Siromastvo Nezaposlenost i Socijalna Iskljucenost

Program Ujedinjenih naroda za razvoj

Siromaštvo, nezaposlenost i socijalna isključenost

Izvješće o siromaštvu, nezaposlenosti i socijalnoj isključenosti

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK 316.344.7(497.5) 364.65-058.34(497.5) 331.56(497.5) SIROMAŠTVO, nezaposlenost i socijalna isključenost / . - 1. izd. - Zagreb : Program Ujedinjenih naroda za razvoj, 2006. ISBN 953-99888-5-3 I. Siromaštvo -- Hrvatska II. Nezaposlenost -- Hrvatska III. Socijalna isključenost -- Hrvatska 460403027

Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP), je svjetska mreža UN-a za razvoj, koja zagovara promjene i povezivanje država sa znanjem, iskustvom te potencijalima kako bi se stanovnicima omogućilo da izgrade bolji život. Djelujemo u 166 država, pomažući im kako bi našli vlastita rješenja za izazove globalnog i nacionalnog razvoja. Razvojem lokalnih kapaciteta, te se države oslanjaju na ljude iz UNDP-a i široki raspon naših partnera. Kratki dijelovi ove publikacije mogu se reproducirati nepromijenjeni, bez odobrenja autora i pod uvjetom da se navede izvor. U ovoj publikaciji iznesena su mišljenja autora i nužno ne predstavljaju službeno stajalište UNDP-a.

Copyright © 2006. Nakladnik: Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) u Hrvatskoj Kesterčanekova 1, 10000 Zagreb, Hrvatska Uredništvo (abecednim redom): Lana Ofak, Nenad Starc (glavni urednik) i Senada Šelo Šabić Recenzenti (abecednim redom): Domagoj Račić, Nenad Starc, Paul Stubbs i Zdenko Babić Prijevod na engleski jezik i lektura (englesko izdanje): Davies d.o.o. te djelomično Snježana Kordić Lektura (hrvatsko izdanje): Kata Zalović-Fišter i Vicko Krampus Grafičko oblikovanje: KO:KE kreativna farma Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u Zagrebu, Hrvatska Prvo izdanje 2006.

Autori/ce (prema redoslijedu poglavlja): Zoran Šućur, Studijski centar za socijalni rad Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (O pojmu socijalne isključenosti i Hrvatsko iskustvo) Teo Matković, Studijski centar za socijalni rad Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Istraživanja socijalne isključenosti – Empirijska analiza socijalne isključenosti) Aleksandar Štulhofer, Odsjek za sociologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Istraživanja socijalne isključenosti – Empirijska analiza socijalne isključenosti) Branimir Šverko, Odsjek za psihologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Istraživanja socijalne isključenosti – Nezaposlenost i socijalno isključivanje) Predrag Bejaković, Institut za javne financije, Zagreb (Dugotrajna nezaposlenost – Odrednica socijalne isključenosti) Jasmina Papa, nezavisna konzultantica (Diskriminacija – Mehanizam socijalnog isključivanja) Nikola Pastuović, Odsjek za pedagošku, psihološku i didaktičku izobrazbu predmetnih nastavnika Učiteljske akademije Sveučilišta u Zagrebu (Obrazovanjem do socijalnog uključivanja) Matija Škegro, Državni zavod za statistiku (Statistički dodatak)

Sadržaj

Uvodna riječ

7

Predgovor

8

Prvo poglavlje: O pojmu socijalne isključenosti

10

1.1. Uvod u pojam socijalne isključenosti

10

1.2. Teškoće s određenjem

11

1.3. Dimenzije isključenosti

11

1.4. Isključenost i obrazovanje

12

Drugo poglavlje: Hrvatsko iskustvo

14

2.1. Siromaštvo i nezaposlenost

15

2.2. Socijalne mreže

20

2.3. Mladi

21

2.4. Romi

23

2.5. Zaključak

25

Treće poglavlje: Istraživanja socijalne isključenosti

26

3.1. Empirijska analiza socijalne isključenosti

26

3.1.1. Prostori prikraćenosti i raširenost socijalne isključenosti

27

3.1.2. Koliko su isključeni doista isključeni?

28

3.1.3. Tko su i gdje žive socijalno isključeni?

29

3.1.4. Zaključak

31

3.2. Nezaposlenost i isključivanje

32

3.2.1. Učinci produžene nezaposlenosti i zapošljavanja

33

3.2.2. Vjerojatnost zapošljavanja nezaposlenih osoba različitih obilježja

36

3.2.3. Zaključak

37

Četvrto poglavlje: Dugotrajna nezaposlenost – odrednica socijalne isključenosti

38

4.1. Značenje zaposlenosti i nezaposlenosti

38

4.2. Stanje u razvijenim i tranzicijskim zemljama

41

4.3. Stanje u Hrvatskoj

43

4.3.1. Dugotrajna nezaposlenost

43

4.3.2. Što je poduzeto

45

4.4. Zaključak

46

Peto poglavlje: Diskriminacija – mehanizam socijalnog isključivanja

48

5.1. Romi

49

5.1.1. Diskriminacija

50

5.1.2. Izazovi

52

5.2. Osobe s intelektualnim teškoćama

54

5.2.1. Diskriminacija

55

5.2.2. Izazovi

57

5.3. Zaključak

57

Šesto poglavlje: Obrazovanjem do socijalnog uključivanja

60

6.1. Predškolski odgoj

60

6.2. Primarno obrazovanje

61

6.3. Obvezno osnovno i srednje obrazovanje

62

6.4. Pogled u Europu

64

6.5. Obrazovno uključivanje/isključivanje u Hrvatskoj

66

6.5.1. Osnovno obrazovanje

66

6.5.2. Obrazovanje odraslih

66

Sedmo poglavlje: Preporuke

70

7.1. Mjere sustavnog praćenja socijalne isključenosti

70

7.2. Mjere radne aktivacije i zapošljavanja

71

7.3. Mjere vezane uz ublažavanje siromaštva

72

7.4. Mjere obrazovanja

72

7.5. Antidiskriminacijske mjere

74

7.6. Mjere senzibilizacije javnosti i poticanja društvene solidarnosti i filantropije

75

Dodatak 1: Metodološka objašnjenja za treće poglavlje

76

Empirijska analiza socijalne isključenosti (poglavlje 3.1.)

76

Nezaposlenost i isključivanje (poglavlje 3.2.)

77

Statistički dodatak

80

Ratificirane konvencije za zaštitu ljudskih prava

85

Literatura

86

Uvodna riječ

Održiv ljudski razvoj i socijalna isključenost dvije su suprotnosti. Dok se pojmu isključenosti i njezinim uzrocima u literaturi posvetilo dosta prostora, malo je toga objavljeno o tome kako glavni elementi isključenosti (siromaštvo, nezaposlenost i nedostatak socijalnih kontakata) zajedno stvaraju situaciju iz koje je prilično teško izaći. Socijalna isključenost mora se prevladati. Moralna je obveza svakome osigurati bolje mogućnosti u životu. Razmislite samo o brojkama: procjenjuje se da je 10 posto stanovništva Hrvatske, dakle, oko 440.000 ljudi, socijalno isključeno, uz dodatnih 5 posto kojima prijeti socijalna isključenost. Međutim, ne radi se samo o njima, već i o njihovim obiteljima i djeci koja već jesu i bit će pogođena socijalnom isključenošću, osim ukoliko se nešto ozbiljno ne poduzme. Pružanje jednakih mogućnosti i osnaživanje osjetljivih društvenih skupina uvelike će povećati njihove izglede da aktivno i produktivno sudjeluju u društvu. Velike su koristi od aktivnog doprinosa pojedinaca za društvo u cjelini, ne samo u smislu novčanih ušteda već i u smislu jače socijalne integracije, a što je posebno važno u svjetlu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji (EU). Saznanja koja prenosimo ovom publikacijom te praktične preporuke koje se u njoj nalaze šalju snažne poruke političarima, organizacijama civilnog društva, privatnome sektoru i vlastima. Socijalna isključenost nije izbor; ona predstavlja pokazatelj nejednake raspodjele socijalnog i materijalnog bogatstva, sve slabiju socijalnu solidarnost, ograničen pristup mogućnostima, te neprikladnu provedbu europskih i svjetskih normi i standarda. „Izvješće o siromaštvu, nezaposlenosti i socijalnoj isključenosti„ predstavlja u Hrvatskoj prvi korak k definiranju socijalne isključenosti, utvrđivanju njezinih posljedica na društvo i pružanju pomoći hrvatskoj Vladi da usvoji strategije i politiku kojima je cilj poboljšati status najosjetljivih skupina. Izvješće ujedno može i olakšati pripremu Zajedničkog memoranduma o socijalnom uključivanju, te tako pomoći Hrvatskoj u procesu njezina pristupanja EU. Ova publikacija ne pokušava obuhvatiti sve vidove socijalne isključenosti – taj će zadatak biti tema slijedećeg Izvješća UNDP-a o društvenom razvoju u Hrvatskoj za 2006. – umjesto toga ona pokušava povući poveznice između nezaposlenosti, siromaštva i isključenosti, što smatramo da je od velike važnosti za hrvatsko društvo. Želio bih se zahvaliti svima onima koji su svojom kreativnošću i dragocjenim znanjem olakšali pripremu ovog Izvješća, posebno bivšem Stalnom predstavniku UNDP-a u Hrvatskoj, g. Cornelisu Kleinu, pod čijim je vodstvom nastala zamisao za izradu ovog Izvješća.

Yuri Afanasiev Stalni predstavnik UNDP-a u Hrvatskoj

Predgovor

U ovom se Izvješću razmatra problem siromaštva, nezaposlenosti i socijalne isključenosti u Hrvatskoj. Tema se pojavila u svjetlu statusa Hrvatske kao zemlje kandidatkinje za pristupanje Europskoj uniji. Jednako kao i zemlje koje su joj prethodile, i Hrvatska se mora suočiti s mnogim izazovima u ispunjavanju zahtjevnih uvjeta EU-a. Jedan od tih uvjeta je i priprema Zajedničkog memoranduma o socijalnom uključivanju koji naglašava osnovne izazove s kojima se zemlja kandidatkinja suočava u odnosu na siromaštvo, socijalnu sigurnost i socijalnu isključenost, ocjenjuje prednosti i nedostatke trenutnih politika uključivanja te definira nacionalne prioritete i preporuke za budućnost. On ujedno služi i kao osnova za Nacionalne akcijske planove protiv siromaštva i socijalne isključenosti koje pripremaju sve nove države članice. Milenijska deklaracija i Milenijski ciljevi razvoja Ujedinjenih naroda u velikoj se mjeri podudaraju s prioritetima za socijalno uključivanje. Pozdravljajući mogućnost za još uspješniju zajedničku aktivnost, Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) i EU su započeli surađivati na ostvarivanju Milenijskih ciljeva razvoja i na jačanju procesa socijalnog uključivanja. Kako bi potaknuli nacionalnu raspravu na temu socijalne isključenosti i ovom pojmu dali praktičniju primjenu, UNDP u Hrvatskoj zajedno je s hrvatskim stručnjacima za siromaštvo, obrazovanje, zapošljavanje i manjinske skupine, odlučio poduzeti prvi korak k pokušaju razumijevanja opsega i implikacija koje socijalna isključenost ima u Hrvatskoj. Namjera je UNDP-a da nastavi poticati nacionalnu raspravu o socijalnoj isključenosti te da na istu temu pripremi Izvješće o društvenom razvoju u Hrvatskoj za 2006. To Izvješće će sadržavati još detaljniju analizu ostalih socijalno isključenih skupina u hrvatskom društvu koje nisu bile predmetom ove publikacije te ujedno predstaviti regionalnu sliku socijalne isključenosti u Hrvatskoj. Izvješće o drušvenom razvoju bit će izrađeno istovremeno kad i hrvatski Zajednički memorandum o socijalnom uključivanju, čime će se olakšati hrvatski napori pri integraciji u EU. Isključenost određenih pripadnika i cijelih skupina društva iz glavnih društvenih struja predstavlja jedan od ozbiljnijih izazova s kojima se svijet danas suočava. Općenito govoreći, pojedinci, društvene skupine ili zemljopisna područja mogu se smatrati socijalno isključenima ako se nalaze u nepovoljnom položaju u političkom, ekonomskom i/ili socijalnom smislu, ako nemaju pouzdanja, ako se osjećaju nemoćno ili u izvjesnoj mjeri društveno otuđeno, a što sve proističe iz kombinacije međusobno povezanih problema kao što su regionalna nejednakost, nezaposlenost, slabe stručne ili socijalne vještine, nizak dohodak, slabi stambeni uvjeti, visoka razina kriminaliteta i nasilja ili pripadnost manjinskoj skupini. Socijalna isključenost nije samo problem ekonomskog nepovoljnog položaja kao što su nizak dohodak ili nezaposlenost. Međusobno djelovanje različitih dimenzija socijalne isključenosti stvara različite obrasce i stupnjeve isključenosti, baš kao što ovo Izvješće i potvrđuje. Dok je lako prepoznati osobe koje su u potpunosti socijalno uključene, kao i one koje su potpuno isključene, puno je teže prepoznati one koji se nalaze negdje u sredini – u „sivom“ području – i kojima prijeti opasnost da budu socijalno isključene. Socijalna isključenost obuhvaća, slično kao neostvarena ljudska prava, nemogućnost pojedinca da pristupi javnim službama, da sudjeluje u životu zajednice i da djeluje u društvu s osjećajem osobnog dostojanstva. Većina zemalja nije razvila sustave za sprečavanje socijalne isključenosti. Države koje teže k članstvu u EU nisu izuzetak. Nedavni događaji u Francuskoj potvrđuju da ovaj problem nije ni blizu da bude riješen. Budući da nema zajedničkog provedbenog mehanizma EU-a za socijalno uključivanje, vlade lako marginaliziraju problem socijalne isključenosti te na prvo mjesto prioriteta svoje zemlje stavljaju gospodarska i politička pitanja. Nacionalne strategije za borbu protiv socijalne isključenosti, a koje se ujedno odnose i na ostvarivanje ljudskih prava moraju pokušati izvući najosjetljivije skupine iz njihove nepovoljne situacije i sprečiti daljnje isključivanje pojedinaca i skupina kojima prijeti ta opasnost. Kreatori politike uključivanja mogu, kad je to potrebno, izdvojiti određene posebno ranjive skupine (primjerice beskućnike, osobe s invaliditetom, ovisnike o narkoticima, djecu bez roditeljske skrbi, Rome i ostale manjine, maloljetne majke i bivše osuđenike), no moraju biti svjesni da ne postoji jedinstveni instrument koji bi mjerio socijalnu isključenost skupina s različitim socijalnim i demografskim karakteristikama. U svojim naporima da spriječe ili ublaže isključenje, kreatori politike trebali bi koristiti različite mjere i strategije. Jasno je da nije moguće u jednom koraku obuhvatiti sve socijalno isključene skupine, a to ne može niti ovo Izvješće. Umjesto toga, ono nastoji dati ocjenu problema socijalne isključenosti i predložiti načine njezinog rješavanja.

UNDP Izvješće o siromaštvu, nezaposlenosti i socijalnoj isključenosti

Prvo poglavlje ovog Izvješća definira socijalnu isključenost onako kako je ona trenutno definirana u Europi i razrađuje njezine tri osnovne komponente: siromaštvo, nezaposlenost i socijalnu izolaciju. Drugo poglavlje daje uvid u sve složenije hrvatsko iskustvo sa socijalnom isključenošću, siromaštvom, nezaposlenošću i socijalnim mrežama, te ujedno prikazuje mlade i Rome kao primjer socijalno isključenih skupina ili onih koji se nalaze u višestruko nepovoljnom položaju. Treće poglavlje prikazuje dvije studije socijalne isključenosti. Prva studija predstavlja preliminarnu empirijsku analizu socijalno isključenih osoba u Hrvatskoj, s prikazom regionalne distribucije i demografskih karakteristika socijalno isključenih. Druga studija prikazuje nezaposlenost kao jedan od najvažnijih elemenata socijalne isključenosti te pridaje posebnu pozornost dugotrajno nezaposlenima koji su u longitudinalnoj studiji kao skupina praćeni kroz razdoblje od dvije godine, jasno ukazujući da dugoročna nezaposlenost vodi k socijalnoj izolaciji i siromaštvu. Četvto poglavlje uspoređuje stanje dugotrajne nezaposlenosti u Hrvatskoj sa stanjem u državama članicama EU te naglašava mjere provedene do sada, istovremeno pružajući preporuke za aktivnu politiku tržišta rada. Peto poglavlje daje nekoliko praktičnih primjera poteškoća, nerazumijevanja i diskriminatornih postupaka u odnosu na obrazovanje Roma i djece s poteškoćama u učenju. Šesto poglavlje bavi se obrazovanjem kao jednim od mogućih uzroka socijalne isključenosti istovremeno naglašavajući njegovu presudnu važnost za socijalno uključivanje. Konačno, sedmo poglavlje pruža preporuke za sustavno praćenje socijalne isključenosti, uključivanje kroz obrazovanje, radno aktiviranje, uklanjanje siromaštva i diskriminacije, podizanje javne svijesti o problemima socijalne isključenosti, te poticanje društvene solidarnosti i aktivnosti.

Urednici


Prvo poglavlje:

O pojmu socijalne isključenosti

U 1989. godini pojam socijalne isključenosti postao je sastavnim dijelom preambule Europske socijalne povelje – temeljnog dokumenta Vijeća Europe o socijalnim pravima.

1.1. Uvod u pojam socijalne isključenosti U posljednjih desetak godina socijalna isključenost je postala jedna od najpopularnijih tema društvenih znanosti. Neki čak smatraju da je socijalna isključenost „glavni društveni problem našeg vremena“ koji potiskuje stare ustaljene pristupe, posebice siromaštva i marginalizacije. U 1989. godini pojam socijalne isključenosti postao je sastavnim dijelom preambule

Europske socijalne povelje – temeljnog dokumenta Vijeća Europe o socijalnim pravima. Povelja je dopunjena i izmijenjena 1996. godine, kada je uvedeno novo pravo – „pravo na zaštitu od siromaštva i socijalne isključenosti“. Devedesetih godina XX. stoljeća socijalna politika Europske unije (EU), dovela je do oblikovanja zajedničke strategije u borbi protiv socijalne isključenosti na Europskom vijeću u Lisabonu 2000. godine (tzv. model otvorene koordinacije).

Okvir 1.1.: Politika socijalnog uključivanja u EU – Pet elemenata modela otvorene koordinacije 1. Zajednički ciljevi u području siromaštva i socijalne isključenosti dogovoreni su na samitu Vijeća EU u Nici u prosincu 2000. i revidirani na zasjedanju u prosincu 2002. – Employment, Social Policy, Health and Consummer Affairs Council. Ti ciljevi definiraju politiku unutar koje se zemlje-članice obvezuju da će „poduzeti korake kako bi učinile odlučan napor prema iskorjenjivanju siromaštva“ do 2010. godine. 2. Nacionalni akcijski planovi protiv siromaštva i socijalne isključenosti, poznati kao National Actions Plans on Social Inclusion ili NAPs/incl, glavni su kanali putem kojih države-članice preciziraju svoj odgovor na zajednički dogovorene ciljeve. NAPs/incl slijede dogovorenu strukturu i pokrivaju dvogodišnje razdoblje. Prve je planove 15 članica EU podnijelo u lipnju 2001., a druge u lipnju 2003. godine. Deset novih članica podnijelo je svoje prve akcijske planove u srpnju 2004. godine za razdoblje do sredine 2006. godine. 3. Zajednički memorandumi o socijalnom uključivanju, poznati kao Joint Inclusion Memoranda ili JIMs. Oni su prethodili NAPs/incl procesu, oslikavajući situaciju i političke prioritete vezane uz siromaštvo i socijalnu isključenost u novim zemljama-članicama prije njihova punopravnog članstva. Deset takvih JIMs-ova potpisali su Europska komisija (EK) i predstavnici nacionalnih vlasti 18. prosinca 2003. godine. JIM za Bugarsku potpisan je u veljači 2005., a za Rumunjsku u lipnju 2005. JIM proces ostaje na snazi za sve zemlje koje se pridružuju EU. 4. Zajedničko izvješće o socijalnom uključivanju, a što znači odgovor različitih tijela EU na NAPs/incl. Prvo je takvo izvješće podneseno na Europskom vijeću u Laekenu u prosincu 2001. Drugo znatno detaljnije izvješće napisano je u prosincu 2003. i prihvaćeno u ožujku 2004. godine, a izvješće koje sadržava analizu NAPs/incl 10 novih država članica prihvaćeno je 2005. Od 2005. godine novost je zajedničko izvješće o socijalnoj zaštiti i socijalnom uključivanju, a koje se planira objavljivati jednom na godinu. 5. Pokazatelji socijalne uključenosti u EU. Belgijsko predsjedanje EU, u drugoj polovici 2001., potaknulo je proces izrade pokazatelja siromaštva i socijalne isključenosti. Oni su poznati kao laekenski pokazatelji jer su inicijalno odobreni na samitu Europskog vijeća u Leakenu u prosincu 2001. Dogovoreno je da pokazatelji obuhvaćaju tri razine: (1) 10 primarnih pokazatelja financijskog siromaštva i materijalne deprivacije, zaposlenosti, zdravlja i obrazovanja; (2) sekundarni pokazatelji, koji su komplementarni prvima, ali ih detaljnije razrađuju; (3) pokazatelji koje zemlje same odluče dodati u svoje NAPs/incl, a koji im pomažu u reinterpretaciji primarnih i sekundarnih pokazatelja i/ili osvjetljavaju specifičnosti pojedinog područja.1

Potrebno je istaknuti da su prva dva elementa modela otvorene koordinacije osnovica za povlačenje sredstava iz strukturnih i kohezijskih fondova Europske

unije dok su treći, četvrti i peti elemenat zamišljeni kao pokazatelji nacionalnih specifičnosti i za njih nisu predviđena značajnija sredstva iz EU fondova.

Stubbs, P., Zrinščak, S. (2005.). Proširena socijalna Europa? Socijalna politika, socijalna uključenost i socijalni dijalog u Hrvatskoj i Europskoj uniji, u: K. Ott (ur.) Pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji, str. 157-180. Institut za javne financije, Zagreb i Zaklada Friedrich Ebert; http://europa.eu.int/comm/employment_social/social_inclusion/index_en.htm

1

10 UNDP Izvješće o siromaštvu, nezaposlenosti i socijalnoj isključenosti


U okviru aktivnosti „Pretpristupne strategije Europske unije za Republiku Hrvatsku“ pokrenute su 2005. godine dvije značajne aktivnosti suradnje u području zapošljavanja i socijalne uključenosti. Rezultat aktivnosti u području zapošljavanja trebao bi biti izrada i zaključivanje Zajedničke procjene prioriteta politike zapošljavanja (Joint Assesment of Employment Policy Priorities, tj. JAP), a rezultat aktivnosti u području socijalne uključenosti treba biti izrada i zaključivanje Zajedničkog memoranduma o socijalnom uključivanju (Joint Inclusion Memorandum, tj. JIM). Svrha izrade ovih dokumenata jest priprema za puno sudjelovanje u započetim metodama koordinacije u procesu pristupanja Hrvatske EU. JAP je jedan od evaluacijskih dokumenata zemlje kandidata na području politike zapošljavanja kojim se definira politika zapošljavanja i preoblikovanja institucija u skladu sa zahtjevima europske strategije zapošljavanja i provedbenih mehanizama Europskog socijalnog fonda. JIM je dokument čiji je cilj priprema države za punu primjenu metoda otvorene koordinacije na području socijalne uključenosti od dana stupanja u članstvo EU. To znači početak provođenja socijalnih ciljeva EU u području borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti kroz nacionalnu politiku, uzimajući u obzir posebnosti svake zemlje kandidatkinje. Sredinom 2003. godine Hrvatska je aktivno započela provedbu Milenijske deklaracije Ujedinjenih naroda (UN), definiranjem Milenijskih ciljeva razvoja na nacionalnoj razini. Rezultat suradnje predstavnika resornih ministarstava i drugih tijela državne uprave, te nevladinih udruga i mnogobrojnih stručnjaka, kao i Programa UN-a za razvoj (UNDP), u Hrvatskoj, bila je izrada „Nacionalnog izvješća o provedbi ciljeva Milenijske deklaracije Ujedinjenih naroda“ u srpnju 2004. godine. U spomenutom izvješću definiran je cilj u pogledu siromaštva koji glasi „prepoloviti broj osoba koje se smatraju siromašnim do 2015. godine“. Ujedinjavanje Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva europskih integracija u jedinstveno Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija pruža priliku za osiguranje integriranja pitanja Milenijskih ciljeva razvoja u širi kontekst europskih integracija, kao ključnog procesa koji definira kontekst razvojnih procesa u Hrvatskoj, što im može dati dodatni zamah i osigurati usklađeniji pristup, nego što je to do sada bio slučaj, te u tom smislu doprinijeti

boljem stupnju izvršenja relativno zahtjevno postavljenog cilja o smanjenju siromaštva do 2015. godine iz Nacionalnog izvješća.

1.2. Teškoće s određenjem Učestalo korištenje pojma socijalne isključenosti nije rezultiralo njegovom zadovoljavajućom jasnoćom, što znači da on još nije dobro teorijski utemeljen niti empirijski potvrđen. Mnoge ideje vezane za isključenost formulirane su u službi jezika politike. Socijalnu isključenost stoga treba shvatiti kao tzv. kišobran-koncept, a ne kao pojam koji se može precizno operacionalizirati. Pojedine zemlje imaju vlastite (službene) definicije socijalne isključenosti (Velika Britanija je, na primjer, osnovala poseban međuresorski Odjel za socijalnu isključenost - Social Exclusion Unit). Francuska je jedinstvena po tome što je 1998. godine donijela Zakon protiv isključenosti.

Socijalnu isključenost treba shvatiti kao tzv. kišobran-koncept, a ne kao pojam koji se može precizno operacionalizirati.

1.3. Dimenzije isključenosti U namjeri prevođenja koncepta socijalne isključenosti u mjerljiv instrument, EU je 2001. godine prihvatio prvi skup pokazatelja za praćenje socijalne isključenosti, poznatih kao laekenski pokazatelji. Riječ je o 18 statističkih pokazatelja koji pokrivaju 4 dimenzije socijalne isključenosti: financijsko siromaštvo (dohodak), zaposlenost (tržište rada), zdravlje i obrazovanje. Međutim, stvaranje liste je samo prvi korak u standardiziranju mjerenja i analize pokazatelja socijalne isključenosti. Nekoliko nedavnih studija još uvijek se razlikuje u načinu prikupljanja i analiziranja podataka (u izvješćima koja se temelje na podacima dobivenim putem European Community Household Panel (ECHP), korišten je drugačiji broj i struktura pokazatelja socijalne isključenosti i nemonetarne prikraćenosti2). Način analize empirijskih pokazatelja postaje važan stoga što analize socijalne isključenosti pokazuju da nema koncentracije dimenzija isključenosti u stanovništvu. Višedimenzionalna prikraćenost te kombinacija materijalne i relacijske isključenosti obilježje je razmjerno malog broja ljudi u razvijenim zemljama. U Njemačkoj nitko nije bio pogođen s više od pet od mogućih jedanaest dimenzija3, a 8% stanovnika bilo je isključeno iz tri i više područja4. Tek kod 11% ispitanika isprepliću se distribucijske i relacijske dimenzije isključenosti. U 12 zemalja EU-a, u tri ili četiri dimenzije bilo je isključeno između 1 i 6 posto stanovnika5.

2

http://www.europa.eu.int/comm/eurostat

3

Pristupi socijalnoj isključenosti u sklopu zemalja EU uglavnom se naslanjaju na dvije istraživačke tradicije: anglosaksonsku tradiciju istraživanja siromaštva, koja naglašava utjecaj raspodjele financijskih/materijalnih dobara i „društvenih nagrada“ na socijalnu isključenost (distribucijski aspekti) i francusku (frankofonsku) tradiciju koja ističe utjecaj društvenih veza i odnosa (relacijski aspekti). Distribucijski aspekti uključuju: dohodak, osnovne elemente životnog standarda, tržište rada, obrazovanje, stambene uvjete, zdravlje i rezidencijalni prostor, a relacijski aspekti uključuju: socijalne veze, sudjelovanje u civilnim organizacijama, sudjelovanje u političkom životu i obiteljski život.

4

Böhnke, P. (2001.) Nothing Left to Lose? Poverty and Social Exclusion in Comparison. Empirical Evidence on Germany. Social Science Research Center. Berlin, Germany.

5

Tsakloglou, P., Papadopulos, F. (2002.) Aggregate Level and Determining Factors of Social Exclusion in Twelve European Countries. Journal of European Social Policy, Vol. 12, No. 4, 2002, p. 211-225.


11


Socijalna isključenost se najčešće poima kao začarani krug koji ima tri sastavnice: nezaposlenost, siromaštvo i socijalnu izolaciju.

1.4. Isključenost i obrazovanje Bez obzira na različite pristupe, isključenost se najčešće poima kao začarani krug koji ima tri sastavnice:

nezaposlenost (marginalizacija na tržištu rada), siromaštvo i socijalna izolacija6 (slika 1.1.).

Slika 1.1. Obrazovanje i „začarani krug“ socijalne isključenosti

Socijalna izolacija

Siromaštvo

Nezaposlenost

Obrazovanje

Napomena: Strelice s punim crtama upućuju na čvršću prirodu veze, dok strelice s isprekidanim crtama označavaju slabije i varijabilne veze.

Različite sastavnice socijalne isključenosti utječu jedna na drugu, stvarajući spiralu nesigurnosti koja završava stalnim i višestruko uskraćujućim okolnostima. Uskraćivanje obično započinje gubitkom zaposlenja, a gubitak posla vodi prema znatnom pogoršavanju životnog standarda, odnosno prema riziku siromaštva. Život u siromaštvu stvara dodatne teškoće pri traženju posla i pridonosi tomu da pojedinci bivaju uhvaćeni u zamku dugotrajne nezaposlenosti. U isto vrijeme, nezaposlenost i siromaštvo otežavaju sudjelovanje u društvenim aktivnostima. Zbog nedostatka novca i stigmatizacije koju može uzrokovati nezaposlenost, reduciraju se socijalne veze i raste vjerojatnost socijalne izolacije. Ako se razdoblje nezaposlenosti, a time i siromaštva produži, pojavit će se tenzije u obiteljskim i bračnim odnosima. Drugim riječima, porast će vjerojatnost raspada bračne i obiteljske zajednice. Nedostatak novca pogoršava ne samo obiteljske odnose nego i veze s prijateljima, susjedima, srodnicima, s obzirom na to da su „socijalne razmjene“ nužne za održanje socijalnih odnosa. Nastala socijalna izolacija povratno nepovoljno utje6

če na izglede za zapošljavanje jer su takvi pojedinci odvojeni od izvora informacija i potpore potrebne u traženju zaposlenja. Socijalna isključenost ponajprije se shvaća kao isključenost iz tržišta rada. Kada se inzistira na središnjoj ulozi rada, onda se ne misli samo na to da je rad temelj ekonomske nezavisnosti, već da i promiče određene moralne vrijednosti, kao što su samopoštovanje, želja za napredovanjem i sl. Međutim, oni koji ističu središnje mjesto rada u društvu nerijetko svode građanski status na sudjelovanje u gospodarstvu i zanemaruju činjenicu da postoje velike nejednakosti među onima koji rade za plaću. No, ako se socijalna isključenost poima prije svega kao isključenost iz tržišta rada, odnosno ako je zapošljavanje preduvjet uključivanja, onda je obrazovanje jedan od ključnih mehanizama socijalnog uključivanja (ovo je poruka velikog broja dokumenata EU-a). Stupanj zapošljivosti povezan je s posjedovanjem kvalifikacija i vještina. Ipak potrebno je istaknuti da određenje pojma socijalne isključenosti – koncentrirano na mogućnost

Room, G. (ed.) (1995.) Beyond the Threshold: The Measurement and Analysis of Social Exclusion. The Policy Press. Bristol, United Kingdom; Silver, H. (1994.) Social Exclusion and Social Solidarity: Three Paradigms. International Labour Review, Vol. 133, No. 5-6, 1994, p. 531-578; Kronauer, M. (1998.) „Social Exclusion“ and „Underclass“ – New Concepts for the Analysis of Poverty, in H. Andress (ed.) Empirical Poverty Research in Comparative Perspective, p. 51-73. Ashgate. Aldershot, United Kingdom; Gallie, D. (ed.) (2004.) Resisting Marginalization: Unemployment Experience and Social Policy in the European Union. Oxford University Press. Oxford, United Kingdom.



aktivne participacije na tržištu rada - je dobrim dijelom točno, ali ipak preusko. Naime, u većini društava postoji određeni (istina mali broj), broj dovoljno bogatih pojedinaca koji dobrovoljno ne participiraju na tržištu rada, a za njih se ne može reći niti da su siromašni niti socijalno isključeni. Obrazovanje utječe na socijalno uključivanje kroz obrazovna postignuća, cjeloživotno obrazovanje, lakše sudjelovanje u plaćenom radu. Obrazovani su pojedinci mobilniji i lakše se prilagođavaju novim okolnostima. Vrlo se često socijalna isključenost i obrazovni neuspjeh smatraju uzročno povezanima. Socijalno isključeni nerijetko se suočavaju s problemom nedostatka znanja i vještina. Obrazovanje pridonosi ne samo stjecanju znanja i vještina već utječe na socijalizaciju, uključivanje i osnaživanje pojedinaca. Obrazovanje je, uz ostalo, sredstvo osobnog ispunjavanja. S druge strane unutar modernih društava postoje određene socijalne zajednice relativno manje obrazovanih pojedinaca koje se mogu smatrati siromašnim (prema standardima), ali ne mora nužno značiti da su pojedinci unutar tih zajednica pogođeni socijalnom isključenošću. Ipak je potrebno naglasiti da se tu radi o određenim specifičnim zajednicama i socijalnim skupinama za koje je kao grupu ponekad moguće razmatrati je li cjelokupna zajednica pogođena problemom, uvjetno rečeno, socijalne isključenosti.

Problem socijalne isključenosti sigurno se ne može riješiti samo obrazovnom reformom i višim obrazovnim težnjama. Bolje obrazovanje neće automatski ukloniti socijalnu isključenost. Na socijalnu isključenost, a i na samo obrazovanje utječu: dohodovna nejednakost, klasne i/ili etničke podjele u društvu, prostorna razdvojenost, globalizacija, raspodjela moći, stratificirana priroda tržišta obrazovanja itd.7 Promjene u obrazovanju i obrazovnim aspiracijama nisu dovoljne da bi se nadoknadila nedostatna ponuda radnih mjesta ili visoka kompetitivnost suvremenog (globaliziranog), tržišta rada. Nečija obrazovna postignuća mogu biti „poništena“ zbog diskriminacije poslodavaca prema njima na temelju dobi ili spola. Stoga obrazovna postignuća trebaju pratiti drugi čimbenici koji omogućuju uspješnost na poslu i zadovoljstvo u životu.

Ako se socijalna isključenost poima prije svega kao isključenost iz tržišta rada, onda je obrazovanje jedan od ključnih mehanizama socijalnog uključivanja.

Ekonomski život siromašnih u mnogim se vidovima razlikuje od ekonomskog života nesiromašnih. Osim nedostatnog dohotka, slabijeg obrazovanja i stambeni uvjeti siromašnih bitno su drugačiji od ostalog stanovništva. Tablica 1.1. pokazuje razlike u nekom od ovih uvjeta. Siromašni žive u napučenijim stanovima, češće su izolirani od komunalnih priključaka (struje, vode, kanalizacije), i telefona, a uz to češće žive u stanu bez glavnih kućanskih aparata (hladnjaka, stroja za pranje rublja, televizora). Ipak, najveći dio, čak i siromašnih kućanstva, ima priključak na struju, što pruža barem minimalne pretpostavke za izbjegavanje ekstremno siromašnog načina života.

Tablica 1.1. Životni uvjeti siromašnih u Hrvatskoj Pokazatelj siromaštva Stan s manje od 10m2 po osobi Nema priključak na struju Nema WC u stanu Nema kupaonicu u stanu Nema tekuću vodu Nema priključak na kanalizaciju Nema telefon Nema televizor Nema hladnjak ili zamrzivač Nema stroj za pranje rublja

Ukupno stanovništvo (%)

Siromašni (%)

8,1 0,3 8,8 7,9 5,7 24,0 10,7 3,2 5,9 8,9

25,0 2,1 37,2 38,1 22,0 45,2 40,1 17,0 16,6 32,6

Izvor: World Bank (2000.) Croatia Economic Vulnerability and Welfare Study. World Bank. Washington, D.C., USA.

Potrebno je također napomenuti da su siromašni građani u Hrvatskoj što se tiče dostupnosti osnovnih zdravstvenih usluga do sada bili u relativno povoljnijoj poziciji u usporedbi s nekim drugim pa ponekad i razvijenim zemljama. Međutim, u kontekstu najavljenih reformi zdravstvenog sustava, bitno je očuvati pa 7

ako je moguće i poboljšati, dostupnost cjelokupnog sustava usluga zdravstvene zaštite socijalno ugroženim i siromašnim kategorijama stanovnika Hrvatske, jer su njima te usluge u prosjeku češće neophodne za prevladavanje stanja u kojem se nalaze.

Whitty, G. (2001.) Education, Social Class and Social Exclusion. Journal of Education Policy, Vol. 16, No. 4, 2001, p. 287-295.


13

Drugo poglavlje:

Hrvatsko iskustvo

Izraz socijalne isključenosti najčešće se koristi pri opisivanju položaja nekih društvenih skupina, kao što su siromašni, nezaposleni, mladi ili Romi.

Pojam socijalne isključenosti pojavio se u hrvatskim stručnim publikacijama sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća i od tada polako ulazi u znanstveni i politički govor. Do sada je na hrvatskome jeziku objavljeno tek nekoliko prije svega konceptualnoteorijskih radova8 i jedno empirijsko istraživanje9. S obzirom na to da koncept socijalne isključenosti postaje ključan u društvenim znanostima, termin se sve više koristi i u Hrvatskoj, prije svega, pod utjecajem dokumenata i projekata Vijeća Europe i Europske unije, a naravno i zbog toga što je praktično rješavanje problema socijalne isključenosti u Hrvatskoj bitno povezano s pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji. Ni upotreba tog izraza u hrvatskome jeziku nije lišena brojnih nejasnoća i višeznačnosti.10 Izraz socijalne isključenosti najčešće se koristi pri opisivanju položaja nekih društvenih skupina, kao što su siromašni, nezaposleni, mladi ili Romi. Socijalna isključenost tako se uglavnom dovodi u vezu s pojmovima siromaštva, nezaposlenosti i nejednakosti odnosno diskriminacije. Namjera je da se korištenjem koncepta isključenosti upozori na probleme socijalne participacije, kada pojedinci ili skupine više ne sudjeluju u ključnim procesima društva i smanjuju svoje društvene kontakte. Skupine11 kod kojih postoji povećani rizik od socijalne isključenosti pokušali smo razvrstati prema uzroku njihove izloženosti tom riziku na: Isključenost s obzirom na ekonomski status: - siromašni - nezaposlene, posebice dugotrajno nezaposlene osobe - beskućnici/e - kućanice - povratnici/e - raseljene osobe - migranti.

Isključenost s obzirom na obiteljsku strukturu: - jednočlana kućanstva - jednoroditeljske obitelji - djeca bez roditeljske skrbi - parovi s troje ili više djece. Isključenost s obzirom na identifikaciju: - nacionalne/etničke/rasne/vjerske manjine - seksualne manjine (LGBTT populacija12) - osobe s alternativnim stilom života (npr. punkeri/ce). Isključenost s obzirom na dob: - mlade osobe u dobi između 15 i 29 godina13 - starije osobe (65 i više godina) i umirovljenici/e. Isključenost s obzirom na počinjenje zločina: - zatvorenici/e i bivši zatvorenici/e - maloljetni/e delikventi/ce - žrtve zločina. Isključenost s obzirom na obrazovanje: - osobe s nižim stupnjevima obrazovanja. Isključenost s obzirom na zdravstveno stanje: - osobe s posebnim potrebama - osobe s mentalnim bolestima - osobe zaražene HIV/AIDS-om i hepatitisom C - osobe s problemom ovisnosti o alkoholu i opojnim drogama. - osobe oboljele od genetskih i kroničnih bolesti. Isključenost s obzirom na invaliditet: - osobe s tjelesnim i senzoričkim invaliditetom - osobe s mentalnim/intelektualnim teškoćama

Šućur, Z. (2004.) Socijalna isključenost: pojam, pristupi i operacionalizacija. Revija za sociologiju, God. 35, br. 1-2, 2004., str. 45-60; Šporer, Ž. (2004.) Koncept društvene isključenosti. Društvena istraživanja, God. 13, br. 1-2, 2004., str. 171-193.

8

9

Šverko, B., Galešić, M., Maslić-Seršić, D. (2004.) Aktivnosti i financijsko stanje nezaposlenih u Hrvatskoj. Ima li osnove za tezu o socijalnoj isključenosti dugotrajno nezaposlenih osoba? Revija za socijalnu politiku, God. 11, br. 3-4, 2004., str. 283-298.

10

U svakodnevnom i političkom govoru često se brka pojam isključenosti i isključivosti. Socijalna isključivost bi označavala zatvorenost određene skupine i njezinu nepristupačnost za one koji su izvan te skupine. Isključivost može podrazumijevati i nesnošljivost prema određenim pojedincima ili skupinama. To znači da isključeni ne moraju biti isključivi, niti isključivi moraju biti isključeni. Uz tu pogrešnu zamjenu pojmova koja dijelom proizlazi iz njihove jezične sličnosti, pojavljuju se problemi vezani uz nedovoljno jasan sadržaj pojma socijalne isključenosti.

11

Navedene kategorije nisu isključive, a osmišljene su u svrhu ovog rada kako bi se olakšalo predstavljanje ranjivih skupina. Mogući uzroci isključenosti su višedimenzionalni te se u stvarnosti ove kategorije međusobno preklapaju.

12

Lezbijska, gay, biseksualna, transseksualna i transrodna populacija.

13

Teško je jednoznačno odrediti i definirati dobnu granicu mladosti pa se i formalna određenja ovoga životnog razdoblja razlikuju na razini institucija Ujedinjenih naroda, Europske unije i nacionalnih institucija. Kad se govori o mladima, uglavnom se misli na dobnu skupinu između 15 i 24 godina, ali se razdoblje mladosti u mnogim slučajevima produžava sve do u tridesete godine, ponajprije zbog sve dužega trajanja obrazovanja i otežanoga zapošljavanja, što priječi ranije postizanje socijalne neovisnosti. Zato se i Nacionalni program djelovanja za mlade odnosi ponajprije na djelovanje za dobrobit mladih u dobi od 15 do 29 godina. (Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži (2003.) Nacionalni program djelovanja za mlade).


Hrvatsko iskustvo

U Hrvatskoj, skupine s najvećim rizikom od siromaštva su (autorovi izračuni za 2003. godinu): - jednočlana kućanstva - nezaposlene osobe - jednoroditeljske obitelji - osobe s nižim stupnjevima obrazovanja - starije osobe (65 i više godina)14 - umirovljenici/e - parovi s troje ili više djece - parovi s jednim djetetom i - djeca i mlade osobe u dobi između 0 i 24 g.

skome društvu. Postavlja se pitanje: kako održati socijalnu integraciju u situaciji kada tržište rada više ne pruža dovoljno mogućnosti za socijalno uključivanje. Hrvatska već duže vrijeme ima visoke stope registrirane i anketne nezaposlenosti (više od 15%). Također, veliki je problem dugotrajna nezaposlenost (nezaposlenost duža od godine dana), koja pogađa više od polovice nezaposlenih. Dugotrajna nezaposlenost u pravilu dovodi do slabljenja radnih i profesionalnih vještina, otežanog zapošljavanja, financijskih problema i do povlačenja iz radne snage.

Pokazalo se da jedino istraživanja koja prate istu skupinu nezaposlenih u određenom razdoblju (longitudinalna istraživanja), mogu odgovoriti na pitanje postoji li u hrvatskim okolnostima putanja nesigurnosti i socijalne isključenosti15. Takva istraživanja gotovo da ne postoje ni kada se radi o siromaštvu ili nezaposlenosti. Dinamika siromaštva još je nedovoljno istražena pa nemamo dovoljno informacija o tome što se događa s pojedincima ili kućanstvima koja duže žive u siromaštvu. Isto se može reći i za dugotrajnu nezaposlenost.

Hrvatska se tijekom 90-ih godina XX. stoljeća suočila s procesom osiromašivanja koji je pogodio golemu većinu stanovništva. Mnoge bi socijalne skupine bez pomoći države, posebice u ratnim i poratnim vremenima, završile u velikom siromaštvu ili bijedi. Prvo reprezentativno istraživanje siromaštva na nacionalnoj razini proveli su tek 1998. godine Svjetska banka i Državni zavod za statistiku16. Tada je oko 10% hrvatskih građana živjelo ispod praga apsolutnog siromaštva, što znači da nisu mogli podmirivati osnovne životne potrebe. U usporedbi s drugim tranzicijskim zemljama, Hrvatska je imala niske stope apsolutnog siromaštva. Međutim, nakon 1998. godine ne može se pratiti kretanje apsolutnog siromaštva jer je Državni zavod za statistiku počeo objavljivati pokazatelje siromaštva na temelju relativnih linija siromaštva, koje se definiraju u odnosu na određene statističke pokazatelje kao što su prosjek ili medijan plaća, te BDP po stanovniku. Da bi se pratilo kretanje siromaštva, nužno je koristiti iste linije siromaštva u dužem razdoblju. Razlog prelaska na relativne linije siromaštva u tome je što Hrvatska nema nacionalne ili službene linije siromaštva. Pod nacionalnom linijom siromaštva treba razumijevati liniju za koju vlasti (i javnost), neke zemlje smatraju da odgovara njihovim socijalnim okolnostima pa se kretanje i raširenost siromaštva mjeri u odnosu na nju. Osim toga, ta linija siromaštva može služiti kao kriterij za određivanje visine nekih naknada u sustavu socijalne sigurnosti, prije svega socijalne pomoći.

2.1. Siromaštvo i nezaposlenost Mnogi u Hrvatskoj prihvaćaju gledište da se pojmom isključenosti obuhvaća više nego pojmom siromaštva. Siromaštvo se uglavnom svodi na oskudicu materijalnih ili novčanih sredstava, a politika prema siromaštvu na preraspodjelu proračunskog novca (tzv. dohodovno siromaštvo). Nasuprot siromaštvu, isključenost podrazumijeva više od nedostatka novca ili materijalnih dobara, ona osim ekonomske, uključuje socijalnu, kulturnu, političku i drugu dimenziju, što znači da politika protiv isključenosti pretpostavlja bolji pristup institucijama i drugim mehanizmima socijalne integracije. S druge strane, povezujući nezaposlenost s različitim dimenzijama socijalne isključenosti hrvatski istraživači nastoje istaknuti višedimenzionalnu prirodu fenomena nezaposlenosti, tj. njegove materijalne, ali i socijalno-psihološke posljedice. Nezaposleni pojedinci, smatra se, umanjuju ne samo svoje prihode već i mreže socijalnih odnosa, a time i prigodu da se ponovno integriraju u društveno tkivo. Pojam socijalne isključenosti pojavio se kao pokušaj da se cjelovito objasne posljedice gubitka i „nestajanja rada“ u hrvat-

Polazeći od službene linije siromaštva EU,17-18% hrvatskog stanovništva posljednjih je nekoliko godina bilo siromašno.

Tek se unatrag nekoliko godina mogu pratiti pokazatelji siromaštva prema jedinstvenoj metodologiji. Polazeći od službene linije siromaštva EU (definirane kao 60% medijana nacionalnog dohotka), 17 i 18% hrvatskog stanovništva posljednjih je nekoliko godina bilo siromašno (slika 2.1.).

14

U Hrvatskoj postoji popriličan broj osoba iznad 65 godina starosti koje nisu ostvarile pravo na mirovinu (najčešće su to poljoprivrednici koji nisu uplaćivali mirovinsko osiguranje).

15

Vidi poglavlje 3.2. ovog Izvješća.

World Bank (2000.) Croatia Economic Vulnerability and Welfare Study. World Bank. Washington, D.C., USA.

16


15

Hrvatsko iskustvo

Unatoč raširenom mišljenju kako su nejednakosti u hrvatskome društvu vrlo visoke, one nisu znatno veće nego u drugim tranzicijskim zemljama.

Slika 2.1. Stope siromaštva u Hrvatskoj (2001. – 2003.)

Novčani + naturalni dohodak

25,0% 20,0% 15,0%

20,5% 17,2%

Novčani dohodak

21,9% 18,2%

16,9%

18,9%

10,0% 5,0% 0,0%

2001

2002

2003

Izvor: Državni zavod za statistiku (DZS) Napomena: Pri izračunu stopa siromaštva korištena je tzv. modificirana OECD-ova ekvivalentna ljestvica (nositelj kućanstva = 1, ostali odrasli u kućanstvu = 0,5, djeca mlađa od 14 g. = 0,3). Pojam naturalnog dohotka uključuje sva kućanska „primanja“ u nenovčanom obliku (npr. hranu proizvedenu na vlastitom imanju, darove u obliku materijalnih dobara, obavljanje rada u zamjenu za hranu ili materijalna dobra i sl.).

U usporedbi s većinom zemalja EU, Hrvatska ima nešto višu stopu siromaštva (slika 2.2.). U južnoeuropskim zemljama i Irskoj stope siromaštva gotovo su jednake stopi siromaštva u Hrvatskoj. S druge strane, barem upola niže stope siromaštva od Hrvatske imaju Danska, Njemačka, Nizozemska, Finska, Švedska, Slovenija, Češka i Slovačka. U objašnjavanju razlika u stopama siromaštva između pojedinih zemalja mogu nam pomoći pokazatelji nejednakosti jer relativne linije siromaštva izravno ovise o razini dohodovnih nejednakosti u nekom društvu. Mnogi smatraju da relativne linije siromaštva prije mjere nejednakosti


nego siromaštvo. Hrvatska ulazi u gornji razred europskih zemalja u pogledu razine ekonomskih nejednakosti (slika 2.3.). Unatoč raširenom mišljenju kako su nejednakosti u hrvatskome društvu vrlo visoke, one nisu znatno veće nego u drugim tranzicijskim zemljama. Čini se da je mišljenje hrvatske javnosti o velikim nejednakostima rezultat uvjerenja kako su te nejednakosti neopravdane. Dobar dio onih koji su postali bogati nije to ostvario na način koji javnost smatra pravednim. Privatizacija je produbila jaz između bogatih i siromašnih (prisutno je čvrsto uvjerenje da u privatizaciji ima puno korupcije i bezakonja).

Hrvatsko iskustvo

Slika 2.2. Stope siromaštva u RH i zemljama EU (2001.) 25% 21% 21% 20% 20% 19% 19%

20%

18% 17% 17%

16% 16%

15% 15%

15% 15% 15%

15%

13%

13% 12% 12%

11% 11% 11% 11% 11%

10%

10% 10% 8% 5%

Grupe koje u Hrvatskoj imaju najveći rizik siromaštva su: starije osobe, umirovljenici/ e, nezaposlene osobe, osobe s nižim stupnjevima obrazovanja, jednočlana kućanstva i jednoroditeljske obitelji.

5%

Hr

va ts

ka Irs ka Gr Po čka rtu ga Šp Ita l an lija jo ls Es ka V. ton Br ija ita ni ja Lit va Ci p La ar Fr tvi an ja cu sk M a al Po ta ljs k Lu Be a ks lgi em ja b A ur Ni us g zo tri ze ja m Sl sk ov a Nj eni em ja ač Da ka ns k Fin a Šv ska e M dsk ađ a ar sk Če a Sl ška ov ač k EU a 25 EU 1 EU 5 10

0%

Izvor: DZS Bilješka: Linija siromaštva određena kao 60% medijana nacionalnog dohotka. Pokazatelji siromaštva odnose se samo na novčani dohodak (bez dohotka u naturi). Stopa siromaštva za Hrvatsku rezultat je zaokruživanja stope od 20,5% na cijeli broj (slika 2.1.). EU 10 obuhvaća 10 zemalja koje su postale članice EU 1. svibnja 2004. Referentna godina za Cipar je 1997., za Latviju 2002., za Maltu i Sloveniju 2000., a za Slovačku 2003.

Slika 2.3. Ginijevi koeficijenti u RH i zemljama EU-a (2001.)

0,40 0,37 0,35 0,35 0,30 0,25

0,34 0,33 0,33 0,32 0,31 0,31

0,30 0,30 0,29 0,29 0,29 0,28

0,28 0,28 0,28 0,27 0,27 0,26 0,25 0,25 0,24 0,24 0,24 0,23 0,22 0,22 0,21

0,20 0,15 0,10 0,05

Po r

tu Es gal to n L ija Šp atv an ija jo lsk a Gr čk a L Hr itv va a V. ts Br k a ita n Po ija ljs k M a al ta Ita lij a I rs ka Ci p Lu Be ar ks lg em ija Fr bu a r Ni ncu g zo sk ze a Nj ms em ka ač k Če a šk Fin a Šv ska ed Au ska M stri ađ ja Sl arsk ov a en Da ija n Sl ska ov ač ka EU 2 EU 5 1 EU 5 10

0,00

Izvor: DZS Bilješka: Pokazatelji nejednakosti odnose se samo na novčani dohodak (bez dohotka u naturi). EU 10 obuhvaća 10 zemalja koje su postale članice EU 1. svibnja 2004. Referentna godina za Cipar je 1997., za Latviju 2002., za Maltu i Sloveniju 2000., a za Slovačku 2003. Ginijev koeficijent je mjera ukupne ekonomske nejednakosti u nekom društvu. Može poprimiti vrijednosti između nula (kada je dohodak jednako distribuiran među građanima), i jedan (kada jedna osoba raspolaže sveukupnim dohotkom društva). Ovo su samo teorijske mogućnosti kakvih u stvarnosti nema. Ginijevi koeficijenti u razvijenim zemljama kreću se između 0,20 i 0,40. Kada je koeficijent veći od 0,40 radi se o društvu s izrazito visokim nejednakostima.


17

Hrvatsko iskustvo

Izgleda da nezaposlenost lošije utječe na materijalni status muškaraca nego žena. Jedino u ovoj skupini muškarci imaju znatno veći relativni rizik siromaštva nego žene.

Siromaštvo je u pravilu povezano s nekim demografskim i socijalnim obilježjima (spol, dob, ekonomska aktivnost i sl.). To znači da su neke skupine prezastupljene među siromašnima, tj. da je njihov udio među siromašnima veći od udjela u ukupnom stanovništvu. Ove skupine imaju veći relativni rizik siromaštva, pod kojim razumijevamo vjerojatnost neke skupine da postane siromašna u odnosu na prosječni rizik siromaštva u društvu. Relativni rizik siromaštva je omjer između stope siromaštva određene skupine i stope siromaštva koja se odnosi na cijelo društvo. Kada

relativni rizik siromaštva za određenu grupu iznosi 1, to znači da je rizik siromaštva za tu skupinu prosječan, odnosno jednak onomu za cijelo društvo. Ako je relativni rizik siromaštva veći od 1, onda govorimo o natprosječnom riziku siromaštva (npr. pripadnici skupine s relativnim rizikom siromaštva od 1,7 imaju 70% veću vjerojatnost od prosjeka da će živjeti u siromaštvu). Obratno, članovi skupine čiji je relativni rizik siromaštva 0,6 imaju vjerojatnost 40% manju od prosjeka da će postati siromašni.

Okvir 2.1.: Prihvatilišta za beskućnike i beskućnice Udruga MoSt iz Splita uspješno provodi dva projekta: Prihvatilište za beskućnike (od 2000. g.), i Prihvatilište za beskućnice (od 2003. g.). Pored pružanja prihvata i smještaja skitnicama, beskućnicama i beskućnicima, osnovni ciljevi projekata su i pomaganje pri izradi dokumenata i ostvarivanju prava na različite oblike socijalne pomoći te njihova resocijalizacija kao jedne od najugroženijih socijalnih kategorija. MoSt rješava probleme beskućnica i beskućnika u suradnji s različitim institucijama.

Grupe koje u Hrvatskoj imaju najveći rizik siromaštva su (slika 2.4.): starije osobe, umirovljenici/e, nezapo-

slene osobe, osobe s nižim stupnjevima obrazovanja, jednočlana kućanstva i jednoroditeljske obitelji.

Relativni rizik siromaštva (prosjek = 1)

Slika 2.4. Relativni rizik siromaštva za određene skupine (2003.) 2,5 2

1,9

1,7

1,5

1,2

0,9

1

2,1 1,7 0,9

1,1

0,5

Izvor: autorovi izračuni na temelju podataka DZS-a


vi 1 od še r dj asl ec i e ili 1 +

ku Sam ća ač ns ka tv a Pa r+ 1 di je Pa te r+ 3 ili vi še dj ec e

ni sle za po Ne

rij (6 e os 5 o i v be iše ) Um iro vl je ni ci

St a

Dj

ec

ai m (0 lad -2 i 4)

0

Hrvatsko iskustvo

Siromaštvo u Hrvatskoj u većoj je mjeri vezano uz starija i samačka kućanstva, nego uz kućanstva s većim brojem djece. Profil siromaštva i struktura izvora dohotka pokazuju da su najsiromašniji građani ekonomski neaktivni, nezaposleni ili primaju niske plaće. Socijalni transferi (od mirovina do socijalne pomoći), obuhvaćaju sve veći dio u strukturi dohotka siromašnih. Isto tako, naturalni dohodak (uglavnom hrana koju sami proizvedu), do sada je imao važnu ulogu u podmirivanju osnovnih potreba siromašnih, ali se i ta komponenta dohotka siromašnih polako smanjuje. Bogatiji slojevi svoj dohodak većim dijelom ostvaruju na tržištu (plaće, dohodak od samostalnog rada i imovine), dok se najsiromašniji uvelike oslanjaju na državne socijalne transfere i naturalni dohodak. Slika 2.4. potvrđuje da nezaposleni pripadaju skupinama s najvišim relativnim rizikom siromaštva

(gotovo je dvostruko veći od prosjeka, a manji jedino od relativnog rizika siromaštva samačkih kućanstava). Nezaposleni sigurno nisu najbrojnija skupina koja živi samačkim životom. Poglavito se radi o umirovljenicima ili općenito starijim osobama koje nemaju nikakvih mirovinskih primanja niti financijsku potporu izvanobiteljskih mreža. Međutim, izgleda da nezaposlenost lošije utječe na materijalni status muškaraca nego žena (tablica 2.1.). Jedino u ovoj skupini muškarci imaju znatno veći relativni rizik siromaštva nego žene. Osim toga, taj se rizik povećava iz godine u godinu, dok se rizik za nezaposlene žene čak smanjio (iako neznatno). Žene se u vrijeme nezaposlenosti vjerojatno mogu više osloniti na financijska primanja supruga ili drugih članova obitelji (primanja muškaraca u prosjeku su znatno veća od primanja žena).

I u razdobljima ekonomskog rasta, „krug siromaštva“ ostaje čvrsto zatvoren. Siromašni se često pojavljuju kao autsajderi na tržištu rada, što znači da zbog neadekvatnog ljudskog kapitala (niskog obrazovanja i oskudnih vještina), ne mogu iskoristiti mogućnosti koje proizlaze iz ekonomskog rasta.

Tablica 2.1. Stope siromaštva u RH prema ekonomskoj aktivnosti (%) (linija siromaštva = 60% medijana nacionalnog dohotka)

Ukupno stanovništvo M Ž Zaposleni M Ž Samozaposleni M Ž Nezaposleni M Ž Umirovljenici M Ž Ostali neaktivni M Ž

2001.

2002.

2003.

17,2 15,4 18,7 5,2 6,0 4,1 20,1 20,0 20,2 32,2 35,6 29,6 21,3 19,4 22,9 20,0 15,8 22,7

18,2 17,7 18,6 5,8 6,6 4,9 19,0 17,3 21,0 35,0 42,5 28,1 23,2 23,7 22,9 21,3 19,5 22,7

16,9 15,8 17,9 5,2 6,0 4,3 18,4 16,8 20,1 32,4 39,7 26,6 20,7 20,3 21,0 20,3 17,7 22,0

Izvor: DZS

Razlozi prezastupljenosti nezaposlenih i ekonomski neaktivnih među siromašnima leže u ograničenim mogućnostima zapošljavanja (nedovoljan broj radnih mjesta u ekonomiji i slaba dinamika na tržištu rada u tom smislu da oni koji ostaju bez posla teško nalaze novo zaposlenje). Da je siromaštvo u Hrvatskoj povezano s položajem siromašnih na tržištu rada govori i podatak o stagnaciji ili povećanju siromaštva u razdobljima ekonomskog rasta. Drugim riječima, i u razdobljima ekonomskog rasta, „krug siromaštva“ ostaje čvrsto zatvoren. Siromašni se često pojavljuju kao autsajderi na tržištu rada, što znači da zbog ne-

adekvatnog ljudskog kapitala (niskog obrazovanja i oskudnih vještina), ne mogu iskoristiti mogućnosti koje proizlaze iz ekonomskog rasta. Od rasta su do sada profitirali oni koji su već zaposleni, odnosno oni koji su uspjeli zadržati radna mjesta, dok je za nezaposlene rast imao neutralan ili čak negativan učinak. Nejednaku raspodjelu bogatstva, ostvarenu ekonomskim rastom, sustav socijalne sigurnosti ne može nadoknaditi. Sustavi koji su najviše usmjereni na siromašne (socijalna pomoć i naknade za nezaposlene), obuhvaćaju mali dio ukupnih socijalnih izdataka. Ta dva sustava pridonose smanjenju dohodovnih UNDP Izvješće o siromaštvu, nezaposlenosti i socijalnoj isključenosti

19

Hrvatsko iskustvo

Neka istraživanja sugeriraju da sudjelovanje u aktivnostima neslužbenog gospodarstva, istina, sprječava pojavu krajnjeg siromaštva i djeluje kao socijalni amortizer, ali da s druge strane, neslužbene ekonomske aktivnosti pridonose povećanju dohodovnih razlika u društvu.

nejednakosti, za razliku od mirovinskog sustava na koji odlazi najveći dio socijalnih troškova. Međutim, u posljednjih desetak i više godina broj korisnika naknade za nezaposlene uglavnom nije prelazio 20% nezaposlenih. Rijetka istraživanja o odnosu nezaposlenosti i socijalne isključenosti ne daju konzistentne rezultate. Transverzalno istraživanje Šverka i sur. (2004.), utvrdilo je kako trajanje nezaposlenosti nije imalo većeg utjecaja na financijsku situaciju i socijalnu potporu. S druge strane, najnoviji rezultati longitudinalne studije (predočeni su u poglavlju 3.2) pokazuju kako produžena nezaposlenost dovodi do siromaštva i socijalne izolacije. Iz oba je istraživanja vidljivo da je nezaposlenost povezana s nezadovoljavajućom financijskom situacijom. Čini se da je dugotrajna nezaposlenost i u nas povezana sa socijalnim isključivanjem, iako je prerano donositi konačne zaključke na temelju prvog i jedinog longitudinalnog istraživanja. Trajanje nezaposlenosti ne mora nužno rezultirati dramatičnim pogoršavanjem financijskog stanja nezaposlenih. Razlog je prije svega u tome što se nezaposleni u Hrvatskoj oslanjaju na prihode drugih članova obitelji i što je velik broj registriranih nezaposlenih osoba u bazi Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (prema procjenama, više od polovice), uključen u neki oblik neslužbene, „sive“ ekonomske aktivnosti. To znači da dobar dio nezaposlenih radi i priskrbljuje sredstva za život. Angažman u sivoj ekonomiji (uz financijsku pomoć drugih članova obitelji i naknada za nezaposlene), pomaže mnogim nezaposlenim

osobama da izbjegnu stanje siromaštva i krajnje materijalne oskudice. Ipak, neka istraživanja sugeriraju da sudjelovanje u aktivnostima neslužbenog gospodarstva, istina, sprječava pojavu krajnjeg siromaštva i djeluje kao socijalni amortizer, ali da s druge strane, neslužbene ekonomske aktivnosti pridonose povećanju dohodovnih razlika u društvu. Prema nekim procjenama, prihodi iz sive ekonomije sudjeluju s 6% u strukturi dohotka siromašnih, dok u dohotku nesiromašnih oni čine oko 20%17.

2.2. Socijalne mreže Mnoga su istraživanja dokazala da su društvene veze i oblici društvenosti među nezaposlenima ili siromašnima uvjetovani znatno više obrascima obiteljskog i kulturnog života nego promjenama u zaposleničkom i materijalnom statusu. Stoga treba upozoriti na neke specifičnosti obiteljskih i socijalnih mreža u Hrvatskoj. Hrvatska dijeli neka obilježja društvenog života s južnoeuropskim zemljama za koje je karakteristična snažna obiteljska tradicija i slabija participacija u formalnim oblicima društvenosti (članstvo u različitim organizacijama i udrugama). Jedno istraživanje o aktivnom i pasivnom članstvu u građanskim udrugama pokazalo je da se gustoća veza na ovoj razini društvenosti smanjila u drugoj polovici 90-ih godina XX. stoljeća18. Niža razina sociokulturnog kapitala svakako može utjecati na društveno povezivanje, samoorganiziranje i socijalnu potporu. Najnovije istraživanje hrvatskoga Caritasa i Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, provedeno 2004. godine, potvrđuje postavku o većoj važnosti neformalnih nad formalnim socijalnim mrežama (tablica 2.2.).

Tablica 2.2. Učestalost sudjelovanja u određenim aktivnostima (%)

Nikada

Nekoliko puta na godinu

Nekoliko puta na mjesec

Svaki tjedan

Svaki dan

Ne znam

Provoditi vrijeme s rodbinom

1,5

15,5

29,9

30,4

21,1

1,6

Provoditi vrijeme s prijateljima

4,2

6,7

26,0

35,6

25,4

1,9

37,1

16,4

20,0

12,3

5,8

7,6

33,2

29,3

13,7

16,9

1,3

5,6

52,4

15,4

12,7

10,9

1,9

6,6

Provoditi vrijeme s kolegama s posla izvan radnog vremena Provoditi vrijeme s ljudima u crkvi, džamiji, sinagogi Provoditi vrijeme s ljudima u klubovima i dobrovoljnim organizacijama

Izvor: Caritas i Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve (neobjavljeni podaci)

Karajić, N. (2002.) Siromaštvo i neslužbeno gospodarstvo u Hrvatskoj – kvalitativni aspekti, Financijska teorija i praksa, God. 26, br. 1, 2002., str. 273-299.

17

UNDP (2001.) Izvješće o duštvenom razvoju – Hrvatska 2001. UNDP. Zagreb, Croatia.

18


Hrvatsko iskustvo

Članstvo i sudjelovanje u klubovima i organizacijama relativno je rijetko. Više od polovice ispitanika izjavljuje da se nikada ne druži s ljudima u klubovima i dobrovoljnim organizacijama. Ljudi općenito očekuju pomoć od neformalnih mreža (obiteljskih, prijateljskih i susjedskih). Pozitivna očekivanja, kada su u pitanju organizacije, više se vezuju uz neke crkvene organizacije. Kvalitativno istraživanje siromaštva19 pokazalo je da se pod utjecajem medija stvaraju krive percepcije o siromasima kao onima koji su potpuno isključeni iz društva (beskućnici, prosjaci, alkoholičari). Međutim, većina siromašnih u Hrvatskoj ne živi na takav način. Mnogi nesiromašni i siromašni upozoravaju kako siromaštvo može dovesti do socijalne izolacije. Ipak, izolacija je više problem ekstremno siromašnih, među koje možemo uvrstiti određene skupine starijih osoba i umirovljenika koji nemaju srodničke potpore niti mogu radom nadopunjavati niske mirovine. S problemom socijalne izolacije susreću se katkad rastavljene osobe ili neoženjeni muškarci. Studija Svjetske banke (2000.) razlikuje tri tipa socijalnih mreža na individualnoj razini: „veze“ (prijatelji i rođaci), „mostovi“ (vodoravne veze između zajednica), i „karike“ (okomite spone prema moćnima). Siromašni se prije svega oslanjaju na prvi tip mreža koje osiguravaju svakodnevno pomaganje među srodnicima i prijateljima. Međutim, u ovom tipu mreža siromašni često kontaktiraju s drugim siromašnim osobama, što ograničava potporu koju mogu primiti u slučaju potrebe. Veze su često strukturirane na uskoj obiteljskoj osnovi. Također, siromašni imaju rijetke i slabo izgrađene „mostove“ prema drugim zajednicama jer zbog niske razine raspoloživih „resursa“ ne mogu sudjelovati u recipročnim razmjenama. Takvi su mostovi još rjeđi i neizvjesniji u situaciji visoke nezaposlenosti. „Karike“ su uglavnom rezervirane za nesiromašne koji se služe neformalnim kanalima da bi došli do informacija ili profitabilnih poslova. Gustoća i priroda mreža u kojima siromašni sudjeluju razlikuje se u gradskim i seoskim područjima. U ruralnim sredinama socijalne mreže utemeljene su na širim srodničko-susjedskim vezama. Seoski su stanovnici u slučajevima oskudice tradicionalno orijentirani na lokalnu zajednicu jer je u seoskim zajednicama još uvijek prisutan osjećaj obveze da se pomogne siromašnom ili nemoćnom susjedu.

S obzirom na to da je u Hrvatskoj strukturni i masovni fenomen, nezaposlenost nije obilježje izoliranih i marginaliziranih skupina već pogađa različite slojeve u društvu. Takva situacija utječe na samopercepciju nezaposlenih, ali i na odnos uže ili šire društvene okoline prema njima. Nezaposleni sebe često ne doživljavaju kao manje vrijedne osobe, ne smatraju se izoliranima ili stigmatiziranima. S druge strane, rijetko se događa da socijalna okolina okrivljuje nezaposlene za stanje u kojem se nalaze.

2.3. Mladi Mladi su općenito u nepovoljnijem društvenom i gospodarskom položaju nego druge dobne skupine jer ne raspolažu imovinom (nekretninama, ušteđevinom, dionicama), teže se zapošljavaju i teže dolaze do stana. U Hrvatskoj su dva ključna uzroka isključenosti mladih: nestabilan položaj mladih na tržištu rada i ispadanje iz obrazovnog sustava. Većina je mladih primorana nakon školovanja čekati, kraće ili duže vrijeme, na prvo zaposlenje (zbog radnog neiskustva, rigidnosti radnog zakonodavstva i sl.). O nepovoljnom položaju mladih na tržištu rada svjedoči i podatak da je stopa nezaposlenosti mladih, u dobi između 15 i 24 godine, u nekim razdobljima bila gotovo dva i pol puta veća od opće stope nezaposlenosti (slika 2.5.), iako se u posljednje vrijeme smanjuje jaz između nezaposlenosti mladih i opće nezaposlenosti. S druge strane, mladi se nakon školovanja sve više susreću s tzv. fleksibilnom zaposlenošću (rad na određeno vrijeme, rad sa skraćenim radnim vremenom i sl.), što pogoršava njihov društveni položaj20. Dugotrajna nezaposlenost i društvena pasivnost često vode prema „prisilno produženoj“ mladosti. Poznato je da mladost kao razdoblje karakteriziraju prijelazi ili tranzicije, koji mogu biti ugroženi u slučaju pojave nezaposlenosti. Prijelaz o kojem ovisi uspješnost drugih prijelaza jest upravo onaj iz svijeta obrazovanja u svijet rada.

Socijalna izolacija je više problem ekstremno siromašnih, među koje možemo uvrstiti određene skupine starijih osoba i umirovljenika koji nemaju srodničke potpore niti mogu radom nadopunjavati niske mirovine.

Međutim, nezaposlenost mladih nije nužno povezana sa siromaštvom ili socijalnom izolacijom. Djeca i mladi u Hrvatskoj imaju ispodprosječan relativni rizik siromaštva (slika 2.4.). Razlog je u tome što velik dio mladih bez zaposlenja živi s roditeljima ili drugim članovima obitelji, koji snose ili s njima dijele nužne životne troškove. Zahvaljujući visokom stupnju obiteljske solidarnosti i dugotrajnoj pomoći roditelja, najveći dio mladih nije prepušten sam sebi, što uvelike ublažava socijalne rizike.

Gomart, E. (2000.) Social Assessment of Poverty in Croatia, in: Croatia Economic Vulnerability and Welfare Study, Volume II: Technical Papers. World Bank. Washington, D.C., USA.

19

Ilišin, V., Radin, F. (ur.) (2002.) Mladi uoči trećeg milenija. Institut za društvena istraživanja i Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži. Zagreb, Hrvatska.

20


21

Hrvatsko iskustvo

Općenito, siromaštvo za mlade znači ovisnost o roditeljima, probleme u obitelji, konzumiranje alkohola i droga te delinkvenciju.

Slika 2.5. Omjer nezaposlenosti mladih (15 – 24 godine), i nacionalnog prosjeka u RH i odabranim europskim zemljama (2000.) 3,5 2,9

3,0

2,5

2,5

2,5

2,4

2,4

2,3 2,2

2,0

2,1

2,1

1,9

1,9

1,9

1,9

1,9

2,0 1,7

1,6

1,5

1,5

1,4 1,2

1,0 0,5

EU

Irs ka Au st Nj rija em ač ka

jsk a va ts ka Sl ov en ij V. Br a ita ni ja Po ljs Bu ka ga rs k Fr an a cu sk Šv a ed sk a Če šk M a ađ a r Ni sk zo a ze m sk a Sl ov ač Šp k an a jo lsk a Da ns ka

un

Hr

Ru

m

a lij

Be

Ita

lg ija

0,0

Izvor: Ilišin, V., Radin, F. (ur.) (2002.) Mladi uoči trećeg milenija. str. 235. Institut za društvena istraživanja i Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži. Zagreb, Hrvatska; UNDP (2003.) Izvješće o društvenom razvoju – Hrvatska 2002., str. 42. UNDP. Zagreb, Croatia.

Mladi često ističu nematerijalne oblike siromaštva21, kao što su monotonija svakodnevnice, nemogućnost druženja s drugim mladim osobama, besperspektivnost itd. Mlade osobe koje žive u seoskim područjima, u manjim gradovima ili na otocima imaju veću vjerojatnost da će prije napustiti školu zbog suženog izbora obrazovnih usmjerenja, slabo organiziranog prijevoza do udaljene škole i sl. Osim toga, male su

mogućnosti zapošljavanja, ograničena je dostupnost informacija i organiziranih sadržaja i službi prilagođenih potrebama mladih. Općenito, siromaštvo za mlade znači ovisnost o roditeljima, probleme u obitelji, konzumiranje alkohola i droga te delinkvenciju. Ipak, iskustvo nezaposlenosti, zbog financijske i druge potpore obitelji, često nije povezano sa siromaštvom niti sa socijalnom izolacijom.

Okvir 2.2.: Nema demokracije bez sudjelovanja „Najjača poruka koju su izrekli mladi je njihova želja da imaju aktivnu ulogu u društvu u kojem žive. Ukoliko su isključeni, demokraciji nije omogućeno da ispravno funkcionira. Stajalište prema kojem su oni nezainteresirani ili nedovoljno posvećeni smatraju neutemeljenim i nepravednim. Drže da su im uskraćeni i resursi i informacije i treninzi pomoću kojih bi se osposobili za preuzimanje aktivnije uloge.“22 Slična poruka mladih pojavila se i u hrvatskom Izvješću o društvenom razvoju – Mladi u Hrvatskoj 2004., koje je ocijenjeno kao pozitivni primjer u globalnom izvješću „Mladi i Milenijski ciljevi razvoja“ (izdano u travnju 2005. i izrađeno uz potporu Programa Ujedinjenih naroda za mlade23). Rizik siromaštva posebice je velik među onim mladim ljudima koji nisu uključeni u redovito obrazovanje, nemaju nikakvih kvalifikacija, ne sudjeluju u profesionalnoj izobrazbi i nezaposleni su. Taj segment mladih često se naziva „omladina s nultim statusom“. Nažalost, još uvijek nemamo preciznih informacija o brojnosti tog dijela mladih jer se do sada nedovoljno

pažnje posvećivalo problemu preranog napuštanja obrazovnog sustava. Procjene govore da između 10 i 20 posto upisanih u srednje škole (ovisno o tipu škole), ne završava upisani obrazovni program24. Poznato je da školski neuspjeh tim učenicima znatno umanjuje mogućnosti zapošljavanja i stvaranja osobne socijalne sigurnosti. Prerano napuštanje škole pove-

Gomart, E. (2000.) Social Assessment of Poverty in Croatia, in: Croatia Economic Vulnerability and Welfare Study, Volume II: Technical Papers. World Bank. Washington, D.C., USA.

21

European Commission (2001.) White Paper: A New Impetus for European Youth.

22

UN Programme for Youth (UN DESA (Department of Economic and Social Affairs))

23

Vlada Republike Hrvatske (2002.) Program borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti.

24


Hrvatsko iskustvo

2.4. Romi

zano je s kasnijim siromaštvom u vrijeme odraslosti. Takvi će pojedinci češće biti nezaposleni, češće će ovisiti o programima socijalne pomoći, a imaju i veću vjerojatnost da postanu izvanbračni roditelji ili da se ponašaju protuzakonito.

Manjinske skupine češće se suočavaju s rizicima socijalnog isključivanja. To vrijedi i za manjinske etničke skupine, među kojima treba izdvojiti Rome, kao najizrazitije marginaliziranu populaciju. Iako Hrvatska, u usporedbi s drugim zemljama, nema brojnu romsku zajednicu, njezini pripadnici proživljavaju iskustva isključenosti u gotovo svim područjima društvenog života. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, u Hrvatskoj je bilo manje od 10.000 Roma, ali je prema procjenama Vijeća Europe taj broj tri do četiri puta veći. Za Rome je karakteristično da prikrivaju svoju nacionalnu pripadnost (nacionalna mimikrija), što je uvjetovano povijesnom činjenicom da su Romi stoljećima bili izloženi progonima, diskriminaciji, segregaciji i isključivanju.

Isto tako, u rizičnoj su situaciji mladi s invaliditetom i oni koji nemaju obiteljsku potporu25. U procesu osamostaljivanja i aktivnog uključivanja u zajednicu, mladi s invaliditetom suočavaju se s brojnim ograničenjima i zaprekama. Uz one koje im nameće sama bolest ili invaliditet, postoje zapreke u obliku predrasuda, neznanja okoline, zastarjelih modela zbrinjavanja, neodgovarajućeg odnosa obitelji. Treba istaknuti i brojne fizičke zapreke koje onemogućuju pristup i sudjelovanje u različitim društvenim aktivnostima. Marginalizacija mladih povezana je i s njihovom pripadnošću određenim subkulturnim skupinama26. Subkulture mogu katkad biti prepreka integraciji mladih u tržište rada ili u društvo, zbog njihova neprijateljskog stava prema plaćenom radu ili zbog drugih odstupajućih ponašanja. Međutim, s druge strane, subkulture nezaposlenih mogu značiti način da se izbjegne isključenost jer pomažu mladim ljudima da održe njima važne socijalne veze i sprječavaju usamljenost.

Prema Izvješću Faces of poverty, faces of hope, stopa siromaštva Roma u Hrvatskoj dva i pol puta je veća od stope siromaštva neromskog stanovništva koje živi u blizini Roma.

Romi su zasigurno skupina s najvećim rizikom siromaštva u svim društvima u kojima žive. Stope njihova siromaštva katkad mogu biti desetak puta veće nego stope siromaštva neroma. Prema Izvješću Faces of poverty, faces of hope27, stopa siromaštva Roma u Hrvatskoj dva i pol puta je veća od stope siromaštva neromskog stanovništva koje živi u blizini Roma (slika 2.6.).

Slika 2.6. Stope siromaštva Roma i neroma (2004.) (međunarodna linija siromaštva od 4,3 dolara na dan po osobi, izražena u PPP – paritetu kupovne moći) Neromi koji žive u blizini Roma

% 90

Romi

79

80

69

70

61

60 51

50

42

40

40 30

22

25

20

13

10

11

5

9

5

8

10

6

ja bi Sr

a Ru

m

un

jsk

or a aG Cr n

so vo Ko

a M

ađ

ar

sk

ka Če š

ga rs ka Bu

Hr

va ts

ka

0

Izvor: Faces of Poverty, Faces of Hope, http://vulnerability.undp.sk

Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži (2003.) Nacionalni program djelovanja za mlade.

25

UNDP (2004.) Izvješće o društvenom razvoju – Hrvatska 2004. UNDP. Zagreb, Croatia.

26

UNDP, Regional Bureau for Europe and Commonwealth of Independent States (2005.) Faces of Poverty, faces of hope. UNDP. Bratislava, Slovak Republic. http://vulnerability.undp.sk. Izvješće prezentira profil ranjivosti romskog stanovništva u zemljama koje sudjeluju u „Desetljeću za uključivanje Roma 2005. - 2015.“ (Bugarska, Češka Republika, Hrvatska, Mađarska, Rumunjska i Srbija i Crna Gora).

27


23

Hrvatsko iskustvo

Za Rome biti siromašan ne znači samo biti bez novca već i imati lošu radno-tržišnu i obrazovnu situaciju, neprimjerene stambene uvjete, lošiji zdravstveni status i kraći životni vijek te dugačku povijest problematičnih odnosa s većinskom grupom.

Romsko siromaštvo često ima ekstreman oblik. Čak više od 1/4 Roma nema električnu energiju, dok je udio takvih kućanstava među ukupno siromašnima oko 2 %28. Gotovo polovica romskih kućanstava nema stroj za pranje rublja, koji se smatra dijelom minimalno pristojnoga životnog standarda u Hrvatskoj. Romi imaju znatno višu razinu prikraćenosti na svim elementima životnog standarda u odnosu na općenito siromašne. Za Rome biti siromašan ne znači samo biti bez novca već i imati lošu radno-tržišnu i obrazovnu situaciju, neprimjerene stambene uvjete, lošiji zdravstveni status i kraći životni vijek te dugačku povijest problematičnih odnosa s većinskom grupom. Romi se tradicionalno doživljavaju kroz različite stereotipe. Jedna su od rijetkih skupina koja se najčešće okrivljuje za vlastito siromaštvo. Za Rome se kaže da su „zaslužili“ siromaštvo, tj. da su lijeni, izbjegavaju rad, nekontrolirano se reproduciraju, da su neodgovorni i nezreli, ne prihvaćaju moderne vrijednosti, žive od državne pomoći i sl. Romi prekidaju formalno obrazovanje - najčešće i prije završetka obveznog osnovnoškolskog programa. To je rezultat je nedostatne razine socijalizacije i socijalne uključenosti (koja je u Međimurju otežana i jezičnim barijerama) djece prije polaska u školu, kao i nedovoljne sposobnosti obrazovnog sustava u nadilaženju tih inicijalnih barijera i osiguranju odgovarajuće kvalitete obrazovanja. Slijedom marginalizacije i niskih obrazovnih postignuća, Romi su danas uglavnom isključeni iz formalnih oblika zapošljavanja. U nekim su romskim naseljima stope nezaposlenosti i do 100 %. Također, istraživanja upozoravaju na daljnji pad formalne zaposlenosti Roma nakon 1998. godine29. Odsutnost formalnog zaposlenja znači odsutnost društvenog statusa koji prioritetno izvire iz formalnoga plaćenoga rada, ali i isključenost iz sustava socijalne sigurnosti. Mnoga su romska tradicionalna zanimanja nestala u prošlome stoljeću ili su ozbiljno oslabljena zbog industrijalizacije (obrada metala ili drveta). Znatan dio ekonomskih aktivnosti Roma prisutan je u sivoj ekonomiji. Činjenica da je udio Roma među korisnicima socijalne pomoći nerazmjerno veći od njihova udjela u stanovništvu stalno izaziva pozornost javnosti. Taj se podatak često tumači kao pokazatelj ovisničkog mentaliteta i besramnog korištenja državnih sredstava. Činjenica jest da provedba

Šućur, Z. (2005.) Siromaštvo kao sastavnica sociokulturnog identiteta Roma (u tisku).

28

Ibid.

29

Nomadski način života Romi u Hrvatskoj napuštaju od 60-ih godina prošlog stoljeća.

30


mjera socijalne politike (poput socijalne pomoći), nije povezana s uključivanjem u programe obrazovanja ili usavršavanja, odnosno obrazovanjem djece. No, općenito vlada mišljenje da se ljudi srame biti siromašni ili dobivati socijalnu pomoć, ali to ne vrijedi za Rome, koji su uvijek spremni zatražiti državnu pomoć. Takva okrivljavanja Roma događaju se u situaciji kada velik dio stanovništva sebe doživljava kao siromašne, odnosno kada se „žrtve“ natječu za oskudna državna sredstva (kompetitivna viktimizacija). Osim sa siromaštvom i nezaposlenošću, Romi se suočavaju s prostornom, kulturnom i političkom marginalizacijom. Romske su zajednice izdvojene i prostorno izolirane. Postoji vrlo slab kontakt romskih zajednica s neromskom okolinom. Romi koji žive u udaljenim i segregiranim zajednicama imaju znatno manje mogućnosti sudjelovanja u formalnoj ekonomiji ili korištenja socijalnih usluga (obrazovne, zdravstvene). Socijalna izolacija podrazumijeva ograničene mogućnosti u pogledu: ekoloških uvjeta života, pristupa poslovima i informacijama koje se tiču tržišta rada, izbora partnera prikladnih za ženidbu/udaju, uključenosti u kvalitetne škole, prihvaćanja konvencionalnih modela društvenih uloga. Dio romskih naselja nema osnovne infrastrukture, a velik dio Roma živi u nastambama koje su ispod svakog stambenog standarda. Neki Romi nemaju državljanstvo, slabo su informirani o procedurama njegova stjecanja, kao i o tijelima kojima mogu uputiti žalbe na donesene odluke. Za Rome je karakteristično da su isključeni iz institucija širega društva. Prema Izvješću Faces of poverty, faces of hope, 22 vijeća romske nacionalne manjine i četiri romska predstavnika bila su izabrana u posljednjim izborima za Vijeća nacionalnih manjina u županijama, gradovima i općinama. Samo je jedan Rom član Savjeta za nacionalne manjine na nacionalnoj razini. Participacija u društvenim institucijama temelj je društvenog statusa i osiguravanja materijalnih pretpostavki života. Osim toga, uključenost u institucije širega društva omogućuje interakcije s članovima neromskih i drugih romskih skupina, participaciju u dominantnim vrijednostima društva. Određeni elementi romskog načina života i kulture, kao što su prosjačenje, nomadizam30 i rani brakovi također pridonose socijalnom isključivanju Roma.

Hrvatsko iskustvo

Kao i u drugim zemljama, Romi se u Hrvatskoj sve češće opisuju kao „potklasa“, odnosno kao društveno izolirana skupina koja ima vrlo male izglede da pronađe svoje mjesto u novoj podjeli rada ili da osigura „normalan“ posao, dohodak, stan, socijalnu sigurnost ili pristup boljem obrazovanju za svoju djecu. Siromaštvo Hrvatske koncentrirano je u romskim zajednicama s drastičnom ovisnosti o socijalnim davanjima (kultura ovisnosti), velikim udjelom onih koji su isključeni iz radne snage i onih koji napuštaju obrazovni proces.

2.5. Zaključak U Hrvatskoj se pojam socijalne isključenosti koristi u političkom i znanstvenom govoru već desetak godina. Smatra se da taj koncept upozorava na situacije kada pojedinci umanjuju ili slabe svoje socijalne veze te gube dosadašnju ulogu u funkcioniranju društva. Najčešće se socijalna isključenost usko povezuje s problemom visoke nezaposlenosti i nesigurnim zaposlenjem. Uz nezaposlenost, isključenost je u hrvatskom kontekstu povezana sa siromaštvom i diskriminacijom. Ljudi se u tranzicijskom vremenu susreću s nesigurnošću, a kako nemaju racionalnih iskustava na kojima bi temeljili svoje odluke, često ne mogu korektno percipirati budućnost. Pristup isključenosti najčešće se koristi pri opisivanju društvenog položaja skupina kao što su nezaposleni, siromašni, Romi, mladi i određene skupine starijih osoba. Određena iskustava upućuju na povezanost između položaja na tržištu rada i siromaštva. Najsiromašniji građani ekonomski su neaktivni, nezaposleni ili primaju niske plaće. Nezaposleni nisu najbrojniji među siromašnima, ali su skupina s visokim rizikom siromaštva. S obzirom na snažnu tradiciju porodice u Hrvatskoj, koja će podržati svoje nezaposlene, oni ne moraju odmah pasti u siromaštvo i socijalnu izolaciju.31 Društvena okolina nije sklona okrivljavati nezaposlene za stanje u kojem se nalaze. Takav odnos

okoline vjerojatno utječe i na samopercepciju nezaposlenih, koji se, barem u početku, rijetko smatraju manje vrijednima32. Za nezaposlene, a i za hrvatske građane, općenito, karakteristično je slabo sudjelovanje u formalnim oblicima društvenosti (članstvo u različitim organizacijama i udrugama), i preferiranje neformalnih socijalnih mreža, koje su, kada su u pitanju siromašni, pretežito ograničene na uže srodničke veze. Siromaštvo je važna sastavnica socijalne isključenosti u Hrvatskoj. Opće je mišljenje da je do sada nedovoljno napravljeno na planu ublažavanja i sprječavanja siromaštva. Vlada RH donijela je prvi nacionalni Program borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti u 2002. godini. Radi praćenja provedbe mjera imenovano je tripartitno povjerenstvo predstavnika sindikata, vlasti i poslodavaca, koje je imalo zadatak barem jednom na godinu izvještavati Vladu o rezultatima provedbe Programa te predložiti njegove moguće dopune i izmjene. Godišnje izvješće povjerenstva trebalo je sadržavati informacije o provedbi različitih aktivnosti koje su bile u ovlasti ministarstava i drugih institucija. Do sada nije pripremljeno nijedno izvješće, iako je izrada započela pri kraju mandata prošle Vlade. Stoga je potrebno preispitati i dopuniti dosadašnji Program te predložiti učinkovitije mehanizme njegove provedbe i praćenja. Ovo je važno istaknuti i zbog toga što sve države članice EU moraju svake dvije godine raditi Nacionalni akcijski plan protiv siromaštva i socijalne isključenosti (National Action Plan Against Poverty and Social Exclusion), a nove države članice čim budu primljene u EU. Države kandidatkinje za članstvo u EU moraju prije pristupanja EU pripremiti, u suradnji s Europskom komisijom, Zajednički memorandum o socijalnom uključivanju (Joint Memorandum on Social Inclusion – JIM) što će također biti obveza Hrvatske prije pristupanja EU.

Države kandidatkinje za članstvo u EU moraju prije pristupanja EU pripremiti, u suradnji s Europskom komisijom, Zajednički memorandum o socijalnom uključivanju (Joint Memorandum on Social Inclusion – JIM) što će također biti obveza Hrvatske prije pristupanja EU.


31

Najnoviji rezultati longitudinalne analize, predočeni u poglavlju 3.2., pokazuju, međutim, kako produžena nezaposlenost vodi u siromaštvo i socijalnu izolaciju.

32


25

Treće poglavlje:

Istraživanja socijalne isključenosti

Socijalnu isključenost valja razumjeti kao razmjerno trajnu, višestruko uvjetovanu i višedimenzionalnu depriviranost (prikraćenost) pojedinca.

3.1. Empirijska analiza socijalne isključenosti O čemu, dakle, govorimo kada govorimo o socijalnoj isključenosti (SI)? Je li riječ o novom, pomodnom, nazivu iza kojeg stoji stari sadržaj, „prepakirana“ teorija siromaštva, ili je, doista, riječ o originalnom razumijevanju društvenih nejednakosti koje otvara nove mogućnosti njihova smanjivanja? Ovdje ćemo empirijski testirati temeljne pretpostavke socijalne isključenosti te primjenjivost koncepta u hrvatskome kontekstu. Najprije ćemo ispitati mogućnosti metodološki uvjerljivog i teorijski održivog mjerenja SI-a. Konstrukcijom valjanih istraživačkih instrumenata nastojat ćemo pridonijeti raspravi o korisnosti koncepcije SI-a. Zatim ćemo analizirati čimbenike SI-a na temelju nacionalnog istraživanja čime želimo pripomoći praktičnom hvatanju ukoštac s društvenim nejednakostima ovdje i sada. U svjetlu nalaza o naglom i velikom porastu društvenih nejednakosti u svim tranzicijskim zemljama33, taj „pragmatični“ cilj držimo iznimno važnim. Socijalnu isključenost valja razumjeti kao razmjerno trajnu, višestruko uvjetovanu i višedimenzionalnu depriviranost (prikraćenost) pojedinca. Što to znači? Prvo, da isključeni ne sudjeluju u raspodjeli društvenih dobara koja određujemo kao kombinaciju institucionalnih (mogućnost školovanja, pristup zdravstvenim i socijalnim uslugama), kulturnih (oblikovanje identiteta, konzumiranje kulturnih proizvoda), socioekonomskih (zaposlenost, kupovna moć), i interpersonalnih resursa (razmjena emocija). Drugo, da to nesudjelovanje nije privremeno, već ima obilježja trajnog stanja (izlaz iz nepovoljne situacije nije lako dostupan). I treće, da nesudjelovanje u raspodjeli društvenih dobara nije nužno posljedica osobnih nedostataka isključenih, njihove lijenosti, nesposobnosti ili drugih mana. Isključenost je najčešće uzrokovana strukturalnim čimbenicima ili, preciznije, institucionaliziranim nejednakostima poput nejednakih obrazovnih mogućnosti.

Posljednja karakteristika SI, njezina višedimenzionalnost34, opisuje isključene kao one koji su pogođeni višestrukim „životnim nesrećama“. Na primjer, kad osoba koja izgubi posao ujedno izgubi i cjelokupnu prijateljsku/poznaničku mrežu. Gubitak emocionalne potpore i (neformalnog), izvora informacija o mogućnostima ponovnog zapošljavanja, uz sve veća financijska ograničenja, smanjuju vjerojatnost izlaska iz novonastalog stanja više nego gubitak posla sam po sebi. To je, prema našem sudu, temeljna razlika između SI-a i prijašnjih poimanja društvenih nejednakosti. Premda i neke teorije „novog siromaštva“ uključuju ideju višestruke prikraćenosti35, koncepcija SI-a taj oblik postavlja u prvi plan. U tom smislu, naš se pristup mjerenju SI-a temelji na pretpostavci o povezanosti triju prostorâ prikraćenosti – radnog (nezaposlenost i nesudjelovanje na tržištu rada), ekonomskog (siromaštvo), i sociokulturnog prostora (socijalna izoliranost). Lako je uočiti razlog za izbor baš tih prostora. Pojava svake od njih, kako u akademskoj literaturi36 tako i u svakodnevnom iskustvu, predočava se kao dramatičan rez u životu pogođene osobe (nakon kojeg više ništa nije isto), a često i kao osobna tragedija.37 U nastavku, SI-u pristupamo kao presjeku prostora prikraćenosti (usp. sliku 3.1.). Preciznije, osobu smatramo isključenom ako istodobno prebiva u sva tri prostora, dakle ako je i siromašna i socijalno izolirana i bez posla. Premda, samo za sebe, svako od tih stanja bitno otežava život, prikraćujući pojedinca radno, ekonomski ili sociokulturno, njihova kombinacija produbljuje pogođenost i otežava izlazak iz takvoga stanja, povećavajući rizik potonuća u potpunu socijalnu isključenost.

Bićanić, I., Franičević V. (2005.) Izazovi stvarnoga i subjektivnog siromaštva i porasta nejednakosti u ekonomijama jugoistočne Europe u tranziciji. Financijska teorija i praksa, God. 29, br. 1, 2005., str. 13-36.

33

Barnes, M., Heady, C., Middleton, S., Millar, J., Papadopulos, F., Room, G., Tsakloglou, P. (2002.) Poverty and Social Exclusion in Europe. Edward Elgar. Cheltenham, United Kingdom; Northampton, USA.

34

Šućur, Z. (2001.) Siromaštvo: teorije, koncepti i pokazatelji. Pravni fakultet. Zagreb, Hrvatska; Kronauer, M. (1998.) „Social Exclusion“ and „Underclass“ – New Concepts for the Analysis of Poverty, in H. Andress (ed.) Empirical Poverty Research in Comparative Perspective. p. 51-73. Ashgate. Aldershot, United Kingdom.

35

Gallie i suradnici (2003.) su se pri analizi velike europske longitudinalne studije (European Community Household Panel Survey), kao temeljnim pokazateljima isključenosti koristili upravo nezaposlenošću, siromaštvom i socijalnom izolacijom (Gallie, D., Paugam, S., S. Jacobs (2003.) Unemployment, Poverty, and Social Isolation. Is There a Vicious Circle of Social Exclusion? European Societies, Vol. 5, No. 1, 2003, p. 1-31.).

36

To je osobito slučaj s posljedicama visoke razine nezaposlenosti u zemljama postkomunističke tranzicije (Bićanić, I., Franičević V. (2005.) Izazovi stvarnoga i subjektivnog siromaštva i porasta nejednakosti u ekonomijama jugoistočne Europe u tranziciji. Financijska teorija i praksa, God. 29, br. 1, 2005., str. 13-36.).

37



Sažeto, tri ključna prostora prikraćenosti – nezaposlenost, siromaštvo i izolacija – generiraju i reproduciraju jedna drugu, a time i socijalnu isključenost.

Slika 3.1. Dimenzije (prostori), prikraćenosti i socijalna isključenost

Socijalno izolirani

Siromašni Isključeni

Bez posla

Veza među dimenzijama prikraćenosti odgovorna za SI počiva na isprepletenosti gospodarskih, društvenih i kulturnih resursa kojima se svakodnevno koristimo. Pođimo od radne prikraćenosti, to jest nezaposlenosti. Ona izravno povećava rizik siromaštva38, a često ima i negativan utjecaj na društveni život pogođene osobe. Katkad izravno, gubljenjem kontakta s prijateljima/poznanicima iz profesionalnog kruga, a katkad neizravno, zbog financijskih teškoća39 i negativnih psiholoških stanja (sve do depresije), koje prate gubitak profesionalnog identiteta i pad statusa40. Siromaštvo, pak, smanjuje vjerojatnost zapošljavanja, ponajprije ograničenošću (materijalnih, kulturnih i interpersonalnih), resursa kojima siromašni raspolažu41, a nerijetko produbljuje i socijalnu izoliranost, osobito u većim urbanim sredinama42. Socijalna izolacija, kao što je već napomenuto, može biti velika prepreka zapošljavanju i izlasku iz kruga siromaštva43. Razlozi mogu biti višestruki, od nedostatka informacija (osobito onih koje se prenose neformalnim kanalima), i nepristupačnosti sustava „veza i poznanstava“, do nemogućnosti posudbe sredstava potrebnih za pokretanje samozapošljavanja, odnosno pribavljanja

dobrih preporuka. Sažeto, tri ključna prostora prikraćenosti – nezaposlenost, siromaštvo i izolacija – generiraju i reproduciraju jedna drugu, a time i SI.

3.1.1. Prostori prikraćenosti i raširenost socijalne isključenosti U prosincu 2003. godine, u sklopu međunarodnog projekta Istraživanje vrijednosti u jugoistočnoj Europi, proveli smo istraživanje44 na uzorku od 2500 stanovnika Hrvatske starijih od 20 godina.45 Prema očekivanju, tri čimbenika rizika socijalne isključenosti nisu podjednako zastupljena u našem uzorku. No, počnimo s ispitanicima koji nisu niti radno niti ekonomski prikraćeni; dakle sa ženama i muškarcima koji su u većoj ili manjoj mjeri uključeni u društvene tokove. Oni čine najveću skupinu u uzorku ili 61% (n = 296), ukupnog broja analiziranih slučajeva (usp. sliku 3.2.). Kada je riječ o radno prikraćenim ispitanicima, u uzorku ih je 34% (n = 165) od kojih je 15% nezaposlenih (n=71), a 19% (n = 94) izvan tržišta rada (kućanice i osobe koje ne traže posao). Skupina ekonomski prikraćenih, to jest siromašnih, obuhvaća 19% (n = 94), ispitanika.46

38

Šverko, B., Galešić, M., Maslić-Seršić, D. (2004.) Aktivnosti i financijsko stanje nezaposlenih u Hrvatskoj. Ima li osnove za tezu o socijalnoj isključenosti dugotrajno nezaposlenih osoba? Revija za socijalnu politiku, God. 11, br. 3-4, 2004., str. 283-298; Gallie, D., Paugam, S., S. Jacobs (2003.) Unemployment, Poverty, and Social Isolation. Is There a Vicious Circle of Social Exclusion? European Societies, Vol. 5, No. 1, 2003, p. 1-31.

39

Uobičajeni godišnji odlazak na skijanje ili ljetni odmor s prijateljima, odnosno tjedna ili mjesečna zajednička večera u restoranu, koji gotovo ritualno učvršćuju socijalne veze, mogu postati neizvedivi u otežanim financijskim okolnostima nakon gubitka posla.

40

Gallie, D. (1999.) Unemployment and Social Exclusion in the European Union. European Societies, Vol. 1, No. 2, 1998, p. 139-168.

41

Siromašne osobe često ne raspolažu kulturnim kapitalom potrebnim, primjerice, za pisanje životopisa, da ne govorimo o financijskim resursima koji su često nužni za uvjerljivo predstavljanje vlastite profesionalnosti na razgovoru s mogućim poslodavcem.

42

White, M. (1991.) Against Unemployment. Policy Studies Institute. London, United Kingdom.

43

Barbieri, P., Paugam, S., Russel H. (2000.) Social capital and exits from Unemployment. In Gallie D., Paugam, S. (ed.): Welfare Regimes and the Experience of Unemployment in Europe, p. 200-217. Oxford University Press. Oxford, United Kingdom.

44

Metodološka objašnjenja za treće poglavlje se nalaze u Dodatku 1.

45

Istraživanje je financirao Research Council of Norway.

46

Anketom o potrošnji kućanstva za 2003. godinu, istim je kriterijem ustanovljena stopa rizika od siromaštva od 18.9% (Central Bureau of Statistics (2004.) 13.2.2/1. First Release - Poverty Indicators 2001. – 2003. 16 July 2004. Central Bureau of Statistics. Zagreb.).


27


Među socijalno isključenima natprosječno su zastupljene žene i osobe koje žive u seoskim sredinama.

Što je s ispitanicima koji su, prema našoj definiciji, socijalno isključeni? Ta skupina čini 10% (n = 47), uzorka. Rečeno na drugi način, svaki deseti radno sposobni ispitanik iskazuje temeljna obilježja socijalne isključenosti. Udio isključenih među radno sposobnim stanovništvom nešto je veći od nedavne

procjene udjela populacije RH koja se nalazi ispod apsolutne linije siromaštva (8,4% u 1998. godini47)48. To nije neočekivano imamo li u vidu višedimenzionalnost SI-a, odnosno činjenicu da među socijalno isključenima ima i onih koji nisu izrazito siromašni, ali su prikraćeni i u ostala dva prostora.

Slika 3.2. Raširenost ekonomske i radne prikraćenosti, ranjivosti i socijalne isključenosti

Siromašni i nisu umreženi (2,1%)

Uključeni po svim kriterijima (34%)

Siromašni (2,9%) Neumreženi (27%) Siromašni i ne rade (4,7%)

Isključeni (9,7%)

Ne rade (6%)

Ne rade i nisu umreženi (13,4%)

Kao što pretpostavlja teorijski model SI-a, a slika 3.2. jasno ocrtava, tri su prostora prikraćenosti povezana. Najsnažnija je, prema očekivanju, povezanost siromaštva i nezaposlenosti/gospodarske neaktivnosti (Phi = 0.42; p < 0.001).49 Kako bismo dodatno potvrdili valjanost koncepta SI-a, u sljedećem koraku ispitujemo razlike u razini blagostanja između uključenih, prikraćenih (radno ili ekonomski), i socijalno isključenih.

3.1.2. Koliko su isključeni doista isključeni? Postavlja se pitanje u kojoj su mjeri socijalno isključeni u težem položaju od ispitanika koji nisu isključeni. Ako je idejna koncepcija SI-a valjana, socijalno isključeni morali bi biti izloženi težim društvenim nedaćama ne samo od socijalno uključenih već i od ispitanika koji su ekonomski ili radno prikraćeni. Grafikon 3.1. predočava rezultate takve usporedbe kvalitete življenja pet skupina ispitanika: uključenih, radno i ekonomski prikraćenih isključenih, te skupine umirovljenika. Kao pokazatelje kvalitete življenja rabili smo zadovoljstvo životom te samoprocjenu zdravstvenog i društvenog statusa.

Šućur, Z. (2001.) Siromaštvo: teorije, koncepti i pokazatelji. Pravni fakultet. Zagreb, Hrvatska.

47

Istraživanje na kojem se ovaj broj temelji nije obuhvaćalo mahom devastirane i nerazvijene krajeve Dalmatinske zagore i istočne Slavonije. Uključivanjem tih krajeva procjenjuje se da bi udio populacije koji živi ispod apsolutne stope siromaštva porastao na oko 10%.

48

Radno neaktivni češće su neumreženi od radno aktivnih (phi = 0.23; p < 0.001, što se ne može reći i za siromašne, koji nisu znatno manje umreženi od nesiromašnih (p = 0.09). Na slabo izraženu vezu između pokazatelja socijalne izoliranosti i ostalih dimenzija isključenosti upućuju i druga istraživanja exclusion (Gallie, D., Paugam, S., S. Jacobs (2003.) Unemployment, Poverty, and Social Isolation. Is There a Vicious Circle of Social Exclusion? European Societies, Vol. 5, No. 1, 2003, p. 1-31; Heady, C., Room G. (2002.) Patterns of Social Exclusion: Implications for Policy and Research. In Barnes M. et al.: Poverty and Social Exclusion in Europe, p. 146-154. Edward Elgar. Cheltenham, United Kingdom.).

49



Grafikon 3.1. Prosječne vrijednosti uključenih, prikraćenih, socijalno isključenih i umirovljenika50 na temeljnim pokazateljima samoprocjene kvalitete življenja. Vrijednosti standardizirane na skali 1 (najniža procjena), do 10 (najviša procjena). 51 Uključeni

Ne rade

Siromašni

Isključeni

Umirovljenici

8

Vjerojatnost socijalne isključenosti 2,24 je puta veća među ispitanicima koji prebivaju u seoskoj zajednici.

7 6 5 4 3 2 1 0

Zadovoljstvo (1-10)

Društveni status (1-10)

Rezultati potvrđuju pretpostavku o socijalno isključenima kao osobama na društvenom „dnu“. U našem uzorku, upravo tu skupinu obilježava najmanja kvaliteta življenja, odnosno najnepovoljniji društveni položaj. Isključeni, uz siromašne, iskazuju najmanje zadovoljstvo. Također, isključene obilježava najniža samoprocjena društvenog statusa i najugroženije zdravlje. Slijede siromašni koje obilježava tek nešto viša kvaliteta življenja te radno prikraćeni. Prema očekivanju, i ta skupina jasno zaostaje za uključenima. Zanimljivo je da su prema kvaliteti življenja umirovljenici kao skupina vrlo bliski nezaposlenima i gospodarski neaktivnima. U tom smislu, umirovljenici jesu ranjiva društvena skupina, ali ne pripadaju, barem ne kao cjelina, najugroženijem društvenom sloju. Takav zaključak potvrđuju i nedavno objavljeni preliminarni rezultati istraživanja siromaštva iz 2004. godine, koje su proveli Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve i Hrvatski Caritas. Prema njihovu istraživanju, riziku socijalne isključenosti izložene su samo one starije osobe koje ne primaju mirovinu i umirovljenici-samci, koji su bez obiteljske potpore52.53 Ukratko,

Zdravlje (1-5)

iako predočena usporedba ne pruža definitivne dokaze o valjanosti predloženog modela SI-a54, kao skupinu, socijalno isključene osobe obilježava najniža razina kvalitete življenja. Toj su skupini najbliži, to jest u sličnoj mjeri pogođeni, siromašni, tako da ćemo pri daljnjim analizama imati na oku obje skupine.

3.1.3. Tko su i gdje žive socijalno isključeni? Koja su temeljna sociodemografska obilježja socijalno isključenih? Koji čimbenici povećavaju vjerojatnost pripadanja toj društvenoj skupini? Kako bismo odgovorili na ta pitanja, usporedili smo uključene, siromašne i isključene prema sljedećim obilježjima: dobi, spolu, veličini mjesta prebivanja, tipu kućanstva (samačka i nesamačka), i obrazovanju. Kao što prikazuje tablica 3.1., među socijalno isključenima natprosječno su zastupljene žene i osobe koje žive u seoskim sredinama55. Prosječna dob socijalno isključene osobe za pet je godina viša od dobi osobe koja je uključena.

Zbog znatno starije dobi, to jest činjenice da njihovo slabije zdravstveno stanje nije nužno posljedica slabijeg socijalnog statusa, umirovljenici su izostavljeni iz usporedbe zdravstvenog statusa.

50

Veće vrijednosti označavaju veću kvalitetu življenja. Razina subjektivnog životnog zadovoljstva bila je određena pitanjem: „Uzevši sve u obzir, što biste rekli koliko ste sretni?“. Percepcija osobnog društvenog statusa mjerena je sljedećim pitanjem: „U našem društvu postoje skupine koje prema svojim karakteristikama pripadaju u gornji sloj društva i one koje prema svojim karakteristikama pripadaju više prema dnu. Na kartici se nalazi skala koja ide od vrha prema dnu. Gdje biste stavili sebe na toj skali?“. Skala je bila raspona 1 – 10, pri čemu je 1 označavao društveno dno, a 10 društveni vrh. Ocjena zdravstvenog stanja temeljila se na sljedećem pitanju: „Kakvo je, općenito, vaše zdravlje...“..

51

Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve i Hrvatski Caritas (2005.) Konferencija za tisak projekta „Praćenje siromaštva u Hrvatskoj“, utorak 11. siječnja.

52

Slično sugeriraju i naši podaci, prema kojima je stopa siromaštva među neumreženim umirovljenicima gotovo dvostruko veća (23%), nego među umirovljenicima koji su članovi neke civilne udruge (12%).

53

Linearnim regresijskim modelom analizirali smo i doprinos pojedinih dimenzija uskraćenosti na razinu blagostanja. Siromaštvo je u svim slučajevima, a radna uskraćenost u većini bila statistički značajan prediktor, dok stanje neumreženosti ili interakcija između dimenzija, u pravilu nisu utjecale na razinu blagostanja. Dakle, i prema regresijskom modelu osobe koje smo odredili kao isključene imaju najnižu razinu blagostanja, ali nismo ustanovili utjecaj svih dimenzija (odnosno neumreženosti), na razinu blagostanja, kao ni posebnu tegobnost položaja koja bi proizlazila iz kombinacije sva tri aspekta.

54

Samačka isključenost i siromaštvo ponajprije su karakteristične za treću dob. Tako je prema anketi o potrošnji kućanstva iz 2003. samac stariji od 65 godina izložen dvostruko većem riziku od siromaštva – čak 44,9% – nego samac mlađi od 65 godina (Central Bureau of Statistics (2004.) 13.2.2/1. First Release - Poverty Indicators 2001. – 2003. 16 July 2004. Central Bureau of Statistics. Zagreb.). U pravilu, zaposleni samci mlađe dobi posjeduju visoku razinu prihoda i relativno nisku razinu rashoda..

55


29


Kada je riječ o obrazovanosti, rizik SIa smanjuje se za 85 % ako je ispitanik završio srednju školu, a gotovo nestaje ima li višu ili visoku naobrazbu.

Tablica 3.1. Sociodemografska obilježja uključenih, siromašnih i socijalno isključenih Uključeni

Siromašni

Isključeni

39,6

43,2

44,1

Prosječna dob

(%) Spol Tip kućanstva Veličina naselja

Žene Muškarci Samci Višečlana kućanstva Do 2000 stanovnika Više od 2000 stanovnika

38,0 62,0 11,4 88,6 39,4 60,6

Smatrajući obrazovni proces temeljnim mehanizmom socijalnog uključivanja/isključivanja56, analizu obrazovne strukture uključenih, siromašnih i socijalno isključenih prikazujemo odvojeno od ostalih sociodemografskih obilježja. Rezultati analize nedvosmisleno potvrđuju važnost obrazovanja (grafikon 3.2.). Gotovo 80 posto isključenih ima samo osnovnu

57,3 42,7 7,4 92,6 62,0 38,0

68,1 31,9 6,4 93,6 70,2 29,8

(ili nezavršenu osnovnu), školu, dok je kod siromašnih taj postotak nešto niži (oko 60%). Za razliku od tih dviju skupina, među uključenima je postotak slabo obrazovanih izrazito malen (manji od 15%). Kada je pak riječ o više i visoko obrazovanim ispitanicima, među uključenima ih je tridesetak posto, a među isključenima i siromašnima gotovo nitko.

Grafikon 3.2. Obrazovna struktura uključenih, siromašnih i socijalno isključenih Viša škola ili fakultet

Srednja škola ili gimnazija

Osnovna škola ili manje

100% 90% 80% 70% 60% 50% 40% 30% 20% 10% 0% Uključeni

Obrazovanje očito snažno utječe na rizik socijalne isključenosti. No, koliko je taj utjecaj snažan u odnosu na utjecaj spola, dobi, veličine kućanstva i mjesta stanovanja? Kako bismo odgovorili na to pitanje, primijenili smo statističku analizu koja ispituje pojedinačni doprinos svakog obilježja, uzimajući pritom u obzir njihove međusobne utjecaje.57 Od pet obilježja, samo su se život u manjim, seoskim i poluseoskim

Siromašni

Isključeni

naseljima58 (p < 0.05), i obrazovanje (p < 0.001), pokazali statistički značajnim čimbenicima rizika pada u socijalnu isključenost. Preciznije, vjerojatnost socijalne isključenosti 2,24 je puta veća među ispitanicima koji prebivaju u seoskoj zajednici. Kada je pak riječ o obrazovanosti, rizik SI-a smanjuje se za 85 % ako je ispitanik završio srednju školu, a gotovo nestaje ima li višu ili visoku naobrazbu59.

Koji djeluje putem prihvaćanja zajedničkih vrijednosti, što je pretpostavka sociokulturne dimenzije uključenosti, i razvijanja humanog kapitala kao pretpostavke radne i gospodarske uključenosti.

56

Riječ je o logističkoj regresiji u kojoj su obilježja neovisne, a socijalna isključenost ovisna varijabla.

57

Veličine do 2000 stanovnika.

58

Isti se čimbenici rizika, s tek nešto nižim koeficijentima pojavljuju i ako razmatramo siromašne, što znači da su socijalno isključeni i siromašni po sociodemografskoj strukturi dvije vrlo slične grupe.

59



Sažeto rečeno, svojevrstan fotorobot isključenih u Hrvatskoj upućuje na osobe niskog obrazovanja, među kojima su dodatno izložene one koje žive u manjim, seoskim, zajednicama. Udio žena među isključenima veći je nego njihov udio u stanovništvu. To proizlazi iz toga što velik broj žena, uglavnom onih rođenih prije 1970.60 ima tek osnovnoškolsko obrazovanje za kojim ne postoji potražnja na tržištu rada pa su tako svedene na ranjivu ulogu kućanice. Sve to upućuje na važnost univerzalnog i svima jednako dostupnog obrazovanja kao temeljnog instrumenta za suzbijanje SI-a61. Naposljetku, zanimala nas je i regionalna distribucija isključenih. Imajući u vidu naglašene razlike u stupnju razvijenosti hrvatskih regija62, pretpostavili smo postojanje izraženih regionalnih odstupanja

od hrvatskog prosjeka prema udjelu isključenih. Iako su regionalni poduzorci vrlo mali (od 132 u Zagrebu i okolici, do 32 u Hrvatskom primorju, Istri i Gorskom kotaru), te njihove rezultate valja tumačiti kao grube aproksimacije, nalazi predočeni u tablici 3.2. potvrđuju očekivanje. SI je najzastupljenija i očito viša od nacionalnog prosjeka u Slavoniji. Razlozi za to ne mogu se isključivo tražiti u razmjerno velikom udjelu ruralne (slabije obrazovane), populacije, već i specifičnim uvjetima života u gospodarski još uvijek marginalno reintegriranim istočnim dijelovima,63 što je indirektna posljedica velikih ratnih razaranja u tom dijelu zemlje. Isključenost u sjevernoj Hrvatskoj, Lici i Banovini te Dalmaciji bliska je nacionalnom prosjeku, dok najpovoljniju situaciju, odnosno najviši stupanj uključenosti, nalazimo u zagrebačkoj regiji, Primorju i Istri u kojima je udio isključenih zanemariv.

Socijalna isključenost je najzastupljenija i očito viša od nacionalnog prosjeka u Slavoniji, dok najpovoljniju situaciju, odnosno najviši stupanj uključenosti, nalazimo u zagrebačkoj regiji, Primorju i Istri u kojima je udio isključenih zanemariv.

Tablica 3.2. Regionalna rasprostranjenost socijalne isključenosti (SI). Raspon procjene za 95% vjerojatnosti, uzimajući u obzir pogrešku uzorka. Regija Slavonija Sjeverna Hrvatska Lika i Banovina Dalmacija Zagreb i okolica Hrvatsko primorje, Istra i Gorski kotar Hrvatska

3.1.4. Zaključak Socijalna isključenost (SI), razmjerno je novi koncept u društvenim znanostima koja se, za razliku od standardnog tumačenja siromaštva, usredotočuje na nepovoljan odnos (a ne stanje), pojedinca spram društvene okoline. Drugim riječima, SI govori o nesudjelovanju u društvenim aktivnostima, nedostatku društvenih veza i moći, te dezintegriranosti koja marginalizira i prikraćuje64. S obzirom na različite oblike prikraćenosti, koje smo spominjali u prethodnim odjeljcima, riječ je o nužno višedimenzionalnom konceptu koji pretpostavlja međusobnu povezanost prostora prikraćenosti – tzv. spiralni efekt. Naglasak

Udio isključenih u regiji (%) (14,1-30,7) (5,9-20,3) (3,7-20,5) (0,9-10,7) (0-3,8) (0) (7,1-12,3)

na odnosu (pojedinac – društvena okolina), i višedimenzionalnosti ima za posljedicu dinamički pristup, to jest analizu čimbenika koji potiču isključivanje, odnosno omogućuju ili olakšavaju uključivanje. Slijedeći predloženi koncept, ovdje smo predočili rezultate empirijske pilot-analize SI-a u Hrvatskoj. Cilj nam je bio utvrditi postojeće stanje, to jest raširenost i regionalnu distribuciju SI-a te sociodemografska obilježja isključenih. Dakako, veličina korištenog uzorka i činjenica kako je riječ o istraživanju stanja u danom trenutku, a ne u iole dužem razdoblju, ograničavaju valjanost procjena i onemogućuju dinamičku

Državni zavod za statistiku (2003.) Stanovništvo staro 15 i više godina prema starosti, spolu i razini završene škole, po gradovima/općinama. Popis stanovništva 2001. Državni zavod za statistiku. Zagreb, Hrvatska.

60

Među mlađim generacijama oba su spola jednako zastupljena u (sve manjem), broju osoba koje imaju tek osnovno obrazovanje. Dakle, spolna nejednakost više se ne stvara obrazovnim sustavom, ali će se njezine posljedice osjećati u društvenoj strukturi još tridesetak godina dok osobe rođene prije 1970. ne izađu iz radno sposobne dobi.

61

Bajo, A. i M. Pitarević (2004.) Fiskalna decentralizacija u Hrvatskoj, problemi fiskalnog izravnanja. Financijska teorija i praksa, God. 28, br. 4, 2004., str. 445-469.

62

Dodavanjem regije kao dodatnog prediktora u gore izloženi model logističke regresije, Slavonija se pokazala kao jedina regija boravak u kojoj doprinosi riziku siromaštva – i to nakon što su se uzele u obzir osobne sociodemografske karakteristike ispitanika. Ovo ukazuje da nije u pitanju samo nepovoljna struktura populacije, već da postoji i regionalno specifični uzrok povećane socijalne isključenosti.

63

Barnes, M., Heady, C., Middleton, S., Millar, J., Papadopulos, F., Room, G., Tsakloglou, P. (2002.) Poverty and Social Exclusion in Europe. Edward Elgar. Cheltenham, United Kingdom; Northampton, USA.

64


31


Uspješna politika uključivanja ima dva uporišta: oslabljivanje mehanizama prikraćivanja (gospodarskog, radnog i sociokulturnog) i smanjivanju rizika da će djeca socijalno isključenih i sama završiti kao isključena.

analizu. Imajući na umu ta i druga, prije spomenuta, metodološka ograničenja, naši nalazi upućuju da se velik broj hrvatskih građana može smatrati socijalno isključenima ili izloženima velikom riziku isključenosti. Svaka deseta osoba u našem uzorku je siromašna, neumrežena i bez posla, to jest pripada skupini koju smo odredili kao socijalno isključenu. Kada tomu pribrojimo i pet posto onih koji su prikraćeni u dva prostora – dakle, osobe koje su siromašne i ne rade – zaključujemo kako je 15% naše populacije (svaki sedmi ispitanik), isključeno ili izloženo riziku isključenosti. U skupini socijalno isključenih dominiraju pojedinci stariji od 40 godina, niske naobrazbe (riječ je češće o ženama nego muškarcima), koji žive u manjim naseljima. Podatak o 15% populacije izložene velikom riziku SI-a, nužno upućuje na odgovarajuće društvene mjere. Razmišljamo li o problemu sustavno, riječ je o mjerama koje dovode do smanjivanja broja isključenih djelujući na mehanizme stvaranja SI-a. Realistički gledajući, osmišljavanje i provođenje društvenih mjera s ciljem smanjivanja problema SI-a (tzv. politika uključivanja),65 možda neće moći pomoći većini današnjih isključenih. No to, držimo, ne može biti jedini kriterij procjene njihove djelotvornosti. Politiku uključivanja trebat će prosuđivati i prema dinamičkom kriteriju, to jest njezinu učinku na reprodukciju SI-a. Jednostavnije rečeno, uspješna politika uključivanja ima dva uporišta: oslabljivanje mehanizama prikraćivanja (gospodarskog, radnog i sociokulturnog) i smanjivanju rizika da će djeca socijalno isključenih i sama završiti kao isključena. U prvom slučaju govorimo o društvenim mjerama koje potiču zapošljavanje, rast životnog standarda i socijalnu suradnju66, a u drugom o aktivnostima usmjerenim na socijalno isključene obitelji. O potonjim se mjerama, prema našim spoznajama, u nas do sada nije vodila sustavna stručna rasprava, niti su ikakve usmjerene aktivnosti bile predmetom političkih obećanja. Javnost, pogotovo ona stručna i znanstvena još nije prepoznala problem socijalne isključenosti.

3.2. Nezaposlenost i socijalno isključivanje67 Ključne sastavnice procesa socijalne isključenosti su nezaposlenost, siromaštvo i socijalna izolacija: one se međusobno potkrepljuju i svojim međudjelovanjem uzrokuju progresivno socijalno isključivanje. Prevladava mišljenje da je primarni čimbenik marginalizacija pojedinaca na tržištu rada, tj. njihova produžena nezaposlenost68. Ona izaziva pad životnog standarda, a u mnogih i osiromašenje, koje onda ima dvije daljnje posljedice – ograničava resurse traženja posla i onemogućuje sudjelovanje u društvenim aktivnostima. Ograničeni resursi i povećana socijalna izolacija odvajaju ljude od potrebnih informacija i veza te tako otežavaju ponovno zapošljavanje. Na taj se način nastavlja pogubna spirala socijalnog propadanja. Empirijske studije potvrđuju uvjerenje da nezaposlenost i siromaštvo pridonose progresivnom procesu socijalne isključenosti, ali pokazuju i to da učinak nezaposlenosti može biti različit u različitim sredinama69. Nalazi iz nekih tranzicijskih zemalja središnje i istočne Europe upućuju na zaključak da velika i dugotrajna nezaposlenost ne mora uvijek pokrenuti proces socijalnog isključivanja70. Slične indicije postoje i za neke južnoeuropske zemlje. Postavlja se stoga pitanje kako je u tom pogledu u Hrvatskoj. Postoji li u nas poguban proces socijalnog isključivanja u kojem dugotrajna nezaposlenost vodi siromaštvu i socijalnoj izolaciji, koji onda dodatno smanjuju vjerojatnost (ponovnog), zapošljavanja? U prethodnom istraživanju pokušali smo odgovoriti na to pitanje uspoređujući nezaposlene osobe različitog trajanja nezaposlenosti71. Pošli smo od pretpostavke da bi, ako postoji silazna putanja socijalnog isključivanja, dugotrajno nezaposleni pojedinci trebali pokazivati određene razlike u nekim svojim obilježjima u usporedbi s onima koji su kratkotrajno nezaposleni. Prvo, duže nezaposleni trebali bi osjećati znatno veće financijske nevolje. S produženjem nezaposlenosti troše se pričuve pa se, ako nema drugih izvora prihoda, pogoršava objektivno i subjektivno

Koje se ne mogu poistovjetiti s uobičajenim mjerama usmjerenim smanjivanju društvenih nejednakosti. Primjerice, progresivni porez, kao najčešće sredstvo smanjivanja nejednakosti, nema neposrednog učinka na raširenost SI-a.

65

Koju dobro opisuje paradigma društvenog kapitala (Štulhofer, A. (2003.) Društveni kapital i njegova važnost, u D. Ajduković (ur.) Socijalna rekonstrukcija zajednice, str. 79 - 98. Društvo za psihološku pomoć. Zagreb, Hrvatska).

66

U pripremi ovog priloga korišteni se podaci prikupljeni u sklopu istraživanja Psihološki aspekti nezaposlenosti, provedenog uz djelomičnu potporu Ministarstva rada i socijalne skrbi, odnosno Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva. Voditelj istraživanja bio je Branimir Šverko, a u njegovom planiranju i realizaciji sudjelovali su Mirta Galešić, Zvonimir Galić i Darja Maslić Seršić.

67

Gallie, D. (1999.) Unemployment and Social Exclusion in the European Union. European Societies, Vol. 1, No. 2, 1999, p. 139-168; Paugam, S. (1991.) La disqualification sociale. Presses Universitaires de France. Paris, France.

68

Gallie, D., Paugam, S., S. Jacobs (2003.) Unemployment, Poverty, and Social Isolation. Is There a Vicious Circle of Social Exclusion? European Societies, Vol. 5, No. 1, 2003, p. 1-31.

69

Roberts, K. (2001.) Unemployment without social exclusion: Evidence from young people in Eastern Europe. International Journal of Sociology and Social Policy, Vol. 21, No. 4-6, 2001, p. 118-144.

70


71



financijsko stanje. Drugo, ako produženje nezaposlenosti prati povećanje siromaštva i socijalne izolacije, vjerojatne su i promjene svakodnevnih aktivnosti: povećanje udjela poslova u kućanstvu, a smanjenje aktivnosti vezanih uz vlastiti razvoj i rekreaciju. Treće, s trajanjem nezaposlenosti iscrpljuje se i socijalna potpora. Ako proces socijalne isključenosti znači i progresivno povećanje socijalne izolacije, dugotrajno nezaposleni mogli bi osjećati manji stupanj socijalne potpore, tj. suosjećanja, ohrabrenja i izravne pomoći drugih osoba u rješavanju njihovih problema. Četvrto, vjerojatno je i smanjenje intenziteta traženja posla. Premda je aktivno traženje preduvjet nalaženja posla, dugotrajna nezaposlenost, siromaštvo i socijalna izolacija ograničavaju resurse traženja posla, a neuspjesi narušavaju samopouzdanje i smanjuju motivaciju za traženje posla. Provjeru ovih hipoteza proveli smo istraživanjem na uzorku nezaposlenih osoba registriranih pri Hrvatskome zavodu za zapošljavanje (N = 1138), koje smo anketirali u ljeto 2003. Analizirali smo razlike u financijskom stanju, strukturi svakodnevnih aktivnosti, stupnju socijalne potpore i intenzitetu traženja posla osoba različitog trajanja nezaposlenosti. Sve ustanovljene razlike imale su pretpostavljeni smjer, ali njihova veličina i važnost nisu potkrijepili tezu o izraženijem procesu socijalne isključenosti u Hrvatskoj. Zaključili smo da u Hrvatskoj još nije na djelu izrazitiji proces socijalne isključenosti. No, provedena je analiza imala i ograničenja. Prvo, temeljila se na usporedbi skupina različitog trajanja nezaposlenosti (krossekcijska metoda). Ta usporedba nije posve opravdana, između ostalog i zato što su neke skupine možda bile izložene osipanju. Na primjer, u skupini dugotrajno nezaposlenih vjerojatno su nedostajali tzv. obeshrabreni pojedinci koji su odustali od potrage za poslom i u doslovnom smislu postali socijalno isključeni. Drugo, rezultati analize odražavaju stanje koje je posljedica procesa iz 90-ih godina XX. stoljeća, kada je zbog tranzicijskih procesa i rata, loše razvojne politike i drugih okolnosti došlo do raspada ekonomskog sustava i gubitka velikog broja radnih mjesta. Masovna nezaposlenost koja je uslijedila pogodila je razne društvene slojeve: tako su izostali selektivni procesi koji u uobičajenim okolnostima pridonose procesu socijalnog isključivanja. U međuvremenu, mogli su se uspostaviti uobičajeni procesi zapošljavanja i otpuštanja s posla koji danas generiraju buduću socijalnu isključenost. 72

Ovdje donosimo nove analize koje nadilaze navedena ograničenja jer se temelje na ponovljenom anketiranju istih sudionika istraživanja (longitudinalno istraživanje). Naime, nezaposlene sudionike našeg prvog istraživanja, anketirane u ljeto 2003. godine, ponovno smo anketirali u jesen 2004. godine i tom prigodom registrirali tko se sve među njima u međuvremenu zaposlio. Na temelju toga sada možemo, u dvije točke ispitivanja, usporediti karakteristike onih koji su ostali nezaposleni i onih koji su dobili posao i tako istražiti dva važna problema:

U Hrvatskoj još nije na djelu izrazitiji proces socijalne isključenosti.

1. Kakav je utjecaj produžene nezaposlenosti na ostale sastavnice procesa socijalnog isključivanja, poglavito na ekonomsku prikraćenost i socijalnu izolaciju. 2. Tko to u Hrvatskoj (ne) dobiva posao, odnosno kakva je vjerojatnost zapošljavanja osoba različitih obilježja i jesu li aktualni procesi zapošljavanja u Hrvatskoj generatori procesa socijalnog isključivanja. Odgovori na ta pitanja trebali bi omogućiti potpuniji uvid u mehanizme procesa socijalnog isključivanja u Hrvatskoj i pružiti neke spoznaje koje mogu pomoći u kreiranju mjera socijalne politike.

3.2.1. Učinci produžene nezaposlenosti i zapošljavanja Prema predloženom konceptu socijalne isključenosti, pretpostavljeno je u longitudinalnoj studiji72 da produžena nezaposlenost dovodi do siromaštva i socijalne izolacije, koji zatim dodatno smanjuju mogućnost zapošljavanja. Na temelju podatka o radnom statusu u drugom ispitivanju, ustanovili smo da je od ukupnog broja sudionika istraživanja koji su ispunili upitnike (N = 601), njih 394 i dalje nezaposleno, dok je 207 sudionika u međuvremenu, između prvog i drugog ispitivanja, našlo posao na određeno ili neodređeno vrijeme. Te dvije skupine sudionika sada možemo usporediti u ključnim varijablama kako bismo procijenili učinke produžene nezaposlenosti, odnosno dobivanja zaposlenja. Tablica 3.3. predočava distribuciju ukupnih prihoda njihovih kućanstava u prvom i drugom ispitivanju. Grupu A čine oni sudionici istraživanja koji su bili i ostali nezaposleni, a grupu B čine oni koji su u vrijeme prvog ispitivanja bili nezaposleni, a u vrijeme drugoga zaposleni. Usporedimo li te distribucije unutar grupa (između prvog i drugog ispitivanja), vidimo

Metodološka objašnjenja za treće poglavlje se nalaze u Dodatku 1.


33


Oni koji su ostali nezaposleni povećali su stupanj svoje socijalne izolacije tijekom godine dana, a oni koji su se zaposlili vidno su je smanjili.

promjene u obje grupe, ali u suprotnom smjeru. Kod grupe A pogoršala se distribucija prihoda u drugom ispitivanju (povećao se udio sudionika s prihodima do 1000 kn, a smanjio onih s više od 4000 kn), a obrnuta promjena dogodila se kod grupe B. Kao posljedica toga razlike među grupama bitno su povećane: usporedimo li distribuciju prihoda jedne i druge

grupe u drugom ispitivanju vidimo znatne razlike u njihovim prihodima (onih najsiromašnijih ima u grupi A 20,1%, a u grupi B samo 3,2%). Tijekom godine dana nezaposlenosti sudionici istraživanja preselili su se u niže kategorije ekonomskog stanja, mnogi i u kategoriju siromašnih.

Tablica 3.3. Distribucija prihoda u prvom (2003. g.) i drugom ispitivanju (2004. g.) za sudionike istraživanja koji su ostali nezaposleni (grupa A), i one koji su se između dva ispitivanja zaposlili (grupa B). Mjesečni prihodi kućanstva (kn)

Grupa A Grupa B

Ukupno

N

33,2%

100,0

382

do 1000

1001 – 4000

4001 i više

Prvo ispitivanje (nezaposleni)

15,2%

51,6%

Drugo ispitivanje (nezaposleni)

20,1%

51,0%

28,9%

100,0

388

Prvo ispitivanje (nezaposleni)

8,5%

41,7%

49,7%

99,9

199

Drugo ispitivanje (zaposleni)

3,2%

32,7%

63,9%

100,0

205

Napomena: Razlike u distribuciji prihoda između grupe A i B te između prvog i drugog ispitivanja unutar svake grupe statistički su značajne.

Učinak nezaposlenosti i dobivanja posla na ekonomsko stanje zornije je predočen na slikama 3.3. i 3.4. Slika 3.3. predočava procijenjene prosječne prihode kućanstava sudionika našeg istraživanja u prvom (2003.) i drugom (2004.) istraživanju. Pune crte označavaju prihode kućanstava sudionika istraživanja koji su ostali nezaposleni (grupa A), a isprekidane crte prihode onih koji su se uspjeli zaposliti. Slika jasno pokazuje da su oni koji su se zaposlili znatno povećali prihode svojih kućanstava, a da se onima koji su ostali nezaposleni prihodi i dalje smanjuju (analiza varijance je potvrdila da su razlike među skupinama

statistički značajne). Rezultat tih promjena bile su znatno veće razlike između zaposlenih i nezaposlenih u drugoj točki mjerenja. Sukladno tomu, zrcalni su rezultati dobiveni za subjektivnu procjenu novčanih briga (slika 3.4.): novčane brige onih koji su ostali nezaposleni blago su porasle tijekom godine dana, a oni koji su se uspjeli zaposliti iskazuju znatno manju brigu o novcu. Razlike između dvije skupine znatno su narasle i na subjektivnom planu. Produžena nezaposlenost uvjerljiv je čimbenik ekonomske prikraćenosti.

Slika 3.3. Ukupni prihodi kućanstva u prvom (2003. g.), i drugom ispitivanju (2004. g.), za skupinu sudionika koji su bili i ostali nezaposleni (puna crta), i skupinu sudionika koji su se između dva ispitivanja uspjeli zaposliti (isprekidana crta) 6500 6000 5500 5000 4500 4000 3500 3000 2500 2000


2003

2004


Slika 3.4. Stupanj financijskih briga u prvom (2003. g.) i drugom ispitivanju (2004. g.) za skupinu sudionika koji su bili i ostali nezaposleni (puna crta), i skupinu sudionika koji su se između dva ispitivanja uspjeli zaposliti (isprekidana crta). Sudionici su procijenili koliko su često imali financijskih briga na ljestvici od 1 (nikad), do 5 (stalno). 3,8 3,6 3,4

Nemaju svi nezaposleni jednaku vjerojatnost zapošljavanja, jer njihove različite karakteristike mogu utjecati na vjerojatnost njihova zapošljavanja.

3,2 3,0 2,8 2,6 2,4

2003

Slika 3.5. predočava podatke za drugu ključnu sastavnicu socijalne isključenosti – socijalnu izolaciju, tj. prosječni stupanj subjektivne socijalne izolacije za dvije skupine ispitanika u prvom i drugom mjerenju. Oni koji su ostali nezaposleni povećali su stupanj svo-

2004

je socijalne izolacije tijekom godine dana, a oni koji su se zaposlili vidno su je smanjili. U konačnici, grupe zaposlenih i nezaposlenih pokazuju veliku razliku u stupnju subjektivne socijalne izolacije.

Slika 3.5. Stupanj subjektivne socijalne izolacije u prvom (2003. g.), i drugom ispitivanju (2004. g.), za skupinu sudionika koji su bili i ostali nezaposleni (puna crta), i skupinu sudionika koji su se između dva ispitivanja uspjeli zaposliti (isprekidana crta). Prosječni stupanj izolacije izračunan je iz odgovora na pitanje: Smatrate li se sastavnim dijelom i korisnim članom društvene zajednice? koji su mogli varirati od 1 (da, osjećam se korisnim članom), do 4 (osjećam se posve nekorisno i isključeno).

2,40 2,20 2,00 1,80 1,60 1,40

2003

Važno obilježje dobivenih rezultata vidljivo je u tablici 3.3. i na obje slike: između onih koji su ostali nezaposleni (pune crte), i onih koji su se zaposlili nakon prvog ispitivanja (isprekidane crte), razlike postoje već u prvoj točki mjerenja, dakle u vrijeme kada su svi bili nezaposleni! Već tada su oni koji su ostali ne-

2004

zaposleni bili siromašniji, odnosno pokazivali su veći stupanj ekonomske prikraćenosti i socijalne izolacije. Te razlike nesumnjivo upućuju na selektivne procese pri zapošljavanju i uvode nas u drugi problem istraživanja: Tko to u Hrvatskoj (ne) dobiva posao.


35


Tako npr. bogatiji imaju dvostruko veće izglede da će dobiti posao od siromašnih, osobe dobrog zdravlja imaju također dvostruko veće izglede da će dobiti posao od osoba lošeg zdravlja, dok mlađe osobe imaju približno tri puta veće izglede za zapošljavanje od starijih osoba.

3.2.2. Vjerojatnost zapošljavanja nezaposlenih osoba različitih obilježja Već je rečeno da je između prvog ispitivanja (lipanj – kolovoz 2003.), i drugog (studeni – prosinac 2004.), od ukupno 601 sudionika koji su odgovorili na upitnike, njih 207 našlo posao. Dakle, u nešto više od godine dana zaposlilo ih se 34,4%, odnosno vjerojatnost zapošljavanja iznosi 0,34. To je vjerojatnost zapošljavanja prosječne nezaposlene osobe u ovom trenutku u Hrvatskoj. No, nemaju svi nezaposleni jednaku vjerojatnost zapošljavanja, jer njihove različite karakteristike mogu utjecati na vjerojatnost njihova zapošljavanja. Pretpostavili smo da će se vjerojatnost zapošljavanja razlikovati za nezaposlene različitog spola, dobi, naobrazbe, trajanja nezaposlenosti, financijskog stanja te psihičkog i fizičkog zdravlja. Analiza koju smo proveli to je uvjerljivo i potvrdila. Slika 3.6. predočava vjerojatnost zapošljavanja osoba različitih obilježja. Za svaki segment pojedine varijable

dan je postotak onih koji su se uspjeli zaposliti između dva ispitivanja. Pri odabiru varijabli za ovu analizu, vodili smo se sasvim određenim hipotezama i sve su potvrđene, osim one o spolnim razlikama. Pretpostavili smo da će vjerojatnost zapošljavanja biti veća za muškarce, ali rezultati pokazuju da između muškaraca i žena nema razlika u vjerojatnosti zapošljavanja. Sve ostale razlike su statistički značajne (hi-kvadrat testovi pokazuju da su sve razlike značajne na razini p < .001), a kao što to zorno predočavaju razlike u dužini stupaca, razlike među pojedinim segmentima su i vrlo velike. Tako npr. bogatiji imaju dvostruko veće izglede da će dobiti posao od siromašnih, osobe dobrog zdravlja imaju također dvostruko veće izglede da će dobiti posao od osoba lošeg zdravlja, mlađe osobe imaju približno tri puta veće izglede za zapošljavanje od starijih osoba, osobe koje su kratkotrajno nezaposlene također imaju tri puta veće izglede od onih koje su nezaposlene duže od tri godine, a osobe visoke naobrazbe imaju čak četiri puta veće izglede za zaposlenje od osoba koje imaju samo osnovnu školu i manje.

Slika 3.6. Vjerojatnost zapošljavanja nezaposlenih osoba različitih karakteristika (postotak sudionika koji su se zaposlili tijekom nešto više od godine dana) Spol Muškarci Žene Starost Do 24 25-34 35-44 45 i više Obrazovanje Osnovna škola i manje Srednja škola Visoko obrazovanje Trajanje nezaposlenosti Do 6 mjeseci 7 mjeseci do 3 godine Više od 3 godine Prihodi po članu domaćinstva Do 500 kn 500-1000 kn 1001-2000 kn Više od 2000 kn Fizičko zdravlje Loše Prosječno Dobro Psihičko zdravlje Loše Prosječno Dobro


0

10

20

30

40

50

60

34,2 34 39,6 44,4 32,4 14,6 15

31,9

57,6 46,2 40,2

16,5 20,1

36,1

22,3

40,6

44,9

38,7 43,8 27,5

34,9 46,9


Kako protumačiti tako velike razlike u vjerojatnosti zapošljavanja osoba različitih obilježja? Te su razlike vjerojatno rezultat interakcije različitih čimbenika i procesa: aktivnosti samih tražitelja posla (npr. među osobama koje su dugotrajno nezaposlene ima sve više obeshrabrenih, koji odustaju od odlučne i intenzivne potrage za poslom i tako dodatno smanjuju izglede da ga i nađu), resursa s kojima tražitelji posla raspolažu (npr. siromašni imaju smanjene resurse); ili njihovih funkcionalnih karakteristika (npr. osobe manjkavog obrazovanja ne odgovaraju zahtjevima ponuđenih poslova). Dakako, presudnu ulogu imaju odluke poslodavaca i njihove koncepcije o poželjnim karakteristikama posloprimaca. One mogu biti i pod utjecajem predrasuda; primjerice, da ljudi u dobi iznad 45 godina ne mogu biti uspješni radnici. Za planiranje učinkovitih mjera socijalne politike veoma su važni preciznije istraživanje i analiza tih procesa i mehanizama, a njih nedostaje.

Mjere socijalne politike trebaju biti usmjerene prema najugroženijim pojedincima, a to su osobe starije od 45 godina, manjkave naobrazbe, siromašne, dugotrajno nezaposlene te pojedinci narušenog psihičkog i fizičkog zdravlja.

3.2.3. Zaključak Prema konceptu socijalnog isključivanja, produžena nezaposlenost vodi siromaštvu i socijalnoj izolaciji, koji zatim dodatno smanjuju mogućnost zapošljavanja. Kako to pokazuju izloženi rezultati, potvrđuje se to i danas, u Hrvatskoj. Za razliku od našeg prethodnog krossekcijskog istraživanja, koje nije pronašlo velike razlike između dugotrajno i kratkotrajno nezaposlenih, ovo longitudinalno istraživanje uvjerljivo pokazuje da produžena nezaposlenost u Hrvatskoj osiromašuje i socijalno izolira one koji su joj izloženi. Tijekom samo nešto više od godine dana, praćeni pojedinci koji su ostali nezaposleni u tom razdoblju doživjeli su znatan pad materijalnih mogućnosti i povećanje socijalne izoliranosti. Uz to, drugi dio našeg istraživanja pokazuje pogubne učinke samog procesa zapošljavanja, koji je izrazito diskriminativan prema određenim kategorijama nezaposlenih. Najugroženiji pojedinci, oni čija je vjerojatnost zapošljavanja niža od 0,30, jesu: osobe starije od 45 godina, manjkave naobrazbe, siromašne, dugotrajno nezaposlene te pojedinci narušenog psihičkog i fizičkog zdravlja. Svaka kombinacija ovih svojstava praktički onemogućava zapošljavanje u Hrvatskoj i predodređuje pojedince za položaj socijalno isključenih. Zato upravo prema tim skupinama trebaju biti usmjerene mjere socijalne politike.


37

Četvrto poglavlje:

Dugotrajna nezaposlenost – odrednica socijalne isključenosti Prema različitim svjetskim iskustvima, teško zapošljivi pojedinci i nadalje su brojni među korisnicima socijalne pomoći, čak i nakon sudjelovanja u programima aktiviranja koji sadržavaju i element prisile poput najprije posao.

Općenito se smatra da je dugotrajna nezaposlenost, u većoj ili manjoj mjeri, prilično sigurna odrednica socijalne isključenosti (vidi poglavlje 3.2.). Hrvatska ima visoku razinu ukupne, a pogotovo dugotrajne nezaposlenosti, ali aktivnosti koje se provode radi njezina ublažavanja nisu dovoljno usmjerene na osobe koje su već izložene dugotrajnoj nezaposlenosti ili im prijeti opasnost od nje.

4.1. Značenje zaposlenosti i nezaposlenosti Zaposlenost ima temeljnu ulogu u svakom društvu. Ljude često određujemo (a i oni sebe), ovisno o tome što rade u životu. U sociološkim i ekonomskim studijama ističe se da zaposlenost nije samo najvažnija odrednica položaja ljudi u svakoj zemlji, već je ujedno bitna za stvaranje smisla, dohotka, socijalne stabilnosti i kvalitete života te sudjelovanja u društvu73. Zaposlenost se naziva „ljepilom koje drži naše društvo na okupu“74. Tržišni poticaji za povećanje ulaganja u obrazovanje i stručno osposobljavanje mogu imati određenu ulogu u ublažavanju sve veće nejednakosti zapošljivosti i plaća te s tim povezanoga mogućeg siromaštva. Ako su ljudi zaposleni, manja je vjerojatnost da će biti siromašni nego ako su nezaposleni. Ipak, i neki od onih koji rade svejedno su siromašni zbog niskih primanja te velikih osobnih i obiteljskih izdataka. Stoga se nastoji postići da ljudi rade i ostvaruju plaću, i da tako budu u boljem položaju od onih koji u sustavu nezaposlenosti i skrbi primaju pomoć i naknadu. Na žalost, u Hrvatskoj, kao i u mnogim tranzicijskim zemljama, mnogi su ljudi nezaposleni i/ili s malom zapošljivošću pa su izloženi ekonomskom siromaštvu i socijalnoj isključenosti. Prema ILO-u75 zapošljivost (employability), se definira vrlo široko: ona je učinak i kvalitetnog obrazovanja i osposobljavanja, ali i drugih aktivnosti. Zapošljivost obuhvaća znanja, stručnosti i sposobnosti da osoba dobije i zadrži posao, profesionalno napreduje, pronađe drugi posao ako je otpuštena, odnosno uđe na tržište rada u različitim razdobljima svog radnog i životnog ciklusa. Pojedinci su najviše zapošljivi kada imaju široko znanje i sposobnosti, osnovna i specijalistička znanja, uključujući sposobnost timskog

73

rada, informatičko-komunikacijske tehnologije te sposobnosti i znanja stranih jezika i komuniciranja. Takva kombinacija znanja i sposobnosti omogućava prilagođavanje promjenama u svijetu rada. Mnogi čimbenici ponude na tržištu rada ograničavaju mogućnosti zapošljavanja korisnika socijalne skrbi, posebice onih koji se vrlo teško zapošljavaju. Aktivnosti vezane za reformu tržišta rada i sustava socijalne skrbi, trebale bi biti dopunjene mjerama smanjivanja zapreka za zapošljavanje, osobito teško zapošljivih i slabo plaćenih radnika. Prema različitim svjetskim iskustvima76, teško zapošljivi pojedinci i nadalje su brojni među korisnicima socijalne pomoći, čak i nakon sudjelovanja u programima aktiviranja koji sadržavaju i element prisile poput najprije posao. Korisnici socijalne skrbi u svom se radnom aktiviranju nesumnjivo susreću s brojnim složenim zaprekama. Obično se bore s nizom različitih i složenih zapreka pri zapošljavanju, uključujući tjelesnu nesposobnost, psihičke probleme, obiteljsko nasilje, teškoće u učenju, alkoholizam ili ovisnost o drogi, a uglavnom su niske obrazovne razine, žive u prometno nepristupačnim područjima, lošeg su zdravstvenog stanja i/ili imaju teškoća sa socijalizacijom i sl. Acheson Report77 navodi da nezaposleni, pogotovo ako su korisnici socijalne skrbi, imaju znatno nižu razinu psihološke stabilnosti i često su podložni depresiji i nezadovoljstvu, sve do samoozljeđivanja i samoubojstva. Gallie i sur.78 ustanovili su da osobe čija se socijalna mreža sastoji od sličnih nezaposlenih ljudi imaju veće probleme ranjivosti kada su izloženi psihološkim i financijskim teškoćama, što im povratno otežava bijeg iz siromaštva. Dugotrajna nezaposlenost posebno je opasna za zdravlje. Ona uništava osobne mogućnosti i sposobnosti, ne samo materijalne već i socijalne i mentalne. Ujedno, učinci nezaposlenosti na zdravlje akumuliraju se tijekom vremena. Dugotrajna nezaposlenost nesumnjivo u većoj ili manjoj mjeri utječe na socijalnu isključenost. Iako se čini da je metodološki posve (ili barem uglavnom), jasno što znače pojmovi siromaštvo, socijalna isključenost, zaposlenost i mogućnosti, Atkinson79 upozorava da to baš i nije uvijek slučaj. Siromaštvo je razmjerno jednostavno shvatiti i odrediti kao nedo-

Jahoda, M. (1982.) Employment and unemployment – A social-psychological analysis. Cambridge University Press. Cambridge, United Kingdom.

Smith, R. (1987.) Unemployment and health: a disaster and a challenge. Oxford University Press. Oxford, United Kingdom.

74

International Labour Office (2002.) Key Indicators of the Labour Market 2001.-2002. International Labour Office. Geneva, Switzerland.

75

Holcomb, P. A., Martinson, K. (2002.) Implementing Welfare Reform across the Nation. New Federalism: Issues and Options for States, Series A, No. A-53. The Urban Institute; Holcomb, P. A., Martinson, K. (2002.) Putting Policy into Practice: Five Years of Welfare Reform, in: Weil, A., Finegold, K. (eds.) Welfare Reform: The Next Act, p. 1-16. Urban Institute Press. Washington D.C., USA.

76

Acheson, D. (1998.) Independent Inquiry into Inequalities in Health Report. HMSO and The Stationery Office. London, United Kingdom.

77

Gallie, D., Gershuny, J., Vogler, C. (1994.) Unemployment, the household, and social networks. In Gallie D, Marsh, C., Vogler, C. (ed.) Social change and the experience of unemployment. p. 255. Oxford University Press. Oxford, United Kingdom.

78

Atkinson, A. B. (1989.) How Should We Measure Poverty? Some Conceptual Issues in Atkinson, A. B. Poverty and Social Security. Harvester Wheatsheaf. London, United Kingdom.

79


Dugotrajna nezaposlenost – odrednica socijalne isključenosti

statak novca ili imovine. Stvar se komplicira sa socijalnom isključenosti koja kod definiranja ima najmanje tri sastavnice. Prva je relativnost socijalne isključenosti: osobe su isključene kao skupina ili zajednica u određenom trenutku. Druga se odnosi na agenta: ljudi se ili sami isključuju ili ih isključuju80. Treća sastavnica je dinamičko obilježje socijalne isključenosti: ne odnosi se samo na sadašnju isključenost nego i na nedostatak nade za budućnost. Stoga se socijalna isključenost treba promatrati šire i dalje od dugotrajne nezaposlenosti jer obuhvaća i (ne)očekivanja budućeg dohotka. Stoga se često navodi da siromaštvo i nezaposlenost mogu dovesti do socijalne isključenosti, ali i da ju ne moraju nužno uzrokovati. Nadalje, socijalno isključeni mogu biti i ljudi koji rade i nisu siromašni. Atkinson smatra da država može odgovarajućim programima socijalne skrbi i pomoći za vrijeme nezaposlenosti odigrati veliku ulogu u borbi protiv socijalne isključenosti. U razmatranju nezaposlenosti, siromaštva i s njima povezane socijalne isključenosti, potrebno je istražiti neka od obilježja koja pogađaju pojedinca i društvo u cjelini. Sen81 navodi da popis navedenih obilježja treba uključivati za zajednicu gubitak ostvarenog outputa i fiskalni teret, a za pojedinca gubitak slobode odlučivanja (koji znači mnogo više od smanjivanja dohotka), gubitak znanja i stručnosti te nastalu dugotrajnu štetu (podjednako kako se uči radom, tako se i zaboravlja zbog nedjelovanja – jer je osoba izvan svijeta rada i prakse), psihološke štete, zdravstvene probleme, štete za moral, gubitak motivacije za budući rad, gubitak ljudskih odnosa i obiteljskog života (nezaposlenost i siromaštvo mogu biti vrlo razorni za društvene odnose, a mogu i oslabiti sklad i jedinstvo obitelji te ugroziti odnose s prijateljima i rođacima), te konačno gubitak društvenih vrijednosti i odgovornosti (dugotrajno nezaposleni i siromašni mogu postati cinični glede pravednosti socijalnih odnosa, a mogu stvoriti i osjećaj ovisnosti o drugima – ti učinci ne vode nastajanju odgovornosti i oslanjanju na vlastite snage). Gotovo nije potrebno podsjećati da tržište rada najčešće nije savršeno, tako da istodobno postoji nezaposlenost i velika potražnja radnika. To znači da, pogotovo u zemljama s visokom nezaposlenošću poput Hrvatske, postoji prostor za poboljšanje djelovanja tr-

žišta rada približavanjem nezaposlenosti minimumu potražnje i ponude rada te, tako smanjujući otvorenu nezaposlenost, i broj nepopunjenih radnih mjesta. Aktivna politika tržišta rada (APTR), može pomoći u ublažavanju (smanjivanju), strukturnoga (frikcijskog), nesklada između ponude i potražnje, u prvom redu smanjivanjem profesionalnog i prostornog nesklada između ponude i potražnje te povećanjem transparentnosti tržišta rada. Najvažniji instrumenti APTR-a za poboljšanje usklađenosti jesu osposobljavanje i usavršavanje, informiranje i savjetovanje s obzirom na potražnju posla i odabir pri zapošljavanju te posredovanje pri zapošljavanju. APTR može preraspodijeliti mogućnosti zapošljavanja tako da manje ljudi ostane dugotrajno nezaposleno i/ili postanu korisnici/primatelji nekog oblika socijalne pomoći. U okviru zadane zaposlenosti i ponude rada, značilo bi to preraspoređivanje tereta nezaposlenosti na više ljudi (pretpostavlja se da bi rezultat mjera APTR-a bio da nezaposlenošću ne bi bili pogođeni uvijek isti ljudi u različitim razdobljima). Ekonomska teorija navodi da APTR gotovo nema neposrednog utjecaja na ukupnu zaposlenost82, ali bi se povećala djelotvornost ponude rada kad bi uspjelo u rad uključiti dugotrajno nezaposlene (DN) ili korisnike/primatelje socijalne pomoći, što je sigurno vrijedno pozornosti isto kao i sprječavanje dugotrajne nezaposlenosti. Iako uvođenje takvih mjera može povećati vjerojatnost negativnih učinaka, rizik je prihvatljiv ako je ukupan učinak smanjivanje prosječnog trajanja nezaposlenosti. Možda je najvažnije značenje APTR-a to što navedeni učinci otpuštanja i zamjene postaju prihvatljiviji ako se povećavaju mogućnosti zapošljavanja za dugotrajno nezaposlene i korisnike u sustavu socijalne skrbi (u Hrvatskoj je najvažniji oblik pomoć za uzdržavanje), čime se smanjuje socijalna isključenost.

Aktivna politika tržišta rada (APTR), može pomoći u ublažavanju (smanjivanju), strukturnoga (frikcijskog), nesklada između ponude i potražnje, u prvom redu smanjivanjem profesionalnog i prostornog nesklada između ponude i potražnje te povećanjem transparentnosti tržišta rada.

Prema novijoj literaturi83, osposobljavanje i obrazovanje smatraju se najučinkovitijima za kraće nezaposlene osobe (koji čekaju na zaposlenje do dvije godine), dok su subvencije plaća, čini se, djelotvornije za osobe koje zaposlenje čekaju dulje od dvije godine. Ako je gospodarstvo u uzletu, čini se da je posebice učinkovito u sprječavanju „strukturalizacije“ (među nezaposlenima za zapošljavanje će biti odabrani najjači, a najslabiji će ostati nezaposleni), kao i u ubrzanom smanjivanju dugotrajne zaposlenosti.

Izraz socijalna isključenost izazvao je veliku raspravu o tome podrazumijeva li ta sintagma aktivno djelovanje pojedinih subjekata (poput države), ili se jednostavno događa da pojedini građani budu isključeni. Tako je na primjer u Mađarskoj tijekom pripreme odgovarajućih dokumenata bilo političkih otpora uporabi aktivnog oblika glagola isključiti jer se navodilo da „nitko nikoga u Mađarskoj ne isključuje“ (Lendvai, N. (2005.) Socijalna politika u srednjoj i istočnoj Europi i ulazak u Europsku uniju: vrijeme za razmišljanje. Financijska teorija i praksa, God. 29, br. 1, 2005., br. 1-12.)

80

Sen A. (1997.) Inequality, unemployment and contemporary Europe. International Labour Review, Vol. 136, No. 2, 1997, p. 155-171.

81

Koning de, J., Mosley, H. (ed.) (2001.) Labour Market Policy and Unemployment: Impact and Process Evaluations in Selected European Countries. Edward Elgar. Cheltenham, United Kingdom; Northampton, USA.

82

Schmid, G., Speckesser, S., Hilbert, C. (2001.) Does active labour market policy matter? An aggregate impact analysis for Germany in Koning de, J.; Mosley, H. (ed.) Labour Market Policy and Unemployment: Impact and Process Evaluations in Selected European Countries. Edward Elgar. Cheltenham, United Kingdom; Northampton, USA.

83


39


Općenito, programi zapošljavanja i osposobljavanja imaju najjači utjecaj i najveći socijalni povrat za one s najmanje prijašnjeg iskustva na tržištu rada i za one koji su najugroženiji.

Osposobljavanje i obrazovanje bit će učinkovitiji i ako se ostvaruju u kraćem vremenu, dok će privremeno zapošljavanje u javnom sektoru i subvencije plaća imati veći utjecaj na dulji rok u pozorno odabranim slučajevima. Općenito, programi zapošljavanja i osposobljavanja imaju najjači utjecaj i najveći socijalni povrat za one s najmanje prijašnjeg iskustva na tržištu rada i za one koji su najugroženiji84. S obzirom na širi pojam socijalne isključenosti, općenito se vjeruje da politike zapošljavanja i obrazovanja trebaju omogućiti izlazak iz problema vezanih za dugotrajnu nezaposlenost, kao što su siromaštvo i ovisnost o socijalnoj skrbi. Mnogi problemi nezaposlenosti mogu se ublažiti aktivnom politikom tržišta rada.

Naravno, ostaje stalno pitanje je li to stvarno uspjeh ili samo način prikrivanja problema zapošljavanja. Kako bi izbjegla razočaravajuće rezultate, aktivna politika tržišta rada treba se prilagođivati promijenjenim ekonomskim uvjetima i usmjeriti na dugotrajnu ponudu, poboljšavajući čimbenike poput stope aktivnosti radne snage, razine obrazovanja te fleksibilnosti i prilagodljivosti zaposlenih i onih koji to žele postati. Kad je riječ o konzistentnosti, posebice je važna usklađenost politika tržišta rada i socijalne skrbi kako bi se one uzajamno jačale. Politika očuvanja dohotka i naknada za vrijeme nezaposlenosti te zakonska zaštita zaposlenja, trebaju stvoriti poticaje za integraciju i učinkovitost tržišta rada. Koordinacija je, naravno, poželjna, ali ju je teško ostvariti.

Okvir 4.1.: Aktivnosti EU-a u području politike zapošljavanja Strateški cilj EU-a, koji je definiran Lisabonskom strategijom, za tekuće je desetljeće: „postati najkonkurentnije dinamično društvo u svijetu temeljeno na znanju, sposobno za ostvarivanje održiva gospodarskog rasta s većim mogućnostima zapošljavanja i većom socijalnom kohezijom“. Ostvarenje spomenutog strategijskog cilja ovisi o usklađenom i zajedničkom političkom djelovanju u širokom području ekonomskih, socijalnih i ekoloških pitanja. EU nastoji poticati gospodarski razvoj temeljen na stvaralaštvu i proizvodnosti te ostvarivanje socijalne politike prihvatljive zemljama-članicama, čime bi se poboljšala socijalna i ekonomska kohezija. Europsko vijeće potiče članice i pomaže im da poboljšaju obrazovanje i stručno osposobljavanje, uključujući i mjere pospješivanja zapošljivosti i smanjivanja obrazovnih razlika. Vijeće stalno ističe potrebu razvijanja aktivne politike zapošljavanja koja, osim što povećava zaposlenost, omogućava reintegraciju nezaposlenih i osiguranje jednakih mogućnosti. Ujedno, Vijeće teži izgradnji rodne i dobne jednakosti, zaštiti ugroženih i nacionalnih manjina te dosljednom i trajnom poticanju socijalne integracije pod motom zapošljavanje je najbolja obrana protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Europska strategija zapošljavanja (The European Employment Strategy - EES), dio je šireg političkog programa koji je Unija pokrenula 1997. godine u Luxembourgu, a potvrdila 2000. u Lisabonu. Prihvaćeno je stajalište da zapošljavanje i socijalna zaštita moraju djelovati zajedno u smanjivanju isključenosti i poticanju integriranosti sudjelovanjem na tržištu rada. Europska strategija zapošljavanja određuje okvir programa zapošljavanja članicama EU-a, o kojima zemlje dostavljaju godišnje izvještaje. U politici zapošljavanja i tržišta rada, zemlje-članice svoje aktivnosti i izvještavanje ostvaruju na temelju četiriju smjernica: - poboljšati zapošljivost i kvalitetu posla – s naglaskom na aktivnoj politici tržišta rada, posebice usmjerenoj na mlade i dugotrajno nezaposlene; - promicati razvoj poduzetništva – ponajviše deregulacijom, pojednostavljivanjem pristupa tržištu i lakšim osnivanjem malih tvrtki; - poticati prilagodljivost poslovnih subjekata i zaposlenih – čime se daje velika i aktivna uloga socijalnim partnerima; - jačati politiku jednakih mogućnosti, s težištem na problematici zapošljavanja i jednakih uvjeta rada žena i osoba sa smanjenim radnim mogućnostima.

Björklund, A., Haveman, R., Hollister, R., Holmlund, B. (1991.) Labour Market Policy and Unemployment Insurance. Clarendon Press. Oxford, United Kingdom.

84



Hrvatska je izradila Nacrt nacionalnog akcijskog plana zapošljavanja (NAPZ), koji sadržava pregled problema i mjera vezanih uz područje tržišta rada. Mjere tog plana trebale bi biti usmjerene na mlade koji tek dolaze na tržište rada, starije radnike sa zastarjelim znanjima i vještinama te na osobe s invaliditetom. Jedan od ciljeva novih mjera jest i aktiviranje nezaposlenih jer su iskustva drugih zemalja pokazala da su poticanje nezaposlenih na aktivno traženje posla i procjena njihovih stvarnih znanja i sposobnosti ključne mjere za rast zaposlenosti. NAPZ se temelji na deset smjernica koje poštuju i sadašnje članice EU.

4.2. Stanje u razvijenim i tranzicijskim zemljama Rad se smatra najboljim oblikom socijalne skrbi, a razlozi su jasni: zaposlen čovjek će vjerojatno biti ekonomski neovisan i socijalno uključen. Tako je povećanje stope zaposlenosti postalo ključni cilj socijalne politike i politike tržišta rada razvijenih industrijskih zemalja. U gotovo svim članicama EU-a najvažniji čimbenik koji pridonosi siromaštvu i socijalnoj isključenosti jest nezaposlenost, pogotovo ona

dugotrajna. Prosječna stopa nezaposlenosti85 u EU porasla je s 2,3 u 1960. na 7,7% u 2001. Dok su neke zemlje uspjele zaustaviti porast nezaposlenosti ili čak i smanjiti nezaposlenost (posebice Nizozemska, Irska i Velika Britanija), druge su to uspjele tek djelomično, tako da su stope nezaposlenosti znatno više nego u 70-ima (na primjer Švedska, Njemačka, Francuska i Španjolska). Budući da se stanje bitno promijenilo posljednjim širenjem Unije, navodimo podatke za lipanj 2003. godinu (mjesec u kojem se manje očituje djelovanje sezonskih utjecaja).

U gotovo svim članicama EU-a najvažniji čimbenik koji pridonosi siromaštvu i socijalnoj isključenosti jest nezaposlenost, pogotovo ona dugotrajna.

Tablica 4.1. Stope nezaposlenosti (%) u lipnju 2003. poredane po veličini EU 15 Eurozona Luksemburg Nizozemska* Austrija Irska Danska

8,1 8,9 3,7 4,1 4,4 4,7 5,2

Švedska Portugal Belgija Finska Francuska Njemačka Španjolska

5,4 7,3 8,0 9,3 9,4 9,4 11,4

* Podatak za svibanj. Izvor: Eurostat (2003.)

Kako pokazuje tablica 4.1., prosječna stopa nezaposlenosti bila je veća od 8% (nešto viša u eurozoni nego u EU 15). Najniža je stopa u Luksemburgu, a najviša u Španjolskoj. Opasnost od socijalne isključenosti raste s dužinom nezaposlenosti te se dugotrajna nezaposlenost (čekanje na posao duže od godinu dana), smatra najvažnijim pokazateljem socijalne isključenosti. U 2001. godini 3% aktivnog stanovništva EU-a bilo je nezaposleno duže od 12 mjeseci. Taj postotak krije velike razlike, od manje od 1% u Luksemburgu, Danskoj, Nizozemskoj i Austriji do više od 5% u Grčkoj i Italiji. Proširenje Unije dovodi na scenu heterogene i siromašnije sudionike. Međusobna konkurentnost broj-

nih siromašnijih regija povećat će probleme sustava socijalne skrbi što su u prilagođivanju već ionako izloženi mnogim pritiscima zbog demografskih razloga i globalizacije. Pojavljuje se opasnost od povećanja nezaposlenosti i nejednakosti, što ponekad onemogućuje nacionalne vlade da provode nužne i složene reforme. I među novim članicama EU-a postoje znatne razlike i u pogledu nezaposlenosti i u pogledu dugotrajne nezaposlenosti. Dok jedna skupina tih zemalja 2000. godine bilježi relativno niže stope nezaposlenosti – manje od 10% (Estonija, Češka i Mađarska), druga skupina ima vrlo visoke stope evidentirane nezaposlenosti – gotovo 20% (Slovačka i Poljska). Slovenija je visoku evidentiranu nezaposlenosti iz sredine 90-ih snizila na oko 6,5%.

U daljnjem tekstu koristimo se podacima o nezaposlenosti prema anketi radne snage (ARS), (čija je metodologija usklađena s onom koju preporuča Međunarodna organizacija rada), prema kojima je nezaposlenost u većini zemalja nešto niža od podataka o evidentiranoj nezaposlenosti koji se prikupljaju preko službi za zapošljavanje. Stopa dugotrajne nezaposlenosti za Hrvatsku (tablica 4.2.), izračunata je prema strukturi trajanja nezaposlenosti u skladu s podacima Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje.

85


41


Hrvatska ima nešto više stope (i nezaposlenosti i dugotrajne nezaposlenosti) od prosjeka novih članica.

Sama stopa nezaposlenosti nije dovoljan pokazatelj ozbiljnosti stanja na tržištu rada i nije jedina odrednica socijalne isključenosti. Treba uključiti i strukturu nezaposlenih prema čekanju na zaposlenje. Stope dugotrajne nezaposlenosti u novim članicama EU-a osjetno se razlikuju i znatno se mijenjaju čak i u kraćem razdoblju. Dok je 2000. godine Poljska bila naj-

bolja te je dugotrajno nezaposlenih (onih koji su čekali na zaposlenje više od godine dana), u ukupnom broju nezaposlenih bilo oko trećinu, najlošija je bila Slovenija gdje su gotovo dvije trećine nezaposlenih čekale duže od 11 mjeseci. Prema podacima iz 2003. godine, u Poljskoj se dugotrajna nezaposlenost znatno povećala dok se u Sloveniji smanjila.

Tablica 4.2. Stope nezaposlenosti i dugotrajne nezaposlenosti (više od 11 mjeseci), u 2003. u %. Dugotrajna nezaposlenost

Hrvatska EU EU10 Češka Estonija Cipar Latvija Litva Mađarska Malta Poljska Slovenija Slovačka

Kratkotrajna nezaposlenost

Ukupna nezaposlenost

Ukupno

Ž

M

Ukupno

F

M

Ukupno

Ž

M

8,9 4 7,8 3,8 4,6 1,1 4,3 6,1 2,4 3,5 10,7 3,4 11,1

10 4,5 8,4 5 4,4 1,4 4,6 6,5 2,3 3 11,5 3,6 11,4

8,1 3,6 7,3 2,9 4,8 0,8 4,1 5,7 2,5 3,5 10,1 3,3 10,9

5,9 5,1 6,5 4 5,6 3,4 6,2 6,6 3,4 4,5 8,5 3,1 6,4

6,6 3,8 5,3 1,1 6,1 2,5 5,7 5,8 3,7 3,8 7,1 2,4 5,8

5,3 6,4 7,8 6,9 5,1 4,4 6,6 7,4 3 7,2 9,9 3,7 6,9

14,8 9,1 14,3 7,8 10,2 4,5 10,5 12,7 5,8 8 19,2 6,5 17,5

16,6 8,3 13,7 6,1 10,5 3,9 10,3 12,3 6 6,8 18,6 6 17,2

13,4 10 15,1 9,8 9,9 5,2 10,7 13,1 5,5 10,7 20 7 17,8

Izvor: Eurostat – Labour Force Survey, godišnji prosjeci, preuzeto iz Commission of the European Communities, 2005. Za Hrvatsku podatak se odnosi na prvo polugodište 2004. godina, podaci Državnog zavoda za statistiku, 2005.

Visoka dugotrajna nezaposlenost uglavnom prati visoku opću razinu nezaposlenosti pa najveće stope i nezaposlenosti i dugotrajne nezaposlenosti imaju Poljska i Slovačka u 2003. godini (tablica 4.2.). Od zemalja srednje i istočne Europe nešto niže stope nezaposlenosti i dugotrajne nezaposlenosti imaju Češka Republika, Mađarska i Slovenija. Hrvatska ima nešto više stope (i nezaposlenosti i dugotrajne nezaposlenosti) od prosjeka novih članica. Burne promjene na tržištu rada tranzicijskih zemalja i prilično nereprezentativne slike (pojedine zemlje koje imaju nisku nezaposlenost poput Rumunjske ustvari znatno kasne s gospodarskim reformama i restrukturiranjem gospodarstva), upućuju da je stanje u Hrvatskoj bolje uspoređivati sa starim članicama EU-a. U usporedbi sa starim članicama EU-a, lako se uočava da je udio osoba koje se zaposle s kraćim trajanjem nezaposlenosti (do 11 mjeseci), u Hrvatskoj


osjetno manji od svih zemalja osim Italije. Taj je zaostatak pogotovo velik ako se usporedi sa zemljama poznatima po dinamičnom tržištu rada – poput Austrije ili Danske. Dok se u Hrvatskoj nakon 11 mjeseci čekanja zaposli samo 38,3% nezaposlenih muškaraca, u Austriji, Danskoj i Finskoj to uspiju učiniti gotovo tri četvrtine nezaposlenih. Malo niži udio (oko dvije trećine) osoba koje čekaju na zaposlenje imaju Španjolska, Francuska, Luksemburg, Nizozemska, Portugal, Švedska i Velika Britanija. Dok u Hrvatskoj više od 60% muškaraca čeka na zaposlenje dulje od 11 mjeseci, u Austriji, Danskoj i Finskoj čeka ih nešto više od 25%. U Hrvatskoj je slična situacija i s nezaposlenim ženama. U nas se u prvih 11 mjeseci zaposli 37% nezaposlenih žena, a u Danskoj i Finskoj oko četiri petine. Gotovo dvije trećine nezaposlenih žena u Hrvatskoj čeka na posao više od 11 mjeseci, dok jednaka sudbina pogodi tek svaku petu Dankinju i Finkinju (tablica 4.3.).


Tablica 4.3. Trajanje nezaposlenosti u 2001. u Hrvatskoj i u starim članicama EU-a u % M

Italija Hrvatska Belgija Njemačka Grčka Francuska Portugal Nizozemska Švedska Velika Britanija Luksemburg Španjolska Finska Danska Austrija

Ukupno do 11 mjeseci 36,3 38,3 47,5 51,6 53,0 63,1 64,3 65,0 66,9 67,0 67,2 69,2 73,0 73,8 74,5

Ž Više od 11 mjeseci 63,7 61,8 52,5 48,4 47,0 36,9 35,7 35,0 33,1 33,0 32,8 30,8 27,0 26,2 25,5

Ukupno do 11 mjeseci 36,9 37,0 49,2 47,1 43,4 63,2 60,1 68,7 72,3 80,5 76,3 58,4 79,8 81,2 73,3

Više od 11 mjeseci 63,1 63,2 50,8 52,9 56,6 36,8 39,9 31,3 27,7 19,5 23,7 41,6 20,2 18,8 26,7

Gotovo dvije trećine nezaposlenih žena u Hrvatskoj čeka na posao više od 11 mjeseci, dok jednaka sudbina pogodi tek svaku petu Dankinju i Finkinju.

Podaci Eurostata

4.3. Stanje u Hrvatskoj 4.3.1. Dugotrajna nezaposlenost Smanjenje proizvodnje u Hrvatskoj početkom 90-ih i, slijedom toga, smanjenje broja zaposlenih nisu iznenadili. Manje je, međutim, jasno zašto je nakon porasta obujma proizvodnje visoka nezaposlenost ostala tako trajna. Stoga, s obzirom na nezaposlenost i posljedično povezano siromaštvo i socijalnu isključenost, glavna briga nije toliko pitanje zašto

je nezaposlenost (sve donedavno), rasla po vrlo visokim stopama, već zašto neki ljudi teško izlaze iz nezaposlenosti. Vrlo niske stope izlaska iz nezaposlenosti znače da nezaposlenost postaje sve trajnija86. Hrvatska je, nesumnjivo, zemlja visokog udjela dugotrajne nezaposlenosti pa nastojanje da se ona smanji ima najveću važnost. Očito je suzbijanje (pogotovo dugotrajne), nezaposlenosti složen i skup zadatak, a čekanjem postaje još skuplji.

Okvir 4.2.: Zagrebački bokci Zagrebački bokci su humanitarna udruga koju su osnovale nezaposlene, umirovljene, siromašne osobe čiji je socijalno-ekonomski status opao i time prouzročio njihovu socijalnu izolaciju i kidanje društvenih veza. Cilj udruge je poboljšati socijalizaciju i umrežavanje nezaposlenih i siromašnih Zagrepčana i vratiti im samopouzdanje društveno korisnim radom. Neki od primjera njihovih aktivnosti su: čišćenje okoliša, uklanjanje ambrozije, branje jabuka, podjela odjeće, rabljenog pokućstva, sadnica cvijeća i namirnica. Tim aktivnostima Bokci i život svojih sugrađana čine kvalitetnijim.

Franz, W. (1995.) Central and East European Labour Markets in Transition: Developments, Causes, and Cures. Discussion Paper No. 1132. Centre for Economic Policy Research. London, United Kingdom.

86


43


Dok je 1991. godine 9% nezaposlenih prosječno čekalo na zaposlenje više od tri godine, u 2002. godini jednako je dugo čekalo više od četvrtine nezaposlenih (26,5%).

Opasnost od siromaštva i marginalizacije u Hrvatskoj neposredno je povezana s isključenošću iz svijeta rada. Spomenuto je da je prvo nacionalno istraživanje siromaštva provedeno 1998. godine87 (za novije podatke vidi drugo poglavlje ovog Izvješća). Siromaštvo je u Hrvatskoj stagnantno: oni koji su postali siromašni trebaju mnogo vremena da se oslobode siromaštva. Siromaštvo u Hrvatskoj već ima mnoga obilježja trajnog stanja: mala je vjerojatnost da će se siromašni lako izvući iz zatečenog stanja. Dva najvažnija razloga su: - Opće ekonomske mogućnosti su ograničene jer rast do sada nije stvarao dovoljno radnih mjesta. Mnoga stara radna mjesta su nestala, a nisu stvorena nova. Rast je bio koristan u prvom redu onima koji su imali posao. Za one izvan svijeta rada učinak je bio zanemariv, za neke i negativan. Nadalje, donedavno je prevelika zakonodavna reguliranost radnih odnosa i zapošljavanja, posebice s obzirom na otkaze, ograničavala fleksibilne radne odnose i smanjivala mogućnosti malim tvrtkama, što za siromašne može značiti veliku mogućnost zarade. - Siromašni su u nepovoljnijem položaju u korištenju ograničenih mogućnosti zapošljavanja. Jednom isključeni iz svijeta rada, nezaposleni i ekonomski neaktivni imaju ograničene mogućnosti raskidanja kruga siromaštva. Gotovo polovica nezaposlenih su dugotrajno nezaposleni pa analiza tokova na tržištu rada upućuje da nezaposleni i ekonomski neaktivni imaju malu vjerojatnost nalaženja novog posla.

U Hrvatskoj je tako zabilježena polarizacija društva na relativno sigurne (istina, s obzirom na životne troškove nedovoljno plaćene), zaposlene (insidere), i nezaposlene (outsidere), od kojih je znatan dio dugotrajno nezaposlen, s vrlo malim izgledima i vjerojatnošću nalaženja zaposlenja. To je povezano sa strogošću hrvatskog tržišta rada i radnog zakonodavstva, koje se očituje u dugotrajnom, složenom i skupom sustavu otpuštanja (uključujući prekid ugovora o radu, zakonski utvrđeni otkazni rok, isplatu otpremnina, grupno otpuštanje i sl.)88 Krutosti tržišta rada ograničavaju ulazak i izlazak iz zaposlenosti, što uz relativno visoke troškove rada otežava i zapošljavanje i ulaganja. Sve to služi za zaštitu ljudi koji su u svijetu rada, ali isključuje one koji nemaju posla. Istina, stanje je osjetno

popravljeno promjenama radnog zakonodavstva iz 2003. godine, ali Hrvatska još uvijek ima razmjerno visok indeks zakonske zaštite zaposlenja89.90 Većina osoba u radnoj dobi koje nisu zaposlene ima ili vrlo lošu obrazovnu razinu (nezavršenu osnovnu školu ili samo osnovnu školu), ili raspolažu vrlo uskim stečenim znanjima i sposobnostima strukovnog obrazovanja. Uz neodgovarajuću obrazovnu i kvalifikacijsku strukturu nezaposlenih, odnosno nedostatak traženih znanja i stručnosti, dodatna su teškoća ograničene mogućnosti smještaja na područjima gdje postoje određene mogućnosti zapošljavanja. Postoje i druga ograničenja tržišta rada uvjetovana relativno malom razlikom i sigurnošću primanja između najnižih plaća i raznovrsnih naknada u sustavu socijalne skrbi (što ne potiče dovoljno na aktivno traženje zaposlenja), i rašireno neslužbeno gospodarstvo. Osobama koje su zbog svog obrazovanja izvan svijeta rada i plaćene zaposlenosti prijeti i opasnost prenošenja ograničenih mogućnosti na djecu. Položaj nezaposlenih težak je pogotovo ako se na umu ima fenomen biljega nezaposlenosti (scarring effect), prema kojem dulja nezaposlenost ostavlja prilično neizbrisiv trag na nečije mogućnosti zapošljavanja, profesionalnog usavršavanja i napredovanja. Dugotrajno nezaposlenim osobama teže je naći posao, a i kada ga nađu imaju veću opasnost da ostanu bez njega tako da ponovno postaju nezaposleni ili pak prihvaćaju rad na nesigurnim ili slabo plaćenim poslovima. Osim visoke razine, nezaposlenost u Hrvatskoj obilježava dugo prosječno čekanje na posao – više od dvije godine. Prema podacima Zavoda za zapošljavanje, oko polovica nezaposlenih čeka na posao dulje od godine dana, a čak približno 30% nezaposleno je dulje od dvije godine. Dok je 1991. godine 9% nezaposlenih prosječno čekalo na zaposlenje više od tri godine, u 2002. godini jednako je dugo čekalo više od četvrtine nezaposlenih (26,5%). To je podatak o zatečenom stanju (zadržanim zalihama nezaposlenosti), jer predočuje rezidualne vrijednosti (ostatke), ulaza i izlaza s evidencije i ne može se upotrijebiti kao reprezentativni pokazatelj razdoblja čekanja. Za dobivanje stvarne slike o razdoblju čekanja trebalo bi pratiti iskustva skupine koja se evidentirala kao nezaposleni tijekom određenoga razdoblja. Kao pokazatelj može poslužiti kretanje ulaza i izlaza s evidencije nezaposlenih u listopadu 2002. Ukupno se 21.400 osoba upisalo u evidenciju, a odjavilo se 22.200, od kojih je

World Bank (2000.) Croatia Economic Vulnerability and Welfare Study. World Bank. Washington, D.C., USA.

87

Biondić, I., Crnić, S., Martinis, A., Šošić, V. (2002.) Tranzicija, zaštita zaposlenja i tržište rada u Hrvatskoj. Ured za socijalno partnerstvo u Hrvatskoj. Zagreb, Hrvatska.

88

Matković, T. i Biondić, I. (2003.) Reforma zakona o radu i promjena indeksa zakonske zaštite zaposlenja. Financijska teorija i praksa, God. 27, br. 4, 2003, str. 515-528.

89

Naravno, ne treba precjenjivati važnost radnog zakonodavstva, ali je ono bez sumnje bitna odrednica fleksibilnosti tržišta rada.

90



gotovo 10.000 osoba bilo nezaposleno kraće od šest mjeseci, a više od 6000 kraće od tri mjeseca. Tako je od onih koji su u listopadu ispisani iz evidencije oko 45% bilo prosječno nezaposleno oko 11 tjedana91.

4.3.2. Što je poduzeto? Od svih korisnika novčane pomoći (ponajviše pomoći za uzdržavanje), u sustavu socijalne skrbi 53.328 ili 47,6% čine nezaposleni – radno sposobni92. Oni, nesumnjivo, imaju određenu (iako ograničenu), zapošljivost pa bi njihovo radno aktiviranje bilo važna i zahtjevna zadaća. Zahvaljujući sudjelovanju u različitim programima, njihovo moguće zapošljavanje u budućnosti može biti sredstvo smanjivanja tereta što ga nezaposlene osobe u radnoj dobi predstavljaju u sustavu socijalne skrbi. Zadaća je svih mjera smanjiti priljev u dugotrajnu nezaposlenost i broj dugotrajno nezaposlenih, posebice pomaganjem dugotrajno nezaposlenima da nađu posao. Postojeći se problemi mogu ublažiti aktivnom politikom tržišta rada (APTR), posebnim programima osposobljavanja i usavršavanja za specijalne skupine te programima predviđenim za svladavanje pojedinačnih osobnih ograničenja za zapošljavanje. Precizno usmjeravanje i sustavno pomaganje u skladu s osobnim potrebama korisnika trebali bi biti glavna obilježja novih programa. U Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim bivšim socijalističkim zemljama, aktivne mjere na tržištu rada često su se primjenjivale za privremeno smanjivanje nezaposlenosti (npr. sufinanciranjem zapošljavanja i javnim radovima), češće nego što se nezaposlenima pružala mogućnost stjecanja znanja i sposobnosti te informacija potrebnih za pronalaženje posla. Danas je očito potrebno mnogo bolje usmjeriti pristup tako da se aktivnosti okrenu prema zadovoljavanju specifičnih potreba na tržištu rada i posebnim skupinama s određenim istaknutim potrebama93. U Hrvatskoj, nažalost, nema obuhvatnih serija podataka i istraživanja pa se učinci APTR-a mogu procjenjivati samo intuitivno. Ponajviše zbog nedostatka financijskih sredstava, programi obrazovanja i osposobljavanja za zaposlene i nezaposlene sve donedavno provodili su se u vrlo malom obujmu. Aktivnosti su se povećale posljednjih godina i znatan ih je dio njih bio

usmjeren na korisnike socijalne skrbi koji su sudjelovali u javnim radovima. Kao i u razvijenim državama, javni radovi u Hrvatskoj nisu usmjereni na izgradnju velikih infrastrukturnih objekata, već su se provodile neke društveno vrlo korisne aktivnosti poput brige o starim osobama, čišćenje i priprema zemljišta za kultiviranje, rekonstrukcije i sl. Većina tih aktivnosti nije profitabilna i stoga ne pobuđuje zanimanje profitno usmjerenih tvrtki pa su za njih mjerodavna uglavnom tijela državnih i lokalnih vlasti. Glavna korist od javnih radova nije neposredna ekonomska dobit, nego više poticanje nezaposlenih osoba za kojima postoji mala potražnja na tržištu rada da se pridruže radnoj snazi. Stoga su programi bili usmjereni na one nezaposlene osobe koje u to vrijeme nisu imale drugih mogućnosti zaposlenja. To su bile osobe u dobi iznad 40 godina, one s određenim stupnjem invalidnosti te mlade nestručne osobe. Studija o tom programu94 čini se, podupire zaključak kako uključivanje u program neposredno ne povećava vjerojatnost zapošljavanja sudionika programa, ali ga barem ne smanjuje. Kada je ispitivan način na koji im javni radovi pomažu, gotovo su svi ispitanici (96,9%), naveli da im pomažu bar na neki način. Istina, većina sudionika navela je da im je program pomogao u poboljšanju financijskog stanja. Na nesreću, svi ostali učinci (pomoć u stvaranju socijalnih kontakata, pojačavanje povjerenja te stjecanje znanja i stručnosti), bili su mnogo manje naglašeni. Ti rezultati pokazuju da se sudjelovanje u programima javnih radova u Hrvatskoj može (barem), djelomično smatrati privremenim načinom svladavanja financijskih problema.

Od svih korisnika novčane pomoći (ponajviše pomoći za uzdržavanje), u sustavu socijalne skrbi 53.328 ili 47,6% čine radno sposobni nezaposleni.

Iako su izdvajanja za APTR u Hrvatskoj povećana, postoje ozbiljne primjedbe na njihovu učinkovitost95, a problemi su vezani za njihovo kratko trajanje i relativno nisku konzistentnost. Različiti su programi započeti i dali su bolje rezultate od očekivanih, ali su prekinuti, najčešće zbog nedostatka novca. Ujedno, veća se pozornost i financijska potpora davala sufinanciranju zapošljavanja, a ne poboljšanju znanja i stručnosti osoba koje traže posao. U vezi s provedbom aktivnih mjera na lokalnoj razini, nužno je ustanoviti i/ili poboljšati suradnju Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i lokalnih inicijativa aktivne politike zapošljavanja, posebice zbog dugotrajno nezaposlenih i korisnika u sustavu socijalne skrbi.

Hrvatski zavod za zapošljavanje (2002.) Mjesečni statistički bilten, br. 10. Hrvatski zavod za zapošljavanje. Zagreb, Hrvatska.

91

Ministarstvo rada i socijalne skrbi (2002.) Godišnje izvješće o primijenjenim pravima socijalne skrbi, pravnoj zaštiti djece, mladeži, braka, obitelji i osoba lišenih poslovne sposobnosti te zaštiti tjelesno ili mentalno oštećenih osoba u Republici Hrvatskoj u 2001. godini. Ministarstvo rada i socijalne skrbi, Uprava socijalne skrbi. Zagreb, Hrvatska.

92

O iskustvima drugih zemalja detaljnije vidjeti u Davies, S., Hallet, M., (2001.) Policy responses to regional unemployment: Lessons from Germany, Spain and Italy. Economic Papers: No. 161. DirectorateGeneral for Economic and Financial Affairs. European Commission http://europa.eu.int/comm/economy_finance..

93

Dorenbos, R., van Winden, P., Walsh, K., Svaljek, S., Milas, G. (2002.) Evaluation of program of public works in Croatia - Final report. NEI Labour and Education and T.E.R.N. Rotterdam, Netherlands.

94

Babić, Z. (2003.) Uloga aktivne politike na tržište rada u Hrvatskoj. Financijska teorija i praksa, God. 27, br. 4, 2003., str. 547-566.

95


45


Budući da je u Hrvatskoj visoka razina nezaposlenosti i posebno, dugotrajne nezaposlenosti, jedan od glavnih uzroka siromaštva, fleksibilnije bi tržište rada nastankom većeg broja poslova, pogotovo za radnike sa slabijim kvalifikacijama, vjerojatno pridonijelo ublažavanju problema siromaštva.

Ne treba vjerovati da je završen postupak povećanja fleksibilnosti hrvatskoga radnoga zakonodavstva. Kritičari fleksibilnog tržišta rada navode da to može imati i negativne učinke na siromaštvo zbog pojavljivanja slabije plaćenih i nesigurnih poslova. Budući da je u Hrvatskoj visoka razina nezaposlenosti i posebno, dugotrajne nezaposlenosti, jedan od glavnih uzroka siromaštva, fleksibilnije bi tržište rada nastankom većeg broja poslova, pogotovo za radnike sa slabijim kvalifikacijama, vjerojatno pridonijelo ublažavanju problema siromaštva. Čak i kad bi to doista dovelo do nastanka nove klase zaposlenih koji bi se nalazili ispod granice siromaštva, veća fleksibilnost ne mora nužno biti loše rješenje jer je zaposlenost na slabo plaćenim poslovima zapravo često prvi korak prema bolje plaćenim poslovima i izlasku iz siromaštva96. Kako se reforma institucionalnog okvira tržišta rada poklopila s ciklusom ekspanzije gospodarstva, i u idućim se godinama vjerojatno mogu očekivati njihovi pozitivni sinergijski učinci na tržište rada: nastavak rasta zaposlenosti uz smanjivanje razina ukupne i dugotrajne nezaposlenosti.

4.4. Zaključak Provedenu reformu fleksibilizacije radnog zakonodavstva neophodno je proširiti i pojačati reformom pravosuđa i rješavanja radnih sporova kako bi oni koji su relativno pogođeniji ovom reformom (slabije obrazovani radnici), bili pravednije tretirani u cjelokupnom sustavu radno-pravne problematike. U kratkom roku potrebno je uložiti dodatne napore u efikasnije rješavanje radnih sporova. Također, potrebno je uložiti dodatne napore u smislu intenziviranja inspekcijskog nadzora rada na crno i borbe protiv sive ekonomije. Pitanje daljnjeg razvoja socijalnog dijaloga na svim razinama, a posebice na razini malih i srednjih poduzeća, jedno je od ključnih za stvaranje motivirajuće radne klime. Potrebno je usmjeriti posebnu pozornost na onaj segment zaposlenih koji su zaposleni, ali ostvaruju niske prihode pa i dalje ostaju ispod granice siromaštva. S tim u svezi bilo bi korisno formulirati određene instrumente socijalne politike čija intencija bi bila pravednije raspodijeliti terete reformi na sve članove društva i spriječiti još dublju segmentaciju na tržištu rada. Većini dugotrajno nezaposlenih vrlo je teško izaći iz siromaštva i s tim povezane socijalne isključenosti pa su prisiljeni na trajan ostanak u sustavu socijalne Šošić, V. (2005.) Siromaštvo i politike na tržištu rada. Financijska teorija i praksa, God. 29, br. 2, 2005., str. 75-96.

96


skrbi. Prijetnja porastom dugotrajne nezaposlenosti i siromaštva među korisnicima socijalne pomoći u vrijeme gospodarskog oporavka i rasta, stvara jake poticaje socijalnoj isključenosti i narušavanju socijalne kohezije i solidarnosti. Ne samo u tranzicijskim zemljama, APTR se smatra univerzalnim sredstvom za veće zapošljavanje i slijedom toga, za nižu nezaposlenost. Katkad se stvara slika da bi se nezaposlenost mogla riješiti odmah, samo kad bi bilo dovoljno raspoloživih sredstava za provođenje mjera. Za tranzicijske zemlje poput Hrvatske, čini se mnogo korisnijim ulagati u „kakvoću“ APTR-a nego u njezinu kvantitetu. Kakvoća ovdje znači koherentan okvir mjera s jasno određenim sastavnim dijelovima koji se međusobno osnažuju u ublažavanju dugotrajne nezaposlenosti i pomaganju osoba koje ju trpe. Takav okvir podrazumijeva usmjeravanje dodatnih mjera prema dugotrajno nezaposlenima ili onima kojima prijeti najveća opasnost od ulaska u dugotrajnu nezaposlenost, kao i pomaganje putem osobnog savjetovanja u odabiru onoga što je najviše u skladu s njihovim potrebama. To također obuhvaća i izbor različitih mogućnosti i potpora za osobe s različitim osobnim uvjetima te suradnju i partnerstvo s drugim službama i nevladinim neprofitnim organizacijama (NGO-ima). Niske stope zaposlenosti ili, drugim riječima, povećanje zaposlenosti trenutačno je jedan od najvažnijih prioriteta gospodarske politike u Hrvatskoj. Postoji očito jaka povezanost siromaštva, obrazovanja, zapošljivosti i dugotrajne nezaposlenosti. Problemi koje susreću mnogi dugotrajno nezaposleni većinom su višedimenzionalni i često uključuju nisku razinu obrazovanja i motivacije. Hrvatska već ima aktivne i pasivne mjere pomoći nezaposlenima. Potrebno je potaknuti zapošljavanje dugotrajno nezaposlenih, a kroz odgovarajuće radne aktivnosti može se poboljšati i socijalna uključenost tih osoba. Ujedno, ne postoje vremenske procjene (evaluacije), stvarne učinkovitosti pojedinih mjera. To se može riješiti uvođenjem novih tehnika (studija praćenja – tracking studies), u prikupljanju podataka o ostvarenim utjecajima. Nadalje, stvaranje radnih mjesta raznovrsnim programima omogućuje neposrednu borbu protiv dugotrajne nezaposlenosti. Dobro je poznato da je za nezaposlene osobe najvažnije da ne izgube radno iskustvo (odnosno stečena znanja i sposobnosti), i vezu s tržištem rada. Ponuda poslova i zapošljavanja u sklopu različitih programa poput javnih radova može imati veće koristi nego programi usavršavanja i osposobljavanje te profesionalnog obrazovanja.


Pogrešno provedeni programi APTR-a mogu uzalud potrošiti sredstva, mogu biti neučinkoviti i kontraproduktivni i utjecati na istiskivanje postojećih zaposlenih. Suprotno tomu, pozorno ostvareni programi, čini se, povećavaju zapošljavanje, neznatno utječu na istiskivanje zaposlenih, omogućuju stvaranje stvarne nove vrijednosti i mogu učinkovito povećati primanja slabije obrazovanih radnika. Postoje neka zlatna pravila i kritičan odnos u svakom programu: poslovi koji će vjerojatnije povećati buduća primanja većinom su skuplji i teže se provode, a poslovi sličniji pravim po-

slovima i naizgled možda korisniji za zajednicu imaju i veću sklonost zamjene radnika u javnom sektoru. Potrebno je planirati i provoditi manje opsežne programe zapošljavanja čija iskustva mogu pomoći boljoj primjeni većih programa u budućnosti. Nadalje, široki programi dokvalifikacije i obrazovanja, usmjereni na velike skupine nezaposlenih, malokad su se pokazali dobrom investicijom, bilo za zajednicu, bilo za sudionike programa. Stoga se podrobno i precizno usmjeravanje programa sigurno isplati.

Koherentan okvir mjera Aktivne politike tržišta rada podrazumijevao bi usmjeravanje dodatnih mjera prema onima kojima prijeti najveća opasnost od ulaska u dugotrajnu nezaposlenost, osobno savjetovanja u odabiru posla, potporu osobama sa različitim osobnim uvjetima, te suradnju s nevladinim udrugama i drugim službama.


47

Peto poglavlje:

Diskriminacija – mehanizam socijalnog isključivanja Za uspostavu veze između diskriminacije i socijalne isključenosti ključni su društveni međuodnosi na različitim razinama (interpersonalnim, međugrupnim i institucionalnim) kao i različiti dijelovi života i rada (sudjelovanje u aktivnostima lokalne zajednice, kulturi, obrazovanju, gospodarstvu i tržištu rada, socijalnoj i zdravstvenoj skrbi, te sudjelovanje u političkim procesima i odlučivanju).

Ovo poglavlje ocrtava veze između diskriminacije i socijalne isključenosti. Diskriminacija je pojam koji označava da se određena skupina ljudi nejednako tretira u smislu razlikovanja, isključivanja, ograničenja ili dovođenja u povoljniji položaj u odnosu na ostale skupine. Diskriminira se zbog rase, nacionalnog ili etničkog podrijetla, vjere, političkog ili drugog opredjeljenja, socijalnog ili imovinskog statusa, rođenja, kulture, dobi, spola ili seksualne orijentacije što je u suprotnosti od jednakosti, uključenosti i neograničenosti u priznanju ili korištenju ljudskih prava i temeljnih sloboda (Opća deklaracija o ljudskim pravima, Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije). Razlikujemo izravnu i neizravnu diskriminaciju. O izravnoj se diskriminaciji radi kada je različitost određene skupine ljudi osnovni razlog za nejednako postupanje. Neizravna je diskriminacija „skrivena“ iza mjera, kriterija i procedura koje su naizgled neutralne, ali rezultiraju nejednakim položajem određenih skupina ili osoba97. S druge strane, moguće su i mjere „pozitivne diskriminacije“ - preferencijalan tretman pojedinih društvenih skupina, koje su tradicionalno trpjele diskriminaciju u pojedinim pitanjima. U takvim uvjetima stroga primjena načela neutralnosti može dodatno učvršćivati posljedice dugotrajne diskriminacije. Pozitivna diskriminacija stoga služi kao djelomična kompenzacija prethodne diskriminacije. Takve mjere u mnogim slučajevima (npr. obrazovanje nacionalne manjine na materinjem jeziku), smatraju se neupitnim civilizacijskim postignućima koje se rijetko ili nikada ne dovode u pitanje. No, pozitivna disriminacija može rezultirati i negativnim posljedicama po pojedince ili skupine koji nisu odgovorni za nastajanje inicijalne diskriminacije i zbog toga joj nerijetko pružaju otpor. Stoga može pridonijeti i stvaranju negativnih percepcija prema diskriminiranoj populaciji. Diskriminacija se očituje na individualnoj i institucionalnoj razini. Individualno diskriminatorno ponašanje izraz je osobnih predrasuda, dok se institucionalna diskriminacija očituje u procesima, pravilima, stavovima i ponašanju javnih i privatnih organizacija koji predrasudama, neznanjem, nepromišljenošću i stereotipima pridonose diskriminaciji98. Pri tome je moguća pojava efekta spojenih posuda: diskriminatorni procesi organizacija potvrđuju i osnažuju individu-

alne predrasude, a individualni stereotipi pridonose prihvaćanju diskriminatornih praksi organizacija. Dužnost je svake države – u skladu s mogućnostima, osigurati preduvjete i kreirati učinkovite mehanizme za sprječavanje njezinih različitih pojavnih oblika. Složenost mehanizama koji rezultiraju diskriminacijom u hrvatskome kontekstu predočena je primjerima dviju ranjivih skupina: romske djece i osoba s intelektualnim teškoćama99 u obrazovanju. Ranjivim skupinama pripadaju i osobe s iskustvom ovisnosti, beskućnici, osobe koje žive s HIV-om, seksualne manjine, pripadnici drugih nacionalnih manjina, djeca bez roditeljske skrbi i osobe s tjelesnim invaliditetom. Izbor tih dviju skupina zbog toga je arbitraran: izabrane su radi ilustracije općenitijih procesa. S druge strane, može se reći da se i Romi i osobe s intelektualnim teškoćama u obrazovanju sučeljavaju s dugotrajnom i dubokom diskriminacijom, a svijest o tome u Hrvatskoj je vidljiva tek u javnom, političkom i akademskom govoru. Položaj svake skupine bit će razmatran u pogledu rezultata diskriminacije, diskriminatornih procesa vezanih uz jednakost pred zakonom, pozicije u obrazovnom sustavu, profesionalne norme i prakse te identificiranih izazova. Usredotočenost teksta na dvije skupine može pridonijeti shvaćanju da postoji hijerarhijski odnos spram obespravljenosti ili shvaćanju da su procesi diskriminacije slični za različite skupine. No, cilj je, na osnovi dvaju primjera, prikazati različite oblike procesa diskriminacije u Hrvatskoj i povezati ih s procesima isključivanja i uključivanja u kojima žive pojedinke i pojedinci neovisno o dobi, seksualnoj orijentaciji, spolu/rodu, etničkoj pripadnosti, jeziku, tjelesnoj sposobnosti, mentalnom zdravlju, zdravstvenom stanju ili imovinskom stanju. Za uspostavu veze između diskriminacije i socijalne isključenosti ovdje su ključni relativnost, djelovanje i dinamički karakter u različitim društvenim međuodnosima na različitim razinama (interpersonalnim, međugrupnim i institucionalnim), te u različitim dijelovima života i rada (sudjelovanju u aktivnostima lokalne zajednice, kulturi, obrazovanju, gospodarstvu i tržištu rada, socijalnoj i zdravstvenoj skrbi, sudjelovanju u političkim procesima i odlučivanju).

Potpuna neutralnost mjera, kriterija i procedura po svakog pojedinca vrlo često nije moguća, ili čak niti poželjna. Primjerice, javne politike definiraju se s određenim ciljevima, i po definiciji imaju različite učinke po različite pojedince ili skupine. Stoga je važno razlikovati diskriminaciju od legitimnih razlika u tretmanu pojedinaca i skupina koje nastaju na transparentan način i temeljem demokratskih procesa.

97

Oakley, R. (2000.) Institutional racism: Lessons from the U.K. Newsletter no. 4. European Roma Rights Centre.

98

Termin „intelektualne teškoće“ označava pomak od shvaćanja mentalne retardacije „kao značajnog ograničenja u svekupunom funkcioniranju pojedinca ... karakteriziranog značajnim ispodprosječnim intelektualnim funkcioniranjem“ prema definiranju stanja koje je uvjetovano interakcijama sa socijalnom okolinom. Sukladno, intelektualne teškoće definiraju se, ovisno o „razinama podrške, koje pojedinac treba da bi uspješno funkcionirao u socijalnoj okolini: podrška u intelektualnom funkcioniranju i adoptivnim vještinama, psihološko-emocionalnom području, tjelesno-zdravstvenom području i okolini.“ (Teodorović, B. (2005.) Modeli u rehabilitaciji osoba s teškoćama u razvoju, u Zapošljavanje uz podršku. Udruga za promicanje inkluzije. Zagreb, Hrvatska).

99


Diskriminacija – mehanizam socijalnog isključivanja

Kao polazišna točka u razmatranju rezultata diskriminacije može poslužiti razlikovanje pojmova građanstva kao pravnog statusa i građanstva kao društvenopolitičke uloge. Na formalno-pravnoj razini, građanski status i zabrana diskriminacije svim su hrvatskim građanima osigurani Ustavom. Međutim, ako se građanski status promatra na razini uloga i utjecaja u društvenim, ekonomskim i političkim odnosima, ključne su odrednice mogućnost pristupa određenih grupa materijalnim i nematerijalnim dobrima (sudjelovanje u društvenim i kulturnim inicijativama, u obrazovnim i gospodarskim djelatnostima, političko djelovanje), sudjelovanje u njihovu stvaranju, raspodjeli i preraspodjeli te mogućnost da se njihov „glas“ čuje u javnosti100. Zapreke s kojima se određene skupine susreću pri izražavanju svog glasa i ostvarivanju pristupa, vezane su uz ukorijenjene predrasude i distancu prema određenim skupinama, odnosno uz institucionalne prakse karakterizirane „tišinom“, propustima ili nedovoljnom aktivnošću. Smatra se kako je teško utvrditi diskriminatorne mehanizme i procese na djelu, no dio autora ističe da je to ipak moguće, čak i kad nema dokumentiranih specifičnih pojedinačnih slučajeva, i to polazeći od statističkih podataka101. Naime, ako ne postoje točni i relevantni podaci, odnosno ako je u postojećim podacima određena skupina disproporcionalno zastupljena u usporedbi s većinom, moguće je da postoje diskriminatorni procesi102. Pritom treba nastojati istražiti je li neke razlike dijelom nastaju i djelovanjem legitimnih tržišnih mehanizama ili osobnog izbora, uvažavajući i situacije u kojima pojedinci ili skupine imaju izrazito sužene mogućnosti izbora (što može ukazivati na diskriminaciju). Istodobno, mnoge se marginalizirane skupine opiru prikupljanju podataka, pokazujući na taj način bojazan da će to još više pridonijeti diskriminaciji, umjesto da je onemogući. Stoga je nužno da u procesu odlučivanja o kategorijama podataka koje treba prikupiti, kao i u njihovu prikupljanju i tumačenju, sudjeluju skupine koje su pogođene diskriminatornim procesima. Takvu diskriminatornu praksu ilustrirat ćemo primjerima obrazovanja djece romske nacionalnosti i osoba s intelektualnim teškoćama, a zatim će biti riječi o procesima. Zbog svoje važnosti, područje obrazovanja izdvojeno je od ostalih segmenata sudjelovanja u

društvu. Pravo na obrazovanje jedno je od osnovnih ljudskih prava i generator jednakosti mogućnosti i utjecaja u smanjenju socijalne isključenosti.

5.1. Romi Prema podacima popisa stanovništva iz 2001., u Hrvatskoj su se 9463 osobe izjasnile kao pripadnici romske etničke manjine. No, taj je broj višestruko veći, a u nedostatku drugih službenih podataka koristi se procjena Vijeća Europe prema kojoj u Hrvatskoj živi 30.000 do 50.000 Roma. Razlozi manjeg broja i nepostojanja točnih podataka o Romima su raznoliki, a kreću se od činjenica da dio njih nije mogao ostvariti pravo na hrvatsko državljanstvo zbog složenosti pravne, administrativne i praktične regulative do individualne procjene dijela građana da će, izjasne li se kao pripadnici većinskog naroda ili neke druge nacionalne manjine, lakše živjeti odnosno izbjeći stigmatiziranje vezano uz samoodređenje i pripadnost romskoj manjini.

Potrebno je istražiti da li neke razlike među skupinama u društvu dijelom nastaju djelovanjem legitimnih tržišnih mehanizama ili su rezultat osobnog izbora, uvažavajući i situacije u kojima pojedinci ili skupine imaju izrazito sužene mogućnosti izbora (što može ukazivati na diskriminaciju).

Pristup Roma materijalnim sredstvima, interakcije s lokalnim, regionalnim i nacionalnim institucijama te razine participacije u ekonomskim, obrazovnim, kulturnim i političkim aktivnostima višestruko su isprepleteni i otežani nizom društveno uvjetovanih zapreka. U procesima političke i ekonomske tranzicije koju obilježavaju relativno oslabljene državne institucije, sužavanje tržišta rada i snižena razina tolerancije među širim društvenim slojevima, Romi su, u usporedbi s drugim skupinama stanovništva, u ranjivijem položaju u svim srednjoeuropskim državama103. Niži obrazovni status i nedovoljno konkurentne profesionalne sposobnosti rezultiraju teškoćama pri ulasku u svijet rada i zadržavanju zaposlenja. Prema ispitivanju koje je 2001. g provela udruga žena Romkinja „Bolja budućnost“ o broju zaposlenih i vrsti poslova na kojima su angažirani, na području grada Zagreba, na uzorku od 122 osobe od kojih su 63 bile žene, samo je 1% ispitanika bio zaposlen na puno radno vrijeme. Većina zaposlenih osoba (19%), bavila se aktivnostima vezanim uz rad u kući, dok se 16% osoba povremeno bavilo skupljanjem sekundarnih sirovina. Žene su, uglavnom, bile kućanice, a ako su obavljale neki posao, radilo se o poslovima vezanim uz sivu ekonomiju, kao što je prodavanje robe na tržnicama i skupljanje i preprodavanje sekundarnih sirovina104.

Phillips, A. (1994.) Pluralism, Solidarity and Change, in The Lesser Evil and the Greater Good. Rivers Oram Press.

100

Freeman, J. (1970.) Institutional discrimination. www.jofreeman.com/womensociety/institidiscrim.htm.

101

Ibid.

102

Ringold D. (2000.) Roma and the Transition in Central and Eastern Europe. World Bank.

103

European Roma Rights Center (2005.) Report on Position of Roma Women in Croatia. http://www.errc.org/cikk.phph?cikk=2124

104


49


Romi se koriste većinom zajamčenih prava, ali ne i pravom na obrazovanje na jeziku nacionalne manjine te su trenutačno jedina manjina u Hrvatskoj koja se ne koristi tim pravom, iako samo šest posto romskih obitelji govori hrvatski jezik.

Jedna od posljedica nemogućnosti ostvarivanja prihoda iz formalnih ekonomskih aktivnosti jest sudjelovanje u „sivoj“ ekonomiji koja je nestalan i nepouzdan izvor prihoda ograničenom broju osoba. Stoga većina Roma živi ispod razine siromaštva i ovisi o potporama socijalne skrbi. Prema podacima Nacionalnog programa za Rome, 13,5% primatelja uglavnom osnovnih oblika socijalne pomoći (pomoć za uzdržavanje, jednokratna novčana pomoć, pomoć za nabavu ogrjeva te pomoć za nabavu obveznih školskih udžbenika), su Romi, iako prema službenim podacima čine samo 0,21% ukupnog stanovništva105. S obzirom na nepovoljnu ekonomsku situaciju i visok postotak nezaposlenih općenito u društvu, čest je dojam da su Romi društveni teret.

5.1.1. Diskriminacija Jednakost (samo), pred zakonom Provedba Ustavom proklamiranih načela zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda, osobnih i političkih sloboda, gospodarskih, socijalnih, kulturnih prava, prava na obrazovanje te jednakost pred zakonom ostvaruje se razgranatim sustavom zakonskih propisa i tijela. Zaštita prava manjina osigurana je odredbama Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama, Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina i Zakona o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Ti zakoni jamče pravo na političku participaciju, pravo na kulturnu autonomiju, pravo na uporabu jezika i pisma i pravo na obrazovanje na jeziku nacionalne manjine pod propisanim uvjetima. Romi se koriste većinom zajamčenih prava, ali ne i pravom na obrazovanje na jeziku nacionalne manjine te su trenutačno jedina manjina u Hrvatskoj koja se ne koristi tim pravom, iako samo šest posto romskih obitelji govori hrvatski jezik106. Kao osnovne prepreke u ostvarivanju tog prava navode se tehničko-organizacijski problemi: nedostatak nastavnog osoblja koji potpuno vlada jezikom nacionalne manjine, nestandardizirani jezik kojim se Romi služe107 i nedostatak udžbenika.

„Izgubljeni u obrazovnom sistemu“108 Podaci o broju djece pripadnika romske manjine nepoznati su kao što su nepouzdani i podaci o ukupnom broja Roma. Kad se radi o djeci uključenoj u obvezno osnovnoškolsko obrazovanje (uz objašnjenje kako se dvije trećine djece upisuje u školu, ali je u pravilu napušta u trećem ili četvrtom razredu), procjenjuje se da je oko 1500 romskih učenika 2002. g. pohađalo osnovnu školu109. Moguću pretpostavku da se u slučaju napuštanja školovanja radi o samoisključivanju110 potrebno je objektivizirati uzimajući u obzir prepreke unutar obrazovnog procesa s kojima se susreću romski učenici kao i to da članovi romske manjine, zbog drugih strukturalnih ograničenja, gotovo ne mogu ostvariti vezu između uspješnosti školovanja i društvenog i ekonomskog uspjeha111. Točnih podataka o uspješnosti romskih učenika u obrazovnom procesu također nema, a kao jedan od razloga navodi se činjenica kako se prema pravnim propisima učenici ne evidentiraju prema nacionalnoj pripadnosti. Društvena, ekonomska i povijesna uvjetovanost položaja Roma u Hrvatskoj neodvojive su sastavnice sagledavanja položaja romske djece u obrazovnom sustavu, pri čemu se čini naglašenom potreba da „konceptualizacija ustroja sustava odgoja i izobrazbe Roma treba uvažiti zahtjeve okružja (u sklopu redovitog školskog sustava), i Roma u pravcu konstrukcije nove integrativne škole, a ne mehaničke rekonstrukcije postojeće“112. Sažeti osvrt na modele obrazovanja Roma u Hrvatskoj pokazuje kako se i odvojeni i integrirani model primjenjuju s više ili manje uspjeha. Model odvojene nastave prema modificiranom programu u 50-im godinama prošlog stoljeća, rezultirao je povećanim obuhvatom romskih učenika, ali i nižom razinom znanja i smanjenom mogućnošću interakcija i integracije. Integrirano školovanje u razredima u kojima je veći broj romskih učenika, prema izvještajima manjih pilot-istraživanja upućuje na niz teškoća koje uočava nastavno osoblje: nedovoljno poznavanje hrvatskog jezika, razlike u kronološkoj dobi upisanih u prvi razred (od 7 do 11 godina), kašnjenje, izostajanje s nastave i nepovoljni uvjeti

Ured za nacionalne manjine (2003.) Nacionalni program za Rome. Ured za nacionalne manjine. Zagreb, Hrvatska.

105

UNDP, Regional Bureau for Europe and Commonwealth of Independent States (2005.) Faces of Poverty, faces of hope. UNDP, Bratislava, Slovak Republic. http://vulnerability.undp.sk.

106

Romi u Hrvatskoj govore romani chib (potječe iz staroindijske skupina jezika), i ljimba d’ bjaš (povezuje se sa starorumunjskim narječjima)

107

Hrvatić N. (1994.) Prema konceptualizaciji hrvatskog obrazovnog modela za romsku djecu u Glas Roma: Odgoj i obrazovanje djece Roma u Hrvatskoj.

108

Ured za nacionalne manjine (2003.) Nacionalni program za Rome. Ured za nacionalne manjine. Zagreb, Hrvatska.

109

Samoisključivanje Roma često se navodi kao prevladavajući uzrok isključenosti. Međutim, čini se da je strategiju samoisključivanja potrebno promatrati vezano uz strategije odvajanja-integracije-asimilacije koje su implicitne u mjerama i praksama državnih institucija i prostora za pregovaranje o identitetskim i kulturnim obilježjima.

110

Hrvatić N. (1994.) Prema konceptualizaciji hrvatskog obrazovnog modela za romsku djecu u Glas Roma: Odgoj i obrazovanje djece Roma u Hrvatskoj.

111

Ibid: 270.

112



za učenje kod kuće113. Pod utjecajem raznovrsnih ograničenja u kojima funkcionira obrazovni sustav, škole često razvijaju vlastite mehanizme nošenja s izazovima s kojima se susreću. Katkad kao na primjer u Međimurju, to može rezultirati kontroverznim praksama. Zamjenica pučkog pravobranitelja upozorila je 2000. g. na diskriminaciju učenika Roma koji su u 13 škola Međimurske i Varaždinske županije pohađali zasebne razrede. Na njezin zahtjev, mjerodavno je tijelo podnijelo izvješće koje je ocijenjeno nedostatnim te je slučaj predstavljen javnosti, ali do promjena u školama nije došlo. Jedan od Roma u Međimurju

kaže: „Djeca su ovdje diskriminirana u školi. Roditelji neromske djece su protiv toga da njihova djeca budu u razredu s romskom djecom – kažu da bi radije ubili svoju djecu nego im dopustili da sjede u klupi s Romima. Svi se žale da su naša djeca prljava. Oni nisu prljavi jer to žele, nego zbog siromaštva u kojem žive. Nemaju se gdje oprati. Školuju se prema skraćenom programu, sličnom onomu po kojem se školuju djeca s teškoćama u razvoju pa poslije, kad se žele upisati u srednju školu, imaju problema. Djeci kažu da je to najbolje za njih... Mi smo bespomoćni.“114.

Okvir 5.1.: Protest neromskih roditelja

Jedan od Roma u Međimurju kaže: „Djeca su ovdje diskriminirana u školi. Roditelji neromske djece su protiv toga da njihova djeca budu u razredu s romskom djecom – kažu da bi radije ubili svoju djecu nego im dopustili da sjede u klupi s Romima.“

Na početku školske godine 2001./02. roditelji neromske djece organizirali su prosvjed u jednoj školi te nisu dopustili romskoj djeci ulazak u školu. Prema izvješću izaslanstva Europskog centra za prava Roma (ERRC), „više od 60% romske djece u školama u Međimurskoj županiji, te u jednoj školi u Varaždinskoj županiji pohađa odvojene razrede... i sam nastavni program, prema kojem se odvija nastava za Rome, inferioran je programu za većinsku populaciju“ (Zarez, br. 88., 2002.). Odgovor mjerodavnog ministarstva i škola bio je da se radi o nizu međusobno povezanih preduvjeta koji su utjecali na prihvaćanje prakse školovanja u odvojenim razredima. Preduvjeti koji se ističu uvelike se odnose na „deficite“ romske djece koje su utvrdile školske vlasti: nedovoljno predznanje za uspješno pohađanje nastave s ostalim učenicima, nedovoljnu razvijenost higijenskih navika i socijalnih vještina, zatim na više „objektivne“ uvjete kao što su loša prometna povezanost naselja i škola pa je jednostavnije organizirati prijevoz sve romske djece u jednom turnusu, nedovoljan broj neromske djece za formiranje mješovitih razreda i naposljetku razloge vezane uz predrasude većinskog stanovništva koje se buni ako veći broj Roma ide u razred s neromima. (Izvori: Okrugli stol – Pravo Roma na obrazovanje, Hrvatski helsinški odbor, 2004.; Memedi, R., Papa J. (2001.) Denied a Future? The right to education of Roma/Gypsy and Travelller Children in Europe. Volume I: South-eastern Europe. Save the Children. United Kingdom.).

„Međimurski slučaj“ može se promatrati kao dio procesa u kojem je zbog „tišine“ nadležnih tijela došlo do propusta u provedbi niza različitih kompenzacijskih mjera: predškolskog odgoja s ciljem osiguravanja jednakosti izgleda, uvođenja romskih pomagača u razrednu nastavu, uvođenje cjelodnevnog boravka, rada na rastakanju predrasuda, ponajprije među učenicima i roditeljima, ali i integracijskih mjera kao što je organiziranje dodatne nastave o romskoj kulturi i jeziku za sve učenike.

Profesionalne norme i prakse Poimanja o problemima Roma u javnom i institucionalnom govoru zasnovana na tezi o kulturi siromaštva nasuprot strukturalnim preprekama, mogu imati odlučujući utjecaj na ponašanje javnih službenika na srednjoj i višoj upravljačkoj razini. U razmatranju

njihova postupanja i utjecaja na reproduciranje, odnosno smanjenje diskriminacije može poslužiti rad Lipskoga koji sa sociološkog stajališta analizira međusobnu povezanost individualnog ponašanja i djelovanja javnih službenika, profesionalnih normi i njihova utjecaja na prakse te viših upravljačkih struktura. Naime, službenici na srednjoj razini (liječnici, ravnatelji vrtića, škola...), obavljaju dužnost u skladu s društvenim i profesionalnim normama na osnovi niza mjera, pravilnika, odluka, a istodobno imaju i poprilično otvoreno područje za diskrecijske odluke i relativnu samostalnost115. Pridoda li se tomu „tišina“ službenika više upravljačke razine, orijentiranih prema ostvarivanju rezultata u onim područjima rada koja nisu izravno vezana uz kvantificirane rezultate, može se zaključiti kako odvojeno školovanje romske djece nije izdvojen slučaj, već dugogodišnja praksa u više škola. Tako učinci diskrecijske odluke pojedinač-

Pintarić i dr. (1994.) Utjecaj socioekonomskih faktora na uspjeh (ili neuspjeh), romske djece u školi u Glas Roma: Odgoj i obrazovanje djece Roma u Hrvatskoj.

113

Memedi, R., Papa J. (2001.) Denied a Future? The right to education of Roma/Gypsy and Traveller Children in Europe. Volume I: South-eastern Europe. Save the Children. United Kingdom.

114

Lipsky, M. (1980.) Street-level bureaucracy. Dilemmas of the Individual in Public Services. Russel Sage Foundation. New York, USA.

115


51


Iskustva iz drugih država srednje Europe podupiru argument da je uvođenje proširenih predškolskih programa, što snažno zagovaraju romske udruge, jedan od najmoćnijih načina ujednačavanja obrazovnih mogućnosti.

nih sudionika zapravo postaju praksa institucije116. Nadalje, kad se na osnovi teze o kulturi siromaštva izrađuju mjere i programi, Romi postaju objekti nad kojima se oni provode, a ne aktivni subjekti s mogućnošću iskazivanja glasa i mogućnošću djelovanja. Uopćeno, priroda djelatnosti koju obavljaju javni službenici zahtijeva mogućnost primjene diskrecijske

ocjene pri odlučivanju o vrsti i kvaliteti usluga koje će biti pružene uzimajući u obzir specifičnost situacija ljudi. No, ako je njihov opseg rada velik, a sredstva za njegovo obavljanje nedostatna, službenici razvijaju različite strategije pojednostavljivanja kako bi se borili s pritiscima i odgovornostima koje upravljačka tijela nedovoljno i nedosljedno procjenjuju i sankcioniraju117.

Okvir 5.2.: Tužba protiv Hrvatske Uz potporu Europskog centra za prava Roma i Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, 57 obitelji podnijelo je tužbu protiv Ministarstva prosvjete, lokalnih međimurskih vlasti i četiriju osnovnih škola zbog segregacije motivirane tužiteljevom etničkom pripadnošću. Općinski sud u Čakovcu odbio je tužbu 2002. g. Žalbu na odluku Općinskog suda odbio je Županijski sud u Čakovcu iste godine. U prosincu 2002. tužba je podnesena Ustavnom sudu RH, no ni nakon dvije godine nije dobiven odgovor. Tužba je zatim podnesena Europskom sudu za ljudska prava.

5.1.2. Izazovi Iako svijest o potrebi unaprjeđenja položaja Roma postoji već duže vrijeme, konkretnije mjere uvelike su rezultat utjecaja međunarodnih sudionika. Međunarodni pravni mehanizmi također se često koriste kao uporište za upozoravanje na neprimjerene prakse, odnosno za zagovaranje potrebe uvođenja novih ili na stranim iskustvima dokazanih mjera i programa. Važna uloga međunarodne potpore pitanjima integracije Roma ogleda se i u sudjelovanju predstavnika Vijeća Europe i procesu donošenja Nacionalnog programa za Rome 2003. g. Program sažeto analizira uzroke marginaliziranosti i nepovoljnog položaja Roma u RH te predviđa kratkoročne, srednjoročne i dugoročne mjere, ministarstva i relevantne državne institucije zadužene za provedbu i procjenu troškova prema područjima: pravosuđe, lokalna samouprava, odgoj i obrazovanje koje je istaknuto kao jedan od prioriteta, zdravstvena zaštita, zapošljavanje, socijalna skrb, zaštita obitelji, materinstva i mladeži te prostorno uređenje. Mjere su usmjerene prema Romima, no predviđeno je i djelovanje izvan romske zajednice s ciljem razvoja tolerancije i nediskriminacije „da se Romi lakše integriraju u društvo“118. Očekuje se da će nova međunarodna inicijativa Desetljeće Roma 2005. – 2015., posvećena uključivanju, dati dodatni poticaj provođenju mjera Nacionalnog programa, među ostalim i Akcijskim planom koji je prihvatila Vlada RH. Ibid.

116

Ibid.

117

Ured za nacionalne manjine (2003.) Nacionalni program za Rome. Ured za nacionalne manjine. Zagreb, Hrvatska. str. 93.

118

Hrvatić, N. (2000.) Odgoj i izobrazba Roma u Hrvatskoj. Društvena istraživanja.

119


Uz proaktivno djelovanje na različitim područjima, romske inicijative razvijaju, usporedno s formalnim modelima školovanja, neformalne i inovativne prakse obrazovanja. Neke inicijative, kao što je ljetna škola, poduprla je grupa stručnjaka s Pedagoške akademije u Zagrebu te je na osnovi tih i istraživačkih iskustava pripremljen i sveobuhvatni model obrazovanja Roma119. No, bez obzira na energiju i kreativnost koju nevladine organizacije ulažu, veći dio programa u području obrazovanja nailazi na raznovrsne prepreke organizacijske i relacijske prirode u procesu pregovaranja s institucijama. Vrlo su rijetke inicijative koje su uspjele konsolidirati svoj rad i ostvariti utjecaj povrh mjera i usluga koje pružaju državne institucije. Intenzivniji su i glasovi romskih zajednica i određenih stručnih krugova koji propituju uvjete, kvalitetu i uspjeh obrazovanja romske djece te nude i konkretne prijedloge: - priprema putem dvogodišnjeg predškolskog programa - uvođenje programa dnevnog boravka za romske učenike s dopunskim i dodatnim sadržajima u kojima sudjeluju educirani romski pomagači s ulogom povezivanja učenika, roditelja i škole - organiziranje ljetnih škola - kreiranje cjelokupnog školskog okruženja u skladu s načelima interkulturalnog odgoja. Neki od tih prijedloga su prihvaćeni, ali nisu do kraja ugrađeni u sustav.


Iskustva iz drugih država srednje Europe podupiru argument da je uvođenje proširenih predškolskih programa, što snažno zagovaraju romske udruge, jedan od najmoćnijih načina ujednačavanja obrazovnih mogućnosti. Dugoročni dobici fokusiranih predškolskih programa koji uključuju i vladine i nevladine sudionike mogu se ilustrirati bugarskim iskustvom. Neke od inicijativa u Češkoj i Mađarskoj pokazuju da

podrška romskim učenicima u osnovnim školama putem suradnje između državne vlasti, tijela lokalne samouprave, roditelja i udruga u pripremi i provedbi različitih metoda u školi, kao i dodatne aktivnosti, može rezultirati raznolikošću modela usredotočenih kako na obrazovne potrebe učenika, tako i na integraciju.

Okvir 5.3.: Bugarsko, češko i mađarsko iskustvo Slabo poznavanje većinskog jezika, kao i socijalne razlike između škola i njihovih lokalnih zajednica, predstavljaju romskoj djeci velike prepreke u pogledu pohađanja nastave u školama. Pohađanje tzv. male škole ili vrtića može pomoći u premošćivanju socijalnih razlika. Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, u naselju Stolipinovo u gradu Plovdivu u Bugarskoj (jedno od najvećih romskih naselja koje je zapravo geto), lokalna romska nevladina organizacija organizirala je prve ljetne predškolske tečajeve za dvojezičnu djecu. Svaka je predškolska grupa imala profesionalnog učitelja i učitelja-asistenta iz romske zajednice. Rezultati su bili impresivni. U razdoblju od četiri mjeseca djeca su stekla potrebno znanje bugarskog jezika i važna znanja o društvu „izvan naselja“. Kad je počela školska godina, romska su djeca već bila dobro integrirana s ostalom djecom. Daljnje promatranje pokazalo je da se postotak onih koji prekidaju školovanje među ovom romskom djecom ne razlikuje od ukupnog postotka djece koja prekidaju školovanje. U idućih se nekoliko godina praksa fokusiranog predškolskog obrazovanja za romsku djecu proširila na druge gradove s značajnom romskom manjinom. U svim je slučajevima rezultat bio sličan: romska su djeca krenula u prvi razred s potrebnim znanjem i iskustvom, kao i s većim samopoštovanjem. Postotak onih koji su prekinuli školovanje je zanemariv.

Očekuje se da će nova međunarodna inicijativa Desetljeće Roma 2005. – 2015., posvećena uključivanju, dati dodatni poticaj provođenju mjera Nacionalnog programa za Rome (2003.), među ostalim i Akcijskim planom koji je prihvatila Vlada RH.

2001.-2002. je na temelju tih iskustava pokrenuta posebna komponenta usmjerena na djecu iz ranjivih grupa u okviru vladinog projekta „Reforme poboljšanja skrbi za djecu u Bugarskoj“. Broj nevladinih organizacija koje su organizirale ljetne škole povećan je, kao i broj djece koji su ih pohađali, a obitelji su dobile financijsku pomoć za kupnju odjeće i školskog pribora. Projekt je imao dubok učinak na izvršnoj i zakonodavnoj razini. Naime, bugarski je parlament donio Zakon o javnom obrazovanju prema kojem je predškolsko obrazovanje obavezno i financira se iz državnog budžeta. Ministarstvo obrazovanja i znanosti izdalo je direktivu u svezi s integracijom djece iz manjinskih zajednica uvodeći učitelje-asistente kao standardan element predškolskog obrazovanja romske djece. Republika Češka uvela je „Uravnotežujuće korake u obrazovanju“ koji uključuju zajedničku pripremu, planiranje i provođenje Ministarstva obrazovanja, mladeži i tjelesne kulture, Ministarstva rada i socijalne skrbi na razini državne uprave, te Vijeća za poslove romske zajednice na lokalnoj razini. Ministarstvo razvija metode uspostavljanja pripremne nastave za romske učenike i upravlja i financira pripremanje učitelja-asistenata čija bi uloga trebala prerasti iz pukih „prevoditelja“ u ulogu „kulturoloških posrednika“. Lokalne i gradske vlasti te nevladine organizacije imaju zadatak provođenja programa na lokalnoj razini kroz model škola s „cjelodnevnim programima“ te model multikulturalnog obrazovanja gdje se učitelje, učenike i obične građane podučava toleranciji, uz sudjelovanje mnogih nevladinih organizacija. Još jedno značajno iskustvo dodatnih školskih aktivnosti za romske učenike je ono škole iz Fondacije Rabinadranath Tagore u gradu Ozdu u Mađarskoj. Osim osiguravanja redovnog školovanja, ova škola nudi i dodatnu nastavu umjetničkog smjera koja uključuju romski jezik i kulturu u nastavni plan i program, a i roditelji su aktivan dio školskog ambijenta. (UNDP, Regional Bureau for Europe and Commonwealth of Independent States (RBEC) (2003.) The Roma Human Development Report Avoiding the Dependency Trap. UNDP. Bratislava, Slovak Republic. p. 57, 61. http://roma.undp.sk)


53


Novije inicijative civilnog sektora, a i dijela institucija U 2000. godini u 24 na državnoj i lokalnoj razini te međunarodnih sudiustanove socijalne onika u sklopu kojih se razvijaju alternativni oblici skrbi živjele su 3373 predškolskog obrazovanja, odnose se na prilagodbu osobe, od kojih 2642 obrazovnog procesa potrebama djece, modele zapošljavanja, unaprjeđenje uvjeta stanovanja te na s intelektualnim ublažavanje percepcija zasnovanih na strukturalnom teškoćama, 290 s pesimizmu prema kojima su Romi oduvijek bili u neoštećenjem sluha, 173 povoljnoj situaciji koju je gotovo nemoguće unapris oštećenjem vida i jediti. No uspjesi pojedinih, ograničenih inicijativa ne mogu biti jamstvo stvarnih, sustavnih promjena. 268 osoba s tjelesnim teškoćama. U populaciji djece od 0 do 18 godina 5.2. Osobe s intelektualnim teškoćama koja žive u institucijama, Centri za socijalnu skrb evidentirali su 2000. g. više od 9000 osoba s različitim vrstama teškoća120. U 24 ustadjeca s posebnim nove socijalne skrbi živjele su 3373 osobe, od kojih potrebama sudjeluju s 2642 s intelektualnim teškoćama, 290 s oštećenjem 44,7%. sluha, 173 s oštećenjem vida i 268 osoba s tjelesnim teškoćama121. U populaciji djece od 0 do 18 godina koja žive u institucijama, djeca s posebnim potrebama sudjeluju s 44,7%122. Hrvatski savez udruga za osobe s mentalnom retardacijom procjenjuje da oko 20% osoba s različitim stupnjem intelektualnih teškoća ima pristup nekom od oblika usluga (institucionalni, dnevni, poludnevni), dok većina živi u obiteljima, ali uz minimum ili bez ikakve stručne pomoći jer se većina institucija i službi koje pružaju odgovarajuće usluge nalazi u većim gradskim sredinama123. Zapreke uključivanju osoba s intelektualnim teškoćama ogledaju se u dvjema međusobno podupirućim, i

u hrvatskom društvu prevladavajućim tendencijama. Radi se o, s jedne strane, prevladavajućim stajalištima većine profesionalnog osoblja da je rehabilitacija u velikim javnim ustanovama koje osiguravaju različite oblike specijalističkih zdravstvenih, terapijskih i odgojno-obrazovnih usluga, uspješnija i bolja za osobe s intelektualnim teškoćama od obiteljskog okruženja bez odgovarajuće i kontinuirane podrške. U Hrvatskoj su ključne odlike institucionalne skrbi da se u institucijama provodi velik dio života (ako ne i cijeli život), da su institucije često prostorno izdvojene iz zajednica te je kontakt s obiteljima uvelike ograničen. Odluke o načinu na koji će se osobe s intelektualnim teškoćama koristiti uslugama zdravstvenih i obrazovnih institucija, donose stručnjaci, bez konzultacija s osobama s intelektualnim teškoćama, a katkad i bez njihovih obitelji124. Jednom, na takav način doneseno „rješenje“ podliježe povremenim procjenama komisija, koje prema iskazima roditelja udruge „Puž“ traju 10-tak minuta i uključuju pregled raznih liječničkih nalaza, a rjeđe razgovor s osobom. „Rješenje“ kategorizira stupanj „oštećenja“ osobe te preporučuje oblik i vrstu tretmana. Sposobnosti koje osoba ima, procjena usklađenosti vrste potpore dostupne u okružju i potreba za što samostalnijim životom u ovom se postupku ne razmatraju. Takav, medicinski model procjene vrlo često rezultira isključivanjem125. S druge strane, postojeća zakonska rješenja uvelike pridonose održavanju takvih prevladavajućih tendencija institucionalne skrbi kojima se nastoji ublažiti „nesposobnost“ osobe i prilagoditi je potrebama „prosječne“ okoline.126

Okvir 5.4.: Upis u vrtić Jedna je majka ispričala je kako su sina, kad je navršio tri godine, željeli upisati u redoviti vrtić koji je bio udaljen 30 min od kuće i 2 min od njezina posla. Nisi uspjeli, iako se jedna zaposlenica zauzela za upis: rekli su da je emocionalno previše vezan uz majku. Kako je rastao bilo je sve očiglednije da mu je potrebno društvo vršnjaka pa su ga uključili u poludnevni program Ozane. Ozana je na drugom kraju grada od mjesta njihova stanovanja: ujutro je majka vozila sina, zatim se vraćala na posao, pa opet išla po njega. Kad je pošao u specijalnu školu koja je također u drugom dijelu grada, ponovilo se isto. Izračunala je da mjesečno prevaljuje 1800 km. Koristi se pravom na skraćeno radno vrijeme kako bi mogla više pažnje posvetiti djetetu, iako je zbog nedostatka usluga i nerazumijevanja okoline većinu tog vremena morala potrošiti na prijevoz. (Majka, članica Puža)

Radočaj, T.(2002.) Elementi socijalne politike i socijalne skrbi u Hrvatskoj. UNICEF.

120

Bratković, D. (2005.). Institucionalni procesi koji utječu na marginalizaciju osoba s teškoćama. Tekst za potrebe zbornika Mobilizacija i razvoj zajednica u Hrvatskoj (u pripremi).

121

Ajduković, M. (2004.) Pristupi zbrinjavanju djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi u Europi. Revija za socijalnu politiku, br. 3-4, 2004.

122

Bratković, D. (2005.) Institucionalni procesi koji utječu na marginalizaciju osoba s teškoćama. Tekst za potrebe zbornika Mobilizacija i razvoj zajednica u Hrvatskoj (u pripremi).

123

Teodorović B. ( 2005.) Modeli u rehabilitaciji osoba s teškoćama u razvoju, u Zapošljavanje uz podršku. Udruga za promicanje inkluzije. Zagreb, Hrvatska.

124

Handicap International, Regional Office for South East Europe. (2004.) Beyond De-institutionalisation. Disability Monitor Initiative.

125

Bratković, D. (2005.) Institucionalni procesi koji utječu na marginalizaciju osoba s teškoćama. Tekst za potrebe zbornika Mobilizacija i razvoj zajednica u Hrvatskoj (u pripremi).

126



Nedovoljna razvijenost sustava pružanja usluga u zajednici, kako specijalističkih tako i onih kojima je cilj povećanje samostalnosti osoba s posebnim potrebama i integracija, uz postojeće prostorne i organizacijske zapreke koje postavljaju opće službe (redoviti vrtići, škole, zdravstvene ustanove, kulturne ustanove i rekreacijski centri), sili obitelji na velike napore i ulaganja. Izdvajanje iz obitelji i sredine zbog potreba školovanja prema posebnom programu i radnog osposobljavanja rezultira kidanjem veza i stjecanjem vještina za ograničen broj zanimanja koja nisu konkurentna na tržištu rada. Nakon školovanja, osobe se vraćaju u obitelj, s minimalnim mogućnostima pronalaženja zaposlenja, ponajprije u tzv. zaštitnim radionicama, te im preostaje uključivanje u aktivnosti dnevnih centara ili roditeljskih udruga.

5.2.1. Diskriminacija Jednakost (samo), pred zakonom Pravo osoba s posebnim potrebama na integriranu edukaciju ozakonjeno je još 1980. g. Velik dio drugih prava osobe s teškoćama ostvaruju kroz sustav mirovinskog i invalidskog osiguranja, socijalne skrbi i zaštite te radno zakonodavstvo (pravo na osobnu invalidninu, pravo na određeni postotak nakon smrti roditelja, doplatak za pomoć i njegu, pomoć za osobne potrebe korisnika, pravo roditelja djeteta s većim teškoćama na dopust do sedme godine djetetova života i rad na pola radnog vremena). Zakonom o socijalnoj skrbi određena su i prava na skrb izvan vla-

stite obitelji: smještaj u obitelj udomitelja, odnosno socijalnu ustanovu osoba s tjelesnim i intelektualnim teškoćama. Nacionalna strategija jedinstvene politike za osobe s invaliditetom procjenjuje da je razina edukacijske integracije nezadovoljavajuća unatoč „dobrim“ propisima zbog niza uzroka, od materijalno organizacijskih (niska stopa izdvajanja za obrazovanje, arhitektonske prepreke, loši prostorni i materijalni uvjeti rada, neujednačena mreža ustanova), do onih vezanih uz ljudske resurse (nedostatni i nedovoljno educirani radnici, negativni stavovi društva).127 Nabrajajući ciljeve i tijela zadužena za njihovu provedbu, stječe se dojam predanosti postupnom uključivanju osoba s različitim teškoćama. Međutim, nedovoljna operacionalizacija ciljeva, kao i nedostatak procjene izvora potrebnih sredstava za njihovo provođenje mogu biti ozbiljna prepreka procesu provođenja.

Nedovoljna razvijenost sustava pružanja usluga u zajednici, kako specijalističkih tako i onih kojima je cilj povećanje samostalnosti osoba s posebnim potrebama i integracija, sili obitelji na velike napore i ulaganja.

U osiguranju jednakosti pred zakonom, osim vladinih tijela i povjerenstava među kojima su Povjerenstvo za ljudska prava i Povjerenstvo za osobe s invaliditetom, organizirana su i nezavisna tijela: Ured pučkog pravobranitelja, Ured pravobraniteljice za djecu i Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Uloga nezavisnih tijela kao korektiva rada tijela i predstavnika državnih institucija važna je za dosljedno provođenje zakonskih odredbi, osobito onih čiji sadržaj znači izazov, a posebice u društvu u kojem su antidiskriminatorne odredbe uključene u pojedine zakonske odredbe.

Okvir 5.5.: Potrebe djece s teškoćama Potrebe djece s teškoćama, prema pojedinačnim prijavama Uredu pravobraniteljice za djecu (prezentacija savjetnice Ureda pravobraniteljice za djecu, www.udrugapuz.hr): - integracija – deinstitucionalizacija – pravo na izbor škole i obrazovnog okruženja - pripremljenost i motiviranost škole za integraciju - biti na prvom mjestu u roditeljskoj i školskoj procjeni smisla i vrijednosti upravnog postupka - osiguranje pratnje i prijevoza do škole - uvjeti za primjerenu roditeljsku skrb - rješenje stambenog pitanja.

Vlada Republike Hrvatske. (2003.) Nacionalna strategija jedinstvene politike za osobe s invaliditetom 2003.-2006.

127


55


cesu od kojih je u praksi najznačajnije neprovođenje Obrazovanje: odvojeno ili integrirano? Propisi koji definiraju načela individualizacije, rezultira ograničenim postipoložaj osoba s Školovanje i radno osposobljavanje osoba s intelekgnućima u integraciji djece s lakšim teškoćama i tretualnim teškoćama provodi se u ustanovama domintelektualnim nutačno je nesavladiva prepreka za integraciju djece skog tipa, specijalnim školama ili u redovitim školama s većim teškoćama131 132. Roditelji, međutim, navode teškoćama proizlaze prema specijalnom programu. Opće odlike institucio- i zapreke ostalih sudionika u školskom okružju, prije iz medicinskog nalnog modela školovanja koje rezultiraju isključeno- svega roditelja djece bez poteškoća. Članica Puža modela deficita u šću već su navedene. U ustanovama koje su u ovlasti tvrdi: „Mi, roditelji djece s teškoćama ne možemo Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi većinom žive kojem, u različitim sami promijeniti sustav obrazovanja, nama trebaju osobe s ozbiljnijim ili višestrukim teškoćama. Stječe roditelji djece bez teškoća koji prihvaćaju činjenicu ključnim životnim se dojam da je, zbog utjecaja prevladavajućih stajada djeca trebaju biti zajedno barem u dijelu školskog razdobljima, osoba lišta, obrazovanje takvih osoba gotovo nemoguće. programa.“ izlazi pred komisije koje Čini se i da zbog nekoordiniranosti relevantnih tijela nema dovoljno primjerenih općih obrazovnih progra“kategoriziraju” njezin Profesionalne norme i prakse ma, kao ni onih s ciljem razvijanja vještina potrebnih stupanj “oštećenja”, za integraciju u šire socijalno okružje. Nasuprot tomu, Propisi koji definiraju položaj osoba s intelektualnim donose rješenje i rad tih ustanova više je okrenut prema funkcionalnoj teškoćama proizlaze iz medicinskog modela deficita rehabilitaciji i razvijanju kognitivnih sposobnosti u kojem, u različitim ključnim životnim razdobljima, odlučuju o tretmanu 128 učenika . osoba izlazi pred komisije koje „kategoriziraju“ njezin u skladu sa svojim stupanj „oštećenja“, donose rješenje i odlučuju o znanjem i uvjerenjem da Rad s učenicima s umjerenim ili većim teškoćama u tretmanu u skladu sa svojim znanjem i uvjerenjem čine najbolje što mogu. da čine najbolje što mogu. Osobe s intelektualnim specijalnim osnovnim školama također je usmjeren teškoćama u tim procesima gube kontrolu nad vlastina podučavanje sadržaja kognitivne prirode, uz neOsobe s intelektualnim tim životom. Donošenje rješenja ne znači, međutim, dostatnu primjenu načela individualizacije, i sa snižeteškoćama u tim da će tretman biti osiguran. To ovisi o dostupnosti nim zahtjevima sredine.129 Specijalne su škole, prema procesima gube usluga. iskazima roditelja iz udruge „Puž“, svojevrsne zajedkontrolu nad vlastitim nice sličnih osoba u kojima zbog veličine obrazovnih grupa malo vremena preostaje za individualni rad Stajališta prema kojima osobe s intelektualnim tešživotom. zasnovan na motivaciji i interesu pojedinog djeteta. U redovite se škole najčešće integriraju djeca s manjim teškoćama, ona kojima je potrebna ograničena potpora u školskom učenju, odnosno ona koja se u postojećoj dijagnostičkoj proceduri označavaju kao „lako mentalno retardirana“130. Učenici s manjim teškoćama mogu polaziti redoviti razred po prilagođenom programu ili se za više takvih učenika formiraju posebni razredi. Školovanje pod „posebnim uvjetima“ karakteriziraju, na razini socijalnih interakcija s vršnjacima, povremeni susreti tijekom školskih odmora i priredbi, a u najboljem slučaju tijekom zajedničkih nastavnih sadržaja kao što su likovna ili glazbena kultura. Kumulativno djelovanje čimbenika vezanih uz dijagnostiku i kategorizaciju u samom obrazovnom pro-

koćama nisu sposobne izraziti vlastite želje i potrebe, pa u njihovo ime trebaju govoriti i odlučivati drugi, sprječavaju te osobe u ostvarivanju samostalnosti, razvijanju kompetencija i sudjelovanja u društvenim interakcijama. Prakse koje označavaju odstupanje od tradicionalnog institucionaliziranog sustava skrbi133, a rezultiraju provedbom zakonskih propisa i načela formuliranih kompenzacijskim programima, doživljavaju se kao iznimka od pravila. Jedan vrtić u kojem su djeca s teškoćama još od 1993. uključena u integrirani program, ove godine je prvi put uputio i pismeni poziv za upis djece u potpuno integriranu grupu. To nije rezultat sustavnog provođenja mjera, već osoba koje rade u tom vrtiću. Slično je i s jednom osnovnom školom u koju je uključeno desetero djece s teškoćama.134

Handicap International, Regional Office for South East Europe. (2004.) Beyond De-institutionalisation. Disability Monitor Initiative.

128

Igrić, LJ. (2001.) Djeca s mentalnom retardacijom u društvu. Dijete i društvo, god. 3, br. 3.

129

Ibid.

130

Duga, nevladina organizacija iz Sarajeva, BiH, razvila je program „Model inkluzivnog obrazovanja“ čija su iskustva pretočena u strateški dokument Reforme obrazovnog sistema u BiH. Programom su 444 učenika s teškoćama uključena u 16 škola. Nastavno osoblje sudjelovalo je u edukativnim programima, a tijekom provedbe programa pružena im je kontinuirana pomoć. Niti jedno od 444 djece nije, prije uključivanja u školski program, bilo podvrgnuto „kategorizaciji“, a za samo 12 je predloženo školovanje u zasebnim razredima pri redovitim školama kao oblik parcijalne integracije. (Handicap International, Regional Office for South East Europe. (2004.) Beyond De-institutionalisation. Disability Monitor Initiative.).

131

Igrić, LJ. (2001.) Djeca s mentalnom retardacijom u društvu. Dijete i društvo, god. 3, br. 3.

132

Termin „institucionalizirani sustav skrbi za osobe s teškoćama“ označava sustav u kojem zdravstvene, socijalne, obrazovne usluge i zapošljavanje označavaju skup mjera kojima ih treba zaštititi, a kontroliraju ga stručnjaci u specijaliziranim ustanovama (Handicap International, Regional Office for South East Europe. (2004.) Beyond De-institutionalisation. Disability Monitor Initiative. p. 36.)

133

„Puž“, travanj 2005., http://www.udrugapuz.hr

134



5.2.2. Izazovi Zbog nedostatka posebnih antidiskriminatornih zakona i nedovoljne aktivnosti javnih službi, uporište za inzistiranje na dosljednoj provedbi prava često su međunarodni dokumenti o ljudskim pravima koje je Hrvatska ratificirala. Stječe se dojam da je priznavanje potrebe proaktivnog djelovanja državnih institucija u skladu sa standardima Europske unije rezultiralo nizom različitih strategija i posebnih programa. Njihov je cilj kompenzacijski: dovesti u ravnopravan položaj ranjive grupe u određenom vremenskom razdoblju i tako otvoriti prostor za potpunu integraciju. U procesu njihove provedbe predviđa se suradnja s organizacijama civilnog društva135. Organizacije civilnog društva, kojima je cilj pružanje potpore osobama s teškoćama u obitelji i zajednici, razvile su niz usluga i inovativnih pristupa. Tako udruga „Puž“, osnovana 1995., svojim programima nastoji ohrabriti i potaknuti roditelje da zahtijevaju kvalitetan život za svoju djecu, razviti mrežu pomoći osobama s teškoćama, a aktivnostima za djecu s teškoćama i zajedničkim postignućima dokazati i da ona imaju pravo biti korisni i samostalni članovi zajednice. „Puž“ surađuje s Udrugom za promicanje inkluzije (UPI), koja polazi od socijalnog modela teškoća i inkluzivnog pristupa zasnovanog na idejama ravnopravne participacije članova zajednice čija različitost znači njezinu snagu. Zahtjeve za deinstitucionalizacijom i u zajednici utemeljenoj skrbi podupiru i promiču mnoge udruge. Nedavno pokretanje grupe za samozastupanje jedan je od rezultata dugogodišnjih napora stvaranja prostora u kojem osobe s intelektualnim teškoćama mogu govoriti same o sebi i za sebe. Primjeri inovativnih uspješnih praksi organizacija civilnog društva su brojni. Njihova iskustva i znanja velik su izvor modela dobre prakse, ali je njihovo pretakanje u institucionalnu praksu sporo.

5.3. Zaključak Temeljem analize može se zaključiti o složenosti i višedimenzionalnosti diskriminatornih procesa prema promatranim marginaliziranim skupinama, koji indiciraju mehanizme koji su, po svoj prilici, na djelu i u slučajevima nekih drugih manjinskih i/ili marginaliziranih skupina u hrvatskom društvu. Zaštita od diskriminacije je uvelike ugrađena u zakonske okvire, no oni se samo djelomično provode – primjerice, kada je riječ o jednakopravnosti pristupa temeljnim druš-

tvenim procesima poput obrazovanja. Kada je zaštita od diskriminacije pretočena u sustave materijalnih i drugih prava, ona se uvelike ne ostvaruju, što umanjuje njihov legitimitet. Diskriminatornim procesima pridonose ograničenja proračunskih sredstava i/ili stručnih i upravljačkih kompetencija državne uprave koja omogućuju samo djelomično ostvarivanje definiranih prava (npr. u slučaju Nacionalnog programa za Rome). Od nedovoljne učinkovitosti javnih politika i državne uprave najjače trpe upravo skupine izložene većim rizicima ili s dodatnim pravima i potrebama, što rezultira diskriminatornim procesima, u kojima ima elemenata i izravne i neizravne diskriminacije. Može se zaključiti da su ovi procesi uvelike uvriježeni, odnosno institucionalizirani na razini ponašanja prema marginaliziranim skupinama, iako su na razini diskursa i stavova nešto manje vidljivi. Inkluzivan pristup marginaliziranim skupinama je često rezultat osobne inicijative, kojemu sustav ne pruža dostatnu podršku. Rezultat je sustavan jaz između prava/potreba i aktivnosti, gdje, unatoč rasprostranjenosti problema, postoje teškoće u alokaciji konkretne odgovornosti i iniciranju promjena. Vanjske inicijative mogu na različite načine (npr. poticajima za promjenu regulative i osiguranjem dodatnih resursa i kompetencija), pridonijeti djelomičnom uklanjanju diskriminacije. Međutim, potrebna je sustavnija institucionalizacija proaktivnog i inkluziji orijentiranog ponašanja spram marginaliziranih skupina u hrvatskom društvu, koja će rezultirati njihovim osnaživanjem i učinkovitijim javnim politikama.

Udruga „Puž“ i Udruga za promicanje inkluzije (UPI), polaze od socijalnog modela teškoća i inkluzivnog pristupa zasnovanog na idejama ravnopravne participacije članova zajednice čija različitost znači njezinu snagu.

Ovdje smo istodobno nastojali pridonijeti rasvjetljavanju složenih diskriminatornih procesa u Hrvatskoj spram dvije vrlo različite marginalizirane skupine i upozoriti na procese koje je Paul Gilroy nazvao teorijom premaza (coat of paint theory). Prema toj teoriji, diskriminacija se doživljava kao nenormalna pojava na površini inače zdravog društva136. Pogled na diskriminaciju iz drugog kuta sugerira da je ona ugrađena u mnoge ključne dijelove društvenog sustava usporedno s pravnim, profesionalnim i administrativnim konceptima pravednosti i ravnopravnog tretmana. To upućuje da je iskorjenjivanje diskriminacije dugotrajan proces koji se provodi na različitim razinama, a uključuje sve društvene skupine. Ako mjere s ciljem borbe protiv diskriminacije nisu dobro promišljene, mogu imati nenamjeravane negativne posljedice te pridonijeti diskriminaciji i izravno, pojačavanjem

„Odnos društva prema našoj djeci ogledalo je vrijednosti tog istog društva.“ (članica „Puža“, 2005.)

135

Gilroy, P. (1987.) Problems in Anti-Racist Strategy. The Runnymede Trust. London, United Kingdom.

136


57


Ublažavanje i uklanjanje uzroka i učinaka diskriminacije nije pitanje privilegija, nego prava.

nepravednog tretmana, i indirektno stvarajući negativne percepcije među društvenim skupinama u odnosu na onu skupinu koja je izdvojena zbog mjera „pozitivne diskriminacije“. Nastojali smo upozoriti i na to da uspostava novih tijela, razvoj strategija, akcijskih planova, sami po sebi nisu dostatni. Njihova bi funkcija bila ostvarena kad bi bili izrađeni na obuhvatnoj i detaljnoj analizi u koju bi bile uključene sve skupine, kad bi imali jasne strateške ciljeve, osigurana materijalna i druga sredstava i kad bi bili podvrgnuti vanjskom praćenju i analizi.


Uz to, potreban je odmak od modela kulturne patologije koji diskriminirane skupine doživljava u smislu nedostataka, tako da su usluge koje im se pružaju u osnovi usmjerene na ublažavanje nedostataka. Ublažavanje i uklanjanje uzroka i učinaka diskriminacije nije pitanje privilegija, nego prava. Trebalo bi se zauzimati za na pravima zasnovan pristup koji promiče iskazivanje svojih potreba, mogućnost pristupa materijalnim i nematerijalnim dobrima i jednakost izgleda. Takav bi pomak rezultirao dobitima za sve društvene skupine.

Šesto poglavlje:

Obrazovanjem do socijalnog uključivanja

Inkluzivno obrazovanje uključuje sve ljude (djecu, mlade, odrasle) u različite stupnjeve i oblike obrazovanja radi olakšavanja njihova socijalnog uključivanja te razvoja njihovih potencijala.

Jedno je od osnovnih načela prosvjetne politike u demokratskim društvima – osigurati svim članovima zajednice pristup svim stupnjevima obrazovanja i omogućiti uvjete za uspješno cjeloživotno učenje. Ljudi kojima potrebno obrazovanje, zbog različitih razloga, nije dostupno, imaju ograničenu mogućnost zadovoljavanja mnogih potreba, a time i mogućnost korištenja određenih ljudskih prava. Stoga se u popisu ciljeva obrazovanja u zemljama EU-a i OECD-a sprječavanje i smanjivanje socijalne isključenosti pomoću obrazovanja navodi kao jedan od četiri prioritetna obrazovna cilja (trajna zapošljivost, osposobljenost za aktivno – demokratsko – građanstvo, povećanje socijalne kohezije te smanjenje socijalne isključenosti)137. A da bi smanjivalo socijalnu isključenost, obrazovanje ponajprije mora biti inkluzivno. Inkluzivno obrazovanje (inclusive education – uključujuće obrazovanje, obrazovanje sviju), uključuje sve ljude (djecu, mlade, odrasle) u različite stupnjeve i oblike obrazovanja radi olakšavanja njihova socijalnog uključivanja, odnosno radi smanjivanja vjerojatnosti njihova socijalnog isključivanja te razvoja njihovih potencijala138. U užem značenju, inkluzivno obrazovanje obuhvaća osobe s tzv. posebnim potrebama. Oko 2% djece ima takva substancijalna oštećenja koja se posebno procjenjuju kako bi se osigurali posebni uvjeti i obrazovni programi koje oni svojim sačuvanim potencijalima mogu svladati. Drži se, međutim, da čak oko 20% djece i mladih ima neku posebnu obrazovnu potrebu i da im je potreban poseban obrazovni i/ili odgojni tretman. To su učenici s teškoćama u učenju, učenici s emocionalnim problemima i poremećajima u ponašanju te tjelesno invalidne osobe. Obrazovanje osoba s posebnim potrebama naziva se posebno obrazovanje (special education). U širem značenju, inkluzivno obrazovanje obuhvaća sve koji uče u sustavu cjeloživotnog učenja. U tom kontekstu čimbenici isključivanja nisu nedostatne sposobnosti i emocionalna neprilagođenost, nego socioekonomski i obrazovni status obitelji (posebno oca, odnosno majke u jednoroditeljskim obiteljima), rodna, rasna, vjerska, etnička pripadnost (pripadnost etničkoj manjini) te kulturalna, jezična i druga obilježja pojedinca. Prema takvom razumijevanju inkluzivnosti obrazovanja, cijeli obrazovni sustav, a ne samo obrazovanje djece s posebnim potrebama, treba unaprjeđivati uključivanje pojedinaca i pojedinih društvenih skupina u obrazovanje i smanjivati

isključivanje iz njega. Time se smanjuje i broj socijalno isključenih i poboljšava društvena stabilnost kao jedan od uvjeta društvenog razvoja. Inkluzivnost obrazovanja u svom širem značenju dobiva na važnosti u „društvu znanja“ u kojem nije prihvatljiva podjela stanovništva na kompetentne i nekompetentne građane, i u kojemu obrazovno isključeni ne mogu uspješno sudjelovati. Stoga se postavlja pitanje o čemu ovisi inkluzivnost obrazovanja i kako se može unaprijediti. Inkluzivnost prije svega ovisi o (formalnoj), strukturi obrazovnog sustava i o načinu funkcioniranja sustava (o programima, poučavanju, vrednovanju, školskoj autonomiji, školskoj klimi, suradnji s roditeljima te o organizacijskim procesima u školi). Inkluzivnost također ovisi o ustanovama koje pružaju strukovno obrazovanje - uz obrazovne ustanove, važnu ulogu ovdje imaju i tvrtke (koje pružaju mogućnost prakse i naukovanja), i organizacije civilnog društva koje pružaju usluge obrazovanja i usavršavanja. Ovdje ćemo se usredotočiti na strukturne karakteristike obrazovnog sustava koje djeluju na obrazovno isključivanje/uključivanje te na one procese u sustavu koji najviše utječu na inkluzivnost. Strukturni elementi obrazovanja o kojima ovisi obrazovno isključivanje/uključivanje jesu: obuhvat djece predškolskim obrazovanjem i odgojem, trajanje primarnog obrazovanja, trajanje i struktura obveznog obrazovanja, vrijeme i način diferencijacije programa i učenika, mogućnosti prijelaza učenika iz strukovnih u gimnazijske programe, razvijenost obrazovanja odraslih te sustav obrazovanja djece i mladih s posebnim potrebama. Ovdje ćemo se ograničiti na one strukturne oblike obrazovnog sustava koji djeluju na obrazovno isključivanje i uključivanje za koje raspolažemo potrebnim podacima: predškolsko, primarno, osnovno obrazovanje i obrazovanje odraslih. Za utvrđivanje uključenosti u (višem), srednjem i visokom obrazovanju potrebna su dodatna istraživanja, kojima bi se osigurala cjelovitost analize.

6.1. Predškolski odgoj Ciljevi predškolskog odgoja i obrazovanja u razdoblju od treće do šeste godine života jesu: najbolji mogući razvoj osobnosti djeteta i priprema za polazak u osnovnu školu. To je razdoblje u kojem se polažu temelji cjeloživotnom učenju. To je razvojno najdinamičnije razdoblje pa je tijekom njega društvena okolina u formiranju spoznajnog,

White Paper on Education and Training: Teaching and Learning – Towards the Learning Society. (1995.) Office for Official Publications of the European Communities. Luxembourg.

137

Topping, K., Maloney, S. (eds.) (2005.) Inclusive Education. RoutledgeFalmer. London, United Kingdom.

138



osjećajnog i socijalnog razvoja djeteta najdjelotvornija. Zbog toga se u tom razdoblju razlike u socioekonomskom položaju roditelja najviše odražavaju na budući školski uspjeh djeteta. Proces obrazovnog uključivanja/isključivanja započinje u ranom odgoju i obrazovanju. Deficiti u predškolskom obrazovanju i odgoju nepovoljno djeluju u kasnijem školovanju. Zbog toga se teži što većem obuhvatu djece predškolskim odgojem i obrazovanjem te potpunom obuhvatu djece tzv. predškolom u godini prije polaska u osnovnu školu. U Hrvatskoj je tek 40-ak posto predškolske djece obuhvaćeno nekim oblikom organiziranog ranog učenja u vrtićima, uz velike razlike između urbanih i ruralnih sredina. Znatnom dijelu roditelja ta je vrsta usluga preskupa. Može se reći da je u predškolskom obrazovanju na djelu svojevrsna regionalna i socijalna povlaštenost. Lokalna zajednica je odgovorna za osnivanje i financiranje predškolske djelatnosti, ali se zbog vrlo različitih proračunskih mogućnosti općina i gradova ne može očekivati da će u dogledno vrijeme svi moći ostvarivati prava na predškolsko obrazovanje.

6.2. Primarno obrazovanje Prema Međunarodnoj standardnoj klasifikaciji obrazovanja139, primarno je obrazovanje prvi stupanj osnovnog obrazovanja (razina 1). Drugi stupanj osnovnog obrazovanja čini tzv. niže sekundarno obrazovanje ili niža srednja škola (razina 2). Primarno i niže sekundarno obrazovanje čini obvezno osnovno obrazovanje. Nakon primarnog i nižeg sekundarnog obrazovanja slijedi više sekundarno obrazovanje ili viša srednja škola (razina 3). Nakon srednje škole slijedi visoko obrazovanje koje nije tercijarno, (razina 4), a zatim slijede dva stupnja tercijarnog (visokog), obrazovanja koji se razlikuju prema tome vode li ili ne vode izravno do znanstvene kvalifikacije (stupnjevi 5 i 6). U primarnom obrazovanju prevladava razredna nastava, a u nižoj srednjoj školi najčešće predmetna. Razredna je nastava znakovita po tome što ju, u pravilu, izvodi jedna učiteljica ili učitelj, dok nastavu u nižoj srednjoj školi izvodi, u pravilu, više nastavnika specijaliziranih za dva ili tri nastavna predmeta. Suvremeni je trend da se u višim razredima osnovne škole izvodi i razredna i predmetna nastava.

Primarno obrazovanje traje najmanje šest godina140. U samo nekoliko razvijenih zemalja (Austrija, Njemačka, Litva), ono traje četiri godine. Međunarodna standardna klasifikacija obrazovanja stoga preporuča šestogodišnje primarno obrazovanje. U onim europskim zemljama čiji učenici postižu najbolje rezultate u međunarodnim usporednim istraživanjima obrazovnih postignuća (Finska i Švedska), devetogodišnje osnovno obrazovanje izvodi se u režimu razredne nastave. Samo nekoliko predmeta u zadnje tri godine predaju specijalizirani predmetni nastavnici.

U Hrvatskoj je tek 40-ak posto predškolske djece obuhvaćeno nekim oblikom organiziranog ranog učenja u vrtićima, uz velike razlike između urbanih i ruralnih sredina. Znatnom dijelu roditelja ta je vrsta usluga preskupa.

Kako je osnovno obrazovanje obvezno, ono mora biti potpuno inkluzivno. Da bi to moglo biti, i zadržati kvalitetu obrazovnih postignuća, osnovno obrazovanje treba biti visoko individualizirano. Individualizirano je ono obrazovanje u kojem se različiti učenici tretiraju primjereno svojim osobinama141, a „vanjski“ i „unutarnji“ uvjeti učenja su usklađeni. Glavni vanjski uvjeti učenja su sadržaj učenja, nastavna oprema, organizacija i metode poučavanja te osposobljenost učitelja za individualizirano poučavanje. Unutarnji uvjeti su intelektualne sposobnosti, predznanje i motivacija za učenje te emocionalna reaktivnost učenika. Da bi se uskladili vanjski i unutarnji uvjeti učenja, nastava treba biti usmjerena na učenika (child oriented teaching), što se bolje ostvaruje u razrednoj nego u predmetnoj nastavi. Razrednu nastavu izvodi jedna učiteljica (učitelj). To je, sa stajališta individualizacije, velika prednost pred predmetnom nastavom. Predmetni nastavnik/nastavnica ne može pamtiti ni imena učenika koje poučava (oko 200 učenika), a kamoli upoznati njihove spoznajne i karakterne osobine, različite sklonosti te razlike u poučljivosti i odgojivosti. Razredna pak učiteljica/učitelj vodi svoj razred tijekom cijelog primarnog obrazovanja (koje traje najmanje četiri, a najviše devet godina), tijekom kojega ne samo da ih upoznaje, što je preduvjet individualizacije, nego s učenicima uspostavlja odnos koji omogućuje odgojno djelovanje. Prekratko (četverogodišnje), primarno obrazovanje pojačava obrazovno isključivanje iz zahtjevnijih srednjoškolskih programa onih učenika koji imaju slabiju obrazovnu i odgojnu potporu roditelja. Obično su to roditelji nižeg socioekonomskog i obrazovnog statusa. Ako primarno obrazovanje traje duže, barem šest ili čak devet godina, kao u skandinavskim

UNESCO (1997.)

139

European Commission (2002.) Key Data on Education in Europe.

140

S druge strane, treba razlikovati individualizirani pristup učenicima od diskriminacije kojom bi se učvršćivale razlike među učenicima koje proizlaze, primjerice, iz njihovog socioekonomskog statusa ili pripadnosti marginaliziranim društvenim skupinama. Ujednačavanje kvalitete obrazovanja zahtijeva definiranje pedagoških standarda i jednak pristup obrazovanju za učenike, temeljem kojih se može prilagođavati pristup svakom pojedinom učeniku i učenici.

141


61


Prema današnjim europskim mjerilima prema kojima je devetogodišnje osnovno obrazovanje obvezno, hrvatsko osmogodišnje obrazovanje substandardno. Produžavanje obveznog obrazovanja smanjuje obrazovnu, a time i socijalnu isključenost.

zemljama, onda prikladna obrazovna potpora škole takvim učenicima traje duže, tj. do kraja najosjetljivijeg razvojnog razdoblja. Time su na dobitku socijalno zakinuti učenici, ali i društvo koje je spriječilo veće gubitke u potencijalima djece čiji roditelji pripadaju rubnim skupinama. Prerano uvođenje predmetne nastave (prije 12. godine života), otežava uključivanje učenika s posebnim potrebama i optimalan razvoj ostalih učenika. U Hrvatskoj primarno obrazovanje traje četiri godine. Zbog naglog prijelaza s razredne na predmetnu nastavu u preranoj dobi (u 10. ili 11. godini života), uče-

nici imaju teškoće pri prijelazu iz 4. u 5. razred u kojem započinje predmetna nastava. Jednako je tako stresan prijelaz iz 6. u 7. razred u kojemu se uvode predmeti iz prirodoslovlja. Na to upozorava i broj ponavljača u pojedinim razredima. Inkluzivno obrazovanje ne bi smjelo proizvoditi ponavljače i biti stresno kao što je naše. Zbog nedovoljne usmjerenosti osnovnog obrazovanja na njih, učenici nauče manje nego što bi mogli i ne stječu pozitivne stavove prema školi i učenju što smanjuje njihovo kasnije sudjelovanje u različitim oblicima cjeloživotnog učenja (osobito formalnog). Broj ponavljača u pojedinim razredima osnovnog obrazovanja u Hrvatskoj predočen je u tablici 6.1.

Tablica 6.1.: Broj ponavljača po razredima osnovne škole Razred I. II. III. IV. V. VI. VII. VIII.

Broj ponavljača

Postotak ponavljača

401 125 55 55 368 207 303 88

0,79 0,26 0,11 0,12 0,77 0,41 0,60 0,11

Izvor: podaci Državnog zavoda za statistiku za 2003./2004. godinu.

Najviše ponavljača je u prvom razredu, tj. u najosjetljivijem razdoblju kada se stječe početni stav prema školi i učenju. To su oni učenici koji su počeli s niže razine od ostalih, a škola im zbog nedostatne individualizacije nije pomogla da prebrode početne teškoće. Postotak ponavljača ponovno raste u petom razredu, tj. pri prijelazu na predmetnu nastavu, i to zbog njezine nedovoljne individualizacije. Inkluzivna osnovna škola uopće ne smije imati ponavljače i u dobrim sustavima (poput skandinavskih), ih i nema. Hrvatska trenutno prolazi reformu obrazovnog sustava, polazeći od primarnog obrazovanja, a u skladu s Planom razvoja sektora obrazovanja za razdoblje 2005. – 2010. U skladu s tim definiran je i Hrvatski nacionalni obrazovni standard (HNOS). Pitanje inkluzivnosti pojavljuje se u sklopu različitih područja reformi. Optimizacija i upravljanje mrežom osnovnih škola otvaraju pitanja unaprjeđivanja i ujednačavanja kvalitete obrazovanja na cjelokupnom teritoriju Hrvatske. Nužno je unaprijediti vanjske uvjete učenja ulaganjima u reformu kurikuluma, kontinuirano usavršavanje Ibid.

142


učitelja, izgradnju novih i kvalitetnije opremanje postojećih škola itd., te osigurati jednakost pristupa i podizanje kvalitete obrazovanja učenika i učenica iz marginaliziranih ili socioekonomski zakinutih društvenih skupina. U takvim uvjetima očekuje se snažnija individualizacija i inkluzivnost poučavanja, s pozitivnim učincima na motivaciju i obrazovna postignuća. Treba naznačiti da će se ovi procesi odvijati u kontekstu određenih racionalizacija školske mreže - uslijed demografskih i gospodarskih čimbenika. Također, može se očekivati i intenzivniji razvoj privatnih škola, koje također mogu pridonijeti razvoju standarda kvalitete obrazovnog sustava.

6.3. Obvezno osnovno i srednje obrazovanje Obvezno obrazovanje treba osposobiti mlade za nastavak obrazovanja i ulazak u svijet rada. Minimalno trajanje obveznog obrazovanja ovisi o opsegu i složenosti znanja i sposobnosti za uspješno obnašanje društvenih uloga. Danas članice Europske unije imaju devetogodišnje osnovno obrazovanje142.


Produžavanje obveznog obrazovanja smanjuje obrazovnu, a time i socijalnu isključenost. Stoga se u razvijenim zemljama obvezno obrazovanje nastoji produžiti na cijelo predtercijarno obrazovanje kako bi se oni učenici koji neće nastavljati visoko obrazovanje osposobili za rad i tako smanjila stopa nezaposlenosti. Tako se smanjuje i vjerojatnost njihova socijalnog isključivanja. Može se zaključiti da je prema današnjim europskim mjerilima osmogodišnje obvezno obrazovanje substandardno. U Hrvatskoj osnovno obrazovanje traje osam godina pa je s gledišta socijalnog isključivanja suboptimalno. Sistemska analiza hrvatskog školstva, provedena tijekom 2000. i 2001. godine po narudžbi Vlade Republike Hrvatske143, pokazala je nesumjerljivost našeg obrazovnog sustava s europskim i u tom kontekstu uputila na potrebu produžavanja osnovnog obveznog obrazovanja s osam na devet godina.

U Planu razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005. – 2010. godine Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske ne predviđaju se strukturne promjene predtercijarnog obrazovanja nego se planira njegova stabilizacija. U uvodnom dijelu navedena su dva cilja obrazovanja: povećanje kvalitete obrazovanja u funkciji gospodarstva i društva temeljenog na znanju i osiguravanje prava na obrazovanje za sve144. „Pravo obrazovanja za sve“ podrazumijeva inkluzivno obrazovanje. U kojoj je mjeri ono već na djelu te kakva mu je prognoza, može se donekle utvrditi analizirajući stanje sustava i planirane razvojne mjere.

Dosadašnja inkluzivnost našeg predtercijarnog obrazovanja bila je znatno niža od europskog prosjeka, što govori o kvaliteti nacionalnog ljudskog kapitala i razvojnim mogućnostima zemlje.

Inkluzivnost hrvatskog obrazovanja pokazuje obrazovna struktura stanovništva starijeg od 15 godina (tablica 6.2.).

Tablica 6.2.: Obrazovanost stanovništva starijeg od 15 godina Škola Bez škole Nepotpuna osnovna škola Osnovna škola Srednja škola Viša škola i stručni studij Fakulteti i umjetničke akademije Nepoznato Ukupno

Broj 105.332 580.379 801.168 1.733.098 150.167 267.995 44.687 3.682.826

Postotak 2,86 15,76 21,75 47,07 4,08 7,27 1,21 100,00

Izvor: Državni zavod za statistiku, 2001.

Oko 18% odraslog stanovništva Hrvatske nije završilo osnovnu školu, a samo oko 47% ima srednju školu. Postotak stanovništva sa završenim višim sekundarnim obrazovanjem (ISCED 3), smatra se ključnim pokazateljem obrazovanosti nacije. Može se zaključiti da je dosadašnja inkluzivnost našeg predtercijarnog obrazovanja bila znatno niža od europskog prosjeka, što govori o kvaliteti nacionalnog ljudskog kapitala i razvojnim mogućnostima zemlje. I inkluzivnost visokog obrazovanja je ispod europskog prosjeka – oko 13% stanovništva ima više i visoko obrazovanje (mi-

nimalni standard srednje razvijenih zemalja je 20%). Uz to, 2,9% stanovništva nema nikakvo obrazovanje, a oko 580.000 odraslih stanovnika nema osnovnu školu. Može se ustvrditi da hrvatska osnovna škola nije dovoljno inkluzivna. Podaci u tablici 6.2. kumulativni su pokazatelj inkluzivnosti našeg obrazovanja tijekom proteklih desetljeća. Za aktualnu inkluzivnost korisniji su podaci o obrazovnoj strukturi stanovništva u dobi od 25 do 29 godina (tablica 6.3.).

Pastuović, N. i sur. (2001.) Odgoj i obrazovanje: Bijeli dokument o hrvatskom obrazovanju. Ured za strategiju razvitka Republike Hrvatske.

143

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa (2005.) Plan razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005. – 2010.

144


63


Na školskoj razini uključenost obrazovanja poboljšava se prilagodbom sadržaja obrazovanja, načina poučavanja, ispitivanja i ocjenjivanja individualnim osobinama učenika (sposobnostima, predznanju i motivaciji za učenje).

Tablica 6.3.: Obrazovna struktura stanovništva u dobi od 25 do 29 godina Obrazovanost Bez ikakve škole Nepotpuna osnovna škola Osnovna škola Srednje obrazovanje Više obrazovanje Visoko obrazovanje Nepoznato Ukupno

Broj 1239 3802 43.659 194.140 12.578 37.323 1756 294.497

Postotak 0,42 1,29 14,82 65,92 4,27 12,67 0,60 99,99

Izvor: Popis stanovništva 2001. godine, Državni zavod za statistiku.

Podaci upućuju na to da je mlađa generacija obrazovanija od starije, što je opća pojava u svim zemljama. No još uvijek oko 16 % mladih nema obrazovanje više od osnovne škole, a od toga njih 5000 nema završenu ni osnovnu školu. Samo srednje obrazovanje ima oko 66 % mlađih odraslih što je ispod europskog prosjeka koji iznosi oko 80 %. Ne raspolažemo podacima o dinamici osipanja učenika tijekom srednjeg obrazovanja i razlozima izlaza iz sustava. Više i visoko obrazovanje ima već oko 17 % mlađih odraslih pri čemu neki od njih još studiraju. Podacima o kvaliteti našeg osnovnog obrazovanja ne raspolažemo. Hrvatska se nije uključila u projekt PISA 2000. i 2003. godine pa o kvaliteti našeg osnovnog obrazovanja možemo samo nagađati (postignuća naših učenika na međunarodnim natjecanjima nisu relevantna). Strukturni uzroci nedovoljne uključenosti našeg predtercijarnog obrazovanja su višestruki. Kao najvažnije izdvajamo: prerani prijelaz iz razredne na predmetnu nastavu i nedovoljna „pedagoško-psihološka izobrazba“ predmetnih nastavnika. Ona je i opsegom i svojim sadržajem neprimjerena za stjecanje potrebne obrazovne kompetencije predmetnih nastavnika.

6.4. Pogled u Europu Već je rečeno da obrazovno isključivanje/uključivanje ovisi o (formalnoj), strukturi obrazovnog sustava i o načinu njegova funkcioniranja. U ovu drugu skupinu ubrajaju se čimbenici kao što su programi obrazovanja, način poučavanja, vrednovanje učeničkih postignuća, stupanj školske autonomije, školska klima, suradnja s roditeljima i drugi organizacijski procesi u školi (posebice trajna izobrazba učitelja). Ti čimbenici umanjuju obrazovno isključivanje tako da djeluju na individualizaciju poučavanja i ocjenjivanja i na suradnju učitelja i roditelja. Key Competencies (2002.) A developing concept in general compulsory education. Euridyce. Brussels, Belgium.

145


U pogledu primjerenosti programa po težini treba razlikovati intelektualnu zahtjevnost sadržaja (složenost sadržaja), od preopterećenosti učenika količinom informacija koje treba naučiti. Zastarjelost programa ne utječe toliko na uključenost obrazovanja koliko na socijalno isključivanje tako što smanjuje zapošljivost svršenih učenika i njihovu osposobljenost za cjeloživotno učenje. Ti se problemi rješavaju u zemljama EU-a i OECD-a kurikularnim reformama, odnosno utvrđivanjem novih suvremenih nacionalnih obrazovnih standarda. Pri tome je došlo do metodološkog obrata u provođenju reformi nacionalnih kurikuluma – programi se mijenjaju polazeći od tzv. novih ključnih kompetencija (osposobljenosti), za koje treba osposobiti učenike kako bi se poboljšala njihova čitalačka, matematička i znanstvena (prirodoslovna), pismenost145. Na taj se način poboljšava „uporabna vrijednost naučenoga znanja i vještina“, tj. ostvaruje načelo da se uči za život, a ne za školu. Na taj način obrazovanje smanjuje socijalno isključivanje jer olakšava zapošljavanje i političku participaciju. Rasterećivanje učenika od viška informacija povećava uključenost obrazovanja, ali ne mora u istoj mjeri poboljšati socijalnu uključenost obrazovanih učenika ako programi ne osposobljavaju za zapošljivost i aktivno građanstvo. Socijalno uključivanje pomoću obrazovanja poboljšava se ako je obrazovni program „otvoren“ zahtjevima šire i uže zajednice. Na školskoj razini uključenost obrazovanja poboljšava se prilagodbom sadržaja obrazovanja, načina poučavanja, ispitivanja i ocjenjivanja individualnim osobinama učenika (sposobnostima, predznanju i motivaciji za učenje). To se postiže individualizacijom ili personalizacijom sadržaja učenja (programa), poučavanja, ispitivanja i ocjenjivanja. Svi ti elementi tvore tzv. kurikulum.


Individualizacija se očituje u prilagođivanju elemenata kurikuluma osobinama učenika. Individualizaciji pogoduje „orijentacija nastave na učenika“. Orijentacija na učenika kao opće načelo, otvara pitanje kada započeti s predmetnom nastavom. Međunarodno iskustvo pokazuje da predmetnu nastavu ne bi trebalo uvoditi prije 12. godine života, odnosno tek u 7. razredu osnovne škole. Skandinavske pak škole provode razrednu nastavu tijekom čitave devetogodišnje osnovne škole. Ona je posve inkluzivna. U skandinavskim školama nema ponavljača. Individualizaciju u praksi nije jednostavno provoditi pa zahtijeva posebnu psihološko-pedagošku osposobljenost učitelja. Ona je u kurikulumu razrednih učitelja zastupljena s oko 50% psiholoških, pedagoških i metodičkih sadržaja, dok u kurikulumu predmetnih učitelja njihova zastupljenost iznosi oko 20% studijskog programa. Individualizirana nastava treba uzeti u obzir sposobnosti, predznanje, preferencije i interese učenika kako bi se vanjski uvjeti učenja (sadržaji, organizacija i metode poučavanja te ispitivanje i ocjenjivanje), prilagodili njihovim individualnim razlikama. Pri tome je važno naglasiti da se individualizacija nastave za učenike koji nemaju bitno smanjene sposobnosti ne smije sastojati od smanjivanja zahtjeva i očekivanja nego od pružanja odgovarajuće potpore i motiviranja učenika kako bi se bolje iskoristio njegov spoznajni kapacitet. Individualizacija ispitivanja i ocjenjivanja učeničkih postignuća najslabije je istraženo područje individualizacije. Ujedno, u tom je području postignuta manja suglasnost među stručnjacima, a prijepori su i u europskoj prosvjetnoj javnosti veliki. Problem je u tome što ispitivanje i ocjenjivanje učeničkih postignuća ima nekoliko različitih ciljeva. Ono služi u svrhu interne procjene pojedinih kurikulumskih elemenata radi njihova poboljšanja (formativna procjena), u svrhu ocjenjivanja znanja pri čemu se ocjene uzimaju u obzir pri upisu u više stupnjeve obrazovanja te u svrhu dodatnog motiviranja učenika. Za potrebe formativne procjene i završnog ocjenjivanja znanja učenika podaci o postignućima trebaju biti što valjaniji pa se kriterij ocjenjivanja ne smije prilagođivati znanju učenika. Takva procjena ne smije biti individualizirana, iako njezini rezultati mogu frustrirati i obeshrabruju slabije učenike. Individualizirano

ispitivanje i ocjenjivanje služi pak razvoju učenika pa se provodi i kao opisno ocjenjivanje koje pak onemogućuje usporedbe. Uz to, zahtijeva više vremena i posebnu osposobljenost učitelja. U nas prevladava negativan stav prema opisnom ocjenjivanju iako je ono uspješna i priznata praksa u zemljama s najkvalitetnijim školstvom. Školska se autonomija očituje u različitim područjima djelovanja škole. Jedno od najvažnijih područja školske autonomije jest kurikularna autonomija. Ona se sastoji od određivanja izvedbenih programa, utjecaja na izborne programe, a u najvećoj se mjeri očituje u poučavanju. Školska autonomija je uvjet bez kojega se ne može provoditi optimalna prilagodba sadržaja i metoda poučavanja osobinama učenika. Korelacije između autonomije škole u pojedinim područjima školske politike i prosječne pismenosti na međunarodnoj razini statistički su značajne i kreću se od 0,16 do 0,51146.

Europski je trend – nadzirati ulazak u obrazovanje i izlazak iz njega, a školi prepustiti izbor putova do definiranih ciljeva (školska autonomija).

Europski je trend – nadzirati ulazak u obrazovanje i izlazak iz njega, a školi prepustiti izbor putova do definiranih ciljeva. To oslobađa stvaralačke potencijale učitelja i omogućuje individualizaciju pojedinih elemenata kurikuluma. Razumije se da to povećava odgovornost učitelja i vodi školskoj klimi poticajnijoj od one u strogo nadziranoj školi. U autonomnoj školi i učitelji i učenici su zadovoljniji i motiviraniji za kvalitetno poučavanje, odnosno učenje. Izostanci učenika u takvim školama su manji, odnosi između učenika i učitelja su bolji, a i suradnja učitelja i roditelja je intenzivnija. A za inkluzivnost obrazovanja iznimno je važna uključenost roditelja. Može se zaključiti da autonomni sustavi pogoduju inkluzivnosti obrazovanja. Za podizanje nacionalnog prosjeka u obrazovnim postignućima, a osobito za smanjivanje razlika među njima, važno je smanjivati regionalne razlike u dostupnosti obrazovanja, opremljenosti škola i kvaliteti učitelja/učiteljica. Zemlje koje postižu najviša obrazovna postignuća u međunarodnim usporednim istraživanjima najviše su smanjile regionalne razlike, odnosno razlike između seoskih i gradskih područja147. To se postiže sustavnim optimiranjem školske mreže tijekom dužeg razdoblja i vrednovanjem obrazovnih postignuća učenika različitih škola. Zatim se analiziraju uvjeti rada u nisko rangiranim školama i izrađuju planovi njihova razvoja. Plan se provodi zajedničkim naporima školskog osoblja (koje se za promjenu posebno osposobljava), uz potporu središnjih i regionalnih razvojnih službi.

OECD PISA database, www.pisa.oecd.org

146

OECD, UNESCO (2003.) Literacy Skills for the World of Tomorrow.

147


65


Planom razvoja sustava odgoja i obrazovanja od 2005. do 2010. godine Ministarstva znanosti i obrazovanja iskazano je opredjeljenje za inkluzivnost obrazovanja i za unaprjeđivanje njegove vrijednosti glede socijalnog uključivanja.

6.5. Obrazovno uključivanje/ isključivanje u Hrvatskoj 6.5.1. Osnovno obrazovanje Inkluzivnost osnovnog obrazovanja u nas ugrožena je zastarjelošću programa i preopterećenošću učenika preopširnim nastavnim gradivom. Sustavnim empirijskim istraživanjem, koje je proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, utvrđeno je da su učenici preopterećeni i da su nastavnici nedovoljno osposobljeni za uspješno poučavanje. Radi rasterećenja i osuvremenjivanja osnovnoškolskih programa, Ministarstvo znanosti i obrazovanja pristupilo je izradi novih „kataloga znanja“. Pri tome se ne preispituje nastavni plan što znači da se ne radi o izradi novog nacionalnog kurikuluma koji polazi od novih ključnih kompetencija potrebnih za uspješno djelovanje u integriranoj Europi. Naprosto se dovodi u red postojeći kurikulum. U posljednje su vrijeme „katalozi znanja“ preimenovani u Hrvatski nacionalni obrazovni standard – HNOS, što upućuje na opredjeljenje prosvjetnih vlasti da neće mijenjati strukturu kurikuluma nego da će ju stabilizirati. Ipak, dobra je strana našega sustava što ne provodi ranu diferencijaciju programa nakon primarnog obrazovanja (4. razreda osnovne škole), nego tek nakon završene osnovne škole. Planom razvoja sustava odgoja i obrazovanja od 2005. do 2010. godine Ministarstva znanosti i obrazovanja iskazano je opredjeljenje za inkluzivnost obrazovanja i za unaprjeđivanje njegove vrijednosti glede socijalnog uključivanja. Mjere se odnose na osuvremenjivanje i rasterećivanje programa, prilagođavanje programa potrebama ciljanih skupina, uvođenje standardiziranih postupaka vrednovanja, uvođenje novih načina poučavanja148 i na ujednačavanje pristupa obrazovanju visoke kvalitete u Hrvatskoj149. Razvijanjem veza između obrazovanja i svijeta rada olakšalo bi se socijalno uključivanje obrazovanih osoba. Metodom „upravljanja prema ciljevima“ unaprijedit će se upravljanje cijelim sustavom i pojedinom školom. Upravljačke sposobnosti ravnatelja poboljšat će se profesionalizacijom ravnateljstva i licenciranjem. Uvest će se vanjsko vrednovanje sustava, a Hrvatska će se već sljedeće godine uključiti u projekt PISA. U osnovnom obrazovanju razvijat će se koncept individualizacije poučavanja koji će se temeljiti na potrebama, predznanju, sposobnostima i interesima učenika. U srednjem obrazovanju povećat će se stopa

upisa u srednje škole na 90% učenika/učenica koji su završili osnovnu školu. Osigurat će se 75-postotno završavanje srednjeg obrazovanja. Srednje strukovno obrazovanje bolje će se prilagoditi potrebama polaznika i tržišta rada. Uz ovaj popis ciljeva i mjera treba upozoriti na neke pojave koje će otežati njihovo ostvarivanje. To su: - Hrvatski nacionalni obrazovni standard (HNOS), ne izrađuje se prema međunarodno prihvaćenoj metodologiji. - Hrvatska školska mreža nije optimirana prema međunarodno provjerenoj metodologiji. - Nedostaju interdisciplinski programi stjecanja obrazovne kompetencije predmetnih nastavnika, a tzv. pedagoško-psihološka izobrazba nastavnika je zastarjela. - Predmetnih nastavnika za izvođenje predmetne nastave u višim razredima osnovne škole nema dovoljno, a nedovoljan je i kapacitet nastavničkih fakulteta. - Nema dovoljno obrazovnih specijalista za pojedine probleme obrazovnog sustava, osposobljenih na interdisciplinarnom diplomskom i doktorskom studiju obrazovanja. - Novi Pravilnik o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama nije u skladu sa suvremenom klasifikacijom obrazovnih znanosti. On je polje odgojnih znanosti ostavio neizmijenjenim, iako su odgovarajući odsjeci nastavničkih fakulteta i učiteljskih učilišta upozorili da obrazovnu znanost i metodiku nastave treba uključiti u polje odgojnih znanosti. Ako se to ne izmijeni, bit će otežano pokretanje diplomskih obrazovnih studija koji se prema bolonjskoj shemi izvode na 4. i 5. godini studija.

6.5.2. Obrazovanje odraslih Obrazovanje odraslih je najekstenzivniji dio cjeloživotne izobrazbe. Prema sadržaju, obrazovanje odraslih može biti profesionalno i neprofesionalno. Za socijalno uključivanje/isključivanje važnije je ono profesionalno jer ima dvije osnovne funkcije – kompenzacijsku i funkciju daljnjeg usavršavanja. Ono služi odraslima koji nisu u mladosti stekli određeno obrazovanje da ga steknu naknadno. To je osobito važno za osobe bez završene osnovne i srednje škole, tj. za ljude bez kvalifikacija. Sljedeći podaci upućuju na potrebu za kompenzacijskim obrazovanjem odra-

Poboljšavanjem početnog obrazovanja i trajnog usavršavanja učitelja i nastavnika s posebnim naglaskom na poučavanje osoba s posebnim potrebama.

148

Unaprjeđivanjem tzv. regionalne pravednosti.

149



slih u Hrvatskoj. Oko 3% odraslog stanovništva nema nikakvo formalno obrazovanje. Oko 16% odraslih osoba (starijih od 15 godina) nije završilo osnovnu školu. Čak 47% odraslih osoba u Hrvatskoj ima samo srednje obrazovanje. Više i visoko obrazovanje ima samo 13% odraslih. Iz tih se podataka može zaključiti da je hrvatski školski sustav nedovoljno inkluzivan te da postoje velike potrebe za kompenzacijskim obrazovanjem odraslih. Obrazovanje odraslih ima znatan potencijal obrazovnog uključivanja jer omogućuje osobama koje su zbog subjektivnih ili objektivnih razloga napustile školovanje u mladosti da mu se vrate kada se steknu povoljnije okolnosti. Osim što se kompenzacijski obrazuju, odrasli neprestano uče neformalnim, informalnim (iskustvenim), učenjem i samoobrazovanjem. Što je obrazovna razina pojedinca viša, potrebe za njegovim daljnjim učenjem su veće, a takva je i njegova izvanjska i unutar-

nja motivacija za učenjem. Odrasli uče da bi se lakše zaposlili, da bi zadržali zaposlenje i da bi napredovali u poslu iz čega se vidi uska veza između obrazovanja odraslih i socijalnog isključivanja/uključivanja. Zbog sve bržeg zastarijevanja znanja, ali i vrijednosti, stavova i navika, cjeloživotno učenje postaje načelom napredne prosvjetne politike. Društvo znanja pretpostavlja razvijen sustav cjeloživotnog učenja, tj. razvijeno obrazovanje odraslih150.

Oko 3% odraslog stanovništva u Hrvatskoj nema nikakvo formalno obrazovanje dok oko 16% odraslih osoba (starijih od 15 godina) nije završilo osnovnu školu.

Koncepcija cjeloživotnog učenja nastala je sedamdesetih godina u radnim tijelima UNESCO-a kao odgovor na „svjetsku krizu obrazovanja“. Uočivši da je zbog ubrzanja ritma znanstvenih, tehnoloških i društvenih promjena nemoguće tijekom školovanja u djetinjstvu i mladosti osposobiti se za buduće potrebe, proklamirana je potreba za formalnim, neformalnim i informalnim učenjem tijekom cijelog života.

Okvir 6.1.: Vršnjačka pomoć Udruga MoST iz Splita svojim programom Posebni odgojni postupak (POP), pruža psihosocijalnu potporu mladima s različitim oblicima poremećaja u ponašanju. Svakodnevno se organizira pomoć u svladavanju školskog gradiva iz svih školskih predmeta, provode raznolike aktivnosti slobodnog vremena, te savjetovalište za mlade i njihove roditelje. POP programom godišnje se obuhvati 80 mladih s poremećajem u ponašanju, a u realizaciju je uključeno 40 volontera, za koje se trajno organiziraju edukacije. Program pridonosi rješavanju problema mladih neprihvatljiva ponašanja na vaninstitucionalni način te dopunjava permanentni nedostatak programa primarne i sekundarne prevencije.

U Hrvatskoj do prije nekoliko godina nije na razini prosvjetne politike bilo većih akcija na primjeni koncepcije cjeloživotnog učenja. No, tijekom 2004. godine objavljena su dva važna dokumenta koja podupiru ideju društva znanja i cjeloživotnog učenja. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti objavila je Deklaraciju o znanju – Hrvatska utemeljena na znanju i primjeni znanja151, Vlada Republike Hrvatske i Nacionalno vijeće za konkurentnost predložili su pak 55 preporuka za povećanje konkurentnosti Hrvatske. Istaknuta su četiri ključna nacionalna cilja: 1. Ostvarivanje održivog rasta BDP-a, 2. smanjivanje nezaposlenosti, 3. povećanje kvalitete življenja i 4. povećanje stupnja socijalne uključenosti. Ustanovljeno je da ostvarivanje tih ciljeva ovisi o kvaliteti raspoloživih ljudskih resursa i načinu njihova korištenja. Naglašeno je da s tim u vezi treba poboljšavati obrazovnu strukturu stanovništva, trajno osu-

vremenjivati obrazovne sadržaje, povećavati ulaganja u obrazovanje i uključivati sve veći dio stanovništva u trajno učenje. Potkraj 2004. godine Vlada RH prihvatila je prijedlog Strategije obrazovanja odraslih s obvezom njezina donošenja do kraja 2005. godine. U Strategiji se ističe da Hrvatska prihvaća cjeloživotno učenje kao temelj svojega cjelokupnog sustava obrazovanja radi ostvarenja i unaprjeđivanja trajne zapošljivosti i aktivnoga građanstva. Predlaže se niz mjera za ostvarivanje tih ciljeva. Na prvom je mjestu stvaranje uvjeta za cjeloživotno učenje svih građana RH radi njihova osposobljavanja za sudjelovanje u svim područjima suvremenog života i na svim razinama, uključujući i europsku. Može se zaključiti da je na deklarativnoj razini osviještena važnost obrazovanja odraslih za nacionalni razvoj i potreba uključivanja svih građana

Commission of the European Communities. Eurostat. (2000.) A Memorandum on Lifelong Learning.

150

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (2004.) Deklaracija o znanju – Hrvatska temeljena na znanju i primjeni znanja. Zagreb, Hrvatska.

151


67


Potkraj 2004. godine Vlada RH prihvatila je prijedlog Strategije obrazovanja odraslih u kojoj se ističe da Hrvatska prihvaća cjeloživotno učenje kao temelj svojega cjelokupnog sustava obrazovanja radi ostvarenja i unaprjeđivanja trajne zapošljivosti i aktivnoga građanstva.

u obrazovanje što bi trebalo smanjiti broj socijalno isključenih. U posebnom odjeljku navodi se potreba strategije učenja odraslih iz isključenih skupina i pomoć u pravilnom izboru načina učenja koji najbolje odgovaraju njihovim osobinama.

godina. Prema svemu sudeći, nastavni plan i programi nisu dovoljno prilagođeni predznanju i potrebama polaznika i izvode se prema pedagoškoj, a ne andragoškoj metodici. To smanjuje ionako slabu motivaciju odraslih za osnovno obrazovanje.

Kako bi se proklamirani ciljevi ostvarili, poticat će se i razvoj specijaliziranih institucija za obrazovanje odraslih, donijet će se nova zakonska rješenja o obrazovanju odraslih i uvesti prikladnije statističko praćenje, unaprijedit će se fiskalna politika kako bi bila poticajna za obrazovanje odraslih i fleksibilizirati obrazovanje odraslih. Fleksibilizacija obrazovanja odraslih sastoji se u priznavanju neformalnog obrazovanja provjerom stečenih kompetencija, modularizacijom strukovnog obrazovanja koje omogućava veću mobilnost ljudi između struka i zanimanja te osposobljavanje odraslih za samoorganizirano i samoupravljivo učenje.

S obzirom na stopu registrirane nezaposlenosti od oko 18%, obrazovanje odraslih moralo bi se u većoj mjeri koristiti kao jedna od mjera aktivne politike zapošljavanja. Mjere za povećanje zaposlenosti koje provodi Hrvatski zavod za zapošljavanje uglavnom su usmjerene na mlađe osobe. Sa stajališta socijalne isključenosti, posebnu pozornost treba usmjeriti na starije nezaposlene koji vrlo lako ulaze u kategoriju dugotrajno nezaposlenih s malom vjerojatnošću da se uopće zaposle i velikom vjerojatnošću da se socijalno isključe. U sklopu Nacionalnog akcijskog plana zapošljavanja, koji se temelji na Europskoj strategiji zapošljavanja, trebalo bi podrobnije razraditi mogućnosti da se obrazovanjem (osposobljavanjem i usavršavanjem), smanji broj nezaposlenih i potencijalno socijalno isključenih. U toj skupini ističe se oko 27.000 branitelja Domovinskog rata od kojih 40% nema završenu osnovnu školu.

Kako je osnovno obrazovanje najvažnije za daljnje obrazovanje i zapošljavanje, ono se drži najvažnijim područjem obrazovanja za osobe koje ga nisu završile. Osobe bez osnovnog obrazovanja najrizičnije su u pogledu socijalnog isključivanja. U Hrvatskoj, prema posljednjem popisu stanovništva, oko 18,5% odraslih osoba (oko 685.000 ljudi starijih od 15 godina), nema završenu osnovnu školu. Vlada RH prihvatila je 2003. godine desetogodišnji projekt opismenjavanja odraslih Za Hrvatsku pismenosti – put do poželjne budućnosti i u državnom proračunu za to osigurala potrebna sredstva. Osim završavanja osnovnog obrazovanja, bit će im omogućeno i stručno osposobljavanje za manje složena zanimanja, deficitarna na tržištu rada. Na temelju neslužbenih informacija, projekt se provodi uz teškoće. U prvom redu, nedostatno je uključivanje kandidata u takvo obrazovanje iako ciljnu skupinu čini 91.000 osoba u dobi između 15 i 50


U području višeg i visokog obrazovanja bilježe se i predviđaju promjene povoljne za uključivanje odraslih u više stupnjeve obrazovanja. Veleučilišno visoko obrazovanje u velikoj je ekspanziji. Prijelazom na bolonjsku shemu studiranja (model 3+2), omogućit će se onima koji su odslušali, ali ne i završili četverogodišnji studij da steknu svjedodžbu prvostupnika i da se zaposle na odgovarajućim poslovima. Tako će se ne samo popraviti obrazovna struktura stanovništva nego će znatan broj odraslih ljudi steći kvalifikacije koje će im omogućiti zapošljavanje i smanjiti rizik od kraćeg ili dužeg socijalnog isključivanja.

Sedmo poglavlje:

Preporuke

Socijalna isključenost upozorava, zabrinjava i obvezuje na široku društvenu akciju. Aktivirati se prije svega moraju oni koji su uključeni jer samo oni mogu stvoriti uvjete za socijalno uključivanje sviju. Posla se trebaju prihvatiti tijela državne uprave, organizacije civilnog društva, istraživačke institucije, sindikati, lokalna samouprava, poduzeća, ukratko svi nositelji razvojne politike koja treba usmjeriti društvene i gospodarske tokove prema društvu koje neće dopuštati da se njegovi članovi isključuju. Nositeljima takve politike može se i treba preporučiti mnogo toga. O samoj pojavi isključenosti ne znamo dovoljno pa ju treba sustavno istraživati i pratiti. Isključenima treba pomoći da se radno aktiviraju i barem ublaže siromaštvo, a da bi to postigli trebaju steći znanja i vještine koje će ih učiniti zapošljivima. Mjere koje treba poduzeti u obrazovanju isključenih potrebno je

MJERE 1.1. Redovito prikupljati 18 standardiziranih makropokazatelja socijalne isključenosti (laekenski pokazatelji), koje je 2001. donijelo Vijeće Europske unije. Budući da treba uočavati i pratiti i regionalne razlike, sve pokazatelje treba prikupljati i na županijskoj razini. 1.2. Provoditi višegodišnje (panel), analize na razini kućanstava, s ciljem praćenja svih dimenzija socijalne isključenosti i uočavanja mogućnosti ponovnog socijalnog uključivanja. Ankete treba uskladiti s anketama o socijalnoj isključenosti u Europskoj uniji. U EU već razvijaju panel-anketu EU-SILC (European Statistics on Income and Living Conditions). Provođenje ankete očekuje se 2006. godine u svim zemljama članicama (u nekim su zemljama već provedena pilot-istraživanja). 1.3. Vrednovati učinke mjera koje se predlažu u ovom izvješću putem primijenjenih istraživačkih studija. Vrednovanje mora biti sastavnim dijelom provedbe svake mjere pa treba planirati i potrebna sredstava.

1.4. Pokrenuti i provoditi participativna istraživanja socijalnog stanja i kvalitete života ranjivih skupina. Participativnost znači da stručnjaci provode istraživanje u najužoj suradnji s pripadnicima ranjivih skupina čiji se položaj istražuje. 1.5. Periodično istraživati institucionalne prakse i procese koji rezultiraju socijalnim isključivanjem.


razraditi s posebnom pozornošću, a treba osmisliti i kako senzibilizirati javnost i potaknuti za sada nedovoljnu društvenu solidarnosti i filantropiju. Mjere koje smo podijelili u šest skupina obraćaju se problemu isključenosti na razne načine, ali s istim ciljem: vratiti sve one koji žive na rubu društva.

7.1. Mjere sustavnog praćenja socijalne isključenosti Pokazatelji socijalne isključenosti koji se mogu izvesti iz službenih statističkih podataka i rijetkih studija i izvješća nisu primjereni i ne pružaju pouzdanu sliku takve pojave. Zbog toga treba razviti višedimenzionalni sustav uočavanja i praćenja socijalne isključenosti koji će imati standardizirane pokazatelje i načine mjerenja. Mjere koje treba poduzeti su:

NOSITELJI

Državni zavod za statistiku

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa; Državni zavod za statistiku

Nezavisne istraživačke institucije (vrednovanje iniciraju ministarstva zadužena za provedbu pojedinih mjera) Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa; Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi; Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva; Državni zavod za statistiku; Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti; Hrvatski zavod za zapošljavanje; Nezavisne istraživačke institucije Nezavisne istraživačke skupine

Preporuke

7.2. Mjere radne aktivacije i zapošljavanja Siromaštvo je najtegobniji element socijalne isključenosti, no izdašna i izravna preraspodjela proračunskog novca nije ostvariva. Po svemu sudeći, ne bi bila ni dugoročno učinkovita. Na tragu Europske strategije zapošljavanja, stimuliranje radne participacije, to jest aktivaciju, držimo najučinkovitijim i održivim suprotstavljanjem nezaposlenosti i siromaštvu. Prema Hrvatskom nacionalnom akcijskom planu zapošljavanja, aktivacija je i preventivna i kurativna mjera. U skladu s osmom smjernicom Europske stra-

tegije zapošljavanja, zapošljivost čim većeg broja članova svake obitelji treba stimulirati tako da se rad učini isplativijim. Tako će se umanjiti rizici potpune isključenosti iz tržišta rada. Važno je i smanjiti priljev u dugotrajnu nezaposlenost, i stalno smanjivati broj onih koji čekaju posao duže od godinu dana. Oni čine gotovo polovicu svih nezaposlenih. Aktivacijom će se povećati zapošljivost; potaknuti izobrazba za tražene vještine i znanja, potaknuti aktivnije traženje posla i povećati mobilnost onih koji ga traže. Tako će se početi prevladavati i predrasude o nepotrebnim starijim radnicima te nesposobnim osobama s posebnim potrebama. Mjere koje treba poduzeti su:

MJERE

NOSITELJI

2.1. Olakšati aktivaciju u fleksibilnijim oblicima zaposlenosti (u skladu s trećom smjernicom Europske strategije zapošljavanja), imajući u vidu prije svega osobe koje ne mogu ili ne žele raditi puno radno vrijeme (majke, mladi, stare osobe). S obzirom na to da su to većinom slabije plaćeni poslovi, važno je ispitati opravdanost reguliranja razine obveznih doprinosa, uz očuvanje visoke razine socijalnih i radnih prava.

Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva; Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti

2.2. Razraditi skup posebnih mjera za skupine nezaposlenih koje su zbog smanjene vjerojatnosti zapošljavanja izložene povećanom riziku socijalne isključenosti. 2.3. Evaluirati postojeći sustav savjetovanja nezaposlenih i razviti intenzivne, višednevne (tjedne), programe savjetovanja i izobrazbe najugroženijih skupina nezaposlenih s ciljem unaprjeđenja njihova samopouzdanja i vještina traženja posla. 2.4. Stimulirati rad osoba starijih od 65 godina oslobađanjem onih koji honorarno rade od plaćanja prvog stupa mirovinskog osiguranja.

Vlada; nadležna ministarstva; Hrvatski zavod za zapošljavanje

Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi; Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa; Hrvatski zavod za zapošljavanje Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva

2.5. Uvesti mogućnost djelomičnog umirovljenja, tj. rada s manjim brojem sati dnevno/tjedno uz korištenje dijela mirovinskih povlastica.

Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva

2.6. Optimizirati pokrivenost vrtićima, jaslicama i školskim dnevnim boravcima. Zapošljivost žena uvelike bi se povećala i olakšala ako bi se sustav skrbi o djeci unaprijedio i učinio dostupnijim.

Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi; Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti; jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave

2.7. Poticati osnivanje novih i jačanje postojećih lokalnih odbora za socijalnu politiku. Lokalni odbori trebaju predlagati poslove korisne za zajednicu koji bi se ostvarivali programima rada za opće dobro (workfare). Same mjere provodile bi općine i gradovi koji bi sklapali ugovore o suradnji s upravnim tijelom regionalnog zavoda za zapošljavanje.

Hrvatski zavod za zapošljavanje; Centri za socijalnu skrb; nadležna ministarstva; nadležna tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave; lokalna socijalno-gospodarska vijeća


71

Preporuke

7.3. Mjere vezane uz ublažavanje siromaštva Svi građani nisu u istom položaju na tržištu rada. Neke su osobe posebno teško zapošljive, a nekima znanja, vještine kojima raspolažu i životna situacija jednostavno ne omogućuju dostojanstven život na temelju vlastitog rada. Od kronično siromašnih, jednoroditeljskih obitelji, osoba s invaliditetom te neobrazovanih osoba treće dobi, ne možemo očekivati da će se aktivirati bez dodatne potpore. Štoviše,

socijalna isključenost će se vrlo vjerojatno prenijeti i na djecu tih osoba. Taj problem obrađuje sedma smjernica Europske strategije zapošljavanja. U skladu s njom, navedenim grupama (siromašni, samohrani roditelji, osobe s invaliditetom, osobe bez obrazovanja, posebno one starije), treba zajamčiti posebne ciljane programe aktivacije i obrazovanja. Treba im osigurati i dio proračunskog novca (socijalni transferi), koji će ublažiti razinu siromaštva pa i olakšati aktivaciju. Mjere koje treba poduzeti su:

MJERE

NOSITELJI

3.1. Razviti i ojačati partnerstvo države i organizacija civilnog društva (OCD), u sprječavanju i ublažavanju siromaštva i socijalne isključenosti. Država treba poticati sudjelovanje OCD-a, financirajući projekte smanjivanja siromaštva i socijalnog uključivanja. Državne institucije su trome i ne uspijevaju odmah odgovoriti hitnim potrebama ljudi. OCD to može brže pa bi trebao imati posebnu ulogu u osmišljavanju i provođenju malih projekata usmjerenih na ekonomsko osnaživanje siromašnih građana te u pružanju usluga starijim osobama, nemoćnima i sl.

Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi; Centri za socijalnu skrb; Vladin ured za udruge; organizacije civilnog društva; Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva

3.2. Organizirati centre za socijalnu skrb (CSS), kao firststop shop institucije s koncentriranim informacijama. Reorganizirani CSS-i bili bi mjesta na kojima potencijalni korisnici mogu dobiti informacije o svojim pravima i različitim dionicima koji nude pomoć i podršku. CSS-i bi bili i mjesta na kojima se prikupljaju i dobivaju informacije o svim oblicima pomoći što ih pružaju organizacije civilnog društva, lokalne vlasti ili drugi dionici. 3.3. Uskladiti naknade socijalne pomoći s rastom troškova života i inflacijom. 3.4. Uvesti institut socijalne (državne) mirovine. Starije osobe koje ne primaju nikakvu mirovinu (barem 1/5 osoba starijih od 60 godina), vrlo su ranjiva skupina, a uglavnom su oslonjeni samo na socijalnu pomoć. Institut socijalne mirovine dijelom bi rasteretio i socijalne radnike. Ako bi materijalna primanja i ostala približno ista, izbjegla bi se stigma vezana za socijalnu pomoć.

7.4. Mjere obrazovanja Socijalno uključivanje nije moguće bez primjerene obrazovanosti, to jest usvojenih znanja i vještina. Smanjivanje siromaštva, poglavito zapošljavanjem, neodvojivo je od unaprjeđivanja znanja i vještina nezaposlenih i siromašnih. Na tragu Europske strategije zapošljavanja i Hrvatskoga nacionalnog akcijskog


Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi; Centri za socijalnu skrb

Vlada; Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi; Hrvatski zavod za zapošljavanje; jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave

Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi; Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva

plana zapošljavanja nužno je poticati cjeloživotno obrazovanje kojom se olakšava zapošljavanje, a time i socijalno uključivanje. Cjeloživotno obrazovanje obuhvaća i redovito školovanje djece i mladih te formalno i neformalno obrazovanje odraslih. Socijalna isključenost može se umanjiti formalnim i neformalnim obrazovanjem pomoću tri sustava mjera:

Preporuke

1. Posebnim mjerama kojima se odraslim nezaposlenim građanima povećava zapošljivost, a zaposlenima smanjuje vjerojatnost gubitka posla. To se može postići investiranjem u obrazovanje odraslih, prilagođivanjem kriterija za priznavanje osposobljenosti, modulariziranjem strukovnog obrazovanja i pomaganjem samoobrazovanja.

2. Promjenama školskog sustava usmjerenim prema produljenju i individualizaciji školovanja, povećanju obrazovnih postignuća i zapošljivosti završenih učenika i studenata. 3. Integralnim pristupom obrazovanju djece i mladih s posebnim potrebama. Mjere koje treba poduzeti su:

MJERE

NOSITELJI

Obrazovanje odraslih 4.1. Osigurati pravo na 35 sati plaćenog izbivanja s rada godišnje radi izobrazbe (uz predočenje potvrde o pohađanju). Takva bi se ulaganja u izobrazbu zaposlenika odbijala od porezne osnovice. 4.2. Osigurati da u takvoj izobrazbi sudjeluju i nezaposleni te pripadnici ranjivih društvenih skupina. Njima će na temelju preciziranih kriterija biti dodijeljeni obrazovni vaučeri za određen broj sati koje će nakon savjetovanja u Hrvatskome zavodu za zapošljavanje moći iskoristiti za vlastitu izobrazbu. 4.3. Uvesti ljetni semestar u visokoškolskim institucijama, na kojem bi se, prema potražnji, izvodila nastava za odrasle. Stimulacija bi se zasnivala na natjecanju obrazovnih institucija, odnosno interesu za programe koje nude i njihovoj evaluaciji od strane korisnika.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa; Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva; sveučilišta i veleučilišta; andragoške udruge

Promjene školskog sustava 4.4. Produžiti primarno obrazovanje (razrednu nastavu) s 4 na 6 godina radi olakšavanja individualizacije tijekom 5. i 6. razreda osnovne škole. 4.5. Produžiti osnovno obvezno obrazovanje s osam na devet godina radi uspješnijeg stjecanja novih ključnih znanja i vještina koje treba utvrditi nacionalnim obrazovnim standardom prema međunarodno prihvaćenoj metodologiji. Zadrži li se postojeća osmogodišnja osnovna škola, treba uvesti 9. obvezni razred za one koji neće nastaviti školovanje. U devetom razredu izvodili bi se programi jednogodišnjeg osposobljavanja za jednostavnija deficitarna zanimanja čime bi olakšalo zapošljavanje i povećala vjerojatnost njihova socijalnog uključivanja (osobe samo s osnovnom školom veoma se teško zapošljavaju). Takvi bi programi bili namijenjeni i onima koji nisu završili srednju školu. 4.6. Uvesti diferencijaciju učenika u višim razredima osnovne škole pomoću izbornih programa i barem dvorazinskim izvođenjem programa (minimalni obvezni i prošireni, zahtjevniji program). 4.7. U obrazovnom procesu uvesti teme koje promoviraju pravo na kulturne razlike s ciljem jačanja socijalne kohezije.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa; Zavod za unaprjeđenje školstva; istraživačke institucije; jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave

4.8. Istražiti zbog čega učenici napuštaju srednju školu i utvrditi opseg te pojave i njezine uzroke. Na temelju takvog primijenjenog istraživanja izraditi smjernice i akcijski plan koji će dovesti do smanjivanja tog problema. 4.9. Subvencionirati programe dodatnih obrazovnih aktivnosti (internetski tečajevi, radionice, mentorski rad, profesionalno savjetovanje), za djecu iz socijalno isključenih obitelji. Cilj je povećati socijalnu koheziju i nadoknaditi nedostatak kulturnog kapitala u takvim obiteljima. 4.10. Formirati poseban fond za stipendije i školarine učenika i studenata iz siromašnih obitelji. Potrebno je razdvojiti sredstva za stipendiranje darovitih učenika/studenata od sredstava za stipendiranje učenika/studenata iz socijalno isključenih obitelji. I u potonjem slučaju stipendije treba dodjeljivati natječajem.


73

Preporuke

MJERE

NOSITELJI

Integralno obrazovanje djece i mladih s posebnim potrebama 4.11. Razviti i uvesti predškolske programe u koje će se moći uključiti i djeca s teškoćama u razvoju. 4.12. Osigurati redovito osnovnoškolsko obrazovanje za sve. Sva djeca u dobi od 6 do 14 godina trebaju se školovati u istom obrazovnom okružju koje će zadovoljiti njihove fizičke, intelektualne, društvene, emocionalne, jezične i ostale potrebe i zahtjeve. To se može postići odvajanjem dijela školskog dana i zapošljavanjem dodatnog osoblja za udovoljavanje posebnim, dodatnim zahtjevima djece s teškoćama u razvoju.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa

4.13. Natječajima dodjeljivati stipendije djeci i mladima i tako olakšati njihovu srednjoškolsku i/ili visokoškolsku naobrazbu. Stipendije trebaju pokrivati troškove samog školovanja, te prijevoza i smještaja. Djeca i mladi s posebnim potrebama ne smiju biti smješteni u posebne institucije samo zato što obrazovni sustav nije osposobljen za pružanje obrazovnih usluga prilagođenih njihovim potrebama.

7.5. Antidiskriminacijske mjere Treba osnažiti i proširiti savjetodavne procese kreiranja strategija i mjera sustavnim uključivanjem diskriminiranih grupa. Naznake koje upućuju na uključiva-

nje diskriminiranih grupa u procese kreiranja mjera postoje, ali se njihova iskustva i znanja ne integriraju dosljedno. Diskriminirane grupe trebale bi biti partneri u procesu praćenja i vrednovanja provedbe strategija i mjera. Mjere koje treba poduzeti su:

MJERE

NOSITELJI

5.1. Osigurati pristup informacijama i besplatne pravne savjete ranjivim skupinama.

Centri za socijalnu skrb; Ministarstvo pravosuđa; Hrvatska odvjetnička komora

5.2. Osnažiti i potaknuti institucije u primjeni postojećih antidiskriminacijskih propisa i razvijanju sustavnog praćenja pojava institucionalne diskriminacije. 5.3. Financijski, ekspertno i medijski osnažiti postojeće i poduprijeti nove inicijative grupa u zajednicama koje pružaju usluge i bore se protiv diskriminacije. 5.4. Promicati primjere dobre prakse poduzeća koja se brinu za ljudska prava svojih zaposlenika, antidiskriminacijska su, ne odbijaju zapošljavati zaražene HIV-om itd. 5.5. Uvesti obvezne edukativne seminare za javne službenike s ciljem prevencije opresivnog ponašanja i promocije ljudskih prava.


Ministarstvo pravosuđa; Ured pučkog pravobranitelja; Ured pravobraniteljice za djecu; Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova; Ured za nacionalne manjine; Ured za ljudska prava Nadležna ministarstva; jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave; Hrvatska televizija; Hrvatski radio Hrvatska gospodarska komora; Ministarstvo rada, gospodarstva i poduzetništva

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa; Ured za ljudska prava; Ured za nacionalne manjine

Preporuke

7.6. Mjere senzibilizacije javnosti i poticanja društvene solidarnosti i filantropije Hrvatska je javnost nedovoljno informirana o razmjerima i posljedicama socijalne isključenosti. Mjere koje se predlažu imaju za cilj prepoznavanje problema u

MJERE 6.1. Organizirati edukacijske seminare za novinare s ciljem njihova osposobljavanja za praćenje fenomena socijalne isključenosti, nezaposlenosti i siromaštva u Hrvatskoj.

javnosti, veću društvenu solidarnost s isključenima, aktiviranje organizacija civilnog društva i naglašeniju filantropsku djelatnost. Potrebno je i u većoj mjeri naglasiti društvenu odgovornost gospodarstva i poduzeća, kako prema vlastitim zaposlenicima, tako i prema široj zajednici. Mjere koje treba poduzeti su:

NOSITELJI Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi uz suradnju Hrvatskog novinarskog društva

6.2. Organizirati i pripremiti radijske i TV emisije posvećene fenomenu socijalne isključenosti s ciljem senzibilizacije javnosti na problem; poticati medijsko praćenje i tumačenje mjera socijalnog uključivanja

Ministarstva zadužena za provedbu pojedinih mjera (Uredi za odnose s javnošću); Hrvatska televizija; Hrvatski radio

6.3. Financijski i organizacijski podupirati civilne inicijative koje povećavaju uključivanje i umrežavanje ranjivih skupina.

Vladin ured za udruge; Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva; jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave; poduzeća


75

Dodatak 1:

Metodološka objašnjenja za treće poglavlje

Empirijska analiza socijalne isključenosti (poglavlje 3.1.) Istraživanje se temeljilo na dva upitnika (A i B), od kojih je svaki proveden na 1250 ispitanika. Upitnici su sadržavali oko 70% zajedničkih pitanja. Podaci su prikupljeni na višeetapnom stratificiranom uzorku, izrađenom na temelju rezultata popisa stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001. Državnog zavoda za statistiku. Uzorak je bio stratificiran prema županijama (21), i veličini naselja (4 kategorije). Podaci su prikupljeni metodom osobnog intervjua u ispitanikovu kućanstvu. U istraživanju je sudjelovalo oko 170 anketara, a intervju je u prosjeku trajao sat vremena. Ispitivanja raširenosti i odrednica socijalne isključenosti (SI) proveli smo na temelju pitanja obuhvaćenih upitnikom A. U analizama koje slijede rabili smo smanjeni uzorak (N = 485), koji obuhvaća samo radno sposobne ispitanike, to jest one koji su završili školovanje, a još nisu umirovljeni ili stariji od 65 godina. S obzirom na taj kriterij, mlade na školovanju i starije osobe morali smo izostaviti iz analiza, premda je ranjivost i jednih i drugih prepoznata kao problem i u Hrvatskoj152.153 Nadalje, uzorak nije konstruiran na način da bi se mogla po ovim kriterijima na pouzdan način ustanoviti regionalna rasprostranjenost socijalne isključenosti, odnosno rizik socijalne isključenosti etničkih manjina, migranata, osoba s posebnim potrebama, deinstitucionaliziranih i drugih riziku izloženih grupa koje su malobrojne u populaciji. Drugo ozbiljno ograničenje ovog istraživanja predstavlja to da, obzirom da je ono obuhvaćalo tek snimku trenutnog stanja ispitanika i njihovih kućanstava, ovom analizom nismo bili u stanju mjeriti dinamiku socijalne isključenosti, odnosno trajnosti stanja (isključenosti ili uključenosti), u kojemu smo zatekli ispitanike.

Ekonomsku prikraćenost (siromaštvo), analizirali smo na razini kućanstva, to jest združenih prihoda osoba koje u njemu žive. Kao pokazatelj je poslužila tzv. standardna relativna linija siromaštva, to jest iznos ukupnog prihoda kućanstva koji je potrebno imati da bi kućanstvo prešlo rub siromaštva. Prema anketi o potrošnji kućanstva, relativna je linija siromaštva u 2002. godini iznosila 16.810 kn za samačko kućanstvo.154 Ako je riječ o kućanstvu koje ima više od jednoga člana, taj se granični iznos prema OECD-ovoj metodologiji povećava za 50% po svakome članu starijem od 14 godina, odnosno za 30% za svako dijete mlađe od 14 godina.155 S obzirom na to da je prihod kućanstva u našem istraživanju bio određen razredima (njih 17), a ne točnom visinom prihoda, u skupinu siromašnih uvrstili smo (i) sva kućanstva s prihodom čiji raspon uključuje graničnu vrijednost. Radnu prikraćenost odredili smo kao nesudjelovanje u svijetu rada, što uključuje nezaposlene, bez obzira na to traže li aktivno posao ili ne156 i gospodarski neaktivne, a radno sposobne ispitanike.157 Zašto smo uključili potonje? Prvo, zaposlenost je način postizanja (financijske) neovisnosti, razvoja osobnih vještina158 i ostvarivanja društvenih kontakata, iz čega su gospodarski neaktivne osobe isključene u jednakoj ili približno jednakoj mjeri kao nezaposleni. Drugo, kućanstva s neaktivnim članovima ranjivija su od onih u kojima su odrasli članovi radno aktivni, osobito kada je riječ o kućanstvima sa samo jednim zaposlenim. Takva su kućanstva puno osjetljivija na gubitak posla jer na taj način ostaju bez ikakvih prihoda. Sociokulturnu prikraćenost odredili smo kao nesudjelovanje u radu klubova, udruga, religijskih organizacija, političkih stranaka i ostalih udruženja civilnog društva, odnosno kao izostanak društvene participacije.159 Imajući u vidu da naš pokazatelj ne dokazuje da je ispitanik socijalno izoliran (netko, primjerice, može imati intenzivan društveni život, a da nije član bilo ka-

World Bank (2000.) Croatia Economic Vulnerability and Welfare Study. World Bank. Washington, D.C., USA; Šućur, Z. (2001.) Siromaštvo: teorije, koncepti i pokazatelji. Pravni fakultet. Zagreb, Hrvatska; Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve i Hrvatski Caritas (2005.) Konferencija za tisak projekta „Praćenje siromaštva u Hrvatskoj“, utorak 11. siječnja.

152

Socijalna isključenost nesamostalnih osoba realan je fenomen, ali su obilježja i uzroci njihove isključenosti različiti, što zahtijeva zaseban analitički pristup. S obzirom na to da smo ovdje pristupili drugačije, umirovljenike smo, radi ilustracije njihove ranjivosti, naknadno uključili u poredbenu analizu razine prikraćenosti (usp. grafikon 3.1.).

153

U pitanju je 60% medijana tzv. ekvivalentnog dohotka svih kućanstava. Taj iznos ne uključuje dohodak u naturi, koji u našem istraživanju nije mjeren. Taj je dohodak važan prinos životnom standardu ruralnih kućanstava koja se bave i poljodjelstvom.

154

Tako na primjer prag siromaštva za kućanstvo u kojem žive dva roditelja i dvoje djece mlađe od 14 godina iznosi 210 % od praga siromaštva za jednočlano kućanstvo, to jest 35.300 kn na godinu.

155

Među nezaposlenima obično razlikujemo privremeno i trajno nezaposlene, pri čemu potonje definiramo kao osobe nezaposlene dulje od godinu dana. Važno je razlikovati i tzv. obeshrabrene nezaposlene, one koji su odustali od traženja posla, ali za sebe i dalje tvrde da su nezaposleni.

156

U našem istraživanju potonju skupinu čine kućanice i obeshrabreni nezaposleni.

157

Gallie, D. (2004.) Unemployment, marginalization risks and welfare policy. In Gallie, D. (ed.) Resisting Marginalization: Unemployment Experience and Social Policy in the European Union, p. 1-33. Oxford University Press. Oxford, United Kingdom.

158

Identično operacionaliziran, izostanak je društvene participacije – odnosno tercijarne socijabilnosti (Gallie, D., Paugam, S., S. Jacobs (2003.) Unemployment, Poverty, and Social Isolation. Is There a Vicious Circle of Social Exclusion? European Societies, Vol. 5, No. 1, 2003, p. 1-31.) – bio jedan od pokazatelja socijalne isključenosti i u velikoj europskoj panel-studiji o potrošnji kućanstava provedenoj 1994. godine (European Community Household Panel Survey; usp. Barnes, M., Heady, C., Middleton, S., Millar, J., Papadopulos, F., Room, G., Tsakloglou, P. (2002.) Poverty and Social Exclusion in Europe. p. 21. Edward Elgar. Cheltenham, United Kingdom; Northampton, USA.).

159



kve udruge), već samo neumrežen (što samo u nekim okolnostima povećava vjerojatnost izolacije), takvim mjerenjem nužno precjenjujemo stvaran broj izoliranih. Kako bismo ublažili opisanu nepreciznost – koja proizlazi iz činjenice da podaci kojima se koristimo ne sadržavaju preciznije pokazatelje intenziteta obiteljskih i prijateljskih socijalnih kontakata – na ovaj način mjerenu neumreženost uzimamo kao faktor rizika isključivo ako je povezana s radnom i/ili gospodarskom prikraćenosti. Dakle, ne kao rizični faktor po sebi. Naime, neumreženost tek u slučaju siromaštva i nesudjelovanja u svijetu rada doista povećava vjerojatnost socijalne izolacije, poglavito nemogućnošću korištenja formalnih i neformalnih resursa, pomoći i potpore koje angažman u sferi civilnog društva podrazumijeva.

Nezaposlenost i isključivanje (poglavlje 3.2.) U analizama se koristimo podacima prikupljenim u sklopu opsežnog istraživanja Psihološki aspekti nezaposlenosti. Istraživanje je bilo longitudinalno, tj. provedeno je u dva navrata na istim sudionicima. Prvo ispitivanje provedeno je u ljeto 2003. godine, u 25 ispostava Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje u svim hrvatskim županijama. U svakoj ispostavi metodom slučajnog izbora odabrali smo određen broj ispitanika, proporcionalan stvarnom udjelu nezaposlenih u toj županiji. Nezaposlene koji su dolazili na redovito mjesečno javljanje u svoju ispostavu, anketari su zamolili da sudjeluju u anketi. Od ukupno 1882 kontaktirane osobe, njih 1138 (60,5%) pristalo je sudjelovati. Struktura uzorka prema geografskom rasporedu, spolu, trajanju nezaposlenosti i radnom stažu dobro odražava stvarnu strukturu nezaposlenih u Hrvatskoj. U uzorku, međutim, ima nešto više mlađih i obrazovanijih osoba nego u populaciji; oni su se spremnije odazivali pozivu za anketiranje.

Upitnik je sadržavao pitanja o demografskim obilježjima sudionika (spol, dob, obrazovanje, obiteljska odgovornost i trajanje nezaposlenosti), te niz pitanja i ljestvica za procjenu vrste i intenziteta svakodnevnih aktivnosti, subjektivnog i objektivnog financijskog stanja, psihološke i socijalne prikraćenosti, uočene socijalne potpore, načina i intenziteta traženja posla, a uključivao je i opsežan skup pitanja za procjenu zdravstvenog stanja. Sudionici su ispunjavali upitnik u manjim grupama, uglavnom samostalno na temelju uputa anketara. Manjem broju onih koji su imali problema s čitanjem ili pisanjem anketari su čitali pitanja i upisivali njihove odgovore. Anketiranje je trajalo do 40 minuta. Na kraju su ispitanici zamoljeni za dopuštenje da za godinu dana još jednom budu kontaktirani i anketirani. Više od 60% ih je pristalo i ostavilo podatak za kontakt. U studenom i prosincu 2004. godine provedeno je drugo ispitivanje, ovoga puta poštanskom anketom. Sudionici su prvo kontaktirani telefonski: anketari su ih podsjetili na njihov pristanak, najavili poštansku anketu i zamolili na suradnju. Odziv je bio dobar: 78% ih je vratilo ispunjene upitnike (N = 601). U poštanskom upitniku dodana su pitanja o tome jesu li se, kada i na kakvom poslu zaposlili te koliko su njime zadovoljni, a izostavljena su ona čiji odgovori nisu podložni promjeni. Sva pitanja koja se odnose na ključne varijable bila su identična u oba upitnika. U nastavku su objašnjene ključne varijable koje analiziramo u ovom prilogu. Ekonomska prikraćenost (deprivacija), ispitana je na dvije razine. Na objektivnoj razini, pitali smo sudionike istraživanja koliki su bili ukupni prihodi njihovih kućanstava tijekom proteklog mjeseca. Na subjektivnoj razini ispitali smo njihovu percepciju financijskog stanja: tražili smo da na petstupanjskoj ljestvici


77


procijene koliko su često u posljednji mjesec dana imali financijskih briga, a mogući odgovori su bili: 1. „nikad“; 2. „katkad“; 3. „često“; 4. „gotovo stalno“ i 5. „stalno“. Korelacija između objektivne i subjektivne financijske prikraćenosti bila je znatna (r = 0,57). Socijalna izolacija je procijenjena pitanjem koje je izvorno u sastavu naše skale psihološke prikraćenosti, sastavljene prema teoriji o latentnim funkcijama rada160. Pitanje je glasilo: Smatrate li se sastavnim dijelom i korisnim članom društvene zajednice? Odgovori su bili: 1. „da, osjećam se korisnim članom društvene zajednice“; 2. „uglavnom se osjećam korisnim članom“; 3. „češće se osjećam nekorisno nego korisno“; 4. „osjećam se posve nekorisno i isključeno“.

U sklopu drugog istraživanja, tj. u istraživanju čimbenika koji određuju vjerojatnost zapošljavanja, uz utjecaj demografskih karakteristika i trajanja nezaposlenosti, željeli smo provjeriti i utjecaj zdravlja. Psihičko i fizičko zdravlje ispitano je pomoću opsežnog, psihometrijski utemeljenog međunarodnog Upitnika zdravlja SF-36, koji su razvili suradnici Instituta za zdravlje iz Bostona i Odjela za socijalnu politiku kalifornijske korporacije RAND161, koji je prilagođen uvjetima u našoj zemlji162. SF-36 uključuje ljestvice koje se odnose na (a) ograničenja u tjelesnim i socijalnim aktivnostima zbog zdravstvenih problema, (b) teškoće u ostvarivanju svakodnevnih životnih uloga zbog fizičkog zdravlja ili emocionalnih problema, (c) subjektivnu dobrobit i (d) izravnu procjenu ukupnog zdravlja. Narušeno zdravlje jedna je od posljedica nezaposlenosti163, ali pretpostavljamo da ono utječe i na vjerojatnost zapošljavanja.

Jahoda, M. (1982.) Employment and unemployment – A social-psychological analysis. Cambridge University Press. Cambridge, United Kingdom.

160

Ware, J.E., Snow, K.K., Kosinski, M., et al. (1997.) SF-36 Survey Manual and Interpretation Guide. The Health Institute, New England Medical Center. Boston, USA.

161

Jureša, V., Ivanković, D., Vuletić, G. et al. (2000.) The Croatian Health Survey – SF-36: General quality of life assessment. Collegium Antropologicum, Vol. 24, 2000, p. 69-78.

162

Vidi npr. Feather, N.T. (1990.) The Psychological Impact of Unemployment. Springler-Verlag. New York, USA; Fryer, D., Payne, R. (1986.) Being unemployed: A review of the literature on the psychological experience of unemployment. In C.L. Cooper and I. Robertson (eds) International Review of Industrial and Organizational Psychology, p. 235-278. John Wiley and Sons Ltd; McKee-Ryan, F.M., Song Z., Wamberg, C.R., Kinicki, A.J. (2005.) Psychological and Physical well-being during unemployment: A meta-analytic study. Journal of Applied Psychology, Vol. 90, 2005, p. 53-76; O’Brien, G.E. (1986.) Psychology of Work and Unemployment. John Wiley and Sons. Chichester, USA; Šverko, B., Maslić Seršić, D., Galešić, M. (2004.) Nezaposlenost i subjektivno zdravlje. Jesu li najugroženije osobe srednje dobi? Suvremena psihologija, God. 7, 2004., str. 201-212; War, P. (1987.) Work, Unemployment, and Mental Health. Clarendon Press. Oxford, United Kingdom.)

163



1. Pokazatelji siromaštva i socijalne isključenosti164 Stopa rizika od siromaštva bez dohotka u naturi, 2003.

18,9

Stopa rizika od siromaštva prema godinama i spolu, %

M / Ž

ukupno

17,7/20,1

0 - 15

16,4/16,7

16 - 24

17,0/17,3

25 - 49

14,0/14,3

50 - 64

16,7/16,6

65 i više godina

28,6/34,4

Stopa rizika od siromaštva prema najčešćem statusu u aktivnosti, % zaposleni

6,6/4,3

samozaposleni

22,8/28,5

nezaposleni

40,6/28,9

umirovljenici

23,3/21,7

ostali ekonomski neaktivni

18,8/25,1

Stopa rizika od siromaštva prema tipu kućanstva i godinama, % samačko kućanstvo M/Ž

37,3 32,0/39,4

samačko kućanstvo, osoba u dobi između 30 i 64 godine

26,5

samačko kućanstvo, osoba u dobi od 65 i više godina

44,9

dvije odrasle osobe bez uzdržavane djece, obje mlađe od 65 godina

13,3

dvije odrasle osobe bez uzdržavane djece, barem jedna u dobi 65 i više godina

30,4

druga kućanstva bez uzdržavanih članova

11,1

samohrani roditelj s jednim ili više uzdržavane djece

31,8

dvije odrasle osobe s jednim djetetom

14,7

dvije odrasle osobe s dvoje djece

15,2

dvije odrasle osobe s troje i više djece

21,6

ostala kućanstva s uzdržavanom djecom

15,2

Stopa rizika od siromaštva prema statusu vlasnika stana, % stanar ili podstanar

20,2

vlasnik ili stanuje besplatno

18,9

Prag rizika od siromaštva za samačko kućanstvo, u kunama

17.376,0

Prag rizika od siromaštva za kućanstvo s dvije odrasle osobe i dvoje djece, u kunama

36.489,7

Nejednakost distribucije dohotka - kvintilni omjer (S80/S20)

5,0

Relativni jaz rizika od siromaštva, %

24,2

Stopa dugotrajne nezaposlenosti, I/2004., ukupno M/Ž Ranije napustili školu (18 - 24 godine), % od ukupnog stanovništva, I/2004., ukupno M/Ž

Izvor svih podataka je Državni zavod za statistiku (DZS) ukoliko nije drugačije naznačeno.

164


6,8 5,8/7,9 6,1 6,9/5,2


Očekivano trajanje života pri rođenju, 2003., ukupno M/Ž

74,9 71,4/78,4

Raspršenost oko praga rizika od siromaštva, 2003. 40%

6,8

50%

12,1

70%

25,7

Stopa rizika od siromaštva prije socijalnih transfera, 2003., % dohodak isključuje socijalne transfere

35,3

dohodak isključuje mirovine i socijalne transfere

43,8

Ginijev koeficijent, 2003.

0,30

Dugotrajna nezaposlenost (≥ 13 mjeseci), udio u ukupno nezaposlenima, ukupno, I/2004.

49,2

M/Ž Jako duga nezaposlenost (≥ 25 mjeseci), udio u ukupno aktivnom stanovništvu, ukupno, I/2004. M/Ž Stopa jako dugo nezaposlenih (≥ 25 mjeseci), I/2004., ukupno M/Ž

46,8/51,5 38,3 37,8/38,8 5,3 4,7/6,0

2. Pokazatelj društvenog razvoja Pokazatelj društvenog razvoja (HDI), vrijednost, 2003.

0,841

Pokazatelj očekivanog trajanja života, 2003.

0,83

Pokazatelj obrazovanosti

0,91

Pokazatelj BDP-a

0,78

3. Zdravstvo Stopa smrtnosti dojenčadi (na 1.000 živorođenih), 2003. Stopa smrtnosti djece mlađe od 5 godina (na 1.000 živorođenih), 2003. Stopa smrtnosti majki (na 100.000 živorođenih), 2003. Živorođeni uz stručnu pomoć (%), 2003.

6,3 7 8 99,9

Izdvajanja za zdravstvo per capita (PPP US$), 2002.

783

Javna izdvajanja za zdravstvo (% BDP-a), 2001.

3,79

Privatna izdvajanja za zdravstvo (% BDP-a), 2001.

1,58

4. Obrazovanje i pismenost Javni izdaci za obrazovanje165 (% od BDP-a), 2003.

4,67

Javni izdaci za predškolsko i osnovnoškolsko obrazovanje (% od BDP-a), 2003.

2,57

Javni izdaci za srednjoškolsko obrazovanje (% od BDP-a), 2003.

1,08

Javni izdaci za visoko obrazovanje (% od BDP-a), 2003.

0,86

Stopa pismenosti (starijih od 15 godina)

98,1

Stopa pismenosti mladih (% dobne grupe od 15 do 24 g.)

99,6

Izvor podataka o javnim izdacima (% od BDP-a): Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa.

165


81


Udio upisanih u osnovnu školu (%), 2003./04.

95,5

Udio upisanih u srednju školu (%), 2003./04.

84,5

Upisani studenti u područje znanosti, matematike i inženjerstva (područja 4 i 5 ISCED-a 97) (% od ukupno upisanih studenata), 2003./04.

23,8

5. Nejednakost spolova u obrazovanju Stopa pismenosti mladih, žene (starije od 15 godina)

97,1

Stopa pismenosti odraslih (udio stope žena u stopi muškaraca)

98

Stopa pismenost mladih, žene (u dobnoj grupi od 15 do 24 g.)

99,7

Stopa pismenosti mladih (stopa pismenosti žena kao % stope pismenosti muškaraca)

100

Učenice upisane u osnovnu školu (%), 2003./04.

95

Udio upisanih u osnovnu školu (učenica/djevojčica kao % učenika/dječaka), 2003./04.

0,95

Učenice upisane u srednju školu (%), 2003./04.

86,8

Udio (omjer) upisanih u srednju školu (stopa upisanih učenica kao % stope upisanih učenika), 2003./04.

1,01

Studentice upisane na visoka učilišta (%), 2003./04.

45,2

Udio (omjer) upisanih na visoka učilišta (stopa upisanih studentica kao % stope upisanih studenata), 2003./04.

1,16

6. Nezaposlenost Nezaposlene osobe (u tisućama), 2003. (registrirana/anketa o radnoj snazi)

329,8/256

Stopa nezaposlenosti, ukupna (% od radne snage ), 2003. (registrirana/anketa o radnoj snazi)

19,2/14,3

Stopa nezaposlenosti žena (% stope muškaraca), 2003.

120,7

Ukupna stopa nezaposlenosti mladih (% radne snage u dobi od 15 do 24 g.), 2003.

35,8

Stopa nezaposlenosti mladih žena (% stope muškaraca), 2003.

112,2

7. Ekonomski pokazatelji BDP (mlrd US$), 2003.166 BDP per capita (US$), 2003.

28,8 167

BDP per capita (PPP US$), 2003.168

6.485,8 10.984

BDP per capita godišnja stopa rasta (%), 2002.

5,2

BDP per capita godišnja stopa rasta (%), 2003.169

4,3

Ukupni vanjski dug, potkraj razdoblja (% BDP-a), 2002.

68,7

Ukupni vanjski dug, potkraj razdoblja (% BDP-a), 2003.

78,7

8. Kriminalitet Osuđeni punoljetni počinitelji kaznenih djela (na 100.000 stanovnika), 2003.

516

Osuđene punoljetne počiniteljice kaznenih djela - žene (%), 2003.

9,9

Privremeni podaci (tj. dobiveni su kao zbroj četiriju tromjesečnih BDP-a).

166

Ibid.

167

Ibid.

168

Ibid.

169



Osuđene punoljetne osobe po izrečenim kaznenim sankcijama (% od ukupno), 2003. - bezuvjetni zatvor

11,0

- uvjetna kazna zatvora

66,5

Osuđeni maloljetni počinitelji kaznenih djela (na 100.000 stanovnika), 2003.

20

Osuđene maloljetne počiniteljice kaznenih djela - žene (%), 2003.

6,1

Osobe lišene slobode u kaznenim tijelima i odgojnim zavodima (na 100.000 stanovnika), 2003.

68

Osobe lišene slobode u kaznenim tijelima i odgojnim zavodima - žene (%), 2003.

4,6

9. Mjera izjednačavanja spolova Mjera izjednačavanja spolova (GEM) vrijednost

0,571

Žene zastupnice u Saboru (% ukupno), 2003.

17,8

Žene čelnice i članice zakonodavnih tijela i direktorice (% od ukupno), 2003.

26,2

Žene stručnjakinje, znanstvenice, inženjerke, tehničarke i srodna zanimanja (% od ukupno), 2003.

52,1

Udio (omjer) procijenjenog zarađenog dohotka žena prema procijenjenom zarađenom dohotku muškaraca, 2003.

0,66

10. Nejednakost spolova u ekonomskoj aktivnosti Stopa ekonomske aktivnosti, žene (% od 15 i više godina), 2003.

43,1

Stopa ekonomske aktivnosti, žene (% stope muškaraca od 15 i više godina), 2003.

73,9

Žene zaposlene u poljoprivredi (% ženske radne snage), 2003.

14,9

Žene zaposlene u poljoprivredi (% muškaraca), 2003.

87,8

Žene zaposlene u industriji (% ženske radne snage), 2003.

15,9

Žene zaposlene u industriji (% muškaraca), 2003.

39,5

Žene zaposlene u uslugama (% ženske radne snage), 2003.

53,5

Žene zaposlene u uslugama (% muškaraca), 2003.

113,2

Žene pomažući članovi kućanstva (% od ukupno), 2003.

74

Muškarci pomažući članovi kućanstva (% od ukupno), 2003.

26

11. Pokazatelj razvoja prema spolu Pokazatelj razvoja prema spolu (GDI), vrijednost, 2003.

0,839

Očekivano trajanje života pri rođenju, žene (godina), 2003.

78,4

Očekivano trajanje života pri rođenju, muškarci (godina), 2003.

71,4

Stopa pismenosti odraslih, žene (u dobi od 15 i više godina)

97,1

Stopa pismenosti odraslih, muškarci

99,3

Upisane žene na sve stupnjeve obrazovanja (% u dobnoj skupini od 7 do 23 g.), 2003./04.

77,2

Upisani muškarci na sve stupnjeve obrazovanja (% u dobnoj skupini od 7 do 23 g.), 2003./04.

74,1

Procijenjeni zarađeni dohodak, žene (PPP US$), 2003.

8.830

Procijenjeni zarađeni dohodak, muškarci (PPP US$), 2003.

13.306


83

Tehnička objašnjenja

170

Pokazatelj društvenog razvoja (Human Development Index – HDI) Pokazatelj koji je sastavljen za mjerenje prosječnih postignuća u trima glavnim dimenzijama društvenog razvoja - dugom i zdravom životu, znanju i dostojanstvenom životnom standardu. Pokazatelj društvenog razvoja je zbirna mjera društvenog razvoja. On mjeri prosječna postignuća unutar zemlje kroz tri osnovne dimenzije društvenog razvoja: - dug i zdrav život mjeren kroz očekivano trajanje života pri rođenju - znanje mjereno kroz stopu pismenosti odraslih i omjer upisanih na sve razine obrazovanja u dobnoj grupi od 7 do 23 godine - pristojan životni standard mjeren kroz BDP per capita (PPP USD).

Mjera izjednačavanja spolova (Gender Empowerment Measure – GEM) Pokazatelj koji je sastavljen za mjerenje nejednakosti spolova u trima osnovnim dimenzijama osnaživanja - ekonomskoj participaciji i odlučivanju, političkoj participaciji i odlučivanju i raspolaganjem ekonomskim sredstvima. Usmjeravanjem na mogućnosti žena radije nego na sposobnosti, mjera izjednačavanja spolova obuhvaća nejednakost spolova u trima ključnim područjima: - političkoj participaciji i odlučivanju mjereno postotnim udjelom žena i muškaraca u parlamentu - ekonomskoj participaciji i odlučivanju mjereno kroz dva pokazatelja - postotnim udjelom žena i muškaraca na pozicijama čelnika i članova zakonodavnih tijela i direktora i postotnim udjelom žena i muškaraca na pozicijama stručnjaka i znanstvenika, inženjera, tehničara i srodnih zanimanja - raspolaganjem ekonomskim sredstvima mjereno kroz procijenjeni zarađeni dohodak žena i muškaraca (PPP USD).

Pokazatelj razvoja prema spolu (Gender-related Development Index - GDI) Pokazatelj koji je sastavljen za mjerenje prosječnih postignuća u trima glavnim dimenzijama društvenog razvoja obuhvaćenima u pokazatelju društvenog razvoja - dugom i zdravom životu, znanju i pristojnom životnom standardu - prilagođenom kako bi razjasnio nejednakosti između muškaraca i žena. Dok pokazatelj društvenog razvoja mjeri prosječno postignuće, pokazatelj razvoja prema spolu prilagođuje prosječno postignuće tako da odražava nejednakosti između muškaraca i žena u sljedećim dimenzijama: - dugom i zdravom životu mjereno kroz očekivano trajanje života pri rođenju - znanju mjerenom kroz stopu pismenosti odraslih i omjeru upisanih na sve razine obrazovanja u dobnoj grupi od 7 do 23 godine - pristojnom životnom standardu mjerenom kroz procijenjeni zarađeni dohodak (PPP USD).

Za izračunavanje pokazatelja korištena je međunarodna metodologija Ujedinjenih naroda. Za više informacija vidi: http://hdr.undp.org/statistics/.

170


Ratificirane konvencije za zaštitu ljudskih prava

1. Glavne konvencije Ujedinjenih naroda za zaštitu ljudskih prava

Datum ratifikacije ili sukcesije171

Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948.

08.10.1991.

Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1965.

08.10.1991.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966.

08.10.1991.

Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966.

08.10.1991.

Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena iz 1979.

09.10.1992.

Konvencija protiv torture i drugih okrutnih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja iz 1984.

08.10.1991.

Konvencija o pravima djeteta iz 1989.

08.10.1991.

Konvencija o pravnom položaju izbjeglica iz 1951.

08.10.1991.

Konvencija o pravnom položaju osoba bez državljanstva iz 1954.

08.10.1991.

2. Konvencije koje uređuju temeljna prava iz radnih odnosa

Datum ratifikacije ili sukcesije172

Konvencija br. 87 o slobodi udruživanja i kolektivnog pregovaranja

08.10.1991

Konvencija br. 98 o slobodi udruživanja i kolektivnog pregovaranja

08.10.1991

Konvencija br. 29 o ukidanju prinudnog i obvezatnog rada

08.10.1991

Konvencija br. 105 o ukidanju prinudnog i obvezatnog rada

05.03.1997.

Konvencija br. 100 o ukidanju diskriminacije u zapošljavanju i zanimanju

08.10.1991

Konvencija br. 111 o ukidanju diskriminacije u zapošljavanju i zanimanju

08.10.1991

Konvencija br. 138 o zabrani dječjeg rada

08.10.1991

Konvencija br. 182 o zabrani dječjeg rada

17.07.2001.

3. Glavne konvencije Vijeća Europe za zaštitu ljudskih prava

Datum ratifikacije173

Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

05.11.1997.

Europska socijalna povelja

26.02.2003.

Europska konvencija o sprječavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja

11.10.1997.

Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima

05.11.1997.

Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina

11.10.1997.

Europska konvencija o pravima djeteta

nije ratificirana

Europska konvencija o državljanstvu

nije ratificirana

Izvor: Službena web stranica Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, www.mvp.hr

171

Izvor: ILOLEX, http://www.ilo.org/ilolex/english/docs/declworld.htm

172

Službena web stranica Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, http://www.mvp.hr/MVP.asp?pcpid=860

173


85

Literatura

Abrahamson, P. (1995.) Social Exclusion in Europe: Old Wine in New Bottles? Družboslovne razprave, Vol. 11, No. 19-20, 1995, p. 119-136. Acheson, D. (1998.) Independent Inquiry into Inequalities in Health Report. HMSO and The Stationery Office. London, United Kingdom. http://www.archive.official-documents.co.uk/document/doh/ih/part2c.htm Ajduković, M. (2004.) Pristupi zbrinjavanju djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi u Europi. Revija za socijalnu politiku, br. 3-4, 2004. Atkinson, A. B. (1989.) How Should We Measure Poverty? Some Conceptual Issues in Atkinson, A. B. Poverty and Social Security. Harvester Wheatsheaf. London, United Kingdom. Atkinson, A. B., Cantillon, B., Markier, E., Nolan, B. (2002.) Social Indicators: the EU and Social Inclusion. Oxford University Press. Oxford, United Kingdom. Atkinson, A. B., Hills, J. (eds) (1998.) Exclusion, Employment and Opportunity. CASEpaper 4. Centre for Analysis of Social Exclusion, London School of Economics. London, United Kingdom. Babić, Z. (2003.) Uloga aktivne politike na tržište rada u Hrvatskoj. Financijska teorija i praksa, God. 27, br. 4, 2003., str. 547566. http://www.ijf.hr/financijska_praksa/PDF-2003/4-03/babic.pdf Bajo, A. i M. Pitarević (2004.) Fiskalna decentralizacija u Hrvatskoj, problemi fiskalnog izravnanja. Financijska teorija i praksa, God. 28, br. 4, 2004., str. 445-469. Barbieri, P., Paugam, S., Russel H. (2000.) Social capital and exits from Unemployment. In Gallie D., Paugam, S. (ed.): Welfare Regimes and the Experience of Unemployment in Europe, p. 200-217. Oxford University Press. Oxford, United Kingdom. Barnes, M., Heady, C., Middleton, S., Millar, J., Papadopulos, F., Room, G., Tsakloglou, P. (2002.) Poverty and Social Exclusion in Europe. Edward Elgar. Cheltenham, United Kingdom; Northampton, USA. Berghman, J. (1997.) The Resurgence of Poverty and the Struggle against Exclusion: A New Challenge for Social Security in Europe? International Social Security Review, Vol. 50, No. 1, 1997, p. 3-21. Bićanić, I., Franičević V. (2005.) Izazovi stvarnoga i subjektivnog siromaštva i porasta nejednakosti u ekonomijama jugoistočne Europe u tranziciji. Financijska teorija i praksa, God. 29, br. 1, 2005., str. 13-36. Biondić, I., Crnić, S., Martinis, A., Šošić, V. (2002.) Tranzicija, zaštita zaposlenja i tržište rada u Hrvatskoj. Ured za socijalno partnerstvo u Hrvatskoj. Zagreb, Hrvatska. Björklund, A., Haveman, R., Hollister, R., Holmlund, B. (1991.) Labour Market Policy and Unemployment Insurance. Clarendon Press. Oxford, United Kingdom. Boeri, T., Burda, M. (1996.) Active Labour Market Policies, Job Matching and the Czech Miracle. European Economic Review, Vol. 40, 2996, p. 805-817. Böhnke, P. (2001.) Nothing Left to Lose? Poverty and Social Exclusion in Comparison. Empirical Evidence on Germany. Social Science Research Center. Berlin, Germany. Bošnjak, V., Mimica, J., Puljiz, V., Radočaj, T., Stubbs, P., Zrinščak, S. (2002.) Elementi socijalne politike i socijalne skrbi u Hrvatskoj. UNICEF. Bratković, D. (2005.) Institucionalni procesi koji utječu na marginalizaciju osoba s teškoćama. Tekst za potrebe zbornika Mobilizacija i razvoj zajednica u Hrvatskoj (u pripremi) Castel, R. (1995.) Les métamorphoses de la question social, une chronique du salariat. Fayard. Paris, France. Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve i Hrvatski Caritas (2005.) Konferencija za tisak projekta «Praćenje siromaštva u Hrvatskoj“, utorak 11. siječnja. Central Bureau of Statistics (2004.) 13.2.2/1. First Release - Poverty Indicators 2001 – 2003. 16 July 2004. Central Bureau of Statistics. Zagreb. Central Bureau of Statistics (2004.) 1244 Statistical Reports - Labour Force Survey Results. Central Bureau of Statistics. Zagreb.


Literatura

Central Bureau of Statistics (2005.) Statistical Information. Central Bureau of Statistics. Zagreb. Central Bureau of Statistics (2005.) Statistical Yearbook of the Republic of Croatia 2004. Central Bureau of Statistics. Zagreb. Commission of the European Communities (1992.) Employment in Europe. Commission of the European Communities. Brussels, Belgium. Commission of the European Communities (1995.) White Paper on Education and Training: Teaching and Learning – Towards the Learning Society. Commission of the European Communities. Eurostat. (2000.) A Memorandum on Lifelong Learning. Commission of the European Communities (2001.) White Paper: A New Impetus for European Youth. http://europa. eu.int/comm/youth/whitepaper/download/whitepaper_en.pdf Commission of the European Communities. (2002.) Key Data on Education in Europe. Commission of the European Communities (2005.) Report on Social Inclusion 2004. An analysis of the National Action Plans on Social Inclusion (2004-2006) submitted by the 10 new Member States. Commission Staff Working Paper SEC (2004) 256. Brussels, Belgium. http://www2.europarl. eu.int/registre/docs_autres_institutions/commission_europeenne/sec/2005/0256/COM_SEC(2005)0256_EN.pdf Croatian National Institute of Public Health (2004.) Croatian Health Service Yearbook 2003. Croatian National Institute of Public Health. Zagreb. Davies, S., Hallet, M., (2001.) Policy responses to regional unemployment: Lessons from Germany, Spain and Italy. Economic Papers: No. 161. Directorate-General for Economic and Financial Affairs. European Commission http://europa. eu.int/comm/economy_finance. Dorenbos, R., van Winden, P., Walsh, K., Svaljek, S., Milas, G. (2002.) Evaluation of program of public works in Croatia - Final report. NEI Labour and Education and T.E.R.N. Rotterdam, Netherlands Dragojević, R. (2002). Segregacijska obrazovna praksa. Zarez br. 88. Društveni položaj Roma u Hrvatskoj (2000.) Tematski broj časopisa Društvena istraživanja, God. 9, br. 2-3, 2000. Državni zavod za statistiku (2003.) Stanovništvo staro 15 i više godina prema starosti, spolu i razini završene škole, po gradovima/općinama. Popis stanovništva 2001. Državni zavod za statistiku. Zagreb, Hrvatska. Državni zavod za statistiku (2004.) Pokazatelji siromaštva u 2001. i 2002. Priopćenje. http://www.dzs.hr/hrv/2004/13-22h2004.htm Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži (2003.) Nacionalni program djelovanja za mlade. Esping-Andersen, G. (2003.) Toward the Good Society, Once Again? Paper presented at the 4th International Research Conference on Social Security, Antwerp, May 5-7. Euridyce (2002.) Key Competencies. A developing concept in general compulsory education. European Roma Rights Centre (2005.) Report on Position of Roma Women in Croatia. http://www.errc.org/cikk. phph?cikk=2124 Eurostat (2003.) June 2003 Euro-zone unemployment stable at 8.9%, EU15 up to 8.1% Fassin, D. (1996.) Exclusion, underclass, marginalidad. Revue française de sociologie, Vol. 37, No. 1, 1996, p. 37-75. Feather, N.T. (1990.) The Psychological Impact of Unemployment. Springler-Verlag. New York, USA. Franz, W. (1995.) Central and East European Labour Markets in Transition: Developments, Causes, and Cures. Discussion Paper No. 1132. Centre for Economic Policy Research. London, United Kingdom. Freeman, J. (1970.) Institutional discrimination. http://www.jofreeman.com/womensociety/institidiscrim.htm


87

Literatura

Fryer, D., Payne, R. (1986.) Being unemployed: A review of the literature on the psychological experience of unemployment. In C.L. Cooper and I. Robertson (eds) International Review of Industrial and Organizational Psychology, p. 235-278. John Wiley and Sons Ltd. Gallie, D. (1999.) Unemployment and Social Exclusion in the European Union. European Societies, Vol. 1, No. 2, 1998, p. 139-168. Gallie, D. (2002.) The quality of working life in welfare strategy. In G. Esping-Andersen (ed.): Why do we need a new welfare state, p. 96-129. Oxford University Presss. Oxford, United Kingdom. Gallie, D. (2004.) Unemployment, marginalization risks and welfare policy. In Gallie, D. (ed.) Resisting Marginalization: Unemployment Experience and Social Policy in the European Union, p. 1-33. Oxford University Press. Oxford, United Kingdom. Gallie, D. (ed.) (2004.) Resisting Marginalization: Unemployment Experience and Social Policy in the European Union. Oxford University Press. Oxford, United Kingdom. Gallie, D., Gershuny, J., Vogler, C. (1994.) Unemployment, the household, and social networks. In Gallie D, Marsh, C., Vogler, C. (ed.) Social change and the experience of unemployment. p. 255. Oxford University Press. Oxford, United Kingdom. Gallie, D., Paugam, S. (eds) (2000.) Welfare Regimes and the Experience of Unemployment in Europe. Oxford University Press. Oxford, United Kingdom. Gallie, D., Paugam, S., S. Jacobs (2003.) Unemployment, Poverty, and Social Isolation. Is There a Vicious Circle of Social Exclusion? European Societies, Vol. 5, No. 1, 2003, p. 1-31. Gilroy, P. (1987.) Problems in Anti-Racist Strategy. The Runnymede Trust. London, United Kingdom. Gomart, E. (2000.) Social Assessment of Poverty in Croatia, in: Croatia Economic Vulnerability and Welfare Study, Volume II: Technical Papers. World Bank. Washington, D.C., USA. Handicap International (2004.) Beyond De-institutionalisation. Disability Monitor Initiative. Heady, C., Room G. (2002.) Patterns of Social Exclusion: Implications for Policy and Research. In Barnes M. et al.: Poverty and Social Exclusion in Europe, p. 146-154. Edward Elgar. Cheltenham, United Kingdom. Hills, J., Le Grand, J., Piachaud, D. (2002.) Understanding Social Exclusion. Oxford University Press. Oxford, United Kingdom. Hobcraft, J. (2000.) The Roles of Schooling and Educational Qualifications in the Emergence of Adult Social Exclusion. CASEpaper 43. Centre for Analysis of Social Exclusion, London School of Economics. London, United Kingdom. Hrvatić, N. (1994.) Prema konceptualizaciji hrvatskog obrazovnog modela za romsku djecu u Glas Roma: Odgoj i obrazovanje djece Roma u Hrvatskoj. Hrvatić, N. (2000.) Odgoj i izobrazba Roma u Hrvatskoj. Društvena istraživanja. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. (2004.) Deklaracija o znanju – Hrvatska temeljena na znanju i primjeni znanja. Zagreb, Hrvatska. Hrvatski zavod za zapošljavanje (2002.) Mjesečni statistički bilten, br. 10. Hrvatski zavod za zapošljavanje. Zagreb, Hrvatska. Holcomb, P. A., Martinson, K. (2002.) Implementing Welfare Reform across the Nation. New Federalism: Issues and Options for States, Series A, No. A-53. The Urban Institute. Holcomb, P. A., Martinson, K. (2002.) Putting Policy into Practice: Five Years of Welfare Reform, in: Weil, A., Finegold, K. (eds.) Welfare Reform: The Next Act, p. 1-16. Urban Institute Press. Washington D.C., USA. Igrić, Lj. (2001.) Djeca s mentalnom retardacijom u društvu. Dijete i društvo, god. 3, br. 3, 2001. Ilišin, V. (1999.) Mladi na marginama društva i politike. Alinea. Zagreb, Hrvatska.


Literatura

Ilišin, V., Radin, F. (ur.) (2002.) Mladi uoči trećeg milenija. Institut za društvena istraživanja i Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži. Zagreb, Hrvatska. International Labour Office (2002.) Key Indicators of the Labour Market 2001-2002. International Labour Office. Geneva, Switzerland. International Labour Organisation. ILOLEX web site. http://www.ilo.org/ilolex/english/docs/declworld.htm Jahoda, M. (1982.) Employment and unemployment – A social-psychological analysis. Cambridge University Press. Cambridge, United Kingdom. Jureša, V., Ivanković, D., Vuletić, G. et al. (2000.) The Croatian Health Survey – SF-36: General quality of life assessment. Collegium Antropologicum, Vol. 24, 2000, p. 69-78. Karajić, N. (2002.) Siromaštvo i neslužbeno gospodarstvo u Hrvatskoj – kvalitativni aspekti, Financijska teorija i praksa, God. 26, br. 1, 2002., str. 273-299. Koning de, J., Mosley, H. (ed.) (2001.) Labour Market Policy and Unemployment: Impact and Process Evaluations in Selected European Countries. Edward Elgar. Cheltenham, United Kingdom; Northampton, USA. Kronauer, M. (1998.) „Social Exclusion“ and „Underclass“ – New Concepts for the Analysis of Poverty, in H. Andress (ed.) Empirical Poverty Research in Comparative Perspective. p. 51-73. Ashgate. Aldershot, United Kingdom. Kunz, J. (2003.) Where Is Platform 9 3/4? Understanding Income Security and Social Exclusion. A presentation at the CCSD/HRDC conference „Building a Social Inclusion Research Agenda“, March 28, 2003. Lipsky, M. (1980.) Street-level bureaucracy. Dilemmas of the Individual in Public Services. Russel Sage Foundation. New York, USA. Lendvai, N. (2005.) Socijalna politika u srednjoj i istočnoj Europi i ulazak u Europsku uniju: vrijeme za razmišljanje. Financijska teorija i praksa, God. 29, br. 1, 2005., br. 1-12. Lenoir, R. (1974.) Les exclus: un Français sur dix. Le Seuil. Paris, France. Levitas, R. (1996.) The Concept of Social Exclusion and the New Durkheimian Hegemony. Critical Social Policy, Vol. 16, No. 46, 2996, p. 5-20. Matković, T. i Biondić, I. (2003.) Reforma zakona o radu i promjena indeksa zakonske zaštite zaposlenja. Financijska teorija i praksa, God. 27, br. 4, 2003., str. 515-528. Mayes, D. J., Berghman, J., Salais, R. (eds) (2001.) Social Exclusion and European Policy. Edward Elgar. Cheltenham, United Kingdom. McKee-Ryan, F.M., Song Z., Wamberg, C.R., Kinicki, A.J. (2005.) Psychological and Physical well-being during unemployment: A meta-analytic study. Journal of Applied Psychology, Vol. 90, 2005, p. 53-76. Memedi, R., Papa J. (2001.) Denied a Future? The right to education of Roma/Gypsy and Travelller Children in Europe. Volume I: South-eastern Europe. Save the Children. United Kingdom. Ministry of Finance (2003. – 2005.) Statistical Review - Ministry of Finance Monthly Statistical Reviews, Nos: 98, 99, 110, 111, 112, 113, December 2003 - March 2005. Ministry of Foreign Affairs and European Integration. Official web site. http://www.mfa.hr/ Ministarstvo rada i socijalne skrbi/ Ministry of Labour and Social Welfare (2002.) Godišnje izvješće o primijenjenim pravima socijalne skrbi, pravnoj zaštiti djece, mladeži, braka, obitelji i osoba lišenih poslovne sposobnosti te zaštiti tjelesno ili mentalno oštećenih osoba u Republici Hrvatskoj u 2001. godini. Ministarstvo rada i socijalne skrbi, Uprava socijalne skrbi. Zagreb, Hrvatska. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske (2005.) Plan razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005. – 2010. Oakley R. (2000.) Institutional racism: Lessons from the U.K. Newsletter no. 4. European Roma Rights Center. O’Brien, G.E. (1986.) Psychology of Work and Unemployment. John Wiley and Sons. Chichester, USA.


89

Literatura

OECD (2000.) Knowledge and Skills for Life – First Results from PISA OECD (2002.) Education Policy Analysis. OECD/ Eurostat (2004.) PPP and Real Expenditures. 2002 Benchmark Year. OECD, UNESCO. (2003.) Literacy Skills for the World of Tomorrow. Pastuović, N. i sur. (2001.) Odgoj i obrazovanje: Bijeli dokument o hrvatskom obrazovanju. Ured za strategiju razvitka Republike Hrvatske. Paugam, S. (1991.) La disqualification sociale. Presses Universitaires de France. Paris, France. Paugam S. (1996.) Poverty and Social Disqualification: A Comparative Analysis of Cumulative Disadvantage in Europe. Journal of European Social Policy, Vol. 6, No. 4, 1996, p. 287-304. Phillips, A. (1994.) Pluralism, Solidarity and Change, in The Lesser Evil and the Greater Good. Rivers Oram Press. Pintarić i dr. (1994.) Utjecaj socioekonomskih faktora na uspjeh (ili neuspjeh), romske djece u školi u Glas Roma: Odgoj i obrazovanje djece Roma u Hrvatskoj. Ringold, D. (2000.) Roma and the Transition in Central and Eastern Europe. World Bank. Roberts, K. (2001.) Unemployment without social exclusion: Evidence from young people in Eastern Europe. International Journal of Sociology and Social Policy, Vol. 21, No. 4-6, 2001, p. 118-144. Rodgers, G., Gore, C., Figueiro, J. (eds) (1995.) Social Exclusion: Rhetoric, Reality, Responses. International Institute for Labour Studies. Geneva, Switzerland. Room, G. (ed.) (1995.) Beyond the Threshold: The Measurement and Analysis of Social Exclusion. The Policy Press. Bristol, United Kingdom. Saraceno, C. (2001.) Social Exclusion: Cultural Roots and Diversities of a Popular Concept, paper presented at the conference on „Social Exclusion and Children“, Columbia University, 3-4 May, 2001. Schmid, G., Speckesser, S., Hilbert, C. (2001.) Does active labour market policy matter? An aggregate impact analysis for Germany in Koning de, J.; Mosley, H. (ed.) Labour Market Policy and Unemployment: Impact and Process Evaluations in Selected European Countries. Edward Elgar. Cheltenham, United Kingdom; Northampton, USA. Sen A. (1997.) Inequality, unemployment and contemporary Europe. International Labour Review, Vol. 136, No. 2, 1997, p. 155-171. Silver, H. (1994.) Social Exclusion and Social Solidarity: Three Paradigms. International Labour Review, Vol. 133, No. 5-6, 1994, p. 531-578. Silver, H. (1995.) Reconceptualising Disadvantage: Three Paradigms of Social Exclusion. In Rodgers G., Gore C., Figueiredo, J. B. (eds): Social Exclusion: Rhetoric, Reality, Responses, p. 57-73. International Institute for Labour Studies. Geneva, Switzerland. Smith, R. (1987.) Unemployment and health: a disaster and a challenge. Oxford University Press. Oxford, United Kingdom. Sparkes, J. (1999.) Schools, Education and Social Exclusion. CASEpaper 29. Centre for Analysis of Social Exclusion, London School of Economics. London, United Kingdom. Stubbs, P., Zrinščak, S. (2005.) Extended social Europe? Social policy, social inclusion and social dialogue in Croatia and the European Union, in: K. Ott (ed.) Croatian Accession to the European Union. p. 166-167. Institute for Public Finance and Friedrich Ebert Stiftung. Zagreb, Croatia. Šošić, V. (2005.) Siromaštvo i politike na tržištu rada. Financijska teorija i praksa, God. 29, br. 2, 2005., str. 75-96. Šporer, Ž. (2004.) Koncept društvene isključenosti. Društvena istraživanja, God. 13, br. 1-2, 2004., str. 171-193. Štulhofer, A. (2003.) Društveni kapital i njegova važnost, u D. Ajduković (ur.) Socijalna rekonstrukcija zajednice, str. 79 - 98. Društvo za psihološku pomoć. Zagreb, Hrvatska.


Literatura

Šućur, Z. (2000.) Romi kao marginalna grupa, Društvena istraživanja, God. 9, br. 2-3, 2000., str. 211-227. Šućur, Z. (2001.) Siromaštvo: teorije, koncepti i pokazatelji. Pravni fakultet. Zagreb, Hrvatska. Šućur, Z. (2004.) Socijalna isključenost: pojam, pristupi i operacionalizacija. Revija za sociologiju, God. 35, br. 1-2, 2004., str. 45-60. Šućur, Z. (2005.) Siromaštvo kao sastavnica sociokulturnog identiteta Roma (u tisku). Šverko, B., Galešić, M., Maslić-Seršić, D. (2004.) Aktivnosti i financijsko stanje nezaposlenih u Hrvatskoj. Ima li osnove za tezu o socijalnoj isključenosti dugotrajno nezaposlenih osoba? Revija za socijalnu politiku, God. 11, br. 3-4, 2004., str. 283-298. Šverko, B., Maslić Seršić, D., Galešić, M. (2004.) Nezaposlenost i subjektivno zdravlje. Jesu li najugroženije osobe srednje dobi? Suvremena psihologija, God. 7, 2004., str. 201-212. Teodorović, B. (2005.) Modeli u rehabilitaciji osoba s teškoćama u razvoju, u Bratković, D. (ur.) Zapošljavanje uz podršku. Udruga za promicanje inkluzije. Zagreb, Hrvatska. Topping, K., Maloney, S. (eds.) (2005.) Inclusive Education. RoutledgeFalmer. London, United Kingdom. Tsakloglou, P., Papadopulos, F. (2002.) Aggregate Level and Determining Factors of Social Exclusion in Twelve European Countries. Journal of European Social Policy, Vol. 12, No. 4, 2002, p. 211-225. UNDP (2001.) Human Development Report – Croatia 2001. UNDP. Zagreb, Croatia. UNDP (2003.) Human Development Report – Croatia 2002. UNDP. Zagreb, Croatia. UNDP (2004.) Human Development Report – Croatia 2004. UNDP. Zagreb, Croatia. UNDP (2005.) Human Development Report 2005. UNDP. New York, USA. UNDP, Regional Bureau for Europe and Commonwealth of Independent States (RBEC) (2003.) The Roma Human Development Report - Avoiding the Dependency Trap. UNDP. Bratislava, Slovak Republic. http://roma.undp.sk UNDP, Regional Bureau for Europe and Commonwealth of Independent States (2005.) Faces of Poverty, faces of hope. UNDP. Bratislava, Slovak Republic. http://vulnerability.undp.sk UNESCO (1997.) International Standard Classification of Education. UN Programme on Youth, UN DESA (Department of Economic and Social Affairs). (2005.) Youth and the Millennium Development Goals: Challenges and Opportunities for Implementation. http://www.un.org/esa/socdev/unyin/documents/ youthmdgs.pdf Ured za nacionalne manjine (2003.) Nacionalni program za Rome. Vlada Republike Hrvatske (2002.) Program borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Vlada Republike Hrvatske (2003.) Nacionalna strategija jedinstvene politike za osobe s invaliditetom 2003.-2006. Vlada Republike Hrvatske (2004.) Strategija obrazovanja odraslih. War, P. (1987.) Work, Unemployment, and Mental Health. Clarendon Press. Oxford, United Kingdom. Ware, J.E., Snow, K.K., Kosinski, M., et al. (1997.) SF-36 Survey Manual and Interpretation Guide. The Health Institute, New England Medical Center. Boston, USA. Westwood, P. (2003.) Commonsense Methods for Children with Special Educational Needs: Strategies for the Regular Classroom. RoutledgeFalmer. London, United Kingdom. White, M. (1991.) Against Unemployment. Policy Studies Institute. London, United Kingdom. Whitty, G. (2001.) Education, Social Class and Social Exclusion. Journal of Education Policy, Vol. 16, No. 4, 2001, p. 287-295. World Bank (2000.) Croatia Economic Vulnerability and Welfare Study. World Bank. Washington, D.C., USA.


91

Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) Ured stalnog predstavnika u Hrvatskoj Kesterčanekova 1 10 000 Zagreb Tel.: +385 1 23 61 666 Faks: +385 1 23 61 620 E-mail: [email protected] www.undp.hr

Siromastvo Nezaposlenost i Socijalna Iskljucenost

Recommend Documents