Osnove jezične kulture

1. -

STANDARDNI JEZIK

služi kao sredstvo javne komunikacije 5 makrostilova: administrativni, razgovorni... NORMA = ono kako treba govoriti jezikoslovac crpi podatke iz jezika kao sustava standardni jezik je sociolingvistički fenomen, vezan je uz duštvo inaciju sustave daje mogućnosti, on je potencija, standard je ono što bira, to je aktualna veličina u sustavu su samo pravila ( npr. djevojaka  po analogiji bi trebalo biti i majaka standard to ne prihvaća jer je on sociolingvistički uvjetovan, on preporučuje SUSTAV- STANDARD- KODIFIKACIJA KODIFIKACIJA = ono što se mora, najstroži oblik norme. UZUS = ono kako se obično govori ( u zajednici ) GOVOR = vezan je uz pojedinca

-

GRAMATIKA pripada sustavu, ona je deskriptivna, ona ne treba propisivati, ona mora navesti i ono ''majaka''

-

pravo shvaćanje gramatike je ono STRUKTURALISTIČKO gdje je ona deskriptivna

-

GRAMATIKa može biti :

1. TRADICIJSKA tj. PRESKRIPTIVNA 2. STRUKTURALISTIČKA tj. DESKRIPTIVNA 3. GRAMATIKA TEORIJSKO- OBJASNIDBENOG TIPA -

NORMA može biti :

1. ona koja je vezana uz SUSTAV = SISTEMSKE NORME 2. ona koja je vezana uz STANDARD = FUNKCIONALNE NORME 3. STILISTIČKE -

RAZINE JEZIČNOG OPISA ( TEMELJNE NORME )

1. MORFOLOGIJA tvore gramatiku u užem smislu tzv. MORFOSINTAKSA 2. SINTAKSA 3. FONOLOGIJA  sve tri zajedno ( morfologija, sintaksa i fonologija ) čine gramatiku u širem smislu 4. LEKSIČKA NORMA – LEKSIKOLOGIJA 5. PRAVOPISNA ili ORTOGRAFSKA ( nema veze sa jezikom kao sustavom , to je dogovor, nije jezična razina ) 6. ORTOEPIJA ili PRAVOGOVOR 7. DERIVACIJA ili TVORBA RIJEČI – TVORBENA NORMA ( neki od problema su da li sufiks –lac ili –telj  vršitelj ili vršilac )

-

standardni jezik ima OSNOVICU i NADGRADNJU one jezične jedinice koje čine OSNOVICU moraju biti stabilne, nepromjenjive, a NADGRADNJA mora biti elastična OSNOVICA : MORFOLOGIJA, SINTAKSA, TVORBA RIJEČI, FONOLOGIJA NADGRADNJA: LEKSIČKA NORMA i ORTOEPSKA

-

LJUDEVIT JONKE  preuzeo od praških strukturalista princip ELASTIČNE STABILNOSTI i to je primjenio na standardni jezik  svaki standardni jezik mora biti stabilno elastičanjer mu to omogućava da bude sredstvo komunikacije

-

KAKO SE ZOVE OSNOVICA STANDARDNOG JEZIKA ???

1. ZAPADNA NOVOŠTOKAVŠTINA JEKAVSKOG TIPA  to se odnosi na izgovor dugog jata ( ije ) , izgovor je JEDNOSLOŽAN NPR. / ǐe/  DVOSLOŽNI IZGOVOR formirao je VUK STEFANOVIĆ KARADŽIĆ , ali to je zaživjelo samo u HERCEGOVINI 2. NOVOŠTOKAVSKA FOLKLORNA KOINE ( naziv Dalibora Brozovića ) = u osnovici standardnog jezika nije samo jedan dijalekt, nego više njih -

AKO SU MJESNI GOVORI i DIJALEKTI ORGANSKI IDIOMI , KAKAV JE STANDARDNI JEZIK ? = standardni jezik je NEORGANSKI IDIOM ili KULTURNI NADDIJALEKT  ne smije se poklapati niti sa jednim dijalektom , ali mora ih sve obuhvaćati  u osnovici je novoštokavština , a u nadgradnji imamo kajkavizme i čakavizme -

sredinom 18.st. počinje STANDARDIZACIJA = proces formiranja standardnog jezika , a završava djelovanjem hrvatskih vukovaca krajem 19.st. proces standardizacije završava kada neki jezik dobije 3 PRIRUČNIKA:

1. GRAMATIKU – T. MARETIĆ 1899. 2. PRAVOPIS – IVAN BROZ 1892. ( po fonološkom načelu ) 3. RJEČNIK- 1901. IVAN BROZ i FRANJO IVEKOVIĆ -

u 19.st. sve do BROZA u Hrvatskoj su se pisali MORFOLOŠKI PRAVOPIS IVAN BROZ je pisao po uzoru na KARAĐIĆA, ali se nije skroz držao '' piši kako čitaš ''

-

MARETIĆ uvodi nove nastavke  novoštokavske nastavke : žen- am, žen- ah , ženami  to su staroštokavski nastavci

-

danas su ti nastavci SINKRETIZIRANI tj. izjednačeni , a to je prvo učinio MARETIĆ

1. 2. -

VUKOVCIMA se može zamjeriti : prekid s tradicijom tj. s korpusom hrvatskog književnog jezika protjerivanje svega što nije štokavsko  JEDNORJEČNA KONCEPCIJA osim političke podrške, VUKOVCI su imali i suvremenu, lingvističku, europsku potporu u to vrijeme su bili MLADOGRAMATIČARI ( oni smatraju da ono što se čuje u govoru da tako mora i biti )

-

NAČELA STANDARDNOSTI su NORME  načela standardnosti su uvjetno stalna, djeluju kad je proces završen

-

NAČELA STANDARDIZACIJE vežu se uz proces, ona su promjenjiva , ovise o političkim prilikama

-

PRAVOPIS i LEKSIK su najpogodniji za POLITIČKE UTJECAJE

-

RAZLIKA IZMEĐU STANDARDNOG I KNJIŽEVNOG JEZIKA:

1. književni jezik nadređen je standardnom zato što je stariji ( javlja se u 9 .st., a standardni u 18.st.)  budući je on stariji mnogo je toga ugrađeno iz njega u standardni - književni jezik se veže uz dijakroniju, a standardni uz sinkroniju 2. sinkronijski gledano standardni jezik je nadređen književnom zato što je književni samo jedan od funkcionalnih stilova standardnog ejzika 3. KNJIŽEVNI JEZICI HRVATA = svi oni jezici kojima su se Hrvati služili u povijesti : najstariji je čakavski ( Marulić, Hektorović, Zoranić ) , kajkavski književni jezik ( 2 polovica 16.st. tj. 1573. ; Ivan Pergošić, Tituš Brezovački ) , staroštokavski književni jezik ( u Dubrovniku, Marin Držić ) , latinski jezik ( Ivan Česmički ) , njemački, talijanski, mađarski.

2. LEKSIK I NORMA -

pitanje leksika : što i kako bi trebalo govoriti  aktualno je u posljednjih 10-ak godina

-

JEZIK nije isto što i NACIJA  jezik može samo povezati , a ne poistovjetiti s nacijom

-

POLICENTRIČNI STANDARDNI JEZIK ista osnovica se govori u više nacija

-

MONOCENTRIČNI STANDARDNI JEZIK  albanski, mađarski

-

standardni jezik određen je sociolingvistički

-

NAROD  ima svoju državu i pravo svoj jezik nazivati kako god hoće.

-

HRVATSKI JEZIK  poseban standardni jezik, na razini sustava jedan jezik ne postoji ni jedan jezik s više dijalekata u osnovici

-

LEKSIK i NORMA  sredstvo manipulacije političara , jer ljude to zanima , time barataju svakodnevno ( pisanje i govorenje )

-

JEZIČNI PURIZAM ( ČISTUNSTVO ) = zamjenjivanje strane riječi vlastitom , a rjeđe tuđicom mijenjati vlastitu riječ  suvremena ga lingvistika smatra izrazito lingvističkim

-

BELAJ: 2 VIDA PURIZMA:

1. NEGATIVNI – bez uvažavanja kontekstualnih prilika, daje prednost jednoj riječi pred drugom 2. POZITIVNI – u skaldu s uporabnom vrijednošću neke riječi  jezični purizam veže se uz male narode  hrv. jezik uvijek je bio nekim drugim jezikom ugrožen , pa im je purizam bio kao obrambeni sustav ( mađarski, talijanski, njemački , srpski ) -

-

prvi pristup NORMIRANJU LEKSIKA je puristički ( jednodimenzionalan ) SUSTAV  vrijede isključivo lingvistička pravila - tu se nalaze sve riječi jednog jezika ( pišati- mokriti  sustavu nije bitno što je vulgarizam ) NORMATIVAC koji se bavi normiranjem leksika bira što je pravilnije

- SINONIMI NE POSTOJE U ZNAČENJU ISTOZNAČNICA - jer da znače isto , ne bi postojale dvije riječi , razlikuju se barem u jednoj značajki , stoga postoje samo BLISKOZNAČNICE i VISOKOZNAČNICE ) 1. PURISTIČKI PRISTUP : treba pisati i govoriti onako kako su dobri pisci to radili , a suvremeni ( funkcionalni, teorijski utemeljen) ) pristup bira ono što je u uporabi u kontekstu tj. bira domaću riječ npr. MUZIKA – GLAZBA - GLAZBU uzimaju puristi , taj pojam označava nešto ozbiljno ( koncert...) , MUZIKU ne jer to je domena raskalašenosti ( cigani ) 3. FUNKCIONALNI PRISTUP ( INDUKTIVAN = od funkcionalnog stila do standardnog , od pojedinačnog teksta prema cjelini ) -

gleda uporabnu vrijednost : jednoj riječi daje prednost u jednom, a drugoj riječi u drugom kontekstu tu je najvažniji kontekst i značenje riječi taj je pristup depolitiziran npr. radnik ( progonila se jer je imala socijalističke konotacije ) - djelatnik(ruska riječ )

-

LEKSIK ( riječi ) su nositelji zančenja !!!

-

ZNAČENJE je determinirano iskustvom i uvjerenjima određene društvene jezične grupe; varira od pojedinca do pojedinca npr. lice ( rjeđe, gramatička kategorija ) – osoba ( češće, nameće se , semantička )

 jedini razlog tomu je stvoriti što veće razlike između hrvatskog i srpskog jezika ( inače je 98 % riječi isto i u srpskom i u hrv.  zato ''izbacujemo '' sve što je srpsko ) -

PURIZAM je DEDUKTIVNI PRISTUP ( polazi od standardnog jezika prema stilovima ) temeljno svojstvo standardnog jezika je POLIFUNKCIONALNOST ( ako u svim stilovima normiramo jednu riječ , onda ne treba 5 stilova )

-

REPRESIJA : SVIBANJ( uporno nameću mediji ) – MAJ ( internacionalni naziv mjeseca, upotrebljava se zbog uvjerenja i iskustva ljudi

-

STANDARDNO = ono što je stilski neutralno na svim razinama npr. tisuća dok je hiljada stilski obilježena

-

ono što je istinski srpsko , nikad se nigdje neće čuti, a pogrešno je što se internacionalizmi proglašavaju srpskim ( uglavnom riječi iz grčkog i latinskog jezika ; značenje im se modificira, kad dođu u jedan narod poprime njegovo značenje , a ako riječ dolazi iz malog naroda, ona neće poprimiti značenja drugog naroda

-

svaka riječ koju ljudi upotrebljavaju u standardnom jeziku je hrvatska

-

upotreba ( u srpskom jeziku ) - uporaba ( ima prednost )

-

a izlaze pravopisi i gramatike samo zbog interesnih sfera ( nova LEKSIČKA NORMA – TAKAV POJAM NE PSOTOJI ) , postoje samo normativna načela normiranja leksika

-

riječi se ne mogu ukalupiti, kao ni značenje .

3. PRAVOPISNA NAČELA: 1. 2. 3. 4.

FONOLOŠKO FONETSKO MORFONOLOŠKO KORJENSKO

 1. i 2. te 3. i 4. se najčešće poistovjećuje , ali nije isto -

FONETSKI PRAVOPIS je pravopis po izgovoru  svaki glas se bilježi istim slovom FONOLOŠKI je takav koji uvijek isti fonem bilježi istim znakom primjer: kemija ( fonetski ) kemia ( fonološki – nema ' j ' , ono se čuje u izgovoru )

-

MORFONOLOŠKO ( vezan uz sinkroniju i tvorbu riječi ) ----- KORJENSKO ( uz dijakrniju i etimologiju

morfonološko kazalištni redka odpiliti vrabca

------- korjensko glasba srčba istba kadca

- razlika između tvorbe riječi i etimologije : vuč – ić ( '' vuč '' je tvorbena osnova ) -

2 UVJETA DA BI BILO MORFOFONOLOŠKO :

1. prvo se mora ustanoviti da li je nešto morfem ( to ćemo utvrditi ako na to nešto dodamo uspješno druge sufikse ) 2. da je taj morfem u IZRAVNOJ značenjskoj vezi s tom riječi -

u najvećem broju slučajeva za riječi napisane morfonološki možemo reći da su napisane i korjenski , ali za one napisane korjenski ne možemo reći da su i morfonološke

-

FONOLOŠKE NEUTRALIZACIEJ : jednačenje po zvučnosti, po mjestu tvorbe i ispadanje suglasnika

-

MORFONOLOŠKE ALTERNACIJE sve ostale glasovne promjene

-

za pravopisna načela bitne su samo fonološke neutralizacije : jednačenja po zvučnosti, mjestu tvorbe i ispadanje suglasnika

-

primjer :

kod kuće ( kotkuće )  fonološki: zato što se na granicama riječi ne provode ove promjene ( još se kaže da je umjereno- fonološki ) - npr. iznadprosječan je iznimka od fonološkog pravopisa - npr. jedanput ( jed. po mjestu tvorbe )

4. FUNKCIONALNI STILOVI ( više: iz SILIĆ- PRANJKOVIĆ gramatike ) 1. STILOVI KOLEKTIVNE STILISTIKE - zajednički gotovo svima - svi osim književno-umjetničkog

2. INDIVIDUALNI STIL je književno-umjetnički tj. stil INDIVIDUALNE STILISTIKE ZNANSTVENI STIL: -

terminologija prevladavaju INTERNACIONALIZMI znanstveni stil je STATIČAN jer prevladavaju IMENICE OBJEKTIVNOST – nije dopušten višak informacija NEUTRALNOST – ne pišemo u 1.licu neutralan je i sobzirom na vrijeme – PREZENT JEDNOZNAČNOST – to mu omogućuju termini NEUTRALAN RED RIJEČI ( S + P + O ) SCIENTIZMI = riječi svojstvene znanstvenom stilu

ADMINISTRATIVNI : -

objektivnost, jednoznačnost, jasnoća, jednostavnost izbjegava NAVEZAK ž krši rekciju NOMINALNOST = nominalizacija ( glagol + imenica ) npr. vršim popravak kućnih aparata EKSPLICITNOST – teži se za jasnoćom ( npr. postupak će se napraviti na način / umjesto '' tako što '' / ili Došao sam S NAMJEROM da te vidim PLEONAZMI ili TAUTOLOGIJA = značenjska redundancija ili zalihost KANCELARIZMI – riječi svojstvene administrativnom stilu

NOVINSKO- PUBLICISTIČKI STIL FUNKCIJE: 1. 2. 3. 4. 5.

INFORMATIVNA, OBAVJESNA  neutralni izričaj ZABAVNA  ekspresivna EDUKATIVNA , PEDAGOŠKA, OBRAZOVNA  neutralan PROPAGANDNA FUNKCIJA  ekspresivan AGITATIVNA  kad se zalažemo za nešto ili u korist nečega npr. u kolumnama  ekspresivni 6. POPULARIZATORSKA  ekspresivni

za novinski stil važni su NASLOVI : 1. INFORMATIVNI  verbalni izričaj 2. NOMINALNI ( prevladavaju imenice ) 3. REKLAMNI -

novinski stil obiluje pjesničkim figurama , izbjegava navezak, česti su pleonazmi izrazi su ŽURNALIZMI

RAZGOVORNI STIL : -

subjektivnost, jednostavnost , opuštneost, neformalnost dijalektizmi , vulgarizmi , žargonizmi ELIPTIČNOST ( krnje rečenice )  cilj: jednostavnost i ekonomičnost kršenje REKCIJE npr. s glagolima KORISTITI , BRINUTI brkanje priložnih oznaka društva i sredstva ( idem s vlakom ) nepravilna upotreba prijedloga '' s '' i '' sa '' nepravilna upotreba priloga – npr. GDJE IDEŠ ? ( umjesto KAMO IDEŠ ? ) KOLOKVIJALIZMI – izrazi svojstveni razgovornom stilu

KNJIŽEVNO- UMJETNIČKI STIL : -

individualnost to je stil između sustava i standarda, dijalektizmi POETIZMI

5. GLASOVNE PROMJENE: 1. FONOLOŠKE NEUTRALIZACIJE 2. MORFONOLOŠKE ALTERNACIJE ( alterniraju određeni fonemi unutar istog morfema ) FONOLOŠKE NEUTRALIZACIJE : 1. JEDNAČENJE PO ZVUČNOSTI -

na fonetskoj razini c, f, h imaju svoje alofone : c / dz , f / vf , h / npr. duh bi  to su tzv. ZVUČNI FONOVI REGRESIVNO JEDNAČENJE PO ZVUČNOSTI ( jednači se prvi prema drugom ) , npr. vrabac – vrapca PROGRESIVNO ( jednači se drugi prema prvom ) npr. mozak – mozga  IZNIMKE : u skupovima ds, dš, dc, dč, dć, u složenicama sa ISPOD, IZNAD, ISPRED , ( kad su u pitanju njihovi ENKLITIČKI OBLICI : POD, NAD, PRED onda se provodi jednačenje ) riječi stranog podrijetla npr. jurisdikcija, gangster, Habsburgovac kod vlastitih imena, prezimena ....

2. JEDNAČENJE PO MJESTU TVORBE

a) s i z ispred č, ć, dž, đ, lj, nj prelazi u š i ž b) n ispred b i p prelazi u m c) h ispred č, ć, lj prelazi u š  IZNIMKE : a) - razljutiti, sljubiti , izljubiti , raznježiti  kada se '' s '' i '' z '' nađu na granici prefiksa i osnove - ozljeda, sljepoća, snjegovi  kada '' s '' i '' z '' ne prelaze u '' š '' i '' ž '' ispred onih ''lj'' i ''nj'' koji su nastali jotacijom od prethodno skraćenog jata b) npr. jedanput, crvenperka , vodenbuba, stranputica  nema jednačenja u složenicama koje se sastoje od dva leksička morfema 3. ISPADANJE SUGLASNIKA a.) kad se nađu dva ista jedan do drugog npr. bežični IZNIMKE : u superlativima najjači i zbog etimološke prozirnosti : poddijalekt, naddijalekt b.) neispadanje dentala '' d '' ispred afrikata c i č - imenice na – dak , -tac : zadatak- zadatci- zadaci - IZNIMKE : otac – oče, svetac- sveče, sudac – suče ( sad je SUDČE ) MORFONOLOŠKE ALTERNACIJE -

1 PALATALIZACIJA  glasovna promjena u kojoj k,g,h,c,z ispred e, i , a daju č, ž, š  to je I.palatalizacija npr. mrak- mračan 3. SIBILARIZACIJA ili II. palatalizacija  k,g,h ispred i daju c, z, s 4. PROGRESIVNA SIBILARIZACIJA ili III. palatalizacija  npr. vuk + i = vuci , prorok – proricati 5. JOTACIJA  spajanje glasova sam glasom '' j '' 6. PRIJEGLAS = promjena nastavačkog vokala , odnosi se na instrumental jd. m.r. i ž.r. , kad ne završava na palatal onda je '' om '' ( grad- gradom ) , a na palatal onda je '' em '' ( kralj- kraljem ) -

duga množina : kraljevi , gradovi IZNIMKE : DUŽDEVI / DUŽDEM , PLAŠTEVI / PLAŠTEM EG iza palatala npr. ljepšeg .... a OG iza nepalatala vokativ jednine imenica m.r.  ako završava na nepalatal ima nastavak '' e'' npr. grade , a ako završava na palatal ima nastavak '' u '' npr. konju kad je u pitanju '' r '' može i nastavak '' e '' i nastavak '' u '' ( npr. Šukeru ) IZNIMKE : VUČE zato što je nastalo od '' k '' ( vuk ) , vraču

7. RAZJEDNAČAVANJE ( DISIMILACIJA ) VOKALA : = glasovna promjena vezana uz prijeglas , a provodi se u onim slučajevima kada se osnova sastoji od jednog ili dvaju slogova i kad posljednji slog završava na '' e ''

- primjer : jež  jEžom ali nije temelj / temeljem nego TEMELJOM - jee pravilo kaže: kad osnova ima više od dva sloga onda prijeglas  prijatelj – prijateljem i učitelj- učiteljem 8. PRIJEVOJ : = alternacija korjenskog vokala - npr. tok – tijek – utjecati - loj- liti – lijevati - mrtav- umirati- mrijeti - maknuti- mivati 9. EPENTEZA: B, P, M, V, F umeće se epentetsko '' l '' npr. snop + je  snoplje 10. VOKALIZACIJA alterniraju '' o '' i '' l '' unutar istog morfema 11. NEPOSTOJANO A : = to je A koje u nekim oblicima iste riječi postoji , a u nekima ne 12. NEPOSTOJANO E : Čakovec – Čakovca 13. ALTERNACIJE JATA : IJE – JE- E- I ( ALOMORFONEMI ) -

NPR. ije – e ( vrijeme – vremena ) ije – e ( htio- htijela )

6. GLASOVI  S OBZIROM NA SLOGOTVORNOST 1. SAMOGLASNICI ili SILABEMI 2. SUGLASNICI ili ASILABEMI ili KONSONANTI  samoglasnici su i ''r '' i '' l '' , ali oni nisu vokali  S OBZIROM NA AKUSTIČKO-ARTIKULACIJSKA SVOJSTVA : ( prema tvorbenim) 1. VOKALI ili OTVORNICI 2. ŠUMNICI ili TURBULENTI, OPSTRUENTI ( opstrukcija = prepreka ) 3. ZVONAČNICI ili SONANTI ( između vokala i šumnika )

 PODJELA ŠUMNIKA : A) PO NAČINU TVORBE ( način prolaska zračne struje )

1. ZAPORNICI ( OKLUZIVI, EKSPLOZIVI ili PRASKAVCI ) b, p, d, t, g, k - postoji potpuna prepreka koja se potom naglo oslobađa 2. TJESNAČNICI , FRIKATIVI, STRUJNICI : s, z, š, ž, f, h 3. AFRIKATI ili SLIVENICI : c, č, ć, dž, đ, B) PO MJESTU TVORBE 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

USNENI, USNENICI : b,p,m ZUBNOUSNENI : v, f, ZUBNICI / DENTALI : d, t, c, z, s, NEPČANICI , PALATALI , TVRDONEPČANI : č,ž,š,lj,nj,j,dž,đ,ć, VELARI, JEDRENICI, MEKONEPČANICI : k,g,h ALVEOLARI ( DESNICI  POGREŠNO ih je tako zvati ) : r, l, n BOČNI ili LATERALNI : l, j, lj,

NOSNICI ili NAZALI : m, n, nj  mogu i prema kriteriju mjesta i prema načinu tvorbe VIBRANT je slovo '' r ''  i prema načinu i prema mjestu tvorbe VOKALI: a) prednji b) stražnji c) srednji  i visoki i niski

7. UNUTARNJA RAZLIKOVNA OBILJEŽJA / INHERENTNA DISTINKTIVNA OBILJEŽJA -

dolaze u snopovima tvore razlikovnu ulogu fonema razlikovna uloga fonema ( sadržaj fonema ) zove se ALIETET( = različito od ostalih) a izraz fonema se zove FON sadržaj URO-a je ALTERITET ( = različito od drugog) , a izraz je FONOM

URO uvijek dolazi u parovima: ( nabroji bar 2-3 fonema za svako obilježje !!!!! ) 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8.

VOKALNOST / NEVOKALNOST ŠUMNOST / NEŠUMNOST KOMPAKTNOST / NEKOMPAKTNOST : k,g,h DIFUZNOST / NEDIFUZNOST : ć,đ,e,i,n !!! ZVUČNOST / BEZVUČNOST STRIDENTNOST / NESTRIDENTNOST : š,ž, NAPETOST ( bezvučni ) / NENAPETOST ( zvučni)  odnosi se na napetost glasnica GRAVISNOST ( su NISKI ) / NEGRAVISNOST : g,k,p

9. AKUTNOST ( su VISOKI ) / NEAKUTNOST : c, z, s, ..., č, đ 10. NAZALNOST / NENAZALNOST 11. PREKIDNOST ( kontinuiranost ) / NEPREKIDNOST ( nekontinuiranost ): š,ž,s,r, 12. BEMOLNOST ( sniženost ) / NEBEMOLNOST 13. DIJEZNOST ( povišenost ) / NEDIJEZNOST : ć,đ,š,ž,  DIJEZNOST je važna kod razlikovanja ALOFONA npr. [ š ] : [ž ]  lišće : grožđe  BEMOLNOST je važna : npr. [ ļ ] u '' luka'' je bemolan , a [ l ] u '' Lika '' je dijezni  nema ni jednog jezika na svijetu koji ima manje od 11 nabrojanih obilježja

8. PRAVOPIS : ( najčešće u ispitu ) 1. VELIKO SLOVO  označava da se radi o nečem pojedinačnom , vlastitom ) 2. a) b) c) -

iz počasti : Vi, Vas, Vaš , neke titule: predsjednik , papa, kralj .... ako se ta osoba ne imenuje imena : višečlani nazivi osim prijedloga i veznika blagdani ZAREZ ima dvije funkcije : pravopisnu ( decimalni broj : 1,2 ) i rečeničnu 3 temeljna pravila : NABRAJANJE / NIZANJE SUPROTNOST NAKNADNO DODAVANJE ( ne umetanje  jer je umetanje samo vrsta naknadnog dodavanja ) suprotnost : a,ali,no,nego,već, DOK ( i suprotni i vremenski ) ne samo nego i  ne ide zarez jer je ovo sastavna rečenica datum : Osijek, ..... apozicija i subjekt: ( kako razlikovati apoziciju od subjekta: subjekt je uvijek po sintaktičkom kriteriju tj. mora biti kongruentan sa predikatom , a ono što je semantički šire to je apozicija ) : S, A, __________

-

VOKATIV obavezno odvojiti zarezom

-

INVERZIJA

- ODNOSNE REČENICE mogu biti: a) restriktivne ili odredbene  bez njih glavna rečenica ostaje neobjašnjena  NE IDE ZAREZ

b) nerestriktivne ili objasnidbene  ona dodatno objašnjava glavnu rečenicu, ali nije nužna  MOŽE i NE MORA ZAREZ -

ZAREZ I NABRAJANJE U STUPCIMA : ne ide zarez jer je primarna funkcija zareza odvajanje ATRIBUTI : u nabrajanju ide zarez , ali nekad i ne ( duboko modro sinje more )  tj. ne ide kad su atributi u čvrstoj vezi

3. PISANJE TUĐICA: a) -

TUĐICE KOJE NISU VLASTITA IMENA pišemo ih prema izgovoru iz jezika iz kojeg potječe ta tuđica načelo pisanja prema izgovoru zove se transkripcija IZNIMKE : riječi usko vezane za neku struku ; npr. adagio , alegro.... OFANZIVA  to je također iznimka jer ju pišemo prema jeziku posredniku , a ne prema izvorniku

b) -

VLASTITA IMENA onako kako se pišu u jeziku iz kojeg dolaze dobivaju hrvatske deklinacijske nastavke : npr. KOLUMBIJA , ali BRESCIA  nema '' j'' jer se ono ne izgovara ( Breša ) imena na y : Kennedy , Kallay, Nagy  različito se dekliniraju po pravopisima : Babić- Finka- Moguš dekliniraju u genitivu kao : Kennedyja , a matičin pravopis Kennedya  BFM ide po načelu kada se '' i '' izgovara kao '' i '' onda se dodaje u deklinaciji '' j '' , a ako se ''i '' izgovara kao '' j '' ne dodaje se ''j '' jer nije potrebno

- IMENA GRADOVA : javlja se tzv. '' muklo '' e

: Shakespeare

4. SASTAVLJENO I RASTAVLJENO PISANJE: A) IMENICE - polusloženice  imenice sastavljene od dviju imenica od kojih se prva ne deklinira : spomen – ploča  čovjek žaba ( oba se dijela dekliniraju i druga riječ objašnjava prvu )  to se po BFM ne smatera polusloženicom, ali Silić – Anićev pravopis smatra pa piše čovjek- žaba  fer igra, drap tkanina - RAZLIČITO U PRAVOPISIMA:  mini suknja ( mini je prefiksoid pa ga treba pisati zajedno sa suknja kao što je u matičinom pravopisu minisuknja )  alfa-zrake , zemlja-zrak, konodvorana , videozapis, audiokazeta B) BROJEVI - brojevi se pišu odvojeno i zbirni brojevi ( dvoje, troje ) i zbirne imenice ( dvojica, trojica ) - trideset i pet  i nema funkciju , ali nije greška C) PRILOZI i PRIJEDLOZI - najvažniji je značenjski kriterij ( Gledati nekog u oči / Doći uoči Božića )

D) GLAGOLI - negacija odvojeno od glagola , osim NEĆU ( jer je rezulat sažimanja ) - u afirmativnim značenjima negacija se ne odvaja jer nema funkciju nijekanja ( nestajati ) - uz pridjeve i imenice negacija ide zajedno, tj. ne odvaja se npr. nespretan E) -

ZAMJENICE neodređene i određene zamjenice idu zajedno sa česticom '' GOD '' može i jedno i drugo : TKOGOD, TKO GOD ( DOSADA / DO SADA )

F) PRIDJEVI - polusloženice – sa spojnicom npr. crno-bijeli dres - prave složenice zajedno : srednjovjekovni ( ovo '' srednjo '' je u funkciji atributa prema drugom dijelu )

9. REČENICE 1. JEDNOSTAVNE a) RAŠČLANJENE ( imaju samo subjekt i predikat ) b) NERAŠČLANJENE  besubjektne i bezlične npr. Sjevalo je. Grmilo je. Hladno mi je. Muka mi je .  bezlične, ali ne i besubjektne: Prvo oguliš mrkvu , pa narežeš krompir. Priča se. Govori se. 2. SLOŽENE a) nezavisno složene ili KOORDINIRANE b) zavisno složene ili SUBORDINIRANE -

KONJUKTORI nezavisni veznici , a SUBJUNKTORI kod zavisnih rečenica

-

i kod jednih i kod drugih postoji eksplicitna i implicitna koordinacija i eksplicitna i implicitna subordinacija

-

EKSPLICITNA  S VEZNIKOM IMPLICITNA  BEZ VEZNIKA

NEZAVISNOSLOŽENE REČENICE su: 1. SASTAVNE 2. RASTAVNE 3. SUPROTNE ( ''ne samo nego i '' su GRADACIJSKE REČENICE  naginju u sastavne iako se svrstavaju u suprotne )

ZAVISNE : A) PREMA MJESTU UVRŠTAVANJA 1. PREDIKATNE ( Ispit je da gori ne može biti ) 2. SUBJEKTNE ( odnosne, zavisnoupitne, izrične [ sa česticom ''se '' : '' Govori se da će svi pasti na ispitu '' ] ) 3. OBJEKTNE  odnosne : Napravio je što je naumio  zavisnoupitne : Reci mi čiji je ovo auto  izrične : Pričao je da će pasti na ispitu 4. ATRIBUTNE - mogu biti ujedno i ODNOSNE kad se koriste odnosne zamjenice - ali one dolaze sa '' da'' i sa ''gdje '' : Vratio sam se u mjesto gdje sam rođen .

B) PREMA SADRŽAJU / PRILOŽNE , ADVERBIJALNE 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. a) b) c) 9. a) b)

MJESNE ili LOKALNE ( gdje , kamo , kuda, odakle ) VREMENSKE, TEMPORALNE ( kada, POŠTO ) NAČINSKE, MODALNE ( kako ) UZROČNE ,KAUZALNE ( jer, budući da , zato što, kako ) NAMJERNE , FINALNE POSLJEDIČNA ili KONSEKUTIVNA ( Zaboljelo me da sam zaplakao) DOPUSNE ( iako, premda, makar, mada ) POGODBENE, UVJETNE, KONDICIONALNE stvarne, realne potencijalne, moguće irealne, nestvarne ODNOSNE, RELATIVNE ( koji, čiji, kakav, kolik ) restriktivne ili odredbene nerestriktivne ili objasnidbene

-

IMPLICITNE SUBORDINIRANE  to su zavisne bez veznika

11. KVINTILIJANOVE RETORIČKE MAKSIME / PRINCIPI : 1. PRINCIP PRIMJERENE PROCESNOSTI - govor prilagođavamo sugovorniku kako bi se postigao što veći stupanj ilokucijske moći 2. PRINCIP KVALITETE ( odnosi se na temu, sadržaj )

3. PRINCIP KVANTITETE ( duljina izlaganja ) 4. PRINCIP JASNOĆE 5. PRINCIP ISTINITOSTI 6. PRINCIP ULJUDNOSTI ( ne upadati u riječ, ne vikati ) 7. PRINCIP METODIČNOSTI ( odnosi se na strukturu izlaganja ) 8. PRINCIP NAČINA ( formiranje nekih vlastitih strategija )

10. PRAVOPIS / JEZ.SAVJETNICI / GRAMATIKE PRAVOPIS: -

utemeljitelj današnjeg grafisjkog sustava je LJUDEVIT GAJ njegovo djelo je KRATKA OSNOVA HORVATSKO- SLAVENSKOG PRAVOPISANJA........... ( PUNI NAZIV !!!! )

1830. godine  u BUDIMU je objavljena KRATKA OSNOVA...    

stavio je TILDU : ___________________________ poziva se na PAVLA RITTERA VITEZOVIĆA i njegovo djelo '' De ortografia'' kajkavsko narječje ta reforma nije bila prihvaćena

1835.  ____________________( nema u kajkavskom zato nema ni u Kratkoj osnovi... Ovi rezultati izlaze u članku '' Pravopis'' , objavljen u Danici 1878.  uvodi se kao službeni '' đ '' , to je uveo ĐURO DANIČIĆ - ___________  PRIHVAĆENO JE SAMO '' đ '' - 30 grafema, 31 fonem ( a ne 32 ) 1892.  IVAN BROZ pripada hrvatskim vukovcima - piše prvi cjeloviti pravopis prema umjereno – fonološkom načelu - ( 1604. – prva hrv.gramatika Instituziones linguae Illiricae ) 1929.  DRAGUTIN BORANIĆ 1929.  Ministarstvo prosvjete iz Beograda izdaje knjižicu : '' Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole '' - ALEKSANDAR BELIĆ : PRAVOPIS SRPSKO-HRVATSKI

1930  BORANIĆ piše pravopis hrvatsko- srpski ( 5 izdanje )  to je isti pravopis , jedan u Hrvatskoj, jedan u Srbiji 1939.  Banovina Hrvatska , vraća se na pravopis iz 1921, a napušta se ovaj iz 1930 1941.  NDH, novi pravopis  1942. – Državni ured za jezik tiska knjižicu ''Korjensko pisanje ''  to je predložak po kojem je trebao biti napisan novi pravopis 1944.  HRVATSKI PRAVOPIS  korjenski : Franjo Cipra – Adolf Bratoljub Klaić - vraća se na pravopis zagrebačke škole 1945.  povratak na Broz – Boranićev pravopis, on traje do..... 1953.  provedena anketa o pitanju srpskog i hrvatskog jezika - želi se ujednačiti pravopis , dogovorena je izrada zajedničkog pravopisa 1954.  NOVOSADSKI DOGOVOR / LJUDEVIT JONKE 1960.  izlazi takav pravopis 1967.  Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika - povod deklaracije : izlaze 2 toma akademijina rječnika - 18 institucija potpisuje Deklaraciju 1971.  BABIĆ- FINKA- MOGUŠ - CKSKJ sjednica  zabranjuje taj pravopis zato što se zvao samo hrvatski , stoga je tiskan u LONDONU i zove se LONDONAC 1973.  izašla je i gramatika TEŽAK- BABIĆ ( samo hrv. )  i ona je bila zabranjena 1986.  '' Pravopisni priručnik hrvatsko- srpskog jezika '' ANIĆ- SILIĆ 1994.  prvo ponovljeno izdanje - dopuštene su dvostrukosti : ne ću / neću ; pogreška / pogrješka , zadaci / zadatci - ( do 5 izdanja postoje dvostrukosti, a od 5 više ne ) - paralelno s 5 izdanjem izlazi i SILIĆ – ANIĆEV pravopis

JEZIČNI SAVJETNICI : 1904 – '' Barbarizmi u hrvatskom jeziku '' – VATROSLAV ROŽIĆ - bio je vukovac ( vukovci samo na štokavskom kako bi ga približili srpskom ) - barbarizmima smatra kajkavizme i čakavizme 1924. – ''Hrvatski i srpski jezični savjetnik ''- TOMO MARETIĆ

- predgovor samo na EKAVICI - okomio se na kajkavizme i čakavizme - ne trebaju u hrv. jeziku biti riječi kojih nema u srpskom 1911. – ''Branič jezika hrvatskoga '' – NIKOLA ANDRIĆ - supotstavlja se vukovcima i zastupa tronarječnost 1940. – KRUNO KRSTIĆ i PETAR GUBERINA : '' Razlike između hrv. i srpskog jezika '' 1990. – Babićeva jezikoslovna čitanka  TEŽAK izdaje niz jezičnih savjetnika . ali dobar je metodičar, ali ne i lingvist  MILE MAMIĆ : ''Jezični savjetnik ''  institutov jezični savjetnik s gramatikom

GRAMATIKA: 1899. – MARETIĆ : '' GRAMATIKA I STILISTIKA HRV. JEZIKA '' 1969. – započeo projekt akademije  rezultat je 1986. izlaze : BABIĆ : '' Tvorba riječi '' i KATIČIĆ – ''Sintaksa'' 1973. – TEŽAK- BABIĆ : '' Pregled gramatike hrv.jezika '' 1974. – ROSANDIĆ – SILIĆ : '' Osnove fonetike i fonologije '' 1979. - ROSANDIĆ – SILIĆ : '' Osnove morfologije i morfostilistike '' 1979. – ZAVOD ZA HRV.JEZIK : '' Priručna gramatika hrv. jezika '' 1990. - '' Priručna gramatika hrv. jezika '' 1991. SKUPNI RAD : ''Povijesni pregled, glasovi i oblici hrv. književnog jezika '' 1995. – HRVATSKA GRAMATIKA ( to je ona SIVA , tada je promjenjen naziv ) 1997. – DRAGUTIN RAGUŽ : '' Praktična gramatika hrv. jezika '' 2005. – SILIĆ – PRANJKOVIĆ ( Silić : fonologija i morfologija ; Pranjković : sintaksa )