260, 888.; KOS П, 198. br. 262, 881.) i brani Metodovu pravovjernost te se trudi da mu omogući rad u granicama mogućnosti. Čak je u to vrijeme izgledalo kao da se papine ideje počinju ostvarivati. Riječ je o značajnom razdoblju hrvatske povijesti u doba vojvode Branimira, kada je međunarodna situacija bila za Hrvatsku vrlo povoljna. Naime, car Bazilije I. došao je na prijestolje 867., nakon što je već dulje, za njegova prethodnika Mihajla Ш. (840.-867.), Bizant počeo ponovno ekonomski i vojno jačati. Bazilije I. ubrzao je taj trend vrlo mudrom, vještom i lukavom politikom. Papa Ivan УШ. bio je upravo prisiljen osloniti se na vrlo neprivlačan, ali jedini mogući stvarni svjetovni oslonac - Bizant. Papa je polagao crkvenopravne pretenzije i prema Bugarskoj, i to s razmjerno pravno dobro utemeljenim argumentima. Kako su i papa i Bizant - svaki iz posve različitih i čak oprečnih razloga - bili u neku ruku upućeni jedan na drugoga, kompromis je postignut na način koji je za Hrvatsku bio vrlo povoljan. Bazilije I. prihvatio je papinu crkvenu i svjetovnu vlast nad Hrvatskom, a crkvenu nad Bizantskom Dalmacijom, ali je, s druge strane, vrlo vješto odbacio sve papine zahtjeve u odnosu na njegovu crkvenu vlast nad Bugarskom. Iz pregovora koji su nastali nakon takve globalne političke situacije između pape i Branimira vidi se da je papa očekivao od Branimira da nad Hrvatskom prizna papinu svjetovnu vlast, tj. vazalni odnos prema papi. U papinim se pismima neprestano ponavljaju izrazi servitium, fidelis, fidelitas i čak zahtijeva da pred papinim legatom "čitav Vaš narod obeća vjernost (fidelitas promittat)". O tome su vodeni dugotrajni pregovori od kojih je sačuvano više pisama pape Ivana VIII. Značajna je razlika u intonaciji pisma upućenih vojvodi Branimiru, hrvatskom narodu, dalmatinskim biskupima i izabranom, ali još ne i konsekriranom ninskom biskupu Teodoziju. Vidi MARGETIĆ 1990., 17-37. Značajno je nadalje da je pismo, upućeno dalmatinskom kleru i 133

286


Karlmana da u Panonskoj dijecezi omogući Metodu, postavljenom od pape, biskupskih zadaća. Papa je, doduše, sigurno dobro znao da je "u starini" Slavonija potpadala pod salonitanskog metropolita, ali je 873. Bizantska Dalmacija organizirana kao tema, dakle pod punom bizantskom vlašću.134 Istina je da salonitansko-splitski metropolit nije bio podložan carigradskom patrijarhu, ali je već sama činjenica bizantske državne vlasti nad Bizantskom Dalmacijom uvelike otežavala punu papinsku crkvenu vlast nad splitskim nadbiskupom, a pogotovu otkako je Bazilije I. energično krenuo na uspostavu što jače bizantske nazočnosti na zapadu. Ako je papa želio imati samostalnu vlast nad Slavonijom, onda je sigurno nije mogao ostvariti preko splitskog nadbiskupa. Naprotiv, Panonska je nadbiskupija bila kao stvorena da se preko nje ostvari papin dominantni položaj u Slavoniji - nekoj vrsti tampon države. I konačno, kako Slavonija nije imala svojega biskupa, pripajajući Slavoniju Panonskoj dijecezi, papa je učinio samo "korekciju granica" između dviju metropolija, Splitske i Panonske. Slavonija je bila u odnosu određene državne ovisnosti o Hrvatskoj (slabiji narodu, upućeno tek tri dana nakon pisama upućenih hrvatskom svećenstvu i narodu, Branimiru i Teodoziju. Sva ta pisma upućena su nakon papina pregovora s bizantskim poslanicima. Oni su došli u Rim na pregovore 1. VI. 879., nakon sedam dana upućena su upravo spomenuta tri pisma (7. VI. 879.), a tek 10.VI. dolazi do pisma u Dalmaciju. Dok je u pismu hrvatskom svećenstvu i narodu osnovna nit u tome što se papa raduje želji adresata da se vrate svetoj rimskoj crkvi i prima ih raširenih ruku, dotle u pismu upućenom dalmatinskom svećenstvu i narodu papa svečano poziva adresate da se vrate pod njegovu (crkvenu) vlast, jer će ih inače izopćiti. Iz toga slijedi da papa nije uspio da mu Bizant prizna i crkvenu i svjetovnu vlast nad Dalmacijom, već se morao zadovoljiti samo crkvenom vlašću. Ali, za dugoročnu politiku papinstva to je bio korak u pravom smjeru, pa se trebalo oboružati strpljenjem. I doista, trebalo je proći još oko dvjesto godina da bi, u drugim prilikama, papa priznao Petru Krešimiru IV. i Zvonimiru pravo na vlast nad ujedinjenim kraljevstvom Hrvatske i Dalmacije (regnum Croatiae et Dalmatiae) s time da je to kraljevstvo u vazalnom odnosu prema papi - stoje u tadašnjim prilikama značilo u biti punu državnu samostalnost. U doba Branimira još nije, doduše, došlo vrijeme za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, ali je Branimir mogao biti i te kako zadovoljan što je u doba velike ekspanzije Bizanta - u doba snažnog Bazilija I. - uspio sačuvati i čak ojačati samostalnost Hrvatske. Ali, ovdje nas zanima povezanost papinog djelovanja u odnosu na Moravsku i Metoda s jedne, i Dalmaciju, s druge strane. Činilo se da je doista na pomolu tampon-zona koja ne bi ovisila o istočnom i Zapadnom carstvu, u kojoj bi papin autoritet bio odlučujući. Ali svjetovna vlast pape bila je pritom previše krhka osnova za takve dalekosežne planove. Tragičan kraj života Ivana VIII., ubijenoga 15. ΧΠ. 882., i brze smjene na papinskoj stolici - 8 puta u 18 godina (882.-900.) - samo su potvrdile teškoće kroz koje je tada papinstvo prolazilo. m Podrobnosti u MARGETIĆ 1983., 264-265.


2*7

partner u "konfederaciji") i isto tako ne baš jasno definiranom odnosu crkvene ovisnosti o Splitskoj metropoliji i hrvatskom biskupu. Zbog toga se papa nije mogao nadati baš punom uspjehu svoje inicijative i zato je naglasio da očekuje od Mutimira da pomogne priključenju svoje zemlje Panonskoj dijecezi, ali u granicama mogućnosti: quantum potesl 5. Tako smo došli do Braslava o kojem već ima više vijesti. Po svemu sudeći, on nije bio istočnofranački vazal u odnosu na područje Slavonije. Prva i najvažnija vijest o Braslavu odnosi se na 884.135 kada su pred cara Karla III. došli moravski vojvoda Svetopluk, koji je prisegnuo na vjernost (contestatus Uli fidelitatem) i postao carev vazal ("homo"), i vojvoda Braslav za kojeg se kaže: "veniente Brazlawoni duce, qui in id tempus regnum inter Dravum et Savum flumine tenuit, suaeque miliciae subditus adiungitur", tj. došao je vojvoda Braslav koji je držao vlast (regnum) medu rijekama Dravom i Savom i koji je bio pridodan i podložan carskom dvoru. Dakle, snažni moravski vladar Svetopluk naziva se vojvoda (dux) isto kao i Braslav. Ali, dok se za Svetopluka izrijekom kaže da je postao carev vazal i položio prisegu, dotle se za Braslava kaže samo da je "pridodan i podložan carevom dvoru". Očito je Braslav prema tome opisu ostao u puno labavijem odnosu podložnosti od Svetopluka. Osim toga, za područje na kojem se stere carska vlast kaže se "regnum" - a isto tako se karakterizira i područje Braslavove vlasti. Ukratko, izgleda da je Braslav samo priznao carevu vlast i kao nagradu postao članom carske svite, a Svetopluk je postao pravi vazal, vezan vazalnom prisegom.136 Godine 892. kralj Arnulf, ljutit na vojvodu Svetopluka ide u Štajersku i tamo se savjetuje (collocjuium habuit) s vojvodom Braslavom o napadu na Svetopluka. Iste 137 godine poslanici kralja Arnulfa idu Bugarima , ali zbog opasnosti koje su prijetile od Svetopluka oni idu Bugarima preko Braslavova područja (de regno Braslavonis) vodenim putem, tj. preko Kupe i Save. Godine 896.138 car Arnulf daje u feud (commendamt) Donju Panoniju s Blatogradom svojemu vojvodi (dud sud) Braslavu. Konačno, iste je godine139 Braslav (Prinozlawus) uhvatio neke bavarske uglednike koji su se podigli protiv cara i time dokazao da je caru pouzdan (qui et ipse imperatori fidus probatur). Iz navedenih vijesti proizlazi, s velikim stupnjem vjerojatnosti, da je Braslav bio samostalan vladar na području između (Kupe) i Save i Drave, koji je bio saveznikom vladara Istočne Njemačke, s time da se nije držao 135

Doc. 379; KOS II, 205, br. 268. Doc. 380; KOS II, 229, br., 301. 137 Doc. 380; KOS II, 231, br. 304. 138 Doc. 381; KOS II, 235, br. 313. 139 Doc. 381; KOS II, 240, br. 322. 136

288


njegovim vazalom, već ga je priznavao samo kao formalno nadređenog. Istočnonjemački car nagradio ga je za njegovo držanje time što mu je dao u feud Donju Panoniju pa je od 896. Braslav carev vazal, ali samo u odnosu na Donju Panoniju. U prilog takvom shvaćanju Braslavova položaja govori i okolnost da se njegov teritorij naziva - isto kao i carev! - regnum premda ta činjenica sama za sebe ne bi inače imala odlučujuće značenje jer naziv "regnum" još sam za sebe nije dokaz samostalnosti. 5. Slavonija nakon dolaska Mađara 1. Spomenuli smo da Mađari nisu mogli pomišljati na osvajanje Slavonije sve dok nisu prethodno osvojili Donju Panoniju, tj. bar do 908. godine. S druge strane, postoje vrlo pouzdane vijesti da je područje antičke Sisačke biskupije, tj. uglavnom područje Slavonije, još 928. bilo crkvenopravno povezano s ostalim hrvatskim krajevima u okviru Salonitanske (Splitske) nadbiskupije. U aktima Drugoga crkvenog sabora, održanog u Split 928., određuje se, medu ostalim, da svaka biskupija treba imati ono sjedište i granice koje su utvrdili sveti oči. Nabrajaju se Zadarska, Rapska, Krčka, Osorska, Stonska, Dubrovačka i Kotorska, pa se na to utvrđuje da "ninska crkva u starini nije imala biskupa, nego arciprezbitera" i donosi zaključak: "U skladu je sa zakonom da se taj (tj. ninski) biskup (postavi) u jednoj od biskupija među onim biskupijama za koje svi znaju da su u ranije vrijeme imale biskupa, to više što su sve dobro napučene i uz Božju pomoć imaju mnogo svećenika i pastve: bilo u skradinskoj bilo u sisačkoj bilo pak u duvanjskoj".140 Dodaje se: "Ako mu se pak sviđa da na sebe preuzme golemi teret biskupovanja i ako se ne želi zadovoljiti jednom biskupijom, neka primi teret tih triju na propast svoju i njih (tj. biskupija: L. M.)." Papa je taj zaključak izmijenio 141 toliko što je Grgura postavio za biskupa Skradinske biskupije. Uostalom, još 85S.-867. piše papa Nikola I. ninskom kleru i pastvi da se "biskupija, tj. katolička zajednica ne može osnovati bez suglasnosti Apostolske stolice".142 Riječi "što su sve dobro napučene i uz Božju pomoć imaju mnogo svećenika i pastve" odnose se, dakako, ne samo na Skradinsku i Duvanjsku, nego i na Sisačku biskupiju. One dokazuju da još 928. slavonsko područje nije bilo izvrgnuto upadima "mađarskih hordi" 143 (Šišić).

140

KLAIĆN.1967a.,102 N. dj., 105-106. 142 CD I, 8, br, 4 (Doc., 185, br. 144). 141


289

2. Ali, što je bilo nakon 928.? Prema Šišićevu mišljenju, nakon vijesti o Sisačkoj biskupiji iz 928., o Slavoniji u vrelima vlada muk sve do Ladislavova upada u hrvatske krajeve 109L, nakon kojeg je oko 1094. došlo, prema tzv. Felicijanovoj ispravi, do osnivanja Zagrebačke biskupije. U skladu s time Šišić za tu ispravu kaže da je " n a j s t a r i j e s v j e d o č a n s t v o š t o ga i m a mo ne s a m o o b i s k u p i j i z a g r e b a č k o j , n e g o i o zeml j i i zm eđ u G v o z d a i D r a v e i l i o sr ed n jo ν j e k o vn o j S l a v o n i j i uopće". 1 4 4 (spac. Šišić) Razumljivo je da su se autori dali na posao da taj golemi vremenski razmak bar nekako popune. Najzapaženija je, svakako, Baradina teza.145 On se prije svega poziva na vijest Andrije Dandola iz 1027., po kojoj je ugarski kralj "Andrija" stalno uznemiravao "Dalmatince" i čak neke prisilio na predaju. Po riječima Barade je "smisao ove vijesti (...) jasan".146 Riječ je o sv. Stjepanu koji je napao "Krešimirovu Hrvatsku" i "otkinuo od Krešimirove Hrvatske neke predjele Dravi na jug, a Madžarskoj nije ih pripojio" i za Svetoslavoviće, pobočnu lozu Trpimirovića, stvorio " n o v u s a m o s t a l n u h r v a t s k u o b l a s t z v a n u b a n a t i l i d u k a t s l a v o n s k i " (spac. Barada). Toj vijesti dodaje Barada147 još i "vijest Ivana arcidakona goričkoga" (danas poznatu kao Odlomak") u kojoj je "glavna misao fakt da Sv. Stjepan daje Slavoniju 'regi Croatiae' negdje tridesetih godina XI stoljeća". Konačno, ističe Barada, Bečka ilustrirana kronika javlja da je Zvonimir "kralj Dalmacije" uz pomoć ugarskog kralja Salamona i vojvode Geze uspio oko 1064. do 1067. povratiti "marchia Dalmacia" koju su držali Karantanci. Po riječima Barade ovdje se pod Dalmacijom misli na Hrvatsku, i to onu Hrvatsku između Drave i Gvozda u kojoj su vladali 148 Svetoslavovići. Podrobnija raščlamba spomenutih vrela nije povoljna za Baradinu tezu, i, što je za nas ovdje još važnije, za prihvaćanje nekih vijesti o Slavoniji prije 1091. Vijest Andrije Dandola o kralju Andriji koji stalno uznemirava Dalmatince i čak neke sili na predaju posve je neprihvatljiva. Već ju je Lucije149 odbacio, a Lenel s pravom proglasio izmišljenom (erfunden).™ 43

ŠIŠIĆ 1925., 405, bilj. 12. ŠIŠIĆ 1925., 615. 45 BARADA 1932., 157-199. 146 N. dj.., 165. N. dj.., 167. 48 N. dj., 169-170. Vidi i 1943., 52-56. LUCIJE 1666., 78-80. 50 LENEL 1897., 19. 44

290


Osim toga, Baradina interpretacija te vijesti je takva da od nje ne ostaje ništa. Po njegovu mišljenju nije riječ o kralju Andriji, niti o dalmatinskim gradovima. Ipak, kadgod Dandolo piše o Dalmaciji i Dalmatincima u XI. stoljeću, uvijek, bez iznimke, misli na Bizantsku Dalmaciju, 151 pa i u analiziranoj vijesti bez ikakve dvojbe želi reći da su neki dalmatinski gradovi bili prisiljeni na predaju, a neki nisu. Dandola je, naime, zanimalo upravo pitanje dalmatinskih gradova i pravnog temelja vlasti nad njima, pa je zbog toga i izmislio nemoguću vijest o ugarskom kralju Andriji (!) koji je tridesetih godina XI. stoljeća (!) neke dalmatinske gradove (!) prisilio da priznaju njegovu vlast. Što se pak tiče Odlomka", o njegovoj je vrijednosti sve rekao već davne 1874. V. Klaić koji je dokazao da je on "s a s t a ν Ij e n po n e k o m b e z v j e s n o m k o m p i l a t o r u (...) t e (...)n e d on o s i n i j e d n e v j e r o d o s t o j n e v i e s t i z a h r v a t s k u p o v i e s t " (spac. N . Klaić ).152 N. Klaić je, doduše, u svojim radovima sve do 1982.153 pokušavala spasiti tezu M. Šufflaja o vjerodostojnosti tog vrela tvrdnjom da "se čini da se može prihvatiti mišljenje da je autor Fragmenta ipak Ivan Gorički" - jer bi rime "Odlomak" zbog starine teksta dobio na uvjerljivosti, ali je 1985.'54 korjenito promijenila mišljenje i dokazivala da Odlomak" nije drugo nego sastavak njegova izdavača u XVIII. stoljeću - Baltazara Krčelića! Konačno, vijest Bečke ilustrirane kronike o Zvonimiru sadrži toliko nelogičnosti i nevjerojatnosti da je prava šteta stoje N. Klaić ulagala toliko truda tijekom svojega dugogodišnjeg rada da bi je nekako uskladila s ostalim vrelima. Kako je to pitanje pobudilo u literaturi dosta zanimanja, vrijedi se na nj nešto podrobnije osvrnuti. Vijest o pomoći ugarskih vladara Zvonimiru poslužila je Hauptmannu'55 kao jedan od dokaza za njegovu tezu da je Hrvatska izgubila područje od Brseča do Rijeke (tzv. Meraniju) u ratu što ga je 1063. poveo njemački kralj Henrik IV. protiv Ugarske. U tom ratu istaknutu ulogu imao je, sve po Hauptmannovu mišljenju, istarski i kranjski markgrof Ulrik (II.) iz velikaške kuće Weimar-Orlamunde. On je taj rat iskoristio za proširenje svoje vlasti na "Meraniju". Naime, Bečka ilustrirana kronika javlja da su "Karantanci", protivnici kralja Dalmacije Zvonimira (rex Zolomerus Dalmacie), oduzeli Zvonimiru "dalmatinsku marku", ali su mu priskočili u pomoć ugarski kralj Salomon i vojvoda Geza (Zvonimirov


šurjak) koji su vojno uspješno intervenirali i vratili se u cijelosti Zvonimiru. Hauptmann tu vijest ovako interpretira: treba odbaciti da je Zvonimir u to vrijeme već bio kralj a i to da je vladao Dalmacijom; pod "Karantancima" se zapravo skriva Ulrik II.; marchia Dalmaciae, tj. po Hauptmannovu mišljenju sjeverni hrvatski primorski krajevi, nije u cijelosti vraćena Zvonimiru, jer je "Meranija" ipak ostala u vlasti Ulrika i njegovih nasljednika. Dakle, Hauptmann interpretira vijest tako da od nje zapravo ne ostaje ništa.156 N. Klaić je u početku svojih analiza 157 pristala u cijelosti uz Hauptmannove teze. Ali, već u idućem radu prihvatila je Homanovo mišljenje da je do ugarske pomoći došlo poslije 1070., a ne 1064.-1068.158 U daljnjoj izgradnji svojeg shvaćanja N. Klaić ш je tu vijest povezala s Baradinom tezom po kojoj je ugarski kralj navalio 1027. na Hrvatsku i tom prigodom osnovao na području srednjovjekovne Slavonije slavonski banat odnosno dukat, u kojem je kasnije kao ban vladao Zvonimir. Ulrik je u povodu rata iz 1063. stekao "Meraniju" i hrvatske primorske krajeve istočno od nje i ujedno osvojio dio Bizantske Dalmacije, tj. otoke Krk, Osor (tj. Cres i Lošinj) i Rab. U to vrijeme Zvonimir "vlada u Slavoniji". Njemu, kao svom rođaku pomažu ugarski vladari "da vrati pod svoju vlast bar jedan dio teritorija, koji je bio izgubljen 1063. godine". Ujedno je Zvonimir zadobio vlast nad Krkom, Osorom i Rabom - sve to, dakako, "poslije 1070. god."160 Tom su prigodom, misli N,. Klaić, ugarski vladari nametnuli Krešimiru Zvonimira kao bana, tj. kao suvladara Krešimiru. Dakako, pri ovakvoj se interpretaciji pojavljuju dvojbe koje je dobro osjetila i sama N. Klaić. Najvažnija je ova: ako Zvonimir "vlada u Slavoniji", kako su mu ugarski vladari "vratili" izgubljenu dalmatinsku marku? Nije li on ipak morao imate neke ovlasti i u Hrvatskoj, tj. južno od Gvozda, osobito u primorskim područjima? Zbog toga N. Klaić napominje da nije jasan "kraljev odnos prema županima ili uopće prema planinskoj Hrvatskoj" pa kako je "to područje odakle dolazi Zvonimir, koji tada vlada u Slavoniji, pitanje podjele njihove (tj. Krešimira i Zvonimira: L. M.) vlasti u sjevernim 161 i sjeverozapadnim krajevima Hrvatske još nije potpuno raščišćeno". Dakle, po mišljenju N. Klaić Zvonimir "dolazi" iz Like, Gacke i Krbave te Hrvatskog primorja - ali, on je do 1063. "boravio (...) na arpadovskom 156

151

Podrobnosti u MARGETIĆ 1980., 122-123. KLAIĆ, V. 1874., 22. 153 KLAIĆ, N. 1982, 521. 154 KLAIĆ, N. 1985., 1-46. 155 HAUPTMANN 1929., 380-387. 152

2У1

Podrobnosti vidi u MARGETIĆ 1990,39-62. KLAIĆ, N. 1965.-1966., 129. Ovaj je rad nedvojbeno pisan prije rada navedenog u idućoj bilješki. 158 KLAIĆ, N. 1965., 12. 159 KLAIĆ, N. 1971.,. 160 N. dj., 378-380. 137

161

N. dj„ 358.

292


dvoru".162 "Dolazi" li, dakle, Zvonimir iz Ugarske ili iz svojeg banatadukata Slavonije, ili iz planinske Hrvatske? Osim toga, ne može se zaobići okolnost da se vijest o pomoći Zvonimiru, dalmatinskom kralju, nalazi u vrelu prije provale Pečenega, tj. prije 1068. Doduše, N. Klaić to tumači: "kompilator se mogao i zabuniti u datiranju".'63 Vjerojatno je N. Klaić puno razmišljala o tim i drugim neusklađenostima njezina shvaćanja iznesenog u ranijim njezinim radovima, ali smo tako reći sigurni da joj je najviše smetalo to što vrelo govori o kralju Dalmacije kojem pomažu njegovi ugarski rođaci. Držimo da je upravo zbog toga počela demontirati svoju zgradu sastavljenu od Hauptmannovih, Baradinih i vlastitih interpretacija. Tako je 1981.164 "pomaknula" Zvonimira malo bliže Bizantskoj Dalmaciji i zabacila Baradinu tezu po kojoj bi Zvonimir bio ban u Slavoniji. To je sada (1981.) "najslabija strana Baradine hipoteze" koja poistovjećuje "bana t s vojvodinom Slavonijom". Kako još od 1070. postoje u Krševanskom kartularu podaci o banu Zvonimiru, i to u dataciji, to znači da je od te godine Zvonimir Krešimirov suvladar, kao što je to još 1932. predložio Barada, ali dakako kao "hrvatski, a ne slavonski ban" (masnim slovima N. Klaić). Zvonimir je "najprije ban" u Hrvatskoj, a onda mu ugarski rođaci 165 poslije 1070. pomažu da dođe do jednog dijela dalmatinske marke. U radu koji je autorica predala uredništvu Jadranskog zbornika 24. IV. 1985.166 ona je krenula korak dalje. U tom radu datira pomoć ugarskih vladara u vremenskom razmaku 1064. i Io68. U to je vrijeme bio sigurno već napisan i danak, objavljen 1986.,167 koji zaokružuje tu novu koncepciju N. Klaić. Ako smo dobro razumjeli, 168 autorica tvrdi da je Zvonimir postao i kralj i ban oko 1064. do 1067. Ipak, autorica kaže da je Zvonimir "dolazio iz budimskog dvora". "Car" odnosno "car-dječak"169 Henrik IV., uporabio je, po mišljenju N. Klaić, 162 163

N. dj., 384. N. dj., 379.

'"KLAIĆ, N. 1., 290. Ovamo treba pribrojiti i posthumni rad 1990., 116, jer je on pisan prije 1985. (O tome vidi recenziju MARGETIĆ 1991., 273-274). N. dj., 297 ш KLAIĆ N. 1982.-1985-, 527-537. 167 KLAIĆ N. 1986., 147.202. 168 N. dj., 160. 165

169

KLAIĆ, N. u svim svojim radovima stalno titulira Henrika IV. "carem" ili "carem dječakom", što je u biti benigna grješka. Henrik IV. postao je njemačkim kraljem 5.Χ.1056. a carem tek 31.ΧΙΙ.1084. Ovakve grješke sedogadaju svima, pa to ne treba zamjeriti jer je glavno da se zna na koga se misli.

Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije Zvonimira da bi preko njegovih (Zvonimirovih) vladarskih prava na Hrvatsku opravdao svoj prodor na Jadran. Ali, ako je to tako, kako to da "dalmatinsku marku" "osvaja" Ulrik, a ne Zvonimir? Po novoj koncepciji N. Klaić Krešimir umire već 1072., pa ga na prijestolju nasljeduje Zvonimir. A kako je Zvonimir u "carevu" taboru, on je ujedno protivnik pape. Zbog toga papa šalje na svojega neprijatelja, Zvonimira, normanskog grofa Amika koji hvata Zvonimira u studenom 1075. i predaje papi. Zvonimir je "proveo u sužanjstvu godinu i pol", a onda dolazi do nagodbe pa u listopadu 1076.170 papin legat kruni Zvonimira za hrvatsko-dalmatinskog kralja. N. Klaić ne taji da je do ovih posve novih rezultata došla velikim dijelom i na osnovi analiza što ih je Praga proveo još 1931. Utjecaju njegova rada treba pripisati i potpuno izmijenjenu ulogu koju N. Klaić pripisuje papi. Pa ipak, rezultat je ostao nezadovoljavajući. Najvažnije je to što se Zvonimira u vrelu naziva dalmatinskim kraljem prije intervencije ugarskih vladara, dakle prije 1064.-1067. To je N. Klaić pokušala objasniti time što je vrelo nastalo "nakon krunidbe u Solinu 1075. godine, nakon koje je Zvonimir doista nosio naslov kralja".171Ali, obrazloženje nije zadovoljavajuće. Problem je u prvom redu u općoj koncepciji i poruci vrela. Vrelo jasno kaže: Zvonimir je bio kralj Dalmacije; njemu su "Karantanci" oteli Dalmaciju; ugarski vladari priskočili su mu u pomoć i vratili mu njegovu kraljevinu, "cijelu Dalmaciju". Tvrdnja da Zvonimir prije 1064.-1067. nije bio kralj ruši temeljnu poruku teksta, tj. povratak cjelokupnog dalmatinskog kraljevstva zakonitom kralju Zvonimiru, i to upravo ugarskom pomoći. Interpretacija vijesti Bečke ilustrirane kronike po kojoj Zvonimir'prije 1064.-1067. ne bi bio dalmatinski kralj i po kojoj bi ugarski vladari vratili Zvonimiru područje sjevernohrvatskog primorja od današnje Rijeke jedva je nešto bolja od Hauptmannove, jer od izvorne vijesti nije ostalo tako reći ništa.172 I još nešto. Jedan je od kamena temeljaca shvaćanja N. Klaić da je Ulrikova Dalmatinska krajina bila doduše "vrlo kratkotrajna vijeka"173 (svega 7 godina!), ali da je imala "vrlo važnu ulogu za politički i kulturni život Hrvata u XI. st." (očuvanje glagoljice itd.).174 Međutim, u svjetlu novog stajališta N. Klaić, vrijeme trajanja Ulrikove Dalmatinske krajine nije "samo" 7 godina već 170

N. dj., 193 i d. KLAIĆ, N. 1., 297. 172 Politička pozadina vijesti iz Bečke ilustrirane kronike čini razumljivim njezinu neuvjerljivost. O tome podrobnije u MARGETIĆ 1987., 85 i d. 173 KLAIĆ, N. 1965.-1966., 138. 174 Na i. mj. 171

294


mnogo manje, tj. od 1064. do 1067., tj. -2-3 godine. Ali to je čak manji prigovor. Naime, nema nijednoga uvjerljivog dokaza da je Ulrik ikada prešao Učku, a još manje da je osvojio Krk i Osor. Tako se teorija o Ulrikovoj "dalmatinskoj marci" srušila sama od sebe. Ta marka, navodno važna za daljni kulturni život Hrvatske, trajala bi svega oko 2 godine, a o njoj nema nikakvih iole pouzdanih vijesti. Koliko je čitava teorija o Ulrikovu osvajanju dalmatinske marke na glinenim nogama, najbolje govori Grafenauerova dopuna Hauptmannove teze. On je dobro uvidio da Hauptmann nije uvjerljivo dokazao Ulrikov prijelaz preko Učke, pa ga je pokušao dokazati na drugi način. Naime, po Grafenauerovu mišljenju je Ulrikov istoimeni sin sastavio 1102. oporuku kojom je darovao akvilejskoj patrijaršiji Buzet, Hum, Boljim, "Vrane", Letaj. Dakle, sva mjesta koja se nalaze sa zapadne strane Učke! Ali Grafenauer ubacuje tračak dvojbe koji bi opravdao Hauptmannovu tezu time što "Vrane" tumači kao "Vranja ali Lovrana".175 Doista, ako bi "Vrane" moglo biti Lovran, onda bi to bio nekakav dokaz da je Ulrik I. prešao Učku. Ali "Vrane" ne mogu biti Lovran. Vranja se nalazi u neposrednoj blizini Huma, Boljima i Letaja, pa je Grafenauer zapravo ponudio još jedan dokaz tvrdnji da Ulrik uopće nije osvojio "Meraniju", kraj od Rijeke do Brseča, i da nije prešao Učku. I ova je raščlamba pokazala da u vrelima nema osnova za tvrdnju da je Zvonimir vladao u slavonskom dukatu, odnosno banatu, kao i da se do prihvatljivih zaključaka ne može doći uzimajući u obzir Dandolovu vijest o napadu ugarskog kralja Andrije na Dalmatince, vijesti iz Odlomka" što ga je objavio Krčelić i vijesti o pomoći ugarskih vladara dalmatinskom kralju Zvonimiru iz Bečke ilustrirane kronike. 3. O najranijim odnosima Hrvatske i Mađarske govore i dva djela pisana u drugoj polovici XII. stoljeća, anonimnog notara kralja Bele (najvjerojatnije III.) i popa Dukljanina. 176

a) Anonimni notar kralja Bele piše da su veliki mađarski vojskovođe Lelu, Bulcsu i Botond na osnovi naloga vojvode Arpada osvojili Rašku i onda došli sve do mora, gdje su podvrgli Arpadovoj vlast grad Split i cijelu Hrvatsku (civitatem Spaletensem ceperunt et totam Crovaciam šibi subiugaverunt). Nato su krenuli prema sjeveru do šume Peterguz (Petrova gora), utaborili se kod rijeke Kupe, došli do rijeke Save te "prešavši Savu osvojili tvrđavu Zagreb pa konjičkim pohodom osvojili tvrđavu Požegu i Vukovar" (tmnsita Zova castrum Zabrag ceperunt et hine equitantes castrum Posaga et castrum Vlcov ceperunt).177 Neistinitost toga izvještaja je nedvojbena. Samo je mašta sastavljača tendencioznog spisa koji slavi Arpadovića preko svake mjere mogla "potezom pera" izbrisati povijest 175 176 177

GRAFENAUER, 259. ENDLICHER 1849., l i dalje. (Citirano prema izdanju koje nam je pri ruci). N. dj., 37 i d.


295

Hrvatske za narodnih vladara iz dinastije Trpimirovica. Autor se izričito ograđuje od "brbljavih sajamskih pjesama i lažnih priča", dakle od mađarske narodne predaje koja je kolala u obliku narodnih pjesama. Nije ga nimalo smetalo što su se događaji u svezi s osvajanjem Hrvatske i Dalmacije dogodili punih 200 godina kasnije. Ako je to i znao (a vjerujemo da jest), to za njega nije bilo zanimljivo ni važno, jer je zapravo pisao ep u prozi. b) Ljetopis Popa Dukljanina178 također spominje borbe Mađara s Hrvatima. Prema Ljetopisu kralj Svetimir uredio je svoju državu tako da je Primorsku oblast razdijelio na Bijelu Hrvatsku ( Donju Dalmaciju) na sjeveru i Crvenu Hrvatsku (Gornju Dalmaciju) na jugu, a Zagorsku oblast (Srbiju) na Bosnu i Rašu. On je vladao 40 godina i četiri mjeseca, i to u doba solunskog misionara Konstantina Ćirila,179 bizantskoga kralja Mihajla'80 i pape Stjepana.181 Naslijedio ga je sin Svetolik koji je vladao 12 godina. Svetolikov sin Vladislav bio je loš vladar. On je smrtno stradao u lovu. Nakon njega zavladao je njegov brat Tomislav, kojega je napao mađarski kralj Atila (Ungariorum rex nomine Attila). Tomislav ga je u mnogim bojevima svladao. Vladao je 13 godina. Za kraljevanja Tomislavova sina Sebeslava, Atila, "ugarski kralj", pljačkao je i spalio velik dio njegove (Sebeslavove) zemlje. Vladao je 24 godine. Njegova dva sina Razbivoj i Vladimir podijelili su kraljevstvo tako da je Razbivoj dobio Primorje (Bijelu i Crvenu Hrvatsku) a Vladimir Srbiju. Vladimir je uzeo za ženu kćer mađarskog kralja, pa je sklopljen trajan mir između Mađara i Slavena (pax firma inter Ungaros et Sclavos). Razbivoj je vladao sedam godina, a nakon njegove smrti preuzeo je Vladimir vlast nad cijelom hrvatsko-srpskom kraljevinom. Neobična hrvatsko-srpska kraljevina koja je obuhvaćala Primorje (= Hrvatska, odnosno Dalmacija) i Zagorje (= Srbija, tj. Bosna i Raša) daleko je od svake povijesne istine, a uvjerljivost nekih "preciznih" podataka o odnosima s Mađarima bitno je umanjena zbog drugih, isto tako "preciznih" a ipak nemogućih podataka. Za navodnoga Tomislavova unuka Hranimira "pobunila se Bijela Hrvatska", pa je Hranimir skupio vojsku iz Raše i Bosne. Došlo je do sukoba na humskoj ravnici (in plano Chelmo), u kojem je "pao kralj i bio mrtav" (cecidit rex et mortitus est). Naslijedio ga je sin Tvrdoslav, pa kad je i on umro, naslijedio ga je nećak Ostrivoj "zato što Tvrdoslav nije imao djece". Ostrivoja je naslijedio 182 Pribislav, a ovoga Krepimir (!). 1 o njemu znade pop Dukljanin mnogo 78

Uporabljeno izdanje ŠIŠIĆ 1928. Umro 869. "° Vladao S42.-867. On je bio papa od 885. do 896. N. dj., 312. 79

296


toga: na njegovu su zemlju navalili Nijemci (Alamni), osvojili Istru, ali ih je Krepimir uspio izbaciti iz svoje zemlje, pa je njemački vojvoda zatražio Krepimirovu kćer za svojega sina Svetozara. Krepimir je vladao "25 godina i jedan mjesec (!) pa je umro". Pop Dukljanin nastavlja sa svojom nevjerojatnom serijom zajedničkih hrvatsko-srpskih kraljeva: Svetoslav Radoslav - Časlav - Pavlimir -Bellus - Tišemir. O nekima Pop Duljanin priča vrlo iscrpno, o nekima mnogo, a o drugima manje. Za Tišemirovih sinova Predimira i Krešimira vladao je bugarski car Petar "koji stoluje u Velikoj Preslavi". Kako Pop Dukljanin o caru Petru daje brojne podrobnosti, u čitatelja se budi nada da je konačno stao na čvrsto tlo povijesnih činjenica. Ali, dovoljno je upozoriti na činjenicu da je car Petar vladao od 927. do 969. godine. Kako je Tomislav umro oko 928., to bi značilo da je doživio dolazak na vlast bugarskog cara Petra. Unatoč tome, Pop Dukljanin uspio je da između Tomislava (koji vlada za bugarskog cara Petra) i Tišemirovih sinova (koji također vladaju za Petra) ubaci čak 14 (!) generacija hrvatsko-srpskih vladara. Ovaj općepoznati isječak iz pričanja popa Dukljanina naveli smo samo zato da se vidi kako vijesti Popa Dukljanina za starije razdoblje ne mogu poslužiti za iole prihvatljive zaključke, čak ni tako da ih se uvjetno prihvaća kao "mutne vijesti". Osobito začuđuje da pop Dukljanin ni jednom riječju ne spominje velikog bugarskog vladara (cara) Simeona koji je u prvoj četvrtini X. stoljeća bio nedvojbeno središnjom ličnošću balkanske povijesti, a naprotiv spominje njegova slabog nasljednika Petra. Nije li možda pop Dukljanin transportirao svoja "mutna sjećanja" s bugarskog cara na Atilu? Ali, zašto bi to učinio? Držimo da za nevjerojatne priče Popa Dukljanina mora postojati neko racionalno objašnjenje, ali ono je, čini, se dobro skriveno.183 4. Za X. i XI. stoljeće, rj. u vrijeme kada su u Hrvatskoj vladali domaći kraljevi, Toma Arcidakon donosi u XV. poglavlju svoje knjige Historia Salonitana184 važne vijesti koje mogu donekle popuniti neugodni vakuum vijesti o Slavoniji od 928. do 1091. Naime, Toma navodi da je kninski biskup bio kraljev biskup (regalis episcopus) koji je slijedio kraljev dvor (regis curiam sequebatur), bio jedan od dostojanstvenih (unus ex principibus aule) pa se njegova vlast protezala do Drave (sna iurisdictio usque ad Dravum 110

Nije li možda u svoje tendenciozno-književno djelo anonimni Pop Dukljanin unio i dobro dozu ironije na račun traženja istine? Ironija je inače bila u bizantskih pisaca vrlo jako oružje koje su politički istomišljenici dobro razumjeli i dobro se zabavljali, a pritom ih politički protivnici, ako su bili na vlasti, nisu mogli ušutkati jer su "naivno" i "dobroćudno" opisivali događaje "u skladu" sa službenom politikom, ali uvelike dopunjene otrovnim aluzijama. Vidi npr. MARGETIĆ 1983., 187-192 s interpretacijom Teofilaktove persiflaže puta cara Mauricija. Moderni su autori pisanje Teoffl^kta uzeli odviše ozbiljno. 1

297

fluvium extendebatur) i nastavlja da je Splitska metropolija htjela pridržati (voluit retinere), uz župe u splitskoj blizini, još i Krbavu i preko Gvozda do zagrebačkih granica (Corbaviam et ultra Alpes Fereas usque ad confinia Zagrabie) te "cijelu Maroniju" (totamque Maroniam). Po mišljenju novije mađarske historiografije Tomin opis je tendenciozan i nepouzdan.185 Toma navodno iz perspektive svojega vremena želi i za ranije doba dokazati vlast Splitske metropolije do Drave. Međutim, sigurno je da je Toma bio vatreni pristaša crkvene vlasti Splitske metropolije, ali ujedno je bio realistički političar. On je vrlo dobro znao da kraljevi iz dinastije Arpadovića ni u snu ne pomišljaju da se vlast kaločkog nadbiskupa povuče iz Slavonije i prepusti to područje splitskome. Takvim prijedlozima Toma bi navukao na sebe, Splitsku nadbiskupiju i sam grad Split krajnje negodovanje kraljeva. A on sigurno nije bio fantast. Na neko spajanje Zagrebačke biskupije sa Splitskom metropolijom moglo se pomišljati samo u doba vojvoda Kolomana, brata Bele IV., koji je u Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji imao kvazisuverenu vlast. Ali, kako je to spajanje trebalo izgledati prema Kolomanovoj koncepciji? On je nedvojbeno težio što većoj samostalnosti u odnosu na svojega brata, Belu IV., a uz samostalnost je, dakako, išla i crkvena odvojenost od Ugarske. On se u svezi s time obratio papi Grguru IX., a ovaj mu je 6.VI.1240.186 odgovorio vrlo zanimljivim pismom. Grgur IX. odgovara Colomanno illustri regi et dud Sclavorum, da ga je (Koloman) upozorio na to da je splitska crkva "zbog napadaja mnogih zločinaca" pala na prosjački štap, tako da je splitski nadbiskup prisiljen podnositi "sramotu prosjačenja" i da bi zbog toga papa trebao prihvatiti nadbiskupovo dobrovoljno ustupanje (spontaneam cessionem) i njegovu crkvu ujediniti sa zagrebačkom (et eadem ecclesiam unire Zagrabiensi ecclesie), osobito zato što je vojvoda "spreman da dobrostivom plemenitošću svoje vojvodstvo Slavoniju prepusti našem zagrebačkom biskupu da bi tako poboljšao položaj same splitske crkve" (ducatum tuum Sclavonie venerabili fratri nostri Zagrabiensi episcopo pro meliorando stata ipsius Spalatensis ecclesie liberali pietate conferre)\ Papa je taj prijedlog primio hladno i odgovorio da bi prethodno trebalo o tome čuti mišljenja kaločkog nadbiskupa, zagrebačkog biskupa i kaptola tih dviju crkava. Toma Arcidakon sigurno je znao za te pregovore, pa ako je ikada pomišljao da bi to bilo poželjno i u skladu s nekadašnjim stanjem, takve je želje sigurno nastojao što bolje potisnuti jer bi takve ideje i eventualno zalaganje za njih mogli imati za posljedicu da, u najboljem slučaju, Splitska metropolija postane biskupijom pod vlašću zagrebačkog nadbiskupa. Prema tome, kada Toma javlja o vlasti splitske crkve "do Zagreba" i o 1IS 186

Vidi npr. GYORFFY 1970., 235-236. CDIV, 114, br. 104.

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku vlasti kraljeva hrvatskog biskupa od Save do Drave, on sigurno ima o tome pouzdane podatke,187 slično podacima o Branimiru, Tomislavu i Držislavu koje je (na žalost nemarno) ubilježio u svojem djelu Historia Salonitana. Na žalost, Tomine vijesti u XV. poglavlju obuhvaćaju širi vremenski raspon pa se samo iz njih ne može točnije utvrditi otkada je hrvatski kralj imao vlast nad Slavonijom i otkada postoji hrvatski biskup.188 Iako je Toma pouzdan svjedok za postojanje hrvatske vlasti u Slavoniji prije 1091., ne možemo, na žalost, po Tominim spisima, točnije utvrditi kada je nestala samostalna Slavonija (u "konfederaciji s Hrvatskom") i kada je postala sastavnim dijelom Kraljevine Hrvatske. Za tu Tominu vijest u obzir dolaze prije svega dva razdoblja u kojima je Bizant kao svjetska velesila (u doba Makedonske dinastije, točnije do smrti cara Bazilija II. 1025.) trebao Hrvatsku. To je vrijeme ratovanja s bugarskim carem Simeonom (893.-927.) i s makedonskim carem Samuilom (976.-1014.), pa je bio zbog toga sklon da podupre njezino jačanje i širenje (dakako, ne na štetu životnih interesa Bizanta, več upravo obratno). Ali u obzir dolazi i vrijeme od 1025. dalje, kada je bitno oslabljeni Bizant mogao posredno utjecati na Hrvatsku, a ona je imala mnogo slobodnije ruke. Da bismo to pitanje riješili, valja pokušati uzeti u obzir još jedno pitanje vezano uz odnos Hrvatske i Slavonije. Naime, mađarska historiografija već odavno dokazuje s dva argumenta svoju tezu da Dalmatinska Hrvatska do 1091. god. nije prešla gorje oko Velike Kapele. Jedan od njih je činjenica da popis županija i gradova u DAI ne prelazi to gorje već se zadržava na obali i kontinentalnom zaleđu. Drugi je činjenica da u ispravama hrvatskih vladara nema nijednog podatka koji bi se mogao sa sigurnošću povezati sa Slavonijom. Hrvatska je histriografija na te argumente dosad davala neuvjerljive ili nikakve odgovore. 189 N. Klaić se pozabavila prvim argumentom i pokušala s tezom da DAI vjerojatno nije naveo sve županije. Ona ističe da je po DAI granica 187

Dodajmo da Toma za kraljeva biskupa kaže da se njegova crkvena vlast protezala do Drave, dok se za crkvenu vlast splitskog metropolita drukčije izražava, tj. da je on "htio pridržati" vlast do Zagreba. Kako to: "htio"? Znači li da je u tome uspio, ali su mu se neki (kralj?, papa?) protivili? Toma kao vrsni politički pisac, ako mu nešto nije po volji, to prešućuje ili zaodijeva u oblik kojim sugerira čitatelju, kao da tvrdi nešto što zapravo ne tvrdi. Ili možda Splitska metropolija nije uspjela jer joj se npr. usprotivio hrvatski kralj? Ili je možda papa odobrio Splitskoj crkvi vlast "do Zagreba", ali Splitska crkva to nije uspjela ostvariti zbog kraljeva priotivljenja? O Tomi kao, u prvom redu, političkom piscu, kojemu nije cilj pisati povijesno djelo nego djelo u kojem je sve podložno političkoj poruci pisca, vidi MARGETIĆ 1994. 18S O kraljevskom biskupu i kninskom biskupu dosad je najbolje pisao BARADA 1931., 161215, osobito 180 i d. 189 KLAIĆ N. 1971., 288.


299

Hrvatske sezala do Raše,190 dakle da je Hrvatska obuhvaćala i Vinodol koji je morao pripadati nekoj županiji, iako takve županije u DAI nema. Uostalom, dodaje N. Klaić, to je mišljenje "starije mađarske historiografije",191 što bi valjda trebalo značiti da ga je novija mađarska historiografija napustila. To nije tako. Ista se misao iznosi na vrlo energičan način i u najnovije vrijeme.192 Ali, važnije je od toga da se Vinodol nalazi s jugozapadne strane gorja oko Velike Kapele, pa ukazivanjem na njega problem nije riješen, to više što se može zastupati stajalište da "Banska Hrvatska" o kojoj govori Konstantin Porfirogenet, tj. Lika, Krbava i Gacka 190

Ovo nije baš najpreciznije. Vidi MARGETIĆ 1990., 53-54, ali za ove analize nema važnosti. 191 KLAIĆ N. 1971 .,277. 192 Vidi npr. GYORFFY1970., 223-224. Gyorffy na str. 225 daje i zemljovid iz kojeg bi trebalo biti vidljivo kako je Dalmatinska Hrvatska po podacima u DAI bila ograničena južno od gorja oko Velike Kapele i dodaje na tom zemljovidu potez "Ugarske ceste" (Strata Ungarorum) od Akvileje preko, čini se, Ljubljane - do Zagreba. Time se sugerira da je ta "Ugarska cesta"prolazila dalje, kroz zapadnu Slavoniju preko Križevaca i Koprivnice, ili, drugim riječima, da su mađarski napadi na Italiju prolazili preko zapadne Slavonije koja je, dakle, bila, ako već ne u mađarskoj vlasti, а ono bar pod mađarskom kontrolom. Na str. 224 Gyorffy govori o "okolnosti da su Mađari koji su osvojili Panoniju koristili kao put svojih vojnih ekspedicija prema Lonbardiji gornji tok Save", odnosno prema sažetku na francuskom na str. 240 "la region entre la Save et la Drave (...) Itaient una base d'operation des campagnes des Hongrois". Ali, sve to pada u vodu ako uzmemo u obzir da je Strata Hungarorum vodila do Furlanije (KOS II, 325, br. 426) "po stari rimski cesti ka je vodila iz Panonije čez Ptuj, Celje, nekdanjo Emono, Logatec, Hrušica in Vipavsko dolino" (KOS II, str. LI). Tako i ŠIŠIĆ, 405: "preko današnjih mjesta Ptuj, Celja, Ljubljane i Vipavske doline u Italiji". U tekstualnom izlaganju Gyorffy se više nego oprezno izražava, ali ako čitatelj tekst prati pogledom na zemljovidu, nužno dolazi do zaključka da se "baza za operacije" nalazila oko Koprivnice, Križevaca i Zagreba, a Gyorffy tvrdi na str. 238 da je zapadna Slavonija bila nenaseljeno (lakatlan) pogranično područje koje je dijelilo panonsku Ugarsku od primorja Hrvatske tako da je Ladislav "1090. god. prošao preko područja oko Save koje je odvajalo svojim nenastanjenim područjem krajeve oko mora i (tek onda) ušao u Slavoniju" (tj. Hrvatsku južno od Velike Kapele). Golemog li pograničnog pojasa od Drave do Velike Kapele! Zar su se Mađari toliko bojali Hrvatske da su na njezinim granicama stvorili u Slavoniji pustu pograničnu zonu od 150 kilometara? O tako golemom zaštitnom pojasu nema vijesti prema Bugarskoj i Istočnofranačkorn Carstvu koji su sigurno bili veća opasnost od Hrvatske. Ta Gyorffyjeva teza koja se izravno nadovezuje na stariju mađarsku historiografiju, posve je neuvjerljiva. Zato je i bilo potrebno "ugarsku cestu" prebaciti oko 70 km (!) istočnije od njezina stvarnog smjera, da bi se bar tako pokušalo dokazati da je zapadna Slavonija bila nenaseljeno područje koje je služilo kao baza operacija prema Italiji.

300


obuhvaća i uski obalni pojas do Učke. Po našem mišljenju, jedini je doista zadovoljavajući odgovor da je Slavonija bila samostalna država - a upravo to javlja DAI na drugom mjestu kad kaže da je dio Hrvata otišao iz Dalmacije u Ilirik i Panoniju, tj. u Slavoniju (zajedno s brdovitim područjem sjeverozapadne Bosne) i tamo osnovao državu koja ima vlastitog vladara, usko povezanog s vladarem Dalmatinske Hrvatske, ali inače samostalnog. Na drugi argument mađarske historiografije - nedostatak bilo kakve vijesti o Slavoniji u ispravama vladara narodne dinastije - moglo bi se odgovoriti da su se sve isprave o slavonskom području - izgubile. Moglo bi se dodati da Slavonija nije bila korisna dalmatinskim gradovima, biskupijama i samostanima kojima je hrvatski kralj darivao samo ono što im je moglo biti korisno (posjedi uz obalu i otoke), a ne neke udaljene posjede preko Velike Kapele. Ali, ovakvim se "fiškalskim" odgovorom ne možemo zadovoljiti, jer se tako ili slično može braniti što god se hoće. Treba posve jasno upozoriti na bar prividnu neusklađenost dvaju podataka: prema Tominim su riječima, koje djeluju pouzdano, hrvatski kraljevi vladali do Drave, a ipak u ispravama iz doba narodnih vladara nema o Slavoniji ni riječi. Ako su hrvatski kraljevi vladali do Drave, kako to da se u njihovim ispravama ne nalazi bar neki neizravni ali dovoljno uvjerljivi trag o vlasti nad Slavonijom? Ako je jedno i drugo pouzdano, iz toga proizlazi da je tek potkraj postojanja hrvatske države, dakle u vrijeme Zvonimira, došlo do nestanka samostalne slavonske države i njezina pripajanja Hrvatskoj. Naime, da je Slavonija postala integralni dio Hrvatske npr. u vrijeme Petra Krešimira IV., moglo bi se i moralo očekivati da se već u ispravama toga kralja nade bar neki trag koji bi neizravno, ali bar donekle pouzdano,193 upućivao na sjedinjenje dviju država. Naprotiv, ako je tek Zvonimir spojio dvije hrvatske države u jednu, onda se može razumjeti da je on u Slavoniji zadržao graničarski sustav castrorum (tj. sustav tvrđava s tvrdavnim vojnicima koji su u ime svoje vojne obveze dobili neotuđive i nasljedive zemljišne posjede, s time da su na istu službu bili obvezatni i njihovi muški potomci) i da se još nije upuštao u darivanje toga najosjetljivijeg dijela nove jedinstvene države. Zvonimir, ojačan papinom zaštitom, uspostavio je jedinstvo hrvatskih područja - a nije nemoguće da ga je upravo papa potaknuo na tak korak. Držimo da se nešto analogno dogodilo u doba nadbiskupa Metoda, kada je papa poticao vojvodu Mutimira da se crkveno priključi Panonsko-srijemskoj nadbiskupiji za koju je aa vrlo ener

193

Kao "dokaz" ne bi se moglo rabiti izjavu Petra Krešimira IV. u ispravi iz 1069. (CD I,^/' 113, br. 82 = Doc. 72, br. 85): "deus omnipotens tena marique nostrum prolongavit regnum";' jer je takva nejasna izjava preopćenita, a veliko je pitanje je li ta isprava do nas došla u izvornom obliku ili je na osnovi predloška sastavljena tek kasnije.


301

Čini se da bi se vrijeme Zvonimirova ujedinjenja hrvatskih zemalja moglo i točnije utvrditi. Kao što je poznato, papa Grgur VII. uputio je "Wezelino, nabili militi" 4.Χ.1079.194 pismo u kojemu ga dosta oštrim riječima upozorava da ubuduće (deinceps) ne poduzima nikakve akcije protiv "onoga, koga je u Dalmaciji postavila za kralja apostolska vlast (auctoritas apostolica)". Pismo je dosad nekako "visjelo u zraku". Povežimo ga s onim što nam je poznato o Zvonimiru iz isprava. Upravo je zapanjujuća sličnost načina ostvarivanja papinih odluka u vrijeme kada nestaje Petar Krešimir IV. te kada umjesto njega na hrvatsko prijestolje dolazi Zvonimir195 i u vrijeme oko 1078. U prvom slučaju papin legat Girard dolazi najprije u Dubrovnik,196 a ubrzo nakon toga nalazimo ga u Splitu. U međuvremenu je grof Amiko obavio svoj zadatak. U drugom slučaju (jedva tri godine kasnije) u siječnju 1078.197 papin legat kardinal Petar također boravi u Dubrovniku, a nakon toga ga nalazimo u Splitu,198 gdje se hrvatski vojvoda Stjepan povlači u samostan u nazočnosti Zvonimira, njegove supruge, prijestolonasljednika Radovana, papina legata Petra i splitskog nadbiskupa Lovre. Nema ni najmanje dvojbe da je povlačenje posljednjeg Trpimirovića u samostan znak daljnjeg jačanja kraljevske vlasti i da u tome papin legat ima jasnu ulogu potpore Zvonimiru. Je li to jedini cilj putovanja papina legata u Hrvatsku? Očito je bilo govora o puno važnijim pitanjima, jer kardinal Petar putuje zajedno s kraljem u Šibenik.199 Papin se legat vraća kući, nakon što je obavio svoj zadatak. Ne ukazuje li Zvonimirov put: Split - Šibenik - Knin smjer daljnjeg Zvonimirovog putovanja? Kao da se sam od sebe nameće i dalji put - prema Slavoniji i povećava važnost Knina.2UO Reakcija papina protivnika, kralja Henrika IV. bila je prilično mlaka, ali 201 svakako jača od one koju pretpostavlja Šišić. Po njegovu mišljenju CD I, 171, br. 135; Doc. 124, br. 107. Tko je taj Vecelin? ŠIŠIĆ, n. dj., (bilj, 1), 576 daje podatke o ličnostima s tim imenom u Istri i Kranjskoj, ali ti su podaci samo dokaz da je ime Vecelin bilo u Istri i kranjskoj poznato. Šišić misli da je Vecelin iz pisma Grgura VII. bio " j e d a n od p a t r i j a r h o v i h v i t e z o v a" (spac. Šišić). Ali ni to nije baš "veoma vjerojatno", kako on misli. Naše analize o Vecelinu, vrlo uglednoj ličnosti u Istri, nažalost, ne govore u prilog inače vrlo prihvatljivoj ideji o identifikaciji toga Vecelina s onim iz pisma Grgura VII. Vidi MARGETIĆ 1990., 131 i d. 116 Vidi MARGETIĆ 1985., 107 i d. "* CD 1,158, br. 123. 197 CD 1,164, br. 127. ""CD 1,164, br. 127. 199 CD 1,166, br. 129. 200 CD 1,167, br. 130. Po mišljenju Račkoga i Šišića 1925., 579 i d. isprava CD 1,169, br. 134 = Doc. 112-113, br. 97. izdana je u Kninu. 201 ŠIŠIĆ 1925., 576. ж

302


Vecelin je "ako ne već napao, a ono svakako imao namjeru da napadne kralja Dmitra Zvonimira". Naime, Šišić prevodi odgovarajući dio pisma Grguru VII. Vecelinu: "spremaš (se) da digneš oružje protiv" kralja Dalmacije i zato mu zapovijeda "da se kaniš toga posla". Ali, odgovarajuće riječi pisma glase: "tu modo coneris insurgere" i "precipimus tu (...) deinceps artna capere non persumas" "ti se sada usuđuješ (ili pokušavaš: intraprendere, tentare; versuchen, wagen) podići" (protiv kralja Dalmacije) i "zapovijedamo (ti) da se otsada (deinceps) ne usudiš prihvatiti oružja protiv kralja Dalmacije". Dakle, Vecelin se već latio oružja, a papa mu zapovijeda da se ubuduće ne usudi navaliti na Zvonimira. Redoslijed se čini vrlo plausibilnim. Zvonimir je u drugoj polovici 1078., nakon puta iz Splita, krenuo preko Šibenika i Knina prema Slavoniji i priključio je Hrvatskoj, u proljeće 1079. god. Vecelin je napao Zvonimira, a u listopadu iste godine Grgur VII. najoštrijim riječima opominje Vecelina da će "izvući mač blaženoga Petra protiv tvoje drskosti", jer, kaže papa, navalom na Zvonimira Vecelin je napao apostolsku stolicu. Poznato je da je do poniženja, do Canosse Henrika IV. došlo u siječnju 1077., pa je na prvi pogled izgledalo kao da je papa Grgur VII. slavio potpuni trijumf nad protivnom stranom. I zaista, najvjerojatnije već iduće godine, grofica Matilda je svoje golemo bogatstvo u zemljišnim posjedima od Mantove preko Apenina sve daleko na jug do grada Lucca darovala crkvi, što je dalo dobru podlogu za financijsko-materijalno jačanje Sv. Stolice. U Španjolskoj (Kastilja i Navara) papina je crkvena politika, kao što je poznato, također 1078., nakon dugogodišnjih borbi završila velikim uspjehom.202 Ništa čudno što se u nedalekoj vazalnoj Hrvatskoj, u skladu s papinom politikom, došlo do zaključka da je došlo vrijeme da se "konfederalnu" Slavoniju ujedini s maticom zemljom. Henrik IV. nije još ništa mogao. Marginalni napad grofa Vecelina, vjerojatno u smjeru Slavonije iz Kranjske, nije u biti značio ništa drugo nego nemoćno čarkanje protiv pobjedonosne "koalicije": snažnoga pape i njegova vazala Zvonimira, u biti samostalnog kralja, uzimajući u obzir činjenicu da je papa nad Zvonimirom raspolagao samo moralnim i crkvenim autoritetom bez oslonca na vlastitu vojnu snagu. Tako je izgledalo da je "epizoda" sa samostalnom hrvatskom državom o kojoj izvještava DAI (selidba dijela dalmatinskih Hrvata u Ilirik i Panoniju i osnivanje samostalne države koja ima uske veze s Hrvatskom) dobila svoje najbolje moguće rješenje. "Epizoda" je, prema našim raščlambama, trajala od 833. do 1078. (dva stoljeća i pol!) i pokazala se, dakle, kao dugotrajno i ne baš loše rješenje za položaj Hrvatske, jer je Slavonija imala u biti značenje neke vrsti tampon-državice koja je amortizirala svaku opasnost da slavonsko 2112

U Francuskoj je papa postizao uspjehe, ali s promjenljivom srećom.


303

područje dođe pod njemačku, bugarsku ili mađarsku vlast, a odlučujući hrvatski utjecaj bio je neizravno, ali efikasno, zagarantiran crkvenom vlašću splitskog metropolita. Je li sjedinjenje hrvatskih područja u Dalmaciji i Slavoniji bio dobro primišljeni Zvonimirov potez? Sve je ukazivalo na pozitivan odgovor jer je Zvonimirov zaštitnik, papa Grgur VII:, bio na vrhuncu snage i ugleda. Grgur VII. nastojao je iskoristiti pozitivan razvoj događaja da ojača svoj položaj i u odnosu na akvilejskog patrijarha koji je često u povijesti odigrao ulogu jezičca na vazi u odnosima Sv. Stolice i njemačkog carstva. Početkom 1079., točnije 11.Π.1079.203 papa je uspio da ga akvilejski patrijarh prizna kao svojega seniora. Kao papin vazal, patrijarh obećaje vjernost i pokornost "sv. Petru, papi Grguru i njegovim nasljednicima, izabranim od boljih (!) kardinala" i dodaje značajni element svojoj prisegi vjernosti. "Kada od mene zatraži Rimska crkva, ja ću joj vjerno pomagati svjetovnom vojnom silom"! Prema tome, kada je Grgur VII. u listopadu iste godine vrlo energično riječima upozoravao Vecelina da će izvući mač sv. Petra protiv njegove drskosti, on je već iza sebe imao obećanje svojega vazala, uglednoga i snažnoga akvilejskog patrijarha, da će papi pružiti vojnu pomoć. Situacija je za Henrika IV. izgledala još nesigurnijom početkom 1080. kada su Henrika IV. njegovi protivnici porazili čak u Njemačkoj (Tiringiji). Grgur VII. učinio je odmah odlučujući korak i 7.III.1080. proglasio Henrika IV. izopćenim i svrgnuo ga te kao novoga njemačkog kralja designirao švapskoga vojvodu Rudolfa. Sve je upućivalo na to da je došao trenutak punoga papina trijumfa, pa se Zvonimirova odluka ujedinjenja hrvatskih zemalja pod papinom zaštitom činila politički vrlo povoljnom i obećavala Hrvatskoj izvanredne perspektive. Ali, događaji su krenuli posve drugim smjerom. Prošlo je svega nekoliko mjeseci, a Henrik IV. se od strašnih poraza 1077. do 1079. oporavio. Na sinodu u Brixenu 25.VI. dolazi do biranja protupape Klementa III. (ravenskog nadbiskupa), oduvijek vjernoga kraljeva pristaše, ubrzo (15.Χ.) pogiba designirani protukralj, Henrik IV. kruni se za kralja Italije Io81., opsjeda Rim pa ga nakon daljnjih peripetija Mement III. kruni u Rimu za cara 31.111.1084. Robert Guiscard dolazi s juga "u pomoć" papi, ali je ta "pomoć" za papu završila tragično. Robert se ubrzo povukao iz Rima, a za njime je krenuo i Grgur VII. i umro u Salernu sredinom iduće godine. Razumljivo je da je propapina reformna stranka doživljavala sada teške udarce, to više što je do izbora Grgurova nasljednika Viktora III. došlo tek nakon godinu dana (24.V.1086.). Ali i to je bilo samo privremeno rješenje, jer je Viktor III. umro već 16.ΙΧ.1087., tako da je do određenog sređivanja reformne stranke došlo tek 12.111.1088. biranjem i (istog dana!) ' KOS III, 202, br. 342.

304

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije

konsekriranjem pape Urbana II. Ali njegova mudra i staložena politika koja je ugled Sv. Stolice malo-pomalo ponovno uvelike podigla u ostalim dijelovima Europe, došla je prekasno za Hrvatsku. Doduše, kada je Zvonimir umro u proljeće 1088., prema Šišićevim riječima "nekako u proljeće (aprila) 1089.",204 u Hrvatskoj je i dalje 204

Pitanje zaslužuje podrobniju raščlambu. Ispravu o darovanju Stjepana II. zemljišta Raduna samostanu sv. Stjepana datiraju naši izdavao 1089. (Doc. 149, br. 125; CD I, 189, br. 150) i dodaju da epakta 25 odgovara 1088., ali o tome dalje ne raspravljaju. Očito je da se ne može nikako raditi o grješki prepisivača, jer on nije mogao epaktu iz 1089., tj. 6 pročitati kao 25. Prepisivao (talijanskog prijevoda, jer latinski izvornik nije sačuvan) mogao je pogriježiti kod godine, a to je i učinio jer je umjesto 1089. napisano 1809., mogao je pogriješiti i pri pisanju indikcije (12), ali se godina 1089. i indikcija slažu, pa je zbog toga vrlo vjerojatno da je prepisivao ta dva elementa datiranja dobro prepisao. Ako je epaktu u ispravu unio već sastavljač izvornog teksta na latinskom - a to je sigurno - treba pokušati uskladiti taj nedvojbeni podatak s ostalim elementima. Pritom valja uzeti u obzir dvije isprave iz doba kralja Zvonimira. U prvoj, sačuvanoj u papinskom Liber censuum (Zvonimirovo obećanje vjernosti papi: CD 1,139,109), stoji ova datacija: Anno dom. incarn. 1976. indict. XIV. mense octobris, a u drugoj, sačuvanoj u prijepisu iz XVII. st. (Zvonimir potvrđuje darovnice Trpimira i Mutimira: CD 1,141, br. 110), ova: Anno dom. incarn. 1076. ina. XIV. die 9 mens. octobris. Dakle, identična datacija u dvije isprave posve različite provenijencije, pa o njoj ne treba dvojiti. Ona je nedvosmislena. Rješenje je dao BARADA 1957. Napominjemo da su ti Baradini rezultati bili na raspolaganju znanosti već prije 1957. O tome vidi MARGETTĆ1985., 99. Kako se u spomenutim ispravama navodi 14. indikcija, koja po bizantskom računanju traje od l JX.1075. do 31.Vin.1076., u tim je ispravama mogao biti rabljen samo pizanski kalkul po kojem je 1076. godina trajala od 25.111.1075. do 24.Ш.1076. Firentinski kalkul ne dolazi u obzir jer po njemu 1076. godina traje od 25.ΙΠ.1076. do 24.111.1077., pa bi listopad 1076. po tom kalkulu odgovarao 15. indikciji. Naprotiv, po pizanskom kalkulu slažu se indikcija (14.) i godina (1075.). Mandić je tu željeznu logiku pokušao oboriti na jedini mogući način. On piše: "Baradin je zaključan jasan i nedvosmislen, ali samo u pretpostavci, da se radilo o bizantskoj indikciji" (MANDIĆ 1963,310). Mandić upozorava na to da je sačuvana isprava "nogla biti datirana i po rimskoj indikciji, po kojoj su neki počinjali godinu 25. prosinca, a većinom od 2. siječnja" - dakle, da je u slučaju primjene rimske indikcije godina u kojoj je Zvonimir okrunjen ipak bila 1076. Ali, Mandić ima krivo. Rimska se indikcija počela primjenjivati tek od 1087. godine: dotad je papinska kancelarija rabila isključivo (ausschliesslich) bizantsku indikciju (SCHMITZ - KALLENBERG, 93). Stipišić i Šamšalović su 1967. (CD 1,139) datirali obje isprave s 1075. godinom upravo zbog toga argumenta - i pravo su imali, samo što se pozivaju na H. GROTEFENDA, 9. Uostalom, vidi i САРРЕШ1969., 7 koji također ističe da (rimska indikcija) "si comincio ad usarla nel 1088". Onome tko bi pod svaku cijenu želio "spasiti" tezu o 1076. ne preostaju drugo nego tvrditi da je prepisivač u obje isprave pogriješio i unio indikciju 14. umjesto 15. Ali podudarnost

305

sačuvana premoćna uloga splitskog nadbiskupa Lovre. On je bio sigurno jedan od čimbenika koji je omogućio da se vojvodu Stjepana, nećaka Petra Krešimira IV., smjesti 1078. u samostan, da bi se tako legalizirao uspon Zvonimira na hrvatsko prijestolje. Te godine još je živio i Zvonimirov sin Radovan. On se pojavljuje 1083., i to u dvije isprave.205 Ne znamo što je bilo dalje s njim. Možda mu se nešto dogodilo u vrijeme Zvonimirove smrti, a možda je umro ranije. Prva mogućnost govorila bi možda za nasilno skidanje Zvonimira s prijestolja. Bilo kako bilo, nadbiskup Lovro sigurno je imao važnu ulogu pri povratku Stjepana iz samostana, jer ga više puta nalazimo u ispravama na prijestolje vraćenog Stjepana II.206 a i u jednoj presudi o sporu.207 Iz toga podataka u vremenski i prostorno udaljenim vrelima (Liber censuum i splitski prijepis) isključuje taj pokušaj. Na taj se način ama baš svaki podatak iz vrela može olako pripisati prepisivačevim grješkama. Vrela se smiju ispravljati samo onda kada nema druge mogućnosti interpretacije. Podrobniji prikaz problematike vidi u MARGETIĆ 1987., 101-104. Dakle, spomenute isprave iz 1075. nedvojbeno dokazuju da se u nekim slučajevima u vladarskim ispravama Trpimirovića rabio pizanski kalkul. Može li nam to pomoći pri našoj raščlambi datacije isprave kralja Stjepana Π.? Epakta 25 odgovara vremenu od 1. IX. 1087. do 31. Vm. 1088. po današnjem načinu računanja, a 1089. godina po pizanskom kalkulu trajala je od 25. Ш. 1088. do 24. Ш. 1089. po današnjem načinu računanja. Firentinski se kalkul ne može uskladiti s epaktom iz isprave jer po njemu 1089. godina traje od 25. III. 1089. do 24. Ш. 1090. Ako, dakle, želimo iskoristiti što veći broj elemenata datacije, ovdje epaktu i pizanski kalkul, onda proizlazi da je analizirana isprava Stjepana Π. sastavljena 25. Ш. 1088. (početak pizanskog kalkula za 1089.) do 31.VIH.lo88 (svršetak epakte za 1088.). Kako indikcija 12. počinje 1.ΙΧ.1088., datacija bi bila tako reći savršeno točna - razlika bi bila samo - jedan dan! Naprotiv, po firentiskom kalkulu podatak epakte moramo potpuno eliminirati i s Račkim zaključiti: "pisar isprave zadržao epaktu prethodne godine" (Doc. 151, br. 125) ili s CD 1,190, br. 150: (epakta) "XXV odgovara prošloj 1088. godini". A ipak, podatak o epakti upada u oči svojom preciznošću, pa je očito da ju je sam sastavljač isprave unio. Čini nam se nedopustivim taj odlučujući element jednostavno izbaciti iz raščlamba. Kada ne bi bilo onoga jednoga dana razlike (11. indikcija dovršava 31. VTO. a 12. počinje 1. IX.), naš bi račun bio savršen. Ako taj dan pripišemo sastavljačevoj "culpa levissima", onda se datum sastavljanja Stjepanove isprav« može najvjerojatnije postaviti 31. Vni. 1088. Ako se pak u drugoj ispravi kralja Stjepana Π. (CD 1,188, br. 149 = Doc. 148, br. 124) kaže da je Zvonimir umro "nedavno" (nuper), onda bi se njegova smrt mogla s određenom točnošću i vjerojatnošću datirati s kasnim proljećem 1088., a ne, kao što nagađa ŠIŠIĆ 1925., 592 "jamačno 1089." Zadnja vijest o Zvonimiru potječe iz 1087. (CD 1,186, br. 146 = Doc. 145, br. 119). 205 CD 1,180, br.139 = Doc. 138, br. 114; CD 1,182, br. 140 = Doc., 139, br. 115. 206 CD 1,188, br. 149 = Doc. 148, br. 124; CD 1,189, br. 15o = Doc. 149, br. 125. 207 CD 1,191, br. 151 = Doc. 147, br. 123.

306


treba zaključiti da je i nakon Zvonimirove smrti propapinska reformna struja uspjela održati svoj položaj u Hrvatskoj. Ali, kratkotrajno vladanje Stjepana II. bilo je labuđi pjev hrvatske države narodnih vladara.208 Kao što je Io78. godine vrhunac moći pape Grgura VII. bio ujedno i vrhunac Zvonimirova vladanja, uz ostalo i zbog ujedinjenja Slavonije s Hrvatskom, tako su jačanje stranke oko cara Henrika IV. nakon 1084. i nesređene prilike u papinskom taboru 1084.-1090. morale imati svoju reperkusiju i na Hrvatsku. Poznato je da je ugarski kralj Ladislav prešao u carev tabor, ali da je čekao rasplet situacije medu dvama suparničkim taborima u Italiji, o čemu je već bilo govora pod I. 2 ovoga članka. Kada je Ladislav vidio da početkom 1091. i Henrik IV. na sjeveru Italije i protupapa Klement III. ostvaruju velike i, kako se činilo, odlučujuće uspjehe, držao je da je došlo vrijeme da i on stupi u akciju na strani pobjedničkog cara i da krene protiv Hrvatske koja je bila u papinu taboru. Tampon zona samostalne hrvatske države u Slavoniji više nije postojala, pa je Ladislav napao Hrvatsku već prelaskom Drave. DODATAK U novije vrijeme pojavilo se u nas nekoliko radova, koji su prihvatili tezu mađarskih autora po kojoj je Ladislav osnovao Zagrebačku biskupiju prije 1090. god., a ne oko 1094. god, kao što su to tvrdili raniji hrvatski autori, a i mi u ovoj studiji 1994. god. na osnovi nove raščlambe i nove argumentacije. Teza mađarskih autora - koja se u biti temelji na circulus vitiosus - u nas se prihvaća uglavnom bez raščlambi o tome, u čemu je starija hrvatska histgrafija griješila i koji su argumenti mađarskih autora odlučujući. Samo je jedan autor ukratko ponovio Gyorffyjeve argumente, ali pri tome nije uzeo u obzir našu diskusiju o njima u ovoj studiji. Tako je u biti onemogućena daljnja diskusija o vrijednosti naše argumentacije, a znanost (osobito povijesna) napreduje isključivo na osnovi suprotstavljanja snage argumenata u prilog ili protiv određene teze. Kako je naša studija objavljena u CCP, dakle u vrlo uglednom časopisu, i to pred punih pet godina, ne bi se moglo braniti mišljenje da je ona ostala nepoznata stručnoj javnosti odnosno da je proteklo premalo vremena da bi se o našim tezama otvorila diskusija. Doduše, nije nemoguće da je diskusija o njima upravo u objavljivanju. Ne preostaje nam u ovom trenutku drugo nego dati bar nekoliko dodatnih opaska. 208

Ovdje treba pripomenuti da je sporna datacija isprave o sporu o nasljedstvu iza Dobroslava, muža Veke (CD I, 200-202, br. 161 = Doc. 154-156, br. 126). Prema Račkome, Doc. 156 i KLAIĆ N. 1971., 493 isprava je sastavljena 1091., a prema ŠIŠIĆ, 1914a., 313 i 1925. 610, a prema njemu i NOVAK, 180 i CD I, 200 isprava je izdana 1093., tj. "duže vremena poslije Božica 1091." U ispravi stoji da je sastavljena tempore quo Vladislav, Pannoniorum rex, Chroatiae invadens regnum dominum Almum, suum nepotem, in illo statuti regem. Dakle, isprava je sastavljena upravo u ono vrijeme kada je Ladislav napao Hrvatsku.


407

Ako bi Ladislava osnovao Zagrebačku biskupiju prije vojnog pohoda iz 1091. god., onda bi iz toga slijedilo, da je područje južno od Drave već u to vrijeme bilo u mađarskoj vlasti, ali bez "mađarske i kršćanske" civilizacije, koje bi donio tek Ladislav. Treba li, prema tome, zanijekati vjerodostojnost akata Drugog crkvenog sabora iz 928. god. iz kojih slijedi da je Sisačka biskupa bila u to vrijeme "dobro napučena" i da je "imala mnogo svećenika i pastve"? Ne vidimo pravog razloga, zašto bi netko u kasnijim stoljećima krivotvorio te akte ili ih dopunjavao. Vijest Tome Arcidakona o vlasti kninskog (kraljevskog) biskupa "sve do Drave" mnogo je manje pouzdana, jer je Toma imao razloga za tendenciozno izvješće o opsegu vlasti kninskog biskupa, ali se njegove vijesti ne mogu zbog toga razloga bez potanje raščlambe a priori odbaciti. Nasuprot tomu, lako je odbaciti u cjelini priče anonimnog notara kralja Bele, po kojem su Mađari odmah u prvom naletu nakon dolaska u Panonsku ravnicu osvojili "grad Split i cijelu Hrvatsku", a onda vraćajući se (!) osvojili "tvrđavu Zagreb" i nakon toga Požegu.. Kad bi se toj vijesti povjerovale, čitava hrvatska povijest narodnih vladara u 10. i 11. stoljeću

Te riječi nisu neki uvodni povijesni podatak, nego one točno označavaju vrijeme sastavljanja isprave. Kako iz Ladislavova pisma Oderiziju (CD 1,197, br. 158) saznajemo da je Ladislav napao Hrvatsku "oko sredine 1091." i kako o tome nema spora - i sam Šišić to prihvaća, 1914a., 293-303; 1925., 606 - onda proizlazi da je isprava morala biti sastavljena upravo u to vrijeme, šišić je pogriješio držeći da je protustranci Veke dan rok " između mjeseMJula i Božića 1091." (kurziv Šišić) i da je prema tome isprava donesena prije 25. III. 1092. Zbog toga je bio prisiljen načiniti korak dalje i tvrditi da se Ladislav 1091., nakon napada na Hrvatsku, vratio u Ugarsku i "po povratku" postavio Almoša za kralja. Ali to se protivi izričitoj formulaciji datacije, jer po njoj izlazi da je Ladislav postavio Almoša za kralja još u toku napada (invadens [...] statuti). Taj rok od godinu dana mora se sigurno računati nikako unaprijed, već unatrag od dana sastavljanja isprave, i tek nakon toga roka donosi se presuda gradskog suda (legati hoc diffinientes iudicio). Uostalom, to se slaže s godinom ubilježenom u ispravi (1091.), koja po firentinskem kalkulu obuhvaća razdoblje od 25. III. 1091. do 24. III. 1092. ŠIŠIĆ 1925., 610, a po njemu NOVAK, 179 tvrde da se iz isprave vidi da su Zadrani priznali Almoša, što je dakako, evidentno pogrješno. Oni bi priznali Almoša da su ga titulirali kao kralja 'Hrvatske i Dalmacije" ili slično, ali upravo obratno, oni Almoša ograničavaju samo na Hrvatsku i time isključuju Dalmaciju. To je KLAIĆ N. 1971., 493 dobro uočila, ali je iz datacije pogrješno zaključila da Zadar priznaje bizantsku vlast (Alexio Constantinopoleos imperante). Takva datacija dolazi često i na drugim područjima koja sigurno nisu bila pod bizantskom vlašću, a koja su takvo datiranje rabili zbog drugog razloga, tj. da istaknu da ne potpadaju pod neku drugu vlast.. O tom podrobnije MARGETIĆ 1985., 240 i d.

308


bila bi - izbrisana. Spomen Zagreba u ovoj vijesti nedvojbeno je kasnija priča, na koju ne treba trošiti riječi. Ukratko, ni uz najbolju volju ne možemo se složiti s tezom mađarskih autora da je Ladislav osnovao Zagrebačku biskupiju prije 1091. god. Doduše, ona svjedoči o golemom rodoljublju mađarskih autora, koji su oduvijek nastojali da bi mađarsku povijest učinili što sjajnijom, pa i u odnosu na naše krajeve. Ali, ovdje je riječ o znanstvenoj utemeljenosti, a ne o rodoljubnom žaru. Istina je da se i u pretjerano rodoljubno pisanim radovima može često naići na ozbiljne raščlambe pojedinih pitanja - ali je i u tom slučaju nužno osvrnuti se i na obrazložena najnovija stajališta onih naših autora koji se s tom tezom ne slažu i iznijeti obrazložene argumente protiv tih stajališta.

2. NEKA PITANJA TZV. ZAGREBAČKE KRONIKE l POPISA BISKUPA (Croatica Christiana Periodica, god. XVII., br. 32, Zagreb, 1993.)

1.

1. K. Tkalac objavio je 1874. god. Statuta Capituli Zagrabiensis saec. XIV.1 koja je sastavio Ivan arciđakon Gorički (dalje: Ivan G.). Ti Statuti imaju neku vrstu uvoda koji se sastoji od dva sastavka. Jedan je od njih tzv. Zagrebačka kronika (dalje: Kronika), s imenima i vremenom vladanja (tam nomina quam tempom regiminum) vojvoda i "svih kraljeva" (omnium regum) Ugarske, a drugi Popis zagrebačkih biskupa (dalje: Popis). Kronika je dosad bila predmetom proučavanja brojnih autora, a Popisu se nije posvetila ona pozornost koju zaslužuje. Držimo da diskusiju treba ponovno otvoriti. 2.

Rački je 1865. god.2 pisao o Kronici i Popisu kao sastavcima Ivana G. Kronika je, po njegovu mišljenju napisana 1334. godine, a dovršena 1354. Ni V. Klaić nije 1874. god.3 sumnjao u to da je autor tih dvaju sastavaka Ivan G. U svom uvodu Statutima, Tkalčić4 je prvi posumnjao u autorstvo Ivana G. On ne vjeruje da je Ivan G. sastavio Kroniku, zato što on sigurno ne bi ispustio Andriju III., to više što je, nastavlja Tkalčić, po Krčeliću, Ivan G. podrobnije opisao borbu Anžuvinaca. Po njegovu je mišljenju Kronika samo "izvadak iz kronike Ivana arcidjakona". Sumnja da je Ivan G. autor Kronike javlja se od Tkalčića u literaturi,5 premda je Sufflay dokazivao6 da je Ivan G. napisao taj rad još 1334. Važna je Sufflayeva napomena da je Ivan G. "mehanički prepisivao neku ugarsku kroniku" (csak gepiesen lemasolt egy magyar kronikat). 1

MHEZ Π, 1874. RAČKI 1865., 554-555. 3 KLAIĆ, V. 1874., 7. ' MHEZ II, 1874., ΧΠΙ. 5 Vidi dobar pregled literature u ŠVAB, 131-135. 2

309

310


U novije se vrijeme N. Klaić ponovno7 bavila tim pitanjem. Po njezinu mišljenju Kronika iz svoga predloška, nekog ugarskog izvora, "uzima pogrešan datum Ladislavove smrti" (kurziv N. Klaić), a sastavljač je, kako kaže N. Klaić, "toliko nesamostalan da iz uzora prepisuje i podatak o slavnim Ladislavovim djelima (prout superius ponitur) iako o njima nije 'gore' ništa rekao "8 Ove raščlambe N. Klaić nisu prihvatljive. Odgovarajući tekst Kronike glasi: Post hec regnavit beatus rex Ladizlaus (...) annis decem et novem, mensibus tribus. Hic, multis meritoriis operibus peractis prout superius ponitur migravit ad dominum anno damini M. centesimo auinto Uli kalendas augusti. Qui autem vult scire eius meritoria opera perlegat ea, que sunt scripta in sua legenda,9 tj. nakon toga (tj. nakon smrti kralja Geze) vladao je blaženi kralj Ladislav 19 godina i 3 mjeseca. On se, nakon što je učinio mnoga zaslužna djela, preselio Gospodu godine Gospodnje 1105., 4. kalenda kolovoza. Tko, pak, želi znati njegova zaslužna djela, neka čita o ovom stoje opisano u njegovoj legendi. - Na prvi se pogled čini kao da je doista riječ o pogrješnom datumu, koji bi sastavljač preuzeo iz nekog predloška. Međutim, samo malo pažljivija raščlamba otkriva da je riječ o grješki prepisivača, a ne sastavljača. Naime, u uvodu Kronici navodi se da le Ladislav umro M. nonagesimo auinto, auarto kalendas augusti, feria prima,10 tj. nakon 1095., 29.VII. u nedjelju. Doista, 1095. godine 29. VII. padao je upravo nedjelju. Ovaj prethodni podatak preuzeo je, očito, sastavljač Kronike dalje u tekstu i pri davanju osnovnih podataka o životu Ladislava, samo što je ispustio podatak da je Ladislav umro u nedjelju. Usto, riječi prout superius ponitur nisu nesamostalno preuzimanje teksta iz nekog predloška, kako to misli N. Klaić, jer se one bez ikakve dvojbe odnose na dan Ladislavove smrti, koji je već jedanput u uvodu spomenut. Zato sastavljač, govoreći o datumu Ladislavove smrti, posve ispravo kaže prout superius ponitur. Nespremošću prepisivača podatak koji se ponavlja (M. nonagesimo auinto) prepisan je drugi put pogrješno (M. centesimo auinto). Uostalom, da se riječi prout superius ponitur odnose upravo na datum smrti, a ne na kraljeva "zaslužna djela", vidi se i po tome što se tekst nastavlja upućivanjem čitatelja da o tim "zaslužnim djelima" može saznati iz legende o Ladislavu.

Neka pitanja tzv. Zagrebačke kronike i popisa bisk.upa

Do istog rezultata dolazimo i usporedbom smrti kralja Geze (25. V.1077.), Ladislava (29.VII.1095.) i Kolomana (З.П.ШЗ.).1' Pretpostavimo li da je sastavljač napisao 1095., a prepisivač 1105., onda se godine vladanja prilično dobro poklapaju. U prvom je slučaju razlika 18 godina, 2 mjeseca i 2 dana, koja približno odgovara godinama Ladislavova vladanja - po sastavljačevu mišljenju 19 godina i 3 mjeseca. U drugom je slučaju razlika 17 godina, 6 mjeseci i 5 dana, koja približno odgovara godinama Kolomanova vladanja - po sastavljačevu računu 18 godina, 6 mjeseci i 5 dana. Dapače, uzmemo li u obzir da je sastavljač pogrješno dodao Ladislavu jednu godinu vladanja, a isto toliko pogrješno oduzeo Kolomanu, račun se (uz pretpostavku da je do 1105. godine kao Ladislavova smrt došlo pogrješkom prepisivača) vrlo dobro slaže. N. Klaić je 1982. god.12 držala da je autor Kronike i Popisa neki nastavljač Ivana G., koji je pisao "ljeti 1354. g.". Naime, "god. 1334. bili su gotovi Statuti u svojoj prvoj redakciji", pa kako "negdje oko 1353.g. Ivan nestaje iz javnog života" i kako se u Kronici spominje vojvoda Stjepan, koji je umro 9.VIII.1345. g." druga je redakcija Statuta, koju je "učinio vrlo vjerojatno neki Ivanov suradnik", morala biti sastavljena prije toga datuma. A posljednja rečenica, u kojoj se spominje zadarski mir iz 1358. god. "upisana je kasnije". Po Švabovu13 mišljenju nemoguće je "pripisati s bilo kakvom sigurnošću vrijednom pažnje Z (tj. Kroniku) AGI (tj. Ivanu G.)". Tkalčićev argument, po kojemu bi ispuštanje spomena Andrije III. iz Kronike bilo dokazom da Ivan G. nije sastavljač Kronike, Švab uspješno pobija.14 Držimo da ne bi smjelo biti dvojbe u povezanost Kronike i Popisa u njegovoj redakciji, kakva je došla do nas, što se vidi već i iz uvodnih riječi Popisa: Ex ajuo descripta iam apparent nomina et regimina regum Hungarie, nm est inconveniens si eciam nomina episcoporum zagrabiensium similiter describantur in cjuantum occunt,15 tj. kako se već iz teksta vidi imena i vladanja ugarskih kraljeva, nije neprilično da se na sličan način popisu i imena zagrebačkih biskupa koliko je (o njima) poznato. Autor je Popisa očito imao pred sobom Kroniku. 11

N. dj., 3. KLAIĆ, N. 1982., 516. Isto i idući citati. 13 ŠVAB, 131. 14 Dodajmo da Švab dokazuje da je 1034. godina kao godina smrti Stjepana I. u Kronici pogrješna, ali da se ta grješka ne može protumačiti zabunom prepisivača "jer je teško povjerovati da rimsko VIII moglo biti zabunom pročitano kao IV". Držimo da je doista riječ 0 grješci sastavljača teksta, i to zato što se Stjepanova smrt datira ne samo s 1034. god., nego 1 "die XVIII kakndis septembris feria (\uinta", tj. 15.VIII.1034. u četvrtak - a te je godine 15.VIII. doista bio četvrtak. Godine 1038. taj je dan bio utorak. 15 MHEZ II, 1874., 5. 12

6 7

SUFFLAY 1904., 515.

KLAIĆ, N. 1982., 516-520; ISTA 1985., 26-28; ISTA 1990., 395-396. KLAIĆ, N. 1982., 526, br. 47. 9 MHEZ II, 1874., 3. 10 N. dj., 1. 4

311

312


Sastavljač Kronike - bio to Ivan G. ili njegov nastavljač - nedvojbeno je uzeo za podlogu svoga rada neki predložak, što se, uostalom, u literaturi jednoglasno prihvaća. Otvara se, dakle, pitanje, možemo li iz teksta Kronike zaključiti nešto pobliže o tom predlošku. Mislimo da ispuštanje Andrije III. iz Kronike nije nimalo slučajno i da nam ono može pripomoći u daljnjim raščlambama, pogotovu ako uzmemo u obzir još jedan podatak, koji je također u svezi s tim kraljem. Naime, Kronika ne samo što ne spominje Andriju III. i vrijeme njegova vladanja (1290.- 1300.), nego ni njegova oca Stjepana Posmrču, sina Andrije II. Bez ikakve dvojbe, to prešućivanje nije slučajno, jer Kronika bilježi sve ostale muške članove obitelji Arpadovića koji su s Andrijom II. bili povezani muškom linijom. Andrija II. imao je, uz nespomenutog u Kronici Stjepana Posmrču, još tri sina (Belu, Kolomana i Andriju). Kronika ih marljivo bilježi, premda je samo sin Bela postao kraljem. Ali, Kronika ne spominje tri kćeri Andrije II., jer one ionako nisu bile dinastički zanimljive. Andrijin sin Bela IV. imao je dva sina i jednu kćer Anu. Kronika bilježi sinove Stjepana i Belu, ali iz istog razloga zanemaruje Anu kao dinastički neinteresantnu. Stjepan je imao dva sina, Ladislava i Andriju, i 4 kćeri. Kronika zanemaruje drugog sina Andriju, koji je ubrzo (1278.) umro, ali, prvi puta u svom tekstu nabraja i kćeri, među kojima bilježi Mariju i navodi kako se ona udala za Anžuvinca Karla, kralja Sicilije, i kako su se iz toga braka rodila petorica sinova, od kojih je jedan, vojvoda Karlo, ima sina Karla, okrunjenog za kralja Ugarske 1300. god. Taj je, nastavlja Kronika, vladao 42 godine i umro 18.νΠ.1342. Dakle, pri kraju Kronike pojavljuju se ove neobičnosti: 1) nisu spomenuti Andrijin sin Stjepan Posmrče i njegov sin, kralj Andrija III. (1290.-1300.); 2) prvi puta se spominje godina u kojoj je jedan od ugarskih kraljeva okrunjen. Za ostale vladare, počevši od sv. Stjepana, ne navodi se nikad godina krunidbe, već, u pravilu, vladanja i smrti; 3) jedino za Stjepana V. (1270.-1272.), spominju se, uz njegova sina Ladislava IV. (1272.1290.) još i kćeri. Kako se prethodnik Karla I., kralj Andrija III., ne spominje, po prvi puta u Kronici dolazi do prekida 10 godina (1290.-1300.) Za cijelo ranije vrijeme, počevši od sv. Stjepana, dakle za punih 300 godina, takvog prekida nema. Kroničar je vrlo lako mogao popuniti godine između 1290. i 1300. napomenom da je papa Nikola IV. okrunio Karla Martela, oca Karla L, za ugarskoga kralja 1292. god.'6, a papa Bonifacije VIII. proglasio 17 Karla I. kraljem još 1297. god. Ali, to bi za kroničara bilo izbjegavanje Scile da upadne u Haribdu. Naime, ako je spominjanje Andrije III. i njegova oca Stjepana Posmrču bilo za kroničara neugodno zato što se time neizravno isticalo da samo muška osoba povezana muškom linijom ima pravo na "ŠIŠIĆ1901.,8. KLAIĆ, V. 1899., 275.

17

Neka pitanja tzv. Zagrebačke kronike i popisa biskupa

313

ugarsko prijestolje - a Karlo Robert bio je povezan samo preko svoje bake Marije - onda je krunidba Karla Martela u 1292. i priznanje kraljevske časti Karlu I. u 1297. god. bila još daleko neugodnija, jer bi se time priznalo da je Ugarska papin leno. Zbog toga je kroničar izabrao za njega najmanje neugodan način - razdoblje od 1290. do 1300. naprosto je ispustio. O tome valja reći još nešto. Vidi se da je Kronika sastavljena uzimajući uvelike u obzir političke prilike, tj. vlast anžuvinske dinastije. Kronika želi dokazati legitimitet te vlasti. Nakon teksta koji je iz predloška preuzeo sastavljač Kronike, tj. Posf hec regmvit rex Stephanus (naime Stjepan V.) (...) Hic habuit unum filium, ducem Ladizlaum, qui ei succesit in regno et (...) interfectus sine herede anno damini MOĆ nonagesimo,™ sastavljač je p r e d l o š k a , da bi opravdao legitimitet vladavine Andrije III., očito morao istaknuti da je muška linija Arpadovića: Andrija II. - Bela IV. - Stjepan V. izumrla i da je zbog toga pravo na nasljedstvo prošlo na drugu mušku liniju: Andrija II. - Stjepan Posmrče - Andrija III. Taj je tekst za sastavljača Kronike bio potpuno neprihvatljiv. Bilo kakvo spominjanje druge loze uništavalo je svako pravo Anžuvinaca na ugarsko prijestolje utemeljeno na rodbinskoj vezi. Sastavljač Kronike bio je zbog toga u velikoj dvojbi: ako spomene vladanje Andrije II., cijela genealogija Arpadovića postaje bespredmetna jer je smrću Andrije III. ta dinastija izumrla, pa se dolazak Anžuvinaca trebalo nekako drukčije objasniti (npr. izborom, papinom odlukom ili drukčije), a ako ne spomene, deset godina ugarske povijesti ostaje bez kralja. U takvoj dvojbi sastavljač Kronike bio je upravo prisiljen izbaciti Andriju ΠΙ. ι genealogiju Arpadovića nakon smrti Ladislava IV. sastaviti vraćanjem na njegova oca Stjepana tekstom koji odaje njegovu veliku nepriliku i veliku želju da nagomilavanjem raznih imena muških Članova obitelji Anjou barem donekle umanji nelegitimitet te obitelji s obzirom na srodstvo: "Gore navedeni kralj Stjepan, sin kralja Bele imao je tri kćeri, od kojih se jedna zvala Marija, koja se udala za Karla Starijeg, kralja Sicilije. Od nje je kralj imao 5 sinova, prvorođenog vojvodu Karla, koji je trebao naslijediti svoga oca u Kraljevim Siciliji, drugi je bio sv. Ludovik, tolozanski biskup, treći kralj Robert, a četvrti i peti prinčevi Filip i Ivan. A upravo spomenuti vojvoda Karlo imao je sina Karla, kralja Ugarske, koji je ukrunjen 1300. godine".19 Sastavljač Kronike pokušao je spasiti ono što se moglo spasiti: izbacivanjem Andrije III. rodoslovlje se nastavlja u istoj lozi Arpadovića: Stjepan V. - Marija (pa sada "neprimjetno" prelazi na Anžuvince) - vojvoda Karlo - Karlo I. Preduvjet kakvoj-takvoj uvjerljivosti takve genealogije bilo je prešućivanje loze Andrije II. - Stjepan Posmrče - Andrija III. Sastavljač Kronike rekao je, dakle, istinu, no ne i cijelu istinu - ali je sebe sačuvao od nezadovoljstva vladajućeg sloja oko Anžuvinaca. 18

MHEZ II, 1874., 4. Na i. mj.

19

314

Hrvatsku i crkva u srednjem vijeku

Iz toga slijedi da je predložak, kojim se sastavljač Kronike koristio, nastao koncem XIII. stoljeća i da je najvjerojatnije sadržavao i podatke o Andriji III. i njegovome ocu koje je on, sastavljač Kronike, morao prešutjeti. Predložak je svakakao postojao 1290. god. jer se u toj godini spominje smrt kralja Ladislava. Ostaje još pitanje je li u predlošku bila zabilježena vladavina Andrije III. Ako uzmemo u obzir da se takve kronike nisu sastavljale zbog znanstvene znatiželje, već da je iza takvog, na prvi pogled bezazlenog, istraživanja uvijek stajao neki politički interes, čini nam se vrlo vjerojatnim da je u oštroj borbi između Andrije III. i Anžuvinaca, koja se u posljednjem desetljeću rasplamsala, proandrijevska strana sastavila Kroniku upravo radi toga da dokaže legitimitet kraljevske vlasti Andrije III. i u tome doista i uspjela. Poznato je da je zagrebački Kaptol za vrijeme proanžuvinskog biskupa Ivana (1288.-1295.) bio uz Andriju III. i da je i biskup Mihajlo (1295.-1303.) bio uz njega sve do 1300. god. kada je, pritisnut Babonićima, najprije potajno, a kasnije i javno, prešao u tabor Anžuvinaca. Zbog svega toga postoji ne samo mogućnost, nego i vjerojatnost, da je predložak koji je poslužio sastavljaču Kronike nastao negdje sredinom posljednjeg desetljeća XIII. stoljeća i da je imao proandrijevsku tendenciju, pa je sastavljač Kronike bio prisiljen učiniti nekoliko zahvata20 u tekstu da bi ga uskladio s novim okolnostima. Manje nam se oni vjerojatnim da je predložak sastavljen odmah nakon smrti kralja Ladislava, i to bez političke proandrijevske inspiracije i bez spomena novoga kralja Andrije Ш. Teško je zamisliti da sastavljač predloška ne bi bio napisao npr. nunc autem regnat dominus Andreas ili slično, a još manje da bi sastavljač ispustio njegova oca Stjepana Posmrču, četvrtog sina Andrije Π. Čini nam se razumnim pretpostaviti da je predložak nastao upravo u zagrebačkom Kaptolu uz uporabu, dakako, neke starije ugarske kronike. Ako je predložak nastao prije 1293. god., onda bi netrpeljivost biskupa Ivana, odrješitog pristaše Anžuvinaca, prema Kaptolu mogla imati svoj uzrok, uz ostalo, i u proandrijevski sastavljenom predlošku.


3. O vrijednosti Popisa N. Klaić se vrlo negativno izrazila. Ona kaže21 da je taj tekst "jedan primitivan popis (kurziv N. Klaić), u kojem je autor jedva znao u jednostavne rečenice sročiti tekst o biskupima" i da "Ivan Gorički nije mogao biti autor bilo Kronike, bilo Popisa" i zato drži da je Popis naknadno sastavljen i ubačen pred Statute.22 Dakako, i ovdje je najvažnije utvrditi je li se sastavljač Popisa služio nekim predloškom ili ga je, kao što to hoće N. Klaić, sam sastavio. Držimo da nam u tom pitanju može sam Popis dati zadovoljavajući odgovor. Naime, u Popisu se govori o biskupu Filipu (1247.-1262.) ovako: Huic successit Philippus, de quo plures iam recordantur, tj. njega je naslijedio gospodin Filip, kojega se još mnogi prisjećaju. Glagol recordor posve je jasan, a pogotovu u svezi s plures. Dok o biskupima prije Filipa sastavljač govori kao ljudima koji su umrli prije nego što je na svijet došla generacija onoga koji piše te riječi, Filipa, koji je umro 1262. godine, "sjećaju se mnogi". Za mnoge od onih koji su se rodili, recimo, 1250. god., može se s pravom pretpostaviti da su bili na životu i koncem XIII. stoljeća, tj. za biskupa Ivana (1288.-1295.) i Mihajla (1295.-1303.). Teško je pretpostaviti da bi se "mnogi" sjećali Filipa u vrijeme biskupovanja Augustina Kažotića (1307.-1322.) jer su u to vrijeme možda još živjeli samo "neki", tj. oni koji su u to doba već morali imati više od 50 godina, a to je u to doba već bila prilična starost, koju su tek "neki" doživjeli. Samo se po sebi razumije da se u doba pisanja prve verzije Statuta (1344.) ne može niti pomisliti da bi ostali na životu "mnogi" koji bi se "sjećali" Filipa. Ukratko, podatak o biskupu Filipu upućuje na kraj XIII. stoljeća kao vrijeme kada je sastavljen predložak, koji je preuzeo sastavljač Popisa. A to je upravo vrijeme u koje je, prema našim raščlambama, sastavljen i predložak Kronike. Iz toga slijedi da je vrlo vjerojatno oba predloška pisala ista osoba. U prilog toj tvrdnji govori i podatak koji navodi Popis, naime, da je za biskupa Ivana bio osobito progonjen kaptol, a poznato je da je biskup Ivan udaljavao iz kaptola one kanonike koji su bili pristaše Andrije III. Sastavljač teksta vrlo je oprezan i piše eliptički da je do nevolja za kaptol došlo zbog Medvedgrada i da je u to doba ne samo kaptol, nego cjelokupna zagrebačka crkva doživjela progon (in persecucionibus posita), tako da je u lapidarni tekst upleten i biskup Ivan, ali to sigurno nije posljedica "slabog stila" sastavljača teksta, već obratno, njegovo oprezno pisanje. Svakako se ne bismo mogli složiti s ocjenom da sastavljač predloška Popisa piše primitivnim stilom i da jedva uspijeva sročiti svoje rečenice. Popis je pisan uobičajenim suhoparnim kroničarskim stilom, ni boljim, ni

20

On je očito morao promijeniti podatak iz predloška da je Andrija II, imao četiri sina, nadalje, da je taj četvrti sin bio Stephanus i, konačno, vijesti o Andriji III.

315

21 22

KLAIĆ, N. 1985., 28. KLAIĆ, N. 1982., 517; ISTA 1990., 395.

316

317



lošijim od drugih sličnih djela. Upravo obratno, pozorni čitatelj može lako utvrditi da je sastavljač predloška bio osoba koja je razmišljala o vrijednosti podataka o zagrebačkim biskupima. Za biskupa Duha navodi da se vjeruje (creditur) kako je živio u doba kralja Ladislava I. Tom riječju, creditur, autor želi naglasiti da on samo prenosi predaju, ali da i predaja nije drugo nego nesigurno naslućivanje. Za razne okolnosti koje se tiču prvih pet biskupa (i sedmog), sastavljač rabi riječ "forscm". Time želi naglasiti da je riječ o hipotezi, za koju govore neke okolnosti, ali da se ta hipoteza ne može držati dokazanom, premda je po autorovu mišljenju privlačna. Npr. za četvrtoga po redu biskupa, Bernarda, kaže se da forsanfuit Cathalanus, quia Cathalani habundant hoc nomine et eciam Burgendi,23 tj. možda je bio Katalonac, jer Katalonci često nose to ime - a i Burgundi. Uz tekst o sedmom, osmom i desetom biskupu sastavljač dodaje dicitur. Time odgovornost za istinitost podatka sastavljač prebacuje na informatora i ujedno iskazuje određenu vlastitu dvojbu u vrijednost podatka. Tako npr. za biskupa Prodana navodi daje pokopan "pod istim kamenom" kao i biskup Dominik. O biskupu Dominiku autor kaže da je sačuvan i jedan njegov natpis, dok, naprotiv, za Prodana izričito kaže da nema vijesti o nekom Prodanovu natpisu. Nešto drukčiji smisao ima dicitur kod biskupa Stjepana II. O njemu sastavljač iznosi više podataka i čak zna da je umro upravo 10.VII.1247., VI idus julii, što N. Klaič nepotrebno24 drži neobičnim. Za Stjepana II kaže sastavljač qui dicitur fuisse sollempnis homo tj. za koga se kaže da je bio značajna osoba. Kako je Stjepan II. umro 1247. god., u doba sastavljanja teksta - po našem mišljenju konac XIII. stoljeća više nije bilo živog čovjeka koji bi posvjedočio da je Stjepan II. bio "značajna osoba", ali uspomena na njega očito se sačuvala, što ne treba biti čudnim, uzmemo li u obzir da već za Filipa, idućeg biskupa, sastavljač tvrdi, kao što smo već istaknuli, da ga se "mnogi sjećaju" i da je bio "značajna osoba" (sollempnis homo). Naime, sastavljač teksta mogao je očito za Filipa provjeriti od očevidaca da je Filip bio "značajan", a za Stjepana II. očito se još zadržala samo uspomena po pričanju i zato se za Stjepana II. kaže samo dicitur, a za Filipa tvrdi (fuit) da je bio sollemphis homo. I taj podatak govori u prilog našoj tvrdnji da je predložak Popisa sastavljen koncem XIII. stoljeća. Ali, s druge strane, takva, usudili bismo se reći, hiperkritičnost dopušta nam da sastavljaču teksta vjerujemo kad za -: biskupe Dominika (1193.-1201.) i Stjepana I. (1215.-1227.) tvrdi da su sačuvani njihovi natpisi u Katedrali.

Prema Popisu, šesti je zagrebački biskup Dominik, a sedmi Prodan. Za Dominika je poznato vrijeme vladanja iz isprava, od kojih su najstarije iz 1193. god.,25 a najmlađe iz 1201.26 Prodanovo ime spomenuto je u nekoliko isprava. Prema ispravi iz kolovoza 1175.27 god. on je već mrtav (Prodanus quondam episcopus), a na biskupskoj se stolici nalazi Ugrin. Isprava je sačuvana samo u prijepisu u Nadbiskupskom arhivu. Obratno, prema ispravi od 20. kolovoza 1181.,28 sačuvanoj u originalu u arhivu zagrebačkoga Kaptola, on je spomenut u dignitariju isprave Bele III. U ispravi vojvode Andrije iz 1200. god.29 navodi se da je ime Prodan zabilježeno na nekim medašnim stablima (nomen episcopi Prodani in corticibus arborum insculptum est). Ta je isprava sačuvana u prijepisu u nadbiskupskom arhivu. U izvorno sačuvanoj ispravi kralja Emerika iz 1201. god.30 spominju se pons Prodani episcopi, zatim na drugom mjestu meta Prodani episcopi i na trećem Prodanovo ime zabilježeno na stablima. I konačno, u ispravi iz 1209.31 god. Andrija II. potvrđuje templarima posjede, među ostalim i posjed o kojemu je riječ u već spomenutoj ispravi iz 1181. god. Ta je isprava, prema Tkalčićevoj tvrdnji sačuvana u prijepisu iz 1425. god. Mislimo da se neobična grješka sastavljača teksta (da je Prodan bio biskup nakon Dominika) može vrlo lako objasniti. On je očito pred sobom imao samo ispravu iz 1201. god. i u njoj našao Prodanovo ime. Naprotiv, ispravu s datumom 1175. i onu iz 1181. očito nije poznavao bez obzira na to jesu li te dvije isprave u njegovo doba već postojale ili nisu. Kako je sastavljač teksta bio o biskupu Dominiku dobro obaviješten ne samo iz natpisa u Katedrali, nego i iz isprava (huius nomen bene invenitur in privilegiis ecclesie), a Prodanovo ime vidio je u ispravi iz 1201,, zaključio je, pomalo brzopleto, da Prodanovo biskupovanje dolazi nakon Dominikova. Riječi sastavljača: in quodam loco dicitur pons Prodani očito se odnose na ispravu iz 1201. godine, u kojoj se Prodan spominje na tri mjesta, a na jednome upravo s tom oznakom. Da je sastavljač teksta imao pred sobom ispravu datiranu s 1175. godinom, on bi bio upravo prisiljen staviti Prodana prije Dominika, jer se u toj ispravi spominje Prodan čak kao bivši biskup - a sigurno bi nakon Prodana ubacio i Ugrina, koji se u toj ispravi spominje kao biskup u čije se vrijeme sastavlja ta isprava.

23

MHEZII, 1874., 5. Podatak je sigurno uzet iz nekog starog brevijara. Vidi CD VI, 107, br. 94 (21.IV.1275.); 124, br. 109 (21.VHI.1275).

24

25

CD Π, 259, br. 244. CD III, 6, br. 7; 7, br. 8. 27 CD Π, 139, br. 136. 28 CD II, 176, br. 157. 29 CD II, 354, br. 324. 30 CD Ш, 7, br. 8. 31 CD III, 84, br. 74.

26

318


Napominjemo da godina 1175. u ispravi o kojoj je riječ ne može biti, kao što je već rečeno, ispravna i da se sadržaj te isprave protivi ispravi iz 1181. godine: nemoguće je da je Prodan umro prije 1175. godine, da 1175. god. vlada biskup Ugrin, a da se u ispravi iz 1181. god. pojavljuje Prodan u dignitariju Bele ΠΙ. Mađarski pisci to pitanje rješavaju na prihvatljiv način: po njihovu je mišljenju datum 1175. naprosto grješka prepisivača te isprave, sačuvane u Liber privilegiorum episcopatus Zagrabiensis, koji je umjesto MCLXXXV prepisao MCLXXV.32 Prema tako ispravljenom datumu isprave, proizlazi da je 1185. godine kaločki nadbiskup bio Pavao. Ali, prema ispravama iz 1181.33 i 1185.34 kaločki nadbiskup bio je u to vrijeme Andrija. Vjerodostojnost isprave mogla bi spasiti tvrdnja da je isprava s datumom 1175. (popravljeno u 1185.) donesena nakon isprave iz 1186. u kojoj se spominje kao kaločki nadbiskup Andrija. Ali, s druge strane, u ispravama iz 1181.35 i ispravi iz 1175.36 (popravljeno u 1185.) palatinus comes je Farkasius, a isprava iz 1185.,37 u kojoj je kaločki nadbiskup Andrija, dopunjena je prema Marsini Thoma palatino čamite. Ipak, kako je ta nadopuna učinjena prema ispravi iz 1186. godine, nije nemoguće da ispravu treba ipak nadopuniti Farkasio palatino comite. U tom bi slučaju bila spašena vjerodostojnost isprave 1175.-1185. Ne bismo se na to pitanje niti osvrnuli jer su o njemu već davne 1873.38 i 1876.39 dobro pisali Tkalčić i Kukuljević, a 1902. i 1903."° Karacsonyi i Šišić, da još 1973. Butorac Ivandija ne preuzimaju god. 1175. bez nužne kritične napomene47 i da i N. Klaić 1982.42 godine govori o "ispravi iz 1175.". Mislimo da se datiranje te isprave navodi pogrješno zato što je Smičiklas u svom Diplomatičkom 43 zborniku, sv. II. , tu ispravu datirao s "1175. mj. augusta" i kao izdavače, uostalom, naveo i Tkalčića (1,3-4) i Kukuljevića (II, 93-94), ali bez ikakvog upozorenja na važne predgovore u tim dvama djelima, u kojima se ispravlja 1175. u 1185. i o tome daje obrazloženje.

32

Vidi SZENTPETERY, 46, br. 140 i tamo navedena literatura. N. dj., 43-44, br. 133. 34 CDH V, 136 = IX, 2,263 = CDS1, 91, br. 97. 35 CD Π, 176-178 i isprava navedena u bilj. 33. 36 Vidi bilj. 27. 37 Vidi bilj. 34. 38 MHEZII, 1874., predgovor. 39 CD KUKULJEVIĆ, predgovor. 40 ŠIŠIĆ 1901 .,222. 41 BUTURAC - IVANDIfA, 333. 33

42 43

N. KLAIĆ 1982., 398.0 tome podrobnije MARGETIĆ 1993., 31, 6. V. bilj. 27.


319

4. Držimo da će biti korisno na ovome mjestu upozoriti na još neka pitanja, koja su se pojavila tijekom raščlambi izvedenih pod 2. i 3. ovoga rada. 1. Prije svega valja upozoriti na sličnost nekih formulacija u analiziranim ispravama iz 1175. (1185.) i 1181. god. Evo usporedbe: 1175. (1185.) 1. B(...) ego Bela tercius secundi Gejsse regisfilius dei grada (...) cum Albe sancti Stephani regis solempnes agerem dies, Zagrabienses canonici (...) 2. (...) priuilegio regalis patrocinio communivi, sigillo eciam meo et annuli mei impressione roboravi (...) 3. Factum et autem hoc privilegium anno dominice incarnationis MCLXXV, regnante gloriosissimo rege Bela tercio (...) Job Strigoniensi archiepiscopo existente, (...) et aliis compluribus eiusdem regni principibus existentibus.

1181. (...) Ego Bela III dei grada rex secundi Geysse regis filius cum Albe sollempnes sancti Stepkani regis agerem dies, Zagrabienses canonici (...) (...) privilegium per notarium meum Wasca inscribifeci et regali sigillo et anuli mei impressione roboravi (...) Factum est autem hoc privilegium anno Dominice incarnacionis MCLXXXI, regnante gloriosissimo rege Bela III., Luča Strigoniensi archiepiscopo existente (...) et aliis pluribus regni eiusdem principibus existentibus. Sličnost je nedvojbena i upadljiva, pa nema sumnje da neka veza između tih isprava postoji. Ostale isprave Bele III. koje je objavio Smičiklas44 imaju odgovarajuće dijelove drukčije sastavljene. Osobito ne nalazimo sintagmu anuli mei impressio i čitav naš treći odlomak, stiliziran 45 objektivno (Factum est itd.). Ni u drugim ispravama Bele III. ne nalazimo slične formulacije. Kako je isprava iz 1175. (1185.) sačuvana samo u Liber privilegiorum episcopatus Zagrabiensis, nije nemoguće da je ona sastavljena po uzoru na ispravu iz 1181. god. na osnovi podataka kojima je raspolagao zagrebački Kaptol. Ali, trebalo bi paleografski i diplomatički ispitati i ispravu iz 1181. god. Dvojbu izaziva Smičiklasova primjedba: "Pečat izgubljen; vide se od pečata dvije male rupice, kroz koje je jedva 46 mogao prolaziti tek kakav konac". Na čemu je onda visio "izgubljeni 44

CD II, 225, br. 210 (6.V.188.); 262, br. 247 (1193.). Kako ove isprave nisu posve besprijekorne, usporedba nije dokraja odlučujuća. 45 Vidi npr. SZENTPETERY, 40, 52. 46 CD II, 178.

322

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Neka pitanja tzv. Zagrebačke kronike i popisa biskupa

3. Pri ocjeni anonimnog Odlomka ljetopisa iz XI. stoljeća, objavio ga je Baltazar Krčelić 1770. godine55, N. Klaić je prikazala literaturu od F. Račkog (1864.) do V. Maića (1882.)56, da bi nakon toga preskočila razdoblje od 1882. do 1982. i prešla na prikaz rada M. Švaba.57 Čudno je da poštovana autorica tvrdi da daje "čitatelju pregled svih dosadašnjih napora, da ne bi netko pomislio kako sam imala neke posebne razloge da ih odbacim". Obećanje da će dati pregled "svih dosadašnjih napora" autorica nije ispunila. U njezinu pregledu nema npr. osvrta na mišljenje Šišića,58 možda zato što nije obrazloženo, i na još neke autore koji su se samo usput dotaknuli Odlomka.59 Moglo ih se ipak apsolvirati jednom ili dvije rečenice u bilješci. Što se tiče strane literature, autorica se na nju ne osvrće: "Uzet ćemo u obzir samo našu domaću literaturu!". *" Ne vidimo pravog razloga takvu ograničenju. Je li autorica to učinila zato što u inozemnoj literaturi nema ništa važno? Ako je tako, barem jedna rečenica ne bi bila na odmet. A ako u inozemnoj literaturi ima važnih zapažanja, nema razloga ne uzeti je u obzir i ne upozoriti na njih. ^ Upravo je neshvatljivo da je autorica prešutjela doista značajan rad M. Sufflaya.61 U skriptama iz 1967. god. N. Klaić govori dosta opširno62 o tom značajnom Sufflayevu radu i oprezno brani njegovu tezu da je Ivan G. autor Odlomka. Nakon razmatranja raznih podataka Odlomka, autorica zaključuje da nema "dovoljno dokaza na osnovu kojih bismo Odlomak morali potpuno zabaciti kao izvor za prvu polovicu XI. st. Naprotiv, podatke o Zvonimiru u Odlomku čine mogućim i drugi poznati izvori u njemu. Ostaje svakako činjenica da je Ladislav osnivajući zagrebačku biskupiju ograničio njezin opseg na granice o kojima govori Odlomak". Zbog svih tih razloga autorici "se ne čini potrebnim potpuno zabaciti Sufflayevu teoriju o autorstvu Ivana Goričkog". God. 1971. N. Klaić je još eksplicitnija u svojoj podršci Sufflayevim tezama. Ona spominje mišljenje V. Maića po kojemu je Odlomak proizvod bezdušna kompilatora i hvali Sufflaya: "S mnogo više ozbiljnosti pristupio je analizi ovoga izvora Milan Sufflay", da bi dala kao zaključak svojeg kraćeg prikaza: "Nije štoviše 63 nevjerojatno da je autor Fragmenta zaista bio Ivan Gorički" . U drugom izdanju te knjige iz 1975. godine sačuvan je identičan tekst.

Do velikog zaokreta u shvaćanjima N. Klaić dolazi između 1975. i 1985. godine. Naime, u radovima Baltazar Krčelić (objavljenom 1985.)64 i Povijest II65 (posthumno objavljen 1990., ali pisan "do 1985.)66 N. Klaić zastupa tezu da je autor Odlomka Baltazar Krčelić, autor druge polovice XVIII. stoljeća. U međuvremenu,67 napisao je M. Švab magistarski rad "Kronologija Ivana arhidakona Goričkog kao izvor za hrvatsku povijest", u kojem dokazuje da je autor Odlomka Ivan G., što uglavnom odgovara tezi N. Klaić iz 1971. i 1975. U prerađenu magistarskom radu, objavljenom 1982. godine,68 autor je nešto oprezniji i tvrdi da j>ostoji "visok stupanj uvjerljivosti" da je autor Ivan G. Na tu tezu, kaže Svab, "upućuju mnoge indicije, što je čini prihvatljivom".69 To bi odgovaralo tezi N. Klaić iz 1967. god.70 Razlika između naslova Švabova magistarskog rada i njegova objavljenog članka po mišljenju N. Klaić "najbolji je dokaz da je zadatak koji sebi Švab postavlja za njega bio - pretežak"71, jer, u prvom redu, nastavlja N. Klaić, Švab tvrdi da je autor Ivan G., dok se u drugom taj Odlomak njemu samo "pripisuje" (kurziv N. Klaić). Ako je to "najbolji dokaz", onda je Švab svakako kvalificiran da piše o Ivanu G., jer je N. Klaić u svom radu iz 1985. korjenito promijenila mišljenje. Promjena mišljenja dopuštena je svakom autoru, bilo radikalna, kao kod N. Klaić, ili oprezna, kao kod M. Švaba. N. Klaić žestoko prigovara "krajnje nekorektnom odnosu prema literaturi"72 i kao prvi primjer navodi Svabovo prepričavanje Klaićeva priloga o Odlomku, u kojem Svab Maićev citat "u namjeri da ga omalovaži prekida na polovici, dakako zato da bi dokazao Klaićevu površnost". Naime, V. Klaić kaže da je Odlomak " s a s t a v l j e n po n e k o m b e z s ν je s n o m k o m p i l a t o r u (bilo vieka 14. ili 18.) te o s n o v a n na krivom temelju nedonosi nijedne vjerodostojne v i e s t i za h r v a t s k u p o v i e s t " (spac. N. Klaić). Po mišljenju N. Klaić Švab taj citat "osakaćuje" (kurziv N. Klaić), jer je V. Klaić u nastavku napisao: "te nije zato ni za razjašnjenje odnošaja medu 64

55

KRČELIĆ, 101-102. 56 KLAIĆ, N. 1985., 3-11. 57 Vidi bilj. 5. 58 Vidi npr. ŠIŠIĆ 1925., 487. 59 Vidi ŠVAB, 125-127. 60 KLAIĆ, N.1985.,3. 61 Vidi bilj. 6. 62 KLAIĆ, N. 1967a., 29-31. 63 KLAIĆ, N. 1971., 29-31.

323

Vidi bilj. 7. «Ibid. " Vidi MARGETIĆ 1992., 273. 67 Taj rad nije objavljen, ali na njega je javnost upozorio sam autor, n. dj. (bilj. 5), 119. Po svemu se čini da je rad pisan oko 1979.-1980. jer Švabov rad iz 1982. nije drugo nego prerađen magistarski rad. 68 Vidi bilj. 5. 69 ŠVAB, 158. 70 KLAIĆ, N 1967., 30-31. 71 KLAIĆ, N. 1985., 11. 72 N. dj., 12.

324


Arpadovići n i Držislavovićevi u XI. vieku nimalo koristan ni potreban".74 Ne vidimo po čemu bi Švabovo ispuštanje kraja citata bilo "omalovažavanje" i "sakaćenje" teksta V. KJaića. Međutim, Svab je doista pogrješno razumio V. Klaića, koji tvrdi za pisca Odlomka da je "rabio izvore do 18. stoljeća veoma težko pristupne".75 Po Švabovu mišljenju76 V. Klaić misli da je "autor odlomka upotrijebio izvore koji su poznati tek od XVIII. st." Po mišljenju N. Klaić riječ je o velikoj nekorektnosti ("još je nekorektnije itd.") Švaba, koji na taj način "podmeće" V. Maiću. Skloniji smo vjerovati da je Švab jednostavno krivo razumio V. Klaića. N. Klaić optužuje Švaba za "nepoznavanje srednjovjekovne latinštine", pa kaže: "Svako dalje raspravljanje o tome da li je Svab uopće sposoban raspravljati o medievističkim problemima, takvim koji se zasnivaju na latinski pisanim izvorima, neka pokaže njegovo pogrešno citiranje latinskih tekstova" upozoravajući da se dva puta nalazi "ista neshvatljiva početnička pogreška 'per fluviam Trebes', zatim dva puta 'Mortuo Sancte Rege1 i također na dva mjesta 'Bojoaris'. Sve to dakako, ne može biti tiskarska ili slagarska pogreška.1"77 Ali N. Klaić nije zapazila da je švab ipak napisao također i "per fluvium Trebes"7* i "Bojoaros",79 a "mortuo Sancte Rege" će ipak biti lapsus calami, premda se pojavljuje dva puta. Malo dobronamjernosti nužna je pretpostavka svake znanstvene diskusije, a pogotovu ovdje gdje se iz čitava Švabova opusa vidi da on poznaje ne samo latinski nego i grčki te glavne moderne svjetske jezike. Švab je usporedio Stadejske anale, Ekkehardovu Univerzalnu kroniku, VVurzburšku kroniku i Odlomak i dokazivao da je Sufflay pogriješio što je Stadejske anale uzeo kao jedno od vrela Odlomka i zaključio da ta usporedba "isključuje mogućnost da je sastavljač odlomka 80 upotrijebio u ovom slučaju Stadejske anale". N. Klaić ne prihvaća Švabove analize. Po njezinu mišljenju, "Švab ne zna ili neće znati u kakvom su odnosu citirani izvori" (tj. Stadejski anali, Ekkhardova kronika i VVurzburška kronika) i u dokaz tome navodi A. F. Gombosa, Catalogus fontium historiae hungariae, Budapestini 1937, tom 1,51: "cuncta usque ad annum 1108 ad verbum ex Chronico Ekkerhardi Uragiensis, Historia Adami 81 Bremensis et Annalibus Rosenveldensibus recepta šimi". Drugim riječima, N. 73

U tekstu V. KLAIĆA: "Arpadovca". KLAIĆ, N. 1985., 12. 75 KLAIĆ, V. 1882., 610. '»ŠVAB, 123. 77 KLAIĆ, N. 1985., 12. 78 ŠVAB, 129. 79 N. dj., 146. 80 N,, dj. 139. 81 KLAIĆ, N. 1985., 12. 74


325

Klaić se protiv jednog autora, Švaba, služi riječima drugog autora, Gombosa. To ne držimo ispravnim. I naše je mišljenje da je Švab teško pogriješio, ali valja pokazati u čemu je grješka, a ne pozivati se jednostavno na autoritete, pogotovu stoga što sva tri vrela imaju isti tekst pa se ne vidi u čemu je uopće za Odlomak i za hrvatsku povijest važno koje je od ta tri vrela poslužilo autoru Odlomka. Posve nepotrebnu buru u čaši vode izazvao je sam Švab, koji je uporabio znatan napor da dokaže da je Sufflay pod tekstom Stadejevih anala zapravo donio tekst Wiirzburske, odnosno Ekkehardove kronike.82 Švab je usto ustvrdio da će se usporednim tekstom tih triju kronika i odlomka "jasno uočiti nedopušten postupak Sufflaya i isključiti mogućnost da je sastavljač odlomka upotrijebio u ovom slučaju Stadejske anale",83 te da je kod Sufflaya "došlo do miješanja citata"84 i do "zamjene dvaju izvora".85 Švab uspoređuje tekstove Stadejskih anala i Ekkerharda odnosno VVurzburške kronike ovako:

S. A.

Ekk. i Wur.

1030 Chounradus imperator - occiduntur Coundradus imperator 16. kal. Septembris ex Ekkh Stephanum Pannoniae regem cum exercitu petit Interea in Alamannia Ernest dux et Werinherius comes (potcrtano ima samo VVurzburška kronika, MŠb)86 cum aliis multis occiduntur 16. Kal. Sept. 1031 Stephanus rex - cum imperatore Stephanus rex missis per legatos legatis pacificatur ex Ekkh cum imperatore Counrado 87 pacificatur. 88 Ungarii quendam Ovonem abÂlbeOvo rex Ungariorum, ob rone marchione deletur ex Ekkh susceprum s. Heinrico rege90 MGH SS XVI314 82

ŠVAB, 138: "(Sufflay) donosi tekst navodno Stadejskih anala, a to je zapravo tekst VVurzburške kronike (...) i tekst Ekkehardove Univerzalne kronike". 83 N. dj., 139. 84 N. dj., 146. 85 na i. mj. 86 Nije tako. Ekkehardova kronika ima rijeci et Werinherus comes. 87 U bilješci Švab objašnjava da je jasno (...) da "je navod Stadejskih anala (...) preuzet, i to u skraćenoj verziji iz Ekkehardove (...) ili VVurzburške kronike" (n. dj., 139). 88 Odavde dalje prenosimo ŠVAB, 146. 89 Ispravno: Ovonem - ab. 90 Ispravno: rege Heinrico.

326

Hrvatska i crkva u srednjem -vijeku

Petrum a se expulsum, fines ~Baioaria predis et incendiis91 depo-pulatur; sed magna pars exercitus eius ab Adalberone marchione delata est.92 Fatalna - i moramo priznati nerazumljiva - Švabova grješka sastoji se u tome što je on mislio da su Stadejski anali prenijeli samo skraćeni tekst Ekkeharda i nije zapazio da je izdavač, zbog ekonomičnosti, onaj tekst koji "! u Stadejskim analima identičan s onim u Ekkeharda, označio crtom (-). ufflay nije citirao Ekkehardov tekst namjesto teksta Stadejevih anala, on nije miješao tekstove itd., već je njegovo citiranje i dokazivanje ispravno. Sufflay je "izabrao" Stadejeve anale samo zato što je autor Odlomka uvodno spomenuo misao opata Alberta, pisca Stadejskih anala "Rara fides ideo est quia multi multa loquuntur", pa je zbog toga vjerojatnije da je za svoje daljnje kombinacije ponovno uporabio Stadejske anale, nego npr. Ekkehardovu Kroniku. Mogla bi se, doduše, zamisliti i malo vjerojatna puka mogućnost da je autor Odlomka imao pred sobom i Stadejske anale i Ekkeharda i Wurzbursku kroniku i da je najprije uzeo u ruke Stadejske anale i iz njih uzeo misao o "rara fides", a onda se latio npr. Ekkehardova teksta i poslužio se, za daljnje svoje kombinacije, njime, a ne Stadejskim analima, ali za raščlambe Odlomka sve je to posve nevažno.

3. O VJERODOSTOJNOSTI ISPRAVA UNESENIH U POTVRDNICE PAPE GRGURA IX. IZ 1227. GODINE (Radovi 26 Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb, 1993., 7-16)

f

91 92

et incendiis: Ekk. om. delata est Ekk. đeletur. Delata je očita tiskarska grješka prema Wiirzb: deleta est.

U tzv. Felicijanovoj ispravi1 spominje se podatak da je ugarski kralj Ladislav osnovao Zagrebačku biskupiju "da bi biskupska briga one, koje je zabluda poganstva otuđila od štovanja Boga, povratila na put istine (quos error idolatrie a da cultura extraneos fecerat, episcopalis cura ad viam veritatis reduceret). Za najranije razdoblje Zagrebačke biskupije od najvećeg je interesa pitanje vjerodostojnosti isprava koje je papa Grgur IX. potvrdio 9. VII.1227. godine2 kaptolu, a 10.VII. iste godine3 biskupu. Već su odavno Szentpetery i Tanodi izrazili sumnju u vjerodostojnost isprave kojom je kralj Andrija II. potvrdio 1217. godine kaptolu mnoge posjede i povlastice, a N. Klaić proglasila je krivotvorinama četiri od ukupno osam isprava iz navedene dvije Grgurove potvrdnice. Sa svoje ćemo strane pokušati dati prilog rješavanju toga, za Zagrebačku biskupiju i hrvatsku povijest uopće, važnog pitanja. Samo se po sebi razumije da si nismo postavili kao zadatak braniti vjerodostojnost napadnutih isprava, jer bi to bila deplasirana apologetika. Jedino što smo željeli bilo je konfrontirati dosad iznijete argumente s nekim našim argumentiranim prijedlozima u nadi da će naše analize biti od stanovite koristi daljnjim istraživanjima. Riječ je o ovim ispravama: 1. U potvrdnici Grgura IX. od 9.VII. 1227. izdanoj kaptolu: a) isprava kralja Emerika iz 1199. godine (CD II, 339, br. 315) b) isprava kralja Andrije II. iz 1217. godine (CD III, 150, br. 131) c) isprava kralja Andrije II. iz 1221. godine (CD III, 199, br. 175) d) Zlatna bula Andrije II. iz 1217. godine (CD III, 147, br. 130) e) darovanje biskupa Stjepana II. iz 1227. godine (CD III, 270, br. 248) 2. U potvrdnici Grgura IX. od 10.VII.1227. izdanoj biskupu: 1

CD II, 42, br. 42 od 26.IV.1134. CD III, 271, br. 243. 3 CD III, 272, br. 244. 2

328


a) isprava kralja Emerika iz 1199. godine (CD II, 339, br. 315) b) isprava kralja Emerika iz 1201. godine (CD III, 7, br. 8) c) isprava vojvode Andrije iz 1201. godine (CD III, 6, br. 7) d) Zlatna bula Andrije II. iz 1217. godine (CD III, 147, br. 130) e) isprava vojvode Bele iz 1222. godine (CD III, 219, br. 193). Dakle, u obje Grgurove potvrdnice nalazi se deset tekstova isprava. Od toga su isprave pod a) i b) u obje potvrdnice iste, tako da Grgurove potvrdnice sadržavaju samo osam različitih isprava. Od tih osam isprava četiri nisu ni od koga osporene: u potvrdnici kaptolu isprave pod c) i e), a u potvrdnici biskupu također isprave pod c) i e). Ostale četiri proglašene su bilo sumnjivim bilo krivotvorenim. Kako je medu tim ispravama kudikamo najvažnija Zlatna bula (u obje potvrdnice pod d), započet ćemo analize s njom. Gy. Gyorfry4 i N. Klaić5 pokušali su dokazati da je Andrijina najvažnija povlastica, Zlatna bula, krivotvorina, koju je dao sastaviti zagrebački biskup Stjepan II. 1227. godine, da bi pobijedio u sporu s opatom Samostana sv. Martina Panonskog. Teza zaslužuje podrobniju analizu. Prikazat ćemo tijek toga spora prema raspoloživim podacima. Kao što o tome izvještava isprava Honorija ΙΠ. od 2. siječnja 1221.6, spor je započeo još u vrijeme pape Inocenta ΙΠ. (22.Π.1198.-16.νΠ.1216.) vjerojatno na prijelazu ΧΠ. u ХШ. stoljeće, i to između zagrebačkoga biskupa i kaptola s jedne i opata Samostana sv. Martina Panonskog s druge strane super decimis Cjuarundam possessionum et aliarum rerum in comitatu Simigiensi existentium (o desetinama nekih nekretnina i drugih stvari u somodskom komitatu)7. Inocent Ш. dao je predmet na rješavanje raznim sucima (od điversos iudices) i konačno durskom biskupu zajedno s još nekima, kako bi oni u roku od mjesec dana nakon litiskontestacije predmet pripremili za opći koncil (studeni 1215.). Ali, zbog izbjegavanja zagrebačkog biskupa predmet nije mogao biti pripremljen pa se opat obratio izravno rnocentu Ш. i podnio mu tužbeni zahtjev protiv biskupa i kanonika koji je obuhvatio a) decimas omnium frugum et aliarum rerum tene culte ac inculte, silvarum, marturinorum, porcomm et ceterorum animalium, apum et tributorum ac vectigalium partis comitatus Simigiensis cfue est ultra fluvium Dravom (desetine svih plodova i ostalih stvari, obrađene i neobrađene zemlje, šuma, kunovine, svinja i ostalih životinja, pčela i poreza i zakupa dijela samodskog komitata preko rijeke Drave),8 4

GYORFFY1970., 223,240. KLAIĆ, N. 1981a., 35-40. ' CD Ш, 188, br. 163. 5

Slične muke imao je 1215. i 1216. godine Inocent Ш. sa sporom oko desetina između opatica samostana sv. Martina i ostrogonskog nadbiskupa. Vidi o tome zanimljive vijesti u CDS1153, br. 196 i 157 br. 201. 8 Na južnoj, desnoj obali Drave. 7

O vjerodostojnosti isprava unesenih u potvrdnice pape Grgura IX. iz 2227. godine

Ж

329

b) desetine trih crkava koje se nalaze sjeverno od Drave, c) sve plodove koje je tužena strana ubrala. Zagrebački ih je biskup prema opatovoj tužbi nasilno oduzeo (per eundem episcopum spoliati), d) troškove postupka. U dokaz svoga prava predložio je opat - sve prema navedenoj ispravi - privilegij sv. Stjepana i potvrde papa Aleksandra III. (1159.-1189.), Urbana III. (1185.-1186.) i Klementa III. (1189.-1191.). Predstavnik zagrebačke crkve odgovorio je da je njegova crkva sporne desetine nesmetano i dugotrajno posjedovala i da se somodski komitat u doba izdavanja privilegija sv. Stjepana nije protezao južno od Drave, a da crkve sjeverno od Drave pripadaju Zagrebačkoj biskupiji. Nato je Inocent III. stvar dao na razmatranje vačkom biskupu i još nekim sucima, ali se rješavanje nije pomaklo s mrtve točke, to više što je u međuvremenu umro Inocent III. Zato je novi papa - Honorije III. (24.VIII.1216.-18.III.1221.) povjerio stvar novim izvjestiteljima, ali ni oni nisu "iz raznih razloga" učinili ništa. Papa je nato odredio novog izvjestitelja pa kada ni to nije imalo željenoga rezultata, on je 2.1.1221. godine ponovno promijenio izvjestitelje i naredio im da predmet riješe, pripreme uz suglasnost stranaka, a ako to ne mogu - neka predmet pošalju papi. Tako Honorijeva isprava iz 1221. godine. Prema ispravi Honorija III. od 4.VII.1226.9 proizlazi da je već u vrijeme općeg koncila, tj. u studenome 1215. godine, došlo do litiskontestacije - ali čak ni 1226. godine, dakle punih jedanaest godina kasnije - sporu se nije nazirao svršetak. Opat je zbog toga zatražio da se donese ili konačna presuda iz ogluhe (contumacia) ili barem (privremeno) uvođenje u posjed spornih stvari (in corporalem possessionem rerum petitarum) i uz to da mu se naknade troškovi u visini od 180 (ili više) maraka srebra. Papa je procijenio nastale troškove na 60 maraka i pozvao k sebi obje stranke na konačno ročište (terminum peremptorium) na dan 25.ΧΙΙ.1226. Po svemu se čini da je došlo do daljnjeg odlaganja toga "konačnog" ročišta jer se spor nije nastavio za života Honorija III. N. Klaić tvrdi da je "valjalo (...) iskoristiti promjenu u Rimu" pa se "zato, kako pretpostavljamo, u kancelariji biskupa Stjepana II. užurbano radi na sastavljanju dokaza - tj. tobožnjih darovnica -" 10 Ta nam se teza čini posve neuvjerljivom. Zar je doista moguće da je biskup Stjepan II. počeo "užurbano" stvarati krivotvorinu nakon više od četvrt stoljeća od početka spora i nekoliko mjeseci nakon što je protekao zadnji, "konačni" rok. Ako je ikada trebalo "užurbano" raditi, to je bilo neposredno nakon

' CD Ш, 257, br. 230. 10 KLAIĆ, N. 1981., 39, tako još 1970. GYORFFY1971., 230-231.

330


1215. godine, kada je već došlo do litiskontestacije i kada je, u skladu s kanonskim postupkom, biskupu odobrena odgoda da bi mogao prikupiti dokaze u prilog svoje crkve. Smatramo da je razlog nastanka navodne krivotvorine iz 1217. godine, što ga navode Gyorfry i N. Klaić, posve neuvjerljiv i neprihvatljiv. Na pitanje spora biskupa s opatom vratit ćemo se nakon što analiziramo ostale elemente te teze. Predloženo je nekoliko argumenata protiv vjerodostojnosti Zlatne bule: a) "Vladareva izjava o potvrdi ranijih povlastica nema nikakva smisla"11 zato što se ne navodi o kojim je povlasticama riječ, nego se samo tvrdi da su obje po kancelaru Ugolinu pročitane pred mnoštvom, pa kako se u njima nije pronašlo ništa čemu bi se moglo prigovoriti, kralj ih je potvrdio zlatnim pečatom. b) Nemoguće je da bi u kraljevskoj kancelariji bila sastavljena sankcija kojom se prijeti onome banu ili vojvodi koji bi učinili nešto protiv prava zagrebačke crkve kaznom od 50 maraka, a ako bi bio kraljevskoga roda gubitkom nasljednog prava na krunu, tako da će postati lutalica ili prognanik, koji neće moći pokrivati svoje troškove12 nego će uvijek tuđe prosjačiri. c) Vladaru su podmetnute "sasvim nepotrebne riječi kojima tumači što je njegova Zlatna bula". Ovaj treći prigovor mogli bismo, čini se, zanemariti, jer tekst glasi: sigilli nostri videlicet auree bulle munimine roborari fecimus. Prigovori pod a) i b) mnogo su jači. Uz to, N. Klaić upozorava na to da 1227. godine "ni biskup ni kaptol nisu imali original! A svega je deset 13 godina prošlo od izdavanja - tobože dakako - Andrijine povlastice!" Ali, upravo to upozorenje nimalo nas ne uvjerava jer ne vidimo pravoga razloga da ga prihvatimo. Upravo obratno, zlatan pečat u Zlatnoj buli iz 1217. godine spominje papa Grgur IX. 1227. godine i u ispravi izdanoj 14 15 kaptolu i u onoj u prilog biskupa. Ali, pretpostavimo da je papa Grgur IX. "zažmirio" i potvrdio samo prijepise, tj. po N. Klaič Stjepanove krivotvorine. Međutim, sačuvan je izvornik isprave Bele IV. od 22. prosinca 1269.,16 u kojem piše da mu je zagrebački biskup Timotej predočio Zlatnu bulu iz 1217. godine i da "nos igitur privilegium carissimi patris nostri sub bulla aurea possessionibus et libertatibus confectum, non abmsum, non " KLAIĆ, N., n. dj.. (br. 5), 39. 12 13

KLAIĆ, N. na i. mj. pogrješno prevodi: koji se neće svojim zadovoljiti. KLAIĆ, N. 1982., 312. CD III, 271. 15 CD Ш, 272. 16 CD V, 507, br. 973.

O vjerodostojnosti isprava unesenih u potvrdnice pape Grgura IX. iz 2227. godin

331

cancellatum, nec in aliqua sua parte viciatum, ratum habentes et acceptum, de verbo ad verbum (...) duximus confirmandum". Mislimo da ne bi smjelo biti dvojbe: Bela IV. je 1269. godine imao pred sobom izvornik Zlatne bule iz 1217. godine. Ali - to nije sve. Dvije godine kasnije - 26.VII.1271.17 - njegov sin Stjepan V. potvrđuje uz ispravu kralja Emerika iz 1199. još i Zlatnu bulu iz 1217. U izvorniku Stjepanove isprave, koji se čuva u arhivu Zagrebačke nadbiskupije, Stjepan V. kaže da je pronašao oba dokumenta potpuno ispravnim (non abrasa, non cancellata, nec interiecta, nec in aliqua sua pare viciata (...) invenientes), s time, dakako, da uvodno ističe da mu je biskup Timotej predočio (obtulit et exhibuit) Emerikovu ispravu i privilegium Andree regis sub bulla aurea. Dakle, još 1271. godine postojala je Zlatna bula iz 1217. godine u izvorniku. Ako tome dodamo da je Stolnobiogradski kaptol 14.IV.1271. također imao pred sobom izvornu Zlatnu bulu iz 1217.,18 onda mislimo da možemo mirne duše zaključiti da nije točna teza Gyorffy i N. Klaić da ni biskup ni kaptol nisu 1227. godine imali izvornik Zlatne bule iz 1217. godine. Gola tvrdnja da "ima nekoliko tobožnjih prijepisa te tobožnje Andrijine povlastice" stoji nasuprot uvjeravanju onih koji su izvršili ovjeru da su pred sobom imali izvornik i koji izričito spominju zlatni pečat. Zar su doista svi lagali ili je riječ o hiperkritici, kojom se može staviti u sumnju ama baš svaka povijesna činjenica? Prema tome, imamo s jedne strana doista sumnjive dijelove Zlatne bule na koje su s pravom upozorili Gyorffy i N. Klaić, a s druge strane vijesti iz XIII. stoljeća po kojima proizlazi da su ozbiljne ustanove i ličnosti imale pred sobom izvornik 1227., 1269., 1271. i 1272. godine. Kako pomiriti tu proturječnost? Smatramo da se na to pitanje može dati zadovoljavajući odgovor. Andrija II. prošao je preko Zagreba prema Splitu i dalje na svoj križarski rat sredinom 1217. godine. Nezamislivo je da su se u Zagrebu vodili dugotrajni pregovori o potvrdi ranijih privilegija i o dodjeljivanju novih. Upravo je očito da je biskup (zajedno s kaptolom) imao pripremljen nacrt svojih desiderata (koji je nedvojbeno podupro bogatim novčanim prilogom), pa je kralj, prihvativši biskupovu molbu, dao najprije nalog svom kancelaru da pročita ranije privilegije, odobrio nove povlastice i predao nacrt svom kancelaru, koji je sebi posao olakšao izradivši protokol i eshatokol te dao pisaru da prepiše tako popunjen biskupov nacrt. "Srceparajuća" sankcija, koja odaje ruku molitelja, možda i nije tako neobično kao što izgleda. Andrijin sin Bela imao je 1217. godine 11 godina, a Andrija je u Palestini mogao poginuti, pa nije bilo nerazumno osigurati

14

17 18

CD V, 598, br. 49. CD V, 622, br. 71.

332



se "jakim riječima" protiv eventualnih pokušaja Andrijina nasljednika da Zlatnu bulu pokuša obezvrijediti.19 Smatramo da okolnosti u kojima je izdana Andrijina Zlatna bula iz 1217. govore govore u prilog našem tumačenju neobičnosti u formulacijama. U svemu ostalome isprava je diplomatički besprijekorna. I sama N. Klaić napominje da je "falsifikat iz 1217. godine sastavljen vrlo vješto".20

Vratimo se sada razlogu zbog kojeg je navodno došlo do sastavljanja Andrijine Zlatne bule iz 1217. godine. Naime, sadržaj Zlatne bule iz 1217. godine potvrđuje da je osnovni cilj toga dokumenta osigurati značajne povlastice zagrebačkoj crkvi: imunitet zagrebačke crkve u odnosu na sudbenu nadležnost bana ili vojvode, oslobađanje od plaćanja marturine i drugih podavanja21 itd. Te goleme povlastice neusporedivo su značajnije od davanja ovlaštenja biskupu na cjelokupnom području njegove biskupije (quantum limes episcopalis condudit). Ali, s druge strane, biskup je sigurno prilikom sastavljanja nacrta sadržaja Zlatne bule imao u vidu neugodan spor s opatom, pa je vješto ubacio naoko nevinu formulaciju u tekst povlastice, a vjerujemo da je o dometu takve formulacije upoznao i Andriju. U protivnome, radilo bi se o prijevari koja bi imala za posljedicu, uz ostalo, poništenje toga dijela povlastice. Ali, takvom formulacijom Andrije II. okrnjena su prava samostana sv. Martina, dobro utemeljena povlasticom sv. Stjepana i potvrdnicama prethodnih papa. Po svemu se čini da su Inocent III. i Honorije III. željeli predmet riješiti u prilog opata, ali su suci izvjestitelji opetovano zavlačili sa svojim izvješćem, nedvojbeno zato što se nisu htjeli zamjeriti biskupu. Da je Honorije III. doista želio predmet riješiti u prilog opata, vidi se osobito po tome što on 4.VII.1226. tvrdi da je u vrijeme općeg koncila, tj. 1215. godine, došlo do litiskontestacije. Kako se litiskontestacijom utvrđuje trenutak odlučan za činjenično i pravno stanje među strankama, to sve promjene činjeničnog stanja nastale nakon litiskontestacije nemaju više upliva na parnicu u tijeku, drugim riječima - Zlatna je bula iz 1217, godine time bila isključena i iz raspravljanja i iz odlučivanja, pa je time bio otvoren put prema

" GYORFFY 1971., 232 za neobičnu sankciju kaže da ezeket a sorokat Ugrin kirahj kancellar sihasem irhatta le. To je, dakako, točno, ali iz toga ne slijedi nužno da je isprava nevjerodostojna, nego upravo ono što je rekao i Gyorffy, tj. "ove retke ne bi kraljev kancelar nikad napisao". Naša teza o nacrtu kojeg je dao sastaviti zagrebački biskup, vjerojatno uz pomoć kanonika, na zadovoljavajuđ način tumači neobično sankciju. U vrlo korisnoj knjizi, prepunoj vrijednih podataka i nezaobilaznih analiza, autor - DOBRONIĆ1991. - u analizi Zlatne bule iz 1217. godine ističe da je James Ross Sweeney, "specijalist za papinske isprave iz 13. stoljeća" pregledao potvrdnicu Gurgura IX. iz 1227. godine, te da on "sa sigurnošću tvrdi" da je ona autentična jer ima sve karakteristične znakove pisara papinske kancelarije tog vremena" (str. 12). To se očito odnosi na potvrdnim Grgura ΓΧ. jer je ona sačuvana u izvorniku i jer se jedino za izvornik može reći ima li ili ne "sve karakteristične znakove pisara". Međutim, u literaturi s pravom nema spora o tome je li ili ne ta potvrdnica (zapravo dvije potvrdnice - biskupu i kaptolu) sačuvana u izvorniku: ona je nedvojbeno izvornik. Problem je u nečem drugom: jesu li (i koje) isprave koje ona potvrđuje vjerodostojne ili krivotvorene. Gy. Gyorffy i N. Klaić tvrde za Zlatnu bulu iz 1217. godine da je krivotvorena, ostali autori drže je vjerodostojnom. L. Dobronić kao da ipak sumnja u vjerodostojnost Zlatne bule iz 1217. godine, jer nastavlja: "Možda su u njoj iskrivljeni podaci o desetini odnosno o tome kome je ona pripadala itd." Ako smo dobro razumjeli misao L. Dobronić, ona dopušta mogućnost da Andrija Π. nije zagrebačkom biskupu dodijelio desetinu marturina, lučkih pristojbi itd. na cjelokupnom području biskupije, dakle, da je u tom dijelu isprava pretrpjela manipulaciju. Iz toga bi slijedilo, ako se ne varamo, da je Zlatna bula iz 1217., u obliku u kojem je sačuvana, možda ipak djelo krivotvoritelja pa se tako Dobronić oprezno slaže s Gyorffyjem i N. Klaić i oprezno sumnja u vjerodostojnost Zlatne bule, doduše - bez iznošenja novih argumenata. Posve drugo značenje ima sumnja L. Dobronić "Možda nije točno da je u njegovoj (Andrije: L. M.) prisutnosti posvećena katedrala koju je gradio kralj Ladislav". Ova se dvojba, dakako, uopće ne tiče vjerodostojnosti same isprave jer je Andrija Π. mogao o prošlosti Zagrebačke biskupije imati pogrješne predodžbe. Iz riječi L. Dobronić proizlazilo bi da ona dopušta mogućnost da je možda kralj Andrija bio nazočan posvećenju katedrale, sagrađene od Ladislava. Smatramo da nikakvoj dvojbi nema mjesta. S pravom je već Tkalac rekao: "ne može se to ni pomisliti itd." i odbio svaku pomisao na to da bi crkva ostala neposvećena dulje od jednog stoljeća. Dobronić kao da svojom sumnjom otvara problem, koji po našem mišljenju ne postoji. Ali vjerojatno se Dobronić samo nespretno izrazila. 20 KLAIĆ, N. 1982., 312. Naprotiv, GYORFFY, 1971., 231 smatra da je riječ o gruboj krivotvorini.

21

333

Tumačenje i prijevod Zlatne bule iz 1217. godine što ga je predložila N. Klaić ne mogu se u mnogim pojedinostima smatrati uspješnim. Tako npr. tekst Statumus eciant firmiter, ut populus ecclesie sive sit episcopi sive capituli, in nulliusforo tributum solvere cogatur, nec eciam tributarii vel salinarii regis causa exercende sue negociacionis contra episcopi voluntatem vel officialium suorum od aliquod forum episcopi accedere presumant; et si inventi fuerint, capti in carcere quadraginta diebus đetineantur, omnes res suas quas tune erga se habent ammitentes prevodimo ovako: Također čvrsto određujemo da se crkveni podložnici, pripadali oni biskupu ili kaptolu, ne sile na plaćanje pristojbe na bilo njem trgu; također (N. Klaić: ali) neka se ni kraljevi poreznici i solari ne usude doći protiv volje biskupa ili njegovih službenika na bilo koji biskupski trg radi obavljanja svojih zadataka (N. Klaić: da trguju), a ako to učine neka ih se uhvati i zadrži u zatvoru 40 dana i neka izgube sve stvari koje su tada imali kod sebe. Naime, smatramo da se kraljevim poreznicima ne dopušta ubirati porez (a ne trgovanje). Nemoguće je da bi se puko trgovanje poreznika kažnjavalo sa 40 dana zatvora. N. Klaić prevodi populi ecclesie sa "crkveni narod", što nam se čini previše doslovnim prijevodom.

334


donošenju presude u korist opata. Kao što je poznato, Honorije III. bio je izvrstan pravnik, što dokazuje i njegova napomena o litiskontestaciji. Međutim, nakon Honorijeve smrti 1227. godine situacija se duboko promijenila. Grgur IX. nije želio u tom pitanju zaoštravati odnose sa zagrebačkim biskupom, koji mu je kao moćna i ugledna osoba mogao i te kako pomoći u sprovodenju njegove, papine, politike u Ugarskoj. Kako je Grgur IX. također bio okružen izvrsnim pravnicima, a uz to je bio i nadasve mudar i pragmatičan političar, pronašao je izlaz iz - na prvi pogled - bezizlazne situacije u kojoj se nalazio zagrebački biskup zbog postavke koju je prihvatio Honorije III. da je 1215. godine izvršena litiskontestacija u sporu biskupa s opatom. I zbog toga Grgur IX. tvrdi 1232. godine22 da litiskontestacija nije bila upisana u sudske akte: litiscontestationem legitimam octa iudici non habebant. Grgur IX. ne ulazi u pitanje je li litiskontestacija izvršena ili ne, on naprosto utvrđuje da je ne može uzeti u obzir zato što nije, kao što se to tražilo po kanonskom postupku, upisana u spise. Honorije III. bio je, čini se, u pravo da je do nje došlo, ali bit će da je Grgur IX. imao pravo i da o njoj nije postojala bilješka. Uzalud je Grgur IX. pisao 28.VIII.1227. godine opatu da je doduše prije približno mjesec dana potvrdio povlastice zagrebačke crkve, ali da navodno to neće biti na štetu (nullum preiudiciuml) samostanu sv. Martina.23 Opat je morao znati što ga čeka, pa se zadovoljio kompromisom: dobio je tri crkve sjeverno od Drave i 500 maraka odštete. Treba priznati da se Grgur IX. pokazao i kao dobar pravnik i kao mudar političar. Pretpostavimo načas da je prihvatio stajalište da je do litiskontestacije došlo 1215. godine. Ako je papa želio biti dosljedan, morao je prihvatiti i daljnju konzekvenciju, tj. da zagrebački biskup nije mogao dosjesti javnopravne povlastice i da, prema tome, biskup mora izručiti sva svoja prava u somođskom komitatu opatu. Ali, to nije sve. Kako je Andrija II. doista 1217. godine priznao zagrebačkom biskupu pravo na desetine u somođskom komitatu, na desetinu bi u tom dijelu somodskog komitata imali pravo i opat (na osnovi povlastice sv. Stjepana) i biskup (na osnovi povlastice Andrije II.). Možemo zamisliti kakvo bi nezadovoljstvo time izazvao Grgur kod somođskih komitatskih organa južno od Drave, koji bi morali 10% ubranih prihoda davati jednoj, a 10% drugoj crkvenoj ustanovi itd. A Andrija II. zapravo "nije ništa loše mislio". On je samo potvrdio postojeće stanje po kojem je biskup već davno prije 1217. godine faktično dobivao desetinu državnih prihoda na cjelokupnom području svoje biskupije. Treba priznati da je Grgur IX. postupio onako kako bi trebao postupati svaki dobar pravnik: pronašao je u opatovu zahtjevu


slabu točku, u parnicu ubacio i Zlatnu bulu iz 1217. godine i prisilio opata na nagodbu, te ga djelomice umirio ustupanjem triju crkava i "otpremninom" od 500 maraka. Vrijedi napomenuti još nešto. Naime, u ispravi iz 1232. godine papa Grgur IX. navodi temelj opatova zahtjeva u doba Inocenta III., ali ne i biskupovu obranu, koja se svodila na dugotrajan posjed. Da je papa 1232. godine naveo tu biskupovu obranu, odmah bi bilo jasno da u vrijeme Inocenta III. zagrebačka biskupija nije držala sporna područja na osnovi povlastice, a onda bi se otvorilo neugodno pitanje nije li samostan ipak bio spoliatus. Zato Grgur IX. pitijski kaže da biskupov zastupnik utcumque respondit,24 (tj. da je odgovorio koliko mu je bilo moguće). Konačna nagodba biskupa i opata nesumnjivo je plod dugotrajnih pregovora koji su uzima li u obzir i želje državnih vlasti: opat odustaje od svojih prava na područja južno od Drave, a biskup na prava svoje crkve sjeverno od iste rijeke.Opat je s punim pravom mogao upozoravati na okolnost da Andrija II. nije mogao pravovaljano oduzeti njegovom samostanu desetine na području vesprimskog komitata, ali je veliko pitanje kako bi za opata moglo završiti takvo tvrdoglavo inzistiranje na pravima njegova samostana. Ali, budući da je već morao ustuknuti pred razlozima oportuniteta, opat je očito inzistirao da mu se, ako već gubi svoja davno dobro utemeljena prava, barem dobro plati. I doista, nagodba obuhvaća i odštetu opatu u iznosu od 500 maraka. N. Klaić to tumači kao "odštetu za tržne pristojbe koje biskupovi ljudi nisu za vrijeme spora plaćali na stomobiogradskom trgu", pa je, prema tome, ta velika "globa dokaz da je odredba o oslobađanju od plaćanja tržnih pristojbi biskupovih i kaptolskih 25 ljudi na ugarskom području" iz Zlatne bule iz 1217. godine "izmišljena". Ali, nije riječ ni o globi ni o tržnim pristojbama. Biskup se obvezuje da će opatu platiti 500 maraka srebra "od pondus Ungariae bonorum et electorum frisaticorum vendentium et ementium, tom pro possessionibus quam rebus aliis commercio competentium, prout vendi consuevit et emi apud castrum (...) Alba", tj. (500 maraka srebra) prema ugarskoj mjeri dobrih i probranih frizatika koje se rabe u trgovini pri prodaji i kupnji, bilo za nekretnine, bilo za druge stvari, i to kao što se običava prodavati i kupovati u gradu Stolni Biograd. Tim riječima pokušava papa što preciznije odrediti vrstu novca koji će biskup isplatiti opatu. Tim se riječima ne određuje razlog zašto biskup plaća, nego kako plaća. Papa navodi i razlog plaćanja, i to neposredno prije toga: pro cjuibusdom fructibus et expensis, tj. za neke plodove i troškove. 26 Opatovi su troškovi odmjereni 1226. godine u visini od 60 maraka, a sada 24

22

CD III, 362, br. 316 od 22.VII.1232. 23 CD III, 276, br. 241.

335

CD Ш, 362, br. 316 od 22.VO.1232. KLAIĆ, N. 1981., 39. 26 CD III, 258, br. 230. 25

338


N. Klaić34 smatra da je Emerikova darovnica iz 1199. godine35 navedena u obje potvrdnice Grgura IX. iz 1227. godine krivotvorena. Ne vidimo za tu tvrdnju ikakva opravdanja. Ako se Grgur IX. 1229. godine izričito poziva36 na tu ispravu i navodi "od riječi do riječi" njezin tekst, a Stjepan V. 1271. godine izričito kaže37 da mu je ta isprava u izvorniku predočena i da joj on nije pronašao nikakve grješke, onda tim izjavama, čini nam se, treba pokloniti vjeru, osim kad bi postojali vrlo jaki, uvjerljivi razlozi da u ispravu posumnjamo, a tih razloga nema. Dodajmo da ni Szentpetery nije dao ni najblažu primjedbu, na primjer da bi ta isprava bila "donekle sumnjiva".38 N. Klaić nema povjerenja39 u ispravu iz 1201., koja je unesena u potvrdnim pape Grgura IX. izdanu za zagrebačkog biskupa godine 1227. Tkalac ju je smatrao izvornikom,40 a Dobronić41 dala reprodukciju originala, za koji je Smičiklas tvrdio da ga nije mogao pronaći. Ipak je N. Klaić i dalje skeptična i smatra da bi "valjalo ispitati njezinu vjerodostojnost". Na drugom mjestu ona pak tvrdi da je od "isprava izdanih tobože od Andrije II. 1217. samo jedna, kako se čini, original (CD III, 157-159)".42 Naš uvaženi paleograf M. Pandžić decidirano tvrdi da je isprava44sačuvana u izvorniku.43 Time otpadaju i prigovori iz Gyorffyevih analiza. Rezultat naših analiza bio bi da su sve isprave doslovce navedene u potvrdnicama pape Grgura IX. iz 1227. godine vjerodostojne. 34

KLAIĆ, N. 1982., 305. Usp. i 312, bilj. 42. CD Π, 339. 36 CD Ш, 271: sicut upparet. 37 CD V, 598, br. 49. 38 SZENTPEXERY 56, br. 184. 39 KLAIĆ, N. 1981., 37; 1982., 307 i 312. Dodajmo usput da je, prema N. KLAIĆ 1982., 312 "već I. Szentpeiery, a po njemu Tanodi, 324 uvrstio medu falsifikate onu kaptolsku ispravu iz 1217. g. kojom kralj tobože daje kanonicima prihod od moroških solana". Riječ je o nesporazumu do kojega je došlo najvjerojatnije iz nepažnje. I. SZENTPETERY (n. dj. 106, br. 326) i TANODI (n. dj. 324) nemaju na tu ispravu nikakvih primjedaba. Tanodi čak izričito kaže da je ta isprava "potpuno vjerodostojna". S druge strane, po KLAIĆ, N. 1981., 8 Zlatna je bula iz 1217. godine "navodno (...) dva puta prepisana u potvrdnici Grgura IX. iz g. 1227." (str. 38) odnosno u obje potvrdnice Grgura IX. iz 1227. god." navodno (je) unesena potvrdnica iz 1217. g." (str. 39). Ali, mislimo da nema ni najmanje dvojbe u to da je N. Klaić zapravo htjela red da je riječ o "navodnoj povlastici iz 1217. godine", pa te tvrdnje treba tako shvatiti. 40 TKALČIĆ 1889., 4: originale in membrana. 41 DOBRONIĆ 1951., dodatak nakon str. 318. 42 CD ΠΙ, 13. 35

U opširnom pismu od 25. lipnja 1986. godine, u kojem se, između ostaloga, kaže da je "sama isprava besprijekorna, po svim vanjskim karakteristikama. Divna kancelarijska, svečana gotica, s krasnim oštrim hastama (kao mali tornjići katedrala) itd." Najtoplije zahvaljujemo kolegi Pandžiću na nesebičnoj i toliko važnoj obavijesti. 44 GYORRFY 1971,233, br. 60. 43

4. ZAGREBAČKI MONASTERIJ (Croatica Christiana Periodica, god. XVII., br. 31,1993., 1-9)

1. U pet isprava iz XIII. stoljeća spominje se zagrebački monasterij. To su: - isprava kralje Emerika iz 1201.' - isprava kralja Andrije II. iz 1217.2 - Zlatna bula kralja Andrije iz 1217.3 - isprava Bele IV. iz 1253.4 . isprava Bele IV. iz 1267.5 U literaturi se vodi živahna diskusija o tome što znači taj izraz. Po nekima on označava stan za biskupa i kanonike, po drugima Kaptol ili zajednički život katedralnog klera, a po trećima katedralu. Kritičke preglede literature dali su A. Ivandija u radu iz 1948., objavljenom 1960.,6 A. Deanović 1963.7 i N. Klaić 1981.s Pritom je Ivandija nakon analize isprave iz 1267. god. i Zlatne bule iz 1217. utvrdio da u tim ispravama monasterij označava katedralu. U ispravi iz 1201. izraz monasterij se, po Ivandiji, odnosi "na crkvu, koja je pravi vlasnik imanja, a biskup ih samo uživa", a u ispravi iz 1253. izraz monasterij "ne odnosi se samo na kaptol".9 Novim putem krenula je N. Klaić. Ona je sebi zadala da utvrdi "kakve su vrijednosti te osamljene isprave i kako je uopće došlo do toga da se u njima našao taj neobičan izraz"10 i zaključila da su sve te isprave krivotvorine - osim one iz 1267., koja je samo dokaz "da se ponekad u XIII. stoljeću za katedrale upotrebljavao i izraz monasterium". N. Klaić se 1

CD Ш, 7, br. 8 CD Ш, 146, br. 129. 3 CD Ш, 147, br. 130. 4 CD IV, 546, br. 477. 5 CD V, 429, br. 900. 6 IVANDIIA, 22-25. 7 DEANOVIĆ, str. 26 i bilj. 29 na str. 30. 8 KLAIĆ, N. 1981., 35-40. ' IVANDIJA, 23-24. 10 KLAIĆ, N. 1981a., 37 2

340


zapitala kome je i kada bila potrebna krivotvorena Zlatna bula iz 1217. i zaključila da je riječ o biskupu Stjepanu II., koji je vodio parnicu s opatom samostana sv. Martina Panonskog. "Parnica se vodi pred vackim biskupom 1216. g.", u međuvremenu umire papa Honorije III, pa Stjepan II. "užurbano radi na sastavljanju dokaza - rj. tobožnjih darovnica - kojima će pred papom pobijediti opata sv. Martina".11 Time je, po N. Klaić, objašnjen izraz monasterij u (po njoj) krivotvorenoj Zlatnoj buli iz 1217. Isprava kralja Emerika iz 1201. "najvjerojatnije" nije "original",12 unatoč protivnom mišljenju I. Tkalčića i L. Dobronić; "tobožnju povlasticu Andrije II, izdanu tobože 1217. g. u korist zagrebačkih kanonika", po mišljenju N. Klaić sastavio je "bez sumnje" sam Kaptol "neposredno pred 1324. god.",13 a darovnica iz 1253. vjerojatno je sastavljena oko 1359.14 "Prema tome zagrebački samostan ili monasterij nije nikad postojao pa ga ni Sv. Ladislav nije mogao sagraditi niti Andrija II. dati posvetiti."15 Dakle, na pitanje "kakve su vrijednosti te osamljene isprave" N. Klaić odgovara - nikakve: riječ je o krivotvorinama. Na pitanje pak "kako je uopće došlo do toga da se u njima našao taj neobičan izraz",N. Klaić daje odgovor samo za Zlatnu bulu iz 1217.: sastavljač "te tobožnje Andrijine povlastice hoće nešto sakriti i stoga, nimalo slučajno, bira izraz monasterij, iza kojega se mogu sakriti i kaptol i biskup".16 Na teze N. Klaić (i Gyorfiya)17 nije se nitko od povjesničara podrobnije osvrnuo. Tako A. Deanović nije preostalo drugo nego da izjavi kako "nam ostaje konstatacija da se više ne možemo, bez ograde, koristiti najvažnijim dokumentima u 18 kojima se po prvi put govori o samoj katedrali C-.)". U ovome ćemo radu, mislimo, pokazati da su od pet isprava s izrazom monasterij dvije sačuvane u izvorniku, a da jeza dvije N. Klaić iznijela tvrdnju bez argumenata da su krivotvorine, ne pitajući se čak ni otkud 1324. i 1359. pomisao navodnim krivotvoriteljima da rabe izraz monasterij. Samo za Zlatnu bulu iz 1217. N. Klaić je dokazivala da je krivotvorina koju da je, navodno, dao sastaviti zagrebački biskup Stjepan II. neposredno prije nastavka spora s opatom s v. Martina Panonskog pred papom Grgurom IX.19 "N.dj.,39. I2 N. dj., 38. Napominjemo da je GYORFFY1970., 230-234 istim argumentima kao N. Klaić dokazivao isto što i ona u 1981., također samo za Zlatnu bulu iz 1217. Na i. mj. " N. i. mj. I5 N.dj.,40. 1
13

Zagrebački monasterij

341

Želimo posebno naglasiti da nam nije cilj "braniti" vjerodostojnost isprava, već unaprijediti istraživanje zapažanjima, za koja vjerujemo da mogu biti korisna za daljnju diskusiju. Isto tako želimo naglasiti da duboko poštujemo rad N. Klaić. Ako se s nekim njezinim postavkama ne slažemo, onda i to smatramo kao naš prilog proširenju spoznaja onoliko koliko vrijede naši argumenti. 2. Da vidimo što nam o zagrebačkom monasteriju može reći pet isprava u kojima se taj izraz nalazi. Najstarija sačuvana vijest nalazi se u ispravi kralja Emerika iz 1201. Isprava je sačuvana u izvorniku, koji je objavila L. Dobronić. Prema decidiranom mišljenju uvaženog paleografa M. Pandžića,20 ne može biti ni traga sumnji: isprava je original, pa je stoga njezin podatak prvorazredan. U njoj kralj Emerik poptvrduje terras ac predia que monasterio Zagrabiensi devota contulit antiquitas, tj. zemlje i posjede, koje je zagrebačkom monasteriju dodijelila pobožna starina. Dakle, riječ je o monasteriju kao pravnoj osobi koja je nositelj prava na nekretninama koje se dalje u ispravi podrobno navode. Nema dvojbe da je ta pravna osoba upravo zagrebačka biskupija. U njoj se stalno spominje biskup kao neposredni korisnik ovlaštenja a opetovano se govori o Zagrabiensis ecclesia, odnosno Zagrabiensis episcopatus. Pritom se biskupova imovinska ovlaštenja razlikuju od kaptolskih, jer se u ispravi napominje da rijeka Šepnica dijeli biskupski posjed Ugru od posjeda kanonika (dividit metam canonicorum). U ispravi pak iz 1253., sačuvanoj samo u prijepisu iz 1359., koju N. Klaić bez dokaza proglašava krivotvorinom,21 Bela IV. potvrđuje dar 20

KLAIĆ, N. 1981a., 38: "darovnica sačuvana samo u prijepisu iz 1359. g. pa je po svoj prilici negdje u to vrijeme i sastavljena". Zapravo nije riječ o darovnici, nego o ispravi Bele IV. kojom potvrđuje darovnicu nekog Stepka, sina kneza Roberta. U toj potvrdnici Bela IV. navodi doslovce ispravu od 27.vTII.1228. (CD ΙΠ, 290,260), kojom neki Vučeta s braćom daruje knezu Robertu posjed oko rijeke Kupe, i ispravu od 22.Ш.1245. (CD IV, 270, br. 235) o tome da je knez Robert kupio posjed Crnce. Sve su te isprave besprijekorne, a usto se i ne vidi baš nikakva razloga zašto bi kaptol izveo ovako kompliciranu operaciju dokazivanja svoga vlasništva. 21 KLAIĆ, N., na istome mjestu: "Danas je lako protumačiti kako je nastala još jedna tobožnja povlastica itd." Vjerojatno je N. Klaić smatrala da nije potrebno dokazivati da je riječ o krivotvorini, zato što je zabunorn mislila "da je već I. Szentpetery, a po njemu i Z. Tanpdi, 324 uvrstio medu falsifikate onu kaptolsku ispravu iz 1217.g. kojom kralj tobože daje kanonicima prihod od maroških salona". Međutim SZENTPETERY, 106, br. 324, ne izražava ni najmanju sumnju u vjerodostojnost te isprave, a TANODI, 324, izričito tvrdi da je ta isprava "podpuno vjerodostojna".

342



343

nekog Stepka monasterio sancti Stephani regis de Zagrabio et per eum capitulo loci, tj. zagrebačkom monasteriju svetoga kralja Stjepana i preko njega Kaptolu (toga) tomjesta. I ovdje je izraz monasterij rabljen za oznaku pravne osobe kojoj se darovanje namjenjuje. Unutar te pravne osobe razlikuju se dvije imovinske mase, jedna u korištenju biskupa, a druga Kaptola. U ispravi iz 1217. kojom je Andrija II. darovao zagrebačkoj crkvi sol u vrijednosti od 50 maraka, koju su solari dužni dopremiti iz Segedina u Zagreb, govori se o Ladislavovu utemeljenju monasterija zagrebačke dijeceze (zagrabiensis diocesis monasterium per /.../ sanctum Ladislaum /.../ fundatum),'22 kojeg je tek on, Andrija, poslije mnogo godina (multorum elapsu temporum) posvetio (dedicatum). Ovdje monasterij nedvojbeno znači crkvu u građevinskom smislu riječi. Pa ipak, sastavljač isprave u nastavku svoga teksta ne misli više na crkvu kao građevinu, nego na crkvu u smislu pravne osobe s dvije imovinske mase, od kojih jednom upravlja i koristi plodove biskup, a drugom Kaptol. Naime, Andrija II. opskrbio je (dotavimus) darovanjem soli u vrijednosti od 50 maraka iusdem ecclesie canonicis et non episcopo, tj. kanonicima, a ne biskupu te biskupije. U ovome dijelu isprave očito se misli na zagrebačku crkvu u pravnom smislu riječi. Dakle, sastavljač isprave u prvom dijelu rečenice misli na crkvu kao građevinu, a u drugom na crkvu kao pravnu osobu. To je modernom shvaćanju doduše neobično, ali ne i srednjovjekovnom: crkva kao građevina bila je simbol crkve kao pravne osobe, slično kao što je darovanje sv. Petru, sv. Stjepanu itd. označavalo darovanje crkvi kao pravnoj osobi koju je simbolizirao neki svetac. Misao je izvanredno lako prelazila od konkretnog simbola (crkve) na apstraktni pojam pravne osobe (biskupije), to više stoje pojam pravne osobe u rimskom pravu i u srednjovjekovnim pravima bio još u povoju. U ispravi iz 1267., koja je (kao i ona iz 1201.) sačuvana u izvorniku, monasterij znači crkvu kao građevinu. Jedna od stranaka u sporu treba prisegnuti in monasterio sancti regis Stephani dakle, očito u katedrali. Ukratko, četiri isprave u kojima se pojavljuje izraz monasterij dokazuju da taj izraz označava ili biskupiju kao pravnu osobu ili crkvu kao građevinu.

Zbog nekoliko doista neobičnih formulacija N. Klaić je tu ispravu proglasila krivotvorinom. Pritom ističe da "ima nekoliko tobožnjih prijepisa te tobožnje Andrijine povlastice, ali nijedan nije stariji od g. 1227."23 Ipak su ti, kako N. Klaić kaže, "tobožnji prijepisi" sačuvani u izvornicima: dva izvornika potvrdnica Grgura IX. iz 1227.,24 izvorna isprava Bele IV. iz 1269.25 i izvorna potvrda Stjepana V. iz 1271.26 Osobito Belina isprava iz 1269. i Stjepanova iz 1271. sadrže nedvosmislene formulacije o tome da im je uz ostale isprave i Zlatna bula iz 1217. predočena u izvorniku, da nisu našli ništa sumnjivo u izvorniku (non abrasum, non cancellatum nec in alit\ua sua parte viciatum itd.) i da ih zbog toga potvrđuju. I iz dviju potvrdnica Grgura IX. može se zaključiti da je papa vidio izvornik Zlatne bule. Zar su doista svi - i papa Grgur IX. i kraljevi Bela IV. i Stjepan V. - lagali? Mislimo kako ne bi smjelo biti dvojbe da su svi oni doista imali pred sobom izvornik Zlatne bule iz 1217. Neobične formulacije treba dakle objasniti nekako drukčije. Naše je mišljenje27 da je biskup pripremio nacrt isprave i da je kraljev kancelar taj nacrt uglavnom prihvatio, s time da je dodao protokol i eshatokol i s time da je vjerojatno tu i tamo ponešto izmijenio u tekstu nacrta. Andrija Π. u Zlatnoj buli iz 1217. ističe da clarescere volumus quod cum venissimus od Zagrabiensem episcopatum ac monasterium Zagrabiense a sancto Ladislao rege sanctissime recordacionis predecessore nostro constructum, qui tenom Sdauonie siue banatum ab errore ydolafrie od christianitatem convertens corone Hungarie subiugavit; qui eciam in eodem banatu episcopatum instituit et monastenum in honore sancti regis Stephani construxit, per venerabiles episcopos dedicari fecissemus, tj. želimo utvrditi da, kada smo došli u zagrebačku biskupiju i zagrebački monasterij, sagrađen od našeg prethodnika presvetog spomena svetoga kralja Ladislava, koji je slavonsku zemlju odnosno banat podjarmio ugarskoj kruni obrativši ga od zablude poganstva kršćanstvu, koji je, nadalje, u tom banatu ustanovio biskupiju i sagradio monasterij u čast svetoga kralja Stjepana, dali smo posvetiti po časnim biskupima. Ta očito nespretna rečenica, uz ostalo - nema objekta. Doduše, ako se ona čita onako "odoka", ima se jasan osjećaj da je sastavljač isprave mislio na posvetu monasterija, u smislu crkve kao građevine. Sastavljač rečenice očito se spleo u želji da pokaže svoju beskrajnu ljubav prema vladajućoj dinastiji. Kralj Ladislav je pritom opisan kao podjarmljivač

4

U literaturi se pak najčešće uzima u obzir peta isprava, tj. Zlatna bula Andrije II. iz 1217., kojom je on dao zagrebačkoj crkvi velike povlastice.

23

KLAIĆ, N. 1981a., 38. CD ΠΙ, 271, br. 243 i 274, br. 244. 25 CD V, 507, br. 973. 26 CD V, 598, br. 49. îdi bilj. 20. 24

22 Priopćenom u vrlo iscrpnom pismu od 25. lipnja 1986. Toplo zahvaljujemo kolegi Pandžiću na nesebičnoj pomoći.

344


Slavonije i kao vladar koji je preobratio (convertens) u kršćanstvo zemlju u kojoj je dotle vladalo poganstvo. Dok je u ispravi o darovanju soli u vrijednosti od 50 maraka Andrija II. izjavljivao da je sv. Ladislav samo utemeljio (fundatum) zagrebački monasterij, sastavljač Zlatne bule s time se ne zadovoljava i tvrdi da je sv. Ladislav sagradio (construxit) taj monasterij - i to ističe čak dva puta! Ukratko, čitav taj odlomak djeluje kao političko izražavanje vjernosti Arpadovićima, koje kao takvo ima mnogo manju povijesnu i pravnu vrijednost od ostalih isprava u kojima je spomenut monasterij. Dobiva se dojam da je nekoliko ruku radilo na tom odlomku. One su ga postupno dopunjavale dok se konačno nije došlo do "politički zadovoljavajuće" formulacije, ali u kojoj se usput izgubio objekt. Zbog toga nam εε čini da je formulacija iz 1217. udaljenija od povijesne istine od ostalih isprava s izrazom monasterij i da construxit iz Zlatne bule ne bi trebao smetati. Ivandija je, doduše, pokušao naći elegantan izlaz iz teškoće: construxit značilo bi da je "početak katedrale" bio u doba Ladislava, tj. da je Ladislav odredio mjesto, namijenio troškove i "počeo gradnjom".28 Ali, to je ipak (nepotrebni) izraz iz nužde. Tkalčić je ipak imao utoliko pravo što vijestima o gradnji crkve iz ove isprave nije vjerovao. Autentičnost neke isprave ne znači da su i podaci iz davne prošlosti koje ona sadrži točni, pogotovu ako je vijest s političkom tendencijom. Zbog toga je posve suvišno nastojati na neki povijesno prihvatljiv način "objašnjavati" navodni prelazak (!) na kršćanstvo iz poganstva (!). Uostalom, podacima iz te isprave nije vjerovao ni Tkalčić: Ovom se listinom pripisuje Ladislavu ono, česa on učinio nije itd."29 Ali bez obzira na taj nepouzdani podatak iz inače vjerodostojne Zlatne bule iz 1217., činjenica je da je i sastavljač te isprave rabio izraz monasterij, i to u značenju katedrale. Ukratko, isprave koje spominju monasterij misle ili na crkvu kao pravnu osobu ili na crkvu u građevinskom smislu. Te su isprave vjerodostojne, pa se otvara pitanje: Zašto je taj neobičan izraz uporabljen? 3. Lj. Ivančan predložio je objašnjenje izraza monasterij na osnovi okolnosti zajedničkog života klera zagrebačke katedrale od utemeljenja 30 biskupije. Ta teza ne zadovoljava zato što ne objašnjava kako to da se kroz cijelo XII. stoljeće taj izraz ne rabi i da se pojavljuje tek na početku XIII. stoljeća. Osim toga, naša je analiza pokazala da izraz monasterij označava ili biskupiju kao pravnu osobu ili katedralu. Teza pak N. Klaić da je monasterij u navodno krivotvorenoj Zlatnoj buli iz 1217. krivotvoritelj " IVANDIJA, 26. 9 MCZ 1,1889., CXXXVm ' IVANČAN 1931., 167.


345

hotimično rabio da bi tim nejasnim izrazom "nešto sakrio",31 ne objašnjava uporabu tog izraza u drugim ispravama. Je li moguće predložiti neko novo rješenje? 31

KLAIĆ, N. 1981a., 38-39. Prema kritici pojedinih isprava, koju je N. Klaić predlagala, treba i inače biti oprezan jer njezine analize nisu uvijek besprijekorne. Evo nekoliko primjera, a) U 1982., 398-399, N. Maić je iznijela mišljenje da je isprava iz 1175. (CD II, 139, br. 136 - N. Klaić ju je citirala prema Tkalfićevom MHEZ 1,1873., 3) sumnjiva, i to zato što biskupu Prodanu za darovanje kanonicima Zeline i Novog predija nije bila potrebna kraljeva potvrda (pa je zato ta isprava Bele III. pravno suvišna) i zato što je sankcija "tobože kraljevska srdžba i globa 10 zlatnih maraka", a to "isključuje mogućnost da je takva isprava nastala zaista u kraljevskoj kancelariji". Iz toga ("isključuje mogućnost") vidi se da ovdje N. Klaić stoji čvrsto na stajalištu da je riječ o nedvojbenoj krivotvorim. Prvi je razlog neuvjerljiv: kanonicima je kraljeva potvrdnica mogla i te kako dobro doći. Drugi je razlog netočan. U ΧΠ. stoljeću kraljeva je kancelarija sastavljala isprave koje su imale kao sankciju čak s a m o Božju srdžbu. Tako npr. u ispravi kralja Geze Π. iz 1157., koja je sačuvana u izvorniku (v. npr. CDSl 81, br. 83 i tamo navedem ostali izdavači), sankcija glasi ovako: "Si (juis contra hoc meum statutum agere presumpserit, divina ulcione puniatur". Isprava iz 1175. doista ima grješku u datumu, do koje je došlo valjda prigodom prepisivanja u Liber privilegiorum episcopatus Zagrabiensis. Naime, nemoguće je da je već 1175. Prodan umro, kako to u ispravi piše (Prodanus quondam episcopus Zagrabiensis), jer ga nalazimo živa još šest godina kasnije u izvorno sačuvanoj ispravi (CD Π, 176, br. 175 od 20.VII.1181.). Zato je već odavno Karacsony, a po njemu i Szentpetery, 46, br. 140, ispravio datum isprave u 1185. (ali nije inače prigovorio vjerodostojnosti isprave). Pritom je neobično što N. Klaić, n. dj., 25, tu istu ispravu datira s 1185. i oprezno naslućuje da je isprava "nedovoljno pouzdana", a na str. 307 ponovno mijenja datum ("negdje prije 1185."), ali na tome mjestu više nema traga bilo kakvoj dvojbi u njezinu vjerodostojnost: "Biskup Prodan (...) kupuje negdje prije 1185. tri posjeda (...), ali ih nije zadržao za sebe". Po našem mišljenju ove neusklađenosti treba tumačiti tako da je autorica pisala knjigu kroz nekoliko godina, a da na kraju svog rada nije uskladila novije shvaćanje sa starijim. b) N. Klaić se 1981a., 35-36 usprotivila dopuni teksta poznate isprave zagrebačkog biskupa Stjepana Π. iz 1237.: "Quamobrem (et curiant) vicinam itd.) (CD IV, 42, br. 37) jer su, kako ona kaže: "Tkalčić i Ivančan loše nadopunili tekst umetnuvši riječ cimam, jer na tom mjestu može biti samo terram". Po N. Klaić nije točan Ivančanov zaključak na str. 167, da su zagrebački kanonici "zajednički stanovali u nekoj zgradi sa sjeverne strane uz ribnjake kod crkve", i to zato što je tu "riječ o nekom zemljištu koje je poklonjeno za gradnju, a ne o kuriji", što uostalom, sve po N. Klaić, proizlazi iz prethodnog teksta te isprave biskupa Stjepana II. i iz isprave toga biskupa iz 1227. (CD Ш, 270, br. 248). N. Klaić zaključuje da Ivančan nije mogao dokazati svoju hipotezu da bi monasterij bio "neka kurija u kojoj su stanovali biskup i kanonici od osnutka biskupije". To je u skladu s tezom N. Klaić izloženom u istom radu da Ladislav uopće nije smjestio sjedište biskupije u Zagreb (KLAIĆ N., n. dj., 40).

346


Svakako je neobično da se taj izraz nalazi samo u nekim ispravama kraljeva Emerika, Andrije II. i Beie IV., i to samo od 1201. do 1267., s time da ta tri kralja taj izraz nikad ne rabe za ugarske biskupe i katedrale. Iz toga slijedi da je morala postojati neka specifičnost zagrebačke biskupije koja je imala za posljedicu da se upravo za tu biskupiju (i katedralu) rabi kojiput taj izraz - i to specifičnost ne osobito važna. Naime, da je riječ o nekoj važnijoj specifičnosti, izraz monasterij barem bi neko vrijeme (npr. od 1201. do 1235.) rabili svi - i kraljevi i biskupi i ostali, i ne bi se pojavio tek u nekim osamljenim, ali vjerodostojnim ispravama, i to samo počevši od početka ΧΠΤ. stoljeća. Možda treba upozoriti na okolnost da su dva najstarija zagrebačka liturgijska kodeksa prvobitno pisana za samostane i da su tek kasnije došla u Zagreb. To su Sacramentarium sanctae Margaretae MR 126, napisan u drugoj polovici XI. stoljeća,32 i Missale antiquissimum MR 165, napisan Prije nego nastavimo s diskusijom, željeli bismo upozoriti na okolnost da je Tkalčić doduše 1873. dopunio tekst ("et curiam"), što je kasnije (1906.) prihvatio i Smičiklas, ali je on (Tkalčić) prigodom ponovnog izdavanja iste isprave 1889. promijenio mišljenje i nadopunio ispravu "(et aream)", što bi odgovaralo prijedlogu N., Maić "(et terram)". Ukratko, smatramo da su i Tkalčić (1889.) i N. Maić (1981.) ispravno nadopunili tekst (aream odn. terram), pa je bilo suvišno kritizirati Tkalčićev prijedlog iz 1873. Eventualno se moglo prigovoriti Smičiklasu da je preuzeo starije, a ne novo i bolje mišljenje Tkalčićevo. Ali izaziva nedoumicu što je iduće, 1982. godine N. Maić ponovno, bez osvrta na svoje teze iz 1981., prihvatila starije stajalište (str. 398). Ona naime kaže kako "se s pravom već odavno u literaturi ističe da je kralj Ladislav uz biskupiju podigao i kaptol" i da je "zajednički život s biskupima sve do tridesetih godina ХШ. st. bio uzrokom mnogih kanoničkih neprilika". Nije li tekst N. Maić objavljen 1982. napisan ranije od teksta iz 1981.? c) KARAMAN 1963., 6 tvrdi da je Ladislav ne samo utemeljitelj zagrebačke biskupije nego i utemeljitelj katedrale, iako ne i njezin graditelj. Pritom se Karaman poziva na Ivana, arhidakona Goričkog, koji za Ladislava kaže da je "fundator ecdesie zagrabiensis"'.KLAIĆ, N.1981., 36 prigovara Karamanu da "ne vodi pri takvu zaključivanju računa o tome da se pridjev cathedralis upotrebljava na tom mjestu zato što je Ivan Gorički želi reći da je zagrebačka crkva stolriica (kurziv N. Maić)! Da je Gorički mislio na crkvenu zgradu (kurziv N. Maić), onda bi napisao ecclesia maiar (kurziv N. Klaić), kao što je uradio kad je govorio o njoj u popisu zagrebačkih biskupa". Prigovor nije na mjestu. Za Ivana, arciđakona Goričkog, "fundator ecdesie zagrabiensis" (MHEZ II, 1) upravo je utemeljitelj crkve kao građevine jer isti pisac na istome mjestu samo nekoliko redaka niže govori o tome da Ladislav "zagrabiensem ecclesiam in honore sanctissimi regis Stephani fundaverat" (dakle misli upravo na crkvu kao zgradu) i o "ecclesia suprađicta, que per dominum Thymotheum, olim ipsius ecdesie episcopum, cum novo opere strano honorabiliter incepta" itd. Napominjemo da je ovdje riječ samo o tome je li Karaman ispravno shvatio Ivana, arciđakona Goričkog. 32 Vidi podrobnije KNIEWALD, 26-30.


347

potkraj XI. stoljeća.33 Kniewald je s dobrim razlozima dokazivao da je sakramentarij MR 126 pisan za samostan sv. Margarete de Hahot.14 U njemu je na fol. 88 sačuvana molitva In monasterio pro fratribus. Na više mjesta tekst sakramentarija je sastrugan, a neka su mjesta bila određena za razuru tako što su precrtana. Riječ je o molitvama koje se bez ikakve dvojbe odnose na život u samostanu. Na jednom mjestu, fol. 78'-79, razura je ispisana kasnijim rukopisom. Riječ je o "pripravi i zahvali za sv. misu" koja "je pisana na razuri već u Zagrebu iza 1094."35 Kniewald nije ulazio u pitanje točnijeg određivanja vremena pisanja toga teksta, ali rukopis već na prvi pogled odaje da se upis na razuri obavio ne neposredno iza 1094., nego mnogo kasnije. Zamolili smo naše uvažene paleografe J. Stipišića i M. Pandžića za mišljenje. Oba se slažu36 s time da bi osnovni tekst sakramentarija mogao biti iz prve polovice XII. stoljeća, tj. nešto kasnije nego što ih datira Kniewald. Tekst na razuri fol. 78'-79 pisan je, dakako, još kasnije, pa Stipišić dodaje: "Možda čak iz početka 13. stoljeća". Iz toga treba zaključiti da je sakramentarij MR 126 došao u Zagreb kasnije nego što se to dosad mislilo, to više što je usto razumno pretpostaviti da on nije prenesen u Zagreb ubrzo nakon njegova nastanka, jer je najvjerojatnije neko vrijeme korišten u samostanu za koji je pisan. Sve dakle upućuje na konac XII. stoljeća. Tada je sakramentarij ne samo došao u Zagreb, nego su, očito, odmah sprovedena i struganja teksta - koja čak nisu dokraja izvršena - i odmah ubačen novi tekst na razuri 78'-79. Nakon toga posao je stao pa čak nisu ni obavljena sva struganja starog teksta, a novi tekst nije, osim na fol. 78'-79, nigdje upisan na razure. Missale antiquissimum MR 165, pisan potkraj XI. stoljeća, sastavljen je također za jedan samostan. On povezuje mnoge obrede i formule rimskog, 37 istočnjačkog i sjevernofrancuskog obreda, a sastavljen je, po Kniewaldu, 38 za samostan redovnica, koji je, po njemu, vjerojatno postojao u Gyoru. U njemu se često spominju liturgijski običaji redovnika i samostanski život, 1 39 npr. fol. 20 ("ut mos est monachorum"), fol. 44', 74, 79', 118,118 . Kada je taj obrednik došao u Zagreb? Po Kniewaldu je mogao doći "pri osnutku zagrebačke biskupije ili malo iza toga".40 Ne vidimo pravog razloga za

33

N. dj., 7-12. N. dj., 27. 35 N. dj., 28. 36 Pismo J. Stipišića od 5J.1993. i pismo M. Pandžića od 13.1.1993.1 ovom prigodom toplo zahvaljujemo na nesebičnoj pomoći koja nam je bila od odlučujuće važnosti pri našim analizama. 37 KNIEVVALD, 11. 38 N. dj., 9. 39 N. dj., 11. 40 N. dj., 9. 34

348


takvu dataciju. Naime, biskup Hartwig, koji se u tom obredniku spominje, čini se da je živio od 1088. do H01.4' Kako Kniewald smatra neupitnim osnivanje Zagrebačke biskupije u 1094., to bi značilo da je, po njemu, MR 165 došao u Zagreb svakako prije 1100. Ipak, smatramo vrlo malo vjerojatnim da je taj obrednik pisan potkraj XI. stoljeća i da su ga redovnice samostana u Gyoru odmah odstupile Zagrebačkoj biskupiji. I ovdje izgleda razumnim pretpostaviti da je gyorski samostan ipak neko vrijeme rabio naručeni obrednik, a kako i sakramentarij MR 126, također pisan za jedan samostan, prema našim pretpostavkama nije mogao doći u Zagreb prije kraja XII. stoljeća, izgleda najrazumnije pretpostaviti da su oba kodeksa došla u Zagreb istodobno. Nekako u to vrijeme pada i gradnja velike Zagrebačke katedrale čiji prostor "pokriva današnja katedrala od zvonika do svetišta".42 Sve, dakle, govori u prilog pretpostavci da je u to vrijeme došlo do značajnog poleta zagrebačke biskupije, pa u sklop tog poleta treba ubrojiti nabavku tih dvaju kodeksa. Nije li okolnost da su u Zagreb u svezi s izgradnjom nove predtatarske katedrale stigla dva kodeksa pisana za monasterije, imala za posljedicu da se nova katedrala (i, dakako, Zagrebačka biskupija, kao pravna osoba) tu i tamo u kleru te crkve nazivala kolokvijalno monasterium, pa je taj naziv ušao u one isprave Emerika, Andrije II. i Bele IV. koje su sastavljene prema nacrtu pripremljenom u Zagrebu? Tom hipotezom bilo bi prije svega objašnjeno zašto se taj izraz ne javlja tijekom XII. stoljeća. Ona objašnjava nadalje okolnost da se taj izraz rabi tek tu i tamo, ti. samo u onim kraljevskim ispravama za koje je nacrt pripremljen u Zagrebu.43 S druge strane, kada je kraljev kancelar sam sastavio ispravu, a da pritom nije dobio iz Zagreba predložak, izraz monasterij se ne rabi, npr. u Andrijinoj ispravi iz 1201., u kojoj je riječ o darovanju Zagrebačkom biskupu i zagrebačkoj crkvi (Zagrabiensi ecclesie), i u ispravi istoga vladara iz 1221,45 Na prvi pogled izgleda ipak čudno da isprave zagrebačkog biskupa ne rabe taj izraz, ali to je samo prividni, a ne stvarni problem. Naime, biskupove 46 47 48 isprave iz 1215., 1227. i 1235. sadrže darovanje biskupa Kaptolu, a kako smo već ustanovili, za Kaptol se prema sačuvanih 5 isprava s izrazom 49 monasterij nije rabio taj izraz. Isprava pak iz 1226. sadrži darovanje križarima, pa biskup opet nije imao prigode rabiti naziv monasterij. Dodajmo 5 da ni isprava kojom neki Nikola daruje Kaptolu 20. kolovoza 1227. " nije mogla sadržavati naziv monasterij jer se i ona odnosi na Kaptol. 41

N. dj., 10, bilj. 12. DEANOVIĆ, u: DEANOVIĆ - ĆORAK, 1988., 20. 43 O tom podrobnije u MARGETIĆ 1993a. 44 CD II, 6,7. 45 CD ΙΠ, 199,175. 46 CD ΙΠ, 138,121. 47 CD III, 248. «CD III. 449,391. 49 CD III, 262, 235. 50 MCZ I, 7,9 42

D. O SAMOSTANIMA

1. O BAŠĆANSKOJ PLOČI (Rijeka, 1997.)

I. UVOD Bašćanska je ploča (dalje: BP) jedan od najvažnijih spomenika hrvatske kulture. Ona ima svoje značajno mjesto u razvoju glagoljice i hrvatskog jezika, a s pravom je i predmetom povijesnih istraživanja. Zahvaljujući naporima više generacija brojnih istraživača mnoge su nejasnoće otklonjenje, ali, kao i u svakom znanstvenom pitanju, mnoga su pitanja ostala otvorena. Pokušat ćemo u ovome radu ponuditi nekoliko prijedloga interpretacija u nadi da će oni u daljnjoj plodnoj diskusiji pomoći pri razrješavanju dilema. Skraćeni sadržaj BP bio bi približno ovo: a) Invokacija (redak 1); b) Opat Držiha javlja da je hrvatski kralj Zvonimir u svoje vrijeme darovao neobrađeno zemljište sv. Luciji (retci 2-4); c) Spominje se župan Desila (čitanje imena sporno) i još neke osobe, ali zbog oštećenosti ploče njihova uloga nije jasna (retci 5-6); d) prijetnja onome, koji bi se usprotivio darovanju i želja da se suvremenici za prethodno spomenute mole Bogu (retci 6-8); e) Opat Dobrovit javlja da je s devetero redovnika sagradio crkvu sv. Ludje u doba kneza Kosmata koji vlada cjelokupnom krajinom (retci 9-12); f) Obavijest da je "Mikula" bio u zajednici sa sv. Lucijom. II. DATACIJA Kako je gornji lijevi dio natpisa jedva vidljiv i usto oštećen, taj se početni dio teksta čitao vrlo različito: 1) Simbolička invokacija (+) povezana s dataciipm: a) ČR (1100): Rački 1875.1,1877.,2 Crnčić 1888.3, Stefanić 1936.4,1941.5; 1

RAČKI 1875., 152. Prigodom pisanja našega rada uvelike nam je pomogla zbirka članaka u: Bašćanska ploča 1 i Π. 2 Doc., 488. 3 CRNČIĆ 1888., 49. 4 ŠTEFANIČ 1936., 4. 5 STEFANIĆ 1941., 275. 351

352


b) ČR. (11..): Jagic 1911.6 Za treće slovo Jagić misli da bi se moglo čitati bilo kao jedinica, bilo kao desetica; c) ČNŽ (1077): Hamm 19527; d) ČNZ (1079): Hamm 19808. 2) Datacija bez simboličke invokacije: a) ARG (1104) ili ARZ (1107): Kukuljević 1873.9; b) ČRI (1120): Strohal 1912.'°. 3) Simbolička invokacija i slova (bez datacije): a)ARbČnrčićl865."; b)AZb Crnčić 1865.4 4) Slova bez simboličke invokacije: a) ARb: Crnčić 1865.", Košuta 1952.14; b) AZb: Crnčić 1865.15, Košuta 1952Λ Štefanić 1955.17,1969.18, Štefanić, Grabar, Nazor, Pantelić 1969. 19, Fučić, 1971., 1982., 1997.20, Žagar2T. Ovom treba dodati još i ovo: Crnčić je, kao što smo upravo pokazali, predložio tri čitanja početka BP: jedno s invokacijom ("križićem"), drugo: AR b i tek kao treće: AZ b. Košuta je došao do uvjerenja da "ne možemo ići dalje od čitanja koje je dao Crnčić, tj. AR b ili AZb" i onda dodao: "ovo posljednje moglo bi se uzeti kao početna zabuna klesara". Dakle, Košuta se nije mogao odlučiti između spomenute dvije mogućnosti. Štefanić je 1955. god. više nego oprezno napomenuo da bi se uvodna slova moglo "možda čitati AZb bez datuma". Međutim, Fučić 1978. god. više ne dvoji:"Na početku teksta je klesarska greška koju su stariji istraživači "romantično" interpretirali datumom 6

JAGIĆ, 1911., 237. HAMM1952., 36.

7

«ŠTEFANIĆ, HAMM, FUČIĆ 1980., 520. Kako je taj članak nedvojbeno u prvom redu inspiriran prijedlozima Hamma, citirat ćemo ga dalje samo njegovim imenom. 9 KUKULJEVIĆ 1873., 22. 10 STROHAL 1912., 2. 11 CRNČIĆ 1865., 18. 12 Na i. mj. 13 Na i. mj. 14 KOŠUTA, 357. 15 CRNČIĆ 1865., 18. * 16 KOŠUTA 1952., 357. 17 ŠTEFANIĆ 1955., 387. 18 ŠTEFANIĆ1969., 34. " ŠTEFANIĆ et al.1969., 70. 2(1 FUČIĆ,1982. 240; ISTI 1978., 12; ISTI 1982., 44; ISTI 1997., 114. 21 ŽAGAR 1997., 9.

O Bašćanskoj ploči

353

(1100,1104 ili 1107,1120,1077). Klesar je zabunom započeo klesati prije invokacije opatov iskaz u prvom licu (...) pa zatim to ispravio". Pa ipak, ne vidimo, kako je to klesar svoju grješku "ispravio". Ako se čita AZb, onda klesar nije ništa ispravio, već je bezbrižno nastavio dalje klesati. Ako bi bila riječ o grješki, bilo bi doista čudno da sastavljač predloška nije klesara na tu grješku odmah upozorio i dao mu nalog da je dlijetom bar donekle popravi, kao što se to na nekim mjestima BP može primijetiti. Jer - barem na početku klesanja bio je sastavljač predloška sigurno nazočan. Napomena o "starijim istraživačima" ne čini nam se prihvatljiva, jer je teško i Hamma svrstati medu "starije istraživače". Hamm je kod svoga "romantičnog" shvaćanja početka BP s datacijom ostao čak još i 1980. god. A Hamm je još 1960. i 1971. dobro istaknuo da AZb "nema pravog smisla". Ne bi li bilo prihvatljivije da s Račkim, Crnčićem, Geitlerom i drugima do Hamma prihvatimo da na početku BP postoji simbolička invokacija, vrlo slična onoj na jurandvorskom ulomku I, koja se još i danas dobro vidi na tom ulomku u Povijesnom muzeju u Zagrebu? Nakon nje nalaze se tri slova. Ona označavaju brojke, što se vidi po točkama22 između prvoga i drugoga te drugoga i trećega i po titlama iznad drugog i trećeg slova 22

Ovako već RAČH 1875., 158. N. dj., 159. 24 Pretežna većina autora, koji su se potanje bavili BP, prihvatila je tezu da je Krk pao pod mletačku vlast oko 1116. god. Ali, ni godina ni sadržaj te vlasti nisu bar donekle uvjerljivo dokazani. Tako je npr. KLAIĆ V. 1901., 82, u svom vrlo temeljitom radu o krčkim knezovima napomenuo da je Rab priznao 1118. god. mletačku vlast, ali da za Krk nisu sačuvane ni isprave o krčkom priznanju te vlasti ni duždeva prisega. Iz isprave dužda Vitalisa Michieli od З.УШ.ПбЗ. god. (CD П, 94, br. 92) vidljivo je da Mleci nakon smrti krčkog kneza Dujma dodjeljuju njegovim sinovima Bartolu i Vidu krčko kneštvo, ali samo doživotno (tempare vite vestre), i to pod uvjetima pod kojima je njihov otac dobio to kneštvo u doba dužda Dominika Michielia (1118.-1130.). Iz te se isprave može, dakle, zaključiti da je Dujam priznao mletačku vlast u vrijeme između 1118. i 1130. god. Međutim, velika je razlika između vlasti kneza Dujma na Krku za dužda Dominika Michielia od vlasti mletačkog kneza u Osoru, gdje su se smjenjivali sinovi mletačkih duždeva, koji su vlast nad Osorom i Cresom shvaćali kao neku vrstu dodatnog obiteljskog povećanja prihoda, vlasti i ugleda (o tome potanje MARGETIĆ 1980,27,45 i d. 52 i d.). S druge strane, premda je prilično nejasna slika koju o događajima 1115. i 1117. god. daju razmjerno pouzdam Annales Venetici Breves, ipak upada u oči da o Krku nema nikada ni jedne riječi. Prema tim Analima 1115. god. dužd Ordelafo Falieri osvaja sve dalmatinske gradove osim Zadra i Biograda, 1116. pobjeđuje bana, osvaja Zadar i njegov kaštel te Biograd i ruši Šibenik (Vidi MARGETIĆ 1982a., 233-234). Osnovni je problem u ovome: ako su Mlečani stekli realnu vlast nad Krkom, zašto nisu i tamo "uhljebili" članove vladajućih obitelji (Polani, Mauroceni, Michieli itd.) nego su realnu vlast prepustili 23

354

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku O Bašćanskoj ploči

(možda i iznad prvog?). Prvo slovo (č) već je Rački ispravno pročitao (i protumačio)23. Za drugo ne bi smjelo biti sumnje da je riječ o r (s titlom). Od onoga trećega slova (ako ne uzmemo u obzir titlu) vidi se samo donje lijevo oko koje bi moglo odgovarati slovu d = 5, ž = 7 i l = 50. Dakle, u obzir dolaze ove godine: 1105., 1107. i 1150. Ovo bi se rješenje moglo donekle usporediti s Jagićevim, samo što bi po našem mišljenju desetica mogla biti isključivo 50. Ipak, "50" ne dolazi u obzir zbog razloga, koje dajemo dalje u tekstu, u glavi IV i u bilješki. 24 Smatramo da je u pomoć nužno uzeti još jedan element. Taj je element najuže povezan s imenom župana na početku 5. retka. Ono se u literaturi čita na razne načine: Kukuljević ga

domaćoj hrvatskoj obitelji Krčkih knezova i priznali ih za "mletačke činovnike", kako to kaže N. Klaić? (vidi npr. KLAIĆ N. 1970., 130: Dujam je "mletački činovnik na Krku". Napominjemo, da se do danas provlači teza koju je 1909. god. iznio ŠIŠIĆ1909., 71. Po toj tezi "ne može biti nikakve sumnje da je u lipnju 1116. god. s ostalim otocima i Krk dospio u vlast mletačku". Ali, još 1115./1116. prema legendi o sv. Krištoforu Rab je napao ugarski vojskovođa Sergije kojem su pripadali "svi ostali otoci", (dakle i Krk). Literaturu vidi u MARGETIĆ, 1980., 26.1 to govori u prilog tezi da su se Mlečani nakon Kolomanove smrti morali zadovoljiti da im se na Krku prizna tek neki oblik vrhovništva, ali ne i realnu vlast) Uvjerljivi odgovor može biti samo jedan. Dali smo ga još 1980. god.: mislimo da ne bi smjelo biti sumnje da su Mlečani vrlo nerado priznali knezu Dujmu kneštvo nad Krkom. Očito je da bi oni, da su mogli, bili učinili na Krku isto što i u drugim mnogobrojnim njihovim uporištima i postavili za kneza Mlečanina iz ugledne mletačke obitelji: to bi bilo u korist i same te obitelji kojoj se tako pružala mogućnost da poveća svoje bogatstvo, ugled i utjecaj i Mletaka kao cjeline, jer bi time bilo osvojeno još jedno važno uporište na istočnoj jadranskoj obali. Razlog za iznimno postupanje s Krkom je nesumnjiv: Dujam je već imao vlast na Krku, i to razmjerno čvrstu, pa Mlecima nije preostalo drugo nego učiniti kompromis priznavši Dujma za kneza i u koncesiju krčkog kneštva umjeti neke klauzule koje će im bar u budućnosti omogućiti postizanje stvarne vlast nad Krkom. Zato su Mlečani dodijelili krčko kneštvo Dujmu samo za njegova života, nadajući se da će se stvarni odnos snaga tijekom vremena izmijeniti u njihovu korist. Ukratko, realnu vlast na Krku imali su Krčki knezovi također i u vrijeme, kada su u doba kneza Dujma iz oportunih razloga priznali suverenitet Mletaka kao vrlo opasne i jake pomorske velesile. Krčki su knezovi bili toliko jaki, da su Mleci bili prisiljeni obnavaljati im doživotnu koncesiju 1163. i 1198. Tek u doba dužda J. Tiepola (sredinom XIII. stoljeća) Mleci su zaključili da je došlo do takve situacije, potjerali Krčke knezove i, dakako, odmah kao kneza instalirali duždeva sina - i grdno pogrješili. Krčki su knezovi ne samo uspjeli otjerati uljeza, već su Mlečani novim ugovorom iz 1261. god. bili prisiljeni priznati Krčkim knezovima trajno nasljedno pravu na Krk, što je neizmjerno ojačalo njihov položaj i osiguralo im vlast za punih daljnjih 220 godina (Potanje u MARGETIĆ 1980., 45-54).

355

je 1873. god. pročitao: desimir25, Rački 1875.26 i 1877.27, desi(l)a, Geitler 1883. đesi.ra28, Crnčić 1883. desi(l)a29, Strohal 1912. desida30, Štefanić 1941. desi.m31, Hamm 1952. desim(i)ra32, što je 1955. god. preuzeo štefanić33, a nakon njega i drugi, npr. Fučić 1982.M Štefanić je 1936. god. ustvrdio da je "nemoguće kombinirati slovo / ili d, tim manje, što bi ono u tom slučaju bilo nerazmjerno široko".35 Hamm36 je 1952. vidio u nejasnom slovu mlade m pa kako iza toga po njemu slijedi "jasno slovo r", predložio je svoje čitanje Desimra. Ipak je ime Desimra neobično. Zbog toga se pokušalo pomoći toj neobičnosti pretpostavkom da treba dodati "i", dakle Desim(i)ra, ali ovo bi bio jedinstveni slučaj ovakvog muškog imena u prvom licu jednine. Ime Desimir doduše je dobro poznato, ali onaj dodatni α čini prijedlog neuvjerljivim. Rješenje treba tražiti u nečem drugom. Naime, bez teškoća se primjećuje da je klesar - dakako, prema predlošku - odvojio slova točkama: d · e · s · i ·(?) · a. Takvo odvajanje slova na ovako kontinuirani i istaknuti način ne postoji ni na jednom drugom mjestu u BP (osim kod brojaka). Takav način pisanja imena ne može biti slučajan.I ne samo to. Slova toga imena su ponešto veća od najvećeg broja drugih obližnjih slova i, što je neobično značajno, ime je smješteno približno na granici prve i druge trećine natpisa. Zaključak se nameće sam od sebe: predložak, po kojem je rađen natpis u BP, želio je istaknuti toga župana kao osobito značajnu osobu pri Zvonimirovu darivanju neobrađenog zemljišta samostanu. Time Štefanićeva zamjerka da bi od ranijih autora predloženo l ili d bilo "nerazmjerno široko" otpada sama od sebe ako se uzmu u obzir upravo spomenute činjenice, tj. točke medu slovima, vrlo upadljivo mjesto imena i veličina slova. Zbog toga nema nikakva razloga ne prihvatiti jedan od starijih prijedloga, tj. d ili / to više što se dobro vidi desno oko (a lijevo naslućuje). U izboru između 25

KUKULJEVIĆ 1875., 24. RAČKI 1875-, 137. Napominjemo, da smo prihvatili Hammovo označavanje slova a koje se razlikuje od uobičajenog slova "a" u glagoljici. ^Doc., 487. 28 GEITLER 1883., 187. "CRNČIĆ, 49. 30 STROHAL 1912-, 2. 31 ŠTEFANIĆ 1941., 275. 32 HAMM 1952., 36. 33 ŠTEFANIĆ 1955., 386. 34 FUČIĆ 1982., 44. 35 ŠTEFANIĆ 1936., 2. 36 HAMM 1952. 36. 26

356


Črnićeva Desila i Strohalova Desida mislimo da nema sumnje: Črnčićev je prijedlog nedvojbeno prihvatljiviji. Zašto je Desila posebno istaknut? Da bi se to razumjelo, treba uzeti u obzir način stjecanja vlasništva u ranom srednjem vijeku u onim područjima, gdje nije u cijelosti prevladavalo langobardsko pravo. Već Expositio u odredbi Otona L, l, § 6 u Liber Papiensis37, ističe da se po lex Romana vlasništvo stječe samo dosjelošću i predajom stvari (usucapionibus et traditione), dok se po langobardskom pravu zemljište (predium) stječe i pukom predajom isprave i bez predaje posjeda (licet non sit in possessione). Nedvojbeno je na našoj obali bilo prihvaćeno upravo spomenuto rimskopravno načelo. Zbog toga se i inače često spominje investitio38, tj. uvođenje u posjed, jer je ona najvažniji element prijenosa vlasništva. Investirati, uvesti u posjed, može samo vlasnik ili njegov predstavnik, missus ili nuncius. Od upravo nepreglednog broja investicija preko predstavnika dosadašnjeg vlasnika spomenimo samo ispravu iz god. 1067.39, sastavljenu u Ra veni i sačuvanu u izvorniku, kojom neki Petar prodaje neku zemlju i odobrava svojem predstavniku da uvede kupca u posjed: tradita tamquam per legittimam et meam corporalem tradicionem cjuamcjue eciam et istum meo missum nomine unitore filius Bernard, qu(am) de meis manibus in tuis milio, ut illuc tecum pergat od istas res et corporaliter libi tradat itd. Za naziv nuncius vidi npr. i ispravu iz 1247. god. iz Cividalea: Et statim datus est nuncius ponendi in tenutam et corporalem possessionem.40 Jasno je da je takav predstavnik vlasnika nešto posve drugo od svjedoka i ujedno neusporedivo važniji. To je razlog zašto je Desila u BP spomenut na vrlo istaknutom mjestu i na vrlo istaknuti način. On nije svjedok, on je predstavnik kralja Zvonimira, on je posl b (missus). Da je do sastavljanja predloška došlo tek sredinom XILstoljeca, sigurno je da županu Desili ne bi bilo dano ovakvo upadljivo počasno mjesto na ploči. Zbog toga ne dolazi u obzir godina 1150., već samo 1105. ili 1107. U daljnjem tekstu obrazložit ćemo da zbog drugih razloga treba prihvatiti isključivo 1105. god.

7 8

Liber Papiensis, 569.

CECCHINI. U nas vidi npr. CD, I,100, br. 71; 137, br. 109; 140, br. 109). 'DELORENZI, 1961,220. 5 LEICHT, 1897. ISTI 1933., 71,140.


357

III. POSU - ČITANJE 5.1 6. RETKA Desila je spomenut u 5. retku, a riječ posl. u 6. Potrebno je smisao tih dvaju redaka zajedno proučiti. Kako je tekst BP u 5. i 6. redu oštećen, teško je dokučiti pravi smisao njegova sadržaja. Prethodno ćemo navesti dosadašnja objašnjenja rečenice koja se proteže od kraja 4. do početka 7. retka: Rački je shvaćao taj odlomak približno ovako: (kralj Zvonimir) došao je na otok; mi svjedoci krbavski i lučki župan; ovaj potonji je poslao Vitoslava na otok. Crnčić je tumačio isti odlomak približno ovako: moji (tj. opata Držihe) svjedoci (su) krbavski i lučki župan; ovaj potonji poslao je Vitoslava na otok. Hamm je predložio približno ovo: kraj 4. retka ne odnosi se ni na Zvonimira ni na svjedoke, već je povezan sa Zvonimirovim darovanjem ledine sv. Luciji i crkvi sv. JeroUma u Staroj Baski; krbavski župan i lučki svećenik Mratin(ac) (uveli su opata Držihu u posjed); to javlja treći uglednik (Vinuslavac). Štefanić je 1969. god. ostavio posve otvorenim čitanje kraja četvrtog retka i početka šestoga; uz župane spomenuti su i Pribineg u Vinodolu i Jakov u otoku. Fučić je povezao prethodna tumačenja: kraj četvrtog i početak 5. retka odnose se na svjedoke uvođenja u posjed; to su krbavski župan i MratinacMeđutim, po njemu je Mratinac lički (a ne lučki) župan; Pribaneg je poslanik u Vinodolu, a Jakov na otoku. Međutim, pod II. smo pokušali dokazati da Desila nije običan svjedok, već Zvonimirov poslanik. S druge strane, kako se riječ posl. pojavljuje tek u sredini 6, retka, tj. vrlo udaljena od župana Desile spomenutog početkom 4. retka, nameće se misao da nije samo Desila poslanik, već da se tekst BP između Desile i riječi posl. odnosi na još neku osobu, tj. da riječ posl. treba čitati posl(i). Mnogo je teže odgovoriti na pitanje, kako se zove ta druga osoba. Naime, Rački i Crnčić mislili su da je riječ o županu lučke županije i čitali početak nečitkog dijela druge polovice 5. retka: [žu](pan) i toga župana povezivali s Prbnebgom iz šestog reda. Taj je prijedlog u novije vrijeme s pravom napušten pa su Hamm i Štefanić čitali taj dio 5. retka "mra..."'. Pa ipak, ako se točnije pogleda ledirano mjesto, vidi se da prvo slovo ipak nije latinski "m" jer su vršci toga slova na tom mjestu (a i inače u BP) uvijek profilirani u vrlo oštrom kutu, dok se na oštećenom mjestu dobro razabire desni vršak, koji je zaobljen, a usto se vidi iznad toga vrška još neke tragove koji bi zajedno s lijevim dijelom slova ipak činili slovo "ž" kako su to čitali Rački, Crnčić i toliki drugi do Štefanića.

358



Kako prihvaćamo Rački-Črnčićevo čitanje ž, otvara se pitanje čitanja slova "t" u "Mratinu", koje ni Hamma nije pretjerano uvjerilo. On je 1952. god.41 posve hipotetski postavio svoj prijedlog čitanja ovako: "Ako (!) je naime iza onoga a (...) stajalo t itd." i na svoje pitanje: "je li takvo rješenje moguće?" odgovorio: "teoretski (!) jest", premda je, dodaje Hamm, takav oblik (tj. Mratin) "zabilježen samo u unutrašnjosti". Sam je Hamm bio posve svijestan da je takvo rješenje daleko od zadovoljavajućeg i zbog toga dodao: "U svakom slučaju, ja još ne predlažem ništa (kurziv Hammov) jer to zapravo prelazi okvir ove radnje, a Bašćanskoj ploči posvetit ću drugu studiju". Takva je studija izostala, već se umjesto toga 22 godine kasnije Hamm zadovoljio time što je naglasio da je čitanje Mra(tin) "prihvaćeno".42 Time nisu ni u najmanjoj mjeri smanjene njegove vlastite sumnje u takvo čitanje koje je "teoretski moguće". Usto, ime Mratin = Martin nije zabilježeno ni na Krku ni na drugim otocima, a ni na obalnom području nasuprot Krka. Međutim, prihvaćajući čitanje ž, ne možemo ga kombinirati sa "župan" jer to ne dopušta očuvam tekst. Hamm je dobro čitao daljnja dva slova r i a. Dobivamo dakle žra. Ono slovo nakon toga moglo bi doduše biti "t", kao što to čitaju Hamm (od 1952. dalje) i Štefanić (od 1955. dalje), ali bi ono isto tako (a možda još i bolje) mogli biti "l" te nakon toga možda fbcb. Nije li to žrel Vepriiiačkog zakona (ubirač podavanja)? Tako bismo dobili podatak da je Desila župan u Krbavi i ujedno ubirač podavanja u Luci. To čitanje ne možemo smatrati sigurnim, ali nam se čini najmanje lošim. O tome vidi i u glavi V. ovoga rada. 43 U idućem, šestom, retku, nakon će, koji se povezuje s l(u) prethodnog retka, dolazi prbbnebM b.posl. Je li riječ o imenu koje se još od Račkoga često tumači kao Pribineg, Prvaneg ili slično? Nakon toga imena dolazila bi, kako se često tumačilo, točka pa bi nastavak bio: s b posl(a) tj. on, Prvaneg, poslao je itd. Hamm se takvom (ili sličnom) tumačenju odupro upozorenjem da kraj toga imena ne može završavati s a već, po uzoru na Držihu i Desilu s "a", nadalje da je ime PrbTmebga "nezgrapno" te da u njemu mnogo toga nije objašnjivo (npr. kako bi došlo do ispadanja b ispred g, do prelaženja glasa b u ν itd. itd.) Zbog svega toga Hamm je smatrao da nije riječ o imenu nego o kratici za "prezbiter nebog": pr(ez)bfitr) b neb(o)g(b). Nastavak bi se čitao: Az b. Hammov prijedlog nije nitko prihvatio. Ovakvo radikalno kraćenje nije vjerojatno to više, što nema nad imenom ili bar dobrim dijelom imena znak kraćenja a usto je malo vjerojatno da bi glagoljaš u XI. stoljeću

"'· —" -—

41

-" —" - "

HAMM 1952., 28. 42 HAMM 1980., 520. 43 HAMM 1952., 29.

·*

359

spominjao upravo "prezbitera".44 Hamm je kasnije (1980.)45 pokušao obraniti svoje čitanje time što je upozorio na "ostatke title" iznad slova e. Ukratko čitanje Prb bnebga ili Prb bnebža nije nimalo uvjerljivo, a prezbiter nebog još manje. Hamm je dobro zapazio ostatak title iznad e, ali ne čini nam se nimalo uvjerljivim da bi se za taj ostatak moglo pretpostaviti da je riječ o titli koja bi obuhvaćala i riječ "prezbiter" i riječ "nebog". Taj se ostatak može prihvatiti samo kao ostatak title iznad slova e - i ništa više. Usto, nedvojbeno je da je klesar baš na tom mjestu natpisa očito "zabrljao" jer je uočljiv njegov napor da popravi ono slovo, koje Štefanić čita kao "g" ili "ž", a Košuta "z", "ž" ili poluglas. Ali, nijedan od tih prijedloga ne zadovoljava. Naše je mišljenje da je klesar ne samo krivo čitao predložak nego isklesano pokušao nespretno i loše popraviti. Smatramo da je odgonetka u ideji koju je predložio Hamm, tj. da se ne radi o: "Prbnebgu" nego o više riječi. Predlažemo: Pr bbb (tj. Priba) ne(ga) b brat: titla nad e čini nam se dobro razrješena s ne(ga), a u klesarevoj grješci u slovu poslije "b" vidimo neuspjeli pokušaj da se ligaturom napiše poluglas kojeg možda uopće nije bilo u predlošku (ili je suvišan - kao u "ktraina"). Predzadnje je slovo nečitljivo. Mislimo da ga smijemo popuniti s "t" "prema smislu", slično kao što se "prema smislu", koji su autori predlagali, dosad popunjavalo npr. sa "s":sbposl(a) i sa "z": azbposlb. Naš prijedlog ima, čini se, prednost pred takvim čitanjem. Zašto bi upravo "Pribineg" bio onaj koji šalje "Vitoslava" na otok? Prema Štefaniću (1955. god.) bi Pribineg bio poslanik u Vinodol, a Jakov na otoku, ali onda Pribinegova uloga u uvođenju u posjed ledine na Krku otpada. Sb je po smislu neuvjerljivo. A pogotovu je neuvjerljivo da bi se, po Hammu, najednom pojavila u prvom licu jednine nova osoba: "Ja, Vinuslavac na otoku" - tj. da bi opata Držihu u posjed uveli župan Desimir i "skromni svećenik Martin" i da bi se kao jedini poslanik na otoku pojavio Vinuslav. Sve postaje mnogo jednostavnije, ako se pretpostavi da su Desila i njegov brat bili Zvonimirovi poslanici (posli) i da su njih dva uveli Držihu u posjed ledine. I nastavak rečenice u 6. retku vrlo je oštećen. Sigurno se vide, kako nam se čini, samo ova slova:CT'n..ie Nakon toga slijedi v(o) i u 7. retku toče, dakle v(o)toce. Štefanić46 je 1955. god. popunjavao ovako vin(o)[d]le [efcM b) tj." (Pribineg je poslanik) u Vinodolu, a Jakov na otoku" i na tome 47 48 ostao još 1969., a s njime iste godine i Grabar, Nazor i Pantelić. Hamm 44

KOŠUTA, 355-357. HAMM 1980.,520. 46 ŠTEFANIĆ 1955., 386. 47 ŠTEFANIĆ 1966.^4. 48 Vidi ŠTEFANIĆ et al., 70. 45

360


se 1960.49, 1971.50 (i kasnije 1980. god.) usprotivio čitanju i "Vinodol" i "Jakov" i 1980. god. predlagao čitanje vin[us]l[avbcb], tj. Vinuslavac, ali je dopuštao da se riječ Vinuslavac shvati kao dvije riječi, tj. vinu u smislu uvijek (ili stalno) i Slavac (vladar Neretljanske Kneževine) "po Baradi".51 Očito ni taj prijedlog ne zadovoljava. Skloni smo prihvatiti osnovnu ideju štefanićeva čitanja, tj. da je riječ o Vinodolu pa bi Desila i njegov brat bili posli vin(o)[.d]le (i vse) v(o)toce tj. poslanici u Vinodolu i cijelom (??) otoku. Ali svijesni smo da ni taj prijedlog nije konačan. Prijedlog našeg čitanja 5. i 6. retka (i početka 7.) bio bi dakle: 5. mi župan b Desila Kr[ba]ve, ira[l bcb] vb Lu6. će Prbbb ne(ga) b brat b posl(i) Vin(o)[d]le (i vsš) v(o)7. toče Dodajmo par riječi o čitanju kraja 5. i početka 6. retka. Svi istraživači Stali su slova na kraju 5. i početku 6. retka BP l(u)ce, pri čemu nije bilo sporno da je riječ o lučkoj županiji, poznatoj iz više isprava XI. i XII. stoljeća. I Fučić je još 1971. od prihvatio takvo čitanje.52 Međutim, 1978. god.53 predložio je novo Stanje: l(i)ce, ali bez paleografskih obrazloženja i to Stanje zadržao u svom glavnom radu iz 1982.54 i najnovijem radu iz 1997.55 FuSćevo Stanje preuzeli su i neki drugi noviji autori *, koji se međutim nisu upuštali u paleografsku opravdanost. Jedino je N. Klaić 1981. god. pokušala to Stanje opravdati povijesnim argumentima. w N. Klaić napominje da je o lučkom županu u ispravama do početka XII. stoljeća sačuvano samo sedam podataka, a oni potječu samo (!) iz dva (!) skriptorija, samostana sv. Krševana i biogradskog samostana sv. Ivana. Značajno je, nastavlja N. Klaić, da se lučki župan pojavljuje "samo (?) u onim ispravama tih samostana pomoću kojih je trebalo dokazati samostanski posjed na hrvatskom području, točnije na području - LUKE" (masnim slovima istakla N. Klaić). Oni su dakle uneseni u krivotvorine i datirane XI. stoljećem s prozirnom svrhom da sud uvjere "kako su u dalekoj prošlosti lučki župani bili uz kralja, kad se odluavalo o zemljama u njihovoj županiji". God. 1185. splitski je crkveni sabor donio zaključak * HAMM1960., 160. HAMM 1971., 164. 51 HAMM 1980., 521. 52 FUČIĆ 1971 .,387. ет FUČIĆ 1978., 12. 54 FUČIĆ 1981.,44. 55 FUČIĆ 1997., 114. 56 Npr. KATIČIĆ et al..,235; ŽAGAR, 9. 57 KLAIĆ N. 1981,295-296; ISTA 1988., 28. 50


361

da ninski biskup treba preuzeti crkvenu vlast nad "čitavom Lukom" ali N. Klaić primjećuje da crkveni sabor ni to pitanje nije bio u stanju riješiti jer je još 1266.god. Ninska crkva sastavila krivotvorinu po kojoj je navodno Bela IV. dao pravo ninskom biskupu "da ubire desetinu u lučkoj županiji". Smatramo da prigovori N. Klaić nisu na mjestu. Lučka se županija u XI. stoljeću vrlo često spominje u ispravama, koje doduše nisu sačuvane u izvorniku, ali kojima se ne može poreći vjedostojnost u odnosu ne samo na vijesti o vladarima već i u njima navedene svjedoke i županije, a vrlo često i u odnosu na dispozitiv. Zar bi doista kasniji nepoznati krivotvoritelji dali maha svojoj mašti i izmišljali imena nepostojećih županija? Neobično bi bilo i to, da su imena identičnih županija izabrali krivotvoritelji skriptorija čak dvaju samostana. Usto, nije nimalo vjerojatno da bi krivotvoritelji rabili naziv lučke županije ne samo u pitanjima koja se odnose na hrvatski teritorij, već i u pogledu darovanja otoka Maona, za koji se doista ne može reći da je pripadao lučkoj županiji. Jedan je od svjedoka toga darovanja Viachiqo, iupanus de Luča.5* Za tu ispravu ne može se reS da je lučki župan ubačen zato da bi se uvjerilo buduće generacije "kako su u dalekoj prošlosti lučki župani bili uz kralja, kad se odluSvalo o zemljama u njihovoj županiji" - kako to kaže N. Klaić. Ukratko, sačuvane isprave sastavljene su na osnovi podataka što ih je sastavljač našao u samostanskim analima, i onda na osnovi tih podataka sastavio isprave, koje diplomatički nisu izvornici, ali je njihov sadržaj pouzdan. Problem bi se u odnosu na ispravu o darovanju otoka Maona mogao pojaviti samo u pitanju, je li pouzdaniji tekst iz kartulara samostana sv. Krševana ili iz sačuvane isprave iz XIII. stoljeća, ali mislimo da smo na drugom mjestu dokazali da je tekst kartulara bez ikakve dvojbe pouzdaniji od isprave koja je u XIII. stoljeću sastavljena na osnovi njega.59 Ukratko, postojanje lučkog župana nedvojbeno je dokazano za drugu polovicu XI. stoljeća. Što se pak tiče paleografskog aspekta, on je isto tako nedvojben. Istina je, da je zadnje slovo u 5. retku dosta oštećeno, ali se ipak kako-tako razaznaje ne samo lijevi luk i donje oko slova "u", već uz malo pozornosti ostatak gornjeg oka pa čak i - uz malo dobre volje - i središnja vodoravna crta. Sve to upućuje na ostatke slova "u" kao što su to ispravno čitali svi autori do 1978. god. Naime, slovo "i" ima u BP dva oblika, jedan stariji, koji se izravno povezuje na stariju oblu glagoljicu ( gornji dio, malu pačetvorinu i donji dio, polukružnicu koja se na svojem gornjem dijelu izravnava i tako povezuje s gornjom pačetvorinom) i jedan noviji, latinični "i", tj. okomita crta s kratkom vodoravnom crticom na vrhu i na dnu slova. 58 59

CD 1,112, br. 82 = Doc. 72, br.55. MARGETIĆ 1995., 158-161.

362



Do 9. retka BP klesar je rabio isključivo stariji tip, i to ukupno 20 puta -, a ni jedan jedini puta latinični "i" koje se pojavljuje tek od 9. retka dalje, i to u alternaciji sa starijim oblikom (6 puta stariji, i 5 puta noviji oblik). Dovoljno je baciti pogled na ploču da se vidi da se na kraju 4. retka ne može raditi ni o starijem ni o novijem tipu slova "i" Dakle, treba čitati l(u)ce. IV. OKOLNOSTI NASTANKA BP Da bismo u potpunosti shvatili dublji smisao zbog čega je upravo 1105. god. došlo do izrade BP, potrebno je bar u najkraćim crtama dati prikaz političke situacije oko Hrvatske i Dalmacije u drugoj polovici XI. stoljeća. Vrhunac hrvatske ranosrednjovjekovne države bez sumnje je postojanje regnum Croatiae et Dalmatiae do kojega je došlo uz vrlo aktivnu i odlučujuću ulogu reformiranog papinstva šezdesetih godina XI. stoljeća. Približno oko 1060. god. Petar Krešimir IV. počeo se nazivati kraljem Hrvata i Dalmatinaca, što treba povezati s energičnim i uspješnim prodorom rimske crkve osobito na područja nad kojima je do tada imao svjetovnu vlast Bizant. Naime, god. 1059. papa Nikola II. primio je u vazalni odnos normanske vojvode u južnoj Italiji, i to Richarda kao kneza Kapue, a Roberta Guiscarda kao vojvodu Apulije i Kalabrije, a i Sicilije nakon što i nju osvoji, te im dodijelio spomenute zemlje kao leno rimske crkve. Približno u isto vrijeme dolazi i do papina priznanja Krešimirove vlasti nad dotadašnjom Bizantskom Dalmacijom60. Papino priznanje vlasti hrvatskog kralja nad cjelokupnom Dalmacijom davalo je Krešimiru međunarodnopravno opravdanje da usmjeri svoja nastojanja za postizanjem realne vlasti i nad tim dijelom jedinstvenog kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, regnum Croatiae et Dalmatiae kako ga Krešimir naziva približno od 1060. god. Svakako je naslov regnum Croatiae et Dalmatiae bio simbolom težnje ujedinjenja dalmatinskih gradova i otoka od Krka prema jugu s Hrvatskom. Regnum Croatiae et Dalmatiae kao politički pojam, proizašao iz sveze ojačalog papinstva na široj svjetskoj pozornici i hrvatskog kralja, odgovarao je na dugotrajnom povijesnom planu narodnim geopolitičkim, ekonomskim i društvenim interesima. Ali, kao i u južnoj Italiji, tako i na istočnoj obali Jadrana, papa sa svojim saveznicima iz mnogo razloga nije imao previše sreće. U južnoj Italiji papa je Roberta Guiscarda već 1073.-1075. smatrao kao svoga najvećeg, smrtnog neprijatelja. To je išlo tako daleko da je papa Roberta izopćio iz crkve najprije u veljači 1074. i onda ponovno u veljači 1075. god. Dakako da je to izopćenje imalo za izravnu posljedicu nezakonitost 60

| i

363

Robertove vlasti nad južnom Italijom, jer ju je pravno držao kao leno rimske crkve. Nešto slično dogodilo se i s Petrom Krešimirom. U Dalmaciji je papa želio ostvariti što potpuniji izravni utjecaj, osobito preko splitskog nadbiskupa Lovre. To se vidi npr. iz izvanredno samopouzdanog tona nadbiskupa, koji prigodom osnivanja samostana benediktinki u Splitu 1068. god. donosi odluke s nedvojbeno javnopravnim značajkama: on oslobađa samostan od pomorskih dažbina i dodjeljuje mu neke zemlje.61 Takvo nadbiskupovo preuzimanje prerogativa, koje inače pripadaju kralju, nije se moglo sviđati Petru Krešimiru pa se on udaljio od pape, to više što je u to vrijeme (1066. i 1067.) Bizant slavio velike uspjehe u Italiji osvajanjem Bana i drugih apulijskih gradova. Dok je s Robertom Guiscardom kao izvanredno snažnim vladarom papa imao nepremostive teškoće, dotle se odluka pape da se riješi Petra Krešimira mogla mnogo lakše ostvariti. Papa je brižljivo pripremao Krešimirovo uklanjanje, i to koordiniranom diplomatskom i vojnom akcijom. Što se tiče diplomatske strane akcije, papa se oslonio na svoga vjernog suradnika Gerarda, koji je 1064. god. postao siponskim nadbiskupom i bio žarkim pobornikom reforme. Vojnu akciju povjerio je papa normanskom velikašu Amicu, inače u trajnom sukobu s glavnim papinim neprijateljem Robertom Guiscardom. Redoslijed je događaja uvjerljiv: 20.111.1074. papin legat Gerard nalazi se u Dubrovniku ΧΙ.1074. god. grof Amico hvata Krešimira ΧΙ.1074. god. Gerard dolazi u Split Χ.1075. god. Zvonimir daje pred Gerardom vazalnu prisegu papi. Međutim, poznato je da je Zvonimir kao ban bio nametnut Krešimiru već ranije. Zbog toga bi se vrijeme oko 1071 .-l 072. moglo prihvatiti kao doba kada se gasi realna vlast Krešimira. Već tada je Zvonimir nedvojbeno glavna realna snaga u regnum Croatiae et Dalmatiae. To je ujedno vrijeme kada Bizant definitivno gubi Bari (16.IV.1071.) i Palermo (1072.) i kada bizantski car Roman Diogen doživljava katastrofalan poraz od Turaka kod Manzikerta 28.VIII.1071. Na Balkanu je situacija za Bizant također očajna, a u dramatičnim događajima u svezi s bugarskim ustankom prema dopunama vijestima Skiličina Nastavljača oko 1072.-1073. sudjeluju i hrvatske čete. Vijest da je "narod Srba, koje i Hrvatima zovu" krenuo protiv bizantske provincije Bugarske ne može se objašnjavati drukčije nego da su čete i jednih i drugih pomogle bugarskim ustanicima. Drugi bizantski pisac, Nicefor Brijenije, javlja da su oko 1072. god. Slaveni pljačkali bizantsku provinciju Bugarsku i da su se "Hrvati i Dukljani

MARGETIĆ 1980., 219-238; ISTI 1997., 197-214. Vidi i ISTI 1997a., 253-272. 61

CD 1,109, br. 80 = Doc. 75, br. 57.


odmetnuli i pustošili čitav Ilirik". I kasnije vijesti o Hrvatima u Crvenoj Hrvatskoj u Nicete Honijata i Ljetopisu popa Dukljanina treba sigurno povezati s upravo navedenim događajima.62 Hrvatska je dakle u to doba na vrhuncu svoje moći, što je u izravnoj svezi s nadmoćnim položajem pape Grgura VII. u europskoj politici. God. 1077. papa doživljava puni trijumf nad svojim u to doba glavnim protivnikom, njemačkim kraljem Henrikom IV. koji je prisiljen poniziti se pred Canossom, a 1079. god. čak i akvilejski patrijarh, dotad vjerni Henrikov vazal, priznaje papu za svoga seniora. Grgur VII. već iduće godine izopćuje kralja Henrika IV. i designira za njemačkog kralja švapskog vojvodu Rudolfa. U takvoj konstelaciji europskih sila dolazi do Zvonimirove odluke da pripoji Hrvatskoj srednjovjekovnu Slavoniju, koja je još od ranih desetljeća IX. stoljeća bila samostalno područje s vrlo jakim državnopravnim značajkama i koja je u X. i XI. stoljeću bila nekom vrsti brane u odnosu na snažnu mađarsku državu. Za Hrvatsku su se tako u svakom pogledu otvarale izvanredne perspektive. Ali njezin glavni europski zaštitnik, papinstvo, nije joj više mogao pružiti dovoljnu pomoć, koja joj je u europskim previranjima bila i te kako potrebna. Henrik IV. neočekivano se brzo oporavio. On se već 1081. god. kruni za kralja Italije, a protupapa Klement III., izabran uz pomoć kralja, stvara Grguru VII. teške neprilike unutar same crkve. Katastrofa je vrlo brzo došla. Henrik IV. opsjeda Rim, gdje ga Klement III. kruni za cara, Grgur VII. u očaju poziva Roberta Guiscarda u pomoć. Ovaj doista uspijeva potisnuti cara Henrika IV. iz Rima, ali Normani, "osloboditelji", pri tome pljačkaju Rim i time navlače bijes Rimljana na 63 Grgura godine. VII. pa se ovaj povlači iz Rima i umire u Salernu već iduće Nakon svih tih teških peripetija papinstvo se tek s najvećim teškoćama pomalo i postupno oporavljalo, ali je to bilo za Hrvatsku 64 prekasno. Zvonimir umire u proljeću 1088. god. Njegov nasljednik, Stjepan II, nije nipošto bio tako slab vladar kao što ga se često opisuje u hrvatskoj historiografiji. Ono malo što se o njegovom vladanju zna, govori u prilog tezi da je Stjepan II., posljednji Trpimirović, uspio sačuvati regnum Croatiae et Dalmatiae i da je ostao na čelu te države sve do upada ugarskog 65 kralja Ladislava u Hrvatsku u 1091. god. Taj Ladislavov napad na Hrvatsku bio je plod sinkroniziranog djelovanja cara Henrika IV. i njegova ugarskog saveznika. Pri tome je Ladislav pričekao kako će se razvijati 62

O tom iscrpnije u MARGETIĆ 1998.

63

Potankosti u MARGETIĆ 1994., 1-50, osobito 43 i d.

64 65

Argumentacija u radu navedenom u prethodnom bilješci, 47-48, bilj. 204. O tome iscrpnije u MARGETIĆ 1996., 11-20.

365

Henrikova akcija u Italiji. Čim je Henrik IV. u proljeće 1090. god. sa svojom vojskom prešao Brenner i u travnju 1091. pobijedio sjevernotalijanske propapinske snage i odbacio ih južno od rijeke Pada, Ladislav se više nije nećkao pa je u svibnju 1091. napao papina saveznika, regnum Croatiae et Dalmatiae. I pristaša Henrika IV., protupapa Klement III. postigao je značajne uspjehe i istjerao papu Urbana II. iz Rima. Istina je da je Urbanova situacija već od druge polovice 1092. bila sve povoljnija, ali cjelovitom regnum Croatiae et Dalmatiae nije mogao pomoći. U Zadru, glavnom dalmatinskom gradu, u protokolu isprave iz 1091. god. ističe se da je "Ladislav, kralj Panonaca, napao na Hrvatsku (Chroatiae invadens regnum) i postavio svoga nećaka Almoša za kralja u ono kraljevstvo (in illo statuit regem)"66 ili drugim riječima, da se u Zadru više ne priznaje postojanje cjelovitog regnum Croatiae et Dalmatiae: u onom (!) kraljevstvu, ti. u Hrvatskoj, vlada Almoš, što znači drugim riječima da Zadar sebe ne smatra dijelom toga kraljevstva. Rabljani su već uskoro morali priznati mletački suverenitet,67 a Trogir i Split priznali su 1097. god. dužda za svog seniora.68 Iz intituladje se nekih isprava dalmatinskog područja iz toga vremena, u kojima se spominje bizantski car pogrješno zaključuje da je Dalmacija u to doba privremeno potpala pod Bizant, i to navodnom intervencijom Gotfrida, koji bi navodno sa svojim ocem Amicom prešao još 1083. god. u bizantsku službu, krenuo 1091. god. s brodovljem i vojskom u Dalmaciju i utvrdio u vjernosti carstvu dalmatinske gradove Zadar, Trogir i Split te otoke Krk, Osor i Rab. Već smo odavno pokazali da nema dokaza da je Gotfrid ikada bio u bizantskoj službi, niti da bi po Apuliji sakupljao za Bizant vojsku i brodovlje, osvajao Dalmaciju i u njoj ostao stanovito vrijeme.*9 U kontekstu situacije na Krku koncem XL i početkom XII. stoljeća, ovdje će biti dovoljno napomenuti da se Ladislavov nasljednik Koloman 1099. god. upleo u nesretnu vojnu ekspediciju u Rusiju i da je upravo u toj godini boravila u Dalmaciji mletačka mornarica, i to čak od proljeća do rujna, nedvojbeno u želji da potakne i i organizira otpor prema ugarskoj vlasti u Hrvatskoj. Tek 1102. god. Koloman uspijeva nametnuti svoju vlast u Hrvatskoj. Ali, to mu nije odmah uspjelo u Dalmaciji, drugom dijelu nestaloga regnum Croatiae et Dalmatiae. Tek 1105. god. on ulazi trijumfalno u Zadar. Iste godine na zborovanju pred Zadrom priznao je Koloman dalmatinskim gradovima, u 70 prvom redu Zadru, Splitu i Rabu velike povlastice. " CD 1,200, br. 16 = Doc. 154, br. 120 67 MARGETIĆ 1982.-1985., 225 i d. 68 CD I, 207-208, br. 167 i 168 = Doc. 178-179, br. 138 i 139. " MARGETIĆ 1997 a., 83 i d. 70 CD П, 24, br. 21; STEINDORFF1984., 49 i d.

366


Sačuvana je i razmjerno pouzdana vijest u ispravi iz iste godine71, u kojoj se medu prisutnima spominje i rapski biskup Lupus. Njega se spominje i u drugom čudu sv. Krištofora u Legendi, koju je 1308. god. sastavio rapski biskup Juraj Hermolais,72 strastveni pristaša Mletaka, koji je legendama o čudima sv. Krištofora želio dokazati da je i u prošlosti sv. Krištofor čuvao Rab od neprijatelja. Hermolais priča kako je u vrijeme rapskog biskupa Pavla, koji je imao nadimak Lupus, u vrijeme kada cjelokupna Dalmacija nije bila nikome podložna (Dalmatinorum tota simul proOincia nullijugo tune esset subdita), ugarski kralj (Ungarorum rex) poslao svoga vojvodu Ugra, koga Hrvati zovu banom (ducem suum nomine Ugram, cjuem Sclavorum vulgus banum vocat) s velikom vojskom da osvoji Dalmaciju. Vojvoda je pripremio 13 lađa, prešao na Rab i opljačkao ga. Rabljani su se oprli s tri lađe, pobili momčad u jednoj od protivničkih lađa, dok su posade drugih lađa poskakale u more i tamo nastradale (et interfecti defecerunt). Mislimo da ne bi smjelo biti sumnje da su upravo Krcani dali glavninu brodova. O ugarskoj nazočnosti na sjevernom Jadranu upravo u ovo doba postoji još jedna vijest. Naime, Ekkehard, opat samostana Aura kod Bamberga (suvremenik tadašnjih događaja pa mu se može bez daljnjega vjerovati, javlja da ja Koloman oko 1108. god. napao na obalne pogranične oblasti Njemačkog Carstva. Očito je riječ o istočnoj istarskoj oblasti. Nazočnost ugarske vojske na Kvarneru potvrđena je, dakle, iz još jednog pouzdanog vrela i dobro se povezuje s akcijom bana Ugre.73 Vijest o napadu bana Ugre na Rab posve je vjerodostojna i dobro se uklapa u tadašnju dramatičnu situaciju u kojoj su se nalazili gradovi i otoci nekadašnje Bizantske Dalmacije od Krka, Osora, Raba sve do Splita. Za nas je ovdje od važnosti, medu ostalim, isticanje činjenice da Dalmacija nije u to vrijeme (1105. god.) "nikome" pripadala. Pri tome se, dakako, misli na Hrvatsku, Mletke i Ugarsku. Kako je tijekom 1105. god. Dalmacija već pripadala Kolomanu na osnovi Kolomanove prisege i sporazuma s dalmatinskim gradovima, proizlazi da je sastavljanje predloška BP moralo uslijediti početkom 1105. god. Iz ovoga slijedi da godina, upisana na početku BP ne može biti 1107., nego upravo 1105. Dakle, od tri mogućnosti čitanja početka BP otpada ne samo 1150., nego i 1107. god.

71

CD Π, 16, br. 12.

"MARGETIĆ 1976.-1978., 105 i d. = 1996a., 175 i d.; ISTI 1980., 26. "Chronicon 222. Vidi i ŠIŠIĆ 1944, 21-22 s neprihvatljivom tezom, naime da je riječ o Kolomanovu osvajanju dalmatinskih gradova i otoka, "koje je zapadnorimsko carstvo (ili njemačko) još od vremena Karla Vel. svojatalo za sebe".

r

367

Nije nimalo slučajno da je u trećem retku - takoreći cijelom njegovom dužinom - spomenut "Zvonimir, kralj hrvatski" i da se u 5. i 6. retku spominju kao njegovi poslanici (posli) krbavski župan i njegov brat. Kao da se time želi naglasiti da otok Krk pripada hrvatskom kraljevstvu, točnije rečeno (ako se u obzir uzme Krk kao dio nekadašnje Bizantske Dalmacije) da je prema BP Krk sastavni dio regnum Croatiae et Dalmatiae. Ali, već tijekom 1105. god. na Krk dolazi ugarska vojska, koja uvlači Krcane u pokušaj osvajanja Raba pa se situacija stubokom mijenja. Nije li očito da je u to doba u benediktinski samostan sv. Lucije prispio neki prougarski benediktinac, kojega je iz razumljivih razloga glagoljica previše podsjećala na nekadašnji samostalni regnum Croatiae et Dalmatiae. Kako je klesanje BP bilo već prilično poodmaklo, novi je politički trenutak ostavio traga u drugom dijelu BP, gdje se, uz još vrlo izražene elemente stare oble glagoljice, najednom sve više pojavljuju latinska slova. Nije li prihvatljivo objašnjenje u tome da se uvođenje latinskih slova treba pripisati nekom vanjskom, političkom utjecaju? Da je ugarska vlast trajala na Krku nešto duže, ne bi li latinica potpuno prevladala? Ali, ne samo što se ugarski napad na Rab, organiziran od (efemerne) ugarske nazočnosti, izjalovio, o čemu uvjerljivo svjedoči Legenda o sv. Krištoforu, već je cjelokupni politički razvoj situacije na Krku krenuo drugom putem. Na Krku je stvarnu vlast na osnovi ugovora s Mlečanima već za vrijeme mletačkog dužda Dominika Michielia (1118.-1130.) čvrsto držao knez Bartol iz obitelji Krčkih knezova, a više je nego vjerojatno da je tako bilo i prije spomenutog ugovora, na koji su Mlečani bili prisiljeni, da bi im se, ako ništa drugo, priznalo dominium eminens u očekivanju pogodnijeg trenutka, u kojem bi mogli postaviti na Krk kao kneza jednoga od članova neke vodeće mletačke obitelji. Ugarska je nazočnost potrajala, doduše, još neko kraće vrijeme (po svemu se čini do 1116. god.), o čemu svjedoče vijesti iz 74 Legende o sv. Krištoforu, koje djeluju vrlo uvjerljivo. Čim je ugarske nazočnosti na Krku nestalo, glagoljica je nastavila svoj normalni razvoj iz oble u uglatu, tako da se u tzv. jurandvorskim ulomcima već može konstatirati definitivnu pobjedu uglate glagoljice.

74

Ugarska je nazočnost na Krku potvrđena i viješću iz Hermolaisove Legende o sv. Krištoforu prema kojoj je ugarski knez (comes) Sergije navalio na Rab, koji je u to doba već priznavao mletačku vlast. Pod Sergijevom su vlasti u to doba bili, nastavlja Hermolais, "ostali otoci", a pokoravali su se i mnogi Hrvati (ac magna Sclavorum pars). Središte Sergijeve vlasti bio je Krk, iz kojega je i krenuo napad na Rab (nam de Vegla exierat exercitus), koji su potpomagali Osorani, Cresani i Senjani. Smatramo da je do toga napada došlo 1116. god. O tome vidi i MARGETIĆ 1976.-1978. i ISTI 1996a.

368

Hn>atska i crkva u srednjem vijeku O Bašćanskoj ploči

Glagoljica, koja je još stoljećima sastavni dio hrvatske kulture na Krku, ujedno je i dokaz čvrste snage i nazočnosti na Krku moćne obitelji Krčkih knezova (od XV. stoljeća dalje zvane i Frankapanima). Realnu vlast nad Krkom prisvojili su Mleci, kao što je to poznato, tek 1480. god. V. POJAVA NOVIH SLOVA U BP U ovome radu pošli smo od činjenice koja nam se čini nedvojbena. Naime, ne bi smjelo biti sumnje da je sastavljač koncepta, po kojem je klesar prenosio tekst na unaprijed pripremljenu veličinu kamena, točno rasporedio slova i sadržaj, osobito imena uglednika itd. Pa ipak, tomu se naoko protivi okolnost da se u isklesanom tekstu postupno uvode nova slova, tako da se neka pojavljuju u dva oblika. Doduše, za dva oblika slova "a" koja se pojavljuju na cijeloj ploči može se prilično uvjerljivo pretpostaviti da ona odgovaraju dvama vrlo sličnim glasovima. To je 1952. god. Hamm na osnovi ideja Crnčića i Milčetića nakon temeljite analize protumačio uvjerljivom tezom da je grafem "a" namjerno uzet iz starijeg pisma da bi označavao glasovnu nijansu.75 Zbog riječi obladajućago i žrđlbcb bili bismo skloni tumačiti ga kao glas između "a" i "e". Ali druge se dublete pojavljuju na način koji nije lako objasniti: 1) stari oblik glasa "m" pojavljuje se sve do 5. retka, a novo, latinično "m" pojavljuje se tek u 8. retku u riječi am(e)n b. Doduše, Hamm76 pri kraju 4. retka i u sredini 5. retka vidi taj novi oblik slova "m", a od Stefanića77 i Hamma n vjeruje se da se novo "m" nalazi i u drugoj polovici 5. retka, ali, sva su ta mjesta toliko nečitka da se zbog toga taj prijedlog ne može prihvatiti kao dovoljno utemeljen. 2) Starije "o" pojavljuje se isključivo do 9. retka. Međutim u devetom retku na početku (moli) i pri kraju (Dbrovitb) dolazi novo Oatinično) "o" premda u sredini ipak dolaze dva stara "o" u riječima "boga" i "opat". 3) Novo latinično "t" pojavljuje se tek u desetom retku u riječi bratiju. Ono se pojavljuje do kraja teksta BP još 5 puta, ali u neujednačenom obliku. Pa ipak staro se glagoljsko "t" u tom dijelu natpisa pojavljuje još jednom u riječi "devetiju" u 10.-11. retku. 4) Staro glagoljsko "n" sačuvalo se kroz cijeli tekst, na nekim mjestima donekle neujednačeno (npr. dva puta u 7. i jedamput u 8. retku). Latinično "n" nalazi se samo u zadnja dva retka. 5) Staro glagoljsko "i" nalazimo od početka do kraja BP, ali tu i tamo (osobito od 9. retka) pojavljuje se također i latinični "i", i to tako da je šest puta napisan stariji a pet puta noviji oblik. 75

HAMM 1952. 33-36; usp. HAMM 1980., 522. 76 HAMM 1952.26. 77 ŠTEFANIĆ 1936., 2. 78 HAMM 1952., 27.

369

6) Slično je i s glasom "v". Za njega se u pravilu rabi stari glagoljski oblik - ali u 13. retku upisano je na jednom mjesto (navodno) ćirilično "v". 7) Samo u 12. i 13. retku pojavljuje se poseban znak za poluglas. Jedini, koji je to pokušao šire objasniti bio je Hamm. Njegov se prijedlog79 (na prvi pogled) čini najprirodnijim. On zastupa ideju o sukcesivnom postanku natpisa: najprije je u doba Zvonimira opat Držiha "klesao sam" vijest o Zvonimirovoj darovnici, i to "vrlo brižljivo" te nešto manje uspješno potpise onih koji su ga uveli u posjed ledine; desetak ili više godina kasnije Držihin nasljednik Dobrovit uklesao je, nastavlja Hamm, minacijsku formulu u kojoj se već nalaze nova slova "m" i "o", i ubrzo nakon toga on restaurira crkvu sv. Lucije i uvodi i latinsko slovo "i". Naknadno je dodan zapis o Mikuli "rukom koja nije bila toliko vješta glagoljici". Taj nevjesti klesar dodao je latinska slova "t" i "n" i nove posebne znakove za poluglas.80 Košuta81 se 1952. god. doduše nije složio s datacijom koju je predložio Hamm, ali je istaknuo prihvatljivost te ideje. Pa ipak, ideja o sukcesivnom pisanju BP nije naišla na odziv. Jedino je sam Hamm ostao pri svojem mišljenju sve do 1980. god.82, u članku koji su (začudo) potpisali i Štefanić i Fučić. Ali, s druge strane, ako je ploča nastala najednom, treba objasniti, kako se u drugome dijelu ploče postupno pojavljuje sve više slova koja ne nalazimo u prvom dijelu. Štefanić se 1955. god. M zadovoljio time što je napomenuo da u BP strana slova "i", "o", "m", "n", "t", "dolaze pored glagoljskih slova". Ali, on nije pokušao objasniti razlog neobičnoj postupnosti pojavljivanja. Noviji su se autori zadovoljili time što što su odbacili Hammovu tezu 0 sukcesivnom klesanju i zadržali se na tvrdnji da je pojava dubleta dokaz prijelaznog stupnja od oble u uglatu glagoljicu. Mislimo da pitanje zaslužuje da ga se ponovno otvori. Naime, ne može a da ne izazove čuđenje da se od devetog retka dalje pojavljuje izmjenično poraba starih i novih oblika. Da bismo vizuelno predočili tu neobičnu značajku drugog dijela BP, prikazujemo ovdje njihovo pojavljivanje po retcima, s time da ostala slova ne zapisujemo i s time da stare oblike predočavamo malim i svijetlim slovima a nove oblike velikim 1 masnim slovima.

"HAMM1952., 25. HAMM 1980., 522.

80 81

KOŠUTA 1936., 358. Treba napomenuti da je već ŠTEFANIĆ 1936., 6 pomišljao na tu ideju, ali se kasnije od nje jasno distancirao. Vidi ŠTEFANIĆ 1955.,387 i 1969., 34. 82 HAMM 1980., 520. 83 STEFANIĆ1955., 386.

370



redak 9 t - M - O - i - o - o - O - I redak 10 i - v - v - O - T - I - v redak 11 t - i - v - n - i - n - T - O redak 12 O - v - i - n - i - v - T - N - I - M redak 13 I - V - O - T - O - V - t - I - v - N - O Evo usporednog pregleda starih i novih slova od 8. retka dalje, tj. od retka u kojem se počinju pojavljivati nova slova: Slovo

1. Stari oblici m o t n i v poluglas Ukupno

Sveukupno

Ukupno

12

13

2 2 1 4

1 2 2 4

1

3

3 5 5 11 10 21

8

10

9

5

55

1 1 1

1 1 1 -

1 1 1 1 1 _

-

-

-

1

_ ·."'".! ' -'· 3 1 1 ' • 2 ·,·. -,-, .. 2 2 ·'·" " "*' :

1

5

3

3

6

11

29

12

17

11

13

15

16

84

9

1 1 1 5 2 1

2 2 1 1 1 5

1 3 4

11

12 1 2 1 1 _

• : --· ··· 2.Novi oblici m 1 o t n i v . . . . ' poluglas '

Ukupno

redak 10 11

8

''_

-

1

1

4 8 5 2 5 2 3

Po retcima odnos starih i novih slova izgleda ovako: u osmom retku 11:1; u devetom 12:5; u desetom 8:3; u jedanaestom 10:3; u dvanaestom 9:6 i u trinaestom 5:11. Dakle, do dvanaestog retka pretežu stara slova i tek od zapisa o Mikuli broj novih slova uočljivo nadmašuje broj starih. Ako to usporedimo s Jurandvorskim ulomtima, koji su nedvojbeno nešto novijeg datuma od BP, ali s njom čine utoliko cjelinu, što je BP lijevi, a spomenuti ulomci desni plutej, primjećujemo da su u Jurandvorskim

371

ulomcima ostala stara slova "m", "v", "n", "o" i "stari" poluglas, a da je na njima prihvaćeno samo latinično "i". Ovo zapažanje još više zaoštrava pitanje, zašto se u BP pojavljuju novija slova "m", "o", "t". Nije nimalo vjerojatno da bi do spomenutog uvođenja novih slova i njihova neobičnog ispreplitanja sa starim došlo zbog toga što je rad povjeren novom klesaru jer je i taj novi klesar radio po predlošku. Još je manje prihvatljivija teza da bi već prvi sastavljač pripremio takav predložak u kojerh bi postupno ubacivao nova i ujedno do kraja natpisa zadržao stara slova. Ne ide ni teza da bi sam zapis o Mikuli (druga polovica predzadnjeg i cijeli zadnji redak) bio naknadno pridodan osnovnom tekstu pa da bi zbog toga novi sastavljač toga dodatnog teksta kao slabiji poznavatelj glagoljice pripremio tekst s "prijelaznim" oblikom oble glagoljice u uglatu. Međutim, o nekom "prijelaznom" tipu glagoljice jedva da se i u tom dijelu moglo govoriti, jer njegova slova "i", "b", "e", "š", "e", "v", "t", b" (...) d (...), "k", "u", 'T, "a", "v", "e" (...) "u", T, "u", "c" (...), "i", "v" (...), "c", "d", svojim oblikom nimalo ne odudaraju od prethodnog teksta. Nije li očito da postupno ubacivanje novih slova u BP treba pripisati nekom vanjskom faktoru izvan normalnog razvoja glagoljice? Ako usporedimo Krčki natpis (možda iz druge polovice XI. stoljeća) s BP kao novijim (početak XII. stoljeća) i s Jurandvorskim ulomcima kao još novijim natpisom (vjerojatno iz XII. stoljeća, svakako nakon BP), zapažamo da su u sva tri natpisa istovjetni "stari" "m" i "t" te "novo"i". Nasuprot tomu, novo "m", o", "t" i "n" pojavljuju se samo u BP, ali ne i u druga dva natpisa, jedan stariji i jedan mlađi od BP. Drugim riječima, novi "m", "o", "t" i "n" su "uljezi" u glagoljici BP, koje se može objasniti isključivo privremenom nazočnošću i utjecajem vanjskog elementa. Rješenje problema pojave novih latinskih slova u drugome dijelu BP sastojalo bi se, dakle, u tome, da je neki prougarski benediktinac izravno u postojeći stariji predložak ubacio tu i tamo ona slova za koja je smatrao da će pobuditi najmanji otpor u redovničkoj zajednici. Da bi svoj postupak učinio što bezbolnijim, on je pri tome zadržao na mnogim mjestima i stari oblik istih slova. Kako je klesanje i drugog dijela BP trajalo stanovito, ne baš posve kratko vrijeme, isti je benediktinac isto tako kratkim putem u predložak postupno dodao još nekoliko novih slova, a klesar je pri tome bio, dakako, samo puki izvršitelj narudžbe. Ne vjerujemo da je došlo do izmjene klesara, jer je većina starih slova u zadnjih nekoliko redaka u biti identična s istovjetnim slovima u prvom dijelu ploče. Priznajemo da ne vidimo drugi način objašnjavanja neobičnog naglog povećanja novih slova u drugom dijelu BP i ponovnom nestanku tih slova u Jurandvorskim ulomcima, tj. na desnom pluteju u istoj crkvi. Tako nam BP i Jurandvorski ulomci ujedno otkrivaju bar neke tragove



borbe oko Krka u XII. i XIII. stoljeću u kojoj su konačno Krčki knezovi ne samo uspjeli, nakon kratke ugarske prisutnosti, zadržati realnu vlast nad Krkom, nego čak i ojačati, u kulturnoj sferi papinim priznanjem staroslavenske glagoljaško-rimske liturgije 1252. god. - barem za benediktinski samostan sv. Nikole u Omišlju - a u političkoj mletačkom priznanju nasljedivosti krčkog kneštva u obitelji Krčkih knezova 1261. godine.

otoka Krka".90 Smatramo da je Kostrenčić bio na dobrom putu i da je bio vrlo blizu točnom rješenju samo što za njega nije pružio dokaze na osnovi vrela. Nažalost, nepotrebna Baradina ideja o nekoj krajini na Kvarneru ostala je do danas vrlo živa u našoj historiografiji, premda je čak i sama N. Klaić, koja se opetovano (i neuspješno) bavila problemom krajine, bila prisiljena odbiti Baradino objašnjenje pojma krajina u BP: "Barada nije znao da se Dalmatinska marka raspala oko 1070. god."91 Po njoj je "krajina continens, to jest kopneni dio nekadašnje Marke". Ali ni ona nije bila previše uvjerena u tu svoju hipotezu jer oprezno dodaje da je "ovo samo jedan od prijedloga". Pa ipak, još 1997. god. Fučić tvrdi n da se iz analizirane rečenice može zaključiti da ona govori o prošlom vremenu, i to "prije očiglednog raspada organiziranog teritorija u koji je bio uključen i otok Krk", tj. upravo "krajine". Zbog toga su Štefanić, Grabar, Nazor i Pantelić zaključili da se Krajinu u BP još nije uspjelo identificirati.93 Želimo li objasniti pojam krajine u BP, treba krenuti od postavke da "krajina" na širem kvarnerskom području nije spomenuta ni u jednom dokumentu ni u XI. stoljeću ni kasnije. Ona je samo plod kombinacija M. Barade, koji je N. Klaić bezuspješno pokušala poduprijeti dodatnim argumentima. O tome smo opetovano94 pisali pa kako nitko nije ni pokušao pobiti naše argumente, ne bismo se na to ponovno vraćali. Jasno je da je sastavljač predloška u natpisu želio potvrditi zakonitost stjecanja zemalja koje su pripadale samostanu sv. Lucije. Zato sastavljač natpisa ističe da je u vrijeme gradnje crkve knez Kosmat "vladao čitavom krajinom". U definiranju ovoga pojma krajine može pomoći 95 odluka splitskih vlasti od 9.VH.1341. o javnom nadmetanju u povodu davanja u zakup općinskih prihoda na Šolti. U toj odluci stoji, uz ostalo, i ova: "svaki zakupac dobivat će od svih, koji obraduju (laborant) zemlju u Donjem Polju (in Campo Infenori) toga otoka, trećinu, a od krajina (de Craiinis) oko toga Polja četvrtinu, od krajina iznad rečenih krajina petinu, a od pašnjaka prve godine šestinu. Od onih pak koji obraduju zemlju u Gornjem Polju dobivaju zakupci prihoda četvrtinu, od krajina oko samog Polja petinu, a od krajina izvan rečenih krajina šestinu". Pregledno bi to izgledalo ovako:

372

VI. KRAJINA U rečenici vb dni kbneza Kosbmbta obladajućago vbsu kbrainu jozornost privlači pojam krajina. Po Crnčiću je krajina "imala biti blizu Crka, a valja da i do samoga Krka i oko njega."84 Rački je krajinu ibjašnjavao kao regio finitima, confinium, K dakle pogranično područje i azmišljao ovako:86 u ispravi kralja Petra Krešimira IV. iz 1070. god. pominje se Cosmas, iupanus de Luča; možda je on osim Luke imao još i neku rugu obližnju župu i sam otok Krk, pa bi ta cjelina bila sadržana "u onom bćenitom izrazu 'k braina." Taj isti župan vladao je za opata Dobrovita tim područjem prije 1118. god., tj. prije nego što su Mlečani osvojili Krk.87 Rački je, dakle, objašnjavao pojam krajine širim upravnim područjem, lično npr. i Šišić, po kojem bi knez Kuzma prije mletačke vlasti "vladao ir otokom, a čini se i susjednom obalom".88 Mnogo je određeniji pojam krajine predložio Barada.89 Po njemu je •ajina zapravo "Libumija franačkih anala IX. st., odnosno točnije, Jgranična vojnička jedinica, marcha, koja je obuhvaćala otoke i susjedno •vatsko kopno". Kostrenčić je nepotrebno oštro odbio sve Baradine ijedloge o postojanju krajine kao vojničke pogranične oblasti koja bi »uhvaćala Krk i okolne krajeve, a Baradino objašnjenje pojma krajine u ' nazvao "tamnim početkom njegove (tj. Baradine: L. M.) Krajine, a onda Ije sve jače radi fantazija u njenu izgrađivanju" i dodao da bi se ta ajina u BP "mogla sasvim dobro odnositi na krajinu otoka Krka u premosti s gradom Krkom". Kostrenčić se pozvao na neke primjere iz ;ademijma rječnika iz kojih se vidi "da se taj pojam 'krajina' nipošto ne >ra protezati na geografske površine van tog otoka" tako da se u BP sravo želi reći "da je knez Kuzam iz grada Krka vladao cijelom krajinom RNČIĆ 1865., 18. oc. 489. \ČKI 1875., 152. . dj., 153. ŠIĆ 1914a., 138. 1952., 13 i d.

90

KOSTRENČIĆ 1953., 8-9. " KLAIĆ N. 1969., 11. 92 FUČIĆ 1997., 117. 93 ŠTEFANIĆ et al., 70. 94 O tom pitanju vidi iscrpno MARGETIĆ 1990Б. 39-62.

373

374


na užem obradivom području na obližnjim krajinama na udaljenim krajinama na pašnjacima (10. god.)

Donje Polje 1/3 1/4 1/5 1/6

Gornje Polje 1/4 1/5 1/6

U daljnjem tekstu opisuju se točno granice užeg obradivog područja (tzv. Campus) i krajina. U ostala brojna, inače za ekonomsku i pravnu povijest vrlo zanimljiva pitanja, ne možemo ovdje ulaziti jer bi nas to previše odvuklo od osnovne teme. Vidljivo je da se na otoku Šolti, a, dakako, i na drugim otocima i obalnim područjima, riječ krajina rabila u smislu zemljišta koje se nalazi bilo u neposrednoj blizini bilo nešto udaljenije od obrađivanih zemljišta. Na gradskom je području nad takvim neobrađenim zemljištima imao "koristovno vlasništvo" grad, a izvan gradova kralj ili onaj kome ih je kralj dodijelio. Sastavljač BP želio je analiziranom rečenicom istaknuti da je knez Kosmat u vrijeme zidanja crkve imao punu vlast nad neobrađenim zemljištima na Krku. To, dakako, ne isključuje neizravni politički smisao vijesti o knezu Kosmatu: jasno je da je onaj koji je imao vlast nad neobrađenim zemljištem na Krku, imao ujedno i javnopravne ovlasti koje mu je dodijelila suverena vlast na Krku. VII. SV. LUQJA KAO DOMUS FORMATA U rettima 9-11 natpis obavještava da je opat Dobrovit sagradio crkvu zajedno s devetero redovnika. Na prvi pogled taj podatak ne bi trebao izazvati posebnu pozornost Međutim, njega treba povezati sa zadnjom rečenicom natpisa, po kojoj je "u tim danima" Mikula bio u zajednici sa Sv. Lucijom. Čemu te obavijesti? Zašto natpis na tome inzistira? Hamm je 1952. god.96 pokušao taj podatak objasniti time što je nakon Držihina i Dobrovitova zapisa na ploči ostalo još nešto mjesta pa je zbog toga dodan i podatak o Mikuli. Iz tih se Hammovih riječi vidi da je on taj podatak smatrao nevažnim i posve slučajnim: da su Držihin i Dobrovitov zapis popunili ploču, podatak o Mikuli ne bi se, dakle, po Hammu, uopće pojavio. I drugi autori nisu o tome mislili drukčije. Strohal je napomenu o Mikuli 1912. god. okarakterizirao kao pripomenu97, Štefanić 1955. god. kao dodatak9* o nekoj redovničkoj zajednici u prošlosti. Ipak, ostaje otvoreno pitanje, čemu je uopće bilo potrebno uklesati vijest o Mikuli ako se postavimo na stajalište da je BP nastala "najednom" kao što Štefanić i drugi ispravno ističu. Ta je rečenica morala imati neki smisao, neku važnu 95 Zlatna knjiga, 62-72. % HAMM 1952., 25.

97 98

STROHAL 1912., 4. ŠTEFANIĆ 1955., 387.

375

poruku - inače se ne bi našla na ploči na kojoj je svaka riječ dobro odvagnuta. Smatramo da odgovor na to pitanje treba tražiti u načinu na koji se organiziralo samostanske zajednice. Kao što je poznato, neka samostanska zajednica mogla je obuhvaćati vrlo mali broj redovnika (npr. tri ili četiri). Takav "začetak" samostana nazivao se domus simplex. Tek nakon što je redovnička zajednica znatnije brojčano povećala, ona je postajala domus formata. Naime, za njezino definitivno organiziranje bilo je potrebno najmanje 12 redovnika i još jedan, izabrani opat. To smo istaknuli još 1990. god.99 u povodu istraživanja, kada je Franjevački samostan na Trsatu postao domus formata s opatom na čelu. Na to nas je još u to vrijeme upozorio dr. E. Hoško, na čemu smo mu se još onda pismeno zahvalili.100 I za BP ta je okolnost, dakako, od najvećeg značenja: kako je Dobrovit uopće mogao biti opat, dakle na čelu samostanske domus formata, ako je samostan u doba gradnje crkve imao samo devet redovnika? Samostan je mogao imati opata samo uz pretpostavku da je u njemu bilo bar 12 + 1 redovnika, a natpis govori samo o 9 + l redovnika. Iz ovoga se vidi da sastavljač predloška nije rečenicu o Mikuli napisao kao više-manje suvišnu dodatnu vijest o nekim okolnostima iz prošlosti samostana, već da je napomena o Mikuli važan element zapisa kao cjeline. Ujedno, time otpadaju teze da bi taj Mikula bio naziv nekog predjela na Krku. Ukratko, zajednica sv. Lucije s "Mikulom" tumači i opravdava postojanje opata u samostanu sv. Lucije, koji bez samostana "Mikula" ne bi bio domus formata.™

99

MARGETIĆ 1990b., br. 25,66 (bilj. 3), 72 (bilj. 36). Vidi npr. OSTOJIĆ, 53: "Da je opatija mogla biti kanonski priznata kao samostalna (sui iuris), morala je brojiti barem dvanest monaha". Koristimo ovu prigodu da zahvalimo akademiku F. Šanjeku i prof. dr. M. Bogoviću na dragocjenim savjetima i pomoći u svezi sa starijom poviješću redovništva. 101 CRNČIĆ 1888-, 41 upozorava da je pridjev "sveti" za Mikulu "zaboravio ili pisac napisati ili klesar zaklesati". Ovdje bismo dotakli još jedno pitanje: je li u doba Zvonimirova darivanja ledine sv. Luciji postojao u Baski samostan sv. Lucije ili nije. Po RAĆKOME1875., 147 i d., KLAIĆU V. 1901., 79, ŠIŠIĆU 1925., 582 - da spomenemo samo neke autore samostan je već tada postojao; nasuprot tomu, CRNČIĆ 1888., 318 nije u to vjerovao, već je bio mišljenja da je Zvonimir dao ledinu nekim benediktincima drugog samostana pa su oni naknadno izgradili i crkvu i samostan. Približno tako misli i HAMM 1980., 522. Štefanić je pitanje ostavio otvorenim, 1955., 387. Naš najbolji poznavatelj benediktinaca u Hrvatskoj, О5ТОДС 1964., 171 sklon je tvrdnji da je Zvonimir osnovao samostan sv. Lucije u Baski kao kraljevski samostan. Dodali bismo da je samostan sv. Lucije u doba Zvonimira tek zajedno s drugim samostanom, sv. Nikolom (kod Omišlja?) bio domus formata. 100

VIII. STRUKTURA I PORUKA BP 1. Struktura s književnog motrišta O književnoj strukturi pisali su dosad najkompetentnije Hercigonja i Bratulić. Hercigonja je naglasio ritmičko pulsiranje, artikuliranost na logičko-smisaone članke, anaforičko ponavljanje i utvrdio utjecaj što ga je zajednička staroslavenska književnost "izvršila na glagoljaša, sastavljača bašćanskog" kartulara."12 Bratulić je još 1970. god. isticao da BP nosi odlike književnog, tradiranog izražavanja, što obično nije do tada isticano.103 Sa svoje strane Stamać je, govoreći o BP kao "kamenom prijepisu iz kartulara" istaknuo razliku Držihine i Dobrovitove poruke, odnos u pogledu veličine obaju zapisa, koji odgovara zlatnom rezu, upozorio na okolnost da BP počinje i završava prvim i posljednjim slovom grčkog alfabeta, nadalje, da "središnje mjesto kletve odaje jezgrenu misao, upravo smisao Stava Obrambenog' zapisa ploče i još na mnogo drugih zanimljivih xtjedinosti i zaključio da je "Bašćanska ploča (...) književno djelo".ш Svakako treba pripomenuti da je književni aspekt bio uvjetovan i »kolnošću da je riječ o lapidarnom tekstu u doslovnom značenju te riječi. . Struktura tekstnih jedinica Njome se pozabavio Žagar105 u iscrpnom i inspirativnom radu u ojem je kao osnovu svoga istraživanja uzeo golemi doprinos istraživanja . Fučića, čije čitanje prosuđuje "u današnjim okvirima našeg znanja Dnačnim". Svojim minucioznim raščlanjivanjem strukture teksta BP autor uzeo u obzir dosadašnja shvaćanja i pridodao nove prijedloge u pogledu meksije teksta. Konačni je rezultat njegovih istraživanja da je temeljni )herencijski čimbenik106 - "sama crkva sv. Lucije", a jedan je od njegovih ijedloga objašnjenja početnog azb u BP, da se zapravo ne radi o grješki ssara, kako se to tumači od Košute dalje, već da taj az b "zajamčuje tekstu ilovitost" i da griješe oni koji prevode BP bez toga početnoga "ja". Time se po Zagara dobila granična povezanost makrojedinica i mediojedinica 107 bi čitav tekst bio podijeljen na tri veće cjeline, od kojih svaka započinje ja".

[ERCIGONJA 1975., 116-117. Vidi ISTI 1983., osobito 531 i d,; ISTI 1994., osobito 31. i razmišljanja SLAMNIGA1981., 9-10. Vidi i MOGUŠ u: Zvonimir 1997., 75-90, osobito S. Od istog autora vidi već i 1967., 322-326, osobito 266 i d. lATULIĆ 1970., 465; vidi Ι5Ή 1994., 38. 'AMAĆ 1987. VGAR 1997., 11. dj., 132. dj.,72.

3. Kompozicija BP u odnosu na spomenute uglednike Smatramo vrlo indikativnim način na koji su navedene ugledne osobe u BP. Već smo opetovano naglasili da je natpis sastavljen na osnovi predloška, kojega je sastavljač vrlo brižno pripremio. Predložak je nedvojbeno davao točnu uputu klesaru o broju i vrsti slova u pojedinom retku tako da bi klesar mogao svoju pozornost usmjeriti na klesarski što kvalitetniju izradu predloška. Osobe koje se spominju raspoređene su po retcima ovako: l : 2. OPATbDRbŽIHA... 3.... Z bV bNIMR bK bRAL bHR bVAT bSK bi... 4 5. MIŽUPANb D « E * S * I * L * A . . . . 6. ..PRBb.... 7 8 9 AZbOPATbDBROVITb... 10 11 KbNEZAKOSbMbTA 12 13

AZb

Ovakva kompozicija sigurno nije slučajna. Već smo prethodno naglasili da je za sastavljača predloška središnja ličnost župan Desila, čija je uloga naglašena nešto većim slovima, točkama između pojedinih slova imena i mjestom na ploči, koje odmah privlači pogled gledatelja ploče. Drago mjesto po važnosti zauzima opat Držiha. Riječ AZ b koja se odnosi na njega, vrlo je spretno zadržana na kraju prvog retka, tako da je opat dobio vrlo počasno mjesto na početku dragog reda. Upada u oči i mjesto dodijeljeno hrvatskom kralju Zvonimira. Njegovo ime obuhvaća takoreći cijeli dragi redak. Imena ostalih triju osoba mnogo su manje istaknuta. Što se tiče drugog poslanika, Pribe, on je po našem čitanju samo brat prvonavedenog poslanika, opat Dobrovit je dobio mjesto posve na kraju 9. retka, a gledatelj neće biti posebno impresioniran ni položajem kneza Kosmata. Ipak, i kod njih je sastavljač predloška pazio na to da slova njihovih imena nisu podijeljena na dva retka. 4. Sastavljač predloška BP Kako ne prihvaćamo Hammovu tezu o sukcesivnom klesanju BP, otvara se pitanje tko je sastavio predložak BP. Nimalo ne vjerujemo da bi sastavljač predloška bio neka anonimna osoba, npr."obični" benediktinacglagoljaš. Dovoljno je imati na umu da je BP bila namijenjena za lijevi plutej, gdje je bila stalno pred očima vjernika. Upravo je nezamislivo da

378

Hrvatska ' crkva u srednjem vijeku O Bašćanskoj ploči

bi predložak za ploču na tako istaknutom mjestu sastavio bilo tko drugi od opata. Svaka druga osoba mogla je dobro doći kao savjetodavac i pomagač - ali konačni oblik i sadržaj predloška nije mogao odobriti nitko drugi, nego upravo opat. Smatramo da je taj opat bio Držiha. Već samo mjesto na kojem se njegovo ime u BP govori u prilog toj tezi. Osim toga, sam Držiha izričito napominje: pisdkb se (pisao sam ovo). Istina je da bi se to moglo tumačiti i samo u odnosu na ledinu, koju je Zvonimir darovao, ali ako prihvatimo tezu da je BP qeloviti tekst, onda je više nego vjerojatno da se uvodno spomenute riječi (ja opat Držiha pisao sam ovo) odnose na Stav sadržaj ploče. 5. Struktura po sadržaju Premda je BP samo zapis o nekim najvažnijim događajima što se odnose na samostan sv. Lucije i da ona nije ni na kamen prenesem skraćeni kartular, dijelove: ni skraćena isprava, ipak se taj zapis može podijeliti na ove sastavne a) "protokol": simbolička invokacija (križ), datacija, ime sastavljača predloška b) Zvonimirovo darovanje ledine sv. Luciji, c) klauzule o duhovnoj sankciji i o molitvama, d) izjava opata Dobrovita o gradnji crkve e) činjenice da je prije klesanja sv. Lucija bila u zajednici s drugimutvrđivanje samostanom. Ovdje samo usput napominjemo da klauzula o duhovnoj sankciji nema nikakvoga osobitog značenja, jer se takva ili slična sankcija nalazi u bezbrojnim ranosrednjovjekovnim dokumentima. Možda bi se moglo pokušati iz nje izvuđ želju sastavljača BP da u oči sudbonosnih događaja u Dalmaciji i posebno na Krku na pluteju u Crkvi sv. Lucije upozori eventualnu novu vlast da poštuje stečena prava samostana. Ali, ta tzv. minacijska klauzula dobro je zamišljiva - kao uobičajena klauzula - i u posve mirnim okolnostima. 6- Vremenske odrednice a) Zvonimir daruje sv. Luciji neobrađeno zemljište (do 1088. god.). b) Odmah nakon toga krbavski župan Desila i njegov brat uvode samostan utoga posjed darovanog zemljišta. Tim činom samostan postaje , vlasnikom zemljišta. c) Opat Dobrovit gradi crkvu sv. Lucije u doba kneza Kosmata (do 1091. god.). d) Opat Držiha sastavlja predložak za BP (početak 1105. god.).

379

7. Poruka BP Prema našim istraživanjima108 regnum Croatiae et Dalmatiae bio je još vrlo vitalna država sve do smrti kralja Stjepana II. Situacija se bitno promijenila upadom ugarskoga kralja Ladislava 1091. god., koji je prema vlastitim riječima "osvojio tako reći cijelu Hrvatsku" (Sclavoniam iamfere totam acqmsivi).109 Ladislav se doduše morao uskoro povući iz Hrvatske, a nije nimalo vjerojatno da se njegov nećak Almoš dugo zadržao u našim krajevima. Križari su potkraj 1096. god. prolazili našim krajevima i prema vlastitim opisima nisu u Hrvatskoj naišli ni na kakvu organiziranu vlast, bilo hrvatsku bilo ugarsku. Istina je da je u svibnju 1097. normanska princeza Buzila, Kolomanova zaručnica, preuzeta od Kolomanova comesa Vinterija u Biogradu na moru, koji je došao u pratnji 5000 vojnika, ali čak ni ta značajna prisutnost ugarskih vojnika koji vode Buzilu u Ugarsku ne svjedoči o čvrsto organiziranoj ugarskoj vlasti u Hrvatskoj.Ovo treba povezati s nazočnošću velike mletačke mornarice u Dalmaciji od proljeća do rujna 1099. god. Kako se upravo u to doba Koloman zapleo u nesretnu vojnu intervenciju u Rusiji, nije teško dokučiti razlog tako dugotrajnom boravku mletačke pomorske ekspedicije, koja je, umjesto da krene prema svom cilju, Palestini, toliko vremena gubila u Dalmaciji. Radilo se očito o pokušaju da se ugarska vlast istisne iz Hrvatske i organizira hrvatski otpor protiv ugarskih zavojevača. Međutim, čim je mletačka mornarica otplovila iz Dalmacije, Koloman je uspio ubrzo slomiti bilo kakav hrvatski otpor i 1102. god. okruniti se za hrvatskog kralja.110 Ali - još je uvijek ostalo otvoreno pitanje dalmatinskih gradova i otoka od Krka dalje na jug. Oni su priznali Kolomanovu vlast tek 1105. god. i to tek nakon njegove vojne intervencije. Smatramo da nije vjerojatno da bi u tako nesređenim okolnostima opat Dobrovit gradio crkvu sv. Lucije kod Baške. Zbog toga nam se čini da gradnju te crkve treba locirati u vrijeme od 1088. do 1091. god., tj. u vrijeme Stjepana II. Dakako, riječ je samo o većoj vjerojatnosti . Ali, ako i pretpostavimo da je Dobrovit gradio crkvu nakon 1091. god., knez Kosmat, koji je vladao krčkom krajinom u doba gradnje crkve sv. Lucije, bio je neki hrvatski, a ne ugarski velikaš, jer kroz čitavo to vrijeme, od 1091. do 1105. god., Dalmacija, dakle i Krk, nije još priznavala ugarsku vlast. Uostalom, činjenica da je krčki biskup sudjelovao na crkvenom saboru održanom 1095. god. u Splitu,111 govori u prilog tezi, da ni Krk, slično ostalim dalmatinskim gradovima, nije u to meduvrijeme bio pod nekim ugarskim knezom. 106

V. npr. MARGETIĆ 1996.. MARGETIĆ 1982.-1985.; ISTI 1994.; ISTI 1997., 211-212. 110 Iscrpno MARGETIĆ 1982. 210-220. 111 CD l, 203, br. 164 = Doc. 159, br. 131. 109

Sve to otvara pitanje, zašto se upravo 1105. god. odlučilo pristupiti izradi BP. Moglo bi se doduše predložiti tezu da je koincidencija godine priznanja Kolomanove vlasti nad dalmatinskim otocima i gradovima, i godine sastavljanja predloška BP slučajna i da ta koincidencija ništa ne znači. Nama se ipak čini mnogo vjerojatnije da je sastavljanje predloška BP moralo imati iščitati iz same BP.neki politički smisao i da se ta politička poruka dade Naime, ako je točno da je 1102. god. Koloman uspio nametnuti se Hrvatskoj kao hrvatsko-ugarski kralj i tek 1105. god. postići vlast nad dalmatinskim otocima i gradovima i to tek nakon osvajanja Splita i Zadra, o čemu postoje razmjerno vrlo pouzdane vijesti ,112onda je već samim tim činjenicama posve jasno određena neizmjerno teška i dramatična situacija, u kojoj su se dalmatinski otoci i gradovi nalazili upravo između 1102. i 1105. godine: priznati Kolomanovu vlast ili ne. O dilemama Zadrana i Splićana dovoljno smo obaviješteni iz Života svetoga Ivana Trogirskog"3 4 i Historia Salonitana nije bilo na Krku. Tome Arcidakona." Nemoguće je da sličnih dilema Nije li znakovito da sastavljač predloška upravo 1105. god. toliko naglašava važnost Zvonimirova darovanja neobrađenog zemljišta Crkvi sv. Lucije i kao uvoditelje u posjed spominje krbavskog župana i njegova brata, Zvonimirove poslanike, i po našoj interpretaciji hrvatskog kneza Kosmata kao onoga koji vlada krajinom? Nije li znakovito da je BP pisana starom oblom glagoljicom te da se tek u njezinoj drugoj polovici zamjećuju sve više znakovi neglagoljičkih slova, u prvom redu latiničnih, koja na desnom pluteju crkve sv. Lucije, u tzv. Jurandvorskim ulomcima nestaju, tako da se desni plutej može bez teškoća shvatiti kao paleografski nedvojbeno daljnji razvojni stupanj prema uglatoj glagoljici, i to bez najvećeg dijela latiničnih "uljeza" u BP? Zadar i Split nisu se predali Kolomanu bez borbe, očito zato što je u njima bio vrlo živ domaći, dakle antiugarski element. Sastavljanje predloška BP na domaćem, glagoljskom pismu, i inzistiranje na Zvonimirovom darovanju kao da upućuju na poruku sastavljača početkom 1105.: Krk, premda je dio Dalmacije, priznaje vlast hrvatskoga kralja, dakle priznaje idealno postojanje jedinstvenoga regnum Croatiae et Dalmatiae i protivi se svakoj izvanjskoj, u konkretnom slučaju ugarskoj, vlasti. Dobiva se dojam da je BP neka vrsta labuđeg pjeva cjelovite samostalne hrvatske države, regnum Croatie et Dalmatiae. Dakako, da je Kolomanu bilo na Krku lako obračunati s tim, danas bismo Tekli, separatističkim tendencijama. Koloman i mletački duždevi nikada (!) ге rabe sintagmu Croatia et Oalmatia, već dosljedno navode na prvom mjestu 2

O tome vidi MARGETIĆ 1990-, 5-15, osobito 12. Najnovije izdanje u: IVANIŠEVIĆ 1977., 59-121. 1 TOMA, 56 i d. Vidi i TOMA 1977. 56 i 248 i d. (Codex Spalatensis). 3

Dalmaciju, a tek nakon nje Hrvatsku, jer žele naglasiti da je nekadašnja bizantska Dalmacija prius, kojem je pridodana i Hrvatska - za razliku od hrvatskih vladara, kojima je uvijek (!) Croatia prva, a Dalmacija tek na drugom mjestu. Kolomanova je vlast na Krku bila kratkotrajna. Ubrzo prevladava na Krku hrvatska obitelj Krčkih knezova, koja idejnom planu štiti normalni razvoj glagoljice, čemu su najbolji dokaz jurandvorski ulomci. IX. NERAZJAŠNJENA PITANJA Pokušali samo u ovome radu predložiti nekoliko rješenja za pitanja, na koja su već preko 100 godina znanstvenici ponudili rješenja, koja nam se ne čine posve zadovoljavajućim. Možda će naši prijedlozi biti poticaj daljnjoj diskusiji. U mnoge probleme nismo ušli, a neke smo jedva dotakli. Pri kraju ovoga rada ne možemo a da barem ne ukažemo na dva pitanja, koja smo uočili, ah" ih nismo uspjeli riješiti. 1. Čitanje kraja 4. retka Oštećeno mjesto na kraju četvrtog retka toliko je nečitljivo da su glagoljski paleografi u njemu uglavnom čitali ono što su htjeli vidjeti. Evo najvažnijih 115 prijedloga: Rački -Geitler116 is bšed b Crnčić117 isvedokb Jagić"8 isbvedoci Štefanić119 i s(v) 120 Hamm isϊerma Pri tome i Rački i Geitler pomišljali su na to da je riječ o dolasku Zvonimira na Krk, Crnčić i Jagić na svjedoke, Hamm crkvu sv. Jeronima. Razmotrimo pobliže objašnjenja pojedinih prijedloga. Osnovni je problem na kombiniranju kraja 4. retka sa slovima "mi" idućega reda. Račkome je taj "mi" označavao prvo lice množine lične 121 zamjenice i odnosio se na župane koji se navode dalje u tekstu. 15

Doc., 487. "GEITLER, 187. 17 CRNČIĆ 1888., 49 (konačno atanje). 18 IAGIĆ 1911., 237. 19 Vidi npr. ŠTEFANIĆ 1955., 386. 20 HAMM 1952. 26-27. 121 RAČKI 1875., 147. Na oštećenom mjestu 4. retka BONIFAČIĆ čitao je h bi b i povezivao ga s početkom 5. retka mi i dobio isohtt lomi". Tako je dobio naziv brda Hlam pa je i u tome vidio potvrdu svoga shvaćanja da se na BP spominju toponimi Zvonimir (a ne kralj Zvonimir), županj (a ne župan), Desin (a ne Desila), Arčirov (a ne Mratin), puntarska Luka (a ne lučka županija), prniba (a ne Prb bnebža), cikula, tj. neka vrsta pastirskog stana (a ne Mikula) i otočac, tj. zemlja kod Vrbnika (a ne benediktiski samostan na Gacki ili negdje drugdje). Premda se ne slažemo s tim objašnjenjima, ipak vrijedi pročitati njegove radove: 1970-, 181-200; 1971., 137-155; 1976., 143-161; članak u: Zvonimir, 247-254.

382

Hrvatska ι crkva u srednjem vijeku O Bašćanskoj ploči

Crnčić je dopuštao više mogućnosti. Čitanjima i s(ve[dokb]mi ili ζ s(ve[doka]mi tumačio je da se taj "mi" (u smislu "meni") odnosi na opata Držihu, naime da su u produžetku teksta spomenuti župani svjedoci "meni", tj. Držihi.722 Prema drugom Črnčićevom tumačenju čitanje is(vedo) treba povezati s idućim slovima mi u jednu riječ, svedomi, tj. na staroslavenski pridjev s bvedom b, qui boni est testimonii, ali je priznao da bi "ako bi namienjeno bilo onoj dvojici (kurziv Črnčićev) imalo biti svedoma". Konačno, Crnčić je dopustio i čitanje i s vodami, tj. da je uz ledinu pridodana i "voda", tj. potok, ali ta mu je mogućnost bila manje prihvatljiva. U konačnom cjelokupnom tekstu BP, kojeg je dao pri kraju članka iz 1888.,123 Crnčić se opredijelio za čitanje: i svedokb. Račkiw je u pribilješki na kraju Črnčićeva članka pripomenuo da Črnčićevo konačno čitanje nije prihvatljivo jer bi dva osobna imena (Desila i Prbnebg) zahtjevali dual i oprezno dodao da analizirano mjesto "daje priliku nagadjanju više ili manje opravdanom". Time je neizravno priznao da je i njegovo čitanje upitno, premda ga je pokušao obraniti napomenom da se protiv takvog čitanja ne može "stvarni prigovor podići". To je bio neka vrsti odgovora na Crnčićevu misao da bi prihvaćanje prva dva slova u petom retku (mi) ostavilo otvoreno pitanje,)25zašto se uopće "župani" spominju, tj. da su "oni u napisu bez razloga". Črnčićevo čitanje "i s(vedokb)mi" prihvatili su - od onih koji su se tekstom BP temeljitije pozabavili - Jagić 1911.,126i Strohal 1912.127 Kada se Štefanić prvi puta pozabavio s BP,128 i on je prihvatio to čitanje, ali, kako je istaknuo, isključivo na "Crnčićevu odgovornost", s time da je u bilješki dokazivao da je u četvrtom retku na kraju vidljivo samo "sve" i da se iza njega "vidi dolje jasno vodoravna crta s malim uglom na lijevoj strani" pa to ne može biti "d, jer je ono u našem napisu uvijek okruglo". God. 1941. Stefanić je bio još manje siguran i vidio samo s[ve].m God. 1955. on je svoje čitanje ograničio samo na s[v], I3°, a 1969. čak samo na s,131 a za mi napomenuo da "nije sigurno ni kamo spada ni što znači". U međuvremenu 132 (1952.) je Hamm predložio čitanje kraja četvrtog reda: sferma i to 122

123 124 125

CRNČIĆ 1888., 40. N. dj., 49.

RAČKI, na i. mj. u bilješki uz upravo navedeni Črnaćev Sanak. CRNČIĆ 1888., 40. JAGIĆ 1911 .,237. 127 STROHAL 1912., 2. 128 STEFANIĆ 1936.5. 129 STEFANIĆ 1941., 275. 130 STEFANIĆ 1955., 386. 131 STEFANIĆ 1969., 26-27. 132 HAMM 1952., 26-27. 126

383

razriješio: "s(vetago) ier(oli)ma". Ovo čitanje djeluje presmiono. Osnovna ideja koja je vodila Hamma bila je ova: ako se onaj "mi" na početku petog retka ipak prihvati kao prvo lice plurala, tj. mi Držiha itd., onda bi se kraj četvrtog retka mogao odnositi (nakon sv. Lucije) na nekog drugog sveca, tako da bi Zvonimir darovao "ledinu" ne samo sv. Luciji nego i sv. Jeronimu. I doista, ako onaj "mi" treba povezati s Desilom itd., onda nema druge nego priznati da je najprirodnije retke 3 i 4 povezati u jednu obavijest, tj. da je kralj Zvonimir darovao ledinu sv. Luciji i još nekom svecu, po Hammu sv. Jeronimu u Staroj Baski (Kraje) koju je posjedovala opatija sv. Lucije. Sažimajući istraživanja i prijedloge paleografa i slavista može se ukratko reći da Rački i Geitler sa svojim čitanjem nisu uspjeli nikog uvjeriti, a Črnčićev prijedlog i s(vedok b)mi odnosno Jagićeva varijanta i s( bvedoci)mi nisu prihvatili ni Stefanić di Hamm.Tako su se neki133 u novije vrijeme vratili na jedno od Črnčićevih čitanja: i s(vedo)mi, unatoč tomu što je već sam Crnčić bio s tim čitanjem nezadovoljan jer je staroslavenska riječ imala poluglas, zatim "e", a ne "e", i konačno, trebala bi zbog duala imati na kraju slovo "a", a ne "i". Uostalom, Desila uopće nije svjedok, već nešto neusporedivo više - Zvonimirov poslanik. Čitanje "svedomi" nije čak ni sam Crnčić prihvatio, već ga je samo nabacio a s pravom su ga odbacili nakon njega Jagić, Stefanić, Hamm itd. Ono bi dolazilo u obzir za ozbiljnu diskusiju samo ako bi ga itko ikada pokušao paleografski ili barem po smislu obrazložiti. Mislimo da ga se može odbaciti kao neuvjerljivo i neprihvatljivo isto kao što su odbačena i sva ostala dosad predložena čitanje. Pokušajmo predložiti naša razmišljanja, koja bi možda mogla biti od neke koristi. Prvo slovo lediranog mjesta čitao je Crnčić 1888. god. kao "v", a Stefanić 1955. i 1969. naslućivao to isto slovo. Doduše, jasno se vidi lijevo oko, koje najbolje odgovara slovu "v", ali sačuvani isklesani ostatak ne odgovara nijednom slovu u BP. Možda bi se urez s desne strane slova 133

Koliko je teško odlučiti se za čitanje ovoga mjesta vidi se po kolebanju Fučića: on se 1951. (Sto godina bašćanske ploče. Riječki list 4.ΧΠ.1951.) priklonio jednome od Črnčićevih čitanja: svedok' (?) mi; 1968. u: Glagoljica. Izložba-vodič, Hammu (i svetago Jerolima); 1971. Štefaniću: sv. ...mi; 1978. god. drugome Crnčićevu čitanju: sv[edo]mi (n. dj. bilj. 3), 12 i na tome i ostao i 1997, n. dj. (bilj.20), 114, ako izuzmemo članak kojeg je supotpisao iz 1980. god. (n. dj., bilj.8) i u kojem je ponovno prihvatio Hammovo čitanje. Iznenađuje da se u novije vrijeme ponovno pojavljuje čitanje i s(vedo)mi, koje je Crnčić nabacio kao teoretsku mogućnost, ali koje ni on sam u svom čitanju te godine nije prihvatio, a s pravom ga poslije njega nije prihvatio nijedan lingvist počevši od Jagića do Štefanića, Hamma i drugih.

nrvatsKa i crkva u srednjem vijeku

mogao tumačiti kao ostatak title pa bi se moglo možda pretpostaviti da je riječ o "sv". Drugo se slovo najčešće čita kao "e", ali je to vrlo dvojbeno, a zadnje slovo bi se dalo čitati kao "u", svakako, mnogo bolje nego kao "b (Rački i Crnčić), "i" (Jagić) ili "a" (Hamm). Neuvjerljivo je u drugom slovu "vidjeti" glagoljsko "e", jer ima mnogo dodatnih uklesanih crta koje se ne uklapaju u slovo "e". A prvo se slovo ni uz najbolju volju ne može pročitati kao "v", a baš ni kao "i" kao što to predlaže Hamm, premda se je u jednome svome članku iz god. 1968. s time složio Fučić. Dobija se dojam da je neki kasniji klesar svjesno "dopunio" prvo i drugo slovo, kao što to u svojim pismima i si. često rade i suvremenici ako šalju svoj rukom pisani tekst u kojem su napisali nešto što ne žele da primatelj rukopisa pročita, pa dodaju, uz marljivo precrtavanje, još razne poteze, koji i inače precrtani tekst čine posve nečitljivim. Pretpostavljamo da je tom kasnijem klesaru dojadilo dodavati crtice i crte u daljnja slova i da je iduća dva slova naprosto dlijetom tako oštetio da je od njih jedva nešto ostalo. Ako bi to bilo tako, kao što to s dužnim oprezom pretpostavljamo, onda bi se svjesna namjera onoga koji je tih pet slova učinio posve nečitljivim, mogla dosta dobro objasniti sljedećom hipotezom. U 12.-13. retku BP obavještava da su nekoć samostan sv. Lucije i "Mikula" bili u zajednici. Taj dio teksta ostao je i dalje (uglavnom) sačuvan, jer nije bio opasan za očuvanje vlasništva nad darovanom ledinom. Ali, ako je pri kraju 4. retka bilo uklesano da je Zvonimir ledinu darovao ne samo Sv. Luciji nego i drugom samostanu, onom sv. Nikole, onda je za mirno uživanje te ledine bilo najsigurnije da se uništi onaj dio BP koji obavještava da je Zvonimir darovao ledinu i jednom drugom samostanu jer bi postojala realna mogućnost da netko dojavi samostanu sv. Nikole da i on može pretendirati na darovano zemljište. U obzir bi dolazio samostan sv. Nikole craj Omišlja, za koji iz papina pisma iz 1252. god. znamo da je bio glagoljaški samostan i da je postojao i mnogo ranije jer papa naglašava u ivom pismu da su redovnici tog samostana obavljali službu božju na ilavenskom pismu. Možda nije slučajno da je u 13. retku dobrim dijelom tečitak dio teksta koji govori o tom drugom samostanu. U riječi "Mikula" iništeno je slovo "m", a riječ otočbci dobrim je dijelom nečitka. Ali to može iti posljedica i drugih okolnosti. Ovo je tek hipoteza. Možda će novi istraživači BP imati više uspjeha paleografski i po smislu bolje objasniti kraj 4. retka. . Dva oblika slova "a" Još je Crnčić134 upozorio na osobiti oblik slova a, koji se uz drugi oblik ova ("križić") često javlja u BP. Taj jedinstveni oblik, kojega nema ni u dnom drugom glagoljskom rukopisu, tumačio je Crnčić kao "nekakvo a CRNČIĆ 1865., 16-17.


385

ili o, mutno kao oa" i upozorio da se u nekim selima govori "Koate (Kate), Moare (Mare), Poave (Pave)" i dodao "A tako sam ja čuo i druguda". Premda je Štefanić135 mislio da je to "nemoguće" (!?), ipak je Hammш ispravno tvrdio da "stvar ipak nije tako jednostavna" i napomenuo da je pri kraju BP "klesar toga dijela, koji i inače nije bio osobito vješt glagoljici (...), nije pravo znao, kako je valjalo pisati a, a kada a, i uz ostale mogućnosti koje je uzeo u obzir, naslutio da je taj klesar "bio stranac ili u najmanju ruku čovjek, koji nije razlikovao a od α i kojemu je latinica bila bliža od glagoljice". Hamm je prihvatio Milčetićevu tezu da se to izgovaralo "jako na nos", tj. "osobito grleno - nosni glas". Naprotiv, Štefanić 137 u to nije bio nimalo uvjeren. Uočljivo je da se a nalazi na kraju imena: Držiha, Desila, Mikula i Kosmata.138 Sastavljač predloška po kojem je BP klesana morao je imati želju da s a izrazi glasovnu značajku, mače ne bi napisao obladajućago Već smo napomenuli da smatramo da se to slovo izgovaralo glasom između "a" i "e". Objašnjenje prepuštamo kompetentnim znanstvenicima.139 X. PRIJEDLOG ČITANJA BP Na osnovi prethodnih raščlamba predlažemo ovo čitanje BP: 1. Doslovna transliteracija (uglate zagrade: nedovoljno čitka mjesta; okrugle zagrade: nečitka mjesta; a: specifično "a" u BP; e: jat; 6: poluglas: jor; ju: ju;'i: iže; crta nad slovima: titla): scriptura continua. 1. [+č«r ·<Γ ·](ν bimeo)[t]c[a]isn(aista)godu(h)aaz b 2. opatbdrbžihapisahbseoledi(n)e/MŽe 3. daz bv bnim(i)r bkral bhr b vat bsk b'iv b 4. dnisvo§vbsvetu/Mluci/Mis(vMikulu??) 5. mizupanbd»e»s»i»l»dkrb(b)[a]vćžral( b)cb(vb)[l](u) 6. cgprb bnebrat bposl(i)vin(o)[d]le(ivsg)v(o) 7. tocedaižetoporečeklbniibobi'aplaige 8. vaglišfiištaelucieamnbdaižesdežive 9. tbmolizdnebogaazbopatbdbrovitbzb 10. dah bčrek bv bsi/Misvoe/wbr[a]ti/Ms 6dev 11. eti/м ν bdnik bnezakos bm b taoblad 12. a/HĆagov bsukbrainuibeševbtbdni[m] 13. ikula vbotočbc[i](sbs)veiu/«Iuci/Mvbedino 133

ŠTEFANIĆ 1936., 6. HAMM 1952., 34 i d. 137 ŠTEFANIĆ 1955., 386. 138 Je li je posve sigurno da je ovaj Kosmata genitiv singulara? 139 Isto vrijedi i za pitanje osnovnoga jezičnog sloga BP. Po Damjanoviću su nužne još mnoge raščlambe da bi se moglo utvrditi da je u BP riječ o hrvatskoj redakciji staroslavenskoga jezika ili o nekom drugom obliku interferiranja staroslavenskoga i starohrvatskoga idioma. Vidi DAMJANOVIĆ u: Zvonimir 67 -73. 136

386


2. Transliterirani tekst s ispravkama i dopunama teksta uz napuštanje razlike a i A, bez scriptura continua, uvođenjem suvremenog pisanja velikih slova i si.; poluglas u obliku jeroka; različito čitanje jata ("e" i "ja")·

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13.

+ 1105. Vime otca i s(i)n(a i sveta)go du(h)a. Az opat' Dr'žiha pisah' se o ledi(n)e juže da Z'v'nimi(i)r' kral' hr-vat'sk'ij v' dni svoj§ v' svetu/и Luci/« i s(v Mikulu??). Mi župan' D»e»s«i»l«a Kr'(b)ave, žral'c' v' Luče, Prb' ne(ga) (br)a(t)?, posl(i)(v) Vin(odo)le (i vse) v (o-) toče; da iže to poreče, kl'ni i Bo(g') i 12 ap(osto)la i 4 evaglisti i s(ve)taja Lucija, am(e)n'. Da iže sde živet', moli za ne Boga. Az' opat' D(o)brovit' z'dah' crčkV siju i svoeju br(a)tiju s' deveti/M v7 dni k'neza Kos'm'ta, obladajućago v'su k'rainu. I bese v' t' dni (M-) ikula v7 Otoč'c(i s' s)vetu/w Luciju v' edino. 3. Osuvremenjeni tekst

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13.

+ 1105. U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ja, opat Držiha, pisah ovo o ledini, koju je dao Zvonimir, kralj hrvatski u svoje doba sv. Luciji i sv.Mikuli. Mi župan Desila u Krbavi i žrel u Lu- . ci, Priba, njegov brat, poslanici u Vinodolu i na cijelom otokuAko ticotozaniječe,nekagaprokuneiBogil2apostolai4evandelista i sv. Lucija, amen. A oni koji sada žive, neka mole Boga za njih. Ja, opat Dobrovit, zi- * {' dah ovu crkvu sa svojom devetero braćom u vrijeme kneza Kosmata, koji je vladao ''··- C," cjelokupnom krajinom. A bio je u to vrijeme Mikula u Otočcu sa sv. Lucijom u zajednici.

2. O KARTULARU SAMOSTANA SV. KRŠEVANA U ZADRU*

(Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Zadar, 1995., 147-181)

1. Kartular samostana sv. Krševana (dalje Kartular) jedan je od važnijih dokumenata ranije zadarske, dalmatinske i uopće hrvatske povijesti. Međutim, dok je Kartular samostana sv. Marije bio predmetom temeljitih i opsežnih studija i diskusija, dotle je Kartularu o kojem će ovdje biti riječi posvećena manja pozornost. Razlog tome je okolnost što su ga, doduše, poznavali Lucije1 i Farlati,2 ali je nakon toga zagubljen, tako da se njime nisu mogli poslužiti Kukuljević i Rački. Smičiklas ga je pronašao u arhivu Zadarske nadbiskupije i upotrijebio za objavljivanje isprava XII. stoljeća.3 Poznavao ga je i Šišić4 i dao o njemu nekoliko korisnih obavijesti. Ubrzo 5 nakon toga Kartular je ponovno nestao tako da su o njemu mogli Nagy i 6 Praga pisati samo na temelju opisa što ga je dao Šišić i nekoliko sačuvanih fotografija. Smatramo da da je ne samo korisno nego i nužno upozoriti na neka pitanja Kartulara i osvrnuti se na dosad iznijete teze i shvaćanja. Nadamo se da će ovaj rad potaći na nove raščlambe i prijedloge, to više što su neka pitanja povezana s Kartularom istovremeno i pitanja koja zadiru u osnovnu problematiku vrela naše starije povijesti.

* Autor i ovom prigodom zahvaljuje kolegama M. Brkoviću i M. Lončaru na pomoći koju su mu pružili. Bez njihove pomoći rad na ovome članku bio bi vrlo otežan. 1 LUCIJE u svojim radovima 1966. i 1673. na više mjesta koristi Kartular. 2 FARLATI. 3 CDH. 4 ŠIŠIĆ 1913., 65 i d. 5 NAGY 1923. 6 PRAGA 1929.

388

O kartularu samostana sv. Krševana u Zadru


15. 19.ΧΠ.986. Zadrani obnavljaju samostan. 16. O. 1095. Opat Majo sa Zadranima utvrđuje granice posjeda na 23 Pašmanu. 17. 25.1.1133. Spor o podavanjima sa samostanskih zemalja i utvrđivanje 24 međa (usp. ispravu pod 1.1.). 25 18. 19.V.1190. Zadrani vraćaju otok Maun samostanu. 26 19. 1069. Petar Krešimir IV. daruje otok Maun. 27 20. 5.VII.1194. Krešen Braja daruje posjed Kamenjane. 28 21. 1.III.1196. Davanje solana u zakup. 22. 5.V.1195. Papa Celestin III. potvrđuje posjede i druga prava samostanu.29 23. 8.V.1195. Papa Celestin III. odobrava opatu da na blagdane nosi mitru, prsten, palicu i sandale.30 24. 28.VI.l 189. Papa Mement III. potvrđuje darovanje crkve sv. Martin.31 25. 0.1196. Oporuka bivšega barskog nadbiskupa.32 22

2. 7

389

8

U Kartularu su prema Šišićevim navodima skupljene isprave ovim redoslijedom: 1. 1106. Redovnik Dabro otkupljuje vinograde u Lukoranu, a redovnik 9 Neuprata daruje drugi vinograd. 2. 1067. Opat Petar svjedoči o stjecanju posjeda u Diklu i na Pašmanu. U toj se ispravi nalazi i 3. 1066.1067. Potvrdnica Petra Krešimira IV.o darovnici Krešimira II.10 4. 1056. Neki zadarski ribari obvezuju se davati samostanu dio ulova.11 5. 1.ΧΙ-31.ΧΙΙ.1070. Ivan dad prodaje posjed u Čepriljanu.12 6. 1.ΙΧ.-31.ΧΙΙ.1070. Hrvatin s bratom daruje posjed u Sekiranima.13 7. 1.ΙΧ.-31.ΧΙΙ.1070. Radovan daruje posjed u Suhovari.14 8. Zovina braća daruju posjed u Obrovici.15 9. 1072. Petar, župan Sidrage s bratom daruje zemljište u Obrovici.16 10. 1066.-1075. Ivan đakon prodaje zemlju u Obrovici.17 11. O. 1078. Zadarski ribari ponovno se obvezuju davati dio ulova.18 12. 1.ΙΧ.1064.-31.ΧΠ.1065. Papin legat Teuzo dosuđuje kapelu sv. Ivana naTilagu.19 13 Studeni 1074. Papin legat Girard daje nalog da se samostan ponovno uvede u posjed kapele (t. 12).20 14. 1078. Zadrani propisuju kaznu za nasilnu povredu zida koji okružuje samostan.21 7

ŠIŠIĆ1913.,4),67,bilj.4.

* Datacija prema Šišiću. Po potrebi dat ćemo dalje i dataciju po Račkome i, iznimno, po Kukuljeviću. ". ' "· "-, ' Ј ; -.: ;; '."".·' -';.' tiii [S*'i -·..- ·'.··. ' CD П, 15-16, br. 11. CD KUKULJEVIĆ 1876., 11-12, br. 12 i datira ispravno: 30.IV.1106. ; ŠIŠIĆ 1913., 65,bilj. 4 (pogrješno): 30.V.1106. ;·,.; · - - V 10 CD 1,106-109, br. 79. Prilikom upozoravanje na varijante i analize u CD, u daljnjem ćemo tekstu umjesto Stipišić - Šamšalović spominjati uvijek samo prvonavedenog; Doc., 69-70. 11 CD 1,105-106, br. 78; Doc. 62-63, br. 45; o. 1062. 12 CD 1,82, br. 60 = Doc. 48-49, br. 49 (1.). 13 CD 1,119-120, br. 86 = 84-85, br. 62 (1.): 1070. 14 CD 1,121, br. 86 = Doc. 85-86, br. 63 (1.): 1070. god. ,_ rti. 15 CDI, 117-119,br. 85 = Doc.81-84,br.61. j , 14 CD 1,127-128, br. 93 = Doc. 91-94, br. Ti. 17 CD 1,142-143, br. 111, Doc. 91, br.. 70:1072. 18 CD 1,168-169, br. 132; Doc. 123, br. 106; o. 1078. god. 19 CD 1,99-100, br. 71; Doc. 59-60, br. 42; 1060. god. 20 CD 1,136-137, br. 107; Doc. 99-100, br. 83. 21 ŠIŠIĆ 1913., 68.

Tekst Kartulara sačuvan je samo djelomično u ponekim fotografijama i u nekim tekstovima što su ih objavili Lucije i Šišić. Ovo su isprave kod kojih je moguća usporedba teksta Kartulara s tekstom isprava, koje su sačuvane u prijepisima izvan Kartulara: - br. 1: CD II po Kartularu, a Kukuljević po prijepisu, - br. 2 i 3: Lucije i Šišić po Kartularu, CD I prema sačuvanoj ispravi, - br. 6: Lucije prema Kartularu, CD I po ispravi, - br. 7: prijepis d) po Kartulara (usp. CD 1,117, bilj. 1), CD I prema ispravi, „. - br. 8: Lucije po Kartularu, CD I prema ispravi, - br. 15: Lucije po Kartularu, CD I prema ispravi, - br. 19: Lucije i Šišić po Kartularu, CD I prema ispravi. Nažalost, u nekim je ispravama poznat samo tekst iz Kartulara, ali nije sačuvan tekst isprave s kojom bi se mogao usporediti (br. 14,17,18, 22

CD 1,44-46, br. 31; Doc. 21-23, br. 17. CD 1,206-207, br. 106; Doc. 176-177, br. 135: "ad a. 1096."; CD Ш, 107-108, br.101. 24 CD П, 40-41, br. 40. 25 CD П, 243-245, br. 229; CD KUKULJEVIĆ, 156-157, br. 209. 26 CD 1,112-114, br. 82; Doc. 72-74, BR. 55. 27 CD П, 267-268, br. 252. 28 CD П, 277-278, br. 259. 29 CD П, 273-275, br. 256; CD KUKULJEVIĆ, 173-175, br.32. 30 CD П, 276, br. 257. 31 CD П, 235-236, br. 219. 32 CD П, 282, br. 265. 23

390


20, 21, 24, 25). Nasuprot tome, ponegdje je sačuvan tekst isprave, ali ne i tekst Kartulara (br. 5, 9,10,11,12,13,16, 22, 23). Valja napomenuti da je isprava navedena pod 1.16 sačuvana i u zapisu pisanom ranom gotičkom minuskulom, na pergameni, koji je Nagy objavio 1925. god.33 Valja pripomenuti da se u Povijesnom arhivu u Zadru medu Spisima samostana sv. Krševana, kaps. I, m. H, nalazi prijepis iz XVII. stoljeća čiji tekst također treba uzeti u obzir pri razmatranju problematike Kartulara. Tako se npr. medu sačuvanim fotografijama Kartulara nalazi i jedna, koja uz ostalo, sadrži početak i veći dio isprave pod t. 4 Kartulara (zadarski ribari obvezuju se davati samostanu dio ulova). Isprava je objavljena po tekstu prijepisa iz XVII. stoljeća. Fotografija odgovarajućeg teksta u kartularu34 dokazuje da je prepisivao svoj posao obavio vrlo savjesno. Nema razloga ne pretpostaviti da je prepisivao i druge isprave prepisao tako savjesno. Nadalje, ako usporedimo tekst isprava koje je objavio Lucije35 s tekstom tih isprava objavljenom po Šišiću36, doći ćemo do zaključka da su oba autora savjesno obavila svoj posao. Tako npr. za ispravu iz 1069. god., rj. 19. ispravu u kartularu možemo utvrditi da ima razlika između Lucijeva i Šišićeva teksta, ali da su one beznačajne za razumijevanje teksta. Isto je tako beznačajno da je tu i tamo Lucije poneku riječ ispustio. Tu i tamo je Lucijev tekst prihvatljiviji od Šišićeva, ali i u tim se slučajevima takoreći sigurno radi o tome da Lucije nudi gramatički i smisleno bolji tekst - i opet bez ikakave namjere mijenjanja poruke teksta isprave kao cjeline i pojedine rečenice. Ponegdje je Lucijev tekst gramatički manje prihvatljiv od Šišićeva, ali i u tim je slučajevima riječ o razlikama koje se ne odnose na opći smisao i poruku teksta. Lucije nije niti ispustio niti dodavao neku rečenicu. Ukratko, Lucijevim se tekstom možemo bez daljnjega poslužiti kao osnovicom za raščlambe. O tome dalje nešto više. 3.

Tko Je i kada sastavio Kartular? Po Šišiću je Kartular nastao koncem XII. stoljeća. Naime, zadnja isprava ubilježena u Kartular sastavljena je oko 1196. god., a "kako su neke od zadnjih isprava označene lijepo izrađenim notarskim znakom (signum notarif) Β l a s i u s (spac. Šišić) nije nemoguće da je taj zbornik djelo tadanjega gradskog notara i svećenika stolne crkve sv. Stošije Blaža M

NAGY, XXTV. KLAIĆ N. 1971.353. 35 LUCIJE 1666., 77. 36 ŠIŠIĆ 1914a., 252-254. 34


391

(između 1196. i 1201.)". Šišić dodaje da je pismo kojim je napisan Kartular "bliže cvatu beneventane nego li je u prijepisima". Šišić je zadnji znanstvenik koji je imao u rukama Kartular koji je nestao oko god. 1918.37 Šišićevo mišljenje da je notar Blaž pisar Kartulara prihvatio je i Novak 1920. god.38 Kako je inače Blaž pisao karolinom, Novak je pretpostavio da je Blaž bio vješt i jednom i drugom pismu. Nagy je 1925. god.39 izrazio sumnju u Šišićevu tvrdnju da se po pismu Kartulara može utvrditi da je on stariji od sačuvanih isprava, i to zato što nije moguće unutar desetljeća razlikovati vrijeme nastanka nekog rukopisa pisanog beneventanom. Po Nagyju postoji mogućnost da su neke od isprava doista nastale na osnovi teksta Kartulara, ali kod drugih su vjerojatno i Kartular i isprava nastali na osnovi nekoga ranijega teksta. Praga se 1926. god.40 kratko osvrnuo na radove Nagyja iz 1925, god. i pohvalio ga što se ogradio od Šišićeve tvrdnje da su sačuvane isprave nastale na osnovi teksta u kartularu. Nešto kasnije, 1929.-1930. Praga se pitanjem isprava i Kartulara pozabavio mnogo temeljitije.41 Za nas je ovdje od interesa prije svega njegova tvrdnja da nema ni najmanje dvojbe da je Kartular nastao "oko 1223. god.",42 "nakon 1223. god.",43 "približno 1223.44, odnosno "da nije nastao prije 1223. god."45 Praga nije pružio dokaze za svoju tvrdnju, već je navijestio "da će to dokazati na drugom mjestu" i ujedno vrlo energično podvukao da je to "definitivno utvrđeno".46 Iz toga po Pragi slijedi da je Kartular nastao na osnovi isprava i da je, protivno Šišićevim tvrdnjama, bolji tekst Kartulara rezultat nastojanja redovnika da u Kartularu saberu "poboljšane" dokaze o pravnoj utemeljenosti samostanskog vlasništva nekretnina u njihovu posjedu. To je njemu pravi razlog zašto je tekst Kartulara bolji od teksta isprava. Praga je ujedno dokazivao da notar Blaž nije mogao biti pisarom Kartulara, i to u prvom redu zato što su sve od Blaža sačuvane isprave napisane karolinom, dok je Kartular pisan beneventanom. Naime, ako neki pisar i mijenja pismo, način pisanja i slova zajednička jednom i drugom pismu ostaju isti, a "između beneventane 37

ŠIŠIĆ 1925., 15. NOVAK V. 1920., 18-19. 39 NAGY1923., 444. 40 PRAGA 1926a., 222-226. 41 PRAGA 1929. 42 PRAGA 1929., 53. 43 N. dj., 57. 44 N. dj., 58. 45 N. dj., 59. 46 N. dj., 53. 38

392



Kartulara i karoline isprava notara Blaža odvajanja i razlike su u tom smjeru goleme: ona (tj. beneventana Kartulara: L. M.) je usko pisana, uglata i jako pod utjecajem gotice; ova (tj. karolina Blaža: L. M.) je prilično prozračna, okrugla i još daleko od toga da bi bila izložena utjecaju (tj. gotici: L. M.).47

crticu.53 Novak spominje Pragu samo u bilješci u kojoj dokazuje da je jedan pisar mogao upotrebljavati dvije ili više vrsti pisma i da je "suprotno mišljenje G. Prage (...) neodrživo".54 Ali, Novak je mimoišao glavni prigovor Prage, po kojem između beneventane Kartulara i karoline notara Blaža postoje "enormne razlike". Novak nije analizirao sličnosti i razlike upravo te beneventane i upravo te karoline, već je u najboljem slučaju dokazao da je Blaževa karolina-gotica sadržavala i elemente beneventane, što je nešto posve drugo od tvrdnje da Blaževa karolina-gotica i beneventana Kartulara imaju takvih srodnih i bliskih elemenata iz kojih bi proizlazilo da ih je mogao pisati isti pisac. U toj dilemi - notar Blaž, koncem ΧΠ. (odnosno početkom ХШ. stoljeća) ili nepoznati pisar oko 1223. god. - N. Klaić odlučila se za neobično rješenje: "Kartular je po svoj prilici pisao općinski notar (...) Blaž, i to u trećem desetljeću ХШ. st.".55 Takav kompromis ne dolazi u obzir jer je u tom slučaju - bez obzira na pitanje pisma i rukopisa Kartulara - nezamislivo da notar Blaž ne bi napisao nijednu ispravu nakon 1201. god.56 i da bi se od te godine u ispravama stalno javljao kao općinski pisar Camasius,57 a od 1206. još i Vitalis.58 Ali, posve je neobično da ni V. Novak ni drugi nisu pokušali odgonetnuti Praginu tvrdnju da je Kartular pisan oko 1223. Praga je tvrdio da je to "definitivno". Ipak, ako se Novak vratio na tezu da je Kartular pisao notar Blaž, moglo se očekivati da je proučio problem i odustao od Pragma prijedloga, koji je on, Novak, bio prihvatio 1952. god. Mislimo da je potrebno pitanje ponovno otvoriti. Sačuvano je više isprava pisanih rukom notara Blaža. Evo ih nekoliko: - isprava od 28.ΙΠ.118.. (CD II, 223, br. 209),59 - isprava od 5.IV.1190. (CD Π, 242, br. 228),«° - isprava od 14.V.1190. (CD II, 243, br. 229),61 62 - isprava od 26.VI.1190. (CD II, 247, br. 231), - isprava od 27.VI.1194. (CD II, 266, br. 251),63 - isprava od 9.VII.1194. (CD II, 268, br. 253),64

Zanimljiva je bila reakcija V. Novaka. On je 1952. god.48 bio toliko impresioniran vrlo čvrstim stajalištem Prage o vremenu nastanka Kartulara (premda Praga nije pružio dokaze za svoju tvrdnju) da je napisao da je taj "kartular (...) napisan oko 1223.". Jedino je pokušao objasniti svoje stajalište da je Blaž "umeo da piše diplomatičku goticu, a tako isto i vrlo oštrim tipom beneventane"49 i pri tome se pozvao na Inguaneza po kojem je Cod. Cass. 466 napisao isti pisar, premda je prvih 191 stranica napisano goticom, a 193 do 214 str. beneventanom, i to oštrom i uglatom, zbog čega je Inguanez to drugo pismo nazvano beneventanogoticom. Ali, ako se Novak složio s time da je Kartular napisan oko 1223. god., onda je diskusija o tome, koliko je pisama poznavao Blaž posve bespredmetna, jer je Blaž još od 1201. god. prestao pisati isprave i vjerojatno 1223. god. bio već odavno mrtav. Uostalom/ Novak ni u tom marginalnom pitanju nije bio sretne ruke: Praga nije tvrdio da jedan pisar ne bi mogao pisati na dva pisma, već samo to da se u konkretnom slučaju način pisanja Blaževe karoline duboko razlikuje od načina pisanja beneventane Kartulara. Dapače, upravo primjer koji po rnguanezu navodi Novak govorio bi prije protiv njegove teze, jer je Cod. Cass. 466 napisan od istog autora s dva pisma istih "uglatih" karakteristika, gotice i beneventano-gotice. V. Novak je očito i dalje razmišljao o prigovorima što mu ih je uputio Praga. Vjerojatno je primijetio da Praga za svoju apodiktičku tvrdnju da je Kartular pisan o. 1223. god. ipak nije iznio dokaze, kao što je 1929./1930. obećao. Zato se Novak objavljujući 1959. god. Kartular samostana sv. 50 Marije u Zadru vraća na svoju tezu iz 1920. god., tj. da se u rukopisu notara Blaža u cjelokupnoj morfologiji njegovih slova zapaža beneventanski utjecaj i to dokazuje time što notar Blaž "pišući (...) Chartulare Sancti Grisogoni, ostavlja dosta toga u tom beneventanskom 51 rukopisu, što opet nije tipično beneventansko. A u poveljama koje je pisao karolino-goticom odražava se da je znao i pisao i beneventanu"52, a kao primjere navodi beneventanske ligature/ž, li, ri, sti, kao i slova tizim47

N.dj.,57. NOVAK, V. 1952., 143. 49 N. dj., 153. 50 NOVAK, V. 1959. 51 N. dj., 109. 52 Na i. mj. 48

53

N. dj., 110. Na i. mj. bilj. 25. 55 KLAIĆ, N. 1976a., 12. 56 CD Ш, 2, br. 3 od 2.Ш.1201. 57 CD Ш, 4, br. 4 od 9.IV.1201. 58 CD Ш, 55, br. 51 od 18.11.1206. 59 Fotografija u KLAIĆ N. 1976a., si. XXI. 40 NOVAK 1952-, fol. 2v. 61 Povijesni arhiv, Gub. arhiv, kaps. XVm, br., 428. 62 KLAIĆ, N. 1976a., si. ΧΧΠ. 63 Povijesni arhiv, Gub. arhiv, odjel rogovski III, br. 17. 64 Na i. mj., br. 19. 54

393

394


- isprava od 1.III.1199. (CD II, 314, br. 246),63 - isprava od 22.V.1199. (CD II, 318, br. 299).06 Sve su te isprave pisane notarskom karolinom-goticom. Ako pak obratimo pozornost na sačuvane fotografije Kartulara samostana sv. Krševana,67 ne možemo a da se ne priklonimo Praginu mišljenju da notar Blaž nije pisao taj Kartular: i opći izgled rukopisa Kartulara i način pisanja pojedinih slova ne govore u prilog Sišićevoj tezi. Mislimo da ne bi smjelo biti sumnje da notar Blaž nije pisao Kartular, a ne vidimo ni razlog zašto bi notar Blaž pisao sve isprave karolinomgoticom i tim istim pismom upisivao svoje isprave u kartular samostana sv. Marije u Zadru, da bi upravo naš kartular pisao beneventanom. Priznajemo da bismo bili vrlo iznenađeni ako bi podrobnija paleografska analiza došla do drukčijeg rezultata. S druge strane, Praga nije priopćio svoje "neoborive" dokaze da je Kartular napisan 1223. ili nešto kasnije. Pa ipak to nas ne ovlašćuje da preko njegove tvrdnje olako pređemo. Smatramo da svaku tvrdnju ozbiljnoga znanstvenika treba temeljito proniknuti jer već i takvo podrobno istraživanje ima svojih koristi, premda bi bilo više nego lako i udobno izjaviti: "nije dokazao". Iza takvih i sličnih uopćenih tvrdnji skriva se obično nemoć samostalnog analiziranja, lijenost i oslanjanje na neki "autoritet" po vlastitom ukusu. Naše je mišljenje da protiv Pragine tvrdnje govori već okolnost da su zadnje isprave spomenute u Kartulara datirane s 1194.,68 1196.,69 1195.,70 1195.,711189.72i 1196-god.73 Očito je da je sastavljač Kartulara svoju pozornost usmjerio na najnovije isprave koje su mu bile pri ruti. Zar poslije 1196. god. do 1223. god. nije sastavljač pronašao nijednu jedinu važnu ispravu, koju bi vrijedilo upisati? Nadalje, do 1224. eod. dielovan v>« 7*л™ „~*~- r* · *. τ« „~ ^,^ανα u âuru sastavljena je u veljači 1204. god.,74 draga u studenom iste godine75 a posljednja u vrijeme od 1.ΙΧ.1123. do 31. УШЛ224.76 Eto iste godine djelovao je i notar Vitalis. Njegova prva isprava «Arhiv HAZU D-I-80. NOVAK 1952., fol. 28r-29v.

46

" KLAIĆ, N. 1971-, 353; ISTA 1976a., si. XXXI; PRAGA 1929., 58. CD П, 267-268, br. 252 od 5. mi 194. 69 CD П, 277-278, br. 258 od 1.Ш.И96. 70 CD П, 273-2775, br. 256 od 5.V.1195. 71 CD П, 276, br. 267 od 18.V.1195. 71 CD П, 235-236, br. 219 od 28.VTI.1189. 73 CD П, 282, br. 265 od oko 1196. 74 CD Ш, 41, br. 38, 75 CD Ш, 44, te, 41. 76 CD ΠΙ, 235, br. 210. №


395

sastavljena je 18.II.1206.,77 a posljednja 28.ΙΧ.1224.78 Kad bi rukopis te dvojice notara bio identičan s rukopisom Kartulara Samostana sv. Krševana, onda bi se moglo tvrditi samo to da je jedan od njih pisao taj kartular približno u vrijeme između 1204. i 1224., a ne "oko ili poslije 1223.". Notar Raynerus ne dolazi u obzir jer je prva njegova sačuvana isprava datirana s 24.VIII,1229.79 i jer se 27.III.1228.80 navodi u jednoj ispravi da Zadar nema notara. Od zadnjih isprava notara Camasiusa i Vitalisa (1224.) do javljanja sljedećeg notara Raynerius (1229.) sačuvane su samo dvije isprave pisane od anonimnih notara. Jedna od njih pisana je po mišljenju Smičiklasa "oko 1225." god.81 Sačuvana je u izvorniku u Arhivu HAZU.82 Ona je pisana karolinom-goticom, i to rukopisom koji se posve razlikuje od rukopisa Kartulara pa njezin anonimni pisar ni u kom slučaju ne dolazi u obzir. Isto tako pisana je karolinom-goticom (ali drukčijom od one upravo spomenute) i isprava od 27.Ш.1228.83 Uostalom obje isprave ni po Pragi ne bi dolazile u obzir. Usput dodajemo da smo pregledali i rukopise još nekih anonimnih pisara u Kartularu Sv. Marije u Zadru pisanih karolinom-goticom, i to onih koji se nalaze na fol. 25vo, liro i 35ro-36ro pa nam se čini da ni njihovo pismo nipošto ne odgovara rukopisu Kartulara Sv. Krševana. Konačno, uzeli smo u obzir i mogućnost da je Praga došao na ideju da je Kartular pisan u 1223. god. na osnovi sadržaja isprave od 28.ΧΠ.1222.84, sačuvanoj u izvorniku i pisanoj po notaru Vitalisu. Riječ je o nagodbi u sporu između tužene zadarske općine i tužitelja Samostana sv. Krševana pred sucima određenim po papi i pred zadarskim nadbiskupom i papinim legatom Akoncijem. Spor se vodio o otoku Maunu. Glasom nagodbe samostan se obvezao na mirovanje postupka od 25.ΧΠ.1222. do 25.ΧΠ.1223. god. da bi se kroz to vrijeme omogućilo prijateljsko poravnanje. Ako do njega ne dođe, spor će se nastaviti pred istim sucima. Sa svoje strane zadarska se općina obvezala da neće ni u kom pogledu ometati mirni život samostana. Predmet spora (otok Maun) i vrijeme nagodbe (28.ΧΠ.1222.) kao da nedvojbeno upućuju na zaključak da je Praga mislio da se samostan u idućoj godini, tj. u 1223., bado na posao da dokaže svoje pravo na sporni otok koje, eto, datira još od kralja Krešimira. 77

CD Ш, 55, br. 51 od 18.Π.1206. CD ΠΙ, 238, br. 212. "CDHI, 309. br. 271. 80 CD III, 280, br. 252. 81 CD III, 254, br. 226. 82 Arhiv HAZU, sign. D-I-22. 83 Vidi KLAIĆ, N. 1976a., si. XXIV. 84 CD Ш, 218, br. 192. 78

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku O kartularu samostana sv. Krševana u Zadru

A ako je to tako, onda se Praginu tezu treba svakako odbaciti. Naime, nemoguće je pretpostaviti da bi samostan podignuo tužbu protiv zadarske općine, a da ne bi u svojim rukama imao neke dokaze u prilog svome tužbenom zahtjevu. Iz toga slijedi da je 1222. god. samostan već imao u rukama ispravu Krešimira IV. za Maun. Da je Kartular sastavljen više godina nakon početka XIII. stoljeća, on bi sigurno sadržavao još neke za samostan značajne isprave, npr. onu od 4.II.1204. kojom papa Inocent III. potvrđuje samostanu njegove posjede85 ili npr. onu od 18.Χ.1219. kojim je comitissa Streia darovala samostanu vinograd "de Cunco".86 Iz svega toga slijedi da je Kartular pisao neki anonimni pisar koncem XII. ili početkom XIII. stoljeća. 83

CD Ш, 38, br. 36. Tekst ovoga rada već je bio sastavljen i prepisan kada nam je na našu molbu M. Brković poslao fotokopiju ove isprave. U popratnom dopisu kolega Brković ispravno ističe "da je isprava originalna" te u prilog tome uz ostalo upozorava na "četiri rupice, ostaci gdje je pečat bio, vidljive s obje str. - vidljive dobro i probušene specijalnim predmetom s oštricom u obliku polukruga - nalaze se na sredim donje praznine, ispod teksta". Brković u svome pismu daje i dimenzije pergamene (22,6 : 20 cm odnosno 22,4: 19,6) i uz ostalo primjećuje da je pri kraju teksta, objavljenog u CD ispuštena riječ incursurum neposredno prije datacije (Datum Anagnie). Ovime su se potvrdile naše raščlambe u tekstu ("... kartular je pisao neki anonimni pisar koncem ΧΠ. ili početkom ХШ. stoljeća"), koje bismo sada nadopunili: "i to prije 4.II.1204." Nije nemoguće da je Praga tek nakon što je objavio svoj rad "Scriptorium" pregledavajući Gubernijski arhiv u Zadru ustanovio da njegovu apodiktičku ("definitivnu") tvrdnju da je Kartular nastao 1223. god. izričito pobija ova isprava Inocenta Ш., i da je zbog toga izostala od njega najavljivana rasprava o tom pitanju. Pa ipak je čudno da on nije već ranije vidio tu ispravu. A još je čudnije da su se za njegovim autoritetom poveli Novak (do 1959.) i drugi, tako da se godina 1223. ponavlja i u najnovijim radovima naših autora. Kako je Praga vrlo savjestan autor, bili smo skloni vjerovati da je ta Inocentova isprava "charta interpolata", i da nije sačuvana u izvorniku slično kao što je i privilegij pape Celestina Ш. od 5.V.1190. (CD Π 273, br.256) tipična "charta interpotata" i to upravo u pogledu otoka Mauna. Zbog toga smo i zamolili kolegu Brkovića da nam pošalje fotokopiju Inocentove isprave. Ali, već sam površni pogled na nju uvjerava da je ona izvornik. Da je riječ o izvorniku, i to upravo o papinom nešto svečanijem pismu, ne privilegiju, tj. da je riječ o litterae cumfilo serico, vidi se po načinu pisanja imena pape: cijelo ime pisano je velikim slovima, a prvo slovo još i uljepšano.UočIjive su osobito ligature "si" (npr. est) i "ci" (npr. effectu) koje su na karakteristični način jako proširene. Znak skraćivanja (titulus) je u obliku slova 8 (otvorenog prema dolje), a završno "s" u riječima ima vrlo produženi oblik, donekle sličan položenoj i otvorenoj osmici. I formule pozdrava, dispozicije i sankcije točno odgovaraju vremenu Inocenta Ш. Sve to u potpunosti odgovara papinskim pismima "sa svilenim koncem". * CD Ш, 173, br. 148.

397

4.

1. Jesu li sačuvane isprave predložak Kartularu ili obratno? Već smo spomenuli da je Šišić87bio mišljenja da su sačuvane isprave prepisane iz Kartulara. To se po njemu vidi po tome što je tekst u Kartularu čišći i bolji, tj. da je prepisivač isprava iz Kartulara prepisao isprave na pojedinim mjestima s nedovoljno pozornosti. Praga88 je zastupao suprotno mišljenje: najprije su sastavljene isprave, a onda je kasnije njihov poboljšani tekst upisan u Kartular. Nagy89 je zastupao u neku ruku kompromisni prijedlog. Po njemu su neke isprave mogle nastati istodobno s Kartularom. To bi očito trebalo značiti da je najprije sastavljena isprava, a onda je odmah nakon toga njezin sadržaj prepisan u Kartular. Jedino za dvije isprave Nagy smatra da je "postojala i ranije oprema, za kojom su se povele kasnije isprave pa i sama kopijama knjiga".90 Vidi se da Nagyjevo stajalište polazi s druge točke od one Šišića i Prage. Zbog toga treba problem prioriteta isprava odnosno Kartulara (diskusija Šišić-Praga) razmatrati odvojeno od pitanja kolika je (barem sadržajna) pouzdanost Kartulara (problem načet po Nagyiju). Sišić i Praga postavili su svoje teze na prilično uopćeni način bez ulaženja u problematiku pojedine isprave. Nameće se stoga potreba da se problem razmotri podrobnije, raščlambom razlika Kartulara i isprava. Ali - većina se razlika, u kojima se tekst Kartulara pokazuje boljim od onoga sačuvanim odgovarajućim ispravama može razmjerno dobro objasniti i jednom i drugom tezom. 2. U obzir za raščlambu u prvom redu dolazi isprava kralja Krešimira iz 1069. god. o darovanju otoka Mauna. Ona je očuvana uz tekst iz Kartulara i u posebnoj ispravi pisanoj goticom ΧΠΙ. stoljeća. Između ta dva teksta postoji veći broj omanjih razlika koje bi se mogle objasniti bilo po Šišićevoj bilo po Praginoj tezi. Ali nekoliko razlika pomaže nam otkriti koji je tekst služio kao predložak drugome. 91 92 Odlomak teksta po Šišiću i Luciju u Kartularu glasi: acceptabilius cjuam ex nostra terrestri aula, u ispravi je stiliziran ovako: acceptabilius quam et nostra terrestri aula. Tekst po ispravi nema smisla. Nemoguće je da bi takav besmisleni tekst bio osnovicom za bolji tekst u Kartularu. A razlika je vrlo mala: u 87

ŠIŠIĆ 1914a, 214. PRAGA 1929., 59. 89 NAGY 1922., 444. 90 On pri tome misli na isprave u CD I, 100, br. 79 = Doc. 69, br. 53 i CD 1,105, br. 78 = Doc. 62, br. 45. 91 ŠIŠIĆ 1914a., 252-254. 92 LUCIJE 1666., 77. 88

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku / O kartularu samostana sv. Krševana u Zadru

ispravi: et, u Kartularu: ex. Nedvojbeno je prepisivač iz Kartulara u ispravu pročitao beneventanski: ex kao et. Dakle, isprava je nastala nakon Kartulara i na osnovi njega. Pogotovo je to jasno kada se u Kartularu potpisuje Lav, "imperialis protospatarius totins Dalmacie catipanus"93 a u ispravi pisanoj goticom "ac iupanus" (!), što je već Rački koji nije imao u ruci Kartular ispravno popravio u "catapanus". Uostalom, upravo za tu ispravu znamo da je sačuvana u prijepisu notara Petra od 5.ΧΙ.1248. god./* pa je ona nedvojbeno mlada od Kartulara. 3. Vrijedi usporediti i ispravu iz 1067. god.95 s odgovarajućim tekstom u Kartularu. Već smo istaknuli da je isprava iz 1067. god. sačuvana u dvije verzije, obje pisane beneventanom XIII. stoljeća. U drugom dijelu verzije I navodi se da je zadarski prior Madije darovao samostanu crkvicu sv. Mihovila na Pašmanu s vinogradima i maslinicima. Samostan je taj posjed uživao i u vrijeme istoimenoga Madijeva nećaka a kasnije je došao na otok sin toga drugoga Madija i utvrdiogranice graniceposjeda. posjeda.Prema Prema od odgovarajućem aa i utvrdio tekstu verzije Π prior Madije i njegov brat biskup Prestancije tekstu verzije Π prior bisku estancije na Paš ^„„JP i instancije sagradili sagradili su su na *Pašmanu ..~ ишкши crkvu CTKVU sv. sv. Mihovila Mihovila ii dodijelili dodijelili joj joj posjede. posjede. Opat Opat Traso Traso zamolio zamolio je spomenute utemeljitelje da tu crkvu s os sje spomenute utemeljitelje da tu crkvu s posjedima predaju samostanu, što su oni i učinili. Nakon smrti Madija i Prestancija došlo je do spora "s nekima" pa je na otok došao Madijev sin Grgur "sa svojim nećacima, sinovima rečena priora", zaštitio samostan i utvrdio granice posjeda. Već površnom usporedbom dispozitiva jedne i druge verzije lako se dade ustanoviti da su oba dispozitiva u biti potpuno jednaka, osim što se u verziji I na kraju dispozitiva dodaje da se granice utvrđuju zato "da ubuduće ne bi redovnici više nikad trpjeli bilo kakva ometanja" - čime se, dakako, dispozitiv ni u čemu ne mijenja. Kako je došlo do sastava dviju verzija i koja je ranija? Odgovor se, po našem mišljenju, nadaje iz različitih naracija. Mislimo da je nedvojbeno starija verzija II. Naime, kasnijem sastavljaču verzije I činilo se očito sablažnjivim da se ovako eksplicitno govori o "sinovima biskupa". U vrijeme dok su u Dalmaciji bili još čvrsto ukorijenjeni običaji istočne crkve, "sinovi biskupa" nisu bili ništa neobično pa o njima znade u to vrijeme podosta i Toma Arcidakonâ "biskupova sina" naći ćemo i u ispravama.w Dakle, u želji da se to izbjegne, novi je 53 Ovako Lucije. Naprotiv, Šiši<5 čita: catapanus". *ŠIŠIĆ1913.,66.

-- -

K

CD 1,106-109, br. 79 (zajedno s CD 1,105-106, br. 78) = Doc. 69-70, br. 53 (zajedno s 6263, br. 45: opat Petar utvrđuje pravo samostana na posjede u Diklu i na Pašmanu). , «f 96

TOMA, gl. XV priča o splitskom nadbiskupu Dabralisu (sredina XI. stoljeća), koji je Ju biskupskoj palači držao ženu i djecu. * Vidi npr. CD 1,121, br. 88 = Doc. 85-86, br. 63 gdje se medu svjedocima navodi i Andreasfitius episcopi i CD I, 70, br. 52 = Doc. 44, br. 35, gdje je kao svjedok naveden Gregorio de episcopo.

399

sastavljač iz isprave izbacio i darovatelja biskupa Prestancija i njegove sinove pa zbog toga po toj novoj verziji na otok dolazi Grgur "sa svojim plemićima" (a ne "sa svojim nećacima, tj. sinovima rečena biskupa"). Starija verzija odgovara društvenim prilikama XI. stoljeća, kada je biskup mogao imati djece. Iz ovoga bi slijedilo da je verzija I nastala tek nakon sastavljanja verzije II i njezina upisa u Kartular. Na pitanje, je li isprava pisana beneventanom koja sadrži verziju II, napisana prije Kartulara ili kasnije, kao prijepis iz Kartulara, ne može se dati posve pouzdan odgovor. Naime, ako je na nekim mjestima tekst Kartulara bolji98 ili potpuniji", to se može objasniti bilo po šišiću bilo po Pragi. Ali, smatramo da je to mnogo manje važno od rezultata da starija verzija odgovara prilikama XI. stoljeća, tj. da je, prema tome, osnovni sadržaj te isprave preuzet iz samostanskih anala i da, prema tome, možemo uzeti kao vrlo vjerojatno da su i imena svjedoka i njihove funkcije preuzeti iz tih anala. 4. Još je složenija problematika isprave kojom Zovina i braća daruju posjed u Obrovici. Sačuvani su ovi prijepisi: a) prijepis karolinom-goticom iz kraja XII. stoljeća ili početka XIII. stoljeća100 b) prijepis beneventanom iz istoga vremena101 c) prijepis iz XVII. stoljeća (Pov. arhiv u Zadru, Spisi sv. Krševana, kaps. I m. H.)102 d) tekst, koji je Lucije prepisao iz Kartulara.103 Prijepis pod b) ima dodatak u kojem se opisuje spor s Virevićima u doba kralja Kolomana. Tekst b) nastao je nedvojbeno radi spora s Virevićima. Naime, u tekst darovnice ubačene su riječi: "septam antiquis maceriis", očito zato što je i ta dopuna trebala u istom sporu. Ako je tome tako, onda je očito da je tekst pod b) nastao tako da se ranije postojećem tekstu naprosto dodalo nove netom spomenute riječi. Nezamislivo je da bi netko nakon 1105. godine sastavljao novi tekst bez tih riječi, pogotovu ako uzmemo u obzir da se tekstovi a) i d) s jedne i b) s druge strane razlikuju još u nekim pojedinostima koje govore u prilog postavljenoj tezi. Tako npr. glase * Npr. Kartular ima "(·..) cenobii predicti Christi martyris, videlicet beati C." a isprava "cenobii videlicet beati Chrisogoni, Christi martiris". 99 Kartular: "viam anticjuam qua itur od Nonam"; isprava ispušta "qua itur ad Nemam". 100 CD 1,126-128, br. 93 = Doc 91-94, br. 71. 101 Vidi faksimil u: PRAGA 1929., 52. 102 Vidi CD 1,282. 103 LUCIJE 1666., 100.


tekst a) i d) (...) funiculus non longe a sepulchris, sepulchra in eodem nostro habentur territorio

tekst b) (...) pervenitur ad antique ipsaque sepukhra (...) et inde ducitur funiculus usque ad terrulam ecdesie soneti Grisogoni ubiprimitus idem martyr

sepultus fuerat

Nedvojbeno je da je tekst pod b) nastao naknadno proširenjem ranije sastavljenog teksta. Ne samo da se u njemu govori o "zemljici" koja pripada crkvi sv. Krševana, nego se još i podvlači da je to upravo ona "zemljica", gdje je prvotno bilo sahranjeno tijelo sv. Krševana. Tko bi u samostanu naknadno brisao taj podatak, toliko značajan za samostan? Dakle, isprava pod b) nastala je u povodu spora iz o. 1105. god., a tekst pod a) i d) nastao je ranije, drugim riječima, tekst isprave pod a) i d) uglavnom odgovara vremenu koje nije daleko od vremena nastanka samoga darovanja, tj. početka sedamdesetih godina XI. stoljeća. Tekst d), tj. tekst koji je Lucije preuzeo po njegovu navodu "ex registra" i tekst pod a), tj. isprava pisana karolinom-goticom koncem XII. Ш početkom XIII. stoljeća međusobno su povezani, a ujedno uglavnom odgovaraju i tekstu prijepis iz XVII. stoljeća (= c) nastalog, po svemu se čini, na osnovi kartulara. Evo usporedbe odlomka teksta prema varijantama: 1) Lucije: Regnante glorioso Croatiae Dalmatieque rege Cresimiro XVII. st.: isto (osim: Chresimiro) kar.-got.: Regnante Cresimiro Croatie Dalmatieque 2) Lucije: Tomidrag, Vakemir, Radomir XVII. st: Tomidrag, Vachemir, Radomir kar.-got.: Tomidrago, Vekemiro, Radomiro ·',., Stipišić misli da je riječ Ό "krivim čitanjima"104 u ispravi koju mi označavamo s c). Ta primjedba odgovara za ove varijante: 3) Lucije: dare (!) XVII. st: dare kar.-got: Dere (!) 4) Lucije: Bolenega XVII. st: Boldenega kar.-got: Botenega Ali, ona ne odgovara za dvije varijante prethodno navedene pod 1) i 2). Nažalost, ne možemo tvrditi da je ovaj stariji tekst upravo ona isprava kojom su braća Zovina itd. darovali posjed u Obrovici. Prije svega,

darovanje braće je u svim varijantama datirano s: 1072. god. indikcija 7., a to je neispravno jer je od 1.ΙΧ.1071. do 31.VIII.1072. bila 10. indikcija, pa je vrlo teško (premda ne i nemoguće) da je u izvorniku sastavljenom te godine upotrebljena pogrješna indikcija. Mnogo je vjerojatnije da je već prvi sastavljač teksta pročitao u samostanskim analima osnovne podatke 0 darovanju i sastavljajući ispravu pogriješio u datiranju. Ali, nezavisno od toga, naša je raščlamba pokazala da se tekst koji je preuzet u Kartular 1 tekst isprave koju označavamo s a) temelje na vrlo staroj ispravi, koja je bila sastavljena koncem XI. ili početkom XII. stoljeća. A to dalje znači da se može pretpostaviti da to nije jedini sačuvani tekst iz tako ranog vremena, ili, drugim riječima, da je tekst nekih isprava Kartulara - a vrlo vjerojatno i još nekih isprava izvan njega - nastao mnogo ranije nego što to misli Praga. To je dobro slutio i Nagy, koji je, kao što je već rečeno, mislio "da je postojala i ranija oprema, za kojom su se povele kasnije isprave pa i sama kopijalna knjiga". Rezultat je vrlo značajan: bar za neke isprave iz Kartulara može se utvrditi da su nastale razmjerno brzo nakon pravnog akta kojeg sadrže, a time se vjerodostojnost njihova sadržaja uvelike povećava. 5. U Kartular je prepisana i jedna isprava Radovana kojom on obdaruje samostan sv. Krševana. Ona je sačuvana u tri verzije. Sve su one datirane: 1070., indikcija 9., tj. odnose se na razbolje od 1.IX:-31.XII.1070. Riječ je o ovim verzijama: 1) prijepis pisan beneventanom,105 kojim Radovan daruje samostanu sve posjede svoga djeda (la). Sačuvan je i prijepis iz XVII. stoljeća, različit od spomenutog prijepisa beneventanom (lb), 2) prijepis također pisan beneventanom,106 kojim isti Radovan, nakon presude kralja Petra Krešimira IV. u sporu što ga je on, Radovan, imao sa županom Luke o posjedima svoga djeda u Suhovari, predaje te posjede samostanu, 3) prijepis pisan karolinom-goticom XIII. stoljeća,107 uglavnom istim sadržajem kao isprava pod 2), ali s nešto proširenim tekstom. Taj je tekst ušao u Kartular, a sačuvan je i u još nekim prijepisima. I Rački i Stipišić slažu se u tome da je zapravo riječ o sadržajno dvije isprave, od kojih je jedna ona koju smo označili s br. 1), a da je druga ona pod br. 2) i 3). Rački, koji nije poznavao tekst Kartulara, mislio da je da je isprava pod našim br. 3) (njegova isprava b), kasniji nastavak, koji on naziva charta interpolata, tj. on smatra ispravu pod našim br. 2) autentičnom, a ispravu pod našim 105

"€01,128.

401

CD 1,115, br. 84 = Doc. 80-81, br. 60. CD 1,116-117, br. 85 = Doc. 81-84, br. 61 pod a. 107 CD 1,117-119, br. 85 (Π) = Doc. 81-84, br. 61 pod b. 106

402


br. 3) nevjerodostojnom. Stipišić pak misli da "nije isključeno da je Radovan radi jače vjerodostojnosti tražio da ispravu još jednom izda i kraljevski kancelar".108 Naime, ispravu br. 2) pisao je Adam, a ispravu br. 3) Anastazije, "hrvatski biskup i kancelar kraljevskog dvora". Naše je mišljenje da spomenute tri isprave predstavljaju tri faze u sastavljanju isprave koja se odnosi na isti pravni posao, tj. na Radovanovo darovanje iz kraja 1070. god. u korist samostana sv. Krševana. Isprava pod našim brojem 1) je najkraća. Njezin dispozitiv glasi: Ego Radauanus trado omnem possessionem meam in terris et vineis, queque fuit avi meo Valeco in monasteno sancti Chrisogoni abbate Petro presente ime perpetuo possidenda, tj., ja Radovan predajem sve svoje nekretnine u zemljama i vinogradima, koje su pripadale mome djecu Valecu u trajni posjed samostanu svetoga Krševana u nazočnosti opata Petra. Glavni elementi toga dispozitiva vjerojatno su u biti preuzeti iz samostanskih anala. Iz anala je preuzeta i datacija, koja međutim po svemu se čini nije u njima bila upisana upravo pred tom ispravom, već na početku upisa svih (pravnih) akata koji su se odnosili na tu godinu i indikciju. Uz dispoziciju (i dataciju na upravo spomenuti način) iz anala je nedvojbeno preuzet i popis svjedoka. Naprotiv, sankciju je sastavljač isprave sam sastavio. Tako je sastavljač isprave na osnovi mršavih podataka iz samostanskih anala stvorio ispravu stiliziranu subjektivno, koja je po potrebi trebala pred sudom mnogo pouzdanije od samostanskih anala dokazati pravo samostana na darovanu zemlju. Kada je ta vrlo jednostavna isprava sastavljena? Da bismo na to pitanje mogli uspješno odgovoriti, moramo uzeti u razmatranje oba prijepisa (onaj beneventanom i onaj iz XVII. stoljeća), nadalje Hrvatinovo darovanje.,109 sačuvano u prijepisu beneventanom i u prijepisu iz XVII. stoljeća i dva darovanja Ivana, hrvatskoga dada,"° sačuvana jedno u prijepisu iz XVII. stoljeća (i u Kartularu, prema Šišićevoj obavijesti). Sve su te isprave datirane s 1070. god. i indikcijom 9. Prijepis iz XVII. stoljeća Radovanove (naša verzija pod br. Γ) (a i Hrvatinove!) isprave sličan je mnogo starijem prijepisu beneventanom, ali ima veći broj razlika, koje se nikako ne mogu svesti na nemar, površnost ili slično prepisivača. Sigurno je da je prepisivač u XVII. stoljeću imao pred sobom neki drugi predložak a ne onaj koji je upotrijebljen za izradu prijepisa obiju isprava beneventanom. 108 1W 110

CD l, 116. CD 1,121, br. 88 = Doc. 85-86, br. 63.

.CD 1,119-120, br. 86 i 87 = Doc. 84-85, br. 62 (1) i (2).

401

Druga je značajka prijepisa iz XVII. stoljeća da nijedna od prepisanih isprava (uključujući i dva darovanja Ivana dada, koja su uostalom sačuvana samo u tom prijepisu) ne spominje bana Zvonimira, nego samo Petra Krešimira IV. Nasuprot tome, isprave pisane beneventanom (Radovanova i Hrvatinova) dodaju nakon Krešimira: Siuinnimir bano odnosno bano Suinnimir. Ne vidi se baš nikakva razloga zašto bi netko u kasnijim stoljećima dodavao bana Zvonimira, ili, obratno, brisao ga iz predloška. Kako se, prema tome, može objasniti postojanje dvaju različitih predložaka od kojih jedan u protokolu ima, a drugi nema bana Zvonimira? Smatramo da odgovor može biti samo jedan: predložak sa spomenom samo kralja Krešimira stariji je i on je najvjerojatnije postojao još u vrijeme toga kralja. Kako je nedugo nakon sastavljanja tih isprava Krešimiru nametnut ban Zvonimir, politički su obziri i mudrost nalagali samostane da nešto ranije sastavljene isprave "poboljšaju" dodavanjem bana Zvonimira u protokol. To znači da su oba predloška najvjerojatnije nastala još u zadnjim godinama vladanja kralja Krešimira, pa je prema tome sadržaj tih isprava vjerodostojan, s time, dakako, da je samostan dao sastaviti te isprave za svoju potrebu, tj. da subjektivni stil (Ego Radauanus, Ego Joannes, Croatorum dad, Ego Chrobatinus) ne znači da je u sastavljanju isprave sudjelovao darovatelj. Ponavljamo: ne vidimo kome bi u XII. i XIII. stoljeću bilo u interesu da dodaje ili izbacuje bana Zvonimira u predloške na osnovi kojih je došlo do sastavljanja verzije I u njezina dva oblika (a i b). Do nastanka pak druge verzije Radovanove isprave došlo je mnogo kasnije, nedvojbeno radi obrane samostanskog posjeda pred sudom. Za samostan je moralo biti vrlo nezgodno što su svjedoci već odavno poumirali i što sama isprava u svojoj verziji la i lb ne spominje mjesto gdje leže nekretnine Radovanova djeda. Zbog toga je novi pisar dobio od opata zadaću da sastavi novu ispravu, koja će samostanu na sudu bolje poslužiti. U toj novoj ispravi (verzija 2) pisar je preuzeo uvodne podatke i tekst dispozicije verzije l, ali je ispravu popunio dodatkom da se nekretnine Radovanova djeda nalaze in loco qui dicitur Suchovara. Međutim, nastavlja novi tekst, darovanju se odupro "Vekemir, lučki župan s teptijom Boleslavom (...) tvrdeći da mu je ta zemlja darovana od kralja". Na to je glasom novoga teksta Radovan na sam Uskrs došao pred kralja i pred veliko mnoštvo "plemića Hrvata" i tamo upitao kralja je li istina da je on, kralj, darovao to Radovanovo nasljedstvo. Kralj je to porekao. Tekst verzije 2 nato donosi imena nazočnih odličnika iz kraljeve pratnje i ističe da je kralj dao Radovanu svoga izaslanika Aprića sokolara da ga uvede u posjed pred susjedima, koje se u ispravi također poimence spominje.

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku O kartularu samostana sv. Krševana u Zadr

Ta nova isprava u biti sadržava presudu i njezinu provedbu po kraljevu pristavu u korist samostana. Ona je za samostan "bolja" od prethodne jer Radovanovu datiranju dodaje dva važna elementa: kraljevsku presudu i investiciju samostana po kraljevu predstavniku. Ali - opat opet nije mogao biti zadovoljan. Prije svega, nisu navedene granice darovana posjeda. Nadalje, isprava je napisana po privatnoj osobi, "Adamu, svećeniku i redovniku", a se moglo očekivati da će protivnik u eventualnom sporu to iskoristiti. Formalna je grješka verzije 2 još i u tome što nije spomenuto ni mjesto gdje je održan spor (actum) ni mjesto ispostavljanja isprave (datum). Opatu se nije mogao sviđati ni nesklad kraljeve titule (Cresimir, Chroatorum rex) i činjenice da se darovani posjed nalazio na zadarskom području, dakle u Dalmaciji. Protivnik je mogao prigovoriti: otkud pravo kralju, čija je vlast već po samoj tituli ograničena na Hrvate, raspolagati posjedima u (Bizantskoj) Dalmaciji? Zbog toga je opat naredio da se sastavi "još bolja" isprava, u kojoj bi se spomenute grješke otklonile. Samostanski su se pisari ponovno dali na posao i sastavili treću verziju u kojoj su popravili uočene nedostatke. Ta treća verzija upisana je i u Kartular. U toj trećoj verziji - označene su mede darovanog posjeda - Krešimiru je dodano u naslovu: "i Dalmatinaca" - na Krešimrovom sudskom zborovanju nazočni su glasom treće verzije ne samo hrvatski, nego i "dalmatinski" plemići - ispravu više ne potpisuje privatna osoba nego "Anastazije, hrvatski biskup i kancelar kraljeva dvora", i to "na molbu Radovana i po nalogu kralja, moga gospodara" -u potpisu pisara Anastazija prirodano je da je on pisao "u gradskoj općini Nin". Ali, opat nije primijetio još neke neusklađenosti (ili mu je već svega bilo dosta). Prije svega, druga i treća isprava datirane su, kao i prva: 1070., ndikcija 9. Indikcija 9 odgovarala bi vremenu od I.DC1070. do 31.VIII.1071. Sbog toga se isprava datira od svih izdavača "1070., poslije 1. rujna". Ali, por pred kraljem vodio se i po drugoj i po trećoj ispravi "na Uskrs". Ako izmemo da je isprava datirana po firentinskom računu ab incarnatione, mda bi 1070. god. obuhvaćala po današnjem računanju vrijeme od 5.III.1070. do 24.111.1071. Ali, Uskrs 1070. god. pao je na 4.IV., a tada je idikcija bila 8 a ne 9, pa bi indikcija bila pogrješna. Ako pak uzmemo u obzir pizanski način, god. 1070. teče od 5.III.1069. do 24.111.1070. Kako je Uskrs 1070. god. padao 4.IV., to bi se taj atum odnosio već na 1071. - a isprava je izričito datirana s 1070. Zbog >ga bismo po pizanskom računu morali uzeti u obzir Uskrs iz 1069. god. D našem računanju koji je padao 12.IV. - ali tada je indikcija bila 7 (od

405

1.ΙΧ.1068. do 31.VIII.1069.), pa se opet ne slažu godina i indikcija. Ne preostaje dakle drugo nego pokušati još s ovom mogućnošću: Radovan je darovao posjed Suhovare koncem 1070. god. (od 1.ΙΧ.1070. do 31.ΧΠ.1070.) pa se datum koji se nalazi u verzijama br. 2 i 3 isprave odnosi na to darovanje. Tek kasnije, u 1071. god. došlo je do suda pred Krešimirom, i to upravo na Uskrs, koji je te godine padao na 24.IV. Tako bi se kronologija nekako uskladila, ali se pojavljuje vrlo nezgodna okolnost da u tom slučaju druga i treća verzija dobivaju značajku obične noticije koja priča o događajima vezanim uz zemlju u Suhovaru: - konac 1070. Radovan daruje zemlju u Suhovaru - 24.IV.1071. vodi se spor pred Krešimirom - nakon toga uvodi kraljev pristav samostan ponovno u posjed Suhovara - nakon toga ispravu piše pisar Adam - nakon toga (po verziji 3) ispravu piše Anastazije, hrvatski biskup i kraljev kancelar. Takav redoslijed pretpostavlja da su se doduše svi pravni akti povezani sa sporom održali 1071., ali da su oba pisara datirali svoje isprave s 1070. god. Posve je nezamislivo da bi ikoji iole školovani pisar ispravu u kojoj se obavještava o sporu i uvođenju u posjed nakon spora, datirao s - darovanjem koje se dogodilo u prethodnoj godini. Takav način datiranja nećemo nikada i nigdje naći u autentičnoj ispravi, naprosto zato što bi takvo datiranje bilo i čudno i neistinito. To su dobro osjetili i Rački i Stipišić koji su dali za verzije 2 i 3 ove regeste:

Rački: "A. 1070., Donatio Radovani confirmatur et in protectionem regis suscipitur" .m

Stipišić: "1070., poslije 1. rujna. Radovanov unuk Lilikov, nakon presude kraljevskog suda, koji je Vekemiru, županu Luke osporio pravo na posjed Suhovaru, poklanja isti posjed samostanu sv. Krševana u 2 Zadru"." Sasvim je razumljivo kako je došlo do neobičnoga pogrješnog datiranja verzije 2 i 3: sastavljači tih verzija olakšali su sebi posao i bez mnogo razmišljanja preuzeli dataciju i dispoziciju darovanja iz prve verzije. Sastavljač treće verzije "poboljšao" je tekst isprave time što je naveo da se spor pred kraljem odigrao pred plemićima "koliko Hrvatima, toliko i Dalmatincima" (tam Chroatorum quam Oalmatinorum) pa bi trebalo očekivati da popis svjedoka obuhvati barem jednoga "Dalmatinca". Pisar preuzima sve svjedoke, hrvatske uglednike, i nijednoga ne ispušta, ali ne 111

112

Doc. 81. CD 1,116.

406


dodaje ni jednoga jedinog Dalmatinca. Mislimo da je i opatu i pisaru ipak bilo najvažnije dodati u trećoj verziji granice posjeda, a za ostale su dijelove isprave pokazali tek mali interes.

pergamene I nastala je nešto kasnije iz crkvenopolitičkih razloga. Po svemu se čini da postoji trag prve, rudimentalne isprave, nastale još u doba narodnih vladara, i to u darovnici kralja Krešimira za posjed u Diklu (CD I, 105, br. 78 = Doc. 62, br. 45), koja je ugrađena u ispravu opata Petra. Međutim, isprava iz 1067. god. sastoji se zapravo od dva dijela. U prvi je dio isprave ubačena darovnica Krešimira za Diklo, a drugi se njezin dio odnosi na pripovijedanje opata Petra o tome kako je došlo do darovanja posjeda na Pašmanu. Smatramo da se može dokazati da je osnovni sadržaj toga darovanja također preuzet iz samostanskih anala, zajedno s popisom svjedoka. Naime, to se s dovoljno jasnoće vidi po tome što pisar, prepisujući podatke o svjedocima, jednoga svjedoka spominje na ovaj način:

Pri tome je za nas najvažnije da je upravo ta treća verzija upisana u Kartular. Vidi se da je izradi te treće verzije prethodilo dugotrajno prilagodavanje. Verzija 3 sačuvana je ne samo u ispravi, pisanoj karolinomgoticom XIII. stoljeća, nego, uz ostalo, i u prijepisu koji Stipišić označava sa d)"3 iz 1374. god., u kojem se izričito navodi da je prepisan iz Kartulara. Taj se prijepis takoreći doslovce poklapa s ispravom pisanom karolinomgoticom. Zbog toga se na pitanje, je li Radovanova isprava upisana u kartular prepisana iz isprave napisane karolinom-goticom ili obratno, ne može dati pouzdani odgovor.

5. l. Prije nego krenemo dalje, nužno je prethodno utvrditi rezultate. Po našem mišljenju najvažniji je rezultat u tome što mnogi elementi analiziranih isprava upućuju na to da je njihov osnovni sadržaj, tj. osnovni podaci dispozicije, narodnih vladara. nastao na temelju pouzdanih podataka još iz doba Tako su, čini se, darovnice Radovana, Hrvatina i Petra, lučkog župana u svom prvobitnom obliku nastale već u vrijeme samoga pravnog posla u doba kralja Krešimira. Nastale su samostanskom doradom podataka iz samostanskih anala, vjerojatno bez sudjelovanja darovatelja. One su nešto kasnije, u doba Zvonimira - možda dok je još bio samo ban -iz političkih razloga ponovno stilizirane, ali je pri tome dispozicija ostala u biti nepromijenjena. Radovanova darovnica doživjela je još kasnije dva bitna proširenja teksta, uzrokovana sporom (ili sporovima) o darovanom zemljištu, tako da je u Kartular ušla zadnja verzija, koja je po mišljenju samostanskih vlasti najbolje štitila samostanska prava. Nasuprot tome, isprave Ivana dada, Hrvatina i župana Petra ušle su u Kartular u obliku u kojem su sastavljene još u doba narodnih vladara. Što se tiče darovnice Zovine i braće, treba pretpostaviti da je ona također imala svoju najstariju rudimentarnu kratku formu, koja nije sačuvana. Do nas su došle samo starija verzija, nastala prije 1105. god., vjerojatno još u doba narodnih vladara i novija verzija, koja je prenapravila stariju povodu spora samostana s Virevićima oko 1105. god. U Kartular je ušla ustarija verzija. Konačno, isprava opata Petra iz 1067. god. sačuvana je u dvije verzije. Starija je verzija pergamene II, koja je ušla i u Kartular. Novija verzija 113 CD r no

407

Andreas tribunus qui postea prior effectus est.

Evidentno je iz toga da je popis preuzet iz starog pouzdanog predloška, time što je pisar smatrao za korisno i važno dodati da je to onaj isti Andrija za kojega "se zna" da je kasnije postao prior. Takva klauzula dokazuje s jedne strane da nije riječ o tekstu koji je pisan u vrijeme kada je Grgur, sin priora Maja, "zadarski prior i strateg cijele Dalmacije" utvrđivao granice darovanih nekretnina na Pašmanu, jer se u to vrijeme nije još moglo znati da će Andrija biti kasnije postavljen za priora. Ali s druge strane, primjedba o Andriji kao kasnijem prioru ima smisla samo uz pretpostavku da je ta činjenica u vrijeme sastavljanja teksta još uvijek od nekog interesa. Kakvog bi smisla imalo upozoravati npr. u drugoj polovici XII. stoljeća da je nekoć u davna vremena taj svjedok Andrija bio kasnije promoviran za priora? Takav tekst mogao je nastati samo u XI. stoljeću, kad je institucija priora još postojala u dalmatinskim gradovima. Ali, o kojem se prioru Andriji radi? Kako je upravo spomenuti Grgur zajamčen u ispravama tridesetih godina XI. stoljeća, u obzir dolazi prior Andrija koji je spomenut u Dauzetinoj oporuci od "približno 1.IX. 1044." (fere die prima mensis septembris).w Rački ovu ispravu naziva "charta suspecta", ali ako pretpostavimo da je ona sastavljena na osnovi podataka iz samostanskih anala, onda u istinitost njezina sadržaja ne treba ni najmanje sumnjati. Naime onaj "fere"f koji na prvi pogled izaziva dvojbu, objašnjava se bez poteškoća time što je sastavljač u samostanskim analima pročitao pred svim upisanim događajima: 1044., indikcija 14, iz čega, dakako, ne slijedi da se bilo koji događaj odigrao upravo l .IX., nego samo to da počinje nabrajanje događaja od 1.ΙΧ.1044. dalje. Dapače, mislimo da nije nemoguće da je na početku upisa pojedine godine stajala samo indikcija, a ne i godina. Što se pak tiče čudne formulacije "carevanja vrlo pobožnih (!) i trajno uzvišenih Konstantina careva (!)" dovoljno je 114

CD I, 77, br. 57 = Doc. 47, br. 38.

408


pretpostaviti da su u analima napisane titule s uobičajenim kraticama koje je nespretni sastavljač pročitao u množini (a kasnije još također "consulibus"), tj. da kratice nije riješio onako, kako je morao, naime u jednini. Dakle, nema ozbiljna razloga sumnjati u sadržajnu istinitost svih osnovnih podataka Dauzetine oporuke, dakle i popisa svjedoka. Ako je tome tako, onda je popis svjedoka koji su prisustvovali utvrđivanju meda na Pašmanu po prioru Grguru najvjeroratnije sastavljen još u vrijeme koje nije moglo biti jako udaljeno od Dauzetine oporuke (naime 1044. god.), tj. možda doista upravo "1067. god. indikcija 5" kako stoji u protokolu isprave. Inače, taj drugi dio Petrove isprave izvještava o dva pravna akta koja su se dogodila mnogo ranije: 1) Prior Madije i njegov brat, biskup Prestancije, darivaju sagrađenu crkvu sv. Mihovila i njezine posjede. Samostan je za života darovatelja mirno uživao te posjede. 2) Nakon njihove smrti došlo je do spora, koji je riješio prior Grgur. Kako je ispravama zajamčeno da je Petar bio opat približno od 1065. do 1075., njegovo izvješće nije pouzdani dokaz za ono što se dogodilo u doba priora Madija i njegova brata Prestancija. Nasuprot tomu, vjerojatno je opat Petar pročitao u samostanskim analima utvrđivanje meda u doba priora Grgura. To zaključujemo po svjedoku Andriji, "koji je kasnije postao prior". Naime, vidi se da je Petar preuzeo popis svjedoka (najvjerojatnije) iz anala, a iz toga slijedi da je iz anala preuzeo i dispozitiv, tj. utvrđivanje meda. Ali, iz toga još ne slijedi da sačuvana isprava sadržava po svom obliku upravo onu ispravu koju je sastavio opat Petar 1067. god. Možda je ona (mnogo) kasniji sastavak, a možda je sastavak opata Petra prilikom pripremanja prijepisa verzije 2 i Kartulara doživio dopunjavanje teksta možda čak i bitno. Bili bismo, možda, skloni tezi da je riječ o vrlo starom obliku ali za tu tezu moglo bi se navesti samo jedan argument. Naime, kao što je već rečeno, u sklopu te isprave nalazi se potvrdnica kralja Krešimira za Diklo. Zašto ju je u pergameni II, Karrularu (po Šišiću i Luciju) i u prijepisu iz XVII. stoljeća potpisao Adam, abbas soneti Batholomei, scripsi iussu regis, damini mei, a u pergameni I Adam monachus, Chroacie electus episcopus, iussu damini regis manu mea\ tcripsi? Već smo istaknuli da je pergamena I nastala oko 1105. god., iz čega ;Iijedi da je stariji tekst pergamene II nastao vjerojatno koncem XI. stoljeća· li odmah na početku XII. stoljeća. Pouzdaniji je, dakako, tekst pergamene I, ali zar je doista pisarev potpis iz pergamene II jedini istinit, a pergamene sigurno izmišljen? Zašto bi netko oko 1105. god. izmišljao za istog pisara [rugu titulu? Ne možemo se oteti dojmu da se o. 1105. god. iz


409

samostanskih arhiva znalo da je Adam opat Sv. Bartolomeja nakon 1067. unaprijeđen za hrvatskog biskupa i da mu se zbog toga o. 1105. god. dalo onu titulu koju je kasnije doista obnašao. Nisu li prema tome obje titule istinite, jedna (opat Sv. Bartolomeja) iz doba sastavljanja pergamene II, a druga iz doba sastavljanja kasnije isprave, tj. pergamene. Ili je možda ipak u pergameni I pisar Adam "unaprijeđen" da bi isprava bila "vjerodostojnija" kao isprava koju je pisao hrvatski biskup, za kojeg se pretpostavljalo da je bio ujedno i "aule regie cancellarius" kao Anastazije, koji je te dvije funkcije obnašao 1069. po Krešimirovoj darovnici za otok Maun. Svakako za "hrvatskog biskupa" Adama našlo bi se vremensko razdoblje, jer zadnja vijest o Rogeriju kao "hrvatskom biskupu" potječe iz 1066. god.,115 a prva vijest o Anastaziju kao hrvatskom biskupi iz 1069. (darovnica za Maun), dakle, Adam je mogao biti hrvatskim biskupom o. 1067. godine. Bilo kako bilo, ako su obje verzije Krešimirove darovnice za Diklo pisane vrlo rano, i to starija verzija II prije 1105. god., a mlada verzija I o. 1105. god., dakle još uvijek vrlo rano, dopušteno je pretpostaviti da podatak o Adamu kao hrvatskom biskupu nije posve nepouzdan i izmišljen od sastavljača verzije I. 2. Odvojeni problem čini usporedba imena svjedoka u Krešimirovim darovnicama za Diklo (1067.) i Maun (1069.) i Radovanovoj za Suhovare (1070.). Prema našim raščlambama proizlazilo bi da su svjedoci, hrvatski uglednici, u ispravu za Diklo prepisani iz samostanskih anala. Kako prva verzija Radovanove isprave sadrži svjedoke koji su različiti od svjedoka u drugoj i trećoj ispravi, to ovi drugi svjedoci nisu preuzeti iz zabilješke o Radovanovu darovanju u samostanskim analima. Odakle sastavljaču isprave za Maun popis svjedoka, hrvatskih uglednika, koji se razlikuju od popisa u ispravi za Diklo i popisa u drugoj i trećoj verziji Radovanove darovnice. N. Klaić pokušala je 1965. god. odgovoriti na to pitanje tako što je ustvrdila da je isprava za Maun načinjena prema ispravi za Diklo i da su također i svjedoci preuzeti iz te isprave, ali uz druge titule.116 Ta tvrdnja ne odgovara činjenicama. Evo usporednog prikaza svjedoka u te tri isprave: Diklo (1067.) Boleslaus tepti Adamizo, nonensis iup. Viakizo, iup. Luča Volesa dad Budiz postelnic Johannes reg. cap.

Maun (1069.) isti, curialis comes isti isti isti isti isti

115

CD 1,102, br. 74 = Doc. 66, br. 51.

116

KLAIĆ, N. 1965., 180; ISTA 1966.-1967., 249.

Suhovare (1070.) Bolanno, tepz. Desinna, non. iup. Cosma, luč. Joh. dad isti isti

410



Zovich, volar Drugona scutobaiulus Dadovit, vinotoč Grubona, decanus Berberensis iup. Petrus, reg. iudex Studez, reg. Pincerna Leo, imp, protosp. Salvisclavus, non. iudex Adam, monachus, abbas Petrus, iup. Sidraga Dragomir, iup. de Cetina Andreas, belgr. prior

Cermenico, berb.

Mutimir, sidr. Vilcina, zatinsc. Dalizo, polsc. Sracino, sitnicus Jacobizo, zastubr. Desimir Smulle f. Tolimir psar Vitomir dvornic

Medu imenima i funkcijama svjedoka tih triju isprava ima doduše određenog suglasja, ali mislimo da se ne može tvrditi da su npr. svjedoci za Maun preuzeti iz isprave za Diklo. A nije vjerojatno ni to da je sastavljač isprave za Maun preuzeo dio svjedoka iz isprave za Diklo, a onda pustio maha svojoj mašti i izmislio imena i funkcije: Studez, regalis pincerna, Petrus, regalis iudex,.Salvisclavus, iudex nonensis, Andreas, prior belgradensis kojih ne nalazimo nigdje drugdje i usto krenuo u lov po raznim ispravama da bi iz njih povadio imena i funkcije raznih svjedoka i da bi usto razmišljanjem došao do znanstvenog uvjerenja da je funkcija tepti isto što i curialis comes i tu funkciju pridodao Boleslavu. Tko će to povjerovati? Uostalom, kako je N. Maić dokazivala i za ispravu iz 1067. god. da je krivotvorena, onda je teza o preuzimanju popisa svjedoka iz isprave iz 1067. god. u ispravu iz 1069. god. nepotrebna i neuvjerljiva: zašto bi se krivotvoritelj isprave iz 1069. god. osjećao obvezatnim da preuzme svjedoke iz 1067. god. i da pri tome "lukavo" mijenja titule svjedocima? Nije li mnogo vjerojatnije pretpostaviti da je sastavljač svjedoka obiju isprava našao negdje (tj. u analima) popise svjedoka obiju isprava? Razlika u tituli čak još uvelike povećava vjerodostojnost obiju popisa, jer Boleslaus tepti jedne nije drugo 117 nego Boleslaus comes curialis druge isprave. Ukratko, usporedba popisa svjedoka u navedene tri isprave govori u prilog vjerodostojnosti sva tri popisa. 117

MARGET1Ć 1976., 57-64; ISTI 1986a., 257-262.

411

3. Nakon ove naše raščlambe ukazuje se uglavnom bespredmetnom dilema o tome je li Kartular nastao poboljšanjem teksta već postojećih isprava (Praga) ili su isprave samo naknadni lošiji prijepis iz Kartulara (Sišić). Činjenično je stanje mnogo složenije. S druge strane, raščlamba je pokazala da su podaci svih isprava o vladarima i svjedocima preuzeti iz samostanskih anala, što ih čini vrlo upotrebljivim i vjerodostojnim. Isto vrijedi i za osnovni sadržaj dispozitiva. Formalno (diplomatički) gledano isprave nisu autentične, ali to znači samo jedno: same formule ne mogu poslužiti za ozbiljnu analizu diplomatičkih elemenata privatnopravnih i javnopravnih isprava iz doba narodnih vladara, čak ni u onim slučajevima kada su one nastale u vrijeme pravnog akta upisanog u njih. Naime, kako su one najvjerojatnije sastavljene bez nazočnosti druge strane (darovatelja, prodavatelja i si.), njihove formule odgovaraju predodžbama onih redovnika-pisara, koji su ih sastavljali, a oni ne samo da nisu bili pravno školovani, već se nisu jako ni brinulo o ispravnoj pravnoj formulaciji. Dok su darovatelj, prodavatelj itd. i svjedoci bili na životu, te su isprave mogle poslužiti samo kao puka zabilješka, koju je zbog mnogo razloga bilo korisno napisati odvojeno od samostanskih anala. Može se postaviti čak i ovo pitanje: je li isprava koju je samostan sastavio odmah nakon pravnog akta bez nazočnosti druge strane i koja odgovara volji nenazočne strane autentična ili ne? Mislimo da je odgovor jasan: čak je i takva isprava neautentična. Autentičnom se može nazvati samo ona isprava pri čijoj je izradi sudjelovala (pa makar i kao puki statist) i druga strana. Zbog toga je Justinijan donio propis da se autentičnom smatra samo ona isprava koja je nakon njezina sastavljanja predana u ruke drugoj strani i koju je nakon toga ta druga strana, priznavši njezin sadržaj, vratila natrag pisaru da je on dovrši, tj. kompletira zaključnim formulama. Taj je postupak ostao stoljećima u notarevoj klauzuli: post traditam, tj. nakon što sam ispravu (ponovno) primio, complevi, tj. dodao sam zaključne formule. A kada su darovatelj i svjedoci poumirali, bit će dovoljno u slučaju spora ispravu ponuditi na sud pa će sud od samostana (a ne od protivne strane) zahtijevati da određeni broj redovnika prisegne na istinitost isprave, što će s jedne strane biti dovoljno da se spor dobije, a s druge strane neće nimalo ugroziti spas duše onih koji prisižu jer je sadržajno isprava odgovarala onome na što su prisegu, tj. da je sporna nekretnina bila samostanu darovana ili prodana itd. 4.Konačno, obratimo pozornost darovnici za Maun. I ona je u obliku u kojem je došla do nas neautentična, osobito ako uzmemo u obzir činjenicu da u njoj na prvom mjestu dolazi arenga, a tek nakon toga ime i titula Krešimira (sastavljeni na neobičan način) i podaci o datumu. Pri tome treba uzeti u obzir ovo: Hrvatska je još od vojvoda Trpimira i

Ч

1/


Branimira bila vrlo čvrsto povezana s civilizacijskim i kulturnim utjecajima sa zapada, a ta povezanost još je više porasla za Petra Krešimira IV. Ako je tome tako, onda bi trebalo očekivati da će neka njegova vjerodostojna isprava biti vrlo srodna po svom obliku ispravama s nekoga zapadnog pravnog područja. Ali uzalud ćemo tražiti medu ispravama Apulije grčkoga i normanskog razdoblja neku autentičnu ispravu koja bi bila slična Krešimirovoj ispravi za Maun, a o isto vrijedi i za usporedbu s ispravama tadašnjih njemačkih kraljeva i careva, mletačkih duždeva, papa itd. Zadržimo se samo na nevjerojatno bogatoj arengi, koja uvelike nadmašuje sve arenge autentičnih kraljevskih isprava zapadnih pravnih područja. Evo kako izgleda početak Krešimirove isprave za Maun: + Budući da izvanredna božanska uzvišenost najviše i najneznatnije (ljude) obdaruje zemaljskim častima ne samo zbog zasluga već i zbog duboke (skrivene) raspodjele i na neobjašnjivi način uzdiže one koje treba uzvisiti i ponizuje vratove uzdignutih (i) i oholih, da bi ostvarila strašan sud strašnoga suca i odlučivanje svemogućeg, što proizlazeći iz neiscrpiva irela raspolaže zemaljskim carstvima, zato ja, Krešimir, darom božje nilosti upravljajući pravima Hrvatske i Dalmacije i držeći uzde craljevsrva moga djeda blažene uspomene kralja Krešimira i moga oca cralja Stjepana, koji sretno miruje u božjem vrtu, godine Gospodnjeg itjelovljenja Isusa Krista, našeg gospodina, 1069., indikcije 7, epakte 5, :onkurente 3 stolujući u našem ninskom dvoru zajedno s našim upanima, knezovima i banovima itd. Da je riječ o autentičnoj ispravi, ne bi trebalo biti teško naći u ipravama nekoga drugog pravnog područja ili uzor ili bar kakvu takvu nalogiju, koja bi djelovala bar donekle uvjerljivo. Mi smo pregledali izmjerno bogati materijal sačuvan u Codice diplomatico barese, i u Kartularu imostana sv. Benedikta u Conversanu. Naime, nadali smo se da ćemo ronaći neku analogiju, to više stoje Apulija bila pod bizantskom vlašću r e do sedamdesetih godina XI. stoljeća, pa je postojala realna nada da će trud isplatiti. Ali potraga za sličnim ili analognim primjerima bila je isto ko uzaludna, kao i pregledavanje diplomatičkog materijala «ediktmskog samostana sv. Marije na Tremitima (1005.-1237.), isprava Codice diplomatico istriano, mletačkih isprava raznih fondova, itd. itd. Isto ijedi i za navođenje epakta i konkurenta u dataciji. Tako nešto također ćemo naći ni u kojoj kraljevskoj, carskoj ili papinskoj ispravi. Epakte i nkurente su očiti dokaz da je pri izradi teksta, koji je do nas došao, nestalno djelovao samostanski skriptorij. Smatramo da je posve irjerojatno, dapače nemoguće, da bi hrvatska kraljevska kancelarija bila iko ravnodušna prema uobičajenim formulama protokola i eshatokola ijednih zapadnih (pa i istočnih) vladara.

O kartularu samostana sv. Krsevana u Zadru

413

Ne preostaje, dakle, drugo nego priznati da je darovnica za Maun u svom obliku u kojem je došla do nas neautentična. Ali, to nipošto ne znači da je darovnica za Maun jednostavno izmišljena. I mi dijelimo mišljenje našega poštovanog povjesnika J. Stipišića da je morala postojati neka činjenična osnova, da se u Zadru priznavalo da je nekoć samostan posjedovao otok Maun118 i da je općina taj otok kasnije uzela samostanu. I N. Klaić, koja je opetovano vrlo lucidno raščlanjivala problematiku isprave, dobro je osjetila da je jedna stvar neautentičnost isprave, a posve druga istinitost njezina sadržaja pa je ponudila protiv ovoga drugoga argumente, koji su se činili toliko jaki da ih do danas nitko nije čak ni pokušao razmotriti i prihvatiti ili protuargumentima obezvrijediti. N. Klaić je još 1964. god., kada je proučavala vjerodostojnost isprava hrvatskih kraljeva koje se odnose na Bizantsku Dalmaciju, energično ustvrdila da se u ispravi za Maun nalazi neistinita "tvrdnja da je Maun vlastiti posjed kralja Krešimira IV. Maun je, naime, kao i drugi otoci bio sastavni dio bizantske Dalmacije i vjerojatno je pripadao zadarskoj općini pa nije ni mogao biti posjed hrvatskoga kralja".119 Tu svoju misao N. Klaić je opetovano iznosila i u svojim radovima nakon 1964., dakako ne samo u odnosu na darovnicu za Maun, nego i za druge darovnice hrvatskih kraljeva. Tako je npr. pišući o nevjerodostojnosti darovnice za Diklo iz 1067. god. naglasila da "hrvatski ga (tj. Diklo: L. M.) vladari ne bi ionako mogli ni poklanjati ni potvrđivati, jer se selo Diklo nalazilo na zadarskom području, a ne u hrvatskoj državi".120 Taj bi prigovor, ako bi bio opravdan, doista poništio sadržajnu istinitost svih darovnica hrvatskih vladara koje se odnose na nekretnine na teritoriju Bizantske Dalmacije. Ali, je li on opravdan? O tome smo u drugim našim radovima opširnije pisali. Ovdje će biti dovoljno upozoriti na neke osnovne postavke i rezultate.

6. 1. U Bizantu je Novelom 46 Lava Mudroga,121 koja je donesena 886./ 122 887. god. ukinuta lokalna samouprava. To je imalo za posljedicu da su dotadašnji organi gradskih općina postali državni organi, a gradska imovina državnom imovinom: "sada sve ovisi o carskoj brzizi i upravljanju" kaže doslovce car. 2. Bizantska Dalmacija imala je u sklopu bizantske uprave položaj koji se uvelike razlikovao od onoga drugih provincija, tzv. tema. Naime poznato je da provincijski namjesnik teme Dalmacije, strateg, nije primao 118

STIPIŠIĆ, 813-829, osobito 825. KLAIĆ, N. 1964., 155., br. 177. 120 KLAIĆ, N. 1976a., 109, bilj. 154; ISTA 1990., 103. 121 NOUILLES - DAIN, 182-183.

119

414


plaću iz središnje državne blagajne, već ju je - slično ostalim "zapadnim" temama - morao dobivati iz lokalnih izvora. Ali, za razliku od drugih "zapadnih" tema, još od Bazilija L, oca Lava Mudroga, dalmatinski su gradovi morali davati "Slavenima" - za područje Bizantske Dalmacije od Krka do Splita to je značilo: hrvatskom vladaru - ono što su dotad bili dužni davati strategu. Odakle je, dakle, dalmatinski strateg mogao pokrivati svoje troškove? Odgovor je paradoksalan: niotkuda. Zbog toga je bilo najjednostavnije da Bizant prizna prioru, gradonačelniku glavnog grada teme (Zadra), položaj stratega. Očito je da je zadarski prior svoj položaj mogao održati samo u najužoj vezi s vodećim gradskim slojem, tribunima. Njegova je "vjernost" Bizantu ovisila isključivo od bizantske vojne nazočnosti u Dalmaciji, tj. od detaširanih jedinica bizantske mornarice koje su bile stacionirane u Dalmaciji (najvjerojatnije isključivo u glavnom gradu teme) i koje se po potrebi upotrebljavalo i izvan teme. Ovakva neobična situacija u Dalmaciji nužno je imala prije svega za posljedicu da je lokalna samouprava faktički i dalje postojala, ali samo via facti.123 Daljnja je posljedica nužno bila u tome da je središnja vlast u skladu sa svojim interesima koristila državnu imovinu na otocima od Mauna do Vrgade (Vir, Molat, Dugi otok, Ugljan, Pašman) i na kopnu (Diklo na sjeveru, Bibinje-Obrovica na jugu). Središnja je vlast imala sebi u prilog dva važna elementa: vojnu nazočnost detaširanih mornaričkih jedinica kao faktični element prisile i pravni sustav, koji je počevši od Lava Mudroga nekadašnju imovinu gradskih općina proglasio državnom imovinom. 3. I J SllHelcr«*·™ -~

'

-"&" "cuiaid pojavljuje oc i uiiua rex ^.roatiae et Dalmatiae'koju nosi Krešimir. U toj se tituli odražavalo međunarodnopravno priznanje sa strane pape (kao najvišega tadašnjeg —~..ûiug čimbenika) ишоегака; da međunarodnog da je je Krešimir Krešimir ine samo hrvatski kralj, nego da je on ujedno ujedno zakoniti zakonitikralj kraljnad naddijelom dijelom tzv. tzv. Bizantske Biza»»»«Dalmacije Lycumaaje od od Krka Wka do do Splita. Splita, X'""' ' ov«-—·--—·-' ' međunarodnim lanjem Krešimir с£>стпо**~.~—i_*·Oboružan takvim Krešimir se „*. uicuuiiaracuumpriznanjem priznanjem Krešimir sesmatrao ovlaštenim D: da raspolaže raspolaže svim svim onim onim nekretninama "«^-"'ninama i pravima na na području nnA*·-»-Bizantske —· ' Dalmacije koji su bili u neposrednom vlasništvu bizantskog cara. To je pravni temelj Krešimirovih darovanja ne samo Mauna, Dikla i Pašmana nego i svih ostalih njegovih raspoložbi na području Bizantske Dalmacije. ш

BREHIER, 1148.

O tome smo opetovano i opširno pisali. Umjesto svega vidi MARGETIĆ 1975b., 5-80. Opširnije u MARGETIĆ 1980a. 219-238. Drugim riječima, riječ je o tzv. Scheinprozessu, čemu se, usput govoreći, jednom prigodom podvrgnuo i sam papa Aleksandar II. 123

124


4\5

N. Klaić je opetovano istaknula kao glavni i temeljni prigovor autentičnosti Krešimirovih darovnica to što on nije mogao raspolagati nečim što njemu ne pripada. Ali taj prigovor nije utemeljen. On bi imao važnost samo ako se pretpostavi da je Krešimir bio samo hrvatski kralj, ali ako je Krešimir postao intervencijom pape kralj Hrvatske i Dalmacije, onda je taj prigovor neprihvatljiv. Iz postojećeg izvornog materijala s dovoljno je sigurnosti utvrđeno da je Krešimir nosio titulu rex Croatiae et Dalmatiae, a Korčulanski nam je kodeks sačuvao vijest o tome kako je papa investirao Krešimira za kralja "one zemlje", tj. Hrvatske i Dalmacije. U takvoj situaciji Krešimir je imao puno pravo da ostvari sve ono što u sebi sadrži ta titula, tj. ne samo da ostvari vlast nad dalmatinskim gradovima, već i da kao sljednik Bizanta raspolaže svim državnim imanjima i pravima.

3. O VJERODOSTOJNOSTI DAROVANJA KRČKOG BISKUPA PO ISPRAVAMA IZ 1186.11188. GODINE (Riječki teološki časopis, god. 3, br. l, 1995., 75-84)

Isprave iz 1186. i 1188. god. kojima krčki biskup Ivan daruje benediktinskom samostanu na rijeci Pad i njezinu prioratu sv. Ciprijana na otočiću Muranu Crkvu sv. Ivana Krstitelja u Krku zajedno s nekim nekretninama bile su dosad poznate prema tekstu što ga je objavio Farlati,' a po njemu Smičiklas.2 Kolanović3 je 1991. god. ponovno objavio te isprave zajedno s još nekim ispravama koje se nalaze u Državnom arhivu u Veneciji u fondu Mensa patriarcale. Isprava iz studenoga 1186. god. sačuvana je u tom fondu čak u tri primjerka označena s N 9, N 9A i N 10, a ona iz 1188. god. u dva (N 11 i N 12). Usporedenje tekstova isprava što ih je objavio Kolanović i Farlati pokazuje da je Farlati uzeo kao osnovu svog izdanja novije prijepise i na nekoliko ih mjesta izmijenio prema svojem znanstvenom uvjerenju. Evo dva primjera. Kao svjedok darovanja spominje se, uz ostale, u N 9 i N 9A: Johannes abbas monasterii Castellione u N 10: Johannes abbas de Castellione Farlati: Johannes abbas de Castellione canonicus

Farlati je, dakle, dodao canonicus za košljunskog opata, jer je očito smatrao kako je logično da i taj opat ima kanonički čast, isto kao što je ima i 9 svjedoka prije njega i 6 svjedoka poslije. Time je Farlati otvorio problem opata-kanonika. Ostojić je taj problem uočio i istaknuo pa bi se iz takve stilizacije moglo pomisliti da Ivan nije starješina benediktinaca, nego predstojnik zbora kanonika, ali to nije tako jer, kako kaže, i monasi u benediktinskim zajednicama, ako su ujedno bili klerici, ponekad su se zvali također kanonicima, a i danas su redovnici smatrani kao personae canonicae.4 Po Velniću je u doba sastavljanja isprave riječ kanonik 5 označavala "čovjeka, koji živi po crkvenim pravilima". Sve je to sada 1

FARLATI, 640. CD Π, 205, br. 198. 3 KOLANOVIĆ, 122-125. 4 OSTOJIĆ, 183. 5 VELNIĆ, 33. 2

417

418

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku O vjerodostojnosti darivanja krčkog biskupa po ispravama iz 1186. i 1188. g

postalo suvišnim: autori su raščlanjivali Farlatijev umetak, a ne izvorni materijal. Ni N 9 ni N 9A ni N10 nemaju uz naslov košljunskog opata još i dodatak canonicus. I iz toga se vidi velika korist Kolanovićeva objavljivanja sva tri sačuvana prijepisa. Nadalje, N10, koji nije drugo nego treći kasniji prijepis iste isprave, donosi ovu formulu prepisivača: "Ego frater Dominicus Sancti Cypriani monachus, hoc exemplum ex iussione predicti episcopi exemplaui. Et ipse manu propria confirmavit". Time je prepisivač želio naglasiti da je biskup vlastitom rukom potvrdio ispravnost prijepisa. I doista, potpis krčkoga biskupa napisan je u N 10 većim slovima i želi pobuditi dojam da ga je upravo biskup potpisao Potpis glasi u N 9 i N 9 A: "Ego Johannes Veclensis ecclesie episcopus dedi et confirmaui et manu mea scripsi". N 10: kao N 9 i N 9A uz dodatak: "et hane cartulam exemplare iussi". Farlati mijenja prepisivačevu formulu i umjesto "confirmauit" daje "confirmavi"', tj. po Farlatiu je prepisivač "potvrdio" svoj vlastiti prijepis. Ali, to je samo Farlatijev prijedlog izmjene predloška, za koji ne vidimo opravdana razloga, to više stoje očito da se onaj "ipse" odnosi na biskupa. Dodajmo ovdje još nešto. Isprave N 9 i N 9A imaju u protokolu mjesto gdje su sastavljene: Vegle. Prepisivač N 10 to ispušta. Iz toga bi slijedilo da je krčki biskup Ivan jednom prilikom došao u Mletke (na otok Murano) i sa sobom donio ispravu i dao nalog prepisivani da ispravu prepiše, ali ne cijelu, već bez mjesta ispostavljanja i nato potpisao ispravu. Sve to djeluje vrlo sumnjivo. Ako je riječ o prijepisu, onda je u njemu trebalo prepisati sve, pa i mjesto ispostavljanja, jer u protivnome to nije vjerni prijepis, već je riječ o novoj ispravi, kojoj je doduše kao osnova služila druga isprava. Zbog toga je važan dodatak prepisivača: "Et ipse manu propria confirmavit". Kako su sudovi bili oduvijek skeptični prema prijepisima (osim ako iz određenih razloga nisu "zažmirili"), čitava ta manipulacija odaje želju samostana sv. Ciprijana da u rukama ima ispravu koju je ispostavio sam darovatelj, krčki biskup. A to znači, ako se ne varamo, da samostan sv. Ciprijana nije imao previše pouzdanja u vjerodostojnost isprava N 9 i N 9A. Zašto bi inače samostan dao sastaviti još jednu ispravu N 10? Uostalom, u N 10 nije ispušteno samo mjesto sastavljanja isprave (Vegle) nego i potpis pisara isprava N 9 i N 9A koji u obje isprave glasi: (notarski znak) Ego Marcus presbiter ac notarius compleui ac roboraui". Zašto prepisivač N 10 nije prepisao i notarev potpis? Prema ispravi N 10 proizlazilo bi kao da u predlošku, iz kojeg je prepisivana/ nije spomenut i pisar predloška. Je li prepisivač N10 prilikom sastavljanja svoga prijepisa uporabio N 9 ili N 9A? Mislimo da je uporabio N 9A, i to na osnovi ove usporedbe potpisa nekih svjedoka.

419

1) N 9 Johannes presbiter filius Cayfas canonicus N 9A Johannes Cayfas presbiter et canonicus N 10 Johannes Cyafas presbiter et canonicus 2) N 9 Johannes diaconus N 9A Johannes diaconus et canonicus N 10 Johannes diaconus et canonicus 3) N 9 Barba acolitus filius J(ohannis) Barbe N 9A Dominicus filius J(ohannis) Barbe et acolitus N 10 Domininus acolitus filius JJ(ohannis) Barbe 4) U N 9 Bonifatius subdiaconus nalazi se medu poddakonima na zadnjem, trećem mjestu, a u N 9A i N 10 tek nakon potpisa iduće, "niže" grupe svjedoka, tj. nakon Stephanus dericus. 5) U N 9 medu svjedocima je 5 đakona, a u N 9A i N 10 ima ih 6. 6)UarengiN9AiN10stoji "egocfuidemJohannis",auN9nemanjea "quidam".6 Iz svega toga slijedi siguran zaključak da je sastavljač prijepis N10 radio na osnovi prijepisa N 9A i da N10 nema prema tome samostalnu vrijednost. Ali, kolika je vjerodostojnost isprava N 9 i N 9A? Smatramo da su ta dva prijepisa prepisana iz nekog vjerodostojnog izvornika. Naime, medu svjedocima je spomenut i Bartholomeus frater comitum. Kad bi bila riječ o krivotvorini, krivotvoritelj bi sigurno medu svjedoke umetnuo krčke knezove Vida i Bartola, koji bi dali punu valjanost darovanju, s obzirom na to što su Krčki knezovi imali na Krku ius patronatus. "Brat knezova" nije knez, ali se za nuždu moglo pretpostaviti da je on svojom prisutnošću makar i neizravno priznao u ime obitelji Krčkih knezova valjanost ugovora. Iz toga bi dalje slijedilo da Krčki knezovi nisu bili osobito oduševljeni darovanjem, ali da mu se nisu mogli izravno usprotiviti. Ipak začuđuje kako obdareni samostan nije sačuvao izvornik, kao i to da i u N 9 i u N 9A potpis darovatelja naprosto sugerira da ga je napisao upravo biskup, a ne notar. Nadalje, kako to da je obje isprave pisao, kako se čini, isti pisar? Zar je samostanu sv. Ciprijana bilo toliko stalo do toga da sačuva čak dva prijepisa iste isprave (i da nakon toga dade pripremiti i treći prijepis, N 10), a da je ujedno nestao predložak-izvornik! Ako se malo pažljivije promotri N9 i N 9A, zapaža se da su ta dva prijepisa takoreći identični, osim onih razlika što smo ih netom naveli pri istraživanju, koji je od ta dva prijepisa poslužio kao osnova za treći prijepis, za N 10. U svakom slučaju te su razlike tako beznačajne, da se iz njih može zaključiti kako je N 9A poslužio kao predložak za N 10, ali one ne daju odgovor na pitanje je li najprije sastavljen N 9 ili N 9A. Npr., je li ispravu potpisao Barba acolitus (N 9) ili Dominicus itd (N 9A) i da li je riječ 6

Upozoravamo da smo dobrotom kolege Kolanoviča dobili na uvid fotografije analiziranih isprava i utvrdili da bilješke izdavača br. 47,58 i 55 ne daju točnu sliku odnosa N 9, N 9A i N 10.

420


filius u N 9 u potpisu Johannes presbiter filius Cayfas postojala u predlošku ili je točniji potpis u N 9A: Johannes Cayfas presbiter, je li ispravu potpisalo izvorno 5 đakona (N 9) ili 6 (N 9A) itd.? Čini se vjerojatnim da je ona] filius ispao u prijepisu N 9A i da je ispravniji prijepis N 9 - ali s druge strane, vjerojatnije je da je šesti đakon bio u predlošku-izvomiku, tj. da je ispravniji prijepis N 9A, jer - zašto bi netko dodavao nepostojećeg svjedoka u N 9A. Dakle, sadržajne razlike same po sebi ne govore u prilog ni tezi da je N 9 stariji ni tezi da je N 9A stariji. Usto, te su razlike za sadržaj darovnice posve irelevantne. Postoje ipak dvije razlike koje bi mogle objasniti postojanje dva prijepisa, N9 i N 9A. Naime, prvo, u oba prijepisa kao da se nastoji sugerirati da je potpis Ivana, krčkog biskupa, darovatelja, pisan drukčijim rukopisom od rukopisa kojim je inače cijela isprava sastavljena, s time da se potpis biskupa u N 9A daleko više razlikuje od ostalog teksta, pa čak i stanovitom uočljivom valovitošću teksta nastoji još više izazvati dojam da je riječ o potpisu što ga nije napisao notar Marko, koji je i u N 9 i u N 9A ostale rečenice slagao u retke upravo uzorno vodoravno ispisane za razliku od biskupova valovitog potpisa. Doduše i suglasnost biskupove troje braće koja se nastavlja na biskupov potpis isto je tako valovito napisana - kao da se želi stvoriti dojam da je njihovu suglasnost dopisao sam biskup. Druga je razlika u mjestu na kojem se nalaze dvojica svjedoka, i to Dominicus presbiter et canonicus i Johannes abbas monasterii Castelione. Naime, u obje isprave potpisi se redaju u dvije kolone. U N 9 u prvoj koloni najprije dolazi skupina potpisa krčkoga kaptola (arcidakon, primicerius i 8 prezbitera-kanonika). Iza toga slijedi - ponešto odvojena - skupina od 5 đakona, pa skupina od tri podđakona - također ponešto odvojena - i konačno, kao zadnja skupina lijeve kolone, imena jednog akolita i dva klerika. Druga kolona ima tri skupine: prva su naprijed navedena dvojica (oboje u istom retku!), pa svjetovni svjedoci (njih 14) i konačno "svjedoci iz Venecije" (njih 6). Iste skupine međusobno također odvojene nalaze se i u N 9A - ali uz jednu važnu razliku: ona dva svjedoka (Dominik i košljunski opat Ivan) nisu zapisana u prvom retku druge kolone, već su pridodani s desne strane imenima na vrhu prve kolone, i to u tri kratka •etka, tako da nimalo ne ulaze u prostor desne kolone. Ta su dvojica dopisana nešto svjetlijom tintom pa bi se možda moglo vrditi da pisar želi istaknuti kako su ta dvojica nešto drugo od potpisnika ijeve i desne kolone. Ili, drugim riječima, potpisi svjedoka u N 9 nižu se ι dvije kolone, prvoj širine oko 6 cm., drugoj 12 cm., a u N 9A prva kolona e širine 5 cm., slijedi međuprostor od 3,4 cm., koji je samo pri vrhu spunjen imenima one dvojice svjedoka, i konačno druga kolona širine oko cm. (uz dodatni mali prostor s desne margine).

O vjerodostojnosti darivanja krčkog biskupa po ispravama iz 1186. i 1188. g

42!

Smatramo da se ove razlike između N 9 i N 9A mogu objasniti pretpostavkom kako je pisar obiju isprava dobio zadatak pripremiti na osnovi predloška-izvornika ispravu koja je trebala izazvati dojam da je izvornik. Pisar je najprije sastavio ispravu N 9 u kojoj je potpis darodavca napisao nešto većim slovima, što bi se za nuždu moglo protumačiti kao da ju je krčki biskup svojeručno potpisao. Rezultat nije, čini se, zadovoljio naručitelja (samostan sv. Ciprijana), pa je isti pisar ponovio svoj posao ( N9A) s time da je biskupov potpis napisao mnogo "vještije", tako da se dobro vidi razlika od ostaloga teksta. Radi veće uvjerljivosti pisar je potpise dvojice svjedoka napisao tako kao da su ta dva potpisa kasnije pridodana. Sve je to trebalo stvoriti pojačam dojam da je riječ o izvorniku. Međutim, čini se da je naručitelj i dalje bio nezadovoljan, jer se uz malo pažljivosti moglo ipak vidjeti da je cijelu ispravu pisao isti pisar, uključujući i biskupov potpis i potpis one dvojice svjedoka. Zbog toga je kasnije novi pisar zadužen da sastavi ispravu N10, koja je trebala dati još uvjerljiviji dojam kako je riječ o izvorniku. Novi je pisar utoliko bolje izvršio zadatak što je potpis biskupa napisao mnogo većim slovima i ujedno u njemu dodao da biskup naređuje pisaru neka sastavi prijepis, pa je pisar u svojoj završnoj klauzuli napomenuo da je biskup vlastitom rukom potvrdio darovanje. Radeći očito prema uputama naručitelja ispušteno je i mjesto darovanja (Vegle). Međutim naručitelj nije mogao biti zadovoljan ni s tim trećim pokušajem. Naime, i isprava N 10 pokušava potpisom biskupa stvoriti dojam da je izvornik, ali se i u biskupovom potpisu i u završnoj klauzuli ponavlja da je riječ o prijepisu (exemplare, exemplum). Ako je pak ta isprava prijepis, postavlja se pitanje, kako to da se u ispravi ne spominje pisar izvornika. A time, što se 'lukavo" ispustilo mjesto darovanja, nije se baš mnogo postiglo. Darovanje se nije moglo obaviti u Veneciji jer su posebno označeni "homines de Venetia" koji također prisustvuju pravnom aktu, a posve je nevjerojatno da bi velik broj svjedoka svjedočio daleko od Krka svakako ne u Mlecima. Ako bi N 10 bio predočen na sudu, sudac bi, uz pretpostavku da je bar donekle sumnjičav i pošten, mogao dosta lako utvrditi da su se naručitelj N 10 i pisar te isprave zapleli u neuvjerljive tvrdnje. Bilo bi mu dovoljno zatražiti izvornik na osnovi kojeg je prijepis izvršen - a sama isprava upravo to tvrdi (da je riječ o prijepis) - pa bi čitav trud ispao za samostan nepovoljno. Ako je, dakle, samostan toliko želio dokazati svoje pravo na crkvu sv. Ivana Krstitelja u Krku, da je pripremio čak tri isprave o darovanju te crkve, onda je već a priori jasno kako se samostan nije mogao pomiriti s time da toliki trud ostane bez zadovoljavajućeg rezultata, pa je i dalje razmišljao kako bi na uvjerljiviji način utvrdio svoje pravo na Crkvu sv. Ivana Krstitelja u Krku. Očito je da je trebalo u prvom redu izbjeći svjedočenje

422

Hrvatska i crkva u srednijem vijeku O vjerodostojnosti darivanja krčkog biskupa po ispravama iz 1186. i 1188.;

423

7

onog velikog broja krčkih svjedoka i suglasnost biskupove braće i ujaka, jer je svaka sudska rasprava mogla imati za posljedicu da biskupova braća i ujaci (ili njihovi potomci) na sudu iskažu drukčije nego što piše u ispravama N9, N 9A i N 10. Zato se u samostanu došlo na ideju da se darovanje krčkog biskupa potpuno odvoji od sadržaja predloška onih triju isprava: trebalo je akt darovanja prebaciti u Veneciju (što je s izbacivanjem Krka kao mjesta donošenja akta nevjesto pokušano u N10), nadalje trebalo je ukloniti svaki trag biskupovim rođacima koji daju suglasnost i krčkim svjedocima, jer su oni predstavljali latentnu opasnost. Zato ni najmanje ne čudi što se u arhivu samostana sv. Ciprijana nalazi 1ι Ν ra iz lipnja 1188. godine izdana π A/fior-imo/r>:— f t i darujemo ~ -'-•"j-' -, _, — ". «--u ι lajji a vum darovanja počevši od sada dajemo

Bogu i samostanu sv. Ciprijana na Muranu, kao i opatu odnosno prioru navedenih samostana i njihovim sljednicima našu crkvu sv. Ivana koja se nalazi u gradskoj općini Krk. (Tu crkvu) smo dali sagraditi svojim vlastitim troškom, prije nego što smo došli na biskupsku stolicu". Uz crkvu sv. Ivana biskup daruje još u razne nekretnine i to sve cum vigore et robore i sa sankcijom 8 od 5 libara zlata. Biskupov potpis se uočljivo razlikuje od grafije ostalog teksta, a isto to vrijedi i za potpise svjedoka. Jedini svjedok iz Krka je primicer krčkog kaptola, s ovom neobičnom klauzulom: "S(ignum) Johannis pnmicerii vegletisis ecdesie nescientis scribere pro se rogovi scribere"! Dakle, kao da nema darovanja iz 1186. godine! Isprava iz 1188. godine uvelike je ojačavala pravni pokušaj samostana sv. Ciprijana u odnosu na darovanje krčkog biskupa. Tekst isprave uklanja opasnost da će neki od krčkih svjedoka povući svoj potpis: svi su svjedoci iz Mletaka, osim krčkog primicera "koji ne zna pisati". U još jednom smjeru isprava iz 1188. god. uvelike pomaže samostanu. Iz isprava N 9, N 9A i N 10 proizlazilo bi da je biskup darovao crkvu sv. Ivana Krstitelja s dodijeljenim joj nekretninama iz svoje obiteljske imovine, bona hereditaria, što se vidi iz okolnosti da je biskup morao pribaviti suglasnost svoje braće (Nos quidem Pleza et Dominicus ac Adrea fratres predicti episcopi, laudamus et confirmamus). Da je riječ doista o obiteljskoj imovini, vidi se i po tome što se medu svjedocima pojavljuju i dva biskupova ujaka (avunculi) koji također daju svoju suglasnost. Nema sumnje da je pravni položaj tih ujaka nešto posve drugo od pravnog položaja biskupove braće. Biskupova su braća naveden a odmah uz biskupa, što znači da su oni "suvlasnici" obiteljske imovine. Naprotiv, ujaci su svrstani medu svjedoke, što znači

da oni nemaju vlasničko pravo, oni pripadaju samo široj biskupovoj obitelji, tj. oni bi imali pravo osujetiti darovanje nekom vrsti prava "prvokupa". Nema sumnje da je braću i ujake sastavljač N 9 i N 9A preuzeo iz predloška-izvornika i zbog toga vjerujemo da su formule davanja suglasnosti vjerodostojne - slično kao i spomen Bartola "brata knezova". Naprotiv, isprava iz 1188. god. pri biskupskom darivanju ne spominje ni braću ni ujake, jer oni nisu ovlaštenici, a dakako ni "brata knezova". Naime, isprava iz 1188. god. izričito naglašava da je biskup crkvu sagradio propriis nostris expensis i da je i darovane nekretnine stekao propriis nostris expensis. Kao što je poznato, s onim dijelom imovine koji je vlasnik sam stekao, on potpuno slobodno raspolaže - za razliku od obiteljske imovine, tj. one imovine koju je vlasnik naslijedio od svojih predaka (obiteljska imovina). Ta se razlika pojavljuje već u najstarijim barbarskim zakonskim tekstovima, npr. langobardskom Edictus Rothari regis iz VII. stoljeća, ali 9 je do njezina konačnog oblikovanja došlo tek u XI. stoljeću. Zanimljivo je da se kao ovlaštenici prvokupa pojavljuju biskupovi ujaci. To znači da su nekretnine darovane uz crkvu sv. Ivana Krstitelja i sredstva za gradnju te crkve potekle s majčine strane ili, drugim riječima, da je i ovo jedan od dokaza da je i na Krku, kao i na drugim hrvatskim pravnim područjima vladalo načelo paterna paternis, materna maternis.™ Ukratko, kako se sadržaj prijepisa N 9, N 9A i N 10 (1186. god.) iz raznih razloga nije sviđao samostanu sv. Ciprijana odlučilo se na radikalan rez: sastavilo se novu ispravu datiranu s 1188. god. koja potpuno ignorira postojanje triju isprava. Kako su se autori odnosili prema problemu odnosa isprava 1186. i 1188. god.? Coleti11 je mislio da je riječ o dvjema crkvama, ali to nije prihvaćeno u znanosti. Štefanić12 je sa pravom ustvrdio da se "bez sumnje radi o samo jednoj crkvi". On smatra da je do drugog darovanja došlo zato što prva darovnica "nije (...) imala nikakvoga stvarnog efekta". Naime, po Štefaniću je biskup prvom darovnicom premalo dotirao crkvu sv. Ivana; nadalje, njome je Crkva morala i dalje "priznavati neko biskupovo vrhovništvo"; zatim, njome su se benediktinci obvezali primiti biskupa u samostan kad bude htio i konačno "možda i zato, što je u prvoj darovnici (biskup) darovao posjed koji je pripadao biskupiji, a ne njemu lično". Prvi Stefanićev argument nije prihvatljiv. Kad bi bila riječ o tome da je crkva sv. Ivana premalo dotirana, bilo bi posve dovoljno da se u drugoj ispravi to spomene

7

Naime, biskupova braća daju suglasnost odmah nakon biskupova potpisa, a biskupovi ujaci spomenuti su medu svjetovnim svjedocima u desnoj koloni, ali ne s formulom "testis subscripsi" nego: laudo et confirmo. * To su tipični mletački sastojci neke isprave.

' Vidi npr. MARGETIĆ, 1970.-1971., 265-286. 10 Vidi npr. MARGETIĆ 1983.C, 131-140. 11 FARLATI. 12 ŠTEFANIĆ, 17.

O Vjerodostojnosti darivanja krčkog biskupa po ispravama iz 1186. i 1188. g

i daruju još neka dobra. Ni drugi Štefanićevi argumenti nisu uvjerljivi. Zašto bi obveza benediktinaca da prime u svoj samostan darovatelja morala obdareni samostan toliko smetan'? Nije točno, nadalje, da bi iz prve darovnice proizlazilo kako je biskup darovao ono što je bilo vlasništvo biskupije, jer je bitna značajka prve darovnice upravo u tome što na nju daju suglasnost biskupova braća i, odvojeno, biskupovi ujaci. Spomen te suglasnosti jasan je dokaz da je biskup darovao dio svoje obiteljske imovine. Isto tako ne stoji ni primjedba da su samo po prvoj ispravi benediktinci morali priznati neku biskupovu vlast. Riječ je o obvezi crkve da biskupiji daje svake godine jednu libru tamjana, a ta obveza postoji i u drugoj ispravi iz 1188. godine. Ostojić13 je bio mnogo kraći. On naprosto kaže da je "isto darovanje uz navedene uvjete (tj. one navedene u ispravi iz 1186. god.: L. M.) ponovio biskup Ivan dvije godine poslije pismom", što ga je sastavio u Mlecima pred zastupnicima spomenutih talijanskih samostana. Ne bismo se složili sa zadnje navedenom Ostojićevom tvrdnjom. Naime, od pet svjedoka jedan je krčki primicer, drugi poddakon Paternianus de Putheo koji je sigurno iz Mletaka, za dvojicu svjedoka ne vidi se odakle su, ali nema ni najmanjeg nagovještaja da bi se radilo o svjedocima izvan Mletaka, i konačno, jedan se potpisuje: Daminicus Arduynus presbiter plebanus Sancti Johannis Evangeliste, dakle ni taj nije došao iz samostana na rijeci Padu. Ali to je manje važno. Ostojić nije odgovorio na najvažnije pitanje: čemu ponovno darovanje dvije godine kasnije? Kolanović tvrdi da 1188. god. Krčki knez Ivan "potvrđuje" svoju (raniju: L. M.) darovnicu. Ali, isprava iz 1188. god. ne potvrđuje prethodnu ispravu, već je nasuprot tome potpuno ignorira. Iz prethodnih naših raščlamba proizlazi da je sadržaj teksta u N 9 i N 9A uvjerljiv i vjerodostojan. Pa ipak samostan sv. Ciprijana nije bio s njime zadovoljan, već ga je pokušao ispravom N10 (iz 1188. god.) potpuno napustiti. Ali, ako su N 9 i N 9A vjerodostojni, zašto ih se samostan sv. Ciprijana odrekao? što je to smetalo samostanu? Mislimo da se odgovor može nad u ispravi iz 1153. god.u kojom krčki biskup Petar daruje opatiji sv. Benedikta na rijeci Padu crkvu sv. Martina i kapelu sv. Apolinara: (...) Veclensis sedis episcapus presidens una cumfratribus nostrisfratrum monasterii 1S Sancti Benedicti super Padum". Kolanović u bilješki upozorava: "Post Sancti additum et cancellatum inter lineas Cipriani et". Vidljivo je da isprava sadrži darovanje samostana sv. Benedikta na rijeci Padu - ali ne i mletačkom samostanu sv. Ciprijana! U Mlecima se to najprije pokušalo "popraviti"

425

umetkom iznad linije, da je, naime, darovanje dano ujedno i samostanu sv. Ciprijana. U notarskom prijepisu iz 1199. god. nalazi se puni popravljeni tekst: "veclensis episcopus presidens una cum fratribus monasterii nostri fratrum Sancti Cipriani et Benedicti super Padum". Taj je tekst objavio Farlati.16 Tek iz Kolanovićeva objavljivanja isprave iz 1153. godine i njezina prijepisa iz 1199. godine saznajemo da su crkve sv. Martina i kapela sv. Apolinara bile isprva darovane samo benediktinskom samostanu na rijeci Padu i da je tek pomoću manipulacije dodavanjem sv. Ciprijana isprava dobila oblik koji se sviđao tom samostanu. Nije li upravo očito da je predložak-izvornik isprave iz 1186. godine ( N 9 i N 9A) početno sadržavao samo darovanje u korist samostana sv. Benedikta na rijeci Padu i da je ta isprava autentična i vjerodostojna - osim u tome što je u njoj dodano da se darovanje odnosi i na samostan Sv. Ciprijana. Zahvaljujući nepažljivosti arhivske službe sv. Ciprijana sačuvala se izvorna isprava iz 1153. godine dok je naprotiv ona iz 1186. godine nestala.

13

ОЗТОДС, 174-175. " KOLANOVIĆ, 115-116 (br. 1). 15 Isto. 16

FARLATI, 639.

4. POČECI PROŠTENIŠTA l FRANJEVAČKOG SAMOSTANA NA TRSATU (Croatica Christiana Periodica XIV., 1990., br. 25, 66-77)

U Trsatskom zborniku, bogatom vrelu podataka o Trsatu, sastavljenom u prvoj polovici XVIII. stoljeća i pohranjenom u Arhivu JAZU u Zagrebu pod oznakom VIII-143, spominju se uz ostale crkvene institucije i Crkva Blažene Djevice Marije i Franjevački samostan na Trsatu. Tako je npr. po "Popisanim običajima"1 kaštald Crkve Sv. Jurja obavezan da prilikom svake važnije crkvene svetkovine posudi "sa zahvalnošću" razne stvari "pri mnogopoštovanim časnim očima fratrima kloštra Dive Marije Trsata". Na dan Sv. Jurja on je dužan donijeti "u kloštar ocu gvardijanu" kozlića ili, ako je post, 2 libre, a za vrijeme ručka "u ref ektoriju poštovanim očima fratrima" tri kanjića (oko 4,51.) "dobra i lipa vina" i to opet u znak zahvalnosti "za trud i službu što su ovi redovnici činili prema Crkvi sv. Jurja".2 S druge strane, prilikom ophodnje za svečanosti "Krizi" skelar "časnoga kloštra" daje sudionicima ophodnje doručak, a mlinar "otaca fratara trsatskih" župniku "lipu pogaču", a pučanima 30 kolača. Premda je Franjevački samostan na Trsatu već bio upravno odvojen od trsatske gospoštije, općine i crkve Sv. Jurja, ipak je njegovo značenje za život trsatskog pučanstva golemo. Već samo postojanje toga izvanredno značajnog samostana uvelike je približavalo malu trsatsku općinu svjetskim zbivanjima: hodočasnici iz bliže i dalje okolice, pa i iz udaljenijih krajeva, omogućavali su Trsaćanima kulturne i društvene veze na koje inače ne bi mogli ni izdaleka računati i uz to gospodarski nimalo zanemarivu korist. Ako se tome doda da je samostan bio vlasnik velikog dijela inače opsegom vrlo malog trsatskog područja, onda je razumljivo da se o životu trsatske općine u prošlosti uopće ne može govoriti, a da se pri tome, ako ništa drugo, a ono bar dotaknu i neka pitanja u vezi sa Crkvom sv. Marije i Franjevačkim samostanom. U obzir dolazi u prvom redu pitanje početka trsatskog prošteništa, tj, pitanje kada se "razmahalo štovanje Majke Božje, i to uz crkvu Majke Božje na Trsata", kako problem dobro definira E. Hoško.3 1 2

Trsatski zbornik, 8r, redak 3-7. Isto, 8r, redak 11-17.

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Počeci prošteništa i Franjevačkog samostana na Trsatu

429

4

Prvi naš pisac, koji je o tome govorio, bio je Bartol Kašić. Prema njemu je Sveta kuća bila prenesena od Božjih anđela iz Nazareta na Trsat, a odande nakon tri godine i sedam mjeseci u Loreto. To se zbilo za Nikole "Frangipanovića od pervoga plemena Rimskoga" koji je bio "dalmatinski, hrvatski i istrijanski veliki ban" i "gospodar od Riekae i od Tersatta".5 U njegovo doba trsatski je župnik Aleksandar na dan čudesnog dolaska Svete kuće bio bolestan, ali je tom prilikom čudesno ozdravio i o svemu obavijestio kneza Nikolu. Nikola Frankapan izabrao je četvoricu pouzdanih ljudi, među njima i župnika Aleksandra, da u Svetoj zemlji provjere da li je doista Sveta kuća odande prenesena na Trsat. Izaslanici su to doista i utvrdili, a osobito su utvrdili da dimenzije kuće na Trsatu odgovaraju dimenzijama mjesta na kojem je ta kuća ranije stajala u Nazaretu. Nakon prijenosa kuće u Loreto ban Nikola Frankapan sagradio je u čast Bogorodice novu kućicu.6 Franjo Glavinić je 1648. u svojoj Historia Tersattana popunio taj Kašićev izvještaj. Po Glaviniću je župnik Aleksandar po povratku iz Svete zemlje sastavio pismeni izvještaj, koji je bio uništen 1628. prilikom požara u samostanu.7 Glavinić navodi da se prijenos Svete kućice dogodio u subotu 10. svibnja 1291. u vrijeme kada je "Nikola Frankopan vladao (giurisdicente) na Trsatu".8 Nikola je bio ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a inače potomak stare rimske obitelji Anicija.9 Glavinić spominje i papu Urbana V., koji je nakon posjete Loretu 1362. poslao iz Rima sliku Majke Božje, djelo sv. Luke10 Glavinić navodi da je 1614. u ruševnoj crkvici sv. Luke pronašao škrinjicu u kojoj je bila pohranjena isprava pisana pismenima: "laStmm* /vi~*~—*^· T Г· l · -"ilirskim" —

Koristimo i ovu priliku da zahvalimo dr. Emanuelu Hošku, gvardijanu Franjevačkog samostana, na svestranoj pomođ, savjetima i nesebičnom ukazivanju na složene aspekte i problematiku Crkve sv. Marije i Franjevačkog samostana na Trsatu. Ako ovaj rad ima neku 4znanstvenu vrijednost, to treba u prvom redu zahvaliti njegovu strpljenju, uviđa vnosti i znanju. KAŠIĆ. s

Isto, 31. «Isto, 36. 7 GLAVINIĆ, 63. 8

Isto, 5. Usput budi rečenom 10. svibnja 1291. nije bila subota, nego četvrtak. Riječ je o suvišnoj i pogrešnoj "preciznosti". Isto vrijedi i za Glavinićev podatak da je Sveta Kuća otišla iz Trsata Loreta 'put isto, 9. u subotu 10. prosinca 1294. Međutim, toga datuma bio je petak, a ne subota. 10

Isto, 13. " Isto, 34.

Nikola Frankapan, ličnost koju spominju Kašić i Glavinić, ne može biti nitko drugo nego krčki knez Nikola IV. Nikola L, II. i III. ne dolaze u obzir jer nijedan od njih nije vladao Trsatom. Naime, još smo121980. upozorili na vrlo važne potvrdnice hrvatskougarskih kraljeva Stjepana V. iz 1270. i Ladislava IV. iz 1279., koje su diplomatički i pravno besprijekorne i autentične. Prema njima nedvojbeno proizlazi da su tzv. Škinelići, jedna od dviju loza Krčkih knezova, 1270. ispušteni iz kruga ovlaštenika na Vinodol (i Modruš), pa prema tome i na Trsat. Kao ovlaštenici spominju se samo knezovi druge loze, tj. Fridrik, Bartol i Vid. U skladu s time u uvodu Vinodolskom zakonu (1288.) spominju se ponovno samo knezovi te loze, tj. Fridrik kao jedini preživjeli brat iz potvrdnice iz 1270. i kao starješina obitelji Krčkih· knezova tzv. Vidove loze, zatim njegov sin Dujam, te - od umrla Fridrikova brata Vida - sinovi Leonard i Ivan, te unuci Bartol i Vid. Loza Škinelića ostala je ograničena isključivo na otok Krk. Njoj pripadaju i Nikola L, koji je umro prije 1339., i njegovi nećaci Nikola II. i Nikola III. Za svu trojicu (Nikola I., II. i III.) dakle ne dolazi u obzir da ih se identificira s Nikolom Frankapanom o kojemu pišu Kašić i Glavinić. Uostalom, ne samo da je Nikola bio prvi Krčki knez koji se nazvao Frankapanom, nego je on ujedno bio banom, što se također slaže s Kašićevim i Glavinićevim vijestima - za razliku od Nikole L, II. i III. koji nisu obnašali nikakvu čast u hrvatskougarskoj državnoj zajednici. Konačno, ne mogu a da ne upadnu u oči još neke pojedinosti koje Nikolu IV. povezuju s Palestinom, papom i Anconom, dakle i susjednim Recanatijem i svetištem u Loretu.13 Nikola IV. boravio je 1411. u Jeruzalemu. Po povratku u Hrvatsku on je iste godine poslao senjskog biskupa i još neke druge ličnosti da odu u Anconu i zatraže od ankonitanskih vlasti da im pridruže svoga predstavnika koji bi zajedno s njima posjetio papu Ivana XXIII.14 Nadalje, prilikom svoje treće ženidbe 1428. Nikola je pozvao na svadbu i predstavnika Ancone, a 1430. ishodio je od Ancone pogodnosti za svoj put u Rim, gdje ga je papa Martin V. svečano primio, dao mu novi grb i priznao da su Krčki knezovi u srodstvu 15 s rimskim Frangepanima. Sve to upućuje na zaključak da vrlo žive aktivnosti Nikole IV. i njegov veliki ugled treba povezati s ugledom prošteništa Majke Božje na Trsatu. I jedno (Nikola W.) i drugo (proštenište sv. Marije) prebacili su dakle Kašić i Glavinić u raniju prošlost, tj. u konac XIII. stoljeća, da bi tako uskladili i 12

MARGETIĆ 1980., 1980., 23 i d. ŠURMIN, 110. 14 KLAIĆ V. 1901., 202,328 (bilj. 116). 15 Isto, 215,329 (bilj. 148).

13


povezali tradiciju loretskog svetišta sv. Marije s trsatskim svetištem. Smatramo da nije slučajno da je i sam Glavinić na jednom mjestu, govoreći o novoj crkvi Sv. Marije na Trsatu, napisao da je ona sagrađena 1453. "nakon što je 1402. godine (!) otišla odande Sveta kuća, sada nazvana loretska, kao što smo ranije zabilježili".16 Kao da je Glavinić točno znao da je upravo 1402. godina važna u životu Nikole IV. Frankapana. Naime, upravo je te godine Nikola nakon smrti svoje majke preuzeo stvarnu vlast nad Vinodolom, dakle i Trsatom. Da li j_ je yuje prije i\„~.,_ Nikole χIV. ν. postojalo proštenište na Trsatu? Protiv toga >ri okolnost da o tome nijednog orvnra^«^« govori okolnost prvorazrednog iz XIV. XIV. »,.,^,.31 da ud -. *~<*4t\JK vrela vreia iz >ГЛ ili τ·ο~"~ '--'o ' tome nema stoljeća ili ranije koje m to potvrđivalo. Vrlo je teško zamislivo da to ne bi """'' )je bi bilo posvjedočeno uu nekoj nekoj makar makar ii neizravnoi neizravnojvH^cH vijesti ;~ iz riječkih, ~"~ -' ·' mletačkih i vinodolskih izvora itd. Dokaz potpune šutnje svih raspoloživih vrela nije, dakako, dokraja uvjerljiv, ali ako ništa drugo, ne govori protiv teze da takvog prošteništa nije bilo. Prvi se puta o prošteništu na Trsatu govori u pismu pape Martina V. od 23. srpnja 1420.l7 U tom pismu, danom u prilogu, koje je sačuvano u originalu, papa izražava želju "da bi se crkva blažene Marije na Trsatu (...) posjećivala uz odgovarajuće počasti (...) i da bi sami vjernici dolazili tamo to radije zbog pobožnosti, što bi se tamo na osnovi dara nebeske milosti vidjeli bogatije obdareni itd." Zato papa daje oprost od dvije godine dvije četrdesetnice na nametnutu pokoru onim posjetiocima Crkve blažene Marije koji posjete tu crkvu na određene blagdane, odnosno oprost od 100 dana onim posjetiocima koji je posjete kroz 8 dana nakon tih blagdana (odnosno kroz 6 dana nakon Duhova) i ujedno pridonesu pomoć za održavanje i popravak te crkve na ruke upravitelja crkvene imovine. ^

ν

Λ

*-*

Međutim, ti će oprosti vrijediti samo za idućih 10 godina, tj. do 1430. Papa dodaje da je povlastica nevažeća ako je u ranije vrijeme izdana slična povlastica i ako ona još vrijedi za razdoblje za koje je izdano Martinovo pismo iz 1420. Svakako, ta klauzula bi mogla imati i samo formalno značenje. Možda je doista smisao te klauzule samo u tome da se spriječi postojanje dviju sličnih privilegija što bi moglo izazvati, zabunu. No, ako se prisjetimo da je Nikola IV. bio 1411., dakle jedva devet godina prije izdavanja privilegija iz 1420., u Svetoj zemlji i da su Martinovi izaslanici putovali u prosincu 1411. u Rim, onda se nameće misao da je ipak riječ o "GLAVINIĆ, 19. .

17

.

Arhiv Franjevačkog samostana, br. 2. Ispravu se obično datira s 23. srpnjem 1419. Međutim, isprava je datirana s 10 kalendama kolovoza (= 23. srpnja) i trećom godinom pape Martina V. Martin je konsekriran 21. studenoga 1417., pa prema tome treća godina njegova pontifikata teče od 22. studenog 1419. do 21. studenoga 1420. Dakle, isprava je sastavljena 1420., a ne 1419., što je uočeno i na starom regestu na samoj ispravi.

431

nečem drugom, a ne o više-manje "ukrasnoj" klauzuli. O čemu je riječ? U odgovoru na to pitanje treba prije svega upozoriti na to da su prihodi Trsata bili zajedno s prihodima polovice otoka Krka i gradova Bakar i Bribir još od početka XV. stoljeća založeni Fridriku Celjskom, suprugu Elizabete, sestrične Nikole IV., i to do isplate miraza od 32.000 dukata.18 Fridrik je čak 1412. ponudio Mlecima u zalog Trsat i ostala navedena područja, pa premda su Mleci odbili zajam, ipak se vidi da je Fridrik računao s prihodima Trsata kao sa svojom imovinom s kojom je mogao raspolagati. Nakon što je Elizabeta umrla 1422.19, Nikola je 1424.20 preuzeo punu kontrolu nad Trsatom i ostalim založenim mjestima i spriječio tako Fridriku ubiranje prihoda. Veliko je pitanje da li je Fridrik na osnovi svoga založnog prava, tj. prava na ubiranje prihoda, do 1424. stvarno držao Trsat kao feudalni gospodar. Naime, Fridriku je zajedno s Trsatom, Bakrom i Bribirom bila založena i polovica Krka, a upravo je nemoguće pretpostaviti da je on na Krku sudjelovao s Nikolom IV. u upravljanju gradom i otokom. Uostalom, o nekom Fridrikovom izvršavanju vlast nad založenim gradovima i područjima nema vijesti. S druge strane, čini se nesumnjivim da je Fridrik na Trsatu, Krku, Bakru i Bribiru smjestio svoje povjerenike koji su pazili na to da se prihode iz tih mjesta ispravno obračunava i uplaćuje u korist Fridrika. Prihodi koji su Crkvi sv. Marije pritjecali na osnovu pisma pape Martina V. trebali su služiti isključivo "za njezino održavanje i popravak", kako to određuje papa. Kako su prihodi Trsata pripadali u to vrijeme Fridriku, moglo se očekivati da će on tražiti način da i prihode Crkve sv. Marije stavi pod svoju kontrolu. I doista, papa Martin V. odobrio je 19. srpnja 1420. Fridrikovu odluku da upraviteljem Crkve sv. Marije postavi Blaža, naslovnog biskupa i generalnog vikara krbavskog biskupa Ivana i naredio je njegovo uvođenje u službu. Vrlo je indikativno da je papa najprije odredio Fridrikova povjerenika za upravitelja Crkve sv. Marije i tek onda, svega četiri dana kasnije (!), odobrio toj crkvi takve povlastice od kojih se moglo očekivati pritjecanje znatnih prihoda. Prema tome, čini se da ne bi trebalo biti sumnje da je do povlastica koje je podijelio 23. srpnja 1420. A Martin V. došlo na poticaj Fridrika Celjskog. Međutim, u upravo spomenutu papinu pismu od 19. srpnja papa ističe da služba upravitelja Crkve sv. Marije dugo vremena nije bila popunjena. Smatramo da tu papinu napomenu treba povezati s klauzulom iz povlastice od 23. srpnja 1420. po kojoj je ona nevažeća ako je isti papa 18

KLAIĆ, V. 1901., n. dj., 210. Na i. mj. 20 Isto, 213. 19

432


ranije izdao sličnu povlasticu. Ako je ranija povlastica doista postojala, a to je vrlo vjerojatno, onda je očito da je nije ishodio Fridrik Celjski, jer bi bilo krajnje čudno da se on dva puta pojavljuje u Rimu i dva puta traži od pape uglavnom istu stvar. Daleko je vjerojatnije da je već Nikola IV. 1411., po povratku iz Svete zemlje, ostao u dobrim odnosima s papinstvom i ishodio u Rimu da se Crkvi sv. Marije na Trsatu priznaju povlastice u vezi s hodočasnicima. Okolnost da do 1420. nije postojao upravitelj Crkve sv. Marije daje nam naslutiti da odsutni Fridrik nije od hodočasnika imao nikakve koristi jer su se prihodi koristili potpuno izvan njegove kontrole, što Nikoli IV., prisutnom u Vinodolu iz raznih razumljivih razloga nije bilo nimalo krivo. Kada se poslije 1411. broj hodočasnika postupno povećavao, povećavali su se i prihodi, pa su Fridrikovi povjerenici vjerojatno to dojavili Fridriku koji je, dakako, potražio i našao načina da povećane prihode Crkve sv. Marije stavi pod svoju kontrolu. Zato je on 1420. ishodio od pape da se osobu njegova povjerenja postavi za upravitelja te crkve i da se crkvi dodijele nove povlastice. Čini se da se u Rimu znalo za stari privilegij pa se zato smatralo uputnim ubaciti u pismo od 23.VII.1420. klauzulu o nevažnosti novog privilegija, ako postoji stari. Ova interpretacija nije dokraja dokaziva, ali nam se čini da je svaka druga slabija, pogotovo ona po kojoj bi obje analizirane klauzule bile beznačajne. Dakle, ako su naša naslućivanja točna, onda je već Nikola IV. ishodio u Runu povlasticu raznih oprosta u korist Crkve sv. Marije na Trsatu, koja je ubrzo postala toliko značajnim prihodom da se Fridrik, koji je kao zajmoprimac ubirao prihode iz trsatske gospoštije, odlučio da ostvari nad njima puni nadzor preko osobe svoga povjerenja u svojstvu upravitelja te crkve. To je i uspio 1420. uz pomoć pape koji mu je tom prilikom podijelio novi privilegij. Jedna vijest iz Glavinićeve Historia Tersattana kao da se protivi ovom našem zaključku. Naime, Glavinić piše21 da je papa Urban V., vraćajući se 1362. iz Avignona u Rim, posjetio Loreto, tamo saznao o štovanju sv. Marije na Trsatu i zato kasnije iz Rima poslao na Trsat sliku sv. Marije, djelo sv. Luke. Glavinić dodaje da "nema sumnje da je (tu sliku) naslikao (Sv. Luka) svojim rukama, jer to potvrđuju povjesnici i naši Medvidgradski spomeni, a ona je usto i čudotvorna kao i ostale izvedene njegovim rukama". Grga Gamulin pripisuje tu sliku tzv. "majstoru Gospe Trsatske" čije djelovanje on stavlja u prvu polovicu XIV. stoljeća.22 Ipak treba upozoriti na neke okolnosti. Prije svega uprada u oči da tu sliku ne spominje 1617. Bartol Kašić u svom djelu Istoria Loretana, u kojem inače vrlo podrobno izvještava o

Počeci prošteništa i Franjevačkog samostana na Trsatu

Marijinom svetištu na Trsatu. O njoj ne izvještava čak ni Glavinić 1628. u svojem djelu Cvit Svetih. O posjetu Urbana V. Loretu nema nikakvih podataka čak ni od loretskih povjesnika koji su s najvećom pažljivošću zabilježili sve ono što je inače po njihovom mišljenju bilo od značenja za štovanje loretske Madone. Doduše, po Glaviniću "povjesnici i naši Medvidgradski spomeni govore o slici sv. Luke", ali se ta njegova izjava treba primiti s puno skepse, jer nije poznat nijedan talijanski, hrvatski itd. povjesničar koji bi prije Glavinića spominjao sliku trsatske Madone, a tzv. Medvidgradski spomeni su nestali, pa su Glavinićeve tvrdnje o njihovu sadržaju neprovjerljive. Ipak, treba uzeti u obzir da Glavinić npr. tvrdi da je u crkvi sv. Luke otkrio glagoljski natpis koji počinje "Ja Štipan od staroga Dubrovnicha, biskup Modruški" i koji je po njemu pisan 1288.23 Modruški biskup u 1288. je dakako anakronizam pa se ta Glavinićeva tvrdnja ne može prihvatiti, to više što je i to Glavinićevo otkriće nestalo. Glavinić nadalje tvrdi da je Nikola Frankapan, koji je po njemu živio koncem XIII. stoljeća, u doba prijenosa Svete kuće iz Nazareta na Trsat dao o tome događaju kao i o odlasku Svete kuće isklesa ti "mramorne ploče od kojih se još i danas vidi jedna"24 na Trsatskim stubama i čak navodi doslovce njezine riječi.25 Ali Glavinićeva se tvrdnja da je ta ploča postavljena već koncem XIII. stoljeća bez ikakve sumnje ne može prihvatiti i treba je pripisati isključivo njegovoj želji da ponudi još jedan dokaz za svoju tvrdnju o prijenosu Svete kuće na Trsat 1291. godine. Sve to dovodi nas do zaključka da je u vijest o slici Madone koju je darovao papa Urban V., djelo sv. Luke, trsatskom svetištu, vijesti koja se prvi put pojavljuje 1648. kod Glavinića, također samo dokaz njegova velika poštovanja i ljubavi prema trsatskoj crkvi, ali da se ne može upotrijebiti kao dokaz da je papa Urban V. doista i poklonio tu sliku. Što se pak tiče analize Grge Gamulina, naše je mišljenje da nema nikakva uvjerljiva dokaza protiv tvrdnje da je tu sliku izradio neki kasniji slikar koji je djelovao u Mlecima i stvarao slike koje su odgovarale narodnom shvaćanju na istočnoj obrali Jadrana. Naše je mišljenje da jedan podatak iz notarske knjige riječkog notara 26 Antuna de Renno de Mutina, koji je ubilježen pod 9. kolovoza 1456., može biti od pomoći pri analizi pitanja kojima se bavimo. Naime, po toj notarskoj bilješci Pavao, gvardijan samostana Crkve sv. Marije "de Cersato", opunomoćuje Mlečanina "Georgium Granao", da povede postupak pred bilo kojim duždevim sudom protiv Antonija "de Murano", slikara, da 23

21

GLAVINIĆ, 12-13. ^HOŠKO 1988b., 5.

433

GLAVINIĆ, 34. Isto, IX. 25 Isto, 34. 26 ZJAČIĆ, 318. 24

434


dovrši "anchoniam sive pallam" spomenute crkve kao što je bio obećao i već primio dio cijene; te da mu se plati ostatak "pro ipsa palla" kada bude dovršena. Poznato je da je anchonia "naslikana drvena ploča (...) koja može imati nekoliko odjeljaka; obično se stavljala kao slika iznad oltara".27 A poznato je i da je palla (pala) "naslikana ploča (...) postavljena (...) iza tabernakula".2* Dakle, 1456. bila je u izradi kod inače (čini se) beznačajnoga venecijanskog slikara Antonija iz Murana slika za glavni oltar Crkve sv. Marije koju je trebalo postaviti iza tabernakula. Ne izgleda li vrlo uvjerljivo da je upravo ta slika ona koja još i danas stoji iza glavnog oltara? Da je u to doba postojala slika koju je navodno poklonio Urban V., ne bi se samostan izlagao trošku, koji sigurno nije bio beznačajan, da nabavlja još jednu sliku za glavni oltar. Prvorazredni podatak iz 1456., da samostan naručuje sliku za glavni oltar iza tabernakula, uvjerljivo govori u prilog tvrdnji da takve slike u to doba još nije bilo. Kada je počeo djelovati Franjevački samostan na Trsatu kao pravna osoba? Sam akt osnivanja poznat je: papa Nikola V. odobrava 12. srpnja 1453. Martinu Frankapanu da sagradi "kuću s klaustrom, spavaonicama, blagovaonicom, vrtovima i vrtićima i ostalim nužnim radionicama pokraj spomenute crkve, za koje nije potrebno daljnje odobrenje (...), s time da je preuzmu braća (...) Reda Malobraćana od Obsluživanja".29 Dolazak Franjevaca na Trsat smješta Cvekan "prije 1462."30 i naglašava "da se do 1552. nije sačuvalo ni jedno jedino ime trsatskih gvardijana".3' Smatramo da se u oba smjera - tj. točniji datum dolaska i ime gvardijana - može ići dalje od tvrdnja što ih je iznio Cvekan. 32 Naime, već 10. siječnja 1455., dakle jedva godinu i po dana nakon fundacijske isprave pape Nikole V., "brat Fabijan od umrlog Jurja, redovnik Trsata" opunomoćuje magistra Alegreta da samostan zastupa u svim pitanjima na području grada Rijeke pa se u skladu s tim punomoćjem obvezuje već 15. siječnja "magistru Alegretu kao punomoćeniku brata Fabijana kovač (faber) Franjo da će mu platiti 120 33 libara", a 5. svibnja iste godine obvezuje se Blaž stolar (carpentarius) da će platiti 45 libara i 15 soldina, također magistru Alegretu kao opunomoćeniku brata Fabijana.34 30. svibnja Alegreto, ponovno kao opunomoćenik "brata Fabijana reda Malobraće od Obsluživanja", izjavljuje da je primio od Matije Dragulića 27 libara i 8 soldina.35 27

Tako npr. DEVOTO - OLI, 108. Isto, 1595. 29 Nešto drukčiji prijevod u CVEKAN, 71. 30 Isto, 72. 31 Isto, 106. 32 ZJAČIĆ, 259. 33 Isto, 260-261. 34 Isto, 275 35 Isto, 276. 28

435

Dakle, franjevci djeluju na Trsatu već 10. siječnja 1455., ali još ne kao potpuno formirana pravna osoba, jer na čelu samostana nemaju gvardijana. Očito još nije postojala mogućnost da se osnuje redovnička zajednica jer na Trsatu još nije bio dovoljan broj redovnika (tj. njih 12), koji je jedna od osnovnih pretpostavki za osnivanje redovničke zajednice (tzv. domus formata).36 Međutim, već iduće godine, i to 9. kolovoza 1456.y franjevačka zajednica na Trsatu ima svoga gvardijana. Notar Antun de Renno upisuje u svoju knjigu da je "brat Pavao, gvardijan samostana crkve sv. Marije na Trsatu, reda Sv. Franje od Obsluživanja" naredio Mlečaninu Jurju Grandu da poduzme korake kod mletačkih vlasti kako bi one prinudile slikara Antonija de Murano da dovrši sliku koja bi trebala stajati iza glavnog oltara. Dakle, prvi gvardijan na Trsatu pojavljuje se već 2,5 godine nakon utemeljenja samostana. Još nekoliko riječi o najznačajnijem posjedu Franjevačkog samostana, tj. zemljištu od samostana do mora. U vezi s time treba istaći da je Gašpar Knežić, zakupnik trsatske gospoštije, došao u sukob s Franjevačkim samostanom na Trsatu o opsegu toga posjeda pa su 4. veljače 1612.38 komisari vrhovne vlasti (nadvojvode) zajedno s predstavnicima samostana utvrdili granice franjevačkog posjeda ovako: "došli su do prve mede, tj. trougloga kamena na obali mora, pučki nazvana fratarski kamen (...) i zatim penjući se prema istočnom dijelu do prvog puteljka, pučki nazvanog Prekrižje Podgrič, gdje je nađen urezan križ na kamenu, postavljenom u zemlju, i odredili da se ureze drugi na trajno sjećanje; zatim penjući se javnim putom do drugog puteljka, pučki nazvanog Prekrižje, gdje se također našlo križ urezan u kamenu postavljenom u zemlju, naredili da se tamo ureze drugi na trajno sjećanje; (...) zatim skrenuvši nalijevo javnim putom - granicom sa sjeverne strane u ravnici gdje su (...) naredili urezati još jedan križ kao znak pa penjući se sveudilj javnim putom kojim se kolima dolazi do trsatskog kaštela, do drveta koje se pučki zove Kopriva; zatim nastavivši javnim putom do ugla Kapele Sv. Jurja odnosno župne crkve blizu kaštela na istočnoj strani; zatim spuštajući se neobrađenim brdom do rijeke (...) koja dijeli Rijeku od trsatskog kaštela i to sredinom rijeke i sredinom morskog zaljeva (per medium laci mariš) prema zapadnoj strani i odatle dolazeći preko zaljeva na jug završili su kod međe naprijed spomenute tj. kod trouglog kamena, pučki nazvanog fratarski kamen". Taj opis meda fratarskog posjeda vrlo je sličan - često čak i doslovno - opisu 3 međa u krivotvorenoj * ispravi izdanoj navodno po Martinu Frankapanu 7. travnja 1431. Na darovnicu Martina Frankapana komesari se i inače u 36

Objašnjenje E. Hoška. ZJAČIĆ, 318. 38 Arhiv Franjevačkog samostana na Trsatu, isprava br. 111. 39 Tako ispravno već LOPAŠIĆ 1894.,H9. 37

436


Počeci prošteništa i Franjevačkog samostana na Trsatu

svome zapisniku više puta pozivaju. Prema jednoj od klauzula zapisnika od 4. veljače 1612. komesari su s "većim dijelom trsatskog naroda" "jasnim i izričitim riječima upravitelja samostana postavili u stvarni i tjelesni posjed svih dobara, vinograda, prihoda mlina, prava i nadležnosti koje se nalaze u spomenutoj frankapanskoj darovnici rečenom samostanu (...) učinjenoj po pokojnom (...) Martinu Frankapanu".40 Ne samo što se zapisnik poziva na darovnicu Martina Frankapana, nego se u njemu spominju stari znakovi, križevi koji obuhvaćaju veliki dio današnjeg Sušaka i Trsata koji se proteže od samostana do sušačke bolnice u smjeru zapad-istok i čitavog područja južno od te crte do mora. Iz toga bi slijedilo da svi obradivači toga područja plaćaju podavanja samostanu, a ne trsatskoj gospoštiji. Da li je to tako? Premda nam se čini da je opseg samostanskog posjeda na Trsatu (i Sušaku) u krivotvorenoj darovnici Martina Frankapana opisan više nego izdašno, ipak treba upozoriti i na to da su i u sporu Gašpara Knežića i samostana, koji se vodio 12. siječnja 1612., pred riječkim kapetanom Stjepanom della Rovere - dakle u sporu koji je prethodio reambulaciji samostanskih granica od 4. veljače 1612. - utvrđene iste granice, tj. truouglasti kamen, zvan fratarski kamen - puteljak Prekrižić "Pod gerz" - puteljak Prekrižić - puteljak u ravnici - javna cesta do drveta zvanog Kopriva - Crkva sv. Jurja - Rječina koja dijeli Trsat od "Reke".4J Smatramo ipak da bi daljnja istraživanja bila vrlo korisna, osobito s obzirom na kasnije potvrdnice, ugovore te revizije meda iz 1795. i 1839. PRILOG 1) Papa Martin V. daje oproste hodočasnicima crkve Sv. Marije na Trsatu Firenca 2) Bilješka o oprostima Trsat

1420., 23. srpnja XV. stoljeće, vjerojatno poslije 1458.

Martinus episcopus serous servorum dei, Uniuersis Christi fidelibus presentes litteras inspecturis sal(u)t(em) et ap(osto)licam ben(edictionem). Licet is de cuius munere uenit ut šibi a suis fidelibus digne et laudabiliter sermatur de abundantia sua pietatis que merita supplicum excedit et uato beneseruientibus šibi multo maiore tribuat quam valeant promereri, nihilominus tamen desiderantes domino populum reddere acceptabilem et bonorum operum sectatorem fideles ipsos od complacendum ei quasi quibusdem alecturis munerebis indulgentijs uidelicet 40 41

Arhiv Franjevačkog samostana na Trsatu, isprave broj 110 i 111. Isto, isprava od 16. siječnja 1612.

437

et remissicfnibus inuitamus ut exinde diuine reddantur gratie aptiores. Cupientes igitur ut ecd(es)ia beate Mane de Chersat Corbauien(sis) dioc(esis) congruis honoribus frequentetur et ut ipsi fideles eo libentius deuotionis causa confluant ad eandem quo ibidem ex hoc dono celestis gratie uberius conspexerint se refectos de omnipotentis dei misericordia et beatorum Petri et Pauli Apostolorum eius auctoritate confisi omnibus uere penitentibus et confessis qui in Natiuitatis Circumcisionis Epihphanie (!) Resurrectionis et Ascensionis ac Corporis domini nostri Jesu Christi et penthecostes nec non in Natuivitatis Annuntiationis Pur(i)ficationis et Assumptionis beate Mane virginis ac Natiuitatis beati Johannis Baptiste dictorum Apostolorum Petri et Pauli et ipsius ecd(es)ie dedicationis festiwuitatibus ac Ce(le)britate Omnium sanctorum necnon per ipsarum Natiuitatis Epiphanie, Resurrectionis Ascensionis et Corporis domini ac Natiuitatis et Assumptionis eiusdem beate Mane necnon natiuitatis beati Johannis Baptiste et Apostolorum Petri et Pauli predictorum festiuitatum Octauas et per sex dies dictum festum Penthecostes immediate sequentes prefatam ecd(es)iam deuote uisitauerint annuatim et pro eius sustentatione et reparatione manus porrexerint adiutrices singulis uidelicet festiuitatum duos annos et totidem Quadragenas Octauarum uero et predictis sex diebus quibus eandem eccl(es)iam uisitauuerint et manus porrexerint adiutrices ut prefertur centum dies de iniunctis eis penitentijs misericorditer relaxamus presentibus15 post decennium minime ualituris. Volumus autem quod si alias uisitantibus dictam ecd(es)iam uel pro eius sustentatione et reparatione manus porrigentibus adiutrices uel (?) ibi pro elemosinas erogantibus seu alias aliqua alia indulgentia imperpetuum uel ad certum tempus nondum lapsum duratura per nos concessa fuerit, presente littere nullius existant roboris uel momenti. Dat(um) Florentie X k(a)l(endas) Augusti Pontiflcatus nostri anno tertio.

(S desne strane na dnu isprave:) pro Justino B. de Puteo mp Prijevod Martin biskup, sluga božjih slugu. Svima Kristu vjernima koji će vidjeti ovo pismo pozdrav i apostolski blagoslov. Premda onaj od čije dobrohotnosti proizlazi da mu se od njegovih vjernika služi dostojno i za pohvalu s obzirom na obilje njegove milosti, koja premašuje zasluge poniznih molitelja i onih koji zavjetom dobro služe, podjeljuje mnogo više nego što mogu zaslužiti, ipak u želji da se narod učini prihvatljivim gospodinu i same vjernike sudionikom dobrih djela da bi mu bili dragi takoreći nekim privlačnim darovima, oprostima kao i otpuštanjima, pozivamo (ih, tj. vjernike) da se na taj način pokažu spremniji za božansku

438

Hrvatska i crkva n srednjem vijeku Počeci prošteništa i Franjevačkog samostana na Trsatu

milost. U želji dakle da se crkvi sv. Marije na Trsatu, u krbavskoj biskupiji, podijele odgovarajuće počasti da k njoj sami vjernici to radije hrle zbog pobožnosti, što će se tamo ovim privilegijem nebeske milosti vidjeti obilatije obdareni, povjerenjem u milosrđe svemogućeg Boga i autoritet njegovih blaženih apostola Petra i Pavla, milosrdno opraštamo svima onima koji se iskreno pokaju i ispovijedaju na blagdane Božić, Obrezanje, Bogojavljenje, Uskrs, Spasovo i Tijelovo našega gospodina Isusa Krista i Duhovo, nadalje na dan rođenja, Blagovijesti, Svijećnice i Uznesenja blažene djevice Marije i rođenja blaženoga Ivana Krstitelja, rečenih apostola Petra i Pavla i posvete same crkve, te blagdane Svih Svetih kao i kroz osam dana nakon blagdana Božića, Bogojavljanja, Uskrsa, Spasova i Tijelova te rođenja i Uznesenja blažene Marije, rođenja blažena Ivana Krstitelja i rečenih apostola Petra i Pavla odnosno kroz šest dana koji neposredno slijede blagdan Duhova i koji godišnje pobožno posjete naprijed rečenu crkvu i (ujedno novčano) pomognu održavanju i popravku, i to (davajući oprost od) nametnutih im pokora (u trajanju) od dvije godine i isto toliko četrdesetnica ako (posjete) na jedan od tih blagdana, a sto dana ako posjete kroz osam dana odnosno naprijed rečenih šest dana i (ujedno novčano) pomognu, s time da (taj oprost) ne vrijedi poslije deset godina. Hoćemo međutim, ako smo nekom drugom prilikom posjetiocima rečene crkve ili onima koji su dali (novčanu) pomoć za njezino uzdržavanje i popravak ili onima koji su dijelili milostinju tamo ili drugdje odobrili neki oprost trajno ili u trajanju na određeno vrijeme koje još nije isteklo, da ovo pismo nema nikakve snage ni vrijednosti. Dano desetih kalenda kolovoza za treće godine našeg pontifikata.

** * Arhiv Franjevačkog samostana na Trsatu, neobjavljeno. U Arhivu JAZU u Zagrebu čuva se pod signaturom XV-24-I/1 prijepis E. Fermendžina. On je uglavnom identičan našem čitanju, osim što npr. umjesto: tribuat Fermendžin čita: tribuat aui. Međutim, zaključnu rečenicu od "vel (?)" do "momenti" Fermendžin ispušta i umjesto nje stavlja samo "etc." unatoč tomu što ta rečenica nije nevažna. Konačno, umjesto s ispravnom godinom 1420. (tj. treće godine vladanja pape Martina V.) Fermendžin datira s 1419. Papa Martin V. daje oprost od dvije godine i dvije četrdesetnice onima koji posjete Crkvu sv. Marije na Trsatu u ove blagdane: Božić (25. prosinca), Obrezanje (1. siječnja), Bogojavljenje (6. siječnja), Uskrs, Spasovo (četrdeset dana poslije Uskrsa), Tijelovo (četvrtak prije Presvetog Trojstva), Duhovo (osam nedjelja poslije Uskrsa), zatim na Svijećnicu (2. veljače), Blagovijest (23. ožujka), rođenje Majke Božje (8. rujna), Uznesenje Majke Božje (15. kolovoza), rođenje Ivana Krstitelja (24. lipnja), Dan Petra i Pavla

439

(29. lipnja), dan posvećenja Crkve sv. Marije i Svi Sveti (1. studenoga). Oprost se daje uz uvjet da je hodočasnik dao pomoć za održavanje i popravak crkve. Uz isti uvjet daje se oprost od 100 dana hodočasnicima u oktavama tj. kroz 8 dana nakon tih istih blagdana, izuzev Obrezanja, Svijećnice, Blagovijesti, posvećenja Crkve sv. Marije i Svih Svetih odnosno kroz 6 dana nakon Duhova. Vrijedi istaknuti još nešto. Naime, papa Kalisto III. (1455.-1458.) izdao je kratko vrijeme prije svoje smrti, tj. 3. lipnja 1458. pismo kojim je znatno povećao prava hodočasnika na Trsat: po tom pismu oni dobivaju oprost od 7 godina i 7 četrdesetnica ako posjete Crkvu sv. Marije na određene blagdane i u bilo koju nedjelju. Original te bule se nalazi u Arhivu Franjevačkog samostana na Trsatu, a objavljen je i u P. E. Fermendžin, Acta Bosniae, Zagrabiae, 1892., 236-237. Na pergameni bule pape Martina V. iz 1420. nalazi se pridodana glagoljska pribilješka približno iz sredine XV. stoljeća koja glasi: To e naiprie prošćena .12. let' .12. korizam' od' .20. tr' .6. bisk(u)pi od vsakoga po .40. d'n' p(a)ki od .9. gar'dinali' od' vsakoga po .80. d'n' od' p(a)pe mar'tina .2. leti .2. koriz'mi i vse oktabe i sed'mi del vsih' grihi otprošćena, od' vsakoga ol'tara 7, let' p(a)k' 7 krat' po 40 dni gdn' Anton' ki posti ove ol'tari ošće da 5 crikvi 40 dni i vsakomu ol'taru po 40 dni vsaki principali d'n' i ki im' n..d ro d.l' duž'no učil tolikoe 3 4 5 6

otprošćena: t iznad slova "o" i "p" posti sa suspenzijom: posveti principali: rkp poincipali učil: učinil?

Prema toj pribilješki oprosti hodočasnicima crkvi sv. Marije bili su "12 godina i 12 četrdesetnica": 1) Od svakoga od 26 biskupa po 40 dana; 2) Od 9 kardinala po 80 dana; 3) Od pape Martina V. 2 godine i dvije četrdesetnice; 4) Sedmi dio svih grijeha i "od svakog oltara" po 7 godina i sedam četrdesetnica; 5) "Gospodin Anton" posvetio je "ove oltare", a dao je još i po 40 dana oprosta crkvi i za svaki oltar još po 40 dana za svaki "principali dan" (tj. blagdan) i isto toliko za

440


Pribilješka se očito ne odnosi samo na ispravu pape Martina V. na kojoj je zabilježena. "26 biskupa" i "9 kardinala" odnose se očito na oprost koji je podijeljen prije 1420., a "7 godina i sedam četrdesetnica" očito na bulu pape Kalista III.

5. BULA "AD DECOREM" 1 PAPE NIKOLE V. (1447.)

Podatak o 26 biskupa i 9 kardinala neobično je važan. Iz njega bi se moglo utvrditi kada je dan prvi oprost jer ne bi smjelo biti sumnje da je tu riječ o pravom početku prošteništa. Na to bi pitanje moglo odgovoriti crkveni povjesnici. Za poznavaoce glagoljice pribilješka bi mogla biti od interesa. Osobito je značajan oblik slova "m" koji je nesumnjivo izveden iz starog oblika toga slova u glagoljici. DODATAK: U Supplementa Codicis diplomaticis II ("u objavljivanju) pod br. 216 nalazi se isprava Neapoleona, kardinala đakona i legata Svete Stolice, od 11. travnja 1307., izdana u Faenzi, kojom podjeljuje onim vjernicima područja njegova djelovanja oprost od stotinu dana, koji će na blagdane Blažene Djevice, sv. Franje i Antuna te sv. Klare itd. pohoditi crkve Male braće Pule, Poreča, Kopra, Trsta, Cresa, Pirana, Krka, Senja, Raba, Paga i Zadra. Primjećuje se da nije navedena i crkva Male Braće na Trsatu. Čini se da se to može najbolje objasniti tezom iz našega rada.

(Croatica Christiana Periodica, god. XIX., br. 35, Zagreb, 1995., 85-92)

I.UVOD Bula pape Nikole V. iz 1447. godine, kojom on daje suglasnost osnivanju franjevačkog samostana na Košljunu, dobila je svoje mjesto u stručnom tisku, npr. u Brusića,2 Štefanića,3 Ostojića,4 Velnića,5 Klena6 i drugih, a Štokalo7 joj je posvetio čitav članak. Štokalov rad je dosad najbolje obradio tu bulu koja za povijest franjevačkog samostana na Košljunu ima neizmjerno značenje i koja je i inače važna za bolje upoznavanje hrvatske, osobito crkvene, povijesti sredinom XV. stoljeća. Štokalo je predložio svoje čitanje dokumenta i prijevod. Njegovo je čitanje dosad najbolje, to više što je u bilješkama uporabio Wadingov tekst koji odudara od teksta dokumenta sačuvanog u izvorniku, i to osobito u arengi i završnim klauzulama. U objavljenom Štokalovu čitanju potkrale se više pogrješaka, od kojih je većina (ili možda sve?) najvjerojatnije posljedica nedovoljno pozornog rada u tiskari, uključujući i korekturu. Zbog toga predlažemo naše čitanje. Što se pak tiče Štokalova prijevoda, on je nesumnjivo puno bolji od Velnićeva, ali se ipak u nekim manjim i većim pojedinostima ne slažemo. Konačno, predlažemo i neke raščlambe teksta dokumenta, u nadi da će one potaknuti diskusiju.

1

I ovom prigodom toplo zahvaljujem o. Ivanu Peranu koji mi je stavio na raspolaganje fotografiju bule i dr. Petru Strčiću na korisnim savjetima. 2 BRUSIĆ 1932., 247-258. 3 ŠTEFAN1Ć 1936., 1-86, osobito 24-27. 4 OSTOJIĆ 1964., Dl, 182-185. 5 VELNIĆ, 38-39 i 51-53. 6 KLEN 1973., 324. 7 ŠTOKALO.

442

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Bula "Ad decorem" pape Nikole V. (1447.)

II. TEKST I PRIJEVOD 1. Tekst Nicolaus episcopus servus servorum Dei venerabili fratri Episcopo Veglensi salutem et apostolicam benedictionem. Ad decorem sacre religionis ut illius ubilibet dilatentur" salutares fecundiusb propagines apostolice meditationis diffusius dirigentes intuitum singulorum suh regulari observantia altissimo famulantium supplicibus illis presertim per que* ipsorum statui et indemnitatibusd consulitur votis annuimus gratiose. Sane pro parte dilectorum filiorum nobilium virorum Martini etjohannis dictorum de Frangapanibus' Comitum de Vegle Sene et Modruse nobis super exhibita petitio continebat, quod olim ipsi recensentes quod Monasterium beate Mane de Castilione ordinis sancti Benedicti tue dioceseosf post obitum quondam Dominici illius abbatis per multos Annos extra Romanom Curiam defuncti vacaverat, ac monachis et personis carurerat, ac per laicos detentum et de facto occupatum fuerat, duos fratres ordinis Minorum fratrum ad illius, nead totalem deveniretf ruinam regimen et conseruationem deputarunt. Et sicut eademh petitio subiungebat, ipsi Comites affectent, quod in dicto Monasterio propter illius fructuum' et proventuum qui vigintiquatuo^ florenorumk auri de Camera valorem annuum secundum communem extimationem non excedunt, sancti Benedicti supprimatur et de observantia' Minorum ordines huius modi perpetuo creetur et erigatur, pro parte dictorum Comitum nobis fuit humiliter supplicatum ut super hijs oportune providere de benignitate apostolica dignaremur. Nos itaque qui de premissis certam notitiam non habemus huius modi supplicationibus inclinati fraternitati tue per apostolica scripta mandamus quatenus super premissis omnibus et singulis eorumque circumstantijs universis auctoritate n(ost)ra te diligenter informes et si per informationem huiusmodi ita esse inoenens, sancti Benedicti in eodem Monasterio ac illius abbatialem dignitatem eadem auctoritate penitus supprimas ac extinguas, ac fratrum Minorum de observantia1" ordines huiusmodi crees, erigas et instituas necnon ipsius Monasterij bona plus offerenti vel offerentibus adhibitis debitis circa hoc cautelis et solennitatibus" vendas, et provenientia exinde precium et pecunias" in reparationem et restaurationem structurarum et edificiorum ecclesie dicti Monasterij et alias in illius ac fratrum inibi pro tempore degentium utilitatem convertas integre et exponas ac alias facias, disponas, ordines et exequaris omnia et singula que in premissis et circa ea necessariaf fuerint seu etiam quomodolibet oportuna super quibus omnibus et singulis plenam et liberam' tihi tenore presentium concedimus facultatem. Et insuper si suppressionem, extinctionem? creationem, erectionem et institutionem predictas fieri contigerit, universis et 1 singulis fratribus quos in domo ipsius Monasterij pro tempore reficere contigerit, ut omnibus privilegijs indulgentijs, libertatibus et exemptionibus prefatd ordini fratrum Minorum et ipsius domibus ac personis per sedem predictam vel alias quomodolibet generaliter concessis uti et gaudere et ličite valeant eadem auctoritate

443

indulgemus per presentes non obstante" felicis recordationis Bonifacij papae viij predecesoris nostri prohibente nefratres ordinum mendicantium1' in aliqua civitate villa vel castro vel alio quovis loco ad inhabitandum, quascunque2 domos vel loca de novo recipere vel eatenus recepta mutare presumat absque sedis apostolice licentia speciali faciente plenam et expressam de prohibitione huiusmodi mentionem et alijs* apostolicis constitutionibuš* ceterisque contrarijs quibuscumque. Danum Rome apud Sanctumpetrum Anno Incarnationis dominice Millesimoquadrigentesimoquadragesimoseptimo tertio Kalendas Martij. Pontiftcatus nostri Anno primo. 2. Razlike prema Štokalovu tekstu a b c d e f g h i j k l m n o ρ r s t u ν ζ χ y

dilatentur] om.; fecundius] secundius que] que(m); indemnitatibus] idemnitatibus de Frangapanibus] Frangapanibus dioceseos] dioc(esis) deveniret] devenerit; petitio] petio fructuum] fructum; Vigintiquatuor] Viginntiquatuor florenorum] forenorum; observatia] opservantia observantia] opservantia solennitatibus] solemnitatibus; pecunias] pecuniss necessaria] nesessaria; liberam] libarem; extinctionem] extintionem reficere] nesidere Non obstante] Non obstatene mendicantium] mandicantium; quascunque] quascumque alijs] allijs; Constitutionibus] Conctitutionibus

3. Prijevod

Nikola biskup, sluga slugu Božjih, časnom bratu biskupu krčkome pozdrav i apostolski blagoslov. Na čast svete vjere - da bi se njezine spasonosne mladice što plodnije proširile - upućujući što šire smjer apostolske misli, rado dajemo suglasnost na ponizne molbe pojedinaca koji služe Višnjem redovničkom stegom - i to na one (molbe) kojima se pomaže

444


njihovu položaju i sigurnosti."1 Doista, u nedavno podnesenoj nam molbi ljubljenih sinova, plemenitih muževa Martina i Ivana zvanih Frankapani, knezova Krka, Senja i Modruša pisalo je da su nekoćbl - uzevši u obzir da je samostan blažene Marije na Košljunu reda svetoga Benedikta u tvojoj biskupiji nakon smrti pokojnoga Dominika, njegova opata, kroz mnogo godina, koji je umro izvan rimske kurije/1 ostao bez opata i da je bio bez redovnika i (drugih) osoba te da su ga svjetovnjaci držali, a zapravo okupirali - odaslali dva redovnika reda Male braće da njime upravljaju i čuvaju (ga), da ne bi bio potpuno uništen i, kao što je u toj molbi pridodano, ti knezovi žele da se u tom samostanu, zbog toga što njegovi plodovi i prihodi ne premašuju vrijednost od 24 zlatna florena godišnje po općoj procjeni, ukine red svetoga Benedikta i trajno uspostavi i podigne red Male braće od opsluživanja. Rečeni su nas knezovi ponizno zamolili da bismo o tome apostolskom dobrohomošću na prikladan način donijeli odluku. Stoga, kako o rečenom nemamo pouzdane vijesti, (a) skloni smo takvim molbama, naređujemo (ovim) apostolskim pismom tebi kao bratu, da se na osnovi naše ovlasti marljivo raspitaš o svemu naprijed rečenom općenito i u pojedinostima kao i o svim okolnostima i ako nakon ispitivanja utvrdiš da je to tako, istom ovlasti potpuno ukineš i ugasiš (red) svetoga Benedikta i njegovu čast opata i uspostaviš, podigneš i osnuješ red Male braće od opsluživanja i usto prodaš samostanska dobra najboljem ponuđaču ili ponuđačima, s time da se pri tome poslužiš dužnim osiguranjima i formalnostima te da ono što tako postigneš, cijenu i novac u cijelosti uporabiš i utrošiš za popravak i obnovu građevina i zgrada crkve toga samostana i drugdje na njezinu korist i braće koja će tamo boraviti te da i drugo učiniš, odrediš i rasporediš općenito i pojedinačno što je u navedenom i u svezi s time nužno, a i na bilo koji način prikladno pa 0 svemu tome i o pojedinostima dajemo ti ovime punu i neograničenu ovlast. Povrh toga, ako dođe do spomenutih ukinuća, gašenja, stvaranja, uspostave 1 uređivanja, odobravamo ovime istom ovlašću svima i pojedinim redovnicima koji će boraviti u kući toga samostana da se slobodno i zakonito služe i uživaju svim povlasticama, oprostima, slobodama i izuzecima koja su tom redu Male braće i njegovim kućama i osobama po rečenom sjedištudl ili na bilo koji drugi način općenito podijeljena - i to bez obzira na zabranu našega prethodnika sretnog spomena pape Bonifacija VIII. da se braća prosjačkih redova drznu nanovo prihvatiti u nekoj općini, selu ili gradiću, ili u bilo kojem mjestu bilo kakve kuće ili mjesta za stanovanje, odnosno nijenjati već jednom prihvaćene bez posebna odobrenja apostolske stolice ..j coja govori na pun i izričit način o toj zabrani (kao) i (bez obzira) na bilo koje » cl istale apostolske uredbe koje su u suprotnosti s time. Dano u Rimu kod Svetoga Petra godine Gospodnjega utjelovljenja 447., tri dana pred ožujskim Kalendama, prve godine naše papinske vlasti.

Bula "Ad decorem" pape Nikole V. (1447.)

445

4. Štokalov prijevod nekih ulomaka al

Na diku svete vjere usmjerujući pogled apostolskog razmišljanja, da bi se njene spasonosne mladice još plodonosnije i prostornije proširile posvuda pod vodstvom pojedinaca koji pod redovničkom stegom služe Svevišnjemu, blagonaklono pristajemo posebno na one molbene želje kojima se osigurava stanje i napredak istih. b2 sarži ono što su oni već razvidili, cl poslije smrti njegova bivšeg opata Dominika, koji je umro izvan rimske kurije, ostao više godina bez opata, dl općenito udijeljenim od spomenute (apostolske) stolice, cl kad cjelovito i izričito spomenusmo ovu zabranu, (ne priječe) ni druge apostolske uredbe niti bilo što drugo što bi se ovome protivilo. III. NEKOLIKO RAŠČLAMBA 1. Wading je upozorio na to da je bula datirana s 27.11.1447. godine, tj. u vrijeme sedisvakancije papinske stolice, jer je Eugen IV. umro 23.Π.1447. (u Firenci), a Nikola V. izabran tek 6.III.1447. (posvećen 19.111.). Zbog toga je Wading datirao ispravu s 1448. Unatoč tome, u stručnoj se literaturi i dalje uzimalo 1447. godinu kao godinu izdanja, npr.Štefanić,8 9 10 Ostojić, Klen. Štokalo se jedini priključio Wadingu." Pitanje zaslužuje da se ponovno o njemu govori. Bula je nasumnjivo prepisana u člstopis i u Vatikanske registre na osnovi nekog predloška, jer je posve nezamislivo da bi se pisala izravno u registre i u čistopis dokumenta. Usporedba registra i izvornika bule upućuje na to da je uporabljeni predložak sadržavao u vrlo skraćenom obliku početne i završne formule koje su zbog razlike namjene registra i izvornika dokumenta različito uporabljene. U registru je završna rečenica (prije datacije) dana samo u skraćenom obliku za koji je sastavljač dokumenta uporabio cijelu formulaciju. Naime, u registru stoji: "non opst. etc. quibuscumque", a u izvorniku je formula u cijelosti prenesena, očito iz pomoćne knjige formula. Još je zanimljiviji način sastavljanja arenge. U registru je ona sastavljena skraćeno, a u izvorniku puno opširnije. Kako to objasniti? U predlošku je očito pisalo: "od decorem sacre etc. annuimus gratiose" pa je to upisivač u registar shvatio kao upućivanje na formulu arenge u pomoćnoj knjizi, potražio je i onda prepisao. Ali - ona je različita od arenge koju je uporabio sastavljač izvornika. Taj je također potražio u 8

ŠTEFANIĆ, 27.

9

OSTOJIĆ, 182.

111

KLEN, 324.

11

ŠTOKALO, 133.

446


abecednom popisu arenga onu koja počinje i završava s tim riječima i našao ju je, samo što je prepisao drugu formulu, koja je započinjala i završavala istim riječima, ali je "rječitija" i "uzvišenija". Koja je formulacija točna? Rekli bismo - obje! Ona druga koja je našla mjesto u dokumentu više odgovara buli koja se upućuje krčkom biskupu u doista važnoj stvari (ukidanje benediktinskog i osnivanje franjevačkog samostana) pa je sastavljač dokumenta s pravom pretpostavljao da je sastavljač predloška želio svečaniju formulu. Upisivao u registar uzeo je, opet s pravom, onu kraću. Što se pak tiče datiranja, ono je u registru zapisano rimskim brojkama. U predlošku je sigurno stajalo upravo tako. Naprotiv, u dokumentu su sve te brojke napisane slovima. Wadingov prijedlog da se problem riješi tako da se uzme 1448. godina ima neugodnu stranu, jer je u dokumentu napisano "septimo", pa ako uzmemo u obzir da u registru stoji MCCCCXLVII, nemoguće je pretpostaviti da su i prepisivač u registar i sastavljač dokumenta krivo pročitali godinu. Ali, s druge sirane, ta je datacija dokumenta i registra (27.11.1447.) jednostavno nemoguća, jer toga dana još nije bio izabran novi papa. Iz toga slijedi da smo prisiljeni tražiti neko drugo objašnjenje, tj. takvo koje pretpostavlja neki element u predlošku koji su mogli krivo razumjeti i prepisivač dokumenta i upisivač u registar. Nije li možda u predlošku pisalo: MCCCCXLVU, Ш, Kal. M. a. I i da su onaj M. prepisivač i sastavljač oba razumjeli kao "Martii", umjesto ispravno Mati, tj. 29.4.1447. Tako bi se sve dobro složilo. Nezgodno je pritom ostalo to što su se oba pisca zabunila na isti način. Kako to da se bar jedan od njih nije sjetio da Nikola V. nije mogao izdati dokument u vrijeme sedisvakancije? Ali, tako se s jedne strane izbjegava nemogućnost datacije dokumenta i registra, s druge ne dira u godinu 1447. koja je u dokumentu čak napisana slovima, a s treće daje jednostavno i prihvatljivo tumačenje za onaj "Martius"'. Postojala bi, teorijski, i treća mogućnost, naime da je dokument krivotvoren. Ali, tko ga je i zašto upisao u registar i kako je na njemu papin pečat? Dakle, i ta mogućnost otpada. Ukratko, naša se teza čini, da se najopreznije izrazimo, najmanje lošom. 2. U dokumentu se navodi kako su se papi "nedavno" (nuper) pismom obratili knezovi Martin i Stjepan. U tom pismu, nastavlja papa, knezovi kažu da su "nekoć" (olim) poslali na Košljun dva fratra da oni upravljaju benediktinskim samostanom, i to zato što su nakon smrti posljednjeg opata Dominika svjetovnjaci okupirali taj samostan u kojem više nije bilo ni opata ni redovnika ni (drugih) ljudi. I Velnić i Štokalo ne prevode taj "olim". Velnić umjesto njega dodaje: "dobro". Ali taj "olim" nije nevažan. Time kao da se na neki način opravdava postupak i Krčkih knezova i pape. Kako su Krčki knezovi već "odavno" poslali fratre da bi sačuvali samostan od propadanja, čitatelj

Bula "Ad decorem" pape Nikole V. (1447.)

447

dobiva dojam da papa daje sada, 1447. godine, pravnu potvrdu faktičnom stanju i dugotrajno faktično franjevačko posjedovanje samostana pretvara u novu pravnu stvarnost, tj. u osnivanje franjevačkog samostana. Zadnji spomen opata Dominika sačuvan je u dokumentu iz 1432. godine,12 a već 1438. godine13 Mlečani se zalažu za to da se u posjed samostana uvede kao komendatara don Lovru, inače priora sv. Petra de Casacalba. A nekoliko godina kasnije, 1440.,14 komendatar je Iješki biskup koji se obvezao papi da će mu u ime posjedovanja samostana plaćati 50 zlatnika i još ponešto. Godine 1444.15 košljunski se samostan, očito po papinoj odluci, "sjedinjuje" sa samostanom sv. Mihovila i obvezuje se da će u ime svojega posjedovanja košljunskog samostana plaćati uobičajene pristojbe (50 zlatnika itd.). Dakle, još 1440. i 1444. košljunski je samostan u crkvenim rukama i o njegovu je upravljanju odlučila upravo rimska kurija, pa se nikako ne može reći da se u to doba košljunski samostan okupirale svjetovne osobe. Nije bio okupiran niti je bio u rukama svjetovnjaka. Molba Krčkih knezova da se na Košljunu osnuje franjevački samostan upućena je papi vjerojatno u drugoj polovici 1446. godine (jer je papa izdao svoju bulu početkom 1447. godine), pa je nemoguće da Krčki knezovi u 1448. godini govore o razdoblju nakon 1444. godine uz naznaku "olim" - nekoć. Iz toga slijedi da se taj "nekoć" nužno odnosi na vrijeme neposredno nakon 1432. godine, tj. odmah nakon smrti opata Dominika. U to je vrijeme došlo do borbe između utjecaja Frankapana s jedne i Mlečana s druge strane, pa su u toj borbi Frankapani poslali na Košljun dva franjevca, ali čini se da je konačno prevagnuo mletački utjecaj o kojem govori vijest iz 1438. godine. Predaleko bi nas odvelo podrobnije ispitivanje političkih okolnosti u Hrvatskoj nakon smrti Nikole IV. Frankapana 1432. godine, ali mislimo da nema sumnje da je i sudbina benediktinskog samostana na Košljunu bila s njima usko povezana. U svakom slučaju, držimo da smo dokazali da ona dva franjevca koji su "nekoć" preuzeli upravljanje nad Košljunom nisu neposredni prethodnici osnivanja franjevačkog samostana 1447. godine, jer su oni mogli upravljati samostanom na Košljunu samo neko vrijeme između 1432. i 1438. godine, ali ne i kasnije. Zbog toga se ne možemo složiti sa Štefanićem po čijem mišljenju "god. 1447. nema ondje (tj. na Košljunu) više nikoga te su se stoga braća Martin i Ivan Frankapan 1 našli ponukanim da ondje nastane dva franjevca opservanta". " I po 12

Prema ispravi koja se čuva u arhivu košljunskog samostana. Vidi KLEN, 324. LJUBIĆ, 110 (16.V.1438.). »ŠTEFANIĆ, 26-27. 15 N. dj., 19. 16 N. dj., 27. Slično i VELNIĆ, 38. 13

448


Štokalovu mišljenju "su franjevci na Košljunu neprekidno od onog dana kad su dvojici braće Frankapani povjerili upravi itd."I7 Bula Nikole V. želi stvoriti d o j a m da je nazočnost franjevaca na Košljunu već odavno zajamčena i da traje neprekidno - ali to bula ne kaže! Naprotiv, nisu posve jasne riječi o opatu Dominiku "koji je umro izvan rimske kurije". Velnić je to hrabro preveo: "a to u rimskoj kuriji odmah nije bilo poznato". Štokalo se s pravom s time nije složio, ali nije iznio svoju interpretaciju, štokalo prevodi: "(da je) poslije smrti njegova bivšeg opata Dominika, koji je umro izvan rimske kurije, ostao više godina bez opata itd." Ali, "per multos annos" odnosi se na vrijeme dok je Dominik još živio, a ne na vrijeme nakon njegove smrti: "abbatis per multos annos extra Romanom Curiam defuncti". Ne znači li to, možda, da je Dominik bio mnogo godina neposlušan rimskoj kuriji? Ako je tako, onda se postavlja daljnje pitanje: u čemu se sastojala ta neposlušnost? Najvjerojatnije je posljednjih godina života velikoga Nikole IV. Frankapana, kada je on bio u osobitoj milosti papa, najprije Ivana XIII. (1410.-1417.), a onda Martina V. (1417.-1430.), Sveta Stolica željela osigurati Nikoli IV. veći utjecaj na košljunski samostan i time smanjiti mletački, a tome se Dominik žestoko odupro, i to tako žestoko da je "mnogo godina" ostao "izvan rimske kurije". U buli se ističe da su Frankapani u svojoj molbi dodali da žele, "c\uod (...) sancti Benedicti supprimatur". Ovdje kao da nešto nedostaje, očito "orao". Štokalo zbog toga dodaje tu riječ u svojem prijevodu. A bula nastavlja da umjesto benediktinaca "de obsermntia fratrum Minorum ordines huiusmodi perpetuo creetur". Zašto nominativ množine? Bilo bi normalno očekivati jedninu "ordo". Tako prevodi Štokalo. A koje su obrazloženje Frankapani dali svojoj želji da se ukine benediktinski samostan? Oni, prema papinim riječima, kažu: "propter illius fructutim et proventuum qui vigintiquatuor florenum auri de camera valorem annuum secundum communem extimationem non excedunt". Kako u buli izričito stoji "propter", to bi, dakle, trebalo biti razlog molbi da se ukine benediktinski samostan - a ne npr. zauzimanje samostana od svjetovnjaka (koje se, uostalom, dogodilo između 1432. i 1438. godine, dakle oko 10 godina prije molbe). Ali, zašto benediktinski samostan na Košljunu nije 1444. godine pripojen krčkoj biskupiji, da bi joj jovećao prihode, slično kao što se dogodilo sa samostanom sv. Mihovila 1450. godine? To, svakako, ne bi značilo ukidanje benediktinskog amostana na Košljunu, kao što, uostalom, ni 1450. godine Samostan sv. Mihovila nije ukinut, jer 1457. godine papa ne donosi odluku o ponovnom snivanju toga samostana već ga daje komendataru Ivanu de Sabellisu.18 ŠTOKALO, 132. ŠTEFANIĆ, 33.

E. DISKUSIJA

1. IZ: POZADINA PRVOGA UGARSKOG NAPADA NA RAB (Historijski zbornik, god. XL., 1987., 75-119)

O tzv. Kesanskoj ispravi (diskusija s Praginom tezom, 93-98) 1. N. Klaić je u svojoj diskusiju sa nama istaknula "izvanredne rezultate do kojih je pred pedesetak godina došao G. Praga raspravljajući o prijenosu relikvija barskog zaštitnika sv. Nikole i o počecima normanskih ratova na Jadranu".1 Evo ukratko Pragine koncepcije: U šezdesetim i početkom sedamdesetih godina XI. stoljeća u Hrvatskoj se bore dvije stranke. Jedna od stranaka želi organizirati narodnu crkvu, a pomaže joj njemački svećenik Volfgang. Iz obližnje Istre dolaze na kvarnerske otoke i hrvatsku obalu carske čete. Na čelu je narodne stranke "prijestolonasljednik" Stjepan. Druga stranka je uz papu, a na čelu joj se nalazi Zvonimir. Kako je Zvonimir nesposoban da nametne svoj autoritet, papa se obraća 25. siječnja.1075. na danskoga kralja Svena III. i nudi mu Hrvatsku. Dalmatinski su gradovi doduše uz papu, a protiv narodne stranke, ali oni više ne mogu trpjeti pritisak svojih protivnika pa zato pozivaju u pomoć normanskog velikaša Amika. Amiko se zanosi idejom da za sebe osvoji kraljevstvo na istočnoj obali Jadrana i hvata kralja 2 Krešimira. Amiko podsjeda Rab, a onda kreće pod Kesu da uhvati hrvatskog kralja. On se odlučuje za napad 9. svibnja, jer je to dan sv. Nikole, tj. onoga sveca koji je u južnoj Italiji bio znakom odvajanja zapada od istoka. Međutim, Venecija u svom interesu i radi Bizanta intervenira 1

KLAIĆ, N. 1983., 532. Praga naročito naglašava 0931., 56) da je već 1927. godine kada je pisao o događajima u Dalmaciji sredinom XI. stoljeća, mislio najprije na Krešimira kao kralja kojeg je uhvatio Amiko. On nastavlja da je bio odustao od Krešimira zbog njegovih dobrih veza s benediktincima i da je zbog toga nagađao (congetturato) da bi se moglo raditi (che si trattasse) o vojvodi Stjepanu. Kako je u međuvremenu (dakle između 1927. i 1931.) utvrdio da je Krešimir bio energični protivnik Rima i kako su Krešimirova darovanja benediktincima krivotvorine, došao je do uvjerenja da je uhvaćeni kralj Krešimir. To svoje uvjerenje zadržao je Praga i kasnije, pa čak i u svojem zadnjem radu iz 1954. godine. 3 Ibid., 55. 2

452


8. veljače 1076. pa se Amiko ne može domoći dalmatinskog kraljevstva. Praga opetovano podvlači da je Amiko "brachium saeculare delpapato",3 "mues soneti Petri".4 Praga zadovoljno zaključuje: "A tutti questi risultati e a tutte queste riflessioni ci ha condotto lo studio di quella frase: revelatio suneti Nicolai".5 Ako se dakle po vlastitoj izjavi svi njegovi rezultati temelje na sintagmi revelatio sancti Nicolai, onda doista treba s puno pažnje pristupiti analizi toga po njemu odlučujućeg podatka. Navedene riječi nalaze se u ispravi koja je datirana s 1071. god.6 Po Pragi postojala je još jedna kopija (Biblioteca Paravia, ms. segn. 20.990)7 s varijantama koje za naše analize nisu od važnosti. Faksimile isprave objavila je N. Klaić.8 Sadržaj isprave ukratko je ovo: Kesanska općina (Kessensis communitas) izjavljuje da je pri gradnji samostana sv. Mihovila na Šušku (monasterio Michaelis de Sansigo) povrijedila Boga i taj samostan i da joj je Bog otkrivenjem sv. Nikole objavio (deus [...] per revelationem sancti Nycolai visitavit) da ju je zbog toga snašla velika nesreća (strages). Da bi počinjeno zlo popravila, općina daruje uvrijeđenom samostanu samostan sv. Petra de Neumis insulis, i to s obim otocima i njihovim pripatcima. Rapskom pak knezu, koji je ujedno i njezin knez, kesanska općina daruje pekaru s mlinom9 (Pristinum vero rogatnus dari Maculino, Arbensi čamiti, cjui noster est). Usto ostaju pridržana prava rapske biskupije. Potpisao se Macolin, rapski kesanski knez i velik broj svjedoka uglavnom s hrvatskim imenima. Na craju isprave rapski biskup Drago "u čijoj se dijecezi nalaze darovane itvari" daje svoju suglasnost i nalog da se isprava sastavi. Nakon toga lolaze potpisi egzaminatora i ovjera notara iz 1291. god. N. Klaić u jednome je svome radu10 nepoštedno kritizirala tu ispravu, tavevši veći broj dokaza da je riječ o krivotvorini, koju je po njoj sastavio

tbid., 59; pod miles Sancti Petri Praga razumijeva onog viteza koji se uputio osvajati strane ;mlje, kojem je papa dodjeljivao posebnu zastavu, vexillum. Nakon osvajanja strane zemlje kav miles postaje rex, kojeg je ustoličila auctoritos apostolica, dakle, pravi vazal. ragi se nikako nije sviđala misao da bi papa bio umiješan u otmicu hrvatskog kralja pa i 1927. i 1931. godine uporno ponavljao da papa s time nije imao ništa. Ipak je 1954. god. o prinuđen napisati da je doduše otmica učinjena "protivno željama pape, ali ne i njegova gata Gerarda" (67). To je nadasve čudan stav. S jedne strane Praga tvrdi da je Amikova .čija "vittaria del partito gregoriano, e U trionfo della romanita" i da je Amiko "papin vojnik", > druge strane ne želi dopustiti da bi čak i sjenka sumnje pala na Grgura VII., da je makar lio Amikovu akciju. bid., 60. :D 1,124-125. RAGA 1931., 34-35; usp. ibid., 17. :LAIĆ, N. 1955., 47. IARGETIĆ 1978.-1979a., 321-324. lad naveden u bilj. 8.

Pozadina prvoga ugarskog napada na Rab

453

rapski patricij Martinusije da bi pomoću nje Rab obranio rapske posjede na Pagu u sporu koji se vodio sa Zadranima 1289.-1292. godine. N. Klaić ističe da naziv kesanske općine communitas nije poznat u vrijeme narodne dinastije; da je bitan sadržaj listine potpuni nesmisao; da se jurisdikcija rapskoga biskupa nije protezala sve do udaljenih otočića Šuška i Sv. Petra, koji su oduvijek bili sastavni dio osorske biskupije; da su ti otočići bili posebna upravna jedinica i da nisu pripadali pod političku vlast Kese, odnosno Raba; da su u ono doba bile nespojive časti rapskoga i kesanskog komeša; da je nemoguće da bi preko polovice svjedoka nosilo hrvatska imena jer da nigdje nisu Hrvati stvarali gradske općine na romanskoj osnovi; da je egzaminator u XI. stoljeću anakronizam. Ukratko, zaključuje N. Klaić, "tko je (...) svršetkom XIII stoljeća znao što se događalo u doba Petra Krešimira IV?". N. Klaić i inače nije u svojim raspravama o dobu Krešimira i Zvonimira upotrebljavala tu ispravu i njezine podatke, očito zato što je njezin sadržaj smatrala bezvrijednim za upoznavanje povijesne istine o događajima u XI. stoljeću." A i sam Praga imao je s tom ispravom velikih poteškoća. Prije svega, i on je i te kako dobro uviđao da je riječ o krivotvorini. I po njemu je isprava krivotvorena u ХШ. stoljeću, ali od notara Lanfranca, koji je kao stranac došao u Rab iz sjeverne Italije poslije 1214. godine. On misli da je Lanfranco sastavio analiziranu ispravu na osnovi podataka iz izgubljenih Annales rapske crkve. Nezgodno je za Praginu teoriju da je isprava datirana s 1071. godinom, a da bi se ona po njemu morala odnositi na događaje iz 1075. godine. Zato on iznosi hipotezu da je u analima rapske crkve, koji su po njemu vjerojatno postojali i koji su po njemu poslužili krivotvoritelju svojim podacima, analist najprije zapisao pod 1071. godinom najvažnije podatke o poznatoj Krešimirovoj darovnici rapskoj biskupiju i naveo godinu, indikciju, dan u mjesecu i papu Aleksandra II. te da je nakon toga nastavio upisivati ostale događaje koji su se kasnije zbili bez navođenja podataka o vremenu. Tako je uz ostalo zapisao i kesansko darovanje otoka Sv. Petra samostanu sv. Mihovila na Šušku, ali, nažalost, nije naveo godinu 1075. Kada su u istoj godini, tj. 1215. krivotvorene i jedna i druga isprava, krivotvoritelj im je dao jednake kronološke podatke, jer su se obje u analima nalazile pod istom godinom.12 , Pragino dokazivanje ne može se smatrati uspješnim jer datacija u navedenim ispravama niije podudarna. Evo usporedbe: Krešimirova darovnica: * Anno ab incarnatione damini nostri lesu Christi MLXXI, indictione VIII " Npr. u 1964., 157; 1965.; 1965., 12.; 1965.-1966., 14,377 i d. PRAG A 1931 .,41-45.

12

454


die octava mensis iulii, tempore damini Alexandri pape urbis Rome, ego C., rex Dalmatinorum ac Chroatorum itd. Kesanska isprava: * Anno ab incarnatione domini nostri lesu Christi millesimo LXXI, indictione nona, tempore Cresimiri, Dalmatinorum ac Chroatorum regis et Dragi Arbensis episcopi. Kad bi bila riječ o istom krivotvoritelju koji uzima podatke iz istog izvora, onda bi on i u kesanskoj ispravi zabilježio podatke o danu, mjesecu i papi. Praga uzima u obzir krivotvorenu kesansku ispravu i samovoljno joj mijenja datum samo zato da bi mogao ustvrditi da se revelatio sancti Nicolai spomenuta u njoj odnosi na prozapadnog svetog Nikolu i da se nevolje Kesana odnose na Amikovo osvajanje grada u 1075. Međutim, ako prihvatimo da je isprava sačuvala neki trag povijesne istine, ne vidimo razloga zašto bi se kesanske nevolje morale odnositi na Amikov napadaj. Svaki je srednjovjekovni grad imao stalno nekih svojih briga i većih i manjih nevolja, a o Kesi u XI. stoljeću ne znamo ništa. Ali nije potrebno ići tako daleko i, vjerojatno benignoj, naraciji krivotvoritelja u XIII. stoljeću koju je on sastavio (možda čak po nekom predlošku)13 da bi dao neko moralno i religijsko opravdanje navodnog darovanja. Praga tvrdi da je od dva datuma, 14. travnja kao početka i 9. svibnja kao svršetka opsade Raba, prvi pouzdan, drugi nije.14 Vjerojatnije je da su oba datuma legendarna. Pritom se Pragi dogodila dodatna neprilika jer je ustvrdio (str. 12) da je Krešimir umro 1073. god. i da je Amiko dvije godine kasnije, tj. 1075. uhvatio Krešimira (str. 56), a da pritom ne objašnjava koji su ga dokazi naveli da u prethodnom svesku ustvrdi da je Krešimir umro 1073. godine i zašto je od tih dokaza odustao.

13 Čak i naracije autentičnih isprava nisu u tom smjeru pouzdane. Lijep primjer je za to autentična isprava Konrada II. izdana 4. lipnja 1035. u Bambergu u korist Kopra (MGH Diplomata III 299-300). Isprava je autentična. Tako izdavad isprave pa LENEL, 139; DE VERGOTTINI, 77, koji svi s razlogom odbacuju Benussieve sumnje u autentičnoj isprave). U toj se ispravi u naraciji govori o nevoljama koje su Koprani pretrpjeli zbog vjernosti prema caru, pa se iz toga pokušalo rekonstruirati da su Koprani navodno pomogli caru u njegovu sukovu s koruškim vojvodom Adalberonom i zbog toga od Adalberona doživjeli , mnoge neugodnosti. Ipak već je odavno utvrđeno da je taj dio privilegija Konrada Π. Kopru prijepis benigne formule koju nalazimo još za Otona Ш., pa naracija o patnjama Koprana ne može biti osnovom ni za kakve tvrdnje.

Ako je tako s naracijom autentične isprave, onda još kudikamo više moramo biti oprezniji s14 naracijom krivotvorenih isprava, kao što je npr. kesanska isprava iz 1071. godine. PRAGA, 1931, 53.

Pozadina prvoga ugarskog napada na Rab

455

Premda je Praga bez dovoljno opravdanja promijenio datum kesanske isprave od 1071. na 1075., on ni s time nije uspio dobro povezati sv. Nikolu s Amikom. Sv. Nikola bi po Praginoj koncepciji morao biti predstavnik zapada koji se bori protiv istoka: "fu proprio l'Occidente e l'Oriente che U 9. maggio 2075 combatterono nelle acque del Quarnero". Međutim, sv. Nikola postao je nekom vrstom zaštitnog znaka za zapad tek nakon prijenosa njegovih moći u Bari. A u Bari su relikvije sv. Nikole premještene - tek 1087. godine, kako to javlja suvremenik tih događaja, Lupus Protospata. Njegova kronika ide do 1102. i on javlja 1057. in mense Maii corpus beatissimi Nicolai Mirrensis episcopi a quibusdam Barensibus a praedicta Mirna ablatum, in Barum devectum.}5 Drugi analist, Anonimus Barensis, također suvremenik tih događaja, čija kronika ide do 1115. godine piše: 1087, ina. X nono die intrante magii adduxerunt nostri Barenses beatissimi sancti Nicolai corpus.16 Poznato je da i Lupo i Anonim imaju vrlo pouzdane podatke za događaje sedamdesetih i osamdesetih godina XI. stoljeća pa se znanost s pravom njima služi kao prvorazrednim vrelima. Praga se našao pred upravo nepremostivom zaprekom. I evo njegova izlaza iz situacije. On uzima u obzir Annales Cavenses u kojima je prijenos tijela sv. Nikole zabilježen - opet u 1087. godini! Evo toga po mišljenju Prage odlučujućeg teksta: 1087: Desiderius abbas in papam Victorem ordinatur 7. Idus Maias, quo die sancti Nicolai corpus Varin devenit. Ibidem Victor aput Casinum omnium fratum consensu ordinato abbate Oderisio, post tertium diem defungitur 25. Kal. Ocfobris,17tj. 1087: Opat Deziderije konsakriran za papu Viktora 9. svibnja na (onaj isti) dan u kojem je tijelo svetoga Nikole stiglo u Bari. Isti (papa) Viktor konsakrirao je opata Oderizija u Monte Cassino uz suglasnost sve braće i nakon tri dana umro 17. rujna. Kako Praga traži dokaz da se prijenos tijela sv. Nikole dogodio prije 1087., on tvrdi da je kroničar zabilježio pod 1087. god. da je opat Deziderije konsakriran 9. svibnja na onaj isti dan na koji se j e d n o m u p r o š l o s t i (!) zbio prijenos tijela sv. Nikole. Lokalni apulski suvremeni kroničari, Lupo i Anonim, po takvoj Praginoj interpretaciji, nisu znali za prijenos tijela sv. Nikole po vlastitom znanju, nego tek kada su se o tome informirali u Analima Montecassina i pritom ih navodno pogrešno shvatili. 15

RIS, V. 46. Ibid., 154. 17 Cit. po PRAGA 1931., 634. 16

:

456


Sve je to očito vrlo nategnuto i vrlo neuvjerljivo. Uostalom, imamo dojam da je i sama N. Klaić na diskretan način htjela dati na znanje da se s Pragom zapravo ne slaže. Ne samo što je u vezi s protureformnim pokretom u Dalmaciji i Hrvatskoj podvukla da o tome ima "posve drukčije mišljenje" od onoga što ga Praga zastupa, nego je protivno Pragi zauzela stajalište da je Zvonimir bio papin protivnik. Uostalom N. Klaić je oduvijek smatrala da papa nije ni na koji način povezan s Amikovom akcijom. I konačno, ne smatramo nimalo slučajnim da N. Klaić te Pragine rezultate do kojih je došao prije pedesetak godina, osobito njegove neuvjerljive konstrukcije o navodnoj Amikovoj "pobjedi nad Pažanima", godinama očito namjerno nije uzimala u obzir kad god je pisala o napadačima na Rab u prvom čudu sv. Krištofora i o drugim pitanjima naše povijesti s tim u vezi. Mislimo da su naše analize u cijelosti potvrdile taj dugogodišnji stav N. Klaić. 2. Premda smo pokušali dokazati neodrživost Praginih hipoteza, to ipak ne znači da se prema njegovom radu ne odnosimo s dužnim poštovanjem, iako moramo priznati da nas smeta njegov nepotrebno uvredljiv i često vrlo nepristojan ton.18

Ovako piše Praga AMSD Π, 1927., 214 o Kukuljeviću: Pontefice della storiografia era allora mrt Kukuljemć Sakcinski (1816-1889), ex ufficiale nell'esercito austriaco, uomo di cultura '.ediocrissima, di presunzione immensa, di onesti scientifica limitatissima. Tutto preso dal suo natismo egli (...) percorse l'Italia, ία Dalmazia (...) arrafando, danneggiando (...). pubblicando studi ,.) dcme l'ingiuria si alterna alla falsificaztone. Ljubić έ presuntuoso e pronio (...) att'ingiuria ilgare e alla svalutazione. Praga hvali Račkoga, ali je po njemu i taj sklon a metodi itiscentifici. l kao da mu sve to nije dosta, on nakon toga daje generalnu negativnu ocjenu tave (!) hrvatske historiografije na način koji se rijetko nalazi u znanstvenim radovima.

2. IZ POVIJESNE PROBLEMATIKE NEKIH HAGIOGRAFSKIH IZVORA

U povodu članka M. Ivaniševića "Hagiografski izvori itd." (Croatica Christiana periodica, god. XXI., br. 40,1997., 19-26)

1. U konciznom i inspirativno pisanom članku povodom Znanstvenog skupa "Zvonimir, kralj hrvatski", održanog u prosincu 1989. u Zagrebu i Splitu, objavljenog god. 1997.,1 pod naslovom Hagiografski izvori o posljednjim desetljećima hrvatskoga kraljevstva,2 M. Ivanišević raščlanjuje neka pitanja iz tri vrela: a) Život sv. Gaudentija Osorskog b) Život sv. Ivana Trogirskog c) Čudo moći sv. Krištofora u Rabu. Po mišljenju autora nevjericu u istinitost u vrelima potiče kod nekih autora unaprijed smišljena činjenica što je povjesnik sebi odredio kao polazište prosudbe, pa kad ne nađe suglasja, tada optuži izvor. Autor je postavio sebi zadaću da pokaže "pogreške dosadašnjih prosudbi". Autor se prije svega osvrće na objašnjenja koja je dala N. Klaić o Životu sv. Gaudencija te joj prigovara što nije spomenula Gaudencijev boravak u Rimu. Autor se osvrće i na njezino tumačenje Života sv. Ivana Trogirskog, pa uz ostalo ne pristaje uz njezine tvrdnje da je Trogir promijenio svoga sveca zaštitnika, sv. Lovru, već u XII. stoljeću i da je Koloman nakon Zadra nastavio put prema Šibeniku i ostao u šibenskom podgradu. Autor prigovara i Pragi da je u raspravljanju o najstarijem događaju u Čudima moći sv. Krištofora postigao cjelinu "samo nasilnim mijenjanjem (...) vremenskih odrednica". Autor se ne slaže ni s tezom pisca ovih redaka da Unragorum gens u Farlatijevu izdanju treba citati kao Ungarorum gens. U nastavku autor upozorava na one vrijednosti u spomenutim hagiografskim spisima koje po njegovu mišljenju "zavrjeđuju naglasak". 2. Što se tiče života sv. Gaudencija Osorskoga, autor lapidarno navodi jedanaest točaka koje zaslužuju naglasak. Među ostalim posebno ističe 1 2

Zvonimir, kralj hrvatski. N. dj., 91-96.

458


Gaudencijevo protivljenje braku u zabranjenom krvnom srodstvu: razlike su po Ivaniševiću između državnog i tadašnjeg crkvenog prava u brojenju koljena u pobočnom rodu. Naše je mišljenje da pravi domet značenja tih razlika leži u nečem posve drugom. Nije nam jasno na koju državu i na koje crkveno pravo autor misli. Sigurno će to autor u nekom svom budućem radu potanje objasniti. Mi bismo sa svoje strane željeli unaprijediti raspravu o tome pitanju što ga je dotaknuo autor s nekoliko riječi.3 Naime, prema Gaudencijevu životopisu neki se osorski odličnik htio oženiti svojom bliskom rođakinjom protivno Papinoj zabrani. Je li doista riječ o razlici "državnog" i "crkvenog" prava kako to objašnjava autor? Nije li očito da je riječ o problemu treba li primijeniti odredbe o ženidbenim zabranama, koje su se različito primjenjivale na Zapadu i Istoku? Naime, crkva je na Zapadu sredinom XI. stoljeća zabranjivala brak do uključivši četvrtog stupnja srodstva po kanonsko-germanskom računanju, tj. zabranjivala je npr. ženidbu čak i s unukama bratića. Istočna je crkva bila nešto blaža pa je primjerice patrijarh Aleksije izdao 1038., dakle upravo nekako u posljednje vrijeme biskupovanja Gaudencija u Osoru, tumačenje da brak rođaka u sedmom stupnju po rimskom računanju (što odgovara četvrtom stupnju po kanonsko-germanskom) nije ništav nego da se bračni drugovi samo kažnjavaju crkvenim kaznama (npr. postom i s.). U Hrvatskoj i posebno u Dalmaciji to je stajalište Istočne crkve moralo biti dobro poznato jer se u potvrdi zaključka splitskog sinoda što ju je papa Aleksandar II. poslao početkom šezdesetih godina XI. stoljeća episcopis et 4 regi Dalmatiae odlučuje uz ostalo i o zamolbi dalmatinskih biskupa da se odobre brakovi srodnika u četvrtom stupnju (računano po kanonskogermanskom načinu). Papa to odbija i određuje ut quicumque in quarto sunt gradu, omnino separentur, tj, neka se svakako razdvoje oni koji su u četvrtom stupnju (srodstva). Da Papa smatra takve brakove ništavim, čak nepostojećim, vidi se i po tome što uz određene uvjete dopušta takvim osobama da stupe u brak. Ivanišević upozorava na to da Kamaldoljanski ljetopis pripisuje Gaudenciju osnivanje samostana "u Osoru, na Cresu i Šušku", ističe da je malo sačuvanih vijesti "o odlascima naših (nad)biskupa k papi" i nabraja ih: "oko 925.", "oko 1063.", "9. siječnja 1078.", spominje odredbu pape Aleksandra II. "poslije 1. listopada 1061." i zavjernicu kralja Zvonimira, "početak listopada 1075." itd., ali za čudo, ne spominje izvanredno važnu vijest Petra Damiana o Gaudenciju.5 Petar Damianija piše da je kao opat samostana Fonte Avellano imao prigodu prijateljevati s Gaudencijem 3

O tom potanje MARGET1Ć 1989., 111-135. CD I, 94-96, br. 67. 3 Doc. 443-444. 4

Iz povijesne problematike nekih hagiografskih izvora

459

nakon što je "taj napustio (osorsku) biskupiju i prešavši iz slavenskog kraljevstva (de Sclavonico regno) došao do obala ankonitanskog grada" itd. Ako je Ivanišević naveo mnoge okolnosti koje se ne odnose na život toga sveca, a iz djela P. Damianija uzeo podatak o svečevoj smrti u god. 1044., ostaje posve nejasnim zašto nije upozorio na ono što je za nas Hrvate od najvećeg značenja, naime potpuno vjerodostojno Damianijevo suvremeno izvješće da Gaudencije "de Sclavonico regno navigans littoribus Anconitanae urbis adplicuit"? Ne slijedi li iz te vijesti da je oko god. 1041. Osor pripadao hrvatskom kraljevstvu? Lucije je, upozorivši da se pod Slavenima često misli na Hrvate i Srbe, držao da Petar Damiani misli na "Dalmatince Osorane, podložne slavenskom kralju i da Osor smatra dijelom slavenskog kraljevstva".6 Farlati se tome oprezno usprotivio tvrdeći da se iz suvremenih vrela ne može zaključiti jesu li Osor i drugi dalmatinski gradovi i otoci bili dijelom hrvatskog kraljevstva ili pripadali Bizantu.7 Miris je bio čvrsto uvjeren da u Damianijevu odlomku što smo ga upravo naveli "nema ni najmanjeg traga (tvrdnji) da bi Osorani bili podložnici slavenskog kralja i da bi se smatralo da pripadaju slavenskom kraljevstvu".8 Od ostalih povjesnika dostatno je spomenuti još samo neke da se vidi kako raščlamba vijesti o biskupu Gaudenciju nije daleko doprla. Rački9 je upozorio da se u to doba Hrvati nikako nisu odrekli "svojega zahtjeva na Dalmaciju", da je zbog toga došlo do trvenja između Bizanta i Hrvatske, a život "na istočnoj obali Jadranskog mora postao (tako) nesnosnim" da je "pobožan osorski biskup Gaudencio volio položiti biskupsku čast" i otići iz Hrvatske. Šišić,in Praga,11 Beuc12 i Ferluga13 uopće ne spominju Gaudencija. Jedino N. Klaić14 spominje Gaudencijev sukob s nekim uglednim osorskim patricijem, zbog kojeg je biskup uzmakao u Anconu i naslućuje da bi taj Gaudencijev odlazak mogao možda biti u vezi s glagoljaškim odnosno protureformskim pokretom. I neki drugi autori raspravljaju o Gaudenciju, ali samo povodom osnivanja benediktinskih samostana na našoj obali.15

6

ШСЏЕ, 80. FARLATI, 189. 8 MITIS 1925.115. 9 RAČKI 1874. 10 ŠIŠIĆ 1925. 11 PRAGA 1954. 12 BEUC 1953. 13 FERLUGA 1957.; ISTI 1978. 14 KLAIĆ N. 1971., 14 i 415. 15 ŠTEFANIĆ 1936., OSTCJIĆ 1964., 158. 7

460


Mi smo o vijestima iz Gaudencijeva života pisali god. 1989. i ustvrdili da je prethodno potrebno zauzeti stajalište u pogledu Lucijeve tvrdnje jer je u nju posumnjao Farlati, a Mitis joj se energično odupro. Farlatijeva opaska ne čini se opravdanom. Vijesti o Gaudenciju potječu iz prvorazrednih suvremenih vrela koja su u pitanju kojim se bavimo pouzdana i dragocjena upravo zbog nepostojanja bilo kakve skrivene tendencije. Petar Damiani nije imao nikakva razloga da izmišlja pripadnost Osora hrvatskom kraljevstvu, a i Gaudencijev bijeg iz Osora priopćio je pisac legende vrlo trijezno. Takve prvorazredne pouzdane vijesti treba interpretirati, a ne tražiti njihovu potvrdu u drugim prvorazrednim vijestima. Što se pak tiče Mitisa, on je očito pod utjecajem svoga cjelokupnog stava prema cresko-osorskoj prošlosti, prema kojem je rimsko-bizantsko-mletačka nazočnost na tom području neusporedivo jača od hrvatske, pa ne želi vidjeti i priznati da je vijest Petra Damianija posve jasna: doista, ako je Gaudencije krenuo iz osorske biskupije, dakle iz Osora i napustio slavensko, tj. hrvatsko kraljevstvo, onda se te njegove riječi ne mogu drukčije shvatiti nego da je Osor priznavao vlast hrvatskog kralja i da je grad pripadao Hrvatskoj. Tvrdnja da o tome "nema ni najmanjeg traga" u vijestima Petra Damianija očito je posve neprihvatljiva. 3. Život sv. Ivana Trogirskog vrlo je važno vrelo za našu povijest XI. i XII. stoljeća pa treba toplo zahvaliti upravo Ivaniševiću što ga je god. 1977. objavio u knjizi Legende i kronike i ujedno popratio vrlo korisnim 16 17 bilješkama. Ivanišević je još 1977. upozorio na to da se crkva sv. Mihovila sve do 1667. nalazila unutar tvrđave, a ne u podgradu. Ova je pogreška S. Klaić ipak po našem mišljenju utoliko benigna što je i po njezinom mišljenju "Šibenik kao hrvatski grad već tada u njegovim 18 (Kolomanovim: L. M.) rukama". Ivanišević navodi u osam točaka one elemente Života koji po njegovu mišljenju zavrjeđuju naglasak, ali nam se ne čini da je upozorio na neke nove okolnosti, podobne za daljnju raščlambu. A ipak po našem mišljenju taj hagiografski spis i te kako zavrjeđuje da ga se pomno proučava upravo u onom dijelu koji Ivanišević ovdje ne dotiče, tj. u opisu događaja što su se oko Trogira, po piscu legende, zbili u XII. stoljeću: rušenje Trogira pod Saracenima, privremeno napuštanje Trogira (spomenuto čak na dva mjesta u legendi!) i kasniji napadaj Mlečana. O tome smo potanko pisali na drugim mjestima.19 " IVANIŠEVIĆ. l7 N.dj.,94. 8 KLAIĆ, N. 1974., 527. ' Vidi npr. MARGETIĆ 1983a., 255-263; ISTI 1990d., 7, i dalje i diskusija sa stajalištima 5TEINDORFFA 1988.,! 7-36.

Iz povijesne problematike nekih hagiografskih izvora

461

4. Konačno, što se tiče Čuda sv. Krištofora, ne čini nam se da je Ivanišević bio sretne ruke. a) Ivanišević ističe: "Opsada Raba jakom normanskom vojskom, koju izvor zove bizantskim načinom 'Uaragorum gens'."20 Ova tvrdnja nije točna. Bizantski pisci strogo razlikuju bizantske od južnotalijanskih Normana, koje konzekventno zovu "Normanoi" .21 Te južnotalijanske Normane ne samo da bizantski pisci nikada ni jednom jedinom prigodom ne nazivaju Varangi (ili slično) već ih tako uopće nitko nikada nije nazivao. Papinska, dalmatinska, mletačka, uopće talijanska vrela a, što je dakako najvažnije, južnotalijanske kronike ne sadrže nikada bilo kakvu vijest u kojoj bi se, makar i slučajno, piscu "omaklo" da "otmjene" južnotalijanske Normane nazove Varjazima, tj. imenom "bijednih" bizantskih plaćenika, koji su služili u bizantskoj vojsci na svim onim bojnim poljima kamo su ih bizantske vojskovođe slali. Uostalom, u europskoj literaturi o tome nema ni najmanje dvojbe: svi vrlo dobro razlikuju jedne od drugih.22 Pa ipak, N. Klaić piše da u prilog starine vrela kojim se služio pisac legende "stoji i stari naziv za Normane (Varagorum gens)". Baš tako: "Stari naziv (!!) za Normane". A Ivanišević dodaje da bi "i sam tako izrekao"23 očito zato što je po njegovu mišljenju to "bizantski način" spominjanja Normana.24 Odakle potječe u našoj literaturi ova neobična pogrješka (tj. Varjazi = Normani)? Ona se ušuljala, da se tako izrazimo, iz jedne marginalne bilješke Račkoga, koji je u svojim Documenta25 objašnjavao: "Nullum dubium est, Varagorum nomine hic designari Normannos, eos quidem Italiae inferions, qui illo quoque germanico nomine appellabantur" i tu svoju tvrdnju dokazivao: cf. Malaterae Gaufredi historia sicula lib. ΙΠ, c. 27, p. 584 (Muratori, script. rer. ital. tom. V.). Iznenađuje da nitko nije provjeravao tvrdnju Račkoga po kojoj je "nedvojbeno (!?) da se pod imenom Varjaga misli na Normane u južnoj Italiji, naime one koji su se nazivali tim germanskim imenom". Nije li možda ipak trebalo provjeriti "dokaz" Račkoga uzet iz "Gaufredi Malaterrae monachi Historia sicula", kako je taj rad nazvao A. Muratori. Rački se za čudo poziva na str. 584 V. knjige, u kojoj Malaterra strogo razlikuje "V/aringos" (u koje je bizantski car polagao "najveću nadu", a koji su ipak sramotno pobjegli a za njima čitava grčka vojska) od "naših" Normana, koji su, kako to Malaterra ističe s neizmjernim ponosom, pobijedili i zauzeli bizantski logor. Uostalom, odmah na idućoj 20 21

IVANIŠEVIĆ, 96. Dostatno je ovdje spomenuti bar ANU KOMNENU 1,92; II, 9,4,155; IV, 5,3; II, 97; VII,

3, 6 i SKILICU 394,471 itd. 22 Vidi npr. HEINEMANN, (npr. str. 38); 430; CHALANDON 1900., npr. str. 47, 65 itd. 23

IVANIŠEVIĆ 1997., 93.

462

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Iz povijesne problematike nekih hagiografskih i

stranici Malaterra priča kako su u Kastoriji (u Makedoniji) bili od bizantskog cara smješteni Varingi: "Trecenti enim Waringi in eadem urbe habitabant, custodes ab imperatore deputati" - ali su se - ponosno ističe Malaterra - "našima", tj. Normanima predali. Ne čini nam se da je pravi način poštivanja genija Račkoga da se već stotinu godina ponavlja njegovu u biti benignu marginalnu pogrješku, to više što je Rački u drugim radovima26 vrlo dobro razlikovao bizantske plaćenike od Normana. b) Dodajmo još nešto. Naime, s kakvim je ciljem (i zašto upravo god. 1308.) došlo do sastavljanja spisa o čudima sv. Krištofora? Najčešće se iza nekog hagiografskog spisa krije namjera pisca da izrazi svoju političku misao na način koji je u ranijim stoljećima bio vrlo obljubljen, tj. nekom svetačkom legendom. Te su legende od velike važnosti, jer su u njih, kao što je poznato, upleteni mnogi povijesni događaji. Kako je pisac legende želio da mu se vjeruje, on je u nju unosio mnoge stvarne događaje iz prošlosti, ali im je ujedno dao interpretaciju u skladu sa svojom političkom odrednicom. N. Klaić, slijedeći Šišića, opetovano je iznosila tvrdnju da je pisac legende o sv. Krištoforu bio rapski biskup Juraj Koštica, a to očito misli i Ivanišević, unatoč tomu što je Praga već god. 1931. uspješno dokazao da treba razlikovati biskupa Jurja Košticu protivnika Mletaka i prijatelja Anžuvinaca i Šubića od njegova nasljednika na biskupskoj stolici Jurja Hermolaisa, pisca legende, vrlo energičnog pristašu Mlečana. On je svoje djelo pisao god. 1308., tj. upravo u vrijeme kada se u našim krajevima vodila žestoka promidžba u korist Anžuvinaca, a protiv Mlečana. Poruka je legende nedvojbena: biskup želi dokazati da je Rabu već tri puta u prošlosti prijetila opasnost, ali se grad uvijek uspješno odupirao uz pomoć sv. Krištofora. Od ta tri čuda, u drugom o kojem je riječ u legendi, 27 Ungarorum rex poslao je protiv Raba svog vojskovođu Ugra, u trećem je 2 napadač Ungarie regis comes Sergius. * Ako, dakle, u prvom slučaju napadači ne mogu biti Normani, jer njih nije nitko nikada nazivao Uaragi, 24 25

N. dj., 96. Doc, 457.

36

Primjerice u svojoj raspravi navedenoj u bilj. 9 (ali u nastavku, naime u Radu 30 iz 1875.). Taj napadaj desio se po KLAIĆ, N. 1965.-1966., 133 prije god. 1097. po KLAIĆ, V. 1901., 80 god. 1940a., 1102.; po HOMANU, 1105; po KLAIĆ, N. 1971., 528 odmah poslije 1105., a po ŠIŠIĆU 1107. 27

463

na koga je biskup mislio kao napadača? Biskup Hermolais, žestoki protivnik Anžuvinaca, mislio je na one iste koji su u drugom i trećem slučaju spomenuti i koji su upravo u doba pisanja legende ponovno opasni protivnici? Tendencija je Hermolaisova spisa nedvojbena: "vječiti" protivnici Raba (i dakako Mletaka jer je Hermolais žestoki venetofil) dolaze s kopna. I u njegovo doba Ungari = Anžuvinci i Šubići prijete Rabu, ali Bog i sv. Krištofor već su tri puta pomogli Rabu protiv istog neprijatelja pa će se to, eto, sigurno ponovno dogoditi.29 Priznajemo da ne vidimo drugog objašnjenja. c) Ostaje još razmotriti pitanje vremenskog određivanja prvog čuda sv. Krištofora. Kako Ivanišević ne dvoji da su Rab napali Normani = Varjazi, da je do napadaja došlo prije rapskog biskupa Grgura, spomenutog u vrelima god. 1074., on dolazi do istog zaključka kao N. Klaić: riječ je o "opisu normanske opsade grada 1074.". No kako biskup Hermolais nije mogao pisati o "Varjazima" i pri tome misliti na Normane, onda je jedino sigurno (koliko uopće u ovakvim istraživanjima može biti riječi o sigurnosti) samo to, da je studeni 1074. terminus post quem non, ali da nema nikakva razloga ograničiti vrijeme napadaja upravo u god. 1074., jer je očito da je biskup Domana mogao službovati i prije 1074. Ali, u tom bi se slučaju izgubila povezanost prvog čuda sv. Krištofora Normanima, a to se u literaturi pod svaku cijenu želi izbjeći. d) Ako bi se ipak htjelo "spasiti" Varange kao napadače, ne bi preostalo drugo nego prihvatiti tezu da je u Čudima doista riječ o bizantskim plaćenicima Varanzima i da je prema tome Rab napala četa Varanga (dakako, pod bizantskom komandom). Ali, takvom tezom dolazi se do posve neprihvatljivih rezultata i zato je nitko nije ni pokušao braniti, to više što i u tom slučaju vrijeme prije god. 1074. nije isključeno. e) Po našem mišljenju, svakome onome koji pokuša povezati Unrage iz Čuda, s južnotalijanskim Normanima ne preostaje ipak ništa drugo nego tražiti neki podatak iz kojeg bi se moglo izvesti zaključak da je ipak netko negdje nazvao južnotalijanske Normane Varjazima. Rački je to pokušao s južnotalijanskim kroničarom Malaterrom, ali mu je rezultat bio poražavajući, jer je Rački dokazao upravo obrnuto od onog što je tvrdio. Sišić je još manje uvjerljiv. Po njemu "rapski biskup Grgur" zove Normane "Varagorum što je veoma karakteristično i odaje starinu" (?).30 N. Klaić, kao što je već spomenuto, inzistira na "starom nazivu za Normane (Varagorum gens)" (?). Ivanišević tvrdi da su se tako zvali Normani

28

Sergijev napadaj na Rab često se vremenski smješta u god. 1105. (npr. KLAIĆ, V. 1901-, 80, HOMAN); Šišič ga smješta god. 1914a. u 1124. god., a 1944., 33 u 1116. god. Slično i BARADA 1952., 14. Usp. i MARGETTĆ 1980., 26: poslije 1115., najvjerojatnije god. 1116.

29

O svemu tome pisali smo najprije u radu 1976.-1977., 79, 96, a nakon toga opširnije i sveobuhvatnije u 1987., 75-119. 30 ŠIŠIĆ 1925., 550.

464


"bizantskim načinom" (?).31 Za daljnju raspravu bilo bi doista od najveće koristi da se te tvrdnje podupru nekim dokazom.32

3. PRILOG DISKUSIJI O BAŠĆANSKOJ PLOČI (Croatica Christiana Periodica, god. 41, br. 42,1998., 247-248)

31

Ostale, pa i najnovije autore, ne navodimo jer bi bilo suvišno. ΐ Iznenađuje što Ivanišević nije pridao nešto više pozornosti Praginoj koncepciji u svezi s prvim čudom. Ivanišević ne dvoji u to da su se moći sv. Krištofora nalazile u Rabu već u doba opsade. Po njemu je Praga pogrješno vrjednovao zapis "nađen u moćnika (IVANIŠEVIĆ 1997., 92 tiskarska pogrješka za "moćniku") sv. Krištofora u drvenoj ili koštanoj kutiji", ali je to, nastavlja Ivanišević, samo posljedica poznatog načina postupanja sa sitnijim svetačkim moćima koje se stavljalo u moćnike važnijih svetaca, u ovome slučaju u moćnik sv. Krištofora. Pri tome Ivanišević nije uzeo u obzir da je moćnik sv. Krištofora izrađen u drugoj polovici ΧΠ. stoljeća i da nema nikakvih ni neizravnih ni izravnih vijesti da bi moći sv. Krištofora ranije bile smještene u neki drugi moćnik i onda tek u drugoj polovici ΧΠ. stoljeća premještene u novi. Usto, Ivanišević se nije osvrnuo ni na okolnost da se ime Christophorus (ili slično) ne nalazi ni u jednoj jedinoj ispravi prije god. 1166. Praga je naveo poznatu ispravu iz god. 1018. s 15 rapskih imena, jednu iz god. 1059. (vremensko određenje Račkoga) s 12 potpisa, jednu iz god. 1086. sa 38 osoba i daljnje isprave od 1086. do 1166. Nijedna od tih isprava ne sadrži ime Krištofor, što je po Pragi dostatan dokaz da isključi u Rabu postojanje nekog štovanja toga sveca (PRAGA 1931., 15). Praga ima pravo: bilo bi skrajnje čudno da do druge polovice XII. stoljeća nikada nijedan Rabljanin ne uzima ime Christophorus, ako je sv. Krištofor toliko pomogao pri opsadi spomenutoj u prvom čudu i čije bi moći navodno bile već u to vrijeme smještene u rapskoj katedrali. Praga je uvjeren da je 9. svibanj kao "dan pobjede" nedvojben, ali ga objašnjava na osnovi argumentacije koja nema nikakve veze sa sv. Krištoforom. Naime, Praga ističe da se 9. svibanj slavi u Rabu u pravilu kao Festum Victoriae (n. dj., 101, 28) i da nadnevak treba povezati sa 9. svibnjom kada se u Banju slavi prijenos moći sv. Nikole "svečanost isključivo latinska, sva prožeta najtvrdokornijim, antibizantinskim i antishizmatskim duhom" (n. dj., 240,54). Po Pragi svetkovanje 9. svibnja u Banju i u Rabu ima isti korijen, borba Zapada s Istokom; normanski grof Amico predstavnik je Zapada koji hvata hrvatskog kralja u Kesi, tom "gnijezdu shizmatičara". Doduše, u Rabu su u želji da istaknu svoj neukrotiv komunalni duh Rabljani izmislili navodnu pobjedu uz pomoć grčkog sveca, ali 9. svibanj je ipak dan pobjede "Zapada" nad hrvatskim kraljem Krešimirom, simbolom istočnjačkih shizmatičara: "fu proprio l'Occiđente e l'Oriente che il 9 maggio 1075 combatterono nelle acque del Quarnero!" zadovoljno kliče Praga (n. dj., 242,56). Praga ističe da je ranije (1927., 234) mislio na vojvodu Stjepana, ali da je u međuvremenu spoznao da je Krešimir bio "decisamente antiromano" i da je grof Amico uhvatio Krešimira u Kesi, tom "nido di scismatici, una delle rocche forti del partito antigregoriano". Ipak, Pragina konstrukcija povezanosti svečanosti na dan 9. svibnja > u Rabu i u Banju posve je promašena. To smo pokušali pokazati svestranim raščlambom' još god. 1987. pa ne bi imalo smisla ovdje ponavljati tu opsežnu argumentaciju. Šteta je što je Praga stavio svoje golemo znanje na oltar politike, umjesto da ga je primijenio na smireno povijesno istraživanje. Velika je šteta što su mnoge od tih promašenih Praginih kombinacija ušle i u neke najnovije radove naših autora

Prof. dr. Mile Bogovic napisao je veći broj knjiga i članaka o crkvenoj povijesti i o glagoljici i time se bez dvojbe svrstao u red naših najkompetentnijih i najpotkovanijih stručnjaka na tim znanstvenim poljima. Uz ostalo, on je u Riječkom teološkom časopisu god. 2, br. 2, Rijeka, 1998., 371-375 objavio kraći prikaz našega rada o Bašćanskoj ploči (Krk, 1997.) u kojemu je iznio neka svoja razmišljanja i teze o nastanku Bašćanske ploče (dalje BP). Kako je riječ o uglednom i kompetentnom znanstveniku, valja se na njegove teze osvrnuti jer se napredak znanosti osniva na raščlambi argumentacije ranijih autora. U svojem upravo spomenutom djelu Bogović se prije svega složio s našim rezultatom da je na BP uvodno navedena godina njezina klesanja. tj. 1105. O ispravnosti naše druge teze, tj. da je župan Desila bio povjerenik kralja Zvonimira, a ne svjedok, Bogović se za čudo ne izjašnjava, već očekuje "raspravu među stručnjacima". To je šteta, jer se upravo Bogovića s pravom ubraja medu stručnjake. Bogović se opširnije osvrće na naše stajalište da spominjanje devetorice braće s kojima je opat Dobrovit zidao crkvu treba povezati s pradavnim crkvenim shvaćanjem, i to, kako Bogović kaže, "spisom iz II. stoljeća kada uopće nije bilo samostana." Čini se da je riječ o nesporazumu. Postoji veći broj spisa čak od II. stoljeća dalje koji čvrsto zastupaju prastaro i trajno crkveno načelo po kojem se ne može osnovati kršćansku zajednicu ako ona nema bar 12 članova. Ipak, u želji da se pomogne stvaranju takvih zajednica, dopuštalo se, ako broj članova iznosi barem devet, da se iz obližnje zajednice "posudi" članove koji nedostaju. To se načelo zadržalo i u idućim stoljećima, osobito u mnogobrojnim redovima počevši od reda sv. Benedikta dalje: tek ako je neki samostan imao 12 redovnika, on je postajao domus formata, tj. kako bismo danas rekli, "pravna osoba". Ako ove crkvenopravne propise primijenimo na tekst Bašćanske ploče, onda se spomenute vijesti mogu vrlo dobro protumačiti: kada je opat Dobrovit počeo graditi crkvu, saamostan je, doduše, imao samo devetero braće, ali kako je bio u zajednici sa zajednicom (Sv.) Mikule, on je mogao postati domus formata, "pravna osoba", i kao takav imati svoga opata. Crkva se oduvijek pridržavala tih i drugih načela koja su utvrđena već u početku

466


kršćanstva. Podaci iz Ploče frapantno podsjećaju na njih. Prigovor bi bio uspješniji, kad bi Bogović dokazao da ta iskonska načela nisu bila na snazi u XII. stoljeću ili da nisu vrijedila za crkvene redove. Nismo nimalo sigurni da će takvo dokazivanje uspjeti. Ugledni slovenski crkveni povjesničar prof. dr. Rajko Bratož također misli da u slučaju devetorice braće koja se spominju u BP "očitno gre za prenos te apostolske tradicije ν samostansku ureditev", kao što mi je to Ijubezno javio u pismu. Bogović tvrdi da smo termin "obližnji" za (Sv.) Mikulu uporabili zato što je navodno smisao naše tvrdnje, da se (Sv.) Mikula nalazio u Omišlju, u tome što bi se u tom slučaju "monasi" samostana sv. Lucije i (sv.) Mikule "mogli sastajati na molitvu". Nasuprot tomu, Bogović misli, da je riječ o samostanu sv. Nikole u Otočcu u Lici. Međutim, pitanje, gdje se nalazio taj samostan, za raščlambe o BP posve je irelevantno. Riječ "obližnji" uzeli smo iz spomenutih ranokršćanskoh vrela, a niti smo napisali niti mislili na apsurdnu tezu da bi redovnici iz Omišlja mukotrpno odlazili do samostana sv. Lucije u Baski "da bi se tamo mogli sastajati u molitvi". Bogović sa svoje strane nudi svoje rješenje za jedno od općih pitanja u svezi s Pločom. Po njegovom mišljenju BP treba povezati sa činjenicom da je Zvonimir "proširio svoju vlast na kvarnerske otoke". Iz toga bi slijedilo, da Zvonimirov prethodnik kralj Petar Krešimir nije držao te otoke u vlasti i da su sve vijesti o vlasti ranijih hrvatskih kraljeva nad kvarnerskim otocima nevjerodostojne. Ili možda misli Bogović da su hrvatski kraljevi držali kvarnerske otoke i onda ih izgubili pa ih je Zvonimir ponovno stekao? I jedna i druga mogućnost po našem mišljenju izazivaju nepremostive teškoće. Mislimo da bi svoju tezu Bogović trebao učiniti barjdonekle vjerojatnom, ali to će biti vrlo, vrlo teško. Bogović je naš najbolji poznavatelj crkvene povijesti kvarnerskog područja, koji je osobito potkovan u pitanjima povezanim s glagoljicom, pa se treba nadati da će svoje misli podrobnije razraditi nego što je to mogao u razmjerno vrlo kratkom prikazu. Naime, u znanosti vrijede jedino argumenti. Usto, znanost napreduje time što su dosadašnji veliki istraživači BP, počevši od Crnčića i Račkoga pa sve do Hamma i Fučića, na najminuciozniji način istraživali svaku, makar naizgled i beznačajnu pojedinost u tekstu BP, a uzimali u obzir i one ne baš beznačajne povijesne okolnosti iz vremena prije i nakon klesanja BP, koje treba interpretirati i uklopiti u cjelinu u kojoj se svaka tvrdnja temelji na nekom vrelu ili logičnoj dedukciji na osnovi vrela. Sigurni smo da će Bogović podrobno razraditi svoje teze - što, dakako, nije mogao u kratkom prikazu kao što smo to već spomenuli.

SAŽETCI

A. 1.

FONDEMENT JURIDIQUE DE LA DIME ECCLESIASTIQUE SUR LES TERRITOIRES DU DROIT CROATE L'auteur analyse le probleme de la naissance et de l'evolution de la dime ecclesiastique sur les territoires du droit croate. Contrairement a H. F. Schmid qui a, jusq'a present, le plus profondement etudie će probleme, l'auteur, base sur les analyses effectuees, arrive aux conclusions suivantes: 1. Le fondement juridique pour l'introduction de la dime ecclesiastique obligatoire universelle, en Dalmatie, fut la conception du pouvoir feodal du pape sur l'unitaire Regnum Croatiae et Dalmatiae. 2. En Croatie, au sens plus etroit du mot, l'ainsi dite dime slave n'existait originellement pas, vu qu'il n'y avait pas de temps pour son introduction a l'špoque de la domination franque, dans les trois premieres decennies du IX siecle. Plus tard, la Croatie se trouvait sous une forte influence de la Byzance, qui ignorait la dime ecclesiastique en tant que obligation juridique. La dime ecclcsiastique a commence a etre introduite en Croatie tres timidement, a peine a partir de la fin du XI siecle et encore au XIV siecle les eveques luttaient avec peu de succes pour Γ introduction de la vraie dime integrale. 3. En Slavonie la dime ecclesiastique a commence a etre introduite a peine a partir du XIII siecle, et non pas en tant que dime integrale, će qui amenait aux litiges violents et ft^quents, qui se resolvaient en principe par un certain compromis a peine en 1327, mais la rćsistance continuait encore, dirigee par les seigneurs des "praedia" de 1'eveque de Zagreb. 4. En Istrie, apres l'arrivee des Francs (en 787) l'ainsi dite dime slave a ete introduite, apres quoi les autorites ecdesiastiques et civiles ont, pendant des siecles, meni une lutte assidue pour l'introduction graduelle de la "vraie dime". La grande rebellion pres de Pazin en 1571 est a relier aussi avec une tentation d'augmenter les charges des paysans.

Đ. 1.1.

NOTE SU ALCUNE FONTI DELLA STORIA CROATA DEL SECOLO XI (CON SPECIALE RIGUARDO AD OSSERO) L'autore analizza le notizie riguardanti Gaudenzio, vescovo di Ossero, dalle quali risulta che intorno l'anno 1041 questa citta riconosceva la sovranita dello Stato croato e collega a quesfanalisi la discussione del rapporto del noto scrittore bizantino Checaumen sul toparca Dobronja (anni trenta del secolo XI). Siccome per Checaumen il titolo di toparca e riservato esclusivamente ai regnanti di terre

470

Hri'atska i crkva u srednjem vijeku Sažetci

vitine a Bisanzio e a questi collegate, e siccome parlando di Dobronja egli menziona Žara e Spalato, risulta che Dobronja era un re croato molto probabilmente appartenente al ramo secondario della famiglia reale dei Trpimir. Forse si tratta di Goislav, fratello di Cressimero III. L'autore analizza inoltre l'iscrizione dell'arcivescovo spalatino Paolo e dimostra che nella stele eretta dall'arcivescovo probabilmente si menzionano i tumulti secolo XI.di Spalato causati dalla lotta contro i Bogomili nella terza decade del L'analisi del noto documento del bano "S." dell'anno 1042-1044 conduce l'autore alla conclusione che questo bano era il futuro re Stefano, figlio di Cressimero III arrivato al potere con l'aiuto di Bisanzio allontanando GoislavDobronja. Bisanzio gli concesse una posizione influente nella Dalmazia bizantina. II figlio di Stefano, Pietro Cressimero IV si era temporaneamente unito al papa che gli riconosceva il potere sul regnum Croatie et Dalmatiae, ma come suo vassallo. II noto evangelistario di Ossero deve essere datato con l'anno 1071. Questi ci ha conservato la notizia del riconoscimento del potere di Cressimiro su Ossero al momento del suo riavvicinamento a Bisanzio.

B. I. 2.

RAPPORTS ENTRE KREŠIMIR IV ET LE PAPE, D'APRES LE CODE DE KORČULA Dans le Code de Korčula publie par V. Foretić (Starine 46,1956,23-44), on trouve une Information tres importante sur le roi croate Krešimir IV (1059-1075). D'apres će Code, le Pape Alexandre II (1061-1073) prit connaissance du crime du roi Krešimir (de Cressimero Chroatorum principe) qui avait tue par dol son frere Goyslav (quoddolo necarifeasset Goisslaum fratrem suum). Le Pape envoya son legat Maynard faire une enquite, au cours de laquelle Krešimir prcta le serment purgatoire avec douze joupans-conjurateur soutenant qu'il n'avait pas comis le crime dont il etait accuse (non se teneri illo crimine). Par će serment, Krešimir fut "reconcilie" (reconciliatus) et le Ićgat du Pape l'investit de nouveau de son royaume, de la part du Pape (itemm adeptus est principatus illius tene a parte soneti Petri). r

-»»«.»

L'auteur fait i'=.«-i-— J L'auteur fait 1'analyse des termes juridiques qu'on trouve dans rinformation citee. II analyse surtout le mot "dolus", prenant en considćration les donnees du celebre Liber papiensis, će pretieux commentaire du XP s. des lois des Lombards, tout en examinant les lois du roi hongrois Erienne Ier (997-1038). L'auteur arrive a la condusion qu'il est fort probable que le droit croate faisait une distinction entre le meurtre injustifie, c'est-a-dire dolosif, et le meurtre avec motif valable, c'est-a-dire le meurtre "commun". D'apres T'auteur, il n'ćtait pas du tout difficile pour Krešimir de prouver son innocence et de s'acquitter en

471

demontrant que c'est Goyslav qui avait eu l'intention de le tuer et d'usurper son trone. Dans la procedure contre Krešimir, il ne faut voir rien d'autre qu'un procede strictement politique. On sait que c'est precisement a 1'epoque des papes Nicolas II (1058-1061), Alexandre II et Gregoire VII (1073-1085) que la Papaute reformee declencha une offensive extremement energique en vue d'elargir son influence et, si possible, sa domination, par l'intermediaire de ses allies sur tout l'Europe et on sait que les regards des papes etaient surtout diriges vers les possessions byzantines. Deja, en 1059, le pape Nicolas II accueillit en vasselage les ducs normands de l'Italie du Sud, Richard, Prince de Capoue, et Robert Guiscard, duc d'Apoulie et de Calabre, reconnaissant de cette maniere toutes les futures conquetes normandes sur les terres byzantines. Će n'est pas par hasard, ni principalement a cause des questions ecclesiatiques, que Maynard alla en Dalmatiue en 1060. II est plus que probable qu'il y fut envoye pour nouer des relations d'alliance entre la Papaute et le roi croate et pour lui faire esperer la reconnaissance d'une union entre la Croatie et la Damatie, union sans aucun doute ardemment souhaitee par les rois croates. Dans les deux čas les interes reciproques des allies etaient clairs et, visiblement, d'importance primordiale: la Papaute esperait etendre son influence et sa hierarchie aux pays voisins mais jusq'alors administres en matieres ecdesiastiques par le patriarche de Constantiniopole et ses allies, et les ducs normands et le roi croate obtinrent la reconnaissance de leurs futures conquetes. Et, en effet, c'est precisement vers 1060 qu'on trouve dans quelques documents - un peu suspects d'ailleurs - le titre de rex Croatorum et Dalmatinorum. Si Krešimir est ГаШе du Pape, son frere, Goyslav, est evidemment l'adepte de Byzance, et la lutte entre les deux freres doit etre envisagee non pas comme une simple dispute familiale mais, avant tout, comme une repercussion de la lutte entre le Pape et Byzance autour des possessions byzantines. Krešimir reussit a eloigner son frere mais il semble qu'il ait perdu son trone, au moins proviseoirement. C'est pourquoi son allie, le Pape, dut intervenir et l'aider. II est evident que la soi-disant procedure judiciaire contre Krešimir de la part du legat du Pape ne fut, en verite, que l'aide papale. Cette procedure permit de liberer Krešimir de l'accusation et, en meme temps, de le reconcilier, c'est-a-dire de reconnaitre sa capacite et son aptitude a la dignite royale, meme apres la meurtre commis. C'est le sens du terme du droit canonique reconciliatio. Enfin, le Code de Korčula nous apprend que Krešimir devint le vassal du Pape, au moins d'apres la conception du Pape lui-meme. On sait que le Pape Alexandre II recut en vasselage certains magnats frangais qui etaient en train de conquerir des terres espagnoles et que le Pape les attribua ces terres a parte sancti Pa tri; on trouve done la meme expression et les memes termes juridiques que dans le Code de Korčula, će qu'on ne peut expliquer que par le contenu juridique identique des deux situations. D'autre part, il ne faut pas oublier que, d'apres la

4/z


conception du Pape, Guillaume le Conquerant etait, lui aussi, le vassal du Pape mais qu'il ne se consideiait pas comme tel, bien qu'apres le conquete de l'Angleterre il envoy,t regulierement le tribut promis et encaisse. Le terme et le concept de regnum Croatiae et Dalmatiae apparurent done comme иде conscquence de ГаШапсе entre le Pape et le roi Krešimir IV et non pas, comme on l'a eru jusq'a present, avec le consentement de Byzance, ni comme une consequence du pouvoir exerce par le roi croate sur les villles dalmates ni, enfin, comme un titre assumo unilatćralement et sans aucune reconnaissance internationale. Le nouveau titre des rois croates signifiait done un programme a rćaliser, mais un programme soutenu par le Pape, c'est-a-dire par une force morale qui ćtait, au Moyen Age, d'une indiscutable valeur internationale.

B. I. 3. LA TENDENZA POLITICA E LA DATAZIONE DELLA C. D. CRONACA DEL PRETE DOCLEATE Dopo una breve presentazione delle opere recenti riguardante la Cronaca (Steindorff, Peričić) l'autore esamina due problemi, strettamente connessi tra loro, cioe la sua datazione e la sua tendenza politica. La cronaca e stata scritta ai tempi di Emanuele Comneno (cap. XLVII). II capitolo piu importante della Cronaca (cap. IX) descrive, tra l'altro, l'organizzazione del mitico stato del re Svetopelek. Questo stato abbracciava i territori ad est deU'Adriatico, cio£ quelli che sottostavano a Venezia (le isole del Quarnero e Žara). Inoltre, nel menzionato stato erano state fondate due sedi metropolitane, una settentrionale a Spala to-Salona, l'altra, meridionale, a Doclea. In questa maniera la Cronaca esprime da una parte le pretese del vescovato di Antivari, che avrebbe dovuto assumere il controllo dell'antico territorio metropolitano di Doclea e d'altra parte di Spalato, che doveva estendersi anche ai territori dell'arcivescovato di Žara, costituito non molto tempo prima, cioe appena nel 1154. Una sitnile organizzazione ecdesiastica sarebbe stata owiamente di massimo interesse per Spalato e Antivari, e concordava con i piani e le mire di Emanuele dopo l'anno 1171 quando Bisanzio e Venezia erano divenuti nemici implacabili. Dunque, la Cronaca e stata scritta tra il 1171 e la morte di Emanuele awenuta nel 1180. Pero la riorganizzazione ecclesiastica necessitava anche il consenso del papa. Questo consenso non era immaginabile dopo il 1177, cioe da quando il papa Alessandro III si era apertamente schierato al fianco dei Veneziani e senza mezzi termini si era dichiarato favorevole all'esistenza dell'arcivescovato di Žara sotto l primate gradense. Nello stesso periodo (1171-1177) si possono datare anche le lettere di ΐ jregorio, vescovo di Antivari, indirizzate alle cerchie ecclesiastiche spala tine. Da ·

Sažetci

473

queste lettere trapela un'attivita analoga molto intensa della chiesa spalatina e di quella antivarense. Nel saggio un'attenzione speciale e indirizzata a quella parte del mitico stato di Svetopelek che consisteva in due entita, la Croatia Alba e la Croatia Rubea. Si dimostra che gli scrittori bizantini, il Continuatore di Scylizes e Niceforo Briennio parlano della presenza di truppe croate nel territorio di Doclea-Zeta nel 1072-1073 e si indaga sulle circostanze del loro intervento. II termine Croazia e stato ušato per lo stesso territorio anche nella seconda parte del secolo XII nelT opera di Niceto Coniate. Inoltre, quando Cinamo, un affidabile scrittore bizantino, comunica l'integrazione della Croazia e della Dalmazia nelT orbita di Bisanzio, egli, insieme con Trau, Sebenico e Spalato, menziona anche Doclea. Infine, nuove indagini (Ferluga) hanno dimostrato che nello stesso tempo (dopo il 1171) i territori della Croazia, Dalmazia e Doclea erano stati organizzati come un'unica provincia con a capo un unico governatore. Questa provincia si chiamava totum regnum Dalmatiae et Croatiae. L'aggettivo totum si riferisce alla pretesa bizantina verso il Quarnero e Žara.

B.I. 4. HISTORIA SALONITANA E HISTORIA SALONITANA MAIOR alcuni problemi Nella prima parte del suo lavoro l'autore si occupa delle origini di Spalato, prendendo in onsiderazione in primo luogo i dati f orniti dalla Historia Salonitana (HS) di Tommaso Arcidiacono. L'analisi svolta dall'autore dimostra che Tommaso ha composto la sua opera cercando di difendere le sue convinzioni politiche ed ecclesiastiche e di diffamare i suoi molti nemici. Egli non e interessato alla ricerca storico-scientifica. Egli si sforza di aumentare la credibilita del suo racconto introducendo dati letti o sentiti, combmandoli con la sua conoscenza dei termini giuridici e con i frutti della sua immaginazione. E' davvero sorprendente la cura con la quale Tommaso evita qualsiasi dato cronologico per il periodo che va dalla "distruzione" di Salona fino all'attivitš di Giovanni Ravennate. Egli inventa dei particolari fanstastici per diffamare i Croati-Slavi, collegandoli con i primitivi Cureti e con gli eretici Goti. Egli inventa perfino la "parziale distruzione" di Salona. Inoltre egli nel suo racconto e molto negligente ed usa p. es. il plurale dicendo "gli imperatori costantinopolitani" anche quando £ chiaro che sul trono bizantino sedeva un solo imperatore. L'autore prosegue con l'analisi del racconto di Tommaso per il periodo successivo e si sofferma soprattutto sul titolo del re croato Držislav. Le notizie di Tommaso riguardanti questo periodo non si possono respingere nel suo insieme, perchč si риб facUmente constatare che Tommaso le aveva tratte dalle fonti per poi sciuparle con le sue combinazioni e con la sua negligenza, Infine, l'autore analizza la posizione ecclesiastica del vescovo di Spalato fino alla sua ascesa alla carica di metropolita awenuta nella seconda meta

474


del secolo IX, soprattutto il suo rango al Secondo sinodo di Nicea tenutosi nel 787. Quanto agli altro risultati, bisogna rilevare la dimostrazione che Salona non e stata ne conquistata ne distrutta. Nella seconda parte l'autore analizza il rapporto tra la HS e la Historia salonitana rnaior (HSM) con speciale riguardo ai risultati ottenuti da S. Gunjaca e dalla N. Klaić. L'autore cerca di dimostrare che la HSM e stata scritta molto piu tardi della HS e'che la tendenza di questa opera e contraria a quella della HS cioe che e spiccatamente procroata. Dall'analisi risulta che la HSM va fino al 1185 poiche il suo redattore voleva elaborare la storia della chiesa salonitano-spalatina fino al sinodo spalatino dello stesso anno nel quale e stato fondato il vescovato di Corbavia. Dunque, si puo considerare la HSM come un'introduzione alla storia di questo vescovato. L'altra differenza tra la HS e la HSM e che la HS e un'opera letteraria e politica, mentre la HSM cerca di essere una raccolta di fonti.

B. I. 5. ALCUNI PROBLEMI RIGUARDANTI l RAPPORTI TRA LA CROAZIA E SPALATO NELL'ALTO MEDIO EVO L'autore esamina le seguenti questioni e offre nuove soluzioni: 1. II significato del termine auctor, auctar nel documento di Trpimiro (840) e in quello di Muncimiro (892). Secondo l'autore si tratta di un termine che non e collegato al diritto visigoto e longobardo, ma con il significato che questo termine assume nelle opere di Cassiodoro e di Gregorio Magno, cioe "l'avente diritto (di disposizione)". 2. Nel documento di Muncimiro si menziona una rara formalita, cioe la messa del documento di donazione sull'altare della chiesa ricevente la donazione. A questa formalita segue la formula: post traditam complevi. Si tratta della continuazione della prassi introdotta da Giustiniano, secondo la quale il documento non acora perfezionato si pone nelle mani del destinatario, poi lo si restituisce allo scrivano il quale aggiunge Je dausule finali. Questa formalita ha uno scopo del tutto differente da quello del diritto franco, dove si pone il documento insieme ad una zolla di terra della terra donata, dunque, dove questa formalita assume carattere di tradizione simbolica dell'oggetto donato. 3. Le parole consulatu peragente nel protocollo del verbale del sinodo spalatino del 925 non si riferiscono ne al papa ne al re croato Tomislavo e, inoltre, non hanno il significato generale di "ai tempi di". II "consolato" si usava ai tempi di Giustiniano non solo a Bisanzio ma anche aUOccidente per datare i documenti secondo gli anni di governo di un'imperatore (bizantino ovvero occidentale). Da questo risulta che il compilatore della Historia Salonitana Maior, scrivendo nella prima meta del secolo XVI, a causa delTimpopolarita dello stato e della chiesa ortodossa ha eliminato i nomi

Sažetci

475

degli imperatori costantinopolitani, sovrani della Dalmazia bizantina nella prima meta del secolo X, lasciando nel testo le parole consulato peragente, che si riferivano ad essi. 4. II plurale Dalmatiae nel titolo di Tomislavo (in provintia Croatorum et Dalmatiarum finibus) ri riferisce alle citta dalmate da Veglia fino a Spalato. 5. Nella Dalmazia Tomislavo aveva non solo il diritto al tributo basilare delle citta dalmate, perche questo diritto apparteneva a tutti i regnanti croati gia a partire dai tempi di Basilio I, ma molto probabilmente anche il diritto di percepire il dazio doganale. I diritti di Tomislavo sulla Dalmazia in questo senso possono essere čempresi come "amministrazione". 6. L'amministrazione delle cilta dalmate fu ottenuta da Tomislavo probabilmente tramite la funzione di eparca, conferitagli da Bisanzio. 7. Secondo le notizie di Tommaso Arcidiacono anche Držislav, re croato, era stato investito della funzione di eparca.

B. I. 6. IL RIPIEGAMENTO Dl BISANZIO DA VEGLIA NELLA META' DEL SECOLO XI L'autore analizza i principi del dominio dei re croati sull'isola di Veglia negli anni sessanta del secolo XI. L'autore prende come punto di partenza le notizie di Tommaso Arcidiacono suH'attivita del prete Ulfo. Egli arriva alla conclusione che Tommaso Arcidiacono abbia intenzionalmente cambiato i dati che aveva a sua disposizione dandone cosi un'interpretazione che non corrisponde alla realta starica. Secondo l'autore non si trattava della lotta intorno la liturgia slava, bensi della lotta tra il papato e Bisanzio, nella quale il re croato Pietro Cressimiro IV aveva provvisoriamente aderito al papato per ottenere il riconoscimento internazionale delle sue aspirazioni verso la Dalmazia bizantina. E' proprio sull'isola di Veglia che Pietro Cressimiro ha iniziato a realizzare la sua idea di unire la Dalmazia alla Croazia. Tra gli altri risultati dell'autore il piu importante e quello che Ulfo non era venuto da Aquileia, come di solito si sostiene, bensi da Žara, da dove era stato inviato a Veglia come rappresentante di Bisanzio.

B. I. 7. AUS DER FRUHGESCHICHTE VON TROGIR In der vorliegenden Arbeit des Verfassres werden zwei Fragen bearbeitet: 1. die Institution (Gepflogenheit) der Teilung des zur Rodung freigegebenen Bodens zwischen dem Bodenbesitzer und demjenigen, der die Rodung vornimmt, was an vielen Stellen an der Ostkuste der Adria vorgekommen ist, nirgendwo aber in so grosser Zahl wie in Trogir. Diese Institution ist noch aus der Zeit Hamurabis und dann uber daš byzantinische Landbearbeitungsgesetz,

't/C/H

VIJEKU

in Nordafrika zur Zeit der Araberkolonisierung sovvier aus vielen Teilen Italiens und Frankreichs bekannt. 2. die Aufzeichnungen aus dem Leben des seligen Ivan (Johann), des Bischofs von Trogir, die der Archidiakon Treguan, der zukunftige Bischof von Trogir, niedergeschrieben hat; insbesondere vverden diejenigen Teile bearbeitet, die sich auf die Geschehnisse im 12. Jh. beziehen, namlich auf die Zerstorung von Trogir durch die Sarazenen, daš vorlaufige Auflassen der Stadt und den spa'teren Uberfall der Venezianer; es wird die Zuverlassigkeit dieser Aufzeichnungen gepriift und eine kritische Stellungnahme gegen iiber der These Steindorffs eingenommen, alle diese Nachrichten seien unglaubwtirdig. Der Verfasser vertritt die Meinung, indem er die Griinde fur die imrner haufiger vorkommenden Vertrage uber die Teilung des landwirtschaftlich genutzten Bodens erklart, dass daš vielleicht eine der moglichen Ursachen fur die schlechte wirtschaftliche Situation in Trogir nach den vom Archidiakon Treguan beschriebenen Geschehnissen sein konnte.

B. I. 8. A PROPOSITO DEGLIAGGRESSORI NEL PRIMO MIRACOLO DELLA LEGGENDA SI S. CRISTOFORO II vescovo di Arbe Giorgio nell'anno 1308 descrisse tre miracoli di S. Cristoforo, prottetore dell'isola medesima. II testo dell'opera di Giorgio fu pubblicato in completo da Farlati (Illyricum sacrum V, Venezia, 1775, 231-235); la descrizione del primo miracolo fu pubblicata da F. Rački (Documenta historiae chroaticae period um antiquam illustrantia, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium VII, 1877,455-457) e da G. Praga (La translazione di S. Niccolo e i primordi delle guerre normanne in Adriatico, Archivio storico per la Dalmazia, anno VI, vol. XI, 1931), mentre il secondo ed il terzo furono pubblicati da F. šišić (Priručnik izvora hrvatske historije I, Zagreb, 1914,622-626). Le fonti, in base alle quali Farlati e Rački pubblicarono l'opera del vescovo Giorgio, sono andate perdute e quindi oggi, purtoppo, nell'analisi di quesfopera ci dobbiamo servire esdusivamente delle edizione štampate. II primo miracolo di S. Cristoforo, con il quale il santo, secondo la leggenda »critta dal vescovo Giorgio, avrebbe respinto gli aggressori di Arbe verso la meta iel secolo XI, non si puo riferire ai Normanni dell'Italia meridionale - poiche gli itessi non vengono menzionato con il nome di Variagi ne dalle fonti veneziane ιέ da quelle dalmate e neppure da quelle italiane meridionah". La verita e che il tome degli aggressori nel manoscritto, andato smarrito, fu letto: da Farlati come Inragorum gens, da Ruić come Vaganim gens, da Rački come Uaragorum gens, ma i nessun čašo puo trattarsi dei Normanni dell'Italia meridionale, poiche nessuno taj li chiamo con il nome di Variagi.

Sažeta

Pare che il vescovo Giorgio fosse bene informato quando, scrivendo di questo primo attacco ad Arbe, penso agli Ugri. La teši di Farlati, secondo la quale non poteva trattarsi degli Ugri poiche questi non avrebbero fatto la loro comparsa nei nostri territori fino al tempo del re Ladislao, e senza fondamento. L'autore ritiene che l'attacco ungherese ad Arbe debba esser posto, secondo i dati forniti dalla leggenda su S. Cristoforo, non molto prima dell'anno 1074, e con tale teši sono d'accordo pure le notizie della Cronaca viennese illustrata.

B. II. 1. DIE INSCHRIFT BRANIMIRS AUS DEM JAHRE 888 UND DIE DAMALIGE INTERNATIONALE LAGE KROATIENS Die Inschrift des kroatischen Fursten Branimir ist in erster Linie wegen des ersten epigraphischen Zeugnisses des Namens Kroate (dux Cruatorum) wichtig. Aber schon die Benutzung der christilichen Ara (888) ist ausserst bedeutend. Solche Berechmmg wurde in Byzartz und in den Gebieten unter seinem Einfluss uberhaupt nicht, und in der papstlichen Kanzlei erst seit der zweiten Halfte des 10. Jahrhunderts benutzt. Die frankischen Herrscher dagegen fiihrten sie in siebziger Jahren des 9. Jahhunderts ein. So kann die Datierung mit der christlichen Ara in Kroatien um 888 nur eines bedeuten: mit ihr wollte Branimir die Selbstandigkeit Kroatiens Byzanz gegen uber und zugleich seine kulturelle Anlehmmg an die abendlandische Kultur hervorheben, um so mehr als die letzten Karolinger wegen ihrer Schwache nicht imstande waren, die kroatische Selbstandigkeit zu bedrohen. Nach einer Ubersicht uber die wichtigsten Ereignisse im 9. Jahrhundert, die fur Kroatien schicksalbedeutend waren, analysiert der Verfasser die bekannten papstlichen Briefe aus den J. 879 und 882 an Branimir, looatisches Volk, den Bischof von Nin und an die Bischofe und daš Volk von Dalmatien. Aus diesen Briefen kann man auf die regen Verhandlungen zwischen den Papst und Branimir, der papstiicher Vasall werden solite, schliessen. Damit ware Kroatien ins Lehnsgut des papstiicher Stuhles verwandelt gewesen. Die Verhandlungen blieben erfolglos. Noch im letzten papstlichen Brief aus der zweiten Halfte 882 erhebt der Papst den Anspruch, dass daš gesamte kroatische Volk vor dem papstlichen Legate dem Papst die Treue versprechen und Branimir endlich eine Entscheidung herbeibringen sollten. Uberdies gibt es keine Nachrichten nach denen man auch nur mittelbar schliessen konnte, dass Branimir je einen Papst als Senior anerkannt hatte. Der Verfasser antvvortet auch auf die Frage, wie und warum es zu diesen Verhandlungen gekommen ist. Namlich, der machtige byzantinische Kaiser Basilius I (867-886) hatte sofort nach dem Antreten der kaiserlichen Wurde eine sehr rege Tatigkeit entfaltet, um den Papst, den er ausserst nutzlich fur die

478

Hrvatska i crkva u srednjem z»j(jeku

byzantinische Politik im Westen betrachtete, auf seine Seite heruberzufuhren. Doch verharrte der Papst auf seinen Anspruchen auf die kirchliche Oberherrschaft iiber Bulgarien, die ihm Basilius irt keiner Weise anerkennen weder wollte noch mochte. Deshalb entschloss sich der Kaiser, einen Kompromiss zu finden, namlich dem Papst als eine "Entschadigung" fiir Bulgarien die kirchliche und weltliche Herrschaft tiber Kroatien und kirchliche Oberherrschaft iiber Dalmatien anzubieten. Die byzantinischen Gesandten sind in Rom am 1. Juni 879 eingetroffen, und nach sieben Tagen wurden die ersten drei papstlichen Briefe an Branimir, an daš kroatische Volk und an den Bischof von Nin geschickt offensichtlich wurde Verstandigung iiber Kroatien zuerst erzielt. Drei Tage spater vvurde der Brief den dalmatinischen Bischofen und dem Volk abgeschickt - ein Bevveis dass die Verhandlungen tiber Dalmatien ein wenig langer dauerten. Jedenfalls ist es klar, dass der Papst ohne Genehmigung der starksten osteupaischen Macht, Byzanz, mit keinem Erfolg rechnen konnte. Wie die Analyse des Verfassers zeigt, wurde die besprochene Inschrift zwischen 1. September 887 und 24. Marz 888 hergestellt, Warum gerade in diesem Zeitraum? Der Verfasser zeigt, dass gerade in diesem Zeitabschnitt Branimir auf der Hohe seiner Macht štand. Der grosse Kaiser Basilius I starb im J. 886. Sofort nach seinem Tode entstanden in manchen Gegenden Versuche, die byzantinische Herrschaft bzw. dessen Einfluss zu vernichten. Im J. 887 erheben die Langobarden in Apulien und Benevent einen allgemeinen Aufstand gegen Byzanz und erobern zeitweise Bari; in Venedig wurde die byzanzfreundliche Herrscherfamilie Particiati zum Riicktritt gezwungen. Mit den schwachen Karolingern im Westen und vorabergend schvvankenden Byzanz konnte sich Branimir stark genug fuhlen, vorsichtig mit einer Ausdehnung des kroatischen Einflusses auf Dalmatien zu rechnen. Aber, die Zeit fur die Vereinigung Dahnatiens mit Kroatien vvar noch nicht gekommen. Schon in der zweiter Halfte des J. 888 gelang es dem jungen Kaiser Leo VI allen Schwierigkeiten Herr zu werden: in Sud-Italien wurde Byzanz wieder die dominierende Macht, in Venedig nahmen die Particiaci wieder der Macht in ihre Hande, und Dalmatien war gezwungen, noch viele Zeit zu warten, um sich mit Kroatien in Krešimirs regnum Croatie et Dalmatiae zu vereinigen. Die Episode mit Branimir ist insofern sehr bedeutend, als sie den Weg zeigte, den Kroatien in nachsten Jahrhuderten beschreiten solite.

Sažetci

479

C. 1 . ALCUNI PROBLEMI CONCERNENTI L'EREZIONE DEL VESCOVADO Dl ZAGABRIA E DELLA SLAVONIA MEDIEVALE 1. Con l'analisi delle fonti disponibili l'autore dimostra la validita della teši degli autori croati, secondo la quale l'erezione del vescovado di Zagabria avvenne nel 1094 e non nel 1089, come lo sostengono gli autori ungheresi. Per l'erezione di questo vescovado il re ungherese Ladislao non ottenne il consenso ne dal papa Urbano II, ne dell'antipapa Clemente III e inoltre non poteva servirsi del presunto speciale privilegio papale per i re ungheresi come legati apostolici, perche un tale privilegio non fu mai emanato. Secondo l'autore il nuovo vescovado zagabrese non era altro che il risuscitato antico vescovado di Siscia, al quale fu cambiato il nome e la sede, per poter in questo modo sottometterlo all'arcivescovo ungherese di Calocsa invece che a quello di Spalato, dal quale dipendeva l'antico vescovado di Siscia. 2. Dall'827 fino all'833 la Slavonia fu governata da funzionari dello stato bulgaro. Secondo l'autore, nell'833 una parte dei Croati si trasferiri dalla Dalmazia in Slavonia dove fondarono uno stato indipendente con relazioni molto strette con la Croazia (di Dalmazia). II primo duca di questo stato e Ratimiro. Degli altri duchi della Slavonia sono noti Mutimiro e Braslavo. L'autore inoltre dimostra l'inesattezza delle teši secondo le quali a) la partenza dei Croati dalla Dahnazia verso la Slavonia fosse avvenuta ai tempi del re croato Tomislavo, b) la Slavonia dopo l'anno 833 appartenesse all'Impero franco-orientale e c) il duca Mutimiro, menzionato nella lettera di papa Giovanni VIII del 833 fosse un regnante serbo. 3. Dopo l'arrivo degli Ungari nella pianura di Pannonia, la Slavonia rimase uno stato indipendente. Gli Ungari non potevano conquistarlo senza prima impossessarsi della Pannonia Inferiore, cioe prima dell'anno 908. C'e poi una notizia degna di fede negli atti del secondo sinodo spalatino dell'anno 928, secondo la quale la Slavonia fu ecclesiasticamente legata alla Croazia. Dopo questo anno l'aggressivita ungherese diminuisce sensibihnente. Cosi la Slavonia anche nel secolo X rimane indipendente con relazioni molto strette con la Croazia. Cosi si spiega il fatto che nell'elenco delle contee croate nella nota opera di Costantino Porfirogenito non C'e una contea a settentrione della Velika Kapela e che la Slavonia non e menzionata neppure una volta nei documenti dei re croati durante l'esistenza del Regno di Croazia e Dalmazia. 4. Le notizie degne di fede di Tommaso l'Arcidiacono sull'esistenza del potere ecclesiastico e laico croato sulla Slavonia sono attribuibili all'anno 1078, quando il re Zvonimire, come vassallo di papa Gregorio VII, al momento dell'apice dei successi di questo papa nella lotta contro il re tedesco Ernrico IV, riusci ad annettere la Slavonia al Regno di Croazia e Dahnazia. Pero, dopo il 1084

_,„„

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Sažetci

il papato e sensibilmente indebolito, il partito imperiale rafforzato e il re ungherese Ladislavo, alleato dell'imperatore tedesco contrattacca nel 1091 attraversando la Drava ed attaccando la Croazia dove insedia come re suo nipote Almos.

C. 2. ALCUNI QUESITI RIGUARDANTI LA CRONACA Dl ZAGABRIA E L'ELENCO DEI VESCOVI Prima di tutto l'autore analizza il problema della data della stesura del modello che servi da base alla c. d. Cronaca di Zagabria (nell'introduzione agli Statuta capituli Zagrabiensis) e arriva alla conclusione che questi fu scritto nell'ultimo decennio del secolo XIII, probabilmente con la tendenza di provare la legittimita delle pretese al trono di re Andrea III. L'autore della Cronaca di Zagabria era ovviamente awersario di Andrea III e sostenitore degli Angio, e percio elimino dal suo testo non solo qualsiasi menzione di Andrea III (pertanto nel testo c'e ima lacuna temporale tra il regno di Ladislavo IV e Carlo I), ma anche di suo padre Stefano Postumo. Nella seconda parte del saggio si analizza la data della stesura del modello che servi da base all'Elenco dei vescovi allegato alla Cronaca e si constata che anche questo e stato composto verso la fine del secolo XIII. Tra le prove a favore di questa teši la piu lampante e il testo sul vescovo Filippo (1247-1262) per il quale il suo autore afferma che "ci sono molti che lo ricordano". Nella terza parte l'autore analizza alcune questioni corollarie: la somiglianza tra alcune formulazioni nei documenti CD II, 139, nr. 136 e 176, nr. 157; il problema del c.d. simboio della Sacra Corona in relazione all'attivita del cardinale Gentilis nel 1308 ed infine il problema di una delle fonti del c. d. Frammento, opera anonima concernente la storia di Croazia nel secolo XI, conservata nelle Notitiae praeliminares di Baltazar Krčelić.

C.3. SULL'AUTENTICITA' DEI DOCUMENTI INSERITI NELLE BOLLE Dl PAPA GREGORIO IX DELL'ANNO 1217 Nelle due Bolle di papa Gregorio IX rilasciate al capitolo ed al vescovo zagabrese sono inseriti otto documenti, importantissimi non solo per la storia del fescovado, amche per quella croata. Uno di questi documenti era gia "un po' iospetto" a Szenrpetery, "molto sospetto" a Tanodi, mentre la N. Klaić era onvinta che oltre a questo anche alrri tre documenti - e tra l'altro anche quello >iu importante, la Bolla d'oro di Andrea II del 1217 sono falsificati. L'autore umostra che tutti questo documenti sono autentici. Alcune strane formulazioni ei documenti CD III, 147 e CD III, 150 si possono spiegare in maniera

48]

soddisfacente con la teši proposta dall'autore che il cancelliere del re Andrea II si era servito di un'abbozzo preparate dal vescovo, aggiungendovi solo le formulazioni introduttive e finali.

C. 4. IL "MONASTERO" ZAGABRESE L'autore analizza cinque documenti del secolo XIII dove appare il termine monasterium. L'autore dapprima dimostra che questi documenti sono autentici e poi che il termine monasterium significa ente giuridico (vescovato) o cattedrale. Questo termine non ušato per i vescovati ungheresi si potrebbero forse collegare alla circostanza che verso la fine del secolo XII la chiesa di Zagabria aveva acquisito due codici liturgici (il Sacramentarium sanctae Margareate MR 126 e il Missale antiquissimum MR 165) dapprima destinati a due monasteri ungheresi. Π termine monasterium e entrato in uso parziale a Zagabria sullo scorcio del secolo XII per designare il vescovato e la cattedrale, anche se parallelamente sono rimasti in uso altri termini, p. es. ecclesia. Verso la meta del secolo XIII il termine monasterium sparisce.

D. 1. ALCUNI PROBLEMI STORICI E PALEOGRAFICI DELLA TAVOLA Dl BESCA (BAŠKA) I risultati ai quali arriva l'autore sono i seguenti: 1. Nella Tavola di Besca (= TB) le prime lettere, dopo l'invocazione simbolica (+), cioe čr.d. ovvero č.r.ž. indicano la data della stesura della TB, l'anno 1105 o 1107. Le ulteriori analisi del testo dimostrano che si tratta proprio dell'anno 1105. 2. II giuppano Desila, menzionato nella TB, era il legato del re croato Zvonimir (anche lui menzionato nella TB), che aveva il compito di introdurre l'abate nel possesso e nella proprieta di un (vasto) campo incolto, donato dal re al monastero di S. Lucia di Besca. Con il giuppano era stato inviato, pare, anche suo fratello. Essi non erano dei semplici testimoni, come spesso affermano vari autori, bensi dei c.d. posli (legati). Secondo l'autore, Desila, oltre ad essere giuppano (di Corbavia) era anche lo "žrel", cioe l'esattore delle entrate reali, nel giuppanato di Luča. Proprio a causa della sua posizione di rappresentante del re presso il monastero, il suo nome e stato messo in rilievo in varie maniere (p. es. con i puntini tra le lettere del suo nome, ecc. ecc.). 3. La stesura del modello che servi allo scalpellino per intagliare le lettere nella TB e stata fatta in momenti molto drammatici dell'antica storia croata. Nel 1102 la Croazia fu costretta a riconoscere come suo re Colomanno, il re d'Ungheria, e gia nel 1105 anche l'altra parte del regno croato-dalmato unito, il

482


regnum Croatiae et Dalmatiae, cioe la Dalmazia (di cui faceva parte anche l'isola di Veglia) segui la stessa sorte. 4. La TB e stata fatta al principio dell'anno l105, pochi mesi prima che la Dalmazia avesse riconosciuto Colomanno, e percio il suo significato politico oltrepassa quello paleografico e linguistico, benche anche questi di valore inestimabile. Tramite la TB /Veglia, parte della Dalmazia, sottolinea che il suo territorio appartiene ancora al regnum Croatiae et Dalmatiae nonostante le pretese e pressioni bizantine, veneziane ed ungheresi. 5. Pero, gia nel 1105 - cioe durante la scalpellatura della TB la Dalmazia riconobbe il potere di Colomanno. Allo stesso tempo si puo constatare la presenza militare ungherese sull'isola, un fatto che non poteva non avere un'influenza diretta anche a Besca. E piu che probabile che un elemento estraneo, ovviamente un benedettino ungherese, introdusse nella seconda parte del TB lettere tratte dall'alfabeto latino, p. es. le lettere M, O, T, N, V con l'evidente scopo di eliminare progressivamente l'alfabeto glagolitico profondamente croato che non poteva piacere alle nuove autorita. 6. Pero la presenza ungherese a Veglia era solo temporanea. Nel conflitto con le influenze straniere l'ultimo fattore nazionale, i Conti di Veglia, riesce ad acquistare una posizione importante che con il progresso del tempo andava rafforzandosi sempre di piu. L'influenza ungherese svani gia nel secondo decennio del secolo XII, mentre la presenza veneziana consisteva piu o meno nel riconoscimento della sua sovranita. Questa e la ragione perche l'alfabeto latino nella seconda partte della TB, menzionata nel paragrafe precedente (M, O ecc.) non appare nel pluteo destro della stessa chiesa (del quale sfortunatamente non sono stati conservati che pochissimo frammenti, i c.d. frammenti di Jurandvor), intagliato non molto tempo dopo la TB. L'evoluzione organica dell'alfabeto glagolitico dei due plutei e la prova della predominazione del Conti di Veglia. 7. La costruzione della chiesa di S. Lucia awerme sorto l'abate Dobrovit subito dopo la morte di Zvonimir, probabilmente non piu tardi del 1091. 8. L'ultima frase della" TB secondo la quale "a quei tempi erano uniti i monasteri di S. Lucia e di Nicolo" non e stata intagliata senza uno scopo preciso, come lo si sostiene soventemente, bensi per giustificare l'esistenza di un abate nel monastero di S. Lucia anche ai tempi di Dobrovit, quando questo monastero aveva appena 9 monati, cioe quando da solo, senza l'altro monastero non avrebbe potuto essere una domus formata, o per meglio dire, un monastero con il diritto di avere un abate.

Sažetci

483

D. 2. SUL CARTULARIO DEL MONASTERO Dl S. GRISOGONO IN ŽARA Dopo l'analisi di alcuni problemi concernenti il purtroppo sparito Cartulario nel monastero di S. Grisogono in Žara, l'autore arriva alle seguenti conclusioni: 1. II Cartulario non e stato scritto (come sostengono vari autori) dal notaio Biagio e neppure e stato compilato nel 1223. L'analisi ha dimostrato che esso e stato scritto verso la fine del secolo XII (o principio del secolo XIII) da un notaio anonimo. 2. L'analisi di alcuni documenti del Cartulario, specialmente quello di Zovina e fratelli (CD I, 126) e Radovano (CD I, 115), dimostra che il contenuto basilare, come pure i nomi e le funzioni elencati nel testo sono degni di fede, perche si basano sugli antichissimi annali del detto monastero. Lo stesso vale per le donazioni dei possessi di Diclc (CD 1,105) e sull'isola di Maone (CD 1,112) fatte dal re croato Cressirniro. 3. L'obiezione principale sull'autenticita materiale dei documenti avanzata dalla N. Klaić (cioe che il re croato non era autorizzato a fare donazione dei possedimento del comune di Žara perche parte del territorio di un altro stato, di Bisanzio) non regge. Π papa aveva conferito al re Cressimiro il titolo di rex Croatiae et Dalmatiae riconoscendo cosi l'incorporazione della Dalmazia bizantina nella Croazia. Cressirniro con le sue donazioni metteva in atto la sua sovranita sulla Dalmazia, disponendo dei beni dello stato bizantino che si trovavano sul territorio delle citta bizantine, dove la proprieta comunale, con la soppressione dell'autogovemo comunale da parte di Leone ilSaggio era passata neUe mani del governo centrale.

D. 3. SULL' AUTENTICITA' DELLA DONAZIONE DEL VESCOVO Dl VEGLIA SECONDO l DOCUMENTI DEL 1186 E 1188 L'autore analizza la donazione del vescovo di Veglia al monastero di S. Benedetto sul Po e al priorato di S. Cipriano sull'isolotto di Murano dell'anno 1186 (conservata in tre copie) e dell'anno 1188 (conservata in due copie) ed arriva alla condusione che esisteva un documento originale della donazione del 1186, che nelle copie conservate e stato modificato solo in quanto come destinatario, oltre al monastero di S. Benedetto sul Po, e stato designato con un'aggiunta anche quello di S. Cipriano. Per il resto le copie del documento del 1186 sono autentiche. Siccome il monastero di S. Cipriano, per varie ragioni era insoddisfatto con questo documento manipolato, emise un altro documento quello del 1188 che altro non e che un falso facilmente identificabile.

484


Sažetci

D. 4.

E. 2.

l PRIMORDI DEL PELLEGRINAGGIO E DEL MONASTERO DEI FRANCESCANI A TERSATTO

PROBLEMI STORICI Dl ALCUNE FONTI AGIOGRAFICHE

L'autore dapprima analizza il problema deH'inizio del pellegrinaggio a Tersatto. Secondo Kašić e Glavinić la Santa Časa e stata trasportata ai tempi del bano Nicola Frangepani (nel 1291) da Nazareth a Tersatto, e dopo tre anni e 7 mesi a Loreto. L'autore dimostra che non si puo trattare di Nicola L Nicola II o Nicola III perchć essi non governarono mai nel Vinodol (dunque neanche a Tersatto). Si pud trattare solamente di Nicola IV, il quale come primo tra i conti di Veglia fu chiamato Frangepano ed inoltre era bano. L'autore pubblica ed analizza anche la bolla di papa Martino V del 1420 dalla quale risulta che il pellegrinaggio a Tersatto ebbe inizio un po' prima di tale anno. Inoltre, l'autore dimostra che la pala dell'altare printipale nella chiesa di S. Maria a Tersatto deve essere opera del pittore Antonio de Murano, al quale era stata, secondo il libro del notaio fiumano Antonio de Renno, commissionata dal guardiano del monastero di Tersatto nel 1456 o un po' prima. II papa Nicola V permise nel 1453 la fondazione del monastero il quale nel 1455 non era anoca definitivamente organizzato perche ci sono notizie solo del "fratello Paolo", il quale, peru, gia nel 1456 viene menzionato come "il guardiano Paolo".

D. 5. LA BOLLA "AD DECOREM" Dl PAPA NICCOLO' V DEL 1447 L'autore pubblica la bolla di papa Niccolo V del 1447 concernente la r'ondazione del monastero francescano di Cassione, correggendo alcuni errori ipografici ed altri, esistenti nella finora migliore pubblicazione, qualla di G. »tokalo. Inoltre l'autore offre la sua traduzione in croato della bofla. Infine, l'autore liscute sul problema della datazione della bolla ed arriva alla conclusione che essa •ra stata emessa probabilmente il 2 aprile 1447

E. 1. IL RETROSCENA DEL PRIMO ATTACCO DEGLI UNGARI CONTRO ARBE

L'autore analizza la teši di Praga, secondo la quale l'attacco contro Arbe fu errato dal conte Amico nel 1075. L'autore dimostra che Praga si trovo costretto modificare la datazione di un documento falsificato da 1071 in 1975 e la itazione della traslazione delle spoglie di S. Niccolo di Bari da 1089 a un tempo xteriore al 1075.

485

Nel suo saggio Le fonti agiografiche concernenti gli ultimi decenni del regno di Croazia (Miscellanea "Zvonimir", kralj hrvatski) M. Ivanišević combatte alcune teši di recenti storici croati, riguardanti le leggende di S. Gaudenzio, S. Giovanni di Trau e S. Cristoforo e propone le proprie soluzioni. Qui si analizzano le proposte di Ivanišević e si offrono alcune osservazioni critiche.

E.3. UN CONTRIBUTO ALLA DISCUSSIONE SULLA TA VOLA Dl BESCA Si discute su alcune proposte concernenti l'interpretazione del contenuto della Tavola di Besca fatte da M. Bogović nel Riječki teološki časopis 2, nr.2,1998, 371-375.

LITERATURA

ACTA COMITALIA - KŠišić, Acta comitalia, MSHSM vol. XXXIII, Zagreb, 1912.; vol. XXXCV, Zagreb, 1915.; vol. XXXIX, Zagreb, 1916. ADAMČEK - J. Adamček, Rovišćanski predijalci, HZ XXIX- XXX, 1976.-1977. AE - Annee epigrafique, Pariš. AEC - Archivium Europae Centro-Orientalis, Budapest. ΑΗΡ - Archivium Historiae Pontificae, Roma. ALEXANDER TELESINUS - RIS V. ALLODI - L. Allodi i G. Levi, Regesto sublacence, Roma, 1885. AMSD - Atti e Memorie della Societa Dalmata di Storia Patria. AMSI - Atti e Memorie della Societa Istriana di Archeologia e Storia Patria. ANA KOMNENA - B. Leib, Arme Comnene, Alexiade, Pariš, 1067. ANASTOS - M. V. Anastos, The Transfer of Illyricum, Calabria and Sicily to the Jurisdiction of the Patriarchate in 732/733, Studi bizantini e neoellenici, Roma, 1957. ANNALES ROMUALDI - Annales Romualdi, MGH, Scriptores XIX. ANONYMI BARENSIS CHRONICON - RIS V. ANTOLJAK 1972. - S. Antoljak, Ban Pavao Bribirski "Croatorum dux", Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. XX, 1972. ANTOLJAK - S Antoljak, Zadar za vrijeme hrvatskih narodnih vladara, Radovi FF u Zadru, god. 14-15,1975. APJ - Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, Zagreb arg. - zaključeno na osnovi... ARNOLDUS LUBECENSIS - Arnoldus Lubecensis, Chronica Slavorum, MGH, Scriptores XXI. AHRWEILLER - H. Ahrweiller, Recherches sur radministration de I'empire byzantin aux IXe-Xe siedes, BulletindeGorrespandance hellenique LXXXTV, Amenes-Paris, 1960. ASD - Archivio storico per la Dahnazia. AT - Archeografo Triestino, Trieste. ATTI - Atti, Centar za historijska istraživanja, Rovinj. Β. - H. J. Scheltena - N. Van der Wal, Basilicorum libri LX, Series A i Series B. BALZANI - U. Balzani, Π Chronicon Farfense di Gregorio di Catino, Fonti per la storia d'Italia, Roma, 1903. BANAŠEVIĆ 1971. - N. Banašević, Letopis Popa Dukljanina, Beograd, 1971. BARABAS - S. Barabas, Zrinyi Miklos a Szigetvari hos eletere vonatkozo levelek es okiralok II, Budapest, 1890. BARADA 1931. - M. Barada, Episcopus chroatensis, CS 2,1931.

»

4β


ΒARADA 1932. - M. Barada, Dinastičko pitanje u Hrvatskoj XI stoljeća, VAHD 1,1928.1929., Split, 1932. BARADA 1937. - M Barada, Dvije naše vladarske isprave, CS 13-14, Zagreb, 1937. BARADA 1942. - M. Barada, Branimir, HE III, 1942. BARADA 1943. - M. Barada, Hrvatska poviest, 2. izd., Zagreb, 1943. BARADA 1944. - M. Barada, Važnost osnutka zagrebačke biskupije, Zbornik 1944. BARADA 1948. - M. Barada, Trogirski spomenici, Dio L, sv. I., Zagreb, 1948. BARADA 1949. - M. Barada, Dalmatia superior, Rad 270, Zagreb, 1949. BARADA 1952. - M. Barada, Hrvatski vlasteoski feudalizam, Zagreb, 1952. BARADA 1957. - M. Barada, Prilozi kronologiji hrvatske povijesti, Rad 311, 1957. BARTAL - A. Bartal, Glossarium mediae et infimae latinitatis regni Hungarici, Lipsiae, 1901. BARTOLI - F. Bartoli, Indice delle scritture del Convento di San Francesco della citta di Veglia, još neobjavljeno. BECK - H. G. Beck, Vademecum des byzantinischen Aristokraten, Graz-VVien-Koln, 1964. BENUSSI - B. Benussi, Storia documentata di Rovigno, 1888, ristampa Trieste, 1977. BENUSSI1892. - B. Benussi, Privilegio Eufrasiano, AMSIVIII, 1892. BENUSSI 1895. - B. Benussi, Nel Medio Evo, AMSI IX, 1895. BEUC1953. -1. Beuc, Osorska komuna u pravnopovijesnom svijetlu, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci I, Rijeka, 1953. BEUC 1980. -1. Beuc, Vlasnički i drugi stvarnopravni odnosi na nekretninama u doba feudalizma u jugoslavenskim zemljama, ZPFZ XXX, l, 1980. BEUC 1980a. - I. Beuc, Još o stvarnopravnim odnosima u doba feudalizma u jugoslavenskim zemljama, ZPFZ XXX, 2,1980. BEUC 1985. -1. Beuc, Povijest institucija državne vlasti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Zagreb, 1985. BEUC 1986. -1. Beuc, Povijest države i prava na području SFRJ, Zagreb, 1986. BEYERLE - F. Beyerle, Die Gesetze der Langobarden, Weimar, 1974. BIMA - Biblioteca iuridica medu aevi, Bononia. BONIFAČIĆ 1970. - N. BonifeSc, Zidine Zvonimirova i Bašćanska ploča, KZ l, Krk, 1970. BONIFAČIĆ 1971. - N. Bonifaać, Darovnica kralja Zvonimira opatiji sv. Lucije kod Baške na otoku Krku, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 45, Zagreb, 1971. BONIFAČIĆ 1976. - N. Bonifačič, Oblici tradicionalne stočarske kulture na otoku Krku, Rad 21 Kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije, Sarajevo, 1976. BONIS 1964. - Gy. Bonis, Einflusse des romischen Rechts in Ungarn, lus Romanum Medu aevi, Pars V, 10, Međionali, 1964. BRAČKI STATUT - K Kadlec, Statutum et reformationes insulae Brachiae, MHJSM XI, 1926. iRAJKOVIĆ 1933. - V. Brajković", Ćrude historique sur le droit maritime prive du Littoral yougoslave, Marseille, 1933. 1REHIER 1969. - L. Brehier, Vie et mort de Byzance, Pariš, 1969. IRŽHIER1970. - L. Brehier, Les institutiones de l'empire byzantin, Pariš (1949.), 1970. RATULIĆ 1964. - J. Bratulić, Urbari pazinskog feuda, VHARP VIII-IX, 1964.

Literatura

48У

BRATULIĆ 1970.-J. Bratulič, Jedanaest stoljeća hrvatske književnosti, Kritika 13, Zagreb, 1970. BRATULIĆ 1994. - J. Bratulić, Aleja glagoljaša, Zagreb-Pazin-Roč, 1994. BRUNELU - V. Bruneffi, Storia della citta di Žara, Venezia, 1913. (novo izdanje Trieste, 1974.) BRUSIĆ - V. Brusič, Benediktinska opatija na Košljunu, Bogoslovska smotra XX, 1932. BUDAK 1986. (1987.) - N. Budak, Prilog valorizaciji humsko-dukljanskog kulturnog područja u prvim fazama njegova razvitka (do 12. st), SP, ser. III, sv. 16, Split, 1986. (1987.). BUDAK 1994. - N. Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb, 1994. BUDINGER - M. Budinger, Ein Buch ungarischer Geschichte (1058-1100), Leipzig, 1866. BULIĆ - BERVALDI - F. Bulič - J.Bervaldi, Kronotaksa solinskih biskupa, Zagreb, 1912. BUTORAC - IVANDIJA - J. Butorac - A. Ivandija, Povijest katoličke crkve medu Hrvatima, Zagreb, 1973. BZ - Byzantinische Zeitschrift CALASSO - F. Calasso, Medio evo del diritto, Milano, 1954. CAPPELLI - A. Cappelli, Cronologia, Milano, 1969. CARABELLESE 1911. - F. Carabellese, Carlo d'Angio nei rapporti politici e commerciali con Venezia e l'Oriente, Bari, 1911. CCP - Croatica Christiana Periodica, Zagreb. CD - Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, ed. T. Smičiklas i drugi, I-XVIIL Zagreb, 1904.- 1990. CDB - Codice diplomatico barese, Bari. CDH-G.Fejer,
490

Hrvatska i crkva u srednii •jem vijeku

CVEKAN - P. Cvekan, Trsatsko svetište Majke Milostive i franjevci njeni čuvari, Trsat, 1985. ČAČE - S. Čače, Civitates Dalmatiae u "Kozmografiji" Anonima Ravenjanina, Zadar, 1995. ČHP - Časopis za tvrvatsku povijest, Zagreb. CRNČIĆ 1865. - I. Crnčić, Krčke starine, Književnik II, 1865. CRNČIĆ 1888. -1. Crnčić, Još o glagolskom natpisu u crkvi sv. Lucije u Draži bašćanskoj, Starine XX, 1888. ČRNČIĆ-RAČKI - I. Crnčić - F. Rački, Statut vrbanski a donekle i svega krčkog otoka (god. 1362-1599), MHJSM, vol. IV, 1890. ČS - Časopis za slovenski jezik, književnost in zgodovino, Ljubljana. D. - Digesta DAI - Constantine Porphyrogenirus, De Administrando imperio, Budapest, 1949. (drugo izdanje Dumberton Oaks, 1967.). DANDOLO - A. Dandolo, Chronica per extensum descripta, RIS, Tomo XII, Parte l, 2. izd. a cura di E. Pastorello, Bologna, 1938.-1958. DARROUZES - J. Darrouzes, Listes episcopales du concile de Nicee (787), REB 33,1975. DEANOVIĆ - A. Deanović, Zagrebačka katedrala u okvirima prvih iskapanja, Iz starog i novog Zagreba III, 1963. DEANOVIĆ - ČORAK - A. Deanović - Ž. Čorak, Zagrebačka katedrala, Zagreb, 1988. DE CEREMONHS - Konstantin Porfirogenet, De ceremoniis aulae byzantinae, ed. J. Reiske, Bonnae, 1829.-1830. DEĆR1928. - J. Deer, A magyar torsszovetseg es patrimonialis kyralysag kulpolitikaja, Budapest, 1928. DEER 1936. - J. Deer, Die Anfange der ungarisch-kroatischen Staatsgemeinschaft, AEC Π, Budapest, 1936. DEČR1964.-J. Deer, Der Anspruch der Herrscher des 12. Jahrhunderts auf die apostolische Legation, ΑΗΡ 2,1964. DE FRANCESCHI1879. - C. De Franceschi, L'Istria, Note storiche, Parenzo, 1879. DE FRANCESCHI 1964. - C. De Franceschi, Storia documentata della contea di Pisino, Venezia, 1964. DE LEONE - E. De Leone, Mugharasak, NDI VIII, 1939. DE LORENZI - O. De Lorenzi, Storia del notariato ravennate, Ravenna, 1961. DEVOTO - OLI - G. Devoto - G. Oli, Dizionario della lingua italiana, Firenze, 1971. DIMITZ - A. Dimitz, Geschichte Krains I, Leibach, 1874. DINIĆ - M. Dinić, Humsko-trebinska vlastela, Beograd, 1967. DOBRONIĆ 1951. - L. Dobronić, Topografija zemljišnih posjeda zagrebačkih biskupa prema ispravi kralja Emerika iz godine 1201., Rad 281,1951. DOBRONIĆ 1952. - L. Dobronić, Topografija zemljišnih posjeda zagrebačkog kaptola prema izvorima XIII. i XIV. stoljeća, Rad 286,1952. DOBRONIĆ 1957. - L. Dobronić, Prilog za poznavanje najstarijih posjeda zagrebačkog Gradeca, Zbornik klasične gimnazije, Zagreb, 1957. DOBRONIĆ 1991. - L. Dobronić, Biskupski i kaptolski Zagreb, Zagreb, 1991.

Literatura

491

DOBRONIĆ 1992. - L. Dobronić, Slobodni i kraljevski grad Zagreb, Zagreb, 1992. DOC. - F. Rački, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, MSHSM VII, Zagreb, 1877. DOLGER - F. Dolger, J. Karayannopulos, Byzantinische Urkundenlehre, Miinchen, 1968. D'ORS - A. i X. D'Ors, Lex Irnitana, Santiago de Compostela, 1988. DUBROVAČKI STATUT - B. Bogišić - C. Jireček, Liber Statutorum civitatis Ragusae, MHJSM IX, 1904. DU CANGE - Ch. Du Cange, Glossarium mediae et infimae latinitatis, Niort, 1885. DUCHESNE - L. M. Duchesne, Le liber pontificalis II, Pariš, 1955. DUMMLER - E. Diimmler, Uber die alteste Geschichte der Phil.-hist. Classe der k. k. Wiener Akademie XX, 1956. EJ - Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb, 1955. ENDLICHER - S. L. Endlicher, Rerum hungaricarum Monumenta Arpadiana, Sangalli, 1849. ERLER - A. Erler - E. Kaufmann, Handworterbuch zur deutschen Rechtsgeschichte, Berlin, 1977. FARLATI - D. Farlati, Illyricum sacrum V, Venetiis, 1775. FEINE - H. E. Feine, Kirchliche Rechtsgeschichte, Koln-Graz, 1964". FERJANČIĆ - B. Ferjančić, u: VZIII, 1959. FERLUGA 1957. - J. Ferluga, Vizantiska uprava u Dalmaciji, Beograd,1957. FERLUGA 1966. -J. Ferluga, Kekaumen III, Beograd, 1966., 204. FERLUGA 1978. - J. Ferluga, L'amministrazione bizantina in Dalmazia, Venezia, 1978. FLICHE 1946. - A. Fliche, La reforme gregorienne et la reconquete chretienne 10571125, Pariš, 1946. FLICHE - MARTIN - A. Fliche - V. Martin, Storia della Chiesa VIII, La "Riforma Gregoriana e la riconquista cristiana (1057-1123), Torino, 1959. FORETIĆ 1956. - V. Foretić, Korčulanski kodeks 12. stoljeća i vijesti iz doba hrvatske narodne dinastije u njemu, Starine 46, 1956. FORETIĆ 1969. - V. Foretić, Smještaj Hrvata i Srba u srednjem vijeku s naročitim obzirom na Crvenu Hrvatsku, Dubrovnik 4,1969. FORETIĆ 1982. - V. Foretić, La Chiesa di Ragusa (Dubrovnik) in rapporto alla Chiesa di Spalato (Split), Vita religiosa, morale e sociale ed i concili di Split (Spalato) dei secc. X-XI, Atti del Symposium internazionale di storia ecclesiastica, Split, 26-30 settembre 1978., Padova, 1982. FUČIĆ 1971. - B. Fučić, Najstariji hrvatski glagoljski natpisi, Slovo 21, 1971. FUČIĆ1978. - B. Fučić, Bašćanska ploča u: Zagreb, riznica glagoljice, Katalog izložbe, 1978.-1982. FUČIĆ 1982. - B. Fučić, Glagoljski natpisi, Zagreb, 1982. FUČIĆ 1997. - B. Fučić, Terra incognita, Zagreb, 1997. FRANK - D. Frank, Teorija kaznenog prava, Zagreb, 1955., 152 i d. GAY - G- Gay, L'Italie meridionale et l'empire byzantin depuis l'avenement de Basile I jusqu'a la prise de Bari par les Normands (867-1071), Pariš, 1904.

.., ^«»олл ι LfK.va u srednjem vijeku Literatura

GEITLER - L. Geitler, Die albanesischen und slavischen Schriften, Wien, 1883. GEORGI - BALZANI - J. Georgi - U. Balzani, II regesto di Farfa compilato da Gregorio da Catino e pubblicato dalla R. Societa romana di storia patria, Roma, 1879. GEORGIUS MONACHUS - CSHB, 1838., ed. E. Bekker. GIGANTE 1912. - S. Gigante, Libri del cancelliere, vol. I, Fiume, 1912. GLAVINIĆ - F. Glavinić, Historia Tersattana, Udine, 1648. GOFGALA-DOMINIS - F. Gogala-Dominis, Kada je održan sabor na Duvanjskom polju?, Šibenik, 1965. GOLDSTEIN - I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1995. GORTAN - V. Gortan, Natpis na mramornom stupu splitskog nadbiskupa HZ XVII, Zagreb, 1964.

Pavla,

GRAH - J. Grah, Urbar pićanske biskupije (1617-1621), VHARP XVI, 1971. GROTENFEND - H. Grotenfend, Taschenbuch der Zeitrechnung, 1910. GRUMEL - V. Grumel, L'annexion de rillyricum oriental, de la Sicilie et de la Calabrie au patriarcat de Constantinople, Recherches des sciences religieuses 40 (l 952). GRUNWALD - R. Griinwald, Quelques interpretrations erronees sur la localisation des sieges croates selon les indications du Codex De Administrando Imperio de Constantin Porphyrogenete, Vznik VII, 1972. GUNJACA 1951. - S. Gunjaca, Historia Salonitana Maior, Rad 283,1951. GUNJACA 1973. - S. Gunjaca, Izpravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji I, 1973. GYORFFY 1970. - G. Gyorffy, Szlavonia, kialakulasak oklevelkritikali viszgalata, LK 40,1970. GYORFFY 1977. - G. Gyorffy, A "lovagszent" uralkodasa (1077-1095), Tsz 20,1977. GYORFFY1992. - G. Gyorffy, Diplomata Hungariae Antiquissima, Budapest, 1992. HABERKERN - WALLACH - E. Haberkern - J. F. Wallach, Hilfswortenbuch fur Historiker, Miinchen, 1972. HADŽIJAHIĆ - M. Hadžijahić, Pitanje vjerodostojnosti sabora na Duvanjskom polju, Sarajevo, 1970. HALLER - J. Haller, Daš Papstrum П, Miinchen, 1965. HAMM 1952. - J. Hamm, Datiranje glagoljskih tekstova, Radovi St. 6-8,1952. HAMM 1960. -J. Hamm,. Staroslavenska čitanja, Zagreb, 1960. HAMM 1971. -J. Hamm, Staroslavenska čitanka, Zagreb, 1971. HAUPTMANN1929. - L- Hauptmann, Erlauterungen zum Historischen Atlas der osterreichischen Alpenlander 1. Abteilung, 4Teil, Karnten, Krain, Gorz und Lstrien, Wien, 1929. HAZU - Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (ex JAZU). HR - Hrvatska enciklopedija, Zagreb, 1940. i d. HEBERHOLD1947. - F-Heberhold, Die Angriffe des Cadalus von Parma auf Rom 1062-1063, Studi Gregoriani 2, Roma, 1947. HEINEMANN - L. Heinemann, Geschichte der Normannen in Unteritalien und Sizilien, I i II, Leipzig, 1894.

493

HERCIGONJA 1975. - E. Hercigonja, Sred nje vjekovna književnost u: Povijest hrvatske književnosti, knjiga 2, Zagreb, 1975. HERCIGONJA 1983.- E. Hercigonja, Nad iskonom hrvatske knjige, Zagreb, 1983. HERCIGONJA 1994. - E. Hercigonja, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, Zagreb, 1994. HISTORIA DUCUM - Historia ducum veneticorum, MGH, Scriptores XIV, Hannoverae, 1883., ed. H. Simonsfeld. HOMAN 1910. - B- Homan, A zagrabi puspok alapitasi eve, Turul 28,1910. HOMAN - B. Homan, Geschichte des ungarischen Mittelalters HI, Berlin, 1940. HONIJAT - Nicetae Choniatae Historia, rec. I. Bekker, Bonnae, 1835. HORVAT - J. Horvat, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, prvi svezak, 2. izd., Zagreb, 1980. HOŠKO 1988a. - E. Hoško, Gospodar Trsata Nikola Frankopan u Svetoj zemlji, Vjesnik Svetišta Marijin, Trsat, 1988., god. 22, br. 2. HOŠKO 1988b. - E. Hoško, Slika i slikar Gospe Trsatske, Vjesnik Marijin, Trsat, 1988., god. 22, br. 3. HOYOS - D. Hoyos, Civitas and Latium,. RIDA XXII, 1975. HVARSKI STATUT - Š. Ljubić, Statuta communitatis Pharae, MHJSM III, 1883. HZ - Historijski zbornik, Zagreb. IHAD - Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, Zagreb. ILOČKI STATUT - R. Schmidt, Statut grada Doka iz godine 1525, MHJSM XII, 1938. INCHIOSTRI 1930. - U. Inchiostri, Π Comune e gli Statuti di Arbe fino al secolo XIV, ASD V, vol. X, 1930. itd. - i tako dalje. IVANČAN 1931. - Lj. Ivančan, Stanovi zagrebačkih kanonika, VDA V, 1931. IVANDIJA - A. Ivandija, Stara zagrebačka katedrala, 1060. IVANIŠEVIĆ 1977. - M. Ivanišević, Čakavski sabor, Split, 1977., hrv. tekst legende 69-86, bilješke 87-102; lat. tekst 103-121. IVANIŠEVIĆ- M. Ivanišević, Hagiografski izvori o posljednjim desetljećima hrvatskog kraljevstva u: Zvonimir. JAGIČ1911. - V. Jagić, članak u: Enciklopediji slavjanskoj filologiji, Sanktpeterburg, 1911. JAZU - Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb. JELIČ 1906. - L. Jelić, Fontes historicae liturgiae glagolito romanae a XIII ad XIX saeculum, Veglae, 1906. JELOVINA - D. Jelovina, Starohrvatska baština, Zagreb, 1976. JIČ - Jugoslovenski istorijski časopis, Beograd. JIREČEK1962. - V. Jireček, Romani u gradovima Dalmacije tokom srednjega veka, Beograd, 1962. JIREČEK - RADONIČ - V. Jireček - J. Radonić, Istorija Srba, Beograd, 1952. JOB - Jahresbuch der osterreichischen Byzantinischen Gesellschaft, Wien. JORDAN - K. Jordan, Investiturstreit und friihe Stauferzeit (1056-1197), Munchen, 1973. JZ - Jadranski zbornik, Rijeka. KALIĆ - J. Kalić, Crkvene prilike u srpskim zemljama do stvaranja arhiepiskopije 1219. godine u: Međunarodni naučni skup Sava Nemanjić-Sveti Sava, Beograd, 1979.

494

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Literatura

KAMPUŠ - I. Kampuš, Novi prilozi o lokrumskim falsifikatima i Desinoj darovnici pulsanskim benediktincima, HZ XV, 1962. KARAMAN - Lj. Karaman, Iz kolijevke hrvatske prošlosti, Zagreb, 1930. KARAMAN1963. - Lj. Karaman, Bilješke o staroj katedrali u Zagrebu, Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti JAZU XI, 1-2, 1963. KAŠIĆ - B. Kašić, Istoria Loretana od sfetae Kuchiae Bogorodičine, ν Rimu, 1617. KATIĆ - L. Katić, Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira, Zagreb, 1932. KATIČIĆ 1982.-1983 - R. Katičić, Imena dalmatinskih biskupija i njihovih biskupa u aktima ekumenskog koncila u Nikeji godine 787, Filologija 11, Zagreb, 1982.-1983. KATIČIĆ 1986. - R. Katičić, Vetustiores ecclesiae spalatensis memoriae, SP, ser. III, sv. 17, Split, 1986. KATIČIĆ et al. - R. Katičić, S. Prospero Novak, A. Ribičić u: Sto remek djela, Pisana riječ u Hrvatskoj, Osijek-Pula, 1986. KAUFMANN - L. Kaufmann, v. Konig u: ERLER. KEKAUMEN - Sovety i rasskazy Kekavmena, izd. G. G. LITAVRINA, Moskva, 1972. KELEMEN - E. Kelemen, Institutiones juriš hungarici II, 2. izd., Budae, 1818. KEMPF - F. Kempf, Crkva u doba grgurovske reforme u: H. H. Jedin, Velika povijest Crkve III, Freiburg, Basel, Wien, 1965., prijevod Zagreb, 1972. KIRAC 1946. - L. Kirac, Crtice iz istarske povijesti, Zagreb, 1946. KL - Katolični list, Zagreb. KLAIĆ N. 1955a. - N. Klaić, Rapski falsifikati, Zbornik Instituta za historijske nauke, Zagreb, 1955. KLAIĆ N. 1960. - N. Klaić, Miho Barada, Prilozi kronologiji hrvatske povijesti, HZ ХШ,1960. KLAIĆ N. 1960a. -N. Klaić, Jadran Ferluga, Vizantiska uprava u Dalmaciji..., HZ ΧΙΠ, Zagreb, 1960. KLAIĆ N. 1963a. - N. Klaić, Uzroci otpora crkvene desetine u zagrebačkoj biskupiji (do 1382.), Iz starog i novog Zagreba III, Zagreb, 1963. KLAIĆ N. 1963b. - N. Klaić, Ivan Ravenjanin i osnutak splitske metropolije, VAHD LXV-LXVL Split, 1963.-1965. KLAIĆ N. 1964. - N. Klaić, Problem vrhovne vlasti nad Dalmacijom, Zbornik Zadar, 1964. KLAIĆ N. 1964a. - N. Klaić, U povodu priloga Lj. Karamana itd., HZ XVH, 1964. KLAIĆ N. 1965. - N. Klaić, Historijska podloga hrvatskog glagoljaštva u X i XI stoljeću, Slovo 15-16,1965. KLAIĆ N. 1965.-1966. - N. Klaić, Da li je postojala Dalmatinska marka Bečke ilustrirane kronike, ZG XIX-XX, 1965.-1966. KLAIĆ N. 1965./1966.-1967. - N. Klaić, Diplomatička analiza isprava iz doba narodnih vladara HZ XVIII, 1965., i XIX-XX, 1966.-1967. Д KLAIĆ N. 1967a. - N. Klaić, Historia Salonitana maior, Beograd, 1967. јј KLAIĆ N. 1969. - N. Klaić, Nekoliko napomena o Bašćanskoj ploči, Vjesnik bibliotekara Hrvatske XV, Zagreb, 1969.

495

KLAIĆ N. 1970a. - N. Klaić, Knezovi Frankapani kao krčka vlastela, KZ l, Krk, 1970. KLAIĆ N. 1971. - N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1971. KLAIĆ N. 1972. - N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb, 1972. KLAIĆ N. 1976. - N. Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb, 1976. KLAIĆ N. 1976a. - N. Klaić -1. Petricioli, Zadar u srednjem vijeku do 1409., Zadar, 1976. KLAIĆ N. 1979. - N. Klaić, Način na koji je nastajalo djelo Historia Salonitana Maior, VAHD LXXI-LXXIII, Split, 1979. KLAIĆ N. 1981. - N. Klaić, Još jednom o Bašćanskoj ploči kao izvoru vladanja kralja Zvonimira, VHARP XXIV, 1981. KLAIĆ N. 1981a. - N. Klaić, Tobožnji Ladislavov monasterium sancti Stephani regis u Zagrebu, Peristil 24,1981. KLAIĆ N. 1982. - N. Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, Zagreb, 1982. KLAIĆ N. 1982.-1985. - N. Klaić, Još o prvom "čudu" iz djela Historia Sancti Christofori Martiris, JZ 12, 1982.-1985. KLAIĆ N. 1985. - N. Klaić, Baltazar A. Krčelić (1715-1778), autor tzv. odlomka ljetopisa iz 11. stoljeća, CCPIX, 1985. KLAIĆ N. 1985a. - N. Klaić, Trogir u srednjem vijeku, Trogir, 1985. KLAIĆ N. 1986. - N. Klaić, Pobjeda reformnog Rima na Jadranu za pape Grgura VII. (1073-1088 god.), VHARP XXVIII, 1986. KLAIĆ N. 1988. - N. Klaić, Vinodol, Pazin-Rijeka, 1988. KLAIĆ N. 1990. - N. Klaić, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb, 1990. KLAIĆ V. 1874. - V. Klaić, Ocjena odlomka iz "kronologije ili ljetopisa" Ivana Arcidakona, Izvjestje o Kraljevskoj velikoj gimnaziji u Zagrebu koncem školske godine 1874, Zagreb, 1874. KLAIĆ V. 1882. - V. Klaić, Da li je nekadašnja Slavonija bila izprvice hrvatska ili ugarska zemlja, Vienac XIV, Zagreb, 1882. KLAIĆ V. 1897. - V. Klaić, Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347, Zagreb, 1897. KLAIĆ V. 1899. - V. Klaić, Povjest Hrvata 1,1899; II, 1900; III, 1904. KLAIĆ V. 1901. - V. Klaić, Krčki knezovi Frankapani, Zagreb, 1901. KLEN - D. Klen, Arhivska grada u samostanu franjevaca u Košljunu, VHARP XVin, 1973. KLEN 1970 - D. Klen, Urbar Pazinske grofovije (1498), VHARP XIV. KNIEWALD - D. Kniewald, Zagrebački liturgijski kodeksi XI.-XV. stoljeća, CS 19, Zagreb, 1940. KNIEZSA - S. Kniezsa, Slawische Bestandteile der ungarischen staatlichen und juridischen Terminologie, SSASH 1/4,1955. KOLANOVIĆ 1991. - J. Kolanovic, Crkve i posjedi muranske opatije sv. Ciprijana na otoku Krku, VIA sv. l (XXXII), Pazin, 1991. KOS F. - F. Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev ν srednjem veku L-V., Ljubljana, 1902.-1928. KOS M. - M. Kos, O starejši slovanski kolonizaciji ν Istri, Razprave SANU II, 1950., Razred za zgodovinske vede.

496


KOSTRENČIĆ 1923. - M. Kostrenčić, Vinodolski zakon, Rad 1923. KOSTRENČIĆ 1953. - M. Kostrenčić, O radnji prof. dr. Mihe Barade Hrvatski vlasteoski feudalizam, Zagreb, 1953. KOŠĆAK - V. Košćak, Pripadnost istočne obale Jadrana do splitskih sabora 925-928, HZ ХХХШ-XXXIV, Zagreb, 1980.-1981. KOŠUTA 1952. - L Košuta, Izdanja Staroslavenskog instituta, HZ XV, 1952. KOVACHICH - G. M. Kovachich, Vestigia comitiorum apud Hungaros, Budae, 1790. KOVACHICH 1803. - G. M. Kovachich, Codex authenticus iuris tavernicalis, Budae, 1803., Vetusta iura civitarum sive iura civilia. KOVACHICH J. N. -J. N. Kovachich, SyUoge decretorum comitialium, Budae, 1818. KOVAČIĆ - S. Kovačić, Splitska metropolija u dvanaestom stoljeću u: Zborniku Krbavska biskupija u srednjem vijeku, Rijeka-Zagreb, 1988. KRČELIĆ - B. A. Krčelić, De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, Zagrabiae, 1770. KRETSCHMAYR - H. Kretschmayr, Geschichte von Venedig, 2, Gotha, 1920. KUKULJEVIĆ 1852. -1. Kukuljević Sakcinski, Statut otoka Krka od 1388. god., APJ Π, 1852. KUKULJEVIĆ 1863. -1. Kukuljević Sakcinski, Acta croatica. Listine hrvatske, Zagreb, 1983. KUKULJEVIĆ 1873. - I. Kukuljević Sakcinski, Putne uspomene iz Hrvatske, Dalmacije, Arbanije, Krka i Italije, Zagreb, 1873. KUKULJEVIĆ 1879. -1. Kukuljević Sakcinski, Prvovjenčani vladaoci Bugara, Hrvata i Srba i njihove krune. Rad 58,1879. KURELAC 1969. - M. Kurelac, Lučićev autograf djela "De regno Dalmatiae et Croatiae" u vatikanskoj biblioteci i drugi novootkriveni Lučićevi rukopisi, ZHZ6,1969. KZ - Krčki zbornik, Krk. LANOVIĆ - M. Lanović, Privatno pravo Tripartita, Zagreb, 1929. LEICHT 1897. - P. S. Leicht, Diritto romano e diritto germanico in alcuni documenti friulani dei secoli XI, XII e ХШ. Atti dell'Accademia di Udine, Ser. II, IV, 1897 = Scritti vari di storia del diritto italiano, vol. Π, Tomo II, Milano, 1948. LEICHT 1970. - P. S. Leicht, Breve storia del Friuli, Udine, 1970.4 LEICHT 1933. - P. S. Leicht, Π diritto privato preirneriano, Bologna, 1933. LENEL- W. Lenel, Die Entstehang der Vorherrschaft Venedigs an der Adria, Srrassburg, 1897. LEO EPISCOPUS OSTIENSIS - RIS IV. LESNY - J. Le^ny, Historia Krolestwa Slowian czyli Latopis Popa Duklanina, Warszawa, 1988. LEWALD - U. Lewald, Arbeit schafft Eigentum, Die pastinatio in partem, ein wenig bekannter italienischer Agrarvertrag des Mittelalters, VSW 39,1955. !JBERPAPIENSIS1868.-Liberlegis Langobardorum Papiensis dictus, MGH, Legum Tomis IV, ed. G. H. PERTZ, Hannoverae, 1868.

Literatura

497

LITAVRIN- G. G. Litavrin, Pamjatniki srednevekovoj istorii narodov central'noj i vostočnoj Evropy, Moskva, 1972. LK.- Leveltara kozlemenyek, Budapest. LOPAŠIĆ - R. Lopašić, Hrvatski urbari I, Zagreb, 1894. LUCIJE 1657. - J. Lucius, Vita loannis confessoris episcopi Traguriensis et eius miracula, Roma, 1657. LUCIJE 1666. - J. Lucius, De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amstelodami, 1666. LUCIJE 1673. - J. Lucius, Memorie di Tragurio ora detto Trau, Venetia, 1673. LUČIĆ- J. Lučić, Kralj Tomislav i njegovo doba, Nastava povijesti br. 2,1973. LUPI PROTOSPATARI CHRONICON - Lupi Protosp. Chronicon, RIS V. LUSARDO - BESTA - A. Lusardo - E. Besta, Statuta Veglae, Milano, 1945. LJUBIĆ, - Š. Ljubić, Listine o odnošajih između južnoga Slavenstva i mletačke republike, MSHSM. LJUBIĆ 1887.-Š. Ljubić, L'Italia descritta nel libro del re Ruggero compilato da Edrisi/testo arabo pubblicato con versione italiana e note da M. Amari e C. Schiaparelli, Roma, 1883., Rad 85,1887. MALATERRA - G. Malaterra, Hist. sic., RIS V, Medionali, 1727. MANDIĆ 1957. - D. Mandić, Crvena Hrvatska u svjetlu povjesnih izvora, Chicago, 957. MANDIĆ 1957a. - D. Mandić, Gesta regum Chroatorum, Buenos Aires, 1957. MANDIĆ 1957b. - D. Mandić, Hrvatski sabor na Duvanjskom polju god. 753., Buenos Aires, 1957. MANDIĆ 1963. - D. Mandić, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim, 1963. MANSI - J. D. Mansi, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio. MARGETIĆ 1965c. - L. Margetić, Tribuni u srednjovjekovnim dalmatinskim gradskim općinama, ZRVI XVI, 1975. MARGETIĆ 1970. - L. Margetić, Do sinteze. Dometi, god. 3, br. 8,1970. MARGETIĆ 1971. - L. Margetić, Bračno imovinsko pravo prema Krčkom statutu na latinskom jeziku, KZ 2,1971. MARGETIĆ 1972. - L. Margetić, Nasljedno pravo descendenata po srednjovjekovnim statutima Šibenika, Paga, Brača i Hvara, ZPFZ XXII, 1972. MARGETIĆ 1973. - L. Margetić, Preferiranje djeteta po krčkom, rapskom i drugim, primorskim statutima, VHARP XVIII; 1973. MARGETIĆ 1975. - L. Margetić, Tribuni u srednjovjekovnim dalmatinskim gradskim općinama. ZRVI XVI, l, 1975. MARGETIĆ 1975b. - L. Margetić, Creske općine u svjetlu isprave od 5. listopada 1283. i pitanje kontinuiteta dalmatinskih gradskih općina, Radovi 7 IHP, 1975. MARGETIĆ 1976. - L. Margetić, Značenje i porijeklo riječi tepčija i dad, ZRVI XVII, 1976. MARGETIĆ 1976a. - L. Margetić, Dokazna sredstva u sudskom postupku na frankapanskim primorskim posjedima, KZ 7,1976. MARGETIĆ 1978a. - L. Margetić, Najstarije vijesti o borbi krčkih i creskih pučana za očuvanje svojih prava, JIČ 1-4,1978.

498

Hrvatska i crkva u srednjem vijeku Literatura

MARGETIĆ 1978.-1979a. - L. Margetić, Pristinum-pistrinum, HZ ΧΧΧΙ-ΧΧΧΙΙ, 1978.-1979. MARGETIĆ 1980. - L. Margetić, Iz vinodolske prošlosti, Rijeka, 1980. MARGETIĆ 1980a. - L. Margetić, Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom kodeksu, VAHD 74,1980. MARGETIĆ 1980c. - L. Margetić, Vjerodostojnost vijesti Andrije Dandola o Dalmaciji u XI. st., ZRVI XIX, 1980. MARGETIĆ 1982.-1985. - L. Margetić, Događaji u Hrvatskoj i Dalmaciji u svjetlu do sada neiskorištene vijesti o Rabu, JZ 12, 1982.-1985. MARGETIĆ 1982. - L. Margetić, Kekaumenos Dobronja, ein kroatischer Herrscher des XI Jahrhunderts, ZRVI XXI, 1982. MARGETIĆ 1982a. - L. Margetić, Zemljoradnički zakon (Nomos georgikos), ZPFR 3,1982. MARGETIĆ 1982b. - L. Margetić, Vijesti Andrije Dandola o Dalmaciji u XII. stoljeću i njegovi izvori, HZ XXXV, 1982. MARGETIĆ 1983. - L. Margetić, Marginalije uz rad V. Košćala, HZ XXXVI, 1983. MARGETIĆ 1983a. - L. Margetić, La distruzione di Trau da parte dei Saraceni nella prima meta del secolo ΧΠ u: Histrica et Adriatica, Trieste, 1983. MARGETIĆ 1983b. - L. Margetić, Srednjovjekovno hrvatsko pravo, Stvarna prava, Zagreb-Rijeka-Čakovec, 1983. MARGETIĆ 1983c. - L. Margetić, Porijeklo načela paterna paternis u srednjovjekovnim pravnim sustavima na jadranskoj obali, ZPFZ 33,1983., 131-140. MARGETIĆ 1983d. - L. Margetić, Histrica et Adriatica, Trieste, 1983. MARGETIĆ 1984.-1985. - L. Margetić, Opća povijest prava, 2. izd., Rijeka, 1984.-1985. MARGETIĆ 1984. - L. Margetić, Pravni i povijesni aspekti pohoda mletačkog dužda Petra II. Orseola u Dalmaciju u 1000. godini, ZPFR 5,1984. MARGETIĆ 1985. - L. Margetić, Međunarodni položaj Hrvatske oko 1075. godine (Petar Krešimir IV. i Amico), ZPFR 6,1985. MARGETIĆ 1985a. - L. Margetić, Accenni ad alcuni istituti del diritto privato sulle due sponde adriatiche nell'Alto medio evo, Le relazioni tra le due sponde adriatiche, Roma-Spoleto, 1985. = Trgovački odnosi između dvije jadranske obale u ranom srednjem vijeku i uloga mediatora, ZPFR 7,1986. > MARGETIĆ 1986a. - L. Margetić, Toparque, tep'ci (topoteretes) et dad en Croatie au Xie siecle, REB 44, Pariš, 1986. MARGETIĆ 1987 - L. Margetić, Pozadina prvoga ugarskog napada na Rab (l 071.), HZ XL,1987. MARGETIĆ 1988a. - L. Margetić, Ugovor mletačkih i italskih gradova contra generationes Sdavorum (840.), HZ XXV, 1988., 217-235. MARGETIĆ 1989. - L. Margetić, O nekim vrelima hrvatske povijesti XI. stoljeća (s osobitim obzirom na Osor), HZ XLII, 1989. MARGETIĆ 1989a. - L. Margetić, La Legge Agraria, Accenni ad alcuni problemi della storia del diritto, RSB V, (1985), 1989. MARGETIĆ 1990. - L. Margetić, Branimirov natpis iz 888. i međunarodni položaj Hrvatske, ZPFZ 40,1990.

499

MARGETIĆ 1990a. - L. Margetić, O nekim pitanjima naše ranosrednjovjekovne povijesti, ZG 44,1990. MARGETIĆ 1990c. - L. Margetić, Rijeka, Vinodol, Istra, 1990. MARGETIĆ 1990d. - L. Margetić, Iz ranije povijesti Trogira, HZ XLIII, 1990. MARGETIĆ 1991. - L. Margetić, "Provincijalni arhonti" Taktikona Uspenskog (s osobitim obzirom na arhonta Dalmacije), ZRV XXIX-XXX, Beograd, 1991 . = RZZ 34,1992. MARGETIĆ 1991. - L. Margetić, Recenzija rada N. Klaić 1990., HZ XLV, 1991. MARGETIĆ 1993. - L. Margetić, O vjerodostojnosti isprava unesenih u potvrdnice pape Grgura IX. iz 1227., Radovi FF 26,1993. MARGETIĆ 1993a. - L. Margetić, Zagrebački monasterij, CCP XVII., 1993. MARGETIĆ 1994. - L. Margetić, Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pitanja, HZ 47,1994. MARGETIĆ 1994a. - L. Margetić, Pitanja iz najstarije povijesti zagrebačke biskupije i Slavonije, CCP, god. XVII., br. 34,1994. MARGETIĆ 1995. - L. Margetić, O kartularu samostana sv. Krševana u Zadru, RZZ 37,1995. MARGETIĆ 1996. - L. Margetić, Regmim Croatiae et Dalmatiae u doba Stjepana II., Radovi HPZ 29,1996. MARGETIĆ 1996a. - L. Margetić, Istra i Kvarner, izbor studija, Rijeka, 1996. MARGETIĆ 1997. - L. Margetić, Hrvatska država u doba narodnih vladara u: Hrvatska i Europa, sv. L, Zagreb, 1997. MARGETIĆ 1997a. - L. Margetić, Iz ranije hrvatske povijesti, Split, 1997. MARGETIĆ 1998. - L. Margetić, Poruka i datacija tzv. Ljetopisa Popa Dukljanina, CCP 41, god. XXII, Zagreb, 1998., 1-30. MARGETIĆ 1998a. - L. Margetić, Opća povijest prava i države, Rijeka, 1998. MARGETIĆ - MARŠAVELSKI - L. Margetić - M. Apostolova Maršavelski, Hrvatsko srednjovjekovno pravo - vrela s komentarom, Zagreb, 1990. MARINI - G. Marini, I papiri diplomatici, Roma, 1805. MAROVIĆ - I. Marović, O godini razorenja Salone, Kulturna baština 21, Split, 1991. MATANIĆ- A. Matanić, De arigine tituli "Dalmatiae ac totius Croatiae primas" RomaeSublaci, 1952. . MAYER - A. Mayer, Duklja i Dioklecijan, VAHD LIV-LIX, Split, 1954.-1957. MAYER 1951. - A. Mayer, Kotorski spomenici, Prva knjiga kotorskih notara od god. 1326-1335, Zagreb, 1951. MAYER - E. Mayer, Die dalmatisch-istrische Munizipalverfassung im Mittelater und ihre romischen Grundlagen, ZS, GA XXTV, 1903. = La costituzione municipale dalmatoistriana nel medio evo e le sue basi romani, AMSIXXII, 1907. MAŽURANIĆ - V. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, Zagreb, 1908.-1922. MCZ - Povijestni spomenici slob. kralj, grada Zagreba, ed. I. K. Tkalčić, I i dalje, 1888. i dalje.


Literatura

MEYER - P. Meyer, Juristische Papyri, Berlin, 1920. MGH - Monumenta Germaniae historica - Diplomata - Diplomata - Epp. - Epistolae - Scriptores - Scriptores MHEP - Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis MHEZ - Monumenta historica episciopatus Zagrabiensis I i II, zagreb, 1873. MJHSM - Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium, Zagreb. MIJUŠKOVIĆ - S. Mijušković, Ljetopis Popa Dukljanina, Titograd, 1967. MIHALJIČ - STEINDORFF - R. Mihaljić - L. Steindorff, Namentragende Steinschriften in Jugoslawien vom Endedes 7. bis zurMitte des 13. Jahrhunderts, Wiesbaden, 1982. MIOG - Mitteilungen des Instituts fur osterreichische Geschichtsforschung, Wien. MITIS 1925. - S. Mitis, Storia dell'Isola di Cherso-Ossero (476-1409), AMSI XXXVII, Parenzo, 1925. MITIS - S. Mitis, La contea di Pisino dal decimosesto al decimonono secolo, AMSI XVII. MOGUŠ1967. - M. Moguš, Riječ-dvije o Bašćanskoj ploči, Kolo 4, god. V, Zagreb, 1967. MOGUŠ1997. - M. Moguš, Bašćanska ploča u našoj znanstvenoj literaturi u: Zvonimir. MOLNAR - E. Molnšr, Problem etnogeneze i drevnei istorii vengerskoga naroda, SHASH13. V1ONTICOLO - G. Monticolo, Cronache veneziane antichissime I, Roma, 1890. tfOREA - D. Morea, Π Chartularium del monastero di Conversano, Montecassino, 1892. vlOŠIN - V. Mošin, Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb, 1950. .1SHSM - Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, Zagreb. 4AGY 1923. - J. Nagy, Tradicija isprava hrvatske narodne dinastije izdanih u korist Zadarskog samostana sv. Krševana u: Zbornik kralja Tomislava, Zagreb, 1923., 430-444. IDI - Nuovo Digesto Italiano. ГЕМЕТН-ERHLICH - VOJVODA - D. Nemeth-Ehrlich - B. Vojvoda, Katalog. FIKOLAJEVIĆ- I. Nikolajević, "Salona Christiana" u VI i VII veku, VHAD LXXIILXXIII, Split, 1979. OUAILLES - DADM - P. Nouailles - A. Dain, Les Novelles de Leon Le Sage, Pariš, 1944. OVAK - G. Novak, Povijest Splita I, Split, 1975. OVAK V. 1959. - V. Novak, Zadarski kartulaer, Zagreb, 1959. OVAK V. - V. Novak, Scriptura beneventana, Zagreb, 1920. OVAKOVIĆ - S. Novaković, Prvi osnovi slovenske književnosti medu balkanskim Slavenima, Beograd, 1893. OVAKOVIĆ R-R. Novaković, Gde se nalazila Srbija od Vn do XHveka, Beograd, 1981. OVELLAE - Novellae lustiniani, ed. R. SCHOELL - G. KROLL, Berolini, 1928. DVELLAE CONSTITUTIONES - E. K. Zacharia v. Lingenthal, Jus Graeco-Romanum. Lipsiae, 1957. \K - Osterreichisches Archiv fur Kirchenrecht, Wien.

OIKONOMIDES - N. Oikonomides, Les listes de preseance byzantines des IXC sičcles, Pariš, 1972. OSTOJIĆ - I. Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj, Split, 1964. l, 1963. II1964. OSTROGORSKI1949. - G. Ostrogorski, Serbskoe posol'stvo k imperatoru Vasiliju II, Glas Srpske akademije 193,1949. OSTROGORSKI 1951. - G. Ostrogorski, Urum-Despotes, Die Anfange der Despoteswiirde in Byzanz, BZ 44,1951. = Urum-despot, počeci despotskog dostojanstva u Bizantiji u: Iz vizantijske istorije i prosopografije, Beograd, 1970. OSTROGORSKI 1953. - G. Ostrogorski, Taktikon Uspenskog i Taktikon Beneševića, O vremenu njihovog postanka, ZRVI 2,1953. OSTROGORSKI - STEIN - G. Ostrogorski - E. Stein, Die Kronungsordnungen des Zeremonienbuches, Byzantion 7,1932. PANERAI-A.Panerai,Sudiunanticocontrattoagrarioche rivive nel mezzogiomo d'Italia, Annali della Facolta di Agraria, Pubblicazione dell'Universita di Bari 6,1948. PARTHEY-G. Ра1Љеу,Н1егосЦз5упесоети5е1№пНаеСгешеф15сорагшп, Berlin, 1966. PAŠKI STATUT - Statuta communitatis Pagi, Venetiis, 1637. PERIČIĆ - E. Peričić, Sclavorum regnum Grgura Barskog - Ljetopis popa Dukljanina, Zagreb, 1991. PEROJEVIĆ 1922. - M. Perojević, Ninski biskup Teodozije, VAHD, 1922. PEROJEVIĆ 1939. - M. Perojević, Ninski biskup u povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb, 1939. PRAGA 1926. - G. Praga, recenzija knjige N. Brusic, Otok Rab, ASD 1,1926., 178 i d. PRAGA 1926a. - G. Praga, Josip Nagy, Tradicija isprava itd., AMSD I. PRAGA 1927. - G. Praga, Ferdo Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, AMSD II, Žara, 1927. PRAGA 1929. - G. Praga, Lo "scriptorium" dell'abbazia benedettina di San Grisogono in Žara, AMSD VII, 1929. PRAGA 1931. - G. Praga, La traslazione di S. Niccolo e i primordi delle guerre normanne in Adriatico, ASD, god. VI, vol. XI, 1931. PRAGA 1942. - G. Praga, La Chiesa di Roma ed i Croati u: Italia e Croazia, Roma, 1942., 187-227. PRAGA 1954.- G. Praga, Storia di Dalmazia, terza edizione, Padova, 1954. PROKIĆ - B. Prokić, Die Zusatze in der Handschrift des Johannes Skylitzes, Codex Vindobonensis hist. graec. LXXIV, Munchen, 1906. PROKOP - O. Veh, Prokop, Gotenkriege, Munchen, 1966. RAPSKI STATUT - U. Inchiostri - A. G. Galzigna, Gli Statuti di Arbe, AT vol. XXIII, a. 1889.-1900. RAČKI1857. - F. Rački, Viek i djelovanje Sv. Ćirila.i Methoda slovjenskih apostolov, Zagreb, 1857. RAČKI 1865. - F. Rački, Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srbsku povjest srednjega vieka. Književnik II, Zagreb, 1865. RAČKI 1874. - F. Rački, Istraživanja u pismarah i knjižnicah dalmatinskih, Rad 26,1874.

500

501

502


RAĆKI 1874a.- F. Rački, Borba Južnih Slavena za državnu neodvisnost, Rad 27,1874. (drugo izdanje, Beograd, 1931.). RAČKI 1875. - F. Rački, Staro-hrvatski glagolski natpis u crkvi sv. Lucije kod Baške na Krku, Starine VII, 1875. RAČKI 1881. - F. Rački, Hrvatska prije XII vieka glede na zemljišni obseg i narod, Rad 56, 1881. RAČKI 1888. - F. Rački, K pitanju o proslavi osamstogodišnjice osnutka zagrebačke biskupije, KL 24,1888. RAD - Rad JAZU (HAZU). RADOJČIĆ - N. Radojčić, Kako su nazivale Srbe i Hrvate vizantiski istorici XI i XII veka Jovan Skilica, Nicefor Brijenije i Jovan Zonara, Glasnik Skopskog naučnog društva 2,1917. RADOLPHUS - Gesta Tancredi, RIS V. RADOVI FF - Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. RADOVI IHP - Radovi Instituta za hrvatsku povijest, Zagreb. RADOVI ST. - Radovi Staroslavenskog instituta u Zagrebu. RADOVI ZHP - Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb. RAINERIUS DE PERUSIO - Ars notariae, BIMA, vol. II, 1892. RAPANIĆ - Ž. Rapanić, Bilješke uz četiri Branimirova natpisa, SP, Ш. serija, sv. 11,1981. RAZPRAVE - Razprave SANU, Ljubljana. RĐA - Rivista di diritto agrario. RE - Realenyclopadie der classischen Altertumswissenschaft (G. Wissowa, W. Kroll, K. Mittelhaus, K. Ziegler). REB - Revue des etudes byzantines. RENDIĆ-MIOČEVIČ - D. Rendić-Miočević, Branimir, EJ 2,1942. RIS - L. A. Muratori, Rerum italicarum scriptores. RHD - Revue historique de droit frangais et etranger, Pariš. RIDA - Revue Internationale des Droits de TAntiquite, Bruxelles. RITIG - S. Ritig, Povijest i pravo slovenštine, Zagreb, 1910. RSB - Rivista di Studi Bizantini e Slavi, Bologna. RZZ - Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU, Zadar. ŠAL VIOLI - G. Salvioli, Storia della procedura civile e criminale u: Pasquale del Giudice, Stona del diritto italiano, vol. IIL Parte prima, Milano, 1925. SCHIEFER - Th. Schiefer, Die Urkunden Lothars I und Lothars Π, Berlin-Ziirich, 1966. SCHMID - H. F. Schmid, Die Grundzuge und Grundlagen der Entwicklung des kirchliche Zehnirechts auf kroatischem Boden wahrend des Mittelalters, Šišićev zbornik, Zagreb, 1929. SCHMID 1922. - H. F. Schrnid, Der Gegenstand des Zehnstreites zwischen Mainz und den Thuringern im 11. Jahrhunderts und die Anfange der decima constituta in ihrer kolonisationgeschichtlichen Bedeutung, ZS, GA 43,1922. SCHMID 1956. - H. F. Schmid, Byzantinisches Zehntwesen, JOB, 1956. SCHIMIDT - L. Schmidt, Die Ostgermanen, Miinchen, 1966.

Literatura

SCHREINER - P. Schreiner, Der Dux von Dalmatien und die Belagerung Anconas im Jahre 1173, Byzantion XLI, 1971. SCHMITZ-KALLENBERG - L. Schmitz-Kallenberg, Die Lehre von den Papsturkunden u: Urkundenlehre, Leipzig-Berlin, 2. izd., 1913. SCHNETZ - J. Schnetz, Ravennatis Anonimi Cosmographia, Lispiae, 1940. SEPPELT - F. X. Seppelt, Papstgeschichte von den Anfangen bis zur Gegenwart, 1940. SHASH - Studia historica Academiae scientiarum Hungaricae, Budapest. SIMON MAGISTER - Simon Magister, CSHB, 1838., ed. E. BEKKER. SKILICA - J. Scylitzae, Synopsis Historiarum, Berolini et Novi Eboracii, ed. I. THURN. SKILIČIN NASTAVLJAČ - Georgius Cedrenus loannis Scylitzae ope ab I. Bekkero suppletus et emendatus II, Bonnae, 1839. SKOK - P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na Jadranskim otocima, Zagreb, 1950. SLAMNIG 1981. - I. Slamnig, Hrvatska versifikacija, Zagreb, 1981. SMIČIKLAS - T. Smičiklas, Poviest hrvatska, Zagreb, 1882. SP - Starohrvatska prosvjeta, Zagreb/Split. SPLITSKI STATUT -J. Hanel, Statuta et leges ciuitatis Spalati, MHJSM II. STAMAĆ - A. Stamać, "Bašćanska ploča" kao književno djelo, Croatica XVIII, br. 26, 27, 28, Zagreb, 1987. STANISAVLJEVIČ - M. Stanisavljević, Baranove zemlje, VDA XI, 1945. STATUTA CAPITULIZAGRABIENSIS- J. K. Tkalčić, Statuta capituli Zagrabiensis saec. XIV, Monumenta historiae episcopatus Zagrabiensis, Zagreb, 1874. STEINDORFF 1984. - L. Steindorff, Die dalmatinischen Stadte im 12. Jahrhundert, Koln-Wien, 1984. STEINDORFF 1985. - L. Steindorff, Die Synode auf der Planities Đalmae, MIOG XCIII, Wien-Koln-Graz, 1985. STEINDORFF 1988. - L. Steindorff, Die Vita beati lohannis Traguriensis als Quelle zur Geschichte der dalmatinischen Stadt Trogir im 12 Jahrhundert, Siidostforschungen XLVII, 1988. STIPIŠIĆ - J. Stipišić, Diplomatička analiza Krešimirove darovnice o Maunu iz 1069., Pomorski zbornik 7,1969. STIPIŠIČ - ŠAMŠALOVIĆ - J. Stipišić - M. Samšalović, Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije, ZHI, vol. 3,1960. STRGAČIČ 1943. - A. Strgačić, Cella sancti Johannis in Tilago, ČHP 4,1943. STROHAL I. 1911. - I. StrohaL, Otkupno pravo u starih Hrvata, Rad 189,1911. STROHAL 1911. - R. Strohal, Glagolska notarska knjiga vrbničkog notara Ivana Stašića, Zagreb, 1911. STROHAL 1912. - R. Strohal, Glagolski natpis u crkvi sv. Lucije kod Baške na otoku Krku, VHAD, N. S. XII, 1912. STUTZ - V. Stutz, Daš karolingische Zehntgebot, ZS GA 29,1908. SZ - Senjski zbornik. SZENTIRMIAI - A. Szentirmiai, Uber die angebliche Apostolische Legation Stephans der Heiligen, OAK, 1958.

504


SZENTPETERY - J. Szentpetery, Az Arpad-hazi kiralok okleveleinek kritika i jegyzeke (Regesta regum stirpis Arpadianae critico-diplomatica). Tomus I, I kotet, 1001-1270,1. Fuzet, Budapest, 1923. ŠANJEK - F. šanjek. Crkva i kršćanstvo u Hrvata, 2. izd., Zagreb, 1993. ŠIBENSKI STATUT - Volumen statutorum, legum et reformationum civitatis Sibenici, Venetiis, 1608.; Knjiga statuta, zakona i reformacija grada Šibenika, Šibenik, 1982. ŠIŠIĆ 1901. - F. Šišić, Studije iz historije anžuvinske dinastije, VZA III, 1901. ŠIŠIĆ 1901a. - F- Šišić, Lažne, krivo određene i nikako određene izprave za hrv. povjest (1102-1400), VZA, 1901. ŠIŠIĆ 1913. - F. Šišić, Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji, VHAD XIII, 1913. ŠIŠIĆ 1914a. - F. Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije I, Zagreb, 1914. ŠIŠIĆ 1917. - F. Šišić, Geschichte der Kroaten, Zagreb, 1917. ŠIŠIĆ 1925. - F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925. ŠIŠIĆ 1928. - F. Šišić, Letopis Popa Dukljanina, Beograd, 1928. ŠIŠIĆ 1962. - F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda, 3. izd., Zagreb, 1962.. ŠIŠIĆ 1944. - F. Šišić, Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102 - 1301). Prvi dio: (1102-1205), Zagreb, 1944. ŠTEFANIĆ1936. - V. Štefanić, Opatija sv. Lucije u Baski, CS 6, br. 11-12, Zagreb, 1936. ŠTEFANIĆ 1941. - V. Štefanić, Bašćanska ploča, HE II, 1941. ŠTEFANIĆ 1955. - V. Štefanić, Bašćanska ploča, EJ l, 1955. ŠTEFANIĆ 1969. - V. Štefanić, Prvobitno slavensko pismo i najstarija glagoljska epigrafika. Slovo 18-19, 1969. 5TEFANIĆ et al. - V. Štefanić, B. Grabar. A. Nazor, M. Pantelić, Hrvatska književnost srednjega vijeka (Pet stoljeća hrvatske književnosti knj. 1), Zagreb, 1969. 5TOKALO - G. Štokalo, Bula "Ad decorem" pape Nikole V. (1447-1455), CCP V, 1981. 5UFFLAY - M. Sufflay, Janos Gercsei fdesperes kronikaja toredekerol, Szazadok 38, Budapest, 1904. >UFFLAY 1905. - M. Sufflay, A kšt Arbei iker oklevel, Szazadok 39,1905. >UFFLAY 1913. - M. Sufflay, Acta et diplomata Albaniae mediae aetatis illustrantia I, Vindobonae, 1913. .URMIN - Đ. Šurmin, Hrvatski spomenici, MHJSM VI., Zagreb, 1898. iVAB - M. Švab, Prilog kritici regesta pisma ugarskog kralja Ladislava montecassinskom opatu Oderiziju, HZ XXXI-XXXII, 1978.-1979. »VAB 1982. - M. Švab, Prilog kritici "Kronologije", djela pripisanog arhidakonu Goričkom Ivanu, HZ XXXV, 1982. "ANODI - Z. Tanodi, Izprave zagrebačkih biskupa Stjepana I i Stjepana Π, Zbornik 1944. "AKTIKA LAVA VI. MUDROG - Patrologia graeca 107. ΉΕΟΡΗΑΝΙCHRONOGRAPHIA - ed. C. DE BOOR, Lipsiae, 1883. HEOPHANUS CONTINUATUS - CSHB, 1938., ed. E. BEKKER. ΊΜΟΝ - A. v. Timon, Ungarische Verfassungs - und Rechtsgeschichte, Berlin, 1904.

Literatura

505

TKALČIĆ 1875. - I. K. Tkalčić, Dva odlomka za poviest grada Zagreba u XIV, vieku, St 7,1875. TKALČIĆ 1889. i d. - I. K. Tkalčić, Povjestni spomenici slob. kralj, grada Zagreba, Zagreb, 1889. i d. TOMA - F. Rački, Thomas Archidiaconus Historia Salonitana, MSHSM III, 1891. V. i Toma Arhidakon, Split, 1977. (prijevod V. Rismondo). TRIP. - S. Verboczy, Tripartitum opus juriš consuetudinarii u: CIH. TROGIRSKI STATUT - I. Strohal, Statutum et reformationes civitatis Tragurii, MHJSM X, 1915.; usp. A. CVITANIĆ, Statut grada Trogira, Split, 1988. Tsz - Tortćnelmi Szemle, Budapest. UDINA - R. Udina, Π Placito di Risano, Istituzioni giuridiche e sociali dell'Istria durante il dominio bizantino, AT vol. XVII, III Serie, XLV della Raccolta, Trieste, 1932. VAHD - Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Zagreb. VALENZI1933. - F. Valenzi, II contratto di piantagione (mugarsa) in diritto mussulmano e nella consuetudine della Libia, RĐA, 1933. VASSILICH - G. Vassilich, Statuti della citta di Veglia, AMSI 1,1885., II, 1886. VDA - Vjesnik kr. Državnog arkiva u Zagrebu. VDAR - Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci. VELNIĆ - T. Velnić, Košljun kod Punta na otoku Krku, Đakovo, 1966. VHAD - Vjesnik hrvatskoga arheološkog društva, Zagreb. VHARP - Vjesnik Historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, Rijeka-Pazin. VILJEM APULSKI - RIS V. VITA ALEXANDRI - Vita Alexandri II, RIS III. VIZ - Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, Beograd. VOGT - A,. Vogt, Le livre des ceremonies I, Pariš, 1967. VSW - Vierteljahrschrift fur Sozial-und Wirtschaftsgeschichte. WINKELMANN - F. Winkelmann, Byzantinische Rang- und Amterstruktur im 8 und 9 Jahrhundert, Berlin, 1985. YRNERI FORMULARIUM - BIMA, vol. 1,1930. ZACOS - VEGLERY - G. Zacos - A. Veglery, Byzantine Lead Seals, Basel, 1972. ZADAR ZBORNIK - Zadar Zbornik, Zagreb, 1964. ZAYTAY -1. Zaytay, Introduction a l'etude du droit hongrois, Pariš, 1953. ZBORNIK 1944. - Kulturno-povjestni zbornik zagrebačke nadbiskupije u spomen 850godišnjice osnutka, I, Zagreb, 1944. ZBORNIK FF - Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu ZBORNIK TOMISLAV - Zbornik kralja Tomislava, Zagreb, 1925. ZBORNIK ZADAR - Zbornik Instituta za historijske nauke u Zadru. ZČ - Zgodovinski časopis, Ljubljana. ZHI - Zbornik Historijskog instituta, Zagreb. ZHZ - Zbornik Historijskog zavoda JAZU, Zagreb. ZJAĆIĆ - M. Zjačić, Knjiga riječkog notara i kancelara Antuna de Renno de Mutina, (1436-1461), VHARP V, Rijeka, 1959.

506


ZJAČIĆ 1973. - M. Zjačić, Posjedovni odnosi porečke crkve od VI do XVI stoljeća, JZ VIII, 1973. ZLATNA KNJIGA GRADA SPLITA - sv. I, ed. V. GLIGO et al., Split, 1996. ZPFR - Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci. ZPFZ - Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu. ZRVI - Zbornik radova Vizantološkog instituta, Beograd. ZS - Zeitschrift der Savigny-Stiftung fur Rechtsgeschichte - RA: Romanistiche Abteilung - GA: Germanistische Abteilung ZVONIMIR - Zvonimir, kralj hrvatski, Zagreb, 1997. ŽAGAR 1997. - M. Žagar, Kako je tkan tekst Bašćanske ploče, Zagreb, 1997.

KAZALA

1. KAZALO OSOBA

Adalbert, vojvoda koruški 454 Adalbert, vojvoda od Toskane 236 Adelgis, beneventanski vojvoda 236 Ajo, lang. vojvoda 133 Ajon, benevenstanski vojvoda 242 Akoncije, papin legat 395 Aleksandar II, papa 55, 73, 85, 86, 88, 97, 117, 118,122,181-185,187-189, 191,192,194,195,329,414,453,458 Aleksandar III., papa 329 Aleksije, car 71 Aleksije, patrijarh 55, 458 Alkuin 40 Almarius, vesprimski biskup 254 Almoš 12,307,365,379 Amico, normanski grof 15, 301, 293, 363, 451,452,456 Andrea, zad. prior 67 Andrija II, kralj 30, 39, 33, 256, 313, 327-329,331,333,334,336,337,340, 342- 344,346,348 Andrija III., kralj 309, 312- 314 Andrija Posmrče, sin Andrije II. 312 Andrija, vojvoda 317, 328 Antonio de Murano, slikar 435 Antun de Renno de Murina, notar 433, 435 Arnulf, car 269, 270,287 Augustin Kažotić, biskup zgb. 315 Azinarije, gotski vojvoda 130 Bartol, krčki knez 353, 419 Bazilije L, car 173, 230, 231, 232, 235, 242- 243, 248, 285, 286 509

Bazilije II. car 27, 56, 57,178, 298 Bela II., hrv.-ug. kralj 205, 260, Bela III., hrv.-ug. kralj 114,317-320,345 Bela IV., hrv.-ug. kralj 312, 313, 320, 330, 339, 341, 343, 346, 348 Bela, sin Andrije 331 Belletto Falieri, rektor 220 Berengar, car 172 Bernard, biskup 316 Blaž, notar 14 Bodin, vladar Duklje 95 Boioanus, katepan 57,59 Bonifacije VIII., papa 312 Borna, vojvoda 277 Branimir, vojvoda 7,11, 227, 238-242, 244- 249,285, 286, 298,412 Braslav, vojvoda 12, 267-269, 287 Celestin III., papa 389 Contareno, dužd 215 Cosma, splitski prior 61 Dabral, splitski nadbiskup 61, 398 Damiani Petar 53, 55, 59, 68,458-460 David, ug. vojvoda 254 Deša, sin Uroša 98 Deša, veliki srpski župan 99 Desila, župan 13,351,356,359,360,377, 378,385,382,465 Dioklecijan, car 109,161 Dobronja, toparh 8,58,59, 66, 67 Dobrovit, opat 14,351,374,375,377-379 Domagoj 233, 234, 237, 244-246 Domana, biskup 222, 463

510


Domenico Flabiano, dužd 57 Domenico Orseolo, dužd 57 Dominik, zgb. biskup 316, 317 Dominik, opat košljunski 447, 448 Držiha, opat 351,357,369,374,377,378, 385 Držislav 141,142,145-147,175-298 Dujam, krčki knez 353,354 Eduard, engl. kralj 86 Emerik, hrv.-ug. kralj 317,327,328,331, 339, 341, 346 Fabijan, nadbiskup bački 254 Falieri Ordelafo, dužd 353 Fancika, Ladislavov delegat 262 Felicijan, ostrogonski nadbiskup 260 Ferdinand, kralj 47 Ferdinand, nadvojvoda 47 Filip, biskup 315 Focije, patrijarh 232,236 Fridrik Barbarosa, car 116 Fridrik Celjski 431,432 Gaj, papa 161 Gaudencije, osorski biskup 8, 53-55, 458-459 Gaudije, splitski nadbiskup 205 Gentilis, kardinal, papin legat 216,217, 320,321 Gerard, siponski nadbiskup 363 Geza L, ug. vladar 60,311 Geza II., hrv.-ug. vladar 110,163 Geza, vojvoda 215,290,321 Girard, papin legat 388 Gojslav, brat Krešimira III., 8,56,57,59, 103,178,184 Gojslav, brat P. Krešimira IV. 78,84,8688 Gotopoldo, akv. patrijarh 194 Gottschalk 230,277

Kazalo osoba

Gradić 91 Grgur IX, papa 12, 257, 297, 327, 330, 334- 338, 340, 343 Grgur VII12, 70, 85, 86, 88, 92, 94, 300303, 306, 364 Grgur VII., papa 12, 70,92,94,300,301 Grgur, barski biskup 9, 93, 97, 112 Grgur, prior zadarski 408 Gualterije, splitski kanonik 112 Guiscard Robert 362-364 Gyula, palatin 256 Hadrijan L, papa 137 Hadrijan II., papa 232 Hadrijan III., papa 242 Hadrijan IV, papa 110 Hamurabi 11, 209 Harold od Wessexa, earl 86 Henrik II., car 57 Henrik IV. kralj, pa car 12, 85,187,188, 257,258,292,301,302,303,364,365 Henrik, ban 32 Hermolais Juraj, rapski biskup 211,366 Honorije II., protupapa 187, 188, 192, 197 Honorije III., papa 324, 328, 333, 340 Honorije, šal. nadbiskup 149 Ignacije, patrijarh 236 Inocent II., papa 205 Inocent III., papa 328, 333, 396 Inocent IV. 191

Ivan VIII. Frankapan, 282,283, 447 Ivan Ravenjanin, splitski nadbiskup 128,139,140,162,165 Ivan IV, papa 133,139,160 Ivan VIII., papa 150, 229,236-239, 242, 246, 281,284, 285, 286 Ivan X., papa 120 Ivan, biskup zagrebački 314, 315 Ivan, dad 388

i

Ivan, kardinal, papin legat 182,184 Ivan, krčki biskup 417, 420 Ivan, papin legat 189 Ivan, trog. biskup 199, 204, 205 Ivan. split. nadbiskup 159,186 Izanacije, dux Dalmatiae atque Diocliae 114,115 Jula, palatin 254 Justin II-, car 172 Justin, biskup 149 Justinijan, car 129,172 Kalisto III., protupapa 116, 439 Karlman 236, 280, 286 Karlo Ćelavi, zapadnofranački kralj 236, 276 Karlo I., hrv.-ug. kralj 32-35,37,40,312, 320,321 Karlo II., zapadnofranački vladar 237 Karlo III., car 229, 287 Karlo Veliki 40,172,173 Karlo, kralj Sicilije 312 Klement III. Wilbert, protupapa 11,94, 95,257, 258,263,303,306,329,364365,389 Knežič Gašpar 435,436 Kocelj 246, 275 Koloman, hrv.-ug. kralj 13,30,204,206, 263, 311, 365,379,380,399 Koloman, vojvoda 297 Komnen Aleksije, car 215 Komnen Emanuel, car 9, 98, 99, 109, 110,114,115,116,117 Komnen Izak, car 105 Konrad II. 454 Konstantin Duka l, 114,115 Konstantin Monomah, car 66, 68, 228 Konstantin Porfirogenet, car 172 Konstantin V., car 135 Konstantin VI., car 173

51 l

Kosmat, knez 351, 379, 385 Koštica Juraj, rapski biskup 23,211-212, 462 Kozma, prezbiter 62 Kozma, vesprimski biskup 254, 256 Krešimir Suronja, hrv. kralj 56, 57, 59, 60, 62, 67,103,146,147,178, Krešimir II. 388 Ladislav IV 312-314,321, 429 Lambert, vojvoda od Spoleta 236 Lav VI., car 14,147, 266, 413, 414 Lav VI., papa 125 Ljudemišl, ujak vojvode Borne 277 Ljudevit Posavski 27, 274, Lotar, italski kralj pa čari 48. 276, 278 Lovro, splitski nadbiskup 165,186,301, 305 Ludovik L, hrv.-ug. kralj 91,148 Ludovik II., car 236, 247, 278 Ludovik III., kralj pa car 229 Ludovik Njemački 276, 280, 281,285 Ludovik Pobožni, car 276, 277 Madije, prior zadarski 408 Majnard, papin legat 87,182,183,186, 192,195 Maksim, izabrani salon, nadbiskup 131 Marin, papa 242 Martin Frankapan 434, 435, 436 Martin V., papa 15, 429-431, 436, 438, 439 Martin, opat 132,133, 160 Matilda, grofica 302 Mauricije, car 131,147 Metod, nadbiskup 300 Michieli Andrija, rapski knez 220 Michieli Dominik, dužd 353, 367 Michieli Marko, rapski knez 218, 219 Michieli Vitalis, dužd 353 Mihac, ban 33, 34

5Π

Mihajlo Boris, bug. vladar 279, 280 Mihajlo II., car 276 Mihajlo III., car 230, 231, 285 Mihajlo Paflagonac, car 58,59 Mihajlo VII, Duka car 104 Mihajlo, zagr. biskup 314,315 Mihajlo, zahumsnki vojvoda 122,154 Mislav, vojvoda 148, 245,277, 278 Mladen Šubić 219 Mojmir, moravski vojvoda 275 Muncimir 147, 229,246 Mundo, magister militum 129 Mutimir 281, 282, 284 Mutimir, srpski knez 12 Mutimir, vojvoda 12, 282, 284, 289,300 Nemanja, veliki župan 108 Nicefor Halufa 110,114 Niceta Orif 236 Nikola Frankapan, ban 15 Nikola L, krčki knez 429 Nikola III., krčki knez 429 Nikola IV., krčki knez 7, 429,430-432 Nikola L, papa 232, 288 Nikola II., papa 87, 88, 181, 183, 187, 188,194,362 Nikola IV., papa 312,321 Nikola V., papa 15,434,441 Oderizi, montekasinski opat 257,264 Orso, dužd 243 Oton L, car 172 Oton III., car 454 Oto Orseolo, dužd 57 Paskalin Ш., protupapa 116 Pavao Vuk, rapski biskup 222, 366 Pavao Šubić, ban 217-219, 221 Pavao, kaločki nadbiskup 318 Pavao, splitski nadbiskup 60

Petar II. Orseolo, dužd 55, 233 Petar Kandijan, dužd 243, 244, Petar Krešimir IV. 8, 10, 14, 59, 69, 70, 73-78, 84-90, 96, 104-105, 107, 184, 186,189,195-197,291,286,292,300, 301,362,363,372,388,389,396,403, 407, 412-415, 453-454, 466 Petar, kardinal, papin legat 301 Petar, nadbiskup 167 Petar, rapski biskup 222 Petar, splitski nadbiskup 147 Pietro Centranico, dužd 57, 214 Pipin, sin Ludovika Pobožnog 276 Prestancije, biskup zadarski 408 Pribina 275, 276, 280, 281 Prodan, biskup zgbčki 316-318, 345 Radoslav, knez 98 Radovan, Zvonimirov sin 301,305 Rajmund de Capello, papin legat 113, 118 Rajner, spi. nadbiskup 112,113 Rastislav, moravski knez 234 Ratbod, vojvoda Istočne marke, 275, 276, 278 Ratimir, vojvoda 12,275, 276, 278 Richard, knez Kapue 88,195,362 Robert Guiscard vojvoda 8,71,88,104, 105,195,197,303 Roger, norm. kralj 109,199,205 Roman Argir, car 58 Roman Diogen, car 363 Roman Lakapen, čari 72 Rudol, švapski vojvoda 303, 364 Salamon, ug. kralj 106, 214, 215, 223, 290,321 Samuilo, car 56,145,146,178, 298 Sanudo Nikola 220 Sergije, ug. knez 212, 354,367, 462 Severin, papa 133

Sigindunus, zagorski biskup 259 Silvestar II., papa 258 Simeon, bugarski vladar i car 266, 268270, 296, 298 Stefan Vojislav, toparh 58 Stjepan della Rovere, riječki kapetan 436 Stjepan II., hrv. kralj 96, 260, 304-306, 364, 379 Stjepan II., biskup zgb. 316, 327-329, 340, 345, Stjepan II., papa 135 Stjepan III., hrv.-ug. kralj 110,114 Stjepan Posmrče 313 Stjepan V., hrv.-ug. kralj 312, 313, 330, 338, 429 Stjepan V., papa 149,240, 242 Stjepan VI, papa 150,152 Stjepan, sin Krešimira III. 59 Sv. Ladislav 11,12, 29, 30, 82,84, 223, 254,257-266,306-308,310,311,316, 327,340,342-344,365,379, Sv. Stjepan, prvi ug. kralj 30,81,82,258, 320 Svetopelek, kralj 9,93,99,111,115,120, 246, 268, 269, 272,285,287 Šimun Kožičić-Begna, modruški biskup 153,165,167,172 Šubić Pavao, ban 217 Tarasije, patrijarh 137 Teodorik, gotski kralj 129 Teodozije, ninski biskup 238,240, 286 Teuzo, papin legat 181, 182,185, 186, 388 Tiepolo J., dužd 354

Tomislav, hrv. kralj 10, 12, 122, 146, 159,169-175, 273, 298 Totila, gotski vovoda 127,130 Treguan, arcidakon pa trog.biskup 11, 201-204, 206, 207 Trpimir, vojvoda 147,148,230,235,245, 246, 277, 278, 279, 280, 411 Ugrin, biskup zgb. 318 Ulfo 10,180-182,184,186,188-194,196, 197 Uligis, gotski vojvoda 130 Ulrik II. Weimar-Orlamunde 190, 290, 291, 294 Urban II, papa 11, 257, 258, 263, 304 Urban III., papa 163 Urban V., papa 432-434 Vecelin, velikaš 302 Vid, krčki knez 353,419 Viktor III., papa 303, 455 Viktor IV., protupapa 110,116 Vilim L, norm.-sic. kralj 114,116 Vilim Π. 114 Viljem, norm. vojvoda 86, 89 Vitalis, rapski biskup 222 VVelf V., 257 Zdeslav 235,238, 245-247 Zovina 14 Zvonimir, ban pa hrv. kralj 7,12-14,69, 70,90,92,96,104-107,147,155,163, 215,233,256,286,289,291-293,300306,351,355-357,363,369,378,380, 383,384,403,451,453,456,458,465, 466

2. KAZALO STVARI

a parte soneti Petri 85, 88,195 accensus ira ac superbia elatus 81 actum 404 anticjui 75 apelacija 38 archipresbiter ruralis 149 arcidakon 420 area 346 arhont - Duklje 234 - Hrvatska 234 - Konavlja 234 - Moravije 234 - Srba 234 - Travuljana 234 - Zahumljana 234 ascephali 281 asztalnok 272 bajnok 273

ban 406, 66, 67, 69 bannum 77 beneventana 391-394, 399, 401-403 Bijela Hrvatska 9 bogomili 8, 62 brak srodnika 54,55 camphio 273 cartula 336, 337 chatedralis 346 comerzarius 67 comes 246, 247, 248 comes curialis 410 communitas 453

complevi 411 consacratio 185 consilium rogatorum 220 consuetae decimae 23 consulatu peragente 10,169-170,171,173 contumacia 329 corona regni 320 Crvena Hrvatska 9 curi« 345, 346 curialis comes 409 dflii 403,409 Dalmatinska krajina 293 datum 404 dežma 46 de censu 43 decima constituta 22,40 đea'mđ iusta 22,29, 31, 33 dedicatum 342 defensio 239 desetina - crkvena 7,19,20,23-24,25,27,30, 31, 33,39,40-43,45 - dominikalna 41 - komutacija 27,32, 33 - laička 44 - paušalizirana 45 - prava 28, 29, 32,34, 35, 40 - sakramentalna 41 - slavenska 7,20, 21, 27 dolus 77, 78, 83, 84,195 Dominikalisierung 21 dominium eminens 367

KMZUIO stvari

dominus 248 đomus formata 375, 465 domus simplex 375 ducatus 245 dux 245, 246, 247 dux et comes 248 dvanaest župana 73, 74 dvornic 410 ecclesia maior 346 electio 185 epakta 254, 255, 260 eparh 142, 144, 145, 146, 176, 177, 178 episcopus Chroatensis 66, 67, 68 episcopus consacratus 185 episcopus Croatorum 174 episcopus electus 185 ex lem causa 79, 84 ex parte suneti Petri (v. i a parte soneti Petri) 8, 88, 414 excellentissimus 247 excommunicatio maior 85 excommunicatio minor 85 exemplare 421 exemptum 421 expositiones 75

/ere 407 /wfe/is 239, 285 fidelitas 239 /ide/jfes 285, 285 filii jobagionum sancti regis 259 frater comitum 419 fundator 346 fundatum 342, 344 , 80 herbaticum 40 homicidium casu 81 homicidum spontaneum 81

idoneitet 414 imperialis protospatarius 68 ш absconso 79, 80 indikcija 64-65, 66, 228, 254, 255, 260, 277, 304, 305, 401, 404,407 interdictum directum 85 investitio 356 iurans cum duodecim suis iuppanis 76 ius patronatus 419 kanonsko-germansko računanje srodstva 458 karolina 392 karolina-gotica 393, 394, 395, 399, 400, 401,406 katarski heretičan 62 kiraly 273 konkurenta 254, 255, 260 konzulat 172 krajina 372,373, 374 krvarina 79, 80, 81 kunovina 30 laudes 56,104 leudum interfecti 76 litiskontestacija 333,334 littera cum filo serico 396 manihejci 62 marcha 372 marchia Dalmacia 289, 291 marturina 21,30 megye 273 Merania 291, 294 missus 356 monasterij 339-344,348 mugarsa 208 mugharasak 208 nadorispdn 272 nehaj 78

nuncius 356 officionarii 262 officium legationis sedis apostolicae 258 opozicija 37 ordinatio 185 patricij 142,144,145,177,178 patvar 273 pensiones 41 pere/ 273 požup 20 poroszlo 273 posl' 356 post traditam4ll predijalci 36,37, 39 prefekcija 321 primicerius 420,424 princeps 245-247 prior 66,407,408 pro aninta 26 protospatar 66 psar 410 reconciliari 77 reconciliatus 76, 85, 88 regalis episcopus 296 regnum 287,288 regnum Croatiae et Dalmatiae 7,8,12-13, 24, 25, 27,29, 71,89,90,92,96,179, 180,257,258,266,285,362-365,367, 379, 380 revelatio sancti Nicolai 452,454 repulzija 37 rex 246 rimsko računanje srodstva 458 Sacra Ćorom 320 sacrum rescriptum 131 satisfactio 76

Scavi 42 Sclavi 42 Sclavosci 42 scriptura continua 385, 386 scutobaiulus 410 se defendendo 79, 80 se teneri illo crimine 76 senior 247 servitium 239, 285 signum notarii 390 sine causa 79, 84 sinovi biskupa 398 sponte 79, 80, 83 stolnica 346 strateg 407,413 strateg-patricij 231 super alium ambulando 79, 83, 80 Sveta kruna 320 tema 233, 413 tepti 409,410 terminus peremptorius 329 lena 345, 346 terraticum 43 toparh 58 traditio 356 trun = tribunus 67 ubojstvo gladio, mačem 81,82 udvarnik 272 usucapio 356 vajda 272 valentes 75 Vergrundherrschaftung 21 vinotoč 410 volar 410 vražda 79, 80, 81

Lujo Margetić - Hrvatska i crkva u srednjem vijeku

Recommend Documents