OTAC EVAGRIJE PONTSKI
1
O Evagriju Pontijskom, skitskom monahu i abi, zna se da se rodio oko polovine 4. vijeka, u gradu Ivoru blizu Ponta Evksinskog . Zbog svog mjesta rođenja ili zbog sposobnosti, u mladosti je ostvario kontakt sa velikim svetiteljima tog vremena Vasilijem Velikim, Grigorijem Niskim i Grigorijem Bogoslovom. Pod njihovim rukovodstvom uzrastao je i razvijao se u duhu i poznanjima o ve ri i ţivotu u Kristu
Isusu Gospodu našem. Paladije, njegov učenik, po Sokratu u Lavsaiku piše slijedeće (gl.78): «Rodom je bio iz Ponta, iz grada Ivora, sin prezbitera. Sveti Vasilije, kesarijski episkop ga je postavio za čteca crkve u Argosu. Po prestavl jenju svetog episkopa Vasilija, njegov brat, Sveti Grigorije, niski episkop, koji je stekao apostolsku slavu, mudar, bestrasan i veoma
znamenit učenošću, bješe obratio paţnju na sposobnost Evagrija i rukopoloţi ga za đakona. Došavši, zatim, sa njim na veli ki Carigradski sabor, sveti episkop Grigorije ga ostavi kod blaţenog episkopa Nektarija kao veoma iskusnog u pobijanju svih heresi. I poče se on proslavljati u velikom gradu. Desilo se da je ovaj muţ, koga su svi u gradu uvaţavali zbog časnog ţivota, bio ranjen strasnom ljubavlju prema jednoj ţeni, kao što je sam pričao pošto se već bio oslobodio iskušenja. I ţena se bila strasno zaljubila u njega, a bila je iz ugledne kuće. Bojeći se Boga i stideći se svoje savjesti, te predstavljajući sebi skvernu poroka i zluradost heretika, Evagrije se usrdno molio Bogu da omete namjeru ţene, koja se, raspaljena strašću, trudila da ga navede na grijeh. On se htio odvojiti od nje, ali su ga zadrţavale duţnosti. Kratko vreme posle molitve kojom je predupredio greh na dijelu, pred njega je u
viđenju stao anđeo u odjeći eparhovog vojnika, uhvatio ga i poveo na sud. Zatim ga je bacio u tamnicu, stavivši mu vrat u ţeljezne uze i svezavši mu ruke gvozdenim lancima. Oni koji su ga posjećivali nisu mu govorili o uzroku zatvaranj a, a sam je, mučen savješću, pomišljao da ga je ţenin muţ predao sudu zbog njihove [veze]. Njemu se činilo da se tu sprovodilo suđenje i drugim licima zbog istog prestupa. Zbog toga se on nalazio u krajnjem smućenju i strahu. Tada je anđeo uzeo oblik njego vog bliskog prijatelja i došao da ga posjeti. Ušavši navodno vrlo ţalostan i oskorbljen zbog toga što njegov drug trpi okove i s j edi zaključan među četrd eset prestupnika, on je rekao: « Oče đakone. Zašto te tako beščasno drţe među prestupnicima?» On mu je odgovorio: «Z aista ne znam. Pretpostavljam da me je iz bezumne ljubomore tuţio neki eparh. Bojim se da je on potkupio gradonačelnika i da će me podvrći teškoj kazni» . Njegov 2
navodni drug mu je rekao: «Ako hoćeš poslušati svog druga, savjetovao bih ti da se udaljiš iz ovog grada zato što ti, kako vidim, nije korisno da ţiviš u njemu» . Evagrije mu je rekao: «Ako me Bog oslobodi ove bij ede, i ako me ti zatim vidiš u Carigradu, n eka me podvrgnu još većoj kazni». Prijatelj mu je rekao: «Ako je tako, donijet ću Ev anđelje. Ti ćeš se na njemu zakleti da ćeš se udaljiti iz ovoga grada i postati monah i ja ću te izbaviti iz ove b ede». Evagrije je rekao: «Z akleću se kao što hoćeš, sa mo me izbavi iz ove mračne rupe» . Prijatelj je zatim donio E vanđelje i traţio zakletvu. Evagrije se na E vanđelju zakleo da će u gradu ostati samo je dan dan da bi svoje stvari preni o do broda. Time se završilo viđenje. Ustavši u uzbuđenju, on je rasuđivao: « Iako je data u vansebnom stanju, zakletva je ipak zakletva». Ni malo ne časeći, on je sve što je imao prenio na brod i otplovio u Jeruzale m. Tu se obukao u monaško od ij elo i bio primljen kod blaţene Melanije Rimljanke. Međutim, đavo je opet pomračio njegovo srce i pokolebao ga do te m jere da je opet promijenio odijelo. Njegov um je obuzela retorska sujeta. Međutim, Bog koji sve udaljuje od pogibli, posla na njega drugu nevolju, groznicu i tešku bolest za čitavih šest m jeseci. Za to vreme se iscrplo njegovo tij elo, koje mu je sprečavalo da ide već započetim putem. Kada su ga napustili l jekari , ne nalazeći načina da ga izl ij eče, blaţena Melanija mu je rekla: « Ĉini mi se da tvoja bolest nije jednostavna , čedo moje. K aţi mi da li imaš što na duši». On joj je priznao sve što se desilo u C arigradu. Blaţena mu je rekla: « Daj mi pred Bogom rij eč da ćeš se r ij ešiti na monaški ţivot, pa ću se ja, iako grešnica, pomoliti Gospodu da ti produţi dane radi pokajanja i iz pravljenja srca» . Kad joj je obećao, ona se pomolila. I Evagrije ozdravi za nekoliko dana. Po ozdravljenju, ona mu je sama nabavila monašk o odij elo. Obukavši se u njega, on se uputio u Egipat gdje je dv ije godine proţivi o na Nitrijskoj gori, a zatim se udaljio u pustinju.
Ĉetrnaest godina proţivio je on u takozvanim Kelijama, hraneći se hl jebom i vodom i, ponekad, malom količinom jeleja, ne dozvoljavajući sebi nikakvu ut jehu. Nije jeo ni zeleniš, ni plodove, ni groţđe. Nije pio vina niti je prao t ij elo. Tako je mučio sebe čov je k koji je ranije ţivio u izobilju. Međutim, iskušenja ga nisu ostavljala. Ponekad je na njega ustajao demon bluda, kao što je sam govorio. Tada bi po c ij elu noć s jedio nag u potoku, čak i u zimsko doba, tako da bi mu se tij elo ukočilo. Drugi put mu je dosađivao duh hule. Tada on, mučeći sebe, četrdeset d ana ne bi ulazio pod krov. Uopće, on je stalno trpio iskušenja od različitih demona koje je teško i izbrojati. Demoni su ga čak i tukli. Umrtvljujući svoje t ij elo i trpeći, blaţeni se unutrašnje oţivotvorio Duhom Svetim, očistivši um i udostojivši se dara poznanja i razlikovanja duhova. 3
Ovaj hrabri podviţnik Kristov je pred smrt govorio: « Već tri godine me nije uznemiravala tjelesna pohota» . Kada i posle tako strogog ţivota, posle tolikih neumornih podviţničkih t rudova i neprestanog bdijenja na molitvi, mrzilac dobra i demon pogibli tako napada pravednika, koliko tek od njega i od svog nemara trpe lenjivi ljudi! On je sastavio sto molitava; napisao tri knjige, takozvane Ogihire, tj. kratke izreke u vidu stihova ili priča; [spis] Monah ili d j e latne pouke, i Preporečnik, tj. o borbi sa demonima i strastima". Kod Sokrata (4. knj. 23. gl.), osim toga, nalazimo da je Evagrije bio učenik oba
Makarija, i Egipatskog i Aleksandrijskog. Pod njihovim rukovodstvom je on, bivši filozof samo na rij ečima, stekao d jelatnu filoz ofiju. Došavši iz Carigrada u Egipat, on se susreo sa spome nutim muţevima i počeo podraţava ti njihov ţivot. Sokrat, rij ečima samog Evagrija, navodi dv ij e okolnosti iz njegovog ţivota, iz kojih se vidi kakvi su bili njegovi odnosi sa Svetim Makarijem Velikim. Prva opisuje pitanje koje je aba Makarije uputio Evagrij u o razlici između djelovanja na dušu s j ećanja na ljudske
uvrede i na demonske uvrede. Druga navodi slučaj kad je Evagrije, umoran od puta po vrućini, došao kod ab e Makarija i zatraţio malo vode i - bio odbijen. I jedno i drugo se navodi u njegovim djelatnim poglavljima Anatoliju (gl. 94, 94). Dalje Sokrat spominje da Evagrije u svojoj knjizi Gnostik (Znalac) o sebi piše: « Od pravednog
Grigorija smo se naučili da ima četiri vrline i rasuđivanja o njima: razboritost, h rabrost, uzdrţanje i pravednost». Tk o je taj Grigorije? Po Paladiju - Grigorije Niski, a po Sokratu - Grigorije Nazijanzin, koji ga je navodno i rukopoloţio za đakona u Carigradu. Nije li Sokrat zamij enio Nazijanzina sa Niskim? Paladiju je lakše bilo da zna istinu. Najzad, kod Sokrata susrećemo slij edeće kazivanje. Di vni Amonije je zajedno sa Atanaz ijem Velikim bio u Rimu i osim crkve Petra i Pavla ništa ne hoćaše da vidi. Posle toga ga je iz Egipta pozvao Teofil Aleksandrijski na episkopsku sluţbu, ali je on sebi odsjekao desno uho, kako bi zbog nedostatka izbj egao rukopoloţenje. Posle nekog vremena, aleksandrijski episkop Teofil je uzeo Evagrija za episkopa, ali je i on pobjegao, premda nije unakazio ni jedan dio svog tije la. Susrevši se sa Amonijem, Evagrije mu je n jeţno rekao: «Hrđavo si učinio što si ods jekao sebi uho. Za taj pos tupak ćeš odgovarati pred Bogom». Amonije je odgovorio: « A ti, Evagrije. Zar nećeš odgovarati zato što si ods j ekao jezik i što se iz samoljublja nisi posluţio
blagodaću koja ti je darovana?» O Evagrijevim djelima Sokr at piše: « On je napisao vrlo dobre knjige. Jednu od njih je nazvao Monah, ili o delanju; drugu Gnostik, ili o čov jeku koji se udostojio znanja, koja je podeljena na pedeset poglavlja; treću Preporečnik, koja predstavlja izbor 4
[izreka] iz Boţanstvenog Pisma protiv demona- kušača, podeljena na osam d ijelova, su glasno broju pomisli. Osim toga, on je ostavio 600 pitanja o budućnosti i još dv ije knjige napisane u stihovima - jednu za monahe koji ţive u opšteţićima, a drugu devstvenici. Onaj t ko bude čitao te kn jige, vidje t će koliko su divne» . Sozomen (6. knj. 30. gl.) o spomenutom Amoniju navodi da je pripadao 'Dugoj braći' , da je dostigao visinu mudroljublja i da je bio veoma učen, pročitavši knjige Origena, Didima i drugih duhovnih pisaca. Zatim dodaje da je sa njim če sto razgovarao mudri Evagrije, ' muţ učen i silan umom i rečju, i osobito sposoban da razlikuje pomisli koje vode ka vrlini i poroku, te da podstiče na razvitak prvih i udaljavanje od drugih. Uostalom, kakav je bio na području učenosti, pokaza t će d jela koja je ostavio. Njegova narav se, kako govore, odlikovala umj erenošću. On je bio toliko dalek od sujete i gordosti da ga zasluţene pohvale nisu nadimale, kao što ga ni nezasluţene uvrede nisu ogorčavale. Mudroljublju i Svetom Pismu on se učio kod nazijanskog episkopa Grigorija. Sve dok on bj eše predstojatelj Carigradske crkve, Evagrije mu prisluţivaše kao arhiđakon. Licem je bio prijatan i voljaše se raskošno od ijevati. Primij etivši njegovo poznanstvo sa svojom ţenom, jedan od velmoţa se zapali lj ubomorom i hoćaše da ga ubije. Kad je zamisao već bila blizu d jela, Bog Evagriju za vreme sna šalje strašno ali spasonosno viđenje». Dalje Sozomen ne predlaţe ništa osobito. Lako se primj ećuje da se Sokrat i Sozomen ne slaţu sa Paladijem u tome koji Grigo rije bj eše Evagrijev pokrovitelj i pomagač u obrazovanju. Paladije imenuje Grigorija
Niskog, a oni Grigorija Nazijanzina. Moţda se oni ovako mogu usaglasiti: za đakona ga je rukopoloţio Grigorije Niski, ali je bio poznat i Grigoriju Nazijanzinu, koji mu je davao časove. [U međuvremenu] je Grigorije Bogoslov pozvan na patrijaršijsko m jesto u Carigrad. Na Sabor, koji je bio za njegovo vreme, bj eše došao i Grigorije Niski sa Evagrijem. Tu je Evagrije sluţio kao protođakon kod Nazijanzina, da bi posl ije Sabora, po savjetu obojice, ostao u Carigradu. Sokrat i Sozomen govore o njemu dok bj eše u Carigradu, a Paladije pr ij e toga. Svakako, Paladiju, kao učeniku Evagrijevom, moţe se više v j erovati, jer je on iznosio ono što je čuo od samog Evagrija. Smrt Evagrija PATROLOGIA (t. 40) povezuje sa 399. g. Tu se navode i odzivi na
Evagrijeve spise. Među ostalim, blaţeni Jeronim je pisao da se «knjige Evagrija čitaju ne samo među Grcima po c ij elom Istoku, već i na Zapadu među Latinima, u pr ijevodu Rufina, njego vog učenika» . U Patrologiji se nalaze svi sačuvani Evagrijevi spisi. Na prvom m jestu: Poglavlja o dj elatnom ţivotu Anatoliju. Moţemo pretpostaviti da je to zapravo ostatak knjige koju povjesničari nazivaju Monah. Poglavljima prethodi kratko pismo Anatoliju kao 5
uvod. Zatim sledi 71 poglavlje - pouke iz dj elatnog podviţništva. Posl ije njih slijedi Dj elatno slovo u 100 poglavlja. Međutim, kako je veći d i o tih poglavlja identičan sa
onih 71, mi ćemo navesti samo one koje su različite. Ukupno njih ima 100. Dalje u Patrologiji slijedi spis koji se kod nas u Dobrotoljublju jasnije naziva: Obris
monaštva kojim se izlaţe kako se treba podvizavati i bezmolstvovati. Isto je i u grčkom Dobrotoljublju. Zatim slede 33 poglavlja Posledovanje. Njihov sadrţaj je ogledavanje duhovnog u vidljivom. Pa 25 poglavlja po azbučnom redu. To su aforizmi o duhovnim predmetima. Uz njih idu drugih 27 izreka, premda ne po azbučnom redu. Poslije toga sledi spi s O 8 poročnih pomisli, jedan dio drevne knjige Preporečnik. Najzad se navode kratka pravi la monasima u opšteţiću i devstvenici. Sve se to ovdj e predlaţe u pr ijevodu. Ako bismo, posle navođenja svih ovih d j ela, pokušali da ukratko damo Evagrijevo učenje, onda bismo najpr ij e trebali reći da kod njega ima nesumnjivo dosta elemenata iz zdravog monaškog iskustva Egipatskih monaha. Međutim, to je iskustvo kod njega uklopljeno u jedan zaokruţen spekulati vni sistem, koji ima svoje filozofsko i bogoslovsko porij eklo u Origenovom sistemu. Evagrijeva misao je inače sintetična, mada ju je on izrazio u svojim 'glavama' i 'izrekama' na izvj estan analitičan način. Ta spekulativna sinteza kod njega deformira i samo monaško iskustvo. Ĉinjenica je opet i to da Evagrije svoje misli često izlaţe enigmatično, nekako ezoterično, pogotovu kad se radi o najvišim ist inama. On sam kaţe u svome 'Gnostiku' (146): « Treba neke stvari iskazati nejasno, neke u enigmi, a neke otkrivati radi spasenja prostih».
Njegov posebni metafizički i teološki sistem, međutim, boluje od Origenove neoplatonske i gnostičke zablude. Zbog ovakvog svog učenja Evagrije Pontijski je i osuđen sa Origenom i Didimom na V. Vaseljenskom Saboru 553. godine u Carigradu. Poznatih 15 antior igenističkih teza iz te osude točku po točku pogađaju Evagrijevo učenje, osobito pak one koje se tiču njegove Kristologije, što i čini jezgru njegovog zabludnog učenja. Jer, ni Evagrije, kao ni Origen, nije os jetio centralno mjesto u Kršćanskoj veri i ţivotu upravo Krista Ovaploćenog, i to na svu v j ečnost. Ova je osuda, razumljivo, imala veliki značaj za dalju sud binu Evagrijevih djela i njegovog daljeg uticaja. Ipak, izvjesni uticaj njegov postojao je i dalje, i na Istoku i na Zapadu, ali to nije bio presudan utic aj. Daleko je bio veći uticaj n pr. Makarijevskih spisa i uticaj asketike i mistike Kapadokijskih Otaca. Od Evagrija je ostajalo i uticaj vršilo samo ono što je u njegovoj asketici i mistici bilo zdravo i korisno za duhovni
6
ţivot, kao što se to najbolje vidi n pr. kod Svetog Maksima Ispovjednika, koji ima origenovsko-evagrijevskih motiva, ali nema ni jednu njihovu nastranost ili zabludu. Evagrijeva osnovna zabluda je bi la u svojevrsnoj prenaglašenoj 'mistici uma' , u intelektualizmu i spiritualizmu , koji su više jelinski negoli kršćanski. Zato je pravoslavna monaška tradic ija na Istoku Evagrijevu čistu 'molitvu uma' preobratila u 'Isusovu molitvu' čistoga srca (umno - srdačna molitva Isusova), u kojoj je, kao i u svemu ostalome, po pravilnom zapaţanju o. Ivana Majendorfa, Ličnost K rista Bogočov jeka jedini kriterij i jedina norma kr šćanske duhovnosti i duhovnog ţivota i svega uop će u Kršćanstvu.
7
Pre kratkog vremena pisao si mi, voljeni brate Anatolije iz Svete gore u Skit, ištući da ti razjasnim simboličko značenje egipatske monaške shime, smatrajući da ona sa razlogom ima obiljeţje koje se razlikuje od svih drugih formi ljudskog odela. Ja ću ti rado prenijeti ono što sam o tome saznao od svetih otaca. Kukulj je simbol blagodati Spasitelja našeg Boga koji osjenjuje um monaha i svojim pokrovom štiti njihovo mladenaštvo u Kristu od onih koji neprestano pokušavaju da im nanesu udarce i pričine rane. Oni koji ga nose na svojoj glavi sa snaţnom i djelatnom vjerom pjevaju: Ako Gospod ne sazida dom i ne sa čuva grad, uzalud se trudi graditelj i bdi čuvar. Takvi vapaji rađaju smirenje i iskor jenjuju gordost, tj. duhovno zlo koje je na zemlju svrglo Lucifera koji je jutrom isijavao. Obnaţenost ruku kod njih pokazuje nelicemj ernost ţivota. Jer, sujeta um ije da se prikriva i odaje privid vrline svagda loveći slavu kod ljudi i odgoneći v j eru, kao što
(Ps. 126,1)
govori Spasitelj: Kako vi mo žete vjerovati kad primate slavu jedna od
(Jn.
drugoga, a slavu koja je od jedinoga Boga ne tra žite? Dobro ne treba postojati radi nečeg drugog, n ego naprotiv, sve drugo treba postojati radi njega. Ako to ne bude tako, jasno je da je ono što nas podstiče na činj enje dobra za nas dragocjenije od samog dobra. Bilo bi, međutim, krajnje neum j esno zamišljati bilo št o višim od Boga i tako govoriti. Analav (paraman), koji krstol iko obavija njihova pleća, jest simb ol vjere u rista, koja prima krotke i koja odstranjuje p repreke i čini da se delatost odvija bez ometanja.
5,44)
Pojas koji obavija njihova bedra odstranjuje svaku nečistoću i saopć ava: Dobro je
(1.Kor.
čovjeku
7,1)
da se ne dohvata do žene. Koţuh imaju, budući da uv ijek nose na tijelu umiranje Gospoda Isusa (2.Kor.4,10), da bi podavljivali sve nerazumne strasti, da bi učešćem u dobru pres j ekli duševno zlo, i da bi, ljubeći siromaštvo, b j eţali od bogatst va kao od idolosluţenja.
8
(Mt. 7,6)
Ţezal je drvo ţivota. On sve koji ga uzimaju u ruke i koji se o njega opi ru obavezuje da se utvrđuju na K ristu. Et o ukratko što simb olizira shima. (Oblačeći bratiju u nju) sveti oci uv ijek govore sl jedeće: «Ĉeda, veru čini tvrdom strah Boţji, njega uzdrţanje, njega nepokolebivim čine trpljenje i nada, od kojih se rađa i bestrašće. Porod bestrašća jest ljubav, a ljubav je dver za prirodno poznanje koje prethodi bo goslovlju i vrhovnom blaţenstvu» . Za sadašnju priliku je dovoljno rečeno o svetoj shimi i o poukama staraca. Sada ćemo, pak, govoriti o dj elatnom i spoznajnom ţivotu, i to ne samo o onom što smo vid jeli (kod staraca) i slušali (od njih), nego i o onom o čemu smo dobili zapov jed da i drugima saopć imo. Izlaganje o dj elatnom ţivotu ćemo razdeliti na 100 poglavlja, a o spoznajnom - na 650, ponešto sakrivši i ponešto prikrivši, da ne bismo dali svetinju psima, niti bacali bisere pred svinje , što će, pak, biti jasno onima koji idu za ocima po istom putu. 1. K ršćanstvo je učenje Spasitelja našeg Isusa Krista koje u sebi sadrţi [sve] ono što se odnosi na ţivot, poznanje stv ari i bogopoznanje. 2. Carstvo nebesko jest bestrašće duše sa istinskim poznanjem Onoga koji jest. 3. Carstvo Boţ je je poznanje Presvete Trojice. Ono se širi su glasno stanju uma, koga
ispunjava beskrajno blaţenim ţivotom. 4. Št o tko ljubi, to svakako i ţeli, a što ţeli, to se trudi i da dostigne. Svakom uţivanju prethodi ţelja, a ţelja se rađa iz osjećanja. Što nije vezano za osj ećanje, slobodno je i od strasti.
5. Sa otšelnicima demoni samo lično stupaju u borbu, dok protiv onih ko ji vrlinski ţivot provode u opšteţiću ili bratstvima oni podstrekavaju nemarnu bratiju. Ova druga borba je neus poredivo lakša od prve zbog toga što je nemoguće na zemlji naći ljude koji bi bili gori od demona, ili koji bi na sebe primili svo njihovo zlo. 6. Um koji luta zaustavljaju - čitanje, bd ij enje i molitva. Plamteću pohotu gase - glad, trud i otšelništvo. Uzburkani gn j ev utišavaju - psalmopojanje, velikodušnost i milostivost. Sve to projavljuje svoje djelovanje kada se upotrebljava u svoje vreme i u odgovarajućoj m j eri. Sve, pak, što se vrši u neodgovarajuće vreme i bez m jere nije
dugotrajno, a što nije dugotrajno pre je štetno nego korisno. 7. Kada duša ţeli razna jela, tada treba da je pritesnimo hl jebom i vodom, kako bi bila blagodarna i za tanku krišku. Jer, sitost ţeli raznovrsna jela, a glad i zasićenje hlj ebom smatra blaţenstvom. 8. C jelomudrenosti, tj. čistoć i tij ela mnogo pomaţe oskudnost u vodi. Neka te u to ubede trista Izraeljana koji su sa Gedeonom pobijedili Madijam. 9
9. Kao što je nemoguće da se smrt i ţivot u istom trenutku nađu kod istog čov jeka, tako je nemoguće da se ljubav i novac nađu kod nekog u isto vreme. Ljubav ne samo da troši novac, nego i sam privremeni ţivot svoj prinosi na ţrtvu. 10. Tko bj eţi od sv jetskih zadovoljstava liči na kulu koja je nedostupna demonu tuge. Jer, tuga je lišenost zadovoljstva, ili sadašnjeg ili očekivanog. Od tog neprijatelja ne moţemo se izbaviti sve dok imamo pristrasnost ka bilo čemu zemaljskom. On svoju zamku za pobuđivanje tuge postavlja na onu stvar za koju nas vidi najviše vezanim. 11. Gnj ev i mrţnja umnoţavaju razdraţenje srca, a milostinja i krot k ost ga stišavaju. 12. Sunce da ne zalazi u gnj evu vašem da ne bi demoni, napavši noću, uplašili dušu i učinili um strašljivim za borbu sl j e dećeg dana. Strašni sni obično bivaju posle gnj evnog uznemirenja. Naš um ništa toliko ne prinuđava da istupi iz stroja (tj. da dezertira) koliko uzburkani gnjev. 13. Kada zbog nekog govora razdraţajni dio naše duše upada u uznemirenost, demoni
nam predlaţu otšelništvo, tj. usamljeništvo, kao dobru stvar, kako bismo se, odstranjujući uzroke ogorčenja, oslobodili od smućenja. Kada se, pak, razgor ijeva pohota, oni se staraju da nas učine čov j ekoljubivim (da nas zadrţe među ljudima), nazivajući nas surovim i divljim zbog toga što se udaljujemo, kako bismo, pohotstvujući t ijelom, sretali tij ela (ostajući u zajednici). Njima ne treba v jerovati, nego činiti upravo suprotno. 14. Ne predaji se pomisli gnj eva, misleno vodeći borbu sa onim t ko te je ogorčio, niti, opet - b ludnoj pomisli, dugo zadrţavajući sladostrasna maštanja. Ona pomračuju dušu, a ovo vodi ka obodrenju strasti, - oboje, pak, skrnave um. Tada ćeš se za vreme molitvoslovlja, ispunjavajući uobrazilju strasnim likovima kao idolima, i ne prinoseći čistu molitv u, smj esta podvrći napadu demona uninija, tj. mrzovolje, koji obično napada pri takvom stanju i, slično psu, grabi dušu kao nekakvu lešinu. 15. Gnj ev je po prirodi naznačen za borbu sa demonima i sa svakom grehovnom slašću. Zbog toga nas i anđeli, pobuđujući u nama duhovnu slast i dajući nam da okusimo njena blaţenstva, podstiču na gn jev protiv demona. Ovi nas, pak, kroz zavođenje na sv j etske pohote, podstiču na gn jev protiv ljudi, nasuprot prirodi, kako bi um, pomračivši se i postavši beslovesan, izdao sv aku vrlinu. 16. Pazi da, razgnj evivši se, ne prognaš nekog brata. Za tako nešto čitavog ţivota nećeš pobeći od demona tuge koji će ti svagda za vreme molitve iznositi tvoj prestup. 17 . Zlopamćenje ugušuju darovi. Ne ka te u to ubedi J akov koji je darovima ukrotio Izaka, koji mu je išao u susret sa četiri stotine ljudi. Mi jadni tu neophodnost moţemo ispuniti (i darove zam ijeniti) trpezom.
10
(Post. 32,6 33,1)
18. Kada se podv rgneš napadu demona uninija, tj. čamotinje, treba da, razd ij elivši dušu na dva d ijela, jedan di o učinimo ut j ešiteljem a drugi ut j ešavanim, i da počnemo da u sebe ulijevamo blagu nadu, pj evajući sl ij edeće Davidove stihove: Zbog čega si (Ps. 41,6)
tužna dušo moja? I zbog čega me smućuješ? Uzdaj se u Boga jer mu se ispovjedaš. On je spasenje lica mog i Bog moj .
19. U vreme iskušenja ne treba ostavljati keliju, traţeći bilo kakve opravdane povode, nego treba sjediti unutra i trpj eti, hrabro susrećući sve protivnike, osobito demona uninija, koji je teţi, doduše, od svih, ali zato i više od drugih čini dušu iskusnom. Ako se, pak, bj eţi ili se zaobilazi borba, um će ostati neiskusan, plašljiv i lako će se okretati u bjekstvo.
20. Pomisao sujete je teško izb j eći. Ma št o učinio da je prognaš, samo ćeš dati povod za novi pokret taštine. Uostalom, demoni se ne protive svakoj ispravnoj pomisli našoj, nego neke ta zla tvar podstiče sa nam jerom da nas obmanu. 21. Tk o se dotakao poznanja i okusio sladosti od njega, više se ne prepušta demonu taštine, makar mu predlagao i sve ut jehe svijeta. Jer, št o bi veće od duhovnog sagledavanja on mogao da predloţi? Međutim, sve dok ne okusimo od poznanja, treba usrdno da prohodimo dj elatni ţivot, ispov ij edajući Bogu našu nam j eru da sve činimo radi Njegovog poznanja. 22. Sj ećaj se prethodnog ţivota i starih sagrešenja tvojih, te kako si ti, budući strastan, prešao ka ţivotu koji ne ugađa strastima, i kako si, opet, izašao iz sv ijeta koji te je u mnogome često vrlo smiravao. Razmišljaj takođe r i o tome t ko te čuva u pustinji i tjera od tebe demone, koji zubima škrguću na tebe. Takve pomisli donose smirenoumlje i ne dozvoljavaju pristup demonu gordosti. 23. Ono čega se sa strašću s j ećamo, ranije na djelu prihvaćasmo sa strašću. I opet, ono što na d j elu primamo sa strašću, kasnije sa strašću drţimo s j ećanju. Za onoga tko je pobij edio demone koji pobuđuju strast, stvari, kojima ih oni pobuđuju, više ne znače
ništa. Jer, neveštastveni protivnik je gori od veštastvenog. 24. Duševne strasti nalaze povod (za svoje pokrete) u ljudima, a t jelesne - u tijelu. Kretanje tj elesnih strasti prekida uzdrţanje, a duševnih - duhovna ljubav. 25. Demoni predvodnici duševnih strasti uporno stoje uz dušu i uznemiravaju je do same smrti. Tome nasuprot, predvodnici tj elesnih strasti je brţe napuštaju. Pri tome se jedni demoni, slično suncu koje izlazi ili zalazi, dotiču samo jednog d j ela duše, dok podnevni demon obično obuhvata čitavu dušu i podavljuje um. Stoga je otšelništvo slatko posle iskorenjenja strasti, jer tada ostaje samo golo sj ećanje na njih. Što se, pak, tiče borbe, tada ostaje ne toliko sam podvig borbe koliko njegovo sagledavanje. 11
26. Vrij edno je paţnje pitanje da li pomisao privodi u pokret strasti il i strasti pomisao. Jedni prihvaćaju prvo mišljenje, a drugi - drugo. Strasti se obično pokreću od osj ećanja. One se ne pokreću kod onoga t ko poseduje ljubav i uzdrţanje, već se pojavljuju kod onoga tko ih nema. Gnjev zahtj eva veće l jekarstvo negoli pohota. Ljubav se zbog toga i naziva vrlinom što je ona uzda gn jeva. Nju je i Sveti Mojsije simb olički nazva o ofiomahom (zm ijogupcem), kada je nabrajao što se moţe jesti, a št o treba izbjegavati (Lev.11,22). 27. Zbog poznate i nikad ne prestajuće zlobe demona, duša se razgor jeva protiv (njima si janih) pomisli, čim samo prim ij eti njihovo pribliţavanje, i štiti s ebe na taj način što prihvaća strasnu osobenost napadača (tj. gn jev protiv pomisli). 28. Nije uvij ek moguće ispunjavati uobičajena pravila, nego je potrebno obratiti
(Lev. 11,22)
paţnju na okolnosti i truditi se prema snazi oko ispunjenja onog što je moguće. No, taj z akon pravovremenosti demoni ne poznaju. Zbog toga nam oni, budući da se uvij ek neprijateljski odnose prema nama, smetaju da činimo ono što je moguće, a podstiču na ono što je nemoguće. Tako oni bolesne ometaju da blagodare Bogu za nevolje koje ih snalaze i da velikodušno trpe one koji im prisluţuju, nemoćne podstiču na najstroţe uzdrţanje, a opterećene (godinama i poslovima) na vršenje psalmopojanja stojeći. 29. Kad nas nevolja natjera da na kratko vreme proboravimo u gradu ili selu, tada, opšteći sa sv jet ovnjacima, treba da se drţimo najstroţeg uzdrţanja, kako um ne bi, odebljavši i ostavivši uobičajeno staranje, učinio nešto protiv sav jesti i obratio se u bjekstvo gonjen demonima. 30. Kada si u iskušenju, ne pristupaj molitvi pr ij e nego što kaţeš nekolik o gnjevnih r iječi kušaču. Jer, kad je duša obi lj eţena kvarnim pomislima molitva joj ne moţe biti čista. Međutim, ako kaţeš nešto gn jevno protiv njih, dovest ćeš u pometnju neprijatelje svoje i istrij ebiti njihova podbadanja. Slično djelovanje gnj ev obično pokazuje i u odnosu na dobre pomisli. 31. Tk o hoće da ispita zlobne demone i da stekne naviku prepoznavanja njihovih zamki , neka prati pomisli i opaţa što oni nastoje, a što propuštaju, u kakvim okolnostima i u koje vreme koji od njih osobito djeluje, koji za kojim sljeduje i koji se sa kojim ne slaţe, i neka ište od K rista Gospoda razrj ešenje svega toga. Demoni su veoma zli prema onima koji djelatno hode u vrlinama sa poznavanjem djela (i
(Ps.
sve dovode do jasnosti), želeći da u mraku streljaju prave srcem (Ps.10,3).
10,3)
32. Pri tom posmatranju naći ćeš da su dva demona krajnje brza i da gotovo prestiţu kretanje našeg uma - demon bluda i demon koji nas podstiče na bogohulstvo. 12
(Rim. 13,14)
Poslj ednji nije dugotrajan, a prvi nam, ukoliko ne pokreće strasne pomis li, ne smeta da napredujemo u poznanju Boga. 33. Tij elo od duše moţe odvojiti samo Onaj t ko ih je sastavio, a dušu od t ijela - i onaj t ko stremi vrlini (u otšelništvu). Jer, otšelništvom naši oci nazivaju s j ećanje na smrt i bjegstvo od tijela (da se staranje za tijelo ne bi pretvorilo u pohotu). 34. Oni koji pogrešno pret j erano nasićuju svoje t ijelo i koji staranje o njemu pretvaraju
u pohotu (Rim.13,14), neka se kasnije ţale na sebe same, a ne na njega. Naprotiv, oni koji su stekli duševno bestrašće preko njega i drţe se (uz njegovo posredništvo) moguć eg sagledavanja Onoga koji jest, ispovijedaju blagodat Tvorca (koji nam je dao tijelo).
35. Kada um počne da vrši nerasijanu molitvu, čitava se danonoćna borba svodi na borbu sa razdraţajnim dij elom duše. 36. Priznak bestrašća je kad um ugleda svoju sopstvenu sv jetlost, kada postane spokojan u vezi sa maštanjima u snu i lako (i pravilno) shvać a stvari. 37. Um se osnaţio ako za vreme molitve ne predstavlja ništa sv jetsko. 38. Um koji je uz Boţju pomoć prešao poprište d j elatnog ţivota i dostigao poznanje (sagledavanje), već sasvim malo ili nimalo os j eća pokrete nerazumnog d ij ela duše: poznanje (sagledavanje) ga uznosi gore i odvaja od čulnoga. 39. Bestrašće poseduje duša koja i pri s j ećanju na stvari ostaje spokojna, a ne ona koju stvari ne plijene.
40. O savršenom čov jeku se ne moţe sasvim prikladno reći: 'On se uzdrţava', ili o bestrasnom: 'On trpi' , zbog toga što trpljenje biva kod onoga koji strada, a uzdrţanje se veţe za onoga koga privlače ţelje. 41. Veliko je dj elo moliti se paţljivo, a p j evati paţljivo - još veće. 42. Onaj tko je u sebe usadio vrline i t ko je savršeno njima ovladao, već se ne s j eća zakona ili zapovjedi, ili, pak, kazni, nego govori (kao iz prirode) i dela ono što mu nalaţe prekrasna narav koju je stekao. 43. Demonske pj esme pokreću našu pohotu i uvaljuju dušu u sramna maštanja, a Psalmi i duhovne pjesme svagda privode um sj ećanju na vrline, hladeći pri tom ţar gnj eva i gaseći pohotu. 44. Ukoliko borci u borbi uzajamno nanose i primaju udarce, onda svakako i demoni, (Ps. 17,39) (Ps. 26,2)
nalazeći se u borbi sa nama i nanoseći udarce, i sami od nas ponešto primaju. Ožalostit ću ih i neće moći ustati. I opet: Oni koji me žaloste i neprijatelji moji, iznemogoše i padoše.
13
45. Mudrost se vezuje sa pokojem, a blagorazumnost sa trudom. Mudrost se ne moţe steći bez borbe, kao što se ni borba ne moţe usp j ešno izvršiti bez blagorazumnosti. Njoj je povjereno da se suprotstavlja gnj evu koji pobuđuju demoni, kao i da podstiče sile duše da d jeluju su glasno prirodi, čime se probija put ka mudrosti. 46. Iskušenje za monaha jest pomi sao koja, ušavši kroz strasni dio duše, pomračuje um. 47. Grijeh monaha je su glasnost pomisli sa zabranjenom grehovnom strašću. 48. Anđeli se raduju kada se umanjuje grehovno zlo, a demoni kad se umanjuje vrlina. Jer, oni su sluge milosti i ljubavi, a ovi - robovi gnj eva i mrţnje. Kada nam se prvi pribliţe, ispunjavaju nas duhovnim sagledavanjem, a drugi - na dušu navaljuju sramna mašt anja. 49. Vrline ne mogu presjeći nasrtanje demona na nas, ali nas mogu sačuvati nepovrij eđenim od njih. 50. Dj elatni ţivot (upraţnjavanje vrlina) jest duhovna metod a kojom se čisti strasni di o duše. 51. Da bi se duševne sile u potpunosti isc ijelile, nije dovoljno jedino blagotvorno djelovanje zapovjed i, nego i da um poseduje odgovarajuća sagledavanja, tj.
razmišljanja. 52. Kao što je moguće ne protiviti s e dobrim pomislima koje u nas si ju anđeli; tako je moguće od bijati zle pomisli koje u nas siju demoni. Posle prvih pomisli slijedi mirno stanje duše, a za drugima - smućenje. 53. Plod bestrašća je ljubav. Bestrašće je cv ijet dj elatnog ţivota, a d j elatni ţivot se sastoji u ispunjavanju zapovjed i. Ĉuvar tog ispunjavanja zapov jed i je strah Boţji koji je, opet, plod prave vjere. Vj era je unutrašnje blago duše koje se obično moţe naći i kod onih koji još nisu pov jerovali u Boga. 54. Kao što duša, d j elujući preko t ijela, osj eća koji su udovi slabi, tako i um, vršeći svoju djelatnost, spoznaje sile i, primj ećujući koja mu smeta (svojom oštećenošću), traţi zapov ijed koja je moţe izl ij ečiti. 55. Vodeći strasnu borbu, um ne vidi zamisli protivnika, budući da tada liči na borce koji se bore noću (u tami). Međutim, stekavši bestrasnost, on lako prepoznaje zamke protivnika. 56. Posljednji stupanj d jelatnog ţivota jest ljubav, a vrhunac poznanja je bogoslovlje. Početak i jednog i drugog je - vjera i sagledavanje stvari. Oni demoni koji se dotiču strasnog dela duše, nazivaju se protivnicima d j elatnog ţivota, dok se oni koji napadaju na samu slovesnu silu nazivaju neprijateljima svake istine i protivnicima sagledavanja. 14
57. Ništa od onoga što čisti t ij elo po očišćenju ne ostaje sa očišćenim. Međutim, vrline, očistivši dušu, ostaju i prebivaju i u njoj čistoj. 58. Razumna duša d jeluje su glasno sa svojom prirodom kada njena ţelateljna sila stremi vrlini, razdraţajna se podvizava za nju, a slovesna stremi sagledavanju onog što postoji. 59. Onaj tko napreduje u dj elatnom ţivotu umanjuje strasti, a tko uspijeva u sagl edavajućem umanjuje neznanje. Za strasti kaţu da će se jednom potpuno istrij ebiti, a o neznanju govore da će se djelomično prekratiti, a djelomično neće. 60. Dobro i zlo koji se susreću u ţivotu mogu potpomagati i vrline i poroke. D jelo blagorazumnosti je koristiti se time radi uspjeha prvih i radi prekora drugih. 61. Duša je trodelna, po r ij ečima našeg mudrog učitelja. Vrlina slovesnog dela se naziva razboritošću, razumnošću i mudrošću, ţelateljnog - cij elomudrenošću, ljubavlju i uzdrţanjem, a razdraţajn og - hrabrošću i trpljenjem. Kada je, pak, prisutna u svoj duši - naziva se pravednošću. Djelo opreznosti je - boriti se sa protivnim silama, podsticati vrline, proganjati poroke i srednjim (neutralnim) stvarima raspolagati suglasno vremenu. Dj elo promućur nosti je da se sve ono što pomaţe našem cilju koristi na pravilan način, a d jelo mudrosti - sagledavati tjelesne i bestjelesne tvari u svim odnosima. Djelo cijelomudrenosti jest - bestrasno gledati na stvari koje obično u nama bude maštanja i ţelje, a d jelo ljubavi je - odnositi se gotovo na isti način prema svakom licu koje nosi obraz Boţ ji kao prema Prvoobrazu, premda demoni i pokušavaju ponekog da unize pred nama. Dj elo uzdrţanja je - sa radošću odbijati sve što uslađuje grlo. D jelo trpljenja i hrabrosti je - ne bojati se protivnika i rado podnositi sve neprijatnosti. Djelo pravednosti je - drţati sve delove duše u
saglasnosti i harmoniji među sobom. 62. Plod setve je ţetva, a vrlina - znanje. Kao što sejanje semena prate suze, tako i (duhovnu) ţetvu prati radost (Ps.125, 6). 63. Ĉovek ne moţe da odbaci strasna sećanja ukoliko se ne potrudi da izleči ţelateljni i razdraţajni deo duše, prvi iscrpljujući postom, bdenjem i spavanjem na goloj zemlji, a drugi - dugotrpljenjem, nezlopamtljivošću i milostinjom. Od te dve strasti se grade gotovo sve demonske pomisli koje podvrgavaju um u svaku bedu i pogibao. Niko ne
moţe da se izbavi od njih ukoliko u potpunosti ne prezre jelo i piće, imanje i slavu, pa čak i samo telo svoje. To je [potrebno] radi (demona) koji često pokušavaju da [čoveka] poraze pomoću njih. Zbog toga je na svaki način neophodno da podraţavamo nevoljnike na moru, koji, zbog navale vetrova i talasa koji se visoko diţu, izbacuju stvari. Pri tome je svakako potrebno marljivo paziti da nas pri izbacivanju stvari ne
vide ljudi. Jer, na taj način bismo izgubili svoju nagradu i podvrgli se brodolomu još 15
gorem od prethodnog, budući da će nas svojim vetrom produvati demon taštine. Stoga i Gospod naš, poučavajući u Jevanđeljima našeg upravitelja, tj. um, govori: Pazite da milostinju svoju ne činite pred ljudima da vas oni vide: inače plate nemate od Oca svoga koji je na nebesima (Mt.6,1). On opet govori: Kada se moliš ne budi kao licemeri koji rado po sinagoga ma i na raskršću ulica stoje i mole se da ih vide ljudi: zaista vam kaţem: primili su platu svoju (st.5), i opet: A kad postite ne budite sumorni kao licemeri jer oni natmure lica svoja da se pokaţu ljudima kako poste. Zaista vam kaţem: primili su platu svoju (st.16). Obratite paţnju kako Lekar duša milostinjom leči razdraţljivost, molitvom čisti um, a postom umrtvljuje pohotu. Iz tih vrlina se sastoji novi čovek koji se obnavlja za poznanje prema liku Onoga koji ga je sazdao (Kol.3,10), u kome zbog bestrašća nema ni muškog ni ţenskog, a zbog jedinstva vere i ljubavi - nema Judejca ni Jelina, obrezanja ni neobrezanja, varvara ni Skita, roba ni slobodnog, nego je sve i u svemu Hristos (Gal. 3,28). 64. Nečiste pomisli koje se zadrţavaju u nama usled strasti, nizvode um u propast i
pogibao. Jer, kao što se pomisao na hleb zadrţava kod gladnog usled gladi, i pomisao o vodi u ţednom usled ţeđi, tako se i pomisao o novcu i drugim imanjima zadrţava u čoveku zbog srebroljublja, a sramne pomisli zbog strasti pohote. Na taj način se objašnjava i naše zadrţavanje na pomislima sujete i raznim drugim. Nemoguće je da um, koji je pogruţen i potopljen u takve pomisli, stane pred Boga i ukrasi se vencem pravde. Tim pomislima je bio pokraden onaj jadni um koji se, po jevanđelskoj priči, odrekao večere bogopoznanja. Na isti način je i onaj koji je svezan za ruke i noge i bačen u krajnju tamu, od takvih pomisli imao satkanu odeću, koju je Onaj koji ga je pozvao smatrao nedostojnom svadbe. Svadbeno odelo je bestrašće slovesne duše koja se odvojila od svetskih pohota. Kakav je uzrok toga da pomisli o čulnim stvarima, zadrţavajući se, kvare poznanje - reći će se u poglavljima o molitvi. 65. Demonskoj pomisli se protive tri pomisli, koje je odsecaju kada se zadrţi u umu: anđelska, naša i ona koja proizilazi iz naše volje kada se ustremi ka dobru, kao i još jedna naša, koja proizilazi iz ljudske prirode, na osnovu koje i neznabošci, na primer, vole svoju decu i poštuju svoje roditelje. Dobroj pomisli se protive samo dve pomisli: demons ka i naša koja proizilazi iz naše volje koja se ustremila ka zlu. Jer, od prirode ne proizilazi nikakva zla pomisao, budući da od početka mi nismo bili zli, jer je Gospod na Svoju njivu posejao dobro seme. Bilo je vreme kada nije bilo zla i opet će biti ka da ga neće biti. Semena vrline su neuništiva. U tome me podrţava jevanđelski bogataš koji je, i budući osuđen na ad, ipak još bio milosrdan prema svojoj braći - a milosrđe je najbolje seme vrline. 16
66. Neki od nečistih demona uvek sede pored onih koji čitaju starajući se, na svaki način, da um odvuku na nešto drugo. Ĉesto se dešava da oni kao povod uzimaju čak i Boţanstveno Pismo kako bi ih naveli na rđave pomisli. Dešava se da oni nasuprot običaju navode na zevanje ili na teţak san, koji se mnogo razlikuje od običnog. To sam sam na sebi ispitao i to dosta često, iako nisam dobro razumevao uzrok. Od Svetog Makarija sam slušao da je i zevanje neblagovremeno, i da je san od demona. Kao dokaz toga on navodi običaj iz drevnog predanja da se prilikom zevanja na u sta polaţe krsno znamenje. Sve to mi od njih trpimo stoga što pri čitanju nemamo trezvenu.paţnju i ne sećamo se da čitamo svete reči Boga Ţivog. 67. Kod demona se dešavaju prepuštanja i uručivanja, ukoliko neko od njih iznemogne u borbi i ne uspe da pokre ne svoju voljenu strast. Razmotrivši to, našao sam sledeće: ako nam pomisli neke strasti dugo vremena ne dosađuju, a zatim se ona neočekivano pokrene i počne da peče, iako mi za tako nešto nismo dali nikakav povod nekom svojom nemarnošću, onda znajte da je na vas ustao demon još više zao nego prethodni. Zauzevši mesto prethodnog, on je ispoljio svoje zlo. Videći to, neka um pribegava Bogu, uzevši kacigu spanjenja, obukavši se u oklop pravde, izvukavši mač Duha i podigavši štit vere (Ef.6,14 -1 7). Pogledavši na nebo sa suzama, neka on govori: Gospode Isuse Hriste, silo spasenja moga (Ps.139,8), prikloni uho Svoje i
poţuri da me skloniš. Budi mi Bog zaštitinik i dom pribeţišta koji će me spasti (Ps.30,3). Neka on, naročito pošćenjem i bdenjima, svoj mač učini blještavim. Nakon toga će stradati još neko vreme, napadan i zasipan raspaljenim strelama lukavog, ali će najzad i taj demon, malo -pomalo, postati isti kakav je bio i njegov prethodnik. On će se umiriti, sve dok ne priđe da ga zameni neki još gori od njega. 68. Nečiste pomisli se često odnose i šire na mnoge stvari, plove preko velikih mora, ne odbijaju duga putovanja, pokretane plamenom strašću. Međutim, ako su unekoliko očišćene, postaju mnogo pritešnjenije nego što su one (neobuzdane) i usled slabosti st rasti ne mogu da se šire na mnoge stvari. Zbog toga se one kreću najviše u krugu onog što je prirodno i, po premudrom Solomonu, neko vreme lutaju (Prič.7,12), sabirajući trsku radi bezakonog pravljenja cigli (Izl.7,12), ne dotičući se pleve. I tako, potreb no je izuzetno čuvati srce kako bi se ono kao srna izbavilo od mreţe i kao ptica od zamke (Prič.6,5). Jer, lakše je očistiti nečistu dušu, negoli već očišćenu i opet izranjavljenu ponovo uzdići do zdravlja, zbog toga što demon tuge uvek uskače u zenice očiju i za vreme molitve izobraţava izgled idola grehovne strasti. 69. Slovesnu prirodu, umrtvljenu grehom, Hristos budi (na pokajanje) sagledavanjem
svih vekova (tj. prošlih, sadašnjih i budućih). Njegov Otac, pak, dušu koja umire 17
Hristovom smrću, koja umire grehu, vaskrsava bogopoznanjem. To i znače reči apostola: Ako s Njim umresmo, s Njim ćemo i ţiveti (2.Tim.2, 11). 70. Kada um skine starog čoveka i obuče se u onog koji je od blagodati, ugledaće svoje stanje sličnim safiru ili boji neba, što Sveto Pismo naziva mestom Boţijim, kakvim su ga videli starci na Sinaju (Izl.24,10).
71. Um neće uvideti mesto Boţije u sebi ukoliko ne stane iznad svih pomisli o veštastvenom i tvarnom. On, pak, ne moţe da stane iznad njih ukoliko se ne svuče od strasti koje ga vez uju sa čulnim predmetima i pomisao oraspoloţuju prema njima. Te strasti će svući uz pomoć vrlina, a proste pomisli posredstvom duhovnog sagledavanja. Međutim, i to će napustiti kada mu se javi ona svetlost koja za vreme molitve znamenuje mesto Boţije.
18
