Psihijatrija Sa Psihopatologijom

PSIHOLOGIJA SA PSIHOPATOLOGIJOM

OSNOVI PSIHOLOGIJE Teško je dati jednu iscrpnu definiciju psihologije, definiciju koja bi zadovoljavala sva do danas poznata gledišta. Ako bi se pošlo od etimološkog tumačenja riječi psihologija onda bi s obzirom da riječ psiha znači duša, a riječ logos nauka, psihologija bila nauka o duši. Međutim kako je riječ duša prvenstveno religiozno-filozofski pojam, naziv nauka o duši za psihologiju mogao bi nas navesti da govoreći o psihologiji mislimo na različite metafizičke probleme kojim se moderna psihologija danas ne bavi. Modernu psihologiju ne zanimaju pitanja kao što su “šta je duša “, “da li je duša smrtna ili ne”, ovakva pitanja su izvan ljudskog iskustva te ih psihologija ne proučava, s obzirom da je psihologija iskustvena nauka i što proučava samo ona zbivanja koja se mogu iskustvenim metodama provjeriti. Hiljadama godina vode se žestoke polemike koje pokušavaju dati odgovor na pitanje šta je psihički život. Na jednoj strani nalazile su se idealistička, a na drugoj materijalistička shvatanja psihičkog života. Pristalice idealističkog shvatanja smatraju da je psihičko (duša) apsolutno nezavisno od tijela i da ono prethodi materiji kao organskom supstratu, dotle pristalice materijalističkog shvatanja zastupaju suprotan stav. Demokrit poznati grčki filozof nastoji da pojmu “duša” da materijalistički karakter. Trebalo je da prođe duži niz godina da bi materijalističko učenje bilo pravilno postavljeno, tek kod osnivača dijalektičkog materijalizma, Marksa, Engelsa, Lenjina. Interesantno je Aristotelovo učenje po kome postoje tri vrste duše “vegetativna duša” svojstvena biljkama, “vitalna duša” svojstvena životinjama i ljudima, i “razumna duša” svojstvena jedino čovjeku. Pojavom Darvina i njegove teorije evolucije i prirodne selekcije, a naročito uvođenjem eksperimenta u psihologiju, psihologija kao nauka dobiva sve značajnije mjesto. Dijalektički materijalizam zasnovan na principima Marksovog filozofskog materijalizma polazi, razmatrajuči pojam psihičkog života, od vrlo jasne činjenice da je svijet po svojoj prirodi materija i da raznolike pojave u svijetu predstavljaju razne vidove materije u kretanju. Dijalektički materijalizam uči da se materija kao objektivna realnost koja postoji izvan naše svijsti i nezavisno od nje, nalazi u neprekidnoj promjeni, kretanju, koje predstavlja osnovni oblik postojanja materije. Kretanje materije ima različite promjene i oblike koji kvantitativno i kvalitativno postaju sve složeniji. Razvojem materije došlo je do izrastanja iz njenjih vrlo prostih oblika do vrlo specifičnih i složenih, i najzad do formacije specifičnih struktura bjelančevine. Tek kada je došlo do formacije ovih visoko složenih oblika materije u vidu bjelančevinastih elemenata, tek tada se počelo javljati ono svojstvo materije koje zovemo život. Poznato je da i pojmu živoga postoje različite diferencijacije i stupnjevi, počev od najprostijeg oblika živog do najsloženijih stupnjeva živih bića. Razvojem ovih visoko diferenciranih oblika najsloženije materije i pojavom visoko složenih živih bića pojavilo se tek onda, ono najfinije i najsuptilnije svojstvo te složene žive materije, koje se i naziva psihički život.

1

Kornilov govori o tome da je psihički život najviši proizvod na specifičan način organizovane materije. Ako se usvoji ovako, jedno ispravno materijalističko shvatanje o pojmu živoga onada je logično da se psihički život i ne može nikad shvatiti kao nešto što se nalazi izvan materije. “Duh ne postoji nezavisno od tijela“ kaže Lenjin. “Mišljenje se ne može odvojiti od materije koja misli” kaže Marks. Učenje Marksa i Lenjina jasno govore da je psihički život ustvari svojstvo žive materije, i to samo one visoko diferencirane. Jedna visoko diferencirana živa materija, čovjekova ličnost koja je okružena materijalnim svijetom, ne može ostati po strani od svih zbivanja u tom materijalnom svijetu. Sve ono što se u materijalnom svijetu događa, a što je potpuno nezavisno od čovjekove ličnosti, ipak na različite načine utiče na nju, dejstvujući na njen specifičan organ-čovječiji mozak. Preko njegovih čulnih organa stvarajući u njemu otiske predmeta iz materijalnog, realnog svijeta. Veliki doprinos na izjašnjavanju problema psihičkog života dala je poznata Lenjinova teoria odraza, teorija koja govori da se sve ono što se u realnom svijetu događa i ima materijalistički karakter oslikava u vidu objektivnih stvarnosti u mozgu. To oslikavanje objektivane stvarnosti u mozgu naziva se psihički život, svijest čovjeka (Kornilov). Mozak je materijalna baza i nosilac cjelokupnog psihičkog života. Bez mozga nema osjećaja, opažanja, mišljenja i svijesti, nema psihičkog života uopće. Da je mozak zaista nosilac psihičkog života, možemo se uvjeriti na očigledan način, kod visokih transferzalnih lezija kičmene moždine, gdje je bila prekinuta svaka veza izneđu mozga i nižih dijelova tijela, i gdje mozak, osim glave vrata i nešto malo gornjih ekstremiteta nije mogao da kontroliše ni jedan niži dio tijela, niti je iz tog dijela tijela mogao da prima te nadražaje. Pa je ipak, psihički život takvog bolesnika tekao bez ikakvih poremećaja, sve dok je bolesnik mogao da diše i dok je u mozak pristizala i po svom sastavu potrebna kiličina krvi. Problem odnosa mozga i duševnog života dugo vremena postavljan je tako da su psihičke funkcije isključivo vezane i lokalizovane u kori velikog mozga. Poslije mnogih pomijeranja ove doktrine danas su konačno sa sigurnošću utvrđene regije u kori velikog mozga, u kojima su lokalizovane glavne funkcije (psihomotorne, psihosenzitivne, psihosenzorijalne kao i funkcije govora). Najnovija istraživanja su pokazala da osim kore velikog mozga u psihičkom životu neobično važnu ulogu igra i baza mozga sa bazalnim ganglijama i diencefalom. Međutim, ukoliko se tokom evolucije razvija korteks, i u vezi s tim intelekt počinje da koči i ograničava afektivnu sferu, u toliko kora velikog mozga igra sve značajniju ulogu u regulaciji afektiviteta. Pored elementarne i automatske regulacije (paleoencefalon) koja je povezana sa zadovoljenjem ili nezadovoljenjem osnovnih potreba, javlja se sada jedna druga, intelektualna i voljna regulacija (neoencefalon). U čovjeka iz diencefalona i bazalnih ganglija neprestano naviru prema korteksu centripetalni nervni, neurovegetativni, humoralni i hormonalni nadražaji, na koje obratno, iz korteksa djeluje proces kočenja i odabiranja. Baza je izvor nadražaja, a korteks izvor kočenja. Stoga prilikom bilateralnih povreda kore velikog mozga proces kočenja slabi, a istovremeno se oslobađaju subkortikalni afektivni automatizmi što možemo da vidimo kod pseudobulbarne paralize (prisilan smijeh ili plač).

2

Na osnovu svega, možemo grubo da kažemo da je kora velikog mozga središte intelektualne sfere, a baza mozga središte nagonsko- afektivne sfere. Međutim ovu shemu odnosa baze i kore velikog mozga treba shvatiti samo kao shemu a ne kao gotovu sliku stvarnosti. U stvarnosti je svaka psihička manifestacija uvijek kompleksna i složena od brojnih elemenata, koji se uzajamno prožimaju i prilagođavaju uslovima života. Mozak nadalje djeluje uvijek kao cijelina i u slučaju potrebe jedni djelovi mozga zauzimaju druge ali ne samo to tijelo i psiha, do poslijednjega, najneznatnijeg procesa čine jednu jedinstvenu i nerazdvojivu cjelinu. S jedne strane, tjelesne pojave, koje se obično smatraju čisto tjelesnim, u stvari zavise od psihičkih procesa i stanja, na primjer strah ili gnjev utječu na varenje, menstruaciju, opšte stanje ishrane organizma pa čak i na tonus glatke i poprečno prugaste muskulature. S druge strane, najviši psihički procesi zavise od tjelesnih uslova organizma, tako na primjer, odstranjenje štitnjače se odražava na psihičke procese u organizmu. Otrovi uneseni spolja (alkohol, droge) se nepovoljno odražavaju na cjelokupan psihički život. Moramo imati pred očima da su psihičke i tjelesne pojave u stvari dva vida istog životnog (biološkog) procesa. Predmet psihologije je stvarno, svjesno psihičko zbivanje u čovjeku.U svom izučavanju tog psihičkog zbivanja, hoćemo da saznamo šta ljudi doživljavaju i kako to doživljavaju. Ali u isto vrijueme mi ispitujemo i uslove i uzroke tih doživljaja njihove uzajamne odnose i uticaje, kao i načine i oblike u kojima se oni objektivno ispoljavaju. Psihopatologija ne ispituje cjelokupno psihičko zbivanje nego samo njegovu patološku stranu. Prema tome psihopatologija i psihijatrija, kao posebne naučne grane, proučavaju samo bolesne pojave i stanje kod duševno poremečenog čovjeka. Granica imeđu psihologije i psihopatologije ne može nigdje da se oštro podvuče, pošto se na svakom koraku susreču granični slučajevi, kolebanja i prelijevanja jednih stanja i pojava u druge.

3

IDEOLOŠO FILOZOFSKA STRUJANJA U PSIHOLOGIJI Govoriti o ideološkim i filozofskim strujama u psihologiji predstavlja složen i težak zadatak, prije svega što onaj ko želi da analizira ovu materiju nađe se pred krupnim problemom koje psihološke škole da odabere kao najznačajnije. Odabrati od mnoštva škola i pravaca ono što je najtipičnije predstavlja nezahvalan posao. Kod Grka prije psihologije postojale su posebne naučne discipline kao što su kosmologija, etika i nauka o saznanju. U tim naukama tretiran je i problem čovjekove prirode. Dakle psihološki problemi su proučavani u vezi sa drugim problemima. Iz početka se na ta pitanja odgovaralo uglavnom na osnovu spekulacija, a kasnije na osnovu posmatranja. To posmatranje nije bilo plansko i sistematsko. U 16 vjeku Žuan Huart publikuje traktat kojim dokazuje da sklop tjela i spoljni izgled čovjeka s potpunom tačnošću odgovara duševnim osobinama čovjeka. Na osnovu toga je dokazivao da je potpuno mogće po spoljašnosti čovjeka suditi o njegovom karakteru i psihičkom životu. U 17 vjeku Lafaterovo učenje o “fiziognomici” ukazuje na to da se karakter može određivati po obliku i izrazu lica, po formi nosa, očiju, brade itd. Početkom 19 vjeka javlja se Galova “frenologija” prema kojoj se upoznavanje karaktera i čovječijih umnih sposobnosti može postići oblicima ispupčenja lobanje. Čak i Krečmerovo učenje o konstitucionim tipovima predstavlja oživljavanje starih nenaučnih shvatanja. Počeci naučne psihologije vezani su za eksperimentalne radove u fiziologiji. Karakteristika naučne psihologije sredinom 19 vjeka mogla bi se okarakterisati jednom riječju “Eksperimentisanje”. Osnovna karakteristika ovog metoda je vještačko izazivanje proučavanih pojava, variranje uslova i mogučnost verifikacije. Ispitivanja su se vršila u instititima uz pomoć aparata za precizno mjerenje. U početku ovom metodom mogli su se ispitivati samo osjećaji ili senzacije, proste i složene reakcije i elementarna osjećanja. Psihoanalitički pokret stavio je svoj naglasak na emocionalni čovjekov život. Psihoanalitička psihologija nije ni laboratorijska ni seminarska, kao rana naučna psihologija. Tvorac psihoanalitičkog pravca je Sigmund Frojd. Kroz svoju praksu Frojd je došao do zaključka da u liječenju neuroza treba napustiti hiopnozu, koja je tada bila izbor u liječenju neuroza i konstruisao je metod slobodnih asocijacija.kao osnovni analitički instrument. Psihoanalitička teorije se ne može smatrati kao rigidna i fiksirana doktrina jer je Frojd u toku svog života mjenjao i dopunjavao svoje učenje. Psihički život ljudskih bića prema Frojdu sastoji se iz svjesneog i nesvjesnog djela. Svjesno je manji i relativno beznačajan dio. Pored svjesnog “JA” postoji i nesvjesno, koje je izvor skrivenih snaga koje čine onu moć koja se nalazi iza ljudskih akcija između svjesnog i nesvjesnog nalazi se predsvjesno koje zalazi u jedno i u drugo ali više sliči svjesnom. Prema tome u predsvjesnom se ne nalazi ono što je potisnuto. Frojd smatra da su i svjesno i nesvjesno aktivni. Prema Frojdu nesvjesno je aktivno ono želi, ono teži, jednom riječi ponaša se slično ličnosti.

4

Između svjesnog i nesvjesnog moglo bi se reći uvjek je ratno stanje. Ljudska bića od rođenja uče da je sve ono što je u vezi sa seksualnim životom sramno. Od početka društvo nameče snažne zabrane, tabue i svesno “JA” reaguje potiskivanjem mnogih manifestacija seksa. Međutim potisnute želje ne prestaju da budu aktivne, one iz nesvjesnog i dalje rade i na neki način vrše pritisak na svjesno. Cjelokupan život se organizuje oko “Ega” ili svjesnog i nesvjesnog ili libida. u kome se nalaze jake seksualne želje. Za mnoge od njih svjesno ”JA” i ne sluti da postoje, a neke od njih potiskuje i protjeruje iz svijesti. Borba između libida i “Ega” počinje u periodu odojčeta. Najranije zadovoljstvo novorođene bebe je sisanje i to zadovoljstvo Frojd smatra seksualnim. Frojd smatra da je muško djete zaljubljeno u svoju majku. Budući da je zaljubljeno u majku, djete ima neprijateljski stav prema svom ocu (Edipov kompleks). Istina djete može i voljeti svog oca i u tom slučaju ono je ambivalentno prema njemu, ono ga i voli i mrzi. Čitava ta situacija sa snažnim ljubavnim izlivima i ljubomorom, sa neizbježnim sukobima i potiskivanjima, uslovljava ogroman stres koji može biti bezkrajni izvor emocionalnih poremećaja. Rezultat Frojdovih proučavanja psihologije bilo je novo shvatanje u organizaciji ljudske psihe. To shvatanje konstruisano je u tri pojma ID, EGO, i SUPER EGO-svijest. Super Ego ili Nad Ja razvija se kada djete u svojim ranijim kontaktima sa okolinim svijetom inkorporiše u sebe roditeljski ideal, usvaja ga kao dio sebe, kao zabrane koje su mu roditelji nametnuli od najranijeg doba. Frojd u svom učenju nije uzimao u obzir socijalne faktore i to je jedna od najvećih njegovih grešaka. Međutim on je postavio i poktrenuo niz pitanja iz oblasti normalne i abnormalne psihologije.najpoznatiji Frojdovi učenici Jung i Adler, pošli su svojim putem. Jung je bio predstavnik kompleksne psihologije. On je unio daleko više mistike, i vratio se na neka metafizička učenja, tako, da njegova shvatanja nemaju neku naučnu vrijednost (učenje o sudbini). Jung je pored pojma osobnog nesvjesnog uveo i pojam kolektivno nesvjesnog, što označava trag kolektivnih iskustava ljudske vrste koji se naslijeđuju i očituju kroz individualno nesvjesno. Tvorac je pojmova « introvertan «, « ekstrovertan « i « individualizacija «. Adler tvorac takozvane individualne psihologije, naglasio je ulogu socijalnih faktora u razvitku psihičkog života i značaj ranih doživljaja. Prema njemu nije dominantan seksualni nagon već nagom za vladanjem, volja za moći i želja za kompenzaciom izvjesnih manjih vrijednosti. Autor je pojma “ stil života ”, što označava karakterističan način pojedinca u izražavanju svoje ličnosti i u postizanju svojih ciljeva. Neoanalitičari i eksperimenalni analitičari pokušali su proučavanjem primitivnih plemena da potvrde ili odbace izvjesna analitička učenja. Osnovna zamjerka im je što u tumačenju socijalnih i socijalno psiholoških pojava zanemaruju ekonomske faktore. Oto Rank o porijeklu neuroza postavlja teoriju prema kojoj sve neurotske teškoče potiču od traume rođenja. Po njemu rođenje, iako fiziološki akt, predstavlja intenzivan šok koji u osobi proizvodi prvobitan strah i obrazuje jednu rezervu straha koja se oslobađa u anksioznim situacijama. Prema njemu to znači prvu životnu traumu, najintenzivniju, u suštini dvostruku traumu: traumu uslijed straha i traumu uslijed odvajanja od majke.

5

Rank smatra da seksualni akt predstavlja pokušaj simboličnog sjedinjenja sa majkom. On je prvi shvatio da treba izmjeniti Frojdovu terapijsku tehniku i da u prvi plan treba staviti volju pacijenta. Šandor Ferenc je isticao da je jedan od osnovnih problema bolesnika bio taj što su oni uvijek bili bez ljubavi. On je insistirao da analitičar treba da unese emocionalne elemente i stvori takav odnos sa pacijentom da mu pacijent može priznati svoje nedostatke. Kerin Horni u interpretaciji neuroza uzima u obzir i socijalne faktore, upravo faktor “ kulturu ”. Za nju sukob između želja i socijalnih zahtjeva predstavlja osnovni izvor za nastanak neuroze. Horni stavlja u prvi plan važnost interpersonalnih odnosa, sadašnjost i poslijedice. Ona se ne slaže sa učenjem da samo iskustva iz djetinjstva stvaraju uslove za neuroze odraslih. Lazarik je služeči se određenim testovima pokušao utvrditi sa kojim su se roditeljem ispitanici pretežno identifikovali. On je utvrdio da su ispitanici koji su se identifikovali sa roditeljem suprotnog spola postaju psihijatrijski slučajevi, dok su normalni oni koji su imali identifikaciju sa roditeljem istog spola. Za sve moderne pravce u psihologiji je karakteristično naglašavanje socijalnih faktora u razvoju i formiranju psihičkog života. Pavlov osnivać teorije o uslovnim refleksima. Princip dominacije i inhibicije su tvorevine uslovljene fiziološkim elementima a to čini osnovu za formiranje specijalne škole “ Refleksološka škola ”. Suština Pavlovljevih shvatanja leži u tome da se koriste adekvatne draži koje stvaraju urođene, bezuslovne odgovore (reflekse) i da se uz ponovljenu primjenu adekvatnih draži (svjetlosnih ili zvučnih) u nervnom sistemu formiraju privremene socijalne veze, koje kasnije omogučavaju da se dobije isti odgovor i kada se odbaci primjena adekvatne draži, a očuva samo indiferentna draž. Tako npr. davanje hrane psu (adekvatna draž) uz ponavljani zvuk zvonceta (indiferentna draž) poslije više puta obavljenog eksperimenta može usloviti dobijanje istog odgovora (digestivna reakcija) i kada se kasnije samo pojavljuje zvuk zvonceta bez prinošenja hrane. Ali pored mnogih novijih shvatanja naslijednika Pavlovljeve škole o postojanju polimorfnih socijalnih uslovnih refleksa, uhodanih tokom razvoja jedne individue, ipak je neshvatljivo da se jednim istim neurološko-fiziološkim mehanizmom (Ekscitacijainhibicija) mogu objasniti raznovrsna psihička zbivanja u kompleksnoj čovjekovoj ličnosti, pa samim tim i mnogi psihopatološki poremećaji.

6

METODE U PSIHOLOGIJI Metodologija predstavlja dio nauke koja se bavi načinima, vrstama, organizacijom i procesima istraživanja, sve sa ciljem dobijanja novih naučnih saznanja, odnosno za naučno objašnjenje neke pojave, tj. svjesnih psihičkih procesa i ponašanja, te za njihovo predviđanje. Karakteristike metodologije u određenoj nauci zavise od problema, predmeta i ciljeva istraživanja u okviru te nauke. Najčešće se govori o dvije temeljne metode prikupljanja podataka: - introspekcija (samoopažanje, unutrašnje opažanje) - ekstrospekcija ( vanjsko opažanje)

INTROSPEKCIJA Metoda samoopažanja (introspicio – gledam unutra), predstavlja posmatranje i saopštavanje o doživljajima u trenu dok se događaju u nama ili neposredno nakon toga. Njome su otkriveni čulni kvaliteti, receptori, mnogo o procesu asocijacije i rješavanju problema, faktori opažanja, tumačenje snova i slicno. Subjekt tokom introspekcije ima dvostruku ulogu- on istovremeno i posmatra i doživljava. Inače, introspekcija se može odvijati na razne načine: 1. u prirodnim uslovima (utisci koji su na nas ostavili neka djela, događaji, osobe, situacije; bez priprema osoba iznosi istraživaću doživljaje kroz predstave, riječi); 2. impresija (ispitivanje čulnih utisaka); 3. sistematska eksperimentalna introspekcija (ispitivanje složenih psihičkih procesa; odnosno, šta nam je zapravo u svijesti dok mislimo, pri čemu je ispitanik u potpunosti usmjeren na vlastite psihičke procese). Nedostatak ove metode je sto se zapravo ne može primjeniti na čitavo područje psihologije (npr. na djecu, mentalno zaostale osobe i sl.) , zatim postoji mogućnost pojave otpora u saopštavanju svojih doživljaja, te sklonost dotjerivanju i nemogućnost provjere iskaza. Prema tome se najčesće kombinuje sa drugim metodama i tehnikama. EKSTROSPEKCIJA Ekstrospekcijom (vanjskim posmatranjem) zaključujemo o psihičkim procesima i zbivanjima druge osobe na osnovu podražaja i reakcije. Njome se ispitivaju zakonitosti psihičkih procesa, povezanih sa psihofiziološkim procesima u organizmu. 1.

Oblici ekstrospekcije su: posmatranje u užem smislu (registrovanje reakcija i ponašanja organizma u datoj situaciji);

2. prosto prigodno posmatranje (posmatramo pojavu koju nismo izazvali, niti očekivali. Korisna je jer se njom identifikuju pojave koje se kasnije sistematski i eksperimentalno ispituju);

7

3. sistematsko prigodno posmatranje - unaprijed znamo predmet i cilj, plan, kontrolisanje uslova pod kojim ce se odvijati, registrovanje svega značajnog za željenu pojavu; 4. eksperimentalno posmatranje - najviši stepen sistematskog i planskog posmatranja, otkriva od čega zavisi javljanje i šta uzrokuje neku pojavu; 5. registrovanje ponašanja različitim aparatima - instrumentima za mjerenje vremena, za mjerenje intenziteta draži, aparatima za slikanje, kamerama, elektrodama. Ovo omogućava detaljnije ulaženje u prirodu pojave, dobijeni podaci su trajni, objektivni, kvantitativno izraženi, ali su posredni pa ih je teško tumačiti; 6. analiza proizvoda djelatvosti - analiziramo rezultate zadataka koje smo zadali ispitanicima da urade. TEHNIKE U PSIHOLOGIJI Pod psihološkim tehnikama podrazumijevamo sve postupke koji se koriste za prikupljanje potrebnih podataka i njihovu obradu. Prema zadatku i cilju, tehnike istraživanja u psihologiji dijelimo na: - tehnike prikupljanja podataka - tehnike obrade i prikazivanja podataka

TEHNIKE PRIKUPLJANJA PODATAKA Među mnogobrojnim tehnikama prikupljanja podataka najčešće se koriste: -eksperiment; - intervju; - upitnik; - anketa: - vođenje dnevnika i dosjea (historija slučaja); - sociometrijski postupak; - skala procjena; - proučavanje dokumenacije; - radna proba; - analiza sadržaja; - testovi;

EKSPERIMENT Eksperiment ili pokus predstavlja namjerno izazivanje određenog doživljaja ili ponašanja u strogo kontroliranim uvjetima u svrhu mjerenja i /ili promatranja. U svakom eksperimentu postoje dvije varijable i to: - zavisna ili kriterijska varijabla (ono što se želi ispitati); - nezavisna ili eksperimentalna varijabla (mogući utjecaji na zavisnu varijablu).

INTERVJU 8

Intervju je neusiljen i elastičan razgovor sa ispitanikom u „četiri oka”. Neki ga definišu i kao „profesionalnim ciljem usmjeren razgovor”. U pravilu se sprovodi prema unaprijed sastavljenom planu pitanja, kako bi se stvorio cjelovit sud o ispitaniku. Uglavnom služi kao dopuna podacima koji su prikupljeni uz pomoć drugih tehnika. Kvaliteta razgovora ovisi o intervjueru – (bitan je ponekad spol, dob, način govora, držanje, stav prema temi o kojoj razgovara); i intervjuiranome - ne mora biti motiviran za razgovor, može se bojati sudjelovanja u razgovoru. Postoje tri vrste intervjua: nestrukturirani, polustrukturirani i strukturirani intervju. Nestrukturirani intervju često nastaje spontano i slučajno. Npr. istraživač razgovara s učenicima za vrijeme odmora i saznaje niz informacija koje daju odgovore na istraživačka pitanja ili učitelj u razgovoru s roditeljem saznaje o reagiranju djeteta na određene aktivnosti u školi vezane za primjenu novog didaktičkog modela. Polustrukturirani intervju zadržava donekle prirodnu i nenamještenu atmosferu, ali je ipak sam intervju vođen od strane istraživača. Vođenje je vrlo fleksibilno i ispitivač će se ubacivati u razgovor samo kad on skrene sa željene teme ili kad želi razgovor usmjeriti na probleme o kojima nije bilo govora. Za polustrukturirani intervju ispitivač ima osnovne natuknice u kojima su naznačene osnovne teme o kojima će se voditi razgovor. Struktirurani intervju vodi se uz unaprijed precizno definisana pitanja. To su pitanja na koja se ne može odgovoriti sa "da" i "ne". Na taj način daje se mogućnost informantu da slobodnije iznese svoje viđenje problema. Prednost: mogu se dobiti podaci koji nisu dostupni slozenijim tehnikama. Nedostaci: neanonimnost ispitanika (vezano za iskrenost), neekonomičnost ukoliko se radi o vise ispitanika. UPITNIK Upitnik možemo definisati kao niz pitanja otvorenog ili zatvorenog tipa, koji uglavnom ima 2 značenja: - anketni upitnik / list koji služi za prikupljanje podataka kao što su npr. opći podaci o pojedincu, ispitivanje javnog stanja i sl.) - upitnik ili test ličnosti kojim ispitujemo jednu ili vise osobina ličnosti (npr. optimizam- pesimizam i sl.) Naročito su važni redoslijed pitanja, uvodna pitanja, trajanje primjene, da li ispitanici znaju odgovoriti na pitanja koja im se postavljaju i da li to uopće žele. Važno je postići da ispitanici odgovaraju iskreno, te ako je neophodno, zagarantirati im anonimnost. Prednosti: ispitivanje se može, ali i ne mora sprovesti anonimno, može obuhvatiti više ispitanika i obrada odgovora se može standarizovati. Nedostaci: mogućnost ispitanika da kontroliše svoje odgovore.

ANKETA Kada se upitnik, intervju ili skale procjene koriste na izabranom i reprezentativnom uzorku neke populacije,sa ciljem da bi se saznalo nešto novo o stavovima, ubjeđenjima ili motivima ove populacije kojoj uzorak pripada, govorimo zapravo o anketiranju. 9

Anketna pitanja moraju biti jasna i nedvosmislena, prosta i kratka, određena i konkretna. Prednosti i nedostaci su slični onima koji su navedeni uz opis tehnike upitnika. VOĐENJE DNEVNIKA I DOSJEA Vođenje dnevnika ili dosjea je ustvari registriranje ponašanja kroz duži vremenski period, svog ili tuđeg. Registrira se ponašanje u prirodnim uvjetima. Prednost: skupljanje podataka o situacijama koje se dešavaju prirodno, bez istraživačke intervencije. Nedostaci: dugotrajnost, vrijednost zapažanja je samo individualna, uspoređivanja neopravdana. SOCIOMETRIJSKI POSTUPAK Sociometrijski postupak možemo definisati kao utvrđivanje homogenosti skupine i statusa pojedinca u njoj, unutar grupnih odnosa i stupnja kohezivnosti ili integriranosti grupe. Sama tehnika kojom se utvrđuje mjesto pojedinaca u grupi, bazira se na principu izbora onih sa kojima bi najradije sarađivali, odnosno da označe one sa kojima ne bi željeli sarađivati. Na osnovu dobijenih rezultata možemo utvrditi kakvi su odnosi u grupi, što se može prikazati pomoću sociograma. Sociogram je grafička shema gdje se vizualno mogu jednostavno uočiti međusobni odnosi članova u grupi.

U odnosu na socijalni status pojedinac moze biti: - popularan - kontroverzan - odbačen - zanemaren Prednosti: jednostavnost i velike mogućnosti otkrivanja unutargrupnih odnosa i odnosa među pojedincima. Nedostaci: opasnost od nekritične primjene.

SKALA PROCJENE Skala procjena ili skaliranje je istraživački postupak kojim se prikupljaju činjenice o stepenu, intenzitetu i kvalitetu izraženosti nekih psiholoških pojava. Pritom se koriste različite skale mjerenja urađene po nekorn redoslijedu, gdje jedan ili više ocjenjivača procjenjuju neku psihičku osobinu ili proces.

Procjene se mogu označavati brojevima, kategorijama i grafički. Tehnike skaliranja se koriste najčešće za ispitivanje psiholoških pojava koje je teško kvantifikovati, npr. mjerenje stavova. Školsko ocjenjivanje je također jedan vid skala procjene koja ima pet stupnjeva. Ovaj vid vrednovanja učeničkih znanja ima nedostatak što svaki nastavnik ima svoje vlastite kriterije ocjenjivanja. Numeričke skale koje se

10

koriste u psihološkim istraživanjima preciznije određuju brojne vrijednosti ispitivane psihološke pojave.

PROUČAVANJE DOKUMENTACIJE Dokumenti koji se najčešće proučavaju u nastavničkom i odgajateljskom radu su školska svjedočanstva i pisane „karakteristike” o osobinama ličnosti i ponašanju učenika. U različitim prilikama proučavaju se i dnevnici pisma i bilješke koje su ispitanici načinili. Prednosti: ne mora se direktno kontaktirati sa ispitanikom; dokumenti se mogu upotrijebiti i mnogo vremena nakon njihovog nastanka. Nedostatak: nepouzdanost i netačnost podataka koji se u dokumentu nalaze. RADNA PROBA U radnoj probi zadatak pojedinca je obaviti određeni posao ili manifestirati neku vještinu, te se na osnovu rezultata zaključuje: - koliko je ispitanik za određni posao osposobljen, odnosno koliko je ovladao određenom osobinom - kolike i kakve su njegove specifične sposobnosti na osnovu kojih ce se tek osposobljavati za određeni posao ili manifestiranje vještine Radna proba je pogodna tehnika za dijagnosticiranje momentalne spreme kandidata za obnavljanje određene radnje. Prednost: jednostavnost. Nedostatak: nesigurnost prognoze.

ANALIZA SADRŽAJA Analiza sadržaja je postupak za „klasificiranje i kvantificiranje raznih verbalnih i neverbalnih poruka u najširem smislu riječi, prema njihovim sadržajnim i formalnim karakteristikama, a u skladu sa unaprijed utvrđenim pravilima”. Analizi se najprije podvrgava sadržaj poruke, a na osnovu sadržaja i drugih karakteristika poruke zaljučuje se o osobinama tvorca poruke, kao i o osobinama poblike kojoj je poruka namjenjena. Prednost: poruka se može čitati „između redova”, tj. Može se doći do podataka koji se ne daju direktno. Nedostatak: opsežnost posla kada se želi provesti tačna i sigurna analiza.

TESTOVI Z. Bujas definiše test kao „standardizovani postupak pomoću kojeg se izaziva određena aktivnost, a onda s učinak te aktivnosti mjeri i vrednuje tako da se individualni rezultat usporedi sa rezultatima koji su dobiveni kod drugih individua u jednakoj situaciji”. 11

Za razliku od većine tehnika prikupljanja podataka, testovi su pravi mjerni instrumenti, što među ostalim znači da poznajemo njihove mjerne karakteristike (valjanost, pouzdanost, objektivnost i dr.) Sa obzirom na predmet mjerenja razlikujemo: - Testove sposobnosti - mjere ne rezultat učenja, već preduslove za učenje sposobnosti zbog kojih se ljudi razlikuju u uspjehu u različitim i u istim aktivnostima. One potiču iz naslijednih i socijalnih faktora kao i aktivnosti samog pojedinca. Testovi mjere: senzorne sposobnosti (sposobnosti ovisne od anatomskih karakteristika), psihomotorne sposobnosti (izvođenje brzih, spretnih, međusobno povezanih pokreta), te mentalne sposobnosti (najviše inteligencije) - Testove ličnosti - njima ispitujemo pojedine aspekte ličnosti, koji određuju njenu strukturu. Najstabilnije karakteristike su osobine ili crte ličnosti, prisutne kod svih ljudi u većem ili manjem pomjeru. Mjere se testovima poput Cattelovih, Ajzenkovih, Belovog inventara i sl. - Testove znanja - utvrđuje se nivo znanja, navika i vještina, stečenih učenjem i vježbanjem. Prednosti su sto ispitanici odgovaraju na ista pitanja, istovremeno, može se provjeriti znanje iz cijelog gradiva, ocjene su objektivnije, isključena subjektivnost ispitivača, ispitivanje brže i racionalnije. Važno je ispitati poznavanje osnovnih pojmova i pravila, njihovo razumijevanje i sposobnost njihove primjene. Prednost: omogućuju mjerenje postignutih znanja, objektivni su i ekonomični u primjeni. Nedostaci: ispituju se uglavnom statična znanja, ne mogu se postavljati podpitanja za emocionalno slabe i nedovoljno snalažljive ispitanike. .

KONCEPTI PSIHIČKOG APARATA PO SIGMUNDU FREUDU TOPOGRAFSKI MODEL

12

Nesvjesno je temeljni pojam, a čine ga sve želje, misli, doživljaji, uspomene, koji su potisnuti iz svijesti, jer su u suprotnosti s usvojenim zabranama i normama ponašanja. Tako nesvjesno brani ličnost od krivnje i kazne. Potisnuti sadržaji izražavaju se simbolički u snovima, umjetničkom djelu, neurotskom simptomu, omaškama, propustima. Područje nesvjesnog je najveće i do njega možemo doći samo uz pomoć drugih. To je mnoštvo sadržaja koji nas mogu jako uznemiravati. Ono sadrži sve ono negativno u životu i predstavlja opasnost, jer ne miruje nego se želi probiti u svjesno i tako u nama stvara napetost. Te misli, sjećanja ili porivi toliko su uznemiravajući (pod neke od uznemirujućih nesvjesnih tema spadaju incest, mržnja prema braći i sestrama, roditeljima, supružnicima ili sjećanja na traume iz djetinjstva) da bi svijest o njima dovela do osjećaja anksioznosti. U nesvjesnom se nalaze: 1. sadržaji koji su represijom potisnuti mehanizmom potiskivanja i ima ih najviše 2. nesvjesno znanje i informacije koje imamo, ali nikad nisu prešle kroz našu svijest i nisu naučene 3. iskustva koja imamo, ali ih ne možemo verbalizirati. Nesvjesno se sastoji od onih iskustava, težnji i osjećaja kojih ne možemo postati svjesni u običnim okolnostima, ali možemo psihoanalizom (primjenjujući tehniku slobodnih asocijacija), analizom snova i simbola, ili hipnozom. Predsvjesno su sadržaji kojih se ipak možemo dosjetiti, i dovesti ih u svjesno, jer su povezani sa svjesnim i nesvjesnim. Svjesno čine opažanja uvjetovana djelovanjem podražaja izvana, ono što je u datom trenutku u središtu naše pozornosti. Svjesnost se sastoji od onoga što smo toga trenutka svjesni. Možemo reći da svjesnost određuje ono što se u realnosti zbiva. Najčešće svjesnost određujemo prema stupnju budnosti i sposobnosti orijentacije prema sebi, drugima, vremenu i prostoru, tj. prema tzv. "stupnju testiranja realiteta". Freud je vjerovao da svatka osoba posjeduje određenu psihičku energiju koju stvaraju urođeni nagoni. To je tumačio zakonom o očuvanju energije, ili ekonomičnošću, koja uključuje distribuciju, transformaciju i utrošak emocionalne energije. Nagonski impulsi funkcioniraju po principu ugode; oni traže trenutačno pražnjenje (ispunjenje) s namjerom održati napetost što je moguće manjom. Ovaj tip pražnjenja energije nazvan je primarnim procesom zato jer se vjeruje da je on izvorni način funkcioniranja psihičkog aparata, pri čemu je on sakriven i maskiran, a očituje se u snovima i psihijatrijskim simptomima. STRUKTURNI MODEL Psihički aparat se, prema strukturnom modelu sastoji od: 1. ID (ono) je urođena komponenta ličnosti, nalazi se u nesvjesnom. On sadrži sve ono psihološko kod pojedinca, sve ono naslijeđeno, a to su kao prvo instinkti ili nagoni, automatske reakcije. Sva psihička energija dolazi iz ida. Ego i superego ne bi mogli funkcionirati bez Ida. 13

Id je središte svega animalnog, neograničenog, životinjskog. On ne priznaje nikakve zakone, ograničenja, pravila, ne želi biti sputan, ne poznaje nikakve zabrane. Id radi i djeluje po principu ugode kako bi smanjio psihičku napetost. On je iracionalan, narcističan i impulzivan. U njemu je najprisutniji libido (nagon). Sadrži potisnute ideje i afekte, a energiju crpi iz tjelesnih procesa (refleksi). Id je slijep i gluh i ne boji se, nema osjećaje, sadrži samo libido (psihička energija koja teži ugodi, želja) ili destrudo. Psihička energija ida teži za ugodom, a postizanje te ugode odvija se po načelu nagonske ugode, što znači da se prvo osjeća napetost, a kad dođe do realizacije nastupa opuštanje. Id sadrži potisnute ideje i afekte, koji su suprotni zabranama i normama ponašanja. Energiju crpi iz tjelesnih procesa. Seksualni i agresivni nagon, libido i destrudo, eros i thanatos. EGO – Prisutan je kod odraslog čovjeka. Ego je struktura koja funkcionira po principu realnosti. Freud kaže da je Ego tu da bi kontrolirao id, da bi ga ograničio, usmjerio. On je onaj koji usmjerava ličnost prema napretku, razlikuje realnost i fikciju. Ima sposobnost trpljenja: trpi napetost, odgađa je. On zna planirati da bi došao do zadovoljenja na realan način. Sposoban je na promjenu. Raspolaže kognitivnim kapacitetima, ali ne funkcionira bez ida. SUPER-EGO (nad Ja) je dio ličnosti koji se najkasnije razvija. Nije urođen, nego se razvija socijalizacijom. On je moralni čuvar ličnosti. Na temelju usađenih normi on sudi što je dobro, a što loše u postupanju ličnosti, je li to u skladu s normama ili ne. Funkcionira po principu idealnosti i straha. Ego pomaže da superego ne ode previše u idealnost Superego je nasljednik edipskog kompleksa. Njegove funkcije su: savjest (osjećaj krivnje); samopromatranje; funkcija ideala (osjećaj manje vrijednosti). Freud u superegu razlikuje 2 strukture Ego-ideal - razvija se pod utjecajem nagrada i pohvala. Ego-ideal u pojedincu izaziva osjećaj ponosa i vlastite vrijednosti. Ego-ideal je način kako se ponašanjem može zadovoljiti autoritet, tj. uzor, prema kojem se nastoji oblikovati, stalno uz usporedbu sa Ja-idealom (svojim vlastitim). Savjest - razvija se pod utjecajem kazni, zabrana ili iz straha. Savjest izaziva osjećaj krivnje i grijeha. Ego se podčinjava superegu zbog straha od kazne, a idealu zbog ljubavi. Od tri strukture koje čine ličnost za Freuda je najslabiji ego. Id se uglavnom nalazi u nesvjesnoj razini ličnosti. Ego je raspoređen u sve tri strukture, ali ga najviše ima u predsvjesnoj, dok superega najviše ima u svjesnoj.

MEHANIZMI ODBRANE

Mehanizmi odbrane su tehnike kojima se Ego služi za odbranu od nagona (tj. opasnih nagonskih pulzija) i nepodnošljive tenzije afekata. Oni su nesvjesni psihički procesi koji ublažavaju anksioznost i eliminišu konflikt. Osnovni cilj im je narcistička 14

zaštita, izbjeći svaku vrstu nezadovoljstva, libido okrenuti ka Egu; i za adaptaciju na vanjski svijet. Mehanizme odbrane moguće je podijeliti na: Zrele Nezerele Kriterij za ovu podjelu mehanizama odbrane je ocjena realiteta, tj. da li je realnost pri njihovoj primjeni iskrivljena. Nezreli mehanizmi odbrane: potiskivanje, poricanje, acting aut, projekcija, reakciona formacija, konverzija, disocijacija, racionalizacija, kompenzacija, identifikacija, regresija. Zreli mehanizmi odbrane: altruizam, humor, sublimacija, anticipacija. Ego normalne ličnosti se veoma uspješno bori sa zahtjevima Id-a i Super-ega, ali u slučaju kada strah stupi na scenu Ego osjeća potrebu da se odbrani od tih nasrtaja koji mu prijete kako vanjskih, tako i unutrašnjih. U svrhu svoje odbrane Ego koristi razne metode.Bitna funkcija psihičkog aparata sastoji se u ponovnom uspostavljanju ravnoteže poslije poremećaja koji je nastao pod utiecajem vanjskih impulsa i stresora. To se postiže, najprije, rasterećenjem napetosti koja je stvorena, a kasnije njenim "potiskivanjem". Kad god ne uspije održavanje ravnoteže, stvara se stanje opasnosti. Previše visoka napetost predstavlja najjednostavniji oblik stanja opasnosti. Tri su tipa Ego-anksioznosti: realna, neurotična i moralna. Anksioznost se rješava korištenjem mehanizama odbrane: nesvjesno ili distorzijom realiteta. Prema Vaillantu Razlikujemo: -najprimitivnije odbrane (psihotične odbrane - halucinatorna projekcija, psihotično poricanje, iskrivljavanje). Česte su u snovima i projekcijama, i u djece do pete godine;. -narcističke odbrane (nijekanje, primitivna idealizacija, projekcija, projektivna identifikacija, cijepanje, izvrtanje); -nezrele odbrane (acting out, identifikacija, introjekcija, projekcija, regresija, pasivno agresivno ponašanje, somatizacija, shizoidne fantazije, blok, hipohondrija); -zrele ili zdrave odbrane (altruizam, anticipacija, asketizam, sublimacija, humor, supresija),

-neurotske odbrane (disocijacija, izolacija, potiskivanje, premještanje, pomak, kontrola, inhibicija, intelektualizacija, racionalizacija, reaktivna formacija, seksualizacija, eksternalizacija). Konflikt među dijelovima psihičkog aparata (Ida i Super-ega) ili konflikt njih i društva, stvara stres i tjeskobu. Uključujući mehanizme odbrane ego nastoji

15

neutralizirati nastalu tjeskobu. nesvjesnima.

Ego nastoji i konflikte i anksioznost ostaviti

Kada ego koristi mehanizme obrane? 1. kada je potrebno držati emocije unutar tolerantnih granica tokom iznenadnih promjena u emocionalnom životu (npr. gubitak voljene osobe); 2. kada se ponovno uspostavlja fiziološka homeostaza odgađanjem ili preusmjeravanjem naglo pojačanih bioloških poriva, kao u adolescenciji kad su izraženije seksualna pozornost i agresivnost; 3. kada je potreban predah tokom krupnih promjena u životu koje ne mogu odmah biti integrirane, kao u pubertetu, poslije opsežnih operacija, u napredovanju na poslu; 4. kada se treba uhvatiti u koštac s nerazriješenim konfliktima s važnim osobama, bilo živima ili umrlima. Ego pokušava gratificirati koliko je god moguće više nagona Ida bez ugrožavanja od kažnjavanja bilo Super-ega, bilo društva. Ukoliko nije svjestan takvih želja, čovjek ne može prema njima izravno djelovati. Odbrane ga štite od kazne zbog kršenja društvenih pravila. Također ga štite od osjećaja tjeskobe i krivice koji se javljaju zbog želje da se prekrše pravila koja donose roditelji i društvo. Da bi bili djelotvorni, mehanizmi odbrane moraju ostati nesvjesni. Fiksacija se odnosi na sklonost očuvanju obrazaca ponašanja, emocija i misli kojima su se osobe služile u dotadašnjem životu. Fiksacije osobe određuju koji će se tipovi konflikata, možda, kasnije pojaviti (potaknuti stresorima) i određuju koji će se mehanizmi obrana kasnije primijeniti kao odgovor na stresore. Rane životne traume, a naročito gubici (stvarni, prijeteći ili osviješteni), mogu dramatično promijeniti razvoj Ega. Rani gubitak predstavlja naročitu opasnost jer oštećuje još nezreli i krhki Ego, kompromitira njegov razvoj i čini osobu podložnom maladaptivnim stresnim odgovorima u kasnijem životu. Sve osobe prolaze nesvjesne konflikte. Međutim, razlikuju nam se pojedini nagonski impulsi, zabrane, anksioznost i odbrane od konflikta. Psihijatrijske simptome možemo promatrati kao neuspješne odbrane. Kad su simptomi istodobno i odbrana od nagonskih impulsa i indirektna ekspresija tih impulsa, oni mogu postati vrlo tvrdokorni. Simptomi pružaju nesvjesno olakšanje od nagonskih impulsa i energije Super-ega (primarna dobit), a donose i dodatne koristi, kao što je priskrbljivanje posebne pažnje voljenih osoba ili liječnika (sekundarna dobit).

Najčešći mehanizmi odbrane su: Potiskivanje je najčešći mehaniza, odbrane i sliči na zaboravljanje. Ovaj nevoljno nastali mehanizam potskuje sve naprijatne misli i impulse u nesvjesno i na taj način ublažava anksioznost i eliminiše konflikte. Odvija se bez uticaja naše volje i zbiva se u našem nesvjesnom. Dešava se tokom cijelog našeg života. Što je Super-ego strožiji potiskivanje je masivnije. Potiskivanje je odgovorno za greške u pamćenju i 16

lapsuse u govoru. Potiskivanje je karakteristično za histeriju, premda se često javlja i u drugim psihoneurotskim i psihičkim poremećajima. Za potiskivanje je bitno da se nepoželjni instiktivni zahtjevi odstrane i drže izvan dosega svjesnoga. Potiskivanje je izraženo u djetinjstvu. Zbog toga mi zaboravljamo mnoge događaje iz djetinjstva. Kada Ja ne može dobro potisnuti određeni događaj ili osjećanje, potisnuti sadržaj pređe u predsvjesno i osoba svijesno postaje uznemirena, nesigurna, osjetljiva i često stvara simptom neurotskog poremećaja. Ovaj mehanizam odbrane čuva neprijatne sadržaje doživljenog van svjesnog i spriječava pojedinca da prepozna svoje vlastite misli ili osjećanja. Pr. Student odlazi na odmor s brigom da bi mogao pasti godinu, ali ne želi razmišljati o tome da ne pokvari odmor Racionalizacija - je primjena intelektualnih i logičkih argumenata, kao izgovor za izbjegavanje anksioznog iskustva. To je mehanizam odbrane koji se često koristi u svakodnevnom životu. Racionalizaciom pokušavamo objasniti ponašanja koja nisu etički ispravna, “skida se” krivnja, izmišljanje nepravih razloga koji mogu zamijeniti prave razloge za neuspjeh, grešku, krivu procjenu, kako bi se prikrili pravi uzroci i razlozi. Npr. Kašnjenje na posao ili sastanak. “Kiselo grožđe” Pr. ljudi koji ne uspiju upisati željeni studij, pa tada omalovažavaju profesiju koju su prvobitno željeli (Svi su glumci cirkusanti, medicina je za štrebere). “Slatki limun” Pr. pojedinac hvali upravo ono što je bio prisiljen izabrati, pa npr. tvrdi da je studij koji je upisao za njega «baš ono pravo». Identifikacija - je nesvjesna potreba da osoba oponaša neki model iz okoline. To je jedan od najvažnijih mahanizama u razvoju ličnosti (psihoseksualni identitet). Identifikacija osobi omogućuje da se lakše nosi sa svojim neuspjehom, tako da se poistovjeti sa uspješnom osobom; različitog intenziteta i vremena trajanja. Osoba se može identifikovati i sa grupom. Ova identifikacija može imati pozitivne i negativne efekte za osobu. Pozitivni efekti su kada grupa pomaže pojedincu u zrelijem ponašanju nudeći sticanje osjećaja sigurnosti. Negativni učinci se viđaju kada se djeca identificiraju sa asocijalnom osobom ili grupom. U nekim situacijama osoba sa slabim Egom, koji ne može da izdrži navalu straha, može se identifikovati sa mučitelem, agresorom (zarobljenički, logori, otmice). Pr. Dječak se divi svome ocu, pa očev uspjeh dioživljava kao svoj. Pr. Tragedija koja se dogodila prijatelju doživljavamo kao svoju.

Regresija prestavlje vraćanje na ranije obrasce ponašanja i reagovanja, koji ne odgovaraju aktuelnoj dobi osobe. To je vraćanje unazad. Ovaj mehanizam se sreće u vrijeme spavanja i kada smo somatski bolesni. (sjetimo se poslijednje prehlade) i počinjemo se ponašati bebasto. Zbog nerealiziranjih libidnih ciljeva osoba se vraća u ranije faze razvoja (u dječjoj dobi: trauma - mokrenje u krevet) 17

Pr. Udaranje predmeta za koji smo zapeli; bacanje reketa nakon neuspjelog poena u tenisu) Projekcija je obrambeni mehanizam, koji zapošljava nesvjesni dio Ega, kroz koji se unutrašnji impulsi i osjećaji koji su neprihvatljivi ličnosti pripisuju vanjskom objektu i tada ulaze u svijest kao iskrivljena percepcija vanjskog svijeta. Osoba svoja osjećanja, fantazije, želje, porive pripisuje drugim osobama ili prilikama u okolini. Najčešće se proiciraju u drugog osjećaji koje vlastiti Super-ego ne odobrava, ato su najčešće agresivni osjećaji (on mene mrzi). Projekcija iskrivljuje stvarnost i remeti dobre interpersonalne odnose. Ovaj mehanizam karakterističan je za psihotična stanja, ali se projekcija često javlja i pri normalnim stanjima te kod neuroza. Projekcije koje nisu odraz psihopatologije su želje roditelja da djeca izaberu određeno zanimanje. Ogovaranje je također projekcija, koje dobrim dijelom proistiće iz potrebe da ono što u nama ne valja, što ne možemo prihvatiti kao svoje proiciramo na druge. Vlastite želje i ideje pripisuju se drugoj osobi (ti uvijek želiš biti bolja od drugih) Negacija opažaji ne dolaze u svijesno u svom izvornom obliku, već u obliku negativa, tako da se opažaji nalaze u svijesnome, ali okrenuti u svoju suprotnost. Čim se neki nepoželjni opažaj ili misao približi svijesti ili uđe u nju odmah se negira. Tako bolesnici koji su bolesni od najtežih bolesti ne poriču da su bolesni, ali su uvjereni da se radi o nekoj drugoj, lakšoj bolesti. Pr. Roditelji djeteta koje boluje od leukemije negiraju dg i liječnike smatraju nesposobnima, uvjeravaju sebe da će dijete ozdraviti Pomak se odnosi na pomicanje ili premještanje osjećaja ili kateksa (investicija) poriva od jednog objekta na drugi koji se razlikuje od izvornog u nekom obliku ili kvaliteti. Kao obrana, pomak dopušta simboličnu reprezentaciju izvornih ideja ili objekata s drugom idejom ili objektom koji je slabije investiran i koji izaziva manje boli. Reaktivna formacija (preobražaj u suprotno) jedna je od bazičnih ego-obrana koja osnažuje jedinku da očituje neprihvatljive impulse pretvarajući ih u sasvim suprotne oblike. Reaktivna formacije jest obrana koja je karakteristična za opsesivnokompulzivnu psihoneurozu, ali se susreće i u drugim psihoneurozama. Reaktivna formacija je koristan mehanizam odbrane u procesu socijalizacije djeteta. Da bi dijete izbjeglo prijekore okoline, osbito dragih osoba, on kreativno usmjerava napore svoga Ja i putem ovog mehanizma odbrane postaje čisto,uredno. U slučajevima kada se ova obrana veoma mnogo rabi na ranom stupnju psihoseksualnog razvoja, odnosno razvoja ega, ona se može odraziti kao sastavni dio karaktera. Reaktivna formacija - omogućava osobi da negativne emocije pretvori u njihovu suprotnost, omogućava da zauzmemo stav potpuno suprotan od naših želja.

Pr. pojedinac prilikom susreta pokazuje istaknutu ljubaznost da bi sakrio antipatiju ili neugodu. Pr. pretjerano pokazivanje zabrinutosti za dijete može maskirati majčino potisnuto neprijateljstvo prema njemu.

18

Intelektualizacija - objašnjenja složenija nego u racionalizaciji, osoba se služi teorijskim, znanstvenim objašnjenjima kako bi ponudila nepravi razlog za svoju ponašanje, procjenu. Pr. Obrazloženje invaliditeta pacijenta kroz nuđenje “medicinskih razloga” za skrivanje propusta Izolacija je obrambeni mehanizam posebno karakterističan za opsesivnokompulzivu psihoneurozu u kojoj su elementi što pripadaju jedan drugome odvojeni i tako se posebno doživljavaju. Izolacija kao obrambeni mehanizam pripisuje se procesu cijepanja i odvajanja ideje, koje se sjećamo od afekta koji joj je pripadao i koji je potisnut. Poricanje je relativno čest mehanizam odbrane koji se i u normalnom i u patološkom stanju ljudi. Razumljivo je da upotreba tog mehanizma može varirati i on je uvijek u odnosu prema afektu koji je udružen s idejom ili događajem. Ovaj obrambeni mehanizam čest je kod male djece. Beba može poricati stvarnost i zaspati da bi se udaljila od vanjskih podražaja, dijete može okrenuti glavu od neke osobe i tako negirati njeno prisustvo. Odrasli također koriste ovaj mehanizam odbrane (neće se to nama dogoditi, nije to rat poćeo to su samo incidenti i neke barabe. Korištenje fraza proći će i ne obraćaj pažnju na svaku sitnicu mogu žnačiti negiranje značenja simptoma. Proces introjekcije u kojem su kvalitete voljenog objekta internalizirane i postaju dio vlastitog Ega, igra bazičnu ulogu u ranom razvoju Ega. Introjekcija služi kao obrana kada se upotrebljava u odstranjivanju ili brisanju razlika između subjekta i objekta. Kroz introjekciju je izbjegnuta bolna svijest o odvajanju ili o prijetnji gubitka koju subjekt pretpostavlja. “Acting out" je ponašanje koje se pripisuje pražnjenju ili gratifikaciji nekih oblika nesvjesnih konflikata kroz akciju, bez svjesne spoznaje o izvorinim elementima samog konflikta i o njegovom porijeklu. Npr. Antisocijalno ponašanje kod subjekta, ustvari odbranu od straha uzrokovanog nesvjesnim konfliktima. Sublimacija je zdrav mehanizam odbrane pomoću kojeg se ciljevi infantilnih žalja, agresivnih poriva, fantazija zamjenuju sa drugim ciljem. Ova zamjena se vrši posredstvom Ega, pri čemu ova zamjena nije u konfliktu sa sistemom vrijednosti te osobe. Agresivne porive osoba može prevesti u socijalno prihvatljive načine aktivnosti (borilački sportovi, u medicini u agresivne dijagnostičke i terapijske metode (hirug). Energija iz libida - neostvarena seksualna želja se preusmjerava u umjetničku ekspresiju (slikarstvo, poezija, sport) Kompenzacija - negativna energija nastala zbog neke nepovoljne situacije se preusmjerava u područje uspjeha

Pr. Žena koja ne može imati vlastito dijete, posvaja tuđe Fantazija - emocionalni nagon na razini mašte “budno snivanje” preopterećenje energijom se prazni kroz fantazije i čuva ego od sloma.

19

Humor - u situacijama kada ego ulazi u opasnosti zbog vanjskih ili unutarnjih pritisaka: kriza se promatra iz nove perspektive (student pred ispit). Konverzija je mehanizam odbrane gdje se nesvjesni konflikti ispoljavaju kao simbolične spoljne manifestacije raznih somatskih ili duševnih poremećaja. Ispoljava se kod konverzivnih neuroza. Disocijacija predstavlja mehanizam odbrane gdje dolazi do drastične promjene identiteta ličnosti kao zaštite konflikta. Primjeri disocijacije su: psihogeno nastali poremećaji, mjesečarstvo, amnezija višestruke ličnosti. Svrha obrana: zaštita ega od neugode, depresije, nekompetencije. To su korisni mehanizmi – čuvaju zdravi dio ličnosti. Psihičke bolesti se javljaju kad obrane zakažu.

OSJEĆAJI - OPAŽANJE Na osnovu izvjesnih školskih znanja, laik ima ovakvu predstavu o opažanju nekog predmeta: kao kod neke male fotografske komore zraci svjetla prodiru u oko i bacaju na retinu obrnutu sliku predmeta. Od retine idu nadražaji i slika se prenosi putem 20

vlakana vidnog živca, slika se odražava u zatiljačnom režnju i na taj način doživljavamo opažaj nekog predmeta, npr. sata koji stoji pred nama. Međutim odnosi su u stvari komplikovaniji: jednom je to đepni sat, okrugao u niklenoj sjajnoj čauri sa arapskom brojevima, a prilikom opažanja on nadražuje određeni broj ćelija retine, drugi put to je mali četvrtasti zlatni satić sa narukvicom, treći put to je veliki zidni sat, četvrti put to je pješčani sat. U svim ovim prilikama nadražaj nastaje na sasvim drugim mjestima retine, i u vezi s tim, u zatiljačnom režnju, gdje se nalazi centar za vid, odražavaju se sasvim druge kombinacije nadražaja, ipak mi doživljavamo uvijek isti opažaj, to jest uvijek vidimo sat pred sobom. U stvari, zraci posebne konstalacije i boje prodiru u oko i nadražuju određene ćelije retine kao i ganglijske ćelije u zatiljačnom režnju, ali slika predmeta koja se tu odražava mora da se poveže sa nečim sličnim što smo ranije vidjeli i doživjeli, to jest mora da se poveže sa pojmom sata koji se ranije stvorio u našam mozgu i tada ćemo prepoznati, odnosno opaziti sat. Ovdje se pored raznih kombinacija neposrednih osjećaja, odigrava istovremeno proces oživljavanja ranijih sličnih tragova ili engrama sjećanja. Neka prvi put u životu vidimo neki naroćiti oblik sata, povezujući u svijesti taj opažaj sa ranijim engramima sata možemo sa sigurnošću reći da je pred nama sat. Ovi procesi odigravaju se u zatiljačnom režnju jer sposobnost prepoznavanja predmeta putem vida propada kod obostranih oštećenja zatiljačnog režnja (optička agnozija). Međutim kod zatiljačnog oštećenja narušen je samo aparat za optičko prepoznavanje predmeta, dok sam pojam tog predmeta nije nestao. U takvim slučajevima može se npr. pipanjem predmeta da oživi njegov pojam i da se taj predmet prepozna. Da bi nastao opažaj nekog predmeta potrebno je da u mozak stignu osjećaji iz najrazličitijih oblasti čulnih organa (miris, sluh, vid, opip, okus), da se povežu u jednu cjelinu, a zatim da se putem stvaralačke sinteze usklade sa ranije doživljenim sličnim engranima. Osjećaji su najprostiji psihički procesi, koji nastaju kao rezultat djelovanja stvari i pojava materijalnog svijeta na čulne organe i sastoje se u odražavanju pojedinih svojstava tih stvari. Čovjek je u komunikaciji sa spoljnim svijetom preko čulnih organa, koji su prijemnici svih nadražaja iz spoljnjeg svijeta, Kada djelovanjem draži stvoreni nadražaj putem centripetalnih vlakana dospije do mozga, stvaraju se osjećaji kao poseban psihički fenomen. Kao što je rečeno čovjek je putem čula povezan sa svim onim što ga okružuje i osjećaji koje primamo preko čulnih organa su polazna tačka svakog saznanja. Putem čulnih organa mi upoznajemo materijalne stvari oko sebe, upoznajemo neposredno posebna svojstva tih materijalnih stvari spoljašnjeg svijeta, Ovo saznanje do koga dolazimo putem čulnih organa je čulno saznanje koje je po svojoj prirodi pojedinačno, neposredno i spoljašnje. Prema tome, čulno saznanje odražava predmete i pojave spoljnog svijeta neposredno i ono nas informiše o posebnim svojstvima tih predmeta i pojava, ali ono ne može riješiti pitanje o prijeklju ovih ili onih pojava, ono ne može da riješi uzajamne veze i zakonitosti po kojima se pojave razvijaju.

Da bi se saznale te uzajamne veze i zakonitosti, da bi smo mogli da prodremo u suštinu tih pojava, potreban je jedan novi kvalitativni skok - skok od osjećaja, preko percepcije i predstave ka pojmu, ka misli, a koji se sastoji u tome što se vrši prelaz od odraza pojave ka odrazu suštine, od neposrednog ka posrednom, od pojedinačnog ka opštem.

21

Ovo otkrivanje sveopšte povezanosti pojava i zakonitosti po kojima se one razvijaju, otkrivanje suštine stvari i pojava to je logično ili misaono saznanje ili mišljenje koje postoji samo kod čovjeka i bez kojega ne može biti riječi o stvarnom saznanju svijeta. Prema tome, čulno saznanje je pojedinačno, neposredno i spoljašnje, a logično saznanje je opšte, posredno i unutrašnje. Skok od čulnog saznanja ka logičnom izvršen je putem apstrakcije na taj način da se od jednog konkretnog predmeta, na primjer percepcije jednog konkretnog sata, došlo do pojma sata uopšte. Mi smo u životu opazili mnogo različitih satova i procesom apstrakcije oduzeli smo od njih sve što je konkretno, a zadržali smo ono što je zajedničko i suštinsko i na taj način smo došli do pojma sata uopšte. Čulno saznanje je baza cjelokupnog našeg saznanja i materijal iz koga se izrađuju pojmovi kao logične slike stvari, koji onda služe kao samostalni psihički fakti u posrednom logičnom saznanju svijeta (grom i munja). Čulno saznanje je materijalna baza, a logično saznaje - superstruktura cjelokupnog procesa saznanje. Superstruktura ima relativnu samostalnost, i u svojoj djelatnosti samostalno operiše i upoznaje zakonitosti prirode i društva, i upoznavši te zakonitosti, sa svoje strane djeluje i na izmjenu materijelne baze, tj. na korigovanje i usavršavanje našeg čulnog saznanja (štap uronjen u vodu). Osjećaje iz kojih se izgrađuju psihički procesi odražavanja djelimo na senzibilne i senzoričke. Senzibilni osjećaji su oni koje u izvjesnom stepenu lokalizujemo svuda po tjelu: djelimo ih u osjećaje površnog i dubokog senzibiliteta. U površni senzibilitet ubrajamo osjećaje dodira, bola i temperature, dok duboki senzibilitet obuhvaća osjećaje pritiska, osjećaje koji potiču iz mišića, zglobova i unutrašnjih organa, kao i osjećaje vibracije. Senzoričke funkcije su funkcije specijalnih čulnih organa: osjećaji mirisa i okusa, tzv viša čula: čulo vida i čulo sluha. Ovamo možemo da ubrojimo i čula diferenciranog opipa. Osnovni i biološki smisao ovih čulnih organa sastoji se u tome da organizmu omogući da se pravilno orjentiše prama samom sebi, a još više da se tačno orjetiše prema korisnim ili štetnim uticajima svoje okoline i da na odgovarajući načim mobiliše svoje motorne snage. Na primjer, osjećaj mirisa pokreće motorne snage organizma da se on približi nekom objektu hrane ili oplođavanja, i da izvrši čitav niz nagonskih radnji. Osjećaj bola ili vrućine podstiče organizam na čitav niz odbrambenih radnji kako bi se zaštitio od štetnih uticaja.

Anatomsko - fiziološki osnovi Senzibilni i senzorički putevi koji vode od periferije ka mozgu najprije idu u talamus. Talamus predstavlja relejnu centralu za senzibilne puteve. Odavde idu putevi pojedinih čula ka projekcionim poljima u koru velikog mozga, u centar za vid u

22

okcipitalnom režnju, u centar za sluh u temporalnom režnju, u senzitivnu sferu u zadnjoj centralnoj vijugi. Ebinghaus tvrdi da su osjećaji takvi nadražaji koji u sebi ne sadrže iskustvo, jer ako bi osjećaji bili povezani sa iskustvom, onda bi to bio poseban psihički proces – opažanje. Združeno dejstvo ovih faktora odigrava se u stvari nesvjesno, mi nismo svjesni tog spajanja (Čovjeka koga vidimo u daljini nikad ne primamo kao liliputanca, jer nam iskustvo pomaže da ga opažamo u njegovoj normalnoj veličini). Međutim ako je ta udaljenost velika tada ćemo vidjeti čovjeka malog. Osjećaje djelimo na eksteroceptore i interoceptore. Osjećaji koje izazivaju uticaji draži na eksteroceptore, odražavaju materijalna svojstva stvari izvan nas. Osjećaji koje izazivaju uticaji draži na interceptore obavještavaju nas o stanju unutrašnjih organa, o polažaju tjela, o pokretima pojedinih djelova tjela. Percepcija (opažanje) predstavlja psihički proces u kome su tjesno vezani osjećaji i iskustvo, što znači da svaka percepcija sadrži osjećanja na kojima se de fakto zasniva. Percepcija sadrži niz osjećaja s obzirom da svaki predmet ima mnoga različita svojstva, od kojih svako izaziva različiti osjećaj. Ako na primjer imamo olovku u ruci i počnemo da pišemo, mi vidimo njenu boju, osjećamo njenu tvrdoću, čujemo šum koji ona proizvodi što sve skupa predstavlja različite osjećaje (vidne, slušne taktilne, osječaj pritiska). To ne bi bilo dovoljno da bismo govorili o percepciji (opažanju) olovke ako mi predhodno nikada nismo vidjeli olovku. Naši čulni organi se u svakom trenutku nalaze neposredno pod djelovanjem mnogih predmeta i pojava iz realnog svijeta. Međutim, sve te predmete mi ne možemo vidjeti podjednako ili ih barem nismo podjednako svijesni. Mi smo u situaciji da stalno u glavi pravimo selekciju izdvajajući neke u prvi plan, pri čemu se na njih usredsređujemo, koncentrišemo našu pažnju, a druge prevodimo u drugi plan, pri čemu ih sve nejasnije percepiramo. Ono što tog trenutka najjasnije percipiramo predstavlja predmet percepcije, a predmeti iz drugog plana čine podlogu percepcije. Ono što u jednom trenutku pripada podlozi može kroz neko vrijeme da postane objekat percepcije, i obratno (dvojne figure, govor sagovornika na cesti).

Postoje i individualne sposobnosti za izdvajanje objekta od podloge percepcije. Obdareno uho će moći daleko prije da izdvoji ton koji štrći. Važan faktor za sposobnost izdvajanja objekta od podloge percepcije jesu naše afektivne sklonosti 23

(majka i djete) Opažaji prostora i vremena. Naročito mjesto u percepciji zauzima prostor i vrijeme. Engels kaže da su osnovni oblici svakog čovjeka prostor i vrijeme i da je biće van vremena isto takva besmislica kao i biće van prostora. Ne može se zamisliti ni jedan događaj, ni pojava koja ne bi imala svoju vremensku i prostornu lokalizaciju. Faktori koji utiću na percepiju veličine predmeta. Veličina slike na mrežnjači. Ukoliko je slika na mrežnjači veća, utoloko je predmet veći. Iskustvo je važno kod percipiranja predmeta na daljinu. Okolina i predmeti igraju veliku ulogu što se tiće tačnog percipiranja veličine predmeta (visok i srednje visok čovjek). Boja: Svijetlo obojeni predmeti izgledaju veći i krupniji od tamnijih. Percepcija vremena Mnogi faktori igraju važnu ulogu u procjenjivanju vremena, što u mnogome zavisi od toga čime je i kojim događajem jedan vremenski period ispunjen, koliko ta zbivanja za nas predstavljaju interesantne momente ili koliko je posao koji obavljamo od interesa za nas. Vrijeme nam izgleda kratko ako su zbivanja zanimljiva. Naprotiv vrijeme se oduži ako obavljamo poslove koji nisu zanimljivi niti imaju posebnu važnost za nas. Interesantni su poremećaji sposobnosti procjenjivanja vremena i sposobnosti vremenske lokalizacije doživljaja koji se viđaju pod specijalnim patološkim uslovima. Kod shizofrenih bolesnika događa se da da im vrijeme protiče brzo, drugi ljudi govore i kreću se brzo. Slično se događa kada slušamo strance čiji jezik ne poznajemo dobro. Kod trovanja meskalinom vrijeme izgleda razvučeno i kod epilepsije vrijeme protiče veoma sporo. Opažanje pokreta Da bismo mogli vizuelno pratiti neki predmet koji se pokreće njegova brzima mora biti u određenoj granici. Ispod i iznad te granice nećemo moći vidjeti pokretanje predmeta (mala kazaljka na satu i puščani metak).

Poremećaji opažanja pokreta. Bolesnici mogu doživljavati kretanje nekog predmeta sasvim usporeno ili imati osjećaj kao da predmet juri. Mogu imati utisak prividnog udaljavanja predmeta

24

(poropsija) ova pojava je najčešće epileptiči fenomen. U ovu pojavu spada prividno smanjivanje predmeta (mikropsija) i prividno povećanje predmeta (makropsija). Prva pojava se vidi kod trovanja atropinom, kod epilepsije i u toku paralize akomodacije poslije preležane difterije. Makropsija se javlja prilikom trovanja pilokarpinom, kod epilepsije i encefalitisa. Poremećaj opažanja Poremećaj opažanja može biti kvalitativni i kvantitativni. Uzroci ovome mogu biti mnogostruki, posmatrano s gledišta lokalizacije, počev od poremećaja u receptornim organima, sprovodnim putevima, u kortikalnim centrima u kori velikog mozga, pa sve do promjena u psihičkim funkcijama. AGNOZIJE Agnozije su poremećaji kod kojih je izmjenjena sposobnost raspoznavanja i prepoznavanja primljenih nadražaja iako je funkcionalna sposobnost čulnih organa očuvana. Moguče su u oblasti svih čula. Optičke agnozije sastoje se u tome da bolesnik nema sposobnost raspoznavanja primljenih svjetlosnih utisaka iako je organ vida neoštećen. On u stvari nije slijep jer je funkcija oka i sprovodnog sistema očuvana. U takvim slučajevima bolesnik može da posmatra neki predmet, čak i da ga opisuje ali nije u stanju da ga prepozna. Uzrok ovome je oštećenje u lijevoj moždanoj hemisferi (ili obostrano) i to u konveksnom djelu okcipitalne kore, gdje se nalazi psihovizuelni centar. Akustička agnozija je slična pojava. Bolesnik nije u stanju prepoznati zvuk i njegovo porjeklo, npr., kucanje sata ne može protumačiti otkucajima sata. Bolesnik nije gluv on čuje zvuk, negovo čulo sluha je ispravno, slušni živac očuvane funkcije ali ne prepoznavanje zvuka je jasno izraženo. Žarište se nalazi u prvoj temporalnoj vijuzi na lijevoj strani psihoakustička zona. Taktilna agnozija - Bolesnik ima očuvanu palpacionu sposobnost prstiju šaka ali pri zatvorenim očima samo pipanjem predmeta nije u stanju da ih prepozna. Žarište se nalazi u srednjoj trćini zadnje centralne vijuge. Antonov sindrom je vrsta agnozije u kojoj bolesnik ne prepoznaje svoj sopstveni defekt. Bolesnik pipa svoju oduzetu ruku, ne prepoznaje je i pita se se šta to može biti; iako je potpuno slijep on toga nije svestan i tvrdi da dobro vidi.

ILUZIJE

25

Iluzije su veoma čest poremećaj opažanja. Kod iluzija se primljeni čulni utisci koji potiču od nekog premeta, stapaju s proizvodima fantazije, poslije čega se tako izmjene da opažanje pruža pogrešnu sliku predmeta Razlikujemo četri vrste iluzija. 1. Iluzije zbog nepažnje: na primjer pri čitanju i ne primjetimo u jednoj riječi pogrešno naštampano slovo. 2. Iluzije uslijed dejstva afekta: kada usamljeni noću hodamo i u strahu vidimo od grma čovjeka koji ide prema nama. 3. Pareidolije, specijalne iluzije koje nastaju bez učešća afekta, pri čemu utisak stvarnosti ne postoji: posmatranjem oblaka vidimo razlićite oblike i figure. 4. Iluzije uslijed navika ako stavimo kuglici između kažiprsta i srednjeg prsta imaćemo utisak da držimo dvije kuglice. Mi nismo naučili da se služimo ovim površinama. Iluzije su česte pojave psihopatiološkog sadržaja u bolesti dušvenih oboljenja, najčešće toksičnih i infektivnih psihoza.

kod akutnih

HALUCINACIJE Halucinacije su takav poremećaj pri kome postoje opažanja bez odgovarajućih objektivnih draži. Bolesnici su uvjereni da čuju, vide, po tjelu osjećaju ono što u stvari ne postoji. Javljaju se u oblasti svih čula (optičke, slušne, olfaktivne, gustativne, haptičke) ali su oblasti čula vida i sluha najčešće. Halucinacije mogu biti elementarne (jednostavne) na primjer zvuk, svijetlost, ili složene (raznovrsne), na primjer čitave slike ili rečenice. Elementarne halucinacije ukazuju na neposredno razdraženje receptornog aparata, a složene su vezane za poremećaj svijesti i mišljenja. Halucinacije uvijek pokazuju bolesno stanje centralnog nervnog sistema i nalaze se najčešće kod duševnih bolesnika. Psihološki značaj halucinacija je stvarna čulna predstava: onaj koji halucinira vidi, čuje osjeća kao da postoji stvarni objekt. Predisponirajući faktori za nastanak halucinacija su raznovrsni. Na prvom mjestu: a) poremećaj jasnosti svijesti, b) postojanje sumanutih ideja; c) izvanredna afektivna stanja; d) različiti stepeni intoksikacije centralnog nervnog sistema, e) intenzivne sugestije; f) lokalni nadražaji kortikalnih centara; g) periferni nadražaji (pritisak na očne bulbuse može izazvati vidne halucinacije). Optičke halucinacije se mogu manifestovati u različitom obliku: 1. Fotomi (iskre, plamen, svjetlo) predstavljaju najelementarniji oblik optičkih halucinacija.

26

2. Mikrohalucinacije su takve halucinacije pri kojima se vide sitni predmeti koji se obično kreću (bube, miševi, gamad), često se javljaju prilikom trovanja kokainom i alkoholom. 3. Vizija je takav oblik pri kojem bolesnik vidi čitav niz osoba koje nešto rade, razgovaraju, što sve mnogo liči na snove. Poznate su tzv. Pikove vizije (oštećenje fascikulusa longitudinalisa dorzalisa), u kojima bolesnik vidi kroz zid, pri čemu se zidovi naginju, iskrivljuju ili ruše. 4. Autoskopske halucinacije su rijetke ali izuzetno teške halucinacije. Bolesnik vidi svoje tjelo izvan realnog tjela, njegova glava je slobodno odvojena od tjela, šeta u prostoru, on vidi svoje srce kako gori u plamenu, vidi svoje tjelo kao da je od stakla, prozirno i u njemu se vidi svaki organ. 5. Ekatrakampine halucinacije su halucinacije gdje bolesnik vidi predmete izvan vidnog polja, obično iza svojih leđa. Akustičke halucinacije su češće i javljaju se kod shizofrenije. Mogu se javiti u elementarnom obliku u vidu akoazmi, kada se čuju šumovi, grebanje, zvonjenje, pucketanje, lupkanje ili u obliku glasova koji dolaze iz različitih izvora, ili spoljnje sredine u kojoj bolesnik živi ili su lokalizovani u tjelu i organima samog bolesnika. Glasovi iz spoljnje sredine mogu biti lokalizovani u lusteru, ključaonici, životinjama. Nekad glasovi budu odmah prepoznati a nekada su neopoznatog porijekla. U fazi očuvane kritičnosi inteligentan bolesnik prikriva glasove koje čuje jer zna šta oni predstavljaju. Ali kasnije ne izbjegavaju da o njima razgovaraju, ili se odaju svojim ponašanjem, prave mimiku kao da nešto osluškuju, osvrču se, stavljaju vatu, vosak u uši. Nekada bolesnici čuju kao glas ono što misle i taj tzv. odjek (eho) sopstvenih misli je katastrofalan za bolesnika. Oni tada imaju osjećaj da im drugi čitaju misli, a nekad čuju kako drugi izgovaraju njihove misli (oduzimanje misli). Ponekad bolesnik čuje glasove koji mu naređuju (ubi se, skoči kroz prozor, uništi ga itd.). Moguće su istovremeno i dvostruke halucinacije različitog sadržaja, i dok jedni glasovi naređuju nešto određeno dotle drugi izdaju suprotna naređenja. Bolesnik iznuren od takvih glasova često izvrši samoubistvo. Halucinacije u oblasti čula ukusa i mirisa (olfaktivne i gustatine) obično idu zajedno. Bolesnik najprije ima utisak kao da je hrana nešto promjenila ukus i na podlozi ovakve čulne izmjene javljaju se sumanute ideje kao da ga neko putem hrane truje. Nekada osjeća čudan miris obično smrad, miris plina i zaključuje da ga neko hoće da uništi. Ove halucinacije mgu biti rezultat organskog oštećenja mozga Halucinacije u oblasti čula pipanja (kože) mogu biti raznovrsne (taktilne ili haptičke) počev od najobičnijih mravinjanja pa sve do osjećaja da oboljelima po koži gmižu bube, da ih neko bocka, ubada oštrim predmetima, pali po koži, pušta električnu struju, dodiruje itd. Nekada bolesnici sami rasjecaju kožu kako bi izvadili bube (kokainski delirij). Halucinacije na unutrašnjim organima ( cenestetičke ) Viđaju se uglavnom kod shizofrenije. Bolesnici imaju utisak da im neko čupa crijeva, vadi spermu, uvrče srce, bode po plučima itd.

27

Kinestetičke halucinacije kada bolesnik ima osjećaj da mu se dijelovi tjela kreću a da bolesnik pri tom miruje. Ponekad osjeća da mu tjelo lebdi, niše se prevrće, pada, itd. Negativne halucinacije gdje se realni predmeti ne opažaju ili postojeći glasovi ne percipiraju naročito su prisutne kod histeričnih osoba. One mogu da ne vide određenu osobu dok druge osobe vide.

28

NAGONI U osnovi cjelokupnog psihičkog zbivanja nalazi se jedna opća tendencija reagiranja, koja se ispoljava kao opće stremljenje da se u životu održimo kao jedinka ili vrsta, te da u tu svrhu, prema datim uslovima, iskorištavamo okolinu, ili da se branimo od njenih štetnih utjecaja. To stremljenje, koje je zajednička osobina svih živih bića, usmjereno je uvijek na budućnost, a iz njega, ustvari, izviru osnovni nagoni samoodržanja i održanja vrste. Ciljevi ovog općeg stremljenja, kao zajedničkog svojstva svih živih bića su, ustvari, afirmiranje i prosperitet individue i vrste, a u vezi s tim, iznalaženje prijatnosti i odstranjenje neprijatnosti iz života. Iz ovog općeg stremljenja razvili su se u toku evolucije svi mehanizmi koji služe u svrhu zaštite individue i vrste. Na jednom višem stadiju složenosti bića iz njega se razvila cijela nagonsko - afektivna sfera, a u čovjeka su se razvili i svi ostali oblici ponašanja, nastali u historijskom razvoju ljudske vrste. Neki psiholozi identifikuju pojam nagona sa pojmom instinkta, tako da time pomažu sebi da ne moraju definirati pojam nagona, što i nije nimalo lako. Ono što se kod životinja označava instinktivnim ponašanjam, kod čovjeka se označava nagonskim ponašanjem, smatrajući da su to urođeni obrasci koji po porijeklu odgovaraju instinktima čovječijeg bića, dok je čovjek još uvijek bio na stadiju životinje. Koliko je problem nagona ozbiljan vidi se i po tome što se u mnogim pa i u veoma poznatim psihologijama izbjegava njegovo tretiranje. U nekim se govori o sticanju navika, a u drugim o nagonskim željama. Osim toga, kada se radi o ponašanju upravljanom podsticajima, više se upotrebljava termin motiv, nego nagon. Životinja motivirana glađu stiče motiv za traženjem hrane. Aktivnost pobuđenja nagona radi zadovoljenja nagonskih potreba ima svoj smjer. Otuda se želi reći da nagon stvara “pokrete iznutra”, dok motiv uslovljava pokret u nekom određenom pravcu. Fiziološke potrebe mnogih organizama zadovoljavaju se na način, koji je karakterističan za određenu vrstu i kojeg jedinke ne moraju naučiti (parenje pacova). Pacovi se pare na isti način, tj. u istom položaju, sa istim nizom obrazaca i pokreta, bez obzira na to da li su ranije zapazili pokrete drugih pacova ili su odrasli sami. Ovi složeni, nenaučeni odgovori nazivaju se instinktima. Razni psiholozi su upotrebljavali različite kriterije za instinkt. Za neke instinkt je predstavljao svaku nenaučenu reakciju, bez obzira na njenu složenost. Drugi su instinktom nazivali samo složene nenaučene obrasce refleksa. Treći nisu pravili razliku između nagona ili tendencija i oblika ponašanja, te su tako njihovi “instinkti” uključivali nagone, nenaučene tendencije i nenaučene obrasce ponašanja. Kada je, najzad, došlo do diferenciranja između urođenih nagona, refleksa i instikata, psiholozi su došli do stanovišta da instinkti postoje u životinjama, a da su zamagljeni ili odsutni kod čovjeka.

29

Prema McDouggallu, instinkte možemo podijeliti na: 1.

Instinkt bjekstva, čija je prava primarna emocija STRAH;

2.

Instinkt odvratnosti, čija je prava primarna emocija GAĐENJE;

3.

Instinkt radoznalosti, čija je prava primarna emocija ČUĐENJE;

4.

Instinkt borbenosti, čija je prava primarna emocija BIJES;

5.

Instinkt pokoravanja, čija je prava primarna emocija SMJERNOST;

6.

Instinkt dominacije, čija je prava primarna emocija GORDOST;

7.

Roditeljski instinkt, kojeg karakterizira emocija NJEŽNOSTI prama slabijima.

U drugu grupu McDouggall ubraja instinkte koji mu ne izgledaju obdareni specifičnom primarnom emocijom. To su: 1. SEKSUALNI instinkt 2. NUTRICIONI instinkt 3. Instinkt ČOPORA 4. Instinkt TEKOVINE 5. Instinkt KONSTRUKCIJE Da bi se pravilno shvatila problematika instinkta i nagona neophodno je poznavati i problematiku refleksa. Refleksi

Instinkti

Refleksna radnja uvijek je ista, nepromijenjena reakcija organizma, bez učešća svijesti i volje.

Instinktivno ponašanje se donekle može prilagoditi spoljnim uslovima, a tako isto i stečenom iskustvu u toku života jedinke (plastičnost instinkta).

Reflekse obično izaziva spoljašnja draž.

Instinktivan postupak dolazi više na osnovu unutarnjeg neodoljivog podsticaja, ali i bez spoljnjih draži.

Kod refleksa između nadražaja i odgovora postoji određeno kratko vrijeme.

Instinktivno ponašanje uzrokovano npr. spoljnjim dražima nije tako oštro vremenski ograničeno.

Kod refleksa se odgovor poslije djelovanja draži ne može odložiti (udarac po tetivi)

Refleks se odigrava bez učešća svijesti i volje.

Zadovoljenje instinkta se može odgoditi (instinkt gladi). Kod instikata, svijest i volja mogu učestvovati u sprovođenju instinktivne djelatnosti, ali ne učestvuju u njenom postanku. Instinktivna djelatnost nema svoje porijeklo u svijesti.

30

Prirodno je da se ne može tačno povući linija između refleksa i instinkta. Instinkt se razlikuje od refleksa time što je složeniji i što uslovljava prilagođavanje cijelog organizma, a ne samo ograničenog dijela tog organizma. “Niko ne bi uvrstio u instinkte reagiranje zjenica, niti bi iko uvrstio koračanje u reflekse”, kaže Mann. Instinktima se danas naziva celishodno ponašanje vitalnog karaktera koja se ne zasniva na iskustvu jedinke. To su naslijeđeni automatizmi koji predstavljaju naslijeđenu reakciju vrste. Ili kako Hering kaže, instinkt je pamćenje vrste, s obzirom da je instinktivno ponašanje potpuno nezavisno od svakog predhodnog iskustva jedinke. Instinkti su složeni nenaučeni obrasci refleksa. Sve je veće opadanje dokaza o postojanju instinkta ukoliko se sve više penjemo uz ljestvicu evolucije. Kod čovjeka postoje urođeni fiziološki nagoni, koje srećemo kod životinja, čovjek posjeduje mnoge reflekse, također urođene, ali su složeni obrasci ponašanja, koji služe za udovoljenje njegovih fizioloških potreba, velikim djelom naučeni, odnosno uslovljeni ili kanalisani društvenim utjecajem. Prema Krečmeru pojam instinkta se ne može odijeliti od pojma nagona, ali se pod nagonom podrazumjevaju više afektivni proces kao predstadium voljne radnje, koji je s njim skopčan, a pod instiktom više se misli na specijalnu, čvrsto urezanu formulu postupaka kao i onu sigurnost kojom se instinkt upravlja prema cilju. Prema tome, nagon je predstadijum volje, a instinkt predstadium inteligencije. Fiziološki nagoni su dio našeg biološkog nasljedstva, te su prema tome, urođeni i univerzalni. Biološki smisao nagona nije dat primarno našoj svijesti, data je samo želja, potreba za objektom, pa je takve želje za objektom čovjek primarno svjestan. Čovjek ne uzima hranu da bi održao svoj život već da bi utolio glad. Takođe ne koitira da bi dobio porod i osigurao svoju vrstu, već da zadovolji polni nagon. Ako bi pokušali shvatiti da su sve motivacije u krajnjoj liniji porijeklom iz našeg urođenog fiziološkog nagonskog sklopa, ne bi se moglo shvatiti i razumjeti mnogostruko ljudsko ponašanje koje nema mnogo ubjedljivih veza sa urođenom fiziologiom, a koje stoji u uskim nerazdvojivim vezama sa uticajem društva na čovjekovu individuu. Krajnji rezultat ponašanja jedne zrele individue, u stvari jeste ličnost koja je istina, fiziološki aktivisana, ali koja svoje fiziološki motivisano ponašanje upravlja više ka društveno prihvatljivim odredbama, usklađujući svoje fiziološke potrebe sa normama i običajima grupe sa kojom se individua identifikuje. Nagoni obuhvataju potrebe živog organizma koje su, bilo za jedinku bilo za njenu vrstu, od vitalnog značaja, potrebe čije se zadovoljenje može sprovoditi na način nezavistan od iskustva jedinke. Ovo zadovoljenje povlaći za sobom osjećanje prijatnosti, smirenosti, olakšanja, sve do osjećanja blaženstva, nasuprot tome nezadovoljenje stvara osjećanje uzbuđenja, neprijatnosti sve do osjećanja nespokojstva i straha. Kao kod životinja, tako i kod čovjeka jačina nagona je individualno različita. Prema intenzitetu nagone dijelimo na stenične (jak nagon) i astenične (slab nagon). Jačina nagona zavisi mnogo i od životne dobi, naročito od životne dobi zavisi prioritet jednog nagona nad drugim. Kod djeteta je izražen nagon ishrane, kod odraslih seksualni nagon, a kod starih nagon samoodržavanja. Razvoj društva, socijalizacija čovjeka, napredak civilizacije, i nove kulturne tekovine mjenjaju put i način zadovoljenja nagona. Često se prvobitna seksualna posticajna snaga transformiše u više oblike ljudske djelatnosti u vidu “sublimacije nagona” (Frojdov pojam), npr. u kulturnu djelatnost, naročito u umjetničkoj, naučnoj, etičkoj ili religioznoj oblasti.

PODJELA NAGONA 31

1.

Vitalni nagoni;

2.

Socijalni nagoni.

U vitalne nagone spadaju: a)

Nagon za samoodržanjem,

b)

Nagon održanja vrste.

U više ili socijalne nagone koji se kod čovjeka razvijaju tokom njegovog društveno-istorijskog razvoja. U te više ili socijalne nagone ubrajamo življenje u zajednici, simpatiju, nježnost, sažaljenje, saučešće, osjećanje dužnosti, patriotizam itd. Nagon za samoodržanjem obuhvata nagon za ishranom i nagon za življenjem. Nagon za ishranom obuhvata jednu značajnu motornu i sekretornu komponentu: uzimanje hrane, žvakanje, gutanje, digestivnu sekreciju. Neposredni derivat nutricionog nagona je traženje hrane. Drugi neposredni derivat ovog nagona je skupljanje hrane i njeno magacioniranje. U ljudskoj vrsti ovaj nagon može dobiti krajnji oblik u vidu gomilanja novca. Nagon za življenjem uključuje mnoge oblike ljudske djelatnosti kao što su: odbrana od agresije, hladnoće, nepogode, bjekstvo, skrivanje, umrtvljavanje, napad itd. Nagon održanja vrste obuhvata uglavnom seksualni nagon (traženje partnera suprotnog pola, udvaranje, osvajanje, borba sa suparnikom, ljubavna igra, koitus), i tzv. roditeljski nagon (briga o djetetu). Socijalni nagon predstavljen je u potrebi za održavanjem zajednice i življenjem u njoj, zauzimanje određenog položaja u zajednici (borba za rang), prestižu, osjećanju dužnosti i potrebama za kulturnim životom. Razvojem društva socijalni nagon dobiva sve više mogućnosti afirmacije.

POREMEĆAJI NAGONSKOG ŽIVOTA Poremećaj nagona za ishranu Poremećaj nagona za ishranu može biti kvalitativni i kvantitativni. Kvantitativni poremećaji 1. Utoljenje gladi u smislu bolesne proždrljivosti (polifagija). Ovaj poremećaj se najčešće viđa kod mentalno retardiranih osoba (idioti), zatim oboljelih od encefalitisa i tumora mozga. U ovu grupu poremećaja spada i konjska glad kod epileptičara i to često kao aura (predznak) napada. Bolesnik je tada u stanju da pojede do 10 kg hrane. Usljed proždrljivosti i halapljivosti bolesnici se mogu ugušiti ogromnim zalogajem (bolus smrt).

Smanjen ili potpuno ugašen nagon za ishranom (oligofagija) najčešće se očituju u obliku gladovanja. Gladovanje može biti namjerno radi mršavljenja, u cilju protesta (štrajk glađu) radi postizanja određenih ciljeva ili ipak zbog postojećih sumanutih ideja da je hrana otrovana. Često se javlja i kod depresivnih bolesnika a nekad i radi samoubistva koje može biti nenamjerno ili namjerno. 2.

32

Mentalna anoreksija koju karakteriše mršavljenje, amenoreja i specijalno mentalno stanje. Javlja se kod djevojčica poslije puberteta i često zbog neuzimanja hrane dovodi do progresivnog mršanja sve do kaheksije. Bolesnice često povračaju sve ono što su na uporno insistiranje pojele. Danima leže pasivno u postelji ne interesujući se nizašto. Amonereja je kapitalan znak anoreksije. Od ostalih simptoma postoje povišenje krvnog pritiska, hladnoća ekstremiteta, hipoglikemija itd. Glavni faktori koji dovode do ovog oboljenja su psihološke prirode kao što su osjećanje stida, intenzivne seksualne ili religiozne skrupule, ideje krivice, tendencija za samokažnjavanje, otpor na zahjteve roditelja, izbjegavanje normi koje roditelji nameću, reakcija na lične i porodične konflikte. Anoreksična osoba ima česte depresije, čak i želju za suicidom. Polovica svih smrtnih slučajeva kod anoreksičnih osoba je zbog samoubojstva.Anoreksična osoba se povlači iz društva, prestaje izlaziti van i provoditi vrijeme sa prijateljima. Vrlo često se udaljava od najbližih ljudi: svojih roditelja.Neće se liječiti, odbija pomoć roditelja i prijatelja. Na molbu da ode kod ljekara ili da se bolje hrani, reagira vrlo žestoko. Iako može biti na rubu smrti, anoreksična osoba misli, da je s njom sve u redu. 3.

4. Bulimija (grčki bous vol, govedo; limos glad; "gladan da bi i vola mogao pojesti") je poremećaj vezan uz hranjenje koji je, kao i anoreksija nervoza, psihološkog podrijetla, a može imati strašne tjelesne posljedice. Dok se anoreksičari jednostavno izgladnjuju, bulimičari se "čiste" povraćanjem koje su sami izazvali. Oboljeli od bulimije također često koriste pilule za mršavljenje, laksative i diuretike da bi smanjili težinu, iako su esktremno mršavi. Čišćenje može imati dvije svrhe: sprječavanje dobivanja na težini, a i privremeno ublažavanje depresije i ostalih negativnih osjećaja. Bulimija, poput anoreksije, pogađa uglavnom mlade žene Prosječna dob u kojoj se znakovi bulimije prvi put pojavljuju je 18 godina. Bulimija se može javiti sama za sebe ili naizmjenice s anoreksijom. U tom naizmjeničnom uzorku koji se javlja otprilike u svakom petom slučaju - djevojka neko vrijeme ne želi jesti, pripremajući se za prejedanje; moguće je da u fazi nejedenja upotrebljava i sredstva za potiskivanje apetita. Unatoč preklapanju, ova dva poremećaja povezuju se s nekim različitim crtama ličnosti: anoreksičari su skloni potiskivanju svojih poriva, uključujući spolne; oboljeli od bulimije, s druge strane, obično udovoljavaju svojim žudnjama, prenagljujući se, upadajući u nevolje s drogom, promiskuitetnim ponašanjem, krađom po trgovinama ili nekontroliranim kupovanjem. Opće zdravstveno stanje osobe oboljele od bulimije ovisi o tome koliko se često prejeda i čisti. Takva osoba može povraćati povremeno (jednom mjesečno) ili jako često (nekoliko puta na dan). Tjelesne posljedice uključuju oticanje želuca ili gušterače, upalu jednjaka, povećane žlijezde slinovnice te kvarenje zubi i bolest desni uslijed povraćanja želučanih kiselina. Čestim povraćanjem također se troše voda i kalij u tjelesnim tkivima što izaziva poremećeni ritam srca, grčenje mišića, pa čak i oduzetost. U težim slučajevima, neki od ovih tjelesnih problema mogu dovesti do

smrti. Još jedna opasnost je samoubilačka depresija. TERAPIJA-vrlo složena i teška, nekad neučinkovita čak i u bolničkim uvjetima. Prognoza bulimije je bolje nego kod anoreksije .

Kvalitativni poremećaji

33

Obično su rezultat precijenjenih ideja, sumanutih ideja i drugih psihičkih poremećaja. Najbenigniji kvalitativni poremećaji nagona ishrane javlja se u obliku pice - poremećaj koji se ispoljava u čudnim prohtjevima za vrijeme trudnoće (kisele paprike, krastavci). Ozbiljniji poremećaji kopofagija koja se sastoji u tome da bolesnici uzimaju za hranu izmet svoj ili tuđi ili mokraću, antropofagija - jedenje ljudskog mesa i nekrofagija - jedenje mesa sa leševa iz grobnica. Od mnogo većeg značaja je izvraćenost nagona ishrane u tom pogledu što ne dolazi do izvraćenosti za uzimanje običnih životnih namirnica, nego do izvraćenosti nagona za uzimanje izvjesnih sredstava za uživanje (droga, alkohol). Poremećaj nagona za samoodržavanjem Poremećaj nagona za samoodržavanjem i to nagona za življenjem, ispoljava se u vidu smoubistva (suicidum mars valuntaria). Razmatranjem ovog problema može se zapaziti da postoje vrlo različita shvatanja baš u odnosu na ono što podstrekava neku osobu da sebi oduzme život. Frojd sva samoubistva tumači nagonom smrti (tanatus nagan). Pitamo se da li kod normalnog čovjeka nalazimo potrebu, želju za smrću, neodoljiv tanatus nagan. Najveći broj samoubistava izvršava se između 40 - 50 godina. U velikom broju slučajeva samoubistva čine duševni bolesnici, ali to ne znači da samo duševni bolesnici izvršavaju samoubistvo. I žene i muškarci u istoj srazmjeri oduzimaju sebi život. Razlika postoji samo u sredstvima kojima se vrši samouništenje. U praksi su česta tzv. teatralna samoubistva koja čine histerične osobe u konfliktim situacijama. Rano otkrivanje depresivnih faza i preduzimanje odgovarajućeg liječenja predstavljaju efikasnu mjeru prevencije samoubistava. Mentalno higijenska prafilaksa i stvaranje pravih humanih odnosa među ljudima utječe na smanjenje broja samoubistava. Samoubistvo može biti: aktivno, pasivno, indukovano itd.

1.

Aktivno (direktno) najčešće vrše duševni bolesnici (depresija, inperativne halucinacije) ili normalne osobe pošto svedu bilans svog života (bilansno samoubistvo);

2. Pasivno (indirektno) samoubistvo kada se uskače u situaciju koja je opasna po život (kamikaze); 3. Indukovano (dvojno) samoubistvo je kada jedna osoba predloži da se ono izvrši (induktor) a druga osoba prihvati da pođe sa njom u smrt (induktivna osoba). Česta indukovano samoubistvo čime zaljubljene osobe koje svoju ljubav ne mogu krunisati brakom; 4.

Eutanazija se također ubraje u samoubistvo (kod neizlječivih

bolesnika). Po načinu, mjestu i vremenu samoubistvo može se donijeti zaključaka o psihičkom stanju samoubice. Depresivni bolesnici vrše samoubistva na početku ili na kraju bolesti i to najčešće pred zoru.

Poremećaji nagona za održavanjem vrste 34

Polni nagon (naročito način njegovog zadovoljavanja) može biti izmjenjen kvalitativno i kvantitativno. On se sastoji iz libida, želje za opštenjem sa suprotnim polom, i tjelesnog polnog sjedinjavanja dva pola, odnosno zadovoljenje samog nagona. Prema Frojdu, razvoj seksualnog nagona ima svoj normalan fiziološki redoslijed. On postiže najprije zadovoljenje u sopstvenom tjelu (autoerotski stadij). U kasnijem stadijumu razvoja pružanje prijatnosti se svodi na genitalnu oblast. U drugom ili homoseksualnom stadijumu objekat seksualnog nagona postaje neka druga osoba istog pola, i najzad u tećem stadijumu to postaje osoba suprotnog pola (heteroseksualni stadijum). Međutim razni štetni uticaji u toku polnog razvoja mogu nepovoljno da utiču na razne razvojne faze i kao posljedica toga mogu da se jave razni poremećaji i anomalije polnog nagona. Prvo seksualno interesovanje kod djeteta javlje se oko pete godine života i djete tada postavlja pitanja, kako se dolazi na svijet. Djete postavlja to pitanje iz čiste radoznalosti. Poslije pete, šeste godine nastupa jedna relativno mirna faza razvoja djeteta. U jedanaestoj, dvanaestoj godini djete prolazi najprije kroz autoerotsku fazu u kojoj je interesovanje djeteta usmjereno na njegovo tjelo. U trinaestoj, četrnaestoj godini prelazi u drugu fazu seksualnog razvoja (homoseksualna faza). U toj fazi interesovanja djeteta su usmjerena na lica istog pola. Dječaci idu zajedno u kino, čitaju istu literaturu, bave se istim sportovima. Djevojčice razvijaju takođe prijateljske odnose između sebe, oblače se na isti naćin, upotrebljavaju ista sredstva za uljepšavanje. Iz te faze nastaju prisna prijateljstva koja se pamte cijeli život. I konačno iz druge faze prelazi se u treću fazu (heteroseksualnu fazu), kada su naša interesovanja usmjerena na osobe suprotnog pola, i to je definitivno faza seksualnog razvoja zrelog čovjeka. Kvantitativni poremećaji Kvantitativni poremećaji mogu biti u vidu povišenog ili sniženog odnosno ugašenog polnog nagona. Povišen polni nagon kod žena poznat je pod imenom NIMFOMANIJA a ime je dobio po grčkom mitskom biću Nimfi. Kod muškaraca povišen nagon se naziva SATIRIJAZIS prema mitskom biću Satir. Povišen nagon javlje se kod kod maničnih bolesnika, oligofrenih osoba, kod oboljelih od progresivne paralize i kod akutne upotrebe alkohola. Kod ovih osoba nagon je povišen zbog pada intelektualnih kočnica. Snišen ili ugašen nagon u smislu FRIGIDNOSTI kod žena ili IMPOTENCIJE kod muškaraca javlja se kod osoba koje imaju psiholoških problema (neurotičari, depresivci, SCH, narkomana i alkoholičara). Kvalitativni poremećaji. Kvalitativni poremećaji mogu se javiti u obliku seksualnih aberacija ili u vidu sksualnih perverzija.

1.

Onanija je zadovoljavanje polnog nagona sa samim sobom najčešće mehaničkim trljanjem polnog uda. Riječ onanija potiče od biblijske ličnosti Onana sina Isakova koji je zadovoljavao svoj seksualni nagon trljajuči udom po travi.

Krajem 19 vjeka vjerovalo se da onanija može da izazove poremećaj CNS, sušenje kičme, paralizu nogu itd. U pubertetu je onanija obično normalna pojava. Onanija postaje patološka kada sama sebi postaje cilj. 35

2.

Homoseksualnost je zadovoljenje seksualnih potreba između dvije osobe istog pola. Veliki broj homoseksualaca su žrtve pogrešnog vaspitanja, naročito otvorene roditeljske zabrane u pubertetu, tako da dolazi do potiskivanja svakog heteroseksualnog interesovanja. Važno je napomenuti da je u homoseksualnosti psihoseksualna komponenta - dakle inverzija seksualnog nagona, daleko važniji momenat nego sam motorni čin zadovoljenja nagona. Homoseksualna aktivnost ima slijedeće oblike. Prava, genuina, esencijalna homoseksualnost gdje je vraćanje invertovanog polnog nagona na normalan heteroseksualni objekat nemoguća. Prividna homoseksualnost u svom postanku vezana je za razne okolnosti, što dopušta mogućnost vraćanja polnog nagona na heteroseksualni objekt ako se okolnosti izmijene (zatvor, logor, internati, itd.). Takve osobe su uglavnom homoseksualne po akciji, a heteroseksualne po nagonu. Oko 10% homoseksualaca su pedofili i gerantofili.

3. Tribadizam (lezbijska ljubav) je homoseksualizam kod žena. Između lezbijki često se javlja maksimalna ljubav sa potpunom odanošću, privrženošću i vjerošću. Ubistva kod lezbijski su vema česta ako se osjeti nevjerstvo. 4.

Narcizam je rijetka pojava u izvornom obliku, i predstavlja usmjerenost seksualnosti prema sopstvenoj ličnosti, pri čemu sopstveno tjelo postaje objekt seksualnog zadovoljenja. Termin narcizam potiće od antičke mitske legende o Narcisu. Česta pojava je sublimisani narcizan koji se ispoljava u sebičnosti, precjenjivanju svoje ličnosti, nametanju sebe i svojih stavova drugima,samohvalisavosti i prepotentnosti.

5. Transvestitizam je nesavladiva nagonska potreba da se osoba pojavljuje odjevena kao osoba suprotnog pola. U odjelu svoga pola transvestiti se osjećaju nelagodno i sputano dok u odjelu suprotnog pola se osjećaju srećno, zadovoljno, smireno, i blaženo. 6.

Pedofilija je ispoljavanje polne požude prema djeci i zadovoljenje seksualnog nagona nad djecom. Češća je kod muškaraca.

7.

Gerontofilija je zdovoljenje polnog nagona sa znatno starijom i oronulom osobom. Gerontofilna težnja je češća u žena

8.

Efebofilija je polna ljubav starijih žena prema mlađim muškarcima

9.

Nekrofilija je zadovoljenje polnog nagona na lešu suprotnog pola.

10.

Zoofilija (sodomija) je ostvarivanje zadovoljenja polnog nagona sa

životinjama.

11.

Fetišizam je polna izopačenost koja se sastoji u zadovoljenju polnog nagona posmatranjem ili milovanjem predmeta koji pripadaju osobi suprotnog pola. 36

(grudnjak, gačice, maramica, karmin, tašna, cipele). Fetišizam je perverzija daleko češća u muškaraca. Vema rijetko fetiš može biti unakaženi dio tjela, npr. grba, krive noge, iskrivljeno stopalo, pa se takvi muškarci rado žene sa defektnim ženama.

12. Ekshibicionizam prestavlja perverziju seksualnog nagona i sastoji se u tome da se pokazuju pojedini djelovi tjela suprotnom polu da bi se postiglo seksualno zadovoljstvo. Žene su latentni ekshibicionisti zbog namjernog eksponiranja pojedinih djelova svog tjelan podesnim oblačenjem (mini suknje, dekolte, providne bluze). Pravi ekshibicionizan je češći kod muškaraca 13. Sadizam je perverzija pri kojoj se polno zadovoljenje postiže nanošenjem psihičkih i fizičkih muka svom seksualnom partneru, da bi se tek tada postiglo seksualno zadovoljstvo. Termin dolazi od markiza de Sada. Muškarac u samom zadovoljenju svog seksualnog nagona ispoljava neke lake sdističke osobine (stezanje, grizenje), koje preko latentnog sadizma (uživanje u borbi bikova, ubijanju bika, zahtjevi da protivnik nokautira u boksu itd.) lako prelazi u patološki sadizam. U praksi je zoosadizam česta pojava, a ona se sastoji u mučenju i ubijanju životinja poslije seksualnih odnosa s njima. 14.

Mazohizam predstavlja obrnutu pojavu od sadizma, a sastoji se u neodoljivoj potrebi da se trpe i podnose fizički i psihički bolovi i patnje u cilju postizanja seksualnog zadovoljenja.

37

EMOCIJE I AFEKT Emocije ili osjećanje je psihička funkcija koja predstavlja našu specifičnu reakciju na opaženu informaciju. Izraz je lat. porijekla emotio-uzbuđenje. Kvalitet emocionalnog doživljaja zavisi s jedne strane od objektivnog kvaliteta informacija, a s druge strane, od predhodnog stava ličnosti prema informaciji. Npr. Naglo nastala bol kod subarahnoidalnog krvarenja kod svih ljudi izaziva neprijatnu reakciju, neprijatni emocionalni doživljaj. Sve emocije se mogu podijeliti na: PRIJATNE i NEPRIJATNE. Prijatne emocije su: radost, zadovoljstvo, ljubav, ponos, a neprijatne su: žalost, strah, osjećaj krivice, sram. U definisanju emocija kao specifičnh reakcija na opaženu informaciju nedostaju još neki elementi za kompletnu definiciju. Naime postoje još neki elementi koji su važni u shvtanju emocionalnog doživljaja. Na osnovu tih elemenata sve emocije dijelimo u tri grupe: Prva grupa-emocije koje nastaju kao reakcija na zadovoljenje ili nezadovoljenje vitalnih motiva (nagona). Npr. Glad kao signal da nagon za ishranom nije zadovoljen izaziva neprijatne emocije: mrzovolju, razdražljivost, bijes, tugu. Kada se nagon za ishranom zadovolji javljaju se prijatna osjecanja. Druga grupa-emocije nastale kao reakcija na opažanje informacije (primjer sa subarahnoidalnom hemorargijom), koja ne mora bit samo aktuelna informacija, već i informacija pri sjećanju na ranije opažene informacije (neki uspjeh ili neuspjeh), kao i reakcija pri razmišljanju o informacijama. Treća grupa-emocije koje proizilaze iz sopstvenog ponašanja čovjeka kao društvenog bića. Ovdje se radi o tzv. Moralnim osjećanjima. Naime čovjekov intelekt upravlja njegovim postupcima, ali mu moralna osjećanja sude o takvim postupcima. Uspješno obavljanje određenih obaveza prema ostalim članovima društvene zajednice izaziva prijatne emocije, dok neispunjenje tih obaveza izaziva neprijatna osjećanja. Častan stav u složenoj situaciji izaziva osjećanje časti, pravično ponašanje izaziva prijatno osjećanje pravde. Najvišim ljudskim osjećanjem se smatraju ponos i sram, a razvijena moralna osjećanja su korektor intelektualnog ponašanja. Visoko inteligentna osoba može da učini neki postupak koji nije u skladu sa društvenim normama, ali ako ima razvijena moralna osjećanja, sram i osjećanje krivice će uticati da koriguje ponašanje. Međutim ako moralno osjećanje nije razvijeno, opserviraćemo ponašanje tzv. superiornog degenerika (moral insanity). Napomenimo da vaspitanje formira karakter, a kako su moralna osjećanja dio karaktera na njih se može uticati pravilnim vaspitanjem. Moralna osjećanja se još formiraju u predškolskom periodu pod uticajem roditelja, ali ostaje još ponešto da se popravi i dopuni kasnije. Svaka emocija se svjesno doživljava i istovremeno motorno manifestuje mimikom, gestovima i vegetativnim reakcijama. Vrlo mučne emocije, intenzivne ili kontinuirane ako se prigušuju, uzrok su disfunkcije vegetativnog sistema i obolijevanja tjelesnih organa (psihosomataske bolesti).

38

ANATOMSKA OSNOVA EMOCIJA Za formiranje emocija odgovoran je limbički sistem mozga preko neurotransmiterskih sistema. Limbički sistem sačinjavaju određene strukture u mozgu koje su međusobno povezane i koje primaju impulse iz svih čula. Naime, svaka informacija koju registruju naša čula pomoću primarnog i sekundarnog čulnog centra u mozgu, šalju impulse u limbički sistem koji obrađuje te impulse proizvodeći emocije. Ova obrada i proizvodnja nisu još uvijek do kraja poznati ali se smatra da na taj način mi reagujemo na svaku informaciju i našim limbičkim sistemom odnosno emocijama. Smatra se da je hipotalamus generator emocionalne energije, a da kora mozga ima inhibitornu ulogu. Novija istraživanja ukazuju da pored hipotalamusa u stvaranju i polarizaciji emocionalne energije učestvuju i druge moždane strukture-mamilarna tijela, talamus, girus cinguli. i dr. RASPOLOŽENJA I AFEKTI Raspoloženja i afekti su specifični emocionalni doživljaji. Dok emocija označava širi pojam koji obuhvata sve emocionalne doživljaje, raspoloženje i afekt označava uže pojmove samo nekih emocionalnih doživljaja. RASPOLOŽENJE Raspoloženja su relativno trajna stanja emocija koja predstavljaju ravnotežu i rezultantu između osnovnog emocionalnog biotonusa i naših stalnih reakcija na opažanje informacija. Osnovni emocionalni biotonus (temperament) je pretežno urođena karakteristika čovjeka i označava različite načine emocionalnih reagovanja u zavisnosti od biohemijskih karakteristika limbičkog sisitema i CNS-a. Određene osobe cijelog života manifestuju određen tip osnovnog raspoloženja (flegmatici, mrzovoljci, hipomanični veseljaci). Bolesno sniženje i povišenje raspoloženja se viđa kod nekih psihotičnih oboljenja (depresija, manija). AFEKT Za razliku od raspoloženja koje je relativno trajno i ravnomjerno stanje osjećanja, afekt je kratkotrajna intenzivna reakcija, praćena vidljivim tjelesnim i izražajnim fenomenima. Tako se u strahu ježi koža, šire zjenice, tijelo podrhtava. Afekti najčešće nastaju kao reakcije na ugroženost vitalne i socijalne egzistencije kada je ugrožen život, čast, socijalni status. UTICAJ EMOCIJA NA DRUGE PSIHIČKE FUNKCIJE Određena raspoloženja, a posebno intenzivni afekti na specifičan način djeluju na odvijanje ostalih psihičkih funkcija. Naglo nastali intenzivni afekt može dovesti do izmjene stanja svijesti. Npr.umorna i pospana dežurna sestra će se naglo razbuditi i biti spremna na intervenciju u slučaju poziva da je nekom pozlilo ili da stiže hitan slučaj.

39

Snažni afekti mogu da dovedu do suženja svijesti, pa čak i onesvješćivanja. Pojava da snažni afekti mogu dovesti do suženja svijesti je važna činjenica u forenzičkoj psihijatriji, jer umanjuje uračunljivost okrivljenog. Euforično i depresivno raspoloženje remeti normalnu pažnju i izazivaju već ranije opisane tipove poremećene pažnje. Snažni afekti mogu dovesti do poremećaja opažanja tipa iluzija, ali i halucinacija. Emocije djeluju i na pamćenje. Pod dejstvom određenog raspoloženja ili afekta može doći do falsifikovanja sjećanja. Afekti mogu da poremete logičko mišljenje i zaključivanje. Naime, kada afekti preplave razum teško je trezveno razmišljati i donositi ispravne zaključke. Snažni afekti mogu da djeluju i na nagonsko ponašanje. Taj uticaj je posredan, tako što snažni afekti mogu da izazovu suženje svijesti i blokiranje svjesne kontrole nad nagonima, a onda može doći do impulzivnih nagonskih radnji. Emocije mogu da utiču i na volju. Npr.kvantitativno sniženje raspoloženja može da dovede do sniženja volje, a istovremena pojava suprotnih emocija može da dovede do poremećaja koji se označava kao ambivalencija. PRAŽNJENJE AFEKTA Svaki afekt ima tendeciju da se prazni. Kod životinja motorno pražnjenje emocija je jedino postojeće pražnjenje, a čovjek je zahvaljujući najvišim kontrolnim mehanizmima sposoban da u određenim granicama modifikuje ili zakoči motorno pražnjenje, te se može govoriti o različitim načinima pražnjenja afekta i emocija. Abregovanje je naziv za motorno pražnjenje afekta na različite načine-kroz govor, viku, plač, pokret. To je u osnovi i najzdraviji način pražnjenja afekta (kad se izvičemo na nekoga ili se izjadamo nekom uz plač), ali čovjek kao socijalno biće nebi mogao da se uspješno adaptira kada bi svaki afekt motorno praznio. Intelektualna obrada je najviša forma modifikacije afektivnog pražnjenja. To je racionalna analiza nastale situacije koja je dovela do afektivne reakcije. Analiziraju se svi razlozi za i protiv, nalaze se objašnjenja i opravdanje za aktere. Ovaj način pražnjenja emocija je slikovito izražen kroz narodnu izreku: “Nije važno što mi se kaže nego ko mi to kaže”. Naime, ignorišući ličnost koja je nanijela uvredu ignoriše se i sama uvreda kao provokator afekta. I ovo je u biti zdrav način pražnjenja emocija. Svjesno prigušivanje emocija relativno je čest način njihove obrade i u biti je glavni etiološki faktor disfunkcije vegetativnog sisitema. Naime, prigušeni afekt se ne prazni već kroz vegetativni nervi sistem dovodi do remećenja funkcije organa. Ponekad prigušeni afekt nakon kraćeg vremena se motorno prazni, abreguje (nije čudo što je onako reagovao, stalno guši svoje emocije). Potiskivanje afekta predstavlja potiskivanje negativnih emocija i sadržaja u nesvjesni dio psihe. Tako se ne postiže suštinsko pražnjenje afekta, već dolazi do lokalizacije emocionalne energije u dublje slojeve naše podsvijesti. Potisnuti afekt nije zaboravljen, ostaje u nama i često ima tendeciju da ispliva na površinu.

40

Projekcija afekta predstavlja premještanje, lokalizaciju sopstvenog afekta u drugu osobu ili predmet iz okoline. To je nesvjesni mehanizam. Npr.lomljenje reketa nakon lošeg servisa. Iradijacija je pražnjenje afekta na nedužnim osobama-ljutnja ili mržnja prema određenoj osobi se prazni na ljudima koji su na neki način u vezi s njom (rođaci, pripadnici iste stranke, itd.). Emocionalni transfer i kontratransfer -Transfer se definiše kao prenošenje emocija sa pacijenta na ljekara a koje je pacijent doživljavao u djetinstvu, prema za njega bitnim likovima (otac, majk). Kontratransfer je obrnuti proces. Ovo su pojmovi koji su primarno bili vezani za psihoanalizu i Sigmunda Frojda koji ih je prvi opisao. Npr . ne dopada mi se onaj profesor a neznam zašto, ili onaj mi je tako drag kao da je moj pokojni amidža. Na osnovu poznavanja raznih mogućnosti pražnjenja emocija konstruisane su različite metode kvaliteta i intenziteta emocija i otkrivanje prigušenih i potisnutih emocija. Npr. Detektor laži, hipnoza, itd.

POREMEĆAJI EMOCIJA Uobičajena podjela emocija je na kvantitative i kvalitativne poremećaje. KVANTITATIVNI POREMEĆAJI Dalja podjela kvantitativnih emocionalnih poremećaja je na dvije grupe: sniženje ili povišenje raspoloženja u koje spadaju apatija, depresija, euforija, te nesklad između intenziteta provokacije i afektivne reakcije (emocionalna labilnost, abnormalna razdražljivost i patološki afekt). APATIJA podrazumijeva nivelaciju i gašenje emocija. To je emocionalni energetski deficit. Osoba nije sposobna za uobičajene oscilacije emocija i emocionalno reagovanje na okolinu. Predstavlja jedan od najtežih simptoma u psihopatologiji. Poremećaj se tipično javlja kod shizofrenih bolesnika. Za apatiju se koristi i izraz atimija ili hipotimija (snižene emocije). EUFORIJA je stanje izražene veselosti bez odgovarajućeg povoda a koje traje relativno dugo. Euforičkno raspoloženje je glavni simptom manične psihoze. Euforični bolesnik je vedar, razdragan, pun optimizma. DEPRESIVNO RASPOLOŽENJE je stanje bezrazložne tuge i relativno dugog trajanja. Bolesnik je tužnog izraza lica, zabrinut, često plače. Depresij se javlja kao zasebno oboljenje u različitim oblicima ali može i biti simptom mnogih drugih oboljenja neurološke ili općenito somatske prirode.

41

EMOCIONALNA LABILNOST podrazumijeva lako i brzo mijenjanje raspoloženja, na vrlo male povode. Normalna pojava kod male djece. Sreće se kao psihopatološki fenomen kod moždane arterioskleroze. Teži stepen se označava kao emocionalna inkontinencija. ABNORMALNA RAZDRAŽLJIVOST afektivne reakcije zdravih ljudi imaju dvije osnovne karakteristike-intenzitet afektivne reakcije je u skladu sa intenzitetom provokacije; reakcija na provokaciju nije trenutna, već između provokacije i reakcije postoji vrijeme latencije. Abnormalna razdražljivost se karakteriše skraćivanjem latencije i burnijom reakcijom od intenziteta provokacije. U kliničkoj praksi abnormalna razdražljivost se sreće kod nekih poremećaja ličnosti (epileptičara, osoba se lezijom frontalne kore, alkoholisanih osoba, itd). PATOLOŠKI AFEKT predstavlja extremni slučaj abnormalne razdražljivosti. Na sasvim male povode osoba reaguje vrlo intenzivnim afektom. Ovdje nema vremena latencije, reakcija nastaje trenutno na pojavu provokacije. Naziva se reakcijom kratkog spoja. Ima veliki značaj u forenzičkoj psihijatriji jer ovaj afekt mijenja stanje svijesti. Traje kratko a nakon pražnjenja nastaje smirenje sa djelimičnom ili potpunom amnezijom za period suženja svijesti. KVALITATIVNI POREMEĆAJI PARATIMIJA podrazumijeva ideo-afektivnu disocijaciju, odnosno nesklad između emocija i misli. Npr. Bolesnik (najčešće shizofrenik) učestvuje na sahrani bliskog rođaka, shvata da je to tužan događaj, ali doživljava emociju radosti i smije se. PARAMIMIJA je afektivno-mimička disocijacija, odnosno nesklad između emocija i mimike. Bolesnik (shizofrenik) doživljava emociju radosti a pri tome mu mimična muskulatura ispoljava emociju tuge i obrnuto. DEFEKT EMOCIONALNE REZONANCE je nesposobnost bolesnika da svojim emocijama prati emociju sagovornika kao šo ni emocija bolesnika ne djeluje zarazno na okolinu. I ovaj fenomen kao i paratimija i paramimija su tipični simptomi shizofrenije.

42

PAMĆENJE Pamćenje je kompleksna psihička funkcija bez koje ne bismo nikada bili u stanju da prepoznajemo ili reprodukujemo ono što smo nekada ranije percipirali. Praktično, to bi značilo da bismo se uvijek morali upoznavati sa svim predmetima, sa svim osobama, što bi u krajnjoj liniji značilo nemoguć život, odnosno svođenje života na vegetiranje. Kada posmatramo neki predmet koji smo nekada ranije percipirali, mi ga tada prepoznajemo. On nam izgleda poznato, mi poznajemo njegove fizičke osobine, negova svojstva. Posmatrajući ga, mi smo svjesni da smo taj predmet nekada vidjeli, bili sa njim u kontaktu i on nam nije stran. Prepoznavanje kao svijest da ono što sada percipiramo za nas nije novo ponovno se uključuje u ponovljeno percipiranje. Međutim, mi taj isti predmet ne moramo ponovno percipirati da bismo ga, na primjer, opisivali, već ga se bez njegova prisustva, bez ponovnog percipiranja, možemo u našim mislima sjetiti. Taj psihički fenomen održavanja prošlosti bez ponovnog percipiranja više nije prepoznavanje već tzv. reprodukcija. Reprodukcija se ne odnosi samo na predmete ili pojave koje smo u prošlosti percipirali već i na naše želje, misli, osjećanja, aktivnosti, složene ili prostije radnje. Mi možemo u sjećanju da reprodukujemo naša emocijalna zbivanja iz prošlosti, na primjer da se prisjetimo osjećanja iz “prve ljubavi” ili doživljenog straha za vrijeme bombadiranja. Ali da bismo mogli ma šta da reprodukujemo, potrebno je najprije da nešto upamtimo, da to što smo upamtili zadržimo, pa da ga onda u datom momentu možemo prepoznati ili reprodukovati. Svi ovi psihički procesi čine sastvane elemente funkcije pamćenja. Na taj način, ako bismo pamćenje htjeli definirati, mogli bismo reći da je to psihička funkcija koja se sastoji iz upamćivanja, zadržavanja i kasnijeg prepoznavanja ili reprodukcije svega onoga što je bilo u nešem ranijem iskustvu. Iako je to psihički proces kao i ostali psihički procesi (na primjer mišljenje, opažanje), iako je to, u stvari, svojstvo mozga kao idealno razvijanje i usavršavanje žive materije, još uvijek se mogu naći naučnici koji osporavaju ovu vrijednost mozga, tvrdeći da pamćenje, naročita “viša” vrsta pamćenja, nema nikakve vrijednosti sa nervnim sistemom. Ovakvo, idealističko shvatanje je utoliko apsurdnije što se dopušta mogućnost da je “niže” pamćenje, na primjer, motorno pamćenje, možda u vezi s radom nervnog sistema. Međutim pamćenje, u ma kojem obliku ono bilo, predstavlja fiziološki proces i ono predstavlja odražavanje objektivne stvarnosti. Razlika je u tome što percepcije predstavljaju odražavanje materijalnog svijeta u trenutku djelovanja predmeta na čulne organe, a pamćenje, to čini na osnovu onoga što je na čulne organe nekada djelovalo. Fiziološku osnovu pamćenja čini osobina nervnog sistema, nazvana plastičnost. Plastičnost nervnog sistema ogleda se u tome što svaki nervno moždani proces ostavlja za sobom trag koji omogućava da se on ponovo pojavi i onda kada draž ne djeluje na čulne organe. Ovaj otisak, trag koji nastaje kao “urezivanje” u moždanom tkivu pri upamćivanju zove se engram. Mehanizam nastanka engrama još nije objašnjen. Eksperimentalna ispitivanja su pokazala da se engrami stvaraju i od utisaka primljenih mimo naše pažnje i da se oni, iako ih u budnom stanju nismo svjesni, mogu pojaviti u snovima. Mnogih stvari možemo se sjetiti u izvjesnom momentu iako smo ovlaš prelazili preko njih.

S fiziološkog aspekta postoje mnogi razlozi da se vjeruje da postoje dvije vrste pamćenja: tzv. privremeno, koje zavisi od produžene ekscitacije zahvaćenih neurona, i tzv. neograničeno, koje, po svoj prilici, zavisi od fizičke promjene sinapse. 43

Neograničeno pamćenje znači sposobnost nervnog sistema da može ponovo oživjeti u sjećanju nekada upamćene ekscitacije iako je primarna draž prestala da djeluje. Što se tiče središta pamćenja smatra se da je ono funkcija čitavaog centralnog nervnog sistema, a ne samo pojedinih djelova. Ono obuhvata koru mozga, talamus, bazalna područja i moždano stablo. Upamćivanje i reprodukcija predstavljaju funkcije u sklopu pamćenja. Zadržavanje je, rezervoar iz koga se prema potrebi upamćeni utisci mogu privesti svijesti, tako da se mogu reprodukovati. Reprodukciju kao faktor pamćenja možemo stvarno doživjeti u našoj svijesti. Mi nismo svjesni postojanja rezervoara, odnosno skupa engrama u našem mozgu sve dotle dok ne počnemo da reprodukujemo elemente sakupljene u taj rezervoar, niti smo svjesni upamćivanja kao posebnog psihičkog procesa. Predmete i pojave koje smo percipirali ne pamtimo niti ih reprodukujemo razbacano i slućajno, već u ovoj ili onoj njihovoj međusobnoj vezi. To je sasvim razumljivo ako se uzme u obzir da su predmeti u realnom svijetu ipak jedna cijelina, da su međusobno povezani. Tumačenje uzajamnih veza između procesa upamćivanja i procesa reprodukcije dato je u principima asocijacija. Pod asocijacijama podrazumjeva se pojava da “dva sadržaja svijesti, koji su bili istovremeno ili jedan za drugim doživljeni, imaju tendenciju de se i u reprodukciji pojavljuju zajedno”. Kada se jedan od njih pojavi u svijesti, on ima tendenciju da privede svijesti onaj drugi sadržaj. Aristotel je razlikovao nekoliko vrsta asocijacija: 1. asocijacije po vremensko i prostornom dodiru; 2. asocijacije po sličnosti; 3. asocijacije po kontrastu. 1. Slika druga iz djetinjstva može da izazove čitav niz predstava sa davno zaboravljenim događajima iz djetinjstava. Kada ga sretnemo poslije dvadeset godina, sjetimo se poljanje gdje smo igrali lopte, razreda i događaja iz škole. Percepcija druga izaziva (ekforiše) one predstave koje su u prošlosti bile doživljene u vezi s njim. 2. Asocijacije po sličnosti su povezivanje u sjećanju sličnih doživljaja ili pojava. Učešće na pogrebu može da asocira smrt nokoga od bliske rodbine. 3. Asocijacije po kontrastusu pojave kada u našoj svijesti povezujemo događaje koji su suprotni po svojoj suštini, formi ili značenju. Gledajuči bijelu boju, možemo izazveti predstavu crne. Asocijaciona psihologija objašnjava upamćivanje kao obrazovanje asocijacija, a reprodukciju kao korištenje postojećih asocijacija. Pamćenje ne predstavlja pasivno odražavanje objektivne stvarnosti, ono je kompleksna psihička funkcija u kojoj prilikom percipiranja mi pravimo izvjesnu selekciju onoga što treba da upamtimo koristeći se prvenstveno principom zadovoljenja naših potreba i riješavanjem zadataka koji nam se nameću.

To isto važi i za reprodukciju, za koju se ne može reći da je prosto fotografsko odslikavanje prošlosti. Motorno pamćenje 44

Motorno pamćenje predstavlja oblik u kome se ispoljavaju upamćivanje i reprodukcija pokreta. Ovaj oblik pamćenja predstavlja najstariji oblik pamćenja, jer su prije razvoja sposobnosti za govor, pokreti bili sredstvo za sporazumjevanje. Kasnije, u procesu rada, za čovjeka je motorno pamćenje postalo neophodno za upamćivanje pojedinih pokreta koji su dio neke komplikovane motorne radnje Svaki pokret se mora posebno naučiti da bi se mnogi od njih u jednoj određenoj motornoj radnji mogli pravilno upotrijebiti, a drugi trenutno nepotrebni odbaciti. Iako se mnoge od tih motornih radnji uče na ustaljen način, nihovo reprodukovanje nije jednoobrazno za sve individue (pisanje, hodanja). Motorno pamćenje javlja se kod čovjeka vrlo rano, još u prvim mjesecima njegovog života u vidu tzv. motornih uslovnih refleksa. Kasnije motorni pokreti dobijaju elemenat svijesnosti, mi smo ih svijesni, svijesni njihovog značenja, nihove potrebe i važnosti, te se oni povezuju s procesima mišljenja i volje. Emocionalno pamćenje Emocionalno pamćenje je sposobnost upamćivanja i reprodukcije osjećanja. Mi smo u stanju da se sjećamo doživljaja i osjećanja koja su bila izazvana opažanjem nekih predmeta i pojava. Emocije su praćene izvjesnim tjelesnim manifestacijama. Potvrdu za emocionalno pamćenje možemo naći u pojavi tih manifestacija koje nastaju pri sjećanju na ranije doživljene momente. U stanju smo crveniti i blijediti samo pri sjećanju na ranije doživljenu nesreću, tada se kod nas u stvari radi o emocionalnom poremećaju. Činjenica je pak da se ova reprodukovana osjećanja po intenzitetu mogu veoma mnogo da razlikuju od prvobitnih osjećanja: ona mogu biti jača ili slabija. Poslije niza godina sjećanje na bol koji smo doživjeli zbog smrti nekog iz porodice izaziva neuporedivo manju bol,”vrijeme je filtar sjećanja o preživjelim osjećanjima”. Sjećanja na bombardovanje ne izaziva ni izdaleka ono osjećanje straha i neprijatnosti doživljeno za vrijeme samog bombardivanja. Ali, isto tako, u nekim slučajevima reprodukovana osjećanja mogu bilti mnogo većeg intenziteta od prvobitnih, sjećajući se nanjete uvrede koju smo u aktualnom momentu relativno mirno primili, sada, u fazi reprodukcije (sjećanja), ono može izazvati u nama osjećanje gnjeva, bijesa, nezadovoljstva. I emocionalno pamćenje javlja se u ranom djetinjstvu, obično u šestom mjesecu života, kada predstavlja jednu od vrsta uslovno refleksnih pojava. Tad, u to vrijeme, dijete se može radovati ili plakati samo kada vidi ono što mu je ranije pričinilo zadovoljstvo ili neprijatnost. Kasnije, pak, emocionalno, kao i motorno pamćenje dobija sve više primjese svjesnosti. Slikovno pamćenje Slikovno pamćenje se ogleda u tome što se ranije percipirano može reprodukovati u obliku slike i predstave. Mi možemo u vidu slika da se sjetimo onoga što smo nekada doživjeli i da to sada, u fazi reprodukcije, sebi živo i slikovito predstavimo. Kakvog će intenziteta, odnosno kakve će jasnoće slika reprodukovanog događaja sada biti, to sigurno zavisi od toga kakav je emocionalni utisak događaj ostavio u nama. Poznato je da kod nekih osoba izvanredno jak emocionalni doživljaj može nekada izazvati halucinacijsku reprodukciju viđenog.

Verbalno-logičko pamćenje ispoljava se u upamćivanju i reprodukciji misli, a kako su one u nerazdvojnom jedinstvu s govorom, to mi onda pamtimo i reprodukujemo ne samo naša razmišljanja već i naš ili tuđi govor, izrečen ili napisan.

45

Sjećamo se, recimo, pročitanih misli, čuvenih govora, našeg razgovora, i to sjećanje može biti ili doslovce reprodukovana misao ili ipak samo reprodukcija smisla. Treba napomenuti da su ovi oblici pamćenja više ili manje vještačka podjela i da ih je s praktičnog stanovišta teško ovako izdvojiti. Jer, recimo, sjećanje na izvijesne misli, odnosno govor, povlači za sobom i “emocionalno sjećanje”, i istovremeno može postati i “slikovno” pamćenje, tako da se njihovo striktno izdvajanje ne da mnogo opravdati Upamćivanje je aktivna funkcija pamćenja, pri čemu se, svjesno ili ne, pribiraju utisci ili doživljaji koji se deponuju u vidu engrama stvarajući rezervoar za kasniju reprodukciju. Upamćivanje može biti namjerno ili nenamjerno. Pri namjernom upamćivanju mi sebi postavljamo cilj šta treba da zapamtimo, zbog čega ulažemo voljni napor, aktiviramo našu pažnju, usredsređujemo se, percipiramo ponovo, nastojimo da razumijemo ono što percipiramo, stvaramo asocijacije sa sličnim poznatim stvarima. Pri nemarnom upamćivanju, ne postavlja se nikakav cilj da se nešto zapamti, pa se prema tome i ne ulaže nikakav voljni napor. Učenje Najbolji primjer aktivnog upamćivanja ogleda se baš u učenju, i predstavlja niz ponovljenih pokušaja da se zapamti određeni materijal, koji se ne može samo pri jednom percipiranju upamtiti, te zahtijeva napor i potrebu za ubacivanje stalnih voljnih stimulusa. Nekoliko momenata igra važnu u procesu učenja. Na prvom mjestu je postavljanje cilja da određeni materijal treba naučiti, i prema tome koristiti sva sredstva za ostvarenje cilja. Slijedeći trenutak, koji igra važnu ulogu u procesu učenja je odluka da učeni materijal treba zapamtiti što trajnije (ispit). Uspijeh učenja zavisi i od toga kakav stav zauzimamo prema meterijalu koji trebamo naučiti, koliku važnost za nas ima taj materijal, postoji li u nama svijest o nužnosti da se to treba i mora naučiti, ili to činimo bez nekog posebnog razloga. Ako se neka materija uči mehanički, bez shvatanja logičke veze u njenim dijelovima, onda je ishod toga učenja slab i mogućnost zaboravljanja velika. Mehanički naučeno zaboravlja se brže nego ono što je naučeno sa smislom. U smisaonom upamćivanju traži se logička veza i iz jednog zaključka proizilazi drugi, što čini naučeno stabilnijim i trajnijim. Asocijaciona konstelacija je takođe jedan od faktora koji olakšava proces učenja. Ako znamo njemački a učimo engleski, onda ćemo lakše upamtiti riječi koje imaju izvjesne sličnosti s njamačkim riječima. Koristeći se vizuelnim slikama, shemama, grafikonima, kojima ilustrujemo ono što učimo, olakšavamo si učenje. To naročito važi za vizuelni tip ljudi, i kod ovih osoba su knjige išarane raznim slikama i crtežima. Drugi pamte napisani tekst tako što u mislima imaju onakav raspored kako je tekst raspoređen u knjizi. One najprije u mislima sebi predstave stranicu knjige, raspored teksta i onda su tek u stanju da reprodukuju pomenuti materijal. Na ispitu se često događa da studenti odgovaraju: “podsjetite me samo gdje to bješe napisano”, ili “znam, to piše na desnoj strani dole pri dnu sitnim slovima”. Druge osobe se u procesu učenja služe izvjesnim mnemotehničkim metodima, praveći svoje kovanice, skračenice koje im olakšavaju upamčivanje a i sposobnost reprodukcije, npr. “bjelančevine se sastoje iz “skuva” (sumpora, kiseonika, ugljenika i azota), ili “tu se pripaja “lip” (ligamentum ingvinale Pouparti) itd.

Međutim mnogo važniju ulogu u mehanizmu učenja igra uticaj ponavljanja. Poznato je da je mogućno samo veoma mali materijal upamtiti odjednom pri jednom percipiranju. Obično prvo percipiranje služi samo za upoznavanje s materijalom, poslije 46

čega zapamtimo samo jedan mali dio tog materijala. Pri tome postoji jedna veoma karakteristična pojava, koja se sastoji u tome da poslije prvog ili drugog percipiranja imamo utisak da smo u stanju da ponovimo (reprodukujemo) zatvoreno percipirani materijal, odnosno da smo ga već naučili. Međutim, tek pri pokušaju reprodukcije uvjeravamo se koliko smo u zabludi, tek onda vidimo da nismo mnogo naučili i da smo već tada velik dio materijala zaboravili. Ova činjenica ukazuje na to da je potrebno više puta ponoviti percipiranje materijala ako se želi da se on dobro nauči, utoliko pre ako treba tačno da se zapamte neki činjenični podatci. Važnu ulogu u učenju igra i preslišavanje, ne samo zato što ponavljani marterijal bez preslišavanja izaziva dosadu, pospanost, sanjarenje već i zbog toga što čitanje bez preslišavanja stvara obmanu o znanju, izgleda nam da smo već naučili materilal, ali kada počnemo da se preslišavamo, da glasno ponavljamo naučeni materijal vidimo koliko je to znanje nepotpuno i siromašno. S druge strane, iskustvo nas uči da je potrebno učiti mnogo više jedno gradivo no što treba da bi se ono znalo za određeni moment (recimo ispit). Večina psihologa danas smatra, da su motivi učenja važan elemant u mehanizmu učenja. Ako se radi o pozitivnoj motivaciji, želji da se jedna materija zna radi popunjavanja svog ličnog inventara znanja, ili da se naučenim materijalom postigne neka subjektivna korist, afirmacija u društvu, željeni cilj itd, onda je i mehanizam učenja znatno olakšan, onda se pamti mnogo brže, a upamčeno postaje mnogo sigurnije i trajnije. Eksperimentalna ispitivanja utvrdila su mnoge interesantne zaključke u toku učenja pri višestrukom ponavljanju, koje se vrši sa ciljem da se ono nauči. Evo nekoliko konstatacija prema Smirnovu: 1. Učenje obično teče neravnomjerno, tj. ponekad se poslije ponovljenog čitanja materijala sjećamo manje nego što smo se sjećali prije toga. To, pak predstavlja samo privremenu pojavu, koja je uslovljena fiziološkim popuštanjem pažnje ili za vrijeme percipiranja ili za vrijeme reprodukcije. Kasnija ponavljanja izazivaju novi porast prisjećenja. 2. Učenje često napreduje u skokovima, tj. poslije nekoliko uzastopnih ponavljanja ne postoji primjetan priraštaj u upamćivanju, ali se zatim kolićina naučenog odjednom naglo poveća. 3. Ako glavni dio materijala ne prićinjava teškoću za upamćivanje, onda prve percepcije daju najveći rezultat, a dalja ponavljanja uvećavaju upamćeno sve manje i manje . 4. Ako je pak materijal težak, onda upamćivanje ide u početku sporo, ali kasnije, kada se metrijal tačno shvati ono se ubrzava.

Ebinghausovi eksperimenti nedvosmisleno govore o potrebi ponavljanja ne samo u toku učenja nego i kasnije, poslije učenja, kada, ustvari, treba da utvrdimo ono što smo već naučili. Jedan od njegovih eksperimenata je proučavanje pamćenja pomoću 47

metode učenja besmislenih slogova: kad se jedan materijal sastavljen iz besmislenih slogova više puta ponavljao, osoba je bila u stanju u jednom momentu da ga reprodukuje. Poslije izvjesnog vremena sjećanje je počelo da slabi. Da bi se taj isti materijal poslije nekog vremena mogao reprodukovati bez pograšaka, bilo je potrebno ponovno ponavljanje, ali je broj tih ponavljanja bio sada mnogo manji nego prvi put pri učenju. Ova razlika u broju ponavljanja nazvana je ušteda. Ebinghausovi eksperimenti u proučavanju pamćenja, odnosno učenja, pokazali su da je za učenje neophodno učiniti i vremensku raspodjelu, i to na duže vrijeme. Naime, naučeni materijal se bolje zadržava u pamćenju ako je učenje bilo raspoređeno na duže vrijeme. Npr. duže se pamti tekst koji se, recimo, šest dana ponavlja četiri puta dnevno, nego kad se taj isti tekst ponavlja tri dana osam puta dnevno. Iz toga slijedi zaključak da je vremenski raspodjeljeno učenje, odnosno ponavljanje produktivnije od koncentrisanog ponavljanja. Otuda i praktičan zaključak: brzo spremanje za ispit nikad ne daje trajan efekt. Nekoliko dana poslije ispita već ogroman dio materijala nismo u stanju da reprodukujemo. Intersantno je još jedno pitanje: što je cjelishodnije, učiti materijal u cjelini, ili ga “ razbiti “ pri učenju na dijelove, ili pak, primjeniti kombinovanu metodu? Iako ovdje ima pristalica za tzv. individualni stav, odnosno učiti onako kako smo već navikli, eksperimenti vršeni u ovom pravcu pokazali su da je mnogo cjelishodnije učiti materijal u cjelini, jer se ne gube smisaone, logičke veze, niti slabe asocijacione sposobnosti. Stefanović insistira mnogo na primjeni izvjesnih pedagoških metoda koji služi kao podsticaj u učenju: npr. pohvale i pouke, ali pravilno razvrstava uslove kad ih i kako treba primjenjivati. Što se tiće pola i sposobnosti za učenje, tu postoje izvjesne varijacije: djevojčice, recimo pokazuju veći uspjeh u osnovnim računskim radnjama, dok su dječaci nešto bolji u logičkom računanju; djevojčice su bolje u čitanju, pisanju, pravopisu, pismenim sastavima, a dječaci, pak, u istoriji, geografiji, fizici, matematici; djevojćice bolje uče jezike i postižu bolji uspjeh u osnovnoj, a dječaci u srednjj školi, i td. Sposobnost za učenje izgleda da je u kulminaciji negdje oko 25 godine života. Od tada sposobnost za učenje, odnosno upamćivanje postepeno i lagano opada do 45 godine, a onda to opadanje postaje nešto brže. Reprodukcija Što se pak, reprodukcije tiće, ona može biti isto onako kao i upamćivanje, hotimična (voljna) i nehotična (nevoljna). U prvom slučaju mi postavljamo sebi cilj da se sjetimo negog događaja pojave ili ranije naučenog materijala. Ovo sjećanje može biti neposredno, kada nam nisu potrebni nikakvi naroćiti napori pri tome, ili, pak, posredno u vidu prisjećanja pojedinih elemenata koji bliže određuju ono čega treba da se prisjetimo. U tim slučajevima se koristimo asocijacijama koje nam pomažu da u mislima povežemo događaje i predmete sa onima kojih u tom trenutku treba da se sjetimo. Zar nam se malo puta događalo da se rukujemo sa osobom koja man je na neki naćin znana, ali koje se ipak ne možemo sjetiti? U stanju smo čak da pri susretu obavimo kraći razgovor, više ili manje uobičajene sadržine, samo da se ne bismo odali da se te osobe ipak ne sjećamo. Tek kad se rastanemo obićno nastane prisjećanje: odakle se znamo, ko to bješe, gdje smo se upoznali, u kojem smo društvu bili zajedno i tom prilikom se koristimo asocijacijama 48

sjećajući se drugih momenata koji nas povezuju s tom osobom-recimo, putovanje vozom, diskusija o standardu. Poslije čega se sjetimo da smo se s tom osobom upoznali u vozu u toj diskusiji. Ovakav, posredan način aktivne (voljne) reproducije nalazi primjenu u našoj svakodnevnoj djelatnosti. Nehotimična reprodukcija se ogleda u tome što se mi izvjesnih stvari “slučajno”, i bez naše volje, bez postavljenog cilja sjećamo. Npr. prolazeči pored oglasne table možemo se nevoljno sjetiti loše održanog predavanja koje je na ovoj tabli bilo najavljeno. Šta više, može se dogoditi da se tom prilikom nevoljno sjetimo i čitavog niza detalja s tog predavanja. S druge strane, događa se često da nam se neki događaj, neka ličnost, stih, komad, rijeći, arija ili dr., prosto nevoljno u sjećanju nameću. Najzad, postoji mogućnost da nam se u izvjesnom momentu neke ranije percipirane stvari jave u reprodukciji kao nešto sasvim novo, kao da smo to sada izmislili, što vrlo često stvara osnove za tzv. nesvjesni plagijat. Tuđe zaključke, tuđe misli citiramo kao svoj, ne samo sa svjesnom namjerom za ovakvo prikazivanje stvari već iz razloga koji smo naglasili, tj. da nam se to u reprodukciji čini kao sasvim novo, kao da smo mi to izmislili (kriptomnezija). Takva pojava, osim u nauci, često se javlja kod djece, gdje su djeca “pozajmljujući” tuđa iskustva ubjeđena da su to njihova originalna zapažanja i doživljaji. Nespretni roditelji često ovu pojavu kažnjavaju smatrajući je svjesnom laži svoga djeteta. Zaboravljanje Percipirani i naučeni materijal nije dovoljna garancija da se u svakom trenutku može reprodukovati. Već u toku samog učenja jedan dio percipiranog materijala propada i mi nismo u stanju da ga ekforišemo; zaboravljamo ga još u toku samog učenja. Zaboravljanje se može javiti ili kao nemogućnost da se sjetimo ili prepoznamo, ili kao nepotpuno i netačno sjećanje. Postoji nekoliko osnovnih uzoraka zaboravljanja, i to: a)odsustvo ponavljanja; b) negativan uticaj koji vrši djelatnost koju obavljamo neposredno poslije učenja, i to na sposobnost zadržavanja upamćenog. Prema Ribou, čovjek mora da zaboravi da bi mogao da pamti. Eksperimentalna ispitivanja su pokazala da dužina trajanja naučnog materijala umnogome zavisi od djelatnosti koja se vrši neposredno poslije učenja. U većini slučajeva taj uticaj može biti kako negativan tako i pozitivan u smisli poboljšanja rezultata učenja. Ova pojava da sljedeće, odnosno nove asocijacije koče i slabe prethodne poznata je pod imenom retroaktivna inhibicija. Isto dejstvo je u toliko jače ukoliko se nastavljena djelatnost podudara s predhodno prekinutom, što znači da nije poželjno da se poslije učenja jednog materijala uči drug, sličan njemu. Također je na osnovu eksperimenata utvrđeno da ako se poslije učenja jednog materijala uči sličan, onda je u reprodukciji opseg naučnog materijala za 25% manji nego ako se poslije učenja davao odmor. Međutim, ako se poslije učenja pristupilo učenju nekog drugog, različitog materijala, onda je u reprodukciji samo za 8% smanjeno pamćenje. Iz tog proizilazi zaključak da se mora voditi računa o tome koji se i kakav materijal uzima za učenje. Eksperiment također ukazuje na to da i pedagozi moraju da vode računa o rasporedu časova ako žele da retroaktivna inhibicija kod njihovih učenika bude što manje izražena. Sem od vrste i kvaliteta materijala koji se uči poslije predhodnog učenja, dejstvo retroaktivne inhibicije zavisi mnogo i od vremenskog razmaka-pauze između pomenutog učenja. Ako već mora da se uči sličan materijal, onda je bolje načiniti veću pauzu. Praksa nam je pokazala da se mnogo manje zaboravlja ako se poslije učenja spava ili odmara nego ako se i dalje radi, pogotovo sličan materijal. Međutim, izgleda da je zaboravljanje jedan od uslova za pamćenje, kako to Ribo tvrdi. “Čovjek mora da zaboravi da bi mogao da pamti”. Ima i sasvim suprotnih tvrđenja, prema kojima se ništa ne može sasvim zaboraviti. Ali, iako je sasvim razumljivo da se mnogo ranije naučeno 49

postepeno zaboravi, ipak je nemoguće dokazati da su i engrami potpuno iščezli. Poznato je, na primjer, da se u snu, groznici, pri davljenju, u hipnoznom stanju oživljuju mnoga sjećanja, mnogi i mnogi materijali za koje je postojalo uvjerenje da su davno zaboravljeni. Dalje, u procesu zaboravljanja interesantna je činjenica da se iz pamćenja gube, dakle zaboravljaju, svježi događaji, novi utisci, posljednje naučeno i doživljenjo, dok staro znanje dugo vremena ostaje očuvano. Kod senilnih osoba propada znanje iz njihovih najstarijih životnih dana, dok su sjećanja iz djetinjstva i mladosti vrlo živa. Otuda one vrlo žive i djetinje priče staraca iz mladih dana. Otud i izraz “ to su bila zlatna vremena”, jer za starca “zlatno vrijeme” je mladalaćka dob. POREMEĆAJI PAMĆENJA Poremećaje pamćenja možemo podijeliti na: 1. kvantitativne poremećaje 2. kvalitativne poremećaje 3. poremećaje vremenskog reda predstava Kvantitativni poremećaji • Prolazna zaboravnost je česta pojava, koja se može javiti i kod psihički zdravih osoba u stanjima premorenosti, iscrpljenosti poslije bolesti, pospanosti. Često se javlja kod neuroznih bolesnika, zatim u situacijama u kojima afekti koče misaoni tok (student na ispitu). • Amnezije Amnezija je nesjećanje ili zbrisano sjećanje svih ili nekih doživljenih utisaka ili pojava za određeni vremenski period. Uslov za nastanak amnezije je poremećaj svijesti, odnosno nemogućnost prijema novih opažaja u takvom stanju, ili oštećenje moždanog stabla u kome se nalaze grupisani engrami, čime su oni funkcionalno izbrisani, te se u fazi reprodukcije nema šta reprodukovati. Amnezije mogu biti: a) funkcionalne b)organske Prve su bez organske podloge i javljaju se kod histeričnih osoba, dok su druge nastale oštećenjem moždanog tkiva i remećenjem moždane funkcije Organske amnezije najčešće nastaju poslije traumatskog oštećenja mozga: moždane komocije, kontuzije, trovanja nervnog sistema, nokauta, poslije epi napada, elektrošoka, udara groma, krvarenja u mozak. Postoje dvije vrsate organskih amnezija 1. retrogradna 2. kasna (anterogradna)

Kod retrogradne amnezije se javlja nesjećanje događaja prije povrede mozga. Kod anterogradne amnezije bolesnik se ne sjeća događaja koji su uslijedili poslije dolaska svijesti, poslije traume ili poslije epi napada.

50

Hipermnezija pojačana sposobnost reprodukcije. Ona se viđa kod staraca u vidu pojačane reprodukcije sposobnosti za stare događaje i doživljaje. Kvalitativni poremećaji Naknadno izvrnuto sjećanje je kada se pravo sjećanje deformiše, najčešće pod dejstvom afekta ili poremećenog sadržaja mišljenja. Depresivni bolesnik u fazi bolesti cijeli svoj život tumači s gledišta svojih pogrešaka i krivica zbog dejstva afekta i sumanutih ideja grešnosti. On je cijeli život griješio, sve što je uradio bilo je pogrešno, nesavjesno i nečasno. Uslijed emocionalne naklonosti nekoj osobi ne uspijevamo da objektivno sagledamo njene greške. Paranoik koji ima sumanute ideje pronalazaštva pogrešno tumači, pogrešno se sjeća svojih beznačajnih doživljaja iz djetinjstva, pripisujući im predznake, kao da se već tada znalo da će biti veliki pronalazač. Paranoidni shizofrenik pod dejstvom sumanutih ideja pogrešno se sjeća i falsifikuje događaje ”župnik je radi mene držao propovjed i rekao da me smatra blesavim i nizašto neupotrebljivim dok je župnik rekao nešto sasvim drugo. Iluzije pamćenja, javljaju se kod bolesnika sa depersonalizaciom: shizofrenik tvrdi da je nešto doživio nešto što se u stvari dogodilo, ali ne njemu već susjednom bolesniku. Konfabulacije ili lažna sjećanja kojima bolesnik upotpunjuje preznine u svom pamćenju izmišljenim doživljajima. Ova pojava se viđa kod korsakovljevog sindroma i dementnih bolesnika i u mnogome zavisi od sugestibilnih pitanja. Patološka lažljivost ili psudologija fantastika, pri kome su izmišljene laži u skaladu sa željama, najčešće neostvarenim. Može se javiti i kod djece koja su obdarena živom fantazijom. Takve osobe nemaju mjere dokle mogu ići njihove izmišljotine pa često ni same ne znaju šta je istina a šta nije.

PAŽNJA

51

Po ptianju ove psihičke funkcije, naročito u odnosu na njenu definiciju, postoje vrlo interesantna gledišta. Još od vremena starih Grka pa do danas vode se rasprave o tome da li je pažnja psihički proces ili funkcija. Grčki filozofi pod pažnjom su podrazumjevali upravljenost intelekta na neki sadržaj. O pažnji su razmišljali kao o funkciji, a ne kao o posebnom psihičkom procesu. Jedno je ipak jasno, da čovjek u budnom stanju gotovo uvijek obraća svoju pažnju na bilo koji predmet, na bilo koju pojavu u realnom svijeu bez obzira na to šta on tom prilikom radi. Drugo je pitanje kvaletetnih odlika te pažnje. Spieman tvrdi da je pažnja “psihička energija upućena nečemu”, čime tvrdi da je pažnja ipak psihička funkcija kao što su pamčenje, mišljenje itd. Kornilov definiše pažnju kao “ usmjerenost i usredsređenost psihičke aktivnosti na nešto određeno”. Da bismo obavili bilo kakav posao poterbno je da svoju psihičku djelatnost usmjerimo na taj zadatak. Sama odluka da radimo konkretan zadatak povlači za sobom na početku aktivnosti odstranjivanje drugih aktivnosti i zbivanja u našoj sredini. Ako se odlučimo da od nekoliko mogućnosti za našu psihičku djelatnost odaberemo na primjer, riješavanje nekog komplikovanog zadatka, onda bi morali da odstranimo sve druge percepcije koje bi mogle skretati našu pažnju. Ova pojava, da mi biramo koju ćemo djelatnost vršiti, predstavlja selektivnost pažnje. Nalazeći se u jednoj prostoriji, mi bi mogli da vodimo razgovor sa drugim osobama, da slušamo muziku ili da učimo. I baš u tome što se mi opredjeljujemo za ovu ili onu djelatnost, zanemarujemo drugu mogućnost, ogleda se i usmjerenosrt naše psihičke djelatnosti, čime istovremeno prigušujemo prijem drugih percepcija, koje nisu u vezi sa djelatnošću za koju smo se odlučili. Usmjerenost psihičke pažnje vezana je i za izvestan vremenski period, jer je trajanje usmjerenosti bitna da bi efekat djelatnosti bio koristan. Nastavnicima i profesorima je poznato da nije teško privući odnosno usmjeriti pažnju slušalaca na određeno izlaganje, ali je veoma teško zadržati pažnju duže vremena na materiju koja se izlaže. Prema definiciji pažnje koju je dao Kornilov, osim usmjerenosti veliku ulogu igra usredsređenost psihičke aktivnosti na nešto određeno, što u stvari, znači udubljivanje u određenu djelatnost. Hoće li ovo udubljivanje biti manje ili veće, zavisi, pored ostalih faktora i od težine zadatka koji treba riješiti. Usredsređenost povlači za sobom odstranjivanje pažnje od svega onoga što je sporedno i što nije važno za riješavanje problema i materije koja se proučava. Ukoliko iz bilo kojeg razloga nismo u stanju da se intenzivno usredsredimo na djelatnost koju izvodimo, utoliko nam više smetaju zbivanja u našoj sredini. (učeniku koji se ne može udubiti u lekciju smeta i let muhe te mu i to skreče pažnju, što slabi njegovu ionako slabu usredsređenost.). Ovo rasčlanjivanje pažnje na dvije uzajamno komplementne funkcije, usmjerenost i usredsređenost, djeluje kao vještačka podjela, jer se ove dvije osobine nikada ne mogu javiti jedna bez druge. Recimo ako odlučimo da crtamo geografsku kartu mi se usmjeravamo na djelatnost crtanja, ali istovremeno da bi to ostvarili moramo da se usredsredimo. To ne znači da se usmjerenost i usredsređenost mogu identifikovati. Usredsređenost se u običnom govoru naziva “koncentracija” pažnje, a usmjerenost prelaženje sa predmeta na predmet.

Pažnja je usko povezana sa stanjem naše svijesti. Mi nismo u stanju da u isti mah percipiramo jasno više predmeta koje posmatramo. Predmeti koji se nalaze izvan centra našeg posmatranja znatno su nejasniji i da bismo ih jasno vidjeli, mi usmjeravamo pogled baš na njih. Samo oni predmeti koje se nalaze u centru našeg 52

vidnog polja mogu se jasno i razgovjetno vidjeti. Ako posmatramo tablu na zidu istovremeno vidimo i predmete koji se nalaze izvan nje. Međutim ipak najjasnije vidimo ono što je ispisano na tabli jer se tabla nalazi u centru našeg posmatranja, centru našeg vidnog polja. Ovo upoređivanje pažnje i jasnoće percepcije u vidnom polju ne može predstavljati apsolutnu identičnost s njim jer je poznato da možemo sasvim napregnuto posmatrati neki predmet (koji nam je u žiži posmatranja, a da pri tom, misleći na nešto drugo, sasvim nejasno vidimo taj predmet). Ako se zagledamo u neku tačku očekivalo bi se, s obzirom da nam ona pada u žižu naše pažnje, da je najjasnije vidimo. Međutim misleći tada na nešto drugo često tu tačku i ne primječujemo. Fiziološke osnove pažnje. Što se tiče fiziološke osnove pažnje, može se reći da je vezana za proces kojise sastoji u istovremenom razdraživanju jednih određenih nervnih centara i inhibicije drugih. Tako smo u stanju vršiti izdvajanje određenih nadražaja, na koje usmjeravamo našu pažnju, istovremenim inhibisanjem predhodno razdraženih nervnih centara. Sasvim je logično da ovaj mehanizam razdraženje-inhibicija zavisi od intenziteta narvnih nadražaja. Ukoliko su draži jačeg intenziteta utoliko postoji veća mogućnost za inhibiciju predhodnog razdraženja, jer jače draži guše slabije i time određuju tok psihičke djelatnosti u odgovarajučem smjeru. Procesi razdraženja koji nastaju u jednom djelu kore velikog mozga izazivaju kočenje u drugim djelovima. U svakom trenutku u kori mozga postoji neko ognjšte povečane razdražljivosti koje se karakteriše optimalnim uslovima za razdraženje (Svijetlost u mozgu ). Princip dominante se sastoji u shvatanju da u mozgu u svakomternutku postoji dominantno ognjište razdraženja, koje je trenutno funkcionalno najaktivnije, koje kao da k sebi perivlači sva razdraženja koja u to vrijeme stižu u mozak i na taj način postiže još domnantniju ulogu nad njima. Trenutno su sve ostale draži podređene funkciji tog ognjišta, naravno pod uslovom da u svom intenzitetu ne prelaze snagu ognjišta. S psihološke strane, princip dominante ogleda se baš u obraćanju pažnje na neke draži i skretanju iste sa drugih koje djeluju istog momenta, a koje su manje važne ili su slabijeg intenziteta. Voljna i nevoljna pažnja Pažnja kao psihička funkcija ima svojih vidnih tjelesnih manifestacija. Kada smo posebno pažljivi, pravimo i specijalnu mimiku lica, bolje se zagledamo, uozbiljimo, osluškujemo, naprežemo se, zaustavljamo disanje itd. Usmjerenest i usredsređenost psihičke djelatnosti može se javiti i bez naše volje i u takvim slučajevima mi ne postavljamo sebi cilj da budemo pažljivi. U tim slučajevima djelatnost pažnje zahvata čovjeka sama po sebi uslijed svoje privlačnosti, zanimljivosti ili neočekivanosti. U takvim sličajevima spoljašnji nadražaji skreću našu pažnju iako za to ne postoji naša odluka niti naša volja. Takva vrsta pažnje naziva se nevoljna (pasivna) pažnja, za razliku od voljne (aktivne) pažnje, pri kojoj mi sami donosimo odluku da usmjeravamo psihičku djelatnost radi izvršenja nekog zadatka, pri čemu se po želji istovremeno i usredsređujemo, odnosno udubljujemo u konkretni zadatak. U ovoj vrsti pažnje dominira stvorenao dluka da se psihička aktivnost usmjeri na nešto određeno.

Pri tome mi sebi svjesno postavljamo cilj da budemo pažljivi, svjesno usmjeravamo pažnju na određeni posao radi savladavanja nekog zadatka, budno pratimo sve razvojne situacije i istovremeno aktivno nastojimo da otklanjamo sve one spoljne draži koje bi uticale na odstranjenje naše aktivne pažnje ili umanjenje njezinog intenziteta. Aktivna pažnja je jedan od vidova manifeatacije postojanja volje u čovjeka. Aktivna pažnja je 53

nastavak nevoljne. Ona je plod ljudske djelatnosti, razvoja i usavršavanja čovjekove ličnosti i proistekla je iz većeg angažovanja psihičkih djelatnosti u procesu rada čovjeka. Marks kaže: sem naprezanja onih organa kojima se vrši rad, za sve vrijeme rada nužna je volja saobražena cilju, koja se manifestuje u pažnji i pri tome je utoliko nužnija ukoliko rad svojim sadržajem i načinom manje privlači onoga koji radi. Najzad, zadaci koje društvo nameće čovjeku u smislu njegove što bolje i što veće radne produktivnosti u opštem interesu za društvo, zahtijevaju od pojedinca da u vrijeme svoje radne aktivnost umije bez nekog posebnog naprezanja da odstranjuje svoju pažnju od svega onoga što nije od koristi za konkretnu radnu djelatnost. Samim tim, kada uspijemo da nas druge pojave u spoljnjoj sredini koje nisu od interesa za naš rad ne obuzmu, ne skrenu našu pažnju , mi smo postigli mnogo, jer stvorena aktivna pažnja pri određenom radu je garancija uspjeha u njemu. (pažnja pri vožnji automobilom). Voljna pažnja je usko povezana sa čovjekovim interesima. Voljna (aktivna) pažnja često se može transforimirati u pasivnu. Recimo ako radimo neki ozbiljan i komplikovan zadatak, mi smo se maksimalno usredsredili i time postigli postojanje aktivne pažnje. Ali onoga momenta kada smo riješili osnovni problem koji čini težinu zadatka, voljna pažnja popušta u svom intenzitetu i postepeno slabi, pretvorivši se na kraju u nevoljnu. (hirurg). Moglo bi se reći da voljna (aktivna) pažnja zavisi uglavnom od cilja interesovanja i, organizovanosti pažnje. Brojni su faktori koji utječu na tona šta ćemo usmjeriti svoju pažnju to su 1. Karakter spoljašnjih draži a. Intenzitet draži utječe tako da svaka dovoljno jaka draž (pucanj, blijesak jauk) može privući našu pažnju b. Kontrast među dražima veoma utiče na privlačenje pažnje (Mrak-svijetlo, tišinaprasak) c. Dužina trajanja draži. Utvrđeno je da draži koje se prekidaju i obnavljaju bolje prvlače pažnju (sijalica koja treperi) d. Prostorna veličina draži. Predmet koji je veći od drugih u svojoj sredini lakše privlači pažnju (Visok vojnik). e. Relativna jačina draži. U radionici u kojoj radi motor ne čuje se kašalj radnika i taj kašalj ne privlači pažnju, dok kašljanje u pozorištu gdje vlada tišina može da skrene pažnju. f. Prestanak draži. Ventilator koji radi i proizvodi šum ne primječujemo ako smo svoju pažnju koncentrisali na učenje. Ali ako ventilatorprestane da radi i šum se prekine, naša pažnja se za tremutak skreće. 2. Motivi (biloški, socijalni). Ako smo gladni svaka draž koja nas podsječa na hranu (miris, lupa tanjira) nevoljno privlači našu pažnju. 3. Voljni faktori (Naše namjere,želje); 4. Emocije (emocijalno stanje u kojem se nalazimo dok nešto opažamo); 5. Interesi i vrijednosti (slika, uspomena) 6. Zadaci koje smo sebi postavili ili nam ih je neko drugi postavio; 7. Naše iskustvo

8. Očekivanjeodređenih utisaka. Ako se očekuje loš ishod bolesti nekog čovjeka, onda se na njemu često zapažaju i beznačajne pojave, koje u drugoj situaciji ne bismo ni primjetili. Kao određena psihička funkcija pažnja ima i svoje određene karakteristične osobine: 54

1. Obim pažnje, naime broj predmeta koji se može dovoljno jasno istovremeno obuhvatiti. Dokazano je da obim pažnje nije velik . Stalnost pažnje. Radi se o tome da je naša pažnja vremenski ograničena.(slušanje kucanja sata). Smatra se što se tiće pažljivog pračenja nekog izlaganja period od 40-50 minuta je maksimalan. Da li će pažnja za sve to vrijeme biti na razini umnogome zavisi od raznih faktora (umor,i iscrpljenost slušalaca, interesantnost izlaganja,itd). 2.

3. Dinamičnost pažnje. Pažnja se ne može dugo zadržati na jenom predmetu, iako može dugo biti usredsređena na jednoj djelatnosti. Dinamička pažnja je ona kojoj su potrebni stalni novi voljni impulsi da bi se održala. (dvojne figure). Sposobnost dužeg usredsređivsnja pažnje na jedan predmet , odnosno sposobnost zadržavanja pažnje na istom objektu,sve dok se ne završi određeni zadatak i postigne cilj naziva se TENACITET pažnje. Suprotno ovome, sposobnost usmjeravanja pažnje na nove predmete ili pojave zove se VIGILITET pažnje. Poremećaji pažnje Poremećaji pažnje su česta pojava u kliničkoj praksi. Njačešće se radi o slabom tenacitetu, slaboj vigilnosti, pojačanoj vigilnosti itd. Pri slabom, tenacitetu osoba nije u stanju da se duboko usredsredi na jednu određenu djelatnost, da utone u nju da se koncentriše, kako se to obično kaže. Mnogo faktora može dovesti do ove pojave: na prvom mjestu radi se o odsustvu emocionalne komponente ili grubo rečeno o neinteresovanju za određenu djelatnost. Zamor takođe mnogo utječe na slabljenje sposobnosti za dobar tenacitet pažnje, kao i izmjenjena stanja svijesti, intoksikacije, osjećanje straha, neizvjesnost, isčekivanje, nesigurnost labilnost afekta, odsustvo volje, slab intelektualni nivo, postojanje patoloških sadržaja (sumanute ideje, halucinacije, prisilne misli), neurotičke pojave. Pri slaboj vigilnosti osoba nije u stanju da po potrebi brzo prebaci svoju pažnju na druge predmete i pojave u svojoj sredini, što najčešće vidimo kod umno zaostalih, nekih duševnih bolesnika (shizofrenija, depresija), pospanosti, intoksikacionih stanja i nekih organskih bolesti (tumor mozga, encefalitis). Pri povečanoj vigilnosti postoji nemogučnost dužeg zadržavanja pažnje na jednom objektu, već se ona šeta s predmeta na predmet. Bolesnik tada sve zapaža, svaka i najmanja pojava skreće njegovu pažnju, asocijacije su mu vrlo žive. Hipervigilna pažnja javlje se kod maničnih bolesnika.

Poseban poremećaj pažne, poznat pod imenom rasijanost pažnje. Ova pojava može biti prouzrokovana uzrocima koji nisu u osnovi patološki, ali je i pojava kojoj uzroci mogu biti patolški. Kod rasijanosti se radi o tome da je postojanost pažnje slaba, a pokretljivost povećana (nepažljivom učeniku sva smata, jer ne prati nastavu, i na sve drugo obraća pažnju). Uzrok rasijanosti mogu biti situacije kada sebi damo dosta zadataka, pa smo neodlučni koji zadatak bi prije završili. Svaki započinjemo, a nijedan 55

ne završavamo ili ih završavamo površno. Uzrok rasijanosti imamo i u situaciji kada je postojanost pažnje jako velika, a pokretljivost mala ili nikakva. Tako dok nešto radimo i duboko se koncentrišemo, dešava se, na primjer, da tražimo naočale koje držimo na glavi ili u ruci. Mnogima dok čitaju izgori cigareta u pepeljari.

MIŠLJENJE Mišljenje je psihička funkcija i služi udovoljenju biosocijalnih i saznajnih čovjekovih potreba. Ova visokodiferencirana funkcija mozga pomaže čovjeku da upoznaje zbivanja u realnom svijetu. Pomoću mišljenja čovjek se upoznaje sa 56

stvarnošću, uspijeva da pravilno sagleda predmete i pojave koje ga okružuju, realno uočava i sagledava odnose između predmeta i pojava i na osnovu toga stvara zaključke, koji mu u krajnjoj mjeri služe za pravilnu životnu orjentaciju. Čitav naš život zahtijeva često pravilno procijenjivanje pojava i njihovih međusobnih odnosa, na osnovu kojih smo u mogućnosti ne samo da stvaramo konkretne zaključke o nekom zbivanju već i da predviđamo mogućnost, da očekujemo ovakve ili onakve rezultate, da pravimo kombinacije i da se nadamo određenom ishodu. U čtavom ovom procesu bitno je moći koristiti se ranijim životnim iskustvom, uspijevati povezati različite radnje, predmete i pojave, graditi asocijacije služeći se uglavnom poznatim stvarima. Otuda i shvatanje da mišljenje predstavlja akciju iskustva (benzin, vatra). U traženju saznanja potrebni su bitnost i pravljenje poređenja sa već poznatim stvarima i pojavama, na osnovu kojih možemo ostvariti zaključke koristeći se tim činjenicama. S druge strane, u tom procesu saznanja služimo se metodama provjeravanja bilo posrednim bilo neposrednim putem. Međutim mišljenje se ne javlja samo kada posmatramo neki predmet, ono postoji i izvan njega. Zahvaljujući mišljenju, mi smo u stanju da saznajemo zbivanja iz daleke prošlosti i stvaramo neka predviđanja za budućnost. Pomoću mišljenja smo u mogućnosti da saznajemo i mnoge pojave koje uopšte nisu pristupačne našim sposobnostima za percepciju (parabolična krivulja projektila). Na podlozi ovakvih apstraktnih pojmova, mišljenjem se stavaraju mnogi pronalasci i predviđanja koja se po usavršavanju tehničkih elemenata ostvaruju i konkretizuju. Važan element u procesu mišljenja su asocijacije. Asocijacije podsjećaju na ranija zbivanja, na sličnost ili kontraste, pružaju pomoć u riješavanju nepoznatih zadataka, smanuju napor i skraćuju vrijeme za riješenje nekog zadatka. Obzirom da je mišljenje psihički proces često se pitamo u kojim djelovima mozga se odigrava proces mišljenja. Mozak kod čovjeka radi kao jedinstveni organ pa bi svako lokalizovanje mišljenja bilo uproščavanje. Tačno je da čeoni režanj ima veliku aktivnost u misonoj djelatnosti, ali sigurno ne i jedinu. Kora velikog mozga sa svojim saznajnim (gnostičkim) centrima svakako pomaže u misaonoj aktivnosti čeonih dijelova. U procesu mišljenja služimo se mnogim intelektualnim operacijama bez kojih se praktički ne bi mogli stvarati nikakvi zaključci, niti bi se moglo obezbjediti pravilno saznanje objektivnog zbivanja u realnom svijetu Da bi pravilno donosili zaključke i procjenjivali pojave služimo se metodama i operacijama koje su takođe psihička aktivnost, kao što su metode: komparacije, analiza i sinteze, apstrakcije i konkretizacije, indukcije i dedukcije. Da bi razumjeli neku pojavu ili da bismo shvatili osobine nekog predmeta iz realnog svijeta, mi se služimo upoređivanjem kao jednom od intelektualnih operacija u oblasti mišljenja. Upoređivanjem otkrivamo sličnost ili razlike između pojava i predmeta, poslije čega smo u stanju donositi zaključke.

Tom prilikom ne vodimo računa samo o fizičkim sličnostima ili kontrastima već i o njihovoj funkcionalnoj podudarnosti i neslaganju. Gledajući vodenicu na rijeci, možemo izdvojiti sastavne dijelove te vodenice, naravno u mislima i na taj način saznajemo od kojih je dijelova sastavljena vodenica. Ovo misaono rasčlanjivanje jedne cijeline na njene organske ili funkcionalne sastavne dijelove je intelektualna operacija, nazvana analiza. Suprotno ovome, gledajući pojedine dijelove mi ih u mislima možemo sjediniti u jednu organsku i funkcionalnu cjelinu. Posmatrajući razbacane vagone po kolosjeku mi ih u mislima možemo sjediniti 57

u kompoziciju. Ovo misaono sjedinjavanje pojedinih dijelova ili pojava u jednu funkcionalnu sredinu zove se sinteza. Pri analizi jednog predmeta da bismo proućili jedan njegov sastavni dio ili jednu njegovu osobinu, često ignorišemo ostale sastavne dijelove, ostale osobine tog predmeta. Ovo zanemarivanje određenih dijelova ili osobina nekog predmeta kojeg posmatramo ili o kome mislimo je intelektualna operacija pod imenom apstrakcija. Suprotno njoj je konkretizacija koja ide za tim da se jedna cjelina jedan predmet zamisli sa svim bogastvom sastavnih dijelova i osobina. Da bismo o jednom određenom pitanju mogli zauzeti stav, potrebno je najprije stvarati zaključke. Zaključke možemo donositi indukcionim i dedukcionim putem. U prvom slučaju poslije ispitivanja i provjeravanja pojedinačnih podataka prelazi se na opći zaključak do kojega se dolazi poslije upoznavanja pojedinih dijelova i elemenata koji svi skupa čine opći stav, cijelinu. (nosivost mosta, borbena gotovost jedinice). U drugom slučaju dedukciono zaključivanje je izvođenje posebnog zaključka iz opće poznatog ili utvrđenog stava (mlijeko i mržnjenje). U procesu mišljenja veoma važnu ulogu igraju pretpostavke. Pri pravilnom razmišljanju mi se neminovno služimo pretpostavkama, za donošenje tačnijeg zaključka. Nekada sami stvaramo pretpostavke kako bismo izbjegli neprijatna iznenađenja, a nekada nam se one nameću u misaonom toku kao mogućnost pri riješavanju određenog zadatka (auto neće da upali). U većini slučajeva pravilno postavljanje pretpostavke znači i dobijanje tačnog odgovora, odnosno postizanja cilja. Izuzetno važna osobina mišljenja je njegova nerazdvojna funkcija sa govorom. Još je Marks govorio “jezik (misleći na govor) neposredna je stvarnost misli” želeći time da izrazi postavku o jedinstvu mišljenja i govora. Neki naučnici mišljnje identifikuju sa govorom. Govor je ustvari oblik i oruđe mišljenja, on doprinosi i pomaže funkciji mišljenja i ne može se identifikovati sa mišljenjem. Ako bi mišljenje bilo identifikovano sa govorom, onda bi to značilo da su ljudi lišeni sposobnosti za govor lišeni i funkcije mišljenja, što sigurno nije tako. Ili koliko nam puta misli naviru tako da ih govorom ne možemo sve obuhvatiti. Nekada nismo u stanju da nađemo riječi kojima bismo izrazili naše misli iako su one jasne. Za komunikaciju sa vanjskim svijetom od primarne važnosti je tzv. spoljašnji govor, kojim izražavamo naše misli. Međutim važnu ulogu igra i unutrašnji govor, predhodno unutrašnje praćenje misli i pripremanje za njihovo glasno saopštenje. Ponekada nam se glasno otkine neka misao, što ustvari znači prekoračenje praga unutrašnjeg govora.

Unutrašnji govor nam pored ostalog služi i kao podsticaj za stvaranje novih misli. S druge strane, spoljašnji govor ne predstavlja samo verbalno, jasno ocrtavanje unutrašnjeg govora. Unutrašnji govor je mnogo kompleksniji, širi, bogatiji, i samo jedan njegov dio pretvara se u spoljašnji govor. Često smo u situaciji da u sebi izreknemo bogatim riječima našu misao, a kada nju trebamo verbalnim putem da iskažemo, onda ili ne možemo da nađemo potrebne riječi ili su one vrlo oskudne. Mišljenje kao preduslov 58

upoznavanja sa objektivnom realnošću kod čovjeka pojavilo se prije nego sposobnost govora. Nema sumnje da sposobnost govora omogućava čovjeku precizniji kontakt i saobraćaj sa objektivnom realnošću. Ako mišljenje nije praćeno akcijom ono i nije mišljenje u pravom smislu riječi. Otuda se mišljenje bez akcije naziva mašta. Govor kakav je danas predstavlja rezultat razvoja ljudskog društva. Nekada u dalekoj prošlosti međuljudska komunikacija sastojala se iz pokreta ruku (kinetički govor), kojim su bile označene misli. Tek kasnije, razvojem društva, razvojem i usavršavanjem visokodiferenciranog nervnog sistema kod čovjeka, iz pokreta ruku izrastao je govor kao produkt govornih organa. I danas se služimo mnogim nepotrebnim pokretima, gestovima, kada želimo da izrazimo neku našu misao. Mišljenje kao psihička funkcija odvija se pomoću pojmova. Pojam je odraz opštih i bitnih svojstava predmeta ili pojava. Opšti pojmovi obuhvataju cijelu klasu jednorodnih predmeta ili pojava koje nose jedan isti naziv, npr. pojam knjige, pojam čovjeka itd. Svaka knjiga je različita, ali se pojmom knjige obuhvata ono što je zajedničko i bitno za svaku knjigu. Opštim pojmovima izražavaju se zajednička svojstva svih predmeta iz jedne određene vrste koje dati pojam obuhvata. Bitni ili pojedinačni pojmovi su svojstva jednog određenog predmeta ili pojave, na primjer Sarajrvo, Bosna određena ličnost itd. Opšta pojava Sarajeva, tj. opšta svojstva Sarajeva, jesu da je to grad kao i drugi gradovi, a njegova posebna da je to glavni grad Bosne i Hercegovine. Raspolaganje bogatstvom pojmova olakšava proces mišljenja i omogućava pravilno sporazumjevanje među ljudima. Zbog toga je potrebno ovladati i opštim i posebnim pojmovima, što se postiže uglavnom na temelju praktičnog iskustva i interesovanja. Gledano sa praktičnog stanovišta, mišljene može biti dvojako. a) konkretno (perceptualno) b) apstraktno Još u svoje vrijeme Aristotel se bavio problemom kako i na koji način čovijek misli. U želji da riješi zagonetku Aristotel je u prvom redu imao u vidu svoj psihički život, a zatim i psihički život svojih savremenika i tom prilikom je utvrdio da i ostali ljudi sa kojima on dolazi u kontakt misle na isti način na koji i on misli. Činjenica je da je ovakvo Aristotelovo shvatanje predstavljalo, u stvari, osnivicu logike, tog izvanrednog Aristotelovog otkrića. Ovo shvatanje da svi ljudi misle na jedan te isti način vremenom biva usvojeno od svih poznatih filozofa. Ali, da li je to baš tačno da svi ljudi misle na jedan te isti način? Konkretno (primitivno – arhaično) mišljenje Proučavanjem načina života, raznih narodnih običaja, vjerovanja, osjećanja i aktivnosti ljudi iz najzabačenijih krajeva zemljine kugle dobiveni su podatci o različitosti i specifičnosti njihovog psihičkog života a samim tim i procesa mišljenja.

Osnovne razlike u psihičkom životu između kulturnog i primitivnog čovjeka su u tome što kulturan čovjek ima iza sebe bogatu prošlost, ogromna iskustva, razna dostignuća, dok primitivan čovjek opšti sa svojom materijalnom sredinom bez faktora iskustva. Primitivan čovjek se praktično izjednačuje sa djetetom jer i za jedno i drugo nema

59

prirodnog događaja, pravilnosti, i zakonitosti u prirodi. Za primitivnog čovjeka kao i za dijete sve se događa pod dejstvom mističnih sila kojih je puna priroda. Primitivan čovjek pridaje najrazličitija mistićna svojstava biljkama i životinjama, pa čak i insektima. Praktično sve što u realnom svijetu postoji, za primitivnog čovjeka ima mističnu moć. Po vjerovanju primitivnog čovjeka, čak i luk i strijela i ostalo oruđe žive svojim životom kao i ljudi. Predstave primitivnog čovjeka su karakteristične i po tome što, imajući pred očima sliku predmeta, on vjeruje da je predmet realan, te istovremeno on od njega nešto želi ili ga se boji. On je za predmet spreman da uradi bili kakvu akciju (bušenje fotografije čovjeka). Mističnost je osnovna karakteristika primitivnog mišljenja (slikar i bizoni). Primitivan čovjek ima određena shvatanje i o imenima ljudi. On identifikuje čovjeka sa njegovim imenom gledajuči u imenu nešto sasvim stvarno, konkretno ili sveto. Kod nekih primitivnih naroda postoji vjerovanje da se čovjeku može nauditi ako se nanese šteta njegovom imenu. Otuda se poglavici nikad ne zna ime da mu se ne naškodi. Za primitivnog čovjeka sjenka čovjeka i čovjek su jedno te isto. Hodanje po nečijoj sjenci je smrtna uvreda na otoku Fidži dok u Zapadnoj Africi vrše se “ubistva” zabijanjem noža ili šiljatog predmeta u sjenku čovjeka. S obzirom na nedostatak sposobnosti apstrakcije, analizu i generalizaciju, na nedostatak sposobnosti za stvaranje pojmova, primitivno mišljenje ogleda se i u verbalnoj – jezičkoj komunikaciji. Primitivni ljudi nisu u sposobnosti da upotrijebe ličnu zamjenicu “mi” i zbog toga upotrebljavaju riječi “ja” i “ti”. Primitivni ljudi se izvanredno služe gestovima koji su vrlo složeni i specifični. Većina primitivnih plemena nema riječi za brojeve veće od tri. Primitivno mišljenje je zastupljeno i kod male dijece (djevojčica tuče lutku). Primitivno mišljenje se u normalnim prilikama viđa i kod nas za vrijeme sna, umora, intoksikacija. U patološkim slučajevima ono je zastupljeno najčešće kod shizofrenih bolesnika pa ga nazivaju shizofrenim mišljenjem. Poremećaji mišljenja Poremećaje mišljenja dijelimo na poremećaje mišljenja po formi i po sadržaju. Poremećaji po formi 1. Bolesna opširnost je poremećaj mišljenja po formi u kome se često u izlaganu ne može izdvojiti bitno od nebitnog, nevažnim stvarima pridaje se isto toliko pažnje koliko i važnim, ne postoji determinišuća tendenca, odnosno predstava ka cilju. U svom izlaganju bolesnik se gubi; da bi izrekao jednu određenu misao, on iznese puno nepotrebnih misli, tako da ne može sagledati cilj govora “od Kulina bana” Ova pojava najčešće se viđa kod mentalno zaostalih osoba, psihički izmjenjenih epileptičara, maničnih bolesnika i kod senilnih osoba.

2. Kočenje misaonog toka ili usporenost misaonog toka je pojava kada ne postoji sposobnost odstranjivanja pažnje. Sve misli bolesnika su prikovane za jednu osnvnu ideju, i svaka druga misao ne dolazi do izražaja zbog dominacije osnovne misli. Javlja se kod depresivnih bolesnika, kod kojih je, recimo, ideja o ličnoj krivici osnovna misao i ona praktično muči bolesnika. 3. U ovu vrstu poremećaja spada i blok u mišljenju, pojava koja se sastoji u iznenadnom prekidu misaonog toka, obično zbog skretanja pažnje na neku pojavu iz spoljašnjeg svijeta. Ova pojava može se javit i kod zdravih osoba, s tim da se 60

pekinuta misao može nastaviti spontano ili poslije podsjećanja od sagovonika. Blok u mišljenju kao patološka pojava karakteriše se krutošču misaonog toka i nemogućnošću njegovog nastavljanja, ma koliko mi podsjećali osobu. Što više, ona često ima utisak kao da su joj te ili druge misli ukradene, kao da joj neko krade misli (eho misli). 4. Bujica ideja je također poremećaj mišljenja po formi, pri čemu je impuls za govor pojačan te postaje logoreja i hipervigilna pažnja. Misli se ubrzano nižu jedna za drugom, svaka nova misao postaje ciljna predstava, osoba preskače s jednog izlaganja na drugo, ne dovršivši prethodno. Postoji mnoštvo asocijacija, koje se vrlo brzo smjenjuju. Bolesnik ne može da zadrži svoju pažnju praktično ni za trenutak na jednom objektu ili na jednoj misli, već vrlo brzo prelazi, uz veoma izraženu govorljivost, s predmeta na predmet. Ovakav poremećaj mišljenja postoji kod maničnih bolesnika. 5. Perseveracija je takav poremećaj misaonog toka po formi u kome se neka riječ ili misao nevoljno ponavljaju uvijek u svijesti. Bolesnik izgovara stalno jednu istu riječ, odnosno misao. Često se dobija utisak kao da je to jedina misao i kao da se ona mora do beskraja ponavljati. “Krivci dolje gledaju krivci dolje gledaju, krivci dolje gledaju,” bila je stalno izgovarana misao jednog našeg bolesnika. Ova pojava se javlja kod mnogih organskih moždanih oboljenja, u stanjima napetosti, pospanosti, zamora, konfuzno – amentnih stanja. Takva osoba može neki pokazani predmet tačno imenovati, ali zato sve druge pokazivane predmete naziva imenom prvobitno pokazanog predmeta. 6. Verbigeracija je besmisleno izgovaranje jedne iste riječi ili rečenice. 7. Inkoherentno mišljenje je čest poremećaj mišljenja po formi u stanjima poremećene ili izmjenjene svijesti, naročito u amentnom stanju. U ovom slučaju svaka izrečena misao sama za sebe ne predstavlja neku nelogičnost, ali između njih nema nikakvih logičnih veza, te se dobija utisak da su misli rascjepkane na dijelove i da ti dijelovi ne pripadaju jednoj misaonoj cjelini. Ova pojava postaji i kod zdravih osoba u snu. 8. Rasulo misli je veoma ozbiljan i težak poremećaj mišljenja po obliku, utoliko prije što se ovaj poremećaj javlja obično pri gotovo očuvanoj svijesti, što je i prognostički mnogo teži slučaj. U osnovi ovog poremećaja nalaze se raspad pojmova, djelomično spajanje sa drugim pojmovima, stvaranje novih kovanica koje samo za bolesnika mogu imati neko značenje, neadekvatna upotreba riječi, stvaranje sasvim drugih pojmova, nerazumljivih za normalnog čovjeka, zbrkanost izlaganja, gubitak ciljne predstave.

9. “Salata od riječi” je najteži oblik formalnog poremećaja mišljenja i predstavlja pravu govornu zbrku, pri čemu se upotrebljavaju apsolutno nerazumljive riječi i rečenice. Viđa se kod teških oblika shizofrenog oboljenja. Sadržajni poremećaji Sadržajni poremećaji mišljenja mogu se ograničiti na: sumanute ideje, precjenjene ideje i prisilne misli.

61

1. Sumanute ideje su slične zabludama, ali se ne mogu identifikovati s njima. Pogrešan sud, pogrešno mišljenje iz koga proističu zablude mogu se korigovati. Sumanute ideje se ne mogu korigovati. Bumke naziva sumanute ideje zabludama koje su nastale na bolesnoj osnovi, i koje nisu pristupačne razumnim razlozima. Sumanute ideje zavise od same ličnosti. Jedno isto vjerovanje može za jednog čovjeka predstavljati zabludu, a za drugog to je prava sumanuta ideja (impontencija kod primitivnog i obrazovanog čovjeka). Veliki broj sumanutih ideja nastaje na podlozi izmjenjenog afekta ili poremećaja opažanja. Ima sumanutih ideja koje nastaju na podlozi poremećaja u radu nekih tjelesnih organa. Gastrointestinalne tegobe, dijarea, povračanje i dr. mogu stvore sumanute ideje trovanja. U početku ove ideje mogu imati blag interpretacioni karakter da bi se kasnije razvile u čvrste i nepokoljebive prave sumanute ideje. Razvojem društva mjenja se sadržaj sumanutih ideja. Mesijanske sumanute ideje imaju često pristalice među primitivnim i religiozno zaslijepljenim osobama. Sumanute ideje možemo podijeliti na ekspanzivne i depresivne. U ekspanzivne ideje spadaju sumanute ideje veličine, bogatstva, visokog porijekla, pronalazaštva. Bolesnici su kreljevi, carevi, ministri, imaju ogromno bogastvo, pronašli su najbolje mašine itd. Depresivne ideje mogu se podijeliti: a. u moralnoj sferi, pri čemu postoje sumanute ideje grešnosti, bolesnik sebe optužuje za mnoge životne nesreće, on je kriv na nastanak rata, on je zarazio svijet sifilisom, truje sve oko sebe, žene optužuju sebe za nevjerstvo koje nije postojalo; b. u oblasti zdravlja: boluje od neizlječivih bolesti, kuge, lepre, raka; c. u ekonomskoj oblasti: postoje ideje ekonomske i materijalne propasti, sve im je propalo, ništa više nemaju, predstoji im smrt od gladi; d. nihilističke ideje: negiraju objektivnu stvarnost, nikoga nemaju (iako su im djeca živa), sve im je propalo, kuća izgorila, srce ne radi, crijeva ne postoje, za sebe znaju tvrditi da su mrtvi; e. kao delire denormite: za sebe tvrde da su ogromni, da im je glava ogromna i da njim dodiruju nebo, da ne smiju vršiti nužgu jer će fekalije da preplave cijeli svijet 2. Sumanute ideje proganjanja. Bolesnici imaju utisak da im je život ugrožen, da ih vlasti prate, da se o njima svuda govori, da se i u novinama o njima piše, istina diskretno da svi ne bi razumjeli, da ih neprijatelji žele likvidirati pa im truju hranu, djeluju na njih smrtonosnim zracima, uništavaju im polne žlijezde.

3. Sumanute ideje ljubomore – Lubomora je normalna pojava između osoba koje su afektivno vezane jedna za drugu. Ali kada ona postigne karakter apsurdnosti i kada se dokazi nevjerstva traže na bolestan način, onda se ne može raditi o nomalnoj ljubomori. U svakom gestu supružnika traži se dokaz nevjerstva i ispoljava se bolesna ljubomora. 4. Erotičko ludilo je poremećaj mišljenja pri čemu bolesnik ima uvjerenje da su u njega zaljubljene vrlo visoke ličnosti, poznati umjetnici. Nije isključeno da se iz ovih sumanutih ideja poslije formiraju i paranoidne ideje (idje proganjanja).

62

5. Interpretacione sumanute ideje su, u stvari bolesna interpretacija pojava i zbivanja koji se tumače kao da su upereni na bolesnikovu ličnost. Bolesnik ima utisak kao da se sva zbivanja odnose na njega, da se neko nakašljao radi njega, da je klimnuo glavom i da je to nepovoljno za njega, da je neko namjerno prošao pored njega (krave mukale radi njega). 6. Religiozne sumante ideje očituju se u tome da bolesnici vjeruju da imaju vezu sa bogom, da su oni božiji izaslanici, da moraju očistiti svijet od grijeha. 7. Precijenjene ideje su, u stvari misli ili uvjerenja proistekla iz izrazito čvrste afektivne veze prema određenoj stvarnosti ili problemu. Recimo seksolog u svakom poremećaju i oboljenu vidi oboljenje genitalnih organa. 8. Prisilne predstave i misli su pojave kada se jednoj osobi i protiv njene volje nameću neke predstave i misli, za razliku od sumanutih ideja ovdje se osoba aktivno bori protiv nametanja misli, dok se kod sumanutih ideja aktivno zalaže za tu bolesnu misao. Ponavljane neke pjesme, brojanje bandera na ulci, vraćanje da provjerimo da li smo zaključali vrata. Nekada nam se mogu javiti prisilna podsticanja da učinimo nešto, da skočimo kroz prozor, da ubijemo nekoga, da opsujemo i slično.

VOLJA I POREMEĆAJI VOLJE Često čujemo izraze kao što su “danas sam dobre ili loše volje”, “mrzovoljan sam”, “nemam volje ni za šta“. Šta je to volja, kako se razvija, kako se budi a kako gubi, šta nam “ubija volju za životom”? Volja je psihička funkcija koja predstavlja sposobnost čoveka da mobiliše i upotrebi svoju psihičku energiju i sve svoje sposobnosti da bi ostvario svoje svjesno postavljene ciljeve potrebe i želje ali i sposobnost da se odloži ili odbaci nekanagonska potreba ili želja. NAJBOLJI NAČIN DA NEŠTO URADIMO JESTE – DA TO URADIMO 63

Ova, u najmanju ruku, čudna rečenica znači, da je najbolje kad nešto želimo da uradimo, da ne razmišljamo preterano o tome u smislu da li treba, kako treba, da li baš sad treba, čemu sve to isl.«, da ne tražimo idealne uslove i garancije o idealnom uspehu, već da krenemo da to radimo. Volja je, dakle, sposobnost ličnosti da izvršava svoje planove. Volja podrazumeva pravljenje izbora izmedju mnoštva motiva, ciljeva i sredstava da se do cilja dodje. Volja podrazumeva i sposobnost da se koče neprihvatljive želje, da se odloži trenutno zadovoljstvo i da se dugo podnosi napor, onoliko dugo koliko je potrebno da se neki cilj ostvari djelatnost. Naša volja se manifestuje u našoj djelatnosti. Sa druge strane neki tvrde da je volja važan čimbenik, to je namjera s usmjerenjem s kojom postižemo stvari u životu. To je primarni izraz našega stanja bivanja, izvor naših inicijativa.“ Naša volja manifestira se kroz izbore koje radimo. Izbor, je prema tome, glavni čimbenik u sudbini koju sami kontroliramo. Izbor počinje od trenutka kada se odvojimo od svijesti svojih roditelja - izbor što ćemo raditi, nositi, jesti i osjećati počinje od trenutka kada se probudimo svaki dan. Tek kroz izbor otkrivamo što djeluje, a što ne, i na taj način učimo kroz iskustvo. Sposobnost izbora proizlazi iz međusobnog djelovanja nagona i afekta koji prolazi kroz određene faze. Nagonske težnje postiču motiv, nakon čega dolazi do borbe motiva da li da se uradi neka radnja ili ne, rasuđuje se i procjenjuje. Nakon borbe motiva dolazi do donošenja odluke i na kraju izvršenja odluke. Kod afektivnih stanja i duševnih bolesnika izostaju neke faze voljnih radnji. Roberto Assagioli je naveo da je volja unutrašnja sila koja nas vodi ka samorealizaciji. On je naveo da volja ima šest koraka :“ 1. Istraživanje: odredivanje šta želimo da uradimo ili kakve su nam potrebe 2.Promišljanje: korišćenje mudrosti da se izabere izmedu mogućnosti 3.Odlučivanje: koja je akcija najvažnija u tom trenutku 4.Prihvatanje cilja: ostati povezan sa odlukom 5.Planiranje: određivanje najboljeg načina da se postigne cilj 6.Izvršavanje: Usmjeravanje energije kroz korake ili akcije neophodne da se ostvari cilj. Assagioli je, takode, identifikovao i četiri aspekta razvijene volje: 1. Jaka volja - Jaka volja je nešto slično Viktorijanskom konceptu „moći volje“ koji je povezan sa snagom i energijom. Medutim, ta snaga, ako se koristi bez vješte volje i dobre volje, može biti i štetna. Na primjer, razbijanje zaključanih vrata može biti nepotrebno ako je prozor otvoren. Ili uspjeh po cijenu da se povrijedi prijatelj je „pirova pobjeda“. 2. Vješta volja - Drugi aspekt volje je vještost. Ta sposobnost nam omogućuje da stimulišemo, regulišemo i usmjeravamo druge aspekte našeg bića, naše emocije, misli, impulse, intuiciju, imaginaciju i senzacije, kako bismo postigli željeni cilj. Ovaj aspekt volje nam omogućava i da izaberemo aktivnosti koje su u skladu sa našim unutrašnjim atributima. 3. Dobra volja - Dobra volja je sinteza ljubavi i volje. Zato se dobra volja može razviti biranjem ciljeva koji su konzistentni sa dobrobiti drugih i opštim dobrom za ljudskost. 4.Transpersonalna volja- Transpersonalna volja: pored življenja naših života na nivou ličnosti, možemo imati i iskustvo viših realnosti „Transpersonalni self“.1 1

64

POREMEĆAJI VOLJE Gubitak slobodne volje je relativno česta pojava u kliničkoj praksi, osobito u forenzičkoj psihijatriji. Ovaj poremećaj se javlja u delirantnim stanjima i stanjima sužene svijesti. U delirijumu i sumračnim stanjima nema svjesne voljne akcije jer je kontrola neophodne normalne svijesti (Normalna svijest je uslov svake voljne radnje) teško poremećena. Slabost slobodne volje može da pokažei teško tjelesno bolestan čovjek, jer je zbog ovisnosti od okoline podložan sugestijama i naahovaranjima od onih od kojih je ovisan. Gubitak slobodne volje može se javiti i kod ovisnika o psihoaktivnim supstancama. Ovisnik o alkoholu zna jući da će izgubiti kontrolu nad količinom popijenog pića i svog ponašanja “čvrsto odluči da će popiti samo jednu čašicu”, ali nikada ne završi na toj odluci. Sugestibilnost je nekritičko prihvatanje tuđih stavova. U normalnom opsegu se javlja u odnosu na određene osobe prema kojima postoji snažna emotivna veza. Kao psihopatološki fenomen karakterističan ja za oligofreniju, histeriju i kod SCH (katatono hebefrena forma). Katatoni poremećaji Katatoni sindrom predstavlja skup simptoma oštećenja volje koji se javlja kod depresivnog i histeričnog stupora, SCH i simptomatske katataonije. Katatoni stupor - stupor podrazumjeva potpuno odsustvo voljne aktivnosti.Bolesnik u stuporu leži ukočeno kao lutka, ne reagujući na spoljne draži, ne govori, ne jede. Međutim u stuporu bolesnik je svjestan, uredno opaža i pamti. Iz ovakvog stanja može iznenada da skoči, da bude agresivan, udari polomi namještaj, čak i da ubije, a nakon kraćeg vremana ponovo legne i zauzme raniji položaj. Ovo se naziva katatona pomama (raptus). Kod depresivnog stupora nema mišićne ukočenosti, a histerični stupor nastaje kao poslijedica naglo nastalog traumatskog događaja.

Katalepsija je ukočenost mišića kod katatonih bolesnika koja im omogućava da staima ili danima zauzimaju isti položaj tjela (psihički jastuk). To je bolesni automatizam, a automatska, nevoljna radnja manje zamara nego voljna, što je objašnjenje za ovu pojavu. Negativizam - može biti aktivni i pasivni. Aktivni- kada bolesnik uradi suprotnu radnju od tražene. Pasivni- opiranje da se uradi neki nalog. Stereotipija je besmisleno ponavljenje neke radnje, pokreta, crteža, misli, govora. Stereotipni govor se naziva verbigeracija i spada pored poremećaja volje i u poremećaje mišljenja po formi.

65

Manirovanost Predstavlja suviše upadljivo izvođenje nekih radnji, mimike, pokreta ili govora. Feminizirana manirovanost se viđa kod homoseksualaca, a muškobanjasta u ženskih transvestita. Kod SCH bolesnika manirovanost se manifestuje kod pozdrava (pružanje prsta). Bizarnost je veoma čudno i upadljivo ponašanje, čudnije i upadljivije nego manirovanost. Prilikom pozdrava pruža se lakat, stopalo ili plazi jezik (psihoze). Hipobulija predstavlja slabljenje volje i voljnih impulsa. praćena je i drugim psihičkim poremećajima, redukciom psihomotorike, sniženjem rasploženja. Kada je ekstremno izražana govorimo o abuliji., kada bolesnik ne može obaviti neku radnju ili donjeti odluku (jasno mu je šta treba učiniti, i kako to treba učinitiali to nije kadar učiniti iako nema nikakve fizičke prepreke za to). Abuličan bolesnik leži, nezainteresovan za svoju okolinu, ne jede, nuždu obavlja u krevetu, verbalnu komunikaciju sa njim nije moguće uspostaviti. Sniženje volje javlja se kod nekih poremećaja ličnosti, zatim kod depresije, shizofrenije, te kod neurotskih smetnji. Osobe sa smanjenom voljom su sugestibilne i povodljive. Hiperbulija je stanje pojačane volje, što u određenim okolnostima može praviti probleme osobi ili njezinoj okolini. Javlja se u maničnim i hipomaničnim stanjima. Ambitendencija ili ambivalencija označava podvojenost voljne usmjerenosti, odnosno istodobno je izraženo suprotno usmjerenje voljnih inpulsa prema istoj stvari. Očituje se na razne načine: teškoće pri donošenju odluka, stalne dvojbe, nesigurnost. Najčešće se javljaju kod shizifrenih bolesnika. Automatizam ili automatska radnja obavlja se automatski, bez voljne kontrole osobe. Bolesnik je ne doživljava kao svoju, nego kao neku stranu aktivnost, sebe kao promatrača sa strane pa nema osjećanje vlastitosti u njezinom izvršavanju. Pojavljuje se u okviru psihotočnog, najčešće shizofrenog procesa, ali i kao znak nekih organskih poremećaja ( hipoglikemija, epileptičnih napada, somnambulizma, povreda mozga ili pod uticajem nekih psihoaktivnih supstanci.

Impulzivne radnje su nagonske radnje. Kod njih nagonski poticaj prelazi u radnju. Predhodi im jak osjećaj unutrašnje napetosti i unutrašnjeg nemira. Ostvaruju se naglo, karakterizira ih žestina i brzina. Počinitelj ih doživljava kao voljnu radnju. Najčešće se pojavljuje kod shizofrenih bolesnika. U okviru ovoga spomenućemo i impulzivne sklonosti, koje se pojavljuju povremeno, neodoljivo se nameću pojedincu i nadvladavaju sve druge potrebe, želje, shvaćanja. Najčešće se susreću slijedeće: dipsomanija – povremeno prekomjerno konzumiranje alkoholnih pića, kleptomanija – krađa bez motiva i realne potrebe za ukredenim, piromanija izazivanje požara i poriomanija besciljna lutanja.

66

Prisilne radnje osoba doživljava kao nešto strano, tuđe, neshvatljivo, ali što mora ostvariti. Njihovo izvršenje ne dovodi do osjećaja olakšanja, nego je pračeno osjećajem neugode. Susreču se kod prisilnih neuroza.

KOMUNIKACIJA

Komunikacija se najjednostavnije može definirati kao izmjena poruka između davaoca i primaoca poruke. Komunikacija predstavlja proces razmjene simbola čije su značenje svi jednako razumjeli. Poruke koje se iznjenjuju u okviru komunikacije mogu biti verbalne i neverbalne. Verbalna komunikacija 67

Osnovni oblik verbalne komunikacije je razgovor, a temelji se na dvije komunikacijske vještine: Slušanju i govorenju. Slušanje Dok valjano možemo slušati samo na jedan način, neslušati možemo barem na sedan različitih načina: 1.

Pseudoslušanje - slušalac reagira samo kao da je usredotočen na govor, ali njegove misli su na drugom mjestu;

2.

Jednoslojno slušanje - primanje samo jednog dijela poruke;

3.

Selektivno odbacivanje - usredočen samo na one teme koje se ne žele čuti (takve teme jednostavno odbaci);

4.

Otimanje riječi - slušalac sluša tek toliko da ugrabi priliku za lični «nastup»;

5.

Selektivno slušanje - slušanje samo onog što osobu posebno zanima;

6.

Odbrambeno slušanje - najnedužnije se izjave doživljavaju kao napad na koji se reagira odbranom;

7.

Slušanje u zasjedi - slušanje radi napada na sugovornika;

Aktivno slušajući pomažemo osobi da «čuje samu sebe» tj. da u rijeći pretoći svoja razmišljanja i osjećanja, da ih postane svjesna i da unese red u njih. Aktivno slušanje zasniva se na: 1. Podpitanjima; 2.

Parafraziranju - «Drugim rijećima vi kažete»;

3.

Rezimiranju - «Ako sam te dobro razumjela, ovim si htio reći»;

4.

Razumijevanju emocija - «Čini mi se da osjećaš takojer»

Princip aktivnog slušanja 1. Slušate sa interesovanjem i pažnjom; 2. Dopustite osobi da izrazi svoje pripadajuće emocije. Sve su dobro došle; 3. Ne dopustite sebi da vas sadržaj ometa kao aktivnog slušača, ne »upijajte» problem, vaša uloga je da slušate, a ne da riješite problem );

68

4. Ne prekidajte iznoseći sugestije, niti svoje primjere; 5. Ne donosite rješenje vi - prepustite unutrašnjoj vrijednosti klijenta da donese rješenje. 6.Ne reagirajte emotivno, ali osjetite kakva se osjećanja u vama bude dok slušate- to je vaš putokaz i oslonac za razumijevanje onoga što vam klijent govori i njegove situacije općenito. 7. Ne prekidajte, ne požurujte - svako ima svoj tempo izlaganja u izražavanju emocija; 8. Povremeno postavljajte pitanja; 9. Postavljajte pitanja da biste vi pojasnili sebi i da bi osoba sama sebi pojasnila situaciju koju iznosi; 10. Budite povjerljiviji; 11. Miroriranje (odslikavanje) ponašanja klijenta ili pojedinih rijeći ili rećenica. Govorenje Kod govorenja je veoma bitan efekat koji se postiže tzv. « ja porukama »i « ti porukama ». Dok «ti poruke» kod rugog sudionika izazivaju otpor ili potrebu da se brani ili povuće, «ja porukama» pozivamo sugovornika da i on govori o svojim osjećanjima i potrebama i otvara put nastavku komunikacije. Formula: «Ja sam + opis osjećanja + opis ponašanja». Primjer: «Ti poruke»: «Ti si prekršila obećanje»; «Ja poruke»: «Meni je teško slijediti te kada skaćeš s teme na tem », «Ti poruke»: «Ti si smušena i neorganizovana»

Izjave koje se baziraju na «Ja poruci» su djelotvornije jer: 1. izražavaju osjećaje, a da nesude i ne popravljaju; 2. obojene su osjećanjima: osoba preuzima odgovornost za ono što osjeća, umjesto da prebacuje odgovornost na druge osobe 3. opisuje a da pritom ne sudi o ponašanju druge osobe i time ne izaziva otpor i pravdanje, umjesto konstruktivnog pristupa rješavanju situacije.

69

NEVERBALNA KOMUNIKACIJA Osoba u razgovoru koristi rijeći da bi odaslala neku poruku, ali će njeno neverbalno ponašanje (izraz lica, položaj tijela) pojačati, potkrijepiti ili naprotiv dati drugo značenje izrečenoj poruci. Neverbalne poruke imaju različite funkcije. One mogu zamijeniti riječi. Tako npr. Roditelj jednim prijetećim pogledom može umiriti dijete. Neverbalna poruka može biti suprotna verbalnoj. To se ne čini namjerno, ali ponekad izraz lica, stav tijela, ili pokret ruke mogu otkriti ono što se u verbalnoj poruci prešućuje ili potiskuje. Tada dolazi do dvostruke poruke koju djeca najteže razumiju i koja kod njih izaziva osjećaj nesigurnosti. Neki autori vjeruju da dvostruke ili dvosmislene poruke koje upućuje majka u najranijem periodu mogu prouzrokovati teža duševna oboljenja kod djece. ELEMENTI NEVERBALNE KOMUNIKACIJE 1.

Izrz lica – izraz lica odražava emocionalna stanja u rasponu od veselja do očaja. Osjećaji se često odražavaju na licu čak i onda kada ih osoba želi sakriti. Lice reagira odmah i to je često jedan od prvih i najefektivnijih načina odašiljanja povratne informacije drugoj osobi.

2.

Pogled – pomoću njega otvaramo i zatvaramo komunikacijski kanal. Dok ne uspostavimo kontakt očima najčešće ne počinje komunikacija npr. Ako strožije pogledamo dijete kada se počne agresivno ponašati, to može odaslati poruku djetetu da prestane.

3.

Položaj tijela i kretanje – položaj tijela može odraziti toplinu koju osjećamo prema drugima, ali i moć i status. Tako npr. nagnutost prema nekoj osobi može odražavati pozitivna osajećanja prema njoj i zanimanje, dok okretanje od osobe može biti odraz potrebe da se os nje distanciramo.

ŠTA DOVODI DO NEUSKLAĐENOSTI VERBALNE I NEVERBALNE KOMUNIKACIJE Nije jednostavno prekinuti stare obrasce, odustati od dobro naučenih komunikacijskih uloga iza kojih se skrivamo i početi komunicirati otvoreno, jer kod nas postoji veliki strah od odbacivanja: 1. možda ću pogriješiti; 2. možda se nekom neću svidjeti; 3. neko će me kritizirati; 4. oni će pomisliti da nisam dovoljno dobra; 5. primjetit će da nisam savršena. Većina ljudi blokira i maltretira se sličnim mislima. Znak da ste dorasli otvorenoj i iskrenoj komunikaciji kad o svemu razmišljate ovako: 1. ko radi taj i griješi;

70

2. sigurno je da se neću svima svidjeti, nemaju svi isti ukus; 3. da, neko će me kritizirati. Naravno da nisam savršena, ali kritika može biti korisna 4. sigurno, svaki put kada si sa drugom osobom, govoriš i upadaš joj u rijeći, namećeš joj se; 5. ako od sebe očekuješ da budeš savršen, uvijek možeš naći nešto u ćemu nisi. Pogreška u prenosu informacija može se dogoditi u svakom od dijelova lanca. Ponekad nismo vješti u iskazivanju svojih osjećanja i namjera, ponekad tumačimo ponašanje neke osobe samo na osnovu verbalnih poruka, ponekad na osnovu predhodno stvorenih stavova o toj osobi. Pošto se uspješna komunikacija zasniva na djelotvornom davanju i primanju poruka, ona zahtijeva dobro razvijene vještine . Komunikacija je podjednako važna u velikom broju profesija i u još većem broju područja ljudskog djelovanja.

PRIVRŽENOST I VEZIVANJE Djeca su veoma ovisna o obiteljskoj brizi. Ona mnogo pate kada su odvojena od svojih najbližnjih i najvoljenijih, a kada nemaju vlastitu obitelj onda im je potrebna neka zamjena za obitelj. Ali boravak u obitelji koja zamjenjuje vlastitu nije dovaljan. Djeci su potrebni odrasli koji ih mogu obdariti individualnom pažnjom i koji ih podstiču da se igraju, razgovaraju i istražuju.

71

Reakcije (nedostatak podsticanja i sigurnosti, prekid normalnog života, nedostatak novih iskustava, osjećaj srtaha, osjećaj tuge, osjećanje bolesti i boli, teškoće sa spavanjem, gubitak koncentracije, nemir, nedostatak samopouzdanja itd.) su zajedničke za djecu u teškim okolnostima. One variraju ovisno u kojoj se situaciji djeca nalaze. Djeca koja su razdvojena od svojih obitelji ili su bila svjedoci umiranja svojih blližnjih, će vjerovatno imati izrazitije reakcije.

Privrženost i vezivanje je osobina mladih da traže bliskost brugih svoje vrste. Obitelj i kulturni milje ima utjecaja na način na koji će se dijete suočiti s traumom. Emocionalni razvoj je osnovni aspekt kako će se dijete suočiti sa situaciom u kojoj mu je život u opasnosti. Novorođenče je spremno da uspostavi i razvije odnos sa onim tko brine o njemu. Dijete je predodređeno da senzorskim sposobnostima uspostavi kontaka sa onim tko brine o njemu. Od prve sedmice zanimaju ga osobine koje nisu ravne i voli predmete i objekte koji se kreću. Do trećeg mjeseca preferira trodimenzionalne objekte. Odgovaraju na sve vrste zvukova, bolje na one koje nisu ravni. Do pete sedmice majčin glas ima vise efekta od drugih glasova. Od trećeg mjeseca razlikuje lica stranca od lica majke. Osmijeh je prisutan nakon rođenja, ali to je refleksni osmijeh. Od četvrtog od šestog mjeseca osmijeh postaje društveni i dijete na majčine konture odgovara osmijehom. Ove sposobnosti omogućavaju razvijanje odnosa sa majkom. Djeca od prve godine razvijaju bliskost sa roditeljima i burno reaguju kada se odvajaju od njih. Nažalost, svi smo svjedoci da je tokom rata često dolazilo do odvajanja djece od jednog ili oba roditelja. Ima veliki broj djece koja su zauvijek ostala bez oba roditelja. Odvajanje djeteta od majke izaziva velike traume u psihi djeteta. Ishod traume zavisit će od toga kako ćemo to dijete prihvatiti. Ako mu pružamo ljubav, toplinu, sigurnost, ako dijete osjeti da suosjećamo s njim sigurno će lakše predroditi krizu u kojuj se nalazi. Ličnost roditelja ima presudan značaj od momenta začeća pa do cjelokupnog razvoja djeteta. Majčinska ljubav, njega i dijete formiraju jedinstvo bez kojeg dijete ne bi moglo postojati. U majci se stavraju kompleksne promjene, prvo fiziološke zatim psihološke koje se odvijaju putem identifikacije sa bebom. Zahvaljujući ovoj prolaznoj 72

identifikaciji majka je sposobna da osjeti sta njenoj bebi treba i da joj te potrebe zadovolji. U početku zavisnost djeteta je apsolutna, a zatim se sve vise smanjuje do uspostave nezavisnosti. Preko majčinske JA podrske dijete živi i razvija se bez obzira što nije sposobno da kontrolira da li je ono što se dešava u okolini dobro ili ne. Postoje majke koje su sposobne da podrže svoje dijete i one koje nisu, pa na njih dijete reagira osjećajem nesigurnosti i nezadovoljstva. Ima majki koje su sposobne da daju dobru početnu njegu i da putem identifikacije osiguraju svoj djetetu točno ono što mu treba, ali imaju poteškoća u procesu odvajanja od djeteta. Takve majke nastoje da produže identifikaciju sa svojim djetetom čime mu otežavaju odvajanje i osamostaljenje od sebe. Iz gore navedenog mozemo zaključiti da je za normalan razvoj mentalnog zdarvlja bebe i djece neophodna toplina, blizak i kontinuiran odnos osobe koja brine o njima.

KARAKTERISTIKE VEZANE ZA PRIVRŽENOST 2.

1. Anksioznost Sigurna osnova 3. Protest od odvajanja 1. Anksioznost Dobar odnos vezanosti majke i djeteta smanjuje anksioznost. Kada se dijete nečega preplaši traži onoga s kim je razvilo dobar odnos privrženosti i vezanosti (majka). Ovo se nastavlja kroz cijeli život. Ukoliko nije uspostavljen dobar odnos vezanosti anksioznost se pojačava. 2. Sigurna osnova Djeca koja su razvila dobar odnos privrženosti imaju više samopouzdanja u ispitivanje okoline. Obrnuto, djeca koja nisu razvila privrženost sa majkom imaju uži krug istraživanja, nesigurna su u sebe i plašljiva. (Kada majka koja je istukla dijete, odvede dijete doktoru, mozemo primijetiti da se dijete zalijepilo za majku i ta manifestacija je nedostatak sigurne osnove i privržensti majci).

3. Protest od odvajanja Kada je razvijen odnos privrženosti i vezivanja dijete reagira protestom kada bude ostavljeno i odvojeno od majke. Reakcija djeteta na odvajanje ide kroz tri faze: Prva faza – faza protesta. Kada se dijete ostavi ono plače i vrišti. Druga faza – faza očaja. Dijete je depresivno i traži svoju mamu. Treca faza – faza odvojenosti. Dijete prestaje da plače i bude tužno, nalazi sebi neku zanimaciju kojom ce se zabaviti. Ovo zbunjuje roditelje i djeluje nepovoljno na njih jer oni očekuju kada se vrate kući da ce im dijete poletjeti u zagrljaj, a dijete sjedi mirno i igra se. POSLJEDICE PRIVRŽENOSTI I VEZUJUĆEG PONAŠANJA 73

Dvije su bitne posljedice vezujućeg ponašanja: 1. Generalizacija privrženosti i vezivanja za druge ljude 2. Stah od nepoznatih osoba 1. Generalizacija privrženosti i vezivanja za druge ljude Dobra privrženost djece sa roditeljima omogućava dobar odnos sa drugim ljudima. To je naročito izraženo u adolescenciji, kada adolescenti stupaju u odnos sa svojim vršnjacima, jer prelaskom u adolescenciju privrženost roditeljima slabi. Dok se neki adolescenti potpuno odvajaju od roditelja drugi su čvrsto vezani za njih. 2. Strah od nepoznatih ljudi Do šestog mjeseca života beba ne pokazuje znakove izbjegavanja niti zastaršenosti pred nepoznatim ljudima. Oko osmog mjeseca beba počinje ispoljavati niz reakcija prema nepoznatim licima kao sto su zabrinutost, skretanje pogleda i ubrzan rad srca. Ove reakcije poznate kao tromjesečna anksioznost, prisutne su kod sve djece i one značajno variraju u odnosu na vrijeme početka. Kako dijete raste strana lica postaju manje diskrepantna i izazivaju manju anksioznost. Strah od nepoznatih osoba veoma je rijedak kod institucionalizirane djece zbog toga sto su takva djeca u stalnom kontaku sa novim licima. Separaciona anksioznost se javlja kod osoba kod kojih postoji dobar odnos privrženosti i vezivanja. Separaciona anksioznost doživljava svoju kumulaciju na uzrastu od 10 do 18 mjeseci. Ona sadrži dvije komponente: 1. Diskrepancu izazvanu izdvajanjem djeteta u nepoznatu sredinu bez prisustva majke 2. Nesposobnost djeteta da učini bilo što što bi ga približilo majci – što je beba privrženija majci to će odvajanje izazvati intenzivniju anksioznu reakciju. U koliko se majka vrati u nekog razumnom vremenskom roku, dijete će proći koz seriju vezujućih ponašanja da bi ponovo uspostavilo kontakt i reafirmiralo poziciju u odnosu sa majkom. Ukoliko se majka ne vrati beba će napredovati kroz faze separacije. Iako je sadržaj situacije izuzetno bitan pri određivanju ishoda, nesumljivo je da će napušteno dijete biti pod rizikom da razvije bolesne odgovore na takvu situaciju.

POSLJEDICE LOŠEG VEZIVANJA Postoji mnogo načina koji omogućavaju i osiguravaju djetetu zaštitu ali i zadovoljenje njegovih potreba neophodnih za preživljavanje. Uloga primarne osobe koja se brine o djetetu praktično je nezamjenjiva. Njena sposobnost odgovara na signale koji saopštavaju potrebe djeteta za ljubavlju i bezuslovnim prihvatanjem te obezbjedjuju optimalnu sredinu za dugotrajan rast i razvoj. Svaki poremećaj u razvoju interakcije djeteta izazvan bilo gubitkom, bilo diskontinuitetom ili na drugi način može uticati na normalni intelektualni, socijalni i emocionalni rast i razvoj djeteta. Međutim, ovi efekti su reverzibilni ukoliko se obezbijedi pozitivna promjena sredine.

74

EMOCIONALNA DEPRIVACIJA Emocionalna deprivaija se javlja kao posljedica nedostatka međuljudskih odnosa i iskustva u sredini u ranim godinama života. UZROCI EMOCIONALNE DEPRIVACIJE 1. 2. 3. 4. 5.

Nedostatak majčinske brige (domovi) Iskrivljenje majčinske brige (premlacivanje) Diskontinuitet u majčinskoj brizi (posao, rad, odvajanje) Trajno odvajanje (smrt) Nesposobnost za adekvatno vezivanje Majčinske deprivacije dovode do:

1. 2. 3. 4. 5. 6.

Akutnog poremećaja u procesu privrženosti i vezivanja Lišenosti iskustva Lišenosti ishrane (slaba ishrana) Nesloge u porodici Delikventnog ponašanja Razvojne retardacije

Iz svega ovoga vidimo koliko je vazan proces privrženosti i vezivanja djeteta sa onim tko se brine o njemu (majka). DJECA BEZ RODITELJSKOG STARANJA Problem djece je uvijek bio aktuelan bilo da žive sa roditeljima ili su samo sa jednim od njih prilikom razvoda. Poseban problem čine djeca koja su bez roditelja i roditeljskog staranja. Broj djece bez roditeljskog staranja varira, ovisno o izvoru podataka, ali UNICEF procjenjuje da u BiH bez roditeljskog staranja živi između 3000 i 3500 djece. Od tog broja, 41% su djeca bez oba roditelja, 36% je napuštene djece, a oko 16% njih ima roditelje koji se nisu u stanju starati o njima. Procjenjuje se da je manje od 40% djece bez roditeljskog staranja smješteno u institucije. Veliki je broj djece koja su tokom rata ostala bez roditelja, i koja su prinuđena da mijenjaju sredinu življenja, iznenada se nađu u situaciji za koju nisu spremna i na koju se teško navikavaju.

Roditeljski dom i toplinu zamjenjuje vaspitači, neki nepoznati ljudi na koje se djeca moraju navikavati, jer rodbina i srodnici nisu spremni da se o njima brinu. Većina djece smještena u Dom su djeca smještena od najranije dobi života tj.od beba. Uglavnom su to djeca od strane roditelja nepoželjna i jedan broj djece koja su zbog objektivnih okolnosti (nesreće, rat) otrgnuta iz sigurnosti roditeljskog doma. Znatan broj djece je i čiji su roditelji skromnijih materijalnih i intelektualnih sposobnosti i nisu u mogućnosti da se brinu o njima. Otrgnuti iz sigurnosti roditeljskog doma, uskraćeni za majčin osmijeh i roditeljsku ljubav koju nitko ne može u potpunosti nadomjestiti, jasno da se radi o duboko traumatiziranoj djeci. Hendikepirani samim tim što su od najranije dobi izgubili toplinu roditeljskog doma ili traumama koje su doživjeli zbog gubitka roditelja, zahtijevaju poseban tretman. Prekobrojnost grupe te stalne izmjene 75

osoblja koje se o njima brine, ne daju mnogo mogućnosti kako bi im bila pružena odgovarajuća ljubav i pažnja koju zahtjeva razvoj jednog tako krhkog bića. Govoriti o socijalizaciji domskog djeteta nije nimalo lako. Prekobrojne grupe ne pružaju mogućnost osoblju za neki kompletniji pristup svakom djetetu kao posebnoj individui. Jer svako to dijete jest individua i zahtjeva nesto posebno, poseban odnos, poseban pristup. Učenje ove djece, odnosno znatan dio učenja ove djece odvija se šablonski, uglavnom napamet, bez iskustvenih dodira sa stvarima i pojavama koje bi dijete trebalo naučiti korak po korak od najranijeg perioda. Npr. Kako objasniti djeci sta je roditelj, tko se brine o djeci, što je roditeljska ljubav, kad je ono uskraćeno za tu ljubav. Ukljućivanje djece koja rastu u domovima u život društvene zajednice je veoma bolno. Od najranijih perioda, od prve šetnje po dvorištu, navikavaju se da su „jadna djeca”, jer ih ljudi izvan doma tako doživljavaju. A kad malo porastu, u sukobu sa vršnjacima su uvijek krivi. Pa kako da ova djeca prihvate ovakvu sredinu kad ona ne prihvaca njih? Kompleks Doma ostaje kod većine kao vjena pratilja cijelog zivota. Ohrabljujuće je to što većina vidi Dom kao svoju kuću, kao „mjesto gdje ima dosta dobrih vaspitača koji im pomažu”. „Kuća u kojoj imaju sve”. Uloga vaspitača u procesu socijalizacije domske zajednice je veoma delikatna, imajući u vidu sve probleme koji prate njihov razvoj. Vaspitač nastoji da im bude drug, istinski pokušavajuci da im stane u zaštitu, da njihove brige učini što manjim, a njihov razvoj što bezbolnijim. Njegova uloga mora da bude ljubav, jer samo ljubav daje dovoljno sigurnosti i vjere u sebe, a samim tim i adekvatan odnos prema drugim ljudima, sredini, te pravilno izgrađenu ličnost. Vaspitač mora da sa puno strpljenja uloži i ulaže godine svoga rada, mora da vjeruje u ono što radi – da vjeruje u neviđeno. Treba ih naviknuti da vjeruju u svoje sposobnosti. Navikavati djecu da rezultati dolaze sporo i da samo ličnim radom mogu izboriti svoje mjesto u društvu. Jedan od najtežih zadataka je stalno uticati na sredinu, društvo, kako bi djeca bila adekvatno prihvaćena po izlasku iz Doma. To se može postići stalnim otvaranjem Doma prema sredini, stalnim pozivima na upoznavanje i druženje sa domskom djecom. Treba naći mogućnost da ova djeca borave u drugim porodicama, imaju svoje posjetioce na koje će moći računati po izlasku iz Doma. Oni bi, naprosto, morali imati nekoga po izlasku iz Doma kao oslonac, a ne da budu prepušteni sami sebi i ulici.

TEMPERAMENT Temperament je način emocionalnog doživljavanja i reagiranja pretežno uvjetovan nasljednim činjenicama,relativno je konstantna osobina koja se odnosi na ličnost i koja se manifestuje još u ranoj dobi djetinstva . Općenito govoreći,temperament čovjeka očituje se u jačini emocionalnog doživljavanja ,brzini izmjenjivanja emocionalnih stanja,načinu kako se emocije izražavaju te općem tonu raspoloženja koje kod čovjeka preovladava .Ovisno o tome kako se aspekti emocionalnog života oblikuju i izražavaju ljudi se svrstavaju u razne tipove temperamenta .Najstarija takva podjela potječe iz četvrtog stoljeća prije Krista,a kasnije ju je preuzeo rimski liječnik Galen i ta podjela u nešto izmijenjenom obliku glasi : 76

-sangvinik(spontan,živahan,vedar); -melankolik(zamišljen,odan,ustrajan); -kolerik(pustolovan,uvjerljiv,pouzdan); -flegmatik(strpljiv,zadovoljan,prijateljski). U nabrojane tipove temperamenta uvrstili smo neke od osobina koje ih odlikuju no čisti tipovi temperamenta ne postoje niti postoji dobar i loš temperament .Tako ćemo kod zločinca naći sve tipove temperamenta jednako kao i među svecima .Što će reći da i svakoj skupini ljudi imamo sve četiri nabrojana tipa temperamenta i da oni djeluju kao cjelina. Svaki čovjek ima niz relativno izraženih osobina koje determinišu određeni temperament, više ili manje zavisnih .Glavnim crtama temperamenta smatraju se emocionalna stabilnost,optimizam,ekstravertiranost koje prate suprotne kvalitete emocionalne nestabilnosti,pesimizma,invertiranosti. Svaki od nabrojanih tipova temperamenta ima svoje dobre i loše strane: Sangvinik(govornik) zove se još i omiljeni jer je zbog svojih pozitivnih emocija omiljen i u društvu i na radu (emocionalan je i odlučan,voli ljude i lako se sprijateljava,dobar smisao za humor,inovativan,šarmer,dobrovoljno radi sve poslove,odlučuje na temelju osjećaja…)Od slabosti tu su da ne voli biti sam, djeluje previše sretno što se ponekad čini lažno,naivan,mora biti u centru pažnje,eksplozivan pouzdanje mu brzo blijedi. Kolerik(onaj koji djeluje) je iako slovi za pesimista rođeni vođa neovisan aktivan usmjeren ka cilju,praktičan,dobar organizator ,obično je u pravu, sam sebi dovoljan .Posjeduje vrlo slabu trpeljivost prema greškama, zahtijeva odanost,katkad može bit jako grubi netaktičan,posesivan i dominantan. Melankolik(mislilac) je duboko promišljeni perfekcionist nadaren i kreativan,savjestan, sklon umjetnosti ,osjećajan,tih odan i vijeran,suosjećajan,izbjegava privlačenje pažnje,analitičar, s toga mu teško pada kad nešto nije savršeno,često je depresivan i neraspoložen,društveno je nesiguran ,neprijateljski je nastrojen i osvetoljubiv.

Flegmatik(promatrač) kao što samo ime kaže promatrač ležeran opušten dobro uravnotežen sposoban,izbjegava sukobe,pronalazi lakši put, tih ali domišljat.Sa druge strane nedostaje mu motivacija lijen je i nemaran ne uključuje se i time obeshrabljuje druge ljude, nedisciplinovan je i život shvaća pre jednostavno. TEMPERAMENT-DJEČIJI NAČIN REAGIRANJA Već je pomenuto da je temperament izražajan još u ranom djetinjstvu te da na temperament djeluje i okolina. S tim u vezi Američki psiholozi Alexander Thomas i Stella Chess proveli su studiju na 130-oro djece prateći ih od rođenja do zrele dobi. Cilj im je bio proučiti dječiji temperament i njegovo značenje za kasniju psihološku prilagodbu. Sva svoja zapažanja u toku istraživanja zabilježili su u knjizi, Tvoje dijete 77

je ličnost.Ustanovili su da se karakteristike temperamenta pojavljuju već u trećem mjesecu života i da su djeca različita u svojim reakcijskim šablonima .Smatralo se da je temperament rezultat interakcije između odraslih i djece prvenstveno majke i djeteta te se za nastale poremećaje okrivljivalo nju. Thomas i Chess su dali objašnjenje da su osobine temperamenta prirođene te da djeca razlikuju devet karakternih crta: 1. Nivo aktivnosti- koji može biti visok ili nizak te ćemo s toga imati djecu koja su neprekidno u pokretu na nogama tzv. hiperaktivnu djecu i onu mirnu i pasivnu 2. Biološke funkcije-( ritmičnost)djeca koja redovno i djeca koja su manje predvidiva.

jedu spavaju

i imaju stolicu

3. Radoznalost-reakcije djeteta u novoj situaciji ,da li je dijete ushićeno ili se povlači 4. Prilagođavanje-prihvatanje nove situacije ili promjene svakodnevne navike ( neka djeca plaču ili su žalosna ,dok druga brzo ovladaju situacijom) 5. Intenzitet reakcije-neka djeca burno reaguju i viču dok su druga mirna u svojim reakcijama bez obzira na kvalitet stimulansa. 6. Prag reakcije-odnosi se na nivo intenziteta reakcije kod djeteta tako imamo djecu koja su manje ili više foto i zvučno osjetljiva 7. Kvalitet raspoloženja(iritabilitet)-koji je pozitivan ili negativan( djeca koja su uvijek vesela i raspoložena ,te djeca koja su gotovo uvijek tužna) 8. Podložnost distrakciji –odvraćanje pažnje od prvotne situacije ( pojedina djeca brzo zaborave da su htjela igračku ako ih animiramo nečim drugim ,dok druga jesu istrajna u svojim prohtjevima i protestuju sve dok ne dobiju traženo) 9. Obim interesovanja- podrazumijeva zainteresovanost djeteta za objekat ili situaciju pa imamo djecu koja će sate provoditi u igri jednom igračkom i djecu koja nisu impresionirana istom. Iz provedenog istraživanja proistekla su tri tipa temperamenta kod djece odnosno tri rana stila ponašanja kod djece -Lagano dijete –skupina kojoj pripada oko 40% djece ima karakteristike dobre adaptacije, blag intenzitet reakcija,pozitivan prilaz situacijama,redovne biološke funkcije -Teško dijete-karakterizira ih negativno raspoloženje ,neredovne biološke funkcije,visok intenzitet reakcija i negativan odgovor na situaciju,problemi u ponašanju i ovoj skupini sa ovakvim temperamentom otpada 10% . -Usporeno (suzdržano) dijete- skupina od 15% ispitane djece koja pokazuju sporu prilagodljivost i blag intenzitet reakcija . Nizom praćenja Thomas i Chess su dokazali da su izvjesne osobine temperamenta srazmjerno stabilne, neke od njih se mijenjaju lako a neke postepeno zavisno od starosne dobi. 78

Socijalna otvorenost – sramežljivost je konstanta temperamenta i djeca koja se kao mala lako iritiraju i u kasnijoj dobi reaguju negativno na osobe i situacije na koje nisu navikli .Njima je kao takvima potrebno malo više poticaja okoline bilo roditelja ili odgajatelja te malo više vremena za prilagođavanje situacijama. Isto je poznato da jednojajčani blizanci imaju mnogo sličnosti te su i njihovi temperamenti sličniji posebno kod pažnje nivoa aktivnosti i sramežljivosti. I pored postojećih argumenata da je temperament urođen i relativno nepromjenjiv ne znači i to da će od sramežljivog dječaka izrasti povučeni tinejdžer .Naime uticaj okoline na prirodne osobine slabi ih ili pojačava, Što će reći, da zajednički uticaj faktora:naslijeđa i okoline(roditelji ,nastavno osoblje, rodbina,društvo,…) determiniše prave odlike svakog čovjeka.

SVIJEST I POREMEĆAJI SVIJESTI Tokom biološke i društvene evolucije čovjek se u mogim aspektima diferencirao od životinjskog svijeta. Ta razlika je najočiglednija u sposobnostima čovjeka da zna da postoji on i njegova okolina, te da cjelokupna zapažanja može da dovede u međusobnu logičku vezu. Prema tome, svijest je zbir svih psihičkih funkcija u određenom trenutku i sposobnost orijentacije subjekta prema sebi, drugim osobama, u prostoru i vremenu. Mnogi sdržaji psihičkog doživljavanja nisu u svakom trenutku prisutnu u aktuelnom doživljaju, nego se nalaze u stanju latencije, u predsvijesti i podsvijesti.

79

Za razumjevanje pojma svijesti neophodno je poznavati istoriju razvoja ljudskog organizma – evoluciju. Podsjetimo se na tok razvoja neorganske materije, njen prelaz u organsku materiju, formiranje specifičnih i strogo diferenciranih bjelančevina, njihovu organizaciju, formiranje nervnog tkiva i pojavu organizovane materije sa njenim najsloženijim svojstvima života i pojavom psihe. Iz ovoga možemo zaključiti da materija može da postoji bez duha, ali duh ne može postojati bez materije. Materijalni svijet, koji postoji izvan nas i nezavisno od nas, djeluje preko čulnih organa na naš mozak i u njemu izaziva odražavanja predmeta vanjskog (realnog) svijeta. Odražavanje vanjskog (realnog) svijeta pomoću mozga naziva se psihom, sviješću čovjeka. Ova opšta definicija svijesti nije baš u potpunosti kompletna, jer samo odražavanje spoljne (objektivne) realnosti ne bi moglo predstavljati svijest u pravom smislu riječi ako to odražavanje ne bi iziskivalo i naš stav prema predmetima i pojavama u spoljašnjem (realnom) svijetu (Marks). Otuda njegova definicija svijesti (Moj odnos prema mojoj djelatnosti je moja svijest) ukazuje na to da se odražavanje spoljnjeg (realnog) svijeta ne obavlja u mozgu pasivno kao na fotografskoj ploći, već to biva uz učešće čovjekove ličnosti, njegove svijesti. Mi ne samo da osjećamo nego i znamo da osjećamo, mi ne samo da radimo nego i znamo sa radimo, mi ne samo da mislimo nego i znamo da mislimo. Blojler kaže: “Ono po čemu se mi razlikujemo od automata, je naša svijest”. I elektronski mozak umije da broji, umije da pamti, ali nije svjestan tih radnji koje izvodi. On ne osjeća da misli, nije svjestan svoga postojanja, svoje aktivnosti iako će mnogo brže i preciznije izračunati neku računsku radnju nego ljudski mozak. Kompletniji utisak će se dobiti ako se svijesti kao psihičkoj funkciji doda da ona sadrži doživljavanje ne samo spoljnog (objektivnog) svijeta veći doživljavanje samog sebe. Jaspers tvrdi da svijest samoga sebe ima četiri obilježja: 1. svijesnost sopstvene aktivnosti, 2. svijesnost jedinstvenosti (to sam ja jedan), 3. svijesnost identičnosti (ja sam taj isti što sam bio i prije), 4.svijsnost smog sebe kao suprotnost drugim ljudima. U psihijatriji veliki broj psihičkih poremećaja ne mora predstavljati i poremećaj svijesti. Masa sumanutih ideja koje mogu postojati kod paranoidnog šizofrenika govore za ozbiljan psihički poremećaj ali svijest kao funkcija saznanja samoga sebe i predmeta iz spoljnjeg (realnog) svijeta može biti očuvana. Otuda jedna više psihijatrijska definicija svijesti: svijest je sposobnost jedne individue da može ispravno davati podake o sebi o drugim osobama o prostornim i vremenskim zbivanjima.

Za obješnjenje psihičkog života čovjeka osim svijesti potrebno je još nešto, ono što se po psihoanalitičkim shvatanjima naziva nesvjesna psiha. Da bi dokazali postojanje nesvijesne psihe, psihoanalitičari navode više primjera: 1.U životu čovjeka stvaraju se neprestano novi engrami. Međutim, u datom trenutku mnogih od njih se ne možemo sjetiti, bez obzira koliko nastojimo da se sjetimo u tome nećemo uspijeti. Nastavljamo započetu djelatnost pokušavajući da više ne mislimo na ono čega smo se htjeli sjetiti. I u trenutku kada smo se pomorili sa utiskom da smo to zaboravili, iznenada nam sjećanje biva jasno “zaboravljani” doživljaj dolazi u

80

našu svijest. Očigledno da je doživljaj bio u nesvjesnoj psihi, pa prema tome veliki broj engrama nalazi se u nesvjesnoj psihi. 2. Postojanje podsvjesnih motivacija Mun navodi da osobe uvijek nisu svjesne motiva koji leže u osnovi njihovih radnji. Fobije ili nenormalan strah od posebnih predmeta ili situacija, primjer je podsvjesne motivacije (Strah od vode, žilet). 3. Postojanje posthipnotičke sugestije. Hipnotisana osoba dobije nalg da izvrši neku radnju kada se probudi iz tog stanja. Hipnotisana osoba kada se probudi izvršava te radnje, ali ne zna da objasni zašto to radi. (Studentica dobila zadak da donese profesoru mantil kada se on počeše po glavi). 4. Zauzimanje pojedinih stavova koji imaju podsvjesnu osnovu. Naši stavovi prema pojedinim ljudima često imaju motive kojih nismo svjesni. Muškarci koji vole crnke imali su prijatne doživljaje sa crnim djevojčicama ili su ih njegovale crnke, dok su sa plavušama imali neprijatna iskustva. Međutim niko od muškaraca ne može da objasni zašto više voli crnke nego plaviše 5. Jezičke omaške često ukazuju na postojanje nesvjesnog ili onoga što zaista mislimo, ali čega nismo potpuno svijesni. Primjer: spiker najavljuje poznatu pjevačicu kao “šarmantu mladu griješnicu”. 6. Postojanje snova kojih se po buđenju živo sjećamo, ukazuje na postojanje nesvjesne psihe, jer za vrijeme spavanja niko ne može reći da postoji budna svijest. 7. kao izraz nesvjesne psihe moraju se shvatiti sve uvježbane radnje, sva uvježbana ponašanja, uvežbano mišljenje, čitanje i pisanje koji su postali automatizmi. Centralni nervni sistem to jest mozak je središte ove psihičke funkcije ili preciznije moždano stablo.

Poremećaji svijsti Poremećaj svijesti mogu izazvati organski i psihički faktori, a dijele se na: poremećaje doživljavanja vlastite ličnosti i poremećaje svijesti u pravom smislu riječi. 1.Poremećaji vlastite transformacija ličnosti.

ličnosti

su

depersonalizacija,

derealizacija,

i

Depersonalizacija kod ovog poremećaja osoba ima utisak da se promjenila i da nije kao ranije. Ova pojava izaziva mučan osjećaj kod osobe i osoba stalno sebe provjerava gledanjem u ogledalo, izgovaranjem naglas riječi da bi čuo sebe i svoj glas. Ovakvi bolesnici su zaplašeni i bježe od okoline.

81

Derealizacija je pogrešna procjena ambijentne stvarnosti i uvjerenje da se okolina promijenila. Osoba sa ovim poremećajem smatra da su se drugi ljudi izmjenili, da su čudni, strani, nerealni i bezizrazni. Transformacije je pojava kada je osoba ubijeđenja da je druga ličnost ili da je životinjai ponaša se shodno toj promjeni. Simptomi poremećaja svijesti u pravom smislu riječi dijele se na kvantitativne i kvalitativne poremećaje svijesti Kvantitativni poremećaji svijest U kvantitativne poremećaje svijesti spadaju: somnolencija, sopor i koma. Somnolencija je stanje pomućene svijesti iz koje se osoba može probuditi i lakšim podražajem; istovjetno je sa fiziološkom pospanošću. Reakciono vrijeme je produženo, opažanje i shvatanja je otežano, pažnja je sužena, asocijacije oskudne, orjentacija očuvana. Ove osobe su bradipsihične (usporene). Sopor je stanje težeg pomućenja svijesti i neophodne su jake draži da se osoba dozove k sebi i nakon toga veoma kratko vrijeme ostaje budna. Kod ovakih osoba pažnja je skoro nemoguća, opažanje takođe a shvatanje nikakvo, poremećena im je i orjentacija pogotovo u vremenu i prostoru. Govor nerazumljiv. Koma je najteži kvantitativni oblik poremećaja svijesti i označava stanje potpunog gubitka svijesti. U komi bolesnik ne raguje ni nakakve podražaje, fiziološki refleksi se ne mogu izazvati a prisutni su patološki. U komi jedino su očuvane vegetativne funkcije (disanje i rad srca) a psihički život skoro ne postoji. Kvalitativni premećaji svijesti 1.Delirantno pomućenje svijesti nastaje kada nedostaje sinteza pojedinih psihičkih funkcija u cjeline. Delirantna osoba je dezorjentisana u sva četiri pravca, a s obzirom da stanje svijesti oscilira, uz veliki napor, samo na momenat, može da dođe k sebi. Veoma brzo nakon toga svijest postaje pomućena. Osoba u delirijumu je pshomotorno uznemirena, u strahu je, ima optičke ili akustičke halucinacije, koje potenciraju stanje straha, prisutne su i paranoidne sumanute ideje. U tom stanju osoba govori nepovezanom i bez veze, mišljenje je inkoherentno. Delirantna stanja najčešće nastaju kao rezultat intoksikacije, najčešće egzogenim otrovima ili u toku infektivnih bolesti kod kojih se javlja visoka temperatura. Moguća su delirantna stanja i poslije mehaničkih oštećenja mozga.

2. Sumračno stanje svijesti nastaje naglim prekidom kontinuiteta svijesti, kao i naglim povratkom normalne svijesti. Sumračno stanje svijesti veoma je slično funkcionisanju svijesti u snu gdje je polje svijesti suženo i postoji samo predmetna svijest. Povezanost psihičkih funkcija je veća u sumračnom stanju svijesti nego u delirijumu. U sumračnom stanju osoba je djelimično dezorjentisana, često dugo neupadljiva za okolinu, čudnog i zastrašujućeg pogleda, zbunjen, s afektom straha, s pogrešnim prepoznavanjem predmeta i osoba i obiljem iluzija. Sumračna stanja završavaju se naglo kao i što su nastala, i to najčešće terminalnim snom, poslije koga vlada potpuna amnezija za sve što se zbilo u toku sumračnog stanja. U tom stanju moguća su krivična djela kao: ubistvo, silovanja, palevinja itd. Sumračna stanja 82

najčešće nastaju kod osoba oboljelih od epilepsije ili epileptiodnih psihopata, ali isto tako i poslije potresa mozga ili kod histeričnih osoba (histeričko sumračno stanje) U histeričkom sumračnom stanju svijest je sužena, ali se njeni sadržaji odnose samo na određenu afektivnu temu, na jedan kompleks osjećanja, na jedan događaj, jednu ličnost itd. Poslije buđenja obično ne postoji potpuna već djelimična amnezija. 3. Somnabulizam ili noktabulizam (mjesečarstvo) je stanje izmjenjene svijesti u kome se osoba diže iz postelje i zbunjeno, ukočeno tumara po kući, nekada u piđami napušta kuću, luta ulicama, probuđena iz tog stanja, odlazi ošamučena u krevet i nastavlja spavati. Suština somnabulizma je u tome što se radi o nepotpunom buđenju, dok se san nastavlja motorni i aparat je uključen u svijst sna. Ova se pojava načešće viđa kod djece, epileptičnih ili histeričnih osoba. 4. Fuge su neodoljivi inpulsi za kretanjem (putovanjem) u stanjima pomučene svijesti. Najčešće se manifestuju kod epileptičara, ali i kod shizofrenih, neurotičnih i psihopatskih ličnosti. 5. Amencija se karakteriše nemogučnošću sinteze percipiranih događaja i nepotpunom orjentacijom. Osoba pojedinosti shvata ali ih ne može shvatiti kao cjelinu. 6. Hipnoza je vještački izazvano suženje svijesti i koristi se u liječenju pojedinih neurotskih poremećaja.

INTELIGENCIJA I DUŠEVNA ZAOSTALOST

83

Inteligencija je sposobnost osobe da se prilagodi novonastalim uslovima života i rješava probleme iskrsle s tim u vezi. Postoje razne definicije koje ovu psihičku funkciju dovode u vezu sa sposobnošću za učenjem, vladanjem složenih i apstraktnih pojmova. Inteligencija se razvija do dvadesete godine života, mada ima mišljenja da se njen razvoj završava i ranije. Na razvoj inteligencije utiću hereditarni i faktori sredine. Opšte je poznato da hereditet određuje granice do kojih faktori sredine mogu uticati na razvoj inteligencije.

Inteligencija se mjeri testovima inteligencije. Prvi test su konstruisali Binet i Simon. Test inteligencije treba da bude objektivan, pouzdan, prognostički valjan i standardizovan za određenu populaciju. Mjera za inteligenciju je količnik inteligencije (IQ), koji označava odnos između mentalne (testom dobivene) i kalendarske dobi ispitanika. IQ= mentalna dob (u mjesecima) X100 kalendarska dob (u mjesecima) Osobe sa količnikom inteligencije preko 120 su osobe sa veoma visokom inteligencijom, osobe sa visokom inteligencijim imaju količnik inteligencije od 111 do 120, osobe sa količnikom inteligencije od 90 do 110 su osobe sa prosječnom inteligencijom. Ispodprosječni su: fiziološki tupi (70 – 89) a mentalno retardirane osobe imaju količnik inteligencije ispod 70. Duševna zaostalost (retardacija) je stanje zaustavljenog ili nedovršenog razvoja razuma, koja se posebno karakteriše subnormalnosću inteligencije. U anglo- američkoj literaturi česće se koristi naziv slabounmost, dok u skandinavskim i većini evropskih zemalja najrašireniji termin je - oligofrenija. ETIOLOGIJAUzroci koji dovode do mentalne retardacije su mnogostruki i veoma je teško u pojedinim slučajevima opredjeliti se za samo jedan etiološki faktor. Prije svega važno je razlikovati uzroke koji dovode do urođenih i stečenih retardacija inteligencije. Što se tiće vremena djelovanja štetni agensi se djele na one koji djeluju 1. prije poroda, 2. u toku poroda, 3. poslije poroda. FAKTORI KOJI DJELUJU PRIJE PORODA SU: Poremećaji metabolizma, hormonske aberacije, poremećaji razvoja mozga i lobanje, poremećaj funkcije endokrinih žlijezda, toksiinfektivna oštećenja ploda, inkopatibilnost Rh faktora, i traumatska ostećenja ploda.

Poremećaj metabolizma počiva najčešće na nedostatku pojedinih enzima što se u većini slućajeva recesivno nasleđuju u toku poroda. Djeca izgledaju sasvim normalno međutim nakon prekida pupčane vrpce kada prestaje pomoć majčinih enzima dolazi do

84

poremećaja koji su uslovljeni 1.nedostatkom enzima potrebnih za funkciju organa. 2.štetnim djelovanjem produkata metabolizma. Mentalne retardacije koje nastaju zbog poremećaja metabolizma aminokiselina su: fenilketonurija, leucinosis, hemocistinurija itd. Mentalne retardacije koje su povezane sa premećajem metabolizma ugljičnih hidrata su: galaktozemija, fruktozurija, Downova bolest itd. Mentalne retardacije kod kojih je dominantan poremećaj metabolizma lipida su: Tay- Saksova, Neiman-Pickova bolest itd. Hromosonske aberacije - Jedna od najčešćih hromosonskih autosomnih aberacija je mongolizam ili Downov sindrom. Klinefelterov i Turnerov sindrom uzrokovani su abnormalnostima polnih hromozoma. Poremećaji razvoja mozga i lobanje vezani su za recesivno naslijeđene abnormalnosti i tu spadaju: anencefalija, mikrocefalija, hidrocefalija itd. Poremećaj funkcije endokrinih žlijezda. Od poremećaja funkcije endokrinih žlijezda koji dovode do mentalne retardacije najčešća su oštećenja štitne žlijezde u vidu smanjenja njene funkcije (hipotireodizam, miksedem). Toksična i infektivna oštećenja ploda. U toksična i infektivna oštećenja ploda spadaju virusne infekcije majke u prva 3 mjeseca trudnoće kao što je rubeola. Virusne i bakterijske infekcije u posljednja 3 mjeseca trudnoće mogu izazvati prijevremeni porod i dovesti do intelektualne deficitarnosti. Kongenitalni sifilis je danas rijetko oboljenje. Toksoplazmoza je za dijete veoma opasno oboljenje majke jer dovodi do mikrocefalije ili hidrocefalusa kao i epi napada. Od toksičkih materija koje mogu djelovati na plod i mogu izazvati razlčita oštećenja značajni su: alkohol, droge i pojedini lijekovi. Inkopatibilnost Rh faktora sa poslijedičnim ikterusom može dovesti do mentalne retardacije. Traumatska oštećenja ploda češća su u toku poroda. FAKTORI KOJI DJELUJU U TOKU PORODA SU : Najčesće mehaničke traumatske prirode, 2-5% slućajeva mentalne defektnosti dovodi se u vezu s povredama prilikom poroda (porod na vakum-intrakranijalno krvarenje, edem, hipoksija)

FAKTORI KOJI DJELUJU NAKON PORODA:

85

Infektivne bolesti, vakcinacija protiv zaraznih bolesti, trauma mozga, epilepsija. Od infektivnih bolesti najznačajnije su meningitisi i encefalitisi (virusni, bakterijski ili kao komplikacije različitih oboljenja kao što su rubeola, varičele, morbili, šarlah tifus itd.). Postvakcinalna komplikacija u formi encefalitisa (vakcina protiv variole) Trauma nakon poroda je rijeđa u odnosu na druge uzroke. Epilepsija može biti posljedica intrauterinog oštećenja ili traume u toku poroda. Koliko je epilepsija sama po sebi uzrok mentalnoj retardaciji a koliko mentalnu retardaciju izaziva onaj isti uzročnik koji je doveo do epilepsije. Socijalni faktori nastanka mentalne retardacije. Inteligencija nije isključivo urođena sposobnost nego njeno ispoljavanje zavisi i od poticaja sredine. To je navelo na razlikovanje nedovoljne mentalne razvijenosti od mentalne retardacije. Socijalni faktori koji dovode do mentalne retardiranosti su: nezainteresovanost roditelja za odgoj i školovanje djece, nedostatak društvenih kontakata sa sredinom. Socijalnim faktorima treba dodati i psihičke faktore u koje spadaju nedovoljno emocionalno i senzorno stimulisanje. KLINIčKA SLIKA I KLASIFIKACIJA MENTALNIH RETARDACIJA Laka duševna zaostalost Umjerena duševna zaostalost Teška duševna zaostalost Duboka duševna zaostalost Laka duševna zaostalost (debilitet, slaboumnost IQ 50-70) Laka duševna zaostalost je najlakši stepen oštećenja inteligencije i teško ga je izdiferencirati od graničnih (fiziološki tupi). Takve osobe u najranijem djetnstvu pokazuju manji interes i spontanost, privlače ih jači spoljni senzorni stimulusi. Shvatanje je oslabljeno ne razlikuje bitno od nebitnog. Apstraktna ideja je loše koncepirana (na pitanje šta je sloboda odgovara fudbalski tim) Raspolaže oskudnim brojem riješenja koje su uglavnom preuzeli od drugih. Kod lako duševno zaostalih očuvan je tenecitet pažnje dok je vigilitet pažnje oštećen. Emocije ispoljavaju otvoreno i direktno. Defekt inteligencije se obično otkriva u školi tako što imaju problema u učenju i često ponavljaju razrede pa im je potrebno školovanje u specijalnim školama. Mogu se osposobiti za neke lakše poslove ali uz nadzor drugog. Sugestibilni su i tvrdoglavi, lako ih je nagovoriti da se upuste u poslove koji nisu društveno dopustivi. Prema temperamentu mogu se razlikovati dvije grupe lako mentalno retardiranih. 1.Eretični 2.Torpidni. Eretični su u stalnom psihomotornom nemiru, inpulsivni su i nepredvidivo reaguju. Torpidni su zavisni, povučeni, inertni i povodljivi. Ove osobine su izraženije u pubertetu kada se djevojke ćesto odaju prostitucuji.

Umjerena duševna zaostalost (imbecilnost IQ 35-49) Prepoznavanje umjerene duševne zaostalosti je lakše nego lake, jer je često mentalna retardacija udružena sa fizičkim abnormalnostima ili malformacijama (pareze, neuobičajan izraz lica), može se uočiti da dijete počinje kasnije da se smije, da ima poteškoća sa dojenjem, kasno počinje 86

da sjedi. hoda, govori, s velikim zakašnjenjem prestaje da obavlja nuždu u krevet. Umjereno duševno zaostali mogu da se obuće u održavanju lične higjene. Imaju oskudan kontakt sa okolinom. U dobi od 6 do 20 god. uz pomoć radne terapije mogu se obučiti za izvjesne poslove i za održavanje oskudnog kontakta sa sredinom. Sugestibilni su i nije ih teško navesti na određene prestupe. Često nasrću, napastuju, onanišu, skloni su pederastiji, sodomiji. Pamćenje naročito upamćivanje je reducirano i mehaničko, mišljenje im je konkretno. Umjereno duševno zaostale dijelimo na eretične i torpidne. Eretični su nemirni i na najbezazleniji povod mogu reagovati brutalno. Torpidni su nepristupačni, povučeni, zastrašeni, tvrdoglavi, egoistićni, uvredljivi i osvetoljubivi. Teška duševna zaostalost (IQ 20-34) Psihomotorni razvoj je jako usporen, govor oskudan sveden na mali fond razumljivih rijeći. Potreban je stalni nadzor nad ovakvom djecom, briga oko njihove higjene, hranjenja i oblačenja. Sistematskim i upornim vjezbanjem mogu steći higjenske navike. Imaju i tjelesne defekte u koje se ubrajaju i epi napadi. Duboka duševna zaostalost (IQ 0-19, Idiotija) U ovu grupu mentalne reatardacije spada 5% od svih mentalno retardiranih. Incidencija je najveća u ranom djetinjstvu, u kasnijem dobu opada jer idioti rano umiru od interkurentnih infekcija. Rađaju se sa tjelesnim oštećenjima koja su ozbiljna. Idioti ne nauće govoriti. Hod je u najboljem slućaju nespretan, nekordinisan. trapav. većina ih ne može ni da sjedi. Trpaju u usta sve do čega dođu i bacaju stvari do kojih dođu. Potrebna im stalna njega u specijalnim ustanovama DOWNOV SINDROM- (mongoloidna oligofrenija) Downov sindrom je kongenitalni poremećaj uzrokovan autosomnim hromosomskim abnormalnostima koje dovode do mentalne retardiranosti. Downov sindrom je trisomija 21 hromosoma Faktori koji dovode do aberacije hromosoma su: starost majke, izloženost rengenskom zračenju. Kod Downovog sindroma dolazi do povečanja aktivnosti galaktoze-l-uridil-transferaze. Takođe je ustanovljeno smanjenje nivoa serotonina u krvi. Patološko anatomski nalazimo smanjen mozak, naroćito cerebelum i moždano stablo kao i anomalija hipofize. Lice novorođenčeta ima izgled mongoloida (kose male oči znatno rastavljene, okruglo lice) Psihomotorni razvij je usporen. IQ 30-50 Niski su rastom, okrugle male glave, kratkih ruku i zdepastih prstiju. FENILKETONURIJA- (Felingova bolest) Nastaje oštećenjem gena koji kontrolišu produkciju enzima neophodnog za metabolizam fenil-alanina. Naslijeđuje se recesivno autosomno.

87

Klinička slika - Manifestuje se nedovoljnom pigmentaciom i mentalnom retardaciom oko 60% oboljelih pokazuje duboku mentalnu zaostalost. Bolost se komplikuje neurološkim simptomima i epi napadima. Dijagnoza - u krvi se nalaze povečane količine fenilalanina a u mokrači se izlučuju ketokiseline. Feri-hlorid test mokrače (nedostatak pozitivan u 3-4 nedelji života) Kada se otkrije da dijete ima fenilketonuriju psihičko propadanje se može spriječiti s dijetom koja sadrži minimalne količine fenil-alanina. Umjesto bjelančevina djeci se daje hidrolizat-kazein. Medjutim dijeta nije bezopasna jer je fenil-alanin esencijalna aminokiselina i njen deficit dovodi do anemije, hipoglikemije. Dijetu treba prekinuti u 56 godiniTEJ SAKSOVA BOLEST - Cerebralne lipoidoze karakterišu se nezaustavljivim psihičkim propadanjem, gubitkom vida, epi napadima spasticitetima misića i hiperkinezijama. Naslijedjuje se recesivno i javlja se kod Jevreja. Dijagnoza mentalnih retardacija postavlja se na osnovu psihijatrijskog, neurološkog. fizikalnog i psihološkog ispitivanja Psihijatrijski - hetroanamneza koja osvjetljava uslove života, emocionalnu atmosferu u porodici, hereditet, teškoće majke u trudnoći i reakcijama dijeteta nakon poroda Neuroloski- hiperkinezije, oduzetost extremiteta, teškoće pri stajanju i hodu oštečenja čula i govora Diferencijalna dijagnoza u obzir dolazi minimalna moždana disfunkcija koja se karakteriše teškoćama u učenju, hiperaktivnošću, povečanom razdražljivošću i poremećajem pažnje. Nastaje oštećenjem mozga izazvanog traumom, infekciom itd. Nastaje i zbog neadekvatne socijalne stimulacije. Simptomi minimalne moždane disfunkcije: neuromotorni: napetost, refleksna asimetrija, spasticitet, nedostatak sinkinetičkih pokreta, strabizam Neurosenzorni: agnozije, defekti vidnog polja, gluhoča, sljepoča Pažnja: smanjnen tenecitet pažnje. Afektivitet: emociolna labilnost. Svijest: krize svijesti, epi napadi. Prognoza mentalne retardacije je nešto povoljnija nego ranije jer se vježbom može pomoći u održavanju lične higjene i brige o sebi. Prognoza je lošija u slučaju gdje je mentalna retardacija udružena sa neurološkim i drugim oštečenjima.

88

Prevencija Prevenciju dijelimo na: primarnu, sekundarnu i tercijalnu Primarna prevencija - Zadatak primarne prevencije je da sprijeći nastanak mentalne reatardacije Primarna prevencija se sastoji od prenatalne, natalne zaštite, bolje edukacije, poboljšana ishrane, održavanje higjene (zarazne bolesti) izbjegavanje alkohola, droga, lijekova. Pravljenje genetskih savjetovališta gdje se može vršiti analiza hromozoma. Izbjegavanje rtg snimanja. Nakon poroda ako se pokaže sumnja na oboljenje (ikterus, infektivna oboljenja) potrebna je hitna intervencija. Sekundarna prevencija - obuhvata rani tretman retardacije, savjetovanja u porodici. Cilj sekundarne prevencije je da se sprijeće funkcionalne smetnje. Roditelje treba obavjestiti o njihovom djetetu iskreno i tačno izbjegavat medicinsku terminologiju (idiot, imbecil) Treba govoriti o zaostajanju u razvoju. Neki roditelji jednostavno ne žele da vide da je njihovo dijete bolesno. Tercijalna prevencija - se koristi kada je definitivno nastupilo funkcionalno oštečenje. Tercijalna prevencija obuhvata: okupacionu terapiju, profesionalnu obuku, školovanje u specijalnim školama ili specijalizovanim zavodima. Defektolozi obučavaju djecu pravilnom vladanju i unapređuju funkcije čula, kordinacije, motorike. U stručnim radionicama obučavaju se praktičnim poslovima. zapošljavaju se u zaštitnim radionicama Eretični mentalno zaostali zahtjevaju terapiju neurolepticima i anksioliticima.

POREMEĆAJ LIČNOSTI 89

Poremećaj ličnosti je dugotrajni model unutrašnjeg doživljavanja i ponašanja koji izrazito odstupa od očekivanog s obzirom na kulturalnu pripadnost osobe, pervazivan je i nefleksibilan, ima početak u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi, stabilan je tijekom vremena, te dovodi do smetnji ili oštećenja. Stari Grci opisivali su varijacije tipa ličnosti podjelom na sangvinike, kolerike, melankolike i flegmatike. Emil Kraepelin je u 19. stoljeću povezao depresivni tip ličnosti sa melankoličnim, a hipomaničnu ličnost sa sangviničkim temperamentom. Dok je James Cowles Prichard uveo termin moral insanity i opisao osobe koje krše socijalne norme ponašanja. Sigmund Freud je prikazao različite varijante ličnosti povezujući ih sa stadijima psihoseksualnog razvoja. Karl Jaspers je 1910. godine prvi istaknuo razliku između antisocijalnog poremećaja ličnosti i psihoze. Osim toga, psiholozi i psihijatri predlažu cijele svoje teorije, dakle cijeli svoj opus djela, kao definiciju ličnosti. Ipak, neki su pokušali dati kratke definicije ličnosti koje su proizašle iz tradicije stvaranja definicija o različitim stvarima i prirodnim pojavama. H. Eysenek, poznati engleski psiholog govori da je ličnost manje-više čvrsta i trajna organizacija karaktera, temperamenta, intelekta i fizičke konstitucije pojedinca koja određuje njegovo specifično prilagođivanje okolini. Suvremeno shvaćanje pojma ličnosti jest da je ličnost skup osobina, crta i aspekata jedne organizacijske cjeline, a koji su trajne prirode, čime uvjetuju manje ili više postojano ponašanje i u vrlo različitim situacijama. Zajednička karakteristika svih važnijih definicija ličnosti je da su funkcionalne jer se bave pitanjima koja su povezana s motivacijom i adaptacijom organizma. Život svakog čovjeka je ispunjen neprestanom aktivnošću pa samim tim i njegova ličnost se nalazi u neprestanoj dinamici. Zdrava ličnost sadrži u sebi osnovna svojstva ili karakteristike: -

sposobnost prilagođivanja sredini i uspostavljanja skladnih odnosa, konstruktivne suradnje i međusobnog razumijevanja sposobnost usklađivanja svojih želja, stremljenja i postupanja prema stavovima i tendencijama sredine u kojoj živi sposobnost kontrole emocija postojanost i ustrajnost u radu i u postizanju ciljeva sposobnost nošenja sa stresom i neuspjehom sposobnost samostalnog donošenja odluka toleranciju, strpljivost, kritičnost, dosljednost i uvažavanje poštovanje etičkih, moralnih načela i normi društvene zajednice u kojoj živi sposobnost pravilnoga i uspješnog odgajanja djece sposobnost uživanja kao i kritičkog procjenjivanja negativnih pojava i spremnost za sudjelovanje u njihovu uklanjanju. Tako se može reći da su osnovne funkcije ličnosti osjećati, percipirati, misliti i

raditi.

Dijagnoza poremećaja ličnosti Crte ličnosti su dugotrajan model percepcije, odnosa i razmišljanja o okolini i 90

samom sebi koji se manifestira u širokom rasponu socijalnih i osobnih situacija. Samo kad su te crte nefleksibilne, neprilagođene i uzrokuju značajno funkcionalno oštećenje i subjektivne smetnje, riječ je o poremećaju ličnosti. Bitno je obilježje poremećaja ličnosti dugotrajni model unutarnjeg doživljavanja i ponašanja koji izrazito odstupa od očekivanog s obzirom na kulturološku pripadnost osobe, a ispoljava se na najmanje dva od slijedećih područja: kognitivnom, emotivnom, interpersonalnom funkcioniranju ili kontroli poriva. Dugotrajni model je nefleksibilan i pervazivan u širokom rasponu osobnih i socijalnih situacija, te dovodi do klinički značajnog oštećenja socijalnog, radnog ili drugih važnih područja funkcioniranja. Model je stabilan i dugog trajanja, a početak se može pratiti unatrag do adolescencije ili rane odrasle dobi. Model nije bolje opisan kao ispoljavanje ili posljedica drugog duševnog poremećaja i ne nastaje zbog izravnih fizioloških učinaka neke psihoaktivne Dijagnoza poremećaj ličnosti zahtijeva prosudbu dugotrajnog modela funkcioniranja, a osobite crte ličnosti moraju se ispoljiti do rane odrasle dobi. Crte ličnosti kojima se definiraju ovi poremećaji moraju se također razlučiti od karakteristika koje se javljaju kao odgovor na specifične stresore u nekim situacijama ili prolaznim duševnim stanjima. Liječnik treba procijeniti stabilnost crta ličnosti tijekom vremena i u različitim situacijama. Iako je katkad dovoljan jedan razgovor da se postavi dijagnoza, često je potrebno obaviti više od jednog razgovora i to tijekom duljeg razdoblja. Procjenu može činit složenom i činjenica da karakteristike koje definiraju poremećaj ličnosti osoba ne mora smatrati problematičnima. Dodatni podaci iz drugih izvora mogu pomoći u rješavanju ove poteškoće. Skupina A. Čudna ili ekscentrična grupa uključuje paranoidne, shizoidne i shizotipne poremećaje ličnosti. Osobe pogođene ovim poremećajem koriste obrambene mehanizme projekcije i fantazije, a mogu imati i sklonosti prema psihotičnim mislima. Projekcija se odnosi na pridodavanja neugodnih misli i osjećaja na drugu osobu (npr. predrasude, paranoja). Fantaziranje se odnosi na stvaranje izmišljenog svijeta pomoću kojeg se osoba nosi sa problemom samoće. Paranoja je osjećaj proganjanja ili nepoštenog odnosa od strane okoline (npr. osjećaj da se uvijek govori o njima, da se samo njima smije). Skupina B. Dramatična, emocionalna ili nepostojana grupa uključuje histrionske, narcisoidne, antisocijalne ili "borderline" poremećaje ličnosti. Osobe pogođene ovim poremećajima koriste obrambene mehanizme poput disocijacije, poricanja, gledanje na svijet "crno-bijelo" (engl. "splitting") i nekontroliranog motoričkog izražavanja misli i emocija (engl. "acting out"). Disocijacija se odnosi na nesvjesno zaboravljanje neugodnih osjećaja i asocijacija. Proces nijekanja, odnosno poricanja usko je vezan uz mehanizam disocijacije. U poricanju bolesnik odbija primiti na znanje neku misao ili osjećaj, ili pak želi, ali to ne može. "Splitting" je pojava kada bolesna osoba vidi druge osobe ili kao potpuno dobre ili kao potpuno zle. Takva "romantična" podjela svijeta na crno-bijelo otežava uspostavljanje kompleksnijih, svakodnevnih ljudskih kontakata i socijalnih veza. Osim opisanim obrambenih mehanizama osobe se često žale na poremećaje raspoloženja.

Skupina C. Tjeskobna i ustrašena grupa uključuje izbjegavajuće, ovisne i 91

opsesivno-kompulzivne ličnosti. Osobe zahvaćene ovim problemom koriste obrambene mehanizme izolacije, pasivne agresije i hipohondrijaze. Izolacija je pojava karakterizirana odvajanjem neprihvatljivih ideja ili djela od emocija. Pasivna agresija se javlja kada je otpor neizravan i često je okrenut prema sebi. Hipohondrijaza je često prisutna kod bolesnika s poremećajima ličnosti, posebno kod ovisnih, pasivnoagresivnih bolesnika. Poremećaji ličnosti - skupina A poremećaja U ovom tekstu pobliže ćemo se osvrnuti na poremećaje ličnosti iz skupine A poremećaja ličnosti koja uključuje shizoidni poremećaj ličnosti, paranoidni poremećaj ličnosti i shizotipalni poremećaj ličnosti. Shizoidni poremećaj ličnosti Ovaj poremećaj karakteriziran je sveobuhvatnim otuđenjem od socijalne okoline i smanjenom mogućnošću izražavanja emocija u interpersonalnim odnosima koje se javlja u ranoj odrasloj dobi. Učestalost ovog problema teško je utvrditi, prvenstveno što osobe zahvaćene ovim poremećajem ne žele ili ne osjećaju potrebu zatražiti stručnu pomoć. Za ovaj oblik poremećaja ličnosti karakterističan je izostanak želje ili uživanja u bliskim međuljudskim odnosima, izbor aktivnosti koje uključuju samalački način življenja, manjak želje za seksualnim iskustvima s drugim osobama, nedostatak uživanja i oduševljenja u većini aktivnosti, manjak bliskih prijatelja, očita nezainteresiranost, emocionalna hladnoća i otuđenost. Da bi se postavila dijagnoza spomenutog poremećaja potrebno je utvrditi najmanje 4 nabrojena simptoma. Ovakvi bolesnici problematični su za liječenje. Bolničko okruženje i liječnički, psihijatrijski tretman često shvaćaju kao napad na njihov svijet. Stoga često biježe iz zdravstvenih ustanova. Paranoidni poremećaj ličnosti Paranoidni poremećaj ličnosti označava duboko i neosnovano sumnjičenje i nepovjerenje u ljude, preosjetljivost na druge osobe i nemogućnost izlaženja na kraj sa osobnim emocijama. Osobe zahvaćene ovim problemom ne pokazuju znakove psihotičnosti, niti shizofrenije. Iako paranoidne osobe zadržavaju moć urednog opažanja svoje okoline, oni kao po pravilu sva djelovanju drugih osoba krivo interpretiraju kao namjerno ponižavajuće ili prijeteće. Ovakve osobe često pristupaju mističnim religioznim skupinama, pseudoznantsvenim i kvazipolitičkim skupinama, što ih čini još izoliranijima od zajednice i pojačava osjećaj neprijateljstva drugih prema njima samima. Simptomi karakteristični za ovaj poremećaj uključuju sumnju na iskorištavanje i zlobnost drugih osoba, naravno bez dovoljnih dokaza u stvarnosti. Uz to se javlja i preokupacija s neopravdanim dvojbama (npr. o iskrenosti svojih prijatelja ili radnih kolega). Naravno da se takve osobe odbijaju povjeravati drugima jer bolesno vjeruju da će sve informacije koje bi kazali nekome kasnije biti iskorištene protiv njih samih. Takve osobe nalaze povoda za osjećaj ugroženosti ili ponižavanja i u najbeznačajnijim gestama, riječima ili događajima. Uz to su prisutni stalno gunđanje, percipiranje napada na vlastiti karakter i reputaciju koji nisu očiti drugim osobama, a kao posljedica takvih rezoniranja, i brzih, ljutitih ispada ili protunapada.

Vjernost bračnog druga ili seksualnog partnera praćena je stalnom sumnjom, bez uporišta i dokaza u stvarnosti. Za postavljanje dijagnosze potrebna je prisutnost barem 4 92

spomenuta simptoma. Osobe pogođene paranoidnim poremećajem ličnosti rijetko sami traže pomoć i liječenje. Antipsikotične lijekove opravdano je primijeniti tek u stadijima uznemirenosti bolesnika. Shizotipalni poremećaj osobnosti Glavna osobina shizotipalnog poremećaja ličnosti jesu "čudni" oblici ponašanja, razmišljanja i opće pojave bolesne osobe. Nabrojene karakteristike nisu dovoljne ekstremne da bi se mogle svrstati u shizofreniju, a ne javljaju se ni psihotične epizode. Smatra se da oko 3% populacije pati od ovog poremećaja. Poremećaj je trajno karakteriziran nedostatkom socijalnih i interpersonalnih kontakata. Simptomi prisutni kod ovog poremećaja uključuju ideje odnosa, čudna vjerovanja i magijska razmišljanja (vjerovanje u vidovitost, telepatiju, razna praznovjerja, postojanje "šestog čula"). Prisutno je i čudno razmišljanje uz čudan govor (metaforična, preopširan, stereotipan). Osim toga, javlja se i podozrivost, neprimjereni i suspregnuti afekti. Ponašanje i pojavnost takvih osoba je neuobičajeno i čudno. Sve to uzrokuje manjak bliskih prijatelja, uz prisutnost izražene i jake socijalne tjeskobe koja vjerojatno proizlazi iz paranoidnih strahova. Poremećaj ličnosti - skupina B poremećaja Ovdje ćemo se osvrnuti na poremećaje ličnosti iz skupine B, tzv. dramatične, emocionalne i eratične skupine. Ova skupina poremećaja obuhvaća četiri osnovna poremećaja, a to su histrionski, narcisoidni, antisocijalni i borderline oblik poremećaja ličnosti. Sve te poremećaje povezuje zajednička tendencija korištenja nekih obrambenih mehanizama ličnosti poput disocijacije, negiranja, ˝splitting-a˝ i fenomena poznatog pod nazivom ˝acting out˝. Osim spomenutih obrambenih mehanizama među navedenim poremećajima ličnosti česti su i poremećaji raspoloženja i tzv. somatizacijski poremećaj. Histrionski poremećaj ličnosti Ovakve osobe traže pažnju i iskazuju izrazitu emocionalnost. Njihove emocije su plitke i često se mijenjaju. Najčešće se radi o privlačnim i zavodljivim osobama, s prenaglašenom brigom za svoj vanjski izgled. Prisutan je sveobuhvatni način ponašanja jako izražene emocionalnosti i stalnog traženja pažnje koji počinje u vrijeme ranije odrasle dobi. Karakteristično za ovaj poremećaj jest osjećaj nelagode kada osoba nije u centru pažnje, interakcija s drugim osobama koja se može okarakterizirati kao neprikladno seksualna, zavodljiva i provokativna. Osim toga osjećaji te osobe su neiskreni, točnije se opisuju kao plitki i brzo se mijenjaju. Takva osoba konstantno koristi svoj fizički izgled da bi privukla pozornost na sebe. Govor takvih osoba je pun dojmova iako bez detalja. Osim toga, kod ovog poremećaja javlja se i povećana sugestibilnost od strane drugih osoba ili okolnosti i na kraju jako isticanje važnosti nekih veza i poznanstva. Uz ove glavne simptome poremećaja ličnosti česti su i poremećaji raspoloženja i poremećaji u smislu somatizacije psihičkih tegoba, odnosno odražavanja Ťnegativneť psihičke energije na organizam. U liječenju se koristi psihoterapija, individualna i grupna, ali i lijekovi, posebno antidepresivi.

Narstistički (narcisoidni) poremećaj ličnosti Pojedinci s dijagnozom ovog poremećaja ličnosti imaju osjećaj grandioznosti u 93

svezi s osobnom važnošću, dok su u isto vrijeme jako osjetljivi na kritiku. Gotovo da ne posjeduju mogućnost suosjećanja s drugima, a češće su zaokupljeni pojavom nego sadržajem. Pogođene osobe pokazuju osjećaj grandioznosti, bilo to fantaziranje ili iskazivanje manirama, iskazuju potrebu da im se divi, i manjak suosjećanja koji počinje u mlađem odraslom dobu. Takove osobe, kao što je već rečeno, iskazuju grandiozni osjećaj osobne važnosti, što se može iskazivati kao pretjerano naglašavanje osobnih postignuća i talenata. Zaokupljeni su fantazijama o neograničenom uspjehu, moći, izuzetnosti, ljepoti i idealnoj ljubavi. Oni vjeruju da su posebni i jedinstveni i da ih mogu razumjeti samo osobe visokog statusa, a uz to iskazuju jaku potrebu da im se divi. Također, oni iskazuju nerazumna očekivanja podilaženja i automatskog slaganja s njihovim stavovima. Interpersonalni odnosi kojih su oni dio pokazuju eksploatacijski odnos na štetu drugih osoba. Nedostaje im mogućnost suosjećanja, dok često misle da su im drugi zavidni i ljubomorni na njih. Nije redak ni arogantni nastup. Kao i kod drugih poremećaja ličnosti iz ove skupine, pogođene osobe pokazuju poremećaje raspoloženja. Uglavnom se radi o depresiji i depresivnim raspoloženjima. Preokupiranost vlastitom pojavom izuzetno jako je izražena. Osim toga javlja se i problem somatizacije. Antisocijalni poremećaj ličnosti Osobe koje pate do ovog oblika poremećaja ličnosti imaju povijest trajnog i kroničnog antisocijalnog ponašanju u sklopu kojeg se vrši nasilje nad pravima drugih. Osnovni poremećaj kod ovog stanja jest nemogućnost kontroliranja impulsa. Osobe pogođene ovim poremećajem pokazuju nedostatak osjećaja prema drugima. Oni su egocentrični, sebični i pretjerano zahtjevni. Uz to, često se kod njih ne mogu pronaći znakovi tjeskobe, kajanja i krivnje. Kršenje prava i zakona zajednice karakteristično je za ovaj poremećaj ličnosti. Pojmovi poput Ťsociopatť ili Ťpsihopatť koriste se za osobe kod kojeg je posebno izraženo devijantno antisocijalno ponašanje. Ovo stanje smatra se doživotnim, a za dijagnozu je važno da je poremećaj u ponašanju prisutan već u adolescenciji. Osobe koje koriste nelegalne supstance (droge) često spadaju u skupinu antisocijalnih poremećaja. Međutim, ako je problem te osobe vezan isključivo za zlouporabu droga, i ako osoba osjeća krivlju zbog svog ponašanja onda se dijagnoza antisocijalnog poremećaja ličnosti može isključiti. Istraživanja u SAD-u pokazala su da otprilike 3% muškaraca pati od ovog poremećaja. Pozadina nastanka ovog poremećaja nije još sasvim jasna. Često postoje podaci o sličnim poremećajima u obitelji. Stoga se danas smatra da u razvijanju ovog poremećaja ulogu igraju i okoliš u kojem osoba odrasta, ali i genetski faktor. Problemi u obitelji vezani uz alkoholizam također povećava rizik od antisocijalnog ponašanja. Antisocijalno ponašanje može nastati i kao posljedica traume mozga, ili upale mozga (encefalitis). Liječenje je potrebno provoditi isključivo na odjelima, a kao učinkovitija metoda pokazale se grupna terapija. Osim psihodinamskog pristupa kod nekih bolesnika stanje se može poboljšati lijekovima.

˝Borderline˝ ili granični poremećaj ličnosti i

Glavni poremećaj jest nestabilnost poimanja samog sebe, među-osobnih odnosa raspoloženja.Karakterističan je uzorak ponašanja obilježen nestabilnošću 94

međuljudskih odnosa, poimanja samog sebe, afekata i kontrole afekata što počinje u ranoj odrasloj dobi. Stanje je obilježeno velikim naporom u izbjegavanju stvarnih ili izmišljenih vezanja. Međuljudski odnosi su nestabilni i intenzivni. Identitet o samom sebi je nestalan i poremećen. Prisutna je impulzivnost u barem dvije aktivnosti koje su potencijalno štetne za tu osobu (seks, zlouporaba droga, prežderavanje). Suicidalno ponašanje može biti prisutno ili ponašanje koje naginje samoranjavanju. Prisutan je kronični osjećaj praznine. Osjećaj ljutnje je intenzivan, bez kontrole i neprikladan za određenu situaciju. Ova vrst poremećaja prisutna je u 1-2% populacije. Dijagnoza je češća dva puta više kod žena. Uzrok ove vrste poremećaja najvjerojatnije je poremećaj u ranom razvoju ličnosti. Čest nalaz je teško zlostavljanje u djetinjstvu Posljedice poremećaja ličnosti? Iako se poremećaji ličnosti obično javljaju u adolescenciji ili ranom odraslom dobu, mogu postati evidentni i u srednjem životnom dobu. Do određenog nivoa, vreme javljanja zavisi od vrste poremećaja ličnosti i situacije ili događaja koji okružuju pojedinca. Na primer, granični poremećaj ličnosti se najčešće javlja u adolescenciji i ranom odraslom dobu a postaje manje upadljiv do srednjeg životnog doba. Sa druge strane, narcistički poremećaj ličnosti može ostati neotkriven do srednjeg životnog doba, kada osoba počinje da razvija "osećaj za ono što je propustila u životu" ili se suočava sa ličnim ograničenjima. S obzirom na to da se poremećaji ličnosti razvijaju u periodu adolescencije ili ranog odraslog doba, oni se javljaju u vreme kada većina ljudi razvija veštine odraslih, uspostavlja zrele međuljudske odnose, stiče obrazovanje, stvara karijeru i kad se uopšte "stabilizuje" u svom životu. Neprilagođeno ponašanje tokom ovog životnog stadijuma ima implikacije koje se protežu na čitav život. Poremećaje ličnosti često prate zloupotreba alkohola, psihoaktivnih supstanci, seksualna disfunkcija, generalizovani anksiozni poremećaj, bipolarni afektivni poremećaj, opsesivno–kompulsivni poremećaj, depresivni poremećaj, poremećaj ishrane i suicidalne misli ili pokušaji. Čak do jedne polovine zatvorenika ima antisocijalni poremećaj ličnosti, jer njegove pridružene bihejvioralne karakteristike (zloupotreba psihoaktivnih supstanci, nasilje, skitanje) vode do kriminalnog ponašanja. Ostale društvene posledice poremećaja - nasilje u braku - zlostavljanje dece - slabo radno postignuće - samoubistvo - kockanje Poremećaji ličnosti imaju veliki uticaj na osobe koje su bliske oboljelom. Kruti obrasci ponašanja oboljele osobe otežavaju njihovo prilagođavanje na različite situacije. Kao posljedica, drugi ljudi se prilagođavaju njima. Ovo stvara veliku napetost u svim međuljudskim odnosima, u porodici, među bliskim prijateljima, na radnom mjestu. U isto vrijeme, kada se drugi ljudi ne prilagođavaju, osoba sa poremećajem ličnosti može postati ljuta, frustrirana, depresivna ili povučena.

Ovim se uspostavlja začarani krug interakcija koji uzrokuje da oboljele osobe istrajavaju u maladaptivnim obrascima ponašanja dok se njihovim potrebama ne izađe u susret.

95

Liječenje poremećaja ličnosti Liječenje uključuje uporabu psihofarmaka uz psihoterapijske metode (bihevioralna terapija, kratka analitički orijentirana terapija, suportivna terapija). Za liječenje poremećaja ličnosti ne postoji ni jedna specifična i provjereno djelotvorna metoda. Psihofarmakoterapija je simptomatska i indicirana u fazama dekompenzacije kod izrazitijih poremećaja afektiviteta, psihotičnih epizoda i kod gubitka kontrole postupaka. Psihoterapijskipristup obuhvaća različite tehnike. Terapiju treba usmjeriti na probleme svakodnevnog života i nužno je povezana s njihovim rješavanjem. Cilj psihoterapije je, u početku, uspostaviti kontrolu ponašanja, a poslije se usmjeruje na korekciju neprimjerenog ponašanja i učenje skladnijeg ponašanja. Često se događa da, osobito nestručne osobe, pogrešno upotrebljavaju termin “poremećaj ličnosti“, tj. da im se pripisuju svojstva ličnosti koja ih čine manje odgovornima za sve njihove postupke, a što u većini slučajeva nije točno. Poremećaji ličnosti su put u neuspjeh, a možda bi se mogli izbjeći kao i sve ono negativno što nose sa sobom. Mjera mentalnog zdravlja je sklonost pronalaženju dobra u sebi i oko sebe. Preduvjet zdravlja je upoznati, prihvatiti i mijenjati sebe.

SINDROM IZGARANJA

96

1. Šta su pomažuće profesije? To su profesije koje su usmjerene na pomaganje drugim ljudima u rješavanju njihovih životnih problema. Zajedničko im je da se odvijaju osobnim kontaktom osobe u nevolji i pomagača. 2. Tko su pomagači? To su ljudi koji su izabrali profesionalno ili volonterski djelovati u situacijama kojima su oubičajeni načini uzajamnog pomaganja među ugroženim osobama u nevolji ili krizi nedovoljni pa im je potrebna dodatna pomoć. 3. Radni ili profesionalni stres označava nesuglasje između zahtjeva radnog mjesta i okoline spram naših mogućnosti, želja i očekivanja da tim zahtjevima udovoljimo. Nisu sva zanimanja jednoko podložna profesionalnom stresu. Među stresnija zanimanja spadaju ona koja su usmjerena na rad sa ljudima. Izloženost profesionalnom stresu je različita kod službenika na šalterima banke, učitelja ili onih koji rade sa traumatiziranim i ljudima u nevolji. To su prije svega socijalni radnici, psiholozi i zdravstveni radnici. I sami pomagači mogu postati traumatizirani i prolaziti kroz krizne situacije. Psihičke posljedice rada s ljudima u nevolji i krizi obično se označavaju pomoću tri pojma : sindrom izgaranja; reakcija kontratransfera; posredna traumatizacija pomagača; SINDROM IZGARANJA odnosi se na pojavu da pojedini pomagači nakon određenog vremena postanu depresivni, nemotivirani za posao, osjećajno prazni i obeshrabreni. Sindrom izgaranja na poslu jedna je od najnepovoljnijih posljedica profesionalnog stresa. Najčešći znaci izgaranja su : -

osjećaj tjelesne i emocinalne iscrpljenosti; gubitak osjećaja osobne vrijednosti; negativizam, kako vezan za sebe kao pomagača, tako i uz ciljeve posla ili organizacije u kojoj radi; gubitak zanimanja za klijente, cinizam; osjećaj bespomoćnosti i beznađa “i tako se ne može ništa učiniti”; razdražljivost i niska tolerancija na frustracije, srdžba kao česta emocija, sumnjičavost; povlačenje u socijalnim odnosima; učestali sukobi i agresivni ispadi; povećana upotreba alkohola, duhana, stimulirajućih sredstava; izostajanje sa posla; učestalo; preosjetljivost na podražaje (zvukovi, toplina); gubitak seksualnog interesa; tjelesni simptomi (glavobolja, bolovi u leđima, poteškoće spavanja gastrointestinalne smetnje).

Sindrom izgaranja na poslu ne događa se “preko noći”. Prvo se javljaju mali znaci upozorenja koji se ukoliko ih ne shvatimo ozbiljno i nepoduzmemo odgovarajuće mjeresamozaštite razvija se sindrom izgaranja . 97

KONTRATRANSFER se može označiti kao ponovno javljanje osobnih emocionalnih reakcija pomagača, odnosno prenos čuvstva samog pomagača na osobu sa kojom radi. Ove, u pravilu snažne emocionalne reakcije su rezultat interakcije između onog što proživljava osoba u nevolji i vlastitih nerazriješenih poteškoća. Naime dramatične priče koje pomagač saznaje potiču nastanak osjećaja, osobito strahova koje on sam teško integrira (npr. strah od vlastite smrti, strah od bolesti, strah da mu se nedogodi nešto najbližima). To dovodi do aktiviranja niza odbrambenih mehanizama kao npr. potiskivanje, poricanje ili projekcija što se može očitovati u nefunciolanom profesionalnom ponašanju i pogoršanjem odnosa sa kolegama. Postojanje kontratransfera usmjerena pozornost na unutarnji život pomagača kao osobe, te potrebu za tretmanom ili psihoterapiju pomagača. POSREDNA TRAUMATIZACIJA – pokazalo se da pomagači često imaju iste znakove kao i traumatizirane osobe s kojima rade (noćne more, prisilne misli, žalost, depresivnost, razdražljivost, osjećaj bespomoćnosti, hronični umor, probavne smetnje, povećano konzumiranje alkohola, ljekova, povećna podložnost nezgodama i infekcijama ). Do posredne traumatizacije ne bi došlo kada ne bi biloempatije i identifikacije sa klijentom. IZVORI PROFESIONALNOG STRESA (unutarnji izvori) -nerealna očekivanja od posla; -identifikacija sa ljudima kojima se pomaže i njihovim problemima; -potreba za stalnom i potpunom kontrolom situacije; -pretjerana vezanost za posao i osjećaj da mi snosimo svu odgovornost; -zamjena privatnog i društvenog života poslom; -neprepuštanje dijelova posla drugima; -nedjelotvorno korištenje radnog vremena; -pomanjkanje liste radnih prioriteta (sve nevažn); -osjećaj profesionalne nekompetentnosti. IZVORI VEZANI ZA RADNE USLOVE -premali, neprikladan i neopremljen prostor; -nepovoljni i neodgovarajući mikroklimatski uvjeti (pomanjkanje grijanja zimi, vrućina ljeti, buka, loše osvjetljenje, zagušljivost); -stješnjenost zbog velikog broja lkijenata; -pomanjkanje privatnosti i stalna izloženost klijentima; IZVORI VEZANI ZA ORGANIZACIJU RADA -svakodnevno predugo vrijeme u izravnom radu sa klijentima; -vremenski pritisak rokova i nedovoljno vremena za postizanje ciljeva; -premali broj suradnika u timu u odnosu na zadatke i očekivanja od organizacije; -nepostojanje odmora u toku radnog vremena; -nejasna organizacijska struktura; -nejasno definirane uloge radnih zadataka; -nejasna podjela posla, odgovornosti i pojava preklapanja nadležnosti; -nejasno definirana pravila nagrađivanja, postojanje privilegija; -nemogućnost profesionalnog osposobljavanja; -nedostatk vremena i poticaja za defribing 98

IZVORI VEZANI ORGANIZACIJE

ZA

ODNOSE

SA

DRUGIMA

UNUTAR

-psihosocijalna klima organizacije i vrsta uzajamnih odnosa koji se potiču ili onemogućavaju (saradnja, natjecanje, rivalitet, ili podrška: povjerenje ili sumnjičavost); -način odlučivanja i rukovođenja (rigidan, autoritaran, centraliziran, bez mogućnosti iskazivanja mišljenja i davanja prijedloga); -pomanjkanje jasne “filozofije organizacije” vizije njenih ciljeva i smisla; -pomanjkanje povratnih informacija o postignućima i planovima; -zatvorenost organizacije prema vanjskim informacijama i iskustvima (zatvorenost samo u vlastiti okvir); -nepostojanje formalnog i/ili stvarnog sustava profesionalne i osobne podrške među pomagačima; -ne poticanje duha zajedništva; -pomanjkanje jasnih i pravednih kriterija za napredovanje i nagrađivanje. IZVORI VEZANI UZ VRSTU POMAGAČKOG POSLA I LJUDI SA KOJIMA RADI -veliki broj osoba kojima je potrebna stalna i intezivna pomoć jer su trajno u velikoj nevojli i krizi; -puno problema bez zadovoljavajući rješenja ili sa malim izgledom za uspješno rješavanje; -emocionalno iscrpljivanje zbog stalne svijesti o velikim potrebama klijenata; -jednoličnost problema populacije sa kojom se radi -opasnost da pomagać bude fizički napadnut od klijenta; -sličnost osobnog iskustva pomagača s traumatskim iskustvom klijenta.

STRATEGIJE SAMOPOMOĆI Ukoliko se želite pozabaviti sami sobom i krenuti u smanjivanje osjećaja preopterečenosti poslom, najjednostavnije je početi razmišljanjem o sljedećim pitanjima : -Ukojim situacijama me moj posao umara? Šta je tipično za te situacije? Kojim znakovima moje tijelo upozorava na psihičku napetost?; -Šta su znaci upozorenja?; -Koje misli, procjene, predođbe prate moj osjećaj premorenosti?; -Kako reagiram kad primjetim da je priča čovjeka kojeg slušam u nekim elementima slična mojim problemima?; -Ukojim situacijama mi se posao čini lakim?;

-Šta se događa sa mnom ako odbijem neko zaduženje ili molbu za pomoć? Kako onda reagiraju drugi i kako ima povratnog uticaja na mene? SAMOOPAŽANJE VLASTITE IZLOŽENOSTI STRESU I NJEGOVIM POSLJEDICAMA 99

opažanje utjecaja koje posao ima na naše: -

spavanje, obitelj, zabavu; korištenje alkohola, kafe, cigareta, lijekova; pojavu sitnijih bolesti; broj pogrešaka u poslu; stavove; cinizam, kriticizam; ponašanje (razdražljivost, tendencija izolaciji); -osjećaje (depresiju, bespomoćnost).

struktuiranje vremena -definisanje glavnih zadataka i njihovo rangiranje premavažnosti i hitnosti. Za svaki dan treba odrediti prioritete i rješavati ih; -pregled nad onim što smo radili jučer, raspored aktivnosti za danas i stvaranje prioriteta za sutra; -utvrđivanje vlastiti oscilacija u funkcioniranju tokom dana i raspoređivanje poslova u odnosu na svoj dnevni bioritam. postavljanje granica -Ispitivanje realističnosti očekivanja da ćemo moći obaviti određeni zadatak; -Postavljanje realnih kratkoročnih i dugoročnih ciljeva; -Prihvatanje malih zadataka; - Dozvoliti sebi da se odmorimo; -Obećanje sebi da nećemo raditi vikendom niti prekovremeno; -Osim toga ne zaboraviti reći “NE” - ne obećavajte previše.

Promatranje unutarnjeg dijaloga - Osvještavanje vlstitih unutarnjih rečenica ”Neću stići”, “Danas mi je loš dan” “Previše mi je svega”; - Preformulacija takvih rečenica u pozitivne “ Danas ću stići samo do kraja 33 stranice”; - Orjentir na samoohrabrenje. Tehnike samoohrabrenja -Pozitivni pomažući stavovi -“Neda mi se razgovarati s tim čovjekom, ali budući da sam to mogao raditi prije mogu i sada”; Osvještavanje simptoma stresa, što omogučava njihovo povezivanje sa uzrokom. Time situacija postaje jasnija i smanjuje se broj problema sa kojima se treba suočiti, npr. “Osjećam se slabim jer sam umoran i gladan” 100

Rekreacija Važno je postaviti jasnu granicu između slobodnog i radnog vremena. Slobodno vrijeme treba isplanirati za obnavljanje energije. Tehnike relaksacije Relaksacija može biti pasivna i aktivna. Pasivna relaksacija: čitanje, šetnje, slušanje muzike. Aktivna relaksacija: odnosi se na tehnike opuštanja - mišićna relaksacija, autogeni trening, fantazijska putovanja Izrada plana smanjivanja pomagačkog stresa i prevencija izgaranja 1. Koji prepoznatljivi izvor stresa želim napasti? 2. Kakav konkretan cilj želim time postići ? 3. Kako taj izvor obično djeluje na mene? 4. Kada djelovanje tog izvora obično dolazi do izražaja? 5. Koje sve mogućnosti imam za smanjenje ili uklanjanje tog izvora? 6. Šta sam već poduzimao i kakvi su rezultati bili ? 7. Šta mi se sada čini najvjerovatnijim da će dovesti do cilja koji me zadovoljava? 8. Mogu li plan razlučiti na sastavne faze i djelove? 9. Koji ću prvi korak učiniti u ostvarivanju tog plana. Koja su slijedeća dva? U kojem vremenu očekujem da ću ostvariti pojedine faze i cijeli plan? 10. Koje su moguće prepreke do cilja: ko ili što mi može otežati postizanje cilja? 11. Ko su moji saveznici, na čiju pomoć i podršku mogu računati? 12. Kako ću znati da li sam postigao cilj? 13. Šta ću učiniti nakon što ostvarim ovaj plan?

101