1
RAMAZANSKE BLAGODATI I IBADETI tekstovi bosanskih imama i alima
drugo dopunjeno izdanje
Ramazan 1432. hidž. god./juli 2011. god. 2
SADRŽAJ RAMAZAN I NJEGOVE BLAGODATI .............................................................................. 5 DOBRODOŠLICA RAMAZANU - Aljo Cikotić ........................................................................................ 6 DOČEKAJMO RAMAZAN KAO DA NAM JE POSLJEDNJI! - Aljo Cikotić ......................................... 9 MJESEC KADA SU KAPIJE NEBESA ŠIROM OTVORENE - hfz. Mevludin Dizdarević.................... 12 PREPUSTIMO SE RAMAZANU! - hfz. Mevludin Dizdarević ................................................................ 15 RAMAZAN NAM DONOSI SMIRAJ DUŠE - hfz. Mevludin Dizdarević ............................................... 17 RASPIRIMO STARE VJERE PLAM - hfz. Mevludin Dizdarević ............................................................ 19 MJESEC ISLAMSKOG POSTA JE PROLJEĆE LJUDSKIH DUŠA - Nezir Halilović .......................... 22 MJESEC POSTA - KAKO SE ODNOSIMO PREMA NJEMU - mr. Mustafa Prljača ............................. 26 MJESEC ALLAHOVE DŽ. Š. MILOSTI - dr. Fuad Sedić ........................................................................ 30 RAMAZAN MJESEC POSTA I RADOSTI - dr. Senad Agić ................................................................... 33 DESET VELIKIH CILJEVA RAMAZANA - dr. Senad Agić................................................................... 35 U SUSRET RAMAZANU - mr. Muharem Omerdić.................................................................................. 37 MJESEC VJERE I SLOBODE - prof. Mustafa Spahić .............................................................................. 40 RAMAZAN I ČUVANJE TRADICIJE - Remzija Pitić ............................................................................. 43 RAMAZAN KAO PRILIKA JAČANJA MEĐULJUDSKIH ODNOSA - Abdulkadir Indžić .................. 45 BLAGODATI RAMAZANA - mr. Mustafa Prljača .................................................................................. 48 VRIJEDNOSTI I ODLIKE MJESECA RAMAZANA - dr. Almir Fatić ................................................... 50 LISTA ONOG ŠTO TREBA URADITI U RAMAZANU ......................................................................... 54 HUTBA U RAMAZANU - Vahid Fazlović ............................................................................................... 55
RAMAZANSKI POST ..................................................................................................................... 57 IMAN I RAMAZANSKI POST - mr. Muharem Omerdić ......................................................................... 58 KOME I ZAŠTO JE PROPISAN RAMAZANSKI POST?! - hfz. Mustafa Efendić ................................. 64 O RAMAZANU I POSTU - dr. Dževad Hodžić ........................................................................................ 67 RAMAZANSKI POST - Ibrahim Begović ................................................................................................. 69 POSTITE „DA BISTE BOGOBOJAZNI BILI“ - dr. Almir Fatić ............................................................. 71 PROPISUJE VAM SE POST - Safet Pozder .............................................................................................. 73 POSLJEDICE NEOPRAVDANOG I NAMJERNOG PREKIDA RAMAZANSKOG POSTA KEFFARET - dr. Enes Ljevaković ............................................................................................................. 76
ZEKAT I SADEKATU-L-FITR ............................................................................................... 79 O ZEKATU - dr. Enes Ljevaković ............................................................................................................. 80 SADAKATU-L-FITR - prof. Mustafa Sušić .............................................................................................. 83 ZEKAT, SADAKATU'L-FITR I SADAKA - hafiz dr. Fadil Fazlić .......................................................... 86 SADEKATU’L-FITR – RAMAZANSKA BLAGODAT - mr. Mustafa Hasani ....................................... 89 3
ZEKAT - ČIŠĆENJE IMETKA MU'MINA - Nezim Halilović ................................................................. 92
LEJLETU-L-BEDR ........................................................................................................................... 95 O BEDRU KROZ TRI DIMENZIJE - prof. Mustafa Spahić ..................................................................... 96 BITKA NA BEDRU - prof. Seid Silajdžić ................................................................................................. 99 RAMAZANSKO PODSJEĆANJE NA UČESNIKE BEDRA I NAŠE BOSANSKE ŠEHIDE I GAZIJE Šefko Sulejmanović .................................................................................................................................. 102 BITKA NA BEDRU - hafiz dr. Fadil Fazlić............................................................................................. 105
LEJLETU-L-KADR ........................................................................................................................ 108 NOĆ KADR - prof. Mustafa Sušić ........................................................................................................... 109 VRIJEDNOST RAMAZANSKOG UDJELJIVANJA I NOĆI LEJLETUL-KADR - Abdulkadir Indžić ................................................................................................................................................................... 112 HUTBA O LEJLETUL-KADRU - dr. Zuhdija Hasanović ...................................................................... 114
ISPRAĆAJ RAMAZANA ............................................................................................................ 118 ISPRAĆAJ RAMAZANA I DOČEK BAJRAMA - hafiz dr. Fadil Fazlić .............................................. 119 ISPRAĆAJ RAMAZANA I DOČEK BAJRAMA - Ibrahim Begović ..................................................... 122 ZADNJA TREĆINA RAMAZANA - Ishak Sedić ................................................................................... 125 BAJRAMSKE POČASTI MU'MINIMA - dr. Halil Mehtić..................................................................... 127 BAJRAMSKE BLAGODATI I ŠEST DANA MJESECA ŠEVVALA - hfz. Džemail Ibranović ........... 130
4
RAMAZAN I NJEGOVE BLAGODATI
5
DOBRODOŠLICA RAMAZANU1 Zar ne znaš da u godini ima doba koje je plodnije od ostalih, doba u kome lista drveće i cvijeće cvjeta, doba kada je zemlja pogodnija za obradu, kada se sjeme lakše prima i daje dvostruke ili višestruke plodove? To je proljeće koje poljoprivrednici rado čekaju da zasade i posiju ono šte žele. Tako je i s ramazanom - on je proljeće za duše. Piše: Aljo Cikotić Prođe još jedna godina... Ramazan je opet tu... Nama bi suđeno da ga dočekamo, doživimo i zdušnije se predamo ibadetu, da živimo njegove prelijepe dane i presvijetle noći. Šta misliš, da li ćemo živjeti još toliko da ga ponovo dočekamo, ili će nas u ovom kratkom vremenskom rastojanju smrt preteći pa se više, možda, nećemo ni sresti? Ima li neko kome Allah garantuje da će mu produžiti život te da će i iduće godine dočekati ramazan? Ko je u to siguran neka odgodi ponešto od svojih poslova. Ali, kako je sudbina nepoznata i skrivena, tako i smrt dođe u trenu i suđeni čas nastupi iznenada!? Tako mi Allaha, zaista je glupo prodati budućnost za sadašnjost, istinsko ubjeđenje zamijeniti sumnjom. „Šta ti misliš, ako im Mi dopuštamo da godinama uživaju, i naposljetku ih snađe ono čime im se prijeti, zar će imati šta od slatkog života koji su provodili?“ (Eš-Šu'ara, 205-207) „I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje i o svemu onome što je On stvorio, i da im se, možda, kraj njihov primakao? Pa u koje će riječi, ako ne u Kur 'an, vjerovati?“ (El-E'araf, 185) Potrebno je čvrsto se odlučiti i dati sve od sebe da se ramazan iskoristi kao jedinstvena, izvanredna prilika. Zar ne znaš da u godini ima doba koje je plodnije od ostalih, doba u kome lista drveće i cvijeće cvjeta, doba kada je zemlja pogodnija za obradu, kada se sjeme lakše prima i daje dvostruke ili višestruke plodove? To je proljeće koje poljoprivrednici rado čekaju da zasade i posiju on što žele. Tako je i s ramazanom - on je proljeće za duše. Svako dobro i korisno djelo koje čovjek učini u ovom mjesecu raste i razvija se bujnije. Njegov post, namaz, razni oblici dobročinstva donose mnogostruku nagradu. Dosta je samo da je u njemu Noć Kadr. „A šta ti misliš šta je Noć kadr? Noć kadr je bolja od hiljadu mjeseci.“ (El-Kadr, 2-3) Među nama ima i onih koji su do sada propuštali ove prilike, pa je pravo vrijeme da se uključe u redove klanjača, prije nego što posve izgube put. „O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.“ (El-Bekare, 183) „U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanja dobra od zla.“ (El-Bekare, 185) Potvrđeno je da je Poslanik, s.a.v.s., obveseljavao ashabe s dolaskom ramazana. Obavijestio ih je da je to mjesec u kojem se otvaraju vrata milosti i Dženneta a zatvaraju vrata Džehennema i okuju se šejtani. Rekao je Poslanik, s.a.v.s.: „Kada nastupi prva noć ramazana, okivaju se šejtani i džinni odmetnici, i zatvaraju se vrata Džehennema, tako da se nijedna više ne otvore, a otvore se vrata Dženneta, tako da se nijedna više ne zatvore, a glasnik poviče: 'O ti koji želiš dobro, pristupi! A ti koji želiš zlo, odstupi!' I Allah tada oslobađa svoje robove iz vatre i to svaku noć.“ (Tirmizi, Ibn Madže) To je mjesec koji je došao ljudima da im kaže: „Milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine.“ (El-E'araf, 56)
1
Tekst je objavljen u časopisu NOVI HORIZONTI, br. 98, oktobar 2007. god.
6
Mjesec je to koji je došao da opere prljavštinu grijeha čistom vodom pokajanja. Došao je da očisti duše i srca, da ujedini muslimane na pravom putu. Došao je da pruži priliku za pokajanje i vraćanje Allahu, dž.š. „Reci: 'O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv'.“ (Ez-Zumer, 53) Dakle, započnimo svoju akciju u ovom blagoslovljenom mjesecu pokajanjem, napuštanjem svega što ne valja i izbjegavanjem svakog grijeha: „I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.“ (En-Nur, 31) Gospodaru naš, oprosti nam! Gospodaru naš, sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni! Allah, dž.š., u ovom mjesecu izliva svoju milost i ispunjava molbe: „A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli.“ (El-Bekare, 186) Nakon što ispraznimo svoja srca od mraka strasti, moramo ih napuniti svjetlom mudrosti. Ramazan je mjesec upute i milosti... Upute i milosti koji obuhvataju nebesa i Zemlju, upute i milosti koji su poslani s Neba. Onaj ko napusti pravi put živjet će težak život i na ovom i na budućem sviietu. Kaže Uzvišeni: „A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem dann ćemo ga slijepim oživjeti. - Gospodaru moj, - reći će - zašto si me slijepa oživio kad sam vid imao? - Eto zašto - reći će On: Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen.“ (Ta-ha, 124-126) U ovom blagoslovljenom mjesecu Božije kuće, džamije, pune su klanjača, učača, upućivača, i onih koji traže, i onih koji žele uputu... U njemu su srca vjernika prepuna milosti, topline i dobročinstva prema siromahu i siročetu. Da bismo postigli takav osjećaj moramo izbjegavati lažan govor, prevare, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi, nedolično odijevanje i druženje s nevaljalim osobama. Donesimo iskrenu odluku da ćemo ove mubarek dane provesti u dobročinstvu, da ćemo izbjegavati besposličarenje i gubljenje dragocjenog vremena. Učimo puno Kur'an, istigfar (traženje oprosta), zikr (spominjanje Allaha), dove (molbe u kojima tražimo od Uzvišenog Gospodara ono što nam je potrebno). Nastojmo da sve propisane namaze obavljamo na vrijeme vodeći računa da budemo skrušeni i svojim mislima prisutni u namazu. Nastojmo da, pored propisanih namaza, klanjamo i nafile - dobrovoljne namaze. Cilj propisivanja posta u ramazanu je postizanje bogobojaznosti i ustrajnosti na pravom putu. Uzvišeni kaže: „O vjernici, propisan vam je post kao što je bio propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.“ (El-Bekare, 183) Ramazan je dragocjena prilika da zaslužimo Allahovu milost i oprost, da spoznamo put sreće i spasa. Puno je omladine, a i starijih, koji ne znaju za taj put. A kako i da ga upoznaju kada se druže samo sa osobama koje imaju loš govor i loše ponašanje!? Takve osobe nemaju dodira s onima koji klanjaju, poste, čine dobra djela. Oni nisu izabrali put spasa i sreće, ali će se kajati... Ljepotu vjere može znati samo onaj ko je u vjeri, kao što ljepotu sretnog braka može znati samo onaj ko živi u takvom braku. Brate i sestro! Vratite se Allahu i pokajte se! Čuvajte namaze, obavljajte ih na vrijeme! Prvo za što ćemo biti pitani na Sudnjem danu je namaz. Namaz je stub vjere. Dođite u džamiju odazivajući se Allahu, dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s. Koju šansu poslije ove mislimo iskoristiti? Vallahi, doći će dan kada nam kajanje neće biti od koristi, na dan smrti, a svaki dan čujemo da je neko preselio, danas jedna dženaza a sutra druga. Kaže Uzvišeni: „Kad nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: - Gospodaru moj, povrati me, da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio! - Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti , - pred njima će prepreka biti sve do dana kada će oživljeni biti.“ (El-Mu'minun, 99-100) Pored onosvjetskih, ahiretskih sevapa i nagrada, post ima neosporne i ovosvjetske, dunjalučke koristi. Post je zdrav. Postoje klinike koje liječe neke kategorije bolesnika metodom uzdržavanja od hrane. Mi muslimani na ramazanski post gledamo sa šerijatskog aspekta - da je to Allahova naredba, ibadetska samokontrola i izgrađivanje osjećaja blizine Allaha, dž.š., i Njegovog konstantnog praćenja, što čovjeka čini odgovornim da kontroliše svoje postupke i bude koristan član zajednice. U hadisu Džibrila, a.s., na pitanje o ihsanu, Poslanik, s.a.v.s., odgovara: „Da Allaha obožavaš kao da Ga vidiš, pa iako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.“ Postač se približava sferama ihsana i doista, njega ne može niko kontrolisati osim Allaha, dž.š. Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Kada zapostiš, neka poste uši tvoje, i oči tvoje, i tvoj jezik neka posti od laži i onog 7
što je zabranjeno, i ne uznemiravanje! Neka se na tebi ogledaju post i smirenost. Učini da ti dan posta ne bude kao dan kada se mrsiš!“ Ebu Hurejre, r.a., prenosi Poslanikovo, s.a.v.s. , kazivanje: „Uzvišeni Allah je rekao: 'Svako čovjekovo djelo pripada njemu, osim posta; post je Moj i Ja ću za njega posebnu nagradu dati. Post je štit, pa kada neko od vas posti neka ne govori bestidne riječi i neka ne viče... Ako ga neko opsuje ili napadne, neka kaže: 'Ja postim'... Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedov život, zadah iz usta postača je kod Allaha vredniji od mirisa miska... Postač se sreće s dvije radosti: kada iftari obraduje se, a kad umre i sretne se sa svojim Gospodarem obraduje se svom postu...“ (Muslim, Ahmed, Nesai) Uzvišeni Allah obećava posebnu nagradu postačima, pripremio je za njih i posebna vrata u Džennetu po imenu Rejjan. Poslanik, s.a.v.s. kaže: „U Džennetu su vrata Rejjan kroz koja će ući samo postači na Sudnjem dann. Reći će se: - Gdje su postači? Ustat će i samo će oni ući. Kada uđu, zatvorit će se i niko više neće ući.“ Nagrada slijedi i odmah nakon ramazana, prema riječima Poslanika, s.a.v.s.: „Ko isposti ramazan s imanom, iskreno tražeći i želeći Allahovo zadovoljstvo i nagradu, Allah, dž.š., će mu oprostit prijašnje grijehe.“ (Muttefekun alejhi) „Allah, dž.š., propisao vam je ramazanski post kao strogu obavezu, a noćno klanjanje vam je sunnet. Ko ga isposti i isklanja s imanom, iskreno tražeći i želeći Allahovo zadovoljstvo i nagradu, izaći će iz ramazana čist od grijeha kao na dan kada ga je majka rodila.“ Nadam se da će ove riječi pronaći uši koje će ih čuti i budna srca koja će ih razumjeti i prihvatiti. Gospodaru naš, učini nas dostojnim Svoje milosti i nadahni nas da slijedimo Tvoju uputu! Ramazan je mjesec rahmeta - Allahove milosti, magfireta - Allahova oprosta i oslobađanja od džehennemske vatre. Iskoristimo zato ramazanske dane!
8
DOČEKAJMO RAMAZAN KAO DA NAM JE POSLJEDNJI!1 Ramazan je naš najdraži gost. On će nas oplemeniti ako prema njemu budemo plemeniti. S njegovim dolaskom osjećamo dolazak berićeta i raznovrsnih dobara. To je gost kojeg treba lijepo dočekati. Možda de ga neko od nas dočekati posljednji put. Zato, lijepo ugostimo dragog nam gosta! Piše: Aljo Cikotić Kada čovjek obavlja neki posao, ili posjećuje određeno mjesto, ili se sastane s određenom osobom i pomisli da to neće imati priliku drugi put učiniti, to mu pojačava osjećaj da se tom prilikom treba što bolje iskoristiti jer se ona neće ponoviti. Kada su ashabi slušali Poslanikov, s.a.v.s., savjet od kojeg su im oči suzile i srca podrhtavala, kazali su mu: - Kao da je to oproštajni, posljednji savjet onoga koji odlazi i neće se više vratiti!? (Tirmizi) Na Oprosnom hadždžu Poslanik, s.a.v.s., je okupljenim muslimanima uputio riječi upute i savjete koji su bili sažetak dugogodišnjeg poslanstva. Iz navedenog shvatamo i tajnu njegova savjeta koji je uputio jednom od ashaba kada mu je rekao: «Kada ustaneš da namaz obaviš, klanjaj ga kao da ti je posljednji u životu!» (Ibn Madže) Zamislimo čovjeka koji iskreno klanja određeni broj rekata znajući da su mu posljednji koje će obaviti na dunjaluku... Potrudit će se da ih upotpuni, da bude skrušen, iskren u dovama!? Poslanik, s.a.v.s., nas upućuje i savjetuje, a samo Allah zna kako ćemo se osloboditi zamke transformacije ibadeta u adetobičaj. Zašto i mi ne bismo nastojali da u sve naše ibadete unesemo sebe, da ih obavljamo na način kao da su nam posljednji koje činimo?! Svakako smo na putu bez povratka. Nije naš namaz jedino što je je izloženo opasnosti da se transformiše iz ibadeta u adet. Ramazan nam je najdraži gost. On će nas oplemeniti ako prema njemu budemo plemeniti. S njegovim dolaskom osjećamo dolazak berićeta i raznovrsnih dobara. On je gost kojeg treba lijepo dočekati. Možda će ga neko od nas dočekati posljednji put u životu. Zato, ugostimo lijepo dragoga gosta! Iskoristimo se trenucima koje imamo priliku provesti s njim! Zamisli, dragi brate, da dočekuješ veoma dragog gosta, a znaš da ćete se za nekoliko dana rastati i da ga više nikada nećeš vidjeti! Kako bi ga dočekao i ugostio?! Da li bi se potrudio da ga što bolje ugostiš, da mu što više pažnje posvetiš i dobročinstva ukažeš? Poštovani i dragi čitaoče ovih redaka, hajde da skupa pokušamo zamisliti i dokučiti osjećanja koja ima onaj koji se s nekim voljenim trajno rastaje - da bismo tako ojačali naše vjerovanje i proveli ovaj mubarek mjesec toliko brižno kao da nam je posljednji u životu. Pokušajmo skupa analizirati sljedeće stavke kako naš post ne bi bio samo puki običaj već istinski ibadet - pokornost Allahu, dž.š., protkan istinskom ljubavlju i zadovoljstvom: Mi postimo svake godine ramazan ali, u slučaju većine nas, činimo to da obavimo dug i ono što nam je farz - stroga obaveza. Neka ovogodišnji post bude sa željom da ostvarimo i postignemo suštinsku blagodat posta, da to činimo čvrsto vjerujući i nadajući se Allahovoj nagradi i oprostu grijeha, a njih imamo puno. Nastojimo da svake godine po nekoliko puta proučimo hatmu - cio Kur'an - u toku ovog mubarek mjeseca. Neka nam ove godine cilj bude da jednu hatmu proučimo u namjeri da dubinski shvatimo i zanijjetimo izvršavati sve kur'anske propise, a ne da samo vodimo računa o ispravnom izgovoru harfova. Obilazimo u toku ramazana džamije kako bismo klanjali za imamom koji ima lijep glas. Neka ove godine naša težišna briga bude da pronađemo mjesta gdje se klanja što potpuniji i ispravniji namaz.
1
Tekst je objavljen u časopisu NOVI HORIZONTI, br. 96/97, septembar 2007. god.
9
Vodimo brigu da od početka ramazana sve namaze obavljamo u džematu. Neka ove godine naša pažnja bude usmjerena na to da svaki namaz klanjamo na vrijeme, ne kasneći na početni tekbir. Svake godine nastojimo priuštiti sebi i ukućanima lijepu hranu i dunjalučke blagodati. Ove godine nastojmo da svojim ukućanima ponudimo, pored ovosvjetske, i duhovnu hranu koja će obogatiti i osnažiti njihovu dušu. Kada uspijemo obveseliti svoju porodicu i unijeti u nju lijepo raspoloženje i osjećaje, nastojmo da ta osjećanja proširimo i na druge porodice. Svake godine udjeljujemo sadaku u namjeri da pomognemo onima kojima je potrebna naša pomoć. Neka naša ovogodišnja sadaka bude sa nijjetom da njome pomognemo sebe, svoje duše, da ih Allah, dž.š., očisti od grijeha i da se tom sadakom ugasi Allahova srdžba. Ko je u mogućnosti nastoji da uz ramazan obavi i 'umru radi njene izuzetne vrijednosti. Ukoliko neko od nas, s Allahovom dozvolom, ove godine bude u prilici obaviti 'umru, neka to bude s nijjetom da se njom očisti od prethodno počinjenih grijeha. Kada bude obavljao posljednji tavaf oko Kabe, neka se toga sjeti i to zaželi. U toku ramazana nastojimo činiti dobra djela. Nastojmo dobro prenijeti i na druge tako što ćemo im pokloniti knjigu ili uputiti koristan savjet. Od dova koje učimo mi imamo korist. Milionima muslimana su potrebne naše dove, posebno u ovom blagoslovljenom mjesecu. A meleki će govoriti: amin! Plemenitost je pohvalna osobina koja dolazi do izražaja posebno u toku mubarek ramazana, u manjem ili većem obimu. Nastoj da popraviš odnos s onim s kim ti odnosi nisu na zavidnom nivou, te da popraviš i obnoviš rodbinske veze s onima s kojima su te veze prekinute. U toku ramazana izolujemo se od ljudi u i'tikafu. Nastojmo ove godine odvojiti se sami sa sobom u namjeri da preispitamo svoju dušu i svedemo račune sa sobom. Može se dogoditi da nas iznenada zadesi smrtni čas i da u kaburu budemo ispitivani prije nego smo na dunjaluku preispitali sebe šta smo propustili od obaveza prema Uzvišenom Allahu. Drago nam je organizovati iftare postačima, ali ima onih koji to čine da bi se pokazali pred drugima i da bi dobili pohvale. Za takvo djelo nema sevaba. Neka naši nijjeti budu čisti od rijaluka (želje da se drugima prikazujemo) i neka budu iskreni u ime Allaha, dž.š. Neka se na našim iftarima obavezno nađe i po koji siromah. Nahraniti gladne postače je lijepo i pohvalno djelo, ali je duhovnošću nahraniti izgladnjela srca stroga obaveza. Nastojmo uložiti maksimum napora i na jednom i na drugom planu! Približi se u safu onima koje ne poznaješ! Upoznaj se s njima na način da se međusobno zbližite. Poravnavanje safova u namazu iza imama je s ciljem uvezivanja i ujedinjenja muslimanskih srca u vjeri, na pravom putu. I ja i ti imamo neprijatelje. Zaštitimo se od njih dovom. Mnogo je slučajeva da se neprijatelj preobrazi u prijatelja sebebom dove. Svake godine slušamo o velikim vrijednostima mubarek ramazana. Učini da ti ove godine najveća briga bude da iskoristiš sve blagodati s kojima dolazi ovaj mubarek mjesec! Vrijednost ramazana se povećava u Noći kadr. Da li si razmišljao o tome da si možda proteklih godina propuštao njene prilike i vrijednosti? Iskoristi se time ove godine i provedi što više vremena u ibadetu, zikru i dobročinstvu, jer možda je više nećeš doživjeti! Kada ramazan prođe, zamoli Allaha, dž.š., da ti ukabuli ono što si učinio i da ta djela ne budu uzalud, jer ne znaš da li ćeš ga više ikada dočekati. Ako sljedeće godine doživiš ramazan, a Allaha, dž.š., molimo da dočekamo i taj i još mnoge ramazane, onda ga opet iskoristi kao da ti je posljednji u životu!
10
Ovo su neke napomene koje mogu biti korisne, koje nam mogu pomoći da ovaj mubarek mjesec iskoristimo na što bolji način, da donesemo čvrstu odluku da ćemo krenuti iznova, uz iskreno pokajanje i povratak Allahu, dž. š. Allahu dragi, blagoslovi nam ramazan! Pomozi nas da ga ispostimo na ispravan način i da sve namaze u njemu na vakat obavimo! Učini da na njegovom kraju budemo u skupini onih koje si oslobodio džehennemske vatre! Neka je neizmjerna hvala Ahlahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova s čijom blagodati se upotpunjuju dobra djela.
11
MJESEC KADA SU KAPIJE NEBESA ŠIROM OTVORENE1 Doista, pojava Kur'ana je, nesumnjivo, najveći blagoslov i svakako najdramatičniji događaj u povijesti ljudskog roda. Dovoljno je samo baciti pogled na geopolitičku kartu onovremenog svijeta pa da se dobije jasna slika o tektonskim promjenama koje će Kur'an donijeti. Sjetimo se samo drevnih hiljadugodišnjih carstava - Perzije i moćnog Bizanta. Ta cartsva vladala su svijetom, a islam će ih u sebe inkorporirati. Od krucijalnog je značaja pojmiti da je kršćanski svijet prije islama bio koncentrisan oko Sredozemnog mora a Evropa se smatrala barbarskom i negostoljubivom. Piše: hfz. Mevludin Dizdarević U jednoj hikaji kaže se kako je Musa, a.s., nakon razgovora s Allahom, dž.š., dobio naredbu da, kada se probudi, prvo što vidi - pojede, drugo - da zakopa, a da od trećeg glavu okrene. Zbilja, kada se Musa, a.s., probudio, začudio se jer je ugledao brdo pred sobom. No, Allahova naredba mora se ispoštovati i on odluči da ga u komadićima počne gutati. Kada je rukom posegnuo ka brdu, Allahovom voljom, ono se pretvori u jednu smokvu i on je stavi u usta. Novo čudo bilo je u tome što ništa slađe i ukusnije u životu nije progutao. Kada je dalje krenuo, ugledao je hrpu zlata i dragulja. Sjeti se da mu je naređeno da to zakopa i on počne zemlju navlačiti na blago, ali što ga je više prekrivao, hrpa se povećavala. Pošto se uvjeri da taj dio posla ne može završiti, on krenu dalje svojim putem. Treće što je ugledao bila je lešina koja je širila neugodni smrad. Rečeno mi je da okrenem glavu, pomisli Musa, i on to učini. Pošto je bio radoznao, jedva je čekao da upita Allaha koja je mudrost u ovim naredbama. Kada je Allahu saopćio da je obavio svoju zadaću, Allah mu reče: »Jesi li vidio koliko veliko je ono brdo»? «Jesam», odgovori Musa. «Ono brdo je tvoja srdžba. Kada je progutaš, postaje ukusna. Ono zlato i dragulji su tvoja dobra djela. Što ih više budeš skrivao od ljudi, ona za mene imaju sve veću vrijednost. A uginuli pas, to je slika dunjaluka. Ako mu se budeš posvetio, da znaš šta voliš». Ova hikaja se vjekovima prepričava po tekijama i derviškim halkama i kazuje da je jedna od suštinskih odlika iskrenih Allahovih robova samokontrola, tj. ovladavanje samim sobom. Za uspjeh u bilo kojem segmentu života, bilo da se radi o duhovnom rastu, intelektualnom, poslovnom ili sportskom, uslov svih uslova je upravo taj, da čovjek bude kadar sebi reći NE. Ustvari, čovjek čovjekom postaje upravo onda kada u sebi sakupi snagu da pobijedi svoj nefs, ali ne na način da ga uništi, što i nije i nemoguće. Već, da on bude gospodar nefsu, a ne da nefs bude gospodar njemu. Nefs je nužan za život čovjeka i on služi da od nas odbije ono što nam šteti i da pribavi sve što je potrebno našem tijelu, kao što su hrana i piće. Nefs je dobar kada je sluga, ali je loš kada postane gospodar, tada čovjek gubi svoje ljudsko lice i postaje čak i gori od životinje. Težnja ka zauzdavanju svojih prohtjeva i ograničavanju želja temeljna je nakana i ramazana, blagoslovljenog mjeseca u kojem se i sada nalazimo. Islamski mislioci vole kazati da je ovaj mjesec karakterističan po najintenzivnijoj komunikaciji između Neba i zemlje, po tome što su u ovim danima i noćima «kapije nebesa širom otvorene», kako to veli S.H. Nasr. Treba podsjetiti da se komunikacija između Stvoritelja i stvorenog odvija u dvije relacije i svaka ima svoje metode. Allah, dž.š, sa svojim robovima komunicira putem objave kojom On šalje svoju živu riječ i naputak za djelovanje. Drugi obzir ove relacije je stvaranje svijeta, tj. postavljanjem znakova u cjelokupnoj prirodi kojima nam Allah govori o sebi i šalje poruke «onima koji su razumom obdareni». Drugi smjer a isti pravac ovog odnosa je relacija stvorenje-Stvoritelj, koja se realizira namazom, učenjem Kur'ana, dovama, dakle, onim tanahnim drhtajima duše koji se tako živo osjećaju u ramazanu.2 Da je ovo tačno, posvjedočuje i činjenica da u časnoj Knjizi, netom nakon ajeta o postu i ramazanu, slijedi veličanstveni ajet o dovi: «A
1
Tekst je objavljen u časopisu NOVI HORIZONTI, br. 96/97, septembar 2007. god.
O komunikativnom suodnosu Boga i čovjeka vidi: Toshihiko Izutsu, «Temeljna struktura kur'anskog pogleda na svijet», Semantika Kur'ana, Bemust, Sarajevo, 1998., str. 159. 2
12
kada te robovi Moji za mene upitaju, Ja sam sigurno blizu: odazivam se molbi molitelja kada me zamoli. Zato, neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu» (Al-Baqara 186.). Ovu tezu o mjesecu ramazanu kao živoj i neprekinutoj komunikaciji između Stvoritelja i čovjeka potkrepljuje i hadis Muhammeda, a.s., koji veli da je u ovom mjesecu «disanje postača tespih a spavanje ibadet». Dakle, ova veza ostaje živa i kada utonemo u san i prividni gaflet. K tome, gotovo sve objave koje je Allah, dž.š., slao preko svojih poslanika svoje ozbiljenje su doživjele upravo u ramazanu, počevši od suhufa Ibrahimovih, a.s., do Kur'ana i Muhammeda, a.s. Posljednja objava počela je stizati u neparnim noćima zadnje trećine ramazana koju Milostivi imenuje Lejletul-kadrom. Ovo je nesumnjivo najznačajnija noć u godini, koja je toliko značajna da je sam Allah, dž.š., upoređuje sa «hiljadu mjeseci» (Al-Kadr, 3.). Kada tumači Kur'ana komentarišu ove stavke, vole kazati da se ovdje ne radi o doslovnoj komparaciji već da hiljadu označava nebrojeno, nešto što se ne da usporediti i samjeriti. Te noći se Milostivi Allah posljednji put u ljudskoj povijesti čovjeku obratio u formi riječi, u obliku Knjige. Noć kadr je jedina noć koju Allah, eksplicite, imenuje mubarek (blagoslovljenom) noći i nju je, kao malo šta drugo, Allah, dž.š., direktno atributirao tim časnim nazivom. To, samo po sebi, rječito kazuje o veličini i značaju koji ona donosi. Riječ mubarek u Kur'anu Kur'an je jedina knjiga koja je sačuvana od svake dvojbe. To je knjiga koja u sebi sabire i sukusira mudrost svih ranijih poslanika i svih ranijih objava. Kur'an je toliko savršen da nijedna riječ, nijedno slovo u njemu nije bez smisla, bez razloga. Nešto drugo je - da li mi taj razlog razumijemo i da li smo kadri da ga pojmimo svojim intelektualnim i naučnim kapacitetima i mogućnostima. Podsjećamo da je trebalo da prođu vjekovi da ajeti o dva mora koja se dodiruju ali se ne miješaju postanu malo jasniji. Zanimljivo je da Kur'an nekoliko važnih pojmova oslovljava terminom mubarek, što jamačno potcrtava njihov značaj i specifičnu težinu. Riječ mubarek, u svojoj osnovi, znači razvijanje, povećavanje, sreća, blagodat, blagostanje. Iz istog korijena je i riječ tebrik i tebareke. Prvo znači - dova za povećanje i sreću, a drugo je lijepo Allahovo ime, smatrati svetim, uzvišenim.3 Imenovati nešto mubarekom znači posvjedočiti da se u tome nalazi Allahov blagoslov, da je to, Allahovom voljom, drugačije od ostalog. Mubarek je ono što sa malo daje puno. Ša'ravi kaže da je «bereket onda kada nam nešto daje više nego što očekujemo».4 Vidimo da riječ mubarek ima daleko šire značenje od riječi blagoslovljen/a, kako je najčešće prevodimo. Šta, dakle, Allah imenuje mubarekom? Drvo masline Allah, dž.š., imenuje mubarek drvetom. U Ajetu-nur Allah, dž.š., veli «...koja se užiže blagoslovljenim drvetom maslinovim» (An-Nur, 35.). O značaju masline kazuje podatak da se Allah, dž.š., kune maslinom: »Tako mi smokve i masline i Sinajske gore i grada ovog bezbjednog» (At-Tin, 1-3.). Čak je i Poslanik, a.s., preporučio upotrebu maslinovog ulja: »Jedite ulje i mažite se njime. Ono potiče od blagoslovljenog drveta». Stanovnici ostrva Krit su bili poznati po tome što konzumiraju dosta ulja. Zahvaljujući i tome procenat oboljelih od srčanih bolesti i raka na ovom ostrvu je najmanji u svijetu. Naučnici su utvrdili da se radi o tome što oni koriste uglavnom maslinovo ulje koje smanjuje holesterol u krvi ali samo onaj štetni dok na korisni holesterol ne utječe.5 Kjabu je Allah učinio mubarekom. «Prvi hram sagrađen za ljude jeste onaj u Bekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima».6 Isau, a.s., dat je atribut mubarek: «I učinio me je mubarekom gdje god bio» (Merjem, 31). Za Isa'a a.s. Gejlani veli da je od njegova bereketa i «pojavljivanje ploda osušene palme njegovoj iskrenoj majci Merjem, alejhasselam, te izviranje vode ispod njega»7 kada su je porođajni bolovi obuzeli. 3
Teufik Muftić, Arapsko-srpsko-hrvatski rječnik, Sarajevo, 1984. str. 203.
4
Muhammed M. Ša'ravi, Nafaka, izdavač, prevodilac, Sarajevo, 2007. str. 45.
5
Hassan Šemsi Baša, Islamom i medicinom do zdravog života, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2006. str. 33-37.
Ali Imran, 135. Besim Korkut je ispravno riječ Bekka preveo kao Mekka, mada je Bekka dolina gdje se nalazi grad Mekka. Riječ je o tome da se ove riječi koriste kao sinonimi. 6
13
Voda je u Allahovom govoru također mubarek: «Mi s neba spuštamo blagoslovljenu vodu» (Kaf, 9.). Sve što postoji nastalo je od vode i iz vode. Život bez vode nezamisliv je i nemoguć. Kada naučnici šalju sonde u kosmos da ispituju postojanje života na drugoj planeti jedini im je zadatak da otkriju ima li tragova vode, jer gdje ima vode ima i života. Voda je Allahov dar nad darovima. Procjenjuje se da 70 posto planete pokriva voda. Međutim, u najvećoj mjeri radi se o vodi koja nije za piće. To je slana voda, neupotrebljiva kada je u tom stanju. Samo 5 posto ukupne količine vode na planeti je slatka i upotrebljiva voda. No, kada se u procesu kruženja vode ti ogromni okeani i mora isparavaju, oni u pari ne nose so i štetne materije već se voda vraća na zemlju u formi kiše koja je slatka, zdrava i korisna za život. Sve to dešava se mimo čovjeka i njegove volje. Čovjek ne zna kako da napravi vodu, on samo zna kako da je potroši i zagadi. Također milost Allahova je da voda pada svima i svi je mogu uhvatiti i naći koliko im je potrebno. «Voda predstavlja nafaku za čitav svijet - za vjernika i nevjernika, dobrog i griješnog».8 Bilo bi nam uistinu teško da je ljudima data vlast da raspolažu ovim darovima. Kao što imućan svoju zahvalnost manifestuje davanjem, a siromašan strpljenjem, tako se i zahvalnost za vodu kao dar pokazuje brigom o svakoj kapi koja se potroši i sviješću o vodi kao Allahovom daru. Za planinu Sinaj, gdje se Musa, a.s., susreo sa Svoriteljem svjetova i gdje je primio Tevrat kaže se da je mubarek: «A kada dođe do vatre, neko ga zovnu s desne strane doline, iz stabla u blagoslovljenom kraju.» (Al-Qasas, 30.) I za islamski pozdrav, kao univerzalni pozdrav svih Allahovih poslanika, kaže se da je mubarek: «A kada ulazite u kuće vi ukućane pozdravite pozdravom od Allaha propisanim, blagoslovljenim i uljudnim.» (An-Nur, 61.) Mubarek Kur'an Mubarek se kaže i za noć u kojoj je počelo objavljivanje Kur'ana: »Mi smo počeli u blagoslovljenoj noći da je objavljujemo.» (Ad-Duhan, 3). Povrh toga što je Noć kadr blagoslovljena i sam Kur'an se na četiri mjesta imenuje istim terminom. »A ova Knjiga, koju objavljujemo, blagoslovljena je.»9 Ova činjenica dovoljna je sama za sebe da potvrdi grandioznost Kur'ana i noći u kojoj je objavljen. Doista, pojava Kur'ana je, nesumnjivo, najveći blagoslov i svakako najdramatičniji događaj u povijesti ljudskog roda. Dovoljno je samo baciti pogled na geopolitičku kartu onovremenog svijeta pa da se dobije jasna slika o tektonskim promjenama koje će Kur'an donijeti. Sjetimo se samo drevnih hiljadugodišnjih carstava - Perzije i moćnog Bizanta. Ta cartsva vladala su svijetom, a islam će ih u sebe inkorporirati. Od krucijalnog je značaja pojmiti da je kršćanski svijet prije islama bio koncentrisan oko Sredozemnog mora a Evropa se smatrala barbarskom i negostoljubivom. Islam je izgurao kršćanstvo s obala «maternice svijeta», kako se imenuje Sredozemno more, te je ono našlo svoju postojbinu na dalekom i negostoljubivom sjeveru. Vjekovima kasnije to more će, kao žila kucavica tada poznatog svijeta, biti «unutrašnje jezero» moćnog islamskog carstva. Paradoksalno je, ali tačno, da je islam od Evrope načinio kršćanski kontinent. No, sve ove i mnoge druge posljedice jesu direktni plod i rezultat epohalnog susreta u pećini Hira kada je Muhammed, a.s., u mrkloj noći začuo nepoznati glas «Ikre'». Dok su svi spokojno spavali samo jedan je čovjek bio budan. To je bila ona grudva s vrha brda koja se pretvorila u lavinu i tako promijenila svijet. Ako se to desilo jednom, može i drugi put, samo valja ponovo čuti «Ikre'».
7
Abdul Kadir Gejlani, Gunja 5, Kadirijsko-bedevijska tekija Čeljigovići, Sarajevo, 2004. str. 74.
8
Nafaka, citirano djelo, str. 14.
Al-An'am, 92., sličan se ajet nalazi u istoj suri 155. ajet, u suri Sad 29. te u suri Al-Anbija 50. «A i ovaj Kur'an je blagoslovljena pouka». 9
14
PREPUSTIMO SE RAMAZANU!1 Čovjek je biće koje stoji na sredokrači između onoga što ne može biti, a to je melek, i onoga što ne smije biti, a to je životinja. I tu je ishodište cjelokupne drame ljudske egzistencije, sva složenost života i njegova zanimljivost. Piše: hfz. Mevludin Dizdarević U nekom davno prošlom vaktu i zemanu bijaše izvjesni čovjek koji je imao odveć neposlušna sina. Sin je svome ocu velike brige zadavao i počesto ga, svojim ružnim djelima, stavljao na muke. Nakon silnog zlopaćenja i trpljenja sinovljeve zlobe otac bi, počesto, kazao da njegov sin nikada čovjek neće postati. Nakon što je jedan od velikih pasjaluka svome ocu napravio, sin je odlučio da ode u svijet ne bi li tamo našao glavi selameta. Idući putovima bjelosvjetskim, naišao je na vojsku koja se bila utaborila i, s obzirom da je bio željan životnih izazova, on im se priključi. Godine su prolazile i mnogo vode je proteklo. U međuvremenu se mladić isticao svojom hrabrošću i vještinom pa su mu ljudi davali sve veće i značajnije položaje da bi, na koncu, završio s najvećom počasti koju je jedan čovjek mogao svojim znanjem i sposobnošću ostvariti postao je veliki vezir. Kada je na jednom od svojih putovanja prolazio podno rodnog sela, on se sjeti svojih korijena i starog oca te posla svoje emisare da mu ga dovedu. Kada je otac došao pred svoga sina, sada velikog i moćnog vezira, sin ga upita: „Da li znaš ko sam ja?“ Otac odmahnu glavom i reče da ne zna, da je on daleko od njegova sjaja i raskoši, te da i ne treba da zna. Na razumljivo očevo čuđenje, on reče da je njegov odbjegli sin te mu ukratko ispriča šta se s njim desilo. Dok je otac stajao pred velikim vezirom, zapita ga osioni vladar: „Deder mi reci, da li ti je jasno da si pogriješio kada si rekao da ja neću biti niko i ništa, a evo me pred tobom, ja veliki vezir!?“ Otac mu smireno odgovori: „Ja nikada nisam rekao da ti nećeš biti veliki vezir, nego da čovjek nikada nećeš biti, a tu sam bio upravu. Da si bio imalo čovjek, ti bi došao do moje kuće, a ne da ja, star i bolestan, tebi na noge da dolazim. „ To reče i napusti sobu bivšeg sina i velikog vezira. Jamačno, mnogo šta mudrog i korisnog kazuje nam ova narodna pripovijest koja stoji zapisana na listovima požutjelim od trajanja. Narodni pripovjedač kao da nam hoće poručiti da je najteže od svega i, svakako, najčasnije - čovjek biti. Biti čovjek znači biti oboružan moralom kao najvrednijom popudbinom koju čovjek može da posjeduje. Ustvari, moral i jeste čovjekova differencia specifica, ono što ga odjeljuje od ostalih stvorenja koja su na svijet došla Božijim naumom. Sve životinje i sva druga bića se u svome životu samjeravaju instinktima, koji njima gospodare. Čovjek, na drugoj strani, da bi to bio u punom kapacitetu, mora gospodariti instinktima, ili nije čovjek. Čovjek je biće koje stoji na sredokrači između onoga što ne može biti, a to je melek, i onoga što ne smije biti, a to je životinja. I tu je ishodište cjelokupne drame ljudske egzistencije, sva složenost života i njegova zanimljivost. Ova epska drama koja se odvija u svakom od nas svoje ozbiljenje ostvaruje u duši. Onaj ko nije svjestan te činjenice nije kadar ni da iziđe nakraj s ovim odveć golemim teretom. Osvrnemo li se u povijest, vidjet ćemo da mnogi umni ljudi nisu do kraja bili svjesni da valja voditi brigu o duši, te da su, uprkos svojoj umnosti, bivali poraženi pred običnim životnim izazovima. Tako se za čuvenog filozofa Aristotela tvrdi da se zaljubio u izvjesnu atensku prostitutku po imenu Hetera, koja je toliko ovladala njim da joj se u potpunosti potčinio. Tako mu je jednom zapovjedila da puzi pred njim na sve četiri noge. On je dopustio da ga pravi budalom i poslušao, krotko se spustio na pod i poslužio svojoj gospodarici kao jahaća mazga. Ovakvih primjera ima i danas, samo nisu toliko transparentni. Koliko smo puta slušali da neki univerzitetski profesori zaviruju pod suknje svojim studenticama, ili da su neki intelektualci spremni za novac prodati
1
Tekst je objavljen u časopisu NOVI HORIZONTI, br. 98, oktobar 2007. god.
15
svoje intelektualno poštenje. Odista, ako iko ima dilemu kako je moguće da neki veliki i umni ljudi poskliznu u kaljužu grijeha i nemorala, unatoč visokim akademskim zvanjima, odgovor počiva u jednostavnoj ali teško dohvatljivoj činjenici da su u revnosnoj brizi za izobrazbu svoga intelekta potpuno zaboravili da čovjek nije jednodimenzionalno biće, te da, samim tim, i njegova duša ima svoje potrebe. Ukoliko se te potrebe ne zadovolje, u čovjeku se stvara rupa koja postaje sve dublja i, u krajnjoj konsekvenci, smjera da ga proguta. Zato izvjesni profesori sa zavirivanja pod suknje prelaze na naplaćivanje ocjena seksualnim putem, ili svoje naučno i objektivno mišljenje sve više samjeravaju dnevnim promjenama po principu ko da više. Jamačno, savremena nauka, utemeljena na pozitivističkim principima, odbija da prizna postojanje duše i, samim tim, nije u mogućnosti da podari modernom čovjeku blagotvoran lijek za sreću. U nedostatku pravog lijeka, ljudi, u nevolji, posežu za kvazi ljekarima i raznim prodavcima magle koji im nude instantsreću upakovanu u primamljivi celofan od sačinjen od droge i alkohola, tehno muzike i svakovrsne zabave. Ako čovjek svoje tjelesne potrebe zadovoljava onim što potječe iz zemlje, onda je sasvim razumljivo zašto svoje duhovne potrebe zadovoljava onim što dolazi s neba. Ovdje dolazimo do ramazana koji kao izazov stoji pred svima nama. Ramazan je, ustvari, duhovna hrana par exellance. U njemu su sukusirani najrazličitiji sadržaji, počevši od posta kao vrhunskog izraza ljudskosti i otklona od animalnog, preko duhovnih gozbi u vidu mukabela koje uče hafizi, te dersova koje učeni ljudi kazuju. Kada tome dodamo obavezno izdvajanje iz imetka u vidu zekata i sadekatul-fitra, čime se čovjek bori protiv urođene škrtosti i pohlepe, slika ramazana bit će potpuna. Ramazan je idealna prilika da čovjek ostane u ravnoteži i da, bar za jedan mjesec, ostvari prevagu u borbi sa svim onim što utječe na njega kako ne bi postao životinja koja se rukovodi instinktima i drevnim zakonima džungle. Sve druge beneficije ramazana, koje su izuzetno velike, kao što su zdravstvene koristi u vidu odmaranja organizma od hrane; socijalni aspekti kroz iskustvo gladi, čime svakome biva jasnije šta glad ustvari jest; ispravno vrednovanje blagodati koje nas svakodnevno okružuju, ali nam izmiče svijest o njihovom značaju jer su nam svakodnevno nadohvat ruke; svi ovi segmenti jesu značajni, ali su, nesumnjivo, drugorazredni u usporedbi s ovom, prvorazrednom svrhom posta. Ramazan je mjesec u kojem se nebo i zemlja najintimnije dodiruju, kada su kapije nebesa, iz kojih se prosipa Allahova milost, širom otvorene. „Nesretan je samo onaj kome bude uskraćen Allahov oprost,“ veli Muhamed, a.s. To su oni koje je njihova oholost i šejtanska podvala da su oni „dobri u duši“ i da „nikome zlo ne misle“, kako za sebe vole reći, dovela do pogrešne svijesti da za čistotu njihove duše nije potreban ni namaz ni post. Kao što čovjek počinje učiti tek onda kada mu budu kristalno jasni razmjeri njegova neznanja, tako se može i popravljati tek onda kada prihvati činjenicu da je grešan, te da mu se s tom činjenicom valja uhvatiti u koštac. Veliki učitelj Ibn Ata je rekao: „Bolje ti je drugovati s neznalicom koji je nezadovoljan svojom dušom, nego s učenim čovjekom koji je zadovoljan. Kakvo je to znanje učenog koji je zadovoljan svojom dušom, i kakvo je to neznanje onog koji nije zadovoljan svojom dušom?“ Mnogo prašine po našim dušama padne. Zato, prepustimo se ramazanu koji će nas, zasigurno, učiniti boljim vjernicima i čestitijim ljudima.
16
RAMAZAN NAM DONOSI SMIRAJ DUŠE1 Dragi Bog iz svoje milosti nije odredio da ramazan traje cijelu godinu niti dan ili dva. Kada bi se obaveze ramazana odvijale cijelu godinu onda bi se islam pretvorio u askezu a opet da je kraće od mjeseca ne bi ostvario svoju svrhu, da vrati čovjeka u ravnotežu. Podsjećamo da sama riječ savm koja se prevodi kao post u sebi sažima čitav spektar najrazličitijih značenja. Piše: hfz. Mevludin Dizdarević Tako je jednom zabilježeno da je izvjesni pobožnjak namjerio da se u cijelosti posveti robovanju svome Stvoritelju te je napustio rodno selo i otišao u planinu gdje je tražio smiraj svoje duše. No kako je vrijeme prolazilo on je uvidio da mu se odijelo isprljalo te je bilo potrebno da ga opere, ali kako nije imao viška odjeće trebao je ostati go što svakako nije bilo pristojno. Siđe on u selo i zamoli seljane da mu dadnu još jedno odijelo kako bi se imao u šta presvući. Vrijeme je prolazilo i on primijeti da malehni miš grize ono odijelo koje je u rezervi i on ne časeći ni časa siđe u selo da zatraži mačku koja bi miševe lovila i tako spasila ono odijelo od štetočine. Mačku je dobio ali kada je mačka ulovila sve miševe bila je gladna te je on morao da ponovo siđe u selo da zatraži kravu koja bi davala mlijeko za mačku. Mještani su mu draga srca dali i kravu ali je uvidio da mu ona oduzima previše vremena te je našao jednog siromaška da se brine o kravi te da mlijeko uzima za sebe i mačku. Kada je siromašak malo snagu zadobio on je pobožnjaku pristupio i rekao mu da je on običan čovjek te je njemu potrebna žena pa je zatražio dozvolu da se oženi. Zbilja, pomisli pobožnjak, ako ja nemam potrebe za ženom ne mogu je uskratiti drugome i dozvoli on da se siromašak oženi. I tako dan za danom je prolazio i namjesto da pobožnjak napusti selo, selo je došlo njemu u brda. Ova pripovijest tako jezgrovito iskazuje onu temeljnu egzistencijalnu istinu, da čovjek ma koliko se trudio od ovog se svijeta odijeliti ne može. Stvoritelj svjetova je u svojoj svemudrosti uspostavio takav red u svijetu da sin Ademov ne može da živi bez ičega, na ledini. Šta više on je upućen na svijet oko sebe i na njegova uzdarja. Dovoljno je samo podsjetiti na činjenicu da jedino čovjekov porod da bi mogao da opstane zahtijeva umotavanje u odjeću, u pelene. Unatoč tome, čovjek ima nešto što nijedno drugo Allahovo stvorenje nema a to su duhovne potrebe koje izviru iz same srijede čovjeka, iz njegove duše. Sada će biti jasno zašto je Dževad Karahasan u jednom svom eseju čovjeka označio kao «biće prirodnog diskontinuiteta». Želio je kazati da stvaranje čovjeka predstavlja svojevrsni kosmički incident i otklon od svega onoga što je Dragi Bog do tada stvarao. Povrh toga, čovjek je sabiralište svih najrazličitijih svojstava od onih stvorenja koja su mu prethodila u stvaranju. U čovjeku su sabrana svojstva i meleka i džina i životinja i to sve na tako malom prostoru. Zato čovjek može sve, i da čini najveća dobra poput meleka ali i najveća zla «poput životinja ili gore» kako veli sam Kur'an. Evo mogućeg odgovora zašto su sva prethodna stvorenja bila pozvana da se sedždom poklone ovom novom stvorenju, vrhuncu stvaranja. Drama ljudske egzistencije i počiva na ovoj činjenici, čovjekove raspolućenosti između svih ovih oprečnosti koje su sabrane na jednom mjestu. Sreća čovjekova i bit našeg postojanja nije ništa drugo nego dovesti sve ove oprečne elemente u sklad, u jednu ravnotežu u kojoj bi svi ti konstitutivni elementi mogli egzistirati jedan pored drugog i tako obogaćivati jedan drugog. Na drugoj strani, sva zadaća šejtana kao neprijatelja ljudskog roda mogla bi se iskazati u tome da čovjeka izbaci iz ravnoteže ili da ga odvede u bilo koju krajnost gdje čovjek prestaje biti čovjekom. Zanimljivo je da je šejtan u Džennetu bajao čovjeku da on treba da postane melek i da okusi plodove zabranjenog voća. Kada je došao na zemlje isti kaziva čovjeku da je životinja koja je nastala od majmuna. U oba slučaja čovjeka želi izvesti iz njegove prirode i odvesti ga u jednu krajnost. «Allah ne voli pretjeranosti» riječi su iz Knjige koje zorno potvrđuju pogubnost poskliznuća u težnji za «dobrima» Ovog svijeta ili Ahireta svejedno. Krajnost je pogrešna neovisno na koju stranu da stremi. Ovu istinu na, razotkriva i ljudsko tijelo koje je također spoj najrazličitijih materija; željeza, vode, šećera i
1
Tekst je objavljen u Preporodu, br. 19/861 od 01. oktobra 2007. god.
17
kalcija, magnezija i mnogo čega drugog. Zdravlje je skladna ravnoteža ovih elemenata a bolest nije ništa drugo do li debalans ili promjena ravnoteže, tj. višak ili manjak određene materije u organizmu. Liječenje, na drugoj strani je tek dodavanje onoga što fali čovjeku. Zbilja ako bismo iz nekog razloga imali potrebu da jednom riječju opišemo islam, ali da ta riječ u sebi sažima i suštinu značenja i svu kompleksnost koju islam sa sobom nosi, onda bi to bila riječ ravnoteža. Odista, sveukupnost islamskog učenja i življenja koje iz njega proizlazi bi se mogla upravo iskazati samo ovom složenicom. Ravnoteža između neba i zemlje, tijela i duše, materijalnog i duhovnog, Dunjaluka i Ahireta, melekskog i animalnog u našoj biti je zaglavni kamen islamskog nauka. Neumjerenost u bilo kom smjeru znači nepotrebno krnjenje od cjeline življenja. Duša i tijelo, duhovno i materijalno, Dunjaluk i Ahiret ne postoje kao odvojeni entiteti koji egzistiraju sami za sebe. Takovrsno shvatanje baštine tek one persone koje su razrokog pogleda, koji ne uviđaju da su sve to tek različiti polovi jedne te iste stvarnosti. Kako drugačije da mislimo svekolike duhovne, ekološke, političke i ine krize homo economikusa već kao nepostojanje tako žuđene ravnoteže u smaom čovjeku. Život u bilo kojoj krajnosti jeste krađa od vlastite ljudskosti, zato je krunski cilj našeg postojanja uspostavljanje ravnoteže. Sva islamska praksa i ortopraksa stremi ka tom uzvišenom cilju koji jedino vodi ka ostvarenju i realizaciji čovjeka u njegovoj iskonsko naravi. „Ne držite svoju ruku stisnutu ali ni previše otvorenu“ riječi su iz Knjige Plemenite. „A kada namaz završite raširite se po zemlji i tražite Allahove blagodati.“ Zar Poslanik rije jasno kazao da je „najbolji onaj ko ne krade od dunjaluka zu ahiret, niti od ahireta zu duajaluk, i onaj ko nije na teretu drugim ljudima.“ Iz istog razloga Jusuf Kardavi briljantno pronjecuje da se zekjat ne može udijeliti onome ko se posvetio bogoslužju/ibadetu ali se zato preporučuje davanje zekjata onome, ko je svoje življenje posvetio produbljivanju svoga znanja. Bogoslužje, naime, ima samo eshatološlcu svrhu te koristi samo onome ko ga upražnjava, a znanje ima i ovosvjetski smisao te koristi svima. Upravo u ovom kontekstu tj. ostvarenja tako žuđene ravnoteže trebamo misliti i ramazan. Dragi Bog iz svoje milosti nije odredio da ramazan traje cijelu godinu niti dan ili dva. Kada bi se obaveze ramazana odvijale cijelu godinu onda bi se islam pretvorio u askezu a opet da je kraće od mjeseca ne bi ostvario svoju svrhu, da vrati čovjeka u ravnotežu. Podsjećamo da sama riječ savm koja se prevodi kao post u sebi sažima čitav spektar najrazličitijih značenja. Jedno od njih je i ravnoteža jer se veli samun-nehâru za onaj dio dana kada sunce dođe do svog vrhunca, kada za tren zastane da bi nastavilo sa svojim putem nebeskim svodom. Zato je samo u ramazanu zabranjeno ono što je drugim danima dozvoljeno, kada se inače spava mi se budimo da jedemo, kada smo obično siti postači su gladni. Ovo je tendenciozni šok koji treba da oživi uspavana srca kao što strujni udar reanimira ono fizičko srce. Tokom cijele godine trenuci, posvećeni Dragom Bogu su relativno rijetki a naša predanost dražima ovog svijeta je dominantna. U mjesecu ramazanu težnja ka Vječnom ima dominantnu ulogu što je posvjedočeno i time da je postaču čak i spavanje ibadet tj. djelo koje ima viši smisao. Želimo kazati da tokom blagoslovljenog mjeseca posta svaki trenutak ima iznimno veliki duhovni značaj, e kako bismo supstituirali ono što smo propustili tokom godine. Samo ramazan može dovesti u red unutarnje nesporazume i uskladiti sve oprečnosti koji nas čine tako velikim ali nekada i tako nesretnim.
18
RASPIRIMO STARE VJERE PLAM1 U težnji da dosegnemo smisao, da uvedemo red u vlastite živote, odredimo ciljeve egzistencije, u nakani da osmislimo prividni besmisao, krije se opasnost da mu nametnemo lažni smisao. Lažni smisao dobivamo onda kada vežemo naše ambicije i ideale za one stvari i pojave čiji ontološki status to ne zaslužuje. Lažni smisao je, čak, i gori od besmisla, jer nas drži u uvjerenju da je sve uredu, da znamo kuda idemo a ustvari se krećemo ukrug, kao lutalica bespreglednom pustinjom. Stalno putuje a do cilja ne dohodi. Moderna civilizacija i čovjek koji je njome određen duboko je pogođen nedostatkom sigurnosti i značenja. Svoju potragu za smislom prividno su razriješili pohotnim osvajanjem svijeta i korištenjem njegovih bogatstava Piše: hfz. Mevludin Dizdarević U jednoj se hikaji kazuje kako se prelijepa Bosanka iz turskog vakta i zemana udala za izvjesnog turskog oficira, koji se po dolasku Austro-Ugarske morao povući zajedno sa porodicom u svoju domovinu. Nastanili su se u Stambolu, a kako je naša zemljakina bilo prilično inteligentna uskoro je naučila turski jezik. Pomenuta Bosanka je bila istinska vjernica i trudila se što je moguće češće posjećivati stambolske džamije i ponajviše glasovitu Aja-Sofiju, gdje je dersove kazivao najveći stambolski alim. Ono što je bilo čudno našoj lucidnoj zemljakinji bile su riječi sa kojima je rečeni alim uvijek završavao svoje kazivanje. Naime, nakon svakog govora rekao bi začudne riječi čoban duduk čaldi, što bi se moglo prevesti da je čoban bio pametniji. Kako ju je krasila radoznalost kao pretpostavka svakog znanja, ona se odvažila da ga upita za značenje njegovih riječi, te je on ovo iskoristio da svima pojasni šta, ustvari, misli pod tim začudnim iskazom. Naime, on je imao tri brata i živjeli su u nekoj anadolskoj nedođiji pa su se otisnuli u zadivni svijet kako bi ostvarili svoje želje i ambicije. Putovali su danima od konaka do konaka da bi jedne večeri došli do čobana sa kojim su večerali i klanjali akšam i jaciju. Nakon namaza, u tišini mrkle noći sa zvjezdanim nebom, iznad sebe osjetili su Božju blizinu te su kazali: „Deder, neka svako od nas zatraži jednu stvar od Dragog Boga“. Kako je kazano, tako je i učinjeno. Prvi brat je zamolio da bude visoki policijski službenik, i to je, na koncu, i postao. Drugi je brat zaiskao da bude državni ministar, što mu je, također, nakon godina učenja i rada, i ostvareno. “Ja sam zamolio Milostivog da mi podari da budem veliki alim i da se moja riječ čuje u najvećim džamijanna carstva i evo me sada pred vama“, reče alim. „Sve je to uredu, ali kakve veze sa svim tim ima čoban?“, upita Bosanka. „E, radi se o tome što je nepoznati čoban te noći zatražio da mu Dragi Bog podari Džennet i ja se od tada lupam u čelo zašto i ja ne zatražih Džennet, jer su želje svih nas ispunjene pa vjerujem da je i njegova“. Ova mudra pripovijest, koju nam je u osnovi zabilježio Alija Nametak u svojim Ramazanskim pričama, jeste pokušaj da se kroz iskustva izumljenih likova pokušaju propitati neka iznimno važna pitanja sa kojima se svaka osoba mora suočiti. Radi se o pitanju smisla ljudskog života i ukupnog djelovanja koje je presudno za sreću čovjekovu, čak i za njegovo puko preživljavanje. Ova potraga za smislom je imanentna ljudska osobina i univerzalna antropološka činjenica. Kezele Adrian piše da je „strah od besmisla najveći među ljudskim užasima. Besmislenost je jednaka nepostojanju“. Sve dotle dok čovjek zna kuda ide, nije izgubljen neovisno o njegovoj trenutnoj poziciji. Odsustvo cilja u životu je pretpostavka lutanja koje, u konačnici, zavšava u obesmišljavanju života u njegovom totalitetu. A smisao je sveti gral ljudskog života, ali u tim nastojanjima krije se jedna golema opasnost. Naime, u težnji da dosegnemo smisao, da uvedemo red u vlastite živote, odredimo ciljeve egzistencije, u nakani da osmislimo prividni besmisao, krije se opasnost da mu nametnenno lažni smisao. Lažni smisao dobivamo onda kada vežemo naše ambicije i ideale za one stvari i poja-ve čiji ontološki status to ne zaslužuje. Lažni smisao je, čak, i gori od besmisla, jer nas drži u uvjerenju da je sve uredu, da znamo 1
Tekst je objavljen u časopisu NOVI HORIZONTI, br. 133, septembar 2010. god.
19
kuda idemo a ustvari se krećemo ukrug, kao lutalica bespreglednom pustinjom. Stalno putuje a do cilja ne dohodi. Moderna civilizacija i čovjek koji je njome određen duboko je pogođen nedostatkom sigurnosti i značenja. Svoju potragu za smislom prividno su razriješili pohotnim osvajanjem svijeta i korištenjem njegovih bogatstava. Kada su osvojili poznati svijet, okrenuli su se nebesima kako bi utažili svoju glad i popunili ogromnu provaliju besmisla koja zjapi u njima. Moderni čovjek je potpuno predat stvaranju svjetovne, ekonomske sigurnosti, kako bi supstituirao duhovnu stabilnost koju je izgubio. Tako je nastalo potrošačko društvo i ideologija konzumerizma koja u potrošnji vidi svoj krajnji smisao. Alijenizirani individuum, otuđen od svijeta u kojem živi, otrgnut od svojih transcendentnih korijena svoje ispunjenje nahodi u osvajanju, konzumaciji, uzimanju, trošenju... I tek sada kad je homo modernus sve to ostvario, uvidio je da to ne može biti rješenje. Logos izražen u nauci poslužio je svrsi osvajanja svijeta, ali nije kadar ponuditi odgovor na pitanja smisla, koje može osigurati tek mythos koji je moderni duh prezreo i odbacio kao nepotrebni historijski teret. Religijski pogled na svijet je zamijenio onaj naučni. Matematičke formule su stale na mjesto emocija, transcendentnog, uzvišenog i duhovnog. Moderno društvo zadovoljava sve ljudske potrebe, čak permanentno proizvodi i nove. Samo jednu potrebu ne može zadovoljiti, potrebu za smislom, i zato danas osjedamo egzistencijalnu prazninu. Imati i biti Naime, ljudska narav i dalje teži uzvišenom, nesvjetovnom, neopipljivom, prema univerzalnosti koja se sažima u religijskoj percepciji stvarnosti. Otuda, u vremenu visoke tehnologije dolazi do poplave filmovanih bajki, gromovitih superjunaka, New Age filozofije, raznih joga, religijskih derivata sa Dalekog istoka. Stoga je Fromm postavio onu oštru dilemu imati ili biti - tvrdeći da je za ljudsku sreću bolje da manje imaju a da više budu. Islam, naravno, ne prihvata ovako radikalno postavljenu dilemu i naučava da čovjek može i imati i biti istovremeno. Religije se bave onim bezvremenim i konstantnim u našoj egzistenciji. Religijska vjerovanja i mitovi, kako veli Karen Armstrong, sežu do počela života, do temelja kulture i do najdubljih nivoa ljudskog uma. Religija se manje bavi uređenjem svijeta, koliko značenjima bez kojeg smrtnici odveć često padaju u očaj. Bez religijskih vjerovanja, ljudski postupci gube svoj smisao, jer postaju orasi bez jezgre, forma bez suštine; dakle, postaju nedovoljno vrijednim našeg truda. Međutim, Armstrongova, također, tvrdi da su religijska vjerovanja bezvrijedna i beživotna ukoliko ne postoje rituali, kultovi i ceremonije, jer su uvidi koje nude religije i mitovi „isuviše intuitivne naravi, slični uvidima koji proističu iz umjetnosti, muzike i kiparstva“. Religijska vjerovanja su iracionalne bolje kazano, supraracionalne kategorije koje postaju stvarnost tek kroz obrede koji razbuđuju osjećaj svetoga i osiguravaju poimanje dubljih tokova egzistencije. Religije i rituali su do te mjere povezani da je praktično nemoguće odrediti šta postoji prije: religijska vjerovanja, mitovi kao svete priče ili rituali koji ih prate. Religije bez obreda ne mogu postojati, jer obredi oživljavaju religijsku sliku stvarnosti. Iluzija je i šejtanska obmana da je moguće živjeti vjeru kao takvu a biti odijeljen od obreda dotične vjere. Samo kroz obrede vjera živi u našim životima i putem simbolizma oživljava religijsku sliku stvarnosti. Što je manje obreda u našem životu, sve je manje duhovnosti u našem srcu. Islamski nauk tvrdi da se svaki čovjek rađa u prirodnoj vjeri sa predispozicijama za vjeru kao takvu. Međutim, ukoliko vjeru kao krunski Božiji dar ne održavamo obredima, ona će zasigurno zgasnuti kao žiška na santi leda, istopit se poput grudve u pustinji. Ovo je tačno za sva doba i sva vremena, ali je ovo osipanje duhovnosti i fragmentiranje vlastitog vjerničkog identiteta još izraženije u vremenima duhovnih kriza, kada je ukupni ambijent okrenut od religioznosti i usmjeren na temporalno, prolazno, materijalno... Možemo se ne složiti, ali ćemo, ipak, kazati da mi živimo u takvom vremenu unatoč prividnom povratku religioznog na historijsku scenu. Danas imamo previše ispoljene, manifestne, javne religioznosti a premalo vjere kao istinskog doživljaja svetog. Previše je religije koja se želi prenositi drugom kao teret, a premalo vjere kao radosti življenja i koja tu radost želi dijeliti sa drugima. Previše je ekskluzivne vjere koja samo sebe doživljava spasenim a premalo inkluzivne vjere koja svako stvorenje razumijeva kao odraz Božiji na Zemlji, prema kome valja činiti dobro, prije svega, zbog njegova Tvorca. Istinska vjera je prije svega introvertna, okrenuta 20
sebi, stalnom propitivanju i snaženju vlastitog vjerničkog identiteta, a tek onda biva ekstrovertna i skromno usmjerena spram drugih. Vjernik je okrenut uređenju bašče svoje duše, zabavljen je svojim mahanama, te ima malo vremena arogantno gledati preko plota u tuđe avlije, bahato zavirivati u tuđe duše i njihove grijehe. Stoga, danas su džamije i druge bogomolje punije nego u komunističkom nevaktu, ali to ne znači da imamo i proporcionalno povećanje vjere. Uzrok egzistencijalne praznine Do tog vrijednog cilja nam tek treba doći, ali, prije toga, o ovom problemu nam valja glasno progovoriti i razlučiti istinu od neistine, pravu vjeru od ispoljene. Ovaj fenomen, svakako, nije novum u historiji islama, te ga i Kur'an razotkriva u diskusiji sa Arapima koji su došli do Poslanika i kazali da su postali istinski vjernici. Stvoritelj svjetova ga poučava da im kaže da oni još ne vjeruju (iman), već se samo pokoravaju (islam), jer istinska vjera još nije našla puta do njihovih srca (Hudžurat, 14.). Oni su, kao i mnogi, danas pobrkali vjeru kao unutarnji doživljaj i religiju kao njenu manifestnu formu.Treba da znamo da su decenije raskorjenjivanja od autentične tradicije pokazale svoje negativne obzire baš u našim vremenima kada se religija razumijeva odveć ospoljeno, javno, spektakularno. Riječ tradicija je došla od riječi tradere što znači ono što je naslijeđeno, što se prenosi s koljena na koljeno. Godine odijeljenosti od tradicije pokazale su svoju fatalnost baš u vjerskom ekstremizmu i radikalizmu.Treba naglasiti da postoje i druge negativne posljedice odsječenosti od tradicije i tradicijskih vrijednosti koje nam više ne osvjetljavaju put i ne govore šta da činimo. Prema Viktoru Franklu, propadanje tradicije je glavni uzrok egzistencijalne praznine koja svoj krajnji izraz nahodi u potištenosti, agresivnosti (radikalizacija religioznosti, M.D.) i ovisnosti. Na ovom mjestu dohodimo do centralne teme našeg rada, a riječ je o ramazanu i postu kao jednom od fundamentalnih obreda u životu svakog muslimana. Ramazan i post kao centralni obred ovog blagoslovljenog mjeseca vraćaju nas duhovnosti, samožrtvovanju, potiskivanju vlastitog ja i prepoznavanju svetog unutar nas samih. Činjenica je da je vlastiti ego najveći izvor zaborava (gafleta) i najtvrđi zastor pred istinom. Samorazumljivo je da islam insistira na tome da se ljuski ego stavi na njemu primjerenu poziciju. Ovo ne znači njegovo poniženje već istinsko oslobođenje, emancipaciju u izvornoj formi, bez koje je ljudska sloboda samo privid, fikcija... Veliki Rumi je zato uzviknuo „da budeš išta spusti se do ništa“, što bi značilo da je potiskivanje ega jedini put do vlastitog duhovnog zrenja. Zato je i najbliži svome Gospodaru na sedždi, u položaju koji je najveći izraz samopotčinjavanja. A ego će uvijek naći razloge za svoje razmahivanje, u novcu, slavi pa i u vjeri. Ramazan nas treba naučiti skromnosti kao krunskoj vjerničkoj osobini. Vjernik koji bez skromnosti kroči u svijet - izgleda poput slona u staklarskoj radnji koji uvijek napravi više štete nego koristi i za sebe i za druge, ali i za vjeru na koju se poziva. Da se ponovo referiramo na slavnog Frankla koji je u „Nečujnoj potrazi za smislom“ zabilježio: “Istinsku ljudskost postižemo ne brigom o ostvarenju svog sebstva, već samozaboravom, predavanjem, držeći se iznad sebe i usredotočujući se na vanjski svijet“. Kao što zdravo oko sebe ne može vidjeti bez ogledala, već samo bolesno; tako i čovjek postaje ostvaren samotranscendencijom kada sebe prestane gledati. Ramazan nas uči da se okrenemo od sebe prema drugima. Nudi ciljeve našem životu koji nikako ne mogu biti vezani za ovaj materijalni, prolazni svijet. Naši ciljevi mogu biti jedino oni koji od nas traže ne da budemo ljudi već da budemo nešto više od toga. Postom mi potiskujemo u drugi plan, i na njemu primjereno mjesto, ono materijalno i ovosvjetsko u nama a dajemo priliku našoj boljoj, duhovnoj strani da se pokaže. Tim putem i ova materijalna dimenzija našeg života dobiva svoje značenje, poprima ljepšu boju kao sunce poslije kiše, dan nakon noći. Ramazan je idealna prilika da se raspiri stare vjere plam i da sakupimo fragmente razlomljenog vjerničkog identiteta. Zato se vjerničke duše raduju ramazanu kao dragocjenom uzdarju i njegov dolazak čestitaju jedan drugom. Ramazan šerif mubarek olsun. 21
MJESEC ISLAMSKOG POSTA JE PROLJEĆE LJUDSKIH DUŠA1 Ramazan nam otvara oči i navikava nas na ibadete. To je i prilika da brojni vjernici koji u džamiju ulaze samo u vrijeme ramazana uvide da redovno obavljanje namaza i ostalih ibadeta (učenje Kur'ana, zikrullah, i dr.) nije nikakav bauk, nego najnormalnija i najobičnija ljudska aktivnost, čije praktikovanje se, uz malo dobre volje, može lahko nastaviti i nakon ramazana. Roditelji i odgajatelji moraju cijeniti taj odgojni momenat ramazana kako bi budili svijest, i djece i odraslih, da mogu postići daleko više nego što misle. Piše: Nezir Halilović Često smo imali priliku da slušamo kako drugi kazuju o tome da se ramazan osjeti u zraku, da je to mjesec kada smo svi drugačiji i kada se svi osjećamo lakše, ljepše i sretnije!? Posebno je uživanje i zadovoljstvo gledati prepune džamije vjernika koji revnosno ustrajavaju na obavljanju 33 rekata jacije i teravih namaza. Tu su, vrlo često, i mnogi koje imamo priliku vidjeti u džamiji samo u toku ramazana. Jasno je da je u pitanju nešto veliko, nešto neobično i lahko je zaključiti da je ramazan mjesec sveopće Božije milosti koja, ustvari, uz ramazan u okrilje džamije uvodi sve one koji u srcu imaju i trunku zdravog vjerovanja. Ramazan je najveći dokaz da svako od nas može učiniti i mnogo toga čega nije ni svjestan. Šta su navike? Nećemo pretjerati ako ustvrdimo da je većina svakodnevnog ljudskog života regulisana navikama. Navike pokrivaju sva polja naših ličnosti, pa čak i naš moral, naše ponašanje, naše odnose i relacije s drugim ljudima. Brojni su elementi našeg života koje možemo opisati samo jednom riječju: navika. Postoje brojne definicije pojma navika. Jedna od najčešćih kaže: »Navika je sve ono na što se čovjek navikao stalnim ponavljanjem jedne radnje.» Danas je općepoznato da se navike izgrađuju, održavaju i odbacuju, tj. od njih se odvikava. Međutim, neke se lakše usvajaju i odbacuju, a neke teže. O mijenjanju navika govori i Uzvišeni Allah u časnom Kur'anu: „Uzvišeni Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda, dok taj narod ne izmijeni sebe.“ (Er-Ra'd, 11.) U jednoj drevnoj predaji kaže se: «Nema znanja bez učenja, niti blagosti bez vježbanja.» Blagost kao pohvalno svojstvo postiže se stalnim uvježbavanjem, sve dok ne postane stalno svojstvo duše i njena neodvojiva navika. Što se tiče javljanja i razvijanja navika, poznato je da čovjek navike usvaja iz bliže i dalje sredine u kojoj živi, a najviše od roditelja i uzora za kojima se povodi. Najčudnije u cjelokupnom govoru o navikama je upravo to da se često čovjek navikne na nešto, a da uopće to i ne primijeti. Čak, često nesvjesno usvoji i navike koje uopće ne želi, što se, u pravilu, događa zbog nekog izuzetno jakog utjecaja na njega, ili zbog dugog boravka u određenom okruženju, ili zbog slabe snage ličnosti te osobe. Zanimljive su i brojne izreke koje odbacuju mogućnost izmjene i odbacivanja navika. Tako se kaže: «Ko odraste u nečemu, osijedit će u tome!», zbog čega se veliki broj ljudi i ne pokušava osloboditi svojih navika. U vezi s tim važno je znati da je islam vjera koja uvažava postojanje navika, ali isto tako i zauzima stav da čovjek čvrste volje može izmijeniti sebe i svoje navike. Historija islama svjedoči da su prvi
1
Tekst je objavljen u časopisu NOVI HORIZONTI, br. 98, oktobar 2007. god.
22
muslimani živjeli u okruženju koje je bilo naviknuto na ono što je najgnusnije na ovom svijetu. Čak je bila raširena i navika zakopavanja žive ženske djece. Tu su još bile i navika konzumiranja alkohola, te uživanje u raskalašnoj muzici i trbušnim plesovima. Islam je od onih koji su ga prihvatili otklonio sve te loše navike i usmjerio ih na dobročinstvo, plemenitost i druga dobra djela. Sve navedeno za nas je posebno važno kako bismo dobili odgovor na pitanje: Zašto nam je ponekad tako teško nešto raditi, bilo da je to pohvalno ili zabranjeno?! Odgovor je lahak: Samo zato što se nismo naviknuli na to. Osim toga, važno je znati da se neke navike međusobno isključuju, zato je izuzetno važno koje ćemo navike usvojiti, a koje izostaviti. Tako, npr., ko se navikne na iskrenost, vrlo teško će mu biti da govori neistinu, ko se navikne na odgovornost i pouzdanost, teško će sebi dopustiti neodgovornost i pronevjere, itd. Danas se vrlo često dešava da vidimo čovjeka koji uopće ne vjeruje u Boga, ali je vrlo iskren, odgovoran, uredan i ima brojne druge pohvalne osobine. S druge strane, vidimo i muslimana koji vjeruje u Boga, ali počesto slaže, neodgovoran je, nepouzdan itd. Ljude obično zbunjuje ta situacija, mada je sve vrlo jednostavno. Nevjernik, o kojem je riječ je u sebi izgradio i razvio pohvalne navike, dok je musliman to izostavio. Islam i navike U izgrađivanju pozitivnih navika posebnu ulogu ima vjera. Vjera je moćan faktor odgoja. Tu se stiču moralne spoznaje, uvjerenja, stavovi i navike koji oblikuju pozitivna ljudska svojstva. Vjera održava dimenziju življenja bez koje čovjek ne bi bio potpun.“2 Vrlo je zanimljivo analizirati uputu Allahovog poslanika, s.a.v.s., kada savjetuje roditelje u pogledu navikavanja njihove djece na redovno obavljanje namaza. O tome kada roditelji treba da počnu s podukom i navikavanjem svoje djece na obavljanje namaza ulema je dala jasan odgovor: „Kada se počne razvijati dječija svijest i kada dijete počne razlikovati desnu ruku od lijeve treba ga početi navikavati na obavljanje namaza.“ To pravilo zasnovano je na hadisu koji Taberani bilježi od Abdullaha ibn Hubejba, da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Kada dječak znadne razlikovati desnicu od ljevice, naređujte mu da klanja namaz.“ Pored ovog hadisa koji općenito govori o namazu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je precizno ukazao i na vrijeme u kojem roditelji treba da počnu podučavati svoje dijete osnovama namaza. Navodi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Naređujte svome djetetu da klanja namaz sa sedam godina, a kada napuni deset, i udarite ga zbog namaza.“3 Važno je istaći da u navedenom hadisu dozvola o fizičkom kažnjavanju - udaranju djeteta zbog propuštenog namaza nije došla na prvom mjestu, kao što neki u praksi čine. Naime, čekaju da dijete napuni deset godina, a onda postupe po sunnetu i počnu tući dijete ako ne klanja. Jasno je da dijete treba početi navikavati na redovno obavljanje namaza kada bude imalo sedam godina. Ako analiziramo opću situaciju, vidjet ćemo da je upravo to period kada većina roditelja insistira da njihova djeca jedu špinat, da redovno piju mlijeko, da ne gledaju previše televiziju, da redovno rade zadaće, itd. Očigledno je da se radi o periodu kada dijete polazi u školu i kada usvaja mnoštvo novih navika za život. Zbog toga je i određeno da se dijete baš tada počne navikavati, pripremati i vježbati za redovno obavljanje namaza. Što se tiče kažnjavanja desetogodišnjeg djeteta koje ne bude htjelo klanjati, to ima smisla samo u slučaju da ga roditelji od sedme godine aktivno pokušavaju naučiti redovnom obavljanju namaza. Ako za tri godine rada s djetetom roditelji u njemu nisu uspjeli razviti tu naviku, definitivno će kasnije s njim imati znatno veće probleme. Božija milost je to da oni, na primjeru neposlušnosti svoga djeteta u vezi s obavljanjem namaza, na vrijeme, uvide i spriječe mnoštvo kasnijih problema koji će, nesumnjivo, proizaći u slučaju takvog djeteta.
2
Ćatić, R., Osnovi porodične pedagogije, str. 224-225.
3
Ebu-Davud i Tirmizi
23
Divnu oporuku roditeljima ostavio je ugledni ashab Abdullah ibn Mes'ud, na., kada je rekao: „Pazite da vaša djeca redovno i pravilno obavljaju namaz, i navikavajte ih na dobro, jer je dobro navika.“4 U vezi s tim značajno je spomenuti posebnu praksu naših dobrih predaka koji su na ramazanski post navikavali čak i bebe, tako što su ih za sehur hvatali blago za nos i budili, kako bi u njima razvijali naviku da se bude i ustaju u svako doba dana i noći. Činili su to kako bi sutradan, kada odrastu i sazriju, budu muslimani koji su spremni za aktivno uključivanje u sve ono što ih čeka u životu. Šerijat navike dijeli na: pohvalne i tražene, loše i zabranjene, mubah - dozvoljne, bez posebne preporuke i zabrane za njihovo činjenje. I haram je navika Ukazujući na Svoju pravdenost i plemenitost u govoru o vrednovanju ljudskih djela i postupaka, Uzvišeni Allah kaže: „Ko uradi dobro djelo, bit će deseterostruko nagrađen, a ko uradi hrđavo djelo, bit će samo prema zasluzi kažnjen, i neće mu biti učinjena nepravda.“ (El-En'am, 160.) Međutim, za razliku od dobrih djela čija vrijednost se umnožava, u slučaju grijeha javlja se drugi fenomen, a to je da jedan grijeh rađa drugi. O tome Ibn-Kajjim, r.h., kaže: «Grijesi proizvode nove grijehe, shodno njihovom broju, sve dok čovjeku ne postane vrlo teško pobjeći od njih i ostaviti ih... Na taj način pokornost i nepokornost postaju navike duboko usađene u ljudske duše i proizvode svojstva kojih se, samo uz veliki napor, možemo osloboditi.» Ljudi iz reda selefa običavali su govoriti: «Kazne za loša djela na ovom svijetu su druga loša djela koja ih slijede, baš kao što su i nagrade za dobra djela, dobra djela koja ih slijede.» Tri grupe ljudi U pogledu navika ljude možemo podijeliti u tri grupe: - ljudi naviknuti na činjenje dobra, - ljudi naviknuti na činjenje grijeha, - ljudi naviknuti na činjenje i dobra i zla. Svako se može pronaći u jednoj od ovih skupina. Velika je razlika između nas i muslimana iz vremena Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada su svi muslimani bili naviknuti na činjenje dobra, svi nevjernici bili su naviknuti na činjenje zla, a munafici su, po potrebi, radili dobro i uživali u zlu. Nažalost, današnje muslimane možemo naći u sve tri navedene grupe. Zbog toga se, najčešće, nemuslimani koje nešto privuče ka islamu i razvije u njima interes za islam, razočaraju misleći da je islam kriv za takvo stanje, što uopće nije tačno. Lahko je napraviti kratku anketu i ustanoviti koliki je utjecaj navika na svakodnevni život. Tako, npr., kada biste nekog od onih koji su se navikli na redovno obavljanje namaza u džamiji upitali: «Zašto ne klanjaš namaz kod kuće?», vjerovatni odgovor bio bi: «Ne mogu jer osjećam nelagodu i nemir u duši.» Isto tako, mogli biste postaviti mnoštvo pitanja ljudima koji su naviknuti na činjenje dobra i, uglavnom, uvijek bi dobijali iste odgovore, samo zato što su oni već naviknuti na činjenje dobra i zato što bi svako propuštanje prilike da se učini dobro za njih predstavljalo nelagodnost. S druge strane, kada biste tražili od onih koji su se navikli na slušanje bučne i druge neinventivne i nerezonske muzike i gledanje razvratnih filmova da se klone toga, ne biste uspjeli samo zbog osjećaja nelagode i nemira koji se u njima javlja ako ne praktikuju ono na što su se navikli. Na isti način mogao bi
4
Taberani
24
biti postavljen i niz pitanja osobi koja uživa u konzumiranju opojnih pića, ili ženama koje su otkrivene, i uvijek biste dobijali iste ili slične odgovore. Dvadeset i jedan dan Pedagozi i psiholozi kažu da kada čovjek želi da se navikne na nešto, svejedno da li se radi o pohvalnim ili pokuđenim navikama, dovoljno je samo 21 dan stalnog praktikovanja i navika će biti usvojena, tako da će, čak i ono što nam je u početku bilo izuzetno teško, postati lahko i, s Allahovom dozvolom, čak i ugodno. Nakon tog perioda čvor lijenosti, mrzovolje i slabe volje bit će raspleten. U početku je to vrlo teško i naporno, ali, na kraju, nekadašnji teškoća i napor prerastaju u naviku i užitak. Isto pravilo važi i za ostavljanje loših navika. Dovoljan je 21 dan ustrajnosti i izostavljanja naučenih radnji i te loše navike bit će otklonjene iz naše svakodnevice. Jasno je da je u pitanju žestoka borba sa samim sobom, što je vrsta džihada, a o džihadu u Božije ime Uzvišeni kaže: „One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine!“ (ElAnkebut, 69.) Vidimo da Uzvišeni obećava Svoju pomoć svima koji se istinski trude u borbi sa svojim lošim strastima i navikama, a ramazan je prvorazredna prilika za usvajanje i učvršćivanje pozitivnih navika, jer u tih 29, odnosno 30 dana, vrlo lahko i s mnogo zadovoljstva činimo mnogo toga što ne bismo mogli ni zamisliti van ramazana. Jeste li ikada čuli da je bilo ko od nas van ramazana klanjao dvadeset rekata noćnog namaza nekoliko dana uzastopno?! Zasigurno da niste, a sve to svojevrsni je pokazatelj mogućnosti kojih ni izbliza nismo svjesni. Divan primjer Imam Gazali navodi u Ihjau divno kazivanje: „Rekao je Sehl ibn Abdullah et-Tusteri: „Imao sam samo tri godine kada sam se budio u snu i gledao kako moj daidža Muhammed ibn Suvar ustaje i klanja noćni namaz. Jednog dana on mi reče: „Zar ti ne slaviš Gospodara koji te je stvorio?“ Ja rekoh: „A kako da Ga slavim?“ On reče: „Svake noći kada legneš spavati srčano izgovori: „Allah je sa mnom. Allah me gleda. Allah je svjedok svemu“, tako da se tvoje usne uopće ne pomjere. Ja sam to izgovorio te noći i, kada sam to naučio napamet, daidža mi reče: „Svake noći izgovaraj to sedam puta!“ Kada sam i to potpuno primijenio, daidža mi reče: „Izgovaraj to svake noći jadanaest puta!“ Ja sam i to počeo praktikovati i osjetih u srcu takvu slast da se to ne može opisati. Godinu dana nakon toga daidža mi reče: „Dobro zapamti šta sam te naučio i radi to sve dok ne udeš u kabur, jer će ti to pomoći i na ovom i na onom svijetu.“ Ja sam to, zaista, i praktikovao tako da sam od toga u srcu uvijek osjećao tajnu slast i zadovoljstvo. Jednog dana daidža mi reče: „O Sehle, zar će biti nepokoran Allahu onaj s kim je Allah uvijek, kojeg stalno gleda i kome je svjedok? Čuvaj se lošeg ponašanja!“ Ja sam to u tajnosti stalno praktikovao sve dok me nisu poslali u mekteb. Ja im rekoh: „Plašim se da mi to ne poremeti navike.“ Međutim, roditelji su muallima uslovili da me odmah nakon nastave šalje kući. Tako sam krenuo u mekteb, pa naučio čitati Kur'an, a zatim postao i hafiz sa šest ili sedam godina. Tako mlad ja sam postio ramazan i nafile, a za hranu sam, punih dvanaest godina, imao samo komad ječmenog hljeba.“
25
MJESEC POSTA - KAKO SE ODNOSIMO PREMA NJEMU1 Piše: mr. Mustafa Prljača Draga braćo! Krajnji cilj svih islamskih propisa jest da čovjek njima izrazi svoju pobožnost i pokornost Allahu, dž.š., bez obzira da li zna razlog zbog kojeg su ti propisi objavljeni i propisani ili ne zna. Tako ćemo zapaziti da Kur'an odgovara na neka pitanja koja zaokupljaju ljude, a na druga daje samo načelne odgovore. U vezi s ramazanskim postom, Allah, dž.š., u Kur'anu otkriva suštinski smisao propisivanja posta i kaže: „O vi koji vjerujete, propisan vam je post kako je bio propisan i onima prije vas - da biste bili bogobojazni!“ (El-Bekare, 183) Bogobojaznost je jedno svojstvo koje u sebi sadrži svako dobro i koje podrazumijeva cjelovito pridržavanje svih Allahovih propisa vezanih za naredbe i zabrane. Imam Ali, r.a., je rekao: „bogobojaznost znači: strah od Uzvišenoga Gospodara, postupanje po objavljenom i spremanje za dan odlaska s ovoga svijeta.“ Drugi kažu: „Bogobojaznost znači to da te tvoj Gospodar nikada ne vidi u onome što ti je zabranio, i da te nikada ne izgubi iz vida u onome što ti je naredio!“ Isto tako, jedan od ciljeva posta jest i taj da se vjernik sabere, disciplinira i moralno uzdigne do najviših deredža. Također, obuzdavanje čovjekovih poriva, koji su jedanaest prethodnih mjeseci dobijali svoju punu zadovoljštinu, jedna je od mudrosti koja prožima sve ono što je propisano u vezi s mjesecom posta, nakon što je čovjek prije toga obilno jeo, pio i upražnjavao svoje želje. Stoga će samo onaj ko poznaje tajnu i ko umije čuvati tajnu donijeti odluku da svoj nefs - onaj životinjski elemenat u sebi - natjera da bude poslušan i discipliniran, bez ikakve vanjske kontrole i utjecaja. Allah Uzvišeni onima koji se budu pridržavali onoga što priliči mjesecu ramazanu i držali se propisa vezanih za nj obećaje Džennet. O tome govori i veoma veliki broj Poslanikovih, s.a., hadisa, koji su muslimanima većinom poznati, koje slušaju od imama, hatiba i vaiza tokom svakoga mjeseca ramazana. Postavlja se pitanje: Da li muslimani doista vode dovoljno računa o časnosti ovoga mjeseca? Da li taj obred ovakav kakav je danas, dostiže puninu onoga što se njime želi postići ili je taj cilj redukovan, uprošćen, osiromašen? U odgovoru na ovo pitanje možemo kazati da se veliki broj muslimana neprimjereno postavlja spram ovog časnog mjeseca, ponekad do te mjere da se u cijelosti gubi onaj efekat koji se propisom želio postići. Neki od oblika te neprimjerenosti jesu sljedeći: 1. Dolazak na posao sa zakašnjenjem, a odlazak prije isteka radnog vremena Ovo se pravda postom, noćnim sijeljenjem, sehurom, spavanjem poslije sabah-namaza i sl. Treba kazati da se onaj koji kasni na posao nije u svom ponašanju okoristio postom, jer samo jedna minuta može biti presudna u ispravnosti ili neispravnosti posta. Naprimjer, onaj ko zna da je do akšamskog ezana ostala još samo jedna minuta pa ipak se svjesno napije vode, time će pokvariti svoj post. Prema tome, samo jedna minuta može pokvariti ibadet svih prethodnih sati posta. Šta onda kazati za polusatno kašnjenje na posao, ili odlazak s posla pola sata ranije, što je uzurpacija nečijeg prava, što je stjecanje zarade na nedozvoljen način?! Treba se sjetiti da post mora biti i započet i okončan halal-hranom. U protivnom će biti bezvrijedan u duhovnom pogledu.
1
Druga ramazanska hutba 1427./2006.
26
2. Pretjerano obilje hrane i pića uz ramazan Jedan od ciljeva posta jest i lomljenje oštrice pretjeranosti u jelu i obuzdavanje pohote nefsa, one opake komponente u čovjeku, te oslobađanje prostora duhu, pristizanju duhovne hrane, aktivnostima duše. Nažalost, mnogi muslimani - većina njih - tokom ramazana na jelo i piće troše čak mnogo više nego u drugim mjesecima. Muslimanski ummet širom svijeta pritišću brojni običaji i tradicije za koje Allah, dž.š., nije objavio nikakvo uporište, a koji su postali sastavnim dijelom ovoga mjeseca, njegovim općedruštvenim izrazom. Ti običaji se razlikuju od mjesta do mjesta, od države do države, od sela do grada, no svi imaju jedno zajedničko obilježje - prekomjernost. Samo jedna vrsta hrane smatra se škrtošću, samo jedno piće cjepidlačenjem, dok se pretjerana raznovrsnost tog dvoga drži pohvalnom stvari, makar to iziskivalo i finansijsko zaduživanje čovjeka, odnosno iscrpljivanje i zadnjih rezervi hrane. Ti običaji su snažni i tako čvrsto srasli s društvenom sredinom da postaju ozbiljan problem i smetnja u pozivanju ljudi na iftar. Naime, da bi musliman i bliskog prijatelja, komšiju ili rođaka pozvao na iftar potrebna su mu ogromna sredstva da bi običaj bio zadovoljen, da se ne bi osramotio, što je poprimilo, upravo, suprotan smisao od onog kojeg islam želi ostvariti. Tako je običaj postao preprekom izvršavanju vjerskog naloga i doveo do otuđivanja ljudi jednih od drugih. U pojedinim bogatim muslimanskim zemljama neke porodice bacaju velike količine hrane nakon posebno priređenih iftara, dok druge porodice bacaju sve ono što ostane iza njihovog iftara ili sehura držeći da uz ramazan nije prilično jesti bajatu hranu. 3. Spavanje tokom većeg dijela dana kako bi se „ubilo vrijeme“, te sijela tokom noći, kako bi se moglo što više jesti i piti Ni jedno ni drugo ne priliči mjesecu posta, niti odražava opći islamski duh. Cilj spavača je, naime, da zaboravi post, da ga ne osjeća, što je oprečno onome što Allah, dž.š., želi postići propisivanjem posta, a da se i ne govori o tome da bi on trebao ići za tim da to dragocjeno vrijeme - jer je vrijeme ramazanskoga posta naročito vrijedno, pa se i dobra djela u njemu vrjednuju višestruko - popuni bavljenjem korisnim stvarima za sebe, svoju porodicu i za ljude općenito, da proizvodi neko dobro... Ovo dnevno spavanje u toku ramazana ne samo da postu oduzima njegovu draž i blještavilo, ne samo da spavača unizuje kao takvoga, već nerijetko uzrokuje i propuštanje stvari koje su strogo naređene - propuštanje, naprimjer, namaza, što značajno osiromašuje post i lišava ga velikog dijela njegova smisla. Isto tako, bdijenje tokom čitave noći bez ikakve korisne aktivnosti, danguba, također je u opreci s nakanom Allaha, dž.š., i s onim što je On propisao za ljude. „Mi smo vam san počinkom učinili!“ (En-Nebe', 9) „On čini da zora sviće, On je noć odredio za počinak, a Sunce i Mjesec za računanje vremena; to je odredba Silnoga, Sveznajućeg!“ (El-En‘âm, 96) 4. Eksplozivnost i nabusitost u ophođenju sa ljudima I ovo ponašanje se nerijetko pravda postom. Međutim, jedan od osnovnih ciljeva posta jeste upravo težnja da se dosegnu visoki moralni stupnjevi, da se iznađu i primijene najbolji, i najljepši oblici komunikacije sa ljudima i sa svijetom koji nas okružuje, uključujući i onaj životinjski i biljni; da u čovjekovo srce unese smirenost, staloženost i mir, da u njemu pobudi najplemenitija osjećanja. Neki postači, međutim, osobito u sredstvima javnoga prijevoza, u trgovinama, na šalterima i na javnim mjestima pokazuju nekulturu, nedoličnost, prostakluk i ružnu narav dok, s druge strane, Poslanikov hadis sugerira kako treba da izgleda ponašanje jednog postača: „Ako neko uvrijedi postača, ili mu nešto opsuje, neka on na to samo rekne: ‘Ja postim!'„ 5. Sustezanje da se uzima lijek, uprkos bolesti 27
Kada liječnik, specijalista, u čije ljudske i profesionalne kvalitete ne postoji nikakva sumnja, propiše uzimanje nekoga lijeka, vjernik je dužan poslušati njegov nalog. Ne smije se sustezati od toga pravdajući taj svoj postupak time da postu uz ramazan nije ravno ništa drugo, te da je u suštini izlječilac sam Allah, da je životni vijek ionako ograničen... Sve je to, naravno, tačno, no svemu tome se time daje drugi smisao. Islam, naime, nedvosmisleno nalaže da se ima čuvati zdravlje, da se uz ramazan ne mora, odnosno ne smije postiti u slučaju kad to zahtijeva liječenje, te da se propušteni post može i napostiti nakon izlječenja. Nije isto nahlada, glavobolja, bol u prstu, crvenilo u oku i sl. i bolest srca, bubrega, mjehura, upalne otekline i sl. Odnos prema ovome drugom sasvim je različit od odnosa prema onome prvom. U ovom potonjem slučaju postač je obavezan prekinuti post i posvetiti se liječenju, a propušteni post napostiti kada ozdravi. 6. Otvaranje restorana, kafana i slastičarni tokom dana u čisto muslimanskim sredinama Naime, iako vlasnik može biti i postač i tim svojim postupkom ne namjeravati podsticati druge da se javno mrse, takav njegov postupak nije primjeren mjesecu ramazanu, budući da čitava zajednica muslimana treba da odiše postom, da u svim svojim manifestacijama izražava duh posta, da se to vidi na ulici, na javnim mjestima, posvuda. Stoga bi takva mjesta trebalo otvarati navečer, a danju ih držati zatvorenim. 7. Nastojanje da se „ubije“ poslijepodnevno vrijeme Zbog ovoga stava mnogo vremena se provodi u raznoraznim igrama, bez obzira da li su one u suštini dopuštene ili zabranjene. Ne ulazeći u to koliko te igre pažnju postačevu odvlače od posta, one svakako doprinose tome da on propušta iznimno povoljnu priliku da uradi nešto drugo što će mu biti od koristi i na ovome i na budućem svijetu, jer od dvije raspoložive mogućnosti musliman je dužan da se uvijek opredjeljuje za onu bolju, za onu manje lošu, za onu koja ima više korisnosti u sebi, koja će ga približiti Allahu i doprinijeti da se bude u Njegovu zadovoljstvu. 8. Propuštanje da se mlađi navikavaju na post Učenjaci navikavanje na post stavljaju u istu ravan kao i navikavanje na namaz. Brojni su primjeri kako su muslimani prvih generacija navikavali svoju djecu na post, nabavljujući im različite igračke, kako bi se njima zabavili i zaboravili na glad. Zanemarivanje ove činjenice dovodi do toga da neki mladići i djevojke, koji ranije nisu navikavani na post, zanemaruju ovu islamsku dužnost, drugi javno mrse, treći usred dana na javnom mjestu puše i sl. Roditelji tih mladiće i djevojaka svakako znaju, ili bi morali znati, kako se ponašaju njihova djeca, ali ih njihovi ukori obično ne odvraćaju od toga. Greška je načinjena mnogo ranije. 9. Različit odnos prema namazu i postu Neki muslimani ne bi ni po koju cijenu prekinuli ramazanski post dok, istovremeno, tokom mjeseca ramazana ne klanjaju ni jedan jedini rekatnamaza, kao što ne klanjaju ni izvan ramazana. Drugi opet klanjaju namaz uz ramazan i, sa završetkom ramazana, odustaju od obavljanja namaza. Post, međutim, po redoslijedu, dolazi poslije namaza, pa se tako namaz podrazumijeva unutar posta. U protivnom, post ostaje bez velikog dijela svoga smisla, budući da je propisan kako bi se bilo bogobojazno, kako bi se uspostavila što čvršća veza sa Allahom, dž.š. A namaz je ta najčvršća veza - čovjek je Allahu najbliži kada je na sedždi, u namazu. 10. Mršenje zabranjeni stvarima Ovo se naročito odnosi na one koji se mrse cigaretama i puše prekomjerno po prestanku posta, pravdajući se da im u krvi nedostaje nikotina. Vjerovjesnik, s.a., međutim, podsticao je da se čovjek iftari onim što će njegovu tijelu biti od koristi - hurmom i vodom, a ne nečim što će tijelu štetiti. 28
11. Praćenje televizijskih serija TV serije predstavljaju očigledno gubljenje vremena, noću i danju, da se i ne govori o štetnosti sadržaja koji se nude posredstvom njih, njihovoj izopačenosti. To se osobito odnosi na žene koje su, s obzirom na svoj emocionalni sastav, na koji su proizvođači serija i računali, izloženije i podložnije njihovim utjecajima. Zbog tih serija mnogo je ljudi propustilo obaviti namaz, ono najvrjednije što je čovjek dužan uraditi, ili su namaz sasvim zanemarili, premda se bijednost jednoga i veličina drugoga ne može ni usporediti. Tako su se posvetili lošoj trgovini koja u konačnici rezultira lošim prinosima. Stoga, bojati se da ramazan ne prođe a da se ne ispuni obećanje Allahovog Poslanika, s.a., koji je rekao da će „onome ko bude ispostio ramazanski post sa imanom, računajući da će za svoje ramazanske aktivnosti dobiti nagradu kod Boga, biti oprošteni prethodni grijesi“. Bojati se da će biti propuštena još jedna prilika. A nikada se ne zna hoće li druge prilike uopće i biti. Zato, braćo, postimo ovaj ramazan kao da nam je zadnji u životu! Neka je Allah na pomoći! Amin!
29
MJESEC ALLAHOVE DŽ. Š. MILOSTI1 Allah, dž.š., nas je počastio time da smo dočekali još jedan ramazan - mjesec neizmjerne Allahove, dž.š., milosti. Muhammed, s.a.v.s., koji je poslan kao milost svjetovima, imao je običaj da ashabima, r.a., čestita nastupanje mubarek ramazana i ukaže im na blagodati koje taj, najodabraniji mjesec, nosi. Uz to, podsticao ih je na post i činjenje dobrih djela u ramazanui kako bi bili bogobojazni. Piše: dr. Fuad Sedić Ramazan je mjesec u kojem se otvaraju džennetska a zatvaraju džehennemska vrata, u njemu šejtani budu sputani tako da ne mogu da zavode ljude, kao što to čine van ovog blagoslovljenog mjeseca. Ako mjesec islamskog posta ispostimo čvrsto vjerujući u Allaha, dž.š., i nadajući se Njegovoj nagradi, bit će nam oprošteni grijesi. Post je jedini ibadet koji je Allah, dž.š., pripisao sebi, da se radi u Njegovo ime, i za taj ibadet je obećao posebnu nagradu. Prije nego zapostimo ustajemo na jutarnji obrok - sehur. U njemu je blagoslov i berićet, i zato ga ne treba propuštati, pa makar da popijemo samo čašu vode. Allahova, dž.š., milost prema postaču je i to da ako se ujutro, kada zauči ezan koji označava vrijeme zapaštanja, u postačevim ustima nađe posuda iz koje pije (voda, kompot, sok..., op. red.) onda on slobodno može piti onoliko koliko želi u jednom dašku, bez prekidanja. Nelagodni i neugodni zadah iz usta postača Allahu, dž.š., je draži od najljepšeg mirisa - miska. Post je štit koji postača čuva od džehennemske vatre, sve dok ga postač ne sagori, ne probuši i ošteti, tj. dok ga ne pokvari ogovaranjem ili gibetom. Zato smo, pored toga što se sustežemo od jela i pića, dužni da čuvamo svoj jezik od ogovaranja i pričanja o onome što nas se ne tiče. Čuvajmo se da ne budemo među onima koji od svoga posta nemaju nikakave koristi osim gladi i žedi, a od svoga klanjanja ništa osim patnju i umaranje. Ramazan je mjesec u kojem se prevazilaze pogreške, traži se oprost i halal za prestupe i greške koje smo jedni prema drugima učinili, jer se bojimo da nam post ne bude primljen, pa zbog toga u njemu lakše praštamo i prelazimo preko tuđih pogrešaka. To je mjesec u čijoj posljednjoj trećini je Lejletul-kadr, noć koja je bolja od hiljadu mjeseci u kojima nema te noći. U posljednjoj noći tog mjeseca bivaju nagrađeni oni koji su postili, jer i onaj ko radi unajam nagradu dobija kada završi svoj posao. Post je specifičan ibadet čiji je cilj, između ostalog, da u nama izgradi osobinu samokontrole i osjećaj da naša djela nadgleda Svemogući Allah. Post će se zauzimati - šefa'at činiti za postače na Sudnjem danu. On će ih štititi od patnje u kaburu. Postač, i kada spava čini ibadet, što nije slučaj s namazom ili bilo kojim drugim ibadetom. Nadajmo se Allahovoj milosti i oprostu i da Bajram dočekamo čisti od grijeha, kao što nam je Poslanik, s.a.v.s., obećao. S obzirom da je ramazan mjesec Allahove milosti, prilika je to da, uz predstavljanja Ebu Hanifinog Musneda, knjige koja je na bosanskom jeziku tek izašla iz štampe, prenesemo nekoliko hadisa koji govore o Allahovoj, dž.š., milosti, a posebno ovaj dugi hadis na koji se ne nailazi u drugim zbirkama:
1
Tekst je objavljen u časopisu NOVI HORIZONTI, br. 98, oktobar 2007. god.
30
Hadisi o Allahovoj, dž.š., milosti Ebu Hanife prenosi od Hammada, on od Ibrahima, a ovaj od Alkame da je Abdullah ibn Mes'ud, r.a., rekao: „Neki čovjek je došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., pa je upitao: - Allahov Poslaniče, hoće li u Džehennemu ostati iko od onih koji su obožavali Allaha, Jedinog? Poslanik odgovori: - Hoće. Ostat će neki čovjek na dnu Džehennema koji će Allaha, dž.š., glasno dozivati: - O Hannanu, o Mennanu! (O Premilostivi, o Dobročinitelju!). Njega će čuti Džibril, a.s., i začudit će se tom njegovom stanju, pa će reći: - Čudnog li čuda! Džibril se neće strpiti sve dok ne dođe pred Allahov Arš i padne na sedždu. Tada će mu Uzvišeni Allah reći: - Digni glavu, o Džibrile, i reci šta si tako čudno vidio, a Allah, dž.š., najbolje zna šta je on vidio. Tada će Džibril, a.s., reći: - Gospodaru, čuo sam glas sa dna Džehennema koji doziva: - O Hannanu, o Mennanu!, pa sam se začudio tom glasu. Tada Allah, dž.š., reče Džibrilu, a.s.: - Idi Maliku (Čuvaru Džehennema) i reci mu da izvede Mog roba koji doziva: - O Hannanu, o Mennanu! Džibril, a.s., će otići do jednih džehennemskih vrata i pokucati, pa će mu se odazvati Malik i izaći. Džibril će mu tada reći: Uzvišeni Allah je naredio: - Izvedi iz Džehennema Mog roba koji doziva: - O Hannanu, o Mennanu! Tada će Malik ući da potraži tog čovjeka, ali ga neće naći, bez obzira što Malik poznaje Džehennemlije bolje nego što majka poznaje svoju djecu. Tada će Malik reći Džibrilu: - Vatra se rasplamsala pa ne mogu raspoznati kamen od željeza, niti željezo od ljudi. Tada će se Džibril vratiti i ponovo pasti na sedždu pred Allahovim Aršom, a Uzvišeni Allah će mu reći: - Digni glavu, o Džibrile, zašto nisi doveo onog mog roba. Džibril će odgovoriti: - Gospodaru, Malik mi je, izvinjavajući se, rekao da se džehennemska vatra toliko rasplamsala da se ne pozna kamen od željeza, niti željezo od ljudi. Tada će Allah, dž.š., reći: - Reci Maliku da se Moj rob nalazi u tom i tom dnu, u skrivenom uglu. Kada je Džibril obavijestio Malika o tome, on je ušao i našao ga na navedenom mjestu. Vrh njegovog čela bio je vezan za njegova stopala, a ruke za vrat. Bio je opkoljen zmijama i akrepima (škorpionima). Malik ga je jednom povukao, pa je to ponovio, kidajući lance i okove kojima je on bio svezan. Zatim ga je izvadio iz vatre, okrijepio ga i predao Džibrlu koji ga je preuzeo. Pored koje god skupine meleka budu prolazili oni će reći: - Teško ovom robu. Kada je stigao do Allahovog Arša, pao je na sedždu. Tad će Uzvišeni Allah reći: - Digni glavu Džibrile! (kako bi svjedočio taj događaj). Onda će Allah, dž.š., reći tom čovjeku: - Moj robe, zar te nisam stvorio u najljepšem obliku, zar ti nisam poslao Poslanika, zar ti on nije pročitao Moju knjigu, zar ti nije naredio da činiš dobra i da se kloniš loših djela? Kada taj čovjek sve svoje grijehe prizna, Allah, dž.š., će ga upitati: - Zašto si uradio to i to? Čovjek će reći: - Gospodaru, ja sam prema sebi nepravdu učinio i nakon toga sam bio bačen u vatru toliko i toliko godina, ali nikada nisam izgubio nadu u Tvoju milost i izgovarao sam: - O Hannanu, o Mennanu!, pa si me Svojom dobrotom izvadio iz kuće poniženja. Molim Te da mi se smiluješ. Tada će Uzvišeni Allah reći: O meleki Moji, budite svjedoci da sam mu se smilovao.“2 Ebu Hanife prenosi od Muhammeda ibn Abdurrahmana et-Tusterija, od Jahjaa ibn Seida, od Abdullaha ibn Amira, od njegovog oca, koji prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Kada umre neki čovjek o kojem Allah, dž.š., zna nešto loše, ali ljudi o njemu kažu dobro, onda Allah, dž.š., kaže melekima: 'Prihvatio sam pohvalna svjedočenja Mojih robova o Mom robu i oprostio sam mu ono što Ja znam od njegovih loših djela.“3 Hammad ibn Ebi Hanife, prenosi od svog oca, od Ebi Malika el-Ešdže'ija koji kaže da mu je pričao Rib'i ibn Hiraš, od Huzejfe, na., koji kaže: „Bit će doveden Allahov rob na Sudnjem danu, pa će reći: Gospodaru, onim što sam (dobra) uradio želio sam postići Tvoje zadovoljstvo. Ja sam onome ko nije bio u teškoj situaciji olakšavao, a ko je bio u teškoj situaciji dug sam opraštao. Tada će Allah, dž.š., reći: - Ja sam
2
Musned Ebu Hanifin, Fuad Sedić, str. 18, Allahova, dž.š., milost. IPF Bihać, 2007. god.
Ovo je u skladu s kur'anskim ajetom: „Tako smo vas učinili zajednicom sredine, kako biste bili svjedoci drugim ljudima, i kako bi Poslanik vama bio svjedok." (sura El-Bekare, 143) U hadisu koji prenosi Seleme ibn Ekve', r.a., Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Vi ste Allahovi svjedoci na Zemlji a meleki su Allahovi svjedoci na nebu." (Taberani) 3
31
preči da to uradim. Oprostite ovom Mome robu.“ Ebu Mes'ud el-Ensari kaže da je Huzejfe, r.a., čuo ovaj hadis od Allahovog Poslanika, s.a.v.s.4
4
Musned Ebu Hanifin, Fuad Sedić, str. 20, IPF Bihać, 2007. god.
32
RAMAZAN MJESEC POSTA I RADOSTI1 Svrha posta u ramazanu je da se odazovemo Allahovoj naredbi kako bismo posteći, tj. suzdržavajući se od jela, pića, pušenja i drugih čulnih uživanja zaslužiti Njegovo zadovoljstvo i tako sebi priuštili veliku radost. Ko ne posti nikada neće znati šta je prava strpljivost, snaga volje i pravi uspjeh. Piše: dr. Senad Agić Samo postom možemo osjetiti kako je jadnicima koji su, zbog nedostatka hrane, prisiljeni da poste i dan i noć. Samo postačevo srce može osjetiti pravo i istinsko suosjećanje sa takvima i potom, pri kraju ramazana, odriješiti kesu i udijeliti, opet samo radi Allahova dž.š. zadovoljstva (rizaluk). Slobodno možemo kazati da, kada bi svi ljudi postili, ne bi na zemlji bilo gladnih. Sit gladnu ne vjeruje, davno je naš narod kazao. Posti pa ćeš saznati šta znači glad i žed, prazan stomak, ali puno i otvoreno srce. Upravo zbog ovih pozitivnih karakteristika posta, post je bio objavljivan i svim ranijim poslanicima i njihovim narodima. Post je, dakle, univerzalan: „O vjernici, propisuje Vam se post, koji je bio propisivan narodima koji su Vam prethodili, da biste istinsku bogobojaznost stekli. Određeni broj dana.“ (Krava, 183-184) U Mekki borba protiv neprijatelja, u Medini post (mali i veliki džihad) Islam propisuje različite obredoslovne forme. Različite forme namijenjene su liječenju različitih duhovnih slabosti. Ove duhovne slabosti se javljaju posebno onda kada živimo u zdravlju i potpunom rahatluku. U mekanskom periodu muslimani nisu imali priliku da osjete duhovne slabosti, jer im to prilike nisu dozvoljavale. Preseljenjem u Medinu, kada se standard života znatno popravio, počela su srca obolijevati od raznih duhovnih bolesti. Tada je post propisan - kao lijek. Ali, post, kako nas uči suvremena medicina, nije efikasan samo za duhovne bolesti. Post se pokazao kao liječnik koji operira bez noža. Dugačka je lista bolesti koje islamski post uspješno liječi. Treba imati na umu da velika mudrost leži i u tome da je post propisan samo „određeni broj dana“ u godini. Kada bismo postili tokom čitave godine, rezultati ne bi bili tako dobri, možda bismo čak i oslabili. To je slično sa većinom lijekova koje uzimamo duže vrijeme. Čim organizam postane imun na određeni lijek, on više ne pomaže. Upravo zbog ovog razloga, Poslanik a.s. svojim ashabima nije dozvoljavao da poste tokom cijele godine. Svi članovi Ummeta moraju postiti u isto vrijeme. Tako se svakom postaču, kada zna da sva njegova braća i sestre u svijetu također poste, omogućuje da ovu dužnost lakše izvrši. Ovaj osjećaj pripadnosti Ummetu i osjećaj zajedništva našoj duhovnoj predanosti daje dodatnu slast i okus. Prvog dana ramazana mnogi naši Bošnjaci iz dijaspore pozivaju svoje u Bosni da provjere jesu li i oni zapostili i obratno. Još se jedna važna odlika ramazana mora istaći. Ramazan je deveti mjesec lunarnoga, muslimanskog kalendara, koji se računa prema Mjesecu a ne prema Suncu. To znači da svake godine svoj post započinjemo 10 ili 11 dana ranije. Na taj način svaki dan u godini biva počašćen postom. To nam istodobno omogućuje da ne moramo postiti uvijek samo ljeti ili zimi, već tokom čitave godine. Post - najadekvatnija forma približavanja Bogu
1
Tekst je objavljen u Preporodu, br. 18/836 od 15. septembra 2006. god.
33
Vrlo je teško vjerovati u Allaha onako kako Njemu dolikuje (Ma kaderullahe Hakka kadrih). Još je teže obredima iskazati istinsku zahvalnost onako kako Njemu dolikuje. Zato je post najadekvatniji način približavanja Allahu dž.š. Nije slučajno Muhammed, a.s., baš u ramazanu dobio Prvu objavu. Musa, a.s., je na Sinaju pred dobijanje Tevrata postio 40 dana i noći. I Isa, a.s., je postio iščekujući objavu Indžila. Post je jedna od Allahovih, dž.š., osobina, koju mi tokom ramazana oponašamo. Zato Allah dž.š. upravo za vrijeme posta otvara širom vrata Svoje milosti (rahmet), oprosta (magfiret) i oslobađanja od paklene vatre ('itqun minen nar). Naravno, prosvijetljeni postači neće postiti samo svojim stomacima. Tada bi post bio sveden na puko gladovanje i žednjenje. Oni će postiti i svojim jezicima (neće lagati), svojim očima (neće gledati u haram), svojim ušima (neće slušati haram), svojim rukama (neće prihvaćati za haram), pa čak i svojim mislima tj. cijelim svojim bićem. Poslanik, a.s., nas upozorava: „Ko ne ostavi ružan govor i loše djelo, Allahu ne treba njegovo gladovanje i žednjenje.“ (Buhari) Da bismo upotpunili sve zahtjeve ramazana, potrebno je još i ustrajavati u redovnom klanjanju pet dnevnih namaza, ustajati na sehur, klanjati teravije, učiti svakodnevno Kur'an, činiti zikir, udjeljivati sadaku, odazivati se na iftar, kao i priredivati iftar i sl. Allah će procjenjivati naša djela. Najbolje vrijeme smatraće se ono koje budemo posvetili Njemu. Poslanik je kazao da „kada vjernik preseli na Bolji svijet, namaz će mu biti nad glavom, sadaka na desnoj, a post na lijevoj strani.“ Život koji se provede besciljno, tj. život koji ne odgovori na Stvoriteljeva očekivanja, izgledaće kao fata morgana (opsjena, varka) na pustinjskoj žezi. Ramazan kao inspirator Jedan od najvećih i najuticajnih umova današnjice Seyyed Hossein Nasr je u jednom svom eseju rekao slijedeće: „Bez elementa samoprijegora i asketizma ni jedna religija, pa prema tome, ni kultura nisu mogući.“ Iz ove misli proizlazi da koji god čovjek želi da zadrži dobru čulnu percepciju, on se povremeno mora povlačiti iz punine života kako bi svojim čulima omogućio potreban odmor. Jedna mudra izreka veli da „prazan prostor u točku čini točak.“ „Prazan prostor K'abe čini K'abu,“ vele alimi. A prazan stomak otvara i oslobađa prostor duhovnom uzletu. Još kada se ostvaruje islamskim postom i drugim preporučenim vrstama ibadeta koje prakticiramo za vrijeme ramazana, onda je uspjeh zagarantovan. Postiti znači izabrati Božiju stranu i kazati svojim čulima i materijalnim izazovima NE u ime višeg cilja - u ime novog duhovnog rađanja, snažnoga duhovnog uzleta ka Svevišnjem. Eto, zašto je naš dragi Poslanik, a.s., toliko volio post - ništa nije njegovoj duši osiguravalo izvor energije i inspiracije tokom čitave godine sve do slijedećeg ramazana, kao ramazanski post. Hazreti Lukman je ovako savjetovao svoga sina: „Kad Ti je stomak pun, inteligencija Ti spava i zaboravlja na mudrost, a udovi Ti postaju lijeni za ibadet.“ Hazreti Aiša, majka pravovjernih, je savjetovala: „Pokušajte otvoriti vrata duhovnoga svijeta (melekuut).“ Upitali su, kako? „Putem gladovanja i žednjenja.“ Da zaključimo. Učinimo maksimum da ramazan što bolje iskoristimo kako bismo na Ahiretu imali post i druge ibadete kao svjedoke u našu korist. Nismo sigurni da će nam se dogodine pružiti prilika da dočekamo radosti ramazana, jer smrt može doći iznenada. A vrijeme ramazansko je toliko blagoslovljeno da je Poslanik a.s. govorio „da znate kakve se čari kriju u ramazanu, poželjeli biste da traje čitavu godinu.“ Ramazan mubarek!
34
DESET VELIKIH CILJEVA RAMAZANA Piše: dr. Senad Agić 1. Jedi, pij i budi umjeren Gotovo svi mi, čim iftar nastupi, halapljivo i nekontrolirano trpamo u usta u tolikoj mjeri da se poslije iftara ne možemo pomaknuti. Ovo činimo, premda nam je jasno da je ovakvo naše ponašanje u suprotnosti sa duhom Ramazana, koji treba da nas pouči samokontroli. Potrudimo se prilagoditi Poslanikovim pravilima: popuniti jednu trećinu stomaka hranom, jednu trećinu vodom i treću ostaviti za disanje. 2. Izdvoji svakog dana jedan, pet ili deset dolara sadake Muhammed a.s. je uvijek bio darežljiv, a posebno u Ramazanu. Otvorimo srca i ovog Ramazana zavucimo još dublje ruke u svoje džepove i novčanike. I jedan dolar dnevno, pa i manje od dolara, ipak je bolje nego ne izdvojiti ništa. Nikada ne treba zaboraviti „da je Tvoje ono što dadneš.“ 3. Nauči napamet 4 sure Naučiti napamet suru iz Kur'ana gdjekad se čini nemogucim. Ključ uspjeha je u učenju pomalo svaki dan. U Ramazanu su 4 sedmice. Naučiti napamet svake sedmice po jednu suru sasvim je moguće, pogotovo ako se izaberu one kraće sure. Kada se ostvari uspjeh sa malim surama, povući će nas želja da se okušamo i sa dužim surama poslije Ramazana. 4. Odlaziti na teravih-namaze Nakon iftara postaču se spava. Šejtanu bi najdraže bilo, da kada već nije mogao spriječiti postača da posti, da ga spriječi od odlaska u svoju džamiju na teravih-namaz. Teravija se može klanjati i kod kuće, ali je obavljena u džematu 27 puta sevapnija. Džematsko ispoljavanje jedan je od blagoslova Ramazana. Zato, ne dopustite šejtanu da bude pobjednik. Ako Vam je nemoguće odlaziti na teraviju svake noći, otiđite barem jednom sedmično. 5. Priredi iftar ili se odazovi na poziv Za vrijeme Ramazana se trudimo da što više sunneta našeg dragog Poslanika prakticiramo. Da što više na njega ličimo. Jedan od velikih sunneta u Ramazanu je da priredimo iftar prijateljima, poznanicima, komšijama, rodbini. Na ovaj način snažimo duh zajedništva i jačamo džematsko jedinstvo. Kako god je nama važno da nam se pozvani odazovu, jednako je važno da se i mi na poziv drugoga da prisustvujemo iftaru, ukoliko smo slobodni, obavezno odazovemo. 6. Prestani se nedolično izražavati i ogovarati Vrlo je teško suzdržati se na provokacije i riječi kojima nas se lahko naljuti. Treba da znamo da nam Allah dž.š. ne dobrava da nekoga na nedoličan način spominjemo ili da ga ogovaramo. Pogotovo je bitno pridržavati se pravila lijepog ponašanja za vrijeme mjeseca posta kako ne bismo rizkovali gubitak sevapa od mukotrpnog posta u dugim ljetnim danima. Pokušaj ovaj metod: pronađi kutiju i kada god se uhvatiš u grijehu izgovaranja ruznih rijeci ili ogovarnja, u kutiju ubaci nešto novca, dolar-dva. Poenta je u tome da postupiš tako što ćeš sam sebe kazniti za ucinjeni grijeh. Na kraju Ramazana, novac iz kutije pokloni siromahu ili od prikupljenog novca kupi poklon, koji ćeš predati upravo onom koga si najviše ogovarao. 7. Nazovi svoje najdraže i čestitaj im Ramazan/Bajram Često mislimo kako ćemo, kada dobijemo mogućnost brzog i jeftinog komuniciranja, češće kontaktirati svoje rođake i prijatelje. Ali, realnost je drukčija, posebno u dijaspori. 35
Održavanje rodbinskih veza, jedna je od odlika našeg načina života i postupak s kojim ce Allah dž.š. biti posebno zadovoljan. Ovog Ramazana, pozovi telefonom ili na drugi način im čestitaj Ramazan i Bajram i upitaj ih kako podnose post. 8. Pređi na tehnološku dijetu ili post Čak i ako radiš u industriji IT, moguće je ovaj korak poduzeti. Smanji pretraživanja na internetu. Umjesto sjedanja pred laptop nakon iftara, pođi na teravih-namaz. Isto važi i za TV. Poenta je u davanju potpune prednosti duhovnom uzdizanju u ovom mjesecu. 9. Pokušaj proučiti cijeli Kur'an ili učiti barem 5 minuta dnevno Čak i ako misliš da nemaš nimalo slobodnog vremena, moguće je pronaći 5 minuta dnevno da se negdje u miru posvetiš učenju Kur'ana ili čitanju njegova prevoda. Sto se više konektujemo s Bogom, sve je bolje. Ako još uvijek ne znaš učiti u Kur'anu, obrati se svom lokalnom imamu i traži da te uključi u program učenja kur'anskog arapskog pisma. 10. Oprosti svakom ko Te je uvrijedio Još uvijek si pod dojmovima uvreda koje Ti je prijatelj nanio. Još uvijek si ljut na svoju suprugu ili supruga zbog izgovorenih riječi prilikom žestoke prepirke. Pređimo preko uvreda ovog Ramazana i oprostimo. Oprostiti je dobro ne samo za tijelo nego i za naše duhovno stanje, za našu dušu. Ako očekujemo od Allaha da nam oprosti, i Allah očekuje to isto od nas. Ako nam je nemoguće oprostiti svima koji su nas uvrijedili, oprostimo barem trojici.
36
U SUSRET RAMAZANU1 Piše: mr. Muharem Omerdić Cijenjena braćo! Dolazi nam ramazan, veliki Allahov dar onima koji Ga vjeruju i koji će pokorno postiti od jela, pića i od svega drugog što je Šerijatom propisano, kako bi ova islamska dužnost bila savršeno izvršena. Još nekoliko dana se pripremajmo za ramazan da bi potpuno spremni dočekali ovog časnog gosta. Allahov Poslanik, s.a., je postom ša‘bana pripremao se za doček ramazana. Dobrovoljnim ibadetima pripremao se za ovaj časni i mubarek mjesec. ﺻﻠﱠﻰ ﱠ َﻋﻥْ َﻋﺎ ِﺋ َﺷ َﺔ َﺭﺿِ َﻲ ﱠ ﷲ ُ َﻋﻠَ ْﻳ ِﻪ َﻭ َﺳﻠﱠ َﻡ َﻳﺻُﻭ ُﻡ َﺣ ﱠﺗﻰ َﻧﻘُﻭ َﻝ َﻻ ُﻳ ْﻔﻁِ ُﺭ َﻭ ُﻳ ْﻔﻁِ ُﺭ َﺣ ﱠﺗﻰ َﻧﻘُﻭ َﻝ َﻻ َﻳﺻُﻭ ُﻡ َﻓ َﻣﺎ َ ﷲ ِ ﺎﻥ َﺭﺳُﻭ ُﻝ ﱠ َ „ َﻛ: ْ ﷲ ُ َﻋ ْﻧ َﻬﺎ َﻗﺎﻟَﺕ ﺻﻠﱠﻰ ﱠ ُ َﺭﺃَﻳ }{ﺭﻭﺍﻩ ﺍﻟﺑﺧﺎﺭﻯ. “ﺎﻥ َ ﺎﻥ َﻭ َﻣﺎ َﺭﺃَ ْﻳ ُﺗ ُﻪ ﺃَ ْﻛ َﺛ َﺭ ﺻِ َﻳﺎﻣًﺎ ِﻣ ْﻧ ُﻪ ﻓِﻲ َﺷﻌْ َﺑ َ ﺿ َ ﷲ ُ َﻋﻠَ ْﻳ ِﻪ َﻭ َﺳﻠﱠ َﻡ ﺍﺳْ َﺗ ْﻛ َﻣ َﻝ ﺻِ َﻳﺎ َﻡ َﺷﻬ ٍْﺭ ﺇِ ﱠﻻ َﺭ َﻣ َ ﷲ ِ ْﺕ َﺭﺳُﻭ َﻝ ﱠ Majka vjernika, Aiša, r.a., je kazala: „Allahov Poslanik, s.a., je toliko postio da smo kazali: - Neće prestati postiti! A onda je prestao sa postom i nije postio da smo kazali: - Neće više postiti! Nisam vidjela da je Poslanik, s.a., postio cijeli i jedan mjesec osim ramazana. I nisam vidjela da je i u jednom mjesecu više postio kao u ša‘banu.“ Post je ibadet kojim se zaslužuje Allahovo zadovoljstvo. Post je ibadet kojim se čisti srce, duša i jača volja. Muhammed, s.a., je naš uzor na putu svakog dobra. On je u svakom mjesecu postio, a u ša‘banu najviše, ali nije nijedan cijeli mjesec postio osim ramazana. U hadisu se ističe da je upitan Allahov Poslanik, s.a., koji je najbolji post nakon ramazanskog posta, pa je odgovorio: }{ﺭﻭﺍﻩ ﺍﻟﺗﺭﻣﺫﻯ. ﺎﻥ َ ﺿ َ َﺷﻌْ َﺑﺎﻥُ ﻟِ َﺗﻌْ ﻅِ ِﻳﻡ َﺭ َﻣ
„Ša‘ban kao znak počasti ramazanu!“ Za post slijedi velika Allahova, dž.š., nagrada. Sevabi za ovaj ibadet su neizmjerni. Visinu im zna samo Uzvišeni Allah. Ebi Umame, r.a., veli: - Rekao sam: Allahov Poslaniče, naredi mi neki posao za koji ću imati korist kod Allaha Uzvišenog. On mu je rekao: }{ﺭﻭﺍﻩ ﺃﺣﻣﺩ ﻭﺍﻟﻧﺳﺎﺋﻰ. ﻙ ِﺑﺎﻟﺻ ْﱠﻭ ِﻡ َﻓﺈِ ﱠﻧ ُﻪ َﻻ ﻋِ ْﺩ َﻝ ﻟَ ُﻪ َ َﻋﻠَ ْﻳ
„Posti, postu nije ništa ravno!“
Dakle, ko posti u ime Allaha, dž.š., iskreno i predano, sa ispravnim nijetom, u pobožnosti i željom da sa time Svemilosnik Uzvišeni bude zadovoljan, on čini djelo kome druga nisu ravna. Post u ime Allaha, dž.š., vjernika čuva od Džehennema, štiti ga od iskušenja i svakog belaja. Jača ga za životna iskušenja i osigurava mu vječnu sreću na Ahiretu: ﷲ َﺟ َﻌ َﻝ ﱠ ﺻﻠﱠﻰ ﱠ ﺎء ِ ﻳﻝ ﱠ َ ْﷲ ُ َﻋﻠَ ْﻳ ِﻪ َﻭ َﺳﻠﱠ َﻡ َﻗﺎ َﻝ َﻣﻥ َ َﻋﻥْ ﺃَ ِﺑﻲ ﺃ ُ َﻣﺎ َﻣ َﺔ ْﺍﻟ َﺑﺎ ِﻫﻠِﻲﱢ َﻋﻥْ ﺍﻟ ﱠﻧ ِﺑﻲﱢ ِ ﺎﺭ َﺧ ْﻧﺩَ ًﻗﺎ َﻛ َﻣﺎ َﺑﻳ َْﻥ ﺍﻟ ﱠﺳ َﻣ ِ ﺻﺎ َﻡ َﻳ ْﻭﻣًﺎ ﻓِﻲ َﺳ ِﺑ ِ ﷲُ َﺑ ْﻳ َﻧ ُﻪ َﻭ َﺑﻳ َْﻥ ﺍﻟ ﱠﻧ }{ﺭﻭﺍﻩ ﺍﻟﺗﺭﻣﺫﻯ. ﺽ ِ َْﻭ ْﺍﻷَﺭ „Ko posti jedan dan na Allahovom putu, podariće mu Allah udaljenost od Džehennema koliko je razmak između neba i Zemlje.“ Vjerovjesnik Muhammed, s.a., je bodrio muslimane da veseli i srećni dočekuju ramazan, čestitao bi im ovaj mjesec i dobro koje sa njim podaruje Allah. Isticao im je važnost natjecanja u vršenju svih vrsta pobožnosti u njemu kako bi ga cijelog proveli u atmosferi najdublje bogobojaznosti. Veliki ashab Selman Farisi, r.a., je prenio hutbu Allahovog Poslanika, s.a., koju je on jednom održao zadnji dan ša‘bana, uoči samog ramazana:
1
Prva ramazanska hutba 1423./2002. - Vjersko prosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH
37
„O ljudi! Stigao vam je veliki blagoslovljeni mjesec u kome ima jedna noć koja je bolja od hiljadu drugih mjeseci. Postiti ovaj mjesec je obligatna dužnost, a klanjati nafilu u toku njegovih noći je dobrovoljni ibadet. Onaj ko se Allahu približi dobrim djelom u toku ovog mjeseca ravno je izvršenom farzu izvan ramazana, a onaj ko izvrši farz uz ramazan ravno je kao obavljenih sedamdeset farza u drugom mjesecu. Ramazan je mjesec strpljivosti, a nagrada za strpljivost je Džennet. To je mjesec kad se posjećuju siromašni, bolesni i potrebni s ciljem da se s njima podijeli njihova nevolja. To je mjesec u kome se hrana, opskrba i zarada iskrenog muslimana povećava. Muslimana u njemu prati veći bereket. Onaj ko druge pozove sebi na iftar biće mu oprošteni grijesi i biće spašen od Džehennema. Njegova nagrada jednaka je nagradi onoga koji je postio bez ikakvog umanjivanja njegove nagrade.“ Ovako je Resul-i ekrem opisao ramazan i njegovu veličinu, jer je ovo mjesec uzvišenosti i Allahovog blagoslova na vjernike. Njegova vrijednost premašuje vrijednost drugih vremenskih perioda a njegov bereket je neizmjeran i neiscrpan. Ibadeti u njemu su bolji nego u drugim danima, a dobra djela su sa većom vrijednošću i umnožavaju se, a sevabi su okićeni veličinom i poklonjeni svima koji u vjernosti i pokornosti veličaju Uzvišenog Stvoritelja. Dobri ljudi u ramazanu postaju još bolji, a pobožni još pobožniji. Jer, ovo je mjesec natjecanja u vršenju dobrih djela i Allahu najdražih ibadeta. Naročita vrijednost ramazana je Lejletu'l-Kadr a ibadeti i sevabi u ovoj noći su bolji od ibadeta i sevaba u hiljadu mjeseci bez te noći. Od časti mjeseca ramazana je post njegovih dana za što će Allah, dž.š., dati nagradu neizmjernu postačima. U njegovim noćima je propisan teravih-namaz koji je bio praksa Muhammeda, s.a. Blago onome ko posti, srećan je onaj ko ramazanske noći u namazu i ibadetu provodi. Nek je srećan onaj koji se kaje u ovome mjesecu i učini takvo pokajanje da se nikada više ne savije ponižen čineći grijeh ikakav, već djelima dobrim krči sebi put za nagradu neizmjernu i društvo odabrano sa kojim je Allah zadovoljan. U danima i noćima ovoga mjeseca iskreni mu'mini će činiti djela najbolja, davati sadaku jetimima i siromasima, učiti Kur'an-i kerim, slušati vazove i predavanja, sticati nova znanja i spoznaje i ustrajavati u vršenju svih sunneta kao svoj zalog i zavjet u slijeđenju Resul-i ekrema. Koliki je ovo mjesec u božanskoj odabranosti vidi se po tome što je u njemu nagrada za nafilu kao nagrada za farz izvan njega, da je sevab za ramazansku umru ravan vrijednosti sevaba hadždža. Ovo je znak Allahove dobrote i milosti Njegove prema vjernicima. Sam farz učinjen u ramazanu povećava se u nagradi za sedamdeset puta. Tako je, npr. sa zekatom koji se dadne tokom ovoga mubarek mjeseca. Tako je i sa namazima, sa sadakom, sa iftarom i svim drugim dobrim djelima. Ovaj časni mjesec je mjesec sabura, kako je objasnio Poslanik, s.a., a Allah nagrađuje strpljive i ustrajne bezgranično. Poslanik, s.a., nas je poučio da je ovo mjesec milosrđa, milodara, milosti, širokogrudnosti, jednakosti, bratstva i svakovrsne dobrote i ljudskosti. Allah dariva veliki bereket u opskrbi mu'mine i uzvraća neizmjerno onima koji počaste iftarom postače, a posebno ako među njima bude siromaha, zatim ako se pobrinu za one koji su u nevolji, one koji iz ponosa neće zatražiti pomoć a veoma su nužni i muhtač da im se pomogne. Ova djela će donijeti veliki Allahov bereket i dati neizmjernu vrijednost učinjenim djelima. Muhammed, s.a., je želio da se njegovi sljedbenici pomognu ovim mjesecom, da on bude zalog za Ahiret, da nas oplemeni i očisti, jer će samo čisti imati pristup u Džennet. Uticaj posta na čistoću vjernika je efikasan a pobjeda nad grijehom konačna. Allahov Poslanik, s.a., je rekao: ﺻﻠﱠﻰ ﱠ َﻋﻥْ َﺳﻬ ٍْﻝ َﺭﺿِ َﻲ ﱠ ُﻭﻥ َﻳ ْﻭ َﻡ ْﺍﻟ ِﻘ َﻳﺎ َﻣ ِﺔ َﻻ َ ﷲ ُ َﻋﻠَ ْﻳ ِﻪ َﻭ َﺳﻠﱠ َﻡ َﻗﺎ َﻝ ﺇِﻥﱠ ﻓِﻲ ْﺍﻟ َﺟ ﱠﻧ ِﺔ َﺑﺎﺑًﺎ ُﻳ َﻘﺎ ُﻝ ﻟَ ُﻪ ﺍﻟﺭﱠ ﻳﱠﺎﻥُ َﻳ ْﺩ ُﺧ ُﻝ ِﻣ ْﻧ ُﻪ ﺍﻟﺻﱠﺎ ِﺋﻣ َ ﷲ ُ َﻋ ْﻧ ُﻪ َﻋﻥْ ﺍﻟ ﱠﻧ ِﺑﻲﱢ ُ َ ُﻭﻥ َﻻ َﻳ ْﺩ ُﺧ ُﻝ ِﻣ ْﻧ ُﻪ ﺃَ َﺣ ٌﺩ َﻏ ْﻳ ُﺭ ُﻫ ْﻡ َﻓﺈِ َﺫﺍ ﺩ }{ﺭﻭﺍﻩ ﺍﻟﺑﺧﺎﺭﻯ ﻭ ﻣﺳﻠﻡ. َﺧﻠُﻭﺍ ﺃ ْﻏﻠِﻕَ َﻓﻠَ ْﻡ َﻳ ْﺩ ُﺧ ْﻝ ِﻣ ْﻧ ُﻪ ﺃَ َﺣ ٌﺩ َ ُﻭﻥ َﻓ َﻳﻘُﻭﻣ َ َﻳ ْﺩ ُﺧ ُﻝ ِﻣ ْﻧ ُﻪ ﺃَ َﺣ ٌﺩ َﻏ ْﻳ ُﺭ ُﻫ ْﻡ ُﻳ َﻘﺎ ُﻝ ﺃَﻳ َْﻥ ﺍﻟﺻﱠﺎ ِﺋﻣ „Na Džennetu imaju jedna vrata koja se zovu Rejjan. Kroz njih će ulaziti postači na Sudnjemu danu. Niko osim postača neće proći kroz ta vrata, a kada uđu svi postači, ta vrata će se zatvoriti i niko više kroz njih neće proći.“ Post će dati postaču sigurnost na Sudnjem danu kao što je to objasnio Allahov Poslanik, s.a., dodavši da će to isto činiti Kur'an za one koji su ga učili i po njemu živjeli: ﺻﻠﱠﻰ ﱠ ﺎﻥ ﻟ ِْﻠ َﻌ ْﺑ ِﺩ َﻳ ْﻭ َﻡ ْﺍﻟ ِﻘ َﻳﺎ َﻣ ِﺔ َﻳﻘُﻭ ُﻝ ﺍﻟ ﱢ ﷲ ُ َﻋﻠَ ْﻳ ِﻪ َﻭ َﺳﻠﱠ َﻡ َﻗﺎ َﻝ ﺍﻟ ﱢ ﺻ َﻳﺎ ُﻡ ﺃَﻱْ َﺭﺏﱢ َﻣ َﻧﻌْ ُﺗ ُﻪ َ ﷲ ِ ْﻥ َﻋ ْﻣ ٍﺭﻭ ﺃَﻥﱠ َﺭﺳُﻭ َﻝ ﱠ ِ َﻋﻥْ َﻋ ْﺑ ِﺩ ﱠ ِ ﺻ َﻳﺎ ُﻡ َﻭ ْﺍﻟﻘُﺭْ ﺁﻥُ َﻳ ْﺷ َﻔ َﻌ ِ ﷲﺑ ﱠ ْ ﱠ ﱢ ُ ُ ُ ﱢ ﱠ ﱠ ﱠ ﱠ }{ﺭﻭﺍ ﺃﺣﻣﺩ. ﺎﻥ ِ ﺍﻟﻁ َﻌﺎ َﻡ َﻭﺍﻟﺷ َﻬ َﻭﺍ ِ ﺎﺭ َﻓ َﺷﻔﻌْ ﻧِﻲ ﻓِﻳ ِﻪ َﻭ َﻳﻘﻭ ُﻝ ﺍﻟﻘﺭْ ﺁﻥُ َﻣ َﻧﻌْ ﺗ ُﻪ ﺍﻟﻧ ْﻭ َﻡ ِﺑﺎﻟﻠﻳ ِْﻝ َﻓ َﺷﻔﻌْ ﻧِﻲ ﻓِﻳ ِﻪ َﻗﺎ َﻝ َﻓ ُﻳ َﺷﻔ َﻌ ِ ﺕ ِﺑﺎﻟﻧ َﻬ
38
„Post i Kur'an će se zauzimati za čovjeka na Sudnjem danu. Reći će post: - Gospodaru, zabranio je sebi hranu i strast pa mi dozvoli da se zauzimam za njega. Reći će Kur'an: - Uskratio je sebi noćni san pa mi dozvoli da se zauzimam za njega. Reče Poslanik: Pa će im biti dozvoljeno da se zauzimaju!“ Srećan je onaj vjernik koji ovaj mjesec primi kao svoju šansu, kao Allahov dar, kao vlastitu priliku za natjecanje u činjenju dobra, pokornosti Bogu i vlastiti napredak na duhovnom i moralnom planu. Ovo je mjesec najvećih stremljenja vjerničkih duša, svega onoga što podiže postača iz onoga što ga sputava za tlo na kome se čini zlo. Za Poslanika, s. a., ramazan je bio vrijeme najvećih doživljaja, u njemu je imao svakodnevne susrete sa Melekom Džibrilom, s.a., pred kojim je učio Kur'an, još više je vremena provodio u ibadetu a posebno u njegovoj zadnjoj desetini. Toliko je bio darežljiv da je to ličilo na raskošni vjetar koji nosi cvjetni prah. Pred dolazak ramazana učio je dovu: }{ﺭﻭﺍ ﺃﺣﻣﺩ. ﺎﻥ ٍ ﺎﺭﻙْ ﻟَ َﻧﺎ ﻓِﻲ َﺭ َﺟ َ ﺿ َ ﺎﺭﻙْ ﻟَ َﻧﺎ ﻓِﻲ َﺭ َﻣ َ ﺏ َﻭ َﺷﻌْ َﺑ ِ ﺎﻥ َﻭ َﺑ ِ ﺍﻟﻠﱠ ُﻬ ﱠﻡ َﺑ „Allahu, blagoslovi nas u redžebu i ša‘banu i blagoslovi nas u ramazanu!“ A kad bi već nastupio ramazan Muhammed, s.a., bi govorio ashabima: „Došao vam je ramazan, mjesec bereketa. Allah vas pokriva svojom milošću a briše vam grijehe, i prima vam dovu, i gleda vaše natjecanje u dobru i ponosi se sa vama pred Svojim melekima. Pa pokazujte Alluho od sebe ono što najbolje imate, jer nesretan je onaj koji bude u ramazanu ostao bez milosti Uzvišenog Allaha.“ Cijenjena braćo! Čestitam vam dolazak ramazana! Želim da ga postite sa svojim porodicama u miru, zadovoljstvu i duševnom raspoloženju. Redovno dolazite u džamiju, pratite mukabele i slušajte vazove, učite Kur'an i kod kuća klanjajte nafilu. Molite Allaha Uzvišenog ponizno i svoju vjeru ispovjedajte ponosno. Takvima će nam Allah, dž.š., biti milostiv i grijehe nam oprostiti.
39
MJESEC VJERE I SLOBODE1 Piše: prof. Mustafa Spahić „U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravoga puta i razlikovanja dobra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti - Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate - da određeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zahvalni budete.“ (El-Bekare, 185) Draga braćo u Islamu, Danas je 22. dan mubarek ramazana 1422. hidžretske godine. Danas je istovremeno 7. decembar ili prosinac 2001. godine po miladu gregorijanskog kalendara. Dijeli nas svega osam dana od ramazanskog Bajram-i šerifa koji traje tri dana: prvog, drugog, trećeg ševvala. Muslimani u biti imaju šest bajrama: − − −
− −
Prvi i drugi su: Ramazanski i Kurbanski bajram na dunjaluku, Ako sa ovog svijeta odu sa šehadetom to je treći bajram, Ako pred Munkirom i Nekirom u kaburu odgovore da im je Bog Jedan Jedini Allah, da im je Knjiga-Kur'an, da im je Poslanik-Muhammed a.s., da im je Kibla-Kaba (Bejtullah), da su im po vjeri braća i sestre muslimani i muslimanke i da su izvršavali pet farz namaza: sabah, podne, ikindiju, akšam i jaciju, to im je četvrti bajram, Ako na Sudnjem danu - Danu istine, pravde, vjere i svođenja i polaganja računa pred Svevišnjim Allahom uspješno ispit polože to im je peti, najznačajniji bajram, Ako uspješno pređu preko Sirat-ćuprije u Džennet i budu spašeni od Džehennema to im je šesti, završni, bajram.
Doista, draga braćo! Ono što je među objavama Kur'an i među svim poslanicima i vjerovjesnicima Muhammed, a.s., među melekima Džibril-i emin, među danima petak, među ženama h. Merjema, to je među mjesecima mubarek ramazan-i šerif. Kao što je Kur'an Uputa i Putokaz ljudima - Huden Li-n-nasi, razmeđe između dobra i zla i dokaz pravog puta - Furkan, vođa ljudstvu i svjetovima - Imam, Allahova milost ljudstvu i svjetovima - Rahmet, Allahovo prosvjetljenje ljudstvu i svjetovima - Dija'un, lijek za ljudska srca i duše - Šifa'un Lima fi-s-suduri, Allahova dobrota svjetovima - Fadlullah, jasna i nepobitna Knjiga i Objava svjetovima - Kitabun mubin, koja vodi ljude jedino ispravnom putu u vjeri i etici je ljudstvu neoborivi argument - Burhan, Allahova svjetlost - Nur, manifest ili proglas ljudstvu i svjetovima - Bejan, Knjiga savjeta - Mev‘iza, blagoslovljena knjiga - Mubarek, moćna knjiga - ‘Aziz, slavna knjiga - Medžid, knjiga nagovještaja - Bušra, Knjiga opomene i upozorenja - Nezir, Knjiga radosnih obavijesti - Bešir, Knjiga koja stalno podsjeća i budi svijest Tezkireh, Knjiga koja opominje i budi svijest i savjest - Zikra, Knjiga plemenita - Kerim i Knjiga koja se stalno proučava i studira i koja je zapisana i sabrana. Muhammed, a.s., je Allahov Poslanik i milost svjetovima: „A tebe smo Muhammede kao milost svjetovima poslali.“ (El-Enbija', 107.) Mjesec ramazan-i šerif je mjesec početka spuštanja i objavljivanja svih objava. Tradicija Islama bilježi da su Suhufi spušteni i počeli se objavljivati treću noć ramazana. Tevrat šestu noć, Indžil trinaestu noć, Zebur osamnaestu noć i konačno, Kur'an ispunjenje, upotpunjenje i saokruženje svih objava Allah je
1
Četvrta ramazanska hutba 1422./2001. - Vjersko prosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH
40
počeo objavljivati i spuštati u noći Lejletu-l-kadr koja je u posljednjoj trećini neparnih noći mjeseca Ramazana: „Doista Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr. A šta ti misliš šta je noć Kadr? Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci...“ (El-Kadr, 1-3.) Ta noć je i mubarek ili blagoslovljena najvećim blagodatima ispunjena noć: Tako Mi Knjige jasne Mi smo počeli da je (Knjigu Kur'an) u Blagoslovljenoj noći objavljujemo, - i Mi, doista, opominjemo - u kojoj se svaki mudri posao riješi po zapovijedi Našoj! Mi smo, zaista, slali poslanike kao milost Gospodara tvoga - On, uistinu, sve čuje i sve zna. (Ed-Duhan, 1-6). Objavi prethodi Sloboda čovjeka u svemiru i među svjetovima i stvorenjima u odnosu na sve stvorene svjetove i stvorenja koja uključuje spoznaju i bezuvjetnu nužnost - čovjekovo robovanje, ovisnost, predanost i pokornost Allahu, dž.š. Stvoritelju, Gospodaru, Vladu, Sucu i Održavatelju svih svjetova, stvorenja, pa i čovjeka. Slobodu slijedi Objava. Prvi rezultatati i posljedica Objave, čiji je sadržaj Istina jeste Iman. Prvi i osnovni rezultat Imana jeste Islam. Kao što je Iman određenje, ispunjenje, osmišljenje i prožimanje čovjeka iznutra, tako je Islam određenje čovjeka izvana. Iman i Islam su međusobno povezani i spojeni kao tijelo i duša, a njihovo srce je Tevhid kroz Kelime-i šehadet. Kao što elektroni spajaju i poezuju sve atome u svemiru, stvorenim svjetovima, tako Kelime-i šehadet povezuje imanske i islamske šarte. Kao što je Iman određenje i ispunjenje čovjeka iznutra, Islam određenje čovjeka izvana, Tevhid određenje kojim se besprizivno i bezuvjetno isključuju sva božanstva iz vjerovanja, robovanja i pokorovanja osim Jednog Jedinog Allaha, tako Ibadetullah na temelju Imana, Islama i Tevhida u Slobodi preko Objave odgovara na pitanje i upućuje ljude koga treba obožavati, kome treba robovati, od koga treba biti potpuno ovisan i kome pripada sva slava, veličina, uzvišenost i zahvala, dakle, samo i isključivo Allahu, dž.š. To je jedini način i put da se uspostavi i održi ispravna relacija i komunikacija između AllahaStvoritelja i čovjeka-Allahova stvorenja. Svijest o neumitnom, besprizivnom i spoznato nužnom robovanju i ovisnosti od Allaha, dž.š., ljudi, svjedoče i iskazuju izvršavanjem obreda - menasika. U biti obredima se svjedoči robovanje i pokoravanje Allahu, dž.š., ostvaruje mišljenje, sjećanje i veza sa Stvoriteljem, kako stoji u Kur'anu: „O Musa, Ja sam, uistinu Allah, drugog boga, osim Mene, nema, zato se samo Meni klanjaj i robuj i salat obavljaj da bih ti Ja uvijek na umu bio i da bi Me se sjećao.“ (Taha, 14.) Vjerske dužnosti približavaju čovjeka Bogu i Džennetu a udaljavaju od šejatana, nevjernika i Džehennema: Čini sedždu i padaj ničice da se Gospodaru svome približiš! (el-‘Alek, 19.) Obredima i saburom se kao lijekovima i instrumentima obraća Allahu za pomoć: O vjernici, tražite sebi pomoći preko sabura i obavljanja namaza! Allah je doista na strani strpljivih. (El-Bekare, 153.) Obredi ljude odvraćaju od razvrata, perverzije, nevaljalih i zabranjenih djela, strasti, poroka, širka i trošenja imovine u zabranjene poslove i radnje. Pošto je mjesec mubarek ramazan mjesec slobode, objava, svih Allahovih poslanika, Imana, Islama, Tevhida, Ibadetullaha, Menasika, Ahlaka i Šerijata, mumina, muslimana, Lejletu-l-Bedra i Lejletu-l-Kadra, to u ovom časnom mjesecu slijede naročite dužnosti kojih izvan ramazana nema. To su farz, vadžib, sumaneti muekkede i sunneti muekkede i kifaje obredi. Farz obred koji se izvršava samo u mjesecu ramazanu jeste Post - savm. Postom se postiže, čuva i učvršćuje bogobojaznost, svijest o Allahu, dž.š., a to je jedna od funkcija menasika-obreda: O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas da biste se grijeha klonili. (El-Bekare, 183.). Dakle, da biste bili bogobojazni i da biste svijest o Allahu imali. Post je i u funkciji kontinuiteta ljudske vrste ili on je dio sadržaja neprekinute žive tradicije ljudskog roda. Samo u Mubarek ramazanu klanja se i teravih-namaz koja je sunneti-muekkede/pritvrđeni sunnet. U okviru ramazanskih rahmeta i fadileta taj sunnet kao i vitr-namaz, se opet, samo uz ramazan, mogu klanjati džematile, a klanjanje u džematu je po hadisu 25 ili 27 puta vrijednije od pojedinačnog klanjanja. Drugi Sunnet-i kifaje jeste I‘tikjaf u posljednjih deset dana ramazana. Slijedeća dužnost koja je Vadžib u posljednjoj trećini ramazana do pred klanjanje Bajram namaza jeste sadekatu-l-fitr i fidija u visini sadekatul-fitra za svaki dan posta imućnim muslimanima a trajno su usljed starosti, bolesti u nemogućnosti da poste. Zekat, Sadekatu-l-fitr, Fidija, Kurban, Vakuf i svi oblici obavezne i preporučene solidarnosti predstavljaju egzistencijalne i ekonomsko-privredne temelje islamskog Ummeta. To su samo institucije i 41
ustanove Islama i muslimana. Uvjet za valjanost posta je podjela Sadekatu-l-fitra. U osnovi Allahu pripada sve, a ono što nam je od imovine od Njega povjereno u tome imaju udio i pravo institucije i ustanove Islama i muslimana, medrese, sirotinja, bijednici, obespravljeni i porobljeni, putnici namjernici i jetimi. Ta se imovina, iako na halal način stečena, mora čistiti i zaštititi zekatom, sadekatu-l-fitrom, fidijom, kurbanom, uvakufljenjem, porezom i drugim milodarima, zato da se održe institucije i ustanove Islama i muslimana i zato što su ljudske nafake i sposobnosti različite, zato što ljudi žive u različitim uvjetima na Zemlji i zato da bi nam Allah, dž.š., preko Sadekatu-l-fitra primio i u sevab upisao Post. Neka Allah, dž.š., uputi i sačuva muslimane! Amin.
42
RAMAZAN I ČUVANJE TRADICIJE1 Piše: Remzija Pitić Moderni uvjeti života umnogome određuju naš odnos prema ljudima, stvarima, pojavama sa jedne, i utjecu na naše stavove i formiranje svijesti o pojavama i procesima u modernome svijetu, sa druge strane. Koliko ljudski rod pamti i bilježi nikada ranije duhovno naslijeđe, baština i kultura, posebno malih naroda, nije bilo na ovolikome iskušenju. Globalizacija je proces koji neumitno teče i ne obraća pažnju ni našta u ostvarenju ciljeva koje su joj zadali njeni projektanti. Stoga je iznimno važno uložiti maksimum napora kako bi se muslimani, posebno mlađi naraštaji sačuvali od svega ružnoga što globalizacija sa sobom nosi. A da bi se uopće moglo početi sa čuvanjem svoga naslijeđa, kulture, tradicije nužno je biti iznutra jak. Ramazansko vrijeme je ono vrijeme velikog Božijeg dobra u kome su date vanredne mogućnosti snaženja ličnosti svakoga pojedinca. Te mogućnosti valja iskoristiti i znati pronaći sadržaje koji nas mogu ojačati i pripremiti za brojne izazove i iskušenja koja nas očekuju. Odgovori na izazove globalizacije kreću se u dva smjera. Jedan je potpuno zatvaranje malih naroda i zajednica, a drugi proces je potpuno otvaranje za vrijednosti koje ovaj proces želi nametnuti svakome ljudskome biću na zemlji. Nijedan od ovih odgovora nije dobar i nije adekvatan ako se želi sačuvati vlastito narodno i religijsko naslijeđe. Tražeći odgovore na izazove globalizacije muslimani se trebaju i moraju držati srednjega puta, tj. učestvovati u procesima koji se odvijaju selektirajući sadržaje vrijedne za njih same, za njihove porodice, zajednice i narode i istovremeno iznalaziti načine kako bi se valjano nosili sa onim ružnim stranama globalizacije i sačuvali sebe i svoje okruženje od tih pošasti. Nikakve radikalne opcije i zatvaranja unutar svojih zajednica i društava muslimanima neće donijeti dobro, kao ni drugima, uostalom. Put u očuvanju tradicije u procesima koji se odvijaju jedino je moguć odgojem i obrazovanjem mladih, ali i onih starijih. Samo ličnost, jaka iznutra, moći će se nositi sa svim ovim izazovima bez velikih posljedica po nju samu, po njenu okolinu i zajednicu u kojoj živi. A, da bi se moglo biti jakim iznutra potrebni su nam obredi koje ćemo dosljedno i kontinuirano prakticirati u svome životu. Kako Gospodar vidljivog i nevidljivog nije ništa uzalud stvorio tako ni obredi koji su nam propisani nisu sami sebi cilj. Svaki od njih ima svoj duboki smisao i značenje. Tako, kada Poslanik Muhammed, s.a., definira namaz kao stub vjere onda se time hoće kazati kako bez dobroga temelja nije moguće graditi valjanu kuću islama na ovome svijetu koju nam sutra valja ponijeti i prezentirati na Danu polaganja računa. Samo kuća islama sagrađena na namazu kao temelju moći će nam olaksati našu borbu na ovome svijetu i prepoznavanje svih vrsta „virusa“ koji prijete da naškode zdravim osnovama naše vjere, a tako i naše ličnosti. Namaz nam pomaže da detektiramo sve vrste negativnih i ružnih svari i da ih se klonimo kako bismo na ovome svijetu postigli uspjeh, a na budućem spas i vjećnu sreću. Svrha namaza je u Časnom Kur’anu tako i definirana: namaz odvraća od ružnog i zabranjenog. U ramazanskom vremenu koje je specifično vrijeme i različito od svih drugih vremena koje je Uzvišeni stvorio i namaz ima posebnu vrijednosnu dimenziju u našim duhovnim uspinjanjima nabolje i naviše. On je nezaobilazni faktor jačanja ličnosti svakoga muslimana, odnosno jačanje našeg umutarnjeg „imuniteta“ toliko potrebnog svakom vjerniku u suvremenom dobu. Teško bi bilo zamisliti uspjeh bez ovog temelja vjere i njegovih brojnih dimenzija koje nam pomažu da se lakše i bezbolnije nosimo sa velikim brojem problema sa kojima se susrećemo. Post, drugi važan obred u islamu, također vezan za ramazansko vrijeme, je slijedeći u nizu dužnosti neophodnih za jačanje „imuniteta“ i osposobljavanja muslimana za nošenje sa izazovima savremenog doba. Poslanikova, s.a., definicija posta na način da je „savm oklop (es-savmu dzunnetun)“ pokazuje u svoj svojoj punoći svrhu i značaj posta. Ako je namaz važan za jačanje iznutra, post je, kao oklop, kao štit, važan odbrambeni mehanizam za sve atake, izazove, napade s polja na dušu i tijelo svakoga muslimana. Također, 1
Ramazanski ders 1425./2004. - Vjersko-prosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH
43
činjenica da se za većinu dobrih djela znade obim nagrade, od onih nagrada koje su proporcionalne učinjenom dobru, pa do onih čija se nagrada uvećava do deset, stotinu, sedamstotina, pa i sto hiljada puta, za post nije poznata nagrada jer je vrstu nagrade za post i znanje o toj nagradi Uzvišeni Allah zadržao za sebe. To samo kazuje, kao i gore spomenuti Poslanikov, s.a., hadis koliko je post važan u jačanju našega „imuniteta“ i koliko je neophodan kako bismo mogli neozlijeđeni izašli iz stalne borbe sa pošastima modernoga doba. Znajući, kako je jak i snažan vjernik bolji od slabog i nejakog, možemo zaključiti kako nema jakog i snažnog vjernika bez vršenja dužnosti propisanih nam od strane Stvoritelja, dž.š., vidljivih i nevidljivih svjetova. Mi možemo, svako od nas, na sebi, na svojoj duši i tijelu primijetiti promjene koje nam donosi ramazan sa mnogim Allahovim, dž.š., dobrima u njemu, ali te promjene možemo viđeti i na drugim ljudima. Ramazanski štit koji formiramo postom, sehurom, iftarom i ustezanjem od prohtijeva i zahtjeva našega organizma pomoći će nam tokom cijele godine da lakše i bezbolnije podnosimo sve nasrtaje na našu dušu i tijelo, s desna i s lijeva, odozdo i odozgo, sve do slijedećega ramazana. No, iako namazom i postom značajno pojačavamo svoje mogućnosti u borbi sa samim sobom i izazovima vremena i sredine, katkad te dvije važne dužnosti u islamu nisu dostatne. Zapravo, bolje bi bilo kazati kako i inače nisu dostatni i kako ih treba upotpuniti sa još nekim sadržajima ramazana. Tu prije svega mislimo na zekat i sadekatu’l-fitr. Definicija zekata kao čišćenja imetka ima za cilj pokazati kako, unatoč našim naporima i trudu, može doći do nečistoće i posrtanja, te kako je neophodno odvojiti dio od onoga što nam je najdraže, od našeg imetka. Ramazanskim jezikom kazano, te nečistoće i posrtanja su oni grijehovi koji narušavaju čistoću, svetost i smiraj našega posta u ovom mjesecu velikog Božijeg dobra. Ružna riječ, ružna misao, ružan i nedozvoljen pogled i drugi grijehovi koje možemo učiniti u ramazanu narušavaju onaj štit kojeg formiramo kao odbranu svoje duše i tijela posteći u ovom mjesecu. Te sitne „rupe“, ta hrđa na štitu, nastalom kao posljedica našeg posta, može se otkloniti i očistiti samo zekatom i sadekatu’l-fitrom. I dok zekat možemo dati u bilo koje doba godine sadekatu’l-fitr možemo dati samo u ramazanu. To potrvđuje njegovu usku vezu sa postom, zapravo neodvojivost od posta i njegovu ulogu da bude sredstvom upotpunjenja posta i njegovog usavršavanja. Svi smo skloni učiniti neki prijestup, ali je dragi Allah, dž.š., propisujući sebi milost (ketebe ‘ala nefsihi’r-rahmeh) podario mogućnosti popravnoga i ispravke. Te mogućnosti trebamo i moramo koristiti za svoje i dobro svojih porodica, Zajednice i društva. Ovim pokušavamo dati stav kako raditi na čuvanju tradicije i vrijednosti koje smo naslijedili od svojih očeva, djedova, majki i nena. Tradicija je oslonac na koji se naslanja naša budućnost. Bez tog oslonca bićemo sami na vjetrometini procesa globalizacije i nespremni za borbu za svoje dobro, dobro svojih porodica, svoje zajednice i društva. Sve lijepo i korisno što su nam naši stari ostavili u naslijeđe trebamo visoko cijeniti, poštovati i njegovati, te naposljetku prenijeti našem potomstvu. Ali, da bismo to mogli učiniti moramo biti iznutra jaki. Tu snagu mogu nam osigurati jedino dužnosti koje nam je dragi Allah propisao. Oni koji sjedeći i klečeći i ležeći spominju Gospodara svoga kažu: „...Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio. Slavljen neka si Ti, spasi nas od vatre Džehennema.“ (Alu ‘Imran, 191) Ramazansko vrijeme sa svojim brojnim berićetima pravo je vrijeme za oblačenje „zaštitne odjeće” i prepremu svakoga muslimana za razdoblje vremena koje je ispred njega i izazove koje vrijeme i sredina nose sa sobom. Borba sa tim izazovima naša je sudbina, a bježanje od njih pristajanje na poraz i bježanje sa „bojnog polja“. Samo osnaženi i ojačani ramazanom i drugim ibadetima u njemu imamo šanse u ovoj borbi. Samo nas islam u kome ćemo istinski živjeti može pripremiti u dobroj mjeri za sva iskušenja vremena i sredine u kojoj živimo. Stoga je naš primarmni zadatak iskoristiti sve dobrote i ljepote ramazana i prikupiti snagu za vlastito dostojanstvo u islamu do narednoga ramazano, ako Bog da. Time ćemo imati osjećaj za čuvanje i njegovanje svoje tradicije u svoj njenoj punini i ljepoti.
44
RAMAZAN KAO PRILIKA JAČANJA MEĐULJUDSKIH ODNOSA1 Islam ne dozvoljava da ljudi jedni drugima čine nepravdu ili da jedni drugima izazivaju psihičke traume vrijeđanjem, psovkama, potcjenjivanjem, klevetom i sl. „Allah mi je objavio da budete skromni i da so ne hvališete i ne uzdižete jedni nad drugima.“ (hadis) „Nije (pravi) vjernik onaj koji vrijeđa, niti onaj koji proklinje, niti onaj koji so nepristojno izražava (i pri tome svaku mjeru prekoračuje), niti onaj koji je bestidan.“ „S kim god da sam raspravljao - želio sam da istina bade na njegovoj strani.“ (Omer b. Hattab, r.a.) Piše: Abdulkadir Indžić Međuljudski odnosi predstavljaju jednu od najvažnijih tema o kojoj bismo trebali povesti računa u ovom mubarek mjesecu, te doprinijeli uspostavljanju zdravih odnosa koji su postali ozbiljno narušeni. Trenutno se veliki broj ljudi i društava, kako kod nas tako i u svijetu, odnose jedni prema drugima veoma loše, suprotno svim načelima etike. Ljubomora, zavist, ogovaranje, agresivnost, negativne misli, nepoštivanje uleme, itd. su samo neke od negativnih pošasti koje, nažalost, haraju među našim svijetom. Međuljudski odnosi u islamu su bili i ostali najljepši i najsvijetliji primjer onoga kako bi ljudi trebali postupati jedni prema drugima. Svaki musliman koji čuva svoju vjeru i praktikuje islamsku etiku u praksi je uzorit i omiljen među ljudima koji ga okružuju. Musliman je primjer i oličje društvenog bića kojeg krasi bogobojaznost i islamski moral. Vjerovjesnik, s.a.v.s., veli: „Poslan sam da usavršim naravi kod ljudi.“ (bilježi Ahmed) Uvažavanje osjećaja drugih Islamsko ophođenje prema drugima dostiže svoj vrhunac onda kada se osjećajima sagovornika posveti posebna pažnja. Islam ne dozvoljava zakulisne, mutne radnje, niti dopušta uzdizanje nad drugima. Također, islam ne dozvoljava da ljudi jedni drugima čine nepravdu ili da jedni drugima izazivaju psihičke traume vrijeđanjem, pskovkama, potcjenjivanjem, klevetom, i sl. Sve navedno uništava povjerenje, opterećuje i unazađuje uspostavljene veze i ruši temelje ljubavi i povezanosti. Od lijepih načina ophođenja kojima poziva islam, a koji uvažavaju osobenosti čovjeka i vode računa o njegovoj duhovnoj komponenti možemo spomenuti slijedeće: 1. Ispoljavanje ljubavi i ophođenje prema drugima uz ljubav i poštovanje. Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji bilježe Buharija i Muslim veli: „Niko od vas neće istinski vjerovati dok svome bratu ne bude želio ono što želi samome sebi.“ Kako bi bratska ljubav bila uzajamna, potrebno je da se ona ne krije, te da se brat musliman obavijesti o tome da mu se obraća iz ljubavi prema njemu. U autentičnom hadisu stoji: „Kada neko od vas zavoli svoga brata muslimana, neka mu to i kaže.“ (Sahih el-džami' es-sagir od Alban ja) 2. Čuvanje od činjenja nepravde ljudima i ponižavanja. Imam Muslim u „Sahihu“ bilježi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Musliman je muslimanu brat - neće mu nepravdu činiti, neće ga ostaviti na cjedilu i neće ga ponižavati.“ 3. Čuvanje od uznemiravanja drugih. Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji bilježi Muslim, veli: „Svakom muslimanu su zabranjeni i sveti: krv (život), imetak i čast drugoga muslimana.“ 4. Skromnost i čuvanje od oholosti. Uzvišeni Allah, dž.š., veli: „I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nedmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.“ (Lukman, 18.) A u hadisu koji bilji Muslim stoji: „Allah mi je objavio da budete skromni i da se ne hvališete i ne uzdižete jedni nad drugima.“
1
Tekst je objavljen u Preporodu, br. 18/884, 15. septembar 2008. god.
45
5. Suzdržavanje od pretjerane hvale drugih, jer bi onoga koji se hvali mogla spopasti zanosna oduševljenost i opčaranost samim sobom, pa da se pođe razmetati i šepuriti. Buharija, Muslim i Ebu Davud bilježe od Ebu Bekreta, r.a., da je jedan čovjek pretjerano hvalio drugog čovjeka u prisustvu Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Teško tebi! Posjekao si vrat svome drugu.“ Ovo je ponovio tri puta, a zatim rekao: „Ako je neophodno da neko nekoga pohvali, onda neka kaže: `Ja mislim tako i tako, a Allah najbolje zna kakav je on , i to samo ukoliko stvarno tako misli. Jer, niko nikoga ne može prije Allaha čestitim proglasiti.“ 6. Čuvanje od diskreditiranja ljudi onim s čime nije upoznat i u što nije siguran, tj. čuvanje od iznošenja potvore. U hadisu koji bilježe Buharija i Muslim stoji: „Čuvajte se sumnjičenja, jer je sumnjičenje najlažniji govor.“ Kultura vođenja dijaloga Istinski vjernik u razgovoru sa drugima ima poseban odnos uvažavanja, iskreno govori, te u komunikaciji koristi blage izraze i lijepe riječi. Uz to, on sagovornika sluša uz puno poštovanje. Njegove riječi moraju biti jasne i razumljive, povodeći se u tome za Vjerovjesnikom, s.a.v.s.. U hadisu koji bilježi Ebu Davud od Aiše, r.a., stoji da je, opisujući način komuniciranja Poslanika, s.a.v.s., rekla: „Resulullahov, s.a.v.s., govor je bio upečatljiv i jasan, tako da su ga razumijevali svi koji slušaju.“ Buharija i Muslim bilježe da je Poslanik, s.a.v.s., govorio tako jasno, da neko broji njegove riječi, uspio bi ih izbrojati. Kada vjernik razgovara sa ljudima, trebao bi se čuvati ponavljanja i dugog govora, kako ne bi izazvao dosadu kod sagovornika. Vjernik mora težiti tome da u razgovoru sa drugima odabire lijepe i korisne teme. Ebu Hurejre, r.a., veli da je Poslanik, s.a.v.s, rekao: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti.“ (Buharija i Muslim) Kultura ponašanja nalaže da se sluša ono što sagovornik govori - bez upadanja u riječ - čak i onda kada je to što sagovornik govori od ranije poznato slušaocu. Jedino u slučaju da sagovornik očito griješi, može se ispraviti, ali na lijep i primjeren način. Prenosi se od poznatog učenjaka i velikana Ata' b. Ebi Rebbaha da je rekao: „Nekada mi neki mladić govori nešto, a ja ga slušam kao da to ranije nisam čuo, iako sam to čuo još prije nego se on rodio.“ Ako se u toku razgovora javi potreba za debatom i raspravom, vjernik zadržava pribranost i smirenost, ne podiže glas, nego raspravlja sniženim tonom, povodeći se za riječima Lukmana koje nam objavljuje Uzvišeni Allah: „U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!“ Vodič vjernika tokom debate i njegov krajnji cilj je dolazak do istine. Prenosi se od Omera, r.a., da je rekao: „S kim god da sam raspravljao - želio sam da istina bude na njegovoj strani.“ Ono o čemu treba strogo voditi računa je izbjegavanje rasprave koja ide u smijeru griješenja, tj. koja vodi ka nekontrolisanoj svađi. Imam Tirmizi bilježi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Nijedan narod nije zalutao nakon upute koja mu je data dok se nije počeo prepirati i međusobno svađati.“ Zatim je Vjerovjesnik proučio slijedeći ajet: „A naveli su ti ga (Isa, a.s.) kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer su oni narod svađalački.“ Kultura razgovora nalaže vjerniku da se čuva uvreda, psovki i potcjenjivanja sugovornika. U hadisu koji bilježe Buharija i Muslim stoji da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: „Psovanje (vrijeđanje) muslimana je grijeh, a ubiti ga - kufr.“ A u djelu „Edebul-mufred“ Buharija bilježi hadis: „Nije (pravi) vjernik onaj koji vrijeđa, niti onaj koji proklinje, niti onaj koji se nepristojno izražava (i pri tome svaku mjeru prekoračuje), niti onaj koji je bestidan.“
46
Odnos prema ulemi Ulema u islamu ima posebno mjesto. Učenjacima pripada najviši stepen u društvu, jer Uzvišeni Allah, dž.š., veli: „Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.“ Njihov stepen dolazi odmah nakon stepena vjerovjesništva, jer Vjerovjesnik, s.a.v.s., u hadisu poručuje: „Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika.“ Islam poziva na iskazivanje poštovanja prema učenjacima, podstiče na to da se okoristimo njihovim znanjem, da prisustvujemo njihovim predavanjima i da im pružimo poštovanje koje im i priliči. Onaj ko se usudi da o učenjacima govori ružne stvari i da ih vrijeđa, taj vrijeđa i Poslanika, s.a.v.s., i umanjuje svoj islamijjet. Ibn Abbas, r.a., veli: „Ko uvrijedi fekiha (učenjaka fikha), taj je uvrijedio i Poslanika, s.a.v.s., a ko uvrijedi Poslanika, taj je uvrijedio i Allaha, dž.š.“ Neki od vidova lijepog ophođenja prema ulemi sa: - Ispoljavanje ljubavi i poštovanja prema učenjacima, jer su oni ti koji su najbogobojazniji među ljudima. Govoreći o toj karakteristici učenjaka, Uzvišeni veli: „A Allaha se boje od robova Njegovih učeni.“ Tavus b. Kejsan je rekao: „Ispoljavanje poštovanja prema učenjaku je sunnet, zbog visokog položaja koji oni imaju kod Allaha, dž.š.“ - Slušanje uleme i povođenje za njom. Uzvišeni Allah, dž.š., veli: „O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim.“ Učenjaci kažu da se pod „predstavnicima“ u ovom ajetu misli na ulemu i nadređene vladare, a učenjaci su i nasljednici Božijih poslanika. Jer, učenjaci ljudima prenose Allahove propise, pozivaju na dobro i upućuju ih. A Gospodar svjetova nam naređuje da slijedimo one koji su upućeni: „Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov pravi put.“ - Konstantno posjećivanje učenjaka kako bismo se okoristili njihovim znanjem, kako bismo proširili svoje spoznaje i kako bismo ih upitali o stvarima koje su nam nepoznate. Uzvišeni Allah, dž.š., veli: „...Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upuste u vjerske nauke...“ A u drugom ajetu stoji: „... pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate.“ Vrhunac lijepog ponašanja Abdul-Melik ibn Mervan je jednom prilikom ušao kod Muavije, a kod njega je bio `Amr ibn el-'As, na. Nazvao je selam, nakratko sjeo (ne želeći da ometa razgovor Muavije i `Amra), te ustao i udaljio se. Muavija je, vidjevši to, rekao: „Kako divno ponašanje od strane ovoga mladića!“ 'Amr na to doda: „Okitio se sa četiri lijepa svojstva, a odbacio tri loša. Lijepo se odnosi prema tebi kada ga sretneš, kada govori - lijepo govori, kada mu se obraćaš - pomno i uljudno prati tvoj govor i sa oponentima blago raspravlja. A ostavio je šalu sa onim čiji mu je intelektualni nivo nepoznat, ostavio je govor o onome što ga se ne tiče i druženje sal judima koji pogrdno kritikuju i prigovaraju.“
47
BLAGODATI RAMAZANA1 Piše: mr. Mustafa Prljača Draga braćo! Sve blagodati mjeseca ramazana nije moguće ni naslutiti, a nekamoli dokučiti ih i pobrojati. „Da moj ummet zna koliko u Ramazanu ima dobra“, rekao je Poslanik, a.s., „poželio bi da čitava godina bude ramazan!“ Stoga su sve ranije muslimanske generacije ramazan dočekivale sa radošću i oduševljenjem i taj duh prenosile i na svoje potomke, sve do današnjih dana. Dužnost je i ove generacije muslimana da tako postupi, da u svojim kućama i sredinama ožive duh ramazana i da taj veličanstveni doživljaj prenesu i na svoje potomke. Mjesec ramazan je skupocjen mjesec, i njegovi dani i noći, sati i minute imaju veću vrijednost u odnosu na one izvan njega. Tako i djela koja se počine u tim vremenima imaju veću vrijednost, pa će i nagrada za njih biti veća. Post, naime, u čovjeku ojačava one pozitivne sile koje on nosi u sebi, a suzbija one negativne. „Kad nastupi mjesec ramazan“, kaže Poslanik, a.s., „tada se otvore vrata dženneta, a zatvore vrata džehennema, i sputaju se šejtani!“ Kako se otvore jedna, a zatvore druga vrata, i kako se sputaju šejtani? Pa, džennet ima osam vrata i na svaka od tih vrata unići će oni koji su radili djela koja su primjerena tim vratima. Kada je Vjerovjesnik, a.s., jednom o tome govorio ljudima oko sebe, Ebu Bekr je upitao: „A hoće li neko, Božiji Poslaniče, unići na sva ta vrata?!“ „Hoće“, odgovorio mu je Poslanik, „i nadam se da ćeš ti biti jedan od njih!“ Post, dakle, u čovjeku probudi one pozitivne snage koje čovjeka nagone da radi dobra djela, koja njegov duh upravljaju prema tim džennetskim vratima, koja se u mjesecu posta širom otvaraju. Jedna vrata se zovu Rejjan i na njih će ući samo postači. Oni koji budu džennetlije, a iz nekih razloga nisu postili, neće moći ući na ta vrata. Isto je i sa zatvaranjem džehennemskih vrata, kako se to naznačava u Kur'anu: „On će sedam kapija imati i kroz svaku će određen broj njih proći.“ (El-Hidžr, 44) Pa kada se u čovjeku raspiri njegova strast, neka od napasti čiju klicu on nosi u sebi - zavist, mržnja ili bijes npr. - to ga počne nagoniti da čini određena ružna djela, koja njegov duh usmjeravaju prema Džehennemu, i vode ga prema tim vratima. Kako šejtani bivaju sputani? „Šejtan kola po čovjeku onako kako kola i krv“, kaže Poslanik, a.s., „pa mu stijesnite prolaze!“ „Čime?“, upitali su ga, i on je rekao: „Glađu.“ Jahja, a.s., je upitao šejtana: „Kada najlakše savladaš vjernika?“ „Kada se najede i napije“, odgovorio je on. Naime, unošenjem hrane za tijelo, unosi se i hrana za tjelesne strasti koje, uglavnom, i jesu uzročnici čovjekovih posrtaja, pa se smanjenjem tih količina postom, smanjuje i njihova snaga, dok se, s druge strane, pojačava duhovna snaga. Jer, kako tijelo ima svoju hranu, i duša ima svoju. Hrana tijela dolazi odozdo, iz zemlje, a hrana duše odozgo, sa neba. A najbolja hrana joj je ona koja je spuštena u Objavi. Najbolja hrana joj je Kur'an. Tako u ramazanu tijelo gladuje, a duša se hrani obilno - slatkom, ukusnom i zdravom hranom, što joj podaruje snagu i zdravlje. Tako je i post, kao sastavni dio te hrane, snaži i jača, čini je sposobnijom za zadaću za koju je zadužena, onako kako i fizički napor i vježba tijelo čini snažnijim i sposobnijim za djela koja su njemu primjerena. Stoga čovjek, naročito dok je u stanju posta, treba da vodi računa da duši svojoj ne servira nečistu hranu, onu koju je Allah zabranio i koja duši uzrokuje bolest. Post je, naime, naređen, čitavom čovjeku, sa svim njegovim organima.
1
Druga ramazanska hutba 1428/2007 - Vjersko-prosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH
48
„O vi koji vjerujete“, stoji u Kur'anu, „naređen vam je post, onako kako je bio naređen i onima prije vas!“ (El-Bekara, 183.) Tu se ne misli samo na vjernike iz Muhammedova ummeta, kažu učenjaci, već se to odnosi i na čovjeka kao pojedinca, na svu tu zajednicu organa koji ga čine. O vi koji vjerujete! - obraćanje je i očima, i ušima, i rukama, i nogama, i jeziku... Sve ima sebi primjeren post: post za oči je da ne gledaju ono što je zabranjeno; post za uši je da ne slušaju ono što ne valja; posta za ruke je da ne dohvaćaju ono što nije dopušteno; post za noge je da ne idu tamo gdje ne treba; post jezika je da ne govori ništa ružno, i da ne ogovara... Tako posti musliman i ramazan shvata iznimnom prilikom dolaska do velikog dobra. „Ko mjesec ramazan provede u postu, izvršavajući Allahovu naredbu i računajući da će za to biti nagrađen, bit će mu oprošteni svi raniji grijesi!“, kaže Poslanik, a.s. Isto to rekao je i za onoga ko u ibadetu i zikru provede Lejletu-l-kadr. U mjesecu ramazanu Allah oprosti grijehe velikom broju muslimana, pa se zato Ramazan naziva još i Šehru-l-gufrân /mjesec oprosta! S obzirom na to, musliman uz ramazan treba biti posvećen svakome dobru, proizvoditi dobro, nastojati da mu nijedno dobro ne promakne. Posebno treba pokazati pažnju prema siromašnome, jer jedan od smislova posta jeste i taj da se čovjek navede na razmišljanje o onome ko nema dovoljno za hranu, čija djeca gladuju, da se u njemu pobudi suosjećanje sa njim. „Allah nekom od vas“, kaže Poslanik, a.s., „uzgaja zalogaj hljeba ili datulu, koju je dao kao sadaku, onako kako neko od vas uzgaja devče, pa to postane kao planina veliko!“ I pri dijeljenju i davanju treba biti uviđavan i čuvati dostojanstvo onih kojima se daje. Poslanik, a.s., rekao je: „Allah voli kada neko od vas nešto radi, da to uradi na najbolji način!“ Tako je, prema Tirmiziju, on jednom otišao posjetiti svoju kćerku Fatimu pa ju je zatekao kako namirisava kovanu novčanicu (dirhem). Kad ju je upitao šta to radi, ona mu je rekla da taj novčić namjerava dati kao sadaku. „Lijepo“, rekao joj je on, „ali zašto ga premazuješ mirisom?“ „Čula sam od tebe“, rekla je ona, „da novčić, koji se dadne kao sadaka upadne u Allahovu ruku prije nego u ruku onoga kome se udjeljuje, pa želim da ovaj moj dirhem padne Allahu u ruku namirisan!“ Svako učinjeno djelo na ovome svijetu poprima određeni oblik na Ahiretu i čovjek će se s tim djelom susresti. Učenje Kur'ana će, naprimjer, poprimiti oblik lijepog ljudskog stvorenja s kojim će se čovjek tamo družiti. Zato je posebno lijepo što više uz ramazan učiti Kur'an, ponavljati one riječi koje je izgovorilo Uzvišeno Biće, i unositi se u taj sadržaj, nastojati ga upiti u se, kako bi nas on prožeo. Ne treba propustiti da isteknu ramazanski dani a da se Allahu ne uputi dova. Poslanik, a.s., uz ramazan je mnogo više zikr činio, više vremena provodio u ibadetu i noćnom bdijenju, više dijelio sadaku, ali je češće i dove učio. Dovu osobito treba učiti pri iftaru i pri sehuru, jer su to posebni trenuci prijema dove. Lijepo je dovu završiti donošenjem salavata na Poslanika. Ramazan je život ispunjen duhom, obogaćen dubokim smislovima, i musliman treba da uzme što više učešća u njemu.
49
VRIJEDNOSTI I ODLIKE MJESECA RAMAZANA1 Piše: dr. Almir Fatić Draga braćo! O mjesecu ramazanu moguće je govoriti sa različitih aspekata: duhovnog, kulturnog, književnog, sociološkog, itd. To je stoga što su ramazanski darovi toliko veliki da ih je nemoguće sagledati i imaju takvu duhovnu snagu i utjecaj na život muslimana koji se ne može mjeriti ni sa jednim drugim mjesecom. Jednostavno, dani mubarek ramazana su posebni, nesvakidašnji i jedinstveni. Oni donose posebno ozračje u muslimanske kuće, mahale, gradove, u duše i srca muslimana. Nur mubarek ramazana posebno se izlijeva na srca i duše mu'mina koje svoje zadovoljstvo nalaze u intenzivnom obožavanju Allaha, dž.š. O duhovnim vrijednostima i odlikama mjeseca ramazana mnogo toga je rečeno i napisano. Teško je reći, ili, dodati bilo šta novo u tom smislu. Ipak, u čast dolaska ovog veličanstvenog mubarek mjeseca i najdražeg gosta u kuće i srca muslimana, korisno je podsjetiti na neke njegove vrijednosti i odlike koje ga izdvajaju od ostalih mjeseci. Jer, riječ je o najčasnijem mjesecu i jedinom mjesecu čije se ime spominje u Kur'anu. U njemu je objavljena najčasnija Knjiga, najodabranijem Allahovom robu. U ramazanu se vrši jedan od temeljnih ibadeta koji nas približava našem Gospodaru. U njemu je najčasnija noć u godini. U njemu se spuštaju najčasniji meleci... 1. Mjesec u kome je objavljen Kur'an ... ﺎﻥ ٍ ﺎﺱ َﻭ َﺑ ﱢﻳ َﻧﺎ َ ﺿ َ َﺷ ْﻬ ُﺭ َﺭ َﻣ ِ ﺕ ﻣ َِﻥ ْﺍﻟﻬُﺩَ ﻯ َﻭ ْﺍﻟﻔُﺭْ َﻗ ِ ﺎﻥ ﺍﻟﱠﺫِﻯ ﺍ ُ ْﻧ ِﺯ َﻝ ﻓِﻳ ِﻪ ْﺍﻟﻘُﺭْ ﺁﻥُ ﻫُﺩﻯً ﻟِﻠ ﱠﻧ U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanje dobra od zla (el-Bekare, 185). Uzvišeni Allah ovim ajetom izdvaja mjesec ramazan po tome što ga je, između ostalih mjeseci, odabrao za objavljivanje Svoje Riječi - veličanstvenog Kur'ana. I upravo u ovome mjesecu, mjesecu u kome je započelo objavljivanje Kur'ana, Uzvišeni je propisao ibadet posta i time mu dao posebnu počast. Dakle, u ovome mjesecu čovječanstvo je darovano veličanstvenim darom od svoga Stvoritelja - Kur'an-i kerimom, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanje dobra od zla. Taj dragocjeni dar prenio nam je najodabraniji Allahov rob, vjerovjesnik Muhammed, s.a., koji je „pečat vjerovjesnika“ i čije poslanstvo traje do Sudnjega dana. Ibadetom posta iskazujemo svoju zahvalu Stvoritelju na daru Kur'ana i daru slanja Muhammeda, s.a., koji je „milost svim svjetovima“. To činimo i time što u mubarek ramazanu posebnu pažnju poklanjamo Kur'anu, svakodnevno se družimo sa njime učeći ga i razmišljajući o njegovim mudrostima i propisima koji su potokazi i tajne uspjeha, moći i spasa na ovom i budućem svijetu. Mubarek ramazan je izvanredna prilika da se iznova suočimo sa Kur'anom i da preispitamo svoj odnos prema Allahovoj Riječi. Je li nam ona samo na jeziku? Ima li Kur'ana u našim djelima i postupcima? 2. Mjesec u kome se otvara Džennet, a zaključava Džehennem U hadisu koga prenosi Ebu Hurejre, r.a., Allahov Poslanik, s.a., otkrio nam je sljedeću istinu: „Kad nastupi mjesec ramazan, otvore se vrata Dženneta, a zaključaju vrata Džehennema, a šejtani se sputaju.“ (Buhari: 1898). Ove Vjerovjesnikove, s.a., riječi, kako vele islamski učenjaci, treba razumjeti na doslovan način, upravo onako kako je rečeno. Također, njima se ukazuje na bereket ramazana i veliko dobro koje sa njime dolazi. Otvaranje džennetskih vrata, a zatvaranje džehennemskih vrata jeste znak dolaska mubarek ramazana i znak njegove velike vrijednosti, a sputavanje šejtana ukazuje na činjenicu da im se onemogućava
1
Prva ramazanska hutba 1430./2009. - Vjersko-prosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH
50
uznemiravanje vjernika tokom mubarek ramazana. Imajući na umu spomenuti hadis Muhammeda, s.a., vjernik će u mubarek ramazanu voditi računa o svojim postupcima, više će voditi računa o dobrim djelima, imat će dodatnu motivaciju da ih čini, umanjit će griješenje svojim tjelesnim organima i srcem. 3. Mjesec ibadeta posta . ْﺫﻳ َﻥ ِﻣﻥْ َﻗ ْﺑﻠِ ُﻛ ْﻡ ﻟَ َﻌﻠﱠ ُﻛ ْﻡ َﺗ ﱠﺗﻘﻭُ ﻥ َ ِﺏ َﻋ َ ِﺏ َﻋﻠَ ْﻳ ُﻛ ُﻡ ﺍﻟﺻﱢﻳﺎ َ ُﻡ َﻛﻣﺎ َ ُﻛﺗ َ ﺫﻳ َﻥ ﺁ َﻣﻧﻭُ ﺍ ُﻛﺗ ِ ﻠﻰ ﺍﻟﱠ ِ َﻳﺎ ﺃَ ﱡﻳ َﻬﺎ ﺍﻟﱠ „O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.“ (el-Bekare, 183). Već smo ukazali na činjenicu da je mubarek ramazanu data posebna počast time što je u njemu propisan ibadet posta. Ibadet posta je jedan od ibadeta kojima se obožavatelj najbrže približava svome Gospodaru. Jer ibadetom posta čovjek zadobiva poseban magfiret (oprost grijeha), kojim se mogu anulirati svi prethodni grijesi. Ashab Ebu Hurejre nam također prenosi velike riječi našeg Resulullaha, s.a.: „Ko isposti mjesec ramazan čvrsto vjerujući i želeći Allahovu nagradu i Njegovo zadovoljstvo, bit će mu oprošteni raniji grijesi.“ (Buhari: 38). U hadisu je prvo spomenuta riječ: imanen, tj. ko isposti mjesec ramazan čvrsto vjerujući da je ramazanski post strogi farz i da za njega slijedi nagrada kod Uzvišenog Allaha; a zatim ihtisaben, tj. ko računa na nagradu kod Uzvišenog Stvoritelja i posti zarad Allahovog zadovoljstva. Učenjak el-Munavi o ovom hadisu veli sljedeće: „U njemu je iskazana vrijednost ramazana i posta u tom mjesecu, kojim se postiže magfiret. Iman označava čvrsto uvjerenje, a ihtisab pokornost koja je uvjet postizanja nagrade i magfireta u mjesecu ramazanu. S pokornošću dolazi čist nijjet u potčinjavanju Njegovoj naredbi i oslanjanje na Njegovo obećanje“ (Fejdu'l-kadir, 6/160). Prema tome, musliman posti zato što čvrsto vjeruje u farz posta koji mu je propisao njegov Gospodar, a ne zarad straha ili stida od drugih ljudi, i za svoj post očekuje nagradu kod Uzvišenog Allaha, a ne od nekog drugog. 4. Mjesec u kojem je noć „koja je bolja od hiljadu mjeseci“ َ َﺇِ ﱠﻧﺎ ﺃ .ﻟَ ْﻳﻠَ ُﺔ ْﺍﻟ َﻘ ْﺩ ِﺭ َﺧ ْﻳ ٌﺭ ﻣﱢﻥْ ﺃَ ْﻟﻑِ َﺷﻬ ٍْﺭ. ﻙ َﻣﺎ ﻟَ ْﻳﻠَ ُﺔ ْﺍﻟ َﻘ ْﺩ ِﺭ َ ﻭ َﻣﺎ ﺃَ ْﺩ َﺭﺍ.َ ﻧﺯ ْﻟ َﻧﺎﻩُ ﻓِﻲ ﻟَ ْﻳﻠَ ِﺔ ْﺍﻟ َﻘ ْﺩ ِﺭ „Mi smo ga (Kur'an) počeli objavljivati u noći Kadr - / a šta ti misliš šta je noć Kadr?/ Noć Kadr je boja od hiljadu mjeseci...“ (el-Kadr, 1-3) Uzvišeni Allah riječima: ﺍﻙ َﻣﺎ ﻟَ ْﻳﻠَ ُﺔ ْﺍﻟ َﻘ ْﺩ ِﺭ َ َﻭ َﻣﺎ ﺃَ ْﺩ َﺭ. A šta ti misliš šta je noć Kadr? - posebno skreće pažnju na vrijednost i značaj noći Kadr. Jer, kako vele komentatori Kur'ana, kad se Uzvišeni na taj na način obraća ljudima u Kur'anu, time se ističe i ukazuje na nešto što je posebno važno i veliko. Odgovor na ovo retoričko pitanje uslijedio je u trećem ajetu: ﻟَ ْﻳﻠَ ُﺔ ْﺍﻟ َﻘ ْﺩ ِﺭ َﺧ ْﻳ ٌﺭ ﻣﱢﻥْ ﺃَ ْﻟﻑِ َﺷﻬ ٍْﺭ. Noć Kadr je boja od hiljadu mjeseci... Ummet Muhammeda, s.a., počašćen je i odlikovan, između ostaloga, i time što mu je data jedna noć u kojoj je ibadet bolji od ibadeta u periodu od hiljadu mjeseci - što iznosi 83 godine i četiri mjeseca! Ta veličanstvena noć je Lejletu'l-kadr, čija duhovna velična i vrijednost nadilazi ljudsko razumijevanje. A da je ta noć u mjesecu ramazanu svjedoči nam sljedeći hadis: Ebu Hurejre, r.a., veli: - Kad je nastupio mjesec ramazan Allahov Poslanik, s.a., je kazao: „Došao vam je mjesec ramazan; mubarek mjesec. Allah vam je naredio da u njemu postite. U njemu se otvaraju vrata Dženneta, a zatvaraju vrata Džehennema. U njemu se šejtani pozatvaraju. U njemu je noć koja je bolja od hiljadu mjeseci. Ko bude uskraćen njezinog dobra, taj je, zaista, uskraćen.“ (Nesa'i: 2105). Molimo Uzvišenog Allaha da ne ostanemo uskraćeni za dobro kaderske noći! 5. Mjesec u kome se primaju dove i oslobađa od Vatre ُ ُ ْﺎﻥ َﻓ ْﻠ َﻳﺳْ َﺗ ِﺟﻳﺑُﻭ ْﺍ ﻟِﻲ َﻭ ْﻟﻳ ُْﺅ ِﻣ ُﻧﻭ ْﺍ ِﺑﻲ ﻟَ َﻌﻠﱠ ُﻬ ْﻡ َﻳﺭ ﻭﻥ َ ﺷ ُﺩ َ ََﻭﺇِ َﺫﺍ َﺳﺄَﻟ ِ ﱠﺍﻉ ﺇِ َﺫﺍ َﺩ َﻋ ِ ﻙ ﻋِ َﺑﺎﺩِﻱ َﻋ ﱢﻧﻲ َﻓﺈِ ﱢﻧﻲ َﻗ ِﺭﻳﺏٌ ﺃ ِﺟﻳﺏُ َﺩﻋْ َﻭ َﺓ ﺍﻟﺩ 51
A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu (elBekare,186). Ovaj plemeniti kur'anski ajet dolazi nakon ajeta o postu i mjesecu ramazanu. Time se aludira na činjenicu da je mjesec ramazan jedno od blagoslovljenih vremena za upućivanje dova Allahu, dž.š. Inače, dova je veoma važna u životu svakog muslimana; ona je oružje muslimana i srž ibadeta, kako nas je podučio naš Poslanik, s.a. Ashab Ebu Se'id, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a., rekao: „Uzvišeni Allah svakog dana i noći (u mjesecu ramazanu) oslobađa (vjernike od Džehennema). I zaista, svakom muslimanu svakog dana i noći prima se dova.“ (El-Bezzar, Kešf: 962). U drugom hadisu, koga također prenosi Ebu Hurejre, Allahov Poslanik, s.a., je kazao da se „postaču dova ne odbija“ (Musned: 9793). Uistinu, stanje postača u mubarek ramazanu je jedno od časnih stanja vjernika, kad je njegovo srce čisto i misli iskrene, i to je jedan od razloga da se postačeva dova ne odbija. A Allah najbolje zna! Zato dok postimo mubarek dane mjeseca ramazana, a njegove noći provodimo u nafilama i drugim ibadetima, upotrijebimo svoje „oružje“ - molimo i dovu činimo svome Gospodaru, Koji se odaziva kad bude zamoljen! 6. Mjesec u kome je Umra jednaka hadždžu � ِ ّ ِ َﻭﺃَ ِﺗﻣﱡﻭ ْﺍ ْﺍﻟ َﺣ ﱠﺞ َﻭ ْﺍﻟﻌُﻣْ َﺭ َﺓ „Hadždž i umru radi Allaha izvršavajte!“ (El-Bekare, 196). Od Ibn 'Abbasa, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a., rekao jednoj ženi sahabijki ensarijki: „Šta te je omelo, pa nisi s nama obavila hadždž?“ Odgovori: „Imamo jednu devu (za natapanje) koju je uzjahao otac toga i toga sa svojim sinom (tj. njezin muž i sin), a drugu devu je ostavio da s njome natapamo (palmovik).“ Poslanik, s.a., reče: „E, kad bude mjesec ramazan, u njemu obavi umru, jer je umra u ramazanu jednaka hadždžu.“ (Buhari: 1782). Komentarišući ovaj hadis imam en-Nevevi (komentator Muslimova Sahiha) kaže da se ovdje misli da je umra obavljena u mjesecu ramazanu jednaka hadždžu u pogledu nagrade (sevapa), a nije jednaka po svemu, jer da je tako, onda bi onaj ko obavi umru u ramazanu, bio oslobođen dužnosti hadždža (Šerhu Muslim, 9/2). 7. Mjesec nafila Od Abdurrahmana, r.a., prenosi se da je Resulullah, s.a., jedanput, govoreći o mjesecu ramazanu, rekao: „To je mjesec u kome vam je Allah propisao post, a ja sam vam stavio u običaj da noću klanjate nafilu tokom tog mjeseca, pa ko posti i noću klanja u toku toga mjeseca vjerujući i nadajući se da će za to biti nagrađen, bit će čist od grijeha kao da je tek od majke rođen.“ (Ibn Madže: 1328). Allahov Poslanik, s.a., dakle, stavio nam je u običaj da u noćima mjeseca ramazana klanjamo nafilu namaz. Ovdje je riječ o teravih-namazu, koji je sunnet-i mu'ekkede (pritvrđeni sunnet) za muškarce i žene. Naime, poznato je da je Poslanik, s.a., klanjao nekoliko noći sa ashabima, a nije nastavio klanjati svaku noć zajedno s njima, samo iz bojazni da se taj namaz neće shvatiti kao obavezan. Teravih-namaz kao dobrovoljni namaz predstavlja svojevrsni ramazanski „profit“ koji dodatno uljepšava ramazanske noći, povećava duhovno zadovoljstvo vjernika u zajedničkom ibadetu, jača njihove džematske veze i podstiče na međusobnu ljubav. Kao takav, teravih-namaz jeste simbol ramazanskih noći i znak dobrovoljnog ibadeta muslimana, koga oni stoljećima ljubomorno čuvaju i prenose s generacije na generaciju. 8. Mjesec iskupa svih grijeha 52
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a., običavao reći: „Obavljanje pet vakata namaza, stalno klanjanje džumme i ramazanski post svake godine - to je iskup za sve grijehe koji se počine između njih ukoliko se čovjek odrekne činjenja velikih grijeha.“ (Musned: 552) O ovoj dimenziji mjeseca ramazana da se zaključiti i iz njegove etimologije. Naime, prema jednome mišljenju arapskih jezikoslovaca, arapska riječ ramadan (ramazan) izvedena je iz riječi remda', kojom se označava proljetna kiša koja čisti zemlju od njezine prašine. Ovim se hoće kazati da, kao što kiša sapire i čisti zemlju, tako isto i mjesec ramazan sapire i čisti duše i srca muslimana od grijeha i nevaljalština. Također, veli se da je ramazana nazvan tim imenom zato što se njime, tj. njegovim bereketom, spaljuju (jermeda) ljudski grijesi. Kao dokaz ovome stavu citira se i hadis Allahovog Poslanika, s.a., u kome se kaže: „Ramadan je nazvan tako jer on spaljuje grijehe Allahovih robova.“ (er-Razi, et-Tefsiru'l-kebir, V, 91) Prema tome, mjesec ramazan je jedinstvena prilika da bereketom njegova vremena očistimo svoje duše i svoja srca i da iz njih odstranimo zla i negativnosti koje su se u njima nataložile od prošlog ramazana. Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik su obznanili istine o mubarek ramazanu - sad je na nama! Ramazan šerif mubarek olsun!
53
LISTA ONOG ŠTO TREBA URADITI U RAMAZANU 1. Zamoli Uzvišenog Allaha da ti omogući da shvatiš veličinu mubarek mjeseca ramazana i u njemu postigneš ono što su postizali prvi sljedbenici islama. 2. Trudi se da svaki dan ispostiš sa imanom te čistim srcem traži nagradu za to samo od Allaha. Poslanik, neka je mir na njega, je rekao: „Ko god isposti ramazan sa imanom i čistom namjerom tražeći nagradu (od Allaha) biće mu oprošteni učinjeni grijesi.” 3. Prouči cijeli Kur‘an bar jedanput kao štoje to činio Poslanik, neka je mir na njega. 4. Ustajte na sehur jer je Poslanik rekao:“Sehurite jer je u sehuru (Allahov) blagoslov.” 5. Upućujte Allahu dove tokom posta jer je Poslanik, s.a., rekao da se dove trojice neće odbiti. Jjedan od njih je i postač. Molite za dobro na ovome i budućem svijetu za sebe, svoju porodicu i sve muslimane. 6. 6. Učite dovu prije početka posta. Muhammed, a.s., je rekao:“Postač kada moli biva mu udovoljeno kada počne postiti.” 7. Dajite sadaku i budite korisni ljudima. Allahov poslanik Muhammed, s.a., je bio najdarežljivija osoba, a tu osobinu je najviše isticao u mjesecu ramazanu. 8. Izbjegavajte sve što bi moglo ugroziti post kao što su laž, zajedljivost, varanje, ljutnja, ogovaranje... Poslanik, neka je mir na njega, je rekao:“Ko god ne odustane od laganja, loših djela i bude se drugima obraćao pogrdnim i podrugljivim riječima, zaista Allahu ne treba njegovo ustezanje od jela i pića.” 9. Ne pretjerujte sa jelom tokom iftara. 10. Tražite oprost jer je ramazan mjesec u kojem Allah oslobađa ljude vatre džehennemske. 11. Skrušeno se molite tokom teravih-namaza. Ako klanjate u džamijama i mesdžidima upotpunite svoj namaz klanjanjem u džematu za imamom. Ako klanjate kod kuće oduljite namaz koliko god možete. Muhammed, s.a., je rekao:“Ko god posti ramazan čvrsto vjerujući u Allaha i nadajući se Njegovoj nagradi biće mu oprošteni prošli grijesi.” 12. Nahranite siromašne i ugostite druge svojim iftarom. Poslanik, neka je mir na njega, je rekao:“Ko god bude ugostio postača iftarom imaće nagradu kao i on, a postaču neće biti umanjena njegova nagrada.” 13. Uložite veći trud u posljednjoj desetini ramazana, pogotovo u njegovim neparnim noćima zadnje desetine. Poslanik, s.a., je povećavao svoj ibadet u ramaznu a to je posebno radio u zadnjih njegovih deset dana i noći. 14. Učite dovu u Lejletu-l-kadru: Allâhumme inneke ‘afuwwun tuhibbu-l-‘afwe fa‘fu ‘annî! „O Allahu, ti si Opraštač! Voliš one koji traže oprost, pa oprosti meni!” 15. Zamolite Allaha da vam primi sva vaša dobra djela koja ste uradili u ovom mubarek mjesecu! S engleskog: Fatima Omerdić
54
HUTBA U RAMAZANU1 Piše: Vahid Fazlović Braćo i sestre, vjernici i vjernice, Susreli smo se, hvala Allahu, dž.š., sa mubarek-mjesecom ramazanom, koji u našim dušama ima posebno mjesto. Ovaj susret obnavlja i uvećava našu životnu čast i zadovoljstvo u našoj dragoj vjeri. Ovo je vrijeme velike nade da će ljudi vidjeti i priznati Allahove blagodati i ispuniti zavjet koji su Mu pojedinačno dali o svom robovanju samo Njemu, i dobrom i plemenitom postupanju na svom zemaljskom putu. Svijetom je potekla ramazanska rijeka milosti i dobrote čije je vrelo kod Stvoritelja, Gospodara nebesa i Zemlje. Ovo je prilika da ugasimo žeđ razuma i duše za istinskom spoznajom i vjerovanjem i da popravimo i uljepšamo svoja životna djela. Uploviti u ovu rijeku je, kako nas je obveselio Allahov Poslanik, a.s., kao uploviti u Allahovu milost, dok u drugom i posljednjem dijelu njezinog toka stižemo do Allahovog oprosta naših grijeha i spasa od nevolja Sudnjeg dana. Na posljednjoj džumi u mjesecu šabanu, poslije zahvale Allahu, dž.š., Muhammed, a.s., u povodu dolazaka šehri-ramazana je rekao: „O ljudi, došao vam je mjesec ramazan sa berićetom, rahmetom i magfiretom, mjesec koji je berićetniji od svih mjeseci, dani u njemu su važniji od svih ostalih dana, a noći značajnije od svih ostalih noći, i čiji su sati bolji od svih ostalih sati. To je mjesec u kome ste pozvani Allahu u gostoprimstvo, kada će vam On počast ukazati.“ Najbolji prijem i najveću počast kod Allaha, dž.š., Njegovi ramazanski gosti postići će u Lejletu-lkadru, u noći koja je vrednija od hiljadu mjeseci, jer je u njoj počela objava Uzvišenog Kur'ana. „Zbilja, Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr! A šta ti misliš, šta je noć Kadr? Noć Kadr bolja je od hiljadu mjeseci!“ (El-Kadr, 1-3.) Iako nam noć skriva sve što se danju jasno vidi, ipak, samo noću se zvijezde na nebu našem oku mogu ukazati. U ovoj ramazanskoj, blagoslovljenoj noći pojavilo se svjetlo nad svjetlima i zasija svjetiljka u staklenici srca Muhammedovog, a.s., koje posta zvijezda najblistavija. Svako ljudsko srce obasjano nurom Lejletu-l-kadra osjetit će vrijednosti koje se ne daju zbiti u hiljadu mjeseci, niti vremenom i prostorom ograničiti. Ovim dobrom valja ispuniti sve obzore misije časne, koja nam je na Zemlji povjerena. Dakle, Allah, dž.š., ramazan je odabrao da u jednoj njegovoj noći objavi Plemeniti Kur'an. Zato se u ovoj Časnoj Knjizi samo ramazan poimence spominje i izdvaja od ostalih mjeseci. „U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana, Upute za ljude, i jasnih dokaza Prave staze i lučenja istine od laži.“ (ElBekare, 185.) I sve ranije objave su dolazile poslanicima u ovom mjesecu, pa je ramazan općenito mjesec Allahove objave. Poslanstvo i Objava predstavljaju najviši izraz Allahove milosti i dobrote prema ljudima pa ćemo, u ovom mjesecu Njegove upute, biti spremni na najiskreniju zahvalnost i sveobuhvatni ibadet prema Gospodaru svih svjetova. Zahvala dragom Bogu za sva dobra koja nam daruje je naša prvorazredna obaveza, a svrha ibadeta je čuvanje i razvijanje naše vjerske svijesti i bogobojaznosti. Posebno mjesto u bogatoj ramazanskoj panorami ibadeta zauzima propis posta. Ovaj islamski čin unosi veliku promjenu u unutrašnji i vanjski svijet vjernika, te predstavlja najspecifičnije obilježje ramazanskog života. Ovako glasi kur'ansko određenje smisla posta: „O vjernici, propisuje vam se post, kao što je propisan i onima prije vas da biste bogobojazni bili.“ (El-Bekare, 183.) Ibn Mes'ud kaže: „Kada čuješ da Uzvišeni Allah poziva: ‘O vjernici!' pomno poslušaj, jer će uslijediti naređivanje dobra, bez čega ne možete, ili zabrana zla, u čemu je vaš spas.“
1
Glasnik Rijaseta IZ-e u BiH, br.9-10, 2003.
55
U ovom ajetu je vjernicima naređeno i ponuđeno neizmjerno dobro u ibadetu posta. Najvažniji rezultat posta jeste iskrena vjera i puna svijest o Uzvišenom Bogu. Post snažno afirmira ljudski duh i gradi zdravu i potpunu ličnost. Muhammed, a. s., rekao je u hadisi-kudsiji: „Allah kaže: ‘Postač ostavlja svoje jelo, svoje piće i ukroćuje svoju strast radi Mene. Post je Moj i Ja za njega posebno nagrađujem.'„ Ove Poslanikove riječi otkrivaju jedinstvenu snagu ljudskog duhovnog i voljnog potencijala. Zato je post eminentno ljudska mogućnost, ali i potreba. I čovjek i životinja jedu. Uzimanje hrane prirodni je akt. Samo čovjek može postiti. U postu se najočiglednije očituje razlika između čovjeka i životinje. Post je najviši izraz volje i akt slobode, u čemu su i meleki uskraćeni. Ovaj suštinski smisao posta u značajnoj mjeri otkriva zašto je Gospodar svjetova izabrao čovjeka da ponese emanet islama i odgovornost za stanje na Zemlji. Zato post kao naš duboko unutrašnji čin Allah, dž. š., prisvaja Sebi, izuzima ga između ostalih ibadeta, te za njega obećava mnogo veću nagradu nego za ostala pobožna djela. Ovakva vrijednost posta kod Allaha, dž.š., može proizlaziti i iz njegove prirodne veze sa motivom iskrenosti. Ovaj propis nema vanjsku formu koju ima namaz, zekat ili hadž, pa je kod posta smanjena mogućnost pretvaranja ili licemjerstva. Zato bi se moglo reći za onoga ko posti da to čini na temelju svoje iskrenosti u vjeri. S obzirom na ovaj kvalitet koji u pravilu posjeduju postači, ohrabruje to što veliki broj muslimana posti mjesec ramazan. Naravno, treba primijetiti da su nerijetko među postačima i oni koji ne klanjaju ili neredovno obavljaju namaz, ili zanemaruju zekat, što može izazivati čuđenje. Naime, post je, u poređenju s ostalim obligatnim islamskim dužnostima, daleko više zastupljen u vjerskom životu muslimana. Očigledno je da obred posta kod nas privlači i praktično neažurne muslimane, pa su brojni primjeri muslimana koji upražnjavaju post, iako ne obavljaju namaz, koji je svakodnevna, kontinuirana dužnost. Ovakav pristup se ne može opravdati i svakako ne odražava cjelinu islamskog života. Tako je, Muhammed, a.s., u svom govoru o ramazanu tražio od nas da posebno čuvamo blagodat namaza: „Podignite svoje ruke Allahu sa dovom poslije svakog namaza. To je najbolje vrijeme za dovu u kojem Allah obasipa Svoje robove milošću i prima dovu koja Mu bude upućena... Znajte da se Allah kune Svojom veličinom da neće mučiti one koji klanjaju i sedždu čine i da ih neće uplašiti džehennemskom vatrom...“ Dakle, post je samo jedna od važnih islamskih dužnosti i nije ispravno da se musliman orijentira samo na izvršavanje ovog propisa. Već smo istakli šta je Poslanik, a.s., poručio u pogledu namaza, a slično je i sa obavezom zekata, hadža... Međutim, sve one koji poste želimo učvrstiti u njihovoj primjeni posta i preporučiti im da iskoriste svoj duhovni nukleus iskrenosti u postu i vjeri te potraže u sebi novu snagu na putu upotpunjenja mozaika islamskog življenja. Nadamo se da je takve Allah, dž.š., već uputio, pa Ga molimo da svoju uputu poveća. Također, nadamo se da će sveukupna ramazanska vjerska aktivnost, oličena u revnosnom obavljanju ibadeta: namaza, posta, zekata, sadekatu-l-fitra, učenja i slušanja Kur'ana, zatim vjerska edukacija putem vaza, solidarnost među muslimanima, kao i opće blagotvorno zračenje utjecaja koje sa sobom donosi ramazan, bitno popraviti i poboljšati naše duhovno stanje. Neka nam u ovom ramazanu često na umu bude savjet našeg dragog Poslanika, Muhammeda, a.s.: „Tražite od svog Gospodara, iskrenim nijetom i čistim srcem da vas pomogne u postu koji vam je propisao i u učenju i razumijevanju Knjige koju vam je objavio...“ Molimo Allaha, dž.š., da u ovom časnom mjesecu ostvarimo trajni napredak na dunjaluku i ahiretu. Amin.
56
RAMAZANSKI POST
57
IMAN I RAMAZANSKI POST1 Piše: mr. Muharem Omerdić I Napredak čovječanstva se razvijao zahvaljujući življenju po Allahovoj uputi i u skladu sa Njegovom voljom. Sve pozitivne tekovine civilizacije počinju od Allahovih poslanika, a.s.: govor, pismo, odijevanje, priprema hrane, čistoća, graditeljstvo, brodogradnja, obrada metala i dr. Svaki islamski propis usavršava čovjeka i njegov život. Post, npr., usavršava ukupnost ljudskog življenja kako stoji u Kur'anu: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate - da određeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zahvalni budete.“ (El-Bekare, 185) ‘Amr IbnMurre Džuheni, r.a., priča da je došao jedan čovjek Muhammedu, a.s., i rekao mu: „Šta veliš, Allahov Poslaniče, ako ja izreknem Šehadet da je samo Allah Bog a da si ti Njegov poslanik, ako budem klanjao pet dnevnih namaza i ako budem postio ramazan, gdje je moje mjesto?“ „Sa iskrenim vjernicima i sa šehidima“, reče mu Muhammed, a.s. (Sahihu et-tergibu ve't-terhib, br. 993) Post je dužnost uzakonjena u svim vjerama i religijama. To je jedinstveni obred, ali bitno različit u samom njegovom prakticiranju u različitim kulturama. U islamu post ima svoju izvornost koja je utemeljena na Objavi i Poslaničkoj praksi i promjene u njegovom prakticiranju nisu moguće do Sudnjeg dana. Čuvanje njegove izvornosti je jedan od temeljnih uvjeta islamske vjere i dokaz istinskog vjerovanja. Uzvišeni Allah je čovjeku dao potrebu da jede i pije, a onda mu propisao post kao jedan od Svojih zakona. Ne samo za ljude nego i za cijeli univerzum uzakonjen je određeni oblik posta. Neka bića su u trajnom postu, npr. meleki, i nemaju potrebu za jelom i pićem uopće. Allahova naredba posta nije umanjivanje vrijednosti poklonjenih blagodati, već njihovo trajno čuvanje od destrukcije. Postom se čuvaju mnogi božanski ni‘meti koji njegovim štitom ostaju u zaštiti razine ljudskoga dostojanstva i mudre namjere radi koje su poklonjeni. Uzvišeni Allah nam je dao tijelo da bude naš nosač u životu i da bude podređeno uzvišenim ciljevima a ne da tjelesni prohtjevi budu mjera stvari ili da vječnô podrede prolaznom. „Duša tvoja je jahalica tvoja, pa obazrivo postupaj sa njome!“ (Hadis) Slikovito je to opisao dr. Mustafa Mahmud kazavši: „Allah nam daje konja da bismo ga jahali, a ne da on jaše nas. Da mi njega vodimo i pokoravamo sebi, a ne da on nas jaše i pokorava sebi. Naše tijelo je upravo naš konj stvoren da ga jašemo, obuzdavamo, zauzdavamo, vodimo i koristimo u svoje svrhe, a ne suprotno da on iskorištava nas i upravlja nama shodno svojim prohtjevima.“ To mogu učiniti ljudi koji ispunjavaju zavjet dat Bogu, koji Ga iskreno vjeruju i svakim svojim činom afirmiraju pokornost Njemu. Ako je svrha čovjekova života da živi ljudski i da se kod njega razviju plemenite osobine koje ga čine bitno različitim od drugih bića na zemlji onda će mu Allahov Poslanik, a.s., služiti za primjer u vjerovanju i ponašanju. Islam i ljepota njegovih propisa će mu podariti ono savršenstvo koje dostižu ljudi. Prije svega neporočnost i čistoća od grijeha. Muhammed, a.s., rekao je: „Ko posti ramazan vjerujući čvrsto i računajući da će za to biti nagrađen, njemu će biti oprošteni prošli grijesi.“ (Buhari) „Namaza pet, džuma do džume i ramazan do ramazana brišu grijehe koji su učinjeni u vremenu između njih ako se čuvao velikih grijeha.“ (Muslim, Ahmed i Tirmizi) Čovjek današnjeg vremena pokazao se neodgovornim i nesavjesnim. Na mnogim mjestima naše planete vidi se ta njegova neodgovornost i arogancija. Iako je zloupotreba slobode zabranjena od Boga, čovjek je tu svoju privilegiju iskoristio do maksimuma, na štetu svoju i cijeloga svijeta. U takvoj situaciji ljudi su počeli sa upražnjavanjem raznih djelatnosti koje su u pukoj oprečnosti sa njihovom orijentacijom i opredjeljenjem, sve zbog nedostatka istinske vjere u Allaha, dž.š., i pomanjkanja odgovornosti, potvrđujući na taj način nepresušnu nužnost, potrebu i jedini put vlastitog izbavljenja slijeđenjem puta Božije objave. To
1
Glasnik Rijaseta IZ-e u BiH, br. 9-10, 2002.
58
je potreba koju ne može nadomjestiti nauka, umjetnost, filozofija ili savremeni način odgoja. Tako su se pojavile novotarije i mnoge štetne i nastrane pojave koje su dobile status građanstva u savremenom svijetu, a što se sve uklapa u obespamećenost modernog čovjeka. Normalno je da savremeni čovjek, kojem tekovine moderne civilizacije, bezvjerstvo ili krivovjerje nije ponudilo cjelovito rješenje njegovih potreba i sreće, duhovni mir i umnu jasnoću, ide u bespuća izgubljenosti gdje se neće moći snaći niti izlaz naći. Islam je dao cjelovit program za formiranje zdrave i pozitivne ličnosti. Na veoma jednostavan, ali efikasan način oslobodio je čovjeka straha od mogućih nepogoda koje ga bacaju u očaj i izgubljenost. Islamski post mijenja čovjeka i doprinosi njegovom uzdizanju do najviših duhovnih stepena. „O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da bi ste se grijeha klonili.“ (El-Bekare, 183) „...A bolje vam je, neka znate, da postite.“ (El-Bekare, 184) Date slobode imaju svoje korektive a mogućnosti ograničenja. Iako je čovjek slobodan u raspolaganju svojim vremenom, islam ga je obavezao na vjerske dužnosti, namaz npr.; ima pravo raspolaganja svojim imetkom ali je dužan davati zekat; dopuštenu hranu i piće može konzumirati ali bez pretjerivanja i da posti u mjesecu ramazanu... Pridržavanje ovih propisa nije ograničenje u slobodi ponašanja već pridržavanje pravila u korištenju blagodati Božijih. Propisi Vjere su pravila ponašanja i garancija za zdravu i pozitivnu ličnost. Islam na ovaj način daje puni značaj u formiranju zdrave ljudske ličnosti i svojim propisima ga štiti od svih slabosti koje mu dolaze do izražaja u životu. Koncept života u islamu je određen po mjeri čovjeka. Allahove naredbe su date radi čovjekovog dobra. Vjerom se olakšava odgoj, razvoj i život u cijeloj njegovog složenosti pa makar to bilo i kroz djela velikog angažmana, jake kontrole i čvrste suzdržanosti kao što je post koji je propisan Kur'anom: „U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanja dobra od zla.“ (El-Bekare, 185) Ako su neke dužnosti teške, kao što je post, npr., to je zato što je i priprema za život, misiju i dolazak do uspjeha teška. Post je, npr., četvrtina imana, u njemu je pola sabura, a sabur je sastavni dio vjerovanja. Vjera lakše ulazi u srca oslobođena briga, što upućuje na potrebu da se uz svaki poziv u iman i islam ljudima olakšava svakodnevna njihova briga. II Kontrola nagona, kultivisanje strasti i ograničavanje konzumacije hrane i pića karakteristika je i odlika čovjeka. Ljudi smo onoliko koliko uspijevamo da pravilno koristimo ono što volimo i koliko možemo da podnesemo ono što preziremo. Čovjek nije kao životinja koju zadovoljava hrana a obuzdava bič. Vjernika u akciju pokreće iman a ne želja za hranom ili strah od biča. Svrhu čovjeka određuje vjera a čovjek procjenjuje svrhovitost životinskog angažiranja. Allah nam je stvorio strasti i prohtjeve da ih obuzdavamo i savladavamo, upirući pogled ka višim i uzvišenijim vrijednostima. Da ovladamo životinjskim nagonima svoga tijela i pokorimo ih do te mjere da se zadovoljimo time što ćemo se zadovoljiti onim što nam je dopušteno je uvjet svakog uspjeha. Da se uzdignemo i bacimo pogled na istinu, da njoj težimo i da za nju umiremo jeste krajnji cilj svakog vjernika. Allah, dž.š., u jednoj hadis-i kudsijji kaže: „Čovječe, tebe sam stvorio radi Sebe, a stvari sam stvorio radi tebe, zato nemoj biti okupiran onim što Sam stvorio radi tebe na račun onoga radi čega sam stvorio tebe.“ On je čovjeku pokorio prirodu sa njenim zakonima, bogatstvima i riznicama, učinivši je, samu po sebi, pokornom i poslušnom. Životinje su pokorne čovjeku jer su takve stvorene a njihovo meso i krzno su mu od koristi, ne zbog njegove zasluge, već zbog toga što su tako stvorene pokorne, poslušne i korisne. Svrha radi koje je Allah čovjeka stvorio i obaveza kojom ga je obavezao jeste da pravilno upotrebljava i koristi poklonjene darove idući propisanom cilju. U Kur'anu stoji: „Ti ćeš, čovječe, koji se mnogo trudiš, trud svoj pred Gospodarom svojim naći.“ (El-Inšikak, 6) Svrha stvaranja ljudi i džinna je iman, vjerovanje i obožavanje samo Jednog i Jedinog Boga: „Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.“ (EzZarijat, 56) III 59
Ako pogledam ponašanje mnogih ljudi, posebno onih koji čine ružna djela i zločine vidjećemo da su to činili kao znak vlastite slabosti pred imetkom, prohtjevima ili zbog upotrebe narkotika i alkohola. Počinioci ovih zlodjela ukaljali su svoju dušu i savjest zbog pohlepe, radi pohota ili pod djelovanjem droga i alkohola. Učinjena djela nemaju popravka. Posljedice se ne mogu ispraviti. Otuda potpuno razumijemo smisao žestoke bitke koju islam vodi protiv pohlepe, obožavanja dinara i ljubavi za dunjalukom. Traži dostojanstvo i čvrstinu pred niskim prohtjevima, nemoralnim devijacijama, alkoholizmom i drugim pogubnim porocima svih vrsta. To postiže odgajanjem čovjeka razvijajući kod njega umjerenost, čast, poštenje, čistotu, navike savlađivanja vlastitih nagona, usmjeravanje u skladu sa potrebama života i dr. Provodi ga kroz školu šehadeta, namaza, zekata, posta i hadža. Oni koji ovladaju znanjima koja se nude u ovim šerijatskim školama postigli su visoke stepene intelektualnog, moralnog i duhovnog napretka. Islamski program života se razlikuje od svih drugih koji se nude ljudima. Jedini je on božanski. To potvrđuje današnje stanje života ljudi. Razlike su se izdiferencirale do vrhova tanjih od vrha igle. Islam sa svojim božanskim moralnim odgojem čuva ljudsku energiju i izvore prirodne snage u čovjeku da se ne rasprši u iživljavanju, kanališući čovjekova nastojanja putevima dobra i opće koristi, što mu osigurava ogromnu tjelesnu i duhovnu snagu, stabilnost, zdravlje i čini ga gospodarom vlastite naravi. Ovo je pojava našeg doba, stoljeća nauke i visokih tehničkih izuma, uzrokovana krizom duha. Formiralo se više pogleda na svijet i čovjek je u dilemi za koji se put opredijeliti. Čovjek je oduvijek vodio borbu za otkrivanjem prave istine koja će dati svrhu i smisao njegovom životu. Na ovom putu upotrebljavao je sva iskustvena i racionalna sredstva, međutim, često je bio naveden da slijedi sujevjerje i druge razumom neprihvatljive metode, ali nije došao do čvrste spoznaje i uvjerenja o suštini života, postanku svijeta o vječnosti, pravoj istini o stvoritelju i sl. Na osnovu toga je nastalo mnoštvo različitih učenja koja se jedno drugome suprotstavljaju; stoje nemoćna pred prirodnim pojavama; negirajući danas ono što je jučer smatrano nepobitnom činjenicom, a sutra će negirati ono što se danas smatra naučnom istinom. Ova šarolikost i nestabilnost teorijâ koje nikada nisu dostigle priznanja naučnih istina, te njihova ograničenost, odražava se na čovjeku i izaziva kod njega nemir, skepsu, kolebljivost i mentalnu krizu. Islam daje čovjeku uputu čija je osnovna karakteristika nepogrešivost, čvrstina, pouzdanost i stabilnost. Odlikuje se harmoničnošću, jer potječe od Izvora koji je stvorio čovjeka, univerzum i život, dajući rješenje za svaki problem i tumačenje za svaku pojavu. Daje program svih životnih tokova zatim ih uklapa u jednu harmoničnu cjelinu, smještajući ih u skladu prirodnih zakona koje je Allah stvorio a koji vladaju svijetom i životom. Osim toga ne možemo naći promjene u njegovim vječno važećim istinama i vjerovanju sa promjenom vremena i metoda naučnog istraživanja. To je učenje u kojem će ljudski razum naći svoj mir, spas i rasterećenje, a istodobno dobiti pouzdanje, uputu i spoznaju kako bi po tim pravilima čovjek organizovao način svoga življenja. To je teška mora savremenog čovjeka: uznemirenog, preplašenog i punog neizvjesnosti za svoje sutra. Sve su ove nedaće uzrokovane naglašenim materijalizmom, ratovima, kriminalom i pomanjkanjem vjere u Allaha, dž.š. Od vjerovanja, međutim, čovjek crpi svoju snagu za prevlađivanje raznih izazova u životu. Osjećaj nemoći pred velikim životnim dilemama uzrokuje kod ljudi koji nemaju duhovnog oslonca psihičke poremećaje i nespokojstvo. Međutim, islam sa nekoliko svojih pravila o životu uspijeva od čovjeka otkloniti ovu slabost i osposobljava ga da vlada situacijom, a ujedno ga obogaćuje visokim duhovnim doživljajima. Musliman kod kojeg je razvijena strpljivost kako naređuje Kur'an i preporučuje sunnet, sposoban je nadvladati sva iskušenja i bolove i poraz pretvoriti u pobjedu. Strpljivost ga uči da se ne predaje, duhovno ga uzdiže i naoružava uvjerenjem da postoji izlaz i da je Allah sa ustrajnima. A Allah voli one koji su strpljivi. Musliman koji se oslanja na Allaha, dž.š., vodi stalnu borbu bez straha i sa punim pouzdanjem u uspjeh. Na takav način on postaje spremniji u izvršavanju svojih zadataka, za razliku od egoiste, koji se oslanja na svoju snagu i kapital, koji nema čvrstine. Zbog toga ga razdire briga za onim što posjeduje ili što želi imati, jer ipak mora znati da je njegova snaga ograničena pa može vrlo lahko ostati bez tih vrijednosti, poslije čega se nema u što pouzdati. Međutim, musliman koji vjeruje u Allahovu, dž.š., odredbu i ima uvjerenje (jekin) da sve što ga zadesi je Njegova odredba i da sve što On propiše služi čovjeku na dobro. Isto tako svako iskušenje podnosi
60
mirno i dostojanstveno i nije nikada u situaciji da poklekne i pokaže svoju slabost. Islam čuva čovjeka od slabosti pred životnim izazovima i omogućava mu postojanost. IV Međutim, namaza, posta i obožavanja nema bez spoznaje. Stoga je život putovanje na kome se spoznaje Allah. A spoznaja Allaha i Njegova savršenstva vode nas Njegovom ispravnom obožavanju. Tako, spontano i prirodno, bez truda i napora odvija se plan života. Konačno, treba li nam napor da zavolimo ljepotu. Šta tek mislimo o trenutku u kome se upoznamo sa Onim Koji objedinjuje sva savršenstva, Onim ko je izvor sve ljepote, Onim Koji je Lijep i Koji voli ljepotu. Tada nam je najplemenitiji doživljaj osim koga drugo ništa nije tako važno. Post je prva vježba na ovom putovanju. Post je trening i obučavanje u podnošenju gladi i teškoća. Post je lekcija iz discipline, lijepog ponašanja i poslušnosti. Dr. Mustafa Mahmud smatra da u ova uzvišena značenja posta ne spada, ništa od onoga što je danas redovan pratilac našeg posta: vicevi, šale, bestidne riječi, prepuni tanjiri, orasi i bademi, duga večernja sijela. Postač se posvećuje slavljenju i veličanju Allaha i zikru, a ne televiziji. On se osamljuje radi klanjanja nafila, činjenja noćnog ibadeta, učenja Kur'ana i razmišljanja o značenjima njegovih ajeta, a ne radi plesa, igre, zabave i nepristojne pjesme. Ramazan je oduvijek bio mjesec odbrane islama i pobjeda imana. Bitka na Bedru je bila u ramazanu. Boj protiv Tatara je bio u ramazanu. Odlučni mejdan protiv krstaša je bio u ramazanu. Briljantna pobjeda nad Izraelom se dogodila u ramazanu. Ramazanski post mu'minima nije donosio slabost i malaksalost, već im je darivao snagu, odlučnost, oduševljenje i spremnost na žrtve. Post je aktivan ibadet. Nije besposličenje i nerad. Nije spavanje i izležavanje po čitav dan i sjedenje ispred televizora po čitavu noć. Nije lijeno jutarnje ustajanje na posao. Nije nervozno, srdito i zlovoljno ponašanje sa ljudima. Allahu ne treba takav post. On će ga vratiti njegovom vlasniku i neće mu ga primiti. Od takvog posta postač nema ništa osim gladi i žeđi, kao što je rekao Muhammed, a.s.: „Koliko li ima postača koji od svog posta nemaju ništa drugo osim glad i žeđ.“ Post znači ukroćavanje i obuzdavanje životinje u čovječijem tijelu, nastojeći da se približimo Allahu dobrim djelima, lijepim riječima i iskrenim ibadetom. Koliki je naš udio i u svemu ovome uz ramazan u tolikoj mjeri izvršavamo i obavezu posta. V Uzvišeni Allah nam je propisao post u ramazanu sa mnogim skrivenim tajnama i velikim mudrostima. Neke od njih znamo, a neke ne znamo. Neke od njih bivaju nam otkrivene vremenom, pa je na nama da razmišljamo o Božijoj mudrosti koja se krije iza gladi i žeđi i da spoznamo Njegovu tajnu u postu kako bi ga obavljali onako kako On želi, a ne kako to žele ljudi. Ne možemo spoznati tajnu ovoga posta, a da ne spoznamo tajnu čovjeka: šta je čovjek i šta je njegova bit? Da li je on samo to uspravno tijelo? Da li je on skupina organa, ćelija, mesa, krvi, kosti i živaca? Ako je čovjek samo to, on je, uistinu, sitan i bezvrijedan! Čovjek, uistinu, nije samo taj opipljivi lik. On ima nebesku dušu koja živi u ovom zemaljskom tijelu! Čovjekova bit nije ništa drugo nego Allahov dar i duhovni dragulj koji je On u njega pohranio, pomoću njega razmišlja i spoznaje, osjeća i razlikuje se od drugih bića, pomoću njega upravlja zemljom i proniče do nebeskih sfera, i zbog njega je Allah naredio melekima da učine sedždu Ademu, a.s., a ne zbog ilovače i blata koji su u njemu: „I kad Gospodar tvoj reče melekima: „Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite!“ (El-Hidžr, 28-29) Šejh Karadavi opisujući čovjeka veli: „Čovjek je nebeski duh u zemaljskom tijelu, tijelo je kuća, a duša njen vlasnik i stanovnik, tijelo je jahalica, a duša njen jahač i putnik, a kuća nije stvorena sama za sebe, 61
a ni jahalica nije sama sebi svrha, nego je kuća radi njenog stanara, a jahalica radi koristi jahača; čudni li su ovi ljudi koji su sebe zapostavili, a svu pažnju posvetili svojim kućama i od sebe napravili sluge svojim jahalicama, zapostavili su svoje duše, a pokorili se svojim tijelima, pa samo u korist tijela rade i radi zadovoljstva njegovih prohtjeva se trude i oko svojih strasti i trbuha kruže.“ Takve Allah, dž.š., opisuje riječima: „Kaži ti Meni, hoćeš li ti biti čuvar onome koji je strast svoju za boga svoga uzeo? Misliš li ti da većina njih hoće da čuju ili da nastoje shvatiti? Kao stoka su oni, čak su još dalje s Pravog puta skrenuli.“ (El-Furkan, 43-44) To je čovjek - duša i tijelo - i njegovo tijelo ima zahtjeve iz svog niskog svijeta, a duša ima zahtjeve iz svog uzvišenog svijeta, pa ako čovjek podredi čežnje svoje duše zahtjevima svoga tijela i odluke prepusti svojim nagonima, a ne razumu, pretvara se iz milostivog stvorenja u pokuđenu životinju, a često i u prokletog šejtana. U ovom kontekstu pjesnik poziva: O slugo tijela, koliko hitaš u službi njegovoj, tražiš li dobit iz onoga u čemu je gubitak? Okreni se duši i upotpuni njene vrline jer si ti po duši, a ne po tijelu, insan! Kada čovjek spozna vrijednost svoje duše i kad dokuči tajnu Božiju u sebi i ulogu nebeske strane u njemu naspram njegove zemaljske strane i kad se bude brinuo o jahaču prije nego o jahalici i o stanovniku prije nego o zidovima i kad dâ prioritet čežnjama duha nad nagonima tijela, postat će poput meleka ili možda bolji od meleka: „A oni koji vjeruju i čine dobra djela - oni su, zbilja, najbolja stvorenja.“ (ElBejjine, 7) Zbog svega ovoga Uzvišeni Allah je propisao post kako bi se čovjek oslobodio od prevlasti svojih nagona i da bi se oslobodio tamnice svoga tijela i time nadvladao želje svojih strasti i postao nešto slično melekima. Zbog toga nije čudo da se duša postača uzdiže i približava Uzvišenom Stvoritelju i svojom dovom kuca na nebeska vrata pa joj se otvore i kad moli svoga Gospodara i On joj se odazove, i kaže: „Odazivam ti se, Moj robe, odazivam.“ O ovome Vjerovjesnik, a.s., kaže: „Trojici se neće odbiti dove: postaču sve dok ne iftari, pravednom vladaru i molbi onog kome je nepravda učinjena.“ (Tirmizi) VI Ramazanski post kao izraz i svjedok imana ima i duboku socijalnu notu. Glad i žeđ postača upućuje na dublje razumjevanje tuđe nevolje. Uz ramazan se daje više zekata i ostalih oblika sadake nego u ostalim mjesecima. Odraz islamskog požrtvovanja i darežljivost za druge trebao bi stalno biti prisutan tokom cijele godine. Osjećaj odvajanja od sebe i za svoje bližnje u nevolji, postojao je i razvijao se u skladu sa dubinom imana, kao što Allah kaže u Kur'anu: „...a vi se potrudite da druge, čineći dobra djela, pretečete!“ (ElBekare, 148) U prvim vjekovima islama snažno se očitovao socijalni duh u kolektivnom i individualnom primjeru muslimana. To je dovelo do blagostanja koje je primjer kojim se i danas možemo diviti. Nažalost, vjekovima koji su slijedili, napuštana su dobročinstva u korist čovjeka u nevolji, a njihovo mjesto zauzimali su formalni ibadeti. Tome je, vjerovatno, doprinijelo i površno naučavanje, upućujući muslimane na formu, očitovanje vjere jezikom i nekim dužnostima, te postom kao krajnjim dometom. Iako tome ima više uzroka, osnovni je ipak: slabljenje čvrstoće imana. To je divno izraženo u opisu Seleme Ibn Amira, kako je poznati islamski učenjak Hasan Basri, nakon što je klanjao džumu pred džematom, zaplakao. Kad su ga upitali zašto plače, on je još više udario u plač: „Kako ne bih plakao. Kada bi se na vrata ove džamije pomolio jedan od ashaba Allahovog Poslanika, ne bi među nama poznao ništa osim ove kible...“ On je još rekao: „Prazne želje uništile su svijet. Govora ima, ali djela malo; znanja ima, ali strpljivosti nema; vjerovanje postoji ali čvrstog uvjerenja nema... Ovaj je svijet unišao u vjeru, pa iz nje izišao. Znadu što je dobro ali ga djelom niječu. Znadu što je haram, ali ga djelom dopuštaju. Vjera im je samo na jeziku...“ Dalje je Hasan Basri među svojstva dobrog muslimana naveo umjereno vladanje u bogatstvu, milost prema potištenom, darežljivost na pravom mjestu. Zatim je rekao da se stanje muslimana 62
mijenja jer se oni mijenjaju, citirajući kur'anski ajet: „...Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. A kad Allah hoće jedan narod kazniti, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitnika.“ (Er-Ra‘d, 11) Vjera je uvijek zajedno sa dobrim djelima. Mnogi su ajeti usmjereni u pravcu iskaza vjerovanja kroz aktivno dobro: „Onima koji vjeruju i čine dobra djela - blago njima, njih čeka divno prebivalište!“ (ErRa‘d, 29) Dobija se dojam da je bitni cilj imana da čovjeka učini etičnim bićem; forma, ma kakvim riječima praćena, nije krajnji plod, ako joj ne slijedi stalno usavršavanje ljudske prirode da čini dobro, i to ne zbog nagrade, već zbog ljubavi prema Stvoritelju, pošto je sastavni dio vjere naša ljubav za druge, naročito ako su u nevolji. Ashabi Allahovog Poslanika su, razilazeći se sa svojih skupova, naglas učili suru El-‘Asr, jedni drugima njome preporučujući iman, dobra djela, misijski rad i strpljivost: „Tako mi vremena - čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.“ (El-‘Asr, 1-3) Ova sura sadrži vrhovnu definiciju svrhe ljudskog života na zemlji: spoznati Allaha, dž.š., i u čistoj vjeri se osposobiti za vršenje dobrih djela: „Oni u Allaha i u onaj svijet vjeruju i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i jedva čekaju da učine dobročinstvo; - oni su čestiti; bilo kakvo dobro da urade, biće za nj nagrađeni. - A Allah dobro zna one koji se Njega boje.“ (Alu ‘Imran, 114-115) Sažetak Svaki islamski propis usavršava čovjeka i njegov život. Post npr. usavršava ukupnost ljudskog življenja. Post je dužnost uzakonjena u svim vjerama i religijama. To je jedinstveni obred, ali bitno različit u samom njegovom prakticiranju u različitim kulturama. U islamu post ima svoju izvornost koja je utemeljena na Objavi i Poslaničkoj praksi i promjene u njegovom prakticiranju nisu moguće do Sudnjeg dana. Čuvanje njegove izvornosti je jedan od temeljnih uslova islamske vjere i dokaz istinskog vjerovanja. Islam je dao cjelovit program za formiranje zdrave i pozitivne ličnosti. Na veoma jednostavan, ali efikasan način oslobodio je čovjeka straha od mogućih nepogoda koje ga bacaju u očaj i izgubljenost. Islamski post mijenja čovjeka i doprinosi njegovom uzdizanju do najviših duhovnih stepena. On je pola sabura i četvrtina imana.
63
KOME I ZAŠTO JE PROPISAN RAMAZANSKI POST?!1 Neupitni će biti kvaliet i primljenost posta svakog postača koji da ispravan odgovor na pitanja postavljena u naslovu ovu teksta. Ramazanski post je spomenut u Kur'anu samo na jednom mjestu, u suri Bekara, unatoč ogromnim nagradama koje Allah, dž.š., obećava iskrenim postačima. „O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas da biste se grijeha klonili.“ (Al-Bekara, 183) Piše: hfz. Mustafa Efendić Razlog zbog kojeg je ramazan spomenut samo na jednom mjestu u Kur'anu jedino je poznat Allahu, a mi možemo samo pretpostavljati. Možda zbog činjenice da je to jedini mjesec u godini u kome se vjernicima naređuje da poste. Nadalje, Allah, dž. š., je za vjemike pripremio osam dženneta, no njihov poslanik ih je uputio da od Rabba traže onaj koji je najbolji, a to je Džennetu-l-firdevs. Treba također naglasiti da je ramazan mjesec u kome je objavljen Kur'an, odnosno Kur'an je srce ramazana. Prema tome, ramazan je u Kur' anu, a Kur' an je u ramazanu. U navedenom ajetu Allah, dž.š., poziva elitu ljudskog roda - vjernike, ljude koji vjeruju, a ne provjeravaju, nego kažu: „Čujemo i pokoravamo se; oprosti nam Gospodaru naš; Tebi ćemo se vratiti“. (Al-Bekara, 285) Nadalje, to su, također, ljudi kojima se može i treba vjerovati, jer u njih ima povjerenje Gospodar svih svjetova. Oni su gazije i junaci koji su primili emanet koji nisu mogli prihvatiti nebesa i Zemlja. Svevišnji to naglašava u Kur'anu: „Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se sustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek.“ (Al-Ahzab, 72) To je, dakle, kategorija robova koja neće nikada posumnjati u ono što im dolazi od njihovog Stvoritelja, pa taman da budu u pitanju i vlastiti životi. Milostivi kaže: „Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni!“ (Al-Hudžurat, 15) Oni kojima je propisan post uspostavljaju bratstvo po imanu od bratstva po krvi i izmiruju zavađenu braću. Svevišnji kaže: „Vjernici su samo braća; zato, pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha da bi vam se milost ukazala“. (Al-Hudžurat, 19) Spomenuto bratsvo ide do te mjere da oni mu'minima žele bolje negoli sebi, mada je i njima samima potrebno. Milostivi kaže: „Oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samim potrebno.“ (Al-Hašr, 9) Ta elita je puna života, daje joj ga Svevišnji zato što se odazvala njegovom pozivu. Uzvišeni kaže: „Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kada se Allah spomene. A kada im se riječi njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju, samo se na Gospodara svoga oslanjaju.“ (Al-Enfal, 2) Oni znaju poredati prioritete i ne dozvoljavaju onom što je prolazno da dobije prednost nad vječnim. Rabb Milostivi u Kur'anu kaže: „Ono što je u Vas - prolazno je, a ono što je u Allaha, vječno je. One koji su trpjeli mi ćemo sigurno nagraditi mnogostrukom nagradom za on što su činili“. (An-Nahl, 96) Zatim slijedi upozorenje našeg Gospodara kako ga ne bismo nikada izgubili iz vida. „O vjernici, ne odlučujte se ni na što dok za to ne upitate Allaha i Poslanika Njegova, i bojte se Allaha! Allah zaista sve čuje i sve zna“. (Al-Hudžurat, 1) Post je bio propisan i prijašnjim narodima jer normalno funkcionisanje ljudskog roda nije bilo moguće bez tog propisa. Tada bi čovjek čovjeku bio vuk i vladali bi zakoni jačega. Svevišnji je učinio
1
Tekst je objavljen u časopisu NOVI HORIZONTI, br. 96/97 od septembra 2007. god.
64
čovjeka halifom na Zemlji - prvakom svih stvorenja. Da bi kvalitetno izvršio tu misiju, on mora, prije svega, biti halifa samom sebi, pa onda ostalim ljudima i stvorenjima. Onaj ko ne može kontrolistati svoje strasti, on je izgubljen, gluh, slijep i nijem. Naš Gospodar u Kur'anu, a.š., kaže: „Reci ti Meni ko će uputiti onoga ko je strast svoju za Boga svoga uzeo, onoga koga je Allaha znajući u zabludi ostavio. I sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio. Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se ne urazumite?“ (Al-Gašijah, 23) Šta se desilo s narodima koji su odbili prihvatiti post, a poveli su se za strastima svojim? O tome vrlo slikovito govori Kur'an, a.š. Za Nuhov, a.s., narod Allah, dž.š., kaže: „Bit će naroda kojima ćemo davati da uživaju, a koje će poslije snaći naša kazna nesnosna“. (Hud, 47) Kakav je bio bilans te kazne? Svi su stradali osim onih koji su se ukrcali u lađu s Nuhom, a.s. Za narod Ad, koji se nije odazvao Hudu, a.s., Allah, dž.š., kaže: „Eto to je bio Ad, on je dokaze Gospodara svoga poricao i bio neposlušan poslanicima svojim i pristajao uz svakog silnika i inadžiju. I prokletstvo je na ovom svijetu stalno bilo s njim, a biće i na Sudnjem danu. Ad doista nije vjerovao u Gospodara svoga; daleko neka je Ad, narod Hudov.“ (Hud, 59-69) Čujmo kako je završio narod Semud: „A one koji su činili zlo, pogodio je strašan glas i oni su u zemlji svojoj ostali mrtvi, nepomični. Kao da na njoj nisu nikada ni postojali. Semud doista u Gospodara svoga nije vjerovao, daleko neka je Semud“! (Hud, 67-68) Za one pak koji htjedoše spaliti Ibrahima, a.s., na lomači, samo zato što ih je zvao u vjeru, Svevišnji kaže: „I htjedoše da ga na muke stave, ali mi njih učinismo poniženim“. (Saffat, 98) Narod Sodome i Gomore bahato se ponio prema vjerovjesniku Lutu, a.s. Tražili su da im dozvoli odnos s melekima u vidu muškaraca. Takav zakon nije nikada zaživio ni u džungli. O postu poslije tako gnusnih postupaka nije moglo biti ni govora. Jesu li onda realizovali svoje nakane? Ne, ni u kom slučaju: „I kada pade naredba naša, Mi sve prevrnusmo, ono što je bilo gore, bi dolje i na njih kao kišu grumenje od pečena blata spustismo, koje je neprekidno sipalo - obilježeno od Gospodara tvoga - a ono nije daleko ni od jednog nasilnika“. (Hud, 82-83) Narod Ejke je ostao gluh na poziv Šuajba, a.s: „Oni koji su zlo činili, pogodio je užasan glas i oni su u zemlji svojoj mrtvi, nepomični osvanuli, kao da na njoj nikada nisu ni postojali. Daleko bio Medjen kao i Semud.“ (Hud, 94-95) Za sve te narode kao i krajeve, Alah, dž.š., kaže: „Eto, tako Gospodar tvoj kažnjava, kad kažnjava sela i gradove koji su nasilje činili. Kažnjavanje njegovo je zaista bolno i strašno.“ (Hud, 102) Na koncu, Bošnjaci su u drugoj polovici dvadesetog vijeka u rubnim područjima Bosne gotovo potpuno zaboravili na post. Prodali su istinski post za lažno bratstvo i jedinstvo. Pitam njih i sve nas: gdje je to bratstvo i jedinstvo? Njega više nema, a nema ni preko 200.000 Bošnjaka. Ovi primjeri jasno pokazuju da narodi koji budu ignorisali post, gube sigurnost i budućnost. Svevišnji je propisao post svim narodima samo da bi Njega uvažavali i grijeha se klonili. Oni koji budu Allaha štovali i grijehe izbjegavali, živjet de normalnim i prirodnim životom. Oni neće tugovati za prošlošću, niti će strahovati za svoju budućnost. Za njih neće biti bezizlazne situacije. Milostivi kaže: „To je savjet za onoga koji u Allaha i onaj svijet vjeruje, - a onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći“. (AtTalaq, 2) Također de ga opskrbiti odakle i ne očekuje, a kada se na Allaha osloni neće mu više niko biti potreban: „I opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta. Allah će doista ispuniti ono što je odlučio; Allah je svemu već rok odredio.“ (At-Talaq, 3) Vjernik živi, radi, bori se na ovom svijetu, da bi zaradio oprost grijeha. To je za njega najveća pobjeda, a takvaluk je put u oprost i veliku nagradu. Milostivi kaže: „A onome ko se bude Allaha bojao On će preko ružnih postupaka njegovih preći i još mu veliku nagradu dati“. (At-Talaq) Muttekijama de Allah, dž.š., olakšati život, mada de nekada kao pojedinci izvršavati projekte jedne skupine, ili skupina - poduhvate velikih naroda. Allah, dž. š., kaže: „A onome ko se Allaha boji on će sve što mu treba učiniti dostupnim.“ (At-Talaq, 4) U drugom ajetu iste sure Milostivi nam to još više 65
približava, kada kaže: „Jer Allah nikog ne zadužuje više nego što mu je dao. Allah že sigurno poslije tegobe slast dati“. (At-Talaq, 7) Na koncu, odlučimo sami kako ćemo se ponijeti prema Allahovim propisima, posebno prema postu. Da li ćemo učiniti ono što su učinili narodi koje je Allah, dž.š., pomeo sa lica Zemlje, i kazao da su daleko, što znači da neće nikada više dobiti šansu na dunjaluku, a ahiret su već izgubili. Ili ćemo se, pak, prihvatiti bogobojaznosti, dobiti obilnu opskrbu, sigurnost i izlaz iz svake situacije, te zaraditi oprost grijeha i bezgraničnu Allahovu nagradu? Gospodaru naš, daj da budemo među onima kojima de Allah oprostiti i nagradu dati! Amin!
66
O RAMAZANU I POSTU1
Piše: dr. Dževad Hodžić Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Neka je salavat na Njegovog miljenika, Muhammeda, alejhisselam, na njegovu časnu porodicu i na njegove ashabe. Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, alejhisselam, Njegov rob i poslanik. Na početku smo blagoslovljenog - mubarek mjeseca Ramazana 1422. hidžretske godine. U ovom odabranom mjesecu mi muslimani, pored drugih, izvršavamo i jednu od pet temeljnih islamskih dužnosti dužnost posta. Post je ibadet. Post je čin snažne volje da se upravlja sobom. Post je radost života u vjeri. Post je smirenost duše i tijela u predanosti Bogu. Ljepotu, veličinu i snagu posta najbolje spoznajemo u našem vlastitom iskustvu. O postu najviše saznajemo posteći. Stoga je onima koji poste, u stanovitom smislu, gotovo suvišno govoriti o značenju i značaju posta. Postači smisao posta iskušavaju i spoznaju u vlastitom iskustvu. Oni o postu imaju ono znanje koje o žeđi ima žedan ili o radosti radostan. Pa, ipak, u čemu je značaj ramazanskog posta? Šta je smisao ove univerzalne duhovne institucije u Islamu? Allah, dželle šanuhu, u Kur'anu, u 183. ajetu sure El-Bekare, kaže: „O vjernici, propisuje vam se post, kao što je bio propisan i onima prije vas, da biste bili bogobojazni.“ Smisao posta, prema ovim kur'anskim riječima, jeste u poticanju naše bogobojaznosti. Mi postimo da bismo u našem samosavlađivanju više mislili na Boga, da bismo bili svjesniji našeg Stvoritelja, da bismo se uspješnije očistili i čuvali od grijeha. Taberani prenosi hadis u kojem Allahov Poslanik Muhammed, alejhisselam, kaže: „Došao vam je Ramazan, mjesec berićeta, u njemu će Vas Allah obasuti milošću, oprostiti grijehe i uslišati dove. On gleda kako se vi natječete u pokornosti Njemu i ponosi se pred melekima s vama. Stoga, vi sa svoje strane iskažite dobro koje će Allah vidjeti. Zaista je nesretnik onaj ko u njemu ne zasluži milost Uzvišenog Gospodara.“ Islamski post u mjesecu Ramazanu stroga je i zahtjevna dužnost. Ne samo zbog odricanja od jela, pića i drugih tjelesnih prohtjeva. Post zahtijeva potpuno posvećivanje čovjeka i u Ramazanu muslimani izvršavaju i cijeli niz drugih dužnosti. Ipak, fascinantno je kako muslimani s radošću dočekuju Ramazan i s lahkoćom isposte ramazanski post. Svako od nas ko se punim svojim bićem predaje postu doživljava čudesnu snagu, blagost i smirenost. U našem postu izoštrava se naša svijest o nama samima kao Božijim stvorenjima. Naša duša postaje gotovo opipljiva u svojoj stvarnosti. A naše postačko tijelo postaje prosvijetljeno, lahko, prozirno poput duše. U postu naše tijelo i duša postaju jedno. Dok postimo kao da živimo životom meleka. Dok postimo, u nama se izoštrava duhovno oko. Kao postači, mi dublje doživljavamo ljepotu egzistencije koju nam dariva Milostivi Bog. Kao postači, dok čekamo iftar, mi jasnije vidimo ljepotu Božijih blagodati. Dok postimo, mi u čaši vode i u jednom zalogaju hrane, kao na dlanu, vidimo Božiju milost. Dok postimo i čekamo iftar, mi se najvjerodostojnije osvjedočujemo u našu nemoć i egzistencijalnu ovisnost o
1
Prva ramazanska hutba 1422./2001. - Vjersko prosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH
67
našem Stvoritelju. Postiti znači susresti se sa Stvoriteljem u osjećanju stvorenosti. To duboko doživljeno osjećanje stvorenosti u nama, dok postimo, produbljuje osjećaj strahopoštovanja pred našim Stvoriteljem. Otuda je Ramazan prilika da na temelju produbljenog osjećanja strahopoštovanja pred našim Stvoriteljem produbimo i naše osjećanje poštovanja vrijednosti i važnosti života koji nama ljudima i drugim bićima daruje naš Stvoritelj. Otuda se u Ramazanu više nego u drugim prilikama posvećujemo dobročinstvu. Post nas potiče da dijelimo sadaku, da suosjećamo sa onima koji su u nevolji, da pomažemo ljudima. Mi živimo u svijetu nad kojim se ozbiljno nadvila opasnost potpunog omalovažavanja, odnosno uniženja vrijednosti ljudskog života. Ramazan je prilika da sačuvamo i osnažimo islamsko osjećanje našeg vlastitog dostojanstva. Biti u Ramazanu i biti u Islamu znači držati do sebe, do svog dostojanstva. Allah, dželle šanuhu, u Kuranu, na jednom mjestu, 130. ajet sure El-Bekare, kaže: „Od Ibrahimove vjere glavu okreće samo onaj ko ne drži do sebe...“ To najbolje možemo osjetiti u Ramazanu, kao postači: svako od nas je važan. Naša važnost pred Bogom proizlazi iz povjerenja koje nam je Bog ukazao. Mi smo nosioci amaneta - povjerenja koje, kako se kaže u Kur'anu, nisu smjeli prihvatiti nebesa, Zemlja i planine. Kroz post u mjesecu Ramazanu mi se snažnije uzdižemo u našoj individualnosti, osobnosti, ljudskoj odvažnosti, odgovornosti i dostojanstvu pred nama samima i pred Bogom. Otuda se u Ramazanu intenzivnije posvećujemo namazu, dovama, učenju Kur'ana, Božije objave čija je milost, ne slučajno, upravo u Ramazanu spuštana na čovječanstvo. Ramazan je prilika da se otmemo iz kandži potrošačkog svjetonazora ove naše materijalističke civilizacije. Nije čovjek - i ne smije biti ! - samo u onom što konzumira. Mi živimo u vremenu u kojem moderni čovjek nema snage gotovo ničemu reći NE. Ramazan je prilika da izgradimo duhovnu moć, da prosvijetlimo volju, razum i osjećanja, kako bismo, kao naši stari, imali snage za ono NE bez kojeg nema moralnog, civiliziranog, ljudskog života. Ramazan je prilika da se učimo odricanju, da se učimo poštivanju zabrana, da se učimo samosavlađivanju. U svijetu u kojem živimo, punom briga, strepnji, nevolja, žurbe i buke s Ramazanom se, danas možda više nego ikada ranije, možemo susresti kao sa oazom usred duhovne pustinje kojom svi, htjeli to ili ne, umorni putujemo a da se rijetko pitamo o konačnom cilju našeg putovanja. U takvom svijetu ramazanska oaza je prilika da se odmorimo, da predahnemo, da okrijepimo naše duše u miru i tišini. Ramazan je zapravo prilika da naše oči otrgnemo od fatamorgana koje nam se javljaju na našem zamornom i prašnjavom pustinjskom putu i da malo pogledamo u sebe, da se nadnesemo nad zdence svojih vlastitih duša. Ramazan je prilika da se odmorimo od svega drugog što nas sa sve četiri strane svijeta zavodljivo mami i raspinje i da se posvetimo sebi samima. Tako ćemo u Ramazanu biti u prilici život u islamu doživjeti kao ljepotu, smirenost, snagu, samopouzdanje, dostojanstvo i poštovanje pred samim sobom. Čestitam Vam Ramazan-i-šerif i molim dragog Allaha da nam podari svoju milost, dobro i snagu. Amin.
68
RAMAZANSKI POST1 Piše: Ibrahim Begović Zahvaljujemo Allahu, dž.š. što nas je učinio dijelom islamskog Ummeta i što je islamski Ummet odlikovao nad osalim zajednicama. Uzvišeni je rekao: ﻭﻥ ِﺑ ﱠ ْ ُﻛ ْﻧ ُﺗ ْﻡ َﺧﻳ َْﺭ ﺍ ُ ﱠﻣ ٍﺔ ﺃ ُ ْﺧ ِﺭ َﺟ �ﺎ َ ﻭﻥ ِﺑ ْﺎﻟ َﻣﻌْ ﺭُﻭﻑِ َﻭ َﺗ ْﻧ َﻬ ْﻭ َﻥ َﻋﻥ ِْﺍﻟ ُﻣ ْﻧ َﻛ ِﺭ َﻭ ُﺗ ْﺅ ِﻣ ُﻧ َ ﺎﺱ َﺗﺄْﻣ َُﺭ ِ ﺕ ﻟِﻠ ﱠﻧ „Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete...“ (Alu ‘Imran,110) Zahvaljujemo Allahu, dž.š. što je mubarek ramazan odlikovao nad ostalim mjesecima i u njemu propisao post kako bismo bili bogobojazni. On, Dželle šanuhu, je rekao: ِﺏ َﻋﻠَ ْﻳ ُﻛ ُﻡ ﺍﻟ ﱢ . ﻭﻥ َ ُِﻳﻥ ِﻣﻥْ َﻗ ْﺑﻠِ ُﻛ ْﻡ ﻟَ َﻌﻠﱠ ُﻛ ْﻡ َﺗ ﱠﺗﻘ َ ِﺏ َﻋﻠَﻰ ﺍﻟﱠﺫ َ ﺻ َﻳﺎ ُﻡ َﻛ َﻣﺎ ُﻛﺗ َ ِﻳﻥ ﺁ َﻣ ُﻧﻭﺍ ُﻛﺗ َ َﻳﺎﺍَ ﱡﻳ َﻬﺎﻟﱠﺫ „O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.“ (El-Bekare, 183) Zahvaljujemo Allahu, dž.š. što je objavom Kur'ana u ovom časnom mjesecu čovječanstvo obasuo neizmjernom Svojom milošću i putokazom: ... ﺎﻥ ٍ ﺎﺱ َﻭ َﺑ ﱢﻳ َﻧﺎ َ ﺿ َ َﺷ ْﻬ ُﺭ َﺭ َﻣ ِ ﺕ ﻣ َِﻥ ْﺍﻟﻬُﺩَ ﻯ َﻭ ْﺍﻟﻔُﺭْ َﻗ ِ ﺎﻥ ﺍﻟﱠﺫِﻯ ﺍ ُ ْﻧ ِﺯ َﻝ ﻓِﻳ ِﻪ ْﺍﻟﻘُﺭْ ﺁﻥُ ﻫُﺩﻯً ﻟِﻠ ﱠﻧ „U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravoga puta i razlikovanja dobra od zla.“ (El-Bekare, 185) Poštovani džemate! Evo nas u trećem danu prve trećine ovog mubarek mjeseca za koji je Muhammed, sallallahu te‘ala ‘alejhi ve sellem, kazao da je Allahov rahmet.. Već smo se uveliko saživjeli sa temeljnim ramazanskim ‘ibadetom - postom, ali i drugim njegovim sadržajima koji nas duhovno krijepe i snaže. Stavljajući takvaluk kao glavni cilj ramazanskog posta Uzvišeni Allah nam pruža vanrednu priliku da se sopstvenim snagama i odricanjem samoodgajamo i snažimo karakter naše ličnosti oplemenjujući ga svojstvom istinskih vjernika: takvalukom, to jest bogobojaznošću i čuvanje od grijeha. Zašto takvaluk? ْ ﷲ َﻳﺟْ َﻌ ْﻝ ﻟَ ُﻛ ْﻡ ﻓُﺭْ َﻗﺎ ًﻧﺎ َﻭ ُﻳ َﻛ ﱢﻔﺭْ َﻋ ْﻧ ُﻛ ْﻡ َﺳﻳﱢﺋﺂ ِﺗ ُﻛ ْﻡ َﻭ َﻳ ْﻐ ِﻔﺭْ ﻟَ ُﻛ ْﻡ َﻭﷲُ ُﺫ . ﻭﺍﻟ َﻔﺿْ ِﻝ ْﺍﻟﻌَﻅِ ِﻳﻡ َ َﻳﺎﺍَ ﱡﻳ َﻬﺎﻟﱠﺫ َ ِﻳﻥ ﺁ َﻣ ُﻧﻭﺍ ِﺍﻥْ َﺗ ﱠﺗﻘُﻭﺍ „O vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti i preko ružnih postupaka vaših će preći i oprostiti vam. - A Allahova dobrota je neizmjerna.“ (El-Enfal, 29) Bogobojaznost i čuvanje od grijeha osnovna su pretpostavka postojanju zdravog kriterija za razlikovanje dobra od zla, istine od neistine, onog što je istinske vrijednosti od onoga što ima varljivu i lažnu korist. I ne samo to, takvaluk je i osnova za pravilno usklađivanje našeg načina života naspram tih vrijednosti. Čovjek ovoga vremena upravo se nalazi pred suštinskim životnim pitanjem: na kojim osnovama graditi vrijednosni kriterij i kako spoznati ono što je stvarna vrijednost za njega, njegovu porodicu i društvo u cjelini. Vjernik se u ovom pogledu ohrabruje da kroz slijeđenje islamskih normi i čuvanje čistote svoga bića izoštrava sopstveni vrijednosni kriterij. Samo ono srce koje je osnaženo takvalukom može razborito promatrati svijet i život oko sebe i u njemu prepoznati ono što je istina i ono što je vrijedno. Time bogobojaznost kao plemenito vjernikovo svojstvo ima izuzetan značaj ne samo za ahiretski spas nego i siguran zalog još na ovom svijetu, jer Uzvišeni Allah u Svojoj plemenitoj Knjizi kaže:
1
Druga ramazanska hutba 1423./2002. - Vjersko prosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH
69
ُ ﷲ َﻳﺟْ َﻌ ْﻝ ﻟَ ُﻪ َﻣ ْﺧ َﺭﺟً ﺎ َﻭ َﻳﺭْ ُﺯ ْﻗ ُﻪ ِﻣﻥْ َﺣﻳ ...ﷲ َﻓﻬ َُﻭ َﺣﺳْ ُﺑ ُﻪ ِ ْﺙ ﻻَ َﻳﺣْ َﺗﺳِ ﺏُ َﻭ َﻣﻥْ َﻳ َﺗ َﻭ ﱠﻛ ْﻝ َﻋﻠَﻰ َ َ ﻭ َﻣﻥْ َﻳ ﱠﺗ ِﻕ... „... a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta...“ (Et-Talak, 2-3) Kada vjernik uspješnim samoodgajanjem takvaluk učini svojim načinom života , on će, bez sumnje, takvaluk učiniti i načinom međusobne komunikacije i ophođenja sa braćom i sestrama u islamskome Ummetu, a to znači da će od individualnog takvaluk prerasti u zajedničko dobro: .ﺏ ِ ﷲ َﺷﺩِﻳ ُﺩ ْﺍﻟ ِﻌ َﻘﺎ َ ِ ﻭ َﺗ َﻌ َﺎﻭ ُﻧﻭﺍ َﻋﻠَﻰ ْﺍﻟ ِﺑﺭﱢ َﻭﺍﻟ ﱠﺗ ْﻘ َﻭﻯ َﻭﻻَ َﺗ َﻌ َﺎﻭ ُﻧﻭﺍ َﻋﻠَﻰ ﺍ... َ ﷲ ﺇِﻥﱠ َ ﺍﻥ َﻭﺍ ﱠﺗﻘُﻭﺍ ِ ﻷ ْﺛ ِﻡ َﻭ ْﺍﻟﻌ ُْﺩ َﻭ „Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.“ (El-Ma'ide, 2) . ُﻭﻥ َ ﺎﺟ ْﻭﺍ ِﺑ ْﺎﻟ ِﺑﺭﱢ َﻭﺍﻟ ﱠﺗ ْﻘ َﻭﻯ َﻭﺍ ﱠﺗﻘُﻭﺍ ﷲَ ﺍﻟﱠﺫِﻯ ِﺍﻟَ ْﻳ ِﻪ ُﺗﺣْ َﺷﺭ َ ُﻭﻝ َﻭ َﺗ َﻧ َ ﺎﺟ ْﻳ ُﺗ ْﻡ َﻓﻼَ َﺗ َﺗ َﻧ َ ِﻳﻥ ﺁ َﻣ ُﻧﻭﺍ ِﺍ َﺫﺍ َﺗ َﻧ َ َﻳﺎ ﺍَ ﱡﻳ َﻬﺎﺍﻟﱠﺫ ِ ﺍﻥ َﻭ َﻣﻌْ ﺻِ ﱠﻳ ِﺔ ﺍﻟﺭﱠ ﺳ ِ ﺎﺟ ْﻭﺍ ِﺑﺎﻷِ ْﺛ ِﻡ َﻭ ْﺍﻟﻌ ُْﺩ َﻭ „O vjernici, kada među sobom tajno razgovarate, ne razgovarajte o grijehu i neprijateljstvu i neposlušnosti prema Poslaniku, već razgovarajte o dobročinstvu i čestitosti, i bojte se Allaha pred kojim ćete sakupljeni biti.“ (El-Mudžadele, 9)
Ovo je put da se univerzalne vrijednosti takvaluka osjete u našoj Zajednici. Kako smo vidjeli na samom početku ove hutbe, stanje naše Zajednice je određeno našim odnosom naspram dobra i zla u našoj sredini. Takvaluk možemo učiniti sigurnom branom nadiranju moralnog posrnuća i izopačenosti koja prijeti razaranju tkiva muslimanskog bića. Svaki član Ummeta je pozvan da sudjeluje u čuvanju i jačanju islamskih vrijednosti kao garanta našeg uspjeha na dunjaluku i zaloga za ahiretski vječni život. A ramazan je izvanredna prilika da akumuliramo nove snage za ova stremljenja. I na kraju: podsjetimo se da će Kur'an kao uputu doživljavati samo muttekije: oni koji su bogobojazni i koji se grijeha klone. Dakle, kroz ramazanski post stižemo do bogobojaznosti, a kroz bogobojaznost širom otvaramo srce prema uputama Allahove, dž.š., Objave. Zbog toga je ramazan poseban period temeljitog vjernikovog susreta sa Kur'anom i analize u kojoj mjeri svoj život gradi na njegovim principima. Objavljivanje Kur'ana je naznačajnija prekretnica u povijesti ljudskoga roda jer: . ﺕ ﺍَﻥﱠ ﻟَ ُﻬ ْﻡ ﺍَﺟْ ﺭً ﺍ َﻛ ِﺑﻳﺭً ﺍ ِ ﻭﻥ ﺍﻟﺻﱠﺎﻟ َِﺣﺎ َ ُِﻳﻥ َﻳﻌْ َﻣﻠ َ ِﻳﻥ ﺍﻟﱠﺫ َ ِﻰ ﺍَ ْﻗ َﻭ ُﻡ َﻭ ُﻳ َﺑ ﱢﺷﺭ ُْﺍﻟﻣ ُْﺅ ِﻣﻧ َ ﺁﻥ َﻳ ْﻬﺩِﻯ ﻟِﻠﱠﺗِﻰ ﻫ َ ْﺍِﻥﱠ َﻫ َﺫﺍ ْﺍﻟﻘُﺭ „Ovaj Kur'an vodi jedinom ispravnom putu, i vjernicima koji čine dobra djela donosi radosnu vijest da ih čeka nagrada velika.“ (El-Isra', 9) Poštovani džemate, niko od nas ne zna hoće li ga Allah, dž.š., počastiti dočekom još jednog ramazana pa da mu se pruži prilika da snaži svoj iman do stepena muttekije. Zato u ovim mubarek danima i noćima živimo punim islamskim životom kako bismo postigli temeljni cilj ramazanskog posta - takvaluk, izoštrili moralni sud i kriterij za raspoznavanje vrijednosti, te se snažnije okrenili Kur'anu. cilja.
Upućujemo dovu Uzvišenom Allahu da nas pomogne u postizanju ovog veličanstvenog ramazanskog Amin!
70
POSTITE „DA BISTE BOGOBOJAZNI BILI“1
Piše: dr. Almir Fatić „O, vjernici! Propisuje vam se post kao što je propisan i onima prije vas, da biste bogobojazni bili.“ (El-Bekare, 183) Poštovana braćo! Svi ibadeti u islamu imaju svoj cilj i svoju svrhu, bez obzira da li nam je ona poznata ili nije. Kao što Uzvišeni Allah ništa nije stvorio bez svrhe, isto tako, On ništa nije propisao bez svrhe. Svaki propisani ibadet u islamu ima najmanje dvije funkcije: prva je regulisanje našega odnosa ili duga prema Uzvišenom Allahu, a druga je unaprjeđenje ili poboljšanje naših međusobnih odnosa. Naravno, Uzvišenom Allahu nije potreban naš ibadet - ibadet je potreban isključivo nama samima. Poznato nam je da se neki ibadeti u islamu ne mogu obaviti samostalno već isključivo zajednički, džematile, kao što je npr. klanjanje džume ili bajram-namaza. Obavljenjem ovih ibadeta muslimani, pored regulisanja ličnog duga prema Allahu, dž.š., jačaju svoje bratske veze, snaže međusobnu ljubav i manifestiraju potrebno zajedništvo u vjeri i životu. On, Uzvišeni, stvorio je život i smrti i propisao nam ibadete kako bi nas iskušao ko će od nas biti bolji. Jedan od temeljnih ibadeta koji nas čini boljima u svakom pogledu jeste - post. Svrha ili cilj ibadeta posta u islamu naznačen je u ajetu u kojem se post propisuje kao obavezna dužnost. A taj cilj jeste: ﻭﻥ َ ُ ﻟَ َﻌﻠﱠ ُﻛ ْﻡ َﺗ ﱠﺗﻘ/ da biste bogobojazni bili. Poznati mufessir i šehid Sejjid Qutb kada tumači ovaj ajet u svome tefsiru veli: ''Na taj način ukazuje se veliki cilj posta. To je bogobojaznost. Bogobojaznost koja se budi u srcima ljudi dok izvršavaju ovu obavezu, predajući se Allahu u želji da ostvare Njegovo zadovoljstvo. Bogobojaznost čuva srca ljudi da ne pokvare post čak ni smijehom u mislima. Oni kojima se Kur'an obraća znaju šta znači bogobojaznost kod Allaha, znaju težinu bogobojaznosti. Bogobojaznost je cilj kome teže duše vjernika. Ovaj post je upravo i put koji vodi ka bogobojaznosti. Tekst Kur'ana uzdiše smisao bogobojaznosti pred očima vjernika, ukazuje na cilj i svjetlo do čega čovjek doseže putem posta'' (U okrilju Kur'ana, I, 81-82). Sama arapska riječi za post - sawm u sebi nosi dva značenja: značenje sustezanja i značenje odricanja. Značenje sustezanje ogleda se u tome što se čovjek tokom posta susteže od jela, pića, spolnog općenja i drugih uživanja za kojima čezne ljudska duša. A značenje odricanja počiva u tome da se tokom posta odreknemo griješnih misli, pogleda, govora i drugih djela koja nam kvare čistotu našega posta. Nemojmo misliti da se post sastoji samo od suzdržavanja od jela, pića i spolnog uživanja, jer potpuni post podrazumijeva suzdržavanje i odricanje svih tjelesnih organa od onoga što je nevaljalo i griješno. Dakle, post je najbolje sredstvo da savladamo sami sebe, da kontrolišemo svoje strasti, a to je zaista nešto veliko. Davno je rečeno da je najveći junak onaj koji savlada samoga sebe. Muhammed, a.s., je rekao da je borba u savladavanju samoga sebe mnogo teža nego borba u ratu protiv neprijatelja. Najteže je sebe savladati i ukrotiti svoje strasti. Zato je ramazanski post jedinstvena škola popravljanja i obnavljanja moralnih kvaliteta u kojoj se učimo kako obuzdati i pobijediti svoje strasti, pa i one koje su nam inače dozvoljene. Upravo se tu krije velika mudrost propisa posta: Onaj ko je u stanju da ostavi ono što mu je halal ili dozvoljeno, on će onda biti jači i spremniji da ostavi ono što mu je haram ili zabranjeno.
1
Druga ramazanska hutba 1429./2008. - Vjersko-prosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH
71
Čuveni učenjak Rešid Rida (Tefsiru'l-menar, II, 145) kada tumači riječi le'allekum tetteqūn / da biste bogobojazni bili kaže da upravo iz ovih riječi saznajemo razlog propisivanja posta i objašnjenje njegove najveće koristi i najviše mudrosti. Naime, post priprema postača za bogobojaznost prema Allahu, dž.š., tako što postač ostavlja svoje dozvoljene i prirodne strasti potčinjavajući se naredbi Uzvišenoga Allaha i nadajući se Njegovoj nagradi. Time on odgaja sebe da ostavi i zabranjene stvari te da bude strpljiv u njihovu ﺍﻟ ﱢ- Post je pola strpljivosti (Ibn Madže, nečinjenju. Stoga je Allahov Poslanik, s.a., rekao: ﺻﺑ ِْﺭ ﺻ َﻳﺎ ُﻡ ِﻧﺻْ ﻑُ ﺍﻟ ﱠ Sunen, I, 555). Početna forma ajeta o postu: O, vjernici! sugeriše da je ono što će uslijediti upućeno vjernicima koji se nadaju Allahovoj nagradi i koji se boje Njegove kazne. Također ta forma obraćanja ukazuje na to da je poziv upućen onima koji žele da postanu bliski svome Gospodaru i koji vole svoga Gospodara, pa je Uzvišeni Allah htio da ih odlikuje nečim što je blisko i slično onima koji su Njemu najbliži, a to su meleci, koji ne jedu, ne piju i stalno su u pokornosti Njemu, i da ih, istovremeno, odvoji od onih koji ne vjeruju u Ahiret, ne nadaju se susretu sa Njime i ne boje se Njegove kazne. Stanje takvih Uzvišeni je usporedio sa stanjem stoke: ﻭﻥ َﻛ َﻣﺎ َﺗﺄْ ُﻛ ُﻝ ْﺍﻷَ ْﻧ َﻌﺎ ُﻡ َﻭﺍﻟ ﱠﻧﺎ ُﺭ َﻣ ْﺛ ًﻭﻯ ﻟﱠ ُﻬ ْﻡ َ ُُﻭﻥ َﻭ َﻳﺄْ ُﻛﻠ َ ِﻳﻥ َﻛ َﻔﺭُﻭﺍ َﻳ َﺗ َﻣ ﱠﺗﻌ َ ﻭﺍﻟﱠﺫَ A oni koji ne vjeruju, oni se naslađuju i žderu baš kao što stoka ždere! A Vatra je njihovo stanište! (Muhammed, 12), dok je vjernicima poručio: ِﻳﺎ ﷲ َﻳﺟْ َﻌ ْﻝ ﻟﱠ ُﻛ ْﻡ ﻓُﺭْ َﻗﺎ ًﻧﺎ َ ﺃَ ﱡﻳ َﻬﺎ ﺍﻟﱠﺫ- O, vjernici, ako se vi Allaha budete bojali, On će vam sposobnost َ ّ ِﻳﻥ ﺁ َﻣ ُﻧﻭ ْﺍ ﺇَﻥ َﺗ ﱠﺗﻘُﻭ ْﺍ razlučivanja Istine od neistine podariti. (El-Enfal, 29) Imam-i Gazali u svom velikom kitabu tajnu posta objašnjava na slijedeći način: ''...Cilj posta je ukrašavanje jednom od osobina Uzvišenoga Allaha, tj. osobinom samedijjeta ('Samodostatnosti'), i slijeđenje meleka u u obuzdavanju strasti, koliko je to moguće, jer su meleci bezgriješni. Čovjek se nalazi na stepenu iznad životinje jer posjeduje svojstvo razuma koji prosvjetljava put slamanja strasti, a na stupnju ispod meleka, jer ga strasti obuzimaju, i on se bori protiv njih. Kad god osoba utone, preda se strastima, padne u svijet najnižih bića i približi se položaju životinja. A kad god potčini strasti, izdigne se u viši svijet, svijet 'ilijjūna, stupanj meleka. Meleci su bliski Allahu, dž.š., pa ko ih slijedi i okiti se njihovim svojstvima bit će blizak dragome Bogu, poput meleka'' (Ihja' 'ulumi'd-din, II, 99-100). Pored svog primarnog cilja - bogobojaznosti, kojeg uvijek i prije svega trebamo imati na umu, ramazanski post ima i druge svoje ciljeve, npr. socijalni, zdravstveni, ali i mnoge druge fizičke i psihičke koristi, o čemu bi se moglo naširoko govoriti. Ovdje ćemo se zakratko osvrnuti samo na socijalni i zdravstveni aspekt posta. Postom čovjek najbolje spoznaje nevolju koja pogađa siromaha u pogledu gladi i neimaštine te mu ta spoznaja pobuđuje osjećaj saosjećanja i samilosti prema siromašnima. ''Post podsjeća čovjeka na gladne stomake siromaha'', veli jedan muslimanski učenjak. Isto tako, postom se spoznaje veličina islamske jednakosti, jer i siromah i bogataš, pismen i nepismen, bijeli i crni, poste u jednom mjesecu i iftare se u istom vremenu. Dakle, post nas na znakovit način podsjeća na jednakost ljudi pred Uzvišenim Allahom i u nama budi osjećaj najvećeg humanizma kojeg samo vjera može podariti. Zato je u nekim hadisima mjesec ramazan nazvan ''mjesecom saosjećanja sa drugima''. Danas je svakome poznato da post pozitivno utječe na ljudsko zdravlje. Nalazi medicinskih stručnjaci to i potvrđuju. Nas muslimane tome je podučio najveći učitelj čovječanstva, naš Poslanik, s.a., koji je rekao: ''Postite bit ćete zdravi.'' (Taberani, Ewsat, VIII, 174) Otuda post ne samo da ozdravljuje naše duše već i naša tijela. Poznati imam Ibn Qajjim ovako objašnjava utjecaj posta na ljudsko zdravlje: ''Post na zadivljujući način utječe na čuvanje tijela i unutarnje snage. Post štiti od pokvarenosti koje uzrokuju nevaljale materije, koje u slučaju da prevladaju u organizmu loše utječu na njega. On pogoduje uklanjanju loših materija koje narušavaju zdravlje. Post čuva zdravlje srca i drugih organa vraćajući mu ono što mu je oduzela požuda. To je jedan od najboljih načina da se bude bogobojazan (Zadu'l-me'ad, II, 29). Dobro je znati ove kao i druge aspekte posta, ali najveća mudrost i vrijednost posta, prije i poslije svega, jeste da nas post čini bogobojaznijima te zato i postimo. Nikada ne zaboravimo da je post jedan od temelja ibadeta i ključ za djela koja nas približavaju našem Stvoritelju. Svemogući Allahu, približi nas okrilju Svoje neizmjerne dobrote i milosti u danima posta blagoslovljenog mjeseca ramazana! 72
PROPISUJE VAM SE POST1 Piše: Safet Pozder Malo je događaja koji su tako detaljno i sa svih mogućih aspekata do u tančine opisani a koji, opet, konstantno i iznova bivaju izvorom snage, elana, čiste vjere kao što je to slučaj sa ramazanom. Post kao centralni ibadet ramazana sve više puni stupce raznoraznih medicinskih istraživanja i elaborata, književni opus sa prizvukom ramazanskog ambijenta poprilično je širok i osebujan, a o šerijatskopravnom pristupu suvišno je trošiti riječi. Dakle, govoriti o tako širokoj temi na relativno skučenom prostoru bilo bi nezahvalno. Ipak, kroz naredne retke uznastojat ćemo da se iz pitkog okeana božanske mudrosti i upute oličene kroz ramazan okrijepimo sa, barem pokojom kapljicom. Zašto postimo? Nezaobilazni su, u tom smislu nama dobro znani ajeti iz drugog kur'anskog poglavlja (183-186) koji nas na svojevrstan način uvode u ramazansku tematiku i sve njegove čari. Tako smo, kao pravovjerni, obaviješteni da nam je sawm (post), odnosno ustezanje od hrane, pića, prohtjeva i svega onoga što ne ide uz opis čestitih, moralnih i iskrenih vjernika propisano i stavljeno u dužnost baš kao što je to bilo i sa onima koji su bili prije nas. Jasno je, dakle, da post kao ibadet nije nešto što datira tek iz prve polovice 7. stoljeća. Postom su se hranile i svoju vjeru i volju čeličile generacije i naraštaji i prije nas. Brojne su predaje koje nas jasno i nedvosmisleno upoznaju sa praksom posta kod mnogih ranijih poslanika i njihovih sljedbenika. Da li su postili na način koji to mi činimo nije nam u tančine poznato, ali je zasigurno tačno da je post bio prisutan a neke od tih verzija posta, poput one Davuda a.s. i danas se ponegdje upražnjavaju. Kur'an nam, nadalje, daje jasan i precizan odgovor na vrlo bitno pitanje: Šta je smisao i svrha posta?Zašto je uopšte potrebno da se čovjek odriče određenih vidova ponašanja, pa i nekih bioloških potreba poput hrane, pića ili seksualnog nagona? „Da biste postigli takualuk“ (Le'allekum tettekun), veli Kur'an. Iako se termin takvaluk (at-taqwa) najčešće prevodi kao bogobojaznost, njegovo značenje je dosta šire i kompleksnije. Na njega me djelimično podsjeća sve učestaliji i popularniji show program Big Brother u kome učesnici (obični ljudi ili VIP gosti) provode određeni vremenski period u određenom prostornom ograničenju, pri čemu se svaki, ili bolje reći skoro svaki potez ili riječ snima budnim okom kamera. Svjesni prisustva kamera a time i širokog auditorija, učesnici, odnosno takmičari u takvim programima funkcionišu posve drugačije nego li u normalnim, svakodnevnim okolnostima. Prema tome, u Big Brotheru (Velikom Bratu) jedan od ključnih faktora uspjeha je svijest o danonoćnoj eksponiranosti vlastitog ponašanja oku kamera, odnosno sudu javnosti. U tom smislu bi takvaluk trebalo posmatrati kao našu permanentnu izloženost „Božijim kamerama“ i sudu Njegove Volje. Ključna razlika je u tome što „Božijim kamerama“ ne promiče ništa; djela, riječi, pa ni sami misli. Upravo post ima zadatak da kod nas istanča taj osjećaj Božije sveprisutnosti i motrenja u svako vrijeme i na svakom mjestu. Post nas podsjeća na nazočnost nevidljivih kamera i u nama budi svijest koja nas tjera da se prilagođavamo tom ozračju. Tako iskreni postač neće ni pomisliti na ružan postupak ili govor. Njega će poput signalne lampice alarmirati svijest o tome da ga njegov Gospodar vidi i da nije zadovoljan takvim ponašanjem. To je takvaluk - stalna svijest o Božijem prisustvu. Otuda se postač trenira kontrolisati svoje cjelokupno ponašanje i otuda je za post, tu najbolju školu samokontrole i samodiscipline obećana i posebna nagrada, kao što veli Uzvišeni: „Svako ljudsko djelo pripada čovjeku osim posta. Post je Moj i Ja za njega posebno nagrađujem“.
1
Preporod broj 15/929, avgust 2010.
73
Mjesec Kur'ana Ako Allahove blagodati nismo kadri pobrojati, broj dana koje treba provesti u postu je preciziran i brojčano određen (ma'dudat). No, islam ne bi bio tako fleksibilan i prijemčiv da nije pojašnjenja koja potom slijede. Jasno je da je post ibadet koji nerijetko za sobom povlači određenu poteškoću, trud i napor. Međutim, jasno je, isto tako, da je islam vjera koja svojim učenjem i obredoslovljem uvijek misli na čovjeka i njegovu krhku i senzibilnu prirodu, te mu, kao takvom, nastoji izići u susret i olakšati. Boraviti u svojoj kući i postiti nije ni izbliza jednako kao i biti podvrgnut putovanju ili bolesti a ujedno i upražnjavati ovaj ibadet. Budući da je naš Gospodar Sveznajući i Svemilosni, On ovim dvjema kategorijama vjernika, dakle putnicima i bolesnicima privremeno skida sa pleća propis posta uz obligaciju da se isti nadoknadi kada se zato steknu uslovi. Tu je i treća kategorija. To su oni koji teško podnose post (jutikunehu). Kur'an i za njih pronalazi kompromis pa im, umjesto posta nalaže da hrane siromaha. Dakako, pored svojih propisa Kur'an čovjeku daje mogućnost da drage volje dadne, odnosno učini i više od propisanog, ali naposlijetku i potcrtava: „A bolje vam je da postite, ako znate“ (We en tesumu hcjrun lekum in kuntum ta'lemun). Dakle, putnik, bolesnik i onaj koji s mukom posti imaju alternativu, ali je ipak bolje, ukoliko im i takve okolnosti dopuštaju da se drže prvotnog propisa i poste. Po objašnjavanju primarne važnosti, svrhe i cilja posta, Kur'an se okreće samom mjesecu ramazanu, dajući do znanja da je njegova objava počela upravo u tom časnom periodu. Etimološki gledano, najčešće se riječ ramazan (ramadan) povezuje sa korijenom r m d a dva najfrekventnije značenja koja se iz toga deriviraju su: „mjesec u kome se tope ljudski grijesi“ i „suha, ispucala zemlja, žedna kiše i okrijepe“. I jedno i drugo značenje imaju dubok smisao. Brojni naputci Muhammeda a.s. tiču se upravo važnosti pokajanja i posebno izraženoj milosti i oprostu od strane Allaha Uzvišenog tokom ramazanskih dana i noći. Jedan kolega voli reći, i potpuno je u pravu, da je ramazan zapravo sajam Božije milosti. Upravo na tom sajmu ispucala, suha i grijehom okaljana insanska duša traži svoj smiraj i utjehu, vapi za tračkom milosti koja će je ponovo vratiti u život i učiniti posve vitalnom. Rezimiramo li dosada rečeno, spoznajemo dvije izuzetno bitne odlike posta i ramazana: stalna svijest o Bogu i vitalnost duha. Predivno, zar ne? Idemo dalje. Ramazan je mjesec Kur'ana. U njemu je počelo njegovo objavljivanje i u njemu se intenzivnije no obično vraćamo časnom kur'anskom vrelu. Kroz mukabele, ćurseve, vazove tražimo i reanimiramo kur'ansku uputu s kojom je objavljen i koja u njemu neupitno leži. Studirajući Kur'an neumorno tragamo za istinama koje će nam pokazati kuda da hodimo - huda te dokazima i išaretima uz pomoć kojih ćemo jasno razlučiti istinu od laži, svjetlo od tame, pravi put od zablude, iskrenost od pokvarenosti, original od kopije furkan. Takvim pristupom ćemo uznastojati da se nađemo u plejadi odabranih koju Muhammed a.s., najavljuje kroz svoj poznati hadis: „Najbolji među vama je onaj ko nauči Kur'an i druge njemu podučava“. Znano nam je da se učaču Kur'ana za svaki proučeni harf piše sevap ali nam je znano i to da Kur'an nije knjiga za puko iščitavanje. U opisima časnog Poslanika a.s., stoji da je on zapravo bio „Kuran koji hoda“. Nadalje, njegovi najvjerniji sljedbenici, ashabi, pamtili bi tek po nekoliko odlomaka Kur'ana te bi odlazili i uznastojali da ih primijene u svakodnevnom životu. Tek tada bi pristupili memorisanju slijedećih ajeta. To je istinski smisao Kur'ana kome se u ramazanu posebno vraćamo. Allah želi da vam olakša Nakon što smo i to apsolvirali, Kur'an nas opet podsjeća na princip olakšavanja putniku i bolesniku, princip na kome je sazdana cjelokupna građevina islama. Muhammed a.s., je često savjetovao svoje ashabe da ljudima olakšavaju i da im srca obveseljavaju i hrane optimizmom a i sam bi, između dvije stvari uvijek birao onu koja je lakša, jednostavnija i izvodljivija, naravno, ukoliko je vjerom dozvoljena. „Allah želi da vam olakša a ne da vam oteža“ , nastavlja Kur'an. Ovdje valja potcrtati termine „jusr“ i „usr“. Jusr je lahkoća i jednostavnost kojom odišu svi propisi islama. Tako, naprimjer, naš Gospodar od 24 sahata dnevno od nas traži da za namaze izdvojimo tek jedan sahat (koliko je otprilike potrebno da se obavi pet namaza), u godini dana od nas traži da postimo tek 29 ili 30 dana (bolje reći, dijelova dana), obavezao nas je da iz cjelokupne imovine izdvajamo tek 2,5% na ime siromašnih i potrebnih a obredom hadža nas obavezuje samo jednom u životu i to ukoliko smo u mogućnosti. To je jusr - lahkoća. Naspram nje je usr - teškoća. No, i kad govori o teškoći Kur'an pravi bitnu distinkciju. Tako na jednom mjestu teškoću naziva terminom „haredž“ (On vam u vjeri nije ništa teško učinio - Ma dže'alellahu 'alejkum fiddini min haredž), a u već 74
spomenutom ajetu koristi riječ „usr“ (Allah želi da vam olakša a ne da poteškoća imate - Juriduilahu bikumul jusre we la juridu bikumul 'usr). Etimološki gledano, „haredž“ je teškoća koju ljudska pleća nisu u stanju podnijeti. Dakle, to je nešto neizvodljivo za čovjeka i toga u propisima islama nema. 'Usr je, pak, teškoća koja se može podnijeti, iako za nju treba, nekada veći a nekada manji napor i odricanje. Kako to, onda“ da nam Allah postom želi olakšati a ne staviti nam na pleća teret koji možemo nositi? Gdje je u postu lahkoća kada on i za zdrave i jake predstalja određeni napor? Ako smo pažljivo pratili dosadašnje izlaganje, odgovor smo već dokučili. Naime, svijest o Bogu treba nama a ne Allahu Uzvišenom. Isto je i sa samokontrolom i samodisciplinom. Ukoliko ih postižemo i jačamo postom, a trebali bi, onda je post ništa drugo do li veliko olakšanje nama samima. Dođemo li do te razine da tako rezonujemo stvari onda nesvjesno stižemo u fazu u kojoj smo ubrojani među Bogu zahvalne: „To je zato da određeni broj dana ispostite, da Allaha veličate zato što vas je uputio i da biste zahvalni bili“ (We le'allekum teškurun). Dakle, „šukr“, odnosno zahvalnost je slijedeća blagodat posta i ramazana. Ona ima veći značaj utoliko što upravo Kur'an na nekoliko mjesta poručuje da većina ljudi nije Bogu zahvalna (La ješkurun). Prednosti šukra, zahvalnosti su mnogostruke. Spomenimo samo onu koju nam Kur'an navodi: „A ako zahvalni budete, Ja ću vam još više dati“ (We in šekertum le ezidennekum). Konačno, kur'anski odlomci će nas usmjeriti na još jednu vrlo bitnu stvar koja svoju kulminaciju doživljava upravo u ramazanu. Riječ je, naravno, o dovi. „A kada te robovi Moji za Mene pitaju, pa Ja saa, uistinu blizu. Odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli“. Nije li plemenit onaj gospodar koji sve stvori i svime upravlja a opet je na dohvat ruke? Dolazak do Njega nije uslovljen nikakvim ceremonijama niti specijalnim najavama. Dovoljno je podići ruke i otvoriti srce a On je blizu, čuje i odaziva se. Posebno se to odnosi na postača i posebno u vrijeme iftara. No, proces dove je uveliko dvosmjeran, što se vidi iz završetka ajeta: „Pa nek se i oni odazovu Meni i neka vjeruju u Me da bi na pravom putu bili“ (Le'allehum jeršudun). Dakle, uz sve navedeno, odazivanje Božijem pozivu, zastupanje Njegove Volje, stalna promocija dobra i istine uz vjeru u Njega rezultiraju konačnom uputom (rušd). Nismo li se sa pojmom „uputa“ već susretali? Da, to je „huda“. Ipak, termin „rušd“ je nešto drugačiji. Pored značenja upute, ova riječ u osnovi znači i pravilnost, razboritost, spoznaju i svijest. Dakle, mogli bismo kazati da je rušd svjesno i razborito hođenje pravim putem Rezime Iz ovog skromnog osvrta na kur'anske odlomke o postu i ramazanu još jednom ističemo ono najbitnije. Post je ibadet koji u stopu prati ljude, još od njihovog postanka na Zemlji. Cilj mu je kod postača instalisati svijest o sveprisutnosti Uzvišenog Allaha. Post se vezuje za mjesec ramazan koji je ujedno sajam Božije Milosti i kur'anske upute. Iako naš Gospodar zaobećava posebnu nagradu, post treba isključivo nama i kako god ga definisali ili doživljavali on je tu da nam olakša. Ramazan je vrijeme milosti, oprosta i dove. Osvrnemo li se kratko na završetke spomenuta četiri ajeta uočićemo zapravo četiri etape kroz koje nas post postepeno vodi i izgrađuje. Prva je takvaluk - svijest o Bogu (Le'allekum tettekun). Druga je 'ilm znanje koje će nas uvjeriti da je bolje postiti nego, bez posebno velike potrebe posezati za alternativama (in kuntum talemun). Svijest o Bogu i znanje ujedinjeni rezultiraju stanjem šukra - zahvalnosti (Le'allekum teškurun). Ukoliko stvari posložimo ovim redom, uslijedit će i ona finalna, najdragocjenija etapa rušda - upute (Le'allehum jeršudun). Dakle ramazan nam pomaže sa dostignemo punu svijest o Bogu i da, kao takvi, svjesno zakoračimo i ostanemo na stazi pravovjernih.
75
POSLJEDICE NEOPRAVDANOG I NAMJERNOG PREKIDA RAMAZANSKOG POSTA - KEFFARET1 Piše: dr. Enes Ljevaković Ramazanski post je jedan od pet temeljnih ibadeta u islamu. Postiti mjesec ramazan je obaveza svakom muslimanu i muslimanki koji ispunjavaju predviđene uvjete (punoljetnost, mentalno i fizičko zdravlje). Strogo je zabranjeno (haram) narušiti svetost (hurmet) ramazanskog posta, te neopravdano i namjerno prekinuti, tj. pokvariti post, na bilo koji način. U slučaju da se i pored potvrđene zabrane desi da neko počini ovaj teški grijeh, Šerijat je predvidio određene sankcije. Sama činjenica da su, pored ahiretskih, propisane i ovozemaljske sankcije za skrnavljenje hurmeta ramazanskog posta, ukazuje da se doista radi o teškom prijestupu djelujući na taj način i preventivno kao faktor odvraćanja od ovog grijeha. Šta uzrokuje obavezu keffareta Konzumiranje hrane ili pića, ili činjenje djela koje kvari post može biti namjerno i nenamjerno, u zaboravu ili grješkom, opravdano ili neopravdano. U slučaju da se gore spomenuto učini u zaboravu post neće biti pokvaren zbog odsustva namjere narušavanja hurmeta ramazanskog posta. Na ovo upućuje hadis: „Ko zaboravi da posti pa jede ili pije, neka nastavi postiti, to ga je Allah nahranio i napojio.” (Zabilježili su ga autori Šest zbirki, izuzev Nesaija. Vidi, Nejlu’l-evtâr, I, 206) Ukoliko se navedeno desi grješkom, ili opravdano, zbog bolesti, putovanja i drugih opravdanih razloga, obaveza je napostiti tako prekinuti post dan za dan. Za namjerno neopravdano kvarenje ramazanskog posta konzumiranjem hrane i pića, ili spolnim odnosom, propisan je, osim obaveze napaštanja dotičnog dana, i keffaret. Ovo je stav hanefijskih i malikijskih pravnika. Šafijski i hanbelijski pravnici smatraju da je obaveza keffareta vezana samo za kvarenje posta namjernim spolnim odnosom. Osnova obaveznosti, pravna priroda i vrste keffareta Keffaret je, dakle, jedna vrsta kazne za namjerno neopravdano skrnavljenje hurmeta ramazanskog posta. Osnovu za ovaj propis nalazimo u hadisu Allahovog Poslanika, s.a., koga prenosi ashab Ebu-Hurejre, r.a., a u kojem se navodi: „Došao je neki čovjek Allahovom Poslaniku, s.a., i rekao mu: - Upropašten sam, Allahov Poslaniče! „A šta te je to upropastilo?” – upita ga Poslanik. - Imao sam odnos sa ženom po danu u ramazanu. Upita ga Poslanik, s.a.: „Možeš li osloboditi roba?” Reče: - Ne! „Možeš li postiti dva mjeseca uzastopno?” – pita ga dalje Poslanik, s.a. – Ne! odgovori čovjek.
1
Četvrta ramazanska hutba 1425./2004. - Vjersko-prosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH
76
„Imaš li čime nahraniti šezdeset siromaha?” – Nemam! odgovori čovjek. Potom je Poslaniku, s.a., donesena posuda u kojoj je bilo oko petnaest sa‘a hurmi. „Evo podaj to kao sadaku” – reče mu Poslanik. - Je li na siromašnije od nas? - ponovo upita ovaj. - U ovom mjestu niko nije u većoj potrebi od nas! Poslanik, s.a., se tada nasmijao da mu se ukazala bjelina zuba i reče: „Idi i nahrani sa time svoju porodicu!” (Zabilježili su ga autori Šest zbirki. Vidi, Nejlu’l-evtâr, IV, 214) Zakonski razlog propisa keffareta (‘illetu’l-hukm), prema hanefijskim i malikijskim pravnicima, jeste skrnavljenje svetosti ramazanskog posta, pa se pro-pis o baveznosti keffareta proteže analogijim i na skrnavljenje hurmeta ramazana i posta konzumiranjem hrane i pića. Ostale pravne škole smatraju da je zakonski razlog norme skrnavljenje hurmeta ramazana i posta spolnim odnosom, a ne bilo čime i na bilo koji način. U pitanju je, dakle, najgrublji vid skrnavljenja, a ne bilo koji oblik skrnavljenja. Zato dotične škole obavezu keffareta vežu isključivo za kvarenje ramazanskog posta spolnim odnosom. Keffaret je s jedne strane kazna, a s druge ibadet. Kazna je obzirom na obaveznost izvršenja koje je vezano za učinjeni prijestup, dok je ibadet obzirom na samo izvršenje, budući da se izvršava postom ili davanjem sadake, a ta djela su ibadet. U gore navedenom hadisu jasno je naveden redoslijed i vrste, odnosno sadržaj keffareta. Poslanik, a. s., je na prvome mjestu spomenuo oslobađanje roba. Kako danas nema robova, te nije moguće ispoštovati ovu odredbu, onda slijedi prva alternativa, a to je post šezdeset dana uzastopno. Ukoliko osoba ne bi bila u stanju izvršiti ovu obavezu slijedi druga alternativa, a to je nahraniti šezdeset siromaha. Svakome siromahu dati koliko je iznos sadekatul-fitra za jednu osobu. Na osnovu činjenice da se u hadisu ne navodi da je Poslanik, s.a., naredio prijes-tupniku da izvrši keffaret i za suprugu (iako je u toj situaciji postojala potreba za pojašnjenjem ove odredbe), jer je i njen post pokvaren, većina pravnih škola (hanefijska, šafijska i hanbelijska) smatra da nije obavezan keffaret za ženu koja bude primorana od njezinog supruga na spolni odnos tokom ramazanskog posta. Malikijski, kao i jedna grupa šafijskih pravnika, smatraju da je suprug u tom sluča-ju dužan izvršiti keffaret i za suprugu, budući da su dva posta pokvarena spolnim odnosom. Umnožavanje keffareta umnožavanjem kvarenja posta Ukoliko bi se spolni odnos ili konzumiranje hrane i pića ponovili prije izvršenja keffareta za prvi prijestup, u istom danu, dovoljan je jedan keffaret, a ako je ponavljanje prijestupa bilo u drugom danu, onda je obavezno onoliko keffareta koliko je dana posta oskrnavljeno prema mišljenju većine pravnih škola. Prema hanefijskom mezhebu dovoljan je jedan keffaret za sve prijestupe ako za ranije prestupe nije već učinjen keffaret, budući da jedan keffaret apsorbuje ostale, poput kazni iz domena hududa u slučaju ponavljanja djela ako prijestupnik nije kažnjen za prethodne prijestupe. Ukoliko osoba ne bude sposobna da izvrši keffaret, obaveza izvršenja prelazi u dug koji traje dok se ne izvrši. Kod određivanja vrste keffareta, u obzir se uzima stanje osobe u momentu izvršenja. Pojava opravdanog razloga (uzur) nakon namjernog kvarenja posta Ako bi se nakon namjernog neopravdanog kvarenja posta pojavila neka isprika zbog koje je dozvoljeno prekinuti post, poput bolesti ili putovanja, neće se ugasiti obaveza keffareta prema mišljenju većine pravnika, jer je isprika nastala nakon nastanka obaveze pa je ne može ni poništiti. Hanefijski pravnici smatraju da se obaveza keffareta gasi ukoliko je nakon kvarenja posta žena dobila hajz ili nifas ili se osoba razboljela, dok poduzimanje putovanja ne anulira obavezu keffareta. Budući da se dan ne može posmatrati parcijalno sa aspekta ustanovljenja i poništenja obaveze keffareta, postoji sumnja, smatraju hanefijski pravnici, u postojanje obaveze nastale početkom dana zbog nastale isprike
77
krajem dana. Stav većine pravnika je logičniji i bliži duhu Šerijata budući da je prijestup koji povlači za sobom obavezu keffareta učinjen, obaveza je nastala i kasniji nastanak uzura/isprike ne može je poništiti.
78
ZEKAT I SADEKATU-L-FITR
79
O ZEKATU1 Piše: dr. Enes Ljevaković Mubarek mjesec ramazan, sa svim svojim ibadetima, obaveznim i dobrovoljnim, jedinstvena je prilika za svakog vjernika da produbi i osnaži vezu sa Uzvišenim Stvoriteljem, da očisti dušu i tijelo od grijeha, a svoj imetak od tuđeg hakka i tako pročišćen i prosvijetljen pokuša dostići deredžu takvaluka koju je Uzvišeni Allah označio u Kur'anu kao cilj posta: “ ... da biste bili bogobojazni.“ (El-Bekare, 183) Ramazan je prilika da preispitamo svoj odnos prema Milostivom Stvoritelju, prema sebi i drugima, te svoju ulogu i poziciju u svijetu koji nas okružuje, u svjetlu islamskog učenja, što zahtijeva od muslimana aktivno učešće i sudioništvo u kreiranju boljeg i humanijeg svijeta. Poručuje nam Uzvišeni Allah u Kur'anu: „I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.“ (El-Kasas, 77) A Allahov poslanik Muhammed, a.s., sve nas upozorava riječima: „Onaj ko se ne interesira za stanje muslimana taj i ne pripada njihovoj zajednici.“ U ovome časnome mjesecu, mjesecu posta, učenja Kur'ana i proučavanja njegovih smjernica, mjesecu solidarnosti i potpomaganja drugih, posebno bi trebali preispitati naš odnos prema jednoj izuzetno važnoj i značajnoj, a vrlo zapostavljenoj, islamskoj ustanovi, ustanovi zekata, koja je od vitalnog značaja za našu Islamsku zajednicu, pa time i za sve muslimane na ovim prostorima, pa i šire. S obzirom na značaj ove dužnosti i njen dalekosežan utjecaj na sudbinu islama i muslimana na ovim prostorima, sasvim je opravdano, pa i nužno posvetiti ovom pitanju jednu ramazansku hutbu. Zekat ima najvišu kategoriju islamskih obaveza. U čuvenom hadisu u kojem se definiraju temeljne islamske obaveze, Allahov Poslanik, a.s., spomenuo je, pored Šehadeta, namaza, posta i hadždža, i davanje zekata. Kur'an-I kerim posvećuje veliku pažnju ovom ibadetu. U više ajeta se naredba o davanju zekata spominje zajedno sa naredbom o klanjanju namaza. Klanjajte namaz i dajite zekat! - učestala je kur'anska zapovijed. Ako je Šehadet, a jeste, verbalna legitimacija pripadnosti islamu, onda je klanjanje namaza i davanje zekata praktično očitovanje pripadnosti zajednici muslimana kako kaže Uzvišeni Allah: „Ali ako se oni budu pokajali i namaz obavljali i zekat davali, braća su vam po vjeri...“ (EtTevba, 11.) Allahov Poslanik, a.s., u hadisu kaže: „Kunem vam se za tri stvari i to dobro upamtite: sadaka neće umanjiti imetak; Allah će čovjeku kojem bude učinjena nepravda pa osaburi uvećati čast i dostojanstvo; a onome ko otvori vrata prosjačenja i moljakanja Allah će otvoriti vrata siromaštva.“ (Zabilježio Tirmizi) Pojam sadaka u ovom hadisu obuhvata, kako dobrovoljne priloge, tako i obavezno udjeljivanje imovine poput zekata. S druge strane, one koji imaju mogućnosti, a ne izvršavaju ovu obavezu Kur'an upozorava na bolnu kaznu: „Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu - navijesti bolnu patnju na Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa
1
Druga ramazanska hutba 1422./2001. - Vjersko prosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH
80
njihova budu žigosala. „Ovo je ono što ste za sebe zgrtali; iskusite zato kaznu za ono što ste gomilali!“ (Et-Tevba, 34.) Slična upozorenja nalaze se i u hadisu. Masovno neizvršavanje obaveze davanja zekata, osim ahiretske, povlači za sobom i dunjalučku kaznu. Muhammed, a.s., o ovome kaže: „Narod koji izbjegava davanje zekata biva iskušavan nedaćama (glad, suša i sl.).“ (Bilježe ga Hakim, Bejheki i Taberani) Riječ zekat u arapskom jeziku znači „čistoća, rast, bereket i pohvala“. Ustanova zekata u islamu sadrži i podrazumijeva sva ova značenja. Davanjem zekata čisti se imovina od tuđeg hakka, osigurava njezin rast, a bereket i nagrada kod Allaha, dž.š. U šerijatsko-pravnoj terminologiji ovaj termin označava određeni iznos imovine koji, prema Allahovoj, dž.š., odredbi, imućni moraju izdvojiti iz svoje imovine u korist određenih kategorija lica. U praksi se i samo davanje ovog iznosa naziva zekat. Ova se islamska imovinska obaveza razlikuje od uobičajenih poreza koje država ubire od poreskih obveznika na osnovu državnih zakona, radi finansiranja budžetskih korisnika. Za razliku od tih poreza, zekat je prvenstveno ibadet kojeg musliman izvršava nadajući se Allahovu zadovoljstvu. Davanjem zekata ostvaruju se i mnogi drugi ciljevi: − − − − − − −
zekat duhovno pročišćava izvršitelja i oslobađa ga od svojstava škrtosti i robovanja imetku, zekatom se čisti i sama imovina, pospješuje njen rast i razvitak, davanje zekata predstavlja izraz zahvalnosti čovjeka na neizmjernim Allahovim nimetima, zekatom se rješavaju neke nasušne potrebe određenih kategorija ljudi, ili realiziraju neki važni društveni projekti, institucija zekata je bila prvo, zakonom regulirano i ustrojeno, socijalno osiguranje u punom smislu te riječi, zekat ima važnu ulogu u dinamiziranju ekonomskih kretanja i privrednih aktivnosti, jer podstiče investiranje i obrtanje imovine kako je ne bi pojelo kontinuirano dugogodišnje izdvajanje materijalnih dobara na ime zekata, izvršavanjem ove obaveze ublažavaju se i smanjuju razlike između imućnih i siromašnih, a one su jedan od glavnih izvora društvenih napetosti i sukoba...
U našim uvjetima zekat je najvažniji izvor finansiranja islamskog odgojno-obrazovnog sistema, koji se na osnovu tumačenja meritornih islamskih učenjaka podvodi pod posebnu kategoriju korisnika zekata, odnosno fond koji se naziva fi sebilillah (svrhe na Allahovu putu). Zekat se daje na novac, zlato, srebro, vrijedosne papire, dionice i trgovačku robu u iznosu od 2,5% ukupne vrijednosti ukoliko ova imovina, pojedinačno ili ukupno, dostigne vrijednost nisaba, tj. iznos od 1790 KM prema ovogodišnjoj (za 1422.h./2001.) procjeni Rijaseta Islamske zajednice u BiH. Vrijednost imovine u visini nisaba mora biti u posjedu obveznika zekata cijelu lunarnu godinu. Od imovinske mase na koju se daje zekat odbijaju se dugovi. Zekat se daje i na poljoprivredne proizvode i to u iznosu od 10% ukoliko se usjevi napajaju prirodnim putem, odnosno 5% ukoliko se napajaju vještačkim putem, kao i na stoku kada dostigne određeni nisab, te na prihode od fabrika, štamparija, iznajmljivanja zgrada, stanova, hotela, motela i sl., o čemu se obveznici zekata mogu detaljnije obavijestiti kod imama ili u literaturi koja obrađuje ovu problematiku. Korisnike zekata odredio je Uzvišeni Allah u Kur'anu: „Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga sakupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovu putu, i putniku - namjerniku. Allah je odredio tako! - A Allah sve zna i mudar je.“ (Et-Tevba, 60.) Potrebno je naglasiti da je, na osnovu Allahove naredbe sadržane u ajetu: „Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš...“ (Et-Tevba, 103.), Allahov Poslanik, a.s., uveo praksu organiziranog prikupljanja zekata i njegovu distribuciju, Kur'anom određenim, korisnicima, posredstvom specijaliziranog državnog organa (bejtu-l-mal). No, kako je u našim društvenim okolnostima vjera odvojena od države, Islamska zajednica je, naslanjajući se na Poslanikovu, a.s., praksu, preuzela na sebe odgovornost organiziranog ubiranja zekata i njegovo trošenje u predviđene svrhe. Nadležna islamska vlast ima pravo, shodno vlastitom idžtihadu, za koji odgovara pred Bogom, odrediti prioritete u raspodjeli 81
prikupljenog zekata. Nesumnjivo se radi o velikoj odgovornosti, kako obveznika zekata, tako i organizatora prikupljanja, za valjano izvršenje ove velike islamske obaveze, shodno šerijatskim propisima. Neka nam Uzvišeni Allah pomogne u tome.
82
SADAKATU-L-FITR1 Piše: prof. Mustafa Sušić Od lijepih i korisnih sadržaja koje donosi mubarek ramazan-i šerif jeste i čin izdvajanja sadakatu-lfitra. Ova obaveza definisana je kao vadžib za svakog muslimana porebna proizlazi iz mnogobrojnih kura'nskih ajeta. Mi ćemo navesti samo jedan od (mukellefa) koji u posljednjoj trećini Ramazana posjeduje minimum viška imovine preko svojih osnovnih kućnih potreba. Obaveza pomaganja onima kojima je ta pomoć njih, koji je dovoljan da se razumije suština islamskog učenja po pitanju brige o potrebama drugih ljudi. Uzvišeni Allah kaže: „O vjernici! Dijelite od lijepih stvari koje ste stekli iz onog što smo vam mi iz zemlje izveli! Nemojte ono bezvrijedno izdvajati da bi ste to podijelili, a niste ni vi voljni to uzeti, osim očiju zatvorenih! Znajte da je Allah neovisan i hvale dostojan.“ (El-Bekare, 267.) U ovom ajetu Allah, dž.š., povezuje vjerovanje sa obavezom brige o nevoljnima, onih kojima je pomoć potrebna. Muslimanu nije dovoljno samo izjaviti da je on vjernik i da je time sve završeno. On je neodvojivi dio šire zajednice i samo ako izvršava svoje obaveze prema toj široj zajedenici zaslužuje da mu se prizna status člana te zajednice. Također se iz ovog ajeta može raspoznati i poruka da musliman ne smije postati zarobljenik bilo kojih materijalnih vrijednosi. Kada pomaže one kojima je pomoć potrebna on ih pomaže onim što mu je najdragocjenije a ne onim što mu je na neki način višak. Nema te vrijednosti koja sama po sebi zaslužuje da se od nje ne može rastati. Sve što posjedujemo rezultat je Allahove, dž.š. milosti a ne rezultat samo našeg truda. Sve što posjedujemo samo je trenutno, i to vrlo uvjetno rečeno, naše. Toga trebamo uvijek biti svjesni. Što više pomažemo druge time postajemo jači u svojoj vjeri i ponosniji na sebe. Kada čovjek dođe u stanje da postane nekoristan član društva on počinje osjećati sažaljnje i prema samome sebi. Nema prave radosti za čovjeka sve dok ne uvidi da je zapravo suštinski smisao života u tome da osjeti korisnost svoga postojanja, kroz svoj doprinos rješavanju nevolja drugih ljudi. Musliman ne smije i ne može postati sakupljač ovosvjetskih dobara koja on broji vjerujući u svoju samodovoljnost kada ih posjeduje. Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže: „Onome koji blago zgrće i broji ga, misleći da će blago njegovo vječnim učiniti ga.“ (El-Humeze, 2-3) Što se tiče same vjerske obaveze koja se naziva sadakatu-l-fitrom ili zekatu-l-fitrom, ona je, konkretno, utemeljena na riječima Muhammeda, a.s., kako se navodi u hadisu: „Poslanik, a.s. je propisao sadakatu-l-fitr i tom prilikom rekao: ‚Opskrbite (siromaha ) u ovom ( bajramskom) danu kako ne bi kružio naokolo (proseći).‘„ (Bejheki) Sadakatu-l-fitr je vadžib i odnosi se na svakoga ko je musliman-mukellef koji u predbajramske ramazanske dane posjeduje višak imovine preko svojih osnovnih potreba, onoliko koliko iznosi jednodnevna ishrana jednog člana njegove porodice. Kad se kaže da je to obaveza svakog muslimana, onda znači da je time obuhvaćen svaki član porodice makar i u pasivnom smislu. Dakle, onaj koji ostvaruje prihode dužan je da za svako svoje dijete i svog roditelja koji nema svojih prihoda izdvoji na njihovo ime propisani iznos sadkatu-l-fitra. Ako maloljetno ili maloumno dijete ima svoje prihode koje kontroliše njegov zaštitnik-velija, a to je najčešće roditelj, onda će njegov zaštitinik izdvojiti iz njegovog imetka njegovu obavezu. Taj maloljetnik ili maloumnik sam osobno nije mukellef za sadakatu-l-fitr ali jeste njegov imetak. Ako, pak, odrasla djeca imaju svoje prihode, a žive u zajedničkom domaćinstvu sa roditeljem onda njihov roditelj nije dužan da iz svojih prihoda izdvaja sadakatu-l-fitr za njih već su sami dužni to učiniti. Obaveza roditelja je da ih samo opomene da sami izvršavaju ovu svoju dužnost. 1
Treća ramazanska hutba 1422./2001. - Vjersko prosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH
83
Moglo bi se reći da je sadakatu-l-fitr jedna vrsta hajr-dove koja se čini za svakog člana porodice u danima kada su vjernici najbliži milosti Allaha, dž.š. Visina sadakatu-l-fitra koji se daje za pojedinca jednaka je njegovoj jednodnevnoj ishrani. I kod određenja iznosa sadakatu-l-fitra, kao i kod iznosa koji se daje za svakog člana porodice, uzima se u obzir prosječna isharana te porodice u danima u kojima se on izdvaja. Pošto se radi o ramazanskom vremenu onda se računaju dva dnevna obroka kao osnova za iznos sadakatu-l-fitra. Osnovna namjena ove vjerske i ramazanske obaveze jeste u tome da se svakom članu Zajednice muslimana obezbijedi da u dane Ramazanskog bajrama može doživjeti radost i ljepotu ovog islamskog blagdana. Zato je i precizirano da se sadakatu-l-fitr mora izdvojiti i predati potražitelju prije početka samog klanjanja bajram-namaza, prvi dan bajrama. Ako se davanje ne obavi do tog momenta onda to prerasta u običnu sadaku, što svakako nije isto. Sadakatu-l-fitr je namijenjen istim onim potencijalnim kategorijama potražitelja kojima je namijenjen i zekat a koji su naznačeni u kur'anskom ajetu gdje se kaže: „Zekat pripada: siromasima, bijenicima, organizatorima njegovog prikupljanja, onima koje treba pridobiti u islam, za iskup neslobodnih, prezaduženima, za djelovanje na Božijem putu i putniku nevoljniku.“ (Et-Tevba, 60) Odluku o tome koja je ova kategorija potražitelja najprioritetnija u datom momentu i prostoru donosi samo i isključivo Ulu-l-emr, vrhovni vjerski autoritet toga prostora, odnosno, vrhovna zvanična Islamska institucija. U našem slučaju to je Rijaset Islamske zajednice. Svako pojedinačno rezonovanje o tome kako se ne vodi računa o ovoj ili onoj kategoriji potražitelja vodi u pogrešnom pravcu. Nemoralno je, sa islamskog stanovišta, kritikovati ono o čemu se ne snosi nikakva odgovornost. Onaj kome je povjreno da izabere prioritete u pogledu određenja koja je to grupa ili grupe potencijalnih potrošača zekatskog fonda, od pomenutih osam u citiranom ajetu, trenutačno najpreča da joj se pomogne iz zekatskog i sadakatu-l-fitranskog fonda, snosi punu odgovrnost za svoje odluke pred Allahom, dž.š., i pred muslimanima. Ako muslimani ne poštuju svoje insitucije onda se ne mogu nadati nikakvom dobru. Nažalost, u nas je postala navika da pojedinci brane islam od islamskih institucija o čemu god daje riječ. Da bi Ulu-l-emr mogao određivati prioritete, on mora da kontroliše taj fond. To znači da se ta sredstva stave pod njegovu kontrolu. Mi znamo da je, još uvijek, opstojnost islamskih odgojno-obrazovnih institucija vezana za fond zekata i sadakatu-l-fitra. Bez tog fonda sve naše islamske odgojno-obrazovne institucije trenutno bi prestale raditi. Očima svojim gledamo i ušima svojim slušamo kako pojedini naši muslimani, kojima su povjereni zajednički poslovi, namjeravaju ozakoniti pljačku vakufske imovine koja se desila nakon dolaska takozvane narodne vlasti poslije okončanja drugog svjeskog rata i to nimalo se ne bojeći Božijeg prokletstva koje je naznačeno u svakoj vakufnami a ono glasi: „Neka je Božije prokletstvo na onoga koji na bilo koji način ili bilo iz kojih razloga promijeni oduke vakifa.“ Odluke vakifâ su postale šerijatska kategorija. Stalno slušamo nebuloze o tome kako vakuf ne pripada Islamskoj zajednici nego da on pripada svima. Iskustva iz nedavne prošlosti uče nas šta biva sa onom vrstom imovine koja navodno pripada svima. Da li će taj «svako» brinuti o onome što vakifi izričito naglašavaju u svojim vakufnâmama u koju će se svrhu trošiti sredstva njihovih vakufâ. Islamski svijet je imao, i danas ima, razne vrste diktatora i zulumćara ali nikada se, niti jedan od njih nije usudio, da dirne u vakufsku imovinu. Bosna je prvi slučaj u islamskom svijetu, da ljudi koji se osjećaju muslimanima, govore kako treba vakufsku imovinu pokloniti onima koji su je tako nasilnički prigrabili u jednom teškom vremenu. Nikada se, također, nije desilo da je Božije prokletstvo mimoišlo one koji su mijenjali odredbe vakifâ o tome u koje svrhe će se trošiti prihodi od njihovih vakufâ. Sigurni smo da će se to prokletstvo ostvariti i ovoga puta, bilo to odmah ili u nekom budućem vremenu. Ono što se takođe mora znati, kada je riječ o onima kojima se može dati sadakatu-l-fitr jeste, da se on može dati samo onima koji sami nisu dužni istu davati ili su toliko primili vitara da su i sami postali obavezni da za sebe dadnu. 84
Sadakatu-l-fitr se nikako ne može dati onima koje smo dužni izdržavati a to je uzlazna i silazna rodbinska loza. Neka Svevišnji Allah ukabuli svako naše doboro i naš ibadet koji činimo u ovim lijepim ramazanskim danima.
85
ZEKAT, SADAKATU'L-FITR I SADAKA1 Piše: hafiz dr. Fadil Fazlić „One koji imetke svoje troše na Allahovom putu liče na onoga ko posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. A Allah će onome kome hoće dati i više. Allah je neizmjerno dobar i sve zna.“ (el-Bekara, 261) Draga braćo! Ramazanski dani i noći osvjetljavaju svojim nurom mu'minska srca, razvijaju u njima snagu imana i pojačavaju želju i odlučnost da ostanu i ustraju na islamskom putu, na putu Istine. Ramazan je mjesec koji oplemenjuje naše misli i želje i podstiče nas da razmislimo o sebi, svojoj djeci i porodici, o komšijama, rodbini, o muslimanima u Bosni i Hercegovini i o muslimanima cijeloga svijeta, jer mi smo Ummet Muhammeda, s.a. Da bismo shvatili značaj solidarnosti, humanosti, dobročinstva i milosrđa u islamu, trebamo znati nekoliko činjenica o kojima Kur'an, a.š., govori. Prije svega, mora nam biti jasno da rađanje i umiranje, život i smrt, nastajanje i nestajanje, ima za cilj da obznani, pokaže i potvrdi ko će više dobra učiniti. Kur'anska poruka glasi: ﺍَﻟﱠﺫِﻱ َﺧﻠَﻕَ ْﺍﻟ َﻣ ْﻭﺕَ َﻭ ْﺍﻟ َﺣ َﻳﺎ َﺓ ﻟِ َﻳ ْﺑﻠُ َﻭ ُﻛ ْﻡ ﺃَ ﱡﻳ ُﻛ ْﻡ ﺃَﺣْ َﺳﻥُ َﻋ َﻣﻼً َﻭﻫ َُﻭ ْﺍﻟ َﻌ ِﺯﻳ ُﺯ ْﺍﻟﻐَ ﻔُﻭ ُﺭ. „Allah je Onaj koji je dao smrt i život, da bi iskušao koji od vas će bolje postupati. On je Silni, Onaj koji prašta.“ (El-Mulk, 2) Drugo, što uvijek trebamo imati na umu, jeste, daje Allah, dž.š., stvorio ljude da bi spoznali svog Stvoritelja i da bi Ga iskreno i sa zahvalnošću vjerovali. Allah, dž.š., kaže: ُ ُ ُ ﷲ ﻫ َُﻭ ﺍﻟﺭﱠ ﱠﺯ ُ َﻭ َﻣﺎ َﺧﻠَ ْﻘ . ُﺍﻕ ُﺫﻭ ْﺍﻟﻘُ ﱠﻭ ِﺓ ْﺍﻟ َﻣﺗِﻳﻥ َ ﺍﻹ ْﻧ َ ﺇِﻥﱠ ﱠ. ُﻭﻥ ِ َﻣﺎ ﺃ ِﺭﻳ ُﺩ ِﻣ ْﻧ ُﻬ ْﻡ ﻣﱢﻥْ ﺭﱢ ْﺯ ٍﻕ َﻭ َﻣﺎ ﺃ ِﺭﻳ ُﺩ ﺃَﻥْ ﻳ ُْﻁ ِﻌﻣ. ﻭﻥ ِ ﺱ ﺇِ ﱠﻻ ﻟِ َﻳﻌْ ُﺑ ُﺩ ِ ْ ﺕ ْﺍﻟ ِﺟﻥﱠ َﻭ „Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju. Ja ne tražim od njih opskrbu niti želim da Me hrane. Opskrbu daje jedino Allah, Moćni i Jaki.“ (Ez-Zârijât, 56-58) Naši safovi koji su, posebno u Ramazanu veći, čvršći, zbijeniji i jači, trebaju razviti kod nas svijest da su muslimani braća, bez obzira gdjež ivjeli, kojim jezikom govorili i kojoj rasi pripadali. Muslimani su jedan narod. Mi smo ummet koga povezuju Kur'an i Sunnet, mi smo kao jedno tijelo i duša. Na sve ovo simbolično ukazuju: namaz i džemat, Ramazan i sadekatu'1-fitr, zekat i sadaka, hadž i kurban. Nekada se neozbiljno i neodgovorno odnosimo prema osnovnim islamskim dužnostima. Napomenut ću samo zekat, koji se može davati u toku cijele godine, a kod nas je običaj da se najčšće daje u toku Ramazana. Svakom muslimanu i muslimanki mora biti jasno da su dužni dati zekat, ako u toku godine posjeduju imovinu u novcu, robi, stoci, poljoprivrednim proizvodima, raznim dragocjenostima i vrijednostima koje nisu neophodne za jedan normalan život, a vrijednost te imovine prelazi količinom nisaba. Nisab ove godine iznosi 1860 KM, što znači da svako ko ima imovine u toj i većoj vrijednosti od navedenog iznosa dužan je dati zekat, i to 2,5% na ukupnu vrijednost onoga što posjeduje i vrstama imovine na koje se obračunava zekat. Na više mjesta u Kur'anu Allah, dž.š., naređuje obavljanje namaza i davanje zekata, napominjući da su i raniji narodi i poslanici bili zaduženi ovim obavezama: ً ﺎﻥ َﺭﺳ ﺎﻥ َﻳﺄْ ُﻣ ُﺭ ﺃَﻫْ ﻠَ ُﻪ ِﺑﺎﻟﺻ َﱠﻼ ِﺓ َﻭ ﱠ . ﺎﻥ ﻋِ ﻧ َﺩ َﺭ ﱢﺑ ِﻪ َﻣﺭْ ﺿِ ًّﻳﺎ ِ َﻭ ْﺍﺫ ُﻛﺭْ ﻓِﻲ ْﺍﻟ ِﻛ َﺗﺎ َ ﺍﻟﺯ َﻛﺎ ِﺓ َﻭ َﻛ َ ﻭ َﻛ.َ ُﻭﻻ ﱠﻧ ِﺑ ًّﻳﺎ َ ﺻﺎ ِﺩﻕَ ْﺍﻟ َﻭﻋْ ِﺩ َﻭ َﻛ َ ﺎﻥ َ ﺏ ﺇِﺳْ ﻣَﺎﻋِ ﻳ َﻝ ﺇِ ﱠﻧ ُﻪ َﻛ „I spomeni u Knjizi Ismaila. On je ispunjavao doto obećanje i bio poslanik, vjerovjesnik. I tražio je od čeljadi svoje da namaz obavljaju i da zekat daju, i Gospodar njegov je bio njima zadovoljan.“ (Merjem, 54-55)
1
Četvrta ramazanska hutba 1423./2002. - Vjersko prosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH
86
Još prije više decenija muslimani naših krajeva postali su i ostali svjesni, da su medrese, islamske akademije i Fakultet islamskih nauka jedan od temeljaca našeg identiteta i snažna poluga jačanja naših džemata, od kojih najviše zavisi opstanak i snaga našeg naroda. Baš zato su najsvjesniji pripadnici naše Islamske zajednice davali i daju zekat i sadekatu'1-fitr za ove naše najznačajnije odgojno-obrazovne institucije. Allah Uzvišeni nije prepustio ljudima da oni određuju količinu, način i mjesto davanja zekata, nego su sve pojedinosti vezane za ovu islamsku dužnost jasno precizirane Kur'anom i Sunnetom. Još je značajno da znamo i upamtimo sljedeće: Procenat od 2,5% kojim dajemo zekat i sadekatu'1fitr ne pripadaju našoj imovini, nego drugima, što znači da taj dio ne smijemo zadržati za sebe, jer je Allah, dž.š., tako odredio, a Njemu smo se dužni pokoravati. Zekatom čistimo našu imovinu i trajno je osiguravamo, a sadekatu'1-fitrom otvaramo put da naš post kod Allaha, dž.š., bude primljen. Jer kako se kaže u Poslanikovom hadisu, post lebdi između neba i zemlje, sve dok se ne dâ sadekatu'1-fitr. Zekat, sadekatu'1-fitr, sadaka i ostali oblici milosrđa odstranjuju mnoge nesreće i teška iskušenja. Najbolja sigurnost i osiguranje imovine jeste davanje zekata. Prenosi Hâkim da je Resulullah, s.a., rekao: . ُﻙ َﺷﺭﱠ ﻩ َ ﻙ َﻓ َﻘ ْﺩ ﺍَ ْﺫ َﻫﺑْﺕَ َﻋ ْﻧ َ ِﺇِ َﺫﺍ ﺃَ ﱠﺩﻳْﺕَ َﺯ َﻛﺎ َﺓ َﻣﺎﻟ „Ako daš zekat na svoju imovinu odstranio si od sebe zlo i nesreću.“ A u drugom hadisu, koga prenosi Ebu Davud, Muhammed, s.a., je rekao: َﺣﺻﱢﻧﻭُ ﺍ ﺃَﻣ َْﻭﺍﻟَ ُﻛ ْﻡ ﺑﺎ ﱠ . ِﻟﺯ َﻛﺎ ِﺓ „Osigurajte svoje imetke davanjem zekata.“ Temelj, osnova i motiv za svako dobro djelo, za dobročinstvo i milosrđe, treba da bude iskrena vjera i duboko saznanje da sve što čovjek ima, to treba da koristi drugim ljudima. Allah, dž.š., daje blagodati kao dar i poklon, da bi u tome osjetili radost i olakšanje svi ljudi, a ne samo pojedinci. Kada je Sulejmanu, s.a., donesen Belkisin prijesto, on je bio oduševljen i tom prilikom rekao kako Kur'an prenosi: َﻫ َﺫﺍ ﻣِﻥ َﻓﺿْ ِﻝ َﺭﺑﱢﻲ ﻟِ َﻳ ْﺑﻠ ُ َﻭﻧِﻲ ﺃَﺃَ ْﺷ ُﻛ ُﺭ ﺃَ ْﻡ ﺃَ ْﻛﻔُ ُﺭ َﻭ َﻣﻥْ َﺷ َﻛ َﺭ َﻓﺈِ ﱠﻧ َﻣﺎ َﻳ ْﺷ ُﻛ ُﺭ ﻟِ َﻧ ْﻔﺳِ ِﻪ َﻭ َﻣﻥْ َﻛ َﻔ َﺭ َﻓﺈِﻥﱠ َﺭﺑﱢﻲ ﻏَ ﻧِﻲﱞ َﻛ ِﺭﻳ ٌﻡ. „Ovo je blagodat Gospodara moga, koji me iskušava, da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. A koje zahvalan, u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan, pa Gospodar moj je neovisan i plemenit.“ (EnNeml, 40) Kako vidimo iz ovih kur'anskih riječi, Sulejman, s.a., ne kaže: Ovo je moja zasluga, moje pravo, moja sposobnost i mudrost, nego kaže: Ovo je dar mog Stvoritelja! Dakle, čineći dobra i humana djela, mu'min zahvaljuje Allahu Uzvišenom, svome Stvoritelju i Dobročinitelju, čime potvrđuje iskrenost imana i snagu svog morala. Zanimljiv je primjer hazreti Omera: U vrijeme ovog velikog halife, dvije godine uzastopno bile su sušne, nerodne i teške godine. Hazreti Omer, r.a., u znak solidarnosti sa svojim narodom, cijelo vrijeme je jeo samo hljeb s malo ulja. Jedan od ashaba je u tom vremenu zaklao ovcu, i komad mesa je prvo odnio halifi, koji je već bio i fizički oslabio. Hazreti Omer je odbio poklon i rekao: „Kada svaki stanovnik Medine okusi meso, tek onda i posljednji koji će to učiniti, bit će Omer.“ Pred ovim islamskim vladarom i njegovim djelom, padaju u sjenu i postaju mali i beznačajni mnogi kasniji vladari u prošlosti, sadašnjosti i u budućnosti. Dajući zekat, sadaku i raznim drugim oblicima dobročinstva, mu'mini se bore i pobjeđuju svoje unutarnje slabosti, kao što su: samoljublje, oholost, škrtost i sebičnost. U tom smislu Kur'an iznosi slikovite primjere. Evo nekih od njih: U suri el-Kehf govori se o dva čovjeka koji su imali bašče. Jedan od njih oholo i hvalisavo kaže drugom: ﻙ َﻣﺎﻻً َﻭﺃَ َﻋ ﱡﺯ َﻧ َﻔﺭً ﺍ َ ﺃَ َﻧﺎ ﺃَ ْﻛ َﺛ ُﺭ ِﻣ ْﻧ. „Ja sam od tebe bogatiji i jačeg sam roda.“ (El-Kehf, 34) 87
A ovaj drugi, koji je bio iskreni vjernik, upozorava ga i kaže mu: „Kada si vidio plodove zašto nisi rekao: Mašallah, to mi je Allah darovao?“ I još mu kaže: ُ ﻟَﻛِﻥﱠ ﻫ َُﻭ ﷲُ َﺭﺑﱢﻰ َﻭ ﻻَ ﺃ ُ ْﺷ ِﺭ . ﻙ ِﺑ َﺭﺑﻰﱢ ﺃَ َﺣ ًﺩﺍ „Što se mene tiče, On, Allah moj je Gospodar, i ja Gospodaru svome ne smatram ravnim nikoga.“ (El-Kehf, 38-39) Nakon kraćeg vremena, plodovi u bašči oholog i hvalisavog čovjeka su propali i nestali, zašto? Zato što je hvalisavac Allahu nezahvalan bio, zato što je smatrao da blagodati i plodovi pripadaju samo njemu i nikome više i da je to samo njegova zasluga. U suri el-Kalem navodi se primjer nekoliko vlasnika jedne bašče, koji su se dogovorili da ujutro idu brati plodove, ali nisu rekli „Ako Bog da“ ( ﻧﻭﻥ ُ ) َﻭ ﻻَ َﻳ ْﺳ َﺗ ْﺛ. (el-Kalem, 18) U toku noći oluja je sve uništila, toliko da tu bašču nisu mogli ni prepoznati. Jedan od njih reče: . ﺃَﻟَ ْﻡ ﺃَﻗُ ْﻝ ﻟَ ُﻛ ْﻡ ﻟَ ْﻭ ﻻَ ُﺗ َﺳﺑﱢﺣﻭُ َﻥ „Zar vam nisam govorio da je trebalo na Allaha misliti?“ (El-Kalem, 28) Ostali rekoše: . ﺎﻥ َﺭ ﱢﺑ َﻧﺎ ﺇِ ﱠﻧﺎ ُﻛ ﱠﻧﺎ َﻅﺎﻟﻣ ِِﻳ َﻥ َ َﻗﺎﻟﻭُ ﺍ ُﺳﺑ َْﺣ „Hvaljen neka je Gospodar naš, mi smo uistinu nasilje učinili.“ (El-Kalem, 29) Na pitanje, zastoje bašča bila uništena, komentatori Kur'ana daju sljedeći odgovor: Zato što je jedan od vlasnika bašče, kada su ujutro pošli da beru plodove, rekao ostalima: . ٌﺃَﻥْ ﻻَ َﻳ ْﺩ ُﺧﻠَ ﱠﻧ َﻬﺎ ْﺍﻟ َﻳ ْﻭ َﻡ َﻋﻠَ ْﻳ ُﻛ ْﻡ ِﻣﺳْ ِﻛﻳﻥ „Neka vam danas u bašču nikako ni jedan siromah ne ulazi.“ (El-Kalem, 24.) Dakle, uzrok propasti je bila sebičnost, oholost i škrtost. Imajući u vidu navedene primjere, mu'mini svojim zekatom, sadekatu'1-fitrom, sadakom i ostalim vrstama dobročinstva, osiguravaju i štite svoju imovinu, svoju čast i svoja ostala dobra djela, jer znaju da milosrđe i humanost ne umanjuju, nego povećavaju imovinu i blagodati. Prenosi veliki ashab Ebu Hurejre, r.a., da je Resulullah, s.a., rekao: „Svakog dana kada ljudi osvanu, pojavljuju se dva meleka, od kojih jedan čini dovu riječima: . ﺍَﻟﻠﱠ ُﻬ ﱠﻡ ﺍَﻋْ ﻁِ ُﻣ ْﻧ ِﻔ ًﻘﺎ َﺧﻠَ ًﻔﺎ - Gospodaru naš, nadoknadi onome ko dobročinstvo čini. A drugi melek čini drugu dovu, riječima: . ﺍَﻟﻠﱠ ُﻬ ﱠﻡ ﺍَﻋْ ﻁِ ﻣُﻣْ ﺳِ ًﻛﺎ َﺗﻠَ ًﻔﺎ - Gospodaru naš, uništi imovinu onoga ko dobročinstvo ne čini.“ Oni koji ne mogu činiti dobročinstvo svojom imovinom zato štoje nemaju, mogu učiniti dobročinstvo lijepom riječju, iskrenim savjetom, prijateljskim druženjem, raznim vidovima brige i pažnje, koja na prvi pogled može biti mala i beznačajna. Ali dobra djela se u suštini ne dijele na mala i velika, nego na iskrena i licemjerna, na djela koja su učinjena u ime Allaha Uzvišenog, ili u ime vlastitog cilja i interesa, a u ovom slučaju djela nemaju trajnu i istinsku vrijednost. upiše.
Molimo Allaha, dž.š., da nam ojača iman, i da naše ramazanske ibadete ukabuli i u naša dobra djela Amin!
88
SADEKATU’L-FITR – RAMAZANSKA BLAGODAT1 Piše: mr. Mustafa Hasani Sadekatu’l-fitr je propisana materijalna obaveza kojom islam navodi muslimane da vode brigu o svojim siromasima. Zekat, fidja, kefareti i sadekatu’l-fitre, čine cjelinu propisanih materijalnih ibadeta kojima je Uzvišeni Allah obavezao muslimane da zbrinu siromašne članove muslimanske zajednice i da se osiguraju sredstva u fond Bejtu’l-mala iz koga se izdržavaju odgojno-obrazovne institucije Islamske zajednice. Može se kazati da je princip kojeg islam podučava i kojem muslimane vodi taj da su budućnost islama, obrazovanje vjerskoga kadra i siromašni muslimani dati na povjerenje imućnima. Sa druge strane bi bilo pogrešno analizirati sadekatu’l-fitr zasebno, isključivo kao materijalnu obavezu izvan cjline, a to znači izvan ramazana, jer je Muhammed, s.a. sadekatu’l-fitr čvrsto vezao za ramazan – mjesec posta. Tek kada razumijemo sadekatu’l-fitr u sklopu materijalnih obaveza, u kontekstu ramazana i ramazanskih propisa na tragu smo razumijevanja mudrosti propisivanja davanja vitara, te koliko se pojedini propisi međusobno nadopunjavaju i kojim rezultatima u konačnici vode svi ti propisi i sva ta usmjerenja. Post je tjelesni ibadet, a sadekatu’l-fitr materijalni. U hadisi kudsijji Uzvišeni Allah je kazao kako nam je prenio Muhammed, s.a: „Post je Moj i Ja za njega posebno nagrađujem!“ (Muttefekun ‘alejhi) Uz post je vezana i briga za siromašnog rođaka, komšiju, muslimana, Zajednicu muslimana u cjelini. Kvalitet našeg posta se ne odražava u sebičnom zadovoljstvu uživanja u ramazanskom postu već, naprotiv, u dubokoj svijesti vlastite društvene važnosti i odgovornosti. Vrijednost našeg odnosa prema Allahu, dž.š., ogleda se u kvalitetu našeg društvenog potvrđivanja kao muslimana. Neki propisi o sadekatu’l-fitru Sadekatu’l-fitr je propisan druge godine po Hidžri, zajedno sa postom, što znači prije nego li je propisan zekat. Ova činjenica jasno ukazuje da zekat i sadekatu’l-fitr nisu identični propisi iako se shodno našoj ustaljenoj praksi dâ razumjeti ovo poistovjećivanje. Sadekatu’l-fitr je ibadet koji je striktno vezan za ramazan i ramazanski Bajram, obračunava se po broju ukućana, odnosno broju onih za koje se stara jedan domaćin. ْﻥ ُﻋ َﻣ َﺭ َﺭﺿِ َﻲ ﱠ ﺻﻠﱠﻰ ﱠ َ ﷲ ِ ﺽ َﺭﺳُﻭ ُﻝ ﱠ َ ِﻳﺭ َﻋﻠَﻰ ْﺍﻟ َﻌ ْﺑ ِﺩ َﻋ ْﻧ ُﻬ َﻣﺎ َﻗﺎ َﻝ َﻓ َﺭ َ ﺻﺎﻋً ﺎ ِﻣﻥْ َﺗ ْﻣ ٍﺭ ﺃَ ْﻭ َ َﺯ َﻛﺎ َﺓ ْﺍﻟﻔ ِْﻁ ِﺭ ُﷲ ِ ﷲ ُ َﻋﻠَ ْﻳ ِﻪ َﻭ َﺳﻠﱠ َﻡ َﻋﻥْ ﺍﺑ ٍ ﺻﺎ ًﻋﺎ ِﻣﻥْ َﺷﻌ ُ َ َ ﺎﺱ ﺇِﻟَﻰ ﺍﻟﺻﱠﻼ ِﺓ َﻭ ْﺍﻟﺣُﺭﱢ َﻭ ﱠ ِﻳﻥ ﺍﻟﺫ َﻛ ِﺭ َﻭﺍﻷ ْﻧ َﺛﻰ َﻭﺍﻟ ﱠ َ ﻳﺭ ِﻣﻥْ ْﺍﻟﻣُﺳْ ِﻠﻣ ِ ُﻭﺝ ﺍﻟ ﱠﻧ ِ ِﻳﺭ َﻭ ْﺍﻟ َﻛ ِﺑ ِ ﺻﻐ ِ َﻭﺃ َﻣ َﺭ ِﺑ َﻬﺎ ﺃﻥْ ُﺗ َﺅﺩﱠﻯ َﻗ ْﺑ َﻝ ُﺧﺭ. Ibn-Omer, r.a., je rekao: „Allahov Poslanik, s.a., je naredio sadekatu’l-fitr: jedan sa’ hurmi, jedan sa’ ječma za svakog muslimana, bio on rob ili slobodan, muško ili žensko, mlad ili star.” (Buhari)
Shodno ovome, potrebno je dati sadekatu’l-fitr za svaku osobu koja je pod krovom jednoga domaćina, kako to kažu imam-i Ebu Jusuf i imam-i Muhamed. Svaka bogata osoba će dati sadekatu’l-fitr iz svoje imovine. Odstupanje od ovoga je jedino u slučaju djeteta i maloumne osobe. Otac će da dâ iz svoje imovine za dijete ako je siromašno, odnosno izdvojit će iz djetetove imovine ako je bogato. Nije babina dužnost davanje sadekatu’l-fitra ako je njegovo imućno dijete punoljetno, izuzev, ako je to uz međusobni dogovor, ili uz znanje djeteta. Punoljetstvo i uračunljivost nisu uvjeti za davanje zekata, jer se, kako smo vidjeli, izdvaja iz imovine malodobnog djeteta, odnosno izdvaja se i iz imovine umobolne osobe. Prema tome, staratelj lica koje nije svjesno svojih dijela, a imućno je, obavezan je izdvajiti dio na ime sadekatu’l-fitra iz imovine umobolne osobe. Ovaj propis zorno ukazuje na činjenicu da je briga za siromašne i za Zajednicu i njezine prioritetne interese stalna i da se tiče svakog muslimana. Kako smo već kazali, sadeaktu’l-fitr kao ibadet vezan je za ramazan i Bajram. Ulema hanefijskog mezheba kažu da obaveza davanja nastaje nastupom zore prvog dana Bajrama. Prema ovoj vremenskoj 1
Treća ramazanska hutba 1425./2004. - Vjersko-prosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH
89
odrednici tretiraju se i različite situacije, pa tako npr. nije dužnost dati sadekatu’l-fitr za dijete koje se rodi iza klanjanja bajram-namaza, što znači za ono koje je rođeno prije zore prvog dana Bajrama jeste dužnost dati sadekatu’l-fitr. Ovo su propisi koji govore o dužnostima, što znači da kada davalac sadekatu’l-fitra sam želi da dâ vitre za dijete koje je rođeno poslije zore prvog dana Bajrama da je to dobrovoljno i u tom nema zapreke, ali mu to nije obaveza. Ista je preporuka i za nerođeno dijete koje majka nosi pod svojim srcem. Zabilježeno je da je u vrijeme vladavine trećeg halife davana sadekatu’l-fitr i za dijete u majčinoj utrobi. ْﻥ ُﻋ َﻣ َﺭ َﺭﺿِ َﻲ ﱠ ِﻣﻥْ َﺗﻣْ ٍﺭ َﻋﻠَﻰ ﱠ ﺻﻠﱠﻰ َ ﷲ ِ ﺽ َﺭﺳُﻭ ُﻝ ﱠ َ ﷲُ َﻋ ْﻧ ُﻪ َﻗﺎ َﻝ َﻓ َﺭ َ ِﻳﺭ ﺃَ ْﻭ َ ﺻ َﺩ َﻗ َﺔ ْﺍﻟﻔ ِْﻁ ِﺭ َ ﷲ ُ َﻋﻠَ ْﻳ ِﻪ َﻭ َﺳﻠﱠ َﻡ ِ ﺻﺎ ًﻋﺎ َﻋﻥْ ﺍﺑ ٍ ﺻﺎﻋً ﺎ ِﻣﻥْ َﺷﻌ ْ ْ ْ ُ ﺍﻟ ﱠ. ِﻳﺭ َﻭﺍﻟﺣُﺭﱢ َﻭﺍﻟ َﻣﻣْ ﻠﻭﻙ ِ ِﻳﺭ َﻭﺍﻟ َﻛ ِﺑ ِ ﺻﻐ Ibn-Omer, r.a., prenosi da je „Božiji Poslanik, s.a., propisao da se na ime sadekatu’l-fitra dadne sa’ hurmi ili ječma, na malo i veliko, na slobodnu osobu i na roba.“ (Buhari) Kada su u pitanju određivanje količine sadekatu’l-fitra i artikla onda se navode mnogobrojni hadisi poput prethodnog u kojima Božiji Poslanik, s.a, određuje te mjere i artikle. Iako smo u prilici da čujemo ili pročitamo da se davanje sadekatu’l-fitra mora izvršiti u robi tj. hrani koja je spomenuta u hadisima ističemo stav uleme koju predvode hanefijski alimi po kojem je dozvoljeno sadekatul’l-fitr dati u novčanoj protuvrijednosti. To znači da će davalac sadekatu’l-fitra procijeniti da li siromahu više odgovara dati 3.640 grama ječma (sa’ pretočen u grame prema hanefijskoj pravnoj školi) ili novčanu protuvrijednost. Čini se razložnim ovdje naglasiti da je glavna hrana u vrijeme Alejhi’s-selama i bila ona koja se spominje u hadisu. ﺻﻠﱠﻰ ﱠ َﻋﻥْ ﺃَ ِﺑﻲ َﺳﻌِﻳ ٍﺩ ْﺍﻟ ُﺧ ْﺩ ِﺭﻱﱢ َﺭﺿِ َﻲ ﱠ ﺻﺎ ًﻋﺎ ِﻣﻥْ َﻁ َﻌ ٍﺎﻡ َﻭ َﻗﺎ َﻝ ﺃَﺑُﻭ َ ﷲ ُ َﻋﻠَ ْﻳ ِﻪ َﻭ َﺳﻠﱠ َﻡ َﻳ ْﻭ َﻡ ْﺍﻟﻔ ِْﻁ ِﺭ َ ﷲ ِ ُﻭﻝ ﱠ ِ ﷲ ُ َﻋ ْﻧ ُﻪ َﻗﺎ َﻝ ُﻛ ﱠﻧﺎ ُﻧ ْﺧ ِﺭ ُﺝ ﻓِﻲ َﻋ ْﻬ ِﺩ َﺭﺳ ُ ﺍﻟﺯ ِﺑﻳﺏُ َﻭﺍﻷَﻗ ﺎﻥ َﻁ َﻌﺎ َﻣ َﻧﺎ ﺍﻟ ﱠﺷﻌِﻳ ُﺭ َﻭ ﱠ . ِﻁ َﻭﺍﻟ ﱠﺗﻣْ ُﺭ َ َﺳﻌِﻳ ٍﺩ َﻭ َﻛ Ebu Seid El-Hudrij kaže da je njihova hrana bila: ječam, suho grožđe, suhi sir i hurme. (Buhari) Danas bi u većini slučajeva bilo neprimjereno dati nekom ječam sa ciljem da mu to bude hrana i bude dovoljno da više neobilazi kuće tražeći hranu, kako je to rekao Muhammed, s.a., u jednom hadisu. Radi toga, sasvim je opravdano dati sadekatu’l-fitr u novčanoj protuvrijednosti naše hrane koju mi imamo na svojoj sofri i stolu. Cilj koji je Uzvišeni postavio svojim propisima, pa time i propisom sadekatu’l-fitra jeste stvarna pomoć, a ne puko izvršenje forme koja bi u ovom slučaju uvažavajući naše okolnosti bila kontraproduktivna. Sljedeće pitanje, u ovoj hutbi o sadekatu’l-fitru, a koje imućani musliman postavlja sebi je: kome dati sadekatu’l-fitr? Sadekatu’l-fitr se daje onim kategorijama kojima se daje i zekat i koje su spomenute u 60. ajetu sure Et-Tevbe: siromasima, nevoljnicima, onima koji rade na priklupljanju, onima čija srca treba pridobiti, za otkup iz ropstva, prezaduženim, u svrhe na Allahovom putu i putniku – namjerniku. U djelima pravnika se posebno ističu prve dvije kategorije jer je Božiji Poslanik, a. s., rekao: ّ ﺃ ُ ْﻏ ُﻧﻭﻫُﻡ َﻋﻥ ﺍﻟ َﻣﺳْ ﺄَﻟَ ِﺔ ﻓِﻲ ﻣ ِْﺛ ِﻝ َﻫﺫﺍ ﺍﻟ َﻳ ْﻭﻡ ِ )ﺍﻟ ) 247 ،2 ، ﺍﻟﻣﺑﺳﻭﻁ،ﺷﻳﺑﺎﻧﻲ „Opskrbite siromahe na ovome danu da više ne traže!” Ovo davanje zahtijeva maksimalan oprez jer davanje u pogrešne ruke nužno postavlja pitanje da li je propis izvršen. Dati sadekatu’l-fitr nekome samo zato što nam je pokucao na kućna vrata govoreći da je siromašan, a pred vama stoji stasit mladić - nije dovoljno, jer se tada postavlja pitanje ispravnosti datih vitara. Kada bi postupili tako da li to znači da nas islam uči da stimulišemo nerad? S druge strane, u našim džematima imamo one koji su poznati kao lica kojima se daju vitre. Još je davno naš poznati alim Hadži Mehmed-ef. Handžić ukazao na praksu u njegovo vrijeme da se pojedinci bogate na račun sadekatu’l-fitra. Da stvar bude još gora, u tim istim džematima žive muslimani koji su potrebniji tom davanju, ali se isti ili stide ili drže do vlastitog obraza pa ne traže javno. Preporuka jeste da se imućan čovjek brine o svojim bližnjima i sadekatu’l-fitrom, a da se zatim taj krug širi na komšije i tako dalje. Zabranjeno je dati sadekatu’l-fitr silaznoj lozi (sin i kćerka i njihovi potomci) i uzlaznoj liniji (otac i mati i njihovi prethodnici) zbog toga što je musliman odgovoran za izdržavanje njavedenih lica. Povrh svega ovoga treba naglasiti da se sadekatu’l-fitrom treba pomoći musliman koji je u svojoj džamiji i mahali, selu i gradu, na poslu poznat kao čestiti vjernik. Islamska zajednica u BiH preko blokova ukuplja sadekatu’l-fitre u fond „Bejtu’l-mal” koje distribuira medresama, islamskim akademijama i Fakultetu islamskih nauka i time omogućava da uspješno školuju kadar neophodan radu i misijskoj ulozi Islamske zajednice na ovim prostorima.
90
Mudrost propisivanja sadekatu’l-fitra Već smo rekli da je sadekatu’l-fitr propisan sa ciljem da se na Bajram zbrinu siromašni muslimani i da time pokažemo brigu i solidarnost sa onim članovima naše rodbine, komšiluka, džemata zajednice i države koji nemaju. Ovim davanjem pokazujemo da je post mjeseca ramazana dirnuo naša srce i otvorio naše oči pa smo pogledali na one koji nemaju. Post uči da budemo zahvalni Uzvišenom Allahu na njegovim darovima i nimetima, jer biti zahvalan na blagodatima znači biti svjestan istih. Međutim, propis sadekatu’l-fitra nije isključivo vezan za materijalno zbrinjavanje siromaha. Ashab ‘Abdullah Ibn-’Abbas, r.a., je kazao da je Božiji Poslanik, s.a., odredio: ُ ﺙ ُ „ﺯﻛﺎﺓُ ﺍﻟﻔ ِْﻁﺭ َ ﻋﻥ ﺍﺑﻥ ﻋﺑﺎﺱ ﻗﺎﻝ ﻗﺎﻝ ﺭﺳﻭﻝ ﷲ ﺻﻠﻰ ﷲ ﻋﻠﻳﻪ ﻭﺳﻠﻡ . ِﻳﻥ ِ ﻁﻬ َْﺭﺓٌ ﻟِﻠﺻﱠﺎﺋ ِِﻡ ﻣ َِﻥ ﺍﻟﻠﱠ ْﻐ ِﻭ ﻭﺍﻟﺭﱠ َﻓ َ ﻭﻁﻌْ َﻣ ٌﺔ ﻟِﻠ َﻣﺳﺎﻛ ِ „Sadekatu’l-fitr se daje kako bi se njime očistio postač od neprimjerena govora, nedosta-taka i da bi se nahranili siromasi.” (Ebu-Davud i Ibn-Madže) Čovjek je sklon zaboravu i dok posti zna učiniti ono što nedolikuje postaču: posvađati se, ogovarati, baviti se tuđim problemima, iznositi javno tuđe mahane i sl. Činjenica jeste da su ove greške koje postači čini primijetne i one krnje i umanjuju vrijednost posta. Poslanik, s.a., je jedne prilike u vrlo oštroj formi rekao da onaj koji ne ostavi ružan govor nema potrebe da ostavi hrane i piće. Što znači da post kod takvog postača nije odgojno djelovao pa da savlada svoju strast, da osaburi i sl. U pravnom smislu ružan govor ne kvari post, pa i kada to postač uradi taj dan ne treba napaštati, ali je sigurno da to utiče ne vrijednost takvog posta na Sudnjem danu i njegove utjecajhe na ličnost samoga postača. Stoga je Uzvišeni Allah iz svoje neizmjerne milosti dao postaču priliku da poništi posljedice ružna, neprimjerena govora i ponašanja davanjem sadaktu’l-fitra. Pokušavajući da pojasni djelovanje i mudrost propisivanja sadekatu’l-fitra Ibn El-Džerrah je kazao: „Sadekatu’l-fitr je u ramazanu isto što je sehv-i sedžda u namazu. Sadekatu’l-fitr otklanja nedostatke u postu, kao što sehv-i sedžda otklanja propuste u namazu.” Terminološki u hadisima Božijeg Poslanika, s.a., nalazimo da je on vitre nekada nazivao „sadekatu’l-fitr”, a nekada „zekatu’l-firtr”. Čini se da je ovom dvojakom terminološkom upotrebom Poslanik, s.a., ukazao i na dvojako značenje ili usmjerenje vitara. S jedne strane, sadaka je dar ili milodar drugome, a sa druge strane, zekat ima značenje čišćenja tj. čiščenje posta od grešaka i mahana. Dati sadekatu’l-fitr je počast jer se time musliman uvrštava u krug onih muslimana koji pomažu druge muslimane. Prema islamskom učenju sve između nebesa i Zemlje i svo bogastvo pripada Allahu Uzvišenom. Bog, dž.š., iz obilja Svoga daje ljudima, a imućan musliman dio svoga imanja ustupa drugima. Dati sadekatu’l-fitr a i zekat znači biti svjestan milosti Božije, Njegove blagonaklonosti prema čovjeku, jer imati danas ne znači imati sutra ili zanavijek. I veliki moćnici propadaju brže nego li su postali tako moćni. Davanje sadekatu’l-fitra i zekata pokazuje vlastitu zahvalu na izlivenoj milosti i blagonaklonosti koju je Uzvišeni spustio na svoga miljenika i učinio ga da on ne zavisi od drugih, njegovu ruku učinio gornjom, on daje - ne traži, na njegova se vrata kuca - on neobija tuđe pragove... Onako kako je njega Allah Uzvišeni obradovao imetkom i on, zahvalan Allahu, obraduje siromaha i one koji nemaju. Allah Uzvišeni, naš Stvoritelj, poznajući ljudsko sklonost ka griješenju, čak i onda kada posti, kada čini jedno od najuzvišenijig dijela dao je priliku da vjernik ispravi svoju grešku i otkloni nedostatke koje je učinio u svome djelu. Radi toga vjernik s radošću daje svoje vitre. On je svjestan ove blagodati i zahvalan je Allahu na milosti, priznajući svoje griješenje i propuste. Posljedica toga djela jeste da se pomogne musliman, Zajednica. Tada i on i Zajednica osjete blagodat propisa i na taj način svjedoče Božiju milost.
91
ZEKAT - ČIŠĆENJE IMETKA MU'MINA1 Piše: Nezim Halilović Braćo i sestre, Ramazan je mjesec u kojem neki muslimani koje je Allah, dž.š., počastio dunjalučkim blagodatima, u želji da u ovom mubarek mjesecu učine što više dobra, čiste svoje imetke kroz izvršavanje jednog od temeljnih stubova islama, a to je zekat. Ova obaveza se može izvršiti i u drugim mjesecima, a pravilo je da se veže za imovinu koja pregodini, a prelazi vrijednost nisaba. Zekat je četvrti po redu islamski šart i dolazi poslije Šehadeta, namaza i posta i naređen je Kur'anom, Sunnetom i idžmaom i spada u pet temeljnih dužnosti vjere (islamski šarti). Na više od 80 mjesta u Kur'anu se zajedno govori o zekatu i namazu, što ovoj obavezi daje poseban pečat. Nerijetko ćemo naći muslimane koji klanjaju i poste, ali ne daju zekat, a nećemo naći nikada da čovjek daje zekat, a da na primjer ne klanja. Allah, dž.š., spominje osam kategorija muslimana kojima pripada zekat: ُ ﺻ َﺩ َﻗ ﷲ ﺇِ ﱠﻧ َﻣﺎ ﺍﻟ ﱠ ِ ِﻳﻥ َﻋﻠَ ْﻳ َﻬﺎ َﻭ ْﺍﻟﻣ َُﺅﻟﱠ َﻔ ِﺔ ﻗُﻠُﻭ ُﺑ ُﻬ ْﻡ َﻭﻓِﻲ ﺍﻟﺭﱢ َﻗﺎ ِ ّ ﺿ ًﺔ ﻣ َﱢﻥ َ ﻳﻝ َﻓ ِﺭﻳ ِ ّ ﻳﻝ َ ﺎﺭﻣ َ ِﻳﻥ َﻭ ْﺍﻟ َﻌﺎ ِﻣﻠ ِ ْﻥ ﺍﻟﺳ ِﱠﺑ ِ ِﻳﻥ َﻭﻓِﻲ َﺳ ِﺑ ِ ﷲ َﻭﺍﺑ ِ ﺎﺕ ﻟ ِْﻠﻔُ َﻘ َﺭﺍء َﻭ ْﺍﻟ َﻣ َﺳﺎﻛ ِ ﺏ َﻭ ْﺍﻟ َﻐ ّ َﻭ ) 60: (ﺳﻭﺭﺓ ﺍﻟﺗﻭﺑﺔ. ﷲُ َﻋﻠِﻳ ٌﻡ َﺣﻛِﻳ ٌﻡ „Zekat pripada: siromasima, nevoljnicima, onima koji ga sakupljaju, onima čija srca treba pridobiti, za otkup iz ropstva, prezaduženim, u svrhe na Allahovu putu i putniku namjerniku. Allah je tako odredio. Allah sve zna i mudar je.“ (Et-Tevba, 60) U drugom ajetu je rekao: ّ ﻙ َﺳ َﻛﻥٌ ﻟﱠ ُﻬ ْﻡ َﻭ ﷲ ﻫ َُﻭ َﻳ ْﻘ َﺑ ُﻝ ﺍﻟ ﱠﺗ ْﻭ َﺑ َﺔ َ ﺻﻼَ َﺗ َ ﺻ ﱢﻝ َﻋﻠَﻳ ِْﻬ ْﻡ ﺇِﻥﱠ َ ﻳﻬﻡ ِﺑ َﻬﺎ َﻭ َ ﻣْﻭﺍﻟ ِِﻬ ْﻡ َ َُﺧ ْﺫ ِﻣﻥْ ﺃ َ ّ ﺃَﻟَ ْﻡ َﻳﻌْ ﻠَﻣُﻭ ْﺍ ﺃَﻥﱠ. ﷲ ُ َﺳﻣِﻳ ٌﻊ َﻋﻠِﻳ ٌﻡ ِ ﺻ َﺩ َﻗ ًﺔ ُﺗ َﻁ ﱢﻬ ُﺭ ُﻫ ْﻡ َﻭ ُﺗ َﺯ ﱢﻛ ) 104-103: (ﺳﻭﺭﺓ ﺍﻟﺗﻭﺑﺔ. ﷲ ﻫ َُﻭ ﺍﻟ ﱠﺗﻭﱠ ﺍﺏُ ﺍﻟﺭﱠ ﺣِﻳ ُﻡ َﻋﻥْ ﻋِ َﺑﺎ ِﺩ ِﻩ َﻭ َﻳﺄْ ُﺧ ُﺫ ﺍﻟ ﱠ ِ ﺻ َﺩ َﻗﺎ َ ّ ﺕ َﻭﺃَﻥﱠ „Uzmi Poslaniče iz njihovih imetaka zekat, da bi im očistio imetke i da bi ih blagoslovio! Donosi na njih salavat. Zaista tvoj salavat i tvoja dova su smiraj za njih. Allah sve čuje i sve zna. Zaista je Allah Onaj koji prima tevbe od vjernika, Koji uzima njihove zekate i onaj Koji je milostiv i Koji prašta.“ (EtTevba, 103-104) Na temelju citiranih ajeta, zekat se daje u Bejtu-l-mal (zajedničku kasu), iz koje se podmiruju pomenute kategorije. U uslovima u kojima vlada šerijatski zakon, to je u nadležnosti države, a u uslovima kao što su naši, to je obaveza i emanet Islamske zajednice. Dakle o zekatu nema pogodbe, jer to je farz, kao što nema pogodbe ni o namazu, da li treba klanjati ili kao što nema pogodbe o postu, da li treba postiti. Na svaku od pomenutih obaveza, vjernici treba da kažu: „„ “ َﻭ ﺃَ َﻁﻌْ َﻧﺎ َﺳﻣِﻌْ َﻧﺎČujemo i pokoravamo se.“ Onaj ko ne čisti svoj imetak kroz zekat, dovodi svoj iman u pitanje i njegov imetak se miješa sa haramom. Zekat je poseban vid davanja i čišćenja imetka i obavezu zekata ne može zamijeniti obavezni porez koji čovjek ima prema državi. Zekat se daje na: novac i to pod uvjetom da taj novac predstavlja muslimanu višak preko njegovih osnovnih potreba, da pregodini i da dostiže vrijednost nisaba, tj. da dostiže vrijednost koju ima 91,60 g. zlata, odnosno 641,50 g. srebra. Na ovaj iznos novca daje se zekat u iznosu od 2,5% od ukupne sume. Zatim, zekat se daje i na zlato i srebro. Visina nisaba za zlato je 91,60 g. a za srebro 641,50 g. Kada ukupna količina zlata ili srebra dostigne svoj nisab dužnost je dati zekat i to 2,5%.
1
Treća ramazanska hutba 1428./2007. - Vjersko-prosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH
92
Zekat se takođe daje na poljoprivredne proizvode nakon berbe i to 10% od ukupnog roda, a 5% ako je poljoprivrednik imao veće troškove oko navodnjavanja svoje njive. Zekat se takođe daje na stoku: ovce, koze, goveda i deve. Zekat se daje i na rude, šume, energiju i na trgovačku robu. Kada govorimo o zekatu najčešče se spominje davanje zekata na novac, na zlato i srebro, trgovačku robu, stoku i poljoprivredne proizvode. Zekat se ne daje na: odjeću, hranu, stan, namještaj, oružje, knjige, osnovna sredstva za proizvodnju, na inventar, kancelarijski pribor, vakufsku imovinu, kuću, auto, ono što je neophodno u poslu, kao ni na imovinu koja ne dostiže vrijednost nisaba. Kada bi se zekat davao samo na navedeno, nikada u islamskom svijetu ne bi bilo siromaštva. ﺻﻠﱠﻰ ﱠ َﻋﻥْ ﺃَ ِﺑﻲ ﻫ َُﺭﻳ َْﺭ َﺓ َﺭﺿِ َﻲ ﱠ ُ ﻣ ﱢُﺛ َﻝ ﻟَ ُﻪ،ُ„ َﻣﻥْ ﺁ َﺗﺎﻩُ ﷲ ُ َﻣﺎﻻً َﻓﻠَ ْﻡ ﻳ َُﺅ ﱢﺩ َﺯ َﻛﺎ َﺗﻪ: ﷲ ُ َﻋﻠَ ْﻳ ِﻪ َﻭ َﺳﻠﱠ َﻡ َﻗﺎ َﻝ ﺷ َﺟﺎﻋﺎ ً ﺃَ ْﻗ َﺭ ُﻉ ـ َﻭ َ ﷲ ِ ﷲُ َﻋ ْﻧ ُﻪ ﺃَﻥﱠ َﺭﺳُﻭ َﻝ ﱠ ْ ْ ْ َ َ ُ ﺻﻠﱠﻰ َ ّ “ﺛﻡ ﺗﻼ ﺍﻟﻧﺑﻲ.ﻙ َ ﺃ َﻧﺎ َﻛ ْﻧ ُﺯ،ﻙ َ ُ„ﺃ َﻧﺎ َﻣﺎﻟ: َﻳﻘُﻭ ُﻝ،ِ َﻳﺄ ُﺧﺫ ِﺑﺷِ ْﺩ َﻗ ْﻳﻪ،ِ ُﻳ َﻁﻭﱢ ﻗُ ُﻪ َﻳ ْﻭ َﻡ ْﺍﻟ ِﻘ َﻳﺎ َﻣﺔ،ﺎﻥ َ ﻫ ِ ﻟِ َﻛﺛ َﺭ ِﺓ ُﺳ ﱢﻣ َﻬﺎ ـ ﻟَ ُﻪ َﺯ ِﺑﻳ َﺑ َﺗ،ِﻲ ْﺍﻟ َﺣ ﱠﻳ ُﺔ ْﺍﻟ َﺧﺎﻟِﻲ َﺭﺃ ُﺳ َﻬﺎ ﻣ َِﻥ ﺍﻟ ﱠﺷﻌْ ِﺭ ﱠ ﱠ ُ ُ َ ﱠ ﱠ ﱠ ﱠ ْ ُ َ َ َ َ َ َ َ َ َ َ ﻭﻥ َﻣﺎ َﺑ ِﺧﻠﻭﺍ ِﺑ ِﻪ َﻳ ْﻭ َﻡ َ ﻭﻥ ِﺑ َﻣﺎ ءﺍﺗ ٰـ ُﻬ ُﻡ ٱ� ُ ﻣِﻥ ﻓﺿْ ﻠِ ِﻪ ﻫ َُﻭ ﺧﻳْﺭً ﺍ ﻟ ُﻬ ْﻡ َﺑ ْﻝ ﻫ َُﻭ ﺷﺭﱞ ﻟ ُﻬ ْﻡ َﺳ ُﻳﻁ ﱠﻭﻗ َ ِﻳﻥ َﻳﺑْﺧﻠ َ „ﻭﻻ َﻳﺣْ َﺳ َﺑﻥﱠ ٱﻟﺫ: َ ﷲ ُ َﻋﻠ ْﻳ ِﻪ َﻭ َﺳﻠ َﻡ ﻗ ْﻭﻟ ُﻪ َﺟ ﱠﻝ َﻭ َﻋﻼ ْ ) )( ﺍﻟﺑﺧﺎﺭﻱ180):ٱﻟ ِﻘ َﻳ ٰـ َﻣ ِﺔ “(ﺳﻭﺭﺓ ﺁﻝ ﻋﻣﺭﺍﻥ Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a., rekao: „Kome Allah, dš.š., bude dao imetak, a on ne bude na njega davao zekat, biće mu taj imetak pretvoren u zmiju otrovnicu čija je glava ogoljena sa dvije crne mrlje. Ona će mu se obaviti oko vrata na Sudnjem danu, ščepati ga za donju vilicu i reći će mu: Ja sam tvoj imetak, ja sam tvoje bogatstvo! A zatim je Poslanik, s.a.,, citirao kur'anski ajet: „Neka oni koji škrtare u onome što im je Allah iz obilja Svoga daje nikako ne misle da je to dobro za njih; ne to je loše za njih. Na Sudnjem danu biće im o vrat obješeno ono čime su škrtarili. Allah će nebesa i Zemlju naslijediti. Allah dobro zna ono što radite.“ (Alu ‘Imran, 180).“ (Buhari) U drugoj predaji stoji: ﻭﻥ ﱠ ﺻﻠﱠﻰ ﱠ َﻋﻥْ ﺃَ ِﺑﻲ ﻫ َُﺭﻳ َْﺭ َﺓ َﺭﺿِ َﻲ ﱠ َﺿ َﺔ َﻭﻻ ﺏ َﻭ ْﺍﻟ ِﻔ ﱠ َ ﺍﻟﺫ َﻫ َ ِﻳﻥ َﻳ ْﻛ ِﻧ ُﺯ َ ﻭﺍﻟﱠﺫ:َ ْﻥ َ ﷲ ِ ﷲ ُ َﻋ ْﻧ ُﻪ ﺃَﻥﱠ َﺭﺳُﻭ َﻝ ﱠ ِ ﻳﺭ ْﺍﻵ َﻳ َﺗﻳ ِ ِﷲُ َﻋﻠَ ْﻳ ِﻪ َﻭ َﺳﻠﱠ َﻡ َﻗﺎ َﻝ ﻓﻲِ َﺗ ْﻔﺳ َ ُ َ ﺎﺭ َﺟ َﻬ ﱠﻧ َﻡ َﻓ ُﺗ ْﻛ َﻭﻯ ِﺑ َﻬﺎ ِﺟ َﺑﺎ ُﻫ ُﻬ ْﻡ َﻭﺟُﻧﻭ ُﺑ ُﻬ ْﻡ َﻭﻅﻬُﻭ ُﺭ ُﻫ ْﻡ َﻫـ َﺫﺍ َﻣﺎ َﻛ َﻧ ْﺯ ُﺗ ْﻡ ﻷﻧﻔُﺳِ ُﻛ ْﻡ ٍ ﷲ َﻓ َﺑ ﱢﺷﺭْ ﻫُﻡ ِﺑ َﻌ َﺫﺍ ِ ّ ﻳﻝ ِ ﻳُﻧ ِﻔﻘُﻭ َﻧ َﻬﺎ ﻓِﻲ َﺳ ِﺑ ِ َﻳ ْﻭ َﻡ ﻳُﺣْ َﻣﻰ َﻋﻠَ ْﻳ َﻬﺎ ﻓِﻲ َﻧ. ﺏ ﺃﻟِﻳﻡ ْ َ َ ﱠ ْ ُ َﺕ ﻟ ُﻪ ﱠ ْ ﺻ َﻔ َﺣ َ َ َ ﱢ ْ ْﻥ ﺏ َﻭ ﻻ ِﻓ ﱠ ٍ ﺏ ﺫ َﻫ ) َﻣﺎ ِﻣ35-34 ،(ﺳﻭﺭﺓ ﺍﻟﺗﻭﺑﺔ. ﻭﻥ ِ ﺻﺎ ِﺣ َ ،ِﺎﻥ َﻳﻭ ُﻡ ﺍﻟ ِﻘ َﻳﺎ َﻣﺔ َ ﺇِﻻ ﺇِﺫﺍ ﻛ، ﻻ ﻳ َُﺅﺩﻱ ﻓِﻳ َﻬﺎ َﺣﻘ َﻬﺎ،ٍﺿﺔ َ َ َﻓ ُﺫﻭﻗُﻭ ْﺍ َﻣﺎ ُﻛﻧ ُﺗ ْﻡ َﺗﻛ ِﻧﺯ ُ َ ْ ﱠ َ ْ ُﻛﻠ َﻣﺎ َﺑ ِﺭ َﺩﺕَ ﺃﻋِ ﻳﺩ،ُ َﻓ ُﺗ ْﻛ َﻭﻯ ِﺑ َﻬﺎ َﺟ ْﻧ ُﺑ ُﻪ َﻭ َﺟ ِﺑﻳ ُﻧ ُﻪ َﻭﻅ ْﻬ ُﺭﻩ،ﺎﺭ َﺟ َﻬ ﱠﻧ َﻡ ،ٍﻑ َﺳ َﻧﺔ َ ﻳﻥ ﺃﻟ َ ِﺎﻥ ِﻣ َﻘ َﺩﺍ ُﺭﻩُ َﺧ ْﻣﺳ َ ﻓِﻲ َﻳ ْﻭ ٍﻡ َﻛ،َﺕ َ َﻓﺄُﺣْ ﻣ،ﺎﺭ َ ٍ ﺻ َﻔﺎ ِﺋ ُﺢ ِﻣﻥْ َﻧ ِ ِﻲ َﻋﻠَ ْﻳ َﻬﺎ ﻓِﻲ َﻧ )(ﻣﺳﻠﻡ. َﺣ ﱠﺗﻰ َﻳ ْﻘﺿِ ﻰ َﺑﻳ َْﻥ ْﺍﻟ ِﻌ َﺑﺎ ِﺩ Prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, s.a., rekao, tumačeći dva ajeta: „Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu navijesti bolnu patnju na Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala. Ovo je ono što ste za sebe zgrtali, iskusite zato kaznu za ono što ste gomilali!“ (Et-Tevba, 34-35) „Nema nikoga od vlasnika zlata i srebra, koji ne izmiruje obaveze, a da na Sudnjem danu neće imati vatrene ploče, koje će biti užarene u džehennemskoj vatri, pa će mu pržiti njegove strane, čelo i leđa. Kada god ohlade, biće iznova užarene, u danu u kojem će dan biti pedeset hiljada godina, dok ne bude presuđeno svim Allahovim robovima.“ (Muslim) Rijaset IZ-a u BiH je u želji da svim muslimanima pomogne u izvršavanju ove vjerske obaveze, formirala Ured za zekat i imenovao lice koje će imati osnovnu zadaću da radi na edukaciji muslimana po pitanju zekata, na prikupljanju zekata i njegovom usmjeravanju kategorijama kojima i pripada putem Bejtul-mala. Prvi halifa hulefai-r-rašidina, Ebu Bekr es-Siddik, r.a., rekao je: „Tako mi Allaha, kada bi mi samo jedno jare uskratili koje pripada Bejtu-l-malu bio bih u stanju protiv njih povesti rat.“ Braćo i sestre! Izvršimo obavezu zekata na način što ćemo istu ispuniti u skladu sa Sunnetom Muhammeda, s.a., ta sredstva dati u Bejtu-l-mal Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Ona će, po našem dubokom ubjeđenju, svjesna emaneta koji je preuzela, prikupljeni zekat usmjeriti u skladu sa Kur'anom, Sunnetom i idžmaom u najprioritetnije svrhe! Molim Allaha, dž.š., da nas učini od onih koji izvršavaju obavezu zekata i ostale islamske obaveze, da Allah, dž.š., od nas primi post i ostale ibadete, da nas sačuva iskušenja koja nećemo moći podnijeti, da 93
uputi našu djecu i naše potomke, da ih se ne stidimo i da se oni nas ne stide, da nam bude milostiv na Sudnjem danu i da nas uvede u džennete u društvu sa poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!
94
LEJLETU-L-BEDR
95
O BEDRU KROZ TRI DIMENZIJE1 Piše: prof. Mustafa Spahić Draga i poštovana braćo! Pošto je prva trećina ramazana vrijeme Allahovog rahmeta, druga trećina vrijeme oprosta a posljednja trećina vrijeme spašavanja od džehennemske vatre, to je mjesec Ramazan, ustvari, mjesec Milosti, Oprosta i Spašavanja ljudstva. To su ahiretske šanse, prilike i mogućnosti mubarek ramazana. Međutim, mjesec ramazan je i mjesec početka spuštanja svih vrsta objava (kelima, risala, suhufa i kitaba), mjesec izvršavanja trećeg šarta islama, posta, mjesec osnovne, bitne i presudne solidarnosti među muslimanima (sadekatu'l-fitr i sadaka) i mjesec odsutnih i presudnih događaja u povijesti islama kao što su: Bitka na Bedru i Oslobođenje Mekke-i mukerreme. Ono što su Objava, te 'Isra' i Mi‘radž za vjeru i vjerovanje muslimana to su Hidžra, Bedr i Feth/oslobođenje Mekke za život i egzistenciju muslimana. Kao što imana i mu'mina nema bez Objave i Mi‘radža tako Islama, Šerijata, Ummeta i Džemata muslimana nema bez Hidžre, Bedra i Fetha/oslobođenja Mekke. Od tih sudbonosnih i sudbinskih događaja za unutrašnji (vjeru) i vanjski (egzistenciju) život muslimana tri su se dogodila u ramazanu (početak Objave, bitka na Bedru i Feth/ oslobođenje Mekke). Pojedinačno ni bez Hidžre 622. godine, ni bez pobjede na Bedru 17. dan ramazana 624. ili druge godine po Hidžri, ni bez Fetha Mekke 20. dan Ramazana 630. ili osme godine po Hidžri, ne bi bilo egzistencije i zajednice muslimana. Dakle, Hidžra je fundamentalni iskorak islama i muslimana u Sistem, u Red, u Poredak i organiziranu Zajednicu. Pobjeda na Bedru je najava islama i muslimana kao svjetskog sigurnosnog i vojnostrateškog faktora, kao faktora koji će čuvati i braniti teritorijalni integritet i politički suverenitet Zajednice muslimana. I, konačno, Feth Mekke je potvrda prava muslimana i svih ljudi na zavičaj, na rodni grad i kraj, na rodno selo i rodni topos i humus. Zato se bitka na Bedru može posmatrati povijesno i sa stajališta njenog značaja za islam i muslimane. To nije bila bitka velika po broju učesnika, ali jeste sudbinska i presudna po rezultatima i posljedicama za islam i muslimane. Noć, uoči same bitke na Bedru, kao presudne i odsudne pobjede u povijesti islama za opstanak muslimana i učvršćenje islamske vjersko-političke zajednice Poslanik, s.a., i ashabi, r.a., upućuju dovu Allahu, dž.š.: „O Bože, ako ova mala grupa vjernika (na Bedru) strada, neće Ti se imati više ko dovom obraćati.“ Tu dovu Muhammeda, s.a., i muslimana uoči Bedra svjedoči Kur'an, ali se i Allah na nju odaziva: „I kad ste vi od Gospodara vašega pomoć zatražili, On vam se odazvao: Ja ću vas sa hiljadu meleka potpomoći (a upravo je toliko bilo i idolopokloničkih vojnika), koji će sve jedni iza drugih nastupati.“ (El-Enfal, 9) U situaciji kada su mušrički vojnici imali punu čatrnju vode, a muslimani se nalazili na golom pijesku i vrelom kamenu, i kada mušrici raspolažu sa hiljadu do zuba naoružanih vojnika a muslimani sa svega 314, i kada mušrici imaju stotinu konja i kamila a muslimani samo dva, na dovu Poslanika, s.a., i ashaba, r.a., Allah, dž.š., se odziva sa vojskom, prvo sa hiljadu, pa sa tri a ako zatreba i sa pet hiljada meleka kojom ih pomaže, oraspoložuje i pomoću njih srca muslimana smiruje i učvršćuje. Ali, ti isti meleki su po Allahovoj Odredbi u srca nevjernika unijeli strah, neizvjesnost, paniku, pometnju, košmar i tjeskobu. Tako Allah, dž.š., istovremeno srca muslimana čini neustrašivim, smirenim, hrabrim, jakim, sigurnim, kao što na srca nevjernika i mnogobožaca spušta neotklonjiv strah, tjeskobu, neizvjesnost, nesigurnost, paniku i košmar: „I kad je tvoj Gospodar melekima objavio: Ja sam sa vama, doista, pa sigurnost i smirenost ulijte vjernicima! A onima koji ne vjeruju Ja ću uliti strah u srca pa ih vi bijte po vratovima i udarajte po svim prstima.“ (El-Enfal, 12)
1
Treća ramazanska hutba 1423./2002. - Vjersko prosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH
96
Psihologija rata kaže - pred svaku borbu u ratu bitno je da u vojsci vlada: nada, smirenost, sigurnost, postojanost, hrabrost i junaštvo srca, širina i raspoloženje duša, uspravnost, ustrajnost i odlučnost, a da se odagna i otkloni: strah, očaj, tjeskoba, neizvjesnost, nepouzdanost, nesigurnost, panika i košmar. Sve unutrašnje faktore, preduslove pobjede u ratu, jačinu srca i širinu duša, Allah, dž.š., je podario muslimanima. Ne samo to. Noć uoči bitke, Allah, dž.š., usred pustinje spušta s neba kišu da blagorodnom vodom, nakon napornog puta i posta osvježi i odmori muslimane. Uz to je Allah, dž.š., najljepši san podario muslimanima da se i osvježe kišom i odmore lijepim i hajirli snovima uoči sudbonosne bitke: „Kad je On učinio da se radi sigurnosti svoje u san zavedete i s neba vam kišu spustio da bi vas njome očistio i da bi od vas šejtanovo uznemiravanje odstranio i da bi srca vaša jakim učinio i njome korake učvrstio.“ (El-Enfal, 11) „A Allah je to učinio na radost vama i da vam srca vaša nađu smiraj - a nema pomoći do u Allaha, Silnog, Mudrog.“ (Alu ‘Imran, 126) Sve to Allah, dž.š., muslimanima uoči Bedra obećava i dariva. Kako i zašto? Na Bedru su formule vjere, ratne strategije, taktike operative ali i namjere muslimana išle zajedno i harmonično sa formulama života. Primjera radi - Musa, s.a., u borbi za izvršenje Allahove, dž.š., zapovijedi, za ulazak u obećanu, propisanu i naređenu Zemlju, za opravdanje odabranog naroda, za zahvalnost Allahu, dž.š., na blagodatima kakve nijednom drugom narodu nisu podarene (nosioci svjetske znanosti i civilizacije, najviše poslanika i vjerovjesnika iz Benu Israilova naroda, najviše podarenih objava i spašavanje od petstogodišnjeg firaunovog ropstva), uzase nije imao nikog drugog osim brata svoga, zato što u svome narodu nikada nije ostvario Ummet. U bici na Bedru, tristo četrnaestorici ashaba, kojima nije ni naređena, ni obećana, ni propisana Sveta zemlja (El-Erdu'l-mukaddese), nisu podarene takve i tolike blagodati, nisu spašeni firaunovog ropstva i kojima nisu, kao Benu Israilu, slati toliki poslanici, vjerovjesnici i objave, nijedan od njih nije otkazao poslušnost i učinio veleizdaju, niti je rekao Muhammedu, s.a., kao što je kazao Musau njegov narod: „O Musa, rekoše (Israilci), dok god su u Svetoj zemlji oni, u nju nećemo ulaziti mi. Idi ti i tvoj Gospodar pa se borite vi, a mi ćemo ovdje ostati.“ (El-Ma'ide, 24) Ashabi se, pored Mekkanaca (muhadžira) i svi sposobni Medinelije (ensarije) odazivaju Poslanikovom, s.a., pozivu na Bedr. Kako i zašto? Muslimani na Bedru s Poslanikom, s.a., prvi puta u povijesti svijeta ne nastupaju samo kao generička, primordijalna, krvno-srodnička Benu Adem zajednica i fizičko-biološka činjenica, nego, za razliku od Musaovog naroda, nastupaju i kao Ummet islama ili vjerska zajednica muslimana utemeljena i određena Kur'anom i Sunnetom i uokvirena formulom Tevhida i Kelime i Šehadeta. Zapravo, oni na Bedru nastupaju kao prvi ostvareni Ummet u povijesti svijeta ili egzistencijalna slika Tevhida među ljudima u okviru vremena i prostora koji se zove povijest. Tako Hidžra omogućava, Medinski Poslanikov ustav, na temelju Kur'ana i Sunneta i definira i uobličava Ummet, a bitka na Bedru prva ovjerava i provjerava snagu i organizaciju Ummeta u vremenu i prostoru. Zato je bitka na Bedru prva povijesna ovjera i provjera Ummeta u najtežem iskušenju koje se zove rat. Kod muslimana na Bedru idu zajedno: Iman, Islam, duh, ideje, ideali, Kelime'i šehadet, Tevhid, Kur'an, Sunnet, Šerijat, džihad, dobra djela u ime Allaha, dž.š., na korist ljudi, ahlak, istina, pravda, dobro, saradnja i natjecanje u dobru i bogobojaznosti, islamsko bratstvo, solidarnost kroz džemate u Ummetu, kao i konkretno, organizaciono, funkcionalno i akciono jedinstvo u svim likovima života, dok kod mušrika nastupa mit, magija, širk, paganstvo, mitologija, nepravda, nasilje, laž, smutnja, predrasude, prostitucija, psovka, krađa, pljačka, korist, dobit i goli interesi. Da bi bili i ostali Ummet, a ne samo narod, kao što su Israilci, koji uz zemaljska lutanja, poniženja i ropstva završava u Džehennemu, pouke su i poruke Bedra: muslimani moraju imati permanentnu svijest o Allahu, dž.š., (et-Takva), bez prestanka se oslanjati na Njega (Tevekkul), nikada ne zapadati u očaj, beznađe, tjeskobu, niti gubiti vjeru i nadu u Allahovu pomoć (Nasrullah), te nadati se milostu (Rahmetullah) i dobroti (Fadlullah).
97
Pošto se noć uoči bitke na Bedru Poslanik u ime Allaha, za dobro islama i na korist svih muslimana savjetuje i dogovara sa svim muslimanima pa mu između ostalih Sa‘d ibn Mu‘âz kaže: „Mi smo tebe, Allahov Poslaniče prihvatili, slijedimo Objavu, obećali smo ti vjernost i odbranu od svakog napada. Zato pođi, Muhammede kamo hoćeš i mi ćemo s tobom“, kao što je prije toga Poslaniku se obratio Mikdâd ibn ‘Amr sa riječima: „Pođi, o Allahov Poslaniče, onamo kamo ti Allah zapovijeda a mi ćemo te svi slijediti i nećemo ti reći kao što su Israilci rekli Musau, s.a.“ Zato je bitka na Bedru ne samo prva ovjera i provjera Ummeta islama i njenog jedinstva u svim likovima života nego i prva prava promocija, ovjera i provjera osnovnog političkog principa islama među muslimanima - principa Šure ili obaveznog savjetovanja i dogovaranja među muslimanima o javnim, društvenim, državnim, političkim, sigurnosnim, vojnim i općim poslovima i interesima. Tako obaveznim dogovaranjem i savjetovanjem sa svim ashabima uoči Bedra Poslanik, s.a., prvi put u ratu, najtežoj životnoj situaciji, ostvaruje fundamentalni politički princip islama, a to je princip i način upravljanja, rukovođenja državom i politikom kao javnom sferom u islamu a to je Šura - obavezno dogovaranje i savjetovanje o pitanjima i poslovima Umme. Dalje, Bedr utemeljuje pravilan i islamski odnos i postupak u raspodjeli ratnog plijena, tako da jedna petina pripada Allahu, Poslaniku, njegovoj rodbini, siročadi, siromasima i putnicima, a ostalo državi i vojsci koja vodi rat: „I znajte da je od svega što u ratu zaplijenite jedna petina Allahova, i Poslanikova, i rodbine njegove, i siročadi, i siromaha, i putnika - tako nek je ako u Allaha vjerujete i u ono što smo našem robu objavili Mi na Dan odluke, na dan kad su dva mnoštva sukobila se! A Allah sve može.“ (El-Enfal, 41) Potaknuti ovim ajetom i odredbama i članovima Poslanikovog Medinskog ustava 3 i 12 A - Da će svaka zajednica i skupina muslimana bilo kada i bilo gdje da živi iz dobročinstva i osjećanja pravednosti koja vlada među vjernicima plaćati otkup svojih zarobljenika. Zato vjernici neće ostaviti nijednog svog člana pod teretom teških obaveza, a da za njega ne plate, iz osjećaja dobročinstva i solidarnosti bilo otkup ili cijenu krvi, muslimani Bošnjaci u čitavom svijetu proglasili su u znak svebošnjačke muslimanske solidarnosti Dan Ramazani šerifa - Danom dijaspore. U funkciji toga uoči Lejletu'l-Bedra, sedamnaestu noć ramazana ukuplja se sergija u svim džematima Bošnjaka u svijetu za potrebe najugroženijih bošnjačkih džemata. Danas su to džemati u manjem entitetu BiH, sutra mogu biti na drugom mjestu... Mjesta teškôćâ i iskušenjâ se mijenjaju a osnove solidarnosti među muslimanima ostaju iste. Molim Allaha da oprosti meni, vama i svim muslimanima. Molimo Ga da nam dâ da u nama trajno svijetli duh Bedra, njegovih poruka i pouka! Amin!
98
BITKA NA BEDRU1 Snagu i veličinu bedrovske bitke vidimo u sveprisutnosti iste u našim životima, bili mi toga svijesni ili ne. Svako od nas ima svoj Bedr koji mora dobiti ako želi do konačnog cilja „fethu mekke“ (oslobođenja Mekke) i čišćenja Allahove kuće tj. naših srca. Piše: prof. Seid Silajdžić „Allah vas je pomogao i na Bedru, kada ste bili malobrojni - zato se bojte Allaha, da biste bili zahvalni -, kad si ti rekao vjernicima: „Zar vam neće biti dovoljno da vam Gospodar vaš tri hiljade meleka u pomoć pošalje? Hoće! Ako budete izdržljivi i poslušni, i ako vas oni napadnu odmah, Gospodar vaš će vam poslati u pomoć pet hiljada meleka, sve obilježenih.“ (Alu Imran, 123.-125.) Svaki narod ima događaj koji se pamti, prepričava, prenosi s koljena na koljeno, ulijeva nadu, daje snagu novim pokoljenjima. Kod svih muslimana, bez izuzetka, to je bitka na Bedru. Iz ove bitke već vijekovima mi crpimo pouke, i snagu da nastavimo dalje, ustrajemo u našoj borbi na ovom svijetu i pripremimo se za bolji svijet. Za nas Bošnjake koji živimo u okruženju takvom kakvo je, ovaj događaj ima posebnu važnost i snagu. Ta bitka je velika, iako nije sama po sebi samostalana u istoriji, gledano samo iz aspekta broja sudionika, jedan naprema tri. Niti je velika po svojim poslijedicama. Bilo je u istoriji veliki broj bitaka koje su mijenjale svijet. Ako pogledamo istoriju islama vidjet ćemo da su muslimani izvojevali takve pobjede u bitkama poslije kojih su nestajale cijele države i imperije. Međutim, te bitke nisu toliko važne i uticajne koliko je to Bedr. Samo po sebi se postavlja pitanje po čemu je Bedr toliko velik i važan da četrnaest vijekova obasijava naša srca i ulijeva toliku nadu? Šta je u toj bitci toliko važno da i danas ljudi pišu knjige o tom događaju? Kako je moguće da se svake godine, svakog ramazana govori o ovoj bitci a da čovjeku nije dosadno te da svaki put nađe neku novu poruku i novu snagu i nadu? Pokušat ćemo u ovom tekstu uzeti još neke od pouka, poruka bedrovske bitke. Prije svega treba ukazati na osnovne greške koje pravimo. Zaboravljamo da je cijelokupni život Muhammeda a.s. božanska poruka dostavljena svim ljudima tako da nema momenta „praznog“ hoda u njegovom životu. Neki zagovaraju da se njegov život od rodđenja treba uzeti kao pouka. Od samog rođenja do objave on je odgajan božanskim odgojem te i u tome ima i leži poruka za sve ljude. Taj period ne sadrži u sebi naredbodavni karakter kao poslije objave, ali je podstrek i šablon koji nam može i treba biti uzor u životu. Posljedica ovakvog promišljanja je da se njegov život posmatra parcijalno, uzimaju se pouke iz dijelova a ne iz cijeline. Samim tim veoma često naše sagovornike dovodimo u zabunu, jer je nemoguće da osjetite veličinu i ljepotu poslaničke misije, iz sitnih djelića. Muhammed a.s. je poslan da nas usavrši i izdigne iz najnižih nizina i dovede do najveće blizine, Gospodaru svjetova. On a.s. je poslan da od sirove, bezlične mase, odnjeguje čovjeka dostojnog božanske blizine. Gledano na ovakav način jasno je da se to postiže samo uz ustrajnost, veliki trud i napor. Najvažnije od svega je shvatiti da je to proces koji je odredio i preko Poslanika nam dostavio Allah dž.š. Navedeno nam ukazuje da bitku na Bedru moramo posmatrati kao dio opšteg procesa kojim čovjek mora proći da bi došao do željenog cilja. Taj proces traje od prve objave pa do preseljenja Poslanika a.s. na ahiret. Taj proces ulema je podijelila na dva velika dijela: mekkanski i medinski preiod. Ovo nam ukazuje da vjernik u principu ima dvije etape. Prva etapa, mekanski period, u kojem čovijek spoznaje nužnost postojanja Allaha dž.š.. Ona traje do hidžre. Druga, medinski period, u kojoj de doći do uspostavljanja sistema življenja i međuljudskih odnosa. Sama hidžra je napuštanje jednog stanja, načina života i prelazak na viši, bolji, organizovaniji stadij. Jednostavnije rečeno napuštanje grijeha i besmislenog načina života.
Tekst je objavljen u časopisu SEMERKAND, specijalno ramazansko izdanje, septembar 2008. god., Izdavač: Udruženje građana Semerkand, Sarajevo. 1
99
U ime Allaha dž. š... Čovjek koji uspiješno savlada prvu etapu, mekkanski period, te uspiješno obavi hidžru sa svim uvjetima koji su jasno pokazani u hidžri Božijeg poslanika a.s., sigurno će veoma brzo imati svoj Bedr. Ovdje moramo napomenuti da je ostavljanje i najmanjeg griješenja ustvari hidžra. Samim tim podrazumijeva nakon toga Bedr. Ta bitka će biti identična u svim nijansama s Poslanikovim a.s. Bedrom. Ovdje ću pokušati uspostaviti samo neke paralele bedrovske bitke i naših života. Svako od nas može pogledati u svoj život te vidjeti gdje se nalazi. Nakon vraćanja čovjeka iz nemara i bezbožnosti, po učinjenoj hidžri, prvo pitanje koje ga slama je: kako raditi sve u ima Allaha dž.š.? Pojavi se strah od licemjerstva koji ga često obeshrabljuje, pa mu izgleda nemoguće ostati vjernikom. Ovaj strah sputava muhadžire do te mjere da veoma često ostavljaju svoja materijalna prava, bojeći se da to nije u ime Allaha dž.š.. U ovome razmišljanju srdačno ih potpomažu „stari“ vjernici, koji bi trebalo da su ensarije. Međutim, taj strah je pokazatelj ispravnosti učinjene hidžre. Dokaz za to je da se licemjerstvo, munafikluk, pojavljuje tek nakon hidžre. Po nekim izvorima ta riječ nije ni postojala prije iste. Druga potvrda da je borba za materijalnim pravom dozvoljena, pa čak i preporučena, što je jasno pokazano u nijjetu ashaba. Oni su krenuli da sačekaju karavanu koja je prenosila njihov imetak. Znači, izašli su zbog karavane a svakom je jasno da Božiji poslanik a.s. ništa nije radio osim u ime Allaha dž.š.. Neka nas ne iznenadi ako se nakon naše hidžre naš imetak umanji, jer je to čišćenje. I ashabi nisu stigli karavanu. Milostivi daje više i Njegove riznice su neiscrpne. Potraga za karavanom, slanje izvidnica, konsultacije i još je mnogo detalja o kojima treba voditi računa. Zatrpavanje tri bunara Nakon što su stigli na Bedr Božiji Poslanik a.s. i ashabi zarobljavaju tri mekanska mladića. Od njih dobijaju informacije o broju i položaju neprijatelja. Zatim uz konsultacije određuju svoj položaj. Svako od nas na početku svog hidžretskog života morao bi da se dobro informiše i da zauzme najbolji mogući položaj u odnosu na svog neprijatelja. A neprijatelj mu je svako ko ga želi vratiti u predhidžretsko stanje, stanje nemara i gafleta. Od važnijih priprema kod Poslanika a.s. i ashaba r.a. je da su zatrpali tri od četri bunara. Poručuju nama da zatrpamo izvore oboljenja koja su prisutna u našim srcima. Ona su različita od pojedinca do pojedinca. Neki od tih izvora su izvori ljubomore, zavidnosti, srdžbe, pohlepe, ljubavi za dunjalukom, strasti, oholosti, i slično. Treba da se ostavi jedan izvor, a to je izvor znanja, mudrosti, sabura i sličnog. Ovi izvori i njihovo zatrpavanje, te ostavljanje jednog izvora, je teško prepoznati sam, te je potrebno imati nekoga ko je tome vješt. Poznata je stvar da su ideje o položaju i zakopavanju bunareva Poslaniku a.s. dali određeni ashabi koji su bili vješti u tome. U naše vrijeme to znanje je dato poslanikovim naslijednicima (varisima). Oni su obučeni za taj posao od svojih prethodnika. Dvije milosti: kiša i san „Kad je On učinio da se radi sigurnosti svoje u san zavedete i s neba vam kišu spustio da bi vas njome očistio i da bi od vas šejtanovo uznemiravanje odstranio i da bi srca vaša jakim učinio i njome korake učvrstio.“ (El-Enfal, 11.) Nakon detaljnih priprema, na Allahovog miljenika a.s. i ashabe se spušta posebna milost i bereket u obliku kiše i sna. Te dvije milosti smiruju i daju snagu. Mi to osjetimo, prepoznamo kod sebe, tako što u momentima kada bi po svim ljudskim zakonima trebalo da odustanemo, naša srca su potpuno smirena i nepokolebljiva da ustraju na pravom putu.
100
Nakon što su mušrici došli na bojno polje Allah dž.š. je dao da ih vjernici vide kao malobrojne, a i mušrici su vjernike vidjeli kao malu skupinu. Ova Allahova milost je neizmijerna. Vjerniku često govore: „A kako ćeš sad? Hoćeš li moći izdržati?“ I u pravilu on odgovara: „To nije veliki problem“, ma kako taj problem stvarno izgledao i realno bio veliki. To je milost Milostivog da nam dâ viđenje svih problema manjim nego što stvarno jesu. Čini da u očima neprijatelja izgledamo slabašni i nesposobni. Tako nas ohrabri, pa ne gubimo nadu. Njihovi komentari su: „Ma kakav on!“ ili „Nema u njemu snage da izdrži!“ što uveliko umanjuje njihovu koncentraciju i snagu da ometu vjernika na njegovom početku. Poslanik a.s. i ashabi bacaju po šaku pijeska prema mušricima a Allah dž.š. daje da prašina pogađa u oči svakog od mušrika. Oni ne jurišaju na neprijatelja nego ga čekaju da on napadne. Nažalost, danas nailazimo na ljude koji su tek došli tevbe, tek se počeli pripremati za boj, i umijesto da sačekaju napad oni su ti koji nasrću. I sve iz početka. Umjesto da, o svom stanju, bace prašinu ljudima u oči oni ga objelodanjuju. To je pogrešan potez zbog kojeg gube bitku. Božija mudrost je i to što je mušrika bilo tri naprema jedan. Moglo ih je biti i više i manje. To je Allahu dž.š. lahko. Poruka nama je više nego jasna: vjernik je uvijek napadnut sa tri strane. Najčešće nalazimo da je prvi neprijatelj sam šejtan prokleti, zatim bližnji iz kuće ili familije ili komšiluka, a najgori je onaj u nama samima, naš nefs, naš ego. Pogledajmo sebe kada treba da uradimo bilo kakav hajrat ili ostavimo bilo kakvo loše djelo. Kako tada reagujemo? Prvo imamo veliku borbu u sebi, veliko samoubijeđivanje. Kada to savladamo i računamo da je tome kraj, počnu nas iz naše bliske okoline odvraćati i savjetovati kako to nije nužno potrebno. Ako i to savladamo obavezno jarani, kolege na radnom mjestu, razni „dobrodušnici“, na sve načine nas odvraćaju, pa i prijete, ne mogu da shvate kako možemo biti toliko „slijepi“ te ne uviđamo svoju grešku. U samoj bitci pojedini ashabi su se posebno istakli te bi bilo lijepo da vidimo ko su, koje su njihove osnovne karakteristike. Oni simbolizuju naše nutarnje pozitivne snage. One u nama postoje i kao takve su dar Božiji. Na nama je da ih otkrijemo i iskoristimo. Velik je Bedr. Trebalo bi nam vremena i prostora samo da pobrojimo detalje o kojima bi morali razmišljati. Njihov sadržaj i poruka nije do danas i neće do Sudnjeg dana biti otkrivena. Veoma je interesantno primjetiti zašto Allah dž.š. šalje toliki broj meleka kao ispomoć i u čemu je tu mudrost? Kako se nevjernici spremaju za njihov Bedr? Ko je i zašto od ashaba bio odsutan iz bitke? O ovim i drugim detaljima pisat ćemo nekad u narednim prilikama. Plijen Nakon što su se ashabi vratili iz bitke raspitivali su se o ratnom plijenu. Način njegove podjele objavljen je u suri „El-Enfal“ (plijen). Ovaj dio nije ni potrebno posebno objašnjavati. Više je nego vidno kako se mi ponašamo kada dobijemo bilo kakvu bitku. Kur'an nam jasno ukazuje kako bi trebalo da se ponašamo i kako da dobit dijelimo. Najbitnije je shvatiti da dobit pripada Allahu dž.š. i Njegovom miljeniku Muhammedu a.s.. Podjela ratne dobiti je njihova. Hvala Allahu dž.š. što je tako. Na nama je da to okabulimo kako bi mi imali koristi na oba svijeta. Snagu i veličinu bedrovske bitke vidimo u sveprisutnosti iste u našim životima, bili mi toga svijesni ili ne. Svako od nas ima svoj Bedr koji mora dobiti ako želi do konačnog cilja „fethu mekke“ (oslobođenja Mekke) i čišćenja Allahove kuće tj. naših srca. Molim Uzvišenog da nas pomogne na Njegovom putu.
101
RAMAZANSKO PODSJEĆANJE NA UČESNIKE BEDRA I NAŠE BOSANSKE ŠEHIDE I GAZIJE1 Muslimani Bedra borili su se samo za svoja ljudska prava, pravo na život, vjeru, čast, imetak, dostojanstvo, kao i muslimani Bosne. Borili su se u ime Allaha i On je bio njihov pomagač. Da se muslimani Bosne nisu borili za iste ciljeve, ne bi bila tako izdašna i očita Božija pomoć. Jer samo Allahovom voljom i pomoći, muslimani su opstali na ovim bosanskohercegovačkim prostorima. Piše: Šefko Sulejmanović U životu Božijeg Poslanika i prvih vjernika desila se najveća bitka za vrijeme ramazana, a to je Bitka na Bedru. Ovom Bitkom Allah dž. š je odvojio period poniženja i slabosti od perioda hrabrosti i dostojanstva, odnosno snage i učvršćenja Božijeg Poslanika i vjernika. To je bila slavna pobjeda i prekretnica u uzlaznoj putanji muslimana. U vrijeme Bitke na Bedru Poslanik je podigao ruke ka nebu, skrušeno moleći Allaha dž.š. sve dok mu nije pao ogrtač sa ramena: Dragi Bože, Tvoja pomoć koju si mi obećao! Dragi Bože tvoja pomoć koju si mi obećao! Gospodaru moj, ako dozvoliš da ova skupina danas bude poražena, neće Te imati ko veličati i slaviti na Zemlji nakon današnjeg dana! Ebu Bekir se zabrinuo za Poslanika, zagrlio ga i stavio mu ogrtač preko ramena, te blago rekao: Božiji Poslaniče, nakon tvoje dove Allahu dž.š., On će ti sigurno podariti što je obećao. I Allah ga je pomogao veličanstvenom pobjedom. „Allah vas je pomogao na Bedru, kada ste bili malobrojni - zato se bojte Allaha, du biste bili zahvalni.“ (Alu Imran, 123) I sve se to desilo u mjesecu ramazanu u mjesecu oprosta, milosti i dobročinstva, u mjesecu u kome duša bude otrgnuta od svih okova koji joj ne dozvoljavaju tako veličanstven let i tako snažan zamah i uspon. Noć uoči Bitke, bila je uoči petka, 17. ramazana, 2. godine po Hidžri, odnosno 624, godine po rođenju Isa alejhisselama. Hrabrost, odlučnost i promišljenost odnijele su pobjedu nad ohološću, nadmenoćšu i umišljenošću. Iako su bili malobrojniji, njih oko tri stotine, Bitka se završi velikim uspjehom muslimana i teškim porazom mušrika, koji su imali oko hiljadu boraca. U redovima muslimana bilo je četrnaest šehida, šest muhadžira i osam ensarija. Kao da je oduvijek bilo neke sličnosti, u imenu, poruci, simbolu Bedra i Bosne. Bedr je malo mjesto, okruženo pustinjom. Bedr ima svoje izvore, svoju herojsku prošlost, svoje šehide, svoje muhadžire i svoje ensarije, svoga vođu. I Bosna je takva, puna bistrih izvora, brzih rijeka, prošlost joj je slavna, zemlja natopljena krvlju šehida iz koje rastu zlatni ljiljani. U svojoj dugoj, hiljadugodišnjoj povijesti, Bosna je imala svoje sjajne uspone, ali i tamna vremena. Svoje najstrašnije dane Bosna je doživjela i preživjela u agresiji vođenoj od 1992. do 1995. godine. Napadnuti, prevareni, izdani, ostavljeni, razoružani, bosanski muslimani, muhadžiri i ensarije, na čelu sa svojim vođom, našli su snage, hrabrosti, volje, a ponajviše vjere u srcu, stali u odbranu dina i domovine. Branili se i odbranili. Sačuvali i obraz i život. Muslimani Bedra borili su se samo za svoja ljudska prava, pravo na život, vjeru, čast, imetak, dostojanstvo, kao i muslimani Bosne. Borili su se u ime Allaha i On je bio njihov pomagač. Da se muslimani Bosne nisu borili za iste ciljeve, ne bi bila tako izdašna i očita Božija pomoć. Jer samo Allahovom voljom i pomoći, muslimani su opstali na ovim bosanskohercegovačkim prostorima. A kome je On pomagač taj ne može biti pobijeđen. „Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediii, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći? I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici.“ (Alu Imran, 160.) Kod muslimana Bedra probudio se osjećaj ponosa, osjećaj riješenosti da grade svoju budućnost svojom snagom i svojim umijećem, da sami kreiraju svoju sudbinu. Nisu žeijeli više da podnose teror i poniženje idolopoklonika. Ako je borba bila jedino rješenje, pristali su i na borbu. Svima je jasno da muslimani u Bosni nisu željeli rat. Sve su učinili da do rata ne dođe. Kada je to postalo neizbježno, između 1
Tekst je objavljen u Preporodu, br. 18/884, 15. septembar 2008. god.
102
poniženja i borbe, izabrali su borbu. Da su pristali na (po)nuđene uslove sa strane, možda rata nebi ni bilo, ali nebi bilo ni muslimana. Mekanski idolopoklonici su nadmeno izašle iz svoga grada, uhranjeni, dobro opremljeni, naoružani, uvjereni u svoju pobjedu; Bili su opijeni svojom snagom, brojnošću i vojnom opremom; Spremni na svaku vrstu nasilja i ponižavanja; Već su sebe vidjeli kako se vraćaju slavni svojim kućama, sa bogatim plijenom. Kur'an ih ovako opisuje: „Da se pokažu svijetu, nadmeno su iz svoga grada izašli da bi od Allahova puta odvraćali.“ (Al-Anfal, 47.) Dok mušrici tri dana prije borbe piju vino i slušaju zavodljive pjevačiee, koje uz pjesmu i defove bodre svoje ratnike i ponižavaju islam i muslimane, dotle muslimani, smireni i odlučni, provode vrijeme u namazu i dovi, osjećajući miris dženneta. Upravo kao i mekanski idolopoklonici, tako su i neprijatelji islama i muslimana, uz pjesmu i piće, kidisali na Bosnu i Bošnjake u proljeće 1992. godine. Bili su uvjereni u svoj brzi trijumf. Poručivali su nam otvoreno, sa skupštinskih govornica, ako do rata dođe da muslimani ne mogu da se odbrane, da je to put u nestanak muslimana. Mržnja je navirala iz njihovih usta. Oči su im sijevale bijesom. Spremili su se da bezdušno ubijaju, ruše, pale, pljačkaju, ponižavaju. Tako su i počeli, baš na Ramazanski bajram u Bijeljini, pa dalje uz Drinu. Kada je otpočeo žestoki boj na Bedru, mušrici su bili iznenađeni snagom i odlučnošću vjernika. Nespremni da odgovore na njihovu odlučnost, bili su zbunjeni. Rado bi ustuknuli, ali već je bilo kasno. Utihnula je pjesma. Umjesto pjesme čuo se vrisak i smrtni hropac. Pale su žrtve, veće nego što su i sanjati mogli. Tako je bilo i sa našim agresorima. Krenuli su sa pjesmom i, u početku sve je bilo kao pjesma. A onda se sve pretvorilo u noćnu moru. Hrabri branioci Bosne, poput gazija sa Bedra, ustali su da brane svoj prag i svoj din. Naši agresori, umjesto sa plijenom i slavom, dopremani su svojim kućama u kovčezima, umjesto pjesme, pratila ih je nijema pogrebna povorka. Bedr je imao svoga vođu, svoga komandanta. Ashabi su ga slušali i štitili. Grupa mladića na čelu sa S'ad ibn Muazom štitila je Allahova Poslanika, Ako su osjećali strah, bio je to strah za Poslanikom i njegovim životom. Drugog straha nije bilo. Bosna je u najtežim danima svoje historije imala svog lidera, svoga vođu, koji je nosio islam u srcu. Poslanik mu je bio uzor. Kur'an je izvor na kome je napajao svoju dušu vjerom, hrabrošću i mudrošću. Sam je govorio: „U islamu sam uvijek tragao za onim njegovim univerzalnim vrijednostima, koje ne razdvajaju nego spajaju ljude i koje potvrđuju, kako to Kur'an časni uči, da svi potječemo od jednog čovjeka i od jedne žene, dakle da smo jedan rod i da smo podijeljeni u plemena i narode, kako opet kaže Kur'an časni, ne da jedni drugima činimo zlo, nego da se međusobno upoznajemo. Stoga vjerujem i vjerovat ću da služeći islamu i muslimanima, istovremeno služim svim ljudima dobre volje.“ Naš voda ličio je na svoj narod, zato ga je narod i volio, poštovao i odlučno slijedio. Bedr je značio novi početak prvih muslimana. Bosanski otpor označio je novo buđenje za bosanske muslimane. Bedr je pokrenuo novu snagu ljudskog duha, kao što je i „Čudo bosanskog otpora“ pokrenulo sve muslimane svijeta. Bedr je neponovljiv primjer ljudske solidarnosti, kao što je i bosanska herojska borba pokrenula islamski svijet na jedinstvo i neviđenu solidarnost. Na Bedru su pale sve maske. U Bosni je cijeli svijet pokazao svoje lice i naličje. Bedr je natjerao mnoge ljude, muslimane i nemusliamne, da se preispitaju ko su i gdje su? Bosanski otpor natjerao je mnoge u svijetu da promijene svoj odnos prema muslimanima. Od izdaje i pretvaranja, do priznanja i uvažavanja. Muslimani svijeta, shvatili su da su hrabrost, volja, odlučnost i spremnost na žrtvu, sa čvrstom vjerom u Allahovu pomoć, uslov za život u slobodi. To su lekcije Bedra. Nur koji je zapaljen na Bedru, potaknuo je mnoge ljude da razmisle o islamu, da priđu muslimanima i prihvate islam. Bedr je podigao ugled muslimana u očima svih ljudi. Plemenske vođe širom Arabije dolaze u Medinu nudeći savez sa Allahovim Poslanikom. Nakon Bedra, iz dana u dan, broj muslimana bio je sve veći. Rat u Bosni zapalio je jedan novi plamen. Mnogi su tek tada u svijetu čuli za Bosnu i bosanske muslimane. Glas o herojskoj borbi bosanskih muslimana pronio se širom svijeta. Iz Bosne se proširio nur islama tek nakon agresije. Bosna je dobila i svoje nove prijatelje. Nakon Bedra, Poslanik s.a.v.s. se zalagao za opismenjavanje muslimana. Svaki ratni zarobljenik, ako je bio pismen, zadobijao je slobodu pod uslovom da poduči deset nuslimana čitanju i pisanju. Bosna je ranjena, pokradena, poharana i osiromašena, ali je preživjela. Njena mladost treba svoju budućnost. Kao i nakon Bedra, u Bosni je okrenuta nova stranica života. Poslanik je opismenjavao muslimane i tako ih 103
pripremao da znaju čitati znakove vremena. Nadamo se da će nove generaeije muslimana u Bosni shvatiti da nam je budućnost u obrazovanju, da će novu stranicu života u Bosni znati čitati i, na najljepši način predstavljati islam i muslimane, i ovdje i u svijetu. To je naš Bedr. Čuvajući sjećanja na Bedr, čuvajmo u svome sreu vječnu kur'ansku poruku: „O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.“ (Muhammed, 7) Allah će pomoći samo onoga ko čuva i pomaže Njegovu vjeru. Allah se obavezao da pruži pomoć iskrenim vjernicima: „Naša je dužnost pomoći vjernicima.“ (Er-Rum, 47) Muslimani jesu u teškoj situaciji. Allah koji sve motri je na strani vjernika i dobročinitelja, i to nikako ne smijemo izgubiti iz vida, bez obzira na trenutno stanje muslimana i vijekovne zavjere spram njih. Allah nikada u historiji nije dao da zulum nadvlada i zavlada potpuno svijetom. A pobjeda je blizu, ma koliko je mi smatrali stranom i dalekom. „Allahova pomoć i pobjeda su blizu! Zato obraduj radosnom viješću vjernike!“ (Es-Saff, 13) Istina je velika i ništa je nadvisiti ne može. „Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar to nevjernicima ne bilo po volji.“ (Es-Saff, 8) „Ishod će, zaista, u korist čestitih biti.“ (Hud, 49) Neka Uzvišeni Allahov podari svoj rahmet svim učesnicima Bedra i našim bosanskim šehidima. Amin!
104
BITKA NA BEDRU1 Piše: hafiz dr. Fadil Fazlić „Allah vas je pomogao na Bedru, kada ste bili malobrojni, zato se Allaha bojte, da biste bili zahvalni.“ (Alu-‘Imrân, 123) U ovom mubarek mjesecu, čije darove i blagodati mu’mini sa radošću prihvataju i u svojim srcima duboko doživljavaju, nalazi se i odabrana noć Lejletu’l-bedr. Druge godine po Hidžri, prije više od 1400. godina dogodila se bitka na Bedru, poznata kao 'Bedr elkubra' (Veliki Bedr). Jugozapadno od Medine, na udaljenosti od oko 150 kilometara, nalazi se mjesto Bedr, čije je ime trajno sačuvano u Kur’anu, a.š. Ovaj događaj promijenio je tokove svjetske povijest. Tog dana, 17. ramazana, muslimanski neprijatelji su imali oko 900 boraca, a muslimana je bilo oko 300, što znači da se jedan musliman morao boriti protiv trojice protivnika. U Kur’anu, a.š., se napominje da je Allah, dž.š., poslao meleke da pomognu mu’minima ali nakon što su oni iskazali svoju iskrenost u vjeri i spremnost na najveće žrtve. Meleki su sami mogli pobijediti ali se traži čovjekova spremnost, odlučnost, hrabrost i ustrajnost. Borili su se na Bedru, Resulullah i ashabi, potvrdili su i dokazali, koliku snagu, hrabrost, odlučnost i strpljivost daje islam. Znali su da je Allah, dž.š., na strani onih koji nose iman u svom srcu. Allah, dž.š., u Kur’anu, a.š., iznosi jednu povijesnu istinu koja glasi: „Koliko je malih grupa pobijedilo velike grupe s Allahovom dozvolom. A Allah je sa strpljivima.“ (El-Bekare, 249) Resulullah i ashabi izašli su na Bedr da se suprostave sili i nasilju, da izmijene povijest, da otvore put istinskoj vjeri, slobodi, pravdi, milosrđu i humanizmu. U svom govoru prije bitke Allahov Vjerovjesnik, s.a., ne daje ashabima genocidna, krvava i rušilačka uputstva, nego im se sasvim mirno obraća ovim riječima: „Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. Podstičem vas da čuvate islam! Allah vas na to upućuje! Odvraćam vas od nasilja, a i vaš Stvoritelj vam to zabranjuje. Allah je Uzvišen, istinu naređuje i iskrenost propisuje. On daje dobro onima koji ga zaslužuju, prema stepenu koga imaju kod svoga Stvoritelja. Ljudi se međusobno po dobru odlikuju i spominju. Došli ste na Bedr, na mjesto istinskog iskušenja, kad Allah prima samo ono djelo kojim je On zadovoljan. Pomoću strpljivosti, Allah u odlučnim momentima otklanja brigu i spašava ljude od nevolje i tuge. Strpljivošću se postiže spas na obadva svijeta. Pazite na dužnosti koje vam je Allah u Kur’anu propisao, ne zaboravite obaveze kojim vas je On svojim ajetima poučio. Odlučno se prihvatite djela kojima će vaš Gospodar biti zadovoljan. Pokažite svoj iman pred svojim Stvoriteljem i, na ovome mjestu, na Bedru, zaslužiće te Njegovu milost i oprost koji vam je obećan. Allahovo obećanje je istinito. Njegova zaštita je naša snaga i sigurnost. Samo Njega molimo za pomoć, u Njega se uzdamo i Njemu se vraćamo. Neka Allah oprosti meni i mu’minima.” Ovaj Vjerovjesnikov govor ima veliko duhovno i moralno značenje. U njegovim riječima nema ratničkog žara niti euforije. Zašto? Zato što islam nije vjera huškačko-krvničkih, niti nasilničko-osvajačkih pohoda. Islam je vjera koja štiti i čuva ljudsku slobodu, moral, čast i ugled. Muhammed, s.a., i ashabi, r.a., maksimalno su se spremili za bitku na Bedru, imali su i dobru taktiku i dobru strategiju , a to znači da vjernici, u odbrani i zaštiti svoje vjere, domovine, časti i slobode trebaju imati najsavremenija sredstva i najbolju taktiku. A uz to, mu’mini se uzdaju u Allahovu, dž.š., pomoć i dovu čine, kao što je dovu proučio i Muhammed, s.a., na Bedru, a ona glasi: „Allahu moj! Podari mi obećanu pobjedu. Ako me neprijatelj pobijedi, zavladat će zabluda i nasilje i neće više biti onih koji će islam čuvati.”
1
Druga ramazanska hutba 1425./2004. - Vjersko-prosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH
105
Dova je bila primljena, bitka dobijena jer su ashabi u nju ušli snagom i žarom svoje vjere. Na putu do Istine i slobode, mu’mini nikada neće iznevjeriti, niti odstupiti, niti se pokolebati. O njima Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže:
„Među mu'minima ima onih koji iskreno ostaju na onome što obećaše Allahu, neki od njih u tome svoj život završiše, a drugi očekuju kraj života, a ni u čemu ne iznevjeriše svoja uvjerenja.“ (El-Ahzâb, 23) Vođeni odanošću prema Allahu i Resulullahu, ashabi su izašli na Bedr, osjetivši u isto vrijeme i ljubav prema rodnom gradu Mekki, iz koje su bili protjerani samo zato što su u svojim srcima nosili: Lâ ilâhe illallâh Muhammmedun resulûllâh. Njihova ljubav nije bila fanatizam, jer voljeti svoju vjeru, domovinu i svoj rodni kraj, to je prirodno i zdravo ljudsko osjećanje. Vođen tom ljubavlju, El-Mikdad, jedan od ashaba kaže Resulullahu: „Allahov vjerovjesniče! Idi onim putem koji vodi Allahovoj milosti. Mi ćemo te slijediti. Sigurno te nećemo iznevjeriti kao što je Musa-a, s.a., iznevjerio njegov narod. Bori se uz Allahovu pomoć i mi ćemo se zajedno s tobom boriti.” A ashab Sa‘d Ibn-Mu‘az kaže Muhammedu, s.a.: „Ja Resulallah! Mi vjerujemo u tvoje poslanstvo. Mi smo ti srcem odani i svjedočimo da je Kur’an istina. Kada smo izgovorili Šehadet, dali smo ti riječ da ćemo te slušati i slijediti. Kuda ti kreneš i mi ćemo ići s tobom. Taki mi Uzvišenog Allaha, ako od nas zatražiš da zagazimo u more i da ga preplivamo, mi ćemo te poslušati. Ne bojimo se naprijatelja. Mi imamo mu’minska srca. Povedi nas u boj uz Allahovu pomoć. Allahu ekber!” Ove riječi, Allahu ekber (Allah je najveći), nisu prijetnja bilo kome, one nisu ni fraza, one su Istina, a ona je nepobjediva i neuništiva. Ova Istina je potvrđena i na Bedru. Na ovom bojištu je zauvijek završio Ebu-Džehl, veliki neprijatelj kur’anske istine, a mislio je da njegovoj moći i sili nema kraja. Svi ebu-džehli svijeta završavali su i završit će sramno i bijedno na nekom svom bojištu, jer Bedr je simbol sjajne pobjede Istine, ali i simbol neumoljivog poraza zablude. Allah, dž.š., u Kur’anu kaže:
„Obećanje Allahovo je Istina. Zato neka vas nikako ne zavara život na ovome svijetu i neka vas
šejtan ne pokoleba u vašoj odanosti Allahu.“ (Lukmân, 33)
Upamtimo! Muslimani su prvi u povijesti prema svojim zarobljenicima humano postupili i to baš poslije bitke na Bedru. Bilo je ashaba koji su svog zarobljenika hranili boljom hranom od one koju su jeli oni i njihove porodice. Zarobljenici su do slobode dolazili sasvim hahko i jednostavno. Između ostalog, oni koji su bili pismeni, mogli su postati slobodni nakon što deset muslimana nauče čitati i pisati. Muslimani mogu biti ponosni na svoj Din-i islam. Mnoge pojave, zla i poroci u svijetu nisu nastajali, ili se razvijali, u islamskim gradovima i zemljama, nego su nastajali baš u onim dijelovima svijeta, gdje nije bilo muslimana, ili su oni bili neznatna manjina. To govori o veličini islama koji je prvi put odbranjen i sačuvan upravo na Bedru. S te strane, ovaj događaj nosi trajne pouke i poruke. Jer, Bedr se kroz povijest ponavljao na desetine puta u raznim dijelovima svijeta. I ovi naši krajevi su svojevrsni Bedr. I ovdje se vodila i vodi borba za Istinu, a protiv zablude, za slobodu, a protiv nasilja, za pravdu, a protiv nepravde, za čast i dostojanstvo, a protiv primitivizma, za toleranciju, a protiv mržnje. Naša Domovina imala je i ima svoje šehide, čija imena nikada ne smijemo zaboraviti, kao što nismo zaboravili imena šehida sa Bedra, jer oni su emanet svima nama i budućim generacijama, oni su najsjajniji primjer odanosti prema islamu, domovini i slobodi. Muhammed, s.a., nagovijestio je da će među budućim generacijama uvijek biti onih koji će biti spremni na najveće žrtve, te u jednom hadisu kaže: „Moj ummet je kao kiša, ne zna se da li su bolje prve ili posljednje kapi.” Jedna od poruka Bedra sadržana je u Vjerovjesnikovim riječima, koje je izgovorio vraćajući se kao pobjednik sa Bedra: „Vraćamo se iz male u veliku bitku, a to je borba sa samim sobom.“ Ove Resulullahove riječi ukazuju nam na to da borba sa svojim slabostima, porocima i lošim navikama mora trajati cijeloga života. Oni koji savladaju svoju oholost, sebičnost, škrtost, umišljenost, oni 106
koji moralno žive i islamske dužnosti izvršavaju, oni su pobjednici na svom vlastitom bojištu. U borbi sa samim sobom, mu’minovo oružje je iman. Na ovom putu, musliman doživljava i osjeća ljepote i vrednote svoje vjere, kao što osjeća slast idraž pobjede, istinske pobjede na svom vlastitom „Bedru”. Ta pobjeda zove se: iman , istina, pravda, sloboda, plemenitost, humanost, solidarnost, milosrđe... Jednom prilikom Allahov Vjerovjesnik, s.a., je rekao: „Ko bude imao tri svojstva, osjetit će slast imana. Da mu Allah i Njegov Vjerovjesnik budu draži od svega ostalog. Da voli i poštuje čestite osobe u ime Allaha. Nakon što ga je Allah izbavio iz nevjerstva, da mu povratak u zabludu bude odvratan, kao što bi mu bilo teško i odvratno da bude bačen u vatru.“ Obavljati namaze, postiti, davati zekat, sadekatu’l-fitr i druge islamske dužnosti izvršavati, sve su to pobjede i uspjesi koji imaju trajnu vrijednost i značaj. Oni koji su na strani Resulullaha, s.a, i ashaba, r.a., oni će sigurno uspjeh dočekati, a oni koji su na strani širka, Ebu-Džehla i mušrika, ova skupina će bez sumnje poražena biti i poniženje doživjeti. Molimo Allaha, dž.š., da razumijemo i prihvatimo ove pouke i poruke Bedra. Amin!
107
LEJLETU-L-KADR
108
NOĆ KADR1 Piše: prof. Mustafa Sušić Poštovana braćo! Uzvišeni Allah, dž.š., u suri el-Kadr kaže: ﺗﻧﺯﻝ ﺍﻟﻣﻼﺋﻛﺔ ﻭﺍﻟﺭﻭﺡ ﻓﻳﻬﺎ ﺑﺈﺫﻥ ﺭﺑﻬﻡ ﻣﻥ ﻛﻝ. ﻟﻳﻠﺔ ﺍﻟﻘﺩﺭ ﺧﻳﺭ ﻣﻥ ﺃﻟﻑ ﺷﻬﺭ. ﻭ ﻣﺎ ﺃﺩﺭﺍﻙ ﻣﺎ ﻟﻳﻠﺔ ﺍﻟﻘﺩﺭ. ﺇﻧﺎ ﺃﻧﺯﻟﻧﺎﻩ ﻓﻰ ﻟﻳﻠﺔ ﺍﻟﻘﺩﺭ . ﺳﻼﻡ ﻫﻰ ﺣﺗﻰ ﻣﻁﻠﻊ ﺍﻟﻔﺟﺭ. ﺃﻣﺭ “Zbilja, mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr! A šta ti misliš, šta je noć Kadr? Noć Kadr bolja je od hiljadu mjeseci! Meleki i Džibril, sa dozvolom Gospodar svoga, u njoj silaze zbog odluke svake, u njoj je sigurnost sve dok zora ne svane!“ (El-Kadr, 1-5) Ulazeći u posljednu trećinu Ramazanskog puta, prvo na šta nas naš osjećaj upućuje, jeste da ulazimo u period u kojemu se dogodilo nešto neizrecivo radosno, nešto neiskazivo važno, nešto nemjerljivo veliko, a to je noć Kadra. Svakog ramazana svakom muslimanu, ma gdje da se on nalazio, Kura'n-i kerim iznova postavlja isto pitanje: „A šta ti misliš, šta je noć Kadr?“ Odgovor koji daje Allah, dž.š., u sljedećem ajetu: „Noć Kadr bolja je od hiljadu mjeseci“, odnosi se samo na veličinu i važnost tog događaja, ali se ne daje ovdje odgovor na pitanje: Šta je noć Kadr? Na to pitanje svaki pojedinac uvijek i iznova sam sebi daje odgovor shodno svojim mogućnostima razumijevanja, odnosno shodno svom obrazovanju i svome uvjerenju. Jedno je sigurno: Konačnog i potpunog odgovora na ovo teško pitanje nema, niti ga može biti, sve do Sudnjega dana, jer je ono i postavljeno u takvoj formi da se na njega mora iznova odgovarati, ali sa punim uvjerenjem da to nije konačan odgovor. Svaki pojedinačni odgovor je tačan, ali je ujedno i manjkav, jer punog odgovora, od bilo kojeg pojedinca, nema i takav odgovor se i ne traži, ali će se za njime i dalje trajno tragati. Ono što je tačan odgovor u vezi noći Kadra, to je da se tada dogodio krupan i neuporedivo velik događaj. Usporedbe nisu moguće sa bilo čime što se ikad do tog momenta dogodilo u povjesti ljudskog roda.Te noći su postale upitne sve dotadašnje vrijednosti i sva mjerila koja su važila i prema kojima su se vrednovali postupci pojedinaca i ljudskih zajednica. Dokidanjem dosadašnjih mjerila vrijednosti, nakon noći Kadra uspostavljaju se nova mjerila po kojima će se određivati i vrednovati svaki ljudski čin i događaj. Koje su to nove vrijednosti i novi pravci ljudskog djelovanja koje donosi noć Kadra? Nakon ove veličanstvene noći, mjerilo svih vrijednosti postaje prije svega pravo na vlastito uvjerenje i vjerovanje. Čvrsta vjera u Allaha, dž.š., postaje osnova za življenje. Uzvišeni Stvoritelj svega postojećeg, iz svoje prevelike milosti, te sudbonosne noći obraća se čovjeku, preko svog posljednjeg Poslanika, s.a., dajući mu priliku da svoj život valjano osmisli, te mu je dao sposobnost prepoznavanja stvari oko sebe, onako kako je to učinio i kod obraćanja prvom ljudskom biću i ujedno i prvom svom Poslaniku Ademu, s.a., kada kaže: َ َﻭ َﻋﻠﱠ َﻡ ﺁ َﺩ َﻡ ْﺍﻷَﺳْ َﻣﺎ َء ُﻛﻠﱠﻬﺎ „I poučio je Adema da raspoznaje pojmove oko sebe...“ (El-Bekare, 31)
1
Peta ramazanska hutba 1423./2002. - Vjersko prosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH
109
Kako vidimo, čovjek te uzvišene noći, dobiva nova uputstva koja mu omogućavaju da spoznaje svijet u kome živi,da se znade odrediti naspram događanja oko sebe. To postaje i njegova stalna obaveza iskazana kroz prve riječi kura'nske objave koje glase: ... ﺇﻗﺭﺃ ﺑﺳﻡ ﺭﺑﻙ ﺍﻟﺫﻯ ﺧﻠﻕ „Čitaj u ime tvoga Gospodara, Koji stvara.“ (El-‘Alek, 1) Čovjekov život na zemlji dobio je konkretan smisao. Sada se zna: odakle je čovjek došao, po čijoj volji je došao i koja je njegova konačna sudbina, odnosno kakav je njegov konačan kraj. Čovjek postaje svjestan da može uticati na svoju sudbinu putem dobra. To mu život čini ljepšim i prijatnijim a njegov Stvoritelj će ga za to nagraditi. U noći Kadara, za čovjeka su uspostavljene i nove prioritetne vrijednosti kao što su: je neprikosnovenost života. U Kur'anu se kaže: ... ﻭ ﻻ ﺗﻘﺗﻠﻭﺍ ﺍﻟﻧﻔﺱ ﺍﻟﺗﻰ ﺣﺭﻡ ﷲ ﺇﻻ ﺑﺎﻟﺣﻕ „I ne ubijte ni jednog čovjeka jer je Allah svakoga zaštitio, osim kad to pravda zahtijeva.“ (El-Isra', 33) U ovoj noći, svaki ljudski život postaje jednako vrijedan i onaj ko nasrne na bilo čiji život suočit će se sa Allahovom pravdom koja ovo pravilo potvrđuje. Privatna imovina, također postaje jedan od vrhovnih prioriteta i vrijednosti, koja biva Šerijatom zaštićena. Jasno je da nije moguć normalan život ni za koga u sredini gdje je privatna imovina izložena uzurpaciji ili uništenju, kao što se ističe u Kur'anu: . ﻳﺎ ﺃﻳﻬﺎ ﺍﻟﺫﻳﻥ ﺁﻣﻧﻭﺍ ﻻ ﺗﺄ ﻛﻠﻭﺍ ﺃﻣﻭﺍﻟﻛﻡ ﺑﻳﻧﻛﻡ ﺑﺎﻟﺑﺎﻁﻝ ﺇﻻ ﺃﻥ ﺗﻛﻭﻥ ﺗﺟﺎﺭﺓ ﻋﻥ ﺗﺭﺍﺽ ﻣﻧﻛﻡ “O vi koji vjerujete, ne jedite imetke jedni drugimas na nezakonit način, osim ako je to razmjena na obostarno zadovoljstvo.“ (En-Nisa', 29) Od sada, nasrtaj na tuđu imovinu postaje, ne samo grijeh, nego i strogo kažnjivo djelo, a tu kaznu izriče sud i ona je stroga u srazmjeru učinjenog djela. Vlastita porodica. Da bi međusobni odnosi među ljudima bili na valjan način uređeni, islam postavlja temelje tom uređenju na taj način što uspostavlja zdravu porodicu koja se formira na zakonit način i koja funkcioniše na principu odgovoronosti i izvršenja svojih obaveza od strane svakog člana. Za muslimana prestaje mogućnost življelja sa osobom drugog pola izvan zakonitog porodičnog života, a briga o materijalnom zbrinjavanju vlastite porodice postaje trajna obaveza svakog pojedinca. Ovim se, ujedno, svakom ljudskom biću garantuje vlastiti biološki identitet, na šta ono, nema sumnje, ima puno pravo. Dakle svako dijete jeste dijete samo svojih roditelja, bez mogućnosti bilo kakve prevare. Ljudski razum. Allah, dž.š., čovjeka čini odgovornim bićem. Za svaki svoj postupak snosi punu odgovornost pred zakonom i pred Svevišnjim. Nema kolektivne odgovornosti, niti posrednika između roba i Rabba. U Kur'anu se kaže: . ﻭ ﻻ ﺗﺯﺭ ﻭﺍﺯﺭﺓ ﻭﺯﺭ ﺃﺧﺭﻯ “I svaki griješnik će samo svoje breme nositi...“ (El-En‘âm, 164) Da bi čovjek bio odgovoran za svoje postupke, razum mu mora u svakom momentu njegovog života da valjano funkcioniše. Zato mu Stvoritelj zabranjuje upotrebu onih sredstava koje njegov razum stavljaju van funkcije makar i za tren: alkohol, droga i sve drugo što bi remetilo normalno funkcionisanje zdravog razbora. Osim ovih vrhovnih prioriteta i vrijednosti, čovječiji život dobiva novi smisao i kroz usmjeravanja njegove energije na stalno i konkretno pozitivno djelovanje. U prilikama i povodima, kakva je ova noć, musliman preispituje svoje djelovanje. On postavlja sebi pitanje: Šta je to što je on uradio u proteklom periodu a suprotno je veličini ove noći? Šta je to što on može uraditi u narednoj godini što će ga učiniti sretnim i ponosnim kako ne bi dočekivao ovakve trenutke sa zebnjom i strahom?
110
Pošto je ovo noć punog mira, sigurnosti, a iznad svega noć Allahove milosti koja traje punom snagom sve do zore, prilika je da se obratimo svome Stvoritelju sa skrušenom dovom, da naše propuste iz prošlosti učini oproštenim i da nam dâ snage za buduće hairli napore. Također, pruža nam se prilika da Mu obećamo da jednom učinjene grijehe više nikada nećemo ponoviti i da ćemo naš život ispuniti dobrotom i dobročinstvom a ne grijehom i razvratom, te da ćemo štititi i pomagati slabe i nemoćne a prezirati asije, ohole i griješnike. Na kraju, upućujemo dovu Stvoritelju, dž.š., da nam omogući da ramazan-i šerif hairli okončamo i da dane Bajrama sretno i radosno dočekamo! Amin!
111
VRIJEDNOST RAMAZANSKOG UDJELJIVANJA I NOĆI LEJLETULKADR1 Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli: „Najbolja sadaka je sadaka u ramazanu.“ Ibn Abbas, r.a., kaže: „Božiji Poslanik, s.a. v s., je bio najplemenitiji čovjek, a opet, najplemenitiji je bio u mjesecu ramazanu.“ „Ko provede noć Lejletu-l-kadr u namazu vjerujući i nadajući se Allahovoj nagradi bit će mu oprošteni prethodni grijesi.“ (Buharija i Muslim) Piše: Abdulkadir Indžić Udjeljivanje u mjesecu ramazanu ima svoju posebnost, jer za udjeljeni imetak predstoji velika nagrada kod Allaha, dž.š. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je bio najdarežljiviji čovjek, a posebno je bio darežljiv u ramazanu i bio brži u činjenju dobra od poslanog vjetra. U jednom hadisu Vjerovjesnik, s.a.v.s., veli: „Najbolja sadaka je sadaka u ramazanu.“ (Tirmizi) Hasan el-Basri, rahimehullah, navodi: „Nisam vidio nesretnijeg u svom imetku od škrtca. Cijeli život na dunjaluku posveti njegovom sakupljanju i na ahiretu polaže račun što ga nije udjeljivao. Na dunjaluku mu sigurnost imetka od eventualnog nestanka predstavlja trajnu brigu, zabrinutost i zaokupiranost. Na ahiretu mu od grijeha nema spasa. Na dunjaluku živi život siromaha, a na ahiretu polaže račun bogataša.“ Dužnost prema siromašnim muslimanima Nahraniti siromašnog je jedan od vidova udjeljivanja sadake u ramazanu. Uzvišeni Allah, dž.š., u Kur'anu veli: „I hranu su davali - mada su je i sami željeli - siromahu i siročetu i sužnju. Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo! Mi se Gospodara našeg bojimo, onog Dana kada će lica smrknuta i namrgođena biti. I njih će Allah strahote toga Dana sačuvati i blaženstvo i radost im darovati.“ (El-Insan, 8.-11.) Dobri prethodnici su bili ustrajni u hranjenju siromaha i tome su davali prednost nad mnogim ibadetima, bez obzira radilo se o hranjenju gladnog ili pobožnog prijatelja, jer nije uvjet da dotični bude siromašan u vršenju ove vrste ibadeta. Alejhisselam kaže: „O ljudi, nazivajte selam, nahranite, održavajte rodbinske veze i klanjajte navečer dok ljudi spavaju, ući ćete mirno u Džennet.“ (Bilježe Ahmed i Tirmizi.) Iz ove vrste ibadeta proizilaze mnogi drugi ibadeti: uspostavljanje međusobne ljubavi sa svojom braćom u islamu kojima si priredio obrok, pa to biva razlogom tvog ulaska u Džennet: „Nećete ući u Džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati sve dok se ne budete međusobno voljeli.“ (Bilježe Muslim, Tirmizi, Ebu Davud i Ahmed.) Putem ovog ibadeta ti provodiš vrijeme u društvu dobrih ljudi i nadaš se nagradi radi njihovog potpomaganja u vršenju dobrih djela. Ibn Omer, r.a., veli: „Došlo je vrijeme kada svako misli da je on preči da mu pripadnu dinari i dirhemi od svoga brata muslimana. A ja sam čuo Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako kaže: Kada ljudi postanu krajnje škrti u pogledu dinara i dirhema, u kupoprodaji budu koristili 'inu (vrstu kamate u kupoprodaji), kada im glavna preokupacija budu poljoprivredna dobra, i kada ostave borbu na Allahovom putu, Allah će dati da budu poniženi i to poniženje neće ukloniti dok se ne vrate svojoj istinskoj vjeri.“ Primjeri udjeljivanja prvih generacija muslimana U vrijeme Omera, r.a., svijet je zadesila sušna godina i finansijski teško stanje. A jedna karavana iz Šama, koja se sastojala od hiljadu deva natovarenih raznom hranom i odjevnim predmetima, zaustavila se u Medini, kod Osmana, r.a. Trgovci su se utrkivali ko će prije doći do karavane i tražili su od Osmana, r.a., da
1
Tekst je objavljen u Preporodu, br. 19/861 od 01. oktobra 2007. god.
112
im proda robu. On ih upita: „Koliko mi zarade nudite?“ Oni odgovoriše: „Pet posto.“ Osman reče: „Našao sam Onoga Ko će mi dati više.“ Trgovci mu rekoše: „Ne znamo nikoga od trgovaca među nama ko će ti dati veći procenat.“ Tada im Osman reče: „Našao sam Ko će mi dati za svaki dirhem sedam stotina dirhema, pa i više. Našao sam Uzvišenog Allaha kako kaže: Oni koji imanja svoja troše na Allahovom putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. A Allah će onome kome hoće dati i više; Allah je neizmjerno dobar i sve zna.“ (Al-Baqara, 261.) Možete li vi, o trgovci, ponuditi više od toga? O trgovci, uzimam vas za svjedoke da sam cijelu karavanu i sve ono što je na njoj - od pšenice, brašna, ulja, masla, odjeće i dr. - poklonio siromasima Medine. Ona je sadaka za siromašne muslimane!“ Pravedni vladar Omer bin Abdul-Aziz je tokom svoje vladavine naredio svim većim gradovima Šama da evidentiraju svakog slijepca, nepokretnog i onoga koji pati od hronične bolesti, te radi bolesti nije u mogućnosti da obavlja namaz. Odredio je vodiča za svaku slijepu osobu, a za svaku dvojicu hroničnih bolesnika odredio je čovjeka koji će se brinuti o njima. Zatim je naredio da se sačini spisak svih jetima, pa je za svakih pet jetima odredio osobu koja će ih paziti i ravnopravno se starati o njima. Također, naredio je davanje pomoći siromašnim neudatim ženama, i otvorio javnu kuhinju za sve siromahe, bijednike i putnike namjernike, obraćajući pažnju na kvalitet hrane. Omer ibn Abdul-Aziz, r.a., je također jednom obaviješten da je jedan od njegovih sinova kupio pr sten i ukrasio ga dragim kamenom koji je koštao hiljadu srebrenih dirhema. Napisao mu je i poslao pismo u kojem mu je rekao: „Obaviješten sam da si kupio dragi kamen za svoj prsten u vrijednosti od hiljadu srebrenih dirhema. Nego ti to odmah prodaj, i tim novcem nahrani hiljadu gladnih i siromašnih. Zatim kupi sebi željezni prsten i na njemu iskleši: Smilovao se Allah onome koji zna koliko uistinu vrijedim!“' Traženje noći Lejletul-kadr Allah, dž.š. u Kur'anu veli: „Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr - a šta ti misliš šta je noć Kadr?“ (El-Kadr, 1.-2.) Allahov Poslanik, s.a.v.s., u hadisu veli: „Ko provede noć Lejletu-l-kadr u namazu vjerujući i nadajući se Allahovoj nagradi bit će mu oprošteni prethodni grijesi.“ (Buharija i Muslim) Vjerovjesnik, s.a.v.s., je tražio Lejletu-l-kadr i naređivao svojim ashabima da je traže. Budio je svoju porodicu zadnjih deset noći ramazana kako bi Lejletu-l-Kadr proveli u ibadetu. U „Musnedu“ Imama Ahmeda se bilježi od Ubadeta, a on od Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: „Ko je provede u namazu tražeći je, zatim je potrefi bit će mu oprošteni prethodni i naredni grijesi.“ Od nekih ashaba i tabi'ina se navodi da su praktikovali kupanje i mirisanje u zadnjih deset noći iščekujući noć Lejletu-l-kadr koju je Allah, dž.š., odlikovao i uzdigao na posebno mjesto. Iz tih razloga, preporučuje se onima koji su potrošili svoje živote ni u šta, da nadoknade ono što ih je prošlo u noći Lejletul-kadr jer se ona smatra dijelom života. Učinjeno dobro djelo u njoj je vrjednije i bolje od djela u hiljadu drugih mjeseci, onaj kome bude uskraćeno njeno dobro - na gubitku je. Noć Lejletu-l-kadr pada u zadnjoj trećini ramazana i to u neparnim noćima, a najvjerovatnije je to dvadeset sedma noć, jer Muslim bilježi od Ubej ibn Ka'aba, Allah sa njim bio zadovoljan, sljedeće: „Tako mi Allaha ja zaista znam koja je to noć, to je noć u kojoj nam je Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio da je provedemo u klanjanju namaza, a to je dvadeset sedma noć.“ Ubej se zaklinjao na to govoreći: „Znak o kojem nas je obavijestio Vjerovjesnik, s.a.v.s., je da sunce narednog dana izađe bez sjaja.“ Od Aiše, r.a., se prenosi da je upitala: „O Allahov Poslaniče, ako potrefim noć Lejletu-l-kadr šta ću u njoj učiti? Odgovorio je: Uči Allahu, zaista si Ti onaj Koji praštaš i voliš praštanje, pa mi oprosti.“ (Ahmed i Tirmizi) Molimo Allaha, dž.š., da nas učini od onih koji redovno udjeljuju zekat i sadekatul-fitr i provode mubarek noći ramazana u ibadetu i traženju noći Lejletu-l-kadr kako bi zaradili Allahovu milost i oprost.
113
HUTBA O LEJLETUL-KADRU1 Piše: dr. Zuhdija Hasanović Draga braćo! Božijom voljom dani neumitno teku i prolaze. Evo nas već u posljednjoj trećini mjeseca ramazana. Među brojnim vrijednostima koje nas čekaju u ovim vremenima jeste i Lejletu-l-kadr: Noć bolja od hiljadu mjeseci. Poslanik, s.a.v.s., se u ovim noćima posebno predavao ibadetu. Iako su mu i izvan ramazana noge oticale od dugog stajanja u namazu, u posljednjim danima ramazana posebno bi bio aktivan. Ne bi znao za odmor, a kamoli za besposlicu, spominjao bi svoga Gospodara, činio mu dovu, klanjao obavezne i dobrovoljne namaze - nafile i postio. Noći je oživljavao i bio je noću aktivniji od mnogih danju. I ne samo to, Poslanik, s.a.v.s., je tražio i od svih onih koji su u njegovoj blizini da se na sličan način ponašaju. Budio bi svoje ukućane, časne supruge i ukazivao im na značaj ovih trenutaka. Nije mogao podnijeti da neko od njegovih bližnjih u tim trenucima sveopće Božije milosti bude zaokupljen nečim drugim i da olahko propusti te Božije darove. U vremenima kada zapadamo u sve veće i kompleksnije probleme političke, ekonomske, moralne, obrazovne, sigurnosne i svake druge naravi došlo je vrijeme da prestanemo optuživati druge za ovakvo stanje i da prekinemo s očekivanjima da će neko drugi riješiti naše probleme. Trebamo otvoreno pogledati sebi u lice i priznati da smo i sami dio tih problema i da ustanemo rješavati ih. Najbolja prilika za „okretanje lista“ i sređivanje naših života jeste Noć bolja od hiljadu mjesec“. Allah, dž.š., kaže: .ﺇﻧﺎ ﺃﻧﺯﻟﻧﺎﻩ ﻓﻲ ﻟﻳﻠﺔ ﺍﻟﻘﺩﺭ ﻭﻣﺎ ﺃﺩﺭﺍﻙ ﻣﺎ ﻟﻳﻠﺔ ﺍﻟﻘﺩﺭ ﻟﻳﻠﺔ ﺍﻟﻘﺩﺭ ﺧﻳﺭ ﻣﻥ ﺃﻟﻑ ﺷﻬﺭ „Mi smo ga počeli objavljivati u Noći Kadr, a šta ti misliš šta je Noć Kadr? Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci...“ Značaj Lejletu-l-kadra Noć u kojoj je počela objava Kur'ana Muhammedu, s.a.v.s., jeste noć u kojoj su se najviše približili jedno drugome, Zemlja i nebo, svijet materije i svijet duhovnosti. Ova noć je tako velika jer ju je Allah, dž.š., odabrao da se u njoj počne spuštati Njegova Riječ, u posljednjoj formi, Kur'anu, ljudima da bi im pokazala život dostojan čovjeka. To je početak isijavanja ovog Božijeg svjetla na čitav univerzum i širenja mira na ljudsku savjest, život i zajednicu. Kao najznačajnija noć u povijesti ovoga svijeta Lejletul-kadr je bremenita brojnim vrijednostima, od kojih izdvajamo najbitnije: 1. Noć sudbine Ovo je noć kojoj Zemlja nije vidjela ravne po veličini, značaju i utjecaju na život čovječanstva. Božija riječ, koja je pravilno shvaćena i najozbiljnije primjenjivana u životu od Allahovog Poslanika, njegovih ashaba i kasnijih sljedbenika, promijenila je sudbinu čovječanstva. Lejletu-l-kadr 610. god. po rođenju Isaa, s.a., snažno je utjecala na povijest ljudskog roda. Kakav će utjecaj imati danas zavisi od nas!
1
Četvrta hutba, Ramadan 1430./2009. - Vjersko-prosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH
114
U ovoj noći se utvrđuje sudbina čovjeka, njegov rok življenja, opskrba, hoće li biti siromašan ili bogat, kako će živjeti, kakva iskušenja imati, u čemu će uspjeti, a u čemu neuspjeh i krah doživjeti... Ali se isto tako određuje i sudbina čitavih naroda i civilizacija. Allah, dž.š., kaže: ﺗﻧﺯﻝ ﺍﻟﻣﻼﺋﻛﺔ ﻭﺍﻟﺭﻭﺡ ﻓﻳﻬﺎ ﺑﺈﺫﻥ ﺭﺑﻬﻡ ﻣﻥ ﻛﻝ ﺃﻣﺭ „...meleki i Džibril, s dopuštenjem Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake...“ 2. Noć časti Ova noć istovremeno pokazuje čast čovjeka. On je dostojan da primi i sasluša Riječ Allahovu i sposoban je pretočiti u svoj život. Ove noći također je obznanjeno da čovjek ne robuje nikome drugome nego samo Allahu, dž.š., što mu daje slobodu, širinu i najveću počast! 3. Noć moći Osoba koja se otvori Kur'anu, koja ga redovno uči, pa i ove noći, razumijeva ga i primjenjuje u životu je živa, pronicljiva, aktivna i odgovorna. Onaj čije je biće prožeto Kur'anom posjeduje duhovnu snagu koja mu daje samopouzdanje da hrabro i nepokolebljivo ide kroz život. Takve osobe ne znaju reći „ne mogu“, nego vrlo često govore: „S Božijom pomoći sve se može postići!“ 4. Noć znanja Poznato je da onaj ko ima informaciju ima moć. Kur'an od nas traži da budemo obrazovani i informirani. Bez obzira na godine života traži se konstantno učenje i obrazovanje, profesionalno i vjersko. Ne zanemarimo Kur'an, ako ga ne znamo učiti, potrudimo se, bez obzira koliko godina imali, da počnemo učiti kur'ansko pismo. Nezamislivo je da se smatramo muslimanima, a da nismo pokušali naučiti učiti Božije Riječi. Kod nas je u Islamskoj zajednici BiH Lejletu-l-kadr je i noć mektepske nastave. Ovo je trenutak da se iskreno preispitamo koliko se trudimo da naša djeca idu u mekteb i koliko nam je stalo da budu poučeni osnovnim duhovnim i moralnim vrijednostima islama. Trud oko slanja djeteta da bi se izgradilo u duhovno snažnu, čestitu i obrazovanu ličnost je daleko manji od truda da se ono preodgoji i zbrine ako krene, ne daj Bože, stranputicom! 5. Noć mira Kako ljudi zaboravljaju na Allaha, dž.š., tako se u njih uvlači nemir, nesigurnost, postaju skloniji depresiji i stresu. Kur'an dariva čovjeku mir: − − −
mir savjesti: on je svjestan svoje nemoći i Božije svemoći, svoje grešnosti i Božijeg htijenja za praštanjem; mir kuće: samo oni koji su uistinu svjesni Boga grade harmoniju i lijepi život u svojoj porodici; i mir društva: uvažavanje drugog, kao sina ili kćeri Ademove, s.a., nastojanje ulaganja svojih potencijala u ono što je pozitivno i korisno, organizirani i dobro isplanirani rad, odgovoran odnos prema vremenu, kako ga kvalitetno trošimo, to su putevi uspostave zdravog društva, a samim tim i mira u njemu. A Allah, dž.š., za Lejletul-kadr kaže:
ﺳﻼﻡ ﻫﻲ ﺣﺗﻰ ﻣﻁﻠﻊ ﺍﻟﻔﺟﺭ „...sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane...“ 6. Noć dove 115
U ovoj noći bezbroj meleka silaze na Zemlju. Kapije nebeske su širom otvorene i, kao ni u jednom drugom trenutku dove ove noći bivaju uslišane. Iskoristimo to! Šta još činiti u ovoj noći? Nije dovoljno samo shvatiti i razumjeti pravu prirodu ove noći. Srce treba da se divi i žudi ka tome da makar malo okusi slasti doživljaja ove noći. Lejletu-l-kadr treba osjetiti i doživjeti u njezinoj punini cijelim svojim bićem. Ove noći trebamo analizirati naše stanje, zapitati se u čemu griješimo, koji su nam nedostaci. Iskreno se obratiti Allahu, dž.š., da nam grijehe oprosti da bez tih opterećenja iz prošlosti nakon ramazana počnemo novi život. Učiti Kur'an i to s razumijevanjem, ako ne razumijemo arapski jezik, učiti i prijevod. Učiti Kur'an kao da se nama, sada, ovdje, u Bosni i Hercegovini, objavljuje! Također, lijepo je određeno vrijeme provesti u klanjanju dobrovoljnog namaza - nafili. Pokazati i time da se u životu ne zadovoljavamo minimumom, nego da osjećamo potrebu i želju da u razgovoru s Uzvišenim Gospodarom budemo što duže, posebno u ovim mubarek trenucima. Nakon toga, posvetiti se učenju različitih oblika zikra, a sve završavati činjenjem dova, prije svega onih koje su spomenute u Kur'anu i sunnetu, a onda iskazati i ono što nam na duši leži i što nam otežava život. Allah, dž.š., je Svemoćan, a Muhammed, s.a.v.s., je o Njemu rekao „da je On stidan i plemenit i stid Ga je kada mu Njegov rob digne ruke da mu ih vrate prazne, bez ičega!“ (Et-Tirmizi, Sunen, br. 3.479.) Posebno te noći Allahu, dž.š., treba upućivati dovu koju je Poslanik, s.a.v.s., preporučio svojoj časnoj supruzi, Aiši, r.a.: .ﻙ َﻋﻔُﻭﱞ َﻛ ِﺭﻳ ٌﻡ ُﺗﺣِﺏﱡ ْﺍﻟ َﻌ ْﻔ َﻭ َﻓﺎﻋْ ﻑُ َﻋ ﱢﻧﻲ َ ﺍﻟﻠﱠ ُﻬ ﱠﻡ ﺇِ ﱠﻧ „Allahu moj, zaista Ti praštaš i plemenit si, voliš praštati, pa oprosti mi!“ (Et-Tirmizi, Sunen, br. 3.435) Ovo ne može značiti, niti ikada znači da je bitno samo ovu noć provesti u ibadetu, a da nakon toga možemo kroz cijelu godinu raditi šta hoćemo i neodgovorno se ponašati. Nigdje kao u islamu nije naglašen kontinuiran i istrajan rad na putu dobra. Muslimani su počeli nazadovati kada su se zadovoljili da samo rijetke trenutke kvalitetnije iskoriste, a svo drugo vrijeme da ljenčare i u besposlici provode. Ova je noć tu da nam da jači impuls i poticaj da u nastavku godine budemo čestitiji i predaniji onome što radimo. Ako je Božija Riječ uspjela ozbiljnom primjenom od Poslanika, s.a.v.s., ostvariti takav preporod ljudskog društva u 7. stoljeću na području Arabijskog poluotoka, a kasnije i šire, zar to ne može danas u 21. stoljeću gdje god ima muslimana?! Itekako da može i to postići, između ostalog, na slijedeći način: izbjegavanjem formalnosti u obavljanju islamskih propisa: neka naš namaz bude intimni razgovor s našim Gospodarom, post ustezanje cijeloga bića od svega što je negativno i prezreno, zekat čišćenje imovine, ali i naših duša od pohlepe, osjećaja samodovoljnosti i nebrige za drugima, hadždž prilika da osjetimo bliskost s najodabranijim ljudima koji su hodili ovom zemljom, Ibrahimom, s.a., i Muhammedom, s.a.v.s, ali i da osjetimo stvarni potencijal muslimana danas; − konstantnim nastojanjem da budemo obrazovaniji u Vjeri, ali i u onome što je naša profesionalna obaveza; − uspostavljanjem harmonije u porodici, a bratskih odnosa među muslimanima; − nastojanjem da sve što radimo činimo perfektno, s jasnim ciljem, isplanirano i s oslanjanjem na Allaha, dž.š., bez aljkavosti, neozbiljnosti i improvizacija. ﺽ ﱠ ﺻﻠﱠﻰ ﱠ ٌ ﺎﺭ ُﷲ ُ َﻋ ﱠﺯ َﻭ َﺟ ﱠﻝ َﻋﻠَ ْﻳ ُﻛ ْﻡ ﺻِ َﻳﺎ َﻣ ُﻪ ُﺗ ْﻔ َﺗ ُﺢ ﻓِﻳ ِﻪ ﺃَﺑ َْﻭﺍﺏ َ ﻙ َﻓ َﺭ َ ﺿﺎﻥُ َﺷ ْﻬ ٌﺭ ُﻣ َﺑ َ ﷲ ُ َﻋﻠَ ْﻳ ِﻪ َﻭ َﺳﻠﱠ َﻡ ﺃَ َﺗﺎ ُﻛ ْﻡ َﺭ َﻣ َ ﷲ ِ َﻋﻥْ ﺃَ ِﺑﻲ ﻫ َُﺭﻳ َْﺭ َﺓ َﻗﺎ َﻝ َﻗﺎ َﻝ َﺭﺳُﻭ ُﻝ ﱠ َ َ ٌ ﱠ ْ ْ ُ ُ َ َ ﱠ َ .� ﻓِﻳ ِﻪ ﻟ ْﻳﻠﺔ َﺧ ْﻳ ٌﺭ ِﻣﻥْ ﺃﻟﻑِ َﺷﻬ ٍْﺭ َﻣﻥْ ﺣ ُِﺭ َﻡ َﺧﻳ َْﺭ َﻫﺎ َﻓ َﻘ ْﺩ ﺣ ُِﺭ َﻡ ِ ِ ﻳﻥ ِ ِِﻳﻡ َﻭﺗ َﻐ ﱡﻝ ﻓِﻳ ِﻪ َﻣ َﺭ َﺩﺓُ ﺍﻟﺷﻳَﺎﻁ ِ ﺍﻟ ﱠﺳ َﻣﺎ ِء َﻭﺗ ْﻐﻠ ُﻕ ﻓِﻳ ِﻪ ﺃﺑ َْﻭﺍﺏُ ﺍﻟ َﺟﺣ −
116
Ebu Hurejra, r.a., prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Došao vam je ramazan, mubarek mjesec. Allah, dž.š., vam je u njemu propisao post. U njemu se otvaraju vrata neba, zatvaraju vrata Džehennema i okivaju šejtani, nepokorni Allahu. U njemu je noć bolja od hiljadu mjeseci. Ko bude uskraćen za njezino dobro, uistinu je uskraćen!“ (En-Nesai, Sunen, br. 2.079.) Na globalnom planu ova noć je bolja od hiljadu mjeseci, a hoće li to biti na našem pojedinačnom planu sudbonosna noć, noć prekretnice u našem životu, noć našeg buđenja, aktiviranja, žustrog kretanja naprijed, ili još samo jedna obična noć u nizu, to zavisi od nas! Da nam Allah, dž.š., u ovim mubarek danima i noćima očisti dušu, prosvijetli um, otvori oči i osnaži volju da odvažnije krenemo putem našeg uspjeha! Amin!
117
ISPRAĆAJ RAMAZANA
118
ISPRAĆAJ RAMAZANA I DOČEK BAJRAMA1 Piše: hafiz dr. Fadil Fazlić Nalazimo se pri kraju ovogodišnjeg mjeseca ramazan-i šerifa. Još danas i sutra uživaćemo u blagodatima ovog mubarek mjeseca, a prekosutra, u nedjelju, kada je i prvi dan bajrama, radovaćemo se sa svojim porodicama, komšijama i prijateljima. Ramazan nam ostavlja najdragocjenije darove i bereket, ostavlja nam najljepše ljepote i emanete. Jedan od ramazanskih emaneta je post, koji nas je naučio da se najveće životne pobjede postižu čistotom i snagom duše i srca. Post u nama ostaje da živi kao zavjet koga smo u ime Allaha, dž. š., dali sebi, a taj zavjet je odluka da će u nama i oko nas pobjeđivati plemenitost i čestitost, mudrost i prisebnost, znanje i odgovornost. Kako prenosi Muslim, Allahov poslanik, sallellahu ‘alejhu ve sellem, nam preporučuje da postimo još šest dana mjeseca ševvala, zatim svaku srijedu i četvrtak. Hadis se završava riječima: „Ako budeš postio navedene dane, kao da si postio cijeli život.“ Mubarek ramazan nam ostavlja u emanet i Lejletu-l-Bedr, noć koja je u nama razvila duboko osjećanje i saznanje, da u životu nema istinskog uspjeha bez vjere, morala, da nema pobjede bez rada, reda, znanja i discipline. Najveći emanet mjeseca ramazana je Lejletu-l-Kadr, noć u kojoj smo spoznali da samo s Kur'anom u srcu i u desnoj ruci i s knjigom u lijevoj ruci možemo biti jaki, smjeli, odlučni, ustrajni i nepobjedivi. „Ti idi putem kojim te Kur'an vodi, kao što ti je naređeno, slijedi Allahov put smjelo i ustrajno, i neka tako postupe vjernici koji su uz tebe. Nemojte biti obijesni. Allah dobro vidi ono što radite.“ (Hud, 112.) Bajram je skup svih radosti koje smo doživljavali u ovom najodabranijem mjesecu. Ovu ćemo radost podijeliti sa svojim najdražim, da na bajram ujutro, prije odlaska na sabah i bajramnamaz, nešto pojedemo, da sa tekbirom jednim putem odemo u džamiju, a da se drugim kući vratimo, kako bi se svuda veselje osjetilo i da bi se na svakom mjestu čuo selam. Jer selam je mir i spas. Selamom iskazujemo svoje najljepše želje i najiskrenije namjere. „O vjernici! Živite svi u miru, i ne idite stopama šejtanovim. On vam je zaista neprijatelj otvoreni.“ (El-Bekare, 208.) Nisu i neće nikada biti sretni oni koji sprječavaju raseljene i prognane da se vrate u svoja mjesta i gradove, da u toplini i miru rodnog doma osjete i dožive bajramske radosti. Ezan je poziv na spas, selam je poziv na mir, a bajram je poziv na radost. Oni koji protjeranima ne dozvoljavaju da se vrate na rodno ognjište, oni su nesretni, za njih nema spasa, oni nemaju istinskog mira, niti mogu osjetiti pravu radost. A mi nismo kao oni. Jer nas odgaja din-i Islam, a njih vodi njihova zloba i zabluda. U vrijeme halife El-Memnuna, koji je naslijedio čuvenog Haruna er-Rešida, u islamskoj državi je bilo 11.000 crkava, sinagoga i hramova. Eto, braćo draga, to je Islam, to je sloboda, to je pravda, to je humanost. Muhamed, a.s., nam preporučuje da u bajramskim danima učimo što više tekbira. Kako, prenosi Taberani, Resulullah, a.s., je rekao: „Uljepšavajte vaše bajrame tekbirima (Allahu ekber), tahmidom (Elhamdu lillah) i takdisom (Subhanellahi ve bi hamdihi subhanellahi-l-‘azim).“
1
Peta ramazanska hutba 1422./2001. - Vjersko prosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH
119
Allah je najveći! - to su riječi koje mu'mine vode do osjećanja svoje lične, unutarnuje, duhovne slobode, koju doživljavamo kao Allahov dar i milost Svako djelo, svaka riječ, svaka misao, postaje trajna, vrijedna i plodonosna, tek onda ako u sebi sadrži riječi: Allahu ekber! Tekbir koji se svakodnevno uči, a posebno u bajramskim danima i noćima, daje mu'minima snagu, ulijeva povjerenje i sigurnost u njihova srca. Napajajući se na izvorima Kur'ana i Sunneta, vjernici se ne predaju pred teškoćama i iskušenjima, nego pokazuju da su uvijek, do smrti spremni slijediti Allahov put. Oni koji izgovaraju, priznaju i vole riječi Allahu ekber, samo nam takvi istinu govre, samo nas oni neće izdati i ostaviti, samo takvi neće iznevjeriti islamske ideale, i samo i jedino oni zaslužuju naše povjerenje. Allahu ekber su riječi koje vode teškim, ali i radosnim i pobjedonosnim putevima života. Neka se tekbira niko ne boji. Gdje ima tekbira, tu ima više dobra, morala, slobode, humanosti i plemenitosti. Bajram uljepšava, učvršćuje i jača naše rodbinske veze. Muhammed, a.s., kaže: „Rodbina je dio Allahove milosti. Allah kaže: Ko te bude obilazio i pomagao, Ja ću ga pomoći, a onome ko prekine rodbinske veze, Ja ću mu pomoć uskratiti.“ (Buhari) Roditelji i djeca, braća i sestre, rodbina i rođaci, kroz bajramske čestitke i zijarete dokazuju da nisu, niti smiju zaboraviti jedni na druge, i da nisu zaboravili na obaveze i dužnosti koje im Islam propisuje. Podijelimo bajramsku radost i sa svojim komšijama, pokažimo u narednim danima, svu ljepotu, veličinu i vrijednost bosanskog i hercegovačkog komšiluka. U našim krajevima dobar komšija vrijedi onoliko koliko cijeli imetak. U tzv. kulturnim sredinama, kada samac umre, zna se dogoditi da mrtav leži nekoliko sedmica, a samo ga zid dijeli od njegovog komšije. Kod nas komšija zna, brine se i pomaže ti ako te ubode i najmanji trn. A mi smo takvi, zato što nas odgaja Islam. Resulullah, a.s., kaže: „Ako želite da vas Uzvišeni Allah i Njegov poslanik vole, onda ispunite i sačuvajte ono što vam se povjeri, kada govorite, istinu govorite, a prema komšijama budite dobri i pravedni.“ (Taberani) Veselimo se draga braćo, u bajramskim danima i sa svojim pravim prijateljima, a to su oni koji nam dobro žele, i koji nas na dobro upućuju. Halifa Omer, r.a. je rekao: „Može mi biti prijatelj samo onaj ko ima sljedećih pet svojstava, a to su: 1. 2. 3. 4. 5.
Da je pravedan, Da svakodnevno čini dobra djela, Da pomaže onima kojima je pomoć potrebna, Da nikoga ne ogovara niti vrijeđa, Kad mu se nešto povjeri, da povjerenje čuva i sačuva. Ko nema ovih pet svojstava, ne može mi biti iskreni prijatelj.“
A abasijski halifa el-Me'mun dijeli prijatelje na tri vrste. Na prvom mjestu su oni koji su nam potrebni kao hrana. To su naši roditelji. Zatim prijatelji koji su nam potrebni kao lijek. To su oni koji nas uče, koji nas liječe od neznanja. Na trećem mjestu su prijatelji, koji su kao bolest. Njih se treba dobro čuvati. Kur'an kaže da su mu'mini braća. A brat bratu samo dobro čini, na dobro ga upućuje i s njim učestvuje i u radosti i u žalosti. Kod nas je tradicija da se poslije Bajram-namaza zijarete mezaristani, a posebno kaburi šehida. Ovi naši šehidi odbranili su i nama ostavili u amanet i ovu i mnoge druge džamije, odbranili su mnoge vakife, a među njima i plemenitog Gazi Husrevbega i njegovo turbe, u kojemu na zidu piše: „Smrt je šerbe, koga će svako popiti.“ i „Kabur su vrata kroz koja će svako proći!“ A šerbe će biti slatko i kabur će biti osvijetljen i prostran samo onima koji budu u ime Allaha dobra djela činili. Jedan alim kaže: „Nekoliko decenija sam razmišljao, ko su moji najbolji prijatelji. Mislio sam da su to roditelji, rodbina i imetak. Ali kada sam vidio da imetak ostaje, rodbina i komšije se s mezarja vrate, a
120
čovjek sam u kaburu ostane, onda sam spoznao da su moji najvjerniji prijatelji moja dobra djela. Ona sa mnom u kabur idu i nikada me ne napuštaju.“ Allah, dž.š., kaže: „Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, mi ćemo dati da proživi lijep život, a doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom, nego što su zaslužili.“ (En-Nahl, 97.) Zato, draga braćo, neka bajram bude naša radost, koju ćemo podijeliti sa svojom rodbinom, komšijama i prijateljima. Izvršavajmo islamske dužnosti i u ostalim mjesecima i svakodnevno potvrđujmo svoju odanost Allahu, dž.š., i Njegovom poslaniku Muhammedu, a.s. Hazreti Alija, r.a. kaže: − − − − − − − − − − − − − − − − −
„Spoznaja je moj kapital, Razum je osnova moje vjere, Ljubav prema Islamu je moj temelj, Čežnja je moja lađa, Spominjanje Allaha je moj saputnik, Povjerenje je moja riznica, Sjeta je moj prijatelj, Nauka je moje oružje, Strpljivost je moja odjeća, Zadovoljstvo je moj plijen, Skromnost je moj ponos, Pobožnost je moj zanat, Uvjerenje je moja snaga, Istina je moj lijek, Pokornost Allahu je moja samodisciplina, Upućivanje na dobro je moja narav, A moja duša osjeća radost u namazu.“
I na kraju, ispratimo ovaj mubarek Ramazan riječima: El-veda‘u, el-veda‘u, ja šehre ramadan! Opraštamo se, opraštamo se od tebe o mjeseče milosti oprosta i dobročinstva. Mi nismo u potpunosti svjesni tvojih vrednosti i počasti, o mubarek mjesecu, ja šehre ramadan! Rastajemo se, rastajemo, rastajemo se od tebe, o mjeseče teravih namaza, ibadeta, i učenja Kur'ana. Molimo Uzvišenog Allaha da naše ramazanske ibadete ukabuli, ubroji i upiše u naša dobra djela, i da nam pomogne da živimo kao mu'mini, i da emanet dini islama prenesemo na buduće generacije. Amin!
121
ISPRAĆAJ RAMAZANA I DOČEK BAJRAMA1
Piše: Ibrahim Begović Allah, dželle šanuhu, nas je u ovogodišnjem mubarek ramazanu počastio iznimno velikom milošću da imadnemo pet džuma-namaza iako mubarek mjesec ima dvadesetdevet dana. Počeli smo i završavamo ramazan u odabranom danu – petkom.Svjedoci samo da nam je ovogodišnji ramazan bio najbolji gost kojeg smo imali u ovoj godini. Svjedoci smo da smo s lahkoćom mogli živjeti sve ramazanske sadržaje i riznicu svojih dobrih i lijepih djela višestruko uvećati. Svjedoci smo da je ramazan u nama probudio izuzetne konstruktivne snage i osjećaj ponosa što smo dio ummeta kojem je povjeren emanet čuvanja posta u njegovom od Uzvišenog Allaha propisanom izvornom obliku i sadržaju. Svako čovjekovo djelo za sobom povlači posljedice, pa, ako je djelo dobro i s nijjetom postizanja Allahovog zadovoljstva - posljedice su još bolje. Ako su djela loša, posljedice su, također, loše. Ramazanski post je iznimno dobro djelo, pa, ako postač pripazi da ne umanji njegovu vrijednost nekim lošim postupcima, posljedice posta su višestruko lijepe i obveseljujuće. Podsjetimo se samo na neke od posljedica posta: Takvaluk Bogobojaznost i čuvanje od grijeha je veličanstveno svojstvo koje postač osvaja postom. Riječ je o svojstvu širokog značenja koje oslikava lik izgrađenog, čvrstog i nepokolebljivog vjernika. Muttekija je ona osoba koja u kontinuitetu ima visoku svijest o Božijoj sveprisutnosti i sveznanju (we huve me'akum ejnema kuntum); osoba koja ima stamen iman, osoba koju karakteriše darežljivost, koja bdije nad namazom, koja izvršava obavezu zekata, krajnje pravedna i osoba čvrstog karaktera, koja ispunjava data obećanja, strpljiva je, izdržljiva i ustrajna, iskrena i velikodušna, osoba koja se čuva Allahovih granica i grijeha te ustrajno čini ono što je dobro. Ramazan je vrijeme iznimno velike Allahove, dželle šanuhu, milosti što se izravno odražava na postačev karakter, a post je toliko snažan oblik pokornosti Uzvišenom Bogu da cijelog čovjeka mobilizira u dobru. Zato je post siguran put ka postizanju svojstvu «ettaqwa». Takvaluk je posebno važan za izgradnju moralnog kriterija, a Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi kaže: „O vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti i preko ružnih postupaka vaših će preći i oprostiti vam. - A Allahova dobrota je neizmjerna.“ (El-Enfal, 29) Bogobojaznost i čuvanje od grijeha su osnovna pretpostavka za prepoznavanje pravog odgovora na pitanje smisla i svrhe našeg postojanja. Bogobojaznost je i temelj izgradnje zdravog kriterija za razlikovanje dobra od zla, istine od neistine, moralnog od nemoralnog, onog što je istinske vrijednosti od onoga što ima varljivu i lažnu vrijednost. Čovjek ovoga vremena se, zbog složenih okolnosti u kojima živi, nalazi pred jednim od najznačajnijih životnih pitanja: na kojim osnovama graditi vrijednosni kriterij i kako spoznati ono što je stvarna vrijednost za njega, njegovu porodicu i društvo u cjelini. Vjernik se u ovom pogledu ohrabruje da kroz slijeđenje islamskih normi i čuvanje čistote svoga bića izoštrava sopstveni vrijednosni kriterij. Samo ono srce koje je osnaženo takvalukom može razborito promatrati svijet i život oko sebe i u njemu prepoznati ono što je istina i ono što je vrijedno. Jesmo li zapazili kako je ramazan u nama razbudio snažniji osjećaj pravilnog kriterija vrjednovanja stvari i događaja oko nas? Jesmo li zapazili da su vam osjećaji za dobro djelo i za grijeh izoštreniji i istančaniji baš u ramazanu. Jesmo! To je zato što smo u ramazanu bili daleko od grijeha i što su se riznica naših dobrih djela uvećavala. S tim je postignuita čistoću srca i bistrinu uma.
1
Peta ramazanska hutba 1425./2004. - Vjersko-prosvjetna služba Rijaseta IZ-e u BiH
122
Grijeh prlja i opterećuje, zatamnjuje čovjekov pogled i otupljuje osjećaj srca, a dobročinstvo čisti i otvara spoznajne vidike. „Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.“ (El-Maide, 2) Kad uspješnim samoodgajanjem takvaluk učinimo svojim načinom života, onda ćemo rezultate takvaluka prenijeti i u naš društveni život što će polučiti izuzetne pozitivne učinke na zdravlje cijele naše zajednice. Tako će ovo svojstvo imati ne samo individualnu neko i kolektivnu vrijednost. Prisustvo takve vrijednosti u našim džematima je sigurna brana nadiranju moralnih posrnuća i izopačenosti koja prijeti razaranju tkiva muslimanskog bića. Svaki član Ummeta je pozvan da sudjeluje u čuvanju i jačanju islamskih vrijednosti kao garanta našeg uspjeha na dunjaluku i zaloga za ahiretski život. Čuvanje Allahovih, dželle šanuhu granica Uzvišeni Allah je odredio granice - razdjelnice između dobra i zla, dozvoljenog i zabranjenog, moralnog i nemoralnog. Kroz cijelu povijest ljudskog roda granice su bile okosnica čovjekovog života, borbe i truda. Čovjek je konstantno na ispitu – hoće li ispoštovati propisane mu granice ili će ih narušavati, zanemarivati ili, čak, mijenjati. Slijeđenje Allahove Upute i poštivanje univerzalnih granica garancija su čovjeku zdravog, moralnog i zadovoljnog života na ovom svijetu i radosnog susreta sa svojim Gospodarom na Ahiretu. Grubo odbijanje i kršenje Božijih granica u konačnici je uvijek imalo za posljedicu strašne kazne koje su često dolazile u obliku različitih kataklizmi. One su kroz povijest pogađale i čitave narode jer se poseljedicama upornog negiranja i rušenja Allahovih granica nije moguće suprotstaviti. Jedina opcija je preventivno djelovanje. Oni koji u ovom vremenu sudjeluju u rušenju granice između dobra i zla trebaju znati da u tome nisu prvi. I prije je bilo onih koji su grijehe pokušali proglasiti vrijednostima. Zbog toga su tragom nestajali. Trebalo bi da se informišu šta je bilo sa nemoralnim narodom Luta, a.s., griješnim narodom Saliha, a.s., oholim fir’avnom i njegovom svitom i drugim silnicama na Zemlji. Oni su pouka sve do smaka ُ ( َﻭﻻ َﺗﺳْ َﺗ ِﻭﻯ ْﺍﻟ َﺣ َﺳ َﻧ41:34). Ali, pouku će uzeti samo oni koji su ovog svijeta jer „Dobro i zlo nisu isto” ﺕ َﻭﻻ ﺍﻟ ﱠﺳ ﱢﻳ َﺋﺔ umom obdareni! Na vjernicima je da se svim svojim bićem zauzimaju za čuvanje Allahovih granica i propisa. Čuvari Allahovih granica neće posustati ni uzmaknuti, i njih neće uplašiti niti obeshrabriti sva sila zla koja prijeti čovječanstvu. „O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite!“ (Alu ‘Imran, 200) Lijepi islam! U njemu je spas. U islamu koji je utkan u svaku poru našeg života, u islamu koji se ogleda u svakom našem gestu, u islamu koji nas čuva svojim granicama. Mi te granice moramo znati i mi te granice moramo poštovati. Ramazan nas je naučio da to umijemo i da to možemo. Samo trebamo ostati pri tome. Namaz i džemat Odazivali smo se na ramazanske ezane koji su se razlijegali našim mahalama. Punili smo naše džamije, popunjavali i ispravljali safove. Uvidjeli smo kako je namaz naša duhovna hrana i snažna zaštita karaktera našeg bića jer namaz „... zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno...” (El-‘Ankebût, 45) Osvjedočili smo se da Allahov rahmet obilno izlijeva na džemat. Džemat je vrijednost koju nikad ne smijemo zaboraviti ni potcijeniti. Nikad ne bismo trebali svojim nemarom njegovu umanjiti veličinu. Našim ostajanjem u džematu i mimo ramazana produžićemo izljev Allahove milosti na nas, a ona nam je prijeko potrebna. Pored ovih, brojne su i druge lijepe posljedice ramazana: uvidjeli smo da možemo ostvariti veliku samokontrolu nad našim porivima, strastima i slabostima i da je to od velike koristi za nas, osvjedočili smo se da davanje imetka na Allahovom putu i svaki drugi oblik milosrđa nije uludo trošenje blagodati koje nam je podario Gospodar svih svjetova, naučili smo da je dova Uzvišenom Allahu put ka poboljšanju našeg stanja, da su tekbiri veličanstvene riječi koje nam daju snagu, a zahvaljivanje Allahu na svim blagodatima koje nam daje povećava našu opskrbu.
123
Mu’minsko srce već podrhtava, već ga obuzima tuga i bojazan od praznine koja će ostati odlaskom mubarek ramazana. Međutim, mu'minsko srce istovremeno osjeća da će mu Allah, dželle šanuhu, blagodatima Svoje milosti, Svoga oprosta i oslobađanja od džehennemske vatre nadomjestiti odlazak ramazana. Zato nam daje Bajram pa mu se radujmo. Molimo Uzvišenog Allaha da nas na Bajram uvrsti u one za koje je u Kur'anu rečeno: „Meleki koji drže Prijesto i oni koji su oko njega veličaju i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Njega i mole se da budu oprošteni grijesi vjernicima: „Gospodaru naš, Ti sve obuhvaćaš milošću i znanjem; zato oprosti onima koji su se pokajali i koji slijede Tvoj put i sačuvaj ih patnje u vatri! Gospodaru naš, uvedi ih u edenske vrtove, koje si im obećao, i pretke njihove i žene njihove i potomstvo njihovo - one koji su bili dobri; Ti si, uisitnu, silan i mudar. I poštedi ih kazne zbog ružnih djela, jer koga Ti toga dana poštediš kazne zbog ružnih djela - Ti si mu se smilovao, a to će, zaista, veliki uspjeh biti!“ (El-Mu’min, 7-9)
124
ZADNJA TREĆINA RAMAZANA1 Noći oživljavamo dobrovoljnim namazima, dovama i zikrovima. Danonoćno se družimo s Kur'anom, učenjem, slušanjem mukabela i čitanjem prijevoda. Ustvari, svi naši ramazanski ibadeti i sve te njegove ljepote i blagodati vežu se za taj veličanstveni trenutak za čovječanstvo - početak objave Kur'ana, do čega je došlo upravo u ramazanu. Piše: Ishak Sedić Čitajući brojnu literaturu i slušajući predavanja naših vaiza o mubarek ramazanu spoznali smo da je to najodabraniji mjesec u hidžretskoj godini, da je to mjesec posta i mjesec objave Kur'ana. Svi koji ga poste osjetili su da su u njemu zdraviji i raspoloženiji, da u njima ima više pažnje, osjećanja i pomaganja drugih i, da su nafaka i opskrba veće. U ramazanu su propisani posebni ibadeti koji vjernicima mijenjaju ritam svakodnevnog života. Precizno je određeno kada prestajemo s jelom i pićem - u ranom periodu sehura cijeli dan čuvamo svoj post, da bismo, s radošću i zadovoljstvom, što smo u ime Allaha postili, dočekali iftar, opet, u tačno određeno vrijeme. Poslanik, s.a.v.s., je opisujući odlike i vrijednosti ramazana, rekao da je prva njegova trećina rahmet Allahova milost, druga magfiret - Allahov oprost, a posljednja - oslobađanje Njegovih robova od džehennemske vatre. Dok je ovaj rad pripreman, već je prolazila prva trećina ramazana s nadom da smo bili u okrilju Allahove milosti, kojom On sve obuhvata i s kojom ćemo, ako Bog da, biti uvedeni u Džennet. Iskreno čineći tevbu, brojni postači se nadaju da će im biti oprošteno, kako im je Njihov Gospodar obećao. U zadnjoj trećini još više pojačavamo svoje ibadete i maksimalno se trudimo da iskoristimo blagodati i ljepote ovog odabranog mjeseca. Poslanik, s.a.v.s., je tako činio i nama preporučio: Kada bi nastupila zadnja trećina ramazana, Allahov Poslanik, s.a.v.s., provodio bi noći u ibadetu, budio bi svoju porodicu i trudio se da ibadet bude što potpuniji. (Buharija i Muslim) Brojni su razlozi za nag dodatni trud i povećanje ibadeta u zadnjoj trećini ramazana, osobito u njegovim noćima. Tih deset noći su najodabranije noći u hidžretskoj godini, a u njima je i najodabranija noć u godini, Lejletul-kadr, kao što je najodabranijih deset dana u hidžretskoj godini prvih deset dana mjeseca zul-hidžeta, u kojima je najodabraniji dan u godini - Dan Arefata. Noć kadr (Lejletul-kadr) U trećem ajetu poznate kur'anske sure El-Kadr, koja govori o vrijednosti noći Lejletul-kadr, kaže se: „Noć kadr je bolja od hiljadu mjeseci.“ To je period od 83 godine, dakle, čitav ljudski život. Znači, ibadetiti te noći vrijedi više nego sve vrijeme u ljudskom životu u kojem nema te noći. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Tražite Lejletul-kadr u deset posljednjih dana ramazana.“ (Muttefekun alejhi) U narednim hadisima još više nam ju je približio: „Tragajte za njom u jednoj od neparnih noći zadnje trećine ramazana.“ (Muttefekun alejhi) „Tražite je u deset posljednjih noći, a ako neko bude slab ili nemoćan, neka je ne propusti tražiti u sedam posljednjih dana.“ (Ahmed, Muslim) Od tih neparnih zadnjih sedam noći ramazana najbliža noći Lejletul-kadr je dvadeset i sedma noć. To saznajemo iz hadisa u kojem Ubejj ibn Ka'b, r.a., kaže: „Tako mi Allaha, ja znam koja je to noć! To je noć koju nam je Poslanik, s.a.v.s., naredio da provodimo u ibadetu, a to je 27. noć.“ Važno je naglasiti da u preostalim noćima zadnje trećine ramazana treba da pojačamo ibadet, da ih ukrasimo noćnim namazom, učenjem Kur'ana, zikrova i dova i drugim dobrim djelima. Najmanje što
1
Tekst je objavljen u časopisu NOVI HORIZONTI, br. 98, oktobar 2007. god.
125
musliman može učiniti je da ustrajno, svaku ramazansku noć, bude u džematu na jaciji i sabahu, jer je to kao da je ibadetio cijelu noć. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Onaj ko klanja jaciju u džematu kao da je klanjao pola noći, a ko klanja i sabah u džematu, kao da je klanjao cijelu noć.“ (Ahmed, Muslim) I'tikaf I'tikaf, također, obuhvata zadnju trećinu ramazana, jer počinje iza ikindije namaza 20. dan ramazana i traje do akšama uoči Bajrama, tj. do isteka ramazana. Sama riječ i'tikaf znači boravak jedne ili više osoba u džamiji u kojoj se klanja svih pet namaza u ibadetu, učenju Kur'ana, dova i zikrova. Omer, r.a., prenosi: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., boravio je u džamiji zadnjih deset dana ramazana.“ (Buharija) U jednoj Aišinoj, r.a., predaji stoji: „Vjerovjesnik, s.a.v.s., boravio je u džamiji u pobožnosti posljednjih deset dana ramazana, sve dok ga Allah nije pozvao Sebi, a nakon njega, i'tikaf su prakticirale njegove supruge.“ (Buharija) Cilj i'tikafa u jednom naselju je da barem neko bude konstantno u ibadetu, posebno radi iščekivanja najodabranije noći - Lejletul-kadra. Ostali vjernici u zadnjoj trećini ramazana povećavaju ibadet i u kućama i u džamijama iščekujući Noć kadr. Sadekatul-fitr Musliman je obaveza dati vitre(ta) za sebe i za svoju porodicu. Vrijeme izvršavanja ove obaveze je je prije bajram namaza. Cilj davanja sadekatul-fitra je da se i siromašni opskrbe u danima našeg velikog praznika - Ramazanskog bajrama. Praksa pokazuje da, kada je riječ o opskrbi, svi postači redovno daju vitre, pa čak i oni, koji iz određenih razloga ne poste. Samo oni najugroženiji, koji bi mogli primiti vitre zbog teškog materijalnog položaja nisu u mogućnosti da ih daju. Abdullah b. Omer prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio davanje sadekatul-fitra svakom slobodnom muslimanu i robu, muškarcu i ženi, velikom i malom, u iznosu jednog sa'a hurmi ili sa'a ječma. (Buharija) Naša ulema se usaglasila da se vitre mogu dati i u novcu, što je znatno lakše, a za siromašne povoljnije. Visinu iznosa vitreta po osobi regulišu organi Islamske zajednice. I u ovom vremenu imamo u svojoj rodbini, komšiluku ili džematu one koji su itekako ugroženi, porodice u kojima niko ne radi, a gdje se posti i praktikuju ostali islamski obredi. Naredni hadis ukazuje na višestruku namjenu i veličinu propisa davanja sadekatul-fitra: „Alejhisselam je odredio sadekatul-fitr onome ko posti, da mu posluži kao čišćenje od posljedica besposlena govora i nepristojnih riječi, te kao opskrba siromašnima.“ (Ebu Davud i Ibnu Madždže) Svaki musliman koji sa puno radosti provodi ove dane mubarek ramazana u postu i drugim ibadetima nada se Allahovoj milosti, oprostu i brojnim nagradama. To je Poslanik, s.a.v.s., i obećao u poznatom hadisu koji govori o odlikama ramazana, gdje se, na kraju, ističe: „...i prašta im se (postačima) u zadnjoj noći. Na to je neko rekao: O Allahov Poslaniče, je li ona Lejletul-kadr? Ne, nego kada neki radnik svoj posao do kraja uradi, onda mu se za taj posao isplati naknada i plaća.“ (Ahmed) Iskoristimo preostale dane i noći ovogodišnjeg ramazana jer ne znamo koji nam je zadnji ramazan. Koliko je samo nage rodbine, prijatelja, komšija od prošlog ramazana preselilo na ahiret. Molim Allaha, dž.š., da i njima i nama ukabuli i primi post, namaze i druge ibadete i dobra djela.
126
BAJRAMSKE POČASTI MU'MINIMA1 Hvala Allahu Uzvišenom Koji nas je odlikovao uputom jasnom i savršenom, Koji nas je počastio Poslanikom najodabranijim, svijetlim uzorom ljudima, Koji nam je darovao život i zdravlje pa evo dočekasmo i ispostismo još jedan mjesec Alalhove milosti i oprosta, mjesec ramazan. Piše: dr. Halil Mehtić I ovaj Ramazanski bajram dočekujemo s pomiješanim osjećajem tuge i radosti. Tužni smo zato što s mubarek mjesecom odlaze i određene privilegije i povlastice koje mu'mini u drugim danima nemaju. Tužni smo zato što nam u ušima odzvanjaju veličanstvene riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao: „Kada bi moj ummet bio svjestan ramazana, poželio bi da on traje cijelu godinu.“ Tužni smo i zbog toga što je dio naših rođaka, prijatelja i komšija tokom plemenitog mjeseca pokazivao arogantnost, javno jedući, pijući i pušeći, te tako prkoseći volji Gospodara svih ljudi i svega postojećeg. Tužni smo i zbog toga što će mnoge džamije ostati bez džemata i što će se mnogi Bošnjaci prepustiti nemaru i ponovo zapostaviti namaz kao stub naše vjere. Oni kao da ne znaju da je naš Gospodar, tebareke ve teala, vječno živ i da od nas traži stalnu pokornost, a ne samo tokom ramazana. Tužni smo i plačni za ramazanom i zbog toga što za njim plaču nebesa, Zemlja i meleki, o čemu Džabir, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Kada nastupi zadnja noć ramazana rasplaču se nebesa i Zemlja i meleki zbog onoga što je snašlo ummet Muhammedov, s.a.v.s.“ Neko je upitao: 'Allahov Poslaniče, a šta je to što zadesi ummet te noći?' A on je odgovorio: 'Odlazak ramazana je musibet zbog toga što su dove u njemu uslišane, sadake primljene, dobročinstva umnožena, a kažnjavanje odgođeno.“ (Durretun-nasihin) Radosni smo jer smo u tom blagoslovljenom mjesecu postili, klanjali, Kur'an učili, sadaku i zekat dijelili, iftare pripremali, dove upućivali, zikirili... U najkraćem - što smo ga proveli u pokornosti našem Stvoritelju. Radosni smo i zbog toga ćemo sa svojom braćom u vjeri, u velikom broju, izaći da klanjamo bajram-namaz, nadajući se Allahovom oprostu i milosti. Radosni smo i zbog toga što džamijske safove popunjavamo i osnažujemo i našim evladima koji su garant da će se, inša-Allah, još dugo u našim kućama i džamijama dočekivati i klanjati bajrami. Radosni smo zbog počasti koje nam je naš Gospodar, kao klanjačima bajrama, iz svoga obilja pripremio. Radosni smo jer se zbog naše pokornosti u ramazanu i izlaska na bajram-namaz Uzvišeni hvali pred Svojim melekima. O tim bajramskim darovima postačima i klanjačima govori se u nekoliko predaja. Izađite plemenitom Gospodaru! Prenosi se od Enesa, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Kada ljudi isposte ramazan i izađu da klanjaju bajram, Allah Uzvišeni rekne: 'O meleki Moji, svaki čovjek za trud svoj očekuje nagradu, posvjedočite da je nagrada onih koji su ispostili ramazan i izašli da klanjaju bajram - Moj oprost. Potom jedan od meleka uzvikne: O Muhammedov ummete, vratite se svojim kućama, vaša loša djela zamijenjena su dobrim. A Allah Uzvišeni rekne: 'O robovi moji, postili ste i iftarili u Moje ime, neka su vam oprošteni grijesi.“ (Zubdetul-vaizin) Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Kada osvane dan Bajrama Allah pošalje Svoje meleke koji se spuštaju u sve krajeve svijeta i kliču: 'O ummete Muhammedov, izađite plemenitom Gospodaru! 'Kada se pojave na musallama (džamijama), Uzvišeni rekne: 'O Moji meleki, svjedočite da sam im zbog sevaba za njihov post darovao Moje zadovoljstvo i oprost..“
1
Tekst je objavljen u časopisu NOVI HORIZONTI, br. 98, oktobar 2007. god.
127
Podsjećanje na Sudnji dan Rečeno je da bajram na dunjaluku treba da podsjeća na sudnji dan na ahiretu. Kao što ljudi izlaze pješke ili jašući, luksuzno ili skromno obučeni - u odjeći različitog kvaliteta - razdragani i nasmijani ili zabrinuti i plačni, slična će situacija biti i na ahiretu, kao što Allah Uzvišeni spominje u Kur'anu: „Onoga dana kada čestite kao uzvanike pred Milostivim skupimo, a kada u Džehennem žedne grešnike potjeramo.“ (Merjem, 85-86) „Dan kada će se u rog puhnuti, pa ćete vi, sve skupina po skupina, dolaziti.“ (En-Nebe', 18) „Na Dan kada će neka lica pobijeljeti, a neka pocrnjeti.“ (Ali Imran, 106) Enes bin Malik je rekao: „Vjernik u životu ima pet bajrama (radosti): Prvi je, svaki dan koji mu prođe bez upisanog grijeha. Drugi je, dan kada napusti ovaj svijet s imanom i šehadetom, sačuvan od šejtanskih spletki. Treći je, dan kada uspješno pređe preko Sirat ćuprije, kada bude siguran od užasa Sudnjeg dana i kada bude pošteđen ruku dušmana i džehennemskih zebanija. Četvrti je dan kada uđe u Džennet i spasi se Džehennema. Peti je dan kada bude gledao u svoga Uzvišenog Gospodara.“ (Durretun-nasihin) Dan našeg zahvaljivanja na uputi i oprostu Iako je Bajram dan naše sveopće radosti i veselja, kada se međusobno posjećujemo, gostimo i darujemo, on se, ipak, ne smije pretvoriti u lumpovanje ili u pijančenje, što se dešava u nekim sredinama. Naime, neki jedva čekaju da se završi ramazan kako bi se što prije vratili svom starom načinu života. Tako, odmah prvi dan Bajrama čak i piju alkohohol. To je znak da ramazan nije ostavio pozitivnog utjecaja u njihovim dušama i da nije izgradio traženu bogobojaznost. Bajram je dan kada mislimo na Allaha, kada mu zahvaljujemo i kada ga slavimo i veličamo zbog upute i milosti koja nam je darovana, i što nam je oprošteno zbog ibadeta i pokornosti Allahu, dž.š., u ramazanu. U tom blagdanu Uzvišeni nas posmatra pogledom milosti i blagodarnosti i zato namojmo prkositi Gospodaru svjetova našom nepokornošću i griješenjem. Ostanimo robovi Milostivog, a ne robovi svojih strasti i šejtana prokletog. Prokletnik se raduje našim slabostima i griješenju, a žalosti ga naša pobožnost i odanost principima vjere. Vehb bin Munebbih prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Zaista Iblis, neka je Allahovo prokletstvo na njega, svakog Bajrama zovne i sakupi svoje pristalice (šejtane) koji mu reknu: 'Gospodaru naš, ko te je rasrdio pa da ga uništimo?' On rekne: 'Nije niko, nego me je rasrdilo to što Allah Uzvišeni u ovome danu, ummetu Muhammedovom oprašta grijehe. Od vas danas tražim da ih navodite na užitke, strasti i pijenje alkohola, sve dok ih Allah ne zamrzi.“ Stoga će svako razuman nastojati sustegnuti u tom dann od svojih strasti i svega zabranjenog, ustrajavajući u pokornosti Allahu, dž.š. U tom smislu Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: „Trudite se da na Bajram dijelite sadaku, činite dobročinstva, klanjate namaz, dijelite zekat i da Allaha što više slavite i veličate, jer to je dan kada vam Allah Uzvišeni prašta grijehe, kada uslišava vaše dove i kada vas posmatra pogledom milosti.“ (Durretul-vaizin) Nekom radost, nekom tuga Bajram je, za većinu muslimana, dan veselja i radosti, ali u nekima on pobuđuje osjećaje tuge i žalosti. Na Bajram mnogi plaču zbog činjenice da ga proslavljaju bez svojih najmilijih. Koliko će i ovaj Bajram biti plačnih majki zato što nisu sa svojim sinovima šehidima, djece što nisu sa svojim očevima, supruga što nisu sa svojim muževima, sestara i braće što nisu sa svojom braćom. Šehidske porodice su naša trajna briga i prve u prioritetu naše pažnje i bratske saosjećajnosti. Ublažimo im bajramsku tugu našim zijaretima, pristojnim hedijama, nasmijanim licima i krajnjom brigom za razumijevanje njihovih potreba. Posebnu pažnju pokažimo prema jetimima jer su njihova srca najranjivija. Dok se ostala djeca sa svojim 128
očevima raduju bajramima i njihovim čarima, jetimi bajrame dočekuju potišteni i tužni što i oni nisu uz svoje očeve. Pokazati milost i pažnju prema njima ubraja se u velika i boguugodna djela. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je govorio da „džehennemska vatra neće dotaći ruku koja pomiluje kosu jetima“, kao i to „da će on i skrbnik jetima zajedno biti u Džennetu.“ I sam je vodio računa o jetimima, što pokazuje i sljedeći primjer. Enes b. Malik, na., priča da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., jednom izašao radi klanjanja bajram-namaza i na putu do džamije susreo grupu djece koja su se igrala. Nedaleko od njih, po strani, sjedio je dječak oskudno obučen koji je plakao. 'Dijete, što plačeš, što se i ti ne igraš?', pitao ga je Vjerovjesnik, s.a.v.s. Ne prepoznavši Poslanika, s.a.v.s., dječak je rekao: `Čovječe, umro mi je babo, majka mi se preudala, prisvojen je moj imetak i očuh me istjerao iz moje kuće, tako da ja nemam ni odjeće ni obuće, ni hrane ni stana. Kada danas pogledam djecu koja imaju očeve, sjetim se svoga babe pa me obuzme tuga i zato plačem.' Vjerovjesnik, s.a.v.s., ga je uzeo za ručicu i rekao mu: 'Jesi li zadovoljan da ti ja budem umjesto oca, Aiša da ti bude majka, Alija amidža, Hasan i Husejn braća, a Fatima da ti bude sestra.' Tek tada, dječak je shvatio da je to bio Allahov Poslanik, s.a.v.s. Nakon toga je rekao: 'Kako da ne budem zadovoljan, Allahov Poslaniče!' Resulullah, s.a.s.v., ga je uzeo u naručje i ponio svojoj kući, lijepo ga obukao, nahranio i namirisao najljepšim mirisom. Dječak je, poslije, sretan istrčao među djecu koja su ga, primijetivši promjene na njemu, pitala: `Šta ti je? Do maločas si bio plačan i tužan, a sada si veseo i sretan?' 'Da, bio sam gladan, pa sam se najeo. Bio sam skoro go, pa sam se lijepo obukao. Bio sam siroče, a sad mi je Allahov Poslanik umjesto oca, Aiša umjesto majke, Alija umjesto amidže, Hasan i Husejn umjesto braće, a Fatima umjesto sestre, pa kako da ne budem sretan i veseo! ` Čuvši to, djeca su rekla: 'Kamo sreće da su naši očevi izginuli na Allahovom putu pa da i mi dospijemo u takvo društvo!' Nakon što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., preselio na ahiret, dječak je istrčao iz kuće i od žalosti počeo da baca prašinu po sebi vičući na sav glas: 'Ponovo sam ostao sam i postao jetim!' Čuvši to Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhu, preuzeo je dječaka da brine o njemu.“ (Durretun-nasihin) Gospodaru naš, očisti naša srca, učini ih osjećajnim i zbliži ih! Daruj nam još mnogo ramazana. Uputi nas na djela kojima si Ti zadovoljan i koja Ti voliš i budi zadovoljan nama. Spasi nas zavisti, zuluma i neprijateljstva naših dušmana i budi nam zaštitnik i pomagač! O kako si Ti divan Zaštitnik i divan Pomagač!
129
BAJRAMSKE BLAGODATI I ŠEST DANA MJESECA ŠEVVALA1 Piše: hfz. Džemail Ibranović Kada je Muhammed, a.s., učinio hidžru iz Mekke u Medinu, zatekao je Medinelije kako praznuju pa ih je upitao: „Šta je ovo?” Odgovorili su mu: „Allahov Poslaniče, mi smo imali dva dana u kojima smo se zabavljali i organizirali razna veselja i igre u predislamskom periodu, pa to i sada činimo.“ Allahov Poslanik, a.s., im je rekao: „Allah vam te dane - praznike zamjenjuje boljim, a to su Ramazanski i Kurbanski bajram.“ Muhammed, a.s., je ukazao ljudima na mogućnosti praznovanja boljih dana od onih koje su do tada proslavljali. To su bajrami koji će donositi zajedničku i pojedinačnu korist, a da neće imati u sebi ni najmanje obrise neislamskog i paganskog. Bajramski tekbiri, čestitke, telbije, kaside, pjesma i dova brata bratu izraz su razdraganosti, veselja i ushićenja zbog završetka posta. Bajramske radosti iskazuju se i u drugim oblicima manifestiranja kao što je odijevanje, čistoća kuća, ugodnost raznih mirisa, nasmijana i vesela lica, osjećanje udobnosti, zadovoljstva i blagostanja, dijeljenja poklona, sadake i tako dalje. Svi mi iz djetinjstva i mladosti nosimo drage uspomene na te događaje, jer se posebna pažnja uvijek poklanjala roditeljima, rođacima, komšijama i prijateljima kojima je Bajram i te kako puno značio. Takva praksa nastavlja se i danas. Jezičko značenje riječi ‘īd (bajram) Bajram se na arapskom jeziku kaže ‘īd. Korijen te riječi znači „vratiti se na početak“. Međutim, ima još značenja, pa se ova riječ može prevesti i kao „rehabilitacija“, „počinjanje iz početka” i slično. Ovo vraćanje podrazumijeva Allahovo vraćanje radosti robovima i sreće na dan bajrama. Kaže se da je bajram nazvan tako jer se u njemu koristi (‘avaid) dobročinstvo od Allaha kada rob od Njega dobiva velike blagodati. Rečeno je i da je to zbog toga što se rob u njemu vraća (je’idu) poniznosti i plakanju, a Gospodar Uzvišeni se u njemu vraća darivanju i poklanjanju. Kaže se i da je njegovo značenje da se u njemu muslimani vraćaju od pokornosti Allahu ka pokornosti Poslaniku, a.s., od farza ka sunnetu, od posta ramazana ka postu šest dana ševala, jer je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Ko isposti ramazan, zatim posti šest dana ševala, kao da je čitavu godinu postio.“ Kaže se i da je tako nazvan jer se mu’minima u njemu kaže: „Vratite se svojim kućama, oprošteno vam je.“ Bajram je nagrada vjernicima Ibn Mes’ud prenosi da je Božiji Poslanik, a.s., rekao: „Uzvišeni Allah pita svoje meleke: ‘Kakva je nagrada onima koji izvrše svoju obavezu?’ Meleki odgovore: ‘Stvoritelju i Gospodaru naš, njima pripada nagrada.’ Allah Uzvišeni će reći: ‘Budite mi svjedoci da ću ih Ja nagraditi za njihov post i namaz, Mojim zadovoljstvom i oprostom.’ Potom će reći Uzvišeni Allah, gledajući sve klanjače na Bajram, pogledom milosti: „Molite Me, robovi Moji! Tako Mi Moje veličine, ko Me god danas bude molio za svoje mjesto na Ahiretu, udovoljit ću mu. A na ovom svijetu Ja ću se brinuti o njemu. Budite vi zadovoljni sa Mnom pa ću i Ja biti zadovoljan s vama. Raziđite se oprošteni Mojim oprostom.“
1
Tekst je objavljen u časopisu SEMERKAND, br. 21, septembar 2010. god.
130
Od Ibn Mes’uda se prenosi također sljedeća predaja: „Kada nastupi Bajram, spuštaju se meleki na zemlju, prekriju svako naseljeno mjesto i pozivaju glasom koji čuje sve drugo osim džina i ljudi: ‘Ummete Muhammedov, dođite plemenitom Gospodaru da vam pokloni obilje svoje i da vam velikodušno oprosti vaše grijehe.’” Sa’d ibn Evs el-Ensari prenosi predaju da je Božiji Poslanik, a.s., rekao: „Na Ramazanski bajram meleki se poredaju pored puteva i pozivaju: ‘Muslimani, poranite svome Plemenitom Gospodaru Koji dobro daje i povećava ga govoreći: Ja sam vam naredio da noći provodite u ibadetu pa ste to činili. Naredio sam vam da danju postite pa ste postili i tako ste poslušali svoga Gospodara. Zato sada primite vaše nagrade!’” Bajram je posebna radost djeci Muhammed, a.s., je jedne prilike obilazeći Medinu primijetio jedno nezbrinuto, siromašno dijete u pocijepanoj odjeći, izdvojeno iz grupe druge djece koja su se igrala sretna i zadovoljna u novoj bajramskoj odjeći. Poslanika, a.s., je dirnuo prizor pa je prišao djetetu i upitao ga: „Zašto se ti ne igraš sa svojim drugovima?” Dječak je tužno odgovorio: „Moj otac je umro i ja nemam ništa da obučem za bajram.“ Muhammed, a.s., ga je privio na svoje grudi, poljubio i zaplakao. Nakon toga je uzeo dječaka za ruku i odveo svojoj kući, obukao mu novu odjeću i rekao: „Dječače, bi li ti bio zadovoljan da ti ja budem otac, Aiša majka, a Fatima sestra?” „Da, bio bih zadovoljan, Božiji Poslaniče“, rekao je dječak. Nakon ovoga dječak je izašao među djecu govoreći: „Ja sam sin Muhammeda ibn Abdullaha.“ U kontekstu ovog kazivanja podsjetit ćemo se na naš bosanski običaj o dijeljenju bajram-banke, po čemu djeci bajram ostaje u najljepšem sjećanju. Poklone treba razmjenjivati i sa starijim, počev od svojih roditelja, shodno hadiskoj predaji: „Dijelite poklone jedni drugima da bi ste se voljeli.“ Dan bez učinjenog grijeha je bajram U jednoj hadijskoj predaji se kaže: „Vjernik ima pet bajrama: svaki dan koji provede bez grijeha, dan smrti ako preseli s imanom, dan prelaska preko Sirat-ćuprije, dan uspjeha u polaganju računa i sretnog završetka stajanja na Kijametu, dan kada uđe u džennet i dan susreta i viđenja s Allahom, dž.š.“ Jedan je čovjek je došao kod hz. Alije i vidio pred njim bajat hljeb, pa mu je rekao: „Vladaru pravovjernih, danas je bajram a ti jedeš bajat hljeb?!“ Hazreti Alija mu reče: „Danas je praznik a jučer se postilo i klanjalo. Praznik je onome kome Allah oprosti grijehe, bude zahvalan Allahu, dž.š,, na datom mu stepenu i primljenim djelima. Danas nam je Bajram, a i sutra je, i svaki drugi dan u kome ne budemo griješili Allahu, dž.š,, naš je praznik.“
131
