Obiteljska pedagogija
SKRIPTA
Pula, 2011. godine
1
SADRŽAJ 1.
C ilj, zadaci i
predmet proučavanja obiteljske pedagogije
1.1.
Posebnosti istraţivanja u području obiteljske pedagogije
1.2. Mjesto obiteljske pedagogije u sustavu njen odnos prema drugim znanostima
2.
pedagoške discipline i
Obitelj kao društvena skupina
2.1. Obitelj nekad i danas
2.2. Sociološke kategorije obitelji 2.3. Suvremena obitelj i njezine karakteristike
Pedagoške implikacije promjena u suvremenoj obitelji u kontekstu društvenih promjena 2.4.
2.5. Devijantnost u suvremenoj obitelji 3.
Posebnosti odgojnih utjecaja u obitelji kao primarna odgojna zajednica
3.1. Vrijednosni sustav roditelja kao odgajatelja 3.2. Sredstva i metode roditeljskog utjecaja 3.3. Kreativnost i inovacije u razvoju djeteta 3.4. Utjecaj medija na odgoj 4. Škola kao komunikacijska jedinica 4.1. Komunikacija učitelj- učenik 4.2. Partnerstvo u obitelji
5. Učitelj kao čimbenik u izgradnji partnerskog odnosa u obitelji 5.1. Oblici, sadrţaj i metode u realizaciji partnerskih odnosa u obitelji
2
1. Cilj, zadaci, i predmet proučavanja obiteljske pedagogije Uvod
O pojmu obitelji postoje razliĉite definicije. Svaka znanstvena disciplina definira problem ovisno o podruĉju kojim se bavi. Ipak znanstvenici se slaţu u jednom: obitelj je društvena, socijalna i biološka zajednica. Odgoj je fenomen društvenosti i humanosti. Ĉovjek postaje ĉovjekom tek putem odgajanja u ljudskoj zajednici, te se
zato predmetom obiteljske pedagogije smatra i usmjeravanje razvoja ĉovjeka i obuhvaćanje realnih procesa ĉovjekova razvitka u obitelji. „Obiteljska pedagogija je jedna od znanstvenih
disciplina iz sustava pedagogijskih znanosti koja prouĉava
smisao, uvjete i zakonitosti obiteljskog odgoja. Svojim predmetom pouĉavanja postavlja cilj i zadaće, istraţuje naĉela, metode i postupke odgojne djelatnosti uvjetima obiteljskog ţivota. Obiteljska pedagogija nije vremenski utvrĊena i odreĊena. Ona obiteljski odgoj prouĉava i istraţuje u svim modelima postojanja i djelovanja u obitelji.― (Rosić, 2005., 55 str.).
Cilj i predmet obiteljske pedagogije Temeljni cilj obiteljske pedagogije kao znanosti je izuĉavanje zakonitosti, stjecanja
spoznaja o odgoju, sistematizacija tako steĉenih znanja radi daljnjih istraţivanja i primjene u praksi.
Glavna svrha jest unapreĊivanje obiteljskog odgoja. Predmet obiteljske pedagog ije je odgoj u obitelji. Odgoj u obitelji ostvaruje se zadovoljavanjem temeljnih ljudskih
potreba, a one se proţimaju s društvenim potrebama koje se oĉituju u egzistencijalnom, humanistiĉkom i društvenom aspektu odgoja. Bez obzira na razlike gledanja na pr edmet znanstveno-pedagoškim
obiteljske pedagogije (što ovisi o razliĉitim
teorijama, školama, pravcima) svima je zajedniĉki pojam
odgoj djeteta i uĉinkovito st obiteljskog odgoja.
3
Predmet
obiteljske pedagogije nije unaprijed odreĊen, on se utvrĊuje na temelju
razliĉitih teorijskih postavki znanstvenika te utjecaja društvenih skupina i ustanova. Dakle,
predmet istraţivanja obiteljske pedagogije je odgoj u obitelji od roĊenja
djeteta i tijekom cijelog razvoja dok obitelj ima utjecaj na mladoga ĉovjeka. Iz predmeta, svrhe i cilja obiteljske pedagogije proizlaze njezini konkretni zadaci: -
da
prouĉava obiteljski odgoj i njegove specifiĉnosti, prouĉava i formulira
zakonitosti i tako obogaćuje pedagogijske spoznaje na tom odgojnom podruĉju - da na temelju postig nutih
pedagogijskih spoznaja razraĊuje teorijske spoznaje
(smisao, svrhu, zadatke, naĉela, sadrţaj, ustroj, ĉinitelje, metode, sredstva, postupke) za unapreĊivanje obiteljskog odgoja. - da znanstveno-kritiĉki
vrednuje postignuća obiteljskog odgoja i obitel jske
pedagogije
Zadaci obiteljske pedagogije nuţno se dopunjuju temeljom znanstvenog razvoja odgojnih znanosti uopće i same obiteljske pedagogije, te ţivotne realnosti. (Rosić, 1998., 41. str.)
Zadaci obiteljske pedagogije Zadatke obiteljske pedagogije moţemo grupirati na slijedeći naĉin: Deskriptivni zadatak
Odnosi se na opis fenomena i problema koji ulaze u obiteljsku pedagogiju. Deskriptivni
zadatak ne tiĉe se samo opisa pojava u odgoju već i stvaranja pojmovnog sustava, te redefiniranja pojmova obiteljske pedagogije. Klasifikacijski zadatak
Odnosi se na sreĊivanje graĊe prema logiĉkim i znanstvenim kriterijima, prema sadrţajnoj pripadnosti, prema vaţnosti ĉinjenica, generalizacija, deskripcija. Deskriptivnim zadatkom obiteljska pedagogija razvija svoj kategoriĉki sustav. Eksplanacijski zadatak
Odnosi se na objašnjenja tijeka razvoja fenomena odgoja ili odgojnih procesa, posljedica koja izaziva odreĊeni tijek odgojnog procesa, povratnih pojava odgojnog procesa, posljedica 4
odgojnog djelovanja i dr. Dakle, eksplanacijski zadatak obiteljsk e
pedagogije objašnjava što
se dogodilo, kako se dogodilo, kad se dogodilo, gdje se dogodilo i sl., što je od izuzetne vaţnosti za uĉinkovitost odgojnog djelovanja obitelji. Eksplorativni zadatak
S obzirom na unutarnju dinamiku odgojnog fenomena i njenu duboku povezanost sa
dinamikom društva i brzim promjenama u suvremenoj kulturi mnoge ĉinjenice sociokulturnog ţivota ulaze u podruĉja predmeta obiteljske pedagogije i zahtijevaju daljnja istraţivanja te uspostavu veza unutar pedagogijskih disciplina. Eksplikativni zadatak
Odnosi se na istraţivanja i objašnjavanja uzroĉno-posljediĉnih veza meĊu pojavama i odgovara na pitanje -
zašto. Iako je zbog dinamike odgojnog fenomena veoma teško utvrditi
pedagoške zakone kao najviši oblik znanstvene spoznaje obiteljska pedagogija se ne odriĉe ovog zadatka. Normativni zadatak
Odnosi se na segmente odgojnog fenomena, a ne na njegovu ukupnost. Odnosi se i na
ispitivanje uvjeta ĉimbenika i interakcija koje prate odreĊene vrijednosti i na njima temeljene ponašanja i djelovanja. Odgoj se ne shvaća kao fenomen manipulacije, već emancipacije ĉovjeka. Slobodnom ĉovjeku se ne mogu nametnuti vrijednosti koje mora prihvatiti da bi bio ĉovjek, niti odrediti smisao ţivota jer bi to bila negacija slobode. Normativna zadaća pretpostavlja i traţi kritiku postojećeg. (Rosić, 2005., 57.-59. str.)
Vaţnost zadataka obiteljske pedagogije Zadaće obiteljske pedagogije ne temelje se samo na prouĉavanju i objašnjavanju postojeće odgojne prakse, nego su poticajne, samokritiĉne i zahtijevaju nove, fleksibilnije i uĉinkovitije pristupe obiteljskom
odgoju. Obiteljska pedagogija ne smije se više zadovoljiti analizom što
je i kakav je postojeći odgoj, već taj odgoj treba vrijednosno razvijati. Treba ga potpomagati, pratiti, ukljuĉiti sve snage i sposobnosti djece i njihovih roditelja u nov kvalitetan proces u kojem dominira humanistiĉku pristup. Suvremeno koncipiran odgojni sustav, a u okviru njega 5
i obiteljski odgoj polazi od odgoja individualiteta i podrazumijeva otvoren, dinamiĉan i stvaralaĉki odgojni proces u kojem se prepliću relevantni ĉinitelji odgoja. Obiteljski odgoj je stoga vaţno poticati u smjeru stvaranja odgojnih uvjeta i odgojnih situacija u kojima će dijete razvijati svoje fiziĉke, intelektualne, emocionalne, socijalne i druge potencijale te zadovoljavati svoje opće i specifiĉne potrebe koje su pretpostavka cjelovitom razvoju njegove osobnosti.
Znaĉaj istraţivanja u odgoju je izuzetno velik. Samo na temelju podataka dobivenih istraţivanjem, moguće je s velikom preciznošću procjenjivati odreĊene ĉinjenice i pojave, poduzimati prave i konkretne mjere za njihovo rješavanje.
(Stevanović, 1997., 45. str.)
Obiteljski odgoj se smatra elementarnim i specifiĉnim dijelom odgojno -obrazovnog sustava o ĉijem uspješnom ostvarivanju znaĉajno ovisi razvoj osobnosti djeteta, a time i njegovo daljnje napredovanje.
Sadrţaji obiteljske pedagogije Sadrţaji obiteljskog odgoja vezani su uz temeljna odgojna podruĉja, odnosno uz obrazovna dobra i odgojne vrednote na tim podruĉjima. Ostvaruje se prema općem, posebnom i pojedinaĉnom cilju - društvenom i individualnom aspektu odgoja. Društveni aspekt odgojno-obrazovnog cilja obiteljske pedagogije ostvaruje se prvenstveno na prikladnim odgojno-obrazovnim
sadrţajem koji se odnose na zadaće egzistencijalnog,
društveno-moralnog i humanistiĉkog odgoja. Individualni aspekt odgojno-obrazovnog
cilja ostvaruje se osobnom aktivnošću djece na sadrţajima kojima zadovoljavaju biološke, socijalne i ostale potrebe. Odgoj djece u obitelji nema nastavnog plana i programa kao škola. Sadrţaj se stvara u obitelji putem komunikacije svih
ĉlanova obitelji s djecom o svemu što ih zanima, što moţe obogatiti
njihove spoznaje. Sadrţaj proizlazi iz konkretnih obiteljskih prilika, mogućnosti, broja djece, spola, zanimanja roditelja, iskustva, okruţenja u kojem djeluje obitelj, interesu i potreba ma djece...
6
„Sadrţaj obiteljskog odgoja je ujedno i slika okruţenja i ozraĉja kojim je ureĊen naĉin ţivota u obitelji. Bitno je da odgojni sadrţaji budi usklaĊeni i da se ostvaruju u jedinstvenom odgojnom nastojanju.― (Rosić, 1998., 46. str.) Obitelj kao
posrednik izmeĊu društveno-kulturne sredine i djeteta ima zadaću prenošenja
osnovnih iskustava i kulture društva, kao i njegovih pravila, navika i morala na svoju djecu. S obzirom da dijete relativno dugo razdoblje svog ţivota provodi u obitelji, njegov ra st i razvoj se ne ograniĉava samo na biološkoj, već se proširuje na njegovo tjelesno, intelektualno i moralno sazrijevanje, odnosno na njegov na njegov tjelesni, intelektualni, moralni, estetski i
radni odgoj. Time odgojnu zadaću društvo povjerava obitelji. Vrlo je vaţno da roditelji putem tjelesnog, intelektualnog, moralnog, estetskog i radnog odgoja djeluju na sveukupan razvoj djeteta kako bi dijete izraslo u cjelovitu liĉnost. No, obitelji su meĊusobno razliĉite što dovodi u pitanje hoće li svaka obitelj djelovati na uĉinkovit razvoj djeteta. Danas moţemo govoriti o suvremenoj obitelji kao odgajatelju i njenim stilovima s obzirom na autoritet roditelja prema djeci.
7
1.1 .Mjesto obiteljske pedagogije u sustavu pedagoške discipline i njen odnos prema drugim znanostima
OBITELJSKA PEDAGOGIJA U SUSTAVU PEDAGOŠKIH DISCIPLINA Obiteljska pedagogija je pedagoška znanstvena disciplina. Nju interesira onaj segment odgoja koji se provodi u obitelji, za razliku od opće pedagogije koja ima šire znaĉenje - opća znanost o odgoju.
Ubrzani napredak pedagoške znanosti i narasle potrebe da se odgoju u obitelji da odgovarajuće mjesto, nastale su potrebe za konstituiranjem zasebne pedagoške discipline pod nazivom obiteljska pedagogija.
Ona prouĉava onaj segment odgoja koji se realizira u
suvremenoj obitelji. Moţemo govoriti o više sustava pedagoških disciplina.
Sustav pedagoških disciplina Sve pedagoške discipline su meĊusobno povezane, a to su opća pedagogija, adultna pedagogija ili antragogija, pedagogija slobodnog vremena, industrijska pedagogija, vojna
pedagogija, pedagoška futurologija, pedeutologija, pedologija, pedopatologija/ patologija djetinjstva, pedagoška sociologija, meta- pedagogija, pedagoška kibernetika, fakultetska pedagogija, povijest pedagogije, školska pedagogija, surdopedagogija, tiflopedagogija, oligofrenopedagogija, logopedija, ortopedagogija, integrativna pedagogija, komparativna
pedagogija, pedagoška statistika i pedškolska pedagogija. Sada bismo vam ţeljele ukratko opisati svaku disciplinu pojedinaĉno:
Opća pedagogija- opća znanost o odgoju Adultna pedagogija ili antragogija- prouĉava odgoj i obrazovanje odraslih
Pedagogija slobodnog vremena-
bavi se prouĉavanjem odgoja u onom segmentu
vremena koje ĉovjeku ostaje na raspolaganju nakon što je izvrš io sve propisane obveze
Industrijska pedagogija-
prouĉava odgoj koji se realizira u tvorniĉkim i
proizvodnim uvjetima
Vojna pedagogija-
za predmet svog rada odreĊuje planiranje, programiranje,
realizaciju, kontrolu i vrednovanje odgojnih aktivnosti u uvjet ima
8
vojniĉkog
ţivota, zasnovanim na odgovarajućem cilju, zadacima, prema utvrĊenim sadrţajima, oblicima i metodama.
Pedagoška futurologija- istraţuje pitanja odgoja koja se odnose na ţivot i rad u budućnosti. Mlada pedagoška disciplina pred kojom je velika perspektiva. Bavi se predviĊanjima razvoja školske mreţe, broja uĉenika i nastavnika, trajanja obrazovanja kao i predviĊanje promjena u sadrţajima, oblicima i metodama.
Pedeutologijakako
prouĉava subjektivne uvjete koje treba ispuniti liĉnost nastavnika
bi odgovorio svojoj pedagoškoj, didaktiĉkoj, komunikološkoj i društvenoj
funkciji. U tom smislu ova disciplina obraĊuje psihiĉke karakteristike koje treba imati nastavnik za uspješno obavljanje nastavniĉkog poziva, kojemu liĉne osobine olakšavaju rad kao odgajatelja, kojem tipu treba pripadati i kako razliĉiti tipovi nastavnika utjeĉu na djecu i mlade. ObraĊuje i kronološku dob nastavnika, promjene na nastavniku kao posljedice bavljenja pozivom i dr.
Pedologija-
znanost koja prouĉava razvitak djeteta u p ojedinim dobima njegovog
ţivota ( od zaĉeća do završetka spolne zrelosti). Njen zaĉetnik je ameriĉki psiholog Stenli Hol, zatim Blonski i dr. Pedolozi istiĉu da je za razvitak djeteta bitno nasljeĊe i socijalna okolina. Oni su priliĉno jednostrano pristupali odgoju jer su zanemarivali svjesnu aktivnost na prmjenu okoline i ulogu samog odgoja u razvoju
ljudi. Danas se ova znanost ne izuĉava u svom prvobitnom znaĉenju već se transformira u druge discipline kao što su djeĉja psihologija i dr.
Pedopatologija- disciplina
koja se prvobitno bavila prouĉavanjem mentalno
nedovoljno razvijene djece, da bi se kasnije njen predmet prouĉavanja prenio i na mnoge smetnje (ĉime se danas bave razne grane specijalne pedagogije). Danas je više u upotrebi termin patologija djetinjstva i mladosti.
Pedagoška sociologija- je znanstvena disciplina koja se u prouĉavanju odgoja i obrazovanja sluţi sociološkim metodama. Bavi se univerzalnim društvenim procesima (uvoĊenje pojedinca u društvo), ali i procesima koji su povijesno promjenjivi.
U odgojnim uvjetima bavi se pitanjima socijalizacije liĉnosti. Danas
se pedagoška socijologija nalazi u sustavu sociologije, kao znanosti o društvu.
Metapedagogija-
znanstvena pedagoška disciplina koja prouĉava jeziĉne izraze
teorije i prakse (termine,
pojmove, zakone) koji se odnose na odgoj. Istraţuje
unutarnju logiku i epistemološku konzistenciju pedagoških iskaza, s posebnim teţištem na prouĉavanje jeziĉne i logiĉne zasnovanosti svih odrednica odgoja
9
(ciljeva, metoda, naĉela i dr.). To je znanstv ena disciplina koja opisuje, normira i kritiĉki valorizira izraze koji se odnose na odgojno djelovanje.
Pedagoška kibernetika- znanstveno sintetizira postojeća znanja i tako integrira mnoge navike i discipline kao što su: teorije informacija, teorije komun ikacija, teorije sustava, teorije upravljanja na podruĉju odgoja, modeliranja i dr.Zadatak joj je utvrditi naĉela upravljanja procesom odgoja s ciljem da se sustav uĉini efikasnijim. Ovim se stvaraju mogućnosti za cijelovitijim sagledavanjem pedagoških procesa na svim obrazovnim stupnjevima. Odgojni proces se zahvaća u cjelini kako bi se što djelotvornije osiguralo njegovo funkcioniranje, raguliranje, upravljanje i vrednovanje.
Fakultetska pedagogija-
prouĉava probleme odgoja na fakultetskoj/ sveuĉilišnoj
razini s ciljem da se budući odgajatelji (u vrtićima) i nastavnici (u školama) osposobe za pedagoško djelovanje u radu s djecom, s drugim suradnicima u organizaciji i s roditeljima.
Povijest pedagogije-
bavi se prouĉavanjem odgoja u prošlosti, od najstarijih
vremena do danas, preteţito opisujući pedagoške pojave i prikazujući najistaknutije pedagoge, pedagoške procese, školske sustave, odnose u procesima odgoja, sadrţaje, oblike, sredstva i metode odgojnog rada itd. Izlaţe se pedagoška teorija i praksa onak o
kako se odvijala u pojedinim društvima. Prouĉava se opća
povijest pedagogije i nacionalna povijest pedagogije.
Školska pedagogija- Stvaralaĉki povezujući teoriju i praksu, prouĉava zakonitosti koje se javljaju u procesu odgoja i obrazovanja naše suvremene škole (privatne i javne, osnovne i srednje). Ona svojim predmetom istraţivanja pruţa znanje i instrumente ne samo za ţivot i rad i riješavanje postojećih problema nego i onih koji će se pojaviti u bliţoj i daljnoj budućnosti. Uĉenicima i nastavnicima daj e nove kompetencije u smislu da i jedni i drugi ostvare svoj individualni maksimum.
Školska pedagogija se bavi odgojnom teorijom i praksom škole kao posebne odgojno- obrazovne zajednice nastavnika, uĉenika i roditelja.
Surdopedagogija- prouĉava odgojno- obrazovna pitanja odgoja gluhonijemih.
Tiflopedagogija- ima za pedmet prouĉavanja odgoj slijepih.
Oligofrenopedagogija-
prouĉava odgojna pitanja koja se odnose na rad sa djecom
sa intelektualnim smetnjama.
10
Logopedija-
prouĉava govorne poremećaje i ukazuje na mogućnosti njihovog
otklanjanja.
Ortopedagogija-
istraţuje i pruţa pomoć u odgoju djece s tjelesnim oštećenjima
(nedostatcima).
Inegrativna pedagogija ( stariji naziv defektologija)-
interdisciplinirano prouĉava
probleme odgoja djece i mladih s odreĊenim nedostatcima (poremećajima) u fiziĉkom i psihiĉkom razvitku i uvjete odgojnog rada kako bi se pruţila odgojna pomoć.
Komparativna pedagogija-
usporedo prouĉava odgojne fenomene u razliĉitim
zemljama. To se, prije svega, odnosi na obrazovne sustave, kurikulum ( programe,
sadrţaje), edukaciju i izbor nastavnog osoblja, vrednovanje uĉeniĉkih dostignuća itd.
Pedagoška statistika- bavi se metodama za istraţivanje masovnih pojava u odgoju i obrazovanju
(uĉenici, nastavnici, roditelji, škole) kako bi se statistiĉko-
matematiĉkim metodama egzaktno utvrdilo pravo stanje pojave i poduzele odgovarajuće mjere koje imaju znanstveno utemeljenje.
Predškolska pedagogija- bavi se prouĉavanjem odgojnih utjecaja na djecu predškolske dobi- od treće godine do polaska djeteta u školu, ali i jasliĉkog uzrasta (1.-3.
godina). Dobre pedagoške postavke roditelja u obitelji temelj su svakog
institucionalnog i van institucionalnog odgoja.
ODNOS OBITELJSKE PEDAGOGIJE I DRUGIH ZNANOSTI
Kao pedagoška disciplina pedagogija je povezana sa svim znanostima koje prouĉavaju ĉovjeka i društvo u svim njihovim dimenzijama . Obiteljska pedagogija ima aktivan odnos prema mnogim suvremenim znanostima pomoću kojih dolazi do najkompletnijih rezultata u svojim istraţivaĉkim poduhvatima. Obiteljska pedagogija i filozofija-
Kao što je pedagogija opća znanost o odgoju povezana s
filozofijom, tako i obiteljska pedagogija ima svoj poloţaj u odnosu na ovu znanost. Od filozofije se uzima filozofska koncepcija o biti ĉovjeka i njegove prirode, u ĉemu je smisao njegovih stremljenja i egzistencije, što je zajednica kojoj pripada, na kojim spoznajama se
11
temelji cilj i zadaci odgoja, kako teĉe proces spoznavanja koji sadrţaji ulaze u kurikulum, sloboda ĉovjeka, promjenljivost u prirodi i društvu. Obiteljska pedagogija i antropologija- U 19.st. razvija se antropologija kao zasebna znanost
o ĉovjeku. Obiteljska pedagogija je naroĉito povezana s antropologijom kulture i to u onom dijelu koji se odnosi na sredinske (okolina) faktore i klimu (atmosferu) u kojim se ostvaruje
odgoj. Odgoj shvaćamo kao kulturni proces kojim se mladi uvode u kulturu odraslih i usvajaju kulturne vrijednosti svih generacija, koji ĉuvaju kulturnu i povijesnu baštinu i koji se istodobno pripremaju za kulturan ţivot i raznovrsne kulturne i stvaralaĉke aktivnosti. Antropologija se bavi izuĉavanjem društva, ljudske zajednice odreĊenog podruĉja kako bi upoznala ljude i njihove aktivnosti. Obiteljska pedagogija i etnologija-
Etnologija se bavi prouĉavanjem
ţivota naroda
opisujući njihove obiĉaje, društvene odnose i materijalnu kulturu. Za obiteljsku pedagogiju je vaţno poznavanje obiĉaja pojedinih naroda, etniĉkih zajednica, skupina, radi uĉinkovitijeg djelovanja u smislu utvrĊivanja heterogenih zadataka i sadrţaja kako bi se osigurao odgoj za multikulturalnost,
multireligioznost, multietniĉnost i tako doprinijelo autonomiji pojedinca i
njegovom nesmetanom duhovnom, tjelesnom, kulturnom i stvaralaĉkom razvitku. Obiteljska pedagogija i
demografija-
Demografija je znanost koja prouĉava kretanje
stanovništva nekog kraja ili iz odreĊene ekonomsko- geografske oblasti, regija, drţava i dr. Obiteljska pedagogija treba pruţiti pomoć obiteljima koje odseljavaju (emigranti) i doseljavaju (imigranti). Obiteljska pedagogija i sociologija -
Socijologija je najopćenitija nauka o društvu koja
ispituje zakonitosti razvitka društvenih struktura ili društveno - ekonomskih tvorevina u vezi s razvitkom ljudske društvenosti i ljudske kulture. Obiteljska pedagogija u sociologiji nalazi spoznaje o socijalizaciji liĉnosti i to putem odgoja i interpersonalnih kontakata. Osnivaĉi nauĉne sociologije (August Comte, Karl Marx i dr.), bavili su se istodobno i odgojnim (pedagoškim) pitanjima. Sociologija pruţa dragocjene podatke u pogledu izbora oblika odgojnog
rada i rješavanja socijalnih problema na polju odgoja i obrazovanja. Sociologija
izuĉava ljude i bavi se pitanjima društvenog sustava u kojim se nalaze pojedinci koji u takvim sustavima ispunjavaju svoje uloge, što je za obiteljsku pedagogiju posebno znaĉajno.
Obiteljska pedagogija i povijest (opća i nacionalna)- Bez poznavanja opće i nacionalne povijesti nemoguće je prouĉavati obiteljski odgoj, naroĉito njegove futurološke tendencije.
12
Dobro poznavanje odgojnih ciljeva, zadataka, sadrţaja, oblika, metoda i sredstava u prošlosti i sadašnjosti moguće je razumjeti odgojne pojave i mjere,a isto tako metodom interpolacije i drugih naĉina predvidjeti odgoj u budućnosti. Obiteljska pedagogija i psihologija- Pedagogija se kao moderna iskustvena znanost
pojavljuje tek u drugoj polovini
19.st., prvenstveno zahvaljujući napretku bilogije i fiziologije.
Intenzivno se razvijala, od prvih radova Wundta o psihofiziologiji odnosa izmeĊu ĉuvstava i tjelesnih promjena, peko Binea koji je konstruirao prve ljestvice za mjerenje mentalnog i
intelektualnog uzrasta, do suvremenih psiholoških teorija i brojnih grana. Ranije se psihologija prvenstveno bavila pojedincem i pojedinaĉnim sluĉajevima da bi se kasnije okrenula prouĉavanju socijalnih uvjeta razvitka individue u radovima kasnije se psihologija sve više grana (razvojna) genetiĉka, kliniĉka, psihologija naroda, da bi se u suvremeno doba javile nove discipline kao što su pedagoška, industijska, kliniĉka, vojniĉka, medicinska, forenziĉna i druge. Odgoj u obitelji biti će unĉko vitiji, ako se polazi od spoznaja do kojih je došla moderna psihologija o psihiĉkim pojavama i psihiĉkom ţivotu. Dobro poznavanje psihiĉkih funkcija (spoznajnih: opaţanje, mišljenje, uĉenje, pamćenje, obrada, ĉuvanje i korištenje informacija), emocijonalnih, psihiĉke dispozicije kao što su kompetencije, (sposobnosti, znanja, razni vidovi ponašanja), dinamiĉke osobine (motivi, potrebe, nagoni, crte liĉnosti i drugo). To su i dispozicioni sustavi koji se prvenstveno odnose na poznavanje temperamenta, karaktera
i raznih tipova liĉnosti. Sto tako, poznavanje psihiĉkih znanja su od
nezamjenjive vrijednosti u obiteljskom odgoju. Rijeĉ je o stanjima svijesti (paţnja, umor, san i drugo), emocionalnim stanjima (ljubav, strah, ljubomora, mrţnja, afekti), motivaciona,stanja akcione preokupacije (predanost poslu), opća mentalna stanja (prilagoĊenost, neurotiĉnost). VEZE S DRUGIM ZNANOSTIMA
Odgojni utjecaji u obitleji zasnivaju se na biološkom rastu i razvoju mladog djeĉjeg organizma, medicinskoj preventivi, zaštiti i lijeĉenju, kao i ekonomiĉnosti i racionalizaciji odgojnog djelovanja. To znaĉi da je obiteljska pedagogija povezana i s biolog ijom, medicinom i gospodarstvom.
prouĉava spolni ţivot ĉovjeka, spolni nagon, zaĉeće, raĊanje, spolnu ljubav, spolnu patologiju, utjecaj okoline na spolni ţivot, seksualnu higijenu i drugo. Sve je ovo znaĉajno za brak i nastanak obitelji i njen skladni ţivot i razvoj. Seksologija
13
Etika
je znanost o moralu. U obitelji se izgraĊuju prva pravila i norme moralnog ponašanja
svakog njenog ĉlana. Obiteljsku pedagogiju interesira onaj dio etike koji se odnosi na ponašanje u obitelji, meĊusobne odnose, slobodu liĉnosti, brak i drugo. Komunikologija
kao znanost u komunikaciji pruţa bitne podatke za predmet Obtieljske
pedagogije. Medijalogija pomaţe ovom predmetu u pogledu pravilnog korištenja suvremenih medija. Futurologija je znanost koja prouĉava budućnost. Ona je
za nas znaĉajna jer obiteljski odgoj ne treba vezati samo za sadašnjost (a najmenje za prošlost) nego za budući ţivot i promjene koje neminovno nastaju. Kreatologija je znanost o stvaralaštvu. U obitelji se najprije stvaraju prvi uvjeti za djeĉje stvaralaštvo i razvoj sposobnosti.
14
otkrivaju preddispozicije i
1.2.
Posebnosti istraživanja u području obiteljske pedagogije od kvanitativnog ka kvalitativnim istraživanjima
-
Obitelj je tijekom ĉitavog ţivota osnovna društvena grupa u kojoj dijete s obzirom na razvojne faze ţivi i funkcionira (Rosić V., Zloković J., 2002., str. 34 -35).
Pošto se društvo pa tako i obitelj neprestano mijenja iz godine u godinu potrebna su razliĉita istraţivanja kako bi uvijek bili u toku s tim promjenama. Ako postoji problem u obitel j to nam pomaţe kako bismo ga što lakše riješili, jer puno je lakše riješiti problem kada znamo uzrok i vrijeme njegovog nastanka.
ŠTO JE TO ISTRAŢIVANJE? Pojam istraţivanja odnosi se na onaj dio znanstvenoga rada koji je neposredno usmjeren na otkrivanje, opisivanje, objašnjavanje, predviĊanje fenomena, tj. na dolaţenje do novih znanstvenih spoznaja primjenom opće znanstvene metode i posebnih istraţivaĉkih metoda. Uz istraţivanje se veţe i pojam istraţivaĉkih metoda. Istraţivaĉke metode su konkr etizacija znanstvene metode, put ili naĉin kombiniranja više specifiĉnih postupaka ovisno o predmetu (sadrţaju),
ciljevima i nacrtu istraţivanja kojima se dolazi do novih spoznaja.
(www.ffri.uniri.hr/datoteke/uvod_u_metodologiju-_teze_predavanja.doc, 2.11.2010.) Nakon svakog istraţivanja u bilo kojem podruĉju
dobijemo rezultate koje moţemo statistiĉki
prikazati. Drugim rijeĉima, statistiĉki se skup upoznaje tako da se ispitaju svojstva njegovih ĉlanova. S tim u svezi uvodi se pojam statistiĉke varijable, odnosno statistiĉkog obiljeţja. Statistiĉka varijabla predstavlja svojstva jedinica po kojima se ĉlanovi statistiĉkog skupa razlikuju ili jedni drugima nalikuju. (Šošić, 2006., 23. str.) S obzirom na naĉin istraţivanja varijable mogu biti kvalitativne (kategorijalne) i kvantitativne
(numeriĉke) varijable.
A/ KVANTITATIVNO ISTRAŢIVANJE Kvanitativna metoda istraţivanja je metoda u kojoj se do znanstvene spoznaje dolazi prebrojavanjem, kvantifikacijom (Anić, Goldstein, 2007., str. 767). Kvantitativna
istraţivanja omogućuju usmjerenje paţnje na brojĉane podatke, dakle to su
istraţivanja iz kojih proizlaze statistiĉke analize. Jedno od osnovnih obiljeţja kvantitativnih 15
istraţivanja jest standardizacija, odnosno postavljanje identiĉnih pitanja svim ispitanicima, što nam pomaţe kod statistiĉke obrade podataka. Kvantitativna istraţivanja provodimo koristeći se sljedećim metodama prikupljanja podataka. (http://www.puls.hr/hrv/po/34qn.htm, 2.11.2010.)
B/ KVALITATIVNO ISTRAŢIVANJE Kvalitativno istraţivanje je zapravo opservacijsko, pa stoga ima slijede će karakteristike:
1. Predmet kvalitativnih istraţivanja uvijek su ljudi. Oni moraju biti polazište i cilj. 2. Na poĉetku svake kvalitativne analize mora stajati precizan i opseţan opis podruĉja. 3. Predmeti istraţivanja nikada nisu u potpunosti jasni i otvoreni pa se stoga trebaju u ĉiniti
pristupaĉnijima kroz proces razumijevanja i interpretacije. 4. Predmeti istraţivanja moraju se istraţivati u svom prirodnom okruţju 5. Generalizacija rezultata istraţivanja ne uspostavlja se nakon finalne analize ve ć indukcijom
koja zapoĉinje na pojedinaĉnim sluĉajevima. (Halmi, 2005., 21. str. )
16
METODE U ISPITIVANJU RAZLIČITIH STRUKTURA OBITELJI Kako bi se prikupili relevantni podaci o obitelji, njihovom ţivotu, funkcioniran ju, problemima, osjećajima, doţivljajima, uvjerenjima i sl., istraţivanja obitelji zahtijevaju uporabu razliĉitih kvalitativnih i kvantitativnih metoda i tehnika.. Neke od metoda i tehnika koje se koriste u prikupljanju podataka o obitelji:
1. metoda intervjua 2. metoda upitnika 3. analize dokumentacije 4.
studije sluĉaja
5.
metoda crteţa
6. metoda skulptura 7. metoda metafora 8. metoda eseja 9. fotografiranje 10. videozapisi 11. psihodrama i igranje uloga 12. akcijska istraţivanja 13. studij zajednice 14. terenska istraţivanja 15. monografske studije 16. metoda testa 17. eksperiment
17
Neke od prethodnih tehnika se u koriste u kvalitativnom, a neke u kvantitativnom istraţivanju.
Unutar ispitivanja obitelji zbog neminovnih razliĉitih pristupa problemima primjenjuju se višestruke metode prikupljanja i analize podataka, kako bi se dobio cjelovit uvid u probleme obitelji. Tehnika klastera
i konfiguracije ĉesta je analitiĉka tehnika koja pomaţe interpretaciji i
sumiranju problema; postavljanje sklopa faktora koji se pojavljuju i konstatiranje njihova
meĊusobna odnosa, primjerice bidirekcijski ili unidirekcijski procesi, posebne grupacije i skupine
problema. Dok longitudinalna ispitivanja omogućavaju praćenja kroz duţe vrijeme i
ponovljena mjerenja.
Primjena studije sluĉaja zapravo je temeljna strategija koja ne samo znanstvenicima već i struĉnjacima iz prakse omogućava ĉitav korpus spoznaja
kojima se omogućava otklanjanje ili
barem minimiziranje problema. No, monografska studija takoĊer je povoljna tehnika u ispitivanju obitelji, te manjih zajednica. monografska studija predstavlja deskripciju neke
pojave i predstavlja kombinaciju više metoda i tehnika, kao što je primjena intervjua, analize dokumentacije, opservacije, sociometrijska mjerenja idr.
Većina od navedenih metoda omogućava istraţivaĉu i obitelji neposredniji kontakt i prirodniju situaciju u kojoj se prikupljaju podaci. Osim toga istraţivaĉ
za vrijeme kontakta s
obitelji osim što s ispitanikom ima verbalni kontakt, moţe mu pruţiti razliĉite vrste savjeta, ohrabrivati ga i sl., dok istovremeno ispitanici mogu pokazati svoje osjećaje, razmišljanja, probleme. Evaluacije programa koji su se koristili ovim metodama pokazuju bolju suradnju,
respektiranje, fleksibilnost izmeĊu sudionika i istraţivaĉa, umanjena je monotonija i strah koji ponekad ispitanici pokazuju (Rosić,V., Zloković, J., 2002., 62 – 63).
18
Kartogram 1. : Prijavljene osobe za kazneno jelo zapuštanja i zlostavljanja jeteta ili maloljetne
osobe, čl. 213. KZ-a od 2001. do 2006.
Izvor: Državni zavo za statistiku RH, 2001. – 2006., str. 94 (http://www.dzs.hr/hrv/publication/nasilje.htm, 30.10.2010.)
19
2. Obitelj kao društvena skupina
RAZVOJ OBITELJI KROZ POVIJEST
Obitelj je društvena skupina koja se temelji na braku i odnosima krvnog srodstva. Smatra se da obitelj nastaje na prijelazu iz ranog u kasni paleolit, i to na onom stupnju razvoja koji je
okarakteriziran pojavom roda. Razvoj obitelji prati neprekidno suţavanje kruga njenih pripadnika. Obitelj je u
zavisnosti od ekonomskih i socijalnih ĉimbenika, prošla kroz nekoliko
stupnjeva razvoja: 1. OBITELJ KRVNOG SRODSTVA je prvotni oblik obitelji, a nastala je iz
nereguliranih spolnih odnosa u plemenu, gdje je svaka ţena pripadala svakom muškarcu i obrnuto. Uskoro se formiraju braĉne zajednice meĊu braćom i sestrama. Takav oblik braka još uvijek se moţe pronaći na izoliranim otocima u Polineziji. 2. OBITELJ PUNALUA je stupanj u razvoju obitelji iz koje je proizašla ustanova gensa. Dvojica ili više braće sa svojim ţenama bili su u zajedniĉkom spolnom ţivotu, odnosno više sestara sa svojim muţevima bili su takoĊer skloni zajedniĉkom spolnom ţivotu, ali nisu bili u direktnom krvnom srodstvu. Takav obiĉaj opisao je Lorin Andrews kod Havajaca (L.H. Morgan, Drveno društvo, Beograd 1981, str. 57.) 3.
SINDIJAZMIČKA OBITELJ zamijenila je grupni brak, na prijelazu iz epohe divljaštva prema epohi barbarstva, te je ostala karakteristiĉan oblik obitelji za ĉitavo to razdoblje. Na ovom stupnju braka jedan muškarac ţivi s jednom ţenom, ali tako da poliginija i prigodne nevjere ostaju pravo muškaraca. Od ţena se za to vrijeme zajedniĉkog ţivota traţila vjernost i njeno brakolomstvo se najstroţe kaţnjavalo. Sa sindijazmiĉkom obitelji broj ţena se smanjivao, te je stoga dolazilo do otmica i kupovine ţena. Klasiĉno tlo ovakve obitelji je Amerika u kojoj se ovaj oblik nije prekoraĉio sve do njenog otkrića i osvajanja.
4. PATRIJARHALNA OBITELJ je prijelazni oblik obitelji koji se razvio u Starom
vijeku, gdje je pripitomljavanje domaćih ţivotinja i uzgajanja stada postalo velikim izvorom bogatstva. To je bogatstvo isprva pripadalo gensu, ali se ubrzo poĉelo formirati privatno vlasništvo. U ovakvoj obitelji sva vlast prelazi u ruke pater
20
familiasa, a karakterizira je organiziranje osoba u jednu porodicu pod oĉinskom vlašću. Potpuni tip ovakve obitelji je rimska porodica. 5. MONOGAMNA OBITELJ je posljednji i najrazvijeniji oblik obitelji, a nastao je na
prijelazu iz srednjeg u viši stupanj barbarstva. Zasnovana je na braĉnoj vezi jednog muškarca i jedne ţene. Ovakvu obitelj karakterizira vladavina muškarca s ciljem raĊanja djece s neosporivim oĉinstvom, radi nasljeĊivanja oĉevog imanja. Tako se monogamna obitelj kroz ĉitavo vrijeme klasnog društva temeljila na ekonomskim uvjetima, na dominaciji privatnog vlasništva i potpunoj ekonomskoj ovisnosti ţene i njezinoj pokornosti muţevoj volji. Braĉnu vezu je sve do novijeg vremena mogao raskinuti samo
muţ. Radikalnije promjene monogamna obitelj doţivljava tek
emancipacijom ţene, koja postaje u sve većoj mjeri sposobna da sama zaraĊuje. Temelj takve porodice danas je ravnopravan poloţaj supruţnika, a brak se u principu zasniva na meĊusobnoj ljubavi.
21
DRUŠTVENA SKUPINA
Društvena skupina je relativno trajan skup meĊusobno povezanih ljudi, koji obavlja odreĊenu društvenu funkciju ili zadovoljava neku ĉovjekovu potrebu. To je skup pojedinaca koji na sistematski naĉin stupaju u meĊusobne odnose. Po veliĉini, društvene skupine mogu biti manje ili veće, a smatra se da najmanja društvena skupina treba imati barem tri ĉlana. Bez obzira na veliĉinu, osnovnu karakteristiku skupine predstavlja osjećanje njenih pripadnika o zajedniĉkom pripadništvu. Ĉovjek je društveno biće i kao takav je uvijek ĉlan društvene skupine, odnosno brojnih društvenih skupina preko kojih jest pripadnik društvene zajednice. U modernim društvima većina ljudi pripada razliĉitim tipovima skupina koje su ĉesto antagonistiĉke. Unutar društvene skupine stvaraju se interakcije izmeĊu pojedinaca i one su podloţne odreĊenim zakonitostima koje su predmet izuĉavanja sociologije, psihologije i socijalne psihologije.
Svaku društvenu skupinu karakterizira njena struktura i grupna
dinamika. Neke društvene skupine su trajnijeg karaktera, a neke kratkotrajne dok se ne ostvari
funkcija zbog koje je osnovana. Neke društvene skupine su dobrovoljne, dok su druge prinudne, u zavisnosti od toga kako je ĉovjek u njih ušao. Svaka društvena skupina je manje ili više otvorena prema drugim društvenim skupinama ili pojedincima. OBITELJ – SOCIOLOŠKA GLEDIŠTA
Mnogi sociolozi smatraju obitelj kamenom temeljcem društva. Ona tvori osnovnu jedinicu društvene organizacije i teško je zamisliti kako bi ljudsko društvo funkcioniral o bez nje. Općenito se stoga obitelj shvaća kao univerzalna društvena institucija, kao neizbjeţan dio ljudskog društva. U posljednje vrijeme nova gledanja na obitelj dovode u pitanje mnoge pretpostavke tradicionalnih shvaćanja. Ta nova stajališta otvoreno kritiziraju instituciju obitelji i prema njima ona nije neizbjeţna.
22
Funkcionalistička perspektiva obitelji Funkcionalistiĉka perspektiva naglašava doprinos obitelji kao institucije koja odrţava društvo kao cjelinu. Funkcionalistiĉka analiza obitelji ukljuĉuje ponajprije funkcije obitelji, odnose izmeĊu društvenog sistema i obitelji, a zatim i funkcije koje obitelj obavlja za svoje ĉlanove.
Funkcionalisti ističu nekoliko vaţnih funkcija obitelji:
seksualnu
reproduktivnu
ekonomsku
odgojnu
GEORGE P.
MURDOCK, sociolog koji je na temelju svojih prouĉavanja utvrdio da u
svakom društvu postoji nekakav oblik obitelji, zakljuĉuje kako je ona "univerzalna pojava".
"Obitelj je društvena skupina koju karakterizira zajedniĉko obitavanje, ekonomska suradnja i Ona ukljuĉuje odrasle oba spola, od kojih najmanje dvoje odrţavaju društveno
reprodukcija.
odobrenu spolnu vezu, i jedno ili više djece, koja mogu biti i usvojena" (Haralambos, M. i R. Heald, Uvod u sociologiju, Zagreb 1989, str. 323)
Suvremena obitelj
Sociolozi
koji su se posebno bavili poloţajem suvremene obitelji bili su Michael Young i Peter Willmott. U knjizi "Simetriĉna obitelj" oni prate razvoj suvremene obitelji od predindustrijskog doba do danas s akcentom na radniĉku obitelj. Dijele obitelj u ĉetiri faze: 1. Prvu fazu predstavlja predindustrijska obitelj. Obitelj je proizvodna jedinica u kojoj
muţ, ţena i neudata i neoţenjena djeca rade kao ekipa, najĉešće u proizvodnji tekstila ili poljoprivredi. Taj je tip obitelji industrijska revolucija potpuno
istisnula. MeĊutim,
trajala je još u dobrom dijelu devetnaestog stoljeća. 2. Obitelj druge faze
zapoĉela je s industrijskom revolucijom, razvijala se u toku ĉitavog
devetnaestog stoljeća i dosegla vrhunac u poĉetku dvadesetog. Obitelj je prestala biti proizvodnom jedinicom otkako su pojedini ĉlanovi poĉeli raditi za nadnicu. U takvom 23
okruţenju temeljna je spona postojala izmeĊu majke i njezine neudane kćeri, dok je u usporedbi s njom, supruţniĉka veza bila slaba. Ţene su stvorile "nesluţbeni sindikat" koji je
uglavnom iskljuĉivao muškarce. Za razliku od kasnijih faza, obitelji u drugoj
fazi ĉesto je na ĉelu bila ţena, ali to je uglavnom bio rezultat visoke stope smrtnosti muškaraca.
Obitelj druge faze poĉela je propadati u prvim godinama dvadesetog stoljeća, ali se i dalje moţe pronaći u mnogim tradicionalno radniĉkim siromašnim podruĉjima.
Za obitelj treće faze Young i Willmott upotrebljavaju naziv "simetriĉna obitelj". Karakteristika te obitelji je odvajanje nuklearne od proširene obitelji. "Sindikat ţena je rasformiran i muţ se vraća u krug obitelji". Ţivot ovakve obitelji uglavnom je usredotoĉen na dom, posebno dok su djeca mala. Kako ţivotni standard raste, muţ je sve više uvuĉen u obiteljski krug, budući da je dom postao privlaĉniji. Bolji uvjeti stanovan ja, manja prenatrpanost, plin, struja, bolje sanitarije, sve je to stvorilo ugodniji ambijent. Kućna zabava u obliku radija i televizije predstavlja dodatne mamce nekadašnjem "odsutnom muţu". Slobodno se vrijeme provodi u obavljanju kućanskih poslova i sitnih popravaka po kući. Supruţniĉka veza je jaka, a odnosi izmeĊu muţa i ţene sve su više "drugarski". Nuklearna obitelj je postala samodostatna, samostalna jedinica. Young i Willmott se sluţe pojmom simetrije da bi opisali supruţniĉke uloge, premda nisu jednake. Oni dijele mnoge kućne poslove, zajedniĉki donose odluke, rade zajedno, ali ipak i dalje postoje muški i ţenski poslovi. Supruţniĉke uloge nisu zamjenjive, ali su simetriĉne u bitnim toĉkama. Za ovu obitelj karakteristiĉno je smanjenje broja djece, od prosjeĉnih pet ili šest na nešto više od dvoje.
Četvrta faza je moguća slika buduće obitelji u kojoj je muţ više orijentiran na posao, nego na dom, a sa razvitkom tehnologije veći broj ljudi će obavljati zanimljivije poslove, jer one rutinske preuzimaju strojevi. Young i Willmott predviĊaju da će asimetriĉna obitelj ĉetvrt faze biti iduća bitna promjena. (http://hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=1676:obitelj-razvojorganizacija )
2.1 . Obi telj nek ad i da nas
24
Zbog preţivljavanja u surovim uvjetima ljudi su ţrtvovali obitelji vlastitu individualnost i slobodu. (http://_ivan_.bloger.hr/post/obitelj/566940.aspx )
OBITELJ
Kao što smo već spomenule u uvodu, obitelj je osnovna društvena grupa, institucija izajednica koja se općenito smatra univerzalnom.
(http://hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=1676:obitelj-razvojorganizacije-obitelji-kroz-povijest&catid=39:obitelj&Itemid=145) Struktura obitelji razlikuje se
u mnogim društvima (dvije ili više ţena u nekim društvima
idealan su aranţman) ali isto tako, u svim društvima, obitelj ĉini brak kao jezgra s bar jednim djetetom.
Obitelj kao univerzalna društvena pojava ima svoje dobre i loše strane, ali prevladavaju njeni pozitivni uĉinci kako na pojedinca tako i na društvo kao cjelinu. Osnovne funkcije obitelji su reprodukcijsko kulturne.
odgojne, gospodarske (potrošnja) i socijalnoIz ove ĉinjenice slijedi da obitelj ne postoji zbog ljubavi, već zbog preţivljavanja.
Ljubav je tu samo sredstvo, „ljepilo― za obitelj.
RAZVOJ OBITELJI Organizacija obitelji od njenih najprimitivnijih oblika do danas neprekidno se mijenjala. Promiskuitet
se smatra uvodom a javio se na niţem stupnju divljaštva. Ljudi su ţivjeli u
društvenim grupama u kojima nisu bile posebno izdvojene obiteljske grupe, stoga nisu postojale zabrane seksualnih odnosa izmeĊu srodnika pa i najbliţih. Pojava tzv. grupne obitelji oznaĉava napredak u razvitku i bolju opremljenost ĉovjeka, ali
još
nedovoljnu da bi mogao ţivjeti u uţim obiteljskim grupama. Porast materijalne proizvodnje doveo je do prve podjele rada pa se društvo poĉelo dijeliti na odreĊene generacije; djecu, starce, odrasle. U ovom društvu nedopušteni su brakovi izmeĊu predaka i potomaka i obrnuto,
ali još uvijek dopušteni meĊu braćom i sestrama te roĊacima.
25
Sindijazmička obitelj je nastala iz grupnog braka. Postepeno uvoĊenje zabrane sklapanja brakova izmeĊu iste generacije dovelo je do stvaranja takvih obiteljskih i društvenih grupa u okviru kojih nisu bili dozvoljeni spolni odnosi izmeĊu njenih ĉlanova. Ta novostvorena društvena grupa naziva se rod ili klan. Prvi rodovi poĉivali su na raĉunanju srodstva po ţenskoj lozi a udruţivanje u grupe vršeno je oko majĉinog stabla, otuda je ovaj oblik dobio naziv materinski klan ili materinska obitelj. Materinska obitelj nije bila samo obiteljska
organizacija već i vaţna ekonomska jedinica tadašnjeg društva. Grupni brak je p ostepeno nestao i zamijenjen je brakom parova (sindijazmiĉki brak). Sa prelaskom ljudi na zemljoradnju i stoĉarstvo postepeno je sve više rastao znaĉaj muškarca u društvu. Ove promjene dovele su do stvaranja novog društvenog i obiteljskog sustava, poznatog pod nazivom očinska obitelj ili patrijarhalni klan. Reproduktivna funkcija
jedna je od najvaţnijih funkcija patrijarhalne obitelji. Posebnu
odliku ovoj obitelji daje velika plodnost ţene i neplanirano, kontinuirano raĊanje. Tek se sada javlja nasljedstvo
i nasljeĊivanje u pravom smislu. Imovina nije više nedjeljiva već se poslije smrti « šefa» obitelji dijeli na potomke i to muške potomke, a ţenska djeca su dobila svoje u vidu miraza. S vremenom i ţenska djeca stjeĉu pravo na nasljedstvo ali ih opet još du go ne koriste zbog nauĉenog, usaĊenog pravila da udana ţena nema što traţiti od obiteljske imovine, odnosno sramota je to ne prepustiti braći. Što se tiĉe monogamnosti, za ţenu je bila pravilo bez izuzetaka , ona nije smjela traţiti zadovoljenje spolnog nagona
izvan braka. Svako nevjerstvo ţene okrutno je kaţnjavano.
Naprotiv za muškarca je vaţilo drugo pravo. On je zadovoljenje spolnog nagona mogao ostvarivati izvan braka. Ostatke spolnih sloboda muškarca nalazimo i danas u nekim vrlo civiliziranim kapitalistiĉkim
zemljama. Smatramo da to nikako, ni u kojem pogledu nije u
redu. Kao prvo, nismo za poligamiju, a kao drugo, ako se već i razgovara o njoj, onda smatramo da bi i ţena, ukoliko društvo tako funkcionira, trebala imati jednako pravo na to kao i muškarac, jer ĉovjek nije samo muškarac, ĉovjek je isto tako i ţena. Pa tako i ona, kao ĉovjek, zasluţuje isto pravo. Razvitkom tehnike i tehnologije ţena je s vremenom stekla pravo da za jednak rad dobije jednaku nagradu ĉime se javlja njena uloga kao hraniteljice i ravnopravnog ĉlana obitelji i ugroţava dotadašnju prevlast muškarca. Svi su ti faktori doveli do formiranja novog tipa obitelji, suvremene obitelji.
26
Sa ekonomskog stajališta suvremena obitelj je grupa koja nema svojih sredstava za proizvodnju, već radi tuĊim sredstvima i za drugog. U principu je saĉinjavaju braĉni par i njihova maloljetna djeca a izgraĊuje se na osjećajnim vezama i ravnopravnosti supruţnika. Broj potomaka sveden je na najmanju mjeru, dakle suvremena obitelj se odlikuje slabim natalitetom.
Ţelja za osobnim ţivotom te odsustvo majke koja više ne vrši i ulogu
odgojiteljice rezultira strogim planiranjem obitelji.
Povremena nevjerstva su priliĉno ĉesta u suvremenom braĉnom ţivotu, posebno u većim sredinama. Iako su supruţnici danas mnogo t olerantniji prema nevjeri nego ranije, zbog nevjere ali i zbog mnogih drugih nerijetko banalnijih razloga dolazi do sve većeg broja razvoda.
OdgaĊanje reprodukcije zbog sve veće emancipacije ţene stvara teret radnog mjesta i kuće, povećava broj braĉnih parova bez djece, odgaĊa se vrijeme stupanja u brak i sve veći je broj samaca a sve manji broj potpunih obitelji.
Ako gledamo sa reproduktivnog stajališta to moţda i nije dobro, no, ako usporeĊujemo muškarca i ţenu, smatramo da je ovakav oblik obitelji dobar, jer se ţena napokon izjednaĉava sa muškarcem. Doduše, ni to još nije doseglo finalni razinu, no postignut je veliki napredak. MeĊutim sve ove karakteristike suvremene obitelji kao i razlike u tipovima i funkcijama suvremene obitelji najizraţenije su na r elaciji selo-grad. Tako je seoska zajednica vezana uglavnom uz zemljoradniĉku kulturu uz tradicionalizam i strogo pridrţavanje obiĉaja dok je društveni ţivot u gradu razvijeniji i raznovrsniji. Obitelji grada i sela razlikuju se kako po broju ĉlanova , poštivanju starijih ĉlanova i suţivotu sa njima tako i po poloţaju ţene, dominaciji muškarca, broju djece i njihovom odgoju. Patrijarhalni karakter koji je u većini društava bio dominantan donekle se i danas transformirano zadrţao na selu. Poseban problem u preobraţaju patrijarhalne obitelji sela predstavlja pitanje zapošljavanja ţena na selu. Poznato je da ţena radnica na selu ima jako malo. To je karakteristiĉna crta zaostajanja sela za gradom, zbog ukorijenjenog shvaćanja da je ţeni mjesto u kući, a van kuće samo u sluĉaju neposredne potrebe. Stoga se moţe zakljuĉiti da suvremena obitelj kao oblik obitelji koji prevladava u svim današnjim, razvijenijim društvima ipak ne moţe prevladati velike razlike ni teritorijalne raslojenosti društva a kamoli vjerske ili rasne raslojenosti društva.
27
Obitelj kao društvena grupa, institucija i zajednica prvo je okruţje svakog pojedinca tako da je znaĉajna za stvaranje njegove društvene prirode. Kasnije sa odrastanjem i razvojem pojedinca obitelj sve više utjeĉe na sve aspekte njegova ţivota, a kroz emocionalnu, odgojnu funkciju i funkciju zaštite izgraĊuje pojedinca kao liĉnost. MeĊutim moderna shvaćanja i pogledi na svijet dovode u pitanje potrebu osnivanja obitelji. TakoĊer se otvoreno kritizira tradicionalno poimanje obitelji te se sumnja u potrebu osnivanja braka kao neophodne jezgre obitelji.
Ĉesto se kritizira i neravnopravan poloţaj ţene u obitelji, posebno u novije vrijeme, kada je ţena sve više prisutna na trţištu rada a time nestaje i njena ekonomska ovisnost o supru gu. Tu su kritiku feministkinje razradile u osudu obitelji kao institucije. Kritika obitelji nije prisutna samo u novije vrijeme. Poznato je da su mnogi mislioci starog,
srednjeg i novog vijeka predlagali njenu reformu.U osnovi, svaki idejni pokret pokušav ao je nametnuti odreĊene koncepcije obitelji (kršćanstvo, islam, socijalizam, i dr.). Shvaćanja obitelji ovise kako o društvenoj i ekonomskoj tako i vjerskoj pripadnosti. Stoga je najbolje ograditi se od bilo kakvih osuda ili obrana obitelji te je nastojat i poštivati kao korijen
i temelj društva i nas samih.
28
2.2 .
Osnovne sociološke kategorije obitelji
Obitelj Obitelj je temeljna okosni ca
svakog društva, od poĉetka povijesti do danas. To je ralativno
trajna grupa ljudi povezanih srodstvom, brakom ili usvajanjem, ĉiji ĉlanovi ţive zajedno, ekonomski suraĊuju i skrbe za potomstvo. (http://hr.wikipedia.org/wiki/Obitelj, od: 12.
studenog 2010.) Svojim ĉlanovima obitelj pruţa zaštitu koju niti jedna druga institucija ne moţe pruţiti. Vrlo teško je definirati pojam obitelji zbog nevjerojatne raznolikosti u ureĊivanju obiteljskih, srodniĉkih i braĉnih odnosa u razliĉitim kulturama. Neke od tih razlika su: sastav obitelji, nasljeĊivanje, obitavanje i odnos moći. Sastav obitelji
Društveni odnosi izmeĊu muškarca i ţene mogu biti ureĊeni s obzirom na braĉni ili srodniĉki odnos. Pa tako razlikujemo dvije vrste obitelji: nuklearnu i proširenu. Nuklearna obitelj prisutnija je u modernim društvima, dok je proširena prisutnija u tradicionalnim društvima. U nuklearnoj obitelji osnova za ureĊenje odnosa su supruţnici i njihovi potomci, dok je krvno srodstvo manje bitno. Razlikujemo dva tipa nuklearne obitelji: obitelj orijentacije i obitelj prokreacije. Obitelj orjentacije je tip
obitelji koju ĉine naši majka, otac, braća i sestre, a obitelj
prokreacije ĉinimo mi (kao majka ili otac) i naša djeca. Za razliku od nuklearne obitelji, proširena se temelji upravno na krvnom srodstvu. Sociologija je dugo smatrala da nuklearna obitelj i industrijalizacija idu zajedno, no to nije
nuţno. Ako za primjer uzmemo Ljepu našu koja pripada industrijaliziranim zemljama moţemo vidjeti kako se kod nas još uvijek koriste nazivi za proširenu obitelj kao što su ujak (ujna), stic (strina), tetka (tetak), punica (punac), svekrva (svekar)... Ti nazivi nam govore
kako porodica (kao srodstvo) i dalje ima veliku i znaĉajnu ulogu u našim ţivotima iako većina stanovništva ţivi u nuklearnim obiteljima. TakoĊer, naše rodoslovno nazivlje razlikuje srodstvo
po majĉinoj i oĉevoj strani, tj. razliĉito ih imenuje. Što nam govori da je kod nas
prisutno precizno odreĊivanje srodnika. (http://www.scribd.com/doc/15858091/Obitelj-braksrodstvo, od: 12. studenog. 2010. )
29
NasljeĎivanje Tri su naĉina na koje društva omogućuju nasljeĊivanje: patrilinearno, matrilinearno i bilinearno. Patrilinearno nasljeĊivanje znaĉi priznavanje podrijekla i nasljeĊivanje po ocu,a matrilinearno oznaĉava to isto po majĉinoj strani. U većini modernih društva najzustupljenije je upravo ovo treće, bilinearno, gdje su oĉeva i majĉina strana jednako vaţne. Obitavanje
Društva se takoĊer razlikuju glede oĉekivanja gdje će novovjenĉani par ţivjeti. Patrilokalne obitelji ţive u domaćinstvu ili zajednici obitelji mladoţenje, a matrilokalne obitelji ţive kod nevjestine obitelji. U modernim društvima većina je obitelji neolokalna. Obitelj ţivi neovisno o roditeljima i roĊacima. No to ne znaĉi potpuno odvojenost. Unatoĉ fiziĉki odvojenom prostoru ţivljenja, veze i dalje postoje.
Odnosi moći Odnosi moći u obitelji ne ovise samo o osbinama liĉnosti ĉlanova obitelji, nego su takoĊer ureĊeni obiĉajima i zakonima. Patrijarhalnost znaĉi da najvaţnije odluke donosi najstariji muškarac u obitelji. Izraz koji se kod nas moţe ĉuti za to je ''glava obitelji''. Matrijarharne obitelji su obitelji u kojima ţene imaju glavnu rijeĉ pri donošenju najvaţnijih odluka. Na primjer smrt supruga ili razvod kojim se djeca dodjeljuju majci pa znaĉi da ţena odluĉuje o najbitnijim pitanjima ţivota obitelji. Egalitarna obitelj znaĉi jednaku raspodjelu moći izmeĊu supruţnika i to je najĉešći oblik odnosa unutar modernih obitelji. (Fanuko,
N., Sociologija,
udţbenik za gimnazije, 2009., str. 159 i 160)
Srodstvo Srodstvo je odnos izmeĊu dviju ili više osoba zasnovan na meĊusobnoj vezi koja moţe biti biološke, sociološke ili pravne prirode. Postoji nekoliko vrsta srodstva: Krvno srodstvo
– biološke je naravi i temelji se na krvnoj vezi. Definira se kao odnos dviju
osoba povezanih podrijetlom, bilo da potjeĉu
jedna od druge, kao na primjer otac i sin, ili od
zajedniĉkog pretka, na primjer stric i nećak.
30
Tazbinsko srodstvo – je sociološko-pravne naravi, a definira se kao odnos izmeĊu jedne osobe
i srodnika njezinog braĉnog druga. Na primjer svekar i snaha, punica i zet, šogor i šogorica. Temelj tazbinskog srodstva je postojanje braka.
GraĊansko srodstvo ili srodstvo po posvojenju – temelji se na ĉinjenici posvojenja. Definira se kao odnos izmeĊu posvojenika i posvojitelja te njegovih krvnih srodnika. Duhovno srodstvo
ili srodstvo po krštenju – je ĉin kumstva, bilo da se radi o krsnim,
vjenĉanim, krizmanim kumovima... Srodstvo
po
mlijeku
– izmeĊu dojilje i dojenog djeteta i njegovih potomaka
(http://hr.wikipedia.org/wiki/Srodstvo, od: 8 studenog 2010.)
Obiteljske funkcije Obitelji moţemo pristupiti s razliĉitih motrišta kao što su biološko, pedagoško, sociološko, ekonomsko, etiĉko, religijsko, nacionalno i drugo. S obzirom na ta motrišta pojavljuju se i razliĉite, u ţivotu obitelji i društvenome ţivotu opće, vaţne i prijeko potrebne funkcije ili zadaće. Takve su: biološko-reproduktivna, odgojna, gospodarska, društveno-kulturna, moralna, religijska i domoljubna.
Biološko – reproduktivna funkcija U
obitelji nastaje novi ţivot. U njoj se raĊaju i podiţu djeca – glavna radost ţivota. Ţivot se
odrţava i nastavlja stvaranjem potomstva. Bez toga bi nestao kontinuitet ţivljenja ljudske zajednice i upravo u tome biološko -reproduktivna funkcija nalazi svoje uporište. Stalnim nasljeĊivanjem i nastavljanjem djela svojih predaka, razvija se znanost i umjetnost, tehnika i proizvodnja, moralna shvaćanja i vrijednosno doţivljavanje svijeta. Temelj svega toga je obnavljanje i odrţavanje ţivota, ljudska reprodukcija, raĊanje i odgajanje potomstva. Taj proces se u civiliziranom svijetu zbiva u obitelji. To je njezina temeljna
– biološko –
reproduktivna funkcija.
Odgojna funkcija
Odgoj poĉinje u obitelji. U njoj se raĊa novi ĉovjek i u njoj poĉinje proces njegova ljuds kog razvitka i oblikovanja. U toj prvoj intimnoj obiteljskoj sredini pojavljaju se prva osjetna
zapaţanja, nastaju prve percepcije i predoĊbe o svijetu i ţivotu, formiraju se pojmovi,
31
izgraĊuju stavovi, uspostavljaju odnosi, prihvaćaju vrijednosti i vrjedn osni kriteriji o svemu što je istinito, moralno, dobro, lijepo, humano, pošteno, ĉovjeĉno, sveto. Pedagoška iskustva i znanstvena istraţivanja slaţu se u tome da je odgojno djelovanje obitelji najuĉinkovitije, da je njezina odgojna funkcija najdjelotvornija
u ţivotu ĉovjeka i da bi bez nje pedagoška
nastojanja bila ne samo vrlo teška nego i problematiĉna. Zbog toga svako civilizirano društvo podrţava i pomaţe obiteljsku odgojnu funkciju. Gospodarska funkcija Razvitak obitelji vezan je uz razvitak njezine pr oizvodnje.
Vrlo je bitno da ĉlanovi obitelji
osiguraju dovoljno sredstava za njezin opstanak. Obitelj je bila i ostaje primarna proizvodna
jedinica, najprirodnija proizvodna zajednica i tom svojom zadaćom ugraĊena je u temelje narodnog gospodarstva.
Društveno-kulturna Obitelj je škola društvenog ţivota. U njoj se polaţu temelji osobnosti i znaĉaja svakog pojedinca. U njoj se uĉi društveno komuniciranje, izgraĊuju stavovi i odnosi prema uţoj i široj društvenoj zajednici i svim njenim ĉlanovima. U obitelji dijete upoznaje duţnosti i obaveze, ukljuĉuje se u zajedniĉki ţivot i rad. Obitelj je ljudska zajednica u malome i zato je njezin odnos prema radu i ţivotu, njezina društvena angaţiranost, njezini skladni i ugodni obiteljski odnosi – najbolja priprema za društveni ţivot.
Usporedno s time obitelj uvodi mlade u kulturu. Ta funkcija ostaje i kada je rijeĉ o roditeljima niţe obrazovne razine. Naime, kultura je vrlo širok pojam. Nacionalna i općeljudska kultura obuhvaća narodne tvorevine na svim poljima ljudeske djelatnosti. Vidljiva je u produktima ĉovjekova rada, naĉinu ţivota, u jeziku, obiĉajima, tradicija, odnosu prema materijalnim i duhovnim vrijednostima. Elementi te kulture prisutni su i njeguju se u svakoj obitelji. To
znaĉi da svaka obitelj uvodi mladeţ u kulturu i to je vaţna obiteljska zadaća. Moralna funkcija
U obiteljskom okruţenju, uvjetima obiteljskog ţivota, nastaje i razvija se naša savjest, a ona je kao neki duševni organ koji neposredno reagira na ĉudorednu kvalitetu odreĊenog ĉina. Ona je mjerilo,
kriterij prema kojemu razlikujemo dobro i zlo. Uz njenu pomoć orijentiramo se u
carstvu moralnih vrjednosti. Svojim moralnim postupcima i funkcijom obitelj neposredno
sudjeluje u poštovanju i odrţavanju moralnog poretka, a prenošenjem moralnih stećevi na na 32
svoje potomstvo
– širi moralnu kulturu i osigurava budućnost toga poretka. Stoga je moralna
funkcija obitelji vrlo vaţna ne samo za ţivot obitelji nego i za ţivot moralno zdravog i stabilnog društva. Religijska funkcija
Kršćanska obitelj je prva odgojna i evangelizacijska zajednica. Jedno od temeljnih njezinihh poslanja oĉituje se u tome da bude kao i Crkva, zato je smatraju ''domaćim svetištem'' ili ''crkvom u malom''. Kršćanske obitelji tako i djeluju. U njima se prakticiraju i uĉe molitve, obavljaju
sakramenti, odrţavaju vjerski obredi. Obitelji sudjeluju u liturgijiskim slavljima
kršćanske zajednice, ţive kršćanskim ţivotom, njeguju ga i odrţavaju. S vjerskog, poglavito kršćanskog motrišta vjerski odgoj, javno ispovijedanje, svjedoĉenje i širenje evanĊeoske istine nije samo pravo, nego i duţnost roditelja, obitelji i svih vjernika. Domoljubna funkcija
Nacionalna svjest, ponos, briga za nacionalnu slobodu i suverenitet; poštovanje i ĉuvanje povijesnih steĉevina svoga naroda, postignuća jezika i kulture, ljubav prema svome narodu, odansot domovini, spremnost za obranu slobode i ĉasti svoje domovine – sve se to pojavljuje i razvija u obiteljskoj zajednici. I u najteţim uvjetima povijesti našeg naroda hrvatske obitelji su, u domovini i u dijaspori, njegovale
osjećaj domoljublja. Samo se time moţe objasniti
ĉinjenica što su se Hrvati, ţiveći gotovo tisuću godina pod najteţim okolnostima bez svoje narodne drţave, uopće odrţali i što su oĉuvali lijepu svoju domovinu. Domoljubna funkcija hrvatskih obitelji oĉuvala
je naš narod pa je i u Republici Hrvatskoj treba njegovati i dalje
razvijati. Rodoljubna je to duţnost roditelja i svih naših graĊana. (Vukasović, A., Obitelj – vrelo i nositeljica ţivota, Zagreb, 1999., str..17-21)
Odnosi u obitelji Roditelji su prvi i glavni odgojitelji vlastite djece i na tom podruĉju imaju temeljnu ovlast: oni su odgojitelji zato što su roditelji. Naĉelo usporedbe odgovornosti stavlja dakle u sluţbu roditeljske ljubavi sam odgoj. Uĉinkovitost odgojnog djelovanja u obitelji ovisi o skladnim obiteljskim odnosima, adekvatnom poloţaju djeteta u obitelji, zrelosti (psihićka, moralna i socijalna) roditelja, pedagoškom osjećaju, razini pedagoške kulture... Skladni obiteljski
33
odnosi su odnosi u obitelji koju karakteriziraju
meĊusobna ljubav i povjerenje, a koja
predstavlja zajednicu roditelja kao ravnopravnih osoba koje vode obitelj i djece koja se u njoj
odgajaju. Tu se razvijaju zdravi socijalni odnosi izmeĊu ĉlanova obitelji i osjećaj sigurnosti djeteta. Razvijaju se i na jvaţnije
crte liĉnosti kao što su: povjerenje u vlastite snage,
samosvijest, hrabrost, optimizam, ĉvrstoća karaktera i drugo. (Brecheen, C., Faulkner P., Sklad u obitelji, Zaprešić, 2009., str 141. )
Obitelj se moţe promatrati kao emocionalni sustav. Svaki sustav nastoji odrţati ravnoteţu, a ako pojedini dijelovi sustava ne funkcioniraju, drugi dijelovi će nastojati preuzeti njegovu funkciju da bi popunili prazninu. Sliĉno je i s obitelji, u kojoj djeca kao najosjetljiviji ĉlanovi odrţavaju tu ravnoteţu najĉešće kroz problematiĉno ponašanje kojem se preusmjeravaju paţnja i aktivnost obitelji, a ĉesto i kroz izraţavanje osjećaja i ponašanja koje se u obitelji zabranjuje ili potiskuje. Naţalost, mnogi ljudi ne primjećuju nezdrave obrasce sve dok oni ne eskaliraju
u ponašanju djeteta, a i tada se oni ĉesto ignoriraju ili opravdavaju sve do ozbiljne
krize ili ĉak vanjske intervencije, kada se odgovornost najĉešće prebacuje na dijete. Postoji nekoliko principa zdravog ponašanju u obitelji. Zdrava i zrela odrasla osoba osjeća se sposobna preuzeti odgovornost za svoje osjećaje, ponašanje i ţivotne okolnosti, te nema potrebe oĉekivati od djeteta da dijeli tu odgovornost. Zdrava i zrela uloga roditelja je da podrţava dijete u odrastanju i stvaranju vlastite osobnosti, te konaĉno i u odvajanju i izgradnji neovisnog ţivota, pri ĉemu roditelj i dijete mogu stvoriti atmosferu u kojoj jedno drugo vide kao zrela i odgovorna ljudska bića. Zdrava uloga djeteta je da poštuje svoje roditelje, njihovu prošlost i iskustva, ali da se usmjeri na vlastiti ţivot, svjesno da su roditelji odrasla ljudska bića, što znaĉi sposobna da preuzmu i ţive svoje odgovornosti. Mnogi nezreli roditelji oĉekuju od djece zahvalnost i ''vraćanje duga'', što ponekad podrazumijeva ţrtvovanje svojih potreba,
pa i osobnosti. Zreo i odgovoran roditelj razumije da mu dijete ništa ne duguje, a
posebno da nije duţno radi roditelja ţrtvovati svoju sreću. Ţivot sam po sebi, kao i ulaganje vremena, energije i novca u dijete izuzetno su vrijedni darovi za koje će zd ravo odraslo dijete osjećati zahvalnost. (http://www.centar-angel.hr/HR/articles/Zdravi_obiteljski_odnosi.php, studenog 2010.)
34
od: 12.
Kategorije obitelji Postoje dvije kategorije obitelji: normalna obitelj (oba roditelja i djeca) i samohrani roditelji.
Što se tiĉe takozvane ''normalne obitelji'' i odnosa u takvoj obitelji, utjecaju obitelji na samo dijete i njegovo ponašanje, navele smo u prethodnom poglavlju. Samohrani roditelji Termin samohrani roditelj se odnosi na roditelje koji samostalno, bez drugog roditelja skrbe o
djetetu. Definicija samohranog roditelja uvelike ovisi o tome što se podrazumijeva pod rijeĉju samohran. To moţe znaĉiti sam, samostalan, usamljen, prepušten sam sebi, nevjenĉan ili izvan stalne veze.
U tim obiteljima najĉešće jedan roditelj, ovisno o uzrocima, ispada iz
obiteljskog sustava dok drugi mora ponovno organizirati i izgraditi novi naĉin obiteljskog ţivota i sam izvršavati brojne zadaće. Do nastanka jednoroditeljskih obitelji dolazi uslijed smrti braĉnog druga, razvoda, nestanka ili napuštanja obitelji jednog roditelja, izvanbraĉno roĊenje, zatim obitelji u kojima je jednom roditelju oduzeto pravo na roditeljsku skrb ili poslovna sposobnost, roditelj koji je na
izdrţavanju zatvorske kazne ili odsutan zbog bolesti. Najĉešće probleme jednoroditeljskih obitelji ĉini teška ekonomska situacija u kojoj su se našli, problemi skrbi za djecu, osobito nadzora majke nad muškim djetetom, manj e slobodnog vremena koje roditelj i dijete mogu zajedno provesti, što ĉesto rezul tira emocionalnim poteškoćama. Uĉinci razvoda i nedovoljna ili nedostatna paţnja drugog roditelja na djetetov uspjeh u školi i odnose s vršnjacima, problemi nastali usred roditeljeve nove veze s nekom drugom osobom, kao i narušavanje odnosa u proširenoj obitelji, stvara dodatne teškoće u funkcioniranju samohranog roditelja. Dodatne probleme takoĊer stvara birokracija i loši programi potpore drţave koji postoje za «socijalne sluĉajeve», a nisu prilagoĊeni specifiĉnim potrebama samohranih roditelja. Veliki problem je i zapošljavanje samohranih roditelja jer poslodavci znaju za njihove povećane potrebe i teško usklaĊivanje radne i obiteljske uloge te se zato ne odluĉuju na njihovo zapošljavanje. Prednosti i mane: Biti
samohrani roditelj ima svojih prednosti ali i mana. Prednost je što se
ne morate privikavati na tuĊe navike a ţivot vam je mnogo mirniji. Pomoć oca dobro bi došla kod discipline a majke kod razgovora. Ĉini se da oĉinstvo i majĉinstvo predstavljaju dvije razliĉite stvari, oboje je potrebno kako bi djeca zdravo odrastala. Ipak, u sluĉaju potrebe i 35
majka i otac mogu preuzeti obje uloge. Ţena moţe napraviti sve što i muškarac ali i obrnuto. Najveća prednost ovakvog oblika roditeljstva moţe se predoĉiti dobrom poslovicom: Kako si napraviš, tako će ti i biti. S obzirom da ste kao samohrani roditelj glavni i odgovorni odgojitelj vlastitog djeteta, potrudite se da taj teţak zadatak obavljate što kvalitetnije. Pritom se ne zaboravite brinuti i o sebi. Ugodite si kako bi bili zdravi i veseli, jer upravo ste takvi
vašem djetetu potrebni. Samoća i neizvjesnost će vas u poĉetku u tome ometati ali budućnost moţe biti svjetlija nego što se to na prvi mah ĉini. (http://samohrani.com/cp.html, od: 8. studenog 2010.)
Razvod braka i djeca: Razvod roditelja uvijek je velik stres, neuspjeh, razoĉaranje i
bolan gubitak za djecu ali i za roditelje. Iako su supruţnici danas mnogo tolerantniji prema nevjeri nego ranije, zbog nevjere ali i zbog mnogih drugih nerijetko banalnijih razloga dolazi
do sve većeg broja razvoda. Najĉešći uzroci razvoda braka su nesuglasice supruţnika, razliĉiti oblici ovisnosti
i nasilja ili najĉešće na vedeno, neslaganje karaktera. U sluĉaju razvoda,
korisno je, pa ĉak i nuţno razgovarati s djecom o tom problemu. Oba roditelja trebaju pošteno, smireno i iskreno reći djetetu, na jednostavan, djetetovoj dobi primjeren naĉin, da njegovi roditelji više neće biti muţ i ţena, što ne znaĉi da će mu prestati biti mama i tata. Ukoliko su odnosi izmeĊu roditelja stalno, dulje vremena neprijateljski, nasilni, prepuni vike i tuĉe, razvod braka moţe biti olakšanje kako za roditelje tako i za djecu. Dakle, kad u braku postoji kroniĉno neslaganje, odrţavanje braka zbog djece loše je rješenje. Bez obzira na razvod, djeci su potrebna oba roditelja. Roditelj s kojim dijete ostaje ţivjeti treba dati odsutnom roditelju dovoljno prostora da se i dalje brine za dijete. Djeca koja imaju ĉeste kontakte
s roditeljem kod kojega ne ţive obiĉno su bolje prilagoĊena. Naime, razvedeni
roditelji ne trebaju biti prijatelji, ali trebaju suraĊivati kada je rijeĉ o dobrobiti djeteta.
36
2.3 .Suvr emena obitelj i njez in e ka rakt eristike
S vremenom se obitelj mijenjala,
iz dana u dana, naĉin ţivljenja i funkcioniranja je drugaĉiji
nego prije, pa se i sama obitelj prilagoĊava svemu tome. U seminaru smo malo detaljnije razradili pojam i karakteristike suvremene obitelji.
SUVREMENA OBITELJ S obzirom na autoritet roditelja prema njihovoj djeci i prema nizu odgojnih postupaka koje
roditelji koriste, danas, u suvremenoj obitelji, moţemo izdvojiti tri stila obitelji: - autoritativni stil - popustljivi (pedocentriĉni stil) - demokratski stil Autoritativni stil
U autoritativnom stilu obitelji nalazimo tragove patrijarhalne obitelji, obitelji u kojoj dijete ne
moţe doći do izraţaja zbog autoritarnog vladanja odraslih (roditelja). Najĉešće je otac glava obitelji kojeg se treba slušati. Djeca, a ĉesto i majke, nemaju pravo glasa. Svatko suprotstavljanje ili isticanje vlastitog mišljenja završava kaznom, pa tako dijete stjeĉe naviku da ĉini uvijek onako kako mu se kaţe, ne iznoseći svoje mišljenje. U takvi obiteljima djeca su obiĉno tiha, povuĉena, odnosno pretjerano dobra. Hladna odgojna atmosfera puna grubosti u kojoj se istiĉe kazna kao jedinstveni odgojni postupak u neke djece razvija bunt. Takva djeca ĉesto su u kući mirna i poslušna, a izvan kuće iskazuju se ĉešće na negativan nego na pozitivan naĉin. Maltretiraju vršnjake i mlaĊe od sebe, kvare igru ili na bilo koji naĉin vremenom postaju odgojni, pa i socijalni problem. U takvoj obitelji dijete će odrasti u jednu nesamostalnu, ovisnu i nezadovoljnu liĉnost. Popustljivi (pedocentrični) stil
Pedocentiĉna shvaćanja o djetetovoj apsolutnoj slobodi pojavila su se pod utjecajem moralne krize i anarhistiĉkog shvaćanja slobode. Dijete je iskljuĉivi centar obitelji kojem se podreĊuju,
37
udovoljavaju i njegovim ţeljama, hirovima i zahtjevima. Ono nareĊuje i upravlja unutar obitelji. U takvoj obitelji zbog pretjerane slobode djeteta roditelji ne odgajaju svoje dijete već
dijete odgaja roditelje. Ono nema prilike i poticaj od obitelji postati liĉnost koja bi bila individualna i samostalna kako bi se mogla uklopiti u sredinu koja
bi ga prihvaćala.
Takva atmosfera u kojoj dijete je centar obitelji podrţava djetetovu sebiĉnost, bezobzirnost, umišljenost, dominaciju i u velikoj mjeri onemogućuje normalan razvitak ljudskih svojstava u djetetu. Takvo dijete ĉesto igra samo jer se druga djeca zbog njegove sebiĉnosti, umišljenosti i ţelje da uvijek bude prvo ne prihvaćaju i odbacuju ne ţeleći se s njim igrati. Djetetu roditelji moraju pomoći da izgradi sebe, ono mora biti voĊeno, da se ne bi osjećalo izgubljeno. Njemu je potreban odreĊeni autoritet. Demokratski stil
Pri demokratskom stilu, za razliku od autoritativnog, roditelji prihvaćaju stavove i mišljenja svoje djece polazeći od toga da je svako ljudsko biće individua koju treba poštivati. U takvoj obitelji vladaju demokratski odnosi
koji se zasnivaju na meĊusobnoj komunikaciji svih
ĉlanova. Od roditelja se traţi da budu oblikovane i odgovorne osobe kako bi mogli pozitivno usmjeravati i pomagati svom djetetu ostvariti svoje potrebe i interese te da bi postalo odgovorna i zrela osoba koja poštuje sebe i druge.
Takvi roditelji svoj autoritet u djece temelje na meĊusobnom poznavanju, poštivanju i razumijevanju. Osobni primjer im je osnovni postupak u djelovanju na dijete. Roditelji malo
govore, a više pokazuju djetetu vlastitim ponašanjem. Oni se pred djetetom ponašaju prirodno: smiju se, pjevaju, razgovaraju mirnim, ali ka je potrebno i povišenim tonom, ne
ustručavajudi se priznati kaa su pogriješili ili ka nešto ne znaju. Dijete to vii, osjeda i uboko oživljava. Takvog roitelja ijete prihvada kao čovjeka kome se može povjeriti, u koga se može pouzati i na koga se može ugleati. Dijete treba biti vođeno na putu o odrastanja s pravom mjerom autoriteta i slobode.
Sa ekonomskog stajališta suvremena obitelj je grupa koja nema svojih sredstava za
proizvodnju,
već radi tuĊim sredstvima i za drugog. Kako bi kvalitetno ispunjavala ostale
svoje funkcije, suvremena obitelj svojim radom i prihodima mora osigurati i zadovoljiti
38
egzistencijalne potrebe svojih ĉlanova. Ekonomsko osiguranje egzi stencije odnosno prihodi obitelji igraju znaĉajnu rolu u njezinoj stabilnosti. Teţnja obitelji upravljena je k porastu ţivotnog standarda. Naime, zajedniĉki ţivot zahtijeva osiguranje hrane, odjeće, obuće, stambenog prostora i inih sredstava za biološko odrţanje i duhovni ţivot. U principu je saĉinjavaju braĉni par i njihova maloljetna djeca a izgraĊuje se na osjećajnim vezama i ravnopravnosti
supruţnika. Broj potomaka sveden je na najmanju mjeru, dakle suvremena
obitelj se odlikuje slabim natalitetom.
Ţelja za osobnim ţivotom te odsustvo majke koja više
ne vrši i ulogu odgojiteljice rezultira strogim planiranjem obitelji.
OBITELJI GRADA I SELA Obitelji grada i sela razlikuju se kako po broju
sa njima tako i po
ĉlanova , poštivanju starijih ĉlanova i suţivotu
poloţaju ţene, dominaciji muškarca, broju djece i njihovom odgoju
.Patrijarhalni karakter koji je u
većini društava bio dominantan donekle se i danas
zadrţao na selu. Poseban problem u preobraţaju patrijarhalne obitelji sela predstavlja pitanje zapošljavanja ţena na selu. Poznato je da ţena radnica na selu ima jako transformirano
malo. To je
karakteristiĉna crta zaostajanja sela za gradom, zbog ukorijenjenog shvaćanja da
je ţeni mjesto u kući, a van kuće samo u sluĉaju neposredne potrebe. Stoga se moţe
zakljuĉiti da suvremena obitelj kao oblik obitelji koji prevladava u svim
današnjim, razvijenijim društvima ipak ne moţe prevladati velike razlike ni teritorijalne raslojenosti
društva
a
kamoli
vjerske
ili
rasne
raslojenosti
društva.
Obitelj kao društvena grupa, institucija i zajednica prvo je okruţje svakog pojedinca tako da je znaĉajna za stvaranje njegove društvene prirode. Kasnije sa odrastanjem i razvojem pojedinca obitelj sve
više utjeĉe na sve aspekte njegova ţivota, a kroz emocionalnu, odgojnu funkciju i
funkciju zaštite izgraĊuje pojedinca kao liĉnost.
MeĊutim moderna shvaćanja i pogledi na svijet dovode u pitanje potrebu osnivanja obitelji. TakoĊer se otvoreno kritizira tradicionalno poimanje obitelji te se sumnja u potrebu osnivanja braka kao neophodne jezgre obitelji. Kritika obitelji nije prisutna samo u novije vrijeme. Poznato je da su mnogi mislioci starog, srednjeg i novog vijeka predlagali njenu reformu. U osnovi, svaki idejni pokret nametnuti
odreĊene koncepcije
obitelji
(kršćanstvo,
39
islam,
pokušavao je
socijalizam,
i
dr.).
Shvaćanja obitelji ovise kako o društvenoj i ekonomskoj tako i vjerskoj pripadnosti. Stoga je najbolje ograditi se od bilo kakvih osuda ili obrana obitelji te je nastojati
poštivati kao korijen
i temelj društva i nas samih.
KOMUNIKACIJA U SUVREMENOJ OBITELJI
Ţivotna dinamika današnjice sve nas više zatvara u ĉetiri zida u samoću i izoliranost od svih socijalnih zbivanja. Djeca su opskrbljena svime, sve im je pruţeno, imaju sve, osim roditeljske topline i stvarne blizine. Sve, osim istinske roditeljske brige i ljubavi. Kada mislimo da smo jedno drugome tako blizu tada smo jedno drugome najudaljeniji. To se
oĉituje onda kada jedni druge konkretnije trebamo. Kada se jedni na druge trebamo osloniti, osloniti se na meĊusobno povjerenje. Naţalost, roditeljski odnos prema djetetu ĉesto je opterećen vlastitom prošlošću, neuspjesima i kompleksima. Upravo to je glavni razlog da djecu drţimo na sigurnom odstojanju i ne dopuštamo im da nam postavljaju svakakva pitanja. Dijete se povlaĉi
uz osjećaj odbaĉenosti. Dijete se sve rjeĊe usuĊuje bilo što pitati roditelja.
Svaki oblik komuniciranja sve je više opterećen osjećajem ponovne odbaĉenosti. Konaĉno se i djeca povlaĉe u svoj samostalan svijet. Obitelj je ujedno i "prostor" u kojem se moţe i mora otvoreno o svemu razgovarati. Za obitelj ne bi smjela postojati tabu tema. Za svaku temu se
moţe pronaći prikladna rijeĉ koja će dovoljno jasno izreći potrebni sadrţaj, a da nikoga ne povrijedi u isto vrijeme. Djeca moraju biti sigurna da smiju o svemu razgovarati s roditeljima.
Ne treba ih se ne smije osuĊivati i okrivljivati s potpitanjima: kako ti je to palo napamet, ili što ti znaš o tome itd. Bolje je i o osjetljivim temama razgovarati unutar obitelji nego li prepuštati da se odgovor potraţi na drugom (krivom) mjestu pa nas na kraju (u vremenu puberteta i adolescencije) sve zajedno dogode neugodnosti. Kada se mi obraćamo lijeĉniku, profesoru ili bilo kojem drugom sugovorniku oĉekujemo od njega da nas ozbiljno uzme u obzir i da nas sluša te konstruktivno sudjeluje u razgovoru. UTJECAJ MEDIJA
Obitelj je nekad bila jedini izvor sigurnosti, zabave, rekreacije svojih ĉlanova. Danas sve više pravo uzbuĊenje donosi ţivot i zabava izvan obitelji: športska natjecanja, televizija i video, raĉunalne igre i raznorazni virtualni svjetovi komunikacije, raz novrsni klubovi s glazbenozabavnim programima i mnogi drugi oblici zabave mladih koji ne podrazumijevaju
40
sudjelovanje ĉitave obitelji. No, da društvo ne moţe obavljati funkcije obitelji, makar ne u mjeri u kojoj je to u stanju ĉiniti obitelj, izmeĊu ostaloga govore i ĉinjenice o svakodnevnom porastu broja mladih ovisnika o narkoticima, alkoholiĉarima meĊu vrlo mladim ljudima, izvanbraĉnom roditeljstvu maloljetnika i sl. S druge strane, današnja sve veća ovisnost o obitelji u materijalnom pogledu
(nemogućnost zaposlenja po završetku obrazovanja, a time i
nemogućnost osamostaljenja) dovode do paradoksa: dok ''djeca raĊaju djecu'' istovremeno odrasli pojedinci koji bi toj ''djeci djece'', što se dobi tiĉe, mogli biti roditelji – raĊaju svoje jedince. Jedince
– jer osim što se odluĉuju na kasno(a često i samostalno, bez
partnera) roditeljstvo, odluĉuju imati jedno, najviše dvoje djece, kako bi mu/joj/im bili u
mogućnosti pruţiti maksimum onoga što današnje društvo smatra vaţnim. Već ranije je pisano o negativnom utjecaju televizije. Poruke s malih ekrana nisu uvijek u skladu s moralnim normama ţivljenja. Dobro je biti oprezan i televizijske ponude zbilja racionalno, vrlo oprezno i odgovorno konzumirati. Televizija ni u kojem sluĉaju ne smije biti nadomjestak za druge bitne obiteljske aktivnosti (igru, razgovor, ĉitanje, druţenje, ...). Ako se u tom smislu ne zauzme pravilan stav televizijska ponuda će vrlo brzo neutralizirati socijalni ţivot u obitelji.
41
2.3 .
Pedagoške implikacije pr omjen a u su vr em en oj ob ite lj i u kontekstu društvenih promjena
Kultura definira prihvaćene naĉine ponašanja za pripadnike posebnog društva. Svako društvo ima odreĊene zajedniĉke probleme s kojima se nosi: primjerice, problem ovisnih ĉlanova, poput vrlo mladih i vrlo starih osoba. (Haralambus, Sociologija) ERA MODERNIZMA I POST MODERNIZMA
Prijelaz iz modernizma ka postmodernizmu turbulentan je i dinamiĉan proces koji je u obiteljima izazvao niz strukturalnih i drugih promjena pa se obitelji s jednim roditeljem,
surogat majke, homoseksualne obitelji i ostale varijante postmodernih obitelji modu shvaćati i kao negativne posljedice tih trendova ali one takoĊer odraţavaju sljedeće: 1.
Razoĉaranost u optimistiĉne pretpostavke ljudskog napretka i sveobuhvatnost i ispravnost zakona znanosti, dakle- nedostatak vjere u prethodno uspostavljeni poredak.
2.
Odijeljivanje ekonomskih sila koje podlijeţu društvenim pravilima, kako što su potreba ţene da se dobro uda da bi se financijski osigurala i da prenese svoj društveni status
na sljedeće generaciju, ili potreba za raĊanjem djece u braku da bi mogla
naslijediti obiteljsko imanje i ostala dobra koja će biti izvorom njihova uzdrţavanja. 3.
Utjecaj elektroniĉkih medija koji i odrţavaju i potvrĊuju obiteljske raznolikosti.
Osnovna obiljeţja modernih, nuklearnih obitelji jesu :
-
postojanje jasnih granica izmeĊu doma i radnog mjesta
-
„romantiĉna ljubav― postaje znaĉajan ĉimbenik u izboru braĉnog partnera
-
idealizira se uloga majke kao jedinog zakonskog staratelja
-
dijeca se prezaštićuju te kasnije sazrijevaju
-
veća usredotoĉenost na dijete i njegove potrebe
-osobni identitet temelji se na osobnoj procjeni ( Spajid- Vrkoš- Kukoč- Bašid- Intredisciplinirani
riječnik, Zagreb 2001)
42
STRUKTURA I DINAMIKA DRUŠTVA S obzirom da sociologija
prouĉavajući društvo, prouĉava i društvene pojave koje u svojoj
ukupnosti meĊusobno povezane ljudsko društvo, to se kao jedan od prvih zadataka sociologije nameće potreba klasifikaciranja i utvrĊivanja meĊusobnih odnosa tih pojavava, odnosno utvrĊivanja strukture društva s obzirom na odnose koji postoje izmeĊu elemenata iz kojih se ona sastoji. Kao i da se utvrdi dinamika društva, s obzirom na karakter promjena elemenata društva koje dovode do njegovog kretanja.
Društvena struktura sastoji se iz dva osnovna naĉela: ekonomske osnove i društvene nadgradnje,
s tim što se društvena nadgradnja diferencira na društveno-politiĉku
organizaciju društva i oblike društvene svijesti. o
Ekonomska osnova
predstavlja podruĉje društvene proizvodnje materijalnih
dobara koja omogućuje društvenu i individualnu egzistenciju ĉovjeka. Društvenu nadgradnju ĉine sva ostala podruĉja društvene stvarnosti koja su u konaĉnici uvjetovana ekonomskom osnovom
društva. To su grubo diferencirano-društveno-politiĉka
organizacija društva (drţava, pravne institucije, se sastoji iz pravno-politiĉke
politiĉke organizacije) i društvena svijest koja
nadgradnje i viših oblika svijesti (religija, moral, filozofija,
znanost i umjetnost).
Društvena dinamika proizilazi iz shvaćanja pokretaĉkih snaga razvoja ljudskog društva kao sastavnog dijela shvaćanja društva uopće. Te su snage sadrţane u razvoju proizvodnje, odnosno u razvoju njenih materijalnih snaga, koje dovode do nuţne, odgovarajuće promjene u proizvodnim odnosima, a i jedni i drugi zajedno dovode do daljnjih promjena u svim ostalim podruĉjima društvene stvarnosti, odnosno društvene nadgradnje.
OBLICI DRUŠTVENOG ŢIVOTA
Horda je najstariji
i najnerazvijeniji oblik društvenog ţivota. Ona je nastala na niţem
stupnju divljaštva i traje do njegovog sljedećeg stupnja. Formirala se iz ĉopora u kojemu su ţivjele ĉovjekolike ţivotinje i predstavlja poĉetak društvenog ţivota. Horda je predstavljala i biološku i ekonomsku zajednicu jer je ĉovek sve svoje potrebe realizirao u njoj. Horda se sastojala od 10- 20
ĉlanova koji su ţivjeli na zajedniĉkom
teritoriju, stalno se krećući u potrazi za hranom. 43
Rod
je viši oblik organiziranja društvenog ţivota. Osobitost roda je da se prvi put iz
spolnih odnosa iskljuĉuju roditelji i d jeca i formira se braĉna zajednica po generacijama.
Kasnije će se iz spolnih odnosa iskljuĉiti i roĊena braća i sestre. U
rodovima se vrši podjela rada. Neki se rodovi bave poljodjelstvom, neki stoĉarstvom, zanatstvom. Veliki rodovi se i cijepaju, ali zadrţavaju veze s ostalim novim rodovima, pa se na taj naĉin oblikuju bratstva
ĉini veći broj rodova koji su nastali iz jednog zajedniĉkog roda. To je dakle
Pleme
zajednica koja se temelji na krvnom srodstvu, ali i na zajedniĉkom teritoriju. Pleme objedinjuje izvjesne funkcije rodova, u poĉetku samo vezane za ratovanje, a kasnije sve više. Kasnije se javljaju i savezi plemena.
je prvi oblik organiziranja koji nije temeljen na krvnom srodstvu, već samo na
Narod
teritorijalnoj povezanosti. Do spajanja plemena u okviru drţavne zajednice dolazi zbog pojave privatnog vlasništva
i prvih manifestacija izdiferenciranosti društva na
klase. Klasna podjela je zahtijevala organizaciju za zaštitu interesa klase koja je bila nositelj sredstava za proizvodnju. Ta organizacija je bila drţava, a stanovnici koji su na njenom teritoriju ţivjeli bili su
Nacija
prije svega podijeljeni na klase.
nastaje kao rezultat velikih ekonomskih, politiĉkih i kulturnih promjena koje sa
sobom donosi kapitalistiĉki naĉin proizvodnje, burţoasko društvo.
Klase su velike društvene grupe koje
Kaste
se nalaze u meĊusobnom odnosu eksploatacije.
su zatvorene društvene grupe, formirane na religioznoj osnovi, nastale i nestale
u robovlasniĉkom društvu.
Staleţi su velike društvene grupe koje se formiraju na pravnim osnovama, nastale i nestale u feudalnom društvu.
Drţava je nastala kao rezultat potrebe za zaštitom opstanka društva i njenih ĉlanova, koji su bili ugroţeni klasnim sukobom kada je izbio izmeĊu prve dvije antagonistiĉki meĊusobno suprotstavljene klase. Prema organizaciji vlasti drţava se dijeli po o
Obliku vladavine na monarhije i republike.
o
Kriteriju politiĉkog reţima na autokracije i demokracije
o
Kriteriju drţavnog ureĊenja na jednostavne i sloţene drţave, pri ĉemu sloţene drţave mogu biti federacije i konfederacije.
Politiĉke stranke su organizacije suvremenog društva koje imaju za cilj osvajanje i odrţavanje drţavne vlasti. Dijele se na o
GraĊanske stranke koje teţe da zaštite interese burţoazije i dijele se na konzervativne i liberalne. 44
o
Obitelj
Radniĉke stranke se dijele na socijalistiĉke i komunistiĉke. je jedan od najstarijih oblika u kojima ljudi organizuju svoj ţivot. Ona ima
biološku, psihološku i ekonomsku funkciju. Biološka dimenzija obitelji odnosi se na ostvarenje spolnih veza i raĊanja, odnosno proizvodnju ljudi. Psihološka dimenzija odnosi se na obrazovanje djece i na formiranj e obitelji
i izraţavanje osjećaja izmeĊu ĉlanova
— prije svega roditelja i djece, ali i muţa i ţene. Ekonomska dimenzija odnosi
se na ĉinjenicu da se u njenom okviru odvija organizacija i podjela rada. Obitelji su se razvijale slijedećim tokom: o
braĉna zajednica po generacijama (obitelj krvnog srodstva)
o
punalna (iskljuĉeni roĊeni braća i sestre)
o
sindijazmiĉka (brak izmeĊu jednog muškarca i jedne ţene)
o
monogamna (teško raskidiva)
DRUŠTVENA SVIJEST Religija je sustav ideja i skup osjećaja koji bit svijeta objašnjavaju natprirodnim, iracionalnim. U svom razvoju religijska svijest prolazi kroz tri faze
— animizam, politeizam i monoteizam.
Razvojem ljudskog društva Bog prestaje biti biće, već se javlja kao ideja (deizam). U suvremenom svetu prisutna je i nova vrsta religijske svijeste, panteizam, koja nastoji pomiriti religiju i znanost. Religija kao kolektivna svijest opisuje se kao susta v vezanih uz zabranjene i izdvojene stvari nazvane svetima.
vjerovanja i obiĉaja
Svi koji prihvaćaju taj sustav
vjerovanja i obiĉaja vezani su moralnu zajednicu zvanu crkva.
Moral je oblik društvene svijesti koji predstavlja sustav pravila ili normi temeljenih na
shvaćanju dobra i zla, koje reguliraju odnose ĉoveka prema društvu, drugim ljudima i
sebi samom, na taj naĉin što ih se ljudi pridrţavaju bez obzira na sankcije. Filozofija predstavlja oblik društvene svijesti koji nastoji izraziti zakonitosti koje postoje u prirodi, društvu i mišljenju. Predmet kojim se bavi je dakle ukupna objektivna stvarnost, svijet u cjelini i u
tom smislu ona daje opći, univerzalni pogled
na svijet, predstavlja opći oblik svijesti.
Znanost je oblik društvene se odnose na
svijesti koji predstavlja sustav znanja o zakonitostima koje
prirodu, društvo i ljudsko mišljenje. Istovremeno, znanost je i proces
stjecanja novih znanstvenih spoznaja.
45
Umjetnost
je oblik društvene svijesti kroz koji umjetnik u odreĊenom vremenu
izraţava svoj odnos prema objektima i stvarnosti (prirodi u uţem smislu) kroz razliĉita estetska podruĉja uz pomoć razliĉitih simbola, a obraćajući se osjetilima.
SUVREMENO DRUŠTVO Suvremeno društvo se s vremenom pomalo socijalizira. U zemljama suvremenog razvijenog kapitalizma ljudi
teĉe razvoj proizvodnih snaga, sredstava za proizvodnju itd. Javlja se novi sloj
— birokracija, i još jedan novi sloj — tehnokracija. U nerazvijenim zemljama se
uglavnom javljaju pro-komunistiĉki
militaristiĉki reţimi, pa te zemlje i dalje ostaju
nerazvijene. Socijalistiĉke zemlje su se uglavnom raspale i prešle u kapitalizam. Neka obiljeţja suvremenog društva :
Povezivanje ĉovjeĉanstva dogaĊa se zahvaljujući jako brzom razvoju znanosti i tehnologije, a prvenstveno elektrotehniĉke i raĉunalne.
Smanjenje razlika meĊu ljudima je logiĉan rezultat povezivanja ĉovjeĉanstva. Znanstveno-tehnološka revolucija je sve ovo omogućila.
Masovna kultura
je jedno od kljuĉnih obljeţja suvremenog društva i predmet velike
znanstvene paţnje. Ona nastaje povezivanjem ĉoveĉanstva.
Kiĉ tj. antivrijednost, "umjetniĉko smeće". Prema Abrahamu Molu postoji pet naĉela za identifikaciju i klasifikaciju kiĉa: o
naĉelo neadekvatnosti
o
naĉelo kumulacije
o
naĉelo sinestezije
o
naĉelo osrednjosti
o
naĉelo udobnosti
OBILJEŢJA SUVREMENE OBITELJI
Ovisno o svojim uvjerenjima, suvremeni teoretiĉari obitelji, istiĉu i zalaţu se za vrijednosti modernih (Popenoe, 1993), ili postmodernih obitelji (Stace, 1993), no
Elkind (1995) naglašava kako je potrebno kombinirati najbolje od njih te vjeruje kako gledano u kontekstu razvoja postmodernizma, nastaje sasvim nova forma
obitelji koju je moguće nazvati vitalna obitelj. "Najvaţnija zadaća obitelji je
46
djelotvorno razvijanje i njegovanje vještina i sposobnosti i djece i njihovih roditelja. Vitalna obitelj i dalje ima razliĉite forme rodbinskih odnosa, od tradicionalnog nuklearnog obrasca do obitelji s jednim roditeljem, obitelji s
posvojenom djecom, miješane obitelji i sl. Ono što razlikuje vitalne obitelji jest njena snaga i vaţnost u ljudskom razvoju - njeno prepoznavanje da i djeca i roditelji prolaze stalne promjene i rast - i njena prilagodljivost u izmjeni jednostranog i uzajamnog utjecaja" (Elkind, 1995, 211). Kad je rijeĉ o obitelji, kao
što je to sluĉaj i kod većine društvenih fenomena, znanstvenici (sociolozi, psiholozi, pedagozi, filozofi itd.) se spore oko utvrĊivanja njenih općih obiljeţja.
Polazeći od filozofskih premisa Hegel (1964, 149) navodi tri temeljna obiljeţja obitelji i to: jedinstvo koje predstavlja «neposredni supstancijalitet duha», ljubav
kao odreĊenje tog jedinstva, uvjerenje o postojanju «samosvijesti svog individualiteta» u tom jedinstvu, ali da u tom jedinstvu nitko ne moţe biti osoba za
sebe, već kao ĉlan.
Govoreći o obitelji kao socijalno priznatoj i više – manje trajnoj društvenoj zajednici antropolozi pak, istiĉu barem tri njena osnovna obiljeţja:
1. Obiĉno zapoĉima brakom,
2. Sastoji se od muţa, ţene i njihove roĊene i/ili adoptirane djece i
3. Članovi obitelji su ujeinjeni u zajenicu: zakonskim vezama; gospoarstvenim, religijskim, reziencijalnim i ostalim vrstama prava i obveza; vrlo precizno oređenom mrežom seksualnih prava i zabrana; različitom količinom i vrstama osjedaja kao što su ljubav,
pripadanje, poštovanje, tjeskoba, strah, strahopoštovanje itd.(Levi- Strauss, 1971; Haralambos i Heald, 1994; Rotenberg, 2001).
SUVREMENA OBITELJ U REPUBLICI HRVATSKOJ
U Hrvatskoj su demokratski tranzicijski procesi mnogo sloţeniji nego li je to sluĉaj u ostalim zemljama Srednje i Istoĉne Europe zato što su zapoĉeti u miru u jednoj drţavnoj zajednici, a nastavljeni u drugoj drţavnoj zajednici i to u ratnim prilikama (prema
Kasapović, 1996). Tranzicija je meĊu - vrijeme smjene dvaju politiĉkih
reţima – sloma starog, nedemokratskog, i uspostave novog, demokratskog politiĉkog sustava. Kalanj (1995, 231) tranziciju tumaĉi kao ―cjelinu promjena iz ―starog‖ u ―novo‖, iz poretka neslobode u poredak slobode, iz ţivotnog sustava nametnutog diktatom u sustav autonomnog izbora. To je, dakle, promjena koja u 47
jedinstvenoj procesualnoj intenciji zahvaća sve aspekte i sfere društvenog ţivota: ekonomiju, socijalne odnose, pravo, moral, po litiĉku
racionalnost, ideologiju,
vrijednosne orijentacije, kulturne paradigme‖.
U ovom prijelaznom razdoblju suvremeno hrvatsko društvo nalazi se upravo u razdoblju ―uĉvršćenja‖ novoga demokratskog politiĉkog sustava, pa su uoĉljivi mnogobrojni problemi
s kojima je suoĉena suvremena hrvatska obitelj. Stoga, Kalanj
(1995, 231) naglašava: ―tranzicija je zaokret globalnih razmjera u kojemu nijedan posebni aspekt nema povlašteno kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj, novi izazov za obitelji. No, ako je suditi pr ema
dosadašnjim iskustvima, obitelj će, a s njom i njene
vitalne funkcije, vrlo vjerojatno opstati. Što nas odrţava u tom uvjerenju? Upravo put koji je obitelj prevalila u svom prilagoĊavanju svijetu i društvu tijekom povijesti ljudskog roda, a poglavito p roteklih
više od pola stoljeća. Ipak, potrebno je imati na
umu kako se hrvatska obitelj, iako polako, ipak transformira u strukturalnom pogledu (smanjena stopa fertiliteta, opadanje broja sklopljenih brakova, rast broja obitelji s
jednim roditeljem, povećanje dobi pri sklapanju braka itd.) te je moguće oĉekivati kako će se s poboljšanjem gospodarskih i društvenih prilika u Hrvatskoj obiteljska struktura još više pluralizirati. U Hrvatskoj su demokratski tranzicijski procesi mnogo sloţeniji nego li je to sluĉaj u ostalim zemljama Srednje i Istoĉne Europe zato što su zapoĉeti u miru u jednoj drţavnoj zajednici, a nastavljeni u drugoj drţavnoj zajednici i to u ratnim
prilikama (prema Kasapović, 1996). Tranzicija je meĊu - vrijeme smjene dvaju politiĉkih reţima – sloma starog, nedemokratskog, i uspostave novog, demokratskog politiĉkog sustava. Kalanj (1995, 231) tranziciju tumaĉi kao ―cjelinu promjena iz ―starog‖ u ―novo‖, iz poretka neslobode u poredak slobode, iz ţivotnog sustava nametnutog diktatom u sustav autonomnog izbora. To je, dakle, promjena
koja u jedinstvenoj procesualnoj intenciji zahvaća sve aspekte i sfere društvenog ţivota: ekonomiju, socijalne odnose, pravo, moral, politiĉku racionalnost, ideologiju, vrijednosne orijentacije, kulturne paradigme‖. U ovom prijelaznom razdoblju suvremeno hrvatsko društvo nalazi se upravo u razdoblju ―uĉvršćenja‖ novoga demokratskog politiĉkog sustava, pa su uoĉljivi mnogobrojni problemi s kojima je suoĉena suvremena hrvatska obitelj. Stoga, Kalanj (1995, 231) naglaša va: ―tranzicija je zaokret globalnih razmjera u kojemu nijedan posebni aspekt nema povlašteno kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj, novi izazov za obitelji. No, ako je suditi prema dosadašnjim iskustvima, obitelj će, a s njom i njene vitalne funkcije, vrlo v jerojatno opstati. 48
2.5.Devijantnost u suvremenoj obitelji u kontekstu društvenih promjena Savjest je opterećena iskustvom da marljivost i poštenje ne samo što nisu jamstvo egzistencijalne sigurnosti, nego je udobnije izbjegavati društvene obaveze, što će ionako proći bez posljedica. Osim toga, do materijalnog se bogatstva dolazi brţe i bez velikog rizika, primjenom bezakonja. Iskustvo takoĊer govori da zakon nije nuţno obvezujući za sve ĉlanove društva, jer se pravda provodi sporo i muĉno, a ĉesto i ne sustigne one koji svjesno ţive izvan zakona. Takvo društvo ne jamĉi pojedincu da će njegovo poštenje i marljivost biti nagraĊeni, nego naprotiv, ţivjeti u skladu sa zakonom ĉesto znaĉi biti njegovom ţrtvom. Unutar društvenih ĉinitelja i mehanizama koji podupiru devijantnost najĉešći su fenomeni: socijalna integracija, odnosi moći, društvena kontrola, društvena nejednakost, problematiĉna socijalizacija i anomija. (nestabilnost društvenih normi i vrijednosti (Durkheim, 1951.)
DEFINICIJA I KARAKTERISTIKE DEVIJANTNOSTI
Gdje god postoji bilo kakva mogućnost nazvati nešto „normalnim―, „oĉekivanim―, „zakonitim―, jednaka je izvjesnost da će se pojaviti i nešto „nenormalno―, „neoĉekivano―, „nezakonito―, što znaĉi da je devijantnost sveprisutan fenomen te da nema društva u povijesti 1
i sadašnjosti koje ne poznaje devijantnost. Devijantnim moţemo nazvati svako djelovanje koje odstupa od normi i vrijednosti prihvaćenih u nekoj vrsti zajedništva ili društvenosti. Samo postojanje nekog normativnog i vrijednosnog okvira pretpostavlja i oblike odstupanja:
odstupanje moţe imati pojedinaĉne i opće pozitivne posljedice, moţe imati bezazlene posljedice a moţe na bilo koji naĉin izazivati štetu, trpljenje duševne ili fiziĉke boli. Devijantnost je relativna: ne postoji apsolutan
naĉin da se definira devijantan ĉin.
Devijantnost se moţe definirati jedino u odnosu na neki standard, a nema standarda koji bi bio fiksni ili aspolutni. S obzirom na to, shvaćanje devijantnosti mijenja se od vremena do vremena i od mjesta do mjesta. Ĉin koji se u nekom odreĊenom društvu danas smatra 1
izbjegava se pojam ponašanje jer ono ljudsko djelovanje svodi na odgovore
49
devijantnim, u budućnosti moţe biti definiran kao normalan. Ĉin koji je u jednom društvu definiran kao devijantan, u drugome moţe biti shvaćen kao posve normalan. Drugim rijeĉima, devijantnost je kulturno determinirana, a kulture se s vremenom mijenjaju i razlikuju od
društva do društva. Shvaćanje devijantnosti koje je dosad izloţeno razmjerno je jednostavno: devijantnost se odnosi na one ĉine koji ne podlijeţu normama i oĉekivanjima pripadnika nekog odreĊenog društva. U obliku u kojem se njome bave sociolozi obiĉno se odnosi na one ĉine koji izazivaju opću osudu pripadnika društva. Devijantnost je relativan pojam: postupci su devijantni samo u odnosu na norme odreĊenog društva u odreĊenom razdoblju povijesti. Karakteristike devijantnosti
1.
Devijantno se ponašanje razlikuje od normalnoga. Devijantne se osobe stoga razlikuju od normalnih ljudi.
2.
Devijantno je ponašanje društveni problem jer šteti pojedincima i moţe djelovati razorno na društveni ţivot. Devijanti su stoga društveni problem.
3.
Budući da su abnormalni i njihovo je ponašanje nepoţeljno, zacijelo je posrijedi nešto pataloško, neka vrsta bolesti.
4.
Odgovor na pitanje „Zašto devijantnost?― nalazi se, prema tome, u dijagnozi bolesti od koje devijant navodno pati.
FIZIOLOŠKE TEORIJE DEVIJANTNOSTI Većina fizioloških ili bioloških objašnjenja devijantnosti dokazuje kako su neki pojedinci zbog svoje genetske strukture skloniji devijantnosti od drugih. Genetski naslijeĊena svojstva ili izravno uzrokuju devijantnost ili stvaraju predispoziciju za nju. „Znanstvena― su objašnjenja ljudskog ponašanja postala osobito popularna u devetnaestom stoljeću. Cesare Lombroso, talijanski vojni lijeĉnik, bio je meĊu prvima koji su zloĉin povezali s ĉovjekovom biologijom. U svojoj knjizi
Delikventan čovjek, objavljenoj 1876., Lombroso je dokazao kako
su kriminalci ostatak nekog ranijeg i primitivnijeg oblika ĉovjeka. Tvrdio je da je ustanovio niz genetski determiniranih svojstava koja se ĉesto uoĉavaju kod kriminalaca. Ona ukljuĉuju izraţenu ĉeljust, visoke jagodiĉne kosti, velike uši, dodatne prsne bradavice i prste nogu i ruku i neosjetljivost na bol. Kasnija istraţivanja nisu našla nikakve dokaze u prilog Lombrosovoj teoriji o zloĉincu kao primitivnoj biološkoj nakazi. 50
Shelodon i Eleanor Glueck u svojim su radovima iz 1940-ih i 1950-ih tvrdili da su otkrili
uzroĉnu vezu izmeĊu tjelesne graĊe i delikventnog ponašanja. Tvrdili su da su zdepasti, punašni ljudi (tjelesni tip poznat kao mezomorfan) obiĉno agresivniji i aktivniji od osoba drukĉije tjelesne graĊe te da su stoga skloniji zloĉinaĉkom ponašanju. (Taylor,
I.; Walton, P.;
Young, J. (1973.)) Tijekom 1960-ih britanski su kriminolozi vjerovali da su postigli velik
napredak u smjeru znanstvene teorije zloĉina. Tvrdili su da su ustanovili toĉan genetski uzorak zloĉinaĉkog ponašanja, kromosomsku abnormalnost. Neki kriminolozi u posljednje vrijeme zagovaraju biokemijske teorije zlo ĉina. zloĉin
To znaĉi da
moţe uzrokovati kemijska neravnoteţa u tijel u. Tako, hiperglikemija, kada krv sadrţi
previsoke razine šećera, moţe navesti one koji pate od tog poremećaja na zloĉin. Taj uĉinak moţe imati i pomanjkanje vitamina. Muškarci su
zbog svojih hormonskih i drugih bioloških razlika prirodno skloniji zloĉinaĉkom
ponašanju od ţena. Tvrde da je „muški um – bilo zbog evolucijskih razloga ili ĉega drugoga – ustrojen tako da bude skloniji zloĉinu―. Kritike fizioloških teorija Većina sociologa odbacuje fiziološke ili biološke teorije devijantnosti, dokazujući kako se svaka veza izmeĊu fiziĉkih svojstava i devijantnog ponašanja moţe obja sniti na neki drugi naĉin.
Lako je moguće da su djeca iz niţe radniče klase, koju ćemo češće naći u statistikama o zločinu, takoĎer češće, zbog prehrane, stalnog manualnog rada, tjelesne kondicije i snage, mezomorfne graĎe. Sljedeći je problem za biološke teorije to što ponašanje koje se pripisuje biološkim uzorcima ne mora nuţno voditi zloĉinaĉkim djelima. Nijedna biološka teorija ne daje posve uvjerljivo objašnjenje zloĉina. Nedvojbeno je da biokemija mozga i ozljede mozga mogu utjecati na ponašanje, ali sami po sebi biološki ĉimbenici ne mogu objasniti zloĉin. Veza je izmeĊu biologije i kriminaliteta neizravna i posredovana društvenim ĉimbenicima.
PSIHOLOŠKE TEORIJE DEVIJANTNOSTI Psihološke teorije imaju odreĊene sliĉnosti s biološkim teorijama: 1.
Devijantnu osobu smatraju drugaĉijom od stanovništva općenito,
51
2.
Ona je abnormalna u normalnom društvu,
3.
Abnormalnost ju ĉini predisponiranom za devijantnost.
MeĊutim, psihološke se teorije razlikuju jer tvrde da bolest i abnormalnos t devijantne bolesti potjeĉu iz mentalnih procesa, a ne iz tjelesnih razlika. Britanski psiholog Hans Eysenck tvrdi da postoji veza izmeĊu genetski utemeljenih karakteristika liĉnosti i zloĉinaĉkog ponašanja. Stoga su za Eysencka osnovna pitanja u kontekst u
prouĉavanja kriminalnog ponašanja 1)
postoji li i kakva je priroda liĉnosti sklonih kriminalnom ponašanju, 2) koliki su utjecaji genetskih i okolinskih ĉinitelja; i 3) kako tipovi kaţnjavanja uvjetuju buduće ponašanje osobe sklone kriminalu? Osobe sklone
devijantnom ponašanju više su ekstravertne i psihotiĉnije
osobe. Smatra da pojedinci nasljeĊuju razliĉita svojstva liĉnosti koja ih predisponiraju za zloĉinaĉko ponašanje. Tako će ekstrovertirana liĉnost ĉešće kršiti zakon zato što „ĉezne za uzbuĊenjima, riskira, ĉesto se izlaţe opasnostima, djeluje na trenutan poticaj i općenito je impulzivna― (Eysenck, H. (1964.) 351.str)
Jhon Bowlby je smatrao da su uzroci devijantnosti u ranoj socijalizaciji djece. U svojoj knjizi
Četerdeset i četiri maloljetna lopova tvrdio je kako dijete ima neke temeljne potrebe od kojih je u prvih sedam godina ţivota najvaţnija emocionalna sigurnost. Nju moţe jedino pruţiti topao, prisan odnos s majkom. Bowlby je tvrdio da delikventi koji su kroniĉni recidivisti (to jest, stalno
krše zakon gotovo se nimalo ne osvrćući na posljedice) u ranom djetinjstvu nisu
imali majĉinu ljubav.
Kritike psihološke teorije Mnogi sociolozi skloni su odbacivanju psiholoških objašnjenja devijantnosti. Tvrde kako, u nastojanju da objasne devijantnost, takve teorije zanemaruju društvene i kulturne ĉimbenike. Mnogi sociolozi odbacuju prioritet koji se pripisuje iskustvu iz djetinjstva. Odbacuju
mišljenje da je pojedinac rob svojih najranijih doţivljaja, koje kasnije u ţivotu nesvjesno izraţava. Psihološke teorije ĉesto se kritiziralo kao neznanstvene teorije. Psiholozi se gotovo uopće ne mogu sloţiti o tome što je duševno zdravlje i kako mjeriti svojstva liĉnosti. Unatoĉ problemima povezanim s psihološkim teorijama zloĉina, psihološki procesi oĉito igraju ulogu u kriminalitetu.
KRIMINOLOŠKE TEORIJE
52
Charles B. Goring u knjizi „A English Convict― iz 1915. godine prouĉava osobine liĉnosti 3000 osuĊenika te postavlja hipotezu o mogućnosti postojanja jednog karaktera, pripadnog svim ljudima koji
su skloni devijantnom ponašanju. Stoga nastoji utvrditi povezanost izmeĊu
kriminalne dijateze2, utjecaja okoline, odgoja, podrijetla i osobina prijestupnika. Tu je teoriju
provjeravao mjereći korelacije izmeĊu 37 fiziĉkih, 6 psihiĉkih osobina prijestupnika i njihova kriminalna ponašanja. Na psihiĉkom je planu istraţivao odnos kriminalnog ponašanja i inteligencije. Uoĉio je slabiju tjelesnu konstrukciju i niţi kvocijent inteligencije u kriminalaca, za razliku od kontrolne skupine. Kriminalno ponašanje nije znaĉajno povezano s etniĉkom pripadnošću, obrazovanjem, radnim statusom i drugim socijalnim ĉimbenicima, ali postoji niska povezanost izmeĊu alkoholizma i kriminalnih djela vezanih uz nasilje, visoka povezanost sklonosti roditelja i djece kriminalitetu te
srednja povezanost sklonosti kriminalitetu braće i
sestara.
2
stupanj kriminogenosti
53
Kriminalac (Singer, M. (1994.))
je ĉovjek koji se ogriješio o dva osnovna moralna osjećaja ili
društvene vrijednosti: samilost – jer voljno nameće patnju drugima, i poštenje – jer ne poštuje pravo
na vlasništvo drugih. Ti se osnovni moralni osjećaji javljaju u svim civiliziranim
društvima i bitni su za meĊusoban ţivot i suradnju. Za razliku od pravog prijestupnika, sluĉajni je prijestupnik moralno ispravan, ali je prijestup poĉinio pod pritisko m izvanjskih okolnosti. Podjela devijanata u 6 skupina: 1)
Duševno bolesni – duševni bolesnici, prijelazni sluĉajevi
2)
RoĊeni prijestupnici – u njih je antisocijalnost potpuno uzrokovana nasljednim ĉimbenicima – bliski psihijatrijskim definicijama psihopata
3) Prijestupnici iz navike
– osim nasljednih, u njih su bitni i okolinski utjecaji – rani
poĉeci, prerana zrelost i povrat ĉine ih bliske roĊenim prijestupnicima 4) Prijestupnici iz strasti – bliski duševno poremećenima, neurotici, a po temperamentu sangvinici, impulzivni, ne vladaju strastima i emocijama, priznaju djelo i osjećaju
griţnju savjesti 5)
Sluĉajni prijestupnici – nisu skloni prijestupu, ali ga ĉine pod utjecajem vanjskih okolnosti, relativno moralni i lakomisleni, kriminaloidi
– obiĉni i pseudo prijestu pi –
politiĉki i verbalni, te prijestupi iskljuĉivo kao zakonske tvorevine 6) Prijelazni tipovi – izmeĊu spomenutih kategorija
TEORIJA ETIKETIRANJA Labeling ili teorija etiketiranja pripada u razvojne koncepcije, uglavnom usmjerene socijalnoj psihologiji devijantnosti, a bavi se pretpostavkama devijantnosti na individualnoj razini i
manjim grupnim razlikama. Odgovarajući na pitanje zašto se neki pojedinci okreću devijantnosti, zagovornici ove teorije naglašavaju vaţnost konkretnih vladajućih društvenih definicija
devijantnosti i negativnih društvenih sankcija koje su povezane s pritiscima na
osobu i koje u odreĊenim okolnostima, umjesto zaustavljanja devijantnog procesa, izazivaju njegov porast.
Definirajući devijantnost Howard Becker (Becker,
H. S. (1973.)) naglašava
posljedicu primjene sankcija prema nekom prijestupniku: devijant je onaj kome je etiketa
uspješno primijenjena: devijantno ponašanje jest ono koje ljudi takvim ocjene. Sama
54
devijantnost nije odreĊena odnosom prema normama, nego odnosom na reakciju(sankcije); ona ne istiĉe nastojanje socijalne kontrole, nego obratno: socijalna kontrola kreira devijantnost, definirajući je i ĉineći je prepoznatljivom drugima. Sluţbeno oznaĉiti nekoga delinkventom, prostitutkom ili umobolnom osobom moţe imati ozbiljne posljedice za daljnji ţivot i aktivnost te osobe. Biti etiketiran moţe znaĉiti i izazov da se bude nešto drugo, alternativno.
UZROCI DEVIJANTNOSTI
Edwin M. Lemert je istaknuo vaţnost reakcije društva – reakcije drugih na devijanta – u objašnjenju devijantnosti. Lemert je uveo razliku izmeĊu „primarne― i „sekundarne― devijacije.
PRIMARNA DEVIJACIJA
Primarna devijacija sastoji se od devijantnih ĉina prije no što su javno etiketirani. Lemert sugerira da je vjerojatno devijantima zajedniĉka jedino ĉinjenica d a su javno etiketirani kao takvi. Ne samo da je potraga za uzorcima primarne devijacije uglavnom jalova nego je i sama
primarna devijacija razmjerno nevaţna. Lemert je tvrdio kako ona „ima tek marginalne implikacije za status i psihiĉku strukturu dotiĉne osobe―. Tako Lemert smatra da poneki sluĉajni devijantni ĉin vrlo malo utjeĉe na ĉovjekovu predodţbu o sebi i na njegov status u zajednici te da ga ne prijeĉi nastaviti normalan i konvencionalan ţivot. SEKUNDARNA DEVIJACIJA
Vaţan ĉimbenik u ―proizvodnji― devijantnosti jest društvena reakcija – javna identifikacija devijanta i posljedice tog
dotiĉnog pojedinca. Sekundarna devijacija je reakcija pojedinaca ili
skupine na reakciju društva. Lemert je tvrdio da se istraţivanja devijantnosti trebaju usredotoĉiti na sekundarnu devijaciju, koja ima najveće posljedice za predodţbu pojedinca o sebi, njegov status u zajednici i buduće djelovanje. Tako, Lemert tvrdi da se društvena reakcija moţe smatrati glavnim ―uzrokom― devijacije. Takvo gledište, smatra on, ―daje pra vo mjesto društvenoj kontroli kao dinamiĉkom ĉimbeniku ili uzroku devijantnosti―. Na taj naĉin Lemert spretno izvrće tradicionalne poglede na devijantnost: krivnja za devijantnost je na ĉimbenicima društvene kontrole, a ne na devijantu.
55
TIPOLOGIJA DRUŠTVENIH DEVIJACIJA 1.Konsenzualna kriminalna ponašanja obuhvaćaju ona devijantna ponašanja koja izazivaju ogorĉenje i strah javnosti. Postoji visoki društveni konsenzus o opasnosti i pogrešnosti ovih kriminalni radnji, kao i traţenje javnosti da se ti zloĉini oštro kazne. Primjer konsezualnih kriminalnih ponašanja predstavljaju ubojstva, silovanja, pljaĉke. 2.Konfliktna kriminalna ponašanja nailaze na veliko neslaganje u javnosti oko njihove ispravnosti ili neispravnosti. Javnost je u pravilu podijeljena oko o zbiljnosti i teţine takvih zloĉina. U ovu kategoriju devijantnih ponašanja moţemo uvrstiti tzv.kriminal bez ţrtve (prostitucija, kocka), politiĉki kriminalitet (špijunaţa, konspiracija, terorizam) i imovinske pronevjere.
3.Društvene devijacije ukljuĉuju nekriminalna ponašanja i radnje koje se smatraju antisocijalnima.
4.Društvene diverzije su nekriminalna ponašanja koja su najĉešće povezana sa subkulturnim stilovima i kratkoga su ţivotnog vijeka. Bez obzira na njihovu teţinu, ovakva ponašanja mogu biti negativno vrednovana.
Rezultati mnogih istraţivanja govore da ĉovjek prije nego što napuni 14 godina ima:
40% mogućnosti da će se suoĉiti s maloljetniĉkom trudnoćom
75-80% mogućnosti da će imati saobraćajnu nesreću
86% mogućnosti da će se upuštati u seksualne odnose bez zaštite
90% mogućnosti da će eksperimentirati s alkoholom
65% mogućnosti da će redovito koristiti alkohol
17% mogućnosti da će eksperimentirati s kokainom
50% mogućnosti da će eksperimentirati s marih uanom 23% mogućnosti da će eksperimentirati s stimulansima
SAMOUBOJSTVO Samoubojstvo (iz lat. sui caedere — ubiti se) -
ĉin svjesnog i namjernog oduzimanja vlastitog
ţivota. U Hrvatskoj se posljednjih desetak godina, svake godine ubije prosjeĉno 1000 ljudi, a na svako izvršeno samoubojstvo dolazi nekoliko pokušaja, a na svakog tko pokuša samoubojstvo dolaze još tri osobe koje o samoubojstvu razmišljaju ili ga planiraju. Hrvatska
56
je na 13. mjestu po broju samoubojstava muškaraca i s prosjeĉnom stopom 34,6, (na prvom je Litva, zatim Rusija, Latvija, Estonija, Bjelorusija...),
a što se tiĉe ţena je na 10. mjestu u
svijetu i s prosjeĉnom stopom 11,7 (na prvom je Šri Lanka, zatim MaĊarska, Estonija, Latvija, Litva ...). Ţene pokušavaju suicid tri puta ĉešće od muškaraca, a muškarci izvršavaju suicid ĉetiri puta ĉešće od ţena. ALKOHOLIZAM Alkoholizam je kroniĉna
ovisnost o alkoholnim pićima. Manifestira se kroz snaţnu ţelju za
pićem, gubitkom kontrole prilikom pića, simptomima fiziĉkog odvikavanja i povećanom tolerancijom na alkohol. Ovisnost o alkoholu je
teţak psihiĉki poremećaj, jer dolazi do
patološkog procesa, koji mijenja naĉin na koji mozak funkcionira. Alkoholizam na duţi rok uzrokuje
cijeli
niz
ozbiljnih
trovanje alkoholom, srĉane
zdravstvenih
problema
kao
što
su ciroza
jetre,
bolesti, bubreţne bolesti kao i cijeli niz psihiĉkih poremećaj a.
Kod djece majki-alkoholiĉarki
je zabiljeţen cijeli niz malformacija, u daleko ĉešćem sluĉaju,
nego kod djece ĉije su majke bile ovisne o teškim opojnim drogama. Iako je konzumacija alkoholnih pića dio kulture skoro svakog ljudskog društva, tek s pojavom industrijske revolucije se
alkoholizam poĉeo shvaćati kao ozbiljan zdravstveni,
odnosno društveni problem. Samo 2-8% populacije u Hrvatskoj nije probalo alkoholna pida – to su primarni apstinenti. Sekundarni su oni, koji su to postali lijeĉenjem od alkoholizma.
U Hrvatskoj se poĉinje piti u dobi od 14 do 16 godina, a sve više piju i ţene. Od 1955. do 1984.
godine potrošnja u Hrvatskoj raste do 8,4 litara ĉistog alkohola po stanovniku, no ta
je brojka i veća zbog nekontrolirane proizvodnje u domaćinstvima. Od 1983. do 1990. dolazi do pada potrošnje alkoholnih pića u najrazvijenijim zemljama zbog nacionalnih programa suzbijanja alkohola.
Podaci kliniĉke bolnice «Sestre milosrdnice» govore kako 15% odraslih
muških osoba boluje od alkoholizma, a 15% ih prekomjerno pije. U Hrvatskoj je oko 200.000 do 240.000 alkoholiĉara,
što ispada jedan alkoholiĉar na 19
stanovnika, a brojka je i veća zbog nemoguće potpune procjene. U Hrvatskoj se godišnje prvi put od alkoholizma lijeĉi 7.000 alkoholiĉara, meĊutim broj hospitalizacija je puno veći što nam govori da je recidiv vrlo razvijena. U SAD-u umire 50.000
ĉest, a poslijebolniĉka skrb još uvijek slaba ili nedovoljno
18.000,000 alkoholiĉara košta drţavu 100 milijardi dolara, a godišnje
– 200.000 alkoholiĉara, ĉesto su to i mladi ljudi. U Velikoj Britaniji se taj broj
kreće oko 25.000 alkoholiĉara godišnje.
57
NARKOMANIJA Narkomanija
se ubraja u nekoliko vodećih svjetskih društvenih, ekonomskih i zdravstvenih
problema. Širi se masovno i eksplozivno u gotovo svim zemljama svijeta. Najveći broj onih koji zloupotrebljavaju drogu su mladi ljudi u dobi od 14 do 25 godina ţivota. Razlozi uzimanja
droge su vrlo razliĉiti, što ovisi o osobi, oĉekivanju, okolini... Neki
prepoznatljivi razlozi su: radoznalost, ţelja za eksperimentiranjem, doţivljavanje neĉega "novog", utjecaj drugih, "otpuštanje koĉnica". Narušavaju tjelesno zdravlje, što se u poĉetku oĉituje gubitkom tjelesne teţine, slabošću i malaksalošću. Oštećuju psihiĉko zdravlje što se oĉituje kao: halucinacije (priviĊenja), depresija (potištenost), sklonost samoubojstvu. Nerijetko se pojavljuju, do tada prikrivene, duševne bolesti. Dovode do društveno neprihvatljivog ponašanja (otuĊenja, prostitucije, razbojstva, skitnje...)
Znakovi uzimanja droga su iznenadne promjene raspoloţenja, (od veselog do tuţnog i zlovoljnog). Smanjenje i gubitak interesa za školu, prijatelje, obitelj, posao... Stalni umor, pospanost, bezvoljnost... Gubitak teka, tjelesna zapuštenost, neurednost. Interes za ĉudne ideje i svjetonazore (vjerske, moralne). Mrlje i oţiljci na tijelu (naroĉito na rukama i nogama) koji sliĉe ubodima insekata. Sklonost laganju, nestajanje stvari i novca iz kuće. Postojanje navedenih promjena moguće je i bez prisustva droge u doba razvoja mladih, stoga ne treba ţuriti sa zakljuĉivanjem, ali svakako treba utvrditi njihov uzrok.
DEVIJANTNOST I SUVREMENA OBITELJ
U modernoj kriminološkoj literaturi moţda nijedan drugi socijalni faktor nije toliko istican u vezi s devijantnošću kao porodica. Glavni razlog tome jest vjerojatno «vladavina» psihoanalitiĉkih koncepcija u zapadnim kapitalistiĉkim zemljama i njihov prodor u sva podruĉja kriminologije a napose u podruĉju kriminaliteta maloljetnika. Prouĉavanje devijantnog utjecaja porodice koncentriralo se prije svega oko problema utjecaja takozvane
«razorene porodice» na daljnji razvoj djeteta jer je upravo „propast ili defekt te «osnovne socijalne
ćelije» ishod svih mogućih kasnijih poremećaja―, smatraju pristalice raznih
psihoanalitiĉkih škola (prema Zvonarević, M. (1981.)
58
642.str)
SOCIOEKONOMSKI STATUS OBITELJI
Socioekonomski status delinkvenata i pripadnost njihovih obitelji odreĊenim društvenim slojevima izvodi se iz razliĉitih podataka kao što su visina prihoda obitelji, zanimanja i zaposlenost, razine obrazovanja i radne kvalifikacije, uvjeti stanovanja i sl. Razliĉita istraţivanja vezana uz maloljetniĉku delinkvenciju i općenito devijant nosti bavila su se odreĊivanjem socioekonomskog statusa obitelji i utjecaja na kriminalitet. MeĊutim, ta istraţivanja ne mogu se usporeĊivati zbog razliĉitih teorijskih premisa, metodologije i uzorka na kojem su provoĊena. Jedan od pokazatelja socioekonomskog statusa je i kvaliteta stanovanja koja je u vezi s kvalitetom meĊuljudskih odnosa, socijalizacijom i društvenim utjecajima na djecu. Loši, nepovoljni i skuĉeni uvjeti stanovanja potiĉu djecu da više vremena provode van kuće, na ulici gdje su izloţeni brojnim negativnim utjecajima. Postavlja se pitanje odreĊivanja koji je oblik stanovanja povoljniji, da li je stanovanje u vlastitoj kući ili stanu povoljnija okolnost ako je nepovoljno stanovanje obitelji u podstanarstvu. Ovakvo
odreĊenje ništa ne govori o stvarnoj kvaliteti i standardu stanovanja i ţivota. Obrazovanje i kvalifikacije roditelja uzimaju se u brojnim istraţivanjima kao indikatori socioekonomskog statusa obitelji iz kojih dolaze maloljetni delinkventi. Relativno niska kvalifikacija roditelja maloljetnih delinkvenata povezana je s niskim obrazovanjem i niskim ekonomskim primanjima. Kada je rijeĉ o
zaposlenosti roditelja moţemo zakljuĉiti da zaposlenost pridonosi
ekonomskoj stabilnosti obitelji. MeĊutim, zaposlenosti oba roditelja moţe znaĉiti i manje vremena koje provode s djecom, i time manje mogućnosti za uspješan nadzor nad njihovim ţivotima. Kao što se ni jedan podatak ili pokazatelj u pogledu kriminaliteta ne moţe promatrati izolirano tako i maloljetniĉka delinkvencija jer će utjecaj zaposlenosti ili nezaposlenosti jednog ili oba roditelja
povećavati mogući rizik od delinkventnog ponašanja.
STRUKTURA OBITELJI I RELACIJE S DELINKVENTNIM PONAŠANJEM U Hrvatskoj je provedeno istraţivanje koje porodiĉne i sociodemografske prilike maloljetnika povezuje s njihovim poremećajima u ponašanju. U prostoru strukture obitelji i prostoru poremećaja u ponašanju maloljetnika utvrĊena je statistiĉki znaĉajna povezanost izmeĊu ĉetiri para kanoniĉkih varijabli. Prva kanoniĉka varijabla obitelj definira u nepovoljnim obiljeţjima. Maloljetnik nije ţivio sa oba roditelja
ni ranije, ni u godini ispitivanja, roditelji ili nisu ţivi ili su razvedeni a
maloljetnik je izvanbraĉno dijete koje ima još braće i sestara. Ovakav teški oblik strukture 59
obitelji povezan je s p oremećajima
u ponašanju i to najteţim oblicima: bjeţanje od kuće ili
ustanove, druţenje s asocijalnim osobama. Takvi poremećaji ponašanja rezultat su odsutnosti roditelja (zbog razliĉitih opravdanih i neopravdanih dogaĊaja) i nemogućnošću da se zadovolji osnovna odgojna funkcija obitelji.
Druga kanoniĉka varijabla opisuje zanimljivu skupinu ispitanika kod kojih je, što se obiteljske strukture tiĉe, naizgled sve u redu. Naime, djeca su iz braka, uglavnom bez braće ili sestara, a roditelji nisu razvedeni, no djeca pokazuju jedan oblik sociopatološkog ponašanja, a to je bjeţanje iz ustanove. (Singer, M.; Mikšaj-Todorović, Lj. (1993.) 151.str) Ono što još karakterizira ovu grupu ispitanika je da su u ranoj fazi svog ţivota ţivjeli s drugim osobama i da jedan d io
njih nema jednog ili oba roditelja ţiva. Oni su smješteni u
preodgojne ustanove bilo da su poĉinili odreĊena djela ili zbog stanja u obitelji roditelji nisu dovoljno brinuli za njih.
Treća kanoniĉka varijabla opisuje skupinu maloljetnika bez braće i sestara ĉiji roditelji ne ţive zajedno. Ĉinjenica da roditelji nisu ţivjeli ili ne ţive zajedno znaĉi da su odgojni utjecaji na djecu bili nešto slabiji i da je moţda poĉinjenje odreĊenih djela rezultat trenutnog iskušenja; maloljetnici ove skupine ne pokazuju sklonosti drugim oblicima
asocijalnog ponašanja.
Dobivena ĉetvrta kanoniĉka varijabla opisuje maloljetnika koji dolaze iz višeĉlanih obitelji sa većim brojem braće i sestara. Ispitanici su srednja i mlaĊa djeca obitelji. Oni su poĉinitelji jednog djela i nisu bili
skloni društveno neprihvatljivom ponašanju.
VELIĈINA OBITELJI Kako istiĉu Canjer Mraović i Fumić ( Canjer Mraović, I.; Fumić,R. (1997.) 470.str) delinkventni maloljetnici ĉešće dolaze iz većih obitelji i to u znaĉajnoj mjeri nego njihovi vršnjaci nedelinkventni. Takvu tvrdnju treba uzeti s rezervom jer veliĉina obitelji ima odreĊenu ulogu
i utjecaj na pojavu poremećaja u ponašanju ali i u velikoj mjeri ovisi od društvenog i kulturnog konteksta u kojem se ţivi. Singer, Mikšaj -Todorović ustvrdili su da meĊu maloljetnim delinkventima u Hrvatskoj 51,7% ţivi u obitelji s 3 -4 ĉlana, a ĉak 26% u obitelji s 5 ili više ĉlanova (1993,154.). Podaci istraţivanja ( prema Wootton, B. (1959.)) su pokazali da maloljetni poĉinitelji razbojniĉkih delikata u Hrvatskoj relativno ĉešće dolaze negoli svi maloljetni delinkventi u zemlji koji dolaze iz strukturalno deficijetnih obitelji.
60
POLOŢAJ DJETETA U OBITELJI Da li je
veća vjerojatnost pojave delinkventnog ponašanja kod najmlaĊeg ili najstarijeg
djeteta, ili kod srednjeg djeteta i jedinca? Poloţaj djeteta u obitelji nije uvjeto van samo objektivnim redoslijedom
roĊenja već i subjektivnim doţivljajem toga poloţaja od st rane
samog djeteta. Odnosi meĊu djecom (braćom i sestrama) ĉine vaţan element socijalne klime unutar obitelji.
Provedena istraţivanja pokazala su da gotovo ni jedna od varijabli koje su inaĉe ocjenjene kao znaĉajne za pojavu devijantnosti maloljetnika nije ni u kakvoj statistiĉki znaĉajnoj vezi s redoslijedom roĊenja djeteta u obitelji. NEPOTPUNA OBITELJ
Razliĉite su definicije i opseg pojma «nepotpuna obitelj» od kojeg se polazi u provedenim istraţivanjima, stoga većina takvih istraţivanja ne moţe se usporediti kako zbog nepreciznog definiranja tako i zbog nemogućnosti usporedbe s pravilno odabranim kontrolnim skupinama. Jedan od mogućih devijantnih faktora povezan s nepotpunom obitelji jest izvanbraĉno roĊenje djeteta. Takav faktor mora se promatrati u relaciji s nizom drugih ĉimbenika koji postoje u obitelji i široj socijalnoj okolini. Problem ne leţi toliko u izvanbraĉnom roĊenju kao takvom već u stavu okoline i mogućim diskriminacijama, kao i u samom doţivljavanju djeteta prema svom poloţaju izvanbraĉnog roĊenja i odnosu majke prema tom djetetu koji moţe biti razliĉit. Kod maloljetnih poĉinitelja razbojniĉkih kaznenih djela, izvanbraĉno roĊena djeca zastupljena su s 11,2%, što je gotovo dva puta više nego što je to sluĉaj u ukupnoj delinkventnoj populaciji u zemlji. Na osnovi toga moţemo zakljuĉiti da izvanbraĉno roĊenje djeteta ima veći kriminogeni znaĉaj kod maloljetnika poĉinitelja razbojniĉkih kaznenih djela negoli je to sluĉaj kod poĉinitelja svih kaznenih djela. Razvod roditelja pridonosi narušavanju obiteljskih odnosa i dijete vrlo teško doţivljava razvod jer dolazi do emotivnog šoka i novih okolnosti. Gubitak roditelja traumatsko je iskustvo. Razvod ili separacija roditelja donosi nove odnose i ĉest o dolazi da roditelji zbog novonastalih okolnosti zakaţu kao odgajatelji. Razvod ne mora nuţno imati negativno znaĉenje, već moţe biti pozitivna okolnost ako je zajedniĉki ţivot roditelja narušavao obiteljske odnose i bio traumatski obiljeţen svaĊama i neprestanim sukobima.
61
3.Posebnosti odgojnih utjecaja u obitelji kao primarnoj odgojnoj zajednici U ranom djetinjstvu dijete je upućeno samo na obitelj, ono nema potrebu za komunikacijom izvan obitelji. Kako dijete raste, utjecaj, pa tako i ovisnost o obitelji se smanjuje, ali utjecaj
obitelji nikad ne prestaje. Obitelj je tijekom ĉitavog ţivota osnovna društvena grupa u kojoj dijete s obzirom na faze razvoja ţivi i funkcionira.'' ( Rosić, V., 2005. str.93) Murdock 1949. godine ( Haralambos; Holborn, 2002., str. 504 ) definira obitelj kao
''…društvenu skupinu koju karakterizira zajedniĉko prebivanje, ekonomska suradnja i reprodukcija'', a obitelj pritom ''obuhvaća odrasle osobe oba spola od kojih barem dvije odrţavaju društveno prihvaćenu spolnu vezu, plus jedno ili više djece, vlastite ili usvojene, odraslih osoba koje seksualno kohabitiraju''.
S druge strane, s gledišta pedagogijske znanosti zajednica u kojoj nema potomstva ne moţe se smatrati obiteljskom, nego braĉnom zajednicom; obitelj je iskljuĉivo zajednica koju ĉine partneri sa svojim potomstvom.
Sociolozi i pedagozi slaţu se da je obitelj temelj društva, univerzalna društvena institucija, bez koje društvo ne bi moglo funkcionirati, odnosno primarna društvena zajednica koja je podloţna procesu metamorfoze u skladu s društveno-kulturnim rastom i promjenama: ''Do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća sociolozi su rijetko dovodili u pitanje vaţnost obitelji i prednosti obiteljskog ţivota. Većina sociologa polazila je od pretpostavke da obiteljski ţivot evoluira
i da se obitelj postupno mijenja kako bi efikasnije zadovoljavala potrebe društva u
cjelini i svakog ĉlana obitelji zasebno.'' (Haralambos; Holborn, 2002., str. 503)
VAŢNOST OBITELJI Brojna istraţivanja o oblikovanju osobnosti govore o obitelji kao o najsnaţnijem ĉimbeniku tog oblikovanja. Obitelj najjaĉe djeluje u predškolsko i mlaĊe školsko doba, ali je njezin
62
utjecaj iznimno bitan i dalje jer je obitelj prirodna sredina u kojoj ĉovjek ţivi i za koju je vezan od roĊenja do smrti. ''U prvom razdoblju djetetova ţivota, obitelj je najpogodnija sredina za razvitak i odgajanje djeteta. Obitelj djeluje vrlo snaţno na djeĉje emocije i na razvijanje toplih ljudskih odnosa.'' (Ljubetić, 2007., str. 36) Prirodna je i društvena funkcija roditelja da djeci prenesu najbolje od svog tjelesnog, intelektualnog, moralnog, emocionalnog ţivota. Veliki pedagozi govore da dijete gleda na ţivot kroz prizmu obiteljskog ţivota i da mu je obitelj ogledalo ţivota. MeĊusobni odnosi roditelja i drugih ĉlanova obitelji privlaĉe njegovu pozornost - dijete ih promatra, prihvaća i oponaša. U obitelji se formiraju djetetovi društveni stavovi, navike za red i rad i društveno ponašanje. Niti jedna odgojna ustanova ne moţe to realizirati kao obitelj. ODGOJNI UTJECAJI
'Odgoj je trajan proces jer se i ĉovjek neprekidno nalazi u mijenjaju, što je posebno nuţno u društvu koje se nalazi u procesu demokratskih promjena, pa moţemo reći da se odgoj odnosi na cjelokupan ţivot ĉovjeka. No, posebno znaĉenje odgoj ima u razdobljima ĉovjekova ţivota koja nazivamo djetinjstvo, mladost jer se tu proces promjena najintenzivnije odvija i tu se
postavljaju temelji cijelog ţivota. ( Rosić, V., 2005., str.32) Ne moţemo odgoj i obrazovanje, poglavito mladih naraštaja, prepustiti stihiji i sluĉaju. Nuţno je namjerno nastojanje da se kroz organizirane oblike osiguraju ţeljeni pozitivni odgojni utjecaji i sadrţaji koji će pridonositi ostvarenju onih odgojnih ideala koje je društvo zacrtalo. Ovdje je
uvijek moguć prigovor internacionalnosti da manipulira mlaĊim naraštajima, što je
dakako moguće. Stoga je nuţno organizirano i sustavno odgojno djelovanje uz poštivanje odgajanikove liĉnosti, njegovih mogućnosti, interesa i potreba. Što je dijete mlaĊe, izloţenije je razliĉitim utjecajima koji se ugraĊuju u njegovu liĉnost, pa je briga za odgoj najmlaĊih u društvu i najvaţnija, ali to ne znaĉi da se odrasli ne mogu i ne trebaju odgajati. Odgoj je trajna kategorija jer znaĉi razvoj i mijenjanje liĉnosti, a to je moguće i dogaĊa se ĉitav ţivot. MeĊutim, tijekom odrastanja sadrţaji i naĉini utjecaja na ĉovjeka se mijenjaju. U odrasloj dobi jedan od najjaĉih mehanizama odgojnog djelovanja je samoodgoj o kojem se naţalost malo piše i govori. Tu je ĉovjek uglavnom prepušten samome sebi. Svjedoci smo vrlo negativnih utjecaja i pojava u društvu koji štete i pojedincu i društvu u cjelini: droga , alkohol, zanemarivanje bliţnjih, agresivnost, nasilje, destruktivnost, ali i otuĊenost, osamljenost i depresivnost. Briga za odrasle i nuĊenje pozitivnih sadrţaja i
63
aktivnosti na organizirani naĉin sprijeĉili bi ovakve negativne pojave i doveli do ozdravljenja društvenih bolesti. Ovo je osobito vaţno i stoga što odrasli svojim lošim navikama i ponašanjima daju loš primjer mladima.
I tako se vrtimo u krug, rješavajući problem zdravog društva samo
parcijalno ako se brinemo samo za odgoj mladih naraštaja. Kako bi ĉovjek u samoodgoju bio što uspješniji, vaţno je na odgojnom planu razvijati disciplinu, odvaţnost i volju. Radeći na sebi i za sebe u smislu razvoja, ĉovjek moţe doseći neslućene granice. Za to ima mnogo primjera iz bliţe i dalje prošlosti: Mahatma Gandhi, Winston Churchill i mnogi drugi. Ovo su samo neki primjeri kako je moguće i potrebno mijenjati sebe u interesu mladih naraštaja. Mijenjanje je pravo svakog ljudskog bića. Trebamo preispitati sebe jesmo li dostojni oponašanja, pruţamo li dobar primjer mladima? Ako ne, tada je jedini stvarni doprinos odgoju mladih naraštaja mijenjanje sebe samih, a cilj je moguće saţeti u pet univerzalnih ljudskih vrijednosti: ISTINI, ISPRAVNOM DJELOVANJU, MIRU, LJUBAVI I NENASILJU.
Navest ćemo deset savjeta za ispravno odgojno djelovanje za sve one odrasle koji ili olako shvaćaju svoju odgojnu duţnost ili su suviše zabrinuti i nesigurni u njoj. 1. Postupajte prema svoj djeci s jednakom ljubavi.
2. Neka njihovi prijatelji budu dobrodošli u vašem domu. 3. Nemojte se svaĊati pred njima. 4. Budite iskreni jedni prema drugima. 5. Nikada im nemojte lagati. 6. Uvijek odgovorite na njihove upite.
7. Nemojte ih kaţnjavati u prisutnosti drugih. 8. Budite postojani u svojim raspoloţenjima i ljubavi. 9. Budite stalno u njihovoj blizini.
10. Usredotoĉite se na njihove dobre strane, a ne na njihove promašaje
64
3.1. Vrijednosni sustav roditelja uspješnog odgojnog djelovanja
kao
pretpostavka
Naša prošlost, sadašnjost i budućnost okarakterizirana je djelovanjem kroz odnose s bliskim nam ljudima, u ovom sluĉaju roditeljima. Stavove i razmišljanja kojima ćemo mijenjati budućnost kao što i priliĉi intelektualnim jedinkama, svoje ishodište i temelj pronalaze upravo u obitelji. Roditelji su ti koji će nam ukazati na vrijednosti i norme kojih se trebamo pridrţavati ţelimo li u svijet kroĉiti bez straha, i sa jasnim vizijama o tome što ţelimo biti, postati.
Roditeljski paradoks „Odgoj kao djelatnost, kao fenomen društvene zbilje, odvija se uvijek u polju meĎusobnih odnosa od kojih su za kvalitetu odgoja odlučujući upravo oni u obitelji i u školi. „ (Marija Bratanid, Paradoks odgoja, Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklaa, (1996.) 18. Str.)
Današnje se roditelje opisuje kao naraštaj koji je zaokupljen radom i samim sobom,a istodobno previše usmjeren na djecu. Struĉnjaci, ljudi koji odluĉuju o politiĉkim mjerama, medijski kritiĉari i svakojaki struĉnjaci istodobno ocjenjuju da su majke i oĉevi i popustljivi prema sebi i previše popustljivi prema djeci, da su odsutni i neodgovorni te previše angaţirani, premalo upućeni i previše upućeni. Na drugoj strani, roditelje se kaţnjava jer na prvo mjesto stavljaju vlastitu sreću, intere se ili postignuća, a na drugo dobrobit djece ili na nju uopće ne misle. (Diane Ehrensaft, (Raz)maţeno dijete, Zagreb, Mozaik knjiga, (2002.) 18. str.)
„ Ipak, mi smo naraštaj koji silno ulaţe u to da budemo dobri roditelji, koji ide u krajnosti kako bi pruţio ono što misli da je za dijete najbolje. To je ta smrtonosna kombinacija koja nas izlaţe opasnosti da djecu razmazimo i pokvarimo im djetinjstvo.“ (Diane Ehrensaft, (Raz)maženo dijete, Zagreb, Mozaik knjiga, (2002.) 19. str.)
Roditeljstvo kao vremenski fenomen Uz nemilosrdne društvene ĉinjenice s kojima se suoĉavaju roditelji, u svoje iskustvo podizanja djece unose i vlastite konflikte, stavove, strahove
i osjećaje. Njihova osobna
psihologija i društveni uvjeti u kojima ţive meĊusobno se isprepliću i uspješan odgoj pretvaraju u zadaću koju obavljaju uz velike zapreke. Roditelji, u pocesu podizanja vlastite 65
djece ne uviĊaju da taj problem seţe preko sv ojebitnih roditeljskih kriza sve do kulture u cjelini.
„ Mi nećemo postati roditelji kakvi ţelimo biti, samo ako to poţelimo. Ali jasna slika o tome kakvi roditelji ţelimo biti – znači dobar početak. „ (Igor
Longo, Roditeljstvo se može učiti ,
Zagreb, Alinea, (2001.) 9. str.)
Roditelji trguju ljubavlju „ Da, mladima moţda nismo dragi kad postavljamo pravila i standarde, i to je loše. Kada se brinemo, vole li nas djeca, meĎutim, tada svoje potrebe stavljamo ispred potreba djece. Kada svojoj djeci pokušavamo biti prijatelji, a ne roditelji, oduzimamo im njihov najvaţniji izvor
unutarnjih pravila, granica, mjerila i kontrola.“ (David
Elkind( 1994.), Ties That Stress,
Cambridge, Massachusetsst: Harvard University Press, str.227.)
Glavni problem u današnjem
roditeljstvu jest novo zamjenjivanje mjesta ljubavi poštovanja.
Naši su roditelji, bake i djedovi od svoje djece oĉekivali poštovanje a ne ljubav. Dobro dijete bilo je dijete koje se pristojno ponaša, a dobar roditelj onaj ĉija djeca iskazuju poštovanje prema majci i ocu, štuju ih i bespogovorno prihvaćaju njihovo vodstvo. Danas, kada su se granice izmeĊu djetinjstva i zrelosti zamaglile, a u odgoju djece demokracija zamjenila autokraciju, roditelji od djece ne ţele dobit poštovanje, nego ljubav. ( Diane
Ehrensaft,
(Raz)maženo dijete, Zagreb, Mozaik knjiga, (2002.) str. 156.)
Voljeti ili slušati „U ţelji da naša djeca budu samostalna i samodostatna, a ne popustljiva i poslušna, moramo s njima samo razgovarati i biti spremni slušati. Mislimo da naša djeca imaju što reći. Ţelimo da utječu na vlastiti ţivot. Vjerujemo da smo zato bolji roditelji od svojih roditelja, privrţeniji i suosjećajniji, manje oštri kruti.“ (Glenn Collins, „A
Survey of Parents
Views“, The New York Times, 26.rujna 1986., str B1.)
Mnogo je toga pohvalnog u tom stavu poštovanja i priznavanja djece. Mislimo da je to mnogo bolje od „starih vremena―, kada se djeci oduzimalo dostojanstvo i kada su bili u potpunoj vlasti roditelja. Ako ga prati razboritost i umjerenost, ako je primjeren djetetovoj razvojnoj
zrelosti, taj pomak prema poštovanju i slušanju djece otvara puteve za razumjevanje što nam djeca doista pokušavaju reći i jaĉa njihovo uvjerenje da su nekome vaţna i da će biti uvaţena. Roditelji koji se previše revno trude pridobiti naklonost djece mogu ga zloupotrijebiti. Taj se 66
savjet uklapa u novu razmjenu za ljubav, bilo tako da se shvaća previše ozbiljno ili tako da potiĉe „ previše slušanja―, koje već ionako postoji. Kada se dovede do krajnosti, taj savjet moţe previše poticati djetetov osjećaj svemoći i prava te stvoriti tirane umjesto poštovane i pouzdane subjekte.
„Današnji roditelji iz srednje klase nalaze se u opasnosti da djecu
„slušaju“ kao da uopće nisu djeca. Skrećući prema polu minijaturnog odraslog u djetetu – odraslom, mogu griješiti i djeci pripisivati racionalnost i sposobnost odlučivanja koji su
katkada upitni, ako ne i nemogući.“ (Diane Ehrensaft, (Raz)maženo dijete, Zagreb, Mozaik knjiga, (2002.) str.172.)
Batina je iz raja izašla? „ Ljubav ili ljutnja – dvojba pred kojom stoje svi roditelji. No premda se svi briţni roditelji naljute, razbjesne i viču na djecu, zapanjuje da o tome rijetki govore.“ (Barbara
Samalin,
naveeno prema Jerry Carrol, „ What to Do with the Kis“, San Francisco Chronicle, 17. stuenog 1993.)
„Takozvani agresivni osjećaji – razdraţenost, povrijeĎenost, bijes i slično zdrav su, potreban i neizbjeţan dio suodnosa u obitelji. „ (Jasper Jull, Razgovori s obiteljima: perspektive i procesi, Zagreb, Alinea, (2002.), str.25.)
Ako naraštaj koji je nekoć dizao galamu sada podiţe djecu, kako ih disciplinira? Odgovor glasi : vrlo teško. Današnji se roditelji silno muĉe s postavljanjem granica i nametanjem discipline. Ako postoji i jedno podruĉje u kojem roditelji griješe onda je to disciplina. Obiĉno pretjeruju
ili u jednom ili u drugom smjeru. Najuoĉljivija je nesposobnost roditelja da
jednostavno kaţe ne.
67
3.2. sredstva i metode roditeljskog utjecaja Roditeljstvo je kompleksan fenomen! Osnova roditeljstva jest briga za djecu, njihovo
podizanje i sudjelovanje u osamostaljivanju. „Postati roditelj i prihvatiti roditeljsku ulogu jedna je od najvaţnijih tranzicija koje se dogaĊaju u ţivotu odrasla ĉovjeka.―(Ĉilić -Burušić, Burušić, Dević, 2010.) U suvremeno doba pojam roditeljstva shvaća se kao ravnopravno roditeljsko partnerstvo.
SREDSTVA I METODE RODITELJSKOG UTJECAJA
„Obiteljsko okruţje temeljni je kontekst unutar kojeg djeca stvaraju predodţbe o interpersonalnim odnosima i razvijaju obrasce socijalnih interakcija.― (Deković, RabotegŠarić, 1996., str 428.) Prema Brofenbrennerovom ekološkom pristupu dijete je u centru, najveći utjecaj na dijete imaju njegovi roditelji, potom vršnjaci, škola, crkv a i sl., okolina izvan obiteljskog kruga, a tek onda na dijete utjeĉu razne moralne vrijednosti i tradicija. Mnogi od nas, pa tako i mi, sloţili bi se sa ovim pristupom. Ono što pruţimo dijetetu od samog poĉetka njegova ţivota izrast će kao naše ogledalo u budućnosti. Iskustva koja dijete stekne u obitelji prenose se i izvan nje, posebice na odnose sa drugom djecom.
Prema teoriji privrţenosti djeca na temelju iskustva s roditeljima stvaraju umutarnje mentalne predodţbe o sebi i o drugima. Roditelji kao mod eli, svjesno ili ne, upravljaju djetetovim ponašanjem, djeluju na njihove odnose s drugim osobama, a dijeca u njima vide sve! Privrţenost se javlja već u ranom djetinjstvu. Brojna istraţivanja govore o vaţnosti privrţenosti te o toplom i prihvaĉajućem roditeljstvu kao bitnoj stavci koja utjeĉe na djeĉji prihosocijalni razvoj. „Njeţan roditelj koji pozitivno vrednuje svoje dijete i koji mu pruţa emocionalnu podršku prenosi djetetu osjećaj da je ono vrijedno.― (Deković, Raboteg- Šarić, 1996., str 428.) ODGOJ - TEMELJNA ULOGA OBITELJI
Roditelji svojim ponašanjem sluţe djeci kao pozitivan ili negativan uzor u svakodnevnom ţivotu. Obitelj je prva i najvaţnija škola jer se u njoj stjeĉu temelji emocionalnog, socijalnog i moralnog razvoja liĉnosti. Skladna obitelj
68
Skladne obiteljske odnose ima svaka obitelj koja predstavlja zajednicu ravnopravnih osoba.
Roditelji vode obitelj, a djeca se u njoj odgajaju. Uloga majke u prvim godinama ţivota predstavlja bitan oslonac u odgoju djeteta. Isto tako i uloga oĉeva ne smije se umanjiti jer odrastajući u skladnoj obitelji dijete upoznaje ulogu majke kao ţene i oca kao muškarca. Njihovom meĊusobnom suradnjom koja je zasnovana na majĉinoj toplini i oĉevoj ĉvrstoći djeca se odgajaju uz brigu, ljubav i razumijevanje. Nepotpune obitelji nastale iz objektivnih( smrt jednog od roditelja i sl) ili subjektivnih razloga
( rastave braka) imaju odreĊenih poteškoća u odgoju djece. Djeca odrasla u takvim obiteljima ili se previše veţu za jednog od roditelja ili pak teško prosuĊuju tko je u pravu te ne shvaćaju zašto ne ţive sa oba roditelja.
Socijalne, pedagoške i ekonomske kvalitete obitelji Rezultat obiteljskog odgoja uvelike je povezan sa pedagoškim znanjem roditelja. Obitelj koja ima dobre ekonomske prilike lako moţe ispuniti zahtjeve svoje djece, poĉevši od prehrane, zdravlja, stambenog pitanja i sl. „Financijske teškoće glavni su prediktor roditeljske depresivnosti, a depresivniji roditelji manje su ukljuĉeni u odgoj djece, imaju slabiji nadzor nad djeĉjim aktivnostima i pruţaju djeci manje podrške.― (Raboteg -Šarić, Pećnik, 2006.) Ţivot u obitelji trebao bi biti organiziran; dijete ima svoj dnevni red, utvrĊena pravila ponašanja i svoje duţnosti STILOVI RODITELJSTVA
Četiri stila roditeljstva
Roditeljska uloga opisuje se pomoću tri dimenzije:
RODITELJSKO ZADOVOLJSTVO
ZAHTJEVI I STRES RODITELJSKE ULOGE
OSJEĆAJ RODITELJSKE KOMPETENCIJE
Danas razlikujemo ĉetiri stila roditeljstva: 1. AUTORITARAN – veliki roditeljski zahtjevi, nadzor nad djetetom, ne dovoljno topline i ljubavi
69
pruţa se
1. AUTORITATIVAN
– postavljaju granice i provode nadzor, ali pokazuju toplinu i ljubav
2. PERMISIVAN (POPUSTLJIV) – roditelji od djece zahtijevaju malo,daju im preveliku slobodu. 3.
ZANEMARUJUĆI (RAVNODUŠAN) – mali roditeljski nadzor, ne pokazuju interes za djetetove potrebe, ne pokazuju ljubav
Stilovi roditelja razlikuju se s obzirom na dvije dimenzije: a) RODITELJSKA TOPLINA
– odnosi se na potporu, ohrabrivanje i ljubav koju
roditelji pruţaju djetetu. b) RODITELJSKI NADZOR ILI KONTROLA -to
je ţelja roditelja da upravlja
ţivotom djeteta, kontrolira njegovo ponašanje i to pomoću mehanizma kaţnjavanja, snage i deprivacije
Najefikasniji stil odgoja je "autoritativno" roditeljstvo...ovaj stil sastoji se u kombinaciji
viskoe razine topline i razumijevanja...te roditeljskih zahtjeva za zrelim ponašanjem― (Deković, Raboteg- Šarić ,1996.str.429.) Takvi roditelji svjesni su djeĉjih potreba i spremni su odgovoriti na njihove zahtjeve
u granicama razuma, ali isto tako oĉekuju odreĊeno odgovorno
ponašanje u skladu s djetetovom dobi. Istraţivanja pokazuju da su djeca i mlaĊi adolescenti autoritativnih roditelja nezavisni, sposobni regulirati vlastito ponašanje, emocionalno prilagoĊeni, zadovoljni i društveno odgovorni.
Roditeljsko prihvaćanje ili odbijanje „Prihvaćanje i kontrola, u smislu nadzora nad djecom, dvije su temeljne dimenzije roditeljskog ponašanja.― (Deković, Raboteg- Šarić, 1996., str. 429.) Roditeljsko prihvaćanje izraţeno je kao ljubav i toplina, a iskazuje se verbalno ili tjelesno, dok je roditeljsko odbijanje izraţeno kao neprijateljstvo, agresija i zanemarivanje. Roditeljsko prihvaćanje ili odbijanje povezano je sa : -
problemima u ponašanju i lošom slikom o sebi
-
lošim školskim postignućima
-
pokazivanjem neprijateljstva prema drugima 70
-
slabijim samopoštovanjem i osjećajem kompetentnosti
SREDSTVA I METODE RODITELJSKOG UTJECAJA
U obiteljskom odgoju pojavljuju se razni oblici metoda: uvjeravanja, navikavanja i
spreĉavanje te sredstava: usmjeravanja, poticanja i sprjeĉavanja. Fiziĉko
kaţnjavanje dovodi do smanjenja povjerenja u rodit elje i druge ostale osobe,
povećanja maloljetniĉke delikvencije te smanjenog kognitivnog razvoja djeteta. „Nikada ne postoji dovoljno razloga za udaranje djeteta― (Jelkić, 2009.) Upravo radi ovakvih roditeljskih
ponašanja stvoreni su mnogi priruĉnici o pravilnom odgoju
djece. Njihov zadatak jest nauĉiti roditelje nekim novim i efikasnijim naĉinima odgoja.
Metode i „pravila“ prijekora djeteta efik asnije od batina: Prijekor ili prodika općenito ne smije trajati duţe od jedne minute. Mora se primijeniti odmah po uĉinjenoj nepodopštini i treba se odnositi samo na tu nepodopštinu. Nakon prijekora treba slijediti emotivno ohrabrenje djeteta.
Da bi prijekor bio efikasan trebalo bi se pridrţavati ovih pravila:
1.Djetetu treba točno reći zašto ga prekoravamo. Primjer: „Bacio si kamenje na djecu― - Preciziranje prijekora je nezaobilazno, što je dijete mlaĊe to lakše i brţe zaboravlja što smije, a što ne smije raditi te lako moţe ne shvatiti zašto ga prekoravamo.
2. Vaţno je ponoviti pravilo ponašanja 3. Kako bi dijete bolje shvatilo našu poruku treba mu učinjeno prikazati kao nešto što je loše najprije za njega, a tek potom za druge. 4. Dijete treba prekorit
istog trena kad napravi nepodopštinu , a ne naknadno.
5. Djetetu treba dati alternativu za njegovo ponašanje. 6. Pokaţimo mu da u njega imamo povjerenja.
71
Komunikacija s djecom
U razgovoru sa djecom roditelji trebaju koristiti „JA― reĉenice. Primjerice: Ja ţelim, mislim, hoću, osjećam, trebam... Takve reĉenice predstavljaju iskren naĉin komuniciranja sa djetetom, iskrene su i govore o potrebama osobe koja ih izgovara( u ovom sluĉaju, roditelja). Tzv.„TI― reĉenice ne daju djetetu jasne informacije o tome što se od njih oĉekuje, što roditelj misli i ţeli. Takve reĉinice uglavnom izazivaju otpor i ljutnju kod djece. Kazne
Kazne prema djetetu nikako na smiju vrijeĊati njegovu liĉnost. Poniţavanje djeteta stvara lošu sliku o njemu samom. Svaka kazna koju dijete
dobije mora mu biti objašnjena, tj. roditelji
moraju djetetu reći zašto ju je ono dobilo i što se od njega oĉekuje. „Dijete nikako ne smije misliti da ga kaţnjavamo jer ga ne volimo―( Jelkić, 2009.) Kazne ne smiju biti preĉeste jer se dijete navikne na t akvu
zabranu ili uskraćivanje te nije motivirano da promijeni svoje
ponašanje. Ono što roditelji zasigurno treba izbjegavati jest prijetnja kaznama. Dijete lako shvati da roditelji samo prijete da će ga kazniti, a od te kazne nikad ni traga ni glasa te takve prijetnje više na shvaća ozbiljno. Pri kaţnjavanju roditelji trebaju biti dosljedni. Ako se neko ponašanje jedanput kazni, drugi put ne,a ponekad se pohvali dijete postaje zbunjeno. Ne zna što se to od njega zapravo oĉekuje. Kazna uvijek mora doći u pravo vrijeme, odmah nakon uĉinjenog djela.
Dobar naĉin kaţnjavanja je lišavanje djeteta nekog zadovoljstva (uskraćivanje gledanja
neke njemu omiljene emisije, kratkotrajno izdvajanje iz igre i sl.). Djetetu se ne smije uskratiti
onoga što mu je potrebno za pravilan razvoj (hrana, odjeća, ljubav odraslih i sl.)
Pohvale i nagrade
Pohvale i nagrade su metode kojima roditelji i odgajatelji djecu potiĉu na odreĊeno ponašanje koje dijete već ima. One se izriĉu u obliku verbalne podrške, primjerice― Bravo, to si jako lijepo uĉinio!―; u obliku pismene pohvale, najĉešće u školi te i obliku razliĉitih nagrada. Roditelji trebaju pohvaljivati i nagraĊivati djecu s obzirom na njihove mogućnosti, a ne prema svojim oĉekivanjima. Ove metode imaju najjaĉi motivacijski utjecaj te vrijede puno više nego kazne.
72
Jedini problem kod ovakvih metoda je taj što ĉesto znaju izazvati suprotan, neţeljeni uĉinak: Primjerice, ako dijete dobiva materijalne nagrade za dobar uspjeh u školi, ono neće uĉenje doţivjet kao osobnu potrebu za obrazovanjem nego nešto što se isplati, jer donosi skupu igraĉku, novac i sl. Sredstva poticanja
a) Priznanje
Kada dijete postigne odreĊeni uspjeh, kada se zalaţe i ustrajno je, odajemo mu priznanje. Priznanje je poticajna mjera i za dijete kojem je upućena, ali i za svu ostalu djecu koja su oko tog djeteta u trenutku dodjele prizanja. Izraţava se u obliku odobravanja, hrabrenja ili podrţavanja. Ovo sredstvo više je prisutno u školi nego u obitelji, ali malo kreativniji roditelji mogli bi iskoristiti sredstvo priznanja kao poticaj za
bolje ponašanje meĊu braćom i sestrama,
ukoliko imaju više djece. b) Pohvala
Pohvalom se odobrava djetetov postupak, izriĉe povjerenje ili priznaje za dobro ponašanje. Pohvala kod djece jaĉa volju, razvija samosvijest i potiĉe na daljnji rad. c) Obećanje Djeci se unaprijed najavljuje nešto ugodno što kod njih jaĉa volju za pozitivno ponašanje.Obećanje treba ga davati na kraći rok te ga i izvršiti. d) Nagrada
Nagrada je najjaĉe sredstvo poticanja pa ga treba umjereno primjenjivati. Ona ne smije postati samoj sebi svrha. Nagrada moţe biti sitna igraĉka: balon, lopta, slikovnica, cd ili pak odlazak u kino, na izlet, dozvola za pozivanje prijatelja na noćenje i sl.
73
3.3. kreativnost i inovacije kod razvoja djece Kreativnost moţemo razumijevati kao stvaralaštvo, stvaranje novih i srcinalnih umjetniĉkih, nauĉnih, tehniĉkih i drugih djela, te kao osobina ili skup osobina koje će stvaralaštvo omogućiti, potaknuti i izazvati.
Za kreativne osobe obiĉno se kaţe da su o riginalne,
domišljate, fleksibilne, spretne, te da su dobri improvizatori i nonkonformisti. Kreativne osobe ne moraju nuţno biti iznadprosjeĉne u pogledu intelektualnih sposobnosti, niti kreativnost mogu dobiti napornim mentalnim i fiziĉkim radom. Kreativnost je više pitanje duha, inspiracije, domišljatosti, pitanje ĉovjekove maštovitosti i slobode izraţavanja. KREATIVNOST
Rijeĉ kreirati nastala je iz latinske rijeĉi creare što znaĉi proizvoditi stvari koje nisu prije postojale ili stvarati. Na temelju
te rijeĉi nastala je suvremena rijeĉ kreativnost koja upućuje
na moć stvaranja, izumljivanje ili proizvodnju; umjetniĉko stvaralaštvo i sudjelovanje u neĉemu korisnom ili vrijednom (konstruktivnom, svrhovitom). Kreativnost je mišljenje i odgovarajući proces koje povezuje naše prethodno iskustvo, odgovore na stimulanse (objekti, simboli, ideje, ljude, situacije) i stvaranje najmanje jedne jedinstvene kombinacije.
Kreativnost ili stvaralaštvo je pojam koji se u nauĉno - tehniĉkoj literaturi koristi na sliĉan naĉin kao i u svakodnevnom jeziku za oznaĉavanje misaonih procesa kojima se dolazi do rješenja, ideja, umjetniĉkih oblika, teorija ili proizvoda koji su jedinstveni i novi. Kreativne osobe ne moraju nuţno biti i iznadprosjeĉne u pogledu intelektualnih sposobnosti, niti tu osobinu mogu priskrbiti napornim mentalnim ni fiziĉkim radom. Kreativnost je više stvar duha, inspiracije, domišljatosti (ingenioznosti), stvar ĉovjekove slobode izraţavanja i maštovitosti.
Dječja kreativnost : Kreativni razvoj- Ovo
podruĉje obuhvaća likovnu umjetnost, glazbu, ples i igre zamišljanja.
Djecu se potiĉe da prikaţu ideje na neverbalan naĉin i da razviju vlastiti ukus . Postoji razlika izmeĊu
kreativnosti odraslih i starije djece. Kada govorimo o kreativnosti odraslih obiĉn o
mislimo na neku vrstu ekspertnosti koja ukljuĉuje tehniĉku vještinu, umjetniĉku sposobnost, talent ili poznavanje potrebnih informacija koje mogu doprinijeti onome što stvaraju; radne navike koje ukljuĉuju radni stil, koncentraciju i ustrajnost, sposobno st stvaranja novih mogućnosti i otvorenost za nove ideje. Djeca oĉigledno imaju manje iskustva nego odrasli i
74
zato su manje ekspertni, a njihovi radni stilovi su manje razvijeni. Ali ono što djeci nedostaje ona mogu kompenzirati s njihovim jedinstvenim naĉinima mišljenja i pristupima zadatku.
KONVERGENTNO I DIVERGENTNO MIŠLJENJE J. P. Guilford smatra da mišljenje moţe biti - konvergentno (logiĉko zakljuĉivanje, traţenje
toĉnog rješenja) i divergentno (stvaranje novih ideja, uţivanje u procesu traţenja - što više toĉnih rješenja). Divergentno mišljenje imaju kreativne osobe. Osobe koje koriste konvergentno mišljenje, iako inteligentne (posjeduju vještinu mišljenja) mogu biti i netolerantne: smatraju kako postoji "ispravan i
neispravan naĉin rješavanja zadatka".
Osobine divergentnog mišljenja prema Guilfordu: 1. redefinicija – nova upotreba likovnih sadrţaja 2. osjetljivost za probleme
– sposobnost otkrivanja likovih problema
3. fluentnost – raspolaganje bogatstvom ideja 4. srcinalnost – sposobnost da se otkriju potpuno nove ideje 5. elaboracija – razraĊivanje srcinalne ideje u detalje 6. fleksibilnost – lako napuštanje uhodanih putova Kreativnost je pristup problemu. Za proizvodnju novog djela potreban je fond znanja i iskustva – stvaranje novih spojeva. Odrednice kreativnosti:- povezivanje ranije nepovezanih stvari djelatnost koja daje srcinalne
produkte (neponavljanje) visoke društvene vrijednosti. Kreativnost je suprotna konformizmu. Konformizam (kon+forma, spajanje, isti oblik): podudaran s drugima, jednolik, suglasnost s
većinom; oportunizam, nemanje svog stava i mišljenja već se preuzima stajalište (većinske) okolice u što bi se moglo ubrojiti pušenje, Mc Donalds, šablone, laţni moral, kiĉ…
75
. KADA SE RAZVIJA I KAKO SE ISPOLJAVA
DJEČJA KREATIVNOST
Već od druge-treće godine ţivotne dobi dijete polako ulazi u svijet novih spoznaja i oblika u svijet mašte i poĉinje da od razliĉitih elemenata koje je nauĉilo pravi nove kombinacije (sklapa igraĉke, gradi kule i sl.)
U predškolskom periodu je jako vaţno omogućiti djetetu da radi s plastelinom, glinamolom jer time se razvija djeĉja motorika. Naţalost, kod velikog broja djece u ţivotnoj dobi do desete godine opada razvoj kreativnosti. Psiholozi smatraju da za to postoje tri razloga;
1. Smatra se da samo okruţenje postaje sloţeno (obitelj - škola)- dolazi do odumiranja znatiţelje i potrebe za istraţivanjem. Dijete poĉinje da uĉi na školski naĉin, ono prihvaća zakonitosti i pravilnosti škole. Više nema potrebe za samostalnim istraţivanjem i stvaranjem. 2. Koncentracija je na metodama uĉenja- Školsko uĉenje zamjenjuje spontano djeĉje istraţivanje (fiziĉko i prostorno upoznavanje sa okolinom, stvaranja slika i maštanja). Dijete napušta djeĉije stilove mišljenja i uĉenja: time poĉinje dominacija lijeve „logiĉne― strane mozga.
3. Pogubnost pedagoških metoda. Od djece se zahtjeva logika, toĉnost, preciznost mišljenja i istraţivanja. Ne razvija se otvorenost za više mogućnosti, tako da se uništava kreativni stil mišljenja. Kreativnost se ogleda i u sposobnosti da se organiziraju
aktivnosti na poslu, u ureĊenju
radnog ambijenta, u odnosima sa drugim ljudima, naĉinu prevladavanja problema, stresa, u pozitivnoj energiji koju kreativna osoba odašilje drugima. Da ne govorimo o stilu oblaĉenja, 76
ureĊenja stana, korištenju slobodnog vremena, bavljenju hobijem, jer kreativne osobe mnogo toga zanima, otvorene su uvijek za nove ideje, nova mišljenja i nove pristupe. Zbog toga je vaţno kod djece razvijati i ovu crtu liĉnosti koja će im ţivot uĉiniti z animljivijim i ljepšim i omogućiti im umjetniĉko izraţavanje, ispoljavanje srcinalnosti, maštovitosti i domišljatosti u svakodnevnom ţivotu.
RAZLIKA IZMEĐU KREATIVNOSTI I INOVACIJE Ĉesto je korisno razlikovati kreativnost od inovacije. Kreativnost je termin koji se obiĉno koristi za aktivnost stvaranja novih ideja, pristupa ili aktivnosti, dok je inovacija proces
stvaranja i primjenjivanja navedenih kreativnih ideja u odreĊenom kontekstu. Radi toga, u kontekstu organizacije, termin inovacije ĉesto se odnosi na ĉitav proces u kojem organizacija stvara nove kreativne ideje i pretaĉe ih u nove, korisne i odrţive komercijalne proizvode, usluge i poslovne postupke, dok se termin kreativnosti koristi izravno za stvaranje izvornih ideja od strane pojedinca ili g rupe, što je
nuţan korak unutar inovacijskog procesa.
Humanistiĉka psihologija polazi od toga da je kreativnost opća i osnovna potreba ĉovjeka – kreativnost je bitan izraz razvoja ĉovjeka. Misliti kreativno znaĉi uvidjeti veze izmeĊu nepovezanih iskustava koje se pojavljuju u obliku novih misaonih shema, ideja i proizvoda.
Ovaj kreativni potencijal ima svaki pojedinac i moţe ga upotrijebiti u svakoj ţivotnoj situaciji.
Kreativno mišljenje mogu ograniĉavati zahtjevi da se obuzda mašta, da se ―misli kao i drugi‖, da se kreće sigurnim, poznatim i prihvaćenim putovima. Kreativno mišljenje bira, nasuprot tome, nesigurne, neutabane staze! Prema Guilford, Jackson i
Messick, kreativno ponašanje mora zadovoljiti sljedeće kriterije:
• Kreativno ponašanje je srcinalno; ono ima nisku vjerojatnost pojavljivanja. • Kreativno ponašanje je prikladno i relevantno. • Kreativno ponašanje je teĉno; ono rezultira mnogim novim sadrţajnim oblicima. • Kreativno ponašanje je fleksibilno; ono istraţuje i koristi netradicionalne pristupe rješavanja problema.
77
PREPREKE U KREATIVNOM MIŠLJENJU Većina prepreka u kreativnom mišljenju proizlazi iz tri podruĉja: 1. Intelektualne osobine pojedinca vezane uz rigidnost mišljenja. 2. Osobine liĉnosti pojedinca vezane uz rigidnost ponašanja. 3. Uvjeti u okolini koji koĉe kreativnost, a potiĉu rigidno ponašanje. RIGIDNOST
oznaĉava poteškoće u promjeni usmjerenosti mišljenja, kao i u rješavanju
problema na nove - razliĉite naĉine.
Rigidna osoba je nesposobna mijenjati strategiju rješavanja problema, kao i sagledavati probleme s razliĉitih gledišta. Ponašanje takve osobe tokom rješavanja problema je nepromjenjivo i kruto.
Neke od osobina osobe koje su povezane s rigidnošću su
anksioznost i neurotizam,
konvencionalnost i konformizam, stereotipnost i odsutnost spontanosti, regresija ili vraćanje na ranije oblike ponašanja. Uvjeti koji u okolini spreĉavaju kreativnost, a potiĉu rigidno ponašanje su : - zadaci koji usmjeravaju pojedinca da se fiksira na
odreĊenu metodu rješavanja
- postojanje izvora frustracije i stresa za vrijeme rješavanja problema - ĉinioci koji smanjuju unutrašnju motivaciju za rješavanje problema. - potenciranje negativnih posljedica mogućeg neuspjeha u rješavanju problema - siromašno individualno iskustvo pojedinca na podruĉju rješavanja problema - uvoĊenje nepotrebnih ograniĉenja i prepreka u problemsku situaciju ETAPE KREATIVNOG PROCESA
Tradicionalno se smatra da kreativni proces ima ĉetiri etape koje se ne moraju slijediti već ih je moguće preskakati ili se vraćati unatrag. 1.Pripremanje ili oluja ideja- za vrijeme ove e tape
osobe primjenjuju znanje, vještine i
razumijevanje materijala, objekata, problema ili njihove kombinacije.
78
2. Inkubacija- za
vrijeme ove etape um poĉinje formulirati i baviti se problemom, ĉesto uz
pomoć slika ili asocijacija. 3.Iluminacija.-to je evaluacijska faza kada osoba izabire neke ideje i odbacuje druge. 4.Verifikacija-sada
osoba testira proizvod kreativnog mišljenja procjenjujući njegovu korist,
dovršenost i ispravnost. TEHNIKE ZA POTICANJE KREATIVNOSTI
Za poticanje kreativnosti posebno su v aţne
tzv. lateralne tehnike. One nastoje uvjeţbavati
prirodne mogućnosti koje naš mozak ima. Naime, mozak funkcionira kao stroj za prepoznavanje uzoraka i razlikuje se od kompjutora koji sluţi za izvršavanje analitiĉkologiĉkih operacija. Osim toga tehnike lateralnog mišljenja potiĉu divergentno mišljenje koje je vrlo vaţno za kreativnost. U školi se najĉešće pišu bilješke svrstane u redove.MeĊutim, mozak ne funkcionira na taj naĉin. On ne pohranjuje informacije u urednim redovima ili stupcima. Mozak informacije pohranjuje na svoje dendrite koji nalikuju granama drveta. U
zadnje vrijeme se u školama intenzivno, s razlogom, koriste mentalne ili umne mape. Evo primjera i kako se izraĊuju. Kako se rade mentalne ili umne mape? 1.
Zamislite da su vaše moţdane stanice poput drveća, od kojih svaka na svojim granama pohranjuje odgovarajuće podatke.
2.
Sada pokušajte glavne ideje bilo koje teme rasporediti na listu papira u istom obliku drveta.
3.
Poĉnite sa središnjom idejom – najbolje sa simbolom – u sredini stranice i onda crtajte grane koje rastu iz nje.
4.
Za svaku stvar koje se ţelite prisjetiti općenito zabiljeţite jednu rijeĉ ili jedan simbol po jednu glavnu temu za svaku granu.
5.
MeĊusobno povezane ideje smjestite na iste glavne grane, tako da svaka izlazi kao nova pod grana.
6.
Upotrijebite razliĉite olovke u boji ili markere za meĊusobno povezane teme.
7.
Nacrtajte što više slika i simbola. 79
8.
Kada ste dovršili svaku granu, uokvirite je u granice odreĊene boje.
Uloga i odgovornost učitelja u promoviranju kreativnog izraţavanja a)
Uĉitelji trebaju omogućiti djeci okolinu u kojoj
će se ona osjećati sigurnom,
slobodnom i socijalno prihvaćenom. b)
U kreativnim razredima uĉitelji ohrabruju uĉenike na preuzimanje rizika.
c) Uĉitelji trebaju potpuno razumjeti kreativnu aktivnost i svojom kreativnošću ne bi trebali gušiti kreativnost djece. d) Uĉitelji trebaju u svojim komentarima biti promišljeni i senzibilni i nastojati da što manje prosuĊuju.
Poticanje kreativnosti uĉenika ovisi prije svega o tome koliko uĉitelji razumiju njen znaĉaj
za razvoj djeteta, poznaju naĉine na koje to mogu ostvariti i koliko su spremni mijenjati tradicionalne obrasce nastavnog rada koji tome ne idu u prilog.
80
3.4. Utjecaj medija na odgoj
Svjedoci
smo ubrzana razvoja masovnih medija. Djeca se danas poĉinju koristiti medijima
ranije, a pitanje je koje znaĉenje oni zapravo imaju u njihovim ţivotima. Mediji danas formiraju mišljenja ljudi u društvu i zapravo su veoma vaţni. U vremenu u kojem ţivimo mediji nose pozitivnosti i negativnosti. U medijima ne postoji istina, samo djelići zbilje. Sve smo se više poĉeli oslanjati na medije i postali podloţni negativnim utjecajima medija. Najviše se prouĉava i raspravlja o utjecaju medijskog nasilja. Danas nema koliĉinski više nasilja u medijima, ali se društveni odnos prema nasilju promijenio, kao i njegova ZNAĈENJE MEDIJA U ŢIVOTU DJECE : U doba elektronike i informatizacije svijet se uvelike mijenja i mediji postaju ţivotna nuţnost. Novi naraštaji rastu usporedo s medijima i njihovim sadrţajima, a time se mijenja i znaĉenje medija u ţivotima ljudi. Djeca rastu i razvijaju se, a pritom na njih djeluju razni utjecaji iz okoline. Jaĉina utjecaja mijenja se s godinama i nizom okolnosti, a osobito s a
znaĉenjem. Najveće znaĉenje u
djetetovu ţivotu, od roĊenja pa gotovo cijeloga ţivota, imaju roditelji i obitelj. To znaĉenje ne nestaje nego se samo smanjuje. Osim obitelji veliko znaĉenje imaju prijatelji. To mogu biti djeca iz susjedstva, vrtića i škole. Prijatelji su djeci vaţni jer zajedno prolaze rast i razvoj i uz njih se lakše suoĉavaju s teškoćama odrastanja i uĉenja. Škola je vrlo vaţna jer tamo djeca uĉe, druţe se s vršnjacima, ali i komuniciraju s mnogim drugim ljudima, koji na neki naĉin mogu utjecati na njih. Nakon škole znaĉenje imaju i razne organizacije i klubovi kojima
djeca
pripadaju, a to mogu biti sportski klubovi, razne sekcije, pa i vjerske organizacije poput crkve.
Od najranijih dana djeca se susreću s medijima. Mediji su svuda, od roditeljskoga doma, automobila, ulice, trgovine i sliĉno. Djeca rastu okruţena medijima, a navikavanje na medije zbiva se brzo i neopazice. Još nije poznato koliko znaĉenje imaju mediji u ţivotima djece, ali ono se s godinama ne smanjuje.
Rijeĉ medij (prema: http://hr.wikipedia.org/wiki/Masovni_mediji) latinskoga je podrijetla (lat. medius
— srednji, u sredini), a u hrvatsko je nazivlje dospio iz
engleske literature (eng. medium
— sredina, srednji, sredstvo, element, medij). U
81
kolokvijalnom jeziku izraz medij oznaĉava sredstvo prenošenja informacija ili sredstvo komuniciranja. Struĉno reĉeno, mediji su sloţeni pojam koji oznaĉava sustave javnog informiranja što sluţe za raspršivanje vijesti i audio-vizualnih sadrţaja u svrhu informiranja, obrazovanja i zabave najširih slojeva stanovništva. Masovni mediji (skraćeno masmediji) naziv je za medije široke potrošnje i široka opsega u koje pripadaju: internet, novine, radio i televizija. Pretpostavka je
da se najveća izloţenost potencijalnom utjecaju medija dogaĊa u slobodnom
vremenu, kao poligonu za posvećivanje aktivnostima po vlastitom izboru. Pod slobodnim vremenom shvaća se ono vrijeme kada se pojedinac moţe posvetiti ţeljenom zanimanju po miloj volji, izvan profesionalnih, obiteljskih i društvenih nuţnosti i obveza, da bi se odmorio i
zabavio (Ilišin, Bobinac, Radin, 2001). Televizija
Televiziju smo od sama poĉetka promatrali kao potencijalno najmoćniji masovni medij jer je gledanje televizije najĉešća aktivnost djece u slobodnom vremenu.
Potrebno je upozoriti da djeca najviše gledaju programe za odrasle (igrani filmovi i serije), a obrazovni program koji je kreiran za njih gledaju tek povremeno. Razlog tomu moglo bi biti
što nema dobre koncepcije, niti su dovoljno atraktivni da privuku njihovu pozornost. Vaţan je podatak da utjecaj stupnja obrazovanja roditelja gotovo u potpunosti izostaje u duljini
gledanja televizije i izboru vrsta programa. Teorijski bi se oĉekivalo da akademski obrazovani roditelji
interveniraju u odnos djece spram televizijskog medija, tako da ih upućuju na
programe koje ‘trebaju‘ gledati. Na osnovi prosjeĉnoga dnevnog ‘konzumiranja televizije‘ moţe se ustvrditi da je uloga tog medija vaţna. Sudeći po popularnosti postojećih programa, televizija primarno ispunjava zabavnu funkciju, a najmanje informacijsku. Radio
Radio je specifiĉan medij utoliko što je sveprisutan. Gotovo da nema kućanstva koje ne posjeduje radijski prijamnik. Jeftini su i ugraĊuju ih već i u baterijske svjetiljke, satove, a najĉešće u mobitele. Radio se sluša u automobilima i drugim prijevoznim sredstvima, u prodavaonicama i kafićima, u uredima i drugdje. Radio se sluša kao izvor informiranja, ali najviše radi glazbe. Praktiĉki nema zatvorenoga prostora u k ojem radio nije prisutan kao
82
zvuĉna kulisa. Ne slušamo ga pozorno jer nas ne zaokuplja u cijelosti, pa slušajući istodobno obavljamo druge radnje. Tisak
U tiskane medije ubrajaju se ĉasopisi i novine. S tiskanim medijima djeca se susreću od najranijih dana, i to unutar obitelji,
u obliku slikovnica i ilustriranih ĉasopisa za djecu, koje im
posreduju roditelji. S polaskom u školu javljaju se novi ĉasopisi koje posreduje škola, koji sluţe za zabavu, ali i kao edukacijsko sredstvo u nastavi. Djeca nisu zanemariv dio ĉitalaĉke publike, što pokazuju i brojni naslovi namijenjeni toj populaciji, ali im se ne pridaje dovoljno pozornosti kao skupini specifiĉnih potreba i navika.
Računala i internet Raĉunala i internet pripadaju u novu tehnologiju koja se razvija iz dana u dan i sve se više uvlaĉi u naše ţivote, vreba iz svakoga kutka. U jednom sam istraţivanju naišla na zanimljive podatke kao koje stranice najĉešće posjećuju djeca, a to su : www.google.hr, www.comics.com, www.vicevi.net,
www.miniclip.com, www.nogomet.com,
www.playomania.com,
www.vip.hr, www.sportnet.hr, www.index.hr, www.besplatne-stvari.com, www.lektira.hr,
www.blitz-cinestar.hr,
www.kobajagrande.com
i
larinaigraonica.gizdic.com. To su uglavnom stranice sa sportskim sadrţajima i besplatnim igricama, što dokazuje da se djeca raĉunalom i internetom uglavnom koriste za igre i zabavu.
83
4. Škola kao komunikacijska jedinica Odgojem u školi obuhvaćeno je razdoblje djetinjstva i mladenaštva, od 6. ili 7. do 17. ili 18. godine. Polazak u školu najveća je promjena u ţivotu djeteta, jer to oznaĉava i prekid bezbriţnošću djetinjstva u kojem nije bilo tako ozbiljnih obveza kao što je škola. Dijete u tom razdoblju pokazuje interes za svoju okolinu i za upoznavanje svega što ga okruţuje. U ovoj dobi dijete pokazuje svoje osjećaje i lako uspostavlja komunikacijom s vršnjacima. Zapoĉinje proces socijalizacije pri kontaktu s novom okolinom.
Školu moramo shvatiti kao zajednicu
uĉitelja, uĉenika i roditelja. Gdje nema te zajednice i meĊusobne komunikacije, nema ni potpune realizacije odgojno-obrazovne uloge.
„Škola je institucija od posebnog značaja za odgoj i obrazovanje. Ona je ne zamjenjiva, obrazovna institucija u kojoj se znanja, sposobnosti i navike stječu na stručan,
kontinuiran i organiziran način.“ (Stevanović, 2000, 403) Roditelji su zainteresirani za suradnju sa školom. Najĉešće su to direktni kontakti s uĉiteljima putem izravnih razgovora, meĊusobnih posjeta, roditeljskih sastanaka itd. Komunikacija
Komunikacija je razmjena sadrţaja poruka izmeĊu subjekata. Sadrţaj moţe biti materijalni ili duhovni (emocije, mišljenje). Najvaţniji i najrasprostranjeniji oblik komuniciranja je pisani ili govorni jezik. To spada u verbalno komuniciranje, za razliku od neverbalnog
komuniciranja koje se sastoji u komuniciranju pomoću pokreta oĉiju, ruku, mimike, gestikulacije, i drugo. Svaka se komunikacija zasniva na nekoj potrebi. Za komunikaciju su karakteristična tri polja:
a)
Sadrţaj – koji treba prenijeti (poruku) i njegovo kodiranje da bi bio razumljiv za drugog, tj. da
bi se mogao prenijeti. Poruka se prenosi na razliĉite naĉine
komunikacijskim kanalom. b) Primatelj poruke - tzv.―prijemnik―, tj. onaj kome je namijenjena poruka
84
c)
Pošiljatelj poruke ili izvor informacija
U svakoj komunikaciji razlikujemo informaciju, poruku, sadrţaj i osobu kojoj je informacija namijenjena. Komuniciranje podrazumijeva prenošenje poruke i primanje poruke (slušanje). Slušanje moţe biti pasivno (šutnja) i aktivno (ukljuĉivanje u razgovor). Komunikacijom se uspostavlja ravnoteţa izmeĊu pošiljatelja i primatelja poruke. Da bi se uspostavila ravnoteţa dolazi do dijaloga jer se dobiva povratna informacija kao odgovor na razumijevanje poruke.
Postoji jednosmjerno (intrapersonalno) i dvosmjerno (interpersonalno) ili višesmjerno komuniciranje, zavisi da li osoba komunicira sama sa sobom ili s više drugih. Kada pojedinci meĊu sobom komuniciraju onda je to personalno komuniciranje, a kada komuniciraju s nekim sredstvom
(kompjutor) onda je
to
apersonalna komunikacija.
Odnosi osoba u
komunikacijskom lancu mogu biti simetriĉni (ravnopravni) i asimetriĉni (neravnopravni). Komunikacija moţe biti centrirana i necentrirana, zavisi d a li je rasprava o jednom konkretnom pitanju ili više njih bez nekog sistema. Puni i pravi ţivot bez komunikacije je nemoguć, naroĉito kad je u pitanju odgoj djece školske dobi. Komunikacija omogućava razumijevanje, podršku, suradnju, rješavanje problema.
Komunikacija izmeĎu učitelja i učenika: Svoje kvalitete ĉovjeka i odgojitelja uĉitelj svojim uĉenicima pokazuje verbalno i neverbalno. Pri prvom susretu izmeĊu osobama ostvaruje se njihov meĊusobni doţivljaj u kojem se isprepliću verbalni i neverbalni dojmovi. Never balni k ontakt
Neverbalna
komunikacija je ona putem koje osoba šalje poruku drugoj osobi bez rijeĉi. Za
uspostavljanjem neverbalnog kontakta uĉiteljima se preporuĉuje: a) Uspostaviti vezu pogledom
– kontakt pogledom je prvi neverbalni znak s
kojim pokazujemo zainteresiranost b) Odgovoriti vidljivo
– npr. smiješiti se radi davanja pozitivnog odgovora
uĉeniku c)
Usredotoĉiti pozornost na uĉenike
d)
Uspostaviti dovoljnu fiziĉku blizinu – pribliţiti se uĉenicima tako da pokaţemo interes, ali ne pretjeran
85
e)
Zauzeti otvoreno drţanje – jer to pokazuje ţelju za interakcijom s uĉenicima
f)
Potkrijepiti pozitivno ponašanje – odgovarajući na njih pozitivno
g) Izbjegavati prejako eksponiranje
– ne burno reagirati na negativno i
pozitivno ponašanje uĉenika i ne ga preuveliĉavati Neverbalnim znakovima pripadaju i
paralingvistiĉki znakovi kao što su boja glasa, brzina i intenzitet izgovaranja, povisivanje i snizivanje glasa duţe ili kraće stanke meĊu rijeĉima. Paralingvistiĉka komunikacija je veza neverbalne i verbalne komunikacije. Neverbalna komunikacija sama za sebe ne moţe u
potpunosti govoriti o naklonosti i zainteresiranosti.
Verbalni kontakt
Prvi dojam stvoren neverbalnom komunikacijom, potkrepljuje se verbalnom komunikacijom.
Za uspostavljanje verbalnog kontakta uĉiteljima se preporuĉuje: a) Predstaviti sebe b) Usmjeriti razgovor na uĉenike c) Pokazati znakove naklonosti (uputiti kompliment) d)
Biti energiĉan (dinamiĉni govor uĉitelja)
e)
Naglašavati ono što je pozitivno
f) Ulaziti u odnos postupno g)
Uspostaviti zajedništvo s uĉenicima
h) Postavljati otvorena pitanja – tako da odgovori budu što opširniji
Verbalnoj se komunikaciji, naroĉito u nastavi, pridaje veća pozornost, meĊutim ne smijemo zaboraviti da znati govoriti ne znaĉi da smo ovladali umijećem komuniciranja. Preporuke iz DeVitovih pravila podjednako su korisne uĉiteljima i nastavnicima u osnovnoj i srednjoj školi.
Reflektirajuća komunikacija Reflektirajuća komunikacija je specifiĉan oblik komunikacije, posebna metoda postupanja s problemima, naĉin poticanja promjena, metoda postavljanja pitanja, i instrument snalaţenja u komunikaciji. To je poseban naĉin razmišljanja. Takva je komunikacija slo bodna jer je moguće reći „ne― sadrţaju, obliku, kontekstu i vremenu razgovora. Ovaj oblik komunikacije je neugroţavajuć jer se vodi raĉuna o uĉenikovoj individualnosti i o njegovim mogućim 86
reakcijama. Reflektirajuću komunikaciju obiljeţava govor uz slušanje, slušanje sugovornika uz razmišljanje o tome te priopćavanje svog razmišljanja sugovorniku i njeguje se ravnopravnost sugovornika. U reflektirajućoj komunikaciji vaţan je kako slušajući tako i reflektirajući poloţaj. Zabranjeno je iznositi negativno i izbjegavaju se monolozi. Vaţno je da u takvoj komunikaciji uĉitelj zapoĉne razgovor o nekoj temi, a uĉenici otvaraju više putova za razgovor. U takvoj komunikaciji razmjenjujemo ideje, o njima razmišljamo i postavljamo pitanja, kako bi se razvile neke nove ideje.
U reflektirajućoj komunikaciji cilj je izvana
indirektno poticati, a ne nametati promjene. Ona nastoji da te promjene ne ugroţavaju uĉenike. Ona ţeli razvoj poticati, a ne koĉiti. Utjecaj reflektirajuće komunikacije na uspješnost učitelja
Uspješan uĉitelj u komunikaciji s uĉenicima:
Reflektira
Sluša, razmišlja i tek potom govori
Ravnopravno i pozitivno razgovara
Predloţeno ne odbacuje nego nadopunjuje
Traţi sve vrste rješenja, a ne samo toĉna rješenja
Priznaje uĉenikove ideje
Razgovara na svoj naĉin
Ne prekida uĉenika
Ne traţi greške kod uĉenika
Vodi dijalog a ne monolog
PrilagoĊuje razgovor uĉenicima
Sluţi se primjerenim pitanjima Jednako ocjenjuje razliĉite pristupe i rješenja
Staro povezuje sa novim
Otvoren za nove ideje i promjene
„Za učitelje učenik nije samo netko tko treba slušati i točno odgovarati nego i netko tko ima pravo govoriti i koga takoĎer valja slušati.“ (Brajša, 1995, 176)
87
Komunikacija izmeĎu učitelja i roditelja Uĉitelji su tijekom školovanja pripremljeni za rad s uĉenicima, ali nisu dovoljno osposobljeni za suradnju. Pristup, cilj i naĉin komunikacije uĉitelja s roditeljima moţe utjecati na realizaciju cilja odgoja djeteta odnosno uĉenika. Da bi uĉitelj bio uspješan u radu s roditeljima, vaţno je da je svjestan vlastitih gledišta o roditeljima, uĉenicima, suradnji te da je svjestan svojeg ponašanja i da je spreman mijenjati se kako bi komunikacija bila uspješna. Uĉitelj je posrednik i veza izmeĊu škole i roditelja. Roditelji i uĉitelji trebali bi suraĊivati jer i jedni i drugi ţele uĉeniku dobro i da bude uspješan u školi. U praksi naţalost neki roditelji i uĉitelji postaju neprijatelji jer opaţaju istu stvar razliĉito. Npr. Roditelj vidi svoje dijete kao energiĉno i spontano, a uĉitelj ga vidi kao nediscipliniranog divljaka. Naĉin na koji uĉitelj uspostavlja komunikaciju s roditeljima i to putem svoje profesionalnosti, vjere u vlastite sposobnosti, nenametljivost, razumijevanje i poštivanje drugog. – omogućuje uĉitelju da roditelja drţi na odreĊenoj udaljenosti jer
Profesionalnost
to omogućuje uĉitelju veću objektivnost u zakljuĉivanju Vjera u vlastite sposobnosti – uĉitelji moraju biti svjesni vlastitih snaga i sustava vrijednosti jer kad su sigurni u sebe ne manipuliraju drugima ali i ne dopuštaju da drugi manipuliraju njima. „Poštujući sebe, poštuje i
Nenametljivost
druge.“(Jirasek, 2004, 37)
– uĉitelj mora znati slušati, biti strpljiv i znati prenijeti ideje
prihvatljive roditelju.
„Na istom smo zadatku. Pomognimo jedni drugima da
budemo uspješniji za djetetovu dobrobit.“ (Jirasek, 2004, 37)
Razumijevanje
– uĉitelj mora razumjeti roditelje i jednako reagirati prema svakom
roditelju.
Poštivanje drugog – uĉitelj treba pristupiti svakom roditelju kao pojedincima jer se oni meĊusobno razlikuju.
Uspostavljanje komunikacije izmeĊu
škole i obitelji, uĉitelja i roditelja je dugotrajan proces,
koji traţi napor i volju obiju strana. A zadovoljan i uspješan uĉenik je rezultat dobre komunikacije i suradnje izmeĊu roditelja i uĉitelja. Oblici suradnje i komunikacije između škole i obitelji:
a) Roditeljski sastanci
– su najĉešći oblik suradnje i odrţavaju se ĉetiri puta na
godinu, a po potrebi i ĉešće. Na njima razrednik informira o uspjehu uĉenika, 88
iznosi svoja zapaţanja o ponašanju uĉenika, informira o zakljuĉcima uĉiteljskog vijeća upoznaje roditelje sa školskim planovima i sl. Roditeljski sastanak treba organizirati tako da potiĉe dvosmjernu komunikaciju. b) Individualni razgovori s roditeljima
– “Svaki učitelj, obično na početku školske
godine, odredi vrijeme kad će primati roditelje na individualne razgovore. Učitelj treba prilagoditi vrijeme informacija za roditelje svojim, ali i roditeljskim radnim obvezama.“(RaĊenović, Smiljanić, 2007, 63) Uĉitelj tijekom razgovora informira roditelja o tome što djetetu dobro ide, a što ne kako bi se stanje poboljšalo. c)
Pedagoške radionice s roditeljima
d) Predavanja za roditelje
„Što se prije članovi grupe započnu meĎusobno upoznavati, to će prije osjetiti lakoću u zajedničkom radu i sudjelovanjem u diskusiji.“ (Bratanić, 1997, 41) „Bez dobrote srca koja je otvoreno i zrači ljubavlju za sve učenike nastavnički poziv postaje „Sizifov posao“, teška muka, naporan rad bez radosti.“ (Bratanić, 1997, 153)
89
4.1. Komunikacija učitelj - učenik
Komunikacija je proces razmjene znaĉenja meĊu subjektima komunikacije. U komunikacijskom procesu razmjenjuju se dva tipa
znaĉenja.
Prvi tip znaĉenja odnosi se na sadrţaj poruke, a drugi na odnos subjekata koji sudjeluju u komunikaciji.
Odnosni aspekt komunikacije tiĉe se meĊusobnog prihvaćanja eksponiranih samodefinicija osoba u komunikaciji. Osobe u komunikaciji pretendiraju na to da se prihvati njihov identitet. Dijalektika odgojno-obrazovne
komunikacije oĉituje se u tome što uĉenici istodobno traţe
priznavanje svog identiteta i mijenjaju ga.
To od uĉitelja zahtijeva razvijenu komunikacijsku vještinu i visok nivo empatiĉnosti. U odgojno-obrazovnoj komunikaciji istodobno se prihvaća i negira identitet uĉenika. Tolerantna komunikacija je kvaliteta komunikacije u kojoj postoji obostrana prihvaćenost
subjekata komunikacije i spremnost za prihvaćanje argumentiranih sadrţajnih poruka ili argumentirano neprihvaćanje poruka na sadrţajnom planu ali bez ugroţavanja odnosa subjekata. Tolerantna komunikacija u razredu odnosno odgojno-obrazovnom procesu konceptualno
ukljuĉuje komunikacijsko priznavanje prezentnih osobnosti (odnosna komunikacija), stvaranje uvjeta za razvoj osobnosti (povoljna socio-emocionalna klima odnosa) i posredovanje odgojno-obrazovnih sadrţaja. (http://www.skretnica.com, 4.12.2010.)
Komunikacija
Communicare (lat.) – napraviti skupno, dijeliti nešto s
nekim, biti u meĊusobnoj povezanosti.
Komunikacija je proces u kojem dolazi do razmjene znakova (verbalnih i neverbalnih) u kojem je cilj posredovanje informacija.
90
Komunikacija je:
temelj svih meĊusobnih odnosa
kljuĉ uspješnog odgoja
temelj uspješne nastave
bitna pretpostavka uspješnog uĉenja
sporazumijevanje i jednakopravni dijalog svih sudionika uspješna komunikacija meĊusobna razmjena povratnih informacija – dvosmjernost komuniciranja,
upotpunjeno doţivljajem zadovoljstva
jednoznaĉno tumaĉenje poruka pošiljatelja i primatelja pridavanje jednakog znaĉenja istim znakovima.
Temeljni element komunikacijskog procesa je informacija koja se prenosi pomoću signala koji putuju od nekog sistema ili podsistema k sistemu ili podsistemu koji je prima, gdje
signali izazovu odreĊenu informaciju. Umijeće razgovaranja osnovno je sredstvo rada i najuĉestaliji pristup odgojnog djelovanja. Uĉenici se odgajaju slušanjem i gledanjem svojih uĉitelja. Elementi komunikacije: sadrţaj(pojam, misao, ideja, osjećaj,…), znak(verbalni, neverbalni), znaĉenje(denotativno-definirajuće i konotativno-doţivljajno). Vještine komunikacije: naizmjeniĉnost u komunikaciji, aktivno slušanje, parafraziranje, empatijsko slušanje, odrţavanje otvorene komunikacije. (http://docs.google.com/viewer?a=v&q=cache:GVylt2wSJfcJ:psihologija.ffzg.unizg.hr/uploa ds/3S/vW/3SvWcKLMs38Or6Mka-6msQ/1-tjedan09_10.ppt+vje%C5%A1tine+u+odnosima+s+ljudima&hl=hr&gl=hr&pid=bl&srcid=ADGEE SgeCS7U0BpBv7Cnf0aB2qPPi9Bc5UkEIA8Q7Gkgu2hxIXN425nUoTNce89n90HhYkXxfnuqwCp8DqbvYcYysCPtZpqXOEXfsZZNfbLqrxFVKpC4P0Iaif58J0ITAQMSROa4ryz&sig =AHIEtbQPWNirojXTmklbD1mYDqHGGlTUww, 5.12.2010.)
Vrste komunikacija:
Vrste komunikacije dijelimo s obzirom na broj ljudi koji ukljuĉuju. 1. 2. 3. 4. 5.
INTRAPERSONALNA KOMUNIKACIJA INTERPERSONALNA KOMUNIKACIJA KOMUNIKACIJA U MALOJ GRUPI JAVNA KOMUNIKACIJA MASOVNA KOMUNIKACIJA
6. MEĐUKULTURALNA KOMUNIKACIJA 7. PERSONALNA I APERSONALNA KOMUNIKACIJA 91
8. JEDNOSMJERNA I DVOSMJERNA KOMUNIKACIJA 9. NEPOSREDNA KOMUNIKACIJA I TELEKOMUNIKACIJA 10. AUTORITARNA I DEMOKRATSKA KOMUNIKACIJA 11. NASILNA I NENASILNA KOMUNIKACIJA
1. INTRAPERSONALNA KOMUNIKACIJA - komunikacija sa samim sobom
•
uĉimo o sebi,
•
evaluiramo naše postupke,
•
nagovaramo sami sebe na ovo ili ono,
•
razmišljamo o mogućim odlukama koje trebamo donijeti,
•
uvjeţbavamo poruke koje ţelimo prenijeti drugima.
Intrapersonalna komunikacija je „unutrašnji govor―. To je „govorenje samom sebi― ili „razgovor sa samim sobom―. To je introspekcija
vlastitiog ponašanja, sposobnosti ili stavova. „Unutrašnji govor― prethodi
svakoj meĊuljudskoj komunikaciji. Ta se komunikacija oznaĉava izrazom „monoakcija― za razliku od interakcije koja oznaĉava komunikaciju uĉenika i uĉenika ili uĉenika i nekog neţivog medija. (Bognar L., Matijević M. 2005., str. 362) 2. INTERPERSONALNA KOMUNIKACIJA -
komunikacija izmeĊu dvije osobe
•
dolazimo u interakciju s drugim ljudima,
• •
uĉimo o njima, ali i o sebi i o vanjskom svijetu otkrivamo sami sebe drugima, uspostavljamo, odrţavamo, prekidamo (a ponekad i popravljamo) naše veze.
Interpersonalno komuniciranje u odgojno-obrazovnom procesu odnosi se na izravnu
komunikaciju dviju ili više osoba „licem u lice― ili komuniciranje dviju osoba posredovanjem nekog apersonalnog medija (npr. pisma, telefona i sl.). U didaktiĉkom smislu interpersonalnu
komunikaciju moţemo odrediti kao interakciju u kojoj jedna osoba prezentira neke sadrţaje (informacije, poruke) drugoj osobi da bi utjecala na njezino ponašanje ili sudjelov ala u stvaranju situacija koje će pridonijeti mijenjanju vlastitih stavova i uvjerenja, odnosno da bi se pomoglo usvjanje odreĊenih ĉinjenica i generalizacija. Zahvaljujući razvoju sredstava 92
masovnog komuniciranja, omogućen je i specifiĉan oblik odgojne komunikacije u obrazovanju. Oznaĉava se izrazom masovno komuniciranje, a karakteristika je toga komuniciranja usmjerenost na široku i heterogenu publiku. Obavijesti se prenose javno te su dostupne i onima koji nisu ukljuĉeni u organizirane oblike nastave. (Bognar L., Matijević M. 2005., str. 362) Podjela interpersonalne komunikacije:
Verbalna - pod kontrolom svijesti, govor, informiranje o objektivnom stanju, idejama, mislima, zbivanjima oko nas i u nama. Verbalna je komunikacija svakako temelj odgojno-obrazovne
komunikacije, bilo da su rijeĉi
priopćene usmeno kao predavanje ili razgovor, ili uz pomoć nekog drugog medija koji moţe posredovati u prijenosu verbalnih poruka (npr. knjiga, mikrofilm, kompjutor). Nastavnikovo
ili uĉenikovo usmeno verbalno izlaganje moţe biti dopunjeno i obogaćeno raznim formama vizualne prezentacije informacija. Katkad je evidentno da neka fotografija ili crteţ donose više informacija od nekoliko stranica teksta, što ipak nije verbalna komunikacija. Mnogo smo puta slušajući neĉije predavanje osjetili preveliku dosadu, koja je bila rezultat monotonije (jednoliĉnosti) u naĉinu govorenja. Drugi put smo moţda dva sata slušali neĉije izlaganje, a da nismo osjetili ni umor ni dosadu. Najĉešće nismo svjesni zašto je to tako, ali ako komunikološki
analiziramo neko predavanje, uoĉit ćemo da lakše pratimo izlaganja koja su
praćena odgovarajućom neverbalnom komunikacijom (pokreti ruku i tijela, mimika lica i sl.). Lakše pratimo neĉije usmeno izlaganje ako predavaĉ vizualno (pogledom) kontaktira s auditorijem, nego kada stalno gleda u svoje bilješke ili u neku toĉku na podu ili stropu. (Bognar L., Matijević M. 2005., str. 364) Kako kvalitetno verbalno komunicirati:
više slušati - manje govoriti
više potvrĊivati – manje negirati, slagati se, paţljivo slušati
traţiti obrazloţenja, postavljati pitanja
pohvaliti stvarni napredak ma kako bio mali
izbjegavati izravne savjete
stvoriti osjećaj povjerenja
uvaţiti osjećaje
biti otvoren i ponašati se prirodno
93
neverbalno podupirati verbalno ponašanje.
Neverbalna
pod utjecajem nesvjesnog dijela naše liĉnosti
izraţavanje osjećaja, stavova, osobina liĉnosti kroz izraz lica, geste, smijeh, dodir, odijevanje...šutnju ( govor tijela )
Znaĉenje neverbalne komunikacije:
na neverbalnoj razini
– potvrĊuje ili mijenja znaĉenje poruke, oblikuje, dopunjuje,
proširuje verbalni sadrţaj – izraţava emocionalno stanje, sebe otvaramo drugima
na osobnoj razini
na odnosnoj razini
na utjecajnoj razini
– neverbalno izraţava stavove prema izgovorenim sadrţajima – neverbalno utjeĉe na verbalne poruke, potiĉe ili koĉi ―feedback‖
i dijalog. U odgojno-obrazovnom
procesu neverbalna poruka moţe zamijeniti verbalnu (kimanje
glavom umjesto „da― ), zatim moţe dati veću snagu verbalnoj poruci (smiješak pri izraţavanju veselja). Neverbalna kom unikacija,
dakle, moţe biti u funkciji praćenja, podrške i dopune verbalnom
komuniciranju ili zamjena za njega.
Osim što dopunjuje i obogaćuje verbalnu komunikaciju, neverbalna komunikacija moţe predstavljati i parazitarni faktor, odnosno moţe ometati verbalnu komunikaciju (tikovi, pretjerano gestikuliranje ili šetanje za vrijeme izlaganja). Zato je vizualna povratna informacija vrlo vrijedna u procesu pripremanja budućih uĉitelja, a korisno je da i iskusniji uĉitelji kontroliraju vlastitu neverbalnu i ve rbalnu komunikaciju i pokušavaju vidjeti ima li suvišnih pokreta ili rijeĉi koje umanjuju vrijednost usmenog komuniciranja.(Bognar L., Matijević M. 2005., str. 364)
3. KOMUNIKACIJA U MALOJ GRUPI - komunikacija s manjim brojem osoba
•
rješavamo probleme,
•
razvijamo nove ideje i
•
dijelimo svoje znanje i iskustvo.
94
4. JAVNA KOMUNIKACIJA - komunikacija govornika s publikom I kad smo u ulozi publike i kad smo u ulozi govornika:
•
nove informacije i ĉinjenice
•
uvjeravanje
•
utjecaj na druge da razmišljaju na odreĊeni naĉin odnosno da promijene svoje stavove ili vrijednosti
5. MASOVNA KOMUNIKACIJA - komunikacija usmjerena na brojnu publiku
•
najĉešće je impersonalna
•
sluţi se nekim od sredstava masovne komunikacije
•
dvosmjernost – i mi utjeĉemo na formu i sadrţaj medija
U vezi s intrapersonalnom, interpersonalnom i masovnom komunikacijom govori se o
razliĉitim socijalnim odnosima. Tako je odnos u intrapersonalnoj komunikaciji oznaĉen izrazo „ ja -ja―. U interpersonalnoj komunikaciji je prisutan odnos „ja-ti― i „ja-grupa―, a masovna je komunikacija oznaĉena izrazom „grupa-grupa―. Prva grupa u masovnom komuniciranju jest grupa koja priprema emitiranje odreĊenog programa (npr. preko radija ili televizije), a drugu grupu ĉine subjekti kojima je program namjenjen. (Bognar L., Matijević M. 2005., str. 362) 6. MEĐUKULTURALNA KOMUNIKACIJA •
sve vrste komunikacije, osim intrapersonalne
•
u kontaktu smo s ljudima iz drugih kultura, ĉiji su obiĉaji, uloge i pravila razliĉiti od naših
•
uĉimo razumjeti druge naĉine razmišljanja i ponašanja, te postajemo svjesni razlika u ljudskom iskustvu (Bognar L., Matijević M. 2005., str. 362)
7. PERSONALNA I APERSONALNA KOMUNIKACIJA Iz naziva personalna i apersonalna komunikacija vidljivo je da se u podjeli polazi od prirode osnovnog medija, odnosno od odgovora na pitanje radi li se o ţivom ili
neţivom mediju.
Kada dvije ili više osoba meĊusobno komuniciraju bez posredovanja sredstava, govorimo o personalnoj komunikaciji (lat. persona, -ae, f. –liĉnost, osoba).
95
Svaku komunikaciju koju posreduje
neki tehniĉki (apersonalni) medij oznaĉavamo izrazom
apersonalna komunikacija. Pedagoške vrijednosti neposredne personalne komunikacije su znatno iznad svake apersonalne komunikacije i sigurno se neće nikad dogoditi da u odgojno obrzovnom procesu bude prevladana ili sasvim zamijenjena apersonalnom komunikacijom. Ta se dva oblika komuniciranja u ukupnoj odgojno- obrazovnoj
komunikaciji meĊusobno
dopunjuju i obogaćuju, ali nikako ne iskljuĉuju. Nastoji se da u poĉetnim godinama školovanja dominira personalna komunikacija. Poslije, zbog socijalnog sazrijevanja i maturacije, te osposobljenosti za samostalno uĉenje, taj se odnos moţe i izmijeniti.(Bognar L., Matijević M. 2005., str. 363) 8. JEDNOSMJERNA I DVOSMJERNA KOMUNIKACIJA Dvosmjerna komunikacija razumijeva mogućnost meĊusobnog pruţanja povratne informacije
izmeĊu subjekata koji komuniciraju. Subjekt koji prima informacije odreĊenim znakovima priopćava subjektu koji šalje informacije je li razumio poruke. Najintenzivnija dvosmjerna komunikacija ostvaruje
se u neposrednom razgovoru uĉitelja s jednim uĉenikom ili uĉitelja s manjom grupom uĉenika. Jedan će uĉitelj teško ostvariti kvalitetnu i intenzivnu dvosmjernu komunikaciju s velikom grupom uĉenika. Zato za nastavu u kojoj dominira usmeno izlaganje uĉitelja kaţemo da u njoj dominira jednosmjerna komunikacija, jer svi uĉenici ne mogu priopćiti kako su razumjeli edukativne poruke. (Bognar L., Matijević M. 2005., str. 366) 9. NEPOSREDNA KOMUNIKACIJA I TELEKOMUNIKACIJA
MeĊusobno komuniciranje dviju ili više oso ba, koje se ne nalaze u istoj prostoriji ili na istome mjestu pa ne mogu komunicirati neposredno „licem u lice―, zovemo telekomunikacija. O telekomunikaciji govorimo i kada se edukativni programi priopćavaju pismom (dopisna nastava), televizijom, kada komuniciraju dvije osobe telefonom, te kada neka osoba uĉi putem Interneta. Ipak, u školi za mlade, dominira neposredna komunikacija uĉitelja s uĉenicima ili uĉenika meĊusobno. Neposredna komunikacija moţe biti verbalna i neverbalna, pa je tako moguće ostvariti intenzivnu i kvalitetnu pedagošku komunikaciju. (Bognar L., Matijević M. 2005., str. 367)
Medijski posredovana edukativna komunikacija neće nikad omogućiti odgojne kvalitete koje nudi personalna, ţiva i izravna, komunikacija uĉitelja i uĉenika. Didaktiĉka istraţivanja su pokazala da su se neki polaznici nastave na daljinu osjećali osamljeno, otuĊeno i nedovoljno
96
motivirani jer su im nedostajali kontakti s drugim polaznicima i uĉiteljima. (Bognar L., Matijević M. 2005., str. 367) 10. AUTORITARNA I DEMOKRATSKA KOMUNIKACIJA
Uz latinsku rijeĉ auctoritas navode se ova znaĉenja: ugled, uzor, vaţnost, vlast, zapovijed, dostojanstvo, vrijednost i dr. Odatle i suvremeno znaĉenje rijeĉi „autoritet― koja je oduvijek bila vezana uz odgoj, a ovdje bismo to trebali povezati i uz odgojno-obrazovnu komunikaciju.
Autoritet koji proizlazi iz biti meĊuljudskih odnosa i koji je steĉen radom poprima oblike obostranog uvaţavanja i poštovanja. Nasuprot tomu je autoritarni odgoj kao oblik zlouporabe autoriteta u odgojnom procesu. Autoritarnost u odgojno-obrazovnom procesu i uz nju povezana komunikacija ne pridonose ostvarivanju odgojnog ideala koji se manifestira u
slobodi. Ograniĉavana komunikacija ne vodi odgoju slobodne liĉnosti. Pretjerana strogost, zahtijevanje pokornosti i poslušnosti uz primjenu represivnih mjera, nisu obiljeţja pedagoških
situacija koje će pridonijeti optimalnom razvoju liĉnosti. Uz demokratski stil komuniciranja odgajaniku se dopušta da ima vlastito mišljenje, da oblikuje vlastite sudove, odnosno da bude ono što jest. Takav stil komuniciranja oznaĉava se kao simetriĉno -interaktivna komunikacija ili se veţe uz izraz „socijalna reverzibilnost―. Socijalna reverzibilnost ili simetriĉno interaktivna komunikacija razumijeva mogućnost da se uĉenik obrati uĉitelju istim rijeĉima i naĉinom kao što to ĉini uĉitelj prema uĉeniku, a da se pritom ne krše pravila pristojnosti, taktiĉnosti i postupanja. Uz njegovanje socijalno-reverzibilne komunikacije vodi se raĉuna da dijete preuzima onoliko odgovornosti koliko je moţe prihvatiti. (Bognar L., Matijević M. 2005., str. 368) 11. NASILNA I NENASILNA KOMUNIKACIJA
U školi sukobi izbijaju meĊu uĉenicima, izmeĊu uĉenika i uĉitelja te izmeĊu zaposlenih uĉitelja. Priroda i intenzitet tih sukoba u mnogome ovise o ukupnom školskom ozraĉju. Nasilna je komunikacija prepoznatljiva po vikanju, prijetnji, uporabi izraza koji
vrijeĊaju,
pozivanju na svoj autoritet, te u iznimnim sluĉajevima i po prisili. Zadaća je škole osposobljavati uĉenika za nenasilno rješavanje sukoba odnosno za nenasilnu komunikaciju. (Bognar L., Matijević M. 2005., str. 370)
To se postiţe uĉenjem socijalnih vještina u razliĉitim nastvnim scenarijima i uz raznovrsne nastavne strategije. Bitne sastojnice tih vještina su kultura govorenja i kultura slušanja. 97
Proces uvjeţbavanja socijalnih vještina za nenasilnu komunikaciju odnosno za nenasilno rješavanje sukoba treba dovesti do spoznaje da je bit sukoba u problemu, a ne u osobi. Dakle, potrebno je temeljito razmotriti problem i uz odgovarajuću kulturu govorenja i slušanja prihvatiti najbolje rješenje. (Bognar L., Matijević M. 2005., str. 370) Ciljevi komunikacije: Ciljevi komunikacije su: 1. Otkrivanje 2. Uspostavljanje odnosa 3. Pomaganje 4. Uvjeravanje 5. Zabava
1.OTKRIVANJE
• •
otkrivamo informacije o sebi
•
saznajemo nove informacije – o stvarima, ljudima i dogaĊajima
uĉimo o sebi i drugima
Danas se oslanjamo na komunikacijske medije kako bi ispunili ovu funkciju. 2. USPOSTAVLJANJE ODNOSA
•
uspostavljanje odnosa
•
odrţavanje odnosa
•
prekid odnosa
• 3. POMAGANJE
•
davanje konstruktivne kritike,
•
izraţavanje empatije,
•
rješavanje problema…
•
uĉitelji, terapeuti, savjetovatelji ovu funkciju koriste kao temelj svoje profesije
4. UVJERAVANJE
•
jedan od najĉešćih ciljeva komunikacije 98
•
svakodnevno pokušavamo promijeniti ponašanja i stavove drugih
Neki istraţivaĉi tvrde kako je svaka komunikacija persuazivna (cilj joj je uvjeriti nekoga u nešto) Npr: - samoprezentacijski ciljevi: komuniciramo s ciljem da kod drugih stvorimo sliku koji
ţelimo da imaju o nama - argumentacijski ciljevi: komuniciramo kako bismo sugovornika uvjerili da smo u pravu - instrumentalni ciljevi: komuniciramo kako
bismo druge potakli da za nas nešto naprave
5. ZABAVA
•
priĉanje viceva, gledanje komedija, prepriĉavanje zanimljivih priĉa, traĉanje
•
zadovoljenje motiva ka ugodi
•
omogućava opuštanje i bijeg od svakodnevnih briga i pritisaka
(http://docs.google.com/viewer?a=v&q=cache:a3ZLosh5ozAJ:www.azoo.hr/admin/fckeditor/ File/Kvalitetna%2520komunikacija%2520temelj%2520ucenja%2520i%2520poucavanja.ppt+ komunikacija+u+nastavi&hl=hr&gl=hr&pid=bl&srcid=ADGEEShZbIJ8JUy2pa661_pYPx6f cN5tKaNwZYtlgmXh-5p39R2wG8bph5bn_nPteFoCfcH-k_ROJGIdevtl14eg7uCnkTNDQoTCHn2LI6oNUvIg9BAOXZ84vIJlZ_FV0jHt9AI9tip&sig=AHI EtbTgJRRGNL0soWsNty6qYHdnjdKtBQ, 5.12.2010.)
Osnove komunikacijskog procesa IZVOR šalje PORUKU (misli i/ili osjećaji) putem
KANALA (slušnog, vidnog, olfaktornog,
taktilnog, okusnog) do PRIMATELJA – Šum - Povratna informacija.
Šum ili buka - sve što ometa komunikaciju ili
prepreka u komunikaciji
- sve što iskrivljuje poruku, sve što
sprjeĉava primatelja da u potpunosti primi poruku
Šum se moţe pojaviti: - pri oblikovanju poruke (npr. nerazgovijetna, nerazumljiva ili dvosmislena poruka) 99
- prilikom njenog prijenosa (gubitak dijelova poruke, ometajući signali i informacije) - kao i kod primanja poruke
(nedostatak pozornosti, informacijska preopterećenost
primatelja, nerazumijevanje, pogrešno tumaĉenje poruke). Vrste šumova Fiziĉki - smetnje koje su izvan i pošiljatelja i primatelja, koje ometaju fiziĉki prijenos signala ili poruke.
Fiziološki - prepreke koje se nalaze unutar pošiljatelja ili primatelja poruke Psihološki - kognitivne ili emocionalne prepreke Semantiĉki - pridavanje razliĉitog znaĉenja od strane pošiljatelja i primatelja Povratne informacije ili feedback
pokazuju kako je poruka interpretirana i prihvaćena od
strane primatelja, kakav utjecaj je poruka imala na primatelja.
Mogu se javiti u najrazliĉitijim oblicima – od smješka ili mrštenja, kimanja glavom, do verbalnih reakcija ili promjena u ponašanju. Vrlo su vaţne jer omogućuju kontrolu procesa razmjene poruka i interakcije izmeĊu sudionika. Vaţnu vještinu efikasne komunikacije ĉini upravo sposobnost «ĉitanja» povratnih informacija
i
prilagoĊavanje
poruke
na
temelju
dobivenog
feedbacka.
(http://docs.google.com/viewer?a=v&q=cache:zpJyQRqdeEsJ:https://www.ffri.hr/~sstanicic/i ndex.php%3Fdir%3DOpca_pedagogija%252F%26download%3DOpca%2Bpedagogija_Kom unikacija_PPT.pdf+odgojno+obrazovna+komunikacija&hl=hr&gl=hr&pid=bl&srcid=ADGE EShgrcGWoqzw0OYIqb1jsRb28RMNkn7Omz6AEgd3JFDfHg7iaxDA0UZuv3mGk0Q39aU iFmi52jAyCB1aDW9BWEs6MOb2WefcPT4OYjmBGVRYS6e3i0QDYyTjgKjczAQSM5RCwub&sig=AHIEtbRuyEnybnA UI3YTQYpUO1aLRcFEHw, 7.12.2010.)
Komunikacija u nastavi:
Objektivni uvjeti uspješne komunikacije u školi:
uĉionica (izgled, raspored klupa, prozraĉnost, osvijetljenost)
100
broj uĉenika u odjelu, raspored sjedenja, poloţaj tijela suuĉenika i poloţaj u odnosu na uĉitelja
primjeren odnos i meĊusobno poznavanje uĉitelja – uĉenika – roditelja
ozraĉje proţeto meĊusobnom povjerenjem, suradniĉki odnos
Što oteţava komunikaciju u školi?
zapovijedanje, zahtijevanje
moraliziranje, propovijedanje, zaklinjanje
davanje gotovih savjeta, prijedloga i rješenja
osuĊivanje, kritiziranje, predbacivanje
pretjerano hvaljenje, ulizivanje
grĊenje, ismijavanje, sramoćenje
istraţivanje, saslušavanje
izbjegavanje, odgaĊanje
Najĉešći problemi komunikacije u nastavi:
uĉenik odbija suradnju
uĉenik svojim ponašanjem ometa rad suuĉenika i uĉitelja
uĉenik se agresivno ponaša
nastavnik ne ocjenjuje realno
nastavnik ne primjenjuje adekvatne metode pouĉavanja
nastavnik rijetko vrši provjere
neadekvatan prostor i ozraĉje za odrţavanje nastave
roditelji zbog svojih nerealna oĉekivanja pridonose nastanku komunikacijskih problema
(http://docs.google.com/viewer?a=v&q=cache:a3ZLosh5ozAJ:www.azoo.hr/admin/fckedi tor/File/Kvalitetna%2520komunikacija%2520temelj%2520ucenja%2520i%2520poucavan ja.ppt+komunikacija+u+nastavi&hl=hr&gl=hr&pid=bl&srcid=ADGEEShZbIJ8JUy2pa66 1_pYPx6fcN5tKaNwZYtlgmXh-5p39R2wG8bph5bn_nPteFoCfcH-k_ROJGIdevtl14eg7uCnkTNDQoTCHn2LI6oNUvIg9BAOXZ84vIJlZ_FV0jHt9AI9tip&sig= AHIEtbTgJRRGNL0soWsNty6qYHdnjdKtBQ, 5.12.2010.)
Faze rješavanje komunikacijskih problema:
prepoznavanje problema
utvrĊivanje uzroka koji su uvjetovali nastanak problema 101
zajedniĉko iznalaţenje rješenja i postizanje sporazuma
praćenje ostvarivanja dogovorenog.
J. D. Twentier: Pozitivna snaga pohvale
„Traţite ono najbolje u njima, kako biste dobili ono najbolje iz njih pronaĎite dobro u njima i hvalite ga razgovarajte i slušajte svojeg učenika onako kako ţelite da on razgovara s vama i sluša vas.“
Učenici više vole nastavnike koji posjeduju sljedeća svojstva: 1. ljudske kvalitete: ljubaznost, prirodnost, dobro raspoloţenje 2. kvalitete koje se odnose na stav prema disciplini: da je fer, postojan
3. fiziĉke kvalitete: dobar izgled, ugodan glas, opća privlaĉnost 4.
nastavne kvalitete: da pomaţe uĉenicima, da postupa u interesu uĉenika, da je zanimljiv i
entuzijast. (ĐorĊević B. i J., 1988., str. 31.)
Odgojno-obrazovna komunikacija:
Odgojno
– obrazovna komunikacija je proces stvaranja i razmjene informacija izmeĊu
odgojitelja i odgajanikas ciljem razvoja odgajanika. Poticajna komunikacija
(participativna, demokratska): slobodno izraţavanje uĉenika, poticanje
samostalnosti uĉenika, odgovornost uĉenika za rezultate rada, samovrednovanjeostvarenja. Represivna komunikacija
(autokratska, direktivna): izraţavanje po dopuštenju, nema
samostalnosti, radi se po direktivi, odgovornost zadrţava nastavnik, vrednuje iskljuĉivo nastavnik. Gordonov model jasne komunikacije Komunikacijom jasnim porukama nastavnik neprihvatljivo
ponašanje uĉenika ―prevodi‖u
prihvatljivo.
Jezik prihvaćanja –jasne poruke usmjerene na uĉenikov problem (participativna komunikacija nastavnika, uvaţavanje osobnosti uĉenika).
102
Jezik neprihvaćanja –nejasne porukeusmjerene na osobnost uĉenika (autorita rna/represivn komunikacija nastavnika, neuvaţavanje uĉenika, demonstracija moći nastavnika). Poruke jezika neprihvaćanja (tradicionalne razredne komunikacije): •zapovijed(zahtijevanje pokornosti nastavniku) •moraliziranje(nametanje moralnih vrednota N) •kritiziranje(uĉenik je manje vrijedan od N) •prijetnja(ako se uĉenik ne podredi – kazna) •ispitivanje(traţe se informacije od uĉenika) •omalovaţavanje(izrugivanje uĉenikovoj osobnosti i postupcima) Odlike uspješnih nastavnika •fleksibilnost(prilagodljivi razrednoj situaciji) •empatiĉnost(uţivljeni u uĉenikovo doţivljavanje sebe i dr.) •personalizirani stil (stil rada prilagoĊavaju svojoj osobnosti) •kreativnost(skloni promjenama u radu i inovacijama) •komunikativnost(vješti u razgovoru i postavljanju pitanj a) •struĉnost(dobo poznaju svoj nastavni predmet) •savjesnost(pripremaju se za nastavu i ispitne situacije) •odgovornost(pomaţu uĉenicima da budu uspješniji u uĉenju) •leţernost(opušteni u radu) •smisao za humor(izlaganje obogaćuju duhovitim opaskama) (http://docs.google.com/viewer?a=v&q=cache:zpJyQRqdeEsJ:https://www.ffri.hr/~sstanicic/i ndex.php%3Fdir%3DOpca_pedagogija%252F%26download%3DOpca%2Bpedagogija_Kom unikacija_PPT.pdf+odgojno+obrazovna+komunikacija&hl=hr&gl=hr&pid=bl&srcid=ADGE EShgrcGWoqzw0OYIqb1jsRb28RMNkn7Omz6AEgd3JFDfHg7iaxDA0UZuv3mGk0Q39aU iFmi52jAyCB1aDW9BWEs6MOb2WefcPT4OYjmBGVRYS6e3i0QDYyTjgKjczAQSM5RCwub&sig=AHIEtbRuyEnybnA UI3YTQYpUO1aLRcFEHw, 7.12.2010.)
Predavaĉka nastava dominantno je jednosmjerna komunikacija ali, ako se ima na umu i prateća neverbalna komunikacija (gesta, mimika, pokreti tijela), onda je ona i dvosmjerna komunikacija. (Bognar L., Matijević M. 2005., str. 373)
103
104
4.2. Partnerstvo u obitelji
U današnje vrijeme teško je odrediti što je to obitelj i što je to partnerstvo u obitelji. Naravno svi mi ţivimo u nekoj vrsti zajednice koju zovemo obitelj, ta zajednic a je za svakoga drugaĉija i svatko ju doţivljava na svoj naĉin. Neke obitelji imaju tri ĉlana neke ĉak i deset ĉlanova, ali sve je to obitelj bez obzira na broj ĉlanova. Odnosi u obitelji su niz interakcija meĊu ĉlanovima te iste obitelji. Kako bi se postigao dobar obiteljski odnos svi ĉlanovi obitelji moraju znati komunicirati i poštivati jedni druge. Naravno vaţno je i da postoji ljubav, prvo ona intimna izmeĊu dva supruţnika a kasnije ta ljubav prelazi u onu majĉinsku ili oĉinsku ljubav. Da bi uopće dvoje stupili u brak trebaju biti zreli i biti svjesni onga što ih ĉeka, jer za to je potrebno mnogo odricanja i poţrtvovnosti jer kada stignu djeca kasno je za kajanje. Dijete je nešto najosjetljivije na ovome svijetu, i za njega trebamo biti spremni na sve, ono će biti naša ţivotna vodilja dalje kroz ţivot. OBITELJ
Obitelj
je osnovna socijalna grupa u društvu i obiĉno se sastoji od jednog ili dva roditelja i
njihove djece. Obitelj je zajednica po obitavanju ljudi, koji mogu, ali ne moraju imati
zajedniĉko podrijetlo - biti u krvnom srodstvu. Osnovne funkcije obitelji su reprodukcijsko odgojne,
gospodarske (potrošnja) i socijalno-kulturne. Nuklearnu obitelj ĉine supruţnici i
njihova djeca. U zapadnom poput
svijetu, neke uloge obitelji nadomjestile su drţavne institucije
vrtića i staraĉkih domova. Obiteljskim odnosima u pravnom pogledu bavi se obiteljsko
pravo.
OBITELJSKI ODNOSI
Sociolozi prouĉavaju obitelj u odnosu na niz interakcija. Sociolog L aing obiteljsku skupinu naziva neksusom. Tvrdi da je ''najvaţnija briga neksusa reciproĉno uvaţavanje''. Svaki se partner brine što onaj drugi misli, osjeća, ĉini. Unutar neksusa postoji neprekidni, neumorni zahtjev za uzajamnom brigom i nepaţnjom. Posljedica je takvog stanja golemi potencijal za uzajamno ranjavanje: ĉlanovi obitelji nalaze se u posebnom ranjivom poloţaju. Ako se otac srami svog sina, to, s obzirom na prirodu veze, duboko djeluje na sina. Budući da je emocionalno zatoĉen u neksusu, stalo mu je do oĉeva mišljenja i ne moţe ga lako odbaciti. U samoobrani će nerijetko iskoristiti majĉinu zaštitu. Na taj naĉin tvrdi Laing ''obitelj moţe funkcionirati poput gangstera koji jedan drugome nude zaštitu protiv uzajamnog nasilja''. U
105
okviru obitelji djeca se uĉe pokoravati roditeljima. Laing to smatra prvotnom karikom jednog
iznimno opasnog lanca. Obrasci poslušnosti koji se stvaraju u ranom djetinjstvu temelj su pokoravanja autoritetu u kasnijem ţivotu. BRAK:
je ţivotna zajednica dviju osoba razliĉitog spola (ţene i muškarca) koja ima sociološke,
Brak
kulturne, vjerske i pravne posljedice. Osnovna funkcija braka je osnivanje obitelji i stvaranje potomaka. brak
ukljuĉuje dnevni kontakt partnera i zajedniĉko proţivljavanje dobrih i loših trenutaka i
raspoloţenja. Postoji nekoliko vrsta brakova: nezavisni, razdvojeni, tradicijski. 1. Nezavisni brakovi- partneri imaju nekonvencionalne braĉne o vrednote, zadrţavaju
stanovit stupanj meĊusobne neovisnosti u odnosu, karakteriziraju ga inovacije,nesigurnost i promjena. 2. U razdvojenom braku partneri nalaze naĉina
odrţati svoj braĉni odnos unatoĉ maloj
meĊusobnoj ovisnosti.
3. U tradicijskom braku partneri ovise jedan o drugome ,imaju konvencionalne
vrednote u pogledu braĉnog ţivota. 4.
Miješane vrste brakova- napr. razdvojeno-tradicijske gdje muţ sebe smatra razdvojenim, a ţena ima tradicijske stavove.
Razlikujemo ĉetiri modela meĊuljudskih odnosa izmeĊu muţa i ţene u braku: 1.Tip
– model: Don Juan - Ĉovjek kojim ima donjuanovske znaĉajke ţeli dokazivati sebi i
drugima da on nešto vrijedi, a na to ga motivira jaki osjećaj manje vrijednosti, nesigurnosti i nemoći što osjeća u podsvijesti, on nije sposoban za autentiĉnu ljubav, jer je previše zaokupljen svojom infantilnom potrebom da se 2.Tip
dokazuje, da on bude u središtu pozornosti .
– model: U supruzi traţiti svoju majku- ovdje se radi o onim muţevima koji u svojim
suprugama traţe zaštitu i ljubav majke, a ne prije svega zajedništvo ţivotu dviju razliĉitih osoba, dvaju partnera koji se privlaĉe da bi obogatili jedno drugo. 3. Tip – model: U supruzi traţiti svoju sluškinju - suprug ne uspijeva uspostaviti ravnopravan
odnos partnerstva sa svojom suprugom, nego traţi od nje apsolutnu poslušnost i ropsk u pokornost.
106
4. Tip
– model: Ravnopravni u razliĉitosti, ujedinjeni u ljubavi - Glavna znaĉajka tog modela
braĉnog ţivota je: ravnopravnost u razliĉitosti i jedinstvo u meĊusobnoj ljubavi , muţ i ţena, kao osobe posve su ravnopravni , nitko ne moţe i ne smi je raspolagati ili manipulirati drugom osobom ,muţ dobiva pravo na ţenu i
ţena na muţa njihovim slobodnim pristankom
Mnogi tvrde da brak sve više gubi na popularnosti – sve se manje ljudi odluĉuje na brak, a sve više ljudi odabire neku od mogućih alternativa konvencionalnom braku.
RAZVOD:
Slom braka, moguće je podijeliti na tri glavne kategorije: rastava odnosno, zakonski prekid braka; rastava koja podrazumijeva fiziĉko razdvajanje supruţnika koji nemaju zajedniĉko obitavalište, te ''prazne'' brakove u kojima supruţnici ţive zajedno, ostaju pred zakonom u braku ali taj brak postoji samo na papiru. Ako je do sloma braka došlo u braĉnoj zajednici s djecom, logiĉnim se ĉini pitanje utjecaja sloma braka na kvalitetu roditeljstva i posljedice koje ostavlja na dijete.
SUPRUŽNIČKE ULOGE – RODITELJSTVO: Partnerski odnosi su odnosi intimne prirode u kojima postoji stalna interakcija, duboko
otkrivanje sebe, izrazita meĊusobna ovisnost tj. meĊusobni utjecaj i jaka osjećajnost. Intimnost je u odnosima ţene i muţa,roditelja i djece, ljubavnika, bliskih prijatelja,pa i razvedenih supruţnika. Postoji sklonost prebacivanja krivnje na drugog partnera za neuspjele odnose. Partnerske odnose karakterizira romantiĉna ili strastvena ljubav, to su osjećaji kojima se ne moţe
upravljati, radi se o strasti a ne o razumu. Od bioloških roditelja dijete nasljeĊuje
jednim djelom mentalne i tjelesne karakteristike, dok su socijalni roditelji oni koji istodobno
ne moraju biti i biološki, ali se skrbe i odgajaju dijete. Pojam roditeljstva u sebi ukljuĉuje i osjećanja roditelja prema djetetu, ali i sasvim specifiĉne misli i djelovanja roditelja te funkcije kao što su: odgoja i obrazovanje u skladu s kulturnim, religijskim, moralnim normama, vrijednostima i sl.
Moglo bi se reći kako je roditeljstvo proces koji u svom razvoju prolazi razliĉite faze. Prije roĊenja prvog djeteta partneri su usmjereni jedno na drugo, emocionalno i socijalno se odvajaju od svojih roditelja i planiraju zajedniĉki ţivot s djetetom. RoĊenje djeteta iako sretan,
istovremeno je i stresan dogaĊaj koji zahtijeva prilagoĊavanje obaju partnera. To je
vrijeme ĉestih konflikata s kojima su mladi roditelji suoĉeni. Tu se dogaĊa velika promjena, 107
roditelji mijenjaju sliku o sebi
– predodţbu o sebi kao djetetu svojih roditelja zamjenjuju
predodţbom sebe kao roditelja svoje djece. S odrastanjem djeteta roditelji imaju priliku ponovno se više okrenuti jedan drugome, ali i svojoj karijeri. To je ujedno i vrijeme kad se od roditelja oĉekuje više ukljuĉenosti u ţivot svog djeteta kroz sudjelovanje u njegovim školskim i izvanškolskim aktivnostima. Djeĉja adolescencija ujedno je i vrijeme kada roditelji uĉe biti fleksibilni i tolerantni prema svojoj djeci. Slijedeća faza u razvoju roditeljstva je prihvaćanje djeteta kao nezavisne,
mlade, odrasle osobe koja samostalno donosi svoje odluke i uĉi iz
vlastitih iskustava. I konaĉno, faza roditeljstva u kojoj roditelji moraju nauĉiti kako ponovno izgraditi svoj brak ili samostalan ţivot po odlasku djeteta iz kuće te prihvatiti novu ţivotn u ulogu
– ulogu bake i djeda, ali i nauĉiti kako postavljati i ostvarivati svoje ţivotne ciljeve u
novim ţivotnim okolnostima. Prijelaz iz braĉnog u obiteljski ţivot odnosno, roditeljstvo moţe biti priliĉno teško za pojedince budući da svaki od njih sobom ''donosi'' svoju jedinstvenu povijest, znanja i iskustva, meĊutim ţene i muškarci razliĉito doţivljavaju taj prijelaz te on za muškarce predstavlja puno sloţeniji proces. Postoji niz ĉimbenika koji utjeĉu na roditeljstvo i oblikuju ga, a koje je uvjetno moguće podijeliti na: 1.
Ĉimbenici koji utjeĉu na roditeljstvo, a nisu u neposrednoj svezi s roditeljima: djetinjstvo roditelja moţe imati utjecaja na naĉin kako će on kasnije odgajati svoje dijete, poţeljan model roditelja za oblikovanje djeĉje osobnosti su on i roditelji koji su topli, vedri, optimistiĉni, tolerantni, potiĉući, otvoreni i pristupaĉni u komunikaciji meĊusobni, ali i prema svojoj djeci.
2.
Ĉimbenici koji utjeĉu na roditeljstvo, a u neposrednoj su svezi s djecom: ''ţiva djeca'', djeca s posebnim potrebama,
djeca s kroniĉnim oboljenjima, ''teško odgoji va djeca'',
djeca s neoubiĉajnim ponašanjem i sl. samo su neka od djece koja iziskuju stalnu brigu, skrb i pozornost roditelja te u mnogo roditeljsku ulogu ĉini još zahtjevnijom i stresnijom. 3.
Ĉimbenici šireg društvenog konteksta koji utjeĉu na roditeljstvo: politiĉka, gospodarska i financijska stabilnost, sreĊene stambene prilike, zaposlenje primjereno struĉnoj spremi itd. mogu pridonijeti osjećaju moći i sigurnosti roditelja te pozitivno utjecati na uspješnost
i kvalitetu njihovog roditeljstva. meĊutim siromaštvo, loši
stambeni uvjeti, nezaposlenost, ratna i poratna zbilja i niz drugih, mogu nepovoljno
utjecati na roditeljsko ponašanje i oteţavati formiranje afektivnih veza na relaciji roditelj – dijete te negativno utjecati na kvalitetu roditeljstva. 108
Postoje ĉetiri moguće kombinacije ekstremnih pozicija na dimenzijama stila odgoja koji rezultiraju razliĉitim oblicima ponašanje djece: 1. Topli i strogi roditelji
– njihovoj djeci će biti stalo do mišljenja odraslih, spremno će
internalizirati pravila i biti će privrţeni roditeljima. 2. Topli i permisivni roditelji
– njihova će djeca biti samopouzdana i socijalno otvorena,
ali će ĉesto ignorirati ili kršiti pravila, biti će umiljata i ljubazna, ali razmaţena – njihova će djeca biti anksiozna i nedruţeljubiva, neljubazna, prkosna,
3. Hladni i strogi
njihova agresija i srdţba moraju se okrenuti prema okolini ili prema sebi. 4. Hladni i permisivni
– njihova će djeca biti neprijateljski raspoloţena, odbijati će
pravila i kršiti ih, ova djeca imaju veliku šansu da postanu delikventi.
MAJČINSTVO:
Prema hrvatskom obiteljskom zakonu posve je jasna definicija majke u našoj zemlji. Prema ĉlanku 53. djetetova majka je ţena koja ga je rodila. Iznimno, majkom djeteta moglo bi se i smatrati ţena koja je dala svoje jajne stanice za njegovo zaĉeće, ako to nije bilo dovoljno i uz
njezin pisani pristanak. Majka koja je posvojila dijete upisuje se u maticu roĊenih kao majka, i to majĉinsko pravo joj zauvijek pripada, jer nakon zasnivanja posvojenja nije dopušteno osporavanje ili utvrĊivanje majĉinstva ili oĉinstva. Majĉinstvo je za ţene najvaţniji izvor osobnog identiteta, mnogo snaţniji od braĉnog statusa ili profesije. To je najuoĉljivije u patnjama ţena koje ne mogu roditi, u velikom društvenom pritisku na ţenu da se uda i rodi, u golemom investiranju vremena, napora i uţivanja u bavljenju djecom. Ĉini se da je uloga majĉinstva za ţene daleko vaţnija od uloga oĉinstva za muškarce, te da je uloga majke središnja uloga za ţenu i mjerilo njezine ţenstvenosti.Majĉinstvo je temelj osobnog ispunjenja, razvoja i sreće, a istodobno je izvor najvećeg straha, tjeskobe i depresije. Ono donosi osjećaj ispunjenja, ali i ekonomskog tereta, ograniĉenja slobode i podreĊenosti. Zbog toga mnogi smatraju da nije moguće podvesti pojam majĉinstva pod zajedniĉki nazivnik, nego
je ono jedinstveni doţivljaj, poseban i drugaĉiji za svaku majku. Provela su se istraţivanja koliko majĉina izobrazba utjeĉe na kvalitetu i koliĉinu bavljenja djetetom. Dokazano je da što je majka obrazovanija one se više bave djetetom i njihov odgoj je kvalitetniji tj. One su usmjerene na djetetov kognitivni razvoj.
109
OČINSTVO: Pojam otac u prvom redu podrazumijeva odnos u kojem moţe, a ne mora biti zastupljena
biološka sastavnica. Taj je pojam podloţan promjenama i razgranatosti oblika koja je posljedica suvremenih demografskih i društvenih pomaka u svijetu, osobito na zapadu. Moguće je podijeliti muškarce prema kriteriju ''otac'' u sljedeće skupine: muškarci bez djece, oĉevi koji ţive s vlastitom djecom, oĉevi koji ţive s djecom, oĉevi koji ne ţive sa svojom maloljetnom djecom, oĉevi koji ne ţive sa svojom odraslom djecom, a što se moţe saţeti su ĉetiri osnovna tipa oĉeva: 1.
Muškarci koji ţive s maloljetnom djecom
2.
Muškarci koji ţive odvojeno od svoje maloljetne djece
3.
Muškarci koji imaju odraslu i samostalnu djecu
4.
Muškarci koji su postali oĉevi ţenidbom (oĉusi)
Sve te vrste oĉeva postavljaju muškarce u raznovrsne i zahtjevne višestruke uloge, te će se oĉinstvo, doţivljaj oĉinstva, zadovoljstvo i osjećaj kompetencije bitno razlikovati, ovisno o okolnostima i razliĉitoj obiteljskoj, braĉnoj i široj društvenoj potpori. U svim navedenim podjelama nalazimo preklapanja triju aspekata: biološkog, hraniteljskog i odgojnog. Biološki i nebiološki (adoptivni) otac moţe ţivjeti s djetetom ili odvojeno od njega, materijalno se brinuti, biti ukljuĉen u djetetov odgoj ili biti po strani. Oĉeva ukljuĉenost u odgoj djeteta moţe imati razliĉite oblike. Modernija istraţivanja temeljitije rašĉlanjuju oĉevu ukljuĉenos t tako da se oĉeve aktivnosti promatraju kao kognitivne (razmišljanje o djetetu), emocionalne (pokazivanje njeţnosti) i vanjsko ponašanje (igranje), a time se dodaju materijalno zbrinjavanje djeteta, moralni odgoj i emocionalna potpora majci.
Što se tiĉe obrazovanosti oĉeva, smatra se da se obrazovaniji oĉevi više brinu za djetetov kognitivni razvoj ali ipak majci ostavljaju onaj odgojni dio a na sebe preuzimaju hraniteljsku funkciju. RAZNOLIKOST OBLIKA OBITELJI
Mnogi povjesniĉari istiĉu da je predindustrijsko doba i tijekom industrijalizacije bilo razliĉitih tipova kućanstva, uglavnom se polazi od pretpostavke da je u pojedinom razdoblju dominirao odreĊeni tip obitelji. Bez obzira na to je li se prihvaćalo da je moderna obitelj nuklearna, modificirana, proširena ili disperzirana, najĉešće se polazilo od pretpostavke o jednom tipu obitelji koja ima središnje mjesto u ţivotu ljudi modernih industrijskih društava. Ipak novija 110
istraţivanja upućuju da moderna društva karakterizira pluralitet tipova obitelji, kuća nstava i da je ideja o ''tipiĉnoj obitelji'' zabluda. Ann Oakley definirala je tipiĉnu obitelj kao ''konvencionalnu''. Kaţe da ''konvencionalne obitelj''i su sastavljene od zakonski vjenĉanih parova koji slobodno odluĉuju da li će imati jedno ili više djece. HOMOSEKSUALNE I LEZBIJSKE OBITELJI – ISTOSPOLNE OBITELJI:
Odgojni obrasci i metode ĉesto se zasnivaju na znanju generacija naših prabaka, baka i majki, no malo tko uzima u obzir da su se okolnosti posljednjih nekoliko desetljeća stubokom promijenile te da društvo u kojemu su one ţivjele – danas više ne postoji.
Djeca gej parova nisu ‘seksualno zbunjena‘ i jednak je udio homoseksualaca meĊu njima kao i meĊu djecom iz klasiĉnih brakova. Sve do nedavno nismo znali gotovo ništa o djeci istospolnih parova. Prva istraţivanja koja su progovorila o njima su iz 70 -ih godina, no ona su provedena na uzorku premalenom da bi rezultati mogli biti pouzdani. No prije dvadesetak
godina ameriĉki sluţbe za demografiju su poĉele pratiti i nevjenĉane parove u ĉiju su se kategoriju smjestili i gej partneri. Njihova su djeca sada dovoljno odrasla i toliko brojna da
znanstvenici od njih mogu prikupiti dovoljno podataka na temelju kojih će donijeti pouzdane zakljuĉke.Objedinjena znanja pokazuju da ne postoji razlika izmeĊu djece heteroseksualnih i homoseksualnih parova. Djeca gej roditelja ne obolijevaju više od psihiĉkih bolesti, nisu više zlostavljana u školi i jednako su popularna u društvu kao i djeca iz konvencionalnih brakova. Istraţivanja pokazuju da će lezbijke odgojiti kćerke koje će imati neznatno veći broj seksualnih partnera tijekom ţivota, dok će sa sinovima situacija biti upravo obrnuta. Ono što je protivnicima gej roditeljstva moţda i najveći argument, palo je u vodu. Naime, djeca gej parova nisu ‘seksualno zbunjena‘ i jednak je udio homoseksualaca meĊu njima kao i meĊu djecom iz klasiĉnih brakova. Od sliĉnosti su moţda još vaţnije razlike, pa su takva djeca manje rigidna po pitanju rodnih uloga i manje robuju predrasudama. Kći lezbijki će se tako u 51 posto sluĉajeva odluĉiti za neko moćno muško zanimanje, poput lijeĉnika ili odvjetnika, dok kćeri heteroseksualnih roditelja u 79% ţele tradicionalna ţenska zanimanja poput odgajateljice ili medicinske sestre. Kćeri lezbijki su sklonije igranju s ‗muškim‘ igraĉkama i ne bjeţe od ‗muških‘ kućnih
111
poslova poput popravaka. Kada odrastu, ĉešće se bave poslovima u podruĉju socijalne jednakosti i pravednosti i imaju više gej prijatelja. SAMOHRANI RODITELJI: Uzroci samohranog roditeljstva:
Samohrano roditeljstvo moţe nastati kao posljedica vrlo razliĉitih situacija. Ljudi koji ţive u braku mogu postati samohrani roditelji zbog: 1. Razvoda braka (zakonski prekid) 2.
Rastave (fiziĉkog razdvajanja supruţnika)
3.
Smrti jednog od supruţnika
Samohrani roditelji koji nikada nisu bili u braku: 1.
Ţivjeli su s roditeljem djeteta kada je dijete roĊeno, ali su kasnije prestali ţivjeti zajedno.
2.
Nisu ţivjeli s roditeljem djeteta ni u razdoblju kada se dijete rodilo.
Djelomiĉno bi porast takvog roditeljstva moţda mogao objasniti postojani trend opadanja osude kojoj je samohrano roditeljstvo dugo bilo izloţeno. Taj se trend moţe vidjeti iz sve rjeĊe upotrebe pojma poput ''nezakonito dijete'' i ''neudana majka'', koji impliciraju odreĊenu devijaciju od normi obiteljskog ţivota, i njihova zamjena terminima ''obitelji s jednim roditeljima'' i ''obitelj sa samohranim roditeljem'' koje nemaju tako negativne konotacije.
E. E. Cachmore preispituje tezu da djeca koja odrastaju uz samo jednog roditelja obiĉno lošije prolaze u ţivotu od onih koji odrastaju uz oba roditelja. On tvrdi da je za dijete ţivot samo s jednim roditeljem koji se brine o njemu ĉesto bolje rješenje nego ţivotu obitelji u kojoj se jedan roditelj brine, a drugi ne, posebno ako se roditelji neprekidno svaĊaju i brak im je na rubu propasti. Cachmore
smatra da i samohrano roditeljstvo moţe imati i pozitivne strane za
roditelja, posebno za majku jer konvencionalni obiteljski ţivot više pogoduje muškarcima nego ţenama. Mnoge samohrane majke na kraju postanu ovisne o drţavi i suoĉavaju se s financijskim
poteškoćama. Stoga zakljuĉak je ''samohranim roditeljima ne nedostaje toliko
partner koliko partnerovi prihodi''.
112
OBITELJI S POSVOJENOM DJECOM:
Posvojiti dijete je plemenita i teška odluka. Obiĉno se ljudi odluĉuju na taj korak tek nakon nekoliko neuspjelih
pokušaja potpomognute oplodnje. Pristupaju posvojenju na priliĉno
romantiĉan naĉin, što je dobro jer pridonosi brţem povezivanju djeteta i njegovih novih roditelja. Roditelji se raduju, a dijete koje po prvi put dolazi u normalnu sredinu obasipaju poklonima,
odlaze na izlete, slavi se dolazak prinove u obitelj. Ni jedan odnos ne moţe se temeljiti na prešućivanju vaţnih stvari. Mnogi roditelji posvojene djece ĉine upravo to – svode razgovor o posvojenju na nekoliko prilika, te smatraju da ako dijete n išta
ne pita, o
tome ni ne razmišlja. Istina je ĉesto upravo suprotna. Svatko od nas ţeli znati gdje su njegovi korijeni, a osobito posvojeno dijete. Ova tema je posebno bolna ako postoje neke stvari za
koje osjećamo da bi bilo bolje da dijete ne zna – na primjer ovisnost roditelja o drogama ili alkoholu, kriminalna prošlost ili ostavljanje djeteta u bolnici. Sve je to dio djeteta i kako ono odrasta pitat će sve više. Posvojeno dijete u svom ţivotu ima najmanje tri teška momenta: a) Prvo, njegova majka ga ne
ţeli što dijete sigurno osjeća dok je još u njezinoj utrobi.
Ovo moţe izgledati kao pretjerivanje, ali nije tako. Majka komunicira sa svojim djetetom u trbuhu o ĉemu moţe posvjedoĉiti svatko tko je imao iskustvo trudnoće. b) Drugo, kada se dijete koje je kasnije posvojeno rodi, u tim najosjetljivijim danima
najĉešće nema adekvatnu brigu. Moţda ga je majka ostavila u bolnici gdje mu na pedijatrijskom odjelu ne mogu pruţiti paţnju. Moţda se majka o njemu poloviĉno brine ili ga je ostavila na brigu neadekvatnoj osobi – staroj baki ili
roĊakinji. Konaĉno,
ni djeĉji domovi ne mogu pruţiti djetetu pravilnu brigu, jer dijete do godine dana treba c)
samo jednu osobu uz koju se moţe potpuno vezati, a ne više njih koje se izmjenjuju. Treće, dijete se u trenutku posvajanja odvaja od sredine na koju je naviklo – najĉešće djeĉji dom ili udomiteljska obitelj. To za njega takoĊer predstavlja gubitak jer dolazi u sredinu koju ne poznaje i ostavlja ljude koji su se o njemu brinuli dobar dio njegovog
kratkog ţivota, a koje je voljelo. U svojoj teoriji privrţenosti, Bowlby je pretpostavio istodobno postojanje tri sustava odnosa roditelj – dijete. To su sustav privrţenosti –
skrbnik, sustav uĉenje – poduĉavatelj i sustav igre
– partner. Glavni razvojni zadatak djeteta je da post igne fleksibilnu društvenu – regulaciju, u tome veliku ulogu imaju roditelji: roditeljska nazoĉnost/dostupnost ( i tjelesna i emocionalna) 113
koja djetetu daje osjećaj sigurnosti i bliskosti i roditeljsko prihvaćanje djetetove rastuće neovisnosti. U postizanju
društveno – emocionalne regulacije najvaţniju ulogu ima sustav
privrţenost – skrbnik, a najĉešći skrbnik je majka. Privrţenost je ĉvrsta emocionalna povezanost izmeĊu majke i djeteta, kojim dijete iskazuje izrazima sreće i njeţnosti prema majci, izljevima straha pri odvajanju od majke te traţenjem sigurnosti i utjehe u majĉinoj blizini i zagrljaju. Razvoj priv rţenosti razvija se u nekoliko razdoblja: 1.
Razdoblje predprivrţenosti – tijekom prvih 6 tjedana, potreba djeteta da zadovolji potrebu za oralnim i tjelesnim kontaktom
2.
Razdoblje nastanka privrţenosti – od 6. tjedna do 6. Mjeseca, vezanje djeteta za samo jednu osobu, iskljuĉuje ostale osobe
3.
Razdoblje jasno izraţene privrţenosti – od 6. Mjeseca do 18. Mjeseca, izrazito vezanje za majku i strah kada
napusti prostoriju, dijete je zapamtilo majĉin lik, svoje strahove
iskazuje plaĉem 4.
Razdoblje reciproĉnog odnosa – izmeĊu 18. Mjeseca i 36. Mjeseca, postupno se oslobaĊa
veza izmeĊu majke i djeteta, shvaćanje da je odvajanje privremeno i
bezopasno.
114
5. Učitelj kao čimbenik u izgradnji partnerskog odnosa u obitelji „ Škola ne moţe u potpunosti ostvariti postavljene ciljeve i zadaće odgoja bez suradnje s roditeljima.― (Odgoj, obitelj, škola- Vladimir Rosić, Ţagar Rijeka, 2005.) Roditelji su prvi uĉitelji svoje djece. U posljednje vrijeme smo sve svjesniji i te ĉinjenice da škola moţe pomoći roditeljima da postanu ―bolji‖ roditelji razvojem partnerskih odnosa sa njima za dobrobit djece kao središtem smisla svih naših aktivnosti.
Odgojno djelovanje u meĊuljudskom odnosu ne moţe se odvijati ako meĊu sudionicima tog odnosa nema interakcije koja se najĉešće uspostavlja komunikacijom. Uspješnost odgojnog djelovanja će najviše ovisiti o kvaliteti interakcije i stupnja interakcije povezanosti u komunikaciji. Ponašanje jedne osobe uvjetuje ponašanje druge. POTICANJE POZITIVNE KOMUNIKACIJE S RODITELJIMA:
1. Prihvatiti roditelja kao odraslog suradnika 2. Ne podcjenjivati roditelja 3.
Ne umanjivati vaţnost onog što nam je roditelj rekao
4.
Uspostavljanje povjerenja izmeĊu roditelja i uĉenika
5. Otvorenost za razgovor s roditeljem i izbjegavati moraliziranje 6. Motivirati roditelja za nastavak rada i suradnje 7. 8.
Demonstrirati alternativu dotadašnjem ponašanju roditelja prema djetetu Informirati roditelje o mogućoj pomoći društva, škole ili drugih institucija
Roditelje valja prihvatiti kao suradnike kojima se pomaţe prepoznati i otkloniti nastale probleme. Kvaliteta uspostavljanja komunikacije i osjećaj roditelja da ga razumijemo, da smo mu spremi pomoći, bitna je pretpostavka da u radu s uĉenikovim roditeljima i uspijemo. Rad s roditeljima je dinamiĉan proces koji podrazumijeva „umjetnost― razvijanja pozitivnog kontakta s roditeljem, istinu, povjerenje i uvaţavanje.
115
KOMUNIKACIJA U ŠKOLI:
Dobre komunikacije u obiteljskom domu, školi, ţivotu nema ako sudionici jedni drugima ne prenose odreĊene informacije odnosno izmjenjuju informacije koje su temeljne za razvoj djeteta. U komunikaciji ĉimbenici komuniciranja moraju neupitno zajedniĉki promišljati i dogovarati sadrţaje, metode, naĉine i sredstva komuniciranja da bi došli ţeljenom cilju. Ĉim prestane komunikacija, prestaje suradnja i partnerski odnos, te se tad javljaju pojave kao što su: agresije, izolacije, stresovi… Komunikacija je pedagoški ĉin, naĉelo, metoda, sredstvo koje sluţi rod iteljima i djeci, uĉiteljima i uĉenicima da bi se bolje razumjeti da bi mogli jedni drugima prenijeti i pokazati što je dobro, a što nije.
OBITELJ I ŠKOLA- PARTNERI U ODGOJU Prvo i osnovno pravilo, koje su sasvim sigurno svi roditelji do danas ĉuli, je poš tivanje ĉuvenog trokuta kojeg ĉine uĉenik -uĉitelj-roditelj. i
učitelj
roditelj
učenik
Slika 1
Veoma ĉesto dolazi do nesklada u funkcioniranju toga trokuta, neovisno tko i iz kojih razloga remeti dobru suradnju. Dobra suradnja gradi se na uzajamnom povjerenju sva
tri gore navedena ĉimbenika.
Od izuzetne je vaţnosti da roditelj i uĉitelj dobro zapoĉnu svoju višegodišnju suradnju s obostranim uvjerenjem da je svima jedini i pravi cilj dobrobit i uspjeh djeteta
116
Roditelji i škola su suradnici radi postizanja konaĉnog cilja – dobro odgojenog ĉovjeka, i mogu tako zajedno djelovati. Da bi suraĊivali moraju stalno komunicirati, uspostavljati partnerske odnose, moraju se što bolje upoznati i razraĊivati metodike odgojnih postupaka jer će samo na taj naĉin odgoj djece biti neupitan i uĉinkovit. Uspostavljanje partnerske komunikacije izmeĊu uĉitelja i roditelja nije moguće ako uĉitelji ne prošire svoja shvaćanja struĉnosti. Od uĉitelja se oĉekuje da prihvaća stavove roditelja, da je u stanju promatrati probleme s njihove toĉke gledanja, da shvaća i respektira njihove odgojne postupke. Uĉitelj koji posjeduje struĉna znanja i sposobnosti mora prihvatiti ĉinjenicu da i roditelji kao lajici mogu dati vrijedne ideje s obzirom na pitanje odgoja. Dok uĉitelji ne riješe ovu dilemu u sebi i ne prihvate ovu ĉinjenicu, neće biti mnogo diskusija,razmjena mišljenja, dogovaranja i zajedniĉkog rada izmeĊu uĉitelja i odgajatelja. Prema suvremenim shvaćanjima škole kao otvorene zajednice drţi se da je obitelj nezamjenjiv ĉimbenik odgoja i obrazovanja u školi. Uspješnost uĉitelja odlikuje stalna suradnja s obitelji uĉenika i koordinirano djelovanje s obitelji u stvaranju optimalnih odgojnih situacija.
Nastojanja na susretanju obitelji i škole odlikuju se raznolikošću zadaća i oblika ( roditeljski sastanci, individualna savjetovanja roditelja, pismeno i usmeno obavještavanja, školske sveĉanosti i dani otvorenih vrata…) I roditelji i uĉitelji moraju uloţiti napor da razumiju onu drugu stranu, tj. uĉitelji – roditelji, a roditelji da pokušaju sagledati probleme s uĉiteljske toĉke gledanja. Ako jedan od sudionika nema sposobnost objektivnog sagledavanja situacije i krivicu za neostvareno prebacuje na
drugog, teško će doći do uspostavljanja partnerskog odnosa kao osnovnog preduvjeta
zajedniĉkog djelovanja. Samo ako roditelj vidi uĉitelja kao struĉnjaka, karakternu osobu, onoga kome je stalo do zajedniĉkog rada kao osobu koja voli djecu i posao koji radi biti će spreman na angaţiranju na planu zajedniĉkog dogovaranja i djelovanja
PLAN RADA S UČENIKOVIM R ODITELJIMA
Uspostavljanje povjerenja izmeĊu roditelja i uĉitelja
Jasno pokazivanje roditelju da mu moţemo pomoći
Pokazivanje senzitivnosti i empatije
117
Otvorenost za razgovor
Ne podcjenjivati roditelja
Izbjegavati poţurivati roditelja
Ne iznositi osjećaj krivnje kod roditelja
Respektirati prava roditelja te njegovo pravo da odabere oblik suradnje
NEPOSREDNI OBLICI RADA STRUĈNJAKA S RODITELJIMA
Konzultacije za roditelje i individualni kontakti
Posjete obitelji
Terapijski i drugi oblici individualnog rada struĉnjaka s roditeljima
OSTALI OBLICI RADA S RODITELJIMA
Pomoć roditelj…roditelju
Zajedniĉke aktivnosti grupe roditelja
Izleti, ureĊivanje škole i okoliša
Volonterski rad roditelja namijenjen drugim roditeljima
Proslave, obiljeţavanje praznika i blagdana
Izloţbe radova
UKLJUĈENOST STRUĈNJAKA ZA RAD S RODITELJIMA:
Uĉitelj
Pedagog
Psiholog
Socijalni radnik
Lijeĉnik
EDUKACIJA I INFORMIRANJE RODITELJA:
Razliĉiti programi i individualne ili grupne pomoći
Radionice za roditelje
Biblioteke i videoteke
Skupni roditeljski sastanci
118
PROGRAM OTVORENA ŠKOLA:
Svojim potprogramima oblikuju odgovoran stav roditelja prema razvoju općih potencijala i specifiĉnih postignuća djece. Program se primjenjuje u europskim zemljama.
Program sadrţi slijedeće aktivnosti ili oblike suradnje: -
Roditeljski sastanak: horizontalna komunikacija
Cilj ovog oblika rada je da se što bolje razumije razvojno stanje djece i u tom kontekstu definiraju suprotni poloţaji roditelja i uĉenika. -
Dan otvorenih vrata: posjet roditelja školi tijekom jednog nastavnog dana Cilj ovog rada je neposredno stjecanje iskustva roditelja o školskom radu njihove djece i situacijama uĉenja djece i razrednom odjelu.
-
Pedagoška radionica: zajedniĉko stjecanje iskustva roditelja, djece i uĉitelja tijekom prezentacije školskih postignuća Cilj je upoznavanje roditelja sa školskim postignućima djece. Roditelji nakon toga mogu bolje sagledavati probleme, poloţaje uĉitelja i iz te perspektive kvalitetnije suraĊivati s uĉiteljem.
-
Roditeljski kutak: vizualna prezentacija roditeljskih poruka i iskustva djeci
-
Škola za roditelje: stjecanje znanja o odgovornom
roditeljstvu razmjenom
iskustava i uĉenjem u skupinama -
Savjetovalište za roditelje: a) Individualni savjetodavni rad pedagoga i psihologa b)
-
Skupinsko savjetovanje u „problem solving― skupinama
„Što mogu uĉiniti za svoju školu―. Akcija kojom svaki roditelj u skladu sa svojim mogućnostima daje neki konkretan doprinos školi
-
Roditelj-
uĉitelj: ukljuĉivanje roditelja kao uĉitelja uza odreĊenu nastavnu temu u
nastavni proces ili kao
voditelja neke slobodne aktivnosti. Obavljanje nastavniĉke
uloge pomaţe roditelju da bolje razumije uĉitelja i njegove probleme -
Zajedniĉki izlet: Upoznavanje i zbliţavanje zajednice roditelja, djece i uĉitelja Roditelji moraju razvijati osjećaj pripadnosti, opaţati cilj i potrebu za aktivnošću.
-
Suvremeno didaktiĉko oblikovanje i izvedbe nastavne teme „Moja obitelj―: svrha ovog oblika rada je refleksija uĉenikovih stavova, emocija i vrijednosti orijentacija te stjecanje aktivnih znanja o obitelji 119
-
Pedagoška radionica za uĉenike „Ja i moja obitelj―: Ovu pedagošku radionicu izvodi razrednik s uĉenicima. Svrha radionice je da djeca iznesu svoju percepciju odnosa u obitelji te izrade projekciju idealne obitelji razmotre svoj poloţaj u toj obitelji te racionalno sagledaju vlastite aktivnosti kojima bi doprinjeli stvaranju takve obitelji
-
Roditeljsko vijeće: koordinativno tijelo roditelja- predstavnika razrednih odjela koji sudjeluju u projektu „Otvorena škola―. Ĉine ga 1-2 predstavnika svakog razrednog odjela, pedagog
i ravnatelj škole. Svrha je razmatranje svih inicijativa
svih razrednih odjela, kolegijalno donošenje odluka i naĉin njihovog ostvarivanja. Ovi projekti uĉinkovito djeluju na razvoj kvalitetne suradnje roditelja i škole. To najbolje pokazuju njihovi modeli rada s obitelji te godišnji planovi i programi.
„Obitelj i škola temeljni su i nezaobilazni ĉimbenici odgoja.―ii (Rosić Vladimir, Zloković Jasminka, Modeli suradnje obitelji i škole, Tempo,
120
Đakovo, 2003)
5.1. Oblici, sadržaj i metode u realizaciji odnosa u obitelj i školi i
partnersk ih
Uvjeti uĉenja u školi razlikuju se od onih u obitelji. Oĉekivanja roditelja i uĉitelja nisu ista, a od djeteta se oĉekuje da zadovolji obje strane.Ulaskom u školu dijete mora svoje ponašanje prilagoditi novim uvjetima
ţivota .Da bi dijete bilo uspješno, potrebna je suradnja izmeĊu
roditelja i uĉitelja, kao partnera u odgoju i obrazovanju.
OBITELJ I ŠKOLA - PARTNERI U ODGOJU „Treba više pozornosti posvećivati onome što dijete moţe i što ĉini dobro umjesto isticati pogreške i ono što ne moţe.― (Vladimir Rosić, Odgoj obitelj škola, str.181.) Mnogi ĉinitelji djeluju na razvoj ĉovjeka i odgajaju ga. Najvaţniji su roditelji i škola. Obitelj je prirodna , odgojna zajednica, gdje se ĉovjek raĊa raste doţivljava sve što je dobro i zlo, i gdje nalazi utoĉište i sreću, ako je obitelj zdrava. Dok je škola profesionalna ustanova društva koja se brine da svaki ĉovjek dobije onaj minimum obrazovanja bez kojega ne bi mogao ţivjeti, raditi i stvarati. Roditelji i škola zato nisu meĊusobno neprijateljske skupine nego suradniĉke. Koje imaju zajedniĉki cilj dobro odgojiti ĉovjeka, stoga zajedno moraju djelovati. Zbog toga moraju stalno komunicirati, uspostaviti ravnopravne partnerske odnose, bolje se
upoznati jer na taj naĉin odgoj djece će biti uĉinkovit. Škola i roditelji djeluju zajedno. To su dva partnera ovisna jedan o drugome. Uspostava partnerske komunikacije izmeĊu uĉitelja i roditelja nije moguća ako uĉitelj ne proširi svoje shvaćanje struĉnosti. Od uĉitelja se oĉekuje da
prihvaća stavove roditelja , da je u stanju promatrati
probleme sa njihove toĉke
gledanja.Uĉitelj koji posjeduje struĉna znanja i sposobnosti mora prihvatiti ĉinjenicu da i roditelji kao laici mogu dati vrijedne ideje s obzirom na pitanje odgoja djeteta. Dok uĉitelj ove dileme ne riješi u sebi i ne prihvati ovu poziciju neće doći do poboljšanja u partnerskom odnosu. Obitelj je nezamjenjiv ĉimbenik odgoja i obrazovanja u školi. Uspješnost uĉitelja odlikuje stalna suradnja s obitelji uĉenika. Suradnja je sloţena. Da bi mogli suraĊivati potrebno je da se uĉitelj i roditelj meĊusobno upoznaju. Na osnovu meĊusobnog poznavanja partneri će se bolje razumjeti a to je dobar put za izgraĊivanje povjerenja i spremnosti za dogovaranje. Svako iskljuĉivanje roditelja iz odgojno obrazovnog procesa u školi moţe dovesti do gubljenja interesa za komunikaciju sa uĉiteljem i školom. Suradnja se moţe ostvariti samo ako sudionici nalaze zadovoljstvo u zajedniĉkom radu, obje strane moraju
121
uloţiti napor kako bi kontakt bio što uspješniji. Ako roditelj vidi uĉitelja ko struĉnjaka , osobu kojoj je stalo do zajedniĉkog rada bit će spreman na organiziranje zajedniĉkog dogovaranja i djelovanja. (Napredak,
Škola i roditelji,V.Jurić, D.Maleš, Zagreb, 1994, (133 -
140 str.)
SURADNJA OBITELJI I ŠKOLE ULOGA RODITELJA U SUSTAVU ODGOJA I OBRAZOVANJA:
Upisom djeteta u osnovnu školu zapoĉeta suradnja iz predškolske ustanove nastavlja se i poprima novu kvalitetu i druge obaveze. Roditelj mora biti dobro informiran o radu i
ţivotu
škole i pomagati, suraĊivati, participirati i prezentirati javnosti njeno djelovanje.Rad s roditeljem proţima se kroz sve programe rada od ravnatelja do uĉitelja. Škola ima dvije funkcije,obrazovnu i odgojnu.MeĊutim ni jedna od tih funkcija ne moţe se obavljati bez suradnje uĉitelja i roditelja. Odnos obitelji i škole, ovisi o utjecaju drţave na školski sustav. Što je škola više pod utjecajem društva to je manje mogućnost roditeljskog utjecaja. Demokratsko društvo u Republici Hrvatskoj uspostavl ja nove odnose koji se temelje na stavu da roditelj treba imati mogućnost donošenja odluke o odgoju i obrazovanju vlastitog djeteta, ali i o zadovoljavanju pojedinaĉnih interesa obitelji.( privatne i alternativne škole).Suradnja obitelji i škole objašnjava se kao društvena i pedagoška nuţnost. Došlo se do zakljuĉka da su uĉenik i dijete jedna te ista osoba koje se oblikuje i u školi i u obitelji. Za suradnju škole i roditelja mora postojati obostrani interes. Susret uĉitelja i roditelja nije susret dviju ustanova nego dviju osoba koje ţele sve najbolje djetetu. Bitno da škola i obitelj meĊusobno jaĉaju autoritet. Roditelj mora podupirati autoritet škole i uĉitelja, a isto tako uĉiteljica autoritet roditelja. To će uvelike olakšati suradnju i rad s djecom. Za dobru suradnju roditelji moraju biti pouĉeni o odgojnim ciljevima ,i obrazovnom radu škole jer jedino se tako moţe postići da odgojni rad u školi i obitelji bude jedinstven.
ZAŠTO SURAĐUJEMO I ŠTO DOBIVAMO TIME Povijest odgoja i školstva pokazuje da nije uvijek pravilno gledano na suradnju škole i obitelji no to se promijenilo. Potrebno je objasniti vaţnost suraĊivanja roditelja sa uĉiteljem ili drugim struĉnjacima. U suradnji: -Nije poţeljno
preuveliĉavati ili preuranjivati probleme.
122
- Uĉitelj u razgovoru
s roditeljem mora koristiti jednostavan rjeĉnik i poznate termine.
-Ako dijete nije ugroţeno ostaviti roditelju dovoljno vremena i mogućnosti da se posavjetuje s
drugim struĉnjacima. -Odrediti krajnji rok za prvu profesionalnu intervenciju. -Roditelja -Ne
izvještavati o daljnjem tijeku rada.
pokazivati ljutnju, nestrpljenje,osuĊivanje zbog nekih neprimjerenih ili neoĉekivanih
reakcija roditelja. -Smanjiti moguće
sukobe na minimalnu mjeru.
Svakako prije nego što se stupi u kontakt s roditeljima, uĉitelj se mora konzultirati s drugim struĉnjacima, pa tek onda pred roditelja iznijeti problem. Tada od roditelja oĉekujemo da stvori partnerski odnos tj. da se jedni prema drugim odnose kao kolege istomišljenici. Obje strane moraju imati aktivnu ulogu u poticanju djeĉjeg razvoja , odreĊena prava ali i duţnosti. U odnosu roditelja i uĉitelja vaţno je razlikovati ulogu svakog od njih i ne pokušavati profesionalizirati
roditelja niti omalovaţavati profesionalne vještine uĉitelja .Znanje i
sposobnost svakog od njih se meĊusobno nadopunjuje, i vaţne su u pristupu
prema djetetu.
Dobra i kvalitetna suradnja partnera zasigurno koristi svim sudionicima odgoja, uĉenicima, roditeljima, uĉiteljima, a i društvu u cjelini. (Vladimir Rosić, Jasminka Zloković, Modeli
suradnje obitelji i škole, Tempo, Đakovo, 2003)
POVEZIVANJE RODITELJA I ŠKOLE Uspostava dobre suradnje s obitelji zahtjeva individualne kontakte, mnogo vremena i
strpljenja. Mnogi se roditelji zbog neinformiranosti o tome tko bi im uopće mogao pomoći osjećaju se bespomoćno. Takvi roditelji, uz sve probleme postaju neprijateljski raspoloţeni ili depresivni. Pokazuju nedostatak empatije prema djetetu te negativne osjećaje prema uĉitelju i školi. Smisao škole je da meĊu uĉenicima razliĉitih sposobnosti i mogućnosti uspostave prijateljski
odnos i
stvara dispoziciju za bolje meĊusobno razumijevanje, te velika
povezanost djeteta, roditelja i škole. Obitelj i škola mjesto su na kojima djeca pokazuju svoje
123
zadovoljstvo ili nezadovoljstvo, te najrazliĉitije oblike ponašanja. Osim roditelja uĉitelji ima vaţnu ulogu za mnogu djecu, a posebno ako nemaju sklad unutar obitelji.Neka djeca u školu dolaze gladna, neuredna, bez osnovnog pribora za rad, nenapisanih zadaća, umorna i pospana. Neki od njih pokazuju
strah i povuĉenost.Drugi su agresivni. Treći ĉesto skrivaju svoje
modrice i povrede nanesene od roditelja ali svoje probleme iskazuju na razliĉite naĉine, od povućenosti do agresivnosti. Ĉetvrti, unatoĉ brizi roditelja ne uspijevaju onako kako bi smo oĉekivali, dok druga djeca upravo zahvaljujući suradnji roditelja i škole postiţu odliĉne rezultate s obzirom na njihove poteškoće. S druge strane roditelji ne osjećaju vaţnost svoje uloge, ne osjećaju odgovornost, nisu motivirani... Mogli bi smo navesti iz mnogih primjera,kod kojih se jasno pokazuje, potreba pomoći roditelja, da bolje razumije svoje dijete njegove potrebe i interese, te uspostave što bolje meĊusobne odnose.Veliki broj djece ima probleme funkcioniranja zbog nedovoljne brige i nerazumijevanja obitelji. Danas se provode
programi s ciljem uspostave bolje suradnje s roditeljima, pokušava se povezati roditelja i školu. Povezivanje roditelja i škole primjenjujemo u razliĉitim aktivnostima kao što je meĊusobno pruţanje pomoći izmeĊu roditelja. Sudjelovanje u razliĉitim programima škole, radionice za roditelje ili uĉenike, volonterski rad roditelja ... U razvijenim zemljama povezivanje škole sa roditeljima je dio školske politike. Poticanje suradnje i stvaranje pozitivne komunikacije izmeĊu dvije strane bitno je za razvoj i napredovanje djeteta. Dijete ćemo naj bolje razumjeti kada ustanovimo i shvatimo ţivot djeteta u obitelji i pruţamo im oboma pomoć. Roditeljstvo je jedna od uloga koja u potpunosti zaokuplja. Od roĊenja djeteta obitelj je prva sredina koja osigurava socijalno edukacijska iskustva.
124
RAD S RODITELJIMA
U pedagoškoj teoriji temeljito je razraĊen problem suradnje obitelji i škole u ostvarivanju zajedniĉkih odgojnih ciljeva, a u odgojno obrazovnoj praksi ova dva ĉimbenika toliko su meĊusobno povezani da razvoj djeĉje liĉnosti ne moţemo zamisliti bez njihovog povezivanja. Obitelj i škola ne mogu promatrati dijete samo kroz rezultate već i u okviru cjelokupne psihološke situacije u kojoj se nalazi. Temeljna zadaća škole je da roditelje pribliţimo i pomognemo u razumijevanju odgojnih ciljeva i zadaća škole, suradnje u rješavanju svih školskih pitanja. Rad s roditeljima organiziran je kao poseban i zahtjeva od organizatora dobro poznavanje zadataka škole, obrazovne razine roditelja, dosadašnje tradicije u suradnji s roditeljima, njihovim mogućnostima. U radu s roditeljima treba voditi raĉuna o njihovoj ţivotnoj dobi i iskustvima. Roditeljima uvijek treba pristupiti s mnogo pedagoškog takta i obraćati im se kao ravnopravnim sugovornicima. Rad s obiteljima mora biti planiran i realno postavljen. U sastavljanju općeg plana za suradnju s roditeljima i škole, potrebno je sudjelovanje predstavnika roditelja, struĉnih organa škole, njihova zadaća je realno i funkcionalno planiranje rada s roditeljima. Uvaţavanje roditelja kao partnera
karakteristika je
razvijenih demokratskih odnosa u društvu. U radu s roditeljima moramo voditi raĉuna o sljedećem: -
Kakav će stav zauzeti pojedini roditelj ovisi o stavu koji nastavnik ima općenito prema suradnji ali i prema suradnji s tim roditeljima, o ĉemu u velikoj mjeri ovisi suradnja obitelji i škole.
-
Suradnju s roditeljima je ponekad teško uspostaviti jer ima onih roditelja koji misle da su se oslobodili odgovornosti odgajanja svoga
djeteta njegovim polaskom u školu, ili onih koji imaju nepovjerljiv pa ĉak i negativan stav prema školi i uĉiteljima. Zato s roditeljima treba mnogo razgovarati -
Da bi razgovor s roditeljima bio uspješniji moramo zadovoljiti sljedeće uvjete:poznavanje roditelja i
obiteljskih prilika, istinski interes za roditelje, ţelja da se
roditeljima pruţi potrebna pomoć Pristup radu s roditeljima je veoma sloţena uĉiteljeva djelatnost u kojoj on sebe potvrĊuje i dokazuje kao ĉovjek, pedagoški djelatnik, struĉnjak, ova djelatnost zahtjeva uspješnost, strpljenje, individualni pristup i primjenu metodike rada s roditeljima. Teţina pedagoškog
125
rada s roditeljima ne poĉiva na općim receptima, ona nije rutina, već sloţena kreativna djelatnost koja se stalno razvija obogaćuje i mijenja u korist razvoja uĉenika.
ŠTO DOBIVAMO SURADNJOM Od dobre suradnje
korist imaju djeca.
Kako će dijete prihvatiti novu osobu ovisi o
odnosima privrţenosti, djeteta i roditelja. U djetetu se jaĉa osjećaj vlastite vrijednosti, kada vidi da drugi
cijene i uvaţavaju njegove roditelje. Svijest djeteta o sebi, usko je povezana sa
savješću tko su njegovi roditelji. Od dobre suradnje korist imaju
i roditelji.
Roditeljsko iskustvo ĉesto je obojeno
emocijama i stoga ne objektivno. Od uĉitelja kao struĉnjaka roditelj moţe saznati o razvojnim osobitostima djeteta, proširiti svoje znanje i ideje te time postati uspješniji roditelj.
O dobre suradnje korist imaju i učitelji. Suradnjom roditelji i uĉitelji izmjenjuju svoja iskustva, pa u tom odnosu i sam
uĉitelj ima mogućnost stjecanja novih spoznaja, budući da je
svako dijete osoba za sebe. Uĉitelj tako dobiva povratne informacije o svom radu od strane roditelja. Uĉitelj jaĉa samopouzdanje što pridonosi njegovom zadovoljstvu u profesiji. Od dobre suradnje korist ima i sama ustanova. Motivirani roditelji uvelike
mogu
sudjelovati u ostvarivanju zadaća škole, sudjelovati u nastavnom i izvannastavnom radu. Roditelji mogu preko svojih poduzeća opremiti škole. Obostrano partnerstvo moţe koristiti djeci,roditeljima, školi, obostranoj zajednici.
Iz svega navedenog moţemo zakljuĉiti da je samo zajedniĉkim zalaganjem i meĊusobnim pomaganjem uĉitelja i roditelja moguće realizirati odgojno obrazovne ciljeve. Na kraju moţemo zakljuĉiti, da za školski uspjeh i za neuspjeh, nisu krivi iskljuĉivo uĉitelji i škola. Ima i drugih ĉimbenika, ali najvaţniji su roditelji odnosno obitelj. Uĉitelj i roditelj ĉine cjelinu i meĊusobno se nadopunjavaju. Što prije i jedni i drugi to shvate to bolje za njihovu djecu. Njihovi
rezultati bit će bolji a razoĉaranja, neuspjesi, traume, i sve negativnosti kojih
danas nije malo, biti će svedeni na naj manju moguću mjeru. OBLICI RADA
Sve oblike rada moţemo podijeliti u dvije skupine: to individualni oblici rada i skupni oblici rada. Bez
obzira koji rad prouĉavali svaki oblik je u svom temeljnom znaĉenju individualan, 126
pojedinaĉan i specifiĉan. Svi oblici rada sa roditeljima posjeduju osobitosti koje omogućuju stvaranje partnerskog odnosa škole i roditelja. Te osobitosti su meĊusobno povezane i temelje se
na uspostavi povjerenja i razumijevanja. Svaki oblik rada sa roditeljima ima
informativnu, dijagnostiĉku, terapeutsku, savjetodavnu, i korektivnu zadaću. Temeljne zadaće su informativna i savjetodavna a iz njih se razvijaju sve ostale, kako od strane roditelja tako i
od strane uĉitelja. INDIVIDUALNI OBLIK SURADNJE
Suradnja roditelja temelji se na informiranju.Individualno informiranje je
oblik suradnje
kako uĉitelj razgovara sa jednim ili oba roditelja samo jednog djeteta. I ndividualnim razgovorima uĉitelj dobiva: -osobno upoznavanje roditelja, njegove stavove i mišljenja vezana uz njegov -
razvoj
da sazna uvijete djetetova razvoja u obitelji što pridonosi boljem razumijevanju njegova
ponašanja u odgojno- obrazovnoj ustanovi Individualnim razgovorima roditelj dobiva: -kako primijeniti -zapaţanje
odgovarajuće postupke u obiteljskom radu
uĉitelja o razvoju djeteta, rezultate rada i ponašanje djeteta u školi ili pojedinim
predmetima. Individualni oblik suradnje ima svoju pozitivnu i negativnu stranu.Pozitivna str. je da je
razgovor otvoren, što omogućava razumijevanje i dogovaranje o daljnjem odgoju.Negativna strana je neekonomiĉnost, koja od uĉitelja zahtjeva mnogo vremena za svakog roditelja posebno. Individualni razgovori
mogu biti posredni i neposredni. Neposredni je kada uĉitelj i roditelj se naĊu licem u lice i osobno govore jedan drugom pojedinosti. Takva oblik viša omogućava rješavanje konkretnih odgojnih problema. Posredni rad s roditeljima temelji se na više izvora, mišljenje razrednike, skupine nastavnika, školskog lijeĉnika. Individualni rad predstavlja naj osnovniji rad u pedagoškoj komunikaciji s roditeljima. To je trdiconalni oblik rada. Osobni kontak uĉitelja i roditelja ostvaruje se u sljedećim oblicima: Razgovori u školi, razgovori u obiteljskom domu i Pismeno informiranje.
127
RAZGOVOR U ŠKOLI Ovaj oblik suradnje je individualan razgovor roditelja i uĉitelja koji se obavlja u školi u odreĊeno vrijeme , dan i sat, prijava roditelja. Potrebno je osposobiti prostoriju u kojoj će se moći voditi razgovor u miru i bez ometanja. U razgovoru vaţno je da roditelju priĊemo ljudski, prirodno, i toplo, da ga nagledamo s visoka. Nije dobro sam kritizirati. Već moramo iznositi i pozitivne primjere obiteljskog odgoja. Roditelj se treba uţivati i paţljivo slušati u problem svoga djeteta. Uĉitelj mora postaviti takav kontakt da roditelj u njega ima povjerenja. Razgovor uĉitelja i nastavnika jedan je od naj ĉešćih oblika kontakta izmeĊu škole i roditelja. Roditelj u školu moţe doći samoinicijativno ili na poziv. Roditelji su ĉesto bojaţljivi, oprezni, boje se posljedica svoje otvorenosti, tj. neslaganja sa onim što uĉitelj govori. U roditelju treba traţiti suradnika a ne nekoga na koga ćemo sasuti kritiku. Individualnim razgovorom pokušavamo što bolje upoznati roditelja. Roditelji vole takve razgovore u dvoje jer su lišeni neugodnosti koje se znaju dogaĊati na roditeljskim sastancima,
takvi razgovori su kraći a roditelj dobiva informaciju samo o svome djetetu. RAZGOVORI U OBITELJSKOM DOMU
Posjet uĉitelja roditeljskom domu je poseban oblik suradnje. Ima svoje pozitivne strane i treba ga se koristiti s vremena na vrijem. Mnogi uĉitelji teško se odluĉuju na taj korak zbog vlastite nesigurnosti. Posjet vrlo pozitivno djeluje na uĉenika, roditelja a i uĉitelja. Na taj se naĉin roditelji i uĉitelj bolje upoznavanju i uĉvršćuju svoju suradnju. Uĉitelj ostavlja dojam na roditelja kao prijatelj obitelji i suradnik a ne kao osoba koja kontrolira
roditelja u
njegovom obiteljskom okruţenju. Posjet obitelji jedan je od mogućih naĉina za bolje razumijevanje djeteta,
obitelji i ţivotne situacije u kojoj se oni nalaze. Stoga posjet obitelji
zahtjeva prihvatljivi, reprezentativan te jasan program. Osim prednosti koje ima posjet obitelji
postoje neke i neugodnosti. To je mogućnost da roditelj ne prihvaća posjet roditelja ili da jedan od roditelja nije suglasan. Uĉitelj koji nije potrebno pripremljen ne smije se upuštati u ovaj sloţeni postupak rada. Mogući prigovori ovoj metodi proizlaze iz stavova kako individualni oblik rada s djetetom u školi pruţa dovoljno mogućnosti i bez posjeta obitelji. Stav o primjeni ove metode ovisi o nizu faktora, pristanku roditelja, okolini kulturnom
okruţju u kojim roditelji ţive.
128
PISMENO INFORMIRANJE
Pismeno informiranje je oblik indirektne suradnje izmeĊu obitelji i škole. U pismenom obliku uĉitelji šalju roditeljima obavijest o uĉenju i ponašanju djeteta. Većinom su to negativne strane uĉenika. Atmosfera koja nastaje ovim informiranjem najĉešće nije povoljna ni za uĉenika ni za roditelja a uĉitelja stavlja u nezavidan poloţaj prema obitelji uĉenika. Pisanje teksta zahtjeva paţljivo biranje rijeĉi. Treba pisati jasno, razgovijetno i bez upotrebe struĉnih opisa situacija i dogaĊaja. Pismeno komuniciranje je ĉest i ponekad i jedini naĉin suradnje s roditeljima iz
udaljenijih krajeva , kad uĉenik ţivi u uĉeniĉkom ili djeĉjem domu.
SKUPNI OBLICI RADA
Škola je odgojno-obrazovna ustanova zajedniĉkog rada uĉenika, uĉitelja i roditelja .Uĉinkovitost ovisi o skupnom informiranju. Skupno informiranje je oblik suradnje kada su istovremeno prisutni svi roditelji uĉenika jednog razreda. Prednost takve suradnje je što istovremeno sudjeluje veliki broj roditelja i takav oblik je vrlo ekonomiĉan. Ovakav oblik pruţa mogućnost meĊusobnog upoznavanja,te tako mogu utjecati jedni na druge. Nedostatak ovog oblika je istovremeno kontaktiranje s velikim brojem roditelja meĊu kojima postoje velike razlike u godinama, obrazovanju, navikama i odnosu prema djeci. SKUPNI RAZGOVOR
Obavlja se u odgojno-obrazovnoj ustanovi kada postoji s liĉan problem koji povezuje pojedine roditelje. Skupinu povezuje ista tema , odnos u obrazovnoj situaciji u kojoj su se sastali
roditelji radi rješavanja
opće problematike ili problema odreĊene
razgovorima roditelji izmjenjuju svoja isk ustva,
skupine. Skupnim
a to moţe biti riješene problema, jer roditelji
radije prihvaćaju savijete drugih roditelja nego od struĉnjaka. Roditelji su znatno aktivniji jer ih je manje u skupini pa mogu doći do izraţaja. RODITELJSKI SASTANCI
Roditeljski sastanci odrţavaju se za svaki razredni odjel.Imaju 3 cjeline: opću informativnu, savjetodavnu, predavanja za roditelje. Takvi sastanci nisu formalnost, nego imaju smisao i
vaţnost.Ako im se prilazi formalnošću i bez konkretne zadaće ,postaju rutina i neposjećeni su. Na takvi m
sastancima se priĉa o općim problemima razreda. Da bi roditeljski sastanci sluţili
svrsi, potrebno ih je pripremiti, a ta priprema obuhvaća:planiranje vremena, odreĊivanje teme, metode, sredstava, osiguravanje prostora s dovoljnim brojem sjedala, donošenje zakljuĉaka
129
putem dijaloga s roditeljima. Roditeljski sastanci se po pravilu odrţavaju bez prisutnosti uĉenika. Takav naĉin uĉitelju omogućava da se pribliţi roditeljima u odgojno-obrazovnim problemima njihove djece, da stvori pozitivno pedagoško ozraĉje ta da i sami roditelji sudjeluju u raspravi.
130
Literatura
131
132
133
134
135
i
Rosid Valimir, Odgoj, obitelj , škola-mala enciklopeija ogoja, Žagar, Rijeka, 2005.
ii
Rosid Vlaimir, Zlokovid Jasminka, Modeli suradnje obitelji i škole, Tempo, Đakovo, 2003
136
