SISTEMA Veština poznatija u Srbiji kao Ruski Sistem, iako stara borilačka veština, predstavlja pravo rešenje za izazove koje nameće moderan način života. Knjiga sadrži autorske tekstove Miloša Malića, kao i prevedene tekstove majstora i drugih autora koji su objavljivani našem sajtu sistemasrbija.rs tokom prethodnih godina.
Priredio Miloš Malić, 2017
PRAKTIČNO O SISTEMI Zbornik iskustava i preporuka
Sadržaj PREDGOVOR ......................................................................................................................... 3 OSNIVAČI .............................................................................................................................. 4 Mihail Rjabko ..................................................................................................................... 4 Vladimir Vasiliev ................................................................................................................ 4 Ostali instruktori ................................................................................................................ 4 ISTORIJA I POREKLO .............................................................................................................. 5 Poreklo ruskih metoda borenja .......................................................................................... 5 Istorija borenja kod Slovena i nastanak Sistema u Rusiji..................................................... 6 Kratak istorijat Sisteme (Система ruski ili Systema engleski).............................................. 9 Stil Kadočnjikova................................................................................................................ 9 Nagajka, ubica vukova ..................................................................................................... 12 Specnaz: Vojni ašov kao alat i oružje ................................................................................ 15 To sam ja, Gospode / prvi deo ......................................................................................... 19 To sam ja, Gospode / drugi deo ....................................................................................... 22 REČI UČITELJA – Mihail i Vladimir ........................................................................................ 26 Citati majstora Sisteme .................................................................................................... 26 Sistema - Ruska Borilačka Veština - Osnovni principi ........................................................ 28 Osnovni principi ........................................................................................................... 28 Osnovni pojmovi .......................................................................................................... 28 20 dobrobiti koje donose vežbe disanja ........................................................................... 32 Sedam principa disanja u Sistemi ..................................................................................... 33 Vladimir Vasiljev: Svaki učenik je heroj ............................................................................ 35 O borbi i treningu - saveti Vladimira Vasiljeva .................................................................. 36 Putem kojim voda teče .................................................................................................... 39 Prevladati pokretom. U čemu je tajna? ............................................................................ 46 Da li zaista trenirate? ....................................................................................................... 48 Zašto je Sistema trening koristan za današnju decu i omladinu? ...................................... 50 ISKUSTVA INSTRUKTORA ..................................................................................................... 54 Samoodbrana .................................................................................................................. 54 Kondicioniranje po Ruskom Sistemu ................................................................................ 62 Kwan Lee: Najbolje od rada na tlu ................................................................................... 66 Godine, povrede i treninzi ............................................................................................... 68
1
"Nevidljiva" Sistema i Neuroni Ogledala .......................................................................... 71 Sistema: Neuroni ogledala, primene ............................................................................ 73 Sistema, vreme neurološke reakcije i učenje ................................................................... 76 Primer pripreme i razmišljanja pred seminar ................................................................... 80 O Sistemi… Soni Puzikas................................................................................................... 84 Zašto Sistema?................................................................................................................. 90 Ka prirodnom pokretu ..................................................................................................... 93 Zašto sam izabrao da treniram i podučavam Sistemu Rjabko-Vasiljev .............................. 95 A što vi nemate tehnike? ............................................................................................... 100 Pravi Ruski Sistem, javi se! ............................................................................................. 104 Sistema disanje zaustavlja sve napade ........................................................................... 107 Sistema: Mnogo više od kolekcije pokreta ..................................................................... 109 Trening na otvorenom ................................................................................................... 111 SAVETI I UPUTSTVA ........................................................................................................... 114 Kako prepoznati otrovno okruženje u borilačkom klubu ................................................ 114 O disanju: Intervju sa dr. Sergejom Zinatulinom – Deo 1 ................................................ 117 Otkrijte koliko dobro dišete - Dr Sergej Zinatulin - Deo 2 ............................................... 122 O disanju: Interviju sa dr. Sergejom Zinatulinom, Deo 3................................................. 124 Brinu vas udarci? ........................................................................................................... 128 Sistema, medicina i život ............................................................................................... 132 Čeličenje organizma i lečenje vodom ............................................................................. 134 Gruntovski: Duhovna priprema ...................................................................................... 136 Gruntovski: Psihologija Borbe ........................................................................................ 138 Šta je u stvari Sistem? .................................................................................................... 141 Podsetnik za instruktora i učenika Ruskog Sistema ........................................................ 145 Pitanja i odgovori ........................................................................................................... 149 O PRIREĐIVAČU ................................................................................................................. 151
2
PREDGOVOR Poštovani čitaoci Pred vama se nalazi zbornik tekstova o Ruskoj Borilačkoj Veštini. Tokom prethodnih godina prevođeni su i objavljivani na našem sajtu sistemasrbija.rs, a neki datiraju još iz vremena borilačkog portala borenje.info. Knjiga sadrži i nekoliko mojih tekstova koji su objavljivani na sajtu Sistema centrale koju vodi majstor i jedan od osnivača Vladimir Vasiljev. Sadržaj je podeljen u nekoliko poglavlja. Posle osnovnih informacija o osnivačima, ukratko je predstavljena istorija razvoja borenja kod Rusa i ostalih Slovena i rađanje današnje Sisteme. Potom slede „Reči učitelja“, poglavlje u kom su preneseni saveti i citati Mihail Rjabka i Vladimira Vasiljeva. U poglavlju Iskustva instruktora pronaći mnogo stvari koje su ti ljudi učili, koristili i testirali u svom radu. Svih ovih godina smo se trudili da biramo kvalitetne i aktuelne teme, što sada predstavlja impresivnu zbirku znanja. Poslednji odeljak grupiše tekstove nešto šireg konteksta koji čini naše vreme i naša škola Sisteme. Tu ćete naći zanimljivosti vezane i za druge boriličke veštine, druge škole Ruskog Borenja, vezane za zdravlje i medicinu. Svi autori i prevodioci su uredno potpisani uz navođenje naslova orginala ukoliko smo te informacije imali. Pošto su tekstovi prethodno bili javno objavljivani na našem sajtu, uz saglasnost autora, verujem da njihovo pojavljivanje u besplatnoj knjizi nikome neće predstavljati problem. Sa materijalima možete postupati po savesti. Bilo bi lepo da citirate izvor i autora kada nešto koristite. Hvala majstorima Mihailu i Vladimiru. Hvala svima koji su godinama sa nama delili svoje znanje. Hvala mojoj porodici koja je uvek bila koren kluba Hrast. Hvala svima koji su učestvovali u prevođenju i izboru materijala. Hvala svima koji su na fotografijama. Hvala svima koji su nam pomagali da se snađemo za salu, da se seminari održe, da imamo poneku lepu fotografiju, da se klub organizuje i promoviše. Hvala pionirskom predvodniku koji je čitavih 35 godina jedna od retkih konstanti u mom životu. Hvala svima koji su nam ukazivali na greške i slabosti. Hvala Bogu i na dušmanima. Hvala vama koji ovo čitate. Siguran sam da u knjizi ima zalutalih grešaka, što u kucanju, što u pravopisu, što u prevodu. Neki će zameriti što nije pisana ćiriličnim pismom. Nadam se da ljubav prema veštini iz koje smo sve ovo radili može to da nadoknadi. Oprostite sve što se oprostiti može. Vaš saborac, instruktor, brat Miloš Malić Veliki Petak 2017, Oslo, Norveška
3
OSNIVAČI Mihail Rjabko Pukovnik specijalnih jedinica ruske vojske (Specnaz), bivši glavni instruktor tima za hitne intervencije, bivši savetnik ministra pravosuđa Ruske Federacije. Majstor Rjabko trenira od pete godine života, a uključen je u borbeni trening od petnaeste. Bio je taktički komandant jedinica za spasavanje taoca, učestvovao u antiterorističkim operacijama i neutralizaciji naoružanih kriminalaca. Živi u Moskvi, ima čin pukovnika i bivši je savetnik minstra pravosuđa. Obučava mnoge učenike kao glavni instruktor Ruske Borilačke Veštine "Sistema". Učestvovao je u mnogim vojnim bitkama i više puta je odlikovan i nagrađivan za zasluge i hrabrost. Internet adresa škole Mihail Rjabka je systemaryabko.com
Vladimir Vasiliev Glavni instruktor van Rusije Rođen u Rusiji, prošao je vrhunski trening za Specnaz operativce i najbolji je učenik Mihail Rjabka. Posle službe u vojsci, Vladimir se preselio u Kanadu i 1993 godine osnovao prvu školu Ruskog Sistema van Rusije - Systema Headquarters. Od tada je lično obučio i sertifikovao više stotina instruktora Sisteme u više od trideset zemalja širom sveta. Autor je nagrađivane kolekcije instrukcionih filmova. Odlikovan je crvenim ordenom Ruske Federacije za zasluge "Долг и Честь".
Ostali instruktori Da li je neko prepoznat i sertifikovan instruktor možete proveriti u internet registrima glavnih sala: Mihail Rjabko, Moskva i Vladimir Vasiljev, Toronto. Protekle godine su neke donele, a neke odnele.
4
ISTORIJA I POREKLO Poreklo ruskih metoda borenja Koreni Ruskog Sistema datiraju iz X veka. Kroz istoriju Rusija kao ogromna zemlja bivala je izložena napadima sa severa, istoka, zapada i juga. Svi napadači, od Zlatne Horde Džingis Kana i Vikinga pa do danas, donosili su sa sobom specifične stilove borbe i oružja. Bitke su vođene na različitim terenima, tokom ledenih zima ili vrelih leta, a neprijatelj je često bio brojčano nadmoćan. Kao rezultat svih ovih faktora, ruski ratnici su stvorili stil koji je kombinovan sa jakim duhom, inovativnom i svestranom taktikom, istovremeno prirodan, smrtonosan i efikasan protiv bilo kog tipa neprijatelja u svim uslovima. Stil je prirodan i slobodan, bez striktnih pravila, rigidnih stavova i strukture ili ograničenja (osim moralnih). Sva taktika je bazirana na instinktivnim reakcijama, individualnoj snazi (ličnim atributima) i karakteristikama, dok je veština specifično osmišljena za brzo savladavanje. Kada su komunisti preoteli vlast 1917, potiskivali su sve nacionalne tradicije. Oni koji su trenirali ovaj vekovima star narodni stil borenja bili su surovo kažnjavani. Ipak, vlasti su brzo shvatile potencijal i kvalitet Ruske Borilačke Veštine i ekskluzivno je ostavili na korišćenje samo elitnim jedinicama Specnaz. Posle raspada sovjetskog sistema, mnogo ruski borilački stilovi su ponovo procvetali kroz trening, takmičenja i medijsku pažnju koju su zasluženo dobili. Između ostalih ti stilovi su i Sambo (specifična vrsta rvanja), Sistema kako je podučavaju M. Rjabko i V. Vasiliev, Slovenska Gorska Borba (Slavjano-Gorickaja ili StormWarrior Style), vojni stil A. Kadočnikova plus nekoliko narodnih-folklornih stilova kao što su Buza, Skobar, Šumski Ratnik, Kozački Sploh, pesničenje Gruntovskog, Sibirski Vjun...
5
Istorija borenja kod Slovena i nastanak Sistema u Rusiji Stvar je u tome da je mnogo lakše naučiti nekoga da puca iz pištolja nego biomehanici; psihološko opterećenje upucati čoveka je mnogo manje nego udaviti ga ili rasporiti licem u lice. Vatreno oružje je postalo vrlo popularno pošto je omogućilo stvaranje instant vojnika. U ovom istorijskom momentu veština je preneta u stare porodice koje su ostale verne drevnim Slovenskim borilačkim tradicijama. U istom periodu i Pravoslavna crkva pomaže očuvanju Sistema. SISTEM svojim korenima doseže do najstarijih vremena postojanja ljudske zajednice. Kod posmatranja društvenih pojava Slovena, u modernoj nauci se načešće koristi podela na: 1. Plemenski period 2. Severni period 3. Istočno/Južni period 4. Zapadni period 5. Globalni period 6. Univerzalni period
Plemenski period podrazumeva vreme pre nastanka pisane istorije, kada su borbene igre i ples bili konstantno praktikovani, naročito prilikom praznika i raznih ceremonija. Ova veština, koja je predak današnjeg Sistema je prenošena sa oca na sina i od detinjstva do kraja života unapređivana u celom plemenu. Između šestog i desetog veka borbeni sportovi su pod različitim uticajima usled konstantnih napada na Slovene sa severa i zapada. Učenjak po imenu Prokopij Caesarean zabeležio je da su istočni Sloveni neustrašivi borci, vrlo vešti u bliskoj borbi. Tokom istog perioda gotski istoričar Jordan takođe piše o Slovenima kao hrabrim ratnicima. U ovom periodu možemo povući paralelu između kulture borenja kod Kineza i Slovena. Kinezi su poštovali svog sveca Bodhidarma-u, zaštitnika boraca. Sloveni su istovremeno imali Boga po imenu Perun, koji je bio simbol ratnika. Borbene igre i takmičenja koja su održavana Perunu u čast direktno su dovela do stvaranja slovenske škole borilačkih veština. Efektivnost ove škole borenja višestruko je dokazana u boju (Mstislav Izazivač protiv princa Redidia, Nikita Kozhemiaka protiv Herkula iz naroda Pečeneg). Važno je naglasiti da su ovi sportovi praktikovani bez individualnog kompetitivnog elementa kao cilja, već zarad opšte dobrobiti plemena i zbog proslave.
6
Takođe kao i kinesko borenje tog vremena, koje je bilo zabranjeno od strane vlasti u nekim periodima istorije, i ruska borilačka veština je negirana, ovaj put od strane religioznih grupacija. Religijska zabrana, ipak, nije mogla da iskoreni tradiciju i spreči dalji razvoj borilačkog sistema. Baš suprotno, tokom religijskih praznika hrabri ratnici su nastavili da se takmiče u igrama "Borba zidova", na ledu, Rusko pesničenje, borenje motkom i druge veštine sa oružjem. Drugi period uticaja na razvoj slovenskog borenja u Rusiji, poznat kao Severni period trajao je od devetog to trinaestog veka. Tokom ovog perioda, sa razvojem metalurgije, došlo je do velikog razvoja u tradiciji ruske borilačke veštine. Ratnici su usvojili nošenje oklopa, šlema, posebno oblikovanog štita i dugog pravog mača. Ova evolucija je direktna posledica napada neprijatelja sa teritorija zapadnih i severnih naroda. Potreba za adaptiranjem ovoj pretnji dovela je do stvaranja fleksibilne borbene taktike, kako u pripremi tako i u upotrebi. Tokom trećeg Istočno/Južnog perioda, izloženost uticaju istočnjaka, Mongola i Tatara dovela je do izmene u stilu naoružavanja. Mač postaje kozačka Šaška, koja je pola mač iz 14 veka a pola kao sablja iz 17 veka. Štitovi postaju okrugli a oklop dobija istočnjačku formu. Razvijeno je i specijalno kozačko oružje koje je bilo izuzetno smrtonosno za napadače sa istoka "Nagaika" (nagajka, kratki bič punjen olovom). Do ovog uticaja je došlo direktnim sukobom kozaka (polu-nomadski borci sa granica Rusije) i Zlatnom Hordom koju je vodio Džingis Kan. Četiristogodišnja okupacija Rusije od strane horde ostavila je traga i na Slovensku borilačku tradiciju. To što se sa borbenim sistemom dešavalo tokom okupacije, bila je evolucija, a ne adaptacija i usvajanje stranih doktrina. Na primer slovenski mač, "jar" predstavljao je životnu snagu, to jest njenu manifestaciju. Smatrajući sebe naslednicima Dažboga, boga sunca, živeli su po solarnom kalendaru i u borbi koristili svoju "jar" (odatle kažemo za nekoga da je razjaren kada u konflikt ulazi sa velikom energijom) energiju ili snagu, koja se manifestovala u solarnom pleksusu. U istočnim borilačkim tradicijama, unutrašnja energija (ki ili či) ima takođe tačku fokusa koja je locirana u donjem delu stomaka (dantien). Ljudski bioritam kod istočnjaka prati lunarni ciklus. Bez obzira na ove razlike, koegzistencija je vodila ka razumevanju neprijatelja. Da bi se odbranili, moramo poznavati neprijatelja. U ovom periodu, mnogo korisnog znanja je stečeno, sačuvano i ugrađeno u borilački sistem. Na početku sedamnaestog veka, ovaj period donosi postepen rast Zapadnog uticaja, pa je i nazvan Zapadni Period. Proporcionalno uticaj orijentalnih stilova postepeno opada. Konstantno usavršavanje vatrenog oružja neizbežno je dovelo do ekskluzivnosti ruske 7
borilačke veštine. Stvar je u tome da je mnogo lakše naučiti nekoga da puca iz pištolja nego biomehanici; psihološko opterećenje upucati čoveka je mnogo manje nego udaviti ga ili rasporiti licem u lice. Vatreno oružje je postalo vrlo popularno pošto je omogućilo stvaranje instant vojnika. U ovom istorijskom momentu veština je preneta u stare porodice koje su ostale verne drevnim Slovenskim borilačkim tradicijama. U istom periodu i Pravoslavna crkva pomaže očuvanju Sistema. Interesantno je napomenuti da su u zapadnoj Evropi, musketari bili odvojeni od kopljanika, što je za rezultat imalo veliki hendikep u toku bitke; jedna grupa boraca je imala samo ofanzivna a druga samo defanzivna oružja. Za ruske borce, čiji trening je bio baziran na prirodnim pokretima, svako oružje je bilo upotrebljivo za napad na bilo koju tačku neprijatelja. Ovaj period je učvrstio ekskluzivnost ruske borilačke veštine. Pored vatrenog, ruski borci imali su ceo niz različitog oružja; kasnije nazivanih "časno oružje", koje su preferirali više od vatrenog oružja. Stara izreka Suvorova *) kaže: "Metak je za budalu, bajonet za dobre
momke". Ova izreka odražava važan taktički cilj borbe - kretanje koje brzo prelazi na borbu prsa u prsa, gde ruski borci poseduju značajnu prednost. Peti period, poznat kao Globalni, počinje u prošlom veku sa događajima oko Oktobarske revolucije i uvođenja boljševičkog režima. Tokom njihove vladavine, uporno su pokušavali da sprovedu represiju nad svim nacionalnim izvornim metodama borenja. Vezano za to stvaraju grupu (formirao je lično Staljin) sa zadatkom da razvije sistem borenja i nacionalni sport koji će ujediniti Sovjetski Savez u jednu borbenu tradiciju i jedan nacionalni sport. Taj sport bio je SAMBO. Zahvaljujući uticajima stranih "trikova", Sambo uskoro postaje puki zbir tehnika bez višeg nivoa dubine i supstance. Na višim instancama u okviru vojske, među elitnim borbenim jedinicama specijalnih namena SPETSNAZ, ruska borilačka veština opstaje u praksi i dalje se razvija kroz prizmu biomehanike i psihofiziologije (Opstanak u ekstremnim uslovima znan kao "Borbeni Sambo Spetsnaz"). Globalni period uticaja utiče na prirodu borenja tokom prošlog 20-tog veka. Tako, oružja koja usvajaju ruski borci postaje AK47 (Kalašnjikov) opremljen bajonetom, pre toga SKS puška a još ranije karabin. Tu su i specnož (nož/bajonet specijalnih jedinica), alati za ukopavanje (ašovi), noževi za bacanje, vojni pojasevi (za vezivanje ili korišteni kao bič), pištolji, mač, sekira... Mnogi ratovi i bitke prošlog veka predstavljaju užasno svedočenje efektivnosti i dugotrajnosti ruske borilačke veštine; njeni čuvari, treneri i elitni operativci specijalnih jedinica, ređali su uspeh za uspehom. Univerzalni period nosi fizičku kulturu na sledeći, viši nivo, vraćajući totalnu autonomiju u ruke i umove svakog čoveka. Cilj je probuditi slobodu i majstora u svakom od nas. To može biti postignuto samo kroz sistematsko usvajanje veštine taktičke i borbene veštine, kao i zdravlja i kondicije u okviru racionalne svesti. Za rusku borilačku veštinu ovo vreme donosi nove uticaje i dalji razvoj. Proces globalizacije kao i raspad Sovjetskog Saveza omogućavaju i narodima van 8
slovenskih prostora da se upoznaju sa njom. Istovremeno prepoznaju se i različite interpretacije, implementacije i škole u razvoju ruskog stila borenja. Najistaknutiji nosioci su: 1. Systema RMA (Russian Martial Art) čiji su najviši majstori Mikhail Ryabko i Vladimir Vasiljev. 2. Stil A. A. Kadočnikova 3. R.O.S.S. (РОСС - Российская Отечественная Система Самозащиты) čiji je osnivač general Alexander Retjunski... Manje poznati u svetu su: Severna škola, Ruski Stil (ovaj izraz je često sinonim za Sistem), Sibirski Vijun i druge tradicionalne škole. Važno je reći da ove škole nikako ne isključuju ili potiskuju jedna drugu. Situacija je upravo obrnuta, postoji aktivna saradnja, a razlike se svode najčešće na ličnu interpretaciju instruktora, koja se često razlikuje više kod dva instruktora istog stila nego između samih stilova. Skot Sonon u vezi sa ovim kaže: "Svi smo braća i sestre.
Svi imamo svoje tendencije i posebnosti... ali treba međusobno da se podržavamo, učimo jedni od drugih i rastemo jedni sa drugima. To je ona fleksibilnost i sposobnost adaptacije koji je Sistem dovela do ovog stepena savršene jednostavnosti i naviruće slobode. A.A. Kadočnikov kaže: "Jedan od kriterijuma uspeha učitelja je intuitivni osećaj perspektive. Perspektive sata, dana, godine, decenije." Ova rečenica možda najbolje odražava osobinu Sistema da je uvek u skladu sa vremenom. Negovan je u peroidima mnogobožačke religije, prodora hrišćanstva i komunizma. Po prenošenju na zapad, prvo u Kanadu a zatim i Ameriku, Nemačku, Švajcarsku, Australiju i tako dalje, instruktori Sistema druge narode pored smrtonosnih tehnika samoodbrane upoznaju i sa slovenskih duhom i Pravoslavljem.
Kratak istorijat Sisteme (Система ruski ili Systema engleski) SISTEM kao borilačka veština nastao je u 10. veku na prostorima bivšeg SSSR-a kao odgovor na mnoštvo borilačkih veština i stilova koji su prodirali sa istoka a sa sobom su nosili breme filozofije i formalnosti, koje se često nisu mogle uklopiti u život i naći primenu, te su stoga samo otežavale primenu istih disciplina. Razvijajući SISTEM do današnjih dana pod uticajem različitih uslova i napada s kojima su se sretali, ruski ratnici stvorili su stil borbe koji je kombinacija jakog duha i izuzetno jasne i prilagodljive taktike. Od 1917. godine kada je nova vlast zaboravila sve tradicionalno i nacionalno, ova borilačka veština gotovo se ugasila. Ipak shvativši prednost ruskog sistema, sovjetska armija ga je usvojila kao redovni deo obuke svojih elitnih jedinica SPECNAZ. Jedan od vodećih poznavalaca sistema, Vladimir Vasiljev, čija je metoda najizučavanija kod nas je bivši instruktor SPECNAZ jedinica. Kao i njegov učitelj Mihail Rjabko koji je aktuelni komandant antiteroristicke taktičke grupe u Moskvi, imao je priliku da svoju veštinu prekali u ratnim uslovima.
Stil Kadočnjikova 9
Ovaj stil (poznat i kao Sistema Kadočnjikova) je sredstvo za svakoga da otkrije svoje potencijale i njihovu punu realizaciju. U mnogome pomaže razvoju, usavršavanju i korištenju kapaciteta tela i uma, tako dajući maksimalne performanse u datoj situaciji u zadato vreme. Sistem učenicima daje neprocenjivo znanje za realne situacije, uči ih kako da izbegnu krizne situacije predviđajući opasnosti, kako da iskoristite spoljne sile u kriznim situacijama umesto da im se opirete. Sistem je integralni deo Ruske kulture i čovek je njegov prirodni nosilac i čuvar. U Sistemu se uči istorija, filozofija, ljudska anatomija, psihologija, fizika, mehanika, biomehanika, geografija, medicina i slično. što na prvi pogled izgleda udaljeno i nevažno. Osoba koja je postala majstor Sistema počinje da se oseća bolje u životu prihvatajući da je deo univerzalnog sveta. Sistem je algoritam univerzalnih pokreta baziran na čvrstom znanju biomehanike koje je opisano od strane čuvenog naučnika N.A. Bernštajna. Osoba koja ima majstorsko poznavanje sistema biće sposobna da izabere pravi pokret od mnogih mogućih bukvalno bez trošenja vremena da o tome promišlja, pokret koji idealno odgovara fizičkom stanju date situacije u datom momentu. Osoba postaje sigurna u sebe, svojih mogućnosti da se nosi sa svime što može da iskrsne. Postaje svestan sopstvene snage i kao rezultat nema potrebu da demonstrira svoju superiornost nikome pa ni sebi, u raznim sportskim događajima biva zamenjena unutrašnjim samopoštovanjem. A.A. Kadočnjikov: Borilačka veština je oružje nevidljivo dok se ne upotrebi i ne može se oduzeti
čoveku za ceo život. Razlike Sistem A.A. Kadočnjikova se od drugih poznatih borilačkih veština razlikuje na više načina: 1. Ekonomija pokreta u svakom trenutku. Ljudi trenirani u Sistemu nisu profesionalni sportisti što znači da je njihov potencijal niži u startu. Pomenuta ekonomija omogućava im da postignu isti rezultat savlađujući protivnika: a) oštećivanjem njegovog tela (izčašenja, frakture, uganuća i sl.) b) imobilizacija protivnika (davljenja, gušenja, vezivanja) c) dovođenje u stanje promenjene svesti (nokaut, potres mozga i slično) 2. Nema potrebe za fiksnim vežbama, katama i slično, nema beskonačnih ponavljanja istih pokreta (bez dosadne monotonosti) 3. Nema rituala (nema psiholoških blokada tokom treninga) 4. Specijalne sale nisu potrebne, radi se svuda i po svakom vremenu 5. Bez specijalnih uniformi (svakodnevna odeća je dovoljna) 6. Nema stepena ni pojaseva (svako sebi bira stepen majstorstva) 7. Nema takmičenja (najbolje moguće takmičenje je život sa svojim bezbrojnim kolizijama)
10
Godine 1995 u Krasnodaru u Rusiji škola A.A. Kadočnikova je otvorila svoja vrata svim ljudima zainteresovanim za nasleđe Ruske Borilačke Veštine. Civilni odeljak škole radi sa svim zainteresovanima za Sistem. Sva godišta i polovi su dobro došli. A. A. Kadočnjikov - životna priča Naravno, istorija stvaranja ove škole sastoji se od iskustva prethodnih generacija njegove porodice kao i njegovog ličnog iskustva. A.A. Kadočnjikov je rođen u Odesi, u porodici vojnog pilota. Pre drugog svetskog rata porodica se seli u Kuban. Prvo iskustvo u borenju (rukopašni boj ili hand to hand combat) Aleksej je dobio od oca, a ovaj opet od svog oca koji je bio odlikovani Vitez Krsta Svetog Đorđa. To odlikovanje je najveća počast koju je mogao dobiti vojnik u vreme prvog svetskog rata i građanskog rata, i to ako je konstantno bio nagrađivan za hrabrost i herojstvo. Tokom srednje škole bio je aktivno uključen u različite van nastavne aktivnosti kao što su radio, avijacija i slično. To mu je dalo korisna znanja za kasniji život i u mnogome predefinisalo njegovo buće zanimanje. Sledeći važan izvor znanja vezanih za ovu temu je školovanje u Vazduhoplovnoj školi i Specijalnom Trening Centru. Njegovi učitelji su bili ljudi koji su dobro znali svoj posao - oficiri sa ogromnim iskustvom iz borbenih operacija. Oni su prenosili svoja znanja na mladog oficira, a dobar deo obuke je bio vezan za borenje. Sledeća na redu je bila služba u Specijalnim Jedinicama, gde je kao mladi oficir primenjivao prikupljena znanja. Kadočnjikov se zatim 1962 godine povlači iz vojne službe i završava inženjersko škololovanje na Politehničkom Institutu u Krasnodaru. Sva ova iskustva su doprinela da A.A. Kadočnjikov kroz svoju interpretaciju radi na daljem razvoju Ruske Borilačke Veštine, kako naučno tako i kroz treniranje drugih. 1982 godine popunjava predavačko mesto kao specijalista za mehaniku na Krasnodarskoj Vojnoj Inženjerskoj Školi. Sve ove godine on radi na promovisanju Sistema.
11
Nagajka, ubica vukova 21.1.2011 Evo priče o jednom manje poznatom ruskom kozačkom oružju koje ima uticaja na Ruski Sistem, a i danas se koristi kao oružje i pomoćno sredstvo na treninzima. Nagajka ili nagaika (Ruski nagáйka, Engleski nagayka) je kratak, debeli bič kružnog poprečnog preseka koji koriste Kozaci u Rusiji. Preuzet je od naroda Nogai i po njima je dobio ime.
Nagajka Nagajka se pravi pletenjem kožnih traka. Neke imaju parče metala na vrhu biča. Prvobitna namena nagajke je naravno teranje konja. Verzija sa metalnim vrhom je korištena za odbranu od vukova. Po rečniku Vladimira Dala, nagajku su zvali ubica vukova (волкобоy, волкобой, "wolfkiller", волчатка). Korištena je i u borbi kao dopuna naoružanju Kozaka, iako nikad zvanično nije nabrojena kao deo vojnog arsenala. Još jedna namena koju je imala je lov, gde je progonjena divljač (prvenstveno zveri kao što su vuk i lisica) bila ubijana jednim udarcem nagajka biča. Istorija usvajanja nagajke od strane Kozaka je interesantana. Tokom "Trećeg perioda" razvoja ruskih borilačkih veština sa početkom XIII veka, uticaj istočnjaka Mongola i Tatara se ogledao i na adaptiranje naoružanja koje su ruski ratnici koristili. U tom periodu sablja, takozvana kozačka Šaška, i istočnjački stil oklopa bili su u redovnoj upotrebi. Razvijeno je i specijalno Kozačko oružje koje se pokazalo kao izuzetno pogubno u borbi protiv napadača sa istoka: Nagajka, kratki bič punjen olovom. Kroz bitke sa osvajačkom Zlatnom Hordom Džingis Kana, Kozaci su shvatili da je ove konjanike teško poseći mačem pošto su brzo manevrisali na svojim okretnim konjima, braneći se okruglim štitovima. Udarci Šaškom često su bivali blokirani. Ovaj problem je rešen otežavanjem biča, tako što je vrh proplitan olovnim dramlijama ili je za njega vezivan metalni deo (vrh strele i slično).
Različiti rukohvati na nagajkama, pletena koža je klasična forma
12
Takvo oružje se uvijalo preko štita i udaralo branioca po prstima toliko snažno da su pucale kosti i štit je ispadao iz ruke. Vitlajući vrh nagajke je oštećivao i luk koji su Mongoli kao vešti strelci nosili na leđima. Superiornost nagajke u ovom vidu borbe bila je tolika, da su istočni napadači često više pratili ruku u kojoj je bič nego onu u kojoj je šaška sablja, i pokušavajući da preseku bič često im je bila odsečena ruka. Kada se u narodnim plesovima vide igrači koji vitlaju sa dve šaške ili dve nagajke, očevici smo vežbe koordinacije sinhronog i asinhronog rada obe ruke, čija je prvenstvena namena u bitkama bila koristiti šašku jednom a nagajku drugom rukom.
Olovne dramlije za ratno otežavanje nagajke Zato se često kaže da je prva stvar koju su Kozaci radili kada dobiju vest o sabiranju u pukove pred rat, rasplitanje vrha nagajke i ponovo preplitanje sa olovnim dramlijama.
13
U kasnijem razdoblju Ruske Imperije nagajka je bila simbol represije, pošto su u glavnim gradovima Kozački pukovi bili zaduženi za smirivanje i gušenje civilnih nereda. U Finskoj je bila simbol Okhranke1), ruske tajne policije.
Autor Miloš Malić
14
Specnaz: Vojni ašov kao alat i oružje 15.1.2011 Svaki pešadinac u ruskoj vojsci sa sobom nosi mali ašov. Kada mu je naređeno zaustavljanje, momentalno zaleže i počinje da kopa rov pored sebe. Za tri minuta ukopaće se makar 15cm, taman toliko da može da se pruži bezbedno dok ga meci preleću. AŠOVI I LJUDI Zemlja koju je iskopao nagomilana je ispred kao mali grudobran koji predstavlja dohadatnu zaštitu. Ako je dovoljno ukopan, i tenk pređe preko njega, borac ima 50% više šanse da prođe nepovređen. Svakog momenta mogu da narede pokret, i on će skočiti uz glasan povik i krenuti napred. Ukoliko naredba ne usledi, on će kopati sve dublje i dublje. Na početku rov će biti za ležeći položaj. Nešto kasnije za klečeći, a još kasnije kada bude bio 110 cm dubok za stojeći položaj. Zemlja koju je iskopao i nagomilao ispred, zaštitiće vojnika od metaka i šrapnela. U odsustvu drugih naređenja, on nastavlja da radi na svom rovu. Počinje sa kamuflažom. Zatim počinje da kopa rov da se poveže sa saborcem sa leve strane.1) Uvek kopa sa desna na levo, i već za nekoliko sati vojnici će biti ukopani u sistem povezanih rovova. Rovovski sistemi vodova se zatim povezuju sa drugim vodovima. Sređuju se komunikacioni rovovi, komandni rov, poboljšava se kamuflaža i ojačavaju rovovi... I odjednom naređenje za napad! Vojnik napušta rov i kreće napred vičući koliko ga grlo posluži.
15
Pešadinci koriste isti taj ašov za sahranjivanje svojih palih drugova. Kada nema sekiru, vojnik koristi ašovče da rasparča hleb koji je smrznut kao granit. Koristi ga dok vesla niz reku na telegrafskom stubu pod neprijateljskom vatrom. A kada stigne naređenje "Stoj!", ponovo ga koristi da oko sebe sagradi neprobojnu utvrdu. On zna kako da kopa efikasno i kako da napravi utvrdu baš onako kako treba. Ašovče nije samo alat za kopanje. Njega pešadinac koristi i za merenje. Ašov je 50cm dug, sečivo je 15cm široko i 18cm dugačko. Dva ašova su metar. Sa ovakvim razmernikom vojnik može da izmeri sve što mu je potrebno.
16
Pešadijsko ašovče nema zglob za preklapanje Ono mora biti jedinstven, monolitan, objekat. Sve tri ivice su mu naoštrene kao nož. Ofarbano je zelenom (ili crnom) mat bojom da ne bi reflektovalo sunčeve zrake. Ovakvo ašovče je garant "postojanosti" pešadinaca na nekom terenu. Jednostavnim sredstvom oni se ukopavaju i utvrđuju brzo, tako da dugo vremena postaje praktično nemoguće isterati ih odatle bez obzira koliko moderna sredstva se koriste protiv njih. Ipak ovaj tekst ne govori o pešadiji, već o vojnicima koji pripadaju drugim jedinicama, Specnaz. Ovi vojnici se nikada ne ukopavaju; u stvari oni nikada ne zauzimaju odbrambene pozicije. Oni napadaju neprijatelja, i ukoliko naiđu na nadmoćan otpor, nestaju brzo kao što su se i pojavili da bi ponovo napali u vreme i na mestu koje neprijatelj najmanje očekuje Iznenađujuće je to što pripatnici Specnaz ipak koriste male pešadijske ašove. Šta će im? Praktično je nemoguće opisati rečima kako ih oni koriste. Stvarno bi trebalo to da vidite pa da vam bude jasno. U rukama specijalca, ašovče postaje opasno nečujno oružje, i oni imaju mnogo više treninga u rukovanju njime od običnih pešadinaca. Prva stvar koju uvežbavaju je preciznost. Treniraju cepkanje drveta da steknu osećaj, a zatim i da odrube vrh flaše a da ostatak flaše ostane ceo i na mestu. Uče bukvalno da vole svoj ašov i da veruju njegovoj preciznosti. Da to nauči, pripadnik Specnaz stavlja ruku na deblo drveta, raširi prste i drugom rukom zamahne i zabode ašov u drvo. Kada jednom nauči da koristi ašovče kao sekiru, prelazi na komplikovaniju obuku. Mali ašov se koristi u borbi za odbranu od napada bajonetom i nožem na početku obuke, a kasnije i od napada ašovom. Vojnik naoružan samo ašovom se zatvara u zamračenu sobu sa agresivnom psom, što predstavlja test. Na kraju, vojnik se obučava da precizno baca ašov i koristi ga kao što bi koristio borbenu sekiru ili sablju. Specnaz ašov je savršeno oružje za bacanje, perfektno izbalansiran objekat, čija se 32cm duga drška koristi kao poluga za izbačaj. Pri okretanju u letu ona mu daje preciznost i zamah. Sve zajedno, ova mala alatka postaje zastrašujuće oružje. Kada se zakuca u drvo, nije ga lako iščupati. Još je gore kada sleti na nečiju lobanju. Kako Specnaz napada neprijatelja sa leđa pre nego "licem u lice", neprijatelj ni ne zna šta doleće pre nego što bude pogođen u potiljak ili među plećke. 17
Specnaz vojnik voli svoj ašov. Oslanja se na njegovu preciznost i pouzdanost više nego na automat Kalašnjikov. Interesantan je jedan psihološki detalj koji je zapažen kroz iskustvo. Naime, pri sustretu dva vojnika, ako jedan pripuca na drugog, onaj drugi refleksno odgovara vatrom. Ali ukoliko prvi fijukne ašovče, drugi refleksno odbaci pušku i odskoči u stranu. Čudan mehanizam, koji je eksploatisan od strane Specnaz koji su inače poznati kao odlično obučeni za blisku borbu (hand to hand). Do danas je klasični ašov sa fiksnom drškom više puta redizajniran, i mnogi patenti su pokušali da ga zamene. Na sledećoj slici je jedan od prototipa koji nije uvršten u redovnu upotrebu vojnih jedinica, ali ga ima u slobodnoj prodaji pod imenom Krot (krt to jest krtica).
Bazirano na odeljku knjige Viktova Suvorova Prevod Miloš Malić
18
To sam ja, Gospode / prvi deo 12.1.2011 Upoznaćemo se sa knjigom koji je napisao pravoslavni ruski novinar i publicista Andrej Polinski, pod naslovom "To sam ja, Gospode!" Ova knjiga je rezultat bezbrojnih putovanja Rusijom u periodu od 2002 do 2005 godine. Knjiga je o Pravoslavnim Hrišćanima. Svaki od njih, na svoj način, pokušava da odoli zlu, i ne žali truda da pomogne drugima u teskim situacijama kada pokušavaju da spasu svoju dušu. Moj prijatelj, oficir padobranac koji se nedavno vratio iz Čečenije, mi je rekao: "Da li želiš da te upoznam sa generalom Solujanovim, čovekom kome je posvećena pesma ComBat?" Bio bi greh da nisam prihvatio ovu ponudu. General major Aleksandar Solujanov - heroj Afganistanskog i Čečenskog rata, legendarni komandant padobranskog bataljona. Spremno sam pristao, i uskoro smo bili na putu. Dok smo se vozili ka mestu sastanka, u mozgu mi se vrtela popularna pesma o njemu koju je napravio bend Ljube: "ComBat, otac ComBat, nikad se nisi krio iza leđa vojnika. "Pali baterijo, pali bataljone!" komandovao si - i mi smo obarali neprijateljske avione, i palili neprijateljske tenkove... Paljba! Paljba!" Napokon smo stigli. Na pragu svoje kuće, dočekao nas je čovek širokih ramena srednje visine. Imao je direktan probojan pogled, dok je čvrsto rukovanje ogledalo impresivnu fizičku snagu. Konverzacija se dotakla pesme "ComBat" i Aleksandar Solujanov reče: "I u Afganistanu i u Čečeniji bilo je mnogo vrednih komandanata bataljona, kao što pretpostavljate. Po mom mišljenju, lik iz ove pesme je kolektivan." Naravno, naša armija poznaje mnoge izvrsne komandante bataljona. Ipak, samo par njih postali su legende. Postoji priča široko poznata među veteranima afganistanskog rata o tome kako je komandant bataljona Aleksandar Solujanov u maju 1982 udario Ahmad Shah Masuda iz rudnika dijamanata Pandžer. Takođe pričaju kako je 1983 sa grupom od 20 vojnika izvršio skok pravo na mudžahedinsku komandu u planinama. Taj napad je bio tako neočekivan da je neprijatelj, iako nadmoćan, bežao u panici. Oko 50 mudžahedina poginulo je tokom napada, a 15 je zarobljeno. Ova i mnoge druge operacije koje je obavio Solujanov su prepoznate kao primerne i uvedene su u udžbenike padobranskih jedinica. Odlikovan je ordenom Zvezda Heroja Sovjetskog Saveza posle jedne od uspešnih operacija sa "maksimumom rezultata sa minimumom
19
gubitaka". Za dve ipo godine komandovanja bataljonom u Afganistanu njegova vojska je pretrpela minimum gubitaka. Kako stihovi pesme kažu: "Nikad se nije krio iza leđa svojih vojnika". Cenio je svakog pojedinačnog vojnika kojem je komandovao, i bio im je kao otac. Jednom, tokom operacije u Pagmanu, letnjoj rezidenciji vladara Afganistana, pogođen je u ruku i butinu. Ipak, krvareći, proveo je četiri sata u borbi, u kojoj ni jedan od ruskih vojnika i oficira nisu povređeni. Ne želi da nam priča o svojim "herojskim delima". "Bez Božije pomoći", kaže, "zadaci koje smo morali da izvršavamo u planinama Afganistana bi bili nemogući... po svim zakonima rata. Kasnije posle rata, studirajući na vojnoj Akademiji u Moskvi, prešao sam ponovo sve moje borbene operacije u Afganistanu. I svaki put je izašlo da su šanse da preživim bile ravne nuli. Tek sada razumem da je Bog to što nam je dalo "prednost" da možemo da uradimo nešto korisno za Rusiju." Čuo sam da u radnoj sobi Aleksandra Solujanova postoje mirotočive ikone Svetaca. Pitao sam ga da li je to istina. "pogledaj sam - eno ih!" odgovorio je i pokazao na ikone. Rekao je da je ikona svetog ruskog ratnika Ilije Murometsa, sa blagoslovom Patrijarha moskovskog i cele Rusije Alekseja drugog bila u svemiru. A ikona Svetog Đorđa Pobedonosca je bila u ratnoj zoni u Čečeniji. Prišao sam i pogledao izbliza sve te likove svetih ratnika... Na površini ikone Ilije Murometsa jasno sam razaznao kapi providne uljane tečnosti. Zapanjujuće, ove kapi su bile raspoređene u formi krsta! Posle komandovanja bataljonom u Afganistanu, Solujanov je često u centru sudbinskih zbivanja u svojoj zemlji. Tako je u centralnoj aziji 1989 komandovao trupom koja je bila razmeštena kod Fergana. Uz rizik po sopstvene živote, padobranci su sprečili krvavi sukov između Uzbeka i Kirgistanaca i spremali se da napuste region. Međutim lokalne žene, plašeći se da će konflikt ponovo planuti u još gorem obliku, molile su ruske vojnike da se ne povlače. General Solujanov je uspeo da zarobi plaćene ubice koje su metodično ubijale i Kirgistanske i Uzbekistanske familije da bi izazvale sukob. Lično je ispitivao ubice i saznao da se provokacije u centralnoj aziji finansiraju novcem koji dolazi sa zapada. Inter-regionalni sukob je raspirivan uz pomoć plaćenih ubica kao deo plana da se rasturi SSSR.
20
Pomagači plaćenika, koji su još uvek bili neulovljeni, organizovali su pokušaje ubistva Solujanova i njegovih članova porodice, ali uz pomoć prijatelja iz specijalnih službi ovi planovi su osujećeni. "To je bio jedan od najtežih perioda u mom životu", priznao je komandant. Danas general major Solujanov živi sa svojom porodicom u Moskovskom regionu. Vodi društvo za podršku pravoslavlju i armiji i radi dosta za ministarstvo vojske. Primio je blagoslov za svoj rad od jednog od danas najvećih autoriteta među pravloslavnim starcima, Arhimandrita Kirila. Jedna od najupečatljivijih uspomena u životu general majora je njegova poseta Jerusalimu za Uskrs. U Jerusalimu se sreo sa poznatim ruskim režiserom Nikitom Mihalkovim, koji već dugo planira da snimi spot za pesmu "ComBat" u kojem bi želeo da učestvuje sam Solujanov. Deo posla je već obavljen. Ostalo je još malo da se doradi, i popularna pesma o legendarnom komandantu bataljona Solujanovu će dobiti novi oblik. ... Jednom, prijatelj i ja smo pričali o raznim borilačkim veštinama, kada mi je rekao: "Znam čoveka koji može da nokautira neprijatelja praktično čak i bez dodira." Bio sam vrlo skeptičan, naravno. U neku ruku se uvredio i odsečno mi je rekao: "To nije nimalno smešno!". Tada mi je rekao: "Ima sutra trening. Zašto ne odemo, pa možeš i sam da se uveriš." "Idemo!" složio sam se pitajući: "Koji je to misteriozni borilački stil koji on radi?" "To je borilački sistem drevne rusije" odgovorio je. Nije mi bilo poznato kakav je to stil, iako sam upoznat sa raznim borilačkim veštinama. Pored toga, trenirao sam Sambo nekoliko godina. Čak sam bio i moskovski osvajač srebrne medalje u ovom sportu. Na žalost, povreda mi nije dozvoljavala da nastavim. Kad smo stigli u salu, očekivao sam mišićavog, moćnog tipa, Rambo tip. Zamislite moje razočararenje, kada nam je prišao oniži debeljko koji je više podsećao na Vini Pua. Nije to bio supermen. Predstavio mi se blagim stidljivim osmehom: "Rjabko Mihail Vasilijevič", i čvrsto protresao moju ruku (sam dlan mu je bio začuđujuće mek). U drugom delu, pisac će opisati interview sa Mihail Rjabkom , majstorom Ruskog Sistema ...
Prevod Miloš Malić
21
To sam ja, Gospode / drugi deo 12.1.2011 Izgledao mi je dosta sumnjivo na svojim kratkim nogama i sa istaknutim stomakom. Pomislih: "Nije ni čudo što mi je sve bilo čudno." Ipak, ono što je usledilo bilo je pravo čudo... Ryabko je pozvao jednog od učenika i predstavio mi ga kao Sergeja. Ispred mene je stajao čovek svojih četrdesetih godina, sa brkovima. Sa stomakom i ne baš atletskom građom, stvarno je izgledao kao tipičan Kozak. Kasnije sam otkrio da mu je baš to nadimak, zvali su ga Kozak. Mihail Rjabko je zatražio od mene da udarim Sergeja. "Šta misliš pod time da ga udarim?" pitao sam, razmišljajući o tome kako i nije baš prijatno udariti nekoga ko ne pruža otpor. "Što jače ga udariš, to bolje" odgovorio je trener. "A šta ako preteram? Udaram ozbiljno jako." upozorio sam ga. "Samo ispali sve što imaš, ništa se ne plaši!" smeškao se on. Sergej, čovek koga je trebalo da udarim, takođe se smešio. Za to vreme okupilo se još ljudi. Očigledno, očekivali su nešto neobično od svog instruktora. Konačno sam se pribrao i udario - svom snagom koju sam mogao da prikupim. Ipak, moja pesnica je uletala u stomak kao u nekakvu glinu, a on je stajao smejući se. Zbunjen, stajao sam čekajući objašnjenje. U međuvremenu, trener je pitao drugog gosta teškog boksera - da uradi isto što i ja, da pukne Sergeja. Bokser je udarao Sergeja u stomak duže i jače nego ja, ipak je bio profesionalac. Efekat je bio isti kao i posle mog pokušaja: Sergej je stajao kao stena, sa prijateljskim izrazom na licu. Bokser se, poput mene, izmakao zbunjen. Tada je trener Mihail Rjabko rekao: "Sada gledajte kako treba udarati". Udarcem nadlanicom brzim kao munja u solarni pleksus, poslao je Sergeja na pod. Nije mogao sam da se podigne. Trener je morao da ga šutne u pete. Posle toga promenio je trik. Sada, posle udarca, koji je bio više kao šamar, Sergej je stajao kao paralizovan, a njegovi mišići su izgledali kruti na dodir. Da bi izveo Kozaka iz ovog stanja, Mihail Rjabko ga je lupio u zadnji deo vrata (za-vrat). Ubrzo mišićni tonus mu se vratio u normalu. Pitao sam Sergeja: "Kako si se osećao posle udarca?" "Osećaj je bio kao da mi se krv iz organizma prvo povukla, a onda jurnula nazad u moćan udar. Taj da tako kažem 'talas' je ono što me je bacilo na pod" odgovorio je.
22
"A kad si bio paralizovan, da li je to bila hipnoza?" upitao sam. "Ne" rekao je, "Bio sam kompletno svestan sve vreme. Nisam mogao da pokrenem mišiće, bili su potpuno rigidni." "Da li te je bolelo? I na kraju, da li je to opasno za zdravlje?" "Ne" odgovorio je Sergej, "iako je osećaj bio daleko od prijatnog, ne bih ga opisao kao bol. Upravo sada, osećam se odlično, kao posle dobre saune. U međuvremenu je trener, kao završnu stvar, pokazao vrlo upečatljiv trik: kliknuo je prstima ispred Sergejevog nosa a zatim imitirao brz udarac, oboje bez dodira Sergejeve glave - ali sve jedno, ovaj se strovalio na patos momentalno. Posle ove demonstracije, začuo se aplauz. Bio sam totalno zatečen onim što sam video i potpuno iskreno sam priznao treneru da sam zbunjen i da mi je potrebno objašnjenje. "Borilačka veština Drevne Rusije," rekao je Mihail Rjabko "je jedini stil borenja baziran na Pravoslavnoj veri". Činjenica je da su retki dani ruske istorije koji su prošli bez rata - previše ih je napadalo na našu zemlju. Neophodnost konstantne odbrane od neprijateljskih napada, dovela je do rađanja ratnika koji su stvorili svoju borilačku veštinu. Njene tajne, prenosili su sa kolena na koleno. Možemo recimo čitati epske priče. Na primer, ep o bogatiry heroju Iliji Muromecu, koji je kanonizovan u sveca. Šteta je što su ljudi najčešće zanemaruju epske priče kao da su bajke. Ipak, ako ih bolje poslušamo, postaju neprocenjiv izvor informacija. Ili uzmimo za primer čuvenu bitku na polju Kulikovo, iz vremena Tatarske represije, na kojoj se monah Peresvet pobio sa tatarinom Čelubejem. I dan danas Kinezi dolaze u crkvu Svete Trojice Sveti Sergius Lavra, i pitaju monahe da im kažu tajnu peresveta. Pitaju kako je uspeo da pobedi tatarina Čelubeja, koji je bio jedan od takozvanih "iniciranih". Pre bitke na Kulikovu, nikada nije ni ogreban u borbi i smatran je neranjivim. Ipak, monah Peresvet ga je ubio jednim udarcem. Skoro potpuno zaboravljena veština Drevne Rusije me je toliko zainteresovala, da sam rešio da rekonstruišem i sistematizujem deo zaboravljenog zaveštanja." "Pa dobro, šta je tajna Svetog ratnika Ilije Muromeca i monaha Peresveta?" upitao sam. "Tajna je u tihovanju (ishaizam)," odgovorio je Mihail Rjabko. Da objasnim za one koji to ne znaju: Ishaizam je Grčka reč koja znači mir, smirenost, tišinu, izdvojenost. To je Učenje koje je usmereno pripremi za primanje Svetog Duha. Najviši cilj ovog učenja je transformacija čoveka u sliku vaskrslog Isusa Hrista. "Sistem drevnih ruskih borilačkih veština je baziran na uniji disanja i molitve srca," rekao je Mihail Rjabko. "to je nauka
23
svih nauka u Pravoslavlju, tradicija preneta na Pravoslavnu Rusiju od strane Svetih Otaca istočne crkve. Pre nego što počnete da učite sistem starih ruskih borilačkih veština, potrebno je da pročistite svoje srce kroz pokajanje i da potisnete svoj ponos. Tada, kroz molitvu, Sveti Duh ulazi u čoveka i Pomaže. Mogu biti dva izvora nadljudske snage - ili od Boga, ili od demona. Tajna pravoslavnih ratnika, kao što su bili Sveti Ilija Muromec i monah Peresve, leži u moći Svetog Duha, koji je delao u njima (kroz njih)." Kao odgovor na moj zahtev da mi ispriča više o sebi, Mihail Rjabko je duboko izdahnuo i rekao: "Nema ničeg dobrog što bih vam mogao reći o sebi." Više je voleo da priča o svojim učenicima. Ipak, ne zove ih "učenici". "Oni su moji studenti" rekao je, "zato što ja nisam učitelj. Postoji samo jedan učitelj svih nas - Gospod Bog". Saznao sam više o Rjabku od njegovih studenata. Rekli su da je bio oficir u ratu u Čečeniji. Među borcima i oficirima bio je poznat po tome što je fer, neiskvaren i dalekovid. Vojnici su imali puno poverenje u njega. Generali su tražili njegov savet pre pokretanja velikih operacija. Među vojnicima kruže legende kako je Rjabko sam i nenaoružan zarobljavao bandite, i kako se namerno nikad nije saginjao pod snažnom neprijateljskom vatrom. Jednom prilikom, bio je poslat da se priključi specijalnoj jedinici koja je prelazila preko planine pune dobro naoružanog neprijatelja. Komandant grupe koji ga je poznavao, rekao je: "Ti ćeš ići prvi." Ostali borci su ga zbunjeno pogledali, a on je jednostavno rekao: "Videćete zašto. Samo radite sve što on kaže." I Rjabko je vodio jedinicu kroz planinski lavirint, pored minskih polja i pored snajpera, ležeći u jarcima - sve bez ispaljenog metka. Dospeli su na odredište bez gubitaka, niko nije bio čak ni ranjen. Danas je Pukovnik Mihail Rjabko u penziji, savetnik ministra pravosuđa Rusije. Škola Drevnih Ruskih borilačkih veština koju je osnovao, radi pod patronatom ministarstva pravde. Mihail Rjabko pokušava da ne koristi svoje borilačko znanje u svakodnevnom životu, izuzimajući kritične situacije. Jednom, kasno noću, vozio je ženu i decu kući iz drugog grada. Naoružani ljudi su ih zaustavili i tražili da izađe iz vozila. Izašao je. Kada se vraćao u auto, pet razbojnika je ležalo licem nadole na betonu... Od tada se zakleo da nikada ne bude agresivan u kritičnim situacijama, i uvek pokušava da iz izbegne šalom uz pomoć koje opušta tenziju. Na primer, ne tako davno svratio je u kafe da nešto pojede. Nepoznat čovek mu je prišao i rekao: "Ej ti, ne sviđa mi se tvoja faca." "Pa, ne sviđa se ni meni" odgovorio je Mihail. Nasmejao se tom čoveku tako dobroćudno da ovaj više nije imao šanse da nastavi svađu. U drugoj situaciji, agresivni mladići su ga muštrali. Rekao im je da svira saksofon, i da ako ga prebiju i slupaju mu lice i usne, neće više moći da izdržava porodicu sviranjem. 24
"Stvarno?" momci su se zapitali. "OK prijatelju! Živi!" Mislili su da su ispali velikodušni, potpuno bez svesti sa kime su imali posla! Jedinstvena osobina borilačke veštine koju predaje Mihail Rjabko je transformacija zla u dobro. Najvažnija stvar u životu nije naučiti borenje, iako postoje situacije u kojima je borba neizbežna. Najvažnije je spasiti dušu. 29.06.2007 Andrei Polynski Prevod Miloš Malić Dopuna koju sam dobio od prijatelja: "Odličan tekst. Samo, mislim da je ovo objašnjenje tihovanja neprecizno. Prvo, nema potrebe za engleskim transkriptom (Hesychasm) kada je u našoj teološkoj misli prihvaćen srbski transkript Isihazam ili Isihija, što i znači tihovanje. Tihovanje je monaška (ali ne samo monaška!) praksa meditacije. Ova (jedina) pravoslavna mistika se zasniva na događaju Preobraženja Gospoda našeg Isusa Hrista na Tavorskoj gori. Tada se Gospod prikazao svojim učenicima onakvim kakav jeste. Božansku svetlost kojom je Gospod sijao nisu mogli da podnesu i okrenuli su glave, svi osim Jovana (koji ga se kasnije jedini nije odrekao)." "Oni koji praktikuju tihovanje žele kao i Jovan da ugledaju Boga. Pod ovim "ugledaju" se misli na sozercanje tj gledanje unutarnjim okom. Ali budući da je Boga nemoguće videti/spoznati direktno (apostoli su Ga videli u telu), isihasta Ga može videti samo u ogledalu, a ogledalo je njegova sopstvena duša. Upravo se u tome sastoji praksa tihovanja - očistiti i ugledati sopstvenu dušu, dakle spoznati sebe onakvim kakvi zaista jesmo. Takva spoznaja vodi do toga da čovek više nije uslovljen događajima, već je on taj koji uslovljava događaje. Sama praksa isihije se zasniva na Isusovoj molitvi ("Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me grešnoga") i na tehnimama disanja, uz, naravno, liturgijski i svetotajinski život. Vrhunac meditacije je onaj koji se obavlja u osami i tišini (tihovanju). Na internetu se mogu naći čak detaljni opisi ove prakse, ali se strogo preporučuje se da se ova meditacija sprovodi samo uz duhovno vođstvo starijeg i iskusnijeg tihovatelja."
25
REČI UČITELJA – Mihail i Vladimir Citati majstora Sisteme 15.7.2012 Sistema instruktor Aleksander Šostko: Citati navedeni u daljem tekstu preuzeti su iz mojih beleški vođenih u okviru Sistema kampova i seminara u tokom protekle dve godine. Priredio: Aleksander Šotsko Preveo: Dušan Dopuđa, Sistema klub Hrast Citati navedeni u daljem tekstu preuzeti su iz mojih beleški vođenih u okviru Sistema kampova i seminara u tokom protekle dve godine. Iako su neke stvari izgubljene u prevodu, verujem da i dalje mogu biti od koristi. Mihail Rjabko Ako neko napadne vas ili vašu porodicu i svesni ste toga da ćete morati da se borite – ne budite nervozni i ne uplićite nikakav emotivni naboj, samo radite. Nemojte slomiti napadača – slomite njegovu želju da vas napadne. Stvorite uluziju da vaš protivnik i dalje ima kontrolu, ali se pobrinite da je nema. Oni koji misle da su nepobedivi uvek prvi umiru. Svaka osoba sa kojom radite je vaš instruktor. A oni koji žele da vas prebiju – oni su najbolji instruktori. Vladimir Vasiljev Kada postanete svesni da vam sledi borba – unapred počnite da se opuštate. Ne pokušavajte da se borite, samo radite. Kontrolišite situaciju na takav način da niko ne razume kako je kontrolišete. Nemojte se sklanjati samo sa linije napada. Uklonite se iz celokupnog protivnikovog fokusa. Kada kontrirate iz pokreta, udarci kao da se pojavljuju niotkuda. Kada udarite nekoga – ostanite čovek.
26
Ljudi umiru od rana koje nisu smrtonosne. S' druge strane, ne umiru od onih koje jesu. Dakle, sve zavisi od toga da li ćete mentalno odustati.
Konstantin Komarov Izdržljivost je psihološki fenomen. Vaša emotivna baza je ta koja kontroliše situaciju. Što više otkrivate sebe, više tenzije ste u stanju da detektujete. Postoji nekoliko načina uklanjanja stresa. Najvažniji su disanje i kretanje. Što vas neko jače steže, više morate da se opustite. Ljudi ne umiru od rana ili udaraca, ljudi umiru jer nisu u stanju da se nose sa njihovim psihološkim efektom. O autoru: Aleksandar Šotsko je instruktor Sisteme sertifikovan od strane Vladimira Vasiljeva. Predaje Rusku Borilačku Veštinu u sklopu RMA Severna Virdžinija, SAD. Bio je majstor sportova u Rusiji, i poseduje više od dvadeset godina iskustva u raznim borilačkim veštinama.
27
Sistema - Ruska Borilačka Veština - Osnovni principi 9.6.2011 Prirodnost – to je sloboda rešavanja zadataka prostim pokretima tela uz mirno, staloženo stanje duha. To je tako prirodno kao što je npr.: popiti čašu vode, udahnuti i izdahnuti, prošetati po parku. Pri tome ne treba zauzimati nikakav stav niti ispuštati krike. Vi živite i dišete slobodno, punim plućima.
Osnovni principi Prirodnost. Biomehanika čoveka je izuzetno bogata i oslanjajući se na nju, možemo rešavati veliki broj raznovrsnih zadataka. Čovekova priroda (njegova anatomija, fiziologija, psiha itd.) raspolaže neophodnim kvalitetima i parametrima, koji se mogu iskoristiti u borilačkim veštinama. Prirodnost – to je sloboda rešavanja zadataka prostim pokretima tela uz mirno, staloženo stanje duha. To je tako prirodno kao što je npr.: popiti čašu vode, udahnuti i izdahnuti, prošetati po parku. Pri tome ne treba zauzimati nikakav stav niti ispuštati krike. Vi živite i dišete slobodno, punim plućima. Neprekidnost kretanja. Upravljanje masom tela u brzini kretanja pomaže nam da očuvamo neophodnu snagu pokreta. Pomeranje i druge radnje, koje se vrše po inerciji prethodnog pokreta, čuvaju neophodnu snagu i energiju čoveka. Izbegavanjem nepotrebnih prekida kretanja, to jest poštujući princip neprekidnosti kretanja, postiže se celovitost, lepota i efektivnost pokreta. Neprekidnost kretanja sprečava izlišan kako psihološki, tako i mišićni napor, dajući zauzvrat brzinu i snagu izvedenom pokretu, kao i pravac i smer. Kretanje u pravcu primene snage. Pri snažnom dejstvu partnera neophodno je odrediti pravac u kome je usmerena snaga njegovog pokreta, brzinu pokreta, proceniti napor koji je potreban za zauzimanje pravilnog položaja svog tela u prostoru, za očuvanje svoje ravnoteže i kontrolu daljih akcija partnera. Uključujući se u kretanje partnera, i izjednačavajući brzinu svog sa brzinom njegovog kretanja mi preuzimamo inicijativu od partnera i dalju kontrolu ili neutralizaciju njegovih aktivnosti.
Osnovni pojmovi Forma. To je jedan od najvažnijih pojmova, bez čijeg usvajanja je nemoguća pravilna primena bilo kog drugog elementa veštine "Sistema" M.V. Rjabka. Pod formom se podrazumeva takav položaj tela i udova, koji doprinosi ne samo očuvanju ravnoteže tokom dejstva u odbrani ili napadu, već daje i mogućnost da sama forma izvodi aktivna dejstva.
28
Pravilno zauzeta forma odlikuje se pravim leđima, pravo postavljenom glavom, rukama koje se ne razbacuju tokom kretanja, nogama lako savijenim u kolenima ne čineći velike korake pri pomeranju tela. Posebno držanje po kome se majstori razlikuju od početnika, je upravo forma. Ali forma treba da bude prirodna, da ne izaziva naprezanje, da bude "udobna", pri čemu telo mora biti celovito. Celovito telo - to je telo, koga mi uočavamo ne kao stsveukupnost glave, trupa i udova, već kao jednu celinu. Osećanje celovitosti svog tela je prilično složen koncept, kotji mnogima postane jasan tek kroz praksu. Neophodno je naučiti decu da zauzmu formu u odnosu na partnera u stojećem položaju kao i na parteru. Razumevanje forme biće nepotpuno ako ne dodamo, da se ona ne odnosi samo na telo koje miruje već i na telo u pokretu i čak na telo koje je van oslonca. Učenik, koji je uspeo da dostigne sposobnost da "održi formu", dobija nespornu prednost kako u radu sa jednim partnerom, tako i protiv dva i više partnera. Forma tela – to je još i lepota i ritmika kretanja, predstavlja osnovu za formiranje pravilnog držanja. Stanje. Drugi osnovni pojam je "stanje". To je više psihički, nego fizički pojam. To je unutrašnji mir, sposobnost da se bez naprezanja shvate događaji oko sebe, spremnost da se u svakom momentu oceni situacija i preduzmu adekvatne mere, mada je ovo nedovoljno da bismo objasnili, šta pod pojmom "stanje", podrazumevaju ljudi koji se ozbiljno bave veštinom "Sistema". "Stanje" – to je i sposobnost da se fizički priberemo kad nam se čini da više nemamo fizičke snage, i da produžimo boj isključivo dejstvom volje. "Stanje" - to je veština pravilnog suprotstavljanja snažnim i neočekivanim udarima protivnika, koristeći svu tehniku kojom raspolažemo, ali dejstvujući automatski, ne svatajući pritom na koji način je izvedena ta ili druga zaštitna radnja, tj. podsvesno. "Stanje" je teško shvatiti, ono se može osetiti i može se okarakterisati kao sveukupnost osećanja. Istovremeno, "stanje" je takva sveukupnost osećanja koja ima praktičan značaj ne samo u sportskoj sali ili u realnom sukobu, već i u običnom životu. Disanje. Važno mesto u "Sistemi" zauzima disanje. Njega možemo razmatrati, najpre, kao fiziološki postupak kojim se naša krv obezbeđuje kiseonikom, bez koga je u principu život nemoguć. Osim toga, disanje se može posmatrati i kao sastavni deo pravilnog kretanja – otuda je moguće i potrebno učiti disanje. U suprotnom se brzo umaramo, nemamo snage za udar, gubimo samopouzdanje. Osnovni oblici disanja:
površno duboko usporeno 29
s kontrolisanom zadrškom
Veština pravilnog disanja uči se praktično u svim sistemima borbe. U početku učenik uočava odnos između fizičkog umora i disanja. Na primer: posle niza fizičkih vežbi na treningu, svako se našao u situaciji u kojoj bi mogao nastaviti dalje, ali "nema dovoljno daha." Kako sačuvati dah? Kako uhvatiti dah, kada je njegov ritam beznadežno narušen? Kako pravilno disati pri različitom vežbama? Ovo je potrebno naučiti, i sa učenjem treba početi od predškolskog uzrasta. Postoje mnoge vežbe kojima se razvija sposobnost pravilnog disanja u različitim situacijama: u stojećem položaju i tokom rada, sedeći ili ležeći. Psihičko stanje je veoma tesno povezano sa disanjem. Možete se "gušiti od besa", "zaustaviti dah od užasa", "zevati od dosade ","uzdahnuti od tuge" ili kada ste preplavljeni osećanjima itd. Svaki pažljiv čovek tokom svog rživota obraća pažnju na to kako se menja njegovo disanje, u zavisnosti od njegovog emocionalnog stanja. Veština kontrole disanja pomaže nam da održimo stabilno psihičko stanje u teškoj situaciji i da se izborimo sa stresom. Ravni i ose. Koncept ravni pomaže nam da objasnimo kretanje čoveka koji se štiti od prepreka na koje nailazi, predmeta, idr. Ako se neki predmet kreće u ravni, da bi se zaštitili od njega treba postaviti svoje telo tako da se ono nalazi u ravni kretanja tog predmeta . Već sam taj položaj tela smanjuje mogućnost ukrštanja putanje tela i predmeta i može sprečiti njihov sudar. Učenici se tokom obuke prvo obučavaju za kretanje po prostim a zatim i po složenijim šemama kao npr: kada se ravni smenjuju po nivoima, pravcima, kada se primenjuje više ravni. Pojam osa koristi se da bi se objasnilo međusobno kretanje dva partnera kao i za objašnjavanje nelinearnog (kružnog) kretanja jednog pojedinačno posmatranog partnera. Da bi ovo ilustrovali, navešćemo mali primer. Veoma je teško proći kroz veliku gomilu ljudi koji nam dolaze u susret, ako se krećemo pravolinijski - nemamo dovoljno fizičke snage. Ali je potpuno izvodljivo krenuti napred, zaobilazeći onoga koji nam ide u susret rotacijom tela oko ose. "Sistema" je postavljena na principima koji imaju duboko značenje. Ovde nije potrebno pamtiti i uvežbavati desetine tehnika. Tokom obuke potrebno je naučiti telo da "misli", da traži najbolji način za rešavanje postavljenog zadatka. Nakon toga, samo telo će, po automatizmu principa svoje biomehanike, pravilno odgovoriti kada se nađe u nekoj kritičnoj situaciji. Ne napreži se, ne napreži druge, ne dozvoli da te naprežu. http://www.systemaryabko.ru/
Autor Igor Valentinovič, prevod teksta preuzet iz arhive sajta Vidovdan.
30
31
20 dobrobiti koje donose vežbe disanja 15.11.2012 Primećujete efekte stresa, svakodnevnu tenziju kako raste. Da li je moguće preduprediti negativne posledice? Da li može da se preokrene na bolje konstantna šteta po naš organizam? Sistema vežbe disanja su nešto što svakako treba uzeti u obzir. 1. Obezbeđuje se više kiseonika za telo 2. Umanjenje bolova 3. Vode ka stanju duboke relaksacije 4. Povećava se izdržljivost 5. Povećanje kapaciteta pluća 6. Oslobađanje od stresa 7. Poboljšanje sna, bolje se spava 8. Mogu podići otpornost na stres 9. Poboljšanje vitalnosti, opšteg zdravstvenog stanja 10. Podižu energiju 11. Daju osećaj smirenosti 12. Mogu usporiti stvaranje bora (starenje kože) 13. Jasnije razmišljanje 14. Pomažu odnošenju štetnih materija iz organizma 15. Pomažu u povećanju fleksibilnosti 16. Poboljšavaju koncentraciju 17. Možete postati samosvesniji (self awareness) 18. Podižu radost u životu 19. Umanjuju fizički i mentalni zamor 20. Olakšavaju stanja zagušenja i poboljšavaju cirkulaciju krvi
32
Sedam principa disanja u Sistemi 5.3.2011 Pravilno disanje je jedan od stubova oslonaca rada u Ruskom Sistemu. Ovo je lista podsetnik sa kratkim objašnjenjima.
1. Putanja Udišite kroz nos, izdišite kroz usta.
2. Disanje vodi Disanje treba da minimalno predhodi to jest da vodi fizičku aktivnost u vremenu.
3. Dovoljnost Uzmite dovoljno vazduha koliko vam je potrebno u datom momentu za akciju, ni više ni manje.
4. Kontinuitet Dišite bez prekida ili zadrški, bez obzira na to šta trenutno radite, osim ako je u pitanju neka od specifičnih vežbi gde je potrebno zaustaviti disanje.
5. Klatno Neka se svaki ciklus disanja završi i krene u drugu fazu prirodno, kao što se klatno ljulja levo i desno bez zadržavanja. Dozvolite i iskusite pauze na kraju svakog ciklusa (pred reverziju) .
6. Nezavisnost Ni jedna specifična aktivnost nije nezamenjivo povezana sa nekom fazom u ciklusu disanja (na primer treba da budete sposobni da udarite i da se kotrljate i na udah i na izdah).
7. Bez tenzije Opustite mišiće i telo uopšte
33
Na treninzima Sisteme možete naučiti tajne ruskih majstora disanja. Preporučujemo knjigu Let Every Breath i Systema Breathing DVD, kao i Система дыхания DVD.
34
Vladimir Vasiljev: Svaki učenik je heroj 2.4.2013 9:14 Posmatrati učenike koji se pojavljuju na treningu kao heroje je interesantno i zbog toga što omogućava više praštanja onima koji ne dolaze ili otpadnu. Oni su ili odneli šta im je trebalo, ili nisu mogli da podnesu režim pa su odustali. Brajan King: Vladimira su jednom prilikom pitali nešto oko učenika. Pričalo se o učenicima koji napuste treniranje i mislim da njegovo viđenje toga vredi podeliti. Ne mogu da citiram, ali je srž onoga što je rekao tu. Ako nastane bilo kakva zabuna, do mene je... "Šta predstavlja jedan učenik? Učenik je heroj, a reći ću vam i zašto. Pogledajmo naš način života i ljudi oko nas. Koliko od ljudi koje poznajete je bar jednom sebi reklo "želim da naučim neku borilačku veštinu"? Verovatno većina? Od onih koji su o tome razmišljali, koliko se potrudilo da istraži malo i sazna o različitim borilačkim veštinama? Možda postoji sala u vašem komšiluku ili na putu do posla za koju ste često pomislili "trebalo bi da svratim jedan dan". Od onih koji su istražili malo i prolazili pored interesantnog mesta, koliko je podiglo slušalicu ili poslalo email da se raspita o terminima i cenama? Od onih koji su se raspitali, koliko ih se dovezlo do parkinga ali nikad nije ušlo u zgradu? Koliko njih je izašlo iz auta i došlo do vrata, ali su oklevali pa odustali? Od malo njih koji stignu do škole, izađu iz auta, uđu u zgradu, koliko se priključi i krene putem borilačkih veština? Oni koji krenu da rade su heroji i do tada su već savladali sve šanse za odustajanje, za samo jedan dan. Vladimir Vasiljev" Posmatrati učenike koji se pojavljuju na treningu kao heroje je interesantno i zbog toga što omogućava više praštanja onima koji ne dolaze ili otpadnu. Oni su ili odneli šta im je trebalo, ili nisu mogli da podnesu režim pa su odustali. Onaj učenik koji se pojavi na treningu, taj zaslužuje sve najbolje od nas po mom mišljenju.
35
O borbi i treningu - saveti Vladimira Vasiljeva 22.10.2012 UDARCI Gotovo da je nemoguće učestvovati u realnoj borbi a ne primiti ni jedan udarac.Učeći kako da udarimo poštujući principe Sisteme, učimo da izaberemo idealnu distancu u odnosu na svog partnera, učimo kako da pozicioniramo svoje telo na pravilan i prirodan način, te kako da postavimo svoju šaku, zglob i lakat duž jedne ose na opušten i komforan način. Kao rezultat dobijemo moćne i precizne udarce, i ti udarci nemaju negativnih efekata po naše telo. To je baš super i upravo ono što želimo, ali budite svesni sledećeg: baš zato što ste opušteni i što se postavili na pravi način – dobijate minimalni povratni udar i minimalnu količinu tenzije, tako da niste u mogućnosti da osetite sopstvenu snagu. Naš partner može iskusiti vrlo snažan udarac a da nama sve to izgleda kao lagan pokret. Štaviše, partner koji prima dobar ’Sistema’ udarac ne vidi pretnju jer je udarac oslobođen svega onog što inače vezujemo za njega – opake poze i/ili izraze lica. Sve se radi na miran, relaksiran i prijateljski način. Time, udarac ne samo da je jak, nego je i neočekivan. Ako partner koji prima udarac ne zna kako da ga dočeka, može da se povredi. Zbog toga ga obavezno prvo naučite kako da to radi i tek onda počnite sa vežbom. REDIREKCIJA Redirekcija udaraca zahteva manje fizičkog napora nego udaranje. Zbog toga ju je zgodno koristiti ako ste umorni, povređeni ili ranjeni. Budite svesni da, kada se radi brzo, postoji povećana mogućnost da napadač bude udaren od strane saigrača. Tokom brze redirekcije, napadači vrlo lako mogu dobiti neočekivane i nenamerne udarce jedan od drugog. To vrlo lako može dovesti do povreda, zbog čega morate biti vrlo obazrivi kada vežbate preusmeravanje udaraca.
36
HVATOVI
Ako napadač uspe u nameri da izvede hvat, to ne mora nužno biti loše. Zapravo, zgodno je dozvoliti mu da vas uhvati. Na taj način znate gde je. Svesni ste njegove tačne pozicije i ukoliko je potrebno možete da radite sa više napadača. Nemojte da prekidate kontakt. Ruke moraju biti osetljive. Sve vreme dok radite, morate gledati okolo, tražiti ostale napadače, paziti na okolinu. Ako ste u kontaktu sa protivnikom, ne morate da brinete o tome gde je. SPORE VEŽBE Spore vežbe u kombinaciji sa pravilnim disanjem su odlične za rad na tetivama i razvoj snažnog i elastičnog tela. Pomažu i u uklanjanju mlečne kiseline. Pored toga, pružaju i jedinstven pristup radu sa fascijalnim tkivima, te samim tim povećavaju nivo izdržljivosti i eksplozivnog potencijala. Uz sve to, nervni sistem postaje jači i uravnoteženiji, budući da nema stresa. Disanje ga uklanja čim se pojavi. DISANJE U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU Obratite pažnju na to kako konstantno ometate svoj ritam disanja tokom svakodnevnih aktivnosti. Čim uhvatite sebe da ste zadržali dah, čak i da ste već završili to što ste radili, vratite se punom disanju. S’ vremenom ćete to primećivati u duplo brže, a zatim uz redovan trening, sve ranije i ranije. Cilj je ne ometati disanje, već ga ubrzati ukoliko trenutna aktivnost zahteva dodatne napore.
37
UNUTRAŠNJA RAVNOTEŽA Lako je videti koliko smo rđavi – čim nas neko pohvali, postanemo gordi; čim nas neko izkritikuje, uvredimo se. Trebamo se kloniti pohvala, ali uvek želeti više. Trebamo biti zahvalni na kritikama jer nas uče poniznosti, ali se ljutimo i vređamo. U našem svetu stvari su obrnute i to uništava našu unutrašnju ravnotežu. Rezultat toga je strah.Cilj treninga nije učenje instant i ’’fensi’’ pokreta, već savladavanje svog ponosa, razdražljivosti, straha, besa i samosažaljenja. RAZUMEVANJE SISTEME Ukoliko živite u harmoniji sami sa sobom, ljudima oko vas i prirodom, postoji mnogo manja verovatnoća da se ispolji zlo u vidu napadača. Dramatične situacije se ređe dešavaju.Mi vežbamo da bi živeli, dok nas ponekad u borilačkim veštinama pripremaju za smrt.U Sistemi je to sasvim jednostavno: sve što uništava je loše, sve što ojačava i gradi je dobro.
Napisao: Joao Karlos Furija, www.systemasp.com Preveo: Dušan Dopuđa, Ruski Sistem klub "Hrast" Joao je podelio sa nama svoje beleške sa Vladimirovih seminara, DVD-jeva i internet diskusija. Joao Karlos Furija je obučeni pripadnik Brazilske Mornaričke Akademije (Marinskog korpusa) i poseduje petnaestogodišnje iskustvo u borilačkim veštinama i sportskom borenju. Joao vežba i drži treninge Sisteme od 2009-e godine, poseduje sertifikat izdat od strane Vladimira Vasiljeva i održava redovne časove u Sistema Sao Paolo.
38
Putem kojim voda teče 26.1.2012 "Sistema - borilačka veština i kondicioniranje": Intervju sa Vladimirom Vasiljevim, direktorom i glavnim instruktorom škole Ruske Borilačke Veštine u Torontu i ujedno glavnim instruktorom Sisteme van Rusije. Vladimir je rođen u Rusiji (1958) gde je prošao intenzivnu obuku vrhunskih instruktora specijalnih jedinica. Tokom deset godina službe u Specnaz učestvovao je u tajnim operacijama visokog rizika i ratnim misijama. Bio je i trener padobrancima, interventnim timovima i elitnim telohraniteljima. Preselio se u Kanadu, i tamo 1993 godine osnovao prvu školu Ruske Borilačke Veštine van Rusije. Gospodine Vasiljev, gde ste učili Rusku Borilačku Veštinu Система? U vojsci sam naučio dosta, a zatim sam puno trenirao sa mojim glavnim instruktorom Mihail Rjabkom, pukovnikom specijalnih jedinica u ruskoj armiji. Jedno vreme smo radili kao kolege u vojsci, i u međuvremenu puno trenirali. Pre Sisteme, trenirao sam karate i boks. U Rusiji nije postojala velika razlika među stilovima, to jest podela na stilove. Sve se uglavnom odnosilo na korištenje ruku i nogu (smeje se). Učestvovao sam i na takmičenjima i dosta dobro prolazio. Kada sam došao u vojsku shvatio sam koliko god da je karate efektivan na takmičenjima, po meni nije toliko dobar u realnoj borbi. Otkrio sam da je Ruski Sistem mnogo efektivniji za sukobe. Tada sam počeo da ga učim intenzivno. Zašto mislite da je Ruski Sistem efektivniji od na primer karatea, u borbi na ulici? Sistema je pokretljivija. Spremni ste momentalno. Ne postoje forme i šabloni po kojima morate da se pripremite (zauzmete stav, gard i.t.d.) U Ruskom Sistemu naučio sam kako da se krećem, umesto da sam učio pojedinačne tehnike. Tehnike se uče korak po korak, prateći određene šablone, i tada to postaje stil. Ruski Sistem se fokusira na pokret (kretanje). Zar nisu tehnika i mnogobrojna ponavljanja te tehnike neophodni da bi borac postao efikasan? Na određenom nivou ste u pravu; dobro je ponavljati određene pokrete iznova i iznova. Ali ako želite dublje razumevanje života (i borenja), treba da vežbate način na koji se krećete, a ne određene šablone. Tehnike su u neku ruku iluzija, zato što su sve tehnike bazirane na pretpostavci da vam je telo zdravo. Na primer, ako vežbate grepling, preptostavka tehnika je da su vam obe ruke funkcionalne. Ali šta ako imate povredu, ako vam je jedna ruka ranjena? Šta ako vam je jedan prst iščašen? Tada više ne možete da koristite naučeno napamet. Tehnike neće biti upotrebljive. Ako naučite kako da se krećete, prestaje da bude bitno koji deo tela koristite. Pokreti se oslanjaju više na intuiciju, a ne na to šta i kako ste vežbali i memorisali. 39
Kako se intuicija i prirodan pokret razvijaju u vašoj metodici treninga? Svako je talentovan, a prirodan pokret je jednostavno najkraći put ka efikasnom rešenju. to je poput vode koja teče. Ona uvek nađe put. Taj put ne mora uvek da bude fizički najkraći, već pravi put. Voda teče naokolo putem najmanjeg otpora. Isto je sa prirodnim pokretom; teče da nađe najefektivniju putanju. Za svaku situaciju reakcija može biti drugačija. To je razlog zašto je beskorisno memorisati šablone, zato što su mogućnosti u životu bezbrojne, i ne možete biti spremni za svaku pojedinačnu stvar. Zato je bolje da se krećete na prirodan način, ne samo fizički već intuitivno. Koliko dugo ste služili u vojsci? Standardni vojni rok u rusiji mi je bio dve godine. Potom sam počeo specijalizaciju u oblasti. Posle redovnog vojnog roka nastavio sam još 10 godina, u specijalnim jedinicama Specnaz. Da li ste bili učitelj u specijalnim jedinicama tokom tih deset godina? Obučen sam za specijalca, a s vremena na vreme dobijao sam grupe koje sam ja obučavao. Sve je to išlo istovremeno: Mene su obučavali, ja sam obučavao druge, i izvršavao sam borbene zadatke. Zašto ste napustili vojnu službu? Perestrojka u Rusiji 1985-te donela je mnogo promena. Neke grupe u okviru vojske su se zatvarale, i u tom momentu otvorio se prostor za napuštanje. Želeo sam da odem iz Rusije i putujem neko vreme, što sam i uradio. Završio sam u Kanadi gde sam upoznao sadašnju suprugu Valeriju, koja je već bila kanadska državljanka. Kada smo se venčali ostao sam u Kanadi, i sada imamo troje dece. U Kanadi sam otvorio školu; zato što je to bila stvar koju sam znao da radim. A i bio mi je potreban posao da izdržavam porodicu. Krenulo je sa malo treninga i nekoliko momaka u sali. Kada su ljudi videli šta sve mogu, ohrabrili su me da pokrenem školu. Krenuo sam sa nečim što je malo, i tada se razvilo i poraslo. Uskoro će biti proslavljena i petnaestogodišnjica. Zbunjuje me kako Ruska Borilačka Veština, sa svojim fokusom na moralnost i dobro u čoveku, može da ide ruku pod ruku sa vojnom jedinicom koja je uvežbana da ubija. Kako to dvoje može da se uklopi? Postoje specijalne jedinice različitih namena, a veliki cilj svakog moralnog sistema je odbrana otadžbine. U tome nema greha. Oni su ratnici koji moraju da zaštite svoju zemlju. Vrlo važan princip u mojoj jedinici je bio da se napravi što manje štete.
40
Postoje i drugačije specijalne jedinice; ima onih koje su lude i idu preko svake granice; čvrsti momci vole tako da rade. Ali na sreću ima i drugih sa drugim principima. Specijalci nisu svi zli i na misiji ubijanja. Jedna od omiljenih izreka Mihail Rjabka je: “Nema nevernika u rovovima.” Tokom bitke, momentalno počnete da verujete u Boga, bez obzira na to šta ste bili ranije. To je razlog zašto ljudi koji su učestvovali u vojnoj akciji i kasnije je detaljno analizirali, postaju jači u veri posle analize. Pored toga, ne stoji pretpostavka da su sve specijalne jedinice u Rusiji radile Sistemu. Tu privilegiju je imala samo manjina. Većina je u ostalim Specnaz jedinicama vežbala je kikboks, karate, sambo ili rusko rvanje. Retki su trenirali Ruski Sistem. Možete li nam reći nešto o ulozi Ruske Pravoslavne Crkve u Sistemi? Sama baza Ruskog Sistema dolazi iz pravoslavnog hrišćanstva. Ovaj stil dolazi iz manastira u Rusiji. U staro vreme, čitava kultura je dolazila iz manastira. Naselja su pravljena na obalama reka ili jezera, postojala je tvrđava a glavna građevina je uvek bila crkva. Ljudi koji su branili tvrđavu bili su kaluđeri, religiozni ljudi, i to je zašto je osnova ratničkog duha u stvari hrišćanstvo. Ratnici koji su učestvovali u bici su aktivno branili svoju zemlju. Kada bi ostarili, otišli bi da žive u manastir, i postajali učitelji mlađoj generaciji. Eto odakle baza u veri. Ratnici bi se vraćali u manastire da okaju grehe koje su počinili i da nastave da se bore protiv zla na duhovnom nivou kada ostare, kroz molitvu i život pravednika. Ključni kvalitet koji svako treba da razvije kao osoba i kao ratnik je poniznost. U suprotnom ostali bi bez domovine. Ako ne pokušamo da razvijemo poniznost, ono što razvijamo je gordost, a ona je destruktivna; uništava i vas i svet oko vas.
41
Objasnite molim vas šta Sistemu čini borilačkom veštinom (martial art) a ne sistemom borenja (fighting system)? Nije čak ni veština, više je sistem. To je i razlog zašto se tako zove. Iako je sistem često korištena reč u borilačkoj terminologiji, Sistema je mnogo više od podrazumevanog značenja. Ona kombinuje sve nivoe ljudskih sposobnosti i razvija sve naše psihološke sisteme. Razvija respiratorni sistem, cirkulaciju, mišiće, skelet, probavni sistem. Svi sistemi tela se razvijaju na prirodan način, a zatim se to proširuje na razvoj vašeg psihološkog stanja tj. vaše psihe. I na kraju, dovodi vas bliže Bogu, razvija vašu duhovnost. Daje vam snagu i osećaj istine. Eto zato nije samo veština, već čitav sistem. Ruski Sistem je kao život. Šta smatrate da je vaša odgovornost kao učitelja Sistema? Odgovornost je stvarno velika, zato što vam ljudi dolaze sa pitanjima. Dolaze zato što traže nešto, ne samo veštinu samoodbrane. Glavna odgovornost je da budete dobra osoba; da budete ponizni, skromni, i da ne pokušavate da impresionirate bilo koga... samo radite na unapređenju sebe; to je najvažnije što možete da uradite za druge. Tek kada učinite pravu stvar za sebe, dostižete pravu istinu i možete je preneti na druge.
42
Na vašim seminarima često se rade vežbe koje uključuju napad nožem. Zašto se ove smrtonosne tehnike pokazuju civilima koje nikad ranije niste videli? Kada se to radi mislim da ne predajem ništa agresivno. Sve te tehnike su samo rad. Pokazujem im kako se koristi nož, ali nema ničega zloslutnog u tome. Ne pravim životinjske stavove i surove izraze lica, i nema nikakve agresije. Glavna stvar koja može da bude štetna je stimulisanje ljudi da budu agresivni, nervozni i napeti; tada prave štetu. Ali kada ljudi uče kako da pravilno rade u mirnom okruženju, nema opasnosti. Znači to uključuje i rad noževima? Da, nož je samo alat za samoodbranu. Niko neće da ide okolo i seče ljude. To je zarad samoodbrane. Ono što ja radim je da ih opustim, zato što mnogo ljudi postaje nervozno kad je oružje u blizini. Znači sve te vežbe su način da ih relaksiram da postanu komforni u radu sa nožem. U knjizi “Russian System Guidebook” napisali ste da biti preozbiljan u životu ne pomaže mnogo, već suprotno, kada realna situacija zahteva akciju. Možete li da objasnite zašto? Biti ozbiljan znači biti odgovoran; preuzeti punu odgovornost za svoje akcije, i ne biti emocionalan. Naše emocije često prikriju pravo stanje, pa ne vidimo sve svoje odgovornosti. To bi jednostavno bio neki oprez da se ne reaguje previše emotivno. U karate treningu ozbiljan stav tokom treninga takođe znači i čvrst fokus i koncentracija na ono što radite... Ono što se često dešava je da su ljudi iz karatea vrlo napeti. Mogu da budu fokusirani ali su i napeti, a to je destruktivno. To uništava vašu psihu kao i vaše fizičko telo. Dobar deo udaraca se odbija nazad u vaše telo i uništava vas. Mnogo karate boraca ima oštećene zglobove, pokidane ligamente, iščašena ramena, kolena ili kukove. U Ruskom Sistemu je veliki naglasak na ne izazivanje štete telui; očuvanje stanja mišića, zglobova i tetiva. Svi udarci i pokreti koji se izvode su takvi. Kako se trenira šesto čulo, i zašto je važno u Sistemi? Osnova toga je opuštenost tela. Kad su mišići napeti, prave zadršku u protoku informacija, i opada vam svest o okruženju. Kada se opustite, informacije možete absorbovati intuitivno. To je kao kad uhvatite dobru talasnu dužinu kada se relaksirate. Ovo ne znači da treba da budete mlitavi. Ovo znači da je sve mirno i da ste stvarno svesni. I tada, jednom kada ste to ukačili, molitva je sledeći stadijum. Kada se molite, osećate se ponizno i u vezi sa Bogom. Sve prizemne stvari su kao odsečene od vas; a vi ste dobili “višu”
43
konekciju. Tada vam se otvara mnogo informacija, informacija koje nisu bazirane na sujeti ili kako da budeš zanimljiv ili uspešan. to su prave informacije. Znači šesto čulo se razvija i kroz relaksaciju i molitvu? Da, apsolutno. S tim što molitva nije samo ponavljanje određenih reči, zato što tada postaje poput meditacije. Molitva je prava ako ostatak vašeg života prati bibliju. Ona je kontinuirani napor da se rade prave stvari u životu. Tada je molitva stvarno moćna. Ključ molitve je “Gospode pomiluj”, što je osećaj kako ste bez Boga, da ste ništa, i da samo s Bogom možete biti sve. Ovo je individualno, i faktički nije obavezno da ste hrišćanin da bi to praktikovali. U Sistemi učite ljude da ne gledaju protivnike u oči već malo iznad glave, dok se u većini borilačkih veština uči da se gleda u oči. Zašto je tako? Često se gledanje u oči tretira kao izazivanje. I stvarno u karateu ili mnogim drugim borilačkim veštinama vi izazivate vašeg protivnika. U Ruskom Sistemu glavni cilj je da ga smirite. U oči ga gledate jedino kada možete da ga pogledom i primirite, da ga kontrolišete i relaksirate očima. Zbog toga se najčešće gleda iznad protivnikovog nivoa očiju. Uz to, ako imate više napadača koji kreću na vas, jasno je da ne možete sve da ih gledate u oči. Tada je efektivnije da gledate malo jer će vam periferni vid biti od veće pomoći. Često se misli da gledanjem u oči možete da protivniku pročitate misli i predvidite njegove namere. Zar ne mislite da gubite taj kvalitet? Jedna osoba je mnogo više od samo očiju. Gledanje u oči ili telo je više sportska tehnika. Moj učitelj i ja, mi osećamo osobu kao celinu; nema potrebe da je gledamo u oči. Jednostavno osećamo celinu odmah bez analize i vizuelnih informacija. Pored toga, gledanje u oči je više za takmičarski aspekt: ko će da udari brže, i takve stvari. Da li postoji neki poseban razlog zašto početnici i napredni učenici svi treniraju zajedno? Naravno. Nema pojaseva ni rangova. Psiha je primarna, ona je važnija od vaših fizičkih sposobnosti. Često, kada osoba dostigne određeni nivo (crni pojas na primer) ona ima taj prestiž koji mora da očuva. Prethodno se dokazao i sada se plaši da izgubi taj imidž. A na ulici kada mu priđe napadač i iznenada skoči da ga guši, on ne zna da mu je žrtva crni pojas. Kada sam otvorio školu, na početku. Pokušao sam da predajem što bliže onome što sam radio u vojsci, ali su se ljudi jednostavno plašili. Mnogi nisu ostali. U jednom momentu od 20 ljudi koji su krenuli dvoje su nastavili da treniraju. Za ljude koji se nisu spremali za rat, takav trening je bio preteran. Danas, principi su prilagođeniji svakodnevnom životu.
44
Koliko su disanje i tehnike disanja važni u Sistemi? Disanje je život. Ono je osnova svega. Bukvalno, ono je život. Dakle, potrebno je da usavršimo taj resurs što je moguće više. To je razlog zašto se puno vežbi disanja radi na svakom treningu. Sistema je jedini borilački sistem koji ima sve aspekte disanja pokrivene. Ljude učimo kako da održe ciklus disanja bez obzira na sve, to je jedan veliki cilj. Drugi je da disanje bude “puno”, da ide kroz čitav organizam a ne samo do dna pluća, već kroz celo telo. Ima puno stvari koje možete da izvedete disanjem. Jedan od kolega Mihail Rjabka u Moskvi, pomoću disanja leči ljude čak i od raka u kasnom stadijumu; ljude kojima i zračenja nisu pomogla. Tako teško bolesnim ljudima pomaže disanjem, i rak odlazi u remisiju, na zaprepašćenje doktora. Da li bi želeli još nešto da dodate ovom razgovoru? Jedan način da se razume Sistema je da se sagledaju tri nivoa ljudskih sposobnosti. Prvi je fizički. Zamislite dva čoveka koji sparinguju: onaj koji je zdraviji i jači je onaj koji će pobediti čisto na fizičkom nivou. Sledeći nivo je veština (mentalni); onaj ko zna više tehnika i savladao je više načina kretanja je onaj koji će pobediti. Nivo iznad toga je duhovni nivo, nivo razumevanja; onaj ko vidi više je onaj koji će stvarno pobediti. On dolazi sa iskustvom i osvešćenjem u životu. To se obično dešava posle četrdeset ili pedeset godina starosti, ili kasnije. Fizički deo ne mora da bude preovlađujući atribut, ali ako starija osoba ima ispravno razumevanje i duh, čak i vrlo snažna osoba neće moći da je porazi. Autor: Mark Hemels, urednik Meibukan Magazina. Intervjuisao je Vladimira Vasiljeva 23 maja 2004. Prevod i adaptacija: Miloš Malić
45
Prevladati pokretom. U čemu je tajna? 4.5.2014 Svi znaju da je mnogo teže pogoditi pokretnu metu nego statičnu. To zahteva dodatni napor i veštinu. Nešto slično se događa u borbi. Ako osoba koristi kontinuirani pokret, složenost rada protiv nje se neograničeno povećava. Ne samo da to čini jednog protivnika bespomoćnim, već takođe čini i više napadača. Čak i grupa naoružanih protivnika gubi prednost nad opuštenim čovekom koji je spreman da reaguje slobodno i na spontanom nivou. Rad na pokretu obezbeđuje jedinstven osećaj za distancu i kombinovanje u dinamici borbe nalik onoj u šahu. Takav borac uvek zbunjuje napadače tako što im ne dozvoljava da rade kao tim, već ih efikasno koristi jednog protiv drugog.
Naravno, svako se trudi da se pomera u toku borbe, ali to je najčešće ’’transfer pozicije’’ sa malim zaustavljanjima, prekidima i grčevitim pokretima koji su posledica tenzije. Ove promene položaja nabijene tenzijom su kontraproduktivne prvo, zato što su vidljive protivnicima i drugo, zato što se doživljavaju kao pretnja. Tajna: Sistema pristupa drugačije. Ona razvija pokrete koji su potpuno mirni bez ikakve napetosti u telu ili psihi. Ovo se postiže kroz specijalizovane vežbe kroz koje se dobija neisprekidano disanje, svesno disanje, borbeno disanje, unutrašnja kontrola i jedinstveno kretanje i kontaktni trening koji je prijatan ali izazovan.
46
Imajte na umu da napeta osoba ni ne zna šta je to snaga. Iluzija je misliti da napeta osoba može biti jaka. Treba shvatiti da postoje ogromne rezerve moći, spontanosti, brzine i preciznosti u svakom pojedincu. Ako otklonimo napetost i strah (zajedno sa drugim negativnim emocijama), ove moćne vrline se otvaraju, šire i dozvoljavaju nam da preovladamo u svakom sukobu. Autor Vladimir Vasiljev Prevela Sandra Miletić
47
Da li zaista trenirate? 23.1.2011 Da li ste ikada ovo primetili o sebi. Vaš partner napravi potez koji nije fer prema vama, na primer na vaš lagan napad on odgovara punom brzinom i iz sve snage. A vi se zbog toga naljutite. Ili radite sa partnerom koji je pomalo arogantan ili sporo uči, a vas to iritira. Ili vas neko pohvali, i sujeta počne da raste u vama. Posmatram ovo kako se dešava iz treninga u trening. U tom slučaju, vaše pravo učenje traje možda samo par minuta od čitavog treninga. Tehnike je relativno lako naučiti, možete da ih razložite na delove i razumete šta treba raditi. To su specifične stvari i uz malo truda usvojićete sve. Fokus u Sistemi je drugačiji - potrebno je da razumete sebe. Šta to znači? Konstantno pratite šta vam ometa mir (smirenost), cilj rada i neprekidno kretanje. Nekontrolisane emocije su "ubica" efektivnog rada. Ova osećanja se prišunjaju suptilno i počinju da dominiraju i pojedu nam snagu. Tu moramo biti oprezni. Prvi korak je da postanemo svesni ovih slabosti, drugi korak je da pokušamo da ih prevaziđemo disanjem, razumevanjem, promenom ličnog stava i pokretom. Tek tako postižemo pravu snagu i veštinu. U momentu kada ste ljuti, uznemireni, ozlojeđeni ili samobitni - više ne radite na usavršavanju svog pokreta, disanja ili ispunjenju drugih zadataka, umesto toga borite se sa sitničavim konfliktom. Ako podlegnete ovim emocijama možete lako biti kontrolisani i manipulisani. Kada vas ponesu emocije, ne rasuđujete dobro i ne donosite odluke brzo - a to je štetno i po vaš trening i za život uopšte. Preporučujem da tokom čitavog treninga pokušavate da otkrijete gde su vam granice koje sprečavaju da radite dobro. Bilo da učite ili pokazujete, uvek posmatrajte svoje emotivno stanje. Čim su emocije nestabilne - tada više ne radite. Kada dođete na trening - došli ste da trenirate, to je suština. Možete se razočarati u sebe ili može biti neslaganja u vezi sa nečim na treningu. Bez obzira šta se desi tokom časa, to treba da bude u korisne svrhe. Rad na prepoznavanju i suočavanju sa našim ponosom i slabostima je mnogo teži od poliranja same tehnike, ali je mnogo dublji. Kao što znamo, memorisane tehnike nas često ostave na cedilu u situacijama za koje smo nepripremljeni, na primer kada vam je slomljena ruka ili u suženom prostoru. Na drugu stranu, ako možete kontrolisati svoje emocije i proučavati kretanje (pokret), moći ćete da rešite bilo koji problem na više načina. Iz iskustva znam da je 48
ovakav pristup radu vrlo plodonosan, rađa istinsku veštinu i omogućava nam da preživimo i savladamo prepreke.
Autor Vladimir Vasiljev, Sistema HQ Prevod Miloš Malić
49
Zašto je Sistema trening koristan za današnju decu i omladinu? 21.7.2011 Sistema nudi specijalizovane vežbe snage kombinovane sa kretanjem i disanjem različitom brzinom. Ove vežbe su dizajnirane da koriguju položaj tela i razviju fantastičnu izdržljivost. Povrh svega, ove vežbe služe mladima da otkriju i uklone negativne emocije. Uče kako da se nose sa strahom, iritacijom ili samosažaljenjem na jednostavne i pouzdane načine. Šta je Sistema? Nastala u drevnoj Rusiji, ona je jedinstven, raznovrstan i potpun način obuke samoodbrane i života koji čini jednog ratnika. Pravi ratnik je vešt da odbrani sebe i druge, zdrav je i snažan, sposoban da vodi bitku u svom srcu - da preokrene ponos, agresivnost i strah u skromnost, hrabrost i snagu... godine 2010 u Ostinu, Teksas. Iskusnom policajcu počele su da drhte ruke dok je na poslu. Svaki put kada je trebao osumnjičenom da stavi lisice, ruke bi počele da mu se tresu toliko da je partner mislio da mu je potrebna hitna medicinska pomoć. Posle nekog vremena treniranja Sisteme, policajac je naučio vežbe disanja za oslobađanje stresa i relaksaciju, i podrhtavanje ruku potpuno je nestalo. Bio je sposoban da nastavi sa dužnostima smireno i jasno. Zahvalan, podelio je iskustvo sa svojim Sistema instruktorom... godina 2010 Menhetn, Njujork. Na dan 9.11. Cela srednja škola je u panici nekoliko blokova od srušenih zgrada Svetskog Trgovačkog Centra. Studenti vrište i trče besciljno. Jedan osamnaestogodišnjak počinje sa Sistema disanjem koje je naučio na treningu. Odjednom, smiren, mogao je da vidi tačno kuda treba da ide i sigurno izvede još nekoliko učenika na bezbedno. Fasciniran, pozvao je Sistema sedište u Torontu da podeli svoje iskustvo. Primeri poput ovih mnogobrojni su u praksi učenika Ruske Borilačke Veštine. Zove se Sistema, što je ruska reč za sistem, zbog kompletnog i zdravog pristupa ljudskom biću. Ovaj stil samoodbrane i treninga zdravlja unapređuje svaki deo tela i duha. Naš cilj je NE-DESTRUKCIJA. Mnoge borilačke veštine kažu isto, ali je Sistema jedina koja zapravo ispunjava taj cilj fizički i psihički. Da se kratko okrenemo na fizički aspekt. U Ruskom Sistemu nema udaraca, šuteva, blogova ili bacanja koji trajno uništavaju zglobove (onog ko ih izvodi). Kada učenici vežbaju, biomehanički, telo je uvek pozicionirano tako da zglobovi ili mišići ne budu preopterećeni i pod stresom, već uvek u prirodnoj poziciji.
50
Dramatični visoki šutevi, okreti, špage i skokovi iz filmova ne rade u realnim sukobima dok istovremeno izazivaju nepovratna oštećenja na koštano-mišićnom sistemu. Svi pokreti u Sistemi se izvode tako da su zglobovi u prirodnom položaju i skladu sa ostatkom tela. Jednostavno, suptilno i samim tim moćno. Drugi fundamentalni aspekt je DISANJE. Zašto je ono esencijalno? Bez obzira na to koliko je neko dobar u borbi u sali, kada dođe do realnog sukoba, strah mnoge ljude paralizuje na momenat. Zalede se fizički i mentalno. To je obično momenat kada napadač preuzima kontrolu. Jedina sigurna stvar koja može da spreči da strah ovlada je disanje. Učenici Ruskog Sistema rade specijalizovane vežbe disanja i uče kako da održe kontinuirano i neprekidno disanje bez obzira na to šta rade. Ovo kontinuirano i prilagodljivo disanje dozvoljava nastavak pokreta, razmišljanje i samim tim, preživljavanje. Povrh toga, omogućava pojedincu da se oporavi od efekata stresa ili povrede. Vežbe disanja rade se na svakom treningu. Ove specijalizovane vežbe kombinuju različite šablone sa radom mišića i daju izvanredne rezultate. Naš respiratorni sistem je direktno povezan sa cirkulacijom, dok je svaki krvni sud povezan sa nervnim završecima. Zbog toga disanje smiruje, stabilizuje i leči čitav nervni sistem. Na treninzima Sisteme ljudi svih uzrasta postaju smireni, stabilni i jače ličnosti. Ako se nešto neočekivano dogodi, ne počinju da paniče ili da besne ili da padnu u traumu od stresa. Iako je potrebno da deluju, oni reaguju brzo, mirno i odlučno, ne izazivajući nepotrebna oštećenja ni sebi ni drugima. U Sistemi, ne postoje stavovi zato što je bilo koji namerno zauzeti stav izraz straha. Stav priprema telo za odbranu od napada samo iz jednog pravca, i može biti štetan u slučaju više napadača ili iznenadnog potezanja oružja. Stav je fiksna poza i čini telo rigidnim i napetim, samim tim, usporava efektivnu reakciju. Ono što polaznici Ruskog Sistema uče je PRIRODNO I SPONTANO kretanje. Na našim treninzima ništa nije unapred navežbano, a takvi su i realni sukobi - ni jedan napad nije dogovoren. Učenici savlađuju realnu slobodu pokreta, postaju komforni i na zemlji i stojeći, klečeći, kotrljajući se, trčeći, udarajući i izbegavajući udarce u pokretu, potežu oružje u padu, rade pod hendikepom koristeći samo jednu ruku ili nogu i slično. Spremni su za nepredviđeni napad, primenjuju instant divergentno (paralelno) razmišljanje i pokret bez napora da stave pretnju pod kontrolu. Još jedna fundamentalna namena treninga u Sistemi je IZBEGAVANJE TENZIJE, napetosti u mišićima, u unutrašnjim organima i psihološke napetosti. Svaka vežba ili pokret na treningu se radi uz ispravno disanje, prilagođenu brzinu i prirodno pozicioniranje tela. Nema pritiska da dete mora da dokaže da je najbolje, i samim tim nema unutrašnje napetosti. Tenzija razara efikasne samoodbrambene pokrete i kompletno uništava zdravlje osobe i fizički i emotivno.
51
Često zanemarujemo kontrolu napetosti u životu, dok u Sistemi, ona je tačka fokusa. Rezultati su zapanjujući - na kraju časa učenici se osećaju energičniji, bez rana, puni energije i mirni, spokojni i srećni. Sistema ima još unikatnih praksi, poput masaže, tehnika relaksacije, doziranih pritisaka unutrašnjih organa (utrobe). Pod nadzorom instruktora, polaznici uče kako da ova znanja primene na svojim partnerima i sebi. Ovo je najvrednija sposobnost koju možemo da steknemo - za čitav život u zdravlju. Omogućiće vam da lečite efekte stresa, bolesti, povreda i sebi i drugima, pritom udvostručujući ili utrostručujući potencijal za bilo koju sportsku aktivnost, rad i emocionalnu stabilnost. Usko povezan sa redukcijom tenzije je još jedan aspekt Sisteme - NE-AGRESIJA. Mnoge discipline pričaju o kontroli agresije, Sistema ide dublje - jednostavno, proizvodi dobru decu. Da obratimo pažnju na ovu ozbiljnu temu. Šta izaziva agresiju? Odgovor je strah. Agresija je naš način da negiramo, da kompenzujemo, sakrijemo i maskiramo strahove u nama. Nepotrebno je istaći da agresija uništava telo i psihu deteta i takođe može da izazove ozbiljne povrede kod protivnika u sukobu. Sistema se bavi samom srži - pomaže deci da nauče kada, zašto i kako strah nastaje i kako da rade sa njime direktno. Učenici Ruskog Sistema se ne boje da prime udarac, zato što znaju kako da ga uklone sa tela. Ne boje se obaranja, pošto znaju pravilno da padnu i komforno se kreću po zemlji. Ne plaše se da naprave grešku, jer znaju da iz nje mogu da nauče. Ne plaše se neuspeha, pošto nema takmičarskog pritiska na treninzima. Trening Sisteme je jedan od najboljih načina da se razviju analitičke sposobnosti. Kroz igru ali i ozbiljan rad na treningu, svako dete uvek analizira pokrete partnera i sebe. Pošto nema pripremljenih pokreta koje treba da memoriše, dete konstantno evaluira svoje prednosti i slabosti. Suočeno je sa najvećom prednošću i izazovom - sobom. Ovo je bez sumnje jedna od najvrednijih životnih sposobnosti. Trening ovog tipa kod mladih ljudi razvija istinsko samopouzdanje. Kada naglašavamo samopouzdanje kod naše dece treba da budemo vrlo oprezni. Prečesto je ono bazirano na hvali, ocenama, i osećaju da je bolje od drugih. Ovakvo samopouzdanje je lažno i krhko. Samo unutrašnja snaga daje istinsko samopouzdanje, osnovano na poniznosti i kretanju pravim putem. Bazirano na sposobnostima drevnih i modernih ratnika testiranim u borbi, u Sistemi je sve praktično. Nema uniformi pošto ulicom ne idemo u uniformama. Nema memorisanja šablona pošto to ne pomaže mnogo u realnim sukobima. Prirodan i spontan pokret čini veštinu živom i uvek zanimljivom. Novi pokreti i elementi se rade na svakom sledećem treningu. To održava izazov i zainteresovanost kod dece. Psihološka dobrobit od Sisteme je kompleksna i velika. Nema pojaseva ni rangiranja zato što to podstiče
52
ponos i nezdravu kompetitivnost. Očigledno, ne želimo da se naša deca fokusiraju na stvari koje su površne, tašte i destruktivne. Ne-kompetitivno okruženje razvija prijateljstvo, sklonost da se pomaže, i prebacuje fokus treninga na razvoj ličnih kvaliteta, na dostignuća koja nisu obavezno vidljiva, već su unutrašnja - kao što je prevazilaženje nestrpljivosti, lenjosti, zavisti, egoizma. Prevazilaženje toga daje kvalitete koji su stalni i stvarni. Sistema nudi specijalizovane vežbe snage kombinovane sa kretanjem i disanjem različitom brzinom. Ove vežbe su dizajnirane da koriguju položaj tela i razviju fantastičnu izdržljivost. Povrh svega, ove vežbe služe mladima da otkriju i uklone negativne emocije. Uče kako da se nose sa strahom, iritacijom ili samosažaljenjem na jednostavne i pouzdane načine. Osnivači Mihail Rjabko i Vladimir Vasiliev dobili su 2007-me godine lični poziv da demonstriraju i objasne Rusku Borilačku Veštinu u centrali Ujedinjenih Nacija na Menhetnu. Ova prezentacija je bila izuzetno uspešna, i Sistema je okarakterisana kao "najhumanija borilačka veština današnjice". Samim svojim poreklom, Sistema je struktuirana da izgrađuje zdrave i aktivne individue , vešte u samoodbrani i u starijim godinama. Trening Ruskog Sistema stvara vrlo specijalne mlade ljude. Zahvaljujući visokom očuvanju zdravstvenog stanja, garantovano je da ljudi koji su trenirali Sistemu neće pasti na teret društvu kada budu stariji. Biće sposobni da odgovore na stres i opasnosti na smiren i profesionalan način, znaće kako da se oporave od povrede i bolesti, imaće stabilne porodice, dobre poslove i biće pozitivna snaga u svom okruženju. Ovo je istovremeno i krajnji cilj svakog solidnog programa edukacije mladih. U današnje vreme nametnutih realnosti i kliktanja po tasterima, više nego ikad, potreban nam je program koji nije komercijalizovan, već realan i kompletan, prirodan i živ - Sistema.
Vladimir Vasiliev, Systema Youth Program Prevod Miloš Malić
53
ISKUSTVA INSTRUKTORA Samoodbrana Od kad sam počeo da predajem Ruski Sistem, iznova i iznova dobijam pitanja vezana za dve teme, samoodbrana i samoodbrana za žene. To obično izgleda ovako: Da li je Ruski Sistem najbolje rešenje za samoodbranu? Da li je Sistema najbolja za žensku samoodbranu? Da li je Ruska Borilačka Veština najprimenjivija to jest najupotrebljivija od svih?
Šta je to samoodbrana Svakodnevno smo svedoci da se ljudi upisuju na borilačke treninge da bi postali sposobniji da se samo-odbrane. Samim tim, jedno od najčešćih pitanja koje ljudi postavljaju kada se priča o nekoj borilačkoj veštini je: "Da li je dobra za samoodbranu?" Odgovor na to pitanje zavisi od više faktora. Prvi faktor je da li pitanje postavlja vojnik koji će sutra biti u ratu, policajac koji je svakodnevno na terenu, civil mlađi muškarac 185cm/85kg ili devojka koja se kasno uveče pustim krajem grada vraća sa posla. Hajde prvo da odgovorimo na pitanje "Šta je to samoodbrana"? Za neku uproštenu definiciju možemo uzeti ovo: "Samoodbrana (ili samo-odbrana) je čin odbrane sebe, svoje imovine ili drugoga od fizičkog ugrožavanja." Krivični zakon Republike Srbije kaže: "Nije krivično delo ono delo koje je učinjeno u nužnoj odbrani. Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od svog dobra ili dobra drugoga odbije istovremen protivpravan napad. Učiniocu koji je prekoračio granice nužne odbrane može se kazna ublažiti. Ako je učinilac prekoračio granice nužne odbrane usled jake razdraženosti ili prepasti izazvane napadom može se i osloboditi od kazne. (Nužna odbrana, Član 19)."5) Koren čitavog problema leži u strahu. Ovo čak i zakon prepoznaje, dozvoljavajući olakšavajuće okolnosti u stanju "prepasti". Strah koji potencijalna žrtva napada ima od povređivanja, silovanja i moguće pogibije je očigledan. Međutim i kod napadača postoji strah. Agresija je derivat straha. To je stanje "jake razdraženosti" koju pominje krivični zakon. Ovu tvrdnju svakako treba malo pojasniti. Zamislite situaciju gde kriminalac želi da otuđi zlatni lanac koji nosite ko vrata.
Ako spavate, lopov će prići tiho, otkopčati lanac i odneti ga. Nema potrebe za nasiljem.
54
Ako ste alkoholisani ili bolesni, može da se pretvara da vam pomaže i da ga vešto ukrade. U krajnjem slučaju će da vas odgurne od sebe i udalji se. Ali ako hodate ulicom zdravi pravi, verovatno će se agresivno baciti na vas da strgne lanac i pritom vas skoro sigurno povrediti. Ili će vam agresivnim nastupom pretiti oružjem da sami predate plen.
Otkud kod napadača agresija u trećem slučaju? Iz straha da neće uspeti. Plaši se da ćete ga osujetiti, uhvatiti i predati policiji, povrediti ili čak i ubiti. Sa stanovišta psihoterapije agresija je stanje konstantne neuroze - konstantna potreba da se neko ponizi ili povredi. U pozadini ove potrebe može se nalaziti i stah od poniženja samog agresora (napadača). Pretvoriti strah kod ugroženog u agresiju i onda raditi sa njom kao platformom za kontru (odbranu) jeste najbrže i najjednostavnije. To je neosporna činjenica. Da li je i najbolje, veliko je pitanje. Mislim da nije! Pogotovo ne za ljude koji treniraju za "svaki slučaj". Ciljano ih programirati za agresivno ponašanje često znači pokretanje svih onih unutrašnjih mehanizama kao i kad su preplašeni, u organizmu se rekreira stres, a to može dalje da odvede u bolest. Ta metodologija je takođe poznata u Sistemi, u vojnoj upotrebi za ubrzanu obuku, kada je "daj šta daš" samo da se povećaju šanse za preživljavanje. Nasilje rađa nasilje a odgovarati agresijom na agresiju vodi u spiralu konflikta. To ne znači odgovor na nasilje ne treba da bude adekvatan, moćan ili terminalan. Upravo suprotno. On samo kad god je to moguće ne treba da bude istovetan. Andrej Gruntovski suštinu tradicionalne Ruske Borilačke Veštine vidi: "U pružanju takvog otpora zlu, koji nije sam po sebi nasilje. Borenje, samo po sebi, nikako ne protivureči hrišćanskoj zapovesti „okreni i drugi obraz“." Po mom skromnom mišljenju, agresivnost kao pokretač je nepoželjna koliko i paralizujući strah. Ruski Sistem se prema oboma odnosi na isti način. Sada već i neupućeni čitalac može naslutiti da postoji onoliko tipova samoodbrane koliko ima načina da se izazove strah kod žrtve. Prvenstveno mislim na fizičku i "psihičku" samoodbranu. Fizička može biti naoružana ili goloruka, dok psihička podrazumeva nivo svesti, de-eskalaciju sukoba i bežanje.
Ruski Sistem kao rešenje za samoodbranu NAJVAŽNIJE: Sistema ne driluje ljude u razvijanje nekih nadprosečnih sposobnosti da bi se odbranili. Uči se kako da se spasete koristeći sposobosti koje već posedujete tako što ćete naučiti da radite sa strahom, procenjujete situaciju, prevaziđete šok, razvijete pokretljivost i slobodno se krećete, steknete osećaj za distancu i pravovremenost. Jednostavno je, KRETANJE JE ODBRANA. Ali ne bilo kakvo kretanje. Nervozno, besno, agresivno ili isprekidano kretanje koje odaje napetost će da isprovocira napad ili natera vašeg napadača da bude oprezan i samim tim opasniji. Prirodan pokret koji je fluidan i neupadljiv je pravo rešenje za krizne situacije. Ili kako kaže Vladimir Vasiljev: "Treba da ste sposobni da se borite onoliko dugo koliko možete da hodate.", a Mihail Rjabko: "Dobar pokret donosi radost". Kako treniranje Sisteme pomaže čoveku da se ne samo oseća bezbednijim, već da bude pripremljen psihički i fizički?
55
Ako jedan sukob posmatramo celovito, on prolazi kroz tri faze: 1) razgovorna; 2) aktivna; 3) borba kao takva. Istočnjačke borilačke veštine kao i većina modernih sistema, popularno zvanih combatives, skoro uvek tretiraju samo drugu i treću fazu. Pritom treba znati da je sinonim engleske reči za agresivnost aggresivity reč combativeness. I to nije slučajno, zato što u primeni za ratničke (vojne) svrhe, prve faze gotovo i nema. Kod (nas) civila ima, i pritom je vrlo izražena i značajna. U prvoj fazi agresor ističe svoje motive, pretnje posledicama i iako se fizički ništa ne dešava, psihički napad je već počeo i rezultat toga determiniše hoće li početi fizički obračun, žrtva se povinovati ili možda agresor odustati. Aktivna faza je prelaz sa razgovora na fizički obračun. Tokom borbe (faza 3) ishod će zavisiti od veštine, snage i psihološke čvrstine sukobljenih lica. Ovde posebno treba obratiti pažnju na to da u zavisnosti od dešavanja tokom borbe i krajnjeg ishoda može doći do brisanja razlike između žrtve i agresora i zakonskih posledica po napadnutog. Zato sam mišljenja da za civile, obične ljude, nije samo bitno da se odbrane, već i kako se brane. Još jedna stvar koju 99% borilačkih veština i sportova zanemaruje, je kako ljudi treniraju da se brane, u kom psihičkom i fizičkom stanju su, to jest kolikom stresu ih izlaže svakodnevni trening. Da ne bude zabune, poređaću po prioritetu: 1. Osposobljavanje - Potreba da se uspešno odbrani;
2. Nedestruktivnost treninga - Potreba da fizički i psihički stres ne razara organizam vežbača; 3. Nužnost odbrane - Potreba da pred očima zakona ne postane agresor; VAŽNO: Ovakav stav prema agresivnosti u Ruskom Sistemu ne znači da se ne radi oštro, punom brzinom i punom snagom. Poenta je da sa strahom može da se radi na bolji, zdraviji način. Da se ne pretvori u agresiju koja je štetna i za sebe i za drugoga - a da munjevita reakcija, snaga, razorni udarci i preciznost dolaze iz smirenja (odsustva straha), pravilnog disanja, dobre forme i slobodnog biomehanički ispravnog pokreta. Ne-agresivan rad nedovoljno upoznati ističu kao lošu stvar, ali to jednostavno nije tačno. Na realnosti napada se insistira pogotovo kada se rade situacioni treninzi i testiranje naučenog. Prosečno talentovana i fizički sposobna osoba može da se osposobi za samoodbranu u roku od tri meseca. Opet, ovo ne mogu odgovorno da tvrdim pošto su tri meseca relativan pojam. Za tri meseca treniranja dva puta nedeljno u nekoj prosečnoj trening grupi, ležernim pristupom kakav obično ljudi imaju, u kontekstu "ulična primenjivosti" čovek ne može da uradi mnogo. Tim ritmom tri meseca su dovoljna tek da se vežbač upozna i zaljubi u ovu jedinstvenu veštinu. Sa druge strane, tri meseca svakodnevnih treninga Ruskog Sistema, redovnih i
56
privatnih časova, scenario treninga, gledanja i čitanja instrukcionih materijala, uz dopunske fizičke aktivnosti poput kondicioniranja, plivanja, razgibavanja i istezanja - garantovano će dovesti do napretka takvog čovek sam sebe ne može da prepozna pre i posle. Takvim režimom Sistema sigurno postaje primenjiva za samoodbranu u roku od tri meseca. Ipak, trening podrazumeva još stvari pored samog fizičkog obračuna. Tu su psihološka priprema, odbrana od napada životinja, taktika telohranitelja i čitanje govora tela, razumevanje psihičkih napada i odbrana od njih, kao i učenje novih filozofskih pogleda i korištenja ruskog Zdravstvenog Sistema za oporavak i unapređenje zdravlja. Sve ovo zahteva više vremena, verovatno i čitav život. Na žalost, nema instant rezultata. Da navedem neke od osobina koji čine Ruski Sistem veštinom efikasnom za samoodbranu 1):
Osnove se uče brzo jer je baziran na jednostavnim principima. Postaćete okretni i gipki, a vaša odbrana biće zasnovana na prirodnom pokretu. Samim tim, lakše ćete ostati nepovređeni. Naučićete da pravilno dišete i uklanjate napetost, zbog čega ćete se kretati brže i efekat udarca ili pada će biti mnogo manji - što je takođe važno za samoodbranu. Sistema nije sport, nema pravila, uniformi, rituala, pojaseva, nema tehnika, kata i fiksnih stavova. Nema kompetitivnosti koja nabija stres zbog mogućeg neuspeha. Ne forsira se agresivan nastup, koji se preslikava na tenziju u muskulaturi, kardiovaskularnom sistemu i psihički pritisak. Nema ograničenja koliko ljudi učestvuje u borbi, ne ograničava uzraste, polove ili kilaže napadača i žrtvi. Nema određene distance odakle počinje borba i jasnih odredbi kada se završila kao u sportu, podrazumeva upotrebu oružja i u napadu i u odbrani - kako hladnog tako i vatrenog. Naučićete da brzo osmislite i upotrebite priručno oružje, kao i da koristite ostale napadače i predmete kao prepreke i zaklon. U Ruskom Sistemu koji treniraju civili, glavni cilj borca je da protivnika onesposobi sa najmanje gubitaka po sebe ali i za napadača - onesposobi za dalje napade, a ne osakati i onesposobi za ceo život. Trenira se da efikasno delujete u bilo kojoj situaciji koja zahteva samoodbranu ili prevenciju agresije. Učeći Sistemu, polaznici postaju moćniji i kao borci, ali i kao osobe. Ovo znači da treba istinski da cenite zdravlje a pogotovo život, i svoj i tuđ. I u borbi i u životu treba imati svest o drugima i razumevanje za njih. Kada je neophodno na protivnika se ide čvrsto i iz sve snage, ali nikada bezosećajno, surovo i nemarno. Na taj način Sistema donosi dobro svetu. Cilj našeg rada je: Transformisati zlo u dobro. Sistema ima puno pozitivnih efekata na mlade ljude u razvoju i decu, dok eliminiše potencijalno negativne poput sportskih povreda, opterećenja kičme i zglobova ili psihičkih pritisaka.
57
Samoodbrana za žene Ženska samoodbrana je problem kome je vrlo važno posvetiti pažnju. Kada znamo američku statistiku da oko 25% devojaka biva seksualno ugroženo pre 18-te godine, i da se u mnogim društvima iz raznih razloga takvi događaji ne prijavljuju ili ne obelodanjuju, jasno je da je taj problem veliki. Težinu tom problemu dodaje i činjenica što je veliki procenat napada na žene baš seksualne prirode. Običan kriminalac ima na umu plen, i obično se udaljava kada ga se dočepa. Silovatelji imaju drugačiji cilj, obično su psihički poremećene osobe i ne reaguju na isti način kao ostali ljudi. Redovni treninzi Ruskog Sistema nisu program koji se ciljano bavi ovom temom. Osvrćući se na ratničko i Specnaz nasleđe koje Sistema ima u pedigreu, citiraću Igora Sučevića koji je instruktor samoodbrane za žene: "Treća grupa su razni vojni ili policijski sistemi. Oni propovedaju samoodbranu. Problem je u cilju! Cilj vojnika u ratu je da eliminiše (čitaj ubije) sto više neprijatelja u sto kraćem vremenu. Cilj pripadnika specijalnih jedinica je da tiho ubije protivnika (stražara), da bi izvršio diverziju i sl. Cilj policajca je da interveniše kad se dogodi sukob, da učesnike sukoba neutrališe i privede. To nema nikakve veze sa samoodbranom! Posebno ženskom. Cilj u samoodbrani je zaštititi svoj zivot i stići kući u jednom komadu, ne ubijanje ili privođenje. O zakonskim problemima da i ne govorim, ne možete nekome slomiti vrat (tehnika iz vojnih sistema, pogodna za bojište), zato sto vam je lupio šamar ili vas uštinuo za zadnjicu.". I kada uzmem u ozbir da je Sistema koja se radi na redovnim treninzima prilagođena za civilno treniranje, da većina nas nisu službena lica, da uspešno treniraju i žene i da ne odgovara u potpunosti citiranom opisu - ipak se slažem sa Igorom. Da ponovim još jednom svoje mišljenje sa početka: "Za samoodbranu treba trenirati baš to, samoodbranu." To pogotovo važi za samoodbranu za žene i one koji žele nešto na brzinu. Sa svim svojim specifičnostima, psihičkim implikacijama, razlikama u muskulaturi između žena i muškaraca, specifičnim motivima napadača i njihovim mentalnim stanjem, ženska samoodbrana je tema za sebe. Na koji način treniranje Ruskog Sistema osobama lepšeg pola može pomoći da budu bezbednije?
Specifičnosti Sisteme u odnosu na većinu drugih veština omogućavaju da se ženske osobe brzo uklope i odmah krenu da rade, čak i ako im borenje nije bliska tema. Ruski Sistem podjednako mogu da treniraju i žene. I to čak uspešnije od mnogih muškaraca. Zbog nežnije fizičke građe, žene mnogo lakše prihvataju koncepte neopiranja i uklapanja u pokret.
58
Ženskim osobama je blisko da koriste inerciju protivnika, jer težim od sebe jedino tako mogu da manipulišu. Veća pokretljivost zglobova, gipkost i gracioznije kretanje od muškaraca daje ženama prednost u biomehanici koja je važan deo Sistema.
Sistema im zauzvrat nudi slobodu da istraživanjem dođu do najboljih rešenja za različite napade, da nauče da se izbore sa panikom, pravilno padaju, brane se kada su oborene na pod, nadomeste nedostatak snage dobrim kretanjem i senzitivnošću, razviju naviku da vode računa o okruženju u kojem se nalaze, kuda se kreću i slično. Međutim, u Ruskom Sistemu ima i nekoliko stvari koje su odbojne osobama lepšeg pola:
Prvo to je "vojni imidž" koji Sistema obično odaje. Iako je se odavno trenira civilno i redovan trening nije za specijalce i paravojske, po navici ljudima je ostalo zgodno da nose vojne pantalone jer su udobne a praktično nepoderive. Drugo, tu je ono famozno udaranje. Jedna od specifičnosti ove veštine su jaki, teški i duboki razorni udarci. Oni nisu samo oružje, već i alat sa kojim radimo na partneru. Pomažemo mu da otkrije "gde u njemu živi strah", dubinski sondiramo njegovo tkivo kao eholokatorom. Za žene se ovaj deo treninga prilagođava. Nema udaranja po grudima. Kod mene u grupi, koleginice su slobodne da udaranje rade u meri u kojoj žele, ili da rade nešto drugo, bilo koje vežbe. Treća stvar, muškarci. Da, ovaj problem je moguće opisati samo tom jednom reči. Muškarci ponekad teško prihvataju koleginice kao ravnopravne partnere u treningu. Odnose se prema ženama previše brižno, kao da su nešto što će da se polomi. To za posledicu može imati jednu vrstu nevidljivog ali evidentnog otuđenja, a polaznice najčešće rade jedna sa drugom. Žene koje vežbaju u cilju samoodbrane, treba da vežbaju sa partnerima koji su fizički jači, teži i viši od njih! Muškarci treba da vežbaju sa ženama jer iz njihove okretnosti, gipkosti i napada na osetljive tačke na telu mogu mnogo da nauče! Četvrti problem je što u Sistemi nema mnogo žena. Po mom skromnom mišljenju, glavni razlozi za to su što ova veština nije masovna kao mnoge druge. Ruski Sistem ne vežba mnogo ljudi generalno, pa samim tim nema ni mnogo žena. Prva dva gore navedena razloga su takođe faktori odvraćanja.
59
Kao još jednu manjkavost napomenuo bih da u arsenalu oružja koje se obrađuje na treningu nemamo sprejeve ili lične alarme koji se preporučuju ženama za ličnu zaštitu. Kao nešto u korist Sisteme, citiraću izjavu naše koleginice iz Sistema kluba Hrast koju je dala tokom snimanja emisije o Sistemi za RTS1: "... smatram da žena treba da zna bar nešto, bar minimalno, da se odbrani. Prosto nije na odmet, eto. Razbila sam neki svoj strah jer sam se izuzetno plašila konflikata i sa ženama i sa muškarcima. To je bilo ranije. Prosto sam nekako sigurnija u sebe i osećam se komfornije... i ako bi me neko napao i ako bi me udario to ne bi bio neki šok za mene." Da podvučem crtu i izvedem kakav takav zaključak. Vežbanje Ruskog Sistema je generalno dobro za samoodbranu, pogotovo za žene. Ipak, instruktor Ruskog Sistema nije instruktor ženske samoodbrane, a ja pritom nisam ni žensko. Lagao bih da kažem da verujem da imam dobru perspektivu problema ili da tvrdim da je ova veština ultimativno rešenje. Smatram neodgovornim svakoga ko u marketinške svrhe po svaku cenu reklamira svoju borilačku veštinu ili sport kao najbolje i sigurno rešenje ženske samoodbrane, ukoliko to nije specijalizovan namenski kurs i neko od instruktora nije ženskog pola. Ako imate bilo kakvih pitanja možete se javiti putem nekog od ovih kontakata.
Miloš Malić
60
Naslov orginala Self Defense, Women and Systema 1) Russian Combat Manual, prevod beleški sa Specinstituta, Vladimir Vasiljev 2) Samoodbrana, tekst objavljen na borenje.info, Miloš Malić 3) Psihologija borbe, Andrej Gruntovski 4) Spisak programa, sportova, veština i sistema koji nisu pogodni za žensku samoodbranu, članak na sajtu iksd.com, Igor Sučević 5) Krivični Zakonik Republike Srbije, pdf format 6) The conflict helix, Rudolph J. Rummel 7) Veći broj tekstova, instrukcionih materijala i usmenih objašnjenja majstora Ruskog Sistema
61
Kondicioniranje po Ruskom Sistemu "Zdravstveni trening" (vežbe i disanje) Arthur Schopenhauer: "Najveća je od svih ludosti – žrtvovati svoje zdravlje, ma šta to bilo; zbog sticanja imovine, zbog napredovanja u službi, zbog učenosti, zbog slave, a da o toj slasti i kratkotrajnim užicima i da ne govorimo. Šta više, zdravlju treba sve podrediti."
Zdravstveni treninzi se sastoje od:
vežbi kretanja dinamičkog i statičkog opterećenja istezanja i razgibavanja sve u kombinaciji sa različitim šablonima disanja, po specijalnim metodama ruskih majstora. biomehaničke vežbe za pokretljivost zglobova i povezivanje u biomehaničke lance specijalna masaža: rukama, nogama, štapom, nagajkom... elementi nameštanja kičme i zglobova (kiropraktike) isključivo u cilju preventive, ne i terapije
Jedna od mnogih prednosti treninga zdravlja i disanja je što su izuzetno korisni za ljude svih uzrasta i oba pola. Na ovim treninzima učimo kako da procenimo i dijagnostikujemo različite zone pod tenzijom i stresom u našem telu ili unutrašnjem, psihičkom, stanju. Mihail Rjabko: "Dobar pokret donosi radost".
62
Druga važna stvar je to što počinjemo da podmlađujemo (zanavljamo) naše telo i psihu. Ljudima koji treniraju Ruski Sistem ili bilo koju borilačku veštinu, ovi treninzi će dosta unaprediti rad u mnogo aspekata. Treća važna stvar je da Zdravstveni Trening nije terapija niti zamena za kvalifikovanu medicinsku pomoć. Kao takav namenjen je prvenstveno zdravim ljudima koji žele takvi i da ostanu, koji žele da rade na sebi preventivno. To ne znači da su vrata zatvorena ljudima koji se oporavljaju od neke povrede, naravno uz savet i saglasnost svog lekara. Ovaj trening diže kvalitet zdravlja na viši nivo.
Stres menadžment "Ljudi uglavnom nisu u kontaktu sa svojim telom, ne razumeju njegove potrebe i poruke koje stalno šalje. Važno je razumeti dubinu psihosomatske problematike i shvatiti da telo nije nimalo “manje pametno” nego glava. Ono nas, kao neumoran i nepogrešiv alarm, stalno upozorava kada nešto nije u redu u organizmu i da treba nešto promeniti u stilu života, čak i ako glava to ne razume. Jedna od veoma značajnih lekcija je da naučimo da osluškujemo svoje telo i da odgovorimo na njegove potrebe..." Podmlađivanje tela i psiheSuočavanje sa različitim vrstama stresa i tenzija u svakodnevnom životu je neizbežno. Problem je što se taj stres ne tretira na pravi način, tenzija se akumulira u delovima tela i psihi, što će izazvati negativane efekte po naše zdravlje. Na zdravstvenim treninzima učimo kako da se nosimo sa stresom i emocijama pravilnim disanjem. Razne vežbe koje se rade daju doziran pritisak na krucijalne sisteme našeg organizma, kardiovaskularni i nervni. Odatle postepeno postajemo sve veštiji da se sa takvim pritiskom nosimo, da kontrolišemo napetost disanjem. Sa ovim znanjem postepeno otkrivamo kako upravljamo svakodnevnim stresom i kontrolišemo ga, nervozu i strahove, na isti način - uspomoć pravilnog disanja.
63
Nažalost, mnogi, tek kada im je zdravlje već ozbiljno narušeno, počinju da ga procenjuju i da vode racionalan način života. Duboko greše oni koji se nadaju da će im lekovi pomoći da povrate zdravlje, uništeno još u mladosti zloupotrebama i potcenjivanjem. Narodna poslovica glasi: "Šta imamo, ne čuvamo, a kad izgubimo - plačemo". Dok smo zdravi mi jednostavno o zdravlju ne razmišljamo i ne brinemo, a kada ga izgubimo, trošimo mnogo vremena, snage i sredstava da bi ga povratili. To na žalost, nije uvek moguće." Porfirije Kornejevič Ivanov u knjizi Prekaljivanje, bosonogo hodanje, gladovanje. Neki delovi našeg tela mogu da budu pod tenzijom, ili čak blokirani. To za direktnu posledicu ima oslabljenu cirkulaciju i lošu prokrvljenost okolnog tkiva i organa. Ove zone prvo počinju da stagniraju, a zatim i bukvalno da zamiru. Takve stagnirajuće zone postaju sve veći rizik da dođe do povrede ili razvoja bolesti. Konstantna tenzija će nas na primer učiniti podložnim visokom pritisku, u stvari u mnogim slučajevima hipertenzija je posledica previše tenzije tela i psihe. Cilj ovih treninga je da oporavi-podmladi-zanovi ove napete zone i poboljša cirkulaciju do stagnirajućih oblasti, što će poboljšati naše ukupno zdravlje. Uči se i "ozdravljivanje" to jest revitalizacija unutrašnjih organa, koji s vremenom prestanu da rade kako treba zbog previše napetosti.
Zašto su ovi treninzi dobri za ljude iz drugih sportova i učenike Sisteme Zdravstveni trening je odličano kondicioniranje, to jest dopunski trening svim sportovima i veštinama. Napetost većinom prouzrokuje psihičko stanje. Kada smo psihički napeti (ili napadnuti), tenzija se prenosi na telo i unutrašnje organe, gde se "zakači" i zadržava. Kada počnemo da popravljamo i opuštamo napete zone putem Sistema vežbi i masaže kombinovano sa disanjem, počinjemo da se opuštamo u celini. Na taj način okrepljujemo i popravljamo psihičko stanje. Popravljamo psihu relaksirajući telo. Telo slobodno u kretanju i psiha neopterećena strahom, to jest mentalna stabilnost, su preduslovi za svaku borilačku nadgradnju. Zato je Sistema Zdravstveni Trening dobar za vežbače kako Ruske Borilačke Veštine tako i ostalih.
64
Ako se telo napinje zbog straha, svaki udarac ili kontakt sa oružjem će jače da boli. Na zdravstvenim treninzima postepeno učimo na koji način je disanje ključ kontrole naših emocija i strahova. Učenici postaju veštiji da u kasnijim konfliktima kontrolišu unutrašnje stanje, rade slobodnije, moćnije i profesionalnije. Biomehaničke vežbe će vam poboljšati kretanje u parteru, kolutove i padove - takozvanu nisku akrobatiku. Sve koji treniraju Ruski Sistem, ovi treninzi unaprediće kao borce. Naučiće da rade bez negativnih emocija, u osnovi postanu humaniji i bolje razumeju sebe i ljude oko sebe. Ovi treninzi poboljšavaju svaki aspekt života. Korak po korak popravljamo telo i psihu i vraćamo ih u dobro stanje. Kada jednom naučite da se opustite i kontrolišete se to jest upravljate sobom, bićete srećniji i kao osoba i kao član porodice i društva koji drugima donosi radost. Vežbajući po ovoj metodologiji postaćete zdraviji, unapređeni, skromni kao ratnici a bolji kao ljudi. 1) Opis Systema Health & Breathing class na forumu RussianMartialArt.com, Adam Zettler 2) Prednosti Telesne Prihoterapije, Dr Ljiljana Klisić 3) Prekaljivanje, bosonogo hodanje, gladovanje, Porfirije Ivanov
65
Kwan Lee: Najbolje od rada na tlu 23.6.2013 Iskustva iz sale Vladimira Vasiljeva: Pre nekoliko godina u Centrali, Vladimir se ponudio da mi pokaže nekoliko stvari o radu na zemlji i ja sam pristao. Inače, osećaj kada prihvatite Vladimirovu ponudu... Sve ove godine ljudi me često pitaju o treninzima u Vladimirovoj školi u Torontu - između ostalog i da li je energija, atmosfera na njima u bilo čemu različita u odnosu na onu koju su iskusili na seminarima. Postoje jasne razlike u načinu na koji se na treninzima obrađuju konkretne tematske jedinice u odnosu na širi aspekt tema koje seminar treba da obradi, međutim osnovna razlika je u tome da na treninzima Vladimira Vasiljeva dobijate dodatne savete i pažnju; budući da je upravo on taj koji drži većinu treninga, velike su šanse da radite direktno sa majstorom, na njegovom domaćem terenu. Pre nekoliko godina u Centrali, Vladimir se ponudio da mi pokaže nekoliko stvari o radu na zemlji i ja sam pristao. Inače, osećaj kada prihvatite Vladimirovu ponudu za rolanje po strunjačama najviše podseća na odlazak u pećinu sa svećom i praćkom kada bi ste voleli da imate baterijsku lampu i pušku. Sedeli smo na strunjačama i dozvolio mi je da se približim. I tako, nestrpljiv da izazovem svog učitelja (i podstaknut prethodnim ''miroljubivim'' susretima) želeo sam da mu pokažem koliko dobro mogu da se krećem. I onda – BUM! Primio sam jak udarac u vilicu dok sam pokušavao da premostim mali razmak između nas. Zatim se isto desilo još jednom, samo iz drugog ugla. Svaki od udaraca je bio vrlo težak i zaustavljao me je u mestu. Bili su nalik na one udarce kao kada udarite u banderu dok zverate okolo šetajući ulicom. On je uspeo da izazove gotovo ista osećanja, udarajući me iz pravaca koji su se nalazili van mog vidnog polja, pomerajući se svega dva do tri santimetra u stranu ne bi li me namamio. Nakon što sam se povratio od prvobitnog šoka i zujanje u ušima prestalo, odlučio sam da nastavim napred. Ovaj put mi je dopustio da ga uhvatim, ali samo na delić sekunde. Znate, kada krenete da nekog uhvatite, gurnete, udarite ili šutnene, postoji kratak vremenski period u kojem ste svoje zglobove izložili hiperekstenziji, a Vladimir je posebno spretan kada je u pitanju pronalaženje i takvih momenata i njihovo iskorištavanje na vrlo precizan i mek način, naročito tokom rada na zemlji. Kada upadnete u neku od ovih''neprijatnih'' situacija pri većoj brzini rada, imate utisak kao da ste upali u majku svih zamski pošto ste svesni da je nemoguće izbeći vrlo bolnu povredu.
66
Viđao sam mnoge odlične borce kako uporno upadaju u njegove zamke a da toga nisu ni svesni. Izgleda kao da zna da ih postavi u sekundi, budući da bolje od vas zna šta ćete sledeće uraditi. Nakon još nekoliko takvih primera (udarci u telo pa u kočioni sistem i obrnuto), zaista smo počeli da se ''borimo'' na tlu. Naravno, pokazujući mi prethodne stvari, krajnje jasno mi je pokazao da ne mora da se igra te igre, ali da je ljubazan pa hoće. Bila je to važna lekcija o konceptu slobode pokreta – ponekad to znači da uopšte ne morate da se pomerate. Ako ne morate da se rolate ili rvete, zašto bi se zamarali s tim? Takođe, bio je to poziv za buđenje i upozorenje da ni jednom aspektu treninga ne treba pristupiti sa unapred formiranim stavom ili pretpostavkom šta će se desiti tokom rada. Takođe, strunjača nas ponekad uljuljka i stvori lažan osećaj bezbednosti, što nas sprečava da se odgovorno krećemo. Krajnja lekcija bila je o samoj lekciji. Većina ljudi želi da uči razbijajući celinu na male, lako svarljive deliće koje dalje analizira. To može biti odličan način za razumevanje i eksperimentisanje sa onim što radimo. Sa druge strane, poučen susretima sa Vladimirom i drugim odličnim borcima u Centrali i širom sveta, shvatio sam da se stvarni napredak obično desi u treptaju oka... Bez reči, samo iznenadno otvaranje očiju. Pored svih kvalitetnih instrukcija i neuporedivo dobrih vibracija u Sistema Centrali (Systema HQ), to je pravo iskustvo iz Toronta. Ono postoji isključivo zahvaljujući prisustvu i mudrosti velikog majstora i kruga ljudi oko njega.
Stariji instruktor Kvan Li (Kwan Lee) Prevod Dušan Dopuđa
67
Godine, povrede i treninzi 1.11.2012 Sve u svemu, koja god povreda bila ili zdravstveno stanje, ako ste u mogućnosti da dodjete na trening, u mogućnosti ste da trenirate. Morate da budete pažljivi oko svog zdravstvenog stanja, ali uvek postoji način da se svaki problem prevaziđe. Niko vam neće oduzimati bodove za manjak truda koje ulažete ili da niste "čvrsti dovoljno", jer je svako od nas jak dovoljno u nekim stvarima, a opet slabi kao malo dete u nekim drugim.
Jutros sam dobio jedan poprilično čudan mejl. Bio je kratak pa ću ga citirati u potpunosti: "Sistema je odlična ako imate 30 godina, a šta ako imate 50? Tai Či ima prednost da može da vas trenira do vaše 80 godine, ali je potrebno dosta vremena da nađete pravog profesora. Šta osoba od 60 godina radi u Sistemi?" Moj odgovor je bio jednako kratak, ističući da sam bio na ozbiljnom treningu tokom vikenda, preko šest sati dnevno. Blizu sam 50 godina, a nisam bio najstarija osoba tamo. Između ostalog trener je bio čak stariji od mene (inače, bolje se kreće i bolje udara od mene!). U našoj kulturi postoji zanimljiva asocijacija između godina i sposobnosti. Po prvi put ove godine počeo sam da dobijam Saga brošure kroz poštu i kataloge, koji reklamiraju steznike za leđa, električne stepenice i fotelje sa mehanizmom za lakše ustajanje. Poruka je bila više nego očita da postajem mator i da mi je potrebna pomoć sa osnovnim kućnim zadacima. Činjenica je da za koji mesec punim 50 godina, ja sam aktivniji nego ikad. I u treningu i u životu. Tipičan vikend bi bio sa dve svirke (obično poveće udaljenosti), držim dva treninga, i kada me žena uvati za gušu rad u bašti. Daleko od toga da sam poseban i u super formi, ja sam samo doneo odluku da neću da živim život u kome se smenjuju fotelja i posao. Vraćam se na pitanje - "Šta radi osoba od 60 godina u Sistemi?" Odogovor: “Isto što i svi ostali!” Povrede Deo pretpostavke o godinama je da će stariji biti skloni više povredama nego mlađi. Smatram da to nije tačno. Međutim postoje dva bitna faktora koje treba imati na umu. Prvo su stare povrede a drugo je način na koji trenirate. 68
Tokom godina treniranja, naročito dok sam trenirao "meke" stilove borenja, ljudi koji su mi dolazili iz drugih veština bivali su bili poprilično istrošeni. Najčešći problemi su bili oko kolena, kukova i leđa. Navikao sam da čujem: "Radiću te meke stilove kada postanem mator za "realne" stilove" i "Ne mogu to više da radim, želim sada da to učim." Problem je u tome, što dok osoba shvati da je postala starija ona je već nesposobna, prvenstveno zbog "realnih" treninga koji nisu u skladu sa "mekim" treninzima. Prethodne povrede su izazivale posturalne probleme, napetost, nepokretljivost i u nekim slučajevima psihološko "očvršćavanje" pokazalo se teškim za premostiti. Ljudi nekad predpostavljaju da je "meki" rad lak i eto koristan za ponešto, ali još uvek nije “prava stvar”... i da je prava stvar kad je preteško, kad je potpuna predanost treninzima, sve ono što vidite u filmovima kad treniraju heroji... Postoji izraz u jednoj kineskoj borilačkoj veštini koju sam trenirao koji kaže "jedi gorko." Ne učiš osim ako ne patiš. Naravno u to je uključeno i dosta zdravstvenog rada, I sve jedno je to bio i fizički I psihički težak rad – ali “meki”rad, on je bio najteži i najzahtevniji od svih. Sa lakoćom mogu da demonstriram ovo, bilo gde, bilo kad. Potrebno mi je manje od pet minuta. Postoji slično razmišljanje u nekim školama - da je trening vrsta kažnjavanja. Ne bi trebalo da bude ničega u čemu se uživa - telo i um treba da se okale, povreda je oblik slabosti, nema predaje! Problem je da takav pristup može lako uništiti osobu tokom vremena, pre nego da ona ojača. Može ga on očvrsnuti, ali na takav način da je u isto vreme i krt. Da li ovo znači da treniranje treba da bude meko i lako? Ne - ono treba da vas unapredjuje a ne razgrađuje. Može biti napeto ali da bude korisno za vas. Skoro sam video jedan video klip koji mi je pokazao razliku u pristupu, pogledajte, razmislite, na koga bi ste se Vi kladili? Povrede dolaze u tri oblika 1) Postojeća povreda - sportska ili povreda usled borilačkih veština sa prethodnih treninga, ili neki oblik invaliditeta gledano u dužem periodu vremena 2) Slučajna povreda – saobraćajni udes ili slično, možda nešto što se dešava na treningu 3) Bolest - može biti bilo šta, od prehlade i gripa do nekog ozbiljnijeg stanja. Kako možemo ovo zaobići u Sistemi? Prva stvar koju bi voleo da kažem je - imajuči na umu kako mi treniramo u smislu nivo kontakta, podloga i sl. - vrlo retko nailazimo na povrede na treninzima. Baš ovo je ugrađeno u samu strukturu treninga - kada ljudi razumeju ulogu tenzije u sopstvenom telu, mnogo bolje su opremljeni da zaštite sami sebe na treninzima (i u borbi). Najjednostavniji primer jeste padanje - bilo kakav energičniji pad vam neće predstavljati problem. Ovaj pristup podrazumeva se za sve vrste radova. Uz to postoji i koncept vežbi koje daju akcenat kooperativnosti. Ne u smislu olakšavanja partneru, da sve sto radi je ispravno, već razumevajući da mi nismo ovde da bi uništili jedan drugog. To je srodno konceptu dobrog sportskog duha u borilačkim veštinama. Naravno da je moguće da svom partneru date veću dozu agresije i napetosti kada je neophodno kada smatrate da je prikladno kako bi makar malo dočarali kako izgleda realna borba. Ali i tad morate da budete svesni da možete sebe povrediti i shodno tome morate 69
paziti. To može biti suptilno, ali neki od zahtevnijih radova u Sistemi dozvoljava napadaču da uništi sebe. Pojačate tempo, podignete pritisak i opažate na kojim slabim tačkama će popustiti. Ako osoba nije sposobna da se izbori sa ovim, njihova sopstvena tenzija radi protiv njih. Kada dodje do kondicije, povreda, fitnesa, mogu sa sigurnošću da kažem da sam skoro sve video i čuo. Ovo uključuje osobe koji imaju nedostatak uda, slomljenu nogu (u gipsu), različitog zdravstvenog stanja kao npr. dijabetes, srčani problemi, ukočena leđa, loših kolena, emotivne/psihološke probleme, osobe sa povećanom kilažom, osobe sa nedovoljnom kilažom, bodi-bildere, itd... Ja sam lično, prateći savete od Vladimira i Mikhaila, uspeo da regulišem svoje probleme sa kolenom za par meseci, uz određene vežbe. Sve u svemu, koja god povreda bila ili zdravstveno stanje, ako ste u mogućnosti da dodjete na trening, u mogućnosti ste da trenirate. Morate da budete pažljivi oko svog
zdravstvenog stanja, ali uvek postoji način da se svaki problem prevaziđe. Niko vam neće oduzimati bodove za manjak truda koje ulažete ili da niste "čvrsti dovoljno", jer je svako od nas jak dovoljno u nekim stvarima, a opet slabi kao malo dete u nekim drugim. Čak i ako ne možete da dođete na trening možete i od kuće trenirati vežbe disanja, vežbe opuštanja mišića itd. Opet se vraćamo na to kako da sagledamo trening. To je kazna jednom nedeljno, prilika da date sebi malo oduška, socijalni događaj... Ili je možda nešto što nosite sa sobom sve vreme i sa čime ste spojeni. Za mene, Sistema ne predstavlja izmišljene borbe sa nekim ko možda čuči iza ćoška, već me uverava da imam balansiran, zdrav, i svestan način života - to je prava samoodbrana.
Autor je Sistema instruktor Rob Poyton, http://www.systemauk.com/ Preveo Branislav Jovanović, Ruski Sistem klub "Hrast"
70
"Nevidljiva" Sistema i Neuroni Ogledala 7.8.2012 Pokreti zbunjujući za druge i često nevidljivi sve dok ne bude prekasno. Na taj način, njihove reakcije na naše reakcije će nezgodno kasniti. Do momenta kada ukopčaju našu nameru, biće već uveliko napadnuti. To je ono što čini naše akcije nevidljivim i efikasnim. Dobre Sistema akcije, napadi ili odbrane, su jednostavno nevidljive u kontekstu značenja i pošto mozak vidi stvari umesto očiju biće bukvalno nevidiljive za mozak. Interesantno je videti, kako predano posmatranje ljudskog ponašanja može da se prenese u ekstremno efikasne i zavaravajuće borbene principe. Ono o čemu ću da pišem ne predstavlja ništa esencijalno novo za vežbače Ruskog Sistema. U stvari, slušamo Vladimira i Rjabka kako o ovim principima pričaju iznova i iznova. Ono što je zaista fascinantno, je da su ti principi tek nedavno „materijalno“ potvrđeni neurološkim istraživanjima. Razlučiti jednostavnim terminima kako stvari funkcionišu (ili mogu funkcionisati) u nervnom sistemu nam može pomoći da obratimo pažnju na specifične delove našeg treniga i budemo uspešniji. Da li ste se ikada pitali kako ljudi mogu da predosete pokrete, namere ili emocije drugih? Kako čitamo izraze lica ili kontrolišemo izražavanje sopstvenih emocija? Možemo li da verujemo tom „osećaju“? Šta čini naše pokrete vidljivim ili nevidljivim i kako svesna misao ili tenzija ometa intuitivnu podsvesnu akciju? Gde se „borba“ nalazi u nama, odakle dolazi? ... Drugim rečima, šta Sistemu čini tako efektivnom borilačkom veštinom? Sva ova pitanja imaju nešto zajedničko, Neurone Ogledala (engleski Mirror Neurons, MNs, gde je neuron nervna ćelija). Sve do nedavno, uvreženo mišljenje je bilo da ćemo pročitati protivnikove namere i pokrete radeći sledeće: Prvo ga ga posmatramo, kreiramo mentalnu sliku i evaluiramo njihovo kretanje i izraze putem intelektualnog razmišljanja baziranog na iskustvu i stečenom znanju. Otkriće NO pokazuje nam da naš mozak ima mnogo elegantnije i efikasnije načine. Ukratko, kada posmatramo drugu osobu, naš mozak će momentalno napraviti odraz u ogledalu ili izvesti akcije te osobe koristeći NO u našim sopstvenim „programima mozga“. Ovo se deševa bez aktiviranja mišića i bez hormona i povezivanja emocija i osećanja kao i izvlačenja memorisanih šablona kao da se mi sami krećemo. Jedino svesno osećanje koje možemo iskusiti kao propratni efekat ovog procesa je „osećaj u stomaku“ (gut feeling). Ovaj elegantni metod nam dozvoljava da momentalno ukapiramo protivnikove namere kroz naše sopstvene koje bi imali, da koristimo te pokrete, izraze lica i slično.
71
Kao što je poznato iz mog prethodnog članka Sistema, vreme neurološke akcije i učenje, pre nego što postanemo svesni toga – naš mozak će već formulisati odgovor na posmatranu i „odraženu (kao u ogledalu)“ akciju. Ako uspemo da ostanemo mirni i relaksirani biće skoro kao da nam je mozak na autopilotu. Do momenta kada fizički reagujemo, naš mozak će već uveliko biti uključen i u akciji. Kao što možemo da primetimo, naše akcije počinju da se prepliću sa protivnikovim. Ipak, da bi aktivirao mišiće a izbegao konfuziju, naš mozak ima specializovane oblasti koje prate naše pokrete, odvajajući ih od onih koje reflektuje kao u ogledalu. Interesantno, ako naša fizička reakcija ispadne kako je bilo očekivano, sopstvena vizuelna slika u mozgu će biti otkazana, tako da je više nismo svesni i možemo ponovo da se kompletno fokusiramo ka spolja, na protivnika. Imamo samo aktivnu vizuelnu sliku protivnika u mozgu. Ipak, ako pogrešimo ili nas uhvati u raskoraku, svesna vizuelna slika naših akcija je još uvek tu, dajući nam mogučnost da učimo i ispravimo grešku. Na taj način nervni sistem konstantno validira naše performanse i upoređuje ih sa očekivanjima. Pošto je naša reakcija u mnogome kontaminirana sopstvenim treningom i iskustvom, NO rade najbolje kada se nosimo sa protivnicima sličnog ili poznatog načina rada. Čim pređemo barijeru kulturnih, polnih ili razlika u vrstama, reakcija NO mora biti uparena sa razmišljanjem (kognitivnim procesom) koje je bazirano na učenju i naučenim informacijama ili iskustvima od ranije. Takav proces zahteva više mentalnog napora, i samim tim je dosta sporiji. Sada razumemo zašto recimo kada vežbač Ruskog Sistema radi sa protivnicima koji nemaju motorne programe da daju efikasan odbrambeni odgovor na naše „nevine“, prirodne pokrete, njihove reakcije bivaju nezgodno odložene. Takvi pokreti su zbunjujući za druge i često nevidljivi sve dok ne bude prekasno. Na taj način, njihove reakcije na naše reakcije će nezgodno kasniti. Do momenta kada ukopčaju našu nameru, biće već uveliko napadnuti. To je ono što čini naše akcije nevidljivim i efikasnim. Dobre Sistema akcije, napadi ili odbrane, su jednostavno nevidljive u kontekstu značenja i pošto mozak vidi stvari umesto očiju biće bukvalno nevidiljive za mozak. Izrazi lica su naročito intresantni pošto dolaze iz dva dela mozga, svesnog motornog dela (Premotor cortex) i dela zvanog Insula, u kom se procesiraju emocije, senzacije unutrašnjih organa, mape bola i slično. Drugim rečima, nastaju spregom rada svesnih i nesvesnih izvora. Obrnuto, kada čitamo izraz lica on prolazi kroz naše Neurone ogledala, koji su uvezani sa istim zonama u mozgu. To nam daje očitavanje voljnog dela, kao i podsvesnog emocionalnog stanja. Na taj način momentalno možemo proceniti da li je izraz lažan, i čak možemo prstom da upremo u ono što je pogrešno. Na primer, lažni osmeh izgleda tačno tako... lažno. Ovo je tipična situacija u kojoj bi trebalo da verujete osećaju! (Važno je zapamtiti da i položaj tela takođe tipično pokazuje emotivne uticaje). NO ne odgovaraju samo na vizuelne informacije stvari oko nas. Odgovaraju i na zvuke, dodir, temperaturu i apstraktne simbole poput pisanog teksta a moguće čak i promene u elektromagnetnom polju. Tako recimo postajemo emotivno uključeni u priču čitajući knjige. To je razlog zašto nam neki zvuci dižu kosu na glavi ili nas opuštaju. Zato određeni dodir smatramo pretnjom a drugi nam je bezazlen.
72
Sve ove senzorne informacije mogu aktivirati naše NO na multimodalni (višenamenski) način, tako da se spoljni svet spaja sa našim privatnim unutrašnjim svetom koji ga zamućuje. Sviđalo nam se to ili ne, mi doživljavamo spoljni svet kroz naše lične senzorne mape i motorne programe, kao a ga proživljavamo interno i vrlo direktno... akcije drugih ljudi postaju naše sopstvene akcije zajedno sa svim našim povezanim emocijama. Ovo se zove Embodied Simulation (ES). Kao dodatak spoljnim okidačima naših NO, tu je i pokretanje iznutra, putem mašte. To je kada na primer vizualizujemo scenu borbe. Mi je u stvari interno proživljavamo kroz unutrašnju telesni simulaciju... aktivaciju hormona, emocija i svega ostalog. Trenutno su poznate dve vrste Neurona ogledala: Široko podudarni neuroni ogledala (broadly conguent mirror neurons BCMN) i strogo podudarni neuroni ogledala (strictly conguent mirror neurons SCMN). Kombinovana primena ovih NO dozvoljava nam da učimo kao da možemo da zumiramo. Jedni su odgovorni za pokrete opšte namene (BCMN) a drugi za specifične kompleksne radnje (SCMN). Prvih ima približno duplo više u našim motornim mapama i predstavljaju NO koje inicijalno koristimo za učenje principa Sisteme. Što postajemo bolji u Ruskom Sistemu, sve smo sposobniji i sposobniji da aktiviramo SCMN i na taj način vidimo određene detalje.
Sistema: Neuroni ogledala, primene Dobro, kako možemo da iskorisitmo ovo znanje u treningu Sisteme? MENTALNA SMIRENOST Prvi i najčešće najisticaniji aspekt sisteme je da bi trebalo da treniramo relaksirani, to jest mentalno mirni. Ako postanemo napeti u glavi, iz bilo kog razloga – na primer straha ili nestrpljenja, ihibiraćemo NO na akciju i na taj način ispustiti mogućnost da se povežemo sa protivnikom. Mučićemo se da ga efikasno pročitamo. Da bi minimizovali odražavanje njegove agresije ili ponašanja protivnika takođe moramo postati svesni okidača. Šta je naš emotivni teret i šta okida stres reakciju (sipatetički nervni odgovor) u nama? Sistema ima mnogo inovativnih vežbi disanja koje nam pomažu da otkrijemo i prevaziđemo takve lične probleme. Podjednako je važno da kada treniramo odgovor na odražavanje (mirroring), treniramo sa okidajućom akcijom!! Drugim rečima, kada ljudi jednostavno treniraju statičke tehnike van konteksta, nije obavezno da će ih povezati sa prepoznatim okidačem napada, pa će vreme njihove reakcije biti znatno odloženo. U Sistemi se trudimo da se radi što više u takozvanom modu igre, što znači da constantno integrišemo naše kretanje sa pokretima okidačima (odraz u ogledalu). Slobodna igra je krucijalna za smanjenje vremena reakcije u obuci za borbu. Interesantno je isto to videti u prirodi, poput lavića koji uče da love igrajući se jedni sa drugima. Kada uključimo realne i agresivne pretnje-okidače (s vremena na vreme), dalje razvijamo smireni odgovor na agresivnu akciju međufaziranjem dela kontrole između akcije Neurona ogledala i naše reakcije.
73
Ovde se krije i razlog zašto udaramo pesnicom ili šakom jedni druge da bi smanjili tenziju indukovanu strahom i vežbali ispravne odgovore na fizičke napade. POSMATRANJE Često nas uče da ne gledamo u protivnika već da koristimo periferni vid. Ovo ima smisla kada smo u žaru borbe, pošto se periferni vid fokusira na pokrete i pozicioniranje pre nego na specifične izraze ili formu, i omogućava mnogo relaksiranije stanje mozga. Periferni vid takođe omogućava bolju svest o napadačima kada ih je više, dok još uvek aktivira NO. Ipak, postoji vreme i mesto kada nam posmatranje izraza lica (i tela) daje korisne „odražene“ informacije. Naravno, ovo posebno važi za socijalnu interakciju s drugima i kada pokušavate da primirite situaciju. Ukratko, koristite zdrav razum.
POKRET Mislim da je jedan od najfascinantnijih i efektivnijih pricipa borenja u Ruskom Sistemu korištenje normalnih, svakodnevnih pokrata i akcija gde se tradicionalno (evoluciono) koriste agresija i tenzija. Kao što možete videti iz informacija o Neuronima ogledalima ovo je superiorno pametno iz više razloga:
Prvo možemo zbuniti i usporiti protivnikov odgovor dok se bore da uhvate smisao naših napada. Čak i iskusni borci će se mučiti pošto njihovi inkorporirani signali za odbranu nisu korektno aktivirani. Naše mirne akcije mogu da indukuju konfuziju i strah kod naših protivnika, ali isto tako mogu da ublaže žustri napad pošto naš mir može biti zarazan (kroz njihove NO), može da im uspori ritam i smanji agresiju. Ovi relaksirani pokreti nam dozvoljavaju da ubrzamo ako je potrebno i omogućavaju poboljšanu NO percepciju napadača. Postajemo jedno sa njime, što povećava sposobnost da ih pročitamo i predvidimo njihov sledeći pokret. Sledeća brilijantna osobina Ruskog Sistema je „ostavljanje stvari za sobom“. Učenjem da dodirnemo i ostavimo delove tela bez pretnje, stičemo prednost dobijenog prolaza za kontranapad. Nešto slično trojanskom konju.
Iz informacija o NO znao da učimo reflektovanjem na dva različita načina; jedan je prvenstveno kroz široke pokrete koji su najčešće bazirani na ishodu. Oni na početku neće izgledati mirno i biće pod previše tenzije. To je zato što još uvek nismo formirali ispravne programe u mozgu. Kako postajemo sve veštiji, stičemo sve više prednosti na osnovu detalja u onome što učimo (vidi BCMN i SCMN). Odatle vešt praktičar radi sa mnogo više detalja i predviđanjem a manje napora od početnika. OSEĆAJ I VIZUELIZACIJA Kako danas znamo, NO su istinski multimodalni, što znači da prenose informacije koje su vizuelne, dodir, miris i temperaturu (senzorne), zvuk (auditorne) i ostale. Očigledno ima više smisla trenirati koristeći sva naša čula nego samo vid (i razmišljanje). To je i razlog zašto nas Mihail i Vladimir uče da osećamo radije nego da razmišljamo dok se trenira (analiza je za pre i posle treninga, osećaj je dok traje trening!).
74
Da ne bi preopteretili naš svesni nervni sistem, mudro je biti svestan svih različitih čula i smirivanjem pustiti um da im dodeli prioritete. Pratite tokom treninga kako različita čula mogu da vam daju informacije različitog opsega i različitog kvaliteta! Na primer, možeda ćete namirisati protivnika pre nego što ga vidite, ili će te osetiti njegovu temperaturu tela, čuti njegovo naglašeno disanje i.t.d. Koristite sve to kao prednost tako što ćete biti relaksirani, smireni i maksimizirati svoj NO input. Dalje, nemojte zaboraviti da sanjarenje i vizuelizacija mogu biti dobra dopuna treningu pošto takođe aktiviraju NO i pomažu nam da treniramo dok se „odmaramo“. Isto tako, ne zaboravite da kada napravite grešku tokom treninga, vizuelna slika te akcije ostaje i imamo šansu da je popravimo. Koliko je elegantan i divan naš nervni sistem? Sada bi trebalo da je jasno zašto nas u Sistemi uče da radimo sa našim protivnicima a ne protiv njih! Već imamo sve potrebne informacije koje kolaju kroz programe u mozgu, jedino što treba je da smanjimo svesno ometanje i dozvolimo da se trening aktivira (poverenje).Mi se u stvari borimo u mozgu, i to je mesto gde se većina konfrontacija dobija ili gubi. Dobar primer ovoga je Stealth Striking (nevidljivo udaranje) Mihail Rjabka. Autor Dr Andrea Bisaz, instruktor Sisteme iz Australije, naslov orginala «SISTEMA: Mirror neurons» Preveo Miloš Malić
75
Sistema, vreme neurološke reakcije i učenje 21.8.2011 Jedna od najvažnijih stvari u svim borilačkim veštinama jeste brzina reakcije na konkretan napad. Kao što znamo, ona zavisi od mnoštva različitih faktora. Pravovremena reakcija je od suštinskog značaja za pozitivan ishod borbe. Različite borilačke discipline razvile su razne strategije usmerene ka sticanju vremenske prednosti nad protivnikom. Uobičajen pristup mnogih profesionalaca, pre svega specijalnih jedinica vojske i policije, jeste korišćenje jednog određenog sprektra pokreta baziranih na osnovnoj motorici. Ideja koja stoji iza ovog pristupa je sledeća: Smanjiti vreme koje je potrebno umu da odluči i na taj način skratiti vreme reakcije u celini; Akcenat na osnovnoj motorici omogućava ljudima da i dalje rade kada su pod stresom. Budući da je reakcija unutar našeg mozga veoma složena i raznovrsna, postoji jedan zanimljiv aspekt o kojem bih želeo da prodiskutujem. Pre toga, bitno je napomenuti da je vreme reakcije podsvesnog pristupa (Sistema) vrlo različito od gorepomenutog svesnog pristupa. Relativno je nepoznata činjenica da naš mozak, kada se priprema za pokret, npr. za odbranu od napada, uvek prvo uradi probu 'na suvo', bez aktiviranja mišića, čak i same svesti. To u suštini znači da naš mozak poseduje nešto poput emulatora. Pre nego što uopšte postanemo svesni pokreta koji nameravamo da izvršimo, on će ga po automatizmu provući kroz moždane mape. Sve ovo podrazumeva hormonalnu rekaciju, promene krvnog pritiska i određena psihološka prilagođavanja. Jedino što nedostaje jeste aktivacija naših mišića i svesti. Samo na ovaj način um postaje svestan željenog pokreta, te se naši mišići aktiviraju. Nama ovo deluje krajnje spontano i originalno, međutim ono što ne znamo jeste da je sve to već urađeno unutar naše glave. Razlika je u sledećem: ako naša svest upravlja pokretom, i ako se pokret izvodi spontano, njegovo izvođenje uslediće tokom drugog "proslaska" kroz mozak. Međutim, ukoliko je u pitanju svesna kontrola pokreta (specijalne jedinice), te ukoliko je potreban odabir jedne određene tehnike između nekoliko ponuđenih, naš mozak će sve to još jednom isprobati pre same reakcije. Bez obzira na činjenicu da je vreme potrebno za selekciju srazmerno broju ponuđenih pokreta (manje pokreta – manje potrebnog vremena) i dalje je potrebno izvršiti tri umne kontrole ("prolaza" kroz mozak) pre same reakcije. Sistema se, međutim, oslanja na podsvesni odgovor, što znači da možemo reagovati bukvalno istog momenta kada informacija prvi put prođe kroz mozak. Iako se ova prednost odražava samo u deliću sekunde više, bez sumnje je veoma značajna. Međutim, ovo nije cela priča. Odakle potiču početni impulsi podsvesnog odgovora?
76
Neurolozi ove iznenadne rekacije zovu "Definisani Modeli Ponašanja", ili skraćeno FAP (Fixed Action Pattern). FAP je sistem funkcionisanja nastao prirodnom selekcijom radi odbacivanja neadekvatnih rešenja i smanjenja vremena rekacije. Drugim rečima, telo je kroz iskustvo naučilo da u određenim okolnostima deluje na adekvatan način - koordinirano primenjuje određeni paket pokreta kad god se za njima ukaže potreba, bez forsiranja mozga da ponovo otkriva točak. Ovi obrasci su veoma dobro ukorenjeni u naš odbrambeni sistem. Njihov raspon se kreće od vrlo jednostavnih pokreta do kompleksnih motoričkih obrazaca. Uprkos tome, to ih ne čini najboljim izborom u bilo kojim okolnostima. Na primer, ako dodirnete vruć objekat, zahvaljujući FAP-u odmah ćete povući ruku. U tome nema ništa loše. S druge strane, ako vas neko uhvati za ruku i uradi polugu, isti taj FAP će se ponovo aktivirati i dovesti vas u mnogo goru poziciju, jer ste upravo povećali pritisak na već bolno mesto. Na koji način izmeniti ovu situaciju i kako uticati na FAP ili bilo koju drugu refleksnu reakciju? Odgovor leži u treningu. Trening ima mogućnost da redefiniše važeće FAP-ove. Pogledajmo to malo bliže: mozak poseduje mnoštvo moždanih 'mapa' postavljenih u najrazličitijim reonima tela. Najosnovnije (i najpoznatije) jesu primarne motoričke i senzorne mape, poznate i kao homunkuli (lat. homunculi). Ove moždane mape funkcionišu po sistemu hijerarhije, od nižih ka višim instancama. Informacija iz tela najpre ulazi u primarne senzorne mape a zatim prolazi kroz složenu obradu i stalno preispitivanje, sve dok ne stigne do najviših mapa (slojeva). Što je viša instanca na koju putuju, to je veći broj potencijalno relevantnih faktora uključenih u ceo proces – emocije, sećanja, verovanja, itd. Na svom putu gore informacija se konstantno razvija, prosejava i kontroliše novim, svežim podacima. Na kraju, adekvatna reakcija je odabrana i isprobana, a onda vraćena nazad istim putem (identičnom hijerarhijom) sve do aktivacije mišića što kao rezultat daje svestan pokret. Treba imati u vidu da sve ove kompleksne radnje u stvari traju svega delić sekunde. Takođe, moramo primetiti da, bez obzira koliko se trudili, svaka akcija ima u sebi i određenu dozu emocija, bili mi toga svesni ili ne; u suštini, to je neizbežno. Redovnim treninzima možemo naučiti svoje telo da se u određenim situacijama ponaša na jedan konkretan način. Ono što je zanimljivo u tome jeste da telo možemo naučiti određenim šablonima (tehnikama), a možemo ga naučiti i princijelnim odgovorima kao što su opušteni 77
generalizovani obrasci kretanja. Razlika je u tome što mi dozvoljavamo da naša tela dođu do svojih sopstvenih rešenja za bilo koji problem, sve dok se pridržavaju principa opuštenog, efikasnog i prirodnog pokreta, kao što je to u Sistemi slučaj. Da bi omogućili ovako širok spektar pokreta, moramo razumeti da nervni sistem funkcioniše putem određenih olakšica. Uprošćeno, to znači da je, što više koristimo određeni pokret, verovatnoća da će on i sledeći put biti upotrebljen veća. Sad, ukoliko do besvesti ponavljamo taj jedan te isti pokret, posle određenog vremena telo će ga prihvatiti kao FAP i koristiti ga kad god se ukaže potreba. Međutim, ukoliko stalno izvodimo različite pokrete i naše reakcije variraju, istovremeno ostajući opušteni i smireni, u tom slučaju će kvaliteti ovih navika početi da se usađuju u već definisane FAP-ove bez specifične hiper-olakšice kao priloga. Mozak će shodno tome presložiti svoj katalog pokreta, izdvajajući one najprikladnije. Crpiće ih iz baze onih koje je trenirao, međutim, postojaće mnogo veći stepen 'slobode', što je jako zgodno za prilagođavanje konkretnim situacijama, koje se uvek razlikuju jedna od druge. Kada jednom dođe do podsvesnog odgovora, mi komotno možemo koristiti svesno usmerene akcije, kao što ih možemo i dodavati pokretima koji su već u toku, čime izbegavamo pomenute "zadrške". U suštini, mozak postaje sposoban da vrši više akcija istovremeno. Podsvesni pristup zahteva određeni nivo poverenja, budući da učimo sebe principima, nadajući se da će najbolji pokreti biti automatski odabrani kada se za njima ukaže potreba. U pitanju je potpuno drugačiji pristup od treniranja specifičnih tehnika za specifične situacije. Prednost "principijelnog" pristupa nad "tehničkim" jeste u tome da mozak ne biva zamoren beskonačnim ponavljanjem istih pokreta, budući da je svaki pokret drugačiji i na određeni način nov. Onog momenta kada principi bivaju ustanovljeni, na scenu stupa jedna sjajna stvar: umesto limitiranog broja tehničkih odgovora, sada imamo neograničeni broj principijelnih (ponekad definisanih i kao "memorija tela"). Istrenirali smo sopstvene organizme da pronađu kreativni odgovor u bilo kojoj situaciji. Naravno, naše telo će samo po sebi razviti omiljena rešenja, mahom zahvaljujući neurološkim olakšicama i individualnim telesnim performansama. Takođe, veoma je važno pomenuti i RELAKSACIJU koja je definitivno najbitnija stvar potrebna za podsvesno funkcionisanje. Kada je pod dejstvom stresa (straha, besa) naš mozak će izgubiti sposobnost da bude kreativan i da radi više stvari istovremeno – u suštini, prestaće da funkcioniše u sadejstvu sa ostatkom organizma. Mnogo toga je napisano o parališućem efektu koji tenzija ima na naše "performanse", pre svega u kriznim situacijama. Svrha ovog članka nije rasprava na tu temu, ali bih jednostavno želeo da istaknem da je od suštinske važnosti insistirati na opuštenom načinu rada, ukoliko želimo da podsvesno delujemo. Pored toga, bitno je i da se, kada se trenira za konfliktne situacije, uključe i regularne međuljudske interakcije sa "zlim" kontaktom, kao što su udarci i slično agresivno ponašanje. To će pomoći definisanju konkretnog okidača (eng. trigger event), i razvijanju specifičnog pristupa i metoda za njihovo izbegavanje (konflikta), doduše već prisutnih u FAP-ovima u određenoj formi. Ukoliko se radi kako treba, doprineće i smanjenju tenzije nastale zbog bola i/ili straha.
78
Još jedna interesantna stvar jeste da je istraživanje pokazalo da sporo učenje kompleksnih pokreta (tzv. 'meki rad') značajno smanjuje vreme potrebno za njihovo usvajanje... Zvuči poznato? Dakle, što više treniramo, to više snižavamo sloj moždanih mapa na koji šaljemo informaciju. To znači da će, nakon mnogo godina treninga, naš (principijalni!) odgovor biti procesuiran uglavnom u našim primarnim moždanim mapama. Shodno tome, formirali smo određenu vrstu sopstvenog sistema koji će instinktivno i spontano odgovoriti FAP-ovima, u skladu sa našim treningom. Drugim rečima, podsvest će sada početi spontano da reaguje na napad tečno, kreativno i inteligentno kao i na treningu, umesto naglo, iseckano i napeto. Pored toga, uz odgovarajuću obuku postaćemo sposobni da radimo sa mnogo manje emocija i bez remećenja od strane tenzija zasnovanim na strahu. Sasvim logično, trening zasnovan na učenju konkretnih tehnika takođe može 'redefinisati' FAP-ove. Međutim, ukoliko nastavimo da uključujemo svest radi izbora tehnike, i dalje ćemo reagovati tek u trećem 'prolazu' kroz mozak. Analogno tome, ako i Sistemaši ne usvoje podsvesni način delovanja, bilo da je to zbog lošeg treninga ili manjka poverenja, i oni će reagovati tek u trećem prolazu. Ovo je naročito vidljivo kod novih učenika i menja se jedino upornim treningom. Kao što je već pomenuto, veoma je poželjno, čak i preporučljivo donositi svesne odluke tokom fizičkog konflikta, ali je caka u tome da ne treba ulaziti u svesne akcije ukoliko smo spontano izazvani. Bolje ih je pametno rasporediti između mnogo podsvesnog rada. To će minimizirati mešanje i dati vašem 'radu' brzinu i fluidnost pokreta istovremeno obezbeđujući solidnu količinu svesne strategijske kontorle. Iako deluje lako i prirodno - kako Sistemaš izgleda u pokretu - sve ovo je u stvari vrlo teško postići; utoliko teže jer zahteva godine posvećenog i pametnog treninga radi postizanja ovog prirodnog i efikasnog (pod)svesnog načina delovanja kada ste napadnuti. Dobra količina razigranosti, posvećenosti i poverenja može to putovanje učiniti neverovatno zanimljivim, prijatnim i zadovoljavajućim, da ne pominjemo spoznaju sopstvene ličnosti i emocija, koju ćemo steći samoispitivanjem tokom treninga. Autor, Dr. Andres Bisaz RMA Systema - Australia u Melburnu. Prevod, Dušan Dopuđa, Sistema klub Hrast
79
Primer pripreme i razmišljanja pred seminar 15.6.2012 Instruktor Emanuel Manolakakis se obraća učesnicima budućeg seminara u Hong Kongu preko video poruke. Dotakao se tema poput motivacije, količine uloženog napora, znanja naspram sposobnosti. Ko zna engleski neka posluša, za one kojima je lakše da pročitaju preveli smo tekst na srpski. Emmanuel Manolakakis poznatiji kao Meni je vrhunski instruktor Ruskog Sistema i jedan od učenika Vladimira Vasiljeva sa najdužim stažem. Od 2003 godine vodi Fight Club u Torontu. Jedan je od nekolicine najtraženijih međunarodnih instruktora Sisteme u svetu. Ova njegova poruka je odličan primer na koji način treba razmišljati svakoga dana, da treniranje Ruskog Sistema ne ostane samo puka fizikalija. Teme kojih se dotakao zadiru u samu suštinu Ruske Borilačke Veštine. Iako nisu detaljno objašnjavane, daju vam naznaku na koji način možete sami da tražite odgovore na neka pitanja. Zdravo svima, ja sam Emanuel Manolakakis. Nalazim se u kod kuće u dvorištu i radim na pripremi seminara koji ću vam održati uskoro. Želim da svima pošaljem ovu video poruku.
Prvo da zahvalim što ćete prisustvovati, a drugo da bacim akcenat na neke vrlo interenantne teme koje možda obradimo. Mnogo zavisi od vašeg učestvovanja, vašeg truda, vašeg ličnog razumevanja... Ovu poruku želim da pošaljem pre seminara, pre nego što počne, radije nego da čekam taj dan. Molim vas da je poslušate, razmislite o stvarima koje ću reći, i “ponesite” svoja razmišljanja na seminar. Takođe poslaću vam svima email, najverovatnije preko organizatora. Email će sadržati seriju pitanja i voleo bih da potrošite malo vremena na odgovaranje. Razmislite o njima, i što više detalja napišete mislim da ćete dobiti bolji rezultat. Pokušavam da vidim da li mogu da promenim vašu perspektivu vezano za ta pitanja tokom seminara. Ukratko, pogledajte pitanja koja ćete uskoro dobiti, ubacite što više možete detalja, pa da vidimo kako ćete odgovoriti na ta pitanja posle seminara. Ja se nadam da ćete biti drugačiji, sa dubljim uvidom i da ću vam na neki način pomoći na putu Sisteme. Radeći na pripremi gradiva shvatio sam da uvek postoje neke skrivene teme ili skrivene stvari koje naučimo na seminaru. Hoću da svi promislimo o njima dobro pre samog seminara. Da vam dam predstavu na šta mislim: - Ljudi me često pitaju kako da posmatraju (vide, poimaju) Sistemu. Ponekad je vaša perspektiva najvažnija stvar da razumete ispravno. Najbolji način da objasnim Ruski Sistem ljudima je da je to odličan operativni sistem. Ne samo borilačka veština, što takođe jeste. Kad kažem operativni sistem mislim na to da ona mnoge stvari radi dobro.
80
Možete da uključite bilo koji program i da dobijete mnogo. Poput “Sistema života”, “Sistema odnosa sa ljudima”, “Sistema škole”, matematike, džiudžice, tekvondo-a. Šta god da učite, Ruski Sistem omogućava da to radite mnogo bolje. Zato Sistemu vidim pre kao operativni sistem nego kao program. Razmislite malo o tome... Mnogo ljudi kupuje razne uređaje samo zbog operativnog sistema. Sam O.S. čini da čitava stvar radi mnogo bolje. Probajte da posmatrate Sistemu na taj način. To je bila jedna stvar. Druga stvar je ideja relaksacije. Kako ljudi vide tu ideju “treba da se opustim”? Ono što oni ne vide, ili ne razmišljaju o tome, je da je relaksacija mnogo moćnija od sile. To će biti je jedna od niti ovog seminara, da shvatimo da je relaksacija mnogo moćnija. Pokušaćemo da to upotrebimo u realnosti, radije nego da samo tvrdimo da je to tačno. Da u potpunosti to prihvatimo. Ono što sam primetio je da se ljudi veruju u relaksaciju, ali kad zaglave negde počnu da se oslanjaju na silu. I odatle dolazi ta dilema koju imamo. Tako da ću pokušati da pokažem svima način da se radi tako da se ide putem kojim relaksacija vodi. Sledeća stvar je da sam primetio da veliki broj ljudi ima nadprosečan nivo znanja o Ruskom Sistemu. To je super, ali većina ljudi to znanje drži u glavi da tamo i ostane. Ono ćemu se nadam je da će tokom seminara znanje koje imate u glavi početi da “migrira” ka vašem srcu. Po mom iskustvu imati znanje u glavi je ok, ali dok trenirate i opuštate se tokom rada, znanje iz glave polako “putuje” u vaše srce gde kao da učite srce kako da "misli". Kada se ovo desi postiže se dubina razumevanja. Zamislite muzičara koji svira gitaru. Drži sve u glavi, zna tehnički akorde i note. Ali u jednom momentu ako želi da napravi pesmu mora da ostavi glavu i obrati se srcu. Barem kada želi da napravi dobru pesmu. Ako uzmemo svoje znanje Sisteme, sve što znamo, opustimo se i pustimo da sve dođe u srce, i “pevamo” - mislim da ćemo naći nešto vrlo interesantno. Nadam se da ćemo to uspeti na seminaru. Još jedna stvar koju razmatram je koncept motivacije. To je vrlo moćna stvar. Po mišljenju mnogih profesionalaca motivacija je najvažnija stvar za svakog sportistu. Bez obzira na to koji sport odaberu da treniraju, kako treniraju je ono što ih konstantno motiviše. Tako da žele da treniraju i sutra, i iznova i iznova. Na kraju se sve svodi na to da čovek nađe način na koji voli to da radi. To se ne odnosi na samo fizičke pripreme već na sve što radite u životu. Najvažnija
81
stvar je da osigurate da ono što radite danas volite da radite i sledećeg dana. Često vidim ljude da treniraju tako da to ne žele sutra da ponove. Motivacija je za mnoge ljude najvažnija stvar na koju možete obratiti pažnju da uradite nešto kako treba. Nadam se da ću pokazati svima kako da nađu način da se motivišu da nastave treniranje Ruskog Sistema. Gledam u beleške pošto ima toliko stvari da mi je teško da zapamtim jer starim (smeje se). Sledeća je sposobnost da izmerite uloženi napor. Kada gledate majstore Sisteme oni izgledaju kao da rade bez ulaganja napora. I to je tačno. Oni u stvari razumeju koliko napora ulažu u nešto. Kreiranje mere uloženog napora, poznavanje te mere i sposobnost da se to primeni na ono što radite u treningu je izvanredna veština, majstorstvo. To je nešto za šta vam nije potrebno N godina da postignete. Možete to uraditi odmah. Da nađete meru uloženog napora, razumete je i budete sposobni da to primenite. I to je nešto na čemu bih voleo da radim tokom seminara. Da pomognem svima da nađu meru napora koji ulažu. Ja lično, kada treniram, trudim se da ne prebacim 50% napora. Znači pokušavam da postignem 100% rezultata sa 50% uloženog napora. Većina ljudi se trudi koliko može, ali ne vrlo efikasno. Ja hoću da vam pokažem kako da uložite 50% napora a da dobijete 100% od tih 50. To nije lako objasniti to sada ovako, ali treba da znate kako da postignete sve sa pola u svemu što radite. Nije slučajno kada gledate Mihaila ili Vladimira ili bilo koga od velikih učitelja poput Konstantina - kada gledate te ljude kako rade izgleda kao da ne ulažu mnogo napora. I ne ulažu. Utrenirali su se da rade sa manje napora. Hoću i vama da pokažem kako to da radite. Zato što vam rad sa manje uloženog napora omogućava da više razumete. Kad radite pod maksimalnim naporom teško je razumeti bilo šta. Već na 50% razumevanje je sasvim dobro. I dobijate više sa 50% truda. Ostaviću to za sada ovako, a nadam se da ću moći više da elaboriram uživo. Poslednja stvar. Način na koji ja predajem Sistemu je da svi vi postanete mini-naučnici. Da dok trenirate razvijate naučnički mentalitet. Na primer: Sve što radite ima rezultat ali još uvek ne znate kako se sve to uklapa. Naučnik izvodi eksperiment pa zapiše rezultat. Uradi ga ponovo, zatim zapiše rezultat. Zatim konstantno pokušava da poveže tačke i izvede zaključke. Kada treniramo treba nam više takvog pristupa. Da budemo više naučnici i kada je naše telo u pitanju. Kako je vežba povezana sa drilovima, kako je dril vezan za moju sposobnost. Pokušajte da uvidite te veze. Kada uvidite veze, primetićete da se neke slične stvari pomaljaju. Ali
82
nemojte da vam zaključak bude “aha primetio sam nešto, to je interesantno”. Mnogi naučnici zaključe nešto interesantno, sakupljaju ih i posle određenog vremena iz njih izvode pretpostavke. Sećam se da sam čitao u jednom medicinskom žurnalu o čoveku koji je potrošio pet do deset godina... ne sećam se tačno koliko ali znam da je period bio sličan onom potrebnom da se dođe do crnog pojasa u nekoj veštini. Uglavnom on je radio po 8-10 sati dnevno sve te godine za šta je dobio dosta novca od kanadske vlade za to neko istraživanje. Na kraju istraživanja objavio je obiman rad, preko hiljadu strana svojih otkrića. Poslednja stranica mi je bila najinteresantnija. Izveo je dosta pretpostavki i na kraju sam mislio da će izvesti neki spektakularni zaključak. Kraj je izgledao ovako: “Posle sveg ovog vremena, ovolikog novca, ovolikog istraživanja, mogu da zaključim da je potrebno još istraživanja”. To me je oduševilo i nasmejalo. Koliko ljudi trenira borilačke veštine, i posle isto toliko vremena misle da sve znaju. Na drugu stranu ovaj naučnik je zaključio da je potrebno još istraživanja. Ja mislim da uvek treba da imamo taj mentalitet. Da je potrebno konstantno istraživanje, traganje za odgovorima i zaključcima. Nadam se da će ove izjave i ideje dublje da vas dotaknu kad budem predavao, i da ćete videti kako se međusbono prepliću tokom demonstracija. Hoću da vas pozdravim za sada. Ostaje vam dosta stvari za razmišljanje i unapred se radujem susretu tokom seminara... Preveo Miloš Malić
83
O Sistemi… Soni Puzikas 16.12.2011 Evo da se uključim i ja u bespredmetne i beskrajne „diskusije“ sa bezbroj „eksperata“ (često akreditovanim i često vrlo voljnim da se razbacuju svojim iskustvom da bi dokazali da znaju o čemu pričaju) o Sistemi. Dok uči o nasilju, čovek treba da bude u stanju da na nove koncepte, ideje i pristupe gleda sa neutralne pozicije, bez predrasuda. Kao ozbiljan student „nasilja“ (ekspert), čovek ne bi trebalo da žuri sa osuđivanjem nečega o čemu nema dovoljno znanja. Konkretnije, ako nije trenirao sa drugim ozbiljnim učenikom ili ekspertom metoda koji se razmatra. Preispitivati stvari je OK. Dobro pogledati izbliza je još bolje, a najbolje je probati... Bezbroj dogmi koje mnogi zilotski sledbenici pojedinih dogmatskih metodologija (ABC Sistema) zovu „istinama“, dovelo je borbeno treniranje do tačke gde BILO KOJA devijacija od široko prihvaćene „istine“ (na primer trzaj-reakcija je konstanta, ili ulazak u klinč je neizbežan – su samo primeri takvih „istina“) biva okarakterisana kao nerealni pristup, glupa fantazija, marketinški trik ili bezobzirno izrečena opasna laž. Bez procesa istraživanja, provere i treninga. Nesposobnost da se preispituju najfundamentalnija verovanja u vezi svih stvari povezanih sa nasiljem vodi ka dogmatskoj stagnaciji. Razvoj MMA je razotkrio široj publici ovaj problematični trend u svetu samoodbrane i borbenog (combatives) treninga. Mnogi poklonici MMA su danas u istom ili čak i većem stagniranju i nesposobni (ili ne žele) da preispitaju svoja fundamentalna verovanja, jer mnogi misle da je ova njihova nova „istina“, koja je zamenila staru, ultimativna i finalna. Da li je stvarno tako? Ako ostavimo po strani ljude sa ličnim agendama i one povodljive za trendovima (šta je sledeći borilački hit?), mnogi studenti nasilja su na dobrom putu radeći šta je potrebno da se pripreme. Često je to mnogo više od „naći metod koji je smislen i funkcioniše“... Ponekad je tu gotovo religiozno obožavanje idola, nekog specifičnog eksperta i svega što taj ekspert radi. Ponekad je to i pronalaženje niše koja pojedincu daje taman dovoljno izazova da misli da nešto radi i napreduje, ali mu ne ugrožava balon od sapunice relativne sigurnosti njegovog ega. Često imamo i šminku trening metodologije. Ako sa strane izgleda da se teško i tvrdo trenira, mnogi će biti ubeđeni da je to staza koja će ih odvesti do sposobnosti da sigurno kontrolišu haos pravog nasilja. Izobličene face, kočenje (i fizičko i psihičko), bolesna količina preterane tenzije u gotovo svemu što rade (iz razloga koje većina ne razume)...
84
Potreba, skoro patološka želja za zadovoljenjem i samopotvrdom. Da – na mnogo nivoa to je ono što motiviše studente nasilja. O čemu ja sada pričam? Tokom prethodnih godina razgovarao sam sa mnogim ljudima komentarišući činjenicu da Sistema udarci nanose bol toliko intenzivan, trajan i često poguban po želju za borbom, a da uopšte tako ne izgledaju... Prihvaćena estetika nasilja? Da li sposobnost da se ”isporuči kazna” fizičkim pokretom mora da bude u skladu sa bilo kojim stereotipom? Interesantno je da mnogi od istih tih ljudi posle nekog vremena, učeći da udare vrlo snažno a da to sa strane ne izgleda tako, komentarišu kako nemaju osećaj da jako udaraju... Zbunjujuća im je činjenica da njihovi partneri osećaju udarac koji potencijalno može da završi sukob, a da oni sami ne dobijaju nikakvu biomehaničku povratnu informaciju. Ne dobijaju uobičajenu potvrdu, nema zadovoljstva zbog znanja da su odvalili nekoga... Sistema... To je borbeni metod za odrasle. Ovaj Ruski borilački stil je pokrenuo diskusija kao retko koja moderna borilačka veština. Često ismevana, izvrtana ruglu i ne uzimana za ozbiljno od strane mnogih samoproglašenih eksperata i poklonika raznih modernih „borilačkih sistema zasnovanim na realnosti“. Iako ozbiljne i napredne praktičare Sisteme ovaj kriticizam ne tangira mnogo, probaćemo da razmotrimo neke od tema i udubimo se u zablude, pogrešno predstavljene stvari i ordinarne gluposti. Sistema je mnogo više od borilačke veštine. Jedna izreka kaže: „To je borilački sistem kreiran u momentu... za taj momenat.“ Ambiciozna tvrdnja? Glup kliše? Nemoguća misija? Da vidimo da li je tako. Većina metoda i sistema su prvenstveno fokusirani na razvoj skupa umeća (poteza, tehnika) za relativno specifična okruženja i situacije. Na primer: „Čovek mora da bude jak i izdržljiv da bi izdržao surovu tuču...“ Tačna izjava. Da nastavimo... Šta znači biti jak u kontekstu borbe prsa u prsa? Tradicionalni recept koji podrazumeva dizanje tegova, trčanje, gimnastika, udaranje u džak i krušku, duge grepling runde uključujući i novije trendove kao što su girje, krosfit i slično – ubačene u kombinaciju – da li je to odgovor na potrebu razvoja fizičkih atributa koji su najbolji za potrebe borbenog okruženja. Da li je? Tvrdim da nije. Drastična je razlika (pogotovo u borilačkom kontekstu) između čoveka koji koristi snagu i čoveka koji je snažan. Gore pomenuti metod pravi borce sposobne da koriste snagu – često zavisne da to čine u meri većoj nego što protivnik može. Fokus na razvoj velikih mišićnih grupa, potrebnih pokrete i tehnike bazirane na gros motoričkim pokretima, obično
85
ostavljaju znatne rupe u razvoju vezivnog tkiva i manjih, dublje usađenih mišića koji mogu da odrade značajan deo bazičnog borbenog rada. U Sistemi je kondicioniranje (koje vežbači često zovu „vežbe disanja“ ili „zagrevanje“) dosta drugačije i vrlo često spremni borci van Sisteme imaju poteškoće da rade čak i relativno osnovne Sistema vežbe. Ove vežbe često obelodane i „napadnu“ baš tu neravnotežu razvoja koja je uobičajena kod boraca koji dolaze iz drugih disciplina. Bazični atributi potrebni borcu: brzina, snaga (eksplozivna i u trajanju), mogućnost da generišu oboje iz ne baš perfektnih (nezavidnih) pozicija i u kretanju. Dobra forma tela, sposobnost da prime ponovljene jake udarce i ostanu funkcionalni za nastavak borbe. Sposobnost održavanja psihološke ravnoteže i svesti tokom ekstremnog haosa istinskog nasilja dok se trpe različiti nivoi bola – od fizičkog uticaja i indirektno od psihičkih odgovora tela (adrenalinski udar i svi bočni efekti koji slede itd.) Sve ovo je pritom samo manji deo stvari na koje svako ko ozbiljno proučava nasilje mora da obrati pažnju. Znati koji mišići učestvuju u nekom specifičnom radu (pokret, tehnika), te ih jačati linearnim i jednodimenzionim dizanjem tegova nije dovoljno. Proučavanje KAKO ti mišići rade – sekvenca, uloga vezivnog tkiva, primarno-sekundarni pokretači, ograničenja koja nameće bespotrebna tenzija u perifernim mišićnim grupama, razumevanje fiziologije vaskularnih funkcija i njeni efekti na performanse, poznavanje konkretnih neuroloških procesa, detaljno proučavanje i eksperimentisanje sa strukturom pokreta u potrazi za efikasnošću... Teška vreća koja se nekontrolisano ljulja tamo-vamo, tup potres posle udarca vaše ruke... Da li to znači nešto u kontekstu borbe? Kakva je razlika između „nokaut“ udarca i nanošenja ozbiljne štete tkivima – čak i dublje postavljenim tkivima. Štete koja afektuje nečije vitalne funkcije. I pre nego što neko krene sa pitanjima ima li to veze sa ki, či, „unutrašnjim“ energijama i slično... Samo čista fizika, kinematika i mehanika. A sad malo o tenziji i njenoj loše shvaćenoj suprotnosti – relaksaciji. Da parafraziram jednog od podaničkih poklonika „status quo“ borbenog kampa – „nema šanse da je moguće biti relaksiran pod stresom realne borbe...“ Niko namerno ne dovodi sebe u nekomfornu poziciju, niko namerno ne hoda čudno, namerno baca loptu dobro ili loše (ako iskreno žele da to urade dobro), ili se bori na način koji je nekomforan individualnoj biomehanici i psihi. Iako ove aktivnosti mogu nastati u stresnim situacijama, niko namerno ne narušava svoju koordinaciju i spretnost u odnosu na ono kakav je prirodno ili kakav je trenirao da bude (uobičajeno do situacije kada panika preuzima kontrolu). Znači radiće na najefikasniji način memorisan podsvesno ili svesno i koji mehanička fiziologija dozvoljava. U suštini, naše telo prirodno traži komfor. 86
Tenzija je neizbežna. Stojimo i krećemo se (uvek, uključujući i borbu) zahvaljujući konstantno izmenjivoj i prilagodljivoj tenziji. Kretanje pokreće naš CNS preko eferentnih i aferentnih neuroloških transmisija, vođen i direktno povezan sa takozvanom „mišićnom memorijom“ – sećanjima i iskustvima iz života, bilo da su ova iskustva dobra ili loša, ispravna, pogrešna ili nebitna. Trening je jedno od iskustava koje oblikuje naš pokret (u svim oblicima) tokom borbe. U zavisnost od toga koliko dugo smo trenirali da se krećemo na određeni način, ispoljiće se unapred memorisane (prekondicionirane) reakcije na stimuluse. Ako dogma kaže da je sprol (sprawl) JEDINI odgovor na obaranje uletanjem u obe noge i vaš trening je u skladu sa njom, vaša sposobnost da se jednostavno samo sklonite sa puta će postati ozbiljno ograničena. U realnosti nije potrebno više vremena da se pomerite u pravcu 4 ili 8 sati nego što je potrebno da se uradi sprol, a daje vam mnogo više opcija bez „udaje“ za napadača. Dakle – način na koji trenirate – bilo da pratite dogmatske „istine“ ili tražite slobodu pokreta i reakcije (slobodnu od BILO KOG ograničenja) – psihološkog i fizičkog, odrediće stepen tenzije (ograničenja) neizbežno prisutnim u vašem radu. Pod tenzijom mislim samo na fizičku napetost. Trening funkcionisanja pod tenzijom borbe sa minimalno neophodnom tenzijom omogućava pojedincu da se momentalno prilagođava izmeni situacije, dok prati memorisani put reagovanja, od pojedinca može napraviti borca sposobnog da odreaguje na sve. Preživljavanje naspram nadvladavanja. Par reči o brzini. Prava brzina generalno dolazi iz 3 izvora: strah, znanje (veština tačnije rečeno), i relaksacija. Bilo šta od pomenute trojke daje percepciju „brzine“. Strah prouzrokuje autonomni trzaj, to je brza automatska refleksna reakcija. Pa – šta onda nije u redu sa strahom? Mislim, ako strah uvećava brzinu kada je brzina potrebna, zar je strah stvarno nešto što želimo da redukujemo? Ovo zvuči neintuitivno... Problem je što brzinu rođenu iz straha nije moguće kontrolisati. Kao reaktivni po prirodi, pokreti gonjeni ovakvom brzinom su daleko od najefikasnijih, efektivnih i reflektivnih u odnosu na tekući napad. Znanje nadoknađuje brzinu tako što znate tačno koji perfektan pokret da izvedete, bez obzira na vašu fizičku brzinu, pa to predstavlja perfektan način da rešite problem. Ono je dobra tranziciona faza, koja se stiče samo treniranjem. I s vremenom...
87
Na kraju, relaksacija vam omogućava da se krećete brzo. Opušteno kretanje (ponovo – molim vas upamtite da kad kažem opušteno/relaksirano – koristim termin u mnogo širem smislu od fizičke opuštenosti) je bez ekstra tereta i nije vezan za druge aktivnosti (protivnikove). Po mom skromnom mišljenju, čovek ne može da dođe do ovog nivoa bez prolaska kroz prethodna dva. Dalje, samo jako telo (i psiha) mogu sebi da priušte da budu opušteni. Mnoge metodologije kreću od premise da je brzina bazirana na strahu konstantna i da je ništa ne može zameniti. Potom uvećana kroz trening i poliranje veštine (brzina dobijena znanjem) – da. Ipak, sama srž te brzine je strah. I tako imamo te automatske trzaj reakcije koje zagovaraju mnogi eksperti. To je dobro za ono što to jeste – trening odgovora na strah (fear response training). Da li potreba za unapređenjem prestaje sa time? Tvrdim da ne... Da li su sve akcije i reakcije koje zovemo refleksnima stvarno prirodne? Ili su većina jednostavno naučene reakcije bazirane na iskustvima i interpretacijama istih? Da li je moguće da porodica, društvo i kulturne norme imaju ogroman uticaj na našu percepciju mnogih stvari. Od detinjstva nadalje... Bol, opasnost, emotivne reakcije na stimulanse... Po mom skromnom mišljenju mnoge stvari i atribute uzimamo za nešto što nisu - prirodne i na taj način nepromenjive. I onda sa tom fundamentalno pogrešnom dogmom, čak i bez preispitivanja, napredujemo (možda u pogrešnom pravcu bazirano na pogrešnom startu) u pripremama da se izborimo sa nasiljem. Bazirati trening koncepte na temelju koji usvaja pogrešnu dogmu kao svoju osnovu... Cilj po cilj u trenutku ili jedan veliki cilj. Krupni plan? O očekivanjima... Sve što radimo u borbi (kao i u ostalim oblastima života) mora biti orijentisano prema ciljevima... Da li je to tačno? Kada lansirate udarac prema protivniku – šta očekujete? Prvo i osnovno – da ga pogodite. Nadamo se precizno u nameravanu metu. Onda, šta će mu taj udarac uraditi? Nadamo se nešto ozbiljno. Mnogi misle da ovo uglavnom zavisi od njihove sposobnosti da generišu snagu i brzinu. Zaboravljaju principe dobre mehanike (ispravno, solidno i strukturno robustno), pravovremenost, bez „telefoniranja“ i tako dalje. Čak i ako razmotrimo SVE ovo i treniramo u skladu sa time... Tvrdim da je sve to i dalje samo 50% jednačine. Druga polovina će biti određena vašim protivnikom – njegove akcije, kretanje, tenzija i slično. U borbi ne postojimo „ja“ i „on“. Samo „mi“. 88
Mnogi ljudi treniraju za ono što misle da je potrebno da bi nadvladali i podčinili (ili i više) svoje protivnike. Drugi (kao veliki deo moderne aikido populacije) idu u drugi ekstrem recitujući dogmu „korištenja napadačeve energije protiv njega samog“. Jedan od problema ovde, po mom mišljenju fundamentalnih, je to što imamo tendenciju da izolujemo „tehnike“, da ih izvlačimo iz mnogo generalnijeg opsega „pokreta“. Treniranje postaje tehno-centrično, umesto orijentisano ka atributima. Radeći tako, tehnike pakujemo u definicije – treniramo ih i usavršavamo kao „samostalna“ rešenja za veoma kompleksne i nepredvidive situacije. U suštini – gubimo pogled na čitavu sliku (big picture), zamenjujući ga detaljisanjem u tehničkom pristupu. Svaki aspekt takve „tehinike“ može biti preispitan, i vrlo često i jeste. Kao rezultat toga, tehnike se pojednostavljuju do nivoa „pećinske“ jednostavnosti, a neke bivaju i odbačene pod optužbom da nisu dovoljno robustne. Ako površno gledamo onda je ovo bio vrlo logičan progres i ima smisla... Tačno je da u stvari atributi treba da budu pod takvim nadzorom. A ne pojedinačni kadrovi toka jedne borbe (što tehnike jesu), često izvađene iz konteksta. Ako pristupimo atributima tako detaljno, svaki pojedinačni vežbač će u isto vreme sa istim naporom razviti sposobnost da „kreira“ bezbroj „tehnika“ za situaciju u kojoj je. U realnom vremenu. U datom momentu – za taj momenat. Autor Sonny Puzikas je jedan od najtraženijih Sistema instruktora i ekspert za oružje. Prevod Miloš Malić
89
Zašto Sistema? 4.12.2011 Tokom poslednjih godina sa znatiželjom sam čitao na internetu komentare o ispravnosti pristupa (validnost pristupa) treninga Sisteme od strane posmatrača koji su samo videli eksperte ove veštine na YouTube-u. Obično, poređenje se pravi sa najvizuelnijom od borilačkih veština, mešovitim borilačkim veštinama (MMA). Iste vrste pitanja su postavljana iznova i iznova, „Zašto treniraju polako? Zašto ovo izgleda tako lako? Zašto je čovek pao i deluje kao da ne može da ustane?“ Sa jednakim interesovanjem čitam različite načine na koje, ljudi koji se bave Sistemom, brane ovu borilačku veštinu. Nije da pitanja nisu na mestu, definitivno jesu, ali retko čujem ova ista pitanja od bilo koga na seminarima, časovima, ili na treninzima sparinga, bez obzira kakva je njihova pozadina ili kojom brzinom rade. Razumevanja radi, krenuo sam da se bavim borilačkim veštinama u mladosti i vežbao sam u više ful-kontakt okruženja. Od boksa preko rvačkih (grepling) sistema, do veština sa oružjem i uličnih “street-fight” sistema. Uživao sam u sparingu, borbi i treningu poslednjih trideset godina sa bilo kim sa kime bi mi se put ukrstio, od početnika do ful-kontakt boraca svetske klase. Bio sam izbacivač deset godina i trenutno sam konsultant po ugovoru, to jest delim svoje poglede (iskustva) o modernim stilovima bliske borbe (CQB - close quarter combatives) sa profesionalcima iz elitnih bezbednosnih službi širom sveta, sa MMA borcima, vežbačima Sisteme, tradicionalnim majstorima borilačkih veština i civilima. Pa, kad sam trenirao sve te ful-kontakt stilove sa relativnim uspehom, zašto sam izabrao Sistemu? Lako mi je da odgovorim na to pitanje. To je zato što sam je probao. Ja sam samo jedan od mnogih koji je probao šta god je imao od svojih trikova da testira Vladimira Vasilijeva, ili ne daj Bože, Mikhaila Ryabka, kada sam ih prvi put upoznao. I tek čekam da vidim nekog ko nije izašao sa istim iskustvom kao i ja, tako reći, zbunjen, u bolovima ali sa dubokim uvidom u činjenicu da se ovde nešto važno promenilo. Blago rečeno, Sistema je mnogo više nego što je to vidljivo na prvi pogled. A ako biste stvarno mogli da vidite šta se tu zapravo događa samo gledajući snimak na YouTube-u, onda to nije kvalitetna Sistema. Mešovite borilačke veštine su dramatične, brze i veoma vizuelne. Najbolja metoda za dvojicu boraca da navale kao gladijatori starog Rima. Možete da vidite šta se dešava i rezultati su evidentni. U MMA danas su neki od najboljih i najsvestranijih atleta.Ja volim da ga gledam, 90
volim da je treniram i uvek užiivam u radu sa nekim iz tog sveta. I po mom mišljenju, svako ko trenira MMA i bar je malo dobar, muškarac ili žena, treba ga uzeti veoma ozbiljno. I čujem vas da pitate: "Pa ako je Systema tako dobra, zašto nije na UFC-u?" I mislim da je to odlično pitanje. Ali ja bih mogao i da pitam: "Pa, ako je UFC tako dobar zašto ne ubace nož u ring?" Ma koliko to nerealno bilo, možda shvatate šta želim da kažem? Dinamika borbe bi se promenila momentalno ako bi nož stvarno ubacili u ring. Videli biste dvojicu visoko treniranih boraca kako moraju odmah da prisvoje potpuno nova pravila ili da umru skoro trenutno. Mislim da bi se svako složio da je „peckanje“ (jabbing) od strane uvežbanog borca, a koje je verovatno najbenignije od svih MMA udaraca, užasno, ali i dalje je u poređenju mnogo prijatnije od jednog uboda nožem. Kada sam prvi put trenirao sa Vladimirom, zaustavio me je u sred sparinga i rekao na svoj poseban način, „Martine, znam ljude koje bi raskomadao u ringu“. Naravno, glupo sijajući od ponosa pomislio sam da mi je dao kompliment dok nije u okretanju ka drugom studentu usput dodao ravnodušno... „Ali bi te ubili.“ (van ringa prim.prev.) Nedavno sam bio pozvan da predstavim koncept Sisteme jednoj specijalnoj jedinici u Evropi. Dok sam bio tamo, pokazan mi je video raznih instruktora koji su bili pozvani da treniraju njihove pripadnike i da im pokažu šta imaju da ponude. Među njima je bio vrhunski MMA trener iz Prajda (Pride, MMA turnir). Pitao sam šta misle o njegovom treningu. „Sjajno“ pukovnik je rekao „ali za nas skoro potpuno beskorisno.“U tom grmu leži zec. Skoro svaka vidljiva strategija, filozofija i pokret koji je dobar u MMA sportskom okruženju je koristan na ulici i čak i na bojištu. Ali samo koristan. Dok je sve u Sistemi sa namerom dizajnirano za oba okruženja, nije vizuelna, i pokazala se kao efektivna na oba polja kao što se MMA pokazao u ringu. Struktura Sisteme je namerno dizajnirana da izgleda kao da nema nikakvu strukturu i brzinu akcije mada ono što oku izgleda sporo je zapravo veoma razvijeni tajming, koji zavarava zbog toga što Sistema praktikant ostaje miran. 91
Ovo nije nikako potcenjivanje trenera iz Prajda, on je očigledno bio odličan. Ali jedno je sigurno, ono što je dobro u jednoj areni nije uvek dobro u drugoj. Sistema nije dizajnirana primarno za sportsko okruženje ili za mentalitet sporta više nego što je MMA primarno dizajniran za okruženje bojišta ili mentalitet borbe. Neko bi mogao da trenira Džiu-džicu dvadeset godina, na primer, i da bude sjajan grepler. Ali ako biste ubacili samo jednog više protivnika u borbu ne biste više radili Džiu-džicu. Jednostavno nije dizajnirana za borbu sa dva protivnika efikasno u isto vreme, čak ni na zemlji. Primarno je strukturirana za borbu sa samo jednim protivnikom u jedno vreme. Ne kažem da Džiu-džicu borac ne bi pobedio, samo kažem da kada bi morao svakodnevno da se bori sa dvojicom ili više naoružanih protivnika, njegov trening bi počeo uskoro da liči, bar sa strane gledano, na Sistemu. Onda bi, naoružan tim znanjem, dramatično promenio i način na koji se bori sa jednim protivnikom. Posle deset godina bi izgledao potpuno strano nekome ko se bavi Džiu-džicuom kada bi posmatrao sa strane kako Sistema izgleda sada posle vekova usavršavanja. Sistema, kao borilačka veština, u svojoj formi postoji sada kao primarno osmišljena za upotrebu u svakodnevnom životu, upotrebljiva je i u nepredvidivim situacijama (kao što je više protivnika, različita oružja, neravan teren, slabo osvetljenje, mali prostor, itd.) za profesionalce u vojsci, policiji i obezbeđenju, za nekoga ko mora da se bori dok je povređen ili mora da zaštiti dete ili ženu, za nekoga ko je stariji ili u lošoj fizičkoj kondiciji. Trening i borba u Sistemi su dizajnirani da se izbegnu povrede, ili čak da se zaleče stare. A to zahteva mnogo trikova. Premda, kako je jednom Vladimir sa mudrom smirenošću zaključio : „Sistema je samo slučajno borilačka veština“. I da biste razumeli to, ne možete samo da je posmatrate sa strane... Autor Martin Wheeler (http://www.wheelersystema.com/), Senior Systema instruktor Original "Why Systema" prevela Katarina Todorović, Sistema klub Hrast
92
Ka prirodnom pokretu 4.2.2011 Na samom početku mog Sistema puta, sećam se da sam nailazio na ideje i koncepte poput "prirodnog pokreta", "slobode pokreta" ili "razvijanje instinktivnog pokreta". U to vreme sam ove koncepte smatrao za popularne poštapalice, interesantne, ali poštapalice. Trebalo je dosta vremena i uloženog napora da bolje razumem dubinu ovih koncepata i koliko su esencijalni za naš rad. Postići slobodan, prirodan pokret je jedno od glavnih dostignuća naše metodologije, i kao takvog važno je proučiti ga podrobnije. Na prvi pogled, izgleda da je prirodni pokret ono kako se neko kreće ili reaguje u datoj situaciji, opuštenoj ili stresnoj. Setite se vaših ranih dana Sistema treninga, ili posmatrajte bilo koga novog na treningu i zapazite kvalitet njihovog pokreta. Dok neki novi učenici rade dobro tokom tog prvog treninga (oblik pre-neurološke reprogramirane početničke sreće), mnogi pokazuju znake uznemirenosti, uzbuđenja, ili stresa, što rezultuje dezorganizovanim, neefikasnim, iseckanim, oštrim i ne baš tako lepim kretanjem. Neko bi rekao da su ti pokreti "prirodni" za tu osobu. Istovremeno, može biti vredno preispitivanja bez osuđivanja, otkud haotična priroda učenikovog pokreta. Da li nešto nije u redu sa tom osobom? Verovatno ne. Mnogi od nas razvijaju haotično to jest nekontrolisano kretanje zbog naših tenzija i strahova. To dvoje, kada smo pod stresom, postaju rukovodeće sile iza naših reakcija. I to se ogleda u kretanju. Čak i sa minimumom Sistema treninga, kretanje počinje da "dobija smisao", ljudi se kreću bolje, osećaju bolje, sa strane to izgleda bolje - i iskreno postaju mnogo efikasniji i moćniji. Kada vežbač postane opušteniji, njegovi/njeni pokreti postaju "prirodniji". Haotična priroda stvara prostor za više harmonije. A opet, pokret sve to pokazuje. Postići prirodan pokret je nije cilj sam po sebi - to je deo procesa, a ipak da prepoznamo da je taj kvalitet postignut i da je zahtevao dosta treninga. Kroz pravilno disanje i tekući trening, studenti se smiruju i vraćaju kontrolu nad unutrašnjim sistemima, dok simultano oslobađaju telo tenzije, uklanjaju strahove, dalje usavršavaju tajming, koordinaciju i druge atribute koji pomažu progres ka prirodnijem načinu kretanja.
93
Razlog zašto se svi napredni praktičari Ruskog Sistema kreću na sličan način nema nikakve veze sa oponašanjem - u pitanju je jednostavno određen nivo slobode pokreta koji smo postigli, i pokreti su se "uprirodnili" tako da samo bimehanika ograničava naše kretanje. I uzevši u obzir da smo svi približno slično građeni, krećemo se na isti način. Drugi razlog zašto treba stremiti ka slobodnom i prirodnom kretanju je najbolje ilustrovan rečima Mihail Rjabka: "Dobar pokret donosi radost". Kao takav, Sistema trening vas neće samo načiniti boljim borcem, već i zdravijim i ispunjenijim ratnikom, spremnim za izazove 21 veka. Evo odlične vežbe za dve osobe i nekoliko saveta koji će vam pomoći da razvijete slobodnije (prirodnije) kretanje: 1. Neka partner stane na 2 metra iza vas. 2. Ruke postavite da vise niz bokove, ne stežite pesnice. 3. Ostanite opušteni koliko god je to moguće. 4. Partner vam zvučnim znakom stavlja do znanja kada je početak "napada" ili početka kretanja ka vama. 5. Okrenite se i jednostavno položite ruke na vašeg partnera. Ništa više. Ne započinjite borbu niti bilo kakve akcije koje bi izgradile tenziju. 6. Oba partnera spuste ruke, opuste se uz disanje. 7. Zamenite se i ponovite. Da bi vežba služila svrsi, imperativno je da izbegnete stvaranje bilo kakve tenzije tokom vežbe. Ostavite malo vremena da "procesirate" šta se dešava u pauzama između promena, i podsećajte partnera da uvek kreće sa spuštenim rukama skroz opušten. Dalje radite sa različitim brzinama, ali vodite računa da to ne naruši partnerovu granicu komfora pa da počne da razvija prekomernu tenziju. Zapamtite, ovo nije borba već dril! Uživajte! Autor Vali Majd, Pacific Coast Systema Preveo Miloš Malić O autoru: Vali Majd je sertifikovani Sistema instruktor od strane Vladimira Vasiljeva. Trenira i podučava Ruski Sistem od 1996 godine na ostrvu Denman u Kanadi. Upravo završava kvalifikacije za vatrogasca i dobitnik je nagrade "Responder of the year 2010".
94
Zašto sam izabrao da treniram i podučavam Sistemu RjabkoVasiljev 20.10.2013 Autor: Justin Ho glavni instruktor Systema Sidnej. Ovo je prevod sa engleskog orginalnog teksta “Why I Choose to Train and Teach Ryabko-Vasiliev Systema”.
Za mene je ovo veoma lični post. Skinuću instruktorsko zvanje za trenutak i obratiću vam se jednostavno kao - Džastin. Momak iz Sidneja, Australija, koji vežba Sistemu. Ovaj tekst ne jenja.odražava nužno stavove i mišljenja Mihaila Rjabka, Vladimira Vasiljeva, niti bilo koje druge osobe koja se u njemu pominje. To je jednostavno moje lično stanovište i iskustva iz treninga u okviru škole Rjabko-Vasiljev. Ako sam citirao nekoga, to je jednostavno da prenesem svoja iskustva i mišljenja. Počnimo, Sistema je vrlo zahvalna, ali je nije uvek lako izučavati zbog svoje naizgled nestruktuirane prirode, neograničenosti i potrebnog nivoa introspekcije. To nameće pitanje: Zašto učiti ovu veštinu, kada postoji toliko mnogo drugih jednostavnijih opcija? Posebno onih gde objašnjenja, tehnike, jasna uputstva, nastavni plan i ocene koje ukazuju na nivo stručnosti postoje da pojednostave proces učenja. Za mene je Sistema dugo bila samoisceljivanje i popravljanje iznutra. Ne kažem da sam imao najgori život na svetu. U poređenju sa drugima, radim prilično dobro. Ali niko nije savršen i svi imamo neka oštetećenja u sebi. Neki od nas samo to kriju bolje od drugih. Sistema je pre svega veština lečenja, ali znam da ljudi misle da to ne zvuči "dovoljno kul" ... Zato ću objasniti na drugačiji način. U vreme kada sam prolazio kroz težak period treniranja imao sam razgovor sa Vladimirom. Dok sam išao sa njim kroz salu za trening u glavnoj sali Sisteme u Torontu, objasnio mi je: "U ovom "stilu" učimo da osoba postane majstor ... ali pravi majstor." Zamislio sam se na trenutak i prva slika koja je pala na pamet bio je starac u svilenoj odori sa dugom belom bradom koji bi mogao da razbija lobanje jednim udarcem. Vlad je nastavio da objašnjava i počeo sam da shvatam da je mislio "majstor zanata". "Setite se kako je bilo u starim vremenima", rekao je Vlad. "Imali biste jednu osobu. Nekoga sa dve ruke i sekirom, ko bi išao u šumu, sekao stabla, birao delove koji su mu potrebani, nosio u svoju radionicu, i koristeći svoje jednostavane alatke ga oblikovao u elemente za komad nameštaja, sastavljao bi te komponente, polirao ih i lakirao i tako dobio kompletan proizvod koji je sam stvorio." Opet sam se zamislio nad ovim poređenjem. Pomislio sam u sebi, neko je stvorio nešto potpuno i celovito, zbog sebe i toga što je znao kako. Neko ko je uradio nešto sam od početka do kraja.
95
Vlad je nastavio, "Sada razmislite o tome koliko automobila se proizvodi u današnje vreme. Jedna osoba dizajnira ram, druga osoba sedišta, treća osoba motor, četvrta osoba sistem za gorivo, peta osoba kočnice. Na kraju su sve te različite stvari stvorene od različitih ljudi skarabudžene u krajnji proizvod. Iako krajnji proizvod može biti impresivan ... On više nije delo Majstora... "Nastavio sam da razmišljam ...Majstor ... Neko ko je uzeo nešto od samog početka i završio ga do kraja. Druga opcija je gde krajnji proizvod je razvijen ... Ali Majstor zanata nije. Dugo mi je ovo bilo u glavi ... Trebalo mi je vremena da upijem veličinu ove misli. Pretpostavljam da još uvek pokušavam da je razumem. Sistema ne radi ... Vi radite ... Sistema je samo tu da vam pomogne da vidite kako to sami da radite. Ona je tu da vam pomogne da Naučite sami. Ovde se moram pozvati na neka uputstva koja sam dobio od Sonija Puzikasa dok je bio sa nama u Sidneju. Molim vas da razumete da se ne pozivam na imena da bih dobio priznanje za rad i inteligenciju drugih ljudi. Moje shvatanje i tumačenje njegovog saveta je sledeće:
U početku učiš o Sistemi i o sebi. Učenje o sebi dovodi do razvoja određenih atributa. Tokom vremena kombinacija tih atributa će postati sposobnost. Kada ste stekli neku sposobnost sledeći korak je da je primenjujete. I tako ona postaje Primenjena. Onda je primenjujete povećavajući intenzitet, pritisak, brzinu, jačinu udaraca, situacione varijante ... dok ne dođete u neizbežnu tačku neuspeha. Dostignuća jačaju ponos ... Neuspeh je mesto gde možete naučiti. Odredite sami šta je pošlo naopako, zašto je pošlo naopako, a zatim kako da to popravite. Ispravite grešku ili zakrpite rupu u svojoj bazi, a zatim ponovite proces ponovo i ponovo. Moramo se vraćati na početak da bismo mogli dalje da napredujemo. Problem neće biti rešen treskanjem glavom o zid. Vratite se nazad i popravite jednostavne stvari koje čine vašu bazu, popravite osnove. To je mesto gde je slabost. Učite i popravite se. Ovo stvara poniznost. To je rad. I ne zaboravite da sticanje veštine ima prednost nad sticanjem znanja. Veština spašava živote. Samo znanje ne. I dok veština kasnije može da se pretvori u intelektualno znanje, intelektualno znanje se retko pretvara u veštinu.
Soni ako budeš čitao ovo, hvala što si došao u Sidnej i pomogao mi da pronađem snagu u
sebi i istrajem. Jedna stvar koju zaista poštujem kod Mihaila i Vlada je što oni ne pokušavaju da stvore svoje klonove. Međutim, iz nekog razloga ljudi misle da se Sistema uči kopiranjem i podražavanjem nekog "stila" ... To nije stil, to je proces. Proces koji je Vaša odgovornost od početka do kraja ... Vi. Nemojte samo da oponašate Mihaila i Vlada. Prilično sam siguran da oni to ne bi želeli. Vi niste oni. Oni to znaju. I Vi biste trebali.
96
Vaši učitelji Vas usmeravaju i trebate ih slušati, ali nemojte očekivati da će neko da učini za Vas ono što je Vaša obaveza da uradite za sebe.
Ovo nije dozvola za nedovoljno informisanje. Postoji razlika između pomoći ljudima da znaju sami i ostaviti ih u čamcu bez vesla. Sve ove stvari su mač sa dve oštrice. Kako ljudi biraju da drže taj mač? Zapamtite da je sticanje veštine ispred sticanja znanja . Kao mladog majstora i kao čoveka , zanimalo me je šta je najsiroviji materijal koji se nekom može dati da bi započeo da uči? Šta je najsiroviji materijal koji dovodi do principa, pojave tehnike i strategije? Iskustvo. Počinjete tako što stičete iskustvo. Sirovo, često ali ne uvek neverbalnao, neograničeno , sopstveno lično iskustvo. A onda učite da postanete majstor. Ako je taj put suviše jednostavan, osoba postaje lenja i zavisna... Kao rezultat toga, ona ne uspeva da bude sama sebi dovoljna, samoodrživa , i nauči da pronađe i prati svoj put . Život NIJE uvek jasno obeležen ili logičan. Neko ko razmišlja i ponaša se kao da jeste postaje potrošač , a ne neko ko je u stanju da stvara i vidi nešto od početka do kraja .... Onda treba imati zrelosti da prihvatimo da nema kraja . .. Samo se vraćamo na početak . Postoje razlozi da Mihail i Vlad rade stvari onako kako rade. Po mom skromnom mišljenju ti razlozi nisu ni približno tako sebični kao što neki veruju . U ovom trenutku ovo verovatno počinje da zvuči kao mnogo napornog rada. Da. Da, to je naporan rad. Ne u smislu fizičke zahtevnosti (mada ima i toga), već nivoa lične odgovornosti i odgovornosti potrebne da se savlada ova veština. Kao učenik ili instruktor odlučujete da preuzmete odgovornost za sebe i svoj put. Alternativna opcija je da se žalite što neko drugi to ne radi za vas, ili nađete neku vrstu figure gurua da misli i rešava problema za vas ... Ne bih ni jedno od ova dva preporučio ... A iz onoga što sam naučio iz vremena provedenog sa njima, verujem da ni Mihail i Vlad ne bi. Zapamtite Sistema nam daje slobodu, ali sa slobodom dolazi i lična odgovornost ... Ali kada prihvatite ličnu odgovornost sloboda uskoro sledi :)
Niko ne zna kako je to biti ti. Živeti tvoj život, tvoj bol, radosti, potrebe. Niko zaista ne zna šta je najbolje za tebe, osim tebe. Naučite da imate veru u sebe i da budete svoj savetnik u svim pitanjima svog života. To ne znači ignorisati sve ostale, već naučiti da verujete sebi. Sistem ste Vi. Ovo je rečenica Dejvida Kvejla, velikog učitelja. Priznajem da postoji velika verovatnoća da nikada neću biti dobar kao Mihail ili Vlad. Ali to je u redu. To me stvarno ne zanima. Nikada nisam ušao u ovo da bih bio "najbolji". Ne treba mi da budem dobar kao Majkl ili Vlad. Ne treba mi da budem bolji od bilo koga. Samo moram da budem dobar kao ja. I to je posledica proučavanja i lečenja sebe. To je samo sebi nagrada. Jedna od najvećih stvari koju sam naučio iz svega ovoga je da budem dobar prema sebi. Radeći ovo postajete ljubazniji i prema drugim ljudima. To je poklon i za njih i za Vas. Ne kažem da je to lako. Ne kažem čak ni da je pošteno. Nailazićete na tačke spoticanja. Trudićete se, nećete uspevati, povređivaćete se. Bićete oboreni na zemlju, opet, i opet, i opet. Nekada će Vas oboriti život, nekad okolnosti, nekad sopstveni strahovi, a nekad i drugi ljudi. Najgore je što su to najčešće upravo oni ljudi koji su pokušali da Vam iskreno pomognu i namučili se radeći to. Sve ove stvari će se desiti pre ili kasnije, uprkos Vašim najboljim
97
namerama. Uporno nastavite da ustajete. Kao što sam rekao, to nije lako i dosta često nije pošteno. Niste uvek krivi, ali jeste odgovorni. Dakle, pronađite način. Pronađite način. Ne trebaju Vam poštovanje ili odobrenje drugih ljudi kada ste u stanju da ih sami date sebi. To je Vaša nagrada. Vi ih dajete sebi. Nemojte nikada dozvoliti da Vaša sreća zavisi od reči ili dela drugih ljudi. Sreća mora da dođe iznutra ... Kao i Sistema. Ne radi se o tome da budemo savršeni, već o pokušaju da budemo bolji, zbog sebe i ljudi koje volimo. Još jedna važna stvar. Ne potcenjujte značaj duhovnog aspekta stvari. Ne mislim striktno pravoslavno hrišćanstvo. Ja lično nisam pravoslavac, i ne vidim da ću to postati uskoro. Ali, ono u šta čovek izabere da veruje ili da ne veruje se nikoga ne tiče, osim njega. Ne žurite sa zaključcima o odlukama drugih ljudi. Vi ih ne poznajete. Nemojte pretpostavljati. Da citiram film ’Snatch’, "Pretpostavka je majka svih za#%ba". Ponoviću: Ne potcenjujte značaj duhovnog aspekta stvari. Protumačite ovo kako hoćete. To je moje mišljenje i bilo da se slažete sa njim ili ne, molim vas da ga poštujete kao što ja poštujem vaše mišljenje. Bez obzira da li se slažem sa njim.Znam da je ovaj put trnovit. Ali sam
ga ipak izabrao. To možda nije pravi put za svakoga. Ali, za mene jeste. Cenim da ovo ne zvuči naročito glamurozno ili inspirativno. Ali imajte na umu, postoji razlika između biti iskren sa ljudima i krojiti reči i odgovore na način koji kod njih izaziva reakciju koja zadovoljava određenu nameru. Verovanja ne čine dobru osobu. Akcije je čine... Iako ne mogu da tvrdim da sam dobar ili savršen čovek, uveravam vas da pokušavam da budem. Nije me mnogo briga što ljudi pretpostavljaju na osnovu reči izvučenih iz konteksta, ograničenog vremena provedenog sa mnom i polovično shvaćenim mišljenjima koje možda imaju, ili ideja u njihovim glavama o meni kakav sam bio pre mnogo godina iako smo možda jedva progovorili od tad. Vreme prolazi i ljudi se menjaju. Život to čini. Sistema zajednica nije muzej svetaca. To je samo gomila nesavršenih ljudi koji pokušavaju da se iscele i budu bolji. U ovom našem ludom i ponekad surovom svetu Sistema je lepa stvar i poklon koji dajete sebi kroz vreme, naporan rad, iskrenost i veru ojačanu zdravim razumom . Postoji osećaj koji dobijate, a drugačiji je za svakoga, koji je nemoguće opisati rečima kao ukus nečega što je slatko ili miris nečega što je divno . Davno, grupu sa kojom sam trenirao u to vreme je posetio gospodin po imenu Dimitri Trufanov iz Čikaga. Trening je završio sa nekim vežbama disanja. Sećam se samo tog osećaja. Vrlo mirnog, opuštenog i smirenog. Sećam se da sam pomislio u sebi : "Ako bih mogao da osećam ovako svaki dan čak i vrlo kratko, sve bi bilo vredno toga " . Lično mislim da je ovaj osećaj u srcu Sisteme, kako god da ga definišete (ili ne definišete). To mesto gde sve izvire, a nalazi se u vama i povezuje vas sa sobom i svim oko vas . Bez toga nema ničega . To treba čuvati. To treba negovati . To treba deliti... Svi najbolji ljudi iz Sisteme koje poznajem su ljudi koji jednostavno pokušavaju da se iscele . To je ono što mi pomaže da idem dalje . Kada volite nešto, borite se za to. Srdačno, Džastin 98
Prevod Sandra Miletić
99
A što vi nemate tehnike? 23.1.2011 U ovom tekstu želim da se pozabavim činjenicom da u Sistemi (Ruska Borilačka Veština), ne učimo specifične tehnike. Ova činjenica ljude iz drugih borilačkih veština često buni, a neke i nervira. Na primer, pogledajte citat sa veoma popularnog i poštovanog foruma o borilačkim veštinama Bullshido, koji je napisala osoba koja je navodno trenirala tri godine u školi Vladimira Vasilijeva, u Torontu: "Nikada nismo naučili NIJEDNU tehniku. Ni jedan jedini put za tri godine mi nije instruisano kako da nešto radim kako treba, na primer neko davljenje ili obaranje. Tako sam se ušuškao u mentalitet grupnog razmišljanja većine sistemaša da sam ubedio sam sebe da mi tehnike nisu potrebne". Pre nego što nastavim, potrebno je nešto razjasniti da bi se izbegla zabuna. Treba da razlikujemo trening za učenje tehnika neke borilačke veštine, i trening koji služi razvijanju dobre tehnike kod vežbača. Prema principima Ruskog Sistema, "dobra tehnika" predstavlja integraciju disanja, strukture i pokreta tokom rada, i ovo je nešto na šta se konstantno skreće pažnja tokom naših treninga. Na drugu stranu, tehnike u borilačkim veštinama predstavljaju sekvence pokreta koje se izvode na "idealan" ili "pravilan" način, a da bi uvek dale predvidljive rezultate. Na primer, Ying Zhao Fan Zi Men sistem iz severne Kine (poznat kao Kung Fu Tigrova Kandža) ima 108 tehnika. Svaka od njih pokriva specifični problem u borbi (n.p. odbrana od prednjeg udarca nogom, napad za lomljenje protivnikog garda...), ima naziv koji može biti samo-objašnjavajući (kao "Korak-Udarac" ili "Korak-Hvat") ili stvarno kul i poetski (kao "Orao ponire sa neba na bespomoćnu ovcu"). Tehnike mogu biti skup instrukcija kako da se jednostavna stvar izvodi pravilno, kao prednji direkt u boksu. E sad, osnovno obećanje koje vežbaču pružaju ovakve veštine je da ako specifične tehnike ponavlja iznova i iznova, beskonačno, one postaju njegova "druga priroda" (što u stvari znači kondicionirani refleksi) i na taj način on ili ona će sve to moći da izvedu pod pritiskom. Naravno, prateći ovakvo rezonovanje, što više tehnika neko navežba, biće pripremljeniji da se suoči sa izazovima borbe. Postoji još jedan rezon, po kojem današnji ljudi, koji nemaju dovoljno vremena da posvete treningu, treba da treniraju samo tehnike koje se najčešće koriste (high percentage techniques), to jest pokrete koji daju odgovor na statistički najverovatnije situacije koje ih mogu zadesiti u borbi.
100
Pokušaj da se vrlo kompleksna aktivnost kao što je borenje, razbije na sastavne delove (komponente) i da se na njima radi odvojeno je logična stvar. Ovako ljudski mozak funkcioniše i kada se nosi sa životnim izazovima: klasifikuje sve što vidimo, radimo ili nam se događa a zatim pravi asocijacije sa rezultatima naših interakcija. Tada klasifikovanom materijalu zakači jednu od tri etikete: "radi", "ne radi" ili "baš me briga". Posle toga, mozak razvrstava slična iskustva po kategorijama, transformišući na ovaj način naše iskustvo iz nečeg specifičnog u nešto generičko. Na primer, kada jednom naučite da vežete pertle na cipelama, najverovatnije ćete vezivati sve cipele (plitke, duboke, čizme) na isti način. Isto je i sa vožnjom - kada znate kako da koristite volan, menjač, gas, kočnicu i kvačilo - znate da vozite skoro svaki automobil. Razlog zašto naš mozak pravi mentalne modele je jasan - to je ekonomičnije sa stanovišta procesiranja informacija. Čovek ne može ni da zamisli na šta bi ličio život kada bi iznova učili kako radi svaki drugačiji privezak za ključeve ili da otkrivamo kako radi četkica za zube svaki put kad vidimo novu. Ipak, iako je naš mozak ekstremno kompleksan mehanizam, svet oko nas je još kompleksniji. I do god ljudski mozak koristi generalizaciju i kreira automatske odgovore na praktično sve sa čime se susreće na svetu, zašto ne koristiti isto to da se "organizuje" borenje? Zar nije efikasnije naučiti jednu reakciju na udarac levom i jednu reakciju na udarac desnom rukom, jednu za prednji nogom, jednu za double-leg obaranje, jednu za kragnu i tako dalje.. a zatim ih trenirati iznova i iznova dok ne postanu naša druga priroda? Pa.. i ne baš. Ljudski mozak funkcioniše po jednoj osnovnoj pretpostavci: šta se desilo prošli put najverovatnije će se desiti ponovo, a ono što se nije desilo najverovatnije se neće ni desiti. I ta pretpostavka dobro funkcioniše u linearnim, logičkim sistemima koji uvek rade po principu zakona "uzrok-posledica". Ja lično vrlo sumnjam u to da je svet u kojem živimo takav sistem (zbog toga se nezgode i događaju), ali u ovom trenutu hajde da se fokusiramo na polje borenja. Prvo, pogledajte sledeći video MMA borbe između ruskog borca Alavutdina Gadžijeva i japanskog borca Hikaru Satoa iz marta 2008 . Ja sam obožavalac MMA od samog početka ovog sporta, i nikada nisam video ovakav nokaut. Za one koji ne poznaju oblast borbe u parteru (ground fighting), citiraću tekst iz Wikipedia o tome šta se smatra mount pozicijom: "Mount ili mounted pozicija je dominantna pozicija u greplingu gde jedan borac sedi na torzu drugog, licem u lice. Gornji borac je u prednosti iz više razloga. Može da zadaje jače udarce pesnicama i laktovima u glavu protivnika, dok se donji borac nalazi u skučenoj poziciji pritisnut odozgo. Ukratko u MMA svetu, kada se borac popne u mount poziciju, ne očekuje se da će biti nokautiran odozdo!!! Šta je borac gore mislio u momentu pre nego što mu je udarac Gadžijeva ugasio svetla? Verovatno to, da se takva stvar nije događala ranije, i neće se se dogoditi verovatno nikada...
101
Charles Perrow, sociolog poznat po proučavanju industrijskih nezgoda, napisao je: "Mi konstruišemo očekivani svet zato što ne možemo da se nosimo sa kompleksnošću ovog koji nas okružuje, zatim procesiramo informacije iz ovog sveta koji smo konstruisali (očekivanog), i pronalazimo razloge da isključimo informacije koje bi mu možda bile kontradiktorne". Klasične nauke su tipičan primer predviđanja ishoda, kada se sprovodi eksperiment da se potvrdi očekivana predpostavka. Tehnike borilačkih veština, dajući odgovore na određen broj pitanja, biraju da ignorišu neka druga. Kao takve, one su forma predviđanja, u svom cilju da kontrolišu budućnost. Pogrešno u ovom načinu razmišljanja je što postoje sistemi koji se NE ponašaju predvidljivo. Uzmimo klimu za primer: Možete opisati šta je munja koristeći osnovnu matematiku i fiziku, ali sa kojom tačnošću možete predvideti gde će da udari? Ista stvar je i u borenju: Relativno je jednostavno opisati (na kraju krajeva to su ipak šutevi, udarci, obaranja, hvatovi, bacanja), ali biti sposoban da se predvidi šta će tačno da se desi u borbi je... pa bolje je pitati Hikaru Satoa o ovome, ali mogu da se kladim da će pre odgovoriti da je borenje vrlo složen sistem (pogledajte http://en.wikipedia.org/wiki/Chaos_theory) nego linearan. Ono što većina ljudi koji navežbavaju specifične tehnike previdi - ili odbija da razume - je da ne postoji "idealna tehnika". Svaki put kad bacite levi direkt ili prednji nogom, svaki put kad krenete za da obarate hvatom za obe noge ili preko kuka, pokret koji izvodite je drugačiji. Praktično je nemoguće da ljudsko telo izvede identičan pokret dva puta, a na to treba nadodati relativnu poziciju dva tela koja nikada neće biti ista dva puta, a gde je tu još i rad u pokretu. Razlika između svakog ponavljanja postoji i iako je mala, po postulatu teorije kompleksnosti "enormne posledice proističu iz događaja koji se čine trivijalnim". Ako ste ikada gledali početnike kako rade džudo, kada ne kapiraju kako su u prvom pokušaju tehnike bacili protivnika, ali ne i iz druge "dok su radili potpuno istu stvar", onda vam je jasno o čemu govorim. Dobro, a šta mi onda radimo u Sistemi, u cilju pripreme za borbu kao kompleksan, haotični sistem. U stvari radimo nekoliko stvari. Prvo, ne treniramo tehnike i definitivno ih ne krstimo. Ne izvodimo udarac u telo, reverzni udarac, voćni udarac - već učimo kako da udarimo u skladu sa principom "iz bilo koje pozicije, bilo koji udarac". Lično, umesto pojma udarac, ja više volim da kažem učenicima da "primene (prenesu) silu pesnicom". Ne učimo kako da izvedemo veliko spoljno čišćenje ili obaranje hvatom za jednu nogu - mi učimo principe kako dvonogo biće (čovek) gubi ravnotežu i pada a zatim improvizujemo bacanja specifična za svaku relativnu poziciju između nas i našeg partnera. Ponekad, rezultat može biti veliko spoljno čišćenje ili obaranje za jednu nogu, ali to retko ko zna pošto nije baš to uradio namerno. Kada treniramo da se odbranimo od specifičnih napada, svesno se trudimo da svaki put odgovor bude drugačiji. Nikada ne "diplomiramo" posle studiranja jednog specifičnog predmeta, već se vraćamo da pretresemo gradivo ponovo i pogledamo ga iz druge perspektive (na primer, bazična vežba guranja, fundamentalna vežba da se nauči absorbovanje sile, radi se rukama i pesnicama kada je tema goloruko borenje, sa 102
noževima kada se radi nož ili štapom kada se radi...) Ali najvažnije je da sve što radimo gledamo sa "početničkim umom", sve radimo kao da radimo prvi put, uvek radoznali i uvek istražujemo! Zato što ponekad neko može da bude previše siguran u sebe, i to može da bude smrtonosno po njega. Sve najbolje Spiro Kacigianis Systema Sweden – Göteborg Prevod Miloš Malić
103
Pravi Ruski Sistem, javi se! 19.1.2011 Koreni savremenog Ruskog Sistema nalaze se u starim Slovenskim borbenim veštinama i metodama treniranja koje datiraju još od desetog veka. One su tokom druge polovine dvadesetog veka sistematizovane pod uticajem sovjetskih naučnih istraživanja na polju biomehanike i neurofiziologije učenja. Šta je to Ruski Sistem? Ukratko, to je tradicija gledana kroz prizmu nauke a u isto vreme i način da se borenje uči kroz zapadnu (racionalističku) naučnu tradiciju. U tom smislu, u Ruskom Sistemu nema mesta za nebitne folklorne elemente, lažne proroke ili majstore koji zahtevaju bespogovornu veru od svojih učenika. Da li je ruski sistem delo jedne osobe, grupe ili porodice? Ruski Sistem je skup znanja o borenju i fizičkoj kulturi koji se razvijao kroz više vekova, prema potrebama i životnim iskustvima ruskog naroda. Dakle, nije veština u celini stvorena od strane određene osobe. Imajući to u vidu, postoje pojedinci koji su razvili sopstven pristup (metode obuke) savremenom ruskom sistemu. To su npr. Aleksej Kadočnjikov (Ruski Stil), Aleksandar Retjunski (ROSS), Mihail Rjabko (Sistema RMA) itd. Takođe postoji niz veština koji predstavljaju moderna „oživljavanja“ starih Slovenskih borilačkih stilova, kao što su: SlavjanoGorskaja Borba Aleksandra Belova, Skobar Gruntovskog, Buza i Russian-All-Round. Ovi pristupi predstavljaju različite stilove ruskog sistema, ali dele puno zajedničkih elemenata – daleko više nego što su njihovi osnivači nekada spremni da priznaju. Aleksandar Retjuškin je i sam navodno izjavio „ne postoje ruske borilačke veštine već samo Ruska Borilačka Veština“ – a to je ujedno i moje gledište. Da li je ruski sistem idejno povezan sa određenom religijom? Pošto se racionalna nauka ne može dovoditi u vezu sa religijom logično je i da nečija veroispovest ne može nikako uticati na njegovu sposobnost da nauči određen borilački stil. Interesatan je istorijski podatak da su u Rusiji 1274. „borbe u zidu“ (jedan od popularnijih elemenata ruskog borenja) zabranjene od strane hrišćanske crvke, koja ih je posmatrala kao „varvarske ceremonije“. Zar ruski sistem nije korišćen od strane elitnih jedinica Sovjetske i Ruske vojske? Odgovor je dvostruk. Da, jer su za vreme Sovjetske ere Boljševici nastojali da zatru sve autohtone borilačke veštine (slična stvar se desila i u Kini tokom „kulturne revolucije“ Ma-a Ce Tunga). U tom periodu se Ruski Sistem praktikovao u nekim elitnim jedinicama Specnaza pod imenom „Bojevi SAMBO Specnaz“. Ne, jer su koreni Ruskog Sistema u desetom veku mnogo vekova pre nastanka profesionalnih vojski – koje se pojavljuju u Rusiji tek u sedamnestom veku. U tim vremenima zemlju su branili obični ljudi svih profesija, a ne vitezovi-ratnici. Okolnosti su ih naterale da stvore metode obuke koje su:
104
dovoljno efikasne da stvore i održe mentalnu i fizičku čvrstinu koje ne povređuju telo – kako bi se mogli i dalje baviti svojim svakodnevnim poslovima zabavne i izazovne kako bi trening bio zadovoljstvo a ne teret
Ruski sistem je dobrim delom sačinjen od tih metoda, prema tome – to je način borenja skrojen prema potrebama običnih ljudi koji bi mogli biti pozvani da štite svoju zemlju i porodicu, a ne elitnih vojnika kojima je borba profesija. Kako se Ruski Sistem razlikuje od ostalih borilačkih veština? U pogledu ciljeva koji nastoji da ispuni, ne razlikuje se bitno. Kao i mnoge borilačke veštine Sistema uključuje: udarce (rukama i nogama), obaranja, manipulaciju zglobovima, tehnike kontrole i obuzdavanja, odbranu na zemlji, borbu sa oružjem i odbranu od njega. Ono u čemu se Sistema razlikuje je pristup učenju, i specificne metode treniranja koje iz njega proizilaze. Te razlike se mogu sumirati na sledeći način: Zdravlje ispred efikasnosti. Treniranje treba da održi i poboljša zdravlje tokom celog života a ne da samo koju deceniju borbe. Naglašava se ispravna biomehanika koja omogućuje maksimalne performanse sa minimumom napora. Sem kontaktnih povreda (koje se umanjuju korišćenjem zaštitne opreme, i kontrolisanom primenom sile) i slučajnih nezgoda, sve ostale povrede koje nastanu kao rezultat treniranja se ne smatraju nužnim i na njima se budno radi postavljajući zdravlje na prvo mesto. Ne postoje tehnike. Umesto uvežbavanja konkretnih tehinka dok ne postanu instinktivna reakcija, cilj studenta Ruskog Sistema je da razume niz osnovnih ideja i principa koji će mu omogućiti da improvizuje spontana rešenja za širok opseg „problema“ u borbi. Prikazano na primeru pesničenja: umesto uvežbavanja šest standardnih udaraca u boksu, u Ruskom Sistemu se prvo savladava iskorištavanje maksimalne telesne snage, zatim primena sile pesnicama iz bilo koje pozicije i smera. Na ovaj način, nekome ko trenira Ruski Sistem je lako da se ograniči na zahteve boksa, dok je bokseru teže da proširi svoj dijapazon pokretima koje nije trenirao. U tom smislu, Ruski Sistem je grupa ideja i principa koji poboljšavaju učinak svih strategija i taktika koje borac koristi, u svim kontekstima borbe (goloruka borba, borba sa oružijem, sportska borba, samo-odbrana) a manje specifičan način borenja. Spretnost se ceni više od pojedinacnih veština ili agresije. U Ruskom Sistemu se ne uvežbavaju samo drilovi i vežbe borenja. Postoji puno različitih vežbi/igara (balansiranje, kolutovi, vežbe sa štapom itd.) koje daju generalnu okretnost, telesnu „inteligenciju“ koja omogućava da se svaki pokret radi tečno i bez napora. „Okretnost“ se obično smatra za urođenu sposobnost, ali ona se da uvežbavati. Spretnost tela omogućuje da se bilo koji zadatak (borilački ili drugi) brzo savladava i efikasnije odrađuje. Otuda je okretnost univerzalne vrednosti: za borbu, sport i svakodnevni život. Ona je izuzetno bitna i u haosu borbe, gde život neće očuvati agresija i bes, već moral, sposobnost prilagodavanja i improvizacije. Treniranje okretnosti je ključ za sve tri.
105
Uključuje li Ruski Sistem vežbe kondicije i snage? Učenici Ruskog Sistema uče da koriste minimum sile u borbi, što povremeno predstavlja značajnu količinu sile, tako da je „čeličenje“ neophodno. U početnim treninzima vežbe očvršcivanja svode se na ubežbavanje pokretnosti zglobova i stabilnosti a kasnije ruska girja i konopac za preskakanje postaju omiljene (ali ne i jedine alatke). Postoji li borenje punim kontaktom u Ruskom Sistemu? Borba sa punim kontaktom zauzima značajno mesto u istoriji Ruskog Sistema (borba jedan na jedan, „zid na zid“, razni oblici rvanja, borba štapovima). Da bi se uverili u efikasnost veština razvijenih kroz vežbanje, potrebno je testirati ih pod pritiskom što podrazumeva drilove sa partnerom koji pruža otpor i povremeno pesničenje, rvanje i borbu štapovima sa punom primenom sile. Zaštitna oprema se koristi da minimalizuje povrede. Naše je gledište da je borba sa punim kontaktom samo deo a ne celina borilačkih veština. Da li je lako naučiti Ruski Sistem? Ruski Sistem je metoda treniranja koja vam pomaže da vladate svojim telom, kako bi naučili da u kontekstu borbe manipulišete tuđim. Treniranje Sistema je zahtevan, katkad frustrirajući ali zahvalan i zanimljiv proces. Ali definitivno nije – lak tj. ništa lakši od sticanja određenog stepena majstorstva u drugim veštinama (sportskim ali i ostalim). Ko može da se bavi Ruskim Sistemom? Teoretski, svaka fizički i psihički zdrava osoba može da uči ovu veštinu. U praksi, poželjno je da učenik trenira iz želje za sticanjem fizičkih veština zbog samog izazova koje to podrazumeva, a ne jer očekuje kratkoročne „recepte“ (kao što su oduzimanje noževa, pušaka i drugih „komandoskih“ tehnika – pogotovo ako vojsku nije video/la). Ukratko, ako tražite par „jednostavnih, efikasnih i lakih tehnika“ kako bi ste postali „Specnaz terminator“ kroz par meseci, Sistema nije za vas. Konačno, ideja zajednice je u korenu Ruskog Sistema , koji se uči sa drugima. U tom smislu, važnije je postati dobar partner za trening nego dobar praktičar. O autoru Spiro Kacigianis je rođen i odrastao u Atini. Sistemu trenira od 2004 godine sa grupom prijatelja koji su formirali trening grupu. Najviše je trenirao sa Mihailom Rjabkom kojeg upoznaje 2005 godine. Do danas vežbao je kod više instruktora poput Danila Rjabka, Andreasa Vajcela, Aleksandra Kostića i Kevina Sekura. Trenutno živi i drži klub Sisteme Dinamo u Gotenburgu, Švedska. Pre Ruskog Sistema više godina se takmičio u San Šou (kineski ful kontakt) i poseduje instruktorski sertifikat u filipinskoj veštini Kali. Preveo Aleksandar Maričić, Sistema klub Hrast
106
Sistema disanje zaustavlja sve napade 15.1.2011 Sećam se prvog sustreta sa novim borilačkim fenomenom tokom posete prijatelju. Rekao mi je da je naišao na nešto izuzetno i da želi da čuje moje mišljenje o tome. Sa skoro 30 godina iskustva u borilačkim veštinama i kao 5-ti dan, uvek sam skeptičan u vezi "novih fenomena". Pogotovo zato što se većina istih pokaže kao ništa više nego izmišljanje tople vode, prikriveno u drugačiju odeću i izgled. Ipak, taj fenomen se zvao Sistema. Pogledao sam ga izbliza na kompjuterskom ekranu i nisam rekao ni reč duže vremena... Nikada nisam nečim bio toliko iznenađen kao načinom na koji je čovek na videu radio. Prvo, bio sam uveren da je u pitanju koreografija. Izgledalo je nemoguće da neko može da reaguje tako brzo, opušteno, spontano i precizno u isto vreme. Po čoveku sa tog videa, sve je to moguće putem relaksacije (opuštanja) i tehnika disanja, što mi nije imalo baš previše smisla. Ipak, bio sam toliko impresioniran da sam rešio da moram da treniram sa ovim čovekom i da vidim sve ovo sopstvenim očima. I tako sam odlučio da otputujem u inostranstvo na seminar koji je vodio čovek sa filma, Vladimir Vasiliev. Na seminaru mi nije trebalo mnogo vremena da shvatim da je sve ovo vrlo stvarno! Bez koreografija i šablona, sve se dešavalo kroz čist, tečan i spontani pokret...! Tokom seminara Vladimir je posvetio puno pažnje tehnikama opuštanja i disanja. Pred kraj trećeg dana, svi smo trebali da se borimo protiv više napadača. Kao bivši takmičar u karateu, znao sam da 5 minuta borbe protiv jedne osobe može biti vrlo iscrpljujuće, a u uličnoj borbi je to obično mnogo gore zbog velikog uticaja adrenalina. Iako sam naučio dosta o disanju u karateu i hapkidu, uvek sam imao osećaj siljenja (da radim na silu) kada sam ih koristio. A pošto patim od astme, to disanje na silu mi nije mnogo pomagalo. Ludo zvuči, ali na seminaru sam mogao da izguram ovu "borbu" vrlo lako bez gubljenja daha i iscrpljenosti. U stvari, osećao sam se snažno i pun energije. Nešto kasnije, iskusio sam drugu dimenziju Sistema disanja - protiv potpuno drugačijeg tipa napada... Ja živim u Holandiji i tih dana sam prodao auto i putovao na posao biciklom i vozom. Iako sam mogao da džogiram na duže staze, biciklizam je bio problem zbog astme. Posebno kada sam vozio pod stresom ili protiv čeonog vetra. Jednoga dana sam se vraćao sa posla i žurio na trening. To veče sam držao trening karatea i morao sam da stignem na vreme. Kada sam izašao iz kancelarije, shvatio sam da duva izuzetno jak vetar pravo u mene. A imao sam jedva vremena da stignem i po mirnom vremenu. Bio sam skoro siguran da nema šanse da stignem na vreme, i normalno bih prihvatio da je kašnjenje neminovno. Biciklom protiv jakog vetra, sa astmom i pod stresom ograničenog vremena? Nema šanse, to bi moglo biti fatalno.
107
Nekako, bio sam čvrsto ubeđen u efektivnost Sistema disanja, pa sam rešio da ga oprobam. Vrteo sam pedale žestoko i trudio se da kontrolišem tenziju i disanje. I uspeo sam! Iako sam uspeo da stignem na voz na vreme, kada sam već bio u vozu - dogodilo se - dobio sam ekstremno težak napad astme. U poređenju sa tornadom, ovo bi bio marke 5! Povrh svega, izgleda da sam sišao sa uma - rešio sam da ne uzmem lek... Umesto toga rešio sam da nastavim da se koncentrišem na disanje i pluća. Počeo sam da proučavam šta se u stvari dešavalo u meni. Umesto astma-disanja (to je napeto disanje, kratko i brzo udisanje a sporo i dugo opušteno izdisanje) počeo sam da radim obrnuto. Pokušao sam da mislim o svojim plućima kao dve vreće vazduha koje su bile pogrešno naduvane i ne skroz ispunjene. Počeo sam da koristim tehniku disanja koju koristimo na Sistema treningu kada neko težak sedi na grudima. I potpuno opušten počeo sam da eksperimentišem sa istezanjem svakog "ćoška" pluća. Kombinovao sam tenziju i opuštanje na prirodan način sve dok moja pluća nisu počela da se otvaraju. I iznenada, napad je stao!! Ovo je bila prava revolucija za mene, pošto je do tada jedina stvar koja je mogla efikasno da zaustavi napad bila lek, posebno ovako težak napad! U medjuvremenu, ni jedna jedina osoba u punom vozu nije primetila moj napad astme niti šta sam radio. Nastavivši da treniram Sistema disanje, mogao sam da uradim sve više stvari. Stekao sam više energije da se igram sa svojim malim sinom; mogu da ga podignem i nosim mnogo duže nego ranije. Istinski sam promenio život u mnogo polja tako da sam koncept disanja uključio i u svoje karate časove. Kao autor, pisao sam o ovome i u dve knjige o borenju, pripisujući sve zasluge ispravnog disanja baš Sistemi! Trening sa Vladimirom uverio me je da ne samo da je ispravno disanje najvažniji osnov za ispravno kretanje, opuštanje, izbegavanje, udaranje i šutiranje - već je najvažniji osnov i za druge važne aspekte života. Na primer način na koji reaguješ na izazove sa kojima se susrećemo svakodnevno. Suvišno je reći, da sam skepticizam sa početka teksta zamenio uverenjem da je Sistema najefektivniji uzlazni put u borilačkom svetu. Kao što možete da pretpostavite, nije mnogo prošlo pre nego što sam pokrenuo Sistema treninge u svojoj školi, pod Vladimirovim vođstvom. Vladimir i Mihail, hvala vam na ovom daru koji mi je promenio život, Bog vas blagoslovio. O autoru: Patrik Baas uči borilačke veštine od šeste godine života. Pored detektivskog posla, vodi i karate školu gde predaje modernu samoodbranu civilima, vojsci i organima reda. Patrik je napisao nekoliko knjiga o borilačkim veštinama i sada vodi Sistema časove u Oss-u, Holandija, pod Vladimirovim vođstvom. Prevod Miloš Malić
108
Sistema: Mnogo više od kolekcije pokreta 15.1.2011 Tokom demonstriranja i pričanja o Sistemu, počeo sam da analiziram razlike između njega i drugih borilačkih veština. Pre više od dve godine, kada je moje putovanje u svet ruske borilačke veštine započelo, rekao bih da je to slobodni stil sa fokusom na principe a ne na tehnike. Tekst o Ruskom Sistemu: Tokom prethodne godine ili nešto duže, polako sam širio vidike dobrom prijatelju. Obojica smo trenirali kod istog Ving Čun Sifua (mada u različito vreme), i postali dobri prijatelji i trening partneri. Pre dve godine on se preselio u Kaliforniju i trenira Silat. Kada se vratio u grad na nekoliko nedelja, iskoristili smo to vreme i bilo mi je zadovoljstvo da mu pokažem Sistem onoliko koliko su mi mogućnosti dozvolile. Pridružio se mojoj trening grupi, a onda sam na njegovu molbu uradio malu demonstraciju za njegove prijatelje (svi vežbaju borilačke veštine a ranije su trenirali kod našeg starog Sifua). Svi su bili vrlo zainteresovani, a ja sam pokušao da im pokažem što više različitih stvari za to kratko vreme. Tokom demonstriranja i pričanja o Sistemu, počeo sam da analiziram razlike između njega i drugih borilačkih veština. Pre više od dve godine, kada je moje putovanje u svet ruske borilačke veštine započelo, rekao bih da je to slobodni stil sa fokusom na principe a ne na tehnike. To je ono što me je privuklo sistemu, pošto sam već trenirao na sličan način, mada ne toliko sofisticirano. Sada, kada je moj trening napredovao razumem da je Sistem mnogo dublji i da je daleko više samog načina treniranja. Većina borilačkih veština je tek nešto više od kompilacije pokreta i tehnika. Mnoge pružaju nešto znanja o disanju i pomalo zalutaju u psihologiju, ali većina ne daje mnogo na ove teme. Da se ogradim, nekada ranije verovatno nije bilo tako; međutim McDojo pristup i dalje prosperira i u SAD i inostranstvu, a taj pristup znači fokusiranje samo na mehaničke aspekte borbe. Ruski Sistem je drugačija veština. Dok sam pokušavao ovo da objasnim prošlog petka, verujem da sam istinski počeo da razumem koliko je duboka zečija rupa (Alisa u zemlji čuda). Naš trening nije ograničen na to da navežbamo naša tela za pokret. Sistem nas uči kako da se krećemo ispravno, efektivno i bez tenzije.
109
Proučavamo kretanje ljudi i njihovu interakciju sa nama. Vizuelni signali i senzitivnost se izoštravaju kroz spor i brz trening sa živim telom (ne kroz navežbane predodređene pokrete). Taktika i strategija se uče zajedno sa psihologijom. Ovo nam omogućava da lakše kontrolišemo protivnika i manipulišemo njime. Uče nas da se borimo iz svake pozicije i bez priprema. Učimo kako da sačuvamo energiju a da maksimalno uvećamo silu/snagu. Ojačavamo našu psihu, mišiće, tetive, ligamente i unutrašnje organe ražličitim kondicionim drilovima. Stičemo izdržlivost i istrajnost kroz trening. Sistem razvija kontrolu uma, tela i duha kroz disanje. Uči nas kako da kontrolišemo sopstvene strahove i kako da umanjimo njihov uticaj na borbene sposobnosti. Koristimo svoju tenziju da kontrolišemo tenziju naših protivnika. Ovde ne mislim samo na fizičku tenziju, već psihičku i duhovnu takođe. Sve ovo učimo bez stavova i unapred osmišljenih šablonskih vežbi.
Da, Sistem je kompletan i nema manjkavosti. Kada neko pita da li udaramo ili se rvemo, sretan sam što mogu da odgovorim: "Da, radimo sve to". Sistem je mnogo više od skupa pokreta, poteza ili zahvata. To je Sistem "samo-znanja" i izražavanja osmišljen da učeniku obezbedi veštine potrebne da preživi bilo koju konfrontaciju. To je sistem samo-otkrivanja koji pojedinca ojačava mentalno, fizički i duhovno u svakom pogledu. Ako ništa, vežbaču će pružiti još jedno bogato i ispunjeno iskustvo. I zahvaljujem se Bogu što sam došao u kontakt sa ovom dubokom i kompeksnom borilačkom veštinom. Bil Mekferson Prevod Miloš Malić
110
Trening na otvorenom 11.1.2011 Kao i većina nas, proveo sam veći deo tokom godina treniranja lutajući od jedne do druge slabo osvetljene sale, tragajući za veštinama koje nas tako strasno privlače. Sale unutar crkava, garaže, bokserske sale, okupljali smo se na svakakvom mestu koje bi neki instruktor uspeo da iznajmi, izmoli ili pozajmi, a sve kako bismo mogli na miru da učimo kako nekoga da prebijemo ili da se od njega odbranimo. I koliko god da volim miris ustajalog znoja koji se oseća u gotovo svakoj dvorani za vežbanje, sada više ništa ne mogu da uporedim sa uživanjem u mirisu svežeg vazduha tokom vežbanja. Tu je naravno i ukus blata koje mi ulazi u usta dok mi partner lice zariva u zemlju dok mi ruku drži iza leđa. Većini ljudi koji se bave borilačkim veštinama trening na otvorenom izgleda kao trening na drugoj planeti. Zapravo, to je verovatno najbolje mesto za unapređivanje veštine za svakog vežbača Sistema. Ja trenutno izvodim najveći deo svog treninga i podučavanja na otvorenom, jedan od razloga je i ono što je Vladimir (Vasiljev, prim.prev.) jednom rekao: „nikada ne treniraj tamo gde se osećaš udobno“. Ovo može da se odnosi na mnoge stvari. Na primer, nikada nemoj da radiš sklek koji ti je lako da izvedeš, radi one sklekove koji su ti naporni. Ili, nemoj upadati u rutinu prijatnog i udobnog treninga, uvek testiraj granice svojih mogućnosti, to je jedini način da otkriješ nešto novo. To znači, izađi odande gde znaš da si dobar i pređi u okruženje koje ne poznaješ dovoljno. Verujte mi, sve što radite u sali mnogo teže je uraditi na otvorenom. Običan sklek ili čučanj menja se kada je telo primorano da se prilagođava različitim nagibima zemljišta i okolini koju je nemoguće simulirati u sali. Teren može biti klizav, kamenjit, mek (travnat) i sve to utiče na trening. Na sve ovo moraju da se naviknu vaša stopala, dok vam telo izvodi uobičajene vežbe. ”Nezavisni pokreti” je koncept koji je poznat svakome ko trenira Sistem, ali na otvorenom će vam se njegov doživljaj bitno promeniti. Naučiti na klizavom zemljištu, snegu ili blatu kako da pravilno uklizate je nešto što nikako ne možete naučiti u sali, ma koliko da je neuredna. Slede i ostali faktori koje treba imati u vidu:
111
Osvetljenost. U sali je osvetljenje uvek isto, dok se napolju može promeniti u bilo kom trenutku i za vas predstavljati prednost ili smetnju. Ja se uvek trudim, kada napolju sparingujemo ili vežbamo sa nožem, da se postavim tako da sunce bije mom partneru u oči, da bih video kako će u toj situaciji reagovati. Trudim se da na kosom terenu stojim iznad svog partnera. Ponekad i sebe stavljam u podređen položaj, da bih video kako ću reagovati i na koji način je najbolje izboriti se za povoljniji položaj. Nešto slično rade bokseri kada na treningu namerno idu među konopce i onda pokušavaju da se iščupaju iz tog nezgodnog položaja. Pri slabom svetlu, percepcija udaljenosti i brzine se menja. U potpunom mraku mnoga pravila potpuno prestaju da važe, a sluh i intuicija dolaze do izražaja. Ovo nisu stvari koje želite da otkrijete na ulici u realnoj situaciji, bolje je za njih se spremiti trenirajući na otvorenom. Temperatura i pritisak. Pri promeni temperature menja se i osetljivost vašeg tela. Boreći se da održi normalnu temperaturu, vaše telo može slati više krvi ka površini kože i obrnuto. Ovo može uticati na vašu osetljivost i motoriku, što se pogotovo oseća pri radu sa oružjem. Bitni faktori koji utiču na rad na treningu su i klizave ruke kada su mokre ili blatnjave, prašina koja ometa disanje ili iritira oči i slično. Iznenadili biste se u kojoj meri vaša podsvest odbija da se bacite na zemlju kada je hladno i vlažno, čak i u situaciji kada se suprotstavljate naoružanom protivniku i kada je bacanje na zemlju jedini izlaz koji vidite. Udarci. Jedno je udarati golo telo ili nekoga obučenog u majicu kratkih rukava (što se obično radi u salama), a nešto sasvim drugo je udarac u telo obučeno u debelu zimsku jaknu. Ovo zahteva posebno vežbanje i izučavanje alternativa u slučajevima u kojima se pokazuje kao neefikasno. Takođe, amortizovanje udaraca korišćenjem odeće ili korišćenje odeće da biste nekoga savladali ne uči se u većini škola, a trening na otvorenom je za ovo idealan.Ovo su samo neki primeri faktora koje nisam ni uzimao u obzir sve dok nisam počeo da treniram na otvorenom. Naravno, ima ih neuporedivo više, spomenuo sam samo neke. Nemoguće je opisati, može se samo osetiti i zanimljiv fenomen koji osećamo svi mi koji zajedno treniramo na otvorenom. Radi se o fantastičnom osećaju zadovoljstva koji se javlja nakon treninga, mnogo jačem nego nakon treninga u sali. Mislio sam da je uzrok psihosomatski ili da nam bliskost zemlje tokom treninga u podsvesti aktivira neke okidače koji spavaju tokom našeg života u urbanoj sredini. Međutim, nedavno sam pročitao studiju koja je urađena na univerzitetu na kome sam svojevremeno studirao, u kojoj se tvrdi da tokom vežbanja na
112
otvorenom iz zemljišta kupimo mikrobe koji se u našem organizmu ponašaju identično kao antidepresivi. I da se zato tako sjajno osećamo. Ko bi rekao!? Članak je objavljen 26. juna 2008. na sajtu www.russianmartialart.com Autor: Martin Viler (Martin Wheeler) je trenutno Stariji Sistema Instruktor sertifikovan od strane Vladimira Vasilieva. Martin drži redovne treninge Sistema u školi ruske borilačke veštine u Los Anđelesu. U borilačkim veštinama je duže od trideset godina, počevši od boksa, greplinga, borenja oružjem, preko kenpo karatea do skoro deset godina u Sistemi. Država ga angažuje da obučava SWAT timove i jedinice za specijalne operacije. Pisac je i holivudskih scenarija.
Prevod: Aleksandar Ćorluka, sreda, 31 December 2008
113
SAVETI I UPUTSTVA Kako prepoznati otrovno okruženje u borilačkom klubu 28.6.2013 Saveti i uputstva iz iskustva: Kako prepoznati otrovno okruženje u nekom borilačkom klubu. Tekst ima univerzalnu vrednost, može da se odnosi na bilo koji klub bilo kog sporta ili veštine. Uvod: Ovaj tekst je napisala Sally Arsenault. Iako ona trenira BJJ i u tekstu se pominju događaji, klubovi i ličnosti vezane za tu veštinu, tekst istovremeno ima veliku univerzalnu vrednost za sve borilačke veštine i zbog toga ga prevodimo u celini. Miloš Malić
Borilačke veštine mogu da privuku ljude koji se osećaju bespomoćnim u životu. Možda su bili zlostavljani mentalno ili fizički kao deca i učenje borilačkih veština će im pomoći da steknu osećaj kontrole. Može im pomoći da se osećaju moćno. Kako napreduju sa treningom, postaće vešti u izvođenju tehnika i počeće da potčinjavaju druge ljude. Kako vreme prolazi, ako se zadrže i dosledno treniraju mogu doći među najbolje u klubu, dok drugi gube interesovanje za trening. Tokom vremena, sve više učenika će im se obraćati za pomoć u radu. Članovi mogu da pomisle da to što je ta osoba bolja od njih u džiudžici, on ili ona mora da su bolji od njih u svemu. Ono što oni uopšte ne shvataju je da borilačke veštine nisu magični lek. Kada osoba koja nije prevazišla svoj osećaj niže vrednosti postane instruktor, on ili ona može od treninga da napravi otrovno okruženje za ranjive učenike. Ovaj tip ljudi nadoknađuje manjak moći koji osećaju u životu kontrolom i/ili emotivnom zloupotrebom drugih. Čitajući izveštaj bivših članova i onih koji su stali u odbranu “Team Lloyd Irvin” posle užasnog incidenta (silovanje članice od strane dvojice kolega iz tima prim.prev.), bilo mi je žao čitave grepling zajednice. U svom «Otvorenom Pismu Borilačkoj Zajednici», Ryan
Hall je rekao o tom događaju: Ono što definitivno nisam znao u to vreme je da sam se nesvesno pridružio počecima kulta, i da je u centru bila ličnost koju su mnogi (verovatno najviše sama ta osoba) doživljavali kao mesijansku pojavu koja zaslužuje nepokolebljivu posvećenost, totalnu predanost bez obzira na to šta radi. Naravno da je bilo upozoravajućih signala, ali sam ih inicijalno racionalizovao najbolje što sam mogao. Možda jednostavno nisam razumeo pristup nekoga ko radi sve što je u njegovoj moći da me ubedi da je iznad bilo kakve osude malih ljudi pod sobom? Kada pogledam unazad, shvatam da je moja nesposobnost da vidim ono što mi je bilo bukvalno pred nosom bilo prosto negiranje, emocionalni odbrambeni mehanizam; pokušavao je da me spasi od bola koji bi mi nanela činjenica da ljudi u koje sam uložio toliko vere ne samo da u stvari nisu vredni
114
moje predanosti, već da su aktivno manipulisali samnom i drugima na našu štetu a svoju, često mizernu korist.
Koji su neki od znakova upozorenja da ste u otrovnom okruženju? - Nije vam dozvoljeno da trenirate u drugim klubovima ili se družite sa ljudima koje vaš instruktor ne voli. - Nije vam dozvoljeno da pitate previše pitanja o stvarima kao što je tehnika ili pravila kluba, ili da dajete mišljenje o klupskim aktivnostima. - Pravila kluba nisu “pisana” pa učenici nikad nisu stvarno sigurni kako ona glase. Instruktor ih menja kako njemu ili njoj odgovara. - Instruktor preterano burno reaguje na ono što smatra za izdaju ili neposlušnost, ponekad ističući kao negativan primer prekršioca pred celom grupom. - Instruktor često gubi kontrolu i dernja se na tebe ili druge. - Instruktor ima neprikladne komentare vezane za pol ili seksualnost, grdi te ili naziva pogrdnim imenima. - Instruktor konstantno omalovažava druge klubove ili sportiste, a van sale je u prijateljskim odnosima sa njima
Kako da osetite da je vaš klub toksično okruženje? Vrlo je slično tome kako se osećate kada ste zarobljeni u napetoj vezi. Ako možete da uporedite ponašanje instruktora sa ludom bivšom ili bivšim, može da ste desi da ste u negativnom okruženju. - Često se pitaš kako bi instruktor reagovao ako mu tražiš dozvolu za stvari vezane sa borilačkim veštinama. - Čini ti se sa moraš da hodaš po jajima zato što nikad u stvari ne znaš “pravila” jer se stalno menjaju. - Instruktorova nestabilna priroda stvara napetost na treningu. - Nervozan si kada treba da priđeš instruktoru i pitaš za pomoć zato što se plašiš da bi mogao negativno reagovati. - Lažeš o svojim odlascima na seminare i otvorena vrata i izbegavaš da budeš na slikama pošto ne želiš da budeš kažnjen ili izbačen iz kluba. - Održavaš tajne kontakte sa bivšim članovima kluba. - Vežbaš bolestan ili povređen zato što ne želiš da propuštaš treninge i posle se suočavaš sa posledicama. - Kada napokon napustiš klub, ne možeš da veruješ da ti je trebalo toliko vremena da odeš. Svi mi živimo u stanju neznanja. To je deo onoga što znači biti čovek. Konstantno učimo i na tom putu nam je potrebna pomoć da bi nas vodila u pravom smeru. Ljudi koji su novi u borilačkoj zajednici možda ne shvataju da je njihovo klupsko okruženje otrovno. Možda misle da svi borilački klubovi imaju iracionalna pravila koja moraju da se poštuju da bi bio deo tima ili postao šampion. Brazilska džiudžica mi je donela puno koristi i ispunjenja i imam dovoljno iskustva da znam da je veliki deo toga to što sam u zdravom trening okruženju koje imamo u Titans MMA pod vođstvom Kevin Taylor-a (crni pojas od Renzo Gracie). U Titanima, mogu da radim šta god želim. Ako želim da idem u drugi klub i treniram sa nekim ko će mi pomoći da razvijem svoju “igru”, mogu. Svaki vikend idem i treniram u Marmac Athletics. Niko u Titanima u ponedeljak ne pravi podrugljive, pasivno-agresivne
115
komentare o tome. Moj tim me podržava. Kada kasnim zbog posla ili me saobraćaj uspori, ne kažnjavaju me što kasnim na trening.
Razmislite o ovome što sam sada napisala: Nisam kažnjena. Ja sam odrasla žena. Ko ima pravo da me kazni? Ko ima pravo da mi kaže šta da radim? Da nagovestim: niko. Kevin Taylor i instruktori pod njime tretiraju svakoga u klubu sa poštovanjem. Nemamo pravila, ako ne mislite na Zlatno Pravilo, koje glasi da treba da tretiramo jedni druge onako kako bi voleli da tretiraju nas. Šalimo se jedni sa drugima, pizdimo jedni na druge ili se međusobno prozivamo, ali to nikad nije zlo i nikad nije u službi kontrole. Kontrola ne ohrabruje lojalnost, ohrabruje strah i anksioznost. Isto tako ne ohrabruje uspeh. Ryan Hall je je ovo najbolje sumirao u poslednjem delu svog Otvorenog Pisma: Učitelji: Pravi vođa kreira druge vođe. On ne želi da dominira nad ljudima oko sebe, već da ih uzdigne. Ne da ih uzdigne za svoju ličnu dobit, svoje lično uzdignuće, već zato što je to ispravan pristup. Pravi vođa ne želi đake. Pravi vođa se nada prijateljima koji će ga poštovati jer je pristojno ljudsko biće pre svega. U stvari, koji drugi razlog postoji da pratimo nekoga? Učenici: Verujte osećaju. Svi imamo interni kompas koji nas gura na pravu stranu, koji nas vodi gde bi trebalo da budemo. Slušajte ga. Ne dozvolite sebi da se pozivate na to da ste uključili duga svetla ka zlatnoj medalji i da vam je to opravdanje da ostanete tamo gde vam intuicija govori da nešto nije u redu. Ja jesam jednom predugo i još uvek nosim ožiljke.
Kako se vi osećate u vezi sa okruženjem u vašem klubu? Da li ste ikad osetili toksično okruženje? Link ka orginalnom tekstu "How to Spot a Toxic Martial Arts Club Environment"
116
O disanju: Intervju sa dr. Sergejom Zinatulinom – Deo 1 25.4.2012 Osnovno pravilo pravilnog disanja jeste udisaj i izdisaj na nos tokom mirovanja i lake fizičke aktivnosti. Kada se govori, peva, ili smo angažovani umerenom fizičkom aktivnošću treba udisati kroz nos i izdisati na usta. Drugo pravilo: disanje dijafragmom je jedini normalan tip disanja u stanju odmora. Tokom odmora ili lake fizičke aktivnosti (mirne šetnje, sporog trčanja, govora, pevanja), moramo naučiti da dišemo pomoću dijafragme, odnosno širenjem stomaka tokom udisaja. Izuzetno mi je zadovoljstvo da objavim prvi deo mog intervijua sa dr Sergejom Nakifirovičom Zantulinom, na temu disanja i treninga na tu temu. Imajući u vidu razne predloge, aforizme, fraze i ''činjenice'' koje sam čuo za više od 25 godina koliko se bavim borilačkim veštinama, moj zaključak je da, iako je važnost disanja gotovo univerzalno prepoznata unutar krugova ljudi koji se bave borilačkim veštinama, njegova funkcija jedva da se razume. Uzimajući to u obzir, zaključio sam da bi doktor Zinatulin mogao ponuditi interesantan uvid u te teme, te sam još pre dva meseca najavio interviju i zamolio čitaoce ovog bloga da mi pošalju pitanja na koja bi voleli da čuju odgovor. Moram priznati da je ono što je zamišljeno kao interviju na kraju postalo nešto nalik na mali naučni prirulnik. Nadam se će vam njegov sadržaj značiti koliko je i meni. Veliko hvala mojim prijateljima koji su svojim pitanjima doprineli kvalitetu ovog intervijua! Doktore Zinatulin, da li biste mogli da se predstavite čitaocima ovog bloga i kažete nešto više o svom dosadašnjem radu? Rođen sam 1959. Godine 1982 diplomirao sam na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Arhangelsku, Rusija, sa diplomskim radom na temu terapije i specijalizacijom iz prishijatrije, neurologije i narkologije. Radio sam na ovom polju oko 4 godine, a onda sam u periodu 1987 – 1988 pohađao kurseve Butejko Tehnike Disanja kod samog Konstantina Butejka. Od 1997 pa do danas, bavim se proučavanjem i istraživanjem u pogledu upotrebe različitih pomagala za trening disanja, respiratorne kinesioterapije, i razvio sam razne metode respiratornog treninga sa i bez specijalnih uređaja. Moj osnovni fokus je lečenje i poboljšanje zdravlja dece: radio sam na dečijoj klinici, kreirao specijalne programe za učenje dece Butejkovoj metodi i nadgledao njenu aplikaciju u vrtićima i osnovnim školama. Autor sam nekoliko knjiga o respiratornom treningu i intenzivno predajem na tu temu. Za dostignuća u oblasti zdravstva i kliničke rehabilitacije nagrađen sam A.P. Čizevski zlatnom medaljom ''Za Profesionalizam i Poslovni Ugled'' od strane Ruske Akademije Medicinskih i Tehničkih Nauka.
117
Trenutno radim kao šef naučnog departmana Ruske kompanije Dinamika. Pružam konsultacije pacijentima iz celog sveta o upotrebi Frolovog uređaja. Februara 2012 počeo sam i da predajem deci specijalni program ''ABV Disanja'' u jednoj od najboljih škola u Novosibirsku. Ko ili šta Vas je podstaklo da posvetite svoj život i karijeru proučavanju treninga disanja, respiratorne terapije kod različitih bolesti i upotrebi uređaja(pomagala) za disanje? Tokom vremena koje sam proveo studirajući kod Konstantina Butejka, postao sam svestan zdravstvenih prednosti koje možemo ostvariti treningom (terapijoj) disanja. U potpunosti sam povratio svoje disanje na nos i uspeo sam da se izlečim stomačnih čireva, gastritisa i holecistititsa. Moje lično iskustvo i brojni uspešni slučajevi drugih praktikanata Butejkove metode podstakli su moju odluku da ove ideje dodatno razvijem, kako naučno tako i u praksi. Pritom sam zaključio i da učenje Butejkove metode može biti prilično teško, što me je zainteresovalo i za trenažne uređaje koji taj proces mogu olakšati. Od 1987 pa sve do danas bio sam svedok mnogih slučajeva pacijenata koji su se ''čudesno'' oporavili zahvaljujući prednostima treninga disanja, uz pomoć našeg specijalizovanog znanja, naravno nakon puno sopstvenog napora. Izgleda da svako zna (ili bar tvrdi da zna) da je ''Disanje život''. Da li biste, na najjednostavniji mogući način, objasnili zašto je to tako i možda pružili neku analogiju kako bismo bolje razumeli ulogu koju disanje ima u našem telu? Razvio sam specijalan program u kom se deca od 5 godina pa naviše upoznaju sa prednostima kontrolisanog disanja. Koristim veoma jednostavan test da bih im pomogao da shvate koliko je disanje važno. Svako to može probati i sa sopstvenom decom: stavite na sto nešto hrane i čašu vode. Neka deca sednu za sto i zadrže dah. Sačekajte da vidite za čim će prvo posegnuti kada ostanu bez daha – da li će to biti vazduh, voda ili hrana! Vazduh, naravno! Medicinska istraživanja pokazuju nam da je ljudsko biće jedinstvena celina. Dokazana je činjenica da je disanje sastavni deo cirkulacije, metabolizma, razmene energije, acidnoalkalnog balansa i metabolizma vode i soli. Međusobna veza disanja sa snom, pamćenjem, emocionalnim tonom, sposobnošću za rad, psihološkim i kapacitetom prilagođavanja, itd, takođe je široko poznata. Pored svega toga, mi postojimo zahvaljujući energiji koju nam daje disanje. U sklopu mojih predavanja i radionica, često disanje nazivam ''nevidljivom niti života'' – ukoliko se preseče, umrećemo. Činjenica je da svako od nas diše, ali da li postoji nepravilan način disanja? Kako bismo onda definisali ''pravilno disanje'' i koje su njegove prednosti?
118
Osnovno pravilo pravilnog disanja jeste udisaj i izdisaj na nos tokom mirovanja i lake fizičke aktivnosti. Kada se govori, peva, ili smo angažovani umerenom fizičkom aktivnošću treba udisati kroz nos i izdisati na usta. Drugo pravilo: disanje dijafragmom je jedini normalan tip disanja u stanju odmora. Tokom odmora ili lake fizičke aktivnosti (mirne šetnje, sporog trčanja, govora, pevanja), moramo naučiti da dišemo pomoću dijafragme, odnosno širenjem stomaka tokom udisaja. Tokom intenzivne fitičke aktivnosti, ukoliko je potrebno, disanje pomoću dijafragme može biti potpomognuto od strane pomoćnih disajnih mišića (međurebarni - intercostals and thoracic). Kada se fizička aktivnost završi potrebno je vratiti se dijafragmatskom disanju. Pravilno disanje unapređuje ventilaciju pluća i sprečava hiperventilaciju. Ima pozitivan efekat na cirkulaciju kako krvi tako i limfe, metabolizam, funkcionisanje unutrašnjih organa i nervni sistema. Na koji način dolazi do prvobitnog poremećaja disanja? Kako smo ''naučili'' da pogrešno dišemo? Generalno posmatrano, respiratorni centar našeg mozga kontroliše ceo proces disanja. Njegovi neuroni primaju informacije o sastavu udahnutog vazduha (temperatura, vlažnost i razne nečistoće), gasnom sastavu smeše vazduha u alveolama pluća i gasnom sastavu krvi, ventilacionim parametrima pluća (inspiratorni i ekspiratorni volumen, stopa disanja i njegova frekvencija), istezanje plućnog tkiva, performanse respiratornog aparata i respiratornu tenziju mišića. Respiratorni centar prima informacije non – stop; on ih analizira, procesuira i poredi sa podacima o temperaturi tela, metabolizmu, acidno – alkalnom balansu, pulsu, indeksima krvnog pritiska, itd. Upravo zato, naše telo reaguje na gotovo sve procese koji se dašavaju kako unutar našeg tela, tako i u okruženju. K.P. Butejko ističe da prejedanje (naročito ako je reč o prevelikom unosu proteina), alergije, hipodinamie, spavanje na leđima, stres, pušenje i alkohol imaju posebno loš uticaj na disanje. Lično mislim da je glavni razlog poremećenog disanja današnjih ljudi nedostatak kulture ''disanja''. Sada kada radim sa školskom decom, vidim dokaze o tome sve vreme: deca uzrasta 7 – 8 godina znaju sve o suplementima u ishrani i vitaminima, ali ne znaju ništa o kontrolisanom disanju i pravilnom držanju tela. Gej Hendriks je u svojoj knjizi ''Svesno disanje'' izneo slično zapažanje: piše da gotovo nikad nije video novorođenčad koja ne dišu koristeći svoju dijafragmu, ali da je već u 6. razredu skoro nemoguće naći dete koje to čini. Ukoliko ne uspemo da do kraja razumemo način na koji se pravilno diše, svi drugi faktori izazvaće kod nas disfunkcionalno disanje, hroničnu hiperventilaciju i ostale poremećaje. Oni, na duže staze, dovode do razvoja različitih oboljenja (pluća, srca, krvnih sudova, metabolizma, patologije nervnog sistema)
119
Šta se dešava sa kiseonikom i ugljen dioksidom? Možete li objasniti kako svaki od njih utiče na acido – alkalne ravnoteže u našem organizmu u procesu disanja, i dalje, kako svaki od njih utiče na naše zdravlje? Tokom procesa disanja, kiseonik dolazi do pluća gde se apsorbuje u krvotok, a zatim dostavlja svim tkivima organizma važnim za metaboličke funkcije proizvodnje energije. Deo disajnog procesa koji se odvija na ćelijskom nivou jeste oksidacija hranjivih molekula koja oslobađa energiju i kao nusproizvod formira molekule ugljen – dikosida i vode. Unutar naših ćelija, disanje i ishrana se spajaju u metabolizmu, što predstavlja konstantan proces razmene materija i energije. U pogledu kiseonika, naše telo u stanju mirovanja koristi oko 600 litara dnevno. Gotovo 90% tog kiseonika se koristi za oksidaciju hranjivih materija u ćelijama, da bi obezbedilo energiju za razne funkcije organizma. Stvar je u tome da deo ovog kiseonika stvara aktivne forme kiseonika sa visokom oksidacionom aktivnošću, poznatije kao slobodni radikali. Reč je o veoma aktivnim hemijskim supstancama koje cirkulišu u telu i spremne su da reaguju sa drugim molekulima od vitalnog značaja za život ćelije. Ukoliko unutar organizma dođe do poremećaja procesa oksidacije, to može izazvati veliki broj ozbiljnih oboljenja, uključujući bolesti srca, rak, kataraktu, aterosklerozu, i mnoge druge. Ono što je kontradiktorno u celoj priči jeste činjenica da je određena količina slobodnih radikala krajnje neophodna – na primer, naši leukociti koriste slobodne radikale da neutrališu bakterije. Imajući to u vidu, veoma je važno ostvariti i održati balans između kiseonika kao oksidanta hranjivih materija neophodnog za proizvodnju ''upotrebne'' energije i razornog uticaja kiseonika kao oksidanta DNK molekula i ćelijskih membrana. Zanimljivo, ovaj balans može biti ostvaren uz pomoć karbon – dioksida koji predstavlja univerzalni inhibitor* aktivnog oblika kiseonika unutar ćelija: on primetno usporava reakcije u kojima se stvaraju aktivne forme kiseonika. Dakle, štiti naše ćelije od uništenja. Ugljen – dioksid se stvara u našim ćelijama kao rezultat hemijskih reakcija. Dugo se pretpostavljalo da je reč o nusproizvodu ćelijskog disanja i da mora biti uklonjen iz organizma. Upravo zbog toga se isticala važnost dubokog disanja, pre svega u cilju dobijanja što više ''dobrog'' kiseonika i uklanjanja što veće količine ''lošeg'' ugljen – dioksida. Danas, posle dugotrajnog istraživanja utvrđeno je koliko je značajna biološka uloga ugljen dioksida. Sada je poznato da on ima vrlo aktivnu ulogu u regulaciji daha, cirkulaciji krvi, metabolizmu, balansu kiselina i baza, bilansu elektrolita, propustivosti ćelijske membrane, nadraživanju nerava, tonusu bronhija, tonusu krvnih sudova, organa za varenje i urinarnog trakta. Kroz specifičnu obuku disanja možemo ''iskoristiti'' lekovita svojstva ugljen – dioksida i koristiti ih u cilju sprečavanja velikog broja bolesti ili kao pomoć u njihovom lečenju. U drugom delu intervijua, dr. Zinatulin će predstaviti niz jednostavnih testova koje možemo koristiti da bi procenili koliko pravilno dišemo. *Inhibitor – supstanca koja svojim prisustvom u malim koncentracijama usporava ili sasvim zaustavlja jednu određenu reakciju ili proces Autor Spyro Katsigiannis, Systema Sweden, link ka orginalu "On Breathing: an Interview with Dr Sergey Zinatulin - Part 1" 120
Prevod Dušan Dopuđa, Sistema škola Hrast
121
Otkrijte koliko dobro dišete - Dr Sergej Zinatulin - Deo 2 24.6.2012 Ovo je drugi deo intervjua sa Dr Sergejem Zinatulinom na temu disanja i treninga disanja objavljen na blogu Dinamo kluba. U prvom delu intervjua Dr Zinatulin je objasnio načine na koje disanje može uticati na ukupno zdravlje. U ovom delu će opisati seriju jednostavnih testova koje možemo koristiti da proverimo koliko dobro dišemo, i mogu poslužiti kao referentna tačka da odredimo efektivnost treninga disanja koji primenjujemo.
Dr Sergej Zinatulin predaje program “ABC disanja” đacima u školi, Novosibirsk Disanje možemo proveriti i kod kuće koristeći nekoliko jednostavnih testova. Čitaoci slobodno mogu da probaju bilo koji od njih ili sve. Prvo ćemo odrediti tip disanja koji može biti grudima (torakalni), mešoviti ili dijafragmom (dijafragmalni tip). Sedite komforno, poželjno je da naslonite leđa i vrat, i pratite šta se dešava sa grudnim košem kada udišete. Kod torakalnog disanja pri udahu grudi idu na gore a rebra se šire. Kod disanja mešovitog tipa i grudni koš i prednji deo abdomena se šire. Kod abdominalnog to jest dijafragmalnog načina disanja abdominalni zid (prednji deo abdomena) se pomera u napred i stomak se nadima, ali se grudni koš ne širi pri udahu. Kao što smo već pominjali, kada mirujemo preporučeno je disanje dijafragmom. Kod zdravih osoba pomeranje dijafragme prilikom udisanja je 6-8 cm dok kod fizički utreniranih ljudi može biti i 10cm. Sledeća provera koju možete uraditi je frekvencija vašeg disanja. Izbrojte cikluse (udah-izdah) tokom jednog minuta dok ste u stanju mirovanja. Ako izbrojite 15 ciklusa i jedan udah, 122
računajte to kao 15.5 pokreta u minuti. Po Butejkovoj Tabeli Zdravstvenih zona zdrava osoba bi trebalo da ima oko 8 ciklusa u minuti kada miruje. Sledeća stvar koju možete testirati je ritam disanja. Zdravi ljudi obično imaju veoma ritmično disanje kada miruju, ali svako ima neke svoje specijalne karakteristike. Sve što treba da radite je da pratite svoje disanje, pratite vrhunce i tačke najnižeg intenziteta od udaha do izdaha, vodeći posebno računa o momentu kada jedna faza prelazi u drugu. Takođe pratite da li pravite pauze u određenim fazama, na smeni izdaha u udah ili obrnuto. Ako uočite pauze, obratite pažnju na to u kom momentu ih pravite, pre kog dela ciklusa. Ova tri parametra (tip, frekvencija i ritam) su ono što možemo nazvati “eksternim karakteristikama” disanja, i daju nam osnovne informacije o vidljivim, eksternim aspektima. Međutim disanje, poput ledenog brega, ima nevidljiv i zapravo veći i važniji deo - deo disanja koji se odvija unutar tela, u našim ćelijama. On određuje kvalitet disanja i stanje našeg zdravlja. Postoje tri testa koja najčešće koristimo da ocenimo kvalitet disanja. Prvi se zove test Kontrolne Pauze, u kom merimo vreme koliko dugo neka osoba može komforno da zadrži dah posle neusiljenog izdaha. Ovaj test je prilično osetljiv: Zapušite nos prstima pošto smireno izdahnete a zatim ne udišete dok ne osetite prve znake nedostatka vazduha. Ne treba da trpite sve dok se osetite nekomforno! Na kraju test je dobro urađen ako možete da nastavite sa disanjem kao i ranije, bez potrebe da duboko udahnete - ako morate to znači da ste trpeli bez vazduha duže nego što test zahteva pa će i merenja biti netačna. Nemojte se iznenaditi ako vam je kontrolna pauza vrlo kratka. Čak i atlete retko guraju preko 30-40 sekundi. Prema Butejku kontrolna pauza za zdrave odrasle osobe je negde oko 60 sekundi. Ako imate KP od 60 sekundi, smatra se da imate normalnu količinu CO2. Drugi test je poznat kao Stangeov Test (Stange’s Test) ili zadržavanje disanja u stanju smirenog udaha. Dišete normalno, a zatim udahnete do 80% maksimalnog kapaciteta i zadržite tako. Da ponovim, nemojte da trpite dok ne osetite ekstremnu nelagodnost. Dobar rezultat ovog testa, kao indikator dobrog zdravlja, bio bi 75 plus minus 5.5 sec za muškarce i 54 plus minus 5.2 sekundi za žene. Treći test koji možete da probate je Henčov (Hench’s Test). U pitanju je zadržavanje disanja u fazi mirnog izdaha, slično KP testu. Razlika je u tome što posle neusiljenog izdaha zadržavate dah što duže možete, naravno ne do ekstremne granice. Generalno dobar rezultat ovog testa bi bio 46 plus minus 3.3 sekunde za muškarce i 32 plus minus 4 sekunde za žene. Ovi testovi pokazuju koliko je vaš organizam tolerantan prema hiperkapniji (hypercapnia visok nivo CO2) i hipoksiji (hypoxia - nizak nivo O2). Ako je neka osoba bolesna, ove vrednosti se smanjuju. Na drugu stranu, uz redovan trening disanja ove vrednosti mogu da se podignu za 10-20 sekundi. To je razlog zašto verujem da je trening disanja esencijalan za održavanje odličnog zdravlja. Autor Spyro Katsigiannis, Dynamo Club, link ka orginalu "On Breathing, Part 2: Find out how well you are breathing" Prevod Miloš Malić
123
O disanju: Interviju sa dr. Sergejom Zinatulinom, Deo 3 25.7.2012 Ovo je treći deo intevjua objavljenog na Dinamo blogu sa Dr. Sergejem Zinatulinom na temu disanja i treninga disanja. U prvom delu intervijua, Dr. Zinatulin je objasnio načine na koje disanje može da utiče na naše zdravlje u celini, dok je u drugom predstavio seriju testova koje možemo koristiti da bi procenili koliko dobro dišemo. U ovom, trećem nastavku on raspravlja o temama vezanim za trening disanja kao metod lečenja bolesti, načine na koje ishrana utiče na disanje i nudi svoje mišljenje o nekim metodama disanja korištenim u psihoterapiji i sportu.
Dr. Sergej Zinatulin pokazuje način korišćenja Frolovog aparata za disanje pripadnicima specijalnih snaga Ruske armije
Dr. Zinatulin, u kontekstu lečenja osoba obolelih od raka često se tvrdi da su hipoksične ćelije sve agresivnije i otpornije na hemoterapiju i radioterapiju. Da li verujete da treninzi disanja mogu uticati na oksegenaciju ćelija i na taj način biti relevantni u lečenju raka? Kada govorimo o lečenju raka, obično se fokusiramo na specifične metode kao što su operacija, hemoterapija, i sl., ali treba imati u vidu da uspešnost lečenja raka ne zavisi isključivo od primenjene terapije, već i od celokupnog stanja pacijenta. Dalja rehabilitacija pacijenta je veoma važna, jer sama operacija nije isto što i oporavak. Iako se mnogo govori o
124
značaju pravilne ishrane za celokupno zdravstveno stanje organizma, uloga vežbi disanja u lečenju i rehabilitaciji pacijenata obolelih od raka gotovo da se i ne pominje. Vežbe disanja su korisno sredstvo za uspešnu rehabilitaciju onkoloških pacijenata, kao deo programa fizičke rehabilitacije. Iskustvo iz onkološke terapije pokazuje da im je ona (rehabilitacija) neophodna i nakon uspešne operacije. Pacijenti su u stanju stresa, njihove fiziološke rezerve su smanjene a njihov imunitet oslabljen. Pravilno odabrane vežbe disanja, u kombinaciji sa preporukama onkologa pomažu povratak nervnog i imunog sistema u pređašnje, normalno stanje te efikasno sprečavaju recidive. Moje lično iskustvo u radu sa pacijentima obolelim od raka nije obimno, ali moja zapažanja su ista kao i ona izneta od strane stručnjaka za tu oblast. Na primer, Džoni Šuškevič, konsultant Medicinskog Centra Djuk univerziteta u Severnoj Karolini je još od 1999. većinu svojih pacijenata učio vežbama disanja (polovina njih je bolovala od raka). Japanski profesor Muraki Hirosama koji je proučavao različite metode disanja kaže: ''malo ljudi zna šta se sve može postići samo ako dišemo kako treba. Najimpresivniji efekat pravilnog, stomačnog disanja jeste povećana sposobnost tela da se izleči. Mnoge bolesti, kao što su rak, dijabetes, hipertenzija, bolesti jetre i želuca, leče se mnogo bolje ukoliko pacijent kombinuje terapiju sa vežbama disanja. Štaviše, znatno se smanjuje i unos lekova''. Konačno, moj kolega doktor S.N. Paščenko iznosi dobre rezultate primene Butejko metode disanja u lečenju žena obolelih od raka dojke: primena specijalne terapije dovela je do povećanog preživljavanja pacijenata u okviru trogodišnjih intervala (statistička kategorija), bolji kvalitet života, uključujući smanjen strah od nepovoljnog ishoda lečenja, povećan radni kapacitet, lakšu socijalnu adaptaciju i opuštanje edema u okviru gornjih ekstremiteta. Šta je sa vezom ishrane i disanja? Na primer, znamo da postoje namirnice koje mogu izazvati alergijske reakcije, kao i neke druge - mlečni proizvodi na primer - koje povećavaju proizvodnju sluzi. Šta bi predstavljalo optimalnu ishranu sa aspekta disanja? Šta bismo trebali da izbegavamo? Izgleda da je ova tema interesantna velikom broju ljudi, budući da se kvalitet ishrane smatra jednim od glavnih faktora u postizanju zdravlja i dugovečnosti. Međutim, gotovo je nemoguće dati univerzalne smernice za ishranu, prvenstveno zbog činjenice da vežbe disanja rade različiti ljudi sa različitim potrebama, koji žive u različitim uslovima i okolnostima, od dece do starijih osoba, od ljudi sa minimalnom fizičkom aktivnošću do profesionalnih sportista. Različite namernice poseduju različite pH indekse i na taj način mogu indirektno uticati na aktivnosti centra za disanje, pH balans u krvi i tkivima, ventilaciju pluća, kao i procese disanja u tkivima. K.P. Butejko je istakao neke faktore koji mogu izazvati preterano disanje: ekstremno velik unos hrane izuzetno bogate proteinima (riba, jaja, svinjsko meso, masni sir, crni kavijar, mnogo biljnih proteina) i konzumiranje jakog čaja, kafe, kakaa, čokolade i alkohola u velikim količinama. Takođe, prema Butejku, vegetarijanska ishrana i isprekidano disanje čine vaše disanje lakšim. Moja iskustva pokazuju da je osobama koje redovno upražnjavaju specijalne metode disanja, potrebno manje hrane. U celini, postoji samo jedna nutricionistička preporuka koju mogu dati ljudima koji upražnjavaju treninge disanja: postarajte se da vam ishrana bude raznovrsna 125
i sve konzumirajte u umerenim količinama – izbegavajte prejedanje i izbegavajte da stalno jedete istu hranu. Unos namirnica pripremanih u dubokom ulju, dimljene hrane, slatkiša i šećera, proizvoda sa belim brašnom, alkohola i kafe treba biti što manji. Pored toga, dobro je i s vremena na vreme preći i na potpuno vegetarijansku ishranu, odnosno na voćne sokove ili samo vodu, radi čišćenja organizma. U slučaju bolesti respiratornih organa, kao što je astma, sasvim je očigledno da treninzi disanja nude velike prednosti. Međutim, šta ako je pacijent veoma mlad? Znam da je osnovni fokus vaše prakse lečenje i pobošljanje zdravstvenog stanja dece, stoga me interesuje koliko je teško naučiti petogodišnjaka ovakvim metodama disanja? Imate li neke posebne sugestije u tim slučajevima? Vežbe disanja su obavezne u slučaju plućnih bolesti (astma, COPD, cistična fibroza, terapija posle upale pluća ili terapija posle operacije na njima) i isto toliko važno u slučajevima dece obolele od plućnih bolesti. Prilično je jednostavno naučiti školsku decu vežbama disanja, budući da ih oni jednostavno bolje razumeju. Pored toga, radio sam i sa decom predškolskog uzrasta (3-5 godina). U takvim slučajevima, zaključio sam da je najefektivniji pristup postepen uvod u najjednostavnije vežbe – sporo dijafragmatično disanje kroz nos, u formi igre. Najvažnije je da dete diše dijafragmom. Takođe, možete naučiti dete da polako izdahne tako što će slamčicom praviti mehuriće u čaši vode. Mnogo je komplikovanije naučiti dete da koristi posebne aparate za vežbe disanja, kao što je Frolov aparat, ali osnovne vežbe koje smo upravo pomenuli mogu biti prilično efektivne. Pored toga, izuzetno je važno naučiti dete da tokom celog procesa diše isključivo kroz nos. Hajde da malo govorimo o vezi disanja i našeg psihološkog stanja: svesni smo činjenice da stres može uticati na naše obrasce disanja. Kako se ovo dešava? Da li proces može biti obrnut, odnosno, može li promena našeg obrasca disanja minimizirati efekte koje psihološki stres ima na naše telo? Disanje, funkcije mozga i nervnog sistema su tesno povezani. Psihijatri, psihoterapeuti i psiholozi znaju da sve emocije (sreća i tuga, aneksioznost i depresija, strah i smirenost, stres i relaksacija) imaju neposredan uticaj na disanje. Da bismo pojednostavili stvari, razmišljajte o tome na sledeći način: kada se smejemo ili plačemo, ritam našeg disanja je izmenjen, preskačemo intervale. Uglavnom je stres taj koji izbacuje ritam disanja iz ravnoteže, odnosno narušava pravilan način funkcionisanja organa (srca, creva, itd) i sistema (endokrini, imuni). U tom pogledu, od velike je važnosti redovno praktikovanje vežbi disanja, prvenstveno radi prevencije eventualnih slomova. Nakon dugog perioda stresa, predlažem dnevne treninge disanja u kombinaciji sa opuštanjem u trajanju od 7 do 10 dana da bi se osoba fizički i psihički oporavila. Postoje određene metode samo-istraživanja i terapije (na primer, holoptičko disanje Stanislava Grofa) koje zagovara upotrebu hiperventilacije radi postizanja izmenjenih stanja svesti u cilju samo-istraživanja. Tvrdi se da su takve metode uspešne u lečenju psihičkih problema, ali šta mislite o neželjenim dejstvima po fizičko zdravlje? Da li postoje slučajevi kada svesno upražnjavanje hiperventilacije zapravo može biti dobro za nas?
126
Tačno je da iskustva iz upotrebe Grofove metode pokazuju koliko se putem disanja može duboko i snažno uticati na čovekov um. Lično, smatram ovu i slične tehnike dobrim metodama uticaja na čovekovu svest, ali ne kroz trening disanja, pre svega jer bi takve metode trebalo praktikovati isključivo pod nadzorom stručnjaka, za razliku od respiratornog treninga koji se može vršiti bez nadzora. Holotropičke sesije disanja mogu potrajati dva do tri sata u zavisnosti od nivoa praktikanta. Mnogo manje ekstremna alternativa za oslobađanje od stresa ili aneksioznosti, jeste sledeća: lezite na leđa, polako udišite oko 10 sekundi, opušteno izdišite 10-15 sekundi, i ponavljajte to narednih 5 do 10 minuta. Na koji način vežbati zadržavanje daha? Verujem da u Sistemi postoji specifična praksa gde ljudi zadržavaju dah dok obavljaju određene vežbe (na primer, sklekove) da bi se postepeno izazvao osećaj nalik panici, a zatim se praktikant oporavio brzim i oštrim disanjem. Da i je moguće izgraditi 'mentalnu čvrstinu' vežbama nalik na ovu? Kakve efekte po naše zdravlje mogu imati takve vežbe? Juri Bulanov, doktor sportske medicine, koji je puno radio na temu trening a snage i bodibildinga, razvio je sopstvene metode disanja zasnovane na zadržavanju daha. On to naziva hipoksičnim treningom disanja, budući da je kada zadržavamo dah količina karbon dioksida u krvi povećana, dok je njeno zasićenje kiseonikom smanjeno. Bulanov smatra da zadržavanje daha u stanju mirovanja ima snažan efekat na telo, ali dodaje da se mora praktikovati uz veliku dozu opreza. Zadržavanje daha je ekstremna vrsta treninga koja podrvgava organizam ekstremnoj količini stresa. Može biti korištena kao metoda fizičkog treninga namenjenog raznim sportovima, ali se intenzivno koristi u slobodnom ronjenju. Ukoliko vas interesuje konkretna tema, detaljne opise specifičnih metoda možete pronaći u knjizi ''Dahologija'' Stiga Avala Severinsena, četvorostrukog prvaka sveta u ronjenju na dah. Ipak, moje lično mišljenje stečeno kombinovanim iskustvima sportske medicine i borilačkih veština jeste da je važnije biti svestan svog disanja i poznavati metode njegovog kontrolisanja tokom fizičkih aktivnosti nego da ste u stanju da zadržite dah vrlo dugo. Ovaj treći deo zaključuje interviju Dinamo bloga sa Sergejem Zinatulinom. Za više informacija o radu doktora Zinatulina, i Frolovog respiratornog uređaja, molimo Vas da posetite: www.intellectbreathing.com i www.vitaltkoncept.se Autor Spyro Katsigiannis, Dynamo Club, naslov orginala "On Breathing: An Interview with Dr Sergey Zinatulin, Part 3" Prevod Dušan Dopuđa, Sistema škola Hrast
127
Brinu vas udarci? 25.9.2011 Imam utisak kao da je prošlo 100 godina otkako sam bio u Londonu na seminaru Martina Vilera - kako vreme leti! Jedna od tema o kojima je bilo reči bili su udarci, i kao što i sami znate, kao tema su toliko široki da smo za vreme trajanja seminara uspeli da tek malo zagrebemo površinu. Najinteresantnija misao koju sam čuo od jednog od učesnika (za koga mislim da je bio ili iz druge veštine ili mu je koncept udaraca bio prilično stran) bila je: "Da" li mislite da postoji mogućnost unutrašnjih oštećenja?" Ovo pitanje me je prenelo u period kada sam se i sam upoznavao sa udarcima u Sistemi i podsetilo me na sopstvene nedoumice koje sam tada imao. Po mom mišljenju, pitanje je sasvim validno, iako je moj stav malo napredovao kako je vreme prolazilo. Pretpostavljam da je većini ljudi ideja o udarcima u sopstveno telo (od strane druge osobe) u cilju boljeg razumevanja udaraca i načina njihove apsorbcije prilično čudna, te da mogu reći: ''Kako možete da radite tako nešto a da se ne povredite?''. Znam da i većina moje sopstvene familije misli da sam prilično čudan kada pričam o tome... Za vreme mog bavljenja karateom radili smo na čeličenju organizma, primanje udaraca je izgledalo kao ono u Sistemi, ali je u suštini bilo totalno drugačije. Stvorio sam snažnu volju koja mi je omogućila da izdržim jaku silu usmerenu na svoje telo, bez mnogo razmišljanja o tome kako da se nosim sa udarcima u cilju izbegavanja povrede – površinska oštećenja i modrice bile su normalna stvar.... Sve se vrtelo oko forsiranja sebe da se nosim sa tim koristeći prvenstveno snagu mišića, često se pitajući postoji li neki bolji način od tog. Posmatrajući kako je ljudsko telo sačinjeno, ne možete da se ne divite njegovoj konstrukciji, tome kako se sve savršeno uklapa, i kako koža, mišići i skelet štite vitalne organe ispod sebe. Organizam je izgrađen kao oklop, i u sadejstvu sa mozgom (koji je sam po sebi jednako dobar sistem zaštite) rezultuje efikasnim odbrambenim mehanizmom, koji, ako se pravilno koristi može pružiti zaštitu od zastrašujućih udaraca. Kada pogledate presek ljudskog torza i vidite koliko su u stvari organi blizu površini, morate se zapitati kako to da toliko tanak sloj mišića uspešno štiti nešto toliko krhko. Suočavanje sa sirovom silom koja dolazi iz pesnice ili štapa nije nerealno sve dok se primenjuju principi kao što su disanje i neprekidno kretanje.
128
Učenje apsorbcije udaraca nije lako. Takođe, tu je i psihološki momenat na kojem se mora raditi od samog početka. Razlog zbog kojeg je čovek na seminaru postavio pitanje ''Da li mislite da postoji mogućnost unutrašnjih oštećenja?'' može biti strah nastao nerazumevanjem, kao što se plašimo mnoštva stvari koje ne razumemo ili se ranije nisamo sretali sa njima. Mislim da je, osim aspekta štete (povreda), jedina druga misao koja vam može prolaziti kroz glavu ta da li će vas udarci boleti. To je momenat gde Sistemaši pomažu jedni drugima ne samo da se pripreme za udarački deo treninga, već i da se oporave jednom kada se on završi. Nije na meni da kažem postoji li verovatnoća povrede od udarca, jedino što mogu da kažem je da ja lično nisam osetio nikakve loše efekte; u par navrata sam imao malo modrica, ali to je bilo na početku bavljenja Sistemom – od tada ništa. Iako se Ruski Sistem bavi udarcima u (skoro) sve delove tela, akcenat je na grudima i abdomenu te je i u ovom tekstu njima posvećeno najviše pažnje. Ukoliko još jednom pogledate presek torza, primetićete da su organi strašno blizu površine, te se kao logično pitanje nameće: kako je moguće koristiti samo spoljni zaštitni mišić, disanje i kretanje u cilju apsorbcije udaraca? Dobro pitanje. Sistema je sama po sebi spor proces razumevanja načina na koji vaše sopstveno telo funkcioniše, i da budem iskren, najveći deo ovog saznavanja je na vama – eksperimenstisanje sa kontrolom disanja, manipulacija i kontrola različitih grupa mišića, i u zavisnosti od toga kako želite da se nosite sa udarcem, uključivanje i kretanja. Većina instruktora udarce deli prema ciljevima, odnosno njihovom karakteru – na površinske udarce, udarce u mišiće i udarce u organe. Ova podela zasnovana je na njihovoj dubini, međutim budući da se većina vitalnih organa nalazi tik ispod površine, mislim da je najbolje da pričamo o tome kako telesna težina pojedinca, njegova snaga, distavca i uglovi udaranja utiču na sam udarac. Površina kože relevantna je samo toliko što različita doza primenjene sile izaziva različite reakcije na njoj. Površinski udarac izgleda kao najlakši za rad, bar što se tiče onoga kome je usmeren, i obično se koristi u sadejstvu sa drugim pokretima, npr. kao prethodnica bacanju, dok udarci u mišiće više imaju ulogu ''podstrekača'', sredstva za prinudu. Recimo, ako ste u bliskoj borbi i vašeg protivnika je teško kontrolisati udarci u mišiće će ga prilično brzo dovesti u red. Udarci u organe su po meni osmišljeni kao ''zaustavni''; penetracija
129
sile je najdublja i može biti najopasniji vid udarca, tim pre što u pojedinim slučajevima potpuno ''gasi'' protivnikovo telo. Suočavanje sa svakim od ovih tipova udaraca u nekim slučajevima zahteva specijalne more, naročito ukoliko smo uhvaćeni izhnenada. Površinski udarci najčešće mogu biti parirani dobrim kretanjem u cilju njihovog skretanja, najčešće u samom pravcu udara, pri čemu je opuštenost mišića (tela) ključni faktor. Udarci u mišiće često zahtevaju opuštenost organizma radi razlaganja sile udarca u raznim pravcima; ponekad je najbolje rešenje pustiti udarac unutar tela iako to predstavlja psihološki izazov i može biti vrlo neprijatno, međutim uglavnom ćete biti u mogućnosti da se oporavite pomoću disanja. Duboki udarci u organe zahtevaju usaglašenije disanje radi "odnošenja" efekta udaraca van tela (govorimo o udarcima u abdomen). Moguće je stvoriti neku vrstu balon efekta koristeći spoljašnje stomačne mišiće uz istovremeno povećanje zapremina abdomena. U tom slučaju, pri udarcu stomak se deformiše nalik na loptu koja udara u tlo, i moguće je brzo se povratiti uz pomoć disanja. Ovaj sistem će vas prilično sačuvati i od najtežih udaraca. Kako se sve to dešava bez negativnih efekata po naše telo je prava misterija (za autora teksta, prim. prev.), ali sve što mogu da kažem je da funkcioniše! Priprema za udarce istovremeno gradi i vašu fizičku i psihološku snagu kroz vežbe pozicioniranja pesnica, vežbe guranja pesnicom, kombinovanih pritisaka na telo, masažom tela pomoću pesnica i grupnih masaža (pesnicama). Sve to se radi u cilju formiranja odgovarajućeg stava o primanju udaraca, bez dopuštanja negativnim faktorima (egu, npr.) da se umešaju. Zajednički rad u okviru grupe takođe potiskuje ego i pomaže svakom pojedincu da ukloni preteranu tenziju unutar organizma. Postizanjem opuštenosti uma i tela mnogo bolje ćete primati udarce i biti u mogućnosti da nastavite da radite ukoliko za tim postoji potreba. Važno je shvatiti da niko od nas nije supermen i da naravno i dalje oseća bol, ponekad se i povredi, ali uživa u osećaju blagostanja nakon udaračke sesije. Udarci u telo uvek me učine totalno opuštenim ali istovremeno i živim. Uklanjajući sav stres i tenziju koju nosim unutar mišića, istovremeno ih uklanjam i iz uma. Udarci su jedna od onih tema koje je veoma teško objasniti u jednom kratkom blog postu, ali sve što mogu da kažem je da vas uče jako mnogo o vama samima i da je jedini način da ih razumete njihovo praktikovanje.
Autor Steve Wildash, naslov orginala “Wondering about strikes” Prevod Dušan Dopuđa, Sistema klub Hrast Dopuna 9. oktobar 2012., klub Hrast Kao dopuna ovom tekstu može poslužiti eksperiment sa udarcima koji smo radili u pauzi seminara u Mađarskoj. Korištena je kamera koja snima usporen snimak (veliki broj frejmova) da bi se videlo rasprostiranje udarca. Prvo je probano sa macolom, a kasnije je instruktor Miloš Malić izveo udarac pesnicom. Efekti udarca na organizam iako naizgled razorni, nisu dugotrajni niti je bilo povreda bilo kakve prirode. Svi smo bili živi i zdravi kako tada tako i dan danas.
130
U pitanju je malo istraživačkog eksperimentisanja, na dobrovoljnoj bazi i jednom prilikom. Ono što je važno napomenuti je da ovo što je na snimku NIJE DEO REDOVNE PRAKSE na treninzima. Na treninzima se udarci i rad na primanju i oporavku od udaraca rade metodološki raščlanjeno, to jest postepeno i bez moranja.
131
Sistema, medicina i život 17.4.2011 Što više učim... Više shvatam koliko ne znam. Prvi put sam se susrela sa Sistemom kada sam otpočela novu fazu u svom životu, one godine kad sam upisala medicinsku školu. Iako još uvek u srednjim dvadesetim godinama pomišljala sam da sam već proživela dosta i da iako još ima stvari za učenje, one su u osnovi akademske, lake za usvajanje kroz rad i učenje. Autor teksta je doktor medicine zaposlena u vojsci. Po mom shvatanju, postati dobar doktor se postajalo prihvatanjem znanja i usavršavanjem neophodnih veština i tehnika koje su potrebne za obavljanje lekarskih dužnosti. Takav je bio i moj početni pristup Sistemi... Kao nosilac crnog pojasa i u Tekvondou i u Karateu i trenirajući i druge stilove kao Kung Fu i Džiudžicu, znala sam ako samo budem naučila veštine/tehnike koje sam videla da izvodi Vladimir i neki od njegovih starijih instruktora, da ću bez sumnje moći da se odbranim u bilo kojoj situaciji. U redu, znam da se neki od vas starijih učenika već smejete zbog naivnosti ovakvih izjava, da je velik broj vas došao zbog toga što je to izgledalo kul, izgledalo ekstremno ubojito i efikasno ili ste hteli izazov ili možda da ga sami date... Hmmm možda čak i sam Vlad? I sigurna sam da ste brzo uvideli da i nije baš tako. Da li se sećate frustracije kada ste pitali starijeg učenika ili instruktora da vam "pokaže taj pokret" ili ga pitali "kako je to uradio"? Ili možda kada ste pitali neko dublje pitanje i dobili odgovor "samo diši" ili "kreći se" ili ako smem da spomenem "moli se". Kao pripadnik vojske već nekoliko godina pretežno sa iskustvom u službi van zemlje, sećam se razmišljanja: "Ovde je sad stil koji izgleda ekstremno efikasno za postizanje onoga što je potrebno". Tako da mi je bilo prosto neshvatljivo kada mi je prilikom susreta s Vladimirom rečeno da se "opustim", "da prestanem da se bijem" i da "dišem". Nije mi bilo jasno kako neko s toliko vojnog iskustva može da kaže takve stvari i pritom zadrži ozbiljan izraz lica. Pomišljala sam čak da me možda nije shvatio ozbiljno; da možda nije razumeo da stvarno hoću i da mi je bilo potrebno da naučim da bih se odbranila. Dobro sad, nekoliko godina kasnije, znam, kako sam malo tada znala; o životu, o medicini, pa čak i o samoj sebi. Za mnoge od nas, koji treniramo Sistemu, sad već iskusnih, Vlad je u stanju da vidi šta nam je potrebno bolje od nas samih. Njegova neverovatna sposobnost da na najiskreniji način kaže dovoljno da te natera da razmišljaš (često duže vreme) mi je najviše pomogla u napredovanju; ne samo što se vežbanja Sisteme tiče već i na ličnom planu takođe. Jedan od najfascinantnijih aspekata koje sam naučila o Sistemi je kako je čvrsto bazirana na prirodnim fiziološkim aspektima tela. Kao student medicine, o fiziologiji sam slušala na časovima i neprekidno se obraćala knjigama da bih videla da li su ove tvrdnje u Sistemi bazirane na naučnim činjenicama. Mogu vas uveriti da nikad nisam čula tvrdnju o fiziologiji koju je dao senior Sistema instruktor za koju sam pronašla da je netačna.
132
Najčešće, sećam se diskusije na seminaru, gde je Konstantin postavio pitanje o zadržavanju disanja. U osnovi, njegov odgovor je bio da to nije štetno... Da najgora stvar koja se može desiti je da se možete onesvestiti i početi da dišete ponovo. Sa fiziološke tačke gledišta, ovo je apsolutno tačno (sve dok imate bezbedan prostor da to radite gde nećete udariti glavu ili se povrediti ako padnete). Mogu da idem u dubinu u vezi fizioloških receptora za kiseonik, i kako oni deluju na naše disanje, ali ne želim da vam dosađujem sa detaljima. Umesto toga bolje da vam dam jedan primer... Često, roditelji dovode dete da ga pregleda lekar, zabrinuti što njihovo dete zadržava svoj dah kad je ljuto, postane crveno, ljubičasto i ponekad se i onesvesti. Kao lekar, ja jednostavno razuveravam roditelje da ovo nije neobično za veoma malo dete koje ima nastup besa. Dete ovako neće nauditi sebi i da će odmah početi da diše ako se onesvesti, jer od tog trenutka gubi svoju voljnu kontrolu. To je vrlo uznemirujuće za roditelje, koji, prirodno, reaguju posle toga grleći dete i pokazujući veliku brižnost; ovako ohrabrujući detetovo "tražim pažnju" ponašanje. Odrasli takođe imaju ovu vrstu ponašanja - za odrasle je, za razliku od male dece, ono ograničeno strahom. Malo dete se ne plaši da će prestati da diše, za razliku od odraslog čoveka. Mnogi odrasli ne mogu da kontrolišu svoj strah i paniku dovoljno dugo da bi zadržavali dah dok se ne onesveste. Sistema vežbe disanja nam pomažu da se suočimo sa ovim strahom i prevaziđemo ga. Sistema sad prožima svaki aspekt mog života. Bilo da smirujem svoju uznemirenu decu, držim ruku umirućeg pacijenta ili govorim o strahu, pomažući pacijentu da se nosi s bolom kroz disanje, pomažući vojniku da se opusti pre akcije, ili koristim minimum napora i pokreta da izvučem pištolj i povučem okidač - sve se vraća na jednostavne, ali duboke reči, koje sam čula prvog dana i od tada na skoro svakom treningu: "Diši... kreći se... opusti se... prestani da se biješ... moli se". Zaista sam blagoslovena i zahvalna da imam ovo znanje, jer ono znači da ima još toliko toga da se uči i da je ovo divno putovanje u nova otkrića stvarno tek započelo. Prevod Dalibor Škorić, Sistema klub Hrast
133
Čeličenje organizma i lečenje vodom 23.1.2011 Genadij Petrovič Malahov: "Čeličenje organizma podrazumeva povećanu otpornost organizma na dejstvo meteoroloških faktora: hladnoće, toplote, sniženog atmosferskog pritiska, kao i na druge klimatske uslove." Odlomak iz knjige: Vodene terapije i čeličenja kod raznih oboljenja Zbog togu što terapije čeličenja pomažu obnavljanje procesa, koji su narušeni bolestima, široko se koriste za lečenje raznih bolesti. Bolest - to je, pre svega, gubitak sposobnosti ljudskog organizma da se navikne na promene sredine koja ga okružuje. Slabe funkcionalne mogućnosti organa i sistema, narušava se termoregulacija organizma. Savremeni uslovi života, kao u stakleniku, ne samo da su otupili reakciju organizma na dejstvo različitih temperaturnih uslova, nego su je sasvim i uništili. Oko 80% ljudi veoma jako reaguju na promene vremena. Iščezavanje ili slabljenje brzih reakcija organizma na loše vremenske uslove dovodi ne pripremljenog čoveka u raskorak. Otpornost organizma je smanjena - eto prehlade, eto i bolesti. Shodno istraživanjima P. K. Anohina, svaki čovečji organ ima 7 do 10-struku rezervu čvrstine. Ali mi gubimo tu čvrstinu zbog vlastite neaktivnosti, inertnosti, pogrešnog načina ishrane, ponašanja i drugog. Da bi se čvrstina obnovila i ojačala moramo promeniti sam odnos prema životu, prema svom organizmu-jačati ga i čelici ti.
Polivanje hladnom vodom kod hroničnih oboljenja Svaka hronična bolest je skup patologija od kojih stradaju najslabiji organi. Zato je beskorisno lečiti neki pojedinačni organ, treba jačati ceo organizam.
I ovde je polivanje hladnom vodom nezamenjivo. Njegova primena će jačati bolešću „podlokanu" strukturu. Pri polivanju proces prevođenja vode iz haotične (ortovod)u pravilnu
134
(parovod) cirkulaciju propraćen je istiskivanjem patološke energije, što se manifestuje u vidu najraznovrsnijih pogoršanja. Važno da se čovek ne uplaši, ne prestane i, još više, u nekim slučajevima korisno je da se češće poliva (3-4 puta na dan), obavezno češće hoda bos po zemlji, a zimi po snegu (makar po 1-2 minute). Polivanje sa 1-2 kante vode treba izvršiti na prethodno zagrejano telo. Posle odmah ući u toplu prostoriju i energičnim pokretima, trljanjem, zagrejati se da bi se pojavila odgovarajuća reakcija organizma. Pri postojanju hroničnih bolesti obično uzimamo lekove. U početku uzimajte lekove i koristite polivanje vodom. Posle toga obratite pažnju i vidite bez kojih lekova možete, a kod kojih možete smanjiti dozu. Ako postepeno koristite ovaj način čeličenja smanjiće se i neophodnost korišćenja lekova. Organizam će postepeno obnoviti celovitost svoje strukture i biće vam mnogo lakše. Ukoliko osećate jezu i hladnoću posle polivanja (to pokazuje da su vaši zaštitni mehanizmi i mehanizmi termoregulacije veoma loši) primenite toplu kupku. Kombinujte polivanjei tople kupke sve dok vaš organizam ne počne da brzo stvara unutrašnju toplotu. Slična polivanja preporučuju se samo u slučajevima kada je otpornost organizma oslabila.
135
Gruntovski: Duhovna priprema 22.1.2011 Odmah da kažemo, ništa novo mi nismo otkrili: u oblasti duhovnog vaspitavanja u čoveka nema ničega, osim religioznog iskustva. Zato se, po suštini stvari, mi obraćamo pravoslavnoj literaturi. Ovde ćemo se dodirnuti samo našeg aspekta toga. Svaka borbena situacija se svodi na to da li je čovek slobodan ili ne. Vernik oseća potrebu da bude u skladu sa idealima vere i da u bilo kojoj situaciji dejstvuje bez obzira na prepreke. Ali sloboda je dar Božji, i ostvaruje se stalnim nastojanjem ka posvećenosti (služenju). Bez tog napora sloboda ostaje iluzija. Tradicionalna kultura nije iziskivala od čoveka posebnih služenja – duhovnih podviga, jer je čovek svoj prirodni život živeo podvižnički. Neophodnost svesnog posvećivanja nastala je u vezi sa gubitkom tradicije – stvaranjem neprirodnih uslova življenja. Nikakvim vežbama se ne može Duh Božji razvijati, već se koncentriše pravednim življenjem. Zato je i jaka naša narodna kultura, naše narodno pravoslavlje, jer se za običnog čoveka svako „koncentrisanje“ odvijalo iza granica svesnog (a ne zato što smo mi „pravoslavni“, što je Zapad zapao u jeresi itd., već zbog snage arhaičnosti naše kulture). Jer, dovoljno je samo pomisliti kako smo „mi – ratnici Hristovi“, kako mi – „stojimo pod svetlošću milosti“ itd., i već, ni sami to ne primećujući, nalazimo se u đavolskoj milosti. Karakteristično je da mi u snu, kada duša kao da se „otkači“ od Boga (a njen stepen slobode, poput svakog entropijskom mehanizma, blizak je nuli), vidimo potpuno redukovan svet. U stanju straha, događa se to isto, zato i govorimo da je „sve bilo kao u snu“. Strah nije ništa drugo, do osećaj gubitka veze sa Bogom pred licem nasilja. Strah – to je košmarni san. No, čovek je sposoban da sačuva svoju slobodu, kako u snu, tako i na javi. Nas ne plaši nasilje samo po sebi (moguće traume ili čak smrt), već činjenica o nekažnjavanju nasilnika (čoveka nošenog đavolom), tj. neispunjen dug. Kao da nam Proviđenje ukazuje u tome na nekakvu totalnu opasnost. U svakom nasilju (bili mi toga svesni ili ne) mi vidimo odricanje od Boga. Predati se nasilju – znači odreći se Boga zajedno sa nasilnikom. Suprotstviti se nasilju – znači ostati čovekom – likom i delom. Strah je prirodno svojstvo tela i, kada se mi ne bismo visoko uzdizali svakakvim delima, telesno bi stalno bilo uz nas, a to znači i šansa da se uplašimo. Slobode - svojstva Bogom danog – čovek se lišava zajedno sa Bogom.
136
Dakle, ne postoje nikakve „duhovne vežbe“. No, i pored toga ih ima. To je sve ono što ulazi „na mala vrata“. To je odbacivanje suvišnog, izbor neophodnosti: u jelu, u pogledima, u ljudima, u delima. Sve to je ta Vežba, koju nam je Tvorac dao u vidu životnog puta. U čemu je suština tradicionalnog poimanja borenja u Ruskom Sistemu? – U pružanju takvog otpora zlu, koji nije sam po sebi nasilje. Borenje, samo po sebi, nikako ne protivureči hrišćanskoj zapovesti „okreni i drugi obraz“. U zapovesti se ne govori o pokornosti, već o mirnoći: o unutrašnjem miru – mir u duši, a ruke u akciji. Greh je zapravo, kada je stanje obrnuto. Setimo se lica Georgija Pobedonosca – to je ideal smirenosti i duga, koji je do nas doneo ruski ikonopisac. Koplje, koje ubija aždaju, samo je jedno drvce, a lice mu je neostrašćeno, a time i neustrašeno. Ovde stvar nije u simbolizmu ikone (imate koliko hoćete strašnog Mihaila, pa čak i Pantokratora), već u tome što je Mihailo postao idealom ruskog ratnika. To se primećuje i u folkloru: među duhovnim stihovima, onaj o Mihailu je najbliži junačkoj bajci, liku „dobroga junaka“. Preveo i za naš jezik prilagodio Dragan Milojević Svima kojima je ovaj tekst bio interesantan, preporučujemo i "To sam ja, Gospode" prvi i drugi deo. Ukratko o autoru: Andrej Gruntovski sin je Vadima Gruntovskog koji je pedesetih godina prošlog veka pokrenuo školu "Ruskog Pesničenja" u Petrogradu. Škola je posvećena očuvanju ovog tradicionalnog stila. Mnogi poreklo pesničenja u današnjoj Sistemi (Ruskom Sistemu) vezuju za ovaj narodni stil. Andrej, koji je autor ovog teksta, nasledio je oca.
137
Gruntovski: Psihologija Borbe 21.1.2011 ... unutrašnji mir uopšte ne govori i o spoljašnjem: u nekim slučajevima treba se praviti luckastim. To što je izlazak iz stresa napravljen u duhovnu sferu, a ne u emocionalnu, određuje različite psihološke tipove borbe. Uopšte, naša etika, i u dohrišćanskoj epohi, a naročito u pravoslavnoj, odbacuje životinjski put. Za početak, izvešćemo trostepenu analizu borbe: 1. Razgovorna faza – izjašnjavanje motiva agresije, ako i neophodnosti i oblika njenog ispoljavanja. Premda još uvek nema nikakvih dejstava, upravo se u ovoj fazi rešava u 90, ako ne i u svih 100% ishod borbe (razovorni stav). 2. Aktivna faza – moguća je samo uz ispoljavanje lične inicijative: prva kombinacija (0,2-1 sekunda) traje do reakcije protivnika (moguća je predodređenost distance). 3. Borba, kao takva – razmena udaraca, upućivanje i izbegavanje, zamasi, slučajni padovi itd. (svako delovanje u okviru nekog stila, ili bez njega, sposobnost kontrole distance). Kod profesionalaca se treća faza ne razlikuje od druge. Kod majstora sve se rešava još u prvoj. Ovde se valja setiti Suvorova. Istočne škole borenja su odvajkada razrađivale psihološke modele za drugu i treću fazu, u potpunosti propuštajući rešavanje pitanja prve faze religioznom sklopu borca. Što se tiče savremene sovjetske psohologije, nju je više interesovala prva faza – stadijum konflikta (ne želeći da se uče i ostale dve). Tehnika se i kod jednih i dugih razmatra tek u trećoj fazi, što isključuje iz upotrebe tri četvrtine udaraca i kombinacija. Kao najozbiljnija ističe se koncepcija V. Levija. Model je jednostavan: „agresor“ uvodi protivnika u ulogu „žrtve“ i, ukoliko mu ovaj to dozvoli, nekažnjeno ga ponižava, iz čega i dobija zadovoljstvo. U suprotnom slučaju, „agresor“ se bori sa svojim strahom i ukoliko pobedi, poput kockara koji blefira, dobija još veće zadovoljstvo. Zaključak je prost: treba zameniti uloge sa „agresorom“, preuzeti inicijativu. Pa ipak, stvar nije u tome da se preuzme inicijativa, već u tome da se pokažemo moralno u pravu. Osim toga, prve faze, kao uostalom i druge, može i da ne bude. I najzad, moguće je jednostavno umešati se u tuđu situacijy, i osnove za razmenu uloga neće ni biti. No, što je najvažnije, ostajući pri principu nenasilja, mi ne možemo prihvatiti ateističku poziciju V. Levija. Njegov metod (uz sve uvažavanje autoru) može se nazvati u potpunosti sovjetskim: klin se klinom izbija, strah – strahom itd. U principu, on nije daleko otišao u odnosu na naše bezimene vojne psihologe koji predlažu borbu sa strahom političkim metodima „gajenja mržnje prema klasnom neprijatelju“. Stvar je u tome da osim uloga agresora i žrtve postoji još i uloga svedoka. U toj ulozi mi provodimo skoro ceo svoj život, bivajući svedoci nasilja, kako na ličnom tako i na državnom nivou, a osim toga i svedoci unutrašnjeg nasilja, jer gotovo svakodnevno prelazimo preko svojih moralnih principa nemo se saglašavajući sa spoljašnjim nasiljem. Toliko smo se navikli na tu ulogu, da je i ne primećujemo. Uloga žrtve nije tako strašna - ona nema šta da izgubi. Na kraju krajeva, ona može da se žmureći baci u borbu, kao Grušnicki kod Ljermontova. Strašno
138
je svedoku. Strah da bi se od „svedoka“ moglo postati „optuženim“, ili čak „dželatom“ (a šta je gore?) ubija mnoge dobre namere. To nije slabost, već jak fiziološki mehanizam, koji se masovno javlja u vreme ratova, u logorima, ili na primer na skupovima i sl. – svuda, gde iz ličnosti deluje „društvena životinja“. Suština je u tome da, sve dok se odnosi grade na netradicionalnoj etici, pojedinac prosto nema odakle da crpi snagu za izizanje na duhovni nivo odnosa. Pa čak i lična vera čini čoveka žrtvom, ukoliko je Vera isključena iz društvenih odnosa, jer odakle onda uzeti svoji ličnu slobodu, ako Bog to svojstvo daje celom etnosu. Čovek hteo nehteo poprima neke stereotipe ponašanja, jer drugih nema. Njemu je lakše da se ne otima iz svog poniženja (ni zamena uloga ne pomaže), jer „agresor“ ide po utabanom putu... Stereotipi su već usvojeni, i njihovo ostvarivanje ne traži truda. „Jedinica-glupost, jedinica-nula...“ – nema ništa lakše nego poplašiti sovjetskog građanina. Ali najstrašnija je, naravno, uloga „dželata“: „ne sudite da vam ne bude suđeno“! Prelaz iz uloge „žrtve“ u ulogu „agresora“ može da spasi kožu, ali gubi dušu. Jedina prava uloga je – uloga neutralnog posmatrača, koji „presudu“ daje u ruke savesti, a ne emocija ili racionalnih zaključaka. To je „nedelovanje“, koje se ne sme mešati sa pasivnošću. – Čime se posmatrač razlikuje od svedoka? – Verom. Sve ostale uloge su povezane u krug instinktivnih mehanizama: biološka agresivnost, dostignuvši vrhunac, prelazi u strah. Strah, iscrpivši energetske resurse čoveka prelazi u agresivnost. Stvara se krug: svedok – žrtva – agresor – svedok (pošto je dželat uvek i svedok svog despotizma) – žrtva - ...Izlazak iz tog kruga moguć je samo naviše – u Veru, kroz Igru, tj. prelazak na viši moralni nivo. U suprotnom – vrhunac panike i očajanja! Kao što je već rečeno, unutrašnji mir uopšte ne govori i o spoljašnjem: u nekim slučajevima treba se praviti luckastim. To što je izlazak iz stresa napravljen u duhovnu sferu, a ne u emocionalnu, određuje različite psihološke tipove borbe. Uopšte, naša etika, i u dohrišćanskoj epohi, a naročito u pravoslavnoj, odbacuje životinjski put. No, u mnogim savremenim školama, kako istočnim tako i zapadnim (dovoljno je pogledati grimase Brusa Lija), stupanje na životinjski nivo se smatra idealom. Ali, taj put nije samo amoralan, već i nepraktičan: tu deluje zakon odražavanja - što je veća mržnja prema „žrtvi“, utoliko skorije će ona preću u strah pred njom. Može li se psihologija borenja svoditi na manevre na telesnom nivou? Nije li bolje poraditi na svojoj
139
duši? Dakle, psihologija borenja – to je pitanje vere. Ni manje, ni više od toga... U našoj tradicionalnoj kulturi (dok je postojala vera) to pitanje se uopšte nije ni postavljalo. Naravno, apstraktna vera se teško ostvaruje bez uvežbavanja adekvatnih situacija. One su i modelovane na tradicionalnom pesničenju. Obred, ako je to zaista bio obred, izgrađivao je etiku na praktičan način. Njemu dugujemo mnogo od svega najboljeg što postoji u ruskom karakteru.
Za kraj rasprave, moramo reći ponešto i o „paranormalnim“ pojavama u borilačkim veštinama. Te pojave su opet rezultat vere, a ne fizičkog vežbanja. Koliko god vi trenirali, na primer aikido, nećete ponoviti „čuda“ koja je ostvarivao osnivač škole Morihej Uješiba. Ako pogledamo žitija naših svetaca, takvim čudima ni broja se ne zna, i slabašni starci su molitvom postizali ono što atletama ne polazi za rukom. Čudesna dela pravednika mogu se pripisati Božjem Proviđenju, a šamanstvo – delima tame. I to i ostalo, oduvek se nalazilo u sukobu, a u borilačkim veština – ponajviše. Naučno osvedočen materijal na tu temu može se pronaći i u etnografskoj literaturi, od početka prošlog veka, pa sve do danas. Nesumnjivo, đavolsko iskušenje u oblasti borenja – vrlo je opasno iskušenje. Čuvajte se od pripisivanja rezultata svojih treninga sopstvenim snagama! Još više se čuvajte primene raznoraznih energetskih „dejstava“. Zapamtite, ako se kod vas nešto pojavi i vi možete da ga primenite za ne-dobro, onda to „nešto“ – očigledno nije od Boga. Autor Andrej Gruntovski
140
Šta je u stvari Sistem? 15.1.2011 Činjenici da odgovor na pitanje iz naslova nije lako dati u kratkim crtama uzrok je to što je ovaj vid borenja još uvek slabo poznat i raširen, i to ne samo kod nas ili u svetu, već i u samoj Rusiji iz koje i potiče. Ovde ćemo pokušati da doprinesemo razrešenju te nedoumice na jednom osnovnom nivou, a zainteresovani mogu deatljnije da se obaveste u na kraju navedenoj literaturi. Na najširem planu (ukoliko se on može nazvati širokim) sagledavanje porekla i sadržine sistema se obično dosta simplifikovano povezuje sa ruskim specijalnim jedinicama - Specnaz, i to kao nekakav jedinstven ruski način borenja duge tradicije utvrđenog oblika. Međutim, ni jedno ni drugo nije u potpunosti tačno.
Specnaz na terenu
Kao prvo, specnaz je oznaka (skraćenica) za sve vidove i grupe jedinica posebne namene, a koje nisu ni malobrojne (ALFA, OMON, VITJAZ, VIMPEL itd.) niti međusobno čvrsto po-vezane kako namenom tako ni sadržajem obuke, uključujući i borilačke metode. Mada se sistem vežba u ruskoj vojsci (pa i specnazu) on nije jedino, a još manje zvanično prihvaćen metod
141
obuke bliskoj borbi. Pošto tema ovog članka nije specnaz, nećemo dalje raspravljati o tom aspektu. Drugo, duga ratnička tradicija slovenskih naroda i veliki prostor njima naseljen iznedrili su mnoge načine borbe sa oružjem i bez njega. Neki od tih načina, koji se i danas praktikuju, bliži su izvornim ruskim narodnim veštinama nego što je to sistem, mada se on u određenoj meri i na njih oslanja. Primera radi pomenimo "stilove" BUZA (otprilike pijani stil) i SLAVJANO GORJECKAJA BORBA (pesničenje sa upotrbom nogu i specifičnh rvačkih zahvata). Sistem ima osnovu u slovenskoj kulturi kretanja i pokreta, baš kao i stariji buza i gorica, ali se od njih razlikuje svojom namenom. Budući da nijedan sistem borenja, kao ni kultura u kojoj je razvijen, ne može u tolikoj meri da se prilagodi svojem okruženju da bi postao statičan, svakako posledica razvoja samog okruženja (tehnologija, oružje, zakoni...) tako je i sistem nasledio drevnije oblike borenja. O tome nešto kasnije. U osnovi sistema je shvatanje čoveka kao "funkcionalnog sistema sa njegovom osnovnom osobinom - rešavanje postavljenog zadatka na različite načine" (Svjetailo, IRB). Već u ovoj definiciji (naglasak autora članka) vidi se individualni pristup u obuci, jer svako rešava zadatke na sebi odgovarajući način. Zbog toga je metodika obuke u sistemu takva da "borcu pruža maksimalnu otvorenost za informacije iz spoljašnje i unutrašnje sredine, u cilju optimalnog rešavanja zadatka" (isto). Odsustvo kanonizovanih tehnika i formalizovanih kretanja daje pojavni izgled relaksiranosti, što je po mnogima i temelj sistema. Međutim, i relaksiranost u borbi je zapravo posledica određenog režima delovanja psihofizičkih sistema tela.
Klasični stilovi deluju u režimu koncentracije pažnje, što ima za posledicu brzo psiho-fizičko iscrpljivanje usled velikog utroška energije koji taj režim iziskuje. Nasuprot tome, u sistemu se deluje u režimu "rasejanosti" pažnje. To omogućava delovanje na bazičnom, podsvesnom nivou koji usled svoje prirodnosti ne rasipa suvišnu energiju, ni vreme u procesu odvijanja borbe. Ovaj režim delovanja predstavlja suštinu onoga što nazivamo "ruska duša", mada to nije nešto što je uslovljeno nacionalnošću, i svakome je dostupno, ali je karakteristično za slovenske narode. Sama obuka u sistemu je zapravo stalno navikavanje na blisku borbu, gde se sticanje određenih psihičkih i fizičkih kvaliteta, karakterističnih za borca, javlja praktično kao nusprodukt, što te karakteristike svakako ne čini ništa manje poželjnim. 142
Usmerenje obuke u savremenom sistemu upravljeno je prema faktorima koji se u savremenim uslovima bliskog borenja javljaju kao presudni: ekonomičnost, brzina, hitrina, dubina i pravovremenost kretanja. Posledica takvog pristupa u obuci je efikasnost u borbi. Suština metodike u sistemu je prihvatanje straha kao prirodne i neophodne reakcije na impuls opasnosti. No, treningom u pomenutom režimu rasejanosti omogućuje se spoznavanje ličnih mogućnosti i prirodno delovanje u skladu sa njima. Kadočnikov Sistem kakav danas poznajemo razvijen je zahvaljujući radu pukovnika A. A. Kadočnikova koji je na temelju tradicionalnih borilačkih metoda, primenom savremenih naučnih dostignuća postavio principe i metode bez koji sistem ne bi postojao, ili barem ne u ovakvom obliku. Mnogi njegovi učenici su dalje te principe tumačili i razvijali na sebi svojstven način (što je u sistemu i poželjno), ali u Rusiji se sistem i danas zove "stil Kadočnikova". Ljudi i naučna dostignuća iz poslednjih pedesetak godina, koja leže u osnovi sistema su sledeći: 1. 2. 3.
zakon više nervne delatnosti I. V. Pavlova; vidovi psihičkih stanja V. M. i D. V. Kandibovih; biomehanički zakoni Kovalenka i Bernštajna.
Elementi delovanja na protivnika u sistemu su isti kao i u drugim borilačkim metodima (bacanja, udarci, poluge itd.), ali ono što se razlikuje jeste metod njihovog obučavanja i primene. Danas se mnogi bave podučavanjem samoodbrane, ali je dobrog trenera i/ili školu teško pronaći. Problemi koji postoje u poduci su sledeći:- trenerima sportskog borenja je teško da se na psihološkom planu odvoje od delovanja u okviru sportskih pravila, zbog njihovog prisustva na podsvesnom nivou. Osim toga, nedostaje im i iskustvo u vladanju borbenim oružjem u realnim situacijama (pod borbeno oružje ne mogu se svrstati nunčake, katana, kama i sl.). Uostalom, jedan od osnivača samboa , Oznobišin, još 1930, je primetio da "ti sistemi (reč je o boksu, savateu i đu-đucu), praktikovani u cilju čistog sporta, predstavljaju prekrasno sredstvo razvoja izdržljivosti, brzine, snage, hitrine, borbenosti i drugih fizičkih i psihičkih osobina i utoliko dobro pripremaju borca, ali još jednom ponavljamo, realnu, istinsku pripremu za ozbiljan sukob oni ne daju". Dok se kod drugih metoda treningom stvara dinamički stereotip kretanja koji je vrlo krut i ograničen (zarad navodnog ubrzavanja reakcije), u sistemu je naglasak na njegovoj fleksibilnosti, a u cilju lakšeg prilagođavanja u spoljašnjem okruženju (borbenoj situaciji). Stoga na treningu sistema nema bezbrojnih monotonih ponavljanja neke tehnike "do automatizacije". Primenom biomehaničkih principa i zakona omogućava se da se sve tehnike u kratkom roku maksimalno približe prirodnim pokretima.
143
Druga vrsta "učitelja-gurua" stavlja naglasak na tajnovitost, misterioznost i spiritualnost, u cilju marketinga, a bez realnog interesa za borbenu primenljivost onoga što podučavaju. Uzrok ovakvom stanju, i opstanku takvih škola, je izrazita retkost istinske goloruke samoodbrane u današnje vreme. Drugim rečima, ne postoji realističan test za raznorazne metode samoodbrane koji se nude. Po svojoj nameni borbeni metodi bi se mogli podeliti na:
vojne policijske sportske/građanske
Sistem je u osnovi vojni metod, i kao takav samo je jedan segment sistema preživljavanja u ekstremnim uslovima. Pri tome, biomehanika dejstava u sistemu je uslovljena i izgledom oružja i opreme koju vojnik nosi, dakle i po 20-30 kg, te je stoga usmerena ekonomičnost i efikasnost. Mnogi specijalisti podučavaju nekakvim sintezama odabranih tipičnih borbenih zahvata i situacija, što dovodi do ograničavanja lične inicijative. Nasuprot tome, u sistemu se ne podučavaju izdvojene tehnike i kombinacije, već se "razvija stalna spremnost za optimalna, svrsishodna dejstva na ispunjavanju borbenog zadatka" (Kadočnokov, PREDGOVOR). Nadamo se da smo u ovom članku uspeli da vam barem donekle približimo i razjasnimo šta stoji u osnovi ogromne mase i šarolikosti dejstava koja su spoljna manifestacija onoga što čini sistem. Ovde nije bilo moguće govoriti o konkretnim tehničkim sadržajima u obuci (udarci, bacanja, grupni rad, oružje itd.), koju sistem nudi, ali se nadamo da smo u vama probudili makar toliko interesa da se sa tim lično susretnete. Autor Dragan Milojević Literatura: 1. А. А. Светайло - Искусство рукопашного боя. Новые технологии "русского стиля". 2. А. А. Кадочников и др.- Философские, исторические и биомеханические аспекты рукопашного боя стиля А. А. Кадочникова. 3. И. Стрельцов - А.А. Кадочников-боевое искусство. (предговор А.А. Кадочникова) 4. А.К. Белов - Славяно-горицкая борьба. Изначалие. 5. А. И. Ретуинских - Russian Style of Hand-to-hand Combat Џ. Стјуард - Teorija kulturne promene.
144
Podsetnik za instruktora i učenika Ruskog Sistema 20.1.2011 Budi strpljiv ako napreduješ sporo. Završila se utabana staza kojom su drugi prošli. Sada si ti onaj koji prvi prolazi - a brdska staza nije drum. Sistema koji ti podučavaš, ranije nije bilo.
Podsetnik za trenere Sistema Trening treba organizovati tako da ne protiče kao monolog, gde "ja jedini znam i objašnjavam vama", već kao dijalog, razmena mišljenja, u kome svi razmišljaju. Ostavljaj kraj treninga ili konkretnog pokreta nedovršenim, pređi na drugo kretanje ili teoriju. To ostavlja radnu želju, da se vrati i još vežba. Primenjuj rastavljenje celog materijala na delove i ramatraj svaki deo posebno, i u odnosu na celinu. Trudi se da pripremiš za čas što je moguće raznovrsniji materijal (razgibavanje, opšte vežbe, specijalne vežbe, mentalni trening, igre, rad u parovima, bez oružja, sa njim itd.) Treba raditi po pravilu: "shvatili - idu dalje; nisu shvatili takođe idu dalje, ali ce se vratiti na taj zadatak za neko vreme, možda sa drugog polazišta ili sa drugog aspekta". Neka te ne zbuni odbijanje tvojih i primena sopstvenih rešenja zadataka koje si postavio. Možda je to znak da te vreme prestiže. Njegovi argumenti mogu da se suprotstave zastarelim znanjima. Ne obeshrabruj se ako dugo nema rezultata - uslovi za njegovu realizaciju nisu uvek tu. Stvaranje uslova, organizacije i metoda - takođe su značajni rezultati. Budi strpljiv ako napreduješ sporo. Završila se utabana staza kojom su drugi prošli. Sada si ti onaj koji prvi prolazi - a brdska staza nije drum. Sistema koji ti podučavaš, ranije nije bilo. Uči se da postavljaš i sebi i drugima oštra i neočekivana pitanja. Ona ti omogućuju da na probleme gledaš novim pogledima. Razobličuj, transformiši glavne zadatke. Svaki novi oblik znači i nove mogućnosti razmatranja. Svaka nova pozicija i način uvode svežu informaciju u proces rešavanja. Ne ispuštaj iz vida mogućnost profesionalnih ili uzrasnih deformacija. Te izmene vode predvidljivosti i šablonizmu rasudivanja. S godinama snaga čoveka opada i on sa sve manje spremnosti prihvata mogućnost korekcije sopstvenih pogleda na svet, pojavljuje se tendencija ka stereotipu u ponašanju i razmišljanju, narušava se reaktivnost na inovacije dolazi do "okoštavanja" psihe. 145
Pozitivno se odnosi prema iznalaženju rešenja u nejasnim situacijama. Tamo gde postoji određenost, nema mesta stvaralaštvu. Kultura u svim svojim vidovima treba da postane osnovni gradivni materijal u spoznaji onih tehnoloških sistema koji pomažu mišljenje i ostavljju u drugom planu problem pamćenja. Sistem podučava stvaralaštvu, lakoći, "udobnosti", lepoti. Ako na treningu ne stvaramo, nema ni učenja. Imaj oštro oko i živu ruku. Ti si jedan na jedan sa učenikom, razumi ga, obraduj, otkrivaj grane talenta, rečju, izgradi ga kao čoveka i kao ličnost. Ne čekaj laku pobedu. Po pravilu, takvu pobedu su izvojevali drugi. Budi poletan i u mislima i u delovanju. Mali cilj, mali i rezultati. Pri proveri čvrstine, lanac puca na najslabijem mestu. Tehnika, taktika, fizička i mentalna priprema su istog značaja. Pucanje bilo koje od ovih karika vodi do pucanja celog lanca, tj. do poraza. Jedan od kriterijuma uspeha učitelja je intuitivni osećaj perspektive. Perspektive sata, dana, godine, decenije. Ključ učitelja za učenika - ključ je za sebe. Učitelj je u očima učenika idol, i ostaje takvim tokom mnogih godina. Nauka pobede je složena, ali nauka podučavanja pobedi je još složenija. Poraz ubija slaboga, a jakome donosi snagu. Poraz omogućava jakom da otkrije ostatke duhovnog tereta i da analizira proživljeno. Dugi niz obučavanja je naporan i težak, ali učitelj na delu je učitelj u radu. Konačni cilj obuke je pobeda, a ona ne dolazi uvek. Ali ako se svejedno postigne, to donosi učitelju delotvornost. Učitelj mora da ovlada osećajem inovativnosti. Takav osećaj je primeren onima koji ce smelo zakoračiti u neviđeno, u neotkrivenu sadašnjost i budućnost. Ako ne zainteresuješ učenika novim stvarima, osećaj inovativnosti ce išceznuti. Otkrivaj mogućnosti svakog svog učenika. Oslobodi jakog iz slabog. Ne smeš tražiti od učenika ono što ti njemu nisi dao. Odsustvo neprijatelja mora se platiti odsustvom uspeha.
Podsetnik za učenike Sistema
146
Razumevanje procesa je iznad znanja kao takvoga. Istrajnost - ključ za tajne uspeha. Za pobedu u borbi snaga nije dovoljna, potrebni su znanje, umeće, navike i oštroumnost. Ako te je protivnik iznenadio, i još si živ - u tvojim je rukama. Što je beznadežnija situacija, to je povoljnija (korisnija). Popuštaj da bi oslabio suprotstavljanje. Ne trudi se da budeš jači od protivnika, već ga napadni tamo gde je slabiji od tebe. Izvršavaj sve sa minimalnim utroškom snage. Suvišna snaga daje suprotne rezultate. Shvati skrivenu mudrost: "Popusti da bi pobedio." Izmaknuti se bez prekidanja kontakta - to je cilj tvoje borbe. Ne boj se da se na treningu pokažeš smešnim i nespretnim. Strah i ljutnja su primereni i neophodni. Strah ne treba potpuno da isčezne. Opusti se, potrudi se da se maksimalno opustiš. Sve treba raditi sa razumevanjem. Nema zabranjenih zahvata u samoodbrani. Na koji način pobediti? Na bilo koji. Bez odbrane nema napada. Nipošto se ne upuštaj u borbu ako postoji druga mogućnost rešavanja situacije. U borbi se ne teži efektnosti već efikasnosti. Ne štedi protivnika ako on realno ugrožava tvoje zdravlje i tvoj život. U borbi nikada ne očekuj (i ne uzdaj se) samo jedan udarac ili zahvat. Ne boj se malih povreda, trudi se da izbegneš velike. Uvek budi spremen na neočekivani udarac ili napad. Uvežbane pokrete - ponovo uvežbavaj. Lagano ponavljanje omogućuje analiticko razmatranje, koje je vezano za ono što želiš da postigneš i time proširiš svoje poglede. Duh sistema je duh pobede - nezavisno od vrste oružja, tako da se može pobediti na bilo koji način.
147
U borbi, stanje tvoga duha ne treba da se razlikuje od svakodnevnog. I u borbi i u životu moraš biti koncentrisan ali smiren. Razumevanje smisla sistema u svoj njegovoj širini omogućuje uviđanje mogućnosti njegove primene u svim oblastim ljudskog života. Ne treba da imaš omiljeno oružje ili zahvat. Ne kopirajući druge, dejstvuj u skladu sa situacijom. Lični stil možeš razviti samo onda kada shvatiš optimalan stil. Treniranje - deo života koji krepi duh. Teško je shvatiti sebe bez predstave o drugima. Povremeno se izdvoj od glavnog zadatka, u prostoru i u vremenu. To omogućuje njegovo sagledavanje iz drugog ugla i perspektive. Red logičnih koraka se tada javlja i dovodi do "skoka" u rešenje. Menjaj vrednost i značenje delova zadatka. Promena vrednosti kriterijuma transformiše logičku analizu i omogućuje stvaranje drugih nizova rasuđivanja. Ne dopusti bilo kakva opravdanja za svoju pasivnost i lenjost. Prevod Dragan Milojević
148
Pitanja i odgovori Često postavljana pitanja i odgovori na njih
Mogu li da se priključim treninzima ako imam [nn] godina? Gornja granica ne postoji. Svako ko se oseća dovoljno sposobnim može da se priključi treninzima. Vežbanje nije u formi drila, već svako treba da prilagodi sopstvenim mogućnostima količinu napora. Čovek sebi postavi cilj, a instruktor je tu samo da mu pomogne da ga dostigne - ako je neko besciljan, instruktor ga svakako neće terati preko njegove volje. Odrasli su u obavezi da "slušaju svoje telo" i da paze na zdravlje. U izuzetnim situacijama može da se desi da vam je potrebno mišljenje lekara, i to važi za ljude koji su povređivali kičmu, operisali kolena, imaju srčanih problema i slično. Donja granica je negde oko 15 godina, s tim što svako maloletno lice treba da dovede jednog od roditelja (a može i oba) da se upoznamo a i da se roditelji upoznaju sa programom rada. Posle toga, za maloletnike važi da moraju da slušaju "ko veliki". Glavni razlog je da se izbegne povređivanje. Šta mi je potrebno od opreme da bih trenirao? Odgovor je ništa. U sali se trenira u čistim patikama, majici i donjem delu trenerke. Ljudi često koriste čvrste pantalone (vojne) umesto trenerke ali to nije obavezno. U Sistemi nema uniformi i pojaseva. U kasnijim fazama treniranja verovatno će vam zatrebati štap, trening nož, pištolj od tvrde gume-plastike, kratka palica i slično, ali ništa od toga niste obavezni. Da li osobe ženskog pola mogu da treniraju Sistemu? Da! Čak šta više, žene su više nego dobro došle pošto zbog nedostatka fizičke snage različite probleme rešavaju domišljatije i energetski efikasnije nego muškarci, a iz toga uvek može po nešto da se nauči. To ih čini vrednim članovima svakog kluba. Na drugu stranu, neke od vežbi podrazumevaju primanje udaraca u grudi, što žene ne rade tako da se određeni delovi programa prilagođavaju. Šta ako pada kiša? U dogovoreno vreme za trening napolju pada kiša, ili su najavili da će padati. To u principu ne bi trebalo da mnogo promeni naš plan. Nema lošeg vremena, ima samo lošeg izbora odeće. U programu treninga ima dosta stvari koje mogu da se rade i kada je podloga mokra. Isto tako, potencijalni napad vas neće zateći samo po suvom vremenu u idealnim laboratorijskim uslovima. Ipak, u slučaju nekih baš intenzivnih padavina, računajte da se trening neće održati ali je najbonje da se međusobno čujemo telefonom pre toga. Potrudite se da trener ima vaš broj telefona, da ste dali adresu elektronske pošte i da pratite fejsbuk stranicu kluba. U mom gradu ne postoji klub Sisteme, kada će se otvoriti?
149
Kada se neko od vaših sugrađana prihvati toga. Možda baš vi? Velika vešina klubova Ruskog Sistema rodila se iz trening grupa. Kada grupa zaineresovanih ljudi (a to može biti i 2 prijatelja za početak) reši da krene redovno da trenira, uči iz tekstova i sa instrukcionih videa, posećuje sporadično druge klubove i seminare, dovode instruktore da im drže radionice koje traju dan-dva. S vremenom se toj maloj grupi priključi još ljudi, najredovniji i najbolji se izdvoje kao treneri i eto kluba. Mi smo sa naše strane uvek radi da pomognemo takvu inicijativu. Ukoliko imate bilo kakvih pitanja, javite se na neki od kontakata Koliko vremena je potrebno da se nauči Ruski Sistem? Brzina savladavanja ove borilačke veštine zavisi od posvećenosti - vremena i energije koju ulažete. Da čovek bude sposoban da izvuče živu glavu ili zaštiti svoju porodicu u prosečnim životnim situacijama ne treba više od 6 do 12 meseci redovnih treninga. Da se savladaju svi principi i dostigne visok nivo sposobnosti koji se približava majstorstvu potrebno je više godina. Tu veliku ulogu igra i talenat, to jest vaša motorička sposobnost i karakter - da li ste osoba koja je fizički vešta i otvorena prema usvajanju novih znanja. Kratko rečeno, otvoreni ljudi koji su spremni da se suoče sa svojim manama i strahovima, koji su inače spretni i vešti, koji treniraju po nekoliko sati dnevno što redovno što vanredno napreduju kao metak. I obrnuto, na žalost Sistema nije pečeno pile koje samo pada sa neba na tanjir. Na vama je da sve uradite. Klub i instruktor su samo katalizatori. Miloš Malić
150
O PRIREĐIVAČU Rođen u Pančevu 1974. S početkom osnovne škole se seli u Beograd gde se školuje, živi i radi sledeće tri decenije. Od 2013. živi u glavnom gradu Norveške. Po zanimanju informatičarprogramer. Sa borilačkim veštinama se upoznaje od 6-te godine. Sa prekidima trenira različite veštine tokom proteklih 30 godina. Ekskluzivno trenira a kasnije predaje Sistemu duže od 15 godina. Pasionirani ljubitelj kampovanja, ribolova i preživljavanja u prirodi i urbanim uslovima.
Biografija u borenju Miloš Malić je ekspert za borilačke veštine, instruktor i trener. Bavi se Ruskim Sistemom od kad je dostupan u Srbiji. Zaljubljen u SISTEMU (RUSKI SISTEM) od samog početka pošto mu je dala odgovore na mnoga pitanja, vezana za borilačke, zdravstvene, psihološke i teme vezane za međuljudske odnose. Sertifikovan od strane Vladimira Vasiljeva i Mihail Rjabka kao kvalifikovan da drži treninge Sisteme. Osnivač i glavni trener Sistema kluba Hrast u Beogradu, a potom «Systema Oslo» u glavnom gradu Norveške. Redovno drži seminare u zemlji i inostranstvu. Nosilac je zvanja Operativni Trener u skladu sa pravilnikom o nomenklaturi sportskih zanimanja i zvanja po Zakonu o Sportu Republike Srbije.
Počeci u Sistemi su 2001. godine u klubu ARS. U tom periodu trenira i na nekoliko seminara Dragiše Jocića. Od 2002. godine trenira kod Aleksandra Kostića sa kojim je jedan je od osnivača kluba Vukovi gde je počeo da asistira kao instruktor a kasnije i da samostalno vodi treninge jedne grupe. Tokom ovih godina trenirao je kod više majstora iz Rusije i drugih zemalja, iz iste i drugih škola Sisteme. Prethodno iskustvo u borenju počinje sa 6 godina u džudo klubu Dinamo u Pančevu. Dalje se ređaju kjokušinkai karate, zatim aikido. Od ranih srednjoškolskih 151
dana do upoznavanja sa Ruskim Sistemom sporadično se bavio udaračkim sportovima bez pripadnosti nekom određenom klubu ili stilu. Osnovao je i vodio naš prvi borilački internet portal borenje.info tokom sedam sezona preko koga je stekao puno dobrih prijatelja. Pomaže rad u-klinchu.rs od pokretanja. Široko znanje o biomehanici, sportu i medicini produbljuje kroz praćenje biohacking projekata. Veruje u upoznavanje sebe, kvantifikaciju performansi, okretanje prirodi, nauci, veri i zајеdnici u traženju načina da se čovek poboljša. Trenutno vodi Systema Oslo (www.systema-oslo.com), učestvuje na seminarima poznatih majstora i drži seminare po pozivu.
152