Prvo poglavlje PEDAGOGIJA ZNANOST O ODGOJU 1. Razvoj pedagogije kao teorije odgoja PEDAGOGIJA- ZNANOST O ODGOJU Pedagogija kao znanost istrazuje odgojni proces I zato je taj proces, kao dio drustvene stvarnosti, predmet kojim se ona bavi, proucava ga I unapredjuje. Krace receno, predmet proucavanja pedagogijske znanosti je odgoj. RAZVITAK PEDAGOGIJE KAO TEORIJE ODGOJA Postoje pet (5) temeljnih etapa u razvitku pedagogijske znanosti 1. Prve refleksije o odgoju javljaju se u antickoj poeziji: nalazimo ih u cuvenim Homerovim epovima o Ilijadi i Odiseji. Odredjeni opis odgoja u Perziji nalazi se u Ksenofontovom proznom djelu Kirupedija koje je u boliko pedagosko-politickog romana posveceno odgoju I zivotu perzijskog kralja Kira Starijega. 2. Pojava pedagogijske teorije u sastavu anticke filozofije: prvi filozof s jasno izrazenim mislima o odgoju bio je Pitagora. Prvi odgojni sustav izgradio je i Platon na temelju spartanskoga I atenskoga uzora. Izlozio ga je u svojim djelima: drzava I zakoni. Spoznaja bitka(BIT) je je spoznaja svijeta a ona se postize odgojem. Zato odgoj dobiva najvaznije mjesto u drustvu. Teoriju odgoja izlozio je i Aristotel u djelima politika I o odgoju. Temeljna svrha odgoja je moralno savrsenstvo- postizanje kreposti- mudrost. Razlikuje tri stupnja odgoja: tjelesni, moralni i intelektualni. 3.Poceci osamostaljivanja u pedagoga humanista: S pedagozima humanistima pocinje razdoblje izdvajanja pedagogijske teorije iz okrilja filozofije. Tu su poceci njenog osamostaljenja. Vittorina da Feltre koga zovu ocem humanosti i uciteljem novoga tipa u Mantovi je imao skolu koju je nazvao kucom radosti. On uspostavlja radosnu odgojnu sredinu, odbacuje tjelesne kazne, uspostavlja samoposluzivanje, veliku pozornost pridaje tjelesnom razvitku djece. Prakticnim odgojnim radom, posebno odgojem zena, bavio se i spanjolski humanista Ludovicus Vives. Ideju novog gradjanskog odgoja I njemu odgovarajuce teorije snazno je istakao Zan Zak Ruso u svom glavnom pedagoskom djelu Emil ili o odgoju ostro je kritizirao slabosti feudalnog odgoja I skole I nasuprot tome pruzio nacrt novog prirodnog slobodnog demokratskog i opceprihvacenog odgoja. On je prvi upozorio da znanost o odgoju, ako zeli biti uspjesna mora proucavati i poznavati dijete, odgojenika. 4.Izgradnja sistema pedagogijske znanosti: Najzaslužniji za postizanje sistema pedagogijske znanosti je češki pedagog Jan Amos Kominski, njegova djela predstavljaju temelj pedagogijske znanosti i zato ga zovemo začetnikom moderne pedagogije. Smatrao je da je čovjek najodličniji stvor a da je zadatak odgoja da ga formira u cjelini njegovog bića. Razlikovao je 4 glavna razdoblja u životu čovjeka: djetinjstvo, dječaštvo, mladenštvo i zrelost. Ukratko, Kominski je u praksi izgradio temelje organizacije novovjekovnog odgoja, a u teoriji naznačio osnove i pokazao perspektivu razvitka sistema pedagogijske znanosti.
Poslije Kominskog, John Lock predstavlja sljedeću etapu u razvoju pedagogijske znanosti. Kominski je razradio didaktiku a John Lock teoriju odgoja sa posebnim naglaskom na tjelesni, intelektualni i moralni odgoj. Ukratko John Lock je teoriju odgoja svestrano obogatio novim spoznajama i time snažno pridonio razvitku pedagogijske znanosti i izgradnji njenog znanstvenog sistema. Ideju novog građanskog odgoja istakao je Žan Žak Ruso, oštro je kritikovao slabost feudalnog odgoja i škole i pružio nacrt novog, prirodnog, demokratskog i općečovjećnog odgoja. 5.Postignuta autonomija u razvitku pedagogijske znanosti: Poslije Kantove smrti njegovu filozofsku katedru naslijedio je Johann Friedrich Herbart.Godine 1806.objavio je djelo: Opca pedagogija izvedena iz odgojne svrhe, u kome je pregledno izlozio smisao znacenje I strukturu pedagogijske znanosti. Jasno je razlikovao pedagogiju kao znanost o odgoju od prakticne pedagoske djelatnosti tj, od odgojne prakse. Pedagogija je normativna znanost, a Herbart je zasniva na etici I psihologiji. Strukturu I sustav pedagogijske znanosti Herbart je izlozio prema ovakvoj shemi:
Herbertov pedagogijski sustav je sluzbeno prihvacen. Povjereno mu je predavanje pedagogije na sveucilistu, sto je znacilo da je ona postigla status autonomne znanosti. Sve je vise pedagoga s akademskim zvanjima I sve je vise Herbartovih sljedvenika spomenut cemo samo najpoznatija imena: K.V Stoy, T. Waitz, T. Ziler i td.
2. Temeljne odrednice pedagogijske znanosti Smisao i karakter pedagogijske znanosti: Termin pedagogija potjece od grcke rijeci paidagogos a ona je oznacavala osobu koja je vodila dijete. U pocetku su to bili grcki robovi koju su se bavili djecom, kasnije se znacenje termina prosiruje na ucitelje, roditelje, odgojitelje I sve ljude koji se bave odgojem. Smisao je pedagogijske znanosti u proucavanju i unapredjivanju odgoja. Pedagogija je društveno-humanistička znanost jer se bavi razvojem ljudskih sposobnosti u društvenoj stvarnosti. Ona ima dvije funkcije deskriptivnu-opisuje odgojnu stvarnost i normativnu-postavlja, formulira, predlaže ili propisuje neke znanstveno-kritičke normative. Buduci da trazi promjene, razvitak I stalno usavrsavanje pojedinaca I ljudske zajednice pedagogijska znanost je po toj svojoj normativnoj funkciji I namjeni revolucionarna. Zadaci pedagogijske znanosti: Temeljni zadaci su: proučavanje odgojne stvarnosti, razvijanje i unapređivanje odgojne djelatnosti na temelju najnovijih pedag.spoznaja, znanstveno-kritičko vrednovanje postignutih rezultata, razvijanje i usavršavanje pedag.metodologije, da se koristi rezultatima srodnih znanosti. Odnos pedagogijske teorije i prakse: Teorija odgoja je nastala iz prakse I ona je u funkciji unapredjivanja prakse. To je zakonit, dijalektican odnos prakse I teorije odgoja. To je zakonit odnos koji omogućuje povratno djelovanje. Ukratko, korijeni teorije su u praksi i ona povratno utiče na praksu, ali samo onda ako je u funkciji unapređenja prakse i podizanja na viši nivo. Sistem pedagogijske zakonitosti: Zakonitosti odrzavaju bitne odnose medju predmetima I pojavama, uzrocno-posljedicne ili kauzalne veze I odnose u stvarnosti. Pedagogijski zakon odrzava najopcenitije ali I najbitnije odnose medju pedagoskim pojavama. On je najvece postignuce pedagogijske znanosti te se odnosi na citavo njezino znanstveno podrucje. Oni u pedagogiji obiljezavaju I predstavljaju podrucje opceg. Nacela ili principi su osnovni kriteriji teorijskog promatranja ili prakticne djelatnosti. To su temeljni zahtjevi prema kojima se organizira I usmjerava odgojno-obrazovni rad na podjedinim odgojnim podrucjima. Predstavljaju područje posebnog. Pravila su najnizi oblici zakonitosti. Odnose se na konkretne postupke u nastavno-odgojnoj djelatnosti. Pravila predstavljaju podrucje pojedinacnog. Iz jednog zakona može proizaći više načela, a iz jednog načela više pravila.
Sistem pedagogijske znanosti: Pedagogija je vrlo razgranata znanost i obuhvaća niz pedag.grana i disciplina, a ukupnost tih grana i disciplina se naziva sistem pedagogijske znanosti. Povjest pedagogije, obiteljska pedagogija, predškolska, školska, visokoškolska, adultna, specijalna, industrijska, domska, futurologijska, religijska, vojna, didaktika, metodika, pedagogijska metodologija.... 3.Odnos pedagogije prema drugim znanostima Pedagogija i druge znanosti: Znanost o odgoju je povezana sa svim znanostima koje se bave čovjekom. Filozofija-pedagogija se kao teorija odgoja javila u sklopu filozofije i još uvijek su usko povezana. Pedag.se obraća filozofiji prilikom uspostavljanja odgojnog ideala, postavljanja glavnih ciljeva itd. Psihologija-psihologijske znanosti pomažu učitelju da što bolje upozna učenike, odgojenike, studente...i na temelju tog poznavanja bira prikladne odgojne mjere i postupke. Sociologija-odgojni rad je uvijek bio a i dans je društveno uvjetovan. Odgoj se obavlja u određenim društvenim strukturama, obitelj, škole, šira društvena zajednica. Saradnja pedagoga i sociologa je neophodna pri rješavanju društveno-pedagoških problema. Historija-odgoj je historijska kategorija, pojavio se, mijenja i razvijao tokom historije... Futurologija-odgoj je bio i ostat će pripremanje za budućnost i zato je veza sa futurologijom neophodna. Biologija-čovjek je biološko biće, odgoj je davno istakao potrebu skladnog razvitka tijela i duha. Medicina-zdravlje je jedna od najvažnijih vrijednosti čovjeka stoga pedagogija mora biti u funkciji očuvanja zdravlja. Pravo-neophodno je pri pravnom reguliranju organizacije odgoja, odgojnih problema i sl. Ekonomija-usklađivanje pedagogijskih zahtjeva sa ekonomskim mogućnostima Teorija umjetnosti-specifičnost odgojne djelatnosti a posebno estetski odgoj zahtijeva međusobnu saradnju ovih disciplina... kibernetika, etika, demogafija, seksologija... Pojave obezvređivanja pedagogije i njenog predmeta: Pojave obezvređivanja znanosti o odgoju su brojne i česte. Posebno je interesantan odnos nositelja drugih znanstvenih disciplina (posebno iz područja društvenih znanosti) prema pedagogiji i predmetu njenog proučavanja. Umjesto ostvarivanja interdisciplinarne i multidisciplinarne suradnje predstavnici nekih disciplina manifestiraju težnju za prisvajanjem, potiskivanjem pedagogije, negiranjem njenog znanstvenog digniteta... Pokušaji izdavanja nekih pedagogijskih disciplina: metodika i andragogija Znanost ili znanosti o odgoju: Fenomen odgoja je čin, akt ili proces izdrađivanja čovjeka kao ljudskog bića i to je predmet pedagogijske znanosti.
Interdisciplinarnost i znanstvena autonomija: Interdisciplinarni i multidisciplinarni pristupi nisu upereni protiv znanstvene autonomije bilo koje znanosti nego protiv znanstvene izoliranosti. Smisao nije u brisanju granica nego u suradnji, otvaranju i međusobnom povezivanju radi rješavanja složenijih istraživačkih, tehnoloških, obrazovnih isl zadataka. Drugo poglavlje: FENOMEN ODGOJA Šta je odgoj? Odgoj je proces formiranja čovjeka, izgrađivanja i oblikovanja ljudskog bića, sa svim njegovim tjelesnim, intelektualnim, moralnim, estetskim i radnim osobinama. On ima svoje opće, univerzalno, povijesno i individualno značenje. Bit odgoja Odgoj je star jednako kao i čovjek. Glavni smisao odgoja se sastoji u prenošenju prethodnih iskustava čovječanstva - stečene kulture i civilizacije na nove naraštaje, koji nastavljaju djela svojih predaka. Odgoj je osnovni uvjet održavanja i razvitka ljudske zajednice. Ali isto tako odgoj ima temeljno i bitno značenje u razvitku svakog pojedinca. Temeljna obilježja odgoja Čovjek odgaja svjesno, planski i sustavno, a životinje se nagonski brinu za biološki opstanak svojih mladunčadi i cijele vrste. I čovjek je biološko biće, I njegov je roditeljski osjećaj jednim dijelom uvjetovan biološkom i nagonskom naravi. S toga možemo reći da odgoj ima svoj prirodni biološki korijen. Odgoj je svjesna i plansko organizovana djelatnost, ima svoj cilj i zadaće, svoj sadržaj i organizacijske oblike, metode i sredstva odgoja. Namjernost i svrhovnost su njegove bitne odlike. Namjera ili intencija je bitno svojstvo i prvo temeljno obilježje odgoja. Odgajanje je čovjekova djelatnost, odnosno odgoj je isključivo društvena kategorija. S razvitkom društva mijenjao se i odgoj, razvijao se i usavršavao, pa stoga kažemo da je odgoj povijesna kategorija. Može se reći i da je društveno - generacijska pojava jer je kontinuiran proces. Odgoj je vremenski i prostorno najuže povezan sa organizacijom i životom društva. Ta zakonita pojava se naziva društvena uvjetovanosti odgoja. POJMOVNA ODREĐENJA Odgoj je namjeran, svrhovit, planski i organizirani proces. U odgojnoj stvarnosti razlikujemo odgojni i obrazovni proces. Intencionalni i funkcionalni odgoj Odgoj je namjerni, planski , organizirani proces sa svrhom da se ljudski individuumi preobraze u potpune ličnosti/osobnosti. Takvu organiziranu, pedagoški osmišljenu i cilju usmjerenu društvenu djelatnost nazivamo intencionalnim odgojem. Nije ga poželjno identificirati kao institucionalni odgoj, iako bi trebali biti izjednačeni, nisu, jer se intencionalni odgoj može javiti i izvan odgojnih ustanova.
Negativan odgoj, u smislu ostvarivanja negativnih rezultata i negacije ljudskih vrijednosti, inkompaktibilan je s pojomom odgoja jer je odgoj oblikovanje čovjeka u skladu sa prihvaćenim vrijednostima života. Funkcionalni odgoj predstavlja sve one činitelje koji bez određene namjere vrše utjecaj na razvitak i oblikovanje čovjeka. To podrazumijeva djelovanje društvene sredine sa svim dvojim dobrim i lošim manifestacijama. Odgoj u širem i užem značenju Na području intencionalnog moramo razlikovati dva pojma odgoja, sa širim i užim značenjem. Pojam odgoja u širem značenju obuhvata sveukupnost pedagoškog djelovanja na sve djelokruge čovjekova bića. On se tiče potpunog čovjeka, usmjeren je na izgrađivanje cjelovite ljudske osobnosti . Njegovi sastavni dijelovi su: tjelesni, intelektualni, moralni, estetski i radni odgoj. Odgoj u širem značenju obuhvata tri procesa : 1. Proces usvajanja znanja , umiječa i razvitka 2. Proces razvijanja tjelesnih i intelektualnih snaga i sposobnosti 3. Proces izgrađivanja i oblikovanja osobnosti i karaktera , pogleda na svijet , osjećajnog i voljnog života. Na temelju tih procesa postavljena su tri bitna zadatka odgoja : materijalni , funkcionalni i odgojni zadatak . Pojam odgoja u užem značenju usmjeren je na izgrađivanje i oblikovanje osobnosti i karaktera na ostvarivanje onih pozitivnih ljudskih osobina zbog kojih poštujemo određene osobe . Težište je na emocionalnom i voljnom djelokrugu čovjekovog bića. Odgoj u užem značenju je podređen odgoju u širem značenju. Isto tako podređen pojam u odnosu na odgoj u širem značenju je obrazovanje. Obrazovanje je proces usvajanja znanja , umjeće i navika što je osnova za izgrađivanje znanstvenog pogleda na svijet , za razvijanje spoznajih snaga , za povezivanje znanja s praktičnom profesjonalnom djelatnošću i za izgrađivanje sposobnosti za samooobrazovanje . Obrazovanje je racionalna osnova odgoja , a odgoj je vrijednosna orijentacija obrazovanja . Tek u jedinstvu obrazovnih dobara i odgojnih vrijednosti , moguće je ostvarivanje odgojnih rezultata i izgrađivanje ljudskih svojstava . Važna je uloga obrazovanja, pripremiti mlade ljude za samoobrazovanje o životu , a važna je uloga odgoja pripremiti ih za samoodgajanje . Nastava je školski , planski organizirani odgojno-obrazovni proces u kome se primjenom nastavnih planova i programa ostvaruju temeljne odrednice odgoja i obrazovanja . Odgoj , obrazovanje , i nastava morali bi činiti čvrste , međusobno povezane karike jedinstvenog pedagoškog proecesa . Oni predstavljaju najtipičnije oblike odgojne djelatnosti i osnovne pojmove pedagogijske znanosti. Nastava je također podređen pojam u odnosu na pojam odgoja u širem smislu. Odnos odgoja prema nekim srodnim pojmovima
Njega - izražava brigu o maloj djeci , bolesnim ili starim osobama . Težište je na biološkom održanju i razvitku pojednica , a ne na njegovom odgajanju u određenom pravcu . Riječ je , dakle , o pojmu kojim se osiguravaju uvijeti za odgojno djelovanje ali on ipak ne spada u područje odgoja . Slično možemo reći za zaštitu ili skrb od tjelesnih i psihičkih oštečenja i tu je težište na biološkom održanju i razvitku pojedinca , stoga skrb nije pedagoški pojam ali je potrebna djelatnost da bi se moglo uspješno odgajati. Zbrinjajvanje ima nešto šire značenje , ono obuhvata oba prethodna pojma i njegu i skrb . Pa sve što važi za te pojmove , važi i za pojam zbrinjavanja . Inkulturacija je proces prihvačanja kulturnih postignuča . Pedagoški shvaćena socijalizacija označava svjesno uvođenje pojedinca u društveni život, prihvačanje normi zajedničkog života. Personalizacija je proces oblikovanja osobnosti , procesa trasformacije individuuma u osobnost , proces samoostavarenja pojedinca kao potpune osobnosti . Ovi pojmovi ne spadaju u osnovne pojmove s područja odgoja ali su povezani sa odgojnim radom. MOĆ I GRANICA ODGOJA Pedagoški pesimizam Ta shavaćanja uzimaju naslijeđe , kao glavni činitelji čovjekova razvoja , tj. čovjek je produkt naslijeđa . Takva shavaćanja su vrlo stara , zasnivaju se na opažanjima da se djeca ponašaju slično kao i roditelji . Ta predznanstvena shvaćanja dobila su staleško obilježje i pretvorila se u teoriju plave krvi. Time se razvija teorija nativizma čija je osnovna misao da je čovjekov razvitak unaprijed određen njegovom unutrašnjom naravi i da su odgojne mogućnosti vrlo ograničene. Ova teorija vodi u biološki i psihološki fatalizam. Pedagoški optimizam U nekim se povijesnim razdobljima vjerovalo u gotovo neograničenu mogućnost odgoja . Takvo shvaćanje je bilo aktuelno u antičkom periodu (sofisti, Platon, Aristotel), u razdoblju humanizma i renesanse (Da Feltre, Vives, Roterdamski), u 17. i 18. st. (Lajbnic, Komenski, Kant, Lok). Tako je nastala nova teorija empirizma koja je suprotna nativističkoj. Ona odriče ulogu naslijeđa i prirodnih sposobnosti . Izvanjaska sredina temeljni je faktor razviitka . To je teorija miljea koja unutrašnjim faktorima suprotstavlja vanjske. Pokušaj prevladavanja jednostranosti Prethodne dvije teorije su suprotne krajnosti. Istraživanja su pokazala da je prijeko potrebno uzeti u obzir i unutrašnje a i vanjske faktore čovjekova razvitka . Polazeći od te spoznaje W. Stern je postavio teoriju konvergencije . Ona uzima u obzir i unutrašnje i vanjske činitelje u izgrađivanju ljudske osobnosti . To j pokušaj izmirenja suprotnosti i pružanje cjelovitijeg objašnjenja čovjekovog razvitka. Neodstatak ove teorije ogleda se u tome da je u procesu odgoja uloga odgajanika pasivna što je nedopustivo jer je on subjekat tog procesa isto kao i odgajatelj.
Suvremeno znanstveno shvaćanje Ovo se shvaćanje temelji na multifaktorskoj teoriji koja podrazumijeva nasljeđe, društvenu sredinu i odgoj sa aktivnim stavom odgajanika. Prema ovoj teoriji odgoj nije ni svemoćan ni nemoćan. On ima svoje granice i mogućnosti. Ovisan je o prirodnim dispozicijama, društvenim uvjetima i o odnosu odgojenika prema obrazovnim dobrima, odgojnim vrednotama, odgojiteljima i sl. PODJELA ODGOJA PREMA BITNIM ODREĐENJIMA ČOVJEKA -tjelesni -intelektualni -moralni -estetski -radni PODJELA ODGOJA PREMA DOBI ODGOJENIKA: -predškolski -školski -visokoškolski -odraslih PODJELA ODGOJA PREMA MJESTU I SPECIFIČNOSTI ODGOJNE DJELATNOSTI: -obiteljski -domski -specijalni -u proizvodnim uvjetima -vjerski -u slobodnom vremenu PODJELA ODGOJA S OBZIROM NA VRIJEME -odgoj u prošlosti -suvremeni odgoj -odgoj u budućnosti ODGOJNI PROCES Odgojni proces obilježava pedagoški odnos između odgajitelja i odgojenika. Tim odnosom ostvaruje se pedagoški akt koji omogućuje da se pojedinac preobrazi i razvije u osobnost. Osobnost i odgoj
Ličnost ili osobnost je organizirana cjelina , određena struktura bioloških, psihičkih i socijalnih svojstava, osobina i ponšanja, čime se izražava osobitost i vlastitost pojedinca koja ga tom svojom posebnošću, jedinstvenošću i neponovljivošću izdvaja, oblikuje i razlikuje od svih drugih članova društvene zajednice. Sa filozofskog i pedagoškog motrišta osobnost je vrijednosna ili etička kategorija. Etičko obilježje osobnosti očituje se u tome što se ona vrijednosno suprotstavlja pojmovima negativnog značenja kao što su bezličnost ili dvoličnost. U odnosu na individuum, osobnost je viša kategorija u vrijednosnom značenju. Individuum je biološki dan, a ličnost društveno - pedagoški zadana. Individuum se rađa, a osobnost nastaje u procesu odgoja, svrhovite djelatnosti i životne borbe. Prema tome sa razlogom kažemo da je odgoj "proces oblikovanja čovjeka od individuuma do osobnosti". Osobnost je dakle vrijednosno viša kategorija. Ona posjeduje specifična ljudska svojstva, intelektualne, moralne, estetske i radne kvalitete, karakternu snagu i ljudsku dobrotu. Zrela osobnost odlikuje se pozitivnim i društveno poželjnim ljudskim osobinama na svim relacijama. Dva subjekta odgojne djelatnosti Odgojno djelovanje ne ovisi samo o odgoditelju , ono je utemeljeno u stvarnosti odgojnog odnosa na relaciji odgojitelja i odgojenika . Pedagoški odnos odgojitelja i odgjenika mora se temeljiti na obostranom priznavanju , uvažavanju , i poštivanju osobnosti i ljudskog dostojanstva. Odgojni proces predstavlja stalni odnos subjekta prema subjektu , odgojitelja prema odgojeniku i obratno . Pedagoški odnos je ovisan o ličnosti odgojitelja ali i odgojenika kao subjekta . Odgojitelj ne smje nametati gojemcu svoju volju i stavove . Suprotno tome treba uvažavati osoboitosti i htijenja odgojenika . Bitna odlika odgoja jeste održavanja kontinuiteta kulture. Ogodjitelji , dakle pomažu ili potiću , usmjeravaju , bodre , a odgojenici spoznaju, prihvaćaju i djeluju u saglasju sa svojim spoznajam , uvjerenjima , stavovima i opredjeljenjima. Odgojitelj kao subjekt nastoji potaknuti gojenca u njegovim pozitivnim nastojanjima , u razvijanju njegove osobnosti . Zato se taj odnos zasniva na poštivanju i uvažavanju osobnih stavova , nastojanja , inicjetiva , interesa te potreba . Pedagoški autoritet nije autoritet moći , vlasti , prisile , nego autoritet ljubavi , autoritet poštovanja i prihvaćanja , podržavanja i slijeđenja zbog ljudske dobrote i dopadljivosti . Analiza odgojnog procesa Dobro je odgojen onaj tko ljudski djeluje . Može netko dobro znati kako treba raditi i kako treba obavljati ljudske dužnosti a da to ipak ne radi. ZNANJE + UMJEČE + MOĆ + PRIHVAĆANJE + HTIJENJE = ADEKVATNO DJELOVANJE ! Odgojni proces obuhvata mnoštvo složenih odgojnih zadataka ; razvitak sposobnosti , obogaćivanje osjećnog života , izgrađivanje pogleda , uvjerenja , stavova , njegovanja smisla za etičke vrednote , jačanje volje i oblikovanje karaktera . Posebu pozornost treba pokloniti
razvijanju sposobnosti učenja , misaonih sposobnosti i sposobnosti vrednovanja. Obrazovanje zahvaća racionalno područje , a odgoj i racionalno i emocionlno i voljno . 1. racionalno područje ; znanje – shvačanje, 2. emocionalno područje ; uvjerenja , stavovi – prihvaćanje, 3. voljno područje : pozitivna svojstva osobnosti - djelovanje . Racionalno , emocionalno i voljno područje očituje se u svim temeljnim odgojnim područjima , na području tjelesnog , intelektualnog , moralnog , estetskog i radnog odgoja .Racionalno podučje predstavlja ljudsku spoznaju . Simbolizira je mišljenje i shvaćanje , te je rezultat određene količine znanje . Stoga je usvajanje određenog sustava znanja u obliku obrazovnih dobara prvi i jedan od temeljnih zadataka svakog odgojanja i školovanja . Drugu etapu čini emocionalno područje predstavljaju ga pogledi uvjerenja i stavovi . . Izgrađeni pogledi , uvjerenja i stavovoi snažno utječu na ljudske postupke , ali ni oni nisu sigurna garancija da će uslijediti odgovarajući činovi . Uvjerenja i stavovi još nisu djela . Odgojni proces još nije završen . Voljno područje čini treču etapu odgojnog procesa . Predstavlja ga ljudsko ponašanje i djelovanje . Tek kada se izgrade odgovarajuća umjeća i navike , voljne i karakterne osobine i kada se osiguraju odgovarajući postupci , odgojni proces je završen . T R I AS PE K TA O D G O J A Postoje tri aspekta odgoja i to: društveno – generacijski, individualni i interakcijsko – komunikacijski. Sa prvog aspekta odgoj se posmatra kao pojava, s drugog kao proces, a strećeg kao djelatnost. Društveno-generacijski aspekt odgoja S društvenog aspekta odgoj sagledavamo kao generacijsku pojavu. Sagledan s tog aspekta odgoj možemo definisati kao prijenos iskustava, znanja i uopšte socijalnog naslijeđa sa starije generacije na mlađu. Odgoj u tom smislu ne teži isključivo održavanju kontinuiteta već nastoji i dalje razvijati to postojeće. Taj aspekt odgoja sagledan povijesno javlja nam se kao proces osvještavanja odgoja, koji je započeo onog momenta kad je čovjek služeći se govorom akumulirao svoje iskustvo i prenio ga na mlađi naraštaj. Govor pismo, štampa i elektronika osnovni su pronalasci koji su utjecali bitno na promjene u odgoju, posebno u pogledu akumuliranja i prenošenja informacija sa starije generacije na mlađu. Bitna obilježja odgoja kao generacijske pojave: Društvena pojava -po nastanku -po funkciji Povijesna pojava -klasni karakter - političko obilježje - prenosi socijalno nasljeđe Individualni aspekt odgoja
Ovaj aspekt odgoja se odnosi na razvoj ličnosti. Dok je proučavanje prvog apekta više sociološko – filozofski fundirano, dotle je drugi aspekt pretežno psihološki. Gledajući s tog aspekta odgoj možemo definirati kao svjesno i namjerno djelovanje, odnosno samodjelovanje na razvoj fizičkih i psihičkih osobina i svojstava ličnosti pojedinca. Sagledan s ovog aspekta odgoj je povezan s razvojem ličnosti, a iz psihologije nam je poznato da se razvoj odvija pod utjecajem sazrijevanja i učenja. Pod pojmom individua podrazumjevamo biološko biće čovjeka koje se razvija pod utjecajem naslijeđa. Individua predstavlja osnovu za razvoj ličnosti. Čovjek se kao ličnost ostvaruje u društvu. U procesu odgoja individua postaje ličnost. Pojam ličnosti je veoma složen, te ga možemo definirati s psihološkog, filozofskog i antropološkog aspekta. Postoje različite definicije ličnosti od kojih ćemo izdvojiti Allportovu: Ličnost je dinamička organizacija onih psihofizičkih sistema unutar individue koji određuju njeno karakteristično ponašanje i njen karakterističan način mišljenja. Promjene koje nastaju sazrijevanjem preduvijet su učenju. Dok je za sazrijevanje važno naslijeđe, za učenje je važna vlastita aktivnost pojedinca. Sazrijevanje je rezultat nasljeđa uz neophodno zadovoljenje vitalnih potreba. Učenje je progresivno i relativno trajno mjenjanje individue pod utjecajem njezine vlastite aktivnosti do koje dolazi bilo poticajima iz sredine, bilo unutarnjim poticajima iz same individue. Sazrijevanje i učenje su dijalektički povezani, jedan drugoga uvjetuju, ubrzavaju ili usporavaju. Faktori razvoja ličnosti su: naslijeđe, prirodna i društvena sredina i vlastita aktivnost. Interakcijsko-komunikacijski aspekt odgoja Sagledan s ovog apekta, odgoj je usko vezan i primarno određen kvalitetom međuljudskog odnosa odgajatelj – odgajanik. U centru pažnje je međuljudski odnos. Ovaj aspekt odnosa nije izoliran i u vezi sa društveno – generacijskim i individualnim aspektom odgoja. Prema tome sva tri su aspekta dijalektički povezana i jedan drugog uvjetuju. Ovaj aspekt odgoja nam stavlja do znanja da su i odgajatelj i odgajanik subjekti u odgojnom procesu. S ovog aspekta vrši se operacionalizacija i konkretizacija odgojnih zadataka kao smjernica za neposredno odgojno djelovanje. Bitne karakteristike odgoja s interakcijsko – komunikacijskog aspekta jesu da se odvija u međuljudskom odnosu, da se zasniva na saradnji, da ovisi o kvaliteti interakcije i komunikacije u odnosu, te da usavršava ličnosti i odgajatelja i odgajanika.
