Balzac - OTAC GORIOT
ŽIVOTOPIS: Honore de Balzac francuski je romanopisac, pripovjedač i dramatičar. Rođen je 1799. godine u provinciji, pokušava u Parizu napraviti brzu književnu karijeru. Razočaran prvim neuspjesima i gonjen željom da što prije stekne renome i društveni ugled, ulazi u neuspjele investicije, te se opterećuje dugovima za cijeli život. Možemo ga smatrati prvim modernim profesionalnim piscem. Utemeljio je tzv. kritički ili društveni realizam. Prijalazna je figura između romantizma i realizma - s jedne strane se u njegovim djelima pojavljuju melodramatične fabule, retorika, romantičke strasti, divlji individualizam, dok s druge strane unosi brižljivo dokumentirane, detaljne studije društvenog života, s točnim i autentičnim podacima. Najvažnije mu je djelo “Ljudska komedija”, grandiozna epopeja u kojoj, po uzoru na Dantea nastoji sistematički, klasicificirati panoramu svojih suvremenika i tadašnjeg društva. To je serija od 92 romana, s često sličnim ili istim likovima, a djele su u tri grupe: Studije običaja, Filizofske studije i Studije braka. Najp Na jpoz ozna natij tijaa su mu dje djela la:: '' ''Ot Otac ac Go Gorio riot'' t'',, '' ''Seo Seoski ski lij liječ ečnik nik'' '',, ''S ''Sja jajj i bij bijed edaa kur kurtiz tizan ana”. a”.
KNJIŽEVNI VRSTA
ROD: DJELA:
epika obiteljski
roman
MJESTO RADNJE: Pariz VRIJEME RADNJE: 1819. godine do 1820. godine, početak mjeseca studenog 1819. godina KARAKTERIZACIJA LIKOVA: - lik likov ovi:i: Go Gori riot, ot, Eug Eugene ene de Ras Rastig tigna nac, c, Go Gori riot otov ovee kće kćeri ri - De Delph lphin inee i An Anast astas asie ie,, Va Vaut utri rin.. n.... GORIOT: bivši GORIOT: bivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vanquer. Gotovo do ludila voli svoje kćeri, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubav prema njima. Očeva ljubav prema kćerima postaje prava ovisnost, on kupuje ljubav svojih kćeri novcem i skupim poklonima još od njihova djetinjstva pa one zato postaju razmažene, pohlepne i bezosjećajne, a on to u svojoj slijepoj ljubavi ne vidi. Kazna mu je usamljenost i odbačenost koja doživljava vrhunac u trenucima umiranja. Goriot je sam, njegove kćeri ne mogu, odnosno ne žele doći i njemu se na trenu trenutak tak javlja spoznaja o njihovoj bezosjećajnosti, ali umire u iluziji da ga vole, da su lijepe, dobre, ali nesretne, a za njihovu nesreću
okrivljuje
muževe.
''Čiča
Goriot,
starac
otprilike
od
šezdeset
i
devet
godina...''
''Uostalom, njegovi su mesnati, nabrekli nožni listovi, kao i dugi istaknuti nos, nagovještali nake duševnee osobine od kojih je udovic duševn udovica, a, čini se, bilo stalo, a koje je potvrđivalo potvrđivalo njegovo mjesečasto mjesečasto i bezazleno, nevjšto dobrodušno lice. Mora da je bio čvrsto građena životinja kadra da svoj duh izoštri u osjećaju. Kosa, počešljana na razdjeljak, koju mu je vlasuljar Politehničke škole svako jutro dolazio dolazio naprašiti, na pet mu se mjesta spuštala na nisko čelo i lijepo l ijepo ukrašavala ukrašavala lice. Premda je djelovao malčice malčice neotesano , bio je tako pomno dotjeran, dotjeran, tako je obilato trošio duhan, pušio ga kao čovjek siguran u to da će mu kutija za duhan uvijek biti puna makube.'' EUGENE DE RASTIGNAC: mladi student koji uspijeva ući u pariško visoko društvo i nastoji se u njemu održati vezom s udatom bogatom ženom, Goriotovom kćerkom. Rastignac je s Goriotom u njegovim posljednjim trenucima osjećajući prema nesretnom starcu ljubav i sažaljenje uviđajući nemilosrdnost njegovih kćeri. On ne odustaje od visokog društva i na kraju se odlučuje boriti svojim
jedinim
oružjem:
razumom,
ambicijom
i
upornošću.
''Eugčne de Rastignac, tako se zvao ,bio je jedan od onih mladića koji se iz nevolje privikavaju na rad, koji od najranije dobi shvaćaju nade što ih roditelji u njih polažu, te sebi pripremaju lijepu budućnost već sada proračunavajući buduće kretanje društva,kako bi bili prvi koji će ga dokraja iskoristiti.'' ''Eugčne de Rastignac imao je posve južnjačko lica, bijelu put, crnu kosu, plave oči. Njegov način izražavanja, ponašanje i uobičajeno držanje odavali su sina plemenite obitelji gdije su prvim odgojem bile obuhvaćene samo tradicije dobrog ukusa. Ako se i štedio na odjeći, ako je u obične dane i nastojao pohabiti odjela sašivena prošle godine, svejedno je pokatkad mogao izaći i kao otmjen mladić. Obično je nosio stari kaput, iznošen prsluk, neuglednu crnu, izblijedjelu, nemarno svezanu
stuudensku st
kravatu,
hlače
u
skladu
s
ostalim
i
zakrpljene
čizme.''
Goriotove kćeri – DELPHINE i ANASTASIE: dvolične ANASTASIE: dvolične i pohlepne, bez morala, bez ljubavi prema ocu koji ko ji im je da daoo sv sve. e. Že Želj ljne ne sa samo mo lj ljub ubav avii ml mlad adih ih pl plem emić ićaa i no novc vca, a, te us uspj pjeh ehaa u dr druš uštv tvu. u. VAUTRIN: muškarac, VAUTRIN: muškarac, oko 40 god., koji nosi crnu vlasulju i boji brkove. Odbjegli je robijaš. Kroz njegov se lik daje opis društva i Parižana, licemjerje i pokvarenost, te moralnu izopačenost ondašnjeg društva. Po njegovim je mjerilima Pariz najobičnija kaljuža: "Oni koji se u njemu kaljaju kolima pošteni su ljudi, oni koji se kaljaju pješice, lopovi su. Oni koji u njemu ukradu sitnicu smatraju se za neobične rijetkosti, oni koji kradu milijune označeni su kao ljudi puni vrlina". Vautrin
je prozreo Rastignacove želje i predlaže mu ubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogućio život u visokom društvu. Uživao je izrugivati se zakonom, šibati visoko društvo, naglašavati da je samo sebi nedosljedno, kivan na društveni poredak i da je u dubini njegove duše brižljivo čuvana neka
tajna.
''... u drugom čovjek od svojih četrdesetak godina koji je nosio crnu vlasulju, boji zaliske, izdavao se
za
bivšeg
trgovca,
a
zvao
se
gospodin
Vaturin.''
''Znao je ili je ponešto nagađao o poslovima onih koji su ga okruživali, dok nitko nije mogao proniknuti ni u njegove mislini u njegove poslove. Premda je svoju prividnu dobroćudnost, stalnu ljubaznost i veselost postavio kao nekakvu prepreku između sebe i svih ostalih, često bi dopuštao da iz njega izbije strahovita dubina njegova značenja. Često je kakva doskočica, dostojna Juvenala, kojom kao da je uživao izrugivati se zakonima, šibati visoko društvo, optuživati ga da je samo sebi nedosljedno, morala izazvati pretpostavku da je taj čovjek kivan na društveni poredak i da je u dubini
njegova
života
brižljivo
zakopana
neka
tajna.''
KRATAK SADRŽAJ: Djelo počinje opisom pansiona gđe Vauquer. Pisac pomno opisuje pansion, okoliš, prostorije u pansionu, itd. U Pariz je došao mladić iz plemićke obitelji koji želi studirati pravo. I on se nastanio u pansionu. U pansionuse nalaze još i bivši proizvođač rezanaca čiča Goriot te bivši trgovac Vautrin. Na početku svi su se divili čiči Goriotu na njegovoj odjeći, na srebrnini koju je imao u ormaru, ali nakon nekog vremena on se preselio iz skuplje sobe u onu jeftiniju. Čiča Goriot ima i dvije kćeri koje je uspio udati u bogato društvo, i na njih je potrošio i zadnji novčić. Mladi Rastignac napušta svoje ideale i okreće se Parizu i njegovom otmjenom društvu. On doznaje da u Parizu ima rođakinju i od nje traži pomoć da mu ona pokaže put do uspjeha u bogatom društvu. Ona ga upoznaje sa jednom od kćeri čiče Goriota, Anastasie. Grofica Anastasie je imala svog ljubavnika Maxa koji je dolazio kod nje. Jednom prilikom dok je bio kod nje, iz jedne prostorije izađe čiča Goriot i Rastignac je upita šta ona ima s Goriotom, i od tada su vrata za Rastignaca zatvorena kod gđe de Restaud. Kad je Rastignac ispripovijedao svojoj rođakinji kako se gđa de Restaud ponijela prema njemu, ona odluči da će ga upoznati s drugom Goriotovom kćeri, groficom Delphine de Nucingen. U međuvremenu pojavio se tu i Vautrin koji savjetuje Rastignaca kako da dođe do svog cilja. Savjetuje mu da, ako treba ubiti, neka ubije, samo da ostvari svoj cilj. Vautrin je pronašao i žrtvu koja bi to molal biti, trebao je to biti brat gđice Victorine.
Međutim,
Rastignac
nije
htio
niti
čuti
za
to.
Jedne se večeri u talijanskoj operi upoznao sa Delphine, ona ga je očarala na prvi pogled. Od tog dana Rastignac je mnogo vremena provodio kod nje razgovarajući o njezinom ocu. A kad je dolazio kući,odmah je odlazio reći čiči Goriotu što je rekla za njega, a on je bio presretan, i iako su ga obje kćeri odbacile, on je živio samo za njihovu sreću. Vautrin se nije slagao s Rastignacovim načinom na koji on pristupa tom svijetu jer je rekao da je svijet pokvaren i ako ti njega ne uništiš, on će tebe. Rastignac je tražio novac i od majke i od sestara da mu posude da uspije u tom visokom društvu; one su mu poslale i zaželjele mu sreću. Nakon tog doznalo se u pansionu da je Vautrin odbjegli robijaš i prijavili su ga, tako da je Vautrin zauvijek nestao iz pansiona. U trenucima kada se Goriot, teško bolestan, nada da će posljednji put vidjeti kćeri, Rastignac je jedini koji mu ukazuje pažnju. Kad je umro čiča Goriot, na pogreb su došle samo prazne kočije njihovih kćeri sa slugama. Mladi Rastignac platio je i pogreb jedinom prijatelju koji nije nikad protiv nikog rekao ništa loše, i vidio da je Vautrin imao pravo da protiv takvog svijeta ne možeš ići »pješice« i okrene se prema veličanstvenom
Parizu
i
reče:
»Sad
je
na
nama
dvoma
red!«
O DJELU: U ovom su romanu tri osnovne fabule: 1. otac Goriot i njegovo propadanje u društvu 2. Rastignac i njegov uspon u društvu 3. Vautrin i njegovi poslovi Balzacu je inspiracija bila Shakespeareova tema iz “Kralja Leara”, koji se lišava svega da bi njegove nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicija. Struktura je djela dramska, što pisac i sam naglašava. Sastoji se od šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježismrt, Dvije kćeri i Očeva smrt. Ovdje počiva gospodin Goriot, otac grofice de Restaud i barunice de Nuncingen, sahranjen na trošak
dvojice
Tamnica Želja Smrt
se se
rađa nas
ne isto
može toliko
ne
iz pita
studenata. zamisliti teškoća
koliko kad
bez iz
lakih nas
čuvara. pobjeda. uzima.
Sreća
je
... Vrlina Ostati
poezija
žena,
srce se,
dragi
kao
što
je
je moj
dosljedan
đače, vrlini,
haljina
njihov
ukras.
siguran
ne
dijeli: to
ona je
postoji uzvišeno
vodič. ili
ne
postoji.
mučeništvo.
Čovjek osjeća kad ga netko voli. Otac Goriot (fra. Le Père Goriot ), roman Honoré de Balzaca
Tematika romana je ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorištavaju i želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu. Problematika koja se obrađuje u romanu je: očinska ljubav koja ne poznaje granice, želja za uspjehom u gradskoj sredini i težnja za društvenim ugledom, posesivna, odana i slijepa ljubav oca prema kćerima, amoralnost ondašnjeg društva i moralni pad čovjeka. Inspiracija iz sličnog djela je Shakespeareova tema iz “Kralja Leara” koji se lišava svega da bi njegove nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicije. Po strukturi djelo spada u romane. Sastoji se od šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježismrt, Dvije kćeri, Očeva smrt. Vrijeme radnje je od 1819. godine do 1820. godine, početak mjeseca studenog 1819. godine, a mjesto radnje Pariz
Opis političkog stanja onog vremena Honoré de Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada se u Francuskoj sukobljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost i kada jača buržoazija u svojoj nezadrživoj težnji za vlašću i bogaćenjem. Sila novca je jedina sila koja pokreće taj svijet. U svojoj Ljudskoj komediji Balzac ističe da Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav nego "svemoćna petofranka". U svojim djelima diže glas protiv društvenog morala svoga doba, protiv ljudskih konvencija, nepravda, nečovječnosti i protiv zakona koji su "paučina kroz koju se provlače krupne muhe, a zaglavljuju sitne mušice". Aristokraciju je smatrao nositeljem kulturnih vrijednosti. Iako je u romanu "Seljaci" htio prikazati tragediju komadanja plemićkih veleposjeda, on je prikazao svu težinu položaja seljaka koji su poslije revolucije oslobođeni, izborili za sebe dio zemlje od feudalaca, da bi odmah iza toga počeli robovati seoskom kapitalu. Pansion Gospođa Vauquer, rođena de Conflans, stara je žena koja drži u Parizu građanski pansion, poznat po imenu "Dom Vauquer". Kuća je na tri kata, iza kuće je dvorište gdje složno žive svinje, kokoši i kunići, a u dnu dvorišta je drvarnica. Između drvarnice i kuhinjskog prozora visi ormarić za jelo. Ispod njega otječu splačine iz kuhinje. Tu su mala vratašca, kroz koja kuharica izbacuje smeće i
koje isplahnjuje velikom količinom vode. S prednje strane je vrt s nekoliko voćaka i povrća, a u hladu pod lipama je okrugli stol sa stolicama, gdje pansionisti sjede za vrijeme velikih vrućina i piju kavu, ako im to imovinsko stanje dopušta. U prizemlju je salon koji je povezan s blagovaonicom. Taj salon izgleda vrlo tužno-u njemu se nalaze stolice, stol i naslonjači pokriveni tkaninom s crnim i svijetlim crtama. Ta glavna soba zaudara na plijesan, užeglost, hladna je i vlažna, uvlači se u odijelo, bazdi na kuhinju, poslugu i sirotinjski dom. Blagovaonica, prema kojoj salon izgleda kao kakav budoar, je prostorija s drvom obloženim zidovima čija boja se ne raspoznaje od naslaga prljavštine. Tu je također dugačak stol sa stoljnjakom toliko masnim da bi se po njemu moglo risati prstom, i ormar na kojem stoje okrhnute i razbijene čaše i posuđe. Ujutro oko 7 sati prvo ulazi mačak koji odmah počinje njuškati po zdjelama, a onda ulazi udovica Vauquer. Njezino bucmasto lice, s nosom sličnim papagajevom kljunu, s debelim tijelom, sukladno je odaji čiji topli,smrdljivi zrak gđa. Vauquer udiše bez gađenja. Kada je ona tu, slika je potpuna. Ima oko 50 godina (kasnije saznajemo da ima 48 godina, ali da priznaje samo 39) i liči na sve žene koje je pogodila nesreća. Sada u pansionu stanuje sedam osoba. Na prvom katu su dva najbolja stana. U lošijem stanuje gazdarica, a u drugom gđa. Couture, udovica službenika.Zajedno s njom je živjela mlada djevojka Victorine Taillefer. Na drugom katu živi starac zvani Poiret, a u drugome muškarac oko 40. god. , koji nosi crnu vlasulju i boji brkove, lažni trgovac gospodin Vautrin. Treći kat činile su 4 sobe od koje su dvije izdane, jedna nekoj staroj djevojci - gđici. Michonneau, a druga bivšem proizvođaču tijesta kojega su zvali otac Goriot. Ostale sobe su se izdavale siromašnima koji nisu mogli platiti više od 45 franaka mjesečno. Sada je u jednoj od te dvije sobe stanovao mladić čija je obitelj živjela u najvećoj neimaštini kako bi on mogao studirati pravo u Parizu. Zvao se Eugene de Rastignac. Bio je od onih mladića koje je nevolja navikla na rad i već u ranoj mladosti shvaćaju da njihovi roditelji očekuju mnogo od njih. Iznad trećeg kata bio je tavan za sušenje rublja i dvije mansarde u kojima su stanovali pokućar (sluga) Christophe i kuharica Sylvie. Osim tih stalnih, imala je gospođa na ručku i 8 studenata medicine i 2-3 stanovnika iz okolice. Svi ti pansionisti bili su siromašni, vezali jedva kraj s krajem, a to se ogledalo u njihovim odijelima i pohabanom rublju. U njihovim uvelim i oronulim ustima bljeskali su se gladnički zubi, u njima su se ocrtavale žive nijeme, ledene, svagdašnje drame koje potresaju srce. Stara gospođica Michonneau je svojim umornim očima budila jezu u svima koji ih pogledaju. Gospodin Poiret bio je kao neki stroj, izgledao je kao neka utvara. Gospođica Victorine Taillefer imala je bolesno bijelu put, uvijek snuždena i slabašna izgleda, a sličila je na biljku požutjelog lišća koja je netom presađena. U usporedbi s drugima, ona je bila lijepa.Unatoč lošem i slabom izgledu, pokreti su joj bili živahni a glas veseo. Samo dvije stvari nedostajale su joj da zabljesne-haljine i ljubavna pisma. Otac ju nije htio priznati za kćer, a gđa. Couture, rođakinja njezine majke, brinula se o djevojci kao da je njezino dijete. Eugene de Rastignac bio je pravi južnjački tip, imao je bijelu kožu, crnu kosu i plave oči.Bio je iz plemićke obitelji. Vautrin 40 godina imao je široka pleća, snažna prsa, lice puno bora, grub ali nije neugodan. Bio je uslužan i šaljiv. On je o svemu znao i odmah pritekao u pomoć, ali je ulijevao strah svojim pronicljivim i odrješitim pogledom. Najstariji pansionist bio je otac Goriot, koji je imao 69 godina. Dok je bio dobro stojeći, bio je u stanu u kojem je sada gđa. Coutre. Imao je lijepu odjeću, koju je mijenjao svakoga dana, a ormari su bili puni srebrnog posuđa. Kada je domaćica Vauquer vidjela još i državne obveznice, ona se je odmah zagledala u njegov novac: "kao jarebica u slanini topila se na vatri želje koja ju je obuzimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova muževog i da uskrsne u Goriotu". No on nije mario za nju i to je nju razljutilo, jer su propali njeni snovi. Na svoju nesreću Goriot je morao prijeći na drugi kat i da ubuduće plaća stan i hranu 900 franaka godišnje. Svi su bili iznenađeni, a gospođa ga je odmah počela zvati Otac Goriot. I počele su priče po pansionu: "on sigurno izdržava ženu, pa je prisiljen štedjeti". Krajem treće godine otac Goriot smanji svoje izdatke. Odseli se na treći kat plačajući 45 franaka godišnje. Odrekne se duhana, otkaže brijača i prestane se pudrati. Njegovo lice zbog patnje, čiji uzrok nitko nije znao, bivalo je sve tužnije i očajnije. Nakon četvrte godine u pansionu on nije više ličio na samoga sebe. Kćeri mu više nisu dolazile. Eugene de Rastignac kao i sva mlada francuska omladina, našao se pred mnogim zaprekama,
a trebalo je mnogo muke da ih se otklone marljivim radom i osobnom vrijednošću. Želio je uspjeti u društvu, a kako je bio plemić, počeo se raspitivati o svojim rodbinskim vezama. Uskoro dobije poziv na bal od svoje daljnje rođakinje vojvotkinje Beauseant. Želio je zaviriti u sve salone Pariza i naći zaštitnicu kako bi uspio u životu. Na balu upozna groficu Anastasie de Restaud, visoku i vitku s najljepšim stasom u Parizu. To je bila žena o kojoj je snivao, a bila je jedna od dvije kćeri oca Goriota, što Eugene nije znao.
Dva posjeta Sutradan Rastignac ode u posjetu gđi. de Restaud. Kada je ulazio u salon začuje glas oca Goriota i odjek poljupca: “Što to Goriot ima s groficom Restaud?”. U to uđe grofica u divnoj kućnoj haljini. Bila je prelijepa. Njezina ljepota bila je profinjena. Pozdravljala se s grofom Maximom i silna mržnja obuzme Rastignaca prema tom mladiću. Maxime je imao lijepe i čiste čizme, dok su njegove unatoč pažnji bile blatnjave, kaput mu je pristajao kao saliven, dok je on poslije podne imao frak. Motreći tog kicoša vitka i visoka osjeti što znači biti bogat. Eugene osjeti što grof znači de Restaud i pomisli: “Evo moga takmaca, moram ga pobijediti !”. Nije znao da grof Maximede de Trailles dopušta da ga vrijeđaju, ali prvi puca i ubija. Nakon posjeta kod grofice, odveze se u palaču Vikonta de Beauseant da posjeti svoju rođakinju, kako bi zadobio njezinu naklonost. Ona je već tri godine bila u prisnim odnosima s jednim od najbogatijih portugalskih plemića markizom de Ajudo – Pinto. Muž je htio, ne htio morao poštivati tu morganatsku (nezakonitu) vezu pred svijetom. Svi su znali osim nje da se markiz ženi, zbog toga je i došao u posjetu, ali nije se usudio joj priopćiti takovu vijest. Njezina prijateljica vojvotkinja de Langeais bez ikakvog obzira otkrije joj da će se sutra objaviti zaruke gosp. de Ajuda – Pinto i gđice. Rochefide. Eugene u razgovoru sazna da je grofica Anastasia de Restaud kćerka oca Goriota, a druga Delphine je udana za baruna de Nucingena. Dvije kćeri, koje su se odrekle dobrog oca. Dobile su bogati miraz, a sebi je ostavio sitniš vjerujući da će njegove kćeri omogućiti mu uzdržavanje. Poslije su ga zetovi otjerali iz svojih domova kao posljednjeg bijednika. Vikontkinja ga savjetuje: “Želite li uspjeti, ja ću vam pomoći. Što hladnije budete računali, bolje ćete uspjeti. Zapamtite da ćete ostati nitko i ništa, ako ne budete imali ženu koja će se zauzimati za vas. Ona treba biti mlada, bogata i uglađena. Ako nekoga zavolite, dobro čuvajte tu tajnu”. I nastavi dalje: “Postoji suparništvo između dviju sestara. Restaud je plemić, njegova žena je primljena u društvo i predstavljena dvoru, ali druga sestra udana za bogatog bankara, lijepa gđa. Delphine svisnut će od žalosti i zavisti jer je daleko od svoje sestre, pa se odriću jedna druge, kao što se odriću i oca”. Bio je neraspoložen za večerom u pansionu: “grofica mu je zatvorila vrata, zato što sam joj rekao da njezin otac jede za našim stolom !”. Otac Goriot sakrije oči i okrenu glavu da bi ih obrisao. “Dakle gospodin Goriot je otac jedne grofice” reče gđa. Vauquer tiho “i jedne barunice” odgovori joj Rastignac. Još iste večeri napiše pismo majci i zatraži 1200. - franaka i ako ih ne dobije pasti će u očaj, možda se čak i ubiti: “Kadar sam hraniti se suhim kruhom, piti samo vodu, ako treba i gladovati, ali ne mogu bez onoga što je ovdje neophodno za uspjeh. Ili ću postići cilj ili ću ostati u blatu. Poznajem naše prilike i znati ću cijeniti vašu žrtvu”. Zatim je poslao pismo i sestrama te zatražio njihovu ušteđevinu. Ti plemeniti osjećaji i te strahovite žrtve trebaju mu poslužiti kao ljestve da se dospije do Delphine de Nucingen. Nisu ga više primali u palači Restaud. Nije išao više ni u školu, samo na prozivke. Odlagao je učenje do ispita. Odlučio je platiti upisninu za 2. i 3. godinu, pa onda u posljednjem trenutku sve naučiti naizust. Na taj način je dobio 15 mjeseci slobodnog vremena u Parizu, da iskorištava žene ili da lovi bogatstvo.
Ulazak u otmjeno društvo Rastignac je dobio pismo od majke i sestre, te novac od prodanog nakita. Majka ga savjetuje da pametno uloži novac, a sestre mu poručuju: “Ako hoćeš mogli bismo se odreći rupčića i sašiti ti
košulje !”. Kada je Eugene pročitao pisma, sav je bio uplakan. Sjetio se oca Goriota kako noću u sobi svija svoje srebro, kako bi platio mjenicu svoje kćeri”. To isto je učinila i tvoja majka sa svojim nakitom. Jesam li ja pokrao svoje sestre?” pomisli i osjeti kajanje. Poslije šetnje u Tuileriesu prijavi se kod gđe. Beauseant i ona ga pozove na objed. Kakova je to bila raskoš na stolu, a tu raskoš predstavljalo je posuđe i jelo. Trenutak poslije sjedoše u laku kočiju i začas stigoše u kazalište. Svi pogledi bili su upereni prema njima. On pomisli da sanja. I kćeri oca Goriota bile su u kazalištu. Društvo je bilo vrlo otmjeno. Te večeri upozna Eugene gđu. de Nucingen i reče joj, da je on susjed njezinom ocu. Čim sam vas vidio osjetio sam, kao da me neka struja nosi prema vama. “Nisam ni sanjao da ste tako lijepi” i on ostane pored nje do kraja predstave. Kada se vratio u pansion, svrati do oca Goriota i ispriča mu da je upoznao njegovu kćer Delphine. Prvi puta je bio u sobi oca Goriota i nije mogao sakriti svoje zaprepaštenje kada je vidio tu rupu u kojoj je živio otac i sjeti se raskošne haljine njegove kćeri. Na prozoru nije bilo zastora, nije bilo tapeta, pa se nazirao čađav zid. Dobri je čovjek ležao na lošoj postelji, a imao je samo tanak pokrivač. Pod je bio vlažan i pun prašine, a u kaminu nije bilo ni traga od vatre. “Moje kćeri su dobre, samo da su im muževi dobri, bio bih presretan. Da sam barem mogao živjeti kod njih, meni bi bilo dosta samo da slušam njihov glas i srce bi mi igralo od radosti”. “Ali gospodine kako možete živjeti u ovakvoj rupi, pored toliko bogato udomljenih kćeri” reče Eugene. “Ma što će meni bolje ? Moj život je u mojim kćerima !” reče Goriot. Starac i student postali su veliki prijatelji. Rastignac je bio pozvan kod gđe. Delphine. Ona je bila očajna i nije to krila, no on je želio znati razlog toj zlovolji: “Htio bih da budete samo moja !”. Delphine mu ponudi torbicu: “Idite u kockarnicu, stavite 100 franaka ili izgubite sve ili donesite 6000. - franaka”. U kockarnici stavi 100. - franaka na broj 21 (koliko je imao godina) i na sreću ne znajući dobio je 3600. - franaka i opet nasumce stavi cijelu svotu na crvenu boju. Promatrači su ga zavidno gledali. Kotač se okrenuo i dobio je opet 3600. - franaka. “Sada imate 7200. - franaka. Poslušajte me i idite” šapnu mu bankar. “Vi ste me spasili !” zagrli ga presretna Delphine. Govorila mu je kako joj je loše u braku, donijela je sav miraz, a sada nema ništa. “On mi daje samo za moje osobne izdatke određenu svotu. Da se obratim ocu, ali sestra i ja smo ga upropastile. Zahvaljujući vama ja sam postala slobodna i radosna”. Uzela je 6000. - franaka, a njemu ostavila ostatak. Vi ćete objedovati samnom svakoga dana, a pratiti ćete me i u Italiens ( kazalište). Opet je ocu morao ispričati kako je bilo kod njegove kćeri Delphine, a dade mu i 1000 franaka od dobitka u kockarnici. “Možda samo oni koji vjeruju u Boga, potajno čine dobro” a Eugene je vjerovao u Boga.
Bježismrt Rastignac se neko vrijeme sasvim prepustio užicima. Bio je u društvu gđe. Delphine, a i kockao se na veliko: “Katkad je mnogo dobijao, a katkad mnogo gubio!”. Želio je iseliti iz pansiona. Ostao je bez ijednog novčića i imao je dugova pa je potpisao mjenicu Vautrinu i dobio iznos od 3500 franaka. Dobivši na kocki, Eugene mu vraća dug u roku od svega nekoliko dana. Vautrin je bio odbjegli robijaš zvan Jacques Collin, poznat pod imenom "Lažna Smrt". Policija ga je htjela uhititi uz pomoć gđice. Michonneau i gosp. Poireta. Vautrin je bio zelenaš, primao je novac od robijaša, čuvao ga i stavljao na raspolaganje bjeguncima ili njihovim obiteljima, ako je bilo naznačeno u oporuci. Gđica Michonneau dogovori se s agentom Gondureauom, koji se prerušio u rentijera, za 3000 franaka “da u vino nasipa napitak koji će izazvati njegovu prividnu smrt. Prenesite ga na krevet, svucite ga, pljesnite ga rukom po ramenu i pazite hoće li se na koži pojaviti neka slova”. “Posao je obavljen – Vautrine!” reče Eugene. “Sutra ujutro gđica. Victorina naslijediti će očevu ljubav i imanje. Moj će mu momak zadati smrtonosni udarac u čelo”. Rastignac je bio zaprepašten. Ovaj dvoboj bio je u suprotnosti s njegovim nadama, pa je odlučio obavijestiti gospodu Taillefer oca i sina. U međuvremenu Goriot prizna Rastignacu da odobrava njegovu vezu s Delphine i otkrio mu tajnu: “Sve je sređeno za njegovo preseljenje u novi stan. Obavili smo mnogo posla za jedan mjesec bez vašega znanja. Ona će primati 36000. - franaka rente godišnje, a od svoga miraza od 800000. - franaka uložiti će u dobre nekretnine”. Slijedećeg dana stigla je obavijest da je mladi gosp. Frederic de
Taillefer teško ranjen u dvoboju. Victorine je bila pozvana da dođe u kuću svoga oca. “Eto, jučer je bila bez novaca, a danas ima milijune” reče Vutrine i u tom času pade kao svijeća. To je bio znak da je napitak počeo djelovati. Kada su mu skinuli košulju, ugledali su dva kobna slova. To je bila potvrda da je on odbjegli robijaš: “Lako ste zaradili 3000. - franaka” reče Poiret. No Vautrine se brzo oporavio nakon lijeka kojega je dobio. Na vratima blagovaonice pojavila se policija. “U ime zakona i kralja” – reče policajac – ostalo se izgubi u galami. “Priznajem da sam Jacques Collin (Žak Kolin) zvani “Bježi-Smrt” osuđen na 20 godina robije u okovima. “Tko me izdao?” – zapita Collin. “Ti si me izdala stara gaduro, ti si mi priredila onu navalu krvi, znatiželjnice!. Ja bih ti dao 6000. - franaka da izbjegnemo ovaj neugodni put. Oni mene gledaju sa strahom, a tebe s gađenjem. Van uhodo “ - i izbaciše cinkarošicu iz pansiona. Gospoda Goriot i Eugene sele se iz pansiona u divan samački stan koji mu je priredila Delphine: “Ah, ja ću vas uvijek mnogo voljeti”.
Dvije kćeri Eugene saznaje da je muž njegove ljubljene Delphine uložio sav novac i svoj i njezin u poduzeća, zbog kojih je morao poslati velike svote u inozemstvo. “Ako ga natjeram da mi vrati miraz, morati će obustaviti plaćanje, no ako pričekam godinu dana, on će udvostručiti moj miraz kupovanjem nekretnina” – jadala se ocu. “Novac je život ! Novac je sve!” – govorio je otac. U tom trenutku uđe grofica, druga kćerka Goriota i reče: “Ja sam nesretna, propala sam moj jadni oče! Da bih spasila Maximov život, svoju sreću, odnijela sam zelenašu Gobsecku obiteljske dijamante do kojih je mome mužu veoma stalo. Maxime je bio spašen! – ali ja sam mrtva. Sam nakit je prodan za nižu svotu i treba još 12000 franaka da bi podmirila dug, a on je obećao da će se opametiti i da više neće kockati”. “Nemam novaca” – reče otac “I više ništa od 1200 franaka doživotne rente. Potrošili smo novac za uređenje stana. U ovoj nevolji nadao sam se pomoći od tebe, a sada vidim da me nikada nisi voljela”. I sestre se naljute jedna na drugu. “Vi mi kidate srce! Umrijet ću zbog vas! Obje ste pogriješile. Ništa više nemam!” – zajeca otac. Eugene uplašen, uzme mjenicu koju je potpisao Vautrinu i napravi propisanu mjenicu na 12000. - franaka na Goriotovo ime: “Evo vam cijela svota gospođo. Spavao sam, vaš razgovor me je probudio i tako saznao koliko dugujem gospodinu Goriotu”. Nakon što Anastasie optuži i okleveće Rastignaca,otac Goriot legne u krevet teško pogođen tim silnim svađama. Otac je bio jako uzrujan, pa je legao da se odmori, ali mu je bilo sve lošije. Drugi dan mu je bilo još lošije. “Samo ga čudo može spasiti!” – reče student medicine Bianchon. Obje kćerke spremale su se na bal kod gđe de Beauseant. Rastignac je razmišljao mnogo o ocu Goriotu i želio prikupiti mnogo razloga da bi opravdao postupke Delphine, jer je obožavao tu ženu. “Hajdemo odjuriti na čas da ga posjetimo !” reče Eugene. “Hoću, ali poslije bala.” odgovori Delphine. Na balu, vikontkinja de Beauseant zamoli Rastignaca da ode do markiza d'Ajude i da joj vrati sva njezina pisma. Kada se vratio vikontkinja reče: “Mislit ću često na vas, vi ste mi se učinili dobar i plemenit, naivan i iskren usred toga svijeta, gdje su te osobine rijetke”. Kada su sišli među goste, Eugene ugleda obje kćerke gospodina Goriota i to rastuži Rastignaca. Dijamanti obiju kćeri podsjetiše ga na bijednu postelju na kojoj leži otac Goriot. Očeva smrt Eugene se uplaši kada je vidio koliko se promijenilo njegovo zgrčeno blijedo i sasvim iscrpljeno lice. Goriot je želio vidjeti svoje kćerke: “Otiđi još jednom do njih. Reci im da se ne osjećam dobro. Kada bi one bile tu, ne bih se žalio”. Sluga Christophe se vrati jer nije mogao niti s jednom od kćeri razgovarati, gđa. Restaud je morala obaviti važan posao, a Delphine spava, jer se kasno vratila s bala”. “Ni jedna!” – odgovori starac i uspravi se u postelji. “Imaju posla, spavaju, neće doći! Tek na samrti spoznajemo što su djeca. Vi njima dajete život, a ona vas tjeraju u grob. Kada bih imao blaga da im ostavim, one bi me previjale i njegovale. Obje imaju kameno srce. Sve je bilo radi novca, sve je bilo samo pretvaranje. Nisam znao ni o čemu razgovarati. Strpljivo sam podnosio sve uvrede, a one su mi prodavale neko sitno zadovoljstvo. I tako su me kćeri izbacile iz svojih domova. Ja sam za
sve kriv, ja sam ih naučio da me vrijeđaju. Hoću vidjeti moje kćeri! Ja sam ih stvorio! One su moje! Ako ne dođu? – ponovi starac jecajući – “Ja ću umrijeti, umrijeti ću od bijesa! Ja izdišem, mene strašno boli! Osveta! Moji zetovi ne daju im doći ! Smrt Restaudu, smrt Alzašaninu. Oni su moji ubojice !” Padne na zaglavlje kao da ga je malj udario. “Blagoslov im dajem” – reče naprežući se – “blagoslov”. Odjednom se sruši. Rastignac ode do gospođe Restaud da je obavijesti da joj otac umire: “Gospodine grofe, recite gospođi da gosp. Goriot umire u jednoj bijednoj rupi, bez novca i želi vidjeti svoje kćeri”. Grof odgovara: “Ja mnogo ne držim do njega, on je iskvario svoje kćeri, unesrećio mene i narušio mir moga doma. Doći će ga posjetiti čim budu ispunile svoje obveze prema meni i mome djetetu”. Nakon toga ode do gđe. Nucingen i zatekne je u postelji: “Prehladila sam se kada sam se vraćala s bala i očekujem liječnika” – reče Delphine. “Da ste na samrti, trebalo bi da otpuzite k svome ocu. On vas zove” – reče Eugene. “Moj otac jamačno nije toliko bolestan kako vi kažete. On bi svisnuo od tuge kada bi moja bolest postala pogibeljnom zbog toga izlaska. Doći ću poslije liječničkog pregleda”. “Zašto ne nosite svoj sat?” Student joj šapne na uho: “Vaš otac nema čime kupiti pokrov u koji će ga večeras poviti. Založio sam sat, jer ništa drugo nema. Idem, idem – ja ću prije vas stići” reče Delphine. On je sretan što može javiti samrtniku da će mu bar jedna kćer doći. U sobi je doktor operirao oca Goriota. Pekli su mu leđa srebrnim nitratom. To je bio posljednji lijek za koji znanost zna, ali lijek bez pomoći. “Nema mu više pomoći, ne možemo ga spasiti. Treba mu odjenuti bijelu košulju i promijeniti posteljinu” reče liječnik. Gospođa Vauquer reče: “Otac Goriot nema više ni santima. Ako bih dala plahte za čovjeka koji samo što nije izdahnuo, a i jedna se mora dati za pokrov. Tko će meni nadoknaditi troškove ?” – udovica kao da nije u stanju izgubiti. “Uzmi prevrnute plahte iz sobe br. 7, one su dobre za mrtvaca” – šapne sluškinji. “Nasie! Fifine!” reče otac. “Ah moji anđeli!” i odleti njegova duša. Delphine nije došla jer se je posvađala s mužem oko novca, koji je tražila od oca. Gđa. Restaud ipak je došla i kad ugleda oca briznu u plač: “Oprostite moj oče! Svi me mrze, samo me vi volite. Ja sam bestidnica, nisam ga cijenila. Otac je umro!” vrisnu grofica i onesvjesti se. “Potražite svećenika i položite starca na odar između dvije svijeće u praznoj sobi”. Rastignac napiše pismo barunu i grofici da pošalje ljude koji će podmiriti sve troškove oko pogreba. Sutradan Rastignac i student medicine prijavili su starčevu smrt. Kako zetovi nisu poslali novac, niti je itko došao, Eugene je platio svećenika, a student je u svojoj bolnici kupio bijedni mrtvački sanduk, da ga mogu pokopati. “Ako zetovi i kćeri ne budu htjeli vratiti novac koji si dao, zapovijedi da se ureže na grobu natpis”: “OVDJE POČIVA G. GORIOT OTAC GROFICE de RESTAUD i BARUNICE de NUCINGEN SAHRANJEN O TROŠKU DVOJICE STUDENATA” Uzalud je Rastignac dolazio kćerima, nisu ga htjele primiti: “Njima je umro otac, pa su u velikoj žalosti”. Kada se vratio u pansion Eugene je zaplakao kada je na ulazu spazio mrtvački sanduk jedva pokriven crnom čojom, stavljen na dvije stolice u toj pustoj ulici. Jedno ružno škropilo bilo je umočeno u pokositrenu posudu punu svete vodice. To je bila siromačka smrt, bez sjaja, bez pratnje, bez prijatelja i rođaka. U crkvi dva svećenika, pjevač i crkvenjak obaviše pogreb za 70 franaka, jer crkva nije bila bogata da bi molila besplatno. Kada su smjestili sanduk u pogrebnu kočiju, dođoše dvoja kola s grbovima grofa de Restauda i baruna de Nucingena, ali prazna i otpratiše mrtvački sanduk do groblja Pere – Lachaise. Spustiše tijelo oca Goriota u raku oko koje su bile sluge njihovih kćeri, koji se pokupiše sa svećenikom, kada je zamolio kratku molitvu koju je platio student. Grobarima, da bi pokrili sanduk zemljom Rastignac je morao dati napojnicu. No on nije imao novca, pa je posudio od sluge Christophera 20 santima. Tužno se zagledaju u grob i u njemu pokopa svoju posljednju suzu koja odleti u nebo čim je pala na zemlju.
Bilješke o piscu: Honoré de Balzac (1799. – 1850.), rođen u Toursu u građanskoj obitelji. Otac mu je bio naobražen čovjek, bavio se je fiziologijom i sociologijom. Majka mu je bila religiozna, “udubljena u mistična razmišljanja”. Kao dječak pokazuje veliko zanimanje za knjigu i čitanje. Naobrazbu je stekao u
raznim školama, najprije u rodnome Toursu, zatim u Parizu. Prema očevoj želji trebao je studirati pravo, ali on se posvećuje književnosti. Bavi se različitim poslovima i bori se s dugovima. Posjedovao je neobičnu radnu energiju, radio je oko 16 -17 sati dnevno. Oženio se 1850. g., nekoliko mjeseci prije svoje smrti. Za života je postao slavan pisac. Djela: Eugenie Grandet, Otac Goriot, Izgubljene iluzije, Rođakinja Bette, Rođak Pons, Sjaj i bijeda kurtizana…
Kratki sadržaj: Djelo počinje opisom penziona gđe Vauquer. Pisac pomno opisuje penzion, okoliš, prostorije u penzionu itd. U Pariz je došao mladić iz plemićke obitelji koji želi studirati pravo, nastanio se i on u penzion. U penzionu se nalaze još i bivši proizvođač rezanaca čiča Goriot te bivši trgovac Vautrin. Na početku su se svi divili čiči Goriotu na njegovoj odjeći i na srebrnini koju je imao u ormaru, ali nakon nekog vremena on se preselio iz skuplje sobe u onu jeftiniju. Čiča Goriot ima i dvije kćeri koje je uspio udati u bogato društvo, i na njih je potrošio i zadnji novčić. Mladi Rastignac napušta svoje ideale i okreće se Parizu i njegovom otmjenom društvu. On doznaje da u Parizu ima rođakinju po imenu Beauseant i od nje traži pomoć da mu ona pokaže put do uspjeha u bogatom društvu. Ona ga upoznaje sa jednom od kćeri čiče Goriota, Anastasie. Grofica Anastasie je imala svog ljubavnika Maxa koji je dolazio kod nje. Jednom prilikom dok je kod nje bio Rastignac iz jedne prostorije izađe Čiča Goriot i Rastignac je upita šta ona ima s Goriotom, i od tada su vrata za Rastignaca zatvorena kod gđe de Restaud. Kad je Rastignac to ispričao svojoj rođakinji kako se gđa de Restaud ponijela prema njemu, ona odluči da će ga upznati sa drugom Goriotovom kćerkom groficom Delphine de Nucingen. U međuvremenu pojavio se tu i Vautrin koji savjetuje Rastignaca kako uspjeti do svog cilja, on mu savjetuje da ako treba ubiti neka ubije samo da ostvari svoj cilj. Vautrin je pronašao i žrtvu koja bi to mogal biti, trebao je to biti brat gđice Victorine. Međutim Rastignac nije htio niti čuti za to. Jedne se večeri u talijanskoj operi upoznao sa Delphine, a ona ga je očarala na prvi pogled. Od tog dana Rastignac je mnogo vremena provodio kod nje razgovarajući o njenom ocu. A kad je dolazio doma odmah je odlazio reći čiči Goriotu šta je rekla za njega, a on je bio presretan, iako su ga obje kćerke odbacile on je živio samo za njihovu sreću. Vautrin se nije slagao s Rastignacovim načinom na koji on pristupa tom svijetu jer je rekao da je svijet pokvaren i ako ti njega ne uništiš da će on tebe. Rastignac je tražio novac i od majke i od sestara da mu posude da uspije u tom visokom društvu, one su mu poslale i zaželile mu sreću. Nakon toga u penzionu se doznalo da je Vautrin odbjegli robijaš i prijavili su ga, tako da je Vautrin zauvijek nestao iz penziona. Delfine nikad nije dolazila vidjeti oca, tek pred njegovu smrt ga je došla vidjeti. Goriot je cijelo vrijeme mislio na njh kako se zabavljaju, kako je sretan zato jer su i one, a nikad nije rekao ništa protiv njih iako su ga »pokrale«. Kad je umro čiča Goriot na pogreb su došle samo prazne kočije njihovih kćeri sa slugama unutra jer one nisu mogle, jer su došle rano ujutro sa plesa i morale su spavati. Mladi Rastignac platio je i pogreb jedinom prijatelju koji nije nikad protiv nikog rekao ništa loše, i vidio je da je Vautrin imao pravo da protiv takvog svijeta ne možeš ići »pješice« i okrene se prema veličanstvenom Parizu i reče: »Sad je na nama dvoma red!«
HONORÉ de BALZAC francuski književnik rođen 20.5.1799. godine u Tousu, umro 18.8.1850. u Parizu. Književna karijera tog duhovnog začetnika europskog realizma započinje 1829. s romanom Posljednji chouman , prvim što ga je objavio pod svojim pravim imenom. Za sljedećih 19 godina napisao je čak 91 roman, prikazavši na preko 20000 strana karakterere i sudbine oko 2000 ličnosti iz svih slojeva francuskog društva, kao i ekonomske, socijalne, političke i kulturne prilike svoga
doba. Sva ta djela čine jednu cjelinu obuhvaćenu zajedničkim naslovom Ljudska komedija . U tom ogromnom, iako nedovršenom ciklusu romana (predviđena su bila još 52 djela) ogleda se lice i naličje određene povijesne epohe. Stoga je F. Engels s pravom kazao da se od Balzaca može više naučiti o periodu restauracije nego od bilo koje socijološke studije. No, Balzacovi romani sačinjavaju isto takvu cjelovitu vizualizaciju jednog unutrašnjeg svijeta nagona, osjećaja, i snova, što je Boudelairea potaklo da Balzaca proglasi "vidovnjakom". Čitava Ljudska komedija , koja svojim naslovom odajeda je zamišljena kao "ovozemaljski" pandan Božanskoj komediji , podijeljena je, poput Danteova spjeva, na tri dijela. Prva skupina, Analitičke studije , bavi se osnovnim načelima koja upravljaju ljudskom egzistencijom (od planiranih 5 dovršena
je tek Fiziologija braka ). Druga skupina, Filozofske studije , istražuje okolnosti koje određuju čovjekovo ponašanje (od 22 dovršene ističu se Chagrinska koža i Traženje apsolutnog). Treća studija, Studije društvenog života , opisuje učinak tih okolnosti, a raščlanjena je u šest nizova "prizora iz života": privatnog ( Pukovnik Chabert ; Čiča Goriot i još 26 drugih), pariskog (Cesar Birotteau ; Sjaj i bijeda iluzije i 7 drugih), političkog (4 romana), vojničkog (2 romana od kojih je Chouani prvi po redu nastanka) i seoskog ( Seljaci ; Seoski župnik ; Seoski liječnik ). Posebno mjesto
u Balzacovu opusu zauzimaju Golicave priče , boccacciovske po strukturi, rebelaisovske po jeziku, ali po duhu klasični primjer one tipično francuske erotske tragikomike zvane "galski humor". Balzac je prvi pisac koji se mogao uzdržavati svojim književnim radom,ali, neumjeren i nesređen, on se stalno nalazio na rubu sloma, progonjen vjerovnicima i razdiran dilemom (na kojoj je sazdana čitava Ljudska komedija ): treba li žrtvovati osjećaje da bi se bolje živjelo, ili pak žrtvovati život da bi se sačuvali osjećaji.
KRATKI SADRŽAJ:
U ulici Neuve-Sainte-Genevieve između Latinske četvrti i predgrađa Saint-Marceau bio je privatni pansion kojeg je vodila gospođa Vauquer rođena Conflans. Taj pansion podjednako je primao muškarce i žene, mlade ljude i starce a da nikad zli jezici nisu napali moral te poštovanja dostojne ustanove. Ovaj pansion iako je bio na prvi pogled veoma otrcan i zračio je nekom čudnom odbojnošću, imao je svoje stanare. Prizemlje ovog pansiona sačinjavala je blagavaonica i kuhinja, na prvom katu bila su dva stana. U skromnijem stanovala je sama vlasnica pansiona, gospođa Vauquer, a u drugom je stanovala gospođa Couture i vrlo mlada djevojka Victorine Taillefer. Drugi kat su činila također dva stana. U jednom je bio starac Poiret, a u drugom robijaš Vautrin. Treći kat sačinjavale
su četiri sobe. U prvoj je stanovao Eugene de Rasignac, u drugoj gospodin Goriot, u trećoj gđica Michonneau, četvrta soba je bila prazna. U početku kad se gospotin goriot doselio u pansion, posjedovao je mnogo novca i stanovao je u zasebnom stanu. Čak je i sama vlasnica od njegovog plaćanja dala obnoviti veći dio apartmana i planirala da bi njegov boravak mogao godišnje dati oko osam do devet tisuća. Gospođa Vauquer se toliko zainteresirala za Goriota da je već isplanirala kako će s njim živjeti ali je njena odluka splasnula kad je od svoje prijateljice čula da je taj gospodin Goriot vrlo šutljiv, tvrd i da se iz njega teško da nešto izvući. Uz sve to gospodin Goriot je tokom vremena zatrazio kako bi se iz stana prebacio na treći kat u jednu od soba. Naravno i njegova davanja su se time smanjila a ostali stanovnici ga više nisu zvali gospodin Goriot već podrugljivo čiča Goriot. On se na zadirkivanje ostalih stanovnika nije previše obazirao. Student po imenu Eugene de Rasignac toliko se uvukao u čari pariškog života da je pokušavao ući u visoko društvo kako di iskusio slasti takvog života. Tako se jednog dana odlučio poći gospođi grofici de Restaud. Došavši u njenu otmjenu kuću pješice, a ne kočijom to je već odavalo kako nema baš previše novaca. Neiskusan u takvoj prilici napravio je kobnu grešku što je spomenuo čiču Goriota kojeg je slučajno zapazio kako odlazi od gospođe de Restaud. Naime Goriot je bio otac gospođe de Restaud ali ga ona nije smjela viđati po naređenju njenog muža grofa de Restaud. Tako se Eugene Rasignac morao pokupiti iz kuće Restaudovih. Očajan hodajući po kiši zapazio je kako nailazi kočija i on pomisli kako će se povesti kočijom da barem na trenutak živi na visokoj nozi. Tako je kočijom otišao svojoj rođakinji gđi Beauseant kako bi od nje zatražio neke korisne savjete. Gđa Beauseant mu je predložila da se liši grofice de Restaud i neka pođe njenoj sestri Delphine koja je mnogo ljepša. Tako je jednom u kazalištu Eugene de Rasignac upoznao Delphine i ona mu se veoma svidjela. Najvažnije je bilo to što se on njoj također sviđao i redo je s njim provodila vrijeme. Od trenutka kada je Eugene ovo ispričao za stolom u blagavaonici pansiona i rekao kako Goriot ima prekrasnu kćer, ostali stanovnici pansiona su Gorita počeli više cijeniti. Eugene je smišljao kako bi namaknuo novac kojim bi barem na tren ušao u visoko društvo. Čak je posegnuo tome ga je pisao majci i sestrama da mu pošalju novac. S vremenom već je stasala njegova veza s Delphineom i tako vraćajući se jedne večeri iz kazališta on je zatražio da mu ona priča o svom prekrasnom životu. Ona je na to pristala pod uvjetom da joj napravi jednu uslugu. Naravno Eugene je na to pristao. Delphine mu je dala sto franaka i rekla nek ide u prvi Casino i neka zaigra rulet. Eugene nije bio igrač čak nije znao ni pravila ali ju je poslušao i dva puta dobio. Cijela svota je iznosila 7200 franaka i tada mu je čovjek koji vodi rulet predložio da prekine s igrom jer je crveno već dobivalo osam puta i da će ako nastavi s igrom sigurno izgubiti. Eugene posluša i vrati se Delphini. Tada mu je ispričala kako je ona zapravo vrlo nesretna i da uz sav novac svog muža ima ograničenu svotu za koju čak ne može
kupiti niti haljinu. Eugene joj reče kako je na ruletu dobio 7200 franaka i dade joj novac osim 1000 franaka koje je uzeo za rezervu. Tako je gospodin Goriot saznao kako njegova kćer živi vrlo nesretno, a u Eugenu je vidio pravog grofa koji bi bio idealan suparnik za njegovu kćer. Eugene i Goriot su se toliko zbližili da je Eugene svaki put poslije susreta s Delphinom došao Goriotu pričati o vrlinama njegove kćeri. No robijaš Vautrin je uporno probao Eugenu nametnuti ideju o gospođici Victorine Taillefer, kako bi se Eugene oženio njome, a Vautrin bi sredio da Victorinin brat pogine u borbi mačem i da ona postane nasljednikom očevog imutka. Naravno za to je Vautrin tražio da mu Eugene od Victorininog imutka da dvjesto tisuća franaka. Eugenu nije ni padalo na pamet da se spetlja s Victorine jer je volio Delphine i njezina ljubav mu je značila više nego sav novac Victorine. Jednog je dana Eugene došao kod Delphine ali ga je ona veoma ošto odbila rekavši kako sad nema vremena i kako joj baš u tom trenutku smeta. Eugene je mislio da ga Delphine više ne voli. Sve njegove nade su propale, njegovo respoloženje je bilo užasno sve dok od Goriota nije saznao kako Delphine u stvari taj dan nije imala vremena zato jer je baš tada imala susret s ocem kako bi izabrati sat - poklon za Eugena. Čuvši tu vijest Eugene se ponovo razvedrio a njegovo raspoloženje zablistalo je punim sjajem. Jednog dana tražio se jedan čovjek pod nadimkom Bježismrt i trebalo je provjeriti lukavog robijaša Vautrina. Na to je pristala gđica Michonneau koja je za dokaz trebala dobiti 2000 franaka ako uspije u zadatku ili 500 ako ne uspije. Tako je gđica Michonneau jedne večeri Vautrina prevarila otrovanim vinom od kojeg on nije bio pri svjesti. Odveli su ga u sobu na katu i dok su mu stavljali obloge kako bi ga vratili k svijesti gđica Michonneau ga je snažno udarila po ramenu i prikazavše se dva slova. Time je njezim dio posla bio obavljen. Potvrda da je robijaš Vautrin zaista čovjek s nadimkom Bježismrt obistinila se jedne večeri kad se i sam izlanuo. Tako ga odvedoše u policiju i zatvoriše. Stanovnici pansiona bili su ogorčeni postupkom gđice Michonneau i zahtjevali su se iseli iz pansiona ili će u protivnom sve ostali otići. Gđica Michonneau je doslovno otjerana a s njom je otišao i starac Poiret koji je i dao ponudu gđici Michonneau za provjeru Vautrina. Ubrzo je pansion počeo gubiti svoje stanovnike, a Goriot i Eugene su također planirali odlazak jer je Goriot našao zgodnu kuću u kojoj bi stanovali Eugene i Delphine, a s njima i Goriot koji je bio željan boravka sa svojom kćeri. Napokon ju je nakon mnogo godina mogao dodirnuti, a ona je bila njegova mala djevojčica. U vrijeme kad su se trebali preseliti Goriot se razbolio. Njegovo zdravstveno stanje pogoršao je odnos između njegove dvije kćeri. Naime njegova druga Anestasie kći također je imala problema sa svojim mužem te je zatražila pomoć oca. Zatekavši svoju sestru koja je također bila kod oca s njom se posvađala jer one već dugo nisu bile u najboljim odnosima. Goriot njihovu netrpeljivost nije mogao podnjeti i nije mogao ni zamisliti da se tako mogu odnositi dvije sestre. Takav odnos između kćeri odražavao se na Goriotovo zdravlje. Zdravlje mu se sve više
i više pogoršavalo te su na njega pazili student medicine Christophe i Eugene kojeg je Goriot smatrao i zavolio kao vlastitog sina, kao osobu uz koju će Delphine biti sretna. U to vrijeme baš se kod Eugeneove rođakinje trebao održati jedan ples. Delphine i Anestasie su htjele što bolje izgledati na tom plesu, a budući da je Delphine imala prekrasnu haljinu bilo je nepojmljivo da njena starija sestra nema. Tako se zadužila kod krojača kako bi mogla nabaviti haljinu za ples. Svi ti problemi kćeri Goriota odražavali su se na njegovo zdravstveno stanje. Starac je na dan plesa već bio na samrti ali kad je Eugene došao svojoj miljenici Delphini da joj objelodani tužnu vijest ona ga je jako izgrdila i rekla da neće s njim razgovarati sve dok se ne odjene za plesnu večer. Tako je Eugene tek u kočiji na putu na ples Delphine rekao o zdravstvenom stanju njenog oca. Delphine se zaklela kako će odmah poslije plesa obići oca. Naravno cijeli taj dan otac je želio da ga dođe posjetiti jedna od kćeri ali su baš taj dan obje imale probleme sa svojim muževima tako da nisu mogle doći. Tako je stari Goriot umirajući očajnički čekao svoje kćeri. Čak je i sam Eugene probao otići do Delphine ali je vratar rekao kako je naređeno da nitko ne smije do Delphine. Delphine je saznala da joj je otac na samrti i obećala da će doći čim bude mogla. Ali kad je Delphinina kočija stigla pred pansion u njoj je bila samo Delphinina sobarica. Tako je tužnom smrću u nadi da će ga kćeri posjetiti umro starac Goriot. Kako bi mogao osigurati njegov pokop Eugene je založio svoj sat - poklon od Delphine. Čak je poslao obavjesti obiteljima Restaud i Nucingen da daju novčane priloge jer ne može student financirati pokop starog Goriota. Budući da nisu dobili odaziv morali su Eugene i Christpohe sami financirati pokop. Kočiji koja je vozila lijes i preminulog Goriota pridružile su se dvije kočije s grbovima, ali prazne, kočija grofa de Restauda i kočija baruna Nucingena. Nakon pokopa starca Goriota Eugene Rasignac je osjećao neopisivu tugu. Dan se primicao kraju, vlažan suton dražio je živce. Mladić je svrgnuo pogled na grob i sahranio u njemu svoju posljednju mladenačku suzu, tu suzu što je istrgoše svete emocije čista srca, jednu od onih što sa zemlje na koju padnu odskoče do neba. Eugene je prekrižio ruke i zagledao se u oblake. Vidjevši ga u tom stanju, Christophe se udalji. Kad je ostao sam, Eugene Rasignac pođe nekoliko koraka prema uzvisini groblja i vidje Pariz koji se vijugavo sterao duž obala Seine i u kojem su se jedino za drugima palila svjetla. Oči mu gotovo žudno prionu za prostor među trgom Vendome i kupolom Invalida, tamo gdje je živio onaj otmjeni svijet u koji se želio probiti. Na tu šumnu košnicu spustio je pogled koji kao da je već crpao njezin med i rekao ove izvanredne riječi:
I kao prvi čin svojega izazova društvu, Eugene Rastignac pođe na večeru kod gđe de Nucingen.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
VICTORINE TAILLEFER - bila je boležljivo blijeda kao one djevojke koje pate od slabokrvnosti, i premda je svojom uobičajenom turobnošću, zbunjenim držanjem i jadnim slabašnim izgledom bila sastavni dio opće patnje koje je sačinjavala pozadinu ove slike, bar joj lice nije bilo staro, glas i kretnje bili su joj živahni. Ta je mlada nesretnica bila slična biljci s požutjelim lišćem, tek zasađenoj u nepovoljno zemljište. Nezine crvenkaste crte lica, riđežuta kosa i neobično tanak struk izazivali su onu dražest koju su suvremeni pjesnici nalazili u kipićima srednjeg vijeka. Njezine grahoraste oči pokazivale su kršćansku blagost i predanost. Njezine jednostavne, jeftine haljine odavale su mlade oblike. Sve u svemu bila je lijepa.
OTAC GORIOT - starac od oko šezdeset i devet godina, bivši tvorničar tjestenine na čiju bi glavu svaki slikar, kao i pripovjedač, bacio svu svjetlost slike. Bio je vrlo hladnokrvan budući da se nije obazirao na zadirkivanje ostalih stanovnika, bio je vrlo skroman, ispočetka je imao mnogo novaca kojim je osigurao miraz kćerima, a sebi siruran smještaj u stanu pansiona. Kasnije su se njegove zalihe nivca tanjile jer je zatražio premještaj u manju sobicu na četvrtom katu. Vrlo je privržen i pun ljubavi prema svojim kćerima i jako ih voli makar one njega baš i ne trpe previše.
EUGENÉ de RASIGNAC - imao je sasvim južnjačko lice, bijelu put, crnu kosu i modre oči. Njegov nastup, držanje i način izražavanja odavali su sina plemenite obitelji u kojoj je prvi odgoj bio sastavljen od tradicije dobrog ukusa. Ako je i štedio za odjeću, ako je u obične dane i nosio odijela skrojena prošle godine, ipak je koji put mogao izaći odjeven i kao otmjen mladić. Obično je nosio stari redingot, iznošen prsluk, neizglednu crnu, izbjedljelu i studentsku nemarno svezanu kravatu, hlače iste kakvoće i zakrpljene čizme. VAUTRIN - čovjek s obojenim zaliscima, bio je kao prijelaz. Spadao je u red onih ljudi o kojima narod veli: to je ljudina! Imao je široka ramena, razvijena prsa, nabrekle mišiće i, na zaglavcima vrlo
obrasle čupercima guste i žarko smeđe dlake, teške i zdepaste ruke. Njegovo preranim borama izbrazdano lice pokazivalo je znakove grubostikoja je bila u opreci s njegovim uslužnim i prijaznim manirima. Njegov duboki glas, u skladu s njegovom bučnom veselošću nije bio neugodan. Bio je to čovjek susretljiv i smješljiv. Sudeći po načinu kako je štrcao pljuvačku, bio je čovjek nepokolebljive hladnokrvnosti koja mu ne bi dopustila da ustukne pred zločinom ako bi bilo potrebno da se izvuče iz neugodnosti. Kao strog sudac, njegovo je oko prodiralo u srž svakog pitanja, svake savjesti i svakog osjećaja.
DOJAM O DJELU: Djelo mi se poprilično svidjelo upravo radi svog interesantnog sadržaja. Balzac je znao svojim riječima zaista dirnuti čitaoca u srce i potaknuti ga na razmišljanje. Jedina zamjerka ovom djelu su opsežni, neiscrpni opisi kojima je Balzac barem po mom mišljenju malo pretjerao Bilješka o piscu Honoré de Balzac (1799. - 1850.) , rođen u Toursu u građanskoj obitelji. Otac mu je bio naobražen čovjek , bavio se je fiziologijom i sociologijom. Majka mu je bila religiozna, “udubljena u mistična razmišljanja”. Kao dječak pokazuje veliko zanimanje za knjigu i čitanje. Naobrazbu je stekao u raznim školama, najprije u rodnome Toursu, zatim u Parizu. Prema očevoj želji trebao je studirati pravo, ali on se posvećuje književnosti. Bavi se s različitim poslovima i bori se s dugovima. Posjedovao je neobičnu radnu energiju, radio je 16 -17 sati dnevno. oženio se 1850. g., nekoliko mjeseci prije svoje smrti. Za života je postao slavan pisac. Djela : Eugenie Grandet , Otac Goriot, Izgubljene iluzije, Rođakinja Bette, Rođak Pons, Sjaj i bijeda kurtizana…
Ljudska komedija Ljudska komedija je ciklus romana u kojima Balzac prikazuje mnoštvo likova (2000 - 3000) pomoću kojih Balzac ulazi u sve pore tadašnjeg društva. Osnovna koncepcija strukture Ljuske komedije tj. grupiranje samostalnih djela u veće cjeline i pojavljivanje istih likova u više različitih djela pojavljuje se negdje početkom 1831., a sam naziv i plan tog opusa datiraju iz 1842. Iz tog razdoblja datira 1. sveska njegovih Sabranih djela, koje na nagovor izdavača i po sugestiji jednog prijatelja naziva Ljuskom komedijom. Iako sam naslov Balzacova djela sugerira na Danteovu Božanstvenu komediju Balzac vjeruje u njegovu opravdanost : “Neizmjernost jednog plana, koji istodobno obuhvaća povijest i kritiku društva, analizu njegovih zala i raspravljanje njegovih principa, daje mi po mom mišljenju pravo da svom djelu dam naslov pod kojim se ono danas objavljuje : La Comédie humanie”(Predgovor svojeg prvog djela). Dok je Dante tumačio odnose u ljudskom društvu na temelju jedne teološke vizije svijeta, Balzac razmatra ljudsku vrstu sa stanovišta prirodnih znanosti i isključivo na temelju vlastitih promatranja. Uz to, Balzac ne ocjenjuje ljudsko društvo već daje njegovu analizu ne upuštajući se u povijesne probleme, nego ostajući na razini svoje sadašnjosti. Balzac nam dalje tumači u svom Predgovoru da ne treba davati analizu povijest jer su “osnovni ljudski problemi vječni i ponavljaju se iz generacije u generaciju”. Znači dovoljno je dati prikaz života jedne generacije i osvijetliti ga sa svih strana da bi se dobila slika ljudskog društva.
Balzac je svoju Ljudsku komediju podijelio na nekoliko dijelova : Studije društvenog života, Filozofske studije, Analitičke studije. Temelj tog opusa čine Studije društvenog života a dijele se na 6 prizora : Prizori iz privatnog života, Prizori iz provincijskog života, Prizore iz pariškog života, Prizore iz političkog života, Prizore iz vojničkog života, Prizore iz seoskog života. Ljudska komedija je ostala nedovršena, od 137 planiranih djela završena su tek 91, ali ipak kao opus ostala je nenadmašena. Zahvaljujući svom izvarednom daru zapažanja Balzac nam je dao kompletnu sliku društvenog života u prvoj polovici 19 st.
Otac Goriot Najpodesnije djelo za dobivanje uvida u LjK je svakako roman Otac Goriot. Prvotno zamišljen kao pripovijetka postepeno prerasta tokom pisanja zadane okvire radnje, ali ne napuštajući ih, izgrađujući tri samostalne ali međusobno isprepletene radnje, čiji se događaju odvijaju na različitim scenama pariškog društva. Prva fabula je vezana za nesretnu očinsku ljubav Jean-Joachima Goriota, nekadašnjeg tvorničara tjestenine, prema njegovim kćerima u kojoj je obuhvaćena jedna oštra kritika tadašnjeg odgoja. Uz tu osnovnu fabulu vezana je sudbina siromašnog studenta prava Eugénea de Rastignaca, čiji je osnovni cilj uspjeti u društvu, a koji tijekom tog djela upoznaje lice i naličje velegradskog života i postepeno napušta svoje mladenačke ideale. Treća je fabula vezana je uz ciničnog robijaša Vautrina.
Eugéne de Rastignac “Eugéne de Rastignac - tako se zvao - pripadao je redu onih mladih ljudi koje neimaština priuči na rad i koji već u djetinjstvu shvate kolike nade polažu u njih njihovi roditelji, te pripremaju sebi lijepu budućnost proračunavajući već u toj dobi domet svojih nauka i podešavajući ih unaprijed budućem kretanju društva, da bi ga prvi iskoristili.”Razmatrajući djelo u sklopu čitave LjK osnovna je tema životna inicijativa mladog čovjeka, a glavni bi lik bio Rastignac. Njega ne bismo mogli nazvati glavnim likom ovog romana, već samo sponom uz koju se vežu druge dvije centralne ličnosti ovog roman i kao veza između salona visokog društva i malograđanskog pansiona. Ukratko on nije pokretač same radnje već njezin sljedbenik ali isto tako lik kojemu će se Balzac najrađe vraćati, primjenjujući prvi put na njemu tehniku pojavljivanja istih likova u više različitih djela.“Bez njegovih radoznalih zapažanja i spretnosti kojom je ušao u pariške salone ova pripovijest ne bi bila obojena stvarnim tonovima koje, nema sumnje, duguje njegovu pronicavu duhu i želji da prodre u tajne užasna položaja koji su brižljivo tajili kako oni koji su ga stvorili tako i onaj koji se u njemu nalazio.”
Problematika odgoja Goriotova nesretna ljubav prema svojim kćerima toliko je uvećana i groteskna da čitateljima izgleda nestvarna, bez stvarne podloge. Balzac je prikazao takvu ljubav koja se na trenutke spušta na razinu čistih nagona i nemoralnih postupaka ( npr. kad glavni junak, da bi bio blizu vlastite kćeri, se upušta u ulogu “svodilje” između nje i Rastignaca). Dajući previše ljubavi kćerima svojim G. je ostao bez njihove, i postao samo sredstvo za njih. Umjesto da se brinu za njega, kako je sam očekivao, one ga odbacuju od sebe i prisiljavaju ga da živi na rubu neimaštine. Ali G. naposljetku ih još jednako voli. Tim slikama nam Balzac daje kritiku odgoja tog društva koji se bazira na materijalnom, a prenosi ideje povratka korijenima, povratku prirodi, idejama koje je zastupao Jean - Jaques - Russoe.
Bježismrt
Vautrin je u Balzacovom djelu simbol revolta prema svim negativnostima tadašnjeg društva . Taj bivši robijaš shvativši svu pokvarenost tadašnjeg društva ne preza ni od čega da bi ostvario vlastiti cilj. Dokraja odan svojim prijateljima a nemilosrdan prema protivnicima on razvija svoj bushido koji je po mnogo čemu amoralan kao što je amoralno društvo u kojemu živi i u kojem je novac “vrhovni bog”. Na taj način Bježismrt prerasta u glasnika B. osuda ljudskog društva ali isto tako kao čovjek goleme životne energije i volje predstavlja utijelovljenje Balzacovih ambicija.
Zaključak “Ovdje počiva gospodin Goriot, otac grofice de Restaud i barunice de Nuncingen, sahranjen na trošak dvojice studenata.”
Bilješke o djelu: Na početku romana Otac Goriot, Balzac govori o realizmu romana: "Ali, zapamtite dobro: ova drama nije izmišljotina ni roman. Ona je toliko istinita da svatko može uočiti njene bitne sastojke, možda čak i u svom srcu." Roman Otac Goriot priča je o sudbini dvaju suprotnih ličnosti: oca Goriota i Eugena Rastignaca. Otac Goriot se obogatio špekulirajući žitom, ali je sav svoj novac utrošio na nezahvalne kćeri. Njegova ljubav prema kćerima je pretjerana, bezumna, apsurdna, ali Balzac nam je uspio učiniti tu ljubav mogućom, čak logičnom u cijelom slijedu uzroka i posljedica. Tragedija oca Goriota raste od početka romana. Nakon što je bogato udomio svoje kćeri, one i njihovi muževi izbacuju ga iz svojih domova. Goriot nalazi stan u ulici gdje "i najbezbrižniji čovjek postaje tužan", a glavna soba pansiona Vauquer "zaudara vonjem za koji nema imena u ljudskom jeziku, a koji bi trebalo nazvati pansionskim zadahom... Ovdje vlada bijeda bez poezije. Ako na njoj još nema blata, ima mrlja... Iako je bilo lako doznati da li je Goriot zaista proizvođač rezanaca i koliko je bilo njegovo bogatstvo, stariji ljudi koje je zanimala njegova sudbina nisu izlazili iz svog kvarta i živjeli su u pansionu kao školjke u stijeni. Gđa Vauquer se odmah zagledala u Goriotov novac i "kao jarebica u slanini, topila se na vatri želje koja ju je svu obuzimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova Vauquerova i da uskrsne u Goriotu." No on nije mario za nju i ona se osjetila uvrijeđenom, "ali čiča Goriot je bio njen stanar i zato je udovica morala da svladava izljeve svog uvrijeđenog samoljublja, da prikriva uzdahe zbog ovog razočaranja i da guši želju za osvetom." Ta će mu ista gđa Vauquer, kad Goriot više ne bude imao ni prebijene pare, uskratiti na samrti čistu posteljinu jer i "prevrnuti čavrši iz sobe broj 7 dobri su za mrtvaca". Svi stanovnici pansiona Vauquer imali su čvrsta i snažna tijela koja su izdržala sve bure, lica hladna i gruba, izanđala kao lik novca povučenog iz opticaja... I ovdje se, među ovih osamnaest lica, kao u školi i društvu našlo jedno nesretno i odgurnuto stvorenje (Goriot), jedan mučenik s kojim su svi tjerali šegu. Balzac sa sjetom konstatira da je "možda u ljudskoj prirodi da se sve svaljuje na onoga koji sve podnosi iz istinske poniznosti, slabosti ili ravnodušnosti. Njegove kćeri kad su "dobro iscjedile limun, koru su bacile na ulicu". A on, taj "ludi" otac odlazi u park da bi vidio svoje kćeri, plaća dugove njihovih ljubavnika, podržava ih protiv njihovih muževa, predlaže Rastignacu da postane ljubavnik njegove kćeri jer vjeruje da bi je time usrećio. "Moj život je u mojim kćerima. Ako se one provode, ako su sretne, lijepo odjevene, ako idu po ćilimima, šta mari kako sam ja obučen i u kakvoj sobi spavam. Meni nije hladno kad je njima toplo, niti mi je dosadno kad se one smiju. Ja sam žalostan samo kad one tuguju". A upravo ta tuga, bol koju mu nanose njegove kćeri, ubija Goriota a da one nisu niti pokušale da mu je ublaže. Goriota sahranjuju dva siromašna studenta o svom trošku, a kćeri šalju na sprovod samo prazne kočije. Rastignac je oličenje mlade francuske omladine koja se našla pred mnogim zaprekama koje je trebalo otklanjati upornim, marljivim radom i osobnom vrijednošću. Rastignac ima plemenitu dušu, želio bi da uspije u društvu radom i osobnim zaslugama, no već na pragu puta u visoko društvo, koje Eugen priželjkuje, gđa de Bozean pokušava mu razbiti iluziju o tom društvu koje je pokvareno i prema kojemu ne treba imati obzira. "Ukoliko hladnije budete računali, utoliko ćete bolje uspjeti", kaže gđa de Bozean. "Ako hoćete da vas se svijet boji, udrite bez milosti. I ljude i žene smatrajte
za poštanske konje koje ćete na svakoj stanici ostavljati da crknu, pa ćete ostvariti sve svoje želje". To isto, samo grubljim riječima, rekao je Eugenu i Vautrin, odbjegli robijaš: "Znate li čime ljudi sebi krče put? Bljeskom genija ili umješnom pokvarenošću. U ljudske mase treba uletjeti kao topovsko đule ili se uvući kao kuga. Poštenjem se ništa ne postiže." Pariz, koji Rastignaca toliko mami, po Vautrinu je najobičnija kaljuža: "Oni koji se u njemu kaljaju kolima pošteni su ljudi, oni koji se kaljaju pješice, lopovi su. Oni koji u njemu ukradu sitnicu smatraju se za neobične rijetkosti, oni koji kradu milione označeni su kao ljudi puni vrlina". Vautrin je prozreo Rastignacove želje i predlaže mu ubojstvo kako bi došao do novaca koji bi mu omogućili život u visokom društvu. "Takav vam je život", tješi ga Vautrin. "Nije to nimalo ljepše od kuhinje, zaudara kao ona, i ko hoće dobro da jede i pije, mora da uprlja ruke: naučite poslije samo da ih lijepo operete: u tome je sav moral našeg doba". Međutim, Rastignac se još nije pomirio sa uspjehom pod svaku cijenu. On će tek na kraju romana, upoznavši tragediju jedne očinske ljubavi i potpunu bezosjećajnost njegovih kćeri, "sahraniti svoju posljednju suzu" i uzviknuti: "A sada je na nas dvoje red!... I, prvi korak njegova izazivanja kojim je prijetio društvu, bio je odlazak na ručak gospođi de Nucingen.
Kompozicija samog romana klasičan je primjer zrele Balzacove romansijerske tehnike. Budući da namjerava pred našim očima razviti jednu ljudsku dramu, što nam izrijekom i kazuje na prvoj stranici teksta, Balzac komponira i ovaj roman, kao i većinu ostalih, po zakonima dramske strukure, a težište stavlja na ekspoziciju i kritu, kojima posvećuje i glavninu teksta. Unutar same ekspozicije, koja je u ovom romanu već svedena na jednu razumnu mjeru te iznosi čak i nešto manje od trećine teksta, Balzac se služi svojim uobičajenim postupkom, polazeći uvijek od vanjskoga prema unutarnjemu. Najprije daje detaljan opis same sredine u kojoj se njegovi junaci kreću, prelazeći od opisa okoliša na opis kuće, odnosno od opisa vanjskog izgleda zgrade na opis njenih prostorija, i postepeno razvija potrebnu atmosferu u kojoj se mogu pojaviti i sami sudionici drame. Pri njihovu opisu Balzac ponovno polazi od opisa vanjskog izgleda samih likova, koji vješto povezuje s psihološkim crtama njihova karaktera i sociološkom pozadinom njihove egzistencije, tako da na koncu takva opisa mi točno znamo ne samo kako izgleda ili kako se oblači pojedina osoba, već znamo i njezinu pretpovijest i materijalno stanje. Balzac je razradio i istodobno razvio tri samostalne ali međusobno isprepletene fabule, koje se odvijaju u dva raznorodna i oprečna ambijenta - u učmaloj sredini pansiona gđe Vauquer i u elegantnim salonima otmjenih pariških četvrti. Prva fabula vezana je uz temeljnu koncepciju djela i prikazuje nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara tjestenine, Jeana-Joachima Goriota, koji se lišio svog imetka da bi usrećio i bogato udao svoje kćeri, a one se u novoj sredini počinju stidjeti oca i pošto su izvukle iz njega i posljednji novčić, puštaju ga da umre u krajnjoj bijedi, sam kao pas. Uz tu osnovnu fabulu povezao je Balzac sudbinu Goriotova sustanara, mladog provincijskog plemića Eugenea de Rastignaca, koji je došao u Pariz pun ideala, ali upoznavši i u bijednom pansionu gđe Vauquer i u otmjenim pariškim salonima sve naličje velegradskog života, u kojem novac i interes upravljaju ljudskim sudbinama, napušta svoje mladenačke ideale i odlučuje da se ne birajući sredstva uhvati u koštac sa životom. Na tom ga je putu svojim ciničkim primjedbama o društvenom uređenju i pravdi učvrstio i bivši robijaš Vautrin, oko čijeg je hapšenja vezana i treća fabularna osnova romana. Goriot ne želi sam sebi priznati kakve su mu kćeri, pa se zavarava govoreći Rastignacu: "Dragi moj gospodine - rekao mu je sutradan – kako ste mogli pomisliti da se gđa de Restaud naljutila na vas što ste spomenuli moje ime? Kćerke mene veoma vole. Ja sam sretan otac. Samo su se zetovi loše ponijeli prema meni. Nisam htio da ti dragi stvorovi pate zbog mojih nesuglasica s njihovim muževima, pa sam se radije odlučio da ih viđam tajno. Ta mi tajnovitost daje tisuću radosti koje ne razumiju drugi očevi koji mogu vidjeti kćeri kad god zažele. Ja to ne mogu, shvaćate li?" Eugen ipak počinje shvaćati kakvo je društvo: "Pošao se odjenuti premećući u glavi veoma tužne i
obeshrabrujuće misli. Otmjeni mu se svijet ukazao kao ocean blata u kojem se čovjek zaglibi do grla čim samo zamoči nogu"; "Dragi prijatelju - odgovori mu Rastignac pošto je svratio pogled na usnulog starca - samo idi, traži skromnu sreću na koju si sveo svoje želje. Što se mene tiče, ja sam sišao u pakao i moram u njemu ostati. Što god ti zla reknu o visokom društvu, vjeruj. Nema Juvenala koji bi orisao njegovu grozotu, pokrivenu zlatom i dragim kamenjem." Ležeći na samrti i sam Goriot si priznaje kakve su mu kćeri. Nezahvalnost njegovih kćeri dolazi najsnažnije do izražaja u trenutku kada Goriot nema više novaca, a želi blizinu svojih kćeri jer je teško bolestan. Tek tada, u agoniji, otac Goriot ispoljava prikrivenu bol i patnju: "Nijedna - odgovori starac i uspravi se u postelji. Imaju poslova, spavaju, neće doći. Znao sam to. Treba čovjek da umire pa da spozna što su djeca. Ah, prijatelju, nikad se nemojte ženiti, nemojte imati djece! Vi im dajete život, a ona vam daju smrt. Vi ih uvodite u život, a ona vas iz njega izgone. Neće doći, znam! Znam to već deset godina. To sam koji put i govorio sebi, ali nisam imao hrabrosti da povjerujem."; "Čovjek koji je svakoj kćeri dao osam stotina tisuća franaka bio je čovjek o kojemu je trebalo voditi brigu. I bili su vrlo brižni, ali samo zbog mojega novca. Svijet nije lijep. U to sam se itekako uvjerio. U kočiji su me vozili u kazalište, i ostajao sam dokle sam htio na večernjim priredbama. Ukratko, izjavljivale su moje kćeri, priznavale su me za oca. Još ja imam oštrine duha i ništa meni nije izmaklo. Sve je bilo radi novca, i to me ranilo u srce. Vidio sam da je sve samo pretvaranje, ali nije bilo pomoći. Kod njih se nisam osjećao ugodno kao za ovdašnjim stolom. Nisam znao ni o čemo razgovarati."; "Živio sam za to da budem vrijeđan, ponižavan. Toliko ih volim da sam strpljivo podnosio sve uvrede za koje su mi prodavale neko sitno jadno zadovoljstvo. Otac se krio da bi vidio kćeri! Ja sam im dao život, a one mi danas neće dati jedan sat! Žedan sam, gladan sam, srce mi gori, a one neće doći da olakšaju moju agoniju, jer ja umirem, osjećam to. Ali zar ne znaju koliki je grijeh gaziti po očevu mrtvom tijelu? Ima Boga na nebu, i on osvećuje očeve, makar mi i ne htjeli."; "Sad ja vidim cio svoj život. Ja sam prevaren! One me ne vole, nikad me nisu ni voljele! To je očito! Kad nisu došle, neće ni doći. Što više budu oklijevale, to će se teže nakaniti da mi priušte ovu radost. Znam ja njih. Nikad nisu bile sposobne da naslute moje nevolje, moje boli, moje potrebe, pa neće naslutiti ni moju smrt; dapače, ne znaju ni koliko ih volim. Jest, vidim, u njihovim je očima navika da za njih žrtvujem sve, oduzela cijenu svemu što sam činio. Da su zatražile da mi iskopaju oči bio bih im rekao: Iskopajte ih! Ja sam preglup. One misle da su svi očevi kao njihov. Treba uvijek isticati svoju vrijednost. Osvetit će me njihova djeca. Same će sebi škoditi ako ne dođu. Recite im da izlažu istim mukama i svoj smrtni čas. Jednim zločinom čine sve zločine. Ta pođite, recite im da ne doći znači počiniti oco ubojstvo! One su ga i bez ovoga prilično puta počinile."; "Zar ću zbilja umrijeti kao pas? Evo kako sam naplaćen, zaboravom. To su bestidnice, zlotvorke; gade mi se, proklete bile; ustajat ću noću iz lijesa pa ću ih uvijek iznova kleti, jer konačno, prijatelji moji, imam li krivo?"; "Shvaćate li da ću ja umrijeti ne vidjevši svojih kćeri? Vječito žeđati; a nikad ne piti, eto što je bio moj život ima deset godina... Moji su zetovi ubili moje kćeri. Doista, otkad su se udale, više ih nisam imao. Očevi, tražite u Skupštini da se donese zakon o braku! Konačno, ako volite kćeri, nemojte ih nikad udavati. Zet je zločinac koji iskvari sve u kući, sve uprlja. Neka se dokinu brakovi! Oni nam oduzimaju kćeri, i nemamo ih ni na smrtnom času! Donesite zakon o smrti očeva. Ovo sad je strašno! Osveta! To njih zetovi ne puštaju da dođu. Ubijte ih! Oni su moje ubojice! Smrt ili kćeri! Ah, gotovo je, umirem bez njih! Bez njih! Nasie, Fifine, ta dođite već jednom! Tata vam odlazi..." Djelo počinje opisom penziona gđe Vauquer. Pisac pomno opisuje penzion, okoliš, prostorije u penzionu itd. U Pariz je došao mladić iz plemićke obitelji koji želi studirati pravo, nastanio se i on u penzion. U penzionu se nalaze još i bivši proizvođač rezanaca čiča Goriot te bivši trgovac Vautrin. Na početku su se svi divili čiči Goriotu na njegovoj odjeći i na srebrnini koju je imao u ormaru, ali
nakon nekog vremena on se preselio iz skuplje sobe u onu jeftiniju. Čiča Goriot ima i dvije kćeri koje je uspio udati u bogato društvo, i na njih je potrošio i zadnji novčić. Mladi Rastignac napušta svoje ideale i okreće se Parizu i njegovom otmjenom društvu. On doznaje da u Parizu ima rođakinju po imenu Beausèant i od nje traži pomoć da mu ona pokaže put do uspjeha u bogatom društvu. Ona ga upoznaje sa jednom od kćeri čiče Goriota, Anastasie. Grofica Anastasie je imala svog ljubavnika Maxa koji je dolazio kod nje. Jednom prilikom dok je kod nje bio Rastignac iz jedne prostorije izađe Čiča Goriot i Rastignac je upita šta ona ima s Goriotom, i od tada su vrata za Rastignaca zatvorena kod gđe de Restaud. Kad je Rastignac to ispričao svojoj rođakinji kako se gđa de Restaud ponijela prema njemu, ona odluči da će ga upznati sa drugom Goriotovom kćerkom groficom Delphine de Nucingen. U međuvremenu pojavio se tu i Vautrin koji savjetuje Rastignaca kako uspjeti do svog cilja, on mu savjetuje da ako treba ubiti neka ubije samo da ostvari svoj cilj. Vautrin je pronašao i žrtvu koja bi to mogal biti, trebao je to biti brat gđice Victorine. Međutim Rastignac nije htio niti čuti za to. Jedne se večeri u talijanskoj operi upoznao sa Delphine, a ona ga je očarala na prvi pogled. Od tog dana Rastignac je mnogo vremena provodio kod nje razgovarajući o njenom ocu. A kad je dolazio doma odmah je odlazio reći čiči Goriotu šta je rekla za njega, a on je bio presretan, iako su ga obje kćerke odbacile on je živio samo za njihovu sreću. Vautrin se nije slagao s Rastignacovim načinom na koji on pristupa tom svijetu jer je rekao da je svijet pokvaren i ako ti njega ne uništiš da će on tebe. Rastignac je tražio novac i od majke i od sestara da mu posude da uspije u tom visokom društvu, one su mu poslale i zaželile mu sreću. Nakon toga u penzionu se doznalo da je Vautrin odbjegli robijaš i prijavili su ga, tako da je Vautrin zauvijek nestao iz penziona. Delfine nikad nije dolazila vidjeti oca, tek pred njegovu smrt ga je došla vidjeti. Goriot je cijelo vrijeme mislio na njh kako se zabavljaju, kako je sretan zato jer su i one, a nikad nije rekao ništa protiv njih iako su ga »pokrale«. Kad je umro čiča Goriot na pogreb su došle samo prazne kočije njihovih kćeri sa slugama unutra jer one nisu mogle, jer su došle rano ujutro sa plesa i morale su spavati. Mladi Rastignac platio je i pogreb jedinom prijatelju koji nije nikad protiv nikog rekao ništa loše, i vidio je da je Vautrin imao pravo da protiv takvog svijeta ne možeš ići »pješice« i okrene se prema veličanstvenom Parizu i reče: »Sad je na nama dvoma red!« Književna
vrsta:
roman
O ciklusu ''Ljudska komedija'': U nastajanju da ''mnoštvo ljudskih egzistencija'' pregledno prikaže i osnove ljudske strasti i osjećaje osvijetli s raznih aspekata, Balzac je razradio čitav jedan arhitektonski plan prema kojem je već i prije sistematizirao svoja djela i dao mu ime ''Ljudska komedija''. Ljudska komedija dijeli se na tri osnove nazvane ''studijima'': ''Studiji iz društvenog života'', ''Filozofske studije'' i
''Analitičke studije''. Ljudska komedija ostala je nedovršena, ali kao opus ne nadmašena. Od 137 planiranih djela, Balzac je uspio napisati 91, a od 3000-4000 likova realizirao ih je oko 2000. Zahvaljujući svom izvanrednom daru zapažanja Balzac nam je dao kompletnu sliku društvenog života u prvoj polovici 19. stoljeća. Mjesto radnje: Pariz Vrijeme radnje: 1819./1820. godina Tema: Odana i slijepa ljubav oca prema kćerima koje ga iskorištavaju, te želja mladog čovjeka iz provincije za usponom u društvu. *(Analiza francuskog društva početkom 19. stoljeća u Parizu.) O romanu: Roman koji je najpodesniji za pristup u svijet ''Ljudske komedije'' nesumnjivo je ''Otac Goriot''. Zamišljen prvobitno kao pripovijetka, ''Otac Goriot'' prerastao je u toku pisanja u roman. Radnja romana strukturirana je u tri fabularne osnove. Prva fabula prikazuje nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara tjestenine, Goriota, koji se lišio svoga imetka da bi bogato udao svoje kćerki koje ga puštaju da umire u krajnjoj bijedi. Druga fabula prati sudbinu ŽGoriotova sustanara, mladog plemića Eugena de Rastignaca koji dolazi u Pariz pun ideala. Na tom ga putu svojim ciničnim primjedbama o društvenom uređenju prati bivši robijaš Vautrin, oko čijeg je uhićenja vezana i treća fabularna osnova romana. Likovi: Jean-Joachim Goriot, Eugene de Rastignac, Vautrin, Mme Vauquer, Delphine de Nucingen, Anastazie de Restaud, Claire de Beauseant, Christophe(sluga), Constance, Derville, Grimprel, Mlle Michonneau, Frederic de Nucingen, grof de Restaud, Poiret, Agathe de Rastignac, Sylvie(debela kuharica), Mme Couture, Mlle Victorine Taillefer. Opis likova: Otac Goriot jedan je od stanara pansiona Mme Vauquer. Nekadašnji proizvođač tjestenine otac je Delphine i Anastazie i star je otprilike šezdeset i devet godina. Njegova je ljubav prema kćerkama pretjerana, bezumna, apsurdna i slijepa. On ih voli gotovo do ludila. Upravo ta ljubav dovodi ga u neimaštinu, propast i smrt. Goriot se lišio svog imetka da bogato uda svoje kćerke i učinio ih sretnima. Međutim, one ga se počinju sramiti i puštaju ga da umire u krajnjoj bijedi. Tek na samrti Goriot shvaća kakve su njegove kćerke zapravo.
Citat: Možda su ga zbog bezbrižne darežljivosti na koju se čiča Goriot, koga su u to doba s poštovanjem nazivali gospodinom Goriotom, dao navesti, počeli smatrati budalom koji se nimalo ne razumije u poslove. Citat: Čiča je Goriot bio stari razvratnik čije su oči samo zahvaljujući liječnikovoj umješnosti bile pošteđene zloćudnog djelovanja lijekova što su ih njegove bolesti iziskivale. Ogavna je boja njegove kose dolazila di razuzdanosti i od napitaka koje je pio da bi s tom razuzdanošću mogao nastaviti. Citat: Goriot je kćeri uzdizao u red anđela, pa nužno i iznad sebe, te je - jadni čovjek! - volio čak i samo zlo što su mu ga one nanosile.
Citat: To su bestidnice, zlotvorke; gade mi se, proklete bile; ustajat ću noći iz lijesa pa ću ih uvijek iznova kleti, jer konačno, prijatelji moji, imam li krivo? Citat: Ako ne dođu? Ali ja ću umrijeti, umrijeti u bjesnilu. Bjesnilu! Bjesnilo me već hvata! Sad ja vidim cio svoj život. Ja sam prevaren! One me ne vole, nikad me nisu voljele! To je očito! Kad nisu došle, neće ni doći. EUGENE DE RASTIGNAC je najstariji od petero djece siromašne ali ugledne provincijske plemićke obitelji i student je prava. Željan je bogatstva i uspjeha, a budući da je plemenite duše želio bi uspjeti radom i osobnim zaslugama. Ubrzo shvaća da je sjaj i glamur Pariza koji njega toliko mami samo na površini te napokon upoznaje lice i naličje velegradskog života.
Citat: Eugene de Rastignac imao je posve južnjačko lice, bijelu put, crnu kosu, plave oči. Njegov način izražavanja, ponašanje i uobičajeno držanje, odavali su sina plemenite obitelji gdje su prvim odgojem bile obuhvaćene samo tradicije dobrog ukusa... Obično bi nosio stari kaput, iznošen prsluk, neuglednu crnu, izblijedjelu, nemarnu svezanu studentsku kravatu, hlaće u skladu s ostalim i zakrpljene čizme. Citat: Koji god bili njezini razlozi, Delphine se igrala s Rastignacom i uživala što se njime igra, vjerojatno stoga što je znala da je voli i što je muke svojega dragog mogla prekinuti kad god se svidi njenoj kraljevskoj ženskog volji... Čitav mu je Pariz pripisivao gđu de Nucingen kao ljubavnicu, a on joj nije bio ništa bliži nego onog dana kada ju je prvi put ugledao. Citat: Rastignac: Sve do sada sam mislio da vas volim više nego vi mene. Delphine: Ja sam na svoju sramotu, više ljubavnica, nego kćerka. Zašto? Ne znam. Čitav moj život je u vama. Otac mi je dao srce, ali vi ste ga učinili da ono kuca. Citat: Osvajanje barunice de Nucingen, toliko ga je uzdiglo u očimo svijeta da su ga svi mladići pogledavali zavidno. Goriot govori Rastignacu: Citat: Iz kuće vas je otpremila silom, i vi ste otišli ljutiti, zdvojni. A ona je u taj čas čekala mene! Shvaćate li? Trebalo je da pođemo dovršiti uređenje jednog dragulja od stana u koji ćete se za tri
dana useliti. Nemojte me odati. Ona bi vas htjela iznenaditi. Iznad vašeg stana, na petom katu, ima soba koja je u njegovu sklopu, i u njoj ću stanovati ja, mogu li? VAUTRIN (Jacques Collin; Bježismrt) bivši je robijaš, jedan od stanara pansiona. Simbolizira pobunu protiv svega negativnoga u ondašnjem društvu. Hladnokrvam, odlučan, unatoč dobroćudnom izgledu, utjerivao je strah prodornim pogledom. Inteligentan, razumije se u mnoge poslove. On je shvatio pokvarenost društva i nije prezao ni pred čim pri ostvarivanju svojih ciljeva. (pobjegao iz tovlonske(ili tovlanske) kaznionice, uživao je puno povjerenje triju kaznionica koje su ga odabrale za opunomoćenika i bankara, zarađivao je silne novce)
Citat: Bio je jedan od onih ljudi kojima narod kaže: to je prava ljudina! Imao je široka ramena, razvijen prsni koš, nabrekle mišiće, teške četvrtaste šake, na zaglavcima jako obrasle čupercima, gustih i žarkoriđih dlaka... Znao je ili je ponešto nagađao o poslovima onih koji su ga okruživali, dok nitko nije mogao poniknuti ni u njegove misli, ni u njegove poslove. Citat: Collin je njihov pouzdanik, njihov savjetnik. Pomoću svojih nevjerojatnih sredstava taj je čovjek uspostavio vlastitu policiju, veoma razgranate veze koje pokriva neproničnom tajnom... Kad bismo uhvatili Bježismrt i dočepali se njegove bande, iščupali bismo zlo iz korijena. Oklada gđice Michonneau i Poireta da je Vautrin Bježismrt. Oklada u 3000 franaka. Citat: Kad je Vautrin okrenut, gđica Michonneau snažno pljesne bolesnika po ramenu, a dva se kobna slova zabijele usred crvene mrlje. DELPHINE I ANASTASIE Goriotove su kćerke, pohlepne, dvolične i bez morala. Važno im je bilo samo uspjeti u društvu, trošiti očev novac i živjeti na računima ljubavnika. Iskorištavale su oca koji ih je slijepo volio i koji im je dao sve.
Citat: Goriot je sreću nalazio u tome da udovoljava hirovima svojih kćeri. Kada su mu kćerke dorasle za udaju, smjele su izabrati muža po svom ukusu: svaka je imala kao miraz dobiti polovicu očeva imetka... Kćeri mu se i zetovi ubrzo počeše zgražavati što se i dalje bavi takvom trgovinom, iako je to predstavljalo cijeli njegov život. Grof de Restaud Rastignacu: Citat: Citat: Gospodine - odgovori hladno grof de Restaud - vi ste već mogli primijetiti da ja prema gospodinu Goriotu ne osjećam nikakvu nježnost... On je unio nesreću u moj život, ja u njemu gledam
neprijatelja svojega spokojstva. Hoće li umrijeti, ili živjeti, meni je sasvim svejedno. Ovo su moji osjećaji prema njemu. Goriot o svojim kćerkama govori Rastignacu: Citat: ... Što je važno kako sam ja odjeven i kakvo je mjesto gdje spavam? Meni nije hladno ako je njima toplo, nije mi dosadno ako se one smiju... Ali znajte već sada, ako biste je iznevjerili, ja bih vas ubio! grofica de Restaud obraća se ocu Goriotu da joj treba novaca: Citat:Oprostite mi, oče! Uvijek ste mi govorili da bi vas moj glas dozvao i iz groba, vratite se čas u život i blagoslovite svoju raskajanu kćerku! ... pade na koljena i izbezumljeno se zagleda u one ljudske ruševine... DOJAM O DJELU: U djelu se isprepliće više životnih priča i likovi su svu na neki način povezani. S jedne strane imamo priču o mladom Rastignacu koji želi uspjeti u društvu, a s druge strane starca Goriota koji slijepo voli svoje kćeri i ne želi si priznati da je ta ljubav neuzvraćena i da ga one iskorištavaju. Smatram da previše ljubavi može naškoditi jer dovodi do osjećaja zarobljenosti i željom za slobodom, pa su se možda zbog toga Goriotove kćeri tako ponašale prema njemu . Drugi razlog mogao bi biti da zbog previše popuštanja i udovoljavanja njihovim hirovima one mu nisu bile zahvalne jer su to smatrale njegovom obvezom. Isto tako smatram da ako imaš novac odnosno moć, moraš se puno manje boriti za uspjeh i ostvarenje svojih snova. Iako Balzac opisuje društvo 19. stoljeća čini mi se da se situacija i dandanas nije promiienila Bilješke o djelu: »Čestit čovjek – građanski pansion – 600 franaka rente – lišio se svega u korist svojih kćeri, od kojih svaka ima po 500 000 franaka rente, umire kao pas.« Balzac je paralelno razvio dvije fabule, jedna je bijedan pansion gđe Vauquer a druga je u bogatim i elegantnim salonima pariških četvrti. Balzac najprije daje detaljan opis same sredine u kojima se njegovi likovi kreću, opis okoliša, kuće, opis vanjskog izgleda zgrade, opis unutarnjih prostorija i onda postepeno razvija atmosferu u kojoj se pojavljuju i sami likovi. I u opisu likova Balzac najprije polazi od vanjskog opisa koje veže s psihološkim osobinama, onda karakter pojedinog lika, njegovo matrijalno stanje, njegovo porijeklo… U
Čiči
Goriotu
nailazimo
na
tri
fabule:
Prva fabula vezana je uz nesretnu sudbinu bivšeg tvorničara rezanaca, koji se odrekao svega samo da bi bogato udao svoje dvije kćeri. Međutim one nakon što su postigle uspjeh počinju se stidjeti vlastitog oca i pošto su mu izvukle i poslijednji novčić puštaju ga da umre u bijedi i samoći kao napušten pas. Druga fabula je priča o mladom provincijskom plemiću Eugčne de Rastignacu, koji je došao u Pariz pun ideala i očaran pariškom gospodom odlučuje da napusti svoje ideale i da se suoči sa životom kakvim ga on
želi. Treća fabula se vrti oko bivšeg robijaša Vautrina koji uvjerivši se u pokvarenost ljudskog društva odlučuje uzeti pravdu u svoje ruke ne posustajući ni pred ubojstvom ako je potrebno za postizanje ciljeva. U tako komplicirano razrađenom romanu teško je raspoznati koji je od njih glavni lik.
Kratki sadržaj: Djelo počinje opisom penziona gđe Vauquer. Pisac pomno opisuje penzion, okoliš, prostorije u penzionu itd. U Pariz je došao mladić iz plemićke obitelji koji želi studirati pravo, nastanio se i on u penzion. U penzionu se nalaze još i bivši proizvođač rezanaca čiča Goriot te bivši trgovac Vautrin. Na početku su se svi divili čiči Goriotu na njegovoj odjeći i na srebrnini koju je imao u ormaru, ali nakon nekog vremena on se preselio iz skuplje sobe u onu jeftiniju. Čiča Goriot ima i dvije kćeri koje je uspio udati u bogato društvo, i na njih je potrošio i zadnji novčić. Mladi Rastignac napušta svoje ideale i okreće se Parizu i njegovom otmjenom društvu. On doznaje da u Parizu ima rođakinju po imenu Beausčant i od nje traži pomoć da mu ona pokaže put do uspjeha u bogatom društvu. Ona ga upoznaje sa jednom od kćeri čiče Goriota, Anastasie. Grofica Anastasie je imala svog ljubavnika Maxa koji je dolazio kod nje. Jednom prilikom dok je kod nje bio Rastignac iz jedne prostorije izađe Čiča Goriot i Rastignac je upita šta ona ima s Goriotom, i od tada su vrata za Rastignaca zatvorena kod gđe de Restaud. Kad je Rastignac to ispričao svojoj rođakinji kako se gđa de Restaud ponijela prema njemu, ona odluči da će ga upznati sa drugom Goriotovom kćerkom groficom Delphine de Nucingen. U međuvremenu pojavio se tu i Vautrin koji savjetuje Rastignaca kako uspjeti do svog cilja, on mu savjetuje da ako treba ubiti neka ubije samo da ostvari svoj cilj. Vautrin je pronašao i žrtvu koja bi to mogal biti, trebao je to biti brat gđice Victorine. Međutim Rastignac nije htio niti čuti za to. Jedne se večeri u talijanskoj operi upoznao sa Delphine, a ona ga je očarala na prvi pogled. Od tog dana Rastignac je mnogo vremena provodio kod nje razgovarajući o njenom ocu. A kad je dolazio doma odmah je odlazio reći čiči Goriotu šta je rekla za njega, a on je bio presretan, iako su ga obje kćerke odbacile on je živio samo za njihovu sreću. Vautrin se nije slagao s Rastignacovim načinom na koji on pristupa tom svijetu jer je rekao da je svijet pokvaren i ako ti njega ne uništiš da će on tebe. Rastignac je tražio novac i od majke i od sestara da mu posude da uspije u tom visokom društvu, one su mu poslale i zaželile mu sreću. Nakon toga u penzionu se doznalo da je Vautrin odbjegli robijaš i prijavili su ga, tako da je Vautrin zauvijek nestao iz penziona. Delfine nikad nije dolazila vidjeti oca, tek pred njegovu smrt ga je došla vidjeti. Goriot je cijelo vrijeme mislio na njh kako se zabavljaju, kako je sretan zato jer su i one, a nikad nije rekao ništa protiv njih iako su ga »pokrale«. Kad je umro čiča Goriot na pogreb su došle samo prazne kočije njihovih kćeri sa slugama unutra jer one nisu mogle, jer su došle rano ujutro sa plesa i morale su spavati. Mladi Rastignac
platio je i pogreb jedinom prijatelju koji nije nikad protiv nikog rekao loše, i vidio je da je Vautrin imao pravo da protiv takvog svijeta ne ići »pješice« i okrene se prema veličanstvenom Parizu i »Sad je na nama dvoma Analiza Eugčne
ništa možeš reče: red!«
likova: Rastignac:
Citat: (str. 34.) “Eugčne de Rastignac, tako se zvao, bio je jedan od onih mladića koji se iz nevolje privikavaju na rad, koji od najranije dobi shvaćaju nade što ih roditelji u njih polažu, te sebi pripremaju lijepu budućnost već sada proračunavajući buduće kretanje društva, kako bi bili prvi koji će ga dokraja iskoristiti.” Citat: (str. 38.) “Eugčne de Rastignac imao je posve južnjačko lica, bijelu put, crnu kosu, plave oči. Njegov način izražavanja, ponašanje i uobičajeno držanje odavali su sina plemenite obitelji gdje su prvim odgojem bile obuhvaćene samo tradicije dobrog ukusa. Ako se i štedio na odjeći, ako je u obične dane i nastojao pohabiti odjela sašivena prošle godine, svejedno je pokatkad mogao izaći i kao otmjen mladić. Obično je nosio stari kaput, iznošen prsluk, neuglednu crnu, izblijedjelu, nemarno svezanu studensku kravatu, hlače u skladu s ostalim i zakrplljene čizme.” Čiča
Goriot:
Citat: “Čiča
Goriot,
starac
otprilike
(str. od
šezdeset
i
devet
41.) godina“
Citat: (str. 43.) “Uostalom, njegovi su mesnati, nabrekli nožni listovi, kao i dugi istaknuti nos, nagovještali neke duševne osobine do kojih je udovicama, čini se, bilo stalo, koje je potvrđivalo njegovo mjesečasto i bezazleno, dobrodušno lice. Mora da je bio čvrsto građena životinja kadra da svoj duh izoštri u osjećaju. Kosa, počešljana na razdjeljak, koju mu je vlasuljar politehničke škole svako jutro dolazio naprašiti, na pet mu se mjesta spuštala na nisko čelo i lijepo ukrašavala lice. Premda je djelovao malčice neotesano, bio je tako pomno dotjeran, tako je obilato trošio duhan, pušio ga kao čovjek siguran u to da će mu kutija za duhan uvijek biti puna makube.” Vautrin: Citat: “... čovjek od svojih četrdesetak godina koji zaliske, izdavao se za bivšeg trgovca, a Citat: “Znao
je
ili
je
ponešto
nagađao
(str. o poslovima
(str.34.) je nosio crnu vlasulju, boji zvao se gospodin Vautrin.” onih
koji
su
ga
40.) okruživali,
dok nitko poslove.”
nije
mogao
proniknuti
ni
u
njegove
mislini
ni
u
njegove
Dojam o djelu: Djelo je po meni fantastično jer se u njmu isprepleću ljubav koja nije uzvraćena i želja za uspjehom koja je tako blizu a tako daleko. U čemu je Goriot pogriješio da je za uzvrat umjesto ljubavi kćerka dobio to da se one njega srame. Dali su se one osjećale kao psi na uzicama od prevelike ljubavi ili je tu pitanje odgoja, previše popuštanja i udovoljavanja njihovim hirovima? Na to je pitanje teško dati odgovor. S druge strane dolazi teška borba mladog studenta koji nema neko bogatstvo da uspije u društvu gdije je glavna sreća novac. Da je on iz jedne obitelji koja ima novaca za njemu priuštiti toliko da se on zabavlja i troši koliko želi sigurno se ne bi spominjala borba za uspijeh, nego bi bilo puno lakše imao bi onu “otskočnu dasku “koja omgućava uspjeh. Teško je razdvojiti ono što je bitno u djelu. Ali ono šta je sigurno točno to je ono da je i danas takvo stanje u svjetu. Ako ti previše poklanjaju ljubavi i pažnje da ćeš se osjećati kao u kavezu i da ćeš pobjeći, isto tako ako imaš moć i novac dobar i ugodan život ti je zajamčen, a ako ne onda se moraš boriti za postić makar pola od onog o čemu sanjaš.
