1.
OPĆA TEORIJA PROIZVODNJE
−
podjela procesa reprodukcije: proizvodnja – razmjena – raspodjela – potrošnja
−
proizvodnja je temelj ekonomije; ostale faze reprodukcije proizlaze iz proizvodnje
−
proizvodnja je proces pretvaranja proizvodnjih faktora u proizvode i usluge; da bi se proces dogodio, nužno postoje inputi i outputi
2.
INPUTI
−
inputi (proizvodni faktori) su robe i usluge koje poduzeća koriste u procesima proizvodnje
−
po analizi njihovih djelovanja (faktorska analiza) inpute djelimo u tri kategorije: a) zemlja – prirodni resursi koji se koriste u proizvodnji b) rad – ljudsko vrijeme provedeno u proizvodnji; najznačajniji input u industrijskoj privredi c) kapitalni resursi – čine trajna i polutrajna dobra privrede proizvedena s namjerom da bi proizvela druga dobra (npr. ceste, zgrade, strojevi); za proces gospodarskog razvitka posebno je značajna akumulacija kapitalnih dobara, na čiju veličinu djeluju: investicije – djeluju trajno na povečanje vrijednosti amortizacija – djeluje u pravcu trajnog smanjenja vrijednosti
3. −
4.
OUTPUTI outputi su različite korisne robe i usluge koje se ili troše ili upotrebljavaju za daljnju proizvodnju
TEHNIČKI ILI PROIZVODNI KOEFICIJENT
−
u proizvodnji određenih proizvoda sudjeluju inputi u različitim kombinacijama; kombinacija zavisi od tehnike proizvodnje, njezine organizacije i od proizvoda
−
jednu takvu kombinaciju predstavlja tehnički ili proizvodni koeficijent; on pokazuje odnos između količine utrošenog proizvodnog faktora (inputa) i proizvoda
−
tehnički ili proizvodni koeficijent je količina angažiranih proizvodnih faktora po jedinici proizvoda
5. −
6. −
SUPSTITUTIVNI FAKTORI su proizvodni faktori koji mogu mijenjati međusoban odnos u proizvodnji određene količine proizvoda; njihovi proizvodni koeficijenti su varijabilni
KOMPLEMENTARNI FAKTORI ne mogu mijenjati međusoban odnos u proizvodnji određene količine proizvoda; njihovi proizvodni koeficijenti su fiksni
MIKROEKONOMIJA
1
7.
IZOKVANTA
−
izokvanta je krivulja jednakog proizvoda pomoću koje se prikazuju supstitutivni i komplementarni proizvodni faktori
−
ona spaja sve točke koje predstavljaju različite kombinacije ulaganja proizvodnih faktora radi ostvarenja jednake količine proizvodnje
−
što su više udaljene od središta koordinatnog sustava predstavljaju veći proizvod (p1
−
sve izokvante su paralelne, konveksne prema ishodištu, a u relevantnom području opadaju s lijeva u desno
kod supstitutivnih faktora različite kombinacije faktora rada i faktora kapitala daju jednak proizvod; dok jedan faktor povećavamo drugi moramo smanjiti da bi dobili isti proizvod i obrnuto
kod komplementarnih faktora paralelno povećanje oba faktora povećat će proizvod
MIKROEKONOMIJA
2
8. −
GRANIČNA STOPA TEHNOLOŠKE SUPSTITUCIJE (tehnička efikasnost procesa proizvodnje) nju definiramo kao količinu smanjenja ulaganja jednog (ili više) proizvodnog faktora koja rezultira jediničnim povećanjem ulaganja drugog faktora uz uvijet da količina proizvodnje ostane nepromjenjena količina ΔY faktora Y koja je sposobna supstituirati količinu ΔX faktora X
9. −
EKONOMIJE RAZMJERA održavaju reakcije ukupnog proizvoda kada se svi inputi proporcionalno povećavaju
a) konstantne (proporcionalne) ekonomije razmjera −
podrazumjeva jednakomjernost porasta inputa i outputa; to znači ako se svi inputi podvostruče, podvostručit će se i ukupni proizvod
proizvod od 10 jedinica (Q=10) iziskuje po jednu jedinicu svakog proizvodnog faktora L i K; udvostručenje proizvodnje od 10 na 20 jedinica uvjetuje udvostručenje obaju proizvodnih faktora L=K=2 izokvante su jednako udaljene jedna od druge
MIKROEKONOMIJA
3
b) brzorastuće ekonomije razmjera −
događaju se kada porast svih inputa dovodi do više od proporcionalnog porasta u proizvodnji
−
rast je posljedica veće upotrebe tehnike i masovne proizvodnje (npr. kompjuterizacija)
izokvante su sv bliže jedna drugoj
c) padajuće ekonomije razmjera −
javljaju se kada porast inputa vodi ka manje nego proporcionalnom porastu proizvodnje
−
ovaj slučaj se javlja zbog raznih poremećaja koji se javljaju u proizvodnji
10. ZAKON O OPADAJUĆIM PRINOSIMA −
kod zakona opadajućih prinosa jedan faktor se smatra fiksnim, a drugi varijabilnim; nazivamo ga još i zakonom varijabilnih proporcija ulaganja proizvodnih faktora
−
pokazuje da će povećanje određenih inputa u odnosu na druge fiksne inpute dovesti do povećanja ukupnog proizvoda (outputa), ali da će nakon određene točke isto dodavanje dodatnog inputa dovesti do sve manjeg dodatnog (graničnog) proizvoda
MIKROEKONOMIJA
Rad
Žito
A
0
0
B
1
1000
C
2
1600
D
3
1900
E
4
2000
Dodatna proizvodnja žita dobivena dodatnom jedinicom rada 1000 600 300 100
4
11. VREMENSKA DIMENZIJA U PROIZVODNJI −
trenutni rok – vrijeme u kojem proizvodnja ostaje nepromjenjena
−
kratki rok – razdoblje u kojem varijabilni faktori (rad, predmet rada) mogu biti prilagođeni potrebama proizvodnje, a fiksni ne mogu
−
dugi rok – razdoblje u kojem fiksni faktori mogu biti prilagođeni potrebama proizvodnje, a varijabilni ne mogu
−
“time lag” – pojam odloženih efekata gospodarske politike; za trenutno donijetu poslovnu odluku treba proći određeno vrijeme da bi polučila rezultat; što je kraće vrijeme između donošenja odluke i pojave efekta te odluke efikasnija će biti i poslovna politika
12. KRIVULJA PROIZVODNIH MOGUĆNOSTI (KRIVULJA TRANSFORMACIJE) −
govori nam kako se određeno dobro Y transformira u dobro X transferom proizvodnih resursa iz proizvodnje dobra Y u proizvodnju dobra X
−
proizlazi iz činjenice da se iz određene količine inputa može uz danu tehnologiju proizvesti određena količina outputa −
u slučaju potpunog iskorištenja resursa moguće je proizvesti OF jedinica proizvoda X ili OA proizvoda Y ili bilo koju kombinaciju prikazanu krivuljom AF
−
ako se proizvodni resursi ne koriste u potpunosti, tada se kombinacija proizvodnje nalazi unutar krivulje, npr. u točki U
−
krivulja transformacije predstavlja kombinaciju maksimalno moguće proizvodnje
−
nije moguće proizvesti kombinaciju dobra X i Y predočenu točkom I
13. SPECIFIČNI SLUČAJEVI PROIZVODNE MOGUĆNOSTI −
uslijed tehničkog napretka krivulja se pomiče dalje od ishodišta; on omogućuje ostvarenje veće količine proizvodnje uz iste količine resursa
ako bi tehnološki napredak bio jače prisutan u proizvodnji jednog od dva proizvoda tada bi odrezak na koordinatnoj osi tog proizvoda bio veći
ako bi teh. napredak bio prisutan paralelno i u proizvodnji dobara X i dobara Y, krivulja se pomiče paralelno od ishodišta
MIKROEKONOMIJA
5
14. GRANIČNA STOPA TRANSFORMACIJE
−
pokazuje kako se dobro Y transformira u dobro X
−
za jednak porast proizvodnje dobra X potrebno je smanjiti proizvodnju dobra Y
−
odnos prirasta transformacije
ΔY/ΔX
=
granična
stopa
15. FUNKCIJA PROIZVODNJE −
predstavlja kvantitativnu međuzavisnost outputa i inputa; tu međuzavisnost možemo prikazati na dva načina:
A. pomoću koordinatne tablice −
opći izraz funkcije proizvodnje:
P=f(L,K...) ili Q=f(L,K...) gdje su P i Q proizvodnja, a L i K inputi rada (kapitala)
−
brojevi u tablici označavaju veličinu proizvoda, a njihove koordinate kombinaciju dvaju faktora (rada i kapitala)
proizvod 346 je rezultat sudjelovanja 1 jedinice rada i 6 jedinica kapitala; zbog mogućnosti supstitucije proizvodnih faktora, proizvod te veličine moguće je proizvesti i s 3 jedinice rada i 2 jedinice kapitala, ali i pomoću drugih kombinacija rada i kapitala; povežemo li sve kombinacije koje daju jednak proizvod (npr. P=346) dobivamo krivulju jednakog proizvoda
−
iz tablice možemo zaključiti: ¾ da udvostrućenje količine oba faktora (rad, kapital) udvostručuje ukupni proizvod – takva povezanost faktora i proizvodnje naziva se konstantnost prinosa ¾ dodatne jedinice kapitala kod konstantnih veličina rada izaivaju različite promjene ukupnog proizvoda – granični (marginalni) proizvod ¾ prosječni proizvod predstavlja ukupni proizvod podijeljen s količinom pojedinog faktora s kojom taj sudjeluje u njegovoj proizvodnji
MIKROEKONOMIJA
6
B. pomoću funkcije proizvodnje u obliku jednadžbe −
Q=f(L,K)
−
najznačajnije proizvodne funkcije su:
količina proizvodnje Q nekog proizvoda ovisna je o količini potrebnih proizvodnih faktora (faktor rada L i faktor kapitala K)
a) Damarova proizvodna funkcija
b) proizvodna funkcija Leontiefove input – output tablice
c) Cobb-Douglasova proizvodna funkcija
16. OPTIMALNA KOMBINACIJA FAKTORA U PROIZVODNJI −
optimalna kombinacija proizvodnje postiže se onda kada je granični proizvod koji se ostvaruje po novčanoj jedinici uloženog u nabavci svakog proizvodnog faktora jednak Rad (L)
Kapital (K)
Ukupni trošak
A
1
6
20
B
2
3
13
C
3
2
12
D
6
1
15
odnos kombinacija ulaganja proiz.faktora i ukupnih troškova
−
optimalna najjeftinija kombinacija utvrđuje se tako da se prvo izradi krivulja jednakog proizvoda, zatim krivulja jednakih troškova i na kraju se računski i grafički odredi optimalna kombinacija
¾ krivulja jednakog proizvoda
koristeći se tabelom odredimo krivulju jednakog proizvoda P=346 i na njoj ucrtamo različite kombinacije ulaganja faktora rada i kapitala
MIKROEKONOMIJA
7
¾ krivulja jednakih troškova −
konstruiramo je tako da se pomoću ranije utvrđenih cjena rada i kapitala konstruiraju paralelni pravci koeficijent smjera (nagib) jednak je odnosu cijena proiz. faktora: tu definiramo tzv. graničnu stopu ekonomske supstitucije koja pokazuje za koliko bi se jedinica ekonomski isplatilo povećati ulaganje jednog faktora ako se smanji njegova cijena, a cijena drugog faktora ostane nepromjenjena tako da ukupni troškovi ostanu isti
¾ optimalna kombinacija proizvodnje −
optimalna je ona kombinacija proizvodnje dana onom točkom u kojoj konkretna kombinacija rada i kapitala minimizira troškove proizvodnje
−
optimalna kombinacija proizvodnje definirana je jednakošću granične stope supstitucije i odnosa njihovih cijena: ΔY/ΔX = pX/py
MIKROEKONOMIJA
8
17. INDIVIZIBILNOST FAKTORA −
pod indivizibilnošću faktora razumjevamo tehničku i fizičku nesposobnost da faktor sudjeluje u proizvodnji u manjim količinama od njegove prirodne jedinice mjere
−
potpuna divizibilnost faktora ne postoji – kretanje količine proizvoda nije proporcionalno sudjelovanju faktora nego je u nekim sektorima (ispod optimalne iskorištenosti faktora) iznadproporcionalno, a na nekim sektorima (iznad optimalne iskorištenosti faktora) ispodproporcionalno
18. DEFINICIJA TROŠKOVA −
troškovi su novcem izraženi utrošci pojedinih faktora rada ¾ materijalni troškovi ¾ troškovi tuđih usluga ¾ troškovi utroška osnovnih sredstava ¾ troškovi rada
19. KLASIFIKACIJA TROŠKOVA a) fiksni ili konstantni troškovi – troškovi koji ne variraju s proizvodnjom ili nisu funkcija proizvodnje; oni postoje i kada poduzeće ne proizvodi; amortizacija, najamnina, troškovi održavanja strojeva i zgrada... b) varijabilni troškovi – oni su funkcija prozvodnje; materijal za izradu, plače, troškovi energije...
20. TROŠKOVI I OPSEG PROIZVODNJE −
cilj analize odnosa između troškova i opsega proizvodnje je da pokaže kakvi će biti troškovi u različitim zonama korištenja kapaciteta
a) fiksni troškovi −
ne variraju s opsegom proizvodnje
−
prikazujemo ih kao paralelne pravce s horizontalnom osi (ako fiksne funkcije povećavamo po jedinici proizvoda tada se s povećanjem bilježi stalno padanje tih troškova po jedinici proizvoda)
b) varijabilni troškovi
•
MIKROEKONOMIJA
proporcionalni – povećavaju se ili smanjuju u istom razmjeru kako se povećava ili smanjuje opseg poslovanja; ako se promatraju po jedinici mase onda su varijabilni, a ako se promatraju po jedinici proizvoda onda su fiksni
9
•
degresivni – povećanjem opsega proizvodnje smanjuju se u masi (povećanjem proizvodnje smanjuju se troškovi pogonske energije)
•
progresivni – zbog otpadaka, loše upotrebe vremena i sl. varijabilni troškovi se povećavaju pri povećanoj proizvodnji
21. KRATKOROČNI I DUGOROČNI TROŠKOVI ¾ kratkoročni −
troškovi koji ne variraju prema veličini kapaciteta već prema korištenju kapaciteta i ostalih fiksnih čimbenika (tzv. parcijalna adaptacija)
−
kratkoročni troškovi variraju opsegom proizvodnje
−
kratki period je onaj u kojem fiksni troškovi ostaju nepromjenjeni, ali se zato varijabilni troškovi mjenjaju prema proizvodnji
¾ dugoročni −
troškovi koji variraju prema veličini kapaciteta i prema ostalim veličinama koje se smatraju fiksnim u kratkom periodu (tzv. totalna adaptacija)
−
dugi rok je razdoblje u kojem se oprema, postrojenja i radna snaga mogu povećavati ili smanjivati u zavisnosti od promjenjenih prilika na tržištu (u zavisnosti od potražnje); u takvom razdoblju svi troškovi postaju varijabilni (nema fiksnih troškova)
22. GRANIČNI TROŠKOVI −
troškovi koji su potrebni za proizvodnju dodatne jedinice proizvoda
−
oni su razlika između ukupnih troškova za jednu jedinicu povećanog proizvoda i ukupnih troškova nepromjenjenog proizvoda
MIKROEKONOMIJA
10
23. IZVOĐENJE KRIVULJE PONUDE −
proizvođač želi maksimizirati dohodak; on se mora odlučiti do kojeg će opsega proširiti proizvodnju poznavajući pri tome zakonitosti kretanja pojedinih troškova, stanje na tržištu i sl.
−
dohodak predstavlja razliku između uk.prihoda i uk troškova: D = R – T
−
u analizi troškova postupak pronalaženja optimalne količine proizvoda i optimalne cijene provodimo izvođenjem krivulje ponude
−
ova se krivulja izvodi iz odnosa cijena proizvoda i količine koju će poduzeće proizvoditi
24. PONUDA I POTRAŽNJA −
ponudu nekog dobra na izvjesnom tržištu i u izvjesnom razdoblju predstavljaju one količine tog dobra koje su ponuđači spremni prodati na tom tržištu i u tom razdoblju pri različitim cijenama
−
potražnja nekog dobra na izvjesnom tržištu i u izvjesnom razdoblju predstavljaju one količine tog dobra koje su potraživači spremni nabaviti na tom tržištu i u tom razdoblju pri različitim cijenama
−
promjena cijene ne uzrokuje promjenu ponude (potražnje) nego samo količine koju prodavači stvarno prodaju i kupci stvarno nabave
−
individualna ponuda i potražnja – ponuda i potražnja odnose na pojdinca
−
agregatna ponuda i potražnja – odnosi se na cijelo gospodarstvo
25. TRŽIŠTE −
tržište je ekonomski prostor u kojem se sučeljavaju ponuda i potražnja, određuju količine rada i njihove cijene
−
podjela tržišta: a) prema vrsti proizvoda kojima se trguje sredstva za proizvodnju, životna sredstva, radna snaga b) prema geografskom položaju svjetsko, međunarodno, nacionalno, regionalno, lokalno c) prema tome da li je tržište slobodno ili regulirano od strane državnih ili drugih organa tržišta su slobodna kada o pristupu i o odnosima razmjene odlučuju kupci i prodavaoci sami, suprotno tržišta su vezana (kada je tržište previše vezano stegama javlja se crno tržište)
−
da bi se mogle pratiti prilike na tržištu, tržište razdvajaju ove tri komponente: 1. tržište reprodukcije potrošnje – tu je kontrolna cijena rigorozna; npr. ako se poveća cijena nafte, to izaziva lavinu porasta cijena u svim granama što troše naftu 2. tržište osobne potrošnje – tu se najviše osjeća utjecaj tržišta i konkurencije; npr. neki prodavači su prisiljeni sniziti cijene zbog velike ponude kako bi zadržali kupce 3. tržište investicijske potrošnje – domaći proizvođači su pod pritiskom inozemne konkurencije, koja normira po kvaliteti, a određenu robu može ponuditi domaćim investitorima na kredit; da bi se ujednačili uvjeti poslovanja formiraju se fondovi za kreditiranje domaće opreme
MIKROEKONOMIJA
11
26. PONUDA I POTRAŽNJA KAO FAKTORI CIJENE A. KRIVULJA PONUDE I POTRAŽNJE −
potraživana količina je negativna funkcija cijene – potraživana količina je manja pri visokim cijenama i veća pri nižim
−
skala potražnje (demand schedule) pokazuje količinu robe koju su kupci spremni nabaviti po raznim cijenama; ona pokazuje funkcionalnu zavisnost traženih količina i cijena Cijena
Tražena količina
3
10
4
8
5
7
6
6
7
5
−
skalu potražnje možemo prikazati grafički i dobijemo krivulju potražnje (demand curve)
−
ta krivulja ima negativan otklon
−
ponuda je isto funkcija cijene – nuđena količina je manja kod niske, a veća kod veće cijene; razlog – ponuđaču se isplati da umjesto proizvoda čija se cijena smanjila ponudi drugi proizvod
−
skala ponude (supply schedule) nam pokazuje količinu koju su ponuđivači spremni prodati pri raznim cijenama; ona pokazuje funkcionalnu zavisnost nuđenih količina i cijene Cijena
Nuđena količina
3
4
4
5
5
7
6
10
7
14
−
skalu ponude možemo prikazati grafički i dobijemo krivulju ponude (supply curve)
−
ta krivulja ima pozitivan otklon
MIKROEKONOMIJA
12
B. INDIVIDUALNA UKUPNA PONUDA I POTRAŽNJA −
individualna ponuda određenog proizvoda u nekom razdoblju je spremnos pojedinog ponuđača da u tom razdoblju proda određenu količinu tog proizvoda pri raznim cijenama
−
ukupna ponuda određenog proizvoda u nekom razdoblju je suma individualnih ponuda u tom razdoblju Cijena
Ponuda A
+
Ponuda B
=
Uk. ponuda
7
5
9
14
6
3
7
10
5
1,5
5,5
7
4
0,5
4,5
5
3
0,0
4
4
−
krivulja ukupne ponude dobiva se vodoravnim zbrajanjem krivulja individualnih proizvođača
−
individualna potražnja nekog proizvoda u nekom razdoblju je spremnost pojedinog tražioca u pogledu količine koju će nabaviti pri raznim cijenama u tom razdoblju
−
ukupna potražnja nekog proizvoda je zbroj svih individualnih potražnji tog proizvoda Cijena
MIKROEKONOMIJA
Potražnja C
+
Potražnja D
=
Uk. potražnja
7
0
5
5
6
0,5
5,5
6
5
1
6
7
4
1,5
6,5
8
3
2
8
10
13
C. RAVNOTEŽNA CIJENA I KOLIČINA – PARCIJALNA RAVNOTEŽA −
ravnotežna cijena i ravnotežna količina određuju se kada su poznate skala potražnje i skala ponude
Cijena
Tražena količina
Odnos
Nuđena količina
Tendencija cijene
7
5
<
14
padajuća
6
6
<
10
padajuća
5
7
=
7
ravnoteža
4
8
>
5
rastuća
3
10
>
4
rastuća
ravnoteža je samo jedna kombinacija cijene i količine – kod te cijene je nuđena količina jednaka tražnoj (ravnoteža cijena)
−
zakon ponude i potražnje: kupci koji su spremni kupiti određenu količinu po nižoj cijeni od ravnoteže neće uspjeti, kao ni prodavaoci koji su spremni prodati po višoj cijeni od ravnotežne
27. VIŠAK PONUDE I POTRAŽNJE −
višak ponude (excess supply) = razlika između količine ponude i količine potražnje kod dane cijene
−
višak potražnje (excess demand) = količina potražnje umanjena za količinu ponude kod dane cijene
−
cijena kod koje postoji višak ponude ili potražnje nije ravnotežna cijena
−
pozitivni višak potražnje znači tendenciju rasta, a pozitivni višak ponude znači tendenciju padanja cijene
MIKROEKONOMIJA
14
28. CJENOVNA ELASTIČNOST POTRAŽNJE (ED) −
elastičnost potražnje mjeri koliko se promijeni tražena količina nekog dobra kad mu se promijeni cijena; elastičnost je jačina reakcije
−
elastičnost potražnje (ED) je omjer postotne promjene tražene količine i postotne promjene cijene
−
potražnje za dobrima razlikuju se po svojim elastičnostima; dobro je elastično kad njegova tražena količina jeko reagira na promjenu cijene, a neelastično kada slabo reagira
−
potražnja je elastična
−
potražnja je neelastična ako promjena cijene od 1% uzrokuje promjenu tražene količine manju od 1%
ako promjena cijene od 1% uzrokuje promjenu tražene količine veću od 1%
−
formula za izračunavanje elastičnosti:
−
elastičnost potražnje ima tri slučaja:
−
tržišna ravnoteža je u početku u točki A; odgovarajući na 20% povećanje cijena, tržišna količina se smanji 40% u točku B; elastičnost cijene ED=40/20=2; potražnja je elastična u području od A do B
−
kad se cijena poveća sa 90 na 100, prema krivulji potražnje tražena količina pada s 240 na 160
−
krajnji slučajevi elastičnosti potražnje: a) savršeno neelastična potražnja – one kod kojih tražena količina nimalo ne odgovara na promjenu cijene b) savršeno elastična potražnja – ona kod koje mala promjena cijene vodi ka beskonačno različitim povećanjima tražene količine
MIKROEKONOMIJA
15
29. CJENOVNA ELASTIČNOST PONUDE (Es) −
elastičnost ponude je jačina reakcije ponuđene količine nekog dobra na promjenu njegove tržišne cijene
−
elastičnost ponude ES mjeri postotnu promjenu ponuđene količine koja je uzrokovana postotnom promjenom cijene toga dobra od 1%
−
jedan od glavnih elemenata koji određuje elastičnost ponude je stupanj do kojeg se može povećati proizvodnja nekog privrednog sektora, a drugi element je promatrano vrijeme
−
promjena cijene će imati veći efekt na ponuđenu količinu ako se poveća vrijeme reakcije ponude
30. DOHODOVNA ELASTIČNOST POTRAŽNJE −
koristi se da bi se izrazio efekt promjene u dohotku na traženu količinu danog dobra, uz pretpostavku da su sustav potreba i cijena dane veličine
−
ovisno o kojoj vrsti dohodovne elastičnosti potražnje je riječ, koef. dohodovne elastičnosti može biti veći, manji ili jednak nuli – zone koeficijenata dohodovne elastičnosti potražnje:
MIKROEKONOMIJA
VELIČINA KOEF. DOHODOVNE ELASTIČNOSTI POTRAŽNJE (d)
NAZIV KOEF. DOHODOVNE ELASTIČNOSTI POTRAŽNJE
0
apsolutno neelastična potražnja
0
relativno neelastična potražnja
d=1
jedinična elastičnost
1< d < ∝
relativno elastična potražnja
d<0
neg. koef. dohodovne elas.potražnje
16
31. DOHODOVNA ELASTIČNOST POTRAŽNJE ZA INFERIORNIM I SUPERIORNIM DOBRIMA −
za inferiornim dobrima (inferior goods) – ako je koef. dohodovne elastičnosti potražnje manji od nule, što znači da potražnja opada kako dohodak raste, promatrano dobro nosi svojstvo inferiornog dobra u segmentu između A i B
−
za superiornim dobrom (superior goods) – ako je doh. elast. potražnje veća od nule, što znači da potražnja raste kako se dohodak povečava, promatrano dobro nosi svojstvo superiornog dobra; dobro u segmentu C i D ima rastuću potražnju izazvanu povečanjem dohotka
32. SUPSTITUTI I KOMPLEMENTI U POTROŠNJI −
u potrošnji, dobra su međusobno povezana; potrošnja jednog dobra utječe na potrošnju drugog
−
supstituivna dobra se međusobno isključuju (maslac, ulje, margarin)
−
komplementarna dobra međusobno se nadopunjuju (kava i šećer)
−
način povezanosti među dobrima ima velikog utjecaja na cijene – povećanje cijene jednog komplementa smanjuje cijene drugog komplementa – smanjenje cijene jednog supstituta smanjuje cijenu drugog supstituta
−
križna cijenovna elastičnost je kod supstituivnih dobara pozitivna, a kod komplementarnih dobara negativna
33. LORENTZOVA KRIVULJA
MIKROEKONOMIJA
−
na os apscise nanosi se kumulativ dohodaka potrošačkih jedinica, a na os ordinate kumulativ potrošačkih jedinica
−
kada bi distribucija dohodaka bila ravnomjerna, krivulja koja pokazuje raspodjelu dohodaka bila bi pravac od 450 – apsolutna jednakost (hipitetička linija)
−
suprotan ekstrem bio bi potpuna nejednakost, tj. kada bi jedna potrošačka jedinica nosila cijeli dohodak
−
stvarna krivulja distribucije nalazi se izmeđuova dva ekstrema, a koristi se kao metoda proračunu mjera nejednakosti
17
34. GRANIČNA KORISNOST I ZAKON OPADAJUĆE GRANIČNE KORISNOSTI −
korisnost – pojam koji se odnosi na subjektivni užitak ili korist koju potrošač ima konzumirajući neko dobro ili uslugu
−
ako se nabavljanjem dodatnih jdinica nekog dobra ukupna korisnost povećava, ali sve sporije, korisnost dodatnih jedinica dobra (granična korisnost) pada
−
zakon opadajuće korisnosti: svaka dodatna jedinica dobra donosi sve manju korisnost
35. KRIVULJA RAVNODUŠNOSTI ILI INDIFERENCIJE −
pomoću ove krivulje objašnjavamo moguće kombinacije potrošnje određenog proizvoda koje za potrošače predstavljaju istu razinu zadovoljstva
−
pojedina krivulja ravnodušnosti pokazuje različite kombinacije dobara x i y koje za potrošača imaju jednaku ukupnu korist
−
smanjenjem količine jednog dobra kompenzira se povečanjem količine drugog dobra; ukupna korisnost se ne mijenja
MIKROEKONOMIJA
−
odnos Δy / Δx naziva se (marginalna) stopa supstitucije
−
što se dobra x i y potpunije uzajamno supstituiraju to je krivulja ravnodušnosti manje zakrivljena i obratno
−
krajnjem slučaju, kada se krivulja pretvara u dva kraka paralelna s osima i zatvaraju pravi kut, dobra x i y su komplementarna
granična
18
36. BUDŽETSKA JEDNADŽBA I LINIJA POTROŠNJE DOHODKA −
budžetska jednadžba pokazuje sve mogućnosti kombinacije dobara x i y koje je potrošač, koji ima određenu količinu novaca (dohodak) kadar nabaviti uz dane cijene tih proizvoda ypy + xpx ≤ M
−
−
jednadžbu grafički prikazujemo linijama potrošnje dohodka
−
linije potrošnje dohotka: px=2, py=1
−
linija D1 je linija dohotka koja odgovara odnos razmjene 12y=6x ili 2y=x, a linija D2 je linija dohotka koja odgovara odnosu razmjene 6y=10x ili 3y=5x
linije jednakih izdataka svojom udaljenošću od središta koordinatnog sustava odražavaju veličinu dohotka potrošača, a svojim nagibom odnos međusobne razmjene dobara x i y
37. POTROŠAČEVA RAVNOTEŽA (optim. struktura potražnje kod danog dohodka) −
potrošač koji se ponaša po ekonomskom principu nastojat će svoje ukupne izdatke, tj. svoj dohodak raspodijeliti na dobra tako da dobivena ukupna korisnost bude što veća
−
tamo gdje se krivulja ravnodušnosti dotiče sa linijom jednakih izdataka u toj točki je optimalna kombinacija oba dobra pri danom dohodku
optimum potrošnje dohotka (uvijet optimalnosti):
−
optimalna je ona kombinacija u kojoj je granična stopa supstitucije x sa y jednaka odnosu cijene x i cijene y
MIKROEKONOMIJA
19
1.
TRŽIŠTE I DRŽAVA U MODERNOJ PRIVREDI
−
kroz povijest organizacije i upravljanja gospodarstvom, tržište i država izmjenjivali su se i nadopunjavali u rješavanju složenih gospodarskih pitanja
−
19.st. – period “laissez faire” – ekonomski liberalizam; sve ekonomske odluke prepuštene su tržištu i njegovoj “nevidljivoj ruci” – “pustite da stvari teku same od sebe”
−
ekonomska uloga države: otklanjanje neefikasnosti tržišnog mehanizma (otklanjanje nejednakosti koju tržište stvara svojim djelovanjem i rješavanje makroekonomskih problema)
−
u osnovi istraživanja ekonomije nalaze se tri ključna pitanja: što, kako i za koga proizvoditi? 1. što će se proizvoditi određuje se novčanim glasovima potrošača (dnevne odluke potrošača što će kupiti) 2. kako će se proizvoditi određuje se konkurencijom među različitim proizvođačima 3. za koga će se proizvoditi odlučuje se pomoću ponude i potražnje (vrijedi samo u uvijetima tzv. potpune ili savršene konkurencije – tržišta će proizvesti onoliko korisnih dobara i usluga iz raspoloživih resursa koliko je moguće)
2.
TRŽIŠNE, KOMANDNE I MJEŠOVITE PRIVREDE (oblici organizacije privrede)
a) KOMANDNA PRIVREDA −
ona u kojoj vlada donosi sve odluke o proizvodnji i raspodjeli
−
država posjeduje značajan dio sredstava za proizvodnju, posjeduje i upravlja poduzećima u većini sektora; vlada rješava sva veća ekonomska pitanja preko svog posjedovanja resursa i moći da provede svoje odluke
−
primjer: SSSR
−
negativne strane: problemi u kratkoročnoj alokaciji resursa; preokupiranost kratkoročnim usuglašavanjem bilanci što smanjuje mogućnost donošenja racionalnih odluka i dugoročnih planova; opasnost od velikog stupnja birokratizma i voluntarizma (svojevoljnosti)
b) TRŽIŠNA PRIVREDA −
rješava ekonomska pitanja preko tržišta
−
pojedinci i privatna poduzeća donose glavne odluke o proizvodnji i potrošnji
−
primjer: zemlje visokog stupnja razvoja i demokracije
−
negativne strane: tržišni mehanizam ne rješava savršeno problem racionalne alokacije resursa u dugom razdoblju; tržišni sustav “try and error” znači određeni rizik ali i napredak; problemi u međuregionalnom i međunacionalnom odnosu; favorizira stečena prava i položaj – bogati ostaju bogati, a siromašni – siromašni
c) MJEŠOVITA PRIVREDA −
kod nje su prisutni elementi komandne i tržišne privrede
−
većina odluka donosi se na tržištu ali značajnu ulogu imaju i vlade tih zemalja kroz donošenje zakona, reguliranje ekonomskog života, obrazovanje, zaštitu, očuvanje okoline i sl.
MAKROEKONOMIJA
1
3. −
EKONOMSKA ULOGA DRŽAVE državne ekonomske funkcije su: •
da promiče efikasnost i jednakost
•
da potiće makroekonomski rast i stabilnost
−
da bi potaknula efikasnost, država pokušava ispraviti manjkavosti tržišta
−
vladini programi koriste poreze i javnu potrošnju da bi preraspodjelili dohodaku korist određenih grupa → jednakost
−
država se oslanja na poreze, trošenja i monetarnu regulaciju da bi potaknula gospodarski rast i stabilnost, smanjila nezaposlenost i inflaciju
−
država određuje pravila pišući zakone i prisiljavajući poštivanje ugovora i prava.
4.
DRUŠTVENI I INDIVIDUALNI TROŠKOVI I KORISTI (eksternalije)
−
Pigou uvođenjem pojma eksternalija pravi razliku između društvanih i individualnih trpškova i koristi; taj stav pridonio je ispravnijem poimanju i ostvarenju racionalne alokacije resursa → ekonomsko blagostanje, konkretniji obračun već stvorenog društvenog bogatstva
−
eksternalije se javljaju kada proizvodnja ili potrošnja jednog privrednog subjekta ne uzrokuje jedino troškove ili koristi njemu samom, već se odražava na troškove ili koristi drugih privrednih subjekata
a) EKSTERNALIJE U POTROŠNJI nastaju kada razina potrošnje nekog dobra ili usluge jednog privrednog subjekta izravno utječe na razinu blagostanja drugog b) EKSTERNALIJE U PROIZVODNJI dešavaju se onda kada proizvodna aktivnost jednog proizvođača izravno utječe na opseg ukupnog prihoda i troškova proizvodnje drugog ¾ eksterne ekonomije (eksterne koristi) pozitivni efekt aktivnosti jednog privrednog subjekta na ekonomski status drugog ¾ eksterne disekonomije (eksterni troškovi) negativni efekti aktivnosti jednog privrednog subjekta na ekonomski status drugog privrednog subjekta INDIVIDUALNI (INTERNI) TROŠKOVI I KORISTI −
vezani su s teorijom firme
−
bez njihove alokacije nemoguće je ustanoviti ekonomski rezultat – dohodak ili profit proizvodnog procesa, projekta ili bilo kojeg ulaganja
−
društvena opravdanost nekog ulaganja ne može se utvrditi bez sagledavanja svih pripadajućih troškova i koristi → proračun ekonomske efikasnosti
−
ukupne društvene koristi i troškovi = razlika društvenih koristi i troškova = zbroj individualnih koristi (troškova) i svih pozitivnih (negativnih) eksternih efekata
MAKROEKONOMIJA
2
5.
VRSTE DRUŠTVENIH TROŠKOVA I KORISTI
(podjela koja se primjenjuje kod programa koji se financiraju instrumentima društvenog financiranja)
DRUŠTVENE KORISTI (TROŠKOVI)
REALNE
NOMINALNE
DIREKTNE
INDIREKTNE
OPIPLJIVE
NEOPIPLJIVE
FINALNE • vanjske • unutarnje
INTERMEDIJARNE
−
podjela društvenih koristi (troškova) na realne i nominalne temelji se na tome da li one povećavaju (smanjuju) društveno bogatstvo u stvarnom izrazu ili se odnose samo na promjene relativnih cijena
−
direktne → vezane su uz realizaciju osnovnih ciljeva jednog ulaganja (programa, projekta)
−
intermedijarne usluge → usluge primijenjenih znanstvenih istraživanja koje se dalje ugrađuju u masu proizvoda (međufazne usluge)
−
finalne usluge → dio su ukupne potrošnje stanovništva
−
unutarnje koristi (troškovi) → sve koristi i troškovi koji nastaju unutar društvenopolitičke zajednice u kojoj se program (ulaganje) realizira
−
vanjske koristi (troškovi) → koje taj isti program (ulaganje) emitira na području neke druge zajednice – “spillover efekt”
−
neopipljivi → nisu mjerljivi u novčanom iznosu
MAKROEKONOMIJA
3
6.
INTERNALIZACIJA EKSTERNIH EFEKATA
−
svaki program (projekt, ulaganje) potrebno je što potpunije identificirati i kvantitivno odrediti njegove društvene troškove (koristi)
−
cilj je da se utvrdi tko je stvarni pojedinačni korisnik pozitivnih učinaka odnosno tko participira u snošenju negativnih učinaka nekog programa (projekta, ulaganja), kako bi se iznos eksternih disekonomija socijalizirao, tj. kako se iznos eksterne ekonomije ne bi neopravdano prisvajao
−
internalizacijom eksternih efekata potiče se racionalnije korištenje raspoloživih resursa i njihova pravilnija (pravičnija) raspodjela u društvu
7.
INFRASTRUKTURA
−
opći input i pretpostavka skladnog privrednog razvoja
−
to je i heterogena kategorija u društvenoj podjeli rada
−
podjela: ¾ PRIVREDNA (infrastruktura u užem smislu riječi) saobraćaj, vodoprivreda, komunikacije ¾ NEPRIVREDNA (u širem smislu riječi) zdravstvo, obrazovanje, kultura, znanost
−
karakteristike: a) ekonomske karakteristike infrastrukture: investicijski karakter ulaganja, naglašene eksterne ekonomije i disekonomije, ekonomije razmjera, visoki fiksni troškovi, nemogućnost primjene principa isključivosti (zabrana korištenja pojedinog javnog dobra ili usluge – “public goods”) b) institucionalne karakteristike infrastrukture: odsustvo tržišnih cijena (mehanizam tržišta nije prikladan kada se rai o alokaciji resursa u infrastrukturi), centralno planiranje, naglašen utjecaj države na izboru sredstva financiranja c) tehničke karakteristike infrastrukture: dugi vijek trajanja, nedjeljivost kapaciteta, različiti stupanj međuzavisnosti i komplementarnosti pojedinih segmenata infrastrukture, karakter usluge kod opće primjene
−
efekti investicija u infrastrukturu: •
efekt kapaciteta
•
efekt racionalizacije
•
indirektni efekt
•
direktni efekt
MAKROEKONOMIJA
4
8.
JEDNAKOST
−
raspodjela dohodaka odgovarajućim oblikom porezne politike
−
ekonomija kao znanost ne može odgovoriti na normativna pitanja (koli dio dohodaka treba transferirati siromašnima) – to je političko pitanje
−
ekonomija analizira troškove i koristi svakog od različitih sistema raspodjele i pomaže u kreiranju efikasnih programa da bi se povećali dohodci siromašnih
9.
MAKROEKONOMSKI RAST I RAZVOJ
−
uključuje fiskalnu politiku (politiku javnih prihoda i rashoda) zajedno s monetarnom politikom (koja utječe na kamatnjake i kreditne uvjete)
−
razvojem makroekonomije stabilizira se inflacija i nezaposlenost
10. NACIONALNI DOHODAK −
je mjera novčane vrijednosti dobara i usluga koje su na raspolaganju naciji, a proistječu iz gospodarskih aktivnosti.
−
prikupljanje podataka, njegovo proučavanje i analiziranje provodi se da bi se dobila realna slika o stanju privrede, njenom razvitku i napretku, strukturi, stupnju razvoja i drugim pojavama značajnim za ekonomiku ili politiku
11. MJERENJE NACIONALNOG DOHODKA −
podaci o kretanju nacionalnog dohodka olakšavaju usmjeravanje privrede ka temeljnim nacionalnim ciljevima
−
kao mjera proizvodnje koristi se: a) GNP (Gross National Income) → bruto društveni proizvod zbroj dolarske vrijednosti osobne potrošnje, bruto investicija, državnih kupovina dobara i usluga i neto izvoza; u sebi sadrži i vrijednost amortizacije b) NNP (Net National Product) → društveni proizvod vrijednost ukupne finalne proizvodnje u nekom društvu tijekom godine, umanjene za vrijednost amortizacije NNP = GNP - amortizacija c) NI (National Income) → narodni dohodak predstavlja ukupne faktorse dohotke koje su primili rad, zemlja, kapital; NI jednak je ukupnim nadnicama, profitima, rentama i kamatama NI = GNP – amortizacija – neizravni porezi d) DI (Disposable Income) → raspoloživi dohodak predstavlja iznos koji stvarno dolazi u ruke stanovništvu da sa njim raspolaže prema svojim željama; dijeli se na dva ključna dijela: potrošnju i štednju DI = NI – izravni porezi – štednja poduzeća + transferna plaćanja transferna plaćanja su plaćanja države pojedincima (npr. socijalno osiguranje)
MAKROEKONOMIJA
5
12. NOMINALNI I REALNI PROIZVOD, DEFLACIONIRANJE PUTEM INDEKSA CIJENA −
proizvod (nacionalni dohodak) obično je izražen u tekućim cijenama
−
tekuće cijene – cijene po kojima se proizvodi stvarno prodaju; tekuće cijene se stalno mijenjaju → po njima se izračunava nominalni proizvod
−
želimo li utvrditi kretanje realnog proizvoda, moramo iz kretanja nominalnog proizvoda eliminirati kretanje cijena; utjecaj cijena na veličinu nominalnog proizvoda eliminira se inflacioniranjem (deflacioniranjem)
−
•
ako se cijene tokom nekog razdoblja povećavaju (inflacija), svojim kretanjem one povećavaju nominalni proizvod u odnosu na realni → njihov se utjecaj eliminira deflacioniranjem nominalnog proizvoda ili dohotka
•
ako se cijene tokom nekog razdoblja smanjuju (deflacija) → njihov se utjecaj eliminira inflacioniranjem nominalnog proizvoda ili dohotka
inflacioniranje (deflacioniranje) znači dijeljenje nominalnog proizvoda indeksom cijena → svođenje tekućih cijena na stalne cijene → jedini način da se izrazi veličina realnog proizvoda u slučaju kada se on sastoji od naturalno različitih dobara (kada je heterogen) ¾ ako je indeks > 100 = inflacija → deflacioniranje realni proizvod < nominalni proizvod ¾ ako je indeks < 100 = deflacija → inflacioniranje realni proizvod > nominalni proizvod
−
za deflacioniranje i inflacioniranje potrebno je poznavati razdoblju; kretanje cijena pokazuje grupni indeks cijena
kretanje cijena u nekom
13. MEĐUSEKTORSKA ANALIZA PRIVREDE −
svrha ekonomske aktivnosti je zadovoljavanje finalne potrošnje i potreba ljudi; tome služe finalna dobra (proizvodnja)
−
ekonomska aktivnost obuhvaća: •
proces stvaranja
•
proces raspodjele
•
međufaze (sirovine, poluproizvodi,...)
−
okvir za realno sagledavanje odnosa u privredi (domaća proizvodnja, uvoz, reprodukcijska i finalna potrošnja) čine tzv. tablice međusobnih odnosa privrednih djelatnosti → MEĐUSEKTORSKE TABLICE
−
tehnički koeficijenti → izražavaju proporciju potrošnje i-tog sektora u proizvodnji jedinice j-tog sektora (odnos između inputa i outputa) xij → količina sredstava (proizvoda) sektora “i” koja je u određenom vremenu prošla kroz sektor “j”
MAKROEKONOMIJA
6
14. PROIZVEDENO DRUŠTVENO BOGATSTVO (osnovni pojmovi) −
pod pojmom proizvedenog društvenog bogatstva razumjevamo totalitet proizvedenih upotrebnih vrijednosti koje postoje u nekom društvu u određenom momentu
−
podjela: ¾ OSNOVNI (FIKSNI) FONDOVI •
vrijednost osnovnih sredstava u privredi (strojevi, uređaji)
•
javna dobra (ceste, kanali)
•
neprivredne djelatnosti ( škole, bolnice, kazališta)
¾ OBRTNI FONDOVI
−
•
poslovne zalihe (sirovine, potrošni materijal)
•
zalihe u domaćinstvu (automobili, frižideri, ogrijev, hrana, odjeća)
na veličinu i kretanje proizvedenog društvenog bogatstva djeluju: ¾ INVESTICIJE težnja za povećanjem proizvedenog društvenog bogatstva ¾ AMORTIZACIJA trajno djeluje u pravcu smanjenja vrijednosti proizvedenog društvenog bogatstva
−
kada je:
I < Am
dezinvestiranje (smanjenje proizvedenog društvenog bogatstva)
I = Am
stagnantna ekonomija
I > Am
povećanje proizvedenog društvenog bogatstva
−
veličinu proizvedenog društvenog bogatstva mjerimo kroz prirast
−
vrijednost prirasta iskazujemo kroz:
MAKROEKONOMIJA
•
nabavnu vrijednost
•
stvarnu vrijednost
•
nova vrijednost
•
tržišna vrijednost
7
15. AGREGATNI MAKROEKONOMSKI MODEL A. KRIVULJA AGREGATNE POTREŽNJA (AD) −
pokazuje međuzavisnost između ukupne proizvodnje mjerene društvenim proizvodom (NNP) ili nacionalnim dohotkom (NI) i opće razine cijena
−
agregatna potražnja pokazuje razinu realne potrošnje svih sektora privrede uz različite razine cijena, a definira se kao suma njezinih komponenti: C – osobna potrošnja AD = C + I + G + E
G – javna potrošnja I – investicija E – izvoz
−
funkciju agregatne potražnje definiramo kao padajuću funkciju razine cijena:
−
krivulja AD je opadajuća krivulja razine cijene
−
nagib krivulje pokazuje njenu elastičnost na promjene razine cijene → što je krivulja vodoravnija, to je elastičnija
−
na elastičnost utječe: •
granična sklonost potrošnji
•
granična sklonost oporezivanju
•
granična sklonost investiranju
•
osjetljivost investicija na promjene kamatnjaka
•
brzina kolanja novca
•
elastičnost potražnje za novcem na promjene kamatnjaka
MAKROEKONOMIJA
8
B. KRIVULJA AGREGATNE PONUDE (AS) −
pokazuje međuzavisnost koja u kratkom roku postoji između razine cijena i veličine proizvodnje u narodnoj privredi
−
funkciju agregatne ponude definiramo kao rastuću funkciju razine cijena
klasična krivulja → potpuno neelastična na cijene (povećanje cijena ne utječe na povećanje ponude – nema nezaposlenih proizvodnih faktora koje bi povećanje dohotka navelo da rade)
Keynesova krivulja → potpuno elastična na cijene (u uvjetima velike nezaposlenosti poduzeća mogu angažirati rada koliko god žele po postojećim plaćama; njihovi prosječni troškovi se ne mijenjaju s porastom proizvodnje, pa se onda ne mijenjaju ni cijene) −
kombiniranjem ove dvije krivulje dobijemo:
krivulja AS je potpuno elastične (vodoravna) sve do razine pune zaposlenosti kada nestaje lom i postaje potpuno neelastična (okomita)
C. RJEŠENJE AGREGATNOG MAKROEKONOMSKOG MODELA
sjecište krivulje agregatne potražnje (AD) i krivulje agregatne ponude (AS) određuje razinu cijena i razinu proizvodnje
MAKROEKONOMIJA
9
16. FISKALNA POLITIKA −
obuhvaća upotrebu poreza i drugih vladinih prihoda, kao i vladinih izdataka u svrhu reguliranja agregatnog nivoa ekonomskih aktivnosti
−
time vlada ima dio kontrole nad stupnjem agregatne potražnje u gospodarstvu preko upotrebe proračunskog deficita ili suficita (deficit-manjak; suficit-višak)
−
ako vlada smatra da je nivo zaposlenosti nizak, tada promjenom poreza, povećanim izdacima, kao i povećanjem proračunskog deficita utječe na stimuliranje agregatne potražnje
17. NOSIOCI EKONOMSKE POLITIKE −
ekonomsku politiku predstavlja usmjeravanje ekonomskih procesa na rješavanje tri glavna problema života: što, kako i za koga proizvoditi
−
nosioci ekonomske politike su svi oni subjekti koji neposredno utječu na izbor (uređivanje) i ostvarivanje ciljeva ekonomske politike
−
među nosioce spadaju: razna državna i kvazi državna tijela, razne političke stranke i međunarodne organizacije
−
osnovna obilježja jednog nosioca ekonomske politike su: •
definirani interes
•
sposobnost odlučivanja
•
akciona sposobnost
•
samostalnost djelovanja
18. CILJEVI I SREDSTVA EKONOMSKE POLITIKE −
ciljevi ekonomske politike mogu se definirati kao “željena buduća stanja” koja se neće ostvariti sama od sebe već se mogu postići samo svrhovitom ljudskom akcijom”
−
ciljevi moraju biti specificirani i mjerljivi
−
ciljevi se dijele na: kratkoročne i dugoročne; glavne i sporedne
−
podjela ciljeva s obzirom na njihov međusobni odnos: a) nezavisni b) komplementarni ciljevi su međusobno komplementarni kada ostvarenje jednog cilja pridonosi djelomičnom ili potpunom ostvarenju drugog c) konfliktni ciljevi su konfliktni ako ostvarenje jednog cilja otežava ili onemogućava ostvarenje drugog
−
sredstva (instrumenti) za ostvarivanje ekonomske politike su: • instrument fiskalne politike • instrument Monetarno-kreditne politike • instrument Sistema politike cijena • instrument Vanjskotrgovinskog i deviznog sistema • instrument Sistema i politike dohodaka • instrument Direktne kontrole
MAKROEKONOMIJA
10
19. MJERE EKONOMSKE POLITIKE −
mjere ekonomske politike Kirschen definira kao korištenje jednog određenog instrumenta, u određeno vrijeme da bi se ostvario jedan ili više postavljenih ciljeva
−
mjere ekonomske politike se u stvari svode na promjenu (ili ukidanje) nekog postojećeg instrumenta ili uvođenje novog
−
to može biti redukcija ili povišenje kamatne ili porezne stope, ali i npr. nacionalizacija
20. STABILIZACIJSKA POLITIKA −
je vladina politika koja upotrebom instrumenata i mjera ekonomske politike pokušava smanjiti trajanje faze ekspanzije i recesije unutar gospodarskih ciklusa
−
česta je upotreba monetarne i fiskalne politike, kao i direktnih kontrola poput politike dohotka i cijena, čime se pokušava usporiti stopa inflacije i istovremeno zadržati prihvatljiv nivo nezaposlenosti
21. NEZAPOSLENOST (OKUNOV ZAKON) “Kakva je veza između nezaposlenosti i inflacije?” −
prema Okunovom zakonu, na svakih 2% pada BDP-a u odnosu na potencijalni BDP, stopa nezaposlenosti povećava se za 1%
−
Okunov zakon pokazuje ključnu vezu između tržišta outputa i tržišta rada
−
on opisuje povezanost između kratkoročnih kretanja kod realnog BDP-a i promjena kod nezaposlenosti
22. MJERENJE NEZAPOSLENOSTI −
stanovništvo iznad 16 godina dijeli se u tri skupine: •
ZAPOSLENI ljudi koji obavljaju neki plaćeni posao, kao i oni koji imaju zaposlenje ali su odsutni s posla zbog bolesti, štrajkova ili godišnjeg odmora
•
NEZAPOSLENI ljudi koji nisu zaposleni ali aktivno traže posao ili čekaju povratak na posao
−
osoba je nezaposlena ako ne radi i ako: a) ulaže napore da nađe posao već 4 tjedna b) ako je privremeno udaljena s posla i čeka da je ponovno pozovu c) ako čeka da se vrati na posao u sljedećem mjesecu
−
oni koju su zaposleni i nezaposleni nalaze se u radnoj snazi
−
izvan radne snage – obuhvaća 34% odraslog stanovništva koje se školuje, održava kućanstvo, koje je u mirovini, bolesno ili jednostavno ne traže posao
−
stopa nezaposlenosti je broj nezaposlenih podijeljen s ukupnom radnom snagom
MAKROEKONOMIJA
11
23. EKONOMSKA INTERPRETACIJA NEZAPOSLENOSTI −
tri su vrste nezaposlenosti: •
FRIKCIONA NEZAPOSLENOST
−
nastaje zbog neprekidnog kretanja ljudi između regija i radnih mjesta ili kroz različite faze životnog ciklusa
−
budući da frikciono nezaposleni radnici često mijenjaju radno mjesto ili trže bolja smatra se da su oni “dobrovoljno nezaposleni”
•
STRUKTURNA NEZAPOSLENOST
−
označava raskorak između ponude i potražnje u periodu kada potražnja za jednom vrstom rada raste, dok potražnja za nekom drugom vrstom pada, a ponuda se ne prilagođava dovoljno brzo
•
CIKLIČKA NEZAPOSLENOST
−
postoji kad je ukupna potražnja za radom niska
−
kako ukupna potrošnja i output padaju, nezaposlenost raste praktički svuda
24. PHILIPSOVA KRIVULJA −
prikazuje međuzavisnost između povećanja plaća i porasta nezaposlenosti
−
povećanje nezaposlenosti u postocima obrnuto je razmjerno povećanju cijena, a razmjerno sa stupnjem stabilnosti
−
smanjivanje inflacije, često se plaća povećanjem nezaposlenosti; borba protiv inflacije uzima žrtve u obliku povećanja nezaposlenosti
−
zbog toga se troškovi inflacije često se izražavaju u konceptu koeficijenta žrtve - to je omjer između kumulativnog smanjenja društvenog proizvoda uvjetovanog antiinflacijskom politikom i ostvarenog smanjenja stope inflacije
25. INFLACIJA −
INFLACIJA označava porast opće razine cijene
−
stopa inflacije je stopa promjene opće razine cijena i mjeri se: razina cijena (godina t) – razina cijena (godina t-1) / razina cijena (godina (t-1) x 100%
−
razina cijene mjeri se kao ponderirani prosjek za robe i usluge u nekoj privredi
−
u praksi, ukupnu razinu cijene mjerimo izradom indeksa cijena, koji su prosjeci potrošačkih i proizvođačkih cijena
−
suprotno inflaciji je DEFLACIJA koja se zbiva kad opća razina cijena pada
−
termin dezinflacija označava smanjivanje stope inflacije
MAKROEKONOMIJA
12
26. VRSTE INFLACIJE −
−
podjela po intezitetu: •
UMJERENA INFLACIJA
−
umjerenu inflaciju obilježava polagan rast cijena (jednoznamenkaste godišnje stope inflacije)
−
novčana sredstva zadržavaju svoju realnu vrijednost (ljudi su voljni držati novac zato što će on biti gotovo jednako vrijedan za mjesec ili godinu dana kao što je danas)
•
GALOPIRAJUĆA INFLACIJA
−
inflacija u dvoznamenkastom ili troznamenkastom rasponu od 20, 100 ili 200% na godinu
−
većina ugovora dobiva indeksnu klauzulu tako da se vrijednosti u njima usklađuju u odnosu na neki indeks cijena, ili se pak izražavaju u nekoj stranoj valuti (npr. dolar); u takvim uvijetima novac vrlo brzo gubi svoju vrijednost
−
ljudi drže samo minimalnu količinu novca nužnu za dnevne potrebe
•
HIPERINFLACIJA
−
cijene rastu milijun ili čak bilijun % na godinu
−
obilježja hiperinflacije:
−
realna potražnja za novcem drastično pada (ljudi se rješavaju svog novca prije nego potpuno izgubi vrijednost)
−
relativne cijene postaju izrazito nestabilne
klasična objašnjenja inflacije u teoriji: •
POTRAŽNA INFLACIJA
−
temelji se na tome da je rast cijena monetarni problem uzrokovan prevelikom količinom novca u odnosu na raspoloživu robu
−
javlja se kada su proizvodni faktori iskorišteni a potražnja i dalje raste
•
STRUKTURNA INFLACIJA
−
proizlazi iz strukturalnih neusklađenosti (kada su neki proizvodni faktori nedovoljno iskorišteni i to zbog nedostatka drugih proizvodnih faktora)
−
njezin osnovni pokretač je višak potražnje u onim sektorima, koji u odnosu na ukupan razvoj zaostaju
•
TROŠKOVNA INFLACIJA
−
cijene rastu i u razdobljima depresije kada su proizvodni faktori nedovoljno iskorišteni
−
inflaciju može izazvati povećanje troškova
•
MJEŠOVITA INFLACIJA
−
u stvarnosti inflacija je u pravilu mješovita
−
možemo reći da ne postoji čista inflacija potražnje niti inflacije troškova; svaka je inflacija istodobno inflacija potražnje i troškova bez obzira na uzrok
MAKROEKONOMIJA
13
27. STAGFLACIJA −
pod stagflacijom podrazumjevamo istodobno postojanje visoke stope inflacije i visoke stope nezaposlenosti
−
to je proces neravnoteže u privredi koji karakterizira višak ponude nad potražnjom proizvodnog faktora rada i istodobno višak potražnje nad ponudom na tržištu rada
−
indikator stagflacije je tzv. indeks neugodnosti – suma stope opće nezaposlenosti i stope inflacije)
−
prema indeksu neugodnosti stagflacija postoji onda i samo onda kada je taj indeks visok i kada su obje njegove komponente visoke
−
smatra se da stagflacija nastupa kada indeks neugodnosti prekorači 30%
28. INDEKSI CIJENA −
to je ponderirani prosjek cijena određenog broja roba i usluga
−
pri izradi indeksa cijena ekonomisti mjere pojedinačne cijene ekonomskom važnošću svake robe
−
najznačajniji indeksi cijena su: a) indeks potrošačkih cijena (consumer price index – CPI) −
mjeri troškove tržišne košare potrošačkih roba i usluga, uključujući cijene hrane, odjeće, stanovanja, goriva i ostalih roba koje se pribavljaju za svakodnevni život
b) deflator BDP-a −
predstavlja odnos nominalnog BDP-a prema realnom BDP-u pa se može interpretirati kao cijena svih komponenti BDP-a (potrošnje, investicija, vladinih nabava i neto izvoza), a ne samo jednog sektora
c) indeks proizvođačkih cijena −
mjeri razinu cijena u veleprodajnoj ili proizvođačkoj fazi
−
fiksni ponderi za izračunavanje tog indeksa jesu neto prodaje pojedine robe
−
vrlo je detaljan pa ga upotrebljavaju poduzeća
29. KAMATNA STOPA −
kamata je plaćanje naknade za upotrebu novca
−
kamatnjak je iznos kamate koji se plaća u jedinici vremena
−
kamatna stopa je trošak posuđivanja novca mjeren u dolarima po godini na jedan posuđeni dolar
−
kamatne stope razlikuju se prema karakteristikama kredita: 1. rok dospijeća – krediti se razlikuju po svome roku ili dospijeću, tj. duljini vremena do kada oni moraju biti vraćeni 2. rizik – neki krediti su potpuno nerizični, a neki visoko rizični 3. likvidnost – za neko sredstvo se kaže da je “likvidno” ako se ono može lako pretvoriti u novac i to uz mali gubitak vrijednosti 4. administrativni troškovi – zajmovi s visokim administrativnim troškovima mogu iznositi 5-10% veću kamatnu stopu od zajmova s nižim troškovima
MAKROEKONOMIJA
14
30. NOMINALNA I REALNA KAMATNA STOPA −
nominalna (novčana) kamatna stopa mjeri godišnji dolarski prihod na jedan investirani dolar
−
realna kamatna stopa je korigirana za inflaciju; definira se kao nominalna kamatna stopa minus stopa inflacije
31. NAJZNAČAJNIJE PODJELE INVESTICIJA −
prema namjeni investicije dijelimo na : 1. PRIVREDNE INVESTICIJE su sva ulaganja u privredne djelatnosti i grane: •
industrija i rudarstvo
•
poljoprivreda i ribarstvo
•
šumarstvo
•
vodoprivreda
•
graditeljstvo
•
saobraćaj i veze
•
trgovina
•
ugostiteljstvo i turizam
•
zanatstvo-proizvodni dio
•
stambeno-komunalna djelatnost-proizvodni dio
2. NEPRIVREDNE INVESTICIJE su sva ulaganja u:
−
•
obrazovanje i kulturu
•
zdravstvo i socijalnu skrb
•
državne organe i društvene organizacije
prema načinu utvrđivanja vrijednosti, investicije dijelimo na: 1. BRUTO bruto investicije čine ukupna društvena investicijska ulaganja iz nacionalnog dohotka (akumulacije) i amortizacijskih fondova 2. NETO neto investicije su ulaganja iz akumulacije, tj. nacionalnog dohotka 3. NOVE INVESTICIJE nove investicije su sva ulaganja iz nacionalnog dohotka i ona ulaganja iz amortizacijskih fondova kaja su namjenjena proširenju djelatnosti, tj. koja povećavaju postojeće kapacitete
MAKROEKONOMIJA
15
32. DEMOGRAFSKE I EKONOMSKE INVESTICIJE −
DEMOGRAFSKE INVESTICIJE omogućuju održavanje iste razine nacionalnog dohotka s obzirom na prirodni priraštaj stanovništva
−
demografske investicije mogu se računati za cijelu zemlju ili za pojedine dijelove te se na osnovi toga dijele na: •
opću demografsku stopu investicije
•
konkretnu demografsku stopu investicije
−
EKONOMSKE INVESTICIJE predstavljaju razliku između ukupne stope investicijskih ulaganja i konkretne demografske stope investicija
−
one osiguravaju povećanje nacionalnog dohotka i zato su cilj svake ekonomske politike
33. AKTIVIZACIJSKI I AKTIVNI PERIOD −
aktivizacijski period traje od momenta donošenja investicijske odluke i početka izgradnje pa sve do konačnog dovršenja objekta i utvrđivanja vrijednosne konstrukcije novih osnovnih i obrtnih sredstva
−
aktivni period je period eksploatacije ali ne investicija nego osnovnih i obrtnih sredstava koja su stvoreni investicijskim zahvatom
−
poželjno je da aktivizacijski period bude što kraći, a aktivni period što duži
34. EFIKASNOST INVESTICIJA −
ako su investicije dobro uložene (ako su pomoću njih stvorena osnovna i obrtna sredstva koja se uspješno koriste), tada kažemo da su investicije tj. ta sredstva efikasna
−
efikasnost investicije mjeri se tzv. kapitalnim koeficijentima •
prosječni kapitalni koeficijent (Kp)
•
marginalni kapitalni koeficijent (Km)
Kp - prosječni kapitalni koeficijent OS - vrijednost osnovnih sredstava
OS kp P
I km ΔP
P - proizvodnja koja se izražava u ND, DP ili DBP Km - marginalni kapitalni koeficijent I - vrijednost investicija
−
prosječni kapitalni koeficijent pokazuje koliko treba angažirati jedinica osnovnih sredstava da bi se proizvela jedinica ND, DP ili DBP
−
marginalni (granični, dodatni) kapitalni koeficijent je odnos između vrijednosti investicija i prirasta proizvodnje izražene u ND, DP ili DBP; on pokazuje koliko sredstava treba investirati da bi se ostvarila jedinica prirasta proizvodnje tj. jedinica ND, DP ili DBP
−
Kapitalni koeficijenti se mogu izračunavati na razne načine : • na bruto i neto osnovici • sa obrtnim sredstvima ili bez njih • samo za privredu ili zajedno s neprivredom • za cijelu zemlju ili za njene dijelove • po djelatnostima i granama, ali i za pojedine objekte
MAKROEKONOMIJA
16
35. PLATNA BILANCA −
sistematski vrijednosni iskaz svih ekonomskih transakcija rezidenta jedne zemlje s inozemstvom u toku jedne godine naziva se bilanca međunarodnih plaćanja (platna bilanca)
−
osnovna shema platne bilance definirana je od strane Međunarodnog monetarnog fonda (MMF-a) i sugerirana zemljama članicama
−
sistematizacija svih transakcija podijeljena je u 3 grupe:
1. BILANCA TEKUĆIH TRANSAKCIJA a) trgovinska bilanca → izvoz robe – prihod, uvoz robe – rashod b) usluge → promet, turizam, prihodi i rashodi od investicija... c) transferne transakcije → doznake radnika, mirovine, ostali privatni i državni transferi 2. BILANCA KAPITALNIH TRANSAKCIJA a) dugoročne transakcije •
povećanje domaćih izvora
•
smanjivanje domaćih izvora
b) kratkoročne transakcije •
povećanje domaćih izvora
•
smanjenje domaćih izvora
3. RAČUN REZERVI a) priljev iz inozemstva, povećanje zlatnih rezervi b) odljev prema inozemstvu, smanjenje zlatnih rezervi
MAKROEKONOMIJA
17