Bosnaunited
Crowarez
Bosnaunited
Kemija smrti naslov izvornika: Simon Beckett THE CHEMISTRY OF DEATH
s engleskog preveo Petar Vujačić
v|b|z biblioteka AMBROZIJA
Crowarez
Bosnaunited
Kemija smrti naslov izvornika: Simon Beckett THE CHEMISTRY OF DEATH
s engleskog preveo Petar Vujačić
v|b|z biblioteka AMBROZIJA
Crowarez
Bosnaunited
Za Hilary
Crowarez
Bosnaunited
LJUDSKO TIJELO POČINJE SE RASPADATI četiri minute nakon smrti. Ta kukuljica života otpočinje svoju konačnu metamorfozu. Tijelo probavlja samo sebe. Stanice se rastaču iznutra prema van. Tkivo se pretvara u tekućinu, a zatim u plin. Takvo, neživo tijelo pretvara se u nepomičnu gozbu za druge organizme. Prve na red stižu bakterije, zatim insekti. Muhe. Polažu jajašca, jajašca se liježu. Ličinke se hrane tvarima bogatom kašom, nakon toga se sele. Napuštaju tijelo na uredan način, u pravilnoj procesiji koja se uvijek kreće prema jugu. Ponekad prema jugoistoku ili jugozapadu, ali nikad prema sjeveru. I nitko ne zna zašto. Do tog trenutka već su se raspali mišićni proteini i stvorili snažnu kemijsku juhu. Juha ubija vegetaciju dok se ličinke probijaju kroz nju i stvaraju pupkovinu smrti koja se proteže do mjesta otkuda su izašle. U povoljnim uvjetima - u sušno i vruće vrijeme - ta vrpca proteže se metrima, vijugava, smeđa crta masnih, žutih ličinki. Zanimljiv prizor koji znatiželjnima ne daje izbor nego da taj fenomen prate do njegova izvora. Eto, tako su Yatesovi klinci pronašli ono što je ostalo od Sally Palmer. Neil i Sam naišli su na kolonu crva na rubu Farnhamske šume, tamo gdje ona dodiruje močvaru. Bio je već drugi tjedan srpnja, i već se činilo da to neprirodno ljeto traje oduvijek. Vrelina se činila vječnom, blijedeći boje drveća, pržeći zemlju do same kosti. Dječaci su se uputili do Vrbine lokve, šašom obraslog ribnjaka, točnije rečeno, seoskog plivališta. Tamo su se trebali naći s prijateljima i nedjeljno popodne provesti skaćući u mlačnu, zelenkastu vodu s grane obližnjeg drveta. Tako su, barem, planirali. Vidim ih kako se dosađuju, klonuli, drogirani vrućinom, reže jedni na druge. Jedanaestogodišnji Neil, tri godine stariji od brata, hodao je ispred Sama i tako otkrivao nestrpljenje. U ruci mu štap kojim u prolazu udara grane i stapke. Sam se vuče za njim i povremeno šmrca. Ne zbog ljetne prehlade, nego zbog peludne groznice od koje su mu se zacrvenjele oči. Pomogao bi mu blagi antihistaminik, ali on to ne zna u tom trenutku. Kao vječna sjena starijeg brata, hoda oborene glave i zato on, a ne brat, primijeti kolonu crva. Staje, promatra kolonu i doziva Neila. Neil oklijeva, ali mu je savršeno jasno da je Sam natrapao na nešto. Pokušava hiniti nezainteresiranost, ali ga neprekinuta crta crva zanima jednako kao i brata. Zatim obojica čučnu iznad ličinki, sklanjaju tamnu kosu sa sličnih lica i, zbog vonja amonijaka, nabiru nosove. Iako se nijedan ne može sjetiti komu je točno palo na pamet pogledati otkuda pristižu, nekako mislim da se toga sjetio Neil. Budući da je previdio ličinke, vjerojatno je želio povratiti autoritet. Dakle, Neil kreće prvi prema požutjelim žbunovima močvarne trave iz koje izviru larve - Samu ostaje slijediti ga. Jesu li, približavajući se, osjetili miris? Vjerojatno jesu. Bio je dovoljno snažan da se probije i kroz Samove začepljene sinuse. Vjerojatno su znali i o čemu je riječ. Seoskim dječacima poznat je krug života i smrti. Zacijelo su ih upozorile i muhe - to svečano zujanje koje je ispunjavalo vručinu. No truplo koje su otkrili nije bilo ni ovca, ni jelen, ni pas - što su vjerojatno očekivali. Gola i neprepoznatljiva u sunčevu svjetlu, Sally Palmer bila je puna kretanja, treperave najezde koja joj je ključala pod kožom i izvirala iz nosnica i usne šupljine, kao i iz drugih, manje prirodnih otvora na tijelu. Crvi koji su Crowarez
Bosnaunited
ispadali iz nje okupljali su se na tlu prije nego što su se priključivali koloni koja se protezala iza Yatesovih dječaka. Mislim da nije važno tko je reagirao prvi - mislim da je vjerojatno bio Neil. Kao i uvijek, Sam je čekao da mu stariji brat dade znak i zatim se naprezao dostići ga u trku koji ih je odveo prvo kući, a zatim na policiju. I, naposljetku k meni. Uz blagi sedativ. Samu sam dao i antihistaminik koji mu je smirio peludnu groznicu. No u tom trenutku Sam nije više bio jedini s crvenim očima. Neila je također potreslo otkriće, iako je već počeo vraćati svoju mladenačku kočopernost. Dakle, on mi je, ne Sam, ispričao što se dogodilo, i sirova sjećanja počeo pretvarati u prihvatljiviji oblik, u priču koju će prepričavati dovijeka. I kad su, kasnije, tragični događaji tog protuprirodno vrelog ljeta krenuli svojim tijekom, kao i godinama kasnije Neil će i dalje pričati isto, vječno se predstavljajući kao onaj čije je otkriće pokrenulo sve. Ali nije. Istina je da sve dotad nismo shvaćali što to živi među nama.
Crowarez
Bosnaunited
U MANHAM SAM STIGAO tri godine ranije, jednog kasnog popodneva u kišnome ožujku. Stajao sam na željezničkoj postaji - malenoj platformi usred ničega - i gledao kišom šiban krajobraz, lišen svakog obrisa i, kako mi se činilo, svakog traga ljudskoga života. Stajao sam tamo, s kovčegom, i upijao okoliš, jedva primjećujući kišu koja mi se slijevala u ovratnik. Močvarna ravnica i vriština prostirali su se na sve strane topografiju koja se linearno širila sve do obzora prekidali su samo ogoljeli šumarci. Tada sam prvi put stigao u Broads, prvi put vidio Norfolk. Kraj je bio spektakularno nepoznat. Upijao sam posvemašnju otvorenost, udisao vlažan i hladan zrak i osjetio da se nešto u meni, neki tračak mene počeo opuštati. Iako je kraj djelovao negostoljubivo, nisam više bio u Londonu, a to mi je bilo i više nego dosta. Nitko me nije dočekao. Nisam dogovorio nikakav prijevoz s postaje. Nisam planirao toliko unaprijed. Prodao sam auto zajedno sa svime i ni trenutka nisam razmišljao kako ću se dovući do sela. U to vrijeme nisam baš najbistrije razmišljao. Da sam razmislio ijedan trenutak, unatoč svoj bahatosti stanovnika grada, pretpostavio bih da tamo čekaju taksiji, da postoji neki dućan, bar nešto. Taksija nije bilo, nije bilo čak ni telefonske govornice. Za trenutak sam požalio što sam se odrekao mobitela, zatim sam podigao kovčeg i pošao prema cesti. Kad sam stigao tamo, imao sam dvije mogućnosti lijevo ili desno. Ne oklijevajući ni trenutka, krenuo sam lijevo. Bez razloga. Nakon nekoliko stotina metara stigao sam do raskrižja na kojem je stajao stari, izblijedjeli, drveni putokaz. Nakrivio se i izgledalo je kao da pokazuje u vlažno tlo, prema nekom podzemlju. Ipak, otkrio mi je da idem pravim smjerom. Kad sam konačno stigao do sela, već se mračilo. Pored mene je prošlo nekoliko automobila, no nijedan se nije zaustavio. Osim njih, prvi znaci života bila su imanja smještena podalje od ceste, nadaleko jedna od drugih. Zatim sam u polutami ugledao crkveni toranj, napola zakopan u polju. Uspeo sam se na pločnik, uzak i klizav od kiše, ali je i to bilo bolje od ruba ceste i stazica zaraslih u živicu kroz koje sam prolazio putem od postaje. Iza zavoja ugledao sam selo - skrivalo se sve dok putnik ne bi doslovno ušao u nj. Nije bilo nimalo slikovito. U njemu se previše živjelo, previše se protegnulo da bi moglo služiti kao primjer klasičnog engleskog sela. Na rubovima se uzdizao niz predratnih kuća koje su ubrzo zamijenile kamene kućice, zidova obloženih komadićima kremena. Kako sam se približavao središtu sela, kuće su bivale sve starije i svaki me korak vodio sve dublje u povijest. Sjajne od kiše, naslanjale su se jedna na drugu dok su beživotni prozori, ne skrivajući sumnjičavost, zrcalili moj odraz. Nakon nekog vremena naišao sam na niz zatvorenih dućana iza kojih je još kuća nestajalo u vlažnome sumraku. Prošao sam pokraj škole, pokraj puba i stigao do seoske livade. Na njoj su blistali sunovrati, zapanjujuće žarkih, žutih cvjetova, u smećkastom svijetu pod kišom. Nad pašnjak se nadvio divovski kesten i širio svoje gole grane. Iza njega se, okružena grobljem s četvrtastim, mahovinom obraslim pločama, uzdizala normanska crkva čiji sam toranj spazio s ceste. Zidove crkve također su, kao i kućice, ukrašavali komadi kremena - poput šake velike, tvrde stijene koje su prkosile prirodi. Ali vrijeme je već načelo mekšu žbuku koja ih je okruživala, a vrata i prozori Crowarez
Bosnaunited
malo su se iskrivili zbog pomicanja tla tijekom stoljeća. Zastao sam. U daljini sam vidio još kuća. Bilo je očito da sam obišao gotovo cijeli Manham. Iz nekih prozora probijalo je svjetlo, ali to je bio jedini znak života. Stajao sam na kiši, ne znajući kojim putem da krenem. Tada sam začuo neki zvuk i spazio dvojicu vrtlara koji su uređivali groblje. Ne mareći za kišu i tamu, grabljali su i skupljali travu oko starih ploča. Kad sam im prišao, nisu podigli glave. »Oprostite, možete li mi reći gdje se nalazi ordinacija?«, upitao sam dok mi se kiša slijevala niz lice. Zastali su i pogledali me - unatoč razlici u godinama izgledali su toliko slično da su sigurno bili djed i unuk. Na oba lica počivao je isti spokojni izraz, lišen bilo kakve znatiželje, a iza njega promatrale su me mirne, kao razlićak modre oči. Stariji je mahnuo rukom prema uskoj, stablima obrubljenoj cesti na drugom kraju pašnjaka. »Ravno tamo.« Njegov govor bio je druga potvrda da nisam više u Londonu, njegovi izobličeni samoglasnici mojim su gradskim ušima zvučali strano. Zahvalio sam, ali su se već bili vratili poslu. Pošao sam cesticom, zvuk kiše pojačao se jer su kapi udarale u grane. Nakon nekog vremena stigao sam do širokih vitla koja su zatvarala put prema uskoj prilaznoj cesti. Na jednom stupu nalazio se natpis »Vila Bank«. Ispod njega, mjedena pločica na kojoj je pisalo »Doktor H. Maitland«. Obrubljena tisom, staza se blago uspinjala do dvorišta velike georgijanske kuće. Ostrugao sam blato s cipela, uzeo teški zvekir i glasno pokucao. Spremao sam se pokucati ponovno kad su se otvorila vrata. Punašna, sredovječna žena, savršeno začešljane čeličnosive kose zagledala se u mene. »Izvolite?« »Došao sam doktoru Maitlandu.« Namrštila se. »Ordinacija ne radi. Doktor trenutačno obavlja kućne posjete.« »Ne... ovaj, mislim reći, on me očekuje.« Odgovor je izostao. Tada mi je sinulo koliko, zacijelo, loše izgledam nakon jednosatne šetnje po kiši. »Došao sam zbog radnog mjesta. David Hunter.« Lice joj je naglo oživjelo. »Oprostite, molim vas. Nisam shvatila. Mislila sam... Molim vas, uđite.« Propustila me u kuću. »Bože, skroz ste mokri. Hodali ste dugo?« »Od postaje.« »Od željezničke postaje? Pa to su milje i milje!« Već mi je pomagala svući kaput. »Zašto nas niste nazvali i javili kad stižete? Mogli smo poslati nekoga.« Nisam odgovorio. Istini za volju, nešto slično nije mi palo na pamet. »Uđite u salon. Vatra gori u kaminu. Ne, ostavite prtljagu«, rekla je, vješajući mi kaput. Nasmiješila se. Prvi put primijetio sam naprezanje na njezinom licu. Ono što sam smatrao napetošću bio je samo umor. »Nitko vam ga neće ukrasti.« Povela me u veliku, drvom obloženu sobu. Prastara fotelja stajala je pred kaminom u kojem je gorjela hrpa cjepanica. Sag je bio perzijski, star i prelijep. Oko njega, goli parket, od starosti tamnosmeđ. Soba je ugodno mirisala na borovinu i dim. »Molim vas, sjednite, javit ću doktoru da ste stigli. Želite li čaj?« Još jedan znak da nisam više u gradu. Tamo bi me nudili kavom. Zahvalio sam joj i, nakon što je izišla, zagledao se u vatru. Nakon hladnoće, toplina me uspavljivala. S Crowarez
Bosnaunited
druge strane francuskih prozora vladala je posvemašnja tama. Kiša je bubnjala po staklima. Fotelja je bila meka i udobna. Osjetio sam da mi kapci tonu. Brzo sam ustao zamalo me obuzela panika kad sam osjetio da mi glava pada na prsa. Odjednom sam se osjetio iscrpljenim, izmožden tjelesno i duhovno. Ipak, strah od sna bio je snažniji. Kad se žena vratila, još sam stajao pred kaminom. »Molim vas, pođite za mnom. Doktor Maitland je u radnoj sobi.« Slijedio sam je hodnikom, cipele su škripale po parketu. Tiho je zakucala po vratima na drugome kraju i otvorila ih, opušteno i nehajno, ne čekajući odgovor. Uklanjajući mi se, još se jednom osmjehnula. »Odmah ću donijeti čaj«, rekla je, zatvarajući vrata za sobom. U sobi je za stolom sjedio muškarac. Nekoliko trenutaka promatrali smo se. Unatoč tome što je sjedio bilo je jasno da je visok; bio je jakih kostiju, dubokih bora na licu i guste kose, ne toliko sijede koliko svijetlosmede. No, crne obrve poricale su svaki tračak slabosti - oči pod njima bile su oštre i budne. Pogledom je prelazio preko mene, ali nisam znao kakav je utisak stekao. Prvi put osjetio sam nelagodu što nisam u najboljem izdanju. »Blagi Bože, stari moj, vi ste totalno mokri!« Glas mu je bio grub, ali prijazan. »Hodao sam od postaje. Nije bilo taksija.« Zafrktao je. »Dobrodošli u sjajni Manham. Trebali ste mi javiti da stižete dan ranije. Sredio bih vam prijevoz.« »Dan ranije?«, ponovio sam. »Upravo tako. Očekivao sam vas tek sutra.« Tek tada sam shvatio zašto su dućani zatvoreni. Bila je nedjelja. Sve dosad nisam shvaćao koliko mi se poremetio osjećaj za vrijeme. A doktor je hinio da ne primjećuje koliko me taj gaf izbacio iz takta. »Nije važno, glavno da ste stigli. Dat ću vam vremena da se sredite. Ja sam Henry Maitland. Drago mi je.« Ne ustajući, ispružio je ruku. Tek sam tada primijetio da sjedi u invalidskim kolicima. Prišao sam mu da se rukujemo, ali je primijetio da oklijevam. Nasmiješio se, pomalo gorko. »Sad shvaćate zašto sam dao oglas.« Oglas sam pronašao u poslovnom oglasniku u Timesu, toliko malen da ga se lako moglo previdjeti. Unatoč tome, ne znam zašto, pogled mi se odmah prikovao za njega. Seoska ordinacija tražila je liječnika opće prakse na određeno vrijeme. Šest mjeseci smještaj osiguran. Lokacija me privukla kao i sve ostalo. Nije me osobito ushićivala pomisao da radim u Norfolku, no tako ću se bar maknuti iz Londona. Prijavio sam se bez velikih nada i uzbuđenja, pa kad sam tjedan dana kasnije otvarao pismo, očekivao sam uljudno odbijanje. Morao sam ga pročitati dvaput da shvatim što piše. U nekoj drugoj prilici razmišljao bih gdje je kvaka. No, u drugoj prilici ne bih se ni prijavio za posao. Otpisao sam da prihvaćam. Sad sam promatrao svog novog poslodavca i sa zakašnjenjem razmišljao u što sam se to dao uvući. Kao da mi čita misli, dlanovima je pljesnuo po koljenima. »Automobilska nesreća.« Ni tračka nelagode ni samosažaljenja. »Postoji Crowarez
Bosnaunited
mogućnost da se vremenom djelomično oporavim, ali dotad ne mogu posao voditi sam. Godinu dana koristio sam se zamjenama, ali mi je stvarno dosta. Svaki tjedan novo lice to nije dobro ni za koga. Ubrzo ćete otkriti da ovdje ne vole promjenu.« Posegnuo je za lulom i duhanom što su stajali na stolu. »Smeta li vam?« »Ne, ako vama ne smeta.« Nasmijao se. »Dobar odgovor. Samo, zapamtite, ja vam nisam pacijent.« Zašutio je i pripaljivao lulu. »Dakle«, rekao je i otpuhnuo dim. »Nakon sveučilišta bit će vam ovo velika promjena. Ovo nije London.« Promatrao me preko ruba lule. Čekao sam da me upita za pojedinosti o mojoj ranijoj karijeri. Pitanja su izostala. »Ako vas more kakve dvojbe, sada je trenutak za njih.« »Ne mori me ništa«, odvratio sam. Kimnuo je, zadovoljan. »Pošteno. Privremeno ćete stanovati ovdje. Janice će vam pokazati sobu. Razgovarat ćemo za večerom. Možete početi sutra. Ordinacija se otvara u devet.« »Mogu li nešto upitati?« Podigao je obrve, čekao je. »Zašto ste me uzeli?« To me kopkalo. Ne dovoljno da bih odbio ponudu, ali me ipak kopkalo. »Djelovali ste prikladno. Dobre kvalifikacije, sjajne preporuke, spremni doći i raditi za mene u ovoj nedođiji za ono malo sirotinje što nudim.« »Priznajem da sam očekivao razgovor.« Prezirno je odmahnuo lulom i omotao se dimom. »Razgovori traju. Tražio sam nekoga tko može početi odmah - uostalom, vjerujem vlastitoj prosudbi.« Takva samouvjerenost me umirila. Tek mi je kasnije, mnogo kasnije, kad više nije ni najmanje sumnjao da neću ostati, u smijehu, između dvije runde viskija, priznao da sam bio jedini kandidat. No, u tom trenutku takav očit odgovor nikad mi ne bi pao na pamet. »Rekao sam vam da nemam iskustva s općom praksom. Kako možete biti sigurni da sam dobar?« »Mislite li da jeste?« Trebalo mi je nekoliko trenutaka da mu odgovorim - budući da sam tada, prvi put, ozbiljno razmotrio to pitanje. Stigao sam tamo gotovo i ne razmišljajući. Bježao sam od ljudi i od mjesta gdje mi je bilo previše bolno živjeti. Ponovno mi je palo na pamet kako izgledam. Stigao dan ranije, mokar do kože. Nije imao pameti ni da se skloni od kiše. »Jesam«, rekao sam. »Onda smo riješili stvar.« Izraz lica bio mu je strog, ali se ispod toga skrivalo nešto dobroćudno. »Štoviše, to je samo privremeno. Držat ću vas na oku.« Pritisnuo je prekidač na stolu. Negdje, dalje, u kući, zazvonilo je zvonce. »Večeramo obično oko osam, ako dopuste pacijenti. Dotad se možete odmoriti. Jeste li ponijeli prtljagu ili će vam je dostaviti?« »Donio sam. Ostavio sam je kod vaše supruge.« To ga je zateklo - zatim se nasmiješio, neobično smeteno. »Janice je moja domaćica«, rekao je. »Udovac sam.« Toplina sobe kao da mi se sve više primicala. Kimnuo sam. »I ja, također.« Crowarez
Bosnaunited
Tako sam postao liječnik u Manhamu. I tako sam, tri godine kasnije, bio među prvima koji su čuli što su Yatesovi dečki otkrili u Farnhamskoj šumi. Naravno, nitko nije znao o komu je riječ, bar ne odmah. S obzirom na stanje trupla, dječaci nisu znali reći radi li se o muškarcu ili ženi - nisu bili sigurni ni je li tijelo golo ili nije. U jednom je trenutku Sam čak rekao da tijelo ima krila; zatim je utonuo u bojažljivu šutnju dok je Neil samo tupo gledao pred sebe. Što god da su vidjeli, to je zgazilo sva njima poznata mjerila, a njihova pamćenja nećkala su se prizvati to u sjećanje. Slagali su se samo u tome da je tijelo ljudsko, i da je mrtvo. Unatoč tome što je njihov opis tog mora ličinki ukazivao na ozljede i predobro sam znao sve trikove kojima se služe mrtvi. Nisam imao razloga pomišljati na najgore. Bar ne u tom trenutku. Zbog toga mi je uvjerenje njihove majke zvučalo još čudnije. Linda Yates sjedila je, obgrlivši svog neprirodno krotkog mlađeg sina koji je gledao neki žarko obojeni televizijski program u njihovoj maloj dnevnoj sobi. Njihov otac, radnik na farmi, još je bio na poslu. Nazvala me nakon što su dječaci dojurili kući, bez daha i histerični. Iako je bila nedjelja, popodne, u malom i samotnom mjestu kao što je Manham, slobodni dani nisu postojali. Još smo čekali policiju - koja očito nije vidjela ni najmanji razlog za žurbu tako da sam se osjećao obveznim ostati. Samu sam dao sedativ, toliko blag da je više nalikovao na placebo, i nevoljko slušao bratovu priču. Trudio sam se ne slušati. Savršeno dobro sam znao što su vidjeli. Ništa na što bi me trebalo podsjećati. Prozor je bio širom otvoren, ali kroza nj nije prodirao ni najmanji lahor koji bi u sobu donio makar tračak svježine. Vani je bilo zasljepljujuće vedro, izbijeljeno vrelinom popodnevnog sunca. »To je Sally Palmer«, rekla je Linda Yates, s neba pa u rebra. Zapanjeno sam je pogledao. Sally Palmer živjela je sama, na malenom imanju, na samom rubu sela. Privlačna tridesetogodišnjakinja, u Manham se doselila nekoliko godina prije mene, nakon što je imanje naslijedila od ujaka. Držala je nekoliko koza, a krvno srodstvo učinilo ju je manje stranom nego što bi inače bila - svakako manje stranom od mene... čak i sad. No, činjenica da je za život zarađivala pišući izdvajala ju je iz okoline, te ju je većina susjeda promatrala sa strahopoštovanjem i sumnjom. Nisam čuo nikakve vijesti da je nestala. »Zašto ste to rekli?« »Zato što sam je sanjala.« Takav odgovor nisam očekivao. Pogledao sam dječake. Sam se smirio i, barem naizgled nije slušao. Neil je promatrao majku i znao sam da će svaku riječ koja se ovdje izgovori rastrubiti po selu čim izađe iz kuće. Moju šutnju protumačila je kao sumnjičavost. »Stajala je na autobusnoj stanici i plakala. Pitala sam što joj je, ali mi nije odgovorila. Onda sam pogledala niz cestu, a kad sam se okrenula više je nije bilo.« Nisam znao što da kažem. »Snovi se sanjaju s razlogom«, nastavila je. »Eto, tako je to.« »Linda, molim vas, ne znamo još o kome je riječ. Mogao bi biti bilo tko.« Crowarez
Bosnaunited
Pogledom mi je dala do znanja da griješim, ali nije željela raspravljati. Bio sam presretan kad je policija, kucanjem na vrata, najavila svoj dolazak. Došla su dvojica, obojica savršeni primjerci seoskih pozornika. Stariji je bio rumen u licu i povremeno je svoje izjave podvlačio šaljivim namigivanjem. U ovim okolnostima to je djelovalo pomalo neprikladno. »Dakle, mislite da ste pronašli tijelo«, izjavio je veselo, letimično me pogledao, kao da me time želi uvući u zabavu odraslih koja se odvija ponad dječjih glava. Dok se Sam pripijao uz majku, Neil je mrmljao odgovore na pitanja, upokoren uniformiranim predstavnicima vlasti u svome domu. Nije trebalo dugo. Stariji policajac zatvorio je bilježnicu. »Dobro, bilo bi bolje da odemo pogledati. Koji će nam od vas dvojice pokazati gdje se nalazi?« Sam je glavu zario majci u krilo. Neil nije rekao ništa, ali je bio blijed. Jedno je pričati. Vratiti se tamo potpuno je druga stvar. Majka me zabrinuto pogledala. »Mislim da to nije dobra ideja«, javio sam se. Iskreno govoreći, prijedlog sam smatrao totalno glupim. Ipak, s policijom sam radio prilično često i znao da diplomacija prolazi bolje od sukoba. »U tom slučaju, kako ćemo pronaći tijelo ako ne poznamo područje?« upitao je. »Imam kartu u autu. Mogu vam pokazati.« Policajac se nije trudio prikriti nezadovoljstvo. Izašli smo i odmah počeli žmirkati zbog blještavog svjetla. Njihova kuća stajala je na kraju reda malenih kamenih kuća. Auti su stajali na prilazu. Izvukao sam kartu iz Land Rovera i otvorio je na haubi. Sunce je blještalo na izlupanoj kovini, vreloj na dodir. »Odavde, oko tri milje. Morat ćete parkirati i preko močvare presjeći do šume. Prema onome što su rekli, tijelo bi se trebalo nalaziti otprilike ovdje.« Pokazao sam mjesto na karti. Policajac je zagunđao: »Imam bolju ideju. Ako ne želite da nas vode dječaci, zašto vi ne biste pošli s nama?« Usiljeno mi se nasmiješio. »Čini mi se da poznate kraj.« Po njegovom licu bilo mi je jasno da nemam izbora. Rekao sam im da me slijede i krenuo. Unutrašnjost starog terenca vonjala je po plastici. Oba stakla spustio sam do kraja. Kad sam zgrabio upravljač, opekao sam dlanove. Tada sam spazio da su mi članci potpuno bijeli i natjerao se da se malo opustim. Putovi su bili uski i vijugavi, ali nije bilo daleko. Parkirao sam na izoranom polukrugu suhe zemlje, suvozačevim vratima zastrugao po požutjeloj živici. Policijski auto zaustavio se iza mene. Policajci su se izvukli iz vozila, stariji je hlače navukao preko trbuha. Mlađi, osunčan, s osipom od brijanja, malo je zaostao za njim. »Tamo je staza kroz močvaru«, rekao sam. »Vodi ravno do šume. Samo je pratite. To je nekoliko stotina metara.« Stariji policajac otro je znoj s čela. Bijela košulja pod pazuhom bila mu je mokra i potamnjela. Vonjao je kiselo. Žmirkao je, promatrajuči udaljenu šumu i odmahivao glavom. »Prevruće je. Ne mislite li da bi bilo bolje da nam vi pokažete to mjesto?« Zvučao je napola molećivo, napola kao da se ruga. »Kad stignete do šume znat ćete koliko i ja«, odvratio sam. »Samo pratite crve.« Mladi se nasmijao, ali je zašutio kad ga je stariji prijeteći pogledao. Crowarez
Bosnaunited
»Ne bi li forenzičari trebali pregledati mjesto?«, upitao sam. Zafrktao je. »Neće nam baš predati zahvalnicu ako ih pozovemo zbog krepanog jelena. Što je obično slučaj.« »Dječaci ne misle tako.« »E, ja mislim da bih radije pogledao sam, naravno, ako se slažete.« Mahnuo je mlađemu. »Dođi, idemo to srediti.« Promatrao sam ih dok su se provlačili kroz otvor u živici i probijali prema šumi. Nije me zamolio da ih pričekam, uostalom, ni sam nisam u tome vidio neki smisao. Doveo sam ih najdalje što sam znao - ostalo je njihov posao. Unatoč tome, nisam se pokrenuo. Vratio sam se do terenca i ispod sjedišta izvukao bocu vode. Bila je mlaka, ali su mi usta bila suha. Stavio sam sunčane naočale i naslonio se na pražnjava zelena vrata, okrenuvši se prema šumi u koju su se uputili policajci. Ravnina močvare već mi ih je skrila od pogleda. Vrućina je zraku pridala zaparen, metalan sjaj, prepun zujanja i škrebetanja kukaca. Proletjela su dva vilinska konjica. Otpio sam još gutljaj i pogledao na sat. Danas nisam radio, ali sam imao pametnija posla nego da stojim uz cestu, čekajući da saznam što su otkrila dva seoska pozornika. Zacijelo su imali pravo. Dječaci su vjerojatno vidjeli mrtvu životinju - mašta i panika pobrinule su se za ostalo. Ipak, i dalje se nisam micao. Malo kasnije spazio sam dvije pojave u povratku. Bijele košulje isticale su se u izblijedjeloj travi. Bljedilo na licima spazio sam i prije nego što su mi prišli. Mladi je na prsima imao mrlju od bljuvotine koje, činilo mi se, nije bio svjestan. Bez riječi pružio sam mu bocu. Zahvalno ju je primio. Stariji me izbjegavao pogledati u oči. »Jebote, ovdje nema signala«, promrmljao je i krenuo prema automobilu. Trudio se povratiti ono svoje ranije gunđanje, ali mu baš nije išlo. »Dakle, nije bio jelen«, rekao sam. Tupo me pogledao. »Mislim da vas više ne trebamo zadržavati.« Pričekao je da se ukrcam u Land Rover i tek je tada uputio poziv. Udaljavao sam se od njih, a on je još razgovarao. Mladi policajac zabuljio se u svoje cipele, u bocu vode koja mu je visjela u ruci. Uputio sam se u ordinaciju. U glavi su mi zujale misli, ali sam podigao paravan i zadržavao ih kao muhe iza zaštitne mreže. Snagom volje ispraznio sam um, ali su muhe, tiho zujeći, poruku prenosile podsvijesti. Iskrsnuo je put koji je vodio do sela, do ordinacije. Podigao sam ruku do prekidača žmigavca i zastao. Ne razmišljajući, donio sam odluku koja će odjekivati u tjednima koji su pristizali, odluku koja će promijeniti i moj i druge živote. Nisam skrenuo. Uputio sam se ravno na imanje Sally Palmer.
Crowarez
Bosnaunited
IMANJE SU S JEDNE STRANE zatvarala stabla, a s druge je graničilo s močvarom. Land Rover dizao je prašinu dok sam vozio kolotečinom koja je vodila prema kući. Parkirao sam na neravnoj kaldrmi, jedinom ostatku dvorišta, i izišao. Velika staja od valovitih metalnih ploča titrala je od vrućine. Kuća je bila obijeljena, boja se Ijuštila i sivjela, ali je i dalje blještala pod suncem. Žarkozelene žardinjere stajale su s obje strane ulaznih vrata - bio je to jedini tračak boje u tom izbijeljenom svijetu. Da je Sally bila doma, obično bi njezin border-koli Bess zalajao i prije nego što bi se stiglo pokucati. Danas nije bilo tako. S druge strane prozora nije bilo znakova života, no to nije značilo ništa. Prišao sam vratima i pokucao. Kad sam stigao tamo, razlog za dolazak učinio mi se prilično glupim. Čekao sam, gledao obzor i trudio se smisliti što reći ako mi otvori. Vjerojatno sam joj mogao reći i istinu, ali tada bih se pokazao jednako nerazuman kao i Linda Yates. A ona bi sve to mogla pogrešno protumačiti, moj razlog za posjet shvatiti kao nešto više od bezrazložnog dosađivanja i remećenja mira. Sally i ja, ako već nismo imali nešto, bili smo više nego obični poznanici. Neko vrijeme viđali smo se prilično često. Što ne iznenađuje - kao došljaci koji su u selo pristigli iz Londona, dijelili smo zajedničku gradsku prošlost. Štoviše, bila je mojih godina, otvorena osoba koja je lako sklapala prijateljstva. I privlačna. Uživao sam kad smo nekoliko puta sjeli u pub na piće. No, to kao da se nikada nije ni desilo. Uzmaknuo sam naslutivši da bi mogla tražiti više. Isprva ju je to zbunilo, ali budući da se između nas nije razvilo ništa ozbiljnije, sve je prošlo bez neugode i zlih primisli. Ako bismo se susreli, i dalje smo razgovarali opušteno, ali to je sve. Pobrinuo sam se da bude tako. Ponovno sam pokucao. Sjećam se da sam, kad nije otvorila, osjetio olakšanje. Očito je izišla, što je značilo da ne moram objašnjavati zašto sam došao. Istini za volju, ni sam nisam znao. Nisam praznovjeran i za razliku od Linde Yates nisam vjerovao u pretkazanja. Doduše, ona to nije tako nazvala, ne baš tim riječima. Bio je to samo san. A ja sam dobro znao koliko snovi mogu biti zavodljivi. Zavodljivi i prijetvorni. Okrenuo sam leđa vratima i pravcu u kojem su mi misli počele skretati. Dobro što nije doma, pomislio sam, ljuteći se na sebe. Kog vraga sam mislio? Samo zato što je umro neki šetač ili netko tko promatra ptice, nije razlog da mi mašta dobije krila. Prešao sam pola puta do Land Rovera i tada zastao. Nešto me smetalo, ali nisam znao što sve dok se ponovno nisam okrenuo. I nakon toga trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim. Žardinjere. Biljke u njima smeđe i mrtve. Sally to nikad ne bi dopustila. Vratio sam se. Zemlja u kutijama bila je zapečena. Nije se zalijevalo nekoliko dana. Možda i dulje. Pokucao sam, zazvao je po imenu. Kad je odgovor izostao, pritisnuo sam kvaku. Vrata su bila otključana. Moguće da je prestala zaključavati vrata otkad se doselila ovamo. Ipak, iz grada je, kao i ja - stare navike teško nestaju. Dok sam otvarao vrata, zapela su na hrpi omotnica koje su ležale na podu. Rasule su se u minijaturnoj Crowarez
Bosnaunited
lavini dok sam se progurao unutra i preko njih ušao u kuhinju. Bila je točno onakva kakvu sam je pamtio - zidovi boje limuna, čvrsto rustikalno pokućstvo i nekoliko sitnica koje su otkrivale da nije mogla sa sebe sprati sve tragove grada - električni sokovnik, čelični aparat za espresso i velika, dobro opskrbljena polica s vinima. Osim hrpe pošte, naizgled je sve drugo bilo u redu. Ali se u kući osjećao pljesniv, ustajali vonj, prošaran slatkim mirisom truloga voća. Dopirao je iz zemljane posude na borovoj komodi, upokojena mrtva priroda pocrnjelih banana, jabuka i naranči prekrivenih bjelkastom plijesni. Uvenuto cvijeće, potpuno neprepoznatljivo, mlohavo je visjelo preko ruba vaze na stolu. Ladica pokraj sudopera bila je napola otvorena, kao da ju je nešto prekinulo u trenutku kad se iz nje spremala izvući nešto. Nagonski sam je pošao zatvoriti, ali sam se zaustavio. Možda je otišla na odmor, pomislio sam. Ili je prezaposlena da bi se gnjavila bacanjem starog voća i cvijeća. Postojalo je bezbroj mogućih objašnjenja. Ipak, mislim da sam u tom trenutku znao, jednako kao i Linda Yates. Pomišljao sam da pregledam i ostatak kuće, ali sam se predomislio. O njoj sam već počeo razmišljati kao o mogućem poprištu zločina i znao da ću time moguće ugroziti postojeće dokaze. Umjesto toga, izišao sam. Sallyne koze bile su u zabranu straga. Bio je dovoljan jedan pogled da znam da se dogodilo nešto strašno. Nekoliko ih je još stajalo, izgladnjelo i slabo, ali je većina ležala na tlu, u nesvjestici ili mrtva. Uspjele su popasti gotovo svu travu iz zabrana, a kad sam prišao koritu za vodu shvatio sam da je suho kao barut. Nedaleko je ležalo crijevo kojim se očito punilo korito. Prebacio sam ga preko ruba korita i potražio drugi kraj pričvršćen za slavinu. Kad je voda zabubnjala po metalu korita, par koza dovuklo se tamo i počeo piti. Spremao sam se pozvati veterinara čim pozovem policiju. Izvukao sam mobitel, ali nije bilo signala. Oko Manhama prijem je bio očajno loš, te su se mobiteli, čak i u onim najboljim trenucima, ponašali nepredvidljivo. Udaljio sam se od zabrana i primijetio da je indikator signala oživio. Zamalo sam nazvao kad sam zamijetio malenu, tamnu pojavu, napola skrivenu zahrđalim plugom. Napet, napola znajući o čemu je riječ, uputio sam se tamo. U suhoj travi ležala je Bess, Sallyn border-koli. Izgledala je sićušno, prašnog i slijepljenog krzna. Potjerao sam muhe koje su pobjegle u potrazi za svježijim mesom i okrenuo se. Ali ne prije nego što sam vidio da je psu glava gotovo odrubljena. Vrućina kao da se pojačala u trenutku. Noge su me, nagonski, odvele do Land Rovera. Opro sam se porivu da uskočim u kabinu i odvezem se. Umjesto toga, smjestio sam se iza auta i nazvao. Dok sam čekao da se na policiji jave, promatrao sam zelenu mrlju šume otkuda sam maloprije izronio. Ne opet. Ne ovdje. Shvatio sam da iz telefona dopire neki glasić. Okrenuo sam leđa i kući i udaljenoj šumi. »Želim prijaviti nestalu osobu«, rekao sam.
Policijski inspektor bio je krupan, svadljiv tip, imenom Mackenzie. Bio je godinudvije stariji od mene. Prvo što sam primijetio bila su njegova abnormalno golema ramena. U usporedbi s njima, donji dio tijela djelovao je neproporcionalno - kratke noge, Crowarez
Bosnaunited
pričvršćene za nesvakidašnje sićušna stopala. Izgledao bi kao karikatura bodi-bildera, da nije bilo titrave crte trbuha i prijeteće nestrpljivosti zbog koje ga se moralo uzimati savršeno ozbiljno. Čekao sam pokraj auta dok su Mackenzie i narednik u civilu otišli pregledati psa. Nisu izgledali nimalo užurbano, gotovo nehajno su se uputili do tog mjesta. Ipak, sama činjenica da se ovdje, umjesto policajaca u odorama, našao glavni inspektor Središnjeg istražnog tima, bio je znak da slučaj shvaćaju ozbiljno. Vratio se i prišao mi dok je narednik ušao u kuću pregledati sobe. »Dakle, recite mi ponovno zašto ste došli.« Mirisao je na losion poslije brijanja, na znoj, i jedva primjetno na metvicu. Suncem opaljena ćela prosijavala se kroz prorijeđenu crvenu kosu, ali ničim nije odavao da mu je neugodno stajati na suncu. »Bio sam u blizini. Pa sam pomislio navratiti.« »Prijateljski posjet?« »Samo sam želio provjeriti je li sve u redu.« Lindu Yates namjeravao sam spomenuti samo ako bude neophodno. Kao njezin liječnik, morao sam pretpostaviti da mi je odala povjerljiv podatak - štoviše, nisam mislio da bi policajac snu pridavao neku veću pozornost. Trebao sam biti pametniji. Bila cijela ta priča iracionalna ili ne, Sally nije bilo doma. »Kad ste posljednji put vidjeli gospođicu Palmer?« upitao me Mackenzie. Razmislio sam. »Prije nekoliko tjedana.« »Možete li biti precizniji?« »Sjećam se da sam je vidio u pubu kad se spremala ljetna roštiljada - prije oko dva tjedna. Zatekla se tamo.« »S vama?« »Ne. Ali smo razgovarali.« Kratko. Bok, kako si? Dobro, već se vidimo. Gotovo beznačajno - kakve su već posljednje riječi. Ako su posljednje - podsjetio sam se. No, nisam više sumnjao. »Dakle, nakon sveg tog vremena, odjednom ste se odlučili navratiti danas.« »Maloprije sam čuo da je pronađeno tijelo. Želio sam provjeriti je li dobro.« »Zašto ste toliko sigurni da je riječ o ženskom tijelu?« »Nisam siguran. Ali sam mislio da ne škodi provjeriti je li Sally živa i zdrava.« »U kakvom ste odnosu?« »Prijatelji, pretpostavljam.« »Bliski?« »Baš i ne.« »Spavate s njom?« »Ne.« »Jeste li spavali s njom?« Želio sam mu odvratiti da gleda svoja posla. Doduše, upravo je to i činio. U takvim trenucima privatnost nije značila mnogo, što sam i predobro znao. »Nisam.« Crowarez
Bosnaunited
Promatrao me šutke. Uzvraćao sam mu pogled. Trenutak kasnije iz džepa je izvukao mentol-bombone. Dok je polagano trpao bombon u usta, zamijetio sam mu na vratu madež neobična oblika. Ne ponudivši me, vratio je bombone u džep. »Dakle, niste bili u vezi. Samo dobri prijatelji, je li tako?« »Poznavali smo se, to je sve.« »Usprkos tome, osjećali ste obvezu doći i provjeriti je ona dobro. Baš ona, nitko drugi.« »Živi ovdje sama. Imanje je prilično na osami, čak i po seoskim mjerilima.« »Zašto niste nazvali?« Zatekao me. »Nije mi palo na pamet.« »Ima li mobitel?« Odgovorio sam da ima. »Imate li njezin broj?« Imao sam ga u memoriji. Pronašao sam ga, znao što će me upitati i osjećao se kao idiot što se sam nisam sjetio. »Da nazovem?«, ponudio sam se, prije nego što je dospio išta reći. »Samo izvolite.« Osjećao sam kako me promatra dok sam čekao da se uspostavi veza. Pitao sam se što reći ako se javi. Istini za volju, nisam vjerovao da će se javiti. Na kući se otvorio prozor spavaće sobe. Narednik je izvirio. »Gospodine, u torbici zvoni mobitel.« Čuli smo slabu zvonjavu, titrav elektronski zvuk. Prekinuo sam. U kući su zamrli svi zvukovi. Mackenzie mu je kimnuo. »Sve je u redu, to smo bili mi. Nastavite.« Narednik je nestao. Mackenzie je protrljao bradu. »To ne dokazuje ništa«, rekao je. Nisam mu odgovorio. Uzdahnuo je. »Isuse, koja paklena vrućina.« Bio je to prvi znak da mu smeta. »Dođite, sklonimo se sa sunca.« Stali smo u sjenu kuće. »Znate li za kakvu rodbinu?« upitao je. »Nekoga tko bi mogao znati gdje je gospođica Palmer?« »Zapravo i ne. Imanje je naslijedila, ali koliko znam, ovdje nema nikakve rodbine.« »A prijatelji? Mislim, osim vas.« Možda je i imala nekoga, ali to nisam pouzdano znao. »Poznavala je ljude u selu. Ali, ne znam ni za koga ponaosob.« »Veze?« upitao je, promatrajući moju reakciju. »Žao mi je, ali ne bih znao.« Progunđao je nešto i pogledao na sat. »Dakle, što slijedi?« upitao sam. »Hoćete li provjeriti poklapa li se DNK tijela s uzorkom iz kuće?« Promatrao me. »Čini se da znate podosta o tome.« Osjećao sam da mi lice rumeni. »Zapravo i ne znam.« Crowarez
Bosnaunited
Bio sam presretan kad je skrenuo s teme. »Ne znamo još radi li se o poprištu zločina. Žena je možda nestala, možda i nije i to je sve. Ništa je ne povezuje s pronađenim tijelom.« »A pas?« »Mogla ga je ubiti neka životinja.« »Koliko sam primijetio, rana na grkljanu izgleda kao rez, a ne kao da je rastrgana. Načinjena je oštrim sječivom.« Ponovno me pogledao s poštovanjem, a ja sam proklinjao sam sebe zbog dugog jezika. Sad sam liječnik i ništa više. »Vidjet ćemo što će reći tipovi iz forenzike«, rekao mi je. »Bilo kako bilo, mogla ga je ubiti i sama.« »Valjda to ne mislite.« Naizgled se spremao odvratiti, ali se predomislio. »Ne. Ne mislim tako. No, jednako tako neću ni zaključivati naprečac.« Otvorila su se ulazna vrata. Narednik je izišao i odmahnuo glavom. »Ništa. Samo što svjetla gore u hodniku i dnevnoj sobi.« Mackenzie je kimnuo kao da je upravo očekivao nešto slično. »Doktore Hunter, nećemo vas više zadržavati. Netko će doći po vašu izjavu. I, molim vas, o ovome ne razgovarajte ni s kim.« »Naravno.« Trudio sam se ne osjećati zlovolju što se uopće usudio izjaviti to. On se već bio okrenuo i razgovarao s narednikom. Krenuo sam, zatim zastao. »Samo još nešto«, rekao sam. Mrzovoljno me pogledao. »Taj madež na vratu. Vjerojatno nije ništa, ali ne bi škodilo da ga odete pregledati.« Uputio sam se prema autu, a on me i dalje pratio pogledom.
Osjećajući se tupo, odvezao sam se do sela. Cesta me vodila pokraj Manhamskog jezera, plitke »stajaćice« koja je svake godine uzmicala pred navalom trstika. Površina je bila glatka kao zrcalo, uzburkana samo jatom gusaka koje je slijetalo na nju. Ni jezero, ni zagušeni rukavci i kanali koji su prosijecali močvaru nisu bili plovni, a bez rijeke u blizini Manham su zaobilazili turisti i brodovi koji su se ljeti jatili po ostatku Broadsa. Iako je selo od susjedstva dijelilo samo nekoliko milja, činilo se da ono pripada nekom drugom Norfolku, drevnijem, manje gostoljubivom. Okruženo šumom, vlažnim vrištinama i slabo isušivanom močvarom, pretvorilo se, doslovno i figurativno, u žabokrečinu. U selo bi navraćao tek poneki promatrač ptica, te je ostalo prepušteno samo sebi i tonulo sve dublje u samotinju, nalik kakvom nedruštvenom starkelji. Zvuči izopačeno, ali te je večeri suncem okupani Manham izgledao gotovo veselo. Lijehe oko crkve i na seoskoj livadi bili su udari boje toliko žarki da je boljelo. Taj, rijetki manhamski ponos i diku brižno su održavali stari George Mason i njegov unuk Tom, dvojica vrtlara koje sam vidio onog dana kad sam pristigao u selo. Na rubu tratine školska djeca cvijećem su okitila čak i Mučenikov kamen. Bio je to godišnji događaj ukrašavanje starog mlinskog kamena na kojem su, navodno, u šesnaestom stoljeću, ženu kamenovali njezini susjedi. Legenda je glasila da je neko dijete izliječila od paralize i završila optužena za čaranje. Henry se sprdao da se samo u Manhamu mučenički umire zbog dobroga djela i tvrdio da obojica iz toga možemo izvući pouku. Crowarez
Bosnaunited
Nije mi se odlazilo kući, pa sam se uputio do ordinacije. Često sam tamo odlazio, čak i kad nisam morao. Povremeno bih se u kućici osjećao samotno, dok je u velikoj kući vladao bar nekakav privid posla. Ušao sam kroz stražnja vrata koja su vodila u odvojenu kliniku. Kao recepcija i čekaonica služio je stari staklenik, vlažan i zagušen biljkama koje je Janice s ljubavlju uzgajala. Dio prizemlja bio je preuređen kao Henryjev stan, samo što se taj prostor nalazio na drugom kraju kuće, dovoljno, a i previše velike da se u nju smjestimo svi redom. Običavao sam se smjestiti u njegovu staru ordinaciju i nakon što bih za sobom zatvorio vrata, miris starog drveta i pčelinjeg voska djelovao je umirujuće. Iako sam je koristio gotovo svaki dan otkako sam stigao, prostorija je i dalje više bila destilat Henryjeve osobnosti - staro ulje za oružje, sekreter i kožom presvučena kapetanska fotelja. Police su bile prepune njegovih starih medicinskih priručnika i časopisa, ali i tema manje bliskih seoskom liječniku opće prakse. Bila su tu Kantova i Nietzscheova djela, zatim cijela polica isključivo posvećena psihologiji - jednom od Henryjevih omiljenijih hobija. Moj jedini doprinos bio je računalni zaslon koji je tiho zujao na stolu, inovacija na koju je Henry nevoljko pristao nakon višemjesečnih uvjeravanja. Nikad se nije dovoljno opravio da bi ponovno radio puno radno vrijeme. Baš kao i njegova kolica, i moj se ugovor na određeno vrijeme pretvorio u nešto trajnije. Prvo smo ga produžili, a zatim ga, kad je postalo očito da više sam neće moći voditi praksu, promijenili u partnerski sporazum. Čak je i stari Land Roverov Defender koji sam vozio nekoć pripadao njemu. Bio je to izlupan, stari automatik, nabavljen nakon nesreće u kojoj je ostao oduzet i u kojoj je poginula njegova supruga Diana. Kupujući ga želio je otkriti svoje namjere, ne odbacujući nadu da će jednom, ponovno moći voziti - i hodati. Nikad nije uspio. Niti će ikad uspjeti, kako su ga uvjeravali liječnici. »Idioti. Navuku bijelu kutu i misle da su dragi Bog«, režao je. Naposljetku je čak i Henry morao prihvatiti da su u pravu. Tako sam naslijedio ne samo Land Rover, nego, malo pomalo, i najveći dio njegove prakse. U početku smo posao dijelili manje-više napola, no vremenom sam počeo preuzimati sve veći i veći dio. Što nije spriječilo da ga većina i dalje smatra »pravim doktorom« - za što sam prestao mariti još odavno. Kad je u pitanju bio Manham, i dalje sam bio pridošlica, što ću vjerojatno dovijeka i ostati. U popodnevnoj vrelini pokušavao sam pregledati nekoliko medicinskih internetskih stranica, no nisam se mogao usredotočiti. Ustao sam i otišao otvoriti francuske prozore. Ventilator na stolu zujao je, bučno kovitlao ustajali zrak ne uspijevajući ga ohladiti. Čak i uz otvorene prozore, razlika je bila čisto psihološke naravi. Zagledao sam se preko uredno održavanog vrta. Kao i sve ostalo i vrt je presahnuo grmlje i trava gotovo su vidljivo venuli od vrućine. Jezero je dopiralo točno do granice vrta gdje ga je samo niski kej štitio od neizbježnih zimskih poplava. Uz mali mol stajao je vezan Henryjev stari brodić. Tek malo veći od već slavnog čamca s veslima, no Manhamsko jezero nije bilo dovoljno duboko za ništa veće. Teško bi ga se moglo usporediti s Kanalom i zbog dijelova preplitkih ili zaraslih u trsku, no obojica smo unatoč svemu uživali u plovidbi. No, danas nije bilo šanse da podignem jedro. Jezero je bilo toliko mirno da se nije pokretalo ništa. Činilo mi se da ga samo čuperak trske u daljini odvaja od neba. Samo ravnina i voda, praznina koja, ovisno o raspoloženju, može odmarati ili tjerati u beznađe. Crowarez
Bosnaunited
U tom trenutku nije me odmarala. »Učinilo mi se da sam te čuo.« Okrenuo sam se u trenu kad se Henry uvezao u sobu. »Sređivao sam neke sitnice«, rekao sam, skrećući odlutale misli. »Ovdje je kao u paklu«, promrmljao je, zaustavljajući se pred ventilatorom. Osim nogu koje nije koristio, izgledao je kao slika zdravlja; žućkastobijela kosa ponad osunčanog lica, prodorne tamne oči. »Kakva je to priča da su Yatesovi dječaci pronašli tijelo? Janice je sva brujala kad mi je donijela ručak.« Nedjeljom bi Janice najčešće donijela pokriveni tanjur s onim što je skuhala sebi. Henry je tvrdio da je savršeno sposoban i sam skuhati nedjeljni ručak, ali sam primijetio da se baš ne brani rukama i nogama. Janice je kuhala dobro i nekako sam naslućivao da njezini osjećaji prema Henryju nadilaze kućedomaćinske dužnosti. Budući da je bila neudata, pretpostavljao sam da odbojnost prema njegovoj pokojnoj supruzi većinom proistječe iz ljubomore, unatoč tome što je nekoliko puta spomenula neki stari skandal. Jasno sam joj dao na znanje da ne želim znati. Čak i da Henryjev brak nije bio onako idiličan kakvog ga se prisjećao, nije me zanimalo prekapati po starim tračevima. No, nije me iznenadilo što je Janice saznala za tijelo. Dosad o tome bruji zacijelo već pola sela »U Farnhamskoj šumi«, rekao sam. »Neki pticoljubac, vjerojatno. Vuče se s ruksakom po toj vrućini.« »Vjerojatno.« Ton moga glasa podigao mu je tamne obrve. »A što drugo? Nemoj mi reći da je možda ubojstvo. To bi stvarno oživjelo stanje!« Smiješak mu je izblijedio kad se nisam pridružio veselju. »Nešto mi govori da se ne treba šaliti s tim.« Ispričao sam mu da sam otišao do kuće Sally Palmer, nadajući se da ću, razgovarajući o tome, nekako umanjiti mogućnost. Nije mi uspjelo. »Blagi Isuse«, mračno je rekao Henry nakon što sam završio. »Policija misli da bi mogla biti ona?« »Nisu se izjasnili. Mislim da je prerano.« »Bože, kakva strahota.« »Možda nije ona.« »Ne, naravno da nije«, složio se. Doduše, jasno sam vidio da u te riječi ne vjeruje nimalo više od mene. »Ne znam kako ti, ali meni bi piće dobro došlo.« »Hvala, preskočit ću rundu.« »Čuvaš se za Janjca?« Crno janje bio je jedini pub u selu. Često sam odlazio tamo, ali sam znao da će glavna tema večeras biti ona u koju nisam želio zadirati. »Ne, mislim da ću večeras ostati doma«, rekao sam mu. Živio sam u staroj kamenoj kući na rubu sela. Kupio sam je kad je postalo jasno da ću ipak ostati više od šest mjeseci. Henry mi je tekao da sam dobrodošao kod njega, sam Bog zna da je kuća dovoljno velika. Moja kućica komotno bi se smjestila u vinski podrum. No, bio sam spreman preseliti se u svoj dom, osjetiti da puštam korijenje, da Crowarez
Bosnaunited
nisam više podstanar. Naime, ma koliko uživao u novom poslu, nisam želio živjeti s njim. Bilo je trenutaka kad sam se dobro osjećao zatvorivši vrata i udaljivši se od svega, nadajući se da, bar nekoliko sati, neće zvoniti telefoni. Bio je to jedan od tih trenutaka. Dok sam se vozio doma, nekoliko ljudi išlo je stazom prema crkvi na večernju misu. Vikar Scarsdale stajao je na vratima. Bio je postariji, strog i nisam mogao hiniti da mi je drag. No, ovdje je već bio godinama i imao odanu, iako malobrojnu pastvu. Mahnuo sam rukom na pozdrav Judith Sutton, udovici koja je živjela s odraslim sinom Rupertom, pretilim divom koji se vječno vukao dva koraka za svojom dominantnom majkom. Ona je razgovarala s Leejem i Marjory Goodchild, sjajnim parom hipohondara, redovnim posjetiteljima ordinacije. Smatrali su me liječnikom na danonoćnom dežurstvu, te sam se ponadao da me neće zaustaviti zbog neobvezatne konzultacije. Ove večeri nisu me zaustavili ni oni, ni itko drugi. Parkirao sam na sprženome tlu uz kućicu i ušao. Unutra je bilo zagušljivo. Otvorio sam prozore širom i iz hladnjaka izvukao pivo. Možda i nisam želio otići do Janjca, ali mi je piće trebalo. Zapravo, shvativši koliko mi očajnički treba, vratio sam pivo u hladnjak i umjesto toga natočio si džin-tonik. U čašu sam ubacio nešto leda, dodao malo limuna i ispio ga za drvenim stolićem u stražnjem vrtu. Vrt je preko polja gledao na šume, ali pogled nije bio toliko lijep kao iz ordinacije, niti je krajobraz izazivao toliko strahopoštovanje. Bez žurbe sam ispio džin, zatim sam pripremio omlet i pojeo ga vani. Vrućina je napokon jenjavala. Sjedio sam za stolom dok je nebo polagano tamnjelo i zvijezde se sramežljivo počele pokazivati. Pomislio sam na ono što se zbiva nekoliko milja dalje. Glavna aktivnost odvijat će se u nekoć spokojnom području, tamo gdje su Yatesovi dječaci otkrili tijelo. Trudio sam se vizualizirati Sally Palmer negdje na sigurnom, kako se smije, kao da ću samim razmišljanjem promijeniti stvarnost. Ne znam zašto, ali mi je njezina slika bježala iz misli. Odgađajući trenutak kad ću otići u krevet i suočiti se sa snom, ostao sam vani sve dok nebo nije poprimilo boju indiga, prošaranog blistavim treperenjem zvijezda, tim nasumičnim semaforima već davno mrtvih točkica svjetla.
Probudio sam se s trzajem, mokar od znoja, boreći se za zrak. Osvrtao sam se oko sebe, ne znajući gdje sam. Zatim mi se vratila svijest. Bio sam gol, stajao pokraj otvorenog prozora spavaće sobe; prozorska daska zarila mi se u butine dok sam se naginjao u prostor. Nesigurno sam uzmaknuo i sjeo na krevet. Izgužvane bijele plahte gotovo su sjale pod mjesečinom. Suze su mi se sporo sušile na licu dok sam čekao da mi se bilo vrati u normalu. Ponovno sam sanjao. San je bio strašan. Kao i uvijek, toliko živ da je buđenje djelovalo kao privid, a san kao stvarnost. To je bio onaj najokrutniji dio. Zato što su Kara i Alice, moja supruga i šestogodišnja kći, u snovima bile žive. Jasno sam ih vidio, govorio s njima. Dodirivao ih. U snovima sam mogao vjerovati da posjedujemo i budućnost, ne samo prošlost. Strahovao sam od snova. Ne onako kako se čovjek plaši noćnih mora; u njima samima nije bilo ništa strašno. Upravno suprotno. Crowarez
Bosnaunited
Strahovao sam od snova zato što sam se morao probuditi. Zatim je slijedio udar bola, šok gubitka - jednako svježi kao i onda kad se sve zbilo. Često sam se budio negdje drugdje; moje mjesečarsko tijelo kretalo se neovisno o svijesti. Stajao bih, baš kao i sad, pokraj otvorenog prozora ili na vrhu strmih, nemilosrdnih stuba, ne pamteći kako sam dospio tamo, ni kakvo me podsvjesno stremljenje vodilo. Zadrhtao sam unatoč neugodnoj vrelini noćnog zraka. Začuo sam samotni lisičji lavež. Nešto kasnije legao sam i zurio u strop sve dok sjene nisu izblijedile i tama se povukla.
Crowarez
Bosnaunited
MAGLA SE I DALJE VUKLA S močvara kad je mlada žena zatvorila kućna vrata i uputila se na jutarnje trčanje. Lyn Metcalf trčala je atletskom lakoćom. Istegnuće u listu dobro je prolazilo, ali je isprva bila oprezna, trčeći opušteno, ne prebrzo, uputivši se uskom stazom od kuće. Nešto niže skrenula je na zaraslu stazu koja je preko močvarnog zemljišta vodila prema jezeru. U trku su je po nogama šibale duge vlati, još vlažne i hladne od rose. Duboko je udahnula, uživajući. Bio ponedjeljak ujutro ili ne, ovo je najbolji mogući početak novog tjedna. Bilo joj je to najdraže doba dana, prije nego što mora početi brinuti o računovodstvu farmi i malih poduzetnika koji su s prezirom primali njezine savjete, prije nego što bi dan poprimio manje optimistično obličje, prije nego što su ga drugi ljudi stigli ukaljati. Sve je bilo svježe i bistro, sve se svodilo na ritmične udarce njezinih stopala po stazi i jednoličan zvuk disanja. U trideset prvoj godini života Lyn se ponosila formom. Ponosila se disciplinom koja ju je održavala u formi, što je značilo da i dalje dobro izgleda u uskim hlačicama i odrezanoj majici. Doduše, to ne bi priznala nikome - uživala je u tome i to joj je olakšavalo sve. Uživala se naprezati, provjeriti vlastite granice i zatim ih pokušati prijeći. Ako postoji bolji početak dana od obuvanja tenisica i prelaženja milja i milja dok svijet oživljava oko nje, onda ga tek mora otkriti. Dobro, naravno, osim seksa. No, odnedavna je i iz seksa nestalo one istinske žestine. Još je bio dobar; gledajući Marcusa dok pod tušem sa sebe skida gipsani prah, i dok mu voda dlake na tijelu pretvara u vidrino krzno, još bi osjetila leptiriće u utrobi. No, kad se iza svega toga, iza užitaka, skrivalo nešto drugo, to drugo nekako im je otupljivalo zadovoljstvo. Osobito kad se to drugo svodilo na ništa. Dosad. Preskočila je duboku kolotečinu na stazi ne gubeći korak, pazeći da ne ispadne iz ritma. Ispasti iz ritma, pomislila je tužno. Daj Bože. Kad su u pitanju bili ritmovi, tijelo joj je bilo točno kao štoperica. Svaki mjesec, bez greške, gotovo u dan, potekao bi omraženi, mlaz krvi, najavljujući svršetak još jednog ciklusa i svježe razočaranje. Liječnici su govorili da su oboje savršeno u redu. Samo što nekima treba dulje nego drugima nitko ne zna zašto. Trudite se, govorili su im. I tako su se trudili, isprva žarko, smijući se što su dobili liječničko odobrenje da čine nešto u čemu su uživali oboje. Kao da radimo na recept, sprdao se Marcus. No, šale su vremenom uminule; zamijenilo ih je nešto što se još ne bi moglo nazvati beznađem. Još ne. Ipak, stvarao se zametak osjećaja. I počeo je zatamnjivati sve ostalo, kaljati svaki vid njihove veze. Što nijedno od njih nije priznavalo. Ali, osjećaj je postojao. Znala je da Marcus teško podnosi već i činjenicu da svojim malim računovodstvenim servisom zarađuje više od njega, građevinca. Optužbe se još nisu čule, ali se pribojavala da bi moglo doći i do toga. Znala je da je sposobna napasti kao i Marcus. Izvana gledano, tješili su se međusobno da nema razloga za brigu, da nema potrebe žuriti. No, trudili su se već godinama, za četiri godine navršit će trideset pet, trenutak koji je već odavno proglasila onim posljednjim. Još četrdeset osam menstruacija. To joj je zvučalo zastrašujuće blizu. Još četrdeset osam mogućih razočaranja. Samo, ovaj mjesec bilo je drugačije. Ovaj Crowarez
Bosnaunited
mjesec razočaranje je kasnilo tri dana. Brzo je prigušila navalu nade koju je oćutjela. Prerano je. Čak ni Marcusu nije rekla da nije dobila. Nije potrebno bezrazložno mu buditi nadu. Još nekoliko dana, pa će nabaviti test. Samo to bilo je dovoljno da joj načini čvor u želucu. Trči, ne misli, naredila si je strogo. Sunce je izlazilo, pržeći nebo pred njom. Staza je vodila uz jezero, presijecala kroz trstike, prema tamnoj masi šume. Magla se sporo valjala nad vodom, kao da će svaki tren planuti. Riba je iskočila iz vode i nevidljivim pljeskom prekinula tišinu. Obožavala je to. Obožavala je ljeto, obožavala okoliš. Iako se ovdje rodila, otišla je studirati, putovala svijetom. I uvijek se vraćala. Božja zemlja, običavao je govoriti njezin otac. U Boga nije vjerovala, zapravo i ne, ali je znala što je mislio reći. Približavala se omiljenom dijelu rute. Staza se račvala u šumu, Lyn je pratila put. Usporila je korak dok su se krošnje zatvarale povrh nje, skrivajući je sjenama. U slabom svjetlu lako je mogla posrnuti preko korijenja. Upravo je tako i istegnula nožni mišić te je prošlo više od dva mjeseca prije nego što je ponovno mogla potrčati. Nisko je sunce već počelo probijati polumrak, pretvarajući lisnatu kupolu u sjajnu čipku. Bila je to stara šuma, divljina prepuna puzavicama prekrivenih trupaca i izdajničkih komada močvarnoga tla. Probijati se kroz nju značilo je vijugati stazicama koje su neoprezne mogle odvući u njezinu nutrinu. Netom što su se uselili u kuću. Lyn je pogriješila i pošla istraživati tijekom jednog od svojih jutarnjih treninga. Prošli su sati prije nego što je, pukom srećom, izbila na poznatu joj stazu. Marcus je poludio od bijesa kad se konačno vratila. Otad se i na odlasku i na povratku držala iste staze. Na pola puta njezinih šest milja nalazila se malena čistina s menhirom u središtu. Kamen je možda nekoć pripadao krugu, ili je bio samo ostatak dveri. Nitko to nije znao. Nakon što su ga obrasli lišajevi i trava, njegove povijest i tajne davno su utonule u zaborav. Ipak, bio je to dobar putokaz, te je Lyn već prešlo u običaj dodirnuti njegovu grubu površinu prije nego što krene natrag. Čistina nije bila daleko, još najviše nekoliko minuta. Dišući duboko i ravnomjerno, Lyn je razmišljala o doručku ne bi li se time natjerala da ubrza. Nije sa sigurnošću znala u kojem je trenutku osjetila nelagodu. Više kao sve snažniju budnost, iskonsko upozorenje koje se konačno uvuklo u svijest. Odjednom joj se šuma učinila neprirodno tihom. Prijetećom. Udarci njezinih koraka na stazi zvučali su preglasno u toj tišini. Trudila se otjerati osjećaj, ali se taj nije predavao. Jačao je. Oprla se porivu da se osvrne. Koji joj je vrag? Kao da posljednje dvije godine skoro svakog jutra nije trčala tamo. Još je ništa nije tako smetalo. Sad je osjećala smetnju. Zatiljak joj se naježio, kao da je nešto promatra. Ne budali, rekla je sebi. Ipak, sve jače osjećala je poriv da se osvrne. Nije skidala pogled sa staze. Od živih bića vidjela je samo jelena. No, ovo se nije činilo kao jelen. Zato što nije. Ma, nije ništa. Bujna mašta. Menga ti kasni tri dana i sad te to obuzelo. Ta ju je primisao omela, ali samo nakratko. Usudila se osvrnuti na trenutak, imala vremena vidjeti samo tamne grane i stazu koja je nestajala iz vida prije nego što je nogom udarila u nešto. Posrnula je, zalamatala rukama pokušavajući vratiti ravnotežu; srce joj je luđački tuklo kad se krajnjim naporom uspjela održati uspravno. Glupačo! Čistina je bila pred njom, suncem ispjegana oaza u zarasloj šumi. Pojurila je, dlanom udarila po gruboj površini menhira i brzo se okrenula. Ništa. Samo stabla, sjenovita, pomalo prijeteća. Crowarez
Bosnaunited
Što si očekivala? Vilenjake! Unatoč tome nije napustila čistinu. Ptice su mučale, bube su utihnule. Šuma kao da je, u zamišljenoj šutnji, zadržavala dah. Lyn se odjednom uplašila prekinuti to, odbijala je napustiti pribježište čistine, osjetiti da je stabla ponovno okružuju. I što češ sad? Cijeli dan prosjediti ovdje? Ne razmišljajući ni trenutka, odgurnula se od kamena. Za pet minuta ponovno će se naći na otvorenom. Polja, jezero, nebo. Zamislila je prizor. Nemir je još tinjao, ali sve slabije. Sjenovita šuma postajala je sve svjetlija, sunce joj je osvjetljavalo put. Počela se opuštati i tada je spazila nešto na tlu pred sobom. Zastala je nekoliko stopa dalje. Posred staze, nalik žrtvi, ležao je mrtvi kunić. Ne, nije kunić. Divlji zec, krvlju slijepljenog mekog krzna. Prije ga nije bilo tamo. Lyn se brzo osvrnula oko sebe, no stabla joj nisu ponudila odgonetku. Zaobišla ga je i dala se u trk. Lisica, govorila je sebi, vraćajući se u ritam. Sigurno ju je zatekla u lovu. Samo lisica ne bi, bez obzira na smetnju, odbacila plijen. Štoviše, zec nije izgledao kao da je bačen. I.ežao je kao da... Kao da ga je netko smišljeno ostavio tamo. To je glupo. Potjerala je tu misao i nastavila trčati. Tada se našla na rubu šume, na čistini, s jezerom pred sobom. Zebnja koju je osjećala samo nekoliko minuta prije jenjavala je, slabeći svakim korakom. Na suncu je izgledala besmisleno. Čak i blesavo. Njezin suprug Marcus kasnije će se prisjetiti da su, kad je ušla, na radiju emitirali lokalne vijesti. Dok je spuštao kruh u toster i rezao bananu, rekao joj je da su, samo nekoliko milja dalje, pronašli tijelo. U tom trenutku vjerojatno je povezao činjenice, još tada, jer mu je ispričala o tome da je pronašla mrtvog zeca. On se samo nasmijao i šalio se na račun njezinog straha. Kad je toster izbacio kruh, oboje su cijeli taj događaj smatrali beznačajnim. Kad se vratila iz tuša, cijelu priču nisu više ni spomenuli.
Crowarez
Bosnaunited
KAD JE MACKENZIE PRISTIGAO, već sam napola bio dovršio jutarnju smjenu u ordinaciji. Janice mi je to javila, noseći karton sljedećeg pacijenta. Uzbuđeno je raskolačila oči. »Traži vas neki policajac. Viši inspektor Mackenzie.« Što me i nije iznenadilo. Zagledao sam se u karton. Ann Benchley, osamdesetogodišnjakinja, kronični artritis. Redovna. »Koliko ih je još ostalo«, upitao sam, odgađajući susret. »Nakon nje, još troje.« »Recite mu da ću brzo završiti. I gospodi Benchley recite da može ući.« Izgledala je iznenađeno, ali nije komentirala. Sumnjao sam da u selu postoji itko tko ne zna da je jučer otkriveno tijelo. No, dosad, bar naizgled, nitko to nije povezao sa Sally Palmer. Pitao sam se koliko će potrajati takvo stanje. Sve dok Janice nije izišla, pravio sam se da proučavam bilješke. Znao sam da Mackenzie ne bi došao da nije važno, i nekako sam sumnjao da među jutarnjim pacijentima ima hitnih slučajeva. Nisam točno znao zašto ga puštam čekati - osim iskonske nespremnosti da čujem što god imao reći. Trudio sam se ne razmišljati o tome što bi to moglo biti - pregledavao sam sljedeću pacijenticu. Sućutno sam promatrao dok mi je gospoda Benchley pokazivala svoje skvrčene šake, ispisujući joj novi recept ispuštao utješne i potpuno nekorisne zvukove koje se od mene očekivalo čuti i neodređeno se nasmiješio dok je zadovoljno šepala van. Nakon toga sam pomislio da ne mogu više odlagati. »Uvedite ga«, rekao sam Janice. »Ne izgleda pretjerano sretan«, upozorila me. Uistinu, Mackenzie nije djelovao pretjerano sretno. Lice mu se zarumenjelo od gnjeva, okrutno je izbacio donju čeljust. »Ljubazno od vas što ste me primili, doktore Hunter«, izjavio je, ne trudeći se skrivati sarkazam. Nosio je kožnu mapu. Nepozvan, sjeo je nasuprot meni i položio je u krilo. »Inspektore, kako vam mogu pomoći?« »Moram raščistiti samo nekoliko detalja.« »Jeste li identificirali tijelo?« »Nismo još.« Izvukao je kutiju mentol-bombona i jedan ubacio u usta. Čekao sam. Poznavao sam dovoljno policajaca tako da mi nisu smetale njihove igre. »Nisam vjerovao da danas postoje ovakva mjesta. Znate, malena, s obiteljskim liječnikom, kućnim posjetima, znate«, rekao je, osvrćući se uokolo. Pogled mu se zaustavio na policama s knjigama. »Mnogo naslova iz psihologije, koliko vidim. Zanimate se?« »Nisu moje, pripadaju partneru.« Crowarez
Bosnaunited
»A. Dakle, koliko ukupno pacijenata imate?« Pitao sam se što točno smjera. »Zajedno, petsto, možda šesto.« »Toliko?« »Selo jest maleno, ali je veliko područje.« Kimnuo je, kao da se radi o najnormalnijem razgovoru. »Drugačije nego opća praksa u gradu.« »Pretpostavljam.« »Nedostaje li vam London?« Znao sam što se sprema. I nisam se iznenadio. Samo sam osjetio neko breme na ramenima. »Možda bi bilo bolje da mi kažete što želite.« »Nakon našeg jučerašnjeg razgovora malo sam istražio. Znate, ipak sam policajac.« Hladno me promatrao. »Doktore Hunter, imate impresivnu biografiju. Koju se teško može povezati sa seoskim doktorom.« Otvorio je mapu i teatralno počeo kopati po papirima. »Diplomirao medicinu, zatim upisao doktorat iz antropologije. Prema ovim podacima, prilično uspješan. Nakon toga, specijalizacija u Sjedinjenim Državama na Sveučilištu Tennessee i povratak u Britaniju s titulom specijalista za forenzičnu antropologiju.« Nakrivio je glavu. »Istini za volju, nisam bio siguran što točno znači forenzična antropologija - a policajac sam već dvadeset pet godina. Naravno, ono ‘forenzično’ nije mi stvaralo probleme. Samo, antropologija? Oduvijek sam mislio da se svodi na izučavanje starih kostiju. Nešto kao arheologija. Eto, kako vrijeme pregazi čovjeka.« »Ne bih vas želio požurivati, ali pacijenti me čekaju.« »Neću duljiti ništa više nego što je potrebno. No, dok sam kopao po internetu, pronašao sam i neke vaše članke. Zanimljivi naslovi.« Izvukao je papir. Uloga entomologije u analizi razdoblja nakon smrti. Kemija raspadanja ljudskog organizma. Spustio je papir. »Prilično stručni napisi. I zato sam nazvao prijatelja, radi u Londonu. Inspektor u Gradskoj. Pokazalo se da je čuo za vas. Zamisli ti iznenađenja - čini se da ste radili kao policijski savjetnik na priličnom broju istraga ubojstava. U Engleskoj, u Škotskoj, čak i u Sjevernoj Irskoj. Poznanik mi je rekao da ste jedan od samo nekoliko ovlaštenih forenzičnih antropologa u državi. Da ste radili na masovnim grobnicama u Iraku, Bosni i Kongu. Dalje nabrajajte sami. Tvrdi da ste priličan znalac kad su u pitanju ljudski ostaci. Ne samo kad je u pitanju identifikacija, nego i kad je riječ o trenutku ubojstva i uzroku smrti. Rekao je da vi nastavljate tamo gdje svoj posao završavaju patolozi.« »Postoji li neka bit priče?« »Bit priče glasi da si ne mogu objasniti zašto ste sve to jučer prešutjeli. Kad ste saznali da smo pronašli tijelo, kad ste pronašli indicije da bi se moglo raditi o ovdašnjoj ženi, kad ste znali da je što je prije moguće želimo identificirati.« Glas mu je bio miran iako mu je lice porumenjelo kao nikad prije. »Moj prijatelj iz londonske policije strašno se dobro zabavljao. Eto mene, glavnog istražitelja u slučaju ubojstva, u društvu jednog od vodećih forenzičnih stručnjaka u državi koji se pravi da je doktor opće prakse.« Nisam dopustio da me iz takta izbaci spoznaja da je slučaj konačno proglasio ubojstvom: »Ne pravim se da sam doktor opće prakse.« »Ali to nije sve što ste. Zašto tolika tajnovitost?« Crowarez
Bosnaunited
»Zato što sad nije važno ono čime sam se nekoć bavio. Sad sam liječnik.« Mackenzie me promatrao očito se trudeći otkriti šalim li se ili ne. »Nakon toga, obavio sam još nekoliko razgovora. Znam da ovdje u općoj praksi radite tri godine. Prije toga bili ste do grla u forenzičnoj antropologiji i ovamo stigli nakon što su vam supruga i kći poginule u sudaru. Pijani vozač drugog vozila prošao je bez ozljeda.« Nepomično sam sjedio. Mackenzie je bio dovoljno pristojan da hini nelagodu. »Ne želim kopati po starim ranama. Da ste jučer bili iskreni, možda danas to ne bi bilo potrebno. Bit priče glasi da trebamo vašu pomoć.« Znao sam da želi da ga pitam kakvu, ali sam preskočio pitanje. Unatoč tome, nastavio je. »Stanje trupla otežava identifikaciju. Znamo da je ženskoga spola, ali to je sve. I sve dok ga ne identificiramo, slučaj je prilično nategnut. Ne možemo otpočeti propisnu istragu ubojstva ako sa sigurnošću ne znamo tko je žrtva.« Progovorio sam: »Rekli ste ‘sa sigurnošću’. Još niste potpuno sigurni, točno?« »Još nismo uspjeli ući u trag Sally Palmer.« Unatoč tome što sam očekivao, potreslo me čuti potvrdu. »Nekoliko ljudi prisjeća se da ju je vidjelo na roštiljadi u pubu, ali dosad nismo pronašli nikoga tko ju je vidio nakon toga«, nastavio je Mackenzie. »Otad je prošlo gotovo dva tjedna. Uzeli smo uzorke DNK s tijela i iz kuće, ali rezultati stižu tek za tjedan dana.« »Što je s otiscima prstiju?« »Nema šanse. Ne možemo odrediti radi li se o raspadanju, ili su smišljeno uklonjeni.« »U tom slučaju, zubni karton.« Odmahnuo je glavom. »Za usporedbu nemamo dovoljno zuba.« »Razbijeni su?« »Moglo bi se reći. Možda namjerno da nam se oteža identifikacija tijela, ili samo kao posljedica ranjavanja. Još ne znamo.« Protrljao sam oči. »Dakle, definitivno je ubojstvo?« »Ubijena jest, to svakako«, rekao je mračno. »Truplo je previše raspadnuto da bismo mogli odrediti je li pritom seksualno zlostavljana, ali pretpostavljamo da vjerojatno jest. Nakon toga, netko ju je ubio.« »Kako?« Ne odgovorivši, iz mape je izvukao veliku omotnicu i bacio je na stol. Iz nje su izvirili sjajni rubovi fotografija. Ruka mi je pošla prema njima prije nego što sam shvatio što činim. Odgurnuo sam omotnicu. »Ne bih, hvala.« »Mislio sam da želite pogledati sami.« »Već sam vam rekao da ne mogu pomoći.« »Ne možete ili nećete?« Odmahnuo sam glavom. »Oprostite.« Promatrao me još nekoliko trenutaka, zatim je naglo ustao. »Zahvaljujem na Crowarez
Bosnaunited
vašem vremenu, doktore Hunter.« Glas mu je bio hladan. »Zaboravili ste.« Pružio sam mu omotnicu. »Zadržite je. Možda kasnije poželite pogledati.« Izišao je. Omotnicu sam još držao u ruci. Samo sam trebao istresti fotografije. Umjesto toga, otvorio sam ladicu i bacio je unutra. Zatvorio sam ladicu i zamolio Janice da mi pošalje sljedećeg pacijenta. Unatoč tome, omotnica me pratila ostatak jutra. Osjećao sam kako me privlači tijekom svih razgovora, svih pregleda. Nakon što je i posljednji pacijent za sobom zatvorio vrata, pokušao sam skrenuti misli sređujući kartone. Kad sam završio i s njima, ustao sam i zurio kroz francuske prozore. Dvije kućne posjete i ostatak popodneva je moj. Da sam osjetio i ćuh vjetra, izveslao bih čamcem na jezero. No, voda bi me smirila jednako kao što sam se osjećao sada, na suhome. Kad mi je Mackenzie izvukao prošlost, osjećao sam se neobično tupo. Kao da je govorio o nekom drugom. Na neki način, i jest. Neki drugi David Hunter zadro je u tajnovitu kemiju smrti, vidio konačne posljedice bezbrojnih nasilnih djela, spoja nesreće i prirode. Lubanju pod kožom promatrao sam kao nešto prirodno, ponoseći se spoznajom da je tog postojanja svjesna još samo šaćica ljudi. Niz događaja koje je ljudsko tijelo prolazilo nakon što ga napusti život za mene gotovo da i nije imao tajni. Bio sam prisan sa svim oblicima raspadanja, mogao izračunati njegovo napredovanje ovisno o vremenskim uvjetima, sastavu tla, godišnjim dobima. Mračno, istina, ali neophodno. Kao kakav mag uživao sam identificirati kada, kako i tko. Nikad nisam zaboravljao da imam posla s ljudskim bićima. No, samo u nekom apstraktnom smislu - te strance upoznao sam tek u smrti, ne u životu. I onda je nestalo ono dvoje ljudi koje sam volio više od svega na ovome svijetu. Suprugu i kćer u trenutku je usmrtio pijanac koji se bez i najmanje ozljede izvukao iz udesa. I Kara i Alice su se u jednom trenutku preobrazile iz živih, živućih pojedinaca u mrtvu organsku tvar. A ja sam znao - znao - točno kakvu će fizičku metamorfozu proći gotovo iz sata u sat. No to mi nije odgovorilo na jedno jedino pitanje koje me opsjelo i na koje sve moje znanje nije uspijevalo ni početi tražiti odgovor. Gdje su? Što se zbilo sa životom koji je prebivao u njima? Kako sva ta životnost, duh, jednostavno prestaju postojati? Nisam znao. A to neznanje bilo je više nego što sam mogao podnijeti. Kolege i prijatelji bili su puni razumijevanja, ali ja nisam mario. Rado bih bio uronio u posao, samo što me taj neprekidno podsjećao na vlastiti gubitak i na pitanja na koja odgovori nisu stizali. Stoga sam pobjegao. Okrenuo leđa svemu što sam poznavao, obnovio stara medicinska znanja i skrio se ovdje, miljama daleko. Ako si već nisam podario novi život, onda sam uspio stvoriti novu karijeru. Onu u kojoj sam se bavio živima, ne mrtvima, u kojoj sam bar mogao pokušati odgoditi tu konačnu transformaciju iako je nisam nimalo bolje razumijevao. I išlo mi je. Sve dosad. Vratio sam se do stola i otvorio ladicu. Izvukao sam fotografije i okrenuo ih poleđinom uvis. Pogledat ću i vratiti ih Mackenzieu. Time se ni na što ne obvezujem, razmišljao sam - tada sam ih okrenuo. Nisam znao kako bih se trebao osjećati, ali nipošto nisam očekivao toliku Crowarez
Bosnaunited
bliskost. Ne zbog onoga što su prikazivale - Bog zna da su takvi prizori dovoljno potresni. Ne; samo promatranje bilo je kao korak unatrag u vremenu. Nesvjestan, počeo sam ih proučavati, tragajući za onim što bi mi mogle otkriti. Ukupno šest fotografija, iz različitih kutova i točaka. Prelistao sam ih brzo, a zatim se vratio prvoj i redom ih pomno pregledao. Tijelo je bilo okrenuto, ležalo licem nadolje, ruku raširenih naprijed, kao da se sprema skočiti među duge stabljike močvarne trave. S fotografija se nije moglo odrediti spol. Potamnjela koža visjela je s tijela kao loše skrojeni kaput, ali nije mi to privuklo pogled. Sam je bio u pravu. Rekao je da tijelo ima krila, tako je i bilo. U mesu, s obje strane kralježnice nalazila su se dva duboka ureza. U njima, tijelu dajući izgled palog, natrulog anđela, ugurana bijela, labudova krila. Na raspadnutoj koži djelovala su potresno opsceno. Promatrao sam ih još neko vrijeme, zatim počeo proučavati samo tijelo. Iz rana su ličinke ispadale kao zrna riže. Ne samo iz one dvije velike na lopaticama, nego i iz brojnih, manjih rezova na leđima, rukama i nogama. Raspadanje je već bilo uznapredovalo. Vrućina i vlaga ubrzale su proces, a životinje i kukci samo su još pogoršali stanje. No, svaki čimbenik pričao je vlastitu priču koje su, svaka za sebe, pomagale odrediti koliko je dugo ležalo tamo. Posljednje tri fotografije prikazivale su tijelo nakon što su ga okrenuli. Isti, maleni rezovi na torzu i udovima, dok je lice bilo bezoblična masa rascijepljenih kostiju. Ispod njega, otkrivena vratna hrskavica koja se raspadala sporije od mekog tkiva koje ju je prekrivalo; zjapila je na mjestu reza. Pomislio sam na Bess, Sallynog ovčara. Netko je i psu prerezao grkljan. Kad sam se uhvatio da tragam za bilo kakvim znakom prepoznavanja na tijelu, odložio sam fotografije. Sjedio sam kad je netko pokucao. Henry. »Janice mi je rekla da je navraćala policija. Ovdašnji opet ševe stoku?« »Ne, zbog onog jučer.« »A.« Uozbiljio se. »Ima problema?« »Zapravo ne.« Što i nije bila istina. Nije mi bilo ugodno išta prikrivati pred Henryjem, ali mu nisam detaljno iznio svoju prošlost. Znao je da sam se bavio antropologijom, no to područje bilo je dovoljno široko da pokrije bezbroj grijeha. Prešutio sam forenzični dio svoga posla, kao i suradnju u policijskim istragama. O tome tada nisam želio govoriti. Jednako tako ni sad. Pogled mu je skrenuo prema fotografijama na stolu. Bio je predaleko da pohvata detalje, ali sam se, bez obzira, osjećao kao da me uhvatio na djelu. Podigao je obrve, a ja sam ih potrpao natrag u omotnicu. »Možemo li popričati kasnije«, upitao sam. »Naravno. Nisam mislio zabadati.« »I nisi. Samo... sad moram razmisliti o nekim stvarima.« »Jesi li dobro? Djeluješ malo... rastreseno.« »Ne, dobro sam.« Kimnuo je, ali mu zabrinut izraz nije nestao s lica. »Kako bi bilo da izveslamo čamcem? Malo vježbe obojici bi nam godilo.« Iako nije mogao sam ući ili izići iz čamca, Henrya njegova invalidnost nije sprečavala da vesla ili zajedri kad se jednom ukrca. »Dogovoreno. Trebam samo par Crowarez
Bosnaunited
dana.« Bilo mi je jasno da želi saznati više, ali se predomislio. Odvezao se do vrata. »Samo javi. Znaš gdje sam.« Kad je otišao, zavalio sam se u stolac i sklopio oči. Ovo mi nije trebalo. Doduše, kome treba. Najmanje mrtva žena. Razmišljao sam o fotografijama koje sam maločas pregledavao i shvatio da, jednako kao i ona, nemam izbora. Mackenzie je fotografijama priložio svoju posjetnicu. No, nisam ga uspio dobiti ni u uredu, ni na mobitel. Na oba broja ostavio sam poruke da me nazove i spustio slušalicu. Nisam znao osjećam li se bolje zato što sam odlučio, ali mi se činilo da mi se breme bar dijelom smanjilo. Nakon toga, ostale su mi jutarnje vizite. Samo dvije, ništa ozbiljno; dijete sa zaušnjacima i nepokretni starac koji je odbijao jesti. Kad sam završio s njima, bilo je vrijeme ručku. Dok sam se vozio natrag, razmišljajući hoću li svratiti u pub ili se uputiti doma, zazvonio mi je mobitel. Javio sam se odmah, no to je bila Janice s porukom da su zvali iz škole. Bili su zabrinuti zbog Sama Yatesa - mogu li ga doći pogledati? Rekao sam da hoću. Bio sam sretan što imam neki koristan posao dok čekam Mackenziejev poziv. U Manhamu je nazočnost policije na ulicama bila otrježnjujući podsjetnik na ono što se zbilo. Njihove odore oštro su odudarale od žarkih boja cvijeća koje je ukrašavalo groblje i travnjak; u selu se nepogrešivo osjećalo prigušeno uzbuđenje. U školi je, bar prividno, vladao mir. Iako su starija djeca morala putovati pet milja do najbliže srednje, Manham je imao svoju malenu, osnovnu školu, smještenu u nekadašnjoj kapelici. Školsko igralište bilo je šareno i bučno pod suncem. Bio je posljednji tjedan nastave prije dugih, ljetnih praznika, i ta spoznaja kao da je pridavala dodatnu oštrinu uobičajenoj histeriji u vrijeme ručka. Malena djevojčica zabila mi se među noge, bježeći pred drugom koja ju je lovila. Zakikotale su se i odjurile, toliko zanesene igrom da su me jedva primijetile. Ulazeći u ured, osjetio sam dobro mi poznatu prazninu. Tajnica Betty široko mi se nasmiješila kad sam pokucao na otvorena vrata. »Bok. Došao si vidjeti Sama?« Bila je sitna žena topla lica i u selu je proživjela cijeli život. Nikad se nije udavala, živjela je s bratom i prema djeci se odnosila kao prema široj obitelji. »Kako mu je«, upitao sam. Nabrala je nos. »Malo utučen. Ovdje je, pokraj mene u dispanzeru. Samo uđi.« »Dispanzer« je bio malo pretjeran naziv za ustvari malenu prostoriju s umivaonikom, ležajem i ormarićem s prvom pomoći. Sam je sjedio na kauču, spustio glavu i mahao nogama. Djelovao je nervozno, na rubu suza. Uz njega sjedila je mlada žena i govorila mu umirujućim glasom pokazujući mu knjigu. Kad sam ušao, prekinula je priču i izgledala kao da joj je laknulo. »Dobar dan, ja sam doktor Hunter«, predstavio sam joj se i zatim nasmiješio dječaku. »Same, kako si?« »Malo je umoran«, odgovorila je mlada žena umjesto njega. »Očito je sinoć ružno sanjao. Nije li tako. Same?« Zvučala je sabrano, smireno, ali ne i svisoka. Pretpostavio sam da mu je učiteljica, Crowarez
Bosnaunited
ali je nikad prije nisam vidio i naglasak joj je bio premalo primjetan da bi potjecala iz kraja. Sam je spustio bradu na prsa. Čučnuo sam i zagledao mu se u oči. »Same, je li tako? Kakvi ružni snovi?« Pregledavši fotografije, mogao sam pogoditi i sam. Nije podizao glavu, šutio je. »Dobro, idemo te malo pogledati.« Nisam ni očekivao da će imati nekih fizičkih problema i to se pokazalo točnim. Temperatura malo povišena i to je sve. Raskuštrao sam mu kosu i ustao. »Jak kao bik. Hoćeš li biti dobro dok malo porazgovaram s tvojom učiteljicom?« »Ne«, panično je uzviknuo. Nasmiješila mu se, umirujući ga: »Sve u redu, bit ćemo odmah ispred. Ostavit ću ti i vrata otvorena, vraćam se odmah. Može?« Pružila mu je knjigu. Trenutak kasnije uzeo ju je, mučaljivo. Izišao sam za njom u hodnik. Vrata je ostavila pritvorena, ali se zaustavila dovoljno daleko da nas mali ne može čuti. »Oprostite što ste morali dolaziti, ali nisam znala što bih«, rekla je tiho. »Imao je čisti histerični napadaj. Nimalo nalik njemu.« Ponovno sam se sjetio fotografija. »Pretpostavljam da ste čuli što se jučer dogodilo?« Iskrivila je lice. »Svi su čuli. U tom je problem. Sva druga djeca htjela su čuti priču. Mislim da mu je bilo previše.« »Jeste li zvali roditelje?« »Probala sam. Ne mogu ih dobiti ni na jednom broju koje su ostavili.« Slegnula je ramenima, kao da se ispričava. »Zato sam mislila da bi vas bilo pametno pozvati. Stvarno sam se zabrinula za njega.« Vidio sam da se ne šali. Bila je u kasnim dvadesetima ili ranim tridesetima. Kratko ošišana plava kosa izgledala je prirodno, ali je bila nekoliko nijansi svjetlija od obrva koje je, u tom trenutku, bojažljivo namreškala. Lice su joj prekrivale svijetle pjegice koje je naglašavala svijetla put. »Doživio je težak šok. Morat će se neko vrijeme oporavljati od njega«, rekao sam. »Jadni Sam. I to baš prije školskih praznika.« Pogledala je prema odškrinutim vratima. »Mislite li da će morati na terapiju?« I sâm sam razmišljao o tome. Ako mu se ne poboljša za dan ili dva, morat ću ga uputiti. No, prošao sam taj put i znao da, ponekad, ako se kopa po njoj, rana još jače prokrvari. Možda to i nije pomodno razmišljanje, ali sam nekako bio skloniji Samu pružiti priliku da se oporavi vlastitim snagama. »Vidjet ćemo kako se stanje razvija. Do kraja tjedna mogao bi biti kao nov.« »Nadam se.« »Mislim da bi ga najbolje bilo odvesti doma«, rekao sam joj. »Jeste li nazvali bratovu školu? Oni bi mogli znati kako kontaktirati roditelje.« »Ne. Nikome nije palo na pamet.« Izgledala je kao da se ljuti na sebe. »Može li ga netko pripaziti dok ne dođu?« »Potražit ću zamjenu za svoj razred.« Raskolačila je oči. »O, oprostite, trebala sam vam reći. Ja sam mu razrednica.« Nasmiješio sam se. »Tako sam i pretpostavio.« Crowarez
Bosnaunited
»Bože. Nisam se ni predstavila.« Rumenilo lica naglašavalo joj je pjegice. »Jenny. Jenny Hammond.« Pružila mi je ruku, sigurna u sebe. Dlan je bio topao i suh. Sjetio sam se kako sam načuo da je početkom godine pristigla nova učiteljica, ali sam je tek sad vidio prvi put. Barem sam mislio tako. »Jednom ili dvaput vidjela sam vas kod Janjca«, rekla je. »Gotovo potpuno moguće. Ovdje je noćni život prilično skroman.« Nasmiješila se. »To sam primijetila. No, zato se i dolazi ovamo. Da se pobjegne od svega.« Na licu mi se sigurno čitalo nešto. »Oprostite, ne zvučite kao ovdašnji pa sam pomislila...« »U redu je. Nisam odavde.« Kao da joj je malo laknulo. »Bilo bi bolje da se vratim Samu.« Otišao sam s njom pozdraviti ga i provjeriti treba li mu sedativ. Pregledat ću ga još jednom navečer i majci reći da ga još nekoliko dana ne šalje u školu, sve dok sirova sjećanja na ono što je vidio dovoljno ne ojačaju da mogu podnijeti zabadanja školskih kolega. Već sam sjedio u Land Roveru kad mi je zazvonio mobitel. Taj se put javio Mackenzie. »Ostavili ste poruku«, samo je rekao. Govorio sam brzo, žureći da se što prije riješim tih riječi: »Pomoći ću vam identificirati tijelo. Ali, to je sve. Dalje se neću miješati. Je li jasno?« »Kako god želite.« Nije zvučao pretjerano zahvalno, no ni ja se baš nisam trudio nuditi brda i doline. »Kako ste to mislili izvesti?« »Moram vidjeti mjesto gdje je tijelo pronađeno.« »Tijelo je u mrtvačnici, pa se tamo možemo naći za jedan sat...« »Ne. Ne želim vidjeti tijelo. Samo mjesto gdje su ga pronašli.« Osjećao sam njegovu zlovolju. »Zašto? Koji je razlog?« Usta su mi bila suha. »Moram potražiti lišće.«
Crowarez
Bosnaunited
ČAPLJA JE LIJENO LEBDJELA iznad močvare, klizila skručenim zrakom. Izgledala je prevelika da se održi u zraku, pravi div u usporedbi s ostalim vodenim pticama preko kojih je prelijetala njezina sjena. Nakosila je krila, obrušila se prema jezeru, zamahnuta dvaput i sletjela. Bahato otresavši glavu smišljeno se probila preko plićaka i onda skamenila - fosilizirani kip na tankim nogama. Čuvši Mackenzieja, nevoljko sam od nje odvratio pogled. »Izvolite«, rekao je, pružajući mi zapečaćenu plastičnu vrećicu. »Navucite to.« Iz vrećice sam izvukao bijeli papirnati kombinezon i navukao ga, pazeći da ne poderem tanki materijal dok sam ga navlačio preko cipela i hlača. Čim sam povukao zatvarač, osjetio sam znoj. Vlažna nelagoda bila mi je upravo bolesno bliska. Kao da se vraćam u vremenu. Taj osjećaj već viđenoga nisam mogao otjerati od sebe još otkad sam spazio Mackenzieja na onom istom komadu puta gdje sam jučer vodio dvojicu policajaca. Sad se uz put ugnijezdila hrpa policijskih vozila i velikih prikolica koje su služile kao pokretni laboratoriji. Nakon što sam navukao kombinezon i papirnate nazuvke, šutke smo se uputili stazom preko močvare, označenom paralelnim žutim, policijskim trakama. Znao sam da me želi pitati što smjeram, no također mi je bilo jasno da svoju znatiželju smatra znakom slabosti. Osobno nisam imao nikakvu želju poigravati se moći. Samo sam odgađao trenutak kad ću se morati suočiti s razlogom zašto sam se našao ovdje. Područje gdje je pronađeno tijelo bilo je ograđeno trakama. Unutar njih forenzičari su miljeti po travi, redom neprepoznatljivi i isti u bijelim kombinezonima. Taj prizor prizvao mi je još jedan neželjen dio sjećanja. »Gdje je prokleti mentol«, upitao je Mackenzie. Neka žena pružila mu je staklenku s kremom. Namazao se ispod nosa i pružio je meni. »Iako smo maknuli tijelo, smrad je prilično jak.« Nekad sam bio toliko navikao na mirise bliske mome poslu da nimalo nisam mario za njih. To je bilo nekad. Gornju usnicu namazao sam mentolom i šake uvukao u kirurške rukavice. »Ako želite, imamo maske-, rekao je Mackenzie. Nagonski sam odmahnuo glavom. Nikad ih nisam volio nositi, osim kad sam morao. »Onda, idemo.« Provukao se ispod trake. Slijedio sam ga. Forenzičari su češljali ograđeni teren. Iz zemlje je stršilo nekoliko malenih markera i označavalo točke na kojima su otkrili moguće dokaze. Znao sam da će ih se većina pokazati nevažnima - omoti bombona, opušci i komadići životinjskih kostiju potpuno nepovezani s onim za čime su tragali. No, u toj fazi nisu znali što je važno, a što nije. Sve se moralo pokupiti i odnijeti na ispitivanje. Dočekalo nas je nekoliko ljubopitljivih pogleda, ali sam svu pozornost okrenuo komadu zemlje u središtu. Tamo gdje je trava bila pocrnjela i mrtva, gotovo kao nakon Crowarez
Bosnaunited
požara. No, travu nije ubila vrućina. Zatim sam zamijetio još nešto; miris koji se probijao čak i kroz zaštitnički sloj mentola. Mackenzie je u usta ubacio mentol-bombon i spremio kutiju ne nudeći nikoga. »Ovo je doktor Hunter«, obratio se ostalim forenzičarima dok je zubima drobio bombon. »On je forenzični antropolog. I pomoći će nam pri identifikaciji tijela.« »Onda će se morati stvarno potruditi«, javio se jedan. »Budući da više nije ovdje.« Zazvonio je smijeh. To je bilo njihovo carstvo u koje nitko nepozvan nije imao pristup. Osobito civili. I prije sam nailazio na takav prijem. »Doktor Hunter je ovdje na zahtjev glavnog inspektora Ryana. I vjerujem da ćete mu pružiti svu potrebnu pomoć.« U glasu mu se čulo režanje. Po naglo skamenjenim licima shvatio sam da izjava nije dobro primljena, što me nije smetalo. Već sam se nagnuo iznad komada uvenule trave. Trava je zadržala nejasan obris tijela koje je na njoj ležalo, siluetu truleža. Po njoj se migoljilo još nekoliko ličinki, a bijela su pera, na crnim, ugaženim vlatima, podsjećala na snježne pahulje. Pogledao sam pero. »Krila su definitivno labudova?« »Tako mislimo«, javio se jedan forenzičar. »Poslali smo ih ornitologu na obradu.« »A uzorci tla?« »Već su u laboratoriju.« Moguće je provjeriti udio željeza u tlu i tako ustanoviti koliko je ono upilo krvi. Ako je žrtvi vrat presječen na mjestu gdje je pronađena, postotak željeza bit će visok; ako nije, to može značiti da je rana nastala ili nakon smrti, ili je ubijena negdje drugdje, a tijelo je kasnije odbačeno ovamo. »Što je s kukcima?«, upitao sam. »Znate, to nam nije prvi put.« »Znam. Samo pokušavam odrediti koliko ste odmaknuli.« Teško je uzdahnuo. »Uzeli smo uzorke kukaca.« »što ste otkrili?« »Da se zovu crvi.« Začulo se prigušeno frktanje. Pogledao sam ga. »Što je s pupama?« »Što s njima?« »Kakve su boje bile? Svijetle? Tamne? Ili su ostale samo ljušture?« Mrzovoljno me promatrao i treptao. Smijeh je utihnuo. »Što je sa žoharima? Je li ih bilo mnogo na tijelu?« Gledao me kao da sam lud. »Ovo je istraga umorstva, a ne pučkoškolski sat biologije!« Bio je jedan iz stare garde. Novi soj forenzičara iskreno se trudio savladati nove tehnike, otvoren prema svim spoznajama koje bi mogle pomoći. No, u profesiji je ostalo još nekoliko starih, otpornih na sve što se nije uklapalo u propisano iskustvo. Povremeno bih se susretao s njima. I činilo se da ih je preživjelo još nekoliko. Okrenuo sam se Mackenzieju: »Razni insekti imaju različite životne cikluse. Crowarez
Bosnaunited
Ličinke ovdje su većinom one kućne muhe. Modre i zelene muhe. Ako je na tijelu bilo otvorenih rana, onda se može očekivati da će to odmah privuči insekte. Ako je bio dan, onda su počeli polagati jajašca unutar jednoga sata.« Malo sam prokopao po tlu i podigao nepokretnu ličinku. Držao sam je na dlanu. »Ova se sprema zakukuljiti. Što su starije, to su tamnije. Ova djeluje kao da je stara sedam-osam dana. Budući da nisam pronašao nijednu ljušturu, to znači da se ličinke još nisu izlegle. Životni ciklus kućne muhe traje četrnaest dana, što navodi na zaključak da tijelo ovdje nije ležalo toliko dugo.« Bacio sam ličinku u travu. Ostali tehničari zastali su i slušali. »Dakle, prema osnovnim aktivnostima kukaca, preliminarno razdoblje od trenutka smrti može se suziti na jedan do dva tjedna. Vjerujem da znate što je ovo«, rekao sam, prstom pokazujući tragove žućkastobijele tvari koja se nahvatala na vlati. »Nusprodukt raspadanja«, ukoćeno je izjavio forenzičar. »Točno«, rekao sam. »Adipocere. Ili, narodski rečena, grobljanski vosak. Najvećim dijelom, sapun koji stvaraju masne kiseline iz trupla u procesu raspadanja mišićnih proteina. Od njega tlo postaje izrazito lužnato i to ubija travu. Ako pogledate bijelu tvar, vidjet ćete da je krhka i da se mrvi - to znači da je raspadanje bilo prilično brzo, jer u slučajevima sporijeg raspadanja vosak biva mekaniji. A to je sukladno s onim što se očekuje pronaći na truplu koje po vrućem vremenu leži na otvorenom, s velikim brojem otvorenih rana koje bakterije napadaju. Unatoč svemu, nema ga mnogo, što se ponovno poklapa s razdobljem kraćim od dva tjedna.« Tišina. »Koliko kraćim«, upitao je Mackenzie. »Nemoguće je reći bez više podataka.« Pogledao sam povenuto zelenilo i slegnuo ramenima. »Najpribližnije, uzimajući u obzir čak i brz tempo raspada, rekao bih devet, deset dana. Da je tijelo dulje ležalo po ovoj vrućini, došlo bi do gotovo potpune skeletonizacije.« Govoreći, pogledom sam prelazio po mrtvoj travi, trudeći se ugledati ono što sam se nadao pronaći. »Kakva je bila orijentacija tijela«, upitao sam forenzičara. »Kakvo je što?« »Gdje se nalazila glava?« Mrzovoljno mi je pokazao. Vizualizirao sam fotografije koje sam pregledavao, ruke ispružene iznad glave, i zatim pošao pregledati to područje. Budući da na mrtvoj travi nisam pronašao ono što sam tražio, počeo sam širiti radijus, pažljivo razdvajajući vlati trave i tragajući oko korijena. Već sam počeo pomišljati da nema ničega, da me pretekao neki strvinar, kad sam spazio to. »Mogu li dobiti vrećicu?« Čekao sam da mi je dodaju, zatim pružio ruku i iz trave nježno podigao smeđi, osušeni listić. Spremio sam ga u vrećicu i zapečatio je. »Što je to«, upitao je Mackenzie, istežući vrat da bolje vidi. »Kad je tijelo staro oko tjedan dana, dolazi do klizanja kože. Zato ona na truplu izgleda toliko naborana, kao da je prevelika. Pojava osobito zahvaća šake. Naposljetku koža potpuno klizne, kao rukavica. I često je se previdi jer ljudi ne znaju o čemu je riječ te je zamijene za lišće.« Crowarez
Bosnaunited
Podignuo sam prozirnu vrećicu u kojoj se nalazio komadić tkiva nalik pergamentu. »Rekli ste da tražite otiske prstiju.« Mackenzie je naglo uvukao vrat. »Šalite se!« »Ne. Ne znam je li u pitanju lijeva ili desna ruka, ali bi ona druga trebala biti u blizini, ako je se nije dočepala neka životinja. Potražite je sami.« Forenzičar je zarežao: »A kako bismo trebali s toga izvući otiske? Samo pogledajte. Izgleda kao čips.« »Jako lako«, odvratio sam i osjetio da se počinjem zabavljati. »Kao što piše na vrećici - dodajte vodu.« Nije shvatio. »Namočite preko noći. Koža će se rehidrirati i onda je možete navući na ruku kao rukavicu. Otisci bi trebali biti dovoljno dobri za provjeru.« Pružio sam mu vrećicu. »Na vašem mjestu, to bih prepustio nekom s manjim šakama. I obavezno navukao rukavice.« Ostavio sam ga da zuri u vrećicu i provukao se ispod trake. Osjećao sam reakciju. Svukao sam kombinezon i zaštitne nazuvke, sretan što sam ih se oslobodio. Dok sam ih spremao, prišao mi je Mackenzie, mašući glavom. »Čovjek uči dok je živ. Gdje ste samo to uspjeli pokupiti?« »U SAD-u. Nekoliko godina proveo sam u antropološkom istražnom centru u Tennesseeju. Neslužbeno ga zovu Farma leševa. Jedini institut na svijetu koji za istraživanje procesa raspadanja koristi ljudska trupla. Koliko proces traje u različitim uvjetima, koji čimbenici utječu na nj. FBI se njime koristi za obuku u pronalaženju tijela.« Glavom sam pokazao prema forenzičaru koji je mrzovoljno lajao naredbe ostatku ekipe. »Nešto slično bi nam i ovdje dobro došlo.« »Malo sutra.« Mackenzie se s mukom izvlačio iz kombinezona. »Mrzim takve klaonice«, promrmljao je, otresajući odjeću. »Dakle, smatrate da je tijelo mrtvo desetak dana?« Zgulio sam rukavice. Vonj lateksa i vlažne kože prizvao je više sjećanja nego što sam želio. »Devet do deset. No to ne znači da je ovdje cijelo vrijeme. Moguće da ga se prebacilo s nekog drugog mjesta. No, siguran sam da će vam vaši forenzičari to sami reći.« »Mogli biste im pomoći.« »Žao mi je. Rekao sam da ću pomoći identificirati tijelo. U ovo doba sutra znat ćemo više o kome je riječ.« Ili nije, pomislio sam i to prešutio. Mackenzie me očito prozreo. »Već smo otpočeli temeljitu istragu s ciljem pronalaženja Sally Palmer«, rekao je. »Nitko od onih s kojima smo razgovarali nije ju vidio nakon roštiljade u pubu. Drugi dan trebala je podići narudžbu u prodavaonici, ali se nije pojavila. Običavala je i svako jutro navratiti do kioska po novine. Očito je gutala Guardian. No, nije došla ni po novine.« Osjetio sam da u meni buja nešto mračno i ružno. »To dosad nitko nije prijavio?« »Očito nije. Čini se da nikome nije nedostajala. Svi misle da je otputovala nekamo, ili da ju je zaokupilo pisanje. Prodavač novina rekao mi je da ona ne pripada tamošnjima. Toliko o životu u maloj zajednici.« Ostao sam bez teksta. Ni ja nisam primijetio njezino odsustvo. »To ne znači da je ona. Roštiljada je bila prije gotovo dva tjedna. Koga god ste našli, taj nije mrtav toliko Crowarez
Bosnaunited
dugo. Uostalom, što je s njezinim mobitelom?« »Što s njim?« »Kad sam zvao, još je radio. Da je nema sve to vrijeme, baterija bi već iscurila.« »Baš i ne. Imala je novi model, vrijeme čekanja četiristo sati. Dakle, oko šesnaest dana. Što je vjerojatno pretjerano, ali ako je samo ležao u torbici, baterija je mogla izdržati.« »Ipak, moguće je da je u pitanju netko drugi«, ustrajao sam, ni sam ne vjerujući. »Moguće.« Glas mu je otkrivao da zna nešto što neće podijeliti sa mnom. »Tko god to bio, moramo pronaći ubojicu.« Tome se nije moglo prigovoriti. »Mislite da je netko ovdašnji? Iz sela?« »Još ne mislim ništa. Žrtva je možda stopirala; ubojica ju je mogao ostaviti ovdje u prolazu. Prerano je za konačne zaključke.« Udahnuo je. »Čujte...« »Odgovor i dalje glasi ‘ne’.« »Još ne znate što vas želim zamoliti.« »Znam. Još jednu uslugu i novu pomoć. Onda još jednu, pa još jednu.« Odmahnuo sam glavom. »Više se time ne bavim. U tom poslu ima još ljudi u ovoj zemlji.« »Ne mnogo. A vi ste najbolji.« »Nisam više. Učinio sam što sam mogao.« Lice mu je bilo hladno. »Stvarno?« Okrenuo se i otišao, ostavljajući me da se sam vratim do Land Rovera. Odvezao sam se, ali sam stao čim sam im nestao iz vida. Ruke su mi se toliko tresle da sam zastao uz cestu. Odjednom kao da nisam mogao disati. Spustio sam glavu na upravljač, trudeći se ne gutati zrak - znao sam da će mi hiperventilacija samo pogoršati stanje. Panika se naposljetku povukla. Znoj mi je lijepio košulju za tijelo, ali se nisam micao sve dok iza sebe nisam začuo trubu. Traktor se vukao prema mjestu na kojem sam zapriječio put. Okrenuo sam se i ugledao vozača koji mi je bijesno domahivao da se maknem. Odmahnuo sam mu u znak isprike i ponovno krenuo. Kad sam stigao do sela, već sam se gotovo smirio. Nisam bio gladan, ali sam znao da moram pojesti nešto. Zastao sam ispred dućana koji je u selu glumio samoposluživanje. Planirao sam kupiti par sedviča i ponijeti ih kući i zatim pokušati uhvatiti sat-dva i sabrati se prije večernjeg dežurstva. Dok sam prolazio ispred ljekarne, iz nje je izišla mlada žena i zabila se u mene. Prepoznao sam ju kao jednu od Henryjevih pacijentica, jednu od »odanih« koji su radije čekali sve dok ih ne primi on. Pregledao sam je samo jednom, onda kad Henry nije radio, i morao sam se napregnuti da se sjetim imena. Lyn, pomislio sam. Lyn Metcalf. »O, oprostite«, rekla je, čvrsto stežući paketić. »Ma, ništa. Kako ste?« Široko mi se nasmiješila. »Upravo sjajno, hvala.« Sjećam se da sam, dok se udaljavala, pomislio tako je sjajno vidjeti nekoga toliko sretnog. Zatim više nisam ni pomisli« na nju.
Crowarez
Bosnaunited
LYN JE KASNIJE NEGO OBIČNO STIGLA do nasipa koji je vodio kroz trstik, no jutro je bilo još maglovitije nego jučerašnje. Bijela koprena prekrivala prekrila je sve i kovitlala se stvarajući neodređena obličja koja su ostajala na samoj granici vida. Kasnije će nestati, a do ručka će se pokazati da je to bio jedan od najtoplijih dana u godini. No, u tom trenutku sve je bilo prohladno i vlažno te se dalekom činila i sama pomisao na sunce. Osjećala se ukočeno, nekako izvan forme. Ona i Marcus ostali su dokasna budni i gledali film, te joj se tijelo bunilo. Otkrila je da joj je nesvakidašnje naporno izvući se iz postelje tog jutra; progunđala je nešto Marcusu koji je odvratio nimalo samilosnim režanjem dok se uvlačio u tuš-kabinu. Nakon što je izišla, osjećala je da su joj mišići ukočeni i bolni. Samo ti to istrči. Poslije ćeš se osjećati bolje. Iskrivila je lice. Malo sutra. Ne bi li misli odvratila od napornog trka, pomislila je na paketić koji je sakrila u komodi, ispod grudnjaka i gaćica - tamo ga Marcus sigurno neće pronaći. Za njezino donje rublje zanimao se samo kad je bilo na njoj. U ljekarni nije namjeravala kupiti test za trudnoću. Ali, kad ga je spazila na polici, ne razmišljajući strpala ga je u košaricu, zajedno s rezervnom kutijom tampona za koju se nadala da joj neće trebati. Premišljala se čak i tad. U mjestu je bilo gotovo nemoguće sačuvati tajnu, a kupiti nešto slično tome značilo je da će je cijelo selo znalački pogledavati još prije večeri. Ipak, u praznoj prodavaonici naišla je samo na blagajnicu koja se dosađivala. Bila je nova, ravnodušna prema svima starijima od šesnaest, i vjerojatno nije ni zapazila što je Lyn kupila, a kamoli da bi marila za tračeve. Dok joj je lice gorjelo, Lyn je prišla blagajni i u torbici tražila novac; djevojka je bezvoljno blokirala test. Cerekala se kao šiparica i izjurila van, gdje se sudarila s jednim od liječnika. Onim mlađim, ne doktorom Henryjem. S doktorom Hunterom. Onim tihim, ali ne i neprivlačnim. Njegov dolazak uzrokovao je popriličan nemir kod mladih žena, no on kao da to nije primijetio. Bože, mogla je umrijeti od stida - jedva se suzdržala da ne prasne u smijeh. Sigurno misli da je luda kad mu se tako idiotski kesi. Možda misli da joj se sviđa na to se ponovno nasmiješila. Trčanje je činilo svoje. Konačno se počela opuštati, bolovi i grčevi nestajali su nakon što je krv pošteno prokolala. Šuma je bila tik pred njom; kad ju je pogledala, neke mračne asocijacije uskovitlale su joj se u podsvijesti. Isprva, još smetena sjećanjima na događaje u ljekarni, nije mogla točno odrediti koje su to. Zatim joj je svanulo. Sve do tog trenutka nije se sjetila mrtvog zeca na stazi. I osjećaja da je netko promatra u trenutku kad je prodirala u šumu. Odjednom joj se mogućnost ponovnog ulaska u šumu - osobito u takvoj magli učinila neobično odbojnom. Glupost , pomislila je i uprla se otjerati je. Kad je shvatila što čini, mrzovoljno je zapucketala jezikom i ubrzala. Već je gotovo stigla do ruba šume, kad je pomislila na pronađeno žensko tijelo. To je dalje odavde, rekla je sebi. Uostalom, da izlazi ovako rano, ubojica bi vjerojatno bio nekakav mazohist, pomislila je podrugljivo. Tada su se prva stabla zatvorila za njom. Crowarez
Bosnaunited
Laknulo joj je kad je izostao onaj prijeteći osjećaj koji je oćutjela dan prije, šuma je bila samo šuma. Staza je bila pusta, mrtvi zec nesumnjivo je već završio kao karika u prehrambenom lancu. Priroda, i to je sve. Pogledala je štopericu na zapešću, primijetila da je minutu-dvije pala u tempu te ubrzala približavajući se čistini. Menhir se već nazirao; tamno obličje u magli pred njom. Već je gotovo pristigla tamo kad je primijetila da nešto nije u redu. Tada su se razbistrili svjetlo i sjene i prognale iz nje svaku pomisao na trčanje. Za stijenu je bila privezana mrtva ptica. Divlja patka, žicom vezanih vrata i nogu. Lyn se brzo osvrnula. Nije spazila ništa. Samo stabla i mrtvu patku. Otrla je znoj s očiju i ponovno pogledala pticu. Na mjestu gdje se žica zasjekla, perje je bilo potamnjelo od krvi. Ne znajući treba li je odvezati, nagnula se da bolje pogleda žicu. Ptica je otvorila oči. Lyn je vrisnula, zateturala unatrag kad se ptica počela otimati, trzati glavom, istezati žicom vezani vrat. Ptica se još više ranjavala, ali se Lyn nije mogla natjerati da priđe krilima koja su bjesomučno udarala. Um joj je ponovno proradio, povezujući pticu s mrtvim zecom, položenim na stazi da ga upravo ona pronađe. Tada je tu misao potjerala važnija spoznaja. Ako je ptica još živa, onda tamo ne može biti dugo. Netko je to učinio maloprije. Netko tko je znao da će je ona pronaći. Dio nje i dalje je tvrdio da je sve to samo mašta, no ona je već pojurila niz stazu. U trku su je šibale grane, nije razmišljala o tempu, samo joj je u glavi odjekivalo gubi se, bježi, bježi. Nije marila je li to glupo ili nije, željela je samo pobjeći iz šume na otvoreno, još samo jedan zavoj na stazi i vidjet će močvaru. Trčeći, disala je isprekidano, pogledom prelijećući po stablima s obje strane, očekujući da će svakog časa netko izroniti iza njih. Nitko. Približavajući se posljednjoj krivini napola je zaječala, napola zastenjala. Još malo, pomislila je osjećajući prve tračke olakšanja kad joj je nešto zahvatilo nogu. Nije imala vremena reagirati. Pala je licem na tlo, udar joj je izbacio zrak iz pluća. Nije mogla disati, nije se mogla micati. Zaprepaštena, uspjela je udahnuti jednom, drugi put, u grlo uvlačeći vlažan vonj gline. I dalje zatečena, okrenula se i pogledala što ju je to oborilo. Ono što je ugledala isprva nije imalo nikakvog smisla, jedna noga neprirodno ispružena, stopalo iskrenuto pod tupim kutom. Oko gležnja jedva primjetan sjaj ribičkog flaksa. Ne, nije flaks, shvatila je. Žica. Spoznaja je stigla prekasno. Dok se pokušavala pridići, prekrila ju je sjena. Nešto joj se utisnuto u lice, gušilo je. Pokušala je uzmaknuti od naizgled ugodnog, neprirodnog vonja, boreći se svom snagom preostalom u rukama i nogama. Nije uspjela. Snaga je kopnjela. Borila se sve slabije dok je jutro odmicalo od nje, dok je svjetlo zamjenjivala tama. Ne! Pokušala se oprijeti, ali je već tonula dublje u tamu, kao oblutak bačen u zdenac. Je li osjetila posljednji dodir nevjerice prije nego što ju je napustila svijest? Moguće, iako to ne bi trajalo dugo. Nimalo dugo.
Ostatku sela dan je svanuo kao i svaki drugi. Možda malo zagušljiviji, zanimljiviji Crowarez
Bosnaunited
zbog neprekidne nazočnosti policije i nagađanja o identitetu mrtve žene. Sapunica u stvarnosti; Manham je dobio svoju privatnu melodramu. Netko je umro, točno, ali je većina i dalje tragediju osjećala kao nešto daleko, dakle nimalo kao tragediju. Neizrečena pretpostavka glasila je da je riječ o došljaku. Da je netko iz sela, ne bi li se već znalo? Ne bi li žrtva nedostajala nekome, ne bi li se već otkrilo počinitelja? Ne, daleko vjerojatnije je riječ o nekom izvana, ljudskoj naplavini iz gradića ili grada, nekome tko je ušao u pogrešni automobil i nasukao se ovdje. Stoga se cijeli događaj smatrao gotovo zabavnim; rijetkom prilikom u kojoj se može uživati bez šoka i tuge. Takvo stanje nije mogla promijeniti ni činjenica da se policija raspitivala o Sally Palmer. Svi su znali da je spisateljica i da često putuje do Londona. U sjećanjima lice joj je bilo još previše svježe da bi ga se povezalo s onim što se pronašlo u močvari. Tako Manham nije bio kadar ozbiljno shvatiti situaciju; mjesto je sporo prihvaćalo činjenicu da je, umjesto uloge promatrača, preuzelo daleko važniju rolu. I to će se promijeniti još prije večeri. Za mene je mijena nastupila u jedanaest sati tog jutra, nakon što me nazvao Mackenzie. Spavao sam loše, rano otišao u ordinaciju trudeći se tako iz misli protjerati tragove sinoćnjih sablasti. Kad je zazvonio telefon na stolu, i kad mi je Janice rekla tko zove, u utrobi sam osjetio novu napetost. »Spojite ga.« Činilo mi se da spajanje traje beskonačno, no ne i dovoljno dugo. »Potvrdili smo otiske«, rekao je Mackenzie čim se spojio. »Sally Palmer.« »Jeste li sigurni?« Glupo pitanje, pomislio sam. »Nema sumnje. Otisci se poklapaju s onima iz kuće. Osim toga, imamo ih i u dosjeu. Dok je studirala, uhićena je tijekom protesta.« Nikad mi nije djelovala ratoborno, no zapravo je nisam ni upoznao. Sad više ni neću. Mackenzie nije bio gotov: »Sad, kad smo utvrdili identitet, možemo pokrenuti proces. Mislio sam da će vas zanimati podatak da još nismo pronašli nikoga tko ju je vidio nakon roštiljade.« Čekao je, kao da bih u tim riječima trebao pronaći neko dublje značenje. Trenutak kasnije sabrao sam se. »Mislite reći da se priče ne poklapaju«, rekao sam. »Ne, ako je mrtva samo devet ili deset dana. Sad se čini vjerojatnim da je nestala prije gotovo dva tjedna. Nekoliko dana ostaje nepokriveno.« »Dao sam grubu procjenu«, odvratio sam. »Moguće da griješim. Što javlja patolog?« »Još ispituje«, suho je uzvratio. »No, zasad se slaže.« To me nije iznenadilo. Jednom sam naišao na žrtvu ubojstva koju je ubojica, prije nego što je bacio truplo, nekoliko tjedana držao u ledenici - unatoč tome, obično fizički procesi raspada slijede čvrst raspored. On može varirati ovisno o okolišu, temperatura i vlaga mogu ga usporiti ili ubrzati, ali kad ih se jednom ubaci u jednadžbu, cijeli proces postaje jasan. Ono što sam dan prije vidio u močvari - još nisam izveo onaj emocionalni skok kojim bih truplo povezao sa ženom koju sam poznavao - bilo je neporecivo, jednako kao i kazaljka štoperice. Treba samo razumjeti. Crowarez
Bosnaunited
A s tom se činjenicom moglo nositi samo nekoliko patologa. Patologija i forenzična antropologija djelomično su se preklapale, no kad bi se našli pred tijelom u uznapredovalom stadiju raspada, patolozi su obično dizali ruke. Njihovo stručno područje bio je uzrok smrti koji se, nakon razaranja tjelesne biologije, teško moglo odrediti. Tamo je započinjao moj posao. Kojim se više ne bavim, podsjetio sam se. »Doktore Hunter?«, javio se Mackenzie. »Tu sam.« »Dobro, to će nam otežati posao. Na svaki način, moramo pokriti tih nekoliko dana.« »Možda se zaključala i pisala. Ili je jednostavno otputovala nekamo. Možda ju je netko nazvao i nije imala vremena javiti.« »I onda je ubijena čim se vratila, da je pritom nitko nije vidio u selu?« »Moguće«, tvrdoglavo sam odvratio. »Možda je zatekla provalnika.« »Moguće«, složio se Mackenzie. »Bilo kako bilo, moramo znati.« »Ne shvaćam kako se ja uklapam u cijeli slučaj.« ' »Što je s psom?« »Kojim psom?«, upitao sam, ali mi je počelo svitati kamo smjera. »Ima smisla pretpostaviti da je osoba koja je ubila Sally Palmer također ubila i psa. Dakle, pitanje glasi, koliko je pas već mrtav?« Dijelom sam se divio njegovoj oštroumnosti, dijelom me grizlo to što sam to nisam povezao. Naravno, svim silama trudio sam se ne razmišljati o slučaju. Doduše, u nekim drugim vremenima nitko mi nije trebao ukazivati na takve pojedinosti. »Ako je pas mrtav otprilike isto vrijeme«, nastavio je Mackenzie, »onda to potvrđuje vašu teoriju o provalniku. Dakle, ili je cijelo vrijeme pisala u kući, ili se vratila tko zna otkuda; zatim pas napadne uljeza, uljez ubije oboje i njezino truplo baca u močvaru. Kako već. No, ako je pas mrtav dulje vrijeme, onda to baca drugačije svjetlo na slučaj - naime, to znači da je ubojica nije ubio odmah. Držao ju je zatočenu nekoliko dana, a zatim mu je dosadilo pa ju je izrezbario nožem.« Mackenzie je zašutio i dopustio mi da upijem njegove riječi. »Dakle, rekao bih, doktore Hunter, da je to nešto što bi vrijedilo otkriti.«
*** Sallyna kuća preobrazila se otkad sam je vidio posljednji put. Tada je bila tiha i pusta; sad je ugošćivala mračne i nepozvane goste. Dvorište je bilo prepuno policijskih vozila, dok su se forenzičari u odorama i bijelim kombinezonima posvuda motali za svojim poslom. No sva ta aktivnost samo kao da je još više naglašavala napuštenost, taj donedavni dom pretvarajući u tužnu vremensku kapsulu nedavne prošlosti koju se razglabalo i analiziralo. Dok sam s Mackenziem prelazio preko dvorišta, činilo mi se da od Sally tamo nije ostalo ništa. Crowarez
Bosnaunited
»Veterinar je pokupio koze«, rekao mi je. »Pola ih je već bilo mrtvo, morao je eutanazirati još nekoliko, ali kaže da je pravo čudo da su ostale preživjele, još par dana i bile bi gotove. Koze su strašno otporne, ali je rekao da ih u takvo stanje može dovesti samo par tjedana bez hrane i vode.« Mjesto gdje sam iza kuće pronašao psa ogradili su trakom, ali se inače ništa drugo nije promijenilo. Nikome se nije žurilo odnijeti psa; dakle, ili su forenzičari već zgotovili svoje ili su smatrali da ih čekaju neke važnije zadaće. Mackenzie je stao podalje, ubacio mentol-bombon u usta, a ja sam čučnuo pored trupla. Izgledalo je daleko manje nego što sam ga pamtio - što nije bio samo privid, budući da je do tog trenutka raspadanje vodilo već gotovo vidljivi rat do istrebljenja s onim što je ostalo od tijela. Krzno je znalo zavaravati; prikrivalo je činjenicu da su od psa ostale gotovo samo kosti. I tetive i hrskavica - kao šuplje cijevi koje su otkrivale ranu na grkljanu. Nestalo je gotovo sve meko tkivo. Štapom sam lagano rovao po zemlji oko njega, razgledavao šuplje očne duplje i onda se pridigao. »Dakle?«, upitao je Mackenzie. »Teško je reći. Mora se uračunati i manja tjelesna masa, jednako tako i krzno ima određen učinak na tempo raspada. Ne znam točno koliki. Jedina komparativna istraživanja obavljao sam na svinjama koje imaju čekinje a ne dlaku. Ipak, usudio bih se pretpostaviti da krzno kukcima otežava polaganje jaja - osim u otvorenim ranama. Dakle, ono vjerojatno usporava proces.« Govorio sam više sebi nego njemu, brzo se probijao kroz paučinu koja mi je oplela sjećanje, prosijavao znanja koja su dotad drijemala. »Životinje su se obrušile na svaki izloženi dio mekoga tkiva. Vidite ovdje, oko očnih duplji? Kost je nagrižena. Tragovi su premali za lisice, dakle riječ je o glodavcima ili pticama. To se vjerojatno dogodilo na samome početku, budući da kad tkivo postane previše trulo, ostavljaju ga na miru. Manje mekog tkiva znači i manju aktivnost kukaca. Štoviše, tlo je ovdje daleko više suho nego u močvari gdje ste pronašli ženu.« Još se nisam uspio natjerati da izgovorim »Sally Palmer«. »Zato djeluje isušeno: Po ovakvoj vrućini, bez vlage, truplo se mumificira. Uvjeti mijenjaju način raspadanja.« »Dakle, ne znate koliko je mrtav?«, požurivao me Mackenzie. »Ništa ne znam. Samo ističem činjenicu da je u igri velik broj varijabli. Mogu vam reći svoje mišljenje, no ne zaboravite da je riječ o preliminarnoj procjeni. Ovako letimičnim pregledom nećete otkriti nikakve čvrste podatke.« »Ali...« »Nisam pronašao prazne ljušture ličinki, no neke izgledaju kao da se spremaju izleći. Tamnije su od onih koje smo pronašli oko tijela - dakle, očito starije.« Pokazao sam na otvorenu ranu na psećem vratu. Po tlu oko nje u travi je plazilo nekoliko sjajnih, crnih kornjaša. »Ima i nekoliko žohara. Ne mnogo, ali oni ionako pristižu poslije. Prvi val su muhe i crvi. No kako raspadanje napreduje, ravnoteža se mijenja. Manje ličinki, više kukaca.« Mackenzie se mrštio. »Je li bilo žohara na mjestu gdje su pronašli Sally Palmer?« »Nisam vidio. Doduše, oni nisu toliko pouzdan pokazatelj kao što su ličinke, i, kao što sam rekao, mora se uračunati i ostale varijable.« »Ne tražim od vas da pod prisegom dajete izjavu. Samo želim otprilike znati koliko je to stvorenje već mrtvo.« Crowarez
Bosnaunited
»Gruba procjena.« Pogledao sam hrpu krzna i kosti. »Dvanaest do četrnaest dana.« Ugrizao se za usnicu i namrštio. »Dakle, ubijen prije žene.« »Tako mi se čini. U usporedbi s onim što sam vidio jučer, raspadanje je uznapredovalo otprilike tri-četiri dana. Čak i kad oduzmete jedan dan i noć zbog toga što je ležalo vani, i dalje ostaje oko tri dana. No, kako sam rekao, u ovoj vazi možemo samo nagađati.« Promatrao me, zamišljen. »Mislite li da griješite?« Oklijevao sam; ipak, želio je savjet, a ne lažnu skromnost. »Ne.« Uzdahnuo je. »Pas mater.« Zazvonio mu je mobitel. Skinuo ga je s pojasa i udaljio se da razgovara. Ostao sam pokraj psa i pregledavao ga dalje, tražeći nešto što bi me moglo natjerati da preispitam svoje mišljenje. Ništa. Hrskavica je bila trajnija od mekog tkiva, no životinje su i nju načele po rubovima. Usprkos tome, bilo je očito da je riječ o rezu, ne o ugrizu. Iz džepa sam izvukao malenu bateriju, podsjetio se da je moram dezinficirati prije nego što ubuduće ikome njome pregledavam krajnike, i osvijetlio unutrašnjost. Rez je dopirao sve do vratnih kralježaka. Svjetlom sam pratio blijedu crtu urezanu u kost. To životinje nisu mogle učiniti. Oštrica se zasjekla toliko duboko da je zarezala i moždinu. Dakle, veliki nož. I jako oštar. »Jeste li našli nešto?« Toliko sam se udubio u posao da nisam primijetio Mackenzieja. Rekao sam mu što sam otkrio. »Ako su na kosti ostali jasni tragovi, možda će biti moguće odrediti je li oštrica nazubljena ili glatka. U svakom slučaju, za takav dubok rez potrebna je snaga. Tragate za snažnim muškarcem.« Mackenzie je kimnuo, ali je djelovao odsutno. »Čujte, moram krenuti. Ostanite koliko god želite, forenzičarima ću reći da vam ne smetaju.« »Nema potrebe. Završio sam.« »I nećete se predomisliti?« »Rekao sam vam koliko sam mogao.« »Mogli biste i više, samo kad biste htjeli.« Počeo me ljutiti način kojim me pokušavao izmanipulirati. »To smo već prošli. Učinio sam što ste tražili.« Mackenzie kao da se premišljao. Žmirkao je, gledajući u sunce. »Stanje se promijenilo«, rekao je, očito odlučivši. »Još je netko nestao. Možda je poznate. Lyn Metcalf.« Ime me pogodilo. Sjetio sam se da sam je sinoć vidio ispred ljekarne. I da sam pomislio koliko izgleda sretno. »Jutros je otišla na trčanje i nije se vratila«, nemilosrdno je nastavio Mackenzie. »Možda je lažna uzbuna, ali sad se ne čini tako. Ako nije, ako je riječ o istom napadaču, onda smo stvarno u govnima do grla - Lyn Metcalf ili je već mrtva, ili je netko negdje drži. Uzimajući u obzir ono što se dogodilo Sally Palmer, to ne bih poželio nikome.« Zamalo sam ga upitao zašto mi sve to govori, ali sam znao odgovor još dok se pitanje oblikovalo. S jedne strane, pritiskao me da bi me natjerao na suradnju; s druge Crowarez
Bosnaunited
se Mackenzie jednostavno ponašao kao policajac. Činjenica da sam upravo ja prijavio nestanak Sally Palmer stavljala me nisko na popisu mogućih sumnjivaca, no budući da se stvorila druga žrtva, sve je ponovno lebdjelo u zraku. Ne smije se isključiti nikoga. Ni mene. Mackenzie je promatrao i čekao reakciju. Nisam mu mogao proniknuti lice. »Čut ćemo se. I, doktore Hunter, siguran sam da vas ne moram podsjećati da sve to zadržite u tajnosti. Doduše, znam da dobro čuvate tajne.« Izrekavši to, okrenuo se i otišao, a vlastita sjena pratila ga je preko trave poput crnog psa za petama.
Makar i ozbiljno mislio, Mackenzie se nije morao truditi i podsjećati me da čuvam tajnu. Manham je bio premalen da bi nešto slično moglo dugo ostati u tajnosti. Kad sam se vratio s farme, vijest se već bila proširila. Stigla je u otprilike isto vrijeme, kad se proširila i novost da je ubijena žena zapravo Sally Palmer; takav dvostruki udarac bilo je gotovo nemoguće podnijeti. U samo nekoliko sati, raspoloženje u selu preobrazilo se iz grozničavog uzbuđenja u stanje čistoga šoka. Većina ih se držala nade kako će se pokazati da ništa ne povezuje ta dva događaja, i da bi se navodna druga »žrtva« mogla pojaviti, živa i zdrava. Ta je nada blijedjela iz sata u sat. Kad se Lyn nije vratila s trčanja, njezin suprug Marcus odlučio ju je potražiti. Kasnije je priznao da se u početku i nije previše zabrinjavao. U tom trenutku, prije nego što se objavilo ime Sally Palmer, glavna briga bila mu je da mu je žena možda odlučila trčati nekom drugom rutom i pritom zalutala. To se već događalo, te ju je, idući stazom prema jezeru, dozivao prilično nervozno. Lyn je znala da ima posla preko glave, i da kasni zbog njezinog glupog ustrajanja na tom jutarnjem treningu. Nije osjetio zebnju ni nakon što je prošao trstik i presjekao prema šumi. Kad je pronašao mrtvu patku privezanu na menhir, prvo je osjetio bijes zbog besmislene okrutnosti. Cijeli je život proživio na selu i nije imao vremena gajiti nježne osjećaje prema životinjama, no nije volio ni takav nehajan sadizam. Tek kad je o svemu počeo razmišljati u tim okvirima, u um mu se počela uvlačiti jeza. Prvo se uvjeravao da mrtva ptica ne može imati ama baš nikakve veze s Lyn i činjenicom da kasni. No, strah se uselio i nije ga više mogao protjerati. Strah je bujao, pothranjujući se njegovim dozivima koji su odjekivali šumom i ostajali bez odgovora. Kad se izvukao iz šume, svim silama trudio se ostati miran. Žureći prema jezeru, govorio si je da ga vjerojatno već čeka kod kuće. Zatim je spazio nešto što mu je razbilo sve lažne nade. Napola skrivena korijenjem, na tlu je ležala njezina štoperica. Podigao ju je, pogledao pretrgani remen i razbijeno staklo. Strah je mjesto ustupio panici; osvrtao se tražeći neki njezin trag. Ništa. Točnije, ništa što bi prepoznao kao tragove. Nedaleko od mjesta gdje je stajao primijetio je debeli, drveni kolac zabijen u tlo - nije shvatio značenje. Proći će još nekoliko sati prije nego što policijski forenzičari potvrde da je riječ o ostacima klopke, i zatim, na stazi, pronađu još nekoliko kapi njezine krvi. Od Lyn ni traga ni glasa. Crowarez
Bosnaunited
ČINILO SE KAO DA JE CIJELO SELO pohitalo pomoći u potrazi. U neko drugo vrijeme ili u drugačijim okolnostima dalo bi se pomisliti da bi Lyn ostavili da se snađe sama. Ma, naravno, ona i Marcus izgledaju jako sretni - u tome su se slagali svi. Ipak, nikad se ne zna. Kad je vijest stigla, za petama ubojstvu druge žene, njezin nestanak u času je poprimio daleko mračniji značaj. I dok se policija usredotočila na šumu i područje gdje je trčala, svi zdravi i pokretni stanovnici željeli su pružiti pomoć. Prelijepa ljetna večer. Dok je sunce zapadalo na nebu, dok su se lastavice obrušavale, cijela atmosfera gotovo da je podsjećala na svečanost - bio je to rijedak trenutak zajedništva i odlučnosti. No, nitko nije imalo dulje mogao s uma smetnuti razlog zašto su se okupili. Tu spoznaju pratila je još jedna neizgovorljiva činjenica. To je počinio netko iz Manhama. Nije se više moglo okrivljavati došljake. Gotovo je s tim. To nije mogla biti slučajnost, a nikako podudarnost - obje žene potjecale su iz istog sela. Nitko nije vjerovao da bi se neki došljak dulje zadržavao nakon ubojstva Sally Palmer ili se vratio po drugu žrtvu. Što je značilo da taj, koji je nasmrt preklao jednu ženu i žičanom zamkom na stazi uhvatio drugu, mora biti ovdašnji. Postojala je mogućnost da je riječ o nekom iz susjednog sela, ali to je otvaralo pitanje zašto je Manham postao poprištem oba napada. Druga mogućnost bila je vjerojatnija i zato strašnija - ne samo što su poznavali obje žene, nego vjerojatno poznaju i zvijer odgovornu za zločine. Dok su se stanovnici spremali poći u potragu za Lyn Metcalf, ta je spoznaja tek puštala korijenje. Iako još nije procvala, pupoljci su se nazirali. Otkrivala se u međusobnoj distanciranosti stanovnika. Svi su znali za slučajeve ubojstva pri kojima je ubojica i sam sudjelovao u potrazi. Kad bi javno izražavao svoju zapanjenost i prolijevao krokodilske suze dok mu se žrtvina krv jedva sasušila na rukama, a posljednji krici i trzaji još bujali u sjećanju. Unatoč tome što je Manham kao zajednica pokazao solidarnost razmičući visoku travu i čučeći pod grmljem, sumnja ga je već počela podrivati iznutra. Potrazi sam se i sam pridružio čim sam završio večernje dežurstvo. U središtu se nalazio policijski kamion na kraju staze nedaleko šume gdje je Marcus Metcalf pronašao ženinu štopericu. Bilo je to na rubu sela te su se uz živicu, četvrt milje na obje strane nagurali parkirani automobili. Neki su krenuli sami, no većina se okupila tamo, privučena užurbanim aktivnostima. Našlo se i nekoliko novinara, ali samo iz lokalnih medija. U tom trenutku nacionalni mediji još nisu nanjušili priču, ili su možda smatrali da jedna mrtva i druga oteta žena i nisu osobite novosti. To će se ubrzo promijeniti, no u tom je trenutku Manham još imao mogućnost u relativnoj anonimnosti baviti se svojim poslima. Policija je postavila stol s kojega je upravljala potragom. Bila je to istovremeno i vježba u odnosima s javnošću - zajednici je davala osjećaj da čini nešto korisno i istovremeno osiguravala da se dragovoljci profesionalcima ne petljaju pod nogama. No, oko Manhama priroda je bila toliko divlja da je područje ionako bilo nemoguće u Crowarez
Bosnaunited
potpunosti pokriti. Taj kraj mogao je tragače upiti kao spužva, ni za trenutak ne odajući svoje tajne. Spazio sam Marcusa Metcalfa; stajao je na rubu skupine muškaraca. Imao je nedefinirane mišiće fizičkog radnika i lice koje je, u uobičajenim okolnostima, bilo privlačno i veselo lice pod čupom plave kose. Sad je izgledao ispijeno; ispod osunčane kože izbijalo je žućkasto bljedilo. Uz njega stajao je Scarsdale - velečasni je napokon natrapao na situaciju koja se poklapala s njegovim strogim licem. Razmišljao sam ne bih li se otputio tamo i izrazio svoje... što točno? Suosjećanje? Sućut? No te prazne riječi koje sam mogao izgovoriti, i sjećanje koliko sam malo cijenio nespretne izjave gotovo potpunih stranaca spriječile su me u namjeri. Umjesto toga prepustio sam ga velečasnome i uputio se ravno do stola, da mi tamo kažu kamo se trebam uputiti. Kasnije sam požalio tu odluku. Proveo sam nekoliko jalovih sati vukući se po močvarnome polju, u skupini u kojoj se našao i Rupert Sutton, naizgled sretan što se uspio izvući ispod skuta svoje dominantne majke. Njegova tjelesina otežavala mu je držati korak s nama, ali je bio ustrajan - teško je disao kroz usta dok smo se polagano probijali neravnim terenom trudeći se izbjeći one vlažnije dijelove. Jednom se pokliznuo i pao na koljena. Dok sam mu pomagao da se pridigne iz znojnog tijela izbijao je životinjski vonj. »Pas mater«, propentao je dok je, rumen od nelagode, promatrao šake koje je blato prekrilo poput crnih rukavica. Glas mu je bio iznenađujuće visok, gotovo djevojački. »Pas mater«, ponavljao je i furiozno treptao. Osim njega, jedva da je itko progovorio koju riječ. Kad je sumrak počeo otežavati potragu, digli smo ruke i vratili se. Opće raspoloženje bilo je mračno kao i sve tamniji okoliš. Znao sam da će većina tragača završiti u Crnom janjetu, više žedno društva nego alkohola. Zamalo sam se ravno uputio kući. No za samoćom nisam čeznuo ništa više od ikoga te noći. Parkirao sam pred pubom i ušao. Nakon crkve, Janjac je bio najstarija zgrada u selu, i jedna od rijetkih koje su u Manhamu imale tradicionalni trščani krov. Bilo gdje drugdje u Broadsu zgradu bi restaurirali i tako joj očuvali dostojanstvo, no budući da su gosti bili samo lokalni nitko se nije trudio obuzdati to polagano propadanje. Krovna trska polagano je trunula, a neoličena žbuka na zidovima pucala je i prekrivale su je mrlje. Noćas je posao išao sjajno, ali atmosfera nije nipošto bila zabavna. Pozdravljali bi me mračno kimajući glavama, a razgovori su bili tihi i prigušeni. Kad sam stigao do šanka, gazda je podigao bradu i tako mi uputio nijemi upit. Bio je slijep na jedno oko čiji je mliječni odsjaj naglašavao sličnost s ostarjelim labradorom. ßä ʞãñdöwñ ôãd »Jack, molim vas pintu.« »Bili ste u potrazi?«, upitao me spuštajući čašu. Kad sam kimnuo, odmahnuo je rukom i tako odbio ponuđeni novac. »Kuća časti.« Jedva sam stigao ispiti prije nego što mi se neka ruka spustila na rame. »Mislio sam da ćete navratiti večeras.« Pogledao sam diva koji se stvorio pored mene. »Bene, bok.« Ben Anders bio je visok skoro dva metra i izgledao upola toliko širok. Radio je kao lovočuvar u rezervatu prirode Hickling Broad i cijeli život proživio u selu. Iako smo se rijetko viđali, bio mi je drag. Bio je dobro društvo, netko s kim mi je bilo jednako ugodno i razgovarati i šutjeti. Na koščatom licu koje je izgledalo grubo izdjeljano i samo Crowarez
Bosnaunited
malo uglađeno, drijemao je ugodan osmijeh. Na od sunca potamnjeloj koži oči su mu izgledale neprirodno svijetle i zelene. Obično bi u njima treperila iskra dobrog raspoloženja, ali danas je nije bilo tamo. Nalaktio se na šank. »Gadan posao.« »Grozno.« »Lyn sam vidio ima nekoliko dana. Nije je brinulo ništa. A isto tako i Sally Palmer. Kao da je munja dvaput udarila na isto mjesto.« »Znam.« »Bože mi oprosti, ali se nadam da je samo zdimila nekamo. No, ne sluti na dobro.« »Ne, nikako ne.« »Bože, jadni Marcus. Ne usudim se ni pomisliti što sad proživljava.« Spustio je glas da ga se ne čuje. »Kruže priče da je Sally Palmer prilično gadno izmesarena. Ako je to isti tip koji je oteo Lyn... Isuse, naprosto poželiš tipu slomiti vrat.« Zagledao sam se u svoju čašu. Očito se još nije proširila vijest da pomažem policiji. Bilo mi je drago, ali sam se osjećao nekako nelagodno, kao da me šutnja o vlastitoj umiješanosti pretvara u lažljivca. Ben je polagano odmahnuo svojom velikom glavom. »Misliš da postoji neka šansa?« »Ne znam.« To je bio najpošteniji mogući odgovor. Sjećao sam se što je ranije rekao Mackenzie. Ako sam u pravu, onda je Sally Palmer ubijena otprilike tri dana nakon nestanka. Nisam se bavio psihološkim profilima, ali sam znao da serijski ubojice obično prate uzorak. Što je značilo, ako je u pitanju isti čovjek, da postoji mogućnost da bi Lyn još mogla biti na životu Još mogla biti na životu. Bože, je li to moguće? Ako jest, koliko još dugo? Bio sam uvjeren da sam učinio sve što sam mogao, dao policiji najviše što se od mene moglo očekivati. No, sve je to zvučalo poput jeftine isprike. Shvatio sam da se Ben zagledao u mene. »Molim?« »Pitao sam te jesi li dobro. Izgledaš prilično odsutan.« »Dug dan.« »To svakako.« Lice mu se smrknuto kad je pogledao prema vratima. »I baš kad čovjek pomisli da ne može gore...« Okrenuo sam se i na ulazu spazio velečasnog Scarsdalea koji je tijelom blokirao svjetlo. Razgovor je zamirao dok se stroga lica probijao prema šanku. »Nekako mi se ne čini da će zvati rundu«, promrmljao je Ben. Scarsdale se nakašljao: »Gospodo«. S neodobravanjem je pogledao nekoliko žena u pubu, i nije se trudio pozdraviti ih. »Mislio sam da trebate znati da ću sutra držati molitvenu službu za Lyn Metcalf i Sally Palmer.« Imao je suhi bariton koji je bez napora dopirao posvuda. »Siguran sam da ćete svi...« pogledom je prešao po prostoriji, »svi redom okupiti sutra navečer i tako iskazati štovanje mrtvima i podršku živima.« Nakratko je zašutio i zatim ukočeno kimnuo. »Hvala vam.« Crowarez
Bosnaunited
Putem prema izlazu zastao je preda mnom. Čak i ljeti činilo se da vonja po plijesni. Zamijetio sam bijelu skramu prhuti na crnom vunenom sakou, miris naftalina u dahu. »Pretpostavljam da ćete doći i vi, doktore Hunter.« »Ako mi dopuste pacijenti.« »Siguran sam da nitko neće biti toliko sebičan da vas odvrati od vaše dužnosti.« Nisam bio potpuno siguran što je mislio time. Počastio me suhim osmijehom. »Štoviše, mislim da ćete većinu pronaći u crkvi. Tragedije spajaju zajednice kakva je ova. Budući da ste iz grada to vam se zacijelo čini čudnim. No, mi znamo što je najvažnije u ovom trenutku.« Još jednom je kruto kimnuo i otišao. »Eto pravog kršćanina«, dobacio je Ben. Podigao je praznu čašu koja je u njegovoj golemoj šaci izgledala kao čaša za vodu. »No, dobro, jesmo li za još jedno?« Odbio sam. Scarsdale mi nije popravio raspoloženje. Ispio sam piće i spremao se kući kad mi se netko obratio iza leđa. »Doktore Hunter?« Mlada učiteljica koju sam jučer upoznao u školi. Kad mi je vidjela lice, osmijeh joj je zamro. »Oprostite, nisam mislila smetati...« »Ma ne, sve u redu. Ne smetate.« »Samova učiteljica. Sreli smo se jučer«, izrekla je, malo nesigurno. Obično loše pamtim imena, no nje sam se sjetio odmah. Jenny. Jenny Hammond. »Da. Kako je on?« »Dobro, bar mislim. Mislim reći, danas nije bio u školi. No, kad je majka jučer popodne došla po njega već je izgledao bolje.« Planirao sam otići do njega, ali su se okolnosti promijenile. »Siguran sam da će biti dobro. Neće imati problema zbog izostanka?« »Ma kakvi. Samo sam htjela... ma znate... pozdraviti.« Izgledala je kao da joj je neugodno. Pretpostavljao sam da mi je prišla raspitati se o Samu. Sa zakašnjenjem palo mi je na pamet da je možda samo željela biti ljubazna. »Dakle, jeste li s još nekim učiteljima?« upitao sam. »Ne. Sama sam. Otišla sam s potragom i zatim... cimerica mi nije doma, a ne sviđa mi se pomisao da noć provedem sama, shvaćate?« Shvatio sam. Uslijedila je šutnja. »Jeste li za piće?« upitao sam upravo u trenutku kad je izgovorila: »Dobro, vidimo se«. Nasmijali smo se, samouvjereno. »Što ćete?« »Ma ne, u redu je.« »Ionako sam mislio popiti još jednu.« U tom trenutku shvatio sam da u ruci držim napola punu čašu. Nadao sam se da neće primijetiti. »U tom slučaju. Becks u boci. Hvala.« Kad sam se naslonio na šank, Ben je uzimao svoje. »Predomislili ste se? Dopustite meni.« Spremao se posegnuti rukom u džep. »Ne, sve u redu. Častim još nekoga.« Crowarez
Bosnaunited
Pogledao mi je preko ramena. I osmjehnuo se. »Pošteno. Vidimo se već.« Kimnuo sam, osjećajući kako mi lice gori. Čekajući rundu, ispio sam pivo. Naručio si još jedno i odnio čaše do Jenny. »Živjeli.« Podignula je bocu, nazdravila i otpila gutljaj. »Znam da gazdi nije drago, ali je ukus potpuno drugačiji nego iz čaše.« »Manje suda za pranje, dakle činite mu uslugu.« »To ću mu reći kad me sljedeći put opomene.« Uozbiljila se. »Jednostavno ne vjerujem da se sve to dogodilo. Strašno. Mislim, dvije i to ovdašnje? Vjerovala sam da bi ovakva mjestašca trebala biti sigurna.« »Zbog toga ste se preselili?« Nisam namjeravao, ali je upit zazvučao nasilno. Zagledala se u bocu koju je držala. »Recimo da sam se umorila od gradskog života.« »Gdje?« »U Norwichu.« Počela je trgati naljepnicu s boce. Naglo se zaustavila, kao da je postala svjesna što čini. Izraz lica razvedrio joj se kad mi se nasmiješila. »A što je s vama? Već smo utvrdili da niste ovdašnji.« »Nisam. Rođeni Londonac.« »Što je vas natjeralo da dođete u Manham? Blještavilo i vreva noćnog života?« »Nešto slično.« Bilo mi je jasno da očekuje još. »Isto kao i vi, bar mislim. Želio sam promjenu.« »Da, to je u redu.« Nasmiješila se. »I dalje mi se sviđa. Navikavam se živjeti usred ničega. Znate, na tišinu i to. Nema svjetine, nema auta.« »Ni kina.« »Ni barova.« »Ni dućana.« Nacerili smo se jedno drugome. »Koliko ste već ovdje?«, upitala je. »Tri godine.« »I koliko je trebalo da vas prihvate?« »Još radim na tome. Za desetak godina možda će me smatrati trajnim posjetiteljem. Ali samo oni progresivno nastrojeni pojedinci.« »Nemojte to govoriti. Ja sam ovdje samo šest mjeseci.« »Dakle, turist.« Nasmijala se, ali prije nego što je stigla išta izreći, na ulazu je nastala gužva. »Gdje je doktor?« začulo se pitanje. »Je li tu?« Progurao sam se prema vratima dok su u pub napola vukli napola nosili nekoga, lica izobličenoga od boli. Prepoznao sam Scotta Brennera, jednog iz velike obitelji koja je živjela u ruševnoj kući odmah pokraj Manhama. Čizma i nogavica hlača bile su natopljene krvlju. »Posjednite ga. Nježno«, rekao sam dok su ga spuštali na stolac. »Što se dogodilo?« »Stao je na klopku. Uputili smo se do ordinacije, ali smo vidjeli vaš Land Rover.« Crowarez
Bosnaunited
To je izrekao njegov brat Carl. Brenneri su bili gotovo klan, većinom poljodjelci, no ni krivolov im nije bio stran. Carl je bio najstariji, mišićav i neprijazan, i dok sam podizao krvave traperice na Scottovoj nozi zabavljao sam se bezbožnom primišlju da je nastradao pogrešni brat. Tada sam ugledao ozljedu. »Imate auto?«, upitao sam brata. »Mislite da smo došetali ovamo?« »Onda dobro, zato što mora u bolnicu.« Carl je opsovao. »Ne možete ga samo zašiti?« »Mogu staviti privremeni zavoj, ali to je sve. Ovo nadilazi moje mogućnosti.« »Hoću li ostati bez noge?«, zajecao je Scott. »Ne, ali neko vrijeme baš nećete trčati.« Nisam bio toliko siguran koliko su mi zvučale riječi. Pomišljao sam da ga prebacim do ordinacije, ali je izgledao kao da je stvarno dobio svoje. »Straga u Land Roveru, pod dekom je prva pomoć. Neka je netko donese.« »Ja ću«, javio se Ben. Dodao sam mu ključeve. Otišao je, a ja sam zatražio vode, čiste ručnike i počeo prati krv oko rane. »Kakva klopka?« »Žičana«, rekao je Carl. »Stegne se čim netko stane nogom u nju. Zasiječe do kosti.« Točno. »Gdje ste bili?« Odgovorio je Scott, okrenuvši glavu od onoga što sam radio: »Na drugom kraju močvare, pokraj stare vjetrenjače...« »Tražili smo Lyn«, ubacio se Carl i ušutkao ga pogledom. U to sam sumnjao. Znao sam gdje su bili. Kao i većina vjetrenjača na Broadsu, i ona pokraj Manhama bila je zapravo vjetrom pokretana crpka, izgrađena za isušivanje močvare. Napuštena već desetljećima, od nje je ostala samo prazna ljuštura, bez krila, bez života. To područje bilo je pusto čak i po mjesnim mjerilima, ali idealno za svakoga tko je želio loviti ili postavljati zamke daleko od očiju. S obzirom na to što se pričalo o Brennerima, pomišljao sam da su tamo, u to doba noći, bili više zbog toga nego zbog svoje građanske dužnosti. Brišući krv s rane, pitao sam se je li im možda uspjelo upasti u neku od vlastitih zamki. »Nije bila naša«, javio se Scott kao da mi je pročitao misli. »Scotte!«, zarežao je brat. »Nije! Bila je skrivena u travi na putu. I prevelika i za jelena i za zeca.« Tu izjavu dočekala je šutnja. Iako policija još nije potvrdila, svi su već naćuli o ostacima zamke pronađene u šumi, tamo gdje je nestala Lyn. Ben se vratio s kutijom prve pomoći. Očistio sam i previo ranu najbolje što sam mogao. »Držite nogu visoko i vodite ga u hitnu što prije možete«, rekao sam Carlu. Grubo je brata podigao na noge i napola ga noseći, napola vukući, izveo van. Oprao sam ruke i vratio se do Jenny koja mi je čuvala piće. »Hoće li biti dobro?«, upitala je. »Ovisno o tome koliko je oštećena tetiva. Ako ima sreće, samo će šepati.« Crowarez
Bosnaunited
Odmahnula je glavom. »Bože, kakav dan.« Ben nam je prišao i vratio mi ključeve od auta. »Trebat će vam.« »Hvala.« »I, što mislite? Ima li to ikakve veze s onim što se dogodilo Lyn?« »Ne znam.« No, kao i sve druge, mučile su me crne slutnje. »Zašto bi imalo?«, upitala je Jenny. Činilo se da ne zna što bi rekao. Shvatio sam da se ne poznaju. »Bene, ovo je Jenny. Učiteljica iz škole«, rekao sam mu. To je shvatio kao dopuštenje da nastavi. »Zato što je, bar naizgled, podudarnost prevelika. S Brennerima ne suosjećam previše jer su hrpa posranih krivolovaca...« Zašutio je i pogledao Jenny. »No, nadam se da je u pitanju samo podudarnost.« »Ne shvaćam.« Ben je pogledao mene, ali ja sam odbijao odgovoriti »Zato što, ako nije, to znači da je u pitanju netko ovdašnji. Iz sela.« »Ne možete biti sigurni«, pobunila se Jenny. Njegovo lice govorilo je drugo, no bio je previše uljudan da bi se sporio. »Bilo kako bilo, vidjet ćemo. I u to ime, mislim da ću se oprostiti od vas.« Strusio je piće i krenuo prema vratima. Trenutak kasnije okrenuo se prema Jenny: »Znam da guram nos, ali jeste li došli autom?« »Ne, zašto?« »Mislim da ne bi bilo previše pametno noću pješačiti do kuće - samo toliko.« Pogledao me jednom, provjeravajući jesam li shvatio i izišao. Jenny se bojažljivo nasmiješila. »Mislite da je stvarno toliko strašno?« »Nadam se da nije. No, nekako pretpostavljam da ima pravo.« S nevjericom je odmahnula glavom. »Ne vjerujem. Još prekjučer ovo je bilo najmirnije selo na svijetu!« Prekjučer je Sally Palmer već bila mrtva, a zvijer odgovorna za to vjerojatno je već mjerkala Lyn Metcalf. Što sam prešutio. »Imate li koga da vas otprati?«, upitao sam. »Zapravo ne. Ma, bit ću dobro. Znam paziti na sebe.« U to nisam sumnjao. Ipak, ispod prkosa nazirao sam nervozu. »Odbacit ću vas«, rekao sam.
Kad sam stigao doma, sjedio sam za stolom u stražnjem vrtu. Noć je bila topla, bez daška vjetra. Zabacio sam glavu i zagledao se u zvijezde. Mjesec se punio asimetrični, bijeli disk okružen koronom. Trudio sam se što bolje promatrati njegove oštre obrise, no pogled mi se spuštao sve dok se nisam zagledao u tamnu šumu s druge strane polja. Obično sam uživao u tom pogledu, čak i noću. Sad sam osjećao nemir, promatrajući tu neprozirnu masu stabala. Ušao sam u kuću, natočio si malo viskija i ponovno izišao. Ponoć je prošla i znao sam da ću se probuditi rano. No, hvatao sam se za svaku izliku kojom sam mogao Crowarez
Bosnaunited
odgoditi san. Uostalom, morao sam razmišljati o previše stvari da bih osjećao umor. Otpratio sam Jenny do kućice koju je unajmila s još jednom mladom ženom. Naposljetku ipak nismo otišli autom. Noć je bila topla i vedra, a ona je stanovala samo par stotina metara dalje. Tom prilikom malo mi je pričala o svom poslu i djeci koju poučava. Samo jednom je progovorila o starom životu, o radu u školi u Norwichu. To je brzo preskočila, rupu zatrpavajući bujicom riječi. Hinio sam da ne primjećujem. Što god je prešućivala nije se ticalo mene. Dok smo hodali uskom stazom prema kući, iz blizine se oglasila lisica. Jenny me zgrabila za ruku. »Oprostite«, rekla je, brzo me pustivši kao da se opekla. Posramljeno se nasmijala. »Čovjek bi pomislio da sam se naviknula, nakon toliko vremena.« Nakon toga zavladala je nelagoda. Kad smo stigli do njezine kuće, zastala je pred vrtnim vratima. »Pa, hvala vam.« »Nema na čemu.« Nasmiješila se još jednom i požurila ući. Okrenuo sam se tek kad sam začuo škljocaj jezičca brave. Cijelim putem kroz mračno selo osjećao sam pritisak njezine šake na goloj ruci. Osjećao sam ga i sad. Pijuckao sam viski, osjećao nelagodu prisjećajući se kako sam se smeo samo zato što me slučajno dodirnuta mlada žena. Nije čudo da je zašutjela. Ispio sam viski i ušao. No u podsvijesti mi se vrtjelo nešto drugo, neugodan osjećaj da moram obaviti nešto. Razmišljao sam nekoliko trenutaka i sjetio se. Scott Brenner. Nisam bio siguran da će brat policiji javiti za žičanu klopku. Možda nije ništa, no Mackenzie je morao znati. Pronašao sam posjetnicu i nazvao ga na mobitel. Bilo je skoro jedan izjutra, ali sam mogao ostaviti poruku da me ujutro odmah nazove. Javio se odmah. »Da?« »David Hunter«, javio sam se, pomalo izbačen iz takta. »Oprostite, znam da je kasno. Samo sam želio provjeriti je li vam se javio Scott Brenner.« Šutnja je otkrivala njegovu zlovolju i umor. »Koji Scott?« Ispričao sam mu. Kad je progovorio, od umora više nije bilo ni traga: »Gdje?« »Pokraj stare vjetrenjače, oko milju južno od sela. Mislite li da bi moglo biti povezano?« Začuo sam zvuk koji sam prepoznao nakon nekoliko trenutaka - dlanom je strugao izraslu bradu. »Ma, kvragu i sve. Ionako sutra sve moramo objaviti«, rekao je. »Noćas su mi stradala dvojica. Jedan je završio u žičanoj klopci, drugom je noga upala u rupu u koju je netko postavio zašiljeni kolac.« U glasu mu se jasno čuo gnjev. »Dakle, mislim da moramo pretpostaviti kako je osoba koja je otela Lyn Metcalf očekivala da ćemo poći u potragu.«
Te noći nisam osjetio šok izlaska iz sna. Jednostavno sam se probudio; otvorio oči i zagledao se u trak mjesečine koji se probijao kroz prozor. No, bar sam se našao u Crowarez
Bosnaunited
krevetu - ovaj put moja su se noćna lutanja ograničila na san. Sjećanje je i dalje bilo živo, živo kao da sam iz jedne prostorije prešao u drugu. Uvijek ista scenografija. Kuća koju nikad nisam vidio u budnome stanju, mjesto za koje sam znao da ne postoji, ali gdje sam se osjećao kao doma. Tamo su bile Kara i Alice, žive i stvarne. Razgovarali bismo o tome kako sam proveo dan, o sitnicama, baš onako kao kad su bile žive. Zatim bih se budio i još jednom suočio s okrutnom činjenicom da su mrtve. Ponovno sam pomislio na riječi koje je izrekla Linda Yates. Sanja se s razlogom. Pitao sam se kako bi pročitala moje snove. Mogao sam si misliti što bi rekao psihijatar, čak i psiholog-amater kakav je bio Henry. No snovi prkose svakom pokušaju racionalizacije. U njima živi logika i stvarnost daleka od one snovite. Iako sam to jedva sebi uspijevao priznati, jednim svojim dijelom nisam želio vjerovati da su snovi samo snovi. No, ako se natjeram da povjerujem u to, načinit ću prvi korak na putu kojim sam se plašio poći. Naime, postojao je samo jedan način kojim bih se ponovno mogao sjediniti s obitelji, i znao da bi to bio čin očaja, ne ljubavi. Još me više plašila spoznaja da mi to povremeno nije bilo ni najmanje važno.
Crowarez
Bosnaunited
SLJEDEĆEG JUTRA U ZAMKAMA SU stradala još dvojica. Odvojene nesreće, obje podalje od poprišta onih sinoćnjih. Znao sam to zato što u ordinaciji nismo imali bolničara pa sam liječio oboje. Policajka je nogom upala u rupu i kolac joj je probio list. Kao i za Scotta Brennera, i za nju sam učinio koliko sam mogao i onda je poslao na šivanje. Drugi ranjenik. Dan Marsden, radnik na farmi, prošao je samo s površinskom ozljedom - žičana omča samo je djelomično prorezala debelu, kožnu čizmu. »Isuse, volio bih se dočepati tog smeća«, procijedio je kroz zube dok sam mu čistio ranu. »Dobro skrivena?« »Totalno nevidljiva. A velika! Bog zna što su namjeravali loviti tako velikom zamkom.« Šutio sam. I pritom pomišljao da su zamke uhvatile točno ono za što su bile namijenjene. Tako je mislio i Mackenzie. Privremeno je obustavio potragu za Lyn Metcalf i organizirao hitnu pomoć ispred pokretnog laboratorija. Također je izdao i proglas kojim je sve upozoravao da se drže dalje od šume i polja u okolici sela. Ishod je bio predvidljiv. Ako se prijašnje raspoloženje moglo opisati kao tupost i šok, vijest da okolina oko Manhama nije sigurna iznjedrila je prve tračke istinskoga straha. Naravno, bilo je onih koji su odbijali povjerovati i tvrdoglavo ustrajavali tvrdeći da ih nitko neće otjerati s rodne grude. To je trajalo sve dok jedan od najgrlatijih bundžija, pijan nakon cijelog popodneva u Janjcu, nije nogom upao u rupu prekrivenu suhom travom i slomio gležanj. Njegovi urlici bili su daleko učinkovitije upozorenje od onog policijskog. Kako je pristizalo sve više policajaca, nacionalni mediji konačno su se probudili, shvatili što se zbiva i mikrofonima i kamerama obrušili se na selo; Manham je izgledao kao pod opsadom. »Dosad smo otkrili samo dvije vrste zamki«, rekao mi je Mackenzie. »Ona žičana je potpuno obična, kakvu zna načiniti svaki krivolovac. Samo što su dovoljno velike da zahvate nogu odraslog čovjeka. Kolci su strašniji. Dakle, tip bi mogao biti bivši vojnik ili neki od onih radikalnih ekologa. Ili samo netko s pokvarenom maštom.« »Rekli ste ‘dosad’?« »Tko god ih je postavio zna što radi. Mnogo se raspravljalo o tome. Ne možemo pretpostavljati da nije postavio još koje iznenađenje.« »Zar ne želi upravo to? Poremetiti potragu?« »Usudio bih se reći. No ne smijemo riskirati. One koje smo otkrili samo su nanijele ozlijede. Ako nastavimo lutati šumom, sljedeći put netko bi mogao poginuti.« Zašutio je kad smo pristigli do križanja, nestrpljivo je prstima bubnjao po upravljaču čekajući da auto ispred njega iziđe na cestu. Gledao sam kroz prozor i osjećao kako mi u toj šutnji bujaju zebnje. Odmah ujutro nazvao sam Mackenziea i rekao mu da ću, ako to želi, pregledati Crowarez
Bosnaunited
ostatke Sally Palmer. Ta spoznaja pratila me od trenutka buđenja, kao da sam odlučio u snu. Što, na neki način, vjerojatno i jesam. Istini za volju, nisam znao koliko ću mu biti od koristi. U najboljem slučaju mogao bih mu dati preciznije podatke o razdoblju od trenutka smrti; pretpostavljajući da mi znanje nije dokraja ishlapjelo. No nisam gajio iluziju da će to imalo pomoći Lyn Metcalf. Ne raditi ništa više nije bilo moguće. Što nije značilo da sam bio sretan i zadovoljan zbog toga. Kad sam mu to objavio, Mackenzie nije zvučao ni iznenađeno ni pretjerano zadivljeno. Rekao je samo da će se posavjetovati s nadređenim i javiti mi. Spustio sam slušalicu, osjećao se kao u vakuumu i pitao se jesam li pogriješio. Nazvao me za pola sata i upitao me mogu li početi još isto popodne. Suhih usta, odgovorio sam potvrdno. »Tijelo je još kod patologa. Doći ću po vas u jedan i odvesti vas«, rekao mi je. »Mogu i sam.« »Ionako se moram vratiti u postaju. A želio bih s vama porazgovarati o nekoliko stvari.« Prije nego što sam Henryja upitao može li me zamijeniti popodne i navečer, pitao sam se što bi to točno moglo biti. »Naravno. Nešto je iskrsnulo?« Gledao me s očekivanjem. Još mu nisam odlučio reći zašto me Mackenzie posjetio. To me grizlo, ali to bi značilo objašnjavati više nego što sam bio spreman. Ipak, znao sam da ne mogu još dugo odgađati taj trenutak. Toliko sam mu dugovao - u najmanju ruku. »Pusti me do vikenda«, rekao sam. Dotad ću završiti s poslom i neću imati posla u ordinaciji. »Tada ću ti sve reći.« Promatrao me. »Sve u redu?« »Je, dobro je. Samo je malo... komplicirano.« »Obično je tako. Prije samo tjedan dana nitko nije očekivao da će nam hrpa glupih novinara plaziti posvuda i da će policija ispitivati sve i svakoga. Čovjek se zapita kako će sve to završiti.« S naporom se uspio razvedriti. »U redu. Dođi na nedjeljni ručak. Volim kuhati i imam bocu dobrog bordoa koja samo čeka dobru priliku. Razgovor uvijek lakše ide na pun želudac.« Zahvalan što sam razgovor uspio odgoditi za malo kasnije, pristao sam. Kad je Mackenzie stigao do kružnoga toka, promet je već kuljao. Unutrašnjost automobila vonjala je na osvježivač s mirisom mentola i njegov losion poslije brijanja. Auto je bio uredan kao da je upravo izišao iz praonice. A vani, na cestama i ulicama vladale su zbrka i buka. Istovremeno se sve činilo i poznatim i čudnim. Pokušavao sam se prisjetiti kad sam posljednji put napustio Manham nakon kišnog popodneva kad sam stigao. Osjećao sam oprez; osjećao sam se razapet između želje da tamo ostanem i čuđenja da sam se zakopao na toliko dugo vremena. U vanjskome svijetu život je nemilosrdno tekao dalje. Promatrao sam jato školaraca kako se igra dok je učiteljica pokušavala uvesti red pred ulazom u školu. Ljudi su žurili, okrenuti svojim poslovima. Svi oni s vlastitim Crowarez
Bosnaunited
životima, nedirnuti mojim životom. Ili ičijim tuđim. »Žica za zamke ista je onakva u kakvu se uhvatila Lyn Metcalf«, prozborio je Mackenzie, vraćajući me u sadašnjost i stvarnost. »Istom žicom vezana je i ptica za stijenu. Ne znam pripada li istoj pošiljci, ali mislim da se to može pretpostaviti s priličnom sigurnošću.« »I, što je zaključak? Mislim, ptica.« »Ne znam još. Možda da izazove paniku. A moguće i neki vid izjave ili potpisa.« »Kao krila na truplu Sally Palmer?« »Moguće. E, da, ornitolog nam je poslao izvješće o njima. Bijeli labud. Ovdje prilično uobičajena vrsta, osobito u ovo doba godine.« »Dakle, mislite da postoji povezanost između labudovih krila i patke?« »Ne vjerujem da je riječ o slučajnosti, ako me to pitate. Možda ima nešto protiv ptica.« Pretekao je spori kamionet. »Sad se time bave psiholozi - trude nam se dati psihološki profil tipa s kojim imamo posla. Osim njih i svi ostali specijalisti koje možete zamisliti, u slučaju da je riječ o nekakvom poganskom obredu ili sotonizmu. Ili sličnim glupostima.« »Vi tako ne mislite?« Isprva nije odgovorio - očito je vagao koliko smije reći. »Ne, ne mislim tako«, naposljetku je rekao. »Krila na truplu Palmerove uzbunila su sve redom. Uslijedile su priče o tome da se ubojica koristi vjerskim ili klasičnim simbolima - sve redom, od anđela do Bog zna sve čega. Dakle, sad više nisam toliko siguran. Da je žrtvovao ili unakazio patku, onda bi teorija možda stajala. No, samo ju je vezao žicom. Ne; mislim da tip samo voli nanositi bol. I pokazivati se, ako vam je tako milije.« »Isto kao i sa zamkama.« »Kao i sa zamkama. Istinu govoreći, time nas usporava. Ne možemo se usredotočiti na potragu neprekidno misleći na sve što je još mogao podmetnuti. Samo, zašto se toliko trudi? Svatko dovoljno uporan da se pati sa svim time zna dobro prikriti tragove - umjesto toga, ostavi nam pticu da je nađemo, kolce na koje je pričvrščivao zamke i sve ostalo. Ili ga nije briga hoćemo li nešto pronaći, ili jednostavno... ne znam...« »Označava teritorij?« upitao sam. »Nešto takvo. Pokazuje nam tko je glavni. Čak se previše ni ne trudi. Razmjesti tih nekoliko zamki na strateškim točkama, vrati se u pozadinu i zabavlja se gledajući.« Neko sam vrijeme šutio razmišljajući o Mackenziejevim riječima. »Mislite da je to sve?« »Što mislite reći?« »Zatvorio nam je područje šume i močvaru. Ljudi će se plašiti ići tamo da ne upadnu u neku od njegovih zamki.« Namrštio se. »Pa što?« »Možda ne voli samo nanositi bol. Možda mu se sviđa i izazivati strah.« Mackenzie se zamišljeno zagledao kroz vjetrobran, prošaran zdrobljenim ostacima mrtvih kukaca. »Moguće«, rekao je naposljetku. »Možete li mi reći gdje ste bili jučer, između šest i sedam sati izjutra?« To skretanje s teme izbacilo me iz takta. »U šest, vjerojatno još pod tušem. Zatim Crowarez
Bosnaunited
sam doručkovao i otišao u ordinaciju.« »U koliko sati?« »Četvrt do sedam.« »Rano ste počeli.« »Nisam dobro spavao.« »Može li tko potvrditi?« »Henry. Kad sam stigao tamo, popili smo kavu. Crna, bez šećera, ako morate znati i tu pojedinost.« »Doktore Hunter, to su rutinska pitanja. U prošlosti ste dovoljno puta surađivali u istragama da znate pravila.« »Stanite.« »Molim?« »Zaustavite, odmah.« Činilo se da se sprema uzvratiti, zatim je uključio žmigavac i zaustavio se uz rub ceste. »Jesam li ovdje kao osumnjičeni, ili zato što želite moju pomoć?« »Čujte, pitamo svakoga...« »Dakle, što od toga?« »U redu. Ispričavam se; možda nisam trebao ići tako u glavu. No, ta pitanja moramo postaviti.« »Ako mislite da imam ikakve veze s time, onda ne bih smio biti s vama. Mislite li da se jedva čekam baciti na posao? Istini za volju, bio bih najsretniji da u životu više nikad ne vidim nijedno mrtvo tijelo. Dakle, ako mi ne vjerujete, mogu izaći odmah.« Mackenzie je uzdahnuo: »Slušajte me, ne mislim da imate ikakve veze s tim. Kad bih sumnjao, vjerujte mi na riječ da ne bismo surađivali. Svima u selu postavljamo ista pitanja. Samo sam mislio to s vama završiti u što kraćem roku. U redu?« I dalje mi je smetalo kako me zaskočio pitanjima. Želio me iznenaditi; vidjeti moju reakciju. Pitamo sam se je li i ostatak razgovora bio nekakav sličan test. Ipak, sviđalo se to meni ili ne, takav mu je posao. Počelo mi je svitati da ga stvarno dobro radi. Mrzovoljno sam kimnuo. »Možemo li sad nastaviti put?«, upitao je. Morao sam se nasmiješiti. »Valjda možemo.« Ponovno se izvukao na cestu. »Dakle, koliko će potrajati? Pregled, mislim«, javio se nakon nekog vremena, prekidajući šutnju. »Teško je reći. Mnogo toga ovisi o stanju trupla. Je li patolog pronašao nešto?« »Ne mnogo. Iako ne možemo odrediti je li došlo do silovanja, činjenica da smo je pronašli golu govori u prilog toj pretpostavci. Zatim, postoje brojni maleni zarezi na torzu i udovima, no svi su redom površinski. Patolog sa sigurnošću ne može odrediti je li umrla zbog presječenoga grla ili od ozljeda glave. Postoji li mogućnost da vi to malo rasvijetlite?« »Ne znam još.« Nakon što sam pregledao fotografije s poprišta imao sam neke ideje, ali se nisam želio izjašnjavati sve dok ne budem potpuno siguran. Crowarez
Bosnaunited
Mackenzie me pogledao iskosa. »Znam da ću vjerojatno požaliti što pitam, ali što točno planirate raditi?« A ja sam se cijelo vrijeme trudio ne razmišljati o tome; odgovori su uslijedili potpuno automatski: »Moram tijelo pregledati rendgenom, ako to već nisu učinili. Zatim uzimam uzorke mekog tkiva pomoću kojih određujem INS i...« »INS, što?« »Interval nakon smrti. U biti je moguće analizirati promjene u tjelesnoj kemiji i otkriti koliko je dugo mrtvo. Sastav amino-kiselina, nestabilne masne kiseline, razina raspada proteina. Nakon toga moram ukloniti sve preostalo meko tkivo da bih mogao pregledati kostur. Ispitati kakve je traume otrpio, koja ih je vrsta oružja uzrokovala. I slično.« Mackenzie se namrštio s gađenjem. »I kako to radite?« »Ovako; ako nije ostalo mnogo mekog tkiva, onda se to može izvesti skalpelom ili forcepsom. Ili se tijelo nekoliko sati kuha u deterdžentu.« Mackenzie se izbeljio. »Sad znam zašto ste prešli u opću praksu.« Bilo mi je jasno u kojem se trenutku sjetio i onih drugih razloga. »Oprostite«, dodao je. »Nije važno.« Neko vrijeme vozili smo šutke. Primijetio sam da se Mackenzie češe po vratu. »Jeste li ga već pregledali?«, upitao sam. »Što sam već pregledao?« »Madež. Grebete ga.« Brzo je spustio ruku. »Malo svrbi.« Skrenuo je na parkiralište. »Stigli smo.« Uputio sam se za njim u bolnicu. Dizalom smo se iz prizemlja spustili u podrum. Mrtvačnica se nalazila na kraju dugog hodnika. Miris sam osjetio čim sam kročio unutra; bio je nalik slatkastom, prodornom, kemijskom pokrovu koji omata pluća odmah nakon prvog udaha. Unutrašnjost je bila posveta bjelini, nehrđajućem čeliku i staklu. Kad smo ušli, mlada Azijka u bijeloj kuti ustala je od radnog stola. »Dobar dan. Marina«, nehajno ju je pozdravio Mackenzie. »Doktore Hunter, Marina Patei. Ona će vam pomagati.« Dok smo se rukovali, osmjehnula mi se. I dalje sam se trudio snaći, prilagoditi činjenici da sam se još jednom našao u istovremeno prisnom i neznanom okolišu. Mackenzie je pogledao na sat. »Dobro, bilo bi bolje da krenem u postaju. Samo me nazovite kad završite, pa ću vas odvesti natrag.« Nakon što je otišao, mlada žena me upitno pogledala, kao da čeka naredbe. »Ovaj... vi ste patolog?«, upitao sam, odgađajući još malo taj trenutak. Nasmijala se. »Još nisam. Diplomirala jesam i ne gubim nadu.« Kirnnuo sam. Nepomično smo stajali. »Želite li pogledati tijelo?«, upitala je konačno. Ne. Nisam želio. »Može.« Dodala mi je kutu i povela kroz teška, dvokrilna vrata. Iza njih nalazila se manja prostorija, nalik operacijskoj sali. Bilo je hladno. Tijelo je ležalo na čeličnome stolu, strana tvar na matiranoj metalnoj površini. Marina je uključila snažna stropna svjetla i u potpunosti otkrila sav njegov jad. Crowarez
Bosnaunited
Spustio sam pogled na ono što je nekad bilo Sally Palmer. Od nje same nije više ostalo ništa. Olakšanje koje sam osjetio kopnjelo je; zamjenjivala ga je klinička hladnoća. »Dobro. Možemo početi«, rekao sam.
Žena je doživjela i boljih dana. Lice joj je bilo kozičavo i naborano, njegove crte počele su gubiti one značajke kojima su ga nekoć izdvajale. Pognute glave, činilo se kako da na plećima nosi sve breme svijeta. Ipak, u toj rezignaciji bilo je nešto plemenito, kao da, usprkos svoj njegovoj težini, prihvaća vlastiti usud. Kip nepoznate svetice privukao mi je pažnju tijekom mise. Ne mogu reći što mi se točno na njemu svidjelo. Na kamenom pijedestalu stajao je grubo klesani kip čiji autor, a to je moglo primijetiti i neuko oko, nije bio obdaren osjećajem za proporcije. Ipak, bez obzira jesu li mu godine omekšale obrise ili je bila riječ o nečem još manje određenom, kip je na neki način djelovao privlačno. Preživio je stoljeća, pratio bezbrojne dane radosti i tuge što su promicali pod njim. I stajat će tamo, pozoran i tih, još dugo nakon što svi ostali iščeznu iz pamćenja. Stajao je kao podsjetnik da prolazi sve, i dobro i zlo. U tom trenutku bila je to utješna misao. Stara crkva bila je prohladna i pljesniva čak i te tople večeri. Modro i sivoljubičasto svjetlo prodiralo je kroz vitraje, prastara, iskrivljena stakla s olovnim obrubima. Središnju lađu pokrivale su neravne kamene ploče, sad već potpuno glatke, presijecane starim grobnim pločama. Onu najbliže meni krasila je lubanja pod kojom je neki srednjovjekovni klesar upisao mračnu poruku.
Kakav si sad, takav bijah nekoć, Kakav sam sad, takav češ biti.
Meškoljio sam se na tvrdoj drvenoj klupi dok je Scarsdaleov zavodljivi bariton odjekivao s kamenih zidova. Ono što je navodno otpočelo kao molitveni skup velečasni je ubrzo iskoristio kao izliku da tu pozornu pastvu preplavi svojom inačicom pobožnosti. »lako molimo za dušu Sally Palmer i za spas Lyn Metcalf, tu je i pitanje na koje, nesumnjivo, svi želimo odgovor. Zašto? Zašto se to zbilo? Je li kazna da su te dvije žene toliko okrutno nestale iz naše sredine? Kazna za što? I koga se kažnjava?« Obim rukama zgrabivši staru, drvenu propovjedaonicu, Scarsdale je pogledima strijeljao svoju kongregaciju. »Usud može zateći sve nas, bilo kada. Na nama nije propitivati ga. Na nama nije buniti se da nije pošteno. Bog je milostiv, no mi nemamo pravo očekivati Njegovo milosrđe. Bog svoje milosrđe razašilje na nama možda nepojmljive načine. Na nama nije osuđivati ga samo zato što smo neuki.« Bljeskalice su tiho pucketale dok je Scarsdale zastao da udahne. Pustio je novinare u crkvu, što je samo pojačavalo nadrealan dojam. Obično skromna pastva Crowarez
Bosnaunited
nabujala je i doslovno zagušila crkvu. Kad sam bio stigao, klupe su već bile zauzete te sam se naposljetku morao progurati u nišu straga. Mise sam se sjetio tek u trenutku kad sam spazio gomilu u dvorištu pred crkvom. Mackenzie mi je sredio prijevoz do Manhama; vozio me mrzovoljni narednik u civilu koji je očito imao štošta protiv toga što su ga unaprijedili u taksista. Kad sam nazvao Mackenzieja da mu javim da sam za danas gotov, otkrio sam da je isključio telefon. Ostavio sam poruku, a on se javio gotovo odmah. »Kako je prošlo?« »Poslao sam uzorke na plinsku kromatografiju. Kad ih dobijemo natrag moći ću vam reći više o točnom razdoblju nakon trenutka smrti«, rekao sam. »Sutra ću moći početi pregledavati skelet. To bi nam moglo pomoći da otkrijemo kojim se oružjem koristio.« »Dakle, niste otkrili ništa.« Zvučao je razočarano. »Jedino mi je Marina rekla da su, po patologu, uzrok smrti prije ozljede a ne prerezano grlo.« »A vi se ne slažete?« »Ne tvrdim da nisu bile smrtonosne. No bila je živa u trenutku kad joj je presječeno grlo.« »Sigurni ste?« »Truplo je prerano isušeno. Čak i po toj vrućini, ne bi se isušilo toliko brzo da nije došlo do velikog gubitka krvi. Što se ne zbiva nakon smrti, čak i u slučaju prerezanog grla.« »Uzorci tla na mjestu gdje je nađeno pokazuju niski sadržaj željeza«, podsjetio me Mackenzie. Što je značilo da, na mjestu gdje je nađeno truplo, tlo nije upilo mnogo krvi. Kad bi upilo svu krv koja bi prokuljala iz presječene karotide, sadržaj željeza bio bi visok do neba. »Dakle, ubio ju je na drugom mjestu.« »Što je s ranama na glavi?« »Ili nisu bile smrtonosne, ili su nastale nakon trenutka smrti.« Neko vrijeme je šutio, ali mi je bilo jasno o čemu razmišlja. Što god prošla Sally Palmer, to isto očekuje i Lyn Metcalf. Ako već nije mrtva, onda je njezina smrt samo pitanje trenutka. Neočekivana čudesa. Scarsdale se počeo smirivati. »Neki od vas zacijelo se još pitaju čime su te dvije jadnice zaslužile takvu sudbu. Čime je to zaslužila naša zajednica.« Raskrilio je ruke. »Možda ničim. Možda se suvremeni konsenzus pokazuje ispravnim; možda ne postoji razum, nikakva prevladavajuća mudrost izvan našeg univerzuma.« Dramatično je zastao. Pitao sam se izvodi li pred kamerama smišljeni šou. »A možda smo sami sebi dopustili da nas vlastita oholost zaslijepi toliko da ne vidimo ništa«, nastavio je. »Mnogi od vas godinama nisu kročili u ovu crkvu. Životi su vam pretrpani da biste ih dijelili s Bogom. Ne tvrdim da sam poznavao ni Sally Palmer ni Lyn Metcalf. Njihovi životi i ova crkva nisu se često križali. Unatoč tome, nema sumnje da su one tragične žrtve. Ali, žrtve čega?« Crowarez
Bosnaunited
Nagnuo se naprijed i glavu isturio prema nama. »Svi mi, svi do posljednjega, trebamo zaviriti u svoja srca. Krist reče: ‘Kako si sijao, tako ćeš i žeti’. Požeti plodove ne samo duhovne propasti našega društva, nego i plodove vlastite zaslijepljenosti. Zlo ne prestaje postojati samo zato što smo odlučili ne mariti za nj. Dakle, na što bismo mogli svaliti krivnju?« Ispružio je koščati prst i polagano prelazio po pretrpanoj crkvi. »Na nas same. Mi smo oni koji su dopustili Zmiji da slobodno šeće među nama. Nitko drugi. A sad od Boga moramo izmoliti snagu kojom ćemo je izgnati iz naše sredine!« Nastala je nelagodna tišina dok su ljudi pokušavali probaviti njegove riječi. Scarsdale im nije dao priliku. Podigao je bradu i sklopio oči dok su mu svjetla bljeskalica na licu stvarala sjene. »Pomolimo se.«
Ispred crkve izostao je metež koji obično prati svršetak službe. Na rubu seoskoga trga ustobočila se policijska prikolica čija je bijela, kabasta pojava odavala nesklad i prijetnju. Usprkos naporima novinara i snimatelja, samo je šačica ljudi bila spremna dati intervju. Sve je još bilo previše svježe, previše intimno za takve stvari. Jedno je gledati izvješća o nekoj drugoj zajednici koju je pogodila tragedija. Sudjelovati u tragediji potpuno je druga priča. Tako je grozničava novinarska pitanja dočekala mrtva tišina koju nije mogla probiti čak ni uljudnost. Osim jedne ili dvije iznimke Manham je, kao zajednica, leđa okrenuo vanjskome svijetu. Iznenadilo me kad sam saznao da je Scarsdale jedan od onih koji su pristali na razgovor. Nije bio osoba od koje bi se očekivalo da mari za publicitet, no očito je stanje nanjušio kao rijetku priliku da uđe u kolo s vragom. Uzimajući u obzir sadržaj propovijedi, činilo se da događanja smatra osvetom njegove profesije. Smatrao je da ima pravo, te odlučio obim zgrčenim šakama zgrabiti pruženu mu priliku. Henry i ja promatrali smo ga kako na groblju popuje izjave gladnim novinarima, dok su mu se za leđima uzbuđena djeca pentrala po Mučenikovoj stijeni, pritom gazili uvelo cvijeće koje ju je ukrašavalo, sve u nadi da će upasti u kadar. Njegov glas, ako već ne i riječi, dopirao je do tratine gdje smo stajali pod kestenom. Nakon što sam izišao iz crkve, tamo sam pronašao Henryja. Kad sam mu prišao, nasmiješio mi se iskosa. »Nisi uspio ući?«, upitao sam. »Nisam se ni trudio. Želio sam odati počast, ali nek me nosi vrag ako ću time podjarivati Scarsdaleov ego. Ili slušati njegova pljuvanja. Što je ono pričao, kazna Božja za naše grijehe? Da smo si to sami skrivili?« »Otprilike tako«, priznao sam. Henry je zafrktao. »Samo još to Manhamu treba. Paranoju na velika zvona.« Stojeći Scarsdaleu za leđima, a on je nastavljao svoju improviziranu konferenciju za tisak, primijetio sam da su redove tvrdolinijaških vjernika popunili novi preobraćenici. Leeu i Marjory Goodchild, te Judith Sutton i njezinom sinu Rupertu pridružilo se mnoštvo manje redovitih posjetitelja crkve. Izgledali su poput nijemog zbora koji potvrđuje, dok je velečasni povišenim tonovima izlagao svoje u kamere. Crowarez
Bosnaunited
Henry je s gađenjem odmahnuo glavom: »Vidi ti njega. Sad je u elementu. Božji čovjek? Malo sutra. Samo je dobio priliku da izjavi da je sve to već prije rekao.« »Ipak, ima pravo.« Sumnjičavo me pogledao. »Nemoj mi reći da si i ti pronašao pravu vjeru.« »Za to nije zaslužan Scarsdale. No, tko god ovo činio, sigurno je ovdašnji. Netko tko poznaje okoliš. I poznaje nas.« »U tom slučaju neka nam Bog pomogne, jer ako Scarsdale izvojšti svoje, stanje će prije postati gore nego bolje.« »Zašto?« »Jesi li ikad gledao Vještice iz Salema? Dramu Arthura Millera o lovu na vještice?« »Samo na televiziji.« »Nešto slično će snaći i Manham ako se priča nastavi.« Pomislio sam da se šali, ali me pogledao mrtvo-ozbiljno. »Davide, jezik za zube. Čak i bez Scarsdaleove pomoći, ubrzo će početi kaljanje i upiranja prstima. Samo se pobrini da se držiš što dalje od toga.« »Ti to ozbiljno?« »A-ha. Živim ovdje dulje nego ti. I znam kakvi su svi naši dobri prijatelji i susjedi. Noževi se već bruse.« »Daj, nemoj, ne misliš da malo pretjeruješ?« »Misliš?« Promatrao je Scarsdalea koji se, nakon što je izrekao što je već imao reći, uputio prema crkvi. Kad su oni uporniji novinari pošli za njim, Rupert Sutton zapriječio im je put raširivši ruke - bila je to golema, mesnata prepreka koju nitko od njih nije bio voljan prijeći. Henry me znaćajno pogledao. »Ovakva zbivanja izvlaće ono najgore iz svih. Manham je malo mjesto. A u malim se mjestima kote sitne duše. Možda sam pretjerani pesimist. No, na tvom bih mjestu pričuvao leđa.« Gledao me još nekoliko trenutaka kao da želi provjeriti jesam li shvatio, a zatim mi se zagledao preko ramena. »Dobar dan. To ti je prijateljica?« Okrenuo sam se i spazio mladu ženu kako me promatra. Tamnokosa, punašna; viđao sam je povremeno, ali joj nisam znao ime. Tek kad se malo odmaknula ustranu shvatio sam da je s Jenny, čiji izraz lica nije odavao ni najmanju sreću. Ne mareći za pogled koji joj je Jenny uputila, mlada žena nam je prišla. »Bok. Ja sam Tina.« »Drago mi je«, rekao sam, pitajući se što se zbiva. Jenny mi se nasmiješila. Izgledala je smeteno. »Dobar dan, Tina«, javio se Henry. »Kako je mama?« »Bolje, hvala. Oteklina je gotovo nestala.« Okrenula se k meni. Sjaj u očima bilo je nemoguće previdjeti. »Hvala vam što ste Jenny sinoć otpratili do doma. Dijelimo kuću. Lijepo je vidjeti da uljudnost nije potpuno iščeznula.« »Nikakav problem.« »Samo sam htjela reći da stvarno morate navratiti jednom prilikom. Na piće, na neko jelo, tako nešto.« Crowarez
Bosnaunited
Pogledao sam Jenny. Pocrvenjela je kao paprika. Osjetio sam da i ja zadobivam istu boju. »Ovaj...« »Petak navečer odgovara?« »Tina, sigurna sam da ima...«, Jenny je zaustila, ali prijateljica očito nije shvaćala. »Dakle, slobodni ste? Uvijek možemo prebaciti na drugu večer.« »Ovaj, jesam, ali...« »Sjajno! Vidimo se u osam.« I dalje se cerekala kad je zgrabila Jenny pod ruku i odvela je. Buljio sam za njima. »Što je to bilo?« upitao je Henry. »Nemam blage veze.« Izgledao je kao da se zabavlja. »Ma, ne znam!« »Slušaj, sve mi možeš ispričati za nedjeljnim ručkom.« Osmijeh mu je nestao s lica kad me pogledao, ponovno ozbiljan. »Samo zapamti što sam ti tekao. Pazi kome vjeruješ. I čuvaj leđa.« Nakon toga se odvezao u kolicima.
Crowarez
Bosnaunited
GLAZBA JE LEBDJELA zamračenom sobom, mutni zvuci plesali su kroz predmete obješene o niski strop. Krećući se gotovo u kontrapunktu s glazbom, kaplja tamne tekućine iscrtavala je grbavu crtu i kretala se sve brže dok ju je grabila gravitacija. U padu se pretvorila u savršenu kuglu, no ta je simetrija brzo skončala kad je udarila o tlo. Lyn je tupo promatrala krv koja joj se slijevala po ruci, kapala s prstiju i padala na pod. Lokvica koju je stvorila već je rasla, počela se zgušnjavati i grušati na rubovima. Bol reza već se miješala s bolima ostalih rezova, bol jedne rane nije se mogla odvojiti od onih ostalih. Krv iz njih na kožu joj je nanijela apstraktan uzorak okrutnosti. Nesigurno se pridigla kad je disonantna glazba usporila i stala. Bila je zahvalna što je utihnula; naslonila se na grubo klesani kameni zid i ponovno osjetila kako joj uže zavezano oko gležnja reže kožu. Vršci prstiju bili su joj razderani nakon jalovih sati dok je ležala u tami i pokušavala razvezati čvor. Čvor je ostao čvrst kao i prije. Nadišla je prvotni osjećaj nevjerice i izdaje i gotovo dosegla rezignaciju. U toj mračnoj izbi za nju nije bilo milosti - to je znala. Ni najmanje mogućnosti milosrđa. Ipak, morala je pokušati. Štiteći oči pred oštrim svjetlom okrenutim u lice, pokušala je pogledom prodrijeti kroz sjene, do mjesta gdje je njezin tamničar sjedio i promatrao. »Molim vas...«, zagraktala je promuklo, jedva prepoznavši vlastiti glas. »Molim vas, zašto to činite?« Njezino pitanje dočekala je tišina koju je prekidalo samo njegovo disanje. U zraku se osjećao miris zapaljenog duhana. Zatim šuškanje, neodređeni zvuk krčanja. I glazba je zasvirala iznova.
Crowarez
Bosnaunited
U ČETVRTAK SE HLADNOĆA počela uvlačiti u Manham. Ne ona fizička - vrijeme je i dalje bilo vruće i suho. No, bez obzira bila to neizbježna reakcija na nedavna događanja ili pak posljedica Scarsdaleove propovijedi, psihološka klima u selu naizgled je preko noći doživjela značajnu preobrazbu. Nije više bilo moguće krivnju pripisivati nekom došljaku - selo nije imalo izbora, moralo se zagledati u vlastite redove. Sumnja se uvlačila poput zrakom nošenog virusa, isprva neprimjetna, no već su je, nesvjesne toga, u sebi nosile njezine prve žrtve. Kao i prilikom svake zaraze, neki su joj podlijegali brže. Kad sam se u predvečerje vratio iz laboratorija, sve mi je to bila nepoznanica. Henry je ponovno pristao uskočiti u moju smjenu, odbacujući bilo kakvu mogućnost da uzmemo privremenu zamjenu. .Koliko god ti treba, za mene je dobro da dodam malo gasa«, rekao je. Vozio sam sa spuštenim prozorima. Kad sam skrenuo s prometnih putova, dočekao me zrak zasićen polenom; škakljivo sladak miris koji je prikrivao jedva primjetan sumporasti vonj blata koje se sušilo u trsticima. Bila je to dobrodošla zamjena za umjetni vonj deterdženta koji mi je, činilo mi se, i dalje lebdio u korijenu nosa i grla. Bio je to dug dan - veći dio proveo sam radeći s ostacima Sally Palmer. Povremeno bih oćutio neobičan rascjep kad god bih vlastita sjećanja na tu otvorenu i životnu ženu koju sam poznavao pokušao pomiriti s hrpom kostiju s kojih sam kuhanjem skinuo i posljednje tragove mesa. Nisam se želio mučiti takvim razmišljanjima. Na sreću, bilo je previše posla da bih mislima dopustio da tako lutaju. Za razliku od kože i mesa, kost zadržava trag svega što je zareže. U Sallynom slučaju, nekolicina ureza bili su samo ogrebotine koje nisu otkrivale ništa. Ipak, na tri mjesta oštrica je zasjekla dovoljno duboko da ostavi okoštani trag svoga prolaza. Tamo gdje su joj leđa bila prorezana za labudova krila, na plosnatim lopatičnim kostima ostali su identični urezi. Petnaest do osamnaest centimetara dugi, načinjeni jednim jedinim zamahom. To je bilo jasno po krajevima na kojima su urezi bili plići nego u sredini - u oba slučaja nož je lopaticu zasjekao u luku; ne ubodom. Dakle, zarez, a ne ubod. Malenom električnom pilom pažljivo sam zarezao uzduž jednog ureza i rascijepio ga uzduž. Marina je znatiželjno promatrala dok sam pregledavao površine kroz koje je nož zasjekao kost. Pozvao sam je da pogleda. »Vidite li kako su stijenke glatke?«, upitao sam. »To nam govori da oštrica noža nije nazubljena.« Razgledavala je, mršteći se. »Kako to znate?« »Zato što nazubljena oštrica ostavlja neravan trag. Sličan onom kao kad drvo režete ubodnom pilom.« »Dakle, ovo nije načinjeno nožem poput noža za kruh ili odreske?« »Ne. No, kakav bio da bio, bio je oštar. Vidite li kako su rezovi čisti i jasnih rubova? I prilično su duboki. Četiri do pet milimetara u sredini.« »Znači li to da je nož velik?« Crowarez
Bosnaunited
»Moguće. Moguće da se radi o velikom kuhinjskom ili mesarskom nožu, ali bih se usudio pretpostaviti da je vjerojatnije riječ o lovačkome. Takve oštrice obično su teže i manje savitljive. Ova oštrica nije se ni savijala ni kolebala. Štoviše, sam rez prilično je širok. Noževi za meso daleko su tanji.« Lovački nož uklapao se u očito ubojičino poznavanje šume, ali sam to prešutio. Fotografirao sam i izmjerio obje lopatice prije nego što sam se posvetio trećem vratnom kralješku. Taj dio kosti pretrpio je najveća oštećenja; u trenutku kad je ubojica prerezao Sallyno grlo. Rana je bila drugačija, gotovo trokutastog oblika. Ubod, a ne rez. Ubojica joj je zario nož vrškom u grlo i zatim sječivom presjekao traheju i vratnu arteriju. »Dešnjak«, rekao sam. Marina me pogledala. »Utor se nalazi duboko na lijevoj strani kralješka, a zatim se gubi prema desno. Dakle, na takav je način zarezao.« Pokazao sam točku na vlastitom vratu i onda prevukao prstom. »Slijeva nadesno. Što navodi na zaključak da je dešnjak.« »Nije li to mogao učiniti okrenutom oštricom?« »Onda bi rez podsjećao više na zarez, nalik onima na lopaticama.« »Dakle, s leđa? Znate, da se ne zakrvari.« Odmahnuo sam glavom. »To nije važno. Možda joj je stao iza leđa, ali i u tom slučaju mora posegnuti rukom, zariti nož i povući ga preko grla. Slijeva nadesno - tako to čine dešnjaci. U protivnom, značilo bi da više gura nego vuče nož. Što je previše nespretno i na kosti bi ostavilo drugačije tragove.« Šutjela je i razmišljala o tome. Kad je prihvatila činjenice, kimnula je. »Stvarno ste guba.« Baš i nisam, pomislio sam. To čovjeku dođe kad se preko glave nagleda takvih prizora. »Zašto kažete ‘on?«, odjednom me upitala. »Molim?« »Kad govorite o ubojici neprekidno o njemu govorite kao o muškarcu. Svjedoka nema, a tijelo je previše raspadnuto da bismo mogli pronaći bilo kakve tragove silovanja. Samo sam se pitala kako znate.« Slegnula je ramenima, posramljeno. »Je li riječ samo o imenici kao takvoj, ili je policija otkrila nešto?« Nisam o tome razmišljao, no bila je u pravu. Automatski sam pretpostavio da je ubojica muškarac. Dosad je sve ukazivalo na to - fizička snaga, ženske žrtve. Priznajem, zateklo me što sam nešto slično uzimao zdravo za gotovo. Nasmiješio sam se. »Čista navika. Obično je tako. Ali, ne, ne mogu reći sa sigurnošću.« Zagledala se u kosti koje smo toliko precizno pretraživali. »I ja mislim da je muškarac. Nadam se da će uloviti to smeće.« Razmišljajući o tome što je rekla, zamalo sam previdio posljednji komadić dokaza. Pregledavao sam kralješak pod jakim svjetlom i slabim mikroskopom i tek kad sam se već spremao uspraviti, spazio sam ga. Crna mrljica ugnijezdila se poput plijesni u najdubljem dijelu ureza. Što god bilo, nije bila plijesan. Oprezno sam je sastrugao. »Što je to?« upitala je Marina. Crowarez
Bosnaunited
»Nemam pojma.« Osjetio sam navalu uzbuđenja. Što god bilo, moglo je potjecati samo s vrška ubojičinoga noža. Možda nije ništa. Možda. Poslao sam tvar forenzičarima na spektroskopsku analizu - za to niti sam bio stručan niti opremljen, i zatim se okrenuo izradi gipsanih odljeva ureza u kostima. Ako se ikad pronađe oružje koje ih je proizvelo, bit će ga moguće identificirati po sličnosti podudarnost jednako nedvojbena kao i Pepeljugina staklena cipelica. Bio sam gotovo završio. Samo sam još trebao pričekati laboratorijske nalaze, ne samo one o tvari koju sam maloprije pronašao, nego i rezultate drugih, jučerašnjih testova. Oni će otkriti točan interval od trenutka smrti, i kad to utvrdim, moj je posao gotov. Okončat ću svoju ulogu u smrti Sally Palmer, ulogu daleko intimniju od one koju sam imao dok je bila živa. Gotovo. Moći ću se vratiti svom novom životu, zakopati se iznova. Ta mogućnost nije mi donijela očekivano olakšanje. A možda i zato što sam, i tada znao da neću proći tako jeftino. Netom sam oprao i obrisao ruke, kad je netko pokucao na čelična vrata. Marina je otišla otvoriti i vratila se u pratnji mladoga policajca. Smrknulo mi se kad sam ugledao kartonsku kutiju u njegovim rukama. »Glavni inspektor Mackenzie šalje ovo.« Pogledom je tražio mjesto gdje bi je odložio. Pokazao sam prema praznom čeličnom stolu, znajući što je unutra. »Želi da testirate ovo. Kaže da ćete znati što on misli«, rekao je policajac. Sama kutija nije izgledala previše teška, ali je policajac bio crven i zadihan od nošenja. Ili je možda pokušavao zadržati dah. Vonj se već dobro primjećivao. Izjurio je u trenutku kad sam otvorio kutiju. U njoj je, omotan plastikom, ležao Sallyn pas. Pretpostavio sam da Mackenzie želi da životinju analiziram na isti način kao i vlasnicu. Ako je, što se činilo mogućim, pas ubijen u vrijeme kad je oteta, znajući vrijeme smrti također će nam otkriti i vrijeme kad je vlasnica oteta. I koliko je dugo bila živa. Nije bilo nikakvih jamstava da će njezin ubojica postupiti jednako s Lyn Metcalf, no bar ćemo imati neku ideju o tome koliko je još vremena ostala na životu. Dobra ideja. Na nesreću, neprovediva. Kemija psećeg tijela nije jednaka ljudskoj, dakle, svi komparativni testovi neće imati smisla. Najviše što sam mogao bilo je pregledati tragove ureza na kralješcima. Uz malo sreće moglo bi se otkriti je li isti nož prerezao i pseće grlo. Što gotovo i neće utjecati na tok istrage, no što se mora, mora se. Tugaljivo sam se osmjehnuo Marini. »Čini se da ćemo raditi dokasna.« Na kraju je sve trajalo kraće nego što sam očekivao. Pas je bio manji, što mi je olakšalo posao. Snimio sam rendgene, i zatim truplo ubacio na kuhanje u deterdžentu. Kad se sutra vratim u laboratorij, za pregled će mi ostati samo skelet. Pomisao da Sallyni i pseći ostaci leže u istoj prostoriji malo me potresla, no nisam bio siguran tješi li me ili mi samo pojačava tugu. Nisko sunce zrcalilo se na površini Manhamskog jezera, paleći vodu tamo gdje je cesta skretala i spuštala se prema selu. Žmirkajući, spustio sam sunčane naočale na oči. Okvir naočala na trenutak mi je zaklonio vidno polje, i onda sam spazio pojavu koja je prema meni hodala uz rub ceste. Iznenadio sam se ugledavši nekoga tako blizu, no sunce je blještalo pojavi iza leđa i zamalo sam je prošao prije nego što sam shvatio o kome je Crowarez
Bosnaunited
riječ. Zaustavio sam auto i vratio se unatrag sve dok se prozorom nisam izravnao s njom. »Mogu li vas povesti doma?« Linda Yates pogledala je uz i niz praznu cestu kao da razmišlja prije nego što odgovori. »Ne idem vašim putem.« »Nije važno. To je samo nekoliko minuta. Upadajte.« Nagnuo sam se i otvorio vrata. Budući da je još oklijevala, dodao sam: »Nije mi daleko. Ionako sam mislio pogledati Sama.« Sinovljevo ime kao da je odnijelo prevagu. Ušla je. Pamtim da sam primijetio kako sjedi posve uz vrata, no u tom trenutku nisam razmišljao o tome. »Kako mu je?«, upitao sam. »Bolje.« »Vratio se u školu?« Podigla je ramena. »Nema nekog smisla. Sutra završavaju.« Točno. Izgubio sam osjećaj za vrijeme, zaboravio da škola završava i otpočinju dugi ljetni praznici. »Kako je Neil?« Prvi put sam na njenom licu spazio tračak smiješka. Bio je ogorčen. »On je dobro. On je tatin sin.« Ako je bilo nekih domaćih razmirica, bilo ih je nabolje izbjeći. »Bili ste na poslu?«, upitao sam. Znao sam da povremeno čisti nekoliko seoskih dućana. »Otišla sam do supermarketa po neke stvari.« Kao da želi potkrijepiti izjavu, podigla je plastičnu vrećicu koju je nosila. »Malo kasno za šoping.« Pogledala me. Nervoza joj se jasno primjećivala. »Netko mora.« »Ovaj, nije li...« pokušavao sam se prisjetiti suprugovog imena. »Nije li vas Gary mogao odvesti?« Slegnula je ramenima. To očito nije dolazilo u obzir. »Ne znam je li baš pametno ići kući pješice.« Ponovno isti letimični, nervozni pogled. Kao da se trudila još više po vući prema vratima. »Je li sve u redu?« upitao sam, ali mi je svitalo da u redu nije ništa. »Sjajno.« »Djelujete malo nervozno.« »Ovaj... samo mi je drago doći doma. To je sve.« Čvrsto je zgrabila okvir otvorenog prozora. Tada sam, prekasno, shvatio o čemu je riječ. Plašila se. Mene. »Ako želite da stanem pa da pješice odete doma, samo recite«, oprezno sam joj se obratio. Po njezinom pogledu bilo mi je jasno da sam u pravu. Malo sam razmislio, tada shvatio koliko je oklijevala ući u auto. Ali, zaboga, pa ja nisam stranac. Bio sam im obiteljski liječnik otkako sam stigao, liječio Sama od zaušnjaka i ospica, Neilu liječio Crowarez
Bosnaunited
slomljenu ruku. Prije samo nekoliko dana sjedio sam joj u kuhinji, onda kad su dečki otkrili onu strahotu koja je sve ovo otpočela. Dovraga, što se zbiva? Trenutak kasnije odmahnula je glavom. »Ne. U redu je.« Naizgled se malo opustila. »Ne krivim vas što ste oprezni. Samo sam vam želio učiniti uslugu.« »Vi ste, ovaj...« »Nastavite.« »Ma, ništa. Prazne priče.« Dotad sam njezinu reakciju pripisivao općoj bojazni, totalnom nepovjerenju koje se izrodilo zbog događaja u selu. Sad sam i sam osjetio nemir, shvaćajući da to nije sve. »Kakve priče?« »Šire se glasine... da su vas uhitili.« Nisam znao što mogu očekivati, ali to svakako nisam. »Oprostite«, rekla je, kao da bih nju mogao okriviti za to. »Glupi tračevi.« »Zašto bi itko pomišljao takve stvari?« upitao sam zapanjen. Zagledala se u svoje ruke, više me se nije plašila, no rekla mi je samo ovo: »Niste bili u ordinaciji. Ljudi govore da vam je tamo došla policija i da su vas odvezli s inspektorom. Onim glavnim.« Sad mi je postalo i previše jasno. U nedostatku pravih novosti, glasine su pojurile ispuniti vakuum. Pristavši pomoći Mackenzieju, nehotice sam se pretvorio u metu. Taj besmisao tjerao me na smijeh. Samo što ništa od toga nije bilo zabavno. Shvatio sam da sam zamalo prošao pored Lindine kuće. Zaustavio sam se, previše u šoku da bih mogao govoriti. »Oprostite«, ponovila je. »Samo sam mislila...« Nije završila rečenicu. Pokušao sam smisliti što bih rekao, a da pritom izbjegnem selu na uvid prostrijeti cjelokupnu vlastitu prošlost. »Pomagao sam policiji. Mislim reći, radio sam s njima. Bio sam... neka vrsta specijalista... prije nego što sam došao ovamo.« Slušala je, ali nisam mogao razabrati koliko joj sve to smisleno zvuči. Ipak, bar nije izgledala kao da svakog trenutka želi iskočiti iz auta. »Pitali su me za mišljenje«, nastavio sam. »Zato nisam bio dežuran.« Nisam mogao smisliti ništa pametnije. Trenutak kasnije, odvratila je pogled. »Takvo je mjesto. To selo.« Zvučala je umorno. Otvorila je vrata. »Ipak bih želio malo pregledati Sama«, rekao sam. Kimnula je. I dalje potresen, pošao sam za njom. Nakon večernjeg blještavila, unutrašnjost kuće djelovala je zamagljeno i polumračno. U dnevnoj sobi bio je uključen televizor, kakofonija boja i zvukova. Suprug i mladi sin gledali su program; muškarac se zavalio u naslonjač, dječak je na trbuhu ležao pred aparatom. Kad smo ušli, obojica su se osvrnuli. Gary Yates pogledao je ženu i nijemo zatražio objašnjenje. »Doktor Hunter me povezao kući«, rekla je, spuštajući vrećice, krećući se prebrzo. »želio je vidjeti kako je Samu.« Činilo se da Yates ne zna što bi. Bio je žilav tip u tridesetima, ispijenog, divljeg izgleda. Polagano je ustao, ne znajući što bi s rukama. Odlučio je ne pružiti mi je te ih je strpao u džepove. Crowarez
Bosnaunited
»Nisam znao da ćete navratiti«, rekao je. »Nisam ni sam znao. No, budući da se dogodilo sve ovo, nisam mogao pustiti Lindu da sama ide kući.« Pocrvenio je i okrenuo glavu. Trudio sam se da se opustim. Svaku moju pobjedu nad njim naplatit će ženi nakon što odem. Osmjehnuo sam se Samu koji me promatrao s poda. Sama činjenica da je u ljetno predvečerje čamio u kući jasno je pokazivala da nije sav svoj; ipak, izgledao je bolje nego posljednji put. Kad sam ga zapitao što će tijekom školskih praznika, zamalo se nasmiješio, otkrivajući tako onu svoju staru živost. »Mislim da mu je dobro«, rekao sam Lindi poslije, u kuhinji. »Bit će onaj stari čim prebrodi prvi šok.« Kimnula je, pomalo rastreseno. I dalje je bila nemirna. »Što se tiče onoga ranije...«, progovorila je. »Zaboravite. Drago mi je što ste mi rekli.« Nikad mi nije palo na pamet da bi ljudi mogli steći pogrešan dojam. Možda sam trebao razmisliti. Još sinoć Henry mi je rekao da se pripazim. Mislio sam da pretjeruje, no očito je selo poznavao bolje od mene. Sve me to ljutilo, ne zbog vlastite pogrešne procjene, nego zato što je zajednica čijim sam se dijelom smatrao bila savršeno spremna pomisliti ono najgore. Trebao sam znati da ono najgore uvijek može nadići sva očekivanja. Osvrnuo sam se preko ramena, provjeravajući jesu li zatvorena vrata dnevne sobe. Još otkad sam povezao Lindu, želio sam joj postaviti jedno pitanje. »U nedjelju, nakon što su Sam i Neil pronašli truplo,« započeo sam, »rekli ste da znate da je to Sally Palmer, jer ste je sanjali.« Koncentrirano je brisala lončiće za sudoperom. »Čista slučajnost, rekla bih.« »Tada to niste rekli.« »Bila sam uznemirena. Lupetala sam svašta.« »Ne pokušavam vas prevariti. Samo...« Samo što? Nisam ni sam znao što to pokušavam dokazati. Unatoč tome, nastavio sam: »Samo sam se pitao jeste li još sanjali. O Lyn Metcalf« Prestala je brisati. »Ne bih ni pomislila da osoba poput vas ima vremena za takve gluposti.« »Samo sam znatiželjan.« Pogledala me sumnjičavo. Prodorno. Osjećao sam nelagodu. Zatim je kratko odmahnula glavom. »Nisam«, rekla je. Zatim je dodala nešto, toliko tiho da sam zamalo prečuo. Ispitivao bih je i dalje, ali su se u tom trenutku otvorila vrata. Gary Yates promatrao nas je sa sumnjom. »Mislio sam da ste otišli.« »Upravo odlazim«, odvratio sam. Prišao je hladnjaku i otvorio hrđom obrubljena vrata. Na vratima hladnjaka stajao je magnet s natpisom ‘Smiješkom započnite dan’. Pod njim se cerio krokodil. Izvukao je limenku piva i otvorio. Kao da nisam tamo, otpio Crowarez
Bosnaunited
je dugačak gutljaj, spustio limenku i prigušeno podrignuo. »Onda, doviđenja«, rekao sam Lindi. Nervozno je kimnula glavom. Dok sam prilazio Roveru, njezin suprug promatrao me kroz prozor. Vozeći se u selo, razmišljao sam o riječima Linde Yates. Nakon što je porekla da sanja Lyn Metcalf, dodala je još nešto. Samo dvije riječi koje sam jedva uspio čuti. Jaš ne.
*** Iako su glasine o meni bile besmislene, nisam si mogao dopustiti da ih zanemarim. Bolje da se sučelim s njima nego da sva ta šaputanja izmaknu nadzoru unatoč tome, uputivši se prema Janjcu, osjećao sam nesvakidašnju zebnju. Vijenci na Mučenikovom kamenu bili su klonuli i mrtvi. Nadao sam se da to nije neki mračan predznak dok sam prolazio pokraj policijske prikolice, parkirane na seoskom trgu. Dva policajca sjedila su i dosađivala se u sunčanom predvečerju. Bez većeg zanimanja pratili su me pogledima. Parkirao sam pred pubom, duboko udahnuo i otvorio vrata. Kad sam kročio unutra, prvo sam pomislio da je Linda Yates pretjerala. Ljudi su me pogledavali, no slijedila su uobičajena kimanja i pozdravi. Možda malo prigušeniji, ali to se moglo i očekivati. Tamo se nitko još neko vrijeme neće ni smijati ni šaliti. Prišao sam šanku i naručio pivo. Ben Anders je u uglu razgovarao mobitelom. Mahnuo mi je na pozdrav i nastavio razgovor. Jack mi je natočio pivo kontemplativan kao i uvijek, spokojno promatrajući kako se zlatna tekućina penje u čaši. Henryjevo sinoćnje upozorenje bilo je pogrešno, pomislio sam s olakšanjem. Ljudi ipak dobro znaju tko sam. Zatim se netko za šankom nakašljao. »Bili ste negdje?« Carl Brenner. Kad sam se okrenuo prema njemu, shvatio sam da su svi utihnuli. Henry je ipak imao pravo, shvatio sam. »Čujem da vas zadnjih dana baš nije puno bilo u selu«, nastavio je Brenner. Bjeloočnice su mu bile žućkaste, kapci teški; shvatio sam da je dublje zavirio u čašu. »Ne, nisam.« »Kako to?« »Morao sam obaviti neke poslove.« Ma koliko želio okončati glasine, neću dopustiti da me itko prisiljava i na što. Ili da seoskim lajavcima dam još štofa. »Nisam tako čuo.« U očima mu je tinjao prigušeni bijes koji je samo čekao cilj. »Čujem da ste bili u policiji.« Cijeli pub kao da je zamro. »Točno.« »I što su htjeli?« »Samo neke savjete.« »Savjete?« Nije se trudio skrivati nevjericu. »Kakve savjete?« »To ćete morati pitati njih.« »Pitam vas.« Crowarez
Bosnaunited
Njegov bijes pronašao je svoju metu. Odvratio sam pogled i osvrnuo se po prostoriji. Neki su se zagledali u svoje čaše. Drugi su promatrali mene. Još nisu osuđivali, ali su čekali. »Ako netko ima što reći, neka kaže sada«, rekao sam, najmirnije što sam mogao. Gledao sam ih jednog po jednog u oči sve dok nisu odvratili poglede. »U redu, ako neče nitko onda ću ja.« Carl Brenner se pridigao. Agresivno je zamahnuo čašom i udario njome o šank. »Bili ste...« »Da sam na tvom mjestu jako bih pripazio.« Ben Anders se stvorio pokraj mene. Bilo mi je drago što ga vidim, ne samo zbog umirujuće fizičke prisutnosti, već i zato što je bio dobrodošli znak podrške. »Gledaj svoja posla«, rekao je Brenner. »Koja posla? Samo te pokušavam spriječiti da ne izvališ nešto što ćeš požaliti već sutra.« »Neću ja žaliti za ničim.« »Dobro. Onda kako je Scott?« To pitanje kao da je malo ispuhalo Brennera. »A?« ' »Tvoj brat. Kako mu je noga? Ona koju je doktor Hunter krpao neku večer.« Brenner se meškoljio, mračan, ali klonuo. »Dobro je.« »Baš dobro što doktor ne naplaćuje prekovremene sate«, uljudno je izjavio Ben. Pogledom je obuhvatio ostatak prostorije. »Usudio bih se reći da nas većina može zbog toga biti zahvalna.« Pustio je da mu riječi odzvone, a zatim je pljesnuo rukama i okrenuo se prema šanku. »Sve u svemu, Jack, kad stigneš, molim te još jednu rundu.« Kao da je netko otvorio prozor i u lokal pustio svjež zrak. Atmosfera se bistrila, ljudi su se meškoljili, neki djelovali pomalo posramljeno dok su se vraćali svojim konverzacijama. Osjetio sam da mi znoj natapa križa. Potpuno nevezano s vrućinom u zagušljivom baru. »Jeste li za viski?«, upitao je Ben. »Izgledate kao da bi vam piće dobro došlo.« »Ne hvala. Ali vas častim.« »Nije potrebno.« »To je najmanje što mogu.« »Pustite to. Te seronje je netko morao podsjetiti na neke činjenice.« Bacio je pogled prema Brenneru koji se mrzovoljno zapiljio u praznu čašu. »A tog seronju netko mora naučiti pameti. Prilično sam siguran da pljačka gnijezda u rezervatu. Ugrožene vrste. Mislim, kad se izlegnu onda je sve u redu, ali sad gubimo i odrasle ptice. Sive sokolove, čak i gnjurce - nisam ga još uhvatio, ali samo je pitanje vremena...« Nasmiješio se kad mu je Jack pružio pintu piva. »Bravo, stari.« Otpio je dug gutljaj i zadovoljno uzdahnuo. »Dakle, što ste radili?« Pogledao me iskosa. »Ne brinite, samo sam znatiželjan. Očito je da vas nešto odvlači iz sela.« Oklijevao sam, ali je zaslužio bar djelomično objašnjenje. Ispričao sam mu, ne ulazeći u pojedinosti. »Isuse«, rekao je. »Eto, sad vam je jasno zašto o tome ne govorim«, dodao sam. Crowarez
Bosnaunited
»Sigurni ste da ne bi bilo bolje jednostavno reći? Onako, istinu na sunce?« »Mislim da ne.« »Ako želite, ja mogu pustiti glas. O tome što ste radili.« Zvučalo mi je suvislo. Ipak, i dalje sam se protivio. Nikad nisam običavao govoriti o poslu, a stare navike teško umiru. Možda sam samo tvrdoglavio, ali mrtvi imaju pravo na privatnost jednako kao i živi. Kad krenu priče o mome poslu, morbidnoj znatiželji neće biti kraja. Štoviše, nisam bio siguran kako bi Manham mogao reagirati saznajući za nesvakidašnje aktivnosti svog seoskog liječnika. Bio sam savršeno svjestan da moja dva poziva neki pojedinci mogu sagledavati kao čisti sukob interesa. »Ne, hvala«, rekao sam. »Kako hoćete. No priče će se nastaviti.« Iako sam i sam to znao, utroba mi se stisnula. Ben je samo slegnuo. »Prestravljeni su. Znaju da ubojica živi u okolini. No, bilo bi im draže da je riječ o došljaku.« »Ja nisam došljak. Ovdje sam već tri godine.« Riječi su zvučale lažno. Možda živim i radim u Manhamu, no ne mogu tvrditi da tamo pripadam. Što se maločas dokazalo. »Nije važno. Možete živjeti još trideset, i dalje ste došljak iz grada. Zbije li se bilo što, ljudi vas promatraju kao stranca.« »U tom slučaju, nije važno ma što rekao. Ipak, ne mislim da su svi toliko loši.« »Ne, svi nisu. Potrebna je samo šačica.« Djelovao je strašno ozbiljno. »Samo se nadajmo da će ubrzo uhvatiti tog gada.« Nakon toga ubrzo sam se povukao. Pivo je imalo gorak i ustajali okus iako sam znao da je svježe kao i uvijek. Razmišljajući o tome što se dogodilo osjetio sam tupost nalik mrtvilu, trenutak prije nego što bol prokulja iz rane. Želio sam taj trenutak dočekati doma. Dok sam se vozio iz puba, vidio sam Scarsdalea kako izlazi iz crkve. Možda mi se pričinilo, ali izgledao je uspravniji nego prije. Između svih, bio je jedini koji je bujao na događajima koji su potresli selo. Ništa kao tragedija i strah svećenika ne čini zvijezdom trenutka, pomislio sam i odmah osjetio stid. Čovjek, jednako kao i ja, samo radi svoj posao. Ne smijem dopustiti da mi vlastita netrpeljivost prema njemu kvari prosudbu. Zaboga, mislim da sam za jednu večer preživio sasvim dovoljnu dozu predrasuda. Nečista savjest natjerala me da mu mahnem u prolazu. Pogledao me ravno u oči; na trenutak sam pomislio da se neće udostojati uzvratiti pozdrav. Zatim je samo kratko kimnuo. Nisam se mogao osloboditi osjećaja da mi nekako čita misli.
Crowarez
Bosnaunited
DO PETKA SU SE MEDIJI već počeli osipati. Manjak bilo kakvog razvoja događaja značio je da Manham gubi svoje mjesto u nepredvidljivom svijetu medijskih interesa. Ako se nešto desi, vratit će se. Dotad će Sally Palmer i Lyn Metcalf sustavno nestajati iz emisija i novinskih stupaca; sve dok im imena u potpunosti ne iščeznu iz svijesti javnosti. Dok sam se tog jutra vozio prema laboratoriju nisam razmišljao o sve slabijoj medijskoj prisutnosti, a niti o, sram me je priznati, dvije žrtve. Čak je privremeno minuo i šok zbog sumnje kojom me selo promatralo. Misli mi je zaokupilo nešto neizmjerno prizemnije. Večera kod Jenny Hammond. Uvjeravao sam se da to nije ništa važno. Da ona ili, možda više, prijateljica Tina samo žele biti ljubazne. Dok sam živio u Londonu, poziv na večeru bio je samo izraz uljudnosti - upućeni poziv prihvaćalo bi se bez gotovo imalo razmišljanja. Ista stvar i sad, govorio sam sebi. No, nije mi išlo. Nisam više bio u Londonu. Društveni život sveo mi se na isprazne razgovore s pacijentima i pivu u pubu. O čemu bismo mogli razgovarati? U selu je trenutačno prevladavala samo jedna tema, nimalo prikladna da o njoj, za večerom, nehajno čavrljaju potpuni stranci. Osobito ako su čule ono što se govorilo o meni. Požalio sam što nisam odbio poziv. Pomišljao sam da nazovem i izvučem se nekakvom isprikom. Ipak, ma koliko me pomisao na večeru izbacila iz takta, nisam nazvao. Što me uznemirilo najviše od svega. Negdje u dubini bio sam neugodno svjestan zašto sam ustvari toliko nervozan - zbog pomisli da ću opet vidjeti Jenny. To je probudilo složen niz emocija koje bi mi bilo draže vidjeti spokojne. Među njima osobito je stršila krivnja. Osjećao sam se kao da se spremam počiniti nevjeru. Naravno, shvaćao sam koliko je sve to besmisleno. Idem večerati, a budući da je od onog popodneva kad je pijani biznismen izgubio kontrolu nad svojim BMW-om prošlo skoro četiri godine, bio sam i previše svjestan da nemam koga iznevjeriti. Ipak, sve to nije me nimalo umirilo. Parkirao sam, dizalom se odvezao do laboratorija i nisam bio pretjerano koncentriran. Otvarajući čelična vrata mrtvačnice i ulazeći u prostor trudio sam se sabrati misli. Marina je već bila tamo. Progovorila je i prije nego što su se vrata stigla zatvoriti. »Stigli su rezultati.«
Mackenzie se mrštio čitajući izvješće koje sam mu predao. »Sigurni ste?« »Najvećim dijelom. Testovi potvrđuju da je Sally Palmer, u trenutku kad je tijelo pronađeno, bila mrtva otprilike devet dana.« Smjestili smo se u maleni ured laboratorija. Ponudio sam da mu rezultate Crowarez
Bosnaunited
pošaljem e-mailom, ali kad sam ga nazvao rekao je da će radije navratiti. »Koliko je to pouzdano?«, upitao je. »Analiza amino-kiselina kreće se u okviru dvanaest sati plus-minus, i to je najtočnije što možete dobiti. Ne mogu vam reći točno vrijeme ubojstva, ubojstva, ali negdje između podneva u petak i subote.« »Ne možete više suziti okvir?« Obuzdao sam poriv da ga otpilim. Cijelo sam jutro proveo pregledavajući jednadžbe koje daju interval od trenutka smrti. To je složen posao; pomnožiti rezultate testova s prosječnom temperaturom i drugim meteorološkim podacima za dane koje je tijelo Sally Palmer provelo na otvorenome. Najveći misterij života sveo sveo se na banalnu matematičku formulu. »Žao mi je. Ako uračunam sve ostalo, ličinke i drugo, najtočnije bih mogao stići do otprilike polovice tog razdoblja.« »Dakle, recimo, petak u ponoć. Posljednji put put viđena je tri tri dana prije toga, na roštiljadi.« Mackenzie se namrštio namrštio razmišljajući o implikacijama. »Niste u mogućnosti točnije odrediti vrijeme po psu?« »Kemija psećeg tijela razlikuje se od ljudske. Mogu analizirati, ali time nećemo otkriti ništa.« »Pas mater«, promrmljao je. »Ipak, mislite li da je mrtav dulje od nje?« Slegnuo sam ramenima. Mogao sam nastaviti o stanju psećeg trupla i djelovanju insekata oko njega, no to bi se teško moglo nazvati znanošću. znanošću. »Prilično sam siguran, ali, kako sam rekao, isti zakoni automatski ne vrijede za psa. Reklo bi se, dva-tri dana više od nje, u najmanju ruku.« Mackenzie je povlačio usnicu. Znao sam što misli. Bio je već treći dan od nestanka Lyn Metcalf. Čak i da ubojica ubojica poštuje ista pravila i skriva je negdje, stigli smo do svršetka igre. Ako već nije završila, onda će se to ubrzo dogoditi. Osim ako je ne pronađemo prije toga. »Također imam i analizu tvari koju sam pronašao u jednom od ureza na kralješku kralješku Sally Sally Palmer«, Palmer«, rekao sam sam Mackenzieju. Mackenzieju. Čitao sam sam mu iz svog primjerka primjerka izvješća: »Ugljikohidrat. Prilično Prilično složen, ali oko osamdeset posto ugljika, deset posto vodika, s malim udjelima sumpora, kisika, dušika i nekoliko metala u tragovima.« »Što bi značilo?« »Bitumen. Najobičniji bitumen, kakav se može nabaviti u bilo kojoj prodavaonici građevinskog materijala.« »To sužuje izbor.« Neka žaruljica mi je slabašno zabljesnula negdje u dnu misli, sinaptička veza koju su pokrenule netom izgovorene izgovorene riječi. Pokušao sam je fiksirati, ali je nisam uspio uhvatiti. »Ima li još toga?«, upitao je Mackenzie; zatim mi je još nerođena misao kliznula kroz prste. »Zapravo i nema. Još moram pregledati tragove noža na psećoj kralježnici. Ako mi se posreći, potvrdit ću da su oboje ubijeni istim oružjem. I onda sam gotov.« gotov.« Mackenzie je djelovao kao da nije očekivao ništa više, no da se ipak nada još nečemu. Crowarez
Bosnaunited
»Kako ide vama? Ima li novosti?« Shvatio sam već po načinu kako se Mackenzieju zatvorilo lice. »Pratimo neke tragove«, odvratio je kruto. Šutio sam. Malo poslije je uzdahnuo. »Nemamo sumnjivca, nemamo očevidaca, nemamo motiv. Dakle, najkraće rečeno, ‘ne’. Razgovori od vrata do vrata nisu iznjedrili ništa, i iako smo ponovno pokrenuli pokrenuli potragu, potragu, napredujemo napredujemo sporo zbog zamki. zamki. Bit će nemoguće nemoguće potpuno potpuno pročešljati takvo područje. Pola toga je prokleta močvara, a onda još hrpa šume i jaraka.« Odmahnuo je glavu, puštajući zlovolji da ovlada njime. »Ako odluči dobro sakriti tijelo, nećemo je pronaći nikada.« »Dakle, »Dakle, mislite mislite da je mrtva.« mrtva.« Oči su mu odavale iscrpljenost. »Surađivali ste u mnogim istragama ubojstva. Koliko često ste žrtve pronalazili žive?« »Događalo se.« »Da, događa se«, složio se. »Događa se i to da dobijem na lotu. Iskreno rečeno, ne bih se baš kladio na to da će Lyn Metcalf ostati živa. živa. Nitko nije vidio ništa, nitko ništa ne zna. Forenzičari nisu pronašli pronašli nikakve korisne dokaze ni tamo gdje je ona nestala, ni gdje smo pronašli tijelo Sally Palmer. Pretraga dosjea i Registra seksualnih prijestupnika nije donijela nikakve rezultate. Možemo se osloniti osloniti samo na spoznaje da je napadač vjerojatno vjerojatno snažan, dobro dobro se snalazi u šumi i lovi.« »To baš i ne sužuje istragu.« Ogorčeno se nasmijao. »Baš i ne. Bilo bi moguće da je u pitanju Milton Keynes, no u ovakvoj seoskoj zajednici lov je način života. Ljudi ga ni ne primjećuju. Tko god da je, dosad se tip uspješno skriva.« »što je s profiliranjem?« »Ista priča. Jednostavno nemamo dovoljno podataka. Jedini profil koji psiholozi mogu definirati definirati toliko toliko je uopćen da je potpuno potpuno beskoristan. beskoristan. Imamo Imamo posla s osobom koja koja boravi vani, fizički spremnom i prosječno inteligentnom, no istovremeno dovoljno neopreznom ili nepromišljenom nepromišljenom budući da je tijelo Sally Palmer Palmer ostavio na mjestu mjestu gdje ga je moguće pronaći. Opis je primjenjiv na polovicu muškaraca muškaraca iz sela. Ako ga primijenimo i na susjedna susjedna sela, na popisu imate dvjesto-tristo mogućih sumnjivaca.« sumnjivaca.« Zvučao je depresivno. Nisam ga mogao kriviti. Nisam bio stručnjak, ali sam iz iskustva iskustva znao da je većina serijskih serijskih ubojica ubojica ‘pala' ili sasvim slučajno slučajno ili zbog toga toga što su načinili potpuno pogrešan korak. korak. Oni su kameleoni, naizgled obični pripadnici društva koji se ni ne trude skrivati. skrivati. Kad ih se konačno otkrije, prijatelji i susjedi prvo prvo reagiraju iznenađenjem. Tek retrospektiva izvlači i otkriva sve one nazubljene i nabrušene rubove koji su postojali oduvijek. Bez obzira kakve strahote počinili, najviše potresa činjenica koliko ta čudovišta iz stvarnoga života zapravo djeluju normalno. normalno. Recimo, kao vi i ja. Mackenzie je počešao madež na vratu. Prestao je tek kad je primijetio da ga promatram. »Iskrsnulo je nešto što bi moglo biti važno«, važno«, rekao je, neuvjerljivo nehajno. »Jedan svjedok koji je sa Sally Palmer razgovarao na roštiljadi rekao je da je bila neraspoložen neraspoloženaa jer joj je netko netko na pragu pragu ostavio ostavio mrtvu mrtvu kunu. Smatrala Smatrala je to bolesnom bolesnom Crowarez
Bosnaunited
šalom.« Sjetio sam se labuđih krila na Sallynom truplu, i divlje patke privezane za menhir onog jutra kad je nestala Lyn Metcalf. »Mislite li da ju je tamo ostavio ubojica?« Slegnuo je ramenima. »Možda su i djeca. Možda je riječ o nekakvom znaku ili upozorenju. Označavanju teritorija ili nečem sličnom. Znamo da ptice koristi kao potpis. Ništa ne ukazuje ukazuje da se ne bi mogao koristiti koristiti i sisavcima.« sisavcima.« »A Lyn Metcalf? Je li pronašla nešto slično?« »Suprugu je dan prije nestanka spomenula da je u šumi natrapala na mrtvog zeca. Doduše, mogao ga je ubiti pas ili lisica. To sad ne možemo saznati.« Bio je u pravu, no ja sam i dalje razmišljao. U ubojstvima se nailazi na slučajnosti jednako kao i u svim drugim vidovima života. života. Uzimajuči u obzir dosadašnje ponašanje ubojice, nije se činilo nemoguće nemoguće da je bio dovoljno samouvjeren i unaprijed označio žrtve. »Dakle, mislite da to nije ništa važno?« upitao sam. »Nisam to rekao«, rekao«, odsjekao odsjekao je. »No, u ovoj fazi ne možemo možemo učiniti mnogo. mnogo. Već tragamo za osobom poznatom poznatom po okrutnosti prema prema životinjama. Nekoliko ljudi sjeća se hrpe pobijenih mačaka prije deset-petnaest godina, ali nitko nije uhićen i... što je?« Odmahnuo Odmahnuo sam glavom. glavom. »Sami ste rekli, rekli, ovo ovo nije ni gradić gradić ni grad. Ovdje Ovdje su stavovi drugačiji. Ne tvrdim da su ljudi smišljeno okrutni, ali se ne bi reklo reklo ni da su sentimentalni.« »Želite reći da nitko ne mari za nekoliko mrtvih životinja«, hladno je izjavio. »Da je netko zapalio psa na seoskom travnjaku, vjerojatno bi došlo do reakcije. No, ovo je selo. Životinje se stalno ubija.« Nevoljko je prihvatio moje riječi. »Javite mi što ste otkrili o psu«, rekao je ustajući. »Ako je važno, zovite me na mobitel.« »Prije nego što krenete«, rekao sam, »moram vam reći nešto.« Ispričao sam mu o tome da selom kruže glasine da sam uhićen. »Za Boga miloga«, promrmljao je kad sam završio. »Hoćete li imati problema?« »Ne znam, nadam se da neću. Samo, ljudi postaju nervozni. Kad su vas vidjeli da navraćate navraćate u ordinaciju ordinaciju naprečac naprečac su donijeli zaključke. zaključke. A ja ne želim objašnjavat objašnjavati.« i.« »Shvatio.« Nije izgledao pretjerano zabrinut. Ili iznenađen, kad smo već kod toga. Nakon što je otišao, palo mi je na pamet da je možda očekivao da će se dogoditi nešto slično, da bi mu možda i odgovaralo kad bih postao neka vrsta trojanskog konja. Zatim sam pomislio da je sve to besmisleno. Ipak, misao me nije napuštala ni nakon što sam nastavio pregledavat pregledavatii pseći kostur. kostur. Radio sam automatski; automatski; pripremi pripremioo sam i fotografirao fotografirao mjesto gdje je nož zarezao vratni kralježak. Čista rutina koja je vrijedila samo zbog truda i evidencije nego zbog ikakve mogućnosti da bi se moglo otkriti išta vrijedno. Još dok sam kralježak postavljao pod mikroskop da bih ga pomnije pregledao, znao sam što mogu mogu očekivati. Još sam pregledavao pregledavao kost kost kad mi je Marina donijela kavu. kavu. »Zanimljivo?« upitala je. Odmaknuo sam se u stranu. »Pogledajte sami.« Crowarez
Bosnaunited
Nagnula se nad mikroskop. Malo je izoštrila sliku. Ispravila se sa zbunjenim izrazom lica. »Ne razumijem.« »Zašto »Zašto ne?« »Rez je grub, a ne gladak kao onaj drugi. Nož je ostavio zareze u kosti. Rekli ste da takve tragove ostavlja samo nazubljena oštrica.« »Točno.« »Ali, to nema smisla. Rez na ženinom kralješku bio je gladak. Zašto ovaj nije jednak?« »Prilično jednostavno«, rekao sam. »Načinjen je drugim nožem.«
Crowarez
Bosnaunited
MESO JE JOŠ BILO BLIJEDO. Kapljice masti visjele su s njega nalik znoju i padale kroz rešetku šišteći na vrelom ugljenu. Iz roštilja lijeno su se izvijali pramenovi pramenovi dima, ispunjavajući zrak teškom, modrikastom maglicom. Tina se namrštila viljuškom isprobavajući nepečeni hamburger na roštilju. »Rekla sam vam, nije dovoljno vruće.« »Daj mu još malo vremena«, rekla je Jenny. »Ako mu damo još vremena, rasušit će se. Moramo pojačati vatru.« »Nećeš sipati još benzina.« »Zašto? Ovako ćemo čekati cijelu noć.« »Baš me briga. To je otrov.« »Ma daj, umirem od gladi.« Bili smo u stražnjem vrtu kućice koju su dijelile njih dvije. Zapravo, bilo je to dvorište, dvorište, neuredan neuredan komad komad tratine tratine koju je s dvije strane strane zatvarao zatvarao veliki pašnjak. pašnjak. Ipak, Ipak, bilo bilo je skrive skriveno no - na njega njega je gled gledao ao samo samo prozor prozor spavać spavaćee sobe susjed susjedne ne kuće, kuće, a iz dvorišta se pružao nesmetan pogled na jezero udaljeno nekih stotinjak metara. Tina je još jednom viljuškom isprobala hamburgere i okrenula se meni. »Što vi mislite kao liječnik? Trebamo Trebamo li riskirati trovanje trovanje benzinom ili se odlučiti za smrt od gladi?« »Predlažem kompromis«, rekao sam. »Maknite meso s vatre i zalijte benzinom. Tako neće poprimiti miris.« »Bože, obožavam praktične tipove«, rekla je Tina i krpom podigla mrežu s ognjišta. Otpio sam iz pivske boce, više da bih nešto radio nego zbog žeđi. Odbile su moju ponudu za za pomoć - što nije bilo bilo loše uzimajući uzimajući u obzir moju moju kulinarsku kulinarsku vještinu. vještinu. Ali Ali tako sam ostao besposlen besposlen i ničim nisam nisam mogao obuzdati obuzdati nervozu. nervozu. Jenny je izgledala izgledala jednako jednako nemirno, pa je kruh kruh i salate slagala na bijelom plastičnom stolu dulje nego što je trebala. U bijeloj bluzi i odrezanim trapericama izgledala je vitko i osunčano. Osim pozdrava pri dolasku, jedva smo izmijenili koju koju riječ. Zapravo, da nije bilo Tine, sumnjam da bi itko išta izgovorio. Na sreću, Tina nije bila tip koji bi dopuštao neugodne šutnje. Govorila je gotovo neprekidno neprekidno - bio je to dobrohota dobrohotan n monolog monolog prekidan prekidan naredbam naredbamaa kojima me upućivala upućivala kako se pozabaviti dresingom za salatu, donošenjem papirnatih ručnika kojima ćemo zamijeniti zamijeniti ubruse i otvaranjem otvaranjem još piva. Bilo je savršeno jasno da će nas biti samo troje. Kolebao sam se između olakšanja što se neću morati družiti s još nekim, i žaljenja što nemam prilike pribježište potražiti u masi. Tina je ugljen obilno zalila benzinom. »Pas mater!« zavrištala je i odskočila kad je ugljen planuo. »Rekla sam ti da više ne zalijevaš!«, smijala se Jenny. Crowarez
Bosnaunited
»Nisam kriva, samo je izletjelo!« Roštilj je nestao u oblaku dima. »Sad je stvarno dovoljno vruće«, dobacio sam, dok nas je vrelina tjerala da se udaljimo. Tina me opalila po nadlaktici. »U to ime idi po još pive.« »Ne misliš da bismo prvo morali maknuti hranu?« Dim je obavio plastični stol na kojem su salate ležale nepokrivene. »Sranje!« Tina je pojurila u oblak da pokupi posude. »Bit će lakše ako premjestimo stol«, rekao sam i požurio se podići ga. »Jen, pomogni mu, imam pune ruke«, rekla je Tina, držeći zdjelu s tjesteninom. Jenny ju je sumnjičavo pogledala, ali nije rekla ništa dok je podizala drugi kraj stola. Zajedno smo ga napola napola odvukli, napola prenijeli prenijeli izvan dohvata dima. Kad smo spustili stol, popustile su noge s njezine strane. Zanjihao se te su zdjele i čaše pojurile pojurile prema rubu. »Pazi!« povikala je Tina. Priskočio sam i uspio ga ispraviti prije nego što je išta palo. Dok sam ga pridržavao, ruka mi je dodirnula Jennynu. »Držim ga, ako hoćete pustiti«, rekao sam. Ispustila Ispustila je svoj kraj, ali ali ga je brzo ponovno prihvatila prihvatila kad se stol ponovno ponovno zanjihao. »Mislila sam da si ga popravila«, rekla je dok nam je Tina hitro prilazila. »I jesam! Nagurala sam papir tamo gdje su se noge klimale.« »Papir? Treba ga dobro prišarafiti.« »To nije jedino što ovdje treba prišarafiti.« »Tina.« Jenny je porumenjela i trudila se ne prasnuti u smijeh. »Daj, nemoj stajati, odi po odvijač ili što već!« Tina je protrčala kroz zavjesu od staklenih zrnaca koja je visjela preko kuhinjskih vrata. Dok smo tako držali stol, smiješili smo se jedno drugome, gotovo zavjerenički. Konačno smo probili led. »Kladim se da vam je drago što ste došli«, rekla je Jenny. »Prvi mačići...« »Tako je. No drugdje nije ovako otmjeno.« »To svakako.« Spustila je pogled. »Ovaj, ne znam kako kako bih vam to rekla. Smočili ste ste hlače.« Spazio sam bocu koja je pala na stol i iz koje mi je pivo zalijevalo medunožje. Trudio sam se izmaknuti, no uspio sam samo u tome da mi pivo kapa po nogama. »O, Bože, Bože, ovo nije za vjerovat vjerovati«, i«, rekla rekla je Jenny i tada tada smo se oboje počeli počeli bespomoćno smijati. Smijali smo se i kad se Tina vratila noseći odvijač. »Što je s vama?« upitala je i tada spazila mrlju na hlačama. »Da navratim kasnije?« Kad smo popravili stol, izvukle izvukle su za mene široke, kratke hlače. Tina je rekla da su pripadale njezinom bivšem. »Slobodno ih zadrži. Taj se neće vraćati po njih«, mračno je dodala. Crowarez
Bosnaunited
S obzirom na vrišteći uzorak hlača, izjava me nije iznenadila. Ipak, i to je bolje od pivom natopljenih traperica pa sam se presvukao. Kad sam se vratio u vrt i Jenny i Tina počele su se cerekati. »Dobre noge«, dobacila je Tina, što je izazvalo novu salvu smijeha. Hamburgeri su cvrčali na vrelom ugljenu. Jeli smo ih sa salatom i kruhom, i zalijevali vinom koje sam donio. Kad sam htio dopuniti Jennynu čašu, ona je oklijevala. »Samo malo.« Tina je podigla obrve. »Sigurna si?« Jenny je kimnula. »Dobro mi je, stvarno mi je dobro.« Primijetila je moj upitan pogled i uozbiljila se. »Dijabetičar sam pa moram paziti što jedem i pijem.« »Tip jedan ili dva?« upitao sam. »Isuse, stalno zaboravljam da ste liječnik. Tip jedan.« što sam i očekivao. Najčešći tip dijabetesa za osobu njezinih godina. »No, nije loše. Uzimam samo malu dozu inzulina. Kad sam se doselila otišla sam po recept kod doktora Maitlanda«, dodala je kao da se ispričava. Pretpostavljao sam da joj je neugodno što je umjesto meni, otišla ‘pravom’ doktoru. Nije trebala brinuti. Već sam se bio navikao. Tina je teatralno zadrhtala. »Onesvijestila bih se kad bih si svaki dan morala davati injekcije.« »Ma daj, nije tako strašno«, bunila se Jenny. »Čak ni igla nije prava, imam olovku. I dosta o tome. Davidu će biti neugodno što pije vino.« »Bože sačuvaj!« objavila je Tina. »Treba mi netko da pije sa mnom.« Nisam je pratio u tempu, ali sam zbog Jenny dopuštao da mi čašu napune više puta nego što sam planirao. Sutra je subota, i tjedan je bio stvarno dug. Uostalom, dobro sam se zabavljao. Nisam se mogao sjetiti kad sam se zadnji put tako zabavljao... Bilo je to jako davno. Raspoloženje je malo opalo tek nakon što smo jeli. Spuštao se sumrak; u tom slabom svjetlu Jenny je sjedila na drugom kraju vrta, okrenuta prema jezeru. Vidio sam da joj se lice smrknuto i unaprijed znao što će reći. »Neprekidno zaboravljam što se dogodilo. Čovjek se osjeća... ovaj... pomalo krivim...« Tina je uzdahnula. »Htjela je otkazati večeru. Mislila je da ćemo roštiljem uznemiriti ljude.« »Mislila sam da bi moglo izgledati kao nedostatak poštovanja«, rekla mi je Jenny. »Zašto?«, upitala je Tina. »Misliš da drugi ne gledaju televiziju ili ne piju pivu u pubu? Sve je to tužno i strašno, ali mislim da se ne moramo bičevati da bismo pokazali suosjećanje.« »Znaš što hoću reći.« »Znam, ali i znam kakvi su ovdašnji ljudi. Ako odluče nekog uzeti na nož, to će se dogoditi ma što taj radio ili ne radio.« Tina je zastala. »Ma, dobro, možda to i nisam najspretnije uobličila, ali je tako.« Znakovito me pogledala. »Što ste vi nedavno otkrili, nije li tako?« Tada sam shvatio da su zacijelo čule priče. »Tina«, opomenula ju je Jenny. Crowarez
Bosnaunited
»Ovaj, čemu se praviti da nismo čule. Mislim reći, naravno da će policija kontaktirati mjesnog liječnika, no potreban je samo jedan sumnjičav pogled i osude vas svi redom. Što je samo još jedan primjer koliko su ovdašnji ljudi uskogrudni.« »I lajavi«, zapjenila se Jenny. Prvi put sam vidio njezinu ćud na djelu. Tina nije marila. »Bolje je s istinom izići na sunce. U selu kruži i previše glasina. Odrasla sam ovdje, ti nisi.« »Zvuči kao da baš i ne volite Manham«, rekao sam, nadajući se da ćemo skrenuti s teme. Blijedo se nasmiješila. »Da sam imala priliku, nestala bih netragom. Ne shvaćam ljude poput vas, koji se odluče preseliti ovamo.« Nagla tišina. Jenny je ustala, posve blijeda. »Idem skuhati kavu.« Ušla je u kuću, divljački razmaknuvši zavjesu. »A, jebote«, ispalila je Tina. Pokajnički se osmjehnula. »Lajava, kao što kaže. I pripita«, dodala je, spuštajući čašu s vinom. Isprva sam pomislio da je sva ta nelagoda nastala zbog mene, ali sam shvatio da nije tako. Što god bio uzrok Jennyna ponašanja, nije imao veze sa mnom. »Je li dobro?« »Popizdila je zbog svoje neotesane cimerice - bar tako mislim.« Zagledala se u kuću kao da se premišlja treba li poći za njom. »Čujte, nije moje govoriti ali, znate, prije godinu-dvije imala je gadno iskustvo. Zato je došla ovamo, došla je skloniti se.« »Kakvo gadno iskustvo?« Tina je već odmahivala glavom. »Ako vam poželi reći, reći će vam. Zapravo, nisam smjela reći ništa. Mislim... ovaj, mislila sam da trebate znati. Dragi ste joj, pa... Isuse blagi, stvarno radim sranja. Možemo li se praviti da nisam rekla ni riječi? Mijenjajmo temu.« »Može.« Budući da sam još bio potresen njezinim riječima, izvalio sam prvo što mi je palo na pamet. »Dakle, kakve ste priče čuli o meni?« Tina se uozbiljila. »Sama sam si kriva. Ništa konkretno, samo tračeve. Da su vas ispitivali na policiji i da... ovaj, da ste osumnjičeni.« Nacerila se hineći neozbiljnost, no bezuspješno. »A niste, zar ne?« »Koliko znam, nisam.« To joj je bilo dovoljno. »Eto, to sam htjela reći o toj selendri. Ljudi su i u najboljim vremenima spremni pomisliti ono najgore. A kad se dogodi nešto ovakvo...« Odmahnula je rukom. »Opet meljem. Čujte, idem joj ja pomoći s kavom.« »Mogu li ja što?« Već se uputila u kuću. »Sve u redu. Poslat ću Jen da vam pravi društvo.« Nakon što je otišla sjedio sam u noćnoj tišini i razmišljao o tome što je rekla. Dragi ste Jenny. Što je to trebalo značiti? Štoviše, što ja mislim o svemu tome? Uvjeravao sam se da iz nje govori piće i da ne moram previše mariti. Samo, zašto sam osjećao toliku nervozu? Ustao sam i prišao niskom, kamenom zidu koji je obrubljivao vrt. Nestalo je i posljednje danje svjetlo i polja su nestala u tami. S jezera je dopirao ćuh povjetarca noseći tužan sovin huk. Iza leđa mi je dopro zvuk. Jenny je izišla, noseći dvije šalice. Udaljio sam se od zida i vratio u svjetlo koje je dopiralo kroz otvorena vrata. Malo se Crowarez
Bosnaunited
trgnula kad sam izronio iz sjena; kavom si je zalila ruke. »Oprostite, nisam vas želio uplašiti.« »Sve u redu. Nisam vas vidjela.« Spustila je šalice i puhala u šaku. Pružio sam joj papirnati rućnik. »Jeste li dobro?« »Preživjet ću.« Brisala je ruke. »Gdje je Tina?« »Trijezni se.« Ponovno je podigla šalice. »Nisam vas pitala pijete li s mlijekom ili šećerom.« »Ne i ne.« Nasmiješila se. »Onda sam pogodila.« Pružila mi je kavu i uputila se prema zidu. »Uživate u pogledu?« »U onom što se još vidi.« »Prekrasno je ako volite polja i vodu.« »A vi?« Stajali smo jedno uz drugo i gledali prema jezeru. »Zapravo, volim. Kad sam bila mala, s tatom sam išla na jedrenje.« »Jedrite još?« »Već godinama nisam. Ipak, i dalje mi je drago biti blizu vode. Ponekad pomislim da unajmim brodić. Neki mali. Znam da jezero nije dovoljno duboko za veće čamce. Nekako mi je sramota živjeti ovako blizu vodi i ne isploviti.« »Ako mogu pomoći, imam mali čamac s veslima.« Izgovorio sam to ne razmišljajući. Naglo se okrenula prema meni. Pod mjesečinom sam primijetio njezin osmijeh. Tada sam postao svjestan koliko smo blizu. Dovoljno da osjetim toplinu njezine gole kože. »Stvarno?« »Zapravo, nije moj. Henryjev je. Ali ga mogu koristiti.« »Stvarno? Mislim, nisam mislila ništa...« »Znam. Malo vježbe ionako bi mi dobro došlo.« Izrekavši to zaprepastio sam se. Što radiš? Pogledao sam prema jezeru, sretan što mi tama skriva lice. »Odgovara li vam nedjelja?« »Sjajno! Kad?« Sjetio sam se da sam Henryju obećao da ću rućati s njim. »Hoćemo li popodne? Doći ću po vas oko tri.« »Tri mi savršeno odgovara.« Iako je nisam gledao, po glasu mi je bilo jasno da se smiješi. Zaposlio sam se ispijajući kavu, jedva primjećujući da mi pali usnice. Nisam mogao povjerovati da sam to izgovorio. Očito Tina nije jedina koja bi se trebala otrijezniti, pomislio sam. Ispričao sam se i ubrzo otišao. Tina se pojavila sa zakašnjenjem, upravo kad sam odlazio i, cerekajući se, objavila da hlaće mogu vratiti i poslije. Zahvalio sam joj, no presvukao sam se u vlažne traperice. Moja seoska reputacija dovoljno je već prepatila, a da bih joj priuštio šetnju selom u psihodeličnim kratkim hlačama. Crowarez
Bosnaunited
Nisam daleko odmakao od kuće kad mi je mobitel pištanjem objavio da sam primio poruku. Uvijek sam ga nosio uza se da bi me mogli kontaktirati u hitnim slučajevima, ali kad sam skidao promočene hlače, ostavio sam ga u džepu. I potpuno zaboravio na njega - spoznaja da sam više od dva sata bio nedostupan konačno mi je skrenula misli s Jenny. Obuzet krivnjom, nazvao sam glasovnu poštu, nadajući se da nisam propustio ništa ozbiljno. Poruku mi nije poslao nitko od mojih pacijenata. Bio je to Mackenzie. Pronašli su tijelo.
Crowarez
Bosnaunited
REFLEKTORI SU BACALI sablasno svjetlo po okolišu. Okolna stabla preobrazila su se u nadrealistički krajobraz svjetla i tame. U središtu prostora ekipa forenzičara bavila se svojim poslom. Četverokutni odsjek tla označili su mrežom najlonskih konopa te su, uz zujanje generatora iz pozadine, pomno strugali tlo i polagano otkrivali sve što se skrivalo ispod. Mackenzie je stajao u blizini, zubima drobio mentol-bombon i promatrao ih. Inspektor je izgledao umorno i iscrpljeno; reflektori su mu ispijali boju s lica i pojačavali podočnjake. »Grob smo pronašli popodne. Plitak je, dvije-tri stope dubine. Isprva smo pomislili da je riječ o lažnoj uzbuni, da se radi o jazavčevu leglu. Onda smo otkopali ruku.« Grob se nalazio u šumi, oko dvije milje od mjesta gdje je ležala Sally Palmer. Dok sam stigao, forenzičari su skinuli najveći dio gornjeg sloja - bilo je malo poslije ponoći. Promatrao sam kako tehničarka prosijava zemlju kroz sito. Zastala je, pogledala nešto, odbacila komadić i nastavila s poslom. »Kako ste ga pronašli?«, upitao sam Mackenzieja. »Pas-tragač.« Kimnuo sam. Policija se specijalno obučenim psima nije koristila samo u potragama za eksplozivom ili drogom. Pronaći grob nije pretjerano teško, no što je područje veće, to je potraga složenija. Ako je tijelo zakopano već neko vrijeme, onda ga se može otkriti po udubini nastaloj od slijeganja zemlje, a dugačke sonde koriste se za otkrivanje dijelova tla mekših od okolne zemlje. U SAD-u sam upoznao forenzičara koji je polučio zanimljive rezultate otkrivajući grobove komadom svinute žice. Ipak, psi su bili najbolji u otkrivanju mjesta gdje leži truplo. Njihove osjetljive njuške otkrivale su, i kroz nekoliko stopa tla, najmanji trag plinova nastalih prilikom raspadanja - znalo se dogoditi da dobri psi-tragači za leševima otkriju trupla zakopana prije više od stotinu godina. Forenzičari su lopaticama i kistovima skidali tlo s djelomično otkopanih ostataka; radili su precizno nalik kakvim arheolozima. Ista tehnika rada primjenjivala se bez obzira bio grob star nekoliko tjedana ili nekoliko stoljeća. U oba slučaja trudili su se otkopati tijelo i pritom ga što manje moguće oštetiti da bi što bolje mogli otkriti sve dokaze koji su, možda, ostali pohranjeni zajedno s njim. U ovom slučaju, onaj najvažniji podatak bio je savršeno vidljiv. Iako nisam sudjelovao u iskapanjima, stajao sam dovoljno blizu da primijetim sve važno. Mackenzie me letimično pogledao. »Primjedbe?« »Samo ono što mislim da već znate.« »Bez obzira na to, recite mi.« »Ovo nije Lyn Metcalf«, rekao sam. Progunđao je nešto. »Dalje?« »Grob nije nov. Tko god bio, ovdje se nalazi daleko dulje nego što je ona nestala. Crowarez
Bosnaunited
Nema ni traga mekom tkivu, nema mirisa. Pas se stvarno potrudio da ga pronađe.« »Prenijet ću čestitke«, suho je odvratio. »Dakle, po vašem mišljenju, koliko je dugo u zemlji?« Pogledao sam plitki iskop. Kostur su već gotovo potpuno otkrili; kosti su bile zemljane boje. Pripadao je odrasloj osobi, ležao na boku s ostacima, činilo mi se, majice i traperica na sebi. »Bez daljnjih ispitivanja mogu samo djelomično suziti razdoblje. U ovako dubokoj jami raspadanje traje dulje nego odmah ispod površine. Dakle, za ovo stanje potrebna je najmanje godina dana, petnaest mjeseci. Ipak, pretpostavljam da tu leži daleko dulje. Vjerojatno oko pet godina.« »Kako znate?« »Traperice i majica. Pamuk se raspada četiri do pet godina. Tkanina nije još potpuno nestala, ali je na najboljem putu.« »To je sve?« »Smijem prići bliže?« »Samo izvolite.« Na poprištu se okupila druga ekipa forenzičara; nisu bili oni koje sam susreo tamo gdje su pronašli Sally Palmer. Pogledali su me kad sam čučnuo na rubu jame, no bez riječi su nastavili svoj posao. Bilo je već kasno i čekala ih je besana noć. »Ima li tragova traume?«, upitao sam. »Prilično velika oštećenja na lubanji, no tek smo je počeli čistiti.« Pokazao je prema gornjem desnom dijelu kalote, i dalje dijelom prekrivenom zemljom. Pukotine su se već nazirale, šireći se od točke na kojoj se udubila kost. »Prije tupo oruđe nego oštrica ili balistička ozljeda«, rekao sam, razgledavajući. »Što mislite?« Kimnuo je. Za razliku od kolege kojeg sam susreo ranije, činilo se da mu ne smeta moje miješanje. »Izgleda tako. Ipak, neću reći ništa određeno sve dok ne provjerimo nalazi li se metak u lubanji.« Ozljeda lubanje prouzročena metkom ili oštrim predmetom poput noža ostavlja drugačije tragove od one načinjene tupim predmetom. Obično ih se lako razlikuje, a dosad je sve ukazivalo, sudeći po tome što se lubanja udubila poput jajeta, da je riječ o tupome predmetu. Unatoč tome, odobravao sam njegov oprez. »Mislite da bi ozljeda glave mogla biti uzrok smrti?«, upitao je Mackenzie. »Moguće«, odvratio sam. »Po svemu sudeći, mogla bi biti smrtonosna, pod pretpostavkom da nije nastala poslije smrti. Prerano je reći išta definitivno.« »Što mi, onda, još možete reći?«, upitao je, očito nezadovoljan. »Dakle, riječ je o muškarcu. Vjerojatno bijelac, tinejdžer ili u ranim dvadesetima.« Zagledao se u grob. »Vi to ozbiljno?« »Pogledajte lubanju. Muškarci i žene razlikuju se po obliku čeljusti. Muška čeljust više strši. Vidite li mjesto gdje se nalazilo uho? Zigomatski luk uvijek je veći u muškaraca nego u žena. Što se tiče rase, nosne kosti navode na zaključak da je prije riječ o Europejcu nego Afrikancu. Moguće je da se radi o Azijatu, ali je oblik lubanje previše ovalan, dakle vjerojatno nije slučaj. Dob...« Slegnuo sam ramenima. »Ponavljam, u ovoj Crowarez
Bosnaunited
fazi mogu samo nagađati. No, prema onom što vidim, kralješci nisu previše istrošeni. Vidite li rebra?« Pokazao sam mjesto gdje su tupi vršci kosti provirivali ispod majice. »Starenjem krajevi postaju nepravilniji i čvornatiji. Ovi vršci još su prilično oštri, dakle riječ je o mladoj osobi.« Mackenzie je sklopio oči i trljao hrbat nosa. »Savršeno. Samo nam je trebalo jedno nepovezano ubojstvo.« Naglo je podigao glavu. »Na vratu nema tragova reza?« »Koliko vidim, nema.« Već sam pregledao vratne kralješke, tragajući za urezima. »Nakon toliko vremena u zemlji, nemoguće je otkriti bilo kakva oštećenja bez pomnog pregleda. No, nema vidljivih tragova.« »Hvala Bogu«, promrmljao je Mackenzie. Suosjećao sam s njim. Bilo je teško reći što će više zapetljati slučaj - otvaranje istrage o drugom ubojstvu, ili dokazi koji ukazuju da je isti ubojica aktivan već godinama. Bio sam zadovoljan što s time ne moram razbijati glavu. Ustao sam i otro zemlju s dlanova. »Ako me više ne trebate, mogu kući.« »Možete li sutra doći u laboratorij? Mislim, danas kasnije«, dodao je Mackenzie sabirući se. »Zašto?« Pitanje kao da ga je iskreno iznenadilo. »Da biste bolje pregledali ostatke. Ovdje ćemo završiti do podne, tako da do ručka možete imati tijelo.« »Čini se da uzimate zdravo za gotovo da ću surađivati.« »A nećete?« To me zateklo. Ne toliko pitanje koliko spoznaja da me stvarno pročitao. »Hoću«, odvratio sam prihvaćajući tu neizbježnost. »Doći ću do podneva.«
Probudio sam se u kuhinji, promrzao i smeten. Pred sobom sam ugledao otvorena vrata koja su vodila u stražnji vrt, kroz koja su se probijali prvi traci zore. San mi je još bio jasan u sjećanju; glasovi i prisutnost Kare i Alice jednako živi kao da sam netom razgovarao s njima. San me uznemirio više nego prije. Ćutio sam kao da me u njemu Kara pokušavala upozoriti na nešto što nisam želio znati. Previše sam se plašio onoga što bih mogao čuti. Zadrhtao sam. Nisam se sjećao da sam sišao u prizemlje, ni koji me to podsvjesni motiv natjerao da otključam vrata. Prišao sam im da ih zatvorim i stao. Poput hridi koja se uzdiže iz blijedog mora magle nad poljima uzdizala se neprobojna tama šume. Dok sam je promatrao, obuzela me neodređena strepnja. Od lišća ne vidiš šumu. Rečenica mi je nepozvana zazvonila u mislima. Na trenutak mi se učinilo da skriva neko dublje značenje, no ono je nestalo još dok sam ga pokušavao dokučiti. Još sam se trudio, kad mi je nešto dodirnulo zatiljak. Trgnuo sam se i okrenuo. Spazio pustu kuhinju. Propuh, rekao sam sebi, iako je jutro bilo posve mirno i tiho, bez daška vjetra. Zatvorio sam vrata i trudio se otjerati uporni nemir. Ipak, osjet vršaka prstiju koji mi nježno dodirnu kožu nije me napustio ni kad sam se vratio u krevet i čekao svitanje. Crowarez
Bosnaunited
*** Prije odlaska u laboratorij morao sam ubiti najveći dio prijepodneva. Bez ikakvog iole pametnijeg posla, odvukao sam se do Henryja na doručak, što sam često činio subotom. Već je bio ustao i izgledao dobro; raspoloženo me, odlučno pržeći jaja sa slaninom, upitao kako je sinoć prošlo. Nakon nekoliko trenutaka shvatio sam da time misli na roštiljadu kod Jenny, a ne na otkriće u šumi. Novosti se još nisu proširile, a kad se pročuju nisam mogao ni zamisliti što će slijediti. Manham se s mukom nosio s onim što se dosad zbilo. A ja sam i dalje osjećao da me san toliko izbacio iz takta da se nisam želio baviti tim problemima. Stoga mu nisam rekao da je pronađeno drugo truplo. Henryjevo dobro raspoloženje bilo je zarazno, pa sam, kad sam odlazio, bio neizmjerno bolje volje. Raspoloženje mi se još više popravilo dok sam se vraćao kući po auto. Jutro je bilo prelijepo, bez one zagušljive vreline koja će doći kasnije. Žutilo, purpur i crvenilo cvijeća na rubu seoskog pašnjaka bolo je oči svojim žarom, ispunjavajući zrak teškom slatkoćom polena. Samo je policijska prikolica parkirana nedaleko kvarila taj privid seoskog spokoja. Njezina nazočnost kao da je bila kazna mom nesvakidašnjem optimizmu, ali se toliko vremena nisam osjećao tako dobro te nisam mario. Naravno, nisam se pretjerano trudio proniknuti u razloge. Samo sam pazio da svoje novonastalo raspoloženje ne povezujem s Jenny. Bilo mi je dovoljno uživati sve dok traje. Pokazalo se da nije trajalo još dugo. Dok sam prolazio pokraj crkve, začuo sam glas: »Doktore Hunter, trenutak molim.« Scarsdale je stajao na groblju pokraj Toma Masona, mlađeg od dvojice vrtlara koji su po Manhamu obrađivali lijehe i vrtove. Okrenuo sam mu se preko niskog zida. »Dobro jutro, velečasni. Tome.« Tom je, stidljivo se smiješeći, kimnuo, ne podižući glavu iznad ružinih lijeha koje je obrezivao. Baš kao i djed, bio je najsretniji kad se nesmetano mogao posvetiti svojim biljkama, što je činio gotovo kravlje nježno. Nasuprot njemu, Scarsdale nije djelovao nimalo kravlje ni nježno. I nije se potrudio uzvratiti mi pozdrav. »Zanima me vaše mišljenje o trenutačnoj situaciji«, rekao je bez uvoda. Njegovo crno odijelo kao da je upijalo sunčevo svjetlo među starim i nakošenim pločama. To mi je zvučalo čudno. »Nije mi baš jasno što time mislite.« »Selo se suočava s teškim trenucima. Ljudi diljem zemlje prate kako se nosimo s tim. Slažete li se?« Nadao sam se da nije riječ o reprizi propovijedi. »Velečasni, što točno želite?« »Želim pokazati da Manham neće trpjeti to što se zbiva. Ovo bi mogla biti prilika za stvaranje čvršće zajednice. Ujediniti se suočeni s ovom kušnjom.« »Ne shvaćam kako se luđaka koji otima i ubija žene može smatrati ‘kušnjom’.« »Da, možda ne uviđate. No ljudi iskreno strepe zbog štete koju trpi ugled sela. I to s pravom.« Crowarez
Bosnaunited
»Usudio bih se pomisliti da ih više zanima pronaći Lyn Metcalf i uhvatiti ubojicu Sally Palmer. Nije li to važnije od brige zbog ugleda Manhama?« »Ne poigravajte se sa mnom, doktore Hunter«, odsjekao je. »Da je više ljudi obraćalo pozornost na sve što se zbivalo unutar zajednice, do ovoga možda ne bi ni došlo.« Trebao sam znati da se ne isplati sporiti s njim. »I dalje mi nije jasno na što ciljate.« Bio sam svjestan da je vrtlar negdje u pozadini, ali Scarsdalea nikad nije smetala publika. Zaljuljao se na petama i pogledao me svisoka. »Već mi je prišao izvjestan broj župljana. Smatra se da postoji potreba za iskazivanjem jedinstva. Poglavito u odnosima s medijima.« »Što točno mislite time?« upitao sam, iako mi je počelo svitati kamo smjera. »Postoji mišljenje da je selu potreban glasnogovornik. Netko najsposobniji tko će Manham predstaviti vanjskome svijetu.« »Koliko shvaćam, to biste bili vi.« »Ako itko želi preuzeti odgovornost, rado ću mu je prepustiti.« »Zašto mislite da postoji potreba za takvom osobom?« »Zato što Bog još nije završio s ovim selom.« Živcirala me sigurnost kojom je to izrekao, »Što želite od mene?« »Vi ste prilično važna pojava. Vaša podrška bila bi dobrodošla.« Sama pomisao da Scarsdale događaje koristi za promidžbu bila je odvratna. No znao sam da će mu strah i nepovjerenje koji su vladali selom dovesti prijemčivu publiku. Pomisao me tjerala u očaj. »Nemam namjeru razgovarati s novinarima, ako ste to mislili tražiti.« »Također je tu i pitanje stava. Ne bih želio ni pomisliti da itko podriva napore onih koji djeluju u interesu sela.« »Velečasni, slušajte. Činite sve što mislite da je najbolje za selo, a i ja ću tako postupiti.« »To bi trebala biti kritika?« »Recimo da imamo različita gledanja na ono što bi trebali biti interesi sela.« Hladno me promatrao. »Možda bih vas trebao podsjetiti na činjenicu da ovdašnji pamte jako dugo. I sumnjam da će zaboraviti prijestupe koje se počini u ovakvim vremenima. Ili ih oprostiti, ma koliko to nekršćanski zvučalo.« »U tom slučaju, trudit ću se ne prestupiti.« »Samo vi mudrujte. Nisam jedini koji se pita o vašoj odanosti. Ljudi govore, doktore Hunter. A ono što čujem, prilično uznemiruje.« »U tom slučaju, ne biste trebali slušati tračeve. Niste li, kao svećenik, obvezni sumnjati?« »Ne učite me mom poslu.« »Onda vi mene ne učite mome.« Bijesno me gledao. Možda bi i izrekao još nešto, no Tom Mason je tada zaklepetao alatkama, spremajući ih u tačke. Scarsdale se uvukao u sebe; oči su mu bile Crowarez
Bosnaunited
tvrde poput nadgrobnih ploča među kojima je stajao. »Doktore Hunter, neću vas dulje zadržavati. Ugodan dan«, rekao je ukočeno i udaljio se. Dakle, to si sjajno izveo, ogorčeno sam pomislio, prolazeći pokraj crkve. Nisam mislio razgovor pretvoriti u sukob, ali je Scarsdale probudio ono najgore u meni. I dalje razbijajući glavu onim što je rekao, nisam primijetio da se pored mene zaustavio automobil. »Izgledate kao da su vam sve lađe potonule.« Ben. Sa sunčanim naočalama na očima, izbacio je potamnjelu podlakticu kroz otvoreni prozor novog, crnog Land Rovera. Auto mu je bio prašan, no pored njega moj je izgledao kao olupina. »Oprostite. Malo sam se zamislio.« »Primijetio sam. Što naravno nema nikakve veze s glavnim lovcem na vještice?« upitao je i mahnuo glavom prema crkvi. »Vidio sam vas kako razgovarate.« Morao sam se nasmijati. »Zapravo i jesmo.« Ukratko sam mu prepričao susret. Odmahnuo je glavom. »Ne znam kojeg to on boga navodno štuje, ali ako je velečasni njemu na sliku i priliku, ne bih ga želio sresti u mraku. Trebali ste mu poručiti neka ne sere.« »Što bi sjajno prošlo.« »Po svemu sudeći, ionako vas ima na zubu. Vi ste mu prijetnja.« »Ja?« iznenadio sam se. »Razmislite malo. Sve dosad bio je dosadni svečenik sa sve manjom kongregacijom. Ukazala mu se prilika života i, kako on to vidi, vi ste mu moguća konkurencija. Doktor, obrazovan, iz velikog grada. I svjetovnjak, što se ne smije zaboraviti.« »Ne zanima me takmičiti se s njim«, odvratio sam nervozno. »Što nije važno. Stari pizdek se proglasio Glasom Manhama. Ako niste uz njega, onda ste protiv.« »Kao da stanje već nije dovoljno loše.« »A, to; nikad ne sumnjajte u sposobnost pravičnoga da zajebe stvar do kraja. U ime viših ciljeva, naravno.« Pogledao sam ga. Činilo mi se da je okopnjelo sve njegovo dobro raspoloženje. »Jeste li dobro?« »Danas sam samo malo ciničan, što ste vjerojatno primijetili.« »Što vam je to s glavom?« Pokraj oka, djelomično skrivenu sunčanim naočalama, primijetio sam izgrebanu kvrgu. Dodirnuo ju je rukom. »To sam zaradio loveći još jednog posranog lovokradicu sinoć u rezervatu. Netko se pokušao domoći gnijezda močvarnog sokola koje sam držao na oku. Pojurio sam za njima i naglavačke se raspao na stazi.« »Jeste li ih ulovili?« Bijesno je odmahnuo glavom. »Na kraju hoću. Siguran sam da je to onaj seronja Brenner. Pronašao sam mu auto u blizini. Čekao sam ga, ali se nije pojavio. Vjerojatno se Crowarez
Bosnaunited
skrivao, čekao da odem.« Ogorčeno se osmjehnuo. »Ispustio sam mu gume, pa se nadam da je on.« »Malo riskirate?« »A što bi mi mogao napraviti? Prijaviti me?« Prezirno je zafrktao. »Idete kasnije do Janjca?« »Možda.« »Onda se možda i vidimo.« Odvezao se, a snažni je motor za sobom ostavio oblak dima koji se rasplinjavao u zraku. Dok sam se vozio kući, razmišljao sam o njegovim riječima. Za ugrožene vrste, osobito za ptice, postoji vječno gladno crno tržište. No, zbog toga što su ptice bile povezane s masakriranjem Sally Palmer i otmicom Lyn Metcalf, policija je morala saznati. Problem je ležao u činjenici da ta pojedinost nije izišla u javnost, tako da Benu nisam smio reći. Što je značilo da sam morao prijaviti Mackenzieju. Nisam bio presretan što ću Benu raditi iza leđa, osobito kad će se pokazati da ne postoji nikakva međusobna veza. Ipak, nisam smio riskirati. Iskustvo me učilo da su ponekad važne i one najmanje pojedinosti. Nisam to tada znao, ali će se to potvrditi na način koji sam najmanje očekivao.
Crowarez
Bosnaunited
TE NOĆI PALA JE NOVA ŽRTVA. Ali ne od ruke onoga odgovornoga za Sally Palmer i Lyn Metcalf - bar ne izravno. Ova je žrtva pala zbog sumnje i neprijateljstva koji su sve čvršće stezali selo. James Nolan živio je u kućici, u slijepoj ulici iza garaže. Bio mi je pacijent i radio je u dućanu u susjednom selu; miran tip čija je povučenost istovremeno skrivala i blagu narav i duboku nesreću. Bio je pedesetih godina, samac i dvadeset kila pretežak. Također je bio i homoseksualac. Toga se stidio do srži. U vukojebini kakva je Manham takve se sklonosti smatralo neprirodnima, a i bilo je malo prilike za seksualne pustolovine. Posljedično je, još kao mladić, zadovoljenje nalazio u javnim parkovima i toaletima po obližnjim gradićima. Jednom se dogodilo da je pristupio policajcu u civilu. Sramota koju je susret izazvao trajala je daleko dulje od uvjetne kazne koju je dobio. Priča je, naravno, doprla i do sela. Budući da je već bio obilježen kao predmet poruge, sad ga se počelo smatrati neizmjerno zlokobnijom pojavom. Unatoč tome što se nikad nije govorilo o pravoj naravi njegova prijestupa - o čemu se vjerojatno ništa nije ni znalo - glasine su bile dovoljne da ga žigošu. Posljedično tome, kako već male zajednice običavaju svojim pripadnicima pripisivati uloge, postao je seoski gubavac, pervertit koga su se, po savjetima starijih, djeca klonila. Nolan je živio sukladno toj slici, povlačeći se još dublje u izdvojenost. Selom se kretao nalik duhu, razgovarao s tek nekolicinom i samo tražio da ga nitko ne primjećuje. Manham mu je, najvećim dijelom, radosno izišao u susret, ne zbog toga što bi ga tolerirali, nego što ga se jednostavno previđalo. Sve do sad. U neku ruku, kad se sve to zbilo, vjerojatno mu je laknulo. Sve otkad je pronađeno tijelo Sally Palmer živio je u strahu, znajući da razum nema nikakva posla kad dođe do izbora žrtvenog janjeta. Kad bi se noću vraćao s posla, pohitao bi do kućice i zaključao se u nadi da će ga vlastita nevidljivost štititi i dalje. Te subotnje večeri nije mu uspjelo. Već je prošlo jedanaest kad su mu počeli udarati po vratima. Tada je već isključio televizor i spremao se u krevet. Zavjese su bile navučene, a on je neko vrijeme sjedio u fotelji i nadao se da će, tko god bili, naposljetku otići. Nisu otišli. Bilo ih je nekoliko, bili su pijani i isprva su se smijali dok su ga podrugljivo dozivali po imenu. Zatim su povici postali gnjevni, udarci po vratima sve snažniji. Vrata su se izvijala i poskakivala pod udarima, a Nolan je gledao telefon te zamalo popustio i pozvao policiju. U tome ga je spriječila životna navika da na sebe ne skreće pozornost. Umjesto toga, kad su uljezi promijenili taktiku i zaprijetili mu da će razvaliti vrata ako im ne otvori, učinio je ono što je činio uvijek. Učinio je ono što mu se reklo. Nije skinuo lanac, uvjeren da će ga čelične karike zaštititi. Kao i sve drugo, iznevjerile su ga i one. Vrata i okvir raspali su se pod novom navalom, Nolan je pao u hodnik, a ljudi su navrli u njegov dom. Kasnije je tvrdio da nije prepoznao nikoga, govorio da im nije vidio lica. Bilo tako ili ne, teško mi je vjerovati da nije znao tko su napadači. U najmanju ruku, sigurno ih je Crowarez
Bosnaunited
već susretao; susretao; vjerojatno vjerojatno mladići mladići s čijim je roditeljima roditeljima odrastao. odrastao. Tukli Tukli su ga i cipelarili, cipelarili, a zatim se posvetili razaranju kuće. Kad su razbili sve što se dalo, ponovno ponovno su navalili na njega i taj put nisu stali sve dok nije pao u nesvijest. Moguće je da ih je neki tračak razuma natjerao natjerao da stanu stanu prije nego nego što ga ubiju. ubiju. S druge druge strane, strane, ozljede ozljede su mu bile takve da su ga možda smatrali mrtvim. Prije nego što mi je zazvonio telefon, već je prošlo neko vrijeme od njihova odlaska. U polusnu sam pipao tražeći slušalicu i nisam uspio prepoznati prepoznati glas koji mi je šaptom dojavio da je netko ranjen. Dok sam se trudio doći k sebi, sugovornik mi je dao adresu i zatim spustio slušalicu. Tupo sam je promatrao nekoliko trenutaka, i tek tada se dovoljno pribrao da nazovem hitnu. Moglo se raditi i o lažnoj uzbuni, no poziv nije zvučao kao neslana neslana šala. A hitnoj hitnoj ionako treba treba vremena vremena da stigne do sela. sela. Idući do Nolanove kuće, zastao sam kod policijske prikolice na trgu. Tamo su dežurali danonoćno, a meni se nije sviđala ideja da se sam zaputim do njega. Što je bila bila pogreška. pogreška. Nisu Nisu im javili da sam nazvao hitnu te te sam, objašnjavaju objašnjavajući ći im, izgubio izgubio dragocjeno vrijeme. Kad me, napokon, jedan pristao otpratiti, već sam požalio što sam tražio pomoć. Slijepa ulica u kojoj je stanovao Nolan bila je mračna. Bilo je lako prepoznati njegovu kuću budući da su vrata bila širom otvorena. U prolazu sam pogledao susjedne kuće. Nikakvog znaka znaka života, ali sam unatoč tome osjećao da nas prate pogledi. Nolana smo pronašli u ruševinama njegovog doma, tamo gdje su ga ostavili napadač napadači.i. Gotovo Gotovo da mu i nisam nisam mogao mogao pomoći pomoći - samo samo sam sam ga premje premjesti stioo u bočni bočni položaj i zatim čekao hitnu. Povremeno bi dolazio k svijesti, te sam mu govorio sve dok nisu stigli bolničari. U jednom trenutku, kad je izgledao gotovo lucidno, upitao sam ga ga što se dogodilo. No samo je ponovno sklopio oči ne odgovarajući mi na pitanje. Dok su ga nosili do vozila, policajac koji je stigao s hitnom upitao me zašto su nazvali mene, a ne hitnu pomoć. pomoć. Odvratio sam mu da ne znam, što zapravo i nije bila istina. Promatrao sam modre odbljeske rotirke na prozorima susjednih kuća. Usprkos gunguli, u njima se nije vidio nitko; nitko nije izišao vidjeti što se to zbiva. No, znao sam da gledaju. Baš kao što su gledali, ili odvraćali poglede, prvo prema prema Nolanovim vratima, i poslije, poslije, kad su ga napali. Možda Možda je nekog zapekla zapekla savjest, no ne dovoljno dovoljno da bi spriječio spriječio napad ili pozvao došljake. To su seoska posla. U ime kompromisa pozvali su mene, djelomičnog pridošlicu. Svjedoka neće biti, u to sam bio siguran, baš kao što nitko neće priznati da me anonimno nazvao. Unatoč tome, otkrilo se da je poziv stigao iz jedine javne govornice u selu, što je u potpunosti onemogućilo da se otkrije otkrije pozivatelj. Dok se hitna udaljavala, udaljavala, zagledao zagledao sam se u tamne prozore i zatvorena zatvorena vrata i osjetio potrebu potrebu da se izvičem na na njih. Samo, nisam znao znao što bih vikao ili ili što bih time postigao. postigao. Umjesto toga, vratio sam se kući i pokušao prespavati ostatak noći.
Sljedećeg jutra probudio sam se mamuran i nemiran. Otišao sam po novine i s njima njima se uputio uputio u vrt, vrt, noseći noseći kavu. kavu. Glavna Glavna vijes vijestt vikenda vikenda bila bila je želje željezni znička čka nesreć nesrećaa - u usporedbi s njom otkriće drugog trupla u Manhamu zavrijedilo je samo nekoliko redaka u crnoj kronici. Činjenica da tijelo nije nije povezano s prvim ubojstvom značilo je da će dobiti mjesto samo kao zanimljivost, zbog podudarnosti. Jučerašnje popodne i dio večeri proveo sam pregledavajući mladićeve ostatke, i dok smo čekali nalaze testova za vosak u okolnome tlu pomoću kojih ću točnije Crowarez
Bosnaunited
procijeniti koliko je vremena proteklo od smrti, nisam očekivao nikakva iznenađenja. Dobre vijesti, ako ih se takvima moglo smatrati, smatrati, glasile su da će se lako moći pronaći pronaći žrtvino ime. Zubi su mu mu bili nedirnuti, plombe su ostale na mjestu, te ćemo ga, uz malo sreće, moći identificirati. Također sam pronašao stari prijelom na lijevoj tibiji. Potkoljenica je davno zacijelila, no to je bio još jedan detalj koji će pripomoći pripomoći pri utvrđivanju utvrđivanju identiteta. identiteta. Osim toga, samo sam mogao potvrditi ono što sam već rekao Mackenzieju. U grobu je ležao mladi mladi bijelac, devetnaest ili dvadeset godina star, star, čiju je lubanju zdrobio neki tupi i težak predmet. Vjerojatno veliki čekić ili malj sudeći po okruglom, radijalnom obliku rupa koje su probile probile kost. Položaj i količina štete navodili su na zaključak zaključak da ga je netko više puta udario s leđa. U ovom mi je trenutku bilo nemoguće sa sigurnošću odrediti jesu li baš te ozljede uzrokovale smrt, smrt, no smatrao sam da je tako. Takva ozljeda obično je uzrokovala trenutačnu smrt, smrt, pa iako nisam mogao mogao odrediti što je pretrpio prije njih, njih, na kostima mu nisam otkrio nikakve tragove nasilja. Nisam imao razloga pomišljati da ova smrt ima išta zajedničkog s trenutačnim događanjima u Manhamu. Naš ubojica lovio je žene, ne muškarce, i iako nećemo biti sigurni sve dok se ostaci ne identificiraju, bilo je je malo vjerojatno da žrtva potječe iz ovog ovog kraja. Selo nije bilo dovoljno veliko veliko da bi toliko dugo moglo skrivati skrivati nečiji nestanak. Štoviše, ubojstvo nije nalikovalo ubojstvu Sally Palmer. Palmer. Nju je ubojica ostavio ostavio na otvorenom, otvorenom, a ne zakopao, zakopao, i dok su kosti kosti njezina njezina lica bile bile zdrobljene, zdrobljene, zbog zbog bijesa ili u pokušaju pokušaju da joj se prikrije prikrije identitet, identitet, mladićevo mladićevo lice ostalo je nedirnuto. nedirnuto. Najvjerojatni Najvjerojatniji ji scenarij glasio je da su i on i ubojica pridošlice, i da je ubojica tijelo donio u divljinu samo da ga se riješi. Ipak, više vremena nego što bih trebao provjeravao sam jesu li mu vratni kralješci netaknuti. Možda samo zbog činjenice što je, samo prije tjedan dana, jedina iznimna značajka Manhama bila izdvojenost. Onda su slijedila dva ubojstva, jedno nedavno, nedavno, drugo drugo starijeg starijeg datuma datuma i povrh toga toga nestala je mlada žena. žena. Ako Ako je selo tek tek počelo odavati tajne, nije se moglo znati što će, prije nego sve sve to završi, izroniti na površinu. Ta misao nije bila nimalo utješna. Prelistao sam ostatak novina, bez većeg zanimanja. Bacio sam ih na stol i ispio ostatak kave. Vrijeme Vrijeme za tuširanje, tuširanje, a zatim Henryju Henryju na nedjeljni ručak. ručak. Pomisao na to da ću se poslije toga sastati s Jenny istovremeno me je činila nervoznim i uzbuđivala me. Osjetio sam i malu krivnju budući da nisam imao priliku to priopćiti priopćiti Henryju. Henryju. Čamac Čamac će nam svakako svakako posuditi, posuditi, no znao sam sam da očekuje da da s njim provedem ostatak popodneva i osjećao sam se loše što ću ga otpiliti i pobjeći. Možda bih mogao prebaciti prebaciti jedan jedan ili ili drugi drugi dogovor dogovor - ipak, ne bi mi bilo bilo drago drago iznevjerit iznevjeritii ga, ali nisam imao imao pojma pojma kad ću sljedeći sljedeći put imati imati priliku priliku isploviti isploviti na jezero. jezero. Nisam želio želio čekati. Zašto ne? zazvonio mi je cinični glasić u glavi. Stvarno ti je toliko stalo ponovno vidjeti Jenny? Odlučio sam ne razmišljati o tome. Krenuo sam na tuširanje i to pitanje ostavio bez odgovora. Kad sam stigao do Henryja, osjećao sam neugodnu glavobolju koju je izazvala napetost. Ipak, nije bila toliko jaka da ne osjetim zavodljiv miris pečenke dok sam ulazio u kuću. Kao i obično, nisam pokucao, samo sam povikao ulazeći. »Ovamo.« Henryjev glas dopro je iz kuhinje. Crowarez
Bosnaunited
Uputio sam se tamo. U kuhinji je bilo pakleno unatoč otvorenim vratima koja su gledala na zatvoren stražnji travnjak. Henry je u posudi miješao tijesto za jorkširski jorkširski puding; puding; pri ruci ruci mu je stajala prazna prazna vinska vinska čaša. Možda Možda i nije idealan idealan izbor za vrelo vrelo popodne, ali kad se radilo o nedjeljnom ručku Henry je bio privržen tradiciji. »Još malo pa gotovo«, rekao je, lijevajući tijesto u lim za pečenje. Vrela masnoća šištala je i cvrćala. »Čim ovo zapečem možemo jesti.« »Mogu li pomoći?« »Natoči nam vina. Možeš sa mnom ovaj moj kiseliš, ili ima i jedna pristojna butelja koju sam otvorio da diše. Sad bi već trebala biti u redu. Ili bi radije pivu?« »Može vino.« Već je okrenuo kolica i uputio se prema pećnici. Otvorio je vrata, malo uzmaknuo pred valom vreline i zatim ubacio lim. Nije kuhao često, obično bi se zadovoljio da Janice prepusti brigu o obrocima, no kad bi kuhao uvijek bi me zadivila njegova spretnost. Pitao sam sam se kako kako bih se ja snašao snašao u njegovom njegovom stanju. stanju. Doduše, Doduše, baš i nije imao imao izbora izbora - a Henry nije nije bio od onih koji bi tek tako tako odustali. odustali. »Evo ga«, izjavio je, bučno zatvorivši vrata pećnice. »Još dvadeset minuta i gotovo. Blagi Bože, stari moj, pa ti još nisi natočio vino?« »Stiže.« »Stiže.« Prekapao Prekapao sam po ladici. ladici. »Imaš li aspirin aspirin ili nešto slično? slično? Hvata Hvata me glavobolja.« »Ako ne nađeš ništa, onda potraži u ormariću s lijekovima.« U ladici sam pronašao samo prazan omot paracetamola i ništa više. Hodnikom sam se otputio do Henryjeve radne sobe koju je koristio i kao ordinaciju otkad sam mu se ja uselio u onu staru. Tamo smo čuvali lijekove kao i još mnoge Henryjeve potrepštine. Prikupljao je stvari upravo ovisnićki i čuvao sve moguće stare praške, bočice i liječničk liječničkee instrum instrumente ente koje koje je naslijedio naslijedio od prethodn prethodnog og doktora. doktora. Samim čuvanjem vjerojatno je kršio veći broj zdravstvenih propisa, no Henry nije pretjerano mario za pravila i birokraciju. Njegova zbirka skupljala je prašinu u elegantnoj viktorijanskoj ostakljenoj vitrini koja je odudarala od nelijepog nelijepog čeličnog ormarića ormarića za lijekove i malenog hladnjaka hladnjaka gdje smo čuvali cjepiva. To To dvoje djelovalo je potpuno potpuno strano među drvenim i kožnim namještajem, usprkos Henryjevim neuspješnim pokušajima da ih prikrije uokvirenim fotografijama. fotografijama. Na Na jednoj smo nas dvojica dvojica bili bili u čamcu - snimljena snimljena je lani; no na većini većini su bili on i njegova supruga supruga Diana. Diana. Na vrhu ormarića ormarića ponosno ponosno se kočila fotografi fotografija ja s vjenčanja. Bili su privlačan privlačan par; smiješili su se u objektiv, bili su mladi i nimalo nisu marili za sudbinu koja ih je čekala. Pogledao sam štapove za šetnju koji su skupljali prašinu u uglu pokraj stola. U vrijeme kad sam stigao, još ih je pokušavao koristiti. Čuo sam ga kako gunđa pokušavajući načiniti nekoliko koraka. »Pokazat ću ja onim seronjama da griješe«, ponavljao je često. Nikad nije uspio, te se postupno prestao truditi. Okrenuo sam leđa tom podsjetniku na ljudsku krhkost i otključao ormarić. Prekapao sam kutije sve dok nisam pronašao paracetamol, zatim sam ga zaključao i vratio se u kuhinju. »U pravi čas«, zagunđao je kad sam se vratio. »Požuri s tim kiselišem. Od ovoga čovjek ožedni.« Hladio se i uputio prema otvorenim vratima. »Idemo se malo osvježiti.« »Jest ćemo vani?« Crowarez
Bosnaunited
»Pa nismo barbari. Ličim li ti ja na Australca? Bocu ponesi sa sobom. Bordo, ne ono jeftino.« Paracetamol sam popio s vodom, i zatim učinio kako mi je rekao. Vrt je bio dobro održavan, bez pretjerivanja. Henry je bio dobar vrtlar i činjenica da se više sam ne može brinuti za vrt bila je uzrok još većeg nezadovoljstva. Uputili smo se do surog, željeznog stola i stolaca što su stajali u sjeni ogromna drva. Onkraj pletene ograde blještavo jezero stvaralo je privid svježine. Natočio sam obojici. »Živjeli«, rekao sam, podigavši čašu. »Nazdravlje.« Zavrtio je tamnocrvenu tekućinu u čaši prije nego što ju je kritički onjušio. Napokon je otpio. »Mmmm. Nije loše.« »Supermarket?« »Domaće«, zarežao je. Otpio je još gutljaj, zadržao vino u ustima i spustio čašu. »Dakle, dobro. Istinu na sunce. Kako je bilo na večeri?« »Zapravo, na roštilju. Vani. Svidjelo bi ti se.« »Jesti al fresco prihvatljivo je za petak uvečer. Nedjeljni ručak zahtijeva prikladnu dozu štovanja. Nisi mi odgovorio.« »Dobro, hvala na pitanju.« Podigao je obrvu. »Dobro? To je sve?« »Što bih još mogao reći? Dobro sam se zabavljao.« »Naslućujem li tajnovitost?« Nakesio mi se. »Vidim da ću morati iz tebe čupati priznanje. Dakle, ovako ćemo, idemo popodne čamcem na jezero pa ćeš mi pričati. Vjetra gotovo da i nema, no možemo malo veslati poslije ručka.« Osjećao sam kako mi lice bukti od nelagode. »Mislim, ako nećeš, opet u redu«, rekao je dok mu je osmijeh blijedio. »Nije to. Samo... ovaj, rekao sam Jenny da bih nju poveo.« »O.« Nije mogao prikriti iznenađenje. »Oprosti, trebao sam ti reći prije.« No Henry se već vratio u formu, osmijehom prikrio razočaranje. »Ne trebaš se ispričavati. Sjajno!« »Ma, uvijek mogu...« Odmahnuo je rukom prije nego što sam dovršio. »Ovakvo sunčano popodne bolje je provesti s lijepom curom nego sa starim prdonjom kakav sam ja.« »Stvarno se ne ljutiš?« »Ići ćemo drugi put. Sjajno što si upoznao nekoga tko ti je bar naizgled drag.« »Stvarno, nije to ništa.« »Davide, nemoj me.... Stvarno je krajnji čas da počneš uživati. Ne moraš se opravdavati zbog toga.« »Nisam, samo sam...« Ostao sam bez teksta. Henry se dokraja uozbiljio: »Ako smijem pogađati; osjećaš se krivim.« Kimnuo sam, ne vjerujući si da sam sposoban izreći to. »Koliko je prošlo? Tri godine?« »Skoro pa četiri.« Crowarez
Bosnaunited
»Meni gotovo pet. Znaš što? Dovoljno je prošlo. Mrtve vratiti ne možeš, dakle nastavi živjeti najbolje što umiješ. Kad je umrla Diana... tebi stvarno ne trebam govoriti.« Nasmiješio se. »Nisam mogao pojmiti zašto sam ja preživio, a ona nije. Zapravo, još dugo nakon nesreće...« Zašutio je i zagledao se preko jezera. Ako je nešto i htio izreći, predomislio se. »No, to je druga priča.« Podigao je čašu. »Kad smo već promijenili temu, pretpostavljam da je sinoć bilo uzbudljivo.« Henry je znao gotovo sve što se dogada u selu »Moglo bi se reći. Jamesa Nolana posjetili su neki susjedi.« »Kako mu je?« »Nije dobro.« Već sam bio nazvao bolnicu. »Stvarno su ga prebili kao vala. U bolnici će ležati još najmanje tjedan-dva.« S gađenjem se namrštio. »Životinje, eto što su. Prokleta stoka. Ipak, ne mogu reći da me iznenadilo. I, koliko čujem, i ti si završio u manhamskom mlinu grijeha, zar ne?« Trebao sam znati da je dosad čuo i naklapanja o meni. »Mene bar dosad nisu pretukli.« »Ne bih trčao pred rudo. Upozorio sam te što te sve može snaći. Činjenica da si mjesni liječnik ne znači da ćeš se provući s popustom.« Bilo mi je jasno da klizi u svoje mračne trenutke. »Henry, ma daj...« »Vjeruj mi, selo poznajem bolje od tebe. Kad zagusti, ljudi će se okrenuti na tebe jednako kao i na Nolana. Nije važno što si za njih učinio u prošlosti. Zahvalnost? U ovoj vukojebini je nema!« Bijesno je otpio, zaboravljajući okusiti vino. »Ponekad se pitam zašto se uopće trudimo.« »Ne misliš tako.« »Ne?« Mrzovoljno se zagledao u vino. Pitao sam se koliko je popio prije mog dolaska. »Ne. Vjerojatno ne. Ipak, ima trenutaka kad se pitam što zapravo ovdje radimo, i ti i ja. Stvarno. Ne zapitaš li se katkad čemu sve to?« »Liječnici smo, što još trebaš?« »Da, da, znam, znam«, razdražljivo je uzvratio. »Ali, činimo li uistinu išta dobro? Možeš li mi iskreno reći da nikad nisi pomislio da tratiš vrijeme? Neku staru vješticu održavaš živom samo zbog održavanja? Samo odgađamo ono neizbježno.« Pogledao sam ga zabrinuto, primijetio umor. Prvi put zamijetio sam da pokazuje znakove starenja. »Jesi dobro?«, upitao sam. Suho se nasmijao. »Ne mari ti za mene, danas sam ciničan. Možda više nego inače.« Posegnuo je za bocom. »Sve ovo vjerojatno grize i mene. Idemo popiti još čašu i onda mi možeš ispričati što si sve to tajanstveno radio prošli tjedan.« Tome se uistinu nimalo nisam radovao, no bio sam sretan što možemo razgovarati o nečem drugom. Henry je slušao, pomalo začuđen dok sam mu otkrivao istinu o karijeri prije dolaska u Manham, zatim i zatečen dok sam mu pričao o tome kako pomažem Mackenzieju. Kad sam završio, polagano je odmahnuo glavom. »Po glavi se mota fraza ‘as iz rukava’.« Crowarez
Bosnaunited
»Oprosti. Znam da sam ti trebao reći prije, ali sve do ovog tjedna vjerovao sam da sam sve to ostavio za sobom.« »Ne moraš se ispričavati«, rekao je. Ipak, vidio sam da ga je to uznemirilo. Primio me u trenutku kad mi je bilo najteže, da bi otkrio da sam cijelo vrijeme skrivao karte. Sve ovo vrijeme tjerao sam ga da vjeruje da je moje antropološko iskustvo čisto akademske naravi. Iako zapravo i nisam lagao, bila je to jadna naknada za povjerenje. »Ako želiš da dam otkaz, dobro«, predložio sam. »Otkaz? Ne budali!« Pogledao me. »Osim ako se ne premišljaš kad je u pitanju praksa ovdje.« »Ne, naravno da ne. Nisam se uopće želio miješati. I nisam ti smišljeno prešućivao. Ni sam nisam želio razmišljati o tome.« »Da, to mi je jasno. Samo me malo iznenadilo, to je sve. Nisam imao pojma da ti je karijera bila toliko... specijalizirana.« Zamišljeno se zagledao prema jezeru. »Zavidim ti. Uvijek žalim što nisam specijalizirao psihologiju. Nekoć sam gajio ambicije. No, kao što se vidi, ništa od toga. Previše dodatnog obrazovanja. Želio sam se vjenčati s Dianom, a opća praksa brže donosi zaradu. Doduše, u to vrijeme i opća praksa djelovala je glamurozno.« »U mom poslu nije bilo ništa glamuroznoga.« »Onda, uzbudljivo.« Zavjerenički me pogledao. »Nemoj poricati. U prošlih tjedan dana vidno si se promijenio. Čak i prije roštiljade.« Kratko se nasmijao i iz džepa ispecao lulu. »Bilo kako bilo, tjedan je bio strašan. Ima li kakvih vijesti tko bi mogao biti drugi leš?« »Još nema. Nadam se da ćemo ga identificirati po zubarskom kartonu.« Henry je odmahivao glavom, punio i palio lulu. »Čovjek proživi sve te godine i onda...« Vidno se trudio otjerati raspoloženje koje ga je obuzelo. »Bolje da odem vidjeti je li ručak gotov. Stanje je već dovoljno mračno i bez zagorenog pudinga.« Nakon toga razgovor je skrenuo na lakše teme. Potkraj ručka Henry je izgledao umorno. Prisjetio sam se da je posljednjih nekoliko dana preuzeo veći dio mojih dežurstava. Pokušao sam se ponuditi da operem suđe, no nije pristao. »Dobro sam, stvarno. Najvećim dijelom ionako idu u perilicu. Bilo bi mi draže da odeš po prijateljicu.« »Imam još vremena.« »Ako nastaviš tupiti o pranju suđa, onda ću ga oprati ja. I, iskreno govoreći, najradije bih sad ispio što je ostalo od vina i možda malo odrijemao.« Promatrao me hinjeno strogo. »Dakle, stvarno mi želiš upropastiti nedjeljno popodne?«
S Jenny sam se dogovorio u Janjcu. Bilo je to neutralno područje, budući da bi odlazak njezinoj kući svemu dao ton ljubavnog sastanka. I dalje sam se uvjeravao da idemo samo jedriti. Zaboga, ne izvodim je na večeru što bi impliciralo sve moguće seksualne primisli. Ne moram brinuti da ću odašiljati ili primati pogrešne signale. Stvarno, ništa strašno. Osim što je uzbuđenje koje sam osjećalo govorilo nešto posve suprotno. Crowarez
Bosnaunited
Pazio sam da za ručkom ne popijem previše vina i iako mi se pilo nešto žešće, držao sam se narančina soka. Kad sam ušao, pozdravili su me uobičajenim kimanjem. U pozdravima nisam otkrio ništa znakovito i bio sam zadovoljan što Carl Brenner nije bio tamo. Piće sam iznio van i nagnuo se na kameni zid pred pubom. Nervoza me natjerala da sok ispijem gotovo na iskap. Shvatio sam da svakih nekoliko minuta pogledavam na sat. Odlučivši da to više ne činim, podigao sam pogled kad sam začuo auto na cesti. Bio je to stari Mini; trenutak kasnije prepoznao sam Jenny za upravljačem. Parkirala je i izišla; kad sam je ugledao, osjetio sam ushit. Što se zbiva? upitao sam se, a kad mi je prišla, sva su pitanja nestala. »Mislila sam da sam lijena«, rekla je, smiješeći se dok je sunčane naočale podizala na tjeme. Znao sam zašto je ustvari došla autom; malo koja žena bila je spremna sama pješice prijeći i najkraći put. Imala je kratke hlače i modri top. Parfem joj se jedva primjećivao. »Čekate već dugo?« upitala je. »Maločas sam stigao.« Spazio sam da promatra praznu čašu i smeteno slegnuo ramenima. »Bio sam žedan. Hoćete li vi nešto?« »Mogu i ne moram.« Osjetio sam da skrećemo u područje napetosti u kojemu svaka rečenica zvuči namješteno. Odluči. Odmah, naredio sam sebi znajući da ću time vjerojatno odrediti atmosferu ostatka popodneva. »Hoćemo li uzeti nešto za van?« upitao sam, iznenadivši samoga sebe. No, čim sam to izrekao, znao sam da sam ispravno odlučio. Jenny se široko nasmiješila. »Sjajna ideja.« Pričekala je vani, a ja sam ušao u pub i kupio bocu vina. Pokušao sam previdjeti znatiželjne poglede kad sam upitao mogu li posuditi čaše i otvarač, mrzeći se što na to nisam mislio ranije. No dobro sam znao zašto nisam. Izbjegavao sam sve što bi susret moglo prikazati imalo drugačije od potpuno neobaveznog izlaska. Činilo mi se da je Jenny činila isto. »Pričekaj«, rekla je kad sam se vratio i sama ušla u pub. Vratila se nakon nekoliko minuta mašući vrećicama čipsa i oraha. »U slučaju da poželimo prigristi nešto.« Nasmijala se. Nakon toga napetosti je nestalo. Auto je ostavila na trgu te smo otpješačili do jezera. Do mola smo mogli proći preko Henryjevog vrta, ali ga nisam želio smetati pa smo pošli rijetko korištenom stazom koja je pokraj kuće vodila do jezera. Čamac je mirno ležao na nepomičnoj vodi. Dok smo se ukrcavali nije bilo ni daška vjetra. »Nekako mi se čini da danas ništa od jedrenja«, rekao sam. »Nije važno. Lijepo je i samo malo isploviti na vodu.« Ne gnjaveći se s jedrom, izvukao sam vesla i krenuo na jezero. Pod suncem površina je sjala kao zrcalo, toliko je blještala da je bola oči. Jedini zvuk bilo je melodično pljuskanje vesala dok su uranjala i izranjala iz vode. Dok sam veslao koljena su nam se dodirivala, ali nitko se nije odlučio pomaknuti. Jenny je ruku spustila preko boka dok sam veslao prema drugoj obali; prsti su joj ostavljali široki trag u vodi. Voda je bivala sve plića dok sam se približavao drugoj obali, dijelom i neprohodna zbog gustih trstika slamnate boje. Između njih probijao se niski jezik kopna čije su obale zasjenjivale guste krošnje tužnih vrba. Pustio sam da doplutamo pod jednu Crowarez
Bosnaunited
od njih i brodić labavo privezao za deblo. Sunce se probijalo kroz lišće i činilo ga prozirnozelenim. »Ovo je krasno!«, uzviknula je Jenny. »Hoćemo li malo prošetati uokolo?« Oklijevala je. »Ne želim zvučati kao paničarka, ali misliš da je sigurno? Mislim, zbog zamki i svega toga.« »Mislim da se nitko ne bi toliko mučio. Ovdje više ne zalazi nitko, dakle ne bi imalo nekog smisla.« Vino smo ostavili da se hladi u jezeru i pošli istraživati. Kopno nije bilo zanimljivo; jezičac je zapravo bio hrpa kamenja i stabala s obalom povezanih trskom zagušenim prolazom. U središtu su stajale ruševine neke malene građevine, bez krova, obrasle biljem. »Misliš da je ovo bila kuća?« upitala je Jenny, prignuvši se da se provuće kroz niski kameni dovratak. Nogama je drobila suho lišće. Unatoč vrućini bilo je pljesnivo od vlage i starosti. »Moguće. Sve je to nekoć pripadalo manhamskom dvorcu. Ovo je mogla biti poljareva kuća ili nešto slično.« »Nisam znala da je ovdje bio dvorac.« »Više ga nema. Srušen je odmah nakon Drugog svjetskog rata.« Dlanom je prešla po mahovinom obrasloj ploči starog ognjišta. »Nikad se ne pitaš tko je živio u ovakvim kućama? Kakvi su to ljudi bili, kakvi su im bili životi?« »Naporni, mislim.« »Ali, jesu li tako mislili i sami, ili im je sve to bilo normalno? Ovaj, za nekoliko stoljeća ljudi će promatrati ostatke naših kuća i misliti: ‘Jadnici, kako su samo uspjeli preživjeti’.« »Vrlo vjerojatno. Svi tako čine.« »Oduvijek sam se htjela baviti arheologijom. Mislim, prije nego što sam postala učiteljica. Svi ti prošli životi o kojima ne znamo ništa. A svatko misli da je baš njegov onaj najvažniji - isto kao i mi.« Malo je zadrhtala i zatim se samosvjesno nasmijala. »Osjećam žmarce. Ipak, sve me to i dalje fascinira.« Pitao sam se je li možda načula za moje bavljenje prošlim životima. Vjerojatno nije. »I, što te spriječilo? Mislim, da studiraš arheologiju?« »Vjerojatno nisam dovoljno željela. I tako sam završila u razredu. Nemoj krivo shvatiti, uživam u tome. Ipak, ponekad, znaš, čovjek pomisli: ‘što bi bilo...’« »Još možeš studirati.« »Ne«, rekla je, rukom i dalje gladeći kamenu ploču. »Nisam više takva.« To mi je zvučalo čudno. »Što misliš reći?« »Ma, znaš. U nekom trenutku pruži ti se odleđena prilika. Raskrižja i slično. Čovjek odluči i krene jednim putem; ako krene drugim, završi potpuno drugačije.« Slegnula je ramenima. »Arheologija je jedan od putova kojima nisam krenula.« »Ne vjeruješ u drugu priliku?« »Ne postoji druga prilika, postoje drugačije prilike. Život ti nikad neće biti onakav kakav bi bio da si prvi put odlučio drugačije.« Lice joj se smračilo. Odmaknula je ruku s Crowarez
Bosnaunited
kamena, odjednom zbunjena. »Isuse, što ja meljem. Oprosti«, nasmijala se. »Nema potrebe«, rekao sam, ali se već provlačila kroz otvor. Pošao sam za njom, dao joj vremena da probavi sve mračne misli koje su izronile na površinu. Pod plavom kosom, zatiljak joj je bio osunčan i gladak. Kovrča tankih, bijelih vlasi padala joj je niz vrat i nestajala u ovratniku. Osjetio sam poriv da ih dodirnem; s naporom sam odvratio pogled. Kad se okrenula, ponovno je bila vedra. »Misliš da se vino dovoljno ohladilo?« »Možemo otkriti samo na jedan način.« Vratili smo se do čamca i izvukli bocu iz jezera. »To ti odgovara?«, upitao sam. »Ponio sam i vodu.« »Sve u redu, vino mi apsolutno paše. Jutros sam si dala inzulin, tako da mogu popiti čašu.« Nacerila se. »Uostalom, sad sam s liječnikom.« Pili smo vino na obali, pod vrbom. Jedva da smo progovorili od povratka iz ruševine, ali ta šutnja nije bila neugodna. »Nedostaje li ti ikad život u gradu?«, upitala je naposljetku. Prisjetio sam se nedavnih odlazaka u laboratorij. »Donedavno i ne. Tebi?« »Ne znam. Nedostaju mi neke stvari. Ne toliko barovi ili restorani. Više je to vreva. Ipak, privikavam se na selo. Zapravo je najvažnije promijeniti tempo.« »Misliš da ćeš se vraćati?« Pogledala me, zatim se zagledala u vodu. »Ne znam.« Otkinuta je vlat trave. »Što ti je rekla Tina?« »Ne mnogo. Samo da si imala neko neugodno iskustvo, ali nije rekla kakvo.« Jenny se nasmiješila; čupkala je vlat. »Dobra, stara Tina«. rekla je suho, no bez gorčine. Čekao sam, puštao sam da sama odluči hoće li reći više. »Napali su me«, progovorila je nakon nekog vremena, ne skrećući pogled s trave. »Prije oko osamnaest mjeseci. Bila sam vani s prijateljima i taksijem se vraćala doma. Onako kako se to radi. Znaš, ulice nisu sigurne. Netko je slavio rođendan i malo sam pretjerala s pićem. Zaspala sam, a kad sam se probudila vozač je bio parkirao i uvlačio se k meni u kabinu. Kad sam se počela opirati, udario me. Prijetio mi je da će me ubiti, i onda...« Glas joj je zadrhtao. Zastala je za trenutak, obuzdala se i nastavila. »Zapravo me nije stigao silovati. Čula sam ljude u blizini. Stao je na praznom parkiralištu, a oni su sjekli put. Čista slučajnost. Počela sam vikati i udarati po prozoru. Uspaničio se, izbacio me iz auta i odvezao se. U policiji su mi rekli da sam imala sreću. Bili su u pravu. Prošla sam s nekoliko ogrebotina i modrica; moglo je biti daleko gore. Ali se nisam osjećala sretno. Samo sam se bojala.« »Jesu ga uhvatili?« Odmahnula je glavom. »Nisam im dala nikakav konkretan opis, a odvezao se prije nego što mu je itko stigao pročitati broj. Nisam znala ni ime tvrtke; zaustavila sam ga na cesti. Dakle, još je na slobodi.« Bacila je travku u vodu. Plutala je površinom, ne ostavljajući gotovo ni traga. »Počela sam se užasno plašiti izlazaka. Nisam se bojala da ću ga ponovno sresti, jednostavno... bojala sam se svega. Mislila sam da se, ako mi se nešto takvo dogodilo bez Crowarez
Bosnaunited
ikakvog razloga, sve to može ponoviti. U bilo kojem trenutku. Tako sam odlučila otići iz grada. Živjeti negdje u miru i sigurnosti. Vidjela sam oglas za posao ovdje i doselila se.« Usiljeno se nasmiješila. »Pametan potez, a?« »Drago mi je što si tu.« To sam izrekao prije nego što sam shvatio što govorim. Brzo sam skrenuo pogled prema jezeru; bilo kamo, samo ne prema njoj. Idiote! pjenio sam se. Koji ti je vrag bio da to govoriš? Oboje smo šutjeli. Okrenuo sam se, promatrala me. Osmjehnula se pomalo stidljivo. »Hoćeš čipsa?«, upitala je. Nelagoda je nestala. S olakšanjem sam posegnuo za vinom. U danima koji su dolazili ovog popodneva ću se prisjećati kao posljednjeg tračka vedrine prije oluje.
Crowarez
Bosnaunited
SLJEDEĆI TJEDAN PROŠAO JE u stanju sličnom katatoniji. Prigušena napetost ispunjavala je zrak poput ozona; nejasna očekivanja dok su svi čekali da se nešto dogodi. Nije se dogodilo ništa. Opće raspoloženje poklapalo se s okolišem - ravnim i spokojnim. I dalje je bilo vruće i vedro, bez i najmanjeg traga oblacima. Policijska istraga tekla je dalje, ne otkrivajući ni najmanjih tragova sumnjivca kao ni žrtve, a ulice su postale bučne jer su sva djeca školske dobi slavila početak dugotrajnih ljetnih praznika. Ja sam se vratio uobičajenom rasporedu u ordinaciji, a ako je veći broj pacijenata tražio prijem kod Henryja odlučio sam to ne primjećivati. Živio sam svojim životom, a Manham mi je, kakav god bio, bio dom. Prije ili kasnije proći će i ovo i vratit će se bar neki vid normalnosti. Tako sam govorio samome sebi. Sljedećih dana redovito sam se viđao s Jenny. Jedne večeri otišli smo večerati u Homing, u restoran s lanenim stoljnjacima i svijećnjacima, i gdje je vinska karta nudila više od osnovnog izbora između bijeloga ili crnoga. Činilo se kao da se poznajemo već godinama, da se nismo upoznali tek nedavno. Oboje smo iskusili lice života strano većini ljudi, otkrili koliko je tanka crta koja svakodnevnicu razdvaja od tragedije. Ta nas je spoznaja vezivala poput tajnog jezika kojim se gotovo i ne govori, ali koji unatoč tome živi. Činilo mi se prirodnim ispričati joj svoju povijest, o Kari i Alice, o forenzičnim istraživanjima koje sam provodio za Mackenzieja. Slušala je bez komentara, kad bih zašutio samo bi mi lagano dodirnula ruku. »Mislim da činiš dobro«, rekla je, produljujući dodir još trenutak prije nego što je brzo izmaknula ruku. Zatim smo, bez imalo nelagode i zbunjenosti počeli razgovarati o drugim temama. Napetost se osjećala samo na povratku. Što smo se više približavali Manhamu, Jenny se sve više povlačila u sebe. Dotad opušten razgovor postao je isprva prigušen, zatim je potpuno zamro. »Je li sve u redu?«, upitao sam, zaustavivši se pred njezinom kućom. Kimnula je, ali prebrzo. »Pa, laku noć«, ispalila je, otvarajući vrata. Zastala je prije izlaska. »Čuj, žao mi je, ovaj... ne želim srljati u nešto.« Tupo sam kimnuo. »Ne, ne mislim reći... ne mislim reći da ne želim...« Duboko je udahnula. »Samo ne još sad, dobro?« Nesigurno se nasmiješila. »Ne još.« Prije nego što sam stigao odgovoriti, nagnula se i poljubila me; bio je to letimičan dodir usana prije nego što je pohitala u kuću. Ostao sam bez daha, ushićen, istovremeno osjećajući krivnju. No, postojao je još jedan razlog zašto su mi njezine riječi i dalje odzvanjale u mislima. Ne još. Bio je to odgovor koji mi je uputila Linda Yates kad sam je zapitao je li sanjala Lyn. Ponovno sam je susreo jednog popodneva, tijekom onih mirnih dana, kad je Crowarez
Bosnaunited
cijelo selo čekalo da se nešto desi. Žurila je glavnom ulicom, izgledala utonula u misli i nije me primijetila sve dok mi nije prišla na samo nekoliko stopa. Naglo se zaustavila. »Zdravo, Linda. Kako su dečki?« »Dobro.« Spremao sam se produžiti, ali me zazvala: »Doktore Hunter...« Čekao sam. Hitro se osvrnula oko sebe, provjeravajući ima li koga u blizini. »Policija... još im pomažete? Onako kako ste rekli?« »Povremeno.« »Jesu li pronašli nešto?« »Linda, molim vas, znate da vam ne smijem reći.« »Znači, još je nisu pronašli? Znate koga. Lyn.« U svakom slučaju, nije me propitivala zbog radoznalosti. Zračila je zebnjom. »Koliko znam, nisu.« Kimnula je, ali nije djelovala uvjereno. »Zašto?«, upitao sam, iako sam već počeo nazirati odgovor. »Ništa. Samo pitam«, promrmljala je i odjurila dalje. Promatrao sam je kako odlazi. Susret me uznemirio. Imao sam nejasan dojam da je više tražila potvrdu, a ne novosti. Nitko mi nije trebao objašnjavati zašto. Baš kao Sally Palmer, i Lyn Metcalf joj se konačno pojavila u snovima. Brzo sam odbacio te misli. Ako počinjem vjerovati u pretkazanja ili snovima, bili oni moji ili njezini, pridajem važnost, onda u Manhamu živim uistinu predugo. Lako je biti samozadovoljan. Odnedavna sam spavao mimo, a budan sam razmišljao o Jenny i budućnosti. Kao da sam, nakon dugo vremena pod zemljom, ponovno izronio na površinu. Bio sam sebičan, usprkos svemu, ali sam teško uspijevao gušiti optimizam. Zatim je, sredinom sljedećeg tjedna, mrtvilo nestalo. Mladićevo tijelo je identificirano pomoću snimaka čeljusti koje su se podudarale s onima dvadesetdvogodišnjeg mladića. Allan Radcliff bio je postdiplomac na ekologiji, iz Kenta, i nestao prije pet godina. Boravio je u okolini, proučavajući prirodu oko Manhama. U jednom trenutku stopio se s krajem. Kad mu je objavljena fotografija, sjetilo ga se nekoliko ljudi iz sela; privlačan mladić, zarazna osmijeha. Nekoliko tjedana kampirao je u močvarama te je postao poznato lice u selu koje je vedrilo dane seoskim curama prije nego što se uputio dalje. Zapravo, nije se uputio nikamo. Manham je na novi razvoj događaja reagirao gotovo bez komentara. Kad su identitet žrtve i njegova povezanost s područjem postali poznati, nitko nije trebao izreći ono očito - lokacija gdje se nalazilo tijelo ne može se otpisati kao slučajnost. Selo se više ne može odalečiti od te, iznimno doslovne, sablasti prošlosti. Povrh svega, bio je to još jedan, ni od koga zvan, udarac. A zatim, još dok su se svi oporavljali od prvoga, uslijedio je drugi, neizmjerno gori. Poziv je stigao kad sam se spremao otpočeti popodnevno dežurstvo. S Mackenziejem sam razgovarao dan prije, nakon identifikacije studentovog tijela - bio je to znak koliko sam olabavio obranu, pretpostavljajući da će i ovaj poziv imati veze s njim. Nisam složio kockice čak ni kad mi je rekao da se moramo vidjeti odmah. »Počinje mi smjena«, rekao sam, pritišćući telefon ramenom i istovremeno ispisujući recept. »Ne možemo kasnije?« Crowarez
Bosnaunited
»Ne«, odvratio je; kad sam čuo oštrinu u njegovu glasu, prestao sam pisati. »Doktore Hunter, trebam vas ovdje i to što brže moguće«, dodao je, trudeći se biti uljudan. Bilo mi je jasno da mu je uljudnost na samom kraju liste prioriteta. »Što se dogodilo?« Slijedila je stanka. Pretpostavljao sam da važe koliko mi smije reći preko javne telefonske veze. »Pronašli smo je«, odvratio je.
Na svijetu živi oko sto tisuća raznih vrsta muha. Raznih oblika, raznih veličina, raznih životnih ciklusa. Kućna muha, zelena ili modra, najpoznatija je vrsta i pripada obitelji Calliphordiae. Razmnožava se na raspadnutoj organskoj tvari. Na truloj hrani, izmetu, lešinama. Na gotovo svemu. Većina ljudi ne shvaća njihovu svrhu. Smatraju ih dosadnim prijenosnicima bolesti, spremnima da se hrane svježim izmetom jednako kao i vrhunskim jelima, što u oba slučaja čine lučenjem želučane kiseline na hranu. No, kao i sve drugo u prirodi, i muhe imaju svoju ulogu. Ma koliko odbojne bile, muhe su jedan od najvažnijih čimbenika u procesu raspada organske tvari; pomažu ubrzati proces rastvaranja i pretvaranja mrtve tvari u elemente iz kojih je nastala. One su prirodni sustav za reciklažu. I kao takve, posjeduju izvjesnu dozu elegancije u toj odlučnosti i posvećenosti svojoj zadaći. Nimalo besmislene u višem smislu, važnije su od kolibrića ili jelena kojima će se jednog dana hraniti. S forenzičnog gledišta, muhe nisu neizbježno zlo, one su neprocjenjive. Mrzim ih. Ne zato što ih smatram dosadnima ili odvratnima, iako nisam nimalo otporniji na te vidove. Ni zato što su one podsjetnik na onaj konačni fizički usud. Mrzim ih zbog buke. Orkestar muha jasno se čuo dok sam se probijao kroz močvaru. Isprva sam ga više osjećao nego čuo; duboko bubnjanje koje kao da je pripadalo samoj vrelini. Približavajući se središnjoj točki njihove aktivnosti zvuk je postajao sve određeniji; besmisleno, idiotsko zujanje koje kao da je stalno, ali bez prijelaza, mijenjalo visinu. Insekti su ispunili zrak svojom jurnjavom. Rukom sam tjerao one koje je privlačio znoj na mome licu, no tad ih je već počeo pratiti i drugi osjet. Miris je istovremeno bio i poznat i odbojan. Gornju usnicu premazao sam mentolom, ali se vonj probio. Jednom sam čuo da podsjeća na prezreli sir ostavljen na suncu. Nije tako. Ipak, bio je to možda najbliži mogući opis. Mackenzie mi je kimnuo. Forenzičari su radili svoj posao u mračnoj tišini, zajapureni, znojni u svojim vrelim kombinezonima. Pogledao sam predmet koji je podigao svu tu strku - od znojnih policajaca do poludjelih rojeva muha. »Nismo je još pomaknuli«, rekao je Mackenzie. »Htio sam pričekati vas.« »Patolog?« »Došao i otišao. Rekao je da je previše raspadnuta da bi mogao išta reći, osim da je mrtva.« Što je bilo u redu. Dugo je vremena prošlo otkad sam bio na poprištu zločina i promatrao nešto što je donedavno bila živa osoba. Tijelo Sally Palmer odnijeli su prije Crowarez
Bosnaunited
nego što sam pristigao; pregledao sam ga kasnije u sterilnom okruženju laboratorija, što je bio daleko čistiji posao. Čak su i ostaci Alana Raddiffa bili ukopani toliko dugo da su se pretvorili u čistu strukturu ostataka, na kojima gotovo da i nije bilo nikakvih tragova ljudskosti. Ovo je drugačija priča. Smrt u svom najzaposlenijem, strašnom sjaju. »Kako ste pronašli tijelo?«, upitao sam, navlačeći rukavicu od lateksa. Već sam se bio presvukao u obližnjoj prikolici. Nalazili smo se nekoliko milja od sela, u pustom području isušene močvare, gotovo dijametralno nasuprot mjestu gdje je pronađeno prvo tijelo. Jezero je ravnodušno sjalo nekoliko stotina metara od nas. Ovaj put došao sam spreman; ispod kombinezona imao sam samo kratke hlače. Usprkos tome, prešavši tih nekoliko koraka, bio sam mokar od znoja. »Ugledali su ga iz helikoptera. Sve zbog kvara. Sustav je prijavio pogrešku, te su se vraćali u bazu. Da nisu, ne bi preletjeti područje. Naime, već smo ga pretražili.« »Kad ste bili posljednji put?« »Prije osam dana.« Time smo otkrili krajnju granicu otkad se tijelo nalazilo ovdje. Možda i koliko je dugo mrtvo, iako je ta procjena bila manje izvjesna. Znalo se da ljudi premještaju trupla, ponekad i nekoliko puta. Navukao sam i drugu rukavicu. Bio sam spreman, ali nisam bio oduševljen poslom koji me čekao. »Mislite da je ona?« upitao sam Mackenzieja. »Službeno moramo pričekati formalnu identifikaciju. No, mislim da sumnji mjesta nema.« Ni ja nisam sumnjao. Odgodu smo potrošili kad smo u grobu pronašli davno umrlog studenta. Nekako sam sumnjao da će se to ponoviti. Lyn Metcalf bila je neprepoznatljiva. Tijelo je ležalo licem nadolje, napola skriveno busenima močvarne trave. Bila je gola, samo na jednoj nozi imala je tenisicu koja je izgledala suvišno i pomalo jadno. Bila je mrtva već nekoliko dana - to je bilo očito. Smrt joj je nanijela svoje uobičajene mračne promjene; obratna alkemija pretvarala je zlato života u nimalo uzvišenu i smrdljivu tvar. Ipak, ovaj se put ubojica suzdržao od svojih sablasnih dodataka. Nije bilo labuđih krila. Zaključao sam onaj dio sebe koji mi se trudio nametnuti sjećanje na nasmiješenu mladu ženu s kojom sam se sudario prije samo tjedan dana; počeo sam pregledavati tijelo. Na potamnjeloj koži vidjelo se nekoliko ureza. Daleko vidljivija bila je rana na vratu. Iako je tijelo ležalo licem nadolje, razmjeri reza bili su savršeno vidljivi. »Možete li reći koliko je već mrtva?« upitao je Mackenzie. »Grubu procjenu«, dodao je prije nego što sam stigao zaustiti. »Meko tkivo se još nije raspalo i koža je tek počela kliziti.« Rukom sam pokazao rane, sada uskipjele kolonije crva. »Uz ovakvu aktivnost ličinki, vjerojatno šest do osam dana.« »Možete li suziti?« Upravo sam ga se spremao podsjetiti da je samo trenutak prije zatražio grubu procjenu, ali sam zavezao jezik. Ovo nikome od nas nije bilo ugodno. »Vrijeme se nije mijenjalo, i pretpostavljajući da tijelo nije pomicano, za ovakvo je stanje, uz tako visoke temperature, potrebno šest do sedam dana.« Crowarez
Bosnaunited
»To je sve?« »Rane su jednake onima kakve smo pronašli na Sally Palmer, iako nisu toliko brojne. Presječeno grlo i tijelo je prilično isušeno. Ne u tolikoj mjeri, budući da je kraće vrijeme mrtvo. Ipak, preliminarno bih rekao da je došlo do iskrvarenja.« Pregledao sam pocrnjelu vegetaciju oko njega, opečenu lužinom bogatim spojevima koje je tijelo oslobađalo. »Za svaki slučaj moramo provjeriti sadržaj željeza, ali bih se usudio pretpostaviti da je ubijena na drugom mjestu i onda bačena ovdje, baš kao i prošli put.« »Biste li rekli da je počinitelj ista osoba?« »Dajte, molim vas, znate da vam to ne mogu reći.« Mackenzie je zagunđao. Shvaćao sam njegov nemir. Na neki način ubojstvo je podsjećalo na ono Sally Palmer, ali je bilo dovoljno razloga da se posumnja u istog počinitelja. Prema onom što se moglo vidjeti, nije bilo ozljeda lica. Još znakovitija bila je odsutnost ptičjeg ili životinjskog fetiša. Sa stanovišta detekcije, to je predstavljalo velik problem. Ili je ubojicu nešto natjeralo da promjeni način, ili je toliko nasumičan da njegova djela ne poznaju ni najmanju pravilnost. Treća mogućnost bila je da su ubojstva počinila dvojica. Nijedna od tih mogućnosti nije davala mjesta optimizmu. Jednolično brundanje muha bila mi je glazbena pozadina dok sam uzimao uzorke. Kad sam se uspravio, mišići i zglobovi već su se ukočili od čučanja. »Gotovi?«, upitao je Mackenzie. »Skoro pa jesam.« Udaljio sam se. Onaj sljedeći korak nikad nije bio ugodan. Učinili smo sve što se dalo bez pomicanja tijela; načinili snimke, uzeli mjere. Sad je došao trenutak kad ćemo vidjeti što se skriva ispod. Forenzičari su pažljivo počeli okretati tijelo. Muhe su, ometene time, uzbuđeno zazujale. »O, Isuse!« Ne znam tko je to izgovorio. Svi nazočni bili su iskusni u poslu, ali mislim da nitko od nas nije vidio išta slično. Ovaj put žrtva je bila unakažena sprijeda. Abdomen je bio rasporen i, dok su okretali tijelo, iz rane je ispalo nekoliko predmeta, jedan policajac brzo se okrenuo i povratio. Svi su se na trenutak skamenili. Zatim je profesionalizam preuzeo nadzor. »Koji je to vrag?«, upitao je Mackenzie prigušeno, u šoku. Njegovo od sunca pocrvenjelo lice potpuno je problijedilo. Pogledao sam te stvari, ali nisam znao što su. Nadilazile su moje iskustvo. Prvi je shvatio jedan od forenzičara. »Zečevi«, rekao je. »Zečje bebe.«
Mackenzie mi je prišao; sjedio sam u stražnjim vratima Land Rovera s bocom hladne vode u ruci. Zasad sam učinio sve što sam mogao. Bilo je olakšanje konačno svući kombinezon. Ipak, iako sam se oprao u prikolici i dalje sam se osjećao prljav, ne samo zbog vrućine. Šutke je sjeo pored mene. Otpio sam gutljaj vode dok je on otvarao paketić bombona. »Eto«, konačno je progovorio. »Bar znamo da je riječ o istom tipu.« Crowarez
Bosnaunited
»U svakom zlu neko dobro?« Ispalio sam to oštrije nego što sam smjerao. Pogledao me. »Dobro ste?« »Kad su u pitanju ovakvi slučajevi, malo sam izvan forme.« Mislio sam da će mi se ispričati što me uvukao u istragu. Nije. Šutnja je potrajala prije nego što je ponovno progovorio: »Lyn Metcalf nestala je prije devet dana. Ako je mrtva šest ili sedam, kao što kažete, to znači da ju je na životu držao najmanje dva dana. Isto kao i Sally Palmer.« »Znam.« Zagledao se u daljinu, prema srebrnastoj površini jezera koja je treperila u vrelini. »Zašto?« »Ne razumijem vas.« »Zašto ih toliko dugo drži na životu? Zašto riskira?« »Siguran sam da ne otkrivam toplu vodu, no mislim da nemamo posla s mentalno zdravom osobom.« »Ne, ali ne i glupom osobom. Dakle, zašto to čini?« Mrzovoljno je zagrizao usnicu. »Ne shvaćam što se događa.« »Kako to mislite?« »Prilikom otmice i ubojstava žena motiv je obično seksualne naravi. Ovo se ne uklapa u klasične uzorke.« »Dakle, mislite da nisu silovane?« Stanje drugoga trupla značilo je da će biti nemoguće sa sigurnošću utvrditi činjenicu, jednako kao i u slučaju Sally Palmer. Ipak, bilo bi utješno znati da su žrtve bile pošteđene toga čina. »Nisam to rekao. Ako pronađete žensko tijelo bez odjeće, velika je vjerojatnost da je, u najmanju ruku, došlo do neke vrste seksualnog zlostavljanja. Uobičajeni tip seksualnog zločinca svoje žrtve ubija odmah nakon što se zadovoljio. Često se nailazi na pojedince koji žrtve drže na životu sve dok se ne zasite poigravanja. Ali, što ovaj čini, to stvarno nema smisla.« »Možda se mora dovesti u stanje.« Mackenzie me šutke promatrao nekoliko trenutaka. Slegnuo je ramenima. »Moguće. Ipak, s jedne strane imamo posla s pojedincem dovoljno inteligentnim da otme dvije žene, ometa istragu postavljajući zamke, a s druge, tipa koji se nimalo ne trudi prikriti tijela. Što je s unakaživanjem? Čemu to?« »To pitajte psihologe.« »Hoću, ne brinite. Doduše, ne vjerujem da će ni oni znati. Da li se time smišljeno hvasta, ili je samo nepažljiv? Kao da imamo posla s dva sukobljena uma.« »Shizofrenija?« Namrštio se, pokušavao riješiti zagonetku. »Mislim da nije. Netko očito mentalno bolestan na površinu bi isplivao već odavno. I nisam siguran da su bolesnici sposobni za takve zločine.« »Ima još nešto«, rekao sam. »Ubio je dvije žene za manje od tri tjedna. Drugu samo deset, jedanaest dana nakon prve. To nije...« Spremao sam se reći ‘normalno’, no tu se riječ stvarno nije moglo primijeniti na ovaj slučaj. »Nije uobičajeno. Čak ni kod Crowarez
Bosnaunited
serijskih ubojica.« Mackenzie Mackenzie je djelovao umorno. umorno. »Ne. Nije.« »Dakle, zašto odjednom žuri? Što ga pokreće?« »Kad bih to znao, bio bih na pola puta da uhvatim to smeće.« Ustao je i iskrivio lice masirajući križa. »Tijelo ću prebaciti u laboratorij. Vjerojatno sutra. U redu?« redu?« Kimnuo sam. Kad je krenuo, doviknuo sam mu: »A što s mrtvim pticama i životinjama? Hoćete to dati u javnost?« »Ne smijemo otkrivati takve pojedinosti.« »Čak i ako se njima služi da unaprijed upozori žrtve?« »To ne znamo sigurno.« »Rekli ste mi da je Sally Palmer na svome pragu pronašla pronašla kunu, a Lyn Lyn Metcalf suprugu je rekla rekla da je, dan prije prije nestanka, naišla na mrtvog zeca.« »Kao što sami sami rekoste, rekoste, ovo ovo je selo - životinje životinje stalno stalno umiru.« umiru.« »Samo što se ne vezuju za kamenje ili uplaze u trbuh mrtvoj ženi.« »Još ne znamo koristi li ih da unaprijed označi žrtve.« »Ako postoji i najmanja mogućnost za to, ne mislite li da biste trebali upozoriti ljude?« »I tako svim idiotima i šaljivcima otvoriti sezonu lova? Telefoni bi nam krepali svaki put kad bi netko naletio na pregaženog ježa.« »Ako to ne učinite, tip bi mogao označiti sljedeću žrtvu, a da to ona ne zna. Ako to već nije učinio.« »To znam, ali su ljudi već ionako dovoljno preplašeni. Ne želim stvarati paniku.« U glasu sam mu prepoznao prizvuke prizvuke sumnje. »Napast će ponovno, nije li tako?« rekao sam. Na trenutak sam pomislio da će mi odgovoriti. Nakon toga se, bez riječi, okrenuo i otišao.
Crowarez
Bosnaunited
VIJEST DA JE PRONAĐENO TIJELO Lyn Metcalf u Manhamu je odjeknula poput bombe. S obzirom obzirom na na ono što je zadesilo zadesilo Sally Palmer, Palmer, malo tko tko se iznenadio, iznenadio, no to nije umanjilo šok. I dok je Sally, unatoč tome što je bila omiljena, omiljena, ipak bila pridošlica, Lyn Lyn je potjecala iz sela. Pohađala je ovdašnju ovdašnju školu, udala se u crkvi. Manhamu je pripada pripadala la onako onako kako kako Sally Sally nikad neće. neće. Njezin Njezinaa smrt - ubojst ubojstvo vo - pogodil pogodilaa je neizmjer neizmjerno no snažnije ljude koji nisu više mogli mogli hiniti da je žrtva sjeme njihovog usuda donijela iz vanjskoga svijeta. Selo je oplakivalo svoje. I plašilo se sljedećega. Nitko više nije sumnjao da se u Manhamu zbivaju strahote. Da se to dogodi jednoj ženi, dovoljno. Kad je zadesilo dvije, u toliko kratkom razdoblju, bilo je to nešto nečuveno. Odjednom smo se vratili na naslovnice. Selo se još jednom zateklo pod svjetlima reflektora; bio je to masovni udes kojim se javnost mogla naslađivati. I kao sve žrtve, selo je isprva isprva uzvratilo zapanjenom nevjericom, a zatim odbojnošću. Naposljetku i gnjevom. U nedostatku ikakvog drugog ventila, Manham je reagirao napadom na pridošlice koje je privukla njegova nevolja. Ne na policiju, iako je odbojnost zbog njihove nemoći već počela ključati. Mediji nisu imali imunitet. Medijsko uzbuđenje i ushit mnogi mnogi su smatrali ne samo nedostatkom poštovanja, poštovanja, nego i izrazom prijezira. Novinare se dočekivalo neprijateljski, prvo kamenim kamenim licima i šutnjom, a zatim i daleko otvorenije. Sljedećih dana sva oprema na koju se nije pazilo zagonetno bi nestajala ili bi trpjela misteriozna oštećenja. Rezalo se kabele, gume, u spremnike s gorivom gorivom ulijevao se šećer, jedna uporna izvjestiteljica, čije su se debelo narumenjene usne naizgled izvijale u neprikladan neprikladan i stalan stalan osmijeh, završila završila je na šivanju šivanju kad joj je bačeni kamen kamen razderao razderao kožu na glavi. Nitko nije vidio ništa. No, to je bio samo simptom, vanjski vid one istinske bolesti. Nakon stoljeća samodovoljnosti, spoznaje da se uvijek može osloniti na vlastite snage, Manham nije više mogao vjerovati samome sebi. Ako je sumnja ranije bila zarazna, sada je prijetila prijeći u epidemiju. Stare zavade i kavge poprimile su zlokobnije tonove. Jedne noći izbila je tučnjava između tri naraštaja dvije obitelji, nakon što je dim s roštilja skrenuo u pogrešni vrt. Histerična žena nazvala je policiju da bi se naposljetku ustanovilo da je njezin ‘progonit ‘progonitelj’ elj’ samo susjed susjed koji je izveo psa. Cigle su proletjele kroz prozore prozore dviju kuća - jedna je dobila dobila zbog zbog navodne navodne neuljudno neuljudnosti, sti, za drugu nitko nije nije uspio uspio odrediti, odrediti, ili ili priznati, zašto. Svih tih dana, naizgled, rasla je i bujala samo jedna osobnost. Scarsdale je postao glas Manhama. Manhama. Dok Dok su svi svi drugi tjerali tjerali medije, medije, on je bez bez imalo muke stajao stajao pred pred kamerama i mikrofonima. mikrofonima. Okretao je jedne na druge; optuživao policiju zbog neuspješnog lova na ubojicu, moralnu popustljivost koja je, kako je tvrdio, dovela do svega svega i - očito očito nesvjes nesvjestan tan iron ironije ije - tisak tisak zbog zbog toga toga što se tovi tovi na na traged tragediji. iji. Da Da je to čini činioo itko drugi, vjerojatno bi ga optužili zbog privlačenja pozornosti. No, naš dobri velečasni, Crowarez
Bosnaunited
usprkos usprkos povremenim povremenim tvrdnjama tvrdnjama da je i previše previše spreman medijima medijima objaviti svoje otrovne otrovne propovijedi, prikupljao je sve sve veću podršku. Njegov glas grmio je užasom koji su osjećali svi; ono razuma što je nedostajalo nadoknađivao je žarom i glasnoćom. Nekako naivno očekivao sam da one najbučnije objave zadrži za propovjedaonicu. No, podcijenio sam Scarsdaleov talent da iznenadi, jednako kao i njegovu odlučnost da kapitalizira svoju novootkrivenu važnost. važnost. I tako sam, kao i svi, nespreman dočekao poziv na javni sastanak u dvorani. Sastanak se zbio u ponedjeljak, nakon otkrića tijela Lyn Metcalf. Dan prije u crkvi je za nju služio misu zadušnicu. Iznenadilo me da Scarsdale tom prilikom u crkvu nije pustio novinare. Cinično sam pomišljao da je to učinio manje iz iz obzira prema ožalošćenima, a više da medije natjera da misle kako propuštaju propuštaju nešto velevažno. Prilazeći Prilazeći dvorani, dvorani, shvatio sam da sam bio u pravu. Dvorana je bila niska, jednostavna zgrada u dnu seoskoga trga. Dok sam se tog jutra provezao putem prema laboratoriju, vidio sam Scarsdalea u vrtu pred zgradom kako carski izdaje naputke Tomu Masonu. Dovečer je miris svježe pokošene trave zamirisao zrakom, a živice tuje bile su uredno podrezane. Stari George i njegov njegov unuk imali su posla. Pokosili su čak i savršeno pokošeni seoski travnjak, tako da je trava trava pod kestenom i oko Mučenikova kamena djelovala uredno poput kakvog parka. parka. Sumnjao sam da je to učinio zbog nas. Nakon što je medijima uskratio ulaz na zadušnicu, novinari su nagrnuli na sastanak. Kad sam ušao, shvatio sam da je to manje sastanak, a najvećim dijelom konferencija za tisak. Na ulazu je stajao Rupert Sutton, znojan, zapuhan, čuvao je vrata. vrata. Neodlučno mi je kimnuo, očito svjestan da sam kod Scarsdalea na crnoj listi. Unutra je već vladala vrućina i gužva. Na drugom kraju uzdizala se malena pozornica na kojoj su stajali sklopivi stol .dva stolca. Pred jednim stajao je mikrofon. U dvorani, ispred i oko redova redova sklopivih stolaca ostavljen je slobodan prostor za televizijske ekipe i novinar. Kad sam stigao, već su svi stolci bili zauzeti, ali sam primijetio Bena u uglu gdje je bilo mjesta. Probio sam se do njega. »Nisam mislio da ćete doći«, tekao sam dok smo promatrali gužvu u dvorani. »Mislio sam da poslušam što jadnik ima za reći; koja je otrovna sranja smislio za večeras.« Stršio je dobru glavu iznad ostalih. Primijetio sam da ga promatra nekoliko televizijskih ekipa, no nitko nije bio voljan iskušati sreću razgovorom. Ili samo nisu željeli izgubiti mjesta. »Čini se da nema policije«, rekao je Ben. »Čovjek bi pomislio da će se bar doći pokazati.« »Nisu pozvani«, rekao sam mu. Mackenzie mi je to priznao još ranije. Nije bio spreman, no glavonje glavonje su donijele odluku da se ne miješa. »Samo stanovnici Manhama.« »Smiješno, vidim neke nove susjede«, odvratio je, promatrajući hrpu kamera i mikrofona. Uzdahnuo je i popravio ovratnik košulje. košulje. »Bože, stvarno je vruće. vruće. Hoćemo li kasnije na piće?« »Hvala, ali ne mogu.« »Noćne vizite?« Crowarez
Bosnaunited
»Ovaj, ne. Idem se naći s Jenny. Upoznali ste je u pubu.« »Znam. Učiteljica.« Nacerio se. »Viđate se prilično često, zar ne?« Bio sam svjestan da sam pocrvenio kao balavac. »Samo smo prijatelji.« »Da, tako je.« Laknulo mi je kad je promijenio temu. Pogledao je na sat. »Mogao sam i misliti da će se dati čekati, što mislite, što smjera?« »Ubrzo ćemo saznati«, rekao sam u trenutku kad su se otvorila vrata na pozornici. No nije se pojavio Scarsdale. Na scenu je stupio Marcus Metcalf. Prostorija je utihnula u trenutku. Suprug Lyn Metcalf izgledao je strašno. Bio je krupan muškarac, no tuga kao da ga je smanjila. Odijelo mu je bilo zgužvano, hodao je sporo kao da pazi na neku duboku ranu. Kad sam ga posjetio nedugo nakon što je policija objavila vijest, jedva da me je bio svjestan. Nije želio sedative, za što ga nisam krivio. Bol u nekim ranama ne može minuti, a tko pokuša samo pogoršava stanje. Gledajući ga sad, pitao sam se nije li ipak uzeo nešto. Izgledao je otupjelo, u šoku, čovjek koji budan proživljava noćnu moru. U toj tišini Scarsdale je za Marcusom izišao na scenu. Koraci su im odjekivali na drvenom podu. Dok su prilazili stolu, velečasni je u znak podrške - ili obilježavanja vlasništva, nisam se mogao spriječiti da ne pomislim - mlađem položio ruku na rame. Osjetio sam tračak zebnje, znajući da će nazočnost supruga najnovije žrtve dati daleko veću vjerodostojnost svemu što je velečasni smislio. Scarsdale ga je poveo prema stolcu. Onom bez mikrofona, primijetio sam. Čekao je da Marcus sjedne prije nego što je i sam sjeo. Lupnuo je po mikrofonu, provjerio radi li, a zatim bez žurbe promotrio okupljene. »Hvala svima...« Pištanje mikrofona natjeralo ga je da utihne i oštro se i nezadovoljno namršti. Prije nego što je nastavio, odmaknuo je mikrofon. »Hvala što ste došli. Ovo je vrijeme žalovanja, što bih poštovao u uobičajenim okolnostima. Nažalost, okolnosti su daleko od onih uobičajenih.« Glas iz zvučnika zvonio je i više nego obično. Dok je govorio, Marcus se zabuljio u stol, naizgled nesvjestan ičije nazočnosti u prostoriji. »Bit ću kratak, no moram izreći ono što nas sve muči. Što muči sve u ovome selu. Molio bih samo da me saslušate do kraja prije nego što krenete s pitanjima.« Govoreći, Scarsdale nije pogledao nijednog pripadnika medija, ali je bilo očito komu se obraća. »Ubijene su dvije žene koje smo svi poznavali«, nastavio je. »Ma koliko neizreciva bila, ne možemo više prešućivati činjenicu da je, najvjerojatnije, za to odgovoran netko iz sela. Policija je očito ili nesposobna ili nespremna poduzeti neophodne korake. No mi više ne možemo mirno sjediti dok netko otima i ubija žene.« Smišljeno, gotovo pretjerano sućutno, Scarsdale je pokazao čovjeka pored sebe. »Svi znate kakav je gubitak pretrpio Marcus. Gubitak je pretrpjela i obitelj njegove supruge - oteli su im njihovu kći, njihovu sestru. Sljedeći put možda je na redu vaša supruga. Ili vaša kći. Ili sestra. Koliko ćemo još sjediti skrštenih ruku i puštati da se te strahote nastavljaju? Koliko još žena mora umrijeti? Jedna? Dvije? Još više?« Bijesno je pogledom prešao po okupljenima kao da čeka odgovor. Kada je taj izostao, Scarsdale se okrenuo i promrmljao nešto Marcusu. Čovjek je zatreptao kao da se Crowarez
Bosnaunited
budi. Tupo se zagledao u punu dvoranu. »Marcuse, želiš nešto reći, nije li tako?«, poticao ga je velečasni, premjestivši mikrofon pred njega. Marcus kao da se uspio sabrati. Izgledao je sablasno. »Ubio je Lyn. Ubio mi je ženu. On...« Glas ga je izdao. Potekle su suze. »To mora prestati. Moramo ga naći i... i...« Scarsdale ga je uhvatio za nadlakticu - kao da ga tješi ili, možda, obuzdava. Kad je mikrofon ponovno prebacio pred sebe, velečasni je na licu imao izraz pobožnog zadovoljstva. »Što je previše, previše je«, rekao je, mirnim, odmjerenim glasom. »Što je previše, previše je!« Riječi je naglašavao udarajući dlanom po stolu. »Prošlo je vrijeme ljenčarenja. Bog nas kuša. Naša slabost, naša popustljivost dopustile su da taj se taj stvor, prerušen u čovjeka, skriva među nama. I udara nekažnjeno i oholo. A zašto? Zato što zna da može. Zato što zna da smo slabi. A on se ne plaši slabosti.« Kad je udario šakom o stol mikrofon je poskočio. »Došlo je vrijeme da ga natjeramo da se plaši nas. Vrijeme je da pokažemo našu snagu! Manham je predugo bio žrtva! Ako nas policija ne može zaštititi, onda se moramo zaštititi sami! Naša je dužnosti iskorijeniti to stvorenje!« Njegov podignuti glas miješao se u odjecima. Kad se zavalio u stolac, u dvorani je nastala graja. Mnogi su poustajali, pljeskali i odobravali uzvicima. Dok su aparati bljeskali i novinari izvikivali pitanja, Scarsdale je sjedio nasred pozornice i promatrao svoje djelo. Pogledao me na trenutak. Oči su mu plamtjele. Trijumf, shvatio sam. Neprimijećen, iskrao sam se.
»Stvarno ne mogu vjerovati«, bijesno sam rekao. »Kao da namjerno želi uznemiriti sve umjesto da smiri situaciju. Koji mu je vrag?« Jenny je komad kruha dobacila patki koja nam se dogegala do stola. Sjedili smo u pubu na obali Bure, jedne od šest rijeka koje teku ravnicom. Nismo željeli ostati u Manhamu, i iako samo nekoliko milja daleko, nalazili smo se u posve drugačijem svijetu. Na obali su bili privezani čamci, djeca su se igrala u blizini, a stolovi su bili puni ljudi koji su čavrljali i smijali se. Klasični engleski pub, klasično englesko ljeto. Potpuno drugačije od teške atmosfere koju smo ostavili za sobom. Jenny je patki dobacila i zadnje mrvice. »Natjerao je sve da ga slušaju. Možda želi upravo to.« »Zar ne shvaća što čini? Jedan je već završio u bolnici zbog idiota koji su se zanijeli, a sad povrh toga diže revoluciju. I koristi Marcusa Metcalfa da izvuče podršku od ljudi.« Sjetio sam se da je Scarsdale bio uz njega još i tijekom potrage za suprugom. Ne bih odbacio mogućnost da ga je velečasni pripremao već tad, spremajući se iskoristiti tragičnog supruga. Požalio sam što s Marcusom nisam razgovarao odmah nakon što je Lyn nestala. Nisam se želio miješati u njegovu bol, no nisam mogao poreći ni da u tome nije bilo nečeg sebičnog. Bio je bolan podsjetnik na moj vlastiti gubitak, no svojim uzmakom dao sam Scarsdaleu slobodne ruke da iskoristi vlastiti utjecaj. Tu priliku nije propustio. Crowarez
Bosnaunited
»Misliš da stvarno to želi? Zakuhati situaciju?«, upitala je Jenny. Nije bila na sastanku; rekla je da misli da u selu ne živi dovoljno dugo da bi sudjelovala. Ipak, mislim da ju je udaljila i pomisao na svu tu svjetinu. »Tako je zvučalo. Ne znam zašto me to iznenadilo. Vatre paklene daleko su efektnije od drugog obraza. A on je godine svako nedjeljno jutro provodio stojeći u praznoj crkvi. Neće propustiti priliku da kaže ‘jesam li vam rekao’.« »Čini mi se da on nije jedini bijesan.« Nisam shvaćao koliko me Scarsdale uspio razbjesniti. »Oprosti. Samo se brinem da netko ne izvede neku glupost.« »Ionako tu ne možeš ništa. Nisi seoska savjest.« Zvučala je odsutno. Tada sam primijetio da je tiha cijelu večer. Pogledao sam njezin profil, jedva primjetne pjegice na obrazima i nosu; nježne, svijetle dlačice na rukama, bijele od sunca na potamnjeloj koži. Zagledala se u daljinu, utonula u neki unutarnji dijalog. »Problemi?«, upitao sam. »Ne. Samo razmišljam.« »O čemu?« »O... svemu i svačemu.« Nasmiješila se, ali se osjećala napetost. »Čuj, bismo li mogli krenuti?« Pokušao sam prikriti iznenađenje. »Ako želiš...« »Molim te.« Vozili smo se šutke. U utrobi sam osjećao prazninu. Proklinjao sam sebe što sam toliko šizio zbog Scarsdalea. Nije čudo što joj je prekipjelo. E, sad si zasrao stvar. Čestitam. Već se mračilo kad smo stigli u Manham. Dao sam žmigavac prije skretanja na njezinu cestu. »Ne, ne ovamo«, rekla je. »Ovaj, mislila sam... bi li mi pokazao gdje živiš.« Shvatio sam tek trenutak kasnije. »Može.« Nisam to baš najuvjerljivije izgovorio. Dok sam parkirao, osjećao sam da nemam daha. Otključao sam ulazna vrata i propustio je unutra. Dok je prolazila, osjetio sam vrtoglavicu od nježnog mošusa njezinog parfema. Ušla je u maleni salon. Osjećao sam njezin nemir, gotovo jednak mojemu. »Jesi za piće?« Odmahnula je glavom. Stajali smo. Nelagoda. Učini nešto. Nisam mogao. U polumraku sam je mogao samo nazrijeti. Samo su joj oči blistale u tami. Gledali smo se i stajali nepomično. Kad je progovorila, glas joj je drhtao: »Gdje je spavaća soba?«
Jenny je oklijevala započeti, bila je napeta, drhtala je. Postupno se počela opuštati, a s njom i ja. Isprva mi je sjećanje pokušalo nametnuti vlastiti uzorak oblika, teksture i mirisa. Onda ga je nadjačala sadašnjost, brišući sve pred sobom. Kasnije se Crowarez
Bosnaunited
šćućurila pored mene, tiho mi dišući na prsa. Osjetio sam joj ruke na licu, istraživale su mokre tragove koji su se slijevali. »Davide?« »Nije to ništa, samo...« »Znam. Sve u redu.« I to je bilo to. Smijao sam se, zagrlio je, zatim joj podigao bradu. Poljubili smo se, dugo, polagano, i moje su se suze sušile dok smo se ponovno pokrenuli. U neko doba, te iste noći, dok smo zajedno ležali u postelji, na drugom kraju sela Tina je pomislila da čuje buku u stražnjem vrtu. Kao i Jenny, ni ona nije otišla na sastanak. Ostala je doma, u društvu boce bijeloga i table čokolade. Namjerila je ostati budna sve dok se Jenny ne vrati; željno je čekala čuti kako je večer prošla. Ali, u vrijeme kad je gledala posuđeni DVD, već je zijevala i bila spremna za spavanje. Baš kad je gasila televizor, čula je nešto izvana. Tina nije bila glupa. U okolici se kretao ubojica koji je već ubio dvije žene. Nije otvarala vrata. Umjesto toga, zgrabila je telefon, pogasila svjetla i prišla prozoru. S telefonom u ruci, spremna pozvati policiju, oprezno je zurila u stražnji vrt. Ništa. Noć je bila vedra, pun mjesec otkrivao je sve. U vrtu, kao i na pašnjaku iza nije vrebalo nikakvo zlo. Usprkos tome, promatrala je još neko vrijeme prije nego što je samu sebe uvjerila da joj se pričinilo. Tek je sljedećeg jutra ugledala ono što je netko ostavio. Usred tratine ležala je mrtva lisica. Netko ju je ostavio toliko pažljivo da je prizor izgledao aranžirano. Da je znala za labudova krila, za divlju patku ili za ostala mrtva stvorenja kojima je ubojica ukrašavao i resio svoje kreacije, tada ne bi učinila ono što je slijedilo. No, nije znala. Kao djevojka sa sela, pokupila je lešinu i bacila je u smeće. Sudeći po ranama, vjerojatno se zavukla u vrt nakon što ju je izgrizao pas; tako je prosudila. Ili ju je netko pregazio. Ipak, mogla je to, bilo u prolazu, spomenuti Jenny. Jenny bi izvijestila mene. Samo što Jenny te noći nije došla doma. Bila je kod mene, a kad ju je Tina vidjela, teme razgovora kretale su se daleko od mrtve divljači. Tako Tina nikome nije rekla za lisicu. Sjetila se tek danima kasnije, kad je njezino značenje postalo i previše očito. No, tada je bilo prekasno.
Crowarez
Bosnaunited
TIJEKOM SLJEDEĆIH dvadeset četiri sata zbila su se dva događaja. Od ta dva, najviše priče izazvao je onaj prvi. U bilo kojem drugom trenutku pretvorio bi se u izvor užasavanja i naklapanja, temu koja bi se prepričavala bez kraja i konca sve dok ne bi utonula u manhamski folklor, postala poglavljem seoske povijesti koje bi još desetljećima zabavljalo slušatelje. Nažalost, događaj je izazvao posljedice neizmjerno teže od tjelesnih ozljeda. Potukli su se Ben Anders i Carl Brenner; mnogi su smatrali da je do toga došlo godinama prekasno. Dijelom zbog pića, dijelom zbog netrpeljivosti, dijelom zbog napetosti posljednjih dana. Njih dvojica nikad nisu hinili da su si međusobno dragi, a neprirodna napetost u selu budila je zavade daleko manje od njihove. U Janjcu je bilo vrijeme fajrunta. Ben je netom naručio zadnji viski - nakon čega je priznao da je popio pintu-dvije više nego obično. Proveo je strašan dan u rezervatu; prvo je morao pružiti pomoć promatraču ptica koji je zbog vrućine doživio srčani udar, a zatim se dalje nosio s uobičajenim krizama turističke sezone. Kad je u pub ušao Carl Brenner ‘bahat i pun sebe’, kako ga je kasnije opisivao Ben, okrenuo mu je leđa, odlučan da ionako loš dan ne okonča još gore dopuštajući da ga se izaziva. No, nije mu uspjelo. Brenner nije došao samo na piće. Raspalio ga je sinoćnji Scarsdaleov poziv na oružje - shvatio ga je kao novačenje i izjavu o namjerama. S njim je bio Dale Brenner, njegov tamnoputi rođak, nimalo nalik njemu, no brat po navici i žestini. Njih dvojica pripadali su većoj skupini koja je, na Scarsdaleov nagovor, na sebe preuzela dužnost danonoćnog patroliranja selom. »Budući da drotovi kurca ne vrijede, moramo sami srediti to kopile«, izjavio je Brenner, ponavljajući tako Scarsdaleove stavove, iako baš i ne njegovim riječima. Ben je isprva šutio dok su Brenneri pokušavali prikupiti nove dragovoljce. No tada je Carl, ohrabren alkoholom i novim životnim poslanjem, pogriješio i uputio mu izravan izazov. »Anders, što je s tobom?« »Što je sa mnom?« »Jesi li ili nisi s nama?« Prije nego što je odgovorio, Ben je mirno ispio viski. »Dakle, namjeravate srediti to kopile, je li tako?« »Tako je. To ti smeta?« »Djelomično. Kako znate da nije među vama?« Budući da baš i nije bio blagoslovljen pameću, Brenner se nikad nije dosjetio te činjenice. »Zapravo, kako znamo da nisi ti?«, upitao je Ben. »Kopaš jame, postavljaš zamke... sve ukazuje na tebe.« Kasnije je priznao da je izazivao Brennera, ne razmišljajući kakve ustvari opasne optužbe iznosi. Na što je Brenner puknuo jače nego obično. Crowarez
Bosnaunited
»Anders, odjebi! Policija zna da nemam nikakve veze s tim!« »Je li to ona ista policija za koju si upravo izjavio da kurca ne vrijedi? I hoćeš da ti se pridružim. Isuse«, Ben se nacerio, ne skrivajući prijezir. »Drži se ti krivolova. Za to si jedino dobar.« »Ja bar imam alibi. Što je s tobom?« Ben mu je priprijetio prstom. »Brenner, pazi se.« »Zašto? Imaš ga ili nemaš?« »Upozoravam te...« Ohrabren rođakovom nazočnošću, Brenner nije uzmaknuo kao obično. »Šta pizdiš? Pun mi je kurac tvog preseravanja. Prošli tjedan bio si dovoljno brz uskočiti za svog prijatelja doktora, a? Gdje je bio kad je nestala Lyn?« »Dakle, sad tvrdiš da smo krivi obojica?« »Dokaži da niste!« »Brenner, ne moram ja tebi dokazivati ništa«, rekao je Ben koji se obuzdavao sve teže. »Povedi svoje revolucionare van i svoju patrolu si nabijte u dupe.« Bijesno su se gledali. Brenner je prvi popustio. »Idemo«, tekao je rođaku i cijeli je slučaj zamalo završio tako. No, nesposoban da se povuče, a da ne pokuša spasiti čast, nije mogao odoljeti da njegova ne bude zadnja: »Sjebani kukavelju«, zarežao je, okrećući se. U tom su trenutku crknule sve Benove dobre namjere. S njima, zamalo, i Carl Brenner. Uslijedila je borba kratkoga vijeka. U lokalu se zateklo dovoljno gostiju da se umiješaju prije nego što sve izmakne kontroli, što je išlo na ruku Benu. Sam Brenner nije predstavljao neku prijetnju, ali je bio velik, a Ben se morao boriti i s rođakom. Do trenutka kad su ih razdvojili stradao je stol i nekoliko stolaca, i proći će tjedni prije nego što se Brenner uzmogne pogledati u zrcalu, brijanje i ne spominjem, a da pritom ne protrne. Ni Ben nije prošao neozlijeđen; zadobio je nekoliko ogrebotina i modrica i uspio iščašiti članak. Što je vrijedilo truda, kako je tvrdio. Ona istinska i teška šteta iskrsnut će tek za nekoliko dana. U to vrijeme nisam se zatekao tamo. Kuhao sam večeru Jenny koja je spavala kod mene, tako da su mi svi problemi Manhama isparili iz misli. Zapravo, mislim da sam među posljednjima čuo za slučaj, budući da sam rano sljedećeg jutra otišao nastaviti svoj mračni posao koji me čekao u mrtvačnici. Nakon što je pronađeno tijelo Lyn Metcalf, Henry me, dok sam radio u laboratoriju, mijenjao u ordinaciji. Davao sam sve od sebe da stignem do večernje smjene, no prekovremeni sati ostavljali su traga na njemu. Izgledao je umorno, iako je vrijeme dežurstva sveo na minimum i obavljao samo one najnužnije zahvate u mojoj odsutnosti. Osjećao sam se krivim, ali znajući da neću još dugo. Još pola dana u laboratoriju i uradit ću sve što mogu. Još sam čekao većinu nalaza, no dosad su ostaci Lyn Metcalf otkrivali priču sličnu slučaju Sally Palmer. Nije bilo velikih iznenađenja, osim što je ostalo otvoreno pitanje zašto je lice prve žrtve bilo toliko unakaženo, dok je drugoj ostalo nedirnuto. Nadalje, budući da Lyn Metcalf nije bila u uznapredovaloj fazi raspadanja, nokti su joj još bili na tijelu. Bili su napuknuti i rascijepljeni, te su Crowarez
Bosnaunited
forenzičari na njima pronašli vlakna konoplje. Drugim riječima, uže. Što god joj je ubojica radio, činilo se da je bila vezana. Osim rane koja je zjapila na grlu i strahotnog sakaćenja, rane su joj većinom bile površinski rezovi. Samo je ona na grlu ostavila trag na kosti. Baš kao i ranu na Sally Palmer, i ovu je načinilo veliko, oštro sječivo. Vjerojatno lovački nož, i gotovo sigurno onaj isti - što se u ovoj fazi nije moglo utvrditi sa sigurnošću. Nije bio nazubljen, što mi nije otkrilo tajnu zašto su žene ubijene jednim oružjem, dok je ubojica upotrijebio drugo na psu. Još sam razmišljao o tome izlazeći u čekaonicu nakon što je otišao i posljednji pacijent. Večernja smjena bila je mirna; došlo je manje od pola uobičajenog broja pacijenata. Ili nisu željeli brinuti o sitnicama sučeljeni s istinskom tragedijom, ili je postojao neki drugi, teže razumljiv razlog zašto ih je tolik broj odlučio izbjegavati liječnike. Točnije, jednog od njih. Henryja je tražilo više nego ikad prošlih godina, sve više ih je radije odlučilo čekati nego otići k meni. No, bio sam previše obuzet s Jenny i poslom u laboratoriju da bih još i time razbijao glavu. Kad sam ušao, Janice je pospremala čekaonicu, slagala stare stolce i ravnala raskupusane časopise. »Mirna večer«, rekao sam. S poda je podigla slagalicu i spremila je u drvenu kutiju zajedno s ostalim igračkama. »Bolje i to nego puna soba šmrkavaca i hipohondara.« »Istina.« Cijenio sam njezinu taktičnost. Znala je kao i ja da mi je popis pacijenata sve kraći. »Gdje je Henry?« »Drijema. Mislim da ga je jutarnja smjena prilično dotukla. Nemojte me tako gledati. Niste vi krivi.« Janice je znala da nešto radim za policiju, iako ne točno što. To nisam mogao sakriti pred njom, uostalom za to nije bilo razloga. Možda je voljela tračati, ali je znala i povući crtu. »Je li mu dobro?«, zabrinuto sam upitao. »Samo je umoran. Uostalom, nije to samo zbog posla.« Značajno me pogledala. »Ovaj tjedan bila bi mu godišnjica.« Zaboravio sam. Previše mi se toga događalo da bih još pazio i na datume, no Henry bi se u ovo doba godine vječno povlačio u sebe. O tome nije govorio, baš kao ni ja. Ali je događaj i dalje bio prisutan. »Bila bi im trideseta«, nastavila je Janice tiho. »što pogoršava stvar, bar tako mislim. Dakle, na neki način bolje mu je da više radi. Time si bar skreće misli.« Lice joj je otvrdnulo. »Sramota što...« »Janice«, upozorio sam je. »Istina je. Nije ga zaslužila. I on je zaslužio bolje.« Riječi su joj doslovno izletjele. Bila je na rubu suza. »Jeste li dobro?«, upitao sam. Kimnula je, nesigurno se nasmiješila. »Oprostite. Samo mi je grozno gledati ga dok se ždere zbog...« Ušutjela je. »I još sve ovo. To bi izmoždilo svakoga.« Vratila se sređivanju časopisa. Prišao sam joj i odmaknuo je. Crowarez
Bosnaunited
»Ovaj, zašto bar jednom ne biste otišli ranije doma?« »Mislila sam posisati...« »Siguran sam da taj zdravstveni rizik možemo otrpjeti do sutra.« Nasmijala se, pribrana. »Ako tako mislite...« »Naravno. Da vas povezem?« »Ne! Večer je previše lijepa da je prosjedim u autu.« Nisam ustrajavao. Stanovala je nekoliko stotina metara dalje, i najvećim dijelom išla glavnom cestom. Postoji trenutak u kojem svijest o sigurnosti prelazi u paranoju. Ipak, dok je išla prilazom, gledao sam je kroz prozor. Nakon što je otišla, prišao sam časopisima i pokušao ih izravnati. Na hrpi se našlo i nekoliko primjeraka starih brojeva župnih novina; ostavili su ih pacijenti previše lijeni da ih bace. Pobacao sam ih u košaru, no tada mi je nešto na stranici jednog izdanja privuklo pogled. Izvukao sam novine iz košare. Lice Sally Palmer vedro mi se smiješilo sa stranice. Ispod fotografije nalazio se kratak napis o manhamskoj ‘slavnoj spisateljici’ - objavljen nekoliko tjedana prije ubojstva. Nisam ga vidio dosad, i uznemirio sam se pronašavši ga sada, nakon njezine smrti. Počeo sam čitati, zatim sam osjetio kako mi je nešto istjeralo sav zrak iz pluća. Sjeo sam i pročitao iznova. Zatim sam nazvao Mackenzieja.
Šutke je čitao članak. Kad sam nazvao, zatekao se u policijskoj prikolici, ali kad sam mu ispričao za novine, došao je odmah. Zatiljak i nadlanice bili su mu ispečeni suncem. Kad je završio, bez ikakvog izraza na licu sklopio je novine. »Što mislite?«, upitao sam. Protrljao je pocrvenjelu i Ijuskavu kožu nosa. »Možda je samo slučajnost.« Pretvorio se u policajca, profesionalno nekomunikativnog. Možda je imao pravo, ipak, sumnjao sam. Uzeo sam novine i ponovno pregledao članak. Bio je kratak, tek popuna za dan bez većih novosti. Naslov je glasio: ‘Seoski život dao krila mašti lokalne spisateljice’. Citat koji ga je nadahnuo nalazio se na kraju:
Sally Palmer kaže da joj život u Manhamu pomaže pisati romane. »Volim živjeti ovako blizu prirodi. Uz nju mi mašta doslovno leti. Bolje od toga bilo bi samo imati krila«, kaže od kritike hvaljena autorica.
Spustio sam novine. »Mislite li da je slučajnost što joj je netko u leđa zasadio par labudovih krila samo nekoliko tjedana nakon ove izjave?« Mackenzie nije skrivao zlovolju. »Rekao sam da je moguće. Nisam spreman izjaviti ništa konačno na temelju blesavog napisa u seoskim novinama.« »Kako onda objašnjavate sakačenje?« Meškoljio se, poput čovjeka koji mora izrecitirati stranački program u koji ni sam Crowarez
Bosnaunited
ne vjeruje. »Psiholozi smatraju da bi mogla biti riječ o potisnutoj želji za preobrazbom. Nakon što ju je ubio, podario joj je anđeoska krila. Kažu da bi mogla biti riječ o nekom vjerskom fanatiku, opsjednutom uzvišenim stanjima.« »A što psiholozi kažu o ostalim životinjama? Ili o onome što je učinio Lyn Metcalf?« »Nisu sigurni. No čak i da ste u pravu, ni ovo,« pokazao je novine, »nije konačno objašnjenje.« Pažljivo sam birao riječi. »Zapravo, s vama sam želio porazgovarati o nečem drugom.« Oprezno me promotrio: »Nastavite.« »Nakon što sam vas nazvao, pregledao sam Lynin karton. I karton njezina supruga. Jeste li znali da su pokušavali dobiti djecu? Da su razmišljali o liječenju neplodnosti?« Trenutak kasnije shvatio je. »Mali zečevi. Isuse«, propentao je. »Samo, kako je ubojica mogao znati za to?« Mackenzie me pogledao važući nešto. »U ladici, u njihovoj spavaćoj sobi pronašli smo sakriven test za trudnoću«, rekao je polagano. »U torbici je bio račun, dan prije nestanka.« Prisjetio sam se kako sam na nju naletio ispred apoteke. Kako je izgledala sretno. »Je li korišten?« »Nije. Suprug tvrdi da nije znao da se nalazi tamo.« »Takve stvari ne kupuju se ako se ne planiraju upotrijebiti. Dakle, vjerojatno je pretpostavljala da je trudna.« Mackenzie je kimnuo, lice mu je bilo mračno. »I što trudna žena može reći svom otmičaru? ‘Nemojte me ozlijediti, nosim dijete’.« Dlanom je prešao preko lica. »Isuse Kriste. Pretpostavljam da ne možemo provjeriti je li bila trudna ili ne?« »Nema šanse. Ne toliko rano u trudnoći, a s obzirom na stanje u kojem je tijelo...« Kimnuo je, nimalo iznenađen. »Ako je bila - ako je samo mislila da jest - onda ćemo ovo smeće uhvatiti teže nego što sam mislio.« »Zašto?« »Zato što to znači da mučenje ne planira unaprijed. Prilagođuje se trenutnoj situaciji.« Mackenzie je ustao. Izgledao je umorno. »Ako ni sam ne zna što će dalje, kakve šanse imamo mi?«
*** Nakon što je otišao, odvezao sam se u prirodu. Nisam išao nigdje određeno, samo sam želio na sat-dva nestati iz Manhama. Te večeri nisam se trebao sastati s Jenny. Oboje smo se iznenadili brzinom razvoja događaja i, nakon žara posljednja dva dana trebali smo, svaki, vrijeme za sebe. Mislim da smo oboje tražili prostor da malo usporimo i stignemo razmotriti tu naglu promjenu u životima i smjer u kojem se kretala. Očito smo se prešutno složili da ne želimo brzati. Uostalom, ako oboje osjećamo Crowarez
Bosnaunited
jednako, čemu žurba? Trebao sam biti pametniji, a ne izazivati sudbinu. Ubrzo sam se našao na vrhu niskog brežuljka s kojeg se prostirao pogled na okoliš. Zaustavio sam se i izišao. Sjedio sam na busenu trave i promatrao sunce koje je tonulo u močvare. Jezera i potoci bljeskali su zlatnim sjajem i stvarali apstraktne uzorke među trsticima. Neko vrijeme trudio sam se usredotočiti na ubojstva. No, u tom mi se trenutku sve se to činilo predalekim. Boje neba i zemlje polagano su gasnule prema noći, ali ja nisam osjećao nikakav poriv da se pokrenem. Prvi put nakon nesreće osjećao sam da se preda mnom otvara budućnost. Konačno sam mogao gledati pred sebe, ne u prošlost. Razmišljao sam o Jenny, o Kari i o Alice, u sebi tražeći tračke krivnje, bilo kakav osjećaj izdaje. Ništa. Samo očekivanja. Bol odsutnosti još je bila prisutna i tako će uvijek biti. No sad je uz nju postojalo i prihvaćanje. Supruga i kći su mrtve, ne mogu ih vratiti. Dugo sam i sam bio mrtav. Sad sam, neočekivano, oživio. Sjedio sam i promatrao sunce kako zapada, sve dok na obzoru nije ostao samo blještavi trak - močvarni krajobraz poprimio je jednoličnu, tamnu, besjajnu boju koja je upijala svjetlo. Kad sam napokon ustao, ukočen i bolan od dugog sjedenja, shvatio sam da mi više ne treba vremena za razmišljanje. Nisam želio pričekati sutrašnji dan kad ću ponovno vidjeti Jenny. Posegnuo sam u džep tražeći mobitel da je nazovem, ali ga nije bilo tamo. Nije bio ni u džipu. Sjetio sam se da sam ga odložio na stol kad je došao Mackenzie i, glave prepune drugih misli, sigurno sam otišao bez njega. Zamalo se nisam potrudio otići po njega. Ipak, nisam želio nenajavljen banuti na njezin prag. Činjenica da sam riješio svoje probleme ne znači da je uspjela i ona. Uostalom, još sam bio seoski liječnik. Manham možda prema meni gaji određene rezerve, ali nisam smio ostati izvan dodira. I tako, kad sam stigao do sela, pošao sam u ordinaciju po mobitel. Ulične svjetiljke palile su se dok sam vozio glavnom ulicom. Netom prije nego što sam stigao do policijske prikolice na trgu, spazio sam pod jednom od njih skupinu ljudi. Scarsdaleova ophodnja, pomislio sam. Promatrali su me dok sam prolazio, u žutom svjetlu na licima im se čitala sumnja. Ostavljajući ih za sobom, skrenuo sam s glavne ulice na dugi prilaz koji je vodio do Henryja. Gume su škripale na šljunku, farovi su blještali na pročelju kuće dok sam se vozio usponom i silazio niz padinu. Prozori su bili mračni što me nije iznenadilo jer je Henry običavao rano ići na spavanje. Ne želeći ga buditi, umjesto da uđem na glavni ulaz, otišao sam straga kako bih ušao ravno u ordinaciju. Izvukao sam ključeve da otvorim francuski prozor ureda i tada spazio otvorena kuhinjska vrata. Da je gorjelo svjetlo, ne bih se zabrinuo. No u kuhinji je bio mrak - znao sam da Henry prije odlaska na spavanje obavezno zaključava sve. Prišao sam vratima i ušao. Naizgled je sve bilo na svom mjestu. Posegnuo sam prema prekidaču, ali sam se zaustavio. Neki nagon govorio mi je da nešto nije u redu. Na trenutak sam pomislio nazvati policiju. Samo, što bih im rekao? Koliko znam, Henry je možda samo zaboravio zaključati vrata po povratku iz vrta. U mjestu sam kotirao dovoljno nisko da si nisam trebao priuštiti da svemu tome prišijem još i status seoske budale. Umjesto toga, uputio sam se u hodnik. »Henry?« doviknuo sam, dovoljno glasno Crowarez
Bosnaunited
da me čuje ako je budan, ali ne toliko glasno da ga probudim. Odgovor je izostao. Njegova radna soba nalazila se iza ugla, na drugom kraju hodnika. Nisam se mogao otresti primisli da pretjerujem, krenuo sam tamo. Vrata su bila odškrinuta, kroz njih je prodiralo svjetlo. Zastao sam, pokušavajući čuti neki znak života ili kretanja. Bubnjanje mog srca prigušivalo je sve one tiše zvukove. Dlanom sam pogurnuo vrata. Odjednom su vrata poletjela. Odletio sam u stranu kad je krupna sjena pojurila iz prostorije. Zapuha, bacio sam se za njom i osjetio struju zraka. Šakom sam zgrabio grubu, masnu tkaninu, a zatim mi se nešto razbilo na licu. Zateturao sam kad je pojava pojurila u kuhinju. Kad sam stigao tamo stražnja vrata ljuljala su se na šarkama. Ne razmišljajući, pojurio sam za njom. Tada sam se sjetio Henryja. Zastajući samo da bih zatvorio i zabravio vrtna vrata, odjurio sam u njegovu radnu sobu. Kad sam stigao tamo, upalila su se svjetla u hodniku. »Davide? što se dovraga zbiva?« Henry se iz spavaće sobe izvezao u hodnik; izgledao je raščupano i zatečeno. »Netko je bio ovdje. Pobjegli su kad sam ih uznemirio.« Reakcija se smirivala, adrenalin se povlačio i počeo sam drhtati. S olakšanjem sam primijetio da je čelični ormarić zaključan. Tko god provalio, nije se uspio domoći zalihe lijekova. Zatim sam spazio staklenu vitrinu gdje je Henry čuvao svoju zbirku medicinskih starina. Bila je širom otvorena, a predmeti i bočice rasuti po policama. Henry je opsovao i uputio se prema njoj. »Ne diraj ništa. Policija će sigurno provjeravati otiske«, upozorio sam ga. »Znaš li možda što su mogli ukrasti?« Neodlučno se zagledao u nered. »Nisam siguran...« Još dok je govorio, shvatio sam što točno nedostaje. Još otkad sam počeo raditi, na gornjoj polici je prašinu skupljala antikna boca od rebrastog zelenog stakla, što je bio zastarjeli znak za otrove. Boca je nestala. Sve do tad vjerovao sam da je uljez tražio drogu. Čak je i Manham imao svoje ovisnike. No, sumnjao sam da bi ovisnik i u najvećoj krizi posegnuo za bocom kloroforma. U stvarnost me vratio Henryjev povik. »Isuse Bože, Davide, jesi li dobro?« Zablenuo se u moja prsa. Spremio sam se upitati ga što time misli, zatim sam shvatio. Sjetio sam se zapuha zraka koji sam osjetio kad sam u hodniku zgrabio uljeza. Sad sam shvatio što je to bilo. Prednjica košulje bila mi je rasporena.
Crowarez
Bosnaunited
NAKON SINOĆNJE ZBRKE, novi dan počeo je kao i svaki drugi. Te činjenice sjetio sam se tek kasnije. Iz iskustva sam trebao znati da se katastrofe nemaju običaj najaviti unaprijed. Kad je stigla, zatekla me potpuno nespremnog. Kao i sve ostale. Bilo je skoro četiri kad je policija završila uviđaj u ordinaciji. Navrli su bjesomučno, snimali, tražili otiske, postavljali pitanja. Stigao je i Mackenzie, umoran i mamuran, kao netko koga su netom probudili iz mračnih snova. »Idemo još jednom. Dakle, kažete da je netko provalio u kuću, napao vas nožem i uspio pobjeći, a da mu nitko nije vidio lice?« I sâm sam bio umoran i razdražljiv. »Bilo je mračno.« »Je li vam se po nečemu činio poznatim?« »Ne, žao mi je.« »Dakle, nema šanse da biste ga mogli ponovno prepoznati?« »Da bar, ali rekao sam vam, bilo je previše mračno.« Ni Henry im nije mogao pomoći. Cijelo vrijeme bio je u spavaćoj sobi, nesvjestan da se išta događa sve dok nije začuo buku, izišao i spazio me na povratku iz neuspjele potjere. Da je bilo drugačije, Manham bi se možda probudio i saznao za još jedno ubojstvo. Možda i dva. Sudeći po tome kako me Mackenzie ispitivao, očito je smatrao da to nimalo nismo zaslužili. »I nemate pojma što je još mogao odnijeti?« Mogao sam samo odmahnuti glavom. Ormarić s lijekovima bio je nedirnut i ništa nije nestalo iz hladnjaka gdje smo držali cjepiva i druge na toplinu osjetljive lijekove. Henry je jedini znao što se nalazilo u pretrpanoj vitrini, no sve dok forenzičari ne završe svoje nije mogao sigurno utvrditi što je nestalo Mackenzie je trljao hrbat nosa. Oči su mu bile crvene i bijesne. »Kloroform.« Izgovorio je to s odvratnošču. »Stvarno ne znam jeste li prekršili zakon držeći takvu tvar. Nisam znao da ga liječnici još koriste.« »Ne koriste ga više. Mislim da je riječ o Henryjevom trofeju. Negdje u vitrini je čak i stara pumpa za želudac.« »Fućka mi se za pumpu; taj prokletnik je dovoljno opasan i bez pune boce nekog posranog anestetika!« Obuzdao se. »U vražju mater, kako je uopće uspio ući?« »Ja sam ga pustio.« Obojica smo se okrenuli kad je u sobu ušao Henry. Bili smo u mom uredu, jednoj od prizemnih prostorija za koju smo bili sigurni da nećemo ugroziti materijalne dokaze, budući da sam ga zaključavao svake večeri. Nagovorio sam policiju da Henryju dopusti odmor nakon ispitivanja. Provala ga je već dovoljno potresla, a jednosatno ispitivanje nije mu poboljšalo stanje. No sad je izgledao kao da se malo oporavio, iako mu je boja lica i dalje bila nezdrava. »Vi ste ga pustili«, hladno je ponovio Mackenzie. »Ranije ste izjavili da niste znali Crowarez
Bosnaunited
da u kući ima ikoga.« »Točno. Ipak, ja sam kriv. Malo sam razmišljao i...« Duboko je udahnuo. »Dakle, mislim da se ne sjećam da sam zaključao kuhinjska vrata prije odlaska na spavanje.« »Mislim da ste izjavili da su bila zaključana.« »Da. Pretpostavio sam tako. Mislim reći, uvijek ih zaključam. Znate, to mi je već navika.« »Ali ne i sinoć.« »Nisam siguran.« Henry se nakašljao; bilo je bolno promatrati njegovu nelagodu. »Očito nisam.« »A vitrina? Je li i ona bila otključana?« »Ne znam.« Henry je zvučao iscrpljeno. »Ključevi su u ladici radnog stola. Možda ih je pronašao ili...« Utihnuo je. Mackenzie je izgledao kao da se svim silama trudi obuzdati ćud. »Koliko ljudi zna za kloroform?« »Bog zna. Tu stoji još prije nego što sam ja došao. Nikad to nisam smatrao tajnom.« »Dakle, vidjeli su ga svi koji su ušli ovamo?« »Moguće, potpuno moguće«, složio se mrzovoljno Henry. »Ovo je liječnička ordinacija«, rekao sam Mackenzieju. »Svi znaju da ovdje držimo opasne tvari. Sredstva za umirenje, sedative i slično.« »Koji bi trebali biti pod ključem«, odvratio je Mackenzie. »Dakle, bit stvari glasi da je tip mogao ući ovamo i nesmetano se opskrbiti.« »Slušajte vi, nisam ga pozvao unutra!«, razgnjevio se Henry. »Mislite da se već dovoljno ne žderem? Doktor sam već trideset godina i nikad mi se nije dogodilo ništa slično.« »Dogodilo se noćas«, podsjetio ga je Mackenzie, »jedne jedine noći kad ste zaboravili zaključati vrata.« Henry je spustio pogled. »Ovaj... možda nije samo noćas. U nekoliko sam navrata, nedavno... znao ustati i onda sam otkrio da su vrata otvorena... jednom, dvaput. Uvijek sam sebe podsjetim da zaključam«, brzo je dodao. »No... u posljednje vrijeme... čini mi se da postajem malo... zaboravan.« »Zaboravan.« Mackenzie je to ponovio muklim glasom. »Ali, ovo je prvi put da je netko provalio, točno?« Već sam se spremao uskočiti umjesto Henryja, reći da je upravo tako. Tada sam primijetio njegov patnički izraz lica. »Ovaj... ja...« Nervozno je sklapao i širio ruke. »Ne znam sigurno.« Mackenzie ga je i dalje promatrao. Henry je bespomoćno slegnuo ramenima. »Ovaj, riječ je o tome da mi se nekoliko puta učinilo da je... netko premještao stvari u vitrini.« »Premještao? Mislite reći da je nešto nedostajalo?« »Ne znam. Nikad nisam bio posve siguran. Možda se pamćenje poigravalo sa mnom.« Pogledao me postideno. »Davide, oprosti. Trebao sam ti reći. Ali sam se nadao... ovaj... mislio sam da ću, ako se malo potrudim...« Crowarez
Bosnaunited
Podigao je ruke i pustio da mlitavo padnu. Nisam znao što reći. Već sam se ionako osjećao jezivo što sam ga tjerao da me mijenja u posljednje vrijeme. Osim invalidnosti, smatrao sam ga fizićki potpuno zdravim. Sad sam, u ranim jutarnjim satima toga jutra, počeo zamjećivati znakove koje sam dotad previđao. Jamice pod očima, mlohava koža na srebrnim čekinjama obrasloj bradi. Čak i unatoč šoku koji je doživio, izgledao je bolesno i staro. Pokušao sam uloviti Mackenziejev pogled, nijemo mu poručiti da ga ne muči previše. Stisnutih usana poveo me u stranu, ostavljajući Henryja da neutješno sjedi sa šalicom čaja koji mu je pripravila mlada policajka. »Shvaćate što to znači?«, upitao je Mackenzie. »Da.« »Dakle, moguće je da ovo nije prvi put.« »Znam.« »Sjajno, budući da bi vaš prijatelj mogao izgubiti licencu. Već je dovoljno loše kad su upleteni narkomani; ovdje imamo posla sa serijskim ubojicom. Sad se čini da je imao priliku slobodno ulaziti ovamo i pokupiti sam bog zna što sve ne.« Obuzdao sam se prije nego što sam ponovio »znam«. »Mora posjedovati neko medicinsko obrazovanje da bi znao što treba uzeti. I kako se koristiti time.« »Dajte, molim vas! Govorimo o ubojici! Mislite li da će paziti na točnu dozu? Ne morate se baviti neurokirurgijom da biste znali što i kako s kloroformom.« »Ako je već bio ovdje, zašto nije odnio cijelu bocu?«, upitao sam. »Možda nije želio da itko zna što je uzeo. Da ga niste zatekli noćas, ni mi ne bismo znali.« Nisam se mogao suprotstaviti tome. Osjećao sam se krivim kao da sam ja odgovoran za taj nemar, a ne Henry. Bio sam mu partner i trebao sam primijetiti što se zbiva. Točnije, što se zbiva s njim. Policija je obavila sve što je mogla, pa sam se uputio kući. Kad mi je glava pala na jastuk, jutarnji zbor otpočeo je svoj koncert. Činilo mi se da sam se probudio trenutak kasnije. Sanjao sam, prvi put nakon mnogo dana. San je bio živ kao i uvijek, no nije za sobom ostavio osjećaj gubitka. Osjećao sam tugu, ali i spokoj. Alice nije bila u snu, samo Kara. Razgovarali smo o Jenny. U redu je, rekla mi je i smiješila se. Tako treba biti. Zamalo je sve podsjećalo na odlazak na odmor; dugo odgađan, ali neizbježan. Sjećanje na Karine posljednje riječi koje je izrekla pomalo zabrinuto, na svoj i predobro poznat način, u meni su probudili neodređeni nemir. Pazi. Samo na što trebam paziti - to nisam znao. Neko vrijeme sam time razbijao glavu prije nego što sam shvatio da se cijelo vrijeme trudim analizirati vlastitu podsvijest. Uostalom, to je samo san. Ustao sam i istuširao se. Iako sam spavao samo nekoliko sati, osjećao sam se odmorno kao da sam prespavao cijelu noć. U laboratorij sam krenuo rano tako da putem mogu provjeriti Henryja. Brinuo sam se za njega nakon sinoćnjih zbivanja. Izgledao je jezivo tako da sam se stvarno osjećao odgovornim. Da se nije toliko izmorio prekovremenim radom koji sam mu nametnuo, sigurno ne bi zaboravio zaključati vrata ordinacije. Crowarez
Bosnaunited
Ušao sam u kuću i pozvao ga. Tišina. Ušao sam u kuhinju, ali ga ni tamo nije bilo. Trudeći se otjerati nemir, rekao sam sebi da vjerojatno još spava. Okrećući se da iziđem iz kuhinje, bacio sam pogled kroz prozor i skamenio se. Na drugom kraju vrta spazio sam dio starog, drvenog mola, dio koji je stršio u jezero. Na njemu su stajala Henryjeva invalidska kolica. Prazna. Izjurio sam kroz stražnja vrata, vičući njegovo ime. Prilaz molu bio je u dnu vrta, skriven grmljem i stablima. Vidio sam ga tek kad sam stigao do vrata, i onda, s olakšanjem, usporio. Pokraj praznih kolica, Henry se oprezno smjestio na rub i pokušavao se spustiti u čamac. Lice mu je bilo rumeno od napora i koncentracije; noge su mu beskorisno visjele iznad brodice. »Za ime Božje, Henry, što to izvodiš?« Bijesno me pogledao, ali se nije zaustavio. »Ulazim u čamac. Što misliš, što radim?« Stenjao je dok mu je cijela težina tijela počivala na rukama. Oklijevao sam, želio sam pomoći, no znao sam da je bolje ne truditi se. Uostalom, ako upadne u vodu, u blizini sam pa ću ga izvući. »Henry, znaš i sam da ne smiješ to raditi.« »Gledaj svoja posla, seronjo!« Zapanjeno sam ga pogledao. Usta je stisnuo, ali su usne drhtale. Jalovo se trudio još koji trenutak, a zatim ga je napustila volja. Oslonio se na drveni stup i dlanom pokrio oči. »Davide, oprosti. Nisam to mislio reći.« »Trebaš li pomoć za kolica?« »Samo da dođem do daha.« Sjeo sam pored njega na hrapave daske mola. Disao je teško, košulja mu se slijepila od znoja. »Koliko si već tu?« »Ne znam. Neko vrijeme.« Nemoćno se osmjehnuo. »U tom trenu ideja mi se činila dobrom.« »Henry...« Osuo sam bez teksta. »Kog vraga si mislio? Znaš da sam ne možeš u čamac.« »Znam, znam, samo...« Lice mu se smrknuto. »Prokleti drot. Kako me sinoć gledao. Kako mi je govorio... kao da sam neka senilna stara budala! Znam da sam pogriješio; znam da sam trebao provjeriti vrata. Ali da me netko tako riba...« Zabuljio se u noge, stisnuo usta. »Ponekad me ta bespomoćnost ubija. Ponekad osjećam kao da stvarno moram učiniti nešto, shvaćaš?« Zagledao sam se u ravnu, opustjelu površinu jezera. Ni žive duže. »Što da si upao?« »Onda bi svima skratio muke, je li tako?« Pogledao me i podrugljivo se nacerio; vraćao se u formu. »Ne gledaj me tako. Još si ne planiram skratiti muke. Za jedan dan mi je gluposti dosta i previše.« Uspravio se, iskrivivši lice od napora. Crowarez
Bosnaunited
»Hoćeš li mi, molim te, pomoći da se uvalim u ta posrana kolica?« Podvukao sam mu ruke pod pazuhe i nosio težinu dok se smještao u sjedište. Koliko je uistinu umoran otkrio sam po tome što se nije bunio kad sam ga pogurao prema kući. Već sam kasnio u laboratorij, ali sam se još zadržao dovoljno dugo da mu pripremim čaj i provjerim je li stvarno dobro. Kad sam pošao, zijevnuo je i protrljao oči. »Bolje da se pripremim, jutarnje dežurstvo počinje za pola sata.« »Ne danas. Nisi u stanju raditi. Moraš nadoknaditi san.« Podigao je obrvu. »To govori liječnik?« »Ako ti je tako draže.« »A što ćemo s pacijentima.« »Neka im Janice javi da ne radiš ujutro. Ako je hitno, uvijek mogu nazvati dežurstvo.« Taj put nije se protivio. Nakon što je nestalo zlovolje, izgledao je iscrpljeno. »Davide, slušaj... nećeš nikome reći za ovo?« »Neću, naravno.« Kimnuo je, s olakšanjem. »Dobro. Ionako se već osjećam dovoljno glupo.« »Nema potrebe.« Već sam stajao na vratima kad me pozvao. »Davide...« Zastao je, zbunjeno. »Hvala ti.« Njegova zahvalnost nije mi nimalo popravila raspoloženje. Vozeći se prema laboratoriju bio sam neugodno svjestan koliko sam mu odnedavna navalio na pleća. Uzimao sam ga zdravo za gotovo, ne samo kad je u pitanju bila praksa, nego i u svim drugim vidovima. Sad sam požalio što s njim nisam isplovio na jezero, što nismo više vremena provodili zajedno. Ali sam toliko bio duboko u istrazi, i s Jenny, da na njega nisam gotovo ni pomišljao. To se mora promijeniti, zaključio sam. U laboratoriju sam bio pri kraju. Nakon što Mackenzieju predam nalaze, policiji preostaje da pokuša iskoristiti ono što sam im rekao - a ja ću moći nadoknaditi sve ono što sam u posljednje vrijeme propustio. Još samo danas i život se vraća u normalu, pomislio sam. Nikad u životu nisam toliko pogriješio.
Nakon pomutnje tijekom posljednjih dvanaest sati gotovo mi je laknulo kad sam se vratio u sterilno pribježište laboratorija. Tu sam bar bio na sigurnom terenu. Stigli su rezultati analiza i potvrdili ono što sam otprije pretpostavljao. Lyn Metcalf mrtva je otprilike šest dana, što znači da ju je ubojica na životu zbog nekih neznanih i paklenih razloga držao puna tri dana prije nego što joj je prerezao grkljan. Jednako kao i u slučaju Sally Palmer, isušeno stanje tijela otkrivalo je da je iskrvarila. A nizak udio željeza u okolnome tlu samo je potvrdio da je smrt nastupila negdje drugdje, i da je ubojica tek kasnije tijelo prenio i odbacio u močvaru. Jednako kao i u slučaju Sally Palmer ništa nije otkrivalo tko je to mogao učiniti. Tlo je bilo previše skoreno da na njemu ostanu otisci, i osim vlakana užeta koji su se Crowarez
Bosnaunited
uhvatili na slomljene nokte, nije bilo nikakvih tragova, nikakvih forenzičnih ključeva koji bi otkrili identitet ubojice. No, to su bile tuđe brige. Ja sam bio gotov sa svojim poslom. Načinio sam finalne odljeve vratnih kralježaka koje je zarezao nož, i više nego uvjeren da su obje žene ubijene istim oružjem. Nakon toga, trebao sam samo počistiti za sobom. Marina me upitala hoćemo li proslaviti ručkom, ali sam odbio. Još nisam stigao razgovarati s Jenny; osjetio sam da ne mogu čekati. Nazvao sam je čim je Marina otišla. Dok sam čekao da se javi, vlastito sam uzbuđenje osjećao gotovo kao bol. »Oprosti«, javila se zadihana. »Tina je izišla, a ja sam u vrtu.« »I, kako si?«, upitao sam. Odjednom sam osjetio nervozu. Toliko sam se okrenuo vlastitim problemima da nisam ni trenutka pomišljao da bi ona, o našoj vezi, mogla donijeti neke vlastite zaključke. »Dobro sam, kako si ti? Svi pričaju o tome što se sinoć dogodilo u ordinaciji. Nisi ranjen?« »Ne, dobro sam. Henry je prošao lošije.« »Bože, kad sam čula, pomislila sam... jako sam se zabrinula.« Što mi nikad nije palo na pamet. Nisam bio naviknut misliti na druge. »Oprosti. Trebao sam se prije javiti.« »Sve u redu. Drago mi je da si dobro. Nazvala bih, ali...« Ukočio sam se kad je zastala. Evo, stiže... »Čuj, znam da smo rekli da ćemo si dati nekoliko dana, ali... ovaj, stvarno bih te htjela vidjeti. Ako ti želiš, mislim.« Cerio sam se od uha do uha. »Želim.« »Siguran si?« »Sto posto.« Oboje smo se nasmijali. »Bože, ovo je stupidno. Osjećam se kao balavica«, rekla je. »I ja isto.« Pogledao sam na sat. Jedan i deset. Do dva sam se mogao vratiti u Manham, a popodnevna smjena počinje mi u četiri. »Ako hoćeš, svratit ću odmah.« »Može.« Zvučala je sramežljivo, ali sam joj u glasu nazirao smijeh. U pozadini se oglasilo zvono. »Samo tren, netko je na vratima.« Čuo sam je kako spušta slušalicu. Oslonio sam se o rub radne plohe, i dalje se cerio kao idiot dok sam čekao da je ponovno podigne. Kvragu i davanje prostora. Znao sam samo da želim s njom biti odmah, i to više od ičega drugoga. Dok sam čekao, slušao sam zvuk radija iz pozadine. Prošlo je dulje nego što sam očekivao prije nego što je ponovno podigla slušalicu. »Mljekar?«, našalio sam se. Nije bilo odgovora. Čuo sam disanje. Duboko, malo zadihano, kao nakon nekog napora. »Jenny?« nesigurno sam upitao. Ništa. Jedan udah, dva udaha... Zatim tihi škljocaj kad je osoba prekinula vezu. Glupo sam se zagledao u slušalicu, i zatim ponovno nazvao. Javi se. Molim te, javi se. Telefon je zvonio i zvonio. Crowarez
Bosnaunited
Kad sam prekinuo vezu i počeo nazivati Mackenzieja već sam trčao prema autu.
Crowarez
Bosnaunited
NIJE BILO TEŠKO POGODITI što se zbilo. Sama kuća otkrila nam je sve. Na onom istom klimavom stolu koji nam je poslužio za roštilj ležao je napola pojeden sendvič koji se već cmario na vrućini. Pokraj njega ravnodušno je svirao tranzistor. Vrata koja su iz kuhinje vodila u stražnji vrt bila su širom otvorena, zavjesa sa zrncima njihala se dok su kroz nju prolazili policajci. Unutra je otirač od kokosa ležao odbačen pokraj kuhinjske komode, a telefonska slušalica ležala je u ležištu, tamo gdje ju je netko spustio. Od Jenny ni traga ni glasa. Kad sam stigao, policajci me nisu htjeli pustiti u kuću. Već su je ogradili, a hrpa djece i susjeda svečano je stajala preko puta dok je policija ulazila i izlazila. Mladi pozornik, pogledom nervozno prelazeći preko pašnjaka i polja, zapriječio mi je put kad sam se približio ulazu. Odbio me saslušati - doduše, ni izgled mi nije baš išao u prilog. Pustili su me tek kad je stigao Mackenzie i podigao ruke ne bi li me tako smirio. »Ne dirajte ništa«, rekao mi je, potpuno suvišno, dok smo ulazili. »Nisam vam ja neki gušter!« »Onda se prestanite tako ponašati.« Spremio sam mu se odrapiti nešto, ali sam se obuzdao. Bio je u pravu. Duboko sam udahnuo i pokušao se sabrati. Mackenzie me znatiželjno promatrao. »Koliko je dobro poznate?« Gledaj svoja posla, eto, to sam mu poželio reći. Što naravno nisam smio. »Nedavno smo počeli hodati.« Stisnuo sam šake dok su dvojica forenzičara tražili otiske na telefonu. »Koliko je to ozbiljno?« Tupo sam ga promatrao. Trenutak kasnije, kratko je kimnuo. »Žao mi je.« Prestani žaliti! Poduzmi nešto! Samo što je već učinjeno sve što se moglo učiniti. Policijski helikopter klepetao nam je nad glavama, a pojave u odorama već su kročile po obližnjem pašnjaku i poljima. »Ponovno mi ispričajte što se dogodilo«, naredio mi je Mackenzie. Ponovio sam priču, i dalje nesposoban pojmiti što se zapravo zbiva. »Jeste li sigurni u vrijeme kad je rekla da joj netko zvoni?« »Sto posto. Pogledao sam na sat da vidim za koliko mogu doći do nje.« »I niste čuli ništa?« »Nisam! Isuse, pa popodne je. Kako netko može samo pokucati na vrata i odvući je? Policija vrvi po selu. Kog su vraga radili?« »Čujte, znam kako se osjećate, ali...« »Ne, ne znate! Netko je sigurno vidio nešto!« Uzdahnuo je, i zatim progovorio tonom koji ću kasnije prepoznavati kao rijetke trenutke strpljenja. »Razgovaramo sa svim susjedima. No na vrt ne gleda nijedna kuća. Preko pašnjaka do kuće vodi staza. Mogao se dovesti kamionom ili autom i vratiti istim putem, a da ga s ceste nitko ne primijeti.« Crowarez
Bosnaunited
Pogledao sam kroz prozor. U daljini se zrcalilo jezero, spokojno i nevino. Mackenzie mi je zacijelo pročitao misli. »Nema traga čamcima. Helikopter još traga, ali...« Nije mi morao objašnjavati. Od trenutka kad je Jenny pošla otvoriti vrata i dolaska policije prošlo je manje od deset minuta. Ipak, nekom tko pozna okoliš dovoljno da nestane, zajedno s onom koju je poveo sa sobom. »Zašto nije vikala?« upitao sam, malo mirniji, ali je taj mir više bio izraz očaja nego spokoja: »Ne bi se predala bez borbe.« Prije nego što je Mackenzie zaustio, ispred kuće je nastala pomutnja. Zatim je u kuću uletjela Tina, blijeda i šokirana. »Što se dogodilo? Gdje je Jenny?« Samo sam odmahnuo glavom. Bjesomučno se osvrtala. »To je on? Je li tako? Odveo ju je.« Pokušao sam nešto izgovoriti, ali mi nije išlo. Tina je dlanom prekrila usta. »O, ne. O, bože, ne, molim te.« Zaplakala je. Premišljao sam se, zatim sam ispružio ruku i dodirnuo je. Bacila mi se u naručje i jecala. »Gospodine?« Forenzičar je prišao Mackenzieju. Nosio je plastičnu vrećicu za dokazni materijal. U njoj se nalazilo nešto nalik zgužvanoj, prljavoj tkanini... »Našli smo ga pokraj živice u donjem kutu vrta«, rekao je tehničar. »Tamo je otvor, dovoljan da se netko provuče.« Mackenzie je otvorio vrećicu i oprezno ponjušio. Nijemo mi ju je pružio. Miris je bio slab, ali savršeno prepoznatljiv. Kloroform.
*** Nisam sudjelovao u potrazi. Kao prvo, nisam želio ostati odsječen od novosti. Budući da je okoliš Manhama bio prepun mrtvih kutova gdje su se mobiteli pretvarali u beskorisno smeće, nisam želio riskirati ostati izvan dodira u nekoj močvarnoj ili šumskoj pustoši. Znao sam da je potraga uzaludna. Jenny nećemo pronaći nasumce češljajući okolicu. Sve dok nam to ne dopusti onaj koji ju je oteo. Tina nam je tekla za mrtvu lisicu. Još nije shvaćala značenje. Izgledala je zatečeno kad ju je Mackenzie upitao jesu li Jenny ili ona nedavno pronašle mrtve ptice ili divljač. Isprva je zanijekala, zatim je lisicu spomenula kao da je se prisjetila. Osjetio sam mučninu pomislivši da je dobila upozorenje i zanemarila ga. »I dalje mislite da je pametno šutjeti o unakažavanjima?«, upitao sam Mackenzieja poslije. Lice mu je porumenjelo, ali se susptegnuo. Znao sam da nisam pošten, da su tako odlučili njegovi nadređeni. No želio sam nanijeti bol. Nekomu. Tina se sjetila Jennynog inzulina. Forenzičar je pretraživao Jennynu torbicu, ugledavši ga. Tina je naglo problijedila. »Isuse, ovo je olovka!« Crowarez
Bosnaunited
Policajac je izvukao Jennyn injektor za inzulin. Izgledao je kao debeli flomaster i sadržavao točne doze inzulina koje će joj metabolizam održavati stabilnim. Mackenzie me upitno pogledao. »Dijabetičarka«, rekao sam, glas mi je drhtao nakon ovog novog udara. »Svaki si dan mora davati inzulin.« »Što ako ne može?« »Naposljetku pada u komu.« Prešutio sam što slijedi nakon toga, ali sam po izrazu Mackenziejeva lica vidio da shvaća savršeno dobro. Vidio sam dovoljno. Mackenzieju je vidno laknulo kad sam odlazio; obećao me nazvati čim sazna nešto. Dok sam se vozio kući, po glavi mi se neprekidno vrtjela pomisao da je Jenny, preživjevši napad, došla u Manham samo da bi postala žrtvom drugog, još težeg. Došla je zato što je ovdje sigurnije nego u gradu. To mi se činilo toliko nepošteno, kao da se urušio neki prirodni poredak. Osjećao sam se rascijepljen nadvoje, prošlost se nametala sadašnjosti tako da sam ponovno proživljavao košmar gubitka Kare i Alice. No, ovaj put osjećao sam se potpuno drugačije. Tada su me samoća i gubitak otupjeli. Sad nisam znao je li Jenny živa ili ne. I, ako jest, što proživljava. Ma koliko se trudio, nisam iz misli uspijevao istjerati rezove i unakažena tijela dvije žene, vlakna koja su se podvukla pod slomljene nokte Lyn Metcalf. Prije smrti bile su vezane i prolazile Bog zna koje užase, Što god iskusile, to isto sad čeka Jenny. Još u životu nisam osjetio toliki strah. Čim sam ušao u kuću, zidovi kao da su se obrušili na mene. Mučeći se, uputio sam se do spavaće sobe. Vjerovao sam da još mogu u zraku nanjušiti Jennyn miris, mučan podsjetnik na njezinu odsutnost. Pogledao sam postelju u kojoj smo bili još preksinoć; više u kući nisam mogao izdržati ni trenutka. Brzo sam sišao u prizemlje i izišao vam. Gotovo nesvjesno, odvezao sam se do ordinacije. Večer su ispunjavali ptičji pjev i zelenkasti sumrak. Ta ljepota činila mi se okrutnom i podrugljivom, nepotrebnim podsjetnikom na postojanje jednog ravnodušnog svijeta. Kad sam za sobom zatvorio prednja vrata, Henry se izvezao iz radne sobe. I dalje je izgledao loše i iscrpljeno. Po licu sam vidio da zna. »Davide... strašno mi je žao.« Samo sam kimnuo. Bio je na rubu suza. »Ja sam kriv. Onu večer...« »Nisi ti kriv.« »Kad sam čuo... ne znam što da ti kažem.« »Nema se mnogo što reći.« Trljao je rukohvate kolica. »Što kaže policija? Sigurno imaju bar nekakav... nekakav trag, nešto.« »Zapravo i nemaju.« »Bože, stvarno strašno.« Dlanom je otro lice, zatim se uspravio. »Idemo popiti nešto.« »Ne, hvala.« »Popit ćeš, htio-ne htio.« Pokušao se nasmiješiti. »Doktor naređuje.« Predao sam se samo zato što mi se nije dalo prepirati. Odlučili smo se, umjesto u radnu sobu, otići u salon. Obojici nam je natočio viski i pružio mi čašu. Crowarez
Bosnaunited
»Idemo. Naiskap.« »Ja ne...« »Izvoli popiti.« Rečeno-učinjeno. Alkohol me palio sve do želuca. Henry mi je, bez riječi, uzeo čašu i ponovno je napunio. »Jesi li jeo?« »Nisam gladan.« Učinilo mi se da se želi usprotiviti, ali se očito predomislio. »Slobodno prenoći ovdje. Tvoju staru sobu sredit ćemo začas.« »Neću. Hvala ti.« Ne znajući što bih sam sa sobom, otpio sam gutljaj viskija. »Ne mogu si pomoći; stalno pomišljam da sam sam to nekako skrivio.« »Davide, ne pričaj gluposti.« »Trebao sam predvidjeti.« Možda i jesam, pomislio sam, sjećajući se Karinog upozorenja u snu. Pazi. Upozorenja koje sam odlučio zanemariti. »Besmislice«, zarežao je Henry. »Na neke stvari jednostavno ne možeš utjecati. To znaš i sam.« Bio je u pravu, no to mi nije previše pomoglo. Ostao sam još kojih sat vremena; što smo većim dijelom prosjedili šutke. Pijuckao sam preostali viski i odbijao ponude da mi dotoči. Iako je ideja bila privlačna, znao sam da alkoholna izmaglica neće popraviti ništa. Otišao sam kad sam ponovno osjetio klaustrofobiju. Henryja je toliko vidno potresla vlastita nemoć da mi pomogne da sam se sažalio nad njim. No, misli na Jenny nisu mi dopuštale da pomišljam na bilo što drugo. Dok sam prolazio selom, policajci su obilazili kuću po kuću još jednom jalovo pokušavajući pokazati učinkovitost. Osjetio sam da u meni plamti bijes dok sam ih tako promatrao kako metodično trate vrijeme. Provezao sam se pored kuće, znajući da mi tamo neće biti nimalo lakše nego prije. Vozeći se prema rubovima sela, na cesti sam ugledao skupinu ljudi koji su zaustavljali promet. Prepoznavši većinu, usporio sam. S njima je bio i Rupert Sutton koji se, bar naizgled, konačno oteo iz majčinih skuta. Pred njima stajao je Carl Brenner. Buljili su u auto i nisu se micali dok sam se naginjao kroz prozor. »Što se zbiva?« Brenner je pljunuo na tlo. Na licu su mu se još vidjele modrice od tučnjave s Benom. »Niste čuli? Još jedna otmica.« Kao da me netko šakom pogodio u srce. Ako je oteta i četvrta žena, onda to znači samo jedno - nešto se već dogodilo s Jenny. Brenner je nastavio, potpuno mehanički; »Učiteljica iz škole. Ugrabio ju je danas popodne.« Dodao je još nešto, ali sam ga prečuo. U glavi mi je tutnjilo, zaglušivalo me dok sam shvaćao da ne govori ništa novo. »Kamo ste se uputili?«, želio je saznati, nesvjestan učinka vlastitih riječi. Mogao sam mu reći. Mogao sam objasnili, izmisliti neki razlog. No, dok sam ga promatrao, onako punog sebe, osjetio sam da mi bijes nalazi svoj cilj. »To je moja stvar.« Crowarez
Bosnaunited
To ga je izbacilo iz takta. »Idete u vizitu?« »Ne.« Brenner je neodlučno podizao i spuštao ramena, nalik boksaču koji se trudi prizvati bijes. »Iz sela nitko ne izlazi, a da nam ne kaže zašto.« »Što ćete učiniti? Izvući me iz auta?« Javio se drugi. Dan Marsden, radnik na farmi kojeg sam liječio nakon što je upao u jednu od ubojičinih zamki. »Doktore Hunter, dajte, nemojte to shvaćati osobno.« »Zašto ne? Meni zvuči izuzetno osobno.« Brenner je uspio povratiti svoju uobičajenu nasilnost. »Što se zbiva, doktore?. Skrivamo li nešto?« To je zazvučalo kao uvreda. Prije nego što sam stigao uzvratiti, Marsden ga je zgrabio za ruku. »Carl, pusti čovjeka. Bili su prijatelji.« Bili. Zgrabio sam upravljač dok su me promatrali ne skrivajući znatiželju. »S puta«, rekao sam im. Brenner se dlanom upro o vrata. »Ne dok nam...« Nalegao sam na gas i odbacio ga. Oni preda mnom skakali su u stranu kad je Land Rover pojurio naprijed. Pored mene proletjela su zapanjena lica i onda sam ih ostavio za sobom. Bijesno su mi vikali u leđa, ali nisam usporio. Sve dok ih nisam izgubio iz vida bijes mi nije uminuo do mjere da sam ponovno mogao jasno razmišljati. Kog vraga sam mislio? Sjajan doktor. Mogao sam nekoga raniti. Ili još gore. Vozio sam besciljno sve dok nisam shvatio da sam se uputio prema pubu koji smo Jenny i ja posjetili prije nekoliko dana. Naglo sam pri kočio; nisam bio u stanju ni pomisliti da ga opet ugledam. Kad mi je netko zatrubio straga, skrenuo sam uz rub i pričekao da se udalji prije nego što sam okrenuo i uputio se natrag. Pokušavao sam pobjeći onome što se zbivalo, ali sam znao da je to nemoguće. Vozeći se prema Manhamu osjećao sam se izmoždeno. Brenneru i prijateljima ni traga. Odupro sam se porivu da odem do Jenny, kao i da nazovem Mackenzieja. Nije imalo smisla. Ako se išta dogodi, ionako ću to saznati prvi. Ušao sam u kuću, natočio si viski koji nisam želio piti i sjedio vani dok je sunce zapadalo. S njime je zapadalo i moje srce. Od Jennyne otmice prošlo je već pola dana. Mogao sam se uvjeravati da još ima nade, da otmičar ni prve dvije žrtve nije ubio odmah. U tome nisam pronašao utjehu. Ni najmanju. Čak i da nije već mrtva - ta mogućnost mi je zastrašujuće visjela pred očima imamo samo dva dana da je pronađemo. Ako zbog manjka inzulina tada ne padne u komu, ona zvijer bez lica ubit će je kao što je ubio Sally Palmer i Lyn Metcalf. A ja to ničim nisam mogao spriječiti.
Crowarez
Bosnaunited
NAKON NEKOG VREMENA tama nije više bila potpuna. Ukazale su se točkice svjetla, toliko sitne da je isprva pomislila da ih stvara njezina mašta. Kad se pokušala usredotočiti na njih, nestale su. Postale su vidljive tek kad je pogledala u stranu - sićušne točkice nalik ravnini zvijezda na rubu vidnoga polja. Dok su joj se oči privikavale otkrila je da je sposobna razaznati ih jasnije. Ne samo točkice. I proreze. Pukotine svjetlosti. Nedugo zatim mogla je razaznati da nisu posvuda oko nje. Svjetlo je pristizalo iz jednog pravca. To je odredila kao smjer ispred sebe. Vodeći se time, Jenny je postupno počela nametati oblik i obrise tami koja ju je okruživala. Budila se polagano. Glava ju je boljela; osjećala je tupo, besmisleno bubnjanje koje je svaki pokret pretvaralo u agoniju. Misli su joj se mutile, samo ju je nevjerojatan osjećaj strave sprečavao da ponovno ne potone u nesvijest. Pomislila je da se opet našla na onom parkiralištu, samo što ju je ovaj put vozač strpao u prtljažnik. Osjećala se stisnuto, disala je s naporom. Htjela je dozvati pomoć, ali se i grlo, kao i ostatak tijela, očito odbijalo pokoriti njezinim naredbama. Polagano je sabirala misli. Postalo joj je jasno da nikako nije na onom parkiralištu. Taj napad doživjela je u prošlosti. Spoznaja joj nije donijela olakšanje. Gdje je? Tama ju je zbunjivala i plašila. Dok se trudila pridići, nešto kao da ju je zgrabilo za nogu. Pokušala ju je privući, osjetila da se nešto napelo; tada je prstima napipala grubo konopljano uže vezano oko gležnja. Sa sve većom nevjericom, pipala ga je cijelom dužinom sve dok nije stigla do teškog, željeznog prstena pričvršćenog za pod. Vezana. Odjednom su i uže i tama i tvrdo tlo pod njom stvorili strahotan niz. Tada se sjetila. Sjećanje je pristizalo u dijelovima; slagalica memorije koja se postupno spajala. Razgovarala je s Davidom na telefon. Zazvonilo je zvono na vratima. Otišla je otvoriti, ugledala muškarca koji stoji vani, skrivenog zavjesom na vratima i... i... O, Bože, ovo nije stvarno. Stvarno je. Povikala je, dozivala Davida, dozivala Tinu. Bilo koga. Nitko nije došao. S naporom se natjerala da stane. Diši duboko. Priberi se. Prestrašena, počela je procjenjivati situaciju. Gdje god bila, bilo je svježe, ali ne i hladno. Zrak je bio ustajao, vonjem koji nije mogla točno odrediti. Ipak, bar je bila odjevena; kratke hlače i pulover bili su nedirnuti. To je proglasila dobrim znakom. Bol u glavi prešla je u prigušeno bubnjanje; najsnažnije je osjećala žeđ. Grlo joj je bilo nateklo i suho gutanje joj je pričinjalo bol. Bila je i gladna ta je misao prizvala drugu, daleko strašniju. Nije imala inzulin. Nije znala koliko je prošlo od zadnje injekcije. Nije imala pojma koliko je već ovdje. Kao i obično, dala si je injekciju ujutro, samo koliko je već vremena prošlo? Ako još ne kasni s novom, onda će ubrzo kasniti. Bez inzulina ničim neće moći regulirati šećer u krvi - i predobro je znala što slijedi kad razina šećera započne rasti. Crowarez
Bosnaunited
Ne misli na to, rekla si je, strogo. Misli kako ćeš se izvući odavde. Ma gdje bila. Ispružila je ruke i počela određivati fizičke granice zatvora, koliko joj je to dopuštalo uže. Iza nje uzdizao se hrapavi zid; na ostale tri stranice uspjela je napipati samo zrak. Zatim je, pipajući u tami, nogom udarila u nešto. Vrisnula je i zateturala. Kad se nije dogodilo ništa, kleknula je i oprezno pipanjem potražila predmet. Cipela, pomislila je, pregledavajući je prstima. Tenisica, premala da bi bila muška... Ispala joj je iz ruke kad je shvatila. Nije tenisica nego sprinterica. I to ženska. Lyn Metcalf. Neko se vrijeme borila da je ne preplavi strah. Još od trenutka kad je napipala uže oko noge, Jenny se trudila odgoditi spoznaju da ju je ubojica odabrao za treću žrtvu. Slutnje su dobile okrutnu potvrdu. Unatoč tome, nije si smjela dopustiti da pukne. Nipošto, ako se želi izvući. Prišla je bliže zidu sve dok se uže nije olabavilo i onda prstima počela ispitivati uzlove. Bili su čvrsti, mogli su biti načinjeni od istog željeza od kojeg je bio prsten. Omča nije toliko stezala da bi joj izazivala bol, ali je bila premala da bi izvukla stopalo. Pokušavajući, samo je naribala kožu oko gležnja. Nakon toga, slobodnom se nogom uprla o zid i povukla najsnažnije što je mogla. Ni uže ni prsten nisu se pomaknuli, ali je vukla sve dok joj nije zabubnjalo u glavi i dok joj u očima nije zabljeskalo. Tek kad su uminuli i dok se trudila doći do daha, primijetila je tračke svjetla. Svjetlo znači izlaz ili bar nešto onkraj tog mračnog zatvora. Ali joj je mjesto otkuda dopire bilo izvan dohvata. Spustila se na pod, odvukla se sve dok se uže nije napelo i zatim istegnula. Ispružila je ruku. Dodirnula je nešto tvrdo i nepomično samo stopu od sebe. Jenny je prstima oprezno prešla po površini, pipajući hrapavu teksturu neblanjanih dasaka. Traci svjetline prodirali su kroz procjepe između njih. Jedna od njih stajala je točno pred njom, malo veća od ostalih. Privukla se bliže. Uzmaknula je kad je trepavicama zastrugala po gruboj površini drva, i onda je pažljivo oko prislonila na pukotinu. Kroz nju je ugledala dio dugačke, sjenovite sobe. Nekakav podrum, tako je izgledala, što bi objasnilo podzemnu vlagu u zraku. Zidovi su bili od nebijeljenog kamena; izgledali su staro. Zatim, police prepune staklenki i limenki, sve redom starih i prašnjavih. Nasuprot njoj stajala je drvena radna klupa sa stezaljkom i raznim alatima. No, nešto drugo zaustavilo joj je dah. Sa stropa su visjela, nalik opscenim klatnima, iznakažena trupla životinja. Deseci leševa. Lisice, ptice, zečevi, kune, krtice; čak i nešto nalik jazavcu. Trzavo su se njihali, pokretani laganim propuhom nalik povjetarcu s površine obrnutog mora. Neki su visjeli obješeni o vrat, drugi za stražnje noge, otkrivajući samo batrljke tamo gdje su im trebale biti glave. Mnogi maleni leševi istrunuli su do kože i kosti - prazne očne duplje tupo su joj uzvraćale pogledima. Prigušivši krik, Jenny se odgurnula od dasaka. Sad je znala otkuda dopire strašan vonj. Zatim su joj se dlake na zatiljku polagano počele ježiti - shvatila je još nešto. Ustala je i polagano podigla ruku. Vršcima prstiju prešla je preko nečeg mekog. Krzno. Brzo je povukla ruku, zatim se natjerala da je ponovno ispruži. Taj put osjetila je nježan dodir pera koja je blago zanjihala svojim dodirom. Crowarez
Bosnaunited
Životinje su visjele i iznad nje. Nije uspjela zatomiti krik; brzo se spustila na pod i pipala sve dok se nije vratila do zida. Tada je pukla, zagrlila samu sebe i jecala. Suze su postupno prestale. Obrisala je oči i nos. Mimozo. Kao da će ti suze pomoći. Stvorenja iznad nje ionako su mrtva. Ona ti neće naškoditi. Prikupivši odlučnost, ponovno je prišla daščanom zidu i oko primaknula procjepu. Druga soba nije se promijenila. Ni žive duše. Ovaj put primijetila je nešto što je previdjela zbog šoka od mrtvih životinja. Ono malo svjetla u podrumu dopiralo je iz jedne točke; bio je to slab, umjetan sjaj. Jedva vidljivo u njemu, gotovo na rubu vidnog polja, naziralo se stubište. Izlaz. Jenny ih je žudno promatrala, zatim se odmaknula od procjepa i ispitivački pogurnula daske. Kleknula je i svom snagom udarila dlanovima. Udarac ju je šokirao i zatjerao iverje u dlanove. Drveni zid nije se pomaknuo. Sam napor kao da joj je poboljšao raspoloženje. Nastavila je udarati; svakim udarcem iz sebe je tjerala sve više straha koji je prijetio da će je paralizirati. Zadihana, pomaknula se unatrag sve dok uže nije dovoljno olabavjelo da može sjesti. U vezanoj nozi osjećala je grčeve, napor joj je pogoršao glavobolju i žeđ, ali je osjećala i neko mračno zadovoljstvo. Držala ga se, odbijajući shvatiti koliko je malo ustvari postigla. Daske nisu neprobojne. Vjerovala je da se, ako će imati vremena, može probiti kroz njih. Samo što ne znaš koliko vremena imaš, zar ne? Potjeravši tu misao, ponovno je uhvatila uže i počela se baviti uzlom.
Crowarez
Bosnaunited
SLJEDEĆEG JUTRA SAM NA VIJESTIMA ČUO DA JE UHIĆEN SUMNJIVAC. Najvećim dijelom besanu noć proveo sam gotovo cijelu u stolcu, u nadi i strepnji očekivao da Mackenzie nazove. Telefon se nije oglasio. U pet sam ustao i otišao pod tuš. Sjeo sam van, tupo promatrajući kako se svijet oko mene vraća u život. Nakon skoro sat vremena vratio sam se unutra. Izbjegavao sam uključiti radio, znajući što je udarna vijest. Ubrzo je tišina u kući postala gotovo neizdrživa; još mi je više nedostajalo ne slušati. Kad je došlo vrijeme za vijesti u osam, popustio sam i uključio aparat. Iskreno govoreći, nisam očekivao čuti ništa što već nisam znao. Spremao sam si kavu i dok sam punio aparat, bučni mlaz iz slavine zaglušio je prvih nekoliko sekundi emisije. Kad sam začuo riječi »uhićenje« i »osumnjičeni« u trenutku sam zatvorio vodu. «... identitet još nije otkriven javnosti, ali policija potvrđuje da je kasno sinoć uhitila lokalnog stanovnika povezanog s otmicom učiteljice Jenny Hammond...« Spiker je prešao na sljedeću vijest. Što je s Jenny? zamalo sam povikao. Ako su nekoga uhitili, zašto je nisu pronašli? Shvatio sam da u ruci i dalje držim aparat za kavu. Bacio sam ga i zgrabio telefon. Daj, daj, javi se, molio sam, nazivajući Mackenziejev broj. Zazvonilo je nekoliko puta, i baš kad sam očekivao telefonsku sekretaricu, javio se. »Jeste li je pronašli?«, upitao sam prije nego što je stigao reći ijednu riječ. »Doktore Hunter?« »Jeste li je pronašli? « »Nismo. Slušajte, ne mogu sad razgovarati. Javit ću vam se...« »Ne prekidajte! Koga ste uhvatili?« »Ne mogu vam to reći.« »O Isusa vam boga!« »Nije optužen i još nećemo objaviti ime. Sami znate proceduru.« Zvučao je kao da se ispričava. »Je li rekao išta?« »Još ga ispitujemo.« Drugim riječima, nije. »Zašto mi niste javili? Obećali ste mi da ćete javiti ako se išta dogodi!« »Bilo je kasno. Planirao sam vas nazvati ujutro.« »Zašto, što ste mislili, da ćete mi smetati? « »Jasno mi je da ste zabrinuti, ali riječ je o policijskoj istrazi i...« »To znam, surađujem u njoj, sjećate se?« »Javit ću vam se čim uzmognem. Trenutačno ispitujemo osumnjičenoga i to je sve što vam mogu reći.« Trudio sam se ne vikati na njega. Nije dobro reagirao na prijetnje. »Na radiju su javili da je riječ o nekom ovdašnjem«, govorio sam, trudeći ostati miran. »To znači da će ubrzo svi u selu znati o kome je riječ - htjeli vi to ili ne. Na kraju ću saznati i ja. Što znači Crowarez
Bosnaunited
da ću sljedećih nekoliko sati provesti trudeći se odrediti što je istina, a što nije.« Odjednom sam osjetio da nemam energije za svađu. »Molim vas. Moram znati.« Nećkao se. Šutio sam, dajući mu priliku da uvjeri sam sebe. Čuo sam uzdah: »Pričekajte.« Zvuk u slušalici postao je prigušen. Pretpostavljao sam da se udaljio izvan dohvata ostalih. Kad se ponovno javio, govorio je prigušenim glasom. »Ovo je strogo povjerljivo, jasno?« Nisam se trudio odgovoriti. »Uhitili smo Bena Andersa.« Bio sam spreman čuti poznato ime. Samo ne to ime. »Doktore Hunter? Čujete me?«, upitao je Mackenzie. »Ben Anders?«, zapanjeno sam ponovio »Njegov auto vidjeli su u blizini kuće Jenny Hammond rano izjutra prije nego što je nestala.« »I to je sve?« »Ne, to nije sve«, zarežao je. »Straga smo pronašli opremu za izradu zamki. Žicu, kliješta za rezanje. Kolce.« »Radi kao čuvar u rezervatu, vjerojatno mu trebaju za posao.« »Zašto mu je auto viđen pred kućom Jenny Hammond?« Još sam se trudio upiti te novosti. Ipak, um mi je ubacio u brzinu. »Tko ga je vidio?« »To vam ne mogu reći.« »Dakle, riječ je o dojavi? I to anonimnoj.« »Kako ste to zaključili?« Glas mu je zvučao sumnjičavo. »Zato što znam tko je prijavio«, rekao sam, savršeno siguran. »Carl Brenner. Sjećate se da sam vam rekao da ga Ben sumnjiči za krivolov? Potukli su se neku večer. Brenner je dobio batina.« »To ne znači ništa«, tvrdoglavo je ustrajavao Mackenzie. »To znači da biste trebali Brennera upitati što on zna o cijelom slučaju. Ne mogu vjerovati da Ben ima ikakve veze s tim.« »Zašto ne? Samo zato što ste prijatelji?«. Mackenzie se ljutio. »Ne, zato što mislim da su mu namjestili.« »Da? Ne mislite li da bi to možda i nama moglo pasti na pamet? I prije nego što nastavite, Brenner posjeduje čvrst alibi - što je više od onoga čime raspolaže vaš prijatelj Anders. Jeste li znali da je bio u vezi sa Sally Palmer?« Te novosti pregazile su sve izjave koje sam pripremao. »Bili su u vezi prije nekoliko godina«, nastavio je Mackenzie. »Netom prije nego što ste se doselili ovamo.« »Nisam znao«, rekao sam, potpuno izgubljen. »Možda vam je zaboravio spomenuti. I kladim se da je također zaboravio pripomenuti da je, prije petnaest godina, uhićen zbog pokušaja seksualnog zlostavljanja.« Drugi put sam ostao bez teksta. Crowarez
Bosnaunited
»Držali smo ga na oku i prije dojave. Zvuči čudno, ali, znate, nismo totalni kreteni«, nastavljao je nemilosrdno Mackenzie. »Sad me ispričajte, jutro mi je prilično gusto.« Škljocnulo je kad je prekinuo vezu. Spustio sam slušalicu. Nisam znao što bih mislio. U svakoj drugoj prilici prisegnuo bih da je Ben nevin. I dalje sam vjerovao da je za anonimnu dojavu odgovoran Brenner. Tip je dovoljno sitan da bi s Benom sredio račune na bilo koji način, bez obzira na posljedice. Ipak, uzdrmalo me ono što je rekao Mackenzie. Nisam imao pojma da je Ben hodao sa Sally, a još manje da je bio okrivljen za napad. Istina, nije bilo razloga zašto bi mi to govorio - točnije rečeno, imao je debele razloge da, u ovim okolnostima, šuti o tome. Nisam si mogao pomoći - počeo sam se pitati koliko ga ustvari dobro poznajem. Svijet je prepun ljudi koji tvrde da netko njima poznat ne može biti ubojica. Prvi put u životu zapitao sam se jesam li možda jedan od njih. b o de n Ipak, daleko me više zabrinjavala mogućnost da policija trati dragocjeno vrijeme ispitujući pogrešnog čovjeka. Odjednom sam se odlučio. Zgrabio sam ključeve od auta i izjurio iz kuće. Ako je Brenner lagao da bi optužio Bena, onda mora znati kakvu štetu time nanosi Jenny. Bilo kako bilo, morao sam saznati i, ako ustreba, uvjeriti ga da otkrije istinu. Ako ne... Ako ne - nisam želio razmišljati o onome što slijedi. Dok sam se vozio kroz selo, sunce je već palilo. Činilo mi se da je policije i novinara više nego ikada prije. Izvjestitelji, kamermani i tonci držali su se u mrzovoljnim skupinama, ozlojeđeni naporima da razgovaraju sa šutljivim domorocima. Nisam mogao podnijeti pomisao da su se skupili zbog Jenny. Prolazeći pokraj crkve, na groblju sam spazio Scarsdalea. Ne misleći, zaustavio sam auto i izišao. Razgovarao je s Tomom Masonom, prijeteći košćatim prstom dok mu je davao naredbe. Prekinuo je kad me spazio; lice mu smežuralo u masku nezadovoljstva. »Doktore Hunter«, hladno je rekao umjesto pozdrava. »Trebam uslugu«, rekao sam mu, otvoreno. Nije uspio prikriti tračak zadovoljstva. »Uslugu? Kakva novost da me vi molite za nešto.« Pustio sam ga da uživa. Na kocki je bilo nešto više od njegovog ili mog ponosa. Teatralno je pogledao na sat. »Što god bilo, morat će pričekati. Očekujem poziv. Ubrzo idem uživo.« U bilo kojoj drugoj prilici iznervirao bi me taj samodopadni ton, no sad sam ga jedva zamijetio. »Važno je.« »U tom slučaju, neće vam smetati da malo pričekate, zar ne?« Nakrivio je glavu začuvši zvono kroz otvorena crkvena vrata. »Ispričajte me, molim vas.« Poželio sam ga zgrabiti za prašne revere i dobro ga protresti. Došao sam u napast da odem. No, Scarsdale može biti od koristi ako već namjeravam utjecati na onu Brennerovu ljudsku stranu. Budući da sam ga sinoć zamalo pregazio, sumnjao sam da će me poslušati ako mu priđem sam. Stoga sam šutio i čekao dok se Scarsdale požurio unutra. Zvuk vrtlarskih škara postupno mi je privlačio pozornost. Skrenuo sam pogled prema Tomu Masonu koji je pažljivo šišao travu oko lijehe i davao sve od sebe da hini kako nije čuo razgovor. Sa zakašnjenjem sam shvatio da ga nisam ni pozdravio. Crowarez
Bosnaunited
»Dobro jutro, Tome«, rekao sam, trudeći se zvučati normalno. Pogledom sam potražio djeda. »Gdje je George?« »Još je u postelji.« Nisam znao da je bolestan. Još jedan znak da mi praksa odlazi kvragu. »Opet leđa?« Kimnuo je. »Još par dana i bit će dobro.« Osjetio sam krivnju. Stari George i njegov unuk bili su Henryjevi pacijenti, ali sam ja obavljao kućne posjete. Stari vrtlar bio je toliko neodvojiv od Manhama da sam stvarno trebao primijetiti da ga nema. Koliko sam ih još iznevjerio u posljednje vrijeme? I dalje to činim, jer će Henry ujutro opet dežurati bez mene. No strah zbog Jenny nadjačao je sve. Potreba da učinim nešto - bilo što - počela je ključati u meni dok je pompozno brundanje Scarsdaleova glasa dopiralo kroz otvorena vrata. Zamutilo mi se u glavi od nestrpljenja. Sunce na groblju činilo mi se presnažnim, zrak mučno prepun mirisa. Nešto mi je rilo po podsvijesti, no bilo što bilo, nestalo je kad sam čuo da je Scarsdale spustio slušalicu. Trenutak kasnije izišao je iz sakristije; izgledao je pravednički zadovoljan sobom. »Dakle, doktore Hunter. Tražili ste uslugu.« »Idem do Carla Brennera. Želim da pođete sa mnom.« »Stvarno? Zašto bih to učinio?« »Zato što će prije poslušati vas.« ' »Što je na stvari?« Pogledao sam vrtlara, ali je on već odmakao, potpuno obuzet poslom. »Policija je uhitila nekoga. Mislim da griješe zbog nečega što im je rekao Carl Brenner.« »Ta se ‘pogreška’ ne odnosi valjda na Bena Andersa?« Izraz mog lica otkrivao je sve. Scarsdale je izgledao savršeno zadovoljan sobom. »Žao mi je što ću vas razočarati, ali to nije neka novost. Viđen je dok su ga odvodili. Nešto takvo teško se može zadržati u tajnosti.« »Nije važno tko je u pitanju, i dalje mislim da je Brenner policiji dao lažne podatke.« »Mogu li pitati zašto?« »S Benom ima neraščišćene račune. Iskoristio je priliku da se naplati.« »Što ne znate sigurno, nije li tako?«, Scarsdale je svečano napućio usne. »A, koliko znam, Anders vam je prijatelj.« »Ako je kriv, zaslužuje sve što će ga snaći. Ali ako nije, onda policija trati vrijeme baveći se lažnim tragovima.« »To neka odluče oni, a ne seoski liječnik.« Trudio sam se ostati miran. »Molim vas.« »Žalim, doktore Hunter, ali mislim da ne shvaćate što tražite. Želite se miješati u policijsku istragu.« »Trudim se spasiti nečiji život!«, zamalo sam zaurlao. »Molim vas«, ponovio sam, još tiše. »Ne tražim to za sebe. Prije nekoliko dana Jenny Hammond sjedila je u vašoj crkvi dok ste govorili o potrebi da se učini nešto. Možda je još živa, ali ne zadugo. Nema... Crowarez
Bosnaunited
ja ne mogu...« Glas me izdao. Scarsdale me promatrao. Ostavši bez riječi, odmahnuo sam glavom i pošao. »Zašto mislite da će me Carl Brenner poslušati?« Pribrao sam se prije nego što sam se okrenuo prema njemu. »Vi ste inicirali ophodnje. Vjerojatnije će uvažiti vas više nego mene.« »Treća žrtva«, oprezno je progovorio. »Poznajete je?« Samo sam kimnuo. Promatrao me. U njegovim očima bio je izraz koji još nisam vidio. Tek nakon nekoliko trenutaka prepoznao sam suosjećanje. Zatim je nestao; zamijenila ga je već uobičajena oholost. »Dobro«, rekao je.
Nisam još nikad bio u Brennerovoj kući, no tu građevinu bilo je teško previdjeti. Smještena oko milju od sela, na kraju zemljanog puta ljeti prepunog rupa, a ostatak godine svedenog na lokve i blato. Polja oko kuće bila su dio isušene močvare pretvorene u oranice, ali su se polagano vraćala divljini. U samom središtu, okružena otpadom i smećem, stajala je kuća. Visoka, ruševna zgrada bez ijedne ravne linije ili pravoga kuta. Tijekom godina dograđivali su je klimavim konstrukcijama koje su se poput pijavica pripijale uz njezine zidove. Netko je krov krpao valovitim limovima. Pokraj zakrpe, nevjerojatno suvremen, stajao je veliki satelitski tanjur. Scarsdale tijekom kratke vožnje nije rekao ni riječ. U skučenom prostoru automobilske kabine, njegov ustajali, mošusni vonj bio je još primjetljiviji. Land Rover poskakivao je po stazi prema kući. Prema nama pojurio je pas, bjesomučno lajući, ali je, kad smo izišli, ostao podalje od auta. Snažno sam pokucao po vratima, skidajući listiće stare boje. Gotovo istog trenutka otvorila ih je žena umornog izgleda koju sam prepoznao kao Carlovu majku. Bila je bolesno mršava, rijetke, sijede kose, blijede kože, kao da je netko iz nje isisao život. Bila je udovica, i uzimajući u obzir narav njezine obitelji koju je podizala sama, vjerojatno ju je to i zadesilo. Usprkos vrućini, na sebi je imala ručno pleteni šal koji je prebacila preko izblijedjele haljine. Čupkala je niti, žmirkala i promatrala nas šutke. »Ja sam doktor Hunter«, obratio sam joj se. Scarsdalea nije trebalo predstavljati. »Je li Carl doma?« Pitanje nije za sobom povuklo odgovor. Bal kad sam se spremao ponoviti ga, prekrižila je ruke na prsima. »U krevetu je.« Govorila je brzo, istovremeno agresivno i nervozno. »Moramo razgovarati s njim. Važno je.« »Ne voli kad ga se budi.« Scarsdale se umiješao. »Gospođo Brenner, nećemo dugo. No važno je da govorimo s njim.« Malo me zasmetao način kako je preuzeo nadzor nad situacijom, ali je osjećaj brzo uminuo. Najvažnije je bilo uvući se u kuću. Nevoljko je uzmaknula da možemo ući. »Čekajte u kuhinji. Idem po njega.« Crowarez
Bosnaunited
Scarsdale je ušao prvi. Pošao sam za njim kroz prljavi hodnik. Vonjalo je po starom namještaju i prženoj hrani. Kad smo ušli u kuhinju, vonj masti postao je još jači. U uglu je stajao mali televizor. Uključen. Tinejdžer i djevojčica svađali su se za stolom na kojem su stajali prazni tanjuri od doručka. Pored njih sjedio je Scott Brenner, noge u zavojima, na klupici; gledao je televiziju u rukama držeći napola popijenu šalicu čaja. Kad smo ušli, ušutjeli su i zagledali se u nas. »Jutro, Scotte«, pozdravio sam nezgrapno. Nisam se sjećao imena mlađeg brata i sestre. Prvi put počeo sam sumnjati u svoju namjeru; bio sam svjestan da ulazim u tuđu kuću i da se spreman vlasnika optužiti da laže. Ipak, sve sumnje istjerao sam iz misli. Bio u pravu ili ne, morao sam to učiniti. Tišina. Scarsdale je stajao usred prostorije, miran poput kipa. Mladi brat i sestra dalje su nas promatrali. Scott je spustio pogled. »Kako noga?«, upitao sam, ne bi li prekinuo šutnju. »Dobro je.« Pogledao ju je, slegnuo ramenima. »Malo boli.« Primijetio sam da mu je zavoj prljav. »Kad si posljednji put bio na previjanju?« Pocrvenio je. »Ne znam.« »Ali si mijenjao zavoj, točno?« Nije odgovorio. »Rana ti je prilično teška, ne smiješ je zanemariti.« »Pa ne mogu ovakav okolo, je li tako?« rekao je, uznemiren. »Mogli smo ti poslati bolničarku. Carl te mogao dovesti do ordinacije.« Lice mu se zatvorilo. »Ima previše posla.« A-ha, pomislio sam, to svakako. Istini za volju, nisam se trebao osjećati pretjerano pravednički, još jedan podsjetnik koliko sam se udaljio od prakse. Čuli smo da netko silazi s kata; tada je majka ušla u kuhinju. »Melissa, Sean, možete izaći«, obratila se tinejdžerima. »Zašto?«, upitala je djevojka. »Zato što sam tako rekla! Van!« Mrzovoljno su izišli. Majka je prišla sudoperu i pustila vodu »Hoće li sići?«, upitao sam. »Kad se spremi.« Činilo mi se da je to najviše što je spremna dati. Jedini zvuk bilo je pljuštanje vode i zveckanje tanjura i pribora za jelo - neraspoloženo se bacila na pranje hrpe suđa. Osluškivao sam zvukove s kata, ali je gore vladala tišina. »Dakle, što bih trebao učiniti?«, upitao me Scott, zabrinuto promatrajući nogu. S naporom sam se usredotočio. Osjećao sam da me Scarsdale promatra. Nestrpljenje se nekoliko trenutaka borilo s osjećajem obveze, zatim sam se predao. »Pogledat ću ti je.« Rana nije bila u toliko lošem stanju koliko je mogla biti zbog sve prljavštine na zavoju. Zacjeljivala je i postojala je velika mogućnost da mu se noga potpuno oporavi. Šavovi su izgledali kao da ih je načinila nespretna stažistica-bolničarka, no rubovi rane počeli su zarastati. Iz auta sam otišao po torbu te se bacio na čišćenje i previjanje. Bio sam gotovo završio kad sam začuo teške korake koje su navijestili Brennerov dolazak. Završio sam i ustao u pravo kad se uvaljao u sobu. Na sebi je imao prljave traperice i usku majicu. Torzo mu je bio blijed, ali snažan, prepleten čvrstim mišićjem. Crowarez
Bosnaunited
Uputio mi je otrovan pogled, a zatim Scarsdalea pozdravio kimanjem koje je graničilo s mrzovoljnim izrazom štovanja. Podsjećao me na mučaljivog školarca koji se suočio sa strogim ravnateljem. »Dobro jutro, Carl«, javio se Scarsdale, preuzimajući inicijativu. »Oprosti što smetamo.« U glasu mu se čuo prizvuk negodovanja. Čuvši ga, Brenner kao da je postao svjestan njegove nazočnosti. »Baš sam ustao«, rekao je, potpuno suvišno. Glas mu je još bio odebljao od sna. »Stigao sam kasno navečer.« Scarsdaleov izraz lica otkrivao je da će mu to oprostiti. No samo ovaj put. »Doktor Hunter želi te upitati nešto.« Zagledavši se u mene, Brenner nije pokušavao sakriti neprijateljstvo. »Živo me boli k...« Zaustavio se. »Što me briga što taj želi?« Scarsdale je podigao ruke; strpljivi mirotvorac. »Shvaćam da smo došli nenajavljeni, ali on smatra da bi moglo biti važno. Volio bih da ga saslušaš.« Okrenuo mi se tako mi dajući znak da je učinio najviše što može. Bio sam svjestan da me, dok sam govorio, promatraju Scott i majka. »Znaš da su uhitili Bena Andersa«, rekao sam. Brenner nije žurio s odgovorom. Naslonio se na stol i prekrižio ruke na prsima »I?« »Znaš li štogod o tome?« »Zašto bih znao?« »Policija je dobila dojavu. Jesi li ti zvao?« Ratobornost ga je preplavila: »Kakve to veze ima s vama?« »Ima zato što želim znati jesi li ga uistinu vidio.« Stisnuo je oči. »Optužujete me?« »Čuj, samo ne želim da policija trati vrijeme.« »Zašto mislite da je tako? Bilo je i vrijeme da ljudi vide kakvo je Anders smeće.« > Scott se meškoljio u sjedalici. »Carl, ne znam, možda on i nije...« Brenner se ustremio na njega. »Jel’ te netko nešto pitao? Začepi.« »Nije riječ o Benu Andersu!«, rekao sam, nakon što je mladi brat protrnuo i spustio glavu. »Za ime Isusovo, zar ne shvaćaš?« Brenner se odgurnuo od stola, stisnuo je šake. »Koji kurac misliš da si? Bio si sam sebi previše dobar da bi razgovarao s nama kad smo te sinoć zaustavili, a sad mi dolaziš u kuću govoriti što mi je činiti!« »Samo želim čuti istinu.« »Jebote, sad me nazivaš lažljivcem?« »Igraš se s ljudskim životom!« Divljački se nacerio. »Sjajno. Što se mene tiče, nek’ smeće visi.« »Ne mislim na njega!«, povikao sam. »Što je s djevojkom? Što je s njom?« To mu je skinulo osmijeh s lica. Izgledao je kao da ni trenutka nije pomislio na to. Slegnuo je ramenima, ali defanzivno. »Vjerojatno je već mrtva.« Crowarez
Bosnaunited
Scarsdale me čvrsto zgrabio za ruku kad sam krenuo prema Brenneru. S naporom sam uputio posljednju molbu. »Prije nego što ih ubije, drži ih žive tri dana«, rekao sam, naprežući se da glas održim mirnim. »Drži ih na životu i radi im Bog zna što sve ne. Danas je drugi dan, a policija pokušava natjerati Bena Andersa da prizna. Samo zato što je netko javio da je viđen pred kućom.« Nisam više mogao. »Molim te«, nastavio sam, trenutak poslije. »Molim te, ako si to bio ti, javi im.« Gledali su me, zapanjeno. Nitko izvan istrage nije znao da ubojica žrtve drži na životu. Mackenzie će poludjeti od bijesa ako sazna da sam im rekao. Baš me briga. Svu pozornost usmjerio sam na Brennera. »Ne znam o čemu govorite«, promrmljao je, ali sam mu primijetio nesigurnost na licu. Izbjegavao je poglede. »Carl?«, neodlučno se javila majka. »Rekao sam da ne znam, jasno?« zarežao je, odjednom ponovno bijesan. Okrenuo se meni. »Pitali ste što ste imali, sad odjebi!« Nisam znao što bi uslijedilo da se tamo nije zatekao Scarsdale. Brzo je zakoračio između nas. »Dosta je bilo!« Okrenuo se Brenneru. »Carl, jasno mi je da si uznemiren, ali bih bio zahvalan da se u mojoj nazočnosti ne služiš takvim izrazima. Kao ni pred majkom.« Brenner je nezadovoljno primio prijekor - Scarsdale je bio savršeno uvjeren u vlastiti autoritet. Zatim se okrenuo meni. »Doktore Hunter, dobili ste odgovor. Mislim da nema razloga da se ovdje dulje zadržavate.« Nisam se pokrenuo. I dalje sam buljio u Brennera, uvjereniji nego ikad da je iz inata optužio Bena. Promatrajući njegovo mračno lice, poželio sam batinama iz njega izvući istinu »Ako joj se išta dogodi,« rekao sam mu - glas mi je zvučao potpuno strano, »ako umre zato što si lagao, kunem ti se, ubit ću te vlastitim rukama.« Ta prijetnja kao da je usisala sav zrak u sobi. Osjetio sam da me Scarsdale uhvatio za ruku i poveo prema vratima. »Idemo, doktore Hunter.« Prolazeći pokraj Scotta Brennera zastao sam. Lice mu je bilo blijedo, promatrao me raskolaćenih očiju. Zatim me Scarsdale izgurao u hodnik. Šutke smo prišli Land Roveru. Osjetio sam da mi se dar govora vraća tek kad smo se izvezli na seosku cestu. »Laže.« »Da sam znao da ćete tako izgubiti vlast nad sobom, nikad ne bih pristao poći«, bijesno je uzvratio Scarsdale. »Ponijeli ste se sramotno.« Zapanjeno sam ga pogledao. »Sramotno? Optužio je nevinog čovjeka, ne mareći što se zbog toga može dogoditi!« »Nemate dokaza.« »Dajte, molim vas. Bili ste tamo, čuli ste ga.« »Čuo sam dvojicu koji su izgubili živce - to je sve.« Crowarez
Bosnaunited
»Vi to ozbiljno? Dakle, želite reći da ne mislite da je Brenner dojavio policiji?« »Nije moje da sudim.« »Ne tražim da sudite. Samo pođite sa mnom i recite im da mislite da trebaju porazgovarati s njim!« Nije odmah odgovorio. Zatim je uslijedio neizravan odgovor. »Tamo ste izjavili da žrtve nisu ubijene odmah. Kako to znate?« Navika me tjerala da oklijevam, ali više nisam mario tko sve zna. Više nije bilo važno. »Zato što sam pregledao tijela.« Iznenađeno je trgnuo glavom. »Vi?« »Nekad sam bio stručnjak u tom području. Prije nego što sam došao ovamo.« Scarsdaleu je trebao trenutak da probavi činjenice. »Mislite reći da ste bili uključeni u policijsku istragu?« »Tražili su moju pomoć.« »Tako.« Iz glasa se jasno činio da mu se to ne sviđa. »I odlučili ste to držati u tajnosti.« »Riječ je o osjetljivom poslu. Ne bi mi bilo drago da se o tome naklapa.« »Naravno. Mi smo samo seljaci. Pretpostavljam da ste se dobro zabavljali na račun naše neukosti.« Na obrazima su mu se pojavile dvije rumene pjege. Shvatio sam da nije samo nezadovoljan; bio je bijesan. Na trenutak me zatekao, ali sam shvatio. Uživao je gledajući svoj uspon u selu, zamišljao se kao poglavar Manhama i sad je otkrio da je netko drugi cijelo to vrijeme igrao glavnu ulogu, imao pristup podacima do kojih nije mogao doći. Strašan udarac ponosu. I još gori za ego. »Nije bilo tako«, rekao sam mu. »Nije? Čudno da mi sve to otkrivate tek sad, u trenutku kad od mene nešto tražite. Eto, sad vidim koliko sam bio naivan. Uvjeravam vas da od mene nitko više neće praviti budalu.« »Nitko od vas ne pravi budalu. Ako sam vas uvrijedio, ispričavam se, ali sad su na kocki stvari važnije od nas.« »Uistinu je tako. Od ovog trena možete biti sigurni da ću ih prepustiti u ruke ‘stručnjacima’.« Izgovorio je to gorko i podrugljivo. »Ja sam samo ponizni svećenik.« »Slušajte, potrebna mi je vaša pomoć. Ja ne mogu...« »Mislim da si više nemamo što reći«, odvratio je. Ostatak putovanja prošao je u šutnji.
Crowarez
Bosnaunited
BUKA JE PROBUDILA JENNY. Isprva se u tami nije uspjela orijentirati. Nije se sjećala gdje je, zašto i dalje ne vidi. Uvijek je spavala raskriljenih zavjesa, tako da je i u onim najmračnijim noćima nešto svjetla prodiralo kroz prozor. Tada je osjetila tvrdi pod, vonj, a s njima su se na nju obrušila i sjećanja. Ponovno je povukla uže. Nokte je već polomila pokušavajući raspetljati uzlove, a kad ih je polizala osjetila je krv. Unatoč svim naporima, čvor je ostao jednako čvrst. Klonula je. Počela je osjećati i one druge nelagode. Glad, ali snažnija od nje bila je žeđ. Prije nego što je zaspala, na samom rubu dohvata pronašla je lokvicu vode koja je sipila kroz pod i zidove ćelije. Bila je preplitka da bi se iz nje moglo piti, te je svukla vestu i natopila je vlagom. Dok je sisala, voda je imala ustajali okus, no njoj je bila savršena. Otad je pronašla još dvije raspukline kroz koje se probila voda i učinila to isto. Ipak, time nije utažila žeđ. Sanjala je vodu, a kad se probudila grlo joj je bilo suše no ikad; osjećala je letargiju koju nije mogla otjerati. Znala je da su to prvi znakovi manjka inzulina, ali o tome nije željela razmišljati. Da se okupira nečim, počela je ponovno istraživati pod ćelije, nadajući se da će se lokvice dotad ponovno napuniti. Tada je ponovno začula buku. Dopirala je iz dijela podruma iza dasaka. Netko je tamo. Čekala je, jedva se usuđivala disati. Tko god bio, nije došao u pomoć. Zvukovi njihovih kretnji nastavili su se, ali se nije dogodilo ništa drugo. Primijetila je da kroz pukotine između dasaka prodire više svjetla. Kolanje krvi u njezinoj glavi zamalo je zaglušilo sve drugo dok se polagano privlačila tamo. Opipavajući dlanovima, najtiše što je mogla, ponovno je oko približila onoj istoj pukotini. Nakon mrkle tmine ćelije, blještavilo joj se žarilo u mrežnicu. Treptanjem je tjerala suze dok joj se vid prilagodavao. Iznad radne klupe gorjela je gola žarulja, na dugom kabelu viseći tik iznad njega. Bila je toliko nisko da je svjetlo bacala u krug, osvjetljavajući samo maleno područje, dok je ostatak prostora utonuo u bezoblične sjene. U njima su nestale i mrtve životinje na stropu. Ponovno se začula buka; Jenny je spazila muškarca koji je izronio iz tame. Iz svoga kuta, nisko nad podom, imala je usko vidno polje. Nazirala je traperice i nešto nalik vojničkoj jakni, prije nego što joj je tijelo zaklonilo izvor svjetla. Njegovi obrisi davali su dojam veličine i snage dok je nešto radio na klupi. Nakon toga, uputio se prema njoj. Dok su joj se koraci primicali, brzo je uzmaknula od dasaka. Koraci su zastali. Paralizirana, zagledala se u tamu. Začulo se glasno struganje, a zatim se pojavio vertikalan trak svjetla. Trenutak kasnije svjetlo je zabljesnulo njezinu ćeliju, kad su se daske podignule na šarkama. Jenny je zaslijepljena pokrila oči kad se mračna pojava nadvila nad njom. »Ustaj.« Bilo je to tiho mrmljanje. Previše ju je obuzeo strah da odredi je li glas poznat ili nije. Osjećala je da se ne može pokrenuti. Nagli pokret, nato brza, oštra bol. Vrisnula je i zgrabila ruku. Mokro. S nevjericom Crowarez
Bosnaunited
se zagledala u krv na dlanu. »Diži se!« Pritiščući ranu na ruci, pridigla se. Stajala je nesigurno, leđima uza zid. Oči su joj se počele privikavati na svjetlo, ali nije okretala glavu. Ne gledaj ga. Ako shvati da ga možeš prepoznati, neće te pustiti živu. Pogled joj je skrenuo protiv njezine volje. Ne prema licu, prema lovačkom nožu koji je držao, prema vršku zakrivljene oštrice okrenutom prema njoj. O Bože, samo ne to... »Svlači se.« Sve isto kao s taksistom. Osim što je ovaj put bilo neizmjerno strašnije budući da nije mogla očekivati spas. »Zašto?« U vlastitom je glasu čula tračak histerije; mrzila je samu sebe. Nije imala vremena reagirati kad je nož ponovno zarezao. Osjetila je kako joj hladan čelik para obraz. Zapanjena, dodirnuta je to mjesto, osjetila mokrinu koja joj se slijevala među prstima. Zagledala se u dlan, blistav od krvi, tek je tada osjetila bol, čistu vrelinu koja joj je oduzimala dah. »Svući odjeću sa sebe.« Znala je da je već čula taj glas. Dok ga je pokušavala prepoznati, činilo joj se kao da odjekuje u bunaru. Nemoj se onesvijestiti. Nemoj se onesvijestiti. Bol u obrazu pomogla joj je da se usredotoči. Zateturala je, ali nije pala. Čula je njegovo promuklo disanje dok joj je potpuno nehajno primaknuo nož. Vrškom joj je dodirnuo golu kožu nadlaktice, a zatim ga zakrenuo i plošno nož položio na nju. Sklopila je oči dok je nožem, lagano poput pera, klizio prema njezinom ramenu, prešao preko ključne kosti i zaustavio joj se na grlu. Vršak je polagano lebdio sve dok nije dopro do mekane, donje strane brade. Nemilosrdno je pritiskao, tjerajući je da podigne glavu. Kad više nije mogla uzmicati nož je zastao, pridržavajući je na poput igle oštrom vršku, otkrivajući joj grlo cijelom dužinom. Jenny se mučila da ostane nepomična, disala je isprekidano, gutala zrak. Zatim je nož nestao. »Svlači se.« Otvorila je oči, trudila se i dalje ne gledati muškarca ispred sebe. Ruke su joj bile kao od olova dok je grabila majicu, vlažnu i prljavu od lokvica u kojima ju je močila; svukla ju je preko glave. Na trenutak ju je okružila blažena tama. Zatim je majicu svukla do kraja; ponovno se našla u smrdljivoj sobi. Prvi put počela je istinski upijati svoj okoliš. Ćelija je bila tek malo veći ograđeni dio podruma, od njega odvojena zidom od neblanjanih dasaka. U svjetlu žarulje, u podrumu se nazirala zasjenjena hrpa starog namještaja, alata i otpada - gotovo previše da se jednim pogledom obuhvati sve. Straga su bile stube koje je već vidjela, i zavojito se uspinjale, slabo osvijetljene nekim nevidljivim izvorom svjetla. Ponad svega visjela su iznakažena životinjska trupla. Tek je tada primijetila da ih je pun podrum; usahli svežnjevi krzna, kosti i perja koje je njihala neka neprimjetna zračna struja. Onda je muškarac pošao prema njoj i zaklonio joj svjetlo. Nije mogla skrenuti pogled s noža u njegovoj ruci. Žurno se počela svlačiti, očajnički se trudila odgoditi sljedeći rez. Kad je stigla do hlačica, skamenila se, zatim ih gurnula i pustila da padnu na njezine vezane noge. Sad su je pokrivale samo gaćice. Spustila je glavu, plašeći ga se pogledati u oči - isto kao kad bi se susrela s bijesnim psom. Crowarez
Bosnaunited
»Sve.« Muškarčev glas je odebljao. »Što ćete učiniti?«, prošaptala je Jenny, mrzeći samu sebe što zvuči toliko slabašno. »Samo se svlači!« Nespretna zbog straha, Jenny je učinila što joj je rekao. Prignuo se i brzo prerezao hlačice i gaćice, svukao ih s vezane noge i nestrpljivo ih odbacio u stranu. Prigušila je krik kad je polagano ispružio ruku i gotovo neodlučno dodirnuo njezine grudi. Zagrizla je usnicu, okrenula glavu i trudila se zadržati suze. U tom je trenutku ugledala obješena životinjska trupla. Ne razmišljajući, odgurnula mu je ruku. Njezina koža zadržala je taktilno sjećanje na dodir; grube dlake, čvrstoća kostiju. Tijekom jednog beskrajnog trenutka nije se zbilo ništa. Zatim je zamahnuo rukom i nadlanicom je tresnuo po licu. Jenny se zabila u zid i kliznula na pod. Čula je njegovo disanje dok je stajao nad njom. Skutrila se, čekala, ali nije učinio ništa. S olakšanjem ga je slušala kako se udaljava. Lice ju je boljelo tamo gdje ju je udario, no barem je nije udario po rani. Sreća, pomislila je tupo. Sreća i glupost. Začula je škljocanje prekidača te ju je prodorno svjetlo ponovno zaslijepilo i prikovalo. Zaštitivši oči, vidjela je da je upalio stolnu svjetiljku na radnoj klupi. Uhvaćena u svjetlu, Jenny je čula struganje stolca, škripanje pod njegovom težinom dok je sjedao u tami. »Ustaj.« S naporom ga je poslušala. Na neki način njezina je kratka pobuna izazvala gotovo neprimjetnu promjenu. Strah je još postojao, ali se probudio gnjev. Iz njega je izvlačila snagu, dovoljno da osjeti nešto nalik prkosu. Što god da se dogodi, govorila je sebi, zadržat će bar jedan tračak dostojanstva. Odjednom joj se to učinilo neizmjerno važnim. Dakle, dobro. Radi što hoćeš. Idemo to završiti. Gola, drhtava, čekala je što će se dogoditi. Ništa. Iz sjena su dopirali novi zvukovi. Što li radi? Usudila se baciti pogled, dovoljan da ga mutno razazna kako sjedi na stolcu, raširivši svoje velike noge. Budući da se ritmični, prigušeni zvukovi nisu prekidali, konačno je shvatila. Masturbira. Zvukovi iza svjetla postali su užurbaniji. Čula je njegov prigušeni krik. Čizme su mu zastrugale po podu, zatim je sve utihnulo. Jenny je nepomično stajala, jedva se usuđujući disati dok je slušala kako se umiruje njegovo isprekidano dahtanje. Nakon nekog vremena ustao je. Čula je šuškanje, zatim se ponovno uputio prema njoj. Kad je stao, nije skidala pogled s njegovih cipela; bio je toliko blizu da ga je mogla omirisati. Pružio joj je nešto. »Navuci.« Pružila je ruku da uzme to što je pružao, ali je ugledala nož. Spusti ga, pomislila je. Spusti ga samo na trenutak pa ćemo vidjeti koliko si hrabar. Nije spustio nož. Držao ga je u ruci dok je Jenny uzimala svežanj. Kad je shvatila da drži haljinu, osjetila je tračak nade misleći da će je ipak pustiti. Mislila je tako sve dok nije shvatila što zapravo drži. Crowarez
Bosnaunited
Vjenčanicu. Od bijeloga satena i čipke, požutjelih od starosti. Bila je prljava, prekrivena tamnim, skorenim mrljama; kad je shvatila što su, Jenny je zastao dah. Zgrušana krv. Jenny je ispustila haljinu. Nož je poletio i na nadlaktici joj ostavio čistu, grimiznu crtu. Krv je odmah nabujala i potekla. »Diži to!« Udovi kao da su pripadali nekom drugom dok se prigibala da podigne haljinu. Počela se uvlačiti u nju prije nego što je shvatila da je neće moći odjenuti s užetom oko gležnja. Osjetila je tračak nade, ali ju je nešto natjeralo da zašuti prije nego što ga je stigla zamoliti da je odveže. Upravo to želi. Znala je, intuitivno. Želi da mu dam povod. Soba se vrtjela oko nje, no iz uvida crpila je snagu. Nespretno je haljinu navukla preko glave. Haljina je vonjala - ustajali vonj naftalina, staroga znoja i tračka parfema. Dok su joj nabori teške tkanine prekrivali lice odjednom je osjetila navalu klaustrofobije; strahovala je da će nož zasjeći dok je ovako nemoćna. Iskobeljala se i čim joj se glava provukla kroz ovratnik počela je gutati zrak. Muškarac kao da je nestao. Stajao je u tami iza svjetiljke, radeći nešto nad radnom plohom. Jenny se pogledala. Vjenčanica je bila izgužvana i kruta. Krv iz njezinih porezotina umrljala ju je i nove mrlje pridodala onim starim, osušenima. Haljina je bila lijepo načinjena, saten težak i debeo, a prednjicu je prekrivala složena čipka s uzorkom ljiljana. Nekoć ju je nosila mladenka, tupo je pomislila. Najsretniji dan njezinog života. Uslijedio je zvuk sličan navijanju sata. I dalje u sjenci, muškarac je pokraj svjetiljke spustio drvenu kutijicu. Tek kad je podigao poklopac shvatila je o čemu je riječ. Glazbena kutija. Na postolju, u središtu, stajala je malena balerina. Jenny se zabuljila u figuricu koja se počela okretati, dok je zrak ispunio nježan i raštiman zvuk zvončića. Mehanizam je bio oštećen, ali je bilo moguće prepoznati melodiju. Clair de Lune. »Pleši.« Jenny se trgnula iz snatrenja. »Što?« »Pleši.« Naredba je bila toliko nadrealna da ju je mirno mogao izgovoriti i na stranom jeziku. Tek kad se podigao nož, brzo se pokrenula. Počela se njihati s noge na nogu u pijanoj, okovanoj parodiji plesa. Ne plači, ne daj da te vidi dok plačeš, govorila si je. Suze su joj se nesputano slijevale niz lice. Bila je svjesna da je promatra, napola skriven u sjeni. Tada je pošao prema stubama. Jenny je zapanjeno prestala plesati kad je nestao uspevši se njima. Na trenutak je pomislila da neće spustiti drvenu pregradu. Samo nekoliko sekundi kasnije koraci su se počeli spuštati. Bili su spori, odmjereni, daleko sporiji nego dok se uspinjao. U njihovom sporom ritmu skrivalo se nešto strahotno i prijeteće. Pokušava te uplašiti, rekla si je. Samo još jedna igra, baš kao i haljina. Naglo je skrenula pogled kad se pojava stvorila na dnu stubišta; odmah se počela kretati u ritmu glazbe. Spuštene glave, čula ga je kako sporo korača podrumom. Zastrugalo je drvo, zatim je stolac opet zaškripao. Znala je da je promatra; pokreti su joj postali ukočeni i nekoordinirani pod doslovno fizičkim pritiskom njegovog pogleda. Jel’ uživamo? upitala je, bijesno, trudeći istjerati bijes. Bio je to jedini način kojim je uspijevala obuzdati strah. Crowarez
Bosnaunited
Glazba je usporavala, postajala sve disonantnija dok je mehanizam usporavao. Kad je zamrla, začulo se struganje i paljenje šibice. Na trenutak su sjene uzmaknule pred žutim plamenom, zatim je tama preplavila sve. No ne prije nego što je Jenny uspjela nazrijeti lice iznad plamena. Odjednom je shvatila. Glazba je zamrla, a da ona to nije ni primijetila. Čula je da ponovno navija oprugu dok je do nje dopirao miris sumpora i duhana. Skršena novim teretom šoka i očaja nastavila je svojim iskidanim kretnjama dok je muzika ponovno oživljavala.
Crowarez
Bosnaunited
POLICIJA JE BENA ANDERSA oslobodila nešto kasnije istoga dana. Mackenzie me nazvao i javio mi. »Mislio sam da želite znati«, rekao je. Zvučao je umorno, ravnodušno, kao da je probdio veći dio noći. Vjerojatno je tako i bilo. Bio sam u ordinaciji; uzmaknuo sam iz praznine doma. Nisam znao što bih mislio o novostima. Za Bena mi je drago, to svakako. Ipak, osjetio sam i neočekivano razočaranje. Nikad nisam istinski vjerovao da je Ben ubojica, ali sam očito na nekoj razini ipak gajio sumnje. Možda samo zbog toga što sam, sve dok policija drži osumnjičenika, ma tko taj bio, gajio tračak nade da bih mogao pronaći Jenny. Sad je i ona nestala. »Što se dogodilo?«, upitao sam. , »Ništa. Prihvatili smo činjenicu da nije mogao biti kod njezine kuće onog popodneva kad je nestala - to je sve.« »Tako niste mislili ranije.« »Ranije nismo znali«, rekao je nervozno, »isprva je odbijao reći nam gdje je bio. Poslije je priznao i alibi je potvrđen.« »Ne razumijem«, rekao sam. »Ako je imao alibi, zašto ga niste provjerili odmah?« »To ga upitajte sami.« Zvučao je razdražljivo. »Ako vam želi reći, onda će vam reći. Što se nas tiče, on je čist.« Protrljao sam oči. »Dakle, gdje smo sad?« »Provjeravat ćemo ostale tragove, to je bar jasno. I dalje ispitujemo forenzične dokaze iz kuće i...« »Preskočimo ta službena sranja, recite mi!« Na drugom kraju veze tišina. Duboko sam udahnuo. »Oprostite.« Mackenzie je uzdahnuo. »Činimo sve što možemo. Ne mogu vam reći više.« »Ima li još osumnjičenih?« »Još nema.« »A što je s Brennerom?« U posljednji trenutak odlučio sam prešutjeti naš jutarnji susret. »I dalje sam uvjeren da vam je on dojavio za Bena Andersa. Možda bi vrijedilo ponovno razgovarati s njim.« Mackenzie se nije trudio skrivati nervozu. »Već sam vam rekao, Carl Brenner ima alibi. Ako je odgovoran za lažni trag, to ćemo riješiti kasnije. U ovom trenu imam važnija posla.« Očaj koji sam se trudio obuzdati sve je više prijetio da me obuzme u potpunosti. »Mogu li ja pomoći?«, upitao sam, znajući unaprijed odgovor, ali nisam želio odbaciti nadu. »U ovom trenutku, ne.« Oklijevao je. »Slušajte, vremena još ima. Ostale žene držao je žive tri dana. Možemo mirno pretpostaviti da neće mijenjati rutinu.« Zbog toga bih se trebao osjećati bolje? Želio sam vikati. Ako je Jenny još živa, Crowarez
Bosnaunited
obojica smo znali da neće još dugo. Nisam mogao podnijeti pomisao na sve što bi u međuvremenu mogla doživjeti. Nakon što je Mackenzie spustio slušalicu sjedio sam s glavom u rukama. Kucanje na vratima. Uspravio sam se kad je ušao Henry. »Ima li novosti?«, želio je znati. Odmahnuo sam glavom. Nisam mogao ne primijetiti koliko je umoran. Što nije bilo ništa neobično. Otkad je Jenny nestala, u potpunosti sam prestao primati pacijente. »Jesi li dobro?«, upitao sam. »Sjajno!« Nije mogao izdržati, a da se ne pokaže. Zatim se blijedo osmjehnuo i slegnuo ramenima. »Ne brini se. Preživjet ću. Stvarno.« Nije me uvjerio. Nije mogao prikriti izmoždenost. Iako sam se osjećao odvratno što sam mu prepustio čitavu praksu, u ovom sam trenutku mogao misliti samo na Jenny i što bi se moglo zbiti tijekom sljedećih dvadeset četiri sata. Sve ostalo činilo mi se predalekim da bi vrijedilo misliti o tome. Vidjevši da nisam raspoložen za društvo, Henry me ostavio samoga. Pokušavao sam prečitavati svoja izvješća o Sally Palmer i Lyn Metcalf uzaludno se nadajući da ću u njima otkriti nešto što sam previdio. To mi je maštu samo skrenulo u onom pravcu koji sam svim silama trudio zaobići. U nemoćnom bijesu isključio sam računalo. Dok sam buljio u zatamnjeni ekran bio sam uvjeren da previđam nešto važno. Nešto što mi je pred nosom. Na trenutak mi je došlo upravo mučno blizu, ali kad sam pokušao zgrabiti osjetio sam da nestaje. Potreba da učinim nešto podigla me na noge. Zgrabio sam mobitel i požurio prema autu. U glavi mi se motalo samo jedno mjesto. I dok sam se odvozio, nije me napuštao osjećaj da previđam nešto sasvim očito.
Ben Anders živio je u velikoj ciglenoj kući na rubu sela. Pripadala je roditeljima, a nakon njihove smrti živio je tamo sa sestrom sve dok se ona nije udala i odselila. Često je govorio da je kuća prevelika za njega, da bi je trebao prodati, kupiti nešto manje, ali nije pokazivao ni najmanje volje da to provede u djelo. Sve u svemu, ipak mu je to dom, bio prevelik ili ne. Kod njega sam dosad bio samo nekoliko puta - na piću nakon što bi zatvorili Janjca; dok sam parkirao pred teškim drvenim vratima koja su zatvarala visoki kameni zid, pomislio sam da činjenica kako ga nikad nisam posjetio danju podosta govori o dubini našeg prijateljstva. Nisam znao ni je li doma. Sad, kad sam stigao, napola sam se nadao da ga neću zateći. Došao sam želeći čuti njegovu priču o tome zašto su ga uhitili, ali zapravo nisam smislio što ću mu reći. Unatoč tome, iz misli sam izgnao sve sumnje. Pokucao sam. Kuća je bila podignuta od blijedih cigala; nije bila lijepa, ali je zračila nekom privlačnom čvrstoćom. Bijeli prozori, tamnozelena vrata. Pričekao sam, ponovno sam pokucao. Kad i nakon trećeg pokušaja nisam otkrio nikakav znak života, odlučio sam se okrenuti. Ipak, nisam otišao. Ne znam jesam li se samo nećkao vratiti čekanju ili već nečemu - kuća mi se, ne znam zašto, nije činila pustom. Crowarez
Bosnaunited
Uz bočnu stranu vodila je staza do stražnje strane kuće. Pošao sam njom. Na pola puta naišao sam na neku tamnu mrlju na tlu. Krv. Preskočio sam je. Stražnji vrt nalikovao je na dobro održavano polje. U dnu je stajalo nekoliko voćaka. Pod njima je sjedio netko. Bena kao da nije iznenadilo što me vidi. Na stolu pored njega stajala je boca viskija; stol je bio grubo načinjen od neblanjanih greda. Na rubu stola gorjela je cigareta. Sudeći po količini tekućine u boci i njegovom zajapurenom licu, sjedi tako već neko vrijeme. Dok sam mu prilazio, točio si je novu čašu. »U kući ima čaša ako se želiš pridružiti.« »Ne, hvala.« »Ponudio bih te kavom, ali istini za volju, ne mogu se natjerati da ustanem.« Podigao je cigaretu, pogledao je i zagasio. »Prva nakon četiri godine. Čisto smeće.« »Kucao sam.« »Čuo sam te. I pomislio da bi mogli biti oni posrani novinari. Dvojica su me već posjetili. Pretpostavljam da im je adresu odao neki lajavi drot.« Zlobno se nasmiješio. »Trajalo je dok sam ih uvjerio da želim biti sam - naposljetku su shvatili.« »Otuda krv na stazi?« »Prije nego što su prihvatili da ‘nemam komentara’ morao sam se malo potruditi. Točno.« Iako se očito trudio jasno izgovarati riječi, nije djelovao pijan. »Govna«, dodao je. Lice mu se smrknuto. »Mlatiti reportere možda i nije baš najpametniji potez.« »Tko kaže da sam ih mlatio? Samo sam ih ispratio s posjeda i to je sve.« Namrštio se. »Čuj, žao mi je zbog Jenny.« Uzdahnuo je. »Oprosti. Jebi ga, nisam baš uvjerljiv.« Nisam bio spreman za prihvaćanje izraza sućuti. »Kad te policija pustila?« »Prije dva-tri sata.« »Zašto?« »Što zašto?« »Zašto su te pustili?« Gledao me preko čaše. »Zato što s tim nemam nikakve veze.« »Zašto onda sjediš ovdje i opijaš se?« »Jesu li te ikad ispitivali kao osumnjičenog za ubojstvo?« Nasmijao se. »‘Ispitivanje’ - čista pizdarija. Ne ispituju; samo govore. ‘Znam da ste bili tamo, vidjeli su vaš auto, gdje ste je odveli, što ste joj učinili?’ Nije baš zabavno. A kad te puštaju, drže se kao da ti time čine uslugu.« Podrugljivo je nazdravio. »Zatim si opet slobodan čovjek. Samo što znaš da će te ljudi gledati i misliti si: ‘Gdje ima dima, ima i vatre’, i prisjećati se da ti ionako nikad nisu vjerovali.« »Ali ti nemaš nikakve veze s tim.« Primijetio sam da su mu se napeli mišići na čeljusti, no kad je progovorio glas mu je bio miran. »Ne, nemam nikakve veze s tim. Kao ni s onim što se dogodilo drugima.« Nisam ga namjeravao ispitivati, ali kad sam već bio kod njega činilo mi se da se ne mogu suspregnuti. Uzdahnuo je, slegnuo ramenima, opustio se. »Bila je greška. Netko je policiji javio da su vidjeli moj auto pred Jennynom Crowarez
Bosnaunited
kućom. To nije moguće.« »Ako si mogao dokazati da nisi bio tamo, zašto to nisi učinio odmah? Zaboga miloga, zašto je sve izgledalo kao da nešto skrivaš?« Otpio je gutljaj. »Zato što skrivam. Samo ne ono što oni traže.« »Što god to bilo, nadam se da je važno«, nisam mogao obuzdati bijes u glasu. »Isusa ti. Bene, policija je s tobom potratila sate i sate!« Stisnuo je usta, ali je prihvatio prijekor. »Viđam se sa ženom. Ne poznaš je. Živi... zapravo ne živi u selu. Bio sam kod nje.« Ostatak sam pogodio. »Udana je.« »Trenutačno. Doduše, u ovom trenutku policija naziva kuću i supruga ispituje može li njegova žena potvrditi da je bila u krevetu sa mnom. Dakle, mislim da to neće dugo trajati.« Prešutio sam. »Znam, znam, trebao sam policiji reći odmah«, ispalio je. »Isuse, boga mi moga, stvarno žalim što nisam. Mogao sam sebi prištedjeti višesatne muke, a ne sjediti ovdje i žderati se što nisam postupio drugačije. No kad te izvuku iz kuće, strpaju u ćeliju, onda ti takve ideje baš i ne padaju na pamet, znaš?« Trljao je lice, izgledao umorno. »Sve zato što se netko zajebao misleći da je vidio moj auto.« »Nije bila zabuna. Zvao je Carl Brenner.« Ben me pogledao oštro; u pogledu mu se vidjela sumnja. »Stvarno starim«, rekao je trenutak kasnije, »jebiga, nisam ni pomislio na njega.« Obojica smo se udaljavali od mogućeg sukoba, prešutno prihvaćajući da obojica govorimo pod stresom. »Otišao sam do njega. Nije priznao, ali se mogu zakleti da je on taj.« »Taj ti neće priznati ništa. Ipak, cijenim trud.« »Nisam to učinio samo zbog tebe. Htio sam da policija traga za Jenny, a ne da završi u slijepoj ulici.« »Pošteno.« Pogledao je čašu, spustio je ne otpivši. »Dakle, što ti je još ispričao tvoj prijatelj inspektor?« »Da si bio u vezi sa Sally Palmer. I da si prije petnaest godina napao neku ženu.« Gorko se nasmijao. »Sve ukazuje na mene, nije li tako? Da, Sally i ja bili smo skupa prije nekog vremena. Nismo tajili, ali nismo ni vješali na velika zvona. Sačuvaj bože u ovakvom selu. No, nije bilo ništa ozbiljno. Nije trajalo, nakon toga ostali smo prijatelji. Kraj priče. A ono drugo... recimo da se radi o mladenačkom grijehu.« Pročitao mi je izraz lica. »Prije nego što pomisliš svašta, nisam napao nikoga. Bilo mi je osamnaest i viđao sam se s dosta starijom ženom. Udanom.« »Opet.« »Da, dobro. Loša navika. Ne ponosim se njome. Ali sam tada pomišljao da nitko neće primijetiti ako i ja malo umočim. Bio sam mlad, mislio da imam božji dar. No kad sam htio prekinuti, postalo je neugodno. Prijetila mi je, posvađali smo se. Zatim me je prijavila zbog pokušaja silovanja.« Slegnuo je ramenima. »Kasnije je povukla optužbe. Ali, žig ostaje. U slučaju da se Crowarez
Bosnaunited
pitaš zašto ne znaš ništa o tome, to je zato što ne trubim o svojoj privatnosti, i ne kajem se zbog toga.« »Nisam to ni tražio.« »Onda dobro.« Ispravio se i ostatak viskija prolio u travu. »Dakle, to je to. Moje mračne tajne. Sad mogu početi razmišljati što ću s onim govnom od Brennera.« »Nećeš ništa.« Osmjehnuo mi se lagano, prijeteći - otkrivalo se djelovanje viskija. »Ne bih se baš kladio.« »Ako ga napadneš, samo ćeš još više podići prašinu. Ima važnijih stvari od krvnih osveta.« Krv mu je navrla u lice. »Očekuješ, dakle, da ću to samo zaboraviti?« »Bar zasad. Poslije...« Pomisao na to što bi »poslije« moglo značiti osjetio sam kao udarac u trbuh. »Nakon što uhvate toga koji je oteo Jenny, radi što god te volja.« Malo se primirio. »U pravu si. Nisam razmišljao. Pa dobro, bar imam nešto čemu ću se radovati.« Kao da se zamislio. »Nemoj misliti da iz mene govori samo bijes - ali jesi li možda malo razmislio zašto bi Brenner javio policiji da me vidio kod Jenny?« »Misliš osim što bi te želio vidjeti u zatvoru?« »Mislim da bi tu moglo biti još razloga. Na primjer, da pokrije sebe.« »Pomišljao sam na to. Ali nisi jedini s alibijem. Mackenzie mi je rekao da ga je već provjerio.« Ben je promatrao praznu čašu. »Je li možda rekao o kakvom je alibiju riječ?« Pokušao sam se prisjetiti. »Nije.« »Dakle, kladim se deset naprama jedan da je za njega jamčila obitelj. Hrpa prokletih lopova. To je razlog zašto ga nikad nisam uspio uhvatiti u krivolovu. To, kao i činjenica da je stvarno lukavo smeče.« Dok je govorio, srce mi je počelo udarati sve brže. Brenner je lovac, krivolovac, poznat kao agresivan i asocijalan. Uzimajući u obzir ubojičinu sklonost da zamkama hvata i muči životinje kao i žene, Brenner se činio očitim kandidatom za takav profil. Mackenzie nije idiot, no nakon što se suočio s nedostatkom dokaza i motiva nije imao razloga da Brennera sumnjiči imalo više od ostalih. Sve dok Brennera štiti alibi. Shvatio sam da je Ben rekao nešto, ali nisam imao pojma što. Misli su mi tada jurile punom brzinom. »U koje vrijeme Brenner najčešće odlazi u lov?«, upitao sam.
Crowarez
Bosnaunited
JENNY JE IZGUBILA svaki osjećaj za vrijeme. Grozničava drhtavica koja ju je obuzela nakon što je ostala potpuno sama gotovo je potpuno uminula. Ipak, više se brinula zbog toga što joj se strašno počelo spavati. Nije to bio običan umor. Nije imala pojma koliko je već tamo, ali zacijelo dovoljno dugo da propusti dvije, možda i tri doze inzulina. Šećer u krvi počeo joj je neobuzdano rasti, a šok je samo pogoršavao stanje. Šok i gubitak krvi. U tami nije mogla procijeniti koliko je krvi stvarno izgubila. Gotovo sve porezotine naposljetku su se zgrušale same, osim one posljednje. Najgore. Krvavu krpu, nekoć majicu, omotala je oko desnog stopala. Tkanina je bila ljepljiva na opip. Dobar znak, ponadala se. To znači da više ne krvari toliko obilno. Ali boli, Bože, kako boli. To se dogodilo nakon što je svukla prljavu vjenčanicu. Kad je glazbena kutijica utihnula i treći put, zaustavila se i Jenny. Ljuljala se, opijeno, jedva uspijevajući zadržati se na nogama. Skljokala se na tlo u okrvavljenoj haljini. Borila se da ostane budna, ali joj je crnina malo-pomalo otimala vid. Bila je nejasno svjesna pokreta oko nje, no oni su joj se činili sve udaljenijima. Prolazilo je vrijeme; tada je osjetila da je netko grubo gura. Otvorivši oči, prvo je spazila nož. Podigla je glavu da pogleda muškarca koji ga je držao. Nije više bilo razloga da to izbjegava. Znala je da odavde neće izići živa, bez obzira može li ga prepoznati ili ne. Unatoč tome, želudac joj se stisnuo kad mu se zagledala u lice i vidjela ono što joj je znanje potvrđivalo. Ponovno ju je gurnuo nogom. »Skidaj se.« Oslanjanjući se o zid, nesigurno se pridigla na noge i vjenčanicu svukla preko glave. On je zgrabio haljinu i stao pred nju. Stajala je pognute glave, osjećala kako promatra njezinu golotinju. Srce joj je bolno tuklo. Mogla ga je nanjušiti, osjetiti njegov dah na vlastitoj puti dok joj je prilazio. O, Bože, što će mi učiniti? Nije mogla odvratiti pogled s noža koji je držao uz bok; trudila ga se mislima natjerati da spusti oružje. Samo jednom. Molim te, samo jednu šansu. Nije se dogodilo. Polagano je podigao nož, dopustio joj da vidi oštricu prije nego što je krenuo na nju. Trznula se kad ju je ubo u ruku. »Ne miči se.« Natjerala se da stoji nepomično. Nož je prelazio po njoj, vrškom bockajući njezinu kožu. Svaki put bljesnula bi kaplja krvi, tamnocrveno zrnce koje bi nabreklo i poteklo joj niz kožu. Boljelo je, ali je očekivanje bilo daleko gore od boli. Osjećala je da mu se disanje ubrzava, onjušila uzbuđenje koje je isijavao poput topline. Primaknuo se još bliže. Jenny je protiv volje uzdahnula i trznula se kad joj je čizmom nagazio nožne prste - tada je brana popustila i ustuknula pred panikom. »Gubi se s mene!«, zaurlala je i slijepo potrčala zaboravljajući na uže oko gležnja. Ono ju je grubo zaustavilo, povuklo je za nogu tako da je pala svom težinom. Okrenula se kad je stao nad nju. Od izraza u njegovim očima osjetila je mrzlu jezu. U njima nije bilo ni Crowarez
Bosnaunited
tračka ljudskosti, ni traga zdravlju. »Rekao sam, miruj.« Glas mu je zvučao zastrašujuće spokojno. Posegnuo je rukom i zgrabio joj slobodnu nogu. »Ne smiješ pokušavati pobjeći. To ti ne smijem dopustiti.« »Ne! Ne! Nisam...« Nije slušao. Nožem joj je milovao stopalo. Izraz lica bio mu je napet kad joj je oštricom dodirnuo nožni palac. »Ovaj praščić ode na plac.« Glas mu je bio blag, gotovo pijevan. Prešao je na sljedeći prst. »Ovaj praščić ostade doma. Ovaj praščić speče pečenje.« Treći prst, pa četvrti. »Ovaj praščić osta praznih ruku. A ovaj praščić...« Jenny je samo trenutak prije shvatila što će se dogoditi. Neizdržljiva vrelina prokuljala joj je iz stopala u trenutku kad se nož naglo trgnuo. Vrisnula je, pokušala odmaknuti nogu. On ju je držao, gledao je kako se trza i bori, zatim ju je pustio. Odsječeni prst ležao je na tlu, nalik krvavom oblutku. »A ovaj praščić nije više pokušavao bježati.« Dok je stajao nad njom, s oštricom noža potamnjelom od njezine krvi, pomislila je da će je dotući. Htjela ga je preklinjali, no zadržala ju je neka tvrdoglavost. Bar se time mogla ponositi. Ionako je znala da je sve uzalud. Samo bi uživao u prizoru. Nakon toga ju je ostavio, vratio daske na mjesto i tako je još jednom zatočio u tami. Nije imala pojma koliko je otad vremena prošlo. Sati, minuta, čak i dana. Užasna bol u stopalu pretvorila se u vrelo pulsiranje koje je dopiralo do kosti, a grlo joj je bilo toliko suho da se osjećala kao da joj je netko u nj nagurao razbijeno staklo. Sve se više i više borila da ostane budna. Još jednom je pokušala otpetljati uže vezano oko gležnja, no napor je bio prevelik. U tami nije mogla odrediti muti li joj se vid, ali je znala da postaje hiperglikemična, da joj je razina šećera u krvi opasno visoka. Bez inzulina stanje će se samo pogoršati. Pretpostavljajući, naravno, da poživi toliko. Jenny se pitala zašto je nije silovao. Požuda i mržnja bile su savršeno primjetne, ali je zbog nečega sam napad izostao. Unatoč tome, nije se zavaravala. Razmišljala je o licu koje je nazrela u odsjaju šibice. U njemu za nju nije bilo ni milosti, ni nade. I previše je dobro znala da nije prva koja je završila ovdje. Rezovi, haljina, ples - sve joj se to činilo kao dijelovi nekog nerazumljivog obreda. Bilo kako bilo, znala je da neće preživjeti.
Crowarez
Bosnaunited
KAD SAM STIGAO DO BRENNEROVE KUĆE bilo je već kasno popodne. Dan je bio zagušljiv; jedva primjetna maglica oblaka počela se nakupljati preko dotad savršene nebeske modrine. Zaustavio sam se na početku staze, zagledao se u ruševnu zgradu. Izgledala mi je još trošnije nego što sam je pamtio. Nikakvog znaka života. Promatrao sam još nekoliko trenutaka sve dok nisam shvatio da samo odgađam ono zbog čega sam došao. Ubacio sam terenac u brzinu i polagano počeo poskakivati kvrgavom stazom. Kad sam jednom odlučio što mi je činiti, najteže je bilo obuzdati se. Svaki nagon u mojoj nutrini doslovno je vrištao da moram djelovati odmah, da se odmah odvezem do kuće. No, znao sam da uspjeh ovisi samo i jedino o Brennerovoj odsutnosti iz kuće. Ben je predložio da pričekamo dulje, kad će već biti vjerojatnije da je u Janjcu ili u lovu. »On je krivolovac. Ima posla ili u svitanje ili kasno noću. Zato je onda kad si zvao još bio u postelji. Vjerojatno je do zore postavljao zamke.« Nisam mogao podnijeti pomisao da još čekam. Svaki je sat svojim prolaskom umanjivao vjerojatnost da ćemo Jenny pronaći živu. Naposljetku sam došao do smiješno očitog rješenja problema - nazvao sam Brennerove i, ne predstavljajući se, upitao je li Carl doma. Prvi put javila se majka. Kad me zamolila da pričekam jer ide po njega, jednostavno sam spustio slušalicu. »Što ćeš ako njihov telefon bilježi brojeve i ako te nazove?«, upitao je Ben. »Nije važno. Uvijek mogu reći da želim razgovarati s njim - naime, čisto sumnjam da će pristati.« Brenner se nije javio. Pričekao sam neko vrijeme i onda opet nazvao. Taj put javio se Scott. I rekao da je Carl izišao. I da nema pojma kad će se vratiti. Zahvalio sam mu i prekinuo vezu. »Poželi mi sreću«, rekao sam Benu na odlasku. Želio me pratiti, ali sam ga odbio. Ma koliko bi mi njegovo društvo dobro došlo, time bismo samo zazivali nevolje. On i Brennerovi prilično su eksplozivna mješavina i u onim najboljim trenucima - a Ben je u sebe već ulio bocu viskija. Naime, imao sam namjeru uvjeravati, a ne sukobiti se. Pomislio sam da Mackenzieju javim što namjeravam, ali sam brzo odbacio ideju. Svoje sumnje nisam mogao potkrijepiti ničim, kao ni tijekom našeg prvog razgovora. Mackenzie mi je već jednom jasno dao do znanja da ne cijeni moje miješanje. I da bez dokaza neće poduzeti ništa. Zato sam se sada uputio Brennerovoj kući. Nisam više osjećao toliku sigurnost. Kad sam parkirao, malo me napustila samouvjerenost. Isti onaj pas izjurio je iza ugla i zalajao čuvši zvuk motora. Ovaj put bio je agresivniji i nije se povukao kao prije. Možda zato što sam bio sam. Bio je to krupan mješanac razderana uha. Iz auta sam izvukao kutiju prve pomoći i držao je za slučaj da napadne. Nakostriješio se kad sam krenuo prema njemu. Zastao sam, ali je i dalje režao. »Jed!« Crowarez
Bosnaunited
Pas me još jednom opominjući pogledao prije nego što se otputio prema gospodi Brenner koja se pojavila na vratima. Usko lice odavalo joj je neprijateljstvo. »Što hoćete?« Pripremio sam priču. »Želio bih još jednom pregledati Scottovu nogu.« Pogledala me sumnjičavo. Ili su to tako protumačili moji živci. »Već ste je pogledali.« »Tada nisam imao sve potrebno. Želim provjeriti da nije došlo do infekcije. No, ako ne želite da smetam...« Okrenuo sam se kao da ću poći prema autu. Uzdahnula je. »Ne, radije uđite.« Trudeći se ne pokazati koliko mi je laknulo - i skrivati nervozu - pošao sam za njom u kuću. Scott je sjedio u dnevnoj sobi, izvalio se pred televizorom na ofucanoj soli. Ozlijeđenu nogu ispružio je na jastuke. »Doktor te opet došao vidjeti«, rekla mu je majka kada smo ušli. Uspravio se, iznenađen. I kriv, pomislio sam. Ipak, možda je opet moja mašta radila punom parom. »Carl se još nije vratio«, rekla je. »Sve u redu. Bio sam u blizini pa sam pomislio da bih ti još jednom trebao pregledati stopalo. Donio sam antibakterijske zavoje.« Trudio sam se izgledati opušteno, ali mi je glas u vlastitim ušima zvučao potpuno lažno. »Jeste li vi to zvali Carla?«, upitala je majka; neprijateljstvo je ponovno izronilo. »Da, prekinula se veza. Zvao sam s mobitela.« »Što ste htjeli?« »Želio sam se ispričati.« Laž sam izrekao savršenom lakoćom. Prišao sam Scottu i sjeo na stolac najbliži njemu. »No sad me više zanima tvoje stopalo. Bi li ti smetalo da ga ponovno pregledan?« Pogledao je majku, zatim slegnuo. »Ne.« Počeo sam odmatati zavoj. Majka je stajala u dovratku i gledala nas. »Biste li mi, molim vas, mogli skuhati čaj?« upitao sam, ne skrećući pogled. Na trenutak sam pomislio da će odbti. Zatim je patnički uzdahnula i uputila se u kuhinju. Nakon što je otišla jedini zvukovi bili su blebetanje iz televizora i šuštanje zavoja koji sam odmatao. Usta su mi se osušila. Potajice sam pogledao Scotta. Promatrao me pomalo zabrinuto. »Reci mi kako se to dogodilo«, rekao sam. »Stao sam u zamku.« »Što si ono rekao, gdje točno?« Spustio je pogled. »Ne sjećam se.« Skinuo sam zavoj i oblog. Šavovi se nisu nimalo proljepšali. »Imao si sreće da nisi ostao bez noge. No, još možeš, ako dođe do infekcije.« Preživio je već onaj najopasniji dio, ali sam ga htio malo prodrmati. »Nisam ja kriv«, mračno je odvratio. »Nisam zagazio namjerno.« »Možda i nisi. Ali, ako je došlo do oštećenja živaca, mogao bi šepati do smrti. Trebao si prije otići na pregled.« Pogledao sam ga. »Ili je Carl to želio izbjeći?« Crowarez
Bosnaunited
Skrenuo je pogled. »Zašto bi to želio!« »Svi znaju da se bavi krivolovom. Najmanje od svega želi da ga policija ispituje zato što mu je brat završio u zamci.« »Rekao sam vam, nije bila naša«, promrmljao je. »U redu«, odvratio sam, kao da mi se živo fućka. Teatralno sam mu pregledavao ranu, pomicao stopalo amo-tano. »Ipak, nisi prijavio policiji.« »Rekao sam im kad su došli ovamo i ispitivali me«, odvratio je prkosno. Nisam mu spomenuo da sam upravo ja javio Mackenzieju. »Što je Carl rekao o tome?« »Kako to mislite?« »Kad je policija došla do tebe. Je li ti rekao što da im kažeš?« Naglo je povukao nogu. »Koji se to kurac vas tiče?« Trudio sam se zvučati razumno iako se nisam tako osjećao: »Carl je lagao policiji, nije li tako?« Bijesno me gledao. Znao sam da sam otišao predaleko - ipak, nisam uspio smisliti nijedan pametniji način. »Gubi se! Briši! Odjebi!« Ustao sam. »U redu. Samo malo razmisli zašto štitiš nekoga tko bi ti priuštio gangrenu umjesto da te odvede u bolnicu.« »Serete!« »Serem? Onda zašto te nije doveo odmah? Zašto je došao po mene da te zakrpam kad mu je bilo savršeno jasno koliko si teško ranjen?« »Bili ste pri ruci.« »Znao je da će bolnica izvijestiti policiju. Nije te htio odvesti čak ni kad sam mu rekao da te treba šivati.« Izraz njegovog lica natjerao me da zašutim. Pogledao sam nespretne šavove na nozi - odjednom mi je svanulo. »Uopće te nije odveo, točno? Zato nijednom nisi promijenio zavoj. Niste otišli u bolnicu.« Scottov bijes se istopio. Nije me mogao pogledati. »Rekao je da će biti dobro.« »Tko je šivao? On?« »Bratić Dale.« Tako otkriven, zvučao je postiđeno. »Bio je u vojsci. Zna raditi takve stvari.« Onaj isti bratić kojeg sam jučer vidio na cesti s Brennerom. »Je li se potrudio pregledati te koji put nakon što te sredio?« Scott je nemoćno odmahnuo glavom. Žalio sam ga, ali ne toliko da bi me to zaustavilo. »Pomaže li Carlu još u čemu? Recimo, krivolovu?« Nevoljko je kimnuo. Znao sam da sam na rubu otkrića. Dvojica. Dva lovca, jedan s iskustvom iz vojske. Dva različita noža. »Još nešto?« Crowarez
Bosnaunited
»Ništa«, branio se, ali neuspješno. »Igraju ti se životom. To znaš i sam«, rekao sam mu. »Što je toliko važno da su za to žrtvovali tvoju nogu?« Meškoljio se. Obuzeto me beznađe kad sam shvatio da je na rubu suza. No nisam smio mariti za to. »Nisam ih želio uvaliti u nevolje«, rekao je, gotovo prošaptao. »Već su u nevolji. Oni se nisu toliko zabrinjavali što će biti s tobom.« Bio sam spreman ići još dalje, ali me zadržao instinkt. Čekao sam, dopustio sam Scottu da odluči sam. »Hvataju ptice«, konačno je progovorio. »Rijetke vrste. I druge životinje, vidre i slično ako ih se uspiju dočepati. Carl misli da tržište traži i žive životinje jednako kao i jaja. Prodavao bi kolekcionarima. Znate već.« »Rade zajedno?« »Većinom. Carl postavlja većinu zamki. Čuva ih u močvari, u staroj vjetrenjači.« Um mi je radio tolikom brzinom da mi se činilo da proklizava. Vjetrenjača je bila ruševna, na osami, davno napuštena. Ili ne. Počeo sam mu previjati nogu. »Tamo si zagazio u zamku«, rekao sam, prisjećajući se njihove priče koju su mi servirali te noći u Janjcu. I kako ga je Brenner ušutkao da ne izlane previše. Kimnuo je. »Kad je policija počela tražiti one žene, Carl se uplašio da će tražiti i tamo. Obično me ne vodi sa sobom. Kaže da neka gledam svoja posla i ne guram nos u njegova. Ali Dalea taj tjedan nije bilo, pa sam mu morao pomoći da preseli sve.« »Gdje točno?« »Svugdje. Na razna mjesta. Veći dio smo prebacili ovamo, u šupe. Mama nije bila presretna, ali je to trajalo samo nekoliko dana, dok policija nije pretražila vjetrenjaču. No, tada sam završio u zamci, a on ih je onda morao sve vraćati sam.« Izgledao je posramljeno. »Poludio je. Ali ja to stvarno nisam namjerno.« »Zamka je bila njegova?« Odmahnuo je glavom. »Kasnije je rekao da ju je sigurno postavio onaj luđak koji ubija žene.« Nisam ga gledao u lice, hinio sam da se bavim stopalom. »Tamo još drži stvari?« »Da. Nema ih kamo premjestiti. Dale ne želi riskirati da ih preseljavaju dok policija češlja sve.« »Carl još ide tamo?« »Svaki dan. Mora ih držati žive sve dok ih ne proda.« Slegnuo je ramenima. »Doduše, ne znam koliko će se još mučiti. Nisu se uspjeli riješiti gotovo nijedne.« Morao sam se dobrano napregnuti da izgledam normalno. Govorio sam što sam mirnije mogao. »I, dakle, jesi li Carla pokrio kod policije?« Iznenadio se. »Što?« Ruke su mi drhtale dok sam mu dovršavao zavoj na nozi. »Kad su se raspitivali o nestalim ženama. Nije im mogao reći da mu je alibi to što je bio u krivolovu, je li tako?« Scott se nasmiješio. »Ne. Samo smo rekli da je sve vrijeme bio ovdje.« Osmijeh Crowarez
Bosnaunited
mu je zamro. »Nećete mu reći da sam vam rekao?« »Ne«, odvratio sam. »Neću mu reći.« Rekao sam mu već i previše. Sjetio sam se što sam ranije rekao Brenneru. Drži ih na životu tri dam prije nego ih ubije. Sad je znao da je policiji poznat njegov raspored. Zahvaljujući meni, Jenny možda neće imati ni tu malu šansu da preživi. Isuse, što sam učinio? Ustao sam i petljavo pakirao stvari upravo u trenutku kad je Scottova majka ušla u sobu, noseći čaj. »Žao mi je, moram ići.« Stisnula je usne. »Rekli ste da želite čaj.« »Ispričavam se.« I već sam izjurio iz sobe. Scott me upitno promatrao, kao da već žali što je rekao išta. Odjednom sam očajnički želio otići, napola očekujući da će se Brenner stvoriti i pokušati me zaustaviti. Ubacio sam prvu pomoć u terenca i brzo okrenuo ključ, svjestan da me gospoda Brenner promatra s praga i dok sam se odvozio putem. Čim sam izmakao iz vida, posegnuo sam za mobitelom. Kad sam pokušao nazvati Mackenzieja, signal je dolazio i nestajao i naposljetku potpuno zamro. »Daj, daj, daj!« Izjurio sam na cestu i skrenuo prema staroj vjetrenjači, moleći boga da se pojavi signal. Čim sam ga dobio, nazvao sam Mackenzieja. Javila se sekretarica. Jebi ga, jebi ga! »Carlu Brenneru je obitelj dala lažni alibi«, rekao sam bez uvoda. »Bio je...« Mackenzie se naglo javio. »Recite mi, molim vas, da niste bili kod njega.« »Ne kod Brennera, kod brata, ali...« »Rekao sam vam da se ne miješate.« »Slušajte me!« povikao sam. »Brenner zamkama lovi ptice i sisavce i prodaje ih s bratićem; Dale Brenner, bivši vojnik. Drže ih u srušenoj vjetrenjači, oko milju južno od sela. Tamo je Scott Brenner ugazio u zamku.« »Čekajte.« Kad sam mu uspio privuci pozornost, pretvorio se u uho. U pozadini sam čuo prigušene glasove. »Znam na koje mjesto mislite. To smo provjerili, nije bilo ničega.« »Premjestili su ih sve dok ste tamo tražili l.yn Metcalf; poslije su ih vratili na mjesto. Tada se Brennerov brat ozlijedio. Brenner je toliko žarko želio izbjeći policiju da ga nije odveo ni u bolnicu.« »Znamo već da je krivolovac«, tvrdoglavo je nastavljao Mackenzie. »Ali niste znali da je obitelj lagala da ga zaštiti. Ili to da se u okolini mota bivši vojnik koji hvata životinje i drži ih u napuštenoj zgradi - u najmanju ruku, jedan od njih nema alibi. Moram vam baš sve nacrtati?« Prostota koju je promrmljao otkrila mi je da baš i ne moram. »Gdje ste sad?« »Maločas sam otišao od Brennera.« Prešutio sam mu da sam na putu prema vjetrenjači. Crowarez
Bosnaunited
»Gdje je on?« »Nemam pojma.« »Dobro, slušajte me, ja sam u pokretnom centru. Dođite ovamo što prije možete.« To je značilo krenuti u suprotnom pravcu. »Zašto? Rekao sam vam sve što trebate znati.« »Volio bih to čuti detaljnije. Ne želim da itko bezglavo juri uokolo, je li vam jasno?« Nisam odgovorio. Vozio sam pritišćući mobitel na uho, cesta je šištala pod gumama, svake sekunde bio sam sve bliže mjestu gdje, bio sam uvjeren, otmičar skriva Jenny. »Je li jasno, doktore Hunter?« U njegovom glasu čuo se čelični prizvuk. Digao sam nogu s gasa. Bila je to jedna od najtežih odluka koju sam morao donijeti. »Jasno«, promuklo sam odvratio. Zatim sam se okrenuo i vratio.
Nebo je dobilo nezdrav odsjaj. Tanka krasta oblaka nakupila se pred suncem, dajući svjetlu bolesnožutu nijansu. Prvi put nakon više tjedana povjetarac je donosio još nešto osim pregrijanog zraka. Negdje, ne pretjerano daleko, mirisalo je na kišu, no u ovom je trenutku povećana vlaga samo još pogoršavala vrućinu. Unatoč spuštenim prozorima, kad sam stigao do prikolice koja je služila kao pokretno zapovjedništvo, bio sam potpuno mokar. Tamo je bilo užurbanije nego inače. Mackenzie je stajao za stolom sa skupinom policajaca u civilu i odorama; kad sam ušao, proučavali su kartu. Oni u odorama nosili su i pancirke. Kad me spazio, zašutio je. Dok mi je prilazio, izraz lica nije mu odavao pretjerano oduševljenje. »Neću se praviti da sam sretan zbog toga što ste izveli«, rekao je, agresivno izbacivši čeljust. »Cijenim što ste nam ranije pomogli, ali ovo je policijska istraga. U njoj nema mjesta civilima koji zuje kao muhe bez glave.« »Pokušavao sam vam reći za Brennera, ali niste slušali. Što mi je preostalo?« Bilo mi je jasno da je spreman za svađu, ali se obuzdao. »Glavni inspektor želi razgovarati s vama.« Poveo me do skupine policajaca za stolom i predstavio me. Visok, koščat muškarac ozbiljnog, zapovjedničkog izgleda ispružio je ruku. »Ja sam viši inspektor Ryan. Doktore Hunter, koliko shvaćam imate neke nove podatke.« Prepričao sam mu ono što mi je rekao Scott Brenner, trudeći se držati golih činjenica. Kad sam završio, Ryan se okrenuo Mackenzieju. »Pretpostavljam da vam je poznat taj Carl Brenner?« »Već smo razgovarali s njim. Uklapa se u profil, ali je pružio čvrst alibi za razdoblja otmice Lyn Mectalf kao i Jenny Hammond. Obitelj ga je podržala.« »Još nešto«, umiješao sam se. Srce mi je bolno udaralo, ali su morali saznati: »Jučer sam Brenneru rekao da znate da otmičar žrtve drži na životu.« Crowarez
Bosnaunited
»Isuse«, promucao je Mackenzie. »Želio sam ga uvjeriti da je na kocki više od njegove osvete Benu Andersu.« Taj pokušaj opravdanja zvučao je jadno čak i meni. Policajci su me promatrali s gađenjem i odbojnošću. Ryan je ukočeno kimnuo. »Doktore Hunter, hvala vam što ste došli«, hladno je rekao. »Sad nas morate ispričati. Imamo mnogo posla.« I okrenuo se. Mackenzie me ispratio. Obuzdavao se sve dok nismo izašli. »Koji vam je vrag bio da takvo nešto kažete Brenneru?« »Zato što sam znao da ispitujete pogrešnoga! I, vjerujte mi, ne možete mi reći ništa zbog čega bih požalio više nego što već žalim.« Shvativši da sam u pravu, malo se smirio. »Možda to neće promijeniti ništa«, rekao je. »Sve dok brat šuti, on ne zna da je osumnjičeni.« To mi nije popravilo raspoloženje. »Hoćete li pretražiti vjetrenjaču?« »Čim uzmognemo. Ne možemo bezglavo pojuriti u situaciju s mogućim taocem.« »Tamo su samo Brenner i bratić!« »Obojica vjerojatno naoružani, jedan je prošao vojnu obuku. Raciju se ne pokreće bez prethodnog planiranja.« Uzdahnuo je. »Čujte, znam da vam je teško, ali stvarno znamo što radimo. Vjerujte mi.« »Želim s vama.« Lice mu je otvrdnulo. »Nema šanse.« »Ostat ću pokraj vozila. Neću se miješati.« »Zaboravite.« »Za Boga Isusa, ona je dijabetičarka!« Podigavši glas, privukao sam poglede. Stišao sam se. »Ja sam liječnik. Trebat će joj odmah dati inzulin. Može biti ranjena, možda je u komi.« »Imat ćemo spremnu hitnu i bolničare.« Pokušao sam još jednom. »Moram biti tamo. Molim vas!« Tada se već uputio prema prikolici. Okrenuo se prema meni, kao da mu je nešto palo na pamet. »Doktore Hunter, nemojte ni pomišljati da se tamo uputite sami. Zbog vaše djevojke moramo raditi bez ikakvih smetnji.« I nije morao izreći ono što smo mislili obojica: Već ste ionako načinili dovoljno štete. »Dobro.« »Dajete li mi riječ?« Duboko sam udahnuo: »Da«. Lice mu se bar malo smekšalo. »Trudite se ostati mirni. Nazvat ću vas čim bude novosti.« Ušao je, ostavljajući me da stojim tamo.
Crowarez
Bosnaunited
ONOG LJETA KAD JE JENNY bilo deset godina roditelji su je poveli u Cornwall. Kampirali su nedaleko Penzancea; posljednjeg dana otac ih je uz obalu odvezao do malene uvale, je li to mjesto imalo ime, nije znala; pijesak je bio sitan, iza njih uzdizale su se litice prepune ptica koje su tamo svijale gnijezda. Dan je bio vruć, more predivno svježe. Na praznicima čitala je Lewisove Narnijske kronike i osjećala se strašno odraslo. Tamo su proveli cijeli dan. U uvali se skupilo još nekoliko obitelji, no odlazile su jedna po jedna sve dok tamo nisu ostali samo Jenny i roditelji. Sunce je polagano zalazilo u more, bacalo sve dulje sjene. Ne želeći da taj dan ikada završi. Jenny je čekala da se bar jedan roditelj protegne i objavi da je vrijeme polasku. To se nije dogodilo. Poslijepodne se protegnulo u večer, a roditelji su, bar naizgled, jednako kao i Jenny oklijevali dokončati praznike. Kad je zahladnjelo navukli su pulovere, smijući se majčinoj naježenoj koži kad je izjavila da se još jednom ide okupati. Uvala je gledala prema zapadu i pružala im panoramski pogled na sunčev zalaz. Prelijepo; bila je to golema purpurnozlatna mrlja koju su sve troje šutke promatrali dok je nestajala u noć. Tek kad su i posljednji sunčevi traci nestali za obzorom, otac se pokrenuo. »Vrijeme da idemo«, rekao je. Kroz sve gušći sumrak vraćali su se plažom, ostavljajući samo sjećanje na najsavršeniji dan njezinog djetinjstva. Sad ga se prisjetila, prizivala oćut sunca na koži, pijeska koji joj curi kroz prste. Mogla je namirisali kokos iz majčinog ulja za sunčanje, osjetiti slankasti okus mora na usnama. Uvala je još postojala; Jenny je vjerovala da negdje u svemiru i dalje postoji njezina mlada verzija, zauvijek u naručju tog beskrajnog dana. Ležeći na podu ćelije, bol odsječenog prsta pridružila se svim ostalim ranama stvarajući kotrljavi val boli koji kao da ju je nosio na svojoj kresti. Sad joj se i to činilo dalekim, osjećala se više kao promatrač, ne kao da prolazi sve sama. Svijest joj se vraćala i opet nestajala - bilo joj je sve teže razlikovati delirij od okrutne stvarnosti. Na jednoj je razini znala da je to loš znak, da počinje padati u komu. Ipak, možda je i to bolje od onoga što planira njezin tamničar. Treba gledati vedriju stranu. Bilo kako bilo, Jenny je znala da će umrijeti na tom mjestu. Bilo bi bolje da se to desi prije nego što se on vrati. Tada je pomislila na roditelje i na ono što će biti kad čuju vijest. Malo se rastužila zbog njih, ali nekako neodređeno. Pomisao na Davida izazvala je dublju tugu. No, nije mogla ništa. Čak je i strah postao nekako mutan i razvodnjen, osjećala se kao da ga promatra kroz vodu. I dalje je u njoj najsnažnije gorio gnjev. Gnjev prema čovjeku spremnom da joj uništi život jednako nehajno kao da rasipa prah. U jednom trenutku lucidnosti pokušala je odvezati čvor na gležnju, ali se pokušaj pokazao jalovim. U prstima nije imala snage; tijelo joj se ubrzo počelo tresti i onemogućilo je do kraja. Zavalila se, izmoždena i brzo iznova potonula u delirij. Jednom je sanjala da drži nož kojim ju je rezao njezin tamničar. Golem, sjajan, nalik sablji; s lakoćom je prerezala uže i osjetila kako se uzdiže bez težine, lebdi u slobodu i sunce. Crowarez
Bosnaunited
San se prekinuo i našla se na podrumskome podu, prljavom, zakrvavljenom. Isprva joj se i zvuk struganja učinio kao još jedan san. Čak se i svjetlo koje ju je obasjalo savršeno utopilo u slike modroga neba, stabala i trave. Tek kad ju je nešto udarilo po licu i oštro poput leda otvorilo joj posjekotinu na obrazu postala je ponovno svjesna gdje se nalazi. Osjetila je da joj netko odiže ramena s tla, da je grubo trese. »Davide...« izrekla je, trudeći se razaznati nejasnu pojavu koja se nadvila nad njom. Ili je samo pokušala izgovoriti ime budući da je iz grla ispustila samo tiho, suho ležanje. Glava joj je odletjela u stranu kad ju je ruka grubo pljusnula. »Budi se! Budi se!« Lice koje je lebdjelo pred njom naglo se izoštrilo. O, to nije David. Crte lica zgrčili su gnjev i razočaranje. Bila je na rubu suza. Dakle, ipak neće stići umrijeti na vrijeme. To joj se činilo nepoštenim. No već je ponovno počela tonuti. Jedva je primijetila kad ju je ispustio, čak je i bol kad je glavom udarila o tvrdo tlo osjetila samo kao manju nelagodu. Odjednom ju je ledeno hladan šok naglo vratio k sebi. U jednom trenu kao da joj je stalo srce. Borila se za dah, dijafragma joj se skamenila. Teškom mukom udahnula je jednom, pa joj jednom, treptala tjerajući vodu i ugledala ga nad sobom. U ruci je držao praznu kantu iz koje je još kapalo. »Ne još! Nećeš mi još umrijeti!« Ispustio je kantu i grubo je uhvatio za nogu. S nekoliko brzih kretnji odvezao je čvor koji ju je sputavao. Jenny se još borila za zrak kad ju je podigao na noge. Napola vukući, napola noseći, prebacio ju je u drugi kut podruma; pokraj pregradnog zida od cigle. Bacio ju je iza, na tvrd, krut pod. Jenny je podigla glavu i kroz maglicu spazila zahrdalu slavinu koja je stršila iz zida. Zatim je spazila još nešto, što je probilo čak i manjkom inzulina stvorenu koprenu. Ležala je pokraj kružnog, željeznog odvoda; u tom trenutku nagonski je shvatila što će se izliti u otvor. Donio ju je do stratišta. Ponovno se pojavio, s vrećom u ruci. Odvezao ju je, iskrenuo; iz vreće je, pored njezine glave, prosuo hrpu perja. Jenny je ugledala prestravljene žute oči sove. Nasmiješio joj se. »Mudra ptica. Za učiteljicu.« Ne ispuštajući nož, ispružio je ruku i pticu zgrabio za noge. Jenny je primijetila da su sputane, no kad ju je podignuo, ptica se silovito pokrenula. Na trenutak se činilo da mu je ptica pričvršćena za ruku. Nož je bučno udario o pod dok su krila bjesomučno lepetala, a zatim ju je svom snagom udario o zid. Pala je na tlo u mekoj eksploziji pera. Nijemo se zagledao u posjekotinu na dlanu; krv se slijevala iz otvora što ga je kljun ostavio u mesu. Jako dobro, zapištao je glas u njoj, i tada je prostoriju počela obavijati magla. Zatim su im se, dok je sisao ranu, oči susrele. Ne još. Još samo malo. A onda me baš briga što radiš, pomislila je, videći u njegovim očima sve prisutniju namjeru. No već joj je prilazio. »Sovi držiš stranu? Jadna sova. Jadna sovica.« Stajao je nad njom, nekako zamišljeno. Onda je naglo nakrivio glavu i osluhnuo. Kroz sivu izmaglicu koja joj je mračila vid, primijetila je iznenađenje na njegovom licu. Trenutak kasnije, prigušenu kao kroz vunu, i Jenny je čula. Težak udarac dopro je iznad njihovih glava. Netko je gore. Crowarez
Bosnaunited
PRIJE STOLJEĆE I POL, stara vjetrenjača bila je manhamski ponos i dika. Zapravo, prije vjetrom pogonjena pumpa nego mlin, bila je jedna od stotina korištenih za isušivanje močvara diljem Broadsa. Danas je to samo ruševna ljuštura bez i najmanjeg traga svog nekadašnjeg sjaja. Od njezine dostojanstvene pojave ostali su samo tragovi zidova, dok je okoliš ponovno prisvojila priroda. Tijekom godina, isušeno tlo neprekidno je osvajala šuma, sve do danas, kad je ruševna kula bila potpuno skrivena. Ali ne i nekorištena. Priču sam uspio sklopiti poslije, iz onoga što mi je ispričao Mackenzie. Plan je bio istovremeno izvesti raciji na vjetrenjaču, Brennerovu kuću i kućicu gdje je živio Dale Brenner. Namjeravali su ih uhvatiti obojicu i pritom obitelji ne pružiti priliku da ih upozori. Iako su pripreme trajale dulje, takav pristup dat će im veću mogućnost da Jenny pronađu živu. Naravno, ako sve protekne po planu Mogao sam im reći da nikad ništa ne ide po planu. Mackenzie je pratio taktičke timove koji su spremali napad na vjetrenjaču. Popodne se pretapalo u večer dok su se automobili i kombiji s policajcima u pancirkama približavali cilju. Među njima bila je i naoružana postrojba, te bolničari s vozilom hitne pomoći spremni da u bolnicu prevezu Jenny i sve ostale. Budući da je jedini prilaz vjetrenjači bio uski i zarasli put, odlučili su parkirati na rubu šume i cilju prići pješice. Kad su se približili, ostali su među stablima i poslali ekipe da pokriju vrata i prozore straga. Dok je čekao da se smjeste, Mackenzie je proučavao ruševnu zgradu. Djelovala je napušteno, a cigle u sumraku kao da su u sebe upijale tamu koja se spuštala. Zatim mu je zapištao radio - javili su mu da su svi na položajima. Mackenzie je pogledao časnika koji je vodio ekipe. Kimnuo mu je. »Pokret.«
U to vrijeme nisam znao što se zbiva. Bio sam svjestan agonije izazvane čekanjem. Znao sam da je Mackenzie u pravu. Vidio sam i previše uprskanih policijskih operacija i znao da ih se mora dobro planirati. Što mi nimalo nije olakšavalo stanje. Bilo je očito da nisam dobrodošao u policijsku prikolicu, čak i da sam želio ostati. No, nisam mogao samo nemoćno čekati i truditi se na mračnim licima pročitati što se zapravo zbiva. Vratio sam se u Land Rover i nazvao Bena. Čekao je da čuje novosti. Dok sam ga nazivao, ruke su mi se tresle. »Čuj, zašto ne dođeš ovamo i pričekaš sa mnom?«, upitao je. »Pomozi mi dotući viski. Nije ti pametno biti sam.« Dirnula me njegova briga, ali sam odbio. Alkohol je ono posljednje što mi sad treba. Isto tako i društvo. Prekinuo sam i zurio kroz vjetrobran. Nebo nad Manhamom poprimilo je boju paljenog bakra dok su se po njemu kotrljali još tamniji oblaci. Zrak je mirisao na kišu. Savršeno odabravši trenutak, val vrućine odlučio je skončati. Kao i još šošta. Crowarez
Bosnaunited
U tom trenutku shvatio sam što mi je činiti. Možda i neću s njima smjeti do vjetrenjače, ali me ne mogu spriječiti da čekam u blizini. Za to mi nije trebalo Mackenziejevo dopuštenje. Mogu ponijeti inzulin i biti spreman kad pronađu Jenny. Plan nije bio neki, no i to je bolje nego sjediti i čekati. Bio sam izgubio Karu i Alice. Nisam mogao ne činiti ništa dok se odlučuje o Jennynoj sudbini. U liječničkoj torbi nisam nosio inzulin, no imali smo zalihu u hladnjaku ordinacije. Otrčao sam do auta i odvezao se do Bank Housea; stigavši tamo, ostavio sam motor upaljen i potrčao unutra. Večernja smjena je završila, ali je Janice još bila tamo. Kad sam tako uletio, iznenađeno me pogledala. »Doktore Hunter, nisam očekivala... ovaj, jeste li doznali nešto?« Samo sam odmahnuo glavom, bio sam u prevelikoj žurbi da bih odgovorio. Ujurio sam u Henryjev kabinet i silovito otvorio hladnjak. Nisam se osvrnuo kad se Henry dovezao unutra. »Davide, zaboga miloga, što to činiš?« »Tražim inzulin.« Prekapao sam po bočicama i kutijama. »Daj, daj već jednom. Kvragu, gdje je?« »Smiri se i reci što se zbiva.« »Carl Brenner i njegov bratić. Drže Jenny u staroj vjetrenjači. Policija će napasti.« »Carl Brenner?« Trebalo mu je nekoliko trenutaka da upije novosti. »Za što će ti inzulin?« »Idem tamo.« Inzulin mi je stajao pred nosom. Zgrabio sam ga i otključao čelični ormarić s injekcijama. »Pa valjda s njima ide i hitna.« Nisam odgovorio, samo sam tvrdoglavo po policama nastavio tražiti jednokratne šprice. »Davide, molim te, razmisli. Imaju dobro opremljene ekipe za intervenciju; imaju inzulin, sve što treba. Kakve koristi od toga da odjuriš tamo?« To pitanje kao da je ispuhalo moje ludilo. Sva manična energija koja me pokretala kao da je istekla iz mene. Tupo sam se zabuljio u inzulin i šprice u rukama. »Ne znam«, promuklo sam odvratio. Henry je uzdahnuo. »Davide, vrati to natrag«, rekao je blago. Opirao sam se još trenutak, zatim sam se pokorio. Primio me za ruku. »Dođi, sjedni. Izgledaš strašno.« Pustio sam da me odvede do fotelje, ali nisam sjeo. »Ne mogu sjediti. Moram učiniti nešto.« Promatrao me zabrinuto. »Znam da ti je teško. Ali, ponekad jednostavno ne možeš ništa, bez obzira koliko to želio.« Grlo mi se stezalo. Osjećao sam da mi naviru suze. »Hoću biti tamo. Kad je pronađu.« Henry je šutio nekoliko trenutaka. »Davide...«, neodlučno je progovorio. »Znam da ne želiš čuti, ali... ne misliš li da bi se trebao pripremiti?« Osjetio sam kao da me nešto udarilo u trbuh. Ostao sam bez daha. »Znam koliko ti je draga, ali...« »Nemoj to izgovoriti.« Crowarez
Bosnaunited
Umorno je kimnuo. »Dobro. Daj, popij nešto.« »Neću piti ništa!« Obuzdao sam se. »Ne mogu samo sjediti i čekati. Ne mogu.« Henry je izgledao bespomoćno. »Da bar znam što bih ti rekao. Žao mi je.« »Daj mi neki posao. Bilo što.« »Nema posla. U knjizi je samo jedna vizita i...« »Tko?« »Irene Williams, ali nije hitno. Bolje ostani ovdje...« Već sam se uputio prema vratima. Izišao sam, a da nisam uzeo karton; jedva sam bio svjestan Janice koja me zabrinuto promatrala. Morao sam ostati u pokretu, skrenuti misli s činjenice da Jennyn život ne ovisi o meni. Trudio sam se sve to istjerati iz misli dok sam se vozio do kućice na rubu sela gdje je živjela Irene Williams. Prićljiva sedamdesetogodišnjakinja, stoički i dobro raspoložena čekala je operaciju kojom će joj zamijeniti kuk zahvaćen artritisom. Obično sam uživao posjećivati je, no te večeri nisam bio raspoložen za neobavezno čavrljanje. »Tihi ste. Maca popapala jezik?«, upitala me dok sam pisao recept. »Samo sam umoran.« Tada sam primijetio da sam joj umjesto analgetika ispisao recept za inzulin. Zgužvao sam ga i napisao novi. Zakikotala se. »Nemojte misliti da ne znam što vam je.« Gledao sam je. Nasmiješila se; lažni zubi su na njezinom izboranom licu izgledali mladenački. »Trebate si naći dobru curu. To će vas oraspoložiti.« Jedva sam se obuzdao da ne izjurim. Vrativši se u sigurnost Land Rovera, spustio sam glavu na upravljač. Pogledao sam na sat. Kazaljke su se pomicale gotovo podrugljivo sporo. Prerano za ikakve vijesti. Imao sam dovoljno iskustva s policijom i znao da vjerojatno još razgovaraju, izdaju naredbe ekipama i dovršavaju planove. Unatoč tome, provjerio sam mobitel. Signal je slabašno titrao, preslab da do mene dopru pozivi ili poruke. Ništa. Kroz vjetrobran zagledao sam se u selo. U tom trenu iznenadila me spoznaja koliko mrzim Manham. Mrzio sam zgrade od kremena, mrzio ravni, močvarni krajobraz. Mrzio sam sveprisutne sumnjičavost i odbojnost, svjetonazor tamošnjih ljudi. Mrzio sam i tog izopačenog ubojicu kojem je tamo uspjelo živjeti neprimjećen, sve dok mu bolest nije bila spremna izbiti na svjetlo dana. Najviše od svega mrzio sam činjenicu da mi je selo dalo Jenny i onda mi je oduzelo. Vidiš? Tako ste i vi mogli živjeti. Gotovo grozničava emocija nestala je brzo kako je i nastala, ostavljajući za sobom mučninu i groznicu. Kad sam upalio motor, tamni oblaci mračili su nebo nalikujući modrici koja se širi. Preostalo mi je samo vratiti se, sjediti i čekati poziv koji me strašio. Od same pomisli gubio sam dah. Tada sam se sjetio da ima još posla. Onog jutra kad sam prišao Scarsdaleu na groblju, Tom Mason mi je rekao da mu djed ima probleme s leđima. Starcu se boljka neprekidno vraćala - bila je to cijena života koji je proveo grbeći se nad tuđim lijehama. Ako ga posjetim, potrošit ću još nekoliko minuta, još malo odvratiti misli, dok ne dođe vrijeme da me nazove Mackenzie. Osjećao sam olakšanje pomiješano s beznađem; okrenuo auto i povezao se prema Masonovoj kući. Crowarez
Bosnaunited
Stari George i unuk živjeli su na rubu šume, pokraj jezera, u nekadašnjoj lovačkoj kući koja je pripadala Manham Hallu. Naraštaji obitelji radili su kao vrtlari, te je George kao mladić i sam radio u dvorcu sve dok ga nisu srušili poslije rata. Tamo je sad stajala sama lovačka kuća - nekoliko jutara urednih i kultiviranih površina usred podivljale šume. Metalni odsjaj jezera nazirao se kroz drveće kad sam parkirao u dvorištu i otišao pokucati na vrata. Veliko, mutno staklo lagano se zatreslo od udarca. Nitko se nije javio, te sam pokucao ponovno. Dok sam čekao, zrak je treperio od grmljavine. Pogledao sam nebo i iznenadio se videći koliko je brzo nestalo svjetla. Olujni oblaci kotrljali su se ponad mene i preuranjeno okončali dan. Ubrzo će biti potpuno mračno. Sa zakašnjenjem sam shvatio još nešto. U kući nije bilo svjetla koje bi gorjelo da je itko unutra. Tamo su živjeli samo njih dvojica; Tomovi roditelji umrli su još dok je bio dječak. George se možda dovoljno oporavio da se vrati poslu. Okrenuo sam se i pošao prema terencu, prešao nekoliko koraka i stao. Nešto me grizlo; osjećao sam da sam nešto previdio. U zraku se osjećala sablasna tišina prije oluje. Gonjen neugodnim osjećajem neizbježnosti osvrnuo sam se po dvorištu - nešto se spremalo. Ipak, nisam primjećivao ništa. Trgnuo sam se kad me nešto udarilo po goloj ruci. Na koži se rasprsnula velika kap. Trenutak kasnije, nebo je osvijetlila munja. Nekoliko časaka nebo je zasljepljujuće pobijelilo. U napetoj tišini koja je uslijedila postao sam svjestan zvuka koji sam više ćutio nego čuo. U sljedećem trenutku pregazio ga je zaglušujući udar groma, ali sam bio siguran da mi se nije pričinilo. Duboko, jedva čujno zujanje meni i predobro poznato. Muhe.
Dok mi je svitalo, nekoliko milja dalje Mackenzie je stajao mračna lica, okružen kavezima punima prestravljenih ptica i divljači dok mu je narednik potvrdio ono što je već znao. »Pregledali smo sve«, rekao je narednik. »Ni žive duše.«
Crowarez
Bosnaunited
BILO JE TEŠKO ODREDITI odakle dopire zujanje muha. Znao sam samo da dolazi iz kuće. Zamračeni prozori slijepo su gledali u mene, nimalo mi ne pomažući. Prišao sam najbližem i zavirio. Uspio sam razaznati kuhinju, ali ništa više od toga. Prebacio sam se na sljedeći. Dnevna soba, ugašen televizor sučelice dva izlizana naslonjača. Ponovno sam se našao pred vratima, podigao ruku da ponovno pokucam; spustio sam je. Da se netko htio javiti, to bi već učinio. Zastao sam na pragu, ne znajući što bih. Samo sam točno znao što sam čuo. I znao da to ne mogu zanemariti. Uhvatio sam kvaku. Ako je zaključano, onda je netko odluku donio umjesto mene. Okrenuo sam. Vrata su se otvorila. Oklijevao sam; znao da ne bih smio ni pomisliti da učinim nešto slično. Zatim je do mene iz kuće dopro vonj. Truo, pomalo slatkast - vonj koji sam i predobro poznavao. Otvorio sam vrata širom; preda mnom zjapio je mračni hodnik. Nisam pogriješio. Suhih usta, izvukao sam mobitel da nazovem policiju. To više nije bio lov na sjene. Nešto je - netko - ovdje mrtvo. Tek kad sam nazvao, shvatio sam da nema signala. Masonovi su živjeli u mrtvoj zoni. Opsovao sam, pitajući se koliko sam izvan dohvata - ako me Mackenzie pokušava nazvati. To mi je dalo još jedan razlog za ulazak. Čak i ako nisam trebao normalni telefon, nisam imao izbora. Ma koliko ne želio ući, više nisam mogao okrenuti leđa i otići. Vonj je odmah postao jači. Stajao sam u hodniku i trudio se razgledati kuću. Na prvi pogled djelovala je uredno, no sve je prekrivao debeli sloj prašine. »Ima li koga?«, zazvao sam. Tišina. Zdesna su se nalazila vrata. Otvorio sam ih, našao se u kuhinji koju sam vidio kroz prozor. U sudoperu prljavo suđe, skručena i pljesniva hrana na tanjurima. Ušavši, probudio sam nekoliko debelih muha - ne dovoljno da bi proizvele zvuk koji sam čuo. Dnevna soba bila je jednako zapuštena. Naslonjači koje sam vidio stajali su nasuprot isključenom televizoru. Nisam primijetio telefon. Izišao sam i prišao stubama. Staza koja ih je prekrivala bila je stara i isfucana; vrh stubišta nestajao je u tami. Zastao sam u podnožju, rukom se prihvatio za ogradu. Nisam želio poći na kat. No, već sam bio toliko ogrezao da se nisam više mogao povući. U podnožju se nalazio prekidač za svjetlo. Okrenuo sam ga i trgnuo se kad je žarulja prsnula i pregorjela. Polagano sam se uspinjao. Svakim korakom vonj je bivao sve jači. Pridružio mu se drugi miris, nekako podao, smolast, koji mi je zarovao po podsvijesti. Nisam imao vremena razmišljati o njemu. Stubište je završavalo hodnikom. U polutami uspio sam razaznati praznu, malenu kupaonicu i još dvoja vrata. Prišao sam prvima i otvorio ih. U sobi je na neobojenom podu stajao nepospremljen krevet. Izišao sam i prišao drugim vratima. Tamo je jače vonjalo po toj smoli. Uhvatio sam kvaku. Kad sam je okrenuo, vrata su se zaglavila; na trenutak sam pomislio da su zaključana. Zatim je otpor naglo popustio i otvorio sam ih širom. Lice mi je zapahnuo crni oblak muha. Tjerao sam ih, zamalo povrativši od toplog Crowarez
Bosnaunited
vonja koji je dopirao iz sobe. Mislio sam da sam se na nj već navikao, no ovo je bilo prestrašno. Muhe su se smirivale, vraćale se na krevet u tami. Dlanom sam prekrio usta i prišao postelji, hvatajući zrak kratkim udasima. Prvo sam osjetio olakšanje. Tijelo se već bilo gotovo raspalo, i iako je na prvi pogled bilo nemoguće odrediti je li muškarac ili žena, tko god da je bio mrtav je dulje vrijeme. Svakako više od dva dana. Bogu hvala, pomislio sam nemoćno. Muhe koje su pokrivale tijelo razdražljivo su zujale dok sam oprezno prilazio. Bilo je premračno da budu aktivne. Da sam do kuće stigao samo malo poslije, da ih u tom trenutku munja nije uznemirila, možda nikad ne bih čuo njihovo izdajničko zujanje. Primijetio sam da je prozor odškrinut. Ne dovoljno da bi u sobu prodro svježi zrak, ali dovoljno da muhe, privučene parfemom raspadanja, navale i polože jaja. Tijelo je ležalo na jastucima, ruke su mlitavo visjele preko pokrivača. Pokraj kreveta stajao je stari drveni kabinet, na njemu prazna čaša i budilica koja nije radila. Pored njih, muški ručni sat i bočica s tabletama. Bilo je premračno da bih pročitao etiketu, no tada je sobu osvijetlila nova munja. Poput nečujne bljeskalice otkrila je detalje - izblijedjele tapete s cvjetnim uzorkom, uokvirena slika iznad kreveta, a u tom trenutku bljeska razaznao sam natpis na etiketi. Coproxamol - analgetik - za Georgea Masona. Stari vrtlar možda i jest patio od križobolje, ali to nije bio razlog zašto u posljednje vrijeme nije zalazio u selo. Sjetio sam se što mi je rekao Tom Mason kad sam ga zapitao gdje mu je djed. Još u krevetu. Pitao sam se kad je točno umro stari George. I što to govori o Manhamu, budući da nitko nije zamijetio njegovu odsutnost. Dok sam se okretao da pođem, pazio sam da ne dodirnem ništa. Prizor je doduše više nalikovao tragediji u domaćinstvu nego poprištu zločina, no nisam želio poremetiti ništa više nego što već jesam. Netko drugi odredit će od čega je umro i pokušati proniknuti u unukove razloge zašto nije prijavio smrt. Takvo nešto teško bi se moglo pripisati zdravome umu, ali tuga je čudan osjećaj. Ne bi bio prvi koji bi se odlučio poricati. Kad sam izišao u hodnik, ponovno sam osjetio onaj isti smolasti miris. Otvorena vrata propuštala su dovoljno svjetla da primijetim debele, crne mrlje uz dovratak. Traka od smotanih novina, prekrivena istom tom tvari još je visjela na dnu vrata. Sjetio sam se otpora kad sam ih prvi put pokušao otvoriti. Kad sam lagano dodirnuo crnu tvar, prsti su mi se slijepili. Bitumen. Odjednom sam shvatio što mi je još od jutros pokušavalo izroniti iz podsvijesti. Među mirisima cvijeća i pokošene trave na groblju provlačio se još jedan, jedva primjetan vonj. Bio sam previše rastresen da bih mu pridavao preveliku pozornost, no sad sam shvatio što je to bilo. Bitumen koji se zalijepio ili za Masona ili za alat kojim se poslužio da zapečati djedovu sobu. Ista ona tvar koju sam pronašao u rani na vratnom kralješku Sally Palmer. Pokušavao sam se smiriti, razmisliti. Činilo mi se posve nevjerojatnim da je ubojica Tom Mason. Djelovao je previše krotko, previše jednostavno da bi bio sposoban planirati strahote, a kamoli provesti ih u djelo. Ipak, cijelo smo vrijeme znali da se ubojica skriva svima pred očima. Mason je to izveo sjajno; strpljivo je radio na groblju ili na livadi, stapajući se s okolišem toliko Crowarez
Bosnaunited
učinkovito da ga nitko nije zamjećivao. Uvijek u djedovoj sjeni, mučaljiv muškarac koji nikad nije ostavljao imalo dublji dojam. Osim ovoga sada. Prekorio sam se što naprečac donosim zaključke. Prije samo nekoliko minuta bio sam uvjeren da je ubojica Carl Brenner. No i Mason se savršeno dobro uklapao u profil Brenner, naime, nije u kući čuvao poluraspadnuti leš svog djeda. Ili pokušao prikriti smrad istom onom tvari koja je završila u vratu mrtve žene. Ruke su mi se tresle dok sam vadio mobitel i pokušavao dobiti Mackenzicja, zaboravljajući da nemam signala. Opsovao sam i pojurio u prizemlje. Ipak, ma koliko mu trebao dojaviti o svome otkriću, nisam mogao otići sve dok ne provjerim je li Jenny u kući. Jurio sam zamračenom kućom, otvarao vrata i provjeravao. Nigdje ni traga života, čak ni telefon kojim bih se mogao poslužiti. Otrčao sam do Land Rovera i ponovno pokušao nazvati mobitelom za slučaj da neka atmosferska anomalija oživi prijem. Signala nije bilo. Kad sam upalio motor, zapuh grmljavine zatutnjao mi je nad glavom. Potpuno se smrknuto i kiša mi je počela udarati po vjetrobranu. Dvorište nije bilo dovoljno veliko da se okrenem, pa sam se povezao u rikverc. Vozeći se tako, farovima sam prelazio po stablima na drugome kraju i na trenutak spazio sićušan odbljesak. Da nisam imao automatski mjenjač, vjerojatno bih ugasio motor kad sam nagazio kočnicu. Zagledao sam se u šumu, tamo gdje je bljesnulo. No što god farovi obasjali, utonulo je u tamu. Suhih usta, polagano sam vozio naprijed, okrećući upravljač prema šumi. Kad je snop svjetla ponovno prešao po stablima, nešto duboko među njima ponovno je bljesnulo. Sjajna, žuta pačetvorina automobilske registracije. Tada sam primijetio da put kojim sam se dovezao ne završava u dvorištu nego se nastavlja u šumi. Iako je bio zarastao, i dalje je izgledao kao da ga se koristi. Što god bilo tamo parkirano bilo je predaleko da jasno razaznam. Ne bih ni znao da je tamo, da nije bilo bljeska. Morao sam se javiti Mackenzieju, ali me staza dozivala. Bio je to privatni posjed, nekoliko milja udaljen od mjesta na kojima su pronađena tijela. Taj dio nisu pretražili. I nije bilo razloga da itko tamo zalazi automobilom. Oklijevao sam, razapet između dva nemoguća izbora. Nakon toga sam terenac ubacio u brzinu i krenuo dalje. Već sljedećeg trenutka morao sam usporiti kad su me okružile grane. Ugasio sam farove, ne želeći najavljivati svoj dolazak nimalo više nego što sam to već učinio, no bez njih nisam vidio prst pred nosom. Kad sam ih ponovno uključio, staza kao da je nestajala onkraj ruba svjetla. Kiša je pljuštala. Uključio sam brisače i piljio kroz zamagljeno staklo dok je auto poskakivao po neravnom putu. Farovi su ponovno obasjali žarku mrlju registracijske pločice; komad sjaja u tami. Tada sam uspio razabrati i samo vozilo. Nije auto nego kamionet. Parkiran pokraj niske, krošnjama zakrivene zgrade. Zaustavio sam se. Kad sam ugasio farove, nestalo je sve oko mene. U pretincu sam potražio svjetiljku i molio se da baterije nisu iscurile. Kad sam je uključio, bljesnula je žućkastim sjajem. U ušima mi je bubnjalo bilo kad sam otvorio vrata i brzo posvijetlio oko sebe. Nitko me nije zaskočio; trak svjetla obasjavao je samo stabla. Kroz njih nazirao sam neprobojnu crninu jezera. Kiša me smočila, prigušujući sve zvukove kad sam se Crowarez
Bosnaunited
vratio do terenca i izvukao teški ključ iz torbe s alatom. Umiren njegovom težinom, uputio sam se prema zgradi. Kamionet ispred nje bio je star i zahrđao. Stražnja vrata bila su pričvršćena komadom konopca. Kad sam odvezao čvor, zaškripala su i otvorila se. Unutra, zbirka vrtlarskog alata: lopate, vile, čak i tačke. Pogledao sam kolut žice koji se također nalazio tamo i pomislio da Carl Brenner nije lagao bratu. Zamka u kojoj je završio Scott nije bila jedna od njegovih. Jednako tako, niti ičija tuđa. Dok sam snopom svjetla šetao po kabini, osvijetlio sam još nešto. Na vrhu alatki ležao je nož na sklapanje. Nije bio sklopljen, a oštrica je bila nazubljena poput minijaturne pile. I prekrivena nečim crnim. Znao sam da sam pronašao oružje kojim je ubijen pas Sally Palmer. Poskočio sam kad je bljesnula munja. Grom je uslijedio gotovo istog trenutka; bjesomučna tutnjava potresla je zrak. Ponovno sam provjerio mobitel i ne očekujući da će biti signala. Tako je i bilo. Ostavljajući kamionet iza sebe, uputio sam se prema niskoj zgradi i osjetio da me nešto zakvačilo po bedru. Spustio sam pogled i spazio hrđavu žičanu ogradu zapletenu u raslinje. S nje su visjeli deseci crnih predmeta. Isprva nisam uspijevao razabrati što su, no kad sam baterijom osvijetlio one najbliže meni, spazio sam odsjaj kosti. Trupla malenih ptica i životinja visjela su na žici, ostavljena tamo da trunu. Deseci. Kiša je bubnjala po krošnjama dok sam se probijao kroz žičanu ogradu. Nekoliko metara dalje jednostavno je nestala; žice su smotane i iskidane ležale u travi. Prekoračio sam ih i nastavio kružiti oko zgrade. Četvrtasta, bezoblična, bez vrata, bez prozora. Mjestimično se betonski zid urušio i otkrivao kostur potpornih greda. Tek kad sam dopro do druge strane i spazio duboko usađena vrata i uski prozor, shvatio sam što je zgrada. Staro protuzračno sklonište. Znao sam da su ih često gradili na selu i da su brojnija od onih sklepanih gluposti koje se gradilo početkom Drugog svjetskog rada najvećim dijelom ostala su neiskorištena. Ovo je netko koristio. Krećući se najtiše što sam mogao, prišao sam vratima. Bila su čelična, mutnocrvena od hrđe. Očekivao sam da će biti zaključana, ali kad sam pogurnuo, otvorila su se. Dočekao me zapah pljesnivog zraka. Kročio sam unutra, srce mi je tuklo. Svjetlo je obasjalo jednu jedinu prostoriju, praznu; samo suho lišće na podu. Snopom sam prelazio po golim zidovima, i tada osvijetlio druga vrata, gotovo nevidljiva, skrivena u kutu. Tresak iza leđa natjerao me da se okrenem dovoljno brzo da bih ugledao kako se ulazna vrata silovito zatvaraju. Bacio sam se da ih zaustavim, ali bilo je prekasno. Tresak je bio zapanjujuće glasan. Dok je jeka zamirala znao sam da sam nekom najavio svoj dolazak. Nisam imao izbora, morao sam nastaviti. Više se nisam trudio biti tih; prišao sam drugim vratima. Kad sam ih otvorio, ugledao sam usko stubište. Na stropu je slaba žarulja sjala bolesnim svjetlom. Isključio sam bateriju i uputio se dolje. Crowarez
Bosnaunited
Zrak je bio ustajao i memljiv. U njemu sam prepoznavao mirise smrti i trudio se ne misliti što bi to moglo značiti. Stube su skretale i načinile puni krug. Nakon posljednjeg skretanja našao sam se u dugačkom, niskom podrumu. Činio se daleko veći od betonske građevine iznad, kao da je sklonište podignuto na nekim starijim temeljima. Drugi kraj nestajao je u tami. Žarulja je visjela nad radnom klupom i slabašnim sjajem otkrivala zapanjujuće obilje obličja i sjena. Zatravljen, zagledao sam se u prizor pred sobom. Duž cijeloga stropa visjela su ptičja i životinjska tijela. Lisice, zečevi, patke visjeli su poput nekakvih sablasnih izložaka. Mnoga od njih truljenje je pretvorilo u mumificiranu kožu i kosti, dok su druga pokazivala znakove ranijih faza raspadanja. Sva redom iznakažena. Bez glava, bez udova, njihala su se hipnotički sporo, pokretana laganim propuhom. Jedva sam otrgnuo pogled i osvrnuo se po podrumu. Tamo su moju pozornost prizivale nove slike. Na radnoj klupi stajala je stolna svjetiljka, okrenuta prema praznom uglu podruma. Njezino oštro svjetlo otkrivalo je uže - na jednom kraju slobodno, drugim pričvršćeno za metalnu alku. Zatim sam spazio predmet koji doslovno uvredljivo nije pripadao tamo. Prebačena preko stolca, s prednjicom načinjenom od složenih čipkastih uzoraka ljiljana, ležala je bogato izrađena vjenčanica. Natopljena krvlju. Taj me prizor izbacio iz šoka. »Jenny!«, povikao sam. Iz tame na drugom kraju podruma odgovorio mi je pokret. Nazro sam neku pojavu, a zatim je unuk Georgea Masona polagano ušao u svjetlo. Kao i uvijek na licu mu je bio onaj bezopasan izraz. Samo, sad nije djelovao nimalo bezopasno. Shvatio sam da je krupan, viši i širi od mene. Traperice i vojnička jakna bile su poprskane krvlju. Nije me želio pogledati ravno u oči; umjesto toga, pogledom je šetao po mojim prsima i ramenima. U rukama nije držao ništa, ali sam primijetio korice od noža koje su visjele ispod umrljane jakne. Zgrabio sam ključ. »Gdje je ona?« Glas mi je pucao. »Doktore Hunter, ne biste smjeli biti ovdje.« Zvučalo je kao da se ispričava. Dok je to govorio, ne žureći je posegnuo za koricama. Izgledao je iznenađeno otkrivši da noža nema u njima. Zakoračio sam prema njemu. »Što si joj učinio?« Pogledom je šarao po podu oko sebe kao da očekuje tamo pronaći izgubljeni nož. »Kome?« Okrenuo sam stolnu svjetiljku ravno prema njemu. Podigao je ruku i zaštitio oči. Dok je svjetlo prodiralo u zakutke iza njega, spazio sam golo obličje, napola skriveno iza zida. Dah mi je zastao u grlu. »Nemojte«, rekao je Mason žmirkajući prema svjetlu. Tada sam se bacio na njega. Podigao sam ključ, namjerivši njime svom snagom raspaliti po tom spokojnom licu, no kad sam zamahnuo, rukom sam zahvatio životinje obješene na stropu. Prekrila me odvratna lavina perja i krzna. Gušeći se, maknuo sam ih u trenutku da spazim Masona koji se bacio na mene. Pokušao sam se izmaknuti, ali je Crowarez
Bosnaunited
već zgrabio ključ. U drugoj ruci držao sam bateriju. Zamahnuo sam njome i postrance ga opalio po glavi. Zaurlao je i zateturao, a ja sam se otkotrljao unatrag; ključ i baterija ispali su mi iz ruku i zaklepetali po podu. Udario sam u radnu klupu, a vreli grč prostrujao mi je leđima kad sam udario u ugao škripca. Ostao sam bez daha kad mi je Mason ramenom zaorao u želudac. Osjetio sam da se savijam unatrag, dok mi je škripac i dalje rovao po leđima. Pogledao sam mu lice i ugledao mirne, ničim mučene, modre oči, dok mi je podlakticu prislonio na grlo i počeo tiskati. Uspio sam osloboditi jednu ruku, pokušao maknuti njegovu s grla. Malo se pomaknuo i na nju prebacio još veću težinu, istovremeno pipajući za nečim na klupi. Čuo sam kad je kovina zastrugala po drvetu dok je pokušavao izvući dlijeto iz drvenog postolja. Zgrabio sam mu ruku, ali sam time otkrio grlo. Gledao me dok je povećavao pritisak, i dalje izvlačeći dlijeto. Pred očima mi je počelo bljeskati. Pogledao je prema dlijetu, a zatim sam iza njegovih leđa spazio neku kretnju. Jenny. Mučnom sporošću kretala se prema nečemu što je izgledalo kao hrpa perja na podu. Dok se trudila izvući nešto ispod nje, prisilio sam se gledati u Masonovo spokojno lice, a ne u nju i ono što je činila. Pokušao sam mu koljeno zariti u međunožje, no bili smo preblizu. Umjesto toga, zaorao sam mu cipelom po listu. Zarežao je, i tada sam osjetio kako pritisak na grlu slabi. Ali sam iza sebe čuo udarac kad je palo postolje s dlijetima. Promatrao sam Masonove prste koji su poput debelih paukovih nogu, malo pomalo, izvlačili dlijeto, usprkos tome što sam mu ruku povlačio u suprotnom smjeru. Pogled mi je privukao tračak pokreta. Na rubu vidnog polja spazio sam Jenny koja se pokušavala pridići. Klečala je, oslonila se o zid i nešto stezala u šaci. Tada je Mason iz postolja izvukao dlijeto - umjesto da mu privlačim ruku k sebi, sad sam je pokušavao odgurnuti. Obuzimala me panika dok sam shvaćao koliko je uistinu snažan. Ruka mi je drhtala, a on je dlijeto gurao sve bliže i bliže. S lica mu je znoj kapao na moje, ali osim toga, njegov prazan izraz nada mnom nije odavao ni tračak napora. Imao je onaj isti izraz blage usredotočenosti, baš kao kad je njegovao biljke. Bez upozorenja, trgnuo je ruku u suprotnom smjeru i tako se oslobodio. Zgrabio sam je kad mi je podigao dlijeto iznad glave, znajući da ga ne mogu zaustaviti. Odjednom je vrisnuo i izvio se unatrag. Nestala je ruka koja mi je pritiskala grlo. Podigao sam pogled i spazio Jenny koja se teturavo njihala iza njega, gola, prekrivena krvlju. Držala je nož s velikom oštricom, ali joj je ispao iz ruke još dok sam gledao. Kad je udario o pod, Mason je zaurlao i udario je šakom. Pala je kao da je bez kostiju. Bacio sam se na njega. Pali smo na hrpu i on je ponovno vrisnuo. Odgurnuo me, pokušao otpuzati, a ja sam na njegovim leđima ugledao krvavu mrlju koja se širila. Pokušavao je dohvatiti nož. Bacio sam se preko njega i tada cipelom udario u nešto tvrdo. Ugledao sam ključ. Dok je Mason posezao za nožem, podigao sam ključ i udario ga po rani na leđima. Zatulio je, a kad se okrenuo prema meni, udario sam ga u glavu. Od udarca me zaboljela ruka. Mason je pao ne pisnuvši. Podigao sam ključ da ga udarim još jednom, no nije bilo potrebe. Dašćući, čekao sam dok se nisam uvjerio da se neće pomaknuti, a zatim prišao Jenny. Ležala je tamo gdje je pala. Nježno sam je okrenuo; srce mi je zastalo kad sam ugledao krv. Cijelo tijelo bilo je puno zareza, plitkih i dubokih. Onaj na obrazu sezao je gotovo do kosti, a kad sam ugledao što joj je Mason učinio sa stopalom, poželio sam ga ponovno raspalio. Zamalo sam zaplakao od sreće kad sam joj na vratu napipao puls. Bio je slab i nepravilan, no bila je živa. Crowarez
Bosnaunited
»Jenny, Jenny, ja sam, David.« Zatreptala je i otvorila oči. »Davide...« Zvučalo je kao uzdah, a ja sam se sledio kad sam osjetio slatki vonj u njezinom dahu. Ketoacidoza. Tijelo je počelo razarati vlastite masnoće i proizvoditi otrovne količine ketona u krvi. Trebao joj je inzulin i to brzo. Uza se ga nisam imao. »Ne govori«, rekao sam, glupo, budući da su joj se oči već sklapale. Iscrpila je i posljednje atome snage koju je skupila da ubode Masona. Puls na vratu činio mi se slabijim nego prije. O Bože, ne sad, ne čini mi to sad. Ne mareći za bol koja mi je palila leđa i grlo, podigao sam je. Zapanjio sam se shvativši koliko je lagana. Nije težila ništa. Mason se još nije pomaknuo, ali sam čuo njegovo hrapavo disanje dok sam se uspinjao stubama. Stigavši gore, nogom sam otvorio vrata i isteturao među stabla. Kiša je divljački pljuštala, ali je nakon užasa u podrumu djelovala čisto. Jennyna glava je mlatarala dok sam je spremao na suvozačko mjesto u terencu. Morao sam je privezati pojasom da ne padne, a zatim sam straga potražio deku koju sam nosio kao dio pribora i umotao je u nju. Upalio sam motor, ogrebao bok Masonovog kamioneta i kidao grane dok sam se okretao i pojurio niz stazu. Vozio sam najbrže što sam se usuđivao. Jenny je dva dana bila bez inzulina, preživjela sam Bog zna koje strahote, i očito patila od gubitka krvi. Trebala joj je hitna pomoć, no najbliža bolnica bila je miljama daleko - voziti je tamo bio bi prevelik rizik. Mučen mišlju da sam u ordinaciji u rukama imao inzulin, razmišljao sam o mogućnostima. Nije ih bilo mnogo. Jenny moguće već pada u komu. Ako je ubrzo ne stabiliziram, umrijet će. Tada sam se sjetio hitne pomoći i bolničara koje je Mackenzie pozvao za raciju na stari mlin. Moguće da su još tamo. Pripremio sam telefon, spreman pozvati pomoć čim uhvatim signal. Mobitel mi nije bio u džepu. Bjesomučno sam prekapao po ostalima. Nije ga bilo ni tamo. Mučio sam se ugušiti paniku shvativši da sam ga izgubio tijekom borbe u podrumu. Um mi je kočila neodlučnost. Vratiti se ili ne? Idemo, odluči već jednom! Silovito sam pritisnuo gas. Vratiti se i tražiti značilo bi izgubiti previše vremena. A Jenny ga nije imala. Stigao sam do kraja puta i izjurio s terencem na cestu. U ordinaciji ima inzulina. Tamo je bar mogu početi liječiti dok je hitna još na putu. Nagazio sam gas, zagledao se kroz vjetrobran u noć dok su se brisači mučili ukloniti vodu koja je doslovno šikljala s neba. Čak i s dugim svjetlima, padalo je toliko jako da sam vidio samo nekoliko metara pred sobom. Riskirao sam, pogledao Jenny i vidio dovoljno da zgrabim upravljač i nagazim do daske. Činilo mi se da cijelu vječnost vozim do Manhama. Zatim je selo izniklo, iskočivši iz kiše. Oluja je opustjela ulice, novinari koji su ranije zakrčili sve nestali su netragom. Pomislio sam da se zaustavim kod policijske prikolice na livadi, ali sam odbacio ideju. Nisam imao vremena objašnjavati - najvažnije je bilo pronaći inzulin za Jenny. Kad sam dojurio prilazom, kuća je bila mračna. Bio sam dovoljno priseban da parkiram postrance i tako hitnoj pomoći omogućim da parkiraju odmah pokraj vrata; iskočio sam i odjurio na suvozačevu stranu. Jenny je disala brzo i plitko, ali se promeškoljila kad sam je izvukao iz auta i iznio na kišu. »Davide...?« Bio je to i dalje šapat. »Sve je u redu, u ordinaciji smo. Drži se.« Crowarez
Bosnaunited
No kao da me nije čula. Počela se opirati, slabašno, oči su joj bile mutne i preplašene. »Ne! Ne!« »Jenny, ja sam, sad si na sigurnom.« »Ne daj da me uzme!« »Neće ti ništa, kunem ti se.« Ponovno je počela tonuti. Udarao sam po vratima, nisam je mogao držati i istovremeno petljati s bravama. Trajalo je cijelu vječnost dok u hodniku nije bljesnulo svjetlo. Uletio sam u kuću čim je Henry odškrinuo vrata. »Zovi hitnu!« Brzo se maknuo s puta, potpuno zatečen. »Davide, što je...« Već sam jurio hodnikom. »Pada u dijabetičku komu, odmah trebamo hitnu! Javi im da je jedna ekipa s policijom!« Nogom sam otvorio vrata njegovog kabineta, dok je on nazivao iz hodnika. Jenny se nije ni pomaknula kad sam je potegnuo na kauč. Pod krvavom maskom lice joj je bilo bijelo. Puls na grlu slabašno je treperio. Molim te. Molim te, izdrži. Najblaže rečeno, bio je to očajnički potez. Možda je već pretrpjela oštećenja jetara i bubrega, i srce joj može popustiti svakog trenutka ako se odmah ne otpočne s liječenjem. Jednako kao i inzulin bile su joj potrebne i soli i infuzije koje će isprati toksine koji su je trovali. U ordinaciji nisam mogao ništa. Mogao sam se samo nadati da će je inzulin održati na životu dovoljno dugo da je hitna prebaci do bolnice. Silovito sam otvorio vrata hladnjaka i bjesomučno prekapao po njemu kad se dokoturao Henry. »Ja ću ga naći. Ti idi po špricu«, naložio mi je. Uokvirene fotografije na čeličnom ormariću za lijekove zatresle su se kad sam zamalo razvalio vrata i po policama počeo kopati tražeći šprice. »Što je s hitnom?« »Stižu. Čuj, ti nisi u stanju obaviti posao. Pusti mene«, zapovjednički je rekao ispruživši ruku da mu predam injekciju. Nisam se protivio. »Koji se vrag zbiva?«, upitao je, iglom probijajući gumeni pečat. »Tom Mason. Držao ju je u starom skloništu nedaleko kuće.« Srce mi je pucalo dok sam gledao nepomično Jennyno tijelo. »Ubio je i Sally Palmer i Lyn Metcalf.« »Unuk Georgia Masona?«, s nevjericom je upitao. »Ne misliš ozbiljno!« »I mene je pokušao ubiti.« »Isuse! Gdje je sad?« »Jenny ga je ubola nožem.« »Misliš reći da je mrtav?« »Moguće. Ne znam.« U tom trenutku nije me bilo briga. U agoniji nestrpljenja promatrao sam kako Henry petlja s injekcijom. »Vražju mater! Igla je začepljena, ne puni se. Daj drugu, brzo.« Dok sam se okretao ormariću s lijekovima želio sam se izderati na njega. Vrata su se zanjihala, otvorio sam ih tolikom snagom da sam prevrnuo jednu uokvirenu fotografiju. Jedva sam je pogledao, no dok sam vadio šprice, sa zakašnjenjem sam Crowarez
Bosnaunited
primijetio nešto. Ponovno sam pogledao, ne onu koja se prevrnula, nego fotografiju pored nje. Vjenčanu fotografiju Henryja i njegove žene. Vidio sam je bezbroj puta; dirnuo me taj uhvaćeni trenutak sreće. Sad se u nju nisam zablenuo zbog toga. Henryjeva supruga na sebi je imala istu onakvu haljinu kakvu sam vidio u Masonovom podrumu. Rekao sam si da umišljam. Ipak, kroj, prednjica bogato ukrašena čipkastim ljiljanima bili su previše karakteristični da bih se varao. Bile su identične. Zapravo, shvatio sam, nisu identične. Bila je to jedna te ista haljina. »Henry...«, progovorio sam i istog trenutka ostao bez daha osjetivši bol u nozi. Spustio sam pogled i spazio Henryja koji se odgurivao od mene, u ruci držeći praznu špricu. »Davide, žao mi je, stvarno«, rekao je, promatrajući me pogledom u kojem su se miješale tuga i rezignacija. »Koji...«, zaustio sam, ali se riječi nisu stigle uobličiti. Sve se počelo povlačiti, soba oko mene postajala je neprepoznatljiva. Spustio sam se na pod, odjednom se osjetivši kao u bestežinskom stanju. Dok sam gubio dodir sa svijetom, posljednje što sam vidio bilo je nešto posve nemoguće - Henry je ustao iz kolica i pošao prema meni. Zatim je sve nestalo u crnini.
Crowarez
Bosnaunited
POLAGANI OTKUCAJI SATA ispunjavali su sobu zvukom nalik prašini koja pada kroz sunčev trak. Svaki lijeni otkucaj kao da je titrao cijelu vječnost prije nego što je uslijedio novi. Nisam vidio, ali sam mogao predočiti sat, star, težak, politure s mirisima pčelinjeg voska i starosti. Osjećao sam da ga prisno poznajem, da zamalo mogu osjetiti mjedenu krivinu ključa za navijanje. Tu dostojanstvenu pjesmu mogao sam slušati zauvijek. U kaminu je tinjala cjepanica, ispuštajući slatkasti vonj borovine. Visoke police s knjigama prekrivale su jedan zid, a svjetiljke su mekim sjajem osvjetljavale kutove sobe. Bijela zdjela s narančama stajala je na sredini stola od trešnjeva drva. Soba je odzvanjala poznatom bliskošću, jednako kao i ta kuća - iako sam znao da cijeloga života u nju nisam nikad kročio. U mojim snovima Kara i Alice bivale su tamo. Bio je to dom. Preplavila me tolika radost da sam se jedva uspijevao obuzdati. Kara mi je sjedila nasuprot na sofi, Alice joj se kao mače sklupčala u krilu. Njihova lica koja su me promatrala odavala su tugu. Želio sam ih uvjeriti da za to nemaju razloga. Sve je sad dobro. Ponovno sam im se vratio. Zauvijek. Kara je spustila Alice s koljena. »Budi dobra curica i idi se igrati van.« »Mogu ostati s tatom?« »Ne sad. Tata i ja moramo popričati« Alice je razočarano zamijaukala. Prišla mi je i zagrlila me. Osjećao sam toplinu i stvarnost tog malog tijela dok sam je grlio. »Idi, sve će biti dobro.« Poljubio sam joj tjeme. Njezina nježna kosa bila je meka poput svile. »Kad se vratiš, bit ću ovdje.« Svečano me odmjerila. »Bok, tata.« Promatrao sam je kako izlazi iz sobe. Na vratima se okrenula i domahnula mi; tada je nestala. Srce mi je bilo toliko nabreklo da sam na trenutak ostao bez riječi. Kara me i dalje promatrala preko stola. »Što je sad?«, upitao sam. »Nisi sretna?« »Davide, to nije u redu.« Prasnuo sam u smijeh; nisam si mogao pomoći. »U redu je. Zar to ne osjećaš« Čak i kroz koprenu vlastite radosti jasno sam raspoznavao Karinu tugu. »Davide, drogiran si. Zato se tako osjećaš. No, to je laž. Moraš se oduprijeti.« Nisam shvaćao njezinu zabrinutost. »Ponovno smo skupa. Ne želiš to?« »Ne na ovakav način.« »Zašto ne? Ovdje sam, s tobom sam. To je jedino važno.« »Ne radi se o nama. Ni o tebi. Ne više.« Prvi dašak hladnog vjetra ohladio mi je euforiju. »Što time misliš?« »Ona te treba.« Crowarez
Bosnaunited
»Tko? Alice? Naravno da me treba.« Dobro sam znao da ne govori o našoj kćeri. Sreća koju sam osjećao sve je više gasnula. Odlučan zadržati je, prišao sam stolu i iz zdjele uzeo naranču. »Želiš i ti?« Kara je odmahnula glavom i gledala me šutke. Držao sam voće u ruci. Osjećao sam mu težinu, rupičastu strukturu kore. Mogao sam si predočiti sok koji će štrcnuti kad je zarežem, gotovo sam mogao omirisati oštar miris naranće. Znao sam da bi bila slatka, baš kao što sam znao da bih se, jedući je, kušajući, na neki način pomirio s nečim. Nakon toga, povratka ne bi bilo. Oklijevajući, vratio sam naranču u zdjelu. Kad sam se okrenuo sjesti, u grudima sam osjetio težinu. Karine oči bile su pune suza; smiješila se. »To si mislila reći prije? Onda kad si rekla da moram paziti?«, upitao sam. Nije odgovorila. Lice joj se smrknuto. »Možda. Bit će gusto.« Grlo mi se stegnulo. »A što s tobom i Alice?« Osmijeh joj je bio neizrecivo topao. »Nama je dobro. Ne moraš brinuti zbog nas.« »Neću te više vidjeti, je li tako?« Plakala je šutke, i dalje se smiješeći. »Nećeš trebati. Više nećeš trebati .« Suze su mi se slijevale niz lice. »Volim te«, rekao sam. »Znam.« Prišla mi je i zagrlila me. Posljednji put zaronio sam licem u njezinu kosu, udisao njezin miris, ne želeći je pustiti iako sam znao da moram. »Čuvaj se, Davide«, rekla je. Dok sam na usnama osjećao slanoću suza, shvatio sam da više ne čujem sat... ... i našao se u tami, paraliziran, gušeći se. Pokušao sam udahnuti, nisam uspio. Prsa kao da su mi bila okovana željeznim obručem. Panično sam pokušao uhvatiti dah, uspio pišteči uvuči prvi, zatim i drugi. Kao da me netko omotao pamukom i prigušio vanjski svijet oko mene. Bilo bi tako lako odustati i potonuti još jednom... Bori se. Karine riječi vratile su me. Euforija koju sam ranije osjećao pretvorila se u pepeo. Dijafragma mi je treperila, opiruči se svakom udahu. Usprkos tome, disanje mi je svakim novim udahom postajalo sve manje naporno. Otvorio sam oči. Svijet se nagnuo pod nekim suludim kutom. Trudio sam se izoštriti sliku dok je sve lebdjelo oko mene. Postao sam svjestan Henryjevog glasa koji mi je dopirao iznad glave. »...stvarno nisam želio da se ovo dogodi, Davide, molim te, vjeruj mi. No, kad ju je ugrabio, priča mi je izmaknuta iz ruku. Što sam mogao?« Primijetio sam da se krećem. Pokraj mene klizio je zid. Shvatio sam da sam u Henryjevim kolicima i da me gura niz hodnik. Pokušao sam se uspraviti, no uspio sam se samo mlitavo opružiti u sjedalici. Prostorija se još brže zavrtjela, ali su počela navirati sjećanja. Henry. Injekcija. Crowarez
Bosnaunited
Jenny. Pokušao sam izviknuti njezino ime, ali sam uspio tek zaječati. »Davide, tiho.« Izvio sam se da pogledam Henryja i time izazvao još jedan silovit napadaj vrtoglavice. Dok me gurao niz hodnik, svom težinom naslonio se na kolica. I hodao. Ništa nije imalo smisla. Pokušao sam se odgurnuti, ali u rukama nije bilo snage. Ponovno sam se složio. »Jenny... hitna pomoć...«, mumljao sam. »Davide, nema hitne pomoći.« »Ne... ne razumijem...« Razumio sam. Zapravo, počinjao sam razumijevati. Sjetio sam se koliko se Jenny uznemirila kad sam je doveo ovamo, koliko je bila preplašena. Ne daj da me uzme! Mislio sam da je u deliriju, da misli na Masona. Nije bilo tako. Opet sam se pokušao uspraviti. Udovi su mi bili mlitavi, kao da me netko ubacio u hladetinu. »Davide, molim te, prestani«, Henry je zvučao otrovno. Klonuo sam, ali dok smo prolazili pokraj stubišta, pokušao sam dohvatiti ogradu. Kolica su se zanjihala, zamalo sam ispao. Henry je zateturao, hvatao ravnotežu. »Davide, pas ti mater!« Kolica su u hodniku pala na bok Držao sam se za ogradu, zatvorio oči jer se sve ponovno počelo okretati Do mene je dopirao Henryjev glas, zadihan i gnjevan. »Davide, puštaj. Znaš da si time nimalo ne koristiš.« Kad sam otvorio oči, Henry je stajao, uprijevši se o zid preda mnom, razbarušen i znojan. »Davide, molim te.« Zvučao je kao da ga sve to iskreno boli. »Samo nam obojici otežavaš.« Tvrdoglavo sam se držao. Uzdahnuo je, segnuo rukom u džep i izvukao injekciju. Podigao ju je da vidim da je puna. »Unutra ima dovoljno diamorfina da obori i konja - stvarno ti ne želim davati još. Sam znaš kakve su posljedice. Ali, ako me natjeraš...« Um mi je lijeno prežvakavao tu informaciju. Diamorfin je analgetik, derivat heroina koji uzrokuje halucinacije i komu. Harold Shipman poslužio se njime da stotine svojih pacijenata uljulja u san iz kojeg se nikad nisu probudili. Henry me napumpao time do nosa. Komadi slagalice strahotnom su jasnoćom sjedali na svoja mjesta. »Ti i on... to je... ti i Mason...« Još tad sam nekim svojim dijelom očekivao da porekne, da mi pruži nekakvo razumno objašnjenje. Umjesto toga, dugo me promatrao i onda spustio injekciju. »Davide, žao mi je. Nikad nisam pomišljao da bi moglo doći do ovoga.« Bilo je to previše za mene. »Henry, zašto...« Crowarez
Bosnaunited
Usiljeno se nasmiješio. »Nažalost, mislim da me poznaješ jako površno. Trebao si se i dalje družiti s truplima... Daleko su manje komplicirana od živih.« »Što... što to govoriš...« Bore na Henryjevom licu zgužvale su se u masku prezira. »Misliš da uživam živjeti kao kripl? U ovoj vukojebini? Dok me svisoka gleda... ta marva! Trideset godina glumim dobrog doktora, zašto? Zahvalnost? Nemaju oni pojma što riječ znači!« Lice mu se bolno zgrčilo. Upirući se o zid, ukočeno se uputio do starog naslonjača od trske pokraj stolića s telefonom. Vidio je da ga promatram dok je sjedao s olakšanjem. »Valjda nisi mislio da ću odustati? Uvijek sam ti govorio da ću specijalistima dokazati da griješe.« Bez daha od napora, otro je znoj s čela. »Vjeruj, biti bespomoćan nije nimalo zabavno. Javno oglasiti vlastitu impotenciju. Imaš li blagog pojma kakvo je to poniženje? Koliko to izjeda dušu? Možeš li zamisliti da si cijelo vrijeme takav kakav si sad? A onda ti se ukaže prilika da doslovno, savršeno doslovno, u rukama držiš vlast nad životom i smrću! Da se igraš Boga!« Zavjerenički mi se osmjehnuo. »Davide, daj, priznaj. Kao liječnik, sigurno si se ponekad tako osjećao. Mali glasić koji tjera na kušnju...« »Ti... ti si ih pobio...« Izgledao je zamalo uvrijeđeno. »Nisam ih ni taknuo. To je bio Mason, ne ja. Ja sam ga samo pustio s lanca.« Želio sam sklopiti oči i isključiti se do kraja. Spriječila me samo pomisao na Jenny i na sve što joj je možda činio. Iako sam očajnički želio otkriti, u tom trenutku nisam bio sposoban pomoći ni sebi, ni njoj. Što je više govorio, mogućnost da djelovanje droge oslabi bila je veća. »Koliko... koliko dugo?« »Koliko već znam za njega, to misliš?« Slegnuo je ramenima. »Djed ga je k meni doveo na pregled još kad je bio dječak. Volio je nanositi bol životinjama, njihova ubojstva pretvarati u male obrede. Tada su na repertoaru bile samo životinje. Nije imao blagog pojma da čini nešto pogrešno. Zapravo, fascinantno. Ponudio sam se da ću ga smiriti i lijekovima za smirenje otupjeti njegovu... inklinaciju - pod uvjetom da ga neprekidno nadzirem. Možeš to smatrati mojim neslužbenim istraživanjem.« Podigao je ruke hineći da se ispričava. »Znam, znam, ne baš pretjerano etično. No već sam ti rekao da sam se oduvijek želio baviti psihologijom. Bio bih sjajan psiholog, ali je dolazak ovamo okončao te ideje. Mason je bar bio zanimljiviji od artritisa i infekcije kopita. Da se nismo sreli, bio bi totalno lud još godinama prije.« Strah za Jenny me tjerao, ali je i najmanji pokret u kolicima svijet pretvarao u vrtuljak donoseći novi val mučnine. Počeo sam napinjati mišiće u nogama i rukama trudeći se nekako ih pokrenuti. »Je Ii ubio... je li ubio i djeda...« Henryja kao da je to iskreno šokiralo. »Zaboga, nije! Obožavao je staroga. Ne. Uzroci su bili prirodni. Vjerojatno srce. Ali, kad je George umro nitko nije više provjeravao uzima li Mason lijekove. Profesionalno, nisam ga vidio godinama. Vjerovao Crowarez
Bosnaunited
ili ne, bezbrojne prijave o mučenju životinja nakon nekog vremena počele su jenjavati. Georgeu sam osigurao dovoljnu zalihu lijekova, ali nekako mi se čini da sam, na stranu to, izgubio zanimanje. Sve dok mi jedne noći nije banuo na vrata i objavio da Sally Palmer drži zaključanu u staroj očevoj radionici.« Zacerekao se, stvarno. »Pokazalo se da se pali na nju još otkad je njega i djeda unajmila prije par godina. Što nije bio neki problem, sve dok sedativi nisu prestali djelovati nakon čega su se probudile stare žudnje. Moguće da ni sam nije znao što namjerava, ali ga je jedne noći zatekao njezin pas i podigao galamu. Mason mu je na to prerezao grlo, nju udario da je ušutka i onda je odvezao.« Mahao je glavom, kao da se divi. Nisam mogao povjerovati da je to onaj isti čovjek kojeg znam već godinama, kojeg sam smatrao prijateljem. Jaz između čovjeka kakvim sam ga smatrao i tog izopačenog stvora preda mnom nije se dalo premostiti »Henry, za Boga miloga...« »Daj, što me tako gledaš. Umišljena kravetina dobila je što je ide! Manhamska ‘zvijezda’ ševi se sa seljačinama, dok ne bludniči po Londonu. Snishodljiva drolja! Isuse, nisam je mogao pogledati, a da pritom ne pomislim na Dianu.« Spomenuvši mrtvu suprugu zatekao me. Henry je primijetio moju zbunjenost. »A, to, ne mislim fizički«, rekao je zlovoljno. »Diana je bila otmjenija, to joj priznajem. Ali su na sve druge načine bile iste, vjeruj mi. Bahate; mislile su da su bolje od svih. Tipične ženturače! Sve su iste! Popiju ti svu krv, a onda ti se cere!« »Ti si volio Dianu...« »Diana je bila kurva!, zaurlao je. »Prokleta kurvetina!« Lice mu se zgrčilo do neprepoznatljivosti. Pitao sam se kako sam toliko vremena uspio previđati takvu gorčinu. Janice mi je ne jednom natuknula da im brak nije bio sretan, ali sam to pripisivao ljubomori. Pogriješio sam. »Dao sam joj sve!«, ispalio je. »Hoćeš znati zašto sam otišao u opću praksu umjesto na psihologiju? Zato što je zatrudnjela, pa sam morao pronaći posao. I znaš što je stvarno zabavno? Toliko sam se žurio, da se nisam potrudio ni odstudirati do kraja.« Kao da je u toj ispovjedi otkrivao neko izopačeno zadovoljstvo. »Upravo tako, nisam čak ni kvalificirani liječnik. Misliš da bih po svojoj volji ostao u ovoj učmaloj vukojebini? Jedini razlog zašto sam se odlučio bio je taj što stara budala koja je ovdje imala praksu bila previše smušena da mi provjeri kvalifikacije.« Nasmijao se ogorčeno. »Nemoj misliti da nisam primijetio ironiju kad sam otkrio da ni ti nisi bio iskren sa mnom. Jedina razlika između nas bila je ta da sam, došavši ovamo, ostao u zamci. Nisam mogao otići, nisam mogao promijeniti posao, a da pritom ne riskiram da me otkriju. Pitaš se mrzim li ovu selendru? Manham je moj prokleti zatvor!« Malo mi se namrštio - bila je to iskrivljena parodija Henryja kakvog sam - bar sam tako mislio - poznavao. »Što misliš, je li voljena Diana stala uz mene? Ma, ne! Ja sam kriv za sve. Ja sam kriv za to što je pobacila! Ja sam kriv zato što nije mogla imati djecu! Ja sam kriv što se počela jebati s drugima!« Možda mi je droga izoštrila um - odjednom sam shvatio kamo sve to vodi. Crowarez
Bosnaunited
»Grob u šumi... mrtvi student...« To ga je presjeklo. Odjednom kao da se umorio. »Isuse, kad su ga pronašli nakon svih tih godina...« Otjerao je sjećanje. »Da, bio je jedan od Dianinih. Tad sam vjerovao da sam postao otporan na sve što je činila. No, bio je drugačiji od uobičajenih kretena. Inteligentan, zgodan. I upravo strašno mlad. Pred sobom je imao cijeli život, cijelu karijeru, a što sam ja imao?« »Pa si ga ubio...« »Nisam namjeravao. Otišao sam do mjesta gdje je kampirao, ponudio mu novac da ode. Odbio me. Prokleta budala, mislio je da se radi o pravoj ljubavnoj priči. Naravno, otkrio sam mu sve, rekao mu kakva je Diana zapravo kurva. Porječkali smo se. I sve je krenulo svojim tokom.« Slegnuo je ramenima, očito si opraštajući bilo kakvu odgovornost. »Svi su mislili da je pokupio prnje i otišao. Čak i Diana. Takvih kakav je on ima napretek - to joj je bila filozofija. Ništa se nije promijenilo. Ostao sam seoski rogonja, predmet sprdnje. Onda mi je, te noći kad smo se vozili kući s večere, prekipjelo. Došli smo do kamenog mosta i umjesto da skrenem, nagazio sam gas. Sva živost koju je dotad pokazivao kao da je istekla iz njega. Zavalio se u stolac, izgledao je staro i iscrpljeno. »Samo što me izdala hrabrost. Pokušao sam skrenuti u posljednjem trenutku. Naravno, prekasno. Dakle, to je ta čuvena nesreća. Još jedan zajeb do grla. Čak me i Diana uspjela preveslati. Poginula je na mjestu, nije ostala ovakva!« Udario se po nozi. »Beskorisno! Živjeti u Manhaiu već je bilo odvratno, ali nakon toga sam ih gledao sve, moje stado; žive svoje jadne živote, živi i zdravi, cerekaju mi se za leđima... osjetio sam... takvo gađenje! Davide, vjeruj, bilo je trenutaka kad sam ih želio pobiti sve redom! Do zadnjega! Nisam imao hrabrosti. Ništa više nego da ubijen sebe, kad smo već na toj temi. A onda mi je na prag banuo Mason, kao mačka koja gospodaru donosi plijen. Moj privatni golem!« Na licu mu se ukazala mješavina čuđenja i gotovo divljenja. Ponovno me promatrao usredotočeno. »Glina, Davide, bio je glina. Ni tračka savjesti, ni misli o posljedicama. Čekao me da ga ja uobličim, da mu kažem što mu je činiti. Možeš li zamisliti kako je to bilo? Jebote, čisto ushićenje! Kad sam stajao u podrumu i gledao Sally Palmer osjećao sam moć! Prvi put nakon godina i godina nisam se osjećao kao nekakav jadni bogalj, gledao sam tu ženu vječito snishodljivu i oholu - plakala je, sva krvava i sluzava, a ja sam osjećao snagu!« Oči su mu bljesnule paklenim sjajem. Ipak, usprkos ludilu njegovih čina, bile su zastrašujuće normalni »Znao sam da mi se ukazala prilika. Ne samo da uzvratim Manhamu, nego da i zgazim i izgnam svaku uspomenu na Dianu! Uvijek se strašno ponosila svojim plesačkim umijećem, pa sam Masonu dao njezinu vjenčanicu i muzičku kutiju koju sam joj kupio na medenom mjesecu. Isuse, kako sam je mrzio! Čuo sam kako do besvijesti svira Clair de Lune dok bi se spremala za susret s nekim s kim će se pojebati tog dana. Masonu sam zato rekao da Palmerovu natjera da navuče haljinu i da me pričeka vani. Onda sam sišao i gledao je kako pleše - bila je toliko prestravljena da se jedva micala. Gledao sam Crowarez
Bosnaunited
je poniženu! Tu je priči kraj ali, vjeruj mi, bila je to čista katarza. Čak nije bilo važno ni što to nije bila Diana!« »Henry, bolestan si... treba ti pomoć...« »Daj, ne budi takav svetac!« odsjekao je. »Mason bi je ionako ubio. Što misliš, da bi stao nakon što je jednom okrvavio ruke? Ako te to tješi, nije ih silovao. Volio je gledati, ali se nije usuđivao dirati. Ne kažem da s vremenom ne bi počeo i s time, ali su ga, tako mi se čini, na neki čudan način žene plašile.« »Mučio ih je!«, povikao sam. Henry je slegnuo ramenima, ali je izbjegavao moj pogled. »Ono najgore činio bi nakon što ih je ubio. Labuđa krila, zečići...« Na licu mu se pojavio gadljiv izraz. »Sve su to dijelovi Masonovih obreda. Čak je i vjenčanica za njega postala dio rituala. Kad bi nešto učinio jednom, to kao da je uklesao u kamen. Znaš li jedini razlog zašto ih je držao žive tri dana? Zato što je toliko vremena prošlo prije nego što je ubio prvu. Pobjesnio je kad je pokušala pobjeći - u protivnom, možda bi preživjela četiri ili pet dana.« Zato smo Sally Palmer pronašli pretučenu, ali ne i Lyn Metcalf. Nije to bio pokušaj prikrivanja identiteta. Samo provala luđačkog bijesa. Čvršće sam zgrabio naslone kolica sjetivši se Henryjevog savjeta prije policijske racije na vjetrenjaču. Ne misliš li da bi se trebao pripremiti? Znao je da idu na krivo mjesto, znao je što će se dogoditi s Jenny. Da sam mogao, ubio bih ga tog trenutka. »Zašto Jenny?«, zagraktao sam. »Zašto ona?« Trudio se izgledati bezbrižno, ali mu nije išlo. »Isto kao i Lyn Metcalf. Zapela je Masonu za oko.« »Lažeš!« »Dobro, osjećao sam se izdanim!« vikao je. »Gledao sam te kao sina! Bio si jedino pošteno u ovom šupku od svijeta, i onda si morao upoznati nju! Znao sam da je samo pitanje vremena kad ćeš me ostaviti, započeti novi život. Osjećao sam se tako jebeno starim! Onda si mi rekao da pomažeš policiji, da mi radiš iza leđa, onda sam... samo sam...« Utihnuo je. Polagano, da ga ne uznemirim, pokušao sam se bolje namjestiti u kolicima, ne mareći što se nakon svakog pokreta soba vrtjela i obrušavala na mene. »Davide, nikad nisam želio da ti stradaš«, uvjeravao me. »Sjećaš se noći kad je Mason došao po još kloroforma, one ‘provale’? Bio sam u kabinetu kad si zamalo ušao, ali ti se kunem da nisam znao da te pokušao porezati. Tek kad sam te vidio poslije, onda kad si pomislio da idem niz hodnik. A sljedećeg jutra, kad si me uhvatio da pokušavam ući u čamac?« U pogledu sam mu istovremeno razaznavao i ispriku i ponos. »Nisam pokušavao ući. Izlazio sam.« Malo bolje promislivši, shvatio sam da je bilo očito. I Henryjeva i Masonova kuća stajale su uz jezero, i osim ako bi netko stvarno znao što treba tražiti, noću je jedva bilo moguće da itko primijeti čamac koji bešumno siječe vodu. »Išao sam ga zaustaviti«, nastavio je Henry. »Reći mu da sam se predomislio. Za to su mi trebali sati - nije imao telefon, tako da nije bilo drugog načina. Čisto traćenje vremena. Kad bi si Mason nešto zabio u glavu, nije ga bilo moguće odvratiti od namjere. Crowarez
Bosnaunited
Na primjer, to što je ostavljao tijela u močvari. Pokušavao sam ga nagovoriti da ih se riješi kako treba, ali ga to nije zanimalo. Samo bi me gledao onim prokleto tupim pogledom i učinio po svome.« »Dakle, pustio si da otme Jenny... Onda si otišao... i gledao je...« Podigao je ruke, zatim ih je bespomoćno pustio da padnu. »Nisam ni pomišljao da bi moglo ovako završiti. Davide, molim te, vjeruj mi, nisam želio da patiš.« Pogledom mi je prelazio po licu, očajnički želeći pronaći bar tračak razumijevanja. Trenutak kasnije iz očiju mu je nestala nada. Podlo se nasmiješio. »No, život nije onakav kakvog bismo htjeli, nije li tako?« Odjednom je dlanom punom snagom raspalio po stolu. »U vražju mater, Davide, zašto nisi provjerio da je Mason stvarno mrtav? U tom slučaju možda bih i riskirao - bez obzira na djevojku! Sad nemam izbora!« Njegova ozlojeđenost odjekivala je hodnikom. Dlanom je prešao po licu, sjedio nepomično, buljio u prazno. Nakon nekog vremena činilo se da se sabrao. »Idemo skončati ovo«, rekao je, tupo. Kad se krenuo pridići na noge, prikupio sam svu snagu i iz kolica se bacio na njega.
Crowarez
Bosnaunited
JALOV POKUŠAJ. Noge su me izdale odmah te sam završio na podu u hodniku dok su kolica klepećući pala na bok iza mene. Od naglog pokreta prostor se ponovno zavrtio. Čvrsto sam stisnuo oči baš kad se nagnuo u nekom suludom kutu - svaka nada u pobunu brzo je zamrla. »O, Davide, Davide«, sažaljivo je rekao Henry. Ležao sam dok se pod vrtio i naginjao, bespomoćno očekujući ubod igle i konačnu crninu koja će uslijediti. Ništa od toga. Otvorio sam oči i kroz koprenu vrtoglavice naprezao se usredotočiti na njega. Promatrao me naoko zabrinutim pogledom, neodlučno u ruci držeći špricu. »Samo si pogoršavaš. Ako ti ovo ubrizgam, umrijet ćeš. Nemoj me tjerati, molim te.« »Ionako ćeš...« promrmljao sam. Pokušao sam se pridignuti. U rukama nisam imao snage, a neočekivani napor izazvao mi je tutnjavu u glavi. Skljokao sam se na pod kad mi je maglica počela zakrivati vid. Kroz nju vidio sam Henryja kako pruža ruku i grabi mi zapešće. Nisam imao snage da mu se otrgnem; samo sam gledao kako iglu približava mekoj koži moje podlaktice. Pokušao sam se pripremiti, odlučan da se oprem drogi iako sam znao da je taj trud jalov. Henry nije pritisnuo klip. Polagano ju je odmaknuo. »Ne, ne mogu ovako«, promrmljao je. Vratio je špricu u džep. Vidno polje potpuno mi je zakrila magla, zatamnjujući hodnik. Osjetio sam da me svijest ponovno izdaje. Ne! Opirao sam se, ali mi je klizila kroz prste ma koliko se trudio izdržati. Svijet je nestao; ostalo je samo snažno, ritmično bubnjanje. Nejasno sam ga prepoznao kao otkucaje vlastitog srca. Kao iz velike daljine, osjetio sam da me netko podiže. Postao sam svjestan kretanja. Otvorio sam oči; ponovno ih zatvorio kad mi je titravi kaleidoskop boja i oblika izazvao novi val mučnine. Borio sam se, odlučivši da više ne smijem izgubiti svijest. Udarac, zatim sam na licu osjetio svjež zrak. Otvorio sam oči i iznad sebe spazio tamnomodru kupolu noćnog neba. Zvijezde i sazviježđa bili su kristalno jasni, pomaljali se i nestajali iza rastrganih oblaka koji su jurili nošeni nevidljivim vjetrovima. Duboko sam udahnuo, pokušao razbistriti glavu. Preda mnom stajao je Land Rover. Kolica su poskakivala po neravnom tlu kotrljajući se prema njemu, kotači su škripali po šljunku prilazne ceste. Osjećaji kao da su poprimili nesvakidašnju jasnoću. Čuo sam šuštanje grana na vjetru, nanjušio glinast vonj mokre zemlje. Ogrebotine i blatne mrlje na Land Roveru izgledale su mi velike poput kontinenata. Prilaz se uspinjao; čuo sam Henryja kako sopće gurajući me. Zaustavio se autu straga i tamo zastao, hvatajući dah. Znao sam da se moram pokušati pomaknuti, ali ta spoznaja kao da mi nije dopirala do udova. Nakon što se oporavio, Henry je krenuo, kolica koristeći kao uporište, sve dok se nije mogao uprijeti o auto. Kretao se nezgrapno, noge su mu bile drvene i krute. Širom je otvorio stražnja vrata terenca, spuštao se i sjeo na rub prtljažnika. Oblio ga je znoj; bljedilo koje je odavalo iscrpljenost primjećivalo se čak i na mjesečini. Crowarez
Bosnaunited
Podigao je glavu, hvatao je dah. Kad me pogledao, na usnama mu je zatitrao škrt osmijeh. »Ej, ti... vratio si se?« I dalje sjedeći na rubu stražnjih vrata terenca, nagnuo se prema meni. Osjetio sam njegove ruke pod svojima. »Davide, eto nas, posljednji dio puta. Hop, penjemo se.« Mnoge godine guranja kolica obdarile su ga nesvakidašnje snažnim torzom; njime se poslužio da me ponovno podigne. Nemoćno sam mu se opirao. Zarežao je i prihvatio me čvršće. Dok me izvlačio iz kolica, zgrabio sam vrata. Nisam ih puštao, njihala su se sa mnom. »Daj, Davide, ne budali«, prodahtao je, pokušavajući me otrgnuti od njih. Uporno nisam puštao. »Daj, pusti već jednom!« Istrgnuo mi je vrata, udario mi glavom o rub. Udarac me smeo; zatim me položio na tvrdi, metalni pod u tovarnom prostoru terenca. »Bože moj, Davide, stvarno to nisam namjeravao učiniti«, rekao je. Izvukao je maramicu i počeo mi brisati čelo. Tkanina je odmah zasjala tamnim sjajem. Henry se zagledao u nju, zatim se naslonio na okvir vrata i pokrio oči. »Isuse, koje je to sranje.« Glava me bjesomučno boljela, ali je bol bila čista, gotovo osvježavajuća nakon drogom izazvane izmaglice. »Nemoj... Henry, nemoj to činiti...« »Misliš da baš to želim? Samo želim da sve to završi. Što nije previše, je li tako?« Zanjihao se, umoran. »Isuse, krepan sam. Mislio sam se odvesti do jezera i sve svršiti tamo. Odveslati preko jezera i pobrinuti se za Masona. Samo, stvarno mislim da to sad nisam u stanju.« Rukom je posegnuo preko mene u mračnu unutrašnjost Land Rovera. Kad je izvukao ruku u njoj je držao komad gumenog crijeva. »Uzeo sam ovo iz vrta dok si bio u nesvijesti. Mislim da Masonu više neće trebati.« Pokušaj da se našali bio je kratka vijeka. Kao da je klonuo. »Bit će komplikacija ako te pronađu ovdje, ali nemam izbora. Uz malo sreće, svi će misliti da je posrijedi samoubojstvo. Nije savršeno, ali morat će poslužiti.« Svjetla je nestalo kad je Henry zalupio stražnja vrata. Čuo sam kako ih zaključava i zatim obilazi auto. Pokušao sam se uspraviti, ali me nesvjestica još jednom nadjačala. Ispružio sam ruku da uhvatim ravnotežu i napipao nešto grubo i čvrsto. Deku. Vidio sam da je nešto ispod i zatim, šokiran, shvatio o čemu je riječ. Jenny. Ležala je na podu, ispod stražnje klupe. U polutami nazirala se samo njezina plava kosa. Sada tamna i prljava. Nije se micala. »Jenny! Jenny !« Nije reagirala ni kad sam joj povukao deku s lica. Koža joj je bila ledena. Bože, ne daj. Bože, molim te. Vozačeva vrata naglo su se otvorila. Henry je zastenjao smještajući se u sjedište. »Henry... molim te, pomozi mi.« Glas mi je zaglušila buka motora. Stroj je duboko režao. Henry je odškrinuo vozačev prozor, zatim se okrenuo i pogledao me. U tami sam mu jedva nazirao lice. Crowarez
Bosnaunited
»Davide, žao mi je. Iskreno. Ali ne vidim drugi način.« »Za ime Božje!« »Zbogom, Davide.« Nezgrapno se smjestio i zalupio vratima. Trenutak kasnije nešto se provuklo kroz otvor na vrhu okna. Gumeno crijevo. Shvatio sam zašto nije ugasio motor. »Henry!«, povikao sam; strah je davao snagu glasu. Na trenutak sam ga nazreo dok je prolazio ispred vjetrobrana, uputivši se prema kući. Otplazio sam i pokušao otvoriti stražnja vrata, iako ih je on bio zaključao. Vjerovao sam da već mogu namirisali ispušne plinove. Daj, daj! Misli malo! Počeo sam se vući prema kabini, tamo gdje je crijevo stršilo kroz prozor. Preda mnom su se uzdigle neprelazne prepreke stražnje i prednje klupe. Pokušao sam ih iskoristiti tako da se pridignem; tada sam osjetio da me preplavljuje nesvjestica. Nemoćno sam se skljokao straga. Ne! Nemoj se onesvijestiti! Okrenuo sam glavu, spazio i dalje nepomično Jennyno tijelo i otjerao sve bližu tamu. Pokušao sam iznova. Između sjedišta otvarao se uski procjep. Uspio sam prste zakvačiti za sjedište i nekako se, napola pridigao. Osjećao sam da mi nesvjestica lebdi pred očima i prijeti da će me još jednom preplaviti. Zastao sam, srce mi je bolno udaralo, zatim se smirilo. Pridigao sam se još više, stisnuo sam zube dok mi se činilo da Land Rover poda mnom stenje i propinje se. Daj, daj! Dotad sam se već djelomice uvukao u procjep, prsa su mi nalegla na kutiju za sitnice uglavljenu između sjedišta. Ključevi su visjeli u kontakt-bravi, ali su isto tako mogli biti i milju dalje. Pokušavao sam dohvatiti prozorsku ručicu, znajući da mi je i ona predaleko. Dok mi se vrtjelo u glavi, pogledao sam prema odurno razjapljenom otvoru crijeva. Nisam imao pojma mogu li ga dohvatiti prije nego što me omame isparenja. No, čak i da uspijem, što dalje? Henry će je samo vratiti natrag, pretpostavljajući da ne izgubi strpljenje i na mene potroši preostali diamorfin. Unatoč tome, nisam uspio smisliti ništa pametnije. Zgrabio sam ručnu kočnicu i njome se pomogao da se još dublje uvučem u procjep između sjedišta; dok sam to činio u okviru vjetrobrana pred sobom spazio sam Henryja. Svom težinom oslonio se na kolica; bio je vidljivo iscrpljen dok ih je polagano gurao prema kući. Još sam stezao ručnu. Ne razmišljajući ni trena, spustio sam je. Osjetio sam da se terenac malo pomaknuo. No, iako se prilaz spuštao prema kući, nije se pokrenuo. Bacio sam se svom težinom naprijed, pokušavajući poništiti inerciju koja je vozilo držala na mjestu - bez uspjeha. Pogled mi se zaustavio na automatskom mjenjaču. Bio je postavljen u položaj za parkiranje dok je motor lijeno svoje plinove ispuštao u kabinu. Napregnuo sam se i prebacio u vožnju. Land Rover se glatko zakotrljao naprijed. I dalje sam ležao između sjedišta i kroz vjetrobran sam zamijetio da je Henry čuo kako se približava. Okrenuo se, iznenađeno razjapio usta. Iako je auto na padini dobivao na brzini, činilo mi se da ima dovoljno vremena da se izmakne. Doduše, možda je iscrpio i posljednje zalihe ili mu uništene noge nisu uspijevale reagirati dovoljno brzo. Pogledi su nam se sreli na trenutak, zatim je Land Rover naletio na njega. Čuo se tup udarac i Henry je nestao. S gađenjem sam osjećao kako kotači prelaze Crowarez
Bosnaunited
preko njega, prednji pa stražnji. Izbačen iz ravnoteže, pokušao sam se dočepati ručne kočnice u trenutku kad se u vjetrobranu odjednom ukazala kuća, ali sam bio prespor. S glasnim treskom, auto je poskočio i stao. Odletio sam naprijed i ošamućen ležao preko sjedišta. Motor je i dalje tutnjio. Ispružio sam ruku i ugasio ga. Zatim sam izvukao ključ i uspio otvoriti vrata. U kabinu je prokuljao hladan, svjež zrak. Pohlepno sam ga udisao dok sam posrtao po prilazu. Nekoliko trenutaka ležao sam na oštrom šljunku i hvatao dah; prikupljao snagu. Zatim sam se otkotrljao na sve četiri, prihvatio se za Land Rover i uspio se pridići. Pridržavajući se za nj gotovo isto kao Henry, uspio sam ga zaobići straga. Ležao je nekoliko metara dalje; nepomično tamno obličje pokraj polomljenih kolica. Nisam imao vremena misliti na njega. Uspio sam ugurati ključ u bravu i otvoriti vrata. Zatim sam se uspeo unutra, do Jenny. Nije se maknula. Nije mi uspijevalo uskladiti pokrete dok sam trgao deku s nje. Molim te, molim te, budi živa. Koža joj je bila blijeda i hladna, ali je i dalje disala; acetonski vonj bio je prijeteće sladak. Bogu hvala. Poželio sam je zagrliti, dati joj malo svoje topline, ali joj je hitno trebalo daleko više od toga. Kliznuo sam iz auta i uspravio se. Ovaj put bilo je lakše; adrenalin i očaj pomagali su mi da nadjačam sve slabiji učinak droge. Ulazna vrata bila su otvorena; iz njih je kuljao pravokutnik svjetla. Uletio sam u hodnik. Pridržavajući se za zid, teturao sam prema stoliću s telefonom o koji se Henry ranije oslanjao. Zamalo sam pao preko stolca pored stolića, ali sam se uspio održati na nogama. Znajući da se, ako sjednem, možda neću više uspjeti pridići, ostao sam stajati i grabio telefon. Nisam se mogao sjetiti Mackenziejevog broja; prsti su mi bili nespretni i odbijali suradnju dok sam nazivao 999. Kad se javio operater, preplavio me snažan grč vrtoglavice. Sklopio sam oči i progovorio. Trudio sam se usredotočiti dok sam nabrajao pojedinosti, svjestan da Jennyn život ovisi o mojoj sabranosti. Pažljivo sam naglašavao riječi »hitan slučaj« i »dijabetička koma«, no zatim sam shvatio da lupetam. Kad me operater počeo propitivati, samo sam spustio slušalicu. Namjerio sam otiči do hladnjaka i uzeti inzulin, ali dok sam se oslanjao na panelke, trudeći se ostati uspravan dok mi se vid gubio i vraćao, znao sam da neću uspjeti. Čak i da uspijem, u tom stanju nisam joj se usuđivao dati injekciju. Teturajući kao pijanac, izišao sam iz kuće. Dok sam se vukao prema Land Roveru, nagla navala umora zaprijetila je da će me preplaviti. Jenny je ležala na boku tamo gdje sam je ostavio; lice joj je bilo zastrašujuće bijelo i nepomično. Još iz daljega jasno sam čuo da joj disanje slabi. Pištala je, disala nepravilno i daleko, daleko prebrzo. »Davide.« Henryjev glas bio je tek šapat. Okrenuo sam se i pogledao ga. Nije se pokrenuo, samo je glavu okrenuo prema meni. Odjeća mu je blistala, tamna i mokra od krvi. Krv je zamrljala i bijeli šljunak oko njega. U polusvjetlu sam primijetio da su mu oči otvorene. »Rekao si da si... crni konj...« Okrenuo sam se prema Jenny. »Molim te...« Nisam se želio okrenuti. Mrzio sam ga, ne samo zbog svega što je učinio, čak ni Crowarez
Bosnaunited
zbog njegovog pravog lica, nego zbog onoga za što sam sad spoznao da nije. Ipak, kolebao sam se. Još i sad, kad pomislim na to, nisam siguran što sam sve mogao učiniti. No, u tom trenutku Jenny je prestala disati. Zvuk disanja jednostavno je nestao. Na trenutak sam se samo zagledao u nju, nisam se mogao pomaknuti dok sam čekao da začujem sljedeći udah. Izostao je. Uvukao sam se straga u auto. »Jenny? Jenny!« Dok sam je okretao, glava joj je klonula. Oči su joj bile napola otvorene, bijeli polumjeseci obrubljeni bolno lijepim trepavicama. Bjesomučno sam opipavao tražeći bilo. Ništa. »Ne!« To ne smije biti, ne sad. Panika me zamalo paralizirala. Misli. Misli' Adrenalin mi je pomogao razbistriti glavu; prevrnuo sam Jenny na leđa, zatim zgrabio deku i ugurao je pod njezin vrat. Tijekom studija vježbao sam oživljavanje, ali ga nikad nisam koristio. Daj, daj, daj! Proklinjući vlastitu nespretnost, zabacio sam joj glavu, stisnuo nosnice i nezgrapno prstima zadro u usnu šupljinu da izbacim jezik. U glavi mi se vrtjelo dok sam usne priljubio uz njene i u nju upuhao zrak iz svojih pluća - jedan, dva - zatim dlanovima pritisnuo prsnu kost i počeo ritmično pritiskati i brojiti. Daj, daj, daj, daj! Nijemo sam molio. Ponovno sam joj upuhnuo zrak, i onda nastavio pritiskati. Ponovio postupak. Ležala je mlitavo, nije reagirala. Jecao sam, vid mi se mutio dok sam je nastavljao oživljavati, trudeći joj se srce vratiti u život. Tijelo joj je i dalje bilo mlitavo i beživotno. Jalovo. Potjerao sam tu spoznaju iz misli, još jednom upuhnuo zrak, zatim brojio dok sam joj brzo pritiskao prsa. I još jednom. I ponovno. Umrla je. Ne! Bjesnio sam, poričući činjenicu. Slijep od suza nastavio sam je oživljavati. Cijeli svijet sveo se na automatsko ponavljanje. Upuhuj, tiskaj, broji. Upuhuj, tiskaj, broji. Izgubio sam osjećaj za vrijeme. Nisam bio svjestan ni sve bližih sirena, ni farova koji su blještali kroz auto. Ništa nije postojalo, samo Jennyno nepomično i hladno tijelo i moj očajnički ritam. Odbio sam prestati čak i kad sam osjetio ruke kako me grabe. »Ne! Gubite se s mene!« Pokušao sam se oduprijeti, ali su me povukli, izvukli iz Land Rovera, daleko od Jenny. Prilaz do kuće pretvorio se u urnebes rotirki i vozila. Dok su me bolničari vodili prema hitnoj pomoći, napustili su me i posljednji atomi snage. Mackenziejevo lice izronilo je preda mnom. Vidio sam da izgovara pitanja, ali nisam mario. Oko Land Rovera vladala je totalna grozničava aktivnost. Zatim sam, usred te zbrke, začuo riječi od kojih mi je zamalo stalo srce. »Nema šanse. Došli smo prekasno.«
Crowarez
Bosnaunited
TRAVA JE POD KORACIMA PUCKETALA kao razbijeno staklo. Ranojutarnji mraz izblijedio je boje krajobraza pretvarajući ga u monokromnu divljinu. Samotna vrana kružila je na bijelome nebu, nepomičnih krila klizila je ledenim zrakom. Zamahnuta je jednom, dvaput, i nestala među ogoljenim granama stabla; još jedan crni obris u guštiku golih grana. Ruke u rukavicama gurnuo sam još dublje u džepove, udarao nogama dok se mrzlina uvlačila kroz potplate cipela. U daljini, tek malo više od mrljice boje, auto se udaljavao po zavojitoj, poput vlasi tankoj vrpci ceste. Promatrao sam kako odlazi, zavideći vozačevom putovanju prema toplini života i doma. Podigao sam dlan da protrljam bijeli ožiljak na čelu. Hladnoća je u njemu izazivala bol. Njegova osjetljivost bila mi je podsjetnik na noć kad sam čelo rasjekao na okviru vrata Land Rovera. U mjesecima koji su otad protekli, rana je zacijeljela i ostavila samo tanki ožiljak. One manje vidljive ožiljke daleko se jače osjeća. Doduše, znao sam da i njih na kraju prekriju kraste te i oni zaraslu. Samo treba vremena. I danas mi je teško čak i s najmanjom objektivnošću razmišljati o događajima što su se zbivali u Manhamu. Sjećanja na tu olujnu noć, na silazak u podrum, na povratak s Jenny dok je lijevala kiša, na sve što je uslijedilo, sad su stizala sve rjeđe. Ipak, još su me, kad bi se pojavila, ostavljala bez daha. Kad ga je policija pronašla Mason je još bio živ. Preživio je još tri dana; k svijesti je došao samo toliko da se nasmiješio policajki koja je stražarila pokraj njegove bolničke postelje. Neko vrijeme strepio sam zbog optužbi - s obzirom na to kakvo je englesko zakonodavstvo. Ipak, očite okolnosti samoobrane, uz mračne dokaze pronađene u podrumu, bile su dovoljne da uklone svaku sumnju u pravičnost djela. Da se ukazala potreba za podrobnijim dokazima, pronašlo bi ih se u dnevniku koji je policija pronašla u dnu zaključane ladice Henryjevog radnog stola. U njemu je detaljno bilježio izvješće o nadzoru manhamskog vrtlara, neslužbeno istraživanje koje se svelo na posthumno priznanje. Njegova fascinacija subjektom istraživanja bila je i previše očita; od Masonovog mladenačkog sadizma - kao adolescent bio je odgovoran za sakaćenje mačaka o čemu mi je govorio Mackenzie - pa sve do njihovog konačnog izopačenog partnerstva. Osobno ga nisam pročitao, nisam ni želio, ali sam razgovarao s policijskim psihologom koji ga je proučio. Nije skrivao uzbuđenje zbog materijala koji je pružao jedinstven uvid ne u jednu, nego u dvije oštećene psihe. Na takvim se pričama gradi profesionalna slava. Pomislio sam da bi Henry, sâm neuspjeli psiholog, vjerojatno cijenio ironiju situacije. Još nisam razbistrio što zapravo osjećam prema svom partneru. Zasigurno gnjev, ali istovremeno i tugu. Ne toliko zbog njegove smrti, koliko zbog upropaštenog života, kao i svih života koje je uništio. I dalje mi je bilo teško pomiriti čovjeka kojeg sam smatrao prijateljem s onom ogorčenom kreaturom kakvom se pokazao na samome Crowarez
Bosnaunited
kraju. Ili znati koji je od njih bio onaj pravi Henry. Činjenica ostaje da me moj prijatelj pokušao ubiti, ipak, povremeno sam se pitao nije li istina nešto složenija. Obdukcija je otkrila da nije umro od ozljeda, iako bi se i one same vjerojatno pokazale smrtonosnima. Ubila ga je prekomjerna doza diamorfina. U džepu su pronašli praznu špricu, s iglom zarivenom u meso. Možda slučajno, u trenutku kad ga je oborio Land Rover. Ili si je smišljeno ubrizgao tvar, dok je kasnije ležao u mukama. To i dalje ne objašnjava zašto mi odmah nije dao smrtonosnu dozu. Bio bi to neizmjerno lakši način namještanja samoubojstva - nedvojbeno neizmjerno učinkovitiji. Tek sam tijekom istrage otkrio nešto što me natjeralo da se upitam koliko je zapravo bio odlučan da provede namjeru. Kad je policija pregledavala Land Rover, jedan kraj crijeva i dalje je stršio kroz prozor. No, umjesto da je bio pričvršćen za ispuh, drugi kraj vukao se po tlu. Možda je pao u trenutku kad se vozilo pokrenulo. Možda ga je izvuklo Henryjevo tijelo dok su kotači prelazili preko njega. Usprkos tome, nisam se mogao ne upitati je li ga ikad pričvrstio za ispuh. Bilo bi pretjerano tražiti da se vjeruje kako je Henry planirao da se sve desi upravo tako, ali sam rado vjerovao da se ipak predomislio. Da me uistinu želio ubiti, imao je stvarno prilika na pretek. Neprekidno sam se vraćao na činjenicu da se nije ni pokušao izmaknuti Land Roveru. Možda iscrpljenost; njegove oslabljene noge nisu uspjele reagirati na vrijeme. Ili je ugledao auto koji je jurio prema njemu i donio trenutačnu odluku. Sam je priznao da mu za samoubojstvo nedostaje hrabrost. Možda se na kraju odlučio za najlakši put i pustio da to obavim umjesto njega. No, to bi značilo preduboko zadirati u problematiku, pridavati mu dvojbe koje ne zaslužuje. Za razliku od Henryja, priznajem da nemam nikakav uvid u ljudsku psihologiju. To su vode daleko mutnije od onih mojih, i ma koliko želio vjerovati da je u njemu tinjala neka iskra otkupljenja, ne postoji način da se to sa sigurnošću odredi. Kao što je to slučaj i s bezbrojnim drugim pitanjima. Nakon što su me otpustili iz bolnice, imao sam priličan broj posjetitelja - neki su došli iz obveze, neki zbog radoznalosti, bila je samo šačica onih iskreno zabrinutih. Ben Anders pristigao je među prvima, sa sobom noseći bocu sjajnog viskija od raži. »Znam da je grožđe tradicionalan poklon, ali sam nekako mislio da će ti žitarice biti daleko ugodnije oku«, rekao je, otvarajući ga. Natočio nam je obojici i, odzdravljajući njegovoj nijemoj zdravici, zamalo sam ga upitao je li ona starija žena s kojom je imao vezu prije svih tih godina slučajno bila liječnikova supruga. Ipak, prešutio sam. Nisu to moja posla. Uostalom, to stvarno nisam želio saznati. Daleko više svojim posjetom iznenadio me velečasni Scarsdale. Bio je to neugodan posjet. Stare razlike i dalje su tinjale, i nijedan od nas nije imao što reći onom drugom. Ipak, dirnulo me što se potrudio unatoč svemu. Na odlasku me strogo pogledao. Pomislio sam da se sprema reći nešto, uobličiti neki osjećaj kojim bi premostio antagonizam koji je naizgled vječno postojao između nas. Naposljetku je samo kimnuo, poželio mi sreću i otišao svojim putem. Jedini redoviti posjetitelj bila je Janice. Ostavši bez Henryja na skrbi, u suzama je svoju pozornost preusmjerila na mene. Da sam pojeo sve što mi je donijela, u prva dva Crowarez
Bosnaunited
tjedna nabio bih vjerojatno deset kila - no nisam imao teka. Zahvalio bih joj, načeo solidna engleska jela i, nakon što bi otišla, bacio ih u otpad. Prošlo je neko vrijeme prije nego što sam skupio hrabrost i zamolio je da mi priča o ljubavnim vezama Diane Maitland. Ona sama nikad nije skrivala odbojnost prema Henryjevoj pokojnoj supruzi - to se nije promijenilo ni nakon njegove smrti. Dianina nevjera bila je javna tajna, ali se Janice uvrijedila kad sam je upitao je li zbog toga suprug postao predmetom sprdnje, kako je sam vjerovao. »Svi smo znali, i svi smo žmirili na jedno oko«, rekla je s neodobravanjem. »I to zbog Henryja, ne zbog nje. Previše smo ga poštovali.« Da sve to nije bilo toliko tragično, bilo bi smiješno. Nisam se vratio na posao u ordinaciju. Čak i nakon što je policija otišla iz Bank Housea, povratak bi bio previše bolan. Sredio sam privremenu zamjenu sve dok se ne pronađe stalni liječnik, ili dok se pacijenti ne prijave kod drugih liječnika u kraju. Bilo kako bilo, znao sam da je moja liječnička karijera u Manhamu došla svome kraju. Uostalom, mnogi bivši pacijenti iskazivali su otvoreno nepovjerenje. Za mnoge sam i dalje bio samo pridošlica koji je neko vrijeme bio i osumnjičeni. Čak je i sad moje sudjelovanje u događanjima značilo da me i dalje sumnjičavo promatraju. Shvatio sam da je Henry bio u pravu. Ne pripadam tamo. Nikad ni neću. Jednog jutra probudio sam se i znao da je vrijeme da krenem dalje. Oglasio sam prodaju kuće i počeo sređivati stvari. Večer uoči dolaska kamiona za selidbu, netko mi je pokucao na vrata. Kad sam otvorio, iznenadio sam se vidjevši Mackenzieja na pragu. »Mogu li ući?« Sklonio sam se, poveo ga u kuhinju i počeo tragati za dvjema šalicama. Dok je voda ključala, upitao me kako se osjećam. »Dobro sam, hvala.« »Nema negativnih posljedica droge.« »Čini se da nema.« »Spavate dobro?« Nasmiješio sam se. »Ponekad.« Natočio sam čaj, dodao mu šalicu. Puhnuo je i izbjegavao me pogledati u oči. »Čujte, znam da se od samog početka niste željeli miješati.« Slegnuo je ramenima, gotovo s nelagodom. »Mislim da mi je malo neugodno što sam vas uvukao u slučaj.« »Nema potrebe. Ionako sam bio umiješan. Samo to nisam shvaćao.« »Ipak, kako se sve to završilo... ma dobro. Znate sami.« »Niste vi krivi.« Kimnuo je, ne dokraja uvjeren da je to bilo sve što je mogao učiniti. Doduše, nije bio jedini koji se tako osjećao. »I, što ćete sad?«, upitao je. Slegnuo sam ramenima. »Potražit ću nekakav stan u Londonu. Za dalje stvarno ne znam.« »Mislite li da ćete se i dalje baviti forenzikom?« Zamalo sam se nasmijao. Zamalo. »Sumnjam.« Crowarez
Bosnaunited
Mackenzie se počešao po vratu. »Ne nogu vas kriviti.« Zagledao se u mene. »Znam da to ne želite čuti od mene. Ipak, nemojte odlučiti na prečac. Možete biti od koristi i drugima.« Odvratio sam pogled. »Morat će pronaći nekog drugog.« »Razmislite samo«, rekao je, spremajući te otići. Rukovali smo se. Dok se okretao, glavom sam mahnuo prema madežu na vratu. »Da sam na vašem mjestu, ipak bih ga otišao pregledati.« Sljedećeg dana zauvijek sam otputovao iz Manhama. Ali ne prije nego što sam se još jednom oprostio. Noć prije nego što sam usnuo san za koji sam znao da je onaj posljednji. Sve u kući bilo je jednako poznato i spokojno kao i uvijek. Ipak, postojala je jedna temeljna razlika. Kara i Alice nisu bile tamo. Lutao sam nenastanjenim sobama, znajući da ih posjećujem posljednji put. I znao sam da tako treba biti. Linda Yates rekla mi je da se sanja s razlogom, iako je »san« neprikladan opis za moja iskustva. Ma koji razlog imao za svoje snove, on više nije postojao. Kad sam se probudio, obrazi su mi bili mokri od suza, ali to je bilo savršeno u redu. Savršeno u redu. Zvonjava telefona vratila me u sadašnjost. Dok mi se dah maglio u hladnome zraku, izvukao sam mobitel iz džepa. Nasmiješio sam se vidjevši tko zove. »Bok«, rekao sam. »Jesi dobro?« »Dobio sam. Smetam ti?« Čuvši zvuk Jennyna glasa osjetio sam poznatu toplinu u utrobi. »Ne. Ma kakvi.« »Dobila sam poruku da si stigao. Kako je bilo na putu?« »Dobio. Toplo. Problem je bio izići iz auta.« Nasmijala se. »Koliko te neće biti?« »Ne znam još. Ne dulje nego što treba.« »Dobro. Stan već sad djeluje pusto.« Nacerio sam se. Još je bilo trenutaka kad nisam mogao povjerovati da smo dobili drugu priliku. Najveći dio vremena bio sam jednostavno zahvalan što je tako. Jenny je zamalo umrla. Zapravo, umrla je, i prestravio sam se kad sam čuo da proglašavaju smrt; samo Henryjevu, ne njezinu. No, još samo nekoliko minuta i bilo bi prekasno i za nju. Bila je čista sreća što nitko, u zbrci koja je uslijedila nakon neuspjele racije na vjetrenjaču, nije pomislio otkazati hitnu pomoć i bolničare. Kad sam nazvao od Henryja, bili su netom krenuli prema gradu te su se odmah okrenuli natrag. Da nije bilo tako, onaj teturavi život koji sam vratio u Jennyno srce ugasnuo bi prije nego što bi pristigla pomoć. Srce joj je zastalo još jednom, netom nakon što je stigla u bolnicu, i još jednom, sat vremena poslije. Svaki put ponovno se pokrenulo. Nakon tri dana izišla je iz nesvijesti. Tjedan dana nakon toga, prebacili su je s intenzivne njege. Mogući strahovi zbog oštećenja mozga, organa ili sljepila koje su liječnici smatrali vjerojatnima nikad se nisu ostvarili. Dok joj se tijelo liječilo, neko vrijeme strepio sam zbog moguće dublje, ne toliko fizičke, traume. Postupno sam shvatio da za to nema potrebe. Jenny se povukla u Manham zato što je strahovala. Strah je nestao. Suočila se s Crowarez
