dr. Milan Ignjatović
PSIHIJATRIJAZAPOČETNIKE
Vršac 2015
1
Psihijatrija za početnike Autor Dr Milan Ignjatović Lektor Jelena Cuca Korekcija pravopisa Sonja Đorđević Prelom Zorica Mujković Dizajn Aleksandar Pasku www.freakinc.rs Tehnička podrška Bratislava Cvetković Ilić Štampa Gama Studio Tiraž 100 komada Izdavanje knjige tehnički pomogli Dr Tatjana Voskresenski, Filip Kalnak kao i personal SBPB Vršac.
2
Knjigu posvećujem svojoj deci Branislavi Katarini Ignjatović i Božidaru Milanu Ignjatoviću, kao i Tatjani Cvetković
3
4
I
PSIHIJATRIJAZAPOČETNIKE
5
6
Kada sam prvi put u životu čuo vic o Čaku Norisu mislio sam da to može biti korišćeno samo u svetu dečjih nadmetanja, ko će da ispriča što zanimljiviji smešni događaj. Ali sam se brzo uverio da to nije tako setivši se knjige „Dosetka i njen uticaj na nesvesno”, bar mislim da se tako zvala, Sigmunda Frojda, gde sam našao odgovor na mnoge moje dileme koje sam imao kao početnik u medicini, osamdesetih godina prošlog veka. Vic koji ima duboku poruku, ma kako on besmisleno izgledao za odrasle, upravo je opredelio celu njihovu budućnost, kao i živote njihovih roditelja, rođaka, a opredeliće i budućnost mnogih njihovih generаcija koje dolaze. Gde taj vic ima uticaj? Pre svega, on govori o identifikaciji kojom prolazi svaki pojedinac prvo u svojoj porodici koja ga vaspitava, a posle i u odnosima u društvu. Možemo da nasledimo od naših roditelja boju kose, očiju, dužinu prstiju, visinu, ali to što ne znamo i ne vidimo, a najčešće to radimo ili govorimo, sadrži vic o Čaku Norisu. Mnogo puta se čudimo zašto smо uradili to i to, a nismo to hteli, ili zašto smo rekli to i to, a nismo hteli, a to je iz jednostavnog razloga uradio i Čak. Kako ide taj vic? Veoma jednostavno. Čak Noris je prvo izgradio kolibu u kojoj se kasnije rodio. Neko će reći samo toliko, a ja govorim da je to najjednostavniji lingvistički genetski kod koji postoji na svetu. Ljudi ili klijenti ili pacijenti koji dođu kod psihijatra imaju veliku unutrašnju silu koja ih dovodi u psihijatrijsku ambulantu. Ako se ta sila ne iskoristi, može da se okrene protiv pacijenta. Sila je u identifikaciji. U tom vicu o Čaku on je prvo dobio identifikaciju, a posle toga se rodio. Ove dve stvari su i 7
prenatalno povezane. Nije važno koje je dete po redu, ili kakvog je pola. U Slovačkoj govore: „Kakva je matka, takva je i Katka”, što znači: „Kakva je majka, takva je i ćerka”, a nastavljaju: „Tak aj jej kamaratka“, što dalje znači „Тakva je i njena drugarica“. Za muškarce važi isto: „Aki otec taki aj sin“, „Kakav je otac takav je i sin“, „Ake drevo taki kiln“, „Kakav je materijal, drvo, takav i klinac od toga drva“, ili kako mi kažemo, ekser. Zašto je tako nešto važno? Iz jednostavnog razloga. Ako, na primer, uzmemo fobiju i strah od zubara, krvi i pregleda kod lekara. Takva izolovana fobija se pojavljuje u porodicama minimalno dve generacije unazad. Na primer, kad ide od ćerke, znači do majke, bake i prastare bake, to je najčešće sektor gde mi možemo da prikupimo informacije. Šta će se dogoditi sa budućim generacijama, ako imaju ćerku, ili možda i sina? Ta fobija se prenosi dalje. Ako nemaju decu, naravno, ne prenosi se dalje. Koji gen određuje tako nešto, ja ne znam, ni u literaturi nisam takvo nešto našao, ali u praksi to tako funkcioniše. Znači i novorođeni dobijaju ili grade prvo svoju sojenicu, kolibu, pa se tek onda rađaju, naravno u prenesenom smislu, psihološki gledano. Toliko o uvodu koji možda izgleda konfuzno, ali njegova jednostavnost je u tome da ne možemo da pobegnemo od vlastite identifikacije koja nam je data unapred generacijskim iskustvima. Kasnije, ako nam se identifikacija ne sviđa, borimo se sa njom i nastaju anksiozna stanja, depresije, strahovi, ili je prihvatimo nesvesno, kao i sve njene parameter, i borimo se ne znajući da ponavljamo to što je radila naša baka, deka 8
ili prastari baka i deka. A to sve ostavljamo našoj deci da se i oni sa tim bore u budućnosti. Najbolji primer za to je, recimo, odbrambeni mehanizam perpetuacija. Kada su u porodici problemi, na primer, glave porodice sa alkoholom i supruga ne može sa tim problemom da se snađe, onda nalazimo i u njenoj originalnoj porodici probleme sa alkoholom, kao i bakine probleme sa dekom, isto u vezi sa alkoholom i ćerka se uda za čoveka koji isto ima probleme sa alkoholom. Šta radi takva žena ostatak svog života? Bori se sa alkoholom u vlastitoj porodici, ali ni to nije tako strašno. Ona ostavlja i svojoj ćerki da nađe istog takvog partnera da se i ona dalje bori sa alkoholizmom svog dečka, najboljeg drugara ili budućeg supruga. Ovde ne govorim samo o alkoholičarima, već i o drugim problemima kao što su fobije, poremećaji ličnosti, depresije, somatoformni poremećaji — praktično, sve ono što se događa u maloj psihijatriji, sve je to kroz identifikaciju među sobom povezano. Naravno, ne možemo da podvučemo jasnu granicu i da kažemo da fobije nemaju psihotični pacijenti ili pacijenti sa toksičinim psihozama, organske depresije ili demencije. Ali mala psihijatrija nam omogućava da, takoreći, radimo nekada i jednodnevnu psihijatriju i da budemo uspešni. Sve je to stvar toga da li poznajemo istoriju familije pacijenta i da li razumemo problem identifikacije. Ako to znamo lečenje ne mora da bude masivnom psihofarmakoterapijom, i to ne mora biti dugotrajno. Ovo sve odgovara državi i zdravstvenom osiguranju, ali ne odgovara psihofarmakološkim kompanijama. Ali moram da napišem da 9
bez njihovih investicija u razvoj i istraživanje mi ne bismo znali mnogo stvari u vezi sa psihološkim, kao i biološkim procesima. Šezdesetih godina prošlog veka odrastao sam pored psihijatrijske bolnice, moj otac i stric su bili psihijatri. Mnogi od mojih drugara sa kojima sam svakodnevno igrao fudbal i košarku bila je iz istog kraja, znači i njihovi roditelji su radili u bolnici za neuropsihijatrijsko lečenje pacijenata. Bolnica je u to vreme imala hiljadu i sto pacijenata. Velika većina njih bila je hronično bolesna. Bile su to psihoze, shizofrenija još po staroj klasifikaciji, hebefrenija, paranoidna shizofrenija, nekoliko slučajeva i katatonej shizofrenije, kao i simpleksna. Neki od tih pacijenata koji su oboleli od hebefrenije do danas su lečeni kao hronični pacijenti u bolnici. Mi smo sa tim pacijentima bili u dnevnom kontaktu jer smo fudbal i košarku igrali u krugu bolnice, u to vreme je postojao problem nedostatka terena u gradu. Za sve to vreme nije se dogodio nijedan incident između civila i pacijenata. Kad sam kasnije, devedesetih godina prošlog veka, radio u Ženevi i Lozani u Švajcarskoj, isto tako je krug bolnice bio otvoren za civile, i oni su tamo odlazili na trim staze, kao i u šetnju sa psom. Ni tamo se nije dogodio nijedan incident. Svi ti ljudi su verovatno živeli u simbiozi i svaki od njih je išao za svojom identifikacijom, ostale stvari su bile samo usputni događaji. Tada je bila moderna lobotomija i u Slovačkoj se radila na Prednjoj Gori. Radio ju je profesor Pogadi, ali rezultati nisu bili dobri i sa tim se prestalo. Invazivna terapija kao što je elektrošokovna terapija zahvaljujući 10
profesoru Matulajovi raširila se u Slovačkoj i do danas ima veliki uspeh. Po Švajcarcima, uštedi se na lekovima, uspešna je kod lečenja katatimne shizofrenije (koju sam video jednom u Ženevi), a pomaže i kod lečenja rezistentne depresije. U Švajcarskoj je elektrošokovna terapija zabranjena od sedamdesetih godina prošlog veka, može da se radi samo u Lozani. Profesor Miler je to izborio za svoju bolnicu u vremenu kad je bio vodeća ličnost švajcarske psihijatrije i, kasnije, direktor bolnice. Zašto je sve to važno? Iz veoma jednostavnog razloga, jer kao i u drugim disciplinama medicine, i u psihijatriji se mogu pojaviti lažno pozitivne dijagnoze gde možemo da zamenimo panični napad posle pušenja marihune sa toksičnom psihozom, kad ne poznajemo identifikacioni fenomen roditelja pacijenta, te on može završiti na elektrokonvulzivnom lečenju ili deportnoj psihofaramakoterapiji. Zato su u Srbiji i Švajcarskoj obazrivi pri ECT lečenju pacijenata. Kada mogu da počnem da objašnjavam zašto mislim da je naša identifikacija, neki je zovu i sudbina, horoskopski znak i slično, tako važna? Mogu početi od prvog susreta sa pacijentom, u sredini terapije, na kraju, ili posle nekoliko godina uspešnog lečenja. Po meni je najvažnije da se to dogodi na prvom pregledu, intervjuu, neka se to zove bilo kako, samo neka se dogodi. Tako možemo da uštedimo pacijentovo vreme, naše vreme, pacijentovu silu i kapacitet ega i slično. Kako bismo mogli tako nešto da uradimo? Treba da damo pacijentu upitnik, da nam on vlastitim rečima opiše probleme, posle toga i familijarnu anamnezu, radnu anamnezu i 11
šta očekuje od našeg lečenja. Veoma važno pitanje je sledeće: da li ga je lečio neki drugi psihijatar, kojom metodom, kojim lekovima, psihoterapijom, alternativnom terapijom, akupunkturom i slično. Iz moje prakse, često pacijent ne zna koje lekove ima, zašto ih koristi, koliko dugo treba da ih koristi, da li izazivaju zavisnost, kojom psihoterapijom ga je lečio, ili mu je pomagao psiholog, psihijatar. Za sada nisam imao ni jednog jedinog pacijenta kog sam preuzeo od kolege psihologa, psihijatra, a da je znao da kaže naziv psihoterapije kojom su ga lečili. Moja supruga i ja, bilo šta da radimo uvek jasno kažemo da radimo tu i tu psihoterapiju i da su lekovi iz te i te grupe lekova. Zašto je to važno? Da se ne bi radila psihoterapija u nedogled, i da se ne bi koristili lekovi do kraja života gde to nije potrebno. Tu se ne radi o našoj prednosti nad ostalim kolegama, ili nadmoći, već samo o običnom načinu komunikacije i saznanju o tome da li je pacijent u terapiji, da li je završio, posle koliko sedenja, godina i slično. Možemo da lečimo nekoga od paničnog napada godinama, a da ne znamo da li taj pacijent koristi neki od stimulativnih faktora kao što su duvan, kafa, stimulišući napici, red bul i slično, i da zbog toga nema efekta u terapiji, da pacijent traži drugog psihijatra, postaje hipohondričan i uveren da niko neće moći da mu pomogne, i polako sa godinama ulazi u metaboličan sindrom i bludni krug se zatvara. Postoje razna objašnjenja identifikacije, od dinamičnih gde hiperkritičnost roditelja dovodi do poremećaja identifikacije, kognitivna bihevioralna terapija se koristi restrukturisanjem misli kao radom na poboljšanju 12
komunikacije. Najviše mi se svidelo Skinerovo objašnjenje u okviru bihevioralizma, da slobodna volja ne postoji i da je naša cela minulost, sadašnjost, kao i budućnost, pod kontrolom okoline. Danas bih tome dodao i medije i ostalo manje važno, ali mislim da su putem dečjih video igrica, pa preko mobilnih telefona, kao i interneta, ljudi mnogo više opterećeni nehumanom reklamom i uticajem nadnarodnih kompanija, koje skoro svake godine mogu da slave nekakav jubilej. Na primer, koka-kola je stimulativni faktor u psihijatriji, većina pacijenata sama govori: „Neću više da je pijem jer mi je posle nje loše”, ali Koka-kola slavi četrdeset i pet godina od kako je došla na tržište u Srbiju ili bivšu Jugoslaviju. Koliko je dece po Skinerovom modelu gvozdenog ili Skinerovog kaveza i eksperimenata dobilo šećernu bolest, ili odraslih dijabetes drugog tipa, a da taj jubilej nije nikome poznat. Da li bismo mogli da živimo bez koka-kole, naravno da da. Kakve veze ima to sa psihijatrijom, psihologijom i ostalim medicinskim granama? Veoma je jednostavno. Čovek koji identifikacijski već doživljava socijalnu uskost u osnovnoj školi, posle toga pod stresom dobije i agorafobiju sa paničnim napadom, a sve vreme konzumira koka-kolu, puši, pije kafu, ponekad popuši u društvu džoint, kad vozi suprugu i decu na more, noću popije red bul, i pročita u novinama o zdravlju da je zeleni čaj odličan antioksidans, a najbolji je Nesti. Onda nije ni čudno da će dobiti panični napad kad ide na more, posle toga neće ići na more jer će se bojati da ponovo ne dobije napad, i tako u krug. Koping strategije i fizička aktivnost se svode na nulu, 13
jer se boji da će da dobije infarkt, tada počinje metabolički sindrom, politopni vertebrogeni algični fenomeni i neispavanost. Pacijent ide od lekara do lekara, a nigde pomoći. Malo ko od lekara opšte prakse se tada seti da postoje i psihijatri, i počinje lečenje betablokatorima, ACE inhibitorima, antiflogisticima, analgeticima. Ali za pacijenta najvažniji stimulativni faktori traju i dalje, cigarete, džoint, kafa, zeleni čaj, red bul. Najčešći poremećaji sa kojima se srećemo u okviru psihijatrije u ambulanti su agorafobija sa paničim poremećajem, posle toga socijalna anksioznost ili fobija, fobije, strah od tame ili mraka, kao i strah od zubara, lekara, krvi i pregleda kod lekara. Posle toga su adaptacijski poremećaji sa anksiozno-depresivnom simptomatikom, lake, srednje teške depresije, organske depresije, anksiozni poremećaji, psihosomatoze, a na kraju demencije, zavisnost od alkohola, najčešće sekundarnog tipa, i psihoze. Iz ovoga proizilazi da najčešće radimo sa pacijentima iz prethodnih područja, kao što su anksiozno-depresivni sindrom, opsednuti poremećaj, a po još starijoj kalsifikaciji iz devetnaestog veka, sa neurozama straha. Nova klasifikacija doneće nove podele i možda opet nećemo moći da ne upotrebljavamo više dijagnoza kod jednog pacijenta iz oblasti malih poremećaja u psihijatriji. Šta treba uraditi pri prvom intervjuu kad pacijent prvi put ima kontakt sa psihijatrijom? Prvo ga treba ostaviti da u miru kaže svoje probleme, oceniti da li pacijent dosta trpi ili je samo došao po bolovanje, a kasnije treba minimalo koristiti i sokratsku tehniku dijaloga i razvijanje razgovora. 14
Posle bi trebalo da objasnimo pacijentu kako formalno izgledaju poremećaji u psihijatriji, jer pri detaljnom opisivanju pacijent može svoju kliničku sliku da nađe u nekom od kliničkih slika opisanih u MKB 10 ili DSM IV TR. Treba to uraditi na sledeći način: Da li ste nekada imali napad anksioznosti, kao što je unutrašnji nemir?; Kad ste, na primer, posle ručka u miru, nedeljom, gledali televiziju?; Taj napad se pojavio iznenada i uznemirio vas je toliko da ste možda hteli ili čak i pozvali kola hitne pomoći. Kako je to izgledalo?; Počelо je da vam se vrti u glavi, videli ste kao kroz zamagljene naočare, osećali ste pištanje u ušima, suvo u ustima, imali ste kuglu u grlu, lupalo vam je srce, teško ste disali, imali ste osećaj da ćete da se ispovraćate, često ste mokrili, često ste išli na malu ili na veliku potrebu na WC, ruke ili noge su vam trnule, imali ste osećaj hladnih i toplih talasa na telu ili naglo ste se preznojili. Sve to je trajalo kratko, petnaest minuta, a posle toga ste bili umorni i legli da spavate ili ste išli u hitnu pomoć i tamo su vam dali Diazepam ili magnezijum-sulfat i nakon petnaest minuta ste išli kući. Sav taj događaj je pratilo nekoliko misli da ćete da umrete, ili da ćete da dobijete infarkt, da ćete da izgubite kontrolu nad sobom ili da ćete da poludite. Jedino što je jasno u ovom slučaju je to da niko nikada nije umro od paničnog napada, ne umire, niti će da umre. Ako se ne leči, to je već druga stvar, može da vodi u metaboličan sindrom i druga važnija oboljenja, i tada celokupna problematika postaje ozbiljan problem. Važno je takođe znati da napadi panike mogu da budu 15
tipični i da se pojavljuju u toku dana, a mogu da budu i atipični i da se pojavljuju u toku noći, kada pacijenti najčešće traže pomoć u Hitnoj pomoći ili na psihijatrijskom odeljenju. Ni ovakvu situaciju nisam poznavao kad sam počeo da dežuram, a takođe me nisu upozorili ni moji šefovi. Sve ovo je samo upozorenje po signalnoj teoriji, da ne radimo nešto dobro za sebe i zapostavljamo vlastite potrebe u okviru posla, porodice ili okruženja. Najbolji primeri manipulacije su kada samo upalimo televiziju i vidimo u medijima pregovore za ulazak u Evropsku uniju, reklame, kao i političke emisije. Tamo je evidentno gde idemo i šta nas čeka. Ako, na primer, Amerika vodi glavnu reč u globalnoj politici, onda ostali ne mogu da očekuju ništa drugo nego kolonizaciju, rezervate i bronksizaciju do sada mirnih mesta i gradova u svetu. To je globalna identifikacija koja je počela, na primer, hiljadu šeststo petnaeste godine kolonizacijom Severne Amerike Englezima. Ono što indentifikacija donosi lično, to su sportski uspesi ali i obesita, nezdrava ishrana, suvi pragmatizam, manipulacije, kockanje, droga, AIDS i slično. Drugi problem na koji kolege ne obraćaju pažnju je agorafobija. Ona može da bude sa paničnim napadom ili bez njega. Najčešće je sa paničnim napadom. Šta bi trebalo da pitamo pacijenta na prvom sedenju? Da li je imao napad panike u šoping centru (Merkator, Metro i slično) kao što je kod žena, na osnovu modelinga. To je najčešća kombinacija sa paničnim napadom, ali može biti i u malim prodavnicama kada dugo čekamo da neko pred nama plati račun. Sledeće mesto ili situacija gde 16
može da se pojavi panični napad je autobus, ali dosta često i automobil, kao i ostala prevozna sredstva, avion, brod i voz. Takođe postoji strah i od tunela, vijadukta, mostova, često pri sahranama, strah od crkvenog prostora, kao i bioskopa i pozorišta. Agorafobija znači i strah od mase ljudi, a ima značaja da znamo i da se pojavljuje kod ljudi koji imaju nezavršenu separacionu anksioznost. Na primer, kada odlaze sa mesta gde se osećaju dobro, sa radnog mesta, iz svog stana, kuće ili kada su sami u kući i nije u blizini osoba koja bi mogla da im pomogne. Takva osoba se nekada naziva i paničan partner, a to može da bude suprug, majka, ćerka i slično. Najčešće takvi pacijenti dolaze u ambulantu prvi put na pregled u pratnji osobe koja im je bliska. U nastavku eksploracije i komunikacije sa pacijentom nije loše da mu objasnimo i generalizovani anksiozni poremećaj, koji bi po klasifikaciji trebalo da traje minimalno šest meseci, kao slobodno fluktuirajuću anksioznost koja je najjača rano ujutru, a uveče se smanjuje. Kada uzmemo da običan čovek ima dvadeset i pet hiljada misli u toku dana, a da sam dan ima osamdeset hiljada i četiristotine sekundi, onda nam je jasno kakav posao nose neuroni kod ljudi koji imaju anksiozni poremećaj. Svaka treća misao je anksiozna i oni se brzo umore, iscrpe svoje mentalne i fizičke snage i osećaju se loše u toku dana. Uveče kada su svi na okupu, to je lepše i pacijenti se osećaju bolje. Misli kojima se umaraju su sledeće: da li dobro vaspitavam decu, da li ću finansijski dobro da obezbedim porodicu, da li će deca biti zdrava, da li će preživeti, na primer, 17
ekonomsku krizu, recesiju, i iako neki od njih ne znaju šta znači katastrofizacija, mediji ih stalno umaraju i umaraju, novim i novim podacima. Osnova svega pomenutog je logična greška koja se ogleda u katastrofizaciji, i u tom slučaju se najviše odnosi na anksiozni poremećaj ličnosti, što znači novu i sledeću ličnost nemodeliranu samu po sebi, ali i prenatalnu identifikaciju, a la Čak Noris, koji je prvo sam postavio kolibu u kojoj se posle rodio. Sledeći pokušaj da se pacijent upozna sa onim što ga verovatno niko nije pitao, niti mu je objasnio do sada, a po meni je to čest komorbiditet, je to da može imati socijalnu anksioznost ili socijalnu fobiju. Kako se ona prezentira kao klinička slika je na nama, da najkraće moguće, objasnimo pacijentu. Treba ga pitati da li je neko u porodici bio alkoholičar, da li su ga previše kritikovali kada je bio mali, a za uzvrat malo hvalili, da li je stidljiv, ili mu treba jasnije reći da je socijalna fobija strah od vrednovanja drugim ljudima i strah da neće uspeti u životu. Najčešće situacije gde se to sve pojavljuje su obroci u restoranima, menzama, strah od toga da ćemo odjednom da se zacrvenimo pred drugima, strah od autoriteta kao što su roditelji, na primer Kafkino pismo ocu, strah od telefoniranja nepoznatoj osobi, strah od odlaska u javni toalet, strah od suprotnog pola i najčešće trema pri odgovaranju ispred table i znojenje ruku pri pisanju pismenog zadatka. Imao sam i takve slučajeve kada su ljudi patili ceo život od socijalne fobije. Iako bi, po statistici kod muškaraca trebalo da agorafobija bude češća nego kod žena, na 18
osnovu modelinga, u ovim slučajevima žene su bile te koje su, na primer, u sedamdesetim godinama detaljnom eksploracijom saznale da imaju socijalnu fobiju od svojih četrnaest godina. Pomoglo im je to da nisu morale da se stide nekih svojih loših navika i poboljšale su komunikaciju, jer je to osnova socijalne fobije, nekvalitetna komunikacija u prošlosti i sadašnjosti. Poslednji poremećaj koji je značajan za razjašnjenje daljeg pokušaja da pacijentu pomognemo su izolovane fobije. Prvo pitanje koje postavljamo je da li se boji malih insekata, kao što je pauk ili pčela, posle su to pas, mačka, zmija, žaba, miš, pacov. Kasnije pacijenta pitamo da li ima strah od događaja u prirodi, kao što su gromovi, munje, strah od visine, strah od dubine, da li pliva pored obale i kad zna dobro da pliva, strah od mraka, kad je bio mali da li je spavao sa upaljenim svetlom, ili sada, kada je odrastao zaspi li sa upaljenim kompjuterom, svetlom, ili televizorom i kada je sam kod kuće. Poslednje i najčešće u komorbiditetu sa agorafobijom i paničnim napadom, kao i socijalnom fobijom, je izolovana fobija i to strah od lekara, zubara i uzimanja krvi na laboratorijski pregled i analizu. Taj strah se nasleđuje i kada pogledamo u prošlost porodice, neko je to imao, a kada pogledamo u budućnost porodice takođe možemo tvrditi da će to neko od dece imati. Kakve su genetske osnove za sada ne znamo, ali dinamičke su da su strah od vakcinacije u sedmoj godini života, ili strah od promene prvih zuba u devetoj godini, ti problemi, ta traumatizacija. Kada vratim film unazad, u 19
mojoj praksi se često srećem sa ovim fenomenom, ali samo kada pitam pacijenta da li to ima. Nikada pacijent nije došao sam i rekao mi da je to njegov osnovni problem ili sadašnja bolest. Kada nastavimo priču o anksioznim poremećajima moramo da imamo u vidu i stimulacijske faktore od kojih zavisi da li će samo lečenje da bude uspešno ili neuspešno. U većini slučajeva kada su pacijenti došli na vreme, ovi faktori igraju odlučujuću ulogu. Tu spadaju pušenje, pijenje kafe, alkohola, abuzus droga, koji mogu preko amotivaciononog sistema da vode u panični poremećaj, a posle i u toksičnu psihozu, a tu nastaju najveće dijagnostičke greške. Posle toga tu spada i konzumacija dosta slanih jela i to osoljenih Vegetom, kao i koka-kola, energetski napici kao red bul i slično, kao i zeleni i crni čaj. Kada ovo ne pitamo direktno u prvom razgovoru sa pacijentom onda možemo da damo terapiju, a pacijenti će stalno da dolaze sa pitanjima: „Nije mi dobro i kad uzimam lekove“, „Nije mi dobro, uradite nešto“, telefoniraće nam često i na kuću i na posao, pisaće mejlove i slično. Jedan deo odgovornosti za lečenje je i na nama, ali dobar deo odgovornosti je i na pacijentima, a oni bi o svojoj odgovornosti ili bolje rečeno o delu odgovornosti, trebalo da znaju. Samo lečenje nije komplikovano. Treba prvo postaviti ispravnu dijagnozu, ili više dijagnoza, za šta je dobar i multiaksijalni sitem DSM IV TR, na pet osa, kao i trojni sistem MKB 10. Na žalost, ovi sistemi se ne koriste u Srbiji, kao ni u Slovačkoj što je velika šteta, i jedino gde sam ih koristio bilo je u Švajcarskoj. Treba znati 20
i odrediti poremećaje ličnosti, kao i samu ličnost pacijenta, ne mora odmah da se radi o poremećaju. Ako je anksiozni poremećaj ličnosti, nije dobro da čita informacije o leku jer će tamo naći upravo sve što taj lek izaziva, a to nije dobro za lečenje, nije dobro za samog pacijenta i naravno imaće sve te nečekane ili nuzefekte. Lečenje je najjednostavnije kad se daju lekovi prvog izbora ili prve linije, kao što su SSRI, ali i sa njima treba biti obazriv. Lekovi kao Buspiron mogu da imaju stimulacijska dejstva kod laboratorijskih životinja kao i kod pacijenata. Doziranja treba da budu mala na početku, negde možda i na pragu placeba, zbog potrebe današnjeg modernog čoveka da nije ograničavan hemijom u svakodnevnom poslovnom i privatnom životu. Kao poslednje, treba se poigrati i mogućnostima formiranja koping strategija, i to pre svega jednim satom za sebe u toku dana, socijalnim kontaktima, posetama pozorištu, bioskopu ili crkvi, kao i nekim kulturnim i sportskim događajima, a poslednja tačka je ishrana. Prvo pacijenta treba upozoriti da anksiozni poremećaj, pre svega panični poremećaj, počinje onda kada pacijent zaboravi na svoje potrebe, sport, prijatelje, druženje. Zbog nedostatka serotonina počinju problemi sa spavanjem, vertebogene bolesti, kao i problemi sa želucem. Serotonin možemo da dopunimo prirodnim putem, a to je fizička aktivnost, kao što je sport. Budimo se rano noću, između dva i pet sati jer nam iz nadbubrega organizam izlučuje adrenalin u krv, a on se najbolje metabolizuje ranim džogingom. Ko je ovo probao zna o čemu govorim. Amerikanci kao veliki pragmatičari 21
rano trče jer osećaju potrebu da dan prožive u miru, a ne da se količina adrenalina u njihovoj krvi povećava iz dana u dan. Taj sat za sebe u toku dana obuhvata džoging, plivanje, bicikl, skijanje i sve ostale aerobne sportove. Socijalni kontakt znači ne provoditi vreme u kući sa samim sobom, pored televizora ili kompjutera, već se sretati sa prijateljima u restoranu, a ne po kućama, jer kad tako radimo moramo da spremamo, kao i da ih uslužimo, a tako sebi stvaramo dodatni stres. Pozorište, bioskop, kao i poseta crkvi i sportske i kulturne manifestacije, takođe imaju uticaj na promene mišljenja čoveka u drugom, zdravijem pravcu. Na koncertu se čovek okreće doživljaju i emocijama sa koncerta, ne tome što ga muči poslednjih petnaest dana. Možda je i to mehanizam kognitivnog, bihevioralnog skretanja pažnje, ali je to dobro i korisno iz više razloga. Jedan od njih je i preštimavanje na druge emocije. I poslednje je ishrana, gde moramo da vodimo računa da nam danas, kad sve više jedemo veštačku a ne prirodnu hranu, obrok nije samo meso, krompir, hleb i pirinač, već da jedemo više voća i povrća. Sve što sam napisao pre ovoga znači da je možda moguće lako razumeti probleme pacijenata koji se leče ambulantno. To jeste tako kada za prvi razgovor imate sat i po vremena, a nekada i više. Pitanje je samo da li zdravstveno osiguranje može to da vam plati, mislim pod tim na vaše vreme i vašu psihofizičku investiciju u svakog vašeg pacijenta. Najjednostavniji način je dati nekome lekove, a da ne zna ni šta mu je. Takva je većina pacijenata. Da to ne bi bilo tako, treba znati malo 22
istine o identifikaciji, o pacijentkinjama i njihovima majkama, bakama, kao i o prabakama, o muškim pacijentima, njihovim očevima, dedama, kao i o pradedama. U suštini, isti odnos sa okolinom, ili iste odnose sa prijateljima, devojkama ili mladićima imaće roditelji, kao i njihova deca. To znači da je naša sudbina data unapred i to ne samo u zanatlijskim porodicama, nego i u porodicama velmoža, grofova, barona i slično. Uzmimo Svetog Savu i njegovog oca Stefana Nemanju, kasnije Stefana Mirotočivog za primer. Sveti Sava je otišao sa misionarima ruskog porekla u Hilandar i kasnije mu se otac pridružio. Celo duhovno u porodici Nemanjića završava se hiljadu trista sedamdeset i prve godine, Joasafom meteoritom, koji je i jedan od osnivača kompleksa manastira u Meteoritima u Grčkoj. Sledeći su Kenedijevi iz Amerike. Otac Džo je bio ambasador u Engleskoj i kada je rekao da Hitler dobro radi to što radi sa Jevrejima, američka vlada ga je smenila. Kasnije, u Drugom svetskom ratu je kao pilot poginuo naslednik dinastije, isto Džo Kenedi, a nasledio ga je Džon Kenedi, koji je ubijen u Dalasu. Posle je trebalo da ga nasledi Bobi Kenedi, ali i on je ubijen u Los Anđelesu. I na kraju umire i sam Džon Džon Kenedi u avionskoj nesreći, sa svojom trudnom ženom i njenom sestrom. Ovo ne govori samo o individualnoj identifikaciji već i o načinu na koji će možda umreti, ili pre svega živeti dotični ljudi, kao i opasnost za one koji su im u blizini, jer i oni mogu da nastradaju. Po meni je ovo mogla da im kaže i baba Vanga, a mogli su i sami da to izračunaju ili predvide, da su se više interesovali za psihologiju 23
identifikacije, a ne za moć, koja im je isto bila unapred data tako da nisu morali za nju da se bore. Pogledajmo samo slavnu decu slavnih sportista, muzičara i slično, govorimo o talentu, a toga ima u svakom od nas, ali pre svega se opredeljujemo na osnovu identifikacije, jer je to najlakši put da stignemo do uspeha ili neuspeha, sve to zavisi ko je nama bio prethodnik. Može da se dogodi i obrnuto, sledeća mogućnost je da pojedinac više nije isti kao roditelj, nije se identifikovao, ili jeste, ali u suprotnom pravcu, te kad je roditelj recimo Draža Mihajlović, njegovi sin i ćerka su partizani i bore se sa slikom oca u svojem unutrašnjem svetu. Da li su bolje uradili, na globalnom ili individualnom planu, to ja ne znam. Povodom identifikacije ima jedna priča koja govori o caru, koji je, kada je saznao da će mu sin umreti ili udaviti se u bunaru, tog i tog dana, od veštice, naredio da zatvore sve bunare drvenim poklopcima. Kada je došao suđeni dan, našao je svog sina na bunaru, na drvenoj dasci koja ga je pokrivala, mrtvog. Čak Noris je još jednom bio u pravu. Kako onda živeti ako je cela naša životna putanja poznata? To nije apsolutno tako, jer ima i malih, slepih mesta koja mogu da budu drugačija od već date situacije. Takve situacije i psihološke momente treba tako i razumeti i tada život može da bude jednostavniji. Sve je relativno, ali je izvesno da ne možemo pobeći od identifikacije. Ni mi, kao ni situacije do kojih ćemo se polako dovući. Kako onda reagovati? Veoma jednostavno, treba pogledati unazad koji su problemi mučili naše roditelje, ako su dečaci u pitanju, onda sa očeve strane, a ako 24
su devojčice, onda sa majčine strane. Šta time možemo da sprečimo? Verovatno ništa, ali ćemo moći bolje da razumemo prošlost, sadašnjost i budućnost. U toku života ulazimo u dve vrste odnosa sa suprotnim polom: narcističke ili objektivne odnose. Narcistički su kada muškarac mora da ima pored sebe lepu ženu, plaća joj plastičnu hirurgiju, a objektivni odnosi su kada devojčica ili dečak rešavaju u svojim odnosima ono što njihovi roditelji nisu rešili u prethodnim odnosima među sobom. Kako možemo da pomognemo ljudima iz San Franciska iz Pokreta duge, ili nekim ljudima sa drugim odstupanjima? Jednostavno, i oni u svojim odnosima rešavaju da li je super ego koji su poneli iz vlastitih porodica dobar za njih ili nije, i to kroz gej parade ili parade ponosa, a nas na globalnom planu menjaju preko medija gde se plasiraju prikazi objektivnih odnosa koji potiču iz njihovih vlastitih porodica. Zato mislim da gej parade imaju više političku konotaciju nego socijalnu i zato su u Rusiji tako nešto zabranili na sto godina, ne iz homofobije, već iz razloga da im se ne infiltriraju ljudi iz tajnih službi koji su lako kompromitujući. Posle afere sa Žulijanom Asanžom, Rusi kupuju ponovo mašine, na kojima će na papiru kucati tajne informacije, a neće ih ostavljati u kompjuteru kako ne bi bile kontrolisane od strane nekog drugog. Uz sve ovo što sam napisao ide i objašnjenje ličnosti i njihovih poremećaja. Prva podela potiče od Hipokratesa četiri stotine godina pre Hrista i bila je na sangvinika, kolerika, melanholika i flegmatika. Prošla je mnoge revizije, na primer l952 DSM I i l968 DSM II, a odlučujući 25
je bio DSM III iz 1980. godine. Do danas se luta u klasifikacijama, ali poslednje što se koristi je Klonindžerova podela na sedam tipova, i „TC Inventory”, kao pomoćnik u otkrivanju strukture ličnosti, kao i poremećaja ličnosti. Imamo četiri osnovna temperamenta, traženje novog, izbegavanje povrede, traženje nagrade i trajnost, a karakteri su samo koncentrisanost, saradnja, i samotranscendencija. Na promene u temperamentu se u lečenju upotrebljava psihofarmakoterapija, a na promene u karakteru psihoterapija. Temperament definiše navike i veštine, a karakter stavove i namere. Kada imamo poremećaj ličnosti koja izlazi iz norme, koju ne znamo univerzalno, jer je svuda drugačija, a koju određuje, po meni, identifikacija na bilo kojoj geografskog dužini i širini, onda se radi o poremećaju adaptacije karaktera, a simptomi izlaze iz poremećaja temperamenta, ili bolje rečeno temperamenta kao takvog. Sa temperamentom se rađamo, to je Čak Noris. Karakter formiramo u kontaktu sa okolinom. Alport je rekao da je ličnost dinamična psihofizička jedinica koja reaguje u kontaktu sa spoljašnjim svetom, i to potvrđuje da je u našem razvoju i životu, iako to možda tužno zvuči, velika većina stvari već određena. Alportov stav tako dominira, izgraditi kolibu pa se posle toga roditi. Za bolje razumevanje, na naš život utiče eventualno nama poznatih, najviše tri generacije unazad, i to je najmanje sa istorijskog aspekta u našem porodičnom životu. Kad je muškarac, onda generacije muškaraca sa očeve strane, a kad je žensko dete onda ženski preci sa majčine. Najduža prijateljstva i kada su puna dobrih ili loših 26
stvari su statistički između majke i ćerke, a ne kako se tvrdi između oca i sina, i u ovom odnosu između majke i ćerke je i najviše perpetuacije. Reč identitet u Rečniku stranih reči i izraza Milana Vujaklije znači, istovetnost, zakon identiteta. Latinski, principum identitatis označava logično svaki pojam, svaki predmet je ono što jeste, znači ono što znači, A je A i čita se kao A, je isto što i A. Filozofija ili sistem identiteta, je filozofski pravac koji smatra da materija i duh, telesno i duševno, subjekat i objekat, mišljenje i biće nisu dve različite stvari, nego identične, istovetne, samo dva različita načina pojavljivanja i shvatanja jedne jedinstvene supstancije. Svestrana, univerzalna elastičnost pojmova, elastičnost koja ide do identiteta suprotnosti, u tome je ono što je bitno. Identifikacija je istovljavanje, poistovećivanje, utvrđivanje istovetnosti nekoga ili nečega. Identificirati, poistovetiti, poistovećivati, utvrditi istovetnost, smatrati istim. Identičan, istovetan, jedan isti, potpuno isti, koji ima isto značenje. Identičnost, videti u rečniku- Identitet. Dan koji je imao ukus pobede nad dečjom neravnotežom, nešto novo što menja reči u pokret, a to sve jednostavno u ulici sa malim nagibom, posutoj kamenčićima iz reke Morave, jednostavno novi bicikl i sigurna ruka tate koji drži ravnotežu nad mojom sudbinom. Duboka i široka ulica progutala je mali, zeleni bicikl, ali njegov pokret nije mogla da zaustavi. Jednostavno cela popodnevna vremenska kretnja čekala je na jauk u slučaju da padnem, ali se to nije dogodilo. Osećao sam nesigurnost, ali bicikl mi je pomagao, kao da sam 27
ga dresirao za neposlušnu zemljinu gravitaciju. Zemlja se okreće, a ja idem u svim pravcima, ponosan što mi niko ne može više oduzeti moju veštinu voženja na dva mala točka. Jednostavno zalepio sam se uz sedište, osećao ruku tate kako me dodiruje i polako pušta da odem napred bez njegovog držanja, a kad mi se bicikl i zatresao, ili počeo da se naginje, ispravio bih ga svojom malom težinom tela. Leptir je leteo slično u mojoj blizini, ali nije padao, od njega sam najviše naučio. Gde je prestajala pomoć moga oca, počinjao je leptirov let, a gde je on prestajao, počinjala je sigurnost i vetar koji pirka oko moje glave. Nisam se spuštao malim nagibom ulice daleko. Vraćao sam se gore uz ulicu, a pesak je šuštao jednu za drugom osminu note pobede. Išao sam do starog igrališta koje su meštani zvali mlaka, a tek sada znam da je to čehizam ili slovakizam, jer to znači bara. Tada sam otišao četrdeset i više godina unapred. Voleo sam tada da ne znam šta to znači, a sada volim što sam tada naučio prvu slovačku reč, ako tako mogu da kažem, ili čehoslovačku. Tako pišem, jer u tome ima patetike. Malo dalje, kilometar ili više, tekla je reka Velika Morava, mesto gde ono dođoše Ćiril i Metod, Velika Morava, ali mnogo severnije. Tamo gde je tada mene odvezao taj bicikl i kakvu sam sudbinu i istoriju ja vozio na malom biciklu zelene boje, ekološki savršeno obojenom. Ništa se nije promenilo do kraja dana, bivao sam sve bliže i bliže mlaki i Velikoj Moravi, a da nisam ništa znao o Svatopluku i njegovim problemima, kako je teško vladati, prosvećivati i praviti ćirilicu. Noge su okretale lutriju istorije, a ja sam čekao da 28
dobijem pobedničku kombinaciju. I tako se i dogodilo. Šta je pedeset godina identifikacije, sa nečim što vam se dogodilo kao trogodišnjem detetu. Put jednostavan, pomoć velika, od strane moga tate, a rešenje takvo kakvo samo bogovi poznaju, jer ih je na tim prostorima nekoliko vladalo. Jedan od njih je bio Tito, drugi Isus Hrist, treći priroda sa svojim čestim poplavama. Tata me je dopratio do stana, poneo bicikl na drugi sprat i u kuhinji sam doživeo slast nagrade. Dobra večera i san sa idejom u očima i ušima, kratka putanja, ali izuzetno muzikalna. Jednostavne note, pomoć mladima da povežu svoje prve krugove, na iznajmljenom prostoru na zemlji, i njihovo kretanje koje ne može da zaustavi metafizički događaj. Pobedio sam u tom momentu kad sam sam počeo da vozim sve bogove i dobio ogroman strah. Ako je ovo išlo tako lako, šta će biti sledeće negde iza oblaka koji su počinjali ponovo da pune mlaku. Fudbal se neće igrati ovog vikenda, video sam i osećao i kad nisam mogao da se popnem i pogledam kroz prozor bez stolice. Vreme je bilo da se sedne i pojede večera, sada puna već samih uspomena. San je ono što me je uvelo u sledeće dane života, bez bedne socijalne gravitacije, čoveka koji ne poznaje svoju identifikaciju. Rođen sam kao prastari deda ovog prethodnog bicikliste. Ko sam ja? Ja sam samo prethodnica, izvidnica njegovog života, bicikl u životu nisam naučio da vozim, jer ga nisam imao. Ali, imao sam drugu ulogu. Kad sam regrutovan, rasporedili su me u odbranu Beograda. Ej, odakle sam išao da bih video glavno mesto, i to peške kroz Belu Palanku, preko Niša, Zaječara, i kroz sela 29
kojima ni imena ne znam. Danju i noću, noću i danju. Imao sam na sebi samo ono što sam obukao, i ništa više. Hranili su me dobri ljudi i plodovi iz raznih voćnjaka i bašti. Ta Srbija je puna dobrih ljudi, jednostavno bogata zemlja. Ali, nije dugo trajao pogled na Srbiju i njene dobrote, ošišali su me na Voždovcu, dali mi nekoliko metaka i pušku, i pitali se kako je moguće da peške neko stigne na vreme na poziv u rat. Ništa nije sporije od toga kada nešto nećemo, a ja sam hteo da branim svoju livadu ili pojatu, svoju Nišavu ili šljivik, svoju decu i svoju budućnost. Krenuo sam polako sa pešadijskim pukom na malo ratno ostrvo kao izviđač. Zašto da izviđam kad je sve bilo jasno? Provokacije svaki dan, topovska bombardovanja i plač već pogođenih ljudi. Kada bi prestala paljba vratio bih se na mesto gde sam trebao da čekam da pešadija udari. To su bili dani kao stvoreni za ordenje, pod uslovom da preživite. Stalno sam bio u vodi, komarci, glad i prljava voda, umiranje i čast da mogu da služim za Kralja i otadžbinu. Među austrougarima su bili i Česi i Slovaci, Ukrajinci, Rumuni, Bugari, legionari iz raznih kolonizovanih zemalja iz okruženja, a mi Srbi sami, samcati na celom svetu. Bre, po koji put je to tako, aj da brojimo, ne vredi, ne mogu, udariše Austrougari, a ja ostadoh sam, u močvari. Nemam municiju, bar je nisam imao koliko treba. Pucao sam. Da li sam nekoga ubio, ne znam. Pucao sam da bih spasao vlastiti život. Kad priđoše bliže izvadio sam bajonet i krenuo u napad sam bez igde ikoga, dvojica su sa mnom ukrstila sudbinu, ali nisu preživela. Došla je veća grupa i nisam mogao 30
da ih savladam silom neviđenom za jednog jedinog čoveka. Predao sam se. Jedan mi je rekao na nekom jeziku sličnom našem: — Odhod zbranj, i vzdaj sa! Valjda je to značilo da nemam drugu mogućnost osim da se predam. Dobro, bacio sam pušku koja je odmah potonula u mulj i sa dignutim rukama pošao ispred njih. Bockali su me u rebra bajonetima, osim toga, dobro su se odnosili prema meni. Posle sam saznao, kad smo stigli u logor, da je to bila mešovita četa Čehoslovaka u kojoj je služio i slavni novinar Kiš, koji je posle toga pisao o tome kako smo ih borbeno spalili na Drini. Prema meni je iskoračio plavušan, nije imao više od osamnaest godina i pitao me je: — Odkial prihadzaš bratu? Od svega sam razumeo samo „bratu”, ali ponudio me je korom hleba, i ja sam to prihvatio. Nije više ništa pitao, jer bih mu verovatno nerazumljivo i odgovorio. Posedeli smo zajedno i pojeli skromnu ratnu porciju polubuđavog hleba, a ja sam otišao dalje da pomognem našim ranjenim i osakaćenim. Saznao sam da će nas prebaciti u Veliki Međer u logor, možda i prvi takav logor na svetu, koji se kasnije u vreme drugog svetskog rata zvao koncentracioni logor. Svi zajedno, pomažući jedan drugom otišli smo u nepoznatom pravcu, duboko na teritoriju naših neprijatelja iz Evrope. Moj prvi ulazak u Evropu je bio kao logoraš, direktno u rezervat za buntovne Balkance srpskog porekla. Svuda oko nas je vladala malarija, nekoliko ljudi je svaki dan umiralo, živeli smo takoreći sa nogama u vodi, radili ceo dan 31
na poljima, a uveče pojeli praznu skuvanu vodu i legli u mokru postelju. Imam sedamdeset i sedam godina i ceo život su mi deca govorila da ne treba da idem kod psihijatra, jer će od mene da napravi još veću budalu ili ludaka. Kao sedamnaestogodišnja devojčica sam imala strah od autoriteta kao što je bio otac u kući, koji je stalno kući dolazio pijan. Tukao je majku, a mi deca smo morali to da gledamo. Bojala sam se da odgovaram pred tablom u školi, znojile su mi se ruke kad sam pisala pismeni. Zbog toga imam završeno samo četiri razreda osnovne škole. Ceo život sam teško radila i kad mi se rodilo prvo dete, počela sam da se bojim da ostajem sama u kući. Posle se to proširilo. Kada sam kupovala u Prioru, velikoj robnoj kući, imala sam osećaj da ću da padnem u nesvest. Kada sam rodila i ostalu decu počela sam o njima da brinem mnogo, kad su išli u školu, kad su se iz nje vraćali, kada su se igrali, sve to me je iscrpljivalo. Onda mi se dogodilo da sam morala da idem kod zubara, pokvarili su mi se zubi jer sam se bojala stomatološke burgije. Ali sada nisam mogla da ne idem, jer sam imala zapaljenje i krvarenje iz desni. Nisu mogli da mi pomognu pa su me poslali kod psihijatra da mi napiše potvrdu da bi mi mogli uraditi zube u anesteziji i, eto, ja sam došla da vas posetim. Deca su mi i dalje govorila da ću izaći u gorem stanju nego što sam došla u ambulantu, ali ja ih skoro šezdeset godina nisam poslušala i dobro sam uradila. Zube imam popravljene, a osećam se i bolje posle terapije. 32
Ušao sam u oblast nedužnih leševa kojima visina gornjeg sloja crnice još nije pala teško. Držali su na svojim istrošenim telima austrougarsku ilovaču skoro sto dugih godina. Bila je to jesen dve hiljade i četvrte kada smo posetili Veliki Međer da bi smo u prisustvu vojnog izaslanika iz Srbije otvorili malu kapelu na groblju kolektivnog umiranja u znak demokratije i pravde jačega. Bio je to koncentracioni logor gde je i moj pradeda provodio svoje malarične dane. Nikada se o takvom mestu kod nas nije znalo, jer je to bilo u posedu Kinološkog saveza Slovačke, a tamo su na humkama umornih kosti heroja ratnika trčali službeni psi. Kakva ironija i koliko kostiju da se najede jedna cela generacija vukova i vučjaka. Mesto idealno za igru i učenje poslušnosti pasa, kad srpske kosti leže ispod njih. Sva sreća da ih nisu učili da kopaju, verovatno da od kosti ne bi ostalo ništa. Bila bi to kolateralna šteta u ime naroda koji sada živi na njihovim izumrlim kostima. Dan je bio uljudan, jer sve ostalo je bilo teško i tmurno. Shvatiti kako je neko mogao da pomori osam hiljada nevinih ljudi, rodoljuba, koji su branili svoje voćnjake i šljivike, bilo je teško. Ni svetlo sunca nije moglo da da pijetetnom događaju slavu i junački osećaj, da ginuti je čast, za kralja i otadžbinu, jer nije uspelo da otera maglu uspomena na nedužne i izmučene. Humke su stajale visoko kao mala mementa u obliku brdašca, koje je trebalo savlađivati dobrom voljom otpuštanja. Svečanost je imala kratak karakter, potom mala recepcija, a potom i brzi odlazak našeg ambasadora na sledeći politički događaj u Beč. Ostali smo sami sa sveže 33
ofarbanom ogradom koju je svojim rukama farbao čuveni slikar Tomislav Suhecki, kao i direktorka psihijatrijske bolnice u Vršcu Tatjana Voskrsenski, kao i mag za vetrenu energiju Branislav Matić. Zahvaljujući njihovim vrednim rukama ta ograda i kapela stoje do danas na istom mestu. Naš ambasador Miloš Kopečni je bio na svetom mestu i omogućio da prostor više ne bude vlasništvo pasa i njihovih driblera, već da to postane teritorija države Srbije sa svim pravima zaštite. Danas se na tom prostoru ne igraju službeni psi sa starim kostima ratnika. To je zatvoren prostor, nema više onaj karakter cinizma koji je imao pre toga, a malo ljudi i dolazi da pređe brežuljcima naše stogodišnje nesreće. Moj pradeda je to preživeo, ali ni Drugi svetski rat nije imao za njega mnogo veće razumevanje. Osećao sam iza sebe blagi pogled majke i njenu zabrinutost, izašao sam prvi put napolje da se igram u novom mestu gde je vrh brega najviši i gde je, verovatno, početak malih Karpata. Bio je to jutrom presvučeni dan u Vršcu. Nisam daleko išao da bih mogao reagovati na strah i zabrinutost majke na novu sredinu. Druga strana zgrade ispred putića i slepe ulice sadržala je dosta pepela. Blizu mene pojavio se moj drugar, bar je to kasnije pokazao život, Pepe. On nije bio mornar, ali jeste bio specijalista za marketing, kako može da se iskoristi pepeo da se čovek pretvori u nevidljivog prljavog mališana. Bar sam ja to tako shvatio u tom dečjem trenutku. Puštao sam pepeo kroz ruke, i pomalo počinjao da gledam šta stariji Pepe radi sa njim. Naravno da nije umetnik Pepe pepelom mazao svoje telo, ali 34
mi je pokazao kako ja treba da to uradim sa svojim. Ej, takve elegantne pantalone i majica bele boje brzo su upile suvu materiju tamnog pepela, jednostavno kao da su se impregnirale i na mojem telu i u mojim mislima. Nisam mogao da prestanem sa umetnošću koja nije bila instalacija dobre ideje, već pitanja šta će biti posle. Čudo se nije dogodilo, i ja sam bivao sve crnji i crnji a okolina sve belja i belja. Bele kratke pantalone i majica sa kratkim rukavom, isto bele boje, bili su najtamnija tama u podrumu dečje bezvezarije. Kad sam se sa Pepeom naigrao nesrećnog šaha od pepela, gde sam ja bio živa šahovnica, sa i nadalje brilijantno belim Pepeom, došlo je vreme da se ide kući. Meni i mom umetničkom delu to nije ni bilo tako daleko, samo par koraka sa druge strane do ulaza. Najteže je bilo ući u stan. Pred belim ulaznim vratima izgledao sam kao duh koji je pao kroz kamin i odjedanput postao vidljiv. Otvorio sam vrata i utrčao u kuhinju kao da se ništa nije dogodilo. A da li je tako to i bilo? Naravno da nije. Kontrast je bio preveliki i majka ga je videla odmah. Nije vikala, već zanemela. Nove pantalone, nova majica, Pepe nigde pored mene, bar da me usmeno odbrani, a identifikacija daleko ispred mene. Bio je to početak onoga što me je čekalo, veoma crn, ali pun humora. Malo smo se s mamom nesrazmerno dogovarali, ali impregnirano crno nije moglo da bude tek tako odstranjeno. Slušao sam umetničkog kritičara strit arta, bilo je veoma kritično, tako da sam kasnije radije nastavio drugom umetnošću, a ne kao Pepe, praškovitom i crnom i gorećom. Nisam imao posledice ni samog akta bodi 35
arta, kao ni diskusije sa mamom, ali Pepe je nastavio da koristi praškove raznih boja i do dana današnjeg kao materijal za beskonačnu inspiraciju. Veliki Međer je pred kraj prvog svetskog rata bio pun grobova i bolesnih, osakaćenih ljudi. Austrougari, a specijalno mađarsko stanovništvo iz sela, postajalo je sve nervoznije. Verovatno su čekali kada ćemo da odemo iz njihovog mesta i odnesemo svu boleštinu ovog sveta sa sobom. Svaki dan smo zatrpavali nove i nove umrle, a rađalo se i nešto dece, koja su brzo umirala zbog nedostatka humanosti. Nisam mogao da popustim u mislima, jer bih i ja sam postao deo kosturnice, mislio sam samo na livade i pašnjake, kao i na svoju porodicu. To što sam za te četiri godine pojeo moglo bi da stane u jedno manje bure, tako da je gozba pri ulasku u Evropsku uniju bila skromna. Koštalo nas je to mnogo života Srba, koji su bili samo obični stanovnici Austrougarske, a ne vojni zarobljenici. Došao je dan primirja i pustili su nas da idemo kući. Pomagao sam Dušanu, Zoranu, Božidaru, da lakše idu jer su imali malariju i jedva su se kretali i sa štakama. Istorija se nije igrala sa njima, dobili su ulogu umirućih rodoljuba na putu ka svojim domovima. Sva trojica su na putu, od gladi i iscrpljenosti, umrli. Ostao sam sam i išao sam polako, jer ni ja više nisam imao obuću, a skoro ni odelo. Carigradskim drumom sam koračao u nedogled godinama koje sam proveo čekajući da budem slobodan čovek. Vrtelo mi se u glavi od gladi, ali šta da uzmem od stanovništva da jedem, kad ni oni ništa imali nisu. Imao sam od Boga dane životne energije da posle mesec 36
dana putovanja dođem do sela Krupac. Prljav, iscepan, pun vaši pozvao sam decu na ulazu u selo da pozovu baba Milicu da me uvede u selo, ili bolje rečeno, da mi donese nešto da obučem. Hteo sam da izgledam dostojanstveno. Goli, bosi i prljavi junak nije nikome interesantan, zato generali imaju kič uniforme, da bi mogli da kače ordenje, koje im je izbojovao goli i bosi pešadinac. Kad me je videla Milica od sreće nije zaplakala, ali je ćutala i plakala, i opet tiho plakala, kao što je radila sve ove godine dok sam orao nesrećom panonsku ravnicu. Obukao sam se u nekom grmu i ušao u selo, a osim radoznale dece svi su bili na poljima i radili svoja imanja. Moje imanje je bilo pusto, šljive na zemlji, povrće zmutovalo u oblike koje nisam poznavao, trava na livadi visoka i zalegla na zemlju od umora i od iščekivanja kosca. Vinograd, samo lišće po zemlji i osušeni špaliri, divlje vrste meni nepoznate. Sam sa svojom čistotom ušao sam u dom sa zemljanim podom, legao u krevet pun nadanja u bolje sutra. Zaspao sam, a da nijednaput nisam ni pomislio na Evropu. Telefonski poziv stare dobre poznanice, uvek o istom - da li mogu da pregledam nekoga preko reda. Vreme je na strani onih koji imaju veze kako bi govorio Vladimir Bulatović VIB, što znači vezu i prijateljstvo. No dobro, rekao sam neka dođu odmah i sve ćemo u miru rešiti. Devojčina majka se već lečila kod nas, ima problem od kada joj je poginuo muž u saobraćajnoj nesreći sa sinom pred Božić. Jedna od njenih glavnih motivacionih želja je bila i ta da dobije životno osiguranje, jer je na to imala pravo i prva žena tragično poginulog. Kad je 37
dobila osiguranje, novac od osiguranja, nestali su kao čudom svi simptomi, kupila je sebi novi auto i našla petnaest godina mlađeg partnera. Takoreći, sama se izlečila. Šta se dogodilo njenoj ćerki: radila je kao barmenka u noćnom klubu, i da bi izdržala do rana jutra pacijentkinja je popila tri red bula zaredom. Dobila je panični napad i završila na urgentnom prijemu. Dali su joj Diazepam i magnezijum i poslali je kući. Došla je u našu ambulantu po pomoć, a najvažnije je bilo objasniti joj sedam stimulacijskih faktora koji su kafa, cigarete, alkohol, droge, vegeta, koka-kola i energetski napici i zeleni i crni čaj. Ona je pila kafu, pušila, s vremena na vreme pila je koka-kolu i alkohol. Toliko toga, a rešenje jednostavno. Lekovi su iz grupe, grubo rečeno, ne radi ništa što ti izaziva anksioznost, moja je verzija vulgarna NESESESERI i brini o sebi i svom duševnom i fizičkom zdravlju, kao i KOPINGUJ strategije, što znači kopiraj zdrave i dobre navike iz svoje okoline i time ćeš se pomeriti u adaptacionim kategorijama i dimenzijama po Klonindžeru, kao što su „self-directedness” i „cooperativness”. Bilo je i ostalo veoma opasno juriti za fam fatalnim devojkama. Sam sam to okusio na svom šestom rođendanu. Bio sam napolju i moja majka je prala prozore, gledajući kako se igram sa grupom vršnjaka. Nesreća nije samo izazov da preživimo, to je i prilika da proverimo odnose u okolnom svetu. Tačna je alanfordovska misao: „Ko preživi, pričaće”. Prostor okolo zanimljivog objekta, još tada neskrivenog dečjeg seksepila bio je uzak, a ja sam hteo da priđem bliže. Izazov je bio veliki, jer cela 38
spoljašnjost Gordane je bila čudo prirodnog mikelađelizma od krvi i mesa. Ni sama Pijeta u Vatikanu ne bi ostala ravnodušna na obrise čuvene Goce. Poznajem je iz kasnijih vremena, ništa se nije promenilo, samo se njena lepota produbila. Slast za blizinom bila je ogromna, a ja sam pokušao da pređem pustinju razlike u godištu od godinu dana, što u takvom svetu mnogo znači, kroz staklena vrata. Bila je to čista slučajnost da sam ja gurao vrata na staklenom delu, a ona na drvenom. Nije htela da me pusti bliže, a ja nisam hteo dalje od nje i odjedanput sve je stalo na trenutak, bez tona. Osetio sam samo glađenje stakla po mojoj desnoj ruci i levom potpazušju. Ton se nije vraćao, a ja sam trčao za mamom. Ona isto ton nije dodala, ali slika je i dalje bila veoma rizična. Napunila mi je ranjene delove tela peškirima, brzo smo otrčali do železničke stanice, u stvari, ona je trčala, pretpostavljam da je to tako izgledalo. Pomogli su nam ljudi iz auto-škole i ton je polako počeo da se vraća. Pitao sam i ponavljao: — Šta će tata da mi kaže? U međuvremenu Goca je snažan doživljaj odbijanja moje blizine platila prvim mazohističkim, erotskim doživljajem. Njen otac je izlupao njenu tvrdoglavu guzu. Tu nekada počinje mazohizam električnog porekla. Ja sam išao u susret tati i sećam se duge i pacijentima prošarane kapije neuropsihijatrijske bolnice. Previli su mi ono što se zvalo odvaljeno i iseckano meso i odvezli me na hirurgiju. Tamo su me, namazanim zelenim jodom, aj crvenim ako hoćemo da to bude preciznije, pitali šta bih da popijem - belu kafu ili čaj, i da brojim - jedan, 39
dva, tri, čeetiiri, peeeet, š. . . Ne sećam se šta se događalo, od anestetika sam se ispovraćao i mogao sam da aspiriram, ali na sreću identifikacija je bila silnija od anestetika i preživeo sam zahvaljujući mladom hirurgu Ljolji koji ima ruske korene. Njegovi su u Vršac došli kao izbeglice posle Oktobarske revolucije. Kad sam se probudio, svet okolo mene se nije promenio, ali ja sam dobio nove identifikacijske znakove. Bio sam ordenom od hiruških konaca unapređen u preživelog, jer nisam isekao glavnu arteriju kubiti. Nisam morao u tom slučaju da iskrvarim, što sam shvatio tek na medicini kad sam polagao anatomiju. Na ljudskom organizmu sve je blizu života i smrti, kao i slasti ili tuge. Skidanje konaca bilo je lako, ali i teško, jer nisam imao pre toga slično iskustvo, a dobro je bilo, jer mi je to uradio tata kod kuće. Svaka čast oštrini žileta i njegovom dobrom oku, sve porezano je dobro zaraslo, a bolest je otputovala kada sam ponovo pomislio na Gordanu i prvi vestern u našoj ulici od koga su svi bili zgroženi. Nisam ni uspeo da uđem u salon, a već sam morao da isključim ton. Na svu sreću slika je ostala. Bio je to jedan od mojih prvih, uživo doživljenih nemih erotskih vesterna. Hiljadu devetsto četredeset i prve godine, počinjao je jedan od najdivnijih ratova svih vremena, jer se znalo na samom početku da će doći i njegov kraj. Ko je to znao, svi oni koji su njime rukovodili. Rat je kao jedno veliko preduzeće. Ima svoje direktore, predradnike, entuzijaste, karijeriste, prostitutke, ne bih rekao špijune, ali izdajice i slično. E, kad su to preduzeće otvorili u Evropi, u demokratskoj Evropi, za nas Srbe postalo 40
je malo gusto. Pod tim mislim da smo mi kvasac koji mešaju u svako ratno testo da bi se diglo. Bilo je tako i ovoga puta a da opet to nismo ni osetili, kvasac je dizao i dizao, masa se povećavala i povećavala, a Nemac je mesio i mesio i domesio. Bombardovali su nas četrdeset prve Nemci, posle saveznici četrdeset pete, posle devedeset i devete ceo svet, i šta sada— nema ko da nas bombarduje. Ne mora, nama je dosta bombardovanja, trebaju nam programi kao Erazmus i slični, da naše umove izvezemo u inostranstvo i onda to možemo da zovemo implozija, sami ćemo eksplodirati iznutra. E, Jevstatije i Dragutin kad dođoše Bugari, prvo Dragutina ubiše od batina na izvoru. Danas izvor ne postoji jer je došao vodovod. Možda bi do danas njegova krv tekla iz izvora, koliko su ga mlatili što je Srbin. No, a ja, Jevstatije, ništa nisam mogao da uradim da pomognem sinu, i kad sam prošao Veliki Međer i bio odlikovan ordenom za hrabrost sa Karađorđevom zvezdom. Ko hoće da proveri, može, kod mog unuka Saše Madića. Živi u Slovačkoj, u Švermovoj ulici u Banskoj Bistrici. Napisao sam Madića, a ne Mladića. Taj je još uvek u Hagu na prinudnom odmoru. Jedne noći dođoše bugarski vojnici i rekoše nam: — Slepci, više niste Panajotovići i Ignjatovići, već Panajotov i Ignajtov. Skratiše nam poreklo i odvedoše nas na robovski dobrovoljni rad u Varnu. Putovali smo malo vozom, malo peške, bugarskim nacionalnim prevozom, magarcima, i stigosmo. Naravno da sada kada to pišem izgleda kratko, ali trajalo je to duže nego malo sutra. Posao je 41
bio težak, higijena bedna kao u Velikom Međeru, hrana neprijateljska. Natovarali smo vozove sa solju, da bi u Nemačkoj mogli nacisti da posole svoju sudbinu jer su se Ruje već bližile Berlinu. Amerikance ću da izostavim jer su oni, ustvari, sve vreme bili sa Englezima, tamo, u oblacima. Ruja je, bre, išao peške, i bez bugarskog, slovenskog bratka magarca napred. Kako smo preživeli moj sin i ja? Tako što smo jeli kornjače i pili njihovu krv. Ko nije hteo, brzo je dehidrirao i pustio sam svoju krv. Mnogo je naših sapatnika umrlo, a da se Bugari nisu mnogo sekirali, znali su da će ući u Evropsku uniju, još tada. To je vidovitost baba Vange, ona jedino nije mogla da promeni nacionalne simbole, a to su kornjača i magarac. Pustiše nas bratkovja odmah kad Ruja dođe, promeniše uniforme i opet odoše da se negde motaju na bojištu, dok drugi vraća ono -ić na prezime. Zazvonio je telefon u ambulanti, i kao i uvek pre toga kad nekome treba pomoć, počeli su da mole sestru da primim pacijentkinju hitno. Zašto? I drugi čekaju. Zato što ona nema vremena, radi u Engleskoj i uputio ju je njen lekar opšte prakse kod engleskog kolege psihijatra, odmah, za dve godine. Da, tačno, mora da sačeka da joj depresija prođe, i da se posle dve godine javi kod engleskog psihijatra na kontrolu da proveri da li je ostala rezidua. Ali u Slovačkoj to nije tako. Sedneš u avion, gradiš karijeru u ujedinjenoj Evropi i sletiš u Bratislavu. Odatle pozoveš svog doktora, koga u životu nisi video i čekaš da te izleči, dok engleski čeka na rezultate njegovog rada i posle kaže jes or no, ili gud ili bed. Pacijentkinja je došla sa roditeljima uznemirena 42
više roditeljima nego situacijom, jer depresivnima je sve jedno gde izvrše samoubistvo, u Engleskoj ili Slovačkoj, ali nama nije bilo sve jedno, i pregledao sam devojku. Odlučivala se da li treba da ostane u odnosu sa slovačkim prijateljem, bila je na granici objektovog i narcističkog odnosa. Stalno je perpetuirala, čak i kad je nesvesno oponašala svoju majku u odnosu sa ocem. Dao sam joj lekove za temperament, rekonstruisao adaptacione mehanizme i posle nedelju dana mogla je da se vrati u Englesku, da bi nam njihovi lekari potvrdili da li smo pre dve godine nekoga dobro lečili. Do sada nisam dobio odgovor, možda je i dočekala da je primi engleski specijalista, jer tamo je sramota da neko običan ima depresiju. Ona je rezervisana za princezu Anu, izvinjavam se, ona je imala i problem sa alkoholom, ili nesretnu princezu Dijanu. Kraljevska porodica može da ima depresije, ali običan čovek ne, to je sramota, fuj. Kako će se identifikacija završiti, to se verovatno svi pitate. Jednostavno, tako da će se nastaviti. Nastavlja se i nema kraja, sve ostalo je marketing. Naravno da postoji uspomena na genije kao što su Mikelanđelo, Da Vinči, ali ne Vesna Jugović, Nikola Tesla, ali ne Hrvat, kako to Evropska unija prihvata kao javnu laž dobru za mir na Balkanu, Ivo Andrić koji je u mukama umirao u zloglasnom Beogradu, kao i sav normalan svet koji umire u određenom trenutku. To je velika igra identifikacije, inteligencije, ćelijske DNK, trudnoće. Čovek se rađa sam, živi sam i umire sam, sve ostalo je identifikacija. Naš put je dat unapred i ne zove se sudbina, kako neki govore. To je pokušaj da živimo kao neko drugi, 43
a kad pređemo ono što je dozvoljeno, bivamo ranjeni ili umiremo. To je identifikacija. Kakva je naša budućnost? Završiću je pričom, ili sledećom identifikacijom. U Banskoj Bistrici je opera omiljena. Poznajem dosta izvođača, što muzičara, što pevača, čak i ta što prodaje karte mi se osmehuje. Išao sam na premijeru da odmorim, jer mi je dosta da slušam o identifikaciji na poslu. „‘Ajde da vidim malo sublimaciju”, rekao bi Frojd, Ana Frojd, i ostali psihoanalitički prijatelji, Ljudo iz Pezinka, Palo Černak, Jožo Hašto, Harmata iz Budimpešte, Balint, kao njegov guru, i tako dalje, i tako dalje. Daleko je zemlja Izrael i Isus Hristos, od koga se i računa novo doba. Seo sam u fotelju i čekao početak predstave. Odjedanput, ulazi direktor sa rukama gore, za njim naoružani maskirani ljudi. Mislio sam da to Štefan Babjak ustade iz groba i pravi sprdnju, kad ono ozbiljna stvar. Došli Čečeni, hoće republiku u Evropskoj uniji, a Slovaci su tak’i, nemasni, neslani, pa ‘ajde kod njih da probaju. Jedno deset ljudi nas opkolilo sa dinamitima na telu i počelo je pregovaranje. Van Rompej, Aštonova driblaju, idu u napad i jedna čista nula za Evropsku uniju, nećemo da pregovaramo sa teroristima. Bože, šta će biti sa Slovacima. Oni bi možda sada s Lajčakom kao centarforom priznali Kosovo, samo da ne dobiju gol i da ostanu u fajnal tventiejt, ali ne odlučuju oni. Malo se tu Fico dribluje pred vlastitim golom i evo ti ga na, dade si gol. — Hura!, viču iz Smeru, — Bravo šefe! Ali Merkelova kao selektor se hvata za glavu: 44
— Ko si, bre, ti Fico da nam daješ autogolove, ako treba uvešću na igralište Ivicu Dačića ili Hašima Tačija, sledeći put ćeš da budeš rezerva. Strah je bio svuda, ne toliko od smrti kao fobija, nego od toga kako ćemo da umremo. Da li će nas izdati naši saveznici, pustiti Čečene da se nasele na Oravu, kao što je hteo Štefanik da naseli Slovake na Papua Novu Gvineju među ljudoždere. Bogami, ni sada im nije bolje svaki Slovak ili kije, ili hjundajije, ili citroenizuje, a u najgorem pežotuje. To su neologizmi prvi posle Ćirila i Metodija i možda će biti i usvojeni kao pravopisno ispravni za nekoliko vekova, bolje rečeno, kad neko pominje imena po hiljadu sto pedeset godina. Već sam napisao da je strah bio veliki, i ponovo pišem da strah je bio veliki, ali Čečeni nisu morali da se boje jer bi oni, u slučaju da ulete protivterorističke jedinice, prvi odleteli u vazduh. Bože, kakvo olakšanje i kakva lažna statistika. Kako bi ih vodili u Čečensku? Kao nastradale, eksplodirale, umrle, a sigurno ne kao samoubice. Agonija se nastavljala i dok ja ovo pišem, ona traje skoro nekoliko sati, operu su mi pokvarili, nemamo šta da jedemo, a ni ono drugo isto, šta da se jebe, jer su balerine otišle ljute sa scene i neće više da igraju u takvim komadima sa Čečenima. Ja sam morao da ostanem miran na mestu, jer sam valjda bio jedini Srbin u operi. To je dobar naziv za sledeću operu, “JEDINI SRBIN U OPERI”. Već mi je postajalo dosadno kada je grunula prva bomba. Posle pustiše i plin, verovatno rajski, jer smo se smejali dok su ostali okolo nas padali mrtvi i lelekali, a ja umirem od smeha, jer me 45
još nisu potrefili. Polako sam gubio svest i posle se ne sećam ničega osim svežeg jutra na ulici. Ispod mene gomila leševa a ja čujem glas neke žene: —Nenehavajmo ho ešte je mladi, aj zda sa mi že dicha. Druhi hlas nehajme ho lebo je mrtvi. Nieje, prosim vas pozrite sa lepšie on diha. No kedj takto hcete, ale na vašu zodpovednost, načo nam je ešte jeden preživeli, kim viac mrtvih tim lepša propaganda a i statistika. No ja mu hcem pomoct, hovori dievča i vola pomoc. Podigli su me i odneli u sanitet. Nisam mogao da mrdnem ni rukama, ni nogama, to je od rajskog plina i toliko smeha, kao nikada u životu. U bolnici sam ostao dva dana, ta nepoznata devojka mi je spasila život, bila je to doktorka, sestra, do dan danas ne znam. Na televiziji Dnevnik, a u njemu svi političari živi, svi teroristi mrtvi, osim nekih, ne mogu da napišem kojih, da ne bih prošao kao Snouden. Poubijano je bilo i nešto kolateralne štete, malo muzičara, nekoliko operskiih pevača, balerina. Nema veze, i tako su pozorište i opera samo jedna velika iluzija, a terorizam jedna velika istina. Sa kim bih se ja hemijski najviše identifikovao? Pre svega sa rajskim plinom, ne rajinskim, jer to je Ciklon X. Ljudski bih se najviše identifikovao sa tatom Nikole Tesle, jer za inat nije bio Hrvat, već pravoslavni pop. Socijalno bih se identifikovao sa komunistima, jer danas svaki preostali komunista sam pravi svoj spomenik, jer kad bi to država radila bankrotirala bi kao na primer, Crna Gora, gde je, statistički, najviše junaka na glavu stanovnika na svetu. Politički bih se identifikovao sa jednim plemenom, mislim da je to u Armeniji. 46
Dođe muškarac, napravi dete ženskoj i ode, a o njihovom detetu brinu ujaci. To je najbolji politički sistem, jer je o tome pisao još Platon. I kad nije postojala gej parada, on je govorio da svako sa svakim spava, i kada se rodi dete ono će da poštuje svakoga misleći da mu je to otac, eventualno majka i kad se majka zna, ali danas sa in vitro fertilizacijom bismo mogli da svi budemo od jednog oca i jedne majke, naravno, ako nisu lezbejka i peder. Kraj je iz novina, da ne bude ljudima čudno što sam promenio stil pisanja sada na kraju. Šest triatlon takmičenja je apsolvirala ranije nego se rodila. Spavala je uz zvuk trenažera za trčanje, nikada se nije bojala vode, i preživela je smrtonosan pad na biciklu. Ivana Kuračkova, devetnaest godina, je svetski prvak, novopečena prvakinja Evrope, a moguće i prva slovačka triatlonistkinja na Olimpijadi. A da o tome skoro nije imala nikakvu želju... Ko je ta devojka? To je ćerka slovačke šampionke u triatlonu Marike Kuračkovej. Matka je trenirala sa njom u stomaku, bila je trudna, takmičila se, odmah kada se rodila potopila je u bazen i odmah kada je mogla naučila je da vozi bicikl. Obe same govore da ne postoji prirodniji sport od triatlona, a to je iz razloga što plivate, trčite i vozite bicikl. Sve to možete da trenirate i na putu do škole ili posla. Devojčica je upisala fakultet za fizičko vaspitanje, a zamislite ko je šef katedre. Njena mama. Ona je učila, uči i učiće do kraja jednog ili drugog života i posle to ide dalje samo od sebe. I stvarno kraj. Šta je to identifikacija? To je odnos majke i ćerke i oca i sina, nikako obrnuto oca i ćerke i 47
majke i sina. Frojd je bio dobar i njegova ćerka Ana je bila analizirana kod njega, ali zato se posvetila deci i dečijoj psihaonalizi i nikada se nije udala i nije imala dece, bar ja tako mislim, nisam siguran da li je to istina. P. S. Ceo ovaj manual je napisan srpsko-čeho-slovačkoevropsko-celosvetovnim jezikom, i prvi je takve vrste na svetu, jer pisca ovih redova oslobađa kritika upućenih gramatici i sintaksi, a posvećen je dolasku naše braće Ćirila i Metodija na ove prostore osamsto šezdeset i treće godine posle Isusa Hrista.
48
II
ČEKANJENAVETAR
49
50
TANJA Duh Knez Mihajlove kao da je nestao kada sam u Beogradu pristao Gledao sa žene od cipela do očiju ženu moju, tvoju, svačiju Čekanje je nekada lepše od nekonečnog sretanja mislim u Beogradu samo na tebe Tanja
51
KOŠAVA Kad košava Pusti niz Beograd uže U Vasinoj ulici Je dugačak red onih Koji su izgubili kontinuitet vetra Usporavaju u betonu Punom izmaglice Jer reke donose pozdrave I nekih drugih vetrova Gledam u krugu Žene svih koraka Nepoznate, vredne, Razvedene i talentovane Sve ih je košava meni donela Jedinim korakom Izbegao sam pogrešan cilj I pokušao da uparim čiji, koji, Pre Boga, božjega Tanjin fitilj Nek’ košava Što pre uguši Sve najveće vojvođanske požare
52
Ostajem u Beogradu I čekam na njene Nekorečne uzdisaje na vetru Nek’ živi i traje košava Iako je nekada Veoma, veoma trapava
53
MALA Gde čekam tugu Sretnem oči tvoje I radost I tugu Volim ih oboje Oči čarneje… Oči čarneje… Oči krasneje… Ja ljubljuju oboje…
54
ĐAVOLSKI ANĐEO Ta žena je džavo Rekli bi Beograđani I popili bi jutarnju kafu Iz nosa joj izlazi Vulkanska para A iz očiju morska pena Trčim u svojem filmu Apokaliptika Maraton ka obali Nisu tamo Španci Ni Kristofer Kolumbo Već jedan totalno novi Neotkriveni svet Anđeo prevozi čamcem Do nojeve barke Nesebičnu ljubav I odvozi je u susret poplavi
55
KRIVA KRIVINA Gde si me sačekala Kad sam se tako izgubio Izgleda mi to kao krivina Iz svih pravaca Smer ne poznajem Ali izlaz vidim Treba samo malo Za tobom skrenuti
56
RECIKLOVANA LJUBAV Fontana bljuje vodu Iz oka kamena Koliko je krugova napravila U radosti trga Ne čeka ona da je isključe Već da prostor ode u maglu Polako prestaje da huči I oblak priziva na novu kišu
57
VEČE U SMOKINGU Koliko puta treba da obučemo gaće Da bismo skinuli prašinu sa našeg tela Koliko puta treba da obrišemo telo Da bismo skinuli prašinu sa peškira U skidanju I oblačenju nije ništa loše Osim izgubljene promene A smoking I dalje čeka u ormanu Strpljivo svoju pozivnicu na ples
58
TRČANJE UNAZAD Postoje ljudi koji Večno traže čašu Da bi progutali Nešto prazno Nemam vremena Za čašu A prazno Me ispunjava Gde se nalazi Čovek u prolazu Kad je sav prostor Ispunjen
59
ČEKAJUĆI I ISPRAĆAJUĆI GODOA Listopad je novembar Šta onda znači rimember Da li je list već otpao Nije to tako Novembar nije nikada skupljao Lišće po listopadu
60
NEDELJNO POPODNE Kad’ sam uključio svetlo Pobegao je mrak Kad sam uključio mrak Pobeglo je svetlo Ko se koga više uplašio Dok je čekao na televizijsku reklamu Mrak je morao da svetli A svetlo da se mrači
61
PUTOVANJE BALONOM Čekanje je nešto što smiruje Da li smo uopšte nešto dočekali A da smo bili mirni Ne, jer čekanje izaziva prostor U nekonečnom Treba samo malo strpljenja I nikada se ničega nećemo dočekati
62
MANGUPSKA POSLA Pijem toplu čokoladu I čekam nadu Nada prolazi A čokolada odlazi Neko je već dosta Toga skuvao I čokoladu ispljuvao Nijedna nada Nije čokolada Dok nije srela Svog velikog smrada Smrad je nekada Lepše mirisao Po čokoladi Na koju je kidisao
63
SRPSKA AFRIKA Da mogu da iznajmim čekača Uzeo bih vudu vrača Neka on čeka Sa svojim tam tamom I velikom galamom Bilo bi to Veliko umetničko delo I sve bi on platio debelo Vudu sile bi okrenuo Protiv sebe A tam tam bi prodao Do sledeće srede
64
RANDEVU Na trgu ima puno ljudi Konju izgleda levo kopito smrdi Sat pokazuje nešto više od sedam A ja ne znam zašto ga gledam Verovatno sam nešto zaboravio Pod konjem sam se izvanredno okitio I ja sam spomenik već duže vreme Nema dileme
65
BOSONOGA Ko udatu ženu voli Ima čeljust da ga boli Ljubiće se u usta Često sama I pusta Ne može da veruje Zašto ta žena stalno preteruje Veoma je to jednostavna stvar Ona nije obućar Svoje cipele ne nosi Kad je muž na svojim rukama nosi
66
SMS (sačuvaj mene sada) Kad’ Beograd ispriča Svoje uspavanke Počinje da se događa svet Držim te za ruku I čekam da iz zvučnika Iskoči novi plejbek Niko više nesvira Ljubav u direktnom prenosu SMS manija Podiže smemir na nivo molekula A ja se držim tvoje suknje bojažljivo Dolazi nova SMS poruka!
67
UDISAJ Dens flor... Mrak bez ušiju Čuvar noćnih plaža Na ulazu Devojke aktivne Bez roditeljske pratnje Svaki čovek gleda u šum Što udara do predela Debelog creva Nikada bolji provod Nikada bolji koktel Od ljubavi i čistog disko vazduha
68
BIG BENG Svanulo je jutro Iznad crkve Svetog Marka Čistači u žutom Ulice su prali Miloša Pavića su ovoga jutra Okupali predelom crtanim čajem Dok je nemački vojnik Još uvek pokušavao Da prodre na ostrvo Atos Ja meditujem U jednoj ruci sa Tašom U drugoj sa Jasminkom Zvanom Zoro O svetu koji je napravio Predivne hodnike ka duhovnom Ne mogu da sačekam Da jutro I dan dođu Jer će iluzija pepeljuge Izgubiti svoje predele
69
Čekam na nekom drugom mestu U nekom drugom taksiju A sa sobom nosim već sada Uspomenu večnog Big Benga Ne tražite Big Beng On će sam doći Kada budete spremni Ispred crkve Svetog Marka
70
MAGLAUOČIMA
71
72
SMS 13.11.2013. Dušan veliki večno spava Međ’ zidove hrama toga Tvoja muza beograđanka mala U toplini tela svog Laku noć
73
BESKUĆNIK Od hrama Svetog Marka Dva puta vode Jedan amo Drugi tamo Do srca tašinog Jedan put vodi Samo tamo Nikako nazad Iza mojih leđa Veliko nevreme se sprema Za sada Za mene problema nema
74
EKG (električna konfiguracija gracije) Moje EKG drema A na promene Koje je izazvala Taša Okolina se tek sprema Od D1 do V6 Uvek ću čekati Da se Taša javi pre svih Te da napišem jutarnji stih Još uvek aritmije nema Srce moje bije Vu, vu, vu… I čeka samo na Nju, nju, nju…
75
NAJTANJA Sunce probilo oblake Sede napolju devojke Podigle jednu obrvu Pozorište ceo klub I vazdušaste debele dve Tanje Sede razlivene U barskim stolicama Danas je prazničan dan Ti i sunce nisko pali Ima li novih SMS poruka Ima li šta nam fali Gle ono dvoje Injac i Tanja Šta li jedu da se Sa malo proje Tako dobro goje Mi dve smo tankovači Gde se hrana gaji i jede A misao uopšte ne postoji Ne budi zla kaže jedna Tanja Izgleda da ih ogovaramo To će im samo pomoći Jer će kod nas za sto doći 76
Budimo mile Izbegnimo njihov korak Vidi tog Injca Izgleda kao prepečeni čvarak Ma ne, on izgleda govori druga Tanja kao da turski kamion vozi A ona je slična glisti Obično i male prepreke teško slisti Izlazi ona napolje kao glista Kada je kiša i mrak Spora je i vlažna iuvek je neko Kad zastane od gore nagazi Jeste to tako u mraku Ali Injac i ona su disbalansi On je veliki i smešan A ona prelepa i zgodna Ma ne nerviraj me kaže jedna Tanja drugoj Debela pogledaj sebe Nepravi im prolaze Izgubićemo debele obraze Taj Injac nije stvaran On dolazi i odlazi Odlazi i dolazi A najtanja se i bez njega Dobro snalazi 77
Zašto je zoveš naj Pita jedna drugu Tanju Kad verovatno nema kraj A sve rečeno lepo Mora da je u mraku slepo Debela devojko Reče jedna drugoj Tanji Prestani da mi ulaziš u solo I pogledaj šta je sve to prelepo Na tanjiru po najtanjoj ostalo
78
SMS 13.11.2013. Svanulo je iznad Crkve Svetog Marka Na posao idem Pored našeg parka Šansu hvatam svaki put u letu… A misli su mi u Tvom svetu DOBRO JUTRO Laka pesma ha, ha
79
MOLITVA CARA DUŠANA I Kad nam Car Dušan Dobro jutro poželi Moje srce se veseli Tvoja kratka ha, ha pesma Je staza ka nesnosnoj sreći Što sam ovoga jutra bliže tebi Ali, staza stoji I korake tuđe broji A ja čekam u nedođiji Da krenem ka rođeniji Govorim ja sam sebi Ajde kreni budalo Ovo jutro je večno postalo
80
MOLITVA CARA DUŠANA II Dušane Silni Svako jutro Pored tebe prolazi Prelepa žena Nije tvoje da je osetiš Njeno je da samo prođe I ostavi prolaz U turbulentnoj prošlosti Takvih žena je U istoriji malo bilo Jelena, Helena One su imale dubinu Plavog morskog oka Danas kao da Takve žene ne postoje Osim jedne jedine Pokušaću da isprosim od okoline Takvu čarobnu vilu Prevelikom duhovnom milostinjom
81
SMS 13.11.2013. Napolju trčim – ha ha
82
SLADAK KUPUS PROĐE JA SE NE OŽENIH Sladak kupus nije ni dozreo Neko ga je već pojeo Oko kupusa je velika toplina Kupus je u loncu najveća veličina Mehurići čekanja da se legne posle jedenja U loncu se kupe Sedim i čekam da mi pukne dupe Malo je bezobrazno ali kupus se skuvao I ponudićemo ga svima Jer je velika vrućina Dok svako svoj deo srče Deka na postelji hrče Njega je kupus slatko oborio Jeo je dok se nije umorio Nista slađe od mlade snajke U kupus dodajemo i lorbera Da svaka snaša nađe svog dilbera Kad se zaljubljeni dobro najedu Svaka mlada po mirisu slatkog kupusa U mraku nađe svog ugursuza 83
Smatram za narodno dobro Sladak kupus pobro Kuvaj ga svaki dan Da bi narod bio radostan Tajnu Tanju ne pomenuh Kupus se pojede i nestade A nekakva reč sladak Ili stadka ostade
84
SMS 14.11.2013. Danas žurim i vrlo Sam luda… ne očekuj Za dobro jutro Nikakva poetska Čuda jednostavno Dobro jutro!
85
86
PUTUSEĆANJE
(nekada, negde s nekim)
87
88
SMS 16.11.2013. Sve po dogovoru Javiću se oko pola šest
89
SMS 16.11.2013. Labradora u kućici Teram da bi mogla S tobom da večeram Dvaput crno nikad Nije belo jer da Jeste perje bi Letelo… ha, ha Šmrkadžijska pesma Laku noć
90
SMS 17.11.2013. Lindt chili s vrelom Kafom u ustima Peče… ja se sećam Na uspelo veče… Novom danu Radujem se finom Provešću ga S gospođom mamom A i njenim SINOM ha ha Porodična pesma
91
SMS 17.11.2013. Žurim iz sve snage Krečila do sad
92
SMS 17.11.2013. Ručak kuvam brza Sam ko munja, jer se Meni s tobom sad po Gradu cunja pijandurama Krepku juhu kuvam Jer sa tobom volim da Se muvam
93
SMS 17.11.2013. Oko jedan ili pola dva Sve jedno po ovome Hladu. Pitanje je u Novom ili starom Beogradu?
94
SMS 17.11.2013. Odgovor bi možda Znala brzo kad bi SMS Tastaturu okrz'o
95
SMS 17.11.2013. Hoćemo u Monjumentu U gradu?
96
PANČEVO U SENCI NJENIH OČIJU Bilo mi je malo godina Da shvatim sav bol Ovog sveta Sada imam dosta godina Da mogu da shvatim Ljubav celog sveta Terorizam, gej parade Sabor u Guči, letovanje U Stolivu Sve je to senka Jedne velike ljubavi Dok sam čekao Godoa Na raskršću globalnih strahova
97
PUT U PANČEVO NA VAŠAR Autobus odlazi rano Žene u crnom Skrivaju roštilje Ispod sukanja Pijačni je dan Kada na tezgama Sir svetli kao Arktički sneg Smrad je u porama Svake autobuske presvlake Sedim i spavam A san ide unapred Držim je za ruku Samo sam pomislio Dodirujem joj usne Samo sam se probudio Čas kućne nege Prelepa profesorka Koju treba nacrtati Idom
98
Takvo je vreme Kada svi kolektivno masturbriramo U susret novim trudnoćama Odlazim izmoren u drugi autobus Stojim ispavan stalno putujući Kroz drugu priču Ona polako raste od zabavišta Do škole te na veliku školu Odlazi Nismo se izgubili u procesu vaspitanja Jer smo u parku jedan pored drugoga Sedeći veoma blizu divljih ruža Čekali godinama da procvetaju
99
POZDRAV DEDA BOŽI Stojim u hramu Svetog Save Na gramu svoje sreće Gruba igra hokej Donela je danas fer plej Za deda Božu unuk daje gol I šalje ga kao kraljeve u Svetu Zemlju Druga lepršava akcija na ledu Posvećuje drugoj mami Dok smo ja i ona u Pančevu sami Pomolio sam se u crkvi Ne za igru i pokret Već za sreću i preokret Iz beogradskih reka Izlazi kroz maglu mir Ka obali gde poteče mi uzvodno suza Nije to zbog smoga ili ovoga Ili onoga već zbog Svetog Mesta Na obalama opšte sreće
100
Ej, da može neko da vidi iza sećanja Nikada ne bi upoznao lepotu davanja Današnjim danom dajem i ostajem Večno tvoj unuk Jer su me svi Sveti već odavno Za tebe izabrali
101
SMS 17.11.2013. Sarmu Spremam kupus neka Čudna sorta u ustima Još UVEK mi Vasina Torta i poljupci Meki sočni svi u Nizu samo da su uvek i dovoljno blizu
102
SMS 18.11.2013. Dragi doca hormone Mi čačnuo - da sam Baka to sad nije Tačno. Vatru džara do Srca mi stigo a i Njemu baš se lepo Digo. Amnestička pesma ha ha
103
VASINA TORTA I SARMA GASTRO ROMEO I JULIJA Dve sarme nerazdvojno U tanjiru na stolu stoje I čekaju da se gosti goje Vasina torta iz zapećka vreba Misleći da svakome Posle ručka treba Oduvek su zajedno Sarma i Vasina torta pri jelu Napraviše od nas Srba Guzicu debelu Sarma slana, torta slatka I stalno iz početka Milion puta izjedosmo svoju istoriju I svog gurmanskog predka. Nisu njih dvoje samo holesterol I trigliceridi Što se danas na svakom Srbinu vidi Oni su slova, krštenje i bogorođenje A najviše slava ljubavi Kroz praznik večnosti
104
MISLEĆEPESME
105
106
SMS 19.11.2013. Mislim da te volim… TE volim… Volim te… Misaona pesma Dobro jutro
107
MISLEĆA PESMA Ne volim te jer misliš Ali zato što postojiš More sa nebom vodi ljubav Na dalekom horizontu Ja tebe volim I iza horizonta
108
SMS 19.11.2013. Već nedostaješ
109
KORAČNICA – (ZAJEDNIČKA) (korak napred, nazad korake ne brojim) Nedostaješ već Možda si nedostajao Uvek si postojao Negde na putu sudbine Sudbina i intuicija Teške reči Trebalo bi da po njima Osećam gde idem zavezanih očiju Ja sam već Pre dva meseca Otišao sa svom svojom srećom Predaleko Kad se vraćam i nedostajem Korake ne brojim Jer znam da je taj prvi Bio ispravan
110
Najdalji put počinje prvim poljupcem Najveća ljubav počinje čekajući na tu pravu Istinitu, zdravu i neponovljivu ženu. Molim te dozvoli mi da napravim Još nekoliko nesmelih koraka u životu I da konačno kao malo dete uz tvoju ljubav i pomoć prohodam
111
SMS 19.11.2013. (sms + pesma) ZAJEDNIČKA PESMA Nedostaješ već…. U jutru… protkala ga Magla, u srcu tek Što sam ga takla, U oku gde sam Tvoje srela Prelepo pišete gospođo Ali vi ste udata I bežite kao ranjena lisica Koju nema ko da definitivno izleči I odnese do zoloskog vrta U zlatni kavez I da joj da zlatnu ogrlicu Punu lažne bez slobodne nade Ovo je surovo realna pesma Ali moja osećanja brišu Lisičije tragove u snegu Isceljuju i oslobađaju Ona su munjom prenesena iz oblaka
112
Punih kosmičke ljubavi Gde vlada savršenstvo bez ljudi Nekada su tamo boravili Sent Egzuperi, mali Princ i lisica A nama ostaje da tu knjigu ne čitamo Već da proživimo neproživljeno
113
SMS 19.11.2013. (SMS + PESMA) RADOSTI MOJA (zajednička) Postoji jedna poslovica Ko se mnogo raduje Drugome jamu ne kopa To sam ja sada upravo izmislio Ali radost zbog toga izmislio nisam Ona do sada u celoj ljudskoj istoriji U nikakvu jamu upala nije
114
SMS 19.11.2013. Ovi žrtveni SMS-ovi Su mi najdraži
115
NEDUŽNA ŽRTVA LJUBAVI U novinama Na prvoj strani Advokat svog Klijenta brani Nije kriv jer se našao Na pravom mestu U pravom trenutku I sreo lepoticu i lutku Mediji ga pitanjima režu A on brani svog nevinog klijenta Kroz televizijsku mrežu Cela Srbija sada vidi i čuje Da je N.L. nedužna žrtva ljubavi I više je niko nekrivi Advokat mi ne treba, neovladavam media Zahvalan sam Bogu Što sam zdrav i živ I što sam se zaljubio Javno priznajem nisam kriv
116
SMS 19.11.2013. Zvrcni!
117
S.O.S. Zvrcni me telefonom Doleti avionom Brzo mi pričaj Posle idi nazad Gde nikada ni živeo nisi Telefoni prenose reči Te lepe I vode ka sreći Zvaću uvek kada Budem mogao Da bih telefon Kao tehničko sredstvo isprobao Već tu poruku Save our souls Šaljem telefonom Ne treba mi Titanik Da bih preplivao Duboke ljubavi Atlantika
118
Nisam Leonardo di Kaprio Da bih se sa tobom Na prvoj palubi broda U autu voleo i napio Ljubav možemo da vodimo I bez telefona Treba samo dobro da se spojimo I da dobru vezu nikada ne prerušimo
119
SMS Na te mislim… U Prevozu Batutovom ... dok Vrelina u stomaku Roji ... tvoj nadimak Na reklami stoji… Dobro jutro Gsp…pesma… šipka program
120
PUT PUTUJE MOJ JARAN Put putuje moj jaran Putujem i ja, Oba nas je zavela Ašik žena ta Ja ću reći ženi toj A kaži i ti Neka sama odluči Kom će pripasti GSP, Radojka i Tine, harmonika I narodnjaci na Probušenim zvučnicima Ceo Beograd miriše Po autobusima A svaki autobus miriše Po svakom jednom jedinom Beograđaninu Svaki autobus ima Svoju prvu i konačnu stanicu Ja sam svoju konačnu stanicu našao Posle dugog lutanja
121
GSP-om idem po mestu Punom nerazumevanja, hladnih osećanja I postalkoholičnih povraćanja Ovoga puta autobus GSP-a Je moj i tvoj Vozi nas a da ni sami neznamo Koliko dugo i kuda Jedno jedino je sigurno Dobro je što smo stigli na vreme Da uhvatimo zajedno taj prevoz
122
SMS 20.11.2013. Na te mislim i kad Android ne smem da Vadim i tako mi Dođe sve da oladim Srce – pamet Totalna mi frka… I za ceo svet Nekad mi se Drka… Čorbovski sonnet
123
PREKUVANA RIBLJA ČORBA Hajdučka česma Film Nije nego Bora Čorba gitaru I pesmu poteg’o Lutka sa naslovne strane Ne gubi dane Bobić – Mojsilović Siluje ispisani papir Preteranom sublimacijom Bora Čorba to radi bolje I viceve sa Dedićem i Predinom kroje U triju SHS – srbin, lažni hrvat i slovenac Kad je frka Uvek negde neko drka Tako je govorio Frojd a ne Zaratustra A masturbacija je čak zabranjivana I takvim ljudima koji su videli film Lepota poroka Borino drkanje je belo I nije za šmrkanje Treba ga slušati kad tvrdo peva Jer pivom i vodkom se pred koncert zagreva 124
Sviđa mi se i Prok, profesor Kinsli On je pravi biolog Koji je javno pokazao vaginu i Njen penisovi prolog Bora Čorba je samo Balkanac Koji drka kada je fatalni samac Ali toga je kod nas sasvim malo Jer svakoj našoj ribi je do seksa mnogo stalo
125
HAMLET I VINO SE OTELO Glumica si fantastična Predstave si napisala I režirala sama Ljudi ti aplaudiraju Iza zavese na bini A ne iz gledališta Jer su deo predstave Tvoja lepota glume Ne gubi ništa od savršenstva Jer balkoni i lože se opet pune tvojim bivšim I sadašnjim ljubavnicima Najlepša si kada se nasmeješ To dodnosi radost ostatku nesrećne publike Što više ne mogu da glume U tvojem pozorišnom komadu U pozorištu se šapuće i glumi Ali ti si odigrala Ceo svoj dosadašnji život Kao sve predstave uživo I u direktnom prenosu
126
RECI DA Sve je upaljeno Polja gore požudom Scena se zagreva Gladnim i žednim Gostima Prozori na očima radoznalih Se otvaraju u Kejp Kenediju Već odbrojavaju Bliži se konačan start Neispaljenih tornada Aligatori u Nju Orleansu Okreću oči u svim pravcima A površina vode je mirna I puna njihovih novih žrtava Jedino dinamički igra Masonsko klatno (visak) Nad sudbinom sveta Ne čekam da mogućnost dođe Ostajem u krugu I čekam da golub Sleti na ženu Mariju
127
On donosi novu poruku Od samog sebe Svojim belim i nežnim perjem Grli i telo i dušu Druid je zaboravio Tekst obreda A drugi mu šapuće Istorija shvata Da nije pogrešila Već se malo vratila u rikverc Nemoj da izdaješ dokument Nekome ko nije pročitao Svoju sudbinu na dlanu Sačekaj da se ceo svet Obuče u belo I u kiosku kupi poslednje izdanje Svoje sreće Niko te nikada Neće voleti kao što te volim ja Jedina Ti samo voli me i reci da
128
NEBESKA ŠIPKA (šipka duga do neba) Na šipki visiš Da se time pišiš Dupe ti dole pada Jer više nisi mlada Šipka je visoka Za tvoje potrebe Zato ne preteruj Više robote (jebote) Izaći ćeš ti na kraj sa šipkom Ali te posle čeka di end Tvojih uzaludnih snova Prestani da gledaš u visinu I zagledaj se bolje u svoju Beskonačnu duhovnu dubinu Tamo ćeš naći samo jedan neosvojen vrh Koji luta u tesnoj karmi Po mašti tvojih radovanja Ja sam mali mrav I neka se na šipku penje ko god hoće Po meni je najsigurnije na zemlji Jer najslađe i najzrelije je opalo voće
129
130
PRETPOSLEDNJAREČ PREDBESKONAČNIM ČEKANJEM
131
132
SNEŽANA I SEDAM ŽELJA Pramen parfemu madmazel Pada na pločnik Ispred crkve Svetog Marka Sneg pada a mi smo se Sakrili od nevremena Ispod vlastitih trepavica Rukom izvajanom Mislima Kami Klodel Klešeš sreću u vetru Punom snega Preci i naslednici Dušana Silnog U isto vreme nikada Ovde nisu boravili Novi zakonik ovoga puta Je napisan svećama Živih, zdravih i zaljubljenih Zahvaljujući božjem uzdahu
133
I Bog se boji za svoju decu Zalutalu u mećavi života Sprema im praznike Proslavu svog rođenja U tihim trenucima njihove samoće Beograd je pun pahuljica Dolaze sa hladnog severa Tope se na toplom Južnjačkom asfaltu Krošnje drveća su otežale I čekaju nove ljubavne parove Na jorganu od snega Da se sklone od svakodnevice Samo ja stojim sa buketom ruža Ispred zida čekanja U romantičnoj pidžami Da li ćemo se dodirnuti I veselo skakutati po postelji Punoj naših želja
134
Nikome ne zameram Što ne može svaka pahuljica sreće Da padne baš na moju glavu Ubrzo se pokrećem Jer Beograd stoji ponosno I slavi svoju lepotu u belom Tragovi u snegu otkrivaju me Da i ovo veče kao i sva ostala Dolazim sa svojim mislima U tvoj duševni prostor
135
Ove zime otvori na svojoj duši Sva vrata i prozore I strpljivo čekaj sledeću snežnu oluju Koja će možda i mene doneti Pred prag tvoje duhovne lepote
136
KAKO NEKOGA NE KOKNUTI Kupao se nisam Od subote Od kako smo bili zajedno Danas je sreda Srećan sam što te nisam Koknuo madmazel Probudim se nekada u noći I osećam kako Koko Šanel Lagano šije nove štepove Na mom već zaljubljenom Srčanom beskraju Baj pas ljubavi Verovatno prvi na svetu Kroz tvoju zakrčenu socijalnu situaciju Zvanu brak Za sada dobro prokrvljuje Jedinom arterijom ljubavi koja vodi ka tebi Madmazel Koko više ne kreira i ne šije Ona sada odnekuda šalje transcendentalnu modu Prelepih usana sa usmevom Ukrašenu mirišljavim sećanjima
137
Neka te neko drugi kokuje (Koka) Ja samo ostajem veran madmazel Sa kojom su sve moje telesne ćelije Spojene mirisom čili čokolade
138
SMS IMENDAN Šest i trideset rano SMS kao iz utrobe zemlje Zatresao se dan, sasvim običan Danas mi je imendan Sledeća SMS Vesela klarinetom razigrana Čeka prijatelj na čestitanje Već nekoliko dana Nemoguće, sledeća SMS To je već veliki stres Da li je to imendan Ili svetski SMS dan Ujedinjene nacije, UNESCO Nije to više kao nekada smajling Već SMS - ko Važne poruke po svetu kruže Te ružne nas u vazduh odnesu Jer terorista SMS-kom Nas brižno pošalje ka nebesu
139
Ja čekam samo mali dar Jer nisam SMS – kar Moderno doba svako svašta proba SMS kad slaviš imendan dobiješ Posle je izmažeš i time nikoga ne lažeš Imendan je proslava Starih bezimenih dana Kada dimni signal je molitve raznosio I za milost mnoge bogove molio Danas ljudi sede u autu SMS – kom se jave policajcu I računaju svu sreću za neplaćenu kaznu U gigabajtu Lažes samog sebe Da su ti SMS kao tvoje rođene IT bebe Misliš da ih donose rode Kada se negde daleko od tebe prvo rode Tako nije moj jedini sine Govor je čovek stekao Tako što je bio gord i prekao I svoj rod u korist IT roda nije porekao
140
Danas se izvini SMS-kom I budi fini Jedino što ti ostaje To su informacijske promaje Tehnologije se svaku sekundu menjaju I najverovatnije te najsporije među nama Će prvo da skenjaju Imendane moj prazan si i stoj Sačekaj sledeću SMS poruku I donesi sam odluku Hoćeš li se zvati imendan Ili telekomunikacijski blagdan Bez ljubavi i mi ljudi Posle praznih SMS–ki Ćemo biti svi polanapola ludi Totalno ćemo da poludimo Kad SMS-kama imendan slaviti prestanemo Jednostavna poruka će na displeju da svetli Volim te ali muž mi preti
141
Baterija će da radi neprekidno Ali tekst neće više postojati Jer će se SMS–ka Za najnoviju tehnologiju udati Otići će zajedno na medeni mesec A u SMS svetu svi će pasti u nesvest Šta to znači brale Da smo svi mi pomalo budale Jedino SMS svet koči naš zdravi pokret Ja jedino od svega hoću Da pobedim samoću SMS mi nikako ne pomaže Uzmi je natrag ka sebi Ti vraže
142
ODBRANA SVEDOCI IPOSLEDNJAREČ
143
144
MEDALJA ZA HRABRU LJUBAV Ležimo goli pred istinom Šnala na tvojem kaišu Od pantalona Kao medalja za hrabrost stoji Pokušavam da rukom dodirnem Svetinju ženskih uzdisaja Ali evnuh mojih sećanja Tamo me napušta Molekuli su se I uprkos sledećem Svečanom dodeljivanju medalja Spojili Denim original i madmazel Od Koko Šanel Otišli su zajedno da prošetaju maštom Voleti i dodirivati voljenu osobu Je Jovanovo krštenje i sva ostala Koja se još nisu dogodila Ako te ikada ordenom za hrabrost Ta ista voljena muška osoba nagradi Pokušaj bar za trenutak da zaboraviš Na sve medalje koje si pre tog momenta dobila 145
RETROVIZOR MUŠKOG IZGNANSTVA Volim samo jednu ženu Što pored mene leži Stoji, šeta, diše Nije mi to teško U godinama kad Skoro svo lišće Na drvetu života opalo je Nekada čekanje i strpljenje Najveću donesu silu U izgnanstvu prevaljenih dana Pažljivo slušam njen pokret očima Ona već vidi istinu Iza mojih leđa A ja još nisam ni stigao da se okrenem
146
ARHEOLOGIJA JEDNE LJUBAVI Prvo sam pustio Da se vazduh ugreje Posle sam izvodio Dogorelo lišće iz vatre To isto lišće sam pokušao Da okačim na polarni vetar Smrznute grane uzdisale su U ritmu sa izmaglicom Nisam uspeo da ukradem vatru Pre od Prometeja Lopovi su već opljačkali Svo blago u ljubavnim grobnicama Ostala je samo jedna neoskrnavljena Sa svetinjom neopljačkana odaja To je hram i svetinja čiste ljubavi U kojem se mi molimo da se i dalje Bezgranično volimo
147
LEPTIR MAŠNA Stari Beograd Bajlon već odavno Češka svoj stomačić Jezero ljudi kupuje U niskim cenama Robe je dosta Kupljeni darovi Se gube u domaćim Pozorišnim predstavama Nema gorčine u okolini Ne moram na silu Da se smejem Svet leprša Kad mu oprostimo saplitanje Nekakve prelepe vile Na ulici stoje I dele besplatne ulaznice Danas je u mestu Cirkus svih dosadašnjih prevara Odlazim tamo Sa leptir mašnom u džepu sakoa Ne želim da me Svi vide sretnog Predstava je počela Žena na trapezu
148
Poslastica Narcisov i Edipov Svi u publici su tajno želeli Da odmah padne Ja sam stavio leptir mašnu I odleteo da joj pomognem Predstava bezveznjaka Nije uspela Neko je namerno Podmetnuo njen pad Pozorište sutra odlazi Iz grada Bajlon više ne dominira U pričama beograđana Svet lako zaboravlja Svoje velike heroje Ta dama na trapezu Rizikovala je svoj život Da bi nas sve sebične Možda i slučajno Bar na trenutak zabavila
149
TEMPIRANA ŽENA Nije lepa priča o meni Ona druga mnogo lepša je o tebi Ispričaću je lako i odjedanput Nikada nisam čuo zvuk Koji je gluv Nikada nisam video stvar Koja je prvo oslepela Nikada nisam izgovorio reč Koja je nema od rođenja Nikada je mnogo teška reč I zato prvo dobro otvorim oči Uši su od slušanja istegnute nagore A usta rastegnuta do granice bola Jer u jedinu mogućnost verujem Nije sudbina ta od čega želimo da pobegnemo Već vreme koje nam tako brzo prolazi Kad smo zajedno ne prestajem da te čekam I time zaustavljam otkucaje sata Klatno mogućnosti i dalje čujem, Vidim, izgovaram Pokret u prostoru se zaustavi I samo tada je realno videti Koliko nam je sati otkucalo Samo za nas mala Kada smo zajedno
150
III ŠETNJASVETOM
151
152
Pandorina kutija Osvanuo je novi dan, baš kao i svaki drugi dan do tada. Te noći nisam dobro spavao. Osećao sam se kao da sam u snu dobio „morsku bolest”, nigde okolo mene „obale”, da dodirnem „čvrsto tlo” i prestanu da se ljuljaju iščekivanja od sutrašnjeg puta. Nigde svetionika, nigde druge lađe, nigde zvuka ptica, sve je nagoveštavalo duu-u-go, du-u-u-go putovanje puno neizvesnosti. Čekao sam neku sigurnu tačku, a otvarala se samo još jedna nautička milja. U mojem snu se „more” polako smirivalo, a sa njim i „morska bolest” obavijena procvetalim prolećnim danom. Sve je izgledalo kao u pesmi Zafira Hadžimanova „Bio je maj, maj, maj…” Ustao sam umorniji nego što sam legao, jer putovanja uvek donose težak umor na početku, treba spakovati sve svoje brige u jedan kofer i krenuti u nepoznatom pravcu. Svaki novi put otvara novu „Pandorinu kutiju”, a svaka nova „Pandorina kutija” ima drugačiji sadržaj. To što me je čekalo ovoga puta bilo je bogatije za mnoga iznenađenja. Daleko putovanje ali isto tako i veoma blizu, zahvaljujući sredstvima brze grupne komunikacije. Bio sam u Americi pre trideset godina. Sve tamo je izgledalo veliko, možda i previše. Tada nisam razmišljao zašto je to tako, ali sam u tome uživao. Feniks, Los Anđeles, Čikago i druga mesta imala su svoju kratku ali nabujalu istoriju, a sadašnjost je tamo kratka k’o let leptira. Sve se menjalo marketinški, ništa slučajno, a najviše to kako su prodavali svoju veličinu, i to sve u znaku XXL. Veliki automobili, veliki oblakoderi, velike ulice, veliki, debeli ljudi. Zanimljivo, zar ne? 153
Spremajući se za put živeo sam trideset godina unazad. Bar sam to probao, a da li mi je to uspelo, nisam bio siguran. Kako sam se iskradao iz stana, probao sam da još jednom doživim tu atmosferu, ali brzo me proleće i sunčani dan uvedoše u realnost. Sva mesta gde smo do sada bili su samo prostor koji i dalje živi bez nas, a tu gde živimo, to je mesto gde sigurno nismo kad na nešto što je već bilo mislimo. Takvi su simptomi „groznice” pred putovanje. Sa decom i suprugom sam se pozdravio kao i obično, bez velikih očekivanja. To je samo još jedan odlazak i povratak, još nekoliko dana i dodirnuću sledeću budućnost. „Obale mora” po kojima sam gazio bile su plitke, ni traga od „morske bolesti”. Izmenjali smo pozdrave pri odlasku, oni čekaju da odem, a ja ostajem u čekanju da pođem dalje. Gde je kraj, a gde početak rastanka, kao da ih nikada bilo nije. Na radiju čujem pesmu Bitlsa „All you need is love” i kao da me je to gurnulo da probam još jednom „If you love something, set it free, if it comes back, it is yours, if doesn’t, it never was”. Otvorio sam svoju „Pandorinu kutiju” i odmah je zatvorio. Zašto da gubim vreme kad ona ide sa mnom. Ona će se sama puniti i prazniti kao „perpetuum mobile” nekog hazardera. Adrenalin je samo sadržaj svih uspeha i neuspeha, a formu im dajemo mi sami. Nisam čekao sadržaj, on je već bio u „koferu”, gledao sam u događaj jednog jutra i jedne neponovljive magije. Putovanje počinje, a ja sam tu samo da ga odradim sa puno strasti za sledećim prostorom i vremenom. 154
Put putuje moj jaran, putujem i ja… Sve je počelo onoga dana kada smo nekoliko mojih kolega i ja odlučili da idemo dalje u našim malim, uspavanim, porodičnim životima. Ići ćemo na najveće okupljanje psihijatara na svetu, gde oni što rešavaju dušoboljke treba da razmene iskustva. Nije nas bilo puno što smo se za to putovanje pripremali, ali to nije ni važno, dovoljno nas je da preživimo nekoliko nezaboravnih dana u centru psihijatrijske nauke. Kako smo se dogovarali? Nismo se dogovarali, slučajno smo se sreli, izabralo nas je nešto što se zove „ništa”, verovatno čekanje da taj momenat dođe. Izašao sam sa malim koferom iz stana, iz malog stana, iz malog mesta, iz male ulice, ušao u mali auto, u malom mestu i čekao da počne veliki događaj. Put do glavnog mesta i aviona bio je prijatan. Žena koja me je vozila bila je udata za Turčina. Kakva slučajnost „Crni Lazare”, eto kako se možda gubi Kosovo u sadašnjosti. Sedneš u auto sa kultivisanim Turčinom i putuješ u Ameriku, a naravno vozi te, i vozi te, i vozi njegova žena. No, kao i sve žene bila je pažljiv vozač i dobar sagovornik, pitala me je sve što se dalo za tri sata putovanja ispričati, a najviše ko, sa kim, gde i zašto. Odgovarao sam tipično muški i naravno da sam sve priznao. Shvatio sam da „ne treba verovati ženi sa cigaretom”, ali i to da „ne treba verovati ženi koja te vozi”, jer šta kad joj se odgovor ne dopadne — pređe na suprotnu stranu kolovoza i B-U-U-U-M! Njen muž leti planetom, voli paraglajding i ja volim slične stvari, ali sam zadovoljan kad o njima samo 155
pričam. Te on leti ovamo, te onamo, upoznali se preko interneta, a on sada leti i prodaje apartmane na turskoj rivijeri, a ona nas vozi. Šta da se radi, podela poslova današnjeg matrijarhata. Ne može se ništa vratiti unazad. Seo sam u auto pa kako mi bude. „Put putuje moj jaran, putujem i ja, oba nas je zavela ašik žena ta, ja ću reći ženi toj a kaži i ti, neće moći jarane da nas zavadi” zapeva iz prašnjavih zvučnika Halid Bešlić. Dođosmo tog dana kasno popodne u glavno mesto, i kao što biva, ubi nas odmah trema jer nismo našli hotel iz cuga. Dama vozi jednim smerom, njen muž se seća da je to drugim pravcem, a ja ćutim. Šta ću ja tu kad bračni drugovi ne znaju da se dogovore, moderno doba, moderne raskrsnice. Izađosmo iz malera tako što nam se hotel sam pokazao, tako što nije mogao svoju visinu i drečavu farbu da sakrije od ostalih prizemnih kutaka velikog rada. Nije teško u velikim mestima naći nešto veliko. Čik u malom mestu nađi nekakvog „malog čoveka” ili malu domaćinsku kuću. I eto, jaran i ja nađosmo mesto gde ćemo da prespavamo pred sutrašnji polazak. On i njegova supruga se vraćaju još danas kući, i to je verovatno najsigurnije rešenje. „Ja ću reći ženi toj a kaži i ti, neka sama odluči kom će pripasti, Oj jarane, jarane, jarani smo mi, ne daj, ne daj jednoj ženi da nas rastavi, ljubio je sutra ja il’ ljubio ti, neće moći jarane da nas rastavi. Oj jarane, jarane, jarani smo mi… „ Kad se hotel zove motel, zašto ne bi mogla kurva da se zove murva? Ah taj svečani dolazak u hotel i doček mojih kolega. Jedna koleginica se dovezla u istom autu sa mnom do 156
glavnog mesta i zove se Željana. Sve vreme u autu je ćutala, sedela je napred, a ja i Turčin pozadi. Omanja, sa izrazito dugim nosem, koji možda povremeno i gura tamo gde mu nije mesto, i previše. Kosa joj je izgledala, da li šatirana, da li loše isprana posle pranja, nisam mogao da presudim. Zavaljena na mestu suvozača, izgledala mi je više kao reli suvozač nego neko ko ide na svetsku predstavu duševnih lekara. Pred samo putovanje vozačica me je telefonski upozorila: — Ne pitajte za njenog muža Avganistanca, razvode se, iako se dobro poznajete i zajedno ste polagali specijalistički ispit! — A zašto da ne pitam? — Zato što se o tome teško govori! — Dobro, neću da je naprežem, put je dugačak. Ja se odmah setih Abdulaha i njegovog čuvenog odgovora na specijalističkom ispitu na pitanje predsedavajućeg, komisiji: — Šta znate kolega da nam kažete o Sigismundu Frojdu (to je puno ime i prezime čuvenog osnivača psihoanalize)? Posle kraće pauze od nekoliko minuta, Abdulah je odgovorio kao prvak psihijatrijske lige šampiona. — To je bio prvi čovek koji je oslobodio psihijatrijske bolesnike iz lanaca! Dalje je nastavio da priča o svesnom i nesvesnom, a da ni sam nije znao koliko je pogrešio, i koliko, svesno i nesvesno, nije poznavao materiju. Predsedavajući komisije se zacrveneo, pognuo glavu duboko u sramotu i nastavio da sluša dalje, jer mu 157
je prethodno telefonirao Abdulahov načelnik odeljenja, u vezi svog kandidata Abdulaha. Lično je to saopštila svima njegova tadašnja supruga Željana. Taj događaj je malo pokrenuo istoriju psihijatrije nizbrdo, ali ubrzo taj isti kandidat je postao zamenik načelnika odeljenja, te je onda opet psihijatrija sizifovski krenula uzbrdo. Nisam hteo o ovome mnogo da prepričavam, ali evo prilike da u autu stvarno ništa ne pitam o njenom suprugu Abdulahu, po kome se i knjiga iz psihijatrije kad se spremao na ispit crvenela od stida. Reč sam održao. Ušli smo u ekskluzivan hotel, lepo uniformisana lica su nam odnela prtljag u sobe, a mi smo otišli na drink. Tamo su nas čekali ostali članovi ekspedicije, koja se na samom početku zvala istinito „obiđi pola zemljine kugle, iako ne znaš ni jedan svetski jezik i vrati se kući bogatiji za još jedno neznanje”, sa čašicama u rukama i čuvenom lokalnom vilijamovkom. Osmesi prazni, a čaše pune dobrog pića, naterali su ustajalu kafansku atmosferu da se nasmeši, jer je bilo previše pića, a malo vremena. Niko nije gubio samopouzdanje i pilo se, takoreći, unazad, dopijalo se ono što se izgleda ranije nije stiglo, niko nije hteo da bude poslednji, jer poslednji ne plaća turu, nego naručuje dalje, a plaćaju davno potpisani ugovori sa nepoznatim osobama. Izgleda čudno, ali cela situacija izgledala je kao dežavi, koju viđam skoro dvadeset godina kako sam u poslu. Verovatno ceo lekarski svet ima samo jednog sponzora, a to je pacijent. On ni ovoga puta nije ozdravio, pa smo imali čime da počnemo uspešno putovanje. 158
Željana Već sam je opisao, njenu istoriju, sadašnjost i verovatno budućnost, no red nalaže da joj posvetim ovo malo poglavlje. Radi u psihijatrijskoj ambulanti, i verovatno čeka penziju iako je mlada lekarka i čezne za tračarajem i kaficama na odeljenju. Često se seća. — Ejha, u ambulanti ima puno posla, fali mi društvo sa odeljenja, ćaskanje i vreme koje mogu da provedem sa kolegama, koji skoro ništa ne rade sa pacijentima, samo pišu prijeme ili otpusne liste. Ovo mi je izgledalo čudno jer i sam radim u ambulanti, a tamo postoji samo jedno pravilo: “Da bi lekar imao više slobodnog vremena, treba tako dobro lečiti pacijente, da odu, i da se ne vraćaju zbog lekarskih grešaka tako često u ambulantu”. Verovatno da to nije naučila na fakultetu, kao ni u praksi.
Stevan Posle nekoliko popijenih i stvarno progutanih vilijamovki, jer je u čaši stvarno bilo „tkivo” sveže kruške, i posle razređivanja misli đusom od kruške, pao je predlog od strane Radomira da idemo do mesta. Grad je u tom trenutku počinjao da se budi za noćne žurke. Ljudi su izbegavali velike toplote tako što su po kafanama pili ’ladno pivo, od koga su imali orošena čela, jer vazdušno hlađenje nije moglo da snizi njihovu radnu temperaturu. Politika je bila sastavni deo razgovora bez kraja. 159
Taksi je došao po nas i odvezao nas u jedini restoran koji radi dvadeset i četiri sata. Vođa puta bio je uvek gladni Stevan. Bio je to stari psihijatar, iz malog mesta, sa velikim stomakom. Pohvalio nam se kako je dosta smršao, raskopčao je sako i pokazao pantalone sa tregerima, koje su više izgledale kao džak na bretelama, nego stvarno nešto što treba da se nosi oko pojasa i da stoji iznad cipela. — Smršao sam dosta, jedem samo laku ’ranu. Prostor oko pojasa i ispod pantalona bile su njegove ratne rezerve. — Sada imam samo još malo pa da dostignem idealnu težinu, i mere 90-150-180 centimetara. To je mnogo manje nego što sam imao pred maturu! Taksi se zaustavio ispred restorana koji je bio krcat raznim profilima ljudi. Našli smo, uz pomoć konobara, jedini slobodan sto i počeli da naručujemo. Kao i uvek, Stevan je bio najbrži, naručio je jednom rečenicom predjelo, glavno jelo, desert i piće, i počeo priču o svojim svetskim avanturama. — Kad sam bio u Egiptu kupio sam tri tepiha, muzičku kutiju koja sama svira i nije na struju, nego na navijanje i zamislite jedva su me sa tim pustili u avion. Koji glupaci! Nisam ostao ravnodušan i na marginama svog strpljenja uključio sam se u razgovor. — Šta će ti, čoveče, tri tepiha? — Uvek kupujem tri tepiha, jer imam u kući tri dnevne sobe, tako da ih menjam sve odjednaput. — A da li menjaš i nameštaj? 160
— Ne, njega premeštam iz jedne u drugu sobu i to zovem romantična rotacija. U svaku donesem i muzičku kutiju što sama svira. One su na navijanje i tako ne trošim puno struje, jer ja sam štedljiv čovek. — A šta tvoja žena kaže na sve to? — Ona to sve naručuje, ja samo ispunjavam njene želje. Naručili smo i mi ono što smo hteli za ranu večeru posle ponoći, a Stevan poče da izvodi mađioničarske trikove sa novčićem i raznim drugim sredstvima, kao što su karte i slično. Tu predstavu sam gledao hiljaditi put, a činilo mi se zbog njegove štedljivosti, da su karte i novčić bili isti kao i pri prvom izvođenju trikova. Nije bio oduševljen, jer je hteo da privuče našu pažnju, ali mi smo se zadubili u pune tanjire i hteli smo da se što pre vratimo u hotel. Preko od nas sedela je devojka za punim stolom dobrog jela. Naručivala je meze, pivo, šniclu, pomfrit, salatu, pa opet neki dodatak jelu, sos, hleb, dezert, a plaćala je klupkom zgužvanih novčanica. Kosu je imala toliko kovrdžavu, da je izgledala kao četka za skidanje rđe sa metala. Bila je jednostavno obučena i sedela je sama za stolom. Pogledala bi za naš sto i jednostavno tupo se smešila nameštenim osmehom, punim ustima i masnim usnama. Nije smetala, ali nas nije ni ostavljala ravnodušnim. Pitao sam se da li je stvarno toliko gladna ili je nešto drugo u pitanju? Jelo naručeno pre više od sat vremena, stiglo je hladno na sto i izgledalo kao da ga je neko već pojeo. Stevan kao i obično, nije jeo “laku ’ranu”, već masno 161
predjelo i „laki” biftek, a posle presladak dezert. Sve to je pomešao sa crnim vinom, od koga su mu usne i zubi bili boje rđe. To mu nije smetalo da i dalje priča šta je sve kupio na raznim putovanjima i šta je tamo sve pojeo, bože sačuvaj. Trikove sa novčićem i kartama nije pokazivao, već je izvodio najnoviji trik sa viljuškom i nožem, kako da u takav prostor kakav je bio njegov želudac smesti svu tu količinu teških šećera, masti i proteina i ono malo vitamina, što se u njegovoj večeri tada nalazilo. Gledajući ga, iscrpeo sam sve svoje kapacitete dobrog sagovornika i otišao sam napolje iz restorana da se ne bih prejeo posmatrajući ga kako jede. Dok sam letimično pregledao ponude turističkih destinacija u izlogu nekakve anonimne agencije, prišla mi je na ulici devojka koja je sedela za susednim stolom u restoranu. — Da li si za? — Za šta? — Za normalan, oralni i drugi seks! — Izvini, ali nisam odavde i nemam momentalno takve potrebe! — Probaj, pa ćeš da vidiš. — Izvini ja sam to probao odavno, a sigurno ne probam na ulici sa nepoznatom osobom, imam svoju porodicu i nije mi prijatno. — Dolaze kod mene i oženjeni, šta to menja ceo događaj, dođi uradićemo to brzo, daću ti i popust, ti kao oženjen bar imaš redovan seks. Evo ovde iza ugla. — Ej, sad je bilo dosta, ja idem na kongres, ja sam lekar psihijatar i takve stvari sam video samo na filmu! 162
— Ne pričaj da ti to ne voliš, dođi, do-o-o-đi! — Ne!!! — Imala sam ja iskustvo i sa psihijatrima, bila sam hospitalizovana, svi ste vi isti, mislite samo na jedno, na karijeru i na pi-i-i-i… Posle lečenja se osećam dobro. — Kad ti je dobro, zašto hoćeš da meni bude loše? — Ja ti samo nudim uslugu, a ti to odbijaš, nemaš razloga za to. — Ja idem u restoran, ti ćeš morati da nađeš nekog drugog za to što hoćeš. — Dobro, kako hoćeš. Ja sam mislila da su psihijatri drugačiji, miliji, empatičniji. — To je dugačka priča ko je kakav. Noć je duga, čuvaj se! Posle takvog razgovora nisam se osećao dobro. Nisam mogao sam sebi da objasnim zašto u kriznim situacijama izvlačim svoju profesiju kao štit. Verovatno je ona odbrana od svakodnevnog stresiranja drugim osobama. Kada ljudi čuju da sam psihijatar, ili se uplaše i prestanu da provociraju, ili počinju da odmah rešavaju svoje probleme na ulici, u prodavnici, samo da bi kući otišli bogatiji za još jedan neuspeh. Nije mi takav susret trebao, a verovatno je to bila provera za ono što će se posle događati, sačekao sam svoj odlazak u Ameriku na prizemnim ulicama neke periferne prestonice. Bio je to usamljeni pokušaj nekoga da zaradi za još jednu bogatu večeru. Vratio sam se nazad u restoran, i seo tiho kraj kolege, popio sam čašu čiste vode da ugasim emotivni 163
požar koji je ta žena u meni izazvala. Stevan je i dalje naručivao, jeo, držao dijetu i to sve odjedanput. Ja to nisam mogao tako, morao sam da iščistim glavu od nemoralnih parazita. Kratko posle toga otišli smo iz restorana u taksi, posle u hotel i najzad u krevet. Svi smo bili svesni da dugačko putovanje počinje za nekoliko sati letom sa aerodroma, i tako je i bilo.
Miloš Miloš je bio veterinar, ali nije mogao ni da pretpostavi da postoje take vrste „zveri”, koje će morati da hvata mrežom tolerancije po svetu. Put je bio opet dug, a počeo je jutrom prethodnog dana, koje nas je uvelo u novi dan, novi taksi i novi aerodrom. Stevan je morao da sedne pored vozača kombija, hteo je da dominira situacijom, naravno da „kralj” jaše pred samu bitku na čelu kolone, ali kada dođe gusto, onda je za vojskom nekoliko kilometara. Naš „kralj” nas je uveo u svoju taktiku veoma nežno i neprimetno. Kao, ja ću da pomognem da se lakše dođe do aerodroma. Stigli smo na mesto za čekiranje elektronskih avionskih karti, i počeli su prvi problemi. Osobe sa kojima sam putovao, osim Radomira i Miloša, nisu znale ni jedan svetski jezik. Opkolili su displej i počeli da bleje kao ovce. Prvi put u životu sam osetio da ja ne znam da blejim, što je bilo dobro. Svako se čekirao, a onda je došla pauza. Trebalo je ispuniti prostor i vreme nekog restorana. Seli smo svi zajedno i naručili pićence, kafu i slično. Stevan bejaše ponovo nekako gladan. Pojede ti on one lake hrane od 164
nekoliko tostova. Razgovor je bio lagan, jutarnji, pospan, neumiven. Put nas je vodio u Varšavu, kao prvu stanicu. Sačekali smo prvi avion, pomešali se sa mnoštvom Poljaka, braće Slovena, da bi smo kasnije posetili aerodrom, njihovog glavnog mesta. Zadatak smo ispunili veoma dobro u malom dvomotornom avionu. Većina od nas je buljila u deset kilometara daleku majku zemlju i razmišljala kako smo to, boga mu, tako visoko, kad su svi ostali dole i nešto rade. Još od aerodroma ulogu našeg vodiča preuzeo je Miloš. Pomagao je kako je znao i umeo, ali se ni on nije dobro služio engleskim jezikom. Nije mu verovatno trebao u poslu, on je veterinar, a sve životinje na svetu govore zverinji esperanto: m-u-u-u, i-ho, av-av i slično. Bio je to omanji, sportski građen tip čoveka, između trideset i četrdeset godina, doteran i sportski obučen. Nosio je sa sobom laptop i ranac u kojem su bila službena dokumenta, i često je koristio mobilni. Varšava nas je dočekala poljskim jezikom i ljudima sličnim nama. Aerodrom nije bio veliki, ali bilo je svuda Poljaka, dosta za jednu takvu državu. Opet čekiranje i pisanje prvog odredišta: Čikago, Amerika. Svi smo to dobro savladali, jer većina nas je to napisala na maternjem jeziku. Verovatno bi se i sama majka odrekla maternjeg jezika, da je znala kakve ćemo sve komplikacije doživeti. Bio bi to verovatno „jezički abortus”. Varšavu smo napuštali sa zemlje u vazduh, velikim avionom, a pridružilo nam se i par kolega koji su išli u istom pravcu kao i mi. Avion je bio Boing, velikog kalibra, ali ne najveći. Cilj leta je bio prespavati što veći 165
deo puta, a meni je to pošlo za rukom. Kolege Poljaci su uspeli da popiju sve avionske rezerve crnog vina, pevali su u avionu, a nikome nije bilo jasno kako može odrastao čovek da se napije od jednog decilitra vina koje dobije uz obrok. Verovatno zbog toga što nisu koristili onu narodnu „pij malo da te ne u’vati meze”. Letenje i sedenje su trajali zajedno devet sati. Noge sam imao teške kao da sam pešačio od Peloponeza do Aljaske. Tako mi treba kad nisam popio ni decilitar obaveznog crnog vina posle obroka. Čak mi nije bilo ni do pevanja, ne znam zašto. Vreme je proticalo polako, kao kad čekate izvršenje kazne, a dželat je na godišnjem odmoru. Vreme sam skraćivao čitanjem, pomogao mi je Vladeta Jerotić svojom knjigom o pastoralnoj psihoterapiji. Poljaci su polako bivali sve pijaniji i polagacke prestajali da pevaju po onoj „Ko je najpijaniji će voziti auto ili avion, jer ne može da peva”. U takvom stanju za malo da ne prođe i ovaj let. Čikago. Bio sam tu i ponovo to priznajem, kad je još Tita bio na vlasti, sa totalno drugačijim ljudima. Tada je bar postojala emigracija, a sada postoji samo migracija. Avion je sleteo, našli smo prtljag i počeli da rešavamo prelaz preko najčuvanije granice na svetu, američkog Imigrejšn ofisa. E, a tu počeše pametne glave da gube razum. Miloš nas je vodio polako, ispravljene glave i kičme, kao svaki sportista koji nosi zastavu svoje zemlje na Olimpijadi. Iza njega Stevan, kao „najbolji sportista u jedenju”, sa najrazvijenijom muskulaturom za žvakanje, za njim „mlade nade sporta” Željana, Ivana i malo starija Teodora, posle njih sa skromnijim 166
rezultatima u psihijatriji Viktor, veoma istremiran od sporta „prvi put sam u inostranstvu”, Radomir i moja polumaratonska malenkost, Mihajlo. Kad stigosmo na kraj reda za ulazak u Ameriku, pred nama dug, dug red svih onih koji plaćaju danak za jedanaesti septembar. Šta sada da radimo? No, uvek ima pametnijih starijih kolega, koji su odmah počeli da se guraju sa ostalim putnicima. Stevan obori nekome kofere, pređe kroz barijeru koju je predstavljala traka od platna i obrati se na maternjem jeziku policajcu u uniformi. — Idemo u San Francisko. — What? — Idemo na avion za San Francisko. — Yes, San Francisco, you have to wait! Opa, kad ono ti se Stevandža naljuti na policajca, što ga ne pušta ispred tolike mase ljudi koja čeka na isto što i on. On, bre, ide na kongres a ostali, ko zna gde. Red putnika sa povećavao ispred nas, a bogami i iza nas, a sve to u supersilama kao što je Amerika kontroliše jedan policajac. Verovatno su pojačanja u samoj državi, jer je ona opasnija i za samu sebe i za svet iznutra. Šta treba tu više reći nego da za jednim policajcem stoji moćna država, sa svom njenom administracijom, a za nama stoji gomila nesretnika, umornih od dugog puta, koji čekaju u redu. Stevan se sve više i više ljuti, a gužva sve veća i veća. Tako je to i u svetu, gužva sve veća i veća, a to kontroliše samo jedan policajac. Tada stvarno doživesmo „mali svet” na malom prostoru. Solidarni sa Stevanom su Teodora, Željana, Ivana, isti ti koji ne govore, ili samo mekeću engleski. Kad su 167
ukapirali da tako ne može, počeše oni da se obraćaju meni i Radomiru, da mi to prevedemo, da će nam odleteti avion, a mi ga nećemo stići. — Gospodo, moramo da sačekamo u redu sa ostalima — rekoh im ja — Takva su pravila, upozorili su nas pri odletu! — Reci mu samo da nas pusti — reče Stevan — Ostali putnici mogu da čekaju, odleteće nam avion! — Pravila su takva da nas može vratiti na kraj reda, ne smemo da ga provociramo. — Ma ne, samo mu ti reci razumeće! Naravno da nisam ispunio njihova očekivanja i želje, i osetih prvu žaoku gneva. Okrenuše mi leđa i počeše sami da sređuju stvari. Dok se red polako pomicao, sa četiristotine pedeset metara na četiristotine četrdeset devet, Stevan je našao nekakvu Poljakinju, koja je pomagala putnicima na poljskom jeziku, da bi lakše mogli da ispoštuju pravila Imigrejšn ofisa i da ne prave probleme u redu za čekanje. Obratio se njoj majušnim, tankim, milim glasom, dok su mu naočare sa upaljeno crvenih, oznojanih ušiju, padale na dno nosa i do pola uvećavale zakrvavljene očne kapilare, u donjem delu očiju. — Pažalstaja — izgovori on na perfektnom ruskom jeziku — Mi letaju do Sanafranciskaja! Službenica ga pogleda i nije reagovala, a on da bi dočarao koliko je ljut što mora da čeka, malo se brecnu, promisli, te promeni drsko pitanje na ljubazno, a gestikulaciju na miroljubivu. Ponovio je celo pitanje, ali sada dižući ruke kao gavran krila kad sleće na polje 168
puno kukuruznog zrna, počinjući da pohlepno ždere zrno za zrnom. Izgledao je kao saksija okrenuta naopačke, sa transplantovnim krilima, koja nikako zbog težine ne mogu da polete. — Pažalstaja, mi letat do Sanafranciskaja! Već nervozna od masnog oznojenog „gavrana”, mila službenica se kroz zube nasmejala i promrmljala. — You have to wait first, and than you can flight to San Francisco! Stevan se još više zacrveneo, a kroz gavranovo crno perje prosijavala se vulkanska crvena boja lave gneva, kad je već imao „zrna kukuruza u izobilju”, zašto ne može da ih proguta, zašto bre? To je sve ispričao svojim vranama Teodori, Ivani i Željani, koje su se ženskom lukavošću promenile u „kameleon” kokoške i počele pesmu ko-ko-di, ko-ko-da. Stale su u red i počele iskreno da čekaju, dok je Stevan zatezao tregere, držao pantalone da mu ne padnu, brisao čelo maramicom i čekao mali ulaz u veliku Ameriku. To je bio početak svih njegovih gluvonemih razgovora sa engleskom populacijom. Miloš i Radomir su ćaskali, mirno čekajući na svoj red, a ja sam se neprimetno udaljio od grupe naših kolega, da ne bih upao u sledeći maler. Nisam hteo da mi put počne bezrazložnim ubeđivanjima, iz razloga što su nas već jedanput bezrazložno „bombardovali”, baš zato što nismo strpljivo sačekali da uđemo u njihovu interesno-političko-ekonomsku zonu. Šta će mi to da me neko „bombarduje”, sa uverenjem da hoću da narušim njegov poslovni imperijum, malog činovnika na 169
carini. Valjda mogu da sačekam, jer ko polako hoda, dalje stigne. Stevan se dimio kao vulkan pred erupcijom, koleginice su skupljale po dvorištu „zrna” koja su ostala, službenica Poljakinja im je okrenula leđa, a Radomir i ja smo prvi prošli Imigrejšn ofis, jer smo najbolje znali engleski jezik. Uputili smo se dalje utrobom aerodroma, koji je izgledao kao ogroman kit, a mi kao mali planktoni. Ušetali smo prvi do odredišta gde je trebalo da čekiramo sledeći let. Naravno da smo zakasnili na planirani let, ali to nam nije smetalo da zamolimo Hispanoamerikanca, službenika avio kompanije, da nas primi i čekira sledeći let koji poleće za dva sata. On nas je sa prijateljskim osmehom na licu primio, ljubazno se obraćajući, odspelovao je naša imena, slovo za slovom i bili smo „slobodni”. Kad, evo ti naših saputnika na čelu sa vođom puta Milošem, okretali su se na hodniku na sve strane sveta, a nigde „Amerike”. Zamolili smo istog službenika da i njih čekira, ali on nam je saopštio da to može da uradi samo za dvoje od njih. Ajajaj, pogledi tih ostalih iz grupe, kad smo im to saopštili. Koga izabrati u tih dvoje sretnih na „avio lutriji”, kad ih je bilo šest? Počeli su među sobom da se utrkuju, sa sve prtljagom. Nisam ni mogao da pretpostavim da toliko nisu marili jedan za drugog kad se radilo o tome ko će prvi odleteti. Odjednom nisu više bili tako dobri prijatelji, jer njihov osnovni strah je izlazio iz dubokog neznanja engleskog jezika. Svi su sada plivali u istom „vrućem sosu”. Službenik nas je zamolio da sačekamo, da 170
proveri da li ima šanse da se ukrcamo u sledeći avion. No, tada je čuveni portparol grupe zalutalih, Stevan, počeo „svemirske pregovore”. — Pažalstaja, mi letaju za Sanfranciskaja, mi lekari psihijatri, idemo, kongres! Izgledalo je to kao kad su Indijanci molili generala Kastera i američku Vladu da im vrate njihovu domovinu. Službenik nas je dostojanstveno na engleskom, za one koji su razumeli, zamolio da sačekamo i budemo strpljivi, a za one koji nisu razumeli, verovatno je izgledalo da nas psuje. Naša mala grupa od šest „engleski gluvonemih” kolega, postajala je sve nervoznija i nervoznija. Sažalih se, ‘ajde da im pomognem, kad Stevan spusti paljbu. — Slušaj ti Mihajlo, nemoj stalno tu da mi nešto govoriš, hoću da čujem šta mi na engleskom govori službenik, nemoj da mi smetaš! Stevan me je odgurnuo svojim poznatim debelim telom sa tregerima i ja sam ukapirao da je „gavran” ipak progutao „jedno zrno”. Divni čovek taj Hispanoamerikanac nađe poslednjih šest mesta u avionu, dva, pa onda dva, pa još dva i to u repu aviona. Ja se setih Vesne Vulović i njenog pada u okolini Praga sa devet hiljada metara iz oborenog aviona. Mislio sam, kakvu sreću ovo šestoro imaju kad su zakasnili, a dobili su najbezbednija mesta kad bi slučajno avion… Kakva sreća! Prvi put, a možda i drugi, osetio sam da ja ovoj stvarno snalažljivoj grupi mogu samo da smetam, a nikako ne smem da počnem da osećam da oni smetaju meni, 171
Radomiru i Milošu. Ali sreća je, eto, na strani neznalica i kako god da okreneš u Americi ne moraš da znaš ni jezik da bi izgledao kao glupak, a da li se tako osećaš to nije stvar jezika, ali domaćeg nevaspitanja jeste. Malo samo kritike i manje stresa bez razloga mogli su da pomognu da sve što skrivamo podelimo sa drugima koji hoće da nam pomognu, i tako obradujemo sami sebe. Nije se dogodilo. Ušli smo u avion za Frisko i sretna šestorka je sela na svoja sigurna mesta, direktno u „naručje” stjuardesa, jer zbog njihovog prtljaga, zamalo da budu zatrpani koridori kojima personal komunicira sa putnicima. Let je bio stvarno turbulentan, a zbog emocija koje su nastale pri čekiranju, umorni smo doleteli do konačnog odredišta. Po izlasku iz aviona svi su bili umorno zadovoljni, a sada odmah u hotel Abri u centru Dauntauna. Šatl, ali ne spejs šatl, nego običan autobuščić nas je brzinom žudnje za novcem i sledećom mušterijom koja čeka, odvezao na mesto našeg daljeg boravka. Kad smo stigli ispred hotela, na suprotnoj strani gomila je u redu čekala pred ulazom u diskoteku. Oko nas su počeli da se motaju beskućnici iz „delegacije za doček”, kao u svakom velikom američkom mestu, koji i dalje traže samo nikl. Stevan nije dozvolio da mu odnesu kofer u sobu, jer mogu da mu nešto ukradu. Prvi je izabrao sobu u kojoj će biti sam. Engleski jezik kao da više nije bio problem, ali iskrsao je novi, a to je depozit od sto dolara koji smo morali da deponujemo na recepciji. — Ejha, kakva zemlja, hoće pare unapred kad još ništa nismo ni popili, ni pojeli, a nismo se ni smestili 172
— obraćao se Stevan koleginicama, koje preplašene nisu htele da daju kreditne kartice, ali su vadile sto dolara bez problema iz debelih i prepunjenih novčanika. Mene su smestili u sobu sa Viktorom.
Viktor Nas dvojica nismo stigli da se celim putem upoznamo. To je stariji gospodin, iskusniji psihijatar, bar sam to mislio na početku, verovatno prvi put u Americi. Izgledao je kao da nije od kuće poneo pelene, a da će svakog trenutka da se… Naočare je imao skoro stalno zamagljene, a ruke su mu se tresle gore-dole, kao da diriguje kamernim gudačkim kvartetom kome i ne treba dirigent. Činilo mi se da mu je „muziku” komponovao Stevan ali ne Mokranjac, „Mokranjac” je bio sam Viktor. On je platio depozit greškom, tako da ja nisam morao i otišli smo zajedno u sobu. Na svu sreću kada smo je otvorili, bio je to apartman i nisam morao da spavam sa njim u bračnom krevetu, jer mi ni najmanje nije trebao takav „bračni drug”. Iselio sam se iz naše bračne sobe na kauč u dnevnoj i raskomotio se. Direktno kroz prozor sam mogao da pratim red ljudi na suprotnoj strani ulice, koji su i dalje čekali pred ulazom u diskoteku. Red se nije smanjivao, ali se povećavao broj beskućnika. Pitao sam sam sebe, koliko u Americi čekaju na zabavu, kad mi toliku preživesmo, i to vrhunsku, od kada smo započeli putovanje, a da nismo morali ni trenutak da čekamo. 173
Viktor nije hteo odmah da ide da spava, ostaće u sobi, a ja ću malo da prošvrljam sa ostalima. Skupljali smo se polako pred hotelom, kad ono odjedanput nešto nije u redu, odoše ostali da spavaju a ostadosmo Miloš, Radomir i ja. Čovek u godinama, koji verovatno radi noćne na recepciji hotela, koji kako to biva u kapitalizmu „nikada nije doživeo penziju”, poče da nam objašnjava kako da se ponašamo u Frisku. Odbijao je dosadne beskućnike sa „sorry”, okretao od njih glavu u drugom pravcu, a oni su i dalje dolazili u rojevima. Nisam odmah ukapirao zašto je to tako, ali sam kasnije pri razgledanju grada saznao od turističkog vodiča da San Francisko ima sedamsto osamdeset hiljada stanovnika, a od toga samo osamdeset hiljada beskućnika. Odmah sam shvatio da tim beskućnicima nije lako, sa sedamsto hiljada tih što imaju lovu da kupe kuće za milion i više dolara. Situacija je takva da je potražnja za kućama velika i da i kada imate para ne možete da ih kupite, što sigurno lovatorima otežava situaciju. Iako imate dovoljno para možete da postanete beskućnik, jer nemate šta da kupite. Elem, taj recepcionar iz hotela i dalje nam je sugerisao gde bismo mogli da izađemo i da se provedemo. Usmeravao nas je ka ajriš pabu, tu gore, samo jedna ulica više, do Grand hotela, jedna ulica dole i sto metara dalje, do džez kluba pedeset metara niže ovom ulicom, a drugi džez klub je preko puta… Sugestije smo prihvatili i otišli smo do ajriš paba. Tamo me je iz službe za obezbeđenje legitimisao izbacivač, jer nisam imao pasoš kod sebe. Hteo je da proveri da li imam više od 174
dvadeset jedne i da li sam punoletan. Radomir i Miloš su imali pasoše kod sebe i uđoše bez problema, a ja za malo da ostanem napolju ispred paba. Nisam imao dokument kod sebe da dokažem da sam punoletan, a u prirodi sam izgledao starije, bar su mi to svi prijatelji do tada govorili. Teško je bilo objasniti da imam više od četrdeset, kad čovek ima svoje kompetencije, neće valjda da izgubi posao zbog mene. Garanciju za mene su dali dvoje mojih kolega i mi uđosmo u noćni klub. Da nisam ušao, umro bih od stida koliko mladoliko izgledam. Ali Amerika je takva, estetska hirurgija je uradila svoje. Sada starci i babe izgledaju mlađe od njihovih unučića i zato tolika obazrivost, da se neki starkelja posle plastične operacije ne provuče u klub za mlade. Po meni, i ti stariji i kad izgledaju „estetski”, imaju pravo da budu primećeni i kada ispunjavaju uslove da budu izbačeni iz kluba. To im diže samopoštovanje od koga cela Amerika puca. Zamislite kako bi se neki sedamdesetogodišnjak pohvalio u domu penzionera. — Izbacili su me iz noćnog kluba za mlade, jer sam izgledao mlađe nego tinejdžeri, a nisam se uvredio. Problem je kako sada da se doteram plastičnom hirurgijom da izgledam starije, da bi me ponovo pustili do kluba. Ako me ponovo ne puste, skočiću, ne daj bože sa Golden Gejta. Tužna priča, ali šta da se radi, izgledaju mlađe zbog estetske hirurgije, niko im nije za to kriv. Ali i to je Amerika i setih se odmah nesretnog Majkla Džeksona i njegovog životnog „trilera”. Dobra muzika zaborava nema! A u klubu beše to isto, američki fank u izvođenju 175
Filipinaca, ceo bend Filipinci, samo bubnjar crnac. Dobra muzika, dobar ritam, dobro pivo, početak putovanja je bio za nama, a ovaj deo je mnogo obećavao. Umorni od svega što smo doživeli, oko dva sata posle ponoći, otišli smo da legnemo, a meni se stalno u glavi vrtela misao o sutrašnjem maratonu, o kojem nam je pričao recepcionar, a održavao se samo dva bloka niže od našeg hotela. Takva prilika skoro da mi nije dozvolila da zaspim od uzbuđenja. Smišljao sam kako da se provučem između takmičara, bez prijave i registarskog broja, a da me policija i obezbeđenje ne primete i kako posle kad otrčim polumaraton da pobegnem ponovo iz te mase u publiku. Znao sam samo da takvu priliku neću više imati i odlučio sam da trčim pa neka bude šta bude. Zavoleo sam trčanje pre sedam godina. Setio sam se i svog pokojnog oca koji je prvih posleratnih godina trčao maraton u Beogradu. Trčao ga je u vojničkim cokulama, vojničkoj košulji, čojanim vojničkim pantalonama, posle demobilizacije, hiljadu devetsto četredeset šeste godine. Studirao je tada prvu godinu na medicinskom fakultetu. Kad je on to probao, zašto ja to ne bih mogao da probam, minimalno petnaest kilometara i to da uđem iz publike, trčim, te ponovo nestanem u publici. Oprao sam zube i legao u postelju. Teško sam zaspao misleći na sutrašnji događaj. Viktor je tako hrkao da mi zvuk upaljenog televizora, tu „seču šume hiljadama motornih testera” nije mogao prekriti. Morao sam da trpim i odspavam pred svoj prvi maraton u „bežanju od hrkanja”, a tek posle toga da se pridružim stvarnim
176
maratoncima, u mom slučaju koji „trče počasni krug” od bar deset do petnaest kilometara.
Ivana Ujutru sam po neprospavanoj noći lako ustao, jer takoreći nisam ni spavao. Pripremao sam se sa nadom da će mi plan uspeti. U sportskoj opremi sam istrčao iz hotela i dva bloka niže sam utrčao u reku ljudi, koja se kretala od mosta u centru mesta ka periferiji. Svi su bili veoma ozbiljno sportski nastrojeni, verovatno sa motom ”Važno je pobediti, a ne učestvovati”, što je tipično za Omegu i Majkla Felpsa, ali ja nisam imao „dobrog vremena” da pobeđujem, jer sam zakasnio na start, nego samo da učestvujem. Tako sam jedino mogao da oborim svoj limit od dva i po sata za polu maraton, iako do tada nisam istrčao više od osamnaest kilometara u cugu. Uvukoh se ja između trkača i setih se ponovo svoga oca koji je to radio obrnuto. Kad je trčao maraton u Beogradu, on je toliko bio dobar da je ostavio sve svoje protivnike daleko iza sebe. Njegov otac, moj deda Dragutin, ga je iz publike video kako trči sam i zaustavio ga je rečima. — Zašto bre, Božidare, trčiš sam? — Ne trčim sam, ostali su iza mene. — Nije u redu da trčiš sam, ti ih lepo ovde sačekaj da dođu. — Dobro, kako želiš, tata. 177
Moj otac ih je sačekao i ponovo udario da trči najbolje što je znao i stigao je prvi. Tada su ga pozvali da trenira i trči za Crvenu Zvezdu, ali da ne bi „istrčao” ispit iz fiziologije na drugoj godini medicine, on je pred Evropski šampionat u Švajcarkoj, umesto trčanja izabrao da položi ispit i prestao je da trči takmičarski. Da li je dobro uradio, ko zna. Jedino što ja znam je to da je u životu, mnogo puta posle toga, pobeđivao razne „trkače”, a nagrade su dobijali drugi, politički pogodniji ljudi. Možda je njegova sudbina počela upravo tom trkom da se rešava. Motivisan uspehom vlastitog oca i malim preprekama radoznale publike, ušao sam u trku i pobedio sebe. Doživljaj je bio ogroman, a posle istrčanih petnaest kilometara, u masi dobrih trkača, izašao sam negde na periferiji iz izvanrednog društva i ponovo se vratio u publiku. Polako, korak za korakom vratio sam se u hotel. Otišao sam pravo u sobu, kad ono vrata od sobe skoro širom otvorena. Pomislih, čistačica je sigurno unutra, kad ono Viktor zaboravio da zaključa apartman. Ajajaj, odmah se uplaših strašno, najstrašnije, da li smo možda bili pokradeni? Prvo sam najbrže što sam mogao proverio gde su mi pasoš i kreditne kartice, ali na sreću kakvu samo Viktor ima, sve je bilo tu, na mestu gde sam ih i ostavio. U trenutku mi se poboljšalo raspoloženje, slično onome koje ima drvoseča u situaciji kad seče drvo, a ono padne pravo tamo gde je planirao, po dugom klimanju čas na jednu čas na drugu stranu. Posle tuširanja sišao sam dole na recepciju i svi zajedno smo otišli na doručak. Stevan je bio najgladniji 178
od svih nas i naručio je stejk. Konobar, Afroamerikanac samo što nije počeo da kuka i nariče, gde da mu nađe rano ujutru, u devet sati, stejk i ko će da ga tako rano još ispeče? Ali, Amerika ima strašnu emisiju freona, naravno i zamrzivače, tako da su mu jedan stejk odledili, ispržili i prodali. Ni ovoga puta nikome nije bilo važno koliko je freona otišlo u atmosferu, Stevan je ponovo napunio pantalone sa tregerima, koje su se rastezale u zavisnosti od njegovog apetita. Ko, bre, šiša emisione kvote kad je glad u pitanju. Veoma gostoljubivo, zar ne? Kad je Stevan dobio stejk na tanjiru, nije ni stigao reč da kaže, a tanjir je bio prazan, a njegove misli lutale su tog trenutka sa freonom po atmosferi, tražeći jedino moguće molekularno priteljstvo negde u svemiru. Razgovor je povela Ivana, ona je šef psihijatrijskog odeljenja negde u unutrašnjosti, sa veoma retkom kosom na glavi, meni nepoznate farbe, rekao bih „mastikosa”. Lice joj je bilo naduveno verovatno od spavanja, nije imala nikakav mejkap na licu, nikakvu frizuru, sve je jednostavno bilo prirodno ružno. Bila je obučena kao rumunske prodavačice na buvljaku od pre dvadeset godina. Boje neusklađene, ali ”samo da joj nije zima”, totalno demode. Takav stil u oblačenju skoro da do tada nisam ni video, nije bio redak, ali verovatno da na svetu nije postojao. Vadila je iz džepa nekakve račune i davala vođi puta Milošu, da joj refundira njene troškove. On je pokušavao da joj objasni da su njeni izdaci veliki i da takvu sumu neće moći da joj vrati. Ona je navaljivala, ubeđujući ga da je recimo tih sto dolara iskoristila na obroke, od juče uveče do danas rano. Šta li je 179
toliko jela, od juče uveče, da je jela same novčanice od sto dolara, nije mogla toliko da ih pojede odjedanput. Verovatno je preterala, mislio sam ja onako za sebe, ali iz kurtoazije i prevencije svađe Miloš joj dade stotku i ljutito nastavi razgovor sa Radovanom. Ivana je primila pare dostojanstveno, kao da se radi o „Nobelovoj nagradi”, koju je svojim mukotrpnim radom zaslužila i sada treba svi da joj se divimo kako je uspela. Ova epizoda nije govorila gde smo i gde živimo, nego s kim smo i s kim živimo. U razgovoru sam im ispričao kako sam tog jutra trčao maraton, a osim Radomira i Miloša, nikog drugog to nije interesovalo. Jedino što sam čuo bila je kritika na moj račun, da smo mogli zbog mene da zakasnimo na doručak. Posle doručka otišli smo svi na kongres. Put nas je odveo do velikog, verovatno najvećeg kongresnog centra u Frisku, koji je bio sav od betona i cveća. Takva arhitektonska kombinacija me je podsećala na atomsko sklonište koje je preživelo nuklearni rat, a sada oko njega raste prelepo mutirano radioaktivno cveće nepoznatog porekla. Sišli smo u kongresne „katakombe”, jer se ceo kongres odigravao u andergraund fazonu, pod zemljom. Prijavili smo se, a ti što ne znaju engleski jezik, sa olakšanjem su otišli u šoping. Svoju jedinu ulogu na kongresu su ispunili i bili su slobodni. Radomir i ja, željni novih teorijskih psihijatrijskih iskustava, ostali smo na kongresu i obišli smo prvo štandove gde se prodavala stručna literatura. To je bio događaj! Kad se toliko piše, kada ćemo sve to stići da pročitamo? Da li svi 180
ti autori knjiga pišu o jednom te istom, ili o različitim stvarima? Ko je pročitao sve te knjige mora da je zapisan u Ginisovoj knjizi rekorda, i ne bavi se psihijatrijom. Nešto kasnije sam shvatio da ne treba sve to čitati, to je mesto susretanja, diskusije i razmene mišljenja, a ne biflanja. Svi govorimo o istom, a možda to isto drugačije zovemo. Bilo je tu i nekih novih ideja, koje je trebalo proveriti u praksi. Sve u svemu, bili smo radoznali i Radomir i ja, a u takvom raspoloženju smo i napustili kongres. Radoznalost je jedino što može da vam pomogne da vam na takvim mestima ne bude dosadno. Jedino neprijatno što se dogodilo toga dana, bilo je to što su Teodora, Ivana i Željana donele nove račune za refundaciju. Milošu je bilo neprijatno da o tome govori sa nama. Kad smo taksijem odlazili u smeru Golden Gejta, svi smo ćutali i znali smo samo to da ćemo videti „osmo svetsko čudo”, izgrađeno tridesetih godina prošlog veka. Ja sam bio toliko ljut da bih refundaciju tog momenta klasifikovao kao „deveto čudo sveta”. Naš taksi je bio brži od svih vozila okolo nas. Vozio ga je Azijat, i slušao na radiju hip-hop. Sa nama nije komunicirao, a vožnja je bila takva da je malo falilo da mu se u autu ispovraćam. Sva sreća vožnja je bila tako brza od tačke A do tačke B, da nisam stigao da povraćam. Verovatno je imao izračunato, kakvom vožnjom naterati putnike da povraćaju, a pritom kakvom brzinom stići do odredišta pre nego što povrate u autu. Kakav je to bio „hip-hop” vozač! Kad sam izašao iz auta, udari mi po licu silan vetar iz zaliva i ja odmah počeh da se osećam bolje. 181
Prvo što sam video bio je čovek na malom surfu i njegov mali padobran, koji ga je uz pomoć vetra vukao sa jedne strane zaliva na drugu. Vozio je „reli na vodi”, između prekookenaskih brodova koji su izgledali kao džinovski čunjevi. Na svu sreću nije mu se ništa dogodilo. Opet smo videli direktan prenos američkog testiranja ljudskih limita, neverovatnu hrabrost i veštinu. Golden gejt je dugačak skoro dva i po kilometra, tako da smo zbog jakog vetra i velike zime, morali da ga pretrčimo u povratku. Sam most je smesa arhitektonskog čuda, samoubistava, biciklista, pešaka, automobila, zagađenog vazduha i „američkog sna”, koji nije veći od našeg, samo što mi kod kuće nemamo toliki zaliv da po njemu pravimo velike mostove. Posle ovakvog iskustva počeh da mislim, da je život svuda isti, samo je negde veći, a negde manji, u građevinskom smislu. Svako zida onoliko koliko mu treba. Zato ne treba nikoga ponižavati i govoriti mu da je lošiji od drugog. Jednostavno mi nismo imali mesto gde da postavimo svoj Golden gejt, a naš zemljak Tesla je otišao tamo gde je mesta bilo dosta, te osmislio i postavio električnu centralu na Nijagari. Možda neka lampa i na ovom mostu svetli, dobijajući tu Teslinu električnu energiju. Ko zna? Kao što sam napisao, nazad po mostu smo morali da trčimo, jer nismo mogli da podnesemo udare vetra. Kosti su nam se smrzle, a ja sam i dalje mislio na odvažnog surfera, koji je i nadalje prelazio sa jedne obale kanala na drugu i nije mu bilo zima. Pala mi je na pamet i sledeća istina o Alkatrazu, koji smo sa mosta videli kao pupak celog kanala. Kanal je imao obrise ženskog 182
tela, ramena su bila pod mostom, a bokovi posle ostrva na kojem se nalazio Alkatraz. Prvi zatvor na svetu koji je imao toplu vodu bio je Alkatraz, a razlog za to bio je jednostavan, da se ne bi zatvorenici koji se spremaju u bekstvo, hladnom vodom uvodili polako u hipotermiju i time pripremali organizam da izdrže temperaturu vode koja je u kanalu bila veoma niska. Bilo je to tridesetih godina prošlog veka. Nije tom zatvoru pomogao ni marketing, kada su tamo doveli Al Kaponea. Vlada SAD-a morala je da zatvori sam zatvor šezdesetih godina prošlog veka, jer ih je jedan zatvorenik na jedan dan koštao hiljadu dolara. Time su dokazali da se nikome ne ostaje u zatvoru i kad tamo imaju luksuz bolji nego u hotelu sa pet zvezdica. Još jednom je pobedila „biznis demokratija” o kojoj toliko danas slušamo. Sa Golden Gejta smo polako peške Radomir, Miloš i ja išli pored obale, gde su od piste za sletanje i odletanje aviona napravili pešačku zonu za šetanje. Bila je tu nekada američka avio baza. U produžetku naše šetnje smo stigli do mesta koje je bilo u antičkom stilu, a napravljeno je za veliku svetsku izložbu. Zbog velike zime nismo mnogo razgledali, već smo se odmah ukrcali u prvi taksi koji se zaustavio. Vozač je bio Afro Amerikanac i u kolima je iz radija izlazila magija još jednog zatvorenika, Džemsa Brauna ”I feel good tarara-ra-ra-ra-ra… „ Vozio je smireno i u ovom slučaju povraćanja nije bilo. To veče smo mirno proveli po džez klubovima u komšiluku, slušajući standarde „Take the A train”, „Misty” i mnoge druge. Veče je imalo pravi sving ritam, jedinstven 183
za tu vrstu muzike. Na ostale članove naše grupe mogli smo bar neko vreme da zaboravimo.
Teodora Novi dan je počeo bez maratona, ali sam istrčao svojih petnaest „pobedničkih” kilometara. Trčao sam ka gradskoj kući, a beskućnici su se promrzli tek budili na hladnim pločnicima, jer vreme je tu u lokalu stalno hladno i maglovito i leti i zimi. Neki su izlazili iz prenoćišta, a malo niže bogatiji su ulazili u svoje staklene i betonske zgradurine. Verovatno su žurili na posao. Reka beskućnika se polako sa pločnika pokrenula ulicama, a bio je to još jedan tužan pogled na Ameriku. Trčao sam sa lakoćom, kao da bežim od nečega da se meni ne bi tako nešto dogodilo. Nisam bio svestan da je možda u mojoj blizini „praseći grip”, ali sam se bar na ulici, trudio da izbegavam osobe koje su podsećale na Meksikance. Tog jutra sreo sam kolegu koji je sa svojom ženom trčao u suprotnom pravcu, pozdravili smo se i svako je nastavio svojim smerom. Ja odoh u hotel. Taj dan smo imali rezervisan za razgledanje grada. Seli smo u otvoren autobus i počelo je kruženje gradom. Vozač je bio Azijat, veoma prijatan i brižljiv za sve ljude podjednako u autobusu. Odgovarao je učtivo na svako pitanje, naravno na engleskom. Teodora je bila žena u srednjim godinama, koja nas je stalno informisala šta je sve stigla da kupi sinu po prodavnicama i šta će mu sve kupiti i kakve su cene. Jača, zavalitija 184
žena, elegantno sportski obučena, radila je kao dečji psihijatar. Ispričala je jednu lepu priču o identifikaciji u psihologiji, kad je ćerka pitala majku zašto koristi mali đuveč da peče meso, a ona joj odgovori da ne zna, ali da mogu da idu da pitaju baku. Isto su pitali baku, zašto koristi mali đuveč kada peče meso, a ona je rekla da ne zna, ali da idu da pitaju prabaku. Otišle su sve tri zajedno i pitale: „Zašto koristiš, prabako, mali đuveč kad pečeš meso?“, a ona im odgovori: „Jer nisam imala veći“. Tako je to i u sadašnjosti, našu sudbinu određuje identifikacija, a možda usput i astrologija. Teodora nije razumela šta govori šofer, te je stalno od nas tražila da joj prevodimo. Bilo je to teško, ali sam joj sa oduševljenjem preveo da u San Francisku imaju rusko brdo, a ono je jedno od tri dominantna brda u celom gradu. Postoji i pravoslavna crkva u kojoj je služio Jovan Maksimović, Sveti čovek, koji je iz Srbije otišao u kraljevsku Rusiju, završio prava i postao carski kadet. Kad su ga za vreme Oktobarske revolucije ranili u nogu, zamonašio se i ostatak života proveo u Parizu, Hong Kongu i San Francisku gde je i umro. Od zamonašenja je hodao stalno bos, postio je, a spavao je na kolenima kada bi zaspao između dve molitve. Umro je sedamdesetih godina prošlog veka. Rusi su u devetnaestom veku snabdevali svoju posadu na Aljasci tako što su brodove punili hranom i vodom baš u San Francisku. To sve sam prevodio Teodori, a ona je okretala priču u smeru šta će sve da kupi sinu, tako da sam prestao sa prevođenjem i ćutanjem sam propratio preostalo razgledanje grada. Pogledali smo 185
kapelu španskih osvajača, posle nje botaničku baštu i najzad koledž gde su išli u školu najčuveniji bejzbol igrač Di Mađio, kasnije suprug Merlin Monro, i O Džej Simpson, igrač američkog fudbala. Škola je izgledala veoma jednostavno i skromno, kao da oni tamo nikada nisu ni boravili. Došli smo u hotel i počelo je popodne puno ljutnje, jer nismo sa sobom poveli ostalih pet osoba iz grupe u šetnju. Odlučili smo Radomir, Miloš i ja, da idemo da pogledamo foke na Oušn biču. Taksi nas je tamo odvezao, vozač kul Afroamerikanac i čudo se dogodilo, na sreću, niko nije povraćao. Po prvoj azijskoj vožnji karate-kung-fu stila, ove dve poslednje bile su kul. Oušn bič je peščana plaža pored zoološkog vrta, gde se galebovi i foke takmiče ko će više riba da ulovi za jedan obrok. Tolika je zima bila i takav je vetar duvao da bi i Jeti morao da obuče kaput i stavi kapu na glavu. Amerikanci su se šetali bosi po plaži i naravno surfovali pored foka. Nama Evropljanima je bila zima da i školjke koje su bile na plaži dodirujemo rukama, a Ameri opet u trci za nekim nadljudskim limitom. Od zime ni fokama se nije htelo u vodu po hranu. Radije su ostale gladne. Na svu sreću mogu da kažem da smo se dobro obukli, ali smo se ipak smrzli. Šetali smo dugo, Miloš je fotografisao, a Radomir i ja smo jedva čekali da dođemo u restoran. Posle takvog smrzavanja kraj mora, ušli smo u restoran, sa galerijama, prelepog arhitektonskog rešenja, da svako može svakoga da vidi bilo gde da se nalazi u restoranu, bilo da sedi u prizemlju ili na galeriji. Bilo je to postmoderno rešenje, u staklu i 186
betonu, prijatnim bojama od svetlo-plave, zelene, žute, prelivenih u jednu čašu Džejmison viskija, koji mi nikada u životu nije prijao više nego tada. Kao da se sva sunčeva toplota, ono nekoliko lepih dana u toku godine u Irskoj, smestila u to malo pola litre viskija, što smo za dva sata sedenja popili nas trojica. Foke smo posmatrali na ostrvu preko puta od restorana, ali u vodu nisu ulazile ni dalje. Pozvali smo taksi i otišli da ga čekamo napolju. Došao je po nas džip Krajsler, kad u njemu vozač Evropljanin, Nemac, koji tu živi već dvadeset i pet godina. Znao je sve o Jugoslaviji, jer je bio iz istočne Nemačke. Pobegao je prvo u zapadnu Nemačku, pa posle imigrirao u Ameriku. Sve vreme je komunicirao sa nama, kao posle džointa, smejao se bez razloga, nije zaboravio da pohvali šljivovicu. Vidi se čovek dobro poznaje stvari, dok trojica prethodnih taksista nisu znali ni gde je Evropa, a kamoli Srbija. Jedanput je čak bio i u Hrvatskoj na moru. Put je brzo prošao i opet smo morali da proverimo da li su ostali iz grupe dobro. To je bio zadatak za Miloša. Ja sam otišao u sobu, a tamo Viktor već u pižami, sa zamagljenim naočarima, gledao je tv šoping reklame. Veoma zadubljeno je pratio program, a ja sam imao osećaj da će možda nešto od toga i da kupi. Pitao me je treperećim glasom, gde mu se za vreme artikulacije sve od proteze, obraza, jezika, glasnih žica, treslo. — Gde ste bili, ja sam u sobi proveo ceo dan, bila je tu i spremačica, bojao sam se da izađem sam na ulicu. — Zašto? 187
— Kako zašto, ne znam jezik, kako da se snađem ako se izgubim kad niko ovde osim vas ne zna srpski? — Pokažeš im kartu od hotela i oni te lepo vrate nazad. — Teško je to uraditi, ja sam kartu izgubio, jako sam se potresao i ne znam šta ću sada. — Ništa, čekaćeš u sobi, sutra ujutru odlazimo. Gde su ti ostali iz grupe, gde ti je društvo? — Oni su otišli, nisu čekali na mene. Izvini, molim te, za ono jutros što sam te pomučio, kad nisam znao da upalim televizor daljinskim upravljačem. — Nije to ništa, verovatno su ti se tresle ruke više nego što je trebalo. — Nije to što misliš, ali ovde je sve drugačije, evo sada nisam mogao da se okupam, ne znam da pustim toplu vodu. — Dođi, pokazaću ti, nije teško. Pokazao sam mu kako se pušta topla voda i on se smiri. Ja sam se spremao za nove muzičke doživljaje. Posetili smo nove džez klubove, sedeli smo u bašti i gledali radoznale turiste francuskog porekla, kako se odvoze u velikim limuzinama. Imao sam osećaj da sam jednim svojim delom u Burbon stritu, u Nju Orelansu, falili su mi samo „aligatori i krokodili” iz naše grupe. Hvala Bogu, bili su negde daleko u svojim „močvarama”, a mi smo mogli da uživamo. Posle ponoći legao sam u krevet i isključio tv šoping reklame koje je Viktor zaboravio na velikom plazma ekranu. 188
Radomir Odmah ujutru nas je čekalo neprijatno iznenađenje. Za vreme odjavljivanja recepcionarka je pogrešila i vratila nam je Stevanovih sto dolara garancije. Jutro je bilo maglovito, ali sva magla San Franciska nije mogla pred Stevanom da sakrije, kad se radi o novcu, da je došlo do nevažne greške. Verbalno je napao recepcionarku i počeo da psuje na srpskom. Hteo je i policiju da zove, kad već neće da mu vrati sto dolara, a on je telefonirao iz sobe svojoj ženi i to samo jedan mali minut. Urlao je na ulaznim vratima, a tenzija je rasla. Stalno je ponavljao da je on psihijatar, doktor, neće oni njega da vređaju i ponižavaju, a svi smo tog trenutka već kasnili na aerodrom. — Te američke kurve, debili, svinje jedne, nisam ja niko i ništa, ja sam doktor! — vrištao je kao žena koju opera fascinira, ali ne zna da peva, iz njega je izlazilo nasilničko visoko „C”, puno psovki. — Neće oni sa mnom tako da postupaju, zovite odmah policiju — naređivao je Milošu i Radomiru, a oni mu odgovoriše skoro jednoglasno: — Zovi ih sam, mi idemo na aerodrom! Okolo nas počeše da se skupljaju i beskućnici, nisu mogli jadni da veruju da neko ko ima sto dolara, može tako da vrišti od besa, a oni koji nemaju ništa samo ćute i nemo posmatraju. Pa i njima je neko nešto uzeo, zato su na ulici. Sva sreća da ga nisu razumeli, inače bi shvatili koliko su bezobrazni i glupi ti što imaju više nego što im treba. Stevan je nervozno izlazio iz hotela, ponovo se unutra vraćao, a sve vreme je čvrsto u rukama 189
držao svoju novu muzičku kutiju na navijanje, a ne na struju. Treba stalno štedeti. Ceo konflikt je bio rešen tako, što mu je recepcionarka dala sto dolara iz svog novčanika, a ona će celu transakciju sa depozitom, kasnije proveriti. Kad je dobio, pitaj boga čijih sto dolara, nije zaboravio da se ljutito okrene i ode u šatl mikrobus i sedne ponovo na kraljevsko mesto pored vozača. Bila je to, po njemu, još jedna pobeda civilizovane Evrope nad nepismenom boranijom Amerike. Naočare su mu padale dole-gore po velikoj oznojenoj glavi, a kosi zubi izlazili su iz masne i oznojene usne šupljine, izgledao je kao da je upravo ušao u rekonvalescenciju po „prasećem gripu”. Mi smo se trudili da ovaj događaj što pre zaboravimo. Posle ovoga čekao nas je nov zanimljiv događaj na aerodromu u Las Vegasu. U celoj ovoj neprijatnoj situaciji pomagao mu je Radomir sa velikim strpljenjem. Bio je to mladi psihijatar, onižeg rasta, zgodno lepuškastog izgleda. Bio je član porodice u kojoj su dvojica njegove braće bili vojni piloti i leteli su helikopterima. Odmeren u razgovorima merio je svaku reč, pre nego što je nešto rekao, nekada čak i sa vojnički strogom disciplinom. Pomogao je Stevanu sa prevođenjem, i na kraju je rekao da to neće raditi nikada više. Svoju reč je održao. Naše koleginice su samo komentarisale ceo događaj i molile nas da Stevanu pomognemo, a one su za to vreme čekale da sve to prođe i zahtevale ujedno da im se Miloš više posveti u Las Vegasu. 190
Zelena čoja Las Vegasa Poletanje iz San Franciska bilo je praćeno manjim problemima. Na Erbasu tristo trideset nije funkcionisao WC. Da je to bio slučajno autobus ili voz, otišao bi na put sa takvim problemom, ali avion nije mogao. Tehničko osoblje aerodroma i personal aviona, na čelu sa kapetanom, tražili su rešenje. Ono je došlo posle nekoliko sati čekanja, a sva sreća da se nikome nije išlo u WC upravo kada su ga popravljali. Gde bi, jadna mu majka, obavio nuždu, kad smo sve vreme opravke morali da mirno sedimo na svojim mestima u avionu i da strpljivo čekamo. Na jednoj strani rigorozne antiterorističke mere — nema povratka na aerodrom, na drugoj strani puna mokraćna bešika i sve ostalo što ide uz to… Čekalo se dosta i na kraju uspeše da poprave kvar, a putnici u avionu su mogli visoko iznad tla Amerike, po poletanju aviona, da olakšaju svoje muke. Nije mi bilo u tom momentu jasno da li treba da se bojim više terorista ili neispravnog aviona. Samo bi nam još trebalo da je u avionu terorista ionako zamalo da nam popucaju mokraćne bešike. To je mogao da bude prvi teroristički napad u avionu mokraćom samih putnika. U avionu nije bilo slobodnog mesta jer namazani Amerikanci znaju da izaberu mesto pored prozora ili koridora za personal. Ostala boranija u sredini neka sedi, između d va američka putnika. Meni je sve bilo jasno kad se situacija već tri puta ponovila. Na desnom sedištu pored mene je sedeo debeli čovek sa svojih sto pedeset i više kilograma, a na levom tinejdžerka, anorektičnog profila sa oko pedeset kilograma. Osećao 191
sam se kao toranj u Pizi, koji svakog trenutka može da padne ulevo. Velika je sreća što za vreme leta nisam dobio skoliozu, a nikada ne znate, možda je dobijem pri sledećem letu pri sličnoj konfiguraciji saputnika. Kakva sreća! Ceo odlazak u Las Vegas mi je izgledao kao moderno ponavljanje knjige „Zelena čoja Montenegra”, iz pera Mome Kapora i Zuka Džunhura. Daleko od Otomanskog carstva odigravala se slična radnja u „zelenoj pustinji”, igralo se na sve ili ništa. U većini slučajeva je to ništa i gore od toga ne može. Ljudi gube na takvim mestima novac, posao, porodice i na kraju izgube i vlastiti život. Sve to zbog strasti da igraju i da eventualno za svoje pare „kupe” još veće bogatstvo. Najgore je kad taj novac nije njihov, već je pozajmljen. Ali, dogodi se da neko i dobije, a to je razlog da se ponovo vrati i izgubi dobijen novac i tako sve u krug. Iz aviona smo pod nama videli „zeleno ostrvo” na sred pustinje. Kao da je neko skalpelom i građevinskom plastičnom hirurgijom presadio zelenu površinu u pustinju. Ulice koje smo videli sa visine bile su geometrijski savršene, tako da sam imao osećaj da ćemo sleteti na „mrežu kojom se hvataju kockari”. Posle divljih turbulencija, kada smo skakali na vlastitim sedištima, kao u nekom kolektivnom rodeu, sleteli smo u temperaturni pakao. Razlika u temperaturi između San Franciska i Las Vegasa bila je plus trideset pet stepeni. Tog dana u hladu su izmerili u Las Vegasu četrdeset i pet stepeni. Sleteli smo bez teškoća i naravno sa ispravnim WCom. Dalje smo išli šatlom (volim da koristim ovo ime 192
za mikrobus, jer je nekada njihova brzina kojom su nas prevozili bila kosmička) i pravo u Planet Holivud. Lanac hotela su osnovali poznati glumci, a među njima je i Silvester Stalone. Na recepciji smo, zbog velikog broja novih gostiju dugo čekali da bismo dobili sobu. Posećenost je bila ogromna, a sam hotel je imao kapacitet kao svi hoteli na Zlatiboru i Kopaoniku zajedno. Ja sam opet imao veliku čast da budem sa Viktorom u sobi. Ovde na sreću nije trebalo platiti depozit jer je to uradio Miloš za nas. Viktoru se nisu zbog toga tresle ruke manje, a nije bio ni manje zbunjen nego što obično biva. Pogledao je kockarnice oko nas, koje kao da su bile svuda, iza bilo kojih vrata koja otvorite u hotelu i odmah posle toga je brzo otišao u sobu. Upalio sam mu televizor, da slučajno ne bi daljinskim, znajući kakav je, izazvao kuršlus u električnim instalacijama i ostavio ga da gleda tv šoping reklame. U sobi se njegovo stanje poboljšalo, ali ni dalje nije bio siguran šta će raditi u toku preostalog dela popodneva i noći. Radomiru je u toku vožnje šatlom toliko bilo toplo, da se drsko skinuo go, naravno bio je sakriven sedištem i presvukao se direktno na sedištu u kupaće gaće. Zašto je to uradio pred svim ostalim putnicima, kad je od svih nas bio najdisciplinovaniji, nije mi bilo jasno. Intuitivno sam pomislio da mu je bilo veoma toplo, a ko zna, možda je imao osećaj da je u sauni ili je možda sauna bila u njemu. Naravno, kao što to biva u Americi, niko mu tu nepristojnost nije zamerio, jer svako je putovao u mislima sam sa svojim problemima. Verovatno bi i svi ostali 193
zbog toplotnog udara koji su po sletanju doživeli to isto uradili, da su se manje stideli i imali više hrabrosti. Zamolio sam Viktora da ne izlazi iz sobe, ako to nije potrebno, jer sam se ozbiljno bojao da se ne izgubi. Obećao mi je da će rizik da svede na minimum, ali tako nije bilo. Ja sam izašao sa Radomirom i Milošem da pogledam to čudo od grada na četrdeset i pet stepeni celzijusa, a Viktor je ostao u sobi. Prošetali smo se glavnom ulicom, a ponuda je bila široka. Azijati su nam nudili prostitutke, dileri drogu, prostitutke su se same nudile, nešto kasnije su nam i one nudile drogu, policija je bila svuda okolo, kockarnice koje su bile otvorene dvadeset i četiri sata, u kojima su piće pili za džabe samo oni koji su se kockali i to u neograničenim količinama. Deca i roditelji u šetnji, a sunce visoko nad nama stvaralo je scenario kao da smo bili zatvoreni u rerni, a neko je uključio na dvestopedeset stepeni da se peče. Sve što sam video i doživeo bila je čista biologija, adrenalin uokviren u široke bulevare od betona i stakla. To sve može čoveku i da zasmeta, jer je to bila mešavina prodavnica u Istanbulu i običnog lapovačkog vašara na Trnovu Petku. Do kraja naše posete mestu grehova ostalo je manje od dvanaest sati, kad ono zazvoni Milošev mobilni telefon i stiže prava neprijatna vest. — Hello, do you know Mr. Viktor? — Da to je naš kolega. — Nastradao je u saobraćajnoj nesreći. — Kako nastradao? — Zgazio ga je auto, na pešačkom prelazu, kad je izašao iz hotela. 194
— To nije moguće! — Moguće je, i molim Vas da dođete što pre u prvu policijsku stanicu u vašoj blizini. Vaš telefonski broj smo našli u njegovoj torbici, bio je ispisan na avionskoj karti. Između nas trojice nastao je tajac. Miloš je počeo da razmišlja brzinom svetlosti. Okretao je razne brojeve i telefonirao ostalim kolegama, pitao ih je da li su oni dobro, i referisao im šta se dogodilo sa Viktorom. Svi oni su se uspaničili, a on ih je zamolio da idu u hotel i da tamo čekaju dalji razvoj događaja. Obećao im je da će biti blagovremeno informisani o tome šta treba dalje da se radi. Meni se vrtela glavom samo situacija, kad sam odlazio iz sobe, da nisam nešto prevideo. Padalo mi je svašta na pamet pa i takve crne misli, da ga nije neko napao, udario, gurnuo pod auto. Zašto me nije poslušao i ostao u sobi. Znao sam samo jedno, da nema odlaska kući dok celu situaciju ne rešimo. Iako je bilo veoma toplo, u svakom od nas temperatura po ovakvoj vesti prešla je tačku ključanja. Seli smo u najbližu hladovinu i počeli nervozno da pravimo plan. Moramo prvo da odemo u policijsku stanicu, a posle toga ćemo dalje da rešavamo situaciju. Imao sam osećaj griže savesti zato što ga nisam poveo sa sobom, ali nisam mogao da vratim film unazad i sve ponovo montiram. Život nam je ponudio goruću scenu u ovaj pakleni dan, a mi smo samo čekali na đavola da nas probode svojim trozupcem. Probao sam da mislim na nešto drugo, ali nije išlo. E moj Viktore, kakvo pobedonosno ime, a dočekaš 195
kraj na gorućem asfaltu Las Vegasa. U suštini da neko nastrada ovde nije bilo ništa neobično. Na radiju smo toga dana čuli da je poginuo policajac, žureći da pomogne devojčici koju je nasilnički maltretirao njen otac. Na putu ka kući, gde se nasilje odigravalo, udario je u auto koji mu nije dao prednost, iako je imao uključenu sirenu. Vozač auta, koji mu se isprečio bio je pijan, a policajac je poginuo na mestu. Policajac je bio oženjen i imao je dvoje dece. Kad se prašina slegla, najtužnije u celom događaju bilo je to što je tinejdžerka celu situaciju izmislila da bi privukla pažnju okoline, i to tako što je okrenula telefonski broj urgentnog odreda policije. Nastradalog policajca je u tom momentu obavestio dispečer, i pošto je on bio najbliži mestu kriminalnog događaja, sjurio se brzinom većom od sto milja na sat. Hteo je da stigne što pre na mesto jer je i on sam imao decu i nije voleo slična ponašanja pri njihovom vaspitavanju. Želeo je da pomogne pre nego se dogodi nešto još gore… No, nije stigao do cilja i tragično je poginuo. Majka maloletnice nije bila u to vreme u kući, ali kada se vratila saopštili su joj šta se dogodilo i da je policajac poginuo pokušavajući da dođe što je pre moguće da pomogne njenoj ćerki pred ocem tiraninom. Majka totalno nezainteresovano, kad je sve čula, samo je postavila jedno jedino pitanje u vezi sa celim događajem. — Zašto si mi, moja devojčice draga, pojela krofnu koju sam ostavila sebi za doručak? Na žalost, taj događaj je izazvao mnogo polemike u javnosti i otvorio mnoga pitanja. Šta je važnije, jedna krofna ili ljudski život? Ali takva je Amerika i njena 196
druga strana, verovatno imaju mnogo gladnih ustiju, malo krofni i mnogo beznačajnih ljudskih života. Prvo što smo probali bilo je da pozovemo Viktora na njegov mobilni. Nije se javljao. Nismo odmah otišli da proverimo situaciju na licu mesta u hotelu, mislili smo u tom momentu da je to gubljenje vremena, ali smo ipak pozvali recepciju, da probaju oni da ga u lokalu pozovu na telefon. Ni to nam nije uspelo, nije se javljao. Telefonirali smo kolegama da čujemo da li ga je neko video, a oni nam rekoše da ga niko nije video, niti sa njim telefonski komunicirao. Miloš je hteo da odmah obavestimo njegovu porodicu, ali ja sam predložio da sa tim sačekamo neko vreme. Otišli smo u najbližu stanicu policije i kada smo objasnili ko smo, zašto smo došli, oni su nas policijskim autom prebacili dalje gde je trebalo. Primio nas je veoma ljubazno, i o nama brinuo serdžant Džekson. Bio je visok, crnomanjast, dominantan muškarac. Polako je počeo da nam objašnjava, da je Las Vegas grad sa puno alarmantnih informacija, ali kad se provere mogu to da budu i same lažne uzbune. Nismo tome što govori mogli odmah da poverujemo, sve je bilo protiv nas, i sutrašnji let, sadašnja neprijatna, čak katastrofalna situacija, a on samo priča, li priča kako to možda sve nije istina. U tom momentu smo sva trojica bili strašno ljuti, ali šta smo mogli, morali smo da čekamo i istrpimo proceduru koja je polako počinjala. Salušao je i on nas, šta mi imamo da kažemo i predložio da prvo odemo u mrtvačnicu da identifikujemo leš. Taj predlog nije bio najprijatniji, jer to nisam radio od kako sam položio sudsku medicinu. 197
Auto policajca Džeksona išao je polako, pridržavao se propisa i ograničenja brzine, minuti su bili kilometri, kilometri sati, toliko nam se realnost izmešala u glavi, da je malo falilo da od gneva svi zaplačemo. Serdžant Džekson je slušao izveštaje na radio vezi, a sa nama nije ni komunicirao. Radio je takve stvari svaki dan i nije to trebalo da se širi i prepričava sto puta. Upozorio nas je kao lekare da postoji i „lasvegaski sindrom” kod ljudi koji su zauzeti i opčinjeni kockanjem. Oni zaborave da piju tečnosti i posle nekoliko dana neprekidnog kockanja izađu na ulicu i dehidrirani, posle mnogih neprospavanih noći, jednostavno kolabiraju na ulici, povrede se pri padu i umru. Možda se to dogodilo našem kolegi, da je kolabirao i pao pod auto koji ga je posle toga pregazio. Sve to je dolazilo u obzir, ali koliko smo mi znali, Viktor je imao samo visoki krvni pritisak, a lekove je uzimao redovno. Nije bilo lako slušati sve te kombinacije, šta i kako je moglo da se dogodi, a polako smo stigli i do mrtvačnice. Primio nas je dežurni lekar i ubrzo smo se našli u boksu za hlađenje. Izgledalo je to kao u američkim krimi filmovima. Nije prošlo puno vremena i posle formalnosti koje su bile odrađene, pokazali su nam dokumenta koja su našli kod pokojnika, a mi smo počeli da gubimo tlo pod nogama. Šta sad da radimo, to je Viktorov pasoš, novčanik je isto njegov, kao i ostali dokumenti. Joj, jadna nam majka, šta-a-a-a-a, s-a-a-a-a-d da radimo? Boks je otvorio doktorov pomoćnik i otkrio lice nastradale osobe, kad ono — nije to bio Viktor. Mrtva osoba nije ni malo ličila na našeg kolegu Viktora. Kakav šok, prvo 198
smo mislili da je otvorio pogrešan boks, ali nije, jer je broj odgovarao onome na palcu. Bože, kakvo svetsko iskustvo, od kongresa do mrtvačnice. Nesretnik koji je pred nama ležao bio je neko drugi, a ne Viktor. Šta sada? Pao nam je kamen sa srca, i to direktno na noge koje su nas strašno zabolele od stresa i svega što smo doživeli. Morali smo posle svega da sednemo i da se konsolidujemo. Odmah potom nam celo telo ispuni podmukao bol emocije bespomoćnosti. Ja se setih u tom momentu filma „Maratonci trče počasni krug”, gde su krematorijum isprobavali tako što su u njemu ispekli svinju. Kako su blizu realnosti poruke takvih komedija. Dogovorili smo se sa serdžantom Džeksonom da telo ne pripada našem kolegi, bili smo sigurni da to nije Viktor i da bi trebalo da celu stvar još bolje ispitamo. Kako je moguće da neko sa dokumentima našeg kolege završi u mrtvačnici? Svakojake misli su nam se motale po glavi, ali morali smo da se smirimo i počnemo ponovo da se vraćamo u realnost. Odlazeći iz mrtvačnice dokumenta je uzeo sa sobom serdžant Džekson i uputili smo se nazad u policijsku stanicu. Putem su nam se minute ponovo pretvarale u šezdeset sekundi, mogli smo da počnemo akciju traganja za Viktorom. U policijskoj stanici smo seli, ponudili su nas kafom, ali nas je mučilo to šta dalje. Serdžant Džekson je ponudio mogućnost da svi zajedno ponovo odemo do hotela, a svakoj kontroli će mejlom biti poslata Viktorova fotografija. To je bio dobar predlog i počeli smo da ga realizujemo. 199
Miloš je počeo da realizuje „evakuacijski plan”. Pozvao je sve saputnike, naše drage kolege, da izađu iz soba i sačekaju nas u auli hotela. Neki od njih nisu hteli ni da čuju za takav plan, oni su sada u šopingu. Najviše se bunio Stevan. — Nije to moj problem, treba to da reši Mihajlo, on je bio sa njim u sobi, šta ću vam ja kad ne znam da govorim engleski, nemojte da me molim vas ometate u kupovini, tražim muzičku kutiju na navijanje, radim to od detinjstva i neću zbog neke takve situacije sada da kvarim svoje navike. Nešto mi je govorilo da je Stevan već spreman da se provuče pesmom grupe AC/DC „Highway to hell”, ja bih to skratio i rekao mu – Go to hell. Ivana se ljubazno ponudila da nas sačeka u hotelu, ali i ona mora prvo da završi šoping. — Šta ja mogu da vam pomognem sa tim, nisam imala do sad takvo iskustvo, a ne znam ni engleski. Teodora je već čekala u sobi u hotelu, jer je stigla da kupi sinu sve što je naručio, čak i više od toga. Željana je bila sva uplašena, kako će stići sutra na avion za povratak kući, kada bismo eventualno nas trojica morali da ostanemo, jer jedini znamo engleski, da završimo sve formalnosti oko prevoza tela našeg kolege. Njoj je takođe bilo žao za sve što se kolegi dogodilo, ali mora prvo da spakuje sve što je kupila, a tek onda će doći u aulu hotela. Sve to me je podsećalo na poslednju scenu iz pozorišne predstave „Seobe”, koju je režirala Vida Ognjenović, zašto da ja ponovo budem Sava Tekelija, zašto da mi neko oblači čizme „preko glave”? 200
Nismo imali vremena za gubljenje, jer je situacija bila veoma ozbiljna, morali smo izgleda da je rešavamo pre svega nas trojica i to sasvim sami. Ušli smo u hotel, serdžant Džekson nas je zamolio da prvo pregledamo sobu. Na recepciji je zamolio da mu daju eskort lokalne službe koja je brinula o bezbednosti u hotelu i otišli smo velikim liftom na četvrti sprat. Išao sam polako iza serdžanta, osećao sam se kao u piramidi, kao „kradljivac grobova”. Čekao sam da na nas padne neka od davno montiranih zamki i da se nikada više iz utrobe „mračne američko-faraonske” piramide ne izvučem. Došli smo do „kapije pakla” i ja sam provukao elektronsku karticu i otključao sobu. Vrata smo otvarali polako. Prvi je ušao serdžant, rutinski je pogledao hodnik, a posle toga je ušao u spavaću sobu. Televizor je tiho prenosio telešoping reklame, a na Viktorovom krevetu, pod pokrivačem, ležala je velika polulopta. Serdžant je polako pendrekom počeo da sklanja pokrivač, i dok je to radio, odjednom, kao slepi miš koji je iznenada „progledao” iskoči Viktor. Serdžant se uplaši, ustukne korak unazad, a sa njim i mi korak unazad. Umalo ne istrčasmo iz sobe od iznenađenja i straha. Serdžant je povikao: — Oh my god! What’s hapenning here? Who is this? Verovatno naviknut na sve kombinacije teškog, policijskog istraživačkog rada, pomislio je da je možda neko ubio Viktora i posle se uvukao u njegov identitet i u samu postelju. Možda mu je glavom prošla i homoseksualna kombinacija, a la Đani Versaće. Možda ga je ubio nezadovoljni ljubavnik, ko to zna? Novonastala situacija je u svemu konačno podsećala na starog dobrog 201
Viktora. Zašto, bre, mora da bude toliko, toliko smotan i uplašen kad je sa mnom u sobi? Nije bilo vre mena za opraštanja, ni za optuživanja. Morali smo što pre da saznamo šta se dogodilo i da se čistimo iz ovog grada sutra ujutru. Nas trojica smo povikali u glas: — That’s Viktor! — What? — Yes, that’s Viktor! Viktora je oblivao hladan znoj po čelu, ruke su mu se tresle i od straha nije našao snagu ni da se postavi na noge, a one su mu se takođe tresle pod pokrivačem. Oči je imao toliko raširene, kao da je imao u sebi desetostruku dozu Bazedovljeve bolesti. Serdžant ga je pitao: — Are you injured by some other person? Nije odgovarao, nije ni treptao, usta je imao „saharski suva”, a mi svi smo u tom momentu bili za njega fatamorgana. Serdžant je nastavio: — Are you o. k.? Viktor je samo nemo ležao, a kroz usnu pukotinu počele su da izlaze prve reči novokomponovanog jezika: — U-u-u-u-h, j-o-o-o-j, št-a-a-a, ć-u-u-u-, s-a-a-a-a-ad. — What? Smirivao sam situaciju kako sam znao, tako što sam počeo da komuniciram sa Viktorom. — Reci nam Viktore, molim te, šta se dogodilo? — N-eeeee zn-a-a-a-a-a-m, j-o-o-j, m-e-e-e-n-i! — Molim te, polako nam objasni šta se dogodilo, dobili smo informacije da si poginuo u saobraćajnoj nesreći. — N-i-i-i-sam, o-o-o-pljačkali su me. 202
— Ko te je opljačkao i gde? — J-e-e-edan b-e-e-elac. Napravili smo malu pauzu, da bi uzeo dah, a ja sam serdžantu preveo to što nam je rekao. Rekao mi je da moramo da saznamo šta se stvarno dogodilo, da bismo mogli mirno da otputujemo. Polako, kao Aleksandar Veliki svojem konju, ja sam se isto kao on, kroz senku događaja, približavao Viktoru rečima. Hteo sam da sa njim popričam, a da se ponovo strašno ne uplaši i kad mislim posle svega da je on „uplašen od rođenja”, a ceo događaj je samo posledica svega toga. — Viktore, reci nam šta se dogodilo. Tvoja dokumenta su nađena kod čoveka koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći. — Dobro, išao sam da kupim poklon za ženu i sina, a u momentu kad sam prelazio ulicu, napao me je nepoznati čovek. Oteo mi je tašnu sa dokumentima i novčanikom i počeo da beži. Ja sam se toliko uplašio da sam ga samo pratio pogledom, a njega je dok je pokušavao da pobegne, pretrčavajući ulicu, zgazilo vozilo koje je velikom brzinom dolazilo iz suprotnog smera. Kad nam je ovo ispričao počeo je da plače, to je za njega bio susret sa „trećim putnikom”. Teško je disao, ali je našao snage da nastavi priču. — Ja sam se tada toliko uplašio, da sam mislio da ću biti optužen za ubistvo i pobegao sam sa mesta događaja. Pobegao sam u hotelsku sobu i od tada se nisam javljao ni na telefon, niti sam izlazio iz sobe. Pokrio sam se pokrivačem preko glave i preživljavao nekoliko 203
najgorih sati u svojem životu, do momenta kada sam ugledao vas u sobi. Tada mi je strah samo malo popustio. Preveo sam ceo opis situacije serdžantu i zamolio ga da bude strpljiv sa Viktorom, jer je strašno uplašen. On nas je zamolio da svi zajedno sa Viktorom odemo u policijsku stanicu da bismo napisali izveštaj, i posle ćemo moći mirno da napustimo teritoriju SAD. Sutradan bi trebalo da odletimo nazad u Evropu. Viktor je ustao sa postelje, stajao je na nogama „živog kostura”, izgledao je nesigurno, a noge su mu se krivile u svim pravcima bez velikog prirodnog gravitacijskog otpora. Izgledalo je da ćemo morati da ga odnesemo u policijsku stanicu. Na svu sreću, otišao je tamo sam. Posle saslušanja i potpisane izjave, vratili su mu dokumenta i upozorili ga da će morati o celom događaju da obaveste našu ambasadu u Vašingtonu, a ambasada će obavestiti tužilaštvo u mestu gde ima trajni boravak. Viktor je pristao na sve uslove, a policiji je ostalo da dalje dokazuje identitet mrtvog lopova. To više nije bio naš problem. Vratili smo se u hotel, a ja sam morao Viktoru da uradim bejbisiting. Čuvao sam ga celu noć od njega samog. On je zaspao i toliko je hrkao da sam imao osećaj da smo na takmičenju za zapis u Ginisove knjige rekorda u hrkanju. Ali to je bilo jedino i najbolje rešenje, jer trebalo je bez problema sačekati novi dan. Neka svane novi dan, pa da se izgubimo posle još jedne „hazardne noći” iz ovog grada poroka. 204
Povratak otpisanih Dan smo počeli posle one „Beni Hil” epizode, devizom „Ništa nas ne sme iznenaditi”. Bilo mi je jasno da je upravo taj aksiom omogućio da se raspadne bivša Jugoslavija, jer smo se od dvadeset šestog juna hiljadu devetsto devedeset i prve godine samo iznenađivali, verujući da su „naših” šest republika i dve pokrajine samo prijatelji. Jugoslaviju je ubilo jedno veliko „iznenađenje”, a nas kolega je isto bilo osam na ovoj šetnji svetom i imao sam osećaj da je svako od nas republika za sebe. Kakva slučajnost, druga prilika bratstvu i jedinstvu da se i tokom puta iznenađujemo, i na kraju, raspadnemo. Taj problem raspadanja je na samom početku bio rešen, naša grupa je imala veoma brzo vreme poluraspadanja i družina „Miloša kvržice” se razišla u nazorima pre nego što se i spojila. U avionu Erbas tristo trideset, opet problem. Pokvario se kompjuter koji rukovodi samim poletanjem, letom i sletanjem. Kvar je otklonjen posle tri sata. To je moglo da nam pokvari kontinuitet putovanja, ali na svu sreću nije se dogodilo. Iz Las Vegasa smo odleteli u Čikago. Pri ukrcavanju u Boing poljskih aerolinija, kad nas je pregledala služba bezbednosti na aerodromu, ponovo Viktor i njegova anksioznost napravili su nam probleme. Pri prolasku kroz detektor metalnih predmeta, vraćali su ga pet puta i stalno je nešto pištalo. Kad ga je službenica pitala da li ima pištolj, bombu ili neki drugi oštri predmet, on se ušeprtljao i prizna da ima. Naravno da je gestikulirao na svako njihovo pitanje glavom kao da odobrava, jer nije znao ni reč engleskog jezika, samo 205
„šumadijsko yes”. To je bio još jedan jezički salto mortale. Odveli su ga u posebnu prostoriju i totalno pretresli, tako da je morao da vadi i protezu iz usta. Teodora, praveći se luda ponovo nas je upozorila. — Zašto mu ne pomognete? Radomir i ja smo se brzinom svetlosti udaljili od mesta događaja i sačekali da se „jelo samo skuva”. Posle pola sata Viktor je izašao, tresao se i vukao po zemlji sve što je kupio supruzi i sinu. Stvari su mu ispadale, on se vraćao i tako do poslednjeg prolaska, kroz poslednju kontrolu. U avionu se odmah po ulasku ispovraćao od nervoze i prekookeanski let je mogao da počne. Jedva sam čekao da dođem kući i da se oslobodim ovog društva koje me je samo iskorišćavalo da im prevodim. Hteo sam da ih definitivno operem sa sebe. „Braća” iz bivše Jugoslavije, „bratski kongres svetskih psihijatara”, „bratsko” putovanje, sve je to jednosmerna ulica koja je na kraju slepa. Ali, na žalost, ja sam išao do kraja, jer nisam mogao, niti mi je savest dozvoljavala da ostale iz grupe ostavim na cedilu. Miloš i Radomir su već bili umorni od njihovih zapitkivanja, ali gnev je polako ulazio i u mene. Nisam više bio iznenađen, što je bilo dobro. Dobro za mene, loše za kolege. Na aerodromu u Varšavi Viktor nas je poslednji put samo malo, malo uplašio. Opet pri prolasku kroz detektor metalnih predmeta, on ti skine kaiš i izuje cipele, kako smo to radili u Americi. To ovde u Evropi nije trebalo, ali on čovek već se navikao na aerodromski bonton. Niko u stvari to od njega nije ni tražio. Ovo je, bre, čoveče, Evropa, postkomunistička zemlja, nema 206
terorista u postkomunističkim zemljama, oni su negde na drugim mestima, u drugim državama. Čeka Viktor cipele, a one ne izlaze iz mašine. Čeka, pa čeka, i pita službenika. — Pažalstaja, gde moje cipele? — Vaše cipele požvakala mašina. On se vrati nazad, pa ponovo kroz detektor, skloni zavesicu, pogleda u mašinu, opet pomeri zavesicu, ništa nije razumeo. Mi smo se sklonili dalje od njega, i počeli na glas da se smejemo. Nismo ni mogli da poverujemo da će on reči carinika da uzme veoma ozbiljno, da mu je rendgen mašina požvakala i pojela cipele. Uporno je tražio svoje cipele u detektoru, ali one su već odavno bile napolju. Ovaj događaj nam je usporio ukrcavanje u avion i zamalo da zakasnimo na let, ali to nije bilo toliko važno jer smo se od srca zasmejali. Nervoza je opala, a cela grupa od nas osam, koja se već raspala, ušla je u prevozno sredstvo za definitivni povratak kućama. Stevan je bio pun sebe jer je uspeo da prošvercuje ogromnu muzičku kutiju na navijanje, a u tom momentu je izgledao kao lik iz Alana Forda koji je govorio: „Bolje biti bogat ceo život, nego siromašan jedan dan“. Avion je leteo mirno, nije više bilo razloga za turbulenciju, jer smo mi svi bili već odavno gnevni jedni na druge i nije trebalo više nikome pomagati. I sam Vikor je svakim preletenim kilometrom sve više osećao toplinu i blizinu svoje supruge i sina, prestajao je da se trese i od Davida pretvarao se u Golijata. Na aerodromu smo brzo obavili formalnosti i svi smo se takoreći, razišli bez pozdrava. Stevan je ipak na 207
kraju morao da izrazi svoje nezadovoljstvo i da surovo iskritikuje Miloša ispred njegovog šefa. — Ja, posle ovakvog putovanja neću da imam u budućnosti ništa sa vašom firmom, ne želim da više igde putujem sa vama! Teodora, Ivana i Željana su se pridružile njegovim kritikama i osule su paljbu na Miloša pred njegovim poslodavcem. Jedino smo Radomir i ja otišli bez nervoze, misleći da smo svoje nametnute zadatke dobro ispunili. Ono što mi je tada samo prolazilo glavom je da se radujem ovogodišnjem saboru u Guči i poseti Ovčar banji. Neko mora da zapali sveću za sve ove „sreće” koje su nas pratile.
208
209
CIP - Katalogizacija u publikaciji Narodna biblioteka Srbije, Beograd 616.89-051:929 821.163.41-3 821.163.41-1 IGNJATOVIĆ, Milan, 1962Psihijatrija za početnike / Milan Ignjatović. Vršac : M. Ignjatović, 2015 (Beograd : Gama Studio). - 208 str. ; 17 cm Tiraž 100. ISBN 978-86-918551-0-9 COBISS.SR-ID 213488652
210