1. Muzeologija- definicija, muzeologija kao dio informacijskih znanosti Ne postoji službena definicija. Na UNESCO-vu seminaru 1958. g. u Rio de Janeiru dogovoreno je da je muzeologija nauka kojoj je svrha studij zadataka i djelovanja muzeja, a muzeografija tehnika skupljanja i muzejskog rada pozivom na muzeologiju. Definicija P. van Menscha iz 1989. kaže da je muzeologija znanost koja se bavi istraživanjem selekcije, održavanja i javnog pristupa materijalnim očitovanjima kulture i prirode, koja se čuvaju u institucijama (uglavnom muzejima) u cilju istraživanja, odgoja i rekreacije. Muzeologija je dio informacijskih znanosti koji se bavi izučavanjem identifikacije, zaštite i komuniciranja muzealnosti materijalnih svjedočanstava kulture i prirode (prvenstveno muzealija) radi zaštite ljudske baštine i interpretacije i prijenosa njezinih poruka kao i oblicima organiziranog i institucionaliziranog ljudskog djelovanja (uglavnom muzejima) za postizanje navedenih ciljeva. Ona se bavi ne samo uskladištavanjem informacija i njihovih nositelja ved i društvenim komuniciranje, razmjenama poruka među ljudima.
2. Muzejski predmet / predmet baštine (definicija muzejskih predmeta kao dokument, spomenik kulture kao dokument Muzejski predmet je predmet baštine koji je izdvojen iz svoje realnosti da bi u novoj muzejskoj stvarnosti u koju je prenesen bio dokumentom stvarnosti iz koje je izdvojen. Predmet baštine je realni predmet koji svojim materijalom i oblikom dokumentira realnost u kojoj je nastao, u kojoj je živio i s kojom je ušao u sadašnjost. Dokumentarna svojstva predmeta dobivaju se identifikacijom predmeta otkrivanjem i bilježenjem njegovih osobina. 4 osnovne osobine su: 1. materijal – sirovina, oblik, konstrukcija i tehnologija 2. povijest – opisni prikaz namjene i uporabe 3. okolina – uključuje sve prostorne odnose 4. važnost – obuhvada emotivne i psihološke poruke Spomenik kulture je jedinka koja sama, svojom materijom, oblikom i značenjem predstavlja vrijednost što sebi integrira spomen, svjedočenje i značenje određene kulture, prošlosti neke sredine i izvjesne socijalne grupe. Biti dokument, za spomenik kulture istovremeno znači biti medij i poruka, jer se u njemu, jednom predmetu, može
1
kondenzirati i formulirati poruka koja de njim samim biti komunicirana onome tko se njome želi služiti.
3. Vrsta muzejskih komunikacija Glavni oblik je izložba. Ostali oblici se služe različitim medijima pomodu kojih prenose znanje o muzealijama i kulturnoj baštini i dokumentirane, odnosno kondenzirane njihove poruke. Medijski oblici komuniciranja koji koriste papir, brošuru, knjigu ili razglednicu, dijapozitiv, videovrpcu, videodisk, magnetofonsku vrpcu ili kompaktni disk, filmsku vrpcu ili računalnu disketu pa napokon i reprodukciju, kopiju ili umanjenu maketu nekog predmeta, do kreacija koje su inspirirane muzejskom građom, pogodni su za prenošenje muzejske poruke u intime ljudskih života. Muzej de komunicirati s publikom preko izgovorene riječi, organiziranjem predavanja i razgovora o temi izložbi ili pak muzejskog istraživalačkog ili sakupljačkog rada ili pak priređivanjem različitih priredbi koje de biti u funkciji muzejskih izložbi ili muzejskog posla u cjelini.
4. Razvitak muzeološke misli
Cijelu povijest muzeologije možemo podijeliti na 4 razdoblja: a) fazu početaka muzeološke misli (do 19. st.) b) protoznanstvenu fazu (19. st. - 1934. g.) c) empirijsko - deskriptivnu fazu (1934. - 1976. g.) d) teoretsko - sintetičku fazu (od 1976. g. do danas) Počeci muzeja i galerija u njihovom današnjem smislu vežu se uz renesansu. Spominje se tek nekoliko autora koji su u toj fazi počeli baviti problemima funkcioniranja zbirki i muzeja. Na prvom je mjestu flamanski liječnik Samuel von Quiccheberg koji je 1565. g. objavio knjigu Natpisi ili naslovi opsežnog kazališta, te se zalaže za stvaranje zbirnih kompleksa po tipu renesansnih komora. Termin muzeografija se prvi put spominje u knjizi Caspara Neickeliusa. Kraj 16. i cijelo 17. st. je vrijeme intenzivnog života zbirki i kabineta i istovremeno pismenog informiranja onih koji su zainteresirani za pregled takvih zbirki. Knjige Carla Linnea Sustavi
2
prirode i Uspostava muzeja prirodnih stvari pridonose novim pristupima sakupljanja i muzejskog rada. Razdoblje prosvjetiteljstva i enciklopedizma označava kraj ove prve faze. U protoznanstvenoj fazi dominantna postaje sistematika različitosti predmeta. U 19. st. se ved znanstveno proučava muzejska djelatnost. Umjesto uputa o muzejskom radu interes se usmjerava prema povijesti muzeja. U prirodoslovlju se nastavlja praksa bavljenja muzejem kao fenomenom čuvanja i izlaganja onog dijela prirodnog svijeta koji se može čuvati i izlagati jedino u zbirkama, i to ne više samo rijetkosti, kako je to bio slučaj u srednjem vijeku, renesansi i baroku, ved sustavnih zbirki svakodnevnih pojava, koje dokazuju prirodni razvitak. Prvi se put javlja termin muzeologija u knjizi Phillippa Leopolda Martina Praksa prirodoslovlja koja izlazi 1869. g. U 19. st. pojavljuju se i prvi muzeološki časopisi. Prijelaz iz 19. u 20. st. vrijeme je osnivanja muzejskih udruženja, npr. Britansko muzejsko udruženje, Američko muzejsko udruženje i Njemačko muzejsko udruženje. 1926. g. osniva se Međunarodni ured za muzeje pri Ligi naroda. Empirijsko - deskriptivnu fazu omeđuju s jedne strane Konferencija u Madridu 1934. g., a s druge strane osnivanje Međunarodnog komiteta ICOM-a za muzeologiju 1976. g. (ICOM = Međunarodni savjet za muzeje). Na Konferenciji u Madridu usvaja se novi način pristupa muzeju kao sredstvu kojim se prenose poruke prošlosti u sadašnjost i bududnost. Formuliraju se osnove muzejskog rada u određivanju temeljnih uvjeta, metoda i prokušanih načina stručnog sakupljanja, pohranjivanja, održavanja, obrade i ocjenjivanja muzejskih predmeta kao temeljnih jedinski muzejskog rada. Godine 1946. osniva se ICOM, kao nasljednik Ureda za muzeje. Godine 1958. održan je u Riu de Janeiru Regionalni muzejski seminar UNESCO-a na kojem je muzeologija definirana kao grana znanja koja proučava ciljeve i organizaciju muzeja, a muzeografija kao tehnika skupljanja i obavljanja muzejskog rada koje se poziva i oslanja na muzeologiju; od tada je to uvriježena definicija. Početkom 60-ih se u Parizu osniva ICOM-ov dokumentacijski centar. Teoretsko - sintetička faza započinje prepoznavanjem muzejskog predmeta kao informacijsko - dokumentacijskog objekta, nosioca kulturne informacije. Godine 1976. formiran je ICOFOM (ICOFOM = Međunarodni komitet ICOM-a za muzeologiju), čiji su ciljevi bili: utemeljiti muzeologiju kao znanstvenu disciplinu, proučiti i pomodi razvoju muzeja i muzejske struke, pročiti njihovu ulogu u društvu, njihove djelatnosti i funkcije, te potaknuti kritičku analizu glavnih trendova u muzeologiji. Značajno je iz ovog razdoblja i to da se muzeolgija postupno prizanje kao znanstvena disciplina. Tako je i 1983. g. muzeologija u 3
Hrvatskoj priznata kao znanstvena disciplina u okviru informacijskih znanosti. Postupno se definira i predmet izučavanja u okviru muzeologije. Ciljevi i organizacija rada muzeja prestaju biti glavnim predmetom, a zamjenjuju ih primjene i integracije brojnih temeljnih muzeoloških djelatnosti. Muzejski predmet i muzealnost kao osobina predmeta polako dolaze u prvi plan, kao i informacijsko - komunikacijske sposobnosti muzejskih predmeta.
6. Kulturni identitet kao sastavni dio muezalnosti Muzeji su nosioci i čuvari raznolikih identiteta onih društvenih struktura u kojima djeluju. Za određivanje raspona identiteta postoje tri temeljne kategorije: vrijeme, prostor i društvo. Čuvanjem i prezentiranjem baštine, bilo u muzeološkim institucijama ili „in situ“, može se znatno djelotvornije iskazivati ili potvrđivati kulturni, prirodni, nacionalni ili neki drugi identitet. Predmeti i cjeline kulturne baštine, muzejski predmeti i zbirni fondovi sadrže osobine pomodu kojih se može izraziti neki od mogudih identiteta. Oni svojom materijalnošdu uvijek ostaju dokumentima u vremenu, jer dokumentiraju vrijeme nastanka i vrijeme svoga trajanja. Identitet kao dio muzeološke poruke postaje element spoznaje o postojanju, o korijenima koji sežu do različitih dubina prošlosti i prostora onih struktura koje su u nama (pripadnost mjestu, zemlji, rasi, klasi, civilizaciji, kulturi, itd.). Identitet koji se stvara u kontaktu s baštinom, u muzejima i galerijama, je različit i komplementaran, ali i nenadoknadiv za ljudsku vrstu u cjelini. Muzeologija izučava identitete kao dio muzelanosti koji predmeti pokazuju standardne značajke identiteta, koji su identiteti društveno relevantni, kako formulirati poruke tih identiteta itd.
7. Muzeologija – definicija, predmet (str.100)
Predemet muzeologije je izučavanje osobina predmeta ili sklopova kulturne baštine koji mogu organizirano i usmjereno prenostiti poruke čovjeka čovjeku ili društvu, iz vremena u vrijeme, u okviru različitih konteksta:primarnih, arheoloških ili muzeoloških, kao i načina i povijesti tih načina organiziranja i prenošenja spomenutih poruka. Društveni, kulturni, znanstveni, informacijski, tehnički i tehnološki aspekti djelovanja tih informacijskih i komunikacijskih procesa predstavaljaju samo raspon muzeoloških interesa.
4
8. Tri muzejske teorije (str. 162, 164,67)
Tri muzejske teorije Z.Z. Stranskoga:
1. teorija muzejske dokumentacije (selekcije) - smatrajudi muzejski predmet primarnim dokumentom, koji je selektiran ili izdvojen iz totalitarnosti pojavnog svijeta u muzejsku stvarjnost, Stransky i teoriju koja se bavi izučavanjem tog fenomena naziva teorijom muzejske dokumentacije. Odabir predmeta je temeljna kritika muzejskog rada, a predmeti kao dokumenti stvarnosti pretvaraju pojam sabranja u pojam znastvene dokumentacije.
2. teorija muzejske tezauracije - teoriju muzejske tezauracije, koju izvodi iz pojma thesaurus, što de redi riznica, Stransky usmjeravac na fenomen čuvanja, kao drugu bitnu muzeološku funkciju, koja proizlazi iz pojma vrijednosti muzealne stvarnosti. Ta se teorija bvi skupljenim predmetima kao vrijednošdu koja se smjestila u novoj okolini. Ti predmeti nisu slučajno došli u mnuzej , ved su rezultat sabirne djelatnosti, kojoj je cilj skupljanje dokumentiranih temeljnica u zbirke muzeja.
3. teorija muzejske komunikacije - teoriju muzejske komunikacije Stransky smatra „vrhuncem procesa saznanja“. Ona se bavi publiciranjem onoga što smo teškom mukom izdvojili iz stvarnosti, da bi se nanovo vratilo u stvarnsot, ali obogadeno vrijednostima tezaurusa u kojem je našlo svoju novu stvarnost. Muzej postaje medij kojim se društvu komunicira muzealnost muzealija.
9. Muzeologija je usko povezana sa muzeografijom; muzeografija je opis muzejskog rada ili u širem značenju naziv za praktičnu ili aplikabilnu razinu muzeologije. Peter van Mensch podijelio je muzeologiju na nekoliko vrsta: - opda muzeologija: bavi se principima zaštite, istraživanja, komuniciranja materijalne baštine čovječanstva i čovjekove okoline; - povijesna muzeologija: osigurava opdi povijesni vidik i povezuje muzeologiju uz 5
dostignuda iz prošlosti; - teoretska muzeologija: predstavlja filozofski temelj i povezuje muz.sa epistemološkim značenjem; - specijalna muzeologija: povezuje opdu muz.sa pojedinim disciplinama usmjerenim ka istraživanju materijalnih očitovanja baštine čovječanstva i njegove okoline (antropologija,povijest umjetnosti); - primjenjena muzeologija: glavne funkcije su joj zaštita, istraživanje, komunikacija, upravljanje i administracija. Razvoj muzeologije može se pratiti u nekoliko etapa: 1.faza je faza uspostavljanja muzeološke misli; ona traje do 19.st, a posebno je značajno razdoblje renesanse kada se formiraju prve galerije i muzeji, 2.faza je protoznanstvena faza: ona traje od 19.st.-1934.,a to je vrijeme kada se muz.počinje smatrati znanošdu i počinje se znanstveno proučavati, 3.faza je empirijsko – deskriptivna; ona traje od 1934.-1976., a tada se usvaja nov način pristupa muzeju kao sredstvu kojim se prenose poruke prošlosti u sadašnjost i bududnost; 4.faza je teoretsko – sintetička; ona traje od 1976.pa do danas, a počinje kada muzejski predmet prepoznamo kao informacijsko – dokumentaristički objekt. U tom razdoblju muzeologija postaje znanstvena disciplina. Zajedno sa muzeologijom počinju se razvijati i muzeološke škole. Najstarija škola jest u Parizu, nastala početkom 19.st. Muzeologiju povezujemo sa informacijskim znanostima, a to znači da njezini predmeti posjeduju informacije i emitiraju ih. Muzeologija je nauka kojoj je studij svrha zadatka i djelovanje muzeja. Ona se također bavi sustavnim proučavanjem procesa emisije informacija pohranjenim i predmetima baštine i smanjivanjem polja neodređenosti pojedine muzealije, zbirke ili muzealnog sustava u cjelini. Usko povezani pojmovi sa pojmom muzeologije su muzealnost – ona strana stvarnosti koju možemo upoznati samo u prikazu odnosa čovjeka prema stvarnosti. Stransky – muzealnost je osobina predmeta da u sadašnjosti bude dokument prošlosti; te muzealija – izvorni predmet stvarnosti.
Muzej je stalna ustanova koja čuva zbirke predmeta – dokumenata i generira znanje o njima.
6
Kroz antiku i srednji vijek muzej još nije institucija, iako se čuvaju neki artefakti u čuvanim hramovima i dvorovima. U antici muzej je dom muza, dakle, nije vezan uz predmete i njihovo skupljanje. Polako su se lijepi predmeti počeli uvlačiti u domove muza. U doba renesanse rađa se sve vedi interes za prošlošdu i nastanak prvih muzeja gdje su se izlagale vrijednosti. Barok i prosvjetiteljstvo- muzeji preuzimaju ulogu u kulturi i pedagogiji. Također je za to vrijeme značajan razvoj trgovine s kojom su se razmjenjivale umjetnine. U 19.st. javlja se svijest o naciji te time i potreba za skupljanje podataka o njezinom nastanku 20.st. – muzeji su podijeljeni u dvije grupe – predmeti na izložbama i predmeti u spremištima. U tom razdoblju muzeji se konačno počinju baviti zaštitom. Postoje različite vrste muzeja: - u izgrađenim muzejskim zgradama ( muzej Dalija), u adaptiranim povijesnim zgradama ( guvernerova palača ) !!!!!!!:), u autentičnim povijesnim prostorima, muzeji na otvorenom ( Hadrijanova vila), muzeji u prirodi. Također muzeje možemo dijeliti na privatne i državne, a državni se dalje dijele na nacionalne, regionalne, gradske i zavičajne. U nekim muzejima izložene su kopije. One se rade :1.radi zaštite originala, 2.kao rekonstrukcije oštedenih ili izgubljenih predmeta. Kopije mogu biti – odljev ili otisak,- kopija ili reprodukcija, te rekonstrukcija. Muzejska zbirka je skup muzealija i rezultat procesa njihove akumulacije. U formiranju sadržaja zbirke glavnu ulogu ima čovjek. Muzejski zbirni fond je temeljna forma organizacije muzejskih predmeta u muzeju.
Zaštita –svrha zaštite je očuvanje integriteta baštine, stvaranje uvjeta za opstanak i poduzimanje mjera za održavanje predmeta, da bi se odgodilo propadanje. Predmeti se trebaju zaštititi :1.)prenošenjem u muzej – treba osigurati da prilikom prenošenje niti jedan dio ne bude ošteden ili da cjelovitost predmeta bude u opasnosti 2.)unutar muzeja – trebaju se stvoriti idealni uvjeti – dobri klimatski uvjeti, idealan omjer temperature i vlage, zaštititi predmet od svjetlosti i zagađenog zraka. Ako je predmet prilikom prenošenje u muzej ošteden toliko da treba reagirati, onda, da bi zaštitili njegov materijal počinjemo sa procesima fizičke zaštite – konzervacija – učvršdivanje struktura i materijala unošenjem novih materijala u postojede strukture koji pomažu čvrstodi oslabljenih dijelova; konsolidacija – isto kao konzervacija, samo se ne unose novi materijali, ved se predmet samo 7
učvršduje (tako rečeBojana), te restauracija. Unutar muzejskih zgrada treba postojati sigurnost – znači da se muzeji trebaju zaštititi od prirodnih katastrofa ( prilikom izgradnje muzeja treba paziti na lokaciju ),i krađa. Proučavanje/istraživanje Dokumentacija – proces bilježenja informacija što ih posjeduju predmeti baštine. 1.)stvaranje dokumentacije – radi ju svaki stručnjak koji dođe u kontakt sa baštinom. Imamo primarnu dokumentaciju – predmeti se dokumentiraju na papiru –kartoteke, studije, spisi, izvještaji, te na crtežima –skice, fotografije. Sekundarna dokumentacija – primarna dokument.se prilagođava daljnjoj obradi.č tercijarna dokumentacija- imamo gotove kataloge, popise, indexe. Kako dokumentirati –kriteriji: -
poštovanje vrijednosti predmeta baštine i njihove cjelovitosti
-
svrhovitost –osigurava se primjenjivost dokumentacije i njezino ograničavanje na mjeru koju zahtijeva pojedina situacija
-
preciznost i egzaktnost
-
pravodobnost – registriramo događanja na predmetu vezano uz tijwek kronološkog vremena
-
sveobuhvatnost – pristupamo predmetu sa svih mogudih točaka interesa.
-
Postupnost
-
Selektivnost- sprečava se rast dokumentacije preko dogovorene optimalne mjere
2.) uporaba dokumentacije – usmjerava se prema korisnicima 3.)arhiviranje dokumentacije – prema određenim klasifikacijskim sustavima, a prvenstveno prema sadržajnim ili vremenskim kriterijima, ili prema vrsti materijala.
Komunikacija U ovom poglavlju imate izložbu, a meni se više ne da pisati, najbitnije je da naučite na str. 200.pa nadalje ona pitanja – što se dokumentira, kada, zašto, gdje i bla bla. Onda na 233.str. tipologija izlaganja, pa ono sve što vam je pod a,b,c,d. i ono što je mene pitala – na str.243. prezentiranje spomenika kulture.
10. vrste fizičke zaštite muzejskih predmeta
8
Zaštita –svrha zaštite je očuvanje integriteta baštine, stvaranje uvjeta za opstanak i poduzimanje mjera za održavanje predmeta, da bi se odgodilo propadanje. Predmeti se trebaju zaštititi 1.) prenošenjem u muzej – treba osigurati da prilikom prenošenje niti jedan dio ne bude ošteden ili da cjelovitost predmeta bude u opasnosti 2.) unutar muzeja – trebaju se stvoriti idealni uvjeti – dobri klimatski uvjeti, idealan omjer temperature i vlage, zaštititi predmet od svjetlosti i zagađenog zraka. Ako je predmet prilikom prenošenje u muzej ošteden toliko da treba reagirati, onda, da bi zaštitili njegov materijal počinjemo sa procesima fizičke zaštite – konzervacija – učvršdivanje struktura i materijala unošenjem novih materijala u postojede strukture koji pomažu čvrstodi oslabljenih dijelova; konsolidacija – isto kao konzervacija, samo se ne unose novi materijali, ved se predmet samo učvršduje te restauracija. Unutar muzejskih zgrada treba postojati sigurnost – znači da se muzeji trebaju zaštititi od prirodnih katastrofa ( prilikom izgradnje muzeja treba paziti na lokaciju ) i krađa.
Ovo gore je iz skripte koju nam je poslala Karolina....dolje je sve detaljnije objašnjeno....
Preventiva: nastojanje da se u muzejskom prostoru stvore takvi uvijeti u kojima de predmet modi nesmetano živjeti ispunjavajudi funkciju zbog koje je izdvojen u muzejski kontekst. Tu je aključena arhitektura, odnos temperature i vlage i zaštita predmeta od zagađenoga zraka i svijetla.
Zaštita materijala: se provodi ako preventiva nije dala rezultate ili je materijal došao u takvome stanju u muzej da se na njmu mora ragirati - taj postupak se naziva konzervacija (učvršdivanje materijala i struktura nanošenjem novih materijala u postojde strukture samoga predmeta)
Zaštita oblika: ovaj postupak se provodi zbog toga što je neki izložak u velikoj opasnosti od propadanja, pa se često puta rade različiti odlijevi ili kopije samoga predmeta u njegovom najboljem periodu trajanja. Taj se postupak provodi zbog toga što je -
orginalni predmet dio fundusa nekoga drugoga muzeja
-
zato što je orginal nestao 9
-
zbog lomljivosti orginala
-
zato što je orginal neprenosiv (freske, kipovi, fragmenti) – primjer gliptoteke HAZU
-
izuzetno velike dimenzije orginala....
Zaštita značenja:svodi se isključivo na činjenicu da je značenje ili u ovom slučaju muzealnost, ugrađeno u jedinstveni materijal, blika i značenja pojedinog muzejskog predmeta i da prema tome svako zadiranje u promijenu bilo kojeg od tih sadržajazadire i u promijenu značenjamuzealnosti
Dokumentacija: nije samo vezana uz zaštitu značenja muzejskoga predmeta. Ona nam ponajprije služi u zaštiti materijala ili tvari od koje su predmeti nastali . Dokumentacija nam pomaže pri tome, ako se neki muzejski predmet izgubi ili nestane, možemo pomodu dokumentacije i alje nositi u svijesti, uzimati u obzir njegovu vrijednost i njegov oblik i pratiti ga u vizualiziranom obliku na papiru, filmu ili magnetskoj vrpci.
Rukovanje muzejskim predmetom: zaštitu predmeta u muzejima nužno je ostvarivati u direktnom dodiru sa predmetima, pažljivo se sa njima rukovati i povremeno ih tretirati odgovarudim tretmanima. Predmeti se mogu čuvati i transportirati na različite načine: od mjesta nalaza do mjesta čuvanja, proučavanje predmeta u studijskim depoima, interni ili međunarodni transport za izložbe ili prijenos u restauratorske radionice. Osoblje koje rukuje muzejskim predmetima mora biti educirano i kopetentno za takve poslove.
Etika postuupka: osnovna je etička pretpostavka da se rad u muzejima može dozvoliti samo profesionalnom educiranom osoblju. Kustos je osnovni čuvar muzejske zbirke i predmeta u njoj. On je odgovoran za poduzimanje svih mjera da educirano osoblje prailno rukuje sa predmtima, da se osigura ispravno i direktno deponiranje, skladištenje predmeta te da se smanji mogudnost štete rukovanje predmeta ili ih smanjiti na minimum. No zaštitne mjere poduzima tehničko i konzervatorsko osoblje koje de isto tako uspostaviti svoj etički odnos spram predmeta. Pojavljuje se etika tretmana koja je najočitija u onzervatorskim radovima : - profesionalna kompetencija osoblja koja provodi neposredne zaštite mjere i adekvatnost opreme i materijala koji se upotrebljavaju za tretiranje predmeta
10
- tretman mora biti povratan, što de redi da se predmeti moraju bez poteškoda vratiti u stanje prije tretmana i da se smiju obavljati samo najpotrebnij intervencije - tretman ne smije izmijeniti karakter predmeta, ved mora očuvati sve one osobine, od cijelovitosti do detalja, koji de modi interpretirati značenje muzejskoga predmeta u odnosu na njegovu fizičku egzistenciju. - dokumentiranje odnosa između izvornog stanja muzejskoga predmeta i svih promijena koje su na njemu posljedica konzervatorskoga postupka, kako bi se smanjle mogude nepoznanice u nekom bududem postupku - respektirati cjelovitost predmeta i da etika konzervatorskoga postupka daje isti stupanj pažnje svim predmetima, bez obzira na njegovu kategoriju ili važnost.
Metodološki pristup: se odnosi na uvijete u kojima predmeti žive i na uzroke oštedenja 1. Unutarnje uzroke oštedenja kulturne baštine : -
Svojstva materijala
-
Svojstva konstrukcije
-
Slaba izvedba
2. Vanjske uzroke oštedenja kulturne baštine: -
Prirodni uvijeti
-
Klima(sunce, vjetar, temperatura...)
-
Čovijek
-
Namijerna razaranja( promet, ideologija, vandalizam)
-
Nenamijerna razaranja(rat, turizam, zapuštenost)
-
Razaranje vezano uz suvremeni život(grijanje prostora, zagađenje)
Idudi stupnjevi metodološkog pristupa su:
3. Stupanj kontrole:
kontrola uvijeta života predmeta i kontrola njihova stanja.
Odgovornost je kustosa i pomodnoga osoblja da stalno kontroloraju predmete i nihovo stanje i da na pravo vrijeme uoče oštedenja. 4. Organizacija na zaštiti muzejskih predmeta te na cijelookupnoj mreži muzeja na nekom području: 11
- sprečavanje propadanja/prevencija - zaštita/održavanje - restauriranje/obnova - reproduciranje/izrada kopija
Zaštita u muzejskim zgradama -
Zaštita od prirodnih katastrofa ili ratnih razaranja: projektiranje zgrada da izdrže sve vremenske uvijete, da je njihov položaj zaštiden od propadanja i teških vremenskih uvijeta. Zaštita od rata bi se trebala provoditi tako da se osmisle određeni planovi i koridori za izvlačenje mogudih resursa na osigurana mesta, gdje bi se mogudnost od razaranja i krađe svela na minimum.
-
Zaštita od krađa i vandalizama: mogudnost postojanja čuvarske služb u muzejima, postavljanje kamera i nadglednoga osoblja prilkom izlžbi, ne neprestano vođenje brige o postavu samoga muzeja
Socijaizacija zaštite: ide više ka tome da je predmet smiješten in situ, na mjestu pronalaska i da se ne prenose izlošci u muzej ako postoje mjere i socijalna sigurnost za te sadržaje. Talijanska povelja zaštite spomenika (1931) je upravo uvidjela te probleme odvajanja spomenika od samoga mjesta pronalaska te je tražila ako je mogude da se svi predmeti i sadržaj održu u in situ formi.
11. Muzejska komunikacija (izložbe, stalni postav) Izložba predstavlja jezgru muzejske komunikacije i izložbom se mnogoznačne poruke koje prenose predmeti baštine priopduju posjetiteljima kao korisnicima i oni u tom procesu postaju dionicima vrijednosti, značenja i spoznaja koje prenose ti predmeti ili njihove cjeline izdvojene u muzeološki koncept. Izložba kao glavni oblik muzejske prezentativne komunikacije vezana je uz muzej kao instituciju koja raspolaže prostorom, zbirnim fondom i osobljem. Izložba je u muzeju elementarni oblik prezentativne muzejske komunikacije jer je organizirani sustav unutar kojega i pomodu kojega muzej prezentira društvenoj i kulturnoj javnosti poruke sadržane u muzejskim predmetima i relevantne u odnosu na zbirni fond dotičnog muzeja. Takva je izložba relevantna u pogledu vremena u kome nastaje i prostora u 12
kojem se zbiva te je ovisna o materijalu kojim muzej raspolaže. Dakle, izložba u muzeju oblik je muzejskog komuniciranja izlaganjem i interpretacijom muzejskih predmeta. Izložbom se u muzeju uspostavljaju neprekidni komunikacijski procesi između posjetitelja izložbe i onoga što predstavlja izložbu kao informacijski sustav (sustav u kome se oblikuju i komuniciraju poruke između prošlosti i sadašnjosti, muzealnog i realnog svijeta). Posjetitelji koji dolaze na izložbu moraju posjedovati otvorenost, zanimanje, znanje, sposobnost pradenja izloženog sadržaja, oblikovano ili barem naznačeno stanovište prema stvarima čije ih poruke zanimaju i koje žele interpretirati. Postoji tzv. Težakov model komuniciranja E – T – Ak – S – A, kod kojeg kreatori izložbe nose ulogu E – emisije, posjetitelji nose ulogu A – apsorpcije. Rijetko je koja apsorpcija identična emisiji, a izložba je uspješna ako na putu između ta dva pola nije izgubila srž poruke, tj. ako je poruka naišla na pravog primatelja bez gubitka značenja. Ak – akumulacija - predstavlja sabiranje relevantne građe za određenu izložbu, zatim S – selekcija – kreativni izbor građe, a T – transmisija – muzeografska pomagala za transfer informacija. Kada se na Težakov model postave pitanja ŠTO, GDJE, KADA koja se odnose na informaciju, KAKO na instrukciju i ZAŠTO na motivaciju komuniciranja, tada se mogu strukturirati osnovne predpostavke za razgovor o muzejskoj prezentativnoj komunikaciji. Kao odgovor na pitanje ŠTO se prezentira može se redi da se na izložbi prezentiraju muzejski predmeti ( kao dokumenti realnosti) u takvim međusobnim odnosima koji uz pomod muzeografskih pomagala stvaraju poruku, koja prikazuje razinu dostignutog znanja i preuzima didaktiučku obvezu da to znanje prikaže na odgovarajudi način. Na pitanje TKO prezentira odgovor je složeniji jer se kao autor izložbe može pojaviti pojedinac – autor izložbe, koji ima viziju muzejske poruke koju pak interpretira grupa stručnjaka ili muzej kao institucija. Najispravniji odgovor TKO prezentira bio bi da je to grupa stručnjaka u kojoj su najmanje tri osobe:
kustos muzeja – daje koncepciju i osnovni scenarij koji formulira poruku izložbe i pokušvava pratiti njezinu realizaciju do završne faze ispitivanja mišljenja publike;
dizajner – stvara okolinu ili ambijent izložbe u kojoj se zbiva i prenosi poruka;
pedagog – uloga mu je da osigura da se sadržaj i poruka izložbe prenose na prihvatljiv, logičan i edukacijski podoban način.
13
Uz ove tri osobe mogu još postojati: konzervator / restaurator – brine za sigurnost predmeta; likovni umjetnik – brine za oblikovanje potrebnih muzeografskih pomagala; razne vrste obrtnika. Na pitanje GDJE se prezentira odgovor je jasan, u muzeju, no treba imati na umu da su svi prostori muzejske prezentacije bilo da su unutar muzeja ili izvan u nekom povijesnom ili drugom odgovarajudem ambijentu, u biti prostori u kojima se ostvaruje posebna realnost, umjetno konstruirana i svi su izloženi predmeti i dalje izvan realnog svijeta i postoje samo u stvorenom svijetu. Na pitanje KADA se prezentira jasno je da je svaka izložba u muzeju vremenski određena, traje i istovremeno ima ograničen vijek trajanja. Trajanje izložbe ovisi o društvenom interesu, o kulturnom i stručnom interesu za pojedinu tematiku i o eventualnoj potrebi da se taj muzejski materijal upotrijebi za stvaranje neke druge izložbe. Pitanje KAKO se prezentira je pitanje instrukcije i ovisi o odnosu raspoloživih muzejskih predmeta i pomagala. Kreator izložbe doznaje od posjetitelja je li način na koji je izložba postavljena stvorio očekivani efekt i prenio odgovarajudu poruku, a to se postiže ako se poštovalo osnovno pravilo kvalitetne metode postavljanja izložbe, tj. uskladiti kodove posjetitelja i kodove stručnjaka koji su izložbu stvorili da bi poruka stigla na pravo mjesto. Pitanje ZAŠTO je pitanje motivacije, a odgovor bi bio da se prenese jasna i definirana poruka i da se prikaže znanje koje je motiviralo takvu poruku. ( Stalni muzejski postav – 15. pitanje) 12. Vrste muzejskih spomenika kulture Muzejski upotrebljavan spomenik kulture u prostoru spomenik je kojemu je namjera da posjetitelju posredno ili neposredno organizirano prikazuje svoje spomeničke vrijednosti. Spomenik je kulture uređen tako da se može gledati ili razgledati, da je kao muzejska izložba opskrbljen edukativno – informativnim pomagalima koja posjetitelja upuduju na ono što treba vidjeti. Postoje i muzejski tretirani spomenici kulture koji se vežu uz način prezentiranja, kad bez obzira na namjenu i ostale vrijednosti spomenika želimo učiniti vidljivom njegovu povijesnost i muzealnost, tj. znakove trajanja u vremenu i prostoru. Muzejski spomenici kulture podijeljeni su u sljedede skupine: arheološki lokaliteti, ruševine, arheološki nalazi ispod postojedih živih struktura, sačuvane pojedinačne građevine i grupe spomenika. 14
1) Arheološki lokaliteti – prezentirani i uređeni, najpogodnija su spomenička vrsta za muzejsku uporabu. Namjera im je prikazati svoju vrijednost posjetitelju i ta namjera može imati turistički, obrazovno – odgojni, stručni i znanastveni karakter. Stil prezentiranja takvih spomenika ovisi o njihovoj vrijednosti, o klimatskim uvjetima koji omoguduju određenu dimenziju prezentiranja, o mentalitetu ljudi i okoline u kojoj se nalaze i o frekvenciji posjetitelja. 2) Ruševine – odnose se uglavnom na srednjovjekovne stare gradove i druge povijesne građevine. Slojevi značenja vertikalno se nižu unutar strukture ruševine građevine, a nisu vodoravno uslojeni kao na arheološkom iskopu. Prezentiranje ruševina najdosljednije je metodološki razvijeno u Engleskoj. Za logičan i dosljedan obilazak i razgledavanje ove vrste spomenika grade se novi drveni ili laki betonski mostovi preko opkopa i gradskih jaraka, pomodne drvene ili metalne stube za prijelaz preko zidova, uzdignute gazne plohe i staze za prijelaz preko arheoloških slojeva, elementi osiguranja i ograde na višim dijelovima zidova. Ako su neki prostori ruševine ostali pod krovom mogu se iskoristiti za izložbe kojima se interpretira cjelokupni kompleks i za izlaganje arheoloških nalaza s lokaliteta. 3) Arheološki nalazi ispod postojedih živih struktura – javljaju se na mjestima gdje je važnost lokacije nadilazila važnost zgrada na njoj pa su zgrade nastajale jedna iznad druge slijedom povijesnih zbivanja. Starije zgrade su se rušile, koristile za nadogradnju novih struktura ili kao njihova supstrukcija. To se događa na mjestima visokih simboličkih vrijednosti kao što su crkve i katedrale, dvorci i utvrde, gradske vijednice ili rekreacijski objekti (npr. terme). 4) Sačuvane pojedinačne građevine – u ovu skupinu ubrajamo: građevine u kojima nema inventara, ved su prezentirane isključivo kao sanirana arhitektura i crkve izvan kulta, crkve u kultu, stari gradovi, dvorci ili palače i spomenici u kojima su smještene muzejske zbirke. 5) Grupe spomenika – odnose se na dijelove naselja u kojima se funkcija određene muzejske uporabe tek daje naslutiti i nije naglašena. U ovu skupinu može se ubrojiti fenomen gradskih zidina kao spomenički kompleks, kao što su primjeri zidina u Dubrovniku i Yorku.
13. Muzeološka istraživanja (vrsta i dokumentacija) 15
Značajka muzeološkog istraživanja je pak : u odlučivanju o pojedinostima na temelju svojstvenih generalizacija i u kvalificiranju pojedinosti u odgovarajude klase usvojenih sustava. Muzeološka istraživanja uključuju prepoznavanje i iščitavanje svih osobina predmeta, pa prema tome i onih za čije su nam razumijevanje potrebna znanja temeljnih znanstvenih disciplina i odgovarajude istraživanje. 1. VRSTE ISTRAŽIVANJE P. van Mensch spominje 3 područja istraživanja (W. Klausewitz): a) analiza, opis i komparativno vrednovanje predmeta Tu su muzeološka istraživanje usmjerena prema definiranju identiteta predmetnog svijet; istraživanje konceptualnog i stvarnog identiteta prvenstveni je interes temeljnih znanstvenih disciplina. Ovo istraživanje je temeljno i neophodno za normalan muzejski rad, prisutno je i u zaštiti baštine izvan muzeja i zbirki. Ta istraživanja daju punu sliku predmeta ili cjeline koju istražujemo i na njega se temelje sva druga istraživanja. Različiti de biti interesi različitih temeljnih znanstvenih disciplina u istraživanju analize, opisa i komparativnog vrednovanja predmeta npr. Antropologija de se usredotočit na materijalnu kulturu, povijest umjetnosti potpuno de se pomicati od istraživanje pojedinih umjetnina prema sumirajudim istraživanjima koja pokredu projekti velikih izložbi. Povijesna istraživanja tradicionalno se temelje na pisanim izvorima, tek djelomično prihvadaju materijalnu kulturu kao predmet studija. U prirodoslovlje de muzeji i zbirke imati posebnu ulogu u taksonomiji i filogenetici, a manji muzeji na floru i faunu... b) kulturno, sociološko i drugo vrednovanje svih vrsta predmeta unutar funkcionalnog okvira njegove okoline Istraživanja koja se bavi kulturnim, sociološkim i drugim vrednovanjem svih vrsta predmeta unutar funkcijalnog okvira njegove okoline ugrađuju razvojni identitet predmeta. Promjene značenja, razni slojevi i oblici interpretacija, povezivanje predmeta u sadržajne sklopove, promjene oblika i funkcija predmeta, sve to su elementi koji daju posebne značajke predmetima, povedavanju ili smanjuju njihovu muzealnost i iskoristivost u prenošenju informacija. c) primijenjena istraživanja u odnosu na konzerviranje, restauriranje i izlaganje predmeta Područja primijenjenih istraživanja u odnosu na konzerviranje, restauriranje i izlaganje predmeta, usmjereno je na interes za strukturalni identitet predmeta. Identitet predmeta traži objedinjavanje rezultata i interesa znanstvenih disciplina koje se bave 16
predmetom i onim prirodno-znanstvenim ili tehničkim disciplinama koje se bave materijom predmeta i svim zakonitostima njezine strukture.
Prvo usmjerenje – istraživanje materijala i strukture predmeta baštine
Motivirano je boljim poznavanjem fizičke strukture koja nosi oblik i značenje, ona se prema tome neodvojivo povezuju s istraživanjem, analizom i opisom predmeta. Poznavanjem materijala i strukture predmeta ili cjelina pomodi de uspravnijem i preciznijem identificiranju uzroka oštedenja i mogudih posljedica za predmet, kao i otpornost predmeta na određene štetne pojave, pa de biti dragocjen indikator za poduzimanje valjanih mjera zaštite premeta.
Drugo usmjerenje – istraživanje načina fizičke zaštite predmeta baštine
Prema istraživanju načina fizičke zaštite predmeta nužno se veže uz primarnu muzeološku funkciju zaštite. Ono je povezano s primjenom tih istraživanja na konkretne predmete i s etičkim postupcima koji ograničavaju spektar pristupa i primjene istraženih metoda. 2. DOKUMENTACIJA Nezaobilazni je pratitelj svakog istraživanja i djelatnosti, njome se fiksiraju rezultati istraživanja, radni procesi i postupci, bilježe na odgovarajudim medijima i time ulaze u fond ljudskog znanja različitih razina. Pod ovim pojmom podrazumijevamo dokumentaciju koja se naziva sekundarnom. Dokumentiranje kulturne baštine organizirani je proces bilježenja informacija što ih posjeduju i emitiraju predmeti i cjeline. Taj se proces temelji na dogovorom ili standardom utvrđenom broju i kvaliteti podataka o nekom predmetu ili cjelini. Definicija upuduje na etiku dokumentiranja i to na svim stupnjevima procesa. Stvara se moralna obveza bilježenja, sabiranja i čuvanja podataka o kulturnoj baštini kao dio svijesti da se time širi naše i opde ljudsko znanje o kulturnim i ostalim rukom stvorenim vrijednostima. Dokumentacija o kulturnoj baštini mora biti javno dobro uz ograničenja koja se odnose na sigurnost predmeta ili cjelina. Neetična je privatizacija dokumentacije, njihovo čuvanje je jedan od prioritetnih zadataka zbog toga što njezinim gubitkom gotovo nepovratno gubimo niz informacija o kulturnoj baštini vezanih uz nekih vremenski trenutak ili razdoblje. a) stvaranje dokumenata U ovom procesu se biraju oblici i vrste dokumentiranja da bi bili najprimjereniji bilježenju rezultata istraživanja i da bi pomirili interese temeljnih znanstvenih disciplina i muzeologije koji se u istraživanju konstantno isprepledu.
17
Dalje ovdje se pitamo TKO izrađuje dokumentaciju; izrađuje ju svaki stručnjak koji dolazi u dodir s baštinom, bilo da istražuje, da na njoj radi ili komunicira njezine poruke. Uloga dokumentalista očituje se i u definiranju pravila i opsega dokumentiranja za pojedine vrste dokumentacije kako bi dokumentacija kasnije bila komparabilna i podesna za različite oblike obrade. Odgovor na pitanje ŠTO čini dokumentaciju - primarna dokumentacija - izrađuje se u neposrednom dodiru s predmetom - građa predmeta ili cjelina: nastaju istraživanjem, zaštitom i komuniciranjem predmeta baštine; dokumentiraju se na raznim materijalima (mediji, papir, tekst, kartoteke, studije, spisi, izvještaji), te na crtežima (skice, fotografije) - sekundarna dokumentacija - obuhvada prijenos primarne dokumentacije u druge medije (prilagođava); npr prenošenje pisane ili slikovne dokumentacije na novi nositelj (mikrofilm, disketa, magnetne vrpce,…) - tercijarna dokumentacija - to bi bili pregledi, kartoteke, katalozi, indeksi, popisi; ovom vrstom dokumentacije se bave isključivo dokumetalisti (kompjutorska tehnologija) Odgovor na pitanje KAKO dokumentirati (kriteriji): poštovanje vrijednosti predmeta baštine i njihove cjelovitosti svrhovitost –osigurava se primjenjivost dokumentacije i njezino ograničavanje na mjeru koju zahtijeva pojedina situacija preciznost i egzaktnost - podloga za standardiziranje podataka pravodobnost – registriramo događanja na predmetu vezano uz tijek kronološkog vremena (npr. konzervatorsko-restauratorski radovi na predmetima) sveobuhvatnost – pristupamo predmetu sa svih mogudih točaka interesa. postupnost – kritika improvizacije selektivnost- sprečava se rast dokumentacije preko dogovorene optimalne mjere; eliminiranje suvišnog kontinuiranost – sekundarna korekcija; ovim putem se u proces dokumentiranja ugrađuje vrijeme sadašnjosti b) uporaba dokumentacije 18
Usmjerava se prema korisnicima, a njih možemo svrstati u dvije skupine: one koji neposredno koriste dokumentaciju u obavljanju muzeoloških funkcija i na one koji na temelju takve dokumentacije grade politiku odnosa prema baštini. Temeljni princip uporabe dokumentacije je da se uporaba izvornika svede na minimum kako bismo ga što manje izlagali mogudim oštedenjima. Dva načina uporabe dokumentacije: - sa stanovišta sigurnosti - uporabom izvornika c) arhiviranje ili čuvanje dokumentacije Ovaj dio je nužan preduvjet funkcioniranja IN-DOK centra (oni čine tredi vrh informacijskog trokuta, a mogu se osnivati na više razina i na više područja djelovanja u okviru brige za kulturnu i prirodnu baštinu; u njima arhiviramo izvornu dokumentaciju i onu prenesenu na druge medije). Izvornik se arhivira prema sadržajnim i vremenskim kriterijima ili prema vrsti materijala koji služe kao nositelji podataka. Arhiviranje znači precizno označavanje i odlaganje dokumentacije, njezino čuvanje i obradu koja osigurava uvijete za brzo pronalaženje. Organizira se u skladu s klasičnom podjelom dokumentacije: aktivnu, inaktivnu i pasivnu. Uvjeti čuvanja pretpostavka su dobrog arhiviranja, koje dokumentaciju mora osigurati od uništenja u slučaju rata ili elementarnih nepogoda itd. (to činimo tako da osiguramo dobre kriptoklimatske uvijete, lagan pristup, lako prenošenje i dislokacija, lako pronalaženje). Dokumentacija u muzejima i galerijama svodi se na dvije kategorije: stručno-znanstvenu dokumentira se muzejski fond, predmeti koji se u muzeju sabiru, izučavaju ištite; temelji se na opisu, vrednovanju, istraživanju… Postoji usporedna i sinkrona dokumentacija koja se naziva konzervatorskom dokumentacijom (uvjeti u kojima predmeti žive u muzejskoj stvarnosti) i kategorija dokumentacije muzeološka u užem smislu dokumentira se djelatnost muzeja kao kulturalne institucije; odnosi se na izložbe, publikacije, komunikacije, odnose s javnošdu, marketing, administraciju itd.
14. Arheološki lokaliteti i arheološki nalazi ispod živih struktura 19
Arheološki lokaliteti najpogodnija su spomenička vrsta za muzejsku uporabu. Izgubili su svoju izvornu funkciju te im je jedina namjena prikazati svoje vrijednosti posjetitelju. Stil prezentiranja takvih spomenika ovisi o njihovoj vrijednosti, o klimatskim uvijetima koji omoguduju određenu dimenziju prezentiranja, o mentalitetu ljudi i okoline u kojij se nalaze te o frekvenciji posjetitelja. Takvi spomenici imaju karakter stalnog muzejskog postava u kojem je nužno prikazati osnovni vrijednosni sklop lokaliteta, koji se proširivanjem lokaliteta i novim spoznajama može dopunjavati i mijenjati. Pratedi sadržaj, poput informativnog ili orijentacijskog centra ili muzejske zbirke predmeta nađenih na lokalitetu, dopunjavaju dojam i osmišljavaju tematiku koja se na lokalitetu izlaže. Sva muzeografska pomagala nam služe da posjetitelju dočaramo viziju stvarnosti u kojoj su određeni slojevi takvog lokaliteta živjeli punim funkcionalnim i društvenim životom. Ruševine srednjovjekovnih starih gradova i drugih povijesnih građevina vrlo su srodnog značaja. Muzeološki pristup nije bitno različit od onog u arheoloških lokaliteta, jer je horizontalna sfragistika zamijenjena vertikalnom. Slojevi značenja vertikalno se nižu kao unutar strukture ruševine građevine, a nisu vodoravno uslojeni kao na arheološkom iskopu. Prezentiranje ruševina je metodološki razvijeno u Engleskoj, u kojoj je konzerviranje povijesnih struktura doseglo veoma visoku izvedbenu i stručnu razinu. Ponekad je mogude prikaz stanja ruševine građevine u njezinom zbiljskom identitetu. Za logičan i sveobuhvatan obilazak i razgledavanje takvih spomenika grade se novi drveni ili laki betonski mostovi preko opkopa i gradskih jaraka, pomodne drvene ili metalne stube za prijelaz preko zidova, izdignute gazne plohe i staze za prijelaz preko arheoloških slojeva, elementi osiguranja i ograde na višim dijelovima zidova. Ako su neki prostori ruševine ostali pod krovom, mogu se iskoristiti za izložbe kojima se interpretira cjelokupni kompleks i za izlaganje arheoloških nalaza s lokaliteta. Poseban oblik prezentiranja rezultira arheoloških istraživanja čine uređeni arheološki nalazi ispod postojedih živih struktura. Oni se javljaju na mjestima gdje je važnost lokacije nadilazila važnost zgrada u njoj, pa su zgrade nastajala jedna iznad druge slijedom povijesnih zbivanja. Starije su se rušile, djelomice koristile za nadogradnju novih struktura ili kao njihova supstrukcija. To se događa na mjestima visokih simboličkim vrijednosti (crkve, katedrale, dvorci...), a dosta rijetko na mjestima stambenih zgrada u kojima je prestrukturiranje znatno temeljitije.
20
Također postoji podzemni svijet baštine za koja se pimjenjuju i iznalaze komplicirana tehnička i tehnološka riješenja. To su riješenja koja moraju osigurati dostupnost takvih prostora, njihovu sigurnost i održavanje, a istovremeno iskoristit njihovu dramatičnu mod prezentiranja minulog svijeta. Svijetlo je ovdje glavni medij prezentiranja., njime se naglašava i tumači arheološki nalaz, izdvaja jedan sloj od drugoga. umjesto da gledamo predmet kao što je uobičajeno u muzejskoj praksi, mi se uvlačimo u predmet i promatramo ga iznutra doživljavajudi sve stvarne i pokidane veze koje ga vevžu sa zbiljom arhitekture koja iznad njega živi. 16. POVIJESNI SLIJED MUZEOLOGIJE
Povijesni slijed muzeologije njezina je temeljna razina iz koje proizlazi razumijevanje pojma i razvitka muzeologije i muzeja kao društvenog i kulturalnog fenomena koji je posredno uvjetovao pojavu muzeologije. Povijesna razina se bavi izučavanjem nastanka muzeologije, zakonitosti i uvjeta njezina razvitka, kao i faktora koji su utjecali na njezino usmjeravanje i rast, Povijest muzeologije kao i drugih znanstvenih disciplina dio je povijesti znanosti, a povijest muzeja kao kulturalne institucije dio je kulturne povijesti čovječanstva ili pojedinih naroda.
PREGLED POVIJESTI MUZEJA
Peter van Mensch je rekao da je muzej stalna ustanova koja čuva zbirke predmetadokumenata i generira znanje o njima – povijest muzeja nije smo povijest institucija nego i povijest onih procesa u ljudskom društvu koji su dovodili do sakupljanja, vrednovanja i čuvanja predmeta i prenošenja ideja pohranjenih u predmetima.
Protopovijest muzeja i vrijeme muza
Prvi pisani podaci o nekoj umjetničkoj zbirci sežu daleko u prošlost na Bliski istok u grad Suzu gdje se 1176. pr.Kr. spominje da Elamiti pljačkaju Babilon i osvojeno blago donose u hram boga Inšišunaku u Suzu da bi istakli kraljevski ratni uspjeh i mod. Isto su tako arheološka istraživanja potvrdila da je u 9. st. pr.Kr. u zapadnoj kuli grada Asura bila pohranjena zbirka 21
dragocjenih umjetničkih predmeta, rezultat uspješnih ratnih pohoda. Iz tog razdoblja je najzanimljivija babilonska Zbirka čudesnih čovječanstva Nabukodonozora II u 6. st. pr.Kr. u kojoj su se čuvali neki kipovi i reljefi stariji od 1500 god. U 5. st. pr.Kr. spominju se u Perzepolisu ahemenidske palače s riznicama i zgrade kraljevske riznice u kojima je bilo kipova grčke umjetnosti. Velike zbirke dragocjenih predmeta nađene su i u grobnicama egipatskih faraona i vladara Mikene. Iz antičkih pisanih izvora doznajemo o postojanju kolekcija i javnih umjetničkih zbirki u staroj Grčkoj kao npr. atenska akropola gdje se u 5. st.pr.Kr. uz Propileje nalazi Pinakoteka u kojoj su na zidovima izložene slike na drvu, a kipovi u prostoru. Ispod Partenona se nalazila Chalkoteka s izloženim kipovima. U svetištima uz hramove u Ateni, Korintu, Olimpiji, Delima, otoku Delosu i drugdje nastajale su riznice, zgrade u kojima su se nakon izlaganja u hramovima odlagali zavjetni darovi pojedinaca i gradova. Riznice su imale čuvare a za zbirku su se brinuli hieropoei koji su radili popise i razvrstavali predmete a povremeno u vodili posjetioce. Popisi su im bili vrlo detaljni i sadržavali potanke opise predmeta uz naznaku materijala, težine, eventualnih oznaka i sl. Vrijeme helenizma je vrijeme pojave muzeja koji se pod nazivom mouseion osniva u Aleksandriji u vrijeme vladavine Ptolomeja i Sotera 209. pr.Kr. Muzej nije sadržavao umjetničke zbirke ved je bio središte znanstvenih, kulturnih i umjetničkih djelatnosti; imao je veliku biblioteku, istraživačke laboratorije, predavaonice i učionice. Bio je posveden muzama, kderima Zeusa i Mnemozine. Umjetničke se zbirke formiraju u hramovima pa je tako prema Elijanu poznat Homerion, hram posveden Homeru gdje se nalazi kip pjesnika, uz slike i reljefe koji su ilustrirali Ilijadu i Odiseju. Pergamon u Maloj Aziji je bio drugo veliko središte helenističkog svjeta gdje se izgradila velika biblioteka u kojoj se uz kipove pjesnika, povjesničara i flozofa nalazi i umanjena mramorna kopija Fidijine Atene Partenos. Rimska kultura ne poznaje instituciju muzeja čak ni u onakvom obliku kakav je poznavala helenistička Aleksandrija. Museum nema ono široko značenje kakvo je imao mouseion ved znači tek mjesto pod zaštitom muza u kojem se sastaju filozofi da bi vodili učene rasprave. Grčke umjetnine i drugi vrijedni predmeti njene kulturne ostavštine dolaze u Rim prvenstveno kao dio plijena nakon rimske pobjede nad Pirom 275 pr.Kr. Vile Lukula i Krasa su bile prave riznice umjetnina koje spominje Ciceron. Pompej je prisvojio Mitridatovu
22
kolekciju od 2000 umjetničkih djela, a Cezar na svojem novom forumu gradi hram Venere Genetrix. U carsko doba Rima umjetnine koje se mogu vidjeti u dvoranama termi i biblioteka kao i nizovi umjetnina na trjemovima i pročeljima kazališta imaju karakter umjetničkih zbirki. Umjetnine na javnim mjestima su postale dio prava rimskih građana da uživaju u ljepoti pa je stoga Agripa protestirao kad je Tiberije htio da se kip Apoksiomena prenese u njegovu palaču na Palatinu. I Neron je u svojoj Zlatnoj kudi imao brojna umjetnička djela. Najznačajniji kompleks koji bismo danas mogli prozvati muzejem na otvorenom je bila Hadrijanova vila u Tivoliju u kojoj su na zemljištu od 65 hektara bile izgrađene najznačajnije građevine antičkog vremena ali u umanjenom mjerilu kao npr. Arisotelov licej, Platonova akademija i dr. Rimsko vrijeme je pokazivalo izuzetan interes za sabiranje umjetnina – Rim nije imao muzeja, ali je bio muzej.
Srednji vijek
Kršdanstvo je izbrisalo potrebu stvaranja kolektivne memorije osim one koja je bila usmjerena prema Bibliji i Kristu te njegovim sljedbenicima. Propašdu rimske civilizacije i dolaskom novih naroda koji su prihvatili tu religiju, mijenja se cjelokupni pogled na svijet, umjetnost i prirodu koja okružuje čovjeka. Predmeti likovnih umjetnosti nisu vrijedni sakupljanja osim onih koji su u direktnoj funkciji kršdanske vjere. Muzej i u ovom vremenu nije institucija ved se kao ostatak antike provlači tu i tamo kao mjesto za učenje koje se može nadi u samostanima koji se intenzivno javljaju od početka 7. st. Prikupljaju se predmeti vezani uz vjeru i crkvu koji se pohranjuju u dragocjene spremnice. Kako su to ostaci ili relikvije, takve se spremnice nazivaju relikvijarima ili modnicima. Oni se zajedno s crkvenom opremom, posuđem, rukopisima i tapiserijama za dekoriranje crkava čuvaju u riznicama. U doba karolinške i otonske renesanse (od 8. do 10 st.) razvija se i širi izrada bjelokosti koja preplavljuje europske riznice. Karlo Veliki šalje redovnike u Italiju da prikupe starine iz doba ranog kršdanstva. Križarski ratovi (1095-1213) unijeli su novu kvalitetu u sadržaje riznica u Europi. Pljačka Carigrada, veze sa Bliskim i Dalekim istokom, razvitak trgovine i popratna istraživanja dovela su do nove koncentracije vrijednosti u riznicama. 23
U kasnom su srednjem vijeku u kojem dominiraju dvor i plemidi značajne kolekcije koje se stvaraju na dvorovima velikaša. Poznata je kronika brade Limbourh – zbirka vojvode od Berrya, brata kralja Karla V koji u svom domu u Burgundiji čuva relikvije, slike, tapiserije, minijature, nakit i sl. Približavajudi se kraju 14. stoljeda sve se više osjeda sekularizacija muzejskog materijala. Prirodne rijetkosti zauzimaju svoje mjesto u riznicama.
Doba renesanse i manirizma
Renesansa je oživjela prošlost negiranu kršdanstvom. Kolekcija se u to vrijeme prvi put naziva muzejom. Krajem 15. st. kolekcija Lorenza Veličanstvenog u Firenci se zove Muzej kodeksa i umjetničkih gema. Petnaesto stoljede je vrijeme interesa za prošlost, vrijeme istraživanja i sakupljanja, pogotovo predmeta iz arheoloških iskopavanja, starih knjiga, medalja i sitne plastike. Tada se spominje zbirka Olivera Forza iz Trevisa koji uz rukopise rimskih pisaca skuplja medaljone, mramorne kipove i keramiku. Interes se ved ada dijeli u dva smjera: jedan je sabiranje umjetnički definiranog kulturno-povijesnog materijala zvanog curiosa artificialia a drugi sabiranje prirodoslovno-znanstvenog materijala koji se nazivao curiosa naturalia. Osnovu su činile prinčevske i učenjačke zbirke. Ove prve su imale cilj rekreirati svijet u malom oko figure princ, ističudi njegovu dominaciju. Stoga su u pravilu bile zatvorene za javnost i pristup im je bio privilegij a ne pravo. Učenjačke su zbirke imale sličnu funkciju ali iz druge perspektive – kontrolirale su svijet s druge strane – kontrola nad prirodom. U to se vrijeme pojavljuje mecenatstvo kao oblik stimuliranja umjetnika koji kao istaknute individualnosti odjednom izbijaju u prvi plan društvenog interesa. Velike i modne velikaške obitelji jakih talijanskih gradova poput Firence, Milana, Ferrare ili Padove se brinu za umjetnike, naručuju njihova djela te njima ukrašavaju svoje palače, javne prostore, crkve i samostane. To možemo vidjeti na primjeru obitelji Medici – Cosmo st. je dao opremiti svoj palazzo u Via larga kipovima i reljefima koje mu je restaurirati Donatello. Zbirka obitelji Medici djelomicno propada nakon pobune u Firenci 1494. U Rimu je to vrijeme humanističkih papa Pija II Piccolominija iz Siene, Pavla II Barba i Siksta IV koji su ukrasili svoje palače kipovima i starinama. Zbirke u dvorcima i palačama su smještene u kvadratičnim sobama – kabinetima. 24
U Italiji i u susjednim zemljama ne zanemaruju se zbirke prirodnih rijetkosti – jedna od najbogatijih je oko 1550. godine ona Conrada Gesnera iz Züricha koga su zvali ocem zoologije. Humanist Ferrante Impero iz Napulja jedan je od poznatijih sakupljača školjaka i drugih životinja. Posebno je bila zanimljiva zbirka Paola Giovija koji je 1520. počeo stvarati zbirku portreta, kopija po medaljama i freski. U Francuskoj se odigravaju slični procesi. Kralj Franjo I zvan ocem rijetkosti, stvara zbirku umjetnina i ispunjava galerije dvorca slikama i kipovima talijanskih majstora. Među izrazitim manirističkim zbirkama treba spomenuti onu u dvorcu Ambraš kraj Innsbrucka koju je sakupio nadvojvoda Ferdinand II Tirolski. Tu se na istom mjestu nalaze instrumenti, igre, kostimi, egzotični predmeti, nakaze ili čudovišta, nenormalni fetusi nastali zbog nodnih mora u začedu ili trudnodi, portreti patuljaka, nakaza ili ljudi pasa. Habsburgovci su bili skloni manirizmu pa je tako krajem 16. st. Rudolf II zaokupljen astrologijom i pretkazivanjem bududnosti, stvorio zbirku slika, njemačkog zlatarstva, magijskog oruđa, deformiranih fetusa, bizarnih životinja i drugih čarobnih i ljekovitih stvari.
Doba baroka i prosvjetiteljstva (17. i 18. st)
Značajke baroknog razdoblja pokazuju da zbirke i muzeji u 17. st. preuzimaju ulogu u kulturi i pedagogiji, a u 18. st. pretvorili su se u javne institucije. To je vrijeme širenja zbirki na sjever Europe i trgovine umjetninama i zbirkama u čemu sudjeluju posrednici, savjetnici trgovci. Veliki umjetnici poput Rubensa i Velasqueza rade za Španjolski dvor a Amsterdam postaje središte međunarodne trgovine umjetnina. Prodaja je usavršena do te mjere da se tiskaju katalozi sa cijenama, prodaju djela vrhunskih umjetnika, posebice Talijana. Tržište je istovremeno puno falsifikata. Kraljevske kolekcije dominiraju Europom i čitave zbirke mijenjaju vlasnike. Nastaje Louvre te zbirke Filipa IV Španjolskog, ruskog cara Petra Velikog, grade se galerije gdje se čuvaju slike. Barokno doba je također vrijeme prvih muzeoloških pisanih rasprava. Muzej se u 18. stoljedu postepeno otvara publici i postaje javna institucija te se stvara etika posjeta muzejima. Osniva se i British Museum u Londonu 1753. Još ne vlada klasifikacijski red izlaganje nego su zbirke bez ikakvog reda nagomilane u muzejima.
25
Francuska revolucija i 19. st
Zbirke kraljeva, aristokracije i crkve se potpuno reartikuliraju. Francuska revolucija je osigurala uvjete za pojavu novog programa za muzeje. Taj novi muzeološki program dovodi do jake centralizacije te se Louvre pretvara u Muzej Republike krajem 1792. i otvara vrata za javnost sredinom 1793. Ostvaren je novi tip muzeja koji postaje narodni i koji donosi promjene u interpretaciji muzejske građe, čime se otvaraju mogudnosti da muzej postane sredstvo za manipulaciju i izražavanje službene politike. Napoleonov poraz uvjetovao je pojavu zahtjeva za restitucijom umjetnina u zemlje porijekla. Vradena djela se nisu vradala vlasnicima ved su otišla u javne ili nacionalne muzeje. 19. st. se naziva dobom muzeja jer je taj termin sada ved rezerviran samo za službene institucije javnog značenja. Doba muzeja se prestaje zadovoljavati podjelom na umjetničke i prirodoslovne zbirke; pojavom novih znanstvenih disciplina, muzejske zbirke prerastaju u specijalizirane muzeje za pojedine vrste muzejskih predmeta. U prvoj polovici stoljeda dominiraju arheološke zbirke koje de se kasnije razviti u arheološke muzeje. U Hrvatskoj se 1802. u Puli uređuje lapidarij u Augustovu hramu a 1820. se osniva Arheološki muzej u Splitu dok se u Zadru osniva arheološka zbirka 1930. Umjetnički muzeji i galerije se još uvijek dijele na umjetničke i prirodoslovne zbirke dok se drugom polovicom stoljeda javljaju muzeji za umjetnost i obrt kao spona umjetničkih i tehničkih muzeja te se pojavljuju tehnički muzeji i zbirke poput Muzeja Znanosti u South Kensigntonu u Engleskoj, Smithsonian Institutiona u Washingtonu, te Njemački muzej prirodnih znanosti i tehnike. Pojavljuju se još i muzeji na otvorenom te narodni ili etnografski muzeji kao rezultat sve vedeg zanimanja za narodnu i pučku kulturu, te prirodoslovni muzeji.
20. stoljede i suvremenost
Dvadeseto stoljede unosi značajne promjene u društveni, gospodarski i politički život čovječanstva, umjetnički i znanstveni razvitak, odnose i veze među ljudima. Muzeji se mijenjaju zbog dva svjetska rata te pojave informatike. Pojavom globalizacije raste turizam te se muzeji prilagođavaju tako da istovremeno zadovoljavaju potrebe lokalnog stanovništva i interes povremenih došljaka.
26
U 20. st. prevladavaju muzeji čiji su predmeti u zbirkama, podijeljeni u dvije skupine: jednu čine predmeti na izložbama koji direktno komuniciraju s publikom a drugu oni u spremištima koji su povremeno u studijskim sobama i pristupačni istraživačima. Muzeji se počinju aktivno baviti problemima zaštite i pohrane predmeta u spremištima. Nije više svaki predmet eksponat, ved to postaje tek odabrani predmet što dovodi do promjene u izlaganju – nakon konferencije u Madridu 1934. muzeji nastoje neutralizirati izložbene prostore kako bi predmeti došli više do izražaja (izlaganje slika u nizu). Počinju se koristiti fotografija i ostali vizualni mediji kako se sve više bližimo kraju stoljeda te muzeji koriste druge oblike komunikacije sa javnošdu (izrada i prodaja suvenira, organiziranje predavanja i sl.) Vrijeme 20. st. osobito nakon II svjetskog rata, vrijeme je velike muzejske ekspanzije koju prati izgradnja novih velikih muzejskih zgrada u kojima se moraju zadovoljiti muzeološki programi: izložbeni prostori i prostori za publiku, spremišni i studijski prostori i radni prostori muzejskog osoblja. Još jedna pojava koja se razvija u ovom stoljedu je organiziranje velikih tematskih izložbi. Povijesni muzeji doživljavaju velike promjene jer se javljaju i pomorski muzeji, naročito u Britaniji, Francuskoj i Nizozemskoj. Razvoj povijesnih muzeja u Hrvatskoj započinje Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu, osnovan 1952. Muzeji se u 20. st. postupno pretvaraju u banke podataka o predmetima i u predmetima; muzej postaje svojevrsni laboratorij ideja i predmeta. Nova arhitektura prati nove muzejske potrebe i usmjerava ih prema precizno definiranoj uporabi prostora.
POVIJEST MUZEOLOGIJE
Muzeologija se kao znanstvena disciplina postupno razvijala slijededi razvoj sabiranja predmeta i formiranja zbirki, komora rijetkosti i muzeja. Muzeologija se u početku može poistovjetiti s pojmom muzeografije jer se bavila opisivanjem postupaka u procesu sabiranja i rukovanja predmetima. Njezin razvoj možemo slijediti pradenjem pisanih traktata i knjiga o problemima zbirki i muzeja.
Razdoblja razvitka muzeološke misli: 27
-
faza početaka muzeološke misli (do 19. st.)
-
protoznanstvena faza (19. st. – 1934. god.)
-
empirijsko-deskriptivna faza (1934. – 1976.)
-
teoretsko-sintetička faza (od 1976. do danas)
Glavi problemi su se ticali odvajanja muzeologije od muzeografije te pitanja da li je i da li bi muzeologija trebala biti samostalna znanstvena disciplina. Nastajanjem muzejskih udruženja i časopisa, osnivanjem škola diljem svijeta i katedri za muzeologiju na fakultetima, muzeologija, iako nikad do kraja priznata kao takva, se ipak danas smatra samostalnom disciplinom. Odlukom Zajednice sveučilišta Hrvatske, 1983. muzeologija je u Hrvatskoj priznata kao znanstvena disciplina u okviru informacijskih znanosti. Time se muzeologija stavlja uz bok ostalim znanstvenim disciplinama u odnosu na mogudnost stjecanja doktorata i organiziranog istraživačkog rada.
15. Stalni postav u muzejskim ustanovama Stalni postav je legitimacija svakog muzeja i on je realan muzejski prikaz znanja sadržanog u muzejskim predmetima i zbirkama nekog muzeja. Najizraženiju ulogu u formuliranju stalnog postava ima uloga interdiscipliniranosti. Kada bismo analitički razmotrili fenomen stalnog postava mogli bismo redi da je on najsloženiji komunikacijski oblik muzejske prezentacije i da on mora sadržavati neke osobine koje ga razlikuju od ostalih prezentacija u muzeju. Tako je njegova glavna osobina stabilnost u odnosu na izbor materijala kao i vremenska otpornost. Zbog tih osobina stalni postav upuduje na cjelovitu politiku skupljanja, održava svrhu skupljanja i definira fizionomiju muzeja u totalu jedne integralne poruke koja se posredstvom izloženog materijala može prenijeti svakom posjetitelju. Sve te generalne osobine naznačuju ono što u kreiranju stalnog postava treba izbjegavati a to je : ne treba uključivati predmete i sadržaje koji nisu do kraja znanstveno ili muzealno utemeljeni, treba izbjegavati problematiziranje sadržaja koji nisu do kraja proučeni, za koje muzej ne raspolaže s dovoljno odgovarajudih predmeta.
28
S druge strane, taj stabilni odraz cjelovitosti dojma sadržaja nekog muzeja mora biti prezentiran na način koji omoguduje posjetitelju lako svladavanje materije i da nakon posjeta stalnom postavu osjeti želju da opet dođe i ponovno pogleda izloženi postav. Na temelju navedenih osobina stalnog postava ,njegov je cilj oblikovanje znanja koje je sadržano u muzealnosti predmeta i postiže se njihovim proučavanjem a zatim i prikaz i prijenos toga znanja posjetitelju. Elementarne pretpostavke za formuliranje stalnog postava muzeja su kao prve : proučenost i dobro poznavanje vlastitog zbirnog fonda. Nakon toga slijedi definirani izložbeni prostor u koji de se postav smjestiti, bilo da je to konkretan prostor koji ima svoje zakonitosti ili pak neutralan izložbeni prostor. I kao zadnja pretpostavka stoji stručna ekipa sastavljena od stručnjaka raznih specijalnosti. Tu dolazimo do pojma interdisciplinarnosti – to je međudjelovanje i prožimanje disciplina koje su se našle na zajedničkom poslu. Ona nije cilj, ved je uvijek sredstvo. Kod svake njene primjene kao metode mora se znati što se želi postidi i što imamo na raspolaganju kako bi se potencijali koji u tom procesu sudjeluju mogli formulirati i modelirati u pravcu koji se pokaže nužnim. Interdisciplinarnost označava i visoko profesionalan disciplinirani pristup tj. da je svaki sudionik procesa stručan i afirmiran u svojoj disciplini. Taj pristup mora uzeti u obzir i zadovoljiti sva ograničenja koja postavlja svaka disciplina pojedinačno. Pravi takav pristup ne dopušta da se pojedina disciplina nametne drugima ili da bude dominantna ako to nije u karakteru zadatka. Na kraju, osnovna osobina kvalitetnog interdiscipliniranog pristupa jest postupnost u kreiranju stalnog postava (oblikovanje prikaza znanja) zato što ona uravnotežuje prikaz i iz njega eliminira nebitno. U procesu nastanka nekog stalnog postava postoji 6 elemenata. Prva dva su formuliranje ideje i sinopsis. Rad na sinopsisu pretpostavlja postojanje nekih definiranih ideja unutar pojedinih zbirki ili u pojedinih stručnjaka koji u muzeju rade. Sinopsis se definira unutar muzejske kude. Za svaku pojedinu zbirku formulira ga kustos zbirke sa suradnicima a na razini muzeja direktor s kustosima pojedinih zbirki. Tredi element je scenarij. U njemu je sadržan definitivni izbor materijala, kvantificira znanstvene, formalne ili kulturne podatke koje neki predmet u sebi nosi, formulira cjeline da mogu međusobno djelovati i definira ona muzeografska pomagala koja je potrebno primijeniti da bi izložba stalnog postava mogla zaživjeti. On utvrđuje klasifikaciju onog znanja koje demo prikazati muzejskom izložbom. Također se u stručni tim uključuje dizajner izložbe, 29
stručnjak kojem je zadatak odrediti kako muzejski materijal postaviti u odabrani prostor. (Muzeji u Hrvatskoj u svojim sastavima nemaju dizajnera izložbi pa koriste stručnjake izvan kude) Slijededi element je maketa. Bez obzira je li ona trodimenzionalna i dvodimenzionalna, mora biti napravljena tako da su relacije izložbenih volumena u prostoru čitljive ili da su grafički predočene samo na nacrtima. U maketi nema više velikih mogudnosti kombinacija. Ona označava verifikaciju scenarija u prostoru u kojem de izložba biti postavljena, dakle, drugim riječima ona pokušava pronadi puteve pomodu kojih de se muzejski predmeti i njihove poruke na najbolji način prenijeti posjetitelju. Pri izradi makete djeluju najmanje 4 stručnjaka : dizajner, konzervator, pedagog i kustos. Dizajner razmišlja o sadržaju prostora i kako ga likovno oblikovati. Funkcija mu je prezentativno-oblikovna. Konzervator se bavi odnosom izvornih muzejskih predmeta i njihove okoline. On nastoji da se uporabom muzeografskih pomagala poštuje sve što je potrebno za normalno funkcioniranje prostora (klima, osvjetljenje, vlaga, pristup i dostupnost posjetitelja predmetima, alarmi i ostalo što se tiče sigurnosti prostora) Kustos ili kustosi imaju zadatak kreirati sadržaj stalnog postava. Oni nastoje da oblikovanje izložbe i uvjeti čuvanja predmeta ne zadiru u ideju ved da se ona sprovede do kraja. Muzejski pedagog razmatra odnose na liniji : izložak – pomagalo – prostor – publika. On razmišlja o tome kako de se posjetitelj kretati izložbenim prostorom, gdje se susredu komunikacijsko i odgojno polje djelovanja, kako iskoristiti postav da posjetitelju poruka bude prenesena na najbolji način, je li ta poruka dobro pedagoški usmjerena te kako postav kao izložbu definirati da postigne ono što od nje očekuje posjetitelj. Posljednja dva elementa su još terminski plan i na kraju realizacija. Konačni je rezultat tada čitljiva i prohodna izložba stalnog postava. Dakle, potrebno je da je izložba strukturirana po sadržajnim grupama, da one nisu u međusobnoj koliziji ali da se nadopunjavaju i povezuju kontekstualno. Važno je da izložba bude estetski i logično oblikovana, od cjeline do najmanjeg detalja, od trodimenzionalnih muzeografskih pomagala do legende i potpisa ispod muzejskog predmeta. Ideja i koncepcija postava trebale bi se dopuniti pomodu pomagala koja mogu pridonijeti objašnjenju i proširivanju kvantuma znanja i doživljaja što ih takva izložba može dati. Kako takva izložba zbog vremenske stabilnosti djeluje statično, trebalo bi u analitici pripreme ostaviti mogudnosti provođenja određenih 30
promjena koje ne bi dovodile do promjene postava i njegove ideje nego koje bi nadopunjavale dijelove što su organizirani tako da se mogu nadopuniti. Da zaključimo, značajke muzejskog stalnog postava su : stabilnost tematskog dosega, trajnost u vremenu i prostoru, strukturiranost i dostupnost svim razinama posjetitelja, definiranost i artikuliranost poruke, odraz jasnode muzejskog zbirnog fonda, komplementarnost s povremenim izložbama i okosnica muzejskog bida u odnosu na sve oblike muzejske komunikacije.
17. Organizacija muzeja kao institucije > Muzej je uzrokovao pojavu muzeologije, a ona se kasnije osamostalila, smatrajudi muzej samo jednim od oblika muzeološkog djelovanja. Tako je Peter van Mensch, 1987.g., u muzeologiju uveo pojam muzeološke ustanove. Nadalje, on de strogo odvojiti pojam muzeja kao institucije od pojma muzeja kao ustanove. Institucija je po njemu strukturalistička kategorija koja se empirijski ože sagledati jedino kao povijesno i društveno-kulturno definirana ustanova. Iz ovoga se može zaključiti da se muzeologija bavi muzejem kao institucijom, a muzeografija se bavi pojedinim ustanovama i njihovim vrstama. Potrebno je razlikovati ustanovu od institucije. Ustanova,naime, zastarijeva te se postavlja pitanje njene legitimnosti,pa se ponekad tradicionalne ustanove mogu raspasti na niz specijaliziranih ustanova, ili ih mogu zamijeniti nove ustanove stvorene na temelju nove interpretacije iste „strukturalne kategorije“ koja je stajala iza tradicionalne ustanove. Temeljna specifičnost muzejske institucije jest u njihovoj različitosti, iako imaju neke sličnosti s arhivima,knjižnicama. Različitost muzeja temelji se na činjenici da je u muzejima kumulirano blago što ga čine predmeti kulturne i prirodne baštine,a njihov se jezik temelji na govoru tvari, strukture i oblika,a ne nagovoru pisane riječi kakav dominira u arhivima i knjižnicama. Ogromna raznolikost muzeja temelji se na materijalnosti predmeta. Raznolikost muzejskog materijala i njegovih osobina temeljni je činitelj specifičnosti muzeja kao institucije u odnosu na druge muzeološke ustanove. Svaka od različitih muzejskih ustanova na svoj se način približava ili distancira od institucije muzeja,odnosno prihvada ili odražava njezine zakonitosti ili se pak bavi tek nekom od muzeoloških funkcija koje su u muzeju kao instituciji objedinjene u zatvoren sustav.
31
Shema organizacije muzejske ustanove mora biti prilagođena muzejskim funkcijama koje muzejska ustanova obavlja. Organizacija muzejske ustanove se očituje u 3 oblika:
U organiziranju muzejske građe po zbirkama
U organiziranju funkcioniranja muzeja rasporedom stručnog osoblja po organizacijskim jedinicama
U organiziranju prostora muzeja tako da se radni i komunikacijski procesi mogu nesmetano odvijati
Sva su ta 3 oblika međusobno povezana i utječu jedni na druge; ne možemo ih strogo odijeliti.
21. Prezentacija spomenika kulture-kriterij i koncepcija -nepokretne kulture baštine u izvornoj sredini dokumentiraju neko ranije stanje, neke ranije odnose. Nijhova muzealnost nije usporediva s muzealnošdu muzejskih predmeta. Kriterij - se temelji na valorizaciji spomenika - osiguravaju poštovanje integriteta ili cjelovitosti spomenika - temelje se na stanju sačuvanosti svakog pojedinog povijesnog sloja i spomenika u cjelini - kriterij je i funkcija spomenika (izvorna , dopunjena ili bitno izmjenjena i muzejska namjena spomenika) - kriteriji se različito primjenjuju od spomenika do spomenika - kriteriji moraju osigurati autentičnost spomenika, njegovu čitkost, poštovanje estetske vrijednosti spomenika Koncepcija - koncepcija je izbor razvojne fazespomenika koja de se prezentirati i način prezentacije, a stvara se nakon provedenih analiza spomenika - to je misaoni proces u kojem se određuje pristup baštini - selektivnost- proces između valorizacije i koncepcije- u selekciji se izbacuju elementi koji nisu važni za prezentaciju - kreativnost- uvjetovana na faktorima kao što su istinitost, spomenička cjelovitost ili anticipiranje bududnosti brigom za baštinu bududih generacija
32
- uz djelovanje znanstvene, estetske, funkcionalne i ljudske komponente provodi se i konačna selekcija
Znan.kompo.: teži afirmiranju prepoznatljive i čvrsto definirane povijesne slojevitosti. Ne dopušta parceliranje spomenika na niz detalja; mora bit ekvivalent spozneje povijesnog, prostornog i vremenskog totaliteta.
Estetska k.: podložna subjektivnom osjedaju. Unosi suvremeni estetski odnos prema zadanom problemu.
Funkci. kompo.: diktira je materijalna struktura spomenika. Temeljni motiv je sigurnost i što duži opstanak spomenika
Ljud.k.: namjena i uporaba spomenika djeluju unutar ove komponente
33
