Lav Nikolajevič Tolstoj OTAC SERGIJE Preveo: JAKŠA KUŠAN Naslov izvornika: Лев Николаевич Толстой Отец Сергий Повесть, написанная Львом Толстым в 1890 году и опубликованная в 1911 году.
MMXVI
I U Petrogradu zbio se četrdesetih godina događaj koji je sve začudio: ljepotan, knez, komandant tjelesnog eskadrona kirasirskog puka, komu su svi proricali carsko ađutantstvo i sjajnu karijeru kod cara Nikolaja I, mjesec dana prije vjenčanja s ljepoticom, dvorskom damom, koja je uživala osobitu caričinu naklonost, predao je ostavku, prekinuo veze sa zaručnicom, ostavio svoje malo imanje sestri i otišao u manastir u namjeri da se ondje zakaluđeri. Događaj se činio neobičan i neobjašnjiv onim ljudima koji nisu znali njegovu pozadinu, ali je knezu Stjepanu Kasatskom bilo sve to tako prirodno i nije mogao ni zamisliti da bi mogao postupiti drugačije. Otac Stjepana Kasatskog, umirovljeni gardijski pukovnik, umro je kad sinu bijaše dvanaest godina. Koliko god je majci bilo teško dati sina od kuće, nije se usudila ne ispuniti volje pokojnoga muža koji je odredio da, u slučaju njegove smrti, njegov sin ne ostane kod kuće, već da se pošalje u vojnu akademiju, i ona ga je poslala u akademiju. Udovica se, međutim, s kćerkom Varvarom preselila u Petrograd kako bi živjela u istom mjestu gdje i sin i kako bi mogla s njime provoditi praznike. Dječak se isticao sjajnim sposobnostima i velikim samoljubljem, zbog čega je bio prvi u nauci, osobito u matematici koju je strastveno volio, ali i u praktičnim vježbama, i u jahanju. Bez obzira na to što je bio nešto previsok, on bijaše lijep i okretan. Osim toga, i po vladanju, bio bi on uzoran kadet da nije bio naprašite naravi. Nije pio, nije provodio raskalašena života i bijaše neobično pravedan. Jedino što mu je smetalo da bude uzoran bili su povremeni nastupi gnjeva, za kojih je potpuno gubio vlast nad sobom i postajao zvijer. Jedanput umalo što nije bacio kroz prozor kadeta koji se počeo rugati njegovoj zbirci minerala. Drugi put umalo što nije nastradao: punu zdjelu kotleta bacio je na ekonoma, nasrnuo na oficira i pričalo se da ga je udario samo zato što je porekao svoje riječi i slagao pravo u oči. Sigurno bi ga bili lišili čina i preveli u redova da upravitelj akademije nije zataškao cijeli slučaj i otjerao ekonoma. U osamnaestoj godini prešao je kao oficir u gardijski aristokratski puk. Car Nikolaj Pavlovič poznavao ga je još iz akademije i isticao ga i poslije u puku, tako da su mu proricali carsko ađutantstvo. I Kasatski je to neobično želio, ne samo iz častoljublja, nego, uglavnom, zato što je još u akademiji strastveno, baš strastveno zavolio Nikolaja Pavloviča. Svaki put kad bi Nikolaj Pavlovič dolazio u akademiju — a on je često zalazio k njima — kad se pojavljivao, bodro koracajući, onako visoka rasta, ispršen, grbava nosa nad brkovima i podrezanih zalizaka, u vojničkoj bluzi i kad se snažnim glasom pozdravljao s kadetima, Kasatski je osjećao zanos zaljubljenoga, isto onakav kakav je osjetio kasnije — kad je sretao predmet svoje ljubavi. Samo je ljubavni zanos prema Nikolaju Pavloviču bio snažniji. Htio je da mu pokaže svoju bezgraničnu odanost, da mu žrtvuje nešto, da žrtvuje sama sebe. I Nikolaj Pavlovič je znao da on pobuđuje taj ushit i namjerno ga izazivaše. Igrao se s kadetima, volio da ga oni okružuju, obraćajući im se čas djetinjski jednostavno, čas drugarski, čas svečano i dostojanstveno. Nakon posljednjeg slučaja Kasatskog s oficirom, Nikolaj Pavlovič ništa nije rekao Kasatskom, ali kad mu je ovaj pristupio, on ga je teatralno odgurnuo i, namrštivši se, zaprijetio prstom i, kasnije, na odlasku, rekao: — Znajte da mi je sve poznato, ali štošta neću da znam. Ali je to sve ovdje. I pokaza na svoje srce. Kad su mu se svršeni kadeti javljali, on više ne bi to spominjao, već bi rekao, kao uvijek, da se oni svi smiju obraćati pravo njemu, da moraju vjerno služiti njemu i domovini, a da će on uvijek ostati njihovim najboljim prijateljem. Svi su, kao i uvijek, bili ganuti, a Kasatski, sjećajući se prošlosti, ronio je suze i zavjetovao se da će zdušno služiti voljenomu caru. Kad je Kasatski prešao u puk, njegova se majka s kćerkom preseli najprije u Moskvu, a onda na selo.
Kasatski je dao sestri polovicu imanja. A ono što mu je ostalo bilo je jedva dovoljno da je mogao živjeti u tome otmjenom puku u kojem je služio. Naoko je Kasatski bio najobičniji mladi, odlični gardist koji stvara karijeru, ali se u njemu vodila zamršena i napregnuta borba. Ta borba je, očito, još od djetinjstva bila vrlo raznolika, ali u suštini uvijek ista, a sastojala se u tome da je u svim poslovima kojih se prihvaćao nastojao postići savršenstvo i uspjeh, koji bi izazivao pohvale i divljenje ljudi. Bile to vježbe, nauke — on se toga prihvaćao i radio sve dok ga ne bi pohvalili i isticali za primjer drugima. Postigavši jedno, on se prihvaćao drugog. Tako je postao prvi u nauci, tako je, još u akademiji, zamijetivši jednom da nespretno vlada francuskim jezikom u razgovoru, postigao da je govorio francuski kao i ruski, tako je isto, prihvativši se šaha, postigao da je, još u akademiji, postao odličan igrač. Uvijek, osim u općem životnom pozivu koji se sastojao u služenju caru i domovini, on je uvijek imao pred sobom nekakav cilj, i, ma koliko ovaj bio neznatan, on bi mu se sav predavao i živio bi samo za nj dok ga ne bi postigao. Ali čim bi postigao postavljeni cilj, odmah bi drugi iskrsao u njegovoj svijesti i zamijenio pređašnji. I ta žudnja da se istakne i da, kako bi se istakao, postigne postavljeni cilj, ispunjavala je njegov život. Tako je postavši oficirom, naumio da postigne najveće moguće savršenstvo u svojoj službi, uskoro postao uzornim oficirom, mada još jednako s manom neobuzdane naprasitosti, koja ga je i u službi nagonila na loše i po uspjeh štetne postupke. Zatim je, osjetivši jednom u učenom razgovoru da mu nedostaje opće obrazovanje, na-mislio da ga popuni pa je sjeo za knjige i postigao ono što je želio. Poslije je, opet, odlučio domoći se istaknuta položaja u višem otmjenom društvu, naučio odlično plesati i vrlo brzo postigao da su ga pozivali na sve najotmjenije balove i na neke večeri. Ali ni taj ga položaj nije zadovoljio. Navikao je da bude prvi, a u tome nije bio nikako. Više društvo se onda sastojalo, a ja mislim da se ono uvijek i svagdje sastoji od četiri vrste ljudi: prvo, od bogatih ljudi i dvorana; drugo, od ljudi koji nisu bogati, ali su rođeni i odrasli na dvoru; treće, od bogatih koji oponašaju dvorane, i četvrto, od ljudi koji nisu ni bogati niti žive na dvoru a koji oponašaju i jedne i druge. Kasatski nije pripadao prvima, Kasatskoga su rado primali u posljednja dva društva. I, ulazeći u svijet, postavio bi sebi za cilj — vezu sa ženom iz otmjena svijeta, i postigao je to brže nego što se i sam nadao. Ali je uskoro uočio da su društva u kojima se kreće niža društva, i da postoje viša društva, i da je on u tim višim dvorskim društvima, iako priman, ipak tuđ; prema njemu su bili učtivi, ali cijelo njihovo vladanje je pokazivalo da im je tuđ. I Kasatski je zaželio da im ne bude tuđ. Zbog toga je morao postati ili carski ađutant — i on je to očekivao — ili se oženiti iz tog sloja. I odlučio je da to učini. I izabrao je djevojku, ljepoticu, dvoranku, koja ne samo što je pripadala tome društvu u koje je želio stupiti, nego kojoj su se htjeli približiti svi ljudi koji su bili na najvišim i najjačim položajima u višim slojevima. To je bila grofica Korotkova. Kasatski nije počeo udvarati Korotkovoj samo zbog karijere, ona je bila neobično privlačna, i on se uskoro zaljubi u nju. U početku ona bijaše neobično hladna prema njemu, ali se kasnije naglo sve izmijenilo: i ona posta prijazna, i njezina majka ga sve češće pozivaše u kuću. Kasatski ju je zaprosio i dobio pristanak. Začudila ga je lakoća kojom je postigao toliku sreću, nešto neobično čudno u ponašanju majke i kćerke. Bijaše vrlo zaljubljen i zaslijepljen i zbog toga nije saznao što su znali gotovo svi u gradu — da je njegova zaručnica pred godinu dana bila ljubavnica Nikolaja Pavloviča.
II Dvije sedmice prije ugovorenog dana vjenčanja nalazio se Kasatski u Carskom selu u ljetnikovcu svoje zaručnice. Bijaše topao majski dan. Zaručnici se prošetaše vrtom i sjedoše na klupu u sjenovitoj aleji lipa. Mary bijaše osobito lijepa u svojoj bijeloj muslinskoj haljini. Činila se oličenje nevinosti i ljubavi. Sjedila je, čas spuštajući glavu, čas promatrajući krupna ljepotana koji je neobično nježno razgovarao s njome, bojeći se da ne bi svojom gestom ili riječju povrijedio, oskvrnuo anđeosku čistoću zaručnice. Kasatski je pripadao onima ljudima četrdesetih godina kojih danas više nema, ljudima koji su, svjesno, dopuštali sebi i nisu osuđivali nečistoću u spolnom odnošaju, a tražili od žena idealnu nebesku čistoću, i tu divnu nebesku čistoću vidjeli u svakoj djevojci iz svoga društva, i tako se i vladali prema njima. U tim nazorima bilo je mnogo lažnoga, a i pogubnoga, s obzirom na raskalašenost koju su sebi dopuštali muškarci, ah što se tiče žena, takvo gledište, koje se oštro odvaja od gledišta današnjih mladića, da u svakoj ženi ili djevojci vide ženku koja sebi traži druga — takvo gledište bilo je, mislim, korisno. Djevojke su, videći takvo obožavanje, nastojale da budu, više ili manje, božice. Takve nazore o ženama imao je i Kasatski, i tako je gledao na svoju zaručnicu. Bijaše nekako osobito zaljubljen taj dan i ne osjećaše ni najmanje čulnosti prema zaručnici — naprotiv, promatraše je umiljato, kao nešto nedostiživo. Ustao je i, onako visok, stao pred nju oprijevši se objema rukama o sablju. — Istom sam sad upoznao svu onu sreću koju može osjetiti čovjek. I vi ste, ti si mi — reče on plašljivo se smiješeći — dala to. Nalazio se još u onom razdoblju kad »ti« još ne bijaše prešlo u naviku i njemu bijaše, promatrajući je bez svake grešne pomisli, teško govoriti »ti« tome anđelu. — Upoznao sam sebe zahvaljujući... tebi — uvidio sam da sam bolji nego što sam mislio. — Odavno to znam. Zato sam vas i zavoljela. Slavuj zabiglisa u blizini, svježe lišće se pokrenu pod naletom nagla vjetrića. Uze joj ruku i poljubi je i suze se pojaviše u očima. Ona je shvatila da joj on zahvaljuje zato što mu je rekla da ga je zavoljela. On napravi nekoliko koraka, pošuta, zatim se vrati, sjedne. — Vi znate, ti znaš, ali svejedno. Približio sam ti se ne nesebično, htio sam steći veze sa svijetom, ali kasnije... kako je to postalo beznačajno u uspoređenju s tobom kad sam te upoznao. Ne ljutiš li se zbog toga na mene? Ona ne odgovori i samo se dotakne svojom rukom njegove. Shvatio je da to znači: »Ne, ne ljutim se!« — Jest, ti si, eto, rekla — on se zaplete jer mu se učini da je to i suviše drsko — rekla si da si me zavoljela, ali, oprosti, vjerujem ti, ali ipak postoji nešto što te uznemiruje i buni. Šta je to? »Sad ili nikad — pomisli ona. — Ionako će doznati. A sad neće otići. Ah, ako ode, to će biti užasno!« I ona zaljubljenim pogledom obuhvati cijelu njegovu veliku, dostojanstvenu, snažnu pojavu. Sad ga je voljela više nego Nikolaja, i da onaj nije bio car, ne bi nikada mijenjala ovoga za onoga. — Slušajte. Ne mogu biti neiskrena. Moram reći sve. Vi pitate šta je to? Ja sam voljela. Ona položi molećim gestom svoju ruku na njegovu. On šućaše. — Vi želite znati koga? Pa njega, cara.
— Mi ga svi ljubimo, ja mislim, vi u institutu... — Ne, ne, kasnije, to je bio zanos, ali je poslije prošao. Ali moram reći... — Pa što je u tome? — Ali, nije to bilo samo tako. Ona pokri lice rukama. — Dakle, vi ste mu se podali? Ona šućaše. — Kao ljubavnica? Ona šućaše. Skoči i, blijed kao smrt, dok su mu se tresle vilice, stajaše pred njom. Sad se sjetio kako ga je Nikolaj Pavlovič, susrevši ga na Nevskom, prijazno pozdravljao. — Bože moj, šta sam učinila, Štiva! — Ne dirajte me, ne dirajte me. O, kako je to bolno! On se okrenu i ode kući. Kod kuće nađe majku. — Šta je, kneže? Ja . . . Ona zašutje ugledavši njegovo lice. Krv mu odjednom udari u lice. — Vi ste to znali i htjeli ste da ja budem taj koji će ih prikrivati. Da niste žena — uzviknu on nadnijevši nad nju svoju ogromnu šaku, okrenu se i otrči. Da je ljubavnik njegove nevjeste bio običan čovjek, on bi ga ubio, ali to bijaše njegov obožavani car. Sutradan zatraži dopust i dade ostavku i izvijesti da je bolestan kako nikoga ne bi vidio i otputova na selo. Ljeto je proveo u svome selu obavljajući svoje poslove. I kad ljeto prođe, on se ne vrati u Petrograd, nego ode u manastir i zakaluđeri se. Majka mu je pisala odgovarajući ga od tako odlučna koraka. Odgovori joj da je božji poziv veći od svih drugih obzira, a on da ga osjeća. Jedino sestra, isto tako ponosna i častoljubiva kao i brat, shvatila ga je. Shvatila je da je on postao kaluđerom Kako bi se digao iznad onih koji mu htjedoše pokazati da su iznad njega. I vrlo ga je dobro shvatila. Postajući kaluđerom, pokazivao je da prezire sve ono što se činilo tako važno drugima i njemu samom u ono doba dok je služio i uzdizao se na novu takvu visinu s koje je mogao s visoka promatrati one ljude kojima je prije zavidio. Ali nije njega, kako je to mislila njegova sestra Varenjka, vodio samo taj osjećaj; u njemu je postojao i drugi, pravi religiozni osjećaj koji nije poznavala Varenjka i koji ga je vodio, preplećući se i s osjećajem ponosa i željom za prvenstvom. Razočaranje u Mary (nevjesti), koju je držao za anđela, i bol bili su tako snažni da ga je to dovelo do očaja a očaj, naravno — bogu, djetinjoj vjeri, koja nikad nije bila oslabila u njemu.
III Na dan Bogorodičina Pokrova Kasatski je stupio u manastir. Iguman manastira bijaše plemić, obrazovan pisar i starac, tj. on pripadaše onom ogranku kaluđera koji je potjecao iz Vlaške i koji se ponizno podvrgavao izabranom vođi i učitelju. Iguman bijaše učenik poznatog starca Ambrozija, učenika Maharija, učenika starca Leonida, učenika Paisija Veličkovskog. Tome se igumanu podvrgavao, kao svom starcu, Kasatski. Osim toga osjećaja saznanja o svojoj nadmoći nad drugima, koji je prožimao Kasatskog u samostanu, Kasatski je, isto kao i u svim poslovima koje je obavljao, i u manastiru nalazio radost u postizavanju kako vanjskog, tako i unutrašnjeg savršenstva. Kao što je i u puku bio ne samo besprijekoran oficir, nego je čak činio i više nego što se tražilo i postajao sve savršeniji, tako je i kao kaluđer nastojao biti savršen: uvijek radin, suzdržljiv, smjeran, krotak, čist ne samo u postupcima, nego i u mislima, i poslušan. Osobito mu je posljednja vrlina, ili savršenstvo, olakšavala život. Iako mu se mnogi propisi kaluđerskog života u manastiru, koji se nalazio u blizini prijestolnice i bio neobično posjećivan, nisu dopadali već ga sablažnjavali, sve je to svladavala poslušnost: nije na meni da razmišljam, moje je da obavljam određene dužnosti, bilo da stojim pored moći, pjevam na koru ili da se brinem za račune svratišta. Svaku sumnju u bilo što uklanjao bi služenjem starcu. Da nije bilo poslušnosti, mučili bi ga i dužina i jednoličnost crkvenih obreda, i taštine posjetilaca, i loše osobine braće, ali ovako se sve to ne samo radosno podnosilo, nego i predstavljalo utjehu i oslonac u životu. »Ne znam zašto je potrebno slušati dnevno nekoliko puta jedne te iste molitve, ali znam da je to potrebno. A, znajući da je to potrebno, nalazim radost u njima.« Starac mu je rekao da je duhovna hrana — crkvene molitve — potrebna za održavanje duhovnog života isto tako kao što je materijalna hrana potrebna za održavanje života. On je vjerovao u to, i, doista, crkvena služba koju je pohađao jutrom, ustajući ponekad s naporom, davala mu je, nesumnjivo, umirenje i radost. Radost je davala saznanje smirenosti i vjerovanje u sve poslove koje mu je određivao starac. I životno zanimanje nije se sastojalo u sve većem i većem svladavanju svoje volje, u sve većoj i većoj smjernosti, nego i u dostignuću svih kršćanskih vrlina koje su mu se u početku činile lako dostižne. Svu svoju imovinu predao je manastiru i nije je žalio, on nije bio lijen. Nije mu bilo teško biti smjeran pred njima, već ga je to i radovalo, čak je bez mnogo muke uspio svladati grijeh pohote, kako požude, tako i bluda. Starac ga je osobito upozoravao da se čuva toga grijeha, ali se Kasatski radovao što ga se oslobodio. Mučilo ga je samo sjećanje na zaručnicu. I ne samo sjećanje, već i živa predstava o onome što se moglo desiti. Nehotice mu je dolazila pred oči poznata careva favoritkinja, koja se kasnije udala i postala časnom ženom, majkom porodice. A muž je imao položaj, imao i vlast, i poštovanje, i dobru ženu pokajnicu. Kad je bio dobro raspoložen, Kasatskog nisu uznemiravale te misli. I kad bi se u dobru raspoloženju sjetio toga, radovao se što se oslobodio te sablazni. Ali je bilo trenutaka kad je cijeli njegov život tamnio pred njim, on prestajao ne samo vjerovati u svoj život, nego ga više nije ni vidio, nije ga mogao izazvati u sebi, a sjećanje i — strašno je reći — kajanje što se obratio obuzimalo bi ga. Iz tog raspoloženja spašavali bi ga poslušnost — red — i dan posve ispunjen molitvom. On se, kao i obično, molio, klanjao se, molio se čak više nego obično, ali se molio tijelom, bez učešća duše. I to je trajalo dan, ponekad dva, zatim je samo prolazilo. Ali taj dan ili dva bili su užasni. Kasatski je osjećao da nije ni u svojoj, ni u božjoj vlasti, nego u nečijoj tuđoj. I sve što je mogao raditi, i što je radio u to vrijeme, bilo je ono što mu je savjetovao starac: da se čuva, da ništa ne poduzima za to vrijeme i da čeka. Uopće, cijelo to vrijeme Kasatski nije živio po svojoj volji nego po volji starca, i u toj je poslušnosti nalazio osobito smirenje.
Tako je Kasatski proživio sedam godina u prvom manastiru u koji je stupio. Potkraj treće godine bio je postrižen za jeromonaha: dobio je ime Sergije. Postrig je bio važan duševni događaj za Sergija. On je i prije osjećao veliku utjehu i duševni zanos kad bi se pričešćivao; i sada, kad je mogao sam služiti, proskomidija[1] ga je dovodila do ushita, ganuća. Ali je kasnije taj osjećaj sve više otupljivao, i kad je jednom morao služiti u duševnoj potištenosti, u kojoj se katkad nalazio, osjetio je da će i to proći. I, uistinu, taj osjećaj je oslabio, ali je ostao kao navika. Sve u svemu, sedme godine svoga života u manastiru, Sergiju je postalo dosadno. Sve ono što je morao naučiti, sve što je morao postići — postigao je, i više nije imao šta raditi. Ali je zato stanje uspavanosti bilo sve jače i jače. U to vrijeme je doznao za smrt svoje majke i za udaju Mary. Obje vijesti je primio ravnodušno. Sva pažnja, svi njegovi interesi bili su usredotočeni na njegov unutarnji život. Četvrte godine njegova kaluđerovanja, arhijerej ga je osobito pohvalio, i starac mu je rekao da ne smije odbiti ako mu odrede višu dužnost. I onda se u njemu pojavilo kaluđersko častoljublje koje čini kaluđera tako odvratnim. Premjestiše ga u manastir u blizini prijestolnice. Htio je odbiti, ali mu je starac naredio, oprostio se sa starcem i prešao u drugi manastir. Taj prijelaz u prijestolnički manastir bijaše važan događaj u Sergijevu životu. Sablazni svake vrste bilo je mnogo. I sve Sergijeve snage bile su upravljene na to. U prijašnjem manastiru napast od žene nije mnogo mučila Sergija, a ovdje se ta napast neobično ispoljila i čak poprimila određeni oblik. Po svome lošem vladanju bijaše poznata jedna gospođa koja je počela udvarati Sergiju. Ona je počela pričati s njime i molila ga je da je posjeti. Sergije je odbio odlučno, ali se užasnuo što je želja bila tako jasna. Toliko se uplašio daje o tome javio starcu, ali je, osim toga, kako bi se suzdržavao, pozvao svog mladog poslužnika i, savladavajući stid, prizna mu svoje slabosti moleći ga da pazi na njega i da ga ne pušta nikamo osim na obrede i služenje. Osim toga, velika napast za Sergija bijaše i to što je iguman toga manastira, svjetski, okretan čovjek, koji je išao za duhovnom karijerom, bio neobično antipatičan Sergiju. Kolikogod da se borio sa sobom, Sergije nije mogao svladati te antipatije. Smirio bi se, ali je u dubini duše i dalje osuđivao. I taj gadni osjećaj je napokon provalio. Bijaše to druge godine njegova boravka u novom manastiru. I, evo, kako se to dogodilo. Na Pokrov se večernja služila u velikoj crkvi. Došlo bijaše mnogo svijeta. Služio je sam iguman. Otac Sergije stajao je na svome uobičajenom mjestu i molio se, tj. nalazio se na onom stepenu borbe na kojem se nalazio uvijek za službe, osobito u velikoj crkvi (kad nije služio osobno). Borba se sastojala u tome što su njega razdraživali posjetioci, gospoda, osobito dame. Nastojao je da ih ne vidi, da ne primjećuje sve ono što se dešava — da ne vidi kako ih prate vojnici razmičući svjetinu, kako dame pokazuju jedna drugoj na monahe — često čak na njega i na jednog poznatog lijepog monaha. Nastojao je, stavivši na neki način naočnjake svojoj pažnji, da ne vidi ništa osim svjetla svijeća pred ikonostasom, ikona i službenika; da ne čuje ništa osim pjevanja i izgovorenih riječi molitava, i da ne osjeća ništa drugo osim toga samozaborava u izvršavanju dužnosti, koji je osjećao uvijek slušajući i ponavljajući molitve koje je već toliko puta čuo. Tako je on stajao, klanjao se, krstio se kad je to bilo potrebno, i borio se predajući se čas hladnom osuđivanju, čas svjesnom obamiranju misli i osjećaja, kad mu priđe rizničar, otac Nikodin, također veliko iskušenje za oca Sergija — Nikodin, koga je nehotice prekoravao zbog licemjerstva i laskanja igumanu — i reče, poklonivši se tako da se presavio u pasu, da ga iguman zove u oltar. Otac Sergije ogrnu mantiju, ustaknu kamilavku i pođe oprezno kroz gomilu. — Lise, regardez a droite, c'est lui[2] — začuje se ženski glas. — Ou, ou? N'est pas tellement beau.[3] Znao je da govore o njemu. Čuo je i, kao uvijek u trenucima iskušenja, ponavljao riječi: »I ne uvedi nas u napast«, te, oborivši glavu i oči, pođe pored amvona pa, obišavši kanonarke u stiharima koji su u to vrijeme prolazili pored ikonostasa, uđe na sjeverne dveri. Ušavši u oltar, on se po običaju prekriži i pokloni, presavivši se u pasu pred ikonom, zatim podigne glavu i ispod oka, ne okrećući se, pogleda igumana čiju je priliku ugledao zajedno s nekom drugom prilikom na kojoj se nešto blistalo.
Iguman stajaše uza zid, u odeždi, proturivši kratke, punačke ručice ispod rize i složivši ih na debelu trbuhu, te, uvrćući gajtan na rizi, nasmiješen, razgovaraše nešto s vojnikom u uniformi dvorskog generala s monogramima i gajtanima, koje odmah primijeti otac Sergije svojim iskusnim okom vojnika. Taj general bijaše bivši komandant njihova puka. Sad je, očito, zauzimao važan položaj, i otac Sergije je odmah primijetio da iguman zna to i da ga to raduje, i zato se tako sjaji njegovo crveno gojazno lice s ćelom. To je uvrijedilo i ogorčilo oca Sergija i taj osjećaj se još pojačao kad je od igumana čuo da je on, otac Sergije, pozvan samo zato da bi se udovoljilo generalovoj radoznalosti — da vidi svog negdašnjeg druga po službi, kako se on izrazio. — Vrlo mi je drago da vas vidim u anđeoskom liku — reče general pružajući ruku — nadam se da niste zaboravih starog druga. Cijelo igumanovo lice, okruženo sjedinama, crveno i nasmiješeno, kao da odobrava sve ono što govori general, njegovano generalovo lice samozadovoljna smiješka, zadah vina iz generalovih usta i od cigare s njegovih zalizaka — sve je to razjarilo oca Sergija. On se još jednom pokloni ocu igumanu i reče: — Vaša svetost me je izvoljela pozvati? I on zašutje pitajući izrazom lica i pojavom: zašto? Iguman reče: — Pa da se vidite s generalom! — Vaša svetosti, ja sam napustio svijet da bih se izbavio napasti — reče on blijedeći, uzdrhtalih usana. — Zašto me vi ovdje izvrgavate njima, i to za vrijeme molitve, u hramu božjem? — Odlazi, odlazi — razjarivši se i namrštivši se, reče iguman. Sutradan je Sergije molio za oproštenje igumana i bratiju zbog svoje oholosti, ali je, istovremeno, pošto je cijelu noć proveo u molitvi, odlučio da mora napustiti taj manastir i pismom obavijestio o tome starca, moleći ga da mu dopusti da se vrati u starčev manastir. Pisao je da osjeća kako je slab i nesposoban da se bori protiv napasti sam, bez starčeve pomoći. I kajao se zbog svoga grijeha — oholosti. Prvom poštom stiglo je pismo od starca u kojem mu piše da je svemu uzrok njegova oholost. Starac mu je objasnio da je provala gnjeva izbila zbog toga što se on povukao, odrekavši se duhovničkih počasti ne radi boga, već radi svoje oholosti, evo, veli, kakav sam, ništa mi ne treba. Zbog toga je morao ustati protiv igumanova postupka. Ja sam se svega odrekao radi boga, a mene pokazuju kao životinju: »Kad bi se ti odrekao slave radi boga, ti bi se suzdržao. Još se nije u tebi ugasila svjetovna oholost. Mislio sam o tebi, sine Sergije, i molio sam se, i evo što me je Bog o tebi poučio: živi kao i dosad i pokori se. Ovih dana smo saznali da je u skitu[4] umro svetac pustinjak Ilarion. On je ondje živio osamnaest godina. Tambinski iguman je pitao da li bi koji brat htio ondje živjeti? I onda je došlo tvoje pismo. Otiđi ocu Paisiju u tambinski samostan, ja ću mu pisati, a ti ga zamoli da ti dadnu Ilarionovu ćeliju. Nije da bi ti mogao zamijeniti Ilariona, ali tebi treba samoća da bi svladao oholost. Neka te bog blagoslovi.« Sergije posluša starca, pokaza pismo igumanu i, zamolivši ga za dopuštenje i predavši svoju ćeliju i sve svoje stvari manastiru, otputova u tambinski isposnički manastir. U tambinskom manastiru starješina, sjajan domaćin trgovačkog porijekla, primi jednostavno i mirno Sergija i smjesti ga u Ilarionovu ćeliju, dodijelivši mu u početku slugu, a poslije ga, na Sergijevu želju, ostavi sama. Ćelija bijaše zapravo pećina izdubena u brdu. U njoj je bio i sahranjen Ilarion. U stražnjem dijelu spilje bijaše sahranjen Ilarion, u prednjem se nalazila udubina za spavanje sa slamnjačom, stolić i police s ikonama i knjigama. Do vanjskih vrata koja su se zaključavala nalazila se polica. Na tu je policu jedanput dnevno jedan monah donosio hranu iz manastira. I otac Sergije postade pustinjak.
IV Na Bijelu nedjelju, u šestoj godini Sergijeva života u isposništvu, iz susjednog grada veselo društvo bogatih ljudi, muškaraca i žena, nakon blina s vinom, odluči da se provoza na trojkama. U društvu su bila dvojica odvjetnika, jedan bogati vlastelin, oficir i četiri žene. Jedna je bila supruga oficira, druga vlastelina, treća djevojka, sestra vlastelinova i četvrta rastavljena žena, ljepotica, bogatašica i čudakinja, koja je zaprepaštavala i smućivala grad svojim ispadima. Vrijeme je bilo divno, cesta ravna kao dlan. Izvezoše se desetak vrsta izvan grada, zaustaviše se i počeše se dogovarati kamo će; natrag ili dalje? — Ali kamo vodi ovaj put? — upita Makovkina, rastavljena ljepotica. — Odavde ima dvanaest... do Tambina — reče advokat koji je udvarao Makovkinoj. — A onda? — A onda u L., pored manastira. — U kojem živi onaj otac Sergije? — Da. — Kasatski? Onaj lijepi pustinjak? — Da. — Mes dames? Gospodo! Pođimo Kasatskom. U Tambinu ćemo se odmoriti, založiti. — Ali se nećemo moći vratiti kući na spavanje. — šta onda, noćit ćemo kod Kasatskog. — Uostalom, ondje postoji samostansko svratiste, i to vrlo dobro. Bio sam ondje kad sam branio Mahine. — Neću, ja ću noćiti kod Kasatskog. — To je ipak, uza svu vašu svemoć, nemoguće. — Nemoguće? Kladimo se! — U redu. Ako vi noćite kod njega, onda sam ja što god želite. — A discretion.[5] — I vi isto! — Dobro! Idemo! Kočijašima su dali rakije. Sami su dohvatili sanduk s kolačima, vinom, bombonima. Dame su se umotale u bijele pasje bunde. Kočijaši su se svađali koji će voziti prvi, i jedan mladi, nagnuvši se odvažno u stranu, zamahne dugačkim bičaljem, zavikne — i zvonci zazvoniše, a salinci zaškripaše. Saonice su nešto podrhtavale i njihale se, logovi su jednolično i žustro jurili čvrsto zavezanih repova na nabranim podrepnjacima, ravna, glatka cesta naglo je uzmicala natrag, kočijaš je odvažno trzao uzdama, advokat i oficir, sjedeći sučelice, nešto su lagali svojoj susjetki Makovkinoj, a ona je, umotavši se dobro u bundu, sjedila nepomično i mislila: »Uvijek jedno te isto, i gadno: crvena sjajna lica sa zadahom vina i duhana, isti razgovori, iste misli, i sve se vrti oko gadosti. I svi su ovi zadovoljni i uvjereni da je to potrebno, i mogu tako živjeti sve do smrti. Ja ne mogu, meni je dosadno. Potrebno mi je nešto što će sve to razbiti, izvrnuti. Pa makar prošli kao oni, mislim u Saratonu, što su se smrzli na putu. A što bi naši
učinili? Kako bi se vladali? Sigurno podlo... Svatko na svoj način. I ja bih se također podlo ponijela. Ali sam ja bar lijepa. I oni to znaju. A taj monah? Zar on to više ne razumije? Nije tako! To samo oni i razumiju. Kao jesenas onaj kadet. I kakva je budala bio . . . « — Ivane Nikolajeviču — reče ona. — šta zapovijedate? — Koliko mu je godina? — Kome? — Pa Kasatskom. — Čini mi se preko četrdeset. — I prima, dakle, svakog? — Svakog, ali ne uvijek. — Pokrijte mi noge. Ne tako. Ala ste nespretni! Ta bolje, bolje, tako. Ali mi ne morate noge stiskati. Tako se dovezoše do šume gdje se nalazila ćelija. Ona iziđe i zapovijedi da odu. Odgovarahu je, ali se ona razljuti i zapovijedi im da odu. Tada saonice odjuriše, a ona u svojoj bijeloj psećoj bundi pođe stazom. Advokat siđe i osta da promatra.
V Otac Sergije življaše već šestu godinu u isposništvu. Bijaše mu četrdeset i devet godina. Njegov život bijaše težak. I to ne zbog posta ili molitve. Nisu mu bili teški oni, već unutrašnja borba koju nije nikako očekivao. Postojahu dva uzroka borbe: sumnja i tjelesna požuda. I oba neprijatelja uvijek ga napadahu zajedno. Činilo mu se da je to jedan te isti. čim bi nestalo sumnje, nestalo bi i požude. Ali on mišljaše da su to dva različita đavola, i borio se sa svakim napose. »Bože moj, Bože moj — mišljaše on — zašto mi ne daš vjeru? Da, ta požuda, da, protiv nje su se borili sv. Antun i drugi, ali vjerom. Oni su je imali, ali u mene su i takve minute, sati, dani kad je nemam. Zašto postoji cio svijet, sva njegova ljepota kad je on grešan i kad ga se treba odreći? Zašto si ti počinio tu sablazan? Sablazan? A zar nije sablazan to što ja hoću da pobjegnem od svjetskih užitaka i što tražim nešto ondje gdje ničega nema i gdje ne može biti? — reče on sam sebi i užasnu se, zgadi se sama sebe. — Gade! Gade! Htio bi biti svetac« — poče on psovati sebe. I poče se moliti. Ali tek što se poče moliti, kad živo ugleda sama sebe onakva kakav je ponekad bio u manastiru: u kamilavci, u mantiji, onako uzvišene pojave. »Ne, nije to tako. To je varka. Ali ću prevariti druge, a ne sebe i boga. Nisam ja uzvišen čovjek, već bijedan, smiješan.« I on razmaknu skutove mantije i pogleda svoje jadne noge u gaćama. I osmjehnu se. Zatim pusti skute i poče čitati molitve, krstiti se, klanjati se. »Zar će mi ova postelja biti rakom?« čitao je on. I kao da mu je neki đavo došapnuo: »Samačka postelja je ionako raka. Laž je to.« I on u mašti vidje ramena udovice s kojom je živio. Strese se i nastavi čitati. Pročitavši pravila, on uze Evanđelje, otvori ga i naiđe na mjesto koje je često ponavljao i znao na pamet: »Vjerujem, Gospode, izbavi me od moje sumnje!« I on potisne sve probuđene sumnje. Kao što ustaljuju predmet nestabilne ravnoteže, on je ponovo učvrstio svoju vjeru na labavom potpornju i oprezno se odmakao od nje da je ne bi gurnuo i prevalio. Ponovo se pojaviše naočnjaci, i on se umiri. Ponovi svoju molitvu iz djetinjstva: »Gospode, primi me, primi!« I njemu bi ne samo ugodno, nego i nekako prijatno i milo. Prekriži se i legne na svoj prostirač na uskoj klupi, podmetnuvši pod glavu ljetnu mantiju. I zaspi. Kroz lagan san mu se činilo da čuje praporce. Nije znao je li to java ili san, ali ga tad iza sna prenu kucanje na vratima. Ustade ne vjerujući sam sebi. Ali se kucanje ponovi. Da, to je bilo kucanje u neposrednoj blizini, na njegovim vratima, i ženski glas. »Bože moj! Zar je zaista ono što sam čitao u žitijima da đavo uzima ženski lik... Da, to je glas žene. I to nježan, plašljiv i prijatan! Fuj! — on pijunu. — Ne, meni se samo čini« — reče on i ode u kut u kojem je stajala nalonja[6] i pokleknu onim vičnim, pravilnim pokretom, nalazeći već u samom pokretu utjehu i zadovoljstvo. Spusti se, kosa mu pade na lice i on pritisnu već ogoljelo tjeme na vlažnu, hladnu daščicu. (Kroz pod je puhalo.) . . . čitao je psalam koji je, kako mu je govorio stari otac Pimen, izbavljao od napasti. On malo uspravi svoje omršavjelo i lagano tijelo na svojim snažnim, nervoznim nogama i htjede nastaviti čitanje, ali nije čitao već je nehotice napinjao sluh da bolje čuje. Htio je da čuje. Bijaše potpuno tiho. Kapi s krova su još jednako padale u kacu koja je bila postavljena na uglu. Vani bijaše magla, tama, snijeg koji se topio. Bijaše tiho, tiho. I odjednom nešto zašušta pred prozorom i odjeknu jedan glas — onaj isti nježni, plašljivi glas, glas koji je mogla imati samo zamamna žena: — Pustite me. Krista radi... Učini mu se da mu je sva krv pojurila k srcu i zaustavila se. Nije mogao udahnuti. »I uskrsnut će bog i nestat će đavola . . . « — Ali ja nisam đavo ... — I čuo je kako su se nasmijala usta koja su to izustila. — Nisam đavo, nego
prosto grešna žena, zabludila sam — ne u prenesenom, nego u pravom smislu (ona se nasmije), promrzla sam i molim utočište... On prisloni lice uz staklo. Kandilo se odrazilo i svjetlucalo po cijelom staklu. On prisloni dlanove uz obje strane lica i zagleda se. Magla, tama, drvo, a tu desno — ona. Jest, ona, žena u bundi duge bijele dlake, u kapi, mila, dobra, uplašena lica, ovdje, dva verška od njegova lica, nagnuta prema njemu. Njihove se oči sretoše i oni poznaše jedno drugo. Ne zato što su se već jednom vidjeli: oni se nikada nisu vidjeli, ali, po pogledima koje su izmijenili, oni (osobito on) osjetiše da poznaju jedno drugo, da razumiju jedno drugo. Nakon toga pogleda bilo je nemoguće i pomisliti da je to đavo, a ne prosta, dobra, mila, plašljiva žena. — Tko ste? Zašto dolazite? — reče on. — Ta otvorite! — kapriciozno i zapovjednički reče ona. — Promrzla sam. Kažem vam — zabludila sam. — Ali sam ja monah, pustinjak. — E pa zato i otvorite. Ne želite valjda da se smrznem pod prozorom dok se budete molili. — Ali kako ćete . . . — Neću vas pojesti. Pustite boga radi. Smrzla sam se, uostalom. I njoj bivaše sve teže. Izustila je gotovo plačnim glasom. On se odmače od prozora. Pogleda na ikonu Krista s trnovitim vijencem. »Gospode, pomozi mi, Gospode, pomozi mi«, progovori on krsteći se i klanjajući se do pojasa, pristupi vratima koja su vodila na trijem i otvori ih. U trijemu napipa skakavicu i poče je dizati. Ovdje je čuo korake. Ona je išla od prozora prema vratima. »Ah!« — viknu odjednom ona. On se dosjeti da je ugazila u lokvu koja se stvorila pred pragom. Ruka mu je drhtala i nikako nije mogao podići skakavice koju su pritezala vrata. — Ta što vam je, pustite me, sva sam promočena. Prozebla sam. Vi razmišljate o spasu duše, a ja sam promrzla. On povuče vrata prema sebi, podigne skakavicu i, ne proračunavši dobro udarac, odgurne vrata da je ona uda riše. — Ah, oprostite! — reče on poprimivši odjednom potpuno ono nekadašnje, vično ponašanje prema damama. Ona se nasmiješi čuvši to »oprostite«. »Pa on još nije tako strašan« — pomisli ona. — Ništa, ništa. Oprostite vi meni — reče ona prolazeći pored njega. — Nikada se ne bih usudila. Ali ovo je izvanredni slučaj. — Izvolite! — izusti on propuštajući je pored sebe. Zbuni ga snažan miris finog parfema koji nije odavno udisao. Ona prođe kroz trijem u sobu. On zalupi vanjska vrata ne prebacivši skakavice, prođe kroz trijem i uđe u sobu. »Gospodine Isuse Kriste, sine božji, smiluj se meni grešniku, Gospode, smiluj se meni grešniku« — molio se neprekidno, i to ne samo u sebi, već je nehotice micao usnama. — Izvolite! — reče on. Ona stajaše nasred sobe dok je s nje curilo na pod i promatraše ga. Oči su joj se smijale. — Oprostite mi što sam narušila vašu samoću. Ali vidite u kakvom sam položaju. Desilo se to zato što smo mi pošli iz grada da se provozamo, i ja sam se okladila da ću sama doći od Vorobjevke do grada, ali sam onda izgubila put i da nisam nabasala na vašu ćeliju ... — poče ona lagati. Ali ju je njegovo lice toliko zbunilo da nije mogla nastaviti pa je ušutjela. Ona nikako nije mislila da je on takav. Nije bio tako lijep kakvim ga je ona zamišljala, ali je bio ipak divan u njezinim očima. Valovita prosijeda kosa i brada, pravilan uzan nos i oči, koje su gorjele poput ugljevlja kad bi pravo pogledao, zadivili su je. Primijetio je da ona laže. — A, tako — reče on pogledavši je i ponovo oborivši oči. — Ja ću onamo, a vi se ovdje smjestite. I on, skinuvši svjetiljku, zapali svijeću i, nisko joj se poklonivši, ode u sobicu iza pregrade, i ona je čula kako je on ondje nešto počeo micati. »Vjerojatno se nečim ograđuje od mene« — pomisli ona nasmiješivši se i, svukavši pseću bijelu rotondu, poče skidati kapu koja je bila zapela za kosu i pleteni rubac što se
nalazio ispod nje. Nije se bila nimalo smočila kad je stajala pod prozorom i rekla je to samo zato da je pusti unutra. Ali je pred vratima uistinu ugazila u lokvu i lijeva joj noga bijaše mokra do lista, i cipela i kaljače puni vode. Sjela je na njegov ležaj — dasku pokrivenu samo ćilimčićem — i počela se izuvati. Ta joj se ćelija činila divna. Sobica, uska tri aršina, dugačka četiri aršina, bila je čista kao da je od stakla. U sobici se nalazio samo ležaj, na kome je ona sjedila, nad njim police s knjigama. U uglu nalonja. Pored vrata čavli, bunda i mantija. Nad nalonjom ikona Krista s trnovitim vijencem i kandilo. Mirisalo je neobično: uljem, znojem i zemljom. Sve joj se sviđalo, čak i taj zadah. Mokre noge, osobito jedna, uznemirivale su je i ona se brzo počela izuvati ne prestajući se smiješiti, radujući se ne toliko tome što je postigla svoj cilj, koliko tome što je vidjela da je zbunila njega — toga divnog, neobičnog, čudnovatog, privlačnog muškarca. »A nije odgovorio, ali to nije nevolja« — reče ona sebi. — Oče Sergije! Oče Sergije! Tako se zovete, je li? — Šta vam treba? — odgovori tihi glas. — Oprostite mi, molim vas, što sam narušila vašu samoću. Ali, uistinu, nisam mogla drugačije. Zaista bih se razboljela. A i sad ne znam. Sva sam mokra, noge su mi kao led. — Oprostite — odgovori tihi glas — ničim vam ne mogu pomoći. — Ja vas nizašto ne bih uznemirila. Ostat ću samo do zore. On ne odgovori. I ona ču da nešto šapće, očito se molio. — Vi nećete ulaziti ovamo? — upita ona smiješeći se. — Moram se svući kako bih se osušila. On ne odgovori moleći se i dalje jednoličnim glasom za zidom. »Jest, to je čovjek« — mislila je ona svlačeći s mukom cipelu u kojoj je voda pištala. Potezala ju je i nije je mogla izuti, i to joj bi smiješno. I ona se jedva čujno smijala, ali, znajući da on čuje njen smijeh i da će taj smijeh djelovati na njega baš onako kako to ona želi, ona se nasmijala glasnije, i taj smijeh, veseo, prirodan, prijatan, uistinu je djelovao na njega baš onako kako je ona željela. »Zaista se takva čovjeka može zavoljeti. Te oči. I to jednostavno, plemenito i — koliko god on mrmljao molitve — strastveno lice — mislila je ona. Nas, žene, ne možeš prevariti. Čim je primakao lice staklu i spazio me, razumio me je i poznao. U očima mu se pojavio blijesak i više nije nestajao. Zavolio je, zaželio me. Zaželio me — govorila je ona izuvši napokon kaljaču i cipelicu i prihvativši se čarapa. Da bi svukla te dugačke čarape s »lastikama«, morala je zadići suknje. Zastidje se i reče: — Ne ulazite. Ali s one strane zida ne bi nikakva odgovora. Čulo se i dalje jednolično gunđanje i još neko kretanje. »Sigurno se klanja do zemlje« — mislila je ona. — »Ili neće da odgovori« — reče ona. »Misli na mene isto kao i ja na njega. S istim takvim osjećajem razmišlja on o ovim nogama« — govorila je ona svukavši mokre čarape, i prohodavši bosim nogama po ležaju, podvije ih poda se. Sjedila je tako neko vrijeme obgrlivši koljena rukama i zamišljeno gledajući pred sebe. »I ova pustinja, ova tišina. Pa nitko nikada ne bi doznao ...« Ona ustade, odnese čarape do pećice, objesi ih na odušnicu — bila je to neka osobita odušnica. Ona ju je zavrtje-la i zatim, oprezno koracajući bosim nogama, vratila se na ležaj i ponovo sjela na nj podvijenih nogu. Za zidom nasta potpuna tišina. Ona pogleda na sićušan sat koji joj je visio o vratu. Bila su dva sata. »Naši bi morali doći oko tri.« Nije ostajalo više od jednog sata. »Ta zar ću ja ovdje sjediti ovako sama? Kakva besmislica! Neću! Sad ću ga pozvati.« — Oče Sergije! Oče Sergije! Sergije Dmitroviču, kneže Kasatski! Za vratima je bila tišina. — čujte, to je okrutno. Ne bih vas zvala da mi nije potrebno. Bolesna sam. Ne znam što mi je — započe ona paćeničkim glasom. — Oh, oh! — zastenja ona rušeći se na ležaj. I, začudo, kao da je osjećala da gubi snagu, da je potpuno gubi, da je sve boli i da je trese jeza, groznica. — Čujte, pomozite mi. Ne znam što mi je. Oh, oh! — Ona raskopča haljinu, otkrije grudi i zabaci do lakta obnažene ruke. — Oh, oh! Cijelo to vrijeme on stajaše u svojoj sobici i moljaše se. Izgovorivši sve večernje molitve, on stajaše sada
nepomično, uprijevši oči u vrh nosa, i moljaše »umnu« molitvu ponavljajući u duhu: »Gospode Isuse Kriste, sine božji, smiluj mi se!« Ali je sve čuo. čuo je kako je šuštala svilena tkanina dok je skidala haljinu, kako je stupala bosim nogama po podu, čuo je kako je trljala rukom noge. Osjećao je da je slab i da svaki trenutak može prsnuti, i zbog toga je neprekidno molio. Osjećao se po prilici onako kako se, vjerojatno, osjećao onaj junak iz bajki koji je morao hodati ne ogledavajući se. Tako je i Sergije čuo, osjećao da je opasnost, pogibelj ovdje, nad njim, oko njega, i on se može spasiti samo ako se ni za trenutak ne osvrne na nju. Ali ga odjednom obuze želja da je vidi. U isti tren ona reče: — Čujte, to je nečovječno, mogu umrijeti. Jest, otići ću, ali onako kako je radio onaj otac koji je jednu ruku stavljao na bludnicu a drugu na mangalu. Ali mangale nema. Ogleda se. Svjetiljka. I nadnese prst nad plamen, namršti se, spreman da trpi, i dosta dugo mu se činilo da ništa ne osjeća, ali odjednom — još ne bijaše ustanovio koliko ga boli i da li ga boli, on se namršti i trgne ruku mašući njome. »Ne, ja to ne mogu.« — Boga radi! Oh, dođite k meni! Umirem. Oh! »Ta zar ću uistinu posrnuti? Ali neću!« — Odmah ću doći do vas — izusti on i, otvorivši svoja vrata, ne gledajući u nju prođe pored nje kroz vrata od trijema u kome je cijepao drva, napipa panj na kojem je cijepao drva i sjekiru prislonjenu uza zid. — Odmah — reče on i, dohvativši sjekiru desnom rukom, položi kažiprst lijeve ruke na panj, zamahnu sjekirom i udari po prstu ispod drugog članka. Prst se odlomi laganije nego što se odlamaju drva isto takve debljine, prevrnu se i pade na rub panja a zatim na pod. Začuo se taj zvuk prije no što je osjetio bol. Ali nije ni uspio da se začudi tome što ga ne boli, kad odjednom osjeti neizdrživu bol i toplinu krvi koja je počela teći. Brzo prihvati ostatak zgloba skutom mantije i pritisne ga uz bedro te se vrati natrag kroz vrata pa, zaustavivši se sučelice ženi i oborivši oči, tiho upita: — Što vam je? Ona pogleda njegovo problijedjelo lice na kojemu je drhtao lijevi obraz i odjednom se zastidje. Skoči, dohvati bundu i ogrne je, zamota se u nju. — Jest, bilo mi je loše . . . prehladila sam se . . . ja . . . Oče Sergije ... ja... On je pogleda očima u kojima je svijetlio tihi, radosni sjaj i reče: — Draga sestro, zašto si željela upropastiti svoju besmrtnu dušu? Sablazni moraju prodrijeti u svijet, ali teško onome preko koga sablazan ulazi... Moli se da bi nam bog oprostio. Slušala ga je i promatrala. Odjednom začuje neko kapanje tečnosti. Pogleda i spazi kako niz mantiju teče krv iz ruke. — Sto ste uradili s rukom? — ona se sjeti zvuka koji je čula i, dohvativši kandilo, istrči u trijem i opazi na podu okrvavljeni prst. Vrati se, bljeđa nego on i htjede nešto da mu kaže, ali on bez riječi ode u sobicu i zatvori za sobom vrata. — Oprostite mi — reče ona. — Cime ću otkupiti svoj grijeh? — Odlazi! — Dajte da vam zamotam ranu. — Odlazi odavle. Ona se obuče brzo i šutke. — I obučena, u bundi, sjedila je i čekala. Vani se začuše praporci. — Oče Sergije! Oprostite mi. — Odlazi! Bog će ti oprostiti. — Oče Sergije! Počet ću drugi život. Ne napuštajte me. — Odlazi! — Oprostite i blagoslovite me. — U ime oca i sina i duha svetoga — začuje se iza pregrade. — Odlazi.
Ona zajeca i iziđe iz ćelije. Advokat joj je išao u susret. — Dakle, izgubio sam, što se može. Gdje ćete sjesti? — Svejedno. Ona sjede i do kuće ne izusti ni riječi. Godinu dana iza toga bila je postrižena malim postrigom i živjela strogim životom u manastiru, pod upravom pustinjaka Arsenija koji joj je ponekad pisao pisma.
VI Otac Sergije proživio je još sedam godina u isposništvu. U početku je primao mnogo od onoga što su mu donosili — i čaj, i šećer, i bijeli kruh, i mlijeko, i odjeću, i drva. Ali, što je vrijeme odmicalo sve dalje i dalje, živio je sve strožim i strožim životom odričući se svega suvišna i napokon dotjerao dotle da nije primao više ništa osim crnog kruha jednom na sedmicu. Sve što su mu donosili razdijelio bi siromasima koji su mu dolazili. Sve vrijeme je otac Sergije provodio u ćeliji, u molitvi ili u razgovoru s posjetiocima, kojih je bivalo sve više i više. Otac Sergije izlazio je u crkvu samo triput godišnje, a po vodu i drva kad bi bilo potrebno. Poslije pet godina takva života zbi se taj već posvuda poznat događaj s Makovkinom, njen noćni posjet, promjena koja se zbila poslije toga u njoj i njen odlazak u manastir. Otada je slava oca Sergija počela rasti. Dolazilo mu je sve više i više posjetilaca i pored njegove ćelije naselili su se monasi, bila je podignuta crkva i svratište. Glas o ocu Sergiju koji je, kao i uvijek, preuveličavao njegova djela, širio se sve dalje i dalje, njemu su počeli dolaziti izdaleka i počeli mu dovoditi bolesnike tvrdeći da će ih on izliječiti. Prvo ozdravljenje zbilo se osme godine njegova života u isposništvu. To je bilo ozdravljenje četrnaestogodišnjeg dječaka koga je dovela majka ocu Sergiju s molbom da položi ruke na nj. Njemu nije ni padalo na pamet da bi mogao izliječiti bolesnika. Takvu misao bi smatrao za veliki grijeh — oholost; ali ga je majka, koja je dovela dječaka, usrdno molila ležeći pred nogama i govorila: zašto on koji liječi druge ne želi pomoći njenu sinu — zaklinjala ga je Kristom. Na uvjeravanje oca Sergija da samo Bog liječi, odgovorila je da ga ona samo moli da položi ruku i da se pomoli. Otac Sergije je odbio i otišao u svoju ćeliju. Ali on sutra (to je bilo u jeseni, i noći bijahu hladne), izašavši iz ćelije po vodu, opazi opet tu istu majku sa svojim sinom, četrnaestogodišnjim dječakom, i začuje opet iste molbe. Otac Sergije se sjeti priče o nepravednu sucu i, mada prije nije sumnjao u to da mora odbiti, posumnja, a posumnjavši, poče se moliti, i moljaše se sve dok u duši ne stvori odluku. Odluka bijaše da on mora ispuniti ženin zahtjev, da vjera njezina može spasiti njena sina; on, pak, otac Sergije, u ovom slučaju ništavno je oruđe koje je odabrao Bog. I, pristupivši majci, otac Sergije ispuni njenu želju, položi ruku na dječakovu glavu i poče se moliti. Majka otputova sa sinom i za mjesec dana dječak ozdravi i po kotaru se raširi glas o svetoj, vidarskoj moći starca Sergija, kako su ga sada nazivali. Otada ne bi prošlo ni tjedan dana a da ne bi ocu Sergiju došli ili doputovali bolesnici; i ne odbivši jedne, nije mogao odbiti ni druge, i polagao je ruku i molio se, i iscjelivaše mnoge, i slava oca Sergija širila se sve dalje i dalje. Tako prođoše sedam godina u manastiru i trinaest u isposništvu. Otac Sergije nalikovaše na starca: brada mu bijaše duga i sijeda, a kosa, mada svijetla, još jednako crna i kovrčava.
VII Oca Sergija proganjaše već nekoliko sedmica jedna misao, koje se nije mogao otresti, je li dobro učinio što je pristao na taj položaj u kojem se našao ne toliko svojom voljom koliko arhimandritovom i igumanovom. Počelo je to nakon ozdravljenja četrnaestogodišnjeg dječaka. Otada, svakog mjeseca, tjedna, dana, Sergije osjećaše kako nestaje njegova unutrašnjeg života i kako ga zamjenjuje vanjski. Baš kao da su ga izvraćali. Sergije je vidio da je on sredstvo kojim primamljuju posjetioce i darovatelje manastira i da je zato manastirska uprava stvorila oko njega takve uvjete pod kojima bi on mogao biti što korisniji. Nisu mu, npr., uopće pružali prilike da nešto radi. Snabdijevali su ga sa svim onim što bi mu moglo ustrebati i od njega tražili samo da ne uskraćuje svoga blagoslova posjetiocima koji su mu dolazili. Da mu bude udobnije, odredili su dane u koje je primao. Podigli su primaću sobu za muškarce i mjesto odijeljeno ogradom da ga ne bi obarale posjetilice koje su mu se bacale pod noge — mjesto gdje je mogao blagosiljati došljake. Govorili su mu da je potreban ljudima, da, držeći se Kristova nauka ljubavi, ne smije ljudima uskratiti da ga vide, da bi izbjegavanje tih ljudi bila okrutnost. On nije mogao a da ne pristane na to, ali što se više predavao tome životu, osjećao je kako se ono unutrašnje pretvara u vanjsko, kako u njemu presušuje izvor žive vode, kako ono što radi čini sve više i više radi ljudi, a ne radi boga. Bilo da proučava ljude ili ih tek blagosivlje, bilo da se moli za bolesnike, ili dijeli savjete ljudima kako treba da žive, ili da sluša zahvaljivanje ljudi kojima je pomogao ili iscjeljenjem, kako su mu govorili, ili savjetom, nije mogao a da se ne uzraduje tome, nije mogao a da se ne zanima za posljedice svoga rada i njegova utjecaja na ljude. Smatrao je sebe za goruće kandilo; i što mu je to bivalo jasnije, jasnije je osjećao slabljenje, gašenje božjeg svjetla istine koje je gorjelo u njemu. »Koliko je od toga što radim za boga a koliko za ljude?« — bilo je pitanje koje ga je neprekidno mučilo i na koje on, ne da nije mogao, nego se nije usudio odgovoriti sam sebi. U dubini duše je osjećao da je đavo namjerno njegov rad za boga pretvorio u rad za ljude. Osjećao je to zato, jer, kao što mu prije bijaše teško kad su ga lišavali samoće, kad mu bijaše teška njegova samoća. Mučili su ga posjetioci, umarali su ga, ali u dubini duše im se radovao, radovao se onim pohvalama kojima su ga obasipali. Jednom je čak odlučio da ode, da se izgubi. Čak je sve promislio kako će izvesti naum. Pripremio je seljačku košulju, gaće, kaftan i kapu. Objasnio je da mu je to potrebno zato da bi mogao udijeliti prosjacima. I čuvaše tu odjeću kod sebe pomišljajući kako će se obući, ošišati kosu i otići. Prvo će krenuti vlakom, odvesti se tri stotine vrsta, sići i krenuti po selima. Ispitivao je starca vojnika o njegovu obilaženju, o tome kako udjeljuju i kako primaju na prenoćište. Vojnik je ispričao kako i gdje najradije udjeljuju i daju prenoćište, i otac Sergije odluči da uradi isto tako. Jednom se čak obukao noću i htio da ode, ali nije znao što je pravo: da ostane ili da pobjegne. U početku je bio neodlučan, zatim je te neodlučnosti nestalo, privikao se i pokorio đavolu, a seljačka odjeća samo ga je podsjećala na njegove misli i osjećaje. Iz dana u dan dolazilo mu je sve više i više ljudi, a njemu ostajalo sve manje i manje vremena za duševnu okrepu i molitvu. Ponekad, u svijetlim trenucima, mislio je da naliči na mjesto gdje je nekad bilo vrelo. »Bijaše to slabo vrelo žive vode koje je lagano teklo iz mene, kroz mene. To bijaše pravi život, dok ga »ona« (on se uvijek s ushitom sjećao one noći i nje, sad majke Agnije) nije dovela u napast. Ona je okusila te čiste vode. Ali, otada, voda ni da se nakupi, a već dolaze žedni, guraju se, otiskujući jedan drugoga. I oni razgaziše sve, ostade samo blato.« Tako je mislio tek u ponekim svijetlim trenucima; ali je najčešće osjećao umor i žalio sama sebe zbog svoga umora.
Bijaše proljeće, uoči Prepolovenija[7]. Otac Sergije slušaše večernju u svojoj pećinskoj crkvi. Ljudi bijaše toliko koliko mogaše stati — dvadesetak. Bijahu to sve gospoda i bogati trgovci. Otac Sergije primaše sve ljude, ali taj izbor vršili su monah, koji mu je bio dodijeljen, i dežurni, koga su svaki dan slali iz manastira njemu u ćeliju. Gomila ljudi od oko osamdeset hodočasnika, najviše žena, gurala se vani očekujući izlazak oca Sergija i njegov blagoslov. Otac Sergije je služio, i kad je izišao slaveći...[8] prema grobu svoga predšasnika, spotakao se i bio bi pao da ga nisu podržali trgovac koji je stajao iza njega i monah koji je služio mjesto đakona. — Što vam je? Poštovani oče Sergije! Prijatelju! Gospode! — povikaše žene. — Problijedili ste kao krpa. Ali se otac Sergije odmah povrati i, mada vrlo blijed, odgurne trgovca i đakona i nastavi pjevati. Otac Serapion, đakon, i pjevači, i gospođa Sofija Ivanovna, koja je neprekidno živjela uz ćeliju i brinula se za oca Sergija, počeše ga moliti da prekine službu. — Ništa, ništa — smiješio se on jedva vidljivo pod svojim brkovima — izusti otac Sergije. — Ne prekidajte službe. — »Ovako sigurno postupaju sveci«, pomisli on. — Svetac, anđeo božji — začuje odmah za sobom glas Sofije Ivanovne i onoga trgovca koji ga bijaše pridržao. Nije pristao na nagovore već je nastavio služiti. Ponovo zbijeni, vratiše se svi tijesnim prolazima do male crkve i ovdje, iako ju je nešto skratio, otac Sergije dovrši večernju. Odmah poslije službe otac Sergije blagoslovi nazočne i iziđe da sjedne na klupu pod brijestom do ulaza u pećinu. Htjede se odmoriti, nadisati svježega zraka, osjećaše da mu je to potrebno, ali tek što iziđe, gomila ljudi pojuri prema njemu moleći ga za blagoslov i tražeći savjete i pomoć. Bilo je tu hodočasnica što su neprestano pješačile od jednog svetišta do drugog, od starca do starca, i koje bi se uvijek raznježile pred svakom svetinjom i svakim starcem. Otac Sergije poznavaše taj obični, najnereligiozniji, hladni, konvencionalni tip. Bilo je tu hodočasnika, većinom isluženih vojnika koji su napustili svoja ognjišta, staraca koji su se zlopatili i pokatkad opijali, koji su se potucali od manastira do manastira samo da bi se prehranili; bilo je tu i običnih seljaka i seljanki sa svojim sebičnim željama da ih iscijeli ili da donese odluke o najpraktičnijim poslovima: o udaji kćerke, o naimanju dućana, o kupnji zemlje ili o odrješenju od grijeha zbog davljenja ili rođenja djeteta. Sve je to bilo davno poznato i nezanimljivo ocu Sergiju. Znao je da od tih osoba neće saznati ništa novo, da te osobe neće u njemu izazvati nikakve religiozne osjećaje, ali ih je volio gledati kao gomilu, kojoj su potrebni i skupocjeni on, njegov blagoslov, njegova riječ, i zato je njega i mučila ta gomila i istovremeno mu bila prijatna. Otac Serapion poče ih razgoniti govoreći da je otac Sergije umoran, ali on, sjetivši se riječi Evanđelja: »Ne branite im (djeci) da dolaze k meni« i, žaleći sama sebe pri tom sjećanju, reče neka ih pripuste. Od ustade, priđe pregradama uz koje su se oni bili zbili, poče ih blagosivljati i odgovarati na njihova pitanja glasom, slabošću kojega bijaše i sam ganut. Ali, iako je želio da ih sve primi, nije mogao: opet mu se smrklo pred očima, zaljuljao se i uhvatio za pregrade. Opet je osjetio priliv krvi u glavu i najprije problijedio, a onda se odjednom zarumenio. — Ipak, dođite sutra! Ne mogu danas — reče i, blagoslovivši sve istovremeno, pođe prema klupi. Trgovac ga opet prihvati, povede za ruku i posadi. — Oče! — začuje se u gomili. — Oče! Poštovani! Ne ostavljaj nas! Propadosmo bez tebe! Trgovac, posadivši oca Sergija na klupu pod brijestovima, prihvati se policijske dužnosti i vrlo odlučno poče rastjerivati svjetinu. Istina, govorio je tiho kako ga otac Sergije ne bi mogao čuti, ali je govorio odlučno i ljutito: — Gubite se, gubite se! Blagoslovio vas je pa šta biste još? Marš! Inače ću vas pograbiti za vrat. Idite, idite! Ti, stara, s crnim obojcima, odlazi, odlazi! Ma kamo ćeš? Rečeno ti je — dosta! Sutra što bog da, a danas se svi gubite. — Oče, samo da mu onda pogledam lišće — govorila je starica. — Pogledat ću ja tebe! Kamo ćeš? Otac Sergije je primijetio da trgovac postupa nekako strogo pa slabim glasom reče monahu neka taj prestane rastjerivati ljude. Otac Sergije je znao da će ih taj ipak otjerati i neobično je želio da ostane sam i da se odmori, ali je poslao monaha da to kaže kako bi izazvao dojam.
— Dobro, dobro. Ne tjeram ih, savjetujem — odgovaraše trgovac. — Ta oni bi ubili čovjeka. Nemaju oni samilosti, samo na sebe misle. Ne može, rečeno je. Sutra. I trgovac otjera sve. Trgovac bijaše toliko revan i zato što je volio red i što je volio rastjerivati ljude, gurati ih i ponajviše zato što mu je otac Sergije bio potreban. Bio je udovac i imađaše bolesnu kćerku jedinicu koja se nije udala, i on je prešao tisuću četiri stotine vrsta kako bi je dovezao do oca Sergija da je ovaj izliječi. Ta je kćerka bolovala dvije godine, i on je za to vrijeme već u mnogim mjestima tražio lijeka njenoj bolesti. Prvo na klinici gubernijskog sveučilišnog grada — nisu pomogli; zatim ju je odvezao nekom seljaku u samarskoj guberniji — bilo joj je nešto lakše; zatim ju je odvezao nekom moskovskom liječniku, platio mnogo novaca — ništa nije pomoglo. Onda mu rekoše da otac Sergije iscjeljuje. I tako ju je dovezao ovamo. I, stoga, kad je trgovac rastjerao sve ljude, pristupi ocu Sergiju i, kleknuvši bez ikakvih priprema, glasno reče: — Sveti oče! blagoslovi moju bolesnu kćerku da bi je izliječio od teške boljetice. Usuđujem se uteći svetim stopama tvojim. I on sklopi ruke. Sve je to učinio i rekao tako kao da radi nešto što je jasno i tačno utvrđeno zakonom i običajem, kao da se baš ovako, a ne na bilo koji drugi način, treba i mora moliti za iscjeljenje kćerke. Obavio je to takvom sigurnošću da se čak i ocu Sergiju učinilo da se mora baš tako govoriti i postupati. Ali mu ipak reče da ustane i ispriča što je posrijedi. Trgovac ispriča kako je njegova kćerka, djevojka od dvadeset i dvije godine, obolila prije dvije godine poslije naprasne majčine smrti — jauknula, kako on kaže, i od toga vremena boluje. I, eto, on je s njome prevalio tisuću i četiri stotine vrsta i ona čeka u svratištu kad će otac Sergije narediti da je dovezu. Po danu ne izlazi, boji se svjetla, a izlazi samo poslije zalaza sunca. — Je li vrlo slaba? — reče otac Sergije. — Nije, nije da je slaba, već jaka, samo je neurastenična, kako doktor kaže. Kad bi sad zapovijedio otac Sergije da je dovedem, ja bih časkom trknuo. Sveti oče! obradujte srce roditelja, sačuvajte rod njegov — molitvama svojim spasite bolesnu kćer njegovu! I trgovac naglo pade na koljena i, sagnuvši glavu nad obje sklopljene ruke, zanijemi. Otac Sergije mu opet reče da ustane i, pomislivši kako je njegov rad težak, a kako ga on, usprkos tome, strpljivo obavlja, teško uzdahne i, pošutjevši nekoliko trenutaka, reče: — Dobro, dovedite je večeras. Pomolit ću se za nju, ali sad sam umoran. — I on zatvori oči. — Već ću vas pozvati. Trgovac, idući na prstima po pijesku, zbog čega su čizme još jače škripale, udalji se, i otac Sergije ostade sam. Cijeli život oca Sergija bijaše ispunjen služenjem i primanjem posjetilaca, ali današnji dan bio je osobito težak. Ujutro bijaše došao nekakav ugledni velikaš koji dugo razgovaraše s njime; poslije njega dođe neka gospođa sa sinom. Taj sin bijaše mlad profesor, bezvjerac, kojega je majka, vatrena vjernica i odana ocu Sergiju, dovela ovamo i zamolila oca Sergija da porazgovori s njim. Razgovor bijaše vrlo mučan. Mladić, očito, nije želio da se prepire s monahom, slagao se s njime u svemu, kao sa slabim čovjekom, ali je otac Sergije vidio da mladić ne vjeruje i da je usprkos tomu dobro raspoložen, vedar i miran. Otac Sergije se sad s nezadovoljstvom sjećao tog razgovora. — Hoćete li jesti? — reče monah. — Hoću, donesite što. Monah uđe u ćeliju, koja bijaše sagrađena desetak koraka daleko od ulaza u pećinu, a otac Sergije osta sam. Odavno bijaše prošlo ono vrijeme kad je otac Sergije živio sam i sve sam radio i hranio se samo prostorom i kruhom. Već odavno su ga uvjerili da nema prava zanemarivati svoje zdravlje i hranili su ga posnom, ali krepkom hranom. Uzimao je malo, ali kudikamo više nego prije i često je jeo s osobitim zadovoljstvom, a ne kao prije s gađenjem, vjerujući da je to grijeh. Tako bijaše i sad. Popio je kašicu, popio šalicu čaja i pojeo polovicu bijela hljeba.
Monah ode, i on osta sam na klupi pod brijestom. Bijaše divno svibanjsko veće, tek što bjehu prolistale breze, jasike, brijestovi, rašeljke i hrastovi. Grmovi rašeljka iza brijesta bjehu već posve rascvjetani i još se nisu osipali; slavuj — jedan sasvim blizu, a druga dva ili tri dolje, u grmlju, pored rijeke, pjevahu, biglisahu. S rijeke dopiraše daleko pjevanje radnika koji su se, vjerojatno, vraćali s rada; sunce bijaše zašlo za šumu i njegove razbijene zrake probijale se kroz zelenilo. Cijela ta strana bijaše svijetlo-zelena, druga, s brijestom, bijaše tamna. Hruštovi su lijetali, sudarali se i padali. Poslije večere otac Sergije poče ponavljati duhovnu molitvu: »Gospode Isuse Kriste, sine božji, smiluj nam se«, a zatim je stao čitati psalam i odjednom, kad je došao do polovine psalma, stvori se odnekud vrabac, sleti s grma na zemlju živčući i poskakujući, dođe do njega, uplaši se nečega i odleti. Čitao je molitvu u kojoj je govorio o svome odricanju od svijeta i žurio se da je što prije završi kako bi poslao po trgovca i njegovu bolesnu kćerku: bila mu je zanimljiva. Bilo mu je zanimljivo zato što je to bila razonoda, nova osoba — zato što su ga ona i njen otac smatrali za ugodnika — i to za takva čija se molitva ispunjava. On se toga odricao, ali se u dubini duše smatrao za takva. Često se čudio tome kako to da je on, Stjepan Kasatski, postao takvim neobičnim ugodnikom, čak i čudotvorcem, ali da to jest, u to se nije moglo sumnjati: on nije mogao a da ne vjeruje u ta čudesa koja je sam vidio, počev od bolesna dječaka pa do one posljednje starice koja je progledala na njegovu molitvu. Koliko god da je to bilo čudno, to je bilo tako. Dakle, trgovčeva kćerka bila mu je zanimljiva zato što je bila nova osoba, što je vjerovala u nj, a još i zato što je na njoj morao ponovo dokazati svoju moć iscjeljenja i svoju slavu. »Tisuću vrsta prelaze, u novinama pišu, car to zna, u Evropi, u nevjerničkoj Evropi znaju« — mišljaše on. I odjednom se zastidje svoje taštine i ponovo se poče moliti bogu. »Gospode, care nebeski, utješitelju, duše istine, dođi i prebivaj u nama i očisti nas od svakog zla, i spasi, preblagi, duše naše. Očisti od grešne slave ljudske koja me obuzima«, ponovi on i sjeti se koliko se puta molio za to i kako su, što se toga tiče, sve dosada njegove molitve bile uzaludne: njegove molitve činile su čudesa drugima, ali sebi nije mogao izmoliti od Boga oslobođenje od te ništavne strasti. Sjeti se svojih molitava iz dana svog isposništva kad se molio da mu bog daruje čistoću, mir i ljubav, i toga kako je, činilo mu se onda, bog uslišao njegove molitve, kako je bio čist i odsjekao sebi prst pa sad podigne smežuran batrljak prsta i poljubi ga; i činilo mu se da je bio miran onda kad mu se neprekidno gadila njegova grešnost, i činilo mu se da je onda i ljubio kad se sjećao s kakvim je ganućem primio starca koji je svrnuo k njemu, pijana vojnika koji je tražio novaca, i nju. A sada? I on pitaše sebe: ljubi li on koga, ljubi li on Sofiju Ivanovnu, oca Serapiona, osjeća li on ljubav prema svim onim osobama koje su danas bile kod njega, prema onom učenom mladiću s kojim je tako poučno razgovarao, pazeći samo na to da mu pokaže svoj um i da nije zaostao u obrazovanju. Bijaše 3 mu prijatna i potrebna njihova ljubav, ali ljubavi za njih nije osjećao. U njemu sad ne bijaše ljubavi, ne bijaše mira, ne bijaše ni čistoće. Bijaše mu prijatno što je doznao da su trgovčevoj kćerki dvadeset i dvije godine i hotijaše doznati je li lijepa. I, raspitujući se o njenoj bolesti, on je upravo htio znati ima li ona ženskih čari ili ih nema. »Zar sam toliko pao? — pomisli on. — Gospode, po-mozi mi, okrijepi me, Gospode i Bože moj!« I on skrsti ruke i poče se moliti. Slavuji su pjevali. Hrušt sleti na njega i poče mu miljeti po zatiljku. On ga zbaci. »Ta postoji li on? Sta ako kucam na kućna vrata koja su zatvorena? . . . Lokot je na vratima, i ja bih ga morao vidjeti. Taj lokot su — slavuji, hruštovi, priroda. Mladić možda ima pravo!« I on se poče glasno moliti i dugo se molio sve dok mu misli ne iščezoše, i on ponovo osjeti smirenje i sigurnost. Pozvoni zvoncetom i reče monahu koji je izašao da odmah dođe onaj trgovac s kćerkom. Trgovac dovede kćerku za ruku, uvede je u ćeliju i odmah ode. Kćerka bijaše plava, neobično bijela, blijeda, puna, neobično krotka djevojka, uplašena dječjeg lica i vrlo razvijenih ženskih oblika. Otac Sergije osta na klupi do ulaza. Kad je djevojka prolazila pored njega i on je blagoslovio, sam se užasnuo sebe zbog toga kako je promotrio njeno tijelo. Ona je prošla, i on je osjećao da ga je opekla. Po njenu licu vidio je da je osjećajna i slaboumna. Ustade i uđe u ćeliju. Ona sjedaše na tovjelici očekujući ga. Kad on uđe, ona ustade. — Hoću tatici — reče ona. — Ne boj se — reče on. — Sto te boli?
— Sve me boli — reče ona i odjednom joj lice osvijetli smiješak. — Ozdravit ćeš — reče on — moli se. — Šta da se molim, molila sam se, ništa ne pomaže. — I ona se neprestano smiješila. — Pa vi ćete se pomoliti, i ruku položiti na mene. Ja sam vas sanjala. — Kako sanjala? — Sanjala sam da ste vi ovako svoju ruku položili na moja prsa. — Ona uzme njegovu ruku i pritisne uza svoje grudi. — Evo ovamo. On joj pruži svoju desnu ruku. — Kako ti je ime? — upita on tresući se cijelim tijelom i osjećajući da je pobijeđen i da više ne može obuzdati svoju strast. — Marija. A što? Ona uzme ruku i poljubi je, zatim ga jednom rukom obujmi oko pasa i privije uza se. — Što ti je? — reče on. — Marijo. Ti si đavo. — Pa, možda — šta onda. I ona, grleći ga, sjedne s njim na krevet. U zoru on iziđe i stade na ulaz. »Zar se zbilja sve to zbilo? Otac će doći. Ona će ispričati. Ona je đavo. A što ću ja učiniti? Eno one sjekire kojom sam odsjekao prst?« On dohvati sjekiru i pođe u ćeliju. Monah mu dođe u susret. — Da nacijepam drva? Molim vas sjekiru. On dade sjekiru. Uđe u ćeliju. Ona ležaše i spavaše. Užasavajući se baci pogled na nju. I ode u ćeliju, skide seljačko odijelo, obuče se, dohvati nožice, odreza kosu i krenu stazom niz brdo prema rijeci do koje nije silazio četiri godine. Uz rijeku je vodila cesta; on krene cestom i iđaše do podne. U podne uđe u raž i legne. Pred veće dođe do sela na rijeci. Ali ne pođe u selo, već prema rijeci, prema urvini. Bijaše rano izjutra, pola sata prije izlaska sunca. Sve bijaše sivo i mračno i sa zapada puhaše hladan vjetar ranog jutra: »Dakle, treba svršiti. Boga nema. Kako svršiti? Sunovratiti se? Plivati znam, ne možeš potonuti. Objesiti se? Pa da, evo remena, o granu.« To mu se učini tako lako i blisko da se užasnu. Ali se moliti nije imao kome. Boga nije bilo. On ležaše nalaktivši se na ruku. I odjednom osjeti takvu pospanost da više nije mogao držati glavu rukom, već opruži ruku, položi na nju glavu i odmah zaspi. Ali taj san trajaše samo trenutak; odmah se probudi i počinje nekako sanjati i prisjećati se. I, eto, vidi sebe dok je još bio gotovo dijete, u majčinoj kući na selu, i k njima dolazi kočija, a iz kočije izlaze: ujak Nikolaj Sergijevič, ogromne, lopati slične crne brade, i s njim mršava djevojčica Pašenjka, velikih, krotkih očiju i žalosna, uplašena lica. I njima, u društvo dječaka, dovode tu Pašenjku. I treba se s njom igrati, a to je dosadno. Ona je glupa. Svršava se time što je ismijavaju, navode da pokaže kako pliva. I ona liježe na pod i pokazuje to na suhom. I svi kikoću i prave budalu od nje. I ona to vidi i izbijaju joj crvene pjege i osjeća se jadnom, tako jadnom da se stidi i da nikada neće moći zaboraviti taj iskrivljen, dobar, pokoran smiješak. I sjeća se Sergije kad ju je vidio nakon toga. Vidio ju je mnogo kasnije, prije nego što je postao monah. Bijaše udata za nekakva vlastelina koji je proćerdao cijeli njezin imetak i koji ju je tukao. Imala je dvoje djece: sina i kćerku. Sin je umro još kao dijete. Sergije se sjećao da ju je vidio kad je bila nesretna. Kasnije ju je vidio u manastiru kao udovicu. Bila je onakva ista, ne bi se moglo reći glupa, ali ružna, bijedna i nesretna. Dovezla se sa kćerkom i njenim ženikom. I oni su već bili siromašni. Kasnije je čuo da živi negdje u nekom kotarskom mjestu i da je vrlo siromašna. »A zašto mislim o njoj?« — pitaše on sebe. Ali nije mogao da ne misli na nju. »Gdje je ona? Sta je od nje? Je li još onako nesretna kao što je bila onda kad je pokazivala na podu kako se pliva. Ali zašto da mislim o njoj? Sto mi je? Treba svršiti.« I opet mu bi strašno, i opet, da bi se spasio od te misli, poče misliti na Pašenjku. Tako ležaše dugo, čas misleći na svoj neizbježan svršetak, čas na Pašenjku. Pašenjka mu se činila kao
spas. Napokon zaspi. I usni anđela koji mu pristupi i reče: »Idi Pašenjki, doznaj od nje šta ti je činiti, u čemu je tvoj grijeh i u čemu je tvoj spas.« Probudi se i zaključivši da je to priviđenje od boga, obradova se i odluči učiniti ono što mu je bilo kazano u snu. Znao je u kojem gradu ona živi, bio je udaljen oko tri stotine vrsta — i on se uputi onamo.
VIII Pašenjka već odavno nije bila Pašenjka, već stara, suha, smežurana Praskovja Mihajlovna, punica propaloga pijanca, činovnika Mavrikjeva. Živjela je u onom kotarskom mjestu u kojem je zet imao svoje posljednje namještenje i tu je prehranjivala porodicu i kćerku, i toga bolesnoga neurastenika zeta i petoro unučadi. A prehranjivala ih je tako što je poučavala u glazbi kćerke trgovaca uzimajući pedeset ko-pejaka po satu. Na dan je imala ponekad četiri, nekad pet sati, tako da je na mjesec zarađivala oko šezdeset rubalja. Od toga su zasada i živjeli očekujući namještenje. S molbom za namještenje Praskovja Mihajlovna poslala je pisma svim svojim rođacima i znancima pa tako i Sergiju. Ali ga ovo pismo nije zateklo. Bila je subota i Praskovja Mihajlovna je sama mijesila mliječni kruh s grožđicama, koji je nekada tako dobro pekao kmet-kuhar kod njena oca. Praskovja Mihajlovna htjela je sutra o prazniku pogostiti unučad. Maša, njena kći, bavila se oko najmlađeg, stariji, dječak i djevojčica, bijahu u školi. Zet nije spavao prošle noći i sad bijaše zaspao. Praskovja Mihajlovna nije mogla u noći dugo zaspati nastojeći umiriti kćerku koja se ljutila na muža. Vidjela je da zet, slab čovjek, ne može govoriti i živjeti drugačije, i vidjela je da ženini prijekori neće pomoći, i upirala je sve sile da bi ih primorala kako ne bi bilo prijekora, kako ne bi bilo mržnje. Ona gotovo fizički nije mogla podnositi loše odnose među ljudima. Bijaše joj potpuno jasno da to ne može ništa poboljšati, već da će sve biti samo gore. Ali ona čak nije to ni mislila, ona je prosto patila, videći mržnju, isto kao od smrada, jake buke, udaraca po tijelu. Upravo je, zadovoljna sama sa sobom, učila Lukerju kako se priprema kvasac, kad Miša, šestogodišnji unuk, s keceljicom, krivih nogu, u okrpljenim čarapicama dotrči uplašena lica u kuhinju. — Bako, traži te strašan starac. Lukerja izviri. — I to nekakav putnik, gospođo. Praskovja Mihajlovna obriše svoje mršave laktove jedan o drugi i ruke o kecelju po htjede poći u kuću po novčanik da da pet kopejaka, no se onda sjeti da nema manje od grivenika i odluči dati kruha te se vrati do ormara, ali odjednom pocrvenje sjetivši se da joj je bilo žao dati i, zapovijedivši Lukerji da odreže režanj, pođe još i po grivenik. »To ti je kazna — reče ona sebi — daj dvostruko.« I dade, ispričavajući se, i jedno i drugo putniku, a kad je davala ne samo da se više nije ponosila svojom darežljivošću, već se, naprotiv, stidjela što daje tako malo. Takva osobita pojava bijaše putnik. Unatoč tome što je prešao trista vrsta proseći u ime Krista i odronjavio i omršavio i pocrnio, što mu je kosa bila podrezana, što je nosio seljačku kapu i iste takve čizme, unatoč tome što je ponizno pozdravljao, Sergije bijaše još jednako iste osobite vanjštine koja je toliko privlačila. Ali ga Praskovja Mihajlovna nije poznala. Nije ga ni mogla poznati jer ga nije vidjela već gotovo trideset godina. — Ne zamjerite, oče. Hoćete li možda šta pojesti? On uzme kruh i novac, i Praskovja Mihajlovna se začudi što ne odlazi već je promatra. — Pašenjka, dolazim k tebi, primi me! I crne divne oči uporno i moleći gledahu u nju i u njima se zablistaše suze. I pod prosjedim brkovima žalosno zadrhtaše usne. Praskovja Mihajlovna se uhvati za uvele grudi, otvori usta i obamre, uprijevši zjenice u putnikovo lice. — Ta ne može biti! Stjepa! Sergije! Otac Sergije!
— Jest, baš on — tiho izusti Sergije. — Ali ne Sergije, ne otac Sergije, već veliki grešnik Stjepan Kasatski, posrnuli, veliki grešnik. Primi me, pomozi mi. — Ta ne može biti! Ta zar se niste smirili! Ali pođimoder. I ona pruži ruku; ali je on ne prihvati, već pođe za njom. A kamo da ga uvede? Stan bijaše malen. Ispočetka je jedna malena soba, gotovo smočnica, bila određena za nju, ali je poslije i tu smočnicu ustupila kćerki. I sad je ondje sjedila Maša ljuljajući dojenče. — Sjednite samo, odmah ću ja — reče ona Sergiju pokazujući na klupu u kuhinji. Sergije odmah sjedne i skine, očito već naučenom kretnjom, torbu, najprije s jednog, a onda s drugog ramena. — Bože moj, bože moj, kako ste se bili smirili, oče. Kakva slava, i odjednom tako . . . Sergije ne odgovori i samo se smjerno nasmiješi namještajući pored sebe torbu. — Mašo, znaš li tko je to? I Praskovja Mihajlovna šapatom ispriča kćeri tko je Sergije, i one zajedno iznesoše postelju i ljuljačku iz smočnice, ispraznivši je za Sergija. Praskovja Mihajlovna uvede Sergija u sobicu. — Tu se odmorite. Ne zamjerite. Ja moram ići. — Kamo? — Imam satove, stid me i reći — poučavam u glazbi. — U glazbi — to je lijepo. Samo jedno, Praskovja Mihajlovna, ja sam došao poslom. Kad ću moći razgovarati s vama? — Bit će mi drago. Možemo li naveče? — Možemo, ali vas još nešto molim: ne govorite tko sam. Samo sam se vama povjerio. Nitko ne zna kamo sam otišao. Tako mora biti. — Ah, a ja sam rekla kćerki. — Pa zamolite je da ne govori. Sergije izuje čizme, legne i, poslije neprospavane noći i četrdeset vrsta pješačenja, odmah zaspi. Kad se Praskovja Mihajlovna vratila, Sergije je sjedio u svojoj sobičici i čekao nju. Nije izišao na ručak, već je pojeo čorbu i kašu koje mu je donijela Tukerja. — Došla si prije nego što si obećala? — reče Sergije. — Možemo li sad razgovarati? — I zbog čega me je zapala ta sreća da mi dođe takav gost? Propustila sam sat. Kasnije... Sve sam namjeravala da vam dođem, pisala sam vam, i odjednom ovakva sreća. — Pašenjka, molim te, riječi koje ću ti sada kazati primi kao ispovijed, kao riječi koje u času smrti izgovaram pred bogom. Pašenjka, ja nisam sveti čovjek, čak nisam ni običan, svagdašnji čovjek: ja sam grešnik, prljav, gadan, zabludio, oholi grešnik, gori, ne znam jesam li od svih, ali gori od najgorih ljudi. Pašenjka je gledala izbečivši u početku oči; ona mu je vjerovala. Kasnije, kad mu je već sasvim povjerovala, dotakla se rukom njegove ruke i tužno se smiješeći rekla: — Štiva, možda preuveličavaš? — Ne, Pašenjka. Ja sam bludnik, ja sam ubojica, ja sam bogohulnik i varalica. — Bože moj! Je li to moguće? — izusti Praskovja Mihajlovna. — Ali treba živjeti. I ja, koji mišljah da sve znam, koji učih druge kako treba živjeti, ja ništa ne znam i molim tebe da me naučiš. — Ali, SS! Ti se rugaš. Zašto se uvijek rugate meni? — Pa lijepo, rugam se, ali mi kaži kako živiš i kako si proživjela život. — Ja? Pa ja sam proživjela najgadniji, najodvratniji život i sad me bog kažnjava, to sam i zaslužila, i živim tako strašno, tako strašno . . .
— Kako si se udala? Kako si živjela s mužem? — Sve je bilo strašno. Udala sam se — zaljubila na najgadniji način. Tata je bio protiv toga. Nisam se osvrtala ni na što, udala sam se. I u braku, mjesto da pomažem mužu, mučila sam ga ljubomorom koju nisam mogla svladati. — On je pio, čuo sam? — Jest, ali ga nisam znala umiriti. Prekoravala sam ga. A to je bolest. Nije se mogao suzdržati, i sad se sjećam kako sam mu branila. Među nama su se odigravali užasni prizori. I ona pogleda Kasatskoga divnim očima koje su patile pri sjećanju. Kasatski se sjećao kako su mu pričali da je muž tukao Pašenjku, i Kasatski je sad vidio, promatrajući njen mršav, suh vrat s nabreklim žilama iza ušiju i pramenjem rijetke, napola sijede plave kose, gotovo uistinu vidio kako se to dešavalo. — Zatim sam ostala sama s dvoje djece i bez ikakvih sredstava. — Ta vi ste imali imanje. — To smo prodali dok je još Vasja bio živ i sve smo . . . potrošili. Valjalo je živjeti, a ja nisam znala nikakva posla — kao mi sve, gospođe. Ali sam bila osobito loša, bespomoćna. Tako smo potrošili posljednje, poučavala sam djecu — i sama nešto naučila. A onda se Mića razbolio još u četvrtom razredu, i bog ga uze k sebi. Manečka zavoli Vanju — zeta. I šta onda, on je dobar, samo je nesretan. Bolestan je. — Mamice — upade joj u riječ kćerka — uzmite Mišu, ne mogu se raskinuti. Praskovja Mihajlovna zadrhta, ustade i, žurno koračajući u svojim razgaženim cipelama, iziđe napolje i odmah se vrati s dvogodišnjim dječakom na rukama, koji se pregibao natrag i hvatao se ručicama za njen rubac. — Dakle, gdje sam ono stala? Da, imao je tu dobro mjesto — i upravitelj je bio tako prijazan, ali Vanja nije mogao izdržati i podnese ostavku. — Od čega boluje? — Od neurastenije; to je užasna bolest. Mi smo se dogovarali, ali je trebalo putovati, a sredstava nije bilo. Ali se sve nadam da će to onako proći. Nema osobitih bolova, ali.. . — Lukerja! — razlegnu se njegov ljutit i slab glas. — Uvijek je šalju nekamo kad je potrebna. Mamice! — Odmah — ponovo prekine svoje pripovijedanje Praskovja Mihajlovna. — On još nije ručao. Ne može s nama. Ona iziđe, nešto ondje obavi i vrati se brišući tamne mršave ruke. — Eto tako živim. I neprekidno kukamo, nikad nismo zadovoljni; i, hvala bogu, unuci su mi snažni i zdravi, pa se još može živjeti. Ali nema smisla govoriti o sebi. — Ali od čega živite? — Pa ja nešto zarađujem. Nekad mi je glazba bila dosadna, a evo kako mi je sad dobro došla. Držala je malenu ruku na ormariću pored koga je sjedila i, kao da vježba, prebirala mršavim prstima. — Što vam plaćaju za satove? — Plaćaju i rubalj, i pedeset kopejaka, pa i trideset kopejaka. Svi su tako dobri prema meni. — I što, imaju li uspjeha? — jedva se smiješeći očima upita Kasatski. Praskovja Mihajlovna ne povjerova odmah u ozbiljnost pitanja i, kao da pita, pogleda mu u oči. — Imaju i uspjeha. Jedna je djevojčica doista sjajna, mesareva kćerka. Mila, dobra djevojčica. Eto, da sam bila žena na svome mjestu, mogla sam, jasno pomoću tatinih veza, naći zetu namještenje. Ali to nisam znala i, eto, do čega sam ih sve dovela. — Da, da — govorio je Kasatski obarajući glavu. — A kako vi, Pašenjka, vršite svoje vjerske dužnosti? — upita on. — Ah, ne spominjite. Već je i to loše, tako sam se zapustila. S djecom se spremam za pričest i odlazim u crkvu, inače po cijele mjesece ne odlazim. Djecu šaljem.
— A zašto vi ne idete? — Da istinu kažem... — ona pocrvenje — stid me je pred kćerkom i unučadi ići onako dronjava, a novo nemam. Naprosto, lijena sam. — A molite li se kod kuće? — Molim se, ali kakve su to molitve, onako, makinalne. Znam da tako ne valja, ali nemam pravog osjećaja; znam samo koliko sam pokvarena . . . — Da, da, tako, tako — kao da odobrava ponavljao je Kasatski. — Odmah, odmah — odgovori ona na zetov poziv i, popravivši rubac na glavi, iziđe iz sobe. Ovaj put se nije dugo vraćala. Kad se vratila, Kasatski je sjedio u onom istom položaju oprijevši se laktovima o koljena i oborivši glavu. Ali je već imao torbu na leđima. Kad ona uđe s limenom svjetiljkom, bez štita, on podigne pogled te upre u nju svoje divne, umorne oči i duboko, duboko uzdahne. — Nisam im rekla tko ste — poče ona plašljivo — samo sam rekla da ste putnik plemićkog roda i da sam vas poznavala. Pođimo u blagovaonicu na čaj. — Ne mogu . . . — Dobro, donijet ću ovamo. — Ne treba, nije potrebno. Čuvao te bog, Pašenjka. Ja idem. Ako me žališ, ne govori nikome da si me vidjela. Zaklinjem te živim bogom: ne govori nikome. Hvala ti. Poklonio bih ti se do nogu, ah znam da će te to zbuniti. Hvala, oprosti Krista radi. — Blagoslovite! — Bog će te blagosloviti. Oprosti Krista radi. I on htjede otići, ali ga ona ne pusti, donese mu kruha, đevreka i maslaca. On uze sve i ode. Bijaše tamno, i on još ne bijaše odmakao ni za duljinu dviju kuća, a već joj bio iščeznuo iz očiju te je znala da ide samo po tome što je protopopov pas zalajao na nj. »Eto šta je značio moj san. Pašenjka je doista ono što sam ja morao biti i što nisam bio. Ja sam živio radi ljudi pod izgovorom da živim radi boga, ona živi radi boga misleći da živi radi ljudi.« »Tako je, jedno dobro djelo, čaša vode pružena bez pomisli na nagradu vrednija od dobročinstava koje sam učinio ljudima. Ali zar nije postojao djelić iskrene želje da služim bogu?« — pitaše sebe, a odgovor bijaše: »Jest, ali sve je to bilo zagađeno, obraslo ljudskom slavom. Tako je, nema Boga za onoga koji je živio kao ja radi slave ljudske. Tražit ću ga.« I on pođe, kao što je išao Pašenjki, od sela do sela, susrećući se i rastajući s putujućim prosjacima i prosjakinjama i moleći u ime Kristovo kruha i prenoćište. Ponekad ga je grdila srdita domaćica, psovao pijani seljak, ali su ga u većini slučajeva hranili, pojili, čak mu davali nešto i za put. Njegova gospodstvena vanjština osvajala je neke. Neki su se, naprotiv, gotovo radovali tome što je taj gospodin također spao na prosjački štap. Ali njegova smjernost pobjeđivaše sve. Često bi čitao Evanđelje kad bi ga našao u kući, i svi su ljudi uvijek, posvuda bili ganuti i začuđeno ga slušali kao da čuju nešto novo, ali i davno poznato. Kad bi mu uspjelo da pomogne ljudima ili savjetom, ili pisanjem, ili mirenjem posvađenih, on ne bi dočekao zahvalnosti jer je odlazio. I pomalo se Bog počeo javljati u njemu. Jednom je išao sa dvije starice i nekim vojnikom. Zaustaviše ih neki gospodin i gospođa u kočiji, u koju je bio upregnut kasač, i neki muškarac i žena na konjima. Gospođin muž je jahao s kćerkom, a u kočiji se, očito, vozila gospođa s nekim putnikom Francuzom. Oni ih zaustaviše da bi im pokazali les pelerins[9] koji iz praznovjerja, što je svojstveno ruskom narodu, mjesto da rade, pješače iz mjesta u mjesto. Govorili su francuski misleći da ih ne razumiju. — Demandez leur — reče Francuz — s'ils sont bien surs de ce que leur pelerinage est agreable a Dieu.[10]
Upitaše ih. Starice odgovoriše: — Kako Bog htjedne. Nogama smo bili, a hoćemo li i srcem? Zapitaše vojnika. On reče da je sam, nema kamo. Upitaše Kasatskog tko je. — Rob božji. — Qu'est ce qu'il dit? U ne repond pas.[11] — U dit qu'il est un serviteur de Dieu.[12] — Cela doit etre un fils de pretre. Il a de la race. Avez-vous de la petit monnaie?[13] Francuz je imao sitniša. I on udijeli svakome po dvadeset kopejaka. — Mais dites leur que ce n'est pas pour des cierges que je leur donne, mais pour qu'ils se regalent de the,[14] čaj, čaj, — smiješio se on — pour vous, mon vieux[15] — reče on tapšući rukom u rukavici Kasatskog po ramenu. — Krist vam pomogao — odgovori Kasatski ne ustičući kape i klanjajući se svojom ćelavom glavom. I Kasatskog je osobito obradovao taj susret jer je prezreo ljudsko mišljenje i postupio najobičnije, najlakše — uzeo je mirno dvadeset kopejaka i dao ih drugu, slijepom prosjaku. Sto je manje držao do ljudskog mišljenja, to je jače osjećao Boga. Osam mjeseci hodao je tako Kasatski, devetog mjeseca su ga zadržali u gubernijskom gradu, u skloništu u kojem je noćivao s prosjacima, i jer nije imao putnice odveli ga u kvart. Na pitanje gdje mu je putnica i tko je on, odgovorio je da nema putnice, da je on rob božji. Uvrstili su ga među skitnice, osudili i protjerali u Sibir. U Sibiru se nastanio na zemlji bogatog seljaka i sad živi ondje. Radi kod gazde u povrtnjaku i poučava djecu i njeguje bolesnike. (1890—1898)
Napomene: [1] Dio liturgije. [2] Lizo, pogledajte desno, to je on. [3] Gdje, gdje? Nije tako lijep. [4] Usamljeni isposnički samostan. [5] Po volji. [6] Pult za molitvenik ili Evanđelje. [7] Dvadeset i peti dan poslije Uskrsa. [8] U originalu nedovršeno. [9] Hodočasnike. [10] Pitajte ih da li su čvrsto uvjereni da je njihovo hodočašćenje bogu ugodno. [11] Što kaže? Ne odgovara. [12] Kaže da je sluga božji. [13] To je sigurno sin svećenika. Osjeća se otmjeno porijeklo. Imate li sitniša? [14] Ali im recite da ne dajem za svijeće već da popiju čaj. [15] — vama, stari —
