Karl Ove Knausgård
Moja borba Druga knjiga
s norveškoga prevela Anja Majnarić
TREĆI DIO
Srpanj 2008. Ljeto je bilo dugo i još nije gotovo. Dvadeset šestog lipnja završio sam prvi dio romana i otad, više od mjesec dana, Vanja i Heidi ne idu u vrtić, nego su s nama kod kuće, što nam itekako otežava život. Nikad nisam shvaćao smisao godišnjih odmora, nikad ih nisam trebao, uvijek sam samo htio nastaviti raditi. Ali što se mora, mora se. Prvi smo tjedan zapravo trebali biti u kolibi, koju me Linda prošle jeseni nagovorila da kupimo i koja je trebala služiti dijelom kao utočište za pisanje, a dijelom kao vikendica, ali nakon tri smo dana odustali i vratili se u grad. Okupiti troje male djece i dvoje odraslih na tako malom prostoru, sa svih strana okruženom ljudima, gdje se nema što raditi osim plijeviti vrt i kositi travu, nije nužno dobra ideja, pogotovo ne ako prevladavajuća atmosfera već otprije nije harmonična. Više smo se puta ondje posvadili, vjerojatno na veliko veselje susjeda, a osjećaj da me okružuju stotine uređenih vrtova i svi ti stari, polugoli ljudi izazivao je u meni nervozu i klaustrofobiju. Takva raspoloženja djeca brzo osjete i iskoriste, pogotovo Vanja, koja gotovo trenutačno reagira na promjene tona i intenziteta glasa pa iskoristi priliku i počne raditi ono za što zna da najmanje volimo i da će nas izbaciti iz takta ako dovoljno dugo potraje. Kad smo već napeti od frustracije gotovo nam se nemoguće obuzdati i tako to potraje; vika i dernjava i jad. Sljedeći smo tjedan unajmili automobil i odvezli se u Tjörn u okolici Göteborga, kamo nas je Lindina prijateljica Mikaela, Vanjina krsna kuma, pozvala u vikendicu svojega momka. Pitali smo je zna li kako je živjeti s troje djece i je li stvarno sigurna da nas želi ondje, no rekla je da jest; moći će peći kolače s djecom i voditi ih na kupanje te u lov na rakove, tako da mi imamo malo vremena za sebe. Na to smo zagrizli. Odvezli smo se u njihovu vikendicu, koja se nalazila u Tjörnu, duboko u divnom krajoliku nalik na norveški Sørland, parkirali i uselili se sa svom djecom i svim torbama i kovčezima. Plan je bio da ostanemo ondje cijeli tjedan, no već tri dana poslije spakirali smo stvari, stavili ih u auto i ponovno krenuli na jug, na Mikaelino i Erikovo vidno olakšanje. Ljudi koji nemaju djecu rijetko shvaćaju što je sve posrijedi, ma koliko zreli i inteligentni bili inače, barem je tako bilo sa mnom prije nego što sam dobio djecu. Mikaela i Erik osobe su od karijere; otkad znam Mikaelu, radila je samo na rukovodećim pozicijama u kulturi, dok je Erik direktor u nekoj međunarodnoj instituciji sa sjedištem u Švedskoj. Nakon Tjörna trebao je na jedan sastanak u Panamu, prije nego što nastave odmor u Provansi, jer njihov je život takav; mjesta o kojima sam ja samo čitao njima su na dlanu. Usred svega toga došli smo mi sa svojim vlažnim maramicama i pelenama, Johnom koji puže posvuda, Heidi i Vanjom koje se tuku i vrište, smiju i plaču, koje nikad ne jedu za stolom, nikad ne rade ono što im kažemo, barem ne kad smo vani među ljudima, a mi zaista želimo želimo da se ponašaju pristojno, što one primjećuju; što su nama ulozi veći, to one postaju neposlušnije, pa iako je vikendica bila velika i prostrana, nije bila toliko velika i prostrana da ostanu neprimijećene. Erik se pravio da se ne boji za neke od stvari ondje, htio se predstaviti kao velikodušan i kao ljubitelj djece, ali tome je neprekidno proturječio njegov govor tijela - ruke čvrsto stisnute uz tijelo, način kako je cijelo vrijeme vraćao stvari na njihovo mjesto - i velika suzdržanost u pogledu. Stvari i mjesto koje je poznavao cijeli život bile su mu bliske, ali osobe koje su tih dana nastanjivale taj prostor bile su mu strane, gledao ih je kao što bi netko gledao krtice ili ježeve. Razumio sam ga i sviđao mi se. No sve to upravo sam ja donio, tako da nikakav iskren susret nije bio moguć. On se školovao na Cambridgeu i Oxfordu i
godinama radio kao broker u londonskom poslovnom svijetu, ali u jednoj šetnji on i Vanja išli su uzbrdicom uz more, a on ju je pustio da se slobodno penje nekoliko metara ispred njega dok je nepomično stajao i divio se pogledu, ne uzevši u obzir da su njoj tek četiri godine i da ne zna sama procijeniti rizik, pa sam ja morao odjuriti onamo s Heidi na rukama i preuzeti nadzor. Kad smo pola sata poslije sjeli u kafić, ja ukočenih nogu nakon tog iznenadnog juriša uzbrdo, i kad sam ga zamolio da daje Johnu komadiće kajzerice, koju sam stavio preda nj, dok ja dovodim u red Heidi i Vanju i ujedno im tražim nešto za jelo, kimnuo je i pristao, ali nije spremio novine koje je čitao, cijelo vrijeme nije podizao pogled i nije primijetio da je John, na pola metra od njega, sve uzrujaniji i uzrujaniji, dok na kraju nije počeo toliko plakati da je sav pocrvenio, frustriran što mu je komadić peciva koji toliko želi pred nosom, a ne može ga dohvatiti. Ta je situacija razljutila Lindu, koja je sjedila na drugom kraju stola, vidio sam to na njoj, no pregrizla je jezik, nije ništa rekla, pričekala je da izađemo i ostanemo nasamo i tada rekla da bismo trebali otići kući. Odmah. Naviknut na njezine promjene raspoloženja, rekao sam da bi trebala zašutjeti i ne donositi takve odluke kad je tako prokleto ljuta. To ju je naravno još više razljutilo, a ljuta je bila još i sljedećeg jutra, čak i u autu, jer ujutro smo odlučili da odemo otamo. Vedro, plavo nebo i ispresijecan i vjetrovit, ali lijep krajolik, u kombinaciji s dječjim veseljem i činjenicom da sjedimo u autu, a ne u kupeu vlaka ili u zrakoplovu, što su nam zadnjih godina bila uobičajena prijevozna sredstva, sve to smirilo je atmosferu, ali nije prošlo dugo prije nego što smo ponovno počeli, jer morali smo jesti, a restoran koji smo pronašli i pred kojim smo se zaustavili pripadao je, pokazalo se, jedriličarskom klubu, no konobar mi je rekao da ćemo, ako samo prijeđemo most, doći u grad i ondje, možda petsto metara dalje, ima drugi restoran, tako da smo se dvadeset minuta poslije našli na visokom i uskom, ali vrlo prometnom mostu, tegleći dvoja kolica, gladni i s pogledom samo na industrijsku zonu. Linda je bila bijesna, mrko je gledala, mi uvijek završimo u ovakvim situacijama, procijedila je, nikom drugom se to ne događa, ništa nismo u stanju napraviti, sad bismo trebali jesti, cijela obitelj, moglo nam je biti lijepo, a umjesto toga stojimo ovdje na vjetru, okruženi bukom automobila i ispušnim plinovima na nekom prokletom mostu. Jesam li ikad vidio neku drugu obitelj s troje djece u ovakvoj situaciji? Ulica kojom smo krenuli dalje završavala je metalnim vratima na kojima je bio logo osiguravajućeg društva. Da bismo ušli u grad, koji je, osim toga, izgledao zapušteno i tužno, morali bismo ići okolnim putem kroz industrijsku zonu još barem petnaest minuta. Htio sam je ostaviti, jer uvijek prigovara, uvijek želi nešto drugo, a ništa ne poduzima u vezi s tim, samo prigovara, prigovara, prigovara, nikad ne prihvaća situaciju onakvu kakva jest, a kad stvarnost ne odgovara njezinim očekivanjima, krivi mene, podjednako za sitnice kao i za važne stvari. Razišli bismo se mi i tad, ali ponovno nas je, kao i uvijek, spojila logistika; imali smo jedan auto i dvoja kolica pa smo se samo morali praviti da nije rečeno ono što je rečeno, odgurati zamrljana i škripava kolica preko mosta i natrag do lijepog jedriličarskog kluba, utrpati ih u auto i vezati djecu te se odvesti do prvog McDonald’sa, koji smo našli na benzinskoj postaji malo izvan centra Göteborga, gdje sam ja svoj hot-dog jeo vani na klupi, dok su Vanja i Linda svoje jele u autu. John i Heidi su spavali. Otkazali smo planirani odlazak u zabavni park Liseberg jer bi on samo pogoršao situaciju, s obzirom na atmosferu među nama, a umjesto toga, prepustivši se trenutku, nekoliko sati poslije stali smo kod jeftine i sklepane takozvane “Zemlje bajki”, gdje je sve bilo najlošije kvalitete, pa s djecom krenuli prvo u mali “cirkus”, koji se sastojao od psa što skače kroz obruče u visini koljena, snažne i muškobanjaste žene u bikiniju, vjerojatno iz istočne Europe, koja je iste takve obruče bacala uvis i vrtjela ih oko bokova, što su mogle izvesti sve djevojčice u mojem razredu na početku osnovne škole, te svjetlokosog muškarca mojih godina, u špicastim cipelama, s turbanom i “šlaufovima” koji su se prelijevali preko dimija, a koji je četiri puta napunio usta benzinom i
izrigao vatru prema niskom stropu. John i Heidi zurili su toliko da su izgledali kao da će im oči ispasti. Vanja je razmišljala samo o štandu pokraj kojega smo prošli, gdje se moglo osvojiti plišane životinje, i cijelo me vrijeme vukla za rukav i ispitivala kad će predstava završiti. Svako malo pogledao sam Lindu. Sjedila je s Heidi u krilu, suznih očiju. Kad smo izašli i pošli prema malom središnjem trgu lunaparka, gurajući svaki svoja kolica, uz veliki bazen s dugačkim vodenim toboganom, iza čijeg se vrha izdizao golemi, možda trideset metara visoki trol, upitao sam je zašto suze. “Ne znam”, rekla je. “Ali cirkus me uvijek gane.” “Zašto?” “Pa kad je tako tužan, tako mali i jeftin. I istovremeno tako lijep.” “Čak i ovaj?” “Da. Zar nisi vidio Heidi i Johna? Bili su potpuno hipnotizirani.” “Ali Vanja nije”, rekao sam i nasmiješio se. I Linda se nasmiješila. “Što to?” rekla je Vanja i okrenula se. “Što si rekao, tata?” “Rekao sam samo da u cirkusu nisi mislila ni na što drugo osim na plišanu životinju koju si prije vidjela.” Vanja se nasmiješila onako kako se često znala nasmiješiti kad bismo razgovarali o nečemu što je učinila. Zadovoljno, ali i gorljivo, spremna za još. “Što sam napravila?” rekla je. “Vukla si me za ruku”, rekao sam. “I rekla da želiš na tombolu.” “A zašto?” rekla je. “Otkud ja znam?” rekao sam. “Valjda si htjela plišanu igračku.” “Hoćemo to sad?” rekla je. “Da”, rekao sam. “Ondje je.” Pokazao sam na asfaltiranu stazu prema spravama lunaparka koje su se jedva vidjele od drveća. “Hoće i Heidi dobiti jednu?” rekla je. “Ako želi”, rekla je Linda. “Želi”, rekla je Vanja pa se prignula ka Heidi koja je sjedila u kolicima. “Želiš, Heidi?” “Da”, rekla je Heidi. Morali smo potrošiti devedeset kruna na lutriju prije nego što je svaka dobila svojeg plišanog miša. Sunce je pržilo s neba, šumski zrak stajao je na mjestu, svakojaki zvoneći i cvrkutavi zvukovi sprava mi ješali su se s disko-glazbom iz osamdesetih sa štandova oko nas. Vanja je htjela šećernu vunu pa smo deset minuta poslije sjedili za stolom kraj kioska, gdje su uzrujane ose zujale oko nas na vrućem suncu, od kojeg se šećer lijepio za sve što bi mu se približilo - za stol, naslon kolica, ruke i dlanove - što je izazvalo glasno negodovanje djece; nisu na to pomislila kad su vidjela stakleni spremnik u kojem se vrtložio šećer. Moja kava bila je gorka i gotovo se nije dala piti. Mali, musavi dječačić vozio se prema nama na triciklu, zaletio se ravno u Heidina kolica i pogledao nas s izrazom iščekivanja. Imao je tamnu kosu i tamne oči, mogao je biti Rumunj ili Albanac ili možda Grk. Nakon što se još nekoliko puta zaletio u kolica, stao je tako da ne možemo izaći i ostao ondje, sad zagledan u pod. “Idemo?” rekao sam. “Heidi želi jahati konjića”, rekla je Linda. “Možemo prvo to?” Jak muškarac klempavih ušiju, također taman, došao je, podigao bicikl skupa s dječačićem, odnio ih pred kiosk, potom dječačića nekoliko puta potapšao po glavi pa otišao do mehaničke hobotnice kojom je upravljao. Njezini su krakovi nosili košare u kojima se
sjedilo, dizali ih i spuštali dok se hobotnica polako vrtjela u krug. Dječak je počeo voziti bicikl po trgu, na koji su ljudi u ljetnoj odjeći stalno pristizali, a onda i s njega odlazili. “Naravno”, rekao sam i ustao, uzeo Vanjinu i Heidinu šećernu vunu i bacio je u kantu za smeće pa pogurao kolica s Johnom, koji je okretao glavu s jedne strane na drugu da uhvati sve zanimljivo što se ovdje odvijalo, preko trga i dalje na stazu koja je vodila uzbrdo prema “Divljem zapadu”. No “Divlji zapad”, pješčano brdo s novoizgrađenim kolibama na kojima je pisalo “Rudnik”, “Šerif” i “Zatvor”, od kojih su zadnje dvije bile oblijepljene plakatima s natpisom “Traži se živ ili mrtav”, a svima trima s jedne su strane bile breze i rampa po kojoj se nekoliko mladaca vozilo na skejtbordima, a s druge staza za jahanje, bila je zatvorena. Iza ograde odmah pored “rudnika” na kamenu je sjedila ona istočnoeuropska cirkusantica i pušila. “Jahati!” rekla je Heidi i osvrnula se oko sebe. “Ići ćemo onda jahati magarca kod ulaza”, rekla je Linda. John je bacio bočicu s vodom pred sebe na pod. Vanja se provukla ispod ograde i potrčala prema rudniku. Kad je Heidi to vidjela, ustala je iz kolica i pošla za njom. Ugledao sam crveno-bijeli automat s Coca-Colom iza šerifova ureda, prokopao po džepovima kratkih hlača i izvukao dvije gumice za kosu, ukosnicu s motivom bubamare, upaljač, tri kamenčića i dvije bijele školjkice koje je Vanja pronašla u Tjörnu, novčanicu od dvadeset kruna, dvije kovanice od pet i devet od jedne krune. “Ja ću dotle zapaliti”, rekao sam. “Sjest ću ondje.” Pokazao sam glavom na balvan koji je ležao na kraju polja. John je podignuo obje ruke u zrak. “Hajde”, Linda je rekla i podignula ga. “Jesi li gladan, Johne?” rekla je. “Ajme, kako je vruće. Zar nigdje nema hladovine? Da mogu sjesti s njim?” “Gore”, rekao sam i pokazao prema restoranu na vrhu, koji je bio napravljen da izgleda kao vlak, sa šankom u lokomotivi i stolovima u vagonu. Gore nije bilo nikoga. Stolice su bile prislonjene uza stolove, “To ću napraviti”, rekla je Linda. “I nahraniti ga. Pripaziš ti na cure?” Kimnuo sam, otišao do aparata s Coca-Colom i kupio limenku, sjeo na balvan, zapalio cigaretu, pogledao prema na brzinu sklepanoj kolibi, kroz čiji su otvor Vanja i Heidi neumorno trčale čas unutra, čas van. “Unutra je skroz mračno!” viknula je Vanja. “Dođi vidi!” Dignuo sam ruku i mahnuo joj, što ju je, srećom, zadovoljilo. Miša je cijelo vrijeme držala u ruci, privijenog na prsa. Ali gdje je bio Heidin miš? Prelazio sam pogledom brdo. Ondje, odmah ispred šerifova ureda, miš je ležao s glavom u pijesku. Gore kod restorana Linda je privukla stolicu k zidu, sjela i počela dojiti Johna, koji se isprva ritao, a onda se posve umirio. Cirkusantica je hodala uzbrdo. Obad me ugrizao za list. Udario sam ga tako jako da mi se razmazao po koži. Cigareta je imala grozan okus na toj vrućini, ali odlučno sam udahnuo dim u pluća, zagledao se u vrhove krošanja, intenzivno zelene na mjestima gdje ih je sunce obasjavalo. Novi obad sjeo mi je na list. Živčano sam ga klopio, ustao, bacio cigaretu na pod i otišao prema djevojčicama, s polupunom i još uvijek hladnom limenkom Cole u ruci. “Tata, ti odi iza dok smo mi unutra pa vidi jel nas možeš vidjeti kroz pukotine, okej?” rekla je Vanja i pogledala me zaškiljivši. “Može”, rekao sam i otišao iza kolibe. Čuo sam ih kako unutra lupkaju i smijulje se.
Sagnuo sam glavu do jedne od pukotina i zapiljio se u unutrašnjost. No razlika između svjetla vani i mraka unutra bila je prevelika da bih išta vidio. “Tata, jesi vani?” viknula je Vanja. “Jesam”, rekao sam. “Jel nas vidiš?” “Ne. Zar ste postale nevidljive?” “Da!” Kad su izašle, pravio sam se da ih ne vidim. Uperio sam pogled ravno u Vanju dok sam je dozivao. “Pa tu sam”, rekla je i zamahnula rukama. “Vanja?” rekao sam. “Pa gdje si? Dođi odmah, više nije smiješno.” “Tu sam! Tu!” “Vanja...?” “Stvarno me ne možeš vidjeti? Stvarno sam nevidljiva?” Zvučala je beskrajno zadovoljno, ali sam osjetio i lagani nemir u njezinu glasu. U tom času John je počeo plakati. Pogledao sam onamo. Linda je ustala s Johnom privijenim na prsa. Nije imao običaj tako plakati. “A tu si!” rekao sam. “Zar si cijelo vrijeme bila tu?” “Da-a”, rekla je. “Čuješ da John plače?” Kimnula je i pogledala onamo. “Onda moramo iči”, rekao sam. “Hajdemo.” Posegnuo sam za Heidinom rukom, “Noću”, rekla je. “Neću držati ruku.” “Dobro”, rekao sam. “Ali onda barem sjedni u kolica.” “Neću kolica”, rekla je. “Da te nosim, onda?” “Neću nositi”, rekla je. Spustio sam se po kolica. Dok sam se ja vraćao, ona se popela na ogradu. Vanja je sjedila na podu. Na vrhu brda Linda je izašla iz restorana, slala na put i gledala prema nama, mašući slobodnom rukom. John je još uvijek vrištao. “Ja ne bi hodala”, rekla je Vanja. “Bole me noge.” “Prešla si jedva metar u cijelom danu”, rekao sam. “Kako te mogu boljeti noge?” “Nemam noge. Moraš me nositi.” “Ne, Vanja, ne pričaj gluposti. Ne mogu te nositi.” “Možeš.” “Sjedi u kolica, Heidi”, rekao sam. “Pa ćemo ići jahati.” “Neću kolica”, rekla je. “Ja nemam nogeee!” rekla je Vanja. Zadnju je riječ izgovorila derući se. U meni se razbuktao bijes. U prvi tren došlo mi je da ih podignem i nosim, da ih grubo stisnem, svaku pod drugom rukom. Dogodilo se ne jedanput da sam tako izašao iz zgrade, s njima koje se ritaju i kriče meni pod rukama, ne mareći za prolaznike koji bi se uvijek zabuljili, vrlo zainteresirani za naše scene, kao da imam masku majmuna ili takvo što. No sad sam se uspio obuzdati. “Možeš li onda sjesti u kolica, Vanja?” rekao sam. “Ako me ti odneseš”, rekla je. “Ne, sama ćeš.” “Neću”, rekla je. “Nemam noge.”
Da nisam popustio, ostali bismo ondje stajati do sljedećeg jutra, jer iako je Vanji nedostajalo strpljivosti i odustajala je čim bi naišla i na najmanji otpor, bila je beskrajno tvrdoglava kad je htjela da bude po njezinom. “Okej”, rekao sam i podignuo je u kolica. “Opet pobjeđuješ.” “Što sam onda osvojila?” rekla je. “Ništa”, rekao sam. “Dođi, Heidi, idemo.” Podigao sam je s ograde i nakon nekoliko malodušnih “neću”, već smo se uspinjali na brdo, Heidi meni na rukama, Vanja u kolicima. Putem sam pokupio Heidinog plišanog miša, otresao s njega prašinu i stavio ga u mrežastu vrećicu. “Ne znam što mu je”, rekla je Linda kad smo došli do vrha. “Samo je odjednom počeo plakati. Možda ga je ubola osa ili nešto. Vidi...” Podigla mu je puloverić s trbuha i pokazala mi sitnu crvenu mrljicu. Bacakao joj se u rukama, crven u licu i mokre kose od sveg tog vrištanja. “Jadničak mali”, rekla je. “Mene je ugrizao obad”, rekao sam. “Možda je to. Ali stavi ga u kolica pa idemo. Sad ionako više ništa ne možemo.” Kad smo ga čvrsto privezali, vrtio se i zarivao glavu u naslon, cijelo vrijeme kričeći. “Idemo onda do auta”, rekao sam. “Dobro”, rekla je Linda. “Samo mu prvo moram promijeniti pelenu. Ima dolje prostorija za prematanje.” Kimnuo sam i pošli smo nizbrdo. Prošlo je već nekoliko sati otkako smo došli, sunce se spustilo, a nešto u svjetlu kojim je ispunilo šumu podsjetilo me na ljetna poslijepodneva kod kuće, kad smo se s mamom i tatom vozili na istočnu stranu otoka na kupanje ili kad sam sam išao do brdašca na zavoju rječice ispod gradilišta. U nekoliko sekundi preplavila su me sjećanja, ne u obliku konkretnih događaja, više kao ugođaji, mirisi, osjećaji. Sjećanja na to kako je svjetlo, koje je usred dana bjelje i neutralnije, kasnije tijekom poslijepodneva postajalo punije i sve boje činilo tamnijima. O, trčati stazom kroz sjenovitu šumu ljeti u sedamdesetima! Skočiti u slanu vodu i plivati do Gjerstadholmena na drugoj strani! Sunce, koje je obasjavalo stijene tako da su izgledale gotovo zlatno. Tvrda, suha trava, koja je rasla u udubljenjima između njih. Osjećaj dubine pod površinom vode, tako tamne na mjestima gdje je bila u sjeni planine. Ribe, koje su klizile onuda. I krošnje stabala nad nama, sa svojim krhkim granama koje se ljuljaju na povjetarcu! Tanka kora i glatka debla nalik na noge pod njima. Zeleno treperenje lišća... “Gotovo”, rekla je Linda i pokazala glavom prema maloj, osmerokutnoj drvenoj kućici. “Pričekaš nas?” “Krenut ćemo polako dolje”, rekao sam. U šumarku unutar ograde stajala su dva izrezbarena drvena patuljka. Takvim su stvarima opravdavali status “zemlje bajki”. “Ge, ded maz!” viknula je Heidi. “Ded maz” je bio Djed Mraz iliti Djed Božićnjak. Dugo je bila opsjednuta njime. Jednom je, kad je proljeće već poodmaklo, pokazala prema verandi, otkud je na Badnjak došao Djed Božićnjak, i rekla “ide ded maz”, a kad se igrala s darovima koje je od njega dobila, uvijek bi prvo utvrdila otkud joj. Kakav je status Djed Božićnjak imao kod nje nije pak bilo lako procijeniti, jer kad je jednom, koji dan iza Božića, slučajno vidjela odjelo Djeda Mraza u mojem ormaru, nije bila ni najmanje iznenađena ili ljuta, ništa nije bilo razotkriveno, samo je pokazala prstom na njega i viknula “ded maz”, kao da se ondje presvukao, a kad bismo naišli na starog beskućnika s bijelom bradom koji se motao po trgu pred našom zgradom, znala se uspraviti u kolicima i iz petnih žila viknuti “ded maz”.
Sagnuo sam se i poljubio je u bucmasti obraščić. “Ne ljubiti!” rekla je. Nasmijao sam se. “Mogu onda poljubiti tebe, Vanja?” “Ne!” rekla je Vanja. Cijelo nas je vrijeme mimoilazila rijetka, ali jednolična struja ljudi, uglavnom u svijetloj odjeći, u kratkim hlačama, majicama i sandalama, neki u trenirci i tenisicama, zapanjujuće mnogo njih debelih, gotovo nitko lijepo odjeven. “Moj tata u zatvoru!” viknula je Heidi radosno. Vanja se okrenula u kolicima. “Nije, nije tata u zatvoru!” rekla je. Ja sam se opet nasmijao pa stao. “Pričekat ćemo ovdje mamu”, rekao sam. Tvoj tata je u zatvoru, to su si djeca u vrtiću počela govoriti. Heidi je to shvatila kao nešto jako lijepo pa je to znala reći kad se htjela hvaliti mnome. Kad smo se nedavno vraćali iz kolibe, Linda mi je rekla da je to rekla starijoj gospođi koja je sjedila iza njih u autobusu. Moj tata u zatvoru. Budući da nisam bio ondje, nego sam stajao na peronu s Johnom, njezina je tvrdnja ostala visjeti u zraku, neosporena. Pognuo sam glavu i rukavom majice obrisao znoj s čela. “Mogu još jednom igrati tombolu, tata?” rekla je Vanja. “Nema šanse”, rekao sam. “Pa već si osvojila igračku!” “Dragi tatice, još samo jednu?” rekla je. Okrenuo sam se i vidio da Linda dolazi. John je sjedio uspravno u kolicima i djelovao zadovoljno pod svojim šeširićem. “Sve u redu?” rekao sam. “Aha. Isprala sam ubod hladnom vodom. Ali umoran je.” “Spavat će onda u autu”, rekao sam. “Što misliš, koliko je sati?” “Pola četiri, možda?” “Onda smo doma oko osam?” “Tako nekako.” Još jedanput prošli smo kroz mali lunapark, pokraj gusarskog broda, bijedne drvene fasade s nekoliko drvenih mostova, iza koje su ponegdje stajali jednonogi ili jednoruki muškarci s mačevima i maramama, pokraj tora s ljamama i nojevima, pokraj malog popločanog dijela na kojem je nekoliko mladaca vozilo autiće s velikim kotačima te konačno stigli do ulaznog dijela, na kojem se nalazio poligon s preponama, to jest nekoliko drvenih okvira i nekoliko daščanih zidova između kojih je bila mreža, platforma za bungee-jumping i čistina za jahanje magaraca, pokraj koje smo se zaustavili. Linda je uzela Heidi i odnijela je dp reda za jahanje, stavila joj kacigu na glavu, dok smo ja i Vanja ostali s Johnom kraj ograde gledati. Četiri su magarca išla stazom istovremeno, a vodili su ih roditelji. Sama staza nije bila duža od trideset metara, ali većini je trebalo dugo da je prijeđu, jer bili su to magarci, a ne poniji, a magarci zastajkuju kad god im se prohtije. Zdvojni roditelji svom su snagom povlačili uzde, no životinje se nisu micale. Pljeskali su ih po bokovima, ali uzalud, magarci su stajali podjednako prokleto mirno. Jedno dijete je plakalo. Žena koja je drapala karte cijelo je vrijeme dovikivala savjete roditeljima. Povucite najjače što možete! Jače! Samo vucite,
neće im ništa biti. Jako! Tako, da! “Vidiš, Vanja?” rekao sam. “Magarci odbijaju hodati!” Nasmijala se. Bio sam sretan što je sretna. Ujedno sam se malo brinuo kako će to Lindi ići; nije bila puno strpljivija od Vanje. No kad su one došle na red, izvela je to elegantno. Svaki put kad bi magarac stao, okrenula je magarcu leđa, cmokćući nekako jezikom. Jahala je u djetinjstvu, dugo joj se život vrtio oko konja, sigurno je zato to znala. Heidi je, na magarećim leđima, bila sva ozarena. Kad se magarac više nije dao namamiti njezinim trikovima, Linda je tako snažno i odlučno povukla uzde da nekako nije imao prostora za inaćenje. “Kako krasno jašeš!” doviknuo sam Heidi. Spustio sam pogled na Vanju. “Hoćeš i ti?” Vanja je odlučno odmahnula glavom. Popravila je sunčane naočale. Jahala je na ponijima otkako je navršila godinu i pol, a one jeseni kad smo se preselili u Malmö, kad je imala dvije i pol, krenula je u školu jahanja. Škola se nalazila usred parka Folkets, turobna i oronula dvorana s piljevinom na podu, što je njoj bilo fantastično, sve je upijala i htjela o tome pričati kad bi završila. Sjedila je ravnih leđa na svojem kuštravom poniju dok ju je Linda vodila u krug ili bi je, onda kad bih je ja doveo sam, vodila jedna od jedanaestogodišnjakinja odnosno dvanaestogodišnjakinja koje su izgledale kao da život provode ondje, dok je instruktor hodao po sredini i objašnjavao što trebaju raditi. Nije bilo tako strašno što Vanja nije uvijek shvaćala upute, važan je bio doživljaj konja i svega oko njih. Konjušnica, mačka koja se omacila u sijenu, popis tko će jahati kojeg konja tog popodneva, kaciga koju je izabrala, trenutak kad je konja trebalo odvesti u dvoranu, samo jahanje, puž s cimetom i sok od jabuke što bi ih poslije dobila u kafiću. Bio joj je to vrhunac tjedna. No sljedeće jeseni to se promijenilo. Dobili su novog instruktora i Vanja, koja je izgledala velika za svoje jedva četiri godine, više nije mogla udovoljiti postavljenim zahtjevima. Iako se Linda požalila instruktoru, situacija se nije popravila, Vanja se počela buniti kad je trebala ići onamo, nije htjela, nikako, i na kraju smo odustali. Čak i kad je vidjela Heidi kako u parku jaše na magarcu, gdje nije bilo nikakvih zahtjeva, nije htjela. Drugo kamo smo je upisali bila je nekakva igraonica, gdje su djeca malo pjevala zajedno, a malo crtala i igrala se. Kad je drugi put bila ondje, trebali su nacrtati kuću i Vanja je oko nje nacrtala plavu travu. Voditeljica je došla do nje i rekla da trava nije plava nego zelena i zašto je ne bi nacrtala ponovno? Vanja je poderala crtež na komadiće i ponašala se tako grozno da su drugi roditelji podignuli obrve i bili sretni što su njihova djeca dobro odgojena. Vanja je puno toga, ali prije svega je povučena i brine me što vidim da se to već sad pojačava, a pojačava se. Dok gledam kako odrasta, mijenja se i slika koju imam o svojem odrastanju, ne toliko zbog kvalitete, koliko zbog kvantitete, vremena koje ljudi provode s djecom, a njega je strahovito puno. Toliko sati, toliko dana, toliko beskrajno mnogo situacija koje treba preživjeti. Iz vlastitog djetinjstva sjećam se tek nekoliko epizoda, koje sam sve doživio kao određujuće i značajne, no za koje sad shvaćam da su kap u moru drugih događaja kojima je značenje potpuno izbrisano, jer kako da znam da su upravo događaji koji su mi se neizbrisivo usjekli u sjećanje bili ključni, a ne svi oni drugi o kojima tada nisam znao ništa? Kad o tome raspravljam s Geirom, s kojim svaki dan po sat razgovaram telefonom, on obično citira Svena Stolpea, koji je negdje za Bergmana napisao da bi Bergman bio Bergman i da nije odrastao gdje je odrastao, drugim riječima, smatra da je čovjek ono što jest, neovisno o okolnostima. Način kako se čovjek odnosi prema obitelji značajniji je od same obitelji. Mene su u djetinjstvu učili da sve osobine, postupke i pojave tumačim ovisno o okolini u kojoj postoje. Biološko i genetsko, dakle ono što je dano, gotovo da ne postoji, a kad i postoji, gleda se na to sa sumnjom. Takvo stajalište može na prvi pogled djelovati
humanistički, budući da je tako intimno povezano s uvjerenjem da su svi ljudi jednaki, no kad se pogleda malo bolje, može isto tako zazvučati kao mehaničko gledanje na čovjeka, koji je rođen prazan i pušta da mu život formira okolina. Dugo sam se strogo teoretski postavljao prema tom problemu, fundamentalnom po tome što se može upotrijebiti kao odskočna daska u bilo kojem smislu - je li okolina prevladavajući faktor, naprimjer, je li osoba u osnovi podložna formiranju; i dobra se osoba može stvoriti interveniranjem u njezinu okolinu pa otud generaciji mojih roditelja vjera u državu, obrazovni sustav i politiku, otud njihova želja da odbace sve što je bilo prije i otud njihova nova istina, koja nije u nutrini osobe, u izoliranome i jedinstvenome, nego upravo suprotno, izvan je osobe, u kolektivnome i zajedničkome, što je možda najočitije izrazio Dag Solstad, kroničar svojega vremena, u tekstu iz 1967., u kojem stoji njegova poznatija izjava “Ne damo vrču za kavu krila”: dosta spiritualnosti, dosta intimnosti, naprijed novi materijalizam - no to da je upravo to stajalište moglo stajati iza rušenja starih gradskih četvrti da bi se izgradile ceste i parkirališta, čemu se intelektualna ljevica, naravno, protivila, nije im nikad palo na pamet, a možda to nije bilo ni moguće primijetiti dosad, kad je povezanost principa jednakosti i kapitalizma, države blagostanja i liberalizma, marksističkog materijalizma i konzumerističkog društva zaista očita, jer upravo je novac najveći tvorac jednakosti, on ujednačava sve razlike, pa ako su vaš karakter i vaša sudbina veličine koje se mogu oblikovati, novac je očiti oblikovatelj pa tako dolazi do fascinantnog fenomena da čitave mase ljudi održavaju vlastitu individualnost i originalnost identičnim kupovanjem, dok se oni koji su jednom otvorili ta vrata svojim prihvaćanjem sličnosti, stavljanjem težine na materijalno i vjerom u promjenu, sada bune protiv vlastitog djela, misleći da ga je stvorio neprijatelj - no, kao što je slučaj sa svakim pojednostavnjenim rezoniranjem, ni to nije sasvim točno, život nije matematička veličina, ne postoji teorija, samo praksa, pa iako je primamljivo razumijevati preobrazbu društva jedne generacije na temelju njezinog viđenja odnosa između nasljednog i okoline, ta je primamljivost literarna i sastoji se više u radosti nagađanja, dakle provlačenju misli kroz najneusporedivija područja ljudskog djelovanja, nego u radosti govorenja istine. Nebo je nisko u Solstadovim knjigama, u kojima do izražaja dolazi osjetljivost na suvremena strujanja, od osjećaja otuđenosti u šezdesetima, oduševljenja politikom početkom sedamdesetih, a onda, upravo kad su se vjetrovi počeli mijenjati, ograđivanjem od nje krajem sedamdesetih. Ta sposobnost uočavanja promjena ne treba biti ni snaga ni slabost piščeva stvaralaštva, nego jednostavno dio njegova materijala, dio njegova orijentiranja, a u Solstadovu se slučaju glavnina uvijek nalazila drugdje, naime u jeziku, blistavom u njegovoj suvremenoj eleganciji i duhu koji ga prožima, u jeziku koji je nemoguće kopirati. Takav se jezik ne može naučiti, takav se jezik ne može kupiti novcem i upravo u tome krije se cijela njegova vrijednost. Nije točno da se svi rađamo isti i da nam životni uvjeti čine živote različitima, obrnuto je: rađamo se različiti, a životni nam uvjeti čine živote sve sličnijima. Kad razmišljam o svoje troje djece, ne vidim samo njihova karakteristična lica, nego i posve određen osjećaj kojim zrače. Taj osjećaj, koji je nepromjenjiv, ono je što oni za mene “jesu”. A ono što jesu u njima je otkad sam ih prvi put ugledao. Tad još nisu znali ništa, a ono malo što jesu znali, kao što je sisanje mlijeka, refleksno dizanje ruku, promatranje okoline, oponašanje, znali su sve troje, tako da to što “jesu” nema veze s osobinama, nema veze s onime što znaju ili ne znaju, nego je to više nekakvo svjetlo koje u njima svijetli. Njihove karakterne osobine, koje su se polako počele pokazivati već nakon nekoliko tjedana, isto su tako ostale nepromijenjene i toliko su drukčije kod svakoga od njih da mi je teško zamisliti da bi okolnosti koje mi za njih oblikujemo svojim ponašanjem i vladanjem mogle biti od većeg značenja. John ima blag i srdačan karakter, voli svoje sestre i
zrakoplove, vlakove i autobuse. Heidi je ekstrovertirana i prilazi bilo kome, opsjednuta je cipelama i odjećom, želi nositi samo haljine i osjeća se ugodno u svojem malom tijelu, što se, recimo, vidjelo kad je na bazenu stajala gola pred ogledalom i rekla Lindi: Mama, gle kako imam lijepu guzu! Ne podnosi da je tko kori, ako povisite glas, okrene se i brizne u plač. Vanja pak odgovara, strahovito je temperamentna, ima naglašenu snagu volje, osjetljiva je i ponašanje joj ovisi o okolnostima. Ima dobro pamćenje, napamet zna većinu knjiga koje joj čitamo i dijaloge iz filmova koje gledamo. Ima smisao za humor, uvijek joj se puno smijemo doma, no kad izađe van, osjetljiva je na vanjske uvjete, a ako joj je previše toga novo ili neuobičajeno, zatvori se u sebe. Sramežljivost se pojavila kad joj je bilo sedam mjeseci, a očitovala se tako što bi jednostavno zatvorila oči kad bi joj se približio netko nepoznat, kao da spava. To još uvijek zna napraviti, iako rijetko; ako sjedi u kolicima i neočekivano sretnemo nekoga od roditelja djece iz vrtića, naprimjer, odmah joj se oči sklope. U vrtiću u Stockholmu, koji se nalazio odmah preko puta našeg stana, nakon opreznog se i nespretnog početka jako vezala za jednog dječaka svoje dobi, zvao se Alexander, i s njim je haračila po spravama u parku tako divlje da su odgojiteljice govorile da su ponekad morale zaštititi Alexandera od nje, jer se on nije uvijek mogao nositi s njezinom snagom. No najčešće bi se sav ozario kad bi ona došla i bilo bi mu žao kad je odlazila; otad se uvijek više voli igrati s dječacima, očito joj treba nešto od njihove fizičke i neobuzdane strane, možda zato što je to jednostavno i lako joj pruža osjećaj kontrole. Kad smo se preselili u Malmö, krenula je u novi vrtić, koji se nalazio odmah pokraj Västra Hamnena, u novoizgrađenom naselju gdje stanuju najbogatiji, a budući da je Heidi bila mala, uglavnom sam se ja posvetio tome da joj što više olakšam privikavanje na novo mjesto stanovanja. Svako smo se jutro vozili na biciklu kroz grad, uz staro brodogradilište prema moru, Vanja sa svojom malom kacigom na glavi i rukama oko mojega struka, ja s koljenima u visini trbuha na malom ženskom biciklu, lagan i sretan, jer sve mi je u gradu još bilo novo, a promjene svjetla na nebu ujutro i popodne još sam gledao očima koje nisu bile zasićene rutinom. Mislio sam da je to što je Vanja isprva ujutro govorila da ne želi u vrtić i to što je kojiput plakala dok bi to govorila samo prijelazna faza i da će joj sigurno biti dobro nakon nekog vremena. No prošlo je puno vremena, a ona se još uvijek nije htjela maknuti meni iz krila, ma čime je tri mlade odgojiteljice mamile. Mislio sam da bi bilo najbolje jednostavno je baciti u vatru, samo otići i ostaviti je da se sama snalazi, ali ni odgojiteljice ni Linda nisu htjele čuti za to pa sam ostajao sjediti ondje, na stolici u kutu sobe s Vanjom u krilu, okružen djecom koja se igraju, dok je vani sjalo sunce i vrijeme postupno postajalo jesensko kako su dani prolazili. Za vrijeme užine na dvorištu, koja se sastojala od krišaka jabuke i kruške, koje su tete dijelile, otišla bi sjesti sa mnom samo ako bismo sjeli za stol deset metara udaljen od ostalih i pritom bih se ja smiješio kao da se ispričavam, nemalo iznenađen, jer tako se i ja ponašam s drugim ljudima: kako je to, sa samo dvije i pol godine, uspjela pokupiti? Naravno da su je odgojiteljice s vremenom uspjele privoljeti da se odlijepi od mene; na početku bih se samo uspio odvesti biciklom da malo pišem dok je ona plakala za mnom tako da mi se srce paralo, ali mjesec dana poslije normalno sam je ostavljao i dolazio po nju. No još se uvijek događalo da ujutro kaže da ne želi ići, još je uvijek katkad plakala, pa kad su nazvali iz drugog vrtića, koji se nalazio odmah do naše zgrade, i rekli da imaju slobodno mjesto, nismo oklijevali s prihvaćanjem. Zvao se Lodjuret i radio je po načelu suradnje s roditeljima. To je značilo da su i roditelji morali ondje raditi kao odgojitelji dva tjedna godišnje, osim što su obavljali i dio brojnih administrativnih ili praktičnih poslova. Nismo tada ni slutili koliki će dio našeg života otići na taj vrtić; naprotiv, razgovarali smo o svim njegovim prednostima: radeći ondje upoznali bismo sve Vanjine prijatelje, a izvršavajući zadatke i na sastancima i njihove roditelje. Uobičajeno je, čuli smo, da djeca jedna drugu posjećuju, tako da bismo se uskoro, kad nam to bude trebalo, mogli malo
rasteretiti. Osim toga, a bio je to možda najvažniji argument, u Malmöu nismo poznavali nikoga, ni jednu jedinu osobu, a to je bio jednostavan način da uspostavimo neke kontakte. I to je bilo točno: nakon nekoliko tjedana pozvali su nas na jedan dječji rođendan, Vanja se jako veselila, između ostalog i zato što je dobila nove zlatne svečane cipele koje je tom prilikom trebala nositi, a istovremeno nije htjela ići, razumljivo, budući da još nije dobro poznavala drugu djecu. Pozivnica nas je jedan petak poslijepodne dočekala na polici u vrtiću, rođendan je bio sljedeću subotu i svako je jutro toga tjedna Vanja zapitkivala je li danas Stellin rođendan. Kad bismo rekli da nije, pitala bi je li onda prekosutra; otprilike joj je dotle sezao horizont budućnosti. Onoga jutra kad smo konačno mogli kimnuti i reći, da, danas idemo k Stelli, iskočila je iz kreveta i odjurila do ormara da obuje zlatne cipelice. Po nekoliko puta u jednom satu upitala bi ima li još puno i moglo je to biti nepodnošljivo poslijepodne s puno gnjavaže i scena da ga, srećom, nismo imali čime ispuniti. Linda ju je povela u knjižaru da kupe poklon, onda su sjedile za kuhinjskim stolom i crtale čestitku, potom smo okupali djevojčice, počešljali ih i odjenuli im bijele štramplice i svečane haljine. Tada se Vanjino raspoloženje naglo promijenilo, odjednom više nije htjela imati na sebi štrample i haljinu, nije bilo govora ni o kakvom rođendanu, a zlatne je cipelice zavitlala u zid, no nakon strpljivog čekanja da prođe tih nekoliko minuta koliko je ispad trajao, odjenuli smo je ponovno, uključujući i bijeli pleteni šal koji je dobila za Heidino krštenje, pa kad su napokon obje sjedile pred nama u kolicima, ponovno su bile pune iščekivanja. Vanja je bila ozbiljna i mirna, sa zlatnim cipelicama u jednoj ruci i poklonom u drugoj, no kad se okrenula k nama da nešto kaže, imala je osmijeh na licu. Pokraj nje sjedila je Heidi, nestrpljiva i sretna, jer iako nije razumjela kamo smo krenuli, odjeća i pripreme zacijelo su joj dale naslutiti da idemo na neko neuobičajeno mjesto. Stan u kojem se rođendan održavao nalazio se u zgradi malo dalje u našoj ulici. Na ulici je bilo puno muvinga, tipično za kasna subotnja poslijepodneva u gradu, kad se zadnji ljudi koji se s vrećicama vraćaju iz kupnje miješaju s mladeži koja je došla u centar da se druži ispred Burger Kinga i McDonald’sa, a rijeka automobila, u kojima su obitelji što idu u garažu ili iz njih, više nema samo taj jasno određeni cilj nego u njoj ima i sve više niskih, crnih i sjajnih automobila, čije se karoserije drmusaju od basova i u kojima se voze useljenici od dvadest i nešto godina. Pred supermarketom bilo je toliko ljudi da smo morali načas stati, a kad je jedna stara, vrlo mršava i oronula žena, koja je u to doba dana obično sjedila u svojim kolicima, spazila Vanju i Heidi, sagnula se k njima i pozvonila zvoncem koje joj je visjelo na štapu, uputivši im osmijeh za koji je ona sigurno mislila da takav djeca vole, a koji je njima zacijelo bio zastrašujući. No nisu rekle ništa, samo su je gledale. S druge strane ulaznih vrata sjedio je neki narkoman mojih godina s kapom u ispruženoj ruci. Pokraj njega bio je kavez s mačkom i kad ju je Vanja ugledala, okrenula se prema nama. “Kad se preselimo na selo, imat ću mačku”, rekla je. “Maca!” rekla je Heidi i pokazala prstom. Pogurnuo sam kolica preko rubnjaka na cestu da zaobiđem troje ljudi koji su hodali tako prokleto polako i očito mislili da je pločnik njihov, prešao tih nekoliko metara najbrže što sam mogao i vratio kolica na pločnik kad smo ih pretekli. “Možda to neće biti tako skoro, znaš, Vanja”, rekao sam. “Ne može se mačka imati u stanu”, rekla je. “Tako je”, rekla je Linda. Vanja se ponovno okrenula naprijed. Objema je rukama grlila vrećicu s poklonom. Pogledao sam Lindu. “Kako se ono zove Stellin tata?” “Joj, mozak mi je stao...”, rekla je. “Paa, Erik, zar ne?” “Istina”, rekao sam. “A čime se ono bavi?”
“Nisam sigurna”, rekla je. “Ali nekakvim dizajnom, uglavnom.” Prolazili smo uz Gottgruvan, pa su se i Vanja i Heidi nagnule da vide što ima unutra. Odmah pored njega nalazila se zalagaonica. Kraj nje je pak bila trgovina koja je prodavala raznorazne kipiće i nakit, anđele i bude, mirisne štapiće, čaj, sapune i druge newageovske sitnarije. U izlozima su visjeli plakati koji su obavještavali kad gurui joge i poznati vidovnjaci dolaze u grad. S druge strane ulice nalazila se trgovina s odjećom jeftinih marki, Ricco Jeans i Clothings, “Moda za cijelu obitelj”, a pokraj nje TABOO, nekakav “erotski” dućan, koji je kupce mamio vibratorima i lutkama u različitim negližeima i korzetima, u izlogu pokraj vrata, skrivenom od ulice. Pokraj njega nalazio se butik Bergman, koji je prodavao šešire i torbe i čija se unutrašnjost, kao ni asortiman, nije mijenjala otkad je otvoren negdje u četrdesetima, pa Radio City, koji je upravo bankrotirao, ali je još uvijek imao izlog pun upaljenih televizijskih ekrana, okruženih svakojakim električnim aparatima, s cijenama napisanim na velikim, gotovo fluorescentnim narančastim i zelenim komadima kartona. U pravilu, što ste dalje hodali ulicom, trgovine su postajale sve jeftinije i sve sumnjivije. Isto je vrijedilo i za ljude koji su se onuda muvali. Za razliku od Stockholma, gdje smo također živjeli u središtu grada, siromaštvo i bijeda koji i ondje postoje, ovdje su se vidjeli na ulicama. Sviđalo mi se to. “Evo nas”, rekla je Linda i zaustavila se pred jednim vratima. Malo dalje tri su bljedunjave gospođe od pedeset i nešto godina stajale pred dvoranom za bingo i pušile. Linda je pogledom prešla po popisu prezimena na portafonu pa utipkala broj. Dva autobusa projurila su jedan za drugim. Odmah nakon toga vrata su zazujala i mi smo ušli u mračan hodnik, ostavili kolica uza zid i popeli se na drugi kat do stana, ja s Heidi u rukama, a Linda držeći Vanju za ruku. Vrata su bila otvorena kad smo stigli gore. I unutrašnjost stana bila je mračna. Bilo mi je nekako neugodno samo ući u stan, najradije bih bio pozvonio, tako bi bilo očitije da smo došli, jer ovako smo se samo našli u hodniku a da nas nitko nije primijetio. Posjeo sam Heidi na pod i skinuo joj jaknu. Linda je trebala napraviti isto s Vanjom, ali se ona pobunila; prvo je morala izuti čizmice da može obuti zlatne cipelice. Sa svake strane hodnika bila je jedna soba. U jednoj su se živo igrala djeca, u drugoj je nekoliko odraslih stajalo i razgovaralo. U hodniku koji je vodio dalje u stan ugledao sam Erika, koji mi je stajao okrenut leđima i razgovarao s nekim parom roditelja iz vrtića. “Zdravo!” rekao sam. Nije se okrenuo. Stavio sam Heidinu jaknu preko kaputa na stolici i sreo Lindin pogled dok je tražila kamo da objesi Vanjinu jaknu. “Da uđemo onda?” rekla je. Heidi mi je zagrlila nogu. Podignuo sam je i napravio nekoliko koraka. Erik se okrenuo. “Bok”, rekao je. “Bok”, rekao sam ja. “Bok, Vanja!” rekao je. Vanja se okrenula od njega. “Hoćeš dati Stelli poklon?” rekao sam. “Stella, došla ti je Vanja!” rekao je Erik. “Ti joj daj”, rekla je Vanja. Iz grupe djece koja su sjedila ustala je Stella. Nasmiješila se. “Sretan rođendan, Stella!” rekao sam. “Vanja ima poklon za tebe.” Pogledao sam Vanju. “Daš joj ga?” “Ti daj”, rekla je tiho. Uzeo sam poklon i pružio ga Stelli. “To ti je od Vanje i Heidi”, rekao sam. “Hvala”, rekla je i poderala papir. Kad je vidjela da je riječ o knjizi, odložila ju je na stol k drugim darovima i vratila se djeci. “I?” rekao je Erik. “Sve u redu?” “Pa da”, rekao sam. Osjećao sam kako mi se košulja zalijepila za prsa. Je li se to vidjelo? “Kako vam je krasan stan”, rekla je Linda. “Trosoban je?”
“Da”, rekao je Erik. Uvijek je izgledao tako pametno, uvijek je izgledao kao da zna nešto o svome sugovorniku i bilo ga je teško bilo kamo smjestiti: njegov poluosmijeh mogao je jednako lako biti ili opušteno sarkastičan ili nesigurno sarkastičan. Da je imao naglašen ili snažan karakter, bio bih se možda zbog toga zabrinuo, no bio je neodređen na jedan slab, bezvoljan način pa me to što je mislio ili razmišljao nije ni najmanje zabrinjavalo. Pozornost mi je bila usmjerena na Vanju. Stajala je privijena uz Lindu i gledala u pod. “Ostali sjede u kuhinji”, rekao je Erik. “Ima i vina, ako hoćete.” Heidi je već ušla u sobu i stajala je pred policom s drvenim pužem u ruci. Imao je kotače i uzicu kojom se mogao vući za sobom, Kimnuo sam dvama roditeljima dalje u hodniku. “Bok”, rekli su. Kako se on ono zvao? Johan? Ili Jacob? A ona? Mia, možda? Ne, jebemu, on se zvao Robin. “Bok”, rekao sam. “Sve u redu?” rekao je on. “Da, da”, rekao sam. “Kod vas?” “Dobro, hvala.” Nasmiješio sam im se. Oni su se nasmiješili meni. Vanja je pustila Lindu i oklijevajući ušla u sobu gdje su se igrala djeca. Malo je stajala i gledala ih. Onda kao da je odlučila riskirati. “Imam zlatne cipelice!” rekla je. Sagnula se, izula jednu cipelu i podignula je u zrak za slučaj da netko poželi pogledati. No nitko nije htio. Kad je to shvatila, opet ju je obula. “Nećeš se igrati s djecom ondje?” rekao sam. “Gle, igraju se kućom za lutke.” Poslušala me, sjela pokraj njih, no ništa nije dirala, samo je sjedila i gledala. Linda je podignula Heidi i odnijela je u kuhinju. Krenuo sam za njima. Svi su nas pozdravili, mi smo pozdravili njih i sjeli za dugačak stol, ja do prozora. Razgovaralo se o jeftinim avionskim kartama, kako karti koja je u početku povoljna, cijena polako raste jer se mora doplaćivati jedan dodatak za drugim, sve dok na kraju ne završite s kartom koja košta jednako kao i one skupljih zrakoplovnih kompanija. Zatim je razgovor prešao na kupovinu kvota za emisiju stakleničkih plinova pa na nova putovanja čarter-vlakovima, koja su se odnedavno počela organizirati. Sigurno sam mogao reći ponešto o tome, ali nisam - čavrljanje je jedno od beskrajno mnogo područja kojima ne vladam - pa sam, kao i uvijek, samo sjedio i kimao glavom na ono što se govorilo, smiješio se kad su se drugi smiješili i pritom cijelim bićem želio nestati odande. Za radnom plohom Stellina mama Frida slagala je nekakav dresing. Ona i Erik više nisu bili zajedno i iako su dobro surađivali oko Stelle, na roditeljskim se sastancima u vrtiću mogla tu i tamo primijetiti ogorčenost i netrpeljivost među njima. Ona je bila plavokosa, imala visoke jagodice i uske oči, visoko, vitko tijelo i znala se dobro odjenuti, no bila je previše samodopadna i puna sebe da bih je smatrao privlačnom. Ne smetaju mi nezanimljivi ili neoriginalni ljudi, oni znaju imati druge, važnije, osobine, kao što su toplina, pažljivost, srdačnost, smisao za humor i sposobnost vođenja zabavnih razgovora, zrače sigurnošću, znaju postići da im obitelj funkcionira, ali u društvu nezanimljivih ljudi koji sami za sebe misle da su neobično zanimljivi i time se razmeću postane mi gotovo fizički loše. Stavila je zdjelu s onime što sam mislio da je dresing, ali se pokazalo da je umak, na pladanj na kojemu su otprije bile zdjelica sa štapićima mrkve i zdjelica sa štapićima krastavca. Tad je u prostoriju došla Vanja. Kad je otkrila gdje smo, došla je i stala vrlo blizu nas. “Ja bi išla doma”, rekla je tiho.
“Pa tek smo došli!” rekao sam. “Ostat ćemo još malo”, rekla je Linda. “I, gle, sad ćete dobiti grickalice!” Je li mislila na pladanj s povrćem? Očito jest. Ljudi u ovoj zemlji nisu normalni. “Bit ću ja s tobom”, rekao sam Vanji. “Hajde, dođi.” “Hoćeš li uzeti i Heidi?” rekla je Linda. Kimnuo sam i, s Vanjom za petama, odnio je u sobu gdje su bila djeca. Frida je išla za nama s pladnjem u rukama. Stavila ga je na stolić koji je stajao nasred sobe. “Evo vam nešto za jelo”, rekla je. “Dok ne dođe torta.” Djeca, tri djevojčice i dječak, još su se uvijek igrala kućom za lutke. U drugoj sobi dva su dječaka trčala naokolo. I Erik je stajao ondje, pred linijom i s CD-om u ruci. “Imam ovdje nekog norveškog džeza”, rekao je. “Zanima li te džez?” “Paa...”, rekao sam. “Norveška ima dobru džez-scenu”, rekao je. “A koga to imaš?” rekao sam. Pokazao mi je omot. Bio je to neki bend za koji nikad nisam čuo. “Baš dobro”, rekao sam. Vanja je stajala iza Heidi i pokušavala je podići. Heidi se bunila. “Ne želi to, Vanja”, rekao sam. “Pusti je.” Kad je nastavila, otišao sam do njih. “Zar nećeš mrkvicu?” rekao sam. “Neću”, rekla je Vanja. “Ali ima umaka”, rekao sam. Otišao sam do stolića, uzeo štapić mrkve, umočio ga u bijeli umak, vjerojatno na bazi vrhnja, i stavio u usta. “Mm”, rekao sam. “Baš je fino!” Zašto jednostavno nisu mogli poslužiti hrenovke, sladoled i sok? Lizalice? Žele? Puding od čokolade? Koja je to glupa, nevjerojatno idiotska zemlja. Sve mlade žene piju toliko vode da im na uši izlazi, misle da je to “korisno” i “zdravo”, no jedino što time postižu jest da do nebesa podižu broj mladih inkontinentnih osoba u zemlji. Djeca jedu integralnu tjesteninu i integralni kruh i svakojake čudne integralne riže koje im želudac ne može do kraja probaviti, ali nema veze jer je to “korisno”, to je “zdravo”, to je “hranjivo”. Ah, pobrkali su hranu za dušu, misle da bolje se hraneći mogu postati bolje osobe, a ne shvaćaju da je hrana jedno, a ideje koje hrana predstavlja drugo. A ako to kažete, ako kažete nešto u tom smislu, proglašavaju vas ili reakcionarom ili samo Norvežaninom, dakle osobom koja za njima zaostaje deset godina. “Neću to”, rekla je Vanja. “Nisam gladna.” “Dobro, nisi”, rekao sam. “Ali gle ovo. Jesi li vidjela? Željeznica. Hoćemo je sastaviti?” Kimnula je pa smo sjeli iza ostale djece. Počeo sam postavljati tračnice u polukrug, dok sam istovremeno oprezno pomagao Vanji da sklopi svoj dio. Heidi je prešla u drugu sobu, gdje je hodala uz regal i promatrala što sve ima u njemu. Svaki put kad bi kretnje dječaka postale naglije, okrenula bi se i zagledala se u njih. Erik je konačno stavio neku ploču i pojačao zvuk. Klavir, kontrabas i mnoštvo nekakvih udaraljki kakve voli jedan tip džez-bubnjara - oni koji udaraju kamenom o kamen ili na druge načine iskorištavaju materijale koji su im pri ruci. Meni to ponekad ne znači ništa, a ponekad mi je smiješno. Mrzim kad im za to plješću na džez-koncertima. Erik je malo kimao glavom, a onda se okrenuo, namignuo mi i otišao u kuhinju. Tad je zazvonilo na vratima. Došli su Linus i njegov sin Achilles. Linus, koji je imao malo burmuta ispod gornje usne, imao je na sebi crne hlače, tamni kaput i ispod njega bijelu košulju.
Svijetla kosa bila mu je malo razbarušena, a pogled, uprt u stan, iskren i naivan. “Zdravo!” rekao je. “Kako si?” “Dobro”, rekao sam. “Ti?” “Dobro, gura se.” Achilles, sitan dječak velikih, tamnih očiju, skinuo je jaknu i izuo cipele gledajući djecu iza mene. Djeca su poput pasa, uvijek u mnoštvu ljudi primjećuju sebi slične. I Vanja je mjerkala Achillesa. On joj je bio najdraži, njega je izabrala da preuzme ulogu Alexandera. No kad se skinuo, otišao je ravno k drugoj djeci i Vanja to ničime nije mogla spriječiti. Linus je pošao prema kuhinji, a sjaj koji mi se učinilo da sam mu vidio u pogledu nije mogao biti drugo doli iščekivanje prilike za razgovor. Ustao sam i pogledao prema Heidi. Sjedila je kraj stabalca juke ispod prozora, uzimala zemlju iz tegle i pravila brdašca na podu. Došao sam do nje, podigao je u zrak, pokupio zemlje koliko sam mogao rukama i vratio je u teglu pa otišao u kuhinju pronaći nekakvu krpu za pod. Vanja me pratila. Kad smo ušli, popela se Lindi u krilo. U dnevnoj sobi Heidi je počela plakati. Linda me upitno pogledala. “Ja ću to srediti”, rekao sam. “Samo trebam nešto čime ću obrisati pod.” Radna ploha bila je puna, izgledalo je kao da se dovršava neko jelo, pa sam, umjesto da se guram onuda, otišao u zahod, odmotao za dobru šaku toaletnog papira, malko ga navlažio pod slavinom pa se vratio u dnevnu sobu počistiti pod. Heidi, koja je još uvijek plakala, podigao sam i odnio u kupaonicu da joj operem ruke. Batrgala mi se u rukama. “No, no, dobra curica”, rekao sam. “Još malo pa smo gotovi. Još samo malo. Eto!” Kad smo izašli, plač je prestao, ali nije bila sasvim zadovoljna, nije htjela sjesti, samo mi je htjela biti na rukama. U dnevnoj sobi Robin je stajao prekriženih ruku i pratio svoju kćer Theresu, koja je bila samo nekoliko mjeseci starija od Heidi, no već je znala govoriti punim rečenicama. “I?” rekao je on. “Pišeš li što trenutno?” “Da, pomalo”, rekao sam. “Pišeš kod kuće?” “Da. Imam svoju sobu.” “Nije ti teško? Mislim, ne dođe ti da gledaš televiziju ili pereš rublje ili tako nešto umjesto da pišeš?” “Ide dobro. Imam malo manje vremena nego da imam svoj ured, ali...” “Da, jasno”, rekao je. Imao je svijetlu, poludugu kosu koja mu se kovrčala na vratu, bistre plave oči, ravan nos, široku vilicu. Nije bio jak, ali ni slabašan. Odijevao se kao da mu je otprilike dvadeset pet godina, iako se bližio četrdesetoj. Nisam znao što misli, nisam mogao nazreti što se zbiva u njegovoj glavi, ali nekako nije bio ni tajnovit. Naprotiv, njegovo lice i to kako je zračilo ostavljali su dojam otvorenosti. No nešto sam ipak primijetio, sjenu nečeg drugog. Radio je na integriranju izbjeglica u zajednicu, rekao mi je jednom; nakon nekoliko potpitanja o tome koliko se izbjeglica pušta u zemlju i tome slično, odustao sam jer su moja stajališta i simpatije bile toliko daleko od norme koju sam pretpostavio da on zastupa da bi to prije ili poslije izbilo na vidjelo, pa bih ispao ili negativac ili glupan, a ni za jedno ni za drugo nisam vidio razloga. Vanja, koja je sjedila na podu, malo postrani u odnosu na ostalu djecu, gledala je prema nama. Posjeo sam Heidi, a Vanja kao da je to čekala jer je istog časa ustala i došla k nama, uzela Heidi za ruku i povela je do police s igračkama, gdje joj je dodala drvenoga puža s
ticalima koja su se vrtjela kad bi se vukao. “Gle, Heidi!” rekla je i uzela joj ga iz ruku i spustila na pod. “Vučeš ga ovako za špagicu. Onda se vrti. Razumiješ?” Heidi je uzela uzicu i trznula njome. Puž se prevrnuo. “Ne, ne tako”, rekla je Vanja. “Ja ću ti pokazati.” Uspravila je puža i oprezno ga odvukla nekoliko metara. “Ja imam mlađu sestru!” rekla je glasno. Robin je bio otišao do prozora, gdje je stajao i zurio u dvorište iza zgrade. Stella, koja je bila puna energije i vjerojatno življa nego inače zato što joj je bio rođendan, uzbuđeno je viknula nešto što nisam razumio, pokazala prema jednoj od dviju manjih djevojčica, onoj koja joj je pružila lutku što ju je držala u ruci, uzela mala kolica stavila lutku u njih i počela ih gurati na hodnik. Achilles je našao Benjamina, dječaka godinu i pol starijeg od Vanje, koji bi najčešće sjedio duboko usredotočen na nešto, crtež ili hrpu lego-kocaka ili gusarski brod s figuricama gusara. Imao je bujnu maštu, bio samostalan i dobar, a sad je sjedio s Achillesom i gradio željeznicu koju smo Vanja i ja započeli. Dvije manje djevojčice odjurile su za Stellom. Heidi je cendrala. Sigurno je bila gladna. Otišao sam u kuhinju i sjeo pokraj Linde. “Ideš ti malo k njima?” rekao sam. “Mislim da je Heidi gladna.” Kimnula je, stavila mi lagano ruku na rame i ustala. Trebalo mi je nekoliko sekundi da se snađem u dvama razgovorima koja su se vodila za stolom. Jedan je bio o razvoženju djece na aktivnosti, a drugi o autima, pa sam zaključio da se prijašnji jedan razgovor pretvorio u dva. Vani je bio mrkli mrak, a svjetlo u kuhinji slabo, bore na švedskim licima oko stola bile su ovijene sjenama, oči su blistale u sjaju svijeća. Erik, Frida i još jedna žena čijeg se imena ne sjećam stajali su leđima naslonjeni na kuhinjske elemente i jeli. Dragost prema Vanji cijelog me obuzela. Ali nisam ništa mogao učiniti. Gledao sam onoga tko je u danom trenutku govorio, lagano se nasmiješio kad bi se netko našalio i pijuckao crno vino iz čaše koju je netko stavio preda me. Preko puta mene sjedio je jedini čovjek koji se razlikovao od prisutnih. Lice mu je bilo veliko, obrazi izbrazdani, crte lica izražajne, pogled usredotočen. Ruke su mu bile velike, položene na stol. Na sebi je imao košulju kao iz pedesetih i podvrnute plave traperice. I frizura mu je bila u stilu pedesetih, a imao je i zaliske. No nije po tome bio drukčiji; kao da je zračio nečim posebnim dok je ondje sjedio, a to se primjećivalo iako nije mnogo govorio. Jednom sam u Stockholmu bio na nekom tulumu gdje je bio jedan boksač. I on je sjedio u kuhinji, i njegova je fizička blizina bila opipljiva i budila je u meni specifičan, ali neugodan osjećaj manje vrijednosti. Osjećaj da sam manje vrijedan od njega. Nekim čudom ta mi je večer to i dokazala. Tulum je bio kod jedne Lindine prijateljice, Core, stan joj je bio mali pa su ljudi stajali posvuda i razgovarali. Linija u dnevnoj sobi svirala je. Ulice su se bijeljele od snijega. Linda je bila trudna do zuba, bila je to možda zadnja zabava na koju smo mogli doći prije nego što se dijete rodi i sve promijeni, pa je, iako umorna, htjela pokušati biti malo ondje. Ja sam pijuckao vino i ćaskao s Thomasom, fotografom i Geirovim prijateljem; Cora ga je poznavala preko njegove djevojke Marie, koja je bila pjesnikinja, a prije i ravnateljica Cori u školi u Biskops-Arnöu. Linda je sjedila na stolici malko odmaknutoj od stola zbog trbuha, smijala se i bila sretna, a samo sam ja znao da se povukla u sebe, blago obasjana srećom zadnjih mjeseci. Nakon nekog vremena ustala je i izašla, ja sam joj se nasmiješio pa ponovno svratio pozornost na Thomasa, koji je govorio nešto o genima crvenokosih, kojih je te večeri ondje bilo neobično mnogo. Netko je negdje počeo kucati. “Cora!” začuo sam. “Cora!”
Je li to bila Linda? Ustao sam i otišao u hodnik. Kucanje se čulo iz zatvorene kupaonice. “Linda, jesi li to ti?” rekao sam. “Da”, rekla je. “Mislim da su se vrata zaglavila. Možeš pozvati Coru? Sigurno ima neka caka.” Otišao sam u dnevnu sobu i po ramenu potapšao Coru, koja je u jednoj ruci držala tanjur s hranom, a u drugoj čašu crnog vina. “Linda je ostala zaključana u kupaonici”, rekao sam. “O, ne!” rekla je, odložila čašu i tanjur i odjurila u hodnik. Neko su vrijeme vijećale kroz zaključana vrata. Linda je pokušavala slijediti upute koje joj je ona davala, ali ništa nije pomoglo, vrata su bila i ostala zaključana. Svi u stanu sad su bili svjesni situacije, atmosfera je bila istovremeno vesela i napeta, dio ekipe okupio se u hodniku i davao savjete Lindi unutra, dok je Cora, izbezumljena i zabrinuta, cijelo vrijeme ponavljala da je Linda u visokoj trudnoći i da hitno moramo nešto poduzeti. Na kraju je odlučeno da ćemo pozvati bravara. Dok smo ga čekali, stajao sam pred vratima i razgovarao s Lindom, neugodno svjestan da svi čuju što govorim i svjestan svoje nemoći. Zar nisam mogao samo razvaliti vrata i izvući je? Jednostavno i odlučno? Nikad prije nisam razvalio vrata, nisam znao koliko su čvrsta. Što ako razvaljivanje ne uspije? Koliko bi to glupo izgledalo? Bravar je stigao pola sata poslije. Spustio je platnenu vreću s alatom na pod i počeo čeprkati po bravi. Bio je sitan, imao naočale i počeo je ćelavjeti, nije se obraćao društvu koje je stajalo oko njega, uzalud je pokušavao s jednim alatom pa drugim, prokleta su vrata ostala zaključana. Na kraju je odustao, rekao Cori da ne ide, vrata se ne daju otvoriti. “Što ćemo onda?” rekla je Cora. “Ona je u visokom stupnju trudnoće!” Slegnuo je ramenima. “Možete razvaliti vrata”, rekao je i počeo spremati alat. Tko će ih razvaliti? Morao sam to biti ja, ja sam Lindin muž, to je moja odgovornost. Srce mi je lupalo kao ludo. Da ja to napravim? Da pred svima uzmem zalet i svom ih snagom ritnem? Što ako vrata ne popuste? Što ako se otvore i udare Lindu? Trebala bi se skloniti u kut. Nekoliko sam puta mirno udahnuo i izdahnuo. No to nije pomoglo, još uvijek sam se u sebi tresao. Takvo privlačenje pozornosti na sebe bilo mi je najgora noćna mora. Kad je postojao rizik da ne uspijem, bilo je još gore. Cora se ogledala oko sebe. “Moramo razvaliti ta vrata”, rekla je. “Tko to može napraviti?” Bravar je nestao kroz ulazna vrata. Ako sam to mislio napraviti ja, sad sam morao istupiti. No nisam mogao. “Micke”, rekla je Cora. “On je boksač.” Htjela je otići po njega u dnevnu sobu. “Mogu ga ja zamoliti”, rekao sam. Tada, u svakom slučaju, ne bih skrivao ponižavajuću stranu situacije, rekao bih mu izravno da se ja, kao Lindin muž, ne usuđujem razvaliti vrata, nego molim tebe, koji si boksač i gorostas, da to napraviš umjesto mene. Stajao je kraj prozora s pivom u ruci i razgovarao s dvjema djevojkama. “Hej, Micke”, rekao sam. Pogledao me. “Još je uvijek zaključana u kupaonici. Bravar nije uspio otvoriti vrata. Bi li ih ti mogao razvaliti?” “Naravno”, rekao je i gledao me još trenutak prije nego što je odložio bocu i otišao u
hodnik. Pošao sam za njim. Ljudi su se micali ustranu dok je prolazio. “Jesi li unutra?” rekao je. “Da”, rekla je Linda. “Odmakni se od vrata što dalje možeš. Razvalit ću ih,” “Dobro”, rekla je Linda. Malo je pričekao. Zatim je podignuo nogu i ritnuo vrata toliko jako da je izbio cijelu bravu. Iveri su frcali. Kad se Linda pojavila, neki su zapljeskali. “Jadna ti”, rekla je Cora. “Duboko ti se ispričavam. Izložiti te tome, i to baš sad...” Micke se okrenuo i otišao. “Kako si?” rekao sam. “Dobro”, rekla je Linda. “Ali mislim da bismo možda trebali doma uskoro.” “Naravno”, rekao sam. U dnevnoj sobi ugasili su muziku, dvije žene u ranim tridesetima trebale su čitati svoje teatralne pjesme, ja sam dodao Lindi jaknu, odjenuo svoju, pozdravio se s Corom i Thomasom, gorio sam od srama, ali još sam morao zahvaliti Mickeu za ono što je napravio; probio sam se između slušatelja poezije i stao pred njega pokraj prozora. “Hvala ti”, rekao sam. “Spasio si je.” “Ma”, rekao je i slegnuo ramenima. “Nije to bilo ništa.” U taksiju na povratku kući Lindu jedva da sam pogledao. Nisam istupio kad sam trebao, nego sam bio tolika kukavica da sam pustio drugoga da to napravi, a sve mi se to vidjelo u očima. Bio sam najobičniji bijednik. Kad smo legli, upitala me što mi je. Rekao sam joj da se sramim što nisam ja razvalio vrata. Ona me začuđeno pogledala. Nije joj to bilo ni na kraj pameti. Zašto bih to ja učinio? Pa nisam ja tip za to. Čovjek koji je sada sjedio nasuprot meni zračio je nečime čime je zračio i onaj boksač u Stockholmu. Nije to imalo veze sa stasom ili mišićnom masom, jer iako su mnogi muškarci ovdje imali istreniran i snažan gornji dio tijela, nekako su djelovali kao da su perolaka kategorija, njihova prisutnost u sobi bila je prolazna i nevažna poput slučajne pomisli; bilo je to nešto drugo, a svaki put kad bih na to naišao, osjećao bih se kao gubitnik, vidio bih sebe kao beskorisna i slaba muškarca kakav jesam, koji živi svoj život u svijetu riječi. O tome sam mozgao dok sam ga sporadično pogledavao ispod oka i istovremeno s pola uha slušao razgovor koji se vodio. Sad je bila riječ o različitim pedagoškim pristupima i o tome tko će upisati dijete u koju školu. Nakon kratke digresije, kada je Linus pričao o sportskom danu na kojem je bio, razgovor je skrenuo na cijene kuća. Konstatirali su da su naglo porasle zadnjih godina, ali više u Stockholmu nego ovdje i da je vjerojatno samo pitanje vremena kad će se to okrenuti, možda će čak pasti jednako naglo kao što su i porasle. Tad se Linus okrenuo prema meni. “A kakve su cijene nekretnina u Norveškoj?” rekao je. “Kao i ovdje, otprilike”, rekao sam. “Oslo je jednako skupo kao i Stockholm. U drugim dijelovima zemlje malo je jeftinije.” Gledao me još malo, za slučaj da odlučim iskoristiti njegov uvod, no kad je vidio da neću, okrenuo se i nastavio govoriti. Isto je napravio i na prvom roditeljskom sastanku na kojem smo bili, no tada s nekakvim kritičkim tonom, jer, kao što je rekao, sastanak se bližio kraju, a Linda i ja još nismo ništa rekli, smisao je da svatko kaže što misli, to je smisao vrtića gdje roditelji surađuju. Nisam imao pojma što da mislim o temi o kojoj se raspravljalo pa je Linda, blago rumena u licu, preuzela ulogu glasnogovornika naše obitelji, dok su pogledi cjelokupnog roditeljskog vijeća bili uprti u nju.
Radilo se o tome treba li vrtić otpustiti kuhara koji je ondje bio zaposlen i umjesto njega angažirati catering, koji bi bio jeftiniji, te kakvu hranu u tom slučaju izabrati: vegetarijansku ili običnu? Lodjuret je zapravo bio vegetarijanski vrtić, zato je svojevremeno i osnovan, ali sad su samo dva para roditelja bili vegetarijanci, a budući da djeca nisu jela mnoge od vrsta povrća koje su im posluživali, mnogo je roditelja mislilo da bi bilo dobro odustati od toga. Rasprava je trajala satima i vukla se poput koće po dnu mora. Naprimjer, spomenuli su postotak mesa u različitim vrstama kobasica; jedna stvar su hrenovke koje se kupuju u trgovinama i na kojima piše postotak, a druga hrenovke koje nude kompanije za catering, jer kako znati koliko mesa one sadrže? Ja sam mislio da su hrenovke hrenovke, nisam znao ništa o svijetu koji mi se te večeri otvorio pred očima, ponajmanje da postoje osobe koje su se u stanju toliko unijeti u tu temu. Zar nije djeci zgodno da imaju kuhara koji im kuha ondje u kuhinji, pomislio sam, ali nisam to rekao i već sam se bio ponadao da će cijela rasprava proći a da nećemo morati ništa reći kad je Linus uperio svoj i lukavi i naivni pogled u nas. U dnevnoj sobi čuo sam Heidin plač. Ponovno sam pomislio na Vanju. Obično ovakve situacije rješava tako da radi što i drugi. Ako oni izvuku stolicu, i ona će izvući stolicu, ako oni sjednu, sjedne i ona, ako se oni smiju, smije se i ona, čak i kad ne razumije čemu se smiju. Ako trče ukrug i izvikuju neko ime, i ona će trčati i izvikivati to ime. To joj je metoda. No Stella ju je prozrela. Kad sam se jednom slučajno zatekao s njima dvjema, čuo sam Stellu da joj govori: Ti samo ponavljaš! Ti si papiga! Papiga! To Vanju nije spriječilo da nastavi, dotad joj se metoda pokazala uspješnom, ali ovdje gdje je upravo Stella bila glavna, to ju je vjerojatno kočilo. Znao sam da je shvatila o čemu je riječ. Više je puta isto to rekla Heidi, da je samo oponaša i da je papiga. Stella je bila godinu i pol starija od Vanje, koja joj se divila više nego ikom drugom. Kad bi se i družila s njom, bilo je to Stellinom milošću, a takvu je moć Stella imala nad svima u vrtiću. Bila je lijepo dijete, imala je svijetlu kosu i velike oči, uvijek je bila lijepo i promišljeno odjevena, a crta okrutnosti u njoj nije bila ni gora ni bolja od onih u druge djece koja se nađu na vrhu hijerarhije. Nisam zato imao problem s njom. Meni je problematično bilo to što je toliko bila svjesna dojma koji ostavlja na odrasle i način na koji se koristila svojim šarmom i nevinošću. Za vrijeme svoje smjene u vrtiću nikad nisam nasjeo na to. Ma koliko joj oči sjale kad bi od mene nešto tražila, moja bi reakcija bila nezainteresiranost, što ju je, naravno, zbunjivalo pa bi pokušaji da me šarmira zaredali. Jednom kad je nakon vrtića pošla s nama u park i sjedila kraj Vanje u dvostrukim kolicima, dok sam ja nosio Heidi u jednoj ruci, a drugom gurao kolica, iskočila je iz njih nekoliko stotina metara prije parka i počela trčati taj zadnji dio puta, na što sam oštro reagirao i viknuvši, naložio joj da se vrati te strogo rekao da mora lijepo sjediti u kolicima dok ne dođemo u park jer ima auta, zar nije vidjela? Začuđeno me pogledala, nenavikla na takav ton, pa iako nisam bio zadovoljan načinom na koji sam riješio tu situaciju, mislio sam i da riječ ne nije ono najgore što to biće može čuti. No ona mi to nije zaboravila, jer kad sam ih pola sata poslije držao za noge i vrtio po zraku, na njihovo beskrajno oduševljenje, a onda kleknuo da se malo “tučem” s njima, što je Vanja obožavala, pogotovo zaletjeti se i prevaliti me u travu, Stella se umjesto toga zaletjela i snažno udarila nogom moju nogu, pa je to ponovila jedanput, dvaput, no kad je ponovila treći put, rekao sam joj, to me boli, Stella, nemoj to raditi, na što, naravno, nije obratila pozornost, sad je postalo uzbudljivo pa me udarila opet, glasno se smijući, a Vanja, koja je uvijek radila što i ona, počela se također glasno smijati, na što sam ustao, zgrabio Stellu za struk i uspravio je. “Slušaj, ti mala balavice”, htio sam joj reći, a sigurno bih joj to i rekao da nije njezina majka trebala doći po nju za pola sata. “Slušaj, Stella”, rekao sam umjesto toga, strogo i razdraženo, gledajući je u oči. “Kad kažem ne, onda mislim ne. Je li ti to jasno?” Spustila je pogled i nije htjela odgovoriti. Podignuo sam joj bradu. “Je li ti jasno?”
ponovio sam. Kimnula je pa sam je pustio. “Onda idem sjesti tamo na klupu. Možete se igrati same dok ti ne dođe mama.” Vanja me zbunjeno gledala. No onda se nasmijala i povukla Stellu. Njoj je takva scena bila svakodnevna. Srećom je Stella odmah prešla preko toga, jer bio sam na stvarno tankome ledu, što bih napravio da je počela plakati ili vrištati? No otišla je s Vanjom do onog velikog “vlakića” koji je vrvio od druge djece. Kad je došla, mama joj je u rukama imala dvije papirnate čaše bijele kave. Obično bih otišao čim bi ona došla, no kad mi je pružila kavu, nije mi bilo druge nego sjesti i slušati je kako priča o poslu, škiljeći u nisko novembarsko sunce, dok sam ja napola držao djecu na oku. Onaj tjedan kad sam ja odrađivao smjenu u vrtiću, a u principu sam bio poput svakog zaposlenika, prošao je otprilike onako kako sam očekivao; već prije sam puno radio u institucijama i znao sam što je rutina, tako da sam pohvatao sve ono na što odgojitelji, shvatio sam to, nisu bili naviknuti od roditelja, a nije mi bilo strano ni odijevati i razodijevati djecu, mijenjati im pelene i povremeno se s njima poigrati, ako se to od mene traži. Djeca su, naravno, različito reagirala na mene. Jedno od njih, koje se uvijek držalo postrani, bilo bez prijatelja, naprimjer, bjelokosi, pomalo nezgrapni momčić, htio mi je cijelo vrijeme sjediti u krilu, bilo da mu čitam priču, bilo da samo sjedi. S jednim drugim sam se, naprimjer, igrao pola sata nakon što su ostali otišli, majka mu je kasnila, ali on je sasvim na to zaboravio jer smo se igrali gusarskog broda i ja sam, na njegovu radost, stalno dodavao nove elemente, kao što su morski psi, napadnuti brodovi i požari. Treći pak, najstariji dječak ondje, odmah mi je našao jednu od slabih točaka kad mi je uzeo ključeve iz džepa dok smo sjedili za stolom i jeli. Već to što ga nisam zaustavio iako sam bio bijesan navelo ga je da to shvati. Prvo me pitao imam li ključ od auta. Kad sam odmahnuo glavom, pitao me zašto ga nemam. Nemam auto, rekao sam. Zašto? rekao je. Nemam vozačku dozvolu, rekao sam. Ne znaš voziti auto, upitao je. Onda nisi odrastao, upitao je. Zar ne znaju svi odrasli voziti auto? Zatim mi je zazveckao ključevima ispred nosa. Dopustio sam mu to, misleći da će uskoro odustati, ali nije; upravo suprotno, nastavio je. Imam tvoje ključeve, rekao je. I ne možeš ih dobiti. Zveckao mi je i zveckao pred nosom. Druga su nas djeca gledala, troje odgojitelja također. Pogriješio sam što sam ključeve iznenada pokušao uzeti. Uspio ih je izmaknuti i glasno se i podrugljivo nasmijao. Ha, ha, ne možeš ih dohvatiti, rekao je. Još sam se jedanput napravio da to nije ništa. Počeo je udarati ključevima o stol. Ne radi to, rekao sam. Samo mi se bezobrazno nasmiješio i nastavio. Jedna od odgojiteljica zamolila ga je da prestane. Tada je prestao. No nastavio je zveckati njima u ruci. Nikad ih nećeš dobiti, rekao je. Tad se iznenada ubacila Vanja. “Vrati ključeve tati!” rekla je. Kakva je to bila situacija? Pravio sam se da se ništa ne događa, nagnuo se opet nad hranu i nastavio jesti. No mali me vrag nastavio zadirkivati. Din-don. Odlučio sam mu dopustiti da ih drži dok ne pojedemo. Popio sam malo vode, neobično zajapuren zbog takve sitnice. Je li to vidio Olaf, ravnatelj vrtića? U svakom slučaju, odmah je naredio Jockeu da mi vrati ključeve. I Jocke je to učinio, bez pogovora. Otkako sam dosegao odraslu dob, držim druge na odstojanju, to je moj način nošenja sa situacijama, naravno zato što mi u mislima i doživljaju njih drugi postanu toliko bliski da me trebaju samo krivo pogledati pa da u meni izbije oluja. Naravno, na isti način bliska mi postanu i djeca, zahvaljujući čemu mogu sjesti na pod i igrati se s njima, no kako djeca nemaju fasadu sazdanu od ljubaznosti i pristojnosti kakvu odrasli imaju, to je i tada značilo, a i još uvijek znači da se oni sasvim neometano mogu probiti kroz vanjske bedeme mojega karaktera i ondje haračiti do mile volje. Jedino čime sam se mogao braniti kad bi tek počela bila je ili čista tjelesna snaga, koju nisam mogao upotrijebiti, ili sam se mogao jednostavno
praviti da mi to ne smeta, što je možda bilo najbolje, ali u čemu nisam baš najvještiji, jer djeca, barem najnaprednija među njima, odmah primijete koliko mi je neugodno u njihovoj blizini. O, koja je to sramota! Iznenada se sve okrenulo naglavce. Ja, kojeg nije bilo briga za vrtić u koji Vanja ide, nego sam samo htio da mi je pričuvaju tako da mogu raditi na miru nekoliko sati dnevno, ne znajući što se s njom događa i kako joj je; ja, koji nisam htio bliskost u životu, koji nisam mogao imati dovoljno veliko odstojanje, kojemu nikad nije bilo dosta samoće, odjednom sam morao provoditi cijeli tjedan kao zaposlenik ondje i potpuno se uključiti u sve što se događalo a da pritom ne stane na tome, jer sad kad biste doveli djecu ili došli po njih bilo je uobičajeno posjediti nekoliko minuta u igraonici ili blagovaonici ili gdje su se već djeca nalazila i proćaskati s drugim roditeljima, možda se malo poigrati s djecom, i tako svaki božji radni dan... Običavao sam to svesti na minimum, uzeti Vanju i odjenuti je prije nego što itko pravo shvati što se događa, no tu i tamo netko bi me uhvatio na hodniku, poveo bi se razgovor i dok si rekao keks, već bih sjedio u niskoj, dubokoj sofi i laprdao o nekoj meni apsolutno potpuno nezanimljivoj temi, dok su me djeca najizravnija u ophođenju gurala i vukla i htjela da ih bacam, nosim, vrtim u krug ili me, ako je u pitanju bio Jocke, koji je inače bio sin načitanog i dragog bankara Gustava, bola šiljastim predmetima. Provesti subotnje poslijepodne i večer sjedeći zguren za stolom i jedući povrće s napetim, ali ljubaznim osmijehom na licu bilo je dio te obaveze. Erik je sada vadio tanjure iz kuhinjskog ormarića, dok je Frida brojila noževe i vilice. Srknuo sam vina i shvatio koliko sam gladan. Na vratima je stajala Stella, rumena i malo znojna u licu. “Je li sad torta?” uzviknula je. Frida se okrenula. “Uskoro, dušo. Ali prvo ćemo jesti konkretnu hranu.” Pozornost je zatim skrenula s nje na ljude za stolom. “Evo hrane”, rekla je. “Poslužite se. Ovdje su i tanjuri i pribor za jelo. Pa možete uzeti i za svoju djecu.” “Ah, baš lijepo”, rekao je Linus i ustao. “Što se nudi?” Mislio sam ostati sjediti dok se svi ne izredaju, ali kad sam vidio s čime se Linus vratio grahom, salatom, nezaobilaznim kuskusom i nekim toplim jelom za koje sam pretpostavio da je složenac sa slanutkom - ustao sam i otišao u dnevnu sobu. “Poslužili su hranu”, rekao sam Lindi, koja je, s Vanjom među nogama i Heidi na rukama, stajala i razgovarala s Miom. “Hoćemo se zamijeniti?” “Da, mogli bismo”, rekla je Linda. “Gladna sam kao vuk.” “Možemo sad ići kući, tata?” rekla je Vanja. “Ali sad ćemo jesti”, rekao sam. “A poslije će biti torta. Da ti donesem nešto za jelo?” “Neću jesti”, rekla je. “Ipak ću ti donijeti nešto”, rekao sam i uzeo Heidi za ruku. “A ti ideš sa mnom.” “Heidi je dobila bananu, inače”, rekla je Linda. “Ali sigurno će i ona malo pojesti.” “Dođi, Theresa, idemo i mi tebi nešto uzeti”, rekla je Mia. Pošao sam za njima u kuhinju, podigao Heidi i stao u red. Naslonila mi je glavu na rame, što je radila samo kad je umorna. Košulja mi se zalijepila za prsa. Svako lice koje sam vidio, svaki pogled koji sam susreo, svaki glas koji sam čuo navalio se na mene poput utega. Svaki
put kad bi mi netko postavio kakvo pitanje ili bih ja nekoga morao nešto upitati, trebalo je to čupati iz mene. Heidi mi je to olakšavala, bila mi je svojevrstan štit, i zato što sam imao čime biti zaokupljen, i zato što je njezino prisustvo skretalo pozornost drugih s mene. Smiješili su joj se, ispitivali je li umorna, gladili je po obraščiću. Velik dio Heidinog i mojeg odnosa sastojao se u tome da je ja nosim. Bio je to temelj našeg odnosa. Uvijek je htjela da je nosimo, nikad nije htjela hodati, pružala bi ručice uvis čim bi me spazila i zadovoljno bi se smiješila svaki put kad bi mi bila na rukama. A ja sam je volio imati uza se, to malo, bucmasto stvorenje velikih očiju i proždrljivih usta. Stavio sam malo graha, nekoliko žlica složenca od slanutka i malo kuskusa na tanjur i odnio ga u dnevnu sobu, gdje su sva djeca sjedila oko niskog stolića nasred sobe, s jednim roditeljem uza se, koji je pomagao. “Ja neću”, rekla je Vanja čim sam stavio tanjur pred nju. “Dobro”, rekao sam. “Ne moraš ako ne želiš. Ali što misliš, hoće li Heidi htjeti?” Nabo sam nekoliko zrna graha na vilicu i podignuo je do njezinih usta. Stisnula je usta i odmahnula glavom. “Hajde”, rekao sam. “Znam da ste gladne.” “Možemo se igrati s vlakićem?” rekla je Vanja. Pogledao sam je. Inače bi gledala ili u željeznicu ili gore u mene, molećivim pogledom, no sad je gledala preda se. “Naravno da možemo”, rekao sam. Spustio sam Heidi na pod, otišao u kut sobe, gdje sam morao privući koljena trupu, tako da su mi gotovo dosegnula prsa, da stanem među mali dječji namještaj i kutije s igračkama. Rastavio sam željeznicu i pružao dio po dio tračnica Vanji, koja ih je pokušavala sastaviti. Ako dijelove nije mogla spojiti, pritiskala ih je svom snagom jedan uz drugi. Čekao sam do trenutka kad se činilo kao da će ih baciti u napadaju bijesa i tek tad se umiješao. Heidi ih je cijelo vrijeme htjela ponovno rastaviti pa sam pogledom tražio nešto čime bih to osujetio. Slagalicu? Plišanu igračku? Malog plastičnog ponija s velikim trepavicama i dugačkim ružičastim sintetičkim repom? “Tata, možeš mi pomoći?” rekla je Vanja. “Da, da”, rekao sam. “Vidi. Tu ćemo napraviti most, tako da vlak može ići i preko i ispod njega. Hoće tako biti dobro?” Heidi se dočepala jednog dijela mosta. “Heidi!” rekla je Vanja. Uzeo sam ga od Heidi pa je počela plakati. Podigao sam je i ustao. “Ja to ne mogu!” rekla je Vanja. “Odmah dođem. Idem samo odnijeti Heidi mami”, rekao sam i otišao u kuhinju s Heidi na boku, poput iskusne kućanice. Linda je razgovarala s Gustavom, jedinim od roditelja iz Lodjureta koji je imao dobar, tradicionalan posao i s kojim se ona iz nekog razloga dobro slagala. Bio je veseo, a lice mu je blistalo, bio je niska rasta, ali uvijek elegantno odijeven, tijelo mu je bilo čvrsto, vrat snažan, brada široka, lice bucmasto, ali otvoreno i opušteno. Rado je razgovarao o knjigama koje su mu se svidjele, trenutačno o knjigama Richarda Forda. “Fantastične su”, znao je reći. “Jesi li ih čitala? Riječ je o trgovcu nekretninama, običnom čovjeku, da, i njegovu životu, tako prepoznatljivom i običnom, samo što Ford usto zahvaća cijelu Ameriku! Američki duh, sam puls nacije!” I meni se Gustav sviđao, pogotovo zbog pristojnosti, za koju nije bilo zaslužno ništa složeno, već njegov jednostavan, pošten posao, ali koju nitko od mojih poznanika nije imao, ponajmanje ja. Bili smo iste dobi, no kad bih ga pogledao, činilo bi mi se da je deset godina stariji. Bio je odrastao onako kako su odrasli bili naši roditelji dok sam ja odrastao.
“Mislim da bi Heidi uskoro trebala leći”, rekao sam. “Djeluje umorno. A sigurno je i gladna. Ideš doma s njom?” “Da. Samo da prvo pojedem, može?” “Naravno.” “Držao sam tvoju knjigu u ruci!” rekao je David. “Bio sam u knjižari i bila je ondje. Izgleda zanimljivo. Norsteds ju je izdao, jelda?” “Da”, rekao sam i na silu se nasmiješio. “Oni.” “Onda je nisi kupio?” rekla je Linda, ne bez zadirkujućeg tona u glasu. “Ne, nisam taj put”, rekao je i obrisao usne ubrusom. “Radi se o anđelima?” Kimnuo sam. Heidi mi je klizila iz ruku, a kad sam je opet podignuo, primijetio sam koliko joj je pelena teška. “Promijenit ću joj pelenu prije nego što krenete”, rekao sam. “Jesi li donijela torbu iz kolica?” “Da, u hodniku je.” “Okej”, rekao sam i otišao po pelenu. U dnevnoj sobi Vanja i Achilles trčali su naokolo, skakali sa sofe na pod, smijali se, opet se penjali pa skakali. Osjetio sam val topline u prsima. Sagnuo sam se, dohvatio pelenu i paket vlažnih maramica, dok se Heidi čvrsto držala za mene, poput male koale. U kupaonici nije bilo stolića za presvlačenje pa sam je položio na pod, na pločice, svukao joj štramplice, dvije trake odlijepio od pelene i bacio je u koš za smeće ispod umivaonika, dok me Heidi ozbiljno gledala odozdo. “Samo piškila!” rekla je. Zatim je okrenula glavu i zagledala se u zid dok sam joj stavljao novu pelenu, nekako nezainteresirana, onako kako je to radila još otkako je bila beba. “Tako”, rekao sam. “Gotova si.” Uhvatio sam je za ruke i podignuo. Štramplice, koje su bile malo vlažne, smotao sam u ruci i odnio u torbu iz kolica, nakon čega sam joj odjenuo trenirku koju sam ondje našao pa smeđu pernatu jaknu od samta koju je dobila od Yngvea za prvi rođendan. Linda je došla dok sam joj obuvao cipele. “I ja ću uskoro”, rekao sam. Poljubili smo se, Linda je uzela torbu u jednu ruku, Heidi u drugu, a onda su otišle. Vanja je trčala hodnikom punom brzinom, s Achillesom za petama, pa uletjela u prostoriju koja mora da je bila spavaća soba, otkud se odmah potom začuo njezin uzbuđeni glas. Pomisao da se vratim za kuhinjski stol nije mi bila naročito primamljiva, pa sam otvorio vrata kupaonice, zaključao vrata za sobom i ostao nepomično stajati nekoliko minuta. Zatim sam se umio hladnom vodom, pažljivo se obrisao bijelim frotirskim ručnikom, sreo svoj pogled u ogledalu, toliko turoban i na licu ukočenom u tolikoj frustriranosti da sam zamalo ustuknuo kad sam se ugledao. U kuhinji nitko nije primijetio da sam se vratio. Zapravo jest: sitna, naizgled stroga ženica kratke kose i običnih, pomalo uglastih crta lica okrznula me kroz naočale pogledom. Što bi sad ona htjela? Gustav i Linus razgovarali su o mirovinskim fondovima, tihi muškarac u košulji iz pedesetih imao je u krilu svoje dijete, živahnog dječačića svijetle, gotovo bijele kose, i razgovarao je s njim o nogometnom klubu Malmö, dok je Frida razgovarala s Miom o nekakvom kružoku koji su ona i njezine prijateljice namjeravale pokrenuti, a Erik i Mathias raspravljali su o televizorima, u čemu je i Linus htio sudjelovati, što sam shvatio po njegovim dugim pogledima upućenim njima i kraćim, koje je dobacivao Gustavu da ne bi ispao nepristojan. Jedina osoba koja nije sudjelovala ni u jednom razgovoru bila je
kratkokosa žena pa iako sam gledao svuda samo ne prema njoj, svejedno se nagnula preko stola i upitala me jesam li zadovoljan vrtićem. Rekao sam da jesam. Možda ima malo previše posla s njim, dodao sam, ali apsolutno se isplati; tako se dobro upoznaju djetetovi prijatelji, a to je sigurno dobro, mislio sam. Neveselo se nasmiješila mojem odgovoru. Bilo je u njoj nešto tužno, nekako nesretno. “Koji vrag?” rekao je Linus iznenada i poskočio na stolici. “Što to oni tamo izvode?” Ustao je i otišao u kupaonicu. Trenutak poslije vratio se s Vanjom i Achillesom pred sobom. Vanja se smiješila od uha do uha, Achilles je malo više izgledao kao da osjeća krivnju. Rukavi na njegovom malom sakou bili su mokri. Vanjine gole ruke sjajile su se od vode. “Kad sam ušao, ruke su im bile u školjci dokle su im šake mogle dosegnuti”, rekao je Linus. Sreo sam Vanjin pogled i nisam mogao obuzdati osmijeh. “Skinut ćemo ti to, mladiću”, rekao je Linus i odveo Achillesa u hodnik. “A onda ćeš pošteno oprati ruke.” “To vrijedi i za tebe, Vanja”, rekao sam i ustao. “U kupaonicu.” Pružila je ruke nad umivaonik pa me pogledala. “Igram se s Achillesom!” rekla je. “Vidim”, rekao sam. “Ali ne trebaš valjda zato gurati ruke u zahod?” “Ne”, rekla je i nasmijala se. Stavio sam ruke pod slavinu, smočio ih, istrljao sapunom pa oprao Vanjine ruke od vrhova prstiju do ramena. Zatim sam ih obrisao, a onda je poljubio u čelo i poslao van. Obrambeni osmijeh koji sam namjestio nije bio potreban, nikome nije bilo stalo do te male zgode, čak ni Linusu, koji je, čim se vratio, nastavio priču o čovjeku kojeg su pred njim napali majmuni u Tajlandu. Nije ni trepnuo kad su se drugi nasmijali, samo kao da je udahnuo njihov smijeh, kao da mu on puni pluća novim zamahom, koji je onda i dobio, a tek kad je došla sljedeća salva smijeha, nasmiješio se, ne jako i ne vlastitoj duhovitosti, činilo mi se, nego prije da izrazi zadovoljstvo što ga je osjetio zbog veselja koje je izazvao i u kojem mu se lice sad kupalo. “Da, da, da”, rekao je i mahnuo malo rukom po zraku. Stroga žena koja je dosad gledala kroz prozor privukla je stolicu i ponovno se nagnula preko stola. “Nije li teško s dvoje djece s tako malom razlikom u godinama?” rekla je. “Na neki način”, rekao sam. “Malo je naporno. Ali svejedno je bolje s dvoje nego s jednim. Imati jedinca čini mi se nekako tužno, ako mene pitaš... Uvijek sam mislio da bih trebao imati troje djece. Onda djeca mogu birati. I onda su u većini u odnosu na roditelje...” Nasmiješio sam se. Ona nije rekla ništa. Odjednom mi je sinulo da ona ima samo jedno dijete. “Ali i samo jedno može biti sjajno”, rekao sam. Naslonila se na ruku. “Ali ja bih rado da Gustav dobije bracu ili seku”, rekla je. “Prenaporno mi je kad smo samo nas dvoje.” “Ma ne”, rekao sam. “Ima on puno prijatelja u vrtiću. To je mu je dosta.” “Problem je što nemam muškarca”, rekla je. “Pa to nije moguće.” Kog se vraga mene to tiče? Suosjećajno sam je pogledao i usredotočio se na to da mi pogled ne počne vrludati, kao što mi se često događalo u takvim situacijama. “A i one koje upoznam ne mogu zamisliti kao oca svojeg djeteta”, nastavila je.
“Heh”, rekao sam. “Sredit će se to.” “Ne vjerujem”, rekla je. “Ali svejedno hvala.” Krajičkom oka primijetio sam neku kretnju. Okrenuo sam se i pogledao prema vratima. Dolazila je Vanja. Privinula se uz mene. “Hoću doma”, rekla je. “Možemo sada ići?” “Ostat ćemo još malo”, rekao sam. “Sad će uskoro i torta. Hoćeš tortu, zar ne?” Nije odgovorila. “Hoćeš mi sjesti u krilo?” rekao sam. Kimnula je pa sam odmaknuo vinsku čašu od ruba stola i podigao je u krilo. “Sjedit ćeš onda malo kod mene pa ćemo opet u sobu. Mogu ići s tobom. Može?” “Može.” Sjedila je i pogledavala ostale oko stola. Što li je mogla misliti o svemu tome? Kako je njoj to izgledalo? Pogledao sam je. Duga, svijetla kosa sezala joj je ispod ramena, mali nos, mala usta, dva mala uha, oba s malim vilinski zašiljenim vrhom. Plave oči, koje su uvijek odavale njezino duševno stanje, malčice su gledale razroko, zato je nosila naočale. U početku je bila ponosna na njih. Sad bi se prvo njih riješila kad bi se razljutila. Možda zato što je znala da mi toliko želimo da ih nosi? Kad je bila s nama, oči su joj bile žive i vesele, a kad bi dobila jedan od svojih velikih napadaja bijesa, zatvorile bi se, a ona postala nedostupna. Strahovito je burno reagirala i svojim je temperamentom znala upravljati cijelom obitelji, igračkama se znala koristiti da izvede veliku i složenu igru o odnosima, pravu dramu, voljela je da joj se čita, ali možda je još više voljela gledati filmove, i to najradije igrane filmove o dramatičnim odnosima među likovima, o čemu je razmišljala i razgovarala s nama, puna pitanja, ali i sklona prepričavanju. Jedno je vrijeme aktualna bila Madicken1; Vanja bi skočila sa stolice, legla na pod zatvorenih očiju i mi bismo je morali dići s poda i prvo pomisliti da je mrtva, a onda shvatiti da se onesvijestila i da ima potres mozga pa je, još uvijek zatvorenih očiju i obješenih ruku, odnijeti u krevet, gdje je morala ležati tri dana, dok mi, po mogućnosti, pjevušimo tužnu temu iz te scene. Onda bi odjednom ustala, odjurila do stolice i sjela da ponovi predstavu. Na božićnim predstavama u vrtiću ona bi se jedina naklonila kad bi im ljudi pljeskali i otvoreno uživala u tome što je u centru pažnje. Često joj je više značila ideja o nekoj stvari nego sama ta stvar, primjerice bomboni; znala bi o njima govoriti cijeli dan, veseliti im se, no kad bi se bomboni napokon našli pred njom u zdjelici, jedva da bi ih probala prije nego što bi ih ispljunula. No iz toga ne bi naučila ništa; sljedeće subote ponovno bi željno čekala da se pojave fantastični bomboni. Silno je htjela ići na klizanje, no kad smo došli na klizalište, obuli joj male klizaljke koje joj je baka kupila i metnuli na glavu malu hokejašku kacigu, počela je bijesno vikati čim joj je sinulo da ne može držati ravnotežu i da to, po svoj prilici, još dugo neće naučiti. Tim je sretnija bila kad je shvatila da zapravo zna skijati, onda kad smo bili na malom snježnom polju u vrtu njezine bake, moje majke, i isprobali opremu koju joj je nabavila. No i tada je ideja skijanja i sreća što joj to ide više značila od samog skijanja, bilo joj je sasvim dobro i bez njega. Voljela je putovati s nama, voljela je ići na nova mjesta i još mjesecima poslije pričati o svemu što se dogodilo. No najviše se od svega, naravno, voljela igrati s drugom djecom. Bio joj je pravi doživljaj kad bi netko od djece iz vrtića došao k njoj. Prvi put kad joj je trebao doći Benjamin, večer prije hodala je naokolo i gledala svoje igračke, zabrinuta hoće li one biti dovoljno dobre za njega. Tad je tek bila navršila tri godine. No čim je on došao, počeli su se igrati, a sve prethodne brige nestale su u vihoru uzbuđenja i sreće. Svojim roditeljima Benjamin je rekao da je Vanja najbolja od svih u
vrtiću, a kad sam joj to prenio, dok je sjedila na krevetu i igrala se barbikama, reagirala je s puno više osjećaja nego ikad prije. “Znaš što je Benjamin rekao?” rekao sam joj s vrata, “Ne”, rekla je i pogledala me, odjednom napeta. “Rekao je da si mu ti najbolja od svih u vrtiću.” Nikad je prije nisam vidio tako ozarenu. Cijela se sjajila od sreće. Znao sam da joj Linda i ja nikad nećemo moći reći ništa što će kod nje izazvati takvu reakciju i shvatio, odjednom postavši toga svjestan, da nije naša. Da je njezin život potpuno i samo njezin. “Što je rekao?” rekla je, htijući čuti ponovno. “Rekao je da si mu ti najbolja od svih u vrtiću.” Osmijeh joj je bio sramežljiv, ali sretan, a to je i mene usrećilo, premda je moju sreću zasjenila pomisao nije li uznemirujuće da joj već u tako ranoj dobi toliko znače tuđe misli i tuđa mišljenja. Nije li najbolje da sve dolazi iz nje same, da je ukorijenjeno u njoj samoj? Drugi put me tako iznenadila u vrtiću; ušao sam u hodnik da je odvedem kući, a ona se zatrčala i upitala me može li Stella poslije s njom u konjušnicu. Rekao sam da ne može, da to treba unaprijed isplanirati, moramo prvo razgovarati s njezinim roditeljima, a dok sam to govorio, Vanja me gledala otvoreno razočarana, no kad je otišla prenijeti moj odgovor Stelli, nije upotrijebila moje argumente, jer čuo sam je dok sam stajao u hodniku i uzimao njezinu odjeću za kišu. “Sigurno će ti biti dosadno u konjušnici”, rekla je. “Nije fora samo gledati.” Njezin način razmišljanja, njezino ravnanje prema tuđim reakcijama prije nego svojim, prepoznao sam i kod sebe, pa dok smo po kiši išli prema parku Folkets, razmišljao sam o tome kako je to pokupila. Je li to jednostavno bilo oko nje, nevidljivo, ali prisutno, otprilike kao zrak koji je udisala? Ili su to bili geni? Ni jedno od tih razmišljanja o djeci nisam tada nikome iznio, osim Lindi, jer samo im je ondje, u meni i među nama, bilo mjesto. U stvarnosti, dakle u svijetu u kojem je Vanja živjela, sve je bilo jednostavno i jednostavno se iskazivalo, a kompleksnost je postojala samo u ukupnosti svih dijelova, što ona, naravno, nije znala. A to što smo o tome puno razgovarali nije ni najmanje pomagalo u svakodnevici, gdje je sve bilo nepregledno i stalno na rubu kaosa. U prvom takozvanom “razgovoru o razvoju” koji smo imali sa zaposlenicima vrtića bilo je puno govora o tome kako ona ne stupa u kontakt s odgojiteljicama, ne želi im sjediti u krilu i ne želi da je tapšaju, kao i o njezinoj sramežljivosti. Rečeno nam je da moramo poraditi na tome da je ohrabrimo, naučimo je da započne igru, preuzme inicijativu, više govori. Linda je rekla da je kod kuće hrabra, započinje sve igre, preuzima inicijativu i melje kao navijena. Rekli su da je ono malo što kaže u vrtiću nejasno, ne govori čisto, rječnik joj nije baš bogat, pa su se zapitali jesmo li razmišljali o logopedu? U tom trenutku razgovora uručili su nam brošuru jednog od logopeda u gradu. U ovoj zemlji nisu normalni, pomislio sam, logoped?! Zar se sve mora institucionalizirati? Pa tek su joj tri godine! “Ne, nikakav logoped ne dolazi u obzir”, rekao sam. Dotad je Linda vodila glavnu riječ. “Doći će joj to samo. Ja sam s tri godine tek počeo govoriti. Prije toga nisam govorio ništa osim jednostavnih riječi koje nije razumio nitko osim mojega brata.” Nasmiješili su se. “A kad sam počeo govoriti, činio sam to tečno, u dugim rečenicama. To je individualna stvar. Nećemo je poslati nikakvom logopedu.” “No to ovisi o vama”, rekao je Olaf, ravnatelj vrtića. “Ali svejedno možete zadržati brošuru i malo razmisliti.” “Dobro”, rekao sam.
Sad sam joj jednom rukom skupio kosu i gladio je prstom po vratu i gornjem dijelu leđa. Inače je to voljela, pogotovo prije spavanja, tad bi se potpuno smirila, no sad se izmigoljila. S druge strane stola stroga je žena povela razgovor s Miom, koja joj je posvetila punu pozornost, dok su Frida i Erik počeli skupljati tanjure i pribor za jelo. Krasna bijela torta, koja je bila sljedeća na programu, ukrašena malinama i s pet malih svjećica stajala je na radnoj plohi pokraj hrpe malih pravokutnih tetrapaka soka od jabuke bravo bez šećera. Gustav, koji je dosad sjedio pokraj mene napola okrenut leđima, okrenuo se prema nama. “Bok, Vanja”, rekao je. “Zabavljaš se?” Kad nije dobio odgovor, čak ni pogled, pogledao je mene. “Moraš jednom doći k nama igrati se s Jockeom”, rekao je i namignuo mi. “Bi li to htjela?” “Da”, rekla je Vanja i pogledala ga očima koje su se odjednom raširile. Jocke je bio najveći dječak u vrtiću, a odlazak k njemu bio je više nego što se usudila nadati. “Onda ćemo to srediti”, rekao je Gustav. Uzeo je čašu i popio gutljaj crnog vina pa obrisao usne nadlanicom. “Pišeš li onda sada nešto novo?” rekao je. Slegnuo sam ramenima. “Da, trudim se”, rekao sam. “Radiš doma?” “Da.” “Kako to ide? Sjediš i čekaš inspiraciju?” “Ne, ne ide to tako. Moram raditi svaki dan, kao i ti.” “Zanimljivo. Zanimljivo. Onda nemaš puno toga što te ometa kod kuće?” “Ide dobro.” “Ide, dakle. Da...” “Možemo onda svi zajedno u dnevnu sobu”, rekla je Frida. “Pa ćemo pjevati Stelli.” Izvadila je upaljač iz džepa i zapalila pet svjećica. “Kakva krasna torta”, rekla je Mia. “Jelda?” rekla je Frida. “A i zdrava je. U kremi skoro da nema šećera.” Podigla ju je. “Ideš ugasiti svjetlo, Erik?” rekla je dok su se ljudi dizali sa svojih mjesta i izlazili iz kuhinje. Išao sam za njima držeći Vanju za ruku i jedva da sam stigao stati uza zid kad je Frida došla kroz mračni hodnik s osvijetljenom tortom u rukama. Kad su je svi oko stola mogli vidjeti, zapjevala je “Sretan rođendan”, a odmah su joj se pridružili i svi odrasli, tako da je pjesma pošteno odzvanjala malom dnevnom sobom kad je stavila tortu na stol pred Stellu, koja ju je gledala sa sjajem u očima. “Da sad pušem?” rekla je. Frida je kimnula pjevajući. Svi su pljeskali kad je ugasila svjećice, uključujući i mene. A onda su se svjećice ponovno upalile i prošlo je nekoliko minuta dok torta nije narezana na kriške i podijeljena djeci. Vanja nije htjela sjediti za stolom, nego na podu uza zid, gdje smo se smjestili, ona s tanjurićem torte u krilu. Tek sam tad primijetio da nema cipele na nogama. “Gdje su ti zlatne cipelice?” rekao sam. “Glupe su”, rekla je. “Nisu, divne su”, rekao sam. “Pa to su prave princezine cipelice!” “Glupe su”, ponovila je. “Ali gdje su?” Nije odgovorila. “Vanja”, rekao sam.
Pogledala me. Usne su joj bile bijele od kreme. “Tamo”, rekla je i pokazala prema drugoj sobi. Ustao sam i otišao onamo, pogledao okolo, cipela nigdje. Vratio sam se. “Gdje si ih ostavila? Nisam ih nigdje vidio.” “Kod cvijeća”, rekla je. Cvijeća? Vratio sam se onamo, pogledao među tegle s cvijećem na prozoru, gdje ih nije bilo. Je li mislila na juku? Pa da. Ležale su u tegli. Uzeo sam ih, očetkao zemlju nad teglom, odnio ih u kupaonicu i očistio ostatak zemlje, a onda ih stavio pod stolicu na kojoj joj je bila jakna. Prekid zbog torte, kojom su sva djeca bila zaokupljena, možda joj je mogao pružiti priliku za novi početak, razmišljao sam, da se možda lakše poslije prikrpa nekome. “I ja ću malo torte”, rekao sam joj. “Sjedim u kuhinji. Samo dođi ako me trebaš, okej?” “Okej, tata”, rekla je. Sat iznad kuhinjskih vrata pokazivao je tek pola sedam. Još nitko nije otišao, pa smo morali ostati još malo. Odrezao sam si tanku krišku torte na radnoj plohi, stavio je na tanjur i sjeo s druge strane stola, budući da je mjesto na kojem sam dotad sjedio bilo zauzeto. “Ima i kave, ako hoćeš”, rekao je Erik, pogledao me obješenih usta, s nekakvim osmijehom na njima, kao da njegovo pitanje i to što je vidio kad me pogledao sadrži više nego što je bilo očito. Tko zna, možda je to samo bila tehnika koju je naučio da bi djelovao važno, otprilike poput trikova koje prosječan pisac rabi da bi mu romani djelovali dubokoumnije. Ili je stvarno vidio nešto? “Može, hvala”, rekao sam i ustao, s hrpe šalica uzeo jednu i natočio si kave iz Steltonovog vrča koji je stajao pokraj njih. Kad sam ponovno sjeo, on je upravo krenuo prema dnevnoj sobi. Frida je govorila o aparatu za kavu koji je kupila, bio je skup i dvoumila se bi li ga kupila, ali nije požalila, apsolutno se isplatilo, kava je fantastična i važno si je priuštiti takve stvari, možda važnije nego što se inače misli. Linus je pričao o jednom skeču Smitha i Jonesa koji je jednom vidio, o dva tipa za stolom s kafetijerom pred sobom, jedan pritisne ručicu na vrhu, ali ne odu dolje samo zrna kave nego i sve u vrču, koji na kraju ostane sasvim prazan. Nitko se nije nasmijao i Linus je raširio ruke. “Jednostavna priča o kavi”, rekao je. “Ima možda netko bolju?” Na vratima je stajala Vanja. Pogledom je klizila preko stola i kad me pronašla, došla je k meni. “Želiš kući?” rekao sam. Kimnula je. “Da, znaš što”, rekao sam. “I ja. Samo da prvo pojedem tortu. I popijem kavu. Hoćeš mi dotle sjediti u krilu?” Ponovno je kimnula. Podigao sam je u krilo. “Baš lijepo da si došla, Vanja”, rekla je Frida i nasmiješila joj se s druge strane stola. “Sad će uskoro i ribolov. Ostat ćeš?” Vanja je kimnula i Frida se opet okrenula Linusu; bila je riječ o nekoj seriji na HBO-u koju je gledala, a on nije, a ona mu je nije mogla dovoljno nahvaliti. “Hoćeš?” rekao sam. “Hoćemo pričekati ribolov prije nego što odemo?” Vanja je odmahnula glavom. Ribolov je igra u kojoj djeca dobiju mali štap za pecanje s uzicom koju bace na drugu stranu pokrivača, gdje sjedi odrasla osoba koja na uzicu priveže vrećicu s nekom sitnicom, slatkišem ili igračkicom ili nečim sličnim. Ovdje su ih sigurno napunili graškom ili artičokama, pomislio sam i, s Vanjom ispred sebe, prešao vilicom put do tanjura, gdje sam bridom odrezao zalogaj - smeđi biskvit ispod bijele kreme, žuti biskvit u sredini, s crvenim
prugama marmelade - pa okrenuo dršku tako da zalogaj legne na vilicu pa je podigao, još uvijek s Vanjom ispred sebe, i stavio u usta. Biskvit je bio presuh i nije bilo ni blizu dovoljno šećera u kremi, ali s gutljajem kave nije bilo ni loše. “Hoćeš ti griz?” rekao sam. Vanja je kimnula. Stavio sam joj komadić u otvorena usta. Pogledala me i nasmiješila mi se. “Mogu s tobom prošetati do dnevne sobe”, rekao sam. “Da vidimo što ostali rade. A možda da ipak ostanemo na ribolovu?” “Rekao si da ćemo ići kući”, rekla je. “Jesam, da. Onda idemo.” Spustio sam vilicu na tanjur, popio kavu, spustio Vanju na pod i ustao. Ogledao se oko sebe. Nisam susreo ničiji pogled. “Mi ćemo sad kući”, rekao sam. Upravo je tad ušao Erik s malim bambusovim štapom u ruci i vrećicom iz Hemköpa u drugoj. “Sad igramo ribolov”, rekao je. Neki su ustali da pođu za njim, drugi su ostali sjediti. Nitko nije primijetio da sam najavio naš odlazak. A budući da je pozornost za stolom odjednom bila raspršena na sve strane, nisam vidio smisla da se ponavljam pa sam stavio ruku na Vanjino rame i izveo je u hodnik. U dnevnoj sobi Erik je viknuo “Ribolov!” i sva su djeca požurila pokraj nas na kraj hodnika, gdje je pokrivač, bijela plahta, visjela od zida do zida. Erik, koji je došao za njima kao pastir, zamolio ih je da sjednu. Dok sam stajao u hodniku s Vanjom i odijevao je, gledali smo ih. Povukao sam joj patentni zatvarač na crvenoj, već pomalo tijesnoj pernatoj jakni, stavio joj na glavu crvenu kapu iz Polarn O. Pyreta i zakopčao joj dugme ispod brade, stavio čizme pred nju, tako da može gurnuti noge u njih, i povukao patentne zatvarače straga kad ih je obula. “Tako”, rekao sam. “Sad samo da zahvalimo pa možemo ići. Dođi.” Podigla je ruke prema meni. “Zar ne možeš hodati sama?” rekao sam. Odmahnula je glavom i zadržala pružene ruke u zraku. “Dobro onda”, rekao sam. “Ali prvo da se ja odjenem.” U hodniku je Benjamin prvi “pecao”. Prebacio je uzicu i netko ju je, vjerojatno Erik, dohvatio s druge strane. “Zagrizlo je!” viknuo je Benjamin. Roditelji, koji su stajali uza zid, nasmiješili su se, djeca na podu vikala su i smijala se. Sljedeći tren Benjamin je povukao štap i crveno-bijela Hemköpova vrećica slatkiša dolebdjela je preko plahte, pričvršćena kvačicom za rublje. Skinuo ju je i odmaknuo se nekoliko koraka da je otvori na miru dok je sljedeće dijete, Therese, preuzelo štap, s majčinom pomoći. Omotao sam šal oko vrata i zakopčao plavu pilotsku jaknu koju sam proljeće prije kupio na rasprodaji u Paulu Smithu u Stockholmu, na glavu stavio kapu, koju sam kupio na istome mjestu, sagnuo se nad brdo cipela uza zid, pronašao svoje, par crnih Wranglerica sa žutim vezicama, koje sam kupio u Kopenhagenu kad sam ondje bio na sajmu knjiga i koje mi se nikad nisu sviđale, čak ni kad sam ih kupio, a sad su još pobudile i sjećanje na to koliko mi je ondje bilo grozno jer nisam bio u stanju razumno odgovoriti ni na jedno jedino pitanje što mi ga je entuzijastični i pronicljivi voditelj postavio na pozornici. Tako ih dugo nisam bacio samo zato što smo u lošoj financijskoj situaciji. I te žute vezice! Zavezao sam ih i uspravio se. “Evo, sad sam spreman”, rekao sam. Vanja je ponovno pružila ruke. Podigao sam je, prošao hodnikom i povirio u kuhinju, gdje je četvero-petero roditelja sjedilo i razgovaralo.
“Mi sad odosmo”, rekao sam. “Bok i hvala na krasnoj večeri.” “Hvala i vama”, rekao je Linus. Gustav je podigao ruku do pola čela. Zatim smo izašli u hodnik. Potapšao sam po ramenu Fridu, koja je nasmiješena stajala uza zid i upijala prizor na podu, da pridobijem njezinu pozornost. “Mi sad idemo”, rekao sam. “Hvala na pozivu! Baš je rođendan bio super. Stvarno krasan!” “Ali zar Vanja neće ostati na ribolovu?” rekla je. Napravio sam neki znakoviti izraz lica, koji je trebao značiti nešto u smislu “znaš kako djeca znaju biti nelogična”. “Da, da”, rekla je. “Ali hvala što ste došli. Ajde bok, Vanja!” Mia, koja je stajala pokraj nje, s Theresom pred sobom, rekla je: “Pričekaj malo.” Nagnula se preko plahte i pitala Erika, koji je ondje pogrbljeno sjedio, može li joj dodati jedan poklončić. Mogao je i ona ga pruži Vanji. “Evo, Vanja. Ovo možeš ponijeti sa sobom kući. I možda podijeliti s Heidi, ako hoćeš?” “Neću”, rekla je Vanja i privila poklon-vrećicu na prsa. “Hvala!” rekao sam. “Bok svima!” Stella se okrenula i pogledala nas. “Odlaziš, Vanja?” Čemu to? “Ajde bok, Stella”, rekao sam. “Hvala što si nas pozvala na svoj rođendan.” Zatim sam se okrenuo i otišao. Niz mračno stubište, kroz vežu i na ulicu. Glasovi, vika, koraci i buka motora neprekidno su se pojačavali i slabjeli u prostoru između zidova. Vanja me zagrlila i naslonila mi glavu na rame. To inače nikad nije radila. To je bio Heidin običaj. Prošao je taksi s upaljenim znakom na krovu. Mimoišao nas je par s kolicima, žena je imala šal na glavi i bila je mlada, možda dvadeset godina. Hrapave kože lica, vidio sam dok su prolazili, na koju je nanijela debeo sloj pudera. On je bio stariji, moje dobi, i nemirno se ogledavao oko sebe. Kolica su bila jedna od onih smiješnih, s tankom šipkom nalik na cvjetnu peteljku koja izlazi iz kotačića i na kojoj je počivala košara s djetetom. Prema nama je s druge strane dolazilo društvo dječaka od petnaest-šesnaest godina. Crne zalizane kose, crne kožne jakne, crne hlače, a barem su dvojica imali tenisice Puma s logom na prstima, za koje sam uvijek mislio da izgledaju idiotski. Zlatni lanci oko vrata, malo nesigurne, nekako nedovršene kretnje rukama. Cipele. Sranje, zaboravio sam ih gore. Stao sam. Da ih samo ostavim? Ne, to bi bilo kukavički, ta maltene smo pred ulazom. “Moramo se vratiti gore”, rekao sam. “Zaboravili smo tvoje zlatne cipelice.” Malko se ukočila. “Neću ih”, rekla je. “Znam”, rekao sam. “Ali ne možemo ih samo ostaviti. Moramo ih ponijeti kući pa mogu tamo ne biti tvoje.” Požurio sam uza stubište, spustio Vanju na pod, otvorio vrata, koraknuo unutra i zgrabio cipele ne gledajući dalje u stan, no nisam to mogao izbjeći kad sam se uspravio i sreo Benjaminov pogled, dok je on sjedio na podu u svojoj bijeloj košulji s autićem u ruci. “Bok!” rekao je i mahnuo mi drugom rukom. Nasmiješio sam se. “Bok, Benjamine”, rekao sam, zatvorio vrata za sobom, podigao Vanju i ponovno sišao. Vani je bilo hladno i vedro, ali sva svjetla grada, od uličnih svjetiljki, izloga trgovina i farova,
smjerala su uvis i ležala iznad krovova kuća kao svjetlucava kupola kroz koju se svjetlo zvijezda nije moglo probiti. Od nebeskih tijela vidio se samo Mjesec, koji je, gotovo pun, stajao iznad hotela Hilton. Vanja se opet priljubila uza me dok sam žurio ulicom, a dah nam se uvijao oko glava poput bijelog dima. “Možda će Heidi htjeti moje cipelice?” rekla je iznenada. “Kad bude velika kao ti, dobit će ih”, rekao sam. “Heidi voli cipele”, rekla je. “Da, voli”, rekao sam. Nastavili smo dio puta u tišini. Ispred Subwaya, velikog restorana brze hrane poznatog po sendvičima, pokraj supermarketa, vidio sam bjelokosu ludu gospođu kako stoji i zuri kroz staklo. Agresivna i nepredvidiva, obično se motala po našoj četvrti, najčešće razgovarajući sama sa sobom, s bijelom kosom uvijek spletenom u čvrstu punđu i u istom bež kaputu, bilo ljeto ili zima. “Hoću li ja imati proslavu kad mi bude rođendan, tata?” rekla je Vanja. “Ako hoćeš”, rekao sam. “Hoću”, rekla je. “Hoću da Heidi, ti i mama dođete.” “To zvuči kao super mali tulum”, rekao sam i prebacio je s desne na lijevu ruku. “Znaš što želim za rođendan?” “Ne?” “Zlatnu ribicu”, rekla je. “Mogu je dobiti?” “Paa...” rekao sam. “Ako imaš ribicu, trebaš se za nju redovito brinuti. Hraniti je i čistiti joj vodu i slično. A za to treba biti malo stariji od četiri godine, mislim.” “Ali mogu je ja hraniti! I Jiro ima jednu. On je manji od mene.” “Istina”, rekao sam. “Vidjet ćemo. Osim toga, rođendanski darovi moraju biti tajni, u tome je cijela fora.” “Tajni? Kao tajna?” Kimnuo sam. O, vrazi! O, vrazi! rekla je trknuta žena, od koje smo sad bili udaljeni tek nekoliko metara. Upozorena kretnjom, okrenula se i ugledala me. Jao, oči su joj bile zle. “Kakve to cipele nosiš?” rekla je na švedskom. “Tatice! Kakve to cipele nosiš? Daj da porazgovaramo malo, ti i ja!” Pa glasnije: “Vrazi! O, VRA-zi!” “Što je rekla teta?” rekla je Vanja. “Ništa”, rekao sam i još je čvršće privinuo k sebi. “Ti si moja najbolja, Vanja, znaš? Naj, najbolja.” “Bolja i od Heidi?” rekla je. Nasmiješio sam se. “Točno ste jednako dobre, ti i Heidi. Skroz jednako ste dobre.” “Heidi je bolja”, rekla je ona. Ton joj je bio neutralan, kao da je izrekla nešto neporecivo točno. “Ma glupost”, rekao sam. “Bedak moj mali.” Nasmiješila se. Pogled mi je, mimo Vanje, zahvatio veliki supermarket, u kojem nije bilo gotovo nikoga, a roba u njemu sjajila se na policama na objema stranama prolaza među
njima. Dvije blagajnice sjedile su svaka za svojom blagajnom i zurile u prazno čekajući kupce. S druge strane semafora pred nama brujao je motor automobila, a kad sam okrenuo glavu, vidio sam da pripada jednom od onih golemih terenaca koji su zadnjih godina preplavili ulice. Dragost koju sam osjećao prema Vanji bila je tolika da me gotovo rastrgala na komade. Da nešto poduzmem, polako sam potrčao. Pokraj Ankare, turskog restorana koji je nudio i trbušni ples i karaoke, a pred čijim su ulazom navečer često stajali dobrostojeći muškarci s istoka, obavijeni oblakom od kolonjske vode i dima cigareta, ali je sad restoran bio prazan, pa pokraj Burger Kinga, ispred kojeg je jedna nevjerojatno debela djevojka sjedila sama na klupi, s kapom i rukavicama, i trpala u sebe hamburger, zatim preko križanja, pokraj Systembolageta, prodavaonice alkohola, i Handelsbankena, gdje sam stao na crveno svjetlo, iako nije bilo automobila ni u jednom traku. Cijelo sam vrijeme držao Vanju priljubljenu uza se. “Vidiš li Mjesec?” rekao sam i pokazao na nebo dok smo stajali. “M-hm”, rekla je. Pa nakon kratke pauze: “Je li gore bilo ljudi?” Dobro je znala da je bilo, ali je dobro znala i da joj volim pripovijedati o takvim stvarima. “Da, bilo je”, rekao sam. “Kad sam se ja tek rodio, tri su čovjeka odletjela onamo. Daleko je pa im je trebalo nekoliko dana. A onda su malo hodali tamo gore.” “Nisu odletjeli, išli su u raketi”, rekla je. “Imaš pravo”, rekao sam. “U raketi su se vozili.” Na semaforu se upalilo zeleno svjetlo pa smo prešli na drugu stranu, gdje je počinjao trg i gdje je bila naša zgrada. Mršav muškarac u kožnoj jakni i s kosom do pola leđa stajao je na bankomatu. Jednom je rukom uzeo karticu koju je automat izbacio, a drugom je odmaknuo kosu s lica. Kretnja mu je bila ženskasta i komična, budući da je sve ostalo na njemu, cijela heavy metal furka, bilo zamišljeno kao nešto mračno i opako, i muževno. Hrpica bankovnih potvrda na podu kraj njegovih nogu poletjela je u naletu vjetra. Gurnuo sam ruku u džep i izvadio snop ključeva. “Što je ono?” rekla je Vanja i pokazala na dva automata za ledenu kašu, koji su stajali pred malim tajlandskim restorančićem brze hrane pokraj našeg ulaza. “Ledena kaša”, rekao sam. “Ali znala si to.” “Ja bi to!” rekla je. Pogledao sam je. “Ne, ne može. Ali jesi li gladna?” “Da.” “Možemo kupiti pileće ražnjiće ako hoćeš. Hoćeš to?” “Da.” “Dobro”, rekao sam i spustio je na pod, otvorio vrata restorana, koji se zapravo sastojao od pulta iza kojeg je bila kuhinja i koji nam je svakodnevno ispunjao verandu, šest katova više, mirisom rezanaca i pržene piletine. Prodavali su dva jela u kutiji za četrdeset pet kruna i nije bilo ni izbliza prvi put da stojim pred staklenim pultom i dajem narudžbu jako mršavoj, bezizražajnoj i radišnoj mladoj Azijki. Usta su joj uvijek bila otvorena, vidjele su joj se desni, a pogled joj je uvijek bio neutralan, kao da ne pravi razliku ni među čime. U kuhinji su radila dva podjednako mlada momka, njih sam vidio tek načas, a između njih je prolazio muškarac u pedesetima, također bezizražajna lica, ali barem malčice srdačniji bio je kad bismo se sreli na dugačkim, labirintskim hodnicima podno kuće, on da uzme nešto iz skladišta ili onamo nešto odnese, a ja da bacim smeće, operem odjeću, izvadim ili spremim
bicikl. “Možeš li to sama nositi?” rekao sam Vanji i pružio joj toplu kutiju koja je dvadeset sekundi nakon što sam naručio već stajala preda mnom na pultu. Vanja je kimnula, ja sam platio, a onda smo ušli u susjednu vežu, gdje je Vanja odložila kutiju na pod da bi pritisnula tipku za pozivanje dizala. Na putu prema gore brojila je naglas sve katove. Kad smo stali pred naš stan, pružila mi je kutiju, otvorila vrata i počela dozivati mamu i prije nego što je uopće ušla. “Prvo cipele”, rekao sam i zadržao je. Tad je Linda izašla iz dnevne sobe. Unutra je bila upaljen televizor, čuo sam ga. Slabašan vonj truleži i nečeg još gorega dolazio je od velike vrećice smeća i dviju malih vrećica s pelenama, koje su stajale u kutu pokraj sklopljenih dvostrukih kolica. Heidine cipelice i jakna ležale su na podu pokraj njih. Zašto ih dovraga nije spremila u ormar? Hodnik preplavljen odjećom, igračkama, starim reklamama, dječjim kolicima, torbama, bocama vode. Zar nije ovdje provela cijelo poslijepodne? Ali stigla je ležati na kauču i gledati televiziju. “Dobila sam poklončić iako nisam igrala ribolov!” rekla je Vanja. Dakle, to joj je bilo važno, pomislio sam i sagnuo se da joj izujem cipele. Tijelo joj se nestrpljivo trzalo. “I igrala sam se s Achillesom!” “Baš lijepo”, rekla je Linda i čučnula ispred nje. “Da vidimo onda što imaš u toj vrećici”, rekla je. Vanja ju je otvorila pred njom. Tko bi rekao. Ekološki slatkiši. Sigurno iz onoga dućana koji se nedavno otvorio u trgovačkom centru preko puta. Različiti orašasti plodovi u čokoladi različitih boja. Prženi šećer. Nešto nalik na grožđice. “Mogu to sad jesti?” “Prvo pileći ražnjići”, rekao sam. “U kuhinju.” Objesio sam joj jaknu na vješalicu, spremio cipele u ormar i otišao u kuhinju, gdje sam ražnjiće, proljetne rolice i malo rezanaca stavio na tanjur. Izvadio sam nož i vilicu, natočio čašu vode, stavio sve to pred nju na stol, po kojem su još uvijek bili razbacani flomasteri, kutija s vodenim bojama, čaša s vodom za slikanje, kistovi i blok papira. “Je li dobro prošlo ondje?” rekla je Linda i sjela pokraj nje. Kimnuo sam. Naslonio sam se na kuhinjske elemente i prekrižio ruke. “Heidi je odmah zaspala?” rekao sam. “Nije. Ima temperaturu. Sigurno je zato bila onako cendrava.” “Opet?” rekao sam. “Aha. Ali ne onako visoku.” Uzdahnuo sam. Okrenuo sam se prema prljavom posudu koje je bilo nagomilano na radnoj plohi i u sudoperu. “Ovdje izgleda kao da je bomba pala”, rekao sam. “Hoću gledati film”, rekla je Vanja. “Ne sad”, rekao sam. “Odavno je bilo vrijeme za krevet.” “Ja hoću!” “A što si to gledala na televiziji?” rekao sam i pogledao Lindu u oči. “Kako to misliš?” “Pitam bez veze. Gledala si televiziju kad smo došli. Samo sam se pitao što si gledala.”
Sad je ona uzdahnula. “Neću u krevet!” rekla je Vanja i podigla ražnjić kao da će ga baciti. Zgrabio sam je za podlakticu. “Spusti to dolje”, rekao sam. “Možeš gledati deset minuta i možeš dobiti zdjelicu slatkiša”, rekla je Linda. “Upravo sam rekao da ne može”, rekao sam. “Samo deset minuta”, rekla je. “Onda je mogu spremiti u krevet.” “A da?” rekao sam. “A ja onda da idem prati suđe?” “O čemu ti to? Radi što hoćeš. Cijelo sam vrijeme bila ovdje s Heidi, ako je o tome riječ. Bolesna je i bila je cendrava i...” “Idem van zapaliti.” “... potpuno nemoguća.” Odjenuo sam jaknu i cipele i izašao na balkon što je gledao na istok, na kojem sam obično pušio, i zato što je bio natkriven, i zato što su se s njega rijetko vidjeli ljudi. Balkon na drugoj strani, koji se protezao cijelom dužinom stana i bio dug preko dvadeset metara, nije bio natkriven i gledao je na trg ispred zgrade, gdje je uvijek bilo ljudi, na hotel i trgovački centar s druge strane ulice i na pročelja sve do Magistratparkena. No htio sam imati mir i nisam htio gledati ljude pa sam zatvorio vrata manjeg balkona za sobom i sjeo na stolicu u kutu, zapalio cigaretu, stavio noge na ogradu i gledao dvorišta i krovove, oštre obrise koji su se ocrtavali na nebeskom svodu. Pogled se cijelo vrijeme mijenjao. Neko vrijeme bio je to pogled na goleme nakupine oblaka nalik planinama, s ponorima i liticama, dolinama i špiljama, koje su misteriozno klizile po plavome nebu, a već sljedeći tren kišna bi fronta plovila ovamo s velike udaljenosti, vidljiva kao silan tamnosivi pokrivač na obzoru, a ako je bilo ljeto, nekoliko sati poslije najveličanstvenije bi munje zaparale mrak u razmacima od nekoliko sekundi i grmljavina bi se zakotrljala po krovovima. No čak sam i najobičnije nebeske pojave volio, čak i posve jednolično sivilo i kišu, na čijoj su teškoj pozadini boje dvorišta poda mnom jasno i gotovo blještavo iskakale. Oksidirani bakreni krovovi! Narančastocrvena opeka! A žuti metal dizalica, kako je sjajan na izrazito svjetlosivoj podlozi! Ili jedan od običnih ljetnih dana, kad je nebo vedro i plavo i sunce grije, a ono malo oblaka što prolazi, lagano je i gotovo bezoblično, pa tad fasade zgrada koje se protežu u daljinu svjetlucaju i bliješte. A kad dođe večer, prvo se pojavi crvenkasti plamen na obzoru, kao da zemlja pod njim gori u daljini, zatim svijetla i blaga tama, pod čijom srdačnom rukom grad utihne, kao da je sretno umoran nakon cijelog dana na suncu. Na nebu zasjaju zvijezde, sateliti kruže, zrakoplovi bljeskaju leteći prema Kastrupu i Sturupu 2 ili polijetajući odande. Ako sam htio vidjeti ljude, morao sam se nagnuti i gledati prema dvorištu preko puta, gdje bi se tu i tamo na prozorima pojavile neke figure bez lica, u onom vječnom kruženju između soba i vrata: otvaraju se vrata hladnjaka, muškarac samo u boksericama nešto iz njega vadi, zatvori hladnjak pa sjedne za kuhinjski stol, negdje drugdje zalupe se ulazna vrata i žena u kaputu i s torbom na ramenu požuri niz kružno stubište, na trećem mjestu silueta, sudeći po sporosti kretanja mora da je to stariji muškarac, glača; kad završi, gasi svjetlo i soba zamire. Kamo gledati? Gore, gdje jedan muškarac s vremena na vrijeme počne skakati i mahati rukama pred nečim što se ne vidi, ali što je, po svemu sudeći, beba? Ili ženu u pedesetima koja često stoji na prozoru i gleda van? Ne, poštedio sam ih pogleda u njihove živote. Uperio sam ga u daljinu i uvis: ne da istražujem što ondje ima niti da me dirne ljepota toga, nego samo da moj pogled ondje počine. Da budem posve sam. Uzeo sam dopola punu dvolitrenku Cole bez šećera, koja je stajala na podu pokraj stolice, i natočio je u jednu od čaša na stolu. Čepa nije bilo pa je Cola ishlapjela, tako da se
okus malo gorkastog zaslađivača, koji se obično izgubi u gaziranom soku, jasno osjetio. Ali nije bilo važno, nikad nisam pretjerano mario kakav okus nešto ima. Spustio sam čašu na stol i ugasio cigaretu. Od svih osjećaja koje su u meni pobudili ljudi s kojima sam tog dana proveo nekoliko sati nije ostalo ništa. Mogli su ih sve spaliti, ja ne bih ništa prema njima osjetio. Bilo je to pravilo u mojemu životu. Kad sam s nekim, vežem se za njega, bliskost koju osjećam nevjerojatna je, suosjećanje duboko. Da, toliko duboko da mi je njegova dobrobit uvijek važnija od moje. Podredim se, gotovo do granice samouništenja; ono što oni misle ili o čemu razmišljaju stavljam, po nekom nekontroliranom unutrašnjem mehanizmu, ispred vlastitih misli i osjećaja. No čim se nađem sam, drugi mi više ne znače ništa. Nije riječ o tome da mi nisu dragi ili da gajim averziju prema njima, naprotiv, većina mi je draga, a u onima koji mi nisu baš dragi uvijek pronađem nešto vrijedno, neku osobinu s kojom se mogu poistovjetiti, ili mi je barem zanimljiva, pa mi načas može zaokupiti misli. Ali to što su mi dragi ne znači da za njih marim. Mene privlače socijalne situacije, osobe u njima ne. Između tih dviju perspektiva ne postoji ništa. Postoji samo “malo” i “veliko”. Prvo je samouništavajuće, drugo omogućuje odmak. A između njih odvija se svakodnevica. Možda mi je zato tako teško živjeti u njoj. Svakodnevica, sa svojim obvezama i svojom rutinom, nešto je što trpim, a ne nešto čemu se veselim, ona nije nešto što mi daje smisao ili me raduje. Nije riječ o nedostatku želje za pranjem poda ili mijenjanjem pelena, nego o nečem temeljnom, o tome da ne nalazim vrijednost u životu sad i ovdje, nego uvijek čeznem i uvijek sam čeznuo za time da budem negdje drugdje. Da život koji živim nije moj. Pokušao sam ga učiniti svojim, to je moja borba, jer želim to, ali mi ne uspijeva; čežnja za nečim drugim potpuno potkopava svaki moj trud. U čemu je problem? Ne mogu podnijeti onaj prodorni, bolesni ton koji izbija odasvuda u društvu, iz svih pseudoljudi i pseudomjesta, pseudodogađaja i pseudokonflikata s kojima i u kojima proživljavamo svoje živote, ne mogu podnijeti sve ono što gledamo bez sudjelovanja niti distancu koju je tom lažnošću, sada i ovdje, stvorio moderan život, a kojom je zadro u naše vlastito, uistinu dragocjeno sada i ovdje? U tom slučaju, ako čeznem za više stvarnosti, više bliskosti, ne bih li trebao objeručke prihvatiti sve ono čime sam okružen? A ne čeznuti upravo za time da se od toga odmaknem? Ili to možda reagiram na ono što je unaprijed smišljeno za dane na zemlji, na te kolotrage rutine koje pratimo, koji sve čine toliko predvidivim da moramo uložiti u zabavu kako bismo osjetili dašak intenzivnog? Svaki put kad izađem iz kuće znam što će se dogoditi, znam što ću napraviti. Tako je to na malom planu, odem u supermarket i kupujem, odem i sjednem, s novinama, na kavu, odem po djecu u vrtić, a tako je i na velikom planu, od prvog ulaska u društvo, vrtića, do konačnog odlaska, staračkog doma. Ili se averzija koju osjećam temelji na sličnosti koja se proširila svijetom i koja sve umanjuje? Ako danas putujete Norveškom, viđate posvuda isto. Iste ceste, iste kuće, iste benzinske postaje, iste trgovine. Još u šezdesetima mogli ste vidjeti koliko se kultura mijenja kad biste, naprimjer, vozili Gudbrandsdalenom; neobične crne drvene kuće, tako čiste i turobne sad su tek muzejčići, zatvoreni u kulturi koja se ne razlikuje od one iz koje dolazite ili one u koju idete. I Europa, koja se sve više i više stapa u jednu veliku jednoličnu zemlju. Isto, isto, sve je postalo isto. Ili je stvar možda u tome da svjetlo koje osvjetljava svijet i sve u njemu čini razumljivim ujedno taj svijet i prazni od smisla? Je li možda stvar u šumama koje su nestale, životinjskim vrstama koje su izumrle, starim načinima života koji se više nikad neće vratiti? Da, o svemu sam tome razmišljao, sve me to ispunjalo tugom i nemoći pa ako sam se u mislima okretao nekom svijetu, okretao sam se šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, njihovim ogromnim šumama, njihovim jedrenjacima, konjskim zapregama, njihovim vjetrenjačama i dvorcima, njihovim samostanima i gradićima, njihovim slikarima i
misliocima, istraživačima i izumiteljima, svećenicima i alkemičarima. Kako bi bilo živjeti u svijetu gdje se sve radi snagom ruku, vjetra ili vode? Kako bi bilo živjeti u svijetu u kojem američki Indijanci još uvijek žive u miru svojim životom? Gdje je takav život zaista moguć? U kojem Afrika nije porobljena? U kojem mrak dolazi sa zalaskom sunca, a svjetlo s njegovim izlaskom? U kojem je ljudi premalo i u kojem imaju prejednostavna oružja da bi životinjski svijet doveli na rub opstanka, a kamoli životinje istrijebili? U kojem se ne može otići s jednog mjesta na drugo bez velikog napora, a udobnost je nešto što pripada samo najbogatijima, u kojem je more puno kitova, šume pune medvjeda i vukova i u kojem još postoje zemlje što su ljudima toliko strane da ih ni jedna priča ne može dostojno opisati, kao što je Kina, u koju ne samo da je putovanje trajalo mjesecima i u koju je nevjerojatno malo moreplovaca i trgovaca uopće putovalo nego je to putovanje bilo i smrtno opasno. Bio je takav svijet surov i siromašan, prljav i pun boleština, pijan i neobrazovan, pun boli, životni vijek bio je kratak, a praznovjerje veliko, no iznjedrio je najvećeg pisca, Shakespearea, najvećeg slikara, Rembrandta, najvećeg znanstvenika, Newtona, tu trojicu još uvijek nenadmašenu na svojim poljima; kako je moguće da je upravo to doba postiglo toliko mnogo toga? Zar zato što je smrt bila bliža, a život stoga jači? Tko zna. Natrag pak ne možemo, sve što radimo nepovratno je i ako pogledamo iza sebe, ne vidimo život, nego smrt. A onaj tko misli da je sadašnje stanje krivo za njegovu neprilagođenost ili je megaloman ili samo glup, a u oba slučaja nedostaje mu samospoznaje. Prezirem štošta u sadašnjosti, ali nije ona kriva za gubitak smisla, jer taj gubitak nije bio stalan. Onoga proljeća kad sam se preselio u Stockholm i upoznao Lindu, naprimjer, svijet se iznenada otvorio, a istovremeno je intenzitet života rastao suludom brzinom. Bio sam bezglavo zaljubljen i sve je bilo moguće, cijelo to vrijeme samo što nisam eksplodirao od sreće, a ona se širila na sve. Da je tada netko razgovarao sa mnom o besmislu, nasmijao bih mu se u lice, jer bio sam slobodan i svijet mi je bio pod nogama, otvoren, baš sve je imalo smisla, od bliještećih futurističkih vlakova koji su klizili Slussenom podno mojega stana, sunca koje je crvenilo zvonike na Ridderholmenu u zlokobno lijepim zalascima kao iz devetnaestog stoljeća, kojih sam tih mjeseci svake večeri bio svjedok, mirisa svježeg bosiljka i okusa zrelih rajčica pa do kuckanja potpetica po kaldrmi na brijegu prema hotelu Hilton jedne kasne večeri kad smo sjedili na klupi, držali se za ruke i znali da smo zajedno sad i zauvijek. Pola je godine trajalo takvo stanje, pola sam godine bio apsolutno sretan, apsolutno prisutan u svijetu i u sebi, prije nego što se sve to polako počelo gubiti i svijet mi opet bio izvan dosega. Godinu dana poslije sve se to ponovilo, samo na posve drukčiji način. Bilo je to kad se Vanja rodila. Tada se nije otvorio svijet - njega smo ostavili vani, u nekakvoj apsolutnoj usredotočenosti na čudo koje se događalo među nama - nego pak nešto u meni. Dok je zaljubljenost bila divlja i nehajna, životna i opojna, ovo je bilo oprezno i prigušeno, ispunjeno beskrajnom pažnjom prema onome što se događalo. Trajalo je to četiri tjedna, možda pet. Kad sam trebao izaći po nešto u grad, trčao bih ulicama, žurno uzeo što sam trebao, tresao se od nestrpljivosti pred pultom i s vrećicama u ruci trčao natrag. Nisam htio propustiti ni minutu! Dani i noći stopili su se u jedno, sve je bilo dragost, sve je bilo mekoća, i čim bi Vanja otvorila oči, mi bismo skočili. Pa to si ti! No i to je prošlo, i na to smo se navikli, a ja sam počeo raditi, svaki sam dan sjedio sam u novom uredu u Dalagatanu i pisao, dok je Linda bila kod kuće s Vanjom i posjećivala me za ručak, često zabrinuta zbog nečega, ali i sretna, bliskija s djetetom i svime što se događalo nego ja, jer ja sam pisao; ono što je isprva bilo samo dugačak esej polako, ali sigurno počelo je prerastati u roman, uskoro je dosegnulo točku u kojoj mi je to bilo sve i nisam mogao ništa osim pisati pa sam se preselio u ured, gdje sam danonoćno pisao, spavao samo sat ovdje, sat ondje. Bio sam ispunjen
jednim fantastičnim osjećajem, u meni je gorjelo nekakvo svjetlo, ne toplo i izjedajuće, nego hladno, jasno i sjajno. Noću bih uzeo šalicu kave, sjeo na klupu pred bolnicom i pušio, ulice su bile tihe oko mene i gotovo da nisam mogao mirno sjediti, toliko sam bio sretan. Sve je bilo moguće, sve je imalo smisao. Na dva mjesta u romanu postigao sam više nego što sam mislio da je moguće i ta su dva mjesta, za koja nisam mogao vjerovati da sam to ja napisao i koja nitko drugi nije primijetio niti o njima išta rekao, bila vrijedna svih pet godina nesretnog i promašenog pisanja koje su tome prethodile. To su dva najbolja trenutka u mojem životu. A mislim na cijeli život. Sreću kojom me to ispunilo i osjećaj nepobjedivosti koju mi je pružilo tražim još otada, ali nisam je pronašao. Nekoliko tjedana nakon što je roman napisan, počeo je život prisutnog oca i plan je bio da tako bude sve do sljedećeg proljeća, dok Linda ne završi zadnju godinu studija na Institutu dramskih umjetnosti. Pisanje romana uzelo je danak: utjecalo je na našu vezu, jer šest sam tjedana spavao u uredu, jedva viđao Lindu i našu petomjesečnu kćer, a kad je s tim konačno bilo gotovo, njoj je laknulo i bila je sretna; dugovao sam joj da budem ondje, ne samo u istoj prostoriji, čisto fizički, nego i posvećujući njoj i djetetu svu svoju pozornost i sudjelujući u zajedničkom životu. Nisam to mogao. Nekoliko sam mjeseci bio tužan što više nisam ondje gdje sam bio prije, u onoj hladnoći i jasnoći, a čežnja za povratkom bila je jača od zadovoljstva životom kojim smo živjeli. To što je roman prošao dobro nije bilo važno. Nakon svake dobre kritike stavio bih križić u knjigu i čekao sljedeću, nakon svakog telefonskog razgovora s agentom izdavačke kuće, kad je neki strani nakladnik iskazao interes ili dao ponudu, stavio bih križić u knjigu i čekao sljedeći, a kad je na kraju roman ušao u uži izbor za književnu nagradu Nordijskog vijeća, bio sam ravnodušan, jer ako sam išta shvatio u prethodnih pola godine bila je to činjenica da je u pisanju jedino važno upravo pisanje samo. Sva je vrijednost bila u njemu. Pa ipak, htio sam još onoga što je slijedilo nakon pisanja, jer pozornost javnosti je droga, potreba koju ona zadovoljava umjetna je, ali čim je okusite, želite još. I tako sam u beskraj šetao s kolicima po Djurgårdenu u Stockholmu i čekao da mi zazvoni telefon i da me neki novinar nešto pita, da me neki organizator nekamo pozove, da neki časopis zatraži da napišem neki tekst, da mi neki nakladnik pošalje neku ponudu, dok mi se to na kraju nije zgadilo pa sam počeo odbijati sve redom, a istovremeno je i zanimanje za mene splasnulo i život se vratio u kolotečinu. No ma koliko se trudio, nisam se mogao u nju uživjeti, uvijek je nešto drugo bilo važnije. Vanja bi sjedila u kolicima i gledala oko sebe dok sam ja lutao po gradu ili bi s lopaticom u ruci sjedila u pješčaniku na igralištu u Humlegårdenu, gdje su visoke i mršave štokholmske majke kojima smo bili okruženi cijelo vrijeme razgovarale na mobitel i izgledale kao da su na nekakvoj vražjoj modnoj reviji, ili bi sjedila na svojoj stolici u kuhinji našega stana i gutala hranu kojom sam je hranio. Sve mi je to bilo dosadno do ludila. Osjećao sam se glupo dok sam hodao po kući i razgovarao s njom jer ona nije govorila ništa, čuo se samo moj idiotski glas i njezina šutnja, veselo gugutanje ili nezadovoljan plač, pa bih je odjenuo i opet izašao, otišao do Muzeja moderne umjetnosti na Skeppsholmenu, naprimjer, gdje sam barem mogao gledati dobre slike dok je čuvam, ili do jedne od velikih knjižara u centru, ili do Djurgårdena odnosno jezera Brunnsviken, što je bilo najbliže prirodi što je grad nudio, ako ne bih otišao do Geira, koji je tada imao kabinet na Sveučilištu. Nakon nekog vremena ovladao sam svom aparaturom za malu djecu, nije bilo ničega što nisam mogao s njom, bilo nas je posvuda, no ma koliko je to dobro išlo i ma koliku dragost osjećao prema njoj, dosada i apatija bile su veće. Mnogo se toga vrtjelo oko uspavljivanja bebe da ja mogu čitati i u čekanju da dani prođu samo da ih mogu prekrižiti na kalendaru. Upoznao sam čak i najzabačenije kafiće u gradu i gotovo da nije bilo klupe ni u jednom parku na koju prije ili poslije nisam sjeo s knjigom u jednoj ruci i ručkom kolica u drugoj. Sa sobom sam nosio Dostojevskog, prvo Bjesove, a onda Braću Karamazove. U njima sam ponovno pronašao
svjetlo. No nije to bilo ono uzvišeno, jasno i čisto svjetlo kao kod Hölderlina; kod Dostojevskog nije bilo visina, nije bilo planina, nije bilo božanske perspektive, sve se nalazilo u ljudskoj domeni, ovijeno tom, za Dostojevskog karakterističnom, bijednom, prljavom, bolesnom i gotovo kužnom atmosferom koja nikad nije bila daleko od histerije. Upravo je to svijetlilo. Upravo je ondje božansko diralo. No je li bilo potrebno zaći onamo? Je li bilo potrebno pasti na koljena? Kao ni inače, nisam razmišljao dok sam čitao, samo sam se uživio, a nakon nekoliko stotina stranica, da ih pročitam trebalo mi je nekoliko dana, odjednom se sad nešto dogodilo: sve ono što se mukotrpno gomilalo počelo je polako djelovati jedno na drugo i odjednom je intenzitet toliko narastao da sam posve nestao u njemu, potpuno rastrgan, sve dok Vanja nije otvorila oči dolje u dubini kolica, gotovo sumnjičavo, učinilo mi se: kamo si me to sad doveo? Morao sam zatvoriti knjigu, uzeti Vanju na ruke, izvaditi žlicu, bočicu s hranom i podbradnjak ako smo bili u zatvorenom, zaputiti se u prvi kafić ako smo bili vani, uzeti stolicu za bebe, posjesti je na nju i otići do šanka da zamolim konobara da mi zagrije hranu, što su uvijek radili nevoljko jer je grad tada bio preplavljen bebama, odjednom je to bio bum, a budući da je među majkama bilo tako mnogo žena u tridesetima, koje su dotad radile i vodile vlastiti život, počeli su iskrsavati glamurozni časopisi za majke, u kojima su djeca bila svojevrsni modni dodatak, pa se zvijezda za zvijezdom počela fotografirati i davati intervjue o svojoj obitelji. Ono što se prije događalo u privatnom prostoru sad je bilo izvučeno u javni. Posvuda se moglo čitati o trudovima, carskom rezu i dojenju, odjeći za bebe, dječjim kolicima i prijedlozima za roditelje kamo putovati s malom djecom, izlazile su knjige pisane za očeve na rodiljnom ili ogorčene majke koje se osjećaju izmoždeno, jer su toliko iscrpljene poslom i roditeljstvom. Ono o čemu je bilo normalno ne razgovarati sad je bilo gurnuto u prvi plan i izazvalo je mahnitost koja bi trebala svakoga navesti da podigne obrve, jer što je sad to trebalo značiti? Usred te ludosti dokotrljao sam se ja sa svojim djetetom, kao jedan od brojnih očeva koji naizgled očinstvo stavljaju ispred svega ostalog. Kad bih u kafiću hranio Vanju, uvijek je ondje sjedio bar još jedan otac, obično mojih godina, dakle oko trideset pete, a gotovo su svi imali obrijane glave da prikriju ćelavljenje - jedva da se ikad vidjelo kakvo proćelavo tjeme ili zalisci - i uvijek bi mi bilo pomalo neugodno kad bih ih vidio, njihovu feminiziranost u tome što su radili bilo mi je teško prihvatiti, iako sam ja radio potpuno isto i bio jednako toliko feminiziran koliko i oni. Lagani prijezir s kojim sam promatrao muškarce koji guraju kolica bio je, blago rečeno, dvosjekli mač, budući da sam i sam imao kolica pred sobom dok sam ih gledao. Sumnjao sam da sam ja jedini gajio takve osjećaje, ponekad mi se činilo da prepoznajem nemiran pogled kod pojedinih muškaraca na igralištima i nemir u tijelima, zbog čega su neki znali napraviti poneki zgib na penjalici dok su se djeca oko njih igrala. No provesti po nekoliko sati svaki dan na igralištu sa svojim djetetom bilo je jedno. Bilo je daleko gorih stvari. Linda je čak počela ići s Vanjom na nekakvu ritmiku za bebe u Gradskoj knjižnici, a kad sam ja preuzeo brigu o djetetu, htjela je da se to nastavi. Imao sam osjećaj da me ondje čeka nešto strašno pa sam rekao ne, nema šanse da idemo, sad je Vanja sa mnom i nema više ritmike za bebe. No Linda je nastavila povremeno to spominjati i nakon nekoliko mjeseci moj je otpor prema onome što je uloga mekušca povlačila za sobom bio slomljen, a ujedno je Vanja dovoljno porasla da se u njene dane unese neka promjena, tako da sam jednog dana rekao, da, danas mislimo ići na ritmiku za bebe u Gradsku knjižnicu. Sjeti se ranije krenuti, rekla je Linda, brzo se popuni. I tako sam jednog ranog poslijepodneva odgurao Vanju uz Sveavägen do Odenplana, gdje sam prešao cestu i prošao kroz vrata Gradske knjižnice, u kojoj iz nekog razloga nikad prije nisam bio, iako je to bila jedna od najljepših građevina u gradu - projektirao ju je Asplund negdje 1920-ih, u razdoblju koje sam volio najviše od svih u prošlome stoljeću, Vanja je bila sita, odmorna i imala je na sebi čistu odjeću, pažljivo odabranu za tu priliku. Ugurao sam
kolica u veliku, posve okruglu glavnu dvoranu, upitao ženu za pultom gdje je dječji odjel, slijedio njezine upute do krila zgrade punog polica s dječjim knjigama, gdje je na jednim vratima na samome kraju visio plakat koji je obavještavao da ondje u četrnaest sati počinje ritmika za bebe. Ondje su već stajala troja kolica. Na nekim stolicama odmah pored njih sjedile su njihove vlasnice, tri žene u debelim jaknama i iscrpljenih lica, sve oko trideset pete, dok su, po svoj prilici njihova, šmrkava djeca puzala po podu između njih. Stavio sam kolica pokraj njihovih, izvadio Vanju, sjeo na jednu malu izbočinu s njom u krilu, skinuo joj jaknicu i izuo cipele pa je oprezno spustio na pod. Pomislio sam da bi i ona možda mogla malo puzati. No nije htjela, nije se sjećala da je već bila ovdje pa se htjela držati mene i pružila je ručice u zrak. Ponovno sam je podigao u krilo. Ondje je sjedila i sa zanimanjem promatrala drugu djecu. Odjelom je tada prošla mlada žena s gitarom u ruci. Moglo joj je biti dvadeset pet godina, imala je dugu, svijetlu kosu, kaput koji joj je sezao otprilike do koljena i visoke, crne čizme, a zaustavila se preda mnom. “Zdravo!” rekla je. “Vas još nisam vidjela ovdje. Došli ste na ritmiku za bebe?” “Da”, rekao sam i pogledao je. Bila je zbilja lijepa. “Jeste li se prijavili?” “Nisam”, rekao sam. “Treba se prijaviti?” “Da, treba. A danas smo nažalost puni.” Dobra vijest. “Baš šteta”, rekao sam i ustao. “Budući da niste znali”, rekla je, “možemo vas ugurati. Ovaj put. Onda se poslije prijavite za idući put.” “Hvala”, rekao sam. Lijepo mi se nasmiješila. Zatim je otvorila vrata i ušla u prostoriju. Malo sam se nagnuo naprijed i vidio da je spustila gitaru na pod, skinula kaput i šal pa ih prebacila preko stolice u dnu prostorije. Zračila je svježinom, lakoćom, proljećem. Pretpostavljao sam kako će to završiti i trebao sam samo ustati i otići. Ali nisam bio ondje zbog sebe, bio sam ondje zbog Vanje i Linde. Zato sam ostao sjediti. Vanja je imala osam mjeseci i još je uvijek bila očarana svime što je sličilo predstavi. A sad je bila na jednoj. Kapalo je još žena s kolicima i uskoro je prostorija bila ispunjena čavrljanjem, kašljanjem, smijehom, plačem, šuškanjem odjeće i čeprkanjem po torbama. Većinom su stizale žene, i to skupa, po dvije ili tri. Dugo se činilo da ću ja biti jedini muškarac. Međutim, nekoliko minuta prije dva stigla su još dvojica. Po njihovom govoru tijela zaključio sam da se ne poznaju. Jedan od njih, sitan tip velike glave i s naočalama, kimnuo mi je. Došlo mi je da ga tresnem. Što si on umišlja, da pripadamo istom klubu? Skinuo je djetetu skafander, kapu i cipelice, izvadio bočicu i zvečku i spustio se s njime na pod. Majke su odavno počele ulaziti u sobu u kojoj se trebala održati ritmika za bebe. Ja sam čekao najduže, no kad je sat pokazao da je minuta do dva, ustao sam i ušao s Vanjom na rukama. Na podu su jastuci bili posloženi za sjedenje, dok je djevojka koja je trebala voditi sat sjedila na stolici ispred nas. S gitarom u krilu nasmiješeno nas je gledala. Na sebi je imala pulover boje pijeska od materijala nalik kašmiru. Grudi su joj bile lijepog oblika, struk uzak, mahala je prekriženim nogama, bile su duge i još uvijek u crnim čizmama. Sjeo sam na svoj jastuk. Smjestio sam Vanju u krilo. Velikim je očima zurila u ženu s gitarom, koja nam je sad poželjela dobrodošlicu. “Imamo novih danas”, rekla je. “Možda biste se htjeli predstaviti?” “Monica”, rekla je jedna. “Kristina”, rekla je druga.
“Lul”, rekla je treća. Lul?! Kakvo je to ime, jebote? Zavlada tišina. Ljepotica me pogleda i ohrabrujući se nasmiješi. “Karl Ove”, rekao sam mrko. “Onda počinjemo s našom pjesmom dobrodošlice”, rekla je i odsvirala prvi akord, koji je odzvanjao dok je objašnjavala da roditelji trebaju reći ime svojega djeteta kad im ona kimne, a onda bi svi trebali otpjevati ime toga djeteta. Ponovno je odsvirala akord i svi su počeli pjevati. Pjesma je išla tako da ste trebali pozdraviti prijatelja i pritom mu mahnuti, pri čemu su roditelji djece koja su bila premala da bi to razumjela trebali dijete primiti za zapešće i mahnuti njegovom ručicom, što sam i ja napravio, a kad je počela druga strofa, više nisam imao opravdanje za šutnju pa sam morao početi pjevati. Moj duboki glas zvučao je u zboru zvonkih ženskih glasova kao da je bolesnikov. Dvanaest smo puta otpjevali pozdrav prijatelju, sve dok sva djeca nisu bila spomenuta pa smo mogli dalje. Sljedeća je pjesma bila o dijelovima tijela, koje su djeca, naravno, trebala dotaknuti kad se spomenu. Čelo, oči, uši, nos, usta, trbuh, koljeno, stopalo. Čelo, oči, uši, nos, usta, trbuh, koljeno, stopalo. Zatim smo podijelili zvečke, koje smo trebali tresti i njima zveckati dok pjevamo novu pjesmu. Nije bilo krajnje neugodno, nisam se stidio što sjedim ondje, bilo je ponižavajuće i unižavajuće. Sve je bilo mekano i prijateljski i dobro, sve su kretnje bile sitne, sjedio sam sklupčan na jastuku i trabunjao, s majkama i djecom, pjesmu koju je povela žena s kojom bih rado spavao. No sjedeći ondje postao sam potpuno bezopasan, bezvrijedan, impotentan, nije bilo nikakve razlike između mene i nje, osim što je ona bila ljepša, a to izjednačavanje dovelo je do toga da se odreknem svega što me čini onim što jesam, i to dobrovoljno, što me ispunilo bijesom. “Sad će bebice malo plesati!” rekla je i spustila gitaru na pod, ustala i otišla do CDplejera što je stajao na stolici pokraj nje. “Stanite svi u krug pa ćemo prvo na ovu stranu, stupajući ovako”, pokazala je svojim lijepim stopalom kako, “napraviti krug pa se vratiti na drugu stranu.” Ustao sam, podigao Vanju i stao u krug koji se formirao. Potražio sam ona dva muškarca. Obojica su bila usredotočena na svoju djecu. “Da, da, Vanja”, rekao sam tiho. “Ima nas svakakvih, kako je tvoj djed znao reći.” Pogledala me odozdo. Dosad nije pokazala zanimanje ni za što od onoga što su djeca trebala raditi. Čak ni zvečku nije htjela tresti. “Onda počinjemo!” rekla je ljepotica i pritisnula tipku na plejeru. Nekakva folk-melodija odjeknula je prostorijom i ja sam, u taktu glazbe, krenuo za drugima. Vanju sam držao ispod pazuha, tako da mi je visjela i ljuljala se ispred prsa. Onda je trebalo stupati i okrenuti je pa se početi vraćati na drugu stranu. Mnogi su se pritom dobro zabavljali, čuo se smijeh i tu i tamo malo cike. Kad je to završilo, trebali smo plesati sami s djetetom. Ljuljao sam se plešući naokolo s Vanjom na rukama, razmišljajući da ovako sigurno izgleda pakao, meko i ljupko i prepuno nepoznatih majki s bebama. Kad je to završilo, počela je seansa s velikim plavim jedrom, koje je najprije trebalo predstavljati more, dok smo mi pjevali neku pjesmu o valovima i svi zajedno mahali jedrom kao da podižemo valove, a onda je jedro postalo ono ispod čega su djeca trebala puzati dok ga naglo ne podignemo, a i to pjevajući. Kad nam je konačno zahvalila na dolasku, požurio sam van, odjenuo Vanju ne gledajući nikoga u oči, zurio sam u pod dok su glasovi, sretniji nego prije ulaska, brujali oko mene, posjeo Vanju u kolica, pričvrstio je pojasovima i odgurao je odatle najbrže što sam mogao a da ne privučem pozornost na sebe. Vani, na ulici, osjetio sam poriv da zaurlam iz sveg glasa
i nešto razbijem. No zadovoljio sam se prevaljivanjem što više metara u što kraćem vremenu od tog poprišta sramoćenja. “Hej, Vanja, hej, Vanja”, rekao sam dok sam žurio niz Sveavägen. “Jesi li se bar ti zabavila? Nije mi baš tako izgledalo.” “Ta ta taa”, rekla je Vanja. Nije se nasmiješila, ali oči su joj bile sretne. Pokazala je prstom. “Aha, motor”, rekao sam. “Što je to s tobom i motorima, ha?” Kad smo došli do Konsuma, trgovine na križanju s Tegnérgatanom, ušao sam da kupim ručak. Onaj osjećaj klaustrofobije još je uvijek bio tu, no agresija je splasnula, nisam više bio bijesan dok sam gurao kolica uz redove polica. Ta je trgovina budila uspomene, u nju sam dolazio kad sam se prije tri godine doselio u Stockholm i nekoliko tjedana stanovao u stanu izdavačke kuće Norstedt, malo dalje u istoj ulici. Imao sam tada više od sto kila i kretao se u nekakvom katatoničnom mraku, u bijegu od prijašnjeg života. Nije mi baš bilo zabavno. Međutim, odlučio sam se izvući iz toga pa sam svake večeri odlazio u šumu Lill-Jansskogen trčati. Nisam mogao pretrčati ni stotinu metara a da mi srce ne počne lupati kao ludo i pluća se nadimati da dođu do daha, tako da bih morao stati. Još sto metara i noge bi mi se počele tresti. Onda bih se vratio u stan, koji je sličio na hotelsku sobu, i jeo krekere i juhu. Jednog dana vidio sam u toj trgovini jednu ženu, odjednom je stala pokraj mene, pred pultom s mesom, ni više ni manje, i bilo je nešto na njoj, nešto čisto tjelesno u njezinoj pojavi što me u trenu ispunilo gotovo eksplozivnom požudom. Držala je pred sobom košaru objema rukama, kosa joj je bila crvenkasta, blijeda put pjegava. Osjetio sam njezin miris, slabašnu aromu znoja i sapuna, stajao sam i zurio preda se dok mi je srce lupalo, a u grlu stajala knedla, možda petnaest sekundi, jer toliko je prošlo otkako je stala kraj mene pa dok nije uzela pakiranje salame te otišla. Vidio sam je opet kad sam plaćao; stajala je na drugoj blagajni i požuda, koja nije prošla, ponovno se rasplamsala. Ona je stavila svoju robu u vrećicu, okrenula se i izašla. Nikad je poslije nisam vidio. Iz svojeg položaja nisko u kolicima Vanja je spazila psa i pokazala na njega. Nikad se nisam prestao pitati što ona vidi dok promatra svijet oko sebe. Što joj znači ta beskrajna rijeka ljudi, lica, automobila, trgovina i znakova? Uočavala je razliku, to je barem bilo sigurno, jer ne samo da je redovito prstom pokazivala na motore, mačke, pse i druge bebe nego je imala i posve jasan sustav rangiranja kad je bila riječ o ljudima oko nje: prvo Linda, zatim ja, pa baka, a tek onda svi ostali, ovisno o tome koliko su dugo bili u njezinoj blizini u zadnje vrijeme. “Da, gle, pas”, rekao sam. Uzeo sam tetrapak mlijeka i stavio ga u kolica, pa uzeo i kutiju svježe tjestenine sa susjednog pulta. Zatim sam uzeo dva pakiranja pršuta, staklenku maslina i jednu mozzarellu, malu staklenku bosiljka i nekoliko rajčica. Bila je to hrana koju u svojem prijašnjem životu ni u snu ne bih bio kupio jer nisam ni znao da postoji. No sad sam bio ovdje, usred kulturnog, građanskog Stockholma, pa iako mi se favoriziranje svega talijanskog, španjolskog, francuskog i otpor prema svemu švedskom činilo glupim, a poslije, kad sam nakon nekog vremena počeo šire sagledavati stvari, i odvratnim, nije mi se na to dalo trošiti snagu. Ako bi mi počeli nedostajati kotleti i kupus, gulaš, povrtna juha, okruglice od krumpira, kosani odresci, haše od iznutrica, riblji popečci, janjetina s kupusom, kobasice, odrezak od kitova mesa, puding saga, griz, riža na mlijeku i kaša od vrhnja, bilo je vjerojatnije da mi nedostaju sedamdesete nego sami okusi. A budući da meni hrana nije bila važna, mogao sam isto tako kuhati nešto što Linda voli. Nekoliko sam sekundi stajao pred stalkom s novinama i razmišljao bih li kupio dvoje
večernje novine koje su ovdje držali, dakle dvoje najprodavanije novine. Čitati njih bilo je isto kao napuniti glavu vrećom smeća. Povremeno bih to učinio, kad bih imao osjećaj da malo smeća tu i tamo ne igra neku ulogu. Ali ne i danas. Platio sam i izašao na ulicu, gdje se od asfalta lagano odbijalo svjetlo blagog zimskog neba, a auti, koji su na križanju stajali u kolonama, ponajviše sličili hrpi trupaca. Da izbjegnem promet, išao sam Tegnérgatanom prema središtu. U izlogu antikvarijata, jednog od onih koje sam držao na oku, ugledao sam Malaparteovu knjigu o kojoj mi je Geir govorio s ljubavlju i jednu Galilea Galileja u izdanju Atlantisa. Okrenuo sam kolica, gurnuo vrata petom i natraške ušao vukući kolica za sobom. “Uzeo bih dvije knjige iz izloga”, rekao sam. “Galilea Galileija i Malapartea.” “Molim?” rekao je muškarac u pedesetima, koji je na sebi imao košulju i koji je vodio taj antikvarijat, pa me pogledao iznad četvrtastih naočala koje je imao na vrhu nosa. “U izlogu”, rekao sam, ovaj put na švedskom. “Dvije knjige. Galilei, Malaparte.” “Nebo i rat, ha?” rekao je i okrenuo se da mi ih izvadi. Vanja je zaspala. Zar je ritmika za bebe bila toliko naporna? Povukao sam prema sebi ručicu ispod naslona za glavu i oprezno spustio Vanju. Mahnula je rukom u snu i stisnula je u šaku, što je činila i kad je bila novorođenče. Bila je to jedna od kretnji koje su joj nekoć dolazile prirodno, no koje je polako zamijenila nečim svojim. Ali kad bi spavala, ta bi se kretnja vratila. Pomaknuo sam kolica malko ustranu da ljudi mogu prolaziti i okrenuo se prema polici s knjigama o umjetnosti, dok je antikvar ukucavao cijene dviju knjiga na svojoj starinskoj kasi. Sad kad je Vanja zaspala, dobio sam još nekoliko minuta za sebe; prvo što sam ugledao bila je monografija Pera Maninga. Koja sreća! Oduvijek sam volio njegove fotografije, pogotovo ove, životinja. Cijela serija: krave, svinje, psi, tuljani. Nekako im je uspio uhvatiti dušu. Drukčije se nije moglo objasniti poglede tih životinja na slikama. Apsolutna prisutnost, ponekad patnička, ponekad prazna, ponekad prodorna. Ali i zagonetna, onako kako su tajanstveni i portreti slikara iz sedamnaestog stoljeća. Stavio sam je na pult. “Ta je upravo stigla”, rekao je antikvar. “Krasna knjiga. Vi ste Norvežanin?” “Da”, rekao sam. “Još ću malo pogledati.” Stajalo je ondje i jedno izdanje Delacroixovih dnevnika, uzeo sam ga pa ugledao knjigu o Turneru, iako ničije slike ne gube toliko fotografiranjem kao njegove, kao i knjigu Poula Vada o Hammershøiju i jednu sjajnu knjigu o orijentalizmima u umjetnosti. Kad sam ih stavio na pult, zazvonio mi je mobitel. Gotovo nitko nije imao moj broj pa zvono, koje se pomalo prigušeno probilo iz dubine bočnog džepa parke, u meni nije pobudilo nemir. Naprotiv. Osim onog kratkog razgovora sa ženom koja vodi ritmiku za bebe nisam ni s kim razgovarao otkad se Linda na biciklu odvezla u školu. “Halo?” rekao je Geir. “Što ima?” “Radim na svome ponosu”, rekao sam i okrenuo se prema zidu. “A ti?” “To sigurno ne. Sjedim u uredu i gledam sve koji prolaze ovuda. Što se to dogodilo?” “Upravo sam upoznao jednu lijepu ženu.” “Da?” “Malo sam ćaskao s njom.” “Da?” “Pozvala me k sebi.”
“Pristao si?” “Aha. Pitala me čak i kako se zovem.” “Ali?” “Vodi nešto što se zove ritmika za bebe. Pa sam morao sjediti ondje i pljeskati i pjevati dječje pjesmice pred njom, s Vanjom u krilu. Na jastučiću. Zajedno s hrpom majki s djecom.” Geir je prasnuo u smijeh. “Dobio sam zvečku kojom sam trebao zveckati.” “Ha-ha-ha!” “Bio sam tako bijesan kad sam odlazio da nisam znao što ću”, rekao sam. “Usput sam imao priliku upotrijebiti svoje, u novije vrijeme, široke bokove. I nikoga nije bilo briga za šlaufove na mome trbuhu.” “Ne, fini su mekani”, rekao je Geir i opet se nasmijao. “Nego. Zar ne idemo večeras van?” “Ti to mene provociraš?” “Ne, ozbiljno. Mislio sam ostati ovdje raditi negdje do sedam. Onda se možemo naći u gradu.” “Neće ići.” “Koja jebena korist od toga što živiš u Stockholmu kad se nikad ne vidimo?” “Omakla ti se riječ na švedskom”, rekao sam. “Sjećaš se dok si došao u Stockholm?” rekao je Geir. “Kad si mi u taksiju držao predavanje o izrazu ‘pod papučom’ kad nisam htio s tobom u noćni klub?” “Ne kaže se ‘dok si došao’, kaže se ‘kad si došao’“, rekao sam. “Ma jebemu, čovječe. Poenta je u tom tvom izrazu. ‘Pod papučom’. Sjećaš se toga?” “Da, nažalost.” “I?” rekao je. “Koji je tvoj zaključak?” “Da postoje razlike”, rekao sam. “Ja nisam pod papučom. Ja jesam papuča. A i ti si, samo ona kao u vila, šiljastog uvijenog vrha.” “Ha-ha-ha. Sutra, onda?” “Sutra večeramo s Fredrikom i Karin.” “Fredrik? Je li to onaj nazovirežiser?” “Ne bih se tako izrazio. Ali on je, da.” “O, moj Bože. Dobro. Nedjelja? Ne, to vam je dan odmora. Ponedjeljak?” “Okej.” “Da, jer tad je toliko nevjerojatno puno ljudi u gradu.” “Ponedjeljak u Pelikanenu, onda”, rekao sam. “Inače upravo u ruci držim Malaparteovu knjigu.” “Da? U antikvarijatu si, dakle? Dobar je on.” “I Delacroixov dnevnik.” “I to bi trebalo biti dobro. Znam da je Thomas pričao o toj knjizi. Što ima inače?” “Aftenposten je jučer zvao. Hoće intervju.” “Sigurno si pristao.” “Aha.” “Idiote. Rekao si da ćeš prestati s time.”
“Znam. Ali ovi iz izdavačke kuće rekli su da je taj novinar odličan. Pa sam pomislio da bih im mogao pružiti posljednju šansu. Moglo bi ispasti dobro.” “Ne, ne bi”, rekao je Geir. “Ne bi, znam”, rekao sam. “Ali isti drek. Sad sam ionako već pristao. A što ima kod tebe?” “Ništa. Jeo sam okruglice sa socijalnim antropolozima. Onda je svratio stari pročelnik Instituta, s mrvicama u bradi i otvorenim patentom na hlačama, i htio ćaskati. Ja sam jedini koji ga ne izbaci van. Pa onda dolazi ovamo.” “Onaj koji je bio tako opak?” “Da. I koji se sad smrtno boji da ne ostane bez svog kabineta. To mu je zadnje što mu je ostalo. Pa je zato miran kao bubica. To se zove prilagodba. Opak kad možeš, miran kad moraš.” “Možda svratim sutra”, rekao sam. “Imaš vremena?” “Da, jebote. Samo nemoj dovesti Vanju sa sobom.” “Ha-ha. Nego, moram platiti. Vidimo se onda sutra.” “Da, da, dobro. Pozdravi Lindu i Vanju “ “I ti Christinu.” “Čujemo se.” “Može.” Prekinuo sam razgovor i strpao mobitel natrag u džep. Vanja je još uvijek spavala. Antikvar je listao nekakav katalog. Digao je pogled kad sam stao pred pult. “To vam je tisuću petsto trideset kruna”, rekao je. Pružio sam mu karticu. Račun sam spremio u stražnji džep - tako sam jedino mogao opravdati ove svoje kupnje, jer sam za njih mogao dobiti povrat poreza - dvije vrećice s knjigama stavio sam podno kolica pa izašao s kolicima pred sobom praćen zvukom zvonca s vrata u ušima. Bilo je već četiri i deset. Bio sam na nogama od pola pet ujutro, do pola sedam prolazio sam kroz jedan problematičan prijevod za Damm, pa iako je to bio dosadan posao, gdje nisam radio ništa osim što sam vagao rečenicu po rečenicu uspoređujući svaku s izvornikom, ipak je to bilo stoput zanimljivije i produktivnije nego ono što je slijedilo tijekom jutra i prijepodneva: mijenjanje pelena i aktivnosti vezane za dijete, koje mi više nisu bile drugo doli kraćenje vremena. Nisam bio iscrpljen takvim životom, nije to imalo nikakve veze s trošenjem energije, no budući da u tome nije bilo ni trunke inspiracije, ipak me to deprimiralo, kao da me probušilo i ispuhalo. Kod križanja s Döbelnsgatanom skrenuo sam desno, uspeo se do crkve svetog Johannesa, koja je sa svojim zidovima od crvene opeke i zelenim sjajnim krovom sličila i crkvi svetog Johannesa u Bergenu i crkvi Svetog Trojstva u Arendalu, išao Malmskillnadsgatanom dio puta, a onda se spustio Ulicom Davida Bagaresa i skrenuo u ulaz u dvorište iza naše zgrade. Dvije baklje gorjele su na pločniku pred kafićem s druge strane ulice. Vonjalo je na mokraću, jer bi ljudi koji su noću išli kući sa Stureplana zastali ovdje i pišali kroz rešetke, i na smeće iz kontejnera uza zid. U kutu je bio golub koji je živio ovdje još kad smo se mi uselili prije dvije godine. Tada je živio u rupi visoko u zidu. Kad je ona zazidana, a na sve visoke ravne površine postavljeni šiljci, preselio se na tlo. Bilo je ovdje i štakora, znao sam ih tu i tamo viđati kad bih noću pušio vani, crna leđa koja klize kroz grmlje i iznenada projure preko otvorenog, osvijetljenog trga na sigurno u gredice s druge strane. Sad je
ondje stajala jedna frizerka, razgovarala na mobitel i pušila. Moglo joj je biti četrdeset godina i nagađao sam da je odrastala kao seoska ljepotica, barem me podsjetila na taj tip, onaj koji se viđa ljeti u restoranima u Arendalu, žene u četrdesetima s kosom obojenom previše plavo ili previše crno, presmeđe kože, koje previše očijukaju i preglasno se smiju. Glas joj je bio promukao, govorila je pučkim skånskim narječjem, a danas je bila sva u bijelom. Kimnula je kad me ugledala i ja sam kimnuo njoj. Iako sam s njom prozborio jedva koju riječ, bila mi je simpatična, toliko se razlikovala od drugih ljudi koje sam susretao po Stockholmu, koji su se ili uspinjali odnosno već bili na vrhu ili su misli da jesu. Nije se baš mogla nositi s njihovim stilom, blago rečeno, ne samo u smislu odjeće i stvari nego ni po razmišljanjima i stajalištima. Zaustavio sam se pred ulazom i izvadio ključ. Miris praška za rublje i čiste odjeće strujao je iz ventilacijskog otvora iznad prozora podrumske praonice. Otključao sam vrata i ušao u hodnik najopreznije što sam mogao. Vanja je te zvukove i njihov redoslijed toliko dobro poznavala da bi se gotovo uvijek probudila kad bismo došli dovde. I sad se probudila. Ovaj put plačući. Pustio sam je da vrišti, otvorio vrata dizala, pritisnuo tipku i gledao se u ogledalu dok smo se penjali ta dva kata. Linda, koja je očito čula plač, čekala nas je na vratima kad smo stigli. “Bok”, rekla je. “Kako vam je bilo? Ti si se sad probudila, srčeko? Dođi mami...” Otkopčala je pojas i podignula Vanju. “Krasno nam je bilo”, rekao sam i odgurao prazna kolica u stan dok je Linda otkopčavala vestu idući prema dnevnoj sobi dojiti. “Ali na ritmiku za bebe neću kročiti nogom nikad više u životu.” “Zar je bilo tako grozno?” rekla je i nasmiješivši se, pogledala me tren prije nego što je spustila pogled na Vanju, koju je istovremeno prislonila uz golu dojku. “Grozno? Nikad u životu nije mi bilo gore. Bio sam bijesan kad sam izašao.” “Razumijem”, rekla je, ne više zainteresirana. Toliko je drukčija bila njezina briga za Vanju. Nekako sveobuhvatna. I posve iskrena. Otišao sam u kuhinju i kupljene namirnice spremio u hladnjak, stavio teglicu s bosiljkom na tanjurić na prozoru i zalio ga, uzeo knjige podno kolica i stavio ih na policu s knjigama, sjeo pred računalo i otvorio elektronsku poštu. Nisam je provjerio od jutra. Imao sam poruku od Carl-Johana Vallgrena, koji mi čestita na nominaciji i kaže da nažalost još nije stigao pročitati knjigu i neka ga slobodno nazovem ako hoću na pivo koji dan. CarlJohan mi se stvarno sviđao; cijenio sam njegovu ekstravaganciju, sve ono što je nekima bilo neugodno, snobovsko ili glupo, pogotovo nakon dvije godine u Švedskoj. No otići s njim na pivo bilo mi je nemoguće. Samo bih sjedio i šutio, znao sam to; već sam to dvaput pokušao. Zatim je tu bila jedna od Marte Norheim o intervjuu u vezi s nagradom koju sam dobio, onom norveškog radija NRK P2 za najbolji roman. I jedna od strica Gunnara, u kojem mi zahvaljuje za knjigu, kaže da skuplja snagu da je pročita, želi mi sreću s norveškim književnim nagradama i zaključio je post scriptumom kako je šteta da se Yngve i Kari Anne rastaju. Zatvorio sam prozor, nikome ne odgovorivši. “Jesi li dobio što zanimljivo?” rekla je Linda. “Ne baš. Carl-Johan čestita. I Norveški radio hoće intervju za dva tjedna. A pisao mi je i Gunnar, možeš vjerovati? Samo mi je zahvalio na knjizi. Ali nije to tako strašno, kad pomislim kako je bio bijesan zbog Ute av verden 3.” “Da, nije”, rekla je Linda. “Hoćeš nazvati Carl-Johana da odete skupa van?” “Tako si dobre volje?” rekao sam.
“Samo pokušavam biti dobra”, rekla je. “Znam”, rekao sam. “Oprosti. Nisam tako mislio. Dobro?” “Naravno.” Prošao sam pokraj nje i dohvatio drugi svezak Braće Karamazova, koji je ležao na sofi. “Bježim onda”, rekao sam. “Ajde bok.” “Bok”, rekla je. Sad sam imao jedan sat za sebe. Bio je to jedini uvjet koji sam postavio prije nego što sam preuzeo odgovornost za Vanju preko dana, to da poslijepodne imam jedan sat samo za sebe, i iako je Linda mislila da je to nepravedno jer ona nikad nije imala sat za sebe, pristala je. Razlog zašto nije imala takav sat, pretpostavljao sam, bio je taj što se nije toga sjetila. A nije se sjetila, pretpostavljao sam dalje, zato što bi radije bila s nama nego sama. Ali ja to nisam htio. Tako sam jedan sat svakoga poslijepodneva sjedio u obližnjem kafiću, čitao i pušio. Nikad nisam išao u isti kafić više od četiri-pet puta zaredom, jer bi se tada prema meni počeli odnositi kao prema “redovitom gostu”, dakle pozdravljali bi me kad bih došao i htjeli me impresionirati svojim poznavanjem mojih sklonosti, obično popraćajući to srdačnim komentarima o nekoj gorućoj temi. No meni je cijeli smisao života u velikom gradu bio u tome da u njemu budem potpuno sam, a ipak okružen ljudima. Svim tim ljudima čija lica nikad prije nisam vidio! Rijeka novih lica, neprekidna, u kojoj sam se mogao izgubiti, za mene je to bila jedina radost velikog grada. Podzemna željeznica i mnoštvo tipova i karaktera. Trgovi. Pješačke zone. Kafići. Veliki trgovački centri. Distanca, distanca, nikad dosta distance. Pa kad bi me neki “barista” počeo pozdravljati i smiješiti se kad me ugleda, kad bi mi ne samo pružio šalicu kave prije nego što sam je uopće naručio nego mi možda čak i ponudio besplatan kroasan, bilo bi vrijeme da skupim prnje i odem. A nije bilo teško naći nešto drugo; stanovali smo u centru pa je u krugu od deset minuta od nas bilo na stotine kafića. Tog sam dana pošao niz Regeringsgatan. Ulica je bila puna ljudi. Dok sam hodao, razmišljao sam o onoj ljepotici na ritmici za bebe. O čemu je tu bila riječ? Htio sam spavati s njom, ali nisam vjerovao da ću imati priliku, a kad bih i dobio priliku, ne bih to učinio. Kakve onda veze ima to što sam se pred njom ponašao poput žene? Puno se toga može reći o predodžbi koju imamo o sebi, ali ona, u svakom slučaju, nije nastajala u hladnim odajama razuma. Misli su to mogle shvatiti, ali nisu imale moć upravljanja. Predodžba o sebi ne obuhvaća samo ono što čovjek jest nego i ono što želi biti, može biti i što je nekoć bio. Predodžba o sebi ne poznaje razliku između stvarnog i hipotetskog. U nju ulazi svaka dob, svi osjećaji, svi nagoni. Kad sam hodao gradom gurajući kolica i provodio dane čuvajući svoje dijete, nisam u svoj život unosio ništa što bi ga obogatilo, naprotiv, nešto mu je time oduzeto, oduzet mu je jedan dio mene, onaj koji je imao veze s muževnošću. Nije mi to postalo jasno zato što sam razmišljao o tome, ta um je znao da to radim iz dobrog razloga, naime kako bismo Linda i ja bili ravnopravni što se djeteta tiče, nego su mi to rekli osjećaji, koji su me bacali u očaj kad bih se pokušavao zbiti u kalup koji je bio toliko malen i tijesan da se više nisam mogao pomaknuti. Pitanje je bilo koji bi parametar trebao vrijediti. Ako su ravnopravnost i pravednost parametri, onda da, onda nema ništa loše u tome da muškarci općenito potonu u mekoću i bliskost. Ni u tome da to nailazi na salve odobravanja, jer ako su ravnopravnost i pravednost parametri, promjena je nesumnjivo poboljšanje i korak naprijed. Ali postoje i drugi parametri. Sreća je jedan od njih, intenzitet života drugi. A moguće je i da su žene koje grade karijeru sve dok se ne približe četrdesetoj i onda u zadnji čas imaju dijete, o kojem se nakon nekoliko mjeseci nastavi brinuti muž prije nego što ga proslijedi u vrtić, tako da oboje mogu nastaviti s
karijerama, sretnije nego što su bile žene prijašnjih generacija. Moguće je da muškarci koji ostaju kod kuće i brinu se za bebu pola godine time životu daju intenzitet. I moguće je da žene stvarno žele muškarce tankih ruku, širokih bokova, obrijanih glava i s crnim dizajnerskim naočalama, koji podjednako rado razgovaraju o prednostima i manama nosiljki za bebe u odnosu na šal, kao i o tome je li bolje spremati domaću hranu za bebe ili kupovati ekološku u limenci. Moguće je da ih žele svim srcem i dušom. Ali ako ih i ne žele, nije bitno, jer su parametri ravnopravnost i pravednost, oni nadmašuju sve drugo od čega se život i veza sastoje. Bio je to izbor i izbor je donesen. I za mene. Da sam to htio drukčije urediti, morao bih bio reći Lindi prije nego što je zatrudnjela: slušaj, ja želim dijete, ali ne želim biti kod kuće i brinuti se za njega, je li ti to u redu? To znači da ćeš to morati ti. Onda bi ona mogla reći, ne, nije u redu ili, da, u redu je, i naša bi se budućnost odvijala u skladu s njezinim odgovorom. Ali ja to nisam napravio, nisam bio toliko dalekovidan, pa prema tome moram poštovati postojeća pravila igre. U klasi i kulturi kojoj pripadamo značilo je to da oboje preuzimamo istu ulogu, onu koja se prije nazivala ženskom. Bio sam vezan kao Odisej za jarbol. Da sam se htio osloboditi, mogao sam, ali bih time izgubio sve što sam imao. Tako je ispalo da sam hodao Stockholmom, moderan i feminiziran, s bijesnim čovjekom iz devetnaestog stoljeća u sebi. To kako su me gledali promijenilo se kao čarobnim štapićem čim sam stavio ruke na ručke kolica. Uvijek sam gledao žene u prolazu, kao što svi muškarci stalno čine, što je zapravo zagonetan čin, jer ne može voditi ničemu osim kratkom uzvraćenom pogledu, a kad bih vidio neku stvarno lijepu ženu, znalo se tu i tamo dogoditi da se za njom okrenem, diskretno, naravno, ali ipak: zašto, pobogu? Koju su funkciju imale sve te oči, sva ta usta, sve te grudi i strukovi, noge i stražnjice? Zašto je bilo tako važno gledati ih? Kad bih nekoliko sekundi, ili ponekad nekoliko minuta, poslije ionako zaboravio na njih? Tu i tamo uhvatio bih nečiji pogled i tad bi me obuzela čežnja ako bih ga zadržao još sekundicu duže, jer dolazio je od osobe u mnoštvu, nisam znao ništa o njoj, odakle je, kako živi, ništa, a ipak smo se pogledali, o tome se i radilo, a onda bi to završilo, ona bi prošla i sve bi bilo zauvijek izbrisano iz mojega sjećanja. Kad sam gurao kolica, nijedna me žena ne bi pogledala, kao da ne postojim. Pomislio bi čovjek da to ima nešto s činjenicom da tako jasno signaliziram da sam zauzet, no to sam svakako radio i kad bih hodao s Lindom držeći je za ruku, a to nikad nije nikoga spriječilo da me gleda. O, nisam li samo dobio što sam zaslužio, nije li mi to samo pokazalo gdje mi je mjesto, hodati naokolo i škicati žene, dok doma imam jednu koja mi je rodila dijete? Ne, nije to bilo dobro. Nikako nije. Tonje mi je jednom pričala o nekom tipu kojeg je upoznala u nekom klubu, bilo je kasno, on je došao do njihovog stola, pijan, ali bezopasan, mislile su, budući da je rekao kako je upravo došao iz rodilišta, cura mu je taj dan rodila njihovo prvo dijete, a on je bio vani da proslavi. No onda joj se počeo upucavati, sve upornije i upornije, te na kraju predložio da odu k njemu doma... Tonje je bila duboko zgranuta, zgrožena, ali i fascinirana, slutio sam, jer kako je to moguće, gdje mu je bila pamet? Nisam mogao zamisliti veću izdaju. No nisam li ja činio isto kad bih tražio poglede svih tih žena? Misli bi mi svaki put bez iznimke otišle Lindi, koja sjedi kod kuće i igra se s Vanjom, k njihovim očima, Vanjinim znatiželjnim, ili sretnim, ili pospanim, Lindinim prelijepim. Nikad nisam htio nekog više nego nju, a sad sam imao ne samo nju nego i njezino dijete. Zašto nisam mogao biti zadovoljan time? Zašto se nisam mogao ostaviti pisanja na godinu dana i biti Vanjin otac dok Linda ne završi školovanje? Volio sam ih i one su voljele mene. Zašto me onda sve ono drugo nije prestalo razdirati i trgati?
Morao sam se još više upregnuti. Zaboraviti na sve oko sebe i preko dana se usredotočiti samo na Vanju. Davati Lindi sve što joj treba. Biti dobra osoba. Dovraga, dobra osoba, zar mi je to bilo izvan domašaja? Došao sam do novog Sonyjevog dućana i razmišljao bih li ušao u Akademsku knjižaru na uglu, kupio koju knjigu i sjeo ondje u kafić, kad sam s druge strane ulice ugledao Larsa Noréna4. U ruci je nosio vrećicu sa znakom Nikea i hodao u smjeru iz kojeg sam ja došao. Prvi sam ga put vidio nekoliko tjedana nakon što smo se uselili u ovaj stan, bilo je to u Humlegårdenu, nad drveće se nadvila maglica i prema nama je išao muškarac nalik na hobita, od glave do pete u crnom. Sreo sam njegov pogled, bio je crn kao noć i mene je podišla jeza, kakva je to osoba? Neki trol? “Jesi ga vidjela?” rekao sam Lindi. “To je bio Lars Noren”, rekla je. “To je bio Lars Noren?” rekao sam. Lindina majka, glumica, radila je jednom davno s njim na jednom komadu u Dramatenu, Kraljevskom dramskom kazalištu, kao i Helena, Lindina najbolja prijateljica, također glumica. Linda je pričala kako je on razgovarao s Helenom, posve prijateljski, i kako je ono što je rekla, točno onako kako je rekla, završilo u replici lika koji je glumila. Linda me davila da pročitam Kaos är granne med Gud i Natten är dagens mor 5 , knjige za koje je rekla da su jednostavno sjajne, no nikad to nisam napravio; popis knjiga koje moram pročitati bio je duži od mene i do daljnjega sam se morao zadovoljiti time da ponekad nabasam na njega, jer često bih ga iznenada ugledao na ulici, a kad bismo došli u Saturnus, naš omiljeni kafić, nerijetko bi on ondje davao intervju ili samo razgovarao s nekim. Nije bio jedini pisac na kojeg sam nailazio; u pekarnici preko puta nas jednom sam vidio Kristiana Petrija, kojeg sam zamalo pozdravio, onako nenaviknut na susretanje s licima koja sam već vidio, a drugi put, na istome mjestu, i Petera Englunda, dok je Lars Jakobson, koji je napisao sjajan Den røde damens slott, jednom došao u Café Dello Sport kad smo mi bili ondje, i Stiga Larssona sam susreo, kojim sam bio opsjednut u svojim dvadesetima, kad me njegova knjiga poezije Natta de mina pogodila kao šaka u glavu; jednom sam ga na terasi Sturehofa vidio da čita knjigu i srce mi je počelo toliko lupati da bi čovjek pomislio da sam vidio mrtvaca. Jednom drugom zgodom vidio sam ga u Pelikanenu, kad sam bio s nekim tko je znao njegovo društvo, pa sam se rukovao s njim, a bio je suh poput snopa slame i apatično se smiješio. Arisa Fioretosa vidio sam u Forumu jedne večeri kad je i Katarina Frostenson bila ondje, a Ann Jäderlund upoznao sam na jednom tulumu na Söderu. Sve sam te pisce čitao dok sam živio u Bergenu, tad su mi oni bili samo strana imena koja žive u stranoj zemlji pa su i sad, kad sam ih vidio u stvarnom životu, bili obavijeni sjajem iz onoga vremena, koji mi je davao jak osjećaj historijske sadašnjosti: pisali su u našem vremenu i ispunjavali ga atmosferom po kojima će nas buduće generacije razumjeti. Stockholm početkom tisućljeća, takav sam osjećaj imao kad bih ih vidio i bio je to dobar i velik osjećaj. To što su mnogi od tih pisaca trenutke najveće slave imali u osamdesetima i devedesetima i već dugo bili gurnuti ustranu, mene nije bilo briga, nisam htio stvarnost nego čaroliju. Od mladih pisaca koje sam čitao, svidio mi se samo Jerker Virdborg, njegov roman Krabban imao je nešto što ga je izdignulo iznad magle morala i politike, kojom su drugi bili obavijeni. Nije to bio neki fantastičan roman, ali tragao je za nečim drugim. Jedina je to dužnost koju književnost ima, u svakom drugom pogledu slobodna je osim u tome, a kad pisci to zanemare, ne zaslužuju naići ni na što drugo nego na prijezir. Kako sam mrzio njihove časopise. Njihove članke. Gassilewski, Raattamaa, Halberg. Tako užasni pisci.
Ne, ne Akademska knjižara. Zaustavio sam se pred pješačkim prijelazom. S druge strane, u prolazu do stare i tradicionalne robne kuće NK, nalazio se mali kafić i odlučio sam se za njega. Iako sam često bio ondje, protok ljudi bio je toliki, a okolina toliko anonimna da bi čovjek svejedno u njemu nestao. Bio je jedan slobodan stol uz rukohvat stepenica koje su se spuštale do trgovine s građevinskim materijalom u podrumu. Objesio sam jaknu na naslon stolice, stavio knjigu na stol s naslovnicom prema dolje i hrptom okrenutim na drugu stranu, tako da nitko ne može vidjeti što čitam i stao u red pred pultom. Troje koji su ondje radili, dvije žene i muškarac, sličili su si kao da su brat i sestre. Najstarija od njih, koja je sad stajala pred aparatom za kavu što je pištao, imala je pojavu kakva se inače viđa samo u časopisima, a ta njezina ljepota kao sa slike gotovo je neutralizirala požudu koju sam osjetio kad sam je vidio kako se kreće iza šanka, kao da je svijet u kojem se ja krećem nesumjerljiv s njezinim, a tako je i bilo. Nije bilo jedne jedine dodirne točke među nama, osim pogleda. Sranje. Sad sam opet počeo. Ne bih li trebao prestati s tim? Izvadio sam iz džepa zgužvanu novčanicu od sto kruna i izgladio je dlanom. Pogledom sam prelazio po drugim gostima, koji su gotovo svi nakon kupnje sjedili sami za stolom, sa svim sjajnim vrećicama na drugoj stolici. Sjajne čizme i cipele, elegantno krojena odijela, mantili i kaputi, pokoji krzneni ovratnik, pokoji zlatni lanac, stara koža i stare oči u starim našminkanim šupljinama. Pije se kava, jedu se lisnata peciva. Sve bih dao da znam o čemu razmišljaju dok tako sjede. Kako njima izgleda ovaj svijet. Što ako je radikalno drukčiji od ovoga koji ja vidim? Pun sreće zbog tamne kože sofe, crne površine kave i njezina gorka okusa, da ne govorim o žutome oku kreme od vanilije na oblom i ispucalom terenu lisnatog tijesta. Možda cijeli ovaj svijet pjeva u njima. Možda samo što se ne raspuknu od brojnih ushićenja u ovome danu. Njihove vrećice, naprimjer, kako je samo pametno smišljeno i ekstravagantno ono uže koje neke od njih imaju umjesto malih zalijepljenih papirnatih ručki kakve imaju vrećice iz supermarketa. I logotipi, koje je netko danima i tjednima dizajnirao, koristeći se svim svojim znanjem i stručnošću, dobio povratnu informaciju na sastancima s drugim odjelima, radio dalje, možda pokazao prototip prijateljima i članovima obitelji, ležao budan noćima, jer sigurno se nekome neće svidjeti, unatoč svem promišljanju i domišljatosti koji su u taj prototip uloženi, sve dok nije došao dan kad je logo stvoren pa sad, naprimjer, leži u krilu one žene od pedeset i kusur godina, s kosom gotovo zlatnom i natapiranom. Ona možda nije izgledala toliko ushićeno. Prije pomalo zamišljeno. Ispunjena silnim unutarnjim mirom nakon dugog i sretnog života? Pri čemu je savršen kontrast između bijelog, tvrdog, hladnog porculana šalice i crne, tekuće, tople kave samo privremena zaustavna točka u lutanju među stvarima i fenomenima svijeta? Ta nije li jednom vidjela cvjetove naprstka na kamenitoj padini? Nije li vidjela psa kako piša uz rasvjetni stup u parku jedne od maglovitih novembarskih večeri koje u grad unesu tajanstvenost i ljepotu? Jer, oh, oh, nije li zrak tada pun sićušnih čestica kiše, koje ne samo da se sliježu poput filma na kožu i vunu, metal i drvo, nego i reflektiraju svjetlo oko sebe, tako da sve u tom sivilu bljeska i svjetluca? Nije li vidjela čovjeka kako razbija stakalce na prozoru podruma s druge strane dvorišta, kako ga zatim otvara i kriomice ulazi da ukrade nešto što se unutra nalazi? Ljudski su putovi uistinu neobični i čudni! Zar nema ona mali metalni stalak s posudicama za sol i papar, obje su od žljebastog stakla, ali s poklopcima od istog metala od kojega je i stalak, onima s mnogo sitnih rupica, tako da sol odnosno papar može sipiti van? A po čemu ih sve nije sipala! Po svinjskim odrescima, janjećim butovima, žutim i divnim omletima sa zelenim
isjeckanim vlascem, juhama od graška i goveđim odrescima. Preplavljena tim dojmovima, od kojih je svaki, sa svim svojim okusima, mirisima, bojama i oblicima, sam po sebi doživljaj života, možda nije čudno da ovdje gdje sjedi traži mir i tišinu, umjesto da gleda van i upija oš svijeta. Muškarac ispred mene u redu pred pultom konačno je naručio svoje, tri bijele kave, koje napraviti očito je bilo zahtjevno, pa je konobarica crne kose do ramena, nježnih usana i crnih očiju, koje bi smjesta živnule čim bi ugledale nekog poznatog, sad bezizražajno pogledala mene. “Crna kava?” rekla je prije nego što sam stigao išta reći. Kimnuo sam pa uzdahnuo kad se okrenula da je natoči. Dakle i ona je primijetila tužnog, visokog muškarca s mrljama od dječje hrane na puloveru, koji više uopće ne pere kosu. Onih nekoliko sekundi koliko joj je trebalo da uzme šalicu i natoči u nju kavu do vrha, nisam skidao pogled s nje. I ona je imala crne čizme do koljena. Takva je bila moda te zime, a ja sam htio da tako ostane zauvijek. “Izvolite”, rekla je. Pružio sam joj sto kruna, ona je novčanicu uzela lijepim, manikiranim prstima primijetio sam da ima proziran lak - pa uzela i ostatak iz kase i izbrojila ga te mi ga stavila u ruku, dok osmijeh koji je meni uputila kao da je kliznuo pokraj mene jer ga je odmah uputila trima prijateljicama koje su iza mene stajale u redu. Pogled na knjigu Dostojevskog na stolu nije bio baš primamljiv. Što sam je manje čitao, sve višim mi se činio prag koji je trebalo prijeći da se prihvatim daljnjeg čitanja, bio je to tipični začarani krug. Usto, nisam volio biti u svijetu koji Dostojevski opisuje. Ma koliko me znao ponijeti i ma koliko se ja divio tome što je stvorio, nikad se nisam oteo osjećaju neugode koji je čitanje njegovih knjiga u meni budilo. Ili ne, ne neugode. Nelagoda je prava riječ. Bilo mi je nelagodno u svijetu Dostojevskoga. No svejedno sam otvorio knjigu, sjeo na sofu i počeo čitati, nakon što sam letimice prešao pogledom po kafiću da se uvjerim da me nitko ne gleda. Za Dostojevskog je ideal, čak i kršćanski ideal, uvijek bio čist i snažan, pripadao je nebu, gotovo svima nedostižan. Tijelo je krhko, um slab, ali ideal je neslomljiv. Ideal je težiti višemu, ustrajati, boriti se. U knjigama Dostojevskog sve je ljudsko ili, točnije, ljudsko je sve, uključujući i ideale, koji su okrenuti naglavce: sad se oni dostižu ako čovjek odustane, izgubi tlo pod nogama, napuni se nevoljom umjesto voljom. Poniženje i autodestrukcija, to su ideali u najvažnijim romanima Dostojevskog, a njegova je veličina u tome da nikad nisu ostvareni u okviru događaja, upravo je to rezultat njegovog vlastitog poniženja i autodestrukcije kao pisca. Za razliku od svih drugih velikih pisaca, Dostojevski nije vidljiv u svojim romanima. Nema u rečenicama genijalnosti koja bi njega istaknula, nema pouke na kraju koja bi se dala iščitati; svu svoju dovitljivost i marljivost upregnuo je u to da individualizira svoje likove, a kako u čovjeku ima toliko toga što se ne da poniziti ili uništiti, borba i aktivnost uvijek su jače od pasivnosti milosti i oprosta, u kojima on završava. Otuda možemo ići dalje i, naprimjer, primijetiti kod njega ideju nihilizma, koji nikad ne djeluje stvarno, uvijek djeluje samo kao fiksideja, kao jedna od ideja tadašnjih intelektualca, upravo zato što ljudsko izbija odasvud, u svim svojim oblicima, od onih najgrotesknijih i najbarbarskijih do aristokratski profinjenih, iz svih ljudi, od onih okaljanih i siromašnih do Isusa i njegova ideala odbacivanja svjetovne slave, i jednostavno svemu, uključujući i diskusiju o nihilizmu, cijelom njegovu djelu daje smisao. Kod pisaca kao što je Tolstoj, koji je također pisao i djelovao u doba velikih previranja u drugoj polovini devetnaestoga stoljeća i koji je imao brojnih moralnih i vjerskih skrupula, sve izgleda drukčije. Tu su dugački opisi krajolika i prostorija, običaja i odjeće, dimi se iz puščanih cijevi nakon što je ispaljen metak,
čuje se slabašna jeka pucnja, ustrijeljena životinja trzne se prije nego što će pasti, a krv se puši dok istječe na zemlju. Nadugačko i naširoko raspravlja se o lovu, bez težnje da to postane išta više od toga, od stručnog dokumentiranja jednog objektivnog fenomena umetnutog u priču i inače punu događaja. Tog naglaska na težini samih djela i stvari kod Dostojevskoga nema, uvijek se iza njih skriva nešto drugo, neka drama duše, a to znači da uvijek postoji neki aspekt ljudskoga koji on ne uključuje, onaj koji nas povezuje s onime što je izvan nas. Mnogo je vrsta vjetrova koji pušu kroz čovjeka, a ima i drugoga u njemu osim dubine duše. Autori Starog zavjeta znali su to bolje nego itko drugi. Neusporedivo najbogatiji opis mogućih oblika pojavljivanja ljudskoga nalazi se upravo ondje, gdje su zastupljeni svi zamislivi oblici života, osim jednoga, nama jedinog važnog, a to je unutarnji. Podjela ljudskoga na podsvjesno i svjesno, iracionalno i racionalno, gdje jedno uvijek objašnjava ili produbljuje drugo, i shvaćanje Boga kao nečega u što čovjek može uroniti dušu, tako da borba prestane i nastupi mir, nove su ideje, neraskidivo povezane s nama i našim vremenom, koje je, ne bez razloga, također pustilo da nam se stvari otmu iz ruku, udruživši ih s našim znanjem o njima ili našom slikom njih, dok smo istovremeno preokrenuli odnos između čovjeka i svijeta: dok smo prije imali čovjeka koji luta svijetom, sad imamo svijet koji luta čovjekom. A kad se smisao pomakne, pomakne se i besmisao. Više nas prema noći ne otvara napuštanje Boga, kako je to bilo u devetnaestom stoljeću, gdje je ono ljudsko što je preostalo preuzelo sve, kao što vidimo kod Dostojevskoga, Muncha i Freuda, gdje čovjek, možda iz nužde, možda iz želje, postaje svoje vlastito nebo. Od toga pak ne treba napraviti više od jednog koraka unatrag prije nego što sav smisao nestane. Tada čovjek uvidi da postoji nebo iznad ljudskoga, i ne samo da je ono prazno, crno i hladno nego je i beskonačno. Koliko to ljudsko vrijedi u svemiru? Što je čovjek na zemlji nego insekt među drugim insektima, oblik života među drugim oblicima života, koji se manifestira jednako kao alge u moru ili gljive na šumskome tlu, ikra u utrobi ribe, štakori u gnijezdu ili skup školjaka na grebenu? Zašto bismo trebali raditi jedno, a ne drugo, kad ionako u životu ne postoji drugi cilj ili smjer osim da se držimo na okupu, živimo pa umremo? Tko pita za vrijednost života kad zauvijek ode, pretvoren u šačicu vlažne zemlje i nekoliko požutjelih, krhkih kostiju? Lubanja, ne ceri li se prezrivo ondje u grobu? Što znači jedan mrtvac više ili manje u toj perspektivi? O, ima i drugih perspektiva, jer ne može li se taj svijet promatrati kao čudo od divnih rijeka i prostranih šuma, spiralnih puževih kućica i rupa u cesti visine čovjeka, krvnih žila i moždanih vijuga, pustih planeta i galaksija koje se šire? Pa može, jer smisao nije nešto što je dano, nego nešto što mi dajemo. Smrt čini život besmislenim jer sve čemu smo ikad težili prestaje sa smrću, ali i daje smisao životu jer njezina blizina ono malo njega što imamo čini onim što se ne propušta, a svaki trenutak dragocjenim. No u moje je vrijeme smrt oduzeta, više ne postoji, osim kao redoviti sadržaj svih novina, vijesti na televiziji i filmova, gdje ne obilježava svršetak vijeka, diskontinuitet, nego, upravo suprotno, zbog svakodnevnog pojavljivanja implicira produženje vijeka, kontinuitet, pa je tako, začudo, postala naša sigurnost i naše uporište. Pad zrakoplova je obred, događa se svako toliko, sadrži jedno te isto, a mi sami nikad nismo dio njega. Izvjesnost, ali i napetost i intenzitet, jer zamislite koliko je putnicima užasno u posljednjim sekundama... Gotovo sve što smo vidjeli i napravili sadrži taj intenzitet, koji se krije u nama, ali s nama nema ništa. Što je to? Živimo li tuđi život? Da, sve što nismo imali i nismo doživjeli, ipak jesmo imali i jesmo doživjeli, jer vidjeli smo to i sudjelovali u tome, a da nismo osobno bili prisutni. Ne samo tu i tamo, nego svaki dan... I ne samo ja i svi koje poznajem nego i cijele velike kulture, da gotovo svi koji postoje, cijelo prokleto čovječanstvo. Ono je istražilo i prisvojilo sve, kao što more čini s kišom i snijegom, ne postoji više stvar ili mjesto koje nismo prisvojili i time natovarili sami sebe: naš je um bio ondje. U usporedbi s božanskime, čovječanstvo je uvijek bilo malo i beznačajno i zacijelo je zbog goleme vrijednosti te perspektive - koja se može usporediti
možda samo s uvidom u to da je znanje uvijek značilo pad - ta predodžba o božanskome uopće nastala, a sad i nestala. Jer tko više mozga o smislu života? Tinejdžeri. Oni su jedini opsjednuti egzistencijalnim pitanjima, koja se zato danas doimaju kao da su djetinjasta i nezrela, pa je odrasloj osobi nemoguće pozabaviti se njima i ujedno zadržati dostojanstvo. No nije to tako čudno, budući da život nikad ne osjećamo jače i strastvenije nego u tinejdžerskim godinama, kad čovjek nekako prvi put kroči u svijet, a svi su osjećaji novi osjećaji. I tako se tinejdžeri nađu ondje, na malom terenu za svoje velike misli, pa malo ovdje, malo ondje, kako pritisak raste, tragaju za prilikom da ih razglase. A na koga to prije ili poslije naiđu ako ne na striku Dostojevskoga? Dostojevski je postao pisac za tinejdžere, pitanje nihilizma tinejdžersko je pitanje. Kako je do toga došlo, nije lako reći, ali rezultat je u svakom slučaju velika trivijalizacija te silne problematike, dok je istovremeno sva kritička moć skrenula ulijevo, gdje su je progutale ideje o pravednosti i jednakosti, koje su pak isto ono što upravlja razvitkom društva i legitimira i njega i život bez provalija koji u tom društvu živimo. Razlika između nihilizma devetnaestog stoljeća i našeg razlika je između praznine i jednakosti. Godine 1949. njemački je pisac Ernst Jünger napisao da ćemo se u budućnosti približiti svjetskoj državi. Sad, kad je liberalna demokracija gotovo univerzalan oblik društva, izgleda da je bio u pravu. Svi smo demokrati, svi smo liberalni, a razlike među državama, kulturama i ljudima posvuda se smanjuju. A kakva je ta promjena u svojoj osnovi ako ne nihilistička? “Nihilistički svijet u svojoj je biti svijet koji se sve više i više reducira, što nužno odgovara kretanju prema nultoj točki”, pisao je Jünger. Primjer takvog reduciranja jest sklonost vjerovanju da je Bog “dobar”, ili sklonost da nalazimo zajedničke nazivnike za sve složene tendencije koje u svijetu postoje, ili sklonost specijaliziranju, koje je još jedan način reduciranja, ili želja da se sve svede na brojke: i ljepota, i šume, i umjetnost, i tijela. Jer što je novac ako ne veličina koja uspoređuje najneusporedivije stvari tako da se mogu konvertirati? Ili kao što Jünger piše: “Malo-pomalo sva se područja svode na zajednički nazivnik, čak i ono koje je od okvira kauzalnosti udaljeno koliko i san.” U našem stoljeću čak su i snovi isti, čak i snove konvertiramo. Jednakovrijedan, to je samo još jedan način da se kaže ravnodušan. Eto što je naša noć. Pretpostavljao sam da su se ljudi oko mene prorijedili i da se vani smračilo, ali tek kad sam odložio knjigu da odem po još kave sinulo mi je da je to znak da je vrijeme isteklo. Bilo je deset minuta do šest. Kvragu sve. Trebao sam biti kući u pet. A danas je petak, a petkom uvijek napravimo nešto posebno za večeru. Barem je takva ideja. Sranje. Jebem ti sve. Odjenuo sam jaknu, strpao knjigu u džep i požurio van. ‘“Denja!” viknula je konobarica za mnom. ‘“Denja”, rekao sam ne okrećući se. Morao sam i u dućan prije nego što odem kući. Prvo sam ušao u Svstembolaget preko puta, naslijepo uzeo bocu crnog vina s police s najskupljim buteljama, a kad sam vidio da na sebi ima bikovu glavu, otišao sam prolazom u trgovački centar, koji je bio tako velik i luksuzan da bih se uvijek osjećao odrpano i kao kakav beskućnik, i dalje do stepenica pa njima u supermarket u podrumu, gdje je ponuda bila najekskluzivnija u Stockholmu i gdje je završavao pozamašan dio našeg novca, ne zato što smo bili takvi gurmani, nego zato što smo bili prelijeni otići u jeftini supermarket na silasku u stanicu podzemne na Birger Jarlsgatanu, a i zato što sam ja bio potpuno ravnodušan prema vrijednosti novca, u smislu da ne oklijevam razbacivati se njime kad ga imam niti da mi on nedostaje kad ga nemam. To je naravno glupo, otežava nam život više nego što je to potrebno. Lako bismo mogli imati mali, ali uravnotežen kućni budžet koji
funkcionira, umjesto da rasipam novac čim ga dobijem, a onda živim iduće tri godine na egzistencijalnom minimumu. Ali kome se da tako razmišljati? Meni sasvim sigurno ne. Otišao sam zatim do pulta s mesom, gdje su stajali divno zreli i obješeni, ali proporcionalno tome basnoslovno skupi entrecôte odresci s jedne farme u Gottlandu, za koje sam čak i ja primijetio da imaju posebno dobar okus, i gdje je bilo plastičnih čašica s domaćim umacima, koje sam uzeo prije nego što sam uzeo vrećicu krumpira, nekoliko rajčica, jednu brokulu i šampinjone. Vidio sam da imaju svježe maline i uzeo mjericu, požurio do zamrzivača i uzeo sladoled od vanilije jednog novog malog proizvođača, pa na drugom kraju trgovine uzeo još i nekakve francuske kekse koji jako dobro idu uz taj sladoled i gdje je srećom bila i blagajna. Aj-aj-aj, sad je već bilo šest i petnaest. Nije problem bio samo u tome što sam ostao vani sat i pol duže nego što sam trebao, nego i u tome da su večeri postale prekratke otkad rano liježemo. Što se mene tiče, meni je svejedno, ja bih komotno pojeo koji sendvič pred televizorom i mogao bih leći u pola osam da se mene pita; bilo je to zbog nje. Osim toga sam upravo bio na jednoj trodnevnoj miniturneji i predstavljao svoje knjige, a sljedeći sam vikend trebao u Oslu održati predavanje, pa je povodac bio još kraći nego inače. Odložio sam robu na metalni disk, koji se polako vrtio noseći robu do prodavačice. Ona je podizala jednu po jednu stvar i sve ih okretala u zraku dok se barkod ne bi našao iznad laserskog čitača, koji bi kratko zapištao, pa ih odlagala na malu crnu pokretnu traku, sve kretnjama mjesečara, kao da to radi u snu. Svjetlo iznad nas bilo je oštro i nije skrivalo ni jednu poru na njezinoj koži. Kutovi usana bili su joj spušteni, ne zato što je bila stara, nego zato što su joj obrazi bili veliki i mesnati. Cijela joj je glava bila nabubrena. To što je puno vremena utrošila na frizuru nije nimalo pomoglo cjelokupnom dojmu; bilo je to poput friziranja zelenog grmića na mrkvi. “Petsto dvadeset kruna”, rekla je i zagledala se u nokte, a prste na tren raširila pred sobom. Provukao sam karticu kroz čitač i utipkao PIN. Dok sam zurio u ekrančić i čekao da transakcija bude potvrđena, sjetio sam se da sam zaboravio uzeti vrećicu. Kad bi se to dogodilo, uvijek bih inzistirao da i nju platim kako ne bi pomislili da sam je namjerno zaboravio u nadi da će mi je dati besplatno, što su ljudi često činili. No sad nisam imao gotovine kod sebe, a bilo je idiotski provlačiti karticu za tako malen iznos. S druge strane, zar je važno što ona misli o meni? Ionako je debela. “Zaboravio sam uzeti vrećicu”, rekao sam. “To vam je dvije krune”, rekla je. Uzeo sam vrećicu iz kutije ispod prednjeg dijela blagajne i ponovno izvadio karticu. “Nemate gotovine?” rekla je. “Ne, nažalost”, rekao sam. Odmahnula je rukom. “Ali htio bih platiti”, rekao sam. “Nije u tome stvar.” Umorno se nasmiješila. “Samo uzmite vrećicu”, rekla je. “Hvala vam”, rekao sam, strpao namirnice u vrećicu i pošao prema stepenicama, koje su na ovoj strani vodile u nekakav hodnik s izlozima neke aukcijske tvrtke duž zidova. Kad sam ondje izašao, NK je bio s druge strane ulice i bliještao u mraku. Mreža hodnika protezala se ispod središta trgovačkog centra: s Passasjena može se sići na podzemnu razinu NK-a, u podzemnu trgovačku ulicu, koja je s lijeve strane povezana s drugim trgovačkim centrom, Gallerianom, a malo dalje, s iste strane, i s Kulturnim centrom, koji izlazi na Plattan i na stanicu podzemne željeznice T-Centralen, otkud tunel vodi sve do Glavnoga kolodvora. Kad bi padala kiša, uvijek sam išao tuda, ali i inače, jer me sve podzemno privlači, ima nešto bajkovito u sebi; to sigurno vučem iz djetinjstva, kad mi je špilja bila nešto najdivnije na što smo mogli naići. Jedne zime, sjećam se, napadalo je preko
dva metra snijega, moglo je to biti 1976. ili 1977.; jednog smo vikenda prokopali tunele između iskopanih jama, koji su se protezali kroz cijeli vrt sve do susjeda. Bili smo opsjednuti i potpuno opčinjeni rezultatom jer kad je pala večer, mogli smo sjediti i razgovarati duboko pod snijegom. Sad sam prošao uz pun američki bar, bio je petak i ljudi su došli na pivo poslije posla, ili prije nego što im počne pravi večernji izlazak, sjedili su, s debelim jaknama na naslonima stolica, smiješili se i pili, rumenih lica, većina njih u četrdesetima, dok su mlađi, vitki muškarci i žene u crnom, kružili i uzimali narudžbe, odlagali pladnjeve s pivom na stol i odnosili prazne čaše. Zvuk glasova svih tih sretnih ljudi, to toplo, srdačno zujanje, nekako začinjeno pokojom provalom smijeha, nagrnuo je na mene kad su se otvorila vrata i društvo od pet osoba zaustavilo se pred njima, svi nešto radeći, bilo da su po torbi tražili cigarete ili ruž ili utipkavali broj i s iščekivanjem podizali mobitel k uhu gledajući prema cesti, bilo da su pogledom tražili nekog od ostalih da mu se nasmiješe, ništa drugo, samo da se prijateljski nasmiješe. “Taksi za Regeringsgatan...”, začuo sam iza sebe. Cestom je polako i turobno klizila rijeka automobila, lica u njima bila su osvijetljena uličnim svjetlom, koje im je davalo mističan sjaj, a u slučaju vozača, plavkastim svjetlom komandne ploče. Iz nekih se čulo odjekivanje basova i bubnjeva. S druge strane ulice rijeke ljudi izlazile su iz NK, gdje će uskoro glas iz zvučnika objaviti da se trgovački centar zatvara za petnaest minuta. Debele bunde, mali psi koji trčkaraju, tamni vuneni kaputi, kožne rukavice, grozdovi vrećica. Poneka mladenačka pernata jakna, poneke vrećaste hlače, poneka vunena kapa. Zatim se pojavila žena koja je trčala, rukom je držala kapu, skuti raskopčanog kaputa lepršali su joj oko nogu. Zašto se tako žuri? Izgledalo je ozbiljno pa sam se okrenuo za njom. No ništa se nije dogodilo, samo je nestala iza ugla prema Kungsträdgårdenu. Na rešetkama uza zid sjedila su tri beskućnika. Jedan je pred sobom imao karton, na kojem je flomasterom bilo napisano da treba novac za prenoćište. Pokraj njega stajala je kapa s nekoliko kovanica. Druga dvojica su pila. Gledao sam na drugu stranu dok sam prolazio pokraj njih i prešao cestu kod Akademijine knjižare, požurio se pokraj žutih, šturih, nekako bezličnih fasada i razmišljao o Lindi, da je možda ljuta, da možda misli da je večer upropaštena, da se nemam želju vratiti k njima. Pa preko još jednog križanja, pokraj skupog talijanskog restorana, letimičan pogled prema kafiću “Glen Miller”, pred kojim su dvije osobe upravo izašle iz taksija i krenule prema Nalenu. Ondje je parkiran stajao golemi autobus, s prikolicom, nekog benda, a odmah iza njega bijeli bus Švedskog radija. Iz njega su se debeli snopovi kabela protezali preko pločnika, a ja sam se pokušao sjetiti tko bi trebao svirati večeras, prije nego što sam se uspeo onim trima stepenicama pred ulazom, utipkao kod i ušao. Čim sam se počeo penjati stubištem, čuo sam kako se vrata otvaraju i zatvaraju kat iznad mene. Po tresku sam shvatio da je to zacijelo Ruskinja. No bilo je prekasno da idem dizalom pa sam nastavio pješice i, naravno, tren poslije pojavila se ona. Pravila se da me ne vidi. Svejedno sam je pozdravio. “Zdravo!” rekao sam. Promumljala je nešto, ali tek kad me već mimoišla. Ruskinja je bila susjeda iz pakla. Prvih sedam mjeseci što smo ondje živjeli, njezin je stan bio prazan. No onda nas je jedne noći oko pola dva probudio tresak u hodniku, bila su to njezina ulazna vrata kojima je zalupila, a odmah potom navijena je muzika, toliko glasno da se mi međusobno nismo čuli. Eurodisko, s basom i bas-bubnjem, od kojih je pod podrhtavao, a prozori zvečali. Kao da je u našoj sobi linija pojačana do daske. Linda, koja je bila u osmom mjesecu trudnoće, ni prije toga nije mogla spavati, no čak sam i ja, koji sam inače prespavao svakakvu buku, mogao zaboraviti na spavanje. Između pjesama čuli smo je
kako viče i urliče ispod nas. Ustali smo i otišli u dnevnu sobu. Jesmo li trebali nazvati dežurnu službu koju su uspostavili baš za takve slučajeve? Nisam to htio, bilo mi je to previše švedski, ne bismo li radije otišli dolje, pozvonili i rekli joj nešto? Da, ali onda sam to trebao ja učiniti. I jesam, pozvonio sam, a kad to nije pomoglo, kucao sam, no nitko nije otvorio. Još pola sata u dnevnoj sobi. Možda prestane samo od sebe? No na kraju je Linda bila toliko bijesna da je ona sišla i tada je žena iznenada otvorila vrata. I nije nas dobro shvatila! Približila se i dotakla Lindin trbuh: a ti čekaš dijete, rekla je na švedskom s ruskim naglaskom, tako mi je žao, ispričavam se, ali muž me ostavio i ne znam što da radim, razumiješ li? Muzika i malo vina, to mi pomaže ovdje u hladnoj Švedskoj. Ali ti ćeš roditi dijete i trebaš spavati, draga. Zadovoljna time što je postigla, Linda se vratila gore i ispričala mi što je bilo, a onda smo otišli u spavaću sobu i legli. Deset minuta poslije, taman kad sam zaspao, umobolni je spektakl ponovno počeo. Ista muzika, jednako poremećeno glasna, isto urlanje između pjesama. Ustali smo i otišli u dnevni boravak. Bilo je već skoro pola četiri. Što raditi? Linda je htjela nazvati dežurnu službu, ali ja to nisam htio, jer iako je pozivatelj trebao ostati anoniman, u smislu da patrola za slučajeve ometanja reda i mira nije smjela odati tko ih je nazvao i žalio se, bilo je očito da će Ruskinja to shvatiti, a s njom onako nestabilnom bilo je to izazivanje novih problema poslije. Onda je Linda predložila da pričekamo da sve to prođe pa da joj ujutro napišemo srdačno pismo, u kojem bismo joj objasnili da smo oboje tolerantni i puni razumijevanja, ali da takva razina buke tako kasno noću zaista nije prihvatljiva. Linda je legla na sofu, uspuhana, s onim velikim trbuhom u zraku, ja sam legao u spavaću sobu, a sat poslije, kad je već bilo skoro pet, muzika je konačno prestala. Sljedeći dan Linda je napisala pismo, ubacila joj ga u otvor za pisma na vratima kad smo pošli na ručak i sve do šest navečer vladao je potpuni mir, a tad se odjednom začulo kucanje i nabijanje po našim vratima. Otišao sam otvoriti. Bila je to Ruskinja. Zgrčeno, alkoholizirano lice bilo je bijelo od bijesa. U ruci je gužvala Lindino pismo. “Koji je kurac ovo!” dreknula je. “Kako se usuđujete! U mojem vlastitom domu! Da se niste usudili govoriti mi što da radim u vlastitom jebenom domu!” “To je prijateljsko pismo...”, rekao sam. “Ali ne želim razgovarati s tobom!” rekla je. “Želim razgovarati s onom koja ovdje odlučuje!” “Kako to misliš?” “Ti nisi gospodar u vlastitoj kući. Potjera te van kad hoćeš pušiti. Stojiš u dvorištu kao predmet sprdnje. Misliš da te nisam vidjela? S njom želim razgovarati.” Krenula je naprijed i htjela proći pokraj mene. Vonjala je na alkohol. Srce mi je lupalo u prsima. Bijes je bio jedino čega sam se uistinu bojao. Nikad se nisam znao braniti od osjećaja slabosti koji bi mi u takvim situacijama kolao cijelim tijelom. Noge bi mi omekšale, ruke bi mi omekšale, glas podrhtavao. Ali ona to nije morala primijetiti. “Razgovarat ćeš sa mnom”, rekao sam i pošao prema njoj. “Neću!” rekla je. “Ona je napisala pismo. S njom ću razgovarati.” “Slušaj ‘vamo”, rekao sam. “Puštala si preglasnu glazbu usred noći. Nije se dalo spavati. To tako ne može. To ti je valjda jasno.” “Nećeš mi ti govoriti što da radim!” “Ne, možda neću”, rekao sam. “Ali postoji nešto što se zove kućni red. To je nešto čega se moraju držati svi koji stanuju u zgradi.”
“Znaš li ti koliku ja stanarinu plaćam?” rekla je. “Petnaest tisuća kruna! I živim u ovoj zgradi već osam godina. Nikad se prije nitko nije žalio. A onda ste došli vi. Snobovski mali snobovi. ‘Ja sam zapravo trudna.’“ Izgovarajući zadnju rečenicu, oponašala je snoba, stisnula usne i kimala glavom. Kosa joj je bila sva raščupana, koža blijeda, obrazi podbuhli, oči širom otvorene. Zurila je u mene tim plamtećim pogledom. Spustio sam pogled. Okrenula se i sišla stepenicama. Zatvorio sam vrata i okrenuo se k Lindi, koja je stajala uza zid u hodniku. “Da, to je bilo jako pametno”, rekao sam. “Misliš na pismo?” rekla je. “Da”, rekao sam. “Sad smo se lijepo uvalili.” “Hoćeš reći da sam ja kriva? A ona je luda ko puška. Nisam ja za to kriva.” “Daj se smiri”, rekao sam. “Nismo mi na suprotnim stranama.” U stanu ispod uključila se glazba, jednako glasna kao i noć prije. Linda me pogledala. “Idemo van?” rekla je. “Ne sviđa mi se baš ideja da se dopuštamo otjerati”, rekao sam. “Ali ovdje se ne da biti.” “Ne.” Dok smo se mi odijevali, glazba je prestala. Možda je bila preglasna čak i njoj. No izašli smo svejedno, do luke kod Nybroplana, gdje su se svjetla ljeskala u crnoj vodi i kamo je trajekt za Djurgården, za plovidbe ovamo, dovukao debeli sloj smrvljenog leda. Dramaten, Kraljevsko dramsko kazalište, ležao je kao brdo s druge strane ulice. Bila mi je to jedna od najdražih zgrada u tome gradu. Ne zato što je bila lijepa, jer nije bila, nego zato što je i nju i prostor oko nje obavijala karakteristična atmosfera. Možda jednostavno zato što je boja kamena bila tako svijetla, gotovo bijela, a površine tako velike da je cijela zgrada blistala, čak i za najmračnijih kišnih dana. Sa stalnim vjetrom koji je puhao s mora i zastavama koje su se vijorile pred ulazom, prostor na kojem se nalazila izgledao je nekako otvoreno i nije bilo one neke težine koju su monumentalne zgrade često imale. Nije li stajala ondje kao mala planina pokraj mora? Šetali smo Strandgatenom držeći se za ruke. Voda prema Skeppsholmenu bila je posve tamna. Kako je ondje, osim toga, svjetla bilo samo u rijetkim zgradama, davalo je to gradu začudan ritam, kao da on tu prestaje, stopljen vanjskim rubom s prirodom, pa se opet nastavlja na drugoj strani, gdje su Gamla Stan, Slussen i strme stijene prema Söderu svjetlucali, treperili i brujali. Linda je prepričavala neke anegdote iz Dramatena, u kojem je praktički odrasla. U vrijeme kad je ondje radila kao glumica, Lindina je majka bila samohrani roditelj, tako da su Linda i njezin brat često bili s njom na probama. Meni je to imalo prizvuk mita, Lindi je to bilo trivijalno, nešto o čemu radije ne bi razgovarala, a ni sada sigurno ne bi da je ja nisam počeo o tome ispitivati. Znala je sve o glumcima, njihovoj taštini i sklonosti da sagore, njihovim tjeskobama i spletkarenju, smijala se i rekla da su najbolji od njih često i najgluplji, oni koji najmanje razumiju, da je glumac intelektualac oksimoron, no iako je prezirala glumu, prezirala glumačke hirove i pompoznost, jeftine i isprazne, nepostojane glumačke živote i labilne osjećaje, malo je što cijenila više od izvedbi na pozornici kad su glumci bili u najboljem izdanju, strastveno je, naprimjer, govorila o Bergmanovoj produkciji Peera Gynta, koju je gledala bezbroj puta, budući da je tada radila na garderobi Dramatena, o njezinim fantastičnim i bajkovitim stranama, ali i o baroknim i burlesknim, ili pak o Wilsonovoj produkciji Strindbergove Igre snova u štokholmskom Stadsteatru, gdje je tada radila kao dramaturg, koja je, naravno, bila čišća i stiliziranija, ali podjednako čarobna. I sama je u nekom trenutku htjela biti glumica, dvije godine zaredom došla je do zadnjeg kruga
prijamnih ispita na Teatarskolen, ali kad je drugi put nisu primili, postalo joj je svejedno, ne bi je uzeli nikad, okrenula se i prijavila za školu pisanja u Biskops-Arnöu pa godinu dana poslije objavila književni prvijenac, pjesme koje je ondje napisala. Sad mi je pričala o jednoj turneji na kojoj je bila. Dramaten je u svijetu bio poznat kao Bergmanova kompanija, bili su zvijezde kamo god su došli, a tada je to bio Tokio. Krupni, razmetljivi i pijani, švedski su glumci nagrnuli u jedan od finijih restorana u gradu, nije bilo govora ni o kakvom izuvanju ili bilo kakvoj prilagodbi okolini, mahalo se rukama, gasilo cigarete u čašicama sakea, glasno dovikalo konobaru. S njima i Linda, u kratkoj haljinici, s crvenim ružem i crnom kosom u paž-frizuri, s cigaretom u ruci, malo zaljubljena u Petera Stormarea, koji je također bio s njima. Bilo joj je tek petnaest godina i Japancima je zacijelo izgledala groteskno, rekla je. Ali nisu ni trepnuli, naravno, samo su tiho jurili oko njih, čak i kad je jedan od glumaca prošao kroz papirnati zid i srušio se na pod. Smijala se dok mi je to pričala. “Kad smo trebali poći,” rekla je i pogledala prema Djurgårdsbrunnenu, “došao je jedan konobar i donio vrećicu za mene. Bio je to dar od kuhara, rekao je. Zavirila sam u nju. Znaš što je bilo unutra?” “Ne?” rekao sam. “Bila je puna živih rakovica.” “Rakovica? Što je to trebalo značiti?” Slegnula je ramenima. “Ne znam.” “Što si napravila s njima?” “Odnijela sam ih u hotel. Mama je bila toliko pijana da je trebala pomoć da dođe do kuće. Sama sam uzela taksi, a vrećicu rakovica stavila pod noge. Kad sam došla u sobu, napunila sam kadu hladnom vodom i rakovice istresla u nju. Gmizale su onuda cijelu noć dok sam ja spavala u sobi. Usred Tokija.” “Što je onda bilo? Što si napravila s njima?” “Priča ovdje prestaje”, rekla je i stisnula mi ruku, gledajući me s osmijehom. Imala je neku posebnu vezu s Japanom. Za svoju je zbirku pjesama dobila upravo japansku nagradu, sliku s japanskim znakovima, koja joj je donedavno visjela nad pisaćim stolom. A nije li bilo nešto japansko i u njezinim sitnim, lijepim crtama lica? Otišli smo do Karlaplana, gdje je okrugli bazen, koji je u ljetnim mjesecima u sredini imao golemu fontanu, sada bio prazan, osim što mu je dno bilo prekriveno suhim lišćem s velikog drveća koje ga je okruživalo. “Sjećaš se kad smo gledali Sablasti!” rekao sam. “Naravno!” rekla je. “Nikad to neću zaboraviti.” Znao sam to; nalijepila je ulaznicu za predstavu u fotoalbum koji je počela slagati kad je zatrudnjela. Sablasti su bile zadnja Bergmanova produkcija u kazalištu i išli smo ih gledati dok još nismo bili par, ali je to bila jedna od prvih stvari koju smo zajedno poduzeli, jedna od prvih stvari koja nam je bila zajednička. Bilo je to prije samo godinu i pol, ali kao da je bilo u prošlom životu. Gledala me s onom toplinom u pogledu od koje sam se mogao cijeli rastopiti. Bilo je hladno i oštar je vjetar ujedao. Nešto me u tome navelo da pomislim koliko je Stockholm zapravo daleko na istoku, cijela crta nečeg stranog, nečeg što je bilo drugačije ondje odakle sam došao, iako nisam mogao točno uprijeti prstom u to. Ova je četvrt bila najbogatija u gradu i potpuno mrtva. Ovdje nitko nije izlazio, ulice nikad nisu bile pune, ali su svejedno
bile šire nego bilo gdje drugdje u centru. Prema nama su hodali žena i muškarac sa psom, on s objema rukama na leđima i s velikom kožnatom kapom na glavi, ona u bundi, s malim terijerom koji je trčkarao pred njom. “Hoćemo li nekamo na pivo ili takvo što?” rekao sam. “Hajdemo”, rekla je. “Ja sam i gladna. Možda bar u Ziti6?” “Dobra ideja.” Naježio sam se od hladnoće i još više podigao ovratnik. “Koje usrano vrijeme večeras”, rekao sam. “Smrzavaš se?” Odmahnula je glavom. Na sebi je imala ogromnu pernatu jaknu, što ju je posudila od svoje najbolje prijateljice Helene, koja je prošle zime bila u istom stadiju trudnoće kao Linda sada, i šubaru koju sam joj kupio kad smo bili u Parizu, a s koje su na dvjema vezicama visjeli i ljuljali se krzneni cofleki. “Rita li se?” Linda je stavila obje ruke na trbuh. “Ne, beba spava”, rekla je. “Gotovo uvijek spava kad hodam.” ‘“Beba”‘, rekao sam. “Naježim se kad to kažeš. Inače kao da ne shvaćam da je to unutra mala osoba.” “Ali jest”, Linda je rekla. “Već je poznajem, barem imam takav osjećaj. Sjećaš se kako se razljutila kad su mi radili test na dijabetes?” Kimnuo sam. Linda je bila u opasnoj zoni, budući da joj otac ima dijabetes pa je morala pojesti nekakvu šećernu mješavinu, nešto najmučnije i najgnusnije što je ikad napravila, nakon čega je rekla kako se beba u trbuhu cijeli sat ritala kao luda. “Priređeno joj je, ili njemu, iznenađenje”, rekao sam i nasmiješio se gledajući prema Humlegardenu, koji je počinjao s druge strane ulice. Atmosfera je ondje noću, s kuglama svjetla koje su ponegdje osvjetljavale debela debla i raširene grana drveća, a ponegdje mokru požutjelu travu, dok je ostalo bilo u potpunom mraku, bila kao začarana, ali ne začarana kao u šumi, više začarana kao u kazalištu. Išli smo jednom od staza ispod tih svjetiljki. Na nekim su mjestima još bila brdašca lišća, inače su travnjaci i staze bili goli, otprilike kao pod u kakvoj dnevnoj sobi. Jedan je trkač polako i vukući noge trčao oko Linneova spomenika, drugi je jurio niz blagu padinu. Ispod nas, znao sam, nalazili su se golemi arhivi Kraljevske knjižnice, koja se, osvijetljena, izdizala pred nama. Blok zgrada nešto dalje bio je Stureplan, u kojem se nalaze najekskluzivniji noćni klubovi u gradu. Stanovali smo nedaleko od njega, ali to kao da je bio drugi kraj svijeta. Ustrijelili bi nekoga na cesti ondje, a mi ne bismo za to doznali dok ne bismo vidjeli vijest u novinama sljedeći dan, svjetske zvijezde svratile bi onamo kad su u gradu, cijela švedska zvjezdana i poslovna elita pojavljivala se ondje, a cijela je zemlja čitala o tome u večernjim novinama. Ondje se ne stoji u redu da uđete nekamo, stoji se u vrsti pa čuvari prolaze i biraju tko će ući. Nikad prije nisam vidio grubost i hladnoću kakvih ima u ovome gradu i nikad nisam doživio toliko očitu kulturnu distancu. U Norveškoj je distanca uglavnom geografski pojam, a budući da ondje živi tako malo ljudi, put do vrha ili centra općenito je kratak. Uvijek ima netko iz razreda, ili barem iz škole, tko je dosegao vrh na nekom polju. Svi poznaju nekoga tko poznaje nekoga. U Švedskoj je socijalna distanca puno veća, a kako su im sela ispražnjena i gotovo svi žive u gradovima, a svi koji nešto žele dolaze u Stockholm, u kojem se događa sve što je ma od kakve važnosti, to postaje itekako vidljivo: tako blizu, a tako daleko. “Razmišljaš li ikad o tome otkud ja dolazim?” rekao sam i pogledao je.
Odmahnula je glavom. “Ne, zapravo ne. Ti si Karl Ove. Moj lijepi muž. To si ti za mene.” “Iz jednog mjesta na Tromovi, znaš; ne postoji ništa udaljenije od tvojega svijeta od toga. Ne poznajem ništa od ovoga. Sve mi je suštinski strano. Sjećaš se što je mama rekla kad je prvi put ušla u naš stan? Ne? ‘Tvoj djed je trebao ovo vidjeti, Karl Ove’, rekla je.” “To je u redu”, rekla je Linda. “Ali razumiješ li? Tebi je taj stan svakodnevica. Mojoj mami je bio kao mala plesna dvorana, zar ne?” “A tebi?” “Pa i meni. Ali nisam na to mislio. Je li otmjen ili nije. Samo sam htio reći da je to otkud dolazim nešto posve drugo. Nešto nevjerojatno nesofisticirano, razumiješ? Jebe mi se za ono i jebe mi se za ovo, poenta je samo da ovo nije moje i da to nikad neće postati moje, ma koliko ja dugo živio ovdje.” Prešli smo cestu i ušli u usku ulicu u stambenoj četvrti odmah pored one u kojoj je Linda odrasla, pokraj Saturnusa pa niz Birger Jarlsgatan, gdje se nalazila Zita. Lice mi se ukočilo od hladnoće. Bedra su mi bila ledena. “Imaš sreće da je tako”, rekla je. “Što misliš koliko ti je to išlo u prilog? To što imaš kamo otići. Što imaš ono vanjsko iz kojega dolaziš i ono unutarnje kojem stremiš.” “Razumijem na što ciljaš”, rekao sam. “Meni je pak sve bilo ovdje. Odrasla sam u ovome. Gotovo ne mogu odijeliti ovo mjesto od sebe. A tu su i očekivanja. Nitko nije očekivao ništa od tebe, zar ne? Osim da studiraš i nađeš posao?” Slegnuo sam ramenima. “Nikad nisam razmišljao na taj način.” “Ne”, rekla je. Nastala je stanka. “Ja sam uvijek živjela usred toga. Mama možda nije željela ništa drugo osim da mi bude dobro...” Pogledala me. “Zato si joj ti toliko drag.” “Jesam?” “Nisi to primijetio? Morao si to primijetiti!” “Pa da, možda jesam.” Sjećam se kad sam upoznao njezinu majku. Kućica na starom posjedu u šumi. Vani jesen. Sjeli smo za stol čim smo došli. Topli gulaš, svježe pečeni kruh, svijeća na stolu. Tu i tamo osjetio bih njezin pogled na sebi. Bio je znatiželjan i topao. “Ali nije samo mama bila tu dok sam odrastala”, nastavila je Linda. “Johan Nordenfalk Dvanaesti, misliš da je postao nastavnik u srednjoj školi? Toliko novaca i kulture. Svi su morali uspjeti. Tri su mi prijatelja počinila samoubojstvo. Koliko je samo njih koji imaju ili su imali anoreksiju, ne usuđujem se ni pomisliti.” “Kakav je to prokleti kaos”, rekao sam. “Da se ljudi ne mogu jednostavno opustiti.” “Ne želim da naša djeca odrastaju ovdje”, rekla je Linda. “Sad su to već ‘djeca’?” Nasmiješila se. “Da?” “Onda Tromøya”, rekao sam. “Znam samo za jednoga koji se ondje ubio.” “Nemoj se s time šaliti.”
“Dobro, neću.” Žena u dugačkoj crvenoj haljini, kloparajući visokim potpeticama, prošla je pokraj nas. U jednoj je ruci držala crnu torbicu, a drugom privijala crni mrežasti šal na prsa. Odmah iza nje išla su dva bradata mladića u parkama i planinarskim čizmama, jedan od njih s cigaretom u ruci. Iza njih išle su tri prijateljice, također dotjerane i s malim zgodnim torbicama u ruci, ali barem su imale zimske jakne preko haljina. U usporedbi s ulicama Östermalma, ovo je bio čisti cirkus. S obiju strana ulice svijetlili su restorani, svi puni ljudi. Pred Zitom, koja je bila jedno od dva alternativna kina u toj četvrti, grupica je ljudi stajala dršćući. “Ali ozbiljno”, rekla je Linda. “Možda ne Tromøya. Ali svakako Norveška. Ljudi su tamo ljubazniji.” “Istina.” Povukao sam teška vrata prema sebi i pridržao ih. Skinuo sam rukavice i kapu, raskopčao kaput, olabavio šal. “Ali ja ne želim u Norvešku”, rekao sam. “U tome je stvar.” Nije rekla ništa, išla je prema izlogu s filmskim plakatima. Okrenula se prema meni. “Prikazuju Moderna vremena!” rekla je. “Idemo ga gledati?” “Da, ajmo! Samo prvo moram nešto pojesti. Koliko je sati?” Pogledom sam potražio sat. Našao sam jedan mali debeli na zidu iza blagajne. “Dvadeset do devet.” “Počinje u devet. Stignemo. Kupiš karte dok ja odem vidjeti mogu li dobiti nešto sitno za pojesti u baru?” “Može”, rekao sam. Iskopao sam zgužvane stotice iz džepa i otišao na blagajnu. “Imate li još karata za Moderna vremena?” rekao sam. Žena kojoj nije moglo biti više od dvadeset godina, s pletenicama i naočalama, pogledala me svisoka. “Molim?” rekla je na švedskom. “Imate - li - karte - za - Moderna - vremena?” ponovio sam na švedskom. “Da.” “Molim vas dvije. Otraga, u sredini. Dvije.” Za svaki slučaj, pokazao sam joj dva prsta. Ispisala mi je karte i bez riječi ih stavila na pult preda me pa poravnala malo novčanicu od sto kruna prije nego što ju je stavila u blagajnu. Otišao sam u bar, koji je bio krcat, ugledao Lindu kod šanka i probio se do nje. “Volim te”, rekao sam. Gotovo nikad to ne govorim pa su joj oči zablistale kad me pogledala. “Voliš?” rekla je. Poljubili smo se. Onda je konobar stavio košaricu s taco-čipsom pred nas i zdjelicu s nečime što je izgledalo kao guacamole. “Hoćeš pivo?” rekla je. Odmahnuo sam glavom. “Možda poslije. Ali onda ćeš ti sigurno biti preumorna.” “Vjerojatno. Kupio si karte?” “Jesam.” Moderna vremena prvi sam put gledao u kinoklubu u Bergenu kad mi je bilo dvadeset godina. U jednom se trenutku nisam mogao prestati smijati. Mnogi se ne sjećaju kad su se zadnji put smijali, a ja se sjećam kad sam se smijao prije dvadeset godina, zato što se to ne događa tako često, naravno. Sjećam se i srama zbog gubitka kontrole i sreće što sam se prepustio. Scene koja je smijeh izazvala još se uvijek kristalno jasno sjećam. Chaplin treba
nastupati u nekakvom varijeteu. Riječ je o važnom nastupu, puno je toga u igri, nervozan je i za svaki slučaj zapiše tekst pjesme na šalabahter i stavi ga u rukave sakoa prije nego što će stupiti na scenu, No čim zakorači na plesni podij, pozdravi publiku pregrandioznim zamahom ruku i cedulje mu izlete iz rukava. Tako stoji ondje bez teksta dok orkestar iza njega svira. Što da radi? Pa, zaputi se u potragu za njima, dok improvizira nekakav ples kako publika ne bi primijetila da nešto nije u redu, a dotle orkestar stalno iznova svira uvertiru. Plakao sam od smijeha. No onda scena prelazi u nešto drugo, jer nije našao tekstove, ma koliko plesao ukrug, i na kraju mora početi pjevati. Stoji ondje bez riječi, a kad počne pjevati, pjeva riječima koje ne postoje, ali su slične, jer iako je značenje nestalo, ostao je ton i melodija, i to me ispunilo srećom, sjećam se, a sretan sam bio ne samo zbog sebe nego i zbog cijelog čovječanstva, jer bilo je u tome toliko topline, a napravio je to jedan od nas. Kad sam te večeri sjeo s Lindom u dvoranu, nisam bio siguran što nas čeka. Chaplin, naravno. Nešto o čemu Fosnes Hansen piše esej kad je tema humor. Hoće li mi i sad biti smiješno nešto čemu sam se smijao prije petnaest godina? Bilo je. I to na potpuno istom mjestu. On ulazi, pozdravlja publiku, manšete polete s rukava, on pleše po podiju, stopala kao da su nekako iza njega, vukući se, a da uopće ne gubi kontakt s publikom; cijelo vrijeme dok pleše traži i ljubazno joj kima. Na pantomimu koja je slijedila, potekla mi je suza niz obraz. Tako mi se sve činilo lijepim te večeri. Hihotali smo se na izlasku iz dvorane, Linda sretna jer sam ja sretan, pretpostavljam, ali i zbog sebe. Držeći se za ruke, uspinjali smo se stubama uz Finski kulturni centar i smijali se prepričavajući scene iz filma. Zatim smo hodali Regeringsgatanom, prošli pokraj pekarnice, trgovine namještajem i US video-a, dok nismo došli do zgrade, otključali ulazna vrata i popeli se stubištem do stana. Bilo je malo poslije pola jedanaest i Linda je jedva držala oči otvorene pa smo odmah legli. Nakon deset minuta odjednom je odozdo ponovno dreknula muzika. Bio sam zaboravio sve ono s Ruskinjom i sad sam se uspravio u krevetu. “Kvragu”, rekla je Linda. “Ovo nije istina.” Jedva sam čuo što je rekla. “Nema još pola jedanaest”, rekao sam. “I petak je navečer. Nećemo ništa postići.” “Zaboli me”, rekla je Linda. “Idem nazvati. Ne može to tako, jebemu.” No tek što je ustala i izašla iz sobe, glazba je prestala. Ponovno smo legli. Kad je opet počelo, već sam spavao. Bilo je jednako nevjerojatno glasno. Pogledao sam na sat. Pola dvanaest. “Ideš nazvati?” rekla je Linda. “Nisam oka sklopila.” No ponovilo se. Nakon nekoliko je minuta ugasila muziku i dolje je zavladala tišina. “Leći ću u dnevnu sobu”, rekla je Linda. Još je dvaput te noći navinula glazbu. Zadnji put drznula se pustiti je da svira pola sata i tek onda ju je isključila. Bilo je to smiješno, ali iritantno. Bila je poremećena i uzela nas je na pik. Moglo bi se dogoditi bilo što, imali smo takav osjećaj. No prošao je cijeli tjedan do sljedeće epizode. Stavili smo nekoliko tegli s biljkama na prozor od stubišta pred našim vratima, bio je to prozor zajedničkog prostora i, strogo uzevši, nismo imali pravo na njega, ali susjedi na katu iznad nas učinili su isto, a nitko valjda nije imao ništa protiv da se taj hladan hodnik malko ukrasi? Dva dana poslije biljke su nestale. Nije to bilo tako strašno, osim što su tegle pripadale mojoj prabaki i bile su jedna od rijetkih stvari koje sam uzeo iz kuće u Kristiansandu kad je baka umrla, bile su s početka dvadesetog stoljeća i zato je bilo toliko iritantno da su baš one nestale. Ili ih je netko ukrao - ali tko krade tegle za cvijeće? - ili ih je netko maknuo jer mu se nije svidjela naša inicijativa. Odlučili smo staviti obavijest na oglasnu ploču u veži i pitati je li ih tko vidio. Još iste večeri papir je bio pun uvreda i optužbi
napisanih plavom tintom na lošem švedskom. Optužujemo susjede iz zgrade za kradu? U tom slučaju možemo se odmah iseliti. Što si mi, koji kurac, umišljamo tko smo? Nekoliko dana poslije trebao sam sastaviti stolić za presvlačenje koji smo kupili u Ikei, što je uključivalo malo lupanja čekićem, ali bilo je tek sedam navečer i mislio sam da to neće biti problem. Ali bilo je; odmah nakon prvih nekoliko udaraca počelo je odozdo mahnito nabijanje po cijevima; bila je to susjeda Ruskinja koja je tako protestirala protiv onoga što je očito smatrala kršenjem kućnog reda. Ali nisam mogao zbog toga prestati sastavljati stolić pa sam nastavio. Minutu poslije zalupila su se vrata dolje, a onda je bila na našim vratima. Ja sam otvorio. Kako možemo prigovarati njoj, a onda sami činiti isto? Pokušao sam joj objasniti razliku između puštanja glasne muzike usred noći i sastavljanja stolića za presvlačenje u sedam navečer, ali kao da sam govorio zidu. S onim divljim pogledom i uzrujano gestikulirajući tupila je stalno isto. Spavala je, mi smo je probudili. Mislimo da smo bolji od nje, ali nismo... Otad je pronašla svoju metodu. Svaki put kad bi nešto čula što je dolazilo iz našeg stana, makar to samo ja hodao malo težim korakom, počela bi nabijati po cijevima. Gromoglasno, a kako uzrok nabijanja nije bio jasan, djelovalo je to u sobi poput glasa nemirne savjesti. Mrzio sam to, imao sam osjećaj da nigdje nemam mira, čak ni u vlastitom domu. Onda je nekoliko dana prije Božića dolje sve utihnulo. Kupili smo bor na štandu u Humlegardenu; bio je mrak, zrak su zagušile snježne pahulje, a na ulicama je vladao onaj tipični predbožićni kaos kad ljudi samo jure, slijepi jedni za druge i za svijet, izabrali smo jedan bor, prodavač u kombinezonu uvukao ga je u nekakvo mrežasto crijevo da ga lakše prevezemo, ja sam platio i prebacio bor preko ramena. Tek mi je tad sinulo da je možda malo prevelik. Pola sata poslije, nakon bezbrojnih zastajkivanja, dovukao sam ga u stan. Prasnuli smo u smijeh kad smo ga uspravili u dnevnoj sobi. Bio je golem. Nabavili smo divovski bor. Ali možda to nije bilo tako glupo, bio je to prvi i zadnji Božić koji smo zajedno slavili samo nas dvoje. Na Badnjak smo jeli švedsku božićnu hranu koju nam je donijela Lindina mama, otvorili darove, a onda gledali Chaplinov Cirkus, jer smo kupili komplet njegovih filmova. Sve smo ih pogledali poslije Božića, išli u duge šetnje blagdanski tihim ulicama, čekali i čekali. Ruskinju smo zaboravili, cijeli božićni tjedan vanjski svijet za nas nije postojao. Otišli smo k Lindinoj mami, ostali ondje nekoliko dana, a kad smo se vratili, počeli smo se spremati za doček Nove godine, kad smo trebali večerati s Geirom i Christinom i Andersom i Helenom. Tog sam prijepodneva očistio cijeli stan, otišao kupiti namirnice za večeru, rasprostro veliki bijeli stolnjak, proširio stol jednom pločom i postavio ga, očistio pribor za jelo i svijećnjake tako da su sjali, presavinuo salvete i stavio zdjele s voćem, tako da je sve blistalo i isijavalo građanštinom kad su oko sedam došli gosti. Prvo Anders i Helena sa svojom kćeri, Helena i Linda upoznale su se kad je Helena pohađala satove glume kod Lindine mame, pa iako je Helena bila sedam godina starija od Linde, zbližile su se. Anders je bio s njom zadnje tri godine. Ona je bila glumica, a on je bio... pa, nekakav kriminalac. Rumeni u licu od hladnoće stajali su na odmorištu stubišta i smiješili se kad sam otvorio. “Zdravo, stari!” rekao je Anders na švedskom. Na sebi je imao smeđu kožnatu kapu s preklopima za uši, veliku plavu pernatu jaknu i fine crne cipele. Nije bio elegantan, ali na čudesan je način pristajao uz Helenu, koja je, u svojem bijelom kaputu, crnim čizmama i s bijelom šubarom, svakako bila elegantna. Pokraj njih, njihova je kći sjedila u kolicima i ozbiljno me gledala.
“Bok”, rekao sam i pogledao je u oči. Ni jedan jedini mišić nije joj se pomaknuo na licu. “Uđite!” rekao sam i odmaknuo se nekoliko koraka. “Možemo unijeti kolica?” rekla je Helena. “Naravno”, rekao sam. “Idu li, što misliš? Ili da otvorim drugo krilo?” Dok je Helena gurala kolica, namješatajući ih tako da mogu proći kroz vrata, Anders je u hodniku skinuo jaknu i kapu. “Gdje ti je señorita?” rekao je. “Odmara se”, rekao sam. “Je li sve u redu?” “Je, je.” “Dobro!” rekao je i protrljao ruke. “Jebote, kako je hladno vani!” Djevojčica se uvezla kroz vrata rukama se čvrsto držeći za prečku na kolicima. Helena je zakočila kotače, podignula kćer, stavila je na pod i, dok je dijete nepomično stajalo, skinula joj kapu i povukla patentni zatvarač na crvenom skafanderu. Ispod skafandera imala je tamnoplavu haljinu, bijele štramplice i bijele cipelice. Iz spavaće sobe došla je Linda. Lice joj se ozarilo. Zagrlila je Helenu i dugo su ostale zagrljene gledajući se u oči. “Kako si lijepa!” rekla je Helena. “Kako ti samo to uspijeva? Sjećam se kad sam ja bila u devetom mjesecu...” “Pa ovo je samo stara trudnička haljina”, rekla je Linda. “Da, ali cijela si tako lijepa!” Linda se zadovoljno nasmiješila, nagnula se i zagrlila Andersa. “Kakav stol!” rekla je Helena kad je ušla u dnevnu sobu. “Opa!” Nisam znao što bih sa sobom pa sam otišao u kuhinju provjeriti nešto dok sam čekao da se ondje smire. Trenutak poslije opet se začulo zvono. “No?” rekao je Geir kad sam otvorio ulazna vrata. “Jesi li gotov s čišćenjem?” “Vi ste došli?” rekao sam. “Nismo li rekli u ponedjeljak? Imamo ovdje tulum za doček pa nam sad baš ne odgovara. Ali možda vas uspijemo ugurati...” “Bok, Karl Ove”, rekla je Christina i zagrlila me. “Jeste dobro?” “Da, da”, rekao sam i odmaknuo se da im napravim mjesta upravo kad je Linda izašla da ih pozdravi. Još zagrljaja, još skinutih jakni i izuvenih cipela, a onda smo svi otišli u dnevnu sobu, gdje je Helenina i Andersova djevojčica počela puzati naokolo; prvih je nekoliko minuta bila u centru pažnje, a potom je sve došlo na svoje mjesto. “Držite do Božića, vidim”, rekao je Anders i kimnuo pogledavši golem bor u kutu. “Koštao je osamsto kruna”, rekao sam. “Ostat će ovdje dokle god bude života u njemu. U ovoj kući ne bacamo novac.” Anders se nasmijao. “Direktor je počeo valjati fore!” “Ja valjam fore cijelo vrijeme”, rekao sam. “To samo vi Šveđani ne razumijete što govorim.” “Ne”, rekao je. “U početku nisam razumio ni riječ iz tvojih usta.” “Dakle nabavili ste si bor za skorojeviće ove godine, ha?” rekao je Geir dok je Anders glumio da govori norveški, onako kako to obično čine u Švedskoj, a što se sastojalo od učestalog ponavljanja riječi kjempe, pokojim guttom, što je švedskim ušima zvučalo komično, i od entuzijastičnog podizanja tona na kraju svake rečenice. Nije to imalo veze s mojim dijalektom, za koji su pretpostavili da je novonorveški.
“Nije to bio cilj”, rekao sam i nasmiješio se. “Malo je neugodno imati tako veliki bor, priznajem. Ali izgledao je malen kad smo ga kupovali. Tek kad smo ga dovukli ovamo, postalo je jasno da je ogroman. Ali ja uvijek imam problema s proporcijama.” “Znaš li ti što znači kjempe, Anders?” rekla je Linda. Odmahnuo je glavom. “Znam avis, novine. I gutt, dječak. I vindu, prozor.” “Znači potpuno isto što i jätte. Kjempestor znači isto što i jättestor - jako velik, ogroman.” Je li Linda mislila da sam se uvrijedio, ili što? “Trebalo mi je pola godine da to shvatim”, nastavila je. “Da se upotrebljava na potpuno isti način. Sigurno ima još gomila riječi za koje sam mislila da ih razumijem, a zapravo ne razumijem. Sve me strah pomisliti da sam Sæterbakkenovu knjigu prevodila prije dvije godine. Tad uopće nisam znala norveški.” “Je li ga Gilda znala?” rekla je Helena. “Ona? Ne. Znala je još manje nego ja. No bacila sam pogled na knjigu nedavno, na prvih nekoliko stranica, i izgleda sasvim solidno. Osim jedne riječi, doduše. Gotovo se zacrvenim kad pomislim na to. Prevela sam stue - što znači dnevna soba - sa stuga... Dakle da sjedi u kolibi, a u tekstu stoji da sjedi u dnevnoj sobi.” “Kako se onda stuga kaže na norveškom?” rekao je Anders. “Hytte” rekao sam. “A to je hytte! Da, ima razlike...” rekao je. “Ali nitko nije ništa rekao”, rekla je Linda. Nasmijala se. “Želi netko šampanjac?” rekao sam. “Idem ja po njega”, rekla je Linda. Kad se vratila, stavila je pet čaša jednu do druge i počela odmotavati žicu koja je držala čep, lica malčice okrenutog ustranu i stisnutih očiju, kao da očekuje veliku eksploziju. Čep joj je na kraju izletio u ruku, začulo se “plop”, šampanjac je navro iz boce pa je počela njome kružiti iznad čaša. “Dobro si to izvela”, rekao je Anders. “Radila sam u restoranu jednom davno”, rekla je Linda. “Ali baš ovo nisam znala. Nikad mi nije uspijevalo. Uopće nemam osjećaj za to koliko je što duboko. Pa kad sam trebala točiti gostima u čaše, bilo je pitanje čiste slučajnosti hoću li uspjeti.” Uspravila se i jednom po jednom pružila nam čaše, u kojima je još kipjelo i pjenilo se. Sebi je natočila bezalkoholnu varijantu. “Ali živjeli i dobro nam došli!” Nazdravili smo. Kad smo popili šampanjac, otišao sam u kuhinju pripremiti jastoge. Geir je došao za mnom i sjeo za kuhinjski stol. “Jastog”, rekao je. “Nevjerojatno je kako si se brzo uklopio u švedsko društvo. Ja tu dođem k tebi na doček, dvije godine nakon što si se doselio, a ti mi poslužuješ tradicionalnu švedsku novogodišnju hranu.” “Pa nisam ja jedini ovdje”, rekao sam. “Nisi, znam” rekao je i nasmiješio se. “Jednom smo kod nas imali meksički Božić, Christina i ja, jesam ti to pričao?” “Jesi”, rekao sam, razrezao jastoga na dva dijela, stavio ga na pladanj i počeo rezati drugog. Geir je počeo pričati o svojem rukopisu. Slušao sam ga na pola uha. Ma da, rekao
sam tu i tamo da pokažem da pratim, iako mi je pozornost bila drugdje. O rukopisu nije mogao razgovarati sa svima, pa je na svoje mogao doći samo ovdje ili kad bih izašao pušiti. Napisao je grubu verziju, za što mu je trebala godina i pol; pročitao sam je i napismeno je prokomentirao. Komentari su bili iscrpni i detaljni, protezali su se na devedeset stranica, a ton kritike često je, nažalost, bio ironičan. Mislio sam da Geir može podnijeti sve, ali trebao sam biti pametniji, nitko ne može podnijeti sve, a s malo se čime tako teško nositi kao sa sarkazmom kad je vlastiti rad posrijedi. No nikad nisam znao prešutjeti, isto je bilo i kad sam pisao konzultantska mišljenja, ironija nikad nije bila daleko. Problem je s Geirovim rukopisom, što je on znao i priznao, bio u tome što je odmak od događaja često bio prevelik, a i tekst je često bio nedorečen. Samo pogled nekoga izvana mogao je to ispraviti. A to je i dobio. Ali ironično, preironično... možda zato što sam nesvjesno želio izdići se nad njega, njega koji je inače uvijek bio tako suveren? Ne. Ne? “Moram ti se duboko ispričati zbog svojih komentara”, rekao sam sad, položio trećeg jastoga na leđa i kroz oklop zario mu nož u trbuhu. Trbuh je bio mekši od oklopa, a nešto u konzistenciji oklopa navelo me da pomislim kako djeluje gotovo umjetno, kao da je od plastike. Crvena boja, nije li i ona bila nekako umjetna? I svi mali, lijepi detalji, poput žljebova na kliještima ili ljušture repa koja je izgledala kao viteški oklop, ne izgledaju li kao da su nastali u radionici kakva renesansnog umjetnika? “S punim pravom se ispričavaš”, rekao je Geir. “Deset Zdravomarija za tvoju grešnu i zlu dušu. Možeš li zamisliti kako je živjeti s tvojim komentarima i dobrovoljno im dopustiti da ti se rugaju svaki božji dan? ‘Jesi li ti potpuni idiot’, da-a, pa jesam valjda...” “To je samo tehničko pitanje”, rekao sam i pogledao ga dok sam nožem pilio ljušturu. “Tehničko? Tehničko? Lako je to tebi reći. Ti znaš na dvadeset stranica opisati odlazak na zahod i ljudi će to ipak čitati i biti očarani. Što misliš koliko ljudi to može? Koliko bi pisaca to napravilo kad bi samo mogli? Što misliš zašto ljudi sklepavaju modernističke pjesme, s tri riječi na svakoj stranici? Zato što ne znaju ništa drugo. To ti je valjda jasno nakon svih tih jebenih godina. Da su znali, napravili bi. Ti znaš i ne cijeniš to. Umanjuješ tome vrijednost i radije bi bio vješt i pisao esejistički. Ali bilo tko zna pisati eseje! To je najlakše na svijetu.” Gledao sam bijelo meso s crvenim prugama, koje se pokazalo čim sam rasjekao ljušturu. Osjetio sam slabašan miris slane vode. “Kažeš da ne vidiš slova dok pišeš, zar ne?” nastavio je. “Ja ne vidim ništa osim jebenih slova. Prepliću mi se pred očima kako nekakva paukova mreža. Ništa iz toga ne izlazi, razumiješ, sve se okreće prema unutra, kao neki urasli nokat.” “Koliko si dugo radio na tome?” rekao sam. “Jednu godinu? To je ništa. Ja pišem već šest godina, a jedino što imam idiotski je esej o anđelima na sto trideset stranica. Vrati se u 2009. pa ću te onda žaliti. Osim toga, dobro je to što sam pročitao. Sjajna priča, dobri intervjui. Samo treba malo poraditi na tome.” “Ha!” rekao je Geir. Stavio sam zadnje dvije polovice jastoga s oklopom na pladanj. “Znaš li da je to zapravo jedina moć koju imam nad tobom?” rekao sam i uzeo zadnjeg jastoga, “Ma”, rekao je. “Ima barem još par stvari koje znaš o meni koje nitko drugi ne bi trebao znati.” “A, to”, rekao sam. “To je nešto sasvim drugo.” Nasmijao se, glasno i srdačno.
Zatim je prošlo nekoliko sekundi za kojih nitko nije rekao ništa. Je li se uvrijedio? Počeo sam rezati jastoga nožem. Bilo je to nemoguće procijeniti. Ako ga povrijedim, bio mi je jednom rekao, nikad to neću saznati. Bio je ponosan koliko i uobražen, arogantan koliko i odan. Izgubio je puno prijatelja, možda zato što tako rijetko popušta i nikad se ne boji reći što misli. A misli ono što se nikome, ili gotovo nikome, ne sviđa. Prethodne zime počeli smo se osjećati nelagodno kad bismo se našli skupa; nije to bilo nimalo beznačajnoj u prilikama kad smo i izašli, sjedili bismo uglavnom u tišini svaki na svojem barskom stolcu, a kad bi nešto i bilo rečeno, uglavno bi on rekao nešto zajedljivo na račun mene ili mojih, dok sam se ja svim silama trudio uzvratiti mu. Onda se odjednom prestao javljati. Dva tjedna poslije Christina me nazvala i rekla da je otišao u Tursku na teren i da bi ondje trebao ostati nekoliko mjeseci. Bio sam iznenađen, bio je to neočekivan obrat, a bio sam i malko uvrijeđen jer meni nije rekao ništa o tome. Nekoliko tjedana poslije čuo sam od jednog prijatelja u Norveškoj da su Geira u Bagdadu intervjuirali za Dagsrevyen dok je bio živi štit. Nasmiješio sam se sebi u bradu, bilo je to tipično za njega, ali ipak nisam mogao shvatiti zašto mi je to zatajio. Poslije se ispostavilo da sam ga nečime uvrijedio. Nikad nisam saznao čime. No kad se četiri mjeseca poslije vratio u Stockholm, natovaren mikro-kasetama s intervjuima, nakon što je više tjedana živio pod bombama, kao da se preporodio. Sva je depresija uzrokovana njegovom krizom prošle jeseni i zime nestala, a kad smo obnovili prijateljstvo, nastavili smo ondje gdje smo i započeli. Geir i ja bili smo isto godište, odrasli smo svaki na svojem otoku ispred Arendala Hisøyi i Tromøyi nekoliko kilometara udaljeni jedan od drugoga, ali se nismo poznavali, jer je jedino mjesto gdje smo se ondje mogli sresti bila gimnazija, a ja sam se već davno prije polasaka u nju bio preselio u Kristiansand. Upoznao sam ga na jednom tulumu u Bergenu, gdje smo obojica studirali. Ponekad se družio s arendalskim društvom s kojim sam i ja bio površno povezan preko Yngvea, a razgovarajući s njim, pomislio sam u jednom trenutku da bi mi mogao postati prijatelj koji mi nedostaje, jer tada, te prve godine u Bergenu, nisam imao nikoga i držao sam se Yngvea kao pijan plota. Izašli smo nekoliko puta, on se svaki put cijelo vrijeme smijao, jer imao je vragolastu crtu koja mi se sviđala, a istovremeno su ga iskreno zanimali ljudi oko njega i imao je što reći o njima. Bio je osoba koja dopire do srži stvari i zbog toga je bio poseban. Stekao sam novog prijatelja, bila je to dobra pomisao tih tjedana u proljeće 1989. No tada se pokazalo da želi otići. Bergen nije bio mjesto gdje je htio ostati, spakirao je kofere čim su završili ispitni rokovi i odletio u Uppsalu, u Švedsku. Napisao sam mu pismo toga ljeta, međutim nisam ga nikad poslao i tako je on nestao i iz mojeg života i iz mojih misli. Jedanaest godina poslije poštom mi je poslao svoju knjigu. Bila je o boksu i zvala se Estetika slomljenog nosa. Nakon nekoliko pročitanih stranica ustanovio sam da su i vragolasta crta i sposobnost da dopre do srži još uvijek tu, a onda i da se štošta dogodilo otkako se nismo vidjeli. Tri je godine boksao u jednom klubu u Stockholmu da bi se približio miljeu o kojem je pisao. Ondje još uvijek održavaju vrijednosti koje društvo blagostanja inače zatire, kao što su mačizam, čast, nasilje i bol, a meni je bilo zanimljivo koliko drukčije društvo izgleda kad se promatra iz tog kuta i cijene vrijednosti koje su se ondje očuvale. Umijeće je susresti taj svijet bez svega što čovjek ima u drugome svijetu, pokušati ga vidjeti onakvim kakav jest, dakle u njegovim vlastitim zadanostima, a onda s tog polazišta ponovno gledati van. Tada sve izgleda drukčije. Ono što je vidio i opisao, Geir je u knjizi povezao s klasičnom antiliberalnom visokom kulturom, u liniji koja se protezala od Nietzschea i
Jüngera do Mishime i Ciorana. U tom svijetu ništa nije na prodaju, ništa se ne može mjeriti vrijednošću novca i u tome sam, ili gledajući na to iz tog kuta, otkrio u kolikoj su mjeri stvari koje sam uvijek smatrao prirodno danima, gotovo dijelom sebe, zapravo bile suprotnost tome, dakle relativne i proizvoljne. U tom smislu Geirova mi je knjiga postala jednako važna kao što mi je bila i Statue Michela Serresa, u kojoj je arhaičnost kojom smo oduvijek bili preplavljeni uznemirujuće jasno podcrtana, i kao što mi je važan bio Red stvari Michela Foucaulta, gdje potpuno izlazi na vidjelo vlast koju suvremenost i suvremeni jezik imaju nad našim predodžbama i shvaćanjem stvarnosti pa vidimo kako konceptualni svijet, u koji smo svi potpuno zaronjeni, zamjenjuje onaj drugi. Svim tim knjigama zajedničko je to da ustanovljuju jedno mjesto izvan sadašnjosti, ili na njezinoj margini, kod Geira u boksačkoj dvorani, koja je svojevrsna enklava u kojoj i dalje žive neke od najvažnijih vrijednosti iz bliske prošlosti, ili iz dubine prošlosti, otkud je ono što jesmo ili mislimo da jesmo, a koje je sad potpuno, radikalno promijenjeno. Vjerojatno sam se polako kretao prema toj točki, neprimjetno i praktički nesvjesno, a onda su u moj život došle te knjige, gotovo kao da su stavljene preda me na stol, i nešto mi je novo postalo jasno. Kao što je uvijek slučaj s knjigama za koje se čini da pomiču granice, riječima su izrazile ono što su za mene bile slutnje, osjećaji, predosjećaji. Blaga nelagoda, blago nezadovoljstvo, blag, neusmjeren bijes. Samo bez utvrđenog razloga, nejasni, neprecizni. To što mi je upravo Geirova knjiga postala toliko važna imalo je veze i s time da su nam podrijetla bila tako slična - bili smo potpuno iste dobi, poznavali smo iste ljude s istih mjesta, a odraslu nam je dob obojici obilježilo čitanje, pisanje i studiranje - pa kako je onda moguće da je on završio na toliko radikalno drukčijem mjestu? Čim sam krenuo u školu, već su me počeli poticati, kao i sve ostale, da razmišljam kritički i samostalno. Sve dok nisam dobrano prešao tridesetu nije mi palo na pamet da je ta kritička misao bila korisna samo do određene točke i da se iza te točke pretvarala u svoju suprotnost i postajala zla, ili čak zlo samo. Zašto tako kasno, mogli biste se zapitati. Dijelom je za to kriva moja stalna sljedbenička naivnost, koja je u svojoj lakovjernosti rođaka sa sela mogla sijati sumnju u mišljenja, ali nikad u polazišta tih mišljenja, pa se stoga nikad nisam zapitao je li “kritičko” zaista kritičko, je li “radikalno” zaista radikalno, je li “dobro” zaista dobro, a što svi racionalni ljudi učine čim se oslobode mladenačke opijenosti sobom i omamljenosti osjećajima; dijelom je za to kriva činjenica da su me, kao i tolike mnoge u mojoj generaciji, učili razmišljati apstraktno, dakle savladati znanje o različitim misaonim pravcima u različitim područjima, reproducirati ih više ili manje kritički, po mogućnosti staviti u odnos s drugim misaonim pravcima, a onda biti ocjenjivan na temelju toga; ponekad sam i sam bio kriv za to nepreispitivanje, zbog želje za znanjem, pa nisam u razmišljanjima napustio sferu apstraktnog, tako da je razmišljanje na kraju u potpunosti bilo aktivnost koja se odvija među sekundarnim fenomenima; takav se svijet sastojao od filozofije, književnosti, sociologije, politike, dok je svijet u kojem sam živio, onaj u kojem sam spavao, jeo, razgovarao, vodio ljubav, trčao, onaj koji je mirisao, koji je imao okus, koji je zvučao, u kojem je kišilo i puhalo, koji sam osjećao na koži, taj je svijet ostao isključen, nije bio predmet razmišljanja. To jest, razmišljao sam ja i o njemu, ali na drukčiji način, na praktičniji način, fenomen po fenomen, i iz drugih motiva: dok sam u apstraktnoj stvarnosti razmišljao o tome kako bih je shvatio, u konkretnoj sam stvarnosti razmišljao o tome kako se prema njoj odnositi. U apstraktnoj sam stvarnosti mogao stvoriti osobnost, osobnost mišljenja, a u konkretnoj sam stvarnosti bio ono što jesam: tijelo, pogled, glas. U njoj svaka samostalnost ima svoje polazište, pa tako i samostalna misao. Nije se u Geirovoj knjizi radilo samo o tome, to joj je bilo samo polazište. Opisivao je samo ono što je vidio vlastitim očima, ono što je čuo vlastitim ušima, a kad je pokušavao razumjeti to što je vidio i čuo, činio je to postajući dio toga. Bio je to i oblik refleksije koji se najviše primiče životu što ga je opisivao. O boksaču nikad ne sude prema onome što govori ili misli,
nego prema onome što radi. Mizologija, nepovjerenje prema riječima, kakvu je imao Pir, Piromanija; je li to nešto za čim treba težiti jedan pisac? Svemu što se iskazuje riječima može se riječima protusloviti, i što će nam onda dizertacije, romani, književnost? Ili da preformuliram: za ono za što kažemo da je istina uvijek možemo reći i da je neistina. To je nulta točka i mjesto iz koje se nulta vrijednost širi. Ali to nije mrtva točka, niti za književnost, jer književnost ne čine samo riječi po sebi, književnost je i ono što te riječi bude u onome tko čita. Upravo to prekoračenje čini književnost vrijednom, ne formalna prekoračenja sama po sebi, kao što mnogi misle. Kriptičan i zagonetan jezik Paula Celana nema nikakve veze s nepristupačnošću ili zatvorenošću, naprotiv, radi se o otvaranju onoga čemu jezik inače nema pristup, ali što mi ipak, negdje duboko u sebi, znamo ili prepoznajemo ili, ako već ne to, onda barem otkrivamo. Riječima Paula Celana ne može se protusloviti riječima. Ono što one imaju ne može se ni prevesti, to postoji samo ondje i u svakome tko se tih riječi prihvati. Činjenica da su mi slike i, donekle, fotografije bile tako važne imalo je veze s time. U njima nema riječi, nema koncepata, važnima ih, a ujedno i beskonceptualnima, čini ono što doživljavam dok gledam. Ima u tome nešto glupo, u tom području koje je potpuno lišeno inteligencije, koje sam se mučio prepoznati ili prihvatiti, no koje je svejedno bilo možda najvažniji pojedini element onoga što sam htio raditi. Pola godine nakon što sam pročitao Geirovu knjigu poslao sam mu e-mail i pitao ga bi li napisao esej za Vagant, u čijoj sam tada bio redakciji. Htio je, malo smo se dopisivali, cijelo vrijeme službeno i suhoparno. Godinu dana poslije, kad sam preko noći napustio Tonje i život s njom u Bergenu, poslao sam mu e-mail da pitam zna li neko mjesto gdje bih mogao stanovati u Stockholmu; nije znao, ali mogao sam odsjesti kod njega dok tražim. Može, hvala, odgovorio sam mu. Super, napisao je, kad dolaziš? Sutra, napisao sam ja. Sutra?! napisao je on. Nekoliko sati poslije, nakon noći u vlaku iz Bergena za Oslo i jutra u vlaku iz Osla za Stockholm, s perona sam teglio kovčege u prolaze ispod štokholmskog kolodvora, u potrazi za ormarićem koji bi bio dovoljno velik da u nj stanu oba. Za cijele vožnje vlakom čitao sam da izbjegnem razmišljanje o onome što se događalo zadnjih dana i što je bilo razlog mojem odlasku, no sad, usred gomile ljudi koji su dolazili i odlazili prigradskom željeznicom, nemir više nisam mogao ugušiti. S hladnoćom duboko u duši išao sam hodnikom. Nakon što sam stavio kovčege svaki u svoj ormarić i spremio dva ključa u džep u kojem sam obično držao ključeve od kuće, ušao sam u zahod i umio se hladnom vodom ne bih li malo došao k sebi. Nekoliko sam se sekundi gledao u ogledalu. Lice mi je bilo blijedo i malčice podbuhlo, kosa razbarušena, a oči... da, oči... Zurile su, ali ne aktivno, ne u vanjski svijet, kao da nešto traže, nego kao da je ono što vide uvučeno u njih, kao da usisavaju sve u sebe. Otkad to imam takav pogled? Otvorio sam toplu vodu i držao ruke pod mlazom neko vrijeme, sve dok se toplina nije počela širiti njima, otrgnuo komad papira s držača i obrisao ih, bacio papir u kantu pokraj umivaonika. Imao sam sto jednu kilu i nikakve nade ni u što. No sad sam ovdje, i to je nešto, pomislio sam i izašao, po stepenicama i u dvoranu, gdje sam stao nasred prostorije, okružen ljudima, dok sam pokušavao smisliti nekakav plan. Bilo je malo poslije dva sata. U pet sam se trebao naći ovdje s Geirom, Dakle, trebalo je ubiti tri sata. Morao sam pojesti nešto. Trebao sam šal. I trebao sam se ošišati. Izašao sam s kolodvora i zaustavio se na trgu ispred taksija. Nebo je bilo sivo i hladno, zrak vlažan. Desno je bio kaos cesta i betonskih mostova, iza njih bila je voda, a iza vode niz zgrada koje su izgledale monumentalno. Lijevo se nalazila široka, vrlo prometna ulica, a
ravno ulica koja je malo dalje zavijala ulijevo, uz prljav zid iza kojega se nalazila crkva. Kojim putem da krenem? Stavio sam nogu na klupu, smotao cigaretu, zapalio je i pošao lijevo. Nakon možda sto metara zaustavio sam se. Nije izgledalo obećavajuće, sve je ovdje bilo izgrađeno s mišlju na automobile koji jure, pa sam se okrenuo i vratio i umjesto ulicom lijevo, u novom pokušaju, krenuo ulicom ravno, koja je vodila do široke avenije s ogromnom zidanom robnom kućom na drugoj strani. Ondje se nalazio nekakav trg, kao utonuo u zemlju, na kojem se s desne strane izdizala velika staklena zgrada Kulturnoga centra. Na njoj je crvenim slovima pisalo Kulturhuset i ušao sam u nju, pokretnim se stubama popeo na kat, gdje se nalazio kafić, kupio baguette s mesnim okruglicama i salatom od crvenog kupusa pa sjeo pokraj prozora, odakle sam imao pogled na trg i ulicu ispred robne kuće. Zar ću ovdje živjeti? Živim li sad ovdje? Jučer poslijepodne bio sam kod kuće u Bergenu. Jučer, bilo je to jučer. Tonje me otpratila na vlak. Umjetno svjetlo na peronu, pred vagonima putnici koji su već bili pripremljeni za noć i tiho razgovarali, kotačići kovčega koji su strugali po asfaltu. Plakala je. Ja nisam plakao, samo sam je zagrlio, obrisao joj suze s obraza, nasmiješila se kroza suze, a ja sam se ukrcao na vlak, misleći da je ne smijem vidjeti kako odlazi, ne smijem joj vidjeti leđa, ali nisam se mogao suzdržati, provirio sam kroz prozor i vidio je kako odlazi peronom i nestaje kroz izlaz. Hoće li ostati ondje? U našoj kući? Zagrizao sam u baguette i gledao u trg s crno-bijelim trokutima da skrenem misli. Duž trgovina s druge strane crnjelo se od ljudi. Ulazili su i izlazili na vrata stanice podzemne željeznice, ulazili u podzemni prolaz prema galeriji i iz njega izlazili, uspinjali se i spuštali pokretnim stepenicama. Kišobrani, kaputi, jakne, torbe, vrećice, ruksaci, kape, dječja kolica. Iznad njih, automobili i autobusi. Sat na zidu robne kuće pokazivao je deset minuta do tri. Najbolje bi možda bilo da se sad ošišam kako ne bih riskirao da mi na kraju ponestane vremena, pomislio sam. Dok sam silazio pokretnim stepenicama, izvadio sam mobitel i proučio imena što su u njemu bila pohranjena, ali nikog od njih nije mi se dalo nazvati, previše bih toga morao objasniti, previše toga reći, premalo bih time dobio, pa kad sam ponovno izašao u tmurno ožujsko poslijepodne, na zrak kojim su letjele teške snježne pahulje, ugasio sam ga i vratio u džep, a onda se zaputio Drottninggatanom u potragu za frizerskim salonom. Pred robnom je kućom jedan muškarac svirao usnu harmoniku. To jest, nije je svirao, samo je svom snagom puhao u nju, ljuljajući se i trzajući trupom. Kosa mu je bila dugačka, lice poharano. Silna agresija kojom je zračio tekla je ravno prema meni. Dok sam prolazio pokraj njega, strah mi je pulsirao u žilama. Odmah iza njega, pokraj ulaza u prodavaonicu cipela, mlada se žena sagnula nad kolica i podigla dijete. Ležalo je u nekakvoj krznom podstavljenoj vreći, glava mu je bila u krznom podstavljenoj kapi, i zurilo preda se, kao nepomućeno onime što se s njime događa. Žena ga je jednom rukom privila uza se, a drugom otvorila vrata trgovine. Snijeg koji je padao topio se čim bi dotaknuo pod. Jedan je muškarac sjedio na stolici na rasklapanje, s velikom pločom u ruci, na kojoj je pisalo da se pedeset metara lijevo nalazi restoran u kojem se može dobiti plankebiff, odrezak s pire-krumpirom za 109 kruna. Plankebiff? pomislio sam. Mnoge od žena koje su prolazile sličile su jedna drugoj: bile su u pedesetima, imale naočale, bile krupne, hodale u kaputu, nosile vrećice na kojima je pisalo Aniens, Lindex, NK, Coop, Hemköp.
Muškaraca te dobi bilo je manje, ali su i oni međusobno sličili, iako na drugi način. Naočale, plava kosa, svijetle oči, zelenkaste ili sivkaste jakne koje su djelovale malko preležerno, češće mršavi nego debeli. Čeznuo sam za samoćom, ali to nije bilo moguće ostvariti pa sam pošao dalje. Sva lica koja sam vidio bila su mi strana i ostat će takvima još tjednima i mjesecima, jer ondje nisam znao žive duše, ali me to nije spriječilo da se osjećam kao da sam pod prismotrom. Čak i dok sam živio daleko na pučini, na otočiću gdje su živjele još samo tri osobe, osjećao sam se kao pod prismotrom. Nešto mi nije u redu s kaputom? Ovratnik, bi li možda trebao biti ovako podignut? Cipele, izgledaju li kako cipele trebaju izgledati? Hodam li možda malo čudno? Nekako se previše naginjem naprijed? O, koji sam ja idiot, idiot, U meni gori plamen gluposti. O, koji sam ja idiot. Koji glupi idiotski jebeni idiot. Moje cipele. Moj kaput. Glup, glup, glup. Moja usta, bezoblična, moje misli, bezoblične, moji osjećaji, bezoblični. Sve je mlitavo. Nigdje ne postoji ništa čvrsto. Nešto oštro, nešto nužno. Meko, i slabo, i glupo. Jebemti. Jebemti. Jebemti, kako sam glup. Nisam mogao pronaći mir u kafiću, jednim sam pogledom upio sve koji su bili ondje i nastavio sam ih upijati, a svaki pogled koji bi me pronašao prodro bi u moju nutrinu, premetao bi po mojoj nutrini, i svaka moja kretnja, makar samo listao knjigu, kao da je i ona odaslana njima kao znak moje gluposti, svaka moja kretnja govorila je: ovdje sjedi idiot. Onda je bolje hodati, jer ovako su pogledi nestajali jedan po jedan, doduše zamjenjivali su ih novi, ali nisu se imali vremena učvrstiti, samo bi me preletjeli, ide idiot, ide idiot, ide idiot. Orilo se dok sam prolazio. I znao sam da to nije razumno, da je to nešto što sâm radim, u sebi, ali to nije pomoglo, jer su svejedno prodirali unutra, u moju nutrinu, premetali po mojoj nutrini, čak i najneprilagođeniji među tim ljudima, čak i najružniji, najdeblji i najzapušteniji među njima, čak i žena otvorenih usta i praznog idiotskog pogleda, mogli su me pogledati i reći da nisam kakav bih trebao biti. Čak i ona. Tako je to bilo. Dok sam tako hodao kroz gomilu ljudi pod nebom koje se mračilo, pod pahuljama koje su padale, pokraj bezbrojnih trgovina osvijetljenih interijera, sam u svojem novom gradu, ne razmišljajući o tome kako će mi biti ovdje jer to nije bilo bitno, to zapravo nije bilo bitno, razmišljao sam samo o tome kako trebam proći kroz To. “To” je bio život. Prolazio sam kroz to, to sam radio. Pronašao sam frizerski salon gdje se nije trebalo naručiti, a koji nisam vidio kad sam prvi put prošao onuda, u prolazu odmah pored velike robne kuće. Trebao sam samo sjesti na stolac. Bez pranja, kosu su mi samo navlažili prskajući vodu iz boce. Frizer, imigrant, pretpostavio sam Kurd, pitao me što bih htio, rekao sam kratko, palcem i kažiprstom pokazao koliko kratko, pitao me čime se bavim, rekao sam da sam student, pitao me otkud sam, rekao sam iz Norveške, pitao me jesam li na odmoru, rekao sam da i nakon toga više nije bilo razgovora. Uvojci su padali na pod oko stolice. Bili su gotovo crni. Bilo mi je to čudno, jer kad bih se pogledao u ogledalu, imao sam svijetlu kosu. Uvijek je bila takva. Iako sam znao da mi je kosa tamna, nisam to vidio. Vidio sam svijetlu kosu, kakvu sam imao u djetinjstvu i pubertetu. Čak sam i na slikama vidio svijetlu kosu. Samo kad bih se šišao i mogao je promatrati odvojeno, naprimjer na bijelim podnim pločicama, kao ovdje, vidio bih da je tamna, gotovo crna. Kad sam pola sata poslije izašao na ulicu, hladan mi je zrak legao poput kacige na tek ošišanu kosu. Bilo je skoro četiri, nebo se gotovo posve smračilo. Ušao sam u H&M, koji sam spazio prije, kupiti šal. Muški odjel nalazio se u podrumu. Kad nisam pronašao šalove, nakon što sam neko vrijeme tražio, otišao sam do pulta i upitao za njih djevojku koja je stajala ondje gdje su bili prije. “Što ste rekli?” rekla je na švedskom. “Gdje vam stoje Šalovi?” ponovio sam na norveškom. “Jag fattar tyvärr inte vad du sägar. Žao mi je. Što ste rekli?” Prebacila se na engleski.
“Šalovi”, rekao sam. Primio sam se za vrat. “Gdje vam stoje?” “Ne razumijem”, rekla je na engleskom. “Govorite li engleski?” “Scarves”, rekao sam. “Do you have any scarves?” “Aha, scarves”, rekla je. “Mi to kažemo halsduk. Ne, žao mi je. Nije im više sezona.” Ponovno na ulici, premišljao sam se časak da li da uđem u Ahlens, kako se zvala velika robna kuća, i ondje potražim šal, no sinulo mi je da mi je dosta idiotizma za jedan dan pa sam umjesto toga nastavio ulicom, prema pansionu u kojem sam živio prije dvije godine, bez nekog posebnog razloga, osim što je bolje imati neki cilj nego bezrazložno hodati. Usput sam ušao u jedan antikvarijat. Police su u njemu bile visoke i tako zbijene da je jedva bilo mjesta da se čovjek okrene među njima. Nakon što sam pogledom nehajno prešao po hrptima knjiga, već sam htio izaći kad sam spazio jednu Hölderlinovu knjigu na vrhu hrpe u kutu pulta. “Je li ova na prodaju?” upitao sam prodavača, muškarca moje dobi koji me već neko vrijeme gledao. “Naravno”, rekao je, ne promijenivši izraz lica. Zvala se Sanger. Pjesme. Je li moguće da je to bio norveški prijevod djela Die vaterländische Gesänge? Potražio sam impresum. Godina izdanja bila je 2002. Dakle bila je sasvim nova. No ondje se nije spominjao naslov pa sam počeo listati knjigu i zaustavljati se kod svakog kurziva sve dok nisam došao do pogovora. I da. Pisalo je: Die vaterländische Gesänge. Pjesme iz domovine. Ali zašto su, pobogu, preveli naslov samo s Pjesme? Nije bilo važno. “Uzet ću je”, rekao sam. “Koliko dođe?” “Molim?” “Koliko košta?” “Dajte da provjerim... Sto pedeset kruna, molim.” Platio sam, on je stavio knjigu u vrećicu i pružio mi je zajedno s računom, koji sam spremio u stražnji džep, a onda otvorio vrata i izašao, s vrećicom koja mi se ljuljala u ruci. Vani je kišilo. Stao sam, skinuo ruksak s leđa, stavio vrećicu u nj, ponovno ruksak stavio na leđa i nastavio hodati blještavo osvijetljenom trgovačkom ulicom, na kojoj višesatno padanje snijega nije ostavilo drugog traga osim sivog, kašastog sloja na svim površinama iznad razine zemlje: na ivicama krovova, prozorskim klupicama, postoljima spomenika, podovima verandi, tendama utonulim tako da se tkanina ispupčila na rubovima, na vrhovima zidova, poklopcima kanti za smeće, hidrantima. Ali ne i na ulici. Ona je bila mokra i sjajila se na svjetlima s prozora i od uličnih svjetiljki. Od kiše mi je ono malo gela što mi ga je frizer stavio u kosu iscurilo niz čelo. Obrisao sam ga rukom, koju sam otro o nogavicu hlača; primijetio sam malu vežu s desne strane ulice i otišao onamo zapaliti. Unutra je bilo duboko dvorište s terasama barem dvaju restorana. U sredini je bio mali bazen. Na zidu pokraj ulaza stajalo je ime Švedskog društva pisaca. To je bio dobar znak. Društvo pisaca bilo je jedno od mjesta koja sam mislio nazvati da se raspitam za neki smještaj. Pripalio sam cigaretu, izvadio knjigu koju sam kupio, naslonio se leđima na zid i počeo je malodušno listati. Hölderlinovo mi je ime već dugo bilo poznato. Nije da sam ga sistematično čitao, naprotiv, nekoliko sporadičnih pjesama u zbirci koje je preveo Olav Hauge bilo je sve, a jedino o čemu sam nešto znao, i to nadasve površno, bila je sudbina koja ga je zadesila,
godine ludosti u tornju u Tübingenu, ali nekako me njegovo ime dugo pratilo, otprilike od moje šesnaeste, kad je ujak Kjartan, mamin deset godina mlađi brat, prvi put počeo pričati o njemu. Kao najmlađi od braće i sestara živio je u roditeljskom domu, na maloj farmi u Sørbøvågu u Ytre Sognu, zajedno s roditeljima: mojim djedom, koji je tada imao blizu osamdeset, ali je bio vitalan i posve pokretan, i bakom, koja je bila u kasnom stadiju Parkinsonove bolesti pa je trebala pomoć maltene u svemu. Osim vođenja farme, koja je, iako nije bila veća od dvadeset tisuća kvadratnih metara, tražila dosta vremena i energije, i praktično neprekidnog njegovanja majke, radio je i kao brodski vodoinstalater u jednom brodogradilištu nekoliko kilometara dalje. Bio je rijetko osjetljiv čovjek, krhak kao najkrhkija biljčica, potpuno nezainteresiran i netalentiran za praktičnu stranu života, pa se na sve što je izlazilo iz njegove svakodnevice, a morao je to raditi, morao natjerati. Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Čista, sirova volja. Za to nije nužno bila kriva činjenica da se nikad nije uspio riješiti okolnosti u kojima je rođen, kao što bi se moglo pomisliti, da je jednostavno ostao u poznatome zato što je bilo poznato, nego je to prije bila posljedica njegove osjetljive prirode. Jer čemu se mladić naklonjen idealima i savršenstvu mogao okrenuti sredinom 1970-ih? Da je bio mlad u 1920-ima, kao njegov otac, možda bi naginjao vitalističkim, naturalističkim, kasnoromantičnim strujama koje su vladale kulturom i osjećao se u njima kod kuće, barem onom dijelu kulture koji je pisan na novonorveškom jeziku, onome na kojem pišu Olan Nygard, Olav Duun, Kristoffer Uppdal i Olav Aukrust, a koji će poslije Olav Hauge prenijeti u naše vrijeme; da je bio mlad u 1950-ima, možda bi preuzeo ideje i teorije kulturnog radikalizma, ako ga se prvo ne bi dočepalo ono što je bila suprotnost tom radikalizmu, polako izumiruće sile kulturnog konzervativizma. Ali svoju mladost nije živio ni u 1920-ima ni u 1950-ima, nego početkom 1970-ih, pa je postao član Radničke komunističke partije (marksisti-lenjinisti) i proletarizirao se, kako se to tada zvalo. Počeo je montirati cijevi na brodovima jer je vjerovao u bolji svijet od ovoga. Radio je to ne samo nekoliko mjeseci ili nekoliko godina, kao što je bio slučaj s većinom njegovih istomišljenika, nego gotovo dva desetljeća. Bio je jedan od rijetkih koji nisu odustali od svojih ideala kad su se vremena promijenila, nego ih se čvrsto držao, iako je cijena toga, i socijalno i privatno, postajala sve viša kako je vrijeme odmicalo. Biti komunist u selu drukčije je nego biti komunist u gradu. U gradu čovjek nije sam u tome, postoje istomišljenici, zajednica, a osim toga vam uvjerenja nisu prepoznatljiva u svim kontekstima. U selu je čovjek “komunist”. To mu je identitet, to mu je život. Biti komunist početkom sedamdesetih, kad ih je nosio val, također je bilo drukčije nego biti komunist u osamdesetima, kad su svi miševi odavno napustili brod. Usamljeni komunist zvuči kao paradoks, ali takva je bila situacija s Kjartanom. Sjećam se kako je moj otac znao raspravljati s njim onih ljeta kad bismo došli k baki i djedu, njihovih povišenih glasova dolje u dnevnoj sobi kad bismo legli i trebali spavati, pa iako to nisam mogao artikulirati, a nisam o tome ni razmišljao, osjetio sam da među njima postoji razlika i da je ta razlika fundamentalna. Za mojega je oca rasprava bila ograničena, svodila se na to da da razbije Kjartanove zablude, dok je Kjartanu to bilo pitanje života ili smrti, sve ili ništa. Otuda razdraženost u glasu mojega oca i žar u Kjartanovu. Bilo je očito, barem sam ja imao takav osjećaj, i da moj otac govori polazeći od stvarnosti, da ono što govori i misli spada ovamo, pripada nama, našim školskim danima i nogometnim utakmicama, našim stripovima i ribolovima, našem čišćenju snijega i subotnjoj kaši, dok je Kjartan govorio o nečemu drugom, nečemu što je spadalo drugamo. Nije se, naravno, mogao složiti da ono u što vjeruje i čemu je zapravo, na neki način, posvetio život, nema veze sa stvarnošću, kako mu je moj otac, kao i svi ostali, svaki put tupio. Da stvarnost nije onakva kakvom je Kjartan opisuje i da nikad neće biti takva. To bi ga činilo sanjarom. A upravo sanjar nije bio! Upravo je o konkretnoj, materijalnoj, fizičkoj, prizemljenoj stvarnosti govorio! Situacija je bila duboko ironična. Upravo on, koji je
zagovarao teorije o zajedništvu i solidarnosti, bio je izopćen i ostao sam. On koji je svijet promatrao idealistički i apstraktno, on koji je imao delikatniju dušu od svih njih, dizao je i nosio, udarao i zabijao čekićem, vario i zavrtao, puzio i gmizao po jednom brodu za drugim, on je muzao krave i hranio ih, lopatom premještao gnoj u podrumsku gnojnicu i u proljeće ga razbacivao po polju, on je kosio travu i sušio sijeno, održavao zgrade i njegovao majku, koja je iz godine u godinu trebala sve više njege. U to mu se život pretvorio. To što je komunizmu polako odzvonilo početkom osamdesetih, a sve žustre rasprave koje je vodio na sve strane neprimjetno se rijedile, pa onda jednog dana potpuno iščezle, možda je promijenilo smisao toga, ali ne i sadržaj. On je nastavio kao prije, istim kursom: ustati u zoru, pomusti krave pa ih nahraniti, otići autobusom na brodogradilište, raditi cijeli dan, vratiti se kući i brinuti se o roditeljima, šetati malo s majkom po sobi ako je ona u stanju hodati, ili se sagnuti i masirati joj noge, pomoći joj otići na zahod, možda joj pripremiti odjeću za sljedeći dan, obaviti vani što treba, uvesti krave u štalu i pomusti ih ili slično, pa se vratiti u kuću, večerati i spavati do sljedećeg jutra - osim ako baki ne bi bilo toliko loše da bi djed došao po njega usred noći. To je bio Kjartanov život, tako je izgledao izvana. Kad je počela njegova komunistička faza, meni su bile tek dvije godine, a kad je prošla, barem što se teorije i njegova aktivnog djelovanja tiče, upravo sam bio završio niže razrede osnovne škole, pa se sve to za mene svelo tek na svojevrsnu pozadinu slike koju sam o njemu imao kad sam navršio šesnaest i počeo se zanimati za ljude, za ono što oni jesu. Daleko mi je značajnija bila činjenica da je pisao pjesme. Ne zato što me bilo briga za pjesme, nego zato što je to “govorilo” više o njemu. Jer pjesme nisu nešto što čovjek piše, osim ako nije prinuđen, to jest ako nije pjesnik. Nije s nama razgovarao o tome, ali nije to ni skrivao. U svakom slučaju, znali smo za to. Jedne godine objavili su mu neke pjesme u tjedniku Dag og Tid, druge godine u Klassekampenu, kratke, jednostavne slike iz stvarnosti industrijskog radnika, koje su unatoč svojoj skromnosti pobudile dozu ponosa u obitelji Hatløy, gdje se književnost silno cijenila. Kad su mu zatim tiskali pjesmu na zadnjoj stranici književnog časopisa Vinduet, uz nju i njegovu fotografiju, a onda nekoliko godina poslije na istome mjestu objavili pjesme preko cijele dvije stranice, u našim je očima postao punokrvni pjesnik, U to je vrijeme počeo čitati filozofe. Sjedio bi navečer u kući visoko iznad fjorda i probijao se kroz Heideggerov vrlo zakučast njemački u knjizi Bitak i vrijeme - vjerojatno riječ po riječ, jer koliko sam ja znao, od školskih dana nije ni čitao ni govorio njemački - a čitao je i pjesnike o kojima je Heidegger pisao, pogotovo Hölderlina i predsokratovce na koje se referirao, te Nietzschea, Nietzschea. Čitanje Heideggera opisao je kao dolazak kući. Nije pretjerivanje reći da ga je to posve ispunilo. i da je u pitanju bilo gotovo religijsko iskustvo. Buđenje, preobrazba, stari je svijet ispunjen novim značenjem. U to je vrijeme moj otac napustio obitelj pa smo Yngve, mama i ja počeli slaviti Božić kod bake I djeda, gdje je, dakle, i Kjartan, sada u srednjim tridesetima, još uvijek živio i radio. Tih četiri-pet Božića ondje bez sumnje su najdojmljiviji koje sam doživio. Baka je bila bolesna pa je sjedila sklupčana za stolom i tresla se. Šake su joj se tresle, ruke su joj se tresle, glava joj se tresla, stopala su joj se tresla. Povremeno bi je uhvatili grčevi pa ju je trebalo prenijeti u fotelju, gdje bi joj noge gotovo morali slomiti da ih podignu i izmasiraju. Ali bila je bistra, oči su joj bile bistre, vidjela nas je i veselila nam se. Djed, nizak, okrugao i okretan, sjedio je i pričao nam priče kad god je stigao, a kad se smijao, a gotovo se uvijek smijao svojim pričama, suze bi mu potekle. Ali nije to često mogao jer je Kjartan bio ondje, a Kjartan je cijelu godinu čitao Heideggera, punio se Heideggerom, u jeku tog iscrpljujućeg, besciljnog radnog života, bez žive duše s kojom bi to podijelio, jer nitko u krugu od deset kilometara nije ni čuo za Heideggera i nikoga on nije zanimao, iako sam imao osjećaj da je pokušao nekoga naći, sigurno jest, toliko je njime bio opsjednut, ali to nije nikamo vodilo, nitko nije shvaćao, nitko nije htio shvatiti, bio je u tome posve sam, a onda smo mi došli na vrata, njegova sestra
Sissel, nastavnica u školi za medicinske sestre, koju je zanimala politika, književnost, zanimala ju je filozofija, pa njezin sin Yngve, koji je studirao, o čemu je Kjartan uvijek sanjao, zadnjih godina sve više, i njezin sin Karl Ove. Bilo mi je sedamnaest godina, pohađao sam gimnaziju i nisam razumio ni riječ od njegovih pjesama, ali znao je da čitam knjige. To mu je bilo dovoljno. Tek što smo prošli kroz vrata, njegove su se brane otvorile. Sve misli koje su mu se nakupljale cijelu godinu provalile su iz njega. Nije bilo važno što nismo razumjeli, nije bilo važno što je bio Badnjak, što su na stolu stajali janjeći kotleti, krumpiri, pire od korabe, božićno pivo i akvavit; on je pričao o Heideggeru, iznutra, bez ikakva kontakta s vanjskim svijetom, spominjao je “tubitak” i “čovjeka”, Trakla i Hölderlina, Heraklita i Sokrata, Nietzschea i Platona, ptice na drveću i valove u fjordu, ljudski bitak i pojavu egzistencije, sunce na nebu i kišu u zraku, mačje oči i slap koji teče. Nakostriješene kose, ukrivo navučenog odijela i s kravatom punom mrlja sjedio je ondje i pričao, oči su mu blistale, zaista blistale; zauvijek ću to pamtiti, jer vani je bilo mračno, kiša je udarala u prozore, bio je Badnjak u Norveškoj 1986., naš Badnjak, darovi su ležali pod borom, svi smo bili dotjerani, a jedino o čemu se govorilo bio je Heidegger. Baka se tresla, djed je sjedio i glodao batak, mama je pozorno slušala, Yngve je prestao slušati. Ja sam bio ravnodušan prema svemu tome i prije svega sretan što je Božić. No iako nisam razumio ništa od onoga što je Kjartan govorio i ništa od onoga što je pisao, a ništa ni od pjesama koje je oduševljeno hvalio, intuitivno sam shvaćao da je u pravu, da postoji najviša filozofija i najviša poezija i da ako ih čovjek ne razumije, ako ne pokuša u njima sudjelovati, može za to kriviti samo sebe samoga. Kad sam poslije razmišljao o najvišemu, mislio sam na Hölderlina, uvijek sam njega povezivao s planinom i fjordom, noći i kišom, nebom i zemljom i blistavim očima mojega ujaka. Iako se otad štošta promijenilo u mojemu životu, moj je odnos prema pjesmama ostao fundamentalno isti. Mogao sam ih čitati, ali nikad mi se nisu otvarale, a to je bilo zato što nisam imao “pravo” na njih: nisu bile za mene. Kad bih im pristupao, osjećao bih se kao nekakav prevarant, a uvijek bih bio razotkriven, jer ono što su stalno govorile, te pjesme, bilo je: Što ti misliš tko si ti da ovamo ulaziš? To su mi govorile pjesme Osipa Mandeljštama, to su mi govorile pjesme Ezre Pounda, to su mi govorile pjesme Gottfrieda Benna, to su mi govorile pjesme Johannesa Bobrowskog. Njih treba zaslužiti čitati. Kako? To je jednostavno. Treba otvoriti knjigu, čitati, i ako se pjesme otvore, onda ih zaslužujete, ako ne, ne zaslužujete ih. To što sam jedan od onih kojima se ne otvaraju mučilo me pogotovo kad sam bio u ranim dvadesetima i još bio pun ideja što bih mogao biti. Posljedice toga da mi se knjige ne otvaraju bile su, naime, velike, puno veće nego to da mi je nedostupan samo jedan književni žanr. Osjećao sam to i kao svojevrsnu osudu. Pjesme gledaju u drugu stvarnost ili vide stvarnost na drukčiji način, istinskiji od meni poznatog, a to što se sposobnost gledanja ne može naučiti, nego je nešto čemu čovjek ima ili nema pristup, osudilo me na život na niskoj razini, da, činilo me jednim od niskih. Bol koja je došla s tom spoznajom bila je silna. A strogo uzevši, samo su tri načina nošenja s time. Prvi je priznati to sebi i prihvatiti da je tako. Ja sam posve prosječan čovjek, koji živim posve prosječnim životom, a pronalazim smisao ondje gdje jesam, ne negdje drugdje. U praksi je to tako i izgledalo. Volio sam gledati nogomet i igrati ga kad bi mi se pružila prilika, volio sam pop-glazbu i svirao bubnjeve u bendu nekoliko puta tjedno, odlazio na predavanja na fakultet, dosta izlazio ili ležao doma na kauču navečer i gledao televiziju s tadašnjom djevojkom. Drugi je način bio sve to zanijekati, reći si da to imate u sebi, samo to još niste realizirali pa živjeti život u književnosti, možda kao kritičar, možda kao predavač na sveučilištu, možda kao pisac, jer moguće je plutati u tome svijetu a da vam se književnost
nikad ne otvori. Možete napisati cijelu dizertaciju o Hölderlinu, naprimjer, opisujući pjesme, raspravljajući o čemu se u njima radi i kako su teme izražene, sintaksom, izborom riječi, upotrebom slika, možete pisati o odnosu između Grka i kršćana, o ulozi krajolika u tim pjesmama, o ulozi vremena ili o tome u kakvom su pjesme odnosu prema stvarnoj političkopovijesnoj stvarnosti u kojoj su nastale, neovisno o tome je li naglasak na biografskome, naprimjer na Hölderlinovu njemačko-protestantskome podrijetlu ili na golemom utjecaju koji je Francuska revolucija imala na njega. Možete pisati o odnosu s drugim njemačkim idealistima, Gocthcom, Schillerom, Hegelom, Novalisom, ili o odnosu prema Pindaru u kasnim pjesmama. Možete pisati o njegovim neortodoksnim prijevodima Sofokla ili čitati njegove pjesme u svjetlu onoga što o poeziji piše u svojim pismima. Možete čitati Holderlinove pjesme u skladu s Heideggerovim shvaćanjem te poezije ili otići korak dalje i pisati o sukobu Heideggera i Adorna oko Hölderlina. Možete pisati o cijeloj povijesti recepcije njegova djela ili o prijevodima njegovih djela u prošlosti. Sve je to moguće i ako vam se Holderlinove pjesme nikad ne otvore. Isto se može i sa svim pjesnicima, a to se naravno i radi. Možete, ako ste se voljni pomučiti, i sami pisati pjesme čak i ako ste jedan od onih kojima se pjesme ne otvaraju; razlika između pjesama i pjesama koje sliče pjesmama ionako je nešto što će samo pjesnik uočiti. Od tih dviju metoda prva, pomiriti se s time da živite na niskoj razini, bolja je, ali i teža. Druga metoda, nijekati to, lakša je, ali također neugodna, jer ste cijelo vrijeme na korak od uvida u to da ono što radite zapravo nema nikakvu vrijednost. A ako živite literarnim životom, težite upravo vrijednosti. Treća metoda, koja se svodi na odbijanje cijele problematike, stoga je najbolja. Boljeg od toga nema. Nema nikakvog privilegiranog uvida. Ništa nije bolje ili istinskije od nečeg drugog. To što se pjesme meni ne otvaraju ne znači nužno da sam inferioran u odnosu na njih niti da ono što pišem nužno manje vrijedi. Oboje, i pjesme koje se ne otvaraju i ono što pišem, u suštini je isto, naime tekst. To što je moj tekst zapravo lošiji, što naravno jest, nije rezultat nepopravljivog stanja, toga da to nemam u sebi, nego nečega što se može promijeniti marljivim radom i stečenim iskustvom. Do jedne granice to je jasno: spoznaja da su talent i kvaliteta neminovni, ta ne mogu svi pisati jednako dobro. Najvažnije je da ne postoji jaz, ništa nepremostivo, između onih koji imaju dara i onih koji ga nemaju, onih koji vide i onih koji ne vide. Prije je riječ o stupnjevima unutar jedne te iste skale. Zahvalna je to pomisao i nije joj teško pronaći opravdanje, univerzalna je u svim umjetničkim, kritičarskim i sveučilišnim miljeima od sredine šezdesetih naovamo. Ideje koje sam gajio, a koje su bile tako samorazumljiv dio mene da nisam ni znao da su to ideje pa ih, u skladu s tim, nikad nisam izgovorio, samo osjećao, no koje su svejedno mnome upravljale, bile su romantičarske, u svojem najčišćem obliku, dakle zastarjele. Rijetki koji se ozbiljno bave romantizmom bave se onim njegovim aspektima koji se uklapaju u svijet ideja našega doba, kao što su fragmentarnost ili ironija. No kad sam ja u pitanju, nije se radilo o romantizmu i u tome je bila poenta - ako sam i osjećao naklonost prema nekoj epohi, bio je to barok, njegova prostornost, njegove vrtoglave visine i dubine, njegove predodžbe o životu i drami, ogledalima i tijelima, svijetlu i tami, umjetnosti i znanosti - nego o onom osjećaju da sam izvan biti, da sam izvan najvažnijeg, onoga što život u svojoj srži jest. Je li taj osjećaj romantičarski ili nije, nije bilo važno. Da umrtvim bol koju je to uzrokovalo, branio sam se na sva tri navedena načina i dugo sam u njih vjerovao, pogotovo u zadnji. Moja predodžba o umjetnosti, da je ona mjesto gdje gori vatra istine i ljepote, posljednje mjesto gdje život može pokazati svoje pravo lice, bila je suluda. No tu i tamo isplivala bi na površinu. Ne kao misao, jer njoj se može naći protuargument, nego kao osjećaj. Cijelim svojim bićem znao sam da je to laž, da se zavaravam. To mi se motalo po glavi dok sam stajao pred ulazom zgrade Švedskog društva pisaca toga poslijepodneva u ožujku 2002. i listao Fioretov prijevod Hölderlinovih posljednjih velikih himni. O, jadan li sam.
Pred ulazom rijeka ljudi, pritjecali su stalno novi. Na svjetlu svjetiljki na kabelima iznad ulice ljeskale su se pernate jakne i vrećice, asfalt i metal. Tiho brujanje glasova i šum koraka klizio je kroz prostor između nizova kuća. Na jednom prozoru na prvome katu nepomično su stajala dva goluba. Na kraju tende što je visjela sa zida zgrade uz koju sam stajao skupljala se voda, koja je, u debelim kapljama i pravilnim razmacima, s držača tende padala na tlo. Knjigu sam spremio u ruksak i sad sam iz džepa jakne izvadio mobitel da vidim koliko je sati. Ekran je bio neosvijetljen, pa sam ga uključio i pošao dalje. Došla mi je poruka. Bila je od Tonje. Jesi li već stigao? Mislim na tebe. Te su je dvije rečenice učinile prisutnom. Njezina slika, ono što mi je značila, načas me to cijeloga ispunilo. Ne samo njezino lice i način na koji se kretala, kako je to obično kad čovjek razmišlja o nekome koga poznaje, nego sve ono što je njezino lice moglo biti, sve ono neodredivo, nevjerojatno jasno čime osoba zrači onome tko je voli. No nisam joj htio odgovoriti. Smisao odlaska bio je da se odmaknem od nje pa sam, čim me preplavio val tuge zbog svega toga, izbrisao poruku i vratio se na ekran na kojem je bio sat. 16.21. Dakle, malo više od pola sata do dogovorenog susreta s Geirom. Osim ako nismo rekli pola pet. Jesmo li? Sranje, tako je! U pola pet je bio dogovor, ne u pet. Okrenuo sam se i potrčao onamo. Nakon nekoliko blokova stao sam da malo dođem do daha. Muškarac koji je sjedio i držao znak u obliku strijele pogledao me praznim pogledom. Shvatio sam to kao znak pa sam skrenuo u ulicu prema kojoj je strelica pokazivala. Kad sam došao do križanja na drugome kraju, preda mnom je zaista bio kolodvor i trg ispred njega, a na zidu pokrajnje uličice na drugoj strani vidio sam djelić žutog znaka na kojem je pisalo rlanda Express. Bilo je 16.26. Ako sam htio stići navrijeme, morao sam otrčati i zadnji dio puta. Preko ceste, na terminal vlaka za zračnu luku, duž perona, preko ulazne hale, pokraj kioska i kafića, klupa i ormarića za prtljagu pa u glavnu dvoranu, gdje sam stao, toliko uspuhan da sam se morao sagnuti i osloniti se rukama o koljena. Dogovorili smo se da ćemo se naći kod kružne ograde u sredini dvorane, odakle se vidjela i etaža ispod ove. Kad sam se uspravio da je potražim, sat na zidu pokazivao je točno pola pet. Eno je. . Odabrao sam malo zaobilazan put onamo, pokraj niza kioska, i stao uza zid malo dalje kako bih vidio Geira prije nego što on vidi mene. Prošlo je dvanaest godina otkako sam ga vidio, a i tada sam ga vidio možda samo četiri-pet puta u dva mjeseca, pa sam se, otkad mi je odgovorio na poruku i napisao da mogu odsjesti kod njih, sve vrijeme bojao da ga neću prepoznati. To jest, “prepoznavanje” možda nije bila prava riječ, jer zapravo uopće nisam imao nikakvu predodžbu njega. Kad bih pomislio na Geira, nisam zamišljao njegovo lice, nego slova njegova imena, dakle “Geir”, i imao sam nejasnu sliku nekoga tko se puno smije. Jedina epizoda s njim koje se sjećam odvila se u baru u Fekterloftetu u Bergenu. Geir se smijao i rekao: “Pa ti si egzistencijalist!” Zašto sam upamtio baš to, nisam imao pojma. Možda zato što nisam znao što je to “egzistencijalist”? I zato što mi je laskalo što su se moja razmišljanja uklapala u poznati filozofski pravac? Još uvijek nisam znao što je to egzistencijalist. Pojam mi je bio poznat, znao sam pokoje ime i vrijeme, ali točan sadržaj nisam znao reproducirati. Kralj aproksimacije, to sam ja. Skinuo sam ruksak s leđa i spustio ga na pod između nogu, promrdao malo ramenima naprijed-natrag, pogledavajući prema ljudima koji su stajali uz ogradu. Nitko od njih nije
mogao biti Geir. Kad se pojavi netko tko će odgovarati onome što jesam znao, otići ću onamo i nadati se da će on prepoznati mene. U najgorem ću slučaju pitati: “Jesi li ti Geir?” Pogledao sam na sat na kraju dvorane. Pola i pet. Da nije možda ipak pet? Iz nekog sam razloga bio uvjeren da je on točan. U tom slučaju, sigurno smo se bili dogovorili za pet. U ulaznoj hali vidio sam internet cafe i nakon što sam pričekao još nekoliko minuta, otišao sam onamo da se u to uvjerim. Osjetio sam i potrebu pročitati još jedanput njegove poruke, čuti njihov ton, da mi situacija koja me očekuje bude malo manje strana. Jezični problemi koje sam dotad iskusio naveli su me da ženi koja je stajala za pultom kažem samo internet? Kimnula je i pokazala mi glavom na jedno od računala. Sjeo sam pred monitor da provjerim elektronsku poštu, gdje me čekalo pet novih poruka, koje sam preletio pogledom. Sve su bile iz redakcije Vaganta. Iako je prošao tek jedan dan kako nisam u Bergenu, imao sam osjećaj kao da se diskusija između Prebena, Eirika, Finna i Jørgena na ekranu preda mnom odvijala u nekom drugom svijetu, u kojem više nisam bio kod kuće. Kao da sam prešao crtu, kao da se zapravo više ne mogu vratiti. Bio sam ondje jučer, rekao sam sebi. I još nisam odlučio koliko ću dugo ovdje ostati. Mogu se vratiti za tjedan dana ako hoću. Ili sutra. Ali nisam imao takav osjećaj. Imao sam osjećaj kao da se nikad neću moći vratiti. Okrenuo sam glavu i pogledao prema kafiću Burger Kinga. Na najbližem stolu ležala je prevrnuta čaša Cole. Crna tekućina iscurila je u izduženu ovalnu lokvu i još je kapala s ruba stola na pod. Za stolom iza toga muškarac je sjedio skupljenih koljena i jeo kao da je u kazni: ruka mu je neko vrijeme putovala između posudice s pomfritom, čašice s kečapom i usta koja su žvakala, zatim je progutao, objema rukama primio hamburger, približio ga ustima i zagrizao. Obrisao je usta jednom rukom, a drugom podignuo čašu s pićem, zirnuvši prema trima crnokosim tinejdžericama koje su sjedile i brbljale za susjednim stolom. Pogled jedne od njih na trenutak se susreo s mojim, a ja sam svoj prvo skrenuo prema ulazu, gdje su dvije stjuardese u odorama ušle kroz vrata u dvoranu vukući svaka za sobom kovčeg na kotačićima, pa natrag na ekran, dok mi je oštro, brzo lupkanje njihovih potpetica odjekivalo u ušima. Što ako se nikad neću moći vratiti? Pa čeznuo sam za ovime. Da budem ovdje, sam, u nepoznatom gradu. Bez veza, bez drugih, samo ja, slobodan da radim što želim. Otkud onda ovaj osjećaj težine? Izlistao sam Geirove poruke i počeo čitati. Dragi Karl Ove, zaista izvrsna ideja. Uppsala je, kao što kažeš, sveučilišni grad, i to izrazito. Grad se može usporediti sa Sørlandom na prijelazu stoljeća, mjesto je to kamo roditelji šalju djecu da nauče naglašavati “r” u govoru. Stockholm je jedna od najljepših prijestolnica na svijetu, ali sve je samo ne grad opuštene atmosfere. Švedska je u tom smislu fantastičan paradoks, s jedne strane poznata po svojim otvorenim granicama, a s druge najsegregiranija zemlja Europe. Ako ti ne treba Uppsala, preporučujem ti da živiš u Stockholmu. Osim toga, između njih je samo 40-50 minuta vlakom, a vlak vozi svakih pola sata. Što se tiče stana, garsonijere ili sobe za najam, nije ih se baš lako dočepati. U Uppsali je to možda i gore zbog svih novih studenata. Teško, ali ne i nemoguće. Ovako napamet ne znam nikoga tko iznajmljuje sobu, ali raspitat ću se. Budući da se, ako sam te dobro shvatio, ne seliš ovamo zauvijek, nego zasad do kraja godine, trebalo bi biti moguće
dočepati se takozvanog “stana iz druge ruke”. Postoje agencije specijalizirane za njih. Uostalom, esi li kontaktirao Švedsko društvo pisaca? Nije nezamislivo da imaju stanove za inozemne pisce ili barem znaju nekoga tko ima. Ako hoćeš mogu nazvati agencije, udruge i si. Danas je subota, 16. ožujka. Hoćeš li doći jedan vikend ili, možda bolje, preko tjedna kad je sve otvoreno, samo da vidiš kako ti se sviđa? Ili si se već odlučio? U tom slučaju počet ću se raspitivati o slobodnim stanovima početkom sljedećeg tjedna. U svakom si slučaju dobrodošao, bilo da odsjedneš ovdje na odmoru ili u potrazi za stanom. Sad nemam tvoj broj telefona, ali jednostavnije je dogovoriti ratni plan preko telefona. Sad e Švedska zahvalna za život ako čovjek ima norveške prihode. Koliko si mislio plaćati mjesečno? ednosobni, dvosobni ili trosobni stan? Veselim se što ćemo se vidjeti, Geir Karl Ove, ako već ne sjediš u vlaku, nazovi me čim dođeš u Oslo ili Stockholm! Nemoj bacati novac na hotel. Ništa se ne brini. Imam egoistične motive, ti tečno govoriš norveški. Fond riječi mi se smanjuje. Inače, Sveučilište u Uppsali postoji od 1477. U Stockholmu samo nazovi 708 96 93. Geir Ne voliš telefone, dakle? Nađimo se onda na Glavnome kolodvoru (kamo ti dolazi vlak) poslijepodne u 17 sati. Usred dvorane nalazi se kružna ograda (kako je ovdje zovu, “gej prsten”). Nađemo se tamo. Ali nazovi ako te nešto spriječi! Ne možeš biti baš toliko protiv telefoniranja. Geir
To je bila korespondencija. Nisam sumnjao u iskrenost njegova poziva da odsjednem kod njih, no bilo mi je nekako pretjerano to prihvatiti. U ovim okolnostima bilo bi prikladnije da se nađemo negdje na kavi. S druge strane, nisam imao što izgubiti. Ta ipak je on s Hisøye. Zatvorio sam poštu i bacio pogled prema stolu s trima djevojčicama, uzeo ruksak pa ustao. Ona koja je vodila glavnu riječ govorila je povrijeđeno i s puno žara, vrlo nametljivo, a s istim je žarom dočekano i to što je govorila. Da nisu govorile, pomislio bih da im je negdje devetnaest godina. Ovako sam znao da im je oko petnaest. Najbliža od njih okrenula se i ponovno susrela moj pogled. Ne da mi nešto prenese nije to bio otvoren pogled - nego da se uvjeri da je gledam. Ipak je taj pogled nešto u meni pokrenuo. Bljesak nečega što je nalikovalo radosti. Tada, dok sam išao prema pultu, bio je to bljesak shvaćanja. Imao sam trideset tri godine. Dakle bio odrastao čovjek. Zašto sam razmišljao kao da mi je još dvadeset? Kad će me napustiti taj mladenački mentalitet? Kad je moj otac imao trideset tri, imao je sinove od trinaest i od devet godina, imao je kuću, auto i posao i na njegovim se slikama iz tog vremena vidjelo da izgleda kao muškarac, a, koliko se sjećam, i ponašao se kao muškarac, pomislio sam i stao pred pult. Stavio sam toplu ruku na mramornu ploču. Radnica je ustala sa stolice i došla mi naplatiti. “Koliko vam to dođe?” “Ursäkta?” Uzdahnuo sam.
“Koliko košta?” Bacila je pogled na ekran pred sobom. “Deset”, rekla je. Pružio sam joj zgužvanu novčanicu od dvadeset kruna. “U redu je”, rekao sam i pošao prije nego što stigne izustiti još jedan svoj ursäkta?, kojima je ova zemlja očito vrvjela. Sat na zidu glavne dvorane pokazivao je šest minuta do pet. Stao sam na staro mjesto i gledao ljude koji su se motali oko ograde. Kako nitko od njih nije odgovarao onome po čemu sam se imao ravnati, pogledom sam počeo pratiti ljude koji su hodali dvoranom. S kioska na drugoj strani dolazio je nizak muškarac s velikom glavom i tako posebnog izgleda da sam ga nastavio pratiti pogledom. Bio je u pedesetima, kosa mu je bila žućkasta, lice široko, nos velik, usta malčice ukošena, a oči sitne. Izgledao je poput gnoma. No na sebi je imao odijelo i kaput, u ruci je držao elegantnu kožnu aktovku, a pod rukom novine, i možda zato što je jedna druga narav izbijala ispod te velegradske vanjštine nisam mogao skinuti pogled s njega sve dok nije nestao na stepenicama prema peronima otkud su polazili prigradski vlakovi. Odjednom sam ponovno vidio koliko je sve staro. Leđa, šake, stopala, glave, uši, kosa, nokti, sve od čega su se sastojala tijela koja su strujala kroz dvoranu bilo je staro. Zamor njihovih glasova bio je star. Čak je i njihova radost bila stara, čak i čežnja i iščekivanje što će budućnost donijeti bili su stari. A ipak je budućnost bila nova, nama je bila nova, nama je pripadala, našem vremenu, pripadala je koloni taksija ispred kolodvora, pripadala je aparatima za kavu na šankovima kafića, pripadala je policama s časopisima u kioscima, pripadala je mobitelima i iPodima, jaknama od goreteksa i prijenosnim računalima u torbama nošenim kroz dvoranu prema vlakovima, pripadala je vlakovima i automatskim vratima, automatima za putne karte i svjetlećim pločama na kojima su se mijenjala odredišta. Starosti ovdje nije bilo mjesta. Pa ipak je sve bilo ispunjeno njome. Kako je to bila užasna pomisao. Stavio sam ruku u džep da provjerim jesu li ključevi od ormarića ondje. Bili su. Zatim sam se potapšao po prsima da provjerim je li mi kreditna kartica ondje. Bila je. U gužvi preda mnom pojavilo se poznato lice. Srce mi je zakucalo brže. No nije bio Geir, bio je to netko drugi. Netko još slabije poznat. Prijatelj prijatelja? Netko s kime sam išao u školu? Nasmiješio sam se kad sam se sjetio. Bio je to muškarac iz Burger Kinga. Stao je i pogledao ploču s vremenima odlazaka. Između kažiprsta i palca ruke koja je nosila aktovku držao je voznu kartu. Kad je htio usporediti vrijeme na njoj s vremenom na ploči, podignuo je cijelu aktovku do lica. Pogledao sam na sat na kraju dvorane. Dvije minute do pet. Ako je Geir onako točan kao što sam pretpostavljao, sad bi trebao biti negdje u dvorani pa sam pogledom sistematičnije počeo prelaziti po svim osobama koje su se približavale. Prvo slijeva, pa zdesna. Eno. To je sigurno bio Geir? Da. Bio je. Sjetio sam se lica kad sam ga ugledao. I ne samo da je išao prema meni nego mu je pogled bio i uprt u mene. Nasmiješio sam se, obrisao dlan o bedro najdiskretnije što sam mogao i pružio mu ruku kad se zaustavio preda mnom. “Bok, Geir”, rekao sam. “Dugo se nismo vidjeli.” I on se nasmiješio. Pustio mi je ruku gotovo prije nego što ju je uhvatio. “Moglo bi se reći”, rekao je. “I nisi se nimalo promijenio.”
“Nisam?” rekao sam. “Nisi, nisi. Točno kao da te vidim u Bergenu. Visok, ozbiljan i u kaputu,” Nasmijao se. “Idemo?” rekao je. “Gdje ti je prtljaga, uostalom?” “Dolje u ormariću”, rekao sam. “Možda da prvo popijemo kavu?” “Mogli bismo”, rekao je. “Kamo bi ti?” “Svejedno mi je”, rekao sam. “Kod ulaza ima kafić.” “Okej. Onda ćemo tamo.” Hodao je ispred mene, stao kod jednog stola i ne pogledavši me, upitao želim li mlijeka ili šećera u kavu pa nestao negdje u smjeru šanka dok sam ja skidao ruksak s leđa pa sjeo i izvadio duhan. Vidio sam da je razmijenio nekoliko riječi s konobaricom, pružio joj novčanicu. Iako sam ga prepoznao, a podsvjesna slika njega koju sam imao očito je bila točna, zračio je nekako drukčije od očekivanog. Puno manje tjelesno, kao da je nedostajala sva ona tjelesna težina koju sam mu pripisivao. Vjerojatno sam to činio jer sam znao da je boksao. Osjetio sam jaku potrebu za snom, potrebu da legnem u praznu sobu, ugasim svjetlo i samo nestanem iz svijeta. Za time sam čeznuo, a ono što me čekalo, sati i sati društvenih obveza i čavrljanja, činilo mi se neizdrživim. Uzdahnuo sam. Svjetiljke u stropu, kojih je bilo po cijeloj dvorani i čije se svjetlo ponegdje odražavalo u staklima, komadima metala, mramornim pločicama ili šalicama kave, sve to trebalo je biti dovoljno da budem sretan što sam ovdje i što to gledam. Sve one stotine ljudi što su izgledale kao sjene i prolazile dvoranom trebale bi biti dovoljne da budem sretan. Tonje, s kojom sam bio osam godina i s kojom sam dijelio život, koja je bila tako divna, trebala me usrećiti. Susreti s bratom Yngveom i njegovom djecom trebali su me usrećiti. Sva muzika koja postoji, sva književnost koja postoji, sva umjetnost koja postoji, trebale su biti dovoljne da budem sretan, sretan, sretan. Sva ljepota svijeta, koja mi je trebala biti nepodnošljiva, ostavljala me ravnodušnim. Prijatelji su me ostavljali ravnodušnim. Moj me život ostavljao ravnodušnim. Tako je bilo, a tako je bilo toliko dugo da to više nisam mogao podnijeti, pa sam odlučio nešto poduzeti. Htio sam ponovno biti sretan. Zvučalo je to glupo, nisam to mogao nikome reći, ali tako je bilo. Prinio sam napola smotanu cigaretu ustima i jezikom prešao preko ljepila, pritisnuo rubove palcima da se ljepilo uhvati za papir, čupnuo duhan koji je virio s obiju strana i spustio ga u sjajnu bijelu unutrašnjost paketića, malko poravnao preklop tako da duhan sklizne na svjetlosmeđu, isprepletenu hrpicu, zatvorio paketić, spustio ga u džep kaputa prebačenog preko stolice, stavio cigaretu u usta i zapalio je žutim, drhtavim plamenom upaljača. Za šankom je Geir uzeo dvije šalice i sad je u njih točio kavu dok mu je konobarica stavljala ostatak novca na pult, a onda se okrenula sljedećem kupcu, dugokosom muškarcu u pedesetim godinama, sa šeširom, u čizmama i nekakvom odjevnom predmetu nalik na plašt ili pončo. Ne, nije zračio nikakvom tjelesnom snagom. Ono čime jest zračio, međutim, što je postalo očito istog trena kad me prestao gledati u oči, kad je pustio moju ruku i pogled mu počeo zvjerati, bio je nemir. Cijelo je vrijeme izgledao kao da želi biti u pokretu. Dolazio je kroz prostoriju sa šalicom u svakoj ruci. Nisam se mogao ne nasmiješiti. “Dakle”, rekao je, spustio šalice na stol i izvukao stolicu. “Preselit ćeš u Stockholm?” “Tako izgleda”, rekao sam. “U tom slučaju, uslišana mi je molitva”, rekao je ne gledajući me. Gledao je u stol, u ruku
koja je držala ručku šalice. “Ni sam ne znam koliko puta sam Christini rekao da bih htio da se ovamo doseli neki Norvežanin kojeg zanima književnost, i onda dođeš ti” Prinio je šalicu ustima i puhnuo u nju prije nego što je otpio. “Napisao sam ti pismo onoga ljeta kad si otišao u Uppsalu”, rekao sam. “Dugačko pismo. Ali nikad ga nisam poslao. Još uvijek stoji neotvoreno kod moje mame. Nemam pojma što piše u njemu.” “Šališ se!” rekao je i pogledao me. “Želiš li ga?” “Naravno da ne želim! A ni ti ga ne smiješ pronaći i otvoriti. Mora ostati ondje, kod tvoje mame. Pa to je djelić zapečaćenog vremena!” “Možda”, rekao sam. “Inače se ne sjećam ničega iz tog vremena. A sve dnevnike koje sam tada pisao i sve rukopise spalio sam.” “Spalio?” Geir je rekao. “Ne bacio, nego spalio?” Kimnuo sam. “Kako dramatično”, rekao je. “Ali takav si bio i u Bergenu.” “Jesam?” “O, da.” “A ti nisi?” “Ja? Ne! Ma kakvi.” Nasmijao se. Okrenuo je glavu i pogledao ljude koji su prolazili. Ponovno ju je okrenuo pa promotrio druge goste kafića. Lupnuo sam cigaretom po pepeljari. Dim koji se iz nje dizao polagano je vijugao na propuhu s vrata koja su se stalno otvarala i zatvarala. Kad bih Geira pogledao, činio bih to na mahove i gotovo neprimjetno. Dojam koji je ostavljao bio je na neki način neovisan o njegovu licu. Oči su mu bile tamne i tužne, ali on sâm nije djelovao nimalo mračno i tužno. Djelovao je sretno, i sramežljivo. “Poznaješ li Stockholm?” rekao je. Odmahnuo sam glavom. “Ne baš dobro. Proveo sam ovdje tek nekoliko sati.” “Lijep je grad. Ali hladan kao led. Možeš proživjeti cijeli život a da ne stupiš u blizak kontakt ni s kim. Sve je posloženo tako da ljudi ne moraju dolaziti u doticaj jedni s drugima. Pogledaj pokretne stepenice”, rekao je i pokazao glavom prema dvorani, gdje su se valjda nalazile pokretne stube. “Svi koji stoje, stoje na desnoj strani, svi koji hodaju, hodaju lijevom. Kad dođem u Oslo, u šoku sam od svih sudaranja s drugim ljudima. Svako malo se s nekim sudarim ili ga okrznem. Ono kad prvo kreneš lijevo pa desno pa opet lijevo dok se mimoilaziš s nekim na ulici, znaš, ovdje se to gotovo nikad ne događa. Svi znaju kuda trebaju ići, svi rade što trebaju. Na aerodromu, pred pokretnom trakom za prtljagu, ima žuta linija koja se ne smije prekoračiti. I nitko je ne prelazi. Preuzimanje prtljage prolazi fino i uredno. Tako su uređeni i razgovori u ovoj zemlji. Postoji žuta linija koju nitko ne prelazi. Svi su ljubazni, svi su dobro odgojeni, svi govore ono što treba. Poenta je u tome da se nitko ne uvrijedi. Kad se čovjek na to navikne, šokantno je čitati norveška novinska prepucavanja. Koje usijane rasprave se ondje vode! Ljudi se međusobno vrijeđaju! To je ovdje nezamislivo. A kad vidiš norveškog profesora da ovdje govori na televiziji - to se ne događa gotovo nikad, jer nikoga nije briga za Norvešku, Norveška ovdje ne postoji, ali ponekad se ipak dogodi - uvijek izgledaju kao divljaci, kuštrave kose i u neurednoj ili neortodoksnoj odjeći, i govore stvari koje ne bi trebali. To je dio norveške akademske tradicije, gdje se obrazovanost ne iskazuje vanjštinom ili ne treba biti njome izražena... odnosno vanjština
treba biti izraz individualnosti i osebujnosti. Ne ono zajedničko i kolektivno kao ovdje. Ali ovdje to nitko ne razumije. Ovdje vide samo divljake. U Švedskoj svi misle da je švedski način jedini. Svako odstupanje od švedskoga načina doživljavaju kao pogrešku i nedostatak. To je da poludiš. Da, Jona Binga sam vidio. Izgledao je potpuno ludo. Imao je dugu kosu i bradu i mislim da je imao pletenu vestu. Švedski akademici izgledaju dolično i ponašaju se dolično, govore ono što svi očekuju da će reći, onako kako svi očekuju. Svi se, uostalom, ovdje ponašaju pristojno. To jest, u javnosti se svi ponašaju pristojno. Na ulici je situacija malo drukčija. Prije nekoliko su godina pustili van sve psihijatrijske pacijente u ovoj zemlji. Njih se može vidjeti posvuda, kako hodaju i mumljaju i viču. Inače su uredili tako da siromašni žive u određenim naseljima, imućni u drugim određenim naseljima, oni koji se bave kulturom također u određenim naseljima, a i doseljenici u određenim naseljima. To ćeš shvatiti s vremenom.” Podignuo je šalicu do usta i otpio gutljaj. Nisam znao što bih trebao reći. To što je rekao nije imalo nikakve veze s kontekstom, osim što sam ja upravo stigao iz Norveške, i bilo je tako izloženo, u takvom koherentnom toku, da je djelovalo unaprijed pripremljeno. Bilo je to nešto što često govori, shvatio sam, bila je to jedna od njegovih tema. Moje iskustvo s tipom ljudi koji imaju svoje teme govorilo je da treba pričekati da sve izbace iz sebe, jer najčešće na drugoj strani čeka neka druga vrsta pozornosti i prisutnosti. Je li bio u pravu ili nije, nisam znao, ali sam pretpostavljao da je frustriran i da zapravo govori o uzroku te frustracije. Možda je to bila Švedska. Možda nešto u njemu samome. Meni je bilo svejedno, mogao je pričati o čemu god je htio, nisam zato sjedio ondje. “Sport i akademski život u Norveškoj idu ruku pod ruku, kao i ispijanje piva i akademski život”, rekao je. “Sjećam se toga iz Bergena. Sport je bio velika stvar među studentima. Ali ovdje su to nespojive veličine. Ne govorim o znanstvenicima, nego o intelektualcima. Ovdje se u akademskim krugovima previše opći intelektualno, samo to postoji, sve se podređuje intelektualnome. Tijela, naprimjer, kao da nema. U Norveškoj se pak premalo intelektualno komunicira. U Norveškoj zato jednom akademskom građaninu obične teme nisu nikakav problem. Svi valjda misle da upravo u takvim razgovorima intelekt zabljesne poput dijamanta. U Švedskoj mora blistati i sve ono što se nađe u blizini intelekta. Isto je i s visokom kulturom. U Norveškoj se premalo govori o njoj, ona zapravo ne postoji; elitistička kultura zapravo ne postoji ako istovremeno nije i pučka. U Švedskoj se o njoj govori i previše. Pučko i elitističko ovdje su neusporedive veličine. Jedno treba biti ovdje, a drugo ondje i između njih ne bi smjelo doći do miješanja. Postoje izuzeci, uvijek ih ima, ali u pravilu je tako. Još jedna velika razlika između Norveške i Švedske jest u ulogama. Kad sam zadnji put bio u Norveškoj, putovao sam busom od Arendala do Kristiansanda i vozač je rekao da on zapravo nije vozač autobusa, da je zapravo nešto drugo, a ovo radi samo da zaradi za Božić. Onda je rekao da moramo paziti jedni na druge u ovo blagdansko vrijeme. Rekao je to preko zvučnika! U Švedskoj je to nezamislivo. Ovdje se ljudi identificiraju sa svojim zanimanjem. Uloga se ne napušta samo tako. Ne postoje rupe u toj ulozi, ne postoji mjesto kamo bi gurnuo glavu, provirio i rekao, ovo sam pravi ja. “Zašto onda živiš ovdje?” rekao sam. Samo mi je dobacio pogled. “Ovo je savršena zemlja ako želiš imati mir”, rekao je i ponovno pustio pogled da luta. “Nemam ništa protiv hladnoće. Ne želim je u svojem životu, ali mogu živjeti u njoj, ako shvaćaš razliku. Lijepo izgleda. I praktična je. Prezirem je, ali imam i koristi od nje. Nego, hoćemo li?” “Da, mogli bismo”, rekao sam, ugasio cigaretu, popio zadnji gutljaj kave, dohvatio kaput sa stolice, odjenuo ga, prebacio naprtnjaču na leđa i krenuo za Geirom u dvoranu. Kad sam
ga dostigao, okrenuo se prema meni. “Možeš li mi hodati s druge strane? Na ovo uho ne čujem skoro ništa.” Poslušao sam ga. Primijetio sam da mu stopala gledaju svako u svoju stranu dok hoda, kao u patke. To sam uvijek primjećivao. Balerine i baletani tako hodaju. Jednom sam bio s jednom balerinom. Bila je to jedna od stvari koje mi se na njoj nisu sviđale, to što je hodala s tako otvorenim stopalima. “Gdje ti je prtljaga?” rekao je. “Dolje”, rekao sam. “Pa desno.” “Onda ćemo sići onuda”, rekao je i pokazao glavom na stepenice u dnu dvorane. Koliko sam vidio, ljudi se ovdje nisu ponašali drukčije nego na Glavnom kolodvoru u Oslu. Barem ne očito. Razlike o kojima je govorio činile su se beznačajnima, vjerojatno prenapuhanim nakon dugogodišnjeg života u iseljeništvu. “Meni ovo izgleda otprilike kao u Norveškoj”, rekao sam. “Ljudi se podjednako često sudaraju.” “Samo čekaj”, rekao je, pogledao me i nasmiješio se. Bio je to ironičan osmijeh, sveznajući osmijeh. Ako ima nešto što ne podnosim, onda je to taj sveznajući stav, bez obzira na to u kojem obliku dolazi. Aludirao je na to da ja znam manje. “Gledaj”, rekao sam i pokazao prstom na displej iznad nas. “Što to?” rekao je Geir. “Vremena dolazaka”, rekao sam. “Zato sam došao ovamo. Upravo zato.” “Kako to misliš?” “Pa pogledaj. Södertälje. Nynäshamn. Gävle. Arboga. Västerås. Örebro. Halmstad. Uppsala. Mora. Göteborg. Malmö. Ima nešto egzotično u tome. U Švedskoj. Jezik je gotovo isti, gradovi su gotovo isti; ako gledaš slike švedskih sela, gotovo su ista kao norveška sela. Izuzev detalja. Upravo ta mala odstupanja, te male razlike, to što je gotovo poznato, to što je gotovo isto, ali ipak nije, nevjerojatno mi je privlačno.” Skeptično me gledao. “Ti si lud!” rekao je. Zatim se nasmijao. Pošli smo dalje. Nije mi bilo nalik izgovoriti takvo što, iz vedra neba, ali osjećao sam da to moram ponoviti. Ne dopustiti mu da dominira. “Oduvijek sam osjećao tu privlačnost”, nastavio sam. “Ne prema Indiji, Burmi ili Africi, velikim razlikama, to me nikad nije zanimalo. Ali Japan, naprimjer. Ne Tokio ili velegradovi, nego sela u Japanu, mala obalna sela u Japanu. Jesi li to vidio, koliko ta priroda sliči prirodi našoj? Ali koliko je njihova kultura, dakle njihove kuće i njihovi običaji, nama potpuno strana, potpuno nerazumljiva? Ili Maine u SAD-u. Vidio si obalu ondje? Priroda izgleda kao Sørlandet, ali sve što su ljudi stvorili američko je. Razumiješ li što mislim?” “Ne. Ali slušam.” “Nema više”, rekao sam. Spustili smo se u podzemni prolaz, također pun ljudi u pokretu, otišli do ormarića za prtljagu, ja sam izvukao svoja dva kovčega, Geir je uzeo jedan, pa smo istim prolazom pošli prema peronima podzemne željeznice nekoliko stotina metara dalje. Pola sata poslije hodali smo kroz središte gradića iz pedesetih, koje je u ožujskom mraku, na uličnoj rasvjeti, izgledalo potpuno netaknuto. Zvao se Västertorp; sve su zgrade bile pravokutne i zidane, a razlikovale su se međusobno samo veličinom - zgrade bliže rubovima gradića bile su više, one u centru niže, a u prizemlju je bilo i dućana. Između blokova nepomično su stajali borovi. Pokoje brdašce i pokoje jezerce vidio sam između debala, na svjetlu mnogih prilaza i prozora koji kao da su iskakali iz tla. Geir je cijelo vrijeme
mljeo, kao i za vožnje ovamo. Uglavnom je objašnjavao što vidimo. Između postaja najavljivali su ime sljedeće, tako lijepa i strana imena. Slussen, Mariatorget, Zinkensdamm, Hornstull, Liljeholmen, Midsommarkransen, Telefonplan... “Evo nas”, rekao je i pokazao na jednu od zgrada uz cestu. Ušli smo u jedan ulaz, popeli se stubištem, ušli kroz vrata. Knjige na policama na zidu, puno jakni na vješalicama, miris života neznanaca. “Bok, Christina, nećeš pozdraviti našeg norveškog prijatelja?” rekao je Geir i provirio u sobu na lijevoj strani. Koraknuo sam naprijed. Za stolom je sjedila žena, s olovkom u ruci i listom papira pred sobom, i podigla pogled. “Bok, Karl Ove”, rekla je na švedskom. “Drago mi je. Puno sam čula o tebi!” “Ja o tebi nisam čuo ništa, nažalost”, rekao sam. “Dobro, osim ono malo što piše u Geirovoj knjizi.” Nasmiješila se, rukovali smo se, ona je raščistila stol pa pristavila kavu. Geir mi je pokazao stan, na brzinu, sastojao se od dvije sobe, u objema ormari za knjige od zida do zida i do stropa. U jednoj sobi, dnevnoj, nalazio se radni kutak gdje je Christina radila, a Geir je radio u drugoj, spavaćoj. Otvorio je neke od ormara da mi pokaže knjige. Stajale su tako ravno da bi čovjek pomislio da je upotrijebio libelu, a bile su poredane po serijama i autorima, ne po abecedi. “Uredne su ti stvari, vidim”, rekao sam. “Sve mi je uredno”, rekao je. “Apsolutno sve. Ne postoji ništa u mome životu što nisam planirao ili proračunao.” “Zvuči zastrašujuće”, rekao sam i pogledao ga. Nasmiješio se. “Meni je zastrašujuće upoznati čovjeka koji se preseli u Stockholm preko noći.” “Morao sam”, rekao je. -? “Htjeti jest morati htjeti”, rekao je. “Kao što mistik Maximos kaže u Cezaru i Galilejcima. Ili da budem precizan: ‘Što vrijedi živjeti? Sve je igra i šala. - Htjeti jest morati htjeti.’ To je drama u kojoj je Ibsen pokušao biti mudar. Učen, barem. Pokušava izvesti prokleto veliku sintezu. ‘Odupirem se nužnosti! Neću joj služiti. Slobodan sam, slobodan, slobodan.’ Zanimljiva je. A hell of a good play, kako Beckett kaže u U očekivanju Godota. Bio sam potpuno opčinjen kad sam je čitao. Komunicira s jednim vremenom koje je prošlo, cijela kultura koju pretpostavlja nestala je. Vraški je zanimljivo. Jesi li je pročitao?” Odmahnuo sam glavom. “Nisam čitao ništa od njegovih povijesnih drama.” “Napisane su u vrijeme kad se sve preispitivalo. To i radi. Katilina je, znaš, bio simbol prevare. Ali Ibsen ga preispituje. To je kao da mi idemo preispitivati Quislinga, otprilike. Imao je muda kad je to napisao. Ali sve vrijednosti koje preispituje potječu iz antike, pa nam je to gotovo nemoguće shvatiti. Ta ne čitamo Cicerona... Aha. Napisati dramu u kojoj pokušavaš pomiriti careve i Galilejce! Nije uspio, naravno, ali podbacio je barem sa stilom. Previše je zapao u simboliku. Ali i odvažan je. Vidiš koliko želi veličinu. Ne vjerujem sasvim Ibsenu kad kaže da je čitao samo Bibliju. I Schiller ulazi u tu priču. Die Räuber, Razbojnici. I to je svojevrsni pregled pobune. Kao i Michael Kohlhaas Heinricha von Kleista. Postoji osim toga i paralela s Bjørnsonom. Je li to Sigurd Slembe, sjećaš li se?” “O Bjørnsonu nemam pojma.” “Mislim da je Sigurd Slembe. Vrijeme za djelovanje. Djelovati ili ne djelovati, dakle. To je klasični Hamlet. Biti sudionik ili promatrač u vlastitom životu.” “I što si. ti?” “Dobro pitanje.”
Stanka. Zatim je rekao: “Vjerojatno sam promatrač, s elementom koreografiranog djelovanja. Ali zapravo ne znam. Mnogo je toga u meni što ne vidim, mislim. A onda to ne postoji. A ti?” “Promatrač.” “Ali ovdje si. A jučer si bio u Bergenu.” “Da. Ali to nije rezultat mojega izbora. Bio sam prisiljen.” “Možda je i to oblik izbora? Pustiti da ti se nešto dogodi?” “Možda.” “Čudno je to”, rekao je. “Što si manje svjestan, to više sudjeluješ. Boksači o kojima sam pisao, znaš, bili su stalno nevjerojatno prisutni. No to je značilo da nisu promatrači u svome životu pa nisu pamtili ništa. Ništa! Podijelili bi tu i tamo koji trenutak sa mnom, to je bila njihova ponuda. I njima to funkcionira: uvijek trebaju nanovo ući u ring, a ako si prošli put pobrao batine, bolje je da se toga ne sjećaš baš dobro, inače si gotov. No njihova je prisutnost nešto posebno. Ispunja sve. Viva contemplativa ili viva activa, to su dva načina, nisu li? Stari je to problem s kojim se bore svi promatrači. Ali ne i sudionici. To je tipični promatrački problem...” Iza nas Christina je provirila kroz vrata. “Jeste za kavicu?” “Može, hvala”, rekao sam. Otišli smo u kuhinju i sjeli za stol. Prozor je gledao na ulicu, praznu i pod uličnom rasvjetom. Pitao sam Christinu što je crtala kad smo došli, rekla je da radi na modelima cipela za jednu malu tvornicu daleko na sjeveru zemlje. Odjednom mi je sinulo koliko je apsurdno da sjedim u kuhinji usred švedskog gradića s dvoje ljudi koje ne poznajem. Što ja to radim? Što radim? Christina je počela kuhati večeru, ja sam sjedio u dnevnoj sobi s Geirom i pričao mu o Tonje, kako nam je bilo, što se dogodilo, kakav mi je bio život u Bergenu. On je na sličan način sažeo što se u njegovu životu događalo otkad je napustio Bergen prije trinaest godina. Najviše me se dojmila debata u Svenska Dagbladetu, u kojoj se našao s jednim švedskim profesorom koji ga je toliko razbjesnio da je jednog jutra pribio zadnje, pogrdne argumente na vrata dvorca u Uppsali, kao da je novi Luther. Pokušao se i popisati na vrata, ali ga je Christina odvukla. Jeli smo janjeće popečke, pečeni krumpir i grčku salatu. Bio sam gladan kao vuk, pladnjevi su se ispraznili u tren oka, a Christina je izgledala kao da joj je krivo. Njezine sam isprike dočekao s protuisprikama. Srećom je bila istog kova kao i ja. Pili smo vino, razgovarali o razlikama između Švedske i Norveške, a dok sam u sebi mislio, ne, Švedska nije takva i Norveška nije takva, kimao sam i izražavao slaganje. Oko jedanaest već sam jedva držao oči otvorene; Geir mi je donio posteljinu, trebao sam spavati na kauču u dnevnoj sobi, i dok smo prostirali plahtu, lice mu se iznenada promijenilo. Lice mu je bilo posve drukčije. Zatim je opet postalo ono staro, a ja sam se morao jako., napregnuti da to lice zadržim pred očima, tako je izgledao, to je bio pravi on. Ponovno se promijenilo. Zataknuo sam zadnji kut plahte pod madrac pa sjeo na kauč. Ruke su mi se tresle. Što se dogodilo? Okrenuo se prema meni. Lice mu je ponovno bilo onakvo kakvo je bilo kad smo se našli na kolodvoru. “Nisam još ništa rekao o tvojem romanu”, rekao je i sjeo s druge strane stola. “Ali ostavio je na mene neizbrisiv dojam. Bio sam duboko potresen kad sam ga pročitao.”
“Zašto?” rekao sam. “Zato što si tako daleko otišao. Otišao si tako nevjerojatno daleko. Bilo mi je drago da jesi, sjedio sam ovdje i smiješio se jer si uspio. Kad smo se upoznali, htio si biti pisac. Nitko drugi nije još bio došao na tu ideju. Samo ti. I sad si uspio. Ali nisam zato bio potresen. Bio sam potresen jer si otišao tako daleko. Mora li se otići tako daleko, razmišljao sam tada. Bilo je to zastrašujuće. Ja osobno ne mogu ići toliko daleko.” “Kako to misliš? U kojem sam smislu otišao daleko? Pa to je samo običan roman.” “Govoriš stvari o sebi koje je nezamislivo govoriti. Naročito ono kad pričaš priču o trinaestogodišnjakinji. Nikad nisam mislio da bi se to usudio.” Kao da je hladan vjetar zapuhao kroza me. “Ne razumijem sasvim što želiš reći”, rekao sam. “To sam izmislio. To nije tako teško, ako to misliš.” Nasmiješio se i pogledao me u oči. “Pričao si o toj vezi kad smo se upoznali u Bergenu. Ljeto prije toga došao si sa sjevera Norveške, ali još si bio pod dojmom svega što se gore dogodilo. O tome si pričao. O svome ocu, pa o ljubavi kad si imao šesnaest i potpuno se poistovjećivao s Thomasom Glahnom iz Hamsunova Pana, a rekao si i da si bio u vezi s trinaestogodišnjakinjom dok si bio učitelj na sjeveru Norveške.” “Ha-ha”, rekao sam. “Nije baš smiješno ako to misliš.” Više se nije smiješio. “Nećeš valjda reći da se ne sjećaš toga? Bila je u tvom razredu, zatreskao si se u nju preko ušiju, koliko sam shvatio, no bio je to posvemašnji kaos; rekao si, između ostalog, da si razgovarao s njezinom majkom na nekoj zabavi - i ta scena je u romanu potpuno ista kakvom si mi je opisao. No u tome nema nužno nešto loše, ako znaš da je požuda obostrana, pazi. Ali kako to saznaš, to je druga priča. To je problem. Jedan moj kolega iz razreda čuvao je jednu trinaestogodišnjakinju - imao je, istinabog, sedamnaest godina, dok si ti imao osamnaest, ali, jebiga, taj dio nije ovdje bitan. Važno je da si ti to napisao.” Pogledao me. “Što je bilo? Izgledaš kao da si vidio duha.” “Ne misliš to valjda?” rekao sam. “Zaozbiljno? Nisam to rekao!” “Jesi. Rekao si. Urezalo mi se u pamćenje.” “Ali to se nije dogodilo!” “Tada si rekao da se dogodilo, u svakom slučaju.” Osjećao sam se kao da mi je neka ruka stegnula srce. Kako je mogao to reći? Jesam li mogao potisnuti jedan tako veliki događaj? Samo ga smetnuti s uma i potpuno zaboraviti, a onda ga zapisati a da ni na trenutak ne pomislim da je to istina? Ne. Ne, ne, ne. Bilo je to nezamislivo. Apsolutno i potpuno nezamislivo. Ali kako je on to onda mogao reći? Ustao je, “Ispričavam se, Karl Ove”, rekao je. “Ali to si stvarno tada rekao.” “Ne mogu to shvatiti”, rekao sam. “Ali ne čini mi se ni da ti lažeš.” Odmahnuo je glavom i nasmiješio se. “Onda laku noć!” “Laku noć.” Dok sam slušao tihe zvukove para koji odlazi na počinak u spavaćoj sobi s druge strane vrata, ležao sam otvorenih očiju i zurio u sobu. U nju je prodirala slabašna svjetlost ulične
rasvjete, nalik na mjesečinu. Misli su mi se rojile i pokušavale naći odgovor na ono što je Geir rekao, no osjećaji su me već osudili: toliko su me jako stezali iznutra da me cijelo tijelo boljelo. Tu i tamo začuo bi se tihi šum, što je zacijelo dolazio od podzemne željeznice, koje je jedna linija bila odavde udaljena nekoliko stotina metara, u kojemu sam tražio utjehu. U njegovoj pozadini, čulo se nekakvo daleko hučanje, koje bi mi, da nisam znao da to nije, zvučalo kao hučanje mora. No nalazio sam se u Stockholmu pa je to sigurno bila neka velika autocesta u blizini. Odbijao sam prihvatiti sve to, nije bilo govora da sam mogao zaboraviti nešto tako važno. No imao sam i veliku rupu u sjećanju; puno sam pio dok sam živio gore, kao i mladi ribari s kojima sam se družio vikendom, barem bocu žestokog pića po večeri. Cijele su mi večeri i noći nestale iz sjećanja, a ipak ostale u meni kao kakvi tuneli, ispunjeni mrakom i vjetrom i mojim vlastitim vrištećim osjećajima. Što sam napravio? Što sam napravio? Kad sam počeo studirati u Bergenu, to se nastavilo, cijele večeri i noći nestajale su, bio sam kao pušten s lanca u gradu, takav sam imao osjećaj, znao sam doći kući s krvlju na prednjici jakne. Što se dogodilo? Znao sam doći kući u odjeći koja nije bila moja. Znao sam se probuditi na nekom krovu, znao sam se probuditi u grmu u parku, a jednom sam se probudio na hodniku neke ustanove. Tad je po mene došla policija. Ispitivali su me: netko je provalio negdje u blizini i ukrao novac, jesam li to bio ja? Nisam znao, ali rekao sam ne, ne, ne. Sve te rupe, sav taj nesvjesni mrak za svih tih godina, gdje su se na samom rubu pamćenja znali događati svakakvi tajanstveni, gotovo sablasni događaji, ispunjale su me krivnjom, tolikom krivnjom, pa kad mi je sad Geir tvrdio da sam rekao da sam bio u vezi s trinaestogodišnjakinjom na sjeveru Norveške, nisam mogao staviti ruku u vatru da nisam, jer sumnja je bila tu, toliko se toga dogodilo pa zašto ne i to? U tom je paketu bilo i ovo što se dogodilo između Tonje i mene, a naročito ono što će se tek dogoditi. Jesam li je napustio? Je li bilo gotovo s našim zajedničkim životom? Ili će ovo biti samo stanka, nekoliko mjeseci odvojenosti za kojih ćemo promisliti o svemu, svaki u svojem kutu? Bili smo zajedno osam godina, od toga šest u braku. Ona je još uvijek bila osoba s kojom sam bio najbliži, jedva da je prošlo nešto više od dana otkako smo spavali u istom krevetu, i da se sad nisam okrenuo i pogledao u drugom smjeru, sve bi ostalo isto jer je, slutio sam, sve i ovisilo o meni. Što sam htio? Nisam znao. Ležao sam na kauču u stanu malo izvan Stockholma, gdje nisam poznao nikog živog, i sve je u meni bilo kaos i nemir. Nesigurnost mi je doprla do same srži, do onoga što me određivalo kao osobu. Lice se ukazalo u staklenim vratima balkončića. Nestalo je dok sam zurio u njega. Srce mi je zakucalo brže. Zatvorio sam oči i isto mi se lice opet ukazalo. Vidio sam ga iz profila, okrenulo se prema meni i gledalo ravno u mene. Promijenilo se. Ponovno se promijenilo. Ponovno se promijenilo. Nikad prije nisam vidio ni jedno od tih lica, ali sva su bila vrlo realistična i znakovita. Kakva je to sad parada? Zatim se nos pretvorio u kljun, oči u oči grabežljive ptice i odjednom je to u mojoj nutrini bio sokol koji je zurio u mene. Okrenuo sam se na bok. Htio sam samo biti dobra osoba. Dobra, iskrena i časna osoba koja može pogledati ljudima u oči i za koju svi znaju da se na nju mogu osloniti. Ali nisam to bio. Bio sam dezerter i napravio sam užasne stvari. A sad sam ponovno dezertirao.
Sljedećeg jutra probudio me Geirov glas. Sjedio je na rubu kauča i pružao mi šalicu punu netom skuhane kave, “Dobro jutro!” rekao je. “Sedam je sati! Samo mi nemoj reći da si noćni tip.” Sjeo sam i pogledao ga žmirkajući. “Obično ustajem u jedan”, rekao sam. “I ne mogu ni s kim razgovarati prvi sat.” “Baš šteta!” rekao je Geir. “Uglavnom. Nisam promatrač u vlastitom životu, to jednostavno nije istina. Promatram druge, u tome sam dobar, ali sebe ne vidim. Nema šanse. Osim toga, promatrač je pogrešna riječ u ovom kontekstu, to je svojevrstan eufemizam; pravo je pitanje je li čovjek paraliziran zbivanjima ili nije. Hoćeš li kavu ili ne?” “Ujutro uvijek pijem čaj”, rekao sam. “Ali mogu je popiti kad si je već skuhao.” Uzeo sam šalicu i srknuo kave. “Cezar i Galilejci, da zaključimo tu temu,” rekao je, “promašeni su na potpuno isti način kao i Zaratustra. Ali poenta je u tome, a to mi sinoć nije sinulo, da se ono što govore može promatrati samo kroz činjenicu da su promašeni. To je važno.” Gledao me kao da očekuje odgovor. Više puta sam kimnuo pa srknuo još gutljaj. “A što se tiče tvog romana, najpotresnija mi nije bila priča o trinaestogodišnjakinji. Bila je to činjenica da si se do te mjere otkrio. Za to treba hrabrosti.” “Meni ne”, rekao sam. “Meni se jebe za mene.” “I to se primijeti! Koliko ih je takvih poput tebe, što misliš?” Slegnuo sam ramenima, htio sam se samo zavaliti natrag na kauč i nastaviti spavati, no Geir samo što nije skakao po naslonu za ruke. “Što kažeš na šetnju gradom? Pa da ti ga malo pokažem. Stockholm nema dušu, ali je nevjerojatno lijep. To mu se mora priznati.” “Mogli bismo”, rekao sam. “Ali možda ne odmah? Koliko je zapravo sati?” “Osam i deset”, rekao je i ustao. “Obuci se pa ćemo doručkovati. Christina peče jaja sa slaninom.” Ne, nisam htio ustati iz kreveta. A kad sam se natjerao ustati, nisam htio iz stana. Mogao sam zamisliti kako sjedim na kauču ostatak dana. Poslije doručka pokušao sam odugovlačiti, ali Geirova energija i volja bile su neslomljive. “Dobro je za tebe da malo hodaš”, rekao je. “Tebi tako potištenom sjediti unutra je smrt, to ti je valjda jasno. Ustaj, dakle! Hajde! Idemo!” Na putu do stajališta podzemne, kamo je on grabio, a ja kaskao za njim, okrenuo se prema meni s grimasom koja je sigurno trebala biti osmijeh. “Jesi li zbivanja sa sjevera Norveške uspio izvući iz podsvijesti ili su ti još uvijek u mraku?” rekao je. “Shvatio sam istinu tik prije nego što sam zaspao”, rekao sam. “Neću skrivati da mi je laknulo. Neko sam vrijeme mislio da si u pravu i da sam stvarno sve potisnuo. Nije bilo ništa posebno.” “Kako onda glasi objašnjenje?” “Pomiješao si tri različite priče i spojio ih u jednu, ili tada ili dok si čitao knjigu. Imao sam curu gore, ali njoj je bilo šesnaest, a meni osamnaest. Ili čekaj, petnaest joj je bilo. Ili šesnaest. Nisam siguran. Ali u svakom slučaju ne trinaest.” “Rekao si da si bio zaljubljen u jednu svoju učenicu?”
“Nisam to mogao reći.” “Jesi, kvragu, Karl Ove. Pamtim kao slon.” Stali smo pred rampom, ja sam kupio kartu, a onda smo dugim betonskim pothodnikom otišli do perona. “Bila je jedna koja je bila zaljubljena u mene, toga se sjećam. Sigurno si to upamtio. I sad si je pomiješao s curom s kojom sam zapravo bio i u koju sam bio zaljubljen.” “Možda je bilo tako”, rekao je. “Ali nisi mi to tako ispričao.” “Daj prestani, jebemu. Nisam došao u Stockholm po nove probleme. Došao sam da se maknem od problema, u tome je stvar.” “Onda si došao pravom čovjeku”, rekao je. “Neću to više nikad ni riječju spomenuti.” Otišli smo podzemnom do grada, cijeli dan izlazili sad iz jedne, sad iz druge postaje i svaki bi se put pred nama otvarala druga vizura grada, koji je, kao što je rekao, vrlo lijep. Međutim nisam sve to mogao povezati u jednu cjelinu, u četiri-pet dana koliko smo lutali njime od ranog jutra do kasnog poslijepodneva, Stockholm je za mene bio niz nepovezanih fragmenata. Hodali smo rame uz rame, on bi pokazao lijevo pa bismo skrenuli lijevo, desno pa bismo pošli desno, i cijelo je vrijeme glasno i entuzijastično pričao o tome što vidimo i o svemu što se s time povezuje. Tu i tamo dojadio bi mi takav omjer snaga, to da on o svemu odlučuje, tada bih rekao ne, ne idemo desno nego lijevo, a on bi se nasmiješio i rekao: naravno, ako tako želiš, ili: možemo ako ćeš se tako bolje osjećati. Svaki smo dan ručali na drugom mjestu. U Norveškoj sam bio naučen na sendviče, ondje sam vani jeo možda dvaput godišnje; Geir i Christina jeli su vani svaki dan, često i ručak i večeru, u usporedbi s Norveškom sve je bilo badava, a izbor je bio golem. Ja bih po navadi birao kafiće koji su izgledali kao da onamo zalaze studenti, dakle poput onih kakve sam znao iz Bergena, ali Geir bi odbio, nije više imao dvadeset, kako je rekao, i nije više htio imati posla s kulturom mladeži. Poslijepodne i navečer silio bi me da stupim u kontakt sa svim Šveđanima koje sam znao, svima s kojima sam imao posla dok sam radio u Vagantu, sa svima koje je moj urednik poznavao, jer je, kako je rekao, u ovom gradu inače praktično nemoguće pronaći mjesto za stanovanje, sve ide preko poznanika. Nisam htio, htio sam spavati, sjediti, prodavati zjake, no on me cijelo vrijeme gurao, to se mora, nema drugog načina. Otišli smo na veliku pjesničku večer, čitali su danski, norveški, švedski i ruski pisci, između ostalih i Steffen Sørum, koji je čitanje započeo s “Dobra večer, Stockholme!” kao da je neka vražja rockzvijezda, a ja sam se zacrvenio uime naše zemlje. Čitala je Inger Christensen. Jedan Rus divljao je pijan po pozornici i vikao da nitko ovdje ne voli poeziju. Svi vi mrzite poeziju! urlao je na engleskom, dok ga je njegov švedski prevoditelj, sramežljiv muškarac s malom naprtnjačom na leđima, pokušavao smiriti i koji je na kraju, dok je Rus u tišini hodao amotamo po pozornici, konačno uspio pročitati nekoliko pjesama. Završilo je s velikim pomirenjem kad je Rus prvo potapšao prevoditelja po leđima, a zatim ga zagrlio. Ingmar Lemhagen bio je u publici, on je poznavao sve živo, i preko njega sam dospio iza pozornice i upitao svakog švedskog pisca zna li za neki stan. Raattamaa je imao stan, rekao je, mogao sam useliti sljedeći tjedan, zapravo, nema problema. Izašli smo s njima, prvo u hotel Malmen, gdje se švedska pjesnikinja Marie Silkeberg nagnula prema meni i pitala me zašto bi trebala pročitati baš moj roman, a ja nisam smislio bolji odgovor od onoga da mi se čini da je to možda jedna od onih knjiga koje te vuku da čitaš dalje, na što mi se samo nasmiješila, a onda, ne toliko naglo da bi to bila uvreda, ali ni toliko sporo da bi bilo beznačajno, pogledom potražila drugog sugovornika. Ona je bila pjesnikinja, ja sam bio pisac pitke beletristike. Poslije su svi otišli k njoj na piće. Geir je, za razliku od mene, prezirao pjesništvo i pjesnike, gledao ih je s mržnjom u pogledu i zamalo se posvadio sa Silkebergicom kad je natuknuo da jedan toliko veliki stan na centralnoj lokaciji sigurno nije
jeftin. Kad smo u ranu zoru išli prema Slussenu, govorio je o kulturnoj srednjoj klasi, svim privilegijama koje njezini pripadnici uživaju, o tome kako je književnost pjesnicima samo ulaznica za građanske krugove, a govorio je o njima i kao o oponašateljima kad je riječ o ideološkom opredjeljenju. Govorio je o njihovoj takozvanoj solidarnosti s onima na lošijem položaju, njihovom koketiranju s radničkom klasom i potkopavanju onih veličina kao što je kvaliteta, kakva je katastrofa to što se kvaliteta podređuje politici i ideologiji, ne samo u književnosti nego i na sveučilištima i, u krajnjoj liniji, cijelome društvu. Ništa od toga nisam mogao povezati sa stvarnošću koju sam poznavao, tu i tamo bih mu proturječio, rekao mu da je paranoičan, da miješa kruške i jabuke, da iza ideologije uvijek stoji osoba, a povremeno bih ga samo pustio da melje. Ipak, rekao je dok smo prelazili rampe i stizali na postaju pa stupali na pokretne stepenice, Inger Christensen je jedinstvena. Fantastična. Ona je liga za sebe. Iako to svi kažu, a znaš što ja mislim o konsenzusu, ona to stvarno jest. “Da”, rekao sam. Ispod nas vjetar od nadolazećeg vlaka otpuhao je najlonsku vrećicu s perona. Kao neka životinja s farovima umjesto očiju, vlak se pojavio u mraku na drugoj strani. “Ona je klasa za sebe”, rekao je Geir. “Svjetski format.” Nisam doživio ništa posebno kad je ona čitala. No prije čitanja pitao sam se tko je ona: niska, punašna starija dama s torbicom preko ruke, koja stoji za šankom i pije. “Dolina leptira je sonetni vijenac”, rekao sam i zakoračio na peron kad se vlak potpuno zaustavio. “To je zacijelo najzahtjevnija forma od svih. Prvi stihovi svih soneta moraju činiti zadnji, zaključni sonet.” “Da, to mi je Hadle puno puta pokušao objasniti”, rekao je Geir. “Ali nikad to ne zapamtim.” “Italo Calvino napravio je nešto slično u Ako jedne zimske noći neki putnik”, rekao sam. “Ali ne tako strogo, naravno. Svi naslovi priča čine na kraju vlastitu malu priču. Jesi li čitao?” Vrata su se otvorila, ušli smo i sjeli jedan nasuprot drugomu. “Calvino, Borges, Cortázar, njih ostavljam tebi”, rekao je. “Ne volim fantastiku i ne volim konstrukte. Kod mene vrijede samo ljudi.” “Ali što je onda s Christensenicom?” rekao sam. “Pisca koji je više konstruiran morao bi svijećom tražiti. To što ona radi ponekad je gotovo matematika.” “Ne ono što sam ja čuo”, rekao je Geir, a ja sam gledao kroz prozor kad je vlak krenuo. “Ti si čuo glas”, rekao sam. “On nadjačava sve brojeve i sisteme. A isto je i s Borgesom, barem kad je u najboljoj formi.” “Svejedno”, rekao je Geir. “Nećeš čitati?” “Ne.” “Ha, dobro.” Neko smo vrijeme sjedili bez riječi, uhvaćeni u tišinu u koju su svi ostali putnici već bili utonuli. Prazni pogledi, nepomična tijela, zidovi i pod, koji lagano vibriraju. “Pjesnička večer je kao da si u bolnici”, rekao je kad smo krenuli sa sljedeće postaje. “Sve same neuroze.” “Ali ne i Christensenica?” “Ne, upravo tako, to sam i rekao. Ona radi nešto drugo.” “Možda je jaka konstrukcija koju ti ne želiš stavlja u ravnotežu? Dakle, objektivizira?” “Moguće”, rekao je. “Ali da nije bilo nje, večer bi bila potpuno protraćena.”
“A i bez onoga što ima stan”, rekao sam. “Rataajaama, je li se tako zove?” Sljedeće jutro nazvao sam Raattamaain broj. Nitko se nije javio. Zvao sam ponovno tijekom dana i idući dan. Bez odgovora. Uopće se nije javio na telefon pa smo trećeg dana otišli na još jedno događanje na kojem je trebao sudjelovati, sjeli u bar s druge strane ulice i čekali da završi, a kad je izašao, otišao sam do njega; spustio je pogled kad me prepoznao, bilo je prekasno, nažalost, stana više nema. Preko Geira Gulliksena dogovorio sam sastanak s dvojicom urednika u Norstedtsu i ručao s njima, dali su mi popis pisaca s kojima bih trebao stupiti u kontakt - “nisu nužno najbolji, ali su najsimpatičniji” - i rekli da mogu na dva tjedna odsjesti u stanu za goste Društva pisaca. Prihvatio sam ponudu i, dok sam ondje stanovao, dobio pozitivan odgovor od Joara Tiberga, kojemu smo u Vagantu objavili podužu pjesmu, znao je djevojku iz Ordfront Magasina koja će otputovati na mjesec dana; mogao sam odsjesti u njezinu stanu. U pravilnim sam razmacima zvao Tonje i pričao joj kako mi je i što radim, a ona je meni pričala što ima kod nje. Pitanje što zapravo radimo ni jedno od nas nije postavilo. Počeo sam trčati. I počeo sam ponovno pisati. Prošle su već četiri godine od prvoga romana, a nisam imao ništa. Dok sam ležao na vodenom krevetu u izrazito ženskoj sobi koju sam unajmio, odlučio sam se za jednu od dviju opcija. Ili početi pisati o svojem životu kakav je sada, neku vrstu dnevnika otvorenog prema budućnosti, sa svime što se dogodilo zadnjih godina kao svojevrsnom strujom pod površinom - u mislima sam to nazivao Štokholmskim dnevnicima - ili nastaviti priču koju sam jedva započeo tri dana prije nego što sam došao ovamo, o jednom noćnom izletu kad sam imao dvanaest godina, na otok onog arhipelaga gdje je tata hvatao rakove, a ja pronašao mrtvog galeba. Ondašnji ugođaj, ona toplina i mrak, oni rakovi i logorska vatra, svi oni kreštavi galebovi koji su branili svoja gnijezda kad smo Yngve, tata i ja šetali po otočiću, imao je nešto, ali možda ne dovoljno da nosi cijeli roman. Danju sam ležao u krevetu i čitao, povremeno bi mi svratio Geir pa bismo otišli na ručak, a navečer sam pisao ili trčao ili pak sjeo na vlak i otišao Geiru i Christini, s kojima sam se u ta dva tjedna zbližio. Osim o književnosti i svim političkim i ideološkim temama što ih je Geir načeo, cijelo smo vrijeme razgovarali i o osobnijim temama. Za mene je takva tema bila neiscrpna, sve se spominjalo, od događaja u djetinjstvu do očeve smrti, od ljeta u Sørbøvågu do one zime kad sam upoznao Tonje. Geir je bio oštar, gledao je to izvana i secirao, stalno iznova. Njegova priča, koja je tek poslije došla na red, kao da se prvo morao uvjeriti da mi može vjerovati, bila je gotovo pa suprotna mojoj. Dok je on dolazio iz radničke klase, iz doma u kojem nije bilo ni jedne jedine knjige na polici niti je itko gajio ikakve ambicije, ja sam dolazio iz srednje klase, iz doma u kojem su mi i majka i otac u odrasloj dobi završili visoke škole da bi napredovali i gdje mi je bila dostupna kompletna svjetska književnost. Dok je on bio jedan od onih koji su se tukli na školskom dvorištu, dobivali ukore i odlazili na razgovore školskom psihologu, ja sam bio jedan od onih koji su uvijek pokušavali pridobiti naklonost učitelja uzornim ponašanjem. Dok se on igrao s vojnicima i sanjao o tome da jednog dana ima svoju pušku, ja sam igrao nogomet i sanjao o tome da jednog dana postanem profesionalac. Dok sam ja postavljao panoe Socijalističke ljevice na školskim izborima i pisao referate o revoluciji u Nikaragvi, on je bio u vojnoj mladeži i mladeži Partije napretka. Dok sam ja pisao pjesme o odrezanim dječjim rukama i ljudskoj okrutnosti nakon što sam pogledao Apokalipsu sada, on je tražio način kako da postane američki državljanin da bi se mogao prijaviti u njihovu vojsku. Unatoč tome mogli smo razgovarati. Ja sam razumio njega, on je razumio mene i prvi put otkako sam odrastao mogao sam bez zadrške nekome reći što mislim.
Odlučio sam se za priču o rakovima i galebu, napisao dvadeset stranica, napisao trideset, kratke dionice trčanja postajale su sve duže i duže i uskoro sam trčao oko čitavog Södera, kilogrami su se topili s mene, a razgovori s Tonje sve se više prorijeđivali. Onda sam sreo Lindu i svanulo mi je sunce. Ne mogu to drukčije sročiti. Svanulo mi je sunce u životu. Prvo kao svijetla pruga na obzoru, gotovo kao da želi reći, ovamo moraš gledati. Zatim su se pojavile prve zrake, sve je postajalo jasnije, lakše, življe, ja sam bivao sve sretniji i sretniji, a onda je sunce zasjalo nasred neba mojega života i nastavilo sjati, i sjati, i sjati. Prvi put kad sam ugledao Lindu na jednom seminaru za nordijske pisce početnike u Biskops-Arnöu, malo izvan Stockholma, bilo je ljeto 1999. Stajala je pred zgradom, lica obasjanog suncem. Imala je sunčane naočale, bijelu majicu kratkih rukava s crvenom prugom preko grudi, maslinastozelene hlače. Bila je mršava, i lijepa. Iz nje je zračilo nešto mračno, divlje, erotično, destruktivno. Izgubio sam tlo pod nogama. Drugi put sam je vidio šest mjeseci poslije toga. Sjedila je za stolom jednog kafića u Oslu, u prevelikoj kožnoj jakni, plavim trapericama, crnim čizmama i bila tako krhka, slomljena i izbezumljena da sam je samo htio zagrliti. Nisam to učinio. Kad sam došao u Stockholm, ona je bila jedina osoba koju sam poznavao, osim Geira. Imao sam njezin broj i drugi dan boravka ondje nazvao sam je iz Geirovog i Christininog stana. Ono što se dogodilo u Biskops-Arnöu prošlo me, nisam više ništa osjećao prema njoj, ali trebao sam kontakte u gradu, ona je bila spisateljica, sigurno je poznavala mnogo ljudi, možda i nekoga tko iznajmljuje stan. Nitko se nije javio, ja sam spustio slušalicu i okrenuo se prema Geiru, koji se pravio da ne prati što se događa. “Nema nikoga kod kuće”, rekao sam. “Probaj opet poslije”, rekao je. Jesam. Ali nitko se nije javio. S Christininom pomoći stavio sam oglas u štokholmske novine. Norveški pisac traži mjesto za pisanje/stan, glasio je tekst; dugo smo raspravljali o njemu dok nismo došli do te formulacije, oni su mislili da ima puno ljudi zainteresiranih za kulturu koji će zagristi na riječ “pisac”, a da “norveški” upućuje na nekoga ljubaznog i bezopasnog. Očito su imali pravo jer su me ljudi nazivali. Većina stanova koje su mi nudili nalazila se u predgrađima daleko od centra, njih sam odbio; činilo mi se besmislenim sjediti negdje u nekakvoj zgradurini usred šume, a dok sam čekao bolju ponudu, preselio sam se prvo u Norstedtsov stan, a zatim u onaj ženskasti djevojački stan. Nakon tjedan dana što sam bio ondje došla je ponuda; netko je htio iznajmiti svoj stan na Söderu pa sam otišao onamo, čekao pred vratima, dvije žene koje su bile toliko slične da su morale biti blizanke, pedesetak godina stare, izašle su iz auta, ja sam ih pozdravio, rekle su da su iz Poljske i da bi htjele iznajmiti stan na barem godinu dana, vrlo zanimljivo, rekao sam, dođite s nama gore, rekle su, pa možemo odmah napraviti ugovor ako vam se sviđa. Stan je bio sasvim u redu, jednoipolsobni, tridesetak kvadrata, s kuhinjom i kupaonicom, prihvatljivog standarda, na savršenoj lokaciji. Potpisao sam. No nešto me kopkalo, nešto nije bilo kako treba, nisam shvaćao što; polako sam silazio stubištem, zaustavio se pred pločom s imenima stanara. Prvo sam pročitao adresu, Brännkyrkagatan 92, nekako mi je bila poznata, već sam je negdje vidio, ali gdje?, gdje?, razmišljao sam dok sam pogledom prelazio popis prezimena. Jebem ti sve.
Linda Boström, pisalo je. Naježio sam se. Pa to je njezina adresa! Jednom sam joj pisao i tražio od nje tekst za Vagant, na jebenu Brännkyrkagatan 92 sam to poslao. Kolike su bile šanse da se to dogodi? U tom gradu živi pola milijuna ljudi. U njemu sam poznavao jednu jedinu osobu. Stavio sam oglas u novine, dobio zanimljivu ponudu od potpuno nepoznatih poljskih blizanki i ispostavilo se da je riječ o istoj zgradi! Polako sam otišao do podzemne, cijelim putem do svojeg djevojačkog stana meškoljio sam se na sjedalu. Što će Linda misliti kad se uselim na kat iznad nje? Da je uhodim? Nije išlo. Nisam to mogao napraviti. Ne nakon one strahote koja se dogodila u BiskopsArnöu. Čim sam ušao u stan, nazvao sam Poljakinje i rekao da sam se predomislio, ipak neću uzeti stan, iskrsnula mi je bolja ponuda, duboko se ispričavam. Sve je u redu, rekla je ona koja se javila. Bio sam opet na početku. “Jesi li ti normalan?” rekao je Geir kad sam mu to ispričao. “Odbio si stan usred Södera, koji si usput dobio jeftino, zato što misliš da će netko koga zapravo ne poznaješ možda pomisliti da ga uhodiš? Znaš li ti koliko se godina ja pokušavam dočepati stana u centru? Znaš li ti koliko je to teško? Nemoguće je. A onda dođeš ti s glavom u dupetu i dobiješ prvo jedan pa drugi i odbiješ?” “Sad je gotovo, u svakom slučaju”, rekao sam. “Je li u redu da svratim do vas? Imam osjećaj da ste mi već skoro familija. Da dođem k vama na nedjeljni ručak?” “Osim što je ponedjeljak, osjećaj je obostran. Ali nekako mi ne odgovara odnos otac-sin. Morat će to biti onaj između Cezara i Bruta.” “Koji od nas je Cezar?” “Glupo pitanje. Prije ili poslije zarit ćeš mi nož u leđa. Ali dođi. Razgovarat ćemo ovdje.” Ručali smo, ja sam izašao na balkončić zapaliti i piti kavu, Geir mi se pridružio pa smo razgovarali o relativističkom stajalištu koje smo obojica imali prema svijetu, stajalištu da se svijet mijenja kad se kultura promijeni, ali je ipak uvijek sve takvo da se ne vidi ono što je vani pa to stoga ne postoji; proizlazi li to viđenje iz činjenice da smo studirali upravo kad su postkulturalizam i postmodernizam bili na vrhuncu i svi su čitali Foucaulta i Derridu, ili je to stvarno tako, i ne niječemo li tada čvrstu, nepromjenjivu i nerelativnu točku? Geir je pričao o jednom poznaniku koji više nije htio razgovarati s njim nakon jedne njihove rasprave o stvarnome i relativnome. Ja sam pomislio da je čudno takvu temu uzimati tako ozbiljno, ali nisam ništa rekao. Meni je društvo sve, rekao je Geir. Čovječanstvo. Ne zanima me ništa izvan toga. Ali mene zanima, rekao sam. A da, rekao je Geir. Što to? Drveće, rekao sam. Nasmijao se. Uzorci u biljkama. Uzorci u kristalima. Uzorci u kamenju. U formacijama krajolika. I u galaksijama. Govoriš o fraktalima? Da, naprimjer. Ali i sve što spaja živo i neživo, sve forme koje postoje. Oblaci. Pješčane dine. Sve me to zanima. O, Bože, kako dosadno, rekao je Geir. Nije, rekao sam. Je, rekao je on. Idemo unutra, upitao sam. Natočio sam si još jednu šalicu kave i pitao Geira mogu li telefonirati. “Naravno”, rekao je. “Koga ćeš nazvati?” “Lindu. Znaš, onu.,,” “Da, da, da. Onu zbog koje si odustao od stana.” Utipkao sam broj, barem petnaesti put. Na moje iznenađenje, javila se. “Ovdje Linda”, rekla je.
“Hej, bok, ovdje Karl Ove Knausgård”, rekao sam. “Bok!” rekla je. “Ti si?” “Da. U Stockholmu sam.” “Ma daj? Na odmoru?” “Pa, ne znam zapravo. Mislim živjeti ovdje neko vrijeme.” “Ma daj? Super!” “Da. Ovdje sam već nekoliko tjedana. Pokušavao sam te nazvati, ali nitko se nije javljao.” “Ne, bila sam u Visbyju neko vrijeme.” “Da?” “Da, pisala sam.” “Zvuči super.” “Da, bilo je krasno. Nisam baš puno napravila, ali...” “Aha”, rekao sam. Ušutjeli smo. “Nego, mislio sam... bi li htjela na kavu jedan dan?” “Vrlo rado. Ovdje sam cijelo vrijeme.” “Sutra, možda? Imaš vremena?” “Imam, ja mislim. mislim. Prijepodne, barem.” bare m.” “Meni paše.” “Gdje stanuješ?” “Odmah pokraj Nytorgeta.” “Oj baš dobro! Nađemo se onda tamo? Znaš li onu pizzeriju pizzeriju na uglu? Preko puta ima jedan kafić. Može ondje?” “Da. Kad ti najbolje paše? Jedanaest? Dvanaest?” “Dvanaest je u redu.” “Sjajno. Vidimo se onda!” “Da. Bok.” “Bok.” Spustio sam slušalicu i otišao Geiru, koji je sjedio na kauču sa šalicom u ruci i gledao me. “I?” rekao je. “Konačno je zagrizla?” “Da. Nalazim se s njom sutra.” “Super! Dolazim navečer pa ćeš mi pričati kako je prošlo.” Otišao sam onamo sat prije nego što sam se trebao naći s njom, imao sam sa sobom rukopis kojega sam bio recenzent, novi roman Kristine Næs, pa sam sjedio i radio. Žmarac iščekivanja prošao bi kroza me svaki put kad bih pomislio na Lindu. Nije da sam htio nešto s njom, to me odavno prošlo jednom za svagda, više je bila riječ o tome da je bilo potpuno neizvjesno što će se dogoditi, kako će biti. Spazio sam je čim je skočila s bicikla ispred kafića. Stavila je prednji kotač u stalak i zaključala ga, pogledala u staklo, možda svoj odraz, otvorila vrata i ušla. Kafić je bio gotovo pun, ali odmah me ugledala i došla. “Bok”, rekla je. “Bok”, rekao sam ja. “Idem samo prvo naručiti”, rekla je. “Hoćeš ti nešto?” “Ne, hvala”, rekao sam.
Bila je punija nego što je bila prije, to sam prvo primijetio, da je gotovo dječačke mršavosti nestalo. Stavila je ruku na šank, okrenula glavu prema konobaru koji je stajao iza aparata za kavu što je šištao. Presjeklo me. Zapalio sam cigaretu. Vratila se, stavila šalicu čaja na stol i sjela. “Bok”, rekla je opet. “Bok”, rekao sam. Oči su joj bile sivozelene i znale su se iznenada proširiti, sjetio sam se, bez ikakvog razloga. Izvadila je okruglo cjedilo za čaj, podigla šalicu do usta i puhnula. “Dugo se nismo vidjeli”, rekao sam. “Dobro si?” Srknula je malo čaja pa spustila šalicu na stol. “Da”, rekla je. “Dobro sam. Upravo sam bila u Brazilu s prijateljicom. A onda odmah poslije u Visbyju. Nisam još sasvim svjesna da sam se vratila.” “Ali pišeš?” Napravila je malu grimasu pa spustila pogled. “Pokušavam. A ti?” “Također. Pokušavam.” Nasmiješila se. “Jesi li to ozbiljno mislio, to da ćeš živjeti u Stockholmu?” Slegnuo sam ramenima. “Neko vrijeme, barem.” “Super”, rekla je. “Onda se možemo viđati. Mislim, družiti.” “Da.” “Poznaješ li još koga ovdje?” “Samo jednoga. Zove se Geir. Norvežanin je. Inače nikoga.” “Mirju znaš, malo? Mislim, iz Biskops-Arnöa?” “Nešto malo. Kako je ona, uostalom?” “Dobro, mislim.” Sjedili smo neko vrijeme šutke. O toliko toga nismo mogli razgovarati, u toliko toga nismo mogli ulaziti. No sad kad smo već sjedili ovdje, morali smo o nečemu razgovarati. “Bila je stvarno sjajna ona tvoja kratka priča u Vagantu”, rekao sam. “Stvarno sjajna, zbilja.” Nasmiješila se i spustila pogled. “Hvala”, rekla je. “Tako nevjerojatno eksplozivnog jezika. Da, i tako prokleto lijepa. Kao... heh, teško je govoriti o takvim stvarima, ali... hipnotizirajuća, to sam htio reći.” Još uvijek je gledala u stol. “Sada pišeš kratke priče, što li?” “Da, tako je. Prozu, u svakom slučaju.” “Aha. Baš dobro.” “A ti?” “Pa, ništa. Već četiri godine pokušavam napisati roman, no neposredno prije nego što sam otputovao, bacio sam sve u smeće.” Zašutjeli smo. Zapalio sam novu cigaretu. “Drago mi je da te vidim”, rekao sam. “I meni”, rekla je.
“Čitao sam jedan rukopis prije nego što si došla”, rekao sam i pokazao glavom na snop koji je ležao pokraj mene na sofi. “Kristine Naes. Znaš je?” “Da, zapravo. Nisam je čitala, ali bila je u Biskops-Arnöu s još dva mlada pisca kad sam bila ondje.” “Stvarno?” rekao sam. “Baš čudno. Naime, piše baš o Biskops-Arnou. O djevojci iz Norveške koja odlazi onamo.” Koji je to vrag sa mnom? Što to blebećem? Linda se nasmiješila. “Ne čitam baš puno”, rekla je. Ne znam jesam li uopće pravi pisac.” “Ma daj!” “Ali sjećam se pisaca iz Norveške. Mislila sam da su nevjerojatno ambiciozni, pogotovo dva momka. I znali su jako puno o književnosti.” “Kako su se zvali?” Duboko je udahnula. “Jedan se zvao Tore, u to sam sigurna. Bili su iz Vaganta.” Aha, to su bilo oni”, rekao sam. “Bili su to Tore Renberg i Espen Stueland. Sjećam se da “ Aha, su bili ondje.” “Da, tako je.” “To su mi dva najbolja prijatelja.” “Stvarno?” “Da. Ali su ko pas i mačka. Ne možeš ih više staviti u istu prostoriju.” “Onda se s njima družiš odvojeno?” “Da, moglo bi se to tako reći.” “I tobom sam bila impresionirana”, rekla je. “Mnome?” “Da. Ingmar Lemhagen je govorio o tvojoj knjizi puno prije nego što si došao. I samo je o njoj htio razgovarati dok smo bili ondje.” Ponovno muk. Ustala je i otišla na zahod. Izgubljen slučaj, pomislio sam. Kakve to idiotarije govorim? Ali što sam drugo mogao? O čemu, dovraga, ljudi uopće razgovaraju? Aparat za kavu šištao je i cvrčao. Dug red ljudi, čiji je govor tijela otkrivao nestrpljenje, stajao je ondje i čekao. Vani je bilo sivo. Trava u parku bila je žuta i mokra. Vratila se i sjela. “Što radiš preko dana, onda? Jesi li počeo upoznavati grad?” Odmahnuo sam glavom. “Samo malo. Ali pišem. I svaki dan plivam u onoj dvorani na Medborgarplassenu.” “Stvarno? I ja ondje plivam. Ne svaki dan, ali skoro.” Nasmiješili smo se jedno drugome. “Izvadio sam mobitel i pogledao na sat. “Morat ću uskoro ići”, rekao sam. Kimnula Kimnula je. “Ali možemo se opet vidjeti?” “Da, naravno. Kad?” Slegnula je ramenima. “Samo me nazovi, može tako?” “Može.” Stavio sam rukopis i mobitel u torbu pa ustao. “Čujemo se onda. Bilo te lijepo opet vidjeti!” “Ajde bok”, rekla je. S torbom u ruci požurio sam niz ulicu, pokraj parka pa širokom ulicom u kojoj mi je bio
stan. Ništa se nije dogodilo, nismo se pomaknuli s mjesta; kad smo se razišli, sve je bilo potpuno isto kao i kad smo se tek našli. Ali što sam ja očekivao? Nismo ni trebali nikamo. Nisam je pitao za stan. Ni za kontakte. Ništa. A bio sam i debeo. Kad sam ušao u stan, legao sam poledice na vodeni krevet i zabuljio se u strop. Bila je potpuno drukčija. drukčija. Gotovo kao da je bila druga osoba. oso ba. U Biskops-Arnöu možda je najdojmljivije bilo ono čime je zračila; odmah sam primijetio njezinu volju da ode najdalje što može i to me privuklo. Toga je nestalo. Nestalo je i one čvrstine, gotovo bezobzirne, ali istovremeno krhke poput stakla. Još uvijek je u sebi imala nešto krhko, ali na drugi način, sada nisam mislio da bi se mogla razbiti na komadiće kao što sam tada mislio. Sad je krhkost bila povezana s nekom mekoćom i rezerviranošću koja kao da je govorila, nećeš mi se nikad približiti, a što je unijelo promjenu u njezin karakter. Bila je sramežljiva, a ipak na neki način i otvorena. Nije li bila nekako otvorena? Ujesen nakon Biskops-Arnöa ona je bila u vezi s Arveom i od njega sam čuo što se s njom događalo te zime i proljeća. Bila je manično-depresivna, a nakon nekog vremena završila je na psihijatriji, više od toga nisam znao. U vrijeme maničnih epizoda dvaput me nazvala doma da pita mogu li doći do Arvea. Oba sam puta to učinio, molio njegove prijatelje da mu kažu nek me nazove, a kad me nazvao, čuo sam da je razočaran što preko mene zapravo Linda pokušava doći do njega. Jedanput je nazvala samo da bi razgovarala sa mnom, bilo je šest ujutro, pričala mi je da će sad početi sa studijem kreativnog pisanja, za jedan sat trebala je krenuti u Göteborg. Tonje je ležala budna u dnevnoj sobi i pitala tko zove tako bolesno rano, rekao sam: Linda, znaš, ona Šveđanka koju sam upoznao, Arveova cura. Zašto zove ovamo? rekla je Tonje, ne znam točno, rekao sam, mislim da je manična. Ni o čemu od toga nismo mogli razgovarati. A ako nismo mogli razgovarati o tome, nismo mogli razgovarati ni o čemu drugom. Kakvog smisla ima sjediti i govoriti bok, bok, hm, ovaj, a kako si ti? Sklopio sam oči i pokušao je zamisliti. Jesam li osjećao išta prema njoj? Ne. Ili da, sviđala mi se i osjećao sam možda neku dragost prema njoj, nakon svega što se dogodilo, ali to je bilo sve. Ostalo me prošlo, i to definitivno. I bolje da jest. Ustao sam, stavio bokserice za plivanje, ručnik i šampon u vrećicu, odjenuo jaknu i otišao do Medborgarplassena, na bazen koji je bio gotovo prazan u to vrijeme, presvukao se, ušao u dvoranu, stao na postolje i skočio u vodu. Preplivao sam tisuću metara pod blijedim ožujskim svjetlom, koje je ulazilo kroz veliki prozor na kraju dvorane, amo-tamo, amo-tamo, pod vodu, iz vode, ne razmišljajući ni o čemu osim o tome: broju metara, broju minuta, cijelo vrijeme pokušavajući izvesti najsavršenije moguće zaveslaje. Poslije sam sjeo u saunu, razmišljao o vremenu kad sam pokušavao pisati kratke priče zasnovane na malim zamislima, kao što je zamisao o muškarcu s protezom u svlačionici kupališta, ne znajući tada što bih pisao ni zašto ni kako. A koja je zamisao bila velika? Muškarac zavezan za stolicu u sobi jednog stana negdje u Bergenu, na kraju ustrijeljen u glavu, mrtav, ali u tekstu još uvijek živ, jedno “ja” koje je dugo potrajalo, sve kroz sahranu i u grob. Gestikulacije, eto čime sam se bavio.
I to tako dugo. Obrisao sam ručnikom znoj sa čela, zagledao se u šlaufove koji su mi visjeli s trbuha. Bijeli, debeli i glupi. Ali u Stockholmu! Ustao sam, otišao pod tuševe, stao pod jedan. Ovdje nisam poznavao nikoga. Bio sam potpuno slobodan. Ako napustim Tonje, ako pođem tim putem, mogao bih živjeti ovdje mjesec ili dva, možda cijelo ljeto, a onda otići u... pa, bilo kamo, zapravo. Buenos Aires. Tokyo. New York. Otići sve do Južne Afrike pa vlakom do Viktorijinog jezera. Ili u Moskvu, zašto ne? To bi bilo sjajno. Zatvorio sam oči i našamponirao kosu. Isprao sam je, otišao u garderobu, otvorio ormarić, odjenuo se. Bio sam slobodan ako sam slobodan htio biti. Nisam morao više pisati. Stavio sam ručnik i mokre bokserice u vrećicu, izašao na siv, prohladan dan, otišao u Saluhallen, gdje sam pojeo ciabattu stojeći za šankom. Otišao sam kući, pokušao malo pisati, nadajući se da će Geir stići nešto prije nego što je rekao. Legao sam u krevet i gledao televiziju, neku američku sapunicu, zaspao. Kad sam se probudio, vani je bilo mračno. Netko je kucao na vratima. Otvorio sam, bio je to Geir, rukovali smo se. “I?” rekao je. “Kako je prošlo?” “Dobro je prošlo”, rekao sam. “Kamo ćemo?” Geir je slegnuo ramenima, hodao je okolo zagledajući se u sve sitnice u stanu, zaustavio se pred policom s knjigama i okrenuo se. “Nije li čudno kako svugdje nalaziš iste knjige? Mislim, ovoj curi je dvadeset pet godina, zar ne? Radi u Ordfrontu, stanuje na Söderu? A ipak su ovo sve knjige koje ima i drugo ništa.” “Da, baš čudno”, rekao sam. “Kamo ćemo? U Guldapan? U Kvarnen? Pelikanen? 7” “Samo ne Kvarnen. Guldapan, možda? Jesi li gladan?” Kimnuo sam. “Onda ćemo tamo. Hrana im uopće nije loša. Dobra piletina.” Vani je bilo kao da će svaki čas pasti snijeg. Hladno, zrak oštar i vlažan. “No, pričaj”, rekao je Geir dok smo žurili onamo. “U kojem je smislu bilo dobro?” “Našli smo se, malo ćaskali, razišli se. To je otprilike sve.” “Je li bila onakva kakvom si je pamtio?” “Ne, malo drukčija, možda.” “U kojem smislu?” “Koliko ćeš me to puta pitati?” “Ozbiljno te pitam. Što si osjetio kad si je ugledao?” “Manje nego što sam očekivao.” “Kako to?” “Kako to? Kakvo je to jebeno pitanje? Otkud da to znam? Osjećam ono što osjećam, ne mogu samo tako prepoznati svaku i najmanju oscilaciju u duši, ako si to mislio.” “Pa zar ne živiš od toga?” “Ne. Živim od pisanja o svakoj i najmanjoj neugodnosti kojoj sam izložen. To je nešto drugo,” “Dakle, bilo je oscilacija?” rekao je.
“Evo nas”, rekao sam. “Jest ćemo, rekao si?” Otvorio sam vrata i ušao. U prvoj prostoriji nalazio se bar, u drugoj je bio restoran. “Zašto ne?” rekao je Geir i prošao kroz lokal. Slijedio sam ga. Sjeli smo, čitali jelovnike, naručili piletinu i pivo kad je došao konobar, “Jesam li ti rekao da sam bio ovdje s Arveom?” rekao sam. “Ne.” “Kad smo stigli u Stockholm, završili smo ovdje. Ali prije toga smo bili negdje dalje gore i tek sam sad shvatio da je to bio Stureplan. Arve je ušao u neki bar i pitao znaju li gdje pisci u Stockholmu piju. Samo su mu se nasmijali i odgovorili na engleskom. Tako smo neko vrijeme tumarali, bilo je užasno, zapravo, jer sam Arvea silno cijenio, bio je intelektualac, bio je u Vagantu od samog početka, a onda smo se našli na aerodromu, a ja nisam mogao izustiti ni riječ. Gotovo ni riječ. Sletjeli smo na Arlandu, ja nisam uopće mogao govoriti. Došli smo u Stockholm, pronašli pansion, ja još nisam rekao ni riječ. Otišli smo nešto pojesti i ništa, nada. Ni riječ. Jedina mi je šansa, znao sam, bila da popijem dovoljno da probijem govornu blokadu. Pa sam to i učinio. Jedno pivo u Drottninggatanu, ondje smo pitali nekoga koje je mjesto dobro da odemo onamo, rekli su na Söder, u Guldapan, pa smo uzeli taksi. Pio sam žestice, tako da sam na jedvite jade ipak progovorio. Tu i tamo koju riječ. Arve se nagnuo prema meni i rekao, ona djevojka te gleda. Hoćeš da odem pa da ostaneš nasamo s njom? Koja djevojka, upitao sam, ona ondje, rekao je Arve, pogledao sam je i, jebote, kako je bila lijepa! Ali najviše sam reagirao na Arveovu ponudu. Nije li to bilo malo čudno?” “Je.” “Napili smo se kao guzice. Onda više nije bilo potrebe za razgovorom. Malo smo tumarali okolnim ulicama, vani se danilo, nisam imao ni jednu suvislu misao u glavi, pa smo našli neku pivnicu i ušli, atmosfera je bila odlična, a ja nisam bio pri sebi, ulijevao sam pivo u sebe dok je Arve govorio o svojem djetetu. Odjednom je počeo plakati. Ja ga uopće nisam slušao. Samo je sjedio, pokrivajući lice rukama, dok su mu se ramena tresla. Plače kao kišna godina, pomislio sam negdje duboko u sebi. Tada su zatvorili, uzeli smo taksi do nekog drugog mjesta, gdje nas nisu pustili ući, a onda smo našli neku veliku otvorenu površinu s kioskom na kraju, mislim da je to bio Kungsträdgården. Ondje su bile neke privezane stolice. Dizali smo ih iznad glave i bacali u zid, jurili ukrug, potpuno skrenuli. Čudo da nije došla policija. Ali nije. Zatim smo uzeli taksi do pansiona. Sljedećeg jutra probudili smo se dva sata nakon odlaska našeg vlaka. Ali tad nam je sve bilo toliko jebeno svejedno da nam ni to nije bilo važno. Otišli smo na kolodvor, sjeli na sljedeći vlak i ja sam cijelim putem laprdao. Nezaustavljivo. Kao da je sve što sam držao u sebi zadnjih godinu dana izašlo iz mene. Nešto u Arveu to je omogućilo. Ne znam što je to bilo ili što to jest. Nekakva njegova silna tolerancija. Bilo kako bilo, čuo je cijelu priču. O tati koji je umro, cijelom tom paklu, prvoj knjizi i svemu što me zateklo u to vrijeme, a kad sam mu to ispričao, samo sam nastavio. Sjećam se da smo stajali ispred kolodvora i čekali taksi, nije bilo žive duše, samo Arve i ja, on me gledao, a ja sam pričao i pričao. O djetinjstvu, mladosti, nema toga što nisam pretresao. Samo o sebi, ni o čem drugom. Ja, ja, ja. Sve sam istresao pred njega. Nešto u njemu to je omogućilo, razumio je sve što sam rekao i mislio, a to ni s kim prije nisam doživio. Uvijek postoje ograničenja, stajališta, potreba da se braniš, što u nekoj točki zaustavi tok riječi ili ih odvede u određenom smjeru, tako da ono što govoriš uvijek bude preoblikovano u nešto drugo, nikad ne može biti nešto samo po sebi. Ali Arve je, činilo mi se toga dana, bio posve otvorena osoba, a usto je bio i znatiželjan i cijelo je vrijeme pokušavao shvatiti to što je vidio. No u toj otvorenosti nije bilo skrivenih motiva, nije to bila otvorenost vražjeg psihologa, niti je bilo ikakvih skrivenih motiva u njegovoj znatiželji. Imao je pronicav pogled na svijet, činilo se, a kao i svima koji su stekli određeno iskustvo, ostao mu je uglavnom samo smijeh. Smijeh je jedina zaista prikladna reakcija na nečije ponašanje i
uvjerenja. Ja sam to shvaćao, pa iako sam to iskoristio, jer nisam još bio dovoljno jak da se oduprem svoj toj otvorenosti koju mi je pružao, to me ipak plašilo. Znao je nešto što ja nisam znao, razumio nešto što ja nisam razumio, vidio nešto što ja nisam vidio. To sam mu rekao. Nasmiješio se. ‘Imam četrdeset godina, Karl Ove. Ti imaš trideset. Velika je to razlika. To si primijetio.’ ‘Ne bih rekao’, rekao sam. ‘Nešto je drugo posrijedi. Imaš nekakav uvid u stvari, kakav meni nedostaje.’ ‘Nastavi! Nastavi!’ Nasmijao se. Najjače su tim nečim zračile njegove tamne oči, njegov prodoran pogled, ali on sam nije bio mračna osoba, puno se smijao, osmijeh mu je rijetko napuštao malčice krive usne. To je zračenje bilo snažno, snažno se osjećala njegova prisutnost, ali ne ona tjelesna, jer se njegovo vitko i lagano tijelo jednostavno nije primjećivalo. Barem ga ja nisam. Obrijana glava, tamne oči, stalni osmijeh ili pak grohotan smijeh - to je bio Arve. Njegovo rezoniranje uvijek je, za mene, vodilo neočekivanim zaključcima. To što mi se otvorio bilo je više nego što sam se mogao nadati. Odjednom sam mogao izreći sve ono što sam dotad držao u sebi, i više od toga, jer bilo je to kao da sam pod njegovim utjecajem: odjednom su i moja rezoniranja prodirala u neočekivano, a to mi je budilo nadu. Možda ipak jesam pisac? Arve je to bio. Ali ja? Ovako običan? Čiji se život vrtio oko nogometa i filmova? Kako sam se samo raspričao. Taksi je stigao, otvorio sam prtljažnik i nastavio mljeti, mamuran i uzbuđen; stavili smo u auto svoje dvije torbe, sjeli, ja sam i dalje mljeo cijelim putem kroz švedski krajolik, sve do Biskops-Arnöa, gdje je seminar već odavno počeo. Upravo su ručali kad smo iskočili iz taksija.” “I tako se nastavilo?” rekao je Geir. “I tako se nastavilo”, rekao sam. Prišao nam je jedan muškarac i predstavio se kao Ingmar Lemhagen. On je bio voditelj tečaja. Rekao mi je da mu se svidjela moja knjiga i da ga je podsjetila na jednog drugog norveškog pisca. Kojeg, upitao sam, on se mudro nasmiješio, s tim ćemo pričekati dok ne proanaliziramo moje tekstove na plenumu. Pomislio sam da je sigurno riječ o Finnu Alnæsu ili Agnaru Mykleu. Ostavio sam prtljagu pred ulazom, ušao u salu, stavio malo hrane na tanjur, utrpao je u sebe. Sve mi se vrtjelo, još sam uvijek bio pijan, ali ne više nego što sam bio uzbuđen i sretan što sam ondje. Pokazali su mi sobu, ostavio sam prtljagu, izašao i otišao prema zgradi u kojoj se trebao održavati tečaj. Tad sam je ugledao. Bila je naslonjena na zid, nisam joj ništa rekao, bilo je puno ljudi, ali gledao sam nju i nešto u njoj poželio sam čim sam je ugledao, bilo je to ono pravo. Poput eksplozije. Stavili su nas u istu grupu. Voditeljica, Finkinja, nije rekla ništa kad smo sjeli, bio je to nekakav njezin prosvjetarski trik, ali nitko nije zagrizao, svi smo šutjeli prvih pet minuta, sve dok nije postalo neugodno i netko nije preuzeo inicijativu. Cijelo sam vrijeme bio svjestan nje. Što je rekla, kako je govorila, ali najviše od svega bio sam svjestan njezine prisutnosti, njezina tijela u prostoriji.
Nisam znao zašto. Možda me nešto u situaciji u kojoj sam se našao učinilo prijemljivim za ono što je imala u sebi ili što je bila. Predstavila se. Linda Boström. Debitirala je zbirkom pjesama, zvala se Gör mig behagelig för såret, živjela je u Stockholmu i imala dvadeset pet godina. Tečaj je trajao pet dana. Cijelo sam vrijeme kružio oko nje. Navečer bih se opijao, bio sam pijan da pijaniji nisam mogao biti, gotovo uopće nisam spavao. Jedne sam večeri slijedio Arnea u nekakav podrum nalik na kriptu, on je dolje plesao, plesao vrteći se, bilo je nemoguće stupiti s njim u kontakt, a kad smo izašli i kad sam. shvatio da je nedostupan, rasplakao sam se. On je to vidio. Plačeš, rekao je. Da, rekao sam. Ali do sutra ćeš to zaboraviti. Jedne noći nisam uopće spavao. Kad su i zadnji otišli na spavanje u pet, ja sam otišao u dugu šetnju šumom, sunce je izašlo, vidio sam srne među starim bjelogoričnim stablima i bio sretan na neki čudan način koji mi nije bio poznat. Ono što sam napisao za vrijeme tečaja bilo je neuobičajeno dobro, kao da sam bio u kontaktu s izvorom, izviralo je nešto potpuno moje, a opet meni strano, jasno i svježe. Ili sam to možda zbog euforije samo krivo procijenio. Išli smo na ista predavanja, sjeo bih pokraj Linde, koja me jednom upitala sjećam li se scene u Blade Runneru u kojoj svjetlo ulazi kroz prozore i blijedi. Rekao sam da se sjećam i da je sova koja se tad okrene najljepši prizor u cijelome filmu. Pogledala me. Upitno, kao da ne prepoznaje to o čemu govorim. Voditelji seminara listali su tekstove koje smo napisali. Došli su do mojeg. Lemhagen je počeo govoriti o njemu i kao da je ono o čemu je govorio počelo sve više rasti, nikad nisam čuo da netko tako govori o nekom tekstu, istaknuo je ono zapravo jedino bitno u njemu, a nije se tu radilo ni o likovima ni o temi niti i o čemu od onoga što je bilo na površini, radilo se o metaforama i funkcijama koje su one obavljale, skrivene, uspoređujući sve stvari, povezujući ih gotovo organski. Nisam ni znao da sam to napravio, no sad kad je to izgovorio, znao sam da jesam; i drveće i lišće, trava i oblaci i sunce koje sja bili su mi sve, samo oni, sve sam shvatio u tom svjetlu, pa i Lemhagenovu interpretaciju. Pogledao me. “Podsjeća me ovo, prije svega, na prozu Tora Ulvena. Jeste li upoznati s njegovim radom, Karl Ove?” Kimnuo sam i spustio pogled. Nitko nije morao vidjeti da mi krv huči u žilama, da u mojoj nutrini sviraju fanfare i jašu vitezovi. Tor Ulven, više od toga ne ide. Ah, ali znao sam da je pogriješio, da me precijenio, bio je Šveđanin i sigurno nije dobro razumio detalje na norveškom jeziku. Ali sama činjenica da je spomenuo Ulvenovo ime... Ta nisam li ja pisac pitke književnosti? Zar ima nešto u onome što sam napisao što bi moglo podsjećati na Tora Ulvena? Krv je hučala, sreća vrišteći kolala živcima. Gledao sam dolje i intenzivno želio da Lehmhagen završi i prijeđe na sljedećeg, a kad je to učinio, klonuo sam osjetivši olakšanje. Te se večeri pijančevanje nastavilo u mojoj sobi, Linda je rekla da možemo pušiti ako skinemo protupožarni alarm, to sam i učinio, pili smo, ja sam puštao Summerteeth, album grupe Wilco, ona nije djelovala zainteresirano za to, činilo mi se, ja sam spomenuo neku rimsku kuharicu, koju sam kupio u Uppsali, na izletu dan prije; kako je fantastično spremati hranu na isti način kao i Rimljani, pomislio sam, no ona to nije mislila, naprotiv, okrenula se od mene i pogledom potražila nekog drugog. Ljudi su se počeli razilaziti, odlaziti u svoje sobe, ja sam se nadao da Linda neće, no onda je i ona otišla, a ja sam opet otišao u šumu, lutao do sedam ujutro i kad sam se vratio, neki je bijesni muškarac potrčao za mnom.
Knausgård, poviknuo je, jesi li ti taj Knausgård, viknuo je. Da, rekao sam. Stao je preda me i počeo me grditi. Protupožarni alarm, opasno, neodgovorno, vikao je. Rekao sam da, žao mi je zbog toga, nisam razmišljao, ispričavam se. Stajao je ondje i gledao me s bijesom u očima, ja sam se lagano ljuljao, nije me bilo ni najmanje briga, otišao sam u krevet, odspavao dva sata. Kad sam došao na doručak, k meni je došao Ingmar Lemhagen, duboko mi se ispričao zbog onoga što se dogodilo, bio je to domar koji je malo pretjerao, neće se ponoviti. Ništa mi nije bilo jasno. Zar se to on ispričava meni? To što se dogodilo i više je nego dobro odgovaralo onome u što sam se pretvorio tih dana, naime u šesnaestogodišnjaka. Moji su osjećaji bili osjećaji šesnaestogodišnjaka, moji postupci bili su postupci šesnaestogodišnjaka. Odjednom sam postao toliko nesiguran koliko poslije nikad više nisam bio. Svi smo se okupili u jednoj prostoriji, trebali smo čitati svoje tekstove, jedan bi počeo, a zatim bi počeo i drugi; zamisao je bila da svi zajedno zvučimo kao zbor, gdje bi se izgubio individualan glas. Lemhagen je pokazao na jednoga i on je počeo čitati. Zatim je pokazao na mene. Ja sam ga nesigurno pogledao. “Da čitam sad? Dok on čita?” rekao sam. Svi su se nasmijali. Sav sam se zacrvenio. No dok smo svi čitali, primijetio sam koliko je moj tekst dobar, toliko neusporedivo bolji od ostalih, ukorijenjen u nečemu sasvim drukčijem i konkretniji. Kad smo poslije stajali vani na šljunku i razgovarali, rekao sam to Arveu. Samo se nasmiješio i nije rekao ništa. Svake večeri dvoje ili troje trebalo je čitati ostalima. Jedva sam dočekao da dođe red na mene, Linda je bila ondje, pokazat ću joj tko sam. Obično sam dobro čitao, obično bih pokupio pljesak. No ovdje mi nije išlo tako dobro, već nakon prve rečenice počeo sam sumnjati u tekst, bio je smiješan, a ja sam bivao sve usukaniji i usukaniji, sve dok crven od srama nisam sjeo na mjesto. Zatim je na red došao Arve. Nešto se dogodilo dok je on čitao. Začarao je sve. Bio je čarobnjak. “Ovo je bilo nevjerojatno!” rekla mi je Linda kad je Arve završio. Kimnuo sam i nasmiješio se. “Da, stvarno je dobar.” Bijesan i očajan otišao sam odande, uzeo pivo i sjeo na stepenice ispred sobe. Linda, sad odlaziš odande i dolaziš ovamo, čuješ li? Odlazi odande i dođi ovamo. Dođi za mnom. Ako to učiniš, ako sad dođeš ovamo, suđeno nam je. Onda je to to. Piljio sam u vrata. Otvorila su se. Bila je to Linda! Srce mi je počelo lupati. Bila je to Linda! Bila je to Linda! Hodala je preko dvorišta, a ja sam se tresao od sreće. A onda je skrenula i otišla prema drugoj zgradi, podignuvši ruku i mahnuvši mi. Sljedeći dan svi smo pošli u šetnju šumom, ja sam hodao kraj Linde na početku kolone, a oni iza nas zaostali su pa sam ostao sam s njom u šumi. Uvijala je nekakvu slamku i tu i tamo bi me pogledala osmijehnuvši se. Nisam uspijevao ništa reći. Ništa. Gledao sam u pod, gledao sam u šumu, gledao sam u nju. Oči su joj blistale. Sada više u njima nije bilo ništa od onog mračnog, dubokog i
privlačnog, bila je potpuno opuštena i koketna, uvijala je i uvijala onu slamku, smiješila se, gledala me, gledala u pod. Što je sad to? Što to znači? Pitamo sam je hoćemo li razmijeniti knjige, rekla je, naravno. Došla je do mene dok sam ležao u travi i gledao oblake, pružila mi je knjigu. Biskops-Arnö, 01.07.’99., Karlu Oveu, Linda, pisalo je na naslovnoj stranici. Odjurio sam i donio primjerak svoje, već s posvetom, pa joj ga pružio. Kad je otišla, otišao sam u sobu i počeo čitati. Gorio sam od žudnje za njom dok sam čitao, svaka je riječ bila njezina, bila ona. Potpuno obuzet svojom divljom požudom za Lindom i u regresiji u šesnaestogodišnjaka, u kovitlacu svega toga, sve sam vidio drukčije. Vidio sam koliko je divlje i kaotično sve zelenilo koje je raslo, a istodobno koliko su mu jednostavne i jasne forme, i to je u meni gotovo pobudilo ekstazu, ti stari hrastovi, vjetar koji puše kroz krošnje, sunce, beskrajno plavetnilo neba. Nisam spavao, jedva sam jeo i svake sam večeri pio, a ipak nisam bio ni umoran ni gladan niti sam imao problema sa sudjelovanjem u tečaju. Cijelo je vrijeme trajao razgovor s Arveom, to jest nastavio sam mu pričati o sebi, a nakon nekog vremena sve više i više o Lindi. Vidio je mene i vidio je druge na tečaju pa smo razgovarali o književnosti. Moj način razgovaranja promijenio se, misli su mi bivale sve slobodnije i slobodnije što sam više bio s njim i mislio sam da je to dar. Između satova ležali smo na livadi ispred zgrada i razgovarali, tada je ondje bilo i drugih, ja sam bio ljubomoran na njega, vidio sam koliki dojam ono što govori ostavlja na druge, a i sam sam toliko htio ostavljati takav dojam. Jedne večeri kad smo svi sjedili na travi, pili i razgovarali, on je pričao o intervjuu koji je napravio sa Sveinom Jarvollom za Vagant, kako se sve otvorilo te večeri dok su razgovarali, koliko je sve izgovoreno bilo precizno i kako je to na neki način otvorilo put nečemu nevjerojatnom. Ja sam pričao o intervjuu koji sam za Vagant napravio s Runeom Christiansenom, u kojem se dogodilo isto, bilo me strah prije nego što sam ga upoznao, nisam znao ništa o poeziji, no onda se sve otvorilo, odjednom smo govorili o onome o čemu se inače ne može govoriti. Bio je to jako dobar intervju, rekao sam. Arve se nasmijao. Samim smijehom mogao je poništiti sve što sam rekao. Svi prisutni znali su da je Arve u pravu, on je imao autoritet, a taj je autoritet predstavljalo njegovo lice, hipnotička točka te večeri. Linda je bila ondje, i ona je to vidjela. Arve je prešao na boks, na Mikea Tysona, njegovu zadnju borbu, kad je Holyfieldu odgrizao komadić uha. Rekao sam da to nije tako teško shvatiti, Tyson je trebao izlaz, znao je da će izgubiti pa mu je odgrizao uho, to je značilo kraj borbe, a on pritom nije izgubio obraz. Arve se ponovno nasmijao i rekao da sumnja u to. To bi bio racionalan postupak. Ali Tyson ondje nije pokazao ni trunke racionalnosti. Zatim je govorio o tome na način koji me podsjetio na onu scenu u Apokalipsi sada kad odsijeku glavu volu. Mrak i krv i trans. Možda su moje misli završile upravo ondje zato što je Arve toga dana već prije pričao o snazi volje koju su Vijetnamci pokazali kad su odsijecali ruke djeci koja su bila cijepljena, o tome kako se s takvim čim nemoguće nositi ili ako se moguće nositi, onda samo snagom volje koja je spremna otići jednako daleko. Sljedeći dan okupio sam nas nekoliko da zaigramo nogomet, Ingmar Lemhagen našao nam je loptu, izdržali smo jedan sat, a poslije, kad sam sjeo kraj Linde na travu s Colom u
ruci, rekla mi je da hodam kao nogometaš. Ima brata koji igra i nogomet i hokej, i on i ja stojimo i hodamo na otprilike isti način. Ali Arve, rekla je, jesi li vidio kako on hoda? Ne, rekao sam. Hoda poput baletana, rekla je. Lagano i eterično. Nisi to primijetio? Ne, rekao sam i nasmiješio joj se. Samo mi je dobacila osmijeh pa ustala. Legao sam na pod i gledao u bijele oblake što su polako plovili po plavome prostranstvu neba. Poslije večere otišao sam u dugu šetnju šumom. Zaustavio sam se pred jednim hrastom, pogledao visoko u krošnju. Otkinuo sam žir i pošao dalje vrteći ga u rukama i proučavajući ga iz svih kutova i sa svih strana. Sve male, pravilne uzorke majušnog, zaobljenog dijela nalik na košaru u kojem je žir počivao. Svjetlije zelene pruge na tamnijoj glatkoj površini. Savršen oblik. Mogao je to biti svemirski brod, mogao je biti val. O-valan je, pomislio sam i nasmiješio se. Svi su listovi bili jednaki, niknuli bi svakog proljeća u grotesknim količinama; stabla su tvornice, proizvode lijepe listove složenih uzoraka iz Sunčeva svjetla i vode. Odnekud se pojavila pomisao na monotoniju, no razmišljati o njoj bilo bi mi praktično nepodnošljivo. Sve je to došlo iz tekstova Francisa Pongea koje sam čitao početkom toga ljeta - upravo mi ih je Rune Christiansen preporučio - Pongeov je pogled zauvijek promijenio moj pogled na drveće i lišće. Ti su tekstovi nadirali iz vrela, vrela života, koje je neiscrpno. O, koje li submisivnosti. Zastrašujuće je ići onuda, okružen golemom, slijepom snagom u svemu što raste, pod sjajem sunca koje sja i sja, također slijepo. Ton kojim je to odjeknulo u meni bio je vrišteći. No bio je tu i drugi ton, ton čežnje, a ta čežnja više nije bila usmjerena na nešto apstraktno, kao što je bila zadnjih godina, ne, bila je opipljiva i konkretna, njezin se objekt muvao onuda, samo nekoliko kilometara dalje, upravo u tom trenutku. Kakva je to ludost, pomislio sam hodajući. Oženjen sam, dobro nam je, uskoro ćemo zajedno kupiti stan. I onda dođem ovamo i želim sve uništiti? Htio sam. Koračao sam po suncem ispresijecanim sjenama bjelogoričnog drveća, okružen toplim mirisima šume i razmišljao kako sam se našao usred života. Ne života kao dobi, ne na pola životnoga puta, nego usred egzistencije. Srce mi je podrhtavalo. Došla je zadnja večer. Okupili smo se u najvećoj prostoriji, bilo je vina i piva, imali smo nekakvu završnu svečanost. Odjednom sam se našao pokraj Linde, htjela je otvoriti bocu vina i stavila je ruku na moju, jedva ju je primjetno pogladila gledajući me u oči. Bilo je očito, bilo je odlučeno, htjela me. Ostatak večeri razmišljao sam o tome dok sam polako pio i bio sve pijaniji i pijaniji. Trebao bih biti s Lindom. Ne trebam se više vraćati u Bergen, mogu ostaviti sve ondje i ostati ovdje s njom. Oko tri ujutro, kad sam bio pijan kao gotovo nikad prije, poveo sam je van. Rekao sam joj da joj moram nešto reći. Pa sam joj rekao. Što točno osjećam i koje su mi namjere. Rekla je: “Sviđaš mi se. Divan si momak. Ali nisam zainteresirana za tebe. Žao mi je. Ali tvoj prijatelj, on je zbilja fantastičan. Za njega sam zainteresirana. Razumiješ li?” “Da”, rekao sam. Okrenuo sam se, svjestan da iza mene ona odlazi u suprotnom smjeru, i vratio se preko dvorišta na zabavu. Pod drvećem pred ulaznim vratima bilo je okupljeno društvance. Arvea
nije bilo pa sam se vratio u dvorište, pronašao ga, rekao mu što mi je Linda rekla, da je zainteresirana za njega, sada mogu biti zajedno. Ali mene ona ne zanima, razumiješ, rekao je. Već imam divnu djevojku. Žao mi je zbog tebe, u svakom slučaju, rekao je, ja sam rekao da meni nije žao pa ponovno prešao dvorište, bilo mi je kao da sam u kakvom tunelu gdje ništa osim mene ne postoji, prošao pokraj društva ispred kuće, pa hodnikom do svoje sobe, gdje je računalo svijetlilo na stolu. Iščupao sam kabel, poklopio računalo, otišao u kupaonicu, uzeo čašu koja je stajala na umivaoniku i svom je snagom zavitlao u zid. Pričekao sam malo da čujem hoće li netko reagirati. Zatim sam uzeo najveću krhotinu koju sam našao i počeo se rezati po licu. Činio sam to metodično, pokušavajući zarezati što je moguće dublje i rezovima prekriti cijelo lice. Bradu, obraze, čelo, nos, donju stranu brade. U pravilnim sam razmacima brisao krv ručnikom. Nastavio sam se rezati. Brisao krv. Na kraju sam bio zadovoljan, kad gotovo više nije bilo mjesta za novi rez, i otišao u krevet. Puno prije nego što sam se probudio, znao sam da se dogodilo nešto užasno. Lice me peklo i boljelo. A čim sam se probudio, sjetio sam se što se dogodilo. Ovo neću preživjeti, pomislio sam. Trebao sam ići kući, naći se s Tonje na Quartfestivalu, uplatili smo hotelsku sobu pola godine prije, mi i Yngve i Kari Anne. Bio nam je to godišnji odmor. Voljela me. A onda ja napravim ovo. Udario sam šakom o madrac. A tu su i svi koji su ovdje. Vidjet će moju sramotu. Neću to moći sakriti. Svi će vidjeti. Bio sam unakažen, sam sam sebe unakazio. Pogledao sam jastuk. Bio je pun krvi. Opipao sam lice. Bilo je cijelo izbrazdano. I još sam uvijek bio pijan, jedva sam uspio ustati. Povukao sam tešku zavjesu ustranu. Svjetlo je preplavilo sobu. Naprijed na livadi sjedila je grupa ljudi, oko njih bile su naprtnjače i kovčezi, bližilo se vrijeme za odlazak. Udario sam šakom u uzglavlje kreveta. Morao sam se s time suočiti. Nije bilo izlaza. Morao sam to učiniti. Spakirao sam stvari u kofer, lice me peklo, a peklo me i iznutra, sram kakav nikad prije nisam osjetio. Bio sam unakažen. Uhvatio sam kofer za ručku i izašao. Isprva me nitko nije vidio. Zatim je netko uskliknuo. Zatim su me svi pogledali. Stao sam. “Ispričavam se zbog ovoga”, rekao sam. “Oprostite.” Linda je sjedila ondje. Gledala me razrogačenih očiju. Onda je počela plakati. Još su neki plakali. Netko je došao do mene i stavio mi ruku na rame. “U redu je”, rekao sam. “Samo sam bio jako pijan sinoć. Oprostite.” Zavladao je potpuni muk. Došao sam onakav kakav jesam i zavladao je muk. Kako ću to preživjeti? Sjeo sam i zapalio cigaretu. Arve me pogledao. Pokušao sam se nasmiješiti. Došao je do mene. “Kog si vraga sad izveo?” rekao je. “Samo sam se jako napio. Mogu ti ispričati poslije. Ali ne sad.” Došao je autobus koji nas je odvezao na postaju, ukrcali smo se u vlak. Let mi je bio tek
sljedeći dan. Nisam znao kako ću se dotad snaći. U Stockholmu su na ulici svi zurili u mene i obilazili me u širokom luku. Sram me pekao, pekao i pekao i nije bilo izlaza iz toga, morao sam živjeti s njim, izdržati, izdržati, a onda će jednog dana proći. Otišli smo do Södera. Drugi su se dogovorili naći se s Lindom, mislili smo da je dogovor bio naći se na trgu za koji sad znam da se zove Medborgarplassen, no koji je tada bio samo trg; stajali smo ondje, a ona je došla na biciklu, iznenađena što nas vidi ondje jer smo se trebali naći na Nytorgetu, ondje, rekla je i nije me ni pogledala, nije me gledala, i dobro da nije jer njezin pogled ne bih mogao izdržati. Pojeli smo pizzu, atmosfera je bila čudna, poslije smo sjedili na livadi, jato ptica skakutalo je oko nas, a Arve je rekao da on ne vjeruje u teoriju evolucije, u smislu da se ne radi o opstanku najprilagođenijih, jer pogledaj ptice, ne rade samo ono što moraju, nego ono što žele, što ih usrećuje. Sreća je podcijenjena, rekao je Arve, a ja sam znao da govori Lindi, jer sam mu rekao što je rekla, napravio što me zamolila, njih će dvoje biti zajedno, znao sam. Otišao sam prije ostalih u pansion, ostali su otišli na piće. Gledao sam televiziju, bilo je nepodnošljivo, ali izdržao sam večer, na kraju i zaspao, dok je krevet pored mojega ostao prazan; Arve se te noći nije vratio, a ujutro sam ga našao kako spava na stubištu. Pitao sam ga je li bio kod Linde, rekao je da nije, ona je rano otišla kući. “Sjedila je i plakala i htjela razgovarati samo o tebi”, rekao je. “Pio sam s Thøgerom. To sam radio.” “Ne vjerujem ti”, rekao sam. “Možeš mi slobodno reći, ne smeta mi ako ste vas dvoje zajedno.” “Nismo”, rekao je. “Griješiš.” Kad smo sletjeli u Oslo poslijepodne sljedećega dana, ljudi su nastavili buljiti u mene, iako sam imao sunčane naočale i hodao glave toliko pognute koliko sam je najviše mogao pognuti. Davno sam bio dogovorio intervju s Alfom van der Hagenom s Norveškog radija, trebao sam doći k njemu kući, trebao je to biti duži intervju, trebalo nam je vremena za to. Tako sam morao onamo. Putem sam razmišljao kako bi mi to trebalo biti potpuno svejedno i da bih na njegova pitanja trebao odgovarati upravo ono što mislim. “O, Bože”, rekao je kad je otvorio vrata. “Što se vama dogodilo?” “Nije tako ozbiljno kao što izgleda”, rekao sam. “Samo sam bio jako pijan. Događa se.” “Možete li sad obaviti intervju?” rekao je. “Ma da. Sasvim sam dobro. Samo ne izgledam baš lijepo.” “Ne, to sigurno ne.” Kad me Tonje vidjela, briznula je u plač. Rekao sam joj samo da sam bio užasno pijan i da se ništa drugo nije dogodilo. To je bilo točno. Ljudi su se i na festivalu okretali za mnom, a Tonje je puno plakala, ali popravljalo se, ono što me čvrsto držalo i nije puštalo sad je počelo pomalo popuštati. Bili smo na Garbageu, koncert je bio sjajan, Tonje mi je rekla da me voli, ja sam njoj rekao da je volim i odlučio sam zaboraviti sve što se dogodilo. Ne vraćati se na to, ne misliti na to, ne dati tome prostora u svome životu. Početkom jeseni Arve me nazvao i rekao da su on i Linda zajedno. Rekao sam: pa rekao sam ti to, da ćete vas dvoje biti zajedno. “Ali nije se to dogodilo ondje, dogodilo se poslije. Napisala mi je pismo, a onda došla ovamo. Nadam se da možemo i dalje ostati prijatelji. Znam da je to teško, ali nadam se.” “Naravno da možemo ostati prijatelji”, rekao sam. A tako je i bilo, ništa mu nisam zamjerao, zašto bih? Sreo sam ga u Oslu mjesec dana poslije, tad sam opet bio na početku, ništa mu nisam
mogao reći. Jedva bih koju riječ prozborio, a i to samo kad bih popio. Rekao je da Linda puno priča o meni, da često kaže da sam jako zgodan. Na to sam pomislio da ljepota nije parametar koji je nama važan, više je to neki osebujan podatak, otprilike kao da je rekla da sam šepav ili grbav. Osim toga, Arve je to rekao, zašto bi mi to prenio? Jednom sam ga susreo u Kunstneres Husu i bio je toliko pijan da se gotovo nije dalo razgovarati s njim, uhvatio me za ruku i odveo do nekog stola, pogledajte ga, zar nije zgodan? Maknuo sam se otamo, sat poslije ga opet sreo, sjeli smo, rekao sam mu da sam ja njemu ispričao toliko toga o sebi, a on meni nikad nije pričao ništa o sebi, mislim, ni o čemu osobnom, a on je rekao, sad si me razočarao, zvučiš kao psiholog iz nedjeljnog izdanja Dagbladeta ili tako nekako, rekao sam, dobro. Imao je pravo, uvijek je imao pravo, ili bi se nekako izdignuo iznad argumenata koji određuju što je ispravno, a što pogrešno. Puno mi je toga dao, ali i to sam morao zaboraviti, nisam mogao živjeti u tome i istovremeno živjeti svoj život u Bergenu. To nije išlo. Nazimu sam se ponovno našao s njim, tad je i Linda bila ondje, htjela me vidjeti i Arve ju je doveo onamo gdje sam odsjeo, ostavio nas same na pola sata, a onda došao po nju. Sjedila je sva usukana u prevelikoj kožnoj jakni, slaba i drhtava, gotovo ništa nije ostalo od nje, a ja sam pomislio, gotovo je, ne osjećam više ništa. Dok sam pričao tu priču Geiru, on je gledao u stol, pred sebe. Kad sam završio, pogledao me u oči. “Zanimljivo!” rekao je. “Ti sve okrećeš prema unutra. Svu bol, svu agresiju, sve osjećaje, sav stid, sve. Prema unutra. Samome sebi škodiš, nikome vani.” “To bi napravila bilo koja tinejdžerica”, rekao sam. “Ne!” rekao je. “Izrezao si si lice. Nijedna djevojka si nikad ne bi izrezala lice. Nikad nisam čuo da je itko to napravio, zapravo.” “Nisu to baš bile duboke posjekotine”, rekao sam. “Ružno je izgledalo. Ali nije bilo tako strašno.” “Tko sebi želi takvo što?” Slegnuo sam ramenima. “Sve mi se skupilo istovremeno. Tatina smrt, medijska pozornost zbog knjige, život s Tonje. I naravno Linda.” “Ali danas prema njoj nisi osjetio ništa?” “Ništa jako, barem.” “Hoćeš li je opet vidjeti?” “Možda. Vjerojatno. Ali i tada samo da bih imao prijatelja ovdje.” “ Još jednog prijatelja.” “Da, tako je”, rekao sam i podignuo kažiprst u zrak da privučem pozornost konobara. Sljedeći dan nazvala me žena od koje sam unajmio stan. Imala je prijateljicu koja je trebala sustanara da plaća manju najamninu. “U kojem smislu sustanara?” rekao sam. “Dobiješ svoju sobu, a ostatak stana dijeliš s njom.” “Ne zvuči baš kao nešto za mene”, rekao sam. “Ali stan je krasan, znaš”, rekla je. “Nalazi se u Bastugatanu. To je jedna od najboljih adresa u cijelom Stockholmu.” “Okej”, rekao sam. “Mogu barem otići porazgovarati s njom,”
“Jako je zanima norveška književnost”, rekla je. Dobio sam ime i broj telefona, nazvao, ona se odmah javila, rekla je da samo svratim. Stan je stvarno bio krasan. Ona je bila mlada, mlađa od mene, i imala je pune zidove slika nekog muškarca. To joj je bio muž, rekla je, umro je. “Žao mi je”, rekao sam. Okrenula se i krenula dalje. “Tvoja soba je ovdje”, rekla je. “Ako je hoćeš. Vlastita kupaonica, vlastita kuhinja i još soba s krevetom, kao što vidiš.” “Izgleda super”, rekao sam. “Imaš i vlastiti ulaz. A ako želiš biti sam i pisati, naprimjer, samo trebaš zatvoriti ova vrata.” “Uzet ću je”, rekao sam. “Kad se mogu useliti?” “Odmah, ako želiš?” “Samo tako? Dobro, onda ću popodne doći sa stvarima.” Geir se samo nasmijao kad sam mu to ispričao. “Nemoguće je doći u grad, ne poznavati nikoga i dočepati se stana u Bastugatanu”, rekao je. “To je nemoguće! Razumiješ li? Bogovi te vole, Karl Ove, to je barem očito.” “Ali ne i Cezar”, rekao sam. “Da, i Cezar. On je možda samo malo zavidan, to je sve.” Tri dana poslije nazvao sam Lindu, rekao joj da sam se preselio i upitao bi li možda na kavu? Da, htjela je pa smo sat poslije sjedili u kafiću na brdašcu iznad Hornsgatana. Djelovala je sretnije, to sam prvo pomislio kad je sjela. Pitala me jesam li plivao danas, nasmiješio sam se i rekao da nisam, ona jest, rano ujutro, bilo je fantastično. Zatim smo sjedili i miješali svaki svoj kapučino. Ja sam zapalio cigaretu, nisam mogao smisliti što da kažem i pomislio sam da će nam ovo biti zadnji susret. “Zanima li te kazalište?” rekla je. Odmahnuo sam glavom i rekao da su jedino što sam pogledao bile nekakve tradicionalne produkcije u DNS-u u Bergenu, u koje mi se bilo jednako teško uživjeti kao i u ribe u akvariju, te nekoliko predstava na Međunarodnom kazališnom festivalu u Bergenu, između ostalog produkciju Fausta, u kojoj su su glumci imali dugačke, crne nosove i mumljajući hodali po pozornici. Kad sam to rekao, rekla je da moramo otići pogledati Bergmanovu produkciju Sablasti, a ja sam rekao dobro, pružit ću kazalištu još jednu priliku. “Onda smo se dogovorili?” rekla je. “Da”, rekao sam. “Zvuči zabavno.” “Povedi onda i svojeg norveškog prijatelja”, rekla je. “Pa da i njega upoznam.” “Dobro, sigurno će htjeti”, rekao sam. Ostali smo sjediti još petnaest minuta, ali faze tišine bile su duge i ona je, jednako kao i ja, vjerojatno htjela pobjeći. Na kraju sam spustio cigarete u džep i ustao. “Idemo zajedno kupiti karte?” rekla je. “Mogli bismo”, rekao sam. “Sutra?” “Može.” “Pola dvanaest ovdje?” “Može, super.”
Dvadeset minuta koliko nam je trebalo od brdašca do Dramatena jedva da smo riječ prozborili. Imao sam osjećaj kao da joj mogu reći sve ili ne reći ništa. Sad je bilo ništa i vjerojatno će tako zauvijek ostati. Pustio sam je da naruči karte, a kad je to bilo gotovo, pošli smo natrag. Sunce je sjalo nad gradom, prvi su se pupovi pojavili na drveću, sve je vrvjelo od ljudi, većinom sretnih, kao što obično bude prvih pravih proljetnih dana. Dok smo išli Kungsträdgårdenom, zaškiljila je na svjetlu oštrog, niskog sunca i pogledala me. “Vidjela sam nešto neobično na televiziji prije nekoliko tjedana”, rekla je. “Pokazivali su slike s nadzorne kamere u jednom velikom kiosku. Iznenada je nešto počelo gorjeti na jednoj polici. Isprva je to bilo nekoliko plamičaka. Prodavač je stajao tako da to nije mogao vidjeti. No kupac pred pultom mogao je vidjeti. Sigurno je naslutio da se nešto događa, jer dok je stajao i čekao da mu prodavač naplati robu, okrenuo se prema polici. Morao je vidjeti plamen. Onda se okrenuo na suprotnu stranu, uzeo ostatak i izašao. Dok je iza njega gorjelo!” Opet me pogledala i nasmiješila se. “Ulazi novi kupac i staje pred pult. Sad već jako gori. On se okreće i gleda ravno u plamen. Onda se i on okrene na suprotnu stranu, završi kupnju i ode. A gledao je ravno u vatru! Razumiješ li?” “Da”, rekao sam. “Misliš da nije htio biti umiješan u nešto takvo?” “Ne, uopće ne. Nije stvar u tome. Više je stvar u tome da je to vidio, ali nije mogao vjerovati da vidi, plamen u dućanu, pa je više vjerovao mozgu nego onome što je zapravo vidio.” “Što je onda bilo?” “Treći čovjek koji je ušao, odmah nakon drugog, povikao je: ‘Vatra!’ čim ju je ugledao. Tad je već cijela stalaža buktjela. Nije bilo moguće ne vidjeti. Neobično, jelda?” “Da”, rekao sam. Stigli smo do mosta koji je vodio na otočić na kojem se nalazila kraljevska palača, vijugali između svih onih turista i useljenika koji su stajali i pecali. Priče koju mi je ispričala povremeno sam se prisjetio u idućim danima, malo-pomalo odvojila se od nje i postala fenomen za sebe. Nisam poznavao Lindu, nisam znao gotovo ništa o njoj, a zbog činjenice da je Šveđanka nisam iz načina kako je govorila i kako se odijevala mogao ništa o njoj zaključiti. Jedna slika iz njezine pjesničke zbirke, koju nisam pročitao nakon Biskops-Arnöa i koju sam samo jedanput izvadio s police kad sam htio pokazati njezinu fotografiju Yngveu, još mi je uvijek bila urezana u pamćenju: slika pripovjedačice koja govori u prvom licu, koja se poput mladunčeta čimpanze čvrsto drži muškarca i gleda sebe u ogledalu. Zašto mi se baš to usjeklo u sjećanje, nisam znao. Kad sam došao kući, uzeo sam tu zbirku u ruke. Kitovi i zemlja i velike životinje koje kao da tutnje oko britke, ali i ranjive pripovjedačice. Je li to bila ona? Nekoliko dana poslije otišli smo u kazalište. Linda, Geir i ja. Prvi je čin bio loš, upravo grozan, a u pauzi, kad smo sjeli za stol na terasi s pogledom na luku, Geir i Linda razgovarali su o tome koliko je zapravo loš i zašto. Ja sam bio nešto naklonjeniji, jer iako je čin djelovao zbijeno i nekako kao da je malen, što je dalo osnovni ton cijeloj predstavi i zamislima što ih je ona trebala prenijeti, u njoj je bilo nekog iščekivanja nečeg drugog, kao da nešto leži u prikrajku i čeka. Možda ne toliko u predstavi, koliko u spoju Bergmana i Ibsena, iz kojeg je na kraju moralo nešto ispasti? Ili me velebnost same kazališne dvorane navela da
povjerujem da mora doći još nešto. I došlo je. Sve je raslo, sve više i više, intenzitet je rastao, a u zbijenosti prizora, gdje na kraju ostaju samo majka i sin, bilo je nešto divlje i bezobzirno, nestali su radnja i prostor, ponovno je ostao samo osjećaj, i to jak, da sjedite i gledate u samu srž ljudske egzistencije, u samo središte života, da se nalazite na mjestu gdje više nije važno što se zapravo događa. Sve što se naziva estetikom i ukusom bilo je odbačeno. Je li to sijalo ogromno crveno sunce na začelju scene? Nije li se Osvald valjao gol po podu pozornice? Više nisam siguran što sam vidio, svi su detalji nestali u stanju koje su izazvali, a koje je bilo apsolutna prisutnost, u isti mah usijana i ledeno hladna. No ako niste dozvolili da vas to što gledate odvede u tom smjeru, onda je sve što se događalo djelovalo pretjerano, možda čak banalno ili izrazito kičasto. Majstorstvo se krilo u prvom činu, ondje je sve napravljeno, i samo netko tko je cijeli život stvarao, netko s golemom, preko pedeset godina dugom, produkcijom iza sebe, mogao je imati dovoljno lukavosti, hladnoće, hrabrosti, intuicije i uvida da napravi nešto takvo. Nije se to moglo izvesti samo iz dobre ideje, bilo je to nemoguće. Gotovo ništa što sam gledao ili pročitao nije bilo ni blizu lomu da se na takav način približi biti. Dok smo slijedili rijeku publike u foaje i dalje na cestu, nitko od nas nije ništa govorio, ali po odsutnim izrazima lica shvatio sam da su se i oni dali ponijeti u to strašno, ali stvarno i time lijepo mjesto koje je Bergman vidio u Ibsenu i tako ga jasno predočio. Složili smo se da odemo na pivo u KB, a dok smo išli onamo, trans je popustio i zamijenila ga je ekstatična, vesela atmosfera. Sramežljivosti koju bih inače osjećao u blizini tako privlačne djevojke, sramežljivosti koju je ono što se dogodilo tri godine prije samo još moglo pojačati, odjednom je potpuno nestalo. Pričala je o zgodi kad je za vrijeme jedne probe slučajno trknula reflektor i osjetila Bergmanov hijes na svojoj koži. Razgovarali smo o razlici između Sablasti i Peera Gynta, djelima koja su stajala na suprotnim stranama skale, jedan sama površina, drugi sama dubina, a oba podjednako istinita. Ona je izvela svoju parodiju Maxa von Sydowa kao smrti i razgovarala o pojedinim Bergmanovim filmovima s Geirom, koji je godinama sam odlazio na sve projekcije u kinoteci, baš sve, i tako vidio praktično sve što je od klasičnog filma vrijedilo vidjeti, dok sam ja sjedio i slušao, sretan zbog svega toga. Sretan što sam pogledao tu predstavu, sretan što sam se preselio u Stockholm, sretan što sam bio ondje s Lindom i Geirom. Kad smo se razišli i dok sam se vukao preko brda prema svojoj garsonijeri na Mariabergetu, sinule su mi dvije stvari. Prva je bila da Lindu želim vidjeti što je prije moguće. Druga je bila da moram ući u ono što sam vidio te večeri. Ništa drugo nije bilo dovoljno dobro, ništa drugo nije prolazilo. Samo tamo, u bit, u samu srž ljudske egzistencije, moram ući. Ako mi za to bude rebalo četrdeset godina, onda neka bude četrdeset godina. Ali nikad to ne smijem ispustiti iz vida, nikad ne smijem zaboraviti da tamo trebam ići. Tamo, tamo, tamo. Dva dana poslije nazvala me Linda i pozvala na proslavu Valpurgine noći, koju su upriličile ona i njezine dvije prijateljice. Mogao sam slobodno povesti svojeg prijatelja Geira. To sam i učinio. Jednog petka u svibnju 2002. otišli smo na Söder u stan gdje se tulum održavao i uskoro se našli zavaljeni u sofi, svaki sa svojom čašom punča u ruci, okruženi mladim Štokholmljanima koji su svi na ovaj ili onaj način bili povezani s kulturnim životom džez-glazbenicima, kazalištarcima, književnim kritičarima, piscima, glumcima. Linda, Mikaela i Öllegård, koje su organizirale tulum, upoznale su se kad su radile u štokholmskom Stadsteatru. Upravo u to vrijeme Dramaten je postavljao Romea i Juliju u koprodukciji s Cirkusom Cirkörom, pa je osim glumaca dnevna soba bila puna i žonglera, gutača vatre i trapezista. Nisam se mogao provući bez razgovora, iako sam to htio, pa sam selio tijelo od grupice do grupice i razmjenjivao kurtoazne fraze, a nakon nekoliko čaša džin-tonika i
pokoju rečenicu više nego što je bilo nužno. Pogotovo sam htio razgovarati s kazališnim umjetnicima. Nisam nikad očekivao da će me kazalište toliko opčiniti i zato je moj entuzijazam te večeri bio velik. Tako sam stajao s dvoje glumaca i rekao kako je Bergman sjajan. Oni su samo frknuli nosom i rekli: Taj stari prdonja! Toliko je prokleto tradicionalno da mi se bljuje od njega. Koliko možeš biti glup? Naravno da se gnušaju Bergmana. Kao prvo, on je veličina - i sada, za njihova života, a bio je već i za života njihovih roditelja. Kao drugo, oni su se bavili novim, velikim teatrom, Shakespeareom u cirkuskom izdanju, komadom koji bi svi trebali pogledati, koji je sa svojim bakljama i trapezima, štulama i klaunima pravo osvježenje. Od Bergmana su se udaljili što su više mogli. A onda im tu neki mlohavi, otvoreno deprimirani Norvežanin hvali Bergmana kao nešto novo! Kad sam ustanovio da Linda i Geir još uvijek sjede na sofi i ćaskaju, oboje ushićeni i nasmiješeni, malo me presijeklo; hoće li ona možda pasti na još jednog mog prijatelja? Nastavio sam kružiti, naišao na neke džeziste koji su me pitali poznajem li norveški džez, na što sam odgovorio malodušnim kimanjem, zbog čega su naravno htjeli čuti koje ime. Norveški džez-glazbenici? Postoji li itko osim Jana Garbareka? Srećom sam shvatio da nisu mislili baš na to i sjetio se Buggea Wesseltofta, o kojem mi je Espen jednom pričao i kojeg je pozvao da svira na Vagantovoj zabavi na kojoj sam ja čitao. Kimnuli su, dobar je on, pa sam s olakšanjem uzdahnuo i otišao sjesti nekamo gdje ću biti sam. Tad mi je prišla tamnokosa žena široka lica i velikih usta, smeđih očiju i prodorna pogleda, u haljini na cvjetni uzorak, i pitala me je li istina da sam ja pisac iz Norveške. Jesam. Što mislim o Janu Kjærstadu, Johnu Eriku Rileyu i Oleu Robertu Sundeu? Rekao sam što o njima mislim. “Stvarno to misliš?” rekla je. “Da”, rekao sam. “Ostani tu”, rekla je. “Idem samo po svog muža. On piše o književnosti. Jako ga zanima Riley. Pričekaj. Odmah se vraćam.” Slijedio sam je pogledom dok se probijala između ljudi prema kuhinji. Kako je ono rekla da se zove? Hilda? Ne. Wilda? Ne, jebemu. Gilda. To ne bi trebalo biti nemoguće zapamtiti. Zatim se pojavila u gužvi, ovaj put vukući za sobom muškarca. O, prepoznajem taj tip čim ga ugledam! Piše mu “fakultet” na čelu, iz aviona se vidi. “Sad ponovi to što si rekao!” rekla je Gilda. Ponovio sam. No njezino je oduševljenje splasnulo, istrošilo se na nama, pa kad je razgovor presahnuo, a nije trebalo dugo, ispričao sam se i otišao u kuhinju po nešto za jelo, sad kad su se redovi malo smanjili. Geir je stajao kraj prozora i razgovarao s nekim, Linda s nekom grupicom pokraj police s knjigama. Ja sam sjeo na sofu i počeo glodati batak kad sam sreo pogled neke tamnokose djevojke, koja je to shvatila kao poziv, jer je trenutak poslije stajala preda mnom. “Tko si ti?” rekla je. Progutao sam zalogaj i spustio batak na papirnati tanjur, gledajući je. Pokušao sam se malo uspraviti na mekanoj i dubokoj sofi, ali mi nije uspjelo, samo sam na jednoj strani malo više u nju utonuo. A i brada mi se sigurno sva sjalila od pileće masti. “Karl Ove”, rekao sam. “Iz Norveške sam. Upravo sam se doselio ovamo. Prije samo nekoliko tjedana. A ti?” “Melinda.” “I čime se baviš?” “Glumica sam.”
“Aha!” rekao sam, s jedva zamjetnim tragom euforije izazvane Bergmanom u glasu. “I ti si iz Romea i Julije, zar ne?” Kimnula je. “Koga glumiš?” “Juliju.” “Opa!” “Ono je Romeo”, rekla je. Lijep, mišićav muškarac dolazio je prema njoj. Poljubio ju je u obraze i pogledao me. Ta prokleta, vražja sofa. Osjećao sam se kao patuljak dok sam sjedio. Kimnuo sam i nasmiješio se. I on se meni nasmiješio. “Jesi li pojela što?” rekao je. “Nisam”, rekla je i otišla. Podigao sam opet batak do usta. Nije mi preostalo drugo nego piti. Zadnje što sam učinio prije nego što sam otišao te večeri bilo je da pogledam fotoalbum koji je pripadao homeopatkinji za konje i koja je imala dubok dekolte. Alkohol me nije podignuo do onog raspoloženja gdje je sve dobro i ništa me ni u čemu ne sprečava, kao što je najčešće činio, nego me naveo da potonem u bunar svoje duše, iz kojega me ništa od onoga što sam imao u sebi nije moglo izvući. Samo mi je sve postajalo još maglovitije i nejasnije. Sljedeći sam dan bio duboko zahvalan što sam imao dovoljno prisebnosti duha da odem kući, umjesto da sjedim ondje dok svi ne odu, u nadi da će se nešto zanimljivo dogoditi samo od sebe. Za Lindu sam zaključio da je izgubljen slučaj - jedva da smo razmijenili koju riječ cijelu večer, što sam je ja uglavnom proveo utonuo u fotelju koju sam nakon nekog vremena počeo smatrati “svojom”, a ono malo što sam rekao, a stalo bi na razglednicu, ni jednoj ženi na svijetu ne bi bilo zanimljivo. No svejedno sam je sljedeće večeri nazvao da joj zahvalim na pozivu. A onda, dok sam stajao s mobitelom na uhu i gledao Stockholm, koji se prostirao poda mnom, osvijetljen crvenim, raskošnim svjetlom zalazećeg sunca, došao je sudbonosni trenutak. Rekao sam bok, zahvalio na pozivu na zabavu, rekao da je bilo zabavno, ona mi je zahvalila na tome, rekla da se i njoj činilo da je bilo zabavno i dodala da se nada da mi je bilo ugodno. Bilo je, rekao sam. A onda smo zamuknuli. Ona nije rekla ništa, ja nisam rekao ništa. Da završim razgovor? To bi mi bila prirodna reakcija, u takvim sam okolnostima naučio reći što je manje moguće. Tako barem ne bih rekao ništa pogrešno. Ili sam ipak trebao nastaviti? Sekunde su prolazile. Da sam rekao: dobro, samo sam ti htio zahvaliti, i prekinuo razgovor, najvjerojatnije bi na tome stalo. Već sam večer prije mislio da je sve gotovo. Ali, jebemu, što sam imao izgubiti? “Što radiš?” upitao sam, nakon one, po svim mjerilima napadno duge tišine. “Gledam hokej na televiziji”, rekla je. “Hokej?” rekao sam. Pa smo nastavili razgovarati još petnaest minuta. I zaključili da se moramo opet naći. I jesmo, ali ništa se nije dogodilo, nije bilo uzbuđenja ili, točnije, bili smo toliko uzbuđeni da nas to nije gurnulo naprijed, bilo je to kao da smo se u to stanje ukopali, u sve ono što smo htjeli reći jedno drugome, a nismo mogli. Kurtoazne fraze. Mali uvodi u nešto drugo, njezinu svakodnevicu, imala je majku u gradu, i brata, i sve svoje prijatelje. Osim pola godine u Firenci, cijeli je život živjela u Stockholmu. Gdje sam ja sve živio? U Arendalu, Kristiansandu, Bergenu. Pola godine na Islandu, četiri mjeseca u Norwichu. Imam li braće i sestara? Brata, polusestru. Bio si oženjen, zar ne?
Da. Na neki način još uvijek jesam. Aha. Jedne rane večeri sredinom travnja nazvala me i pitala želim li se naći s njom? Naravno. Vani sam s Geirom i Christinom, rekao sam, sjedimo na Guldapanu, dođeš do nas? Pola sata poslije došla je. Blistala je. “Upala sam na Institut dramskih umjetnosti danas”, rekla je. “Tako sam sretna, to je sjajno. I onda sam se poželjela naći s tobom”, rekla je i pogledala me. Nasmiješio joj sam se. Bili smo vani cijelu večer, napili se, pratila me doma, zagrlio sam je pred ulazom i popeo se u stan. Zatim me nazvao Geir. “Zaljubljena je u tebe, čovječe”, rekao je. “Vidi se iz aviona. To je prvo što je Christina rekla kad smo otišli. Praktički blista, rekla je. Potpuno je zatelebana u Karla Ovea.” “Ne vjerujem”, rekao sam. “Bilo joj je drago što je upala na Institut.” “Zašto bi nazvala baš tebe da je samo o tome riječ?” “Nemam pojma. Zašto je ne nazoveš i ne pitaš?” “A kako ti stojiš s osjećajima, onda?” “Dobro.” Linda i ja otišli smo u kino, iz nekog smo idiotskog razloga gledali nove Zvjezdane staze, bio je za djecu, a kad smo to shvatili, otišli smo do Narodne opere, gdje smo sjedili bez puno riječi. Bio sam razočaran kad sam odlazio, bilo mi je dosta toga da sve držim u sebi, da nikome ne mogu reći ni najednostavnije stvari. Prošlo me. Bilo mi je dobro samome, grad mi je još bio nov, stiglo je proljeće, svaki drugi dan u dvanaest obuo bih tenisice i trčao oko Södera, deset kilometara, svaki drugi dan preplivao bih tisuću metara. Skinuo sam deset kila i ponovno sam počeo pisati. Ustajao sam u pet, popušio cigaretu i popio kavu na krovnoj terasi, s koje je pucao pogled na cijeli Stockholm, onda bih radio do dvanaest, trčao ili plivao, a onda otišao u grad, sjeo u kafić i čitao ili samo šetao, ako se ne bih našao s Geirom. U pola devet legao bih u krevet, upravo kad bi sunce zalazilo i obojilo zid pokraj kreveta u crveno poput krvi. Počeo sam čitati ägarna på Karinhall Carl-Henninga Wijkmarka, što mi je Geir preporučio, čitao sam na svjetlu zalazećeg sunca kad me iznenada, niotkuda, ispunio neobuzdan i omamljujući osjećaj sreće. Bio sam slobodan, potpuno slobodan, i život je bio sjajan. Znao me tu i tamo obuzeti takav osjećaj, možda dvaput godišnje, bio je jak i potrajao bi nekoliko minuta, a onda prošao. Taj je put bilo neobično što nije prolazio. Probudio bih se i bio sretan; to mi se nije dogodilo još otkad sam bio jebeni klinac. Sjedio bih na terasi i pjevao na blijedom svjetlu sunca; dok sam pisao, nije me bilo briga je li loše, bilo je drugih i boljih stvari na svijetu osim pisanja romana, a dok sam trčao, tijelo mi je bilo lako poput perca, a svijest je, koja je inače bila usredotočena na napor i malošto drugo za vrijeme trčanja, pratila sve oko sebe i uživala u zelenom, gustom Ušću, plavoj vodi u brojnim kanalima, gomili ljudi posvuda, lijepim i manje lijepim zgradama. Nakon što bih došao kući i istuširao se, pojeo bih juhu i krekere pa izašao u park i nastavio čitati Wijkmarkov prvijenac, o norveškom maratoncu koji se uvukao u Göringov lovački dvorac za vrijeme Olimpijade u Berlinu 1936., nazvao bih Espena, ili Torea, ili Eirika, ili mamu, ili Yngvea, ili Tonje, s kojom sam još uvijek bio, o nečemu drugom još nije bilo govora, odlazio sam rano u krevet, ustajao usred noći i jeo
šljive ili jabuke, a da to činim, nisam ni znao dok se ne bih probudio i našao koštice na podu pokraj kreveta. Početkom svibnja otišao sam u Biskops-Arnö, pola godine prije pristao sam ondje održati predavanje, nazvao sam Lemhagena kad sam došao u Stockholm i rekao da moram otkazati, da nemam o čemu govoriti, rekao mi je da mogu doći slušati druga izlaganja, možda sudjelovati u diskusijama i navečer pročitati koji tekst, ako imam što novo. Dočekao me pred glavnom zgradom, odmah mi rekao da nikad nije doživio ništa slično onome kao kad sam bio ondje na seminaru za pisce početnike, ništa ni blizu toga. Odmah mi je bilo jasno na što misli, nije taj put samo meni atmosfera bila posebna. Predavanja su bila dosadna, a izlaganja nezanimljiva ili je to bilo samo zato što sam bio previše sretan da bi me zanimalo. Dva starija Islanđanina jedini su rekli nešto originalno, pa su oni izazvali i najžešće rasprave. Navečer smo pili, Henrik Hovland je bio ondje i zabavljao nas pričama iz života na terenu, između ostalog pričao nam je kako vonj govana nakon određenog broja dana postaje toliko jak i osoban da ljude čak i u mraku možeš naći po mirisu, kao da su životinje, što nitko nije povjerovao, ali su se svi smijali, dok sam ja prepričao fantastičnu scenu iz jedne od knjiga Arilda Reina, gdje glavni lik posere tako veliko govno da se ono ne da isprati vodom pa ga uzme i stavi u džep sakoa i izađe s njim u džepu. Sljedeći dan došla su dva Danca, Jeppe i Lars; Jeppeovo je predavanje bilo dobro i bilo je užitak s njima piti. Došli su sa mnom u Stockholm, išli smo piti, poslao sam poruku Lindi, našla se s nama na Kvarnenu, zagrlila me kad je došla, smijali smo se i razgovarali, no odjednom mi je bilo kao da su mi sve lađe potonule, jer Jeppe je bio karizmatičan, natprosječno inteligentan i izrazito je zračio muževnošću, na što Linda nije ostala imuna, činilo mi se. Možda sam se zato upustio u raspravu s njom. O pobačaju, od svih tema izabrao sam baš tu. Nije izgledalo da je to uznemiruje, ali je odmah nakon toga otišla kući, dok smo mi nastavili, završili pred nekim noćnim klubom u koji Jeppea nisu pustili, imalo je to nekakve veze s najlonskom vrećicom, njegovim odrpanim izgledom i činjenicom da je bio jako pijan. Umjesto toga, otišli smo k meni, Lars je zaspao, Jeppe i ja smo ostali budni, sunce je granulo, on mi je pričao o svojemu ocu, po svemu sudeći dobrom čovjeku, a kad je rekao da je umro, suza mu je potekla niz obraz. Bio je to jedan od trenutaka koje ću zauvijek pamtiti, možda zato što mi se sasvim neočekivano otvorio. Njegovu glavu, naslonjenu na zid, osvijetljenu prvim mekim jutarnjim zrakama, suzu koja klizi niz obraz. Sljedeći dan doručkovali smo u nekom kafiću, oni su otišli na Arlandu, ja sam se vratio spavati, zaboravio zatvoriti prozor, padala je kiša pa je računalo, iz kojega podatke nigdje nisam pohranio, onako za svaki slučaj, bilo potpuno mokro. Upalio sam ga sljedeći dan i radilo je sasvim dobro. Više ništa nije moglo poći naopako. Nazvao me Geir, bio je 17. svibnja, norveški Dan Ustava, pitao me hoćemo li nekamo na ručak? On, Christina, ja i Linda? Ispričao sam mu o raspravi, on je rekao da ima stvari o kojima se sa ženama nikad ne raspravlja. Pobačaj je jedna od njih. Jebemu, Karl Ove, gotovo sve su u nekom trenutku pobacile. Kako se možeš uvaliti u takvo što? Ali nazovi je, ne mora biti da to išta znači. Sigurno nije ni razmišljala o tome. “Ne mogu je nazvati poslije toga.” “Što je najgore što se može dogoditi? Ako je ljuta na tebe, samo će reći ne. Ako nije, reći će da. Moraš to ionako saznati. Ne možeš se prestati družiti s njom samo zato što misliš da ne želi čuti za tebe.” Nazvao sam je. Da, doći će. Sjedili smo u Creperietu, razgovarali uglavnom o odnosu između Norveške i Švedske,
Geirovoj omiljenoj temi. Linda me često pogledavala, nije djelovala ljutito, ali nisam mogao biti siguran dok nismo ostali nasamo i dok nisam dobio priliku ispričati joj se. Ne, nemaš se što ispričavati, rekla je, misliš to što misliš. Ništa strašno. A što s Jeppeom, pomislio sam, ali, naravno, nisam ništa rekao. Sjeli smo u Narodnu operu. Bilo je to Lindino omiljeno mjesto. Svake večeri kad zatvaraju sviraju rusku himnu, a ona voli sve što ima veze s Rusijom, pogotovo Čehova. “Jesi li čitao Čehova?” rekla je. “Nisam”, rekao sam. “Nisi? Moraš ga čitati.” Kad ju je što oduševilo, usne bi joj se razvukle preko zuba tik prije nego što bi progovorila, a ja sam je, dok je govorila, samo gledao. Imala je tako lijepe usne. I oči, sivozelene i sjajne, bile su tako lijepe da je bilo bolno gledati u njih. “I najdraži film mi je ruski. Uzavrelo sunce, jesi ga gledao?” “Nisam, nažalost.” “Moramo ga pogledati jednom. Ima jedna sjajna djevojka u njemu. U pionirima je, sjajnom političkom pokretu za djecu.” Nasmijala se. “Imam osjećaj kao da ti puno toga trebam pokazati”, rekla je. “Kad smo već kod toga, ima sajam knjiga u Kvarnenu za... pet dana. Čitat ću ondje. Hoćeš doći?” “Naravno. A što ćeš čitati?” “Stiga Sæterbakkena.” “Zašto njega?” “Prevela sam ga na švedski.” “Stvarno? Zašto ništa nisi rekla?” “Nisi pitao”, rekla je i nasmiješila se. “I on će doći. Malo sam nervozna zbog toga, norveški mi nije onoliko dobar koliko sam mislila da jest. Ali, kako bilo da bilo, on je pročitao knjigu i nije imao komentara na jezik. Sviđa ti se on?” “Siamesisk mi se jako svidio.” “To sam i prevela. Ja i Gilda, sjećaš se nje?” Kimnuo sam. “Ali možemo se naći i prije toga. Jesi li zauzet sutra?” “Ne, sutra je u redu.” Iz zvučnika su se začuli prvi tonovi ruske himne. Linda je ustala, odjenula jaknu i pogledala me. “Ovdje, onda? U osam?” “Može”, rekao sam. Zastali smo ispred ulaza. Najkraći put do nje bio je dalje Hornsgatanom, dok sam ja bio na drugoj strani. “Otpratit ću te kući”, rekla je. “Može?” “Naravno”, rekao sam. Neko smo vrijeme hodali šuteći. “Čudno je to”, rekao sam kad smo skrenuli u jednu od poprečnih ulica prema Mariabergetu. “Tako sam sretan kad sam s tobom, a ipak nisam u stanju ništa reći. Kao da zanijemim pred tobom.” “Primijetila sam”, rekla je i letimice me pogledala. “Nema veze. Barem meni ne.” Zašto ne, pomislio sam. Što će ti muškarac koji ništa ne govori? Opet je zavladao muk. Naše korake po kaldrmi pojačavale su zidane kuće s obiju strana.
“Bila je ovo divna večer”, rekla je. “Malo čudna”, rekao sam. “Sedamnaesti je svibnja, taj mi je datum očito u krvi, cijelo sam vrijeme imao osjećaj da mi nešto nedostaje. Zašto nitko ne slavi?” Jedva primjetno pogladila me po nadlaktici. Kao da mi želi reći da nema veze što govorim gluposti? Zaustavili smo se na cesti ispred moje zgrade. Gledali smo se. Prišao sam joj i zagrlio je. “Vidimo se onda sutra”, rekao sam. “Da”, rekla je. “Laku noć!” Ušao sam, stao i vratio se van trenutak poslije. Htio sam je još jedanput vidjeti. Hodala je nizbrdo, sama. Volio sam je. Koji me to onda vrag toliko bolio? Sljedeći sam dan pisao kao i inače, trčao kao i inače, sjedio vani i čitao kao i inače, ovaj put u restoranu Lasse i Parken, odmah iznad Långholmena. No nisam se mogao usredotočiti, razmišljao sam samo o Lindi. Veselio sam se što ću je vidjeti, ništa nisam htio više od toga, no nešto poput sjene uvlačilo mi se u te misli, za razliku od svih ostalih dana, kad toga nije bilo. Zašto? Zbog onoga što se dogodilo onda? Naravno. Ali nisam znao što, bio je to samo osjećaj, a nisam ga mogao dohvatiti i oblikovati u jasnu misao. Razgovor je i ove večeri tekao jednako tromo, a sad se i ona povlačila, uzbuđenje i sreća od prethodnog dana gotovo su posve iščezli. Sat poslije ustali smo i pošli. Na ulici me pitala hoću li doći k njoj na čaj. “Vrlo rado”, rekao sam. Dok smo se penjali stubištem, odjednom sam se sjetio epizode s poljskim blizankama. Bila je to dobra priča, ali nisam je mogao ispričati jer bi otkrila previše o složenosti mojih osjećaja prema njoj. “Ovdje stanujem”, rekla je. “Slobodno se raskomoti dok ja skuham čaj.” Bio je to jednosoban stan, na jednom je kraju stajao krevet, a na drugom stol. Izuo sam cipele, ali jaknu sam ostavio na sebi pa sjeo na rub stolice. Ona je pjevušila u kuhinji. Kad je stavila pred mene šalicu čaja, rekla je: “Mislim da mi postaješ drag, Karl Ove.” “Drag”? Samo to? I to mi je rekla? “I ti se meni sviđaš”, rekao sam. “Stvarno?” rekla je. Nastala je stanka. “Misliš li da bismo mogli biti nešto više od prijatelja?” rekla je nakon nekog vremena. “Htio bih da budemo prijatelji”, rekao sam. Pogledala me. Zatim je spustila pogled, očito primijetila šalicu, podigla je do usana. Ustao sam. “Imaš li koju prijateljicu?” rekla je. “Mislim, neku koja je samo prijateljica?” Odmahnuo sam glavom. “Odnosno da, kad sam išao u gimnaziju, imao sam. Ali to je bilo davno.” Ponovno me pogledala. “Mislim da ću poći”, rekao sam. “Hvala ti na čaju.” Ustala je i otpratila me do vrata. Napravio sam nekoliko koraka u hodniku prije nego što sam se okrenuo, tako da me ne
može zagrliti. “Bok, onda”, rekao sam. “Bok”, rekla je. Sljedećeg jutra otišao sam u Lasse i Parken. Stavio sam blok na stol i počeo joj pisati pismo. Pisao sam joj što mi znači. Pisao sam tko je bila kad sam je upoznao i tko je sad. Pisao sam o njezinim usnama koje bi se razvukle preko zuba kad bi je uhvatio zanos, pisao sam o njezinim očima kad bi sjale i kad bi u svoj mrak nekako usisale svjetlo. Pisao sam o načinu kako hoda, o sitnom, gotovo manekenskom ljuljanju stražnjice. Pisao sam o njezinim sitnim, japanskim crtama lica. Pisao sam o njezinu smijehu, koji je ponekad znao sve preplaviti, kako sam je tada volio. Pisao sam o riječima koje najčešće upotrebljava, koliko volim kako izgovara riječ “zvijezde”, i kako se razbacuje riječju “fantastično”. Pisao sam da je to samo ono što sam vidio i da je uopće ne poznajem, da ne znam ništa o onome što ona misli i vrlo malo o tome kako gleda na svijet i ljude u njemu, ali da je ono što sam vidio dovoljno, znam da je volim i da ću je uvijek voljeti. “Karl Ove?” netko je rekao. Podignuo sam glavu. Bila je to ona. Preokrenuo sara blok. Kako je to moguće? “Bok, Linda”, rekao sam, “Hvala ti za čaj sinoć!” “Hvala tebi što si došao. Ovdje sam s prijateljicom. Želiš li radije sjediti sam?” “Da, ako je to u redu. Radim, nadam se da razumiješ.” “Naravno da razumijem.” Gledali smo se. Ja sam kimnuo. Djevojka njezine dobi izašla je na terasu s dvjema šalicama u rukama. Linda se okrene k njoj, otišle su na drugi kraj terase i sjele. Napisao sam da je ovaj čas sjela nedaleko od mene. Kad bih samo mogao premostiti tu distancu, napisao sam. Sve bih dao za to. Ali to ne ide. Volim te i moguće je da ti misliš da voliš mene, ali ne voliš. Mislim da ti se sviđam, u to sam sasvim siguran, ali ja ti nisam dovoljan i ti to duboko u sebi znaš. Možda trebaš nekoga sad, a ja sam naišao pa si pomislila da bih mogao poslužiti. Ali ja ne želim biti netko tko bi možda mogao poslužiti, meni to nije dovoljno dobro, mora biti sve ili ništa, moraš gorjeti kao što ja gorim. Željeti kao što ja želim. Razumiješ li? O, znam da razumiješ. Vidio sam te jaku, vidio sam te slabu i vidio sam te otvorenu prema svijetu. Volim te, ali to nije dovoljno. Nema smisla da budemo prijatelji. Ta nisam u stanju ni razgovarati s tobom! Kakvo bi to bilo prijateljstvo? Nadam se da mi to nećeš uzeti za zlo, samo pokušavam reći kako stvari stoje. Volim te, tako stvari stoje. I negdje u sebi uvijek ću te voljeti, ma što bilo s nama. Potpisao sam se, ustao, dobacio im pogled, samo joj je prijateljica sjedila tako da me mogla vidjeti, a ona nije znala tko sam pa sam neprimijećen otišao, požurio kući, stavio pismo u omotnicu, presvukao se u odjeću za vježbanje i otrčao krug oko Södera. Sljedeći dani bili su kao da sam ubacio u višu brzinu. Trčao sam, plivao, radio sve što sam mogao da nemir, koji se sastojao od podjednake količine sreće i tuge, zadržim pod kontrolom, ali nije mi išlo, tresao sam se od uzbuđenja koje kao da nije kanilo proći, odlazio u beskonačne šetnje gradom, trčao, plivao, ležao budan noću, nisam mogao jesti. Odbio sam je, gotovo je, trebalo bi prestati. Sajam knjiga bio je u subotu; kad je ta subota stigla, odlučio sam ne ići. Nazvao sam Geira da čujem želi li se naći sa mnom u gradu, htio je, u četiri u KB-u, dogovorili smo se, trčao sam do Eriksdalsbadeta, plivao više od sata u vanjskom bazenu, bilo je divno, zrak je bio hladan, voda topla, nebo sivo i sipilo je, a u blizini nije bilo žive duše. Plivao sam amo-
tamo. Kad sam završio, bilo mi je toplo, bio sam umoran i zagrijan od napora. Presvukao sam se, neko vrijeme stajao vani i pušio pa krenuo prema centru s torbom na leđima. Geira nije bilo kad sam stigao, sjeo sam za stol do prozora i naručio pivo. Nekoliko minuta poslije stao je preda me i pružio mi ruku. “Ima kakvih novosti?” rekao je i sjeo. “I da i ne”, rekao sam i ispričao mu što se događalo zadnjih dana. “Uvijek moraš toliko dramatizirati”, rekao je. “Zar se ne možeš malo smiriti? Pa ne treba biti sve ili ništa.” “Ne”, rekao sam, “Ali u ovom je konkretnom slučaju tako.” “Jesi li poslao pismo?” “Ne. Ne još.” U tom trenu dobio sam poruku. Bila je od Linde. “Nisam te vidjela na sajmu knjiga. Jesi li bio?” Počeo sam odgovarati. “Ne možeš to poslije?” rekao je Geir. “Ne”, rekao sam. “Nisam mogao doći. Je li dobro prošlo?” Poslao sam poruku i kucnuo se s Geirom. “Živjeli”, rekao sam. “Živjeli”, rekao je. Stigla je nova poruka. “Falio si mi. Gdje si sad?” Falio? Srce mi je lupalo u prsima. Počeo sam pisati novi odgovor. “Prestani s tim”, rekao je Geir. “Ako ne prestaneš, ja odoh.” “Začas sam gotov”, rekao sam. “Pričekaj malo.” “I ti meni fališ. U KB-u sam.” “ Linda je, zar ne?” rekao je Geir. “Naravno”, rekao sam. “Izgledaš uzrujano”, rekao je. “Jesi li svjestan toga? Gotovo mi je došlo da se okrenem na peti kad sam te ugledao.” Nova poruka. “Dođi k meni, Karl Ove. U Narodnoj operi sam. Čekam te.” Ustao sam. “Oprosti, Geir, ali moram ići.” “Sad?” “Da.” “Ma daj, čovječe. Pa valjda može pričekati jebenih pola sata? Došao sam podzemnom u grad, nisam to učinio da bih sam pio. To mogu i doma.” “Oprosti”, rekao sam. “Nazovem te.” Izjurio sam na ulicu, zaustavio taksi, dolazilo mi je da vrištim od nestrpljenja na semaforima, no onda je auto skrenuo i stao pred Narodnom operom, ja sam platio i izašao. Sjedila je u prizemlju. Čim sam je ugledao, shvatio sam da nije ništa hitno. Nasmiješila se. “Kako si brzo stigao!” rekla je. “Stekao sam dojam da je hitno.” “Ne, ne, uopće nije.” Zagrlio sam je i sjeo. “Hoćeš nešto popiti?” rekao sam. “Što ćeš ti?” “Ne znam? Crno vino?” “Može.” Podijelili smo bocu crnog vina, razgovarali opušteno i brzo, ni o čemu bitnom, cijelo je vrijeme ono nešto visjelo u zraku, svaki put kad bi nam se pogledi sreli kroza me bi prošao drhtaj, a onda jak udarac, srce. “Ima sad tulum u Vertigu”, rekla je. “Hoćeš sa mnom?”
“Da. Zvuči dobro.” “Stig Sæterbakken je ondje.” “To možda i nije tako dobro. Jednom sam ga pošteno popljuvao. A onda sam pročitao intervju gdje je rekao da čuva sve kritike u kojima su ga popljuvali. Ona koju sam ja napisao sigurno je bilo najgora. Cijela stranica u Morgenbladetu. A onda se upustio u jednu raspravu protiv Torea i mene. Nazvao nas je Faldbakken i Faldbakken. Ali tebi to sigurno ništa ne govori.” Odmahnula je glavom. “Možemo nekamo drugamo?” “Ne, ne, zaboga. Idemo na taj tulum.” Kad smo izašli iz Opere, vani se već počelo mračiti. Oblaci koji su cijeli dan prekrivali nebo sad su se još jače zgusnuli. Uzeli smo taksi. Vertigo se nalazio u podrumu, bilo je prepuno kad smo došli, zrak je bio vruć i zadimljen. Okrenuo sam se k Lindi i rekao da možda ne trebamo dugo ostati. “Nije li to Knausgard?” rekao je neki glas. Okrenuo sam se. Bio je to Sæterbakken. Smiješio se. Obratio se drugima: “Knausgard i ja smo neprijatelji. Zar ne?” dodao je i pogledao me. “Što se mene tiče, nismo”, rekao sam. “Nemoj sad biti kukavica”, rekao je. “Ali u pravu si, to je iza nas. Pišem novi roman i pokušavam biti ti. Pisati malo više u tvome stilu.” Isuse, pomislio sam. Koji kompliment! “Ma daj?” rekao sam. “Zvuči zanimljivo.” “Da, jako je zanimljivo. Čekaj pa ćeš vidjeti!” “Čujemo se”, rekao sam. “Čujemo se”, rekao je on. Otišli smo do šanka, naručili džin-tonik, pronašli dva prazna stolca i sjeli. Linda je znala mnoge od prisutnih, hodala je okolo i ćaskala s njima i cijelo se vrijeme vraćala meni. Ja sam bio sve pijaniji i pijaniji, no ono ugodno, opušteno raspoloženje u kojem sam bio kad sam se našao s Lindom u Narodnoj operi potrajalo je. Pogledali bismo se, bili smo to mi. Stavila bi mi ruku na rame, bili smo to mi. Srela bi moj pogled s drugog kraja kluba, usred razgovora s nekim, i nasmiješila se, bili smo to mi. Bili smo ondje već nekoliko sati, zavalili smo se u oba naslonjača u prostorijici u dnu kluba, kad je do nas došao Sæterbakken i pitao nas može li nam izmasirati stopala. Dobar je u tome, rekao je. Ja sam rekao ne, neće ići. Linda je izula cipele i stavila mu stopala u krilo. Počeo ih je mijesiti i gladiti gledajući je u oči. “Dobar sam, zar ne?” rekao je. “Da, lijepo je”, rekla je Linda. “Ali sad si ti na redu, Knausgard.” “Neće ići.” “Zar se bojiš? Hajde, izuj cipele.” Na kraju sam ga poslušao, izuo cipele i stavio mu stopala u krilo. Samo po sebi bilo je ugodno, ali činjenica da mi Stig Sæterbakken stišće stopala, cijelo vrijeme s osmijehom na licu koji je bilo teško opisati ikako drukčije osim kao dijaboličan, činila je situaciju, blago rečeno, dvosmislenom. Kad je završio, upitao sam ga za njegovu zadnju zbirku eseja, onu o zlu, nakon toga malo sam kružio prostorijom, ispijao piće za pićem, a onda sam iznenada ugledao Lindu, stajala je naslonjena na zid i razgovarala s jednom djevojkom, onom koju sam vidio na
Valborgu, Hildom, Wildom? Ne, jebemu, Gildom. Kako je Linda lijepa. I tako nevjerojatno živa. Zar je moguće da bi mogla biti moja? Upravo kad sam to pomislio, njezin je pogled susreo moj. Nasmiješila se i mahnula mi. Otišao sam do nje. Kucnuo je čas. Bilo je sad ili nikad. Progutao sam knedlu, stavio joj ruku na rame. “Ovo je Gilda”, rekla je. “Već smo se upoznali”, rekla je Gilda i nasmiješila se. “Dođi”, rekao sam. Upitno me pogledala. Oči su joj potamnjele. “Sad?” rekla je. Nisam odgovorio, samo sam je uhvatio za ruku. Bez riječi hodali smo kroz klub. Otvorili vrata, popeli se stepenicama. Pljuštala je kiša. “Već sam te jednom odveo ustranu”, rekao sam. “Nije baš dobro prošlo. A moguće je da će i ovaj put sve otići k vragu. Neka ode. Ali želim ti nešto reći. O tebi.” “O meni?” rekla je, stajala je preda mnom, blizu, i gledala me, već mokre kose, lica sjajna od kapi kiše. “Da”, rekao sam. A onda sam joj počeo govoriti tko je ona za mene. Sve što sam napisao u pismu sad sam joj govorio. Opisivao usne, oči, način na koji hoda, riječi koje upotrebljava. Rekao sam joj da je volim iako je ne poznajem. Rekao sam da želim biti s njom. Da je to jedino što želim. Popela se na prste, podignula lice prema meni, ja sam se sagnuo i poljubio je. Tada mi se zacrnjelo pred očima. Kad sam se probudio, dva su me čovjeka vukla za noge po asfaltu i uvlačila u nekakvu vežu. Jedan je razgovarao na mobitel, rekao je, možda droga, ne znamo. Stali su, sagnuli se nada me. “Jesi li budan?” “Da”, rekao sam. “Gdje sam to?” “Ispred Vertiga. Jesi li uzeo kakvu drogu?” “Ne.” “Kako se zoveš?” “Karl Ove Knausgård. Mislim da sam se onesvijestio. Nije ništa strašno. Sasvim sam okej.” Vidio sam da prema meni ide Linda. “Je li budan?” rekla je. “Bok, Linda”, rekao sam. “Što se dogodilo?” “Ne trebate dolaziti”, rekao je čovjek na mobitel. “Sve je u redu ovdje. Probudio se i izgleda kao da se razbistrio.” “Onesvijestio si se, ja mislim”, rekla je Linda. “Samo si se složio na pod.” “O, jebemu”, rekao sam. “Žao mi je zbog toga.” “Nema ti što biti žao”, rekla je. “Ono što si mi rekao. Nikad mi prije nitko nije rekao
nešto tako lijepo.” “Dobro si?” rekao je jedan muškarac. Kimnuo sam i oni su otišli. “To je zato što si me poljubila”, rekao sam. “Kao da je nešto crno suknulo. I onda sam se probudio ovdje.” Ustao sam, napravio nekoliko klimavih koraka. “Najbolje bi bilo da pođemo kući”, rekao sam. “Ali ti možeš ostati ako hoćeš.” Nasmijala se. “Idemo k meni. Ja ću se brinuti za tebe.” “Zvuči divno, to da ćeš se brinuti za mene”, rekao sam. Nasmiješila se i izvadila mobitel iz džepa. Kosa joj se zalijepila za čelo. Pogledao sam odjeću. Hlače su mi bile tamne od kiše. Prošao sam rukom kroz kosu. “Za divno čudo više nisam pijan”, rekao sam. “Ali umirem od gladi.” “Kad si zadnji put jeo?” “Negdje jučer, čini mi se. Ujutro negdje.” Kad joj se javila taksi-služba, pogledala me i zakolutala očima, dala adresu pa smo deset minuta poslije sjedili u taksiju i vozili se kroz kišu i noć. Kad sam se probudio, nisam znao gdje sam. No onda sam ugledao Lindu i svega se sjetio. Privio sam se uz nju, ona je otvorila oči, ponovno smo vodili ljubav i bilo je to tako ispravno, bilo je tako dobro, osjećao sam to cijelim svojim bićem, da smo to ona i ja, i to sam joj rekao. “Moramo imati djecu”, rekao sam. “Išta drugo bilo bi prekršaj protiv prirode.” Nasmijala se. “To nam je suđeno”, rekao sam. “Potpuno sam siguran. Nikad se prije nisam tako osjećao.” Prestala se smijati i pogledala me. “Stvarno to misliš?” rekla je. “Da”, rekao sam. “Osim ako ti ne misliš drukčije. Onda je to druga priča. Ali ne misliš? I to osjećam.” “Je li ovo istina?” rekla je. “Stvarno ležiš ovdje u mojem krevetu? I govoriš da želiš djecu sa mnom?” “Da. I ti osjećaš isto, zar ne?” Kimnula je. “Ali ja to ne bih nikad izrekla.” Prvi put u životu bio sam savršeno sretan. Prvi put nije postojalo ništa što bi zasjenilo radost koju sam osjećao. Bili smo zajedno cijelo vrijeme, stalno smo posezali jedno za drugim, na semaforima, preko stola u restoranu, u autobusima, u parkovima, nije bilo zahtjeva ni volje ni za čime osim želje jednog za drugim. Osjećao sam se posve slobodno, ali samo kad sam bio s njom, čim bismo se razdvojili, počeo bih čeznuti za njom. Bilo je divno, sile su bile jake i bile su dobre. Geir i Christina rekli su da smo nemogući u društvu, nismo gledali nikoga osim jedno drugo i to je bilo točno, nije postojao svijet izvan onoga koji smo odjednom stvorili. Za Ivanje smo otišli u Runmaro, gdje je Mikaela iznajmila kućicu; odjednom sam se smijao i pjevao u švedskoj noći, mutavo sretni idiot, jer sve je imalo smisla, u svemu se krilo neko značenje, kao da je neko novo svjetlo obasjalo svijet. U Stockholmu smo išli na kupanje, ležali u parkovima i čitali, odlazili u restorane i jeli, nije bilo
važno što radimo, važno je bilo da to radimo zajedno. Čitao sam Hölderlina i njegove su pjesme potekle u mene poput vode, nije bilo ničega što nisam razumio, zanos u pjesmama i zanos u meni bio je isti, a, uza sve to, cijeli je lipanj, cijeli srpanj i cijeli kolovoz sjalo sunce. Ispričali smo sve o sebi, kao što to mladi parovi čine, pa iako smo znali da to ne može potrajati, premda je već pomisao na to da bi moglo potrajati bila zastrašujuća, jer je u tome, u svoj toj sreći, bilo i nešto nepodnošljivo, živjeli smo kao da to ne znamo. Pad je morao doći, ali to nas nije brinulo - kako i bi kad je sve bilo tako dobro? Jednog jutra kad sam bio pod tušem, ona me dozvala iz sobe, otišao sam onamo, ona je ležala gola na krevetu, koji je sad stajao uz prozor da možemo gledati nebo. “Gle”, rekla je. “Vidiš onaj oblak?” Legao sam pokraj nje. Nebo je bilo posve plavo, nije bilo oblaka na njemu osim tog jednog, koji je plovio prema nama. Bio je u obliku srca. “Da”, rekao sam i stisnuo joj ruku. Nasmijala se. “Sve je savršeno”, rekla je. “Nikad mi prije nije bilo ovako. Tako sam sretna s tobom. Tako sam sretna!” “I ja”, rekao sam. Otplovili smo brodom na arhipelag. Unajmili smo kolibu u šumi pokraj hostela. Satima smo hodali po otoku, otišli duboko u šumu, sve je mirisalo na borove i vrijes, iznenada smo izbili na liticu: ispod nas je bilo more. Krenuli smo dalje, došli na livadu, stali i gledali krave, one su gledale nas, smijali smo se, slikali jedno drugo, popeli se na drvo, sjedili gore kao dva djeteta i razgovarali. “Jednom”, rekao sam, “trebao sam kupiti cigarete za tatu na benzinskoj pumpi. Bila je par kilometara od kuće. Imao sam možda sedam-osam godina. Put je vodio kroz šumu. Znao sam ga napamet. Još uvijek ga znam napamet, uostalom. No odjednom sam začuo šuškanje u grmlju. Stao sam i pogledao onamo. Ugledao sam neku fantastičnu pticu, znaš, veliku i šarenu. Nikad prije nisam vidio ništa slično, izgledala je kao da joj je mjesto u nekoj egzotičnoj zemlji. U Africi, Aziji. Odskakutala je, a onda poletjela i nestala. Nikad poslije nisam vidio takvu pticu i nikad nisam saznao koja je to ptica bila.” “Stvarno?” rekla je Linda. “Ja sam doživjela potpuno istu stvar. Na vikendici jedne prijateljice. Sjedila sam na drvetu, kao sad, i čekala da mi se prijatelji vrate, bila sam nestrpljiva pa sam skočila dolje. Hodala sam potpuno besciljno i odjednom ugledala šarenu i fantastičnu pticu. Ni ja je nisam nikad poslije vidjela.” “Stvarno?” “Da.” Tako je bilo, sve je imalo smisla i naši su se životi isprepleli. Na putu kući razgovarali smo kako će nam se zvati prvo dijete. “Ako bude dečko,” rekao sam, “mogu zamisliti neko jednostavno ime. Ola, to mi se uvijek sviđalo. Što misliš?” “Lijepo je”, rekla je. “Vrlo norveško, sviđa mi se.” “Da”, rekao sam i pogledao kroz prozor. Mala je barka plovila ljuljuškajući se. Registracija sa strane bila je OLA. “Vidi”, rekao sam. Linda se nagnula. “Riješeno “, rekla je. “Zvat će se Ola!” Kasno jedne večeri išli smo uzbrdicom prema mojoj zgradi, još uvijek u onoj prvoj grozničavoj fazi veze i ona je nakon poduže tišine rekla:
“Karl Ove, nešto ti moram reći.” “Da?” rekao sam. “Jednom sam se pokušala ubiti.” “Što si rekla?” rekao sam. Nije odgovorila, gledala je preda se u pod. “Je li to bilo davno?” rekao sam. “Prije možda dvije godine. Onda kad sam završila na psihijatriji.” Pogledao sam je, nije me htjela pogledati u oči, prišao sam joj i zagrlio je. Dugo smo tako stajali. Zatim smo se popeli stubama i ušli u dizalo, otključao sam stan, ona je sjela na krevet, ja sam otvorio prozor i svi zvuci kasne ljetne noći nahrupili su k nama. “Hoćeš čaja?” rekao sam. “Može, hvala”, rekla je. Otišao sam u kuhinjski dio i uključio kuhalo za vodu, izvadio dvije šalice i u svaku stavio vrećicu čaja. Kad sam joj pružio šalicu i stao pred otvoreni prozor pijuckajući iz svoje, počela mi je pričati što se dogodilo. Majka je došla po nju u bolnicu, trebale su svratiti do stana po nešto. Kad su se približile, Linda je počela trčati. Majka je potrčala za njom. Linda je trčala najbrže što je mogla, kroz vrata, po stepenicama, u stan, do prozora. Kad je majka došla, samo nekoliko sekundi poslije, Linda je već bila otvorila prozor i popela se na prozorsku klupicu. Majka je dojurila upravo kad je Linda htjela skočiti, zgrabila je i povukla unutra. “Pobjesnila sam”, rekla je. “Mislim da sam je htjela ubiti. Skočila sam na nju. Tukle smo se možda deset minuta. Prevrnula sam hladnjak na nju. No ona je bila jača. Naravno da je bila jača. Na kraju mi je zajahala na prsa pa sam odustala. Nazvala je policiju, došli su po mene i odvezli me natrag u bolnicu.” Zašutjeli smo. Gledao sam je, ona je srela moj pogled, brzo kao ptica. “Tako se sramim toga”, rekla je. “Ali mislila sam da to moraš jednom saznati.” Nisam znao što bih rekao. Ali sada je bila miljama daleko od mjesta gdje se tada nalazila. Barem sam imao takav osjećaj. Ali ona možda nije? “Zašto si to napravila?” rekao sam. “Ne znam. Mislim da ni meni nije bilo jasno. Ali sjećam se kako je sve to teklo. Bila sam manična nekoliko tjedana krajem ljeta. Jedne večeri Linda je došla k meni, tad sam čučala na kuhinjskom stolu i izgovarala brojeve. Ona i Öllegård odvezle su me na hitnu na psihijatriji. Dali su mi tablete za spavanje i pitali Lindu mogu li biti kod nje nekoliko dana. Nakon toga faze su se izmjenjivale cijelu jesen. I tako sam se našla u depresiji tako dubokoj da sam znala da iz nje nema izlaza. Izbjegavala sam sve ljude koje sam poznavala jer nisam htjela da netko od njih bude posljednji koji me vidio živu. Terapeutkinja kojoj sam išla pitala me razmišljam li o samoubojstvu, samo sam se rasplakala, a ona je tad rekla da ne može preuzeti odgovornost za mene između terapija pa sam završila u bolnici. Vidjela sam papire s prijema. Prošlo bi nekoliko minuta od trenutka kad bi mi postavili pitanje pa dok ne bih odgovorila, pisalo je, i sjećam se toga, bilo mi je gotovo nemoguće govoriti. Nemoguće išta reći, riječi su mi bile tako daleko. Sve mi je bilo tako daleko. Lice mi je bilo potpuno ukočeno, nije bilo nikakve mimike na njemu.” Pogledala me. Sjeo sam na krevet, ona je spustila šalicu na stol i legla na leđa. Ja sam legao pokraj nje. Vani je u mraku bilo nekakve težine, nekakve punoće koja je bila strana ljetnim noćima. Vlak je štropotao preko mosta kod Ridderfjärdena. “Bila sam mrtva”, rekla je. “Nije da sam htjela napustiti život. Već sam ga bila napustila.
Kad je terapeutkinja rekla da trebam u bolnicu, osjetila sam olakšanje, netko će se brinuti za mene. Ali kad sam došla onamo, sve je postalo nemoguće. Nisam mogla biti ondje. I tad sam to počela planirati. Jedina prilika da izađem bila je dnevna propusnica, da odem po odjeću i ostalo u stan. Netko je morao biti sa mnom, a jedina osoba koje sam se sjetila bila je mama.” Utihnula je. “Ali da sam to zbilja htjela, uspjela bih. Sad to mislim. Nisam trebala otvoriti prozor. Mogla sam se samo baciti kroz njega. Ne bi bilo nikakve razlike. Upravo taj oprez... da, da sam to stvarno htjela, cijelim svojim bićem, pošlo bi mi za rukom.” “Drago mi je da nije”, rekao sam i pogladio je po kosi. “Ali bojiš li se da će se to ponoviti?” “Da.” Zamukli smo. Žena od koje sam unajmio stan šuškala je s druge strane vrata. Na krovnoj terasi iznad nas netko je kašljao. “Ja se ne bojim”, rekao sam. Okrenula je glavu prema meni. “Ne?” “Ne. Poznajem te.” “Ne cijelu mene.” “I to mi je jasno”, rekao sam i poljubio je. “Ali to se više nikad neće ponoviti, siguran sam u to.” “Onda sam i ja sigurna”, rekla je, nasmiješila se i zagrlila me. Beskrajne ljetne noći, tako svijetle i otvorene, kada smo se u raznim dijelovima grada crnim taksijima vozili od bara do bara, od kafića do kafića, sami ili s drugima, kada opijenost nije bila prijeteća, nije bila destruktivna, nego je bila val koji nas je dizao sve više i više; polako i neprimjetno počelo bi se mračiti, kao da je nebo pričvršćeno za zemlju, a lakoća i lepršavost imaju sve manje manevarskog prostora, nešto je to nebo ispunilo i čvrsto držalo, sve dok se noć ne bi posve umirila, kao da je ona zid mraka što se spušta navečer, a diže ujutro, dok je laganu noć, koja baca amo-tamo, odjednom bilo nemoguće zamisliti, kao što je nemoguće predočiti si san kojega se uporno pokušavate sjetiti kad se probudite. Linda je krenula na Institut dramskih umjetnosti, uvodni kolegij bio je težak, bacali su ih u sve moguće i nemoguće situacije, vođeni idejom da se najbolje uči pod stresom, samo od sebe, usput. Kad bi ona ujutro biciklom otišla u školu, ja bih otišao u svoj stan pisati. Priču o anđelima uveo sam u priču o ženi koja je 1944. ležala u rodilištu, upravo je rodila dijete, misli su joj lutale kojekuda, ali to nije funkcioniralo, tekst je bio predalek, distanca prevelika, a ipak sam nastavio, mučio se sa svakom stranicom, no to nije bilo toliko bitno, najvažnija, ne, jedina u mojem životu bila je Linda. Jedne nedjelje ručali smo u nekom kafiću na Östermalmu, zvao se Oscar i nalazio se blizu Karlaplana, sjedili smo vani, Linda s dekom preko nogu, ja sam jeo tostirani sendvič, Linda pileću salatu, ulica je bila nedjeljno mirna, crkva malo dalje upravo je odzvonila za misu. Tri djevojke sjedile su za stolom iza nas, dva muškarca za onim iza njih. Po stolovima uz samu cestu skakutali su vrapčići. Djelovali su posve pitomo, skakutali su prema praznim tanjurima, zamahnuli glavom i zarili kljun u hranu. Odjednom se iz zraka spustila sjena, pogledao sam gore, bila je to neka ptičurina, prošišala je uz nas, okrznula stol s ptičicama, kandžama zgrabila jednu i vinula se opet u zrak. Okrenuo sam se prema Lindi. Ona je zurila uvis poluotvorenih usta.
“Je li to grabežljivica upravo ščepala jednog od vrabaca ili sam to sanjao?” rekao sam. “To je nešto najgore što sam ikad vidjela”, rekla je Linda. “Usred grada? Koji je to bio vrag? Orao? Sokol? Jadna ptičica!” “Sigurno je bio sokol”, rekao sam i nasmijao se. Taj me prizor uzbudio. Linda me gledala nasmiješenih očiju. “Djed s mamine strane bio je ćelav”, rekao sam. “Imao je samo vijenac bijele kose pozadi. Kad sam bio mali, znao mi je reći da mu je mali sokol odnio kosu. Pokazao mi je kako mu je zario kandže u kosu i odletio s njom iz dvorišta. Dokaz je bio vijenac koji je ostao otraga. I neko sam mu vrijeme vjerovao. Gledao sam u nebo i tražio sokola. Ali nikad se nije pokazao.” “Sve dosad!” rekla je Linda. “Nije sigurno da je to taj isti”, rekao sam. “Nije”, rekla je i nasmiješila se. “Kad sam imala pet godina, imala sam malog hrčka u kavezu. Ljeti bismo bili u vikendici na selu pa bih ga ondje vodila u šetnju, stavila kavez na livadu i pustila ga da malo trčkara po travi. Jednog jutra dok sam bila na terasi i gledala ga, odjednom se neka grabežljivica obrušila na njega i hop!, moj je hrčak poletio u zrak.” “Stvarno?” “Da.” “Prestrašno!” Nasmijao sam se i odgurnuo tanjur, zapalio cigaretu i naslonio se. “Djed je imao pušku, sjećam se. Znao je pucati u vrane. Jednu je ranio, to jest, odvalio joj je nožicu. Preživjela je i još uvijek je u dvorištu. Barem Kjartan tako kaže. Jednonoga vrana zurećih očiju.” “Fantastično”, rekla je Linda. “Svojevrstan ptičji kapetan Ahab”, rekao sam. “I djed koji patrolira onuda kao veliki, bijeli kit.” Pogledao sam je. “Baš šteta da ga nisi upoznala. Svidio bi ti se.” “I tebi bi se moj svidio.” “Bila si ondje kad je umro, zar ne?” Kimnula je. “Imao je moždani udar pa sam otputovala u Norrland. A kad sam onamo stigla, bio je već mrtav.” Uzela je moju kutiju cigareta i pogledala me, ja sam kimnuo pa je uzela jednu. “Ali s bakom sam bila baš bliska”, rekla je. “Znala je doći k nama u Stockholm i preuzeti sve. Čim bi došla, prvo bi očistila cijelu kuću. Pekla je kolače i kuhala i bila s nama. Bila je vrlo snažna.” “Kao i tvoja mama.” “Da. Zapravo joj je sve sličnija i sličnija. Mislim, kad je završila karijeru u Dramatenu i odselila se na selo kao da je odjednom preuzela život onog vremena. Uzgaja svoje povrće, sve kuha od nule, ima četiri zamrzivača puna hrane i namirnica koje je kupila na sniženju. I izgleda da je više nije briga kako izgleda, barem u usporedbi s njom otprije.” Pogledala me. “Jesam li ti pričala kako je baka vidjela crvenu polarnu svjetlost?” Odmahnuo sam glavom. “Vidjela ju je jednom kad je bila sama vani. Cijelo je nebo bilo crveno, svjetlo se gibalo u valovima, sigurno je bilo prekrasno, ali i pomalo nalik na sudnji dan. Kad se vratila i stala
pričati, nitko joj nije vjerovao. I sama je poslije jedva vjerovala, crvena polarna svjetlost, tko je još čuo za to? Jesi li ti?” “Ne.” “Ali mnogo, mnogo godina poslije, bila sam vani s mamom u Humlegårdenu jedne večeri. I tada smo je obje vidjele! Tu i tamo se i ovdje vidi polarna svjetlost, rijetko, ali događa se. Te je večeri bila crvena! Mama je nazvala baku čim je došla kući. Baka se rasplakala! Poslije sam čitala o tome i saznala da je za to kriv rijedak meteorološki fenomen.” Nagnuo sam se preko stola i poljubio je. “Hoćeš kavu?” Kimnula je i ja sam otišao kupiti dvije kave. Kad sam se vratio i stavio šalicu pred nju, pogledala me. “Sjetila sam se još jedne čudne priče”, rekla je. “Ili možda nije tako čudna. Ali tada mi se činila čudnom. Bila sam na jednom od otoka ovdje u arhipelagu. Šetala sam sama kroz šumu. Iznad mene, i to ne visoko iznad mene, odmah iznad drveća, proletio je cepelin. Bilo je čarobno. Pojavio se niotkuda, plovio iznad šume i nestao. Cepelin!” “Oduvijek sam bio opsjednut cepelinima”, rekao sam. “Još od malih nogu. Bili su mi nešto najfantastičnije što sam mogao zamisliti. Svijet cepelina! Nešto me tu kopka, ali nemam pojma koji vrag. Što ti misliš?” “Ako sam te dobro shvatila, kad si bio mali, bio si opsjednut roniocima, jedrenjacima, putovanjima u svemir i cepelinima. Rekao si mi to jednom, da si crtao ronioce, astronaute i jedrenjake. Je li bilo tako?” “Da, otprilike.” “No što reći o tome? Neobuzdana čežnja za odlaskom? Ronioci, to je najdublje kamo se može otići. Astronauti predstavljaju najviše kamo se može otići. Jedrenjaci, oni su nešto daleko u dubini prošlosti. A cepelini, oni su ono što zapravo i nije stiglo postati svijet za sebe. “To je točno. Ali ne kao nešto veliko i dominantno, bilo je to više na periferiji, ako me razumiješ. Kad si mali, pun si svijeta, o tome se radi. Nemoguće je odoljeti. A nije ni potrebno. Barem ne uvijek.” “A sada?” rekla je. “Što sada?” “Čezneš li sad za odlaskom?” “Zar si poludjela? Ovo ljeto je sigurno prvo nakon onoga kad sam imao šesnaest da za time ne čeznem.” Ustali smo i pošli prema mostu za Djurgården. “Jesi li znao da se prvim cepelinima nije moglo upravljati i da su, da bi to riješili, pokušali trenirati ptice grabljivice, vjerojatno sokolove, ali možda i orlove, da lete s užetom u kljunu?” “Nisam”, rekao sam. “Jedino što znam jest da te volim.” I u tim novim danima, u kojima je, sad na posve drukčiji način nego prije, prevladavala rutina, imao sam jak osjećaj slobode. Rano smo ustajali, Linda bi biciklom išla u školu, ja bih cijeli dan pisao, osim ako ne bih otišao do Filmhuseta i ondje ručao s njom, a onda bismo se predvečer našli i bili zajedno sve dok ne bismo legli. Vikendom bismo večerali vani i cijele noći pili, u baru Narodne opere, koji je bio naše mjesto, ili u Guldapanu, još jednom omiljenom mjestu, u Folkhemmetu ili u velikom baru kod Odenplana.
Sve je bilo isto kao prije, a opet nije, jer neprimjetno, toliko neprimjetno da se gotovo činilo da se to ne događa, nešto je u našem životu počelo gubiti sjaj. Žar koji nas je vodio i jedno k drugome i van u svijet više nije bio jednako jak. Znalo je doći do malih nesuglasica. Jedne sam se subote probudio i pomislio kako bi bilo dobro jedan dan biti malo sam, sam obići nekoliko antikvarijata, sjesti u kafić i čitati novine... Ustali smo, otišli u prvi kafić, naručili doručak - kašu, jogurt, prepečence, jaja, sok i kavu - ja sam čitao novine, Linda je zurila u stol ili se osvrtala po kafiću pa na kraju rekla, moraš li baš čitati, zar ne možemo radije razgovarati? Da, naravno, rekao sam i sklopio novine pa smo razgovarali, bilo je u redu, crna mrljica u srcu bila je jedva primjetna, željica da budem sam i čitam na miru a da netko ne zahtijeva nešto od mene brzo me prošla. No onda smo došli do točke kad se ta želja počela pojavljivati u novim situacijama i događajima. Ako me stvarno voliš, moraš me prihvatiti ništa ne zahtijevajući, pomislio sam, ali nisam to rekao, htio sam da to sama primijeti. Jedne večeri nazvao me Yngve, pitao je želim li s njim i Asbjørnom u London, rekao sam, da, naravno, to bi bilo super. Kad sam spustio slušalicu, Linda me pogledala s drugog kraja sobe. “Što je bilo?” rekla je. “Bio je to Yngve. Želi da idem s njim u London.” “Nisi valjda pristao?” “Jesam. Zar nisam trebao?” “Ali nas dvoje bismo trebali putovati. Ne možeš putovati s njim prije nego što putuješ sa mnom!” “O čemu ti to? To nema veze s tobom.” Spustila je pogled na knjigu koju je čitala. Smrknula se, vidjelo joj se u pogledu. Nisam htio da bude ljuta. Nisam mogao situaciju ostaviti neriješenom, morali smo to raščistiti. “Nisam bio s Yngveom nevjerojatno dugo. Moraš imati na umu da ne poznajem nikoga ovdje, izuzev tvojih prijatelja. Moji žive u Norveškoj.” “Yngve je upravo bio ovdje.” “Ma daj.” “Dobro, idi onda”, rekla je. “Okej”, rekao sam. Poslije, kad smo legli, molila me da joj oprostim što je bila tako nevelikodušna. Nije to ništa, rekao sam. To je samo sitnica. “Samo nismo bili odvojeni otkad smo zajedno”, rekla je. “Nismo”, rekao sam. “Možda je onda vrijeme.” “Kako to misliš?” rekla je. “Pa ne možemo živjeti tako slijepljeni ostatak života”, rekao sam. “Meni se čini da nam je dobro”, rekla je. “Dobro, naravno da nam je dobro”, rekao sam. “Razumiješ što mislim.” “Naravno da razumijem”, rekla je. “Ali nisam sigurna da se slažem.” Iz Londona sam je zvao dvaput dnevno i potrošio gotovo sav novac na poklon za nju, za nekoliko tjedana bit će joj rođendan, trideset godina. Istovremeno mi je sinulo, vjerojatno zato što sam štokholmski život sagledao s malim odmakom, da moram zapeti kad dođem kući, početi više raditi, jer ne samo da mi je cijelo dugo ljeto prošlo u sreći, da sam se i na vanjskom i na unutrašnjem planu ponašao rasipno, nego je i rujan prošao a da ništa nisam napravio. Prošle su četiri godine od mojeg prvijenca, a druge knjige nije bilo na vidiku, osim osamsto stranica različitih početaka koje sam otada prikupio. Prvijenac sam napisao noću, ustajao bih u osam navečer i pisao do jutra, a sloboda koja je počivala u tome, u tom prostoru koji je otvarala,
možda je bila nužna da prodrem u nešto novo. Zadnjih tjedana u Bergenu i prvih tjedana u Stockholmu bio sam blizu toga da prodrem u to novo, da napišem priču o ocu koji jedne ljetne noći odlazi u lov na rakove sa svoja dva sina, od kojih sam jedan očito bio ja, koji sam pronašao mrtvog galeba i pokazao ga tati, na što je on rekao da su galebovi nekoć bili anđeli, a zatim smo, s kantom puzajućih rakova na palubi, čamcem otišli odande. Geir Gulliksen rekao je “To ti je uvod”, i bio je u pravu, ali nisam znao kamo taj uvod vodi i s time sam se borio zadnjih mjeseci. Pisao sam o ženi u rodilištu u 1940-ima; dijete koje je rodila bilo je otac Henrika Vankela, a kuća u koju se trebala vratiti s djetetom prvotno je bila straćara puna boca, koju su poslije srušili da izgrade novu kuću. Ali priča nije zvučala stvarno, sve je zvučalo lažno, zapeo sam. Onda sam pokušao povući crtu drugdje: u istoj kući dva brata leže u noći, otac im je umro, jedan leži i gleda drugoga, koji spava. Zvučalo je jednako lažno i bio sam još očajniji, hoću li ikad uspjeti napisati drugi roman? Prvog ponedjeljka nakon povratka iz Londona rekao sam Lindi da se sljedeće večeri nećemo moći naći jer ću raditi cijelu noć. Rekla je, dobro. Oko devet mi je poslala poruku, odgovorio sam joj, poslala je novu, da je vani s Corom, da sjede negdje u blizini i piju pivo, napisao sam joj neka se zabavi i da je volim, razmijenili smo još nekoliko poruka, a onda se prestala javljati i pomislio sam da je otišla kući. Međutim nije, oko dvanaest mi je pokucala na vrata. “Došla si?” rekao sam. “Pa rekao sam ti da moram pisati.” “Da, ali poruke su ti bile tako tople i srdačne. Mislila sam da želiš da dođem.” “Moram raditi”, rekao sam. “Ozbiljno.” “Razumijem”, rekla je, već je bila skinula jaknu i izula cipele. “Ali zar ne mogu ja spavati dok ti radiš?” “Znaš da tako ne može. Ne mogu pisati ni kad je mačka u sobi.” “Nikad nisi pokušao sa mnom u sobi. Možda ja imam dobar utjecaj!” Iako sam bio ljut, nisam mogao reći ne. Nisam na to imao pravo, jer time bih rekao da je prokleti rukopis koji pišem važniji od nje. U tom je trenutku i bio, ali nisam joj to mogao reći. “Okej”, rekao sam. Popili smo čaj i pušili uz otvoren prozor, a onda se ona svukla i otišla u krevet. Soba je bila mala, pisaći stol bio je ni metar dalje i nisam se mogao usredotočiti sad kad je ona bila u sobi, a to što je došla iako je znala da ja to ne želim ispunilo me mučnim osjećajem. No nisam htio ni leći, nisam joj htio pustiti da pobijedi, pa sam nakon pola sata ustao i rekao joj da idem van, bio je to prosvjed, moj način da kažem da to neću tolerirati, a onda sam šetao maglovitim ulicama Södera, kupio hrenovku u pecivu na benzinskoj postaji, sjeo u park ispred zgrade i popušio pet cigareta zaredom gledajući blještavi grad pod sobom i pitajući se koji se to vrag dogodio. Kako sam, dovraga, završio ovdje? Sljedeće noći radio sam do jutra, spavao cijeli dan, bio nekoliko sati kod nje, opet otišao i pisao cijelu noć, spavao, a onda me poslijepodne probudila Linda, htjela je razgovarati. Otišli smo u šetnju. “Zar ne želiš više biti sa mnom?” rekla je. “Naravno da želim”, rekao sam. “Ali nismo zajedno. Uopće se ne viđamo. “Da, ali moram raditi. Valjda to razumiješ.” “Ne, ne da moraš raditi noću. Volim te i tada želim biti s tobom.” “Ali moram raditi”, ponovio sam.
“Okej”, rekla je. “Ako nastaviš s tim, među nama je gotovo.” “Sigurno to ne misliš.” Pogledala me. “Itekako to mislim. Iskušaj me.” “Ne možeš tako upravljati mnome”, rekao sam. “Ne upravljam. To je razuman zahtjev. Ako smo zajedno, onda ne želim biti sama cijelo vrijeme.” “Cijelo vrijeme?” “Da. Ostavljam te odmah ako ne prestaneš s tim.” Uzdahnuo sam. “Nije tako jebeno važno”, rekao sam. “Prestat ću.” “Super”, rekla je. Sljedeći dan spomenuo sam to Geiru u telefonskom razgovoru, on je rekao, o, jebote, zar si poludio, čovječe? Pa ti si pisac, jebemu! Ne možeš dopustiti nekom drugom da ti određuje što ćeš raditi! Ne, rekao sam, ali upravo je o tome riječ. To je cijena. Kakva cijena, upitao je. Cijena veze, rekao sam. Ne razumijem, rekao je. Upravo u tome moraš biti čvrst. Kompromise možeš praviti sa svim ostalim, ali ne s tim. Ali ja sam mekan, kao što znaš, rekao sam. Visok i mekan, rekao je on i nasmijao se. Ali to je tvoj život. Prošao je rujan, lišće na drveću požutjelo je, pocrvenjelo, opalo. Plavetnilo neba produbilo se, sunce je potonulo, zrak je bio bistar i hladan. Sredinom listopada Linda je okupila sve svoje prijatelje u jednom talijanskom restoranu na Söderu, slavila je trideseti rođendan i sva je zračila unutrašnjim svjetlom, što je i mene činilo ponosnim: ja sam bio s njom u vezi. Ponosno i zahvalno, tako sam se osjećao. Grad je bliještao oko nas kad smo se vraćali kući, ona u bijeloj jakni koju sam joj poklonio tog jutra, i dok sam hodao tako s njom držeći je za ruku, usred tog predivnog, meni još uvijek stranog grada, mnome su prolazili žmarci sreće. Još smo uvijek bili puni žudnje i žara, jer životi su nam se preokrenuli, ne samo malo kao na nekom prolaznom vjetru, nego iz temelja. Planirali smo dijete. Nismo imali pojma što nas čeka, mislili smo, samo sreća. Barem ja nisam. Nikad nisam razmišljao o pitanjima koja nisu imala veze s filozofijom, književnošću, umjetnošću ili politikom, pitanjima života, življenja, moga i ljudi oko mene. Osjećam i osjećaji određuju moje djelovanje. Isto je vrijedilo i za Lindu, možda u još većoj mjeri. U to sam vrijeme dobio ponudu da predajem u školi za pisce u Bøu, takvo što se inače nikad nije dogodilo, ali Thure Erik Lund trebao je održati dvotjedni tečaj i tražili su da sam izabere pisca s kojim će predavati. Linda je mislila da su dva tjedna previše, nije htjela da budem daleko od nje tako dugo, a ja sam pomislio, to jest dugo, ta ne može čamiti sama u Stockholmu cijelo to vrijeme, a ja dotle da radim u Norveškoj. Istovremeno sam to želio. Ionako se nisam pomaknuo s mjesta što se pisanja tiče, trebao sam raditi nešto drugo. Thure Erik bio je jedan od pisaca koje sam najviše cijenio. Spomenuo sam to jedne večeri mami u telefonskom razgovoru, ona je rekla da nemamo djecu i zašto Linda ne bi mogla biti sama dva tjedna? To ti je posao, rekla je. Bila je u pravu. Mali korak ustranu i sve bi mi postalo jasno. Ali taj korak gotovo nikad ne bih napravio, Linda i ja živjeli smo tako čvrsto povezani, i to na više načina; Lindin stan u Zinkensdammu bio je mračan i tijesan, imali smo samo sobu i pol, i kao da nas je život polako gutao. Ono što je prije bilo otvoreno počelo se zatvarati, životi su nam toliko dugo bili jedno da su se počeli krutiti i trti se jedan o drugi. Iskrsavale su male epizode, same po sebi beznačajne, ali zajedno su oblikovale uzorak, novi sistem koji se počeo uspostavljati. Kasno jedne večeri bio sam s njom vani kad je, za zadaću, trebala nešto inscenirati na benzinskoj postaji kod Slussena; iznenada se okrenula i izgrdila me za neku sitnicu, poslala me kvragu, ja sam je pitao što to izvodi, nije mi odgovorila, a bila je već deset metara ispred mene. Pošao sam za njom.
Jednog poslijepodneva bili smo u Saluhallu na Hötorgetu, svojevrsnom sajmu hrane, da kupimo nešto za večeru s njezinim prijateljima, Gildom i Kettilom; predložio sam palačinke. Ona me prezrivo pogledala. Palačinke su za djecu, rekla je. Ne organiziramo dječji rođendan. Dobro, rekao sam, možemo reći da su to crepes. Je li ti to dovoljno dobro? Okrenula mi je leđa. Vikendom smo se šetali tim lijepim gradom, sve je bilo dobro, no onda odjednom nije sve bilo dobro, u njoj se otvorilo nešto tamno, a ja nisam znao što da napravim. Prvi put otkad sam stigao u Stockholm pojavio se osjećaj da sam sam. Upala je u nekakav ponor te jeseni. No pružala je ruke prema meni. Nije mi bilo jasno što se dogodilo. No postalo je toliko klaustrofobično da sam joj okrenuo leđa, pokušao održati distancu koju je ona pokušavala premostiti. Otišao sam u Veneciju, pisao u stanu koji mi je izdavač stavio na raspolaganje, Linda je trebala doći i biti ondje ni tjedan dana, a onda sam trebao još nekoliko dana pisati prije nego što ću otići za njom. Bila je tako turobna, tako teška, govorila je samo da je ne volim, da je zapravo ne volim, da je ne želim, da je zapravo ne želim, da je ne želim imati. “Ali želim!” rekao sam dok smo na jesenskoj hladnoći hodali Muranom, očiju skrivenih iza sunčanih naočala. Ali što je više ponavljala, svaki put nanovo, da je zapravo ne volim, da zapravo ne želim biti s njom, da cijelo vrijeme želim biti sam, sam samcat, to je ta tvrdnja postajala istinitija. Otkud ta njezina sumnja? Jesam li je ja potaknuo? Jesam li bio hladan? Jesam li mislio samo na sebe? Više nisam znao što me čeka kad mi radni dan završi i dođem k njoj. Hoće li biti sretna, hoće li večer biti ugodna? Hoće li zbog nečega biti ljuta, naprimjer ako više ne budemo vodili ljubav svake večeri pa će to značiti da je više ne volim onoliko koliko sam je volio prije? Hoćemo li sjediti u krevetu i gledati televiziju? Ići u šetnju Långholmenom? I hoću li se, zbog njezinih zahtjeva, osjećati kao da me proždire, zbog čega ću je držati na distanci i po glavi vrtjeti misao kako to mora prestati, da to tako ne ide, što će pak onemogućiti svaki razgovor ili približavanje, a što će ona, naravno, primijetiti i shvatiti to kao potvrdu svoje glavne tvrdnje, da je ne želim? Ili će nam jednostavno biti lijepo zajedno? Počeo sam se zatvarati, a što sam se više zatvarao, to me ona više napadala. A što me više napadala, to sam više primjećivao njezine promjene raspoloženja. Pratio sam je kao kakav meteorolog uma, ne toliko sviješću koliko osjećajima, koji su gotovo sablasno precizno pratili njezina raspoloženja. Ako je bila ljuta, samo to sam osjećao, tu prisutnost ljutnje. Kao da je neki veliki prokleti pas stajao u sobi i pokušavao me ugristi, a ja sam se morao brinuti o njemu. Ponekad kad bismo razgovarali znao sam osjetiti njezinu snagu, dubinu njezina iskustava, i osjećati se inferiorno. Ponekad kad bi mi prišla i kad bih je zagrlio ili kad bih samo ležao zagrljen s njom, ili kad bismo razgovarali, a ona bila čista nesigurnost i nemir, osjećao bih se toliko snažnije da bi sve drugo postalo nevažno. Te oscilacije, kada ništa nije bilo fiksno i kada je cijelo vrijeme moglo doći do ispada, s kajanjem i zaglađivanjem koje bi uvijek slijedilo, trajale su neprestano, nije bilo odmora od njih, a osjećaj da sam sam čak i kad sam s njom bio je sve jači. U to kratko vrijeme koliko smo se poznavali nikad ništa nismo radili polovično, čak ni to. Jedne večeri kad smo se posvadili pa se opet pomirili, počeli smo razgovarati o djetetu.
Bili smo ga odlučili imati dok je Linda na Institutu dramskih umjetnosti, mogla je pauzirati pola godine, a onda bih ja preuzeo brigu oko djeteta dok ona ne završi školovanje. Da bi to upalilo, morala je prestati s terapijom, počela se na to pripremati; doktori nisu bili oduševljeni, ali terapeutkinja ju je podržala, a, na kraju krajeva, bila je to njezina odluka. O tome smo razgovarali praktički svaki dan. Sada sam rekao da bismo to možda trebali odgoditi. Osim svjetla televizora, koji je ugašena zvuka stajao u kutu, u stanu je bilo mračno. Jesenski mrak bio je kao more onkraj prozora. “Možda bismo to malo trebali odgoditi”, rekao sam. “Što želiš reći?” rekla je Linda i prostrijelila me pogledom. “Možemo malo pričekati, strpjeti se malo. Možeš završiti školovanje...” Ustala je i ošamarila me svom snagom. “Nikad!” viknula je. “Što to radiš?” rekao sam. “Zar si potpuno poludjela? Udaraš me?” Obraz mi se žario, zaista me jako udarila. “Odoh ja sad”, rekao sam. “I nikad se više ne vraćam. To možeš zaboraviti.” Okrenuo sam se i otišao u hodnik, skinuo kaput s vješalice. Plakala je iza mene, očajnički jecajući. “Ne idi, Karl Ove”, rekla je. “Nemoj me sad ostaviti.” Okrenuo sam se. “Misliš da možeš raditi što hoćeš? To misliš?” “Oprosti mi”, rekla je. “Samo ostani. Samo noćas.” Nepomično sam stajao pred vratima, u mraku, i oklijevajući je gledao. “Dobro”, rekao sam. “Noćas ću ostati. Ali onda odlazim.” “Hvala”, rekla je. U sedam ujutro probudio sam se i napustio stan bez doručka, otišao u svoj stari stan, koji sam još uvijek imao. Ponio sam šalicu kave na krovnu terasu, sjedio ondje, pušio i gledao grad pitajući se što da sad radim. Nisam mogao biti s njom. To nije išlo. Nazvao sam Geira mobitelom i pitao želi li sa mnom prošetati Djurgårdenom, ima nešto važno, moram razgovarati s nekim. Rekao je da može, samo prvo mora nešto obaviti, možemo se naći kod mosta ispred Nordijskog muzeja pa otići do samog kraja otoka, ondje ima restoran u kojem možemo ručati. Tako je i bilo, otišli smo onamo; pod betonski sivim nebom hodali smo stazom između golog drveća, posutom žutim, crvenim i smeđim lišćem. Nisam rekao ništa o onome što se dogodilo, bilo je to previše ponižavajuće, nisam nikome mogao reći da me udarila jer što sam onda ja? Rekao sam samo da smo se posvadili, da više ne znam što da radim. On je rekao da trebam slušati osjećaje. Rekao sam da ne znam što osjećam. On je rekao, naravno da znaš. Ali nisam znao. Moji osjećaji prema njoj bili su dvojaki. Jedan je govorio, moraš otići, previše zahtijeva od tebe, izgubit ćeš svu svoju slobodu, trošiti sve vrijeme na nju, i kako će se to onda odraziti na sve što ti je važno, na tvoju samostalnost i tvoje pisanje? Drugi je govorio, voliš je, ona ti pruža nešto što ti nitko drugi ne može pružiti i ona zna tko si. Tko si ti zaista. Oba su osjećaja govorila istinu, ali bili su neuskladivi, jedan je isključivao drugi. Tog je dana prevladala misao o odlasku. Kad smo Geir i ja već stajali u vlaku za Västertorp, nazvala je. Pitala je hoću li doći večerati s njom, kupila je rakove, moje omiljeno jelo. Rekao sam da hoću, da ionako moramo razgovarati. Pozvonio sam iako sam imao ključ, otvorila mi je i pogledala me oprezno se nasmiješivši.
“Bok”, rekla je. Na sebi je imala bijelu košulju koja mi se jako sviđala. “Bok”, rekao sam. Jedna je ruka krenula naprijed, kao da me mislila zagrliti, no onda se zaustavila, a ona se odmaknula jedan korak. “Uđi”, rekla je. “Hvala”, rekao sam. Objesio sam jaknu na vješalicu, tijela malko okrenutog od nje. Kad sam se okrenuo, ona se približila pa smo se zagrlili. “Jesi li gladan?” rekla je. “Da, jako”, rekao sam “Onda ćemo odmah jesti.” Slijedio sam je do stola, koji se nalazio ispod prozora, na drugoj strani sobe u odnosu na krevet. Stavila je bijeli stolnjak, a između dvaju tanjura i čaša stajao je, osim dviju boca piva, i svijećnjak s trima svijećama čiji su plamičci treperili na propuhu. Bio je ondje i pladanj s rakovima, košara s francuzom, maslac, limun i majoneza. “Nisam baš spretna s rakovima, ispostavilo se”, rekla je. “Nisam znala kako da ih otvorim. Ali ti sigurno znaš?” “Naravno”, rekao sam. Otkinuo sam im noge, rastvorio oklop i izvadio meso dok je ona otvarala boce. “I, što si radila danas?” rekao sam i pružio joj dio oklopa koji je bio gotovo pun. “Nisam mogla podnijeti pomisao da idem u školu pa sam nazvala Mikaelu i bila s njom na ručku.” “Jesi li joj rekla što je bilo?” Kimnula je. “Da si me udarila?” “Da.” “I što je rekla?” “Ne puno. Saslušala me.” Pogledala me. “Možeš li mi oprostiti?” “Naravno. Samo mi nije jasno zašto si to napravila. Kako možeš tako izgubiti kontrolu nad sobom. Jer pretpostavljam da to nije bilo nešto što si htjela napraviti? Mislim, kad si malo razmislila?” “Karl Ove”, rekla je. “Da?” rekao sam. “Žao mi je zbog toga. Užasno mi je žao. Ali jako me pogodilo ono što si mi rekao. Prije nego što sam te upoznala, nisam se usudila ni pomisliti da bih jednog dana mogla imati dijete. Nisam se usudila. Nisam čak ni kad sam se zaljubila u tebe. A onda si rekao ono. Ti si to rekao, sjećaš se? Već prvog jutra. Želim imati djecu s tobom. I bila sam tako sretna. Bila sam tako nevjerojatno, ludo sretna. Što je to uopće opcija. Ti si mi pružio tu opciju. A onda... jučer... pa, bilo je to kao da si to povukao. Rekao si da bismo to možda trebali odgoditi. To me jako pogodilo, bilo je tako porazno, a onda... pa... potpuno sam izgubila kontrolu.” Oči su joj bile pune suza dok je držala oklop raka iznad kriške kruha i pokušavala nožem skinuti čvrsto meso s ruba. “Možeš li to shvatiti?” rekla je. Kimnuo sam. “To mi je jasno. Ali ne možeš raditi što ti se sprdne, ma koliko jaki bili tvoji osjećaji. Ne može to tako. Mislim, jebemu. Ne može to tako. Ne mogu tako živjeti. Taj osjećaj da se okrećeš prema meni i udaraš me. Ne može to tako, ne mogu s time živjeti. Trebali bismo biti zajedno, zar ne? Pa ne možemo biti neprijatelji, ne mogu to, nisam u stanju. To tako ne ide, Linda.”
“Ne”, rekla je. “Sredit ću se. Obećavam.” Neko smo vrijeme sjedili šutke i jeli. Onoga trena kad netko od nas prijeđe na neke običnije i svakodnevnije teme, ono što se dogodilo bit će iza nas. Htio sam to, a istovremeno i nisam. Rakovo meso na kruhu bilo je i glatko i hrapavo, crvenkastosmeđe kao lišće na livadi, a onaj slani, gotovo gorkast okus mora, prigušen slatkoćom majoneze, a ipak istaknut limunovim sokom, na nekoliko je sekundi preuzeo sva osjetila. “Je li bilo dobro?” rekla je i nasmiješila mi se. “Da, bilo je izvrsno”, rekao sam. Ono što sam joj tada rekao, onog prvog jutra kad smo se probudili zajedno, nisam rekao tek tako, osjećao sam to cijelim svojim bićem. Htio sam djecu s njom. Nikad to prije nisam osjetio. A zato što sam se tako osjećao, bio sam siguran da je to pravo, da je to ono pravo. Ali po koju cijenu? Moja majka došla je u Stockholm, upoznao sam je s Lindom u jednom restoranu, činilo se da je dobro prošlo, Linda je blistala, u isti mah sramežljiva i otvorena, dok sam ja cijelo vrijeme pratio mamu i njezine reakcije. Mama je trebala odsjesti u mojem stanu, zaželio sam joj laku noć na ulazu, ušla je, a ja sam odjurio u Lindin stan, koji je bio deset minuta udaljen. Sljedeći dan, kad sam došao po nju da idemo na doručak u kafić, mama mi je ispričala kako nije našla svjetlo u hodniku pa nije mogla otključati vrata skoro cijeli sat. “Svjetlo se ugasilo kad sam bila nasred stubišta”, rekla je. “Sasvim sama. Nisam vidjela prst pred nosom.” “To Šveđani štede energiju”, rekao sam. “Nikad ne napuštaju prostoriju a da prvo ne ugase svjetlo. A u svim zajedničkim prostorima imaju automatske prekidače za svjetlo. Ali zašto ga nisi ponovno upalila, ako smijem pitati?” “Bilo je premračno da bih vidjela prekidač.” “Ali prekidači svijetle.” “To su oni svijetlili?” rekla je. “Ja sam mislila da je to protupožarni alarm ili tako nešto.” “A upaljač?” rekao sam. “Da, toga sam se i ja na kraju sjetila. Bila sam tako očajna da sam se nekako spustila da zapalim cigaretu kad mi je to iznenada sinulo. Pa sam se vratila gore, njime posvijetlila ključanicu i otključala.” “Tipično za tebe”, rekao sam. “Možda”, rekla je. “Ali ovo je druga zemlja, u tome je stvar. Sitnice su drukčije.” “A što misliš o Lindi?” “Krasna djevojka”, rekla je. “Je, zar ne?” rekao sam. Nije se podrazumijevalo da će to reći. Dobro, nisam sumnjao u to da će joj se Linda svidjeti, više je bila stvar u tome da sam upravo bio izašao iz duge veze. I to braka. Tonje je bila član obitelji, kratko i jasno. Iako se ta veza prekinula, osjećaji koje su oni gajili prema Tonje nisu nestali. Yngveu je bilo žao što je više nema, a možda i mami. Krajem ljeta, nakon što smo Tonje i ja razdijelili sve svoje stvari, potpuno netraumatično, bili smo ljubazni jedno prema drugome, a jedini put kad me savladao osjećaj nalik tuzi bilo je dok sam stajao ondje u podrumu i htio uzeti nešto pa iznenada zajecao - imali smo zajednički život, a sad je to gotovo - dakle nakon nekoliko dana ondje, koji su protekli bez ikakvih konflikata, otišao sam
k mami u Jølster s našom mačkom, koju je ona trebala preuzeti. Tad sam joj rekao za Lindu. Bilo je očito da joj se to ne sviđa, ali nije rekla ništa. Pola sata poslije iz njezinih je usta izašla rečenica zbog koje sam je upitno pogledao. Nije bilo nimalo nalik mami reći takvo što. Rekla mi je da ja ne vidim druge osobe, da sam posve slijep i da vidim jedino sebe. Tvoj otac, rekla je zatim, vidio je druge ljude. Odmah bi vidio tko su. Ti to nikad nisi činio. Ne, rekao sam, moguće da nisam. Sigurno je bila u pravu, ali to nije bilo tako važno, znakovito je bilo to, dijelom, što je tatu, tu užasnu osobu, postavila iznad mene, a dijelom to što je to učinila jer je bila ljuta na mene. A to je bilo novo, mama se nikad nije ljutila na mene. Tad smo Linda i ja još bili u blistavoj fazi i ona je to zacijelo vidjela, to da blistam od zaljubljenosti i zadovoljstva životom. U Stockholmu, malo više od pola godine poslije, sve je bilo drukčije. Duša mi je bila kivna, veza nam je bila toliko klaustrofobična i mračna da sam htio izaći iz nje, ali nisam to mogao, bio sam preslab, mislio sam na nju, žalio sam je, bez mene bi potonula, bio sam preslab, volio sam je. Onda su došli ručkovi u Filmhusetu, gdje smo sjedili i razgovarali o svemu mogućem, žustro i gestikulirajući, ili doma u stanu ili po kafićima, toliko smo toga imali reći, toliko je toga trebalo pokriti, ne samo moj život i njezin život, onakve kakvi su bili, nego i naš život kakav je sad, sa svim ljudima u njemu. Prije sam uvijek bio povučen duboko u sebe, promatrao sam ljude iznutra, kao iz dubine kakvog vrta. Linda me izvukla van, na sam rub mene, gdje je sve bilo blizu i sve se činilo jačim. Zatim su došli filmovi u kinoteci, noćni izlasci u grad, vikendi kod njezine mame u Gnesti, mir u šumi, gdje je ponekad izgledala kao djevojčica i pokazivala koliko je krhka. Pa je došlo putovanje u Veneciju, vikala je da je ne volim, stalno je to izvikivala. Navečer bismo se napili i vodili ljubav žestinom koja je bila nova, strana, ali i zastrašujuća, ne tada i ondje, nego idući dan, kad bih razmišljao o tome, bilo je to kao da smo jedno drugome htjeli nauditi. Kad je otišla, jedva sam uspijevao izaći, sjedio sam na galeriji u stanu i pokušavao pisati, jedva bih se uspio odvući onih nekoliko stotina metara do trgovine živežnim namirnicama i natrag. Zidovi su bili hladni, uličice prazne, kanali puni gondola nalik na ljesove. Sve što sam vidio bilo je mrtvo, sve što sam napisao bezvrijedno. Jedan dan dok sam tako sjedio, sâm u tom hladnom talijanskom stanu, sjetio sam se onoga što je Stig Sæterbakken rekao one večeri kad sam prohodao s Lindom. Da će u svom sljedećem romanu pokušati pisati malo više kao ja. Odjednom mi je lice usplamtjelo od srama. Bio je sarkastičan, a ja to nisam shvatio. Mislio sam da to stvarno misli. O, koliko čovjek treba biti uobražen da bi takvo što pomislio? Koliki, dovraga, idiot možeš biti? Zar nema granica? Žurno sam ustao, požurio niza stepenice, odjenuo se i pohitao prolazima uz kanale, cijeli sat pokušavajući pronaći ljepotu u prljavoj tamnozelenoj vodi, prastarim zidovima, sjaj u cijelom tom iskrivljenom i propalom svijetu, prekinuti taj golemi samoprijezir kojim me spoznaja o Sæterbakkenovu sarkazmu stalno iznova preplavljala. Na jednom velikom trgu, na koji sam naišao neočekivano, sjeo sam i naručio kavu, zapalio cigaretu i naposljetku pomislio da to možda nije toliko strašno. Podigao sam majušnu šalicu k ustima kažiprstom i srednjim prstom, koji su u usporedbi s njom djelovali čudovišno, naslonio se na stolicu i pogledao u nebo. U toj labirintskoj mreži ulica i kanala nisam to nebo nikad primijetio, bilo je to otprilike kao da
lutate podzemljem. Kad se uske ulice rastvore u trgove i platoe, a nebo se iznenada razapne nad krovovima kuća i crkvenih zvonika, uvijek to bude iznenađenje. Da, tako je bilo: nebo postoji! Sunce postoji! Kao da sam i ja postao otvoreniji, svjetliji, lakši. Tko zna, možda je Sæterbakken pomislio da je moj ushićeni odgovor također bio sarkastičan. Kasnije najesen, temperatura je već bila naglo pala, sve vode i svi kanali u Stockholmu zaledili su se, jedne smo nedjelje hodali po ledu od Södera do Gamla Stana, ja sam šepao poput zvonara crkve Notre Dame, ona se smijala i slikala me, ja sam slikao nju, sve je bilo izoštreno i jasno, uključujući i moje osjećaje prema njoj. Razvili smo slike i gledali ih u jednom kafiću, odande odjurili kući voditi ljubav, posudili dva filma, kupili pizzu, ležali u krevetu cijelu večer. Bio je to jedan od dana koji ću zauvijek pamtiti, možda zato što upravo za takvih dana ono obično i trivijalno dobiva pozlatu. Došla je zima, a s njom i snijeg koji se vrtložio u zraku nad gradom. Bijele ulice, bijeli krovovi, svi zvukovi prigušeni. Jedne večeri bili smo vani i besciljno lutali svom tom bjelinom, možda se iz navike približavali brdu čijim se vrhom protezao Bastugatan, upitala me tad gdje mislim slaviti Božić, zapravo. Rekao sam kod kuće, kod mame u Jølsteru. I ona je htjela poći. Rekao sam joj da ne može, da je prerano. Zašto je prerano? Dobro znaš zašto. Ne, ne znam. Aha. To se razvilo u svađu. Bijesni smo sjedili u Bishops Armsu svaki sa svojim pivom, bez riječi. Da joj to nadomjestim, moj je božićni poklon njoj bilo tajno putovanje; kad sam se vratio dva dana poslije Božića, otišli smo na Arlandu, a ona nije znala kamo idemo dok joj nisam dao kartu za Pariz. Trebali smo ondje biti tjedan dana. No Lindu je uhvatila tjeskoba, velegrad ju je izbacivao iz takta, ljutila se zbog svake sitnice i neprekidno bila nerazumna. Kad smo sjeli na večeru prve večeri, a ja se ustručavao pred konobarom jer nisam baš znao kako se ponašati na finijim mjestima, pogledala me s puno prijezira. O, bilo je to beznadno. U što sam se to uvalio? U što mi se život pretvarao? Htio sam ići u trgovine i kupovati, ali sam shvatio da to ne ide, ona to otprije nije voljela, a sad je mrzila, a budući da joj je najgore na svijetu bilo biti sama, odustao sam. Dani su znali početi dobro, kao kad smo išli na Eiffelov toranj, najčarobnije zdanje iz devetnaestoga stoljeća koje sam vidio, a onda zapasti u nešto crno i apsurdno, ili su pak znali početi loše i završiti dobro, kao kad smo posjetili Lindinu prijateljicu koja je živjela u Parizu, odmah pokraj groblja na kojem je grob Marcela Prousta i na koje smo poslije otišli. I sam doček Nove godine, kad smo završili u jednom intimnom i finom restoranu po preporuci mojeg bergenskog prijatelja filmofila Johsa, gdje su nas dvorili na sve moguće načine, prošao je slično: blistali smo kao u starim danima, dakle kao pola godine prije, a to je potrajalo sve dok sat nakon ponoći nismo pošli u šetnju držeći se za ruke i potom krenuli prema hotelu. I što god bilo to što ju je u Parizu tako tlačilo, nestalo je čim smo se na aerodromu iskrcali i krenuli kući. Žena od koje sam unajmio stan htjela ga je prodati pa sam jednog od prvih dana siječnja preselio sve svoje stvari, dakle sve knjige, u skladište izvan grada, sve očistio, vratio ključeve, a Linda se dotle raspitivala među prijateljima zna li tko za kakav ured, i da, Cora je znala za jednu grupu slobodnjaka koji su imali stan na vrhu zgrade nalik na dvorac, koja je dominirala brdom na jednom kraju Slussena, samo sto metara od mojeg bivšeg stana; ondje sam dobio sobu i počeo raditi preko dana. Bio je to nov početak, dodao sam zadnjih stotinu stranica već ionako prevelikoj mapi s počecima pa započeo ponovno. Taj sam se put uhvatio one male teme anđela. Kupio sam jednu od onih jeftinih knjiga o umjetnosti, punu slika anđela, a jedna od njih pobudila je moje zanimanje: prikazivala je tri anđela koji su hodali
talijanskim krajolikom odjeveni po modi šesnaestog stoljeća. Pisao sam o nekome tko ih gleda kako prolaze, dječaku koji čuva ovce, jedna mu je nestala i u potrazi za njom, među drvećem, ugledao je anđele. Bio je to rijedak prizor, ali ne posve neobičan, anđeli su živjeli u šumama i na rubnim područjima ljudskog djelovanja, i bilo je tako od pamtivijeka. Dalje od toga nisam dospio. Koja je bila priča? To nije imalo nikakve veze sa mnom, ništa iz mojeg života nije bilo tu, ni onog svjesnog ni onog nesvjesnog, a to je značilo da nisam bio u kontaktu s tim tekstom pa ga nisam ni mogao gurati naprijed. Mogao sam isto tako pisati i o Fantomu i špilji duhova. Gdje je bila priča? Jedan besmislen radni dan slijedio je drugi. No nisam imao izbora nego nastaviti, nije mi bilo druge. Ljudi s kojima sam dijelio ured bili su razmjerno ugodni, ali toliko lijevoradikalno ispravni da sam ostao zgranut kad sam - upotrijebivši riječ “crnac” u razgovoru s jednim od njih dok smo čekali da se kava skuha i odmah bio ispravljen odjednom shvatio da je čovjek koji im čisti urede, kuhinju i zahode, zapravo crn. Bili su solidarni, jednaki i dobri na riječima, koje su ležale nad stvarnošću kao nekakva mreža što se proteže pod njima, nepravedna i diskriminirajuća. Nisam to mogao reći. Dvaput su nam provalili; jednog jutra kad sam došao policija je bila ondje i sve ispitivala. Ukradena je bila računalna i fotografska oprema. Budući da ulazna vrata nisu bila provaljena, nego samo vrata našeg ureda, zaključili su da je to morao učiniti netko tko ima ključ. Poslije smo razgovarali o tome. Rekao sam da to nije neka velika enigma. Ta kat ispod nas sjedište su imali anonimni narkomani. Sigurno se jedan od njih dočepao ključa. Svi su me pogledali. Ne možeš to reći, rekao je jedan od njih. Pogledao sam ga ne shvaćajući. To su predrasude, rekao je. Ne znamo tko je to napravio. Mogao je to biti bilo tko. Samo zato što su narkomani i što imaju tešku prošlost ne mora značiti da su provalili! Moramo im pružiti priliku! Kimnuo sam i rekao da je u pravu, da ne možemo biti sigurni. No u sebi sam bio zaprepašten. Viđao sam već tu bandu koja se povlači po stubištu prije i poslije sastanaka koje su održavali, bila je to banda koja je bila u stanju napraviti bilo šta za novac, nisu to bile nikakve jebene prerasude, bilo je to prokleto očito. To je bila Švedska o kojoj je Geir govorio. I tad mi je nedostajao, bila je to priča po njegovom ukusu. No bio je u Bagdadu. Tada sam stalno imao goste iz Norveške, jedan za drugim dolazili su u Stockholm, ja sam im pokazivao grad, upoznali su Lindu, večerali smo vani, izlazili, napijali se. Jedan vikend krajem zime trebao je doći Thure Erik, trebao se dovesti starom krntijom kojom se jednom vozio kroz Saharu i, kako je rekao, nikad se više ne vratiti u Norvešku. Ipak se vratio i ondje je napisao roman koji mi je mnogo značio, bio je to Zalep, jako mi se svidio jer je razmišljanje u njemu bilo tako radikalno, tako drukčije od svega ostalog u norveškim romanima, jer je bio tako beskompromisan i jer je jezik u njemu bio jedinstven, potpuno svoj. Neobično je bilo to što se pokazalo u kolikoj je mjeri taj jezik izraz njegova karaktera ili je s njim u skladu, jer kad sam ga tek upoznao nisam primijetio kakvog je karaktera, a upoznali smo se krajnje površno jedne večeri u Kunstnernes Husu, nego sam tu povezanost jezika i karaktera uočio tek nakon što sam ga vidio drugi, treći i četvrti put, a bome i u tjednima dok smo živjeli u dvije kolibe u zimi napuštenom kampu u Telemarku, dok nam je rijeka šumila u blizini, a noćno nas nebo puno zvijezda nadsvodilo. Bio je on krupan čovjek golemih dlanova i lica punog sitnih borica, oči su mu bile žive i uvijek otvoreno pokazivale njegovo raspoloženje. Budući da sam se divio romanima koje je napisao, bilo mi je teško razgovarati s njim, sve što sam govorio bilo je tako glupo, nije se moglo mjeriti s onime čime se on bavio, ali ondje, u Telemarku, gdje smo zajedno doručkovali, klipsali zajedno dva
kilometra do škole, zajedno predavali, zajedno ručali i pili kavu, ili pivo navečer, razgovor se nije mogao zaobići. Razgovarati se moralo. Pričao je o postaji prije Bøa, koja se zvala Juksebø, što inače znači lažna naseobina, i jako se i dugo tome smijao. Ja sam rekao da moja jakna nije jakna nego kožnata jakna, na to se on počeo još jače smijati, što nije bilo teško postići. Bio je brz kao munja, sve je budilo njegovo zanimanje i sve je pogađalo nešto u njemu i odbijalo se od tog nečeg, jer sve su njegove misli išle dalje, njegova glad za ekstremima bila je silna i zato se svijet oko njega stalno pojavljivao u novom svjetlu, thureeriklundovskom svjetlu, ali to nije bilo samo njegovo svjetlo, jer se ono osebujno u tome odbijalo od još nečega u njemu, od tradicije, od onoga što je pročitao. Nema mnogo ljudi koji pristupaju svijetu s tolikom snagom. Prema meni je bio pažljiv, osjećao sam se kao da sam mlađi brat, netko koga je uzeo pod svoje i kojem je htio štošta pokazati, a ujedno ga je zanimalo što ću ja izvući iz svega toga, kako je rekao. Jedne večeri pitao me želim li pročitati nešto što je napisao, rekao sam da, naravno, pružio mi je dva lista papira, počeo sam čitati, početak je bio apsolutno fantastičan, apokaliptična eksplozija dinamita u jednom starom selu, dijete odlazi iz škole u šumu, bilo je čarobno, no kad sam slučajno kriomice podignuo pogled s teksta na njega, sjedio je glave skrivene u velikim šakama, kao dijete koje se srami. “Uh, tako je glupo”, rekao je. “Tako prokleto glupo.” Molim? Zar je poludio? Taj čovjek, u svoj svojoj pojavi, tvrdoglav koliko i velikodušan, prijemljiv koliko i nepokolebljiv, trebao je doći u goste Lindi i meni u Stockholm. Dva dana prije toga trebali smo otići na jedan rođendan. Mikaela je slavila trideseti. Stanovala je u jednosobnom stanu na Söderu, nedaleko od Långholmena, bilo je puno ljudi, pronašli smo mjesto u kutu, razgovarali s nekom ženom koja je, koliko sam shvatio, vodila nekakvu mirovnu organizaciju i njezinim mužem, informatičarem koji je radio za tvornicu telefona. Bili su simpatični, popio sam nekoliko piva, poželio nešto jače, pronašao bocu akvavita i počeo ga piti. Bio sam sve pijaniji i pijaniji, pala je noć, ljudi su počeli odlaziti kući, rai smo ostali sjediti, ja sam bio toliko pijan da sam počeo praviti loptice od salveta i gađati njima ljude u blizini. Kad je ostao samo najuži krug, Lindini najbliži prijatelji, a ja se više nisam zabavljao bacanjem papirnatih loptica njima u glave, stao sam brbljati o svemu što mi je palo na pamet i puno se smijati. Pokušao sam o svakome reći nešto lijepo, nije mi baš sasvim uspjelo, ali bar je namjera bila jasna. Na kraju me Linda odvukla van, ja sam se pobunio, sad kad se tako lijepo zabavljamo i sve, no ona me odvukla sa sobom, ja sam navukao kaput i onda smo odjednom bili ispred zgrade i hodali ulicom. Linda je bila bijesna na mene. Meni ništa nije bilo jasno, što sad pak ne valja? Bio sam tako pijan. Nitko drugi nije bio pijan, zar nisam primijetio? Samo ja. Svi od ostalih dvadeset pet gostiju bili su trijezni. U Švedskoj je to tako: da bi se večer smatrala ugodnom, svi nastoje napustiti zabavu u istome stanju u kakvom su i došli, ja sam bio naviknut da ljudi piju dok se svi do vrha ne naliju. Zar nismo bili na proslavi tridesetog rođendana? Ne, osramotio sam je, nikad je prije nije bilo toliko sram, to su joj najbolji prijatelji, a ja, njezin dečko kojeg im je toliko nahvalila, tamo lupetam i gađam ljude papirnatim lopticama i vrijeđam ih, bez imalo samokontrole. Razbijesnio sam se. Prevršila je svaku mjeru. Ili sam samo bio toliko pijan da mjere nije bilo. Izgrdio sam je, urlao na nju kako je grozna, da joj u glavi jedino to kako da me ograničava, sputava, guši me najviše što može. To je bolesno, vikao sam, ti si bolesna. Sad te ostavljam, jebote. Nećeš me više nikad vidjeti.
Otišao sam od nje. Dotrčala je za mnom. Pijan si, rekla je. Smiri se. Možemo razgovarati o tome ujutro. Ne možeš lutati gradom u ovakom stanju. Zašto, koji kurac, ne bih mogao, rekao sam i odgurnuo njezinu ruku od sebe. Stigli smo do parkića koji se nalazio između njezine ulice i one sljedeće. Da mi nikad više nisi došla pred oči, viknuo sam, požurio preko ceste prema stanici Zinkensdamm. Linda je stala pred svojom zgradom i povikala za mnom. Nisam se okrenuo. Išao sam preko Södera, kroz Gamla Stan pa do Glavnog kolodvora, jednako ljut cijelim putem. Plan mi je bio jednostavan: htio sam sjesti na vlak za Oslo i otići, pobjeći od cijelog ovog prokletog, usranog grada i nikad se ne vratiti. Nikad više. Nikad više. Padao je snijeg, bilo je hladno, ali bijes me grijao. Na kolodvoru sam jedva razabirao slova na ploči, no nakon nekog vremena, koliko mi je trebalo da se koncentriram na održavanje ravnoteže, vidio sam da jedan vlak polazi oko devet-deset ujutro. Sad je bilo četiri. Što da radim u međuvremenu? Našao sam klupu dalje u hali i legao spavati. Zadnje što sam pomislio prije nego što sam zaspao bilo je da se ne smijem pokolebati kad se probudim, nego se držati odluke, nikad više Stockholm, ma koliko trijezan bio. Zaštitar me lupnuo po ramenu, otvorio sam oči. “Ne možete ovdje ležati”, rekao je. “Čekam vlak”, rekao sam i polako sjeo. “Dobro. Ali ne možete spavati.” “A sjediti?” rekao sam. “Jedva”, rekao je. “Pijani ste, zar ne? Možda bi bilo najbolje da pođete kući.” “Okej”, rekao sam. Ustao sam. Ohoj. Još uvijek pijan, aha. Bilo je malo iza osam. Kolodvor je bio pun ljudi. Čeznuo sam samo za snom. Glava mi, beskrajno teška i usplamtjela kao u nekoj vrućici, ništa zapravo nije zapažala, tako da je sve što sam vidio prošlo mimo mene; vukao sam se hodnicima podzemne željeznice, sjeo na vlak, sišao na Zinkensdammu, otišao do stana, za koji nisam imao ključ, pa sam morao kucati na vrata. Morao sam spavati. Za sve drugo mi se jebalo. Hodnikom iza staklenih vrata dojurila je Linda. “A, tu si”, rekla je i zagrlila me. “Tako sam se bojala. Zvala sam sve bolnice u gradu. Pitala je li došao neki visoki Norvežanin... Gdje si bio?” “Na kolodvoru”, rekao sam. “Htio sam na vlak za Norvešku. Ali sad moram spavati. Pusti me na miru i nemoj me buditi.” “Okej”, rekla je. “Želiš nešto kad se probudiš? Colu, slaninu?” “Jebe mi se”, rekao sam i uteturao u stan, strgnuo sa sebe odjeću, legao pod poplun i isti tren zaspao. Kad sam se probudio, vani je bilo mračno. Linda je sjedila na stolcu u kuhinji i čitala, pod svjetiljkom koja je, nalik na rodu, visoka i tanka, stajala na jednoj nozi nakošene glave i svijetila iznad nje. “Bok”, rekla je. “Kako si?” Natočio sam čašu vode i popio je u jednom mahu. “Dobro”, rekao sam. “Ako zanemarimo tjeskobu.” “Jako mi je žao zbog onog sinoć”, rekla je, odložila knjigu na naslon za ruku i ustala.
“I meni”, rekao sam. “Zar si zbilja htio otići?” Kimnuo sam. “Htio sam. Bilo mi je dosta svega.” Zagrlila me. “Razumijem”, rekla je. “Nije riječ samo o onome što se dogodilo poslije tuluma. Ima tu još puno toga.” “Da”, rekla je. “Dođi, idemo u dnevnu sobu”, rekao sam. Natočio sam još jednu čašu pa sjeo za stol. Linda je došla za mnom i upalila stropno svjetlo. “Sjećaš se kad sam prvi put bio ovdje?” rekao sam. “Mislim, u ovoj sobi?” Kimnula je. “Rekla si da ti postajem drag.” “Bilo je to vrlo blago rečeno.” “Da, sad to znam. No tad sam bio uvrijeđen. ‘Drag’ na norveškom zvuči vrlo mlako, to se kaže za ‘dragog prijatelja’. Nisam znao da u Švedskoj to znači isto što i ‘biti zaljubljen’. Mislio sam da ti se počinjem malo sviđati i da možda s vremenom bude nešto. Tako sam to protumačio.” Jedva zamjetno se nasmiješila i spustila pogled na stol. “Tad sam sve riskirala”, rekla je. “Dovela sam te ovamo i rekla ti što osjećam prema tebi. A ti si bio tako hladan. Rekao si da možemo biti prijatelji, sjećaš se? Sve sam riskirala i sve izgubila. Bila sam tako očajna kad si otišao.” “Ali sad sjedimo ovdje.” “Da.” “Ne možeš mi govoriti što da radim, Linda. To tako ne ide. Inače odlazim. I ne mislim samo na piće. Mislim na sve. Ne možeš to.” “Znam.” Tišina. “Imamo li mesnih okruglica u hladnjaku?” rekao sam. “Umirem od gladi.” Kimnula je. Otišao sam u kuhinju, isuo okruglice u tavu, pristavio vodu za špagete, primijetio da je Linda došla za mnom. “Ljetos to nije bilo problem”, rekao sam. “Mislim, opijanje. Tada ti nije smetalo?” “Nije”, rekla je. “I bilo je fantastično. Bojim se prelaženja granica, ali tada nisam, ne s tobom, osjećala sam se potpuno sigurno. Nikad nisam imala osjećaj da ću prijeći granicu i da će se sve pretvoriti u nešto zastrašujuće ili u maniju. Osjećala sam se potpuno sigurno. A to prije nikad nisam osjetila. No sad je drukčije. Nismo više ondje.” “Ne”, rekao sam i okrenuo se, dok se maslac topio među okruglicama u tavi. “Gdje smo onda?” Slegnula je ramenima. “Ne znam. Ali osjećam se kao da smo nešto izgubili. Nešto je gotovo. I bojim se da će i ostalo nestati.” “Ali ne možeš me siliti. Pa to je najbolji način da se sve izgubi, ako mene pitaš.” “Naravno. Znam to.” Posolio sam vodu za špagete. “Hoćeš i ti?” Kimnula je i obrisala suze palcima. Thure Erik stigao je idući dan u dva i napunio cijeli mali stan svojom pojavom čim je kročio u nj. Obilazili smo antikvarijate, on je gledao što imaju od starih prirodoslovnih knjiga, a onda smo otišli u Pelikanen, večerali i pili pivo do zatvaranja. Pričao sam mu o onoj
noći na kolodvoru, kako sam odlučio sjesti na vlak za Norvešku. “Ali ja sam trebao doći!” rekao je. “Zar sam trebao poljubiti vrata i vratiti se?” “Upravo sam na to pomislio kad sam se probudio”, rekao sam. “Thure Erik Lund dolazi, pa ne mogu sad ići kući, jebemu.” Nasmijao se i počeo mi pričati o jednoj vezi koja je bila toliko temperamentna da je Lindina i moja izgledala kao čista komedija ivanjske noći. Popio sam dvadeset piva te večeri i jedino čega se sjećam iz zadnjih sati stari je pijanac s kojim se Thure Erik upustio u razgovor, a koji je sjeo za naš stol i cijelo vrijeme mi govorio da sam tako lijep, tako lijep momak. Thure Erik se smijao i ubadao me u rame između pokušaja da ga ispituje o njegovu životu. I sjećam se da smo stajali pred zgradom i da se on zavukao u svoj auto i legao na stražnje sjedište spavati dok je sitni snijeg vijugao zrakom pod sivim i hladnim nebom. Jedna soba i kuhinja, to nam je bila arena. Ondje smo kuhali, jeli, spavali, vodili ljubav, razgovarali, gledali televiziju, čitali knjige, svađali se, primali goste. Stan je bio tijesan i malen, ali dalo se, snalazili smo se, držali glavu iznad vode. Ali ako mislimo imati dijete, o čemu smo sad razgovarali cijelo vrijeme, morali bismo nabaviti veći stan. Lindina mama imala je stan u samome centru, koji je imao samo dvije sobe, ali preko osamdeset kvadrata, pravi nogometni teren u usporedbi s ovime koji smo sad imali. Više se nije koristila tim stanom, nego ga je iznajmljivala i rekla je da ga možemo preuzeti. Ne izravno, to nije bilo dozvoljeno - u Švedskoj su ugovori o najmu osobni i vrijede doživotno - ali bilo se moguće zamijeniti: Lindina mama preuzet će Lindin stan, a mi ćemo preuzeti njezin. Jednog dana otišli smo ga pogledati. Bio je to najburžujskiji stan koji sam ikad vidio. Na jednom kraju dnevne sobe bila je golema peć iz devetnaestog stoljeća, koja je izgledala vrlo ruski, prednja joj je strana bila od mramora i masivna, dok je druga peć bila u spavaćoj sobi, jednako visoka, ali ne toliko masivna. Bijele, lijepo rezbarene oplate duž svih zidova, gipsane štukature na stropovima, koji su bili visoki preko četiri metra. Fantastičan parket složen u riblju kost na podovima. Namještaj njezine mame bio je u istome stilu: težak, pomnjivo izrađen, s kraja devetnaestog stoljeća. “Možemo li ovdje živjeti?” rekao sam dok smo stan obilazili i odmjeravali. “Ne, ne možemo”, rekla je Linda. “Ne bismo li se radije mijenjali za neki stan u Skärholmenu ili tako negdje? Ovdje je skroz mrtvo.” Skärholmen je bio jedno od predgrađa prepunih imigranata, bili smo ondje na sajmu jedne subote i dojmila nas se njegova živost i različitost. “I ja mislim”, rekao sam. “Gotovo je nemoguće ovo učiniti našim.” No ipak nas je privlačila ideja da se uselimo u taj stan. Velik, lijep, usred grada. Zar je bitno što ćemo se izgubiti u tim sobama? Ili možda uspijemo njima ovladati, zauzdati ih, učiniti taj buržujski prostor svojim? Oduvijek sam želio pripadati buržoaziji. Oduvijek sam htio nešto pristojno. Htio sam sve te ukočene forme i utvrđena pravila, zato da drže nutrinu na mjestu, da je reguliraju, da je oblikuju u nešto s čime čovjek može živjeti, ne dopuste da mu nešto stalno iznova uništava život. No u prilikama kad sam bio u okruženju srednje klase, kao naprimjer kod bake i djeda ili kod Tonjinog oca, događalo se upravo suprotno, izlazilo bi na vidjelo sve drugo u meni, sve ono što se nije uklapalo, što je izlazilo iz formi i okvira, sve što sam mrzio kod sebe. Ali ovdje? Linda, ja i dijete? Novi život, novi grad, novi stan, nova sreća? Ta ideja nadvladala je turoban, beživotan prvi dojam koji je stan ostavio, zagrijali smo
se i oduševljeno razgovarali nakon što smo vodili ljubav u krevetu, a kad smo poslije, svaki sa svojim jastukom pod glavom, samo ležali i pušili, nismo više dvojili, naš novi život počinje ovdje. Krajem travnja Geir se vratio iz Iraka, večerali smo u jednom američkom restoranu u Gamla Stanu, on je bio dobre volje i pun života, takvog ga nikad prije nisam vidio; prošlo je nekoliko tjedana prije nego što je sjećanje na sve ono što je dolje doživio, na sve ljude koje je upoznao i na sve ono što sam doznao tek nakon nekog vremena, počelo blijedjeti, toliko da se mogao posvetiti drugim stvarima i o njima razgovarati. Početkom svibnja Linda i ja preselili smo stvari, Anders nam je pomogao, a kad smo završili, otišli smo očistiti njezin stan. Trebalo nam je za to poslijepodne i cijela večer, a kad smo u jedanaest napokon bili gotovi, Linda je, naslonjena na zid, samo skliznula na pod. “Ne mogu više!” viknula je. “Ne mogu!” “Još samo sat”, rekao sam. “Najviše sat i pol. Možeš.” Oči su joj bile pune suza. “Nazvat ćemo mamu”, rekla je. “Ne trebamo očistiti do kraja. Doći će ona ujutro i preuzeti. Neće joj biti problem. Znam da neće.” “Pustila bi da netko drugi čisti tvoj stan?” rekao sam. “Da čisti tvoja sranja? Ne možeš zvati mamicu svaki put kad imaš problem. Imaš trideset godina, jebote!” Uzdahnula je. “Da, znam”, rekla je. “Samo sam iscrpljena. A ona to stvarno može. Nije joj to problem.” “Ali meni je. A i tebi bi trebao biti.” Uzela je krpicu i ustala pa nastavila ribati okvir vrata kupaonice. “Ali ja mogu očistiti ostalo”, rekao sam. “Ti slobodno idi. Pa ja dođem poslije.” “Sigurno?” “Da, da. U redu je.” “Dobro.” Odjenula se i izašla u mrak, ja sam očistio do kraja i kao što sam rekao, nije mi bilo teško. Sljedeći dan preselili smo moje stvari, dakle sve moje knjige, čiji je broj sada narastao na dvije i pol tisuće i koje su Anders i Geir, koji su mi pomagali pri selidbi, proklinjali iz dna duše dok smo teglili kutije iz dizala i u stan. Geir je to, naravno, usporedio s teglenjem s američkim marincima sanduka municije, pustolovinom koja je njemu bila tek nekoliko tjedana stara uspomena, no meni je bila jednako strana kao poštanske kočije ili lov na bizone. Kad je preseljeni teret, dva ogromna brda, već stajao svaki u svojoj sobi, počeo sam ličiti zidove, dok je Linda otišla u Norvešku snimati radioemisiju o Danu Ustava. Trebala je odsjesti kod moje mame, koju je vidjela samo jednom, onda kad je mama na nekoliko sati došla u Stockholm. Kad je sjela na vlak, nazvao sam mamu, nešto me mučilo: tragovi Tonjine prisutnosti, pogotovo fotografija s vjenčanja, koja je još uvijek visjela na zidu kad sam za Božić bio ondje, i album sa slikama s vjenčanja. Nisam htio Lindu izložiti tome, nisam htio da se osjeća kao zamjena, kao da je sporedna osoba u mojem životu, tako da sam nakon kratkog uvoda, u kojem smo jedno drugome ispričali što ima novoga, počeo okolišati oko te teme. Znao sam da je to glupo i zapravo ponižavajuće, i za Lindu, i za nju, i za mene, no nisam mogao odustati, nisam mogao izdržati pomisao da bi to moglo povrijediti Lindu pa sam to na kraju i rekao. Bi li mogla skinuti sliku s vjenčanja ili je barem staviti na neko diskretnije mjesto? Da, mogla bi, zapravo ju je već skinula, pa nismo više u braku. A što s fotoalbumom, rekao sam. Znaš, s vjenčanja. Bi li ga mogla nekamo spremiti? Ne, dragi moj,
rekla je mama. Pa to je moj fotoalbum. On predstavlja jedno razdoblje u mojem životu. Ne želim ga sakriti. S Lindom će sve biti u redu, uostalom, zna da si bio oženjen. Odrasli ste ljudi. Dobro, rekao sam, u pravu si, to je tvoj album. Samo je ne želim povrijediti. Nećeš, rekla je mama, sve će biti u redu. Lindina odluka da ode k njoj bila je hrabar čin, pružena ruka, i prošlo je dobro, razgovarali smo telefonski nekoliko puta dnevno, ona je govorila koliko je opčinjena vestlandskim krajolikom, svim onim zelenilom, plavetnilom i bjelinom, svim onim visokim planinama i dubokim fjordovima, gotovo pustim, suncem koje cijelo vrijeme sja, osjećala se gotovo kao da sanja. Zvala me iz jednog malog pansiona u Balestrandu, opisivala pogled s prozora, valove koje je čula kad bi se nagnula van, a glas joj je bio ispunjen budućnošću. O čemu god govorila, govorila je o nama dvoma, kako sam ja to shvatio. To što je svijet lijep imalo je veze s nama dvoma, jer bili smo u njemu zajedno, da, gotovo kao da smo mi bili svijet. Ja sam joj pričao kako je lijepo u velikim sobama sad kad više nisu sive nego bijele. I ja sam bio ispunjen budućnošću. Veselio sam se što će doći kući i vidjeti što sam napravio i što ćemo živjeti ondje, u centru grada, i veselio sam se djetetu koje smo odlučili imati. Prekinuli smo razgovor, vratio sam se ličenju, idući dan bio je 17. svibnja i u goste su mi trebali doći Espen i Eirik. Bili su na jednom seminaru za kritičare u Biskops-Arnöu. Izašli smo van jesti, upoznao sam ih s Geirom, Geir i Eirik su se zbližili jer su slobodno mogli razgovarati o svemu i svačemu, ali se Geir i Espen nisu. Geir je izrekao neke samorazumljive stvari, Espen se suprotstavio, na što se Geir smrznuo i to je bilo to. Ja sam, kao i inače, pokušavao posredovati, pružiti s jedne strane nešto Espenu, a s druge Geiru, ali bilo je prekasno, nikad više neće razgovarati, svidjeti se jedan drugome niti se poštovati. Meni su obojica bili dragi, sva trojica zapravo, ali tako je uvijek bilo u mojem životu; različiti su segmenti bili strogo odijeljeni, a ja sam se ponašao toliko različito u svakom od tih pretinaca da sam se osjećao razotkriveno kad bi se oni našli na okupu, jer nisam se mogao ponašati samo na jedan način ili samo na drugi, nego sam cijelo vrijeme jedan miješao s drugim, dakle ponašao se čudno, ili bih šutio. Espen mi je bio drag upravo zato što je bio Espen, a Geir upravo zato što je bio Geir, a ta moja sposobnost prihvaćanja u početku je, barem u mojim očima, bila simpatična, no u njoj je bilo i nečeg lažnog. Linda je cijeli dan provela s mojom obitelji, pričala mi je iduće jutro; mama i ona odvezle su se u Dale, gdje su mamina sestra Kjellaug i njezin muž Magne živjeli na farmi visoko iznad sela pa su 17. svibnja proslavili na tradicionalan način. Intervjuirala je ljude, a iz onoga što mi je ispričala shvatio sam da joj je sve to skupa bilo strahovito egzotično. Govori, narodne nošnje, orkestar, dječja procesija. Ujutro su vidjele srne na rubu šume, a na povratku kući dupine u fjordu, koji su skakali. Mama je rekla da je to dobar znak, da oni donose sreću. Nisu se često viđali dupini ondje, ja sam ih vidio samo nekoliko puta, prvi put izbliza, iz čamca u fjordu, zajedno s djedom s majčine strane, bila je magla i more je bilo mirno i onda su doplivali, prvo su se samo čuli, kao da pramac jedrilice ore vodu, a onda su se pojavila sjajna, tamnosiva i glatka tijela. Gore-dolje, gore-dolje plivali su. Djed je rekao isto što i mama, da donose sreću. Linda je bila uzbuđena, ali i umorna, bila je umorna cijelim putem, a od sve one vožnje zavojitim cestama bilo joj je i mučno pa je rano legla, ispričala mi je. Navečer prethodnoga dana bila je kod Alvdis, mamine najmlađe sestre, deset godina mlađe od mame, i njezinog muža Anfinna, niskog, ali snažnog muškarca vesele naravi i snažne karizme, koji se Lindi svidio; bilo je to obostrano, jer je izvadio sve svoje suvenire iz godina kad je odlazio u kitolov i usput joj pričao o svojim pustolovinama iz toga vremena, vjerojatno dodatno motiviran mikrofonom koji je Linda držala između njih. Pekli su palačinke od pingvinovih jaja! pričao je i nasmijao se, dok je ona bila malko zabrinuta zbog
kvalitete snimke. Anfinn je govorio jakim jolsterskim narječjem, koji će Šveđanima sigurno biti nerazumljiv. Espen je otišao ujutro, no Eirik je ostao, bio je u gradu neko vrijeme, dok sam ja stavljao na mjesto zadnje knjige i rješavao se zadnjih kutija, tako da sve bude gotovo do Lindina povratka idućeg jutra. Navečer smo opet izašli, a kad smo se vratili, cijelu smo noć pili alkohol iz djutića. Cijelo to vrijeme Linda i ja slali smo si poruke, jer bilo joj je mučno, bila je umorna, to je moglo značiti samo jedno, zar ne? Kako je noć odmicala, poruke su postajale sve toplije, sve više je ljubavi bilo u njima, no na kraju je napisala: laku noć, voljeni prinče, sutra nas možda čeka velik dan! Kad sam u sedam otišao leći, sve je u meni plamtjelo od alkohola, toliko da više nisam vidio ništa oko sebe; bilo je to kao da se sad sve svelo na moju nutrinu, a tako je i inače znalo biti kad bih se napio kao životinja. Ipak sam bio dovoljno priseban da navijem sat na devet. Trebao sam ići po Lindu na kolodvor. U devet sam još uvijek bio pijan. Morao sam upotrijebiti svu snagu volje da se uopće osovim na noge. Odvukao sam se u kupaonicu, istuširao, odjenuo čistu odjeću, doviknuo Eiriku da idem, on je ležao odjeven na kauču i polako se pridizao, rekao je da će izaći na doručak, ja sam rekao da se možemo naći oko dvanaest u onom restoranu u kojem smo bili dan prije, kimnuo je, ja sam oteturao niza stubište i izašao na ulicu, gdje je sunce bliještalo, a asfalt mirisao na proljeće. Putem sam stao kupiti Colu, odmah sam je popio pa kupio još jednu. Vidio sam odraz svoga lica u izlogu neke trgovine. Nije dobro izgledalo. Uske, krvave oči. Umorne crte. Dao bih sve da sam mogao odgoditi susret za tri sata. Ali nisam mogao, vlak joj je stizao na kolodvor za trinaest minuta, a to nije bilo više nego što mi je trebalo da onamo dođem. Bila je sretna i sva lagana kad je sišla na peron, s osmijehom na licu tražila me pogledom, mahnuo sam joj, ona mi je odmahnula i prišla vukući kovčeg jednom rukom. Pogledala me. “Bok”, rekao sam. “Što je to, pijan si?” rekla je. Prišao sam joj i zagrlio je. “Bok”, ponovio sam. “Zaružili smo sinoć. Ali ništa strašno. Bio sam doma s Eirikom.” “Vonjaš na alkohol”, rekla je i istrgnula se. “Kako si mi to mogao napraviti? Baš danas?” “Oprosti”, rekao sam. “Ali nije to ništa strašno.” Nije ništa rekla, pošla je. Cijelim putem kroz kolodvor nije rekla ni riječ. Na stepenicama prema Klarabergviaduktenu počela me grditi. Povukla je vrata ljekarne na vrhu, ali bila je nedjelja pa je ljekarna bila zatvorena. Nastavili smo prema ljekarni koja se nalazila na drugoj strani NK. Bila je bijesna cijelim putem. Hodao sam kraj nje kao pas. Druga je ljekarna bila otvorena. Pun mi te kufer, rekla je, nije mi jasno zašto uopće živim s tobom, misliš samo na sebe. Zar ti ništa ne znači to što se jučer dogodilo, rekla je, a onda je došla na red, zatražila test za trudnoću, dobila ga, platila, izašli smo, prošli Regeringsgatan, nastavila me napadati, napadi su stizali poput bujice, ali u podjednakim razmacima, ljudi uz koje smo prolazili pogledavali su nas, ali nju nije bilo briga, njezin bijes, kojeg sam se prije uvijek bojao, cijelu ju je obuzeo. Želio sam joj reći da prestane i da nisam ništa napravio, da nema nikakve veze između naših poruka i činjenice da sam nastavio piti s gostom iz Norveške niti između činjenice da sam se napio i testa za trudnoću koji je držala u ruci, ali ona to nije tako vidjela, njoj je to sve bilo isto, ona je bila romantična, imala je san o nama dvoma, našoj ljubavi i našem djetetu, a moje ponašanje uništilo je taj san ili je podsjetilo na to da je to
samo san. Ja sam grozna osoba, neodgovorna osoba, kako sam uopće mogao i pomisliti na to da postanem otac? Kako sam je mogao tome izložiti? Hodao sam kraj nje i crvenio se od srama jer su nas ljudi gledali, crvenio se od krivnje jer sam pio, crvenio se od straha jer me gazila, mene i sve što sam bio, strahovito bijesna. Bilo je ponižavajuće, no dokle god je bila u pravu, dokle god je govorila istinu, da je to dan kad bismo mogli saznati čekamo li dijete, a ja sam je dočekao pijan, nisam joj mogao reći da prestane, reći joj da ode kvragu. Bila je u pravu, imala je pravo, morao sam pognuti glavu i slušati. Pomislio sam da bi Eirik mogao biti u blizini i još sam više pognuo glavu; gotovo najgora pomisao bila mi je da bi me netko poznat mogao vidjeti ovakvog. Popeli smo se stubištem i ušli u stan. Svježe oličen, sve na svojem mjestu: bio je to naš dom. Nije ga ni pogledala. Stao sam nasred sobe. Mlatila me svojim bijesom kao što boksač mlati vreću. Kao da sam stvar. Kao da nemam osjećaje, da, kao da nemam unutrašnji život, kao da sam samo prazno tijelo koje luta njezinim životom. Znao sam da je trudna, bio sam potpuno siguran u to, a bio sam siguran od trenutka kad smo spavali zajedno. To je to, pomislio sam, sad ćemo imati dijete. I bilo je tako. Iznenada, dok sam stajao nasred sobe, sve se u meni otvorilo. Obrana je pala. Nisam se imao o što osloniti. Počeo sam plakati. Bio je to onaj plač kad gubim kontrolu nad svime i sve se izobličava do granice groteske. Linda se zaustavila, okrenula i pogledala me. Nikad me prije nije vidjela da plačem. Nisam plakao otkad je tata umro, a otad je prošlo pet godina. Izgledala je prestravljeno. Okrenuo sam joj leđa, nisam htio da to vidi, tako je poniženje deset puta gore; ne samo da sam nikakva osoba nego sam i nikakav muškarac. No to što sam se okrenuo nije pomoglo. Nije pomoglo što sam rukama prekrio lice. Nije pomoglo što sam krenuo prema hodniku. Bilo je tako silovito, tako sam grčevito ridao, sve su se brane otvorile. “Ali, Karl Ove”, rekla je, a stajala je iza mene. “Dragi Karl Ove. Ne mislim ništa time. Samo sam bila tako ljuta. Ali nema veze. Nema veze. Dragi Karl Ove. Nemoj plakati. Nemoj plakati.” Pa ni ja to nisam htio. Zadnje što sam htio bilo je da me vidi kako plačem. Ali nisam si mogao pomoći. Pokušala me zagrliti, odgurnuo sam je. Pokušao sam udahnuti. Izašao je drhtav i bijedan jecaj. “Oprosti”, rekao sam. “Oprosti. Nisam htio.” “Meni je žao”, rekla je. “Da, i evo nas opet”, rekao sam i nasmiješio se kroza suze. I njezine su oči bile pune suza, i ona se smiješila. “Da”, rekla je. “Da”, rekao sam ja. Otišao sam u kupaonicu, ponovno zajecao, ponovno zadrhtao dok sam duboko ud išao, no onda, kad sam nekoliko puta polio lice hladnom vodom, prestalo je. Linda je još uvijek stajala u hodniku kad sam izašao. “Jesi bolje?” rekla je. “Da”, rekao sam. “Bilo je to idiotski. Sigurno zbog sinoćnjeg opijanja, odjednom nisam imao nikakvu obranu. Sve je postalo potpuno nemoguće.” “Nema veze što si plakao”, rekla je.
“Tebi nema. Ali ja to ne volim. Volio bih da to nisi vidjela. Ali jesi. Sad znaš. Takav sam ti ja.” “Da, tako si divan.” “Daj”, rekao sam. “Prestani. Gotovi smo s tim. Kako ti se čini stan?” Nasmiješila se. “Fantastično.” “Dobro.” Zagrlili smo se. “Nego”, rekao sam. “Nećeš ići provjeriti?” “Sad?” “Da.” “Dobro. Samo me još malo grli.” Jesam. “A sad?” rekao sam. Nasmijala se. “Dobro.” Zatim je otišla u kupaonicu i izašla s bijelim štapićem u ruci. “Treba proći nekoliko minuta”, rekla je. “Što ti misliš?” “Ne znam.” Otišla je u kuhinju, a ja za njom. Zurila je u bijeli štapić. “Događa li se išta?” “Ne. Ništa. Ma, možda nije ništa. Bila sam sigurna da je nešto.” “Da, ali i je. Bilo ti je mučno. Bila si umorna. Koliko ti još znakova treba?” “Jedan.” “Ali gle. Plavo je, zar ne?” Nije ništa rekla. Onda me pogledala. Oči su joj bile mračne i ozbiljne, kao u životinje. “Da”, rekla je. Nismo mogli pričekati obavezna tri mjeseca da kažemo ljudima. Već tri tjedna poslije Linda je nazvala svoju mamu, koja je zaplakala od sreće na drugom kraju linije. Reakcija moje mame bila je rezerviranija, rekla je da je to divno i krasno, ali se pitala, kao što se ispostavilo nakon nekog vremena, jesmo li spremni za to. Linda sa svojom školom, ja s pisanjem. Vidjet ćemo, rekao sam, u siječnju ćemo saznati. Znao sam da mami uvijek treba vremena da se navikne na promjene; morala je prvo promisliti, a onda se obično sabere i privikne. Yngve, kojeg sam nazvao čim sam prekinuo razgovor s mamom, rekao je, o, pa to su dobre vijesti. Da, rekao sam dok sam stajao u dvorištu iza zgrade i pušio. Kad je termin, onda, pitao je Yngve. U siječnju, rekao sam. Pa čestitam, rekao je. Hvala, rekao sam ja. Hej, rekao je, sad sam ovdje na nogometnoj utakmici s Ylvom, malo sam zauzet, zapravo, možemo se čuti poslije? Naravno, rekao sam i završili smo razgovor. Zapalio sam još jednu cigaretu i primijetio da nisam baš zadovoljan njihovim reakcijama. Pa dobit ću dijete, jebemu! To je velika stvar! No nešto se dogodilo kad sam se preselio u Švedsku. Jednako smo često bili u kontaktu kao i prije, nije bila stvar u tome, nego u nečem drugom, mozgao sam je li se promijenilo nešto u meni ili u njima. Bio sam im dalje, i ja i moj život, iz temelja promijenjen preko noći, život na novim mjestima, s novim ljudima i novim osjećajima, pa više nisam s njima mogao komunicirati s jednakom samorazumljivošću kao prije, kad smo živjeli u istom okruženju, i to neprekidno, od Tybakkena do Tveita i Bergena. Ne, pridajem tome preveliku važnost, pomislio sam. Yngveova rekacija nije bila bitno drukčija nego ona kao kad sam ga sedam godina prije nazvao i rekao mu da će roman koji sam napisao biti objavljen. Ma daj, rekao je lakonski. Baš dobro. Meni je to bio najveći
mogući događaj, skoro sam se onesvijestio kad sam to čuo pa sam mislio da će to isto tako doživjeti i svi u mojoj okolini. Naravno da tako nije bilo. A velike vijesti nikad nije lako primiti, pogotovo ne ako ste zadubljeni u trivijalnosti i svakodnevicu, kao što to uvijek biva. One uvijek sve upijaju, gotovo sve umanjuju, iznimke su oni rijetki događaji koji su toliko veliki da zatru sve trivijalno i svakodnevno oko sebe. Velike su vijesti takve i s njima se ne da živjeti. Ugasio sam opušak i otišao gore k Lindi, koja me znatiželjno pogledala čim sam prošao kroz vrata. “Što su rekli?” rekla je. “Bili su nevjerojatno sretni”, rekao sam. “Pozdravljaju i čestitaju.” “Hvala”, rekla je. “Mama je bila sva izvan sebe. Ali nju sve živo gane.” Yngve je nazvao kasnije te večeri, možemo dobiti sve što imaju od odjeće i opreme za bebe. Kolica, stolić za prematanje, kombinezončiće, bodije, podbradnjake, hlače, pulovere i cipelice, sve su sačuvali. Linda je bila ganuta kad sam joj to rekao, a ja sam joj se smijao, postala je osjetljivija zadnjih tjedana i znale su je ganuti najčudnije stvari. Nasmijala se i ona. Njezina je mama često dolazila k nama, donosila je najfinija jela, koja smo spremali u zamrzivač, donijela je i nekoliko vreća za smeće punih dječje odjeće koju je dobila od djece svojega muža i kutije s igračkama. Kupila nam je perilicu za rublje, Vidar, njezin muž, montirao ju je. Linda je nastavila ići u školu, ja sam nastavio odlaziti u zajednički ured u tornju, počeo sam čitati Bibliju, pronašao sam katoličku knjižaru i kupio sve što je imalo veze s anđelima, čitao Tomu Akvinskog i Augustina, Bazilija i Jeronima, Hobbesa i Burtona. Kupio sam Spenglera i biografiju Isaaca Newtona, djela o prosvjetiteljstvu i baroku, koja su sva ležala u hrpama oko mene dok sam sjedio, pisao i pokušavao nekako uskladiti sva ta razmišljanja i sisteme ili pogurati nešto, nisam znao što, u određenom smjeru. Linda je bila sretna, ali je tu cijelo vrijeme bio i onaj osjećaj kao da se u njoj otvorio ponor, zbog čega ju je bilo strah svega. Da se neće moći brinuti o djetetu kad dođe. I hoće li doći. Mogla bi ga izgubiti, događa se; ništa što bih rekao ili učinio nije moglo zaustaviti taj strah, koji je njome kolao, izvan njezine kontrole, ali je, srećom, bio prolazan. Krajem lipnja te godine otišli smo na ljetovanje u Norvešku, prvo na Tromøyu, gdje smo trebali ostati nekoliko dana, zatim na Larkollen k Espenu i Anne, od kojih smo unajmili kolibu, a onda k mami u Jølster. Ni ona ni ja nismo imali vozačku dozvolu pa sam teglio kofere na avione, vlakove, autobuse i taksije, s Lindom uza se, koja nije mogla nositi ništa teže od jabuke. U Arendalu nas je dočekao Arvid, koji je bio nekoliko godina stariji od mene, bio je s Tromøye i prvotno je bio jedan od Yngveovih prijatelja, no često smo se viđali u Bergenu, gdje je i on studirao, a prije nekoliko mjeseci posjetio nas je u Stockholmu. Sad nas je htio odvesti k sebi. Znao sam da je Linda umorna i da najprije želi u kolibu koju smo unajmili, a da to natuknem Arvidu, prvo što sam mu rekao bilo je da čekamo dijete. Došlo mu je to kao grom iz vedra neba na sunčanoj arendalskoj ulici. “O, pa čestitam!” rekao je Arvid. “Pa bi bilo najbolje da prvo odemo do kolibe, malo se odmorimo...” “To se da srediti, znaš”, rekao je Arvid. “Odvest ću vas onamo, a onda poslije mogu doći po vas čamcem.” Bila je to koliba za odmor, jeftine gradnje, požalio sam čim sam je ugledao. Ideja je bila da joj pokažem odakle sam. Ta su mi mjesta divna. Ovo ovdje nije bilo takvo. Spavala je nekoliko sati, izašli smo na mol, a onda je Arvid doplovio čamcem. Trebali
smo se odvesti do otoka Hisøye, gdje je Arvid živio. Prolazili smo pokraj malih bijelih kućica okruženih zelenim drvećem, na brdašcima gotovo crvenkastim na poslijepodnevnom svjetlu, a usred mora i pod plavim svodom neba, i ja sam pomislio, jebote, kako je ovdje lijepo. A onda vjetar, koji je svakoga poslijepodneva dolazio sa zalaskom sunca. On je krajolik činio stranim, sad sam to uvidio, premda sam to uočavao i dok sam ovdje odrastao. Stranim jer bi se ono što je sve elemente krajolika spajalo u jednu cjelinu raspalo poput kamena razbijenog maljem kad bi zapuhao vjetar. Iskrcali smo se, otišli do kuće, sjeli za stol u vrtu. Linda je bila potpuno zatvorena u sebe, djelovala je neprijateljski, a ja sam zbog toga patio; sjedili smo s njegovom obitelji i prijateljima, prvi su je put vidjeli i htio sam im pokazati kako sjajnu djevojku imam, a ona je bila tako neraspoložena. Primio sam je za ruku ispod stola i stisnuo je, a ona me pogledala bez osmijeha. Došlo mi je da se izderem na nju, neka se sabere. Znao sam koliko šarmantna zna biti, koliko joj leži to sjedenje za stolom s drugim ljudima i razgovaranje, pričanje, smijanje. S druge strane, pomislio sam, nisam li i ja obično takav kad se nađem među Lindinim prijateljima koje ne poznajem baš dobro? Tih, ukočen i sramežljiv, jedan od onih koji su u stanju prosjediti cijelu večeru, a ne reći ništa više od onog apsolutno nužnog? O čemu je razmišljala? Što ju je to toliko smelo? Arvid? Onaj njegov pomalo razmetljiv nastup, kakav ga je tu i tamo znao ponijeti? Anna? Atle? Ili pak ja? Jesam li rekao nešto tijekom poslijepodneva? Ili je to bilo nešto u njoj samoj? Nešto što nije imalo nikakve veze ni s kim i ni s čim? Poslije večere otišli smo na vožnju čamcem, oko Hisøye i prema Mærdøu, a kad smo izašli na otvoreno more, Arvid je ubrzao. Elegantan, brz čamac rezao je vodu, valovi su udarali, tukli po pramcu. Linda je bila blijeda kao krpa; bila je točno tri mjeseca u drugom stanju i upravo bi zbog ovakvog divljeg kretanja mogla izgubiti dijete, vidio sam da joj ta pomisao prolazi glavom. “Zamoli ga da vozi sporije!” procijedila je. “Opasno je za mene!” Pogledao sam Arvida, koji je sjedio za volanom i smiješio se, žmirkajući na slanom i svježem zraku koji nas je šibao. Nisam mislio da je opasno i nisam htio intervenirati, tražiti od Arvida da uspori, bilo mi je to preglupo. No Linda je ondje umirala od straha i bijesa. Zbog nje bih, valjda, trebao intervenirati pa makar ispao glup? “U redu je”, rekao sam Lindi. “Nije opasno.” “Karl Ove!” procijedila je. “Reci mu da uspori. Opasno je po život, zar ne razumiješ?” Uspravio sam se i primaknuo Arvidu. Mærdø se zastrašujuće brzo približavao. On me pogledao i nasmiješio se. “Dobro ide, zar ne?” Kimnuo sam i nasmiješio se i ja njemu. Bio sam na rubu da ga zamolim da uspori, ali šutio sam i sjeo ponovno kraj Linde. “Nije opasno”, rekao sam. Nije rekla ništa, samo je sjedila i grčevito se držala, blijeda u licu. Malo smo se vozili oko Mærdøa, zatim rasprostrli deku na zemlji, popili kavu i pojeli kekse, a onda smo krenuli natrag prema čamcu. Dok smo išli molom, prišao sam Arvidu. “Linda se malo bojala prije kad si ubrzao. Trudna je, znaš, pa joj je takvo kretanje... ma, razumiješ. Bi li natrag mogao voziti malo mirnije?”
“Nema problema”, rekao je. Cijelim putem do Hovea vozio je puževom brzinom. Pitao sam se je li to protest ili je samo jako obziran. U svakom slučaju, bilo mi je neugodno. I zato što sam mu to rekao i zato što nisam intervenirao dok je brzo vozio prema otoku. Ne bi li mi trebalo biti nešto najlakše na svijetu zamoliti nekoga da uspori jer mi je cura trudna? Pogotovo zato što su korijeni Lindinog straha i nemira bili u nečem drugom, a ne u onom uobičajenom. Nisu prošle ni tri godine otkad je puštena iz bolnice, nakon što je dvije godine bila manično-depresivna. Čekati dijete nakon što je to proživjela nije bilo bez rizika, uopće nije znala kako će reagirati. Možda zapadne u novo manično-depresivno stanje? Možda u takvo da će opet morati u bolnicu? Što bi onda bilo s djetetom? Pa ipak je bila i izvan toga, bila je na jedan posve drukčiji način ukorijenjena u svijetu nego što je to bila prije sloma, a ja, koji sam je gledao svaki dan već gotovo godinu dana, znao sam da će s njom sve biti u redu. Ja sam na ono što se dogodilo gledao kao na krizu. Bila je velika i sveobuhvatna, ali je prošla. Linda je bila zdrava, a promjene raspoloženja koje su joj još uvijek bile dio života bile su unutar granica normalnog. Sjeli smo na vlak za Moss, Espen nas je pokupio na stanici i odvezli smo se k njima u Larkollen. Linda je imala laganu vrućicu pa je legla, a Espen i ja otišli smo do obližnjeg igrališta i malo igrali nogomet, navečer smo roštiljali, ja sam ostao sjediti prvo s Espenom i Anne, a onda samo s Espenom. Linda je spavala. Sljedeći dan Espen nas je odvezao do kolibe na Jeløvi, gdje smo ostali tjedan dana, a oni su se odvezli u Stockholm i odsjeli u našem stanu. Ja bih se budio u pet i pisao roman, jer u to se polako pretvarao moj rukopis, sve dok Linda ne bi ustala oko deset. Doručkovali bismo, ja bih joj tu i tamo naglas čitao što sam napisao, ona bi svaki put rekla da je jako dobro, otišli bismo na kupanje na jednu plažu udaljenu od nas nekoliko kilometara, kupili namirnice i skuhali ručak, ja bih poslijepodne pecao dok je ona spavala, navečer bismo zapalili vatru u peći i razgovarali ili čitali ili vodili ljubav. Kad je tjedan prošao, otišli smo, najprije vlakom koji vozi od Mossa do Osla, a dalje bergenskom željeznicom, u Flåm, odakle smo brodom otišli u Balestrand i prenoćili u hotelu Kviknes pa idući dan trajektom otišli u Fjserland. Ondje smo sreli Tomasa Espedala, koji je putovao s jednim prijateljem; trebali su otići u Espedalovu kuću u Sunnfjordu. Nisam ga vidio od vremena kad sam živio u Bergenu i bio sam uzbuđen što ga vidim, bio je jedna od najboljih osoba koje sam ikad upoznao. Na doku u Fjserlandu dočekala nas je mama pa smo zajedno otišli na vožnju uz ledenjak, što se sivobijelo sjajio na pozadini od plavoga neba, odvezli smo se kroz dugačak tunel u dugu, usku i tamnu dolinu, u kojoj je često bilo lavina, pa u Skei, gdje se otvarao blagi i bujni jølsterski krajolik. Bilo je to treći put da su se Linda i mama vidjele; ostatak vremena pokušavao sam premostiti jaz između njih, koji sam odmah primijetio, ali bez uspjeha, uvijek je nešto trebalo forsirati, gotovo ništa nije išlo glatko. Kad bi pak krenulo i kad bi Linda živnula i počela pričati nešto na što se mama nadovezala, bio bih nerazumno sretan, shvatio bih to i poželio se maknuti. Onda je Linda počela krvariti. Bila je prestravljena, zaista prestravljena, htjela je odmah otići, nazvala je Stockholm i razgovarala s primaljom, koja nije mogla ništa reći prije nego što je pregleda. Zbog toga se Linda još više prepala, a to što sam ja rekao da je sve u redu, da je sigurno sve u redu, da to nije ništa, nije puno pomoglo, jer kako bih ja mogao znati? Koji ja autoritet imam na tom području? Htjela je otići, ja sam rekao da ostajemo i kad je pristala na to, za sve sam ja preuzeo odgovornost, tako da ako što pođe naopako ili ako je već pošlo naopako, ja sam inzistirao da ne odemo na pregled, nego da pričekamo i vidimo što će biti, a ne ona. Sva je Lindina energija bila usmjerena na to, vidio sam da je to jedino o čemu razmišlja, strah ju je izjedao, više ništa nije govorila kad bismo jeli ili bili zajedno
navečer, a kad bi sišla nakon spavanja na katu i našla mamu i mene kako sjedimo u vrtu i razgovaramo, okrenula bi se i otišla očiju crnih od bijesa; ja sam razumio zašto: razgovarali smo kao da se ništa nije dogodilo, kao da ono što ona osjeća ne vrijedi. A to i jest i nije bilo istina. Ja sam vjerovao da će sve biti u redu, ali nisam bio siguran, no ondje smo ipak bili gosti, mamu nisam vidio više od pola godine, imali smo o mnogočemu razgovarati, a i koja korist od toga da ne govorimo ništa, da samo šutimo pritisnuti tim velikim, mučnim strahom? Grlio sam Lindu, tješio je, pokušavao reći da će sigurno sve biti u redu, ali ona to nije htjela prihvatiti i nije htjela biti ondje. Jedva je odgovarala kad bi je mama nešto upitala. U šetnjama dolinom kritizirala je moju mamu i sve vezano za nju. Ja sam je branio, urlali smo jedno na drugo, znala se okrenuti i otići sama, ja bih trčao za njom; bila je to prava noćna mora, ali kao i sa svim noćnim morama, i nakon ovih je slijedilo buđenje. Ali prvo se odigrala još jedna scena: mama nas je vozila u Florø, otkud smo trebali dalje ići brodom. Stigli smo ranije, odlučili ručati, pronašli restoran na nekakvoj splavi, sjeli i naručili riblju juhu. Juha je došla i bila je užasna, gotovo sami maslac. “Ja to ne mogu jesti”, rekla je Linda. “Ne, nije baš dobra”, rekao sam. “Trebamo pozvati konobara i reći mu da donese nešto drugo”, rekla je Linda. Nisam mogao zamisliti ništa neugodnije nego vratiti jelo u kuhinju. Uostalom, bili smo u Florøu, a ne u Stockholmu ili Parizu. No nisam ni mogao podnijeti njezinu mrzovolju pa sam mahnuo konobarici. “Ovo, nažalost, nije bilo dobro”, rekao sam. “Bismo li možda mogli dobiti neko drugo jelo?” Krupna, sredovječna konobarica loše obojene plave kose pogledala me s negodovanjem. “Jelu ne bi trebalo ništa nedostajati”, rekla je. “Ali ako vi tako kažete, otići ću kuharu i pitati ga.” Sjedili smo za stolom u tišini, s tri puna tanjura juhe, moja mama, Linda i ja. Konobarica se vratila i odmahnula glavom. “Žao mi je”, rekla je. “Kuhar je rekao da je s juhom sve u redu. Ima okus kakav treba imati.” Što smo trebali napraviti? Jedini put u životu da sam nešto vratio u kuhinju, a oni su to odbili primiti. Bilo gdje na svijetu dali bi nam drugo jelo, ali ne u Florøu. Sav sam se zacrvenio od srama i razdraženosti. Da sam bio sam, pojeo bih tu vražju juhu ma koliko grozna bila. Sad sam se žalio, ma koliko to smatrao neugodnim i nepotrebnim, a oni su me dočekali s otporom? Ustao sam. “Idem porazgovarati s kuharom”, rekao sam. “Slobodno”, rekla je konobarica. Pontonom sam otišao u kuhinju, koja se nalazila na kopnu, provirio preko šanka i pridobio pozornost ne nekog debeljka, kao što sam zamišljao, nego visokog i snažnog muškarca moje dobi. “Mi smo naručili riblju juhu”, rekao sam. “Previše se osjeća maslac, gotovo je nejestiva, nažalost. Bismo li mogli dobiti neko drugo jelo?” “Okus je upravo onakav kakav treba biti”, rekao je. “Naručili ste riblju juhu, riblju juhu ste i dobili. Ne mogu vam pomoći.” Vratio sam se. Linda i mama su me pogledale. Odmahnuo sam glavom. “Ne dolazi u obzir”, rekao sam. “Možda da ja pokušam”, rekla je mama. “Ipak sam ja starija gospođa, možda to malo pomogne.”
Ako meni nije bilo u prirodi žaliti se u restoranima, njoj pogotovo nije bilo. “Ne trebaš”, rekao sam. “Bolje da odemo.” “Pokušat ću”, rekla je. Vratila se za nekoliko minuta. I ona je odmahnula glavom. “No dobro”, rekao sam. “Gladan sam, ali nakon svega ne dolazi u obzir da jedem tu juhu.” Ustali smo, ostavili novac na stolu i otišli. “Jest ćemo na brodu”, rekao sam Lindi, koja je samo smrknuto kimnula. Brod je došao vrteći propelerima. Odvukao sam prtljagu na palubu, mahnuo mami i pronašao nam sjedaća mjesta sasvim naprijed. Pojeli smo svaki svoju mekanu, gotovo mokru pizzu, palačinku i jogurt. Linda je legla da malo odspava. Kad se probudila, sve ono što je bilo u njenoj glavi nestalo je kao vjetrom odneseno. Sjedila je pokraj mene, vedra, otvorena i pričljiva. Začuđeno sam je pogledao. Zar je stvar bila samo u mojoj majci? U boravku na nepoznatom mjestu? U tome što smo ovim posjetom došli u doticaj s mojim prijašnjim životom, kad ona još nije bila dio njega? A ne samo u strahu da će izgubiti dijete? Jer to je još uvijek bilo jednako ozbiljno. Letjeli smo kući iz Bergena, idući je dan otišla na pregled i sve je bilo u najboljem redu. Malo je srce kucalo, malo je tijelo raslo, sve moguće pretrage koje su se dale obaviti dale su savršene rezultate. Nakon pregleda, koji je obavila u jednoj klinici u Gamla Stanu, sjeli smo u obližnju slastičarnicu i razgovorali o onome zbog čega je bila na pregledu. To smo radili poslije svake kontrole. Sat poslije otišao sam podzemnom sve do Akeshova, gdje sam unajmio novi ured. U onome starome, u tornju, na kraju više nisam mogao izdržati, a onda mi je Lindina prijateljica, spisateljica i filmska redateljica Maria Zennström, ponudila pomalo zapušteni prostor za smiješan novac. Nalazio se u podrumu jedne stambene zgrade gdje danju nije bilo žive duše, sjedio sam sam među betonskim zidovima i pisao, čitao ili zurio u šumu, kuda su željeznički vagoni prolazili otprilike svakih pet minuta. Pročitao sam Spenglerovu Propast Zapada i iako se štošta moglo reći o njegovim teorijama o civilizaciji, ono što je napisao o baroku i o faustovskom konceptu, o vremenu prosvjetiteljstva i o organskome, bilo je originalno i suvereno; nešto od toga tako reći prenio sam u roman, za koji mi je bilo jasno da mu svojevrsno središte treba biti u sedamnaestome stoljeću. Sve je proizlazilo odande, tad se svijet razdvojio: s jedne se strane našlo staro i neupotrebljivo, sve ono magično, iracionalno, dogmatsko i vjerno autoritetima, dok se s druge strane našlo ono što se razvilo u svijetu kojem mi živimo. Jesen je prolazila, trbuh je rastao, Linda se zabavljala raznoraznim sitnicama, nekako se sva povukla u sebe; bilo je tu zapaljenih svijeća i toplih kupki, hrpa odjeće za bebe u ormaru, sastavljanja albuma i čitanja knjiga o trudnoći i prvoj godini djetetova života. Bilo mi je tako drago zbog toga, ali ja se nisam mogao zadubiti u to, ni približno, morao sam pisati. Mogao sam biti s njom, voditi ljubav s njom, razgovarati s njom, ići s njom u šetnje, ali nisam mogao osjećati što i ona niti raditi što i ona. Povremeno bi došlo do ispada. Jedno sam jutro prolio vodu po tepihu u kuhinji, otišao na vlak ne poduzevši ništa oko toga, a kad sam se vratio kući, ondje je bila velika žuta mrlja. Pitao sam što je bilo, ona me posramljeno pogledala, pa, vidjela je mrlju koju sam ostavio na tepihu kad je ušla u kuhinju i toliko se razljutila da je na njega izlila sav sok od naranče. No onda se tepih osušio pa je shvatila što je napravila. Tepih smo morali baciti. Jedne je večeri zagrebla površinu stola u blagovaonici koji je dobila od svoje mame, dio garniture za koju je mama svojedobno platila čitavo bogatstvo, jer nisam izgledao dovoljno
zainteresirano za pismo koje je ona počela pisati rodilištu. Trebala je pisati o svojim željama i preferencijama, ja sam kimnuo kad mi je pročitala prijedlog, ali očito ne dovoljno žustro, jer je odjednom svom snagom potegnula olovkom po površini stola, i tako više puta. Što to radiš? rekao sam. Nije te briga, rekla je. O, jebemu, rekao sam. Naravno da me briga. Sad si uništila stol. Jedne druge večeri bio sam toliko ljut na nju da sam svom snagom bacio čašu u peć. Nekim čudom nije se razbila. Tipično, pomislio sam poslije, nisam u stanju ni klasično razbijanje čaše usred svađe izvesti kako treba. Išli smo zajedno na tečaj pripreme za porođaj, dvorana je bila prepuna, a publika osjetljiva na sve izgovoreno s katedre; ako bi to bilo nešto i najmanje kontroverzno, dakle kakav pristup iz biološkog kuta, među okupljenima bi počelo došaptavanje, jer se to događalo u zemlji gdje je spol socijalna konstrukcija pa tijelu tu, osim onoga za što su se svi slagali da je zdravorazumski, nije bilo mjesta. Ako bi se na pozornici spomenuo instinkt, srdite žene u dvorani šaputale bi ne, ne, ne! Kako možeš reći takvo što! Vidio sam jednu ženu kako sjedi na klupi i jeca - muž joj je kasnio deset minuta - i pomislio sam, nisam jedini. Kad je konačno došao, počela ga je udarati šakama u trbuh, dok ju je on, najopreznije što je mogao, pokušavao izvući iz tog stanja, navesti je da se obuzda i dostojanstvenije ponaša. Tako smo živjeli, naglo prelazeći iz mira i spokoja, optimizma i topline u razjarenost. Svakog jutra odlazio sam vlakom u Akeshov, a čim bih sišao na postaji, sve ono što se događalo kod kuće nestalo bi mi iz misli. Gledao bih gomile ljudi na postaji podzemne, upijao tamošnju atmosferu, sjeo na vlak i čitao, gledao kuće u predgrađu uz koje smo prolazili kad bismo izašli iz podzemlja, čitao, gledao grad dok bismo prelazili veliki most, čitao, volio, zaista volio sva zaustavljanja na malim stanicama, sišao na Åkeshovu, otprilike jedini koji je onamo putovao na posao, hodao ni kilometar do ureda, radio cijeli dan. Tekst se brzo bližio stotoj stranici i postajao je sve čudniji i čudniji; nakon uvoda o lovu na rakove postao je čisto esejistički i razvijao nekoliko teorija o božanskome o kojima nikad prije nisam razmišljao, no koje su nekako, nekim čudom, u odnosu na njihove premise, bile točne. Pronašao sam neku rusku pravoslavnu knjižaru, koja je bila pravo otkriće, ondje je bilo svih svjetskih publikacija vrijednih spomena, kupovao sam ih, bilježio i jedva obuzdavao sreću kad bi još jedan element neke pseudoteorije sjeo na svoje mjesto; a onda bih poslijepodne otišao kući, život koji me ondje čekao počeo bi se vraćati kako se vlak približavao stajalištu na Hötorgetu. Ponekad bih ranije otišao kući, kad smo trebali na kontrolu na Materinski odjel, kako se odjel zvao, gdje bih sjedio na stolici dok su Lindu pregledavali, mjerili joj tlak i pravili krvnu sliku, slušali otkucaje srca i mjerili trbuh, koji je rastao baš kako je trebalo, sve je bilo u redu, sve su vrijednosti bile izvrsne, jer ako je Linda išta imala, bila je to fizička snaga i dobro zdravlje, što sam joj govorio u svakoj prilici. U odnosu na tjelesnu težinu i sigurnost nemir je ništa, muha koja zuji, perce na vjetru, oblak prašine. Otišli smo u Ikeu i kupili stol za prematanje, doma mu ladice napunili hrpama gaza i ručnika, a na zid iznad njega nalijepio sam niz razglednica sa slikama tuljana, kitova, riba, kornjača, lišća, majmuna i Beatlesa u psihodeličnoj fazi, da dijete vidi na kakav je fantastičan svijet došlo. Yngve i Kari Anne poslali su nam odjeću za bebe koju su sačuvali, dok kolica koja nam je on obećao još nisu stigla, zbog čega se Linda sve više i više srdila. Jedne je večeri eksplodirala: ta kolica nikad neće stići, nismo se trebali osloniti na tog tvojeg brata, trebali smo kupiti svoja, kao što cijelo vrijeme govori. Bilo je to dva mjeseca prije termina. Nazvao sam Yngvea i natuknuo nešto o kolicima i iracionalnosti trudnica, on je rekao da će se to srediti, ja sam rekao da znam, ali ipak, morao sam pitati. Kako sam to mrzio. Kako sam mrzio ići protiv vlastite prirode da bih udovoljio njezinoj. No, rekao sam sebi, postoji svrha,
postoji cilj, a dokle god mi je on važniji od svega, mogao sam podnositi sve to gmizanje i plaženje. Kolica nisu dolazila, slijedio je novi ispad. Kupili smo nekakvu napravu, koju smo trebali montirati u kadu prije kupanja bebe, kupili smo bodije i cipelice, kombinezone i vreću za spavanje za kolica. Posudili smo krevetić od Helene, s njime i mali poplun i jastučić, koje je Linda gledala suznih očiju. I razgovarali smo o imenima. Gotovo smo svake večeri o njima razgovarali, nabacivali kojekakva imena, cijelo vrijeme imajući četiri-pet najaktualnijih na popisu, koji se cijelo vrijeme mijenjao. Jedne je večeri Linda predložila ime Vanja, i tako smo imali ime ako bude djevojčica. Odjednom smo bili sigurni. Sviđao nam se njegov ruski štih, osim toga, s njim smo povezivali nešto jako i divlje, a i to da je Vanja nastalo od Ivan, što je ruski oblik imena Johannes, kako se zvao Lindin otac. Ako bude dječak, trebao se zvati Bjørn. Jednog jutra kad sam zakoračio na peron podzemne željeznice, pogled su mi privukla dva muškarca koja su se tukla. Među snenim jutarnjim putnicima njihova agresivnost djelovala je šokatno; urlali su, ne, vrištali jedan na drugoga, a meni je srce brže zakucalo, onda su silovito navalili jedan na drugoga upravo kad je još jedan vlak tik pored njih stizao na peron. Jedan se istrgnuo da uhvati zamah i udari drugoga. Približio sam im se. Ponovno su navalili. Pomislio sam kako se moram umiješati. Toliko sam razmišljao o onoj zgodi s boksačem kad se nisam usudio razvaliti vrata i zgodi s čamcem kad se nisam usudio reći Arvidu da uspori, kao i o Lindinoj zabrinutosti zbog moje nesposobnosti da djelujem, da više nisam nimalo sumnjao u to što mi je činiti. Nisam mogao samo stajati postrani i gledati. Morao sam se umiješati. Od same te pomisli koljena su mi klecnula, a ruke se počele tresti. No svejedno sam odložio torbu, bio je to test, i pomislio sam, sad ću pokazati da me ne boli kurac, te otišao ravno do dvojice koja su se tukla i rukama obujmio bližega. Držao sam ga najjače što sam mogao. Kad sam to napravio, drugi je muškarac istupio i stao između njih, a onda je došao treći i tučnjava je bila gotova. Uzeo sam torbu, ušao u vlak na drugoj strani pa, onemoćao, sjedio sve do Åkeshova, dok mi je srce lupalo u prsima kao ludo. Nitko ne bi mogao reći da sam se bio smrznuo, ali nitko ne bi mogao reći ni da sam bio pretjerano pametan; mogli su imati noževe, bilo što, a to što se događalo nije imalo baš nikakve veze sa mnom. Čudno je u tim mjesecima bilo to da smo se Linda i ja istovremeno zbližavali i udaljavali jedno od drugoga. Ona nije bila od onih koji se dugo ljute i kad bi se nešto dogodilo, dogodilo bi se, bilo bi svršeno. Ja sam bio drukčiji. Ja sam se dugo ljutio, a sve takve epizode koje su se odigrale u prethodnoj godini kao da su se nakupljale u meni. A opet sam i shvaćao što se dogodilo, a događati se počelo te prve jeseni našega života da ljutnja provali iz nas poput bljeska munje, što je imalo veze s onim što je iz naše veze nestalo; Linda se bojala da ne izgubi i ono što je od nje još ostalo, pokušavala me vezati uza se, ja sam se opirao okovima, a to je onda povećavalo jaz među nama, pa se dogodilo upravo ono čega se bojala. Kad je zatrudnjela, sve se promijenilo, naš je horizont zahvatio i dio svijeta izvan onoga što smo mi oblikovali, bilo je to nešto veće od nas i to je bilo tu cijelo vrijeme, u mojim mislima i u njezinim mislima. Čak ako je i bila uznemirena, čak i u tim okolnostima dio nje cijelo je vrijeme čuvao ono cjelovito i sigurno. Sve će sjesti na svoje mjesto, sve će biti u redu, znao sam da hoće. Sredinom prosinca u goste nam je došao Yngve s djecom. Sa sobom je donio dugo iščekivana kolica. Ostali su kod nas nekoliko dana. Linda je bila srdačna prvi dan i nekoliko sati drugog, no onda im je okrenula leđa, zauzela onaj neprijateljski stav koji me znao
dovesti do ludila, ne kad sam mu samo ja bio izložen, jer sam na to bio naviknut i znao sam mu se suprotstaviti, nego kad su na udaru bili drugi. Tad sam se morao umiješati; i sada sam pokušavao smekšati Lindu, pokušavao smekšati Yngvea, držati situaciju pod kontrolom. Bilo je šest tjedana do termina, htjela je mir i tišinu i smatrala da na to ima pravo, a možda je i imala, što ja znam, no je li to značilo da više ne treba biti ljubazna prema gostima? Gostoljubivost, to da ljudi mogu doći k nama i ostati koliko god žele, bila mi je važna i nije mi bilo jasno kako je moguće da se Linda tako ponaša. Ili da, bilo mi je jasno što se događa: dijelom je bila riječ o tome da je trebala uskoro roditi pa nije htjela imati punu kuću ljudi, a dijelom o tome da su Yngve i ona bili vrlo različiti. Yngve je imao dobar i blizak odnos s Tonje, a s Lindom nije, što je Linda sigurno primijetila, no zašto je, dovraga, morala to pokazati? Zašto nije mogla sakriti svoje osjećaje i glumiti? Biti ljubazna prema mojoj obitelji? Zar nisam ja bio ljubazan prema njezinoj? Jesam li kada rekao da su malo prečesto kod nas i da se petljaju u bezbroj stvari koje ih se ne tiču? Lindina obitelj i prijatelji bili su kod nas tisuću puta češće nego moji, omjer je bio jedan naprama tisuću, a ipak, iako je nerazmjer bio golem, nije se bila kadra prilagoditi, nije htjela, okrenula bi im leđa. Zašto? Zato što je postupala u skladu sa svojim osjećajima. Ali osjećaji su tu da se potiskuju. Nisam ništa rekao, svu sam kritiku i ljutnju zadržao za sebe, čak i kad su Yngve i djeca otišli, a Linda opet postala sretna, lepršava i uzbuđena; nisam joj se osvetio izbjegavanjem i durenjem, što bi mi bila prirodna reakcija, ne, naprotiv, zanemario sam to, pustio sam da nerazumnost ostane nerazumnost, tako da smo imali ugodne božićne i novogodišnje blagdane. Te zadnje večeri 2003. godine, kada sam neprekidno ulazio u kuhinju i izlazio iz nje brinući se za hranu, dok je Geir sjedio na stolici i brbljao gledajući me, od moga života kakav je bio u Bergenu nije ostalo ništa. Sada je sve oko mene na neki je način bilo povezano s dvjema osobama koje tada zapravo uopće nisam poznavao. Najviše s Lindom, naravno, s kojom sam dijelio život, ali i s Geirom. Podlegao sam njegovu utjecaju, nemalo, i znalo mi je biti neugodno pri pomisli da sam tako podložan utjecajima, da tuđi pogledi tako lako utječu na moje. Ponekad bih pomislio kako je on poput jednog od onih prijatelja u djetinjstvu s kojima vam je zabranjeno igrati se. Kloni ga se, Karl Ove, loše utječe na tebe. Stavio sam zadnji komad jastoga na pladanj, odložio nož i obrisao znoj sa čela. “Tako”, rekao sam. “Sad to još samo treba ukrasiti.” “Ljudi bi trebali znati kako živiš”, rekao je Geir. “Kako to misliš?” “Uvriježeno je mišljenje da je život pisca uzbudljiv i poželjan. Ali ti većinu vremena provodiš čisteći i kuhajući.” “Istina”, rekao sam. “Ali gle kako je dobro ispalo!” Narezao sam limune na četvrtine i poslagao ih između jastoga, otrgnuo prstohvat peršina i položio ga pokraj njih. “Ljudi žele skandalozne pisce, znaš. Trebao bi ući u Theatercaféen s cijelim haremom žena koje skakuću oko tebe. To se očekuje. A ne da tu melankolično stojiš nad tim vražjim kantama... Najveće razočaranje norveške književnosti u tom smislu ipak je Tor Ulven, koji uopće nije izlazio! Ha-ha-ha!” Smijeh mu je bio zarazan. I ja sam se nasmijao. “I koji se, povrh toga, ubio!” nastavio je. “Ha-ha-ha!” “Ha-ha-ha!” “Ha-ha-ha! Ali i za Ibsena se mora reći da je bio razočaranje. Ali ne cilindar s ogledalom, doduše. On zaslužuje poštovanje. I živi škorpion kojeg je imao na pisaćem stolu.
Bjørnson nije bio razočaranje. Ni Hamsun to definitivno nije bio. Tako bi se dala podijeliti cijela norveška književnost. A ti tu baš ne bi dobro prošao, nažalost.” “Ne bih”, rekao sam. “Ali nam je barem čisto ovdje. Tako. Sad još samo kruh.” “I trebao bi, uostalom, napisati onaj esej o Haugeu o kojem si mi govorio. Uskoro.” “Zloćudnom čovjeku iz Hardangera?” rekao sam i izvadio iz papirnate vrećice kruh iz kalupa. “Da, taj.” “Jednom hoću”, rekao sam i stavio nož pod mlaz tople vode, obrisao ga kuhinjskom krpom i počeo rezati. “Zapravo razmišljam o tome s vremena na vrijeme. Kako je ležao gol u podrumu s ugljenom nakon što je raskomadao sav namještaj u radnoj sobi. Ili kako su ga djeca u selu gađala kamenjem. Čovječe, nekoliko godina mora da je bio potpuno skrenuo.” “Ili pogotovo kad je napisao da je Hitler velik, a onda maknuo iz dnevnika ono što je napisao za vrijeme rata”, rekao je Geir. “To pogotovo”, rekao sam. “Ali najčudnije je u cijelom dnevniku ono što piše kad mu počinju razdoblja bolesti. Možeš čitati kako se sve ubrzava, a istovremeno mu nestaju inhibicije. Odjednom piše ono što zaista misli o ljudima i onome što oni pišu. Inače jako pazi da o svakome kaže nešto dobro. Pristojan je i obazriv, ljubazan i drag. A onda dođe slom. Čudno da nitko nije pisao o tome. Mislim, kako se radikalno mijenjalo njegovo mišljenje o Janu Eriku Voldu, naprimjer.” “Nitko se to ne usuđuje napisati”, rekao je Geir. “Zar si poludio? Jedva se usude dotaknuti perioda u kojima su mu se pobrkali lončići.” “Ali za to postoji razlog”, rekao sam i stavio kriške kruha u košaru pa počeo rezati novi hljeb. “A to je?” “Poštovanje. Pristojnost. Obzir,” “Joj, zaspat ću. Ovdje postaje tako dosadno.” “Ali ozbiljno. Stvarno to mislim.” “Naravno da misliš. Ali slušaj: to piše u dnevniku, zar ne?” “Da.” “A Haugea se ne može razumjeti bez toga, ne?” “Ne može.” “A ti misliš da je Hauge velik pjesnik?” “Da.” “I što zaključuješ iz toga? Da bi zbog poštovanja i obzira trebalo zažmiriti na ključan dio života jednog pjesnika i pisca dnevnika? Izostaviti neugodno?” “Kakve veze ima je li Hauge vjerovao da ga obasjavaju sile iz svemira ili ne? Mislim, s njegovim pjesmama? Osim toga, tko zna gdje prestaje njegova sirovost i izravnost, a započinje pristojnost i promišljenost? Mislim, gdje je granica zaista?” “Molim? Koji je tebe sad vrag zaposjeo? Pa ti si mi pričao o Haugeovim ekscentričnijim stranama i zapravo si bio opsjednut time! Da slika mudrog čovjeka iz Hardangera ne može ostati neosporena dokle god se zna da je on u dugim razdobljima bio potpuno ćaknut i sve samo ne mudar? Ili, točnije, da se njegova mudrost, što god to bilo, ne može razumjeti bez njegovog nesretnog života.” “Nema kukavice bez vatre, kako kažu Kinezi”, rekao sam. “Možda je za to krivo to što smo se smijali Toru Ulvenu. Malo me pekla savjest.”
“Ha-ha-ha! Stvarno? Toliko osjetljiv i oprezan ne možeš biti. Pa mrtav je. I zbilja nije bio ljubitelj tulumarenja, zar ne? Upravljao je dizalicom, zar ne? Ha-ha-ha!” Narezao sam zadnje kriške kruha dok se on smijao, ne bez nelagode. “No sad je dosta”, rekao sam, stavljajući kruh u košaru. “Ponesi kruh, maslac i majonezu pa idemo k ostalima.” “O, kako krasno!” rekla je Helena kad sam stavio pladanj na stol. “Baš si to lijepo složio, Karl Ove”, rekla je Linda. “Hvala”, rekao sam. Rastočio sam ono šampanjca što je ostalo pa otvorio bocu bijelog vina, a zatim sjeo i stavio jednu od polovica jastoga sebi na tanjur. Prvo sam zdrobio velika kliješta drobilicom iz pribora za morske plodove, koji sam svojedobno dobio na dar od Gunnara i Tove. Meso oko male bijele plosnate hrskavice, ili što je to već bilo, bilo je debelo i fino. U međuprostoru između mesa i vanjskog oklopa često se nalazila voda: kako li se osjeća jastog dok hoda po dnu mora? “Sad nam je baš krasno!” rekao sam na norveškom i podignuo čašu. “Živjeli!” Geir se nasmiješio. Ostali su prečuli ono što nisu razumjeli i podigli čaše. “Živjeli! I hvala što ste nas pozvali!” rekao je Anders. Najčešće sam ja kuhao kad bi nam dolazili gosti. Ne toliko jer sam to volio koliko zato što sam se mogao skrivati iza toga. Mogao sam biti u kuhinji kad tek dođu, poviriti da ih pozdravim, vratiti se kuhanju, u zaklon, dok hrana ne bude spremna za posluživanje, tako da se moram pojaviti. Ali i tad bih se imao iza čega sakriti; gostima je jedna čaša uvijek trebala biti puna vina, a druga vode, pa bih se i za to pobrinuo, a čim bismo pojeli prvi slijed, raspremio bih stol i postavio ga za sljedeći. I te sam večeri činio isto. Bio sam fasciniran Andersom, ali nisam mogao razgovarati s njim. Helena mi se sviđala, ali nisam mogao razgovarati s njom. S Lindom sam mogao razgovarati, ali sad smo bili odgovorni za to da drugima bude zabavno pa se, naravno, nismo mogli okrenuti jedno drugome. I s Geirom sam mogao razgovarati, ali kad bi bio među drugim ljudima, kontrolu bi preuzela jedna druga strana njegove osobnosti; s Andersom je razgovarao o svojim poznanicima iz kriminalnog miljea, smijali su se i nastavljali razgovor, a Helenu je u svemu tome zabavljala njegova šokantna iskrenost, ona je reagirala mješavinom uzdisanja i smijeha. Ispod površine krile su se i druge tenzije. Linda i Geir bili su poput dvaju magneta, odbijali se se. Helena nikad nije bila dokraja zadovoljna Andersom kad su bili vani, nerijetko je govorio stvari s kojima se nije slagala ili koje je smatrala glupima; ta neraspoloženost me pogađala. Christina je znala dugo ne reći ništa, i to me pogađalo, jer zašto, zar joj nije zabavno, jesmo li mi krivi što šuti, Geir, ona sama? Među nama nije bilo gotovo nikakvih sličnosti, simpatije i antipatije cijelo su vrijeme strujale pod površinom, dakle bile prikrivene onime što se govorilo i radilo, ali unatoč tome, ili možda upravo zato, bila je to večer za pamćenje, ponajviše zbog toga što smo odjednom dosegnuli točku u kojoj nitko nije imao što izgubiti pa smo mogli pričati o bilo čemu iz svojega života, čak i o onom što bismo inače zadržali za sebe. No započelo je klimavo, kao gotovo svi razgovori među ljudima koji se poznaju više površno nego stvarno. Izvukao sam glatko i debelo meso iz oklopa, razrezao ga na manje komade, nabo na vilicu i provukao kroz majonezu prije nego što sam ga podigao k ustima. Izvana se začuo gromoglasan prasak, kao da je eksplodirala bomba. Prozori su se zatresli. “Ovo nije bilo u skladu sa zakonom”, rekao je Anders.
“Da, ti si stručnjak za to, koliko čujem”, rekao je Geir. “Ponijeli smo kineski lampion”, rekla je Helena. “Zapališ ga i lampion se napuni vrućim zrakom pa se počne dizati u nebo. Sve više i više. Nema praska, ničeg. Samo se polako diže u tišini. Fantastično.” “Može li ga se pustiti u gradu?” rekla je Linda. “Mislim, ako zapaljen sleti na neki krov?” “Za Novu godinu sve može”, rekao je Anders. Uslijedila je tišina. Pitao sam se bih li trebao pričati o onome kad smo prijatelji i ja na Novu godinu sakupili nerasprsnute rakete, isuli iz njih barut u novi spremnik i onda to zapalili. Pred očima mi je iskrsnula slika Geira Håkona kako se okreće prema meni, crn u licu od čađe. Osjetio sam i strah koji me obuzeo kad sam shvatio da je tata možda čuo prasak i da se čađa možda neće dati dokraja skinuti pa će je on vidjeti. Ali priča je besmislena, pomislio sam, ustao i natočio vino, sreo Helenin pogled i osmijeh, sjeo, pogledao Geira, koji je pričao o razlikama između Švedske i Norveške, što je bila tema kojoj bi se okrenuo svaki put kad bi razgovor za stolom zapeo; bilo je to nešto o čemu su svi mogli razgovarati. “Ali zašto uspoređivati Švedsku i Norvešku”, rekao je Anders nakon nekog vremena. “Ovdje se ništa ne događa. I hladno je i usrano.” “Anders se želi vratiti u Španjolsku”, rekla je Helena. “Da, i?” rekao je Anders. “Trebali bismo se jednostavno preseliti. Svi zajedno. Što nas uopće drži ovdje? Išta?” “Zašto baš Španjolska?” rekla je Linda. Slegnuo je ramenima. “Možeš raditi što hoćeš. Nikoga nije briga. A i toplo je i lijepo. Ima sjajnih gradova ondje. Sevilla. Valencia. Barcelona. Madrid.” Pogledao me. “A onda je tu i jedna skroz druga razina nogometa. Nas dvojica bismo trebali otputovati dolje. Pogledati El Clásico. Prenoćiti. Mogu nam srediti karte. Bez problema. Što kažeš?” “Zvuči dobro”, rekao sam. “Zvuči dobro”, otpuhnuo je. “Idemo!” Linda me pogledala i nasmiješila se. Idi, neću ti zamjeriti, govorio je taj pogled. Ali bilo je i drugih pogleda i raspoloženja, znao sam, koji će prije ili poslije doći. Ti odlaziš i zabavljaš se dok ja sjedim doma sama, govore. Misliš samo na sebe. Ako ikamo ideš, ideš sa mnom. Sve je to bilo u njezinu pogledu. Beskrajna ljubav i beskrajna tjeskoba. Cijelo su se vrijeme borile za premoć. Zadnjih se mjeseci pojavilo i nešto novo, bilo je povezano s djetetom koje je uskoro trebalo doći, nešto prigušeno u njoj. Tjeskoba je bila krhka, eterična, treperila joj je u svijesti poput polarne svjetlosti na zimskome nebu ili poput munje na kolovoškom nebu, a i mrak koji ju je pratio bio je lagan, jer bio je odsutnost svjetla, a odsutnost nema težinu. Ovo što ju je sada ispunjalo bilo je nešto drugo, mislio sam da ima veze sa zemljom, nečim zemaljskim, da ima uporište. A i smatrao sam da je to glupa pomisao, mitologiziranje. Ali ipak. Zemlja. “Kad je ono El Clásico?” rekao sam i nagnuo se preko stola da Andersu natočim vino. “Ne znam. Ali ne moramo baš na to. Poslužit će bilo koja utakmica. Samo želim vidjeti Barcelonu.” Natočio sam i sebi pa sastrugao meso zaostalo u kliještima. “Da, to bi bilo dobro”, rekao sam. “Ali moramo pričekati da prođe barem tjedan dana od porođaja. Pa ne živimo u pedesetima.” “Ja živim”, rekao je Geir.
“I ja”, rekao je Anders. “Ili barem na granici. Da sam mogao, ostao bih na hodniku za vrijeme porođaja.” “A zašto to nisi mogao?” rekao je Geir. Anders ga je pogledao pa su se nasmijali. “Jeste li svi gotovi?” rekao sam. Kad su kimnuli i zahvalili, sakupio sam tanjure i odnio ih u kuhinju. Christina je došla za mnom noseći dva pladnja. “Mogu li ti kako pomoći?” rekla je. Odmahnuo sam glavom i okrznuo je pogledom pa ga spustio. “Ne”, rekao sam. “Ali hvala na pitanju.” Vratila se, ja sam napunio lonac vodom i stavio ga na štednjak. Vani su rakete fijukale i praskale. Onaj komadić neba koji sam vidio osvijetlilo bi tu i tamo treperavo svjetlo što bi se rasulo i ugasilo u padu. Iz dnevne sobe začuo se smijeh. Stavio sam na štednjak dva crna lonca, svakog na njegovu ploču, koje sam podesio na najvišu temperaturu. Otvorio sam prozor, pa su razgovori prolaznika naglo postali glasniji. Otišao sam u dnevnu sobu, stavio novi album Cardigansa da svira u pozadini. “Ja ne pitam trebaš li pomoć”, rekao je Anders. “Može se to i tako reći”, rekla je Helena i okrenula se prema meni. “Trebaš li li pomoć?” “Ne, ne, sve je pod kontrolom.” Stao sam iza Linde i stavio joj ruke na ramena. “Baš krasno”, rekla je. Tišina. Pomislio sam kako moram pričekati da se razgovor ponovo pokrene. “Ručala sam s nekima u Filmhusetu malo prije Božića”, rekla je Linda nakon nekog vremena. “Jedna od njih upravo je vidjela albino zmiju, mislim da je bila riječ o pitonu ili boi, ali nije važno. Potpuno bijelu, sa žutim uzorkom. Onda je druga rekla da je ona imala bou. Doma u stanu, kao kućnog ljubimca. Dakle, ogromnu zmijurinu. Jednog je dana poskočila, zmija je ležala pokraj nje u krevetu i bila je posve ispružena. Ona ju je uvijek viđala sklupčanu, ne, no sad je ležala ravna kao ravnalo. Umrla je od straha i nazvala zoološki vrt da porazgovara s nekime tko se bavi zmijama. Znate li što je čovjek rekao? Da, baš dobro da je nazvala. Učinila je to u zadnji čas. Jer te velike zmije, kad se tako izravnaju, mjere plijen. Da vide mogu li ga progutati.” “O, jebote!” rekao sam. “Jebote!” Ostali su se nasmijali. “Karl Ove se boji zmija”, rekla je Linda. “To je najgora priča koju sam ikad ikad čuo! Jebote!” Linda se okrenula prema meni. “Sanja zmije. Zna baciti poplun na pod i gaziti ga usred noći. Jednom je ustao, iskočio je iz kreveta. Stajao je potpuno mirno, kao paraliziran, i zurio u poplun. Što je bilo, Karl Ove, sanjaš, dođi lezi, rekla sam. Ondje je zmija, rekao je. Nema zmijice zmijice tamo, rekla sam. Dođi, lezi. A onda je rekao, pun prijezira: ‘Kad kažeš zmijica, zmijica, ne zvuči tako opasno!’“ Nasmijali su se. Geir je Andersu i Heleni objasnio razliku između “zmije” i “zmijice” na norveškom, ja sam rekao da znam što slijedi, frojdovsko tumačenje snova o zmijama, i da to ne želim slušati pa sam opet otišao u kuhinju. Voda je proključala pa sam u nju usuo široke rezance. Ulje u dvama manjim željeznim loncima pucketalo je na vatri. Nasjeckao sam češnjak i stavio ga u njih, zatim sam uzeo dagnje iz sudopera pa i njih istresao i poklopio. U loncima je odmah počelo lupati i škljocati. Ulio sam bijelog vina, nasjeckao peršina i dodao ga u sve to, nakon nekoliko minuta maknuo sam lonce s vatre, isuo tjesteninu u cjedilo, dohvatio pesto i sve je bilo gotovo.
“O, kako divno izgleda”, rekla je Helena kad sam došao s tanjurima. “Nije to baš neka velika nauka”, rekao sam. “Recept sam našao u kuharici Jamiea Olivera, ali dobar je.” “Sjajno miriše”, rekla je Christina. “Ima li išta što ti ne možeš?” rekao je Anders i pogledao me. Spustio sam pogled, vilicom izvadio meko meso iz školjke - bilo je tamnosmeđe s narančastom prugom na gornjoj strani - a kad sam ga zagrizao, pijesak mi je zapucketao pod zubima. “Je li vam Linda pričala kako smo jeli janjetinu?” rekao sam i pogledao ga. “Ne, zašto bi?” “U Norveškoj je to tradicionalno božićno jelo”, rekao je Geir. “Janjeća rebarca”, rekao sam. “Nasole se i objese da se suše nekoliko mjeseci. Mama mi ih je poslala poštom...” “Janjetina u pošti?” rekao je Anders. “Je li i to norveški običaj?” “Kako bih je se inače dočepao? Uglavnom, mama sama soli i suši rebarca, doma na tavanu. Izvrsna su. Obećala mi ih je poslati do Božića, trebali smo ih jesti na Badnjak, Linda ih još nije probala, a meni je bilo nezamislivo slaviti Božić bez rebaraca, ali došla su tek dva dana iza Božića. Dobro, raspakirao sam ih, odlučili smo pripremiti još jednu božićnu večeru te večeri, pa sam ja popodne skuhao meso na pari. Postavili smo stol, bijeli stolnjak, svijeće, akvavit i sve. Ali meso nije bilo gotovo, nismo imali nikakav lonac koji bi se dao zatvoriti dokraja, i jedino što smo postigli bilo je to da je stan smrdio po ovcama. Na kraju je Linda otišla u krevet.” “A onda me on probudio u jedan!” rekla je Linda. “I sjedili smo ovdje, sami, usred noći i jeli norveško božićno jelo.” “Bilo je lijepo, zar ne?” rekao sam. “Je, bilo je”, rekla je i nasmiješila se. “Je li valjalo?” rekla je Helena. “Da. Ne izgleda baš lijepo, možda, ali bilo je fino.” “Mislio sam da ćeš ispričati priču o nečemu što ne znaš”, rekao je Anders. “A ovo je bila čista idila.” “Pusti čovjeka malo na miru”, rekao je Geir. “Napravio je karijeru od pričanja o tome koliko je nesretan. Sve jedna turobna i tragična priča za drugom. Samo sram i kajanje na sve strane. Sad smo na tulumu! Pusti ga da malo za promjenu priča kako je sposoban!” “Ja bih rado čula tebe kako pričaš o nekom porazu, Anders”, rekla je Helena. “Sjeti se kome govoriš!” rekao je Anders. “Govoriš nekome tko je nekoć bio bogat. Mislim, stvarno bogat. Imao sam dva auta, stan na Östermalmu, brdo love na računu. Mogao sam otputovati kamo god sam htio, kad god sam htio. Imao sam čak i konje! A gdje sad radim? Vodim tvornicu čipsa od slanine u Dalarneu da preživim! Pa ne kukam ko vi ostali!” “Tko to vi?” rekla je Helena. “Ti i Linda, naprimjer! Dođem kući, a vi sjedite na kauču sa svojim šalicama čaja i kukate nad svim i svačim. Kukate zbog svih mogućih i nemogućih osjećaja s kojima se borite cijelo vrijeme. Pa nije to tako komplicirano. Ili je dobro ili nije dobro. A i ako nije dobro, opet je dobro jer može biti biti samo bolje od toga.” “Meni je kod tebe čudno kako nikad ne želiš znati gdje si”, rekla je Helena. “Ali nije stvar
u tome da ti fali uvid u sebe. Stvar je u tome da to ne želiš. Ponekad ti zavidim. Zaista. Ja se toliko trudim shvatiti tko sam i zašto se događa to što mi se događa.” “Tvoja priča nije toliko drukčija od Andersove, zar ne?” rekao je Geir. “Kako to misliš?” “Ne, mislim, i ti si imala sve. Radila si u Dramatenu, dobivala glavne uloge u velikim predstavama, dobre filmske uloge. A onda si to sve napustila. Ali to kako si postupila bilo je prilično optimistično, ako mene pitaš. Udati se za američkog new age gurua i odseliti se na Havaje.” “Nije to bio dobar korak za karijeru, ne”, rekla je Helena. “Tu si u pravu. Ali slijedila sam srce. I ni za čim ne žalim. Stvarno ne!” Nasmiješila se i pogledala oko sebe. “I Christina, ista priča”, rekao je Geir. “Koja je tvoja priča uopće?” rekao je Anders i pogledao Christinu. Ona se nasmiješila i odmahnula glavom pa progutala zalogaj koji je imala u ustima. “Bila sam na vrhu praktički prije nego što sam započela. Imala sam vlastitu modnu marku i jedne godine bila proglašena najboljom novom dizajnericom, bila sam izabrana da predstavljam Švedsku na modnom sajmu u Londonu, bila sam u Parizu sa svojom kolekcijom...” “Bili su kod nas s televizije”, rekao je Geir. “I Christinino je lice visjelo na zastavama, ne, jebote, na ogromnim jedrima jedrima duž pročelja Kulturnog centra. Dagens Nyheter objavio je o njoj članak na šest stranica... Bili smo na događanjima gdje su žene koje su posluživale bile odjevene u vile. Šampanjac je tekao u potocima. Bili smo tako prokleto sretni tada.” “Što se onda dogodilo?” rekla je Linda. Christina je slegnula ramenima. “Novac nije dolazio. Ništa od uspjeha. Nisam ga imala na čemu graditi. Odnosno, nisam ga postigla ondje gdje se trebao postići. Pa sam bankrotirala.” “Ali napravila si to tako da je odjeknulo”, rekao je Geir. “Da”, rekla je Christina. “Čavao u lijes bila je zadnja modna revija”, rekao je Geir. “Christina je unajmila divovski šator i postavila ga na Gärdetu. Šator je bio kopija Opere u Sydneyu. Manekeni su trebali jahati. Bili su iz počasne straže i policije. Sve je bilo veliko i skupo, ni na čemu nije štedjela. Goleme zdjele “gorućeg leda”, znate, iz kojih se dimilo, a i svi su bili ondje. Sve televizijske kuće, sve velike novine. Izgledalo je to kao na setu nekog visokobudžetnog filma. A onda je počela kiša. Mislim, kišurina. Lijevalo je kao iz kabla.” Christina se nasmijala i stavila ruku na usta. “Trebali ste vidjeti manekene!” nastavio je Geir. “Kosa im se zalijepila za čelo. Sva je odjeća bila mokra i zgužvana. Bio je to potpuni fijasko. Ali bilo je i nekako jebeno dobro. Ne mogu svi propasti tako grandiozno. gra ndiozno.”” Svi smo se nasmijali. “Zato je crtala papuče kad si prvi put došao k nama”, rekao je Geir i pogledao me. “Nisu bile papuče”, rekla je Christina. “Svejedno”, rekao je Geir. “Jedan od vaših starih modela cipela odjednom je postao hit jer ih je Christina nosila na jednoj modnoj reviji u Londonu. Ona nije dobila ništa. Pa je crtanje cipela bilo flaster na ranu. A to je i sve što je ostalo od njezinog sna.” “Ja nisam baš bila na vrhu”, rekla je Linda. “Ali i taj mali uspjeh koji sam doživjela ima potpuno istu krivulju.”
“Ravno dolje?” rekao je Anders. “Ravno dolje, da. Objavili su mi prvu knjigu, i to je bilo samo po sebi sjajan događaj, ne da je bilo senzacionalno za druge na bilo koji način, ali meni je bilo veliko i lijepo, a onda sam dobila jednu japansku nagradu, ni manje ni više. Oduvijek sam voljela Japan. Trebala sam otputovati onamo i primiti je. Kupila sam japanski rječnik i sve. A onda sam se razboljela, odjednom se ni sa čime nisam mogla nositi, pogotovo ne s putovanjem u Japan... Napisala sam još jednu zbirku pjesama i kad sam saznala da će je objaviti, izašla sam i proslavila, no onda su odustali od objavljivanja. Otišla sam s njom drugom izdavaču i ondje se dogodila potpuno ista stvar. Prvo je urednik rekao da je zbirka sjajna i da će je objaviti; pričala sam ljudima o tome, i to je bilo ono neugodno... pa je on onda nazvao i rekao da je ipak neće objaviti. I to je bilo to.” “To je bilo stvarno tužno”, rekao je Anders. “Ma, u redu je”, rekla je Linda. “Sad mi je drago da nije izašla. Nije to bilo tako strašno.” “A što je s tobom, Geir?” rekla je Helena. “Misliš, jesam li i ja divni luzer?” “Tako je.” “Pa daa, moglo bi se reći? Bio sam akademski vunderkind.” “Po svojem skromnom mišljenju?” rekao sam. “Nitko drugi to nije rekao. A bio sam. No diplomski sam rad napisao na norveškom jeziku na temelju istraživanja u Švedskoj. To mi nije bio pametan potez. Značilo je to da nijedna švedska izdavačka kuća nije bila zainteresirana, kao ni norveške. Nije pomoglo ni to što sam pisao o boksačima ne tražeći socijalna objašnjenja ili opravdanja za to čime se bave, mislim, da su siromašni, neprivilegirani, kriminalci ili tako nešto. Naprotiv, smatrao sam da je njihova kultura relevantna i primjerena sredini, relevantnija i primjerenija nego feminizirana kultura akademika iz srednje klase. Ni to nije bio pametan potez. U svakom slučaju, knjigu su odbili svi norveški i švedski izdavači. Na kraju sam je objavio kao samizdat. Nitko je nije pročitao. Marketing, znate li kako je to izgledalo? Razgovarao sam jednom s jednom ženom iz jedne izdavačke kuće, rekla mi je da je čitala moju knjigu svakog jutra i poslijepodneva na trajektu Oslo-Nesodden uvjerena da će netko vidjeti naslovnicu i zainteresirati se!” Nasmijao se. “A sad sam prestao predavati, ne pišem znanstvene radove, ne sudjelujem u seminarima, sjedim sasvim sam i pišem knjigu za koju će mi trebati barem pet godina da je dovršim i koju vjerojatno nitko neće htjeti.” “Trebao si se meni javiti”, rekao je Anders. “Ja sam te mogao barem dovesti na televiziju. Pa bi mogao ondje govoriti o svojoj knjizi.” “A kako je do toga trebalo doći?” rekla je Helena. “Dao bi im ponudu koju ne bi mogli odbiti?” “Čak ni ti nemaš tako dobre kontakte da bi to sredio”, rekao je Geir. “Ali hvala na ponudi.” “Onda nam ostaješ još samo ti”, rekao je Anders i pogledao mene. “Karl Ove?” rekao je Geir. “On plače u limuzini. To govorim otkad je došao u Stockholm.” “Ne slažem se s time”, rekao sam. “Prošlo je skoro pet godina otkako mi je izašla prva knjiga. Još uvijek tu i tamo nazovu novinari, istina. Ali što me pitaju? Ej, Knausgard, radim ovdje na priči o piscima s kreativnom blokadom. Zanima me bih li mogao porazgovarati malo s vama? Ili još gore: Slušajte. Radimo reportažu o piscima koji su objavili samo jednu
knjigu. Zanima me imate li vremena porazgovarati malo o tome sa mnom? Kakav je to osjećaj? Da, znate. Pišete li trenutno? Jeste li malo zapeli?” “Čujete li?” rekao je Geir. “Plače u limuzini.” “Ali nemam ništa! Pišem već četiri godine i nemam ništa! Ništa!” “Svi moji prijatelji su propali”, rekao je Geir. “Ne u uobičajenom mainstreamskom smislu, stvarno su potpuno u komi. Jedan kad stavlja oglase za druženja na internet uvijek piše kako voli šumu i selo i kobasice na roštilju i takve stvari jer nema čime odvesti žene u restoran ili na kavu. Nema ni gaće na štapu. Apsolutno ništa. Jedan moj kolega s faksa opsjednut je jednom prostitutkom, sav je novac spiskao na nju, preko dvjesto tisuća kruna, platio joj je čak i plastičnu operaciju da malo poveća grudi, jer ih takve voli. Jedan drugi prijatelj podignuo je vinograd. U Uppsali! Treći već četrnaest godina piše doktorat, nikad ga neće završiti jer se uvijek pojavi neka teorija ili iskrsne knjiga koju nije pročitao, a koju treba uključiti. Pa piše i piše. Inače je inteligentan, ali potpuno je zaglavio u slijepoj ulici. A jedan je u Arendalu napumpao trinaestogodišnjakinju.” Pogledao me i nasmijao se. “Opustite se, nije to bio Karl Ove. Barem koliko ja znam. Zatim je tu moj prijatelj slikar”, nastavio je Geir. “Nadaren je, talentiran, ali slika samo vikinške brodove i mačeve i toliko je duboko zabrazdio udesno da mu nema povratka, ili bar ne ulaska. Mislim, vikinški brodovi nisu baš ulaznica za kulturni život.” “Ne uvlači mene u tu zbirku”, rekao je Anders. “Ne, nitko ovdje ne spada tamo”, rekao je Geir. “Barem ne još. Imam osjećaj da se mi krećemo. Da sjedimo na naplavini. Da, sad je još dobro, nebo je crno i puno zvijezda i voda je topla, ali počeli smo tonuti.” “To zvuči vrlo poetično”, rekla je Linda. “Ali ja baš nemam takav osjećaj.” Sjedila je s objema rukama na trbuhu. Sreo sam njezin pogled. Sretna sam, govorio je. Nasmijašio sam joj se. Bože. Za dva tjedna imat ćemo dijete. Postat ću otac. Za stolom je zavladala tišina. Svi su sve pojeli, sjedili naslonjeni, Anders s čašom vina u ruci. Uzeo sam bocu, ustao i svakom dolio još vina. “Tako smo otvoreni”, rekla je Helena. “To se nikad ne događa, baš razmišljam.” “To je nadmetanje”, rekao sam i spustio bocu, palcem obrisao kap koja je klizila niz vrat. “Kome je najgore? Meni!” “Ne, meni!” rekao je Geir. “Teško mi je zamisliti da bi moji roditelji ovako sjedili i razgovarali sa svojim prijateljima”, rekla je Helena. “No oni su stvarno imali problema. Mi nemamo.” “Kako?” rekla je Christina. “Moj otac je kralj perika u Orebru. Proizvodi tupee. Njegova prva žena, dakle moja majka, alkoholičarka je. Toliko je grozna da je više ne mogu posjećivati. A kad i odem k njoj, u komi sam još tjednima poslije. No kad se tata ponovno oženio, oženio je još jednu alkoholičarku.” Napravila je grimasu i popratila je imitiranjem tikova koji su nam savršeno dočarali ženu njezina oca. Upoznao sam je jednom, na krštenju njihova djeteta; bila je istovremeno vrlo stroga i potpuno opuštena. Helena ju je često ismijavala. “Kad sam bila mala, špricama je ubrizgavala alkohol u male sokove u tetrapaku. Da, da bi izgledali potpuno nedužno. Ha-ha-ha! A jednom kad sam bila sama s mamom na praznicima, dala mi je tabletu za spavanje, zaključala vrata izvana i otišla u grad.” Svi su se nasmijali.
“Ali sad je puno gora. Kao čudovište je. Proždire nas kad joj dođemo. Misli samo na sebe, ne postoji nitko drugi. Pije i užasna je cijelo vrijeme.” Pogledala me. “I tvoj otac je pio, zar ne?” “O, da”, rekao sam. “Nije kad sam bio mali. Počeo je kad mi je bilo šesnaest. I umro je kad mi je bilo trideset. Dakle pio je četrnaest godina. Pićem se, doslovno rečeno, ubio. I mislim da je cijelo vrijeme to pokušavao.” “Nemaš neku zanimljivu priču o njemu?” rekao je Anders. “Nisam sigurna da Karla Ovea na isti način zabavlja njegova vlastita nesreća kao što tebe zabavlja tuđa”, rekla je Helena. “Ne, ne, u redu je”, rekao sam. “Ne osjećam više ništa prema tome. Ne znam je li zabavno, ali ispričat ću vam. Na kraju je živio sa svojom mamom. Pio je cijelo vrijeme, naravno. Jedan dan pao je na stepenicama silazeći u dnevnu sobu. Mislim da je slomio nogu. Moguće je da ju je samo jako uganuo. No, bilo kako bilo, nije se mogao maknuti, samo je ostao ležati na podu. Baka je htjela zvati hitnu, ali on joj nije dao. I tako je ostao ležati na podu dnevne sobe, a ona ga je dvorila. Nosila mu je hranu i pivo tamo gdje je ležao. Nemam pojma koliko dugo. Možda nekoliko dana. Moj stric ga je pronašao. Tad je barem ležao.” Svi su se nasmijali, uključujući i mene. “Kakav je bio kad nije pio?” pitao je Anders. “Prvih šesnaest godina?” “Bio je pravi gad. Smrtno sam ga se bojao. Umirao sam od straha. Sjećam se jednom... pa, volio sam plivati kad sam bio mali, išao sam na bazen zimi, to mi je bio vrhunac tjedna. Jedanput sam ondje izgubio čarapu. Nisam je mogao pronaći. Tražio sam i tražio, ali nigdje je nije bilo. Tako sam se bojao tada. Bila je to prava noćna mora.” “Zašto?” rekla je Helena. “Zato što bi nastao pakao kad bi on to saznao.” “Zato što si izgubio čarapu?” “Da, tako je. Bila je mala vjerojatnost da će to primijetiti, mogao sam se jednostavno ušuljati i navući novi par čarapa čim dođem kući, ali svejedno sam umirao od straha cijelim putem kući. Otvorio sam vrata. Nije bilo nikoga. Počeo sam izuvati cipele. I tko dođe, ako ne tata? I što je napravio? Stao ondje i gledao me kako se izuvam!” “I što je bilo?” rekla je Helena. “Ošamario me i rekao da više nikad ne smijem na bazen”, rekao sam i nasmiješio se. “Ha-ha-ha!” Geir se smijao. “To je čovjek po mojem ukusu. Dosljedan do kraja.” “Onda je tebe otac tukao?” rekla je Helena. Geir se na to malo malo povukao. po vukao. “Bilo je tu elemenata tradicionalnog norveškog odgoja djece. Znate, preko koljena i hlače dolje. Ali nikad me nije udarao po licu i nikad me nije udario neočekivano, kao što je Karla Ovea njegov otac. Bila je to samo kazna, ništa drugo. Doživljavao sam to razumnim. Ali on to nije volio. Mislim da je on to smatrao obavezom koju mora izvršavati. Jako je drag, moj otac. Dobar je čovjek. Nemam nikakvih loših osjećaja prema njemu. Niti on prema tome. Bilo je to u jednoj posve drugoj kulturi, drukčijoj od današnje.” “Ja to za svojeg oca ne mogu reći”, rekao je Anders. “Pa, ne želim zalaziti u svoje djetinjstvo i sva ta psihološka sranja. Ali dok sam odrastao, bili smo bogati, kao što rekoh, a kad sam završio školu, zaposlio sam se u njegovoj firmi kao svojevrstan partner. Živio sam divan život na visokoj nozi. A onda je iznenada propao. Pokazalo se da je pronevjerio i
ukrao dio novca. A ja sam potpisivao sve što mi je davao. Izbjegao sam zatvor, ali poreznicima dugujem toliko love da sve što zaradim do kraja života moram dati njima. Zato više nemam poštene poslove. Nema smisla, oni mi sve uzmu.” “A što je bilo s tvojim ocem?” rekao sam. “Pobjegao je. Nisam ga vidio otad. Nemam pojma gdje je. U zemlji ili u inozemstvu. Niti ga želim vidjeti.” “Ali mama ti je ostala”, rekla je Linda. “Moglo bi se reći, da”, rekao je Anders. “Ogorčena, napuštena i bez prebijene pare.” Nasmiješio se. “Upoznao sam je jednom”, rekao sam. “Ne, dvaput sam je vidio. Jako je zabavna. Sjedi na klupi u kutu i dobacuje sarkastične komentare svima koji je žele slušati. Strahovito je duhovita.” “Duhovita?” rekao je Anders i počeo je oponašati, ispucali glas starice koja izvikuje njegovo ime i kritizira ga za sve moguće. “Moju mamu muči tjeskoba”, rekao je Geir. “A to joj blokira sve drugo, ili vlada njenim životom. Želi nas sve imati uza se cijelo vrijeme. Bio je pakao tako odrastati i puno me koštalo osloboditi se toga. Njezina taktika da me ondje zadrži bila je usaditi mi grižnju savjesti. Na to nisam htio pristati. Pa sam se maknuo odande. Cijena toga je da manje-više ne razgovaramo. Visoka je to cijena, ali isplati se.” “Kakva tjeskoba?” rekao je Anders. “Misliš, kako se manifestira?” Anders je kimnuo. “Ne muči je tjeskoba u vezi s ljudima. To ide normalno, ne boji se. Tjeskoba je muči u vezi s prostorom. Naprimjer, uvijek je sa sobom nosila jastuk kad smo se vozili autom. Držala bi ga u krilu. Svaki put kad bismo ušli u tunel, sagnula bi se i pokrila glavu jastukom.” “Stvarno?” rekla je Helena. “O, da. Svaki božji put. Pa bismo joj morali reći kad smo izašli iz tunela. A onda je sve to otišlo još dalje, odjednom se više nije mogla voziti višetračnim cestama, nije mogla gledati aute kako prolaze tako blizu nje. Zatim se nije mogla voziti uz vodu. Odmori su nam postali potpuno nemogući. Sjećam se da mi je otac stajao pognut nad kartom, kao neki general prije napada, pokušavajući naći neku rutu bez autocesta, voda i tunela.” “Onda je moja mama sušta suprotnost”, rekla je Linda. “Ona se pak ne boji ničega. Mislim da je ona najneustrašivija osoba koju znam. Sjećam se da sam se vozila s njom biciklom do kazališta. Vozila je brzo, po pločniku, između ljudi, izlazila na cestu. Jedanput ju je zaustavila policija. E, ali nije ona kimnula, saslušala i ispričala se, neće se ponoviti, redarstveniče. Ne, razbjesnila se. Njena je stvar kuda će se voziti. Takvo mi je bilo cijelo djetinjstvo. Ako bi se netko od nastavnika žalio na mene, dobio bi jezikovu juhu. Nikad ja nisam bila ni za što kriva. Uvijek sam bila u pravu. Kad sam imala šest godina, pustila me samu na odmor u Grčku.” “Samu?” rekla je Christina. “Samo ti?” “Ne, s prijateljicom i njezinom obitelji. Ali imala sam šest godina, a dva tjedna s nepoznatom obitelji u stranoj zemlji bilo je možda malo pretjerano, nije li?” “Bile su to sedamdesete”, rekao je Geir. “Tad je sve bilo dopušteno.” “Bilo me toliko sram mame u toliko situacija. Ona je osoba bez srama, u stanju je napraviti najnevjerojatnije stvari, a kad me u takvim situacijama htjela zaštititi, mislila sam da ću u zemlju propasti.”
“A što je s ocem?” rekao je Geir. “To je pak priča za sebe. Kad se razbolio, postao je potpuno nepredvidiv. Samo smo morali čekati da napravi nešto užasno, tako da policija dođe po njega. Često smo odlazili od kuće, mama, brat i ja. Bježali od njega, doslovno.” “A što je to radio?” rekao sam i pogledao je. Već mi je pričala o ocu, ali uvijek samo općenito, bez pojedinosti. “O, sve živo. Znao se popeti uz oluk ili se baciti kroz prozor. Znao je biti nasilan. Krv i razbijeno staklo i nasilje. No onda bi došla policija. Onda bi opet sve bilo u redu. Dok je bio ondje, cijelo sam vrijeme očekivala katastrofu. No kad bi se dogodila, uvijek sam bila mirna. I danas gotovo da osjetim olakšanje kad se dogodi najgore. Znam da se s time mogu nositi. Put dotle je težak.” Tišina. “Sad sam se sjetila jedne priče!” rekla je Linda. “Bilo je to jednom kad smo napustili tatu i otišli k baki u Norrland. Imala sam možda pet godina, a moj brat sedam. Kad smo se vratili u Stockholm, stan je bio pun plina. Tata je otvorio ventil i ostavio ga tako nekoliko dana. Vrata je nekako izbio pritisak kad ih je mama otključala. Okrenula se prema nama i rekla Mathiasu da me odvede na ulicu i neka ostanemo ondje. Pričekala je da odemo prije nego što je ušla u stan i ugasila plin. Mathias mi je dolje rekao, i dobro se toga sjećam, znaš da mama sad može umrijeti? Da, odgovorila sam, znam. Kasnije toga dana čula sam mamu kako razgovara s njim na telefon. Zar si nas pokušao ubiti, pitala ga je. Nije to bilo pretjerivanje nego gola činjenica. Htio si nas ubiti, zbilja?” Linda se nasmiješila. “Ovo će biti teško nadmašiti”, rekao je Anders. Okrenuo se prema Christini. “Ostaješ još ti. Kakvi su tvoji roditelji? Živi su, zar ne?” “Da”, rekla je Christina. “Ali stari su. Žive u Uppsali. Pripadaju Pentekostalnoj crkvi. Odrastala sam prepuna krivnje zbog svega, zbog svake sitnice. Ali dobri su ljudi, to im je životni projekt. Kad se otopi snijeg, a pijesak kojim se zimi posipaju ceste ostane na asfaltu, znate li što rade?” “Ne?” rekao sam, budući da je mene gledala. “Pokupe ga i vrate uredu za ceste.” “Stvarno?” rekao je Anders. “Ha-ha-ha!” “Ne piju, naravno. Ali otac mi ne pije ni kavu ni čaj. Kad se ujutro želi opustiti, pije toplu vodu.” “Ne vjerujem ti”, rekao je Anders. “Ali istina je”, rekao je Geir. “Pije toplu vodu, a pijesak koji pometu ispred ulaza vraćaju uredu za ceste. Toliko su dobri da je nemoguće biti ondje. Siguran sam da to što su mene dobili za zeta smatraju đavoljim iskušenjem.” “Kako je onda bilo odrastati ondje?” rekla je Helena. “Dugo sam mislila da je to cijeli svijet, da tako izgleda. Svi su moji prijatelji i prijatelji mojih roditelja pripadali toj crkvi. Nije bilo života izvan nje. Kad sam raskrstila sa Crkvom, raskrstila sam sa svim svojim prijateljima.” “Koliko si tada imala godina?” “Dvanaest”, rekla je Christina. “Dvanaest godina?” rekla je Helena. “Kako si imala snage za to? Ili zrelosti?” “Ne znam. Samo sam to napravila. I bilo je teško, to da. Pa izgubila sam sve prijatelje.”
“S dvanaest godina?” rekla je Linda. Christina je kimnula i nasmiješila se. “I sad piješ kavu ujutro?” rekao je Anders. “Da”, rekla je Christina. “Ali ne kad sam ondje.” Nasmijali smo se. Ustao sam i počeo skupljati tanjure. I Geir je ustao, uzeo svoj tanjur i pošao za mnom u kuhinju. “Zar si promijenio stranu, Geir?” viknuo je Anders za njim. Isuo sam prazne dagnje u koš za smeće, isprao tanjure i stavio ih u stroj za pranje posuda. Geir mi je pružio svoj, odmaknuo se nekoliko koraka i naslonio na kuhinjski element. “Fascinantno”, rekao je. “Što to?” rekao sam. “To o čemu razgovaramo. Ili, točnije, da uopće o tome razgovaramo. Peter Handke ima izraz za to. ‘Pripovjedne mreže’, mislim da to tako zove. Kad se netko otvori i onda svi iznose svoje priče.” “Da”, rekao sam i okrenuo se. “Ideš sa mnom prošetati? Trebam zapaliti.” “Naravno”, rekao je Geir. Kad smo se odjenuli, Anders je izašao u hodnik. “Idete dolje zapaliti? Idem s vama.” Dvije minute poslije stajali smo nasred trga, ja sa zažarenom cigaretom među prstima, druga dvojica s rukama u džepovima kaputa. Bilo je hladno i puhalo je. Posvuda su pucale petarde. “Imao sam još jednu priču navrh jezika tamo gore”, rekao je Anders i prošao rukom kroz kosu. “O tome kako je izgubiti ono što imaš. Ali mislio sam da je bolje da je ispričam ovdje. Bilo je to u Španjolskoj. Prijatelj i ja imali smo restoran. Bio je to sjajan život. Bili smo budni cijele noći, euforični od kokaina i alkohola, odmarali se na suncu preko dana, počinjali iznova oko sedam-osam. Mislim da je to bilo najljepše razdoblje mojega života. Bio sam potpuno slobodan. Radio sam što sam htio.” “I?” rekao je Geir. “Radio sam možda previše onoga što sam htio. Imali smo ured na katu iznad bara, ondje sam ševio djevojku svojega prijatelja, nisam se mogao obuzdati, on nas je, naravno, uhvatio na djelu i to je bilo to. Više nije bilo suradnje s njim. Ali htio bih se jednom vratiti. Samo trebam nagovoriti Helenu da ide sa mnom.” “Možda to nije život o kojem ona sanja?” rekao sam. Anders je slegnuo ramenima. “Ali jednom moramo dolje unajmiti kuću za odmor. Mjesec dana, svih šestero. Granada ili tako nešto. Što kažete?” “Zvuči dobro”, rekao sam. “Ja nemam odmora”, rekao je Geir. “Kako to misliš?” rekao je Anders. “Ove godine?” “Ne, nikad. Radim svaki dan cijeli tjedan, uključujući i subote i nedjelje i sve tjedne u godini, osim možda božićnog vikenda.” “Zašto?” rekao je Anders. Geir se nasmijao. Bacio sam opušak i zgazio ga na podu. “Hoćemo gore?” rekao sam. Andersa sam upoznao kad je došao po Lindu i mene na željezničku postaju kod Saltsjöbadena, gdje su oni unajmili stančić; putem do njega izrazio je prijezir prema lovu na status i novac, kojim su ljudi koji ondje žive opsjednuti, u životu se radi o nečemu posve
drugom, no iako sam imao osjećaj da nam povlađuje i samo govori ono što misli da mi, kao “kulturni ljudi”, želimo čuti, prošlo je puno mjeseci prije nego što sam shvatio da je zapravo mislio nešto posve suprotno: jedino do čega je njemu zapravo bilo stalo bio je novac i život koji gomila novca povlači za sobom. Bio je opsjednut mišlju da se opet obogati, sve što je radio vrtjelo se oko toga, a budući da se bogatiti nije mogao pred očima poreznika, kretao se u svijetu crne ekonomije. Kad ga je Helena upoznala, svi su njegovi poslovi bili mutni, no ona, koja se dugo opirala zaljubljivanju, na kraju se potpuno prepustila, postavila je neke uvjete kad su nedugo potom dobili dijete, koje je on naoko poštovao: još uvijek je novac koji je zarađivao bio prljav, ali u izvjesnom je smislu bio “čist”. Nisam znao što točno radi, osim da iskorištava brojne kontakte iz vremena kad je bio na vrhu, kako bi financirao stalno nove projekte, koji su iz nekog razloga trajali samo po nekoliko mjeseci. Nazvati ga bilo je nemoguća misija, cijelo je vrijeme mijenjao mobitele, a isto je bilo i s automobilima, takozvanim “službenim autima”. Kad bismo ih posjetili, jedne bi večeri na zidu dnevne sobe mogao biti golemi televizor ravnog ekrana ili novo prijenosno računalo u hodniku, već sljedeće ih večeri možda ne bi bilo. Granica između onoga što je posjedovao i onoga čega se mogao dočepati očito nije bila oštra, a nije bilo ni očite povezanosti između onoga što je radio i novca koji je imao na raspolaganju. Sav novac koji bi privrijedio, a to često nije bilo malo, trošio bi na kocku. Kockao je na sve što se micalo. Budući da mu je moć uvjeravanja bila velika, nije imao problema s pozajmljivanjem novca, pa je na kraju sve zapelo, a on dospio u škripac. Obično je sve držao za sebe, ali ponekad bi štogod isplivalo na površinu, kao onda kad je netko nazvao Helenu i rekao joj da je Anders ispraznio blagajnu tvrtke s kojom je došao pregovarati, radilo se o sedamsto tisuća kruna i trebalo je doći do policijske istrage. Anders nije ni trepnuo kad ga je s time suočila; poslovanje tvrtke bilo je nepregledno i sumnjivo i sad su to naumili prikriti optuživanjem njega. Iako je namjeravao pobjeći s lovom i prokockati je, novac je bio prljav i policija je bila zadnja koju su u to htjeli uvući pa je tako bio na sigurnom. Držao je na oku one koje je prevario, ali nije zato bilo ništa manje opasno. Jednom su im neki ljudi provalili u stan dok su oni bili vani, Helena je to ispričala Lindi i rekla: vjerojatno samo da pokažu da to mogu. Zatim je kao suvlasnik nekog restorana pokrenuo veliki projekt, no i to je za njega bilo gotovo nakon nekoliko mjeseci, onda je odjednom vodio nekakva velika gradilišta, zatim je nalazio ekskluzivne lokale za lanac frizerskih salona, pa je tu bila i neka tvornica slanine, koju je on trebao izvući iz stečaja. Problem je, ako se to može nazvati problemom, bio taj da je bilo nemoguće ne voljeti ga. Znao je razgovarati s bilo kime, što je rijedak dar, a bio je i velikodušan, što biste primijetili čim ste ga upoznali. I uvijek veseo. On bi ustao na zabavama i zahvalio domaćinu na večeri ili mu zaželio sretan rođendan odnosno učinio ono što je trebalo učiniti; imao je svakome što reći, ma koliko puno ili malo zajedničkog ljudi imali s njim, najčešće je znao kako postići da se ljudi dobro osjećaju. Istovremeno u njemu nije bilo ničeg proračunatog, ničeg rafiniranog, i možda je to bio razlog zašto mi se - unatoč njegovoj lažljivosti, što je jedna od rijetkih osobina koju mi je teško podnijeti - tako sviđao. Naravno da se njemu živo fućkalo za mene, no kad bismo se našli, nije se pravio zainteresiran, što čovjek ponekad doživi kad osoba s kojom razgovara to radi iz dužnosti, a raskorak između onoga što zaista misli i onoga što radi postaje vidljiv u nekoj od onih razotkrivajućih sitnih gesta nad kojima samo rijetki imaju kontrolu, kao što je, primjerice, letimičan pogled na drugi kraj prostorije, gesta koja je sama po sebi beznačajna, no kad nakon nje naiđe nekakav “nalet” pozornosti, nanovo upućene vama, tad forma koja je zapravo formalnost postaje vidljiva. To da mu je predstava koju upriličuje razotkrivena, taj osjećaj razotkrivenosti koban je za onog tko živi za to da stekne tuđe povjerenje. Anders nije “glumio”, to je bila njegova tajna. Nije bio ni “iskren”, u smislu da ono što govori nužno odgovara onome što misli, onome što radi, onome što želi. Ali tko to danas radi? Postoji tip ljudi koji redovito govore što misle, ne
prilagođavajući se situaciji u kojoj se nalaze, ali takvi su rijetki, ja sam upoznao samo dvije takve osobe, pa kad su oni u pitanju, sve društvene situacije u kojima se nađu zavšavaju u velikoj napetosti. Ne zato što se ljudi s njima ne slažu i upuštaju u rasprave, nego zato što su njihovi razgovori usmjereni samo na jedno, što onda isključuje sve drugo, a totalitarnost tih razgovora automatski se vraća njima pa se doimaju nevelikodušno i tvrdoglavo, ma kakva bila njihova stvarna priroda, koja je u oba meni poznata slučaja bila, koliko sam mogao prosuditi, izrazito prijateljska i velikodušna. Socijalna nelagoda koju sam ja znao izazvati proizlazila je iz suprotnog razloga. Ja sam uvijek puštao da situacija odredi što će se dogoditi, bilo tako što nisam govorio ništa, bilo tako što sam svima išao niz dlaku. Govoriti ono što mislite da drugi žele čuti jedna je vrsta laganja. Zato je između Andersove i moje društvene prakse postojala samo razlika u stupnju. Iako je njegova nagrizala povjerenje, a moja nagrizala integritet, rezultat je u osnovi bio isti: polagano erodiranje duše. To što je Helena, koju je privlačila duhovna strana života i koja je neprekidno pokušavala shvatiti samu sebe, završila s čovjekom koji s osmijehom na licu odguruje ustranu sve vrijednosti osim novca, bilo je naravno ironično, ali ne i neshvatljivo, jer im je zajedničko bilo ono najvažnije: lakoća i radost življenja. I bili su lijep par. Tamne kose, toplih očiju i naglašenih, jasnih crta lica Helena je izgledala zapanjujuće, a i osobnost joj je bila divna, prisutnost opipljiva. Bila je nadarena glumica. Gledao sam je u dvije serije; u jednoj, kriminalističkoj, glumila je udovicu, lik koji je zračio nečim mračnim, zbog čega mi je bila potpuno strana, bilo je to kao da gledam neku drugu osobu s Heleninim crtama lica. U drugoj, humorističnoj, seriji glumila je ženu oštrokondžu, i u njoj je ostavljala isti dojam, dojam druge osobe s njezinim licem. I Anders je dobro izgledao, na neki dječački način, da li zbog zračenja, sjaja u oku, krhkog tijela ili možda kose, koju bi u pedesetima opisali kao “grivu”, bilo je teško reći, jer njega nije bilo lako vidjeti. Jednom sam ga sreo na Plattanu u centru, stajao je uz neki zid, usukan i jako, jako iscrpljen, jedva sam ga prepoznao, no kad me spazio, uspravio se i u trenu promijenio u energičnog, veselog čovjeka na kakvog sam bio naviknut. Kad smo se vratili u kuću, Helena, Christina i Linda već su raščistile stol i sjedile na sofi razgovarajući. Otišao sam u kuhinju pristaviti kavu. Dok sam čekao da se skuha, otišao sam u susjednu sobu, koja je bila potpuno tiha i prazna, jedino se čulo disanje Helenine i Andersove kćeri, koja je spavala na našem krevetu, odjevena i pokrivena dekom. U polumraku su prazna kolijevka, krevetić, stolić za prematanje i komoda s dječjom odjećom, koja je stajala odmah pored njega, izgledali gotovo sablasno. Sve je bilo spremno za dolazak našeg djeteta. Čak i paket pelena koji smo kupili ležao je na polici podno stolića za prematanje, zajedno s hrpom ručnika i gaza, a iznad njega visio je mobil od aviončića i jedva primjetno se ljuljao na propuhu s prozora. Bilo je to sablasno jer nije bilo djeteta, a kod takvih stvari granica između onoga što bi moglo biti i onoga što će doći nije oštra. Začuo se smijeh iz dnevne sobe. Zatvorio sam vrata za sobom, stavio bocu konjaka, čaše za konjak, šalice za kavu i zdjelicu na pladanj, pretočio kavu iz vrča u termosicu i sve to odnio u dnevnu sobu. Christina je sjedila na sofi s medvjedićem u krilu, djelovala je sretno, lice joj je bilo otvorenije i mirnije nego inače, dok je Linda, koja je sjedila pokraj nje, jedva držala oči otvorene. Već je neko vrijeme na spavanje odlazila oko devet. Sad je bilo skoro dvanaest. Helena je tražila muziku među CD-ima na policama, a Anders i Geir sjedili su za stolom i nastavili razgovor o zajedničkim poznanicima iz svijeta kriminala. Cijela jedna menažerija kriminalaca po svemu je sudeći prošla kroz boksački klub onih godina kad je on onamo zalazio. Postavio sam stol pa sjeo. “Upoznao si Osmana, Karl Ove, zar ne?” rekao je Geir.
Kimnuo sam. Geir me jednom poveo sa sobom u Mosebacke da upoznam dva boksača koja je poznavao. Jedan od njih, Paolo Roberto, jednom se borio za naslov svjetskog prvaka i sad je bio televizijska zvijezda u Švedskoj, a trenutačno se pripremao za novu borbu za naslov, što mu je trebao biti svojevrstan povratak. Drugi, Osman, bio je podjednako dobar, ali nije bio toliko poznat. S njima je bio engleski trener koji je za Geira rekao da je “doktor za boks”. He’s a doctor in boxing! Rukovao sam se s njima, nisam puno govorio, nego sam pozorno pratio što se događa, jer je sve bilo drukčije od onoga na što sam bio naviknut. Bili su opušteni, nije bilo napetosti u zraku, a meni je sinulo koliko sam zapravo naviknut na to da napetosti uvijek ima. Jeli su palačinke i pili kavu, gledali mnoštvo, škiljili u nisko, ali još uvijek toplo, jesensko sunce i ćaskali o dobrim, starim danima s Geirom. Iako je Geirovo tijelo bilo jednako mirno kao i njihova, on je ipak bio drukčiji, uzbuđeniji, pun neke lagane, pomalo nervozne energije, koja mu se vidjela u očima što su stalno pogledavale prema prolazima te u govoru, nekontroliranom, hirovitom, ali i proračunatom, jer se ravnao prema njima, trudeći se govoriti njihovim žargonom, dok su oni samo govorili prirodno. Onaj koji se zvao Osman sjedio je u potkošulji i iako su mu bicepsi bili veliki, možda pet puta veći od mojih, ipak nisu bili pretjerano veliki, više su bili fino izduženi. Isto je vrijedilo za cijeli gornji dio tijela. Sjedio je ondje, gibak i opušten, i svaki put kad bih ga pogledao, pomislio bih kako bi me u trenu mogao raskomadati, a ja se ne bih bio kadar braniti. Ispunilo me to osjećajem ženskastosti. Bilo je to ponižavajuće, ali poniženje je bilo samo u mojoj glavi, nije se vidjelo i nije se moglo naslutiti. No svejedno je bilo tu, dovraga. “Jedva”, rekao sam. “Na Mosebackeu lani. Pokazao si mi ih, kao da su par majmuna.” “Prije da smo mi bili majmuni, meni se čini”, rekao je Geir. “Nego, Osman. Izvršio je s jednim kompićem prepad na zaštitarski kombi u Farsti. Mjesto koje su izabrali bilo je pedeset metara od glavne policijske postaje. Na početku su prtljali, tako da su zaštitari uspjeli aktivirati alarm pa je policija došla za nekoliko sekundi! I onda su uskočili u auto i odjurili bez novca i ičega. A onda su ostali bez benzina! Ha-ha-ha!” “Je li to moguće? Zvuče kao Buldozi iz onog crtića.” “Totalno. Ha-ha-ha!” “I kako je Osman prošao? Oružana pljačka nije baš nešto što se progleda kroz prste samo tako.” “Nije tako loše prošao, dobio je samo dvije godine. Ali kompić mu je imao toliko toga otprije da će dugo guliti.” “To se nedavno dogodilo?” “Ne, ne. Bilo je to prije puno godina. Puno prije nego što je započeo boksačku karijeru.” “Aha”, rekao sam. “Konjaka?” I Geir i Anders su kimnuli. Otvorio sam bocu i natočio tri čaše. “Hoće netko od vas?” rekao sam i pogledao prema sofi. Odmahnule su glavom. “Može meni malo, molim te”, rekla je Helena. Dok je išla prema nama, glazba je počela odjekivati iz smiješno malih zvučnika iza nje. Bio je to album Mali Damona Albarna, koji smo te večeri već prije slušali i koji joj se jako svidio. “Izvoli”, rekao sam i pružio joj čašu čije je dno jedva bilo pokriveno žutosmeđim alkoholom. Zasjao je na svjetlu viseće lampe iznad stola. “Ali zbog jednog sam barem sretna”, oglasila se Christina sa sofe. “Zbog toga što sam odrasla. Neusporedivo je bolje imati trideset i dvije nego dvadeset i dvije.” “Jasno ti je da imaš medu u krilu, Christina?” rekao sam. “To se malo kosi s time što
govoriš.” Nasmijala se. Bilo ju je divno vidjeti da se smije. Bilo je nešto stisnuto u njoj, ne na neki turoban način, više kao da svu svoju snagu troši da sve, uključujući i sebe samu, zadrži na okupu. Bila je visoka i vitka, uvijek dobro odjevena, naravno, na na sebi svojstven način, i lijepa sa svojom svijetlom puti i pjegicama, no kad bi prošao prvi dojam, ta neka zatvorenost nametnula bi se, barem sam je ja tako vidio. Istovremeno je u sebi imala nešto dječje, pogotovo kad bi se smijala ili se uzbudila i kad bi tu zatvorenost nadvladala. Ne dječje u smislu nezrelosti, nego dječje u smislu razigranosti i razuzdanosti. Nešto od toga vidio sam kod svoje majke, u vrlo rijetkim prilikama kad bi izgubila kontrolu i učinila nešto neobuzdano ili nepromišljeno, jer ni kod nje se nenamjerno nije razlikovalo od ranjivog. Jednom smo bili kod Geira i Christine na večeri i Christina je, kao i obično, svu snagu i koncentraciju posvetila kuhanju; ja sam stajao sâm u dnevnoj sobi, u polumraku pred policom s knjigama, kad je ona došla po nešto. Nije znala da sam ondje. Iz kuhinje, njoj za leđima, dopirali su glasovi i brujanje nape, a ona se smiješila, za sebe. Oči su joj zasjale. O, kako sam sretan bio kad sam to vidio, ali i tužan, jer nije bilo mišljeno da itko vidi koliko joj znači što smo ondje. Jednog jutra, dok sam živio kod njih, Christina je prala posuđe u kuhinji, a ja sam sjedio za stolom i pio kavu kad je iznenada pokazala na hrpu tanjura i zdjelica u ormaru. “Kad smo se uselili u zajednički stan, kupila sam po osamnaest komada od toga”, rekla je. “Zamišljala sam da ćemo ovdje imati velike zabave. Gomile prijatelja i krasnih večera. Ali nikad ih nismo upotrijebili.” Iz spavaće sobe začuo se Geirov smijeh. Christina se nasmiješila. To su bili oni. Takvi su bili. “Ali slažem se”, rekao sam sad. “Dvadesete su pakao. Gori je bio jedino pubertet. Ali tridesete su u redu.” “Što se to onda promijenilo?” rekla je Helena. “Kad sam imala dvadeset, onoga što sam nosila u sebi, dakle ono što sam bila, bilo je tako malo. Nisam to znala, jer to mi je tada bilo sve. No s trideset pet toga ima više. Dakle, sve što je bilo u meni kad sam imala dvadeset godina još je uvijek tu. No sada je tu i još beskrajno više toga. Otprilike tako ja gledam na to.” “Pa to je nevjerojatno optimističan pogled”, rekla je Helena. “Da sve postaje bolje kako čovjek stari.” “Je li?” rekao je Geir. “Što manje čovjek ima, to je valjda jednostavnije živjeti?” “Meni sigurno ne”, rekao sam. “Sad mi stvari ne znače tako puno. Prije jesu. I najmanje sitnice znale su mi biti sve! Biti presudne!” “Istina”, rekao je Geir. “No ja to još uvijek ne bih nazvao optimističnim. Fatalističkim da.” “Što bude, bit će”, rekao sam. “I sad smo ovdje. Nazdravimo tome!” “Živjeli!” “Sedam je minuta do ponoći”, rekla je Linda. “Da upalimo televiziju i gledamo Jana Malmsjöa kako odbrojava?” “Što je to?” rekao sam i otišao do nje, pružio joj ruku. Uhvatila ju je i ja sam je povukao na noge. “Glumac, čita pjesmu. Zvona zvone. To je običaj u Švedskoj.8” “Upali onda”, rekao sam. Dok je ona to radila, ja sam otišao otvoriti prozore. Pucnjava od vatrometa iz minute je u minutu bila sve jača, sad je pucalo i praskalo neprekidno, bio je to zid zvuka iznad
krovova. Ulice su bile pune ljudi. S bocama pjenušca i prskalicama u rukama, u debelim kaputima i jaknama na svečano odjevenim tijelima. Nije bilo djece, samo pijani i veseli odrasli. Linda je donijela zadnju bocu pjenušca, otvorila je i do vrha napunila čaše pjenom. S njima u rukama stajali smo na prozorima. Gledao sam ostale. Bili su veseli, uzbuđeni, ćaskali su, upirali prstom, nazdravljali. Izvana su se začule sirene. “Ili je rat ili to počinje 2004.” rekao je Geir. Uhvatio sam Lindu i privinuo je uza se. Gledali smo se u oči. “Sretna nova godina”, rekao sam i poljubio je. “Sretna nova godina, voljeni prinče”, rekla je. “Ovo je naša godina.” “Bogme jest”, rekao sam. Kad su sva grljenja i čestitanja prošla i ljudi se dolje na ulici počeli razilaziti, Anders i Helena sjetili su se svojega kineskog lampiona. Odjenuli smo kapute i sišli u dvorište iza zgrade. Anders je zapalio žižak, lampion se polako napunio toplim zrakom, a kad ga je on napokon pustio, lampion se počeo penjati uza zid, bešumno i sjajeći se. Pratili smo ga pogledom sve dok nije nestao iznad krovova Ostermalma. Kad smo se vratili u stan, sjeli smo opet za stol. Razgovor je sad bio raspršeniji i manje usmjeren na jedno, no povremeno bi se sažeo u jednu točku, kao kad je Linda pričala o tulumu na kojem je jednom bila u gimnaziji, u nekoj vili s velikim bazenom iza kojega je bila golema staklena stijena. Kako je večer odmicala, počeli su se kupati, a kad se ona odgurnula od staklene stijene da zaroni u vodu, stijena se razbila i rasprsnula u milijun zveckajućih komadića. “Taj zvuk nikad neću zaboraviti”, rekla je. Anders je pričao o jednom putovanju u Alpe, kada se skijao izvan staze i odjednom mu je nestalo tlo pod nogama. Sa skijama na nogama propao je u pukotinu u glečeru, možda šest metara duboku, i onesvijestio se. Pokupili su ga helikopterom. Slomio je kralježnicu i prijetilo mu je da ostane nepokretan; odmah su ga operirali, tjednima je ležao u bolnici, a otac mu je, pričao je, ponekad sjedio na stolici pokraj njega i vonjao na alkohol, a njemu se činilo da je to samo san. Tad je ustao, nagnuo se naprijed i povukao košulju s leđa da nam pokaže dugački ožiljak od operacije. Ja sam počeo pričati kako nam je, kad mi je bilo sedamnaest godina, auto pri brzini od sto kilometara na sat proklizao negdje usred Telemarka, okrznuo banderu, preletio cestu i sletio u jarak i da srećom nitko nije nastradao, premda je auto bio potpuno slupan. No najgore u cijeloj priči nije bila nesreća nego hladnoća, bilo je minus dvadeset, usred noći, na sebi smo imali majice kratkih rukava, sakoe i tenisice, bili smo na koncertu Imperieta i satima smo stajali uz cestu a da nas nitko nije pokupio. Natočio sam još konjaka Andersu, Geiru i sebi, Linda je zjevnula, Helena je upravo počela pričati o nekom događaju u Los Angelesu kad je negdje u zgradi zakreštao alarm. “Koji je to vrag?” rekao je Anders. “Protupožarni alarm?” “Pa Nova godina je”, rekao je Geir. “Moramo li izaći?” rekla je Linda i malo se uspravila na sofi. “Idem prvo provjeriti”, rekao sam. “Idem s tobom”, rekao je Geir. Izašli smo na hodnik. Barem se nije vidio nikakav dim. Zvuk je dopirao iz prizemlja pa smo požurili niza stubište. Bljeskalo je svjetlo iznad dizala. Nagnuo sam se i pogledao kroz prozorčić na vratima. Netko je ležao na podu. Otvorio sam vrata. Bila je to Ruskinja. Ležala
je na leđima, s jednom nogom na zidu. Bila je dotjerana, u crnoj haljini s nekakvim šljokicama na prsima, čarapama boje kože i cipelama na potpeticu. Nasmijala se kad nas je ugledala. Nekako sam automatski pogledao njezina bedra i crne gaćice između njih prije nego što sam skrenuo pogled na njeno lice. “Ne mogu ustati!” rekla je. “Pomoći ćemo ti”, rekao sam. Primio sam je za ruku i podignuo u sjedeći položaj. Geir je došao s druge strane i zajedno smo je uspjeli osoviti na noge. Ona se cijelo vrijeme smijala. Taj je mali prostor odisao teškim vonjem parfema i alkohola. “Hvala vam puno”, rekla je na švedskom. Zatim na norveškom, “Puno, puno hvala.” Uhvatila mi je obje ruke i poljubila ih, prvo jednu pa drugu. Zatim me pogledala. “O, kako lijep muškarac”, rekla je. “Hajde, pomoći ćemo ti do stana”, rekao sam. Pritisnuo sam tipku za njezin kat i zatvorio vrata. Geir se cerio od uha do uha i malo gledao nju, malo mene. Kad je dizalo počelo kliziti prema gore, navalila se na mene. “Tako”, rekao sam. “Evo nas. Imaš ključ?” Pogledala je u malu torbicu koja joj je visjela na ramenu, ljuljala se poput stabla na vjetru dok je prstima prebirala po njezinu sadržaju. “Evo!” rekla je slavodobitnim glasom kad je izvukla privjesak s ključevima. Geir ju je pridržao za rame kad je počela padati, nagnuta naprijed, s ključem uperenim u bravu. “Napravi korak naprijed”, rekao je. “Pa će biti super.” Poslušala ga je. Nakon nekoliko sekundi prtljanja, uspjela je staviti ključ u ključanicu. “Puno hvala!” ponovila je. “Vi ste dva anđela koja su mi priskočila u pomoć večeras.” “Ma nema na čemu”, rekao je Geir. “I sretno.” Dok smo se uspinjali stubištem prema stanu, Geir me upitno pogledao. “To je bila ona vaša luda susjeda?” rekao je. Kimnuo sam. “Ona je prostitutka, zar ne?” Odmahnuo sam glavom. “Koliko ja znam, nije.” “Sigurno je, kako ne razumiješ. Inače si ne bi mogla priuštiti da ovdje stanuje. I kako je zračila... Ali nije izgledala glupo.” “Daj prestani”, rekao sam i otvorio vrata stana. “To je sasvim obična žena. Samo je jako nesretna, sklona alkoholu i iz Rusije je. S uništenim centrom za samokontrolu.” “Da, to svakako”, rekao je Geir i nasmijao se. “Što se dogodilo?” rekla je Helena iz dnevne sobe. “Bila je to naša susjeda Ruskinja”, rekao sam i posao k njima. “Pala je u liftu i bila je tako pijana da nije mogla ustati. Pa smo joj pomogli da dođe do stana.” “Poljubila je ruke Karlu Oveu”, rekao je Geir. “I rekla mu: ‘O, kako lijep muškarac!’“ Svi su se nasmijali. “I to nakon što je više puta dolazila ovamo i ispsovala mi sve po spisku”, rekao sam. “I potpuno nas izludjela.” “Prava noćna mora”, rekla je Linda. “Potpuno je izvan kontrole. Kad se sretnemo na stubištu, skoro me strah da će izvaditi nož i izbosti me. Gleda me s tolikom mržnjom, zar ne? Dubokom mržnjom,” “Vrijeme joj polako ističe”, rekao je Geir. “A onda se uselite vi, s velikim trbuhom i nadolazećom srećom.” “Misliš da je u tome stvar?” rekao sam.
“Naravno”, rekla je Linda. “Da smo se barem malo neutralnije ponašali u početku. No pristupili smo joj otvoreno. Sad je opsjednuta nama.” “Da, da”, rekao sam. “Želi netko desert? Linda je napravila svoj slavni tiramisu.” “Ajme!” rekla je Helena. “Ako je slavan, to je zato što je to jedino što znam napraviti”, rekla je Linda. Donio sam tiramisu i kavu pa smo ponovno sjeli za stol. Čim smo sjeli, iz stana ispod nas odjeknula je muzika. “Evo kako je nama ovdje”, rekao sam. “Zar ne možete srediti da je izbace?” rekao je Anders. “Ako hoćete, mogu vam to ja srediti.” “A kako bi to izveo?” rekla je Helena. “Imam ja svoje metode”, rekao je Anders. “A da?” rekla je Helena. “Prijavite je policiji”, rekao je Geir. “Tako će shvatiti da je situacija ozbiljna.” “Misliš?” rekao sam. “Naravno. Ako ne napravite nešto drastično, samo će nastaviti.” Tada je muzika prestala jednako naglo kao što je i počela. Dolje su se zalupila vrata. Potpetice su lupkale po stubištu. “Zar će sad doći ovamo?” rekao sam. Svi su mirno sjedili i slušali. No koraci su prošli pokraj naših vrata i nastavili uza stubište. Odmah potom su se vratili i nestali prema katu ispod našeg. Otišao sam do prozora i pogledao dolje. Samo u haljini i s jednoj cipelom isteturala je na zabijeljelu cestu. Mahnula je rukom, cestom je dolazio taksi. Kad se zaustavio, uvukla se u njega. “Uzela je taksi”, rekao sam. “S jednom cipelom. Volje joj bar ne nedostaje.” Sjeo sam i razgovor je prešao na druge teme. Oko dva Anders i Helena su ustali, odjenuli kapute i cipele, izgrlili nas oboje i izašli u noć, Anders s usnulom kćeri na rukama. Geir i Christina otišli su pola sata poslije, Geir nakon što se vratio s cipelicom na potpeticu u ruci. “Kao nova Pepeljuga”, rekao je. “Što da radim s ovime?” “Ostavi joj je pred vratima”, rekao sam. “A sad se gubi, idemo spavati.” Kad sam ušao u spavaću sobu nakon što sam raščistio dnevnu sobu i uključio stroj za pranje posuđa, Linda je već spavala. Ali ne toliko duboko da ne bi otvorila oči i sneno mi se nasmiješila dok sam se svlačio. “Bila je to ugodna večer, zar ne?” rekao sam. “Da, bilo je lijepo”, rekla je. “Misliš da su se zabavili?” rekao sam i legao do nje. “Da, mislim da jesu. Ti misliš da nisu?” “Ma jesu, sigurno. Meni je bar bilo dobro.” Od uličnih svjetala izvana pod se lagano sjajio. U sobi nikad nije bilo zaista mračno. I nikad zaista tiho. Vani su još uvijek pucale petarde, glasovi su se još uvijek dizali i spuštali na ulici, auti su još uvijek prolazili, češće sad kad su se novogodišnje zabave bližile kraju. “Ali počinjem se ozbiljno brinuti zbog one naše susjede”, rekla je Linda. “Nije mi baš ugodno što je ona ovdje.” “Da”, rekao sam. “Ali ne možemo tu puno napraviti.” “Ne.” “Geir misli da je prostitutka”, rekao sam. “Naravno da je”, rekla je Linda. “Radi za jednu od onih eskort-agencija.” “Kako znaš?”
“Pa očito je.” “Meni nije”, rekao sam. “Nikad mi to ne bi palo na pamet.” “To je zato što si ti tako naivan”, rekla je Linda. “Možda jesam.” “Jesi.” Nasmiješila se i podignula da me poljubi. “Laku noć”, rekla je. “Laku noć”, rekao sam ja. Da nas u tom krevetu zapravo leži troje, bilo mi je teško pojmiti. Ali bilo je tako. Dijete u Lindinu trbuhu već je bilo potpuno razvijeno; jedino što ga je dijelilo od nas bio je zid od tkiva i kože debeo centimetar. Dijete se moglo roditi svaki čas i to je izrazito utjecalo na Lindu. Više nije započinjala ništa novo, gotovo da nije izlazila, samo je mirovala, tetošila sebe i svoje tijelo, uživala u dugim kupkama, ležala i gledala filmove, drijemala i spavala. Gotovo kao da je zapala u hibernaciju, no nemir je nije dokraja napustio. Sad je pogotovo bila nesigurna, i to zbog moje uloge u svemu tome. Na trudničkom tečaju rekli su nam da je važna kemija između majke i primalje, a ako se njih dvije ne slože, ako dođe do bilo kakvog neslaganja, važno je to reći što prije tako da brigu preuzme nova primalja koja će, s malo sreće, rodilji bolje odgovarati. Nadalje, rekli su nam da je uloga muškarca za vrijeme porođaja prije svega u tome da posreduje: on najbolje poznaje svoju ženu, razumjet će što ona želi i morat će to prenijeti primaljama, budući da će žena biti zaokupljena drugim stvarima. Tu nastupam ja. Ja govorim norveški, hoće li primalje i medicinske sestre uopće razumjeti što govorim? I, što je još gore, bježim od konflikata pa uvijek imam obzira prema svima u svakoj situaciji, hoću li moći reći ne kakvoj groznoj primalji i zatražiti drugu? “Prestani, smiri se, bit će sve u redu,” rekao sam joj već prije, “nemoj o tome razmišljati, sve će se srediti”, no nije se smirila, ja sam postao predmet brige. Hoću li uopće biti kadar pozvati taksi kad za to dođe vrijeme? Situaciju nije nimalo olakšala činjenica da je bila u pravu. Svaki oblik pritiska izbacivao me iz takta. Htio sam svima ugoditi, ali ponekad iskrsne situacija kad moram izabrati i djelovati, a tad sam na sto muka, to mi je nešto najgore što mogu doživjeti. Sad sam doživio cijeli niz takvih situacija u kratkom vremenu, a ona im je nazočila. Epizodi sa zaključanim vratima, epizodi s čamcem, epizodi s mojom majkom. Ni to što sam sve to kompenzirao onoga jutra u podzemnoj kad sam se umiješao u onu tučnjavu nije mi išlo u prilog, jer kakva mi je onda moć prosuđivanja? I, što je još važnije, dobro sam znao da bi mi teže bilo izbaciti primalju iz sobe nego biti izboden nožem u podzemnoj. Tako sam na povratku kući jednog kasnog poslijepodneva, kad sam spustio aktovku s računalom i dvije vrećice iz trgovine pred vanjsko dizalo koje je vozilo na Malmskillnadsgattan, igrom slučaja provjerio mobitel i vidio da me Linda zvala osam puta. Budući da sam bio tako blizu, nisam je nazvao. Čekao sam dizalo koje se beskrajno sporo spuštalo. Okrenuo sam se i sreo pogled beskućnika koji je, naslonjen na zid, sjedio u vreći za spavanje i drijemao. Bio je mršav i lice mu je bilo musavo. Nije bilo znatiželje u tom pogledu, ali nije bio ni prazan. Jedva me registrirao. Pun nelagode zbog toga i zbog Lindinih poziva, nepomično sam stajao u dizalu dok se polako uspinjalo kroz okno. Čim se zaustavilo, povukao sam vrata i odjurio Ulicom Davida Bagaresa, pločnikom pa kroz ulaz i uza stubište. “Hej?” viknuo sam. “Je li se nešto dogodilo?” Nije bilo odgovora. Nije valjda otišla u bolnicu sama? “Hej?” viknuo sam opet. “Linda?” Izuo sam čizme i ušao u kuhinju, odškrinuo vrata spavaće sobe. Nije bilo nikoga.
Shvatio sam da u rukama još uvijek imam vrećice pa sam ih spustio na kuhinjski stol i onda preko spavaće pošao u dnevnu. Stajala je nasred sobe i gledala me. “Što je?” rekao sam. “Je li se nešto dogodilo?” Nije odgovorila. Prišao sam joj. “Što se dogodilo, Linda?” Oči su joj bile crne. “Nisam ništa osjetila cijeli dan”, rekla je. “Imam osjećaj da nešto nije u redu. Ne osjećam ništa.” Zagrlio sam je. Istrgnula se. “Sve je u redu”, rekao sam. “Siguran sam u to.” “Nije u jebenom redu!” viknula je. “Zar ti ništa ne razumiješ? Zar ne razumiješ što se dogodilo?” Pokušao sam je opet zagrliti, ali opet se istrgnula. Briznula je u plač. “Linda, Linda”, rekao sam. “Zar ne razumiješ što se dogodilo?” ponovila je. “Sve je u redu”, rekao sam. “Siguran sam u to.” Čekao sam da opet zaurla. Umjesto toga je spustila ruke i pogledala me očima punim suza. “Kako možeš biti siguran u to?” Nisam joj odmah odgovorio. Njezin pogled, koji nije micala, kao da me optuživao. “Što želiš napraviti?” rekao sam. “Moramo u bolnicu.” “Bolnicu?” rekao sam. “Sve je kao što treba biti. Bebe se sve manje miču kako se porođaj bliži. Hajde, smiri se. Sve je u redu. Samo je...” Tek tad, kad sam vidio nevjericu u njezinim očima, shvatio sam da bi zapravo moglo biti ozbiljno. “Obuci se”, rekao sam. “Nazvat ću taksi.” “Prvo nazovi bolnicu i reci da dolazimo”, rekla je. Odmahnuo sam glavom i otišao do prozora, gdje je stajao telefon. “Idemo ravno tamo”, rekao sam i uzeo slušalicu, utipkao broj taksi-službe. “Pomoći će nam kad dođemo.” Dok sam čekao uspostavu poziva, pratio sam je pogledom. Kako polako, krećući se nekako kao da nije prisutna, odijeva jaknu, mota šal oko vrata, stavlja prvo jednu pa drugu nogu na škrinju da zaveže cipele. U hodniku, gdje je stajala, svaki se detalj jasno ocrtavao pred mračnom dnevnom sobom. Suze su joj i dalje tekle niz obraze. Signal za signalom odjekivao je i ništa se nije događalo. Stala je i gledala me. “Nisu me još spojili”, rekao sam. Onda je zvonjava prestala. “Štokholmski taksi”, rekao je ženski glas. “Da, dobar dan, trebao bih taksi na Regeringsgatan 81.” “Dobro... a kamo idete?”
“U bolnicu Danderyd.” “U redu.” “Za koliko će doći?” “Petnaest minuta.” “Neće moći”, rekao sam. “Riječ je o porođaju. Trebamo taksi odmah.” “Što ste rekli, o čemu je riječ?” “O porođaju.” Sinulo mi je da nije razumjela moj norveški. Nekoliko sam se sekundi pokušavao sjetiti švedske riječi za porođaj. “Förlossning”, sjetio sam se napokon. “Trebamo taksi smjesta.” “Vidjet ću što mogu učiniti”, rekla je. “Ali ne mogu vam ništa obećati.” “Hvala”, rekao sam i spustio slušalicu, provjerio imam li kreditnu karticu u unutrašnjem džepu jakne, zaključao vrata i krenuo s Lindom niza stubište. Nije me nijedanput pogledala dok smo silazili. Vani je još uvijek sniježilo. “Hoće li doći odmah?” rekla je Linda dok smo stajali na pločniku. Kimnuo sam. “Što je prije moguće, rekli su.” Iako je promet bio gust, vidio sam taksi kako dolazi ulicom. Vozio je brzo. Mahnuo sam i on je skrenuo ustranu, stao tik ispred nas. Nagnuo sam se i otvorio vrata, pustio Lindu da uđe prva pa sjeo pokraj nje. Vozač se okrenuo. “Žurimo li se?” rekao je. “Nije ono što mislite”, rekao sam. “Ali trebamo u Danderyd.” Izišao je opet na cestu i počeo voziti prema Birger Jarlsgatanu. Sjedili smo u tišini na stražnjem sjedalu. Primio sam je za ruku. Nasreću mi je to dopustila. Svjetla lampi iznad autoceste promicala su unutrašnjošću auta i doimala se kao da su pojasovi. Na radiju je sviralo “I won’t let the sun go down on me”. “Ne boj se”, rekao sam. “Sve je kako treba biti.” Nije odgovorila. Vozili smo se blagom uzbrdicom. Među stablima s obiju strana ceste nalazile su se vile. Krovovi bijeli od snijega, prilazi žuti od svjetala. Pokoji narančasti tobogan, pokoji tamni skupi auto. Zatim smo skrenuli i prošli ispod ceste kojom smo se maločas vozili, desno prema bolnici, koja je zbog svih osvijetljenih prozora izgledala kao golema kutija puna rupa. Hrpe snijega ležale su razbacane oko zgrada. “Znate li gdje je to?” rekao sam. “Mislim, rodilište?” Vozač je kimnuo, skrenuo lijevo i pokazao na ploču na kojoj je pisalo “BB Stockholm”. “Ondje”, rekao je. Pred ulazom je, kad smo stigli, stajao drugi taksi s upaljenim motorom. Naš taksist stao je iza njega, pružio sam mu Visa karticu i izašao, primio Lindu za ruku i pomogao joj da stane na noge, dok je još jedan par upravo nestajao u vratima, on s dječjom stolicom i velikom torbom u rukama. Potpisao sam se, račun i karticu spremio u unutarnji džep i ušao za Lindom u zgradu. Onaj je par čekao pred dizalom. Stali smo nekoliko metara iza njih. Pogladio sam Lindu po leđima. Plakala je. “Nisam si to tako zamišljala”, rekla je. “Sve je u redu”, rekao sam. Dizalo je došlo i ušli smo u nj za drugim parom. Žena se odjednom savila i rukom čvrsto zgrabila rukohvat ispod ogledala. On je stajao punih ruku i gledao u pod.
Oni su pozvonili kad smo stigli gore. Sestra je izašla, razmijenila prvo nekoliko riječi s njima, a nama rekla da će poslati drugu sestru pa njih otpratila hodnikom. Linda je sjela na stolicu. Ja sam ostao stajati i pogledavao sara niz hodnik. Svjetlo je bilo prigušeno. Sa stropa je pred svakom sobom visio nekakav znak. Neki od njih svijetlili su crveno. Svaki put kad bi se upalio novi znak, začuo bi se signal, također prigušen, čiji je zvuk nekako nepogrešivo odavao instituciju. Tu i tamo na vidiku bi se pojavila neka sestra, izašla bi iz jedne sobe i ušla u drugu. Na samom kraju hodnika neki je otac ljuljuškao zavežljaj u rukama. Izgledalo je kao da pjeva. “Zašto nisi rekao da je hitno?” rekla je Linda. “Ne mogu ovdje sjediti!” Nisam odgovorio. Bio sam potpuno prazan. Ustala je. “Ulazim”, rekla je. “Pričekaj malo”, rekao sam. “Znaju da smo ovdje.” Nije je imalo smisla zaustavljati pa kad je krenula, pošao sam za njom. Sestra je izašla iz ureda i stala pred nas. “Je li vas netko preuzeo?” rekla je. “Nije”, rekla je Linda. “Trebao je doći netko. Ali još nema nikoga.” Sestra je pogledala Lindu preko naočala. “Nisam osjetila nikakvu kretnju cijeli dan”, rekla je Linda. “Ništa.” “Pa ste zabrinuti”, rekla je sestra. Linda je kimnula. Sestra se okrenula i pogledala niz hodnik. “Idite u onu sobu ondje”, rekla je. “Prazna je. Netko će odmah doći pomoći vam.” Soba je ostavljala tako stran dojam da sam vidio jedino nas dvoje. Svaki Lindin pokret urezao mi se u pamćenje. Skinula je jaknu i objesila je na naslon stolice pa sjela na sofu. Ja sam otišao do prozora, stao te gledao cestu, rijeku automobila na njoj. S druge strane prozora snijeg je padao stvarajući sitne nejasne sjene, vidio se tek kad bi pahulje ušle u krug svjetla lampi na parkiralištu. Uz jedan je zid stajala ginekološka stolica. Pokraj nje mnoštvo je instrumenata bilo naslagano na nekakvoj maloj polici. Na polici s druge strane stajao je CD-plejer. “Čuješ li?” rekla je Linda. Tih, nekako šupalj jauk dopirao je s druge strane zida. Okrenuo sam se i pogledao je. “Nemoj plakati, Karl Ove”, rekla je. “Ne znam što da drugo radim”, rekao sam. “Bit će sve u redu”, rekla je. “Sad ćeš ti mene tješiti?” rekao sam. “Kako će to ići?” Nasmiješila se. Onda je ponovno utihnulo. Nakon nekoliko minuta netko je pokucao na vrata, ušla je sestra, rekla Lindi da legne na stol i otkrije trbuh, poslušala stetoskopom i nasmiješila se. “Ovdje je sve u redu”, rekla je. “Ali napravit ćemo vam ultrazvuk za svaki slučaj.” Kad smo pola sata poslije otišli odande, Linda je osjećala olakšanje i bila je sretna. Ja sam bio potpuno izmožden i pomalo posramljen što smo se nepotrebno brinuli. Sudeći po tome koliko je ljudi prošlo kroz bolnicu, imali su pune ruke posla i bez nas. Zašto uvijek pomišljamo na ono najgore? A opet, razmišljao sam dok sam ležao u krevetu kraj Linde, s rukom na njezinu trbuhu,
u kojem je dijete sad već bilo toliko veliko da se jedva moglo kretati, najgore se zapravo i moglo dogoditi, taj je život mogao i stati, to se događa, i dokle god je to bilo moguće, ma koliko to malo vjerojatno bilo, nije li jedino ispravno bilo shvatiti sve to ozbiljno i ne dati da vas sram spriječi u djelovanju? Ili da vas spriječi to što ne želite gnjaviti druge ljude? Sljedeći dan vratio saro se u ured i nastavio pisati priču o Ezekielu, koju sam započeo da bih materijal o anđelima pretvorio u priču, kao što mi je Thure Erik ispravno predložio, a ne da bude tek esejistički prikaz o njima kao fenomenu. Ezekielove su vizije bile veličanstvene i zagonetne, a Gospodinovoj zapovijedi da pojede svitak i tako pretvori riječi u krv i meso, nije se moglo odoljeti. Osim toga, Ezekiel se pojavljuje u tekstu, ludi prorok što ima vizije o smaku svijeta, što je u svakodnevici okružen siromaštvom, kojega prate sumnja i skepsa, čije vizije anđela koji gore i ljudi koji se kolju brzo smjenjuje prizor u kojem on stoji pred kamenim zidom što predstavlja Jeruzalem i crta prikaze što predstavljaju vojske, rovove i bedeme, a sve po Božjoj naredbi i pred svojom kućom, pred očima mještana. Konkretno o uskrsnuću: “‘O suhe kosti, čujte riječ Jahvinu!’ Ovako govori Jahve Gospod ovim kostima: ‘Evo, duh ću svoj udahnuti u vas i oživjet ćete! Žilama ću vas ispreplesti, mesom obložiti, kožom vas obaviti...”‘ I onda, na kraju: “... i oživješe i stadoše na noge vojska vrlo, vrlo velika.” 9 Vojska mrtvih. Time sam se bavio, pokušavao sam predočiti cjelinu, bez uspjeha - rekvizita je bilo tako malo: sandale, deve i pijesak, krajolici uglavnom goli, možda još pokoji kržljavi grm - a moje poznavanje te kulture bilo je ravno nuli, dok je Linda bila kod kuće i čekala, na posve drukčiji način zadubljena u ono što će se dogoditi. Termin joj je prošao, ništa se nije dogodilo, zvao sam je otprilike svaki sat, ali ne, ništa novo. Ni o čem drugom nismo razgovarali. Onda, tjedan dana nakon termina, na samom kraju siječnja, dok smo sjedili i gledali televiziju, pukao joj je vodenjak. Ja sam to uvijek zamišljao kao nešto dramatično, branu koja puca, ali nije bilo tako, naprotiv: izašlo je tako malo vode da Linda nije bila sasvim sigurna je li se to uopće dogodilo. Nazvala je bolnicu, oni su bili skeptični, inače nikad nema sumnje kad pukne vodenjak, no na kraju su rekli da dođemo, uzeli smo torbu, sjeli u taksi i odvezli se u bolnicu, koja je bila jednako osvijetljena i jednako okružena snježnim nanosima kao i prošli put. Lindu su pregledali na ginekološkoj stolici, ja sam gledao kroz prozor, gledao sam autocestu i aute koji su njome zujali i narančasto nebo iznad njih. Lindin usklik natjerao me da okrenem glavu. To je istekao ostatak plodne vode. Budući da se ništa nije dogodilo, a trudovi još nisu počeli, ponovno su nas poslali kući. Ako se situacija ne promijeni, porođaj će pokrenuti dripom za dva dana. Sada smo barem imali neki vremenski okvir po kojem smo se mogli ravnati. Kad smo došli kući, Linda je bila previše napeta da bi mogla pošteno spavati, a ja sam zaspao kao klada. Sljedeći dan pogledali smo nekoliko filmova, otišli u dugu šetnju po Humlegårdenu, slikali se ondje, fotoaparatom u mojoj ispruženoj ruci, ozarnih lica priljubljenih jedno uz drugo, s parkom bijelim od snijega u pozadini. Podgrijali smo jedno od brojnih jela koja nam je Lindina majka stavila u zamrzivač da imamo za prve tjedne, a kad smo pojeli, dok sam kuhao kavu, iznenada sam začuo otegnuti jauk iz dnevne sobe. Odjurio sam onamo i našao Lindu presavijenu i s obje ruke na trbuhu. Ohhh, rekla je. No lice okrenuto prema meni bilo je nasmiješeno. Polako se uspravila. “Sad je krenulo”, rekla je. “Možeš li zapisati koliko je sati, da znamo koliki je razmak između trudova?” “Je li boljelo?” rekao sam. “Malo”, rekla je. “Ali nije strašno.”
Otišao sam po blok i kemijsku olovku. Bilo je nekoliko minuta poslije pet. Sljedeći val trudova došao je točno dvadeset i tri minute poslije. Onda je prošlo preko pola sata do novog vala. Tako se nastavilo cijelu večer, razmak među trudovima varirao je, dok su bolovi, pokazalo se, jačali. Kad smo u jedanaest legli, kriknula je kad su nadošli. Ležao sam kraj nje u krevetu i pokušavao pomoći, ali nisam znao kako. Od primalje je dobila takozvani TENSuređaj, koji je trebao olakšati bolove, a sastojao se od nekoliko strujnih ploča što su se stavljale na kožu, ondje gdje boli, bile su povezane s aparatom na kojem se mogla podesiti jačina, pa smo se neko vrijeme bavili time. Hrvao sam se s kaosom žica i tipki, bez ikakvog rezultata, osim što je Lindu stresla struja pa je viknula od bola i ljutnje: Ugasi to sranje! Ne, ne, rekao sam, probat ću još jedanput, tako, mislim da je sad dobro. Au, kvragu! viknula je. Stresla me struja, razumiješ. Makni to od mene! Maknuo sam, pokušao je umjesto toga masirati, natrljao ruke uljem koje sam radi toga kupio, ali ništa joj nije pasalo, ili je bilo previsoko, ili prenisko, ili preslabo, ili prejako. Jedna od stvari kojima se veselila u vezi s porođajem bila je velika kada koju su imali na odjelu, a koja je, napunjena toplom vodom, trebala olakšati bolove prije nego što porođaj ozbiljno započne, no sad, kad je plodna voda istekla, više to nije mogla, niti se smjela koristiti kadom kod kuće. Umjesto toga sjela je na rub kade i tuširala se kipućom vodom, jaukala i kukala svaki put kad bi nadošao novi val trudova. Ja sam stajao na oštrome svjetlu, klonuo od iscrpljenosti, i gledao je kako sjedi ondje, bez ikakvih izgleda da joj se približim, a još manje da joj pomognem. Zaspali smo tek kad je zora zabijeljela pa dva sata poslije odlučili otići u bolnicu, iako nas je još šest sati dijelilo od vremena kad bismo, kako su nam rekli, trebali doći onamo, a izričito su nam rekli da ne dolazimo ranije, osim ako razmak između trudova ne bude tri ili četiri minute. Lindi su trudovi nadolazili otprilike svakih petnaest minuta, ali toliko ju je boljelo da nije dolazilo u obzir da je na to podsjetim. Novi taksi, ovaj put u sivu zoru, nova vožnja autocestom do Danderyda. Kad su Lindu pregledali, vidjeli su da je otvorena samo tri centimetra, što uopće nije bilo puno, koliko sam shvatio i što me iznenadilo, jer nakon svega kroza što je Linda prolazila, mislio sam da će uskoro sve biti gotovo. Ali ne, naprotiv, zapravo bismo se trebali vratiti kući, rekli su, ali kako su, srećom, imali jednu praznu sobu, a i jer smo vjerojatno izgledali toliko umorno i iscrpljeno, dopustili su nam da ostanemo. Odspavajte malo, rekli su i zatvorili vrata. “Barem smo konačno ovdje”, rekao sam i spustio torbu na pod. “Jesi li gladna?” Odmahnula je glavom. “Mislila sam možda pod tuš. Ideš sa mnom?” Kimnuo sam. Dok smo stajali pod tušem i grlili se, nadošli su novi trudovi, nagnula se naprijed i čvrsto zgrabila rukohvat na zidu, a iz nje je ponovno dopro onaj zvuk koji sam prvi put čuo večer prije. Gladio sam je po leđima, no to mi se više činilo kao uvreda nego kao utjeha. Uspravila se i sreo sam njezin pogled u ogledalu. Lica su nam bila nekako izmoždena, izgledala su potpuno prazno, a ja sam pomislio: u ovome smo potpuno sami. Vratili smo se u sobu, Linda je odjenula odjeću koju je dobila, ja sam legao na sofu. Isti sam tren čvrsto zaspao. Nekoliko sati poslije u sobu je došla mala delegacija i porođaj je počeo. Linda nije htjela nikakva kemijska sredstva protiv bolova pa je umjesto njih dobila nešto što se zove injekcija sterilne vode: dakle, voda se ubrizga pod kožu, po principu bol se bolom suzbija. Stajala je nasred sobe i držala me za ruku dok su joj dvije sestre ubrizgavale vodu. Vrisnula je i viknula jebemti! iz petnih žila, instinktivno se pokušavajući istrgnuti, dok su je dvije sestre rutinski čvrsto držale. Suze su mi navrle na oči kad sam je vidio u tolikim bolovima. No slutio sam da to nije ništa, da je najgore tek pred njom. Kako li će sve to uopće biti, s
obzirom na to da se pokazalo da Linda ima toliko nizak prag boli? U bijeloj bolničkoj halji sjedila je u krevetu kad su joj u ruku zaboli iglu koja je plastičnom cjevčicom bila povezana s prozirnom vrećicom na metalnom stalku. Zbog dripa su htjeli imati fetus na oku što je dulje moguće, rekli su i pričvrstili na djetetovu glavu nekakvu malu sondu, povezanu žicom koja je išla preko Linde i kreveta s aparatom pokraj stalka, gdje je trenutak poslije počela bljeskati nekakva brojka. Bio je to fetusov puls. Kao da to nije bilo dosta, Linda je dobila nekakav pojas, na kojem su bili nekakvi senzori koji su žicom bili povezani s još jednim monitorom. I na njemu je bljeskala brojka, a iznad nje se protezala valovita elektronska crta, koja je naglo porasla čim su trudovi počeli. Iz tog je uređaja izlazio papir s ispisanim grafom. Izgledalo je kao da je namjeravaju lansirati na Mjesec. Kad su pričvrstili sondu na fetusovu glavu, Linda je vrisnula, a primalja ju je samo potapšala po obrazu. Zašto se prema njoj ponašaju kao da je dijete, pomislio sam dok sam besposleno stajao i zurio u sve što se odjednom počelo događati oko mene. Je li to zbog pisma koje im je poslala, koje je sad vjerojatno stajalo u sobi za dežurstva i u kojem je napisala da treba puno podrške i bodrenja, iako je zapravo jaka i veseli se porođaju? U svem tom kaosu ruku Linda je srela moj pogled i nasmiješila se. Nasmiješio sam se i ja njoj. Tamnokosa primalja stroga izgleda pokazala mi je kako da očitam monitore; pogotovo su važni bili fetusovi otkucaji srca, ako vrijednosti previše porastu ili opadnu, trebao sam ih dozvati pritiskom na tipku. Ako padnu na nulu, ne smijem se prepasti, vjerojatno se prekinuo kontakt. Zar ćemo zbilja ostati sami ovdje, htio sam pitati, ali nisam, a ni koliko će sve to potrajati. Umjesto toga samo sam kimnuo. Obilazit će nas redovito, rekla je, a onda su obje sestre otišle. Nedugo potom trudovi su učestali. A sudeći po Lindinu ponašanju, bili su i puno jači. Vrištala je i počela se drukčije kretati, kao da nešto traži. Bila je nemirna i mijenjala je položaje, vrištala, a ja sam shvatio da pokušava naći izlaz iz boli. Bilo je u tome nešto životinjsko. Trudovi su prošli i ona je legla. “Mislim da ja ovo ne mogu, Karl Ove”, rekla je. “Ma možeš”, rekao sam. “Nije strašno. Boli, ali nije strašno.” “Tako boli! Tako prokleto, užasno boli!” “Znam.” “Možeš me masirati?” “Naravno.” Uspravila se, uhvatila se za podignuti rub kreveta. “Ovdje?” rekao sam. “Malo niže”, rekla je. Na ekranu, graf je počeo rasti. “Izgleda da dolazi”, rekao sam. “O, ne”, rekla je. Dizao se poput plimnog vala. Linda je kriknula: Još niže!, promijenila položaj, jauknula, ponovno promijenila položaj, zarila prste u rub kreveta najjače što je mogla. Čim je krivulja počela padati, a plimni se val bola ponovno povukao, vidio sam da je fetusov puls silovito porastao. Linda se srušila. “Je li masaža pomogla?” rekao sam. “Nije”, rekla je. Odlučio sam pozvati osoblje ako se puls ne spusti poslije sljedećih trudova. “Ne mogu ja to”, rekla je.
“Naravno da možeš”, rekao sam. “Odlično ti ide.” “Primi mi čelo.” Stavio sam joj ruku na čelo. “Sad stiže još jedan”, rekao sam. Uspravila se, zatulila, jaukala, vikala, ponovno se srušila. Pritisnuo sam tipku i crveni znak iznad vrata počeo je bljeskati. “Puls je jako narastao”, rekao sam kad je primalja stala pred mene. “Hm”, rekla je. “Smanjit ćemo malo drip. Možda je to bilo malo previše.” Otišla je do Linde. “Kako ste mi vi?” rekla je. “Užasno me boli”, rekla je Linda. “Ima li još puno?” Primalja je kimnula. “Da, ima.” “Trebam nešto, ne mogu ja to. Ne ide. Mogu li dobiti dušikov oksid?” “Malo je prerano za to”, rekla je primalja. “Učinak nakon nekog vremena popusti. Bolje ga je uzeti kasnije.” “Ali ne ide mi”, rekla je Linda. “Trebam ga sad! Ne ide mi!” “Još ćemo malo pričekati”, rekla je primalja. “Može?” Linda je kimnula i primalja je izašla. I sljedeći je sat bilo isto tako. Linda je tražila način da ublaži bol, a to joj nije polazilo za rukom, bilo je to kao da mu pokušava pobjeći, dok je on udara i rita. Bilo je to užasno gledati. Nisam mogao ništa osim brisati joj znoj i držati joj ruku na čelu, tu i tamo pokušati nekakvu malodušnu masažu leđa. Vani, u mraku koji je pao a da to nismo ni primijetili, počeo je padati snijeg. Bila su četiri sata i prošao je sat i pol od početka porođaja. To nije bilo ništa, znao sam. Nije li Kari Anne trebalo dvadeset sati ili tako nešto da rodi Ylvu? Začulo se kucanje i ušla je ona hladna tamnokosa primalja. “Kako ste mi vi?” rekla je. Linda se bila sklupčala, no sad se okrenula. “Želim dušikov oksid!” viknula je. Primalja se malko zamislila. Zatim je kimnula i izašla, vratila se s dvjema bocama na stalku, koji je stavila pokraj kreveta. “Htio bih nešto napraviti”, rekao sam. “Masirati ili nešto. Možete li mi pokazati gdje bi bilo najučinkovitije?” Tad su počeli trudovi, Linda je stavila masku na lice i halapljivo udahnula plin migoljeći donjim dijelom tijela. Primalja je stavila moje ruke na donji dio njezinih križa. “Ovdje, mislim”, rekla je. “Dobro?” “Dobro”, rekao sam. Namazao sam ruke uljem, primalja je zatvorila vrata za sobom, ja sam stavio ruku preko ruke i donjim joj dijelom dlana pritisnuo križa. “Da!” viknula je. Glas joj je bio šupalj zbog maske. “Tu! Da, da!” Kad su trudovi prošli, okrenula se prema meni. “Ovaj plin je fantastičan”, rekla je. “Super”, rekao sam. Sljedeći put kad su trudovi nadošli, nešto se s njom dogodilo. Više se nije pokušavala istrgnuti, više nije izgledala kao da pokušava pobjeći od bolova, onako kao kad mi ju je bilo bolno gledati, sad ju je obuzelo nešto drugo, izgledalo je kao da se suočava s bolom, kao da prihvaća da je on ovdje i susreće se s njim licem u lice, isprva gotovo znatiželjno, a onda opreznije; poput životinje, ponovno sam pomislio, ali ne površno, uplašeno i nervozno, jer kad je bol sada nadošao, pridigla se, objema se rukama držala za rub kreveta i pomicala donji dio tijela naprijed-natrag tuleći u masku, i tako svaki put, ponavljalo se to, i ponavljalo,
i ponavljalo. Pauza, maska u ruci, tijelo na madracu. Onda bi nadošao val, uvijek bih to vidio malko prije na monitoru, počeo bih masirati najjače što sam mogao, ona bi se pridigla, počela se njihati naprijed-natrag, urlati, dok se val ne bi povukao, a ona opet klonula. Više se nije moglo doprijeti do nje, potpuno je nestala u sebi, nije primjećivala ništa oko sebe, sve je bilo podređeno sučeljavanju s bolom, odmaranju, suočavanju s bolom, odmaranju. Kad je došla primalja, razgovarala je sa mnom kao da Linda nije tu i to je na izvjestan način bilo točno, činilo se kao da smo daleko, daleko od nje. Ali ne sasvim; znala je iznenada viknuti, bezrazložno glasno, vode! Ili krpu!, A kad bi to dobila, hvala! O, bila je to čudna večer. Mrak je vani bio gust, sav u pahuljama. Soba je bila ispunjena šištanjem kad bi Linda udisala plin, teškim urlicima kad bi trudovi bili na vrhuncu i elektronskim pištanjem monitora. Nisam razmišljao o djetetu, gotovo da nisam razmišljao ni o Lindi, sve je u meni bilo usredotočeno na masiranje, lagano kad bi Linda legla, sve jače i jače kad bi elektronski valovi počeli rasti, što je bio signal Lindi da ustane, a onda bih masirao najjače što sam mogao sve dok val ne bi ponovno splasnuo, cijelo to vrijeme držeći frekvenciju pulsa na oku. Brojke i grafovi, ulje i križa, šištanje i urlici, cijelo vrijeme samo to. Sekundu za sekundom, minutu za minutom, sat za satom samo to. Trenutak me progutao, bilo je to gotovo kao da vrijeme ne prolazi, no prolazilo je, svaki put kad bi se dogodilo nešto izvan rutine, povuklo bi me to nešto prema površini. Došla je jedna sestra, pitala je li sve u redu i odjednom je bilo pet i dvadeset. Došla je druga sestra, pitala želimo li nešto pojesti i odjednom je bilo šest i trideset pet. “Pojesti?” rekao sam kao da nikad prije nisam čuo za to. “Da, možete birati između vegetarijanskih i običnih lazanja”, rekla je. “O, to bi bilo dobro”, rekao sam. “Obične lazanje, molim.” Linda, činilo se, uopće nije primijetila da je netko došao. Nadošao je novi val, sestra je zatvorila vrata za sobom, ja sam rukama pritisnuo Lindina križa najjače što sam mogao, pratio graf pa kad je prošlo, a Linda nije odložila masku, oprezno sam joj je uzeo. Nije reagirala, samo je zurila nekamo u prazno, čela mokrog od znoja. Povik kojim se bodrila kad je sljedeći val trudova počeo nastavio se šuplje u maski, koju je čvrsto prislonila na lice. Tada su se otvorila vrata, sestra je stavila tanjur na stol, bilo je sedam sati. Pitao sam Lindu je li u redu da ja jedem, kimnula je, no čim sam povukao ruku, viknula je, ne, nemoj! pa sam nastavio, pritisnuo sam tipku, ista je sestra ušla, bi li mogla preuzeti masiranje? Naravno, rekla je i preuzela kad sam ja prestao. Linda je viknula. Ne, Karl Ove mora! Karl Ove mora! Preslabo je!, a dotle sam ja brže-bolje trpao hranu u sebe, tako da sam dvije minute poslije mogao preuzeti masiranje pa se Linda primirila. Trudovi, plin, masaža, pauza, trudovi, masaža, plin, pauza. Ništa drugo nije postojalo. Onda je došla primalja, stručno polegnula Lindu na bok, pogledala koliko je otvorena, Linda je kriknula, bila je to druga vrsta krika, nešto što je pustila iz sebe, a ne nešto čemu je išla ususret. Opet je ustala, uhvatila svoj ritam, nestala iz svijeta, a sati su prolazili. Odjednom je viknula. “Jesmo li sami?” “Da”, rekao sam. “Volim te, Karl Ove!” Zvučalo je to kao da je došlo iz njezine dubine, iz mjesta na kojem inače nikad nije bila, na kojem, uostalom, nitko nikad nije bio. Oči su mi zasuzile. “Volim i ja tebe”, rekao sam joj, ali nije me čula, u njoj se dizao još jedan val.
Došlo je osam sati, došlo je devet, došlo je deset. Nisam ni o čemu razmišljao, samo sam je masirao i držao monitore na oku, sve dok mi odjednom nije sinulo: dijete se rađa. Naše se dijete rađa. Još samo nekoliko sati. I onda ćemo imati dijete. Ta je spoznaja zatim nestala, ostali su samo grafovi i brojke, ruke i križa, ritam i tuljenje. Vrata su se otvorila. Ušla je još jedna primalja, starija žena. Iza nje je bila djevojka. Starija je stala tik do Linde, lice joj je bilo tek nekoliko centimetara od nje, i predstavila joj se. Rekla je Lindi da joj odlično ide. Rekla je da je s njom praktikantica, je li to u redu? Linda je kimnula i pogledom potražila praktikanticu. Kimnula je kad ju je ugledala. Primalja je rekla da će uskoro biti gotovo. Da je mora pregledati. Linda je opet kimnula i gledala je kao što dijete gleda majku. “Tako”, rekla je primalja. “Dobra cura.” Linda ovaj put nije vrisnula. Ležala je i velikim, tamnim očima gledala u prazno. Gladio sam je po čelu, nije me ni primijetila. Kad je primalja povukla ruku, Linda je viknula: “Je li to to?” “Još malo”, rekla je primalja. Linda se strpljivo pridigla i ponovno zauzela poziciju. “Još sat, možda manje”, rekla mi je primalja. Pogledao sam na sat. Jedanaest. Osam je sati Linda već bila ovdje. “Možemo vam ovo maknuti”, rekla je primalja i oslobodila Lindu od svih remena i žica. Odjednom je bila potpuno nesputana; tijelo u krevetu i bolovi protiv kojih se borila više nisu bili zeleni valovi i rastuće brojke u koje sam gledao na ekranu, nego nešto što se odvijalo u njoj. Nisam to prije bio shvatio. Bilo je to u njoj i bila je posve sama u tome. Tako je to bilo. Bila je slobodna. Sve što se događalo, događalo se u njoj. “Dolazi”, rekla je i dolazilo je iz nje, a ja sam svom snagom rukama pritisnuo njezina leđa. Postojala je samo ona i to u njoj. Nije bilo bolnice, nije bilo monitora, nije bilo knjiga, nije bilo tečajeva, nije bilo kaseta, nije bilo svih onih hodnika kojima su nam misli išle, ničega od toga, samo ona i to što je bilo u njoj. Tijelo joj je bilo sklisko od znoja, kosa raščupana, bijela halja visjela je i vrtjela se oko nje. Primalja je rekla da će se brzo vratiti. Praktikantica je ostala. Obrisao sam Lindi čelo, dao joj vode, dodao joj jednu od energetskih čokoladica. Linda ju je pohlepno uzela, bližio se kraj, morala je to primijetiti, bila je već pomalo nestrpljiva u pauzama, koje su sad trajale samo trenutak. Primalja se vratila. Prigušila je svjetlo. “Legnite i odmorite se malo”, rekla je. Linda je legla. Primalja ju je pomilovala po obrazu. Ja sam otišao do prozora. Na cesti nije bilo ni jednog jedinog automobila. Vani, u svijetlu zraku, gusto je sniježilo. U sobi je bilo potpuno tiho. Okrenuo sam se. Linda je izgledala kao da spava. Primalja mi se nasmiješila. Linda je jauknula. Primalja ju je primila za nadlakticu i ona je sjela. Pogled joj je bio mračan kao šuma noću. “Sad tiskajte”, rekla je primalja. Dogodilo se nešto novo, nešto je bilo drukčije, nisam shvaćao što, no stao sam iza nje i počeo joj opet masirati leđa. Trudovi su trajali i trajali, Linda je posegnula za plinom, pohlepno udahnula, no nije se činilo da joj je to pomoglo, otegnuti krik, koji kao da se otrgnuo od nje, trajao je i trajao. Onda je stalo. Linda se srušila. Primalja joj je obrisala znoj sa čela i rekla joj da je bila
dobra. “Želite li opipati dijete?” rekla je. Linda ju je pogledala i lagano kimnula. Pridignula se na koljeno. Primalja joj je uzela ruku i dovela joj je među noge. “Ovo je glavica”, rekla je. “Osjećate?” “DA!” rekla je Linda. “Držite ruku ovdje dok tiskate. Možete?” “DA!” rekla je Linda. “Dođite ovamo”, rekla je primalja i spustila Lindu na pod. “Stanite ovdje.” Praktikantica je donijela klupicu koja je cijelo vrijeme stajala uza zid. Linda je kleknula. Došao sam iza nje, iako sam imao osjećaj da joj masiranje više ništa ne znači. Urlala je iz petnih žila, cijelo joj se tijelo kretalo dok je držala ruku na djetetovoj glavici. “Glava je vani”, rekla je primalja. “Još jedanput. Tiskajte.” “Glava je vani!” rekla je Linda, “To ste rekli?” “Da. Sad tiskajte.” Još jedan urlik, kao izvan svega, izašao je iz nje. “Želite je primiti?” rekla je primalja i pogledala me. “Da”, rekao sam. “Dođite ovamo, stanite ovdje”, rekla je. Obišao sam klupu, stao pred Lindu, koja je gledala kroza me. “Još jedanput. Tiskajte, draga moja. Tiskajte.” Oči su mi bile pune suza. Dijete, kao da je mali tuljan, skiznulo je iz nje ravno u moje ruke. “Oooo!” viknuo sam, “Oooo!” Sklisko je i toplo bilo to malo tijelo, zamalo mi je iskliznulo iz ruku, no mlada praktikantica bila je ondje i pomogla mi. “Je li izašla? Je li izašla?” rekla je Linda, je, rekao sam, podignuo malo tjelešce do nje, a ona ga je privinula na prsa, ja sam jecao od sreće i prvi put nakon nekoliko sati Linda me pogledala i nasmiješila se. “Što je?” rekao sam. “Curica, Karl Ove”, rekla je. “Curica je.” Imala je dugu, crnu kosu zalijepljenu za glavu. Koža joj je bila sivkasta i voštana. Vrištala je, nikad prije nisam čuo takav zvuk, bio je to zvuk moje kćeri i bio sam u središtu svijeta, gdje nikad prije nisam bio, ali sad sam bio ondje, mi smo bili ondje, u središtu svijeta. Oko nas je sve bilo tiho, oko nas je sve bilo mračno, no ondje gdje smo bili mi, primalja, praktikantica, Linda, ja i majušno djetešce, ondje je bilo svjetlo. Pomogle su Lindi da dođe do kreveta, legla je na leđa, a djevojčica, sad već crvenije kože, podigla je glavu i pogledala nas. Oči su joj bile kao dva crna svjetla. “Bok...”, rekla je Linda. “Dobro nam došla...” Djetešce je podignulo jednu ruku pa je spustilo. Kretnja je bila reptilska, kao u krokodila ili varana. Zatim drugu. Gore, malo ustranu, dolje. Crne oči gledale su ravno u Lindu. “Da”, rekla je Linda. “Ja sam tvoja mama. A ono je tvoj tata! Vidiš?” Dvije žene počele su lagano čistiti oko nas dok smo mi gledali i gledali to biće koje je odjednom bilo ovdje. Linda je imala krvi po trbuhu i nogama, i djevojčica je bila prekrivena krvlju, a obje su odisale oštrim, gotovo metalnim mirisom koji mi je bio podjednako nov svaki put kad bih ga udahnuo. Linda je polegnula djevojčicu na grudi, ali ona nije bila zainteresirana, bilo joj je
dovoljno da nas gleda. Primalja je ušla s pladnjem hrane, čašom soka od jabuke i švedskom zastavicom. Uzele su dijete, izmjerile ga i izvagale dok smo mi jeli, vrištala je, ali se smirila kad su je vratili na Lindina prsa. Način na koji se Linda otvorila, ta potpuna briga koja joj je prožimala kretnje, nikad to prije nisam vidio. “Bit će Vanja?” rekao sam. Linda me pogledala. “Da, pa naravno, zar ne vidiš?” “Bok, mala Vanja”, rekao sam i pogledao Lindu. “Izgleda kao nešto što smo pronašli u šumi.” Linda je kimnula. “Naš mali trol” Primalja je stala pokraj kreveta. “Vrijeme je da prijeđete u svoju sobu”, rekla je. “Možda da je odjenete?” Linda me pogledala. “Hoćeš ti?” Kimnuo sam. Uzeo sam malo, krhko tjelešce i položio ga na krevet, izvadio pidžamicu iz torbe i beskrajno je pažljivo počeo odijevati dok je ona vrištala svojim sitnim, čudnim glasićem. “Stvarno znate kako treba rađati”, rekla je primalja Lindi. “Trebali biste to češće!” “Hvala”, rekla je Linda. “Mislim da je to najljepši kompliment koji sam ikad dobila.” “I zamislite kakav je početak dobila. To će nositi sa sobom cijeli život.” “Mislite?” “O, da. Sigurno je to značajno. Ali laku noć vam želim i sretno. Možda vam svratim sutra ujutro, ali to nije sigurno.” “Puno vam hvala”, rekla je Linda. “Bile ste fantastične.” Nekoliko minuta poslije Linda je polako i ukočeno hodala hodnikom prema sobi, dok sam ja koračao uz nju s Vanjom privinutom na prsa. Gledala je ravno u strop, a oči su joj bile širom otvorene. U sobi smo ugasili svjetlo i legli. Dugo smo samo ležali i razgovarali o tome što se dogodilo, a Linda je u međuvremenu podignula djevojčicu na grudi, iako ona nije djelovala zainteresirano. “Sad se više nikad ničega ne trebaš bojati”, rekao sam. “I ja se tako osjećam”, rekla je Linda. Nakon nekog su vremena zaspale, dok sam ja ležao budan, nemiran, osjećajući potrebu da nešto radim. Ipak ja nisam radio ništa, možda zato. Spustio sam se dizalom u prizemlje i sjeo van na hladnoću, zapalio cigaretu i nazvao mamu. “Bok, Karl Ove je”, rekao sam. “Što ima?” rekla je. “U bolnici ste?” “Da. Dobili smo curicu”, rekao sam i glas mi je puknuo. “Ooo”, rekla je mama. “Zamisli ti to, curica! S Lindom je dobro prošlo?” “Da, izvrsno je bilo! Izvrsno. Sve je kako treba biti.” “Čestitam, Karl Ove”, rekla je. “To je divno.” “Da”, rekao sam, “Ali samo sam ti to htio javiti. Čujemo se sutra. Ja sam... Pa... nisam baš u stanju govoriti ovaj čas.” “Razumijem”, rekla je mama. “Pozdravi Lindu i čestitaj joj u moje ime.” “Hoću”, rekao sam i prekinuo razgovor. Nazvao sam Lindinu mamu. Ona se rasplakala kad sam joj rekao. Zapalio sam novu cigaretu pa i njoj rekao isto. Prekinuo sam razgovor,
nazvao Yngvea. Zapalio sam novu cigaretu, s njim mi je bilo lakše razgovarati, nekoliko sam minuta s telefonom na uhu kružio parkiralištem osvijetljenim uličnom rasvjetom, bilo mi je toplo, iako je sigurno bilo minus deset, a ja sam na sebi imao samo košulju, prekinuo razgovor, divlje se ogledao oko sebe, htio sam da ono što me okružuje nekako odgovara onome što je u meni, ali nije, pa se ponovno ushodao, zapalio još jednu cigaretu, bacio je nakon nekoliko dimova i odjurio do ulaza, gdje mi je pamet, pa one gore leze! Sada! Sada su ondje! Linda je spavala s majušnim tjelešcem na sebi. Gledao sam ih jedan trenutak, izvadio bilježnicu, upalio svjetlo, sjeo na stolicu i pokušao napisati nešto o tome što se dogodilo, ali bilo je preglupo, nije mi išlo, pa sam otišao u dnevnu sobu, u kojoj je bio televizor; odjednom mi je sinulo da na plakat s datumima treba staviti pribadaču za svako rođeno dijete, ružičastu za djevojčice, plavu za dječake, učinio sam to, jedna prlbadača za divnu Vanju, napravio nekoliko krugova po hodniku, spustio se dizalom da zapalim još jednu cigaretu, popušio dvije, vratio se gore, legao, nisam mogao zaspati, jer nešto se u meni otvorilo, odjednom sam bio podložan svemu, a svijet u čijem sam se središtu nalazio bio je prepun smisla. Kako da čovjek onda spava? Tako, na kraju čovjek ipak uspije zaspati. Sve je to bilo toliko krho i novo da je već i odjenuti dijete bilo veliki projekt. Dok je Helena, koja je došla po nas autom, čekala dolje, trebalo nam je pola sata da sredimo Vanju, a onda nas je, kad smo izašli iz dizala, dočekao Helenin smijeh, niste valjda mislili s njom van u toj odjeći? Nismo na to mislili, ne. Helena ju je zamotala u svoju pernatu jaknu pa smo pretrčali preko parkirališta, s Vanjom koja se ljuljuškala u dječjoj sjedalici što sam je ja držao u ruci. Kad smo ostali sami u stanu, Linda je počela plakati, sjedila je s Vanjom na rukama i plakala zbog svega trenutačno dobrog i svega trenutačno lošeg u svojem životu. A ja sam osjećao onu istu pregolemu potrebu da nešto radim, nisam mogao sjediti na miru, morao sam nešto raditi, kuhati, prati posuđe, odjuriti u kupovinu, bilo što, samo da se krećem. Linda je pak samo htjela sjediti na miru, nepomično s djetetom na grudima. Svjetlo nas nije napustilo, a nije ni mir, kao da je oko nas nastala zona spokoja. Bilo je fantastično. Iako sam idućih dana hodao naokolo miran i spokojan, imao sam i nesavladivu potrebu da nešto radim. Zato sam se morao vratiti poslu. Ostaviti po strani sve što se dogodilo i što se upravo tada događalo i pisati o Ezekielu. A onda poslijepodne otvoriti vrata stana i doći svojoj maloj obitelji i pomisliti kako je to moja mala obitelj. Sreća. Svakodnevica, sa svim novim zahtjevima koje je to malo dijete postavljalo, počela je ići svojim tijekom. Linda je bila uznemirena kad je morala biti sama s njom, nije joj se to sviđalo, ali morao sam raditi, roman je trebao izaći ujesen, trebao nam je novac. Ali u romanu je bilo previše sandala i deva, nije funkcionirao. Jednom sam u bilježnicu napisao “Biblija se odvija u Norveškoj” i “Abraham u Setesdalskom gorju”. Bila je to idiotska ideja, istovremeno premala i prevelika za jedan roman, no sad, kad se iznenada vratila, trebala mi je na jedan sasvim drugi način, pa sam pomislio, kvragu sve, započet ću i vidjeti što će se dogoditi. Stavio sam Kaina da u suton udara maljem po kamenu u nekom skandinavskom krajoliku. Pitao sam Lindu mogu li joj pročitati taj dio, rekla je da mogu, naravno; rekao sam, ali nevjerojatno je glupo, razumiješ, ona je rekla, često si upravo tada dobar, da, rekao sam, ali ne i ovaj put. Čitaj više! rekla je iz
fotelje. Pročitao sam joj. Rekla je, nastavi, fantastično je, potpuno fantastično, moraš nastaviti, pa sam nastavio, pisao sam o tome sve do Vanjina krštenja, koje smo održali u svibnju kod mame u Jølsteru. Kad smo se vratili odande, otišli smo u Idö, otok u arhipelagu ispred Västervika, gdje je Vidar, Ingridin muž, imao kuću za odmor. Dok su Linda i Ingrid bile s Vanjom, ja sam sjedio i pisao, bio je lipanj, roman je obavezno morao biti gotov za šest tjedana, ali iako je priča o Kainu i Abelu bila završena, još uvijek je to bilo premalo. Prvi sam put lagao svojemu uredniku, rekao mu da samo moram malo dotjerati tekst, a zapravo sam tek započeo priču za koju sam znao da će biti pravi roman. Pisao sam kao luđak, nije bilo šanse da to upali, ručao sam i večerao s Lindom i ostalima, navečer s njom gledao Europsko nogometno prvenstvo, no sve ostalo vrijeme sjedio sam u sobičku i nabijao po tipkovnici. Kad smo se vratili kući, shvatio sam da je u igri sve ili ništa, rekao sam Lindi da se selim u ured, morat ću pisati danonoćno. Ne možeš, rekla je, ne dolazi u obzir, imaš obitelj, zar si zaboravio? Ljeto je, zar si zaboravio? Zar bih se trebala sama brinuti o našoj kćeri? Da, rekao sam. Tako je kako je. Ne, rekla je ona, ne dopuštam ti. Okej, rekao sam, ali svejedno ću to napraviti. I napravio sam. Bio sam zapravo maničan. Cijelo sam vrijeme pisao, spavao po dva-tri sata, bilo mi je stalo jedino do romana koji sam pisao. Linda je otišla k svojoj majci i nazivala me nekoliko puta dnevno. Bila je toliko bijesna da je vrištala, doslovno vrištala u slušalicu. Ja bih slušalicu samo odmaknuo od uha i pisao dalje. Rekla je da će me napustiti. Rekao sam, idi. Nije me briga, moram pisati. A tako je i bilo. Neka ide ako želi. Rekla je, idem. Nikad nas više nećeš vidjeti. Ja sam rekao, dobro. Pisao sam dvadeset stranica na dan. Nisam vidio ni slova, ni riječi, ni rečenice, ni ikakve druge forme, samo krajolike i ljude, a Linda je nazivala i vrištala, govorila da sam sugar daddy, govorila da sam svinja, govorila da sam bezosjećajno čudovište, govorila da sam najgora osoba na svijetu i da proklinje dan kad me upoznala. Dobro, rekao sam, onda me ostavi, nije me briga, a i mislio sam to, nije me bilo briga, nitko mi neće stati na put; spustila je slušalicu, nazvala ponovno dvije minute poslije i nastavila me psovati, sad sam sam, ona će sama odgajati Vanju, super što se mene tiče, rekao sam, ona se rasplakala, molila me i preklinjala, jer to što joj radim najgore je što joj itko može napraviti, ostaviti je samu. Ali mene nije bilo briga, pisao sam danonoćno, a onda me iznenada nazvala i rekla da se sutradan vraća kući, hoću li ih doći dočekati na kolodvor? Da, htio sam. Na kolodvoru došla mi je ususret s usnulom Vanjom u kolicima, pokunjeno me pozdravila i pitala kako sam, rekao sam dobro, rekla je da joj je jako žao zbog svega. Dva tjedna poslije nazvao sam izdavača i rekao da je roman gotov, nekim čudom točno na datum koji mi je postavio kao rok, na prvog kolovoza, a kad sam došao kući, Linda je stajala u hodniku s čašom prosecco, za mene, dok je u dnevnoj sobi svirala moja omiljena ploča, a na stolu bilo moje omiljeno jelo. Bio sam gotov, roman je bio napisan, ali ono što sam doživio, to jest stanje u koje se sam zapao, još uvijek nije bilo iza mene. Otišli smo u Oslo, otišao sam na presicu, toliko sam se napio za večerom poslije nje da sam cijelo jutro ležao u hotelskoj sobi i povraćao i jedva se uspio odvući do zračne luke, gdje je kašnjenje leta Lindi prelilo čašu pa se izderala na osobu na šalteru, na što sam ja sakrio lice rukama, zar smo se opet vratili na to? Zrakoplov je letio za Bringelandsåsen, gdje nas je dočekala moja mama, cijeli idući tjedan išli smo u duge šetnje podnožjem lijepih planina i sve je bilo dobro, sve je bilo kako treba biti, a ipak nekako i nije bilo dovoljno dobro, cijelo sam vrijeme toliko čeznuo za povratkom u ono stanje da me sve boljelo. Za onom manijom, za onom samoćom, za onom srećom. Kad smo se vratili kući, Lindi je počinjala druga godina na Institutu dramskih umjetnosti, a ja sam trebao biti doma s Vanjom. Ujutro bi je Linda podojila, za ručak bih otišao do škole da je Linda opet podoji, a poslijepodne je Linda jurila kući biciklom najbrže
što je mogla. Nisam se imao što požaliti, sve je bilo u redu, knjiga je dobila dobre kritike, strani su nakladnici otkupljivali prava, a ja sam dotle po cijelom lijepom Stockholmu gurao kolica s kćeri koju sam volio više od svega, dok je moja djevojka sjedila u školi i umirala od čežnje za nama. Jesen je prešla u zimu, život s dječjim kašicama i dječjom odjećom, dječjim plačem i dječjim povraćanjem, potpuno protraćena prijepodneva i prazna poslijepodneva, sve je to počelo uzimati danak, ali nisam se smio požaliti, nisam smio ništa reći, morao sam šutjeti i raditi što treba. U zgradi se nastavilo sitno maltretiranje, ono što se dogodilo za Novu godinu nije promijenilo Ruskinjin odnos prema nama. Pomisao da se više neće toliko truditi da nas muči pokazala se vrlo naivnom, jer dogodilo se upravo suprotno, situacija se samo pogoršala. Ako bismo ujutro upalili radio u spavaćoj sobi, ako bi mi pala knjiga na pod, ako bih zakucao čavao u zid, ona bi odmah počela nabijati po cijevima. Jednom kad sam zaboravio Ikeinu vreću s čistom odjećom u podrumskoj praonici, netko ju je stavio ispod korita i malko pomaknuo odvodnu cijev, tako da je sva voda koja je iscurila, a bila je to većinom prljava voda od pranja, završila ravno u vreći. Jedno poslijepodne u kasnu zimu Lindu je nazvala tvrtka u čijem je vlasništvu naša zgrada, dobili su pritužbu na nas, s cijelim nizom ozbiljnih optužbi, ako bismo bili toliko ljubazni da to razjasnimo? Kao prvo, puštamo glasnu glazbu u neprikladno doba dana. Kao drugo, ostavljamo vrećice sa smećem na stubištu pred vratima. Kao treće, i naša dječja kolica vječno stoje ondje. Kao četvrto, pušimo u dvorištu i bacamo opuške posvuda. Kao peto, zaboravljamo odjeću u podrumskoj praonici, ostavljamo je neopranu, peremo rublje izvan svojih termina. Što smo mogli reći na to? Da nas je susjeda uzela na pik? Bila bi to naša riječ protiv njezine. A osim toga, na pritužbu se nije potpisala samo ona nego i njezina prijateljica s kata iznad nas. A i neke od točaka bile su na mjestu. Budući da su svi u zgradi ostavljali vrećice sa smećem pred vratima navečer zato da ih ujutro odnesu u kontejner, radili smo to i mi. Nismo to mogli zanijekati; dvije marljive susjede slikale su naša vrata dok je ispred njih bila vrećica. I kolica smo ostavljali pred vratima, to je bilo točno, zar su mislili da ćemo nekoliko puta na dan nositi dijete i sve što mu treba u podrum i iz podruma? Znalo se dogoditi da zaboravimo svoje termine za pranje rublja, ali zar se to ne dogodi svima? Ne, moramo voditi računa o tome. Ovaj put su nam progledali kroz prste, ali ako se pritužbe ponove, ugovor će doći u pitanje. U Švedskoj je ugovor o najmu doživotan, teško ga se dočepati, a za ovakav kakav smo mi imali, u samome centru, treba ili cijeli život da se do njega dođe ili ga možete otkupiti na crno za zamalo milijun kruna. Mi smo svoj dobili od Lindine majke. Izgubiti ugovor o najmu za nas bi značilo izgubiti jedinu vrijednost koju imamo. Jedino što smo mogli učiniti bilo je da od tog trenutka nadalje dobro pazimo da sve što radimo bude korektno. Šveđanima je to u krvi, nema Šveđanina koji ne plaća račune navrijeme, jer ako se to ne učini, dobiva se opomena, bez obzira na to o koliko se malom iznosu radilo, ne dobiva se kredit u banci, ne može se uzeti pretplata na mobitel niti unajmiti automobil. Meni, koji nisam u svemu bio tako pedantan i koji sam se navikao podmirivati račune dvaput u pola godine, to naravno nije lako padalo. Da je situacija ozbiljna, shvatio sam tek nekoliko godina poslije, kad sam trebao kredit, ali mi ga nisu odobrili. Kredit, vama! Ali Šveđani, oni stisnu zube, drže do reda u svemu i preziru sve koji to ne čine. O, kako sam mrzio tu usranu malu zemlju. I kako su samo samodopadni! Sve što je kao kod njih normalno je, sve što je drukčije nije normalno. A u isto vrijeme prigrljuju multikulturalnost i manjine! Jadni ti crnci koji iz Gane ili Etiopije dođu u švedske podrumske praonice! Rezervirate termine dva tjedna unaprijed, a onda vas izgrde na pasja kola ako zaboravite čarapu u sušilici ili vam netko dođe na vrata s jednom od prokletih vreća iz Ikee u ruci i pita, onako sarkastično, je li to kojim slučajem vaše? Švedska nije imala rat na svojem teritoriju od sedamnaestog stoljeća i toliko sam često znao pomisliti kako bi netko trebao izvršiti invaziju na Švedsku,
bombardirati joj gradove, pobiti joj muškarce, silovati žene, pa da onda neka daleka zemlja, naprimjer Čile ili Bolivija, velikodušno prigrli njezine izbjeglice i kaže im da oni vole Skandinavce, a onda ih smjesti u neki geto u predgrađu nekog svojeg velikog grada. Tek toliko da vidim što bi rekli. Možda je najgore u svemu tome bila činjenica da se u Norveškoj toliko dive Švedskoj. I ja sam dok sam ondje živio. No sad kad sam znao istinu i pokušavao ljudima doma u Norveškoj reći što znam nitko nije razumio što želim reći. Nemoguće je opisati koliko je ta zemlja zapravo konformistička. Između ostalog i zato što se konformizam pokazuje kao odsutnost: mišljenja koja odstupaju od norme praktički ne postoje u javnosti. Treba vremena da to primijetite. Takva je bila situacija te večeri u veljači 2005. kad sam se s Dostojevskim u jednoj ruci i vrećicom iz NK u drugoj mimoišao s Ruskinjom na stubištu. Nije bilo tako čudno da me nije pogledala; kad bismo poslijepodne ostavili kolica u spremištu za bicikle, često bismo ih idući dan našli gurnuta uza zid, a platneni bi krov bio ulubljen s jedne ili druge strane, ponekad bi dekica bila bačena na pod, sve je očito bilo napravljeno u žurbi i bijesu. Mala sportska kolica koja smo kupili rabljena netko je stavio ispod ploče na kojoj je pisalo “krupni otpad”, pa ih je smetlarski kamion jedno jutro odnio. Bilo je teško zamisliti da je iza toga stajao tko drugi. Ali nije bilo nemoguće. Ni drugi susjedi nisu nas gledali baš pretjerano srdačno. Otvorio sam vrata i ušao, sagnuo se i odvezao čizme. “Bok!” rekao sam. “Bok”, rekla je Linda iz dnevne sobe. Nije bilo neljubaznosti u glasu. “Oprosti što kasnim”, rekao sam i uspravio se, skinuo šal i jaknu i objesio ih na vješalicu u ormaru. “Ali zaboravio sam na vrijeme dok sam čitao.” “Nema veze”, rekla je Linda. “Okupala sam Vanju na miru. Bilo je lijepo.” “Super”, rekao sam i otišao k njoj u dnevnu sobu. Sjedila je na sofi u mojem tamnozelenom puloveru i gledala televiziju. “Nosiš moj pulover?” Ugasila je televizor daljinskim upravljačem i ustala. “Da?” rekla je. “Nedostaješ mi, znaš.” “Pa živim ovdje”, rekao sam. “Cijelo vrijeme sam ovdje.” “Ma znaš što mislim”, rekla je i protegnula se da me poljubi. Stajali smo zagrljeni neko vrijeme. “Sjećam se kako se Espenova cura žalila da je njegova mama nosila njegove pulovere dok je bila kod njih”, rekao sam. “Mislim da je mislila da majka time pokušava poručiti nešto o vlasničkim odnosima. Da je to neprijateljski potez.” “Pa to je bilo očito”, rekla je. “Ali ovdje smo samo ti i ja. A mi nismo neprijatelji, zar ne?” “Ne, pobogu”, rekao sam. “Idem nešto skuhati. Hoćeš li crnog vina?” Pogledala me. “Joj, pa da, ti dojiš”, rekao sam. “Ali jedna čaša sigurno neće škoditi, ha? Hajde.” “To bi bilo lijepo. Ali mislim da ću pričekati. Ali ti pij!” “Idem prvo pogledati Vanju. Spava, ha?” Linda je kimnula pa smo otišli u spavaću sobu, gdje je Vanja ležala u krevetiću pokraj našeg bračnog kreveta. Ležala je nekako na koljenima, s guzom u zraku i glavom zabijenom u jastuk, s rukama sa strane. Nasmiješio sam se. Linda ju je pokrila dekom, a ja sam otišao u hodnik, odnio vrećicu u kuhinju, uključio pećnicu, oprao krumpire, nabo ih na vilicu jedan po jedan, stavio ih na lim koji sam
namazao s malo ulja, stavio ih u pećnicu, pristavio lonac s vodom za brokulu. Linda je došla i sjela za stol. “Danas sam završila grubu verziju”, rekla je. “Hoćeš li je poslušati poslije? Moguće je da neću trebati više uopće raditi na tome, naime.” “Naravno.” Radila je na dokumentarcu o svome ocu, koji je trebala predati u srijedu. Nekoliko ga je puta intervjuirala zadnjih tjedana i tako se on ponovno vratio u njezin život, iz kojeg je bio nestao na nekoliko godina, unatoč tome što je živio u stanu pedeset metara udaljenom od našeg. Stavio sam odreske na široku dasku, otrgnuo komad papirnatog ručnika i obrisao ih. “Dobro izgledaju”, rekla je Linda. “Nadam se”, rekao sam. “Ne usuđujem se reći koliko su koštali.” Krumpiri su bili toliko mali da im je trebalo tek desetak minuta u pećnici da budu gotovi, pa sam izvadio tavu, uključio ploču na štednjaku te stavio brokulu u lonac, u kojem je voda počela ključati. “Mogu ja postaviti stol”, rekla je ona. “Jedemo u dnevnoj sobi, zar ne?” “Mogli bismo.” Ustala je i izvadila dva zelena tanjura i dvije vinske čaše iz ormara, koje je ponijela sa sobom u dnevnu sobu. Išao sam za njom s bocom vina i mineralnom vodom. Kad sam ušao, izvadila je svijećnjak. “Imaš upaljač?” Kimnuo sam, izvukao ga iz džepa i pružio joj ga. “Nije li sad ugodnije?” rekla je i nasmiješila se. “Je”, rekao sam. Otvorio sam vino i natočio čašu. “Šteta samo što ti ne smiješ”, rekao sam. “Jedan gutljaj valjda mogu”, rekla je. “Tek toliko da probam. Ali pričekat ću jelo.” “Okej”, rekao sam. Odlazeći u kuhinju, ponovno sam zastao kod Vanjina krevetića. Sad je ležala na leđima, s rukama sa strane, kao da je bačena onamo s velike visine. Glavica joj je bila okrugla kao lopta, a kratko tijelo nemalo obloženo salom. Medicinska sestra kojoj smo išli na kontrolu prošli nam je put savjetovala da je malo stavimo na “dijetu”. Da joj možda ne treba dati mlijeka svaki put kad zaplače. U ovoj zemlji nisu normalni. Uhvatio sam se za krevet i nagnuo nad nju. Spavala je otvorenih usta i disala tiho hripajući. Tu i tamo vidio bih Yngvea u njezinu licu, no to bi brzo prošloj inače ni najmanje nije sličila meni i mojoj obitelji. “Nije li predivna?” rekla je Linda i u prolazu me pogladila po ramenu. “Je”, rekao sam. “Ali ne znam baš koja korist od toga.” Dok je liječnica, samo nekoliko sati nakon rođenja, pregledavala Vanju, Linda ju je pokušala navesti da kaže ne samo da je dijete lijepo nego i da je dijete posebno lijepo. Rutinsko liječničino slaganje s tom tvrdnjom nije joj nimalo zasmetalo. Tada sam Lindu malo iznenađeno pogledao. Zar tako djeluje majčina ljubav, tjera sve da se s majkom slože? O, kakvo je to bilo vrijeme. Bili smo tako nenaučeni na malo dijete da je svaki, ma i najmanji naš čin budio i tjeskobu i sreću. Sad smo već bili na štošta naviknuti. U kuhinji se maslac u tavi dimio i postao je tamnosmeđ. Iz lonca pokraj tave sukljala je para. Poklopac se tresao i udarao u rub. Stavio sam dva odreska u tavu i zacvrčali su,
izvadio sam krumpire iz pećnice i stavio ih u zdjelu, izlio vodu iz lonca s brokulom, ostavio odreske na ploči još nekoliko sekundi, okrenuo ih, pa se sjetio da sam zaboravio šampinjone, uzeo još jednu tavu, stavio šampinjone u nju zajedno s prepolovljenom rajčicom i podesio temperaturu na najjače. Zatim sam otvorio prozor da iziđe sav dim od pečenja, koji je istog časa isisan iz prostorije. Stavio sam odreske na bijeli pladanj s brokulom i gurnuo glavu kroz prozor dok sam čekao da šampinjoni budu gotovi. Hladan zrak obavio mi je lice. Uredi preko puta bili su prazni i u mraku, no dolje na pločniku ljudi u prolazu kao da su klizili, zabundani i tihi. Nekoliko ljudi sjedilo je za stolom u dubini restorana, kojem očito nije pretjerano dobro išlo, dok su se kuhari u susjednoj prostoriji, nevidljivi njima, ali ne i meni, žurno i bez oklijevanja kretali među radnim plohama i štednjacima. Pred ulazom u Nalen, džez-klub koji se nalazio pokraj restorana, napravio se mali red. Muškarac sa šiltericom izašao je iz kombija Švedskoga radija i ušao unutra. Na uzici oko vrata visjelo mu je nešto što je zacijelo bila akreditacija. Okrenuo sam se i pretresao tavu sa šampinjonima da se okrenu. U ovoj četvrti gotovo nitko nije stanovao, većinom su tu bile uredske zgrade i trgovine, pa kad bi se one poslijepodne zatvorile, ulice bi opustjele. Oni koji su dolazili ovamo navečer išli su u neki od restorana, kojih je u ovoj četvrti bilo tako mnogo. Dopustiti da dijete ovdje odrasta bilo mi je nezamislivo. Nije bilo ničega za njih. Ugasio sam ploču i istresao male bijele gljive, koje su sad imale smeđe mrlje po sebi, na pladanj. Bio je bijel s plavim rubom, a krajnji dio ruba bio je zlatne boje. Nije baš bio lijep, ali uzeo sam ga kad smo Yngve i ja dijelili ono malo što je tata ostavio za sobom. Sigurno ga je kupio novcem koji je dobio kad se razveo i kad ga je mama isplatila, platila mu za kuću u Tveitu. Tad je u jednom navratu kupio sve za kućanstvo, a nešto u toj činjenici, u tome da je sva njegova imovina bila iz jednog razdoblja njegova života oduzimalo je toj imovini svako značenje, nije odisala ničime osim novim kućanstvom i samačkim životom. Sa mnom je bilo drukčije: tatine stvari, koje su osim tog servisa uključivale i dalekozor i par gumenih čizama, podsjećale su me na njega. Ne jako i ne vidljivo, više u smislu redovitog podsjećanja na to da je i on bio dio mojega života. U maminoj su kući stvari imale potpuno drukčiju ulogu: bila je ondje, naprimjer, plastična kanta koju su kupili jednom u šezdesetima, kad su oboje bili studenti i živjeli u Oslu, i koja se u sedamdesetima našla preblizu krijesu pa se rastopila s jedne strane, pri čemu je nastao uzorak koji mi je, kad sam bio mali, izgledao kao ljudsko lice, s očima, krivim nosom i izvijenim ustima. Još uvijek je to bila kanta, mama ju je upotrebljavala kad je prala, i još uvijek bih vidio lice, a ne kantu kad bih je uzeo i točio u nju vodu. U glavu toga jadnika prvo bih ulio vodu pa deterdžent. Kuhača kojom je mama miješala kašu bila je ista ona kojom je miješala kašu otkad pamtim. Smeđi tanjuri koje je imala, iz kojih smo jeli doručak kad smo bili kod nje, bili su isti oni iz kojih sam jeo doručak kad sam bio mali i sjedio na klupi u kuhinji u Tybakkenu, tada, sedamdesetih, i kad nisam mogao nogama dotaći pod. Nove stvari koje je nabavila pomiješale su se s ostalima i pripadale njoj, za razliku od tatinih stvari, koje su sve bile zamjenjive. Svećenik koji ga je pokopao dotakao se toga u propovijedi, jer rekao je da treba prikovati pogled, skrasiti se u svijetu, implicirajući da moj otac to nije učinio, u čemu je bio potpuno u pravu. No prošlo je nekoliko godina prije nego što sam shvatio da ima mnogo dobrih razloga zašto se čovjek potpuno pusti, ne hvata se ni za što, samo se pusti da pada sve dok se na kraju ne razbije na dnu. Što je s tim nihilizmom da tako usisava sve misli? U spavaćoj sobi Vanja je počela plakati. Provirio sam kroz vrata i vidio da stoji, s rukama na rešetkama, i frustrirano skače, dok Linda sitnim koracima trči prema njoj. “Večera je gotova”, rekao sam.
“Tipično!” rekla je, uzela Vanju, legla s njom na krevet, podigla pulover na jednoj strani prsa i otkopčala grudnjak. Vanja se u trenu smirila. “Zaspat će za nekoliko minuta”, rekla je Linda. “Čekam te”, rekao sam i vratio se u kuhinju. Zatvorio sam prozor, isključio napu, uzeo pladnjeve i odnio ih u dnevnu sobu, hodnikom da im ne smetam. Natočio sam čašu mineralne vode i popio je stojeći nasred sobe i gledajući oko sebe. Malo muzike možda ne bi bilo loše. Stao sam pred police s CD-ima. Uzeo sam Anthology Emmylou Harris, album koji smo puno slušali zadnjih tjedana i stavio je u plejer. Od te se glazbe lako braniti kad ste na nju spremni ili kad je samo pustite da svira u pozadini, jer je jednostavna, nije rafinirana i sentimentalna je, ali kad nisam spreman, kao sada, ili kad je stvarno slušam, pogodi me. Osjećaji su me naglo preplavili i prije nego što sam shvatio što se događa, oči su mi zasuzile. Tek u takvom trenutku postane mi je jasno koliko inače malo osjećam, koliko sam zapravo otupio. Kad sam imao osamnaest godina, cijelo sam vrijeme bio preplavljen takvim osjećajima, svijet mi se činio intenzivnijim i zato sam htio pisati, to je bio jedini razlog, htio sam ganuti druge onime čime nas glazba gane. Htio sam prizvati sve ono čime nas svijet ispunjava, tugu i žaljenje u ljudskome glasu, ushićenje i sreću. Kako sam to mogao zaboraviti? Odložio sam omot i stao pred prozor. Što je ono Rilke napisao? Da ga glazba diže nad njega samoga i nikad ga ne vraća na isto mjesto na kojem ga je našla, nego dublje ili nekamo u nedovršeno? Teško da je mislio na country glazbu... Nasmiješio sam se. Linda je upravo ulazila kroz vrata. “Sad spava”, prošaptala je, izvukla stolicu i sjela. “O, kako divno!” “Vjerojatno se već malo ohladilo”, rekao sam i sjeo za stol preko puta nje. “Nema veze”, rekla je. “Mogu početi? Gladna sam kao vuk.” “Slobodno”, rekao sam i natočio čašu vina, stavio krumpire na tanjur dok je ona uzimala meso i povrće. Govorila je malo o projektima kolega iz razreda, kojima sam jedva znao imena, iako ih je bilo samo šest. Bilo je drukčije kad je tek krenula u školu, tad sam ih redovito sretao, i u Filmhusetu i po različitim klubovima, gdje’su se nalazili. Bio je to relativno star razred, ljudi su bili nadomak tridesete i već bili etablirani. Jedan od njih, Anders, svirao je u pop-grupi Doktor Kosmos, jedan drugi, Özz, bio je poznati stand-up komičar. No kad je Linda zatrudnjela s Vanjom, pauzirala je godinu dana, a kad se vratila, vratila se u novi razred, s kojim se nisam trudio upoznavati. Meso je bilo meko kao maslac. Crno vino imalo je aromu zemlje i drva. Lindine su se oči sjajile na sjaju svijeća. Odložio sam nož i vilicu na tanjur. Bilo je nekoliko minuta do osam. “Da sad poslušam dokumentarac?” rekao sam. “Ne trebaš ako nećeš”, rekla je Linda. “Možeš to i sutra.” “Ali znatiželjan sam”, rekao sam. “A i nije dugačak, zar ne?” Odmahnula je glavom i ustala. “Idem onda po kasetofon. Gdje želiš sjediti?” Slegnuo sam ramenima. “Ondje, možda?” rekao sam i glavom pokazao na fotelju pokraj police s knjigama. Uzela je DAT-kasetofon, ja sam uzeo olovku i papir, sjeo i stavio slušalice, ona me upitno pogledala, ja sam kimnuo pa je pritisnula play. Kad je raščistila stol, ostao sam sjediti sam i slušati. Priču o njezinu ocu znao sam otprije, ali bilo je nešto posve drugo čuti je iz njegovih usta. Zvao se Roland i rodio se 1941. u jednom gradiću u Norrlandu. Odrastao je bez oca, s majkom i mlađim bratom i sestrom. Majka mu je umrla kad mu je bilo petnaest godina i otad se morao brinuti za sestru i brata.
Živjeli su sami, bez pomoći odraslih, osim što im je jedna žena dolazila čistiti i kuhati. Išao je u školu još četiri godine, postao domar u gimnaziji, počeo raditi, u slobodno vrijeme igrao je nogomet, kao vratar u lokalnom nogometnom klubu, i bilo mu je dobro. Na jednom plesu upoznao je Ingrid, vršnjakinju, koja je prije išla u školu za domaćice, a tada je radila kao sekretarica u uredu rudarskog poduzeća i koja je bila iznimno lijepa. Započeli su vezu i vjenčali se. Ingrid je u međuvremenu počela sanjati o karijeri glumice pa kad se upisala u dramsku školu u Stockholmu, Roland je napustio svoj dotadašnji život i odselio se s njom u prijestolnicu. Život koji je nju ondje čekao kao glumicu u Dramatenu njemu nije nudio ništa, stvorio se jaz između života nogometnog vratara i domara u gimnaziji u gradiću na sjeveru i onoga kojim je sad živio kao muž lijepe glumice na najvažnijoj sceni u zemlji. Dobili su dvoje djece jedno za drugim, no to nije bilo dovoljno da ostanu zajedno, uskoro su se razveli, a nedugo potom on se prvi put razbolio. U njegovoj bolesti nema granica, tako da je zbog nje oscilirao između maničnih visina i ponora depresije, a jednom kad ga je ščepala, nikad ga više nije napustila. Otad je svako malo završavao u ustanovama. Kad sam ga ja upoznao, u proljeće 2004., bio je nezaposlen, bez posla još od sredine sedamdesetih. Linda se nije s njim vidjela godinama. Iako sam ga vidio na slikama, ipak nisam bio spreman na ono što me dočekalo kad sam otvorio vrata, a on stajao pred njima. Lice mu je bilo potpuno otvoreno, kao da ne postoji ništa između njega i svijeta. Ništa ga nije štitilo od svijeta, bio je potpuno nezaštićen i bilo je bolno za dušu gledati to. “Ti si taj Karl Ove?” rekao je. Kimnuo sam i rukovao se s njim. “Roland Böstrom”, rekao je. “Lindin tata.” “Čuo sam puno toga o vama”, rekao sam. “Uđite!” Iza mene je stajala Linda s Vanjom na rukama. “Bok, tata”, rekla je. “Ovo je Vanja.” Stajao je potpuno mirno i gledao Vanju, koja je jednako mirno ležala i gledala njega. “Ooo”, rekao je. Oči su mu bile suzne. “Dajte da vam uzmem kaput”, rekao sam. “Pa možemo ući i popiti kavu.” Lice mu je bilo otvoreno, ali kretnje su mu bile krute i gotovo mehaničke. “Ličili ste?” rekao je kad smo ušli u dnevnu sobu. “Da”, rekao sam. Sasvim se približio prvome zidu i zurio u njega. “Ti si ličio, Karl Ove?” “Da.” “Odličan si posao napravio! Treba biti precizan kad ličiš, a ti si bio. I ja trenutno sam ličim svoj stan, znaš. Tirkizno u spavaćoj sobi, žućkastobijelo u dnevnoj sobi. Ali nisam došao dalje od spavaće sobe, od najdaljeg zida u njoj.” “Baš dobro”, rekla je Linda. “Sigurno je lijepo.” “Da, bit će lijepo, sigurno.” Linda je bila u izdanju u kakvom je još nisam vidio. Okrenula se prema njemu, bila mu je podređena na neki način, bila je njegovo dijete, posvetila mu je svu pozornost i bila za njega tu, a istovremeno je bila i iznad njega, u smislu da je cijelo vrijeme pokušavala - ali nije sasvim uspijevala - prikriti sram. On je sjeo na sofu, ja sam natočio kave i otišao u kuhinju po pladanj s puževima s cimetom, koje smo kupili to jutro. Jeo je u tišini. Linda je sjedila pokraj njega s Vanjom u krilu. Pokazala mu je svoje dijete, ali nisam imao pojma da će joj to toliko značiti. “Puževi su baš dobri”, rekao je. “I kava je bila dobra. Ti si je skuhao, Karl Ove?” “Da.” “Imate filtar-aparat?”
“Da.” “Dobro”, rekao je. Tišina. “Želim vam sve najbolje”, nastavio je onda. “Linda je moja jedina kći. Sretan sam i zahvalan što sam vam mogao doći u goste.” “Želiš vidjeti slike, tata?” rekla je Linda. “Vanje kad se tek rodila?” Kimnuo je. “Primi malo Vanju”, rekla mi je. Uzeo sam u ruke malu, toplu buhtlicu, koja je sad treptala očicama na rubu sna, dok je Linda ustala i otišla po album na polici. “Mhm”, rekao je za svaku sliku koju je pogledao. Kad su pregledali cijeli album, protegnuo je ruku da dohvati šalicu kave sa stola, prinio je ustima polaganom, pažljivo promišljenom kretnjom i otpio dva velika gutljaja. “Samo sam jedanput bio u Norveškoj, Karl Ove”, rekao je. “U Narviku. Bio sam golman u jednom nogometnom klubu i išli smo onamo odigrati utakmicu protiv jednog norveškog kluba.” “A, da!” rekao sam. “Da”, rekao je i kimnuo. “I Karl Ove je igrao nogomet”, rekla je Linda. “Bilo je to davno”, rekao sam. “I nisam igrao bogzna kako.” “Bio si golman?” “Ne.” “Ne.” Tišina. Otpio je još gutljaj kave na isti onaj otegnuti, nekako pomno planirani način. “Da, da, bilo mi je lijepo”, rekao je kad je šalica ponovno stajala na svojem pladnju. “No sad mislim da bih išao kući.” Ustao je. “Pa tek si došao!” rekla je Linda. “Bilo je taman”, rekao je. “Ali volio bih vas pozvati na večeru zauzvrat. Odgovara li vam utorak?” Sreo sam Lindin pogled. Bila je to njezina odluka. “Odgovara”, rekla je. “Onda se vidimo”, rekao je on. “U utorak u pet.” Dok je išao hodnikom, provirio je kroz otvorena vrata spavaće sobe i stao. “I ovdje si ličio?” “Da”, rekao sam. “Mogu vidjeti?” “Naravno”, rekao sam. Ušli smo za njim. Stao je uza zid i zagledao se u zid iza velike peći. “Onaj dio nije bilo lako oličiti, vidim”, rekao je. “Ali krasno izgleda!” Vanja je ispustila nekakav sitan zvuk. Ležala mi je na ruci pa joj nisam mogao vidjeti lice i polegnuo sam je na krevet. Smiješila se. Roland je sjeo na rub kreveta i stavio joj ruku na nožice, “Ne želiš je primiti?” rekla je Linda. “Možeš ako hoćeš.” “Ne”, rekao je. “Sad sam je vidio.” Zatim je ustao, izašao u hodnik i odjenuo se. Kad je trebao izići, zagrlio me. Njegove su mi čekinje bole obraz.
“Drago mi je da smo se upoznali, Karl Ove”, rekao je. Zagrlio je Lindu, još jedanput primio Vanju za nožicu i nestao niza stubište u svojem dugom kaputu. Linda je izbjegavala moj pogled kad mi je pružila Vanju da ode u dnevnu sobu i raspremi stol. Pošao sam za njom. “Kako ti se čini?” rekla je u prazno dok je raspremala stol. “Fin čovjek”, rekao sam. “Ali potpuno mu nedostaje filtar prema svijetu. Mislim da nikad nisam vidio nekoga tko zrači tolikom ranjivošću.” “Kao dijete je, zar ne?” “Da. Moglo bi se reći.” Prošla je mimo mene s tri šalice, složene jedna na drugu, u jednoj ruci i košaricom puževa s cimetom u drugoj. “Prave djedove ima ta naša Vanja”, rekao sam. “Da, kako će to ispasti?” rekla je. Nije bilo ironije u njezinu glasu, pitanje je došlo ravno iz tame u njezinu srcu. “Ispast će sasvim dobro, naravno”, rekao sam. “Ali ne želim ga u našem životu”, rekla je stavljajući šalice u stroj za pranje posuđa. “Bit će sasvim u redu ako ostane ovako”, rekao sam. “Kava tu i tamo. Pa pokoja večera kod njega. Ipak joj je on djed.” Linda je zatvorila vrata stroja, pronašla prozirnu vrećicu u najdonjoj ladici i stavila tri preostala puža u nju, svezala je i prošavši mimo mene, odnijela je u zamrzivač u hodniku. “Ali njega to neće zadovoljiti, znam da neće. Sad kad je stupio u kontakt s nama, počet će nas zivkati. A to radi samo kad skrene. Nema granice. Moraš to shvatiti.” Otišla je u dnevnu sobu po zadnje tanjure. “Možemo barem probati”, rekao sam za njom. “I vidjeti što će biti?” “Okej”, rekla je. Tad je netko pozvonio. Što je sad to? Opet luda susjeda? Ali bio je to Roland. Pogled mu je bio mahnit. “Nisam mogao izaći”, rekao je. “Nisam mogao naći tipku kojom se otvara brava. Tražio sam i tražio. Ali nema je. Možeš mi pomoći?” “Naravno”, rekao sam. “Samo da dam Vanju Lindi.” Kad sam to učinio, obuo sam cipele i slijedio ga do ulaznog hodnika, pokazao mu gdje je tipka za otvaranje vrata, na zidu desno pokraj prvih vrata. “To ću upamtiti”, rekao je. “Za idući put. Desno od prvih vrata.” Tri dana poslije večerali smo u njegovom stanu. Pokazao nam je zid koji je oličio i zablistao od zadovoljstva kad sam mu pohvalio rad. Kad smo došli, nije još bio ni počeo kuhati, pa je sad, dok je Vanja spavala u kolicima u hodniku, a Linda i ja sami sjedili u dnevnoj sobi, on radio u kuhinji. Na zidu su visjele slike Linde i njezina brata iz mlađih dana, a pokraj njih novinski članci i intervjui koje su dali kad su izdali prve knjige. I brat joj je, naime, izdao knjigu, 1996., ali kao ni Linda, ni on nakon toga nije objavio ništa. “Kako je ponosan na tebe”, rekao sam Lindi. “Spustila je pogled na stol. “Hoćemo izaći na verandu?” rekla je. “Da zapališ?” Nije to bila veranda, nego krovna terasa, s koje se, između dva druga krova, vidio
Östermalm. Krovna terasa odmah uz Stureplan, glavni trg; koliko je negdje milijuna vrijedio taj stan? Istina, bio je mračan i smrdio je na duhanski dim, no to se lako dalo srediti. “Je li tvoj otac vlasnik ovog stana?” rekao sam i zapalio cigaretu zaklonivši rukom plamen. Kimnula je. Nigdje gdje sam živio dobre adrese i lijepi stanovi nisu značili više nego u Stockholmu. Na neki se način sve svodilo na to. Ako živite izvan takvih područja, onda ste nekako isključeni. Pitanje gdje živite, koje vam se uvijek postavljalo, imalo je tako drukčiju težinu nego što bi imalo u, primjerice, Bergenu. Otišao sam do ruba i pogledao dolje. Na pločniku je još uvijek bilo snježnih brdašaca i ledenih kvrga zaostalih od zime, ostataka onoga što je blago vrijeme već odnijelo, sivih od pijeska i ispušnih plinova. I nebo iznad nas bilo je sivo, s njega se hladna kiša u pravilnim razmacima izlijevala na grad. Sivo, ali s jednim drugim svjetlom u sebi od onoga koje sivo zimsko nebo ima, jer bio je ožujak i toliko je jasno i jako bilo ožujsko svjetlo da se probijalo kroz oblake čak i za ovako oblačnih dana kakav je ovaj bio, a i kao da je uklanjalo sve barijere mraka. Zidovi preda mnom bliještali su, kao i asfalt na cesti poda mnom. Parkirani auti sjajili su se, svaki u svojoj boji. Crveno, plavo, tamnozeleno, bijelo. “Zagrli me”, rekla je. Ugasio sam opušak u pepeljari na stolu i zagrlio je. Kad smo trenutak poslije ušli, dnevna soba još je uvijek bila prazna pa smo otišli k njemu u kuhinju. Stajao je za štednjakom i istresao cijeli sadržaj konzerviranih šampinjona u tavu. Tekućina je zacvrčala na vrućoj tavi. Zatim je dodao već narezanu tikvicu. Na drugoj vatri bio je lonac sa špagetima. “Dobro izgleda”, rekao sam. “Je, dobro je”, rekao je on. Na radnoj plohi stajala je limenka škampa u salamuri i posuda s vrhnjem. “Obično večeram dolje u Vikingenu. Ali petkom, subotom i nedjeljom jedem ovdje. Tada kuham za Berit.” Berit mu je bila djevojka. “Da ti malo pomognemo?” rekla je Linda. “Ne”, rekao je. “Samo vi sjednite, ja ću doći kad jelo bude gotovo.” Jelo je imalo okus kao ono što bih ja sebi skuhao kad sam bio student i jeo sam u svojoj garsonijeri u ulici Absalona Beyera one prve godine u Bergenu. Lindin otac nastavio je pričati o vremenu kad je bio golman u nogometnom klubu u Norrlandu. Zatim je pričao o svojem negdašnjem poslu, o planiranju i dizajniranju skladišta. Zatim je pričao o konju kojeg je imao nekoć, a koji se ozlijedio upravo u trenutku kad se činilo da će početi pobjeđivati. Sve je objašnjavao vrlo precizno i detaljno, kao da je svaka pojedinost krajnje važna. U jednom trenutku otišao je po olovku i papir da nam pokaže kako je izračunao točan broj dana koliko će još živjeti. Potražio sam Lindin pogled, ali nije me pogledala. Unaprijed smo odlučili da će posjet biti kratak, pa kad smo završili s desertom, a bio je to sladoled u dvolitrenom pakovanju koje je stavio na stol, ustali smo i rekli da nažalost već moramo ići, da Vanja mora kući da je nahranimo i premotamo, a on je izgledao kao da mu je drago zbog toga. Posjet je njemu već vjerojatno trajao cijelu vječnost. Otišao sam u hodnik i odjenuo se, dok su Linda i on razmijenili nekoliko riječi u četiri oka. Rekao je nešto u stilu da je ona njegova djevojčica i da je tako narasla. Dođi i sjedi mi malo u krilo. Zavezao sam drugu cipelu i ustao, otišao do otvorenih vrata i pogledao u dnevnu sobu. Linda mu je sjedila u krilu, on ju je obuhvatio oko struka i govorio joj nešto što nisam razabrao. Bilo je nešto groteskno u tom prizoru, njoj su bile trideset i dvije godine, bila je prevelika za tu dječju pozu, čega je i sama bila svjesna: na usnama joj se vidjelo negodovanje, a cijelo joj je tijelo vrištalo od osjećaja podvojenosti. Nije htjela biti u toj situaciji, ali ga nije htjela ni odbiti. On
ne bi shvatio odbijanje i ono bi ga povrijedilo pa je, dok ju je on i dalje tapšao, morala ostati tako neko vrijeme, sve dok ustajanje više nije djelovalo kao odbijanje, a ona je opet stajala pred njim. Odmaknuo sam se nekoliko koraka, da joj ne bude još gore jer je netko bio svjedok toga. Kad je izašla u hodnik, ja sam gledao slike koje su visjele duž jednog zida. Odijevala se. Otac je izašao da se oprosti s nama, zagrlio me kao i prošli put, stao i gledao Vanju, koja je spavala u kolicima, zagrlio Lindu, stao na vrata i pratio nas pogledom dok smo s kolicima ulazili u dizalo, mahnuo nam još jedanput i zatvorio vrata za sobom čim su se vrata dizala zatvorila, a mi se počeli spuštati kroza zgradu. Nikad ni riječju nisam spomenuo tu malu scenu među njima koje sam bio svjedok. Po načinu na koji mu se podredila bila je desetogodišnja djevojčica, vidio sam to; po načinu na koji se opirala bila je odrasla žena. No sama činjenica da se morala opirati na neki je način potrla to odraslo; pa odrasle osobe valjda ne završe u takvim situacijama? Njega nisu zaokupljale takve misli, on nije znao za granice, njemu je ona bila samo kći, nekakvo biće bez dobi. I baš kao što je predvidjela, nakon toga nas je počeo nazivati. Znao nas je zvati u bilo koje doba dana, bez obzira na to u kakvom mentalnom stanju bio, pa se Linda dogovorila s njim da nas smije nazivati samo u određeno vrijeme i određeneg dana u tjednu. Činilo se da mu je drago zbog toga. Ali bilo je i obvezujuće; ako se tada ne bismo javili na telefon, znao je biti beskrajno povrijeđen i smatrati dogovor poništenim, tako da bi si ponovno uzeo slobodu nazivati kad poželi ili bi jednostavno prestao zvati. Čak sam i ja razgovarao s njim u nekoliko navrata. Jednom me pitao može li mi otpjevati jednu pjesmu. Sam ju je napisao, a pjevala se na pozornicama u Stockholmu i na radiju, rekao je. Nisam znao što bih mislio. Ali pjevati je bar mogao. Počeo je, glas mu je bio snažan, jako se trudio, pa iako nije mogao otpjevati sve tonove jednako čisto, svejedno me impresionirao. Pjesma je imala četiri strofe i bila je o radniku koji je gradio cestu u Norrlandu. Kad je završio, nisam znao što bih rekao, osim da je pjesma lijepa. Vjerojatno je očekivao još nešto, jer je nekoliko trenutaka šutio. Zatim je rekao: “Znam da ti pišeš knjige, Karl Ove. Nisam ih još pročitao, ali čuo sam puno dobrog o njima. I trebaš to znati. Nevjerojatno sam ponosan na tebe, Karl Ove. Da, jesam...” “Drago mi je to čuti”, rekao sam. “Jeste li ti i Linda dobro?” “Pa da.” “Jesi li dobar prema njoj?” “Jesam.” “Dobro. Ne smiješ je nikad napustiti. Nikad. Je li ti jasno?” “Da.” “Moraš se brinuti za nju. Moraš biti dobar prema njoj, Karl Ove.” Onda je zaplakao. “Dobro nam je”, rekao sam. “Nemate se zašto uznemiravati.” “Ja sam samo starac”, rekao je. “Ali proživio sam mnogo toga, znaš. Proživio sam više nego većina. Sad mi život nije bogzna što. Ali izbrojao sam si dane, znaš?” “Da, pokazali ste nam kako ste to izračunali kad smo bili kod vas u gostima.” “A da. Ali nisi upoznao Berit?” “Ne.” “Tako je dobra prema meni.” “Čuo sam”, rekao sam. Odjednom je postao oprezan. “Jesi? Otkud?”
“Pa, Linda mi je malo pričala o njoj. I Ingrid. Znate...” “Aha. Neću te više gnjaviti, Karl Ove, sigurno imaš pametnijeg posla.” “Ma ne”, rekao sam. “Uopće me ne gnjavite.” “Reci Lindi da sam zvao. Ajde bok.” Prekinuo je razgovor prije nego što sam mu stigao otpozdraviti. Na displeju sam vidio da cijeli razgovor nije trajao više od osam minuta. Linda je otpuhnula kad sam joj ispričao što je bilo. “Ne moraš to slušati”, rekla je. “Nemoj se javiti sljedeći put kad nazove.” “Ne smeta mi”, rekao sam. “Ali meni smeta”, rekla je ona. Lindin dokumentarac nije sadržavao ništa od toga. Izrezala je sve osim njegova glasa. No ionako je sve bilo u njemu. Govorio je o svojemu životu, a glas mu se ispunio tugom kad je pričao kako mu je umrla majka, potom srećom kad je pričao o prvim godinama odrasle dobi, pa rezignacijom kad je pričao o selidbi u Stockholm. Pripovijedao je kakve je probleme imao s telefonom, kakvo je prokletstvo taj izum bio za njega, kako ga se znao riješiti zadugo, spremivši ga u ormar. Pričao je o svakodnevnoj rutini, ali i o svojim snovima, od kojih je najveći bio da ima vlastitu farmu pastuha. Tu je došao na svoje i njegova je priča imala nešto hipnotično u sebi, usisao bi vas u svoj svijet već nakon prvih nekoliko rečenica. Ali najviše od svega emisija je, naravno, govorila o samoj Lindi. Dok bih slušao ono što je snimila ili čitao što je napisala uvelike bih se približio onome što je ona bila. Onom nečem osobitom u njoj, onom što se u njoj stalno komeša, a tek je sada izišlo na vidjelo. U svakodnevici se to nešto gubilo u onome što smo radili, u onome što svi rade, a u tome nije bilo ni traga od onoga u što sam se zaljubio. Ako to i nisam zaboravio, sigurno nisam o tome razmišljao. Kako je to moguće? Pogledao sam je. Pokušavala je sakriti iščekivanje u pogledu. Malo je prelako spustila pogled na kasetofon na stolu i brdo žica na kojem je stajao. “Ne trebaš ništa mijenjati”, rekao sam. “Potpuno je dovršeno.” “Valja li, što ti misliš?” “O, da. Briljantno je.” Odložio sam slušalice na kasetofon, protegnuo se i nekoliko puta trepnuo. “Dirnulo me”, rekao sam. “Koji dio?” “Život mu je prava tragedija, na neki način. No dok pripovijeda o njemu i puni ga životom po sebi, shvatiš da to jest život. Vrijednost za sebe, neovisno o tome što mu se događalo. Premda je samo po sebi razumljivo, to znati jedno je, a drugo je osjetiti. Osjetio sam to sad dok sam ga slušao.” “Tako mi je drago”, rekla je. “Onda ne trebam više ništa osim možda malo podesiti zvuk. To mogu u ponedjeljak. Ali siguran si?” “Siguran da sigurniji ne mogu biti”, rekao sam i ustao. “A sad idem zapaliti.” Kroz dvorište iza zgrade puhao je hladan vjetar. Jedino dvoje veće djece u kući, dječak od devet ili deset godina i njegova sestra od jedanaest ili dvanaest, loptali su se kod ulaza na drugom kraju dvorišta. Glasna, snažna glazba čula se iz Glen Miller Caféa, koji se nalazio u ulici s druge strane zida iza njih. Majka, koja je živjela sama s njima na zadnjem katu i koja mi je izgledala vrlo iscrpljeno, držala je prozor otvoren. Po karakterističnom lupanju i zveckanju što se čulo odande zaključio sam da pere posuđe. Dječak je bio debeljuškast i vjerojatno da to kompenzira i bar donekle djeluje čvrsto imao je frizuru na ježa. Uvijek je
imao plave podočnjake. Kad bi sestri došle prijateljice, loptao bi se sam ili bi se demonstrativno sam penjao po penjalici. Za ovakvih večeri, kad su bili sami, a ona nije imala pametnijeg posla nego da se igra s bratom, bio je sretniji, življi, raspoloženiji. Ponekad bi vikali, sve troje, ali najčešće samo on i majka. Nekoliko puta vidio sam da je otac došao po njih; nizak, mršav i kržljav tip s brkovima, koji je očito previše pio. Sestra je otišla do ograde i sjela. Izvadila je mobitel iz džepa, a ondje kamo je sjela bilo je tako mračno da joj je svjetlo ekrana osvijetlilo cijelo lice. Brat je počeo šutirati loptu u zid, stalno iznova. Dum. Dum. Dum. Majka je provirila kroz prozor. “Prestani s tim!” viknula je. Dječak se bez riječi sagnuo, uzeo loptu u ruke i sjeo kraj sestre, koja se okrenula od njega a da ni na trenutak nije skrenula pogled s mobitela. Podigao sam pogled na dva osvijetljena tornja. Dragost i bol prostrujile se mnome. O, Linda, Linda. U tom je trenu susjeda koja živi u stanu do našeg prošla kroz vrata zgrade. Pratio sam je pogledom dok je, ne bez muke, zatvarala rešetkasta vrata za sobom. Imala je pedeset i nešto godina i bila onakva kakve žene u pedesetima danas već jesu, dakle, imala je nešto mladenačko u sebi, što je umjetno održavala na životu. Imala je gustu, svijetlo obojenu kosu, nosila bundu i na napetoj uzici vodila malog, znatiželjnog psa. Jednom je rekla da je umjetnica, ali nisam baš shvatio što točno radi. Nije baš bila neki munehovski tip. Tu i tamo znala je biti vrlo razgovorljiva i tada bih uspio saznati da toga ljeta ide u Provansu ili na vikend-putovanje u New York ili London. Ponekad ne bi rekla ništa i znala je proći pokraj mene a da me i ne pozdravi. Imala je kćer tinejdžericu, koja je rodila otprilike kad i Linda, i koju je maltretirala. “Ne biste li trebali prestati pušiti?” rekla je sad, ne usporivši. “Još stignem”, rekao sam. “Da”, rekla je. “Noćas će pasti snijeg. Pazite što vam kažem.” Otključala je ulazna vrata. Malo sam pričekao, a onda bacio opušak u prevrnutu teglu za cvijeće, koju je netko stavio uza zid upravo radi toga, pa pošao za njom. Zglobovi prstiju pocrvenjeli su mi od hladnoće. Penjao sam se stubištem poskakujući, otvorio vrata, skinuo kaput i cipele i otišao k Lindi, koja je sjedila na sofi i gledala televiziju. Sagnuo sam se i poljubio je. “Što to gledaš?” rekao sam. “Ništa posebno. Hoćemo gledati neki film ili takvo nešto?” “Može.” Otišao sam do police s DVD-ima. “Što ti se gleda?” “Ne znam. Nađi ti nešto.” Prelazio sam pogledom po naslovima. Kad sam kupovao filmove, činio sam to vođen mišlju da mi trebaju proširiti horizonte. Vizualni izraz trebao im je biti osebujan i takav da dopre do mene, trebali su odnose kojima se bave smjestiti u prostore koje nisam mogao ni zamisliti ili su se trebali odigravati u meni nepoznatom vremenu odnosno nepoznatoj kulturi. Ukratko, filmove sam birao po krivim kriterijima, jer kad bi došla večer i kad smo htjeli pogledati neki od njih, nije nam se dalo dva sata gledati neko crno-bijelo japansko uprizorenje iz šezdesetih ili velika bespuća rimskih provincija, gdje se događa jedino to da se prelijepi ljudi susreću, potpuno otuđeni od svijeta, kako to često jest u filmovima o tom vremenu. Ne, kad bi došla večer i kad bismo htjeli gledati film, željeli smo se zabaviti. Trebalo nam je nešto pitko i obično. Tako je bilo sa svime. Gotovo više uopće nisam čitao
knjige; ako je bilo novina, radije sam čitao njih. Sve sam se rjeđe odlučivao za nešto kvalitetno. Bilo je to idiotski, jer takav život ništa ne pruža, samo se trati vrijeme. Ako pogledamo neki dobar film, on nas dirne i nešto u nama pokrene, jer tako to ide: svijet je uvijek isti, mijenja se način na koji ga promatramo. Svakodnevnica koja nas nekad gazi, poput stopala kad nagazi glavu, može nas isto tako podići u nešto radosno. Sve ovisi o oku promatrača. Ako oko vidi vodu koje u filmovima Tarkovskoga, naprimjer, ima posvuda i koja svijet pretvara u svojevrstan terarij, gdje sve kaplje i curi, teče i pluta, gdje svi likovi znaju napustiti kadar pa ostane samo stol sa šalicama kave što se polako pune kišom koja pada, s intenzivnom, gotovo prijetećom vegetacijom u pozadini, da, tada će oko vidjeti kako se ista divlja egzistencijalna dubina otvara i u svakodnevici. jer mi smo krv i meso, tetive i kosti, oko nas rastu biljke i drveće, zuje kukci, lete ptice, plove oblaci, pada kiša. Taj pogled, koji daje značenje svijetu, cijelo je vrijeme bio mogućnost, ali nju gotovo nikad nismo izabrali, barem je tako bilo u našem životu. “Gleda li nam se Stalker?” rekao sam i okrenuo se prema njoj. “Nemam ništa protiv”, rekla je. “Stavi pa ćemo gledati.” Stavio sam film u plejer, ugasio svjetlo, natočio čašu crnog vina i sjeo kraj Linde, dohvatio daljinski upravljač i odabrao titlove. Linda se sklupčala uz mene. “Smeta li ti ako zaspim u nekom trenutku?” rekla je. “Ne, zar si poludjela”, rekao sam i zagrlio je. Početak s muškarcem koji se budi u mračnoj, vlažnoj sobi vidio sam barem triput. Stol sa svim sitnim predmetima koji se zatresu kad prođe vlak. On se brije pred ogledalom, žena ga pokušava zadržati, ali ne uspijeva. Puno dalje od toga nikad nisam dogurao. Linda mi je stavila ruku na prsa i pogledala me odozdo. Poljubio sam je i ona je zatvorila oči. Pomilovao sam je po leđima, nekako se čvrsto privila uza me, položio sam je na leđa, poljubio joj vrat, obraz, usta, naslonio glavu na njene grudi, čuo kako joj srce silovito lupa, skinuo joj meku trenirku, poljubio trbuh, bedra... Gledala me svojim mračnim pogledom, svojim lijepim očima, koje su se zatvorile kad sam se zario u nju. Nemamo zaštitu, prošaptala je. Nećeš otići po to? Ne, rekao sam. A kad sam svršio, svršio sam u njoj. Samo sam to želio. Poslije smo dugo bez riječi ležali na sofi, priljubljeni. “Sad ćemo dobiti još jedno dijete”, rekao sam nakon nekog vremena. “Jesi li spremna na to?” “Jesam”, rekla je. “O, jesam.” Sljedeće jutro Vanja se kao i obično probudila u pet. Kad ju je Linda polegnula u naš krevet da nastavi spavati s njom još nekoliko sati, ja sam ustao, uzeo laptop i počeo raditi na prijevodu o kojemu sam trebao dati mišljenje. Posao je bio dosadan i beskonačan, napisao sam već trideset stranica, i to o zbirci pripovjedaka koja nije imala više od sto četrdeset stranica. Svejedno sam se veselio tom poslu, uživao sjediti ondje. Bio sam sam i radio sam na tekstu. Više od toga nije mi trebalo. Bili su tu i mali trenuci koji su išli uz to: uključiti aparat za kavu, slušati vodu kako teče kroza nj, osjetiti miris svježe kuhane kave, stajati vani u mračnome dvorištu prije nego što tko drugi ustane i piti kavu dok pušim prvu cigaretu u danu. Pa natrag gore i raditi dok prostor između zgrada polako postaje sve svjetliji, a živost na ulicama raste. Toga jutra svjetlo zore bilo je drukčije, s njime i ugođaj u stanu, jer preko noći je pao tanak sloj snijega. U osam sam ugasio računalo, stavio ga u torbu pa otišao do male pekarnice sto metara dalje niz ulicu. Tende duž zgrada klaparale su iznad mene na vjetru. Na cesti se snijeg već otopio, no na pločniku je ostao, pun tragova prolaznika koji su onuda prošli tijekom noći. Sad je bilo pusto. Pekarnica, čija sam vrata trenutak poslije
otvorio, bila je majušna, a vodile su je dvije žene moje dobi. Kročiti unutra bilo je kao da sam kročio u jedan od filmova noir iz četrdesetih, u kojima su sve žene, čak i prodavačice na kiosku ili čistačice u uredskoj zgradi, zapanjujuće lijepe. Jedna od ovih dviju bila je crvenokosa, imala blijedu put i pjegice, izražene crte lica i zelene oči. Druga je imala dugu tamnu kosu, pomalo četvrtasto lice, tamnoplave oči i srdačan pogled. Obje su bile visoke i vitke i uvijek imale brašna negdje na tijelu. Na čelu, na obrazu, na rukama, na pregači. Na zidu je visio novinski izrezak na kojem je pisalo da su obje s kreativnih zanimanja prešle na pekarstvo, što im je oduvijek bilo san. Crvenokosa je došla za pult kad je zazvonilo zvonce iznad ulaznih vrata, naručio sam što sam htio, jedan veliki alpski kruh, šest integralnih kajzerica, dva puža s cimetom, pokazujući na njih prstom, jer čak i najjednostavnije norveške riječi u Stockholmu nailaze na “što?”; sve je to stavila u vrećicu i utipkala iznos u blagajnu. S bijelom vrećicom u ruci požurio sam natrag u stan, otro snijeg s potplata o tepih u hodniku i čim sam otvorio vrata čuo sam da su ustale i da sjede u kuhinji i doručkuju. Vanja je mahala žlicom po zraku i nasmiješila mi se kad sam ušao u prostoriju. Imala je kaše po cijelome licu. Odavno je prošlo vrijeme kad nam je dopuštala da je hranimo. Na to sam reagirao instinktivno, htio sam počistiti nered, pa i s njezina lica, nisam volio da zamusa sve oko sebe. Bilo mi je to u krvi. Linda je odmah u početku sasijekla moju reakciju, bilo joj je važno da nema pravila i ograničenja kad je riječ o hrani, to je tako osjetljivo područje, mora moći raditi što god želi. Naravno da je bila u pravu, bilo mi je to jasno, i čisto teoretski mogao sam cijeniti pohlepu, prirodnost i slobodu djeteta koje sjedi ondje, mljacka i musa sve oko sebe hranom, no u praksi bi se javio refleks da to ispravim. Bio je to u meni moj otac. On nije podnosio ni jednu jedinu mrvicu izvan tanjura. No dok sam odrastao to sam znao, tome sam bio izložen i mrzio to iz dna duše, pa zašto onda moram to sad činiti drugima? Odrezao sam nekoliko kriški kruha, stavio ih u košaru zajedno s kajzericama, natočio vode u kuhalo i sjeo doručkovati s njima. Maslac je bio malo tvrd pa kad sam ga pokušao razmazati nožem, kruh se počeo raspadati. Vanja je zurila u mene sa stolice. Naglo sam okrenuo glavu i zapiljio se u nju. Vrisnula je. Onda se, srećom, počela smijati. Ponovio sam to, spustio pogled na stol, dugo ga tako držao, sve dok nije odustala, ne nadajući se više da ću to ponoviti, i već ju je zaokupilo nešto drugo kad sam munjevito pogledao u nju. Raskolačila je oči i poskočila na stolici, a onda ponovno prasnula u smijeh. I Linda i ja smo se nasmijali. “Kako je smiješna ta Vanja”, rekla je Linda. “Kako si smiješna! Mišu moj mali.” Nagnula se prema njoj i protrljala svojim nosom njezin. Privukao sam novine, koje su pred Lindom ležale otvorene na stranici kulturne rubrike, odgrizao zalogaj kruha i žvakao dok sam pogledom prelazio preko naslova. Na radnoj plohi iza mene prekidač na kuhalu isključio se kad je voda proključala. Ustao sam, stavio vrećicu čaja u šalicu i prelio je kipućom vodom, otišao do hladnjaka i uzao tetrapak mlijeka pa opet sjeo. Umakao sam vrećicu u vodu sve dok smeđa boja, koju je polako i u vijugama puštala, nije prožela svu vodu. Ulio sam koju kapljicu mlijeka pa nastavio listati novine. “Jesi li vidjela što piše o Arneu?” rekao sam i pogledao Lindu. Kimnula je i mlako se osmjehnula, ali Vanji, ne meni, “Izdavač povlači knjigu. Kakav poraz.” “Da”, rekla je. “Jadni Arne. Ali sam si je kriv.” “Misliš da je znao da je to laž?” “Ne, sasvim sigurno ne. Nije računao s tim, sigurna sam u to. Zacijelo je mislio da je to
istina.” “Siroče”, rekao sam, podigao šalicu i srknuo malo čaja boje blata. Arne je bio jedan od susjeda Lindine mame u Gnesti. Napisao je knjigu o Astrid Lindgren, koja je izašla ujesen, klimavo baziranu na razgovorima koje je s njom vodio prije nego što je umrla. Arne je bio duhovna osoba, vjerovao je u Boga, iako ne u konvencionalnom smislu, a mnoge je iznenadilo da je i Astrid Lindgren dijelila s njim tu nekonvencionalnu vjeru u Boga. Novine su počele istraživati taj slučaj. Nitko drugi nije prisustvovao tim razgovorima, pa iako Lindgrenica nikad ni pred kim drugim nije iznijela takva stajališta, to nije bio dokaz da su izmišljeni. No bilo je i drugih stvari, između ostalog i to kada je Arne što čitao od Astrid Lindgren, jer se tu ponegdje otkrila određena vremenska nepodudarnost: naprimjer, napisao je da je čitao Mio, min Mio prije nego što je ta knjiga uopće izašla. I tako je to bilo s malo previše stvari u cijeloj njegovoj knjizi. Lindgreničini nasljednici demantirali su da su navedena stajališta njezina, nije moguće da je to rekla. Novinari su doveli u pitanje Arneov ugled, podtekst je bio da je lažljivac, gotovo patološki lažljivac, a sad je i nakladnik odlučio povući knjigu. Knjigu koja je Arnea držala na životu ovih zadnjih njegovih, bolešću nagrizenih, godina i na koju je bio toliko ponosan. Ali kao što je Linda rekla, sam si je bio kriv, Namazao sam maslacem još jednu krišku. Vanja je pružila ruke u zrak. Linda ju je podigla sa stolice i odnijela u kupaonicu, odakle se začuo šum tekuće vode i Vanjin krik prosvjeda. U dnevnoj sobi zazvonio je telefon. Protrnuo sam. Iako sam odmah shvatio da je to sigurno Ingrid, Lindina majka, jer nitko nas drugi ne naziva u to doba, srce mi je počelo sve jače lupati. Nepomično sam sjedio sve dok zvonjava nije prestala, jednako naglo kao što je i počela. “Tko je to bio?” rekla je Linda kad je izašla iz kupaonice s Vanjom koja joj je visjela na rukama. “Nemam pojma”, rekao sam. “Nisam se javio. Ali sigurno je bila tvoja mama.” “Idem je nazvati”, rekla je. “Ionako sam je mislila nazvati. Primiš Vanju?” Pružila mi ju je, kao da je moje krilo jedino mjesto u stanu na kojem može biti. “Samo je spusti na pod”, rekao sam. “Onda će plakati.” “Pa neka plače. Nije to tako strašno.” “Oke-ej”, rekla je, na onaj način koji obično znači da misli suprotno. Nije okej, ali napravit ću to jer si ti tako rekao. Pa ćeš sam vidjeti kako će to proći. Naravno da je počela plakati čim ju je Linda spustila na pod. Pružala je ručice za njom pa pala na pod, na dlanove. Linda se nije okrenula. Izvukao sam ladicu, što sam mogao sjedeći, i dohvatio pjenjaču. Nije bila zainteresirana za nju, iako sam postigao da pjenjača vibrira. Stavio sam bananu pred nju. Odmahivala je glavom dok su joj suze tekle niz lice. Na kraju sam je podignuo i odnio do prozora u spavaćoj sobi, gdje sam je pustio da stoji na klupici. To je upalilo. Izgovarao sam nazive svega što smo vidjeli, ona je sa zanimanjem gledala i pokazivala na svaki automobil koji je prošao. Linda je provirila kroz vrata sa slušalicom na prsima. “Mama pita hoćemo li doći k njoj na večeru sutra? Hoćemo li?” “Da”, rekao sam. “Može.” “Da joj kažem to?” “Reci.”
Oprezno sam spustio Vanju na pod. Mogla je stajati, ali nije još hodala pa se spustila na koljena i otpuzala prema Lindi. To dijete nije ni sekunde stiglo biti nezadovoljno prije nego što bismo pohitali zadovoljti njezinu potrebu. Gotovo cijelu prvu godinu budila se svaka dva sata noću i sisala, a Linda je gotovo poludjela od umora, pa ipak je nije htjela staviti u njezin krevetić da spava jer je tada plakala. Ja sam se zalagao za brutalan tretman: da je samo polegnemo u krevetić i pustimo da plače koliko god može, čak i cijelu noć, tako da sljedeću noć shvati da nitko neće doći ma što napravila, pa rezignirana i možda malo bijesna legne i zaspi sama od sebe. Linda je reagirala kao da sam joj rekao da ću Vanju tući po glavi dok ne ušuti. Kompromis je bio da nazovem maminu sestru Ingunn, koja je bila dječji psiholog i imala iskustva s takvim situacijama. Ona je predložila postupno odbijanje od sise, naglasila da Vanju treba puno tapšati i dragati kad poželi mlijeko ili želi ustati, ali ne može, te da iz noći u noć pomičemo vrijeme dojenja. I tako sam noću stajao pokraj njezina krevetića s blokom u koji sam bilježio točnu satnicu i tapšao je i dragao dok je ona vrištala i bijesno me gledala. Prošlo je deset noći prije nego što je prospavala noć. Moglo se to napraviti u jednoj noći. Ta zar joj je škodilo što je malo plakala? Isto je bilo i u parku. Pokušao sam je pridobiti da se igra sama, tako da ja mogu sjesti na klupu i čitati, ali to nije dolazilo u obzir, nekoliko sekundi nasamo i već bi me tražila pogledom, molećivo pružala ručice prema meni. Linda je prekinula razgovor i vratila se u sobu s Vanjom na rukama. “Idemo u šetnju?” rekla je. “Ionako nemamo što drugo raditi”, rekao sam. “Što bi to trebalo značiti?” rekla je oprezno. “Ništa”, rekao sam. “Kamo ćemo?” “Skeppsholmen, možda?” “Onda tamo.” Budući da sam se ja bavio Vanjom preko tjedna, sad se Linda brinula o njoj. Posjela ju je u krilo, odjenula joj mali, crveni pulover koji smo naslijedili od Yngveove djece, smeđe samterice, crveni skafander koji nam je kupila Lindina majka, crvenu kapu s vezicama ispod brade i bijelim rubom te par bijelih vunenih rukavica. Sve do prije mjesec dana uvijek je sjedila mirno dok bismo je presvlačili, no u zadnje se vrijeme počela vrpoljiti i otimati nam se iz ruku. Bilo je stvarno teško premotati je, drek je znao završiti posvuda ako se cijelo vrijeme vrtjela, pa sam u takvim situacijama ne jednom povisio glas. Lezi mirno! Ili daj lezi mirno, dovraga! I uhvatio bih je čvršće nego što je trebalo. Njoj je bilo zabavno pokušavati se istrgnuti, uvijek bi se smiješila ili smijala kad bi u tome uspjela, a povišen, razjaren glas isprva jednostavno nije shvaćala. Potpuno bi ga prečula ili bi me iznenađeno pogledala, što je sad pak to? Ili bi počela plakati. Prvo bi joj zadrhtjela donja usnica, a onda bi navrle suze. Kog ja to vraga radim, pomislio bih tada, zar sam potpuno poludio? Tek joj je godina dana, nevina je da nevinija ne može biti, a ja tu vičem na nju? Srećom ju je bilo lako utješiti, lako nasmijati, a i brzo je zaboravljala. U tom je smislu meni bilo gore nego njoj. Linda je bila strpljivija i pet minuta poslije Vanja je, dokraja odjevena, bila na njezinim rukama, s osmijehom punim iščekivanja na licu. U dizalu je pokušala pritiskati tipke, Linda joj je pokazala pravu i dovela joj prst do nje. Tipka je zasvijetlila i dizalo se počelo spuštati. Dok je Linda s njom išla po kolica u spremište za bicikle, ja sam vani zapalio cigaretu. Još je uvijek jako puhalo i nebo je bilo teško i sivo. Temperatura je bila oko nule ili minus jedan. Pošli smo Regeringsgatanom, prošli kroz Kungsträdgården i pokraj Narodnog muzeja pa skrenuli lijevo na Skeppsholmen i otišli do dokova gdje su stajali brodovi za stanovanje.
Nekoliko ih je bilo s prijelaza devetnaestog u dvadeseto stoljeće i svojedobno su prometovali golemim arhipelagom pred gradom. Nalazilo se ovdje i nekakvo malo brodogradilište, barem se činilo da je to, kobilica i rebrenice ležale su ondje kao kostur u nekakvoj drvenoj građevini nalik na skladište. Pokoji bradonja provirio bi kad bismo prolazili, inače je područje bilo pusto. Na maloj uzvisini nalazio se Muzej suvremene umjetnosti, gdje je Vanja provodila nerazmjerno mnogo dana, kad se u obzir uzme kratkoća njezina dosadašnjeg života. No ulaz je bio besplatan, restoran dobar i prilagođen djeci, bilo je igraonica, a i uvijek je vrijedilo pogledati malo nešto od umjetnosti. Voda u luci bila je potpuno crna. Oblaci su bili gusti i ležali nisko na nebu. Tanak sloj snijega na tlu nekako je sve činio tvrđim i golijim, možda zato što je oduzimao ono malo boje što je krajoliku ostalo. Sve muzejske zgrade na ovome području nekoć su pripadale vojsci, a takav su dojam i ostavljale: zatvorene i niske protezale su se duž malih cesta bez prometa ili stajale na kraju nečega što su nekoć zacijelo bili tereni za obuku. “Bilo je lijepo sinoć”, rekla je Linda i zagrlila me. “Da”, rekao sam. “Bilo je. Ali želiš li stvarno još jedno dijete sada?” “Da, želim. Ali šanse su vrlo male.” “Ja sam siguran da si zatrudnjela”, rekao sam. “Onako kako si bio siguran da je Vanja dečko?” “Ha-ha.” “Bila bih tako sretna”, rekla je. “Zamisli da jesam! Zamisli da dobijemo još jedno dijete!” “Da...”, rekao sam. “Što kažeš na to, Vanja? Bi li htjela sestricu ili brata?” Pogledala nas je odozdo. Zatim se okrenula ustranu i podigla ruku pokazujući na tri galeba koji su se, krila priljubljenih uz tijelo, ljuljuškali na valovima. “Tam!” rekla je. “Da, tamo”, rekao sam. “Tri galeba!” Imati samo jedno dijete nije mi uopće dolazilo u obzir, dvoje bi bilo premalo i previše bi se zatvorili u svoj svijet, ali troje, mislio sam, troje bi bilo savršeno. Tad bi djece bilo više nego roditelja, bilo bi mnogo mogućih kombinacija između njih, bili bismo banda. Prije sam prezirao planiranje, određivanje točnog trenutka kad bi nam odgovaralo imati djecu, i s obzirom na život nas dvoje i na to koja je razlika u godinama između djece najbolja, ta nije to neki poslovni pothvat. Htio sam pustiti da slučaj odluči, pustiti da se dogodi što se ima dogoditi, a onda se nositi s posljedicama kad za to dođe vrijeme. Zar nije to život? I dok sam šetao s Vanjom ulicama, dok sam je hranio i premotavao, u prsima mi je pulsirala čežnja za nekim drugim životom, bilo je to posljedica izbora s kojim sam morao živjeti. Nije bilo nikakvog drugog izlaza iz toga osim starog i isprobanog: izdržati. To što sam pritom zagorčavao život svima oko sebe, da, to je bilo samo još jedna posljedica, još nešto što je trebalo izdržati. Ako dobijemo još jedno dijete, a hoćemo, bila Linda trudna sada ili ne, pa još jedno, što je bilo neminovno, hoće li to nadrasti osjećaj dužnosti, nadrasti čežnju i postati nešto samo po sebi divlje i slobodno? Ako ne, što ću onda? Ako do toga dođe, učinit ću što moram. To je jedino u mojem životu što me drži, moje jedino uporište, a uklesano je u kamenu. Ili nije? Jer nekoliko tjedana prije nazvao me Jeppe, bio je u gradu i pitao hoćemo li na pivo. Jako sam ga cijenio, ali nikad nisam bio kadar s njime razgovarati, kao ni s mnogima drugim, ali nakon nekog vremena, kad sam već, što sam brže mogao, strusio dovoljno piva, nekako mi se jezik razvezao. Pričao sam mu kako mi sada izgleda život. Pogledao me i rekao, onako
kao nešto samorazumljivo, tonom autoritativnim, tipičnim za njega: Ali moraš pisati, Karl Ove! Pa kad se sve zbroji, kad moram birati, pisanje je ono prvo. Ali zašto? Djeca su život, a tko bi okrenuo leđa životu? A pisanje, što je ono ako ne smrt? Slova, što su drugo nego kosti na groblju? Trajekt za Djurgården dolazio je od rta na kraju otoka. S druge strane bio je Grdna Lund, veliki zabavni park, sa spravama praznim i nepomičnim, nekima i pokrivenim ceradama. Dvjesto metara dalje nalazila se zgrada u kojoj je bio ratni brod Vasa, što je potonuo na svojoj prvoj plovidbi 1628. godine. “Idemo preko trajektom?” rekla je Linda. “Pa možemo ručati u Blå Portenu?” “Pa tek smo doručkovali”, rekao sam. “Onda na kavu.” “To može. Imaš li gotovine?” Kimnula je pa smo stali pokraj trajektnog pristaništa. Nakon samo nekoliko sekundi Vanja se počela buniti. Linda je pronašla bananu u torbi i pružila joj je. Zadovoljna, zavalila se u kolica i gledala u more trpajući komad banane u usta. Prisjetio sam se da smo došli ovamo kad sam prvi put bio sam s njom vani. Bilo joj je tjedan dana. Maltene sam trčao oko otoka gurajući kolica, u strahu da će prestati disati, u strahu da će se probuditi i zaplakati. Kod kuće je situacija bila pod kontrolom; bilo je tu dojenje, spavanje, prematanje, bilo je monotono, ali bilo je u tom sistemu i nekog mira i nečeg slavljeničkog. Vani se više nismo imali čega držati. Prvi put kad smo je poveli sa sobom, bilo je to trećeg dana, morala je na kontrolu, i to nam je bilo kao da prenosimo bombu. Prva prepreka bila je sva odjeća koju je morala imati na sebi, jer je vani bilo više od petnaest stupnjeva ispod ništice. Druga prepreka bila je dječja sjedalica, kako je pričvrstiti u taksiju? Treća prepreka bile su oči koje su nas motrile u čekaonici. No to je prošlo dobro, preživjeli smo, makar s beskrajno puno gnjavaže, no sve se to isplatilo jer je nekoliko minuta poslije, za vrijeme pregleda, mirno i polako mahala nožicama na stolu za prematanje. Bila je savršeno zdrava i nevjerojatno dobro raspoložena, ta iznenada se nasmiješila medicinskoj sestri koja je stajala nad njom. Bio je to osmijeh, rekla je sestra. Nije bio grč. Bebe se rijetko smiješe tako rano! Bili smo polaskani, govorilo je to nešto o nama kao roditeljima. Tek nekoliko mjeseci poslije sinulo mi je da to kako se bebe rijetko smiješe tako rano zacijelo govore svima baš zato da postignu upravo takav učinak. Ali, ajme, to nisko, kao u sebe zatvoreno siječanjsko svjetlo koje je kroz prozor padalo na našu djevojčicu na stolu, na koju se još ni približno nismo naviknuli, led koji je vani svjetlucao na ledenoj hladnoći, Lindino potpuno otvoreno i opušteno lice, zbog svega toga to mi se posebno urezalo u sjećanje jer bili su to rijetki trenuci u kojima nisam u sebi osjetio ni trunke podvojenosti. Potrajalo je to dok nismo izašli na hodnik i trebali poći, tad je Vanja počela vrištati. Što napraviti? Da je uzmemo na ruke? Da, morali smo. Da je Linda podoji? I ako da, kako? Imala je toliko odjeće na sebi da je izgledala kao balon. Da je ponovno skinemo? Dok plače? Radi li se to tako? Što ako je to ne smiri? O, kako je vrištala dok je Linda prtljala oko odjeće na onaj svoj nervozni i neodlučni način. “Pusti mene”, rekao sam. Ošinula me pogledom. Vanja se smirila na nekoliko sekundi kad su joj usne uhvatile bradavicu. No onda je zabacila glavu i nastavila vrištati.
“Nije bilo to”, rekla je Linda. “Što je onda? Da nije bolesna?” “Ne, nije bolesna. Pa upravo ju je pregledala liječnica.” Vanja je vrištala i vrištala. Cijelo joj je lišće bilo potpuno izobličeno. “Što da radimo?” rekla je Linda izbezumljeno. “Privini je malo k sebi pa ćemo vidjeti”, rekao sam. Drugi par, koji je bio na redu poslije nas, izašao je s djetetom u sjedalici. Izbjegavali su nas pogledati dok su prolazili. “Ne možemo ostati ovdje”, rekao sam. “Idemo. Hajde. Neka plače.” “Jesi li pozvao taksi.” “Ne.” “Pa pozovi ga!” Gledala je Vanju, koju je privinula k sebi, što nije pomoglo, nije bilo puno smirujućega u dodiru njezina kombinezona i Lindine pernate jakne. Izvadio sam mobitel i utipkao broj taksi-službe, drugom rukom uzeo sjedalicu i pošao prema stepenicama u dnu hodnika. “Čekaj malo”, rekla je Linda. “Moram joj vratiti kapu na glavu.” Plakala je cijelo vrijeme dok smo čekali taksi. Došao je, srećom, samo nekoliko minuta poslije. Otvorio sam stražnja vrata, stavio unutra sjedalicu i počeo je vezivati sigurnosnim pojasom; ono što sam samo sat prije uspio napraviti bez problema, sad se odjednom pokazalo nemogućim. Pokušavao sam na sve moguće načine provući pojas kroz prokletu sjedalicu, preko nje i ispod nje, ali ništa mi nije polazilo za rukom. Cijelo to vrijeme Vanja je plakala, a Linda me strijeljala pogledom. Na kraju mi je vozač došao pomoći. Isprva sam se odbio odmaknuti, uspjet ću to sam, dovraga, ali nakon još cijele minute prtljanja morao sam to prepustiti njemu, brkatom muškarcu iz Iraka, sudeći po izgledu, koji ju je pričvrstio u dvije sekunde. Plakala je cijelim putem kroz snijegom prekriveni i suncem obasjani Stockholm. Tek kad smo kročili u stan i kad je razodjevena već ležala na krevetu s Lindom, plač je prestao. Oboje smo se bili preznojili. “To je bio pravi pritisak!” rekla je Linda kad je ustala s kreveta u kojem je Vanja spavala. “Da”, rekao sam. “Ali barem u njoj ima života.” Toga dana, ali poslije, čuo sam Lindu kako priča svojoj majci o pregledu. Nije rekla ni riječ o plaču, ni o panici koju smo osjetili, ne, ispričala je samo kako se Vanja nasmiješila kad ju je stavila na stolić za prematanje, a i poslije, kad ju je sestra pregledavala. Kako je Linda tada bila sretna i ponosna! Vanja se nasmiješila, bila je zdrava, a nisko je sunce izvana, što se sada zbog snijega doimalo kao uzdignuto, sve u prostoriji činilo mekšim i sjajnim, uključujući i Vanju, koja je ležala gola i mahala nožicama na dekici. Ono nakon toga prešućeno je. Sad, dok smo stajali na vjetru i čekali trajekt, gotovo točno godinu dana poslije, cijela mi se ta scena učinila čudnom. Kako je moguće biti takva neznalica? No bilo je tako, još se sjećam osjećaja koji su me tada ispunili: osjećaja da je sve tako krhko i osjećaja sreće koja je odasvuda isijavala. Ništa u mojemu životu nije me pripremilo na novorođenče, jedva da sam prije vidio koje, a isti je slučaj bio s Lindom, u cijelom svojem odraslom životu nije imala u blizini ni jednu jedinu bebu. Sve je bilo novo, sve se moralo učiti u hodu, uključujući i sve ono što sa sobom donose pogreške koje napravimo. Prilično brzo sam na štošta oko brige za dijete počeo gledati kao na izazov, kao da sudjelujem u nekakvom nadmetanju u kojemu je trebalo napraviti što više toga istovremeno, a tako je bilo i kad sam preuzeo brigu za nju preko dana, sve dok više nije bilo ničeg novog, kad je malo bojište bilo osvojeno i jedino što
je ostalo bila je rutina. Pred nama je trajekt polako klizio prema molu, vozeći tih zadnjih nekoliko metara unatrag. Biljeter je otvorio ogradu i mi, koji smo očito bili jedini putnici, odgurali smo kolica na palubu. Mjehurići sivozelene vode dizali su se na površinu oko propelera. Linda je izvadila novčanik iz unutrašnjeg džepa plave jakne koju je imala na sebi i platila. Ja sam se držao za ogradu i gledao grad. Bijeli Dramaten odskakao je, mala razlika u visini dijelila je Birger Jarlsgatan od Sveavägena, gdje se nalazio naš stan. Golema masa zgrada ispunjala je gotovo sav prostor u krajoliku. Kako li samo druga perspektiva, iz koje se ne vidi čemu služe kuće i ceste, nego se one samo vide kao oblici i masa, onako kako brojni golubovi zacijelo vide grad nad kojim lete i u koji slijeću, odjednom sve čini stranim. Golemi labirint prolaza i šupljina, jedan dio pod otvorenim nebom, drugi zatvoren, treći pod zemljom, u uskim tunelima kroz koje vlakovi prolaze poput crva. Dobrano preko milijun ljudi živi ovdje. “Mama je rekla da može pričuvati Vanju u ponedjeljak, ako hoćeš. Pa možeš dobiti dan za sebe.” “Jasno da hoću”, rekao sam. “Nije uopće jasno”, rekla je. U sebi sam zakolutao očima. “Ali onda možemo spavati ondje”, nastavila je. “Pa se vratiti zajedno rano ujutro. Ako hoćeš. Pa mama dođe s Vanjom popodne.” “Zvuči kao dobar plan”, rekao sam. Kad je trajekt pristao na drugoj strani, pošli smo ulicom uz lunapark, koji je u ljetnim mjesecima uvijek bio pun ljudi, što bi stajali u redu za ulaznice ili za hrenovke u pecivu, jeli u nekom od restorana brze hrane preko puta ili samo se šetali. Tada je asfalt bio prekriven ulaznicama i letcima, omotima od sladoleda i papira hrenovki u pecivu, salvetama i slamkama, limenkama Cole i tetrapacima od soka i svega ostalog što ljudi koji se zabavljaju imaju običaj bacati oko sebe. Sad je ulica pred nama bila tiha, prazna i čista. Nigdje nije bilo žive duše, ni u restoranima s jedne strane ni u lunaparku s druge. Na maloj uzvisini na drugom kraju ulice nalazio se Circus, koncertni prostor. Bio sam jednom ondje u restoranu s Andersom, bili smo u potrazi za nekim mjestom gdje se prikazivala Premier liga. Na televizoru u dnu restorana pustili su utakmicu koju smo htjeli gledati. Još je samo jedna osoba bila unutra. Svjetlo je bilo prigušeno, zidovi tamni, no čovjek je svejedno imao sunčane naočale. Bio je to Tommy Körberg. Sve su novine taj dan imale njegovo lice na naslovnici, vozio je pijan i policija ga je uhvatila, koraka niste mogli napraviti u Stockholmu a da ne naiđete na njegovo lice. Sad je, dakle, sjedio ondje i skrivao se. Prikriveni pogledi sigurno su mu bili jednako neugodni kao i neprikriveni, jer je otišao malo nakon što smo mi došli, iako ni jedan od nas nijedanput nije pogledao u njegovu smjeru. U usporedbi s time kroz što je on prolazio, blijedjeli su čak i moji najgori slučajevi alkoholne tjeskobe. Zazvonio mi je mobitel u džepu. Izvadio sam ga i pogledao na ekran. Yngveov mobitel. “Halo?” rekao sam. “Bok”, rekao je on. “Kako si?” “Dobro. Ti?” “Isto.” “Super. Nego, upravo ulazimo u kafić. Mogu te nazvati poslije? Popodne? Ili je bilo nešto važno?” “Ne. Ništa. Dobro, čujemo se poslije.” “Ajde bok.” “Bok.”
Vratio sam mobitel u džep. “Bio je to Yngve”, rekao sam. “Je li sve u redu?” rekla je Linda. Slegnuo sam ramenima. “Ne znam. Ali nazvat ću ga poslije.” Dva tjedna nakon što je navršio četrdesetu, Yngve se odselio od Kari Anne, našavši prethodno kuću za sebe. Sve se to brzo odvilo. Tek kad je zadnji put bio kod nas, rekao mi je što planira. Yngve je rijetko govorio o takvim stvarima, gotovo je sve držao za sebe, osim ako ga ne bih izravno pitao. A to se ne bi dogodilo uvijek. Osim toga, nije mi se trebao povjeravati da bih znao da je već dugo živio životom koji nije htio. Zato mi je, kad mi je rekao da je gotovo, bilo drago zbog njega. No nisam mogao ne pomisliti na tatu, koji je napustio moju mamu samo nekoliko tjedana prije nego što je navršio četrdesetu. Poklapanje dobi, u ovome slučaju radilo se o samo nekoliko tjedana razlike, nije bilo ni obiteljsko ni genetsko, a kriza četrdesete godine nije bila mit: počela je pogađati ljude u mojoj blizini, a pogađala ih je jako. Neki su bili gotovo potpuno ludi od očaja, ludi za nečim. Za čime? Za još života. S četrdeset prvi put život koji trenutačno živite, uvijek privremen, postaje život sam, a to uspoređivanje briše sve snove, uništava sve predodžbe o tome da se stvarni život, onaj koji vam je namijenjen, sve one velike stvari što trebate napraviti, nalazi negdje drugdje. Kad navršite četrdesetu, shvatite da je sve to tu, u banalnoj svakodnevici, već određeno i da će tako uvijek biti, osim ako nešto ne poduzmete. Kockate se još samo jedanput. Yngve je to napravio jer je htio da mu bude bolje. Tata zato što je htio nešto radikalno drukčije. Zato nisam strepio zbog Yngvea, zapravo nikad i nisam, on se uvijek znao snaći. Vanja je zaspala u kolicima. Linda se zaustavila i spustila joj naslon. Pogledala je dnevni meni na ploči koja je stajala na ulici ispred Blå Portena. “Ja sam zapravo gladna”, rekla je. “Ti?” “Pa možemo ručati ovdje”, rekao sam. “Janjeće okruglice su im dobre.” Bilo je to fino mjesto. Atrij u sredini, pun biljaka i s fontanom, gdje se u ljetnim mjesecima moglo sjediti. Zimi je najljepši dio bio izduženi ostakljeni prostor. Jedini je minus bila klijentela, koja se većinom sastojala od snažnih, za kulturu zainteresiranih, žena u pedesetima i šezdesetima. Pridržao sam vrata Lindi, koja je ugurala kolica, a onda uhvatila šipku između kotača i prenijela ih preko triju stepenica. Restoran je bio malo više nego polupun. Zauzeli smo najizdvojeniji stol, za slučaj da se Vanja probudi, i otišli naručiti. Za stolom kraj prozora u dnu sjedila je Cora. Kad nas je ugledala, ustala je i nasmiješila se. “Bok!” rekla je. “Baš mi je drago da vas vidim!” Zagrlila je prvo Lindu pa mene. “I?” rekla je. “Kako ste?” “Dobro”, rekla je Linda. “Ti?” “Dobro! S mamom sam ovdje, kao što vidite.” Kimnuo sam njezinoj majci, koju sam jednom upoznao na nekoj od Corinih zabava. Kimnula je i ona meni. “Sami ste ovdje?” rekla je Cora. “Ne, Vanja tamo spava”, rekla je Linda. “A, da. Hoćete ostati ovdje još malo?” “Da-a, neko vrijeme...”, rekla je Linda. “Doći ću poslije do vas”, rekla je Cora. “Da vidim tu vašu kćer. Je li to u redu?” “Naravno”, rekla je Linda i nastavila prema pultu u dnu restorana, gdje smo stali u red. Cora je bila prva koju sam od Lindinih prijatelja upoznao. Voljela je Norvešku i sve norveško, živjela je ondje nekoliko godina i običavala je govoriti norveški kad bi se napila. Ona je jedina od Šveđana koje sam upoznao razumjela da su razlike između dviju zemalja
velike, a to je shvatila na jedini način na koji se to može shvatiti, na vlastitoj koži. Naprimjer, kako se ljudi u Norveškoj cijelo vrijeme zabijaju jedni u druge na ulici, u trgovinama i u sredstvima javnog prijevoza. Kako ljudi u Norveškoj uvijek neobavezno ćaskaju, na kioscima, u redovima i u taksijima. Razrogačila je oči kad je čitala norveške novine i vidjela kakve se debate ondje odvijaju. Pa oni vrijeđaju jedni druge! rekla je ushićeno. Gaze se svom snagom! Ničega se ne boje! Ne samo da imaju svoje mišljenje o svemu pod suncem i usuđuju se reći ono što nijedan Šveđanin nikad ne bi rekao, nego pritom i grme i bjesne. O, kako to oslobađa! Zato što je tako razmišljala, s njom mi se bilo lakše upoznati nego s drugim Lindinim prijateljicama, koje su bile društvene na posve drukčiji način, formalan i vrlo ispoliran, da ne govorim o osobama u onom uredskom kolektivu među koje me ubacila. Bili su dragi i ljubazni, često me pozivali na ručak, a ja sam jednako često odbijao, osim nekoliko puta, kad sam samo sjedio šuteći i slušao njihove razgovore. Jedan su put diskutirali o neminovnoj invaziji na Irak i o vječnom susjedskom konfliktu između Izraela i Palestine. Diskutirali možda nije baš najbolji izraz, više je to sličilo ćaskanju o hrani ili vremenu. Dan poslije sreo sam Coru i ona mi je ispričala kako je njezina prijateljica pobješnjela i napustila taj kolektiv. Navodno je došlo do žestoke razmjene mišljenja o odnosu Palestine i Izraela, bila je sva izvan sebe od bijesa i odmah je otišla odande. Dakako, sljedeći je dan njezino mjesto bilo ispražnjeno. Ali ja sam prisustvovao tom razgovoru! I nisam primijetio ništa! Nikakvu agresiju, nikakvu napetost, ništa. Samo njihove ljubazne glasove u razgovoru i laktove izbočene poput pilećih krilaca dok su baratali noževima i vilicama. To je bila Švedska, takvi su bili Šveđani. No i Cora se uzrujala taj dan. Ispričao sam joj kako je Geir dva tjedna prije otišao u Irak pisati knjigu o ratu. Nazvala ga je egoističnim, samodopadnim idiotom. Nije bila naročito politična osoba pa me iznenadila njezina burna reakcija. Doslovno je imala suze u očima dok ga je vrijeđala. Zar je njezina empatija bila toliko jaka? Njezin je otac u šezdesetima otišao u rat u Kongo, rekla je tada. Radio je kao ratni izvjestitelj. To ga je uništilo. Ne u smislu da je bio ranjen ili nešto takvo niti su ga događaji ondje potresli toliko da mu je to naštetilo psihi, naprotiv, htio se vratiti, čeznuo je za životom koji je ondje proživio, u blizini smrti; bila je to potreba koju ništa u Švedskoj nije moglo zadovoljiti. Ispričala mi je čudnu priču o tomu kako je poslije vozio motocikl u nekakvom cirkusu, motocikl smrti, kako ga je nazvala, i naravno da je počeo piti. Bio je destruktivan i ubio se kad je Cora bila mala. Za njega su bile suze u njezinim očima, za njim je tugovala. Je li onda bila sreća što je imala tako snažnu, autoritativnu i strogu majku? Heh, ne nužno... Moj je dojam bio da je ona na Corin život gledala sa svojevrsnim negodovanjem i da je to Cora uzimala k srcu više nego što je trebala. Majka joj je bila računovotkinja i bilo je jasno da se Corino kretanje nejasnim kulturnim područjem nije slagalo s njezinim očekivanjima, zamislima kakav bi trebao biti život dostojan njezine kćeri. Cora je za život zarađivala kao novinarka u raznim ženskim časopisima a da to nije znatno utjecalo na njezino poimanje vlastita identiteta, pisala je pjesme, bila je pjesnikinja. Pohađala je Biskops-Arnö, školu pisanja u koju je išla i Linda, i pisala je dobre pjesme, koliko sam mogao prosuditi; jedanput sam je slušao dok ih je čitala i iznenadio se. Svoje pjesme nije gradila na jezičnim bravurama, kao što čini većina mladih švedskih pjesnika, ali nisu one bile ni nježne i osjetljive poput pjesama ostalih, bile su nešto treće, nezauzdane i smjele na jedan neosoban način, pisane ekspanzivnim jezikom koji mi je bilo teško spojiti s njom. No nije ih uspjela objaviti. Švedske je nakladnike njihov budžet neusporedivo više ograničavao nego norveške i zato su bili puno oprezniji, pa ako se niste mogli sasvim prilagoditi književnim krugovima, nije bilo šanse da vas objave. Da je izdržala i marljivo radila, na kraju bi uspjela, jer bila je nadarena, no kad je pogledate, upornost nije prvo što će vam s njom u vezi pasti
na pamet. Bila je sklona samosažalijevanju, govorila je tiho, često o deprimirajućim stvarima, no znala je začas napraviti zaokret i biti živahna i zanimljiva. Kad bi pila, znala je dospjeti u središte pozornosti i praviti skandale, jedina je od Lindinih prijatelja bila takva. Je li mi možda zato bila toliko simpatična? Duga kosa visjela joj je s obiju strana lica. Pogled iza malih naočala bio je tužan, gotovo pseći. Svaki put kad bi pila, što je bilo povremeno, izražavala je Lindi svoje veliko divljenje, govorila da se poistovjećuje s njom. Linda nikad nije znala kako da se s time nosi. Pogladio sam Lindu po leđima. Stol kraj kojeg smo stajali bio je pun kolača svih mogućih veličina i oblika. Tamnosmeđa čokolada, svjetložuta vanilija, zelenkasti marcipan, bijele i ružičaste puslice. Na svakom tanjuru stajala je zastavica s nazivom kolača. “Što ćeš ti?” rekao sam. “Ne znam točno... Možda pileću salatu? A ti?” “Janjeće okruglice. Tako znam što ću dobiti. Ali mogu naručiti i za tebe. Idi ti sjesti.” Otišla je. Naručio sam, platio, natočio dvije čaše vode, odrezao nekoliko kriški različitih vrsta kruha na kraju golemog stola s kolačima, uzeo pribor za jelo, zgrabio nekoliko paketića maslaca i nekoliko salveta, sve stavio na pladanj, stao kraj pulta i pričekao da mi iz kuhinje, koje sam gornji dio vidio kroz njezina salunska vrata, donesu hranu. Na dvorištu nalik na atrij stolovi i stolci stajali su prazni među svim onim zelenim biljkama što su tako lijepo izgledale na pozadini od sivog neba, a postavljene na betonski pod. Bilo je nešto privlačno u kombinaciji upravo tih boja, sive i zelene. Nijedan slikar nije to znao bolje iskoristiti od Braquea. Sjećam se reprodukcija koje sam vidio u Barceloni kad sam bio ondje s Tonje, nekakvih barki na plaži ispod golema neba, slika gotovo šokantne ljepote. Koštale su nekoliko tisuća kruna, a to mi se tad činilo previše. Kad sam se predomislio, bilo je prekasno; sljedeći dan, u subotu, koja nam je bila zadnji dan u gradu, uzalud sam gurao vrata galerije. Sivo i zeleno. Ali i sivo i žuto, kao na fantastičnoj slici Davida Hockneya, onoj nekoliko limuna na pladnju. Odvajanje boje od motiva bilo je najvažnije postignuće modernizma. Prije njega slike poput Braquovih i Hockneyevih bile su nezamislive. Pitanje je je li vrijedilo, imajući na umu što je sve modernizam donio umjetnosti. Kafić u kojem sam se nalazio pripadao je galeriji Liljevalch, njezina stražnja strana činila je četvrti, zadnji, zid terase, a pripadala joj je i kolonada do koje su vodile stube. Zadnje što sam ondje pogledao bila je izložba Andyja Warhola, pogledao sam je i nisam ni na koji način, ma koju perspektivu zauzeo, mogao shvatiti u čemu se krije njegova umjetnička vrsnoća. To me činilo nazadnim, reakcionarnim, što ni u kom slučaju nisam htio biti i što nikako nisam htio nositi u sebi. Ali što sam mogao? Prošlost je samo jedna od mnogih mogućih budućnosti, Thure Erik je često govorio. Ne treba se čovjek kloniti prošlosti i bježati od nje, nego od okoštavanja. Isto je vrijedilo i za sadašnjost. Kad pokretljivost koju umjetnost gaji postane nepokretnost, takvu umjetnost treba izbjegavati i ignorirati. Ne zato što je moderna, u doticaju s našim vremenom, nego zato što se ne kreće i mrtva je. “Janjeće okruglice i pileća salata?” Okrenuo sam se. Bubuljičav mladić s kuharskom kapom i pregačom stajao je iza pulta s tanjurom u svakoj ruci i ogledavao se. “Da, ovdje”, rekao sam. Stavio sam tanjure na pladanj i odnio ih kroz lokal do našega stola, gdje je Linda sjedila s Vanjom u krilu. “Probudila se?” rekao sam. Linda je kimnula. “Mogu je ja uzeti”, rekao sam. “Da ti možeš jesti.” “Hvala”, rekla je.
Ponuda nije došla zbog nesebičnosti, nego zbog egoizma. Lindi bi često pao šećer i postajala bi sve nervoznija što je dulje bila u tom stanju. Nakon tri godine što sam s njom živio, vidio sam signale puno prije nego što bi ih ona sama primijetila, vidjelo se to u detaljima, u nekom naglom pokretu, tračku crnoće u pogledu, laganoj odsječnosti odgovora. Tad je samo trebalo staviti hranu pred nju i to bi prošlo. Prije dolaska u Švedsku nikad nisam čuo za taj fenomen, nisam imao pojma da postoji nešto što se zove pad šećera pa mi ništa nije bilo jasno kad sam to prvi put primijetio kod Linde: zašto je tako mrzovoljno odgovorila konobaru? Zašto je samo kratko kimnula i skrenula pogled kad sam je pitao za razlog? Geir mi je spomenuo taj fenomen, koji je bio vrlo raširen i o kojemu se puno pisalo, a bio je posljedica toga što su svi Šveđani išli u vrtić i ondje cijeli dan dobivali takozvane međuobroke. Ja sam se bio naviknuo na to da ljudi budu mrzovoljni ako nešto ne ide kako treba ili zato što je netko rekao nešto uvredljivo ili takvo što, dakle iz više ili manje konkretnih razloga, kao i na to da maloj djeci glad utječe na raspoloženje. Očito sam još puno toga imao naučiti o djelovanju ljudskoga uma. Ili su možda posrijedi bili samo švedski umovi? Ženski umovi? Umovi kulturne srednje klase? Uzeo sam Vanju i otišao po dječju stolicu kraj ulaznih vrata. Vratio sam se s djevojčicom u jednoj ruci i stolicom u drugoj, skinuo joj kapu, kombinezon i cipelice pa je posjeo. Kosa joj je bila raščupana, lice sneno, ali u očima joj je bio sjaj koji mi je ulio nadu da ću provesti mirnih pola sata. Razrezao sam okruglicu i komadiće stavio na stol pred nju. Pokušala ih je pomesti rukom u jednom potezu, ali ih je rub plastičnog stola zaustavio. Prije nego što ih je stigla početi jednog po jednog baciti, ja sam ih stavio na svoj tanjur. Sagnuo sam se i pretražio torbu od kolica ne bih li našao štogod što bi je moglo zaokupiti na nekoliko minuta. Limena kutija za užinu, bi li to moglo poslužiti? Izvadio sam kekse i stavio ih na rub stola, a onda pred nju stavio kutiju, izvadio ključeve i ubacio ih unutra. Nešto što zvecka, a može se izvaditi iz torbe i staviti pred nju, bilo je upravo ono što joj je trebalo. Zadovoljan sobom, sjeo sam za stol i počeo jesti. U lokalu, oko nas, svi su zamorili, a čulo se i zveckanje pribora za jelo te tu i tamo prigušen smijeh. U ono kratko vrijeme koliko smo bili ondje, lokal se gotovo pa napunio. Djurgården je vikendom uvijek bio pun ljudi, a tako je bilo već više od sto godina. Ne samo da su parkovi bili veliki i lijepi, ponegdje više šuma nego park, bilo je ovdje i mnogo muzeja. Galerija Thielska, s Nietzscheovom posmrtnom maskom i Munchovim, Strindbergovim i Hillovim slikama; Waldemarsudde, negdašnja rezidencija princa Eugena, koji je bio i slikar, Nordijski muzej, Prirodoslovni muzej i, naravno, Skansen i njegov zoološki vrt s nordijskim životinjama, kao i zgrade, replike onih iz svih razdoblja švedske povijesti - sve to pripadalo je fantastičnom periodu kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća; bila je to zanimljiva mješavina dekadencije i otmjenosti srednje klase, nacionalnog neoromantizma te fanatične posvećenosti zdravlju. Jedino što je od toga ostalo opsjednutost je zdravljem; od svega ostalog, pogotovo nacionalnog neoromantizma, Švedska se distancirala: ideal više nije bila osobna jedinstvenost, nego jednakost, ne kulturna jedinstvenost, nego multikulturalnost, tako da su svi muzeji ovdje zapravo bili muzeji muzeja. Pogotovo je to vrijedilo za Prirodoslovni muzej, koji je ostao nepromijenjen otkako je izgrađen početkom prošloga stoljeća: imao je isti postav kao tada, različite preparirane životinje u pseudoprirodnom okruženju, a pozadinu je naslikao veliki slikar životinja i ptica Bruno Liljefors. Tad je još na našem planetu bilo golemih područja do kojh ljudski utjecaj nije dopro, tako da slikarska reprodukcija njih nije bila rezultat nikakve nužnosti, nego je samo omogućavala znanje, tj. uvid u našu civilizaciju, u to da se sve treba svesti na ljudska mjerila,
da ništa ne proizlazi iz nužnosti, nego iz želje, iz gladi, a činjenica da je ta želja za znanošću, glad za znanošću, koja je trebala proširiti svijet, istovremeno svijet sužavala, čak i fizički, kao i to da je u to vrijeme sve još bilo na početku, ali ipak očito, dok je sad završeno - tjerala me na plač, plakalo mi se svaki put kad bih onamo došao. To što je vikendom rijeka ljudi na kanalima i šljunčanim stazama, na livadama i u šumarcima zapravo bila kao ona s kraja devetnaestog stoljeća, pojačavalo je taj osjećaj: isti smo kao oni, samo još izgubljeniji. Preda me je stao muškarac mojih godina. Bio mi je odnekud poznat, ali nisam mogao odrediti otkud. Imao je izraženu bradu i obrijanu glavu, da prikrije ćelavljenje. Uši su mu bile debele, a koža lica blago ružičasta. “Je li slobodna ova stolica?” rekao je. “Da, naravno”, rekao sam. Oprezno ju je podigao i odnio do susjednog stola, gdje su dvije žene i muškarac u šezdesetima sjedili sa ženom koja je tek zašla u tridesete i, po svemu sudeći, s njezino dvoje male djece. Obiteljski izlazak s bakama i djedom. Vanja je ispustila jedan od onih užasnih krikova kakve je počela ispuštati zadnjih tjedana. Vrisnula bi iz petnih žila. Meni je to bio pravi udar na živce i bilo mi je neizdrživo. Pogledao sam je. I kutija i ključevi ležali su na podu pokraj stolice. Podignuo sam ih i stavio pred nju. Uzela ih je u ruke i opet bacila na pod. Bila bi to igra da nije počela vrištati. “Nemoj vrištati, Vanja”, rekao sam. “Molim te.” Nabo sam na vilicu zadnju polovicu krumpira, žutu na bijelome tanjuru, i podignuo je do usta. Dok sam žvakao, sakupio sam preostale komadiće mesa na tanjuru, nožem ih gurnuo na vilicu, zajedno s nekoliko komadića luka iz salate, ponovno podignuo vilicu k ustima i sve to progutao. Muškarac koji je došao po stolicu išao je prema pultu sa starijim muškarcem, koji je, pretpostavio sam, bio otac njegove žene, jer na običnijem licu starijega muškarca nije bilo ni jedne od osebujnih crta muškarca koji je došao po stolicu. Gdje sam ga već vidio? Vanja je ponovno zakriještala. Samo je nestrpljiva, nemam se zašto uzrujavati, pomislio sam dok mi je prsa stezao bijes. Odložio sam pribor na tanjur i ustao, pogledao Lindu, koja je također bila na kraju snaga. “Idem malo prošetati s njom”, rekao sam. “Samo gore do kolonada. Hoćeš li poslije popiti kavicu ili ćemo to negdje drugdje?” “Možemo i drugdje”, rekla je. “Ili možemo ostati ovdje.” Zakolutao sam očima i sagnuo se da uzmem Vanju. “Nemoj mi kolutati očima”, rekla je Linda. “Ali postavio sam ti jednostavno pitanje”, rekao sam. “Pitanje na koje postoje dva moguća odgovora. Hoćeš li ili nećeš? A ti nisi kadra odgovoriti na to.” Ne čekajući njezin odgovor, spustio sam Vanju na pod, primio je za ruke i počeo hodati s njom ispred sebe. “A što bi ti, onda?” meni za leđima rekla je Linda. Pravio sam se da sam prezauzet Vanjom da bih je čuo. Više oduševljeno nego svrhovito stavljala je nogu pred nogu, sve dok nismo došli do stepenica, gdje sam joj oprezno pustio ruke. Jedan je trenutak uspravno stajala i malko se ljuljala. Zatim se spustila na koljena i otpuzala uz tri stepenice. Poput psića jurila je na sve četiri prema ulaznim vratima. Kad su se otvorila, kleknula je i velikim očima pogledala osobe koje su ušle. Bile su to dvije starije žene. Druga od njih zaustavila se i s
osmijehom je na licu pogledala. Vanja je spustila pogled. “Malo je sramežljiva, ha?” rekla je žena na švedskom. Nasilu sam se nasmiješio, podigao Vanju i odnio je van na terasu. Pokazivala je na neke golubove koji su stajali i zobali mrvice ispod stola. Zatim je pogledala uvis i pokazala na galeba koji je lebdio na vjetru. “Ptice”, rekao sam. “A vidiš unutra, iza prozora? Tamo sjede ljudi.” Pogledala je prvo mene pa njih. Pogled joj je bio živ, izražajan, a odavao je i njezine dojmove. Kad bih ga sreo, uvijek bih imao osjećaj da znam tko je ona, ta posve određena mala osoba. “Ali, brr, kako je hladno”, rekao sam, “Idemo unutra, ha?” Sa stepenica sam vidio da je Cora došla do našega stola. Srećom, nije sjela. Stajala je iza stolice s rukama u džepu, smiješeći se. “Kako je narasla!” rekla je. “Da”, rekao sam. “Koliko je velika Vanja?” Obično je Vanja bila ponosna kad je mogla odgovoriti na pitanje pružanjem ruku iznad glave. No sad je samo naslonila glavu na moje rame. “Baš smo krenuli kući. Zar ne?” rekao sam i pogledao Lindu. “Trebalo bi nam pola sata da sad dobijemo kavu.” Kimnula je. “Da, i mi ćemo uskoro”, rekla je Cora. “Ali upravo sam se dogovorila s Lindom da ću svratiti do vas jedan dan. Pa se uskoro vidimo.” “Baš krasno”, rekao sam. Posjeo sam Vanju u krilo i počeo joj odijevati kombinezon. Pogledao sam Coru i nasmiješio se kako ne bih djelovao odbojno. “I, kako je biti tata?” rekla je. “Užasno”, rekao sam. “Ali izdržavam,” Nasmiješila se. “Ozbiljno to mislim”, rekao sam. “Shvatila sam”, rekla je. “Karl Ove sve izdržava”, rekla je Linda. “To je njegova metoda u životu“ “Pa valjda mogu biti iskren?” rekao sam. “Ti bi radije da lažem?” “Ne”, rekla je Linda. “Samo mi je žao da ti je to toliko grozno.” “Nije mi toliko grozno”, rekao sam. “Mama me čeka”, rekla je Cora. “Baš mi je drago da smo se sreli. Vidimo se onda!” “I meni je drago da smo se vidjeli”, rekao sam. Kad je otišla, sreo sam Lindin pogled. “Nije baš tako strašno”, rekao sam i posjeo Vanju u kolica, čvrsto je vezao pojasom i otkočio kotače. “Nije”, rekla je Linda, dovoljno odsječno da shvatim da to znači upravo suprotno. U tišini se sagnula i podigla kolica kad smo došli do stuba, u tišini je hodala uz mene kroz atrij i ulicom prema centru. Imao sam osjećaj kao da mi hladan vjetar puše kroz kosti. Oko nas je sve bilo puno ljudi. Stajališta taksija s obiju strana bila su prepuna ljudi u crnome, koji su drhturili, a gledano iz određenog kuta, nisu se puno razlikovali od ptica, onih koje zbijene nepomično stoje na nekoj litici na Antarktici i gledaju pred sebe. “Jučer je bilo tako romantično i lijepo”, rekla je naposljetku, dok smo prolazili kraj Prirodoslovnog muzeja pa ugledali između grana ljeskanje crnoga kanala u daljini. “A danas kao da ništa od toga nije ostalo.” “Ja nisam romantična osoba, znaš to”, rekao sam.
“Nisi. Ali kakva si ti uopće osoba?” Nije me gledala dok je to govorila. “Prestani”, rekao sam. “Nemoj opet počinjati s tim.” Sreo sam Vanjin pogled i nasmiješio joj se. Ona je živjela u svojem svijetu, koji je s našim bio povezan osjećajima i osjetima, tjelesnim dodirima i zvukom glasova. Bilo mi je čudno prebacivati se iz jednog svijeta u drugi, kao sad, u jednom trenutku mrzovoljan zbog Linde, u drugom veseo zbog Vanje; osjećao sam se kao da živim dva posve odvojena života. No Vanja je živjela samo jedan, a uskoro će odrasti i prijeći u drugi, nestat će nevinosti i počet će povezivati činjenice, shvaćati što se u ovakvim trenucima odvija između Linde i mene. Približavali smo se mostu preko kanala. Vanjin je pogled šarao po prolaznicima. Svaki put kad bi naišao pas ili motor, pokazala bi na nj prstom. “Bila sam tako sretna pri pomisli da bismo mogli imati još jedno dijete”, rekla je Linda. “Bila sam jučer i danas sam. Razmišljam o tome skoro cijelo vrijeme. Imam leptiriće u trbuhu od sreće. Ali ti se ne osjećaš tako. Tužna sam zbog toga.” “Griješiš”, rekao sam. “I ja sam bio sretan.” “Ali sada nisi.” “Ne”, rekao sam. “Ali je li to baš tako čudno? Samo nisam baš dobre volje.” “Zato što si kod kuće s Vanjom?” “Između ostalog i zato.” “Bi li bilo bolje da možeš raditi?” “Da.” “Onda ćemo upisati Vanju u vrtić”, rekla je. “Ozbiljno?” rekao sam. “Još je tako mala.” Bilo je vrijeme najveće gužve pa smo na mostu, koji je bio usko grlo na putu prema Djurgårdenu, bili prisiljeni hodati polako. Linda je jednom rukom držala kolica. Iako sam to mrzio, nisam ništa rekao, bilo bi to presitničavo spominjati, pogotovo sad kad smo razgovarali o tome što ćemo napraviti. “Da, premala je”, rekla je Linda. “Ali čeka se tri mjeseca. Tad će imati šesnaest mjeseci. I tad će biti premala, ali...” Skrenuli smo lijevo kad smo prešli na drugu stranu i pošli rivom. “Što zapravo želiš reći?” rekao sam. “S jedne strane govoriš da treba u vrtić. S druge strane kažeš da je premala.” “Mislim da je premala. Ali ako je doista nužno da ti radiš, morat će u vrtić. Ne mogu se ni ja baš ispisati iz škole.” “To nikad nije dolazilo u obzir. Rekao sam da ću čuvati Vanju do ljeta. I da će krenuti u vrtić ujesen. Ništa se s tim u vezi nije promijenilo.” “Ali tako si nezadovoljan,” “Da. Ali možda nije tako strašno? Sasvim sigurno ne želim biti zao muškarac koji protiv volje dobre žene šalje vlastito dijete prerano u vrtić, vlastitog zadovoljstva radi.” Pogledala me. “Da možeš birati, što bi izabrao?” “Da mogu birati, Vanja bi krenula u vrtić već u ponedjeljak.” “Iako misliš da je premala?” “Da. Ali izbor nije samo moj, rekao bih?” “Nije. Ali ja se slažem. U ponedjeljak ću nazvati i staviti je na listu čekanja.” Neko smo vrijeme hodali šuteći. S desne su strane bili neki od najskupljih i
najekskluzivnijih stanova u Stockholmu. Prestižnijih adresa od tih nije bilo nigdje u gradu. A tako su i izgledale te kuće. Pročelja nisu odavala ništa, ništa se iz njih nije dalo iščitati, a zgrade su, prije svega, sličile dvorcima ili tvrđavama. Unutra su se nalazili ogromni stanovi od dvanaest ili četrnaest soba, znao sam. Lusteri, plemstvo, golema količina novca. Život o kojem nisam znao ništa. S druge strane ležala je luka, potpuno crna, uz rub doka, bijeli zapjenjeni valovi u daljini. Nebo je bilo tamno i teško, sjaj građevina s druge strane kao točkice svjetla u tom silnom sivilu. Vanja je malo cendrala i migoljila se u kolicima, tako da je skliznula i završila na boku. To ju je još više oneraspoložilo. Kad se Linda sagnula i povukla je naviše, načas je pomislila da će je izvaditi iz kolica, pa je ispustila frustrirani krik kad je shvatila da to nije slučaj. “Stani malo”, rekla je Linda. “Hoću vidjeti ima li u torbi koja jabuka ili nešto slično.” Bila je, a sljedeći tren frustracija je nestala. Vanja je zadovoljno sjedila i glodala zelenu jabuku kad smo nastavili hodati. Za tri mjeseca bit će svibanj. Dobio sam, dakle, samo dva mjeseca. Ali i to je bilo bolje nego ništa. “Možda mama može uzeti Vanju koji dan u tjednu”, rekla je Linda. “Da, to bi bilo divno”, rekao sam. “Pitat ćemo je sutra.” “Imam osjećaj da će pristati”, rekao sam i nasmiješio se. Lindina majka sve bi pustila i dotrčala čim bi jedno od njezine djece trebalo pomoć. A ako je prije i bilo granica, nestale su čim je na svijet došla unuka. Obožavala je Vanju i napravila bi sve, apsolutno sve za nju. “Jesi li sad sretan?” rekla je Linda i pogladila me po leđima. “Jesam”, rekao sam. “Bit će puno veća”, rekla je. “Šesnaest mjeseci. To nije tako malo.” “Torje je imao deset mjeseci kad je krenuo u vrtić”, rekao sam. “I nije mu to bitno naškodilo, ovako izvana.” “A ako jesam trudna, rodit ću u listopadu. Onda bi bilo dobro da Vanja ima nekakav režim.” “Ja vjerujem da jesi.” “I ja. Ne, znam da jesam. Znala sam to još jučer.” Kad smo došli do trga ispred Dramatena i stali da pričekamo zeleno na semaforu, počeo je padati snijeg. Vjetar je nalijetao iza uglova i preko krovova, gole su se grane njihale, zastave vijorile. Jadne ptice u beznadnom letu vjetar je skretao s putanje iznad nas. Prilazili smo trgu iz Biblioteksgatana, gdje se nekad, u nevinim sedamdesetima, odvijala talačka drama koja je prodrmala cijelu Švedsku i kada je nastao pojam “štokholmski sindrom”, pa nastavili prema NK-u, gdje smo mislili kupiti hranu za večeru. “Možeš ti s njom doma ako hoćeš, dok ja kupujem”, rekao sam, jer sam znao koliko Linda mrzi dućane i trgovačke centre. “Ne, želim biti s tobom”, rekla je. Spustili smo se dizalom u supermarket u podrumu, kupili talijanske kobasice, rajčice, luk, peršin i dva pakiranja rigatona, sladoled i smrznute kupine, otišli dizalom do etaže na kojoj je bio Systembolaget i za umak od rajčica kupili mali tetrapak bijelog vina te tetrapak crnog vina i bočicu konjaka. Usput sam uzeo norveške novine koje su upravo bile stigle ftenposten, Dagbladet, Dagens Næringsliv i Verdens Gang - a osim njih i Guardian i The Times, za koje će se možda pronaći trenutak da ih pročitam preko vikenda, ali to nije bilo sigurno.
Kad smo došli kući, bilo je nekoliko minuta do jedan. Za sređivanje stana, dakle za pospremanje i čišćenje, trebalo je otprilike dva sata. Bilo je tu i abnormalno veliko brdo odjeće koju je trebalo oprati. Ali imali smo vremena; Fredrik i Karin trebali su doći tek u šest. Linda je posjela Vanju na stolicu i podgrijala limenku dječje hrane u mikrovalnoj, dok sam ja skupljao vreće smeća, koje su se već bile nakupile, pogotovo u kupaonici, gdje pelene ne samo da su napunile kantu za smeće tako da se poklopac odigao nego su i ležale na hrpama po podu, pa ih sve odnio u prostoriju za smeće u prizemlju. Budući da je bio kraj tjedna, svi četverokutni kontejneri bili su pretrpani. Otvorio sam poklopce na svima i počeo bacati različite vrste otpada u pripadajuće kontejnere: karton u jedan, obojeno staklo u drugi, prozirno u treći, plastiku u četvrti, metal u peti, ostalo u šesti. Kao i obično, mogao sam utvrditi da se u ovoj kući puno pije; pozamašan dio kartonskog otpada bili su tetrapaci od vina, a gotovo sve bačeno staklo bile su boce od vina i žestica. Usto su ondje uvijek bile debele hrpe časopisa, i onih jeftinih koji izlaze s novinama i onih debljih, kvalitetnijih specijaliziranih časopisa. Najviše se u kući čitalo o modi, unutrašnjem uređenju i kućama na selu. U kutu kraćeg zida bila je rupa, provizorno probušena, koju je netko jedne noći napravio pilom da uđe u susjedni frizerski salon. Umalo sam počinioce zatekao na djelu; jednog sam jutra ustao u pet, krenuo van sa šalicom kave u ruci i začuo alarm kako pišti u frizerskom salonu čim sam izašao na stubište. Dolje je stajala zaštitarka s telefonom na uhu. Završila je razgovor čim sam joj ušao u vidokrug i pitala me stanujem li ovdje. Kimnuo sam. Rekla je da je upravo provaljeno u frizerski salon i da je policija na putu. Otišao sam s njom u spremište za bicikle, čija su vrata bila provaljena, i vidio rupu od pola metra u gipsanom zidu. Navrh jezika mi je bilo nekoliko viceva o taštim lopovima, ali prešutio sam ih; ona je bila Šveđanka pa ili ne bi shvatila što govorim ili ne bi shvatila što je u tome smiješno. Jedna je od posljedica života ovdje, pomislio sam dok sam spuštao poklopce i zaključavao vrata za sobom da odem van pušiti, to da jednostavno manje govorim. Praktički sam odustao od čavrljanja, kratkih razgovora s prodavačima u trgovinama, konobarima u kafićima, kondukterima u vlaku, s osobama s kojima se slučajno nađete u nekoj situaciji. Jedna mi je od najboljih stvari kad se vratim u Norvešku to da mi se ramena spuste i vrati lakoća komuniciranja s ljudima koje ne poznajem. Nadalje to što me čim kročim u salu za dolaske u zračnoj luci Gardermoen u Oslu preplavi osjećaj da puno toga znam o svojim zemljacima, naprimjer to da je ovaj iz Bergena, ova iz Trondheima, da je upravo prošao jedan Arendalac, a ona ondje, nije li ona iz Birkelanda? Isto vrijedi i za njihovo mjesto u društvu: kojim se poslovima bave, kakvo im je podrijetlo. Sve mi to bude jasno u roku od nekoliko sekundi, dok mi to u Švedskoj uvijek ostaje skriveno. Cijeli jedan svijet tako nestaje. Kako je tek onda živjeti u nekom afričkom gradu? Ili japanskom? Vani me šibao vjetar. Snijeg koji je padao bio je gust, vrtložio se po asfaltu, ponegdje bi ga podignuo vjetar; bilo mi je kao da stojim na nekoj visoravni, a ne u gradskom dvorištu na rubu Baltika. Stao sam pod nastrešnicu ispred ulaza, gdje su me bockave pahulje doticale tek povremeno, tek kad bi vjetar silovito zapuhao. Golub je stajao nepomično na svojem mjestu u kutu, nimalo smeten mnome i mojim kretnjama. Kafić s druge strane ulice bio je pun, vidio sam, većinom mladih. Poneki prolaznik prošao bi pločnikom ispred njega, pognut da se zaštiti od vjetra. Svi su okretali glavu prema meni. Provala kojoj sam umalo nazočio nije bila jedina. Budući da se zgrada nalazila u samome centru, povremeno bi se njome koristili beskućnici. Jednog jutra naišao sam na jednoga u praonici, spavao je u dnu prostorije, pokraj jedne od perilica rublja, čiju je toplinu možda potražio, poput mačke. Zalupio sam vratima, popeo se u stan, pričekao deset minuta, a kad sam se vratio, više ga nije bilo. I u podrumu sam naišao na beskućnika, bilo je oko
deset navečer, trebao sam nešto iz našeg spremišta, a on je sjedio ondje, naslonjen na zid, bradat, i gledao me prodornim pogledom. Kimnuo sam mu, otključao spremište i otišao kad sam uzeo što sam trebao. Trebalo bi, naravno, nazvati policiju, bila je tu i opasnost od požara, naprimjer, ali nisu mi smetali pa sam ih puštao na miru. Ugasio sam cigaretu na zidu i odnio opušak u veliku pepeljaru razmišljajući kako moram uskoro prestati. U zadnje vrijeme osjećao sam se kao da mi pluća gore. A koliko sam se već godina budio grla punog gustog sekreta? Ali ne danas, nikad to nije danas, rekao sam tiho sebi u bradu, što mi je u zadnje vrijeme prešlo u naviku, i otključao ulazna vrata. Dok sam čistio stan, cijelo sam vrijeme slušao što rade Linda i Vanja; Linda joj je čitala, nalazila igračke, kojima je Vanja uglavnom udarala o pod - nekoliko sam puta bio na rubu da interveniram, ali susjede očito nije bilo kod kuće pa sam pustio - pjevala joj je, jela s njom užinu. Tu i tamo bi me došle obići, Vanja viseći na Lindinoj ruci, tu i tamo bi Linda pokušala čitati novine dok se Vanja sama igrala, ali to ne bi potrajalo duže od nekoliko minuta prije nego što bi opet počela tražiti Lindinu punu pozornost. Koju joj je ona uvijek poklonila! Ali s odlascima onamo i izražavanjem mišljenja bio sam oprezan jer je trebalo tako malo da Linda to shvati kao kritiku. Još jedno dijete i možda bi ta intenzivna dinamika oslabjela. Još dva i sigurno bi bilo tako. Kad sam završio, sjeo sam na sofu s hrpom novina. Ostalo mi je još samo da ispeglam stolnjak, postavim stol i skuham večeru. No jelo je bilo sasvim jednostavno, za njega mi nije trebalo više od pola sata pa sam imao dosta vremena. Vani se već smračilo. Iz stana iznad nas čula se gitara, to je bradati četrdesetogodišnjak vježbao svoje blues-pjesme. Linda je stala na vrata. “Hoćeš uzeti Vanju?” rekla je. “I meni treba pauza.” “Upravo sam sjeo”, rekao sam. “Očistio sam cijeli vražji stan, kao što si sigurno primijetila.” “A ja sam čuvala Vanju”, rekla je ona. “Misliš da je to manje zahtjevno?” Da, mislio sam. Ja sam mogao čuvati Vanju i očistiti stan. Bilo bi malo suza, ali prošlo bi dobro. No nisam mogao tim putem ako nisam htio izravni sukob. “Ne, ne mislim to”, rekao sam. “Ali ja čuvam Vanju cijeli tjedan.” “I ja”, rekla je. “Ujutro i popodne.” “Ma daj”, rekao sam. “Ja ostajem doma s njom.” “Kad sam ja ostajala s njom doma, što si ti tada radio? Jesi li se ti možda njome bavio i ujutro i popodne? I jesam li ja odlazila u kafić kad bi ti došao kući, kao što ti sad radiš?” “Dobro”, rekao sam. “Pričuvat ću je. Sjedni.” “Ne ako ćeš imat takav stav. Onda ću je sama paziti.” “Kakve veze ima to kakav ja stav imam? Pričuvat ću je, ti uzmi pauzu. Vrlo jednostavno.” “I ti cijelo vrijeme odlaziš van i uzimaš pauze za pušenje. Ja to ne radim. Je li ti to palo na pamet?” “Onda počni pušiti”, rekao sam. “Možda hoću”, rekla je. Prošao sam pokraj nje ne pogledavši je, otišao do Vanje, koja je sjedila na podu i puhala u blok-flautu, što ju je držala jednom rukom dok je drugom mahala. Naslonio sam se na okvir prozora i prekrižio ruke na prsima. Ja sasvim sigurno neću skakati na svaki Vanjin mig. Nekoliko minuta bez zanimacije mora moći preživjeti, kao i sva druga djeca. Čuo sam kako Linda u dnevnoj sobi lista novine.
Da joj kažem neka ispegla stolnjak, postavi stol i skuha večeru? Ili da joj, kad dođe po Vanju, samo kažem, iznenađen, da je to njezin zadatak? Jer zamijenili smo se, nismo li? Oštar smrad truleži odjednom se počeo širiti sobom. Vanja je prestala puhati u flautu i potpuno je mirno sjedila i gledala pred sebe. Okrenuo sam se i pogledao kroz prozor. Pahulje su šibale ulicom, gdje ih je pronalazilo svjetlo zaljuljanih lampi, no iznad toga nisu bile vidljive sve dok ne bi naletjele na prozor s beskrajno slabašnim, jedva čujnim udarom. Vrata US Videa stalno su se otvarala i zatvarala. Auti su nailazili u vremenskim razmacima kojima je upravljao meni nevidljivi semafor. Prozori stanova preko puta bili su toliko daleko da su se njihovi stanovnici jedva vidjeli, kao da su nejasne smetnje na prigušenom svjetlu prozora. Okrenuo sam se. “Jesi li gotova, ha?” rekao sam Vanji i pogledao je u oči. Nasmiješila se. Uhvatio sam je ispod ruku i prebacio na krevet. Počela se smijati. “Sad ću te malo premotati”, rekao sam. “Važno je da budeš potpuno mirna. Jesi li shvatila?” Podignuo sam je i još jedanput bacio na krevet. “Jesi li shvatila, moj mali troliću?” Smijala se toliko da gotovo nije mogla disati od smijeha. Skinuo sam joj hlače, a ona se okrenula i otpuzala što je dalje mogla. Uhvatio sam je za gležanj i povukao natrag. “Moraš mirno ležati, razumiješ”, rekao sam i jedan se tren činilo da me stvarno razumjela, jer je ležala potpuno nepomično i gledala me svojim okruglim očima. Jednom sam joj rukom podignuo noge u zrak, dok sam drugom odljepljivao vrpce i skidao joj pelenu. A onda se pokušala istrgnuti, okrenula je tijelo i zastala, budući da sam je čvrsto držao, odjednom savijena poput epileptičara. “Ne, ne, ne”, rekao sam i vratio je na mjesto. Smijala se, ja sam najbrže što sam mogao izvukao nekoliko vlažnih maramica iz pakiranja, ona se opet bacakala, ja sam je pritisnuo dolje i obrisao je, dišući kroz nos i nastojeći ne obraćati pozornost na razdraženost koja se počela nakupljati u meni. Zaboravio sam maknuti punu pelenu, ona je gurnula u nju cijelo stopalo, gurnuo sam pelenu ustranu i malodušno joj obrisao stopalo, jer sam znao da vlažna maramica više nije dovoljna. Podignuo sam Vanju i odnio je u kupaonicu, gdje sam, s njom pod rukom, uzeo tuš s držača, otvorio vodu, nadlanicom provjerio toplinu i počeo oprezno ispirati cijeli donji dio Vanjina tijela, dok je ona pokušavala zgrabiti žute krajeve zavjese za tuš. Kad je to bilo gotovo, obrisao sam je ručnikom i, nakon što sam izbjegao još nekoliko pokušaja bijega, stavio joj čistu pelenu. Ostalo mi je još samo da smotam onu upotrijebljenu, stavim je u vrećicu, vrećicu svežem i bacim pred ulazna vrata. Linda je u dnevnoj sobi listala novine. Vanja je lupala o pod jednom od kocaka za gradnju koje je dobila od Öllegård za prvi rođendan. Legao sam na krevet i prekrižio ruke iza glave. Trenutak poslije začulo se lupanje po cijevima. “Baš te briga za nju”, rekla je Linda. “Pusti Vanju da se igra kako god hoće.” Ali nisam to mogao. Ustao sam, otišao do Vanje i uzeo joj kocku. Pružio sam joj umjesto nje plišano janje. Bacila ga je. Čak i kad sam počeo govoriti debilnim glasom i drmusati janje, ostala je nezainteresirana. Htjela je kocku, čeznula je za zvukom koji je proizvodila udarajući u parket. Onda neka joj bude. Uzeo sam dvije iz kutije i počeo njima lupati po podu. Sekundu poslije ponovno se začulo lupanje po cijevima. Što je to sad, zar je stajala ondje i čekala! Uzeo sam kocku iz kutije i počeo svom snagom nabijati njome. Vanja me gledala i smijala se. Tren poslije zalupila su se vrata na katu ispod nas. Prošao sam kroz dnevnu sobu i otišao u hodnik. Kad se začulo zvono, naglo sam otvorio vrata. Ruskinja me bijesno gledala. Iskoračio sam van, tako da sam sad stajao samo nekoliko centimetara od nje.
“Koji kurac hoćeš?” dreknuo sam. “Kog vraga dolaziš ovamo? Ne želim te vidjeti ovdje. Je li ti jasno?” Nije to očekivala. Odmaknula se, pokušala nešto reći, no čim joj je prva riječ izašla iz usta, ja sam ponovno počeo. “Gubi se odavde, jebote!” - Zaurlao sam. “Dođi mi opet na vrata i zovem policiju.” Tada je naišla jedna žena u pedesetima, penjala se stepenicama. Bila je to jedna od onih koji žive na katu iznad nas. Gledala je u pod dok je prolazila. Ali ipak, svjedok. Možda je to ohrabrilo Ruskinju, jer nije otišla. “Ne razumiješ što ti govorim? Zar si potpuno retardirana? Gubi se odavde, rekoh. Idi! Goni se!” Kad sam rekao to zadnje, još sam joj se više približio. Okrenula se i pošla niza stepenice. Nakon nekoliko koraka okrenula se opet prema meni. “Bit će posljedica”, rekla je. “Jebe mi se”, rekao sam. “Što misliš kome će vjerovati? Usamljenoj pijanoj Ruskinji ili uspješnom paru s malim djetetom?” Zatim sam zatvorio vrata i pošao prema sobi. Linda je stajala na vratima dnevne sobe i gledala me. Prošao sam ne pogledavši je. “Možda to nije bio pametan potez”, rekao sam. “Ali dobro se osjećam.” “Razumijem te”, rekla je. Otišao sam u spavaću sobu, uzeo Vanji kocke i stavio ih u kutiju, koju sam stavio na komodu tako da ne može do njih. Da joj skrenem misli, jer obuzeo ju je očaj, podignuo sam je i stavio na prozor. Stajali smo ondje neko vrijeme i gledali aute. No bio sam previše uzrujan da bih dugo stajao na mjestu pa sam je ponovno posjeo na pod i otišao u kupaonicu, gdje sam toplom vodom oprao ruke, uvijek tako hladne zimi, obrisao ih, stao i u zrcalu gledao svoj odraz, koji nije odavao ni jednu od misli ili osjećaja koji su se u meni komešali. Od svega što sam ponio iz djetinjstva, možda je najuočljiviji bio moj strah od povišenih glasova i agresivnosti. Svađe i scene bile su mi nešto najgore na svijetu. I dugo sam to uspijevao izbjegavati kad sam odrastao. Ni u jednoj od veza u kojima sam bio nije dolazilo do glasnih svađa, sve što je tome sličilo odvijalo se po mojoj metodi, a ona se sastojala u ironiji, sarkazmu, osornosti, durenju, šutnji. To se promijenilo tek kad je Linda ušla u moj život. Kako se samo promijenilo. A ja, ja sam se bojao. Nije to bio racionalan strah, moja tjelesna snaga bila je, naravno, daleko veća od njezine, a što se tiče ravnoteže u vezi, ona je više trebala mene nego ja nju, jer ja sam bez problema mogao biti sam, jer je biti sam meni uvijek bilo ne samo opcija nego i iskušenje, dok se ona samoće bojala više nego ičega; ipak, iako je odnos snaga bio takav, bilo me strah kad bi počela bjesnjeti na mene. Bojao sam se kao kad sam bio mali. O, nisam se time ponosio, ali koja korist od toga? Nije to bilo nešto čime sam mogao upravljati mislima ili voljom, nešto bi se potpuno drugo oslobodilo tada u meni, ukorijenjeno dublje, u onome što je možda bilo sam temelj mojega karaktera. No sve je to Lindi ostalo nepoznato. Na meni se nije vidjelo da se bojim. Kad bih joj odgovarao, glas mi je znao pucati, jer bih bio na rubu suza, no po njenom je razlog tome mogao biti i bijes, tko zna. Ne, zapravo, negdje u sebi sigurno je to znala. Ali možda nije znala koliko sam to strašnim doživljavao. Nešto sam iz toga i naučio. Izderati se, kao što sam upravo učinio s Ruskinjom, prije samo godinu dana bilo mi je nezamislivo. No s njom naravno nikad neće biti pomirenja. Nakon ovoga bila je moguća samo eskalacija sukoba. I što sad?
Uzeo sam četiri plave Ikeine vreće s prljavim rubljem, koje sam potpuno zaboravio, i iznio ih u hodnik. Obuo sam cipele i rekao glasno da idem u podrum oprati rublje. Linda je došla na vrata. “Moraš li to sad?” rekla je. “Pa ovi uskoro dolaze. A nismo još ni počeli s kuhanjem,..” “Tek je pola pet”, rekao sam. “A sljedeći nam je termin u praonici tek u četvrtak.” “Dobro”, rekla je. “Jesmo li prijatelji?” “Da”, rekao sam. “Naravno.” Prišla mi je i poljubili smo se. “Volim te, znaš”, rekla je. Iz dnevne sobe dopuzala je Vanja. Primila se za Lindinu nogavicu i ustala. “Hej, hoćeš i ti k nama?” rekao sam i podignuo je. Gurnula je glavu između naših. Linda se nasmijala. “Dobro”, rekao sam. “Onda idem uključiti mašinu.” S dvije vrećice u svakoj ruci oteturao sam niza stube. Nelagodu koja me pri pomisli na susjedu ispunjala, na to da je potpuno nepredvidiva, a sad još i duboko povrijeđena, odagnao sam iz glave. Što je najgore što nam se može dogoditi? Nije baš da će nasrnuti na nas s nožem u ruci. Osveta u tajnosti, to je njezina metoda. Stubište je bilo prazno, veža je bila prazna, praonica je bila prazna. Upalio sam svjetlo, razvrstao odjeću u četiri hrpe, šareno na četrdeset, šareno na šezdeset, bijelo na četrdeset, bijelo na šezdeset, pa stavio dvije hrpe u dvije goleme perilice, usuo prašak u poklopac koji se izvlačio iz panela i uključio ih. Kad sam se vratio gore, Linda je već pustila glazbu, jedan od albuma Toma Waitsa, koji su izašli nakon što sam izgubio interes za njega i koje nisam povezivao ni s čim osim s činjenicom da malo zvuče kao Tom Waits. Linda je jednom recitirala Waitsove stihove na jednoj izložbi u Stockholmu, za što je rekla da je bilo jedna od najzabavnijih i najzahvalnijih stvari koje je ikad učinila, a prema njegovoj muzici još uvijek se odnosila kao prema nečem izrazito prisnom, da ne kažem intimnom. Donijela je čaše, pribor za jelo i tanjure iz kuhinje i stavila ih na stol. I stolnjak je bio ondje, još uvijek složen, kao i snop zgužvanih salveta. “Trebali bismo to ispeglati, zar ne?” rekla je. “Da, ako želimo stolnjak. Možeš ga ti ispeglati, da ja započnem s večerom?” “Aha.” Uzela je dasku za glačanje iz spremišta, a ja sam otišao u kuhinju i izvadio namirnice. Stavio sam željezni lonac na štednjak i uključio ploču, ulio malo ulja, oljuštio i nasjeckao češnjak kad je Linda došla i uzela vodu u spreju iz ormarića ispod radne plohe. Malo je protresla bočicu da vidi ima li vode u njoj. “Kuhaš bez recepta?” rekla je. “Pa znam ga već napamet”, rekao sam. “Koliko smo već puta skuhali to jelo? Dvadeset?” “Ali oni ga još nisu probali”, rekla je. “Nisu”, rekao sam i nagnuo dasku nad lonac pa istresao nasjeckani češnjak dok se ona vraćala u dnevnu sobu. Vani je još uvijek sniježilo, sada malo mirnije. Razmišljao sam kako ću za dva dana opet sjediti u uredu i obuzela me radost. Možda bi Ingrid ponekad mogla uzeti Vanju na tri dana tjedno, a ne samo dva? Više od toga zapravo nisam tražio u životu. Htio sam imati mira i htio sam pisati.
Fredrik je bio jedan od Lindinih prijatelja koje je najduže poznavala. Upoznali su se kad su oboje radili na garderobi Dramatena kao šesnaestogodišnjaci i otad su u kontaktu. Bio je filmski redatelj i trenutačno je najviše radio reklame čekajući da snimi svoj prvi igrani film. Klijenti su mu bili velike tvrtke, reklame su se cijelo vrijeme vrtjele na televiziji, pa sam pretpostavljao da je sposoban i da zarađuje natprosječno dobro. Snimio je tri kratka filma, za koje je Linda napisala scenarij, i jedan malo duži. Imao je nablizu usađene plave oči i svijetlu kosu. Glava mu je bila velika, tijelo mršavo, a u njegovu je karakteru bila neka crta povučenosti, zbog čega je bilo teško znati na čemu ste s njim. Hihotao se više nego se smijao i imao blag temperament, zbog čega ga je bilo lako krivo procijeniti. Da netko ima blag temperament, ne znači nužno da se iza toga krije velika dubina ili velika težina, nego više to da se takav temperament očituje na neupadljiv način. Bilo je nešto u Fredriku, nisam znao što, znao sam samo da nešto ima - možda to jednog dana pretvori u sjajan film, možda ne što me intrigiralo. Bio je pametan i neustrašiv i sigurno je već prije puno godina shvatio da nema puno toga što može izgubiti. Tako sam bar ja shvatio njegov karakter. Linda je rekla da je njegova najjača strana to što je dobar prema glumcima, daje im upravo onoliko koliko im treba da optimalno izvedu svoje uloge, a kad sam ga vidio, shvatio sam to; bio je on srdačna duša koja je laskala svima oko sebe, a bezazlenost u njegovu pristupu omogućavala je drugima da se osjećaju jako, dok je istovremeno njegova proračunatost znala iz toga izvući korist. Glumci moraju biti voljni diskutirati o svojim ulogama i proniknuti u njihovu dubinu, ali cjelini, gdje se smisao zapravo nalazi, nisu imali pristup, taj smisao je samo on znao. Sviđao mi se, ali nisam znao kako razgovarati s njim pa sam pokušavao izbjeći sve situacije u kojima bismo se našli nasamo. Koliko sam shvatio, i on je to činio. Njegovu djevojku Karin slabije sam poznavao. Išla je u istu školu kao i Linda, Institut dramskih umjetnosti, ali scenaristički program. Budući da i sâm pišem, trebao sam se moći bolje poistovjetiti, ali kako je pisanje filmskih scenarija, gdje se radi o svim mogućim krivuljama napetosti, razvojima karaktera, radnjama i podradnjama, uvodima i prekretnicama, posao koji se prečesto obavlja mehanički, pretpostavio sam da nemam puno toga reći o toj temi pa se nikad nisam ni zainteresirao za to više nego što pristojnost zahtijeva. Imala je crnu kosu, uske oči, koža lica, također uskog, bila joj je blijeda. Zračila je nekom vrstom praktičnosti koja se dobro slagala s neozbiljnošću i djetinjastošću Fredrikova karaktera. Imali su jedno dijele i čekali još jedno. Za razliku od nas, dobro su se snalazili, kuća im je bila uredna, išli su s djetetom van i bavili se zanimljivim stvarima; Nakon naših posjeta njima i njihovih nama Linda i ja često smo razgovarali o tome zašto je ono što se kod njih čini tako jednostavno nama izvan domašaja. Imalo je puno smisla da budemo prijatelji kao parovi: bili smo vršnjaci, bavili smo se istim stvarima, pripadali istoj kulturi i imali smo djecu, i mi i oni. No uvijek je nešto nedostajalo, uvijek se činilo kao da stojimo na suprotnim stranama neke napukline, razgovor je uvijek bio oprezan, nikad pošteno nije pronašao put od jednih do drugih. Ali u ono malo navrata kad je krenuo bilo je to na radost i olakšanje svakoga od nas. Dobrim dijelom ja sam bio uzročnik toga, moje duge šutnje i lagana nelagoda koja bi me obuzela kad bih konačno nešto rekao. Te večeri išlo je uglavnom kao i obično. Došli su nekoliko minuta poslije šest, obavili smo uobičajene uvodne razgovore, Fredrik i ja popili smo po džin-tonik, svi smo sjeli i večerali, raspitivali se za različite stvari jedni kod drugih, kako ide ovo ili ono, i bilo je očito, kao i uvijek, koliko su oni spretniji u takvu razgovoru nego mi, ili barem ja, koji nisam mogao ni sanjati o tome da pokažem neku inicijativu, da odjedanput počnem pričati o nečemu što sam doživio ili o čemu sam razmišljao, u pokušaju da pokrenem razgovor. Ni Linda to nije često radila, njezina je strategija više bila u tome da se ravna prema njima, da
nešto pita i, ovisno o odgovoru, nastavi ili ne nastavi govoriti, osim ako ne bi bila toliko sigurna u sebe i toliko dobro raspoložena da povede glavnu riječ s onom sigurnošću s kojom je ja ne bih poveo. Ako bi to napravila, večer bi bila uspješna; tada bi tu bila tri igrača koji ne razmišljaju o igri. Pohvalili su jelo, ja sam raščistio stol, pristavio kavu i postavio stol za desert, dok su Karin i Fredrik odnijeli dijete u spavaću sobu i polegnuli ga pokraj krevetića u kojem je Vanja već spavala. “Nego, stan ti je bio na norveškoj televiziji malo prije Božića”, rekao sam kad im je sin zaspao, a oni oboje ponovno sjeli i poslužili se sladoledom i toplim kupinama. “Stan” je bio moj ured, zapravo garsonijera s kupaonicom i kuhinjicom u jednome kutu, koji sam unajmio od Fredrika. “A da?” rekao je. “Intervjuirali su me za Dagsrevyen, norvešku verziju Aktuelta. Prvo su htjeli snimati kod mene doma. Odbio sam, naravno. Onda su čuli da sam trenutno kod kuće s djetetom i pitali mogu li me snimati s Vanjom. Ponovno sam odbio, naravno. No nastavili su gnjaviti. Ne trebaju snimati nju, poslužit će kolica. Ako bih mogao gurati kolica kroz grad i, naprimjer, predati Vanju Lindi, prije nego što intervju zapravo počne? Što sam trebao reći?” “‘Ne’, naprimjer?” rekao je Fredrik. “Ali morao sam im dati nešto. Nikako to nisu htjeli napraviti u nekom kafiću ili tako negdje. Moralo se o nečemu raditi. I tako se intervju održao u tvojem uredu, a još sam išao i u Gamla Stan tražiti anđela, kojeg sam trebao kupiti Vanji. Joj, bilo je to tako glupo da mi se plače. Ali tako je kako je. Nešto su trebali dobiti.” “Ali dobro je ispalo”, rekla je Linda. “Ne, nije”, rekao sam. “Ali teško mi je zamisliti da je moglo ispasti bolje, zapravo. U takvim okolnostima.” “Onda si poznat u Norveškoj, ha?” rekao je Fredrik i lukavo me pogledao. “Ne, ne, ne”, rekao sam. “To je samo zato što sam nominiran za nagradu.” “Aha”, rekao je. Onda se nasmijao. “Malo te zafrkavam. Ali pročitao sam zapravo nedavno isječak iz tvojega romana u jednom švedskom časopisu. Bio je silno hipnotizirajući.” Nasmiješio sam mu se. Da skrenem pozornost s činjenice da je tema koju sam upravo načeo nekako samodopadna, ustao sam i rekao: “I tako. Kupili smo danas malu bocu konjaka za večeru. Hoćeš malo?” i krenuo prema kuhinji prije nego što je stigao odgovoriti. Kad sam se vratio, razgovor se vrtio oko alkohola u vrijeme dojenja, za što je Lindi jedan liječnik rekao da je bezopasno, barem u umjerenim količinama, no ona ipak nije htjela riskirati, budući da udruga liječnika preporučuje potpunu apstinenciju. Jedno je alkohol u trudnoći, kad je fetus u izravnoj vezi s majčinom krvlju, a drugo je dojenje. Odatle je bio kratak put do trudnoća općenito, a odatle do porođaja. Uključivao sam se tu i tamo, dodao nešto ovdje ili ondje, a inače sam većinom šutio i slušao. Razgovori o porođaju ženama su intimni i bolni, u njima ima mnogo skrivenog prestiža, a kao muškarac zapravo se jedino mogu držati po strani. Ne iznositi apsolutno nikakvo mišljenje. Pa ga ni Fredrik ni ja nismo iznijeli. Sve dok na red nije došao carski rez. Tad se više nisam mogao suzdržati. “Apsurdno je da carski rez postoji kao alternativni način rađanja”, rekao sam. “Kad za to postoje medicinski razlozi, nije mi ga problem shvatiti. Ali kad ne postoje medicinski
razlozi, kad je majka zdrava i pokretna, zašto bi joj rasjekli trbuh i tako izvukli dijete? Gledao sam to jednom na televiziji i, jebote, kako je to bilo brutalno: u jednom trenutku dijete je u trbuhu, u sljedećem je vani na svjetlu. To mora da je potpuni šok za dijete. I za majku. Porođaj je prijelaz, a to što se odvija polako način je pripreme, i za majku i za dijete. Ne sumnjam ni najmanje da u tome postoji smisao, da se tako odvija s razlogom. I onda se odreći cijelog tog procesa i svega što se u djetetu pokreće za to vrijeme, što se odvija posve izvan naše kontrole, zato što je jednostavnije rasporiti trbuh i izvaditi dijete van. To je bolesno, ako mene pitate.” Šutjeli su. Atmosfera je bila neugodna. Linda je izgledala posramljeno. Shvatio sam da sam prešao granicu a da to nisam ni primijetio. Situaciju je trebalo spasiti, ali kako nisam znao gdje sam pogriješio, nisam to ja mogao učiniti. Umjesto mene, učinio je to Fredrik. “Pravi reakcionarski Norvežanin!” rekao je i nasmiješio se. “I još k tome pisac. Zdravo, Hamsune!” Začuđeno sam ga pogledao. Namignuo mi je i nasmiješio se. Ostatak večeri zvao me Hamsun. Hej, Hamsune, ima li još kave, rekao bi, naprimjer. Ili: Što ti misliš, Hamsune? Da se odselimo na selo ili da ostanemo u gradu? To zadnje bio je problem o kojem smo često razgovarali, jer ne samo da smo Linda i ja razmišljali o selidbi iz Stockholma, možda na neki od otoka uz južnu ili istočnu obalu Norveške, nego su i Fredrik i Karin razmišljali o tome, pogotovo Fredrik, koji je gajio romantične ideje o životu na malome imanju negdje u nekoj šumi, pa nam je čak ponekad pokazivao slike kuća na prodaju koje je našao na internetu. No cijela ta fora s Hamsunom na kraju je odjednom bacila posve novo svjetlo na ta naša htijenja. A sve zato što sam rekao da carski rez možda nije najbolji način kako roditi dijete. Kako je to bilo moguće? Kad su otišli, puni zahvala za ugodnu večer i stalno govoreći da to moramo ponoviti, a nakon što sam pospremio dnevnu sobu, raščistio stol i uključio stroj za pranje posuđa, ostao sam još neko vrijeme budan, dok su Linda i Vanja spavale u sobi. Nisam više bio naviknut na piće pa sam osjetio konjak, ugodan plamen koji je gorio negdje u pozadini misli obasjavajući ih nehajem. Ali pijan nisam bio. Nakon što sam pola sata nepomično sjedio na sofi, ne razmišljajući ni o čemu posebno, otišao sam u kuhinju i popio čašu vode, uzeo jabuku i sjeo za računalo. Kad se uključilo, otvorio sam Google Earth, polako počeo zakretati Zemlju, pronašao šiljak Južne Amerike i nastavio polako kliziti prema gore, isprva u velikim razmacima, sve dok nisam ugledao fjord koji se usjekao duboko u kopno i zumirao ga. Rijeka je tekla dolinom, s jedne su se strane planine strmo i oštro dizale uvis, s druge strane rijeka se granala u nešto što je morao biti nekakav rit. Malo dalje, na rubu fjorda, nalazio se grad, Rio Gallegos. Ulice koje su ga dijelile na četvrti bile su potpuno ravne. Po veličini automobila na ulicama shvatio sam da su kuće niske. Većina ih je imala ravan krov. Široke ulice, niske kuće, ravni krovovi: provincija. Kuće su bile sve rjeđe što su bliže bile moru. Plaže u daljini bile su puste, s izuzetkom nekakvih lučkih sadržaja. Malo sam udaljio sliku i vidio zeleni odsjaj plićaka, koji su se ponegdje pružali dosta daleko u more, i tamnoplavu površinu gdje je počinjala dubina. Oblake koji su lebdjeli nad površinom oceana. Zatim sam nastavio gore uz obalu, pustim krajolikom koji mora da je bila Patagonija, i zaustavio se kod novoga grada, Puerto Deseada. Bio je malen i nekako pustinjski jalov. Usred grada nalazilo se brdo, djelovalo je nedovršeno, i dva jezera koja su djelovala mrtvo. Uz more nalazila se rafinerija i dokovi s velikim tankerima. Krajolik oko grada činile su visoke, gole planine bez naselja, pokoja uska cesta što je vijugala prema unutrašnjosti, pokoje jezero, pokoja dolina s rijekama, drvećem i kućama. Malo sam se odmaknuo i zumirao Buenos Aires, koji je ležao u istome zaljevu, nasuprot Montevideu, izabrao neko mjesto uz samu obalu i našao se u zračnoj luci. Zrakoplovi su stajali na terminalu poput jata bijelih ptica, tik do vode, uz koju je
išla cesta s drvoredom. Pratio sam je i naišao na nešto što je sličilo trima golemim bazenima u nekom parku. Što bi to moglo biti? Zumirao sam. Aha! Vodeni park! Malo dalje, znao sam, s druge strane ceste, na većem otvorenom prostoru kroz koji je prolazila, nalazio se stadion River Plate. Bio je neobično širok, ne samo da je oko terena bila atletska staza nego je oko nje bio još i travnjak, a tek iza njega dizale su se tribine. Finale Svjetskoga prvenstva između Nizozemske i Argentine, koje se ovdje igralo 1978., sjećam se da je bilo jedna od prvih stvari koje sam gledao na televiziji. Svih onih bijelih konfeta, golemog broja navijača, argentinskih svjetloplavo-bijelih prugastih dresova i nizozemskih narančastih na zelenoj travi. Nizozemska je izgubila drugo finale zaredom. Onda sam se opet udaljio, pronašao rijeku malo poviše i pratio je na njenu putu naniže. Teška industrija s obiju strana, dokovi s kranovima i velikim brodovima, sve to ispresijecano željezničkim i cestovnim mostovima. I ovdje puno nogometnih igrališta. Ondje gdje rijeka teče kroz centar plovila su se činila sličnija jahtama. Ondje je četvrt šarenih drvenih kuća, znao sam. La Boca. Nešto dalje, niže, rijeku prelazi osmotračna autocesta pa sam počeo slijediti nju. Dijelom ide uz luku. Velike teglenice s obiju strana. Možda deset blokova prema unutrašnjosti nalazi se centar, sa svojim parkovima, spomenicima i veličanstvenim zdanjima. Zumirao sam mjesto gdje bi trebao biti Teatro Cervantes, ali kvaliteta slike bila je preloša, sve je postalo bezlično zeleno i sivo, pa sam isključio računalo, popio u kuhinji zadnju čašu vode i otišao leći kraj Linde u krevet. Sljedeće jutro rano smo otišli na Glavni kolodvor da uhvatimo prigradski vlak za Gnestu, gdje je živjela Lindina majka. Ulice i krovove prekrivao je sloj od otprilike pet centimetara snijega. Nebo nad nama bilo je olovnosivo, ali na nekim mjestima gotovo blještavo. Vani je bilo malo ljudi, naravno, bilo je rano nedjeljno jutro. Tu i tamo prošao je netko tko se vraćao iz noćnog izlaska i poneka starija osoba sa psom, a kad smo se približili kolodvoru, i poneki putnik koji je vukao kovčeg za sobom. Na peronu je sjedio mladić i spavao s bradom na prsima. Malo dalje od njega vrana je kljucala po smeću u kanti. Ekran iznad nas bio je mrtav. Linda je hodala amo-tamo po rubu perona, u bijeloj poludugoj jakni koju sam joj kupio u Londonu za trideseti rođendan, s bijelom pletenom kapom na glavi i bijelim vunenim šalom s nekakvim izvezenim ružama, koji sam joj poklonio za Božić i za koji sam shvatio da joj se baš ne sviđa, iako joj je dobro stajao. Pristajala joj je i boja - sve joj je bijelo dobro stajalo - i uzorak, koji je bio jednako romantičan kao i ona. Od hladnoće su joj obrazi bili rumeni, a oči sjajne. Nekoliko je puta pljesnula rukama, nekoliko puta zatoptala na mjestu. Pokretnim stepenicama dolazila je debela žena od pedeset i nešto godina s torbom na kotačiće u svakoj ruci. Iza nje je bila djevojka od možda šesnaest u tamnoj odjeći, s crno našminkanim očima i crnim rukavicama, crnom kapom i dugom svijetlom kosom. Stale su zajedno na sam rub perona. Mora da su bile majka i kći, iako je bilo teško otkriti sličnost. “Hu-hu!” rekla je Vanja i pokazala na dva goluba koji su posrćući prolazili. Upravo je bila naučila oponašati sovu iz jedne od knjiga koje smo joj čitali i sad je to postao zvuk za sve ptice. Sve joj je na licu tako maleno, pomislio sam. Male oči, mali nosić, mala usta. I to ne zato što je mala; njeno će lice uvijek biti maleno, to se već vidi. Pogotovo kad je vidite pokraj Linde. Nisu si izravno, zamjetljivo sličile, no svejedno je bilo očito da su u srodstvu, pogotovo u proporcijama lica. I Linda je imala male oči, mala usta i mali nos. Mojim crtama nije bilo ni traga, osim u boji očiju i možda u bademastom obliku njihova gornjeg dijela. No ponekad bih joj na licu prepoznao neki izraz karakterističan za Yngvea, iz vremena kad smo odrastali.
“Da, to su dva goluba”, rekao sam i čučnuo pred nju. Gledala me s očekivanjem. Podignuo sam joj preklop krznene kape i šapnuo joj to u uho. Nasmijala se. Tad se uključio ekran iznad nas. Gnesta, drugi kolosijek, tri minute. “Ne izgleda kao da će zaspati”, rekao sam. “Ne”, rekla je Linda. “Malo je prerano.” Vanji je jedna od najgorih stvari bila sjediti mirno, vezana, osim u kolicima kad su se kretala, pa smo joj na putovanjima u Gnestu, a svako je trajalo cijeli sat, morali stalno nečim zabavljati. Šetati se prolazom, dizati je na prozor ili na staklo na vratima, osim ako bi nam se posrećilo da joj pozornost zaokupimo nekom knjigom, igračkom ili paketićem grožđica, koje su je mogle zabaviti i do pola sata. Kad je ljudi bilo malo, to nije bio problem, osim ako niste planirali čitati novine, kao ja toga dana, cijeli debeli snop od prethodnog dana ležao je u torbi, ali za vrijeme prometne gužve znalo je to biti neugodno; bilo je zamorno baviti se umornim djetetom koje vrišti i vrišti cijeli sat i s kojim se nema kamo otići. Jer često smo putovali tom linijom. Ne samo zato što nam je Lindina majka mogla pričuvati Vanju da možemo imati nekoliko sati za sebe nego i zato što smo, barem ja, tako voljeli biti ondje. Farme, stoka, velike šume, šljunčani puteljci, jezera, čist svježi zrak. Mrkli mrak noću, zvjezdano nebo, potpuna tišina. Vlak je polako ulazio na peron, ukrcali smo se i sjeli na sjedala pokraj vrata, gdje je bilo mjesta za kolica, podignuo sam Vanju tako da može stajati na sjedalu s rukama na prozoru, a dotle je vlak već počeo lagano voziti kroz tunel pa izašao na most preko Slussena. Zaleđena voda prekrivena bijelim snijegom ljeskala se pokraj žutih i crvenosmeđih kuća te crnih stijena Mariabergeta, gdje se snijeg nije uspio uhvatiti. Oblaci na nebu na istoku bili su zlaćani, nekako iznutra osvijetljeni suncem, koje se nalazilo iza njih. Ušli smo u tunel ispod Södera, a kad smo izašli, dignuli smo se visoko iznad vode na most koji je s druge strane ulazio na kopno; jedno za drugim zaredala su predgrađa sa svojim stambenim blokovima pa gradilišta i naselja samostojećih kuća, sve dok se omjer izgrađenih površina i prirode nije preokrenuo i pojavili se gradići kao male jedinice na velikim površinama šume i vode. Bijela, siva, crna i poneki potez tamnozelene, to su bile boje krajolika kroz koji smo se vozili. Prošlog sam se ljeta vozio ovuda svaki dan. Živjeli smo kod Ingrid i Vidara zadnja dva tjedna u lipnju, a ja sam putovao u Stockholm, gdje sam pisao, i natrag. Bio je to savršen život. Ustajanje u šest, sendvič za doručak, cigareta i šalica kave na stubama pred kućom, koje je sunce već ugrijalo, zatim biciklom do postaje, s ručkom koji mi je pripremila Ingrid u naprtnjači, čitanje u vlaku, odlaženje u ured pisati, put natrag oko šest, kroz bujnu, šarenu, suncem okupanu šumu, biciklom preko polja do kućice, gdje su me čekali s večerom, možda večernji kupanac u jezeru s Lindom, sjedenje vani i malo čitanja pa rani odlazak u krevet. Jedan je dan gorjelo u šumi blizu pruge. I to je bilo fantastično. Cijeli jedan obronak, samo nekoliko metara od pruge, bio je u plamenu. Plamen se penjao uz debla, druga su stabla bila buktinje. Narančasti jezici putovali su poljem, žbunjem i grmljem, sve osvijetljeno istim ljetnim suncem, zbog kojega je, kao i zbog plavetnila neba, sve izgledalo prozirno. Oh, kako me to ispunilo, bilo je veličanstveno, bio je to svijet koji se otvarao. Na parkiralištu kod željezničke postaje u Gnesti Vidar je izašao iz auta kad je vlak stigao; trenutak poslije hodali smo prema njemu, a on nas je čekao s laganim osmijehom na licu. Imao je koju godinu preko sedamdeset, bijelu bradu i bijelu kosu, bio je lagano pogrbljen, ali u punoj snazi, o čemu je svjedočio smeđi ten, koji dolazi s dugotrajnim boravkom na otvorenom, i oštre, inteligentne, istovremeno i neuhvatljive plave oči. Nisam znao gotovo ništa o tome što je radio u životu, osim ono malo što mi je Linda ispričala i što
sam mogao pogoditi iz onoga što sam vidio. Brojnih se tema doticao preko vikenda, ali rijetko je bila riječ o njemu samome. Odrastao je u Finskoj i još je uvijek ondje imao obitelj, no švedski je govorio bez izraženog naglaska. Bio je autoritativan, ali ni na koji način dominantan muškarac, koji je volio razgovarati s ljudima. Puno je čitao, i novine, koje je svaki dan sa zadovoljstvom gutao od prve do zadnje stranice, i književnost, u kojoj je bio neuobičajeno dobro potkovan. Da je star vidjelo se prije svega u stajalištima koja je gorljivo branio, kojih nije bilo mnogo, ali su, koliko sam shvatio, znala zauzimati puno prostora. Te njegove strane nisu pogađale mene, već Ingrid i Lindu, koje je tretirao jednako, te Lindinog brata. Bilo je tako uglavnom zato što sam bio nov u obitelji, a dijelom, pretpostavljao sam, zato što sam volio slušati njegove priče i što me zaista zanimalo ono što je imao reći. To što baš nismo vodili ravnopravan razgovor, budući da se moj doprinos prije svega svodio na pitanja i beskonačan niz “da”, “o, da”, “ma nemojte”, “aha”, “razumijem”, “zanimljivo” i tako dalje, na ponašanje za koje sam mislio da je dolično, bilo je zato što zapravo nismo bili ravnopravni, on je bio dvostruko stariji od mene i imao je dug život iza sebe. Linda to baš nije sasvim shvaćala, mnogo me puta dozivala ili dolazila po mene, uvjerena da me treba spasiti od dosadnog razgovora jer sam prepristojan da se sam iz njega izvučem. Ponekad bi i bilo tako, ali većinom je moje zanimanje bilo iskreno. “Bok, Vidare”, rekla je sad Linda i odgurala kolica iza auta. “Bok”, rekao je on. “Lijepo vas je opet vidjeti.” Linda je izvadila Vanju, ja sam sklopio kolica i stavio ih u prtljažnik, koji mi je Vidar otvorio. “Evo sjedalice”, rekao sam i postavio je na stražnje sjedište, stavio Vanju u nju i privezao je sigurnosnim kopčama. Vidar je vozio kao mnogi starci, lagano pogrbljen nad volanom, kao da je tih bijednih nekoliko centimetara bliže vjetrobranskom staklu presudno za dobar pregled. Na danjem je svjetlu bio dobar vozač - toga proljeća, naprimjer, na putu za Idö proveli smo s njim u autu četiri sata - ali kad bi se mrak spustio na ceste, nije mi baš bilo svejedno. Samo nekoliko tjedana prije umalo smo pregazili jednog od susjeda koji je išao makadamskom cestom. Ja sam ga vidio izdaleka i samo zahvaljujući mojem uzviku i susjedovim refleksima - odskočio je u grmlje - spriječena je nesreća. Skrenuli smo s kolodvorskog parkirališta na glavnu ulicu, koja je bila jedina u Gnesti. “Sve u redu s vama?” rekao je Vidar. “Je, je”, rekao sam. “Ne možemo se požaliti.” “Imali smo pakleno nevrijeme noćas”, rekao je. “Više se stabala srušilo. Onda je nestalo struje. Ali sredili su to tijekom prijepodneva. Kako je bilo u gradu?” “Pa, i tamo je malo puhalo”, rekao sam. Skrenuli smo lijevo, prevezli se preko mostića i zašli u veliko polje, gdje su bijele bale sijena još uvijek na hrpama ležale uz cestu. Nakon jednog kilometra ponovno smo skrenuli i nastavili se voziti makadamom kroz šumu, koja se većinom sastojala od listopadnog drveća, među kojim se s jedne strane vidjela livada nalik na jezero, prirodno razgraničena golim brdom i potezom golih stabala koja su ondje rasla. Rogata, robusna stoka pasla je ovdje cijelu godinu. Sto metara dalje travom zarasla sporedna cesta vodila je do Vidarove i Ingridine kuće, dok se glavna cesta nastavljala još nekoliko kilometara prije nego što se završila kod proplanka usred šume. Ingrid je stajala pred kućom i čekala nas kad smo se dovezli. Lagano je potrčala prema autu kad se zaustavio i otvorila stražnja vrata iza kojih je sjedila Vanja. “O, srce moje!” rekla je i stavila ruku na srce. “Kako sam te se zaželjela!”
“Slobodno je uzmi ako želiš”, rekla je Linda i otvorila vrata s druge strane. Dok je Ingrid izvlačila Vanju, a onda, držeći je, malo je odmicala od sebe da je bolje vidi, a malo grlila, ja sam izvadio kolica, stavio ih na kotače i odgurao do ulaznih vrata. “Nadam se da ste gladni”, rekla je Ingrid. “Ručak je naime gotov.” Kuća je bila mala i stara. Imanje je okruživala šuma, samo se s prednje strane kuće prostirala livada. Tamo su u sumrak i u zoru znale doći srne, iz šume s druge strane. Vidio sam ondje i lisice u trku i zečeve kako skakuću. Prvobitno je to bila težačka kuća i još je nosila pečat toga: iako su dvjema sobama, od kojih se kuća tada sastojala, dodane mala kuhinja i kupaonica, Ingrid i Vidar nisu živjeli na mnogo kvadratnih metara. Dnevna soba bila je mračna i puna svega i svačega, a u spavaćoj sobi jedva da je bilo mjesta i za što osim za ugrađene krevete na kat i nekoliko polica s knjigama na kraćem zidu. Usto su imali i podrum ukopan u brdo malo dalje iza kuće, novouređenu kolibu s dvama krevetima i televizorom i, na najvišem dijelu imanja, radionicu koja je ujedno bila i drvarnica. Kad bismo im došli u goste, Vidar i Ingrid preselili bi se u kolibu da mi navečer možemo imati kuću za sebe. Malo mi je što bilo draže nego tada biti ondje, ležati na krevetu uz stare, hrapave drvene grede, sa zvjezdanim nebom koje se vidjelo kroz prozor iznad njih, i biti okružen tamom i tišinom. Prethodni put kad smo bili ondje čitao sam Calvinovog Baruna penjača, predzadnji put Wijkmarkov Dressinen, dva fantastična čitalačka doživljaja za koja je podjednako zaslužno bilo okruženje u kojem sam ih čitao i ugođaj koji me pritom prožeo koliko i knjige same. Ili je posrijedi bilo to da su te knjige stvarale vlastiti prostor, a u okruženju u kojem sam se našao on je u meni posebno odjeknuo? Jer prije Wijkmarka sam čitao jedan Bernhardov roman i ništa u njemu nije bilo ni blizu toga da me na isti način ispuni. Bernhard mi nije otvorio nikakav prostor, sve je bilo zatvoreno u sobičke refleksivnosti pa iako je napisao Brisanje. Raspad, jedan od najimpresivnijih i najpotresnijih romana koje sam ikad pročitao, nije to bio put koji sam želio vidjeti, nije to bio put kojim sam htio poći. Ne, pobogu, htio sam otići što dalje od te zatvorenosti i prisile. Izađi na otvoreno, prijatelju, kako je Hölderlin negdje napisao. Ali kako, kako? Sjeo sam na stolicu do prozora. Lonac s gulašem pušio se nasred stola. Košara sa svježim, domaćim pecivima stajala je pokraj njega, kao i boca mineralne vode i tri limenke piva. Linda je stavila Vanju na dječju stolicu, razrezala pecivo i tutnula joj ga u ruku pa otišla podgrijati staklenku dječje hrane u mikrovalnoj. Njezina je majka preuzela brigu oko podgrijavanja i Linda je sjela pokraj mene. Vidar je sjedio s druge strane stola i palcem i kažiprstom masirao bradu, gledajući nas s osmijehom na licu. “Hajde”, viknula je Ingrid iz kuhinje. “Slobodno vi počnite!” Linda me pogladila po ruci. Vidar joj je kimnuo. Ona si je počela stavljati gulaš u tanjur. Svjetlozelene kolutove poriluka, narančaste ploškice mrkve, svjetložute komadiće korabice i velike sive komade mesa, prošarane ponegdje crvenkastim vlaknima, a ponegdje gotovo plavkasto sjajne. Plosnate, bijele kosti za koje je meso bilo pričvršćeno, neke glatke poput ulaštenog kamena, a neke hrapave i porozne. Sve se to kupalo u toploj juhi, u masnoći koja će se polako skrutiti čim je napusti toplina, no koja je sad plutala naokolo u obliku malih, gotovo prozirnih perli i mjehurića u zamućenoj tekućini. “Odlično je, kao i uvijek”, rekao sam i pogledao Ingrid, koja je sjela pokraj Vanje i puhala joj u hranu. “Dobro”, rekla je i okrznula me pogledom pa stavila plastičnu žlicu u plastičnu zdjelicu i podignula je do Vanjinih usta, a ona je, za promjenu, zinula kao ptić. Kad bismo došli ovamo, Ingrid bi automatski preuzela svu brigu za nju. Hranjenje, prematanje, odijevanje, spavanje, svježi zrak, sve je htjela raditi. Kupila je dječju stolicu, dječje tanjure i dječji pribor za jelo, bočice i igračke, pa čak i kolica, koja su uvijek stajala ovdje i čekala, kao što su u ormaru
čekale i sve bočice dječje hrane i raznih kašica. Ako bi nešto nedostajalo, ako bi Linda, naprimjer, zatražila jabuku ili se možda zabrinula da bi Vanja mogla imati temperaturu, Ingrid bi se odmah popela na bicikl i odvezla tri kilometra do dućana ili ljekarne i natrag, s jabukama ili toplomjerom i lijekom za skidanje temperature u košarici na upravljaču. A kad bismo došli, ona je već unaprijed sve točno isplanirala i kupila namirnice za sve obroke, koji su se najčešće sastojali od dva slijeda za ručak i tri za večeru. Ustala bi kad bi se Vanja probudila u šest, ispekla peciva, možda otišla s njom u šetnju, a onda počela malo-pomalo pripremati ručak. Kad bismo mi ustali u devet, dočekao bi nas raskošni doručak na stolu: svježa peciva, kuhana jaja, možda omlet, ako bi, naprimjer, zaključila da ja to volim, kava i sok, a kad bih sjeo, uvijek bi na moje mjesto stavila novine koje mi je kupila. Bila je neuobičajeno pozitivna, puna razumijevanja za sve, nije znala reći ne i nije bilo toga u čemu nam ne bi pomogla. Zamrzivač nam je doma bio krcat nebrojenim kutijama od sladoleda i plastičnim posudama s različitim jelima koja je pripremila i obilježila: janssons10 , bolonjez, sjömansbiff 11 , mesne okruglice, punjena paprika, punjene palačinke, juha od graška, janjetina s polama, temeljac od vina, puding od lososa, pita od sira i poriluka... Ako bi vani zahladilo dok je bila u šetnji s Vanjom, da, znala je ući u trgovinu cipela i kupiti joj nove čizmice. “Kako je tvoja mama?” rekla je sad. “Je li dobro?” “Da, mislim da je”, rekao sam. “Uskoro će biti gotova s diplomskim, koliko sam shvatio.” Salvetom sam obrisao malo juhe s brade. “Ali ne da mi da ga pročitam”, dodao sam i nasmiješio se. “Svaka joj čast”, rekao je Vidar. “Nema puno šezdesetogodišnjaka koji su još dovoljno znatiželjni da studiraju na sveučilištu, to je bar sigurno.” “Sigurno su joj osjećaji podijeljeni što se toga tiče”, rekao sam. “Oduvijek je to htjela, ne, a onda se to dogodi kad joj je karijera već pri kraju.” “Ali svejedno”, rekla je Ingrid. “Hrabra je. Hrabra je to žena, tvoja mama.” Opet sam se nasmiješio. Razlika između Šveđana i Norvežana bila je puno veća nego što su i jedni i drugi toga bili svjesni, a sad sam na trenutak svoju majku vidio očima Šveđana. “Da, možda je”, rekao sam. “Puno je pozdravi”, rekao je Vidar. “I ostatak obitelji, uostalom. Jako su mi se svidjeli.” “Vidar priča o njima otkad smo bili ondje na krštenju”, rekla je Ingrid. “Ali bilo je stvarno krasnih ljudi!” rekao je Vidar. “Kjartan, pjesnik. Kako zanimljiv i neobičan čovjek. I kako su se ono zvali oni iz Alesunda, dječji psiholozi?” “Ingunn i Mård?” “Tako je. Divni su! I Magne, je li se tako zvao? Tata tvojeg bratića Jona Olava. Direktor razvoja?” “Da”, rekao sam. “Autoritativan čovjek”, rekao je Vidar. “Da”, rekao sam. “I tvoj stric. Nastavnik iz Trondheima. I on je krasan čovjek. Sliči li tvojemu ocu?” “Ne”, rekao sam. “On mu baš najmanje sliči, ja mislim. Uvijek se držao postrani i mislim da mu je to bio pametan potez.” Zašutjeli smo. Srkanje juhe, Vanjino lupkanje zdjelicom o stol, njezin grgljavi smijeh. “I oni o vama još uvijek pričaju”, rekao sam i pogledao Ingrid. “Pogotovo o jelima koja ste pripremili!” “U Norveškoj je tako drukčije”, rekla je Linda. “Potpuno drugi svijet, zapravo. Pogotovo za Dan Ustava, možda. Ljudi hodaju uokolo u narodnim nošnjama i s medaljama na prsima.”
Nasmijala se. “Prvo sam mislila da je to možda ironično, ali ne, nije bilo. Bilo je to potpuno iskreno. Ali medalje se nose dostojanstveno. Nijedan Šveđanin ne bi to nikad napravio, sasvim sigurno.” “Siguran sam da su ponosni” rekao sam. “Da, točno”, rekla je Linda. “Ali nijedan Šveđanin na svijetu ne bi to priznao, čak ni samome sebi.” Ukosio sam tanjur da pokupim zadnje ostatke gulaša i istovremeno gledao kroz prozor duguljasto, snijegom prekriveno polje pod sivim nebom, niz crnog bjelogoričnog drveća u šumarku preko puta, ponegdje prekinut zelenom raskoši crnogorice. Tamno tlo prekriveno suhim grančicama iz kojeg je drveće raslo. “Henrik Ibsen bio je opsjednut medaljama”, rekao sam. “Nije bilo ordena za koji se nije bio spreman duboko poniziti. Pisao je pisma svim mogućim kraljevima i vladarima ne bi li ih se dočepao. I onda ih je nosio doma po dnevnoj sobi. Šetao je prsa punih medalja. Ha-ha-ha. Imao je i ogledalce u unutrašnjosti cilindra. Onda bi sjedio u kavani i krišom se gledao.” “Ibsen je to radio?” rekla je Ingrid. “O, da”, rekao sam. “Bio je strahovito tašt. I nije li to puno fantastičniji oblik ekscesa od Strindbergovog? Kod njega je to uvijek bila alkemija, ludilo, apsint i mizoginija, što je pravi mit o umjetniku. Ali kod Ibsena bila je to buržoaska taština, koja je prešla svaku mjeru. Bio je on puno luđi od Strindberga.” “A propos”, rekao je Vidar. “Jeste li čuli zadnju vijest o Arneovoj knjizi? Izdavač ju je na kraju povukao.” “Dobro da jesu”, rekao sam. “S obzirom na to koliko greška u njoj ima.” “Da, dobro da jesu”, rekao je Vidar. “Ali izdavač mu je trebao pomoći. Pa bio je bolestan. Nije znao razliku između svojih fantazija, želja i stvarnosti.” “Onda mislite da je stvarno vjerovao da se to tako zbilo?” “O da, bez imalo sumnje. On je dobra osoba. Ali ima i nešto od patološkog lažljivca u sebi. Mislim da su za njega te priče nakon nekog vremena postale istinite.” “I kako je to podnio?” “Ne znam. Nije to baš prvo što čovjek spomene pred Arneom ovih dana.” “Jasno mi je to”, rekao sam i nasmiješio se. Popio sam zadnji gutljaj piva, švedskog svakodnevnog piva s malo alkohola, pojeo pecivo i naslonio se. Nije bilo govora da pomognem oprati posuđe ili što slično, znao sam, pa se nisam ni potrudio ponuditi. “Hoćemo u šetnju?” rekla je Linda i pogledala me. “Možda Vanja zaspi.” “Mogli bismo”, rekao sam. “Može i ostati ovdje sa mnom”, rekla je Ingrid. “Ako želite u šetnju sami.” “Ma ne. Povest ćemo je. Dođi, mali troliću, idemo”, rekla je Linda, uzela Vanju i otišla je umiti i oprati joj ruke dok sam se ja odijevao i pripremao kolica. Išli smo cestom koja se spuštala prema jezeru. Nad zemljom je puhao hladan vjetar. Nekoliko vrana ili svraka skakutalo je na drugoj strani. Dalje među drvećem stajale su krave i nepomično zurile preda se. Neka su stabla bili hrastovi i bili su stari, možda iz osamnaestog stoljeća, pomislio sam, možda i starija, tko zna. Iza njih prolazila je željeznica, odande bi se uvijek kad bi prolazio vlak čulo šištanje i ono bi odjekivalo krajolikom. Staza je završavala kod male, lijepe kuće od opeke. U njoj je živio stari svećenik - otac Larsa Ohlyja,
vođe Ljevice - za kojeg se priča da je bio nacist. Ne znam je li to istina, takve glasine često nastanu oko poznatih osoba. No ponekad bi šepajući prošao onuda, pogrbljen i pognut. Jednom sam u Veneciji vidio starca kojemu je glava stajala vodoravno. Vrat mu je bio pod kutom od devedeset stupnjeva u odnosu na ramena. Nije mogao vidjeti ništa osim poda tik ispred vlastitih stopala. Vukao se beskrajno polako preko trga, bilo je to kod Arsenala, tik do crkve gdje je zbor vježbao, ja sam sjedio u kafiću i pušio i nisam ga mogao prestati gledati otkako sam ga spazio. Bilo je to jedne večeri početkom prosinca. Osim nas dvojice i triju konobara koji su stajali kod ulaza ruku prekriženih na prsima, nije bilo žive duše u blizini. Magla se spustila na krovove. Kaldrma i svi oni stari zidovi prekriveni vlagom sjajili su na svjetlu lampi. Zaustavio se pred nekim vratima, izvadio ključ i s njim u ruci nagnuo se cijelim tijelom unatrag, tako da vidi gdje je otprilike brava. Ključanicu je napipao prstima. Zbog te deformacije ni jedna od njegovih kretnji nije izgledala kao da pripada njemu, ili točnije, sva je pozornost bila usmjerena na nepomičnu, pognutu glavu, koja se zbog toga isticala kao svojevrsna centrala, dio njegova tijela, ali neovisan od njega, gdje su se donosile sve odluke i određivale sve kretnje. Otvorio je vrata i ušao. S leđa je izgledalo kao da nema glavu, A onda, neočekivano žestokom kretnjom, za koju bih mislio da nije moguća, zalupio je vrata za sobom. Bilo je to sablasno, sablasno. Nekoliko stotina metara ispred nas, vozeći uzbrdo, ususret nam je dolazio crveni karavan. Snijeg se vrtložio za njim. Pomaknuli smo se ustranu kad se približio. Stražnje je sjedište bilo izvađeno i po velikom prtljažnom prostoru dva su bijela psa trčkarala ukrug i lajala. “Jesi ih vidjela?” rekao sam. “Izgledali su kao haskiji. Ali to nije moguće, ili je?” Linda je slegnula ramenima. “Ne znam”, rekla je. “Ali mislim da su to oni iz one kuće iza zavoja, znaš. Oni koji uvijek ovako laju.” “Nikad nije bilo pasa ondje kad sam ja prolazio”, rekao sam. “Ali znam da si to već spominjala. Bojala si ih se, u tome je bila stvar?” “Ne znam. Možda malo”, rekla je. “Bilo je malo neugodno. Na nekakvom su lancu koji se izvlači i onda se zaletavaju...” Živjela je ovdje kad je bila u tolikoj depresiji da se nije mogla brinuti za sebe. Uglavnom je po cijele dane ležala i gledala televiziju u gostinskoj kućici. Gotovo uopće nije razgovarala s Vidarom i mamom, ništa nije htjela, ništa nije mogla, sve je u njoj stalo. Koliko je to dugo trajalo, nisam bio sasvim siguran. Gotovo uopće nije pričala o tome. No vidio sam to ne jednom, naprimjer u pogledima susjeda koje bismo susreli i obraćanjima punim sažaljenja prema njoj. Prošli smo uz glavnu farmu u dolini, koja nije bila velika i čije su zgrade bile ponešto zapuštene, gdje je živio prastari, smežurani pater familias. Prozori su bili osvijetljeni, ali unutra se nije vidjelo nikog. Na dvorištu između štaglja i kuće stajala su tri stara automobila, jedan na klocnama. Bili su prekriveni snijegom. Sada je bilo nemoguće zamisliti da smo jednom tu sjedili, za postavljenim stolom pokraj bazena, jedne tople, mračne kolovoške večeri, i jeli rakove, čak ih se i prejeli. Ali jesmo. Papirnati lampioni koji su svijetlili u mraku, veseli glasovi, golema hrpa sjajnih crvenih rakova na oba kraja dugačkog stola. Limenke piva, boce akvavita, smijeh i pjesma. Cvrčanje cvrčaka, auti u daljini. Linda me iznenadila te večeri, sjećam se, odjednom je kucnula o čašu, ustala i zapjevala napitnicu. Dvaput je to učinila. Rekla je da se to ovdje zahtijeva od nje, uvijek je to radila. Bila je jedno od one djece koja nastupaju pred odraslima. Preko godinu
dana glumila je u mjuziklu Moje pjesme, moji snovi u jednom kazalištu u Stockholmu dok je išla u osnovnu školu. Ali i na zabavama kod kuće, koliko sam shvatio. Jednako sklona ekshibicionizmu kao što sam i ja bio i jednako spremna sakriti se. I Ingrid je tada istupila. Bila bi u središtu pozornosti kad bi došla među susjede, sve bi ih grlila, pokazivala jela koja je donijela, razgovarala i smijala se, i svi su joj imali što reći. Kad god bi u selu bile svečanosti, uvijek je pomagala, pekla kolače ili kuhala, a ako bi se netko razbolio ili trebao kakvu pomoć, sjela bi na bicikl, otišla k njemu i napravila što je mogla. Zabava je počela, svi su sjedili pognuti nad svojim rakovima, ulovljenim ovdje u jezeru, i tu i tamo zabacili bi glavu ulijevajući u se rakiju. Atmosfera je bila vesela. Onda su se iznenada iz štaglja začuli glasovi, neki muškarac vikao je na ženu, atmosfera za stolom promijenila se, neki su gledali, neki su pokušavali ne gledati, ali svi su znali što je. Bio je to sin starca, vlasnika farme, koji je bio poznat kao nasilnik, a sad se namjerio na svoju maloljetnu kćer, koja je pušila. Ingrid je smjesta ustala i žurnim korakom otišla onamo, cijela se tresući od potisnutog bijesa. Stala je pred njega - bilo mu je možda trideset pet godina, bio je visok, jak i strogo je gledao i počela mu držati prodiku toliko žustro da se sav usukao. Kad je završila, a on se autom odvezao s farme, stavila je ruku na rame uplakane kćeri i povela je sa sobom do stola. Čim je sjela, Ingrid se vratilo prijašnje raspoloženje, nastavila je razgovarati, smijati se i prenostiti svoje raspoloženje na druge. Sad je sve bilo bijelo i tiho. Ispod farme cesta je vodila gore sve do vikendica. Snijeg nije bio očišćen jer ondje u ovo doba godine nije bilo nikoga. Dok sam radio na En tid for alt, Ingrid mi je bila u mislima kad sam stvarao lik Anne, Noakove sestre. Žena koja je jača od svih, žena koja kad dođe poplava vodi cijelu obitelj na planinu, a kad poplava dođe i tamo, vodi ih na još veću visinu, sve dok više nemaju kamo pa im ponestane svake nade. Žena koja se nikad ne predaje i koja bi dala sve za svoju djecu i unučad. Bila je izuzetna osoba. Zauzela bi cijeli prostor kad bi došla, a istovremeno je bila skromna. Znala je ostaviti dojam da je površna, a istovremeno je dubina u njezinu pogledu to opovrgavala. Pokušavala nam je dati prostora, uvijek se povlačila, pazila da nam ne bude na putu, a istovremeno bila nam je i najbliža osoba. “Misliš da je Fredriku i Karin bilo zabavno sinoć?” rekla je Linda i pogledala me. “Da-a, mislim da je”, rekao sam. “Bilo je zgodno.” Negdje u daljini začulo se šuštanje. “Osim što me on nazvao Hamsunom nekoliko puta previše”, nastavio sam. “Pa samo se zezao!” “Shvatio sam.” “Jako im se sviđaš, oboma.” “Nisam to primijetio. Pa jedva da išta kažem kad smo s njima.” “Ma kažeš. Osim toga, tako si pozoran da se to uopće ne primijeti.” “Aha.” Ponekad bi me grizla savjest što sam tako tih i inertan pred Lindinim prijateljima, što nisam zainteresiran za njih, nego se zadovoljavam time da budem prisutan kad su oni tu, kao da mi je to obaveza. Meni je to bila obaveza, ali Lindi je to bio život, u kojem tada nisam sudjelovao. Nikad se na to nije žalila, ali pretpostavljao sam da bi voljela da je situacija drukčija.
Šuštanje se pojačalo. Sa željezničkog prijelaza oglasio se signal. Ding ding ding ding. Onda sam primijetio brzo kretanje između drveća. Trenutak poslije vlak je dojurio iz šume. Snijeg se podigao oko njega poput oblaka. Vlak je nekoliko stotina metara vozio uz vodu, dugačak niz teretnih vagona s kontejnerima u različitim bojama, koji su bliještali u svoj toj bjelini i sivilu, pa opet nestao među drvećem u šumi s druge strane. “Vanja je to trebala vidjeti!” rekao sam. No spavala je i nije ništa primijetila. Lice joj je gotovo cijelo bilo u potkapi nalik na kapuljaču, koja joj je ležala na vratu poput ovratnika, i crvenoj poliesterskoj kapi s bijelim krznom i debelim bijelim preklopima za uši, navučenoj preko potkape. Imala je i šal, debeli crveni kombinezon i ispod njega vuneni pulover i vunene hlače. “Fredrik je bio tako divan kad sam bila bolesna”, rekla je Linda. “Dolazio bi na odjel po mene. Išli bismo u kino. Nije puno govorio. No to mi je strahovito pomoglo, samo izaći. I to što se tako brinuo za mene.” “Nisu li to radili svi tvoji prijatelji?” “Da, svaki na svoj način. I bilo je nešto u tome... Uvijek sam shvaćala da sam na drugoj strani, uvijek sam bila ta koja pomaže, ta koja razumije, ta koja daje... Ne bezuvjetno, ali uglavnom da. Svome bratu dok smo odrastali, svome ocu, pa i majci ponekad. A onda se sve preokrenuto; kad sam se ja razboljela, ja sam primala. Morala sam primati pomoć. Čudno je to što... Da, jedini trenuci slobode koje sam imala, kad sam se ravnala prema sebi, slijedila svoju volju, bili su kad sam bila manična. Ali ta je sloboda bila tolika da se nisam mogla nositi s njom. Bilo je teško. Ali bilo je i nešto dobro u tome. Što sam konačno bila slobodna. Ali to nije išlo. Ne na taj način.” “Ne”, rekao sam. “O čemu razmišljaš?” “Dvije stvari, zapravo. Jedna nema veze s tobom. Ali riječ je o onome kad si rekla da si morala primati. Da sam ja završio u takvoj situaciji, ne bih htio ništa primiti, sinulo mi je. Ne bih htio da me itko vidi. A pogotovo ne da mi pomogne. Nemaš pojma koliko je to jako u meni. Primati, meni to ništa ne znači. I nikad se to neće promijeniti. To je bilo prvo. Drugo, zapitao sam se što si radila kad si bila manična. Mislim, budući da to povezuješ sa slobodom. Što si radila kad si bila slobodna?” “Ako ne primaš, kako ti se onda itko može približiti?” “Zašto misliš da ja želim da mi se netko približi?” “Ali to tako ne ide.” “Ne. Radije mi odgovori na ono što sam te pitao.” Na lijevoj strani ugledali smo mjesto na kojem se održavaju zabave. Bila je to mala tratina s nekoliko klupa i dugačkim stolom u sredini, koji se upotrebljavao samo za proslavu Ivanja, kad bi se svi iz sela okupili i plesali oko visoke motke u sredini, omotane lišćem, jeli kolače, pili kavu i sudjelovali u kvizu, nakon čega bi slijedila dodjela nagrada, kojom bi se okončao programski dio večeri. Prvi sam put sudjelovao toga ljeta i intuitivno sam čekao da netko zapali motku - pa kakvo je to Ivanje bez vatre? Linda se nasmijala kad sam joj to rekao. Ne, nema vatre, nema magije, samo djeca koja plešu na Små grodorna oko ogromnog falusa i piju sok, a što se te večeri radilo u svim manjim mjestima po cijeloj Švedskoj. Motka je još uvijek stajala ondje. Lišće je bilo suho i smeđocrveno, ponegdje s bijelom crtom snijega. “Nije toliko posrijedi to što sam radila, nego kako sam se osjećala”, rekla je. “Osjećaj da je sve moguće. Da ne postoje prepreke. Mogla sam biti predsjednica SAD-a, rekla sam
jednom mami, a najgore je to da sam to zaista mislila. Kad bih izašla, nisam u društvu imala nikakvih inhibicija, naprotiv, bila je to arena, mjesto gdje sam mogla učiniti da se nešto dogodi i biti potpuno i isključivo svoja. Samo su impulsi bili važni, nije bilo ni mrvice samokritike, sve je prolazilo, jel, a poenta je bila u tome da je tada sve postajalo stvarno. Razumiješ li? Zaista je sve prolazilo. No bila sam nevjerojatno nemirna, naravno, nikad se nije dovoljno toga događalo, osjećala sam glad za novim, a to nije smjelo prestati, nije dolazilo u obzir da prestane, jer negdje sam u sebi znala da će završiti, taj put na kojem sam bila, da će završiti padom. Padom u potpunu nepomičnost. Najgori pakao od svih.” “To zvuči užasno.” “I bilo je. Ali nije bilo isključivo tako. Fantastično je osjećati se tako jakom. Tako sigurno. Negdje je i to stvarno. Dakle, postoji u meni. Ali znaš što hoću reći.” “Zapravo ne”, rekao sam. “Ja nikad nisam otišao tako daleko. Znam taj osjećaj, mislim, jedanput sam ga osjetio, ali bilo je to dok sam pisao, dok sam potpuno mirno sjedio za stolom. To je nešto posve drukčije.” “Mislim da nije. Mislim da si bio maničan. Nisi jeo, nisi spavao, bio si tako sretan da nisi mogao doći k sebi. Ali ipak imaš nekakvu granicu, nekakvu sigurnost u sebi, i zapravo je uvelike riječ o tome da se ne prijeđe ono za što istinski, i to duboko istinski, imaš pokriće. Ako dovoljno dugo radiš nešto bez pokrića, posljedice će biti ozbiljne. Moraš za to platiti. Nije besplatno.” Izbili smo na cestu koja je išla uz vodu i vodila u šumu. Vjetar je ogolio velike površine leda. Na nekim je mjestima led bio gladak poput stakla i poput zrcala odražavao tamno nebo, a drugdje je bio zrnat i siv, gotovo zelenkast poput smrznute juhe. Sad kad je vlak prošao i signal prestao zvoniti, u drveću je vladala gotovo potpuna tišina. Čulo se samo malo šuškanja i pucketanja kad bi se grane zalelujale ili udarale jedna o drugu. Cviljenje kotača kolica, naši suhi koraci. “Jedna stvar koju su mi rekli u bolnici bila mi je jako važna”, nastavila je Linda. “Jednostavna stvar. To što su rekli: da se moram pokušati sjetiti da mi je dosta mene kad sam manična. Da sam ja zapravo daleko dolje. I samo mi je ta pomisao, da nešto zapravo postoji, pomogla. Uvelike se radi o tome da čovjek potpuno izgubi pojam o tome tko je. Zaista. I mislim da je to možda bio glavni razlog zašto je to toliko dugo trajalo. Da prije nikad zapravo nisam živjela. Dakle iznutra. Uvijek sam živjela izvana. I dugo je to išlo dobro, gurala sam sve dalje i dalje, a onda na kraju više nije išlo. Stalo je.” Pogledala me. “Mislim da sam bila poprilično bezobzirna u ono vrijeme. Ili sam u sebi imala nešto bezobzirno. Nekako odsječeno od drugih, ako me razumiješ.” “Mislim da je to točno”, rekao sam. “Kad sam te upoznao, potpuno si drukčije zračila nego sad. Da, bezobzirno, zvuči točno. Nečim privlačnim i nečim opasnim, to sam pomislio. Sad to više ne mislim o tebi.” “Bila sam tada na putu prema dolje. Bili su to upravo tjedni kad se to dogodilo, kad sam počela gubiti kontrolu. Neizmjerno mi je drago da se nismo tada spetljali! To nikako ne bi potrajalo. Ne bi moglo funkcionirati.” “Ne, sigurno ne. Ali malo sam se iznenadio kad sam saznao koliko si zapravo romantična, moram ti reći. I koliko ti je važno da ti ljudi oko tebe budu bliski. Koliko ti je to važno.” Neko smo vrijeme hodali u tišini. “Bi li radije bio sa mnom kakva sam bila tada?” “Ne.”
Nasmiješio sam se. Ona se nasmiješila. Oko nas je bilo potpuno tiho, osim pokojeg tihog šušnja u šumi kad bi zapuhao vjetar. Bilo je lijepo šetati onuda. Prvi put nakon dugo vremena osjetio sam malo mira u duši. Iako je snijeg bio posvuda, a bijela je svijetla boja, nije ta svjetlina prevladavala posvuda, jer iz snijega, koji je tako potpuno reflektirao svjetlo s neba i uvijek svjetlucao ma koliko bilo mračno, izdizala su se debla, a ona su bila crna i čvornata i nad njima su visjele grane, također crne, preplećući su se na beskonačno mnogo načina. Crne su bile i planinske litice, crni su bili i panjevi i srušena stabla, crne su bile stijene, crno je bilo šumsko tlo pod svodom golemih grana. I bijelo, i meko, i crno, i zijevajuće, bilo je potpuno tiho, i jedno i drugo bilo je potpuno nepomično, i bilo je nemoguće ne razmišljati koliko je toga što nas okružuje mrtvo, koliko je malo toga zapravo živo i koliko velik prostor to živo zauzima u nama. Zato bih volio da znam slikati, toliko bih volio da imam dara, jer se to samo tako može izraziti. Stendhal je napisao da je glazba najviši oblik umjetnosti, da svi drugi oblici umjetnosti zapravo žele biti glazba. To je zapravo platonovska ideja, svi drugi oblici umjetnosti opisuju nešto drugo, glazba je jedina koja je nešto sama po sebi, apsolutno neusporediva. Ali ja bih htio biti bliže stvarnosti, dakle tjelesnome, konkretnoj stvarnosti, a za mene vid uvijek dolazi prvi, čak i kad pišem i čitam, zanima me ono što se nalazi iza slova. Kad sam vani u šetnji, kao sad, ono što vidim ne odaje mi ništa. Snijeg je snijeg, drveće drveće. Tek kad vidim sliku snijega ili drveća oni dobivaju značenje. Monet je imao izuzetno dobro oko za svjetlinu snijega, kao i Thaulow, tehnički možda najdarovitiji norveški slikar uopće; pravi je doživljaj gledati njihove slike, prisutnost u trenutku bila je toliko velika da je vrijednost onoga po čemu je slika nastala drastično porasla; stara, raspucala straćara pokraj rijeke ili mol na izletištu odjednom postaju neprocjenjivi, nabijeni mišlju da su ovdje s nama sad, u tom intenzivnom sada, i da ćemo uskoro umrijeti, no kad je riječ o snijegu, nekako postaje vidljiva druga strana kulta trenutka, jer nadahnutost njime i njegovom svjetlinom tako očito nešto ne primjećuje, naime beživotnost, prazninu, ono neznakovito i neutralno, ono što prvo upada u oči kad odete u šumu zimi, a na slici koja prikazuje nepromjenjivost i smrt, trenutak se ne može istaknuti. Friedrich je to znao, ali nije to slikao, nego samo svoju ideju toga. Odavde se problem širi na svako predstavljanje, naravno, jer nijedno oko nije čisto, nijedan pogled nije prazan, ništa nije moguće vidjeti onakvim kakvo samo po sebi jest. I u susretu s time na površinu izbija pitanje o smislu umjetnosti uopće. Da, vidio sam tu šumu, hodao kroz nju i razmišljao o njoj. No sav smisao koji sam iz nje izvukao dolazio je iz mene sama, ja sam je punio nečim svojim. Ako je trebala imati neki smisao izvan toga, nije se do njega moglo doprijeti pogledom, nego postupanjem, dakle djelovanjem. Drveće bi trebalo sjeći, kuće graditi, kriješ zapaliti, životinje loviti, ne zbog mojeg zadovoljstva, nego zato što mi život o tome ovisi. Tad bi šuma imala smisao, da, toliko smisla da je više ne bih htio vidjeti. Iz zavoja, možda dvadeset metara ispred nas, dolazio je čovjek u crvenom anoraku. U rukama je imao skijaške štapove. Bio je to Arne. “Bok, pa to ste vi u šetnji!” rekao je kad nam je došao na nekoliko metara. “Bok, Arne, dugo se nismo vidjeli”, rekla je Linda. Stao je pokraj nas, zavirio u kolica. Nije baš izgledao shrvan skandalom. “Kako je narasla”, rekao je. “Koliko je sad stara?” “Prije dva tjedna joj je bio prvi rođendan”, rekla je ona. “Već! Da, vrijeme leti”, rekao je i pogledao me u oči. Jedno mu je oko bilo potpuno ukočeno i suzno. Zadnjih su ga godina mučile sve moguće boleštine, imao je tumor na mozgu, izvadili su mu ga, nije se mogao odviknuti od morfija na koji se navukao pa je morao na odvikavanje na neko vrijeme. Kad je to prošlo, imao je moždani udar. A nije li nedavno
imao upalu pluća? No iako je svaki put kad bih ga sreo izgledao sve oronulije i divljije, iako je teže hodao i sve se sporije kretao, nije djelovao slabije, nije izgubio na snazi, životni je elan još uvijek gorio u njemu; hrvao se sa svim svojim nedostacima, pa se ono što se za njega moglo reći prije dvije godine, da neće još dugo, pokazalo neutemeljenim. Upravo ga je njegov elan, žudnja za životom, održao na nogama. Da je bilo tko drugi bio izložen tome čemu je on bio izložen, već bi bio dva metra pod zemljom. “Knjigu će ti prevesti na švedski, rekao mi je Vidar”, rekao je. “Da”, rekao sam. “Kad? Stvarno bih je volio nabaviti, znaš.” “Kažu ujesen, ali prije da će to biti sljedeće jeseni.” “Čekat ću”, rekao je. Koliko je mogao biti star? Blizu sedamdesete? Bilo je teško ocijeniti, nije imao ništa staračko u sebi, oko koje je funkcioniralo isijavalo je mladost pa iako je u tome bilo usamljeno, iako je njegovo lice bilo naborano i iscrpljeno, popucalih kapilara i podliveno krvlju, život je iz Arnea izbijao na druge načine, ponajviše u entuzijastičnom tonu njegova glasa, zauzdanom sporošću kojom nije bio zadovoljan, ali je po cjelokupnom dojmu što ga je ostavljao i po svom zračenju, unatoč svem onom otporu što ga je njegovo tijelo pružalo, Arne djelovao nepokolebljivo. Odrastao je u dječjem domu, ali nije propao kao njegovi drugovi. Igrao je vrlo dobro nogomet, barem ako je vjerovati njegovim pričama, i godinama radio kao novinar u novinama Expressen. Osim toga je objavio nekoliko knjiga. Žena ga je uvijek gledala svisoka kad bi nešto rekao, kao što sve žene koje su u braku s dječacima svisoka gledaju svoje muževe. Bila je medicinska sestra i bila je na izmaku snaga, jer osim što se morala brinuti za bolesnog muža, njihovo je dijete upravo dobilo blizance i trebalo je njezinu pomoć u brizi oko njih. “I tako”, rekao je sad. “Baš mi je drago da sam te sreo, Linda, i tebe, Karl Ove.” “Također”, rekao sam. Rukom je dotaknuo čelo i nastavio svojim putem, visoko dižući štapove pri svakom koraku. Ukočeno, suzno oko koje je za cijelog razgovora zurilo ravno naprijed, moglo je pripadati trolu ili kakvom drugom mitološkom biću, pa iako me slika tog oka nije pratila sve vrijeme, osjećaj koji je izazvala pratio me cijeli dan. “Nije uopće djelovao shrvano”, rekao sam kad je nestao iza zavoja, a mi krenuli dalje. “Nije”, rekla je Linda. “Ali nikad nije lako procijeniti kako se ljudi zaista osjećaju.” Ponovno se začulo šuštanje u daljini, sad s druge strane. Posjeo sam Vanju, koja je treptala očicama u kolicima, i okrenuo je tako da može vidjeti vlak, što je malo poslije prošao između nas i drveća. Nije prošao nezamijećeno; pokazivala je prstom i vikala dok je prolazio, toliko blizu da mi je trenutak poslije sloj snježnog praha prekrio lice i odmah se otopio. Samo kilometar dalje, kod nasipa tik do željezničke pruge, cesta je prestajala. Livada s druge strane, gdje su u ljetnom dijelu godine pasli konji, bila je bijela i netaknuta, kao da je stolnjak među drvećem. Lijevo, prema istoku, nalazio se skup kuća, iza njih je išla cesta i ako biste pošli njome, došli biste do lijepe ladanjske kuće čiji je vlasnik bio brat Olofa Palmea. Jedne ljetne večeri Linda i ja vozili smo se biciklima i šljunčanim putom između kuća dovezli se onamo, dolutali smo na mjesto gdje je društvo u bijelome jelo na otvorenom i odakle se pružao pogled na jezero i središte Gneste daleko na drugoj strani. Ma koliko sam se tada
trudio skrenuti pogled u drugu stranu, ta mi se zabava ipak usjekla u pamćenje: vrtni je namještaj bio bijel, svi su sjedili i jeli, kao da su u kakvu Bergmanovu filmu, među strogim bijelim kućama i crvenim, modernim hangarima, usred tog zelenog, brežuljkastog sörmlandskog krajolika. Izvadio sam Vanju iz kolica i uzeo je u ruke kad smo se okrenuli i pošli natrag istim putem. Kad smo pola sata poslije uzbrdicom stigli pred kuću, iznutra su do nas doprli oštri glasovi. Kroz kuhinjski prozor vidio sam Ingrid i Vidara, stajali su svaki sa svoje strane kuhinjskog stola i urlali jedno na drugo. Došli smo ranije nego što su očekivali, a snijeg je prigušio naš dolazak. Tek kad sam nekoliko puta lupio čizmama po stepenici, glasovi su utihnuli. Linda je uzela Vanju, a ja sam odgurao kolica u garažu pokraj kuće, koju je Vidar gradio tog proljeća i ljeta. Kad sam se vratio, stajao je u hodniku i odijevao kombinezon, “I?” rekao je i nasmiješio se. “Jeste li daleko otišli?” “Ne”, rekao sam. “Samo komad puta. Vani je tako tmurno!” “Da, bome je”, rekao je i navukao visoke smeđe gumene čizme. “Idem samo gore popraviti neke stvari.” Provukao se pokraj mene i polako se uspeo do radionice. U kuhinji, koja je bila pola metra dalje od mjesta gdje sam se razodijevao, Ingrid je već posjela Vanju u dječju stolicu pokraj radne plohe, gdje je upravo gulila krumpire. Stavio sam kapu i rukavice na policu za šešire, izuo čizme oprijevši se nogom o prag, a ona je stavila zdjelicu vode i nekoliko plastičnih žlica za mjerenje pred Vanju. To ju je moglo zadugo zabaviti, znao sam. Objesio sam kaput na vješalicu i ugurao je među ostale jakne, kapute i mantile koji su ondje visjeli, pa prošao uz njih. Ingrid je izgledala uzrujano. Međutim, kretnje su joj bile mirne i odmjerene, a glas kojim se obraćala Vanji blag i ljubazan. “Što finoga imamo za ručak?” rekao sam, “Janjeći but”, rekla je. “Pole. I umak od crnog vina.” “O, to zvuči krasno!” rekao sam. “Janjetina mi je najdraža.” “Znam”, rekla je i nasmiješila se. Njezine oči, ogromne iza naočala, nasmiješeno su me gledale. Vanja je svežnjem žlica pljuskala po vodi. “Baš je tebi super ovdje, Vanja”, rekao sam. Razbarušio sam joj kosu. Pogledao sam Ingrid. “Linda je otišla leći?” Ingrid je kimnula. Iz pregrađenog dijela sobe gdje se nalazio krevet, koji se nije vidio odavde iako je bio tek nekoliko metara dalje, začuo se Lindin glas. “Ovdje sam!” Otišao sam k njoj. Dva kreveta bila su pod pravim kutom i zauzimala gotovo sav prostor. Ležala je na daljem, s poplunom navučenim do brade, lako su zavjese bile razmaknute, unutra je bilo mračno. Tamni, hrapavi drveni zidovi usisavali su gotovo sve svjetlo. “Brr!” rekla je. “Hoćeš se zavući k meni?” Odmahnuo sam glavom. “Mislio sam malo čitati. Ali ti spavaj.” Sjeo sam na rub kreveta i pogladio je po kosi. Na jednom je zidu visjela slika Vidarove
djece i unučadi. Drugi je bio pun knjiga. Na prozoru je stajala budilica i slika Vidarove najmlađe kćeri. Tuđe spavaće sobe uvijek su u meni budile nelagodu, uvijek bih u njima vidio nešto što nisam htio vidjeti, ali ovdje to nije bio slučaj. “Volim te”, rekla je. Sagnuo sam se i poljubio je. “Lijepo spavaj”, rekao sam, ustao i otišao u dnevnu sobu. Izvadio sam knjige koje sam spakirao, nisam bio u stanju čitati Dostojevskog, preteško bi mi se sad bilo u njega udubiti, pa sam umjesto njega uzeo Rimbaudovu biografiju, koju sam već prije htio pročitati, te s njom u ruci legao na krevet pod prozorom. Zanimala me njegova veza s Afrikom. To i razdoblje u kojem je živio. Njegove me pjesme nisu zanimale, osim onoga što su mogle reći o njegovu neobičnom i jedinstvenom karakteru. U kuhinji je Ingrid razgovarala s Vanjom dok je radila. Dobro se s njom snalazila, znala je čak i najrutinskije poslove pretvoriti u nešto uzbudljivo i bajkovito, prije svega zato što je sve svoje potrebe ostavila po strani kad su bile zajedno. Sve se vrtjelo oko Vanje i nježnih potreba. No nije djelovalo kao da se time žrtvuje, sreća koju je iz toga crpila činila se dubokom i iskrenom. Pomislio sam kako nema žene koja bi se više razlikovala od moje majke od Ingrid. I mama je stavljala svoje potrebe po strani, ali prema Vanji imala je veću distancu, pa ono što su zajedno radile nju očito nije toliko usrećivalo. Jednom kad sam bio s njima dvjema u parku odsutnost u njezinu pogledu navela me da je zapitam je li joj dosadno; je, rekla je, i uvijek joj je bilo, čak i kad smo mi bili mali. Ingrid je znala privući svu djetetovu pozornost kad je htjela, bilo je nešto u njezinom biću što je odmah uspostavljalo takav kontakt. Njezino je zračenje bilo jako, nije mogla ući u prostoriju a da se atmosfera ne promijeni. Potpuno bi prostorom zagospodarila. Moja je mama mogla sjediti u prostoriji a da je i ne primijetite. Ingrid je nekoć bila glumica u najvažnijem kazalištu u državi, živjela je burno, bila aktivna. Moja je majka promatrala, razmišljala, čitala, pisala, umovala, živjela kontemplativnim životom. Ingrid je voljela kuhati; moja je to majka radila jer je morala. Ispred prozora spavaće sobe prošao je Vidar, u plavom kombinezonu, malčice pognut i oprezno gazeći da se ne posklizne na stazi. Trenutak poslije pojavio se pred prozorom dnevne sobe idući prema garaži. U kuhinji Vanja je sad stajala i držala se za ormarić, a Ingrid je maknula s vatre lonac u kojem su se kuhali krumpiri. Ustao sam i otišao u hodnik, odjenuo jaknu, kapu i obuo čizme, otvorio vrata i sjeo na stolicu uza zid kuće da zapalim cigaretu. Vidar je izašao iz garaže s kantom u ruci. “Možeš mi poslije malo pomoći?” rekao je. “Za desetak minuta?” “Naravno”, rekao sam. Kimnuo je i otišao iza kuće. Pogledao sam u daljinu. Svjetlo pod nebeskim svodom postalo je prigušenije. Spuštajući se, mrak se neravnomjerno rasporedio po krajoliku, koji su već mračni dijelovi sve pohlepnije usisavali, primjerice drveće i rub šume: debla i grane sad su bili potpuno crni. Slabašno februarsko svjetlo napuštalo je dan bez borbe, bez otpora, nije moglo ponuditi čak ni zadnji treptaj, samo polagano, neprimjetno propadanje, sve dok posvuda nije bila tama i noć. Ispunio me iznenadan osjećaj sreće. Bilo je to zbog svjetla iznad polja, hladnoće u zraku, tišine u drveću. Bilo je to zbog mraka koji čeka. To me poslijepodne u veljači ispunilo svojom atmosferom i budilo uspomene na sva druga februarska poslijepodneva koja sam proživio, ili na njihov odjek, jer su sama sjećanja odavno izblijedjela. Tako nevjerojatno raskošan i bogat je taj odjek bio
jer se cijeli život skupio u njemu. Kao da je napravio presjek kroz godine, a to posebno svjetlo širilo mi se u sjećanju poput koncentričnih krugova. Osjećaj sreće prešao je u podjednako snažan osjećaj tuge. Ugasio sam cigaretu u snijegu i bacio je prema bačvi koja je stajala ispod oluka, rekao sebi da se moram sjetiti ukloniti opuške prije nego što odemo, pa otišao iza kuće, gdje je Vidar u daščari iznad podruma zavrtao vijak na poklopcu zamrzivača. “Odnijet ćemo ga onamo do kolibe”, rekao je. “Malo je sklisko, ali budemo li oprezni, sve će biti u redu.” Kimnuo sam. Vrana je graknula nedaleko od nas. Okrenuo sam se i zagledao u drveće s druge strane, odakle je došao zvuk, ali nisam ništa vidio. U snijegu su se vidjeli tragovi kretanja. Pratili su staze koje su vodile od ulaznih vrata do svih manjih kuća. Ostalo je bilo bijelo i netaknuto. Vidar je počeo zavrtati treći vijak. Prsti su mu bili spretni, pokreti usklađeni. Obavljao je sve sitne popravke, što manje to bolje, činilo se. Meni je nedostajalo strpljivosti sa svime što nisam mogao primiti cijelom rukom. Sastavljanje namještaja iz Ikee dovodilo me do ludila. Usne bi mu se malo podignule dok je zavrtao. Krivih zuba, koji su se otkrili, uskih očiju i trokutasta lica, čiji je oblik naglašavala bradica, izgledao je kao lisac. Kanta po koju je otišao, puna pijeska, stajala je pokraj njega, svjetlocrvena na sivom betonskom podu. “Mislio si posipati snijeg?” rekao sam. “Da”, rekao je. “Hoćeš to možda ti napraviti?” “Mogu”, rekao sam. Uzeo sam kantu, zagrabio šaku pijeska i počeo ga sipati po tragovima pred sobom, hodajući nizbrdo. Iz kuće je izašla Ingrid, hodala je kratkim, žurnim koracima kroz snijeg, u nezakopčanoj zelenoj jakni, prema podrumu. Čak i u ovako običnom trenutku zračila je snagom. Onda je Linda sigurno ustala, pomislio sam. Osim ako Vanja sad nije ležala kraj nje? Nekoliko jabuka još je visjelo na dvama stablima ispod staze. Površine su im bile smežurane i pune crnih mrlja, ono boje što je ostalo, prigušena, potamnjela crvena i zelena, kao da je uraslo u njih, a gole, crne grane oko njih naglašavale su te boje. Kad su se gledale s poljem i šumom u pozadini, gdje nije uopće bilo boja, te boje su blistale. Ako su se gledale na pozadini od crvenih koliba, bile su prigušene i jedva vidljive. Ingrid je izašla iz podruma s dvije boce mineralne od litre i pol u rukama i tri limenke piva ispod pazuha pa jednu bocu, čepa i etikete tako žutih u bjelini snijega, odložila pred sebe da zakvači vrata, a onda je opet podignula i sitnim se korakom vratila u kuću. Vratio sam se u drvarnicu i usput rasuo preostali pijesak. Kad sam spuštao kantu na pod, iznenada sam se sjetio kome je sličio onaj čovjek kojeg sam vidio u kafiću dan prije. Tarjeiu Vesaasu! Bio je isti on! Ista široka brada, iste blage oči, ista ćelava glava. No koža mu je bila drukčija, neobično ružičasta i meka kao u bebe. Kao da su napravili repliku Vesaasove lubanje - ili je isti genski kod ponovno iskorišten u jednom od brojnih hirova prirode - samo s drugom kožom, nategnutom preko druge lubanje. “Tako”, rekao je Vidar i odložio mali odvijač na tokarski stol koji se nalazio iza njega. “Sad ga možemo ponijeti. Ja ću ga nagnuti, a ti podigni drugi kraj. Može?” “Može”, rekao sam. Podignuo sam zamrzivač i vidio kako se Vidarovo tijelo napinje pod težinom koja se navalila na njega. Rado bih preuzeo veći dio težine, jer nije bilo teško, ali to nije dolazilo u obzir. Sitnim smo koracima silazili niz blagu padinu, okrenuli se i postrance blagim
usponom pošli do kolibe, gdje smo prvo spustili zamrzivač na pod, a onda ga mic po mic ugurali na mjesto u kutu. “Hvala ti”, rekao je Vidar. “Dobro da smo to napravili.” Budući da nije imao nikoga tko bi mu pomogao, često su me takvi zadatčići čekali kad bismo došli. “Nema na čemu”, rekao sam. Uključio je zamrzivač u struju i on je odmah počeo zujati. U kolibi su već bila dva takva uspravna zamrzivača te još dvije škrinje. Svi su bili puni hrane. Losovo meso i srnetina, teletina i janjetina. Štuke, grgeči i lososi. Povrće i bobice. Sva moguća domaća jela. Bio je to odnos prema hrani i novcu koji je nama bio potpuno stran. Osim što je sama uzgajala što god je mogla, Ingrid je uvijek kupovala na veliko kad je nešto bilo jeftino, triput bi okrenula svaku krunu i ponosila se time. Trebalo je iskoristiti sve resurse. Imala je, naprimjer, dogovor sa supermarketom da besplatno dobije sve voće koje bi oni inače bacili, od kojeg bi onda pravila sok, džem, kolače ili što bi joj već palo na pamet. Ponekad bi znala reći koliko je platila meso u jelu koje smo jeli, naprimjer, čime je htjela istaknuti razliku između vrijednosti jela prije i nakon što bi na njemu primijenila svoje čarobne kulinarske moći. Što jeftinije, to bolje. Nije, međutim, bila nimalo škrta osoba, zasipavala nas je svime i svačime, bez obzira na vlastitu financijsku situaciju. Posrijedi je bilo nešto drugo, možda ponos i čast domaćice, jer nekoć je išla u školu za domaćice pa kad je završila njezina glumačka karijera, očito se okrenula životu kakvim je živjela prije. Tako je prostorija zujala od zamrzivača i škrinja, tako je podrumska smočnica bila puna povrća, voća, staklenki džema i zimnice, tako nam je svaki put kad bismo došli posluživana fantastična hrana, većinom jela koja su se u Švedskoj spravljala prije generaciju-dvije, ali bilo je i talijanskih, francuskih i azijskih jela, kojima je svima bilo zajedničko to da su na neki način bila seljačka. Kad smo organizirali Vanjino krštenje, Ingrid je htjela pomoći u pripremanju hrane. Krštenje je bilo kod moje mame u Jølsteru, a budući da su Ingrid i kuhinja i trgovine bile strane, predložila je da skuha jela kod kuće pa ih donese sa sobom. Meni je to zvučalo kao potpuno apsurdna ideja, tegliti hranu za malu zabavu nekoliko stotina kilometara, ali ona je inzistirala, rekla je da joj je tako najjednostavnije, pa je tako i bilo. Tako su Ingrid i Vidar, osim obične prtljage, nosili i tri vreće za smrzavanje kad su sletjeli u Zračnu luku Bringelandsåsen u okolici Førdea jednog dana krajem svibnja prethodne godine. Bile su to dvije proslave: ona šezdesetog rođendana moje mame u petak i ona Vanjina krštenja u nedjelju. Linda i ja došli smo nekoliko dana prije, naš dolazak nije prošao bez turbulencija, jer mama je zbog proslava počela čistiti dnevnu sobu, ali nije još stigla sve pospremiti, pa je ondje izgledalo kao na gradilištu, zbog čega je Linda bila razočarana i bijesna. Kad je vidjela kakva je situacija, shvatila je da će mi trebati barem tri dana da sve dovedem u red. Razumio sam njezin bijes, iako ne i njegovu jačinu, ali nisam ga mogao prihvatiti. Otišli smo s Vanjom u šetnju po dolini, a ona se počela uvredljivo izražavati o mojoj majci - to nisu uvjeti koji su nam obećani; da je to znala, ne bismo nikad Vanju krstili ovdje, nego bismo to obavili kod kuće u Stockholmu. “Sissel je nevelikodušna, negostoljubiva, hladna i zatvorena”, vikala je Linda ondje usred zelene i sunčane doline. “To je istina o njoj. Ti govoriš da ja ne vidim svoju majku, kažeš da dar nikad nije samo dar i da me ona učinila potpuno ovisnom o sebi i možda imaš pravo, imaš, ali, kvragu, ni ti ne vidiš svoju majku.” Bilo mi je mučno u želucu od očaja, kao i uvijek kad bih njezin gnjev, koji sam smatrao potpuno apsurdnim, da, gotovo bolesnim, morao dočekivati s argumentima i činjenicama.
Gotovo smo trčali dolinom s kolicima u kojima je Vanja spavala. “Naše se dijete krsti”, rekao sam. “Normalno je da mi dovedemo kuću u red! Mama radi, kao što znaš, za razliku od tvoje mame, zato nije stigla sve dovršiti. Ne može sve svoje vrijeme potrošiti na nas i naše stvari. Ima svoj život.” “Slijep si”, rekla je Linda. “Uvijek moraš rintati kad dođemo ovamo, ona to iskorištava, a nas dvoje nikad nemamo vremena biti sami kad smo ovdje.” “Ali uvijek smo sami!” rekao sam. “Ništa drugo ni nemamo osim vremena kad smo nasamo. To je jedini vrag koji imamo ovdje!” “Nikad nam ne da prostora”, rekla je Linda. “Kog vraga?” rekao sam. “Prostora? Ako nam itko daje prostora, onda je to ona. Tvoja majka nam nikad ne da prostora. Ni jednog jebenog centimetra. Sjećaš se kad se Vanja rodila? Rekla si da nećeš da nam itko dolazi prvih dana, da želiš da nas dvoje budemo sami s njom?” Linda nije odgovorila, neprijateljski je zurila preda se. “Mama je naravno htjela doći. I Yngve. Ali ja sam ih nazvao i rekao neka ne dolaze prva dva tjedna, a poslije mogu. I što se dogodilo? Tko je došao na vrata, na tvoj poziv, ako ne tvoja mama? I što si rekla? ‘To je samo mama!’ Da, jebote, upravo tako. Taj ‘samo’ sve govori. Ti je ne vidiš, tako si navikla da ona dolazi i pomaže ti da to više ne primjećuješ. Ona je mogla doći, a moja mama nije mogla.” “Ali tvoja mama nikad nije došla vidjeti Vanju. Prošli su mjeseci.” “Da, što misliš zašto? Ja sam joj rekao da ne dolazi!” “Ljubav je, Karl Ove, jača od bilo kakve zabrane dolaska.” “Joj, daj, molim te”, rekao sam. I onda smo zašutjeli. “Jučer, naprimjer”, rekla je Linda. “Sjedila je s nama sve dok nismo otišli leći.” “Da, i?” “Bi li moja mama to napravila?” “Ne, ona ode u krevet u osam, ako pomisli da bi ti to htjela. I sve radi kad smo kod nje, to je točno. Ali to ne znači da je to prirodni poredak, jebemu. Otkako sam se odselio od kuće, uvijek kad mamu posjetim pomažem joj oko sitnica. Ličim kuću, kosim travu, perem posuđe. Sad bi i to trebalo biti pogrešno? Biti od pomoći, zar je i to sad pogrešno? Ha? A ovaj put uopće ne pomažemo njoj, nego sebi! Ovo je naše krštenje. Zar ti to nije jasno?” “Ne razumiješ u čemu je stvar”, rekla je Linda. “Nismo došli ovamo da bi ti rintao, a ja se sama našetavala s Vanjom. Pa od toga smo pobjegli. A tvoja majka nije tako nevina kako ti misliš, sve je ovo smislila i računala je s tim.” Koji je ovo sad kurac, pomislio sam dok smo išli cestom šuteći nakon što su te zadnje riječi izgovorene. Kakvo je ovo sad prokleto kurčevo sranje. Kako sam, dovraga, upao u ovo sranje? Sunce je sjalo na plavom i vedrom nebu iznad nas. Padine su se strmo dizale s obiju strana rijeke, koja je, nabujala od rastopljenog snijega, hučeći tekla prema jezeru Jølstravannet, tako zrcalno sjajnom i mirnom između planina, gdje je na najvišem vrhu svjetlucao jedan krak ledenjaka Jostedalsbreen. Zrak je bio čist i oštar, livade iznad i ispod nas zelene i pune ovaca čija su zvona zvonila, najviši dijelovi planina plavkasti, ponegdje s bijelim mrljama od snijega. Bilo je tako lijepo da je bilo bolno gledati. A mi smo hodali s usnulom Vanjom u kolicima i svađali se jer ja moram potrošiti nekoliko dana da sredim kuću svoje majke.
Njezini apsurdni ispadi nisu imali granica. Ni na tren ne bi pomislila, ne, sad sam pretjerala. Što je ona mislila? Ma znao sam što. Cijele je dane bila sama s Vanjom, otkad bih ja otišao u ured pa dok se ne bih vratio, bila je usamljena, pa se silno veselila ovim dvama tjednima. Veselila se što će provesti nekoliko mirnih dana sa svojom malom obitelji. Ja se pak nikad nisam veselio ničemu osim trenutku kad bi se vrata ureda zatvorila za mnom, a ja ostao sam da mogu pisati. Pogotovo sad, kad sam se nakon šest godina neuspjeha napokon približio nečemu i osjetio da neće stati na tome, da ima još. Za time sam čeznuo, to mi je ispunjalo misli, ne Linda i Vanja i krštenje u Jølsteru, o tome sam počeo razmišljati tek kad je to došlo na red. Ako bude dobro, pa, bit će dobro. Ako ne bude dobro, pa, neće biti dobro. Meni je bilo svejedno. Ta je svađa spadala u tu kategoriju, u nju sam je trebao uvrstiti, ali nije išlo, osjećaji su bili prejaki, ponijeli su me. Došao je petak, cijelu sam noć prosjedio i pisao govor za mamu, pa sam bio umoran dok smo se vozili kroz zapanjujući krajolik fjordova i planina, rijeka i farmi, prema Loenu u Nordfjordu, gdje je mama unajmila staru zgradu nalik na dvorac, kojom je raspolagala Udruga medicinskih sestara, i gdje se proslava trebala održati. Ostali su otišli u Briksdalsbrecn, a Linda i ja smo ostali u sobi s Vanjom da malo odspavamo. Ljepota krajolika oko nas bila je golema i uznemirujuća. Sve to plavetnilo, sve to zelenilo, sva ta bjelina, sva ta dubina i sav taj prostor. Nisam to uvijek tako doživljavao; prije, sjećam se, taj mi je krajolik bio svakodnevan, gotovo trivijalan, nešto kroza što se treba putovati da bi se došlo s jednog mjesta na drugo. Rijeka je šumila. Na polju u blizini vozio je traktor. Zvuk je bio čas slabiji čas jači. Linda je spavala pokraj mene s Vanjom na prsima. Za nju je ona svađa odavno bila gotova. Samo sam ja znao biti ljut i naduren još tjednima, samo sam ja ogorčenje znao nositi u sebi još godinama. Ali ni prema kome drugome osim prema njoj. Samo sam se s Lindom svađao, samo sam na nju bio kivan. Kad bi moja majka, brat ili prijatelji rekli nešto uvredljivo, pustio bih ih, ne bih se na to osvrtao, ništa od onoga što bi mi rekli nije me diralo niti mi je bilo važno, ne zapravo. Mislio sam da je dio mog života kao odrasle osobe i to da znam prigušiti neke crte, i one izražene i one manje izražene, svojega karaktera, koji je u početku bio eksplozivan, tako da ostatak života proživim u miru i toleranciji, a sve konflikte zajedničkog života rješavam ironijom i prijezirom te onom nadurenom šutnjom, u čemu sam se usavršio nakon tri duge veze u kojima sam bio. No s Lindom kao da sam ponovno bačen u prošlost, u ono vrijeme kad su mi osjećaji divljali, od najveće sreće preko najvećeg bijesa do bezdane depresije i očajanja, u vrijeme kad sam živio u svojevrsnom nizu sudbonosnih trenutaka, a intenzitet življenja bio tako visok da mi je život katkad bio nepodnošljiv i kad mi ništa drugo nije moglo donijeti mir osim knjiga, drugih mjesta, vremena i osoba u njima, gdje nisam bio nitko i nitko nije bio ja. Bilo je to kad sam bio mali i nisam imao izbora. Sad mi je bilo trideset pet godina i želio sam što manje uzrujavanja i duševnog nemira, zar ne bih trebao to i dobiti ili bar biti kadar to postići? Nije baš tako izgledalo. Sjedio sam vani na kamenu i pušio, prelazeći pogledom govor koji sam napisao. Dugo sam se nadao da ću to izbjeći, ali nije bilo izlaza: Yngve i ja dogovorili smo se da ćemo obojica održati govore. Bio sam nervozan kao pas. Ponekad kad bih trebao čitati pred publikom ili sudjelovati na tribini odnosno u intervjuu na pozornici, bio bih toliko nervozan da bih jedva hodao. Zapravo, “nervozan” nije dovoljno precizna riječ, nervoza je prolazno
stanje živaca, lagana uznemirenost, podrhtavanje uma. Ovo je bilo bolno i nepopustljivo. Ali proći će. Ustao sam i odvukao se do ceste, odakle se vidjelo cijelo mjesto. Bujna polja mladog zelenila između planinskih obronaka, vijenac listopadnog drveća koje je raslo uz rijeku, seoce na ravnici sa šačicom trgovina i stambenih kuća. Fjord, gdje je ležalo, bio je plavozelen i sasvim miran, na drugoj strani planine su se dizale uvis, ono malo planinskih farmi žutih i zelenih polja, s kućama bijelih zidova i crvenkastih krovova, ležalo je visoko na obroncima, a sve to bliještalo je na suncu što se spuštalo i uskoro nestalo u moru u daljini. Gole padine iznad farmi, tamnoplave, ponegdje gotovo crne, bijeli vrhovi, vedro nebo iznad njih, gdje će se uskoro pojaviti prve zvijezde, isprva neprimjetne, kao lagano bljedilo u boji, zatim sve vidljivije i vidljivije, sve dok ne zatrepere i ne zasjaju nad svijetom. To ne možemo pojmiti. Možemo vjerovati da naš svijet uključuje sve, možemo se baviti svojim poslom ovdje dolje na rubu žala, vozikati se u svojim automobilima, nazivati se i razgovarati, posjećivati se, jesti i piti, sjediti u svojim kućama i puniti se licima i mišljenjima i sudbinama osoba koje se pojavljuju na televizijskim ekranima, u toj čudnoj, napola umjetnoj simbiozi u kojoj živimo, pa se, iz godine u godinu, sve više uljuljkavati u predodžbu da je to sve što postoji, ali ako podignemo glavu i pogledamo oko sebe, jedina moguća pomisao jest ona o neshvaćanju i bespomoćnosti, jer koliko je zapravo sitan i mali taj svijet u koji smo se uljuljkali? Istina, drame koje pogledamo veličanstvene su, slike koje konzumiramo izvanredne, ponekad i apokaliptične, ali, budimo iskreni, robovi smo, i kolika je uopće naša uloga u svemu tome? Nikakva. No zvijezde nam trepere iznad glava, sunce sja, trava raste, a zemlja, da, zemlja, ona proždire sav život i briše svaki njegov trag, riga novi život u kaskadi udova i očiju, listova i noktiju, vlati i repova, obraza, i krzna, i kore, i utroba, i ponovno ga proždire. A ono što nikad zapravo ne shvatimo, ili ne želimo shvatiti, jest da se to događa izvan nas, da mi u tome ne sudjelujemo, da smo mi samo to što raste i umire, slijepi kao što su i valovi u moru slijepi. Dolinom iza mene dolazila su četiri auta. Bili su to gosti moje majke - njezine sestre, njihovi muževi i djeca te Ingrid i Vidar. Otišao sam prema kući, gledao ih kako ushićeni i veseli izlaze iz automobila, glečer je očito bio fantastičan prizor. Imali su jedan sat da se srede u svojim sobama, a onda smo se trebali okupiti u dnevnoj sobi i jesti srnetinu i piti crno vino, slušati govore, piti kavu i konjak, okupiti se u malim grupicama i razgovarati, zabavljati se sve dok večer ne preraste u svijetlu noć. Yngve je prvi ustao. Uručio joj je naš dar, SLR fotoaparat, i održao govor. Bio sam tako nervozan da nisam uhvatio ništa. Završio je rekavši da je ona uvijek silno vjerovala u svoje fotografske sposobnosti, ali da je ta vjera uvijek bila neosnovana, budući da nikad nije imala vlastiti aparat. Zato taj dar. Onda sam na redu bio ja. Nisam ništa mogao jesti. I to unatoč tome što sam praktički sve koji su sad zurili u mene znao cijeli život i što su njihovi pogled bili isključivo prijateljski. No govor je trebalo održati. Nikad svojoj majci nisam rekao da mi išta znači ili da je volim. Od same pomisli da kažem takvo što želudac bi mi se okretao s gnušanjem i prijezirom. Najradije to, naravno, ne bih ni sad rekao. Ali bio joj je šezdeseti rođendan, a ja, njezin sin, morao sam joj posvetiti nekoliko riječi. Ustao sam. Svi su me gledali, većina s osmijehom. Morao sam upregnuti svu svoju koncentraciju da mi se ruke koje su držale listove papira ne počnu tresti. “Draga mama”, rekao sam i okrenuo se prema njoj. Ohrabrujuće mi se nasmiješila.
“Počeo bih zahvalom”, nastavio sam. “Htio bih ti zahvaliti što si tako nevjerojatno dobra majka. To da si nevjerojatno dobra majka spada u stvari koje jednostavno znam. Ali tako je to sa stvarima koje čovjek jednostavno zna, nije ih uvijek lako izraziti riječima. U ovom je to slučaju posebno teško jer osobine koje ti imaš ne primjećuju se lako.” Progutao sam knedlu, zagledao se u čašu vode, odlučio je ne uzeti, podignuo glavu i pogledao oči koje su zurile u mene. “Ima jedan film Franka Capre koji govori upravo o tome. Divan život iz 1946. Radi se o jednom dobrom čovjeku u malom američkom gradiću, čovjeku koji je na početku filma u dubokoj krizi i želi odustati od svega. Tada se upliće jedan anđeo koji mu pokazuje kakav bi svijet bio bez njega. Tek je tada on kadar vidjeti koliko zapravo znači drugim ljudima. Mislim da ti ne trebaš pomoć anđela da bi shvatila koliko si nam važna, ali tu i tamo možda je trebamo mi. Svima oko sebe daješ prostora da budu svoji. Možda to zvuči samorazumljivo, ali nije, naprotiv, to je vrlo rijetka osobina. I jedna je od onih koje je teško zamijetiti. Vidjeti one koji se nameću lako je. Vidjeti one koji postavljaju granice lako je. Ali ti se nikad ne namećeš i nikad ne postavljaš granice drugima: prihvaćaš da su oni takvi kakvi jesu i prilagođavaš se tome. Vjerujem da su to svi u ovoj prostoriji iskusili.” Oko stola se začulo mumljanje. “Kad sam imao šesnaest-sedamnaest godina, upravo mi je to bilo neprocjenjivo. Živjeli smo sami u Tveitu i bilo mi je jako teško, mislim, ali cijelo sam vrijeme osjećao da imaš povjerenja u mene, da se pouzdaješ u mene i, ponajviše, da vjeruješ u mene. Pustila si me da učim na vlastitim iskustvima. Dok je to trajalo, nisam, naravno, shvaćao da to radiš, nisam vidio ni tebe ni sebe, mislim. Ali sad vidim. I na tome ti želim zahvaliti.” Kad sam to rekao, sreo sam mamin pogled i glas mi je pukao. Zgrabio sam čašu, popio gutljaj vode, pokušao se nasmiješiti, ali to nije bilo tako lako, u atmosferi za stolom osjetilo se nekakvo sažaljenje, primijetio sam, a to mi je bilo teško podnijeti. Htio sam samo održati govor, a ne se survati u ponor vlastite sentimentalnosti. “Uglavnom”, rekao sam. “Sad imaš šezdeset godina. Činjenica da ne planiraš mirovinu, nego si, naprotiv, upravo završila diplomski rad, također puno govori o tome tko si: kao prvo, energična si, vitalna i intelektualno znatiželjna, kao drugo, nikad ne odustaješ. To vrijedi za tebe, za tvoj život, ali ima nešto i u tome kakva si prema drugima: za sve treba vremena. Za sve treba onoliko vremena koliko treba. Kad mi je bilo sedam godina i kad sam trebao krenuti u školu, upravo to nisam znao cijeniti. Ti si me odvezla u školu prvi dan, dobro se toga sjećam, nisi baš znala put do škole, ali mislila si da će biti u redu. Završili smo u nekom naselju. Pa u još jednom naselju. Tako sam sjedio u svojem svjetloplavom odijelu sa školskom torbom na leđima i počešljanom kosom i vozikao se po Tromoyi dok su moji budući školski drugovi stajali u školskome dvorištu i slušali sve one govore. Kad smo konačno došli do škole, sve je već bilo gotovo. Ima bezbroj sličnih anegdota koje bih mogao ispričati. Naprimjer, nije mala kilometraža koju si napravila vozeći se krivim putovima, doslovno, vozila si kilometrima i kilometrima kroz nepoznat krajolik i nisi primijetila da to nije cesta za Oslo sve dok se nisi našla na traktorskoj stazi u mraku negdje u nekoj zabačenoj dolini. Toliko je takvih anegdota da ću se zadovoljiti zadnjom u nizu, onom kad si na sam šezdeseti rođendan prije tjedan dana pozvala kolege na kavu. Došli su, ali si ti zaboravila kupiti kavu pa su morali piti čaj. Ponekad pomislim da je silna rastresenost u tvojem karakteru preduvjet za tvoju istinsku uključenost u razgovore koje nas dvoje vodimo i razgovore koje vodiš s drugima.” Ponovno sam bio dovoljno glup da sretnem njezin pogled. Nasmiješila mi se, oči su mi zasuzile, a onda je, joj, ne, ona ustala i htjela me zagrliti.
Ostali gosti su zapljeskali, a ja sam sjeo na mjesto, pun prijezira prema sebi, jer iako je gubitak kontrole nad osjećajima ostavljao dobar dojam i dodatno naglasio ono što sam rekao, stidio sam se što sam pokazao takvu slabost. Nekoliko mjesta dalje ustala je mamina starija sestra Kjellaug, govorila je o jeseni života, što je dočekano s nekoliko prijateljskih “bu”, no govor je bio topao i lijep, uostalom, šezdesete su nove četrdesete. Za vrijeme govora Linda je ušla, sjela pokraj mene i stavila mi ruku na nadlakticu. Je li dobro prošlo, šapnula je. Kimnuo sam. Je li zaspala, prošaptao sam, a Linda je kimnula i nasmiješila se. Kjellaug je sjela i ustao je sljedeći govornik, i tako se to nastavilo sve dok svi gosti oko stola nisu održali govor. Iznimke su bili Vidar i Ingrid, dakako, budući da uopće nisu poznavali moju majku. Ali zabavljali su se, barem Vidar jest. Nestalo je one njegove malko zatvorene staračke sputanosti što se povremeno očitovala kod kuće; ovdje se držao suvereno, bio veseo i nasmiješen, rumenih obraza i krvavih očiju, svakome je imao što reći, bio iskreno zainteresiran za ono što je tko govorio i obilato uzvraćao kratkim anegdotama, pričama i svojim prosudbama. Bilo je teže procijeniti kako je Ingrid. Izgledala je uzbuđeno, glasno se smijala i razbacivala se superlativima, sve je bilo divno i fantastično, ali dalje od toga nije išla, nekako je ostala na tome, nije se pravo uživjela ni uključila u ono što se događalo te večeri, bilo zato što se nije snalazila jer su joj ljudi bili nepoznati, bilo zato što je bila pretjerano uzbuđena ili jednostavno zato što je odmak od života kojim je inače živjela bio prevelik. Puno sam puta vidio kod starijih ljudi da ne podnose dobro nagle promjene, ne vole da ih se premješta, tad postanu nekako ukočeni i regresivni, što se nije moglo reći za Ingrid, jer je njezino ponašanje bilo suprotno tome, a, osim toga, ona nije bila stara, barem ne po današnjim mjerilima. Kad smo se sljedećeg dana vratili, a i na putu natrag, da pripremimo sve za krštenje, njezino je ponašanje ostalo nepromijenjeno, ali sad je imala više prostora pa je ono bilo manje upadljivo. Bila je uznemirena zbog hrane, pokušala je pripremiti što više toga večer prije, a kad je krštenje došlo, bojala se da će vrata kuće biti zaključana pa neće stići sve pripremiti prije nego što gosti dođu i da onda, sama u kuhinji, neće naći svu potrebnu opremu. Krštenje je vodila mlada svećenica, stajali smo oko nje kod krstionice, Linda je držala Vanju dok su joj glavu močili svetom vodom. Ingrid je otišla kad je obred završio, a mi drugi ostali smo sjediti. Na red je došla pričest. Jan Olav i njegova obitelj ustali su i kleknuli pred oltar. Iz nekog razloga i ja sam ustao i pošao za njima. Kleknuo sam pred oltar, dobio hostiju na jezik, popio misno vino, primio blagoslov, ustao i vratio se na mjesto, praćen maminim, Kjartanovim, Yngveovim i Geirovim pogledima veće ili manje nevjerice. Zašto sam to napravio? Zar sam postao kršćanin? Ja, koji sam od rane mladosti bio zakleti antikršćanin i koji sam u srcu bio materijalist, u sekundi sam, bez poštenog razmišljanja, ustao, prošao prolazom između klupa i kleknuo pred oltar. Bilo je to potpuno automatski. A kad sam vidio te poglede, nisam imao opravdanje, nisam mogao reći da jesam kršćanin, pa sam pognuo glavu, pomalo posramljen. Mnogo se toga dogodilo. Kad je tata umro, razgovarao sam s jednim svećenikom, bilo je to kao ispovijed, sve je poteklo iz mene, a on je bio ondje da sasluša i da me utješi. Pogreb, sam obred, činio mi se kao nešto gotovo fizičko, nešto za što sam se mogao uhvatiti. On je od tatinog života, tako mizernog i destruktivnog na kraju, napravio život. Kako to ne bi bila utjeha? Zatim je tu bilo ono na čemu sam radio proteklu godinu. Ne ono što sam pisao, nego
ono u što sam se, polako sam to počeo shvaćati, želio upustiti: svetinje. U mojem je to romanu i travestirano i zazivano, samo bez ozbiljnosti himna za koji sam znao da postoji u tim tekstovima koje sam počeo čitati, a ta ozbiljnost i njihova mahnita snaga, čega uvijek ima u blizini svetoga, gdje nikad nisam bio niti sam htio biti, ali sam to nekako slutio, natjerala me da počnem drukčije razmišljati o Isusu Kristu, jer bilo je tu tijelo i bila je tu krv, bilo je tu rođenje i bila je tu smrt, i bili smo s time povezani svojim tijelima i svojom krvlju, svojim rođenjem i svojom smrću, stalno, neprekidno; oluja hara našim svijetom i oduvijek je harala, a jedino mjesto za koje sam znao da je to ondje uobličeno, ta krajnja, ali istovremeno najjednostavnija stvar, bilo je u vjerskim tekstovima. I kod pjesnika i umjetnika koji su se bavili bliskim temama. Trakla, Hölderlina, Rilkea. Čitati Stari zavjet, pogotovo treću knjigu o Mojsiju, s detaljnim objašnjenjima obreda žrtvovanja, i Novi zavjet, toliko mlađi i nama bliskiji, poništava vrijeme i povijest, to je tek prašina koja se diže uvis i upućuje na ono što je uvijek bilo isto. Puno sam o tome razmišljao. A zatim je tu bila trivijalna činjenica da je ovdašnja svećenica jedva pristala krstiti Vanju, jer mi nismo bili u braku, ja sam bio razveden, tako da kad nas je pitala za našu vjeru, a ja nisam mogao reći da jesam kršćanin, da vjerujem da je Isus bio sin Božji, što je suluda pomisao u koju mi nikad ne bi palo na pamet vjerovati, počeo sam okolišati, spominjao sam običaje, pogreb svoga oca, život i smrt, obred, ali poslije sam se osjećao licemjerno, kao da lažemo o razlozima zašto želimo krstiti kćer, pa sam, kad je došla pričest, vjerojatno htio to neutralizirati, no na kraju sam ispao još licemjerniji. Ne samo da sam krstio kćer, a nisam kršćanin, sad sam se, seronja, još i pričestio! Ali svetinje. Tijelo i krv. Sve što se mijenja, a isto je. I na kraju, ali ne manje važno, prizor Jona Olava kako prolazi i kleči ondje. On je bio potpuna osoba, dobra osoba, i na neki me način to privuklo, povuklo me da pođem prolazom i spustim se na koljena: tako sam htio biti potpun. Tako sam htio biti dobar. Stali smo za fotografiranje na stube crkve, roditelji, dijete, kumovi. Vanja je na sebi imala haljinu u kojoj je krštena i njezina praprabaka, ovdje u Jølsteru. Došli su neki od braće i sestara moje bake, između ostalih Lindini omiljeni Alvdis i Anfinn, sva mamina braća i sestre, neka od njihove djece i unučadi; jedan tatin brat prevalio je dalek put, kao i Lindini prijatelji iz Stockholma Geir i Christina i, naravno, Vidar i Ingrid. I dok smo ondje stajali, Ingrid je dotrčala uz brijeg. Njezin strah da će kuća biti zaključana nije bio neopravdan, jer je mama, koja je bila tako rastresena, zaista zaključala vrata. Ingrid je uzela ključ i odjurila natrag. Kad smo pola sata poslije stigli, očajavala je zbog nekog pladnja koji nije mogla pronaći. Ali sve je dobro prošlo, naravno, vrijeme je bilo divno, zabavu smo održali u vrtu s pogledom na jezero, u kojem su se reflektirale planine, a hranu su svi hvalili. No kad su jela jednom poslužena, a Vanja išla od krila do krila i nije je trebalo čuvati, Ingrid više nije imala nikakvu zadaću i možda joj je to bilo teško. U svakom slučaju, otišla je u svoju sobu i ostala ondje dok nam nije počela nedostajati, oko pet-pola šest, kad su prvi gosti već otišli. Linda je otišla po nju. Ona je spavala i bilo ju je gotovo nemoguće probuditi. Uvijek je bila takva, znao sam, Linda mi je već pričala o tome, kako jezivo duboko spava i kako je s njom nemoguće uspostaviti kontakt u prvih pet do deset minuta nakon što se probudi. Linda je imala teoriju da su u igri tablete za spavanje. Kad je izašla, Ingrid je praktički teturala preko livade, a kad se počela smijati, njezin je smijeh bio
neprimjeren: smijala se preglasno, u krivom trenutku i iz krivog razloga. Bilo mi je uznemirujuće gledati je u takvome stanju; nešto nije bilo u redu, bilo je to očito. Nije bila sasvim prisutna duhom, a istovremeno je bila glasna i pretjerano uzbuđena, sjajnih očiju i crvena lica. Linda i ja razgovarali smo o tome kad su svi otišli na počinak. Bilo je to sigurno zbog sredstva za spavanje, a bio je tu i stres zbog proslave; uostalom, kuhala je i posluživala za dvadeset petero gostiju. I sve joj je bilo novo i strano. Sljedeći put kad sam ih vidio, bilo je to ovdje i tada od takvog uzbuđenja i nemira više nije bilo ni traga. I Vidar se vratio u svoju rutinu. Sad je načas zastao s rukama na bokovima i gledao svojih ruku djelo. Zvuk vlaka koji se približavao začuo se s jedne strane brda, nestao, vratio se za nekoliko sekundi s druge strane, glasniji i puniji, upravo kad je Linda došla na uzbrdicu. “Ručak je gotov!” viknula je kad nas je spazila. Rano sljedećeg jutra Vidar nas je odvezao na željezničku postaju. Došli smo malo prije nego što je vlak trebao krenuti pa nisam stigao kupiti kartu! Ingrid, koja je pošla s nama da pričuva Vanju iduća tri dana, imala je mjesečnu kartu, a Linda je na svojoj imala točno onoliko koliko joj je trebalo do Stockholma. Ja sam sjeo kraj prozora i izvadio snop novina, koje još nisam stigao pročitati. Ingrid je preuzela Vanju, Linda je gledala kroz prozor. Tek nekoliko stanica nakon što smo presjeli u Södertäljeu došao je kondukter. Ingrid je pokazala svoju kartu, Linda mu je pružila svoju, a ja sam po džepu tražio novčanice. Kad se okrenuo prema meni, Ingrid je rekla: “On je ušao u Haningeu.” Što? Laže u moje ime? Kog vraga to izvodi? Pogledao sam konduktera u oči. “Do Stockholma”, rekao sam. “Od Haningea. Koliko je to?” Nisam mogao reći da sam se zapravo ukrcao u Gnesti, kakvo bi to svjetlo bacilo na Ingrid? Osim toga, uvijek sam plaćao sve za sebe, to mi je bilo pravilo; ako bi mi u trgovini izvratili previše, naprimjer, uvijek bih prodavaču na to skrenuo pozornost. Švercati se u vlaku bilo je zadnje što sam htio. Kondukter mi je pružio kartu i ostatak, ja sam zahvalio i on je nestao u gužvi jutarnjih putnika. Bio sam bijesan, ali nisam ništa rekao, nastavio sam čitati. Kad smo stigli na Stockholm Central i spustili kolica na peron, ponudio sam se da odnesem njezin kovčeg u ured, tako da ga ne mora tegliti prvo k nama pa u ured, gdje je obično spavala kad bi došla k nama poslijepodne. Bilo joj je drago. Pozdravio sam ih u hali i izašao kod vlakova za zračnu luku pa krenuo prema trgu na kojem se nalazila zgrada Udruge švedskih sindikata, koja je izgledala kao dvorac, odatle sam nastavio Dalagatanom, s kovčegom u jednoj ruci, koji sam držao za dršku i vukao za sobom, te torbom s računalom u drugoj, a onda pet minuta poslije otključao ured. To mi je mjesto već budilo puno uspomena. Vrijeme kad sam pisao En tid for alt zapljuskivalo me sa svih strana. Jebote, kako sam sretan bio tada. Napravio sam mjesta za Ingridin kovčeg u ormaru ispod sudopera, nisam ga htio imati pred očima dok radim, a zatim otišao u kupaonicu pišati. I što sam ondje ugledao? Ingridin šampon i regenerator! A što je bilo na dnu vreće za
smeće? Ingridini štapići za uši i zubni konac! Pas mater! rekao sam naglas, zgrabio dvije bočice i bacio ih u smeće u kuhinji. Sad mi je stvarno dosta, viknuo sam, iščupao vrećicu iz koša za smeće u kupaonici, sagnuo se i izvukao pramen kose iz odvoda; bila je to njezina kosa i, kvragu, ovo je moj ured, jedino mjesto koje imam gdje mogu biti potpuno sam, a čak je i ovamo morala dovući sve svoje stvari i sve svoje pizdarije, čak mi je i ovdje narušena privatnost, pomislio sam, svom snagom hitnuo kosu u vrećicu, vrećicu zgužvao i gurnuo je duboko u kantu za smeće u ormaru ispod radne plohe u kuhinji. Mislim, jebote. Zatim sam uključio računalo i sjeo za pisaći stol. Nestrpljivo sam čekao da se upali. Na podu je bila mrlja u obliku Krista s trnovom krunom. Na zidu iza sofe visio je plakat Balkeove noćne scene. Iznad pisaćeg stola dvije Thomasove fotografije. Na zidu iza mene secirani kit i gotovo fotografski precizni crteži buba s iste ekspedicije iz osamnaestog stoljeća. Ovdje nisam mogao pisati. To jest, ovdje nisam mogao napisati ništa novo. Ali ionako nisam to trebao raditi ovaj tjedan. U subotu poslijepodne trebao sam održati predavanje o svojem “pisanju” u Bærumu, ni više ni manje, i na tome sam trebao raditi iduća tri dana. Bio je to nebitan posao, ali odavno sam na to pristao. Upit u vezi s tim stigao je isti dan kad se saznalo da je moja knjiga predložena za Književnu nagradu Nordijskog vijeća, napisali su da je tradicija da nominirani norveški pisci dolaze govoriti o svojem pisanju, a budući da tada nisam znao kako se tome oduprijeti, pristao sam. I sad sam sjedio ovdje. Dame i gospodo. Boli me kurac za vas, boli me kurac za knjigu koju sam napisao, boli me kurac hoću li dobiti ovu nagradu ili ne, jedino što želim jest pisati dalje. Što ja onda ovdje radim? Pao sam na laskanje, imao sam trenutak slabosti, imam ih mnogo, ali sad se više ne dam laskanjem namamiti i više nemam trenutke slabosti. Da to izrazim na konkretan i jednostavan način, ponio sam nekoliko novina. Stavit ću ih na pod pred katedru i posrati se na njih. Suzdržavao sam se nekoliko dana da to obavim dojmljivo. I tako. Eto. Oh. Evo ga. Samo da malo obrišem dupe i gotovi smo. A sad riječ prepuštam sljedećem nominiranom, Steinu Mehrenu. Hvala. Izbrisao sam to, otišao u kuhinjski kutak i natočio vodu u kuhalo za vodu, žlicom malo pročačkao po staklenci s kavom sasušenom od hladnoće, odlomio nekoliko gruda i isuo ih u šalicu, koju sam tren poslije napunio kipućom vodom. Zatim sam odjenuo kaput i otišao sjesti na klupu ispred bolnice preko puta, gdje sam popušio tri cigarete jednu za drugom, gledajući ljude i automobile koji su prolazili. Nebo je bilo tmurno, zrak hladan i surov, snijeg uz rub ceste taman od ispušnih plinova. Izvadio sam mobitel pa malo pisao i brisao dok nisam smislio pjesmicu koju sam poslao Geiru. Geire, Geire, sada mrtav si, Nikad više tvoj ud neće ustati Ali ništa ne brini od tebe će poteći žena koju svi će moć imati Zatim sam ustao i vratio se za računalo. Averzija koju sam osjećao, zajedno s činjenicom da imam još pet cijelih dana dokad moram biti gotov, otežavala mi je, gotovo onemogućavala, da samog sebe motiviram. Jer što bih trebao reći? Bla, bla, bla, Ute av verden, bla, bla, bla, En tid for alt, bla, bla, bla, sretan i ponosan. U džepu jakne oglasio mi se mobitel. Uzeo sam ga i otvorio poruku od Geira. Jutros stvarno poginuo u prometnoj. Nisam znao da se već pročulo. Ti dobivaš moje
pornočasopise, meni više ne trebaju, krut sam kao nikad prije. Zgodan epitaf, inače. Ali sigurno možeš smisliti bolji? Dabome, odgovorio sam mu. Što kažeš na ovaj? Ovdje počiva Geir što napusti nas prerano Vozio je Saab kad upravljač mu je otpao Oči mu zgasnule, no srce lupalo dalje što, ipak, nitko primijetio nije pa iako su prsa zdrobljena bila, njegova smrt još nije nastupila Tek kad spušten e lijes i sav zrak nestao taj dobri je dečko naposljetku izdahnuo!
Nije bilo baš pretjerano smiješno, ali bar mi je skratilo vrijeme. I možda je u Geirov kabinet na fakultetu unijelo malo jeftinog smijeha. Kad sam to poslao, otišao sam u supermarket kupiti nešto za jelo. Jeo sam, odspavao na sofi cijeli sat. Pročitao prvi svezak Braće Karamazova i nastavio s drugim, a kad sam završio, vani je bio potpuni mrak i zgrada se ispunila svojim ranovečernjim zvukovima. Osjećao sam se kao u djetinjstvu, kad sam također znao ležati po nekoliko sati bez prestanka i samo čitati, nekako hladne glave, kao da sam se probudio iza sna, hladnog sna, čiji su odbljesci činili okolinu grubom i negostoljubivom. Oprao sam ruke u toploj vodi, temeljito ih istrljao, isključio računalo i spremio ga u torbu, omotao šal oko vrata, navukao kapu, odjenuo jaknu i obuo cipele, zaključao vrata za sobom, navukao rukavice i izašao na ulicu. Za malo više od pola sata trebao sam se naći s Geirom u Pelikanenu, pa sam imao dovoljno vremena. Snijeg na pločniku bio je žutosmeđ i zrnast poput griza i kao da je izmicao pod nogama kad biste stali na nj. Išao sam Rådmannsgatanom prema stanici podzemne na križanju sa Sveavägenom. Bilo je pola sedam. Na ulicama oko mene gotovo da nije bilo ljudi, bile su obasjane onom kližućom svjetlošću kakva postoji samo pod električnim svjetiljkama i koja je ovamo dopirala sa svakog prozora, od svake ulične svjetiljke, preko snijega i asfalta, stepenica i ograde, parkiranih automobila i bicikala, fasada, štukatura, prometnih znakova, bandera. Mogao sam komotno biti netko drugi, razmišljao sam hodajući, u meni sad nema ničega što bi bilo dovoljno dragocjeno da se ne bi moglo pripisati nekome drugome. Prešao sam Drottninggatan, koji se na samome kraju crnio od ljudi nalik na kukce, sišao niza stepenice pokraj parka Observatorielunden, prošao dijelom ulice, gdje se nalazio kineski restoran s odbojnim znakom koji poziva na “žderanje”, pa se spustio stepenicama na stanicu podzemne. Na dva je perona bilo možda trideset-četrdeset ljudi, većina na povratku s posla, sudeći po torbama koje su nosili. Stao sam ondje gdje je bilo najviše prostora, stavio torbu na pod među noge, naslonio se jednim ramenom na zid, izvadio mobitel i nazvao Yngvea. “Halo?” rekao je. “Bok, Karl Ove ovdje”, rekao sam. “Vidio sam”, rekao je. “Zvao si me?” rekao sam. “U subotu, da”, rekao je. “Mislio sam te nazvati, ali bila mi je ludnica, imali smo goste na večeri pa sam zaboravio.” “Nema veze”, rekao je Yngve. “Nije bilo ništa važno.” “Je li ti došla kuhinja?” “Je. Danas je došla, zapravo. Stoji ovdje pokraj mene. A kupio sam i novi auto.” “Ne!” “Morao sam. Citroën XM, ne tako star. Prije je bio pogrebno vozilo.” “Šališ se?” “Ne.” “Vozit ćeš se u pogrebnom vozilu?”
“Pa sad je preuređen, naravno. Nije kao da sad ima prostor za ljesove. Izgleda potpuno obično.” “Ali svejedno. Sama činjenica da su u njemu bili leševi... To je nešto najgore što sam čuo u zadnje vrijeme.” Yngve je otpuhnuo. “Kako si osjetljiv”, rekao je. “To je potpuno običan auto. Koji sam si mogao priuštiti,” “Da, dobro”, rekao sam. Zašutjeli smo. “Inače?” rekao sam. “Ništa posebno. A kod tebe?” “Isto ništa. Jučer sam bio na selu kod Lindi ne mame.” “Aha.” “Da.” “A Vanja? Je li već prohodala?” proho dala?” “Samo par koraka. Ali više je teturala nego hodala, ako ćemo iskreno”, rekao sam. Malo se nasmijao na drugom kraju linije. “A Torje i Ylva?” “Dobro su”, rekao je. “Mislim da ti je Torje poslao pismo, inače. Iz škole. Jesi li ga dobio?” “Ne.” “Nije mi htio reći što je napisao. Ali vidjet ćeš.” “Da.” U tunelu su se pojavila svjetla vlaka. Lagani propuh prostrujao je peronom. Ljudi su se počeli približavati rubu. “Stiže mi vlak”, rekao sam. “Ali čujemo se uskoro.” Vlak se polako zaustavio preda mnom. Uzeo sam torbu i krenuo naprijed da se približim vratima. “Da, čujemo se”, rekao je. “Ajde bok.” “Bok.” Preda mnom su se otvorila vrata i ljudi su počeli izlaziti. Dok sam spuštao ruku s mobitelom s uha, netko me je odostrag udario u lakat i telefon mi je poletio naprijed, u mnoštvo pred vratima, a da nisam pošteno ni registrirao kamo, jer sam se automatski okrenuo prema onome koji me gurnuo. Kamo je nestao? Nije se čuo tresak kad je pao na pod. Možda je pao nekome na nogu? Čučnuo sam i pretraživao pogledom peron pred sobom. Telefona nije bilo. Je li ga netko šutnuo? Ne, to bih primijetio, pomislio sam i ustao, okrenuo glavu i pogledao ljude koji su išli prema izlazu. Nije valjda pao u nečiju torbu ili takvo što? Bila je ondje žena s otvorenom torbicom ispod ruke. Je li mobitel mogao ondje završiti? Ne, to se ne događa. Ili možda da? Pošao sam za njom. Bih li je mogao oprezno potapšati po ramenu i zamoliti da joj zavirim u torbicu, izgubio sam mobitel, znate, i mislim da je možda završio unutra? Ne, nisam mogao. Iz vagona se oglasio signal da se vrata zatvaraju. Sljedeći je vlak dolazio tek za deset minuta, već sam kasnio, a mobitel je bio stari model, stigao sam pomisliti prije nego što sam uskočio kroz vrata, koja su se već bila dopola zatvorila. Zbunjeno sam sjeo na sjedalo pokraj dvadesetogodišnje gotičarke dok je svjetlo stanice još treperavo osvjetljavalo vagon,
a onda ga je naglo zamijenio mrkli mrak. Petnaest minuta poslije sišao sam na Skanstullu, podigao nešto gotovine na bankomatu, prešao cestu i otišao u Pelikanen. Bila je to klasična pivnica, s klupama i stolovima uza zidove, zbijenim stolicama i stolovima na podu s uzorkom crno-bijele šahovnice, smeđim drvenim oplatama na zidovima, muralima na zidovima iznad njih te na stropu, s nekoliko širokih potpornih stupova po sredini prostorije, također sa smeđim drvenim oplatama na donjem dijelu, oko kojih su se nalazile klupe, i dugačkim, širokim šankom u dnu prostorije. Konobari su gotovo svi bili stari i odjeveni u crno s bijelim pregačama. Nije bilo glazbe, ali je svejedno bilo bučno, žamor glasova, smijeh, zveckanje čaša i pribora za jelo ležali su nad stolovima poput pokrivača, neprimjetni dok ste ondje, ali upadljivi i kojiput napadni kad biste otvorili vrata i ušli s ceste, tada su zvučali kao prava buka. Među klijentelom se znao naći pokoji pijanac koji je možda pio ovdje još od šezdesetih i pokoji stariji muškarac koji je ovdje redovito večerao, no oni su izumirali; dominirali su, kao i svugdje drugdje u Söderu, žene i muškarci iz klase kulturnih radnika. Nisu bili ni premladi ni prestari, ni prelijepi ni preružni i nikad se nisu napijali. Kulturni novinari, postdiplomci, studenti humanističkih fakulteta, zaposlenici izdavačkih kuća, ljudi iz produkcije radija i televizije, pokoji glumac ili pisac, ali rijetko netko od onih najpoznatijih. Ušao sam, bio sam nekoliko metara od vrata i pogledom prelazio po gostima dok sam razmotavao šal i otkopčavao jaknu. Naočale su svjetlucale, ćele se sjajile, bijeli zubi bljeskali. Pred svima je stajalo pivo, koje je na pozadini od smeđe oplate izgledalo gotovo oker. No Geira nisam vidio. Otišao sam do jednog od stolova sa stolnjakom i sjeo leđima prema zidu. Pet sekundi poslije konobarica je došla do mene i pružila mi debeli jelovnik od imitacije kože. “Bit ćemo dvojica”, rekao sam. “Pa ću pričekati s naručivanjem jela. Ali mogu li dotle dobiti jedan Staropramen?” “Naravno”, rekla je konobarica, žena od šezdesetak godina punašnog lica i voluminozne crvenkastosmeđe kose. “Svijetli ili tamni?” “Svijetli, molim.” O, kako je lijepo bilo ovdje. Tipični i čisti karakter pivnice navodio je misli na druga, klasičnija, vremena a da zbog toga ona nije ostavljala dojam muzejskog prostora, nije bilo nimalo usiljenosti u atmosferi, ovamo se dolazilo piti pivo i razgovarati, kao što se to ovdje radilo od 1930-ih. Bila je to jedna od najboljih strana Stockholma, to što ima mnogo lokala iz različitih epoha koji su još u funkciji, a time se ne razmeću. U palači Van der Nootska iz sedamnaestog stoljeća, naprimjer, gdje se Bellman navodno prvi put napio, kad je taj lokal već imao sto godina, ponekad sam znao ručati - prvi put sam ondje bio dan nakon što je ubijena ministrica vanjskih poslova Anna Lindh; inače, tada je u gradu vladala posebna atmosfera, sve je bio prigušeno i svi su bili pozorni - zatim restoran iz osamnaestog stoljeća Den Gyldene Freden u Gamla Stanu, pa Tennstopet i restoran Berns Salonger, gdje se nalazila Crvena soba, koju je opisao Strindberg, oba iz devetnaestog stoljeća, da ne govorim o Gondolenu i pogledu s njega na cijeli grad, baru koji od 1920-ih nepromijenjen stoji na vrhu dizala Katarina i gdje se osjećate kao da ste u cepelinu ili možda salonu kakvog prekooceanskog parobroda. Konobarica je došla s pladnjem u ruci punim čaša piva, s osmijehom stavila jednu od njih na podložak koji mi je dobacila sekundu prije, pa nastavila dalje među brojne bučne stolove, gdje je možda kod svakog drugog naišla na kakav duhoviti komentar. Podignuo sam čašu do usta, osjetio kako mi pjena dotiče usne, a hladna, gorkasta
tekućina ispunja usnu šupljinu, toliko nespremnu na to obilje okusa da sam se sav naježio po vratu, a onda je tekućina kliznula niz grlo. Ah. Kad zamislite budućnost i prizovete svijet u kojem se urbani život raširio posvuda, a čovjek je postigao svoju dugo željenu simbiozu sa strojem, nikad ne pomislite na ono najjednostavnije, naprimjer pivo, tako zlaćano i bogato okusom i robusno, napravljeno od žita s polja i hmelja s livade, ili na kruh, ili na ciklu, sa njenim slatkim, ali tamnim, zemljastim okusom, sve ono što smo oduvijek jeli i pili za stolovima napravljenim od drva, kraj prozora kroz koje je sjalo sunce. Što su ljudi radili u tim palačama iz sedamnaestog stoljeća, palačama sa slugama u livrejama, u cipelama na potpeticu i s napudranim perikama koje su navlačili na lubanje pune misli sedamnaestog stoljeća, nego pili pivo i vino, jeli kruh i meso i pišali i srali? Isto je bilo i u osamnaestom, devetnaestom i dvadesetom stoljeću. Predodžbe o tome što je čovjek neprestano su se mijenjale, predodžbe o svijetu i prirodi također, svakojake zanimljive ideje dolazile su i prolazile, korisne i beskorisne stvari su otkrivene, znanost je prodirala sve dublje u svjetske misterije, strojeva je bilo sve više, brzina se povećavala, a stari se načini života sve više napuštali, no nitko nije ni pomislio odreći se piva niti ga mijenjati. Slad, hmelj, voda. Polje, livada, potok. A tako je u osnovi sa svime. Ukorijenjeni smo u arhaičnom, ništa bitno u nama, našim tijelima ili potrebama nije se promijenilo od vremena kad je prvi čovjek ugledao danje svjetlo negdje u Africi prije četrdeset tisuća godina ili otkako postoji Homo sapiens. Ali sami smo sebe uvjerili da je drukčije i tako je jaka bila ta moć uvjeravanja da ne samo da smo to povjerovali nego se prema tome i ravnamo, dok sjedimo i napijamo se po svojim kafićima i mračnim klubovima, plešemo svoje plesove, koji su vjerojatno još nezgrapniji od onih koji su se izvodili prije, recimo, prije dvadeset pet tisuća godina u sjaju krijesa negdje na obali Sredozemnoga mora. Kako je uopće mogla nastati predodžba da smo mi moderni kad ljudi oko nas padaju shrvani bolestima za koje ne postoje lijekovi? Tko može biti moderan s tumorom na mozgu? Kako možemo misliti da smo moderni kad znamo da ćemo uskoro svi trunuti negdje u zemlji? Podignuo sam čašu do usta i otpio nekoliko dugačkih, velikih gutljaja. Kako volim piti. Ne treba mi više od pola čaše piva da mi mozak počne obuzimati pomisao da ovaj put sebe konačno uništim. Da samo sjedim i pijem i pijem. Ali bih li trebao? Ne, ne bih trebao. Tih nekoliko minuta koliko sam ondje sjedio cijelo je vrijeme kroz vrata tekla ravnomjerna struja ljudi. Većina ih je radila što i ja: stali bi nekoliko metara od ulaza i pogledom prelazili po klijenteli prtljajući po kaputu, šalovima i kapama. Na kraju zadnje grupe načas sam ugledao poznato lice. Pa bio je to Thomas! Mahnuo sam mu i on mi je prišao. “Bok, Thomas”, rekao sam. “Bok, Karl Ove”, rekao je i pružio mi ruku. “Dugo se nismo vidjeli.” “Da, baš dugo. Ti si dobro?” “Da, dosta dobro. A ti?” “Pa da, sve je u redu.” “Nalazim se ovdje s društvom, sjede ondje u kutu. Pridruži nam se ako hoćeš?” “Hvala, ali čekam Geira.” “Ma daj! Ali mislim da mi je to rekao, zapravo. Jučer sam s njim razgovarao, znaš. Ali onda ću vas poslije doći pozdraviti, ako je to u redu?”
“Naravno”, rekao sam. “Vidimo se,” Thomas je bio jedan od Geirovih prijatelja, meni u svakom pogledu najdraži među njima. Tek je zašao u pedesete, upadljivo je sličio Lenjinu, po svemu, od brade i ćelave glave do mongolskih očiju, a bio je fotograf. Izdao je tri knjige: u prvoj je objavio slike obalnih stražara, u drugoj slike boksača - u tom je miljeu upoznao Geira - a u zadnjoj seriju slika životinja, predmeta, pejzaža i ljudi nad koje se nadvila mračna sjena i na kojima je najupadljivija praznina u svim tim bićima, krajolicima i predmetima, ali i ona oko njih. Thomas je bio srdačan i nezahtjevan u društvenim situacijama, nekako niste imali što izgubiti kad biste razgovarali s njim, možda zato što on sam sebe nije preozbiljno shvaćao, a ipak je u sebe bio siguran, ili možda upravo zbog toga obojeg. Bilo mu je stalo do drugih ljudi, takav je dojam odavao. U svojem je radu pak bio iznimno strog i zahtjevan, uvijek je težio savršenstvu, u slikama je više naginjao stiliziranosti nego improvizaciji. Najviše su mi se sviđale one koje su se nalazile između oboga: improvizirano stilizirana, zamrznuta slučajnost. Bile su sjajne. Neke od slika boksača podsjećale su na helenističke skulpture, i ravnotežom tijela i time što su bili uhvaćeni u aktivnostima izvan arene, druge su u sebi krile silnu tamu, i nasilje, naravno. Kupio sam dvije njegove slike te zime, trebale su biti dar Yngveu za četrdeseti rođendan; sjedio sam u Thomasovu atelijeru i listao seriju koja je činila njegovu zadnju knjigu, dugo oklijevao, ali na kraju izabrao dvije. Kad sam ih dao Yngveu, vidio sam na njemu da mu se baš ne sviđaju pa sam mu rekao neka si sam izabere dvije, a ja sam zadržao već izabrane slike, koje su mi sad visjele u uredu. Bile su sjajne, ali i zlokobne, jer su zračile smrću, pa mi je bilo jasno zašto ih Yngve ne želi u dnevnoj sobi, iako sam, naravno, bio i malo uvrijeđen. Ne baš malo, zapravo. Kad sam otišao preuzeti slike za koje se Yngve na kraju odlučio i pokucao na vrata podruma masivnih kamenih zidova iz šesnaestog stoljeća u Gamla Stanu, gdje se nalazio Thomasov atelijer, vrata je otvorio njegov kolega, raščupan, malko odrpano odjeven muškarac od šezdeset i nešto godina. Thomasa nije bilo, ali mogao sam ući i pričekati, što sam i učinio. Bio je to Anders Petersen, fotograf s kojim je Thomas dijelio ured, koji je meni bio poznat kao autor fotografije za album Rain Dogs Toma Waitsa, inače Petersonove najpoznatije fotografije, ali koji je ime stekao još u sedamdesetima, kad se probio fotografijama polusvijeta u hamburškom Caféu Lehmitz. Slike su mu bile sirove, intimne, kaotične i najbliže životu što se moglo doći. Sjeo je na sofu u sobi iznad laboratorija, pitao želim li kavu, nisam htio, pa je pjevušeći nastavio sa svojim poslom, a to je bilo listanje snopa kontakt-kopija. Nisam mu htio smetati ili ispasti nametljiv pa sam stao pred pano sa slikama i neko ih vrijeme gledao, pod dojmom onoga čime je zračio, što bi se možda i izgubilo da je u prostoriji bilo više ljudi, ali bili smo ovdje samo nas dvojica pa sam primjećivao svaku njegovu kretnju. Zračio je naivnošću, ali ne onom koja proizlazi iz neiskustva, naprotiv, odavao je dojam da je mnogo toga proživio, više je stvar bila u tome da se jednostavno osjećalo koliko je iskusan, ali kao da ga je to iskustvo ostavilo netaknutim, bez posljedica. Nije bilo tako, naravno, ali takav sam dojam stekao kad sam sreo njegov pogled i gledao ga kako sjedi ondje i radi. Thomas je stigao nekoliko minuta poslije i djelovao je kao da mu je drago što me vidi, kao što je sigurno djelovao kad bi vidio bilo koga. Donio nam je kavu, sjeli smo na sofu pokraj stepenica, on je izvadio slike, pomno ih još jedanput promotrio pa ih spremio svaku u njenu najlonsku košuljicu, koje je pak stavio u omotnicu, dok sam ja stavio omotnicu s novcem pred njega na stol, toliko diskretno da nisam bio siguran je li to uopće primijetio. Nešto me u privatnim novčanim transakcijama činilo nervoznim, prirodna ravnoteža bi se na neki način narušila, ili bi čak potpuno nestala a da nisam sasvim znao u čemu je stvar. Spremio sam fotografije u torbu, malo smo ćaskali o ovome i onome; osim Geira, imali smo još jednu dodirnu točku: Marie, žena s kojom je živio, pjesnikinja, predavala je Lindi u Biskops-Arnöu prije mnogo godina, a danas je bila svojevrsna mentorica Lindinoj prijateljici Cori. Bila je dobra pjesnikinja,
tradicionalna na neki način; istina i ljepota u njezinim pjesmama nisu bile inkompatibilne veličine, a značenje nije bilo tek nešto što ima veze s jezikom. Prevela je na švedski neke drame Jona Fossea i sad je, između ostalog, radila na pjesmama Steinara Opstada. ja sam je vidio samo nekoliko puta, ali ostavila je na mene dojam bogate osobe, imala je mnogo nijansi u karakteru i psihološku dubinu koja se intuinitivno primjećuje, bez one neurotičnosti koja je stalni pratitelj senzibilnosti, djelovala je kao da je uvijek duhom prisutna i, u svakom slučaju, nenametljivo. No kad bi se našla preda mnom, nisam na to mislio, jer bi joj se zjenica desnoga oka nekako opustila i skliznula nadolje, nekamo između šarenice i bjeloočnice, a to mi je bilo tako uznemirujuće da je sasvim prevladalo i potisnulo moj prvi dojam o njoj. Thomas je rekao da će pozvati Lindu i mene na večeru jedan dan, ja sam rekao da bi to bilo krasno, ustao i uzeo torbu, i on je ustao, rukovao se sa mnom, a budući da se činilo da nije vidio omotnicu s novcem, rekao sam mu da sam mu ondje ostavio novce za slike, on je kimnuo i zahvalio mi, kao da sam ga prisilio da zahvali, a ja sam se pomalo posramljeno popeo stepenicama i izašao na zimske ulice Gamla Stana. Prošlo je sad već skoro dva mjeseca od toga. No nije mi teško palo što nismo dobili nikakav poziv; jedna od prvih stvari koje sam o Thomasu čuo bila je da je strahovito zaboravljiv. I ja sam zaboravljiv pa mu to nisam zamjerio. Kad je sjeo za stol u samom dnu lokala, izgledao je kao mršav, dobro odjeven muškarac s maskom Lenjina. Izvadio sam iz torbe žuti paketić duhana Tiedemanns i smotao cigaretu, iz nekog razloga toliko znojnim prstima da mi se duhan cijelo vrijeme lijepio za njih, otpio još nekoliko gutljaja piva, pripalio cigaretu i vidio Geirov lik kako ispred prozora prolazi cestom. Spazio me čim je prošao kroz vrata, ali ipak se ogledao po lokalu dok je išao prema stolu, kao da traži druge opcije. Nalik na lisca, pomislio bi čovjek, nesposobna da se smjesti negdje gdje nema više od jednog izlaza. “Zašto se, dovraga, ne javljaš na mobitel?” rekao je i pružio mi ruku, jedva me pogledavši. Ustao sam i rukovao se pa sjeo. “Mislio sam da smo rekli u sedam”, rekao sam. “Sad je već prošlo pola osam.” “Što misliš zašto sam te zvao? Da paziš na razmak između perona i vagona kad silaziš?” Skinuo je šal i kapu i stavio ih na klupu pokraj mene, objesio jaknu na stolicu i sjeo. “Izgubio sam mobitel na stanici”, rekao sam. “Izgubio?” rekao je. “Da, netko me trknuo i odletio mi je iz ruke. Mislim da je zapravo sletio u nečiju torbu jer nisam čuo da je lupio o pod. A pokraj mene je upravo prolazila neka žena s otvorenom torbom.” “Nevjerojatan si”, rekao je. “Pretpostavljam da je nisi zaustavio i pitao možeš li ga dobiti natrag?” “Neee. Kao prvo, upravo je došao vlak, kao drugo, nisam bio siguran da se baš to dogodilo. Pa ne mogu samo tako ispitivati žene mogu li im zaviriti u torbicu.” “Jesi li naručio?” rekao je. Odmahnuo sam glavom. Uzeo je jelovnik i ogledao se da nađe konobara. “Stoji kraj stupa”, rekao sam. “Što ćeš?” “Što misliš?” misliš?” “Svinjetinu u umaku od luka, možda?” “Možda, da.”
Geir je uvijek držao distancu kad bismo se našli, kao da ne može pojmiti činjenicu da sam ja ondje, nego me nastoji zadržati na odstojanju. Nije me gledao u oči, nije pratio moje teme razgovora, nego bi me presjekao skretanjem pozornosti na nešto drugo, znao je biti sarkastičan i cijelim svojim bićem zračiti arogancijom. Katkad bi me to izbacilo iz takta, a ja kad ispadnem iz takta šutim, što bi on nanjušio i okomio se na mene. “Isuse, kako si danas težak”, “Zar ćeš cijelu večer samo sjediti i buljiti u prazno?”, “Moram ti reći da si večeras baš zabavan, Karl Ove”. Bila je to psihološka borba, koja ga je neko vrijeme zaokupljala, jer bi se uskoro, možda nakon pola sata, možda sat, možda nakon samo pet minuta, preobrazio, spustio bi gard i nekako se prilagodio situaciji, postao pozoran, pažljiv i prisutan, a njegov smijeh, dotad hladan i grub, postao bi topao i srdačan, jer promijenili bi se i njegov glas i oči. Kad bismo razgovarali na telefon, tog garda nije bilo, tad bismo samo počeli razgovarati na istoj valnoj duljini čim bismo podigli slušalicu. Znao je o meni više nego itko drugi, kao što sam ja vjerojatno, ali ne sasvim sigurno, znao više o njemu nego itko drugi. Razlika među nama, koja se s godinama smanjila, ali se nikad neće izbrisati, jer nije bila u mišljenjima ili stajalištima, nego u temeljnim karakternim crtama, duboko u onome zauvijek nepromjenjivome, očitovala se ponajbolje u daru koji mi je Geir dao kad sam završio En tid for alt. Bio je to nož, model kojim se koriste američki marinci i koji se nije mogao upotrijebiti gotovo ni za što drugo osim za ubijanje ljudi. Nije to napravio iz zafrkancije, jednostavno je to bio najljepši predmet koji je mogao zamisliti. Bilo mi je drago zbog toga, ali nož, tako zastrašujući sa svojim sjajnim čelikom, oštrim sječivom i dubokim urezima kojima otječe krv, ostao je u svojoj kutiji iza nekih knjiga na polici u uredu. Moguće je da je uvidio koliko mi je taj predmet stran, jer kad je En tid for alt objavljen, nekoliko mjeseci poslije, dobio sam novi poklon, repliku izdanja Encyclopædije Britannice iz osamnaestog stoljeća - izdanje silno fascinantno zbog svih predmeta i fenomena koje ne opisuje jer tada nisu ni postojali - a koji je bio više po mojemu ukusu. Sad je izvadio plastični fascikl s nekoliko listova papira i pružio mi ga. “Samo su tri stranice”, rekao je. “Možeš to pročitati i reći mi je li bolje?” Kimnuo sam, izvadio papire iz fascikla, ugasio cigaretu i počeo čitati. Bio je to početak onog eseja koji sam predložio nakon što sam svojedobno pročitao njegov rukopis. Za polazište je uzeo Koncept graničnih situacija Karla Jaspersa. Situaciju gdje se život živi maksimalnim intenzitetom, antitezu svakodnevici, drugim riječima, život u blizini smrti. “Dobar je”, rekao rekao sam sa m kad sam završio, završio, “Sigurno?” “Naravno.” “Dobro”, rekao je, vratio papire u fascikl, koji je spremio u torbu na stolici pokraj njega. “Dobit ćeš još za čitanje poslije.” “Siguran “Siguran sam da hoću”, rekao sam. Privukao je stolicu bliže stolu, stavio laktove na nj i prekrižio ruke. Ja sam zapalio novu cigaretu. “Danas me nazvao tvoj novinar, inače”, rekao je. “Koji?” rekao sam. “Aha, onaj tip iz Aftenpostena,” Budući da je novinar htio napraviti reportažu, zamolio me da mu omogućim razgovor s nekoliko mojih prijatelja. Dao sam mu broj Torea, koji je bio pomalo nepredvidiv u tom smislu, kadar reći bilo što o meni, i Geirov, budući da je on znao malo više o mojoj trenutačnoj situaciji. situaciji. “I što si mu rekao?” rekao sam.
“Ništa.” “Ništa? Zašto ne?” “Pa što bih mu rekao? Da sam mu rekao nešto istinito o tebi, ili to ne bi shvatio ili bi to potpuno izvrnuo. Zato sam mu rekao što sam manje mogao. “Koji je smisao toga?” “Ne znam? Pa ti si mu dao moj broj...” “Da mu nešto kažeš, da. Bilo što, pa rekao sam ti, svejedno je što će napisati.” Geir me pogledao. “Ne misliš to”, rekao je. “Ali da, rekao sam mu jednu stvar o tebi. Možda najvažniju, zapravo.” “A to je?” “Da si vrlo moralan. Znaš što je idiot na to rekao? ‘Pa svi su; Daj zamisli! Upravo je to nešto što svi nisu. Gotovo nitko nije vrlo moralan, a i zna li uopće što to jest.” “Stvar je samo u tome da on ima drukčije poimanje morala nego ti.” “Da, ali on je samo tražio nešto sočno. Neku anegdotu o tome kako si se jednom napio ili tako nešto.” “Da, da”, rekao sam. “Vidjet ćemo sutra. Ne može biti baš tako strašno. Pa to je ftenposten.” Sa svoje strane stola Geir je odmahnuo glavom. Zatim je pogledom potražio konobaricu, koja je odmah došla. “Svinjetinu u umaku od luka, molim”, rekao je na švedskom. “I jedan svijetli Staropramen.” “Ja ću mesne okruglice, molim vas”, rekao sam i podignuo čašu. “I još jedno pivo.” “Može, gospodo”, rekla je konobarica, utaknula blokić u džep na prsima i otišla prema kuhinji, koje se malen dio vidio kroz vrata koja su se vječno ljuljala. “Što ti onda smatraš vrlo moralnim?” rekao sam. “Pa. Vrlo si etična osoba, u dnu tvojeg bića postoji temeljna etička struktura, ona koja se ne može reducirati. Čisto fizički reagiraš na ono što je neprilično, sram koji te zgromi nije apstraktan ili konceptualan, nego potpuno fizički i ne možeš ga se osloboditi. Nisi glumac, preciznije. Ali nisi ni moralist. Znaš da sam ja pobornik viktorijanskog pristupa, njihovog sistema prvog plana, gdje je sve vidljivo, i zakulisja, gdje je sve skriveno. Ne mislim da te takav život čini sretnijim, ali životniji je. Ti si protestant od glave do pete. Protestantizam, on je usađen, on znači biti jedno sa samim sobom. Ti ne bi mogao voditi dvostruki život ni da hoćeš, to nije nešto što možeš realizirati. Kod tebe je odnos života i morala jedan naprama jedan. Pa si etički neranjiv. Ljudi su većinom Peer Gynt, malo varaju kroz život, zar ne? Ti to ne radiš. Sve što radiš, radiš krajnje ozbiljno i savjesno. Jesi li ikad preskočio redak u rukopisima koje čitaš kao recenzent, naprimjer? Je li se dogodilo da ih nisi pročitao od prve do zadnje stranice?” “Ne.” “Ne, i tu je to nešto. Ne možeš varati. Ne možeš. Ti si protoprotestant. I kao što sam prije rekao, ti si knjigovođa sreće. Ti ako doživiš uspjeh, nešto za što bi bilo tko drugi ubio, samo ćeš staviti kvačicu u knjigu. Ničemu se ne veseliš. Kad si pomiren sam sa sobom, a to je gotovo cijelo vrijeme, puno si, puno discipliraniji nego ja. A znaš kako se ja držim svih svojih sistema. U tvojoj glavi ima neistraženih područja gdje možeš izgubiti kontrolu, ali kad ne odeš onamo, a sad više gotovo nikad ne odlaziš, potpuno si nemilosrdan u svojem moralu.
Izložen si iskušenjima, daleko više nego ja ili drugi koji nismo slavni. Da sam ja na tvojem mjestu, živio bih dvostruki život. Ali ti to ne možeš. Osuđen si na jednostavan život. Ha-haha! Nisi ti Peer Gynt i mislim da je to srž tvojega bića. Tvoj je ideal to nevino, nevinost. A što je nevinost? Ja sam na sasvim drugom kraju. Baudelaire piše o tome, o Virginie, sjećaš se, slici čiste nevinosti koja se suočava s karikaturom, čuje sirov smijeh i shvaća da se dogodilo nešto sramotno, ali ne zna što. Nema pojma! Ovije se krilima. A onda se vraćamo na Caravaggiovu sliku, znaš, Kartaše, gdje je jedan mladić prevaren. To si ti. I to je nevinost. I u toj nevinosti, koja se u tvojem slučaju nalazi i u prošlosti, u onoj trinaestogodišnjakinji o kojoj si pisao u En tid for alt, i u bolesnoj nostalgiji koju osjećaš za sedamdesetima... I Linda ima nešto od toga. Kako su je ono opisali, kao mješavinu Madame Bovary i Kaspara Hausera?” “Da.” “Kaspar Hauser, e to je tek enigma. Nikad nisam upoznao tvoju prvu ženu, Tonje, ali vidio sam njezine slike i iako ne sliči Lindi, ima nešto nevino u njoj, njezinu izgledu. Ne mislim da takva nužno jest, ali time zrači. Nevinost je karakteristična za tebe. Čistoća i nevinost nisu nešto što me zanima. Ali kod tebe je to uočljivo. Silno si moralna i silno nevina osoba. Što je to nevinost? To je ono što je netaknuto od svijeta, ono što nije uništeno, kao voda u koju nikad nije bačen kamen. Nije posrijedi to da nemaš žudnji, da ne čezneš, jer čezneš, stvar je samo u tome da čuvaš tu nevinost. I ta bolesno jaka potreba za ljepotom proizlazi iz toga. Nije slučajnost da si izabrao pisati upravo o anđelima. Pa oni su najčišći od svega. Čišće od njih ne postoji.” “Ali ne u mojoj knjizi. Radi se upravo o onome tjelesnome, fizičkome u njima.” “Ne, ali ipak su oni sam simbol čistoće. I pada. Ali ti si ih počovječio, pustio ih da padnu, ne u grijeh, nego u ljudskost.” “Ako to gledamo apstraktno, na neki si način u pravu. Trinaesto-godišnjakinja, to je bila nevinost, i što se s njom dogodilo? Trebalo ju je utjeloviti.” “Moglo bi se to i tako reći!” “Da, da, dobro. Trebalo ju je poševiti, onda. I anđeli su trebali postati ljudi. Tako da postoji veza. No to se odvija u podsvijesti. U dubini. Pa u tom smislu nisi u pravu. Moguće da tome težim, ali toga nisam svjestan. Pa nisam znao da sam napisao knjigu o sramu dok nisam pročitao tekst na poleđini. A o onome u vezi s nevinošću i trinaesto-godišnjakinjom nisam razmišljao još dugo nakon svega.” “Ali to je tamo. Potpuno očito i bez imalo sumnje.” “Da. Ali meni je skriveno. A sad mi je sinulo da zaboravljaš jednu stvar. Nevinost je povezana s glupošću. Zapravo o gluposti pričaš, zar ne? O neznanju?” “Ne, daleko od toga”, rekao je Geir. “Nevinost i čistoća postali su simbol gluposti, ali tek u naše vrijeme. Živimo u kulturi u kojoj onaj s najviše iskustava pobjeđuje. To je potpuno bolesno. Svi znaju kojim putem ide modernizam, stvaraš formu rastvaranjem forme, u beskrajnoj regresiji; to će se samo nastaviti i sve dok bude tako, iskustvo će imati prevlast. Ono jedinstveno u našemu vremenu, čisto ili samostalno djelovanje je, kao što znaš, odbacivanje, a ne prihvaćanje. Prihvaćanje je prelako. Ništa se njime ne dobiva. Zato te ja tu smještam. Gotovo među svece, dakle.” Nasmiješio sam se. Konobarica je došla s našim pivom. “Živjeli”, rekao sam. “Živjeli”, rekao je Geir. Otpio sam veliki gutljaj, obrisao nadlanicom pjenu s usana i spustio pivo na podmetač
ispred sebe. Nekako je utješna ta svijetla, žuta boja, činilo mi se. Pogledao sam Geira. “Među svece?” rekao sam. “Da. Sveci u katoličkoj vjeri znali su se približiti tvojem načinu vjerovanja, razmišljanja i ponašanja.” “A da nisi sad malo pretjerao?” “Ne, uopće ne. Za mene je to što ti činiš čisto sakaćenje.” “Čega?” “Života, mogućnosti, življenja, stvaranja. Stvaranja života, ne književnosti. Za mene ti živiš zastrašujuće asketski život. Ili ne, uživaš u asketskom životu. To je, po mojem mišljenju, silno neobično. Silno devijantno. Mislim da nikad nisam upoznao nekoga, niti čuo za nekoga... da, onda se moram vratiti na svece ili crkvene oce, kao što rekoh.” “Daj prestani.” “Sam si to tražio. Ne postoji misaoni aparat kojim bi se tebe moglo shvatiti. Nije stvar u vanjskim osobinama, nije u igri moral, ni socijalni moral, nije u tome stvar. Stvar je u religiji. Naravno, bez bogova. Ti si jedina osoba koju poznajem koja se može pričestiti a da ne vjeruje u Boga i da to ne bude huljenje. Jedina koju znam.” “Ne poznaješ nikog drugog tko je to učinio?” “Da, ali nikoga tko je toliko čist! I ja sam to učinio, na krizmi. Učinio sam to za novac. A onda sam napustio Crkvu. Na što sam potrošio novac? Pa, kupio sam si nož. Ali nismo o tome razgovarali. O čemu smo ono razgovarali?” “O meni.” “Da, tako je. Imaš nešto zajedničko s Beckettom, zapravo. Ne u načinu pisanja, nego u svetosti. Kao što Cioran negdje piše: ‘U usporedbi s Beckettom ja sam kurva.’ Ha-ha-ha! Mislim da je to sasvim točno. Ha-ha-ha! A Ciorana se još smatra jednim od najnepodmitljivijih. Ja gledam tvoj život i smatram ga totalno protraćenim. To mislim za sve, doduše, ali tvoj je život u većoj mjeri protraćen jer se ima više toga protratiti. Tvoj moral nema veze s prijavom poreza, kao što je onaj idiot mislio, nego s tvojom naravi. Kratko i jasno, naravi. I upravo zbog te goleme diskrepancije između tebe i mene možemo razgovarati svaki dan. Suosjećanje je pravi izraz. Mogu suosjećati s tvojom sudbinom. Jer to je sudbina, nije da možeš nešto poduzeti. Ja te mogu samo gledati. S tobom se ništa ne može napraviti. Nitko ne može ništa napraviti. Žao mi te. No mogu na to gledati samo kao na tragediju koja mi se odvija pred očima. Tragedija je, kao što znaš, kad dobrom čovjeku ide loše. Za razliku od komedije, koja nastaje kad lošem čovjeku ide dobro.” “Zašto tragedija?” “Jer je tako sumorna. Jer je tvoj život tako sumoran. Imaš tako nevjerojatne resurse i toliko talenta koji ondje prestaje, koji se pretače u umjetnost, ali ni u što više. Ti si kao Mida. Sve što dotakne, pretvori se u zlato, ali mu to ne donosi sreću. Sve oko njega svjetluca i bliješti kamo god pošao. Ostali traže i traže i kad pronađu grumen zlata, prodaju ga da si kupe život, slavu, glazbu, ples, užitak, luksuz, ili barem koju pičku, ne, bace se na ženu samo da bi na sat ili dva zaboravili da postoje. Ti čezneš za nevinošću, i to je nemoguća računica. Žudnja i nevinost nikad ne mogu biti kompatibilne. Najviše više nije najviše kad u to umočiš kitu. Ti si u poziciji Mide, možeš imati sve, što misliš koliko ima ljudi koji to mogu? Gotovo nitko. Koliko bi ih to odbilo? Još manje njih. Jedan, koliko ja znam. Ako to nije tragedija, onda ne znam što jest. Što misliš, je li tvoj novinar to mogao upotrijebiti?” “Ne.” “Ne. On ima svoju novinarsku vagu, kojom sve važe. Novinari sve trpaju u isti koš, na
tome se cijeli taj sustav i temelji. No na taj se način ne može približiti tebi ni onome što ti jesi. Možemo zaboraviti na to.” “To vrijedi za sve, Geir.” “He, možda, možda ne. Ti usto imaš svoju iskrivljenu sliku o sebi i želju da budeš kao svi drugi.” “To ti kažeš. Ja kažem da je slika mene koju si mi upravo opisao onakva kakvu si mi samo ti mogao dati. Yngve ili mama ili bilo tko od mojih rođaka ili prijatelja ne bi imao pojma o čemu pričaš.” “To ne znači da je to imalo manje istinito, zar ne?” “Ne, ne nužno, ali razmišljam o onome što je mama svojedobno rekla za tebe, da ti veličaš sve ljude u svojoj blizini, jer želiš da tvoj život bude velik.” “Ali jest velik. Svačiji je život onoliko velik kolikim ga sam napravi. Ja sam junak vlastitog života, jel. Poznati ljudi, slavni ljudi, ljudi za koje svi znaju tko su, nisu postali poznati i slavni iz čista mira, sami od sebe, netko ih je učinio poznatima, netko je o njima pisao, snimao ih, govorio o njima, analizirao ih, divio im se. Tako postaju veći za druge. Ali to je samo predstava. Bi li zato moja predstava trebala biti manje važna? Ne, naprotiv, zato što su ljudi koje poznajem u istoj prostoriji kao i ja, mogu ih dotaknuti, gledati ih u oči dok razgovaramo, tu i tamo se nađemo, a to ne radimo s nekime od svih onih čija imena cijelo vrijeme zuje oko nas. Ja sam podrumski čovjek, a ti si Ikar.” Prema nama je išla konobarica s jelom. Na tanjuru koji je stavila pred Geira komad mesa stajao je poput otoka u moru bijelog umaka od luka. Na mojem je bilo tamno brdašce od mesnih okruglica pokraj svjetlozelenog pirea od graška i crvene marmelade od brusnica, a bio je tu još i gust, svjetlosmeđ kremasti umak. Krumpiri su bili u zasebnoj zdjelici. “Hvala vam”, rekao sam i pogledao konobaricu. “Mogu li dobiti još jedno, molim vas?” “Pramen, može”, rekla je i pogledala Geira. On je stavio salvetu u krilo i odmahnuo glavom. “Poslije, hvala.” Popio sam zadnji gutljaj piva u čaši i stavio tri krumpira na tanjur. “Nije to bio kompliment, ako si to pomislio”, rekao je Geir, “Što to?” rekao sam. “Opis sveca. Ne postoji moderan čovjek koji bi htio biti svetac. Što je svetački život? Patnja, žrtva i smrt. Tko bi, dovraga, htio dobar unutrašnji život ako nema nikakav vanjski život? Ljudi samo razmišljaju o tome što introvertnost može pružiti njihovu vanjskom životu i uspjehu. Kako moderni čovjek gleda na molitvu? Postoji samo jedan tip molitve za modernog čovjeka, a to je izražavanje želje. Ne moli se osim ako nešto ne želi.” “Pa želim ja masu toga.” “Da, da. Ali te to ne veseli. Ne željeti sretan život, to je najveća provokacija koja postoji. I opet, to nije kompliment. Naprotiv. Ja želim život. To je jedino što išta vrijedi.” “Razgovor s tobom je kao da ideš na psihoterapiju kod vraga”, rekao sam i spustio zdjelu s krumpirom pred njega. “Ali vrag uvijek na kraju izgubi”, rekao je. “Ne znamo to”, rekao sam. “Još nije kraj.” “Imaš pravo. Ali ništa ne upućuje na to da će pobijediti. Barem koliko ja vidim.” “Čak ni kad Bog više nije među nama?” “Medu nama, to je pravi izraz. Prije Bog nije bio ovdje, bio je iznad nas. Sad smo ga internalizirali. Preuzeli ga.” Nekoliko smo minuta jeli šutke. “I?” rekao je Geir. “Što si radio danas?”
“Skoro ništa”, rekao sam. “Pokušao sam pisati onaj govor, znaš, ali ispadale su mi same gluposti pa sam umjesto toga čitao.” “Pa to nije tako strašno.” “Ne, ne samo po sebi. Ali primjećujem koliko sam ljut na sve to. Ali ti to nikad nećeš shvatiti.” “Što je ‘sve to’, onda?” rekao je Geir i spustio čašu pred sebe. “U ovom konkretnom slučaju je to osjećaj koji me obuzme kad trebam govoriti o svoje dvije knjige. Prisiljen sam se praviti da su značajne, jer ako nisu, ne može se o njima govoriti, a to je takva samohvala, jel, da je to odvratno. I sad bih ja trebao stajati ondje i hvaliti vlastite knjige, a ljudi koji će to slušati, njih to zbilja zanima. Zašto? Poslije dolaze k meni i govore mi kako su mi knjige fantastične i kako je predavanje bilo krasno, a ja ih neću htjeti pogledati u oči, neću ih htjeti vidjeti, htjet ću pobjeći iz tog pakla, jer ondje sam zatočenik, razumiješ li? Hvaljenje je nešto najgore čemu možeš izložiti čovjeka, Georg Johannesen 12 je govorio o kompetenciji hvaljenja, ali to je nepotrebna distinkcija, sugerira da postoji vrijedna hvala, ali ne postoji. Od što više instance dolazi, to gore. Prvo budem posramljen, jer se nemam iza čega sakriti, a onda bijesan. Kad se ljudi prema meni počnu odnositi na taj određeni način. Ma znaš. Ili ne, kvragu, nemaš pojma o tome! Ti si na samome dnu ljestvice! Ti želiš dospjeti gore. Ha-ha-ha!” “Ha-ha-ha!” “Nije sasvim točno to o pohvali, uostalom”, nastavio sam. “Kad ti kažeš da je nešto dobro, to ima težinu. Kad Geir to kaže, to ima težinu. I Linda, naravno, i Tore, i Espen, i Thure Erik. Svi koji su mi bliski. Govorim o svima izvan tog kruga. Ondje gdje više nemam kontrolu. Ne znam što je to... Znam samo da je uspjeh varljiv. Primjećujem da se razljutim i kad samo pričam o tome.” “Dvije si stvari rekao, primijetio sam, o kojima sam i ja mnogo razmišljao”, rekao je Geir i pogledao me, s nožem i vilicom u zraku nad tanjurom. “Prva je ono što si govorio o samoubojstvu Harryja Martinsona. Kako si je rasporio trbuh nakon što je dobio Nobelovu nagradu. Rekao si da točno razumiješ zašto.” “Da, ali to je jasno”, rekao sam. “Primiti Nobelovu nagradu najveća je sramota za jednog pisca. A njegovu su sustavno dovodili u pitanje. Bio je Šveđanin, član Akademije, bilo je jasno da je to bio svojevrstan čin nepotizma, da je nije zaista zavrijedio. A ako je nije zavrijedio, sve je skupa bilo sprdanje. Trebaš biti prokleto jak da bi se nosio s takvim poniženjem. A Martinsonu, sa svim njegovim kompleksima manje vrijednosti, to je očito postalo neizdrživo. Ako je to uopće zato učinio. Što je bilo drugo?” “Ha?” “Rekao si da su bile dvije stvari koje sam rekao. Koja je bila druga?” “Aha. Druga je Jastrau u Havariji Toma Kristensena. Sjećaš se toga?” Odmahnuo sam glavom. “Nigdje tajne nisu sigurnije nego kod tebe”, rekao je. “Zaboravljaš sve živo. Tvoj mozak je ko švicarski sir bez sira. Rekao si da je Havarija najjezivija knjiga koju si ikad pročitao. Rekao si da pad u njoj nije pad. Jastrau se samo pustio i potonuo, odustao od svega što je imao da bi pio, i da to u knjizi zvuči kao realna alternativa. Dakle, kao dobra alternativa. Samo pustiti sve što imaš i potonuti. Kao pustiti se s doka.” “Sad se sjećam. Tako dobro piše o tome kako je to biti pijan. Kako fantastično to može biti. I onda dobiješ osjećaj da to nije tako opasno. O toj lijenoj, gotovo bezvoljnoj strani pada nisam prije razmišljao. Tad sam na to gledao
kao na nešto dramatično, konačno. I bio mi je šok razmišljati o tome kao o nečemu svakodnevnom, proizvoljnom, i možda čak divnom. Drugi dan pijanstva, recimo. Misli koje ti tad padaju na pamet...” “Ha-ha-ha!” “Ti ne bi nikad mogao izgubiti kontrolu”, rekao sam. “Ili bi?” “Ne. A ti?” “Ne.” “Ha-ha-ha! Ali gotovo svi koje poznajem već jesu. Stefan pije cijelo vrijeme na svojem imanju. Pije, peče cijele svinje na ražnju i vozi traktor. Kad sam bio kod kuće ljetos, Odd Gunnar je pio viski iz čaše za mlijeko. Isprika da natoči do ruba bila je to što sam ja došao u goste. Ali ja nisam pio ništa. Pa Tony. Ali on je narkoman pa je to druga priča.” Od jednog stola ustala je žena koja mi je dotad bila okrenuta leđima i čim je pošla prema vratima zahoda, vidio sam da je to Gilda. Onih nekoliko sekundi koliko sam joj bio u vidnome polju, spustio sam glavu i zagledao se u stol. Nije da sam imao nešto protiv nje, samo mi se nije razgovaralo s njom baš sad. Dugo je je bila jedna od Lindinih najboljih prijateljica, čak su i stanovale zajedno neko vrijeme, a na početku naše veze provodili smo dosta vremena zajedno. Jedno je vrijeme bila povezana s izdavačkom kućom Vertigo, nikad mi nije bilo jasno što je ondje radila, no njezine su se slike našle na košuljici barem jedne njihove knjige, knjige markiza de Sadea, a inače je radila u knjižari Hedengrens po nekoliko dana tjedno; nedavno je pokrenula tvrtku s jednom prijateljicom, koja je također na neki način bila povezana s književnošću. Bila je nepredvidiva i labilna, ali ne na neki patološki način, više je to bila životnost koje je imala napretek, zbog čega nikad niste znali što će reći ili učiniti. Jedna Lindina strana savršeno joj je odgovarala. Način na koji su se upoznale bio je tipičan. Linda joj se obratila na ulici, nikad se prije nisu vidjele, ali Linda je pomislila kako Gilda izgleda zanimljivo, prišla joj je i postale su prijateljice. Gilda je imala široke bokove, velike grudi, tamnu kosu i latinske crte lica, izgledom je najviše podsjećala na žene iz pedesetih i udvaralo joj se više poznatih štokholmskih pisaca, ali kroz tu njezinu vanjštinu često je izbijala naglašena djetinjastost, nešto neodgojeno, nadureno, divlje. Cora, koja je po prirodi krhkija, rekla je jednom da je se boji. Gilda je bila u vezi s jednim studentom književnosti, Kettilom, koji je upravo dobio stipendiju za doktorat; kad su mu odbili prvu temu, o Hermanu Bangu, pokušao je s onim što su htjeli, naime, pisati o književnosti o holokaustu, i to je, naravno, upalilo. Zadnji smo se put vidjeli na tulumu kod njih, on se upravo bio vratio iz Danske, gdje je bio na seminaru i upoznao jednog Norvežanina koji je studirao u Bergenu; kojeg, upitao sam, Jordala, rekao je, ne valjda Prebena, rekao sam ja, da, tako se zvao, Preben Jordal. Ispričao sam mu da mi je to prijatelj, zajedno smo uređivali Vagant, i da ga jako cijenim, da je i duhovit i genijalan, na što Kettil nije rekao ništa, a po načinu kako nije rekao ništa, po tom oklijevanju, po iznenadnoj želji da mi natoči piće i tako napravi odmak kako bi prekid razgovora bio manje očit, naslutio sam da Preben mene možda nije opisao s jednakim divljenjem. Odjednom mi je sinulo da mi je strahovito popljuvao zadnju knjigu, prvo u Vagantu, a onda i u Morgenbladetu, i da je to očito bila tema razgovora u Danskoj. Kettilu je bilo neugodno jer se moje ime povlačilo u tako negativnom kontekstu. To je, doduše, bila samo teorija, ali nekako sam bio poprilično siguran da ima nešto u tome. Bilo je čudno da se nisam prije sjetio pljuvanja, ali ne čudnije od toga što sam shvatio što iza toga stoji: Preben je bio dio mojih sjećanja na Bergen, to je bio svijet u koji je spadao, dok je pljuvanje spadalo u štokholmsko vrijeme, sadašnjost, i odnosilo se na knjigu, a ne život oko nje. O, to je boljelo, kao da sam dobio nožem u srce, ili je možda prikladnije reći leđa, budući da sam poznavao Prebena. Nisam toliko krivio Prebena koliko to što knjiga nije bila bez mana, što nije bilo obrane od takve kritike, drugim riječima, knjiga nije bila
dovoljno dobra, a usto sam se pobojao da će upravo taj sud o knjizi ostati, da će se upravo te riječi pamtiti. Ali nisam valjda zbog toga izbjegavao razgovarati s Gildom? Ili jesam? Meni takvi događaji bace sjenu na sve koji su upleteni. Ne, samo nisam htio slušati o tom njezinom poslu. Bila je riječ o nekakvom posredovanju između izdavača i knjižara, toliko sam shvatio. Nekakvo organiziranje događanja? Zabava i kerefeka...? Što god bilo, nije mi se slušalo o tome. “Bilo je krasno onu večer kod vas, inače”, rekao je Geir. “Zar smo se tad zadnji put vidjeli?” “Kako to misliš?” “Pa bilo je to prije pet tjedana. Čudno da to sad spominješ.” “Aha, razumijem. Baš sam jučer razgovarao o tome s Christinom, možda zato. Mislili smo vas sve uskoro pozvati k sebi.” “Dobra ideja”, rekao sam. “Thomas je ovdje, inače, jesi vidio? Sjedi ondje.” “Da? Razgovarao si s njim?” “Nešto malo. Rekao je da će svratiti poslije.” “Baš čita tvoju knjigu, je li ti rekao?” Odmahnuo sam glavom. “Jako mu se svidio esej o anđelima, misli da je trebao biti puno duži. Ali tipično za njega da ti nije ništa spomenuo. Vjerojatno je zaboravio da si to ti napisao. Ha-ha-ha! Ali on je strašno zaboravljiv.” “Sav je u svojim mislima”, rekao sam. “I ja sam takav. A meni je tek vražjih trideset pet. Sjećaš se kad sam bio ovdje s Thureom Erikom? Bili smo ovdje i pili cijeli dan i cijelu večer. Nakon nekog vremena počeo mi je pričati o svojem životu. Pričao mi je o svojem djetinjstvu, o ocu, majci i sestrama, o obitelji u ono vrijeme, a, kao prvo, pripovijedanje mu vraški dobro ide i, kao drugo, rekao je par vrlo senzacionalnih stvari. Ali iako sam ga vrlo pozorno slušao i iako sam mislio da je to jebeno fantastično, do idućeg sam dana sve zaboravio. Dakle, ostalo je tek ponešto, u općim crtama. Da se radilo o djetinjstvu, ocu i njegovoj obitelji. I da je bilo senzacionalno. Ali što je točno bilo senzacionalno, to nisam upamtio. Ništa! Potpuno prazno!” “Bio si pijan.” “Nema to veze s tim. Sjećam se da je Tonje uvijek govorila o nečem užasnom što joj se dogodilo u životu, jednom davno, cijelo se vrijeme vraćala na to, ali nije htjela reći o čemu se radi, nismo se još dovoljno dobro poznali, bila joj je to jedina tajna u životu. Razumiješ? Prošle su dvije godine prije nego što mi je napokon rekla. Nije bilo alkohola. I bio sam usredotočen, pozorno sam i pažljivo slušao što mi je imala reći i poslije smo dugo razgovarali o tome. Ali to je samo isparilo. Nekoliko mjeseci poslije potpuno je nestalo. Nisam se sjećao više ničega. I to me stavilo u iznimno tešku poziciju, jer joj je to bila nevjerojatno bolna tema, bila joj je to bolna točka, gotovo da bi me ostavila da sam joj rekao da se nažalost više ničega ne sjećam. Tako sam se morao praviti da sve znam svaki put kad bi to iskrsnulo. A to vrijedi za sve živo. Jednom sam predložio Fredriku u Dammu da izdaju knjigu norveške kratke proze, naprimjer, a u sljedećem je e-mailu nastavio razgovor, ali nije izravno spomenuo tu ideju pa nisam imao pojma o čemu govori. Potpuno sam to zaboravio. Ima pisaca koji su mi ispričali o čemu pišu, s puno žara i intenziteta, a ja sam odgovarao, sjedio s njima i razgovarao s jednako puno žara, možda pola sata ili sat bez prestanka. Nekoliko dana poslije, isparilo. Još uvijek ne znam o čemu je moja mama pisala diplomski. U jednom trenutku ne možeš ih više ispitivati a da ih svojski ne uvrijediš, zar ne, pa se onda
pretvaram. Sjedim i kimam, smiješim se i pitam se o kojem se tu sad vragu radi. Tako mi je na svim životnim poljima. I možda misliš da je riječ o nečemu do čega mi nije stalo ili da nisam dovoljno prisutan, ali nije to, stalo mi je i prisutan sam. Pa ipak, puf, ošlo. Yngve pak pamti sve. Sve! Linda pamti sve. I ti pamtiš sve. Ali da stvar bude kompliciranija, ima i toga što nikad nije bilo rečeno ili se nikad nije dogodilo, a za što sam siguran da se zaista dogodilo. Ponovno Thure Erik: sjećaš se kad sam upoznao Henrika Hovlanda u BiskopsArnöu?” “Naravno da se sjećam.” “Pokazalo se da živi na imanju u blizini Thurea Erika. Dobro je poznavao njegove i malo je govorio o ocu Thurea Erika. Onda sam mu rekao da je Thureov otac umro. A da, rekao je Henrik Hovland, bio mu je to prvi glas. Ali nije više bio u tako bliskom kontaktu s ljudima iz kraja. Ipak, bio je očito iznenađen. Nije uopće sumnjao da je to istina. Zašto bih rekao da je Thureov otac umro ako nije? A nije. Sljedeći put kad sam vidio Thurea Erika, govorio je o svojemu ocu u prezentu, bez oklijevanja i bez tuge. Otac je bio živ živcat. Što me onda navelo da pomislim da je mrtav? Dovoljno da to izgovorim kao činjenicu? Ne znam. Nemam pojma. Ali to je značilo da sam nakon toga bio tjeskoban svaki put kad bih vidio Thurea Erika, jer što ako je sreo Hovlanda i on mu izrazio sućut, a Thure Erik ga zbunjeno pogledao, o čemu on to, pa tvoj otac, umro je tako naglo, moj otac, otkud ti ta jebena ideja? Pa Knausgård je to rekao. Živ je? To želiš reći? Ali Knausgård je rekao...? Nitko na svijetu ne bi povjerovao da sam to rekao nenamjerno, da sam zbilja bio uvjeren u to, jer zašto sam to mislio, nitko mi to nije mogao reći, nikome drugome koga poznajem nije umro otac pa nije bilo govora o tome da sam pobrkao. Bila je to čista fantazija, ali ja sam mislio da je istina. Dogodilo mi se to više puta, ali ne zato što sam mitoman, zaista sam u to vjerovao. Bog zna za koliko toga mislim da su činjenice, a obične su besmislice!” “Sva sreća da sam ja monoman i cijelo vrijeme pričam o jednome te istome. Tako ti se to duboko usvrdla u mozak pa ne možeš pogriješiti.” “Jesi siguran? Kad si zadnji put razgovarao s ocem?” “Ha-ha” “To mi je hendikep. To je kao slabovidnost. Ono tamo, je li to osoba? Ili stabalce? Opa, u nešto sam se zabio. Stol! Aha, ovo je restoran! Držat ću se zida sve do šanka. Hopa! Nešto meko? Osoba? Oprostite! Poznajete li me? O, Knut Arild! Jebote! Nisam te odmah prepoznao... I užasna je pomisao koja iz toga proizlazi da svi imaju takve hendikepe. Svoje unutarnje, privatne i tajne provalije i da troše puno energije da ih prikriju. Da je svijet pun unutarnjih invalida koji se zabijaju jedni u druge. Da, iza svih onih lijepih i manje lijepih, ili barem normalnih i nezastrašujućih, lica s kojima komuniciramo. Ne mentalno, duhovno ili tjelesno, nego svjesno, gotovo fizionomski. Defekti u mislima, svijesti, pamćenju, percepciji, razumijevanju.” “Ali jest tako! Ha-ha-ha! Upravo je tako! Ogledaj se oko sebe, čovječe! Probudi se! Što misliš koliko na kupu samo ovdje ima takvih defekata? Što misliš zašto imamo ustaljene forme po kojima se trebamo ponašati? Forme razgovora, forme obraćanja, forme predavanja, forme posluživanja, forme jedenja, forme pijenja, forme hodanja, forme sjedenja, čak i forme seksa. Što god ti padne na pamet. Što misliš zašto svi toliko streme normalnome ako ne upravo zato? To je jedino mjesto na kojem smo sigurni da ćemo se naći. Ali čak se ni ondje ne nalazimo. Arne Næs je to jednom rekao, to kako se, kad zna da treba upoznati običnu, normalnu osobu, napreže svim silama da bude običan i normalan, dok se i ta normalna osoba vjerojatno napreže iz petnih žila da se približi Næsu. Nekako se nikad neće sresti, Næs kaže, jaz koji postoji među njima ništa ne može premostiti. Formalno da, ali ne zaista.”
“Ali nije li Næs rekao i da može skočiti padobranom iz aviona bilo gdje na svijetu i znati da će uvijek naići na gostoprimstvo? Uvijek negdje dobiti obrok i krevet?” “Da”, rekao je. “Pisao sam o tome u diplomskom.” “Očito sam to odanle izvukao. Svijet je mali.” “Barem naš”, rekao je Geir i nasmiješio se. “Ali bio je potpuno u pravu. To je i moje iskustvo. Da postoji nekakav minimum zajedničke ljudskosti, koja se posvuda sreće. U Bagdadu je to zaista bilo tako.” Gilda se vraćala prostorijom, u poluvisokim potpeticama i ljetnoj haljini na cvjetove. “Bok, Karl Ove”, rekla je. “Kako si?” “Bok, Gilda”, rekao sam. “Dosta dobro. Kako si ti?” “Pa dobro. Puno radim, znaš. Ali kako je kod kuće? Linda i kćerkica? Užas kako se dugo nismo čule. Je li Linda dobro? Uživa?” “O, da. Naravno. Ima puno posla sa školom trenutno. Pa ja vozam Vanju u kolicima preko dana.” “Kako to ide?” Slegnuo sam ramenima. “Okej.” “I ja razmišljam o tome, znaš. Kako bi bilo imati dijete. No meni su djeca malo bljak. I to sve s ogromnim trbuhom i mlijekom u grudima me čini nervoznom, da ti pravo kažem. Ali Lindi se to sviđa?” “O, da.” “Da, eto vidiš. Ali puno mi je pozdravi. Javim se jedan dan. Reci joj to!” “Hoću. Pozdravi Kettila!” Mahnula mi je i vratila se na mjesto. “Upravo je dobila vozačku”, rekao sam. “Jesam li ti to pričao? Prvi put kad je sama vozila, pred njom je bio kamion, a onda su se malo dalje dvije trake spajale u jednu, ali ona je mislila da će ga uspjeti preteći, dala gas i krenula ga obilaziti, a onda shvatila da neće uspjeti. Auto joj je gurnut na bankinu i završio je na boku i tako otklizio nekoliko stotina metara. Ali njoj nije bilo ništa.” “Ta će doživjeti stotu”, rekao je Geir. Konobarica je došla i raščistila stol. Naručili smo još piva. Sjedili smo neko vrijeme bez riječi. Zapalio sam cigaretu i zažarenim dijelom sakupio meki pepeo na malu hrpu u sjajnoj pepeljari. “Danas ja častim, samo da te obavijestim”, rekao sam. “Dobro”, rekao je Geir. Da nisam to rekao prije nego što je trebalo platiti, platio bi on, a da je on prvi rekao, ne bih ga mogao natjerati da se predomisli. Jednom kad smo bili vani zajedno, sve četvero, Geir i Christina i Linda i ja, u jednom tajlandskom restoranu u Birger Jarlsgatanu, rekao je da on plaća, a ja sam se pobunio, rekao sam da bismo u najmanju ruku trebali podijeliti račun, ne, rekao je on, ja častim i gotovo. Kad je konobar uzeo njegovu karticu, ja sam izbrojio pola iznosa i stavio novac na stol preda nj. Nije pokazivao da će ga uzeti, štoviše, izgledalo je kao da ga nije ni vidio. Stigla je kava, popili smo je, a kad smo deset minuta poslije ustali da pođemo, još uvijek nije bio ni taknuo novac. Hej, uzmi novac, rekao sam, naravno da ćemo podijeliti. Hajde. Ne, ja plaćam, ponovio je. Novac je tvoj. Ti ga uzmi. Tad nisam vidio drugo rješenje nego da uzmem novac i spremim ga natrag u džep. Da to nisam napravio, ostao bi ondje na stolu, znao sam. Nasmiješio se svojim najnepodnošljivijim sveznajućim osmijehom. Sad mi je bilo žao što ga nisam ostavio. Geiru nijedna žrtva nije bila premala kad je trebalo
sačuvati obraz. Ali na Christininu licu, koje je bilo tako osjetljivo i na kojem je pisalo sve što je mislila, vidio sam da ju je sram zbog njega. Ili da joj je u najmanju ruku situacija neugodna. Nikad nisam s njim ušao u otvoreni sukob. Pametno, možda, jer imao je nešto u sebi što ne bih mogao nadvladati. Da se natječemo tko će dulje gledati drugome u oči, kao kad smo bili mali, držao bi pogled tjedan dana, ako bi trebalo. I ja bih to mogao, ali bih prije ili poslije pomislio da je to nepotrebno i spustio pogled. On na to nikad ne bi ni pomislio. “Nego”, rekao sam. “Što si ti danas radio?” “Pisao sam o graničnim situacijama. Konkretno, o Stockholmu u osamnaestom stoljeću. Koliko je visoka bila smrtnost, koliko je kratak bio životni vijek i što su ljudi radili sa svojim životima, u usporedbi s našim. Onda mi je Cecilia došla u ured i htjela ćaskati. Otišli smo zajedno na ručak. Jučer je bila vani s dečkom i njegovim prijateljem. Cijelu je večer očijukala s prijateljem, rekla je, a dečko je bio ljut kad su došli kući, naravno.” “Koliko su dugo zajedno?” “Šest godina.” “Je li razmišljala o prekidu?” “Ne, uopće ne. Upravo suprotno, želi djecu s njim.” “Čemu onda očijukanje?” rekao sam. Geir me pogledao. “Želi i ovce i novce, očito.” “Što si joj rekao? Jer očito je k tebi došla po savjet?” “Rekao sam joj da mora zanijekati. Jednostavno sve zanijekati. Nije očijukala, samo je bila ljubazna. Neka kaže ne, ne, ne. I neka sljedeći put ne bude tako prokleto glupa, nego da pričeka da joj se ukaže prilika i bude smirena i promišljena. Nisam joj predbacivao što je to napravila, nego što je bila bezobzirna. Povrijedila ga je. To je bilo nepotrebno.” “Sigurno je znala da ćeš joj to reći. Inače ne bi došla k tebi.” “I ja mislim. Da je pak došla k tebi, došla bi po savjet da sve prizna, padne na koljena i moli za oprost, pa da se ubuduće drži vlastitog muža.” “Da, ili to ili da ga ostavi.” “Najgore je što to zbilja misliš.” “Naravno da mislim”, rekao sam. “Ona godina nakon što sam prevario Tonje i nisam joj ništa rekao bila mi je najgora godina u životu. Potpun mrak. Kao jedna prokleta beskrajna noć. Cijelo sam vrijeme o tome razmišljao. Poskočio bih na stolici svaki put kad bi zazvonio telefon. A kad bi na televiziji spomenuli nevjeru, zacrvenio bih se od glave do pete. Buktio bih. Kad smo posuđivali filmove, pažljivo sam zaobilazio sve koji su imali veze s preljubom jer sam znao da će prije ili poslije primijetiti kako se vrpoljim kao crv svaki put kad ta tema iskrsne. A to što sam učinio upropastilo mi je i sve ostalo u životu, više ništa nisam mogao iskreno reći, sve je postalo laž i licemjerje. Bila je to prava noćna mora.” “Bi li sad priznao?” “Da.” “A što s onime što se dogodilo na Gotlandu?” “To nije bila prevara.” “Ali te svejedno muči?” “Da, tako je.” “Cecilia nije prevarila dečka. Zašto bi mu rekla nešto o čemu je samo razmišljala?” “Ne radi se o tome. Radi se o namjeri. Dokle god ona postoji, treba prihvatiti njezine
posljedice.” “A što s tvojim namjerama na Gotlandu?” “Bio sam pijan. Ne bih to napravio u trijeznom stanju.” “Ali bi o tome razmišljao?” “Možda. Ali između toga je velik skok.” “Tony je katolik, kao što znaš. Njegov je svećenik jednom rekao, i to sam zapamtio, da griješiti znači staviti se u poziciju u kojoj grijeh postaje moguć. Napiti se, kad znaš kakve misli to povlači za sobom i kakav pritisak to stvara u tebi, znači staviti se u takvu poziciju.” “Da. Ali mislio sam da sam siguran prije nego što sam počeo piti.” “Ha-ha-ha!” “Istina je.” “Ali, Karl Ove. To što si napravio nije bilo ništa. Sitnica. I svima je to jasno. Što si zapravo napravio? Kucao na vrata?” “Da, pola sata. Usred noći.” “Ali nisi ušao?” “Ne, ne. Otvorila je vrata, dala mi bocu vode i zatvorila ih.” “Ha-ha-ha! I zato si ti sjedio i tresao se, blijed kao krpa, kad smo se našli. Izgledao si kao da si nekoga ubio.” “Tako sam se osjećao.” “Ali zapravo nije bilo ništa?” “Možda. Ali ne mogu si to oprostiti. I tako će ostati dok ne umrem. Imam dugačak popis stvari koje sam napravio, kada nisam bio dovoljno dobar. Jer o tome se radi. Varanje ne dolazi u obzir. I čovjek bi pomislio da se tog načela lako držati. Nekome i jest. Znam neke, ne mnoge, ali neke koji uvijek postupaju ispravno. Koji su uvijek dobre osobe, ispravne osobe. Ne govorim o onima koji ne rade ništa krivo zato što ne rade ništa, jer su životi koje žive tako mali da se ništa zapravo ne može uništiti, jer ima i takvih. Govorim o onima koji su pošteni cijelim svojim bićem i onima koji uvijek u svakoj situaciji znaju što je najbolje učiniti. Onima koji ne stavljaju sebe na prvo mjesto, ali se ni ne podcjenjuju. Sigurno si ih i ti susretao. Osobe koje su dobre do srži, zar ne? A takvi ne bi znali o čemu govorim. Upravo zato što to nije nešto što rade proračunato, uopće ne razmišljaju tako, da trebaju biti dobri, jednostavno takvi jesu i nisu toga svjesni. Paze na svoje prijatelje, pažljivi su prema svojim partnericama, dobri su očevi, ali ne na neki ženskasti način, uvijek dobro rade svoj posao, žele ono što je ispravno i rade ono što je ispravno. Potpune osobe. Jon Olav, naprimjer, znaš, moj bratić?” “Da, upoznao sam ga.” “On je oduvijek bio idealist, ali ne da bi time postigao nešto za sebe. Uvijek je bio na raspolaganju svima koji su ga trebali. I potpuno je neiskvaren. Isto vrijedi i za Hansa. Njegov integritet... da, to je riječ koju tražim. Integritet. Ako imaš integritet, znači da ispravno postupaš. Ja nemam vražjeg integriteta, uvijek u meni postoji nešto... ne baš abnormalno, ali nisko, ulagivačko, puzavo, to isijava iz mene. Ako se nađem u situaciji u kojoj je potrebna razboritost, u kojoj je svima jasno da se traži razboritost, ja mogu samo projuriti, jel, a zašto? Zato što mislim samo na sebe, vidim samo sebe, prelijevam se iz sebe. Znam biti dobar prema drugima, ali onda to obično unaprijed promislim. Nije mi to u krvi. Nije mi u naravi.” “A gdje sam, naprimjer, ja u tom sistemu?”
“Ti?” “Da.” “O, ti si cinik. Ponosan si i smion, možda najponosnija osoba koju poznajem. Nikad ne bi napravio nešto očito ponižavajuće, radije bi gladovao i živio na ulici. Odan si prijateljima. Ja ti slijepo vjerujem. Istovremeno si sam sebi na prvome mjestu i znaš biti bezobziran prema drugima ako iz nekog razloga imaš nešto protiv njih, ili ako su ti nešto napravili, ili ako iz toga možeš izvući neku korist. Zar ne?” “Da. Ali uvijek sam obziran prema onima do kojih mi je stalo. Zaista. Beskrupulozan je možda prikladniji izraz. Zapravo je to važna razlika.” “Onda beskrupulozan. Ali uzmimo primjer. Živio si među živim štitovima u Iraku, putovao s tim ljudima čak od Turske, dijelio s njima sve u Bagdadu. Neki od njih postali su ti prijatelji. Oni su ondje bili iz uvjerenja koja ti sasvim sigurno nisi dijelio, ali oni to nisu znali.” “Slutili su”, rekao je Geir i nasmiješio se. “I onda kad su došli američki marinci, jednostavno si rekao zbogom prijateljima i prešao njihovim neprijateljima, ne osvrćući se. Izdao si ih, drukčije se to ne može reći. Ali nisi izdao sebe. Tu negdje bi bilo tvoje mjesto. To je samostalno i slobodno mjesto, ali cijena da se dotle dođe visoka je. Ljudi su oko tebe razbacani kao čunjevi. Meni bi to bilo nemoguće, križ društvenog pritiska počinje čim ustanem sa stolice u uredu i izađem na ulicu, razapet sam na njemu. Gotovo se ne mogu micati. Ha-ha-ha! Ali tako je. U temelju toga, i mislim da to nisi shvatio, nije svetost ili silni moral, nego kukavičluk. Kukavičluk i ništa drugo. Misliš da ja ne bih htio prerezati sve veze sa svima i raditi što hoću umjesto onoga što oni hoće?” “Ne.” “Misliš li da ću to napraviti?” “Ne.” “Ti si slobodan. Ja nisam slobodan. Vrlo jednostavno.” “Ne, daleko od toga”, rekao je Geir. “Moguće je da si sputan društvom, što mi doduše zvuči čudno, ti se nikad ni s kime ne družiš, ha-ha-ha! Ali razumijem što hoćeš reći i imaš pravo, sve istovremeno želiš uzeti u obzir. Vidio sam kako si trčao oko nas kad smo bili kod vas na večeri. Ali postoji više oblika sputanosti, postoji više oblika neslobode. Moraš upamtiti da si dobio sve što si htio. Osvetio si se onima kojima si se htio osvetiti. Imaš status. Ljudi nestrpljivo čekaju da vide to što ti radiš i mašu palminim granama čim se pojaviš. Možeš napisati članak o nečemu što te zaokuplja i nekoliko dana poslije objavit će to u kojim god novinama poželiš. Ljudi te zovu i žele te ovdje ili ondje. Novine traže tvoje komentare o svemu i svačemu. Knjige će ti objaviti u Njemačkoj i Engleskoj. Razumiješ li koliko je slobode u tome? Razumiješ li što ti se sve otvorilo u životu? Govoriš o čežnji da se pustiš i padneš. Da se ja pustim, ostao bih na istome mjestu. Ja sam na samome dnu. Nikog ne zanima što ja pišem. Nikog ne zanima što mislim. Nitko me nikamo ne poziva. Prisiljen sam se sam gurati, ne? Svaki put kad uđem u prostoriju punu ljudi, prisiljen sam sam od sebe stvoriti nešto. Ne postojim unaprijed, kao ti, nemam ime, moram sve stvarati iz temelja svaki put. Sjedim na dnu rupe u tlu i vičem u megafon. Nije važno što govorim, nitko ne sluša. I znaš, u tome što govorim vani ima kritike onoga što je unutra. A tada je čovjek po definiciji nametljiv. Ogorčen i svadljiv tip. Za to vrijeme godine prolaze. Uskoro ću imati četrdeset, a nemam ništa od onoga što želim. Ti kažeš da je to genijalno i izvanredno, a možda i jest, ali koja korist od toga? Ti si dobio sve što želiš pa se onda možeš toga odreći, ostaviti, ne koristiti to. Ali ja to ne mogu. Ja moram zakoračiti unutra. Sad sam na to već potrošio dvadeset godina. Za knjigu na kojoj sad radim trebat će mi tri godine, barem. Već sad primjećujem kako
okolina gubi vjeru u nju, a time i interes. Sve više i više postajem luđak koji odbija odustati od suludog projekta. Sve što govorim sad je obojano time. Kad sam rekao nešto odmah nakon doktorata, bilo je obojano time, tad sam još bio akademski i intelektualno živ, sad sam mrtav. I što dulje to traje, to sljedeća knjiga mora biti bolja. Nije dovoljno da bude prolazna, skroz u redu, dosta dobra, jer sam na nju utrošio vrijeme i moja je dob toliko poodmakla, relativno gledano, da knjiga mora biti izvanredna. Iz te perspektive nisam slobodan. A ako to povežem s onime o čemu smo razgovarali, s viktorijanskim idealom, koji nije bio neki ideal, nego praksa, naime s dvostrukim životom... I u tome ima nešto tužno, jer takav život nikad ne može biti potpun. A ono o čemu svi sanjaju, prava je ljubav, ili zaljubljivanje u jednu osobu, kad cinizam i proračunatost nestaju, kad je sve potpuno. Da, znaš. Romantika. Dvostruki život adekvatno je rješenje problema, ali nije lišen problema općenito, ako si mislio da to mislim. Praktičan je, provizoran, pragmatičan, dakle životan. Ali nije potpun i nije idealan. Najvažnija razlika između nas dvojice nije u tome da sam ja slobodan, a ti nisi, jer se ne slažem da je to istina. Najvažnija je razlika u tome da sam ja sretan i veseo, a ti nisi.” “Nisam baš toliko neveseo...” “Upravo tako! Neveseo, tu riječ samo ti možeš upotrijebiti! To govori sve o tebi.” “Neveselost je legitimna riječ. Vidio sam je u jednoj norveškoj sagi, Heimskringli, zapravo. A Stormovo izdanje staro je sto godina. Ali možda je vrijeme da promijenimo temu?” “Da si to rekao prije dvije godine, shvatio bih.” “Dobro. Mogu nastaviti, što se mene tiče. Nakon što se dogodilo to s Tonje, otišao sam na jedan otok i ondje živio dva mjeseca. Bio sam ondje prije, trebao sam samo nazvati i sve je bilo sređeno. Kuća, otočić daleko na pučini, još tri osobe osim mene. Bilo je to krajem zime pa je sve bilo zamrznuto i nepomično. Šetao sam i razmišljao. A razmišljao sam o tome kako moram učiniti sve da postanem dobra osoba. Da sve što radim mora biti usmjereno na to. Ali ne na onaj puzav, izbjegavajući način koji me dotad karakterizirao, znaš, kad me zbog svake sitnice shrvao sram. Kako nedostojanstveno. Ne, na toj novoj slici sebe koju sam crtao bila je hrabrost i uspravnost. Gledati ljude ravno u oči, govoriti što mislim. Ja sam dotad samo sve više i više poginjao glavu, znaš, pokušavao zauzimati sve manje i manje mjesta, no ondje na otoku počeo sam se uspravljati, doslovno. Najozbiljnije. Istovremeno sam čitao Haugeove dnevnike. Pročitao sve tri tisuće stranica. To što sam pročitao bilo mi je nevjerojatna utjeha.” “Njemu je sigurno bilo gore?” “Sigurno jest. Ali nije u tome bila stvar. On se neprekidno borio za to, za ideal, za ono kako bi trebalo biti, protiv onog kako jest. Njegova volja da se bori u toj bitci bila je silno jaka. I to kod čovjeka koji zapravo nije radio ništa, ništa nije doživio, samo je čitao, pisao i borio se sâm sa sobom na maleckom imanju pokraj maleckog fjorda u maleckoj zemlji na samome rubu svijeta.” “Da, nije nikakvo čudo da je s vremena na vrijeme znao potpuno prolupati.” “Dobiješ dojam da mu je to bilo i olakšanje. Da se prepustio i da je dio brzine kojom je sve otišlo nizbrdo proizašao iz sreće. Popustila je njegova čelična kontrola nad sobom i prepustio se, gotovo se tako čini.” “Pitam se je li to bio Bog”, rekao je Geir. “Taj osjećaj da te vide, da te baca na koljena to nešto što te vidi. Samo imamo drugo ime za to. Superego ili sram ili kako god hoćeš. Zato je Bog nekima realniji nego drugima.” “Onda bi potreba da se prepustiš nižim osjećajima i odaš užitku i poroku trebala bit
đavo?” “Upravo tako.” “To me nikad nije privlačilo. Osim kad pijem. Onda sve pada u vodu. Ono što želim jest putovati, vidjeti, čitati, pisati. Biti slobodan. Potpuno slobodan, A tada sam za to imao šansu, na tom otoku, jer u stvarnosti je s Tonje tad već bilo gotovo. Mogao sam otputovati bilo kamo. Tokio, Buenos Aires, München. Ali umjesto toga sam otišao onamo gdje nije bilo žive duše. Nisam razumio samoga sebe, nisam imao pojma tko sam, pa je ono čemu sam pribjegao, sve te misli o tome da budem dobra osoba, jednostavno bilo jedino što sam imao. Nisam gledao televiziju, nisam čitao novine, a jedino što sam jeo bili su krekeri i juha. Kad sam se htio pogostiti, jeo sam riblje popečke i cvjetaču. I naranče. Počeo sam raditi sklekove i vježbati trbušnjake. Možeš li to zamisliti? Koliko trebaš biti očajan da probleme pokušaš riješiti sklekovima?” “To je čistoća, sve redom. Od početka do kraja. Askeza, Ne trovati se televizijom ili novinama, jesti što je manje moguće. Jesi li pio kavu?” “Kavu sam pio. Ali istina je, to o čistoći. Ima nešto gotovo fašističko u svemu tome.” “Pa Hauge je napisao da je Hitler bio velik čovjek.” “Tada nije bio tako star. Ali najgore je to što to mogu shvatiti, tu potrebu da se makneš od sve banalnosti i uskogrudnosti što trunu u tebi, svega onoga trivijalnog što te može uzrujati ili ražalostiti, da to može stvoriti želju za nečim čistim i velikim, čemu se možeš prepustiti i u čemu možeš nestati. Maknuti se od sveg sranja, jel? Jedan narod, jedna krv, jedna zemlja. Sad je upravo to diskreditirano jednom za svagda. Ali ono što leži u pozadini, to mi nije teško shvatiti. Takav kakav jesam, podložan društvenom pritisku i tako podložan tuđim mišljenjima o sebi, samo bozi znaju što bih napravio da sam živio u četrdesetima.” “Ha-ha-ha! Daj se opusti. Ne radiš ni sad isto što i drugi pa vjerojatno ne bi to radio ni tada.” “Ali kad sam se doselio u Stockholm i zaljubio u Lindu, sve se promijenilo. Kao da sam se izdigao iznad svih sitnica, ništa od toga nije mi bilo ni najmanje važno, sve je bilo u redu, nigdje nije bilo nikakvih problema. Ne znam kako da to objasnim... Kao da mi je unutarnja snaga postala toliko jaka da je skršila sve ono izvana. Bio sam neranjiv, razumiješ li? Pun svjetla. Sve je bilo svjetlo! Čak sam i Hölderlina mogao čitati! Bilo je to potpuno fantastično vrijeme. Nikad mi nije bilo tako dobro. Prštio sam od sreće.” “Sjećam se toga. Sjedio si gore u Bastugatanu i sav sjao. Gotovo si bliještio. Stalno si iznova vrtio Manu Chao. Jedva se dalo razgovarati s tobom. Bio si preplavljen srećom. Sjedio si na onom krevetu kao vražji lotosov cvijet, sav ozaren.” “Poenta je u tome da se tu radi o perspektivi. Ako gledaš na jedan način, sve te veseli. Ako gledaš na drugi način, sve je samo tuga i čemer. Misliš da me bilo briga za sve ono smeće kojim nas televizija i novine filaju dok sam sjedio gore i bio sretan? Misliš da sam se ičega sramio? U svemu sam bio popustljiv. Nisam mogao izgubiti. To je ono što sam ti rekao kad si bio onako prokleto potišten i izvan sebe jesen poslije toga. Da se radi samo o perspektivi. Ništa se u tvome svijetu nije bilo promijenilo ili postalo kritično osim načina na koji si gledao na stvari. Ali ti me, naravno, nisi slušao, nego si umjesto toga otišao u Irak.” “Zadnje što želiš čuti dok čamiš u mraku trabunjanje je nekog sretnog telca. Ali bio sam sretan kad sam se vratio. To me izvuklo.” “Da. A sad su uloge zamijenjene. Sad ja ovdje kukam o životnim jadima.” “Mislim da je to prirodan poredak”, rekao je. “Jesi li opet počeo sa sklekovima?” “Da.”
Nasmiješio se. I ja sam se nasmiješio. “Kog da vraga onda radim?” rekao sam. Izašli smo iz Pelikanena sat poslije, istim vlakom otišli do Slussena, gdje je Geir presjeo na crvenu liniju. Stavio mi je ruku na rame, rekao mi da se pazim i da pozdravim Lindu i Vanju. Utonuo sam na sjedište kad je otišao i poželio da mogu ondje ostati još satima i voziti se cijelu noć, a ne da moram ustati i sići na Hötorgetu, samo tri stanice dalje. Vagon je bio gotovo prazan. Mladić crne kovrčave kose ispod ruba kape i s koferom za gitaru na leđima stajao je pred vratima i držao se za šipku, mršav kao čačkalica. Dvije šesnaestogodišnjakinje sjedile su na zadnjem sjedištu i pokazivale jedna drugoj poruke na mobitelu. Stariji muškarac u crnom kaputu, s hrđavocrvenim šalom i nekakvom sivom vunenom, gotovo četvrtastom kapom kakve su se nosile sedamdesetih, sjedio je na sjedalu preko puta. Pokraj njega, niska puna žena južno-američkih crta lica u prevelikoj pernatoj jakni, jeftinim tamnoplavim trapericama, čizmicama od brušene kože s rubom od sintetičke vune na vrhu. Epizodu s mobitelom potpuno sam bio zaboravio, sve dok me Geir na nju nije podsjetio malo prije nego što smo krenuli. Pružio mi je mobitel i rekao da nazovem svoj, to sam i učinio, ali nitko se nije javio. Složili smo se da će on napisati poruku i zamoliti onu ženu da me nazove na kućni telefon, a poruku će poslati za pola sata, kad već budem kod kuće. Možda je pomislila da je to nekakav trik za upucavanje? Da sam joj namjerno stavio mobitel u torbu tako da je mogu nazvati? Na T-Centralenu vrvjelo je od ljudi. Većinom mladih, pokoje bučno društvo, poneki samotnjak sa slušalicama u ušima, neki od njih sa sportskim torbama među nogama. Doma sad već sigurno spavaju. Ta je pomisao došla iznenada i zagolicala me. To je moj život. To je to što čini moj život. Moram se sabrati. Dići glavu. Vlak je prošao susjednim tračnicama, nekoliko sekundi gledao sam u vagon nalik akvariju, gdje su ljudi sjedili zadubljeni u svoje misli, a zatim ih je vlak podignuo, dok je nas naš odvukao dalje u tunel, gdje se nije vidjelo ništa osim odraza unutrašnjosti vagona i mojeg praznog lica. Ustao sam i otišao do vrata dok je vlak usporavao. Prošao sam peronom i pokraj pokretnih stepenica pa nastavio prema Tunnelgatanu. Debela svjetlokosa žena u tridesetima, koja mi je bila potpuna anonimka sve dok je Linda jednom nije pozdravila i rekla mi da su skupa išle u školu u Biskops-Arnöu, sjedila je u kiosku u kojem su se prodavale karte. Kad su nam se sreli pogledi, spustila je glavu. Meni je svejedno, pomislio sam, bedrom gurnuo rampu i odjurio uza zadnje stube. Svaki put kad bih žurio dugim stubištem do Malmskillnadsgatana, pomislio bih da je moja ruta do kuće ista ona kojom je svojedobno išao Palmeov ubojica. Točno se sjećam dana kad se saznalo za to ubojstvo. Što sam radio, što sam mislio. Bila je subota. Mama je bila bolesna, ja sam s Janom Vidarom išao autobusom u grad. Bilo nam je sedamnaest godina. Da se Palmeovo ubojstvo nije dogodilo, taj bi dan nestao kao što su nestali i svi drugi dani. Svi sati, sve minute, svi razgovori, sve misli, svi događaji. U lokvi zaborava sa svim ostalim. I onda bi ono malo što je ostalo predstavljalo sve. Nije li to ironično, s obzirom na to da je ostalo upravo zato što se razlikovalo od ostalog? U KGB-u je nekoliko dugokosih momaka sjedilo uz prozor i pilo. Inače se činilo da je prazan. No možda je večeras glavna zabava u podrumu. Dva crna sjajna taksija prozujala su u smjeru centra. Snježne pahulje što su ih podigli u vrtlog sekundu poslije sletjele su mi na lice, koje je bilo u visini ceste. Prešao sam cestu,
lagano pretrčao zadnji komad puta do ulaza i otključao vrata. Srećom nisam sreo nikoga ni u veži ni na stubištu. U stanu je bilo sasvim tiho. Svukao sam se i tiho prošao kroz dnevnu sobu, otvorio vrata spavaće sobe. Linda je otvorila oči i pogledala me u polumraku. Pružila je ruke prema meni. “Kako je bilo?” “Dobro”, rekao sam i sagnuo se da je poljubim. “Je li ovdje sve dobro prošlo?” “Aha. Nedostajao si nam. Ideš leći?” “Idem prvo nešto pojesti. Onda dođem. Može?” “Može.” U krevetiću je Vanja, kao i obično, spavala s guzom u zraku i licem pritisnutim na jastuk. Nasmiješio sam se u prolazu. U kuhinji sam popio čašu vode, neko vrijeme zurio u hladnjak, a onda izvadio margarin i pakiranje šunke. Izvadio sam kruh iz ormarića pored hladnjaka. Kad sam htio zatvoriti vrata, bacio sam pogled na boce na najvišoj polici. Privukle su mi pogled jer nisu stajale kao inače. Dopola puna boca akvavita od Božića zamijenila je mjesto s calvadosom. Grappa koja je stajala sasvim otraga, sad je stajala sprijeda, pokraj jenevera, nizozemskog džina. Da je bilo samo to, ne bih više o tome razmišljao, zaključio bih da sam im zamijenio mjesta u subotu a da nisam ni primijetio, no sad mi se činilo i da je u bocama manje pića. Taj sam dojam imao i prije samo dva tjedna, ali sam ga odbacio pomislivši da smo popili više nego što se sjećam, kad smo imali goste. Sad su boce još bile i razmještene. Neko sam vrijeme stajao i prevrtao boce po rukama mozgajući što se dogodilo. Grappa je bila skoro puna, nije li? Natočio sam tri čašice poslije jedne večere prije nekoliko tjedana. Sad je pića bilo samo do ruba etikete. I akvavit, pa nije ga bilo samo koji gutljaj pri dnu? I konjak, i njega je bilo više? Bile su to boce koje sam donio s putovanja ili koje smo dobili na dar. Mi nikad nismo pili iz njih, osim kad smo imali goste. Je li to mogla Linda popiti? Pije li kad je ovdje sama? Potajno? Ne, ne, ni govora. Nije okusila ni kap alkohola otkad je zatrudnjela. I dokle god doji, ne želi piti. Je li lagala o tome? Linda? Ne, dovraga. Nisam mogao biti toliko slijep. Vratio sam boce na mjesto, točno onamo gdje su stajale, na mjesta koja ću upamtiti. Pokušao sam upamtiti i koliko je u kojoj ostalo. Zatim sam zatvorio vrata ormarića i sjeo jesti. Vjerojatno sam to samo krivo zapamtio. Vjerojatno se zadnjih tjedana popilo više nego što sam zamijetio. Nije da sam točno znao koliko je čega ostalo. Onda sam boce malo ispremiješao dok sam prao ormarić u subotu. Bilo je potpuno normalno da to nisam zapamtio. Nije li Tolstoj pisao o tome u svojim dnevnicima, kako je Šklovski rekao? Da se odjednom nije sjećao je li upravo obrisao prašinu u dnevnoj sobi ili nije? Ako jest, koliko je vremena na to potrošio i što je za njega značilo to iskustvo? O, ruski formalizmu, gdje si bio cijelog mog života? Ustao sam i upravo počeo raščišćavati stol kad je u dnevnoj sobi zazvonio telefon. Uhvatila me tjeskoba. No onda sam se sjetio poruke koju je Geir poslao na moj mobitel. Nije bilo razloga za uzbunu. Požurio sam u dnevnu sobu i javio se. “Halo, ovdje Karl Ove”, rekao sam. Na drugom je kraju nekoliko sekundi vladao muk. Onda je glas rekao: “Vi ste izgubili mobitel?” Glas je bio muški. Govorio je isprekidanim švedskim i iako ton nije bio agresivan, nije
bio ni naročito prijateljski. “Da, jesam. Vi ste ga pronašli?” “Bio je u torbi moje zaručnice kad je došla kući. Molio bih vas da mi ispričate kako je ondje završio.” Preda mnom su se otvorila vrata. Linda je izašla i uznemireno me gledala. Podigao sam ruku da je smirim i nasmiješio joj se. “Imao sam telefon u ruci na stanici podzemne na Rådmannsgatanu kad me netko trknuo tako da mi je ispao. Okrenuo sam se prema čovjeku koji me trknuo pa nisam vidio gdje je mobitel završio. Ali nisam čuo da je udario o pod. Zatim sam vidio ženu s otvorenom torbom na ramenu i pretpostavio da je završio ondje.” “Zašto joj niste ništa rekli? Zašto ste htjeli da stupi u kontakt s vama?” “Upravo mi je bio došao vlak. I žurio sam se. Osim toga, nisam zapravo bio siguran da je završio upravo ondje. Nisam mogao samo tako doći nepoznatoj ženi i pitati je mogu li joj zaviriti u torbicu.” “Iz Norveške ste?” “Da.” “Dobro. Vjerujem vam. Možete dobiti mobitel natrag. Gdje stanujete?” “U centru. Regeringsgatan.” “Znate li gdje je Banérgatan?” “Ne.” “Östermalm, ulica koja izlazi na Strandgatan, odmah do Karlaplana. Ondje se nalazi trgovina ICA. Dođite onamo u dvanaest. Bit ću ispred nje. Ako me nema, mobitel će vas čekati na blagajni. Samo pitajte prodavača. U redu?” “Odlično. Puno vam hvala.” “Drugi put nemojte biti tako šeprtljavi.” Zatim je prekinuo. Linda, koja je sjela na sofu i pokrila se vunenom dekom, upitno me pogledala. “Što je bilo?” rekla je. “Tko to zove tako kasno?” Nasmijala se kad sam joj ispričao što se dogodilo. Ne toliko samome tijeku događaja koliko nepovjerenju koje je događaj izazvao. Ako muškarac želi stupiti u kontakt s nepoznatom ženom čiji broj nema, ima li boljeg načina nego da joj stavi mobitel u torbu i nazove je? Sjeo sam na sofu pokraj nje. Privila se uza me. “Vanja je sad na listi čekanja za vrtić”, rekla je. “Danas sam ih nazvala.” “Jesi? Super!” “Imam podijeljene osjećaje, moram priznati”, rekla je. “Tako je mala. Ali možda je u početku možemo voditi na pola dana?” “Naravno.” “Mala Vanja.” Pogledao sam je. Lice joj je bilo nekako zastrto snom iz kojeg se upravo bila probudila. Oči su joj bile sužene, obrazi podbuhli. Sigurno nikad ne bi pila alkohol krišom? Uza svu silinu osjećaja prema Vanji i veliku ozbiljnost s kojom je pristupila ulozi majke? Ne, naravno da ne bi. Kako sam to uopće mogao pomisliti? “Nešto se tajanstveno događa u kuhinjskom ormariću”, rekao sam. “Svaki put kad
pogledam boce koje ondje stoje, kao da u njima ima sve manje pića. Jesi li i ti to primijetila?” Nasmiješila se. “Ne. Ali vjerojatno pijemo više nego što ti misliš.” “Izgleda”, rekao sam. Naslonio sam čelo na njezino. Njen pogled, uprtu moj, cijelog me prožeo. U toj kratkoj sekundi njezine su oči bile jedino što sam vidio, odbljesak njezina života, onoga što je proživljavala. “Nedostaješ mi”, rekla je. “Pa ovdje sam”, rekao sam. “Što, htjela bi me cijeloga?” “Da, upravo to”, rekla je, primila me za ruke i povukla na sofu. Sljedećeg jutra ustao sam u pola pet kao i obično, korigirao prijevod zbirke kratkih priča do sedam i šutke doručkovao s Lindom i Vanjom. U osam je Ingrid došla po Vanju. Linda je otišla u školu, a ja sam čitao novine na internetu još pola sata, prije nego što sam počeo odgovarati na elektronsku poštu koja se nakupila. Zatim sam se istuširao, odjenuo i izašao. Nebo je bilo plavo, nisko sunce obasjavalo je grad pa iako je još uvijek bilo hladno, svjetlo je ostavljalo dojam proljeća, čak i dolje, u duboko usječenoj i sjenovitoj ulici kojom sam išao prema Stureplanu. Očito nisam samo ja imao taj osjećaj; gdje su ljudi dan prije hodali pognutih glava i pogurenih ramena, sad su lica bila podignuta, a u očima, kojima su gledali oko sebe, bilo je i znatiželje i sreće. Je li ovaj otvoreni i lagani grad bio isti onaj zatvoreni i opterećeni kojim smo hodali jučer? Dok je prigušeno zimsko svjetlo što se probijalo kroz oblake sivilom i slabošću nekako razvlačilo sve boje i sve površine jedne prema drugima i na minimum svodilo razlike među njima, jasno, izravno sunce pooštravalo ih je. Oko mene grad je prštao bojama. Ne ljetnim toplim bojama, bojama žive prirode, nego zimskim i sintetičnim, hladnim, mineralnim. Crveni zid, žuti zid, tamnozeleni poklopac motora, plavi znak, narančasta jakna, ljubičasti šal, tamnosivi asfalt, zeleni oksidirani bakar, sjajni krom. Blještavi prozori, svjetlucavi zidovi i sjajni oluci s jedne strane zgrade, crni prozori, tamni zidovi, zagasiti, gotovo nevidljivi oluci s druge. U Birger Jarlsgatanu snijeg je ležao u hrpama uz rubove, dijelom svjetlucav, dijelom siv, prigušene boje, sve ovisno o tome kako sunce pada. Otišao sam do Stureplana i u knjižaru Hedengrens, gdje je mladić upravo otključavao vrata kad sam došao. Sišao sam u podrum, prošao između polica i sakupio hrpu knjiga pa sjeo da ih prolistam. Kupio sam biografiju Ezre Pounda jer me zanimala njegova teorija o novcu i jer sam se nadao da će tu biti nešto o tome, knjigu o znanosti u Kini između 1550. i 1900., knjigu o svjetskoj povijesti ekonomije koju je napisao stanoviti Cameron i jednu knjigu o američkim urođenicima, koja je obuhvaćala sva plemena što su postojala kad su došli Europljani, luksuzno izdanje na šesto stranica. Usto sam našao i jednu knjigu o Rousseauu, koju je napisao Starobinski, i knjigu o Gerhardu Richteru, Sumnja i vjera u slikarstvu, koje sam također kupio. Nisam znao ništa o Poundu, ekonomiji, znanosti, Kini ili Rousseauu, a nisam znao ni zanima li me to, ali uskoro sam trebao početi pisati roman i negdje sam morao početi. O Indijancima sam dugo razmišljao. Nekoliko mjeseci prije vidio sam sliku nekih Indijanaca u kanuu, plovili su jezerom, na pramcu je stajao muškarac odjeven tako da je podsjećao na pticu, raširenih krila. Ta se slika probila kroza sve moje predodžbe o Indijancima, kroza sve što sam pročitao u knjigama i stripovima i vidio u filmovima, ravno u stvarnost: zaista su postojali. Stvarno su živjeli svoje živote, imali totemske stupove, koplja, lukove i strijele, sami na golemom kontinentu, ne sluteći da život drukčiji od njihovog ne samo da je moguć nego i da zaista postoji. Bila je to fantastična pomisao. Zato je romantika kojom je slika zračila, zbog sve te divljine, tog čovjeka ptice i netaknute prirode na njoj, potekla iz stvarnosti, a ne obratno, kao što je inače slučaj. Bilo je to potresno. Ne mogu to drukčije objasniti. Bio sam potresen. I znao sam da moram pisati o
tome. Ne o slici samoj po sebi, nego o onome što je sadržavala. A onda su došli protuargumenti. Jasno da su Indijanci postojali, ali više ne postoje, i oni i cijela njihova kultura odavno su zbrisani. Zašto bih onda o tome pisao? To ne postoji i nikad više neće postojati. Ako stvorim novi svijet, u kojem postoje elementi njihove kulture, bit će to samo književnost, samo nešto izmišljeno i zapravo bezvrijedno. Kao protuargument mogao bih navesti da je i Dante, naprimjer, samo izmišljao, da je Cervantes samo izmišljao, da je Melville samo izmišljao. Ne treba zanemariti da biti čovjek ne bi bilo isto da nema njihovih triju djela. Pa zašto onda ne bih samo izmišljao? Pa istina i stvarnost nisu u odnosu jedan naprama jedan. Dobri argumenti, ali nisu pomogli, sama pomisao na fikciju, sama pomisao na izmišljeni lik u izmišljenoj radnji izazivala je u meni mučninu, fizički sam na to reagirao. Nisam znao zašto. Ali jesam. Tako će Indijanci pričekati. Bio sam svjestan da se možda neću uvijek tako osjećati. Kad sam platio knjige, otišao sam u Plattan, u prodavaonicu CD-ova i DVD-ova, gdje sam kupio tri DVD-a i pet CD-ova, a onda u Akademsku knjižaru, gdje sam pronašao znanstveni rad o Swedenborgu, koji je izdao Atlantis i koji sam kupio, a s njim i još nekoliko časopisa. Gotovo ništa od toga neću stići pročitati, što me pak nije spriječilo da se dobro osjećam. Otišao sam kući i istovario to sve, pojeo nekoliko sendviča stojeći pred radnom plohom u kuhinji pa opet izašao, ovaj put krenuo u Östermalm, do trgovine u Banérgatanu, kamo sam stigao točno u dvanaest. Nije bilo nikoga. Zapalio sam cigaretu i odlučio pričekati. Pogledom sam prelazio po prolaznicima, ali nitko se nije zaustavio ni prišao. Nakon petnaest minuta ušao sam u trgovinu i pitao prodavačicu je li netko ostavio mobitel danas. Jest, ovdje je. Mogu li ga opisati? Opisao sam ga i ona ga je izvadila iz ladice pokraj blagajne pa mi ga pružila. “Hvala”, rekao sam. “Tko ga je donio, znate li?” “Da. Zapravo, ne znam mu ime. Ali riječ je o mladiću koji radi preko u Izraelskoj ambasadi.” “U Izraelskoj ambasadi?” “Da.” “Ha. Hvala još jednom. ‘Đenja!” ‘“Đenja.” Polako sam išao ulicom i smiješio se sebi u bradu. Izraelska ambasada! Pa nije ni čudo da je bio tako sumnjičav! Sigurno su pregledali mobitel iznutra i. izvana. Sve poruke, sve telefonske brojeve... He-he-he! Uključio sam ga i nazvao Geira. “Halo?” rekao je. “Nazvao me sinoć tip za mobitel”, rekao sam, “Bio je jako sumnjičav, ali na kraju mi ga je pristao vratiti. I sad sam ga pokupio. Ostavio ga je na blagajni supermarketa. Pitao sam prodavačicu zna li tko je on. Znaš li što je rekla?” “Naravno da ne znam.” “Radi u Izraelskoj ambasadi.” “Šališ se!” “Ne. Kad sam tek izgubio mobitel, nije pao na pod, nego je završio u torbici. A kad je završio u torbi, nije završio u bilo čijoj torbi, nego u torbi djevojke tipa koji radi u Izraelskoj ambasadi. Bizarno, jelda?” “To s djevojkom mislim da možeš zaboraviti. Vjerojatnije je da ona radi u Izraelskoj ambasadi i da ih je kontaktirala kad je našla tvoj mobitel. Onda su sjedili, gledali u taj mobitel i pitali se tko ga je dovraga podmetnuo. I što je to! Bomba? Mikrofon?”
“I kog vraga bi mogla značiti norveška veza. Nešto vezano uz tešku vodu? Osveta za akciju u Lillehammeru13?” “Nevjerojatno je kako se ti uspijevaš upetljati u sve i svašta. Ruske prostitutke i izraelski agenti. Ona spisateljica koja je bila kod vas na večeri, ona koja važe svu hranu prije nego što je pojede, kako se ono zvala?” “Maria. I ona je ruskog porijekla, inače.” “T koja je morala nazvati nekoga i ispričati što je točno pojela odmah poslije obroka. Ha-ha-ha!” “Kakve to ima veze s ovime?” “Ne znam? Čudne stvari se događaju oko tebe, možda? Druga Lindina prijateljica, ona koja je zaljubljena u narkomana, čija sestra živi u vašoj zgradi? Stan koji si našao u zgradi u kojoj je Linda živjela? Tvoj laptop, koji je otporan na sve živo, ostane vani i pokisne, padne iz vlaka na tračnice i ništa mu se ne dogodi. To da si izgubio mobitel u torbi zaposlenice Izraelske ambasade sasvim se prirodno uklapa u tu sliku.” “Pa to zvuči uzbudljivo i zgodno”, rekao sam. “Ali istina o mojemu životu nešto je posve drugo, kao što znaš.” “Ma daj, ne možemo li se jednom za promjenu pretvarati?” “Ne. Što radiš?” rekao sam. “Što misliš?” “Ne zvuči baš kao da se zabavljaš iza pozornice, u svakom slučaju. Onda sigurno pišeš.” “Upravo tako. A ti?” “Na putu sam prema Filmhusetu. Ručat ću s Lindom. Čujemo se poslije.” “Čujemo se.” Prekinuo sam razgovor, spremio mobitel u džep i požurio. Prošao sam pokraj fontane bez vode na Karlaplanu, kroz Feltöversten i izašao na Valhallavägen, kojim sam išao sve do Filmhuseta, što se nalazio na rubu napola snijegom prekrivenog Gärdeta i blistao na suncu. Poslije ručka podzemnom sam željeznicom otišao do Odenplana i odande prošetao do ureda, ponajviše kako bih bio negdje gdje ću imati mira. Ingrid je imala ključ od stana i sigurno je otišla onamo s Vanjom. Za kafiće, sa svim onim nepoznatim ljudima i nemirnim pogledima, nisam bio raspoložen. Sjeo sam za pisaći stol i neko vrijeme pokušavao napisati ono predavanje, ali to me samo deprimiralo. Umjesto toga legao sam na sofu i zaspao. Kad sam se probudio, vani je bio mrak i bilo je četiri i deset. Novinar Aftenpostena trebao je doći u šest pa sam se morao odjenuti i otići kući ako sam htio vidjeti Vanju i Lindu toga dana. “Ima li koga doma?” viknuo sam kad sam otvorio vrata. Vanja je hodnikom dopuzala do mene punom brzinom, smijući se, a ja sam je nekoliko puta bacio u zrak pa je odnio u kuhinju, gdje je Linda mi ješala nešto u loncu. “Varivo od slanutka”, rekla je. “Nisam smislila ništa bolje.” “Pa to je dobro”, rekao sam. “Kako je prošlo s Vanjom danas?” “Dobro, mislim. Bile su u dječjem muzeju cijelo prijepodne. Mama je upravo otišla. Nisi je sreo?” “Nisam”, rekao sam i odnio Vanju u krevet, gdje sam je neko vrijeme bacao dok mi nije dosadilo, a onda je, rumenu i znojnu od smijeha, posjeo u stolicu za kuhinjskim stolom pa otišao u dnevnu sobu provjeriti elektronsku poštu. Kad sam pročitao pridošle poruke, ugasio sam računalo i bacio pogled na stan koji se nalazio u zgradi preko puta, kat ispod
nas, gdje je također svijetlilo računalo. Jednom sam ondje vidio muškarca kako masturbira ispred ekrana, mislio je da ga nitko ne vidi, nije pomislio na to da bi ga netko odavde mogao vidjeti. Bio je sam u sobi, ali ne i u stanu; s druge strane zida nalazila se kuhinja, u kojoj su sjedili žena i muškarac. Bilo je neobično vidjeti koliko su ono tajno i ono otvoreno blizu jedno drugome. Sad je soba bila prazna. Samo vrtloženje svjetlećih točkica na ekranu, svjetlo svjetiljke u kutu, koje je padalo na stolicu i mali stol na kojem je bila otvorena knjiga. “Večera!” viknula je Linda iz kuhinje. Ustao sam i otišao k njima. Bilo je već pet i petnaest. “Kad bi trebali doći?” rekla je Linda. Zacijelo je primijetila da sam pogledao na sat. “U šest. Ali odmah odlazimo. Ne trebaš se uopće pokazivati. Mislim, možeš ih pozdraviti ako hoćeš, ali ne moraš.” “Mislim da ću ostati ovdje. Daleko od očiju. Jesi li nervozan?” “Nisam, ali mi se ne da. Znaš kako to izgleda.” “Ne razmišljaj o tome. Samo razgovaraj s njima, reci što želiš i nemoj biti tako strog prema sebi. Opusti se,” “Razgovarao sam s onom Majgull Axelsson, znaš, spisateljicom koja je bila na čitanjima u Tvedestrandu i Göteborgu? Majčinski se brinula za mene na turneji. Rekla mi je da u pravilu ne čita ono što o njoj pišu, nikad sebe ne gleda na televiziji niti sluša na radiju. Ponaša se kao da je riječ o jednokratnim događajima. Usredotoči se na trenutke u kojima se razgovori odvijaju. Tako oni postaju tek sastanci s ljudima, jednostavni i ugodni, bez kompliciranja. To mi ima smisla. Ali onda je tu i pitanje taštine, zar ne? Hoće li me sad predstaviti kao potpunog idiota ili samo kao idiota? I je li to slika ili sam to ja?” “Voljela bih da prestaneš s time”, rekla je Linda. “To je tako nepotrebno! Uzima ti tako puno energije. Pa cijelo se vrijeme time baviš.” “Da, znam. Ali prestat ću s time. Lijepo ću sve odbijati.” “Ti si tako divna osoba. Kad bi to barem i sam uvidio.” “Moj temeljni osjećaj je suprotan. A prožima doslovno sve. I nemoj reći da bih trebao na terapiju.” “Ja nisam ništa rekla!” “I tebi je tako”, rekao sam. “Jedina je razlika u tome da ti imaš periode kad ti je sampoštovanje u redu, da se oprezno izrazim.” “Samo se nadam da će Vanja biti pošteđena toga”, rekla je Linda i pogledala je. Ona nam se nasmiješila. Po cijelom stolu bilo je riže. Usta su joj bila crvena od umaka i stisnuta, ljepljiva od riže. “Ali neće biti”, rekao sam. “To je nemoguće. Ili to ima u sebi od početka ili će to pokupiti usput. Nemoguće se sakriti. Ali nije sigurno da će je to mučiti. Ne mora biti da hoće.” “Nadam se da neće”, rekla je Linda. Oči su joj bile suzne. “Ali ovo je bilo fino”, rekao sam i ustao. “Ja ću oprati suđe. Trebao bih stići prije nego što dođu.” Okrenuo sam se prema Vanji. “Koliko je velika Vanja?” rekao sam. Pružila je ručice iznad glave. “Tako velika!” rekao sam, “Dođi da i tebe malo operem.” Podigao sam je sa stolice i odnio u kupaonicu, gdje sam joj oprao ruke i umio lice. Držao sam je pred ogledalom i naslonio obraz na njezin. Smijala se.
Zatim sam je premotao u spavaćoj sobi, posjeo je na pod i otišao raščistiti stol. Kad sam to obavio, a stroj za pranje posuđa već je zujao pod radnom plohom, otvorio sam ormarić da vidim je li se što neočekivano dogodilo s bocama. Dogodilo se. Grappu je već netko pio, bio sam potpuno siguran jer je jučer pića bilo točno do ruba etikete. Konjak je stajao na drugome mjestu pa iako nisam bio siguran, činilo mi se da je i njega netko pio. Koji se to vrag događa? Odbijao sam povjerovati da iza toga stoji Linda. Pogotovo ne nakon što smo sinoć razgovarali o tome. Ali nitko drugi nije bio ovdje. Nismo imali čistačicu ili takvog nekog. O, pas mater. Ingrid. Pa ona je bila tu danas. I jučer. Sigurno je bila ona, bilo je to očito. Ali zar je pila dok je čuvala Vanju? Zar je sjedila ovdje i lokala žesticu dok joj se unuka motala oko nogu? Onda mora da je alkoholičarka. Vanja joj je bila sve. Ne bi ništa riskirala, zbog Vanje. Ali ako je pila, moralo je to biti jače od nje kad je bila spremna sve riskirati. O, Bože mili. Čuo sam Lindine korake po podu spavaće sobe kako se približavaju pa sam zatvorio vrata ormarića, otišao do radne plohe, uzeo krpicu i počeo brisati stol. Bilo je deset minuta do šest. “Idem dolje zapaliti prije nego što dođu, je li to u redu?” rekao sam. “Ostalo je još malo posla ovdje, ali...” “Naravno. Samo ti odi”, rekla je Linda. “Uzmeš smeće usput?” Upravo su tad pozvonili. Otišao sam otvoriti. Mladić s bradom i ruksakom stajao je na vratima i smiješio mi se. Iza njega je stajao nešto stariji, tamnoputiji muškarac s velikom torbom za fotoaparat preko ramena i fotoaparatom u ruci. “Bok”, rekao je mlađi i pružio mi ruku. “Kjetil Østli,” “Karl Ove Knausgård”, rekao sam. “Drago mi je”, rekao je on. Rukovao sam se s fotografom i pozvao ih unutra. “Jeste li za kavu?” “Može, hvala.” Ušao sam u kuhinju, uzeo termosicu s kavom i tri šalice. Kad sam se vratio, stajali su u dnevnoj sobi i ogledavali se. “Ovdje ne bi bilo loše ostati zameten snijegom”, rekao je novinar. “Nemate baš malo knjiga!” “Većinu nisam pročitao”, rekao sam. “A onih koje sam pročitao uopće se ne sjećam.” Bio je mlađi nego što sam mislio, nije izgledao starije od dvadeset šest ili dvadeset sedam, unatoč bradi. Zubi su mu bili veliki, oči vesele, djelovao je ležerno i veselo. Nije mi bio nepoznat taj tip, upoznao sam više njih koji su na njega podsjećali, ali samo zadnjih godina, nikad dok sam odrastao. Moglo je to imati veze s klasom, geografijom ili generacijom, vjerojatno sve zajedno. Østlandska srednja klasa, nagađao sam, možda akademski obrazovani roditelji. Dobro odgojen, samouvjereno ponašanje, bistra glava, društven. Osoba koja dosad nije naišla na značajniji otpor, takav je dojam ostavio u prvim minutama. Fotograf je bio Šveđanin pa je izbjegao da išta o njemu zaključim na osnovi izgleda. “Zapravo sam odlučio ubuduće odbijati intervjue”, rekao sam. “Ali onda su mi iz
izdavačke kuće rekli da ste dobri i da nikako ne smijem propustiti tu priliku. Nadam se da su u pravu.” Malo laskanja nikad ne škodi. “I ja se nadam”, rekao je novinar. Natočio sam im kavu. “Smijem li vas fotografirati ovdje?” rekao je fotograf. Kako sam počeo oklijevati, rekao je da će fotografirati samo mene i ništa drugo. Prvo je novinar htio obaviti intervju u stanu, odbio sam, no kad je nazvao da se dogovorimo o konačnom mjestu susreta, ipak sam rekao da mogu doći k meni pa ćemo se onda dogovoriti što dalje. Zvučao je kao da mu je drago zbog toga. “Dobro”, rekao r ekao sam. “Ovdje?” “Ovdje?” Stao sam pred police s knjigama sa šalicom u ruci, a on je hodao oko mene i fotografirao. Koje je to sranje. “Možete li malo podići ruku?” “Ne izgleda li to malo umjetno?” U hodniku sam čuo kako Vanja puže prema nama. Sjela je kraj vrata i gledala nas. “Bok, Vanja!” rekao sam. “Puno ti je strašnih ljudi ovdje? Ali mene poznaješ...” Podigao sam je. Tad je došla Linda. Jedva je pozdravila ovu dvojicu, uzela Vanju i vratila se u kuhinju. Sve ono što nisam htio da se vidi, vidjelo se. Sve ono što sam ja i što je moje, postalo je ukočeno i namješteno. Nisam htio da tako ispadne. Nisam, dovraga. No sad sam opet stajao ovdje i cerio se poput idiota. “Mogu još koju?” rekao je fotograf. Opet sam se namjestio. “Jedan fotograf mi je jednom rekao da mu je slikati mene kao da slika trupac”, rekao sam. “Sigurno je bio loš fotograf”, rekao je fotograf. “Ali razumijete što je mislio?” Stao je, odmaknuo kameru od lica, nasmiješio se, podignuo je pa nastavio. “Mislio sam da bismo mogli do Pelikanena”, rekao sam novinaru. “Tamo obično idem. I nema muzike. To bi trebalo biti u redu.” “Može, što se mene tiče.” “Ali prvo ćemo okinuti još koju fotografiju vani. Onda ću vas ostaviti”, rekao je fotograf. Tad je novinaru zazvonio mobitel. Pogledao je broj. “Moram se javiti”, rekao je. Razgovor, koji nije trajao dulje od minute, najviše dvije, bio je o snijegu, autu, voznom redu vlakova, skijaškoj kolibi. Prekinuo je razgovor i pogledao me u oči. “Za vikend idem na skijanje s prijateljima. Ovo nam je bio prijevoz od vlaka do kolibe. Jedan starac koji nam je uvijek pomagao.” “Zvuči super”, rekao sam. Koliba i skijanje s prijateljima, to je nešto što ja nikad nisam doživio. Dok sam išao u gimnaziju, i prvih godina fakulteta, bilo mi je to bolna točka. Jedva da sam imao prijatelje. A ono malo što sam ih i imao, znao sam samo pojedinačno. Sad sam bio prestar da se time zamaram, ali ipak, osjetio sam ubod, kao da sam onaj iz mlađih dana. Stavio je mobitel u džep i spustio šalicu na stol. Fotograf je spremio fotoaparat u torbu. “Onda krećemo?” krećemo?” rekao sam. sa m.
Bilo je malo neugodno dok smo stajali i odijevali se, hodnik je bio premalen, oni su mi stajali preblizu i nitko ništa nije govorio. Viknuo sam bok Lindi pa smo sišli stubištem i izašli. Na izlazu sam zapalio cigaretu. Bilo je studeno. Fotograf me odvukao do stepenica s druge strane ulice, gdje sam pozirao nekoliko minuta, skrivajući cigaretu dlanom sve dok fotograf nije rekao da bi je htio na slici ako nemam ništa protiv. Shvatio sam ga, davala je slici neku dinamiku, pa sam ostao stajati na stepenicama i pušiti dok je on fotografirao; namještao sam se po njegovim uputama, što su primjećivali brojni prolaznici, a onda smo se premjestili u pothodnik, gdje je nastavio fotografirati još pet minuta, sve dok nije bio zadovoljan snimkama. Zatim je otišao, a ja sam s novinarom šuteći otišao preko brijega do stanice podzemne na drugoj strani. Vlak je upravo polako vozeći stigao na peron, ušli smo i sjeli uz prozor, jedan nasuprot drugome. “Vožnja podzemnom još uvijek me podsjeća na Norway Cup”, rekao sam. “Kad osjetim taj specifični miris podzemne, uvijek se sjetim toga. Kad si iz malog mjesta, jel, podzemna je nešto najegzotičnije što postoji. I Pepsi. Ni njega nismo imali.” “Jeste li dugo igrali nogomet?” “Do svoje osamnaeste. Ali nikad nisam baš bio dobar. Sve je to bilo loše.” “Je li sve što radite loše? Niste pročitali svoje knjige, rekli ste. A u intervjuima s vama koje sam vidio često pričate koliko je to što radite loše. Ne mislite li da ste malo previše samokritični?” “Ne, ne mislim. Ovisi gdje postavite letvicu, naravno.” Pogledao je kroz prozor kad je vlak izašao iz tunela kod T-Centralena. “Mislite li da ćete osvojiti nagradu?” rekao je. “Norveškog vijeća?” “Da.” “Ne.” “Tko će je onda dobiti?” “Monica Fagerholm.” “Djelujete sigurno?” “Posrijedi je jako dobar roman. Spisateljica je žena, Finska već dugo nije osvojila nagradu. Jasno da će je ona dobiti.” dobiti.” Ponovno je uslijedila tišina. Vrijeme prije i poslije intervjua uvijek budi nelagodu; on, kojeg ne poznajem, bio je ovdje da izvuče iz mene najdublje tajne, ali ne još, još nije do toga došlo, uloge još nisu podijeljene, bili smo ravnopravni, ali nismo imali dodirnih točaka, a morali smo razgovarati. Sjetio sam se Ingrid. Nisam mogao nikome ništa reći, ni Lindi, prije nego što budem apsolutno siguran da sam u pravu. Morat ću jednostavno obilježiti boce. Još večeras. Pa ću sutra vidjeti. Ako pića bude nedostajalo, poduzet ću nešto. Došli smo do Skanstulla i izašli bez riječi, grad je svjetlucao u mraku oko nas dok smo išli prema Pelikanenu, gdje smo našli stol u dnu lokala. Ondje smo sjedili i razgovarali sat i pol, o meni i mojem radu, a onda sam ustao i otišao, dok je on, koji je tek sljedeći dan trebao letjeti natrag za Norvešku, ostao sjediti. Kao i uvijek nakon dužih intervjua, osjećao sam se prazno, iscijeđen kao krpa. Kao i uvijek osjećao sam se kao da sam izdao sebe. Samim time što sam ondje sjedio složio sam se s premisom da su dvije knjige koje sam napisao dobre i važne i da sam ja, koji sam ih napisao, neobična i zanimljiva osoba. Bila je to polazna točka intervjua; sve što kažem, važno je. Ako ne kažem ništa važno, onda to samo skrivam. Jer negdje to mora biti! Tako ako sam govorio o nečemu iz djetinjstva, o nečemu potpuno
običnom i uobičajenom što su svi iskusili, to bi postalo važno jer sam to baš ja rekao. To je govorilo nešto o meni, piscu dviju dobrih i važnih knjiga. A s tom ocjenom, na kojoj se razgovor temeljio, ne samo da sam se slagao nego sam je zdušno i podupirao. Sjedio sam ondje i blebetao poput papagaja u zoološkom vrtu. A cijelo to vrijeme znao sam kakva je zapravo situacija. Koliko često u Norveškoj izađe značajan i dobar roman? Otprilike svakih deset ili dvadeset godina. Zadnji dobar roman bio je Buktinja Kjartana Fløgstada, a on je izašao 1980., prije dvadeset i pet godina. Zadnji dobar prije njega bio je Ptice Tarjeia Vesaasa, koji je izašao 1957., dakle dvadeset i tri godine prije Fløgstadova. Koliko je norveških romana izašlo u međuvremenu? Tisuće! Da, tisuće! Rijetki od njih su dobri, nešto više je njih osrednje, većina ih je slaba. Tako je to, nije to ništa senzacionalno, to svi znaju. Problem je ono što okružuje sva ta književna djela, laskanje koje osrednji pisci upijaju poput spužve i to što oni, osokoljeni lažnom slikom o sebi, uopće govore na televiziji. Znam o čemu govorim, i sam sam jedan od njih. O, mogao bih si otkinuti glavu od ogorčenosti i srama što sam se dao uvući u to, ne samo jedanput, nego stalno iznova. Ako sam išta naučio ovih godina što mi se čini silno važnim upravo u naše vrijeme, koje je tako preplavljeno osrednjošću, onda je to sljedeće: Nemoj misliti da si netko. Nemoj misliti da si netko, dovraga. Jer nisi. Ti si samo samodopadno, osrednje malo govno. Ne misli da si netko, ne misli da išta vrijediš, jer ne vrijediš. Ti si samo malo govno. Zato pogni glavu i radi, govno jedno. Pa ćeš barem nešto iz toga izvući. Šuti, pogni glavu, radi i znaj da ne vrijediš ništa. To sam, otprilike, naučio. Na to su se svela sva moja iskustva. Pomislio sam kako je jedino to, vrag me odnio, istina. To je bila jedna strana medalje. Druga je bila ta da sam bio neuobičajeno jako opsjednut potrebom da se svidim drugima, i to oduvijek, još od vremena kad sam bio mali. Mišljenju drugih o meni pridavao sam nevjerojatno veliku važnost još onda kad mi je bilo samo sedam godina. Kad su novine počele pokazivati zanimanje za ono što radim i tko sam, s jedne mi je strane to bila potvrda da se sviđam ljudima i zato je dio mene surađivao s njima s velikim žarom i zadovoljstvom, dok mi je, s druge strane, ta suradnja postala nesavladiv problem, jer više nisam mogao kontrolirati što drugi misle o meni zato što ih više nisam poznavao, više ih nisam vidio. I tako svaki put kad bih dao intervju, a u njemu je pisalo nešto što nisam rekao ili je nešto što sam rekao predstavljeno drukčije, preokrenuo bih nebo i zemlju da to promijenim. Kad mi to ne bi pošlo za rukom, od silnog bi srama nestalo sve moje samopoštovanje. Za činjenicu da sam unatoč tome nastavio s time i opet negdje sjedio licem u lice s novinarom krivo je to da je moja želja za laskanjem jača i od straha da ću ispasti idiot i od ideala kvalitete, kao i svijest o tome da je knjige važno plasirati. Kad sam napisao En tid for alt, rekao sam Geiru Gulliksenu da ne želim davati intervjue, ali nakon razgovora s njim, odlučio sam ih ipak davati, takav je utjecaj on imao na mene, a to što sam se predomislio opravdao sam isprikom da barem toliko dugujem nakladniku. Ali to nije išlo: bio sam pisac, a ne prodavač ili kurva. Sve se to pomiješalo u jednu veliku kašu. Često sam se žalio da me novine predstavljaju kao idiota, ali za to nije bio kriv nitko osim mene: vidio sam kako predstavljaju druge pisce naprimjer Kjartana Fløgstada - oni, u svakom slučaju, nikad nisu ispadali idioti. Fløgstad je bio čovjek od integriteta, stajao je kao stup ma što se oko njega događalo i zacijelo je, nagađao sam, pripadao rijetkoj sorti kompletnih osoba.
A i nije pričao o sebi. Što sam ja napravio, ako ne upravo to i samo to? Pružio sam sam kartu tamnoputom muškarcu na prozorčiću, on je na nju silovito udario pečat i gurnuo mi je natrag bezizražajnih očiju, a ja sam se ponovno pokretnim stepenicama spustio u podzemnu željeznicu, prošao kroz tunel pa izašao na uski peron, gdje sam, kad sam ustanovio da idući vlak stiže za sedam minuta, sjeo na klupu. Kasno one jeseni kad je izašla moja knjiga Ute av verden, iz emisije vijesti postaje TV2 htjeli su napraviti intervju. Došli su po mene, odvezli smo se do Hurtigrutena, gdje se intervju trebao održati, a putem, otprilike kod tehnološkog centra na kraju Nygårdsparkena, novinar se okrenuo i upitao me tko sam. “Tko ste vi zapravo?” rekao je. “Kako to mislite?” rekao sam. “Da, Erik Fosnes Hansen je sveznajući, kulturnokonzervativni vunderkind. Roy Jakobsen je pisac radničke partije. Vigdis Hjort je napaljena i pijana spisateljica. Tko ste vi? Ne znam ništa o vama.” Slegnuo sam ramenima. Snijeg je bliještao na suncu. “Ne znam”, rekao sam. “Ja sam samo običan momak.” “Ma dajte! Morate mi nešto dati. Što ste napravili?” “Radio ovdje i ondje. Malo studirao. Znate...” Okrenuo se od mene. Kasnije toga dana taj je problem riješio tako da je umjesto odgovora na to pitanje samo pustio sliku bez komentara, a pred kraj je još u intervju umetnuo gomilu pauza i mojih zastajkivanja, što je trebalo predstaviti moju osobnost, i zaključio mojim riječima: “Ibsen je rekao da je najjači onaj tko stoji sam. Mislim da je to pogrešno.” Dignuo sam ruke u zrak dok sam tako sjedio na klupi i udahnuo kad sam se prisjetio tih svojih riječi. Kako sam mogao reći takvo što? Jesam li u to vjerovao? Da, jesam. No izrazio sam majčine misli, ona je bila opsjednuta međuljudskim odnosima, ona je smatrala da je vrijednost samo u njima, ne ja. Drugim riječima, jesam, tada sam u to vjerovao. Ali ne zbog nekog osobnog iskustva, bila je to samo jedna od onih stvari koje su takve kakve jesu. Ibsen je bio u pravu. Sve što sam vidio oko sebe to je potvrđivalo. Odnosi su tu da izbrišu individualnost, sputaju slobodu, zaustave ono što vas gura naprijed. Moja se majka nikad nije tako ljutila kao kad smo raspravljali o shvaćanju slobode. Kad sam joj rekao što mislim, zafrknula je nosom i rekla da je to samo američki štos, ideja bez sadržaja, prazna i lažna. Ovdje smo zbog drugih. No ta je misao oblikovala sistematizirani život u kojem sada živimo, gdje je nepredvidljivost potpuno nestala pa čovjek već od vrtića i dalje preko škole i fakulteta do kraja radnog vijeka može ići kroz život kao da ide kroz tunel, uvjeren da je izbor njegov, da je slobodan, dok je zapravo prosijano zrnca pijeska, i to već od prvog dana škole; neki odlaze u praktična zanimanja, neki u teorijska, neki na vrh, neki na dno, a cijelo nas vrijeme pritom uče da smo svi jednaki. Ta nas je misao navela, barem moju generaciju, da očekujemo nešto od života, da živimo u uvjerenju da imamo pravo na nešto, stvarno pravo na nešto, pa svaljujemo krivnju na sve moguće okolnosti osim na sebe ako se život ne odvija onako kako smo zamislili. Bijes na državu kad je došao cunami, a pomoć nije stigla istoga časa. Nije li to bijedno? Biti ogorčen kad ne dobijete posao koji zaslužujete. Ta je misao bila kriva i za uvjerenje da pad više nije opcija, osim za najslabije, jer uvijek možete dobiti novac, a čista egzistencija, ona kad stojite oči u oči sa smrtnom prijetnjom ili
opasnošću, potpuno je izbrisana. Ta nam je misao dala kulturu u kojoj najveći mediokriteti, zadovoljni i uhranjeni, oglašavaju svoja jeftina umovanja, omogućavajući da pisce kakav je Lars Saabje Christensen ili netko poput njega ljudi obožavaju kao da Vergilije osobno sjedi na sofi i objašnjava piše li olovkom, pisaćom mašinom ili na računalu i u koje doba dana. Mrzio sam to, nisam to htio znati. No tko je sjedio i novinarima trabunjao kako je napisao svoje osrednje knjige, kao da bi trebao biti književni div, prvak pisane riječi, ako ne ja? Kako sjediti i primati aplauze kad znaš da to što si napravio nije dovoljno dobro? Imao sam jednu priliku. Morao sam presjeći sve veze s tim laskavim, korumpiranim kulturnim svijetom gdje su svi, svaki mali skorojević, na prodaju, presjeći sve veze s ispraznim svijetom televizije i novina, sjesti u sobu i početi čitati zaozbiljno, ne suvremenu književnost, nego književnost najviše kvalitete, a onda pisati kao da mi život o tome ovisi. Pa i dvadeset godina ako bude potrebno. Ali tu priliku nisam mogao uhvatiti. Imao sam obitelj, dugovao sam im da budem s njima. Imao sam prijatelje. A i slaba strana moga karaktera činila je da kažem da kad sam mislio ne; toliko sam se bojao povrijediti druge, toliko se bojao konflikta, toliko se bojao da se neću svidjeti da sam se bio u stanju odreći svih principa, svih snova, svih prilika, svega što je mirisalo na istinu samo da bih to izbjegao. Bio sam kurva. To je jedini prikladan izraz. Kad sam pola sata poslije ušao u stan i zatvorio za sobom vrata, iz dnevne su se sobe začuli glasovi. Povirio sam i vidio da je Mikaela ondje. Sjedile su sklupčane na sofi, sa šalicama čaja u ruci. Na stolu pred njima stajao je svijećnjak s tri zapaljene svijeće, pladanj s tri vrste sira i košarica puna različitih keksa. “Bok, Karl Ove, kako je bilo?” rekla je Linda. Nasmiješile su mi se. “Dobro”, rekao sam i slegnuo ramenima. “Ništa vrijedno spomena.” “Hoćeš k nama na čaj i sir?” “Ne, hvala.” Odmotao sam šal dok sam ondje stajao, objesio ga u ormar zajedno s jaknom, odvezao vezice i cipele stavio na policu na zidu. Pod je bio sav siv od pijeska i šljunka. Trebao bih malo posjediti s njima da ne ispadnem potpuno nepristojan, pomislio sam i otišao u dnevnu sobu. Mikaela je pričala o sastanku koji je imala s ministrom kulture Leifom Pagrotskyjem. Bio je on sitan muškarac i sjedio je na velikoj sofi, pričala je, s ogromnim jastukom u krilu, koji je grlio dok je tako sjedio, a povremeno bi ga i zagrizao, prema njezinim riječima. Ali silno ga je cijenila, bio je brz kao munja i strahovito radno sposoban. Nisam bio siguran kakve je kvalifikacije Mikaela imala, jer sam je sretao samo u ovakvim prilikama, ali ma kakve bile, očito su joj dobro poslužile; sa svojih jedva trideset godina prelazila je s jednog rukovodećeg položaja na drugi. Kao mnoge djevojke koje sam upoznao, bila je bliska s ocem, koji se bavio nečim vezanim za književnost. S majkom, zahtjevnom ženom koja je živjela sama u stanu u Göteborgu, koliko sam shvatio, imala je složeniji odnos. Mikaela je često mijenjala dečke i ma koliko oni bili različiti, svima im je jedno bilo zajedničko: uvijek je bila superiorna u odnosu na njih. Od svega što je rekla u tri godine otkako sam je upoznao, naročito mi je jedno ostalo u pamćenju. Sjedili smo u baru u Narodnoj operi i ona nam je pričala svoj san. Bila je na nekom tulumu i bila je bez hlača, gola od struka naniže, kao Pajo Patak. Bilo joj je malo neugodno zbog toga, pričala je, ali ne samo to, bilo je u tome i nešto zavodljivo, a onda je jednostavno potrbuške legla na jedan stol i podignula stražnjicu. Što mislimo, što bi taj san mogao značiti? Hm, da, što bi mogao značiti?
Kad je to ispričala, mislio sam da to nije istina ili da ljudi za stolom znaju nešto što ja ne znam, jer sigurno nije htjela da svi znaju što san govori o njoj? Zbog tog tračka naivnosti koji se tako nenadano pojavio u njezinom inače sofisticiranom ponašanju poslije sam je uvijek gledao sa simpatijom i čuđenjem. Možda je u tome bila stvar? Bilo kako bilo, vrlo je cijenila Lindu, povremeno bi joj se obratila za savjet, jer je kao i ja znala koliko se može pouzdati u Lindinu intuiciju i ukus. To što je u takvim situacijama znala biti malo previše egocentrična nije bilo ni tako čudno ni daleko od neoprostivog. Osim toga, njezine su priče o životu u hodnicima moći uvijek bile zanimljive, barem meni, koji sam bio daleko od toga. No gledano iz njezine perspektive, ona je samo bila u posjetu bliskoj, ali krhkoj prijateljici i njezinom tihom dečku i što je drugo mogla nego preuzeti inicijativu i prenijeti na tu malu obitelj dio svoje sreće i moći? Ona je Vanjina kuma i bila je kod nas na krštenju, gdje je ostavila tako dobar dojam na moju majku da se još uvijek znalo dogoditi da mama pita za nju. Zanimalo ju je što moja mama ima reći pa joj je otišla pomoći oprati posuđe kad se proslava već bližila kraju, čime je pokazala stanovito razumijevanje situacije, kakvo Linda nikad nije na taj način pokazala, vjerojatno zbog pritajenih trzavica između nje i mame. Zato postoje forme, pomažu nam u suživotu, same po sebi su znak prijateljstva ili dobre volje, a kad su one tu, toleriraju se veća osobna skretanja, tolerira se određena osebujnost, što osebujne osobe, nažalost, nikad ne shvaćaju, budući da je u samoj srži osebujnosti ne razumjeti to. Linda nije htjela nikoga dvoriti, htjela je da nju dvore, a tad je posljedica to da je ne dvore. Mikaela je pak dvorila pa su i nju dvorili. Vrlo jednostavno. To što je mama nasjela na to slomilo mi je srce, između ostalog i zato što se u Lindi krilo jedno posve drukčije bogatstvo i nepredvidivost. Iznenadne dubine, neočekivani naleti, golemi zidovi otpora. Postići da se nešto odvija glatko, raditi na slamanju otpora, to se protivi biti umjetnosti, protivi se mudrosti, u čijoj je osnovi ograničavati ili biti ograničavan. Pitanje je onda što izabrati: kretanje, koje je bliže životu, ili stanje izvan kretanja, u kojem se nalazi umjetnost, ali u izvjesnom smislu i smrt? “Ipak hoću malo čaja”, rekao sam, “Ovo je biljni čaj”, rekla je Linda. “To sigurno nećeš. Ali voda je sigurno još vruća.” “Ne, radije ne bih”, rekao sam i otišao u kuhinju. Dok sam čekao da voda zakuha, uzeo sam olovku, stao na stolicu pred ormarić i obilježio sve boce. Samo malom točkicom na etiketi, tako malom da morate znati da je ondje da biste je vidjeli. Ponašao sam se kao otac tinejdžera i osjećao se poprilično glupo, ali nisam vidio drugi način. Nisam htio da osoba koja čuva moje dijete i koja osim Linde i mene s njom ima najviše posla pije dok je s njom. Zatim sam stavio vrećicu čaja u šalicu i prelio je vodom. Bacio sam pogled na restoran Nalen, gdje su kuhari upravo prali pod, a strojevi za pranje posuđa se pušili. Po zvukovima iz dnevne sobe shvatio sam da je Mikaela na odlasku. Izašao sam na hodnik da je pozdravim. Zatim sam sjeo za računalo, otvorio internet, provjerio poštu, ništa, pregledao nekoliko novinskih portala, a onda u tražilicu upisao svoje ime. Bilo je malo preko dvadeset devet tisuća rezultata. Taj je broj rastao i padao kao svojevrsni indeks. Prešao sam pogledom po dobivenim rezultatima i nasumce otvorio nekoliko njih. Izbjegavao sam intervjue i kritike, bacio pogled na nekoliko blogova. U jednom od njih pisalo je da moje knjige nisu ni za guzicu obrisati. Drugdje sam naišao na stranice jednog malog nakladnika ili malog časopisa. Moje je ime stajalo u tekstu ispod slike Olea Roberta Sundea; pisalo je da on na sva usta govori kako je zadnja Knausgårdova knjiga užasna. Zatim sam naišao na dokumente o nekome susjedskom sukobu u koji je neki moj rođak navodno bio upleten. Radilo se o zidu garaže koji je bio nekoliko metara prekratak ili predug. “Što radiš?” rekla je Linda iza mene. “Guglam svoje ime. To je vražja Pandorina kutija. Ne bi vjerovala što su ljudi sve u
stanju napisati.” “Ne smiješ to raditi”, rekla je. “Dođi radije sjesti.” “Stižem”, rekao sam. “Samo da prvo provjerim par stvari.” Sljedećeg jutra otišao sam u ured oko osam, kad je Ingrid došla po Vanju. Sjedio sam ondje do tri i pisao predavanje, vratio se kući u pola četiri. Linda je ležala u kadi, poslije je trebala s Christinom na večeru. Otišao sam u kuhinju i provjerio boce. Iz dvije od njih netko je pio. Otišao sam k Lindi i sjeo na poklopac zahodske školjke. “Hej”, rekla je i nasmiješila se. “Kupila sam si kuglu za kupanje danas.” Kada je bila puna pjene. Kad je podigla ruku da se malo pridigne, s nje je visjela pjenasta masa. “Vidim”, rekao sam. “Moramo o nečemu razgovarati.” “Da?” “Riječ je o tvojoj majci. Sjećaš se da sam rekao da je u zadnje vrijeme vidljivo manje pića u bocama?” Kimnula je. “Sinoć sam obilježio boce. Da provjerim. I dosad je netko pio iz njih. Ako nisi ti, mora da je tvoja majka.” “Mama?” “Da. Pije kad je s Vanjom. Radi to cijeli tjedan, a baš nemamo razloga vjerovati da je tek sad počela.” “Siguran si?” “Da. Sigurniji ne mogu biti.” “Što ćemo napraviti?” “Reći joj da znamo da se to događa. I da nam je to nedopustivo.” “Naravno.” Utihnula je. “Kad se vraćaju?” rekao sam nakon nekog vremena. Pogledala me. “U pet”, rekla je. “Što ti predlažeš?” rekao sam. “Trebamo joj reći. Jednostavno postaviti ultimatum. Ako to ponovi, neće moći ostajati nasamo s Vanjom.” “Da”, rekao sam. “Sigurno to traje godinama”, rekla je, nekako zamišljeno. “To dosta toga objašnjava. Bila je tako nevjerojatno smetena, gotovo je nemoguće pošteno doprijeti do nje.” Ustao sam. “Nije sigurno”, rekao sam. “Moguće da to ima veze s njom i Vidarom, da je zaglavila. I da je nesretna.” “Ali ne počneš piti jer si nesretan kad ti je preko šezdeset godina”, rekla je. “Sigurno je to njezin način nošenja sa situacijom. Sigurno već dugo traje.” “Dolaze za malo više od pola sata”, rekao sam. “Da to ostavimo za poslije ili ćemo odmah prijeći na stvar? Da to obavimo?” “Nemamo što čekati”, rekla je. “Ali kako da joj to kažemo? Ne mogu to sama. Samo će zanijekati i nekako prebaciti krivicu na mene. Da to napravimo zajedno?” “Nešto kao obiteljski sastanak?” Linda je slegnula ramenima i raširila ruke u kadi punoj pjene. “Da, nemam pojma”,
rekla je. “To je prekomplicirano. I onda smo dvoje protiv nje jedne. Kao nekakav optuženički tribunal. Mogu to ja napraviti. Odvest ću je van i razgovarati s njom.” “Hoćeš?” “Hoću? To je zadnje na svijetu što hoću! Pa ona mi je punica, dovraga. Sve što želim malo je pristojnosti, dostojanstva, mira i spokoja.” “Drago mi je da ćeš to ti napraviti”, rekla je. “Da joj kažem da si ti to mirno primila?” rekao sam. “Gotovo samo tad sam potpuno mirna kad se dogodi nešto nepreviđeno, iskrsne neka kriza ili nešto. To traje od djetinjstva. Onda mi je to bilo normalno stanje. Navikla sam se na to. Ali sam i bijesna, samo da znaš. Baš je sad trebamo. Trebala bi biti netko našoj djeci. Gotovo da nemaju obitelj. Ne može nas sad ostaviti na cjedilu. Ne može, makar se ja sama morala za to pobrinuti.” “Djeca?” rekao sam. “Znaš li nešto što ja ne znam?” Nasmiješila se i odmahnula glavom. “Ne. Ali nešto možda osjećam.” Izašao sam, zatvorio vrata za sobom, stao na prozor u dnevnoj sobi. Čuo sam kako voda otječe u odvod u kupaonici, pogledao baklju koja je treperila na vjetru ispred kafića s druge strane uske ulice i vidio mračne obrise ljudi u prolazu, bijelih lica gotovo nalik na maske. Na katu iznad nas susjed je počeo svirati gitaru. Linda je izašla na hodnik s crvenim ručnikom omotanim oko glave poput turbana i nestala iza otvorenih vrata ormara. Otišao sam provjeriti poštu. Jedna poruka od Torea, jedna od Gine Winje. Počeo sam joj odgovarati, ali sam izbrisao napisano. Otišao sam u kuhinju i uključio kuhalo za kavu, popio čašu vode. Linda je stajala pred ogledalom u hodniku i šminkala se. “Kad dolazi Christina?” rekao sam. “U šest. Ali radije ću se sad spremiti, dok smo sami. Kako je danas išlo, uostalom? Jesi li uspio što napraviti?” “Malo. Ostalo ću sutra navečer i u petak.” “U subotu ideš?” rekla je zabacivši malo glavu i prelazeći malim kistom po trepavicama. “Da.” Na stubištu se pokrenulo dizalo. Nije bilo puno stanara u zgradi pa su bili veliki izgledi da su to one. Da. Stroj se zaustavio, vrata dizala otvorila su se, malo potom začulo se kako se netko vani hrva s kolicima. Ingrid je otvorila vrata i ušla u hodnik, koji je odmah ispunila njezina energična, hektična pojava. “Vanja je zaspala putem”, rekla je. “Zlato malo bilo je potpuno iscrpljeno, sirotica. Ali puno je toga doživjela danas! Bile smo u dječjem muzeju, kupila sam godišnju kartu, možete je vi uzeti... pa imate besplatan ulaz do kraja godine...” Odložila je brojne vrećice koje je nosila, izvadila novčanik iz jakne i izvukla žutu karticu, koju je pružila Lindi. “I kupile smo novi kombinezon, potpuno isti kao stari, koji joj postaje premali... Nadam se da vam ne smeta?” Pogledala me i ja sam odmahnuo glavom. “I nove rukavice usput.” Pretraživala je vrećice i izvadila crvene rukavice iz jedne. “Imaju kvačice kojima se
mogu pričvrstiti za rukav. Velike su i lijepe i tople.” Pogledala je Lindu. “Ti si na odlasku? A da, večeras ideš van s Christinom.” Pogledala je mene. “Onda ćete ti i Geir sigurno nešto smisliti? Ali neću vam smetati. Idem sad.” Okrenula se prema Vanji, koja je ležala u kolicima iza nje, s kapom preko očiju. “Sigurno će spavati još sat. Nije dugo spavala ujutro, naime. Da je uvezem?” “Mogu i ja”, rekao sam. “Ali idete u Gnestu, ili kamo?” Upitno me pogledala. “Ne. Idem u kazalište s Barbro. Mislila sam iskoristiti tvoj ured za još jednu noć. Mislila sam... Rekla sam Lindi. Treba tebi?” “Ne, ne”, rekao sam. “Samo pitam. Htio bih razgovarati s vama, znate. Nešto vam moram reći.” Velike oči iza naočala malko su me nemirno proučavale. “Bismo li mogli u šetnju?” rekao sam. “Naravno”, rekla je. “Idemo onda odmah. Neće dugo trajati.” Odvrtio sam zavrtnje koji su držali dvostruka vrata zajedno, izvukao zasun kojim su bila pričvršćena za pod, otvorio ih i uvezao kolica. Dok sam to radio, Ingrid je otišla u kuhinju popiti čašu vode. Dok sam se odijevao, stajala je nekoliko metara dalje i čekala, zamišljena. Linda je otišla u dnevnu sobu. “Nećete se valjda rastati?” rekla je kad sam zatvorio vrata za nama. “Nemoj mi reći da se rastajete...?” Bila je blijeda kao krpa dok je to govorila. “Ma ne, Isuse, ne, ne rastajemo se. Htio sam s vama razgovarati o nečem sasvim drugom.” “Uh, laknulo mi je.” Izašli smo u dvorište, prošli kroz ulazna vrata i izašli na Ulicu Davida Bagaresa, kojom smo hodali do Malmskillnadsgatana. Nisam ništa govorio, nisam znao kako da to sročim, kako da započnem. Ni ona nije ništa govorila, nekoliko me puta krišom pogledala, molećivo ili upitno. “Ne znam kako da vam to kažem”, rekao sam kad smo došli do križanja i pošli prema crkvi svetog Johannesa. Tišina. “Ali situacija je ovakva.... Da, najbolje da to jednostavno kažem. Znam da ste danas pili alkohol dok ste čuvali Vanju. Jučer također. A to... da, to naprosto neću tolerirati. To tako ne može. Ne možete to raditi.” Cijelo me vrijeme pozorno gledala dok smo hodali. “Nije stvar u tome da vas želim kontrolirati na bilo koji način”, nastavio sam. “Možete raditi što god hoćete, naravno, što se mene tiče. Ali ne dok čuvate Vanju. Potrebno je postaviti granicu. To tako ne može. Jeste li me shvatili?” “Ne”, rekla je začuđeno. “Ne znam o čemu govoriš. Nikad nisam pila dok sam čuvala Vanju. Nikad, Ne bi mi to bilo ni na kraj pameti. Otkud ti to?” Snuždio sam se. Kao i uvijek kad bih se našao u situacijama gdje je puno toga u igri, mučnim situacijama u kojima sam išao dalje ili bio prisiljen ići dalje nego što sam htio, sve u svojoj blizini, uključujući i sebe, vidio sam neobično, gotovo nadrealno jasno. Zeleni bakreni krov zvonika pred nama, crna, gola stabla na groblju uz koje smo išli, blistavo plavi auto koji
je polagano vozio cestom s druge strane. Sebe kako hodam malko pognut, Ingrid kako pokraj mene energično korača. Kako me gleda odozdo. Začuđeno, s laganom, gotovo neprimjetnom sjenom predbacivanja. “Primijetio sam da je pića u bocama manje. Da provjerim, sinoć sam obilježio boce. Kad sam došao kući, vidio sam da je netko pio iz njih. Ja nisam. Jedine osobe koje su bile ondje danas ste vi i Linda. Znam da to nije bila Linda. To znači da ste morali biti vi. Nema drugog objašnjenja.” “Mora biti”, rekla je. “Jer ja nisam. Žao mi je, Karl Ove, ali ja nisam pila tvoj alkohol.” “Slušajte”, rekao sam. “Vi ste mi punica. Želim vam sve najbolje. Ne želim ovo. Ni najmanje. Zadnje je što želim da vas optužujem za nešto. Ali što da sad radim kad znam kakva je situacija?” “Ali ne možeš znati”, rekla je. “Nisam to bila ja.” Bolio me trbuh. Bio sam u paklu. “Morate shvatiti, Ingrid,” rekao sam, “da će biti posljedica ma što vi rekli. Vi ste divna baka. Više toga radite za Vanju i više značite Vanji nego itko drugi. Zbog toga mi je nevjerojatno drago. I volio bih da ostane tako. Nemamo puno ljudi oko sebe, kao što znate. Ali ako ne priznate, nećemo se moći na vas osloniti. Razumijete li? Nije da nećete više viđati Vanju. Jer naravno da hoćete, ma što se dogodilo. Ali ako ne priznate ovo i ako se ne složite da se to više nikad neće ponoviti, više je nećete viđati nasamo. Nećete više biti s njom nasamo. Razumijete li što želim reći?” “Da, razumijem. Zaista šteta. Ali onda će morati biti tako. Ne mogu priznati nešto što nisam napravila. Čak ni kad bih htjela. Ne mogu.” “U redu”, rekao sam. “Ovo ne vodi nikamo. Predlažem da to pustimo neko vrijeme pa možemo ponovno porazgovarati o tome i vidjeti što ćemo.” “Možemo”, rekla je. “Ali to neće ništa promijeniti, znaš.” “Dobro”, rekao sam. Spustili smo se stepenicama do francuske škole i Döbelnsgatanom otišli do Johannesplana, nastavili Malmskillnadsgatanom i Ulicom Davida Bagaresa, cijelim putem bez riječi. Ja sam pognut grabio dugim koracima, a ona je gotovo trčkarala uz mene. Nije tako trebalo biti, ona mi je punica, nije bilo nikakvog razloga da je korigiram ili kažnjavam, osim ovoga sada. Bilo je to ponižavajuće. I još više ponižavajuće kad je sve zanijekala. Stavio sam ključ u bravu i otvorio joj dvorišna vrata. Nasmiješila mi se i ušla. Kako je to mogla tako mirno primiti i tako samouvjereno odgovarati? Je li ipak Linda bila kriva? Ne, jebemu. Ali jesam li ja pogriješio? Jesam li boce loše obilježio? Ne. Ili? Na dvorištu je frizerka u bijelom pušila. Pozdravio sam je i ona mi se nasmiješila. Ingrid se zaustavila pred ulazom u zgradu, ja sam otključao vrata. “Onda ću ja sad poći”, rekla je dok smo se uspinjali stubištem. “Pa možemo razgovarati o tome poslije, kao što si predložio. Možda dotad saznaš što se dogodilo.” Uzela je torbu i dvije vrećice, nasmiješila se kao i obično kad bi se pozdravljala, ali me nije zagrlila. Linda je izašla u hodnik kad je ona otišla. “Kako je prošlo? Što je rekla?”
“Rekla je da nikad nije pila dok je bila s Vanjom. Pa tako ni danas. I da joj nije jasno kako u bocama u našem ormariću ima manje pića.” “Ako je alkoholičarka, normalno je da te sve zanijekati. To je dio priče.” “Moguće”, rekao sam. “Ali kog vraga da radimo? Samo je govorila da to nije napravila. Ja sam rekao: da, jeste, a ona je rekla: ne, nisam. Ne mogu to dokazati. Nije da imamo nadzornu kameru u kuhinji.” “Dokle god mi znamo, to nije važno. Ako hoće igrati tu igru, bit će posljedica.” “A to su?” “Pa... Nećemo je moći ostaviti samu s Vanjom.” “Sranje”, rekao sam. “Pas mater. Ne mogu vjerovati da sam morao u šetnju s punicom i optužiti je da pije. Koji je to vrag?” “Drago mi je da si to napravio. Sigurno će na kraju priznati.” “Ne vjerujem.” Kako brzo život pusti novo korijenje. Kako brzo prođe vrijeme od trenutka kad čovjek kao stranac dođe u neko mjesto pa dok ga ono ne usiše. Tri godine prije živio sam u Bergenu; tad nisam znao ništa o Stockholmu, nisam poznavao nikoga u Stockholmu. Onda sam otišao u Stockholm, nepoznat i napučen neznancima, i postupno, dan po dan, ali potpuno neprimjetno, moj se život počeo isprepletati s njihovima, sve dok na kraju moj nije postao posve neodvojiv od njihovih. Da sam otišao u London, što sam lako mogao učiniti, isto bi se dogodilo, samo s drugim ljudima. Bilo je to tako proizvoljno, i tako sudbonosno. Ingrid je idući dan nazvala Lindu i sve joj priznala. Rekla joj je, nadalje, da ona sama ne misli da je situacija tako ozbiljna, ali će, budući da mi mislimo da jest, poduzeti nužne korake da to više nikome ne bude problem. Već je zakazala termin kod terapeuta za alkoholizam i odlučila više vremena posvetiti sebi i svojim potrebama, jer je smatrala da problem leži u tome, u velikom pritisku koji si je stvorila. Linda je bila malodušna nakon tog razgovora jer je, rekla je, mama bila toliko optimistična i entuzijastična da ona uopće nije mogla doprijeti do nje, kao da je izgubila vezu sa stvarnošću i počela živjeti u nekakvom ležernom i bezbrižnom svijetu budućnosti. “Ne mogu razgovarati s njom! Ne mogu pošteno doprijeti do nje. Sve same floskule i riječi i kako je fantastično ovo ili ono. Za tebe, naprimjer, imala je same hvalospjeve zbog načina kako si se ponio. Ja sam fantastična i sve je tako čudesno dobro. A sve to samo dan nakon što smo razgovarali s njom o tome da ne želimo da pije dok čuva Vanju. Ozbiljno sam zabrinuta za nju, Karl Ove. Kao da pati, ali ni sama to ne zna, ako me razumiješ. Sve potiskuje. Zaslužuje lijepu starost. Ne bi se trebala brinuti, patiti i piti da to uguši. Ali što ja tu mogu? Ne želi pomoć. Neće čak ni priznati da ima problema u životu.” “Ali ti si joj kći”, rekao sam. “Naravno da ne želi da joj ti pomažeš. Ili priznati da nešto nije u redu. Pa cijeli je život posvetila pomaganju drugima. Tebi, tvome bratu, vašem ocu, svojim susjedima. Da joj vi pomognete, sve bi se raspalo.” “Sigurno si u pravu. Ali ja bih samo htjela doprijeti do nje, razumiješ li?” “Naravno.” Pet dana poslije elektronskom poštom poslali su mi intervju za Aftenposten. Samo sam se rastužio kad sam ga pročitao. Bio je očajan. Nisam imao koga kriviti osim sebe, no ipak sam napisao dugačak odgovor novinaru, u kojem sam pokušao produbiti svoju stranu priče, drugim riječima, pokušao dati intervjuu onaj dojam ozbiljnosti koji je imao u mojim
mislima, što, naravno, nije dovelo ni do čega osim do toga da sam na kraju ispao još gori. Novinar me odmah potom nazvao i predložio da doda moj e-mail kao prilog intervjuu na internetu, što sam odbio, nije u tome bila stvar. Preostalo mi je jedino da ne kupim novine taj dan i da ne razmišljam više o tome kako sam ispao glup. Ako sam glup, onda to trebam znati podnijeti. Uz takve intervjue obično idu slike iz života portretirane osobe, a budući da ih ja nisam imao, zamolio sam mamu da mi pošalje koju. Kad nisu stigle do roka koji su mi dali, a novinar me pitao za njih, nazvao sam Yngvea, koji je skenirao neke koje je imao i poslao im ih, dok su mamine slike stigle tek tjedan dana poslije, pažljivo zalijepljene na debeli list papira, s njezinim detaljnim, rukom napisanim, opisima. Vidio sam koliko je bila ponosna, no moj je očaj bio poput zida. Najviše od svega želio sam, i to zamišljao, da se povučem nekamo duboko u neku šumu, izgradim brvnaru i ostanem ondje, daleko od ljudskih pogleda, i da zurim u vatru. Ljudi, tko treba ljude? “Mladi južnjak prstiju žutih od nikotina i žućkastih zubiju”, napisao je novinar. Ta mi se rečenica neizbrisivo usjekla u pamćenje. No dobio sam što sam zaslužio. Nisam li i sam prije mnogo godina napisao “Čovjeka bez brade”, intervju s Janom Kjærstadom? Ne shvativši pritom kolika je to uvreda... Ha-ha-ha! Ne, jebemu, nije to bilo vrijedno briga. Odsad mogu odbiti sve, izdržati tih nekoliko zadnjih mjeseci kod kuće s Vanjom pa u travnju ponovno početi raditi. Naporno, metodično i u potrazi za onime što mi pruža sreću, snagu, svjetlo. Cijeniti ovo što imam, zaboraviti sve ostalo. Tad se Vanja probudila u spavaćoj sobi. Uzeo sam je, privio je k sebi i hodao s njom na rukama nekoliko minuta dok nije prestala plakati i bila spremna jesti. Podgrijao sam krumpir i grašak u mikrovalnoj, zgnječio ih s malo maslaca, potražio nešto mesno u hladnjaku, pronašao zdjelicu s dva riblja štapića, podgrijao i njih i stavio to pred nju. Bila je gladna i budući da sam je mogao vidjeti iz dnevne sobe, vratio sam se onamo i ponovno provjerio poštu, odgovorio na nekoliko poruka, osluškujući cijelo vrijeme hoće li se Vanja oglasiti, za slučaj da zazvuči nezadovoljno. “Sve si pojela!” rekao sam kad sam se vratio. Zadovoljno mi se nasmiješila i bacila šalicu s vodom na pod. Podignuo sam Vanju, ona me počela čupkati za kratku bradicu, gurnula mi prst u usta. Nasmijao sam se i bacio je u zrak nekoliko puta, uzeo pelenu iz kupaonice i premotao je, spustio je na pod i otišao baciti staru pelenu u koš za smeće ispod sudopera. Kad sam se vratio, stajala je nasred sobe zibajući se. Počela je lelujavo hodati prema meni. “Jedan! Dva! Tri! Četiri! Pet! Šest!” brojio sam. “Novi rekord!” I sama je primijetila da se dogodilo nešto izvanredno jer se sva ozarila. Možda ju je to prožeo senzacionalni osjećaj hodanja. Odjenuo sam je za van i odnio do kolica u spremištu za bicikle. Dan je bio svijetao i proljetan, iako nije sjalo sunce. Asfalt se osušio. Poslao sam Lindi poruku o prvoj dužoj šetnji naše kćeri. “Fantastično!” odgovorila je. “Doma sam u pola jedan. Volim vas!” Otišao sam u supermarket u stanici podzemne kod Stureplana, kupio pečenu piletinu, glavicu salate, nekoliko rajčica, krastavac, crne masline, dvije glavice crvenog luka i svježi francuz, na povratku svratio u Hedengrens i pronašao jednu knjigu o nacističkoj Njemačkoj, prva dva sveska Kapitala, Orwellovu 1984., koju još nisam pročitao, zbirku eseja istoga autora, Ekerwaldovu knjigu o Celinéu i zadnji roman Dona DeLilla, a tad se Vanja pobunila pa sam morao ići platiti. Što sam kupio DeLilleov roman, požalio sam čim sam izašao, jer iako sam nekoć bio njegov obožavatelj, pogotovo romana The Names i Bijela buka, nisam
uspio pročitati više od pola Underworlda, a kako mu je sljedeća knjiga bila užasna, bilo je očito da propada. Jedva sam se suzdržao da se ne okrenem i odem je zamijeniti, bilo je nekoliko drugih knjiga koje sam vidio i mogao zamisliti da ih kupim, naprimjer zadnji Esterházyjev roman Harmonia caelestis, u kojem se radilo o njegovu ocu. Ali izbjegavao sam čitati romane na švedskom, jeziku previše sličnom mojem, kojem je prijetilo da ga švedski pokvari, pa ako je naslov postojao na norveškom, čitao bih ga na norveškom, između ostalog i zato što sam premalo čitao na materinjem jeziku. Uostalom, nisam imao vremena ako sam mislio stići skuhati ručak prije nego što Linda dođe kući. A i Vanja je izgledala kao da joj je dosta knjižare. U kuhinji sam napravio salatu od piletine, narezao kruh, postavio stol, dok je Vanja sjedila na podu i malim drvenim batom udarala drvene loptice, koje su padale kroz rupe u drvenoj ploči i kotrljale se niza žlijeb do poda. Radila je to pet minuta prije nego što je Ruskinja počela nabijati po instalacijama. Mrzio sam taj zvuk, mrzio sam što ga iščekujem, ali sad više nije dolazio neopravdano, nabijanje bi svakoga izludilo, pa sam uzeo Vanji tu igru i posjeo je na stolicu, stavio joj podbradnjak i dao joj krišku kruha s maslacem upravo kad je Linda došla na vrata. “Bok!” rekla je, došla k meni i zagrlila me. “Bok?” rekao sam. “Bila sam jutros u ljekarni”, rekla je i pogledala me blistavim očima. “Da?” rekao sam. “Kupila sam test za trudnoću.” “Da? Što mi želiš reći?” “Dobit ćemo još jedno dijete, Karl Ove!” “Stvarno?” Oči su mi zasuzile. Kimnula je. I njezine su oči bile suzne. “Tako sam sretan”, rekao sam. “Da, nisam mogla ni o čemu drugome govoriti na terapiji. Cijeli dan nisam mogla razmišljati ni o čemu drugome. To je fantastično.” “Rekla si psihijatru prije nego meni?” “Da?” “Gdje ti je pamet? Misliš da je to samo tvoje dijete? Pa ne možeš govoriti drugima prije nego što kažeš meni! Što je tebi?” “O, Karl Ove, žao mi je. Nisam razmišljala. Samo sam bila izvan sebe. Ali nisam tako mislila. Molim te, nemojmo se sad svađati oko toga.” Pogledao sam je. “Dobro”, rekao sam. “Pa nije to tako strašno. Mislim, kad se sve zbroji.” Usred noći probudio me njezin plač. Bolno je jecala kako samo ona može. Stavio sam joj ruku na vrat. “Što je bilo, Linda?” prošaptao sam. “Zašto plačeš?” Ramena su joj podrhtavala. “Što je bilo?” ponovio sam. Okrenula je lice prema meni. “Samo sam bila savjesna!” rekla je. “Nije bilo drugog razloga.” “Što to?” rekao sam. “O čemu to pričaš?” “Ujutro. Ušla sam u ljekarnu i kupila test jer sam bila znatiželjna, nisam mogla čekati! I onda kad sam saznala odgovor, morala sam na terapiju! Nije mi uopće palo na pamet da bih mogla jednostavno otići kući! Mislila sam da moram!”
Ponovno je počela jecati. “Mogla sam doći kući i reći ti tu fantastičnu novost! Odmah! Nisam trebala ići na terapiju!” Pomilovao sam je po leđima, po kosi. “Ali nema veze, draga moja!” rekao sam. “Pa nije to važno! Bio sam malo ljut na prvu loptu, ali jasno mi je. Jedino što je važno jest da ćemo imati dijete, jebemu!” Pogledala me i nasmiješila mi se kroz suze. “Stvarno to misliš?” rekla je. Poljubio sam je. Usne su joj bile slane. Skoro dvije godine prije one večeri u studenom kad sam u mraku sjedio na verandi stana u Malmöu, nakon rođendana na kojem sam bio s Vanjom, začelo se naše drugo dijete. Do te večeri to dijete ne samo da se već rodilo nego je i navršilo godinu dana. Nazvali smo je Heidi, bila je vedra i vesela djevojčica, u nečemu čvršća od sestre, jednako osjetljiva u nečem drugom. Za vrijeme krštenja, kad je svećenik htio politi glavicu njezine sestre vodom, Vanja je povikala: “Ne! Ne! Ne!” tako glasno da je odzvonilo crkvom i bilo se nemoguće ne smijati; kao da je fizički reagirala na svetu vodicu, poput malog vampira ili vražićka. Kad je Heidi bilo devet mjeseci, preselili smo se u Malmö, gotovo impulzivno; nitko od nas nije prije bio ondje, i nikoga nismo poznavali, ali smo otišli pogledati jedan stan i odlučili se nakon što smo u gradu bili sveukupno pet sati. Ovdje ćemo živjeti. Stan je bio na zadnjem katu zgrade u samome centru, bio je velik, sto trideset kvadratnih metara, a jer je bio tako visoko, bio je pun svjetla od jutra do večeri. Ništa nam ne bi bolje odgovaralo; život u Stockholmu postajao je sve mračniji i mračniji, na kraju nismo vidjeli drugi izlaz nego da se maknemo odande. Da se maknemo od one lude Ruskinje, s kojom smo zaglavili u nerazrješivom konfliktu i koja je nastavila slati pritužbe vlasnicima kuće, koji su na kraju djelovali i pozvali nas na sastanak, koji nije ni do čega doveo, jer iako su nam povjerovali, što na kraju ipak jesu, nisu mogli ništa napraviti. Preuzeli smo stvari u svoje ruke. Nakon jedne epizode kad je Ruskinja došla gore, a ja je s Vanjom i Heidi na rukama molio da nas se kloni, na što mi je rekla da je kod nje muškarac kojeg će poslati da me prebije, pozvali smo policiju i prijavili je za prijetnje i maltretiranje. Nikad nisam mislio da ću otići toliko daleko, ali jesam. Policija nije mogla ništa napraviti, ali nije to bilo tako važno, jer poslali su joj socijalnu službu, dvije osobe koje su došle vidjeti u kakvim uvjetima živi, a goreg poniženja od toga za nju nije bilo. O, kako sam uživao u tome! No to nije popravilo susjedske odnose. A s dvoje djece usred velikog grada, gdje su jedine zelene površine bez automobila bili parkovi, kamo smo ih izvodili u šetnju kao da su psi, jedino je pitanje bilo kamo i kad ćemo se preseliti. Linda je htjela u Norvešku, ja nisam, pa smo birati mogli između dva grada u Švedskoj, Göteborga i Malmöa, a kako je Linda prvi povezivala s negativnim, jer je morala prekinuti studij književnosti nakon samo nekoliko tjedana zato što je bila previše bolesna, odluka je bila jasna: preselit ćemo se u Malmö, čija nam se atmosfera, u onih nekoliko sati koliko smo bili ondje, svidjela. Malmö je bio otvoren grad, nebo nad njim bilo je visoko, more je bilo u neposrednoj blizini, dugačka plaža nalazila se samo nekoliko minuta od centra, Kopenhagen je bio četrdeset minuta odande, a atmosfera u gradu bila je opuštena, praznična, nešto posve drugo od napete, surove, karijerističke atmosfere Stockholma. Prvi mjeseci u Malmöu bili su fantastični, svaki smo se dan išli kupati, sjedili na verandi i jeli kad bi djeca otišla u krevet, puni optimizma, bliskiji nego što smo to bili zadnje dvije godine. No i ondje se na nas počela spuštati tama, polako i neprimjetno zahvaćala je sve dijelove mojega života, novina je
izgubila svoj sjaj, svijet kao da je iskliznuo iz kolosijeka, frustriranost je ponovno zatitrala. Kao ove večeri, dok Linda i Vanja sjede u kuhinji i jedu, dok Heidi spava s temperaturom u krevetiću u našoj spavaćoj sobi, a mene gotovo guši pomisao na prljavo posuđe, na sobe koje izgledaju kao da ih je netko metodično ispreturao, kao da je netko na pod ispraznio sve što se nalazilo u ladicama i ormarima, na smeće i pijesak po podu, brdo prljavog rublja u kupaonici. Na “roman” koji pišem, koji nikamo ne vodi. Dvije sam godine protratio ni na što. Na zatvorenost života u stanu. Na naše svađe, koje su bivale sve žešće i na to da se sve teže kontroliramo. Na sreću koja je nestala. U svojim ispadima bijesa bio sam sitničav, planuo bih na sitnice; koga briga tko je kad oprao što, kad se pogleda život s odmakom, kad se život sumira? Linda je mijenjala raspoloženja, a kad je bila na dnu, samo je ležala na sofi ili u krevetu, a ono što mi je u početku budilo zabrinutost, sada je samo izazivalo bijes: zar bih ja trebao raditi sve dok ona tamo leži i prepušta se apatiji? Da, mogao sam to, ali ne bezuvjetno. Obavljao sam sve poslove i imao sam pravo biti ljut i naduren, ironičan, sarkastičan, ponekad i bijesan. To se nezadovoljstvo sve više širilo na sve oko mene, potpuno je ušlo u srž našeg zajedničkog života. Linda je rekla da želi samo jedno, da budemo sretna obitelj. To je htjela, o tome je sanjala, da budemo sretna i vesela obitelj. Ja sam sanjao jedino o tome da ona podjednako sudjeluje u kućanskim poslovima. Ona je rekla da to i čini i na tome je ostalo, ja sam ostao sa svojim optužbama, svojim bijesom i očajem, ona sa svojim, usred života koji je bio naš život, ničiji tuđi. Kako je moguće tratiti život na uzrujavanje oko kućanskih poslova? Kako je to moguće? Htio sam imati što više vremena za sebe i što manje se uznemirivati. Htio sam da se Linda, koja je ionako bila kod kuće s Heidi, brine i za sve oko Vanje, tako da ja mogu raditi. Ona to nije htjela. Ili je možda i htjela, ali nije mogla. Svi naši konflikti i svađe na neki su se način vrtjeli oko toga, oko te dinamike. Ako nisam mogao pisati zbog nje i njezinih potreba, ostavit ću je, kratko i jasno. I ona je to negdje u sebi znala. Isprobavala je moje granice stavljajući na prvo mjesto ono što je ona trebala u životu, ali nikad nije otišla toliko daleko da me dotjera do samog ruba. Ali bio sam blizu. Osvećivao sam joj se tako što sam joj pružao sve što je tražila, drugim riječima, brinuo sam se za djecu, prao sam podove, prao sam odjeću, kupovao sam hranu, kuhao večeru i zarađivao sav novac, tako da se nije imala ni na što konkretno žaliti u vezi s mojom ulogom u obitelji. Jedino što joj nisam htio dati, a što je jedino htjela, bila je ljubav. Tako sam joj se osvećivao. Znao sam potpuno hladno gledati kako postaje sve očajnija, sve dok joj to ne bi postalo neizdrživo pa bi počela vrištati na mene od bijesa, frustracije i čežnje. U čemu je problem, rekao bih tada. Misliš da ne radim dovoljno? Iscrpljena si, kažeš. Mogu ja sutra uzeti djecu. Odvest ću Vanju u vrtić pa mogu odvesti Heidi van dok ti spavaš i odmaraš se. Onda popodne mogu otići po Vanju u vrtić i brinuti se za njih navečer. Je li to u redu? Onda se možeš odmoriti, kad si tako iscrpljena. Na kraju, kad bi ostala bez argumenata, znala je početi bacati i razbijati stvari. Čašu, tanjur, što god joj je bilo pri ruci. A zapravo je ona trebala sve to raditi, da ja mogu raditi svoj posao. A kako njoj bit problema nije bila u tome, u tome da bi ona trebala raditi više, nego u tome što u muškarcu kojeg voli nema ljubavi, već samo inata, ljutnje, frustracije i bijesa, a to mišljenje nije znala artikulirati, meni je onda najbolja osveta bila shvatiti sve što ona kaže ozbiljno. O, kako sam likovao kad bih je uhvatio u stupicu i mogao udovoljavati svim njezinim potrebama. Nakon ispada bijesa, do kojeg bi neminovno došlo, kad bismo legli, često bi počela plakati i htjela se pomiriti. To mi je pružalo mogućnost da joj se još više svetim, jer pomiriti se nisam htio. No bilo je nemoguće tako živjeti, a nisam to ni htio, pa kad bi bijes, koji je bio tako jak i nesavladiv, popustio i ostala samo ona potresenost u duši, onaj osjećaj kao da se sve što
imam raspada na komade, pomirili bismo se, postali bismo bliskiji i živjeli kao što smo nekoć živjeli cijelo vrijeme. Zatim bi cijeli proces počeo iznova, išlo je to u ciklusima, kao u prirodi. Ugasio sam cigaretu, popio zadnji gutljaj ishlapjele Cole i ustao, pridržao se za ogradu i zagledao u nebo, gdje je neko svjetlo nepomično stajalo negdje izvan grada, prenisko da bi bilo zvijezda, premirno da bi bilo zrakoplov. Koji je to vrag? Gledao sam u to nekoliko minuta. Zatim se iznenada spustilo ulijevo i ja sam shvatio da je to ipak zrakoplov. Bio je nepomičan jer mu je kurs bio usmjeren prema meni dok se spuštao na Östersundet. Netko je pokucao na prozor i ja sam se okrenuo. Bila je to Vanja, nasmiješila mi se i mahnula. Otvorio sam vrata. “Ideš u krevet?” Kimnula je. “Htjela sam ti reći laku noć, tata.” Sagnuo sam se i poljubio je u obraz. “Laku noć. Lijepo sanjaj!” “Lijepo sanjaj!” Odjurila je hodnikom u sobu, puna energije čak i nakon tako dugog dana. Trebao bih onda oprati to vražje posuđe. Sastrugati ostatke hrane i baciti ih u kantu za smeće, izliti ostatke mlijeka i vode iz čaša, očistiti sudoper od kora jabuka i mrkve, plastične ambalaže i vrećica čaja, isprati korita i staviti sve na radnu plohu, uliti kipuću vodu, štrcnuti malo deterdženta, nasloniti čelo na ormarić i početi prati čašu po čašu, šalicu po šalicu, tanjur po tanjur. Isprati. Zatim, kad cjedilo bude puno, početi brisati da napravim mjesta za ostalo. Zatim pod, koji je trebalo oribati ondje gdje je sjedila Heidi. Svezati vrećicu sa smećem i spustiti se dizalom do podruma, proći toplim labirintom hodnika do prostorije za smeće, do vrha zatrpane i skliske od smeća, kojoj su pod stropom cijevi visjele kao torpedo, a po njima pak visjelo puno vrpci te ostataka izolir-trake, i na čijim je vratima stajalo “Eko-prostorija”, tipično švedski eufemizam, baciti vrećice u jedan od velikih, zelenih kontejnera - ne bez razmišljanja o Ingrid, koja je, kad je zadnji put bila ovdje, u jednom od njih pronašla gomilu platnenih restlova i sve ih donijela gore u stan, jer je mislila da će nas to ispuniti srećom kao što je nju ispunilo, misleći na djecu, koja će sad imati materijala za godine slikanja - pa zatvoriti poklopac i vratiti se u stan, gdje se Linda upravo išuljala iz dječje sobe. “Zaspala je?” rekao sam. Linda je kimnula. “Baš si to lijepo napravio”, rekla je. Stajala je na vratima kuhinje. “Hoćeš čašu vina? Ona boca koju je Sissel donijela zadnji put još uvijek čeka.” Prva mi je pomisao bila da kažem ne, ne dolazi u obzir da pijem vino. No ta kratka šetnja izvan stana začudo je ublažila moju neraspoloženost prema njoj pa sam kimnuo. “Mogao bih”, rekao sam. Dva tjedna poslije, jednog poslijepodneva dok su Heidi i Vanja haračile oko nas, skakale po sofi i vrištale, stajali smo zagrljeni i treći put u životu gledali malu plavu crtu na bijelom štapiću, preplavljeni osjećajima. To je John objavio svoj dolazak. Rođen je u kasno ljeto iduće godine, blag i strpljiv od prvog trena, uvijek pripravan na smijeh, čak i kad oko njega bijesni oluja. Često je izgledao kao da ga je netko vukao kroz trnje, pun ogrebotina kojima bi ga Heidi počastila čim bi joj se ukazala prilika, često pod krinkom zagrljaja ili prijateljskog tapšanja po obrazu. Ono što me nekoć mučilo u šetanju gradom s kolicima, sad je bilo
prošlo svršeno vrijeme; sad sam gurao odrpana kolica s troje djece ulicama, često s dvije ili tri vrećice iz supermarketa u ruci, s borama poput usjeka dubokim na čelu, obrazima i pod očima, praznim očima, koje više nisu plamtjele divljinom, s kojom sam već odavno izgubio kontakt. Više se nisam zamarao ženskim karakterom onoga čime sam se bavio, jer tako bi se na to moglo gledati, sad se radilo samo o tome da odvedem djecu kamo treba a da pritom ona ne sjednu na pod i ne odbiju ići dalje, odnosno ne naprave ono što bi već smislili da pruže otpor meni i mojim željama za lagodnim jutrom ili poslijepodnevom. Jednom je jato japanskih turista stalo s druge strane ulice i pokazivalo prema meni, kao da sam voditelj cirkuske parade ili takvog nečeg. Pokazivali su prstom. Eno Skandinavca! Gledajte i pričajte svojim unucima što ste vidjeli! Bio sam tako ponosan na svoju djecu. Vanja je bila divlja i hrabra, ne biste povjerovali da to tanahno tijelo može biti tako nezasitno u svojoj potrebi za kretanjem, da tako pohlepno može grabiti fizički svijet, sa svim drvećem, pcnjalicama, bazenima i otvorenim poljima, a ona zatvorenost koja ju je u prvim mjesecima u novome vrtiću toliko sputavala potpuno je nestala, do te mjere da se na sljedećem “razgovoru o razvoju” radilo upravo o suprotnome. Sad problem više nije bilo to da se Vanja skriva, da ne želi stupiti u kontakt s odraslima i da nikad ne započinje igre, nego to da, naprotiv, katkad možda zauzme previše prostora, kako su oprezno rekli, i da je previše opsjednuta time da mora biti glavna. “Da budem iskren,” rekao je ravnatelj vrtića, “događa se da maltretira drugu djecu. Dobra strana toga”, nastavio je, “jest da ona, da bi to radila, mora prvo razumjeti situaciju i biti dovoljno inteligentna da je iskoristi. Ali radimo na tome da joj objasnimo da se ne može tako ponašati. Imate li možda ideju otkud joj ona pjesmica, znate, na-na-na-na-naaa-na? Je li to vidjela u nekom filmu ili negdje? Onda bismo djeci mogli pustiti taj film i objasniti im što je to.” Nakon onog prošlog sastanka, na kojem su spominjali logopeda i o njezinoj sramežljivosti govorili kao da je mana ili nedostatak, više me nije bilo ni najmanje briga što oni misle o njoj. Upravo je bila navršila četiri godine, pustit će je to za nekoliko mjeseci... Heidi nije bila toliko divlja, njezina je tjelesna kontrola bila na potpuno drugom stupnju, kao da je na posve drukčiji način bila prisutna u svojemu tijelu nego Vanja, koju je mašta znala potpuno ponijeti i kojoj je izmišljeno bilo samo još jedna varijanta stvarnosti. Dok bi se Vanja razbjesnjela i bila sva izvan sebe od očaja ako ne bi nešto savladala iste sekunde, a srećom je prihvaćala pomoć, Heidi je sve htjela napraviti sama, pa ne bi popuštala i ustrajala bi sve dok joj ne bi pošlo za rukom da to nešto i napravi. Kakav bi tada pobjedonosan izraz imala na licu! Na vrh velikog stabla u parku popela se prije nego Vanja. Prvi put obgrlila je najvišu granu. Drugi put, vođena djetinjom ohološću, popela se na nju. Ja sam sjedio na klupi i čitao novine i čuo je kako viče; sjedila je na vrhu grane i nije se držala ni za što, šest metara nad zemljom. Jedna neodmjerena kretnja i pala bi. Popeo sam se i dohvatio je, a pritom se nisam mogao prestati smijati, kog si vraga radila gore? Često bi dodatno poskočila dok bi hodala i to je, mislio sam, bio skok od sreće. Ona je jedina u obitelji bila zaista sretna, znalo se činiti, ili jedina koja ima sklonost tome. Sve je podnosila, osim da je se kori. Tad bi joj usnica zadrhtala i suze navrle na oči, a znao je proći cijeli sat prije nego što bismo je uspjeli utješiti. Voljela se igrati s Vanjom, na sve bi pristala, i voljela je jahati. Kad je sjedila na magarcu u onom zabavnom parku u kojem smo bili toga ljeta, lice joj je blistalo od ponosa. No čak ni taj prizor nije naveo Vanju da se predomisli, nije htjela jahati, nikad više nije htjela jahati, gurnula je naočale na nos i odjednom se bacila pred Johna i urliknula tako da su nas svi u našoj blizini pogledali. Ali Johnu se to svidjelo, viknuo je i on pa su oboje prasnuli u smijeh. Sunce se već spustilo nisko nad borove na zapadu. Nebo je poprimilo onu tamnoplavu
boju koje se sjećam iz djetinjstva i koju sam volio. Nešto se tad oslobodilo u meni, nešto je navrlo. Ali nije mi to bilo ni od kakve koristi. Prošlost nije ništa. Linda je podignula Heidi s onog glupog magarca. Ona je mahnula životinji i prodavačici karata. “Tako”, rekao sam. “Vrijeme je da pođemo kući.” Auto je sad stajao gotovo sam na velikom, šljunčanom parkiralištu. Sjeo sam na rubnjak pokraj njega s Heidi u krilu i promijenio joj pelenu. Vezao sam Johna, koji je treptao očicama, na prednjem sjedalu, dok je Linda isto činila s djevojčicama na stražnjem. Unajmili smo veliki crveni Volkswagen. Bilo mi je to tek četvrti put da vozim otkako sam dobio vozačku dozvolu pa me sve u vezi s time ispunjalo srećom. Kretanje, mijenjanje brzina, davanje gasa, vožnja unatrag, upravljanje. Sve mi je bilo zabavno. Nikad nisam mislio da ću ikada voziti auto, nisam se mogao zamisliti za volanom, pa je tim veća bila moja sreća dok sam vozio sto pedeset kilometara na sat po autocesti, prema kući, pravilnim, gotovo dosadnim ritmom: davanje žmigavca, pretjecanje, davanje žmigavca i vraćanje u svoj trak, a sve to u krajoliku koji je isprva bio šumovit pa nakon jednog dugačkog blagog uspona na visoko brdo prešao u nepregledna polja pšenice i niskih gospodarskih zgrada, u silno lijepe guštike i šumarke listopadnog drveća, dok je more bilo stalan plavi rub na zapadu. “Gle!” rekao sam kad smo došli na vrh i pod nama se prostro skånski krajolik. “Nevjerojatno kako je lijepo!” Zlatna polja pšenice, zelene bukove šume, plavo more. Sve nekako pojačano i gotovo treperavo na svjetlu zalazećeg sunca. Nitko nije odgovorio. Znao sam da John spava. Ali one otraga, zar su i one zadrijemale? Okrenuo sam se i pogledao preko ramena. O, da. Tri cure ležale su ondje otvorenih usta i zatvorenih očiju. U meni je eksplodirala sreća. Trajalo je to sekundu, dvije, možda tri. Onda je naišla sjena, ona koja bi uvijek naišla, onaj mračni skut iza sreće. Lupkao sam rukom po volanu i pjevao uz glazbu. Svirao je zadnji Coldplayev album, koji zapravo nisam mogao smisliti, ali za koji sam primijetio da savršeno paše uz vožnju. Jednom sam već imao isti osjećaj. Imao sam šesnaest godina, bio zaljubljen, na putu kroz Dansku u ranu zoru, išli smo u Nyköping u nogometni kamp, svi su spavali osim vozača i mene na suvozačkom sjedalu. Pustio je album Brothers in Arms Dire Straitsa, koji je izašao tog proljeća i koji je, uz Stingov The Dream of a Blue Turtle i It’s My Life Talk Talka, bio glazbena kulisa svega fantastičnog što mi se dogodilo tih mjeseci. Ravan krajolik, izlazeće sunce, tišina vani, usnuli ljudi, sreća koja je bila toliko velika da je se sjećam i dvadeset pet godina poslije. No ta sreća nije imala sjenu, bila je čista, ni s čim pomiješana, nepatvorena. Tad je život bio preda mnom. Sve se moglo dogoditi. Sve je bilo moguće. Više nije bilo tako. Puno se toga dogodilo, a ono što se dogodilo postavilo je premise za ono što se može dogoditi. Ne samo da je mogućnosti bilo manje. I svi moji osjećaji bili su slabiji. Život je bio manje intenzivan. I znao sam da sam na pola puta, možda već i prešao pola puta. Kad John bude u mojim godinama, meni će biti osamdeset. Dakle bit ću jednom nogom u grobu, ako već ne sav. Za deset godina imat ću pedeset. Za dvadeset, šezdeset. Je li čudno da je na moju sreću pala sjena? Dao sam žmigavac i pretekao kamion. Nisam bio dovoljno iskusan da ne bih osjetio nelagodu kad bi se auto počeo tresti na udaru vjetra. Ali nisam se bojao, samo sam se jedanput prepao otkad vozim, a to je bilo na dan ispita. Bilo je to rano ujutro usred zime, vani je bio mrkli mrak, a ja nikad nisam vozio po mraku. Pljuštala je kiša, a ja nikad nisam
vozio po pljusku. Ispitivač je izgledao neprijateljski raspoložen i zračio je neprijateljstvom. Naravno da sam obveznu sigurnosnu provjeru naučio napamet. Prvo što je rekao bilo je da preskačemo sigurnosnu provjeru. Samo odmagli prozore i reći ćemo da je sve u redu. Nisam to znao napraviti jer nije ulazilo u naučeni niz programiranih radnji pa kad sam, nakon dvije minute prtljanja po komandnoj ploči, shvatio kako to napraviti, zaboravio sam da moram uključiti motor da bi odmagljivanje proradilo, na što me ispitivač pogledao i rekao: “Ali znate voziti automobil, zar ne?” te umjesto mene okrenuo ključ i pokrenuo auto. Osim što sam tako nevjerojatno loše startao, nije pomoglo ni to što su mi noge bile potpuno izvan kontrole, tresle su se i drhtale, a fine motorike nije bilo ni u tragovima, pa smo više poskakivali nego što smo se vozili. Mrkli mrak. Jutarnja gužva. Pljusak. Nakon sto metara ispitivač me upitao čime se inače bavim. Rekao sam mu da sam pisac. To ga je silno zainteresiralo. On je zapravo akademski slikar, rekao mi je. Imao je izložbu i tako to. Počeo me ispitivati o tome što pišem. Upravo sam mu počeo prepričavati En tid for alt, kad mi je rekao naziv mjesta kamo trebam voziti. Pred nama je bila ogromna petlja. Nisam vidio nikakav putokaz. Pitao me je li mi knjiga izašla na švedskom. Kimnuo sam. Eno! Ondje je putokaz. Ali u najudaljenijem traku! Skrenuo sam i dao gas, a on je nagazio na kočnicu, tako da smo naglo stali. “Crveno je!” rekao je. Zar niste vidjeli semafor? Crveno!” Nisam uopće vidio semafor. “Onda smo gotovi?” rekao sam. “Nažalost”, rekao je. “Ako moramo intervenirati, to vam je pad. Tako je to. Hoćete još malo voziti?” “Ne. Idemo natrag.” Cijeli ispit trajao je tri minute. Bio sam doma u pola deset; Linda me pogledala napetim pogledom. “Pad”, rekao sam. “A ne!” rekla je. “Jadan ti! Što se dogodilo?” “Krenuo sam na crveno.” “Zbilja?” “Naravno da da! Tko bi pomislio, kad sam jutros rano ustao, da ću na ispitu htjeti proći kroz crveno! Ali nije to tako strašno. Sljedeći put će biti bolje. Neću na dva ispita zaredom proći kroz crveno.” Zbilja nije bilo strašno. Nismo imali auto, bilo je svejedno hoću li dozvolu dobiti u siječnju ili u ožujku. A već sam bio potrošio toliko nevjerojatno puno novca na satove vožnje da, simo ili tamo, još malo nije ništa značilo. Jedino što smo bili planirali putovanje krajem mjeseca. Prihvatio sam predavanje u Søgneu u norveškom Sørlandetu misleći kako ćemo se odvesti onamo, cijela obitelj, i da ćemo nakon predavanja otići na otok Sandøyu kod Tvedestranda, odsjesti nekoliko dana u pansionu i vidjeti kako je ondje. Naime, izabrao sam Sandøyu prije nekoliko godina misleći da bi nam to bilo savršeno mjesto za život. Otok bez automobilskog prometa, dvjestotinjak stanovnika, s vrtićem i školom do trećeg razreda. Krajolik je bio poput onog u kakvom sam ja odrastao i za kojim sam čeznuo, samo što to nije bila ni Tromøya, ni Arendal, ni Kristiansand, u koje se ni za što na svijetu nisam htio vratiti, nego nešto drugo, nešto novo. Ponekad bih razmišljao kako je nostalgija za krajolikom u kojem smo odrastali biološka, nekako usađena u nas. Da je instinkt koji može navesti mačku da luta nekoliko stotina kilmetara u potrazi za mjestom odakle potječe djeluje i na nas, ljudske životinje, da je taj instinkt dio duboko arhaičnih strujanja u nama. Znao sam gledati slike Sandøye na internetu i čežnja koju je taj prizor u meni izazivao bila je tako snažna da je potpuno zasjenila drugu moguću stranu života ondje: usamljenost i
napuštenost. Linda sve to oko Sandøye nije doživljavala kao ja, naravno, ona je bila skeptičnija, ali ne potpuno zatvorena za tu ideju. Život u šumi uz more nemjerljivo bi nam bolje odgovarao nego život na šestom katu usred grada. Tako smo se bavili tom mišlju i vagali, dovoljno vagali da poželimo otići onamo i pogledati. No onda ja nisam dobio vozačku dozvolu pa sam morao sam u Søgne, zbog čega je cijela ta misija izgubila smisao. Zašto bih uopće išao onamo i čemu to? One večeri kad sam kupovao avionske karte preko Interneta nazvao me Geir. Već smo se bili čuli taj dan, no bio je izvan sebe zadnjih tjedana, na svoj kontrolirani način, pa nije bilo čudno da me opet nazvao. Sjeo sam u naslonjač i stavio noge na pisaći stol. Pričao mi je malo o biografiji kojom se bavio, o Montgomeryju Cliftu, kako je on uvijek i na sve načine nastojao izvući maksimum iz života. Moja jedina refernca na Montgomeryja Clifta bio je stih The Clasha iz pjesme London Calling: “Montgomery Clift, honey!”, a pokazalo se da i Geir otuda zna za njega, samo iz drugog konteksta: u Iraku je radio na vodovodu s Robinom Banksom, engleskim narkićem koji je bio najbolji prijatelj tog benda, išao je s njima na turneje, čak su i pjesmu napisali o njemu, i on je Geiru pričao kako im je Montgomery Clift bio vrlo važan u životu, zbog čega je Geir poželio pozabaviti se njime. Drugi razlog je bio taj što mu je jedan od najdražih filmova bio Neprilagođeni. Ja sam malo pričao o Buddenbrookovima Thomasa Manna, koje sam upravo bio počeo ponovno čitati, kako su savršene rečenice u toj knjizi, kako je sve na visokoj razini, zbog čega uživam, uistinu uživam u svakoj stranici, što se prije nikad nije događalo, ali to savršenstvo, kao i rečenica i forma uostalom, pripada nekom drugom vremenu, a ne onom u kojem je Thomas Mann pisao, tako da je to prije svega priča o imitiranju, o rekonstrukciji ili, drugim riječima, pastiš. Što kad pastiš nadmaši original? Može li se to uopće dogoditi? Klasičan je to problem, još se Vergilije njime bavio. Koliko blisko povezani stil ili forma trebaju biti s određenim vremenom i određenom kulturom u kojoj nastaju? Je li djelo propalo čim je nastalo ako je samo stil ili forma, samo to? Kod Thomasa Manna nije propalo, nije to prava riječ, možda je prije podvojeno, beskrajno podvojeno, iz čega proizlazi ironija, koja potkopava sve temelje. Zatim smo prešli na Stefana Zweiga i njegovu knjigu Jučerašnji svijet, fantastičan prikaz razdoblja na prijelazu stoljeća, kad je poželjna bila starost i autoritet, a ne mladost i ljepota, pa su svi mladi pokušavali izgledati sredovječno, imati trbuhe, džepne satove, cigare i ćelave glave. Sve je uništio Prvi svjetski rat, koji je zajedno s Drugim stvorio jaz između nas i njih. Geir se vratio na Montgomeryja Clifta, njegov uzbudljivi život, njegovu nezauzdanu vitalnost. Ustvrdio je da je svim biografijama koje je zadnjih godina pročitao upravo to bilo zajedničko, sve su bile o vitalistima. Ne u teoriji, nego u praksi, uvijek su nastojali proživjeti što su više mogli. Jack London, Andre Malraux, Nordahl Grieg, Ernest Hemingway. Hunter S. Thompson. Majakovski. “Lako mogu shvatiti Sartrea, koji je uzimao amfetamin”, rekao je. “Ubrzati, postići više toga, izgorjeti. Zar ne? Ali najkonzistentniji u tome od svih njih bio je Mishima. Uvijek mu se vraćam. Imao je četrdeset pet godina kad se ubio. Bio je dosljedan, junak je morao biti lijep. Nije smio biti star. I Jünger, koji je otišao u drugu krajnost. Na svojem je stotom rođendanu pio konjak i pušio cigare, oštar kao britva. Sve se svodi na snagu. To je jedino što me zanima. Snaga, hrabrost, volja. Inteligencija? Ne. Nju, vjerujem, možeš steći ako želiš. Nije važna, nije zanimljiva. Odrastati u sedamdesetima i osamdesetima bilo je pravi vic. Šala. Mi ništa ne radimo. A ono što i radimo glupo je. Ja pišem da povratim svoju izgubljenu ozbiljnost. To radim. Ali od toga nema koristi. Znaš gdje sjedim. Znaš što radim. Moj je život tako trivijalan. I moji neprijatelji su tako trivijalni. Ne isplati se na njih trošiti energiju. Ali ništa drugo ne postoji. I tako sjedim ovdje i mlatim po zraku u spavaćoj sobi.”
“Vitalizam”, rekao sam. “Postoji još jedan oblik vitalizma, znaš. Onaj koji je povezan sa zemljom i rodom. Norveške dvadesete.” “Ma to me ne zanima. U vitalizmu o kojem ja pričam nema traga nacizmu. Nije da bi bilo bitno da ima, ali nema. Govorim o antiliberalnoj visokoj kulturi.” “Nije bilo traga nacizmu ni u norveškom vitalizmu. Srednja je klasa unijela nacizam, pretvorila ga u nešto apstraktno, ideju, dakle nešto što nije postojalo. Radilo se o čežnji za zemljom, čežnji za rodom. Ono što Hamsuna čini toliko kompliciranim jest da je on kao osoba bio tako neukorijenjen i tako neusidren, i u tome je bio moderan, u američkom smislu. No on je prezirao Ameriku, čovjeka mase, neukorijenjenost. Prezirao je samoga sebe. Ironija koja iz toga proizlazi puno je konkretnija od Mannove, jer nema veze sa stilom, bavi se temeljnom egzistencijom.” “Ja nisam pisac, ja sam farmer”, rekao je Geir. “Ha-ha-ha! Ali ne, zemlju si uzmi. Mene zanima samo društvo. Ništa drugo. Ti možeš čitati Lukrecija i vikati aleluja, možeš pričati o šumama u sedamnaestome stoljeću. Boli mene đon. Broje se samo ljudi.” “Jesi li vidio onu Kieferovu sliku? Šuma, vidiš samo drveće i snijeg i crvene mrlje na par mjesta, a onda su bijelom bojom napisana imena nekih njemačkih pjesnika. Hölderlin, Rilke, Fichte, Kleist. To je najbolje umjetničko djelo nastalo nakon rata, možda u cijelom prošlom stoljeću. Što je na slici? Šuma. O čemu je riječ? Pa o Auschwitzu, naravno. Koja je poveznica? Ne bavi se idejama, seže u samu dubinu kulture, a to se ne može izraziti idejama.” “Ti si to vidio holokaust?” “Ne.” “Šuma, šuma, šuma. I lica. Šuma, i plin, i lica.” “Slika se zove Var. Ime je to jednog rimskog vojskovođe, ako se dobro sjećam, koji je izgubio veliku bitku u Germaniji, Linija seže, dakle, od sedamdesetih sve do Tacita. Povlači je Schama u knjizi Landscape and Memory, onoj knjizi koju si čitao, znaš. Mogli smo uzeti Odina koji se objesi na stablu. Možda i to radi, ne sjećam se. Ali šuma je.” “Razumijem tvoju poentu.” “Kad čitam Lukrecija, riječ je o velebnosti svijeta. A to, velebnost svijeta, barokna je misao. Izumrla je zajedno s barokom. Vrti se oko stvari. Tjelesne strane stvari. Životinja. Drveća. Riba. Ako je tebi žao što je nestala akcija, meni je žao što je nestao svijet. Ono tjelesno u njemu. Pa imamo još samo njegove slike. Prema njima se odnosimo. Ali apokalipsa, što je ona sad? Drveće koje nestaje u Južnoj Americi. Led koji se topi, voda čija razina raste. Ako ti pišeš da povratiš ozbiljnost, ja pišem da povratim svijet. Da, ne svijet u kojem sam sad. Sigurno ne društveni svijet. Barokne wunderkammere. Kabinete kurioziteta. I taj svijet koji se nalazi među Kieferovim drvećem. To je umjetnost. Ništa drugo.” “Jedna slika?” “Ti si me do toga doveo. Jedna slika, da.” Netko je pokucao na vrata. “Nazovem te poslije”, rekao sam i spustio slušalicu. “Naprijed!” Linda je otvorila vrata. “Telefoniraš?” rekla je. “Samo sam htjela reći da se idem okupati. Da malo pripaziš za slučaj da se djeca probude? Tek toliko da nemaš slušalice na glavi.” “Naravno. Poslije ideš leći?” Kimnula je. “Doći ću i ja.” “Vidimo se”, rekla je i nasmiješila se pa zatvorila vrata. Ponovno sam nazvao Geira. “Kog ja vraga znam”, rekao sam i uzdahnuo. “Ne znam ni ja”, rekao je on. “Što si radio večeras, uopće?”
“Slušao blues. Poštom mi je danas stiglo deset novih CD-ova. Onda sam naručio... trinaest, četrnaest, petnaest novih.” “Ti si skroz prolupao.” “Ne, nisam... Mama mi je danas umrla.” “Molim?” “U snu. Sad je gotovo s tjeskobom. Koja joj korist od toga, zapitaš se. Ali tata je potpuno slomljen. I Odd Steinar, naravno. Idemo dolje za nekoliko dana. Pogreb je za tjedan dana. Zar ne ideš i ti tad ponekad u Sørland?” “Za deset dana”, rekao sam. “Upravo sam kupio karte.” “Onda se možda vidimo. Sigurno ćemo ostati nekoliko dana duže.” Zamuknuli smo. “Zašto mi odmah nisi rekao?” rekao sam. “Pa razgovarali smo pola sata prije nego što si mi to rekao. Zar si htio pokazati da je sve isto kao inače?” “Ne. O, ne. Varaš se. Samo nisam htio u te vode. A dok razgovaram s tobom, malo se izvučem iz toga. Vrlo jednostavno. Nema se o čemu razgovarati, razumiješ. To nimalo ne pomaže. Isto je i s bluesom. To je nešto kamo mogu pobjeći. Iako, nije da baš puno toga osjećam. Ali i to je osjećaj, rekao bih.” “Bogme da.” Kad smo prekinuli razgovor, izašao sam u hodnik između kuhinje i dnevne sobe i uzeo jabuku, zastao hrskajući i gledajući u potpuno ispražnjenu kuhinju. Zid iza podnih elemenata, dugačke daske naslonjene na gole zidove, pod prekriven prašinom, različite alatke i kabeli, neki elementi još u plastičnoj ambalaži, koji će uskoro biti sastavljeni. Radovi bi trebali trajati još dva tjedna. Zapravo smo samo htjeli ugraditi stroj za pranje posuđa, ali dimenzije kuhinjskih elemenata nisu odgovarale pa je bilo jednostavnije, majstor je rekao, promijeniti cijelu kuhinju. Pa smo to i napravili. Vlasnici zgrade su platili. Glas me natjerao da okrenem glavu. Je li došao iz dječje sobe? Otišao sam onamo i zavirio. Spavale su, obje. Heidi na gornjem krevetu, s nogama na jastuku i glavom na zgužvanom poplunu, Vanja na donjem, također na poplunu, ispruženih ruku i nogu, tako da joj je tijelo oblikovalo mali X. Okrenula je glavu s jedne strane na drugu pa natrag. “Mama”, rekla je. Otvorila je oči. “Budna si, Vanja?” rekao sam. Nije bilo odgovora. Očito je spavala. Ponekad se znalo dogoditi da se kasno navečer probudi i počne tako prodorno plakati da se s njom nije moglo stupiti u kontakt, samo bi vrištala i vrištala, kao da je zarobljena u sebi, kao da mi ne postojimo, a ona je potpuno sama. Ako bismo je podigli i privinuli k sebi, silovito bi se opirala, ritala i udarala i htjela da je spustimo. I na podu je jednako divljala i bila nedostupna. Nije spavala, ali nije bila ni posve budna. Bilo je to nekakvo stanje između toga dvoga. Bilo ju je bolno gledati. Ali kad bi se idući dan probudila, bila bi dobre volje. Pitam se je li se sjećala svog očaja ili joj je to potpuno isparilo, poput sna. Sigurno bi joj bilo drago čuti da je u snu rekla mama, moram joj se to sjetiti reći. Zatvorio sam vrata i ušao u kupaonicu, gdje je jedino svjetlo bila svijeća koja je stajala
na rubu kade i treperila na propuhu s prozora. Kupaonica se sva zaparila. Linda je ležala zatvorenih očiju i s pola glave pod vodom. Polako se uspravila kad me primijetila. “Sjediš ti u svojoj špilji”, rekao sam. “Lijepo je”, rekla je. “Hoćeš uskočiti?” Odmahnuo sam glavom. “Nisam ni mislila”, rekla je. “S kim si to uopće razgovarao?” “S Geirom”, rekao sam. “Danas mu je umrla mama.” “O, kako tužno...”, rekla je. “Kako to podnosi?” “Dobro”, rekao sam. Ponovno se naslonila. “Sad smo već zašli u tu dob”, rekao sam. “Mikaeli je tata umro prije samo nekoliko mjeseci. Tvoja mama je imala infarkt. Geirova mama je umrla.” “Nemoj to govoriti”, rekla je Linda. “Mama će poživjeti još puno godina. Kao i tvoja majka.” “Možda. Ako prežive šezdesete, onda mogu ostarjeti. Obično je to tako. Ali svejedno ćemo uskoro biti najstariji.” “Karl Ove!” rekla je.”Nisi još navršio ni četrdesetu! Ja imam trideset pet!” “Razgovarao sam jednom o tome s Jeppeom”, rekao sam. “On je izgubio oba roditelja. Ja sam rekao da bi meni najgore u toj situaciji bilo to što više ne bih imao svjedoka svojega života. Nije shvatio o čemu govorim. A ja ne znam jesam li to mislio. Ili to da ne želim svjedoke svojega života, nego života naše djece. Htio bih da mama vidi kako im je, ne samo sad dok su mali nego i kako će im biti kad porastu. Da ih zaista upozna. Razumiješ li što mislim?” “Naravno, Ali nisam sigurna da želim razgovarati o tome.” “Sjećaš se kad si ono jednom ušla u sobu i pitala znam li gdje je Heidi? Otišao sam s tobom pogledati, Berit je bila ovdje, otvorila je vrata verande. I kad sam to ugledao, ta otvorena vrata, užasno sam se uplašio. Ostao sam bez kapi krvi. Samo što se nisam onesvijestio. Strah ili panika, prestravljenost ili što je to već bilo, ali u trenu. Pomislio sam da je Heidi izašla na verandu sama. U tim sam sekundama bio siguran da smo je izgubili. To su mi bile najgore sekunde u životu. Nikad prije nisam doživio tako snažan osjećaj. Neobično je zapravo da to nikad prije nisam osjetio. Da se nešto može dogoditi, da bismo ih zaista mogli izgubiti. Na nekim sam ih način smatrao besmrtnima. Ali da, o tome nismo trebali razgovarati.” “Hvala.” Nasmiješila se. Kad joj je kosa bila tako zalizana, a lice nenašminkano, izgledala je jako mlado. “Ti u svakom slučaju ne izgledaš kao da ti je trideset i pet”, rekao sam. “Izgledaš kao da ti je dvadeset pet.” “Stvarno?” Kimnuo sam. “Zadnji put kad sam kupovala alkohol, tražili su me osobnu. To bi mi valjda trebalo laskati. A opet, kad hodam ulicom, zaustavljaju me sve moguće kršćanske sekte. Uvijek se na mene namjere. Kad idem s nekim drugim, njih uvijek puste na miru. A onda vide mene i dojure. Sigurno tako zračim. Eno jedne koju možemo spasiti. Ona ondje treba spasenje. Što ti misliš?” Slegnuo sam ramenima. “Moguće da je to zato što izgledaš nevino?”
“Ha! Još gore!” Dvama je prstima začepila nos i cijela zaronila u vodu. Kad je izronila, prvo je zatresla glavom. Zatim me pogledala s osmijehom na licu. “Što je? Zašto me tako gledaš?” rekla je. “Eto ti primjera”, rekao sam. “To si radila kao dijete.” “Što?” “Ronila u kadi.” U spavaćoj sobi, koja je dijelila zid s kupaonicom, John je počeo plakati. “Potapšaš ga malo po leđima? Dođem za minutu.” Kimnuo sam i otišao u spavaću sobu. Ležao je na leđima i mahao ručicama plačući. Preokrenuo sam ga kao kornjaču i pogladio po leđima dlanom. Volio je to gotovo više od svega, uvijek bi se primirio, kao da se nema vremena pošteno uzrujavati. Otpjevao sam mu pet uspavanki koje sam znao. Linda je došla i polegnula ga na krevet pokraj sebe. Ja sam otišao u dnevnu sobu, odjenuo jaknu, šal, kapu i cipele, koje su stajale pokraj vrata verande, i izašao. Sjeo sam na stolicu u kutu verande, natočio si malo kave, zapalio cigaretu. Puhao je istočnjak. Nebo je bilo tamno i puno zvijezda. Na nekoliko mjesta bljeskali su zrakoplovi. Onog ljeta kad mi je bilo dvadeset, mama me jedan dan nazvala i rekla da ima veliki tumor na želucu i da sljedeći dan mora u bolnicu da joj ga odstrane. Rekla je da ne zna je li zloćudan ili dobroćudan i da je nemoguće procijeniti kako će operacija proći. Rekla je da je toliko velik da već dugo ne može ležati na trbuhu. Glas joj je bio umoran i slab. Bio sam kod Hilde, prijateljice iz gimnazije, u Sømu, predgrađu Kristiansanda, gdje sam nekoliko minuta prije stajao na prilazu pokraj auta i čekao je, trebali smo ići na kupanje. Onda mi je Hilde doviknula s verande, mama ti je na telefonu, Karl Ove. Odmah sam shvatio ozbiljnost situacije, ali ništa u tome nije pobudilo nikakve osjećaje, bio sam sasvim hladan. Spustio sam slušalicu, otišao k Hilde, koja je sjela u auto, otvorio vrata na suvozačkoj strani i sjeo, ispričao joj da mi mama mora na operaciju i da sljedeći dan moram u Førde. To mi se činilo kao doživljaj, nešto u čemu sam trebao sudjelovati, uloga koju sam mogao odigrati, sin koji leti kući da bi se brinuo za majku. Zamišljao sam pogreb, sve koji mi izražavaju sućut, koliko će me žaliti, i razmišljao o nasljedstvu koje će ostaviti. A onda sam pomislio da ću napokon imati nešto važno o čemu bih mogao pisati. Dok se sve to vrtjelo u mojoj glavi, istovremeno je jedan drugi glas govorio: ne, ovo je ozbiljno, ne, slušaj, to mama umire, ona ti puno znači, želiš da živi, to želiš, Karl Ove! A plus je bilo što sam to mogao podijeliti s Hilde, moja je važnost u njezinim očima porasla, činilo mi se. Odvezla me u zračnu luku idući dan, sletio sam na Bringelandsåsen, autobusom otišao u centar Førdea i drugim autobusom do bolnice, gdje sam dobio ključeve mamine kuće. Upravo se bila uselila, sve joj je bilo po kutijama, ne trebam se time zamarati, rekla je, samo to tako ostavi, ja ću se za to pobrinuti kad se vratim. Ako se vratiš, pomislio sam. Otišao sam autobusom u dolinu, kroz jarkozeleni krajolik, bio sam u kući cijelu večer i noć, otišao u bolnicu sljedeći dan, bila je omamljena i slaba nakon operacije, koja je dobro prošla. Kad sam se vratio u kuću, koja se nalazila u dnu male doline koja je imala rijeku i šumu i koju je na jednoj strani zatvarala planina na čijem su obronku bile farme, a na drugoj druga planina, počeo sam razvrstavati kutije, onu s kuhinjskim stvarima stavio sam u kuhinju i tako dalje. Pao je mrak, automobili na cesti prorijedili su se, šum rijeke pojačao se, a sjena mojega tijela lutala je po zidovima i kutijama. Tko sam ja? Usamljena osoba. Upravo sam se bio počeo učiti nositi se s time, dakle minimizirati značenje toga, no još je preda mnom bio dug put, pa sam tako osjetio hladnoću u glavi svaki put kad bih prestao raditi, ono ledeno zlo, i tada bih se ponekad odjenuo, hodao po travi, prošao kroz vrata ograde, preko ceste pa do rijeke, koja je tekla siva i crna
kroz tminu ljetne noći, a onda stajao ondje među ljeskavim bijelim deblima breza i gledao vodu, koja je nekako smirivala moje osjećaje, odgovarala na njih. Nešto jest, jer često sam to radio u to vrijeme, izlazio noću i tražio vodu. More, rijeke, jezerca, nije bilo važno. O, bio sam tako pun sebe i bio sam tako velik, a istovremeno sam bio nitko i ništa, sramotno sam i bez prijatelja, zaokupljen mislima o onoj pravoj, ženi, s kojom ne bih bio znao što bih da sam je dobio jer još nisam ni s kim spavao. Pička je za mene postojala samo u teoriji. Ali nikad ni u ludilu ne bih upotrijebio tu riječ. Dude, muf, dupe, tako sam u sebi nazivao te predmete žudnje. Poigravao sam se razmišljanjem o samoubojstvu, činio sam to i kad sam bio mali, i prezirao sam se zbog toga, no to se nikad ne bi dogodilo, imao sam previše toga osvetiti, bilo je previše ljudi koje sam mrzio i previše me toga još čekalo. Zapalio sam cigaretu i kad sam je popušio vratio se u praznu kuću sa svim onim kartonskim kutijama. Do tri ujutro sve su kutije bile razmještene. Počeo sam seliti slike, koje su stajale u hodniku, u dnevnu sobu. Kad sam odložio jednu od njih, iznenada mi je ravno pred lice doletjela neka ptica. O, kvragu! Odskočio sam barem metar. Nije to bila ptica, bio je šišmiš. Divlje, koprcajući se, letio je amo-tamo po dnevnoj sobi. Umro sam od straha. Izjurio sam van, zatvorio vrata za sobom i otišao u spavaću sobu na katu, gdje sam ostao cijelu noć. Zaspao sam u šest i spavao sve do tri idućeg dana, nabacio na sebe odjeću i otišao busom u bolnicu. Mama je bila bolje, ali još je bila malo omamljena od sredstva protiv bolova. Sjedili smo na terasi, ona u invalidskim kolicima. Pričao sam joj o nekim od užasa koji su mi se dogodili toga proljeća. Da je možda nisam trebao opterećivati, tek operiranu, sinulo mi je tek nekoliko godina poslije. Kad sam se vratio u kuću, šišmiš je visio na zidu. Uzeo sam lavor i šišmiša poklopio. Čuo sam kako lamaće unutra i jedva se suzdržao da ne povratim od gađenja. Vukao sam lavor niza zid i pomaknuo ga sve do poda a da šišmiš nije izašao. Tako je bar bio uhvaćen, ako već ne mrtav. Napravio sam isto što i prethodne noći, zatvorio vrata dnevne sobe i otišao u spavaću sobu. Legao sam i čitao Stendhala, Crveno i crno, dok nisam zaspao. Sljedećeg jutra pronašao sam ciglu u drvarnici. Oprezno sam podignuo lavor, našao šišmiša nepomičnog, oklijevao trenutak, mogu li ga tako iznijeti? Pomesti ga i baciti u neku kantu, možda, pa ga pokriti novinama ili nečime? Nisam ga htio zatući ako ne moram. Još prije nego što sam se pravo odlučio, svom sam snagom tresnuo šišmiša ciglom i zdrobio ga na podu. Pritisnuo sam ciglu i pomicao je amo-tamo da budem siguran da neće ostati živ. Osjećaj mekoće pod tvrdim kamenom ostao mi je u tijelu danima, ne, tjednima. Gurnuo sam lopaticu za smeće pod njega pa ga bacio u jarak uz cestu. Zatim sam oprao pod gdje je ležao, temeljito, i vratio se autobusom u bolnicu. Sljedeći dan mama se vratila kući i dva sam tjedna bio dobar sin. Usred zelene divljine, pod sivim nebom, nosio sam namještaj i raspakiravao kutije, sve dok nije došlo vrijeme da odem na fakultet, pa sam busom otputovao u Bergen. Koliko je tog dvadesetogodišnjaka još ostalo u meni sadašnjem? Ne puno, pomislio sam dok sam sjedio i gledao svjetlucave zvijezde iznad grada. Osjećaj sebe bio je isti. Dakle osobe kakva jesam, i kakva sam bio, svakog jutra kad se probudim i svake večeri kad zaspim. Ali one drhtavosti, gotovo panike, nestalo je. Kao i goleme usredotočenosti na druge ljude. A i, kao suprotnost tome, važnost koju sam si pripisivao više nije bila toliko megalomanska. Možda je megalomanska bila samo malo manje, ali ipak. Kad mi je bilo dvadeset, prošlo je samo deset godina od vremena kad sam imao deset. Sve je iz djetinjstva još bilo blizu. Još uvijek sam se po njemu ravnao, po njemu sam shvaćao pojmove i stvari. Sad više nije tako. Ustao sam i ušao. U spavaćoj sobi Linda i John spavali su priljubljeni u mraku. John malen kao lopta. Legao sam pokraj njih i gledao ih neko vrijeme, dok i sam nisam zaspao.
Deset dana poslije, rano ujutro, sletio sam u Zračnu luku Kjevik u predgrađu Kristiansanda. Iako sam od svoje trinaeste pa do osamnaeste godine živio deset kilometara dalje i krajolik je bio prepun uspomena, taj put probudio ih je malo ili nimalo, možda zato što nije prošlo više od dvije godine otkad sam zadnji put bio ondje, možda zato što sam bio dalje nego ikad. Spustio sam se stepenicama iz zrakoplova; Topdalsfjord mi je bio na lijevoj strani, ljeskao se na februarskom suncu, zdesna mi je bila Ryensletta, kamo smo se Jan Vidar i ja jednom u mećavi dovukli na novogodišnji tulum. Ušao sam u zgradu terminala, prošao pokraj pokretne trake s prtljagom i otišao do kioska, gdje sam kupio šalicu kave, koju sam ponio van. Zapalio sam cigaretu, gledao ljude kako žure prema autobusu za grad i nizu taksija, posvuda čuo sørlandski dijalekt prema kojem sam gajio vrlo podvojene osjećaje. Spadao je ovamo, bio je znak pripadanja, kulturno i geografski, i još uvijek sam čuo onu samodopadnost koju sam uvijek u njemu čuo, i to vrlo jasno, a koju sam vjerojatno umislio jer niti sad pripadam toj sredini niti sam ikad pripadao. Život je lako razumjeti, faktora je koji ga određuju malo. U mojem su životu postojala dva. Moj otac i činjenica da nikad nikamo nisam pripadao. Nije bilo teže od toga. Uključio sam mobitel i pogledao na sat. Nekoliko minuta poslije deset. Prvo predavanje trebao sam održati u jedan, na novome fakultetu u Agderu, pa sam imao dovoljno vremena. Drugo je bilo u Søgneu, dvadesetak kilometara od grada, u pola osam navečer. Odlučio sam ga održati bez bilješki. To nikad prije nisam napravio, pa me je svakih desetak minuta preplavila nervoza i tjeskoba. I noge su mi klecale, a imao sam osjećaj i da mi se ruka koja drži šalicu trese. Ali nije se tresla, ustanovio sam te ugasio cigaretu na čađavoj rešetki iznad koša za smeće i prošao kroz automatska vrata, vratio se do kioska i kupio nekoliko novina, s kojima sam sjeo na jednu od visokih barskih stolica. Deset godina prije pisao sam o tome mjestu, tamo se Henrik Vankel, glavni lik romana Ute av verden otišao ponovno naći s Miriam u završnoj sceni. Sjedio sam u Voldi i pisao to, a pogled na fjord, trajekte koji su plovili amo-tamo, svjetla na dokovima i pod planinama s druge strane, sve je to bilo tek svojevrsna sjena nad prostorijama i krajolicima o kojima sam pisao, nad onim Kristiansandom kojim sam jednom hodao i kojim sam sad prolazio u mislima. Možda se ne sjećam što su mi ljudi govorili, možda se ne sjećam što se gdje dogodilo, ali zato se točno sjećam kako je što izgledalo i kakvom je atmosferom bilo ovijeno. Sjećao sam se svih prostorija u kojima sam bio i svih krajolika. Kad bih zatvorio oči, mogao bih se prisjetiti svih detalja kuće u kojoj sam odrastao, kao i kuća susjeda i krajolika u okolici, u krugu od barem pet kilometara. Škola, bazena, sportskih dvorana, omladinskih klubova, benzinskih postaja, trgovina, kuća svojih rođaka. Isto je vrijedilo i za knjige koje sam čitao. Radnja bi mi isparila nakon nekoliko tjedana, dok su mjesta na kojima se odvijala ostajala godinama, možda zauvijek, tko zna. Listao sam Dagbladet pa Aftenposten i Fædrelandsvennen, sjedio i promatrao ljude koji su prolazili. Trebao sam to vrijeme iskoristiti da se pripremim, dosad sam samo pročitao neke stare papire, i to prošle večeri, i ispisao tekstove koje ću čitati. U zrakoplovu sam zapisao deset točaka o kojima sam htio govoriti. Više od toga nisam mogao, jer pomisao da samo govorim, da je tako najlakše, bila je tako snažna i tako privlačna. Trebao sam govoriti o dvjema knjigama koje sam napisao. Nisam to mogao pa mi je preostalo govoriti o tome kako sam ih napisao, o onim godinama ničega prije nego što je išta konkretno počelo poprimati oblik, kako je to polako, ali sigurno preuzelo kontrolu, tako da je sve na kraju išlo samo od sebe. Pisati roman znači zadati si cilj i ići prema njemu u snu, kako je Lawrence Durrell jednom rekao, i to je istina, tako je bilo. Nemamo pristup samo svojemu životu nego
i gotovo svim drugim životima koje žive ljudi iz našeg kulturnog kruga, pristup ne samo svojim sjećanjima nego i sjećanjima cijele te naše proklete kulture, jer ja sam ti, a ti si svi, dolazimo iz istoga i idemo u isto, i putem slušamo isto na radiju, gledamo isto na televiziji, čitamo isto u novinama, i u nama postoji ista fauna lica i osmijeha slavnih ljudi. Čak ako i sjediš u sićušnoj sobi u sićušnom gradu stotine kilometara izvan središta svijeta i ondje ne srećeš ni žive duše, njihov je pakao tvoj pakao, njihov raj tvoj raj, treba samo probušiti balon svijeta i pustiti da se sve iz njega razlije. To sam, otprilike, mislio reći. Jezik je zajednički, u njemu rastemo, i forme u kojima ga upotrebljavamo također su zajedničke, pa koliko god da si osebujan ti i tvoje ideje, u književnosti se nikad ne možeš osloboditi drugih. Upravo obratno, ona nas približava drugima. I jezikom, koji nitko od nas ne posjeduje i na koji jedva da itko od nas može utjecati, i formom, koju nitko ne može sam prekršiti, a ako netko to i učini, važno je da to počnu činiti i drugi. Forma te izvlači iz tebe, oblikuje odmak od tvojeg ja, a upravo je taj odmak preduvjet za bliskost s drugima. Predavanje sam kanio započeti jednom anegdotom o Haugeu, mrzovoljnom starcu koji je mumljao i bio zatvoren u sebe, toliko godina gotovo potpuno izoliran, a ipak mnogo bliže središtu kulture i civilizacije nego možda itko drugi u njegovo vrijeme. Kakve je razgovore vodio? Na kakvom je bio mjestu? Skliznuo sam sa stolice i otišao do pulta po još kave. Razmijenio sam novčanicu u kovanice, morao sam nazvati Lindu prije nego što krenem, a mobitelom je nisam kanio zvati iz inozemstva. Ma trebalo bi proći dobro, pomislio sam dok sam pogledom prelazio po dvjema stranicama natuknica. Što su to bile stare misli, nešto o čemu više nisam razmišljao, to nije bilo tako važno. Najvažnije je bilo reći nešto. Zadnjih sam godina sve više i više gubio vjeru u književnost. Čitao sam i pomislio, ovo je netko izmislio. Možda je stvar u tome da smo potpuno zasićeni fikcijom i pripovijedanjem. Da je došlo do njihove inflacije. Kamo god se okrenuli, oko vas je fikcija. Svi ti milijuni džepnih izdanja, tvrdo ukoričenih knjiga, filmova na DVD-ima i serija, u svima se radi o izmišljenim ljudima u izmišljenom, ali realističnom, svijetu. I vijesti i u novinama i na televiziji imaju potpuno isti format, i one su pripovijedanje, a onda uopće nije važno je li se to o čemu govore zaista dogodilo ili ne. Bila je to kriza, osjećao sam to u svakom dijelu tijela, nešto zasitno širilo mi se u svijesti poput masti, između ostalog i zato što je srž sve te fikcije, istinite ili neistinite, uvjerljivost, a njen odmak od stvarnosti konstantan je. Dakle vidi isto. To isto, koje je naš svijet, serijski se proizvodi. Jedinstvenost, o kojoj svi govore, stoga je izmišljotina, ne postoji, laž je. Živjeti u tome, svjestan da je sve moglo biti i drukčije, rezultiralo je očajem. Nisam uspijevao pisati tako, nije išlo, svaka je rečenica nailazila na tu pomisao, na to da sam ih samo izmislio. To nema vrijednost. Izmišljeno nema vrijednost, dokumentarističko nema vrijednost. Jedino u čemu sam vidio vrijednost, što je još imalo smisao, bili su dnevnici i eseji, oblici književnosti gdje se ne radi o pripovijedanju, gdje se ne radi ni o čemu, nego sadrže samo glas, glas vlastite osobnosti, život, lice, pogled na koji možete naići. Što je umjetničko djelo ako ne pogled u drugu osobu? Ne iznad nas, ni ispod nas, nego upravo u visini našeg pogleda. Umjetnost se ne može doživjeti kolektivno, ništa se ne može doživjeti kolektivno, umjetnost je ono s čim je čovjek sam. Taj pogled susrećete sami. Dotle sam došao s razmišljanjem i tu naišao na zid. Ako je fikcija bezvrijedna, onda je takav postao i svijet, jer danas ga gledamo kroz fikciju. Sad sam naravno i to mogao relativizirati. Sad sam mogao misliti da je tu više bilo
posrijedi moje duševno stanje, moja osobna psihologija nego stvarno stanje svijeta. Kad bih o tome razgovarao s Espenom ili Toreom, koji su mi bili najstariji prijateji, koje sam poznavao puno prije nego što su objavili prve knjige i postali pisci, oni bi odbacili moju viziju. Svaki na svoj način. Espen je bio kritičan čovjek, ali istovremeno gorljivo znatiželjan, nikad mu nije bilo dosta svijeta, a dok je pisao, sva je njegova energija bila usmjerena prema van: na politiku, sport, glazbu, filozofiju, povijest Crkve, medicinu, biologiju, slikarstvo, velika suvremena događanja, velika događanja u povijesti, ratove i bojišta, ali i na kćeri, putovanja, male scene kojima je prisustvovao; o svemu je pisao i sve je pokušavao razumjeti, i to s onom sebi svojstvenom lakoćom, jer ga nije zanimao pogled na unutra, introspekcija, gdje bi njegova kritičnost, koja je prema van bila tako plodna, lako mogla sve uništiti. To je sudjelovanje u svijetu Espen volio i za njim je čeznuo. Kad sam ga tek upoznao, bio je introvertiran i sramežljiv, zatvoren u sebe i ne naročito sretan. Vidio sam koliki je put prešao da ostvari život kakav je sad živio, čije je kockice tako posložio da je nestalo sve ono što ga je deprimiralo. Dočekao se na noge, bio je sretan i iako je bio kritičan prema mnogočemu u svijetu, nije ga prezirao. Toreova ležernost bila je posve drukčije naravi, on je volio sadašnjost i bio vrlo zainteresiran za nju, što je možda poteklo iz njegove duboke fascinacije pop-glazbom - anatomijom ljestvica hirova, gdje ono što je važno jedan tjedan sljedećeg tjedna zamijeni nešto drugo, čitavom tom estetikom pop-glazbe, velikom prodajom, vidljivošću u medijima, a i vlastitim gostovanjima sa svojom emisijom. Sve je to prenio u književnost, a onda su na njega, naravno, sasuli drvlje i kamenje, ali je svejedno ustrajao, nepokolebljiv kakav je već bio. Ako je išta mrzio, bio je to modernizam, jer je bio nekomunikativan, nepristupačan, zakučast i beskrajno samodopadan, iako ga Tore nikad nije tako opisao. Ali što reći da poljuljate nekoga tko je svojedobno obožavao Spice Girls? Da poljuljate nekoga tko je svojedobno, sav oduševljen njome, napisao esej o seriji Prijatelji? Sviđao mi se smjer kojim je krenuo, prema predmodernom romanu - Balzacu, Flaubertu, Zoli, Dickensu - ali nisam se slagao s njim oko toga da se ta forma dade prenijeti u naše doba. Tako je jedino što je zaista kritizirao u onome što sam ja radio bila forma, koju je smatrao slabom. Sviđao mi se i smjer kojim je Espen krenuo, prema znanstvenom, ali digresivnom i natrpanom, sveobuhvatnom eseju, koji je u sebi imao nešto barokno, ali nije mi se sviđalo stajalište koje je u svojim esejima zauzimao, gdje se, naprimjer, racionalizam slavi, a romantizam ismijava. Bez obzira na to, i Espen i Tore živjeli su punim plućima i nisu u tome vidjeli ništa loše, naprotiv. To sam i ja morao postići, prihvatiti sve u ničeovskom smislu, jer nije bilo druge. To je sve što imamo, to je sve što postoji, i zar bismo onda tome trebali reći ne? Izvadio sam mobitel i rasklopio ga. Na zaslonu je zasvijetlila slika Heidi i Vanje. Heidi lica gotovo pritisnutog na ekran, s osmijehom od uha do uha, Vanja, malo opreznija, iza nje. Sat je pokazivao petnaest do jedanaest. Ustao sam i otišao do telefonske govornice, ubacio četrdeset kruna i utipkao broj Lindina mobitela. “Kako je bilo ujutro?” rekao sam. “Užasno”, rekla je. “Potpuni kaos. Ništa nisam imala pod kontrolom. Heidi je opet ogrebla Johna. Vanja i Heidi su se potukle. A čim smo izašle na ulicu, Vanju je spopao bijes.” “Joj, ne. Joj, ne”, rekao sam. “Žao mi je.” “A onda je Vanja, kad smo došli do vrtića, rekla: Ti i tata ste uvijek tako ljuti. Uvijek ste ljuti.’ To me tako rastužilo! Tako me rastužilo.” “Razumijem. Zvuči užasno. Moramo naći izlaz iz toga, Linda. Moramo. Moramo naći način. Ovako više ne ide. Sredit ću se. Dobar dio toga moja je krivica.” “Moramo”, rekla je Linda. “Razgovarat ćemo o tome kad se vratiš kući. Najviše me baca
u očaj to što ja samo želim da njima bude dobro. To je jedino što želim. A onda mi ni to ne polazi za rukom! Ja sam tako loša majka. Nisam u stanju čak ni biti sama s vlastitom djecom.” “Nije istina. Ti si sjajna majka. Nije to posrijedi. Ali sredit ćemo to. Hoćemo.” “Da... Kako je na putovanju?” “Dobro. Sad sam u Kristiansandu. Uskoro ću na fakultet. Živčan sam ko pas. Ovo mi je nešto najgore na svijetu. Ne postoji ništa gore. A stalno to iznova radim.” “Pa uvijek prođe dobro.” “Uvjetno rečeno. Ponekad prođe dobro. Ali ne da mi se sad kukati oko toga. Bit će sve u redu, dobro sam. Nazovem te opet navečer, može? Ako se nešto dogodi, slobodno me nazovi na mobitel. Dolazni pozivi su u redu “ “Dobro.” “Što sad radiš?” “Šećem Pildammsparkom s Johnom. Spava. Lijepo je ovdje, zapravo bih trebala biti sretna. Ali... jutro me slomilo.” “Proći će. Sigurno će vam popodne biti lijepo. Ali moram ići. Ajde bok!” “Bok. I sretno!” Spustio sam slušalicu, uzeo torbu i izašao popušiti zadnju cigaretu. Sranje. Koje sranje. Naslonio sam se na zid i zagledao se u šumu, u sive vrhove planina između zelenog i žutog uokolo. Bilo mi je tako žao zbog djece. Bio sam tako ljut i razdražljiv kod kuće, iz čista mira bih korio Heidi, vikao na nju. A Vanja, Vanja... Kad bi je uhvatila žuta minuta i kad ne samo da bi sve odbijala nego bi i urlala, vrištala i udarala, i ja bih na nju urlao, zgrabio bih je i bacio na krevet, potpuno izvan sebe. Poslije bih se pokajao, pokušao biti strpljiv, blag, drag, srdačan, dobar. Dobar. I to sam želio, to sam jedino želio, biti dobar otac njima trima. Zar nisam bio? Sranje, sranje, sranje. Bacio sam cigaretu, zgrabio torbu i krenuo. Budući da nisam znao gdje se nalazi taj fakultet, takvo što nije postojalo dok sam ja ovdje živio, radije sam uzeo taksi. A on je izašao s parkirališta, sa mnom na zadnjem sjedištu, na ulicu, pa nastavio voziti prvo uz sletnu pistu, zatim preko rijeke, pokraj moje stare škole, do koje mi nije bilo ni najmanje stalo, pa dalje gore-dolje po brdima i uz Hamresanden, kamp, plažu i brežuljke iza kojih je bilo naselje u kojem je živjela većina mojih kolega iz razreda. Pa kroz šumu i preko križanja u Timenesu, a odande cestom E18 do Kristiansanda. Fakultet se nalazio s druge strane tunela, nedaleko od gimnazije koju sam pohađao, ali bio je potpuno odvojen od nje, stajao je u šumi kao otočić za sebe. Velike, lijepe, nove zgrade. Nije bilo sumnje da je od vremena kad sam ja živio u Norveškoj u nju stigao novac. Ljudi su bili finije odjeveni, auti su im bili skuplji i posvuda su pokrenuti novi građevinski projekti. Bradat muškarac s naočalama, koji je izgledao kao profesor, dočekao me kod ulaza. Pozdravili smo se, pokazao mi je dvoranu u kojoj će se održati predavanje pa otišao svojim poslom. Ja sam potražio kantinu, utrpao u sebe sendvič od talijana, sjeo van na sunce, pio kavu i pušio. Sve je bilo puno studenata, mlađih nego što sam mislio da bi trebali biti, više su izgledali kao gimnazijalci. Odjednom sam vidio sebe, sredovječnog tipa s torbom i upalim očima koji sjedi sam. Četrdeset, uskoro ću imati četrdeset. Nisam li zamalo pao sa stolice kad
mi je Hansov prijatelj Olli jednom rekao da mu je četrdeset godina? Kao prvo, to ne bih nikad pomislio, kao drugo, njegov sam život odjednom vidio u drukčijem svjetlu; što je taj starac radio s nama? Sad sam i sam bio te dobi. “Karl Ove?” Podignuo sam pogled. Nora Simonhjell stajala je preda mnom i smiješila se. “Bok, Nora! Otkud ti ovdje? Radiš ovdje?” “Naravno. Vidjela sam da dolaziš. Mislila sam da ću te pronaći ovdje. Baš mi je drago da te vidim!” Ustao sam i zagrlio je. “Sjedni!” rekao sam. “Tako dobro izgledaš!” rekla je. “Pričaj. Kakav ti je život?” Ispričao sam joj kratku verziju. Troje djece, četiri godine u Stockholmu, dvije u Malmöu. Sve je dobro. Nju sam upoznao na jednom tulumu jednog od odsjeka na sveučilištu u Bergenu, te su večeri ona i ostali slavili što su gotovi, a poslije sam je sreo u Voldi, gdje je ona predavala, a ja pisao prvi roman, koji je ona prva pročitala i komentirala; neko je vrijeme živjela u Oslu, radila u knjižari i Morgenbladetu, izdala tada svoju drugu zbirku pjesama, a onda dobila posao ovdje. Rekao sam da je Kristiansand meni bio noćna mora. Ali sigurno se puno toga promijenilo u proteklih dvadeset godina. I jedno je ići u gimnaziju ovdje, a drugo biti zaposlen na fakultetu. Njoj se sviđa, rekla je. Djelovala je sretno, S pisanjem je pauzirala, ali ne misli sasvim prestati, nikad se ne zna što se može dogoditi. Došla je jedna njezina prijateljica, Amerikanka, malo smo razgovarali o razlikama između njezine stare i nove zemlje, a onda otišli u dvoranu. Bilo je deset minuta do početka. Bolio me trbuh, zapravo cijelo tijelo, sve me boljelo. I ruke, za koje sam cijeli dan imao osjećaj da mi se tresu, sad su se zaista tresle. Sjeo sam za katedru, malo listao knjige, pogledao prema ulaznim vratima. Dvije su osobe sjedile u predavaonici. Još smo tu bili onaj profesor i ja. Zar će to biti jedan takav dan? Prvi put kad sam čitao u javnosti, nekoliko tjedana nakon što mi je izašla prva knjiga, bilo je to u Kristiansandu. Pojavile su se četiri osobe. Jedna od njih, vidio sam na svoje veliko zadovoljstvo, bio je moj bivši nastavnik povijesti, sad ravnatelj, Rosenvold. Poslije sam otišao porazgovarati s njim. Tad se pokazalo da me se jedva sjeća, ali je došao slušati i upoznati Bjartea Breiteiga, drugog od tri debitanta te večeri. Toliko o dočeku u rodnome kraju. Toliko o mojoj osveti prošlosti. “Pa, mislim da bismo možda mogli početi?” rekao je profesor. Pogledao sam prema klupama. Sedmero je ljudi sjedilo ondje. Nora je rekla da je impresionirana, kad je završilo, sat poslije. Nasmiješio sam se i zahvalio na ljubaznim riječima, ali mrzio sam sebe i cijelo svoje biće, nisam mogao dovoljno brzo nestati odande. Srećom, Geir se pojavio dvadeset minuta ranije nego što smo se dogovorili, već je stajao usred velike aule kad sam sišao. Prošlo je više od godine dana otkad sam ga zadnji put vidio. “Nisam mislio da možeš izgubiti još više kose”, rekao sam. “Ali prevario sam se.” Rukovali smo se. “Zubi su ti toliko požutjeli da će se psi skupljati u čopor oko tebe dolje u gradu”, rekao je. “Mislit će da si im ti kralj. Kako je bilo?” “Došlo je sedmero ljudi.” “Ha-ha-ha!” “Nema veze. Inače je bilo dobro. Idemo? Auto ti je vani?”
“Da”, rekao je. Za nekoga tko je dan prije pokopao majku bio je začuđujuće dobre volje. “Zadnji put kad sam bio ovdje bilo je to na omladinskim vojnim vježbama”, rekao je dok smo hodali trgom ispred fakulteta. “Ovdje u blizini su nam podijelili opremu. Ali tada nije bilo ničega od ovoga ovdje.” Pritisnuo je tipku na ključu i crveni Saab bljesnuo je dvadeset metara od nas. Na stražnjem je sjedištu bila dječja sjedalica, za njegova sina Njaala, koji se rodio dan nakon Heidi i kojemu sam ja bio kum. “Hoćeš ti voziti?” rekao je i nasmiješio se. Nisam smislio odgovarajući komentar, samo sam se nasmiješio. Otvorio sam vrata i sjeo, pomaknuo sjedalo unatrag, vezao sigurnosni pojas, pogledao Geira. “Hoćemo krenuti?” “A kamo ćemo?” “Do grada, valjda. Što nam drugo preostaje?” Upalio je auto, izašao natraške i skrenuo na cestu. “Izgledaš malo potišteno”, rekao je. “Nije baš bilo nešto naročito, ili što?” “Dobro je bilo. I neću te gnjaviti s onime što nije.” “Zašto ne?” “Pa, znaš...”, rekao sam, “Postoje sitni problemi i postoje veliki problemi.” “To što je mama jučer pokopana ne spada u kategoriju ‘problema’“, rekao je, “Što je bilo, bilo je. Hajde sad. Što te muči?” Ušli smo u kratki tunel i izašli na plato kod Kongsgårda, koji je preplavljen oštrim zimskim svjetlom izgledao gotovo lijepo. “Razgovarao sam s Lindom ranije”, rekao sam. “Imala je teško jutro, znaš. Ispadi bijesa i kaos. Onda joj je Vanja rekla da smo mi stalno ljuti. I bila je prokleto u pravu. Primjećujem to čim se maknem odande. Zapravo bih se najradije odmah vratio kući i ispravio to. To me muči.” “Uobičajeno, dakle”, rekao je Geir. “Da.” Izašli smo na E18, stali na naplatnim kućicama, gdje je Geir otvorio prozor i ubacio kovanice u metalni pretinac, pa se provezli pokraj crkve u Oddernesu i kapelice iza nje, u kojoj je tata sahranjen, i kristiansandske Katedralne škole, koju sam pohađao tri godine. “Ovo mi je važno mjesto”, rekao sam. “Baka i djed su mi pokopani ovdje. I tata...” “Ovdje je negdje na lageru?” “Tako je. Joj, nismo ni to bili u stanju obaviti kako treba. He-he-he.” “Ko će kome nego svoj svome. He-he-he!” “Ha-ha-ha! Ali ozbiljno, uskoro ću se time pozabaviti. Pokopati ga. Moram.” “Deset godina na lageru nikad nikome nije naškodilo”, rekao je Geir. “Ma je. Ali nikome tko je bio kremiran.” “Ha-ha-ha!” Utihnuli smo. Provezli smo se pokraj vatrogasnog doma pa ušli u tunel. “Kako je prošao pogreb jučer?” rekao sam. “Bilo je dobro”, rekao je. “Došlo je zaista puno ljudi. Crkva je bila dupkom puna. Gomila rođaka i obiteljskih prijatelja koje nisam vidio godinama, zapravo, otkad sam bio mali. Bilo je lijepo. Tata i Odd Steinar su plakali. Bili su potpuno slomljeni.”
“A ti?” rekao sam. Okrznuo me pogledom. “Nisam plakao”, rekao je. “Tata i Odd Steinar su se grlili. Ja sam sjedio sam pokraj njih.” “Muči te to?” “Ne, zašto bi? Ja osjećam što ja osjećam, oni osjećaju što oni osjećaju.” “Ovdje skreni lijevo”, rekao sam. “Lijevo? Ondje?” “Da.” Ušli smo u centar, vozili niz Festningsgaten. “Sad će s desne strane biti garaža”, rekao sam. “Hoćemo ondje stati?” “Može.” “Što misliš, što tvoj otac misli o tome?” rekao sam. “O tome da ne tugujem?” “Da.” “Ne razmišlja o tome. Misli: Takav je Geir’. Uvijek je tako mislio. Uvijek me potpuno prihvaćao. Jesam ti pričao kad je došao po mene na jedan tulum? Imao sam šesnaest godina i povraćalo mi se, on je zaustavio auto, ja sam povratio, on je nastavio voziti i nikad to nije ni riječju spomenuo. Potpuno povjerenje. Tako da mu to što nisam plakao na maminu sprovodu, ili to što ga nisam zagrlio, nije važno. On osjeća to što osjeća, a drugi osjećaju ono što oni osjećaju.” “Zvuči kao krasan čovjek.” Geir me pogledao. “Da, krasan je čovjek. I dobar je otac. Ali živimo svaki na svojem planetu. Na ovo si mislio? Ondje?” “Da.” Uvezli smo se u podzemnu garažu i parkirali. Malo smo šetali po gradu, Geir je htio u neke prodavaonice CD-ova, tražiti CD-e s bluesom, što mu je bilo nova opsesija, a onda smo obišli dvije velike knjižare prije nego što smo počeli tražiti neko mjesto gdje ćemo jesti. Odlučili smo se za Peppes pokraj knjižnice. Geir je izgledao kao da ga nije potreslo to što mu se događalo u životu taj tjedan, a dok smo jeli i razgovarali, zapitao sam se zar ga zaista sve to nije potreslo i ako nije, zašto, ili se pak trudio prikriti što osjeća. Kad sam prvi put bio u Stockholmu, napisao je neke kratke priče, ja sam ih pročitao, u njima se osjećala jaka distanciranost od događaja koje su opisivale i sjećam se da sam mu rekao da je to kao da treba izvući veliki potonuli brod. Koji leži duboko u njegovoj podsvijesti. No on nije više mario za to, nije mu to bilo važno, što naravno nije isto kao da je bez značenja. On to nije prihvatio i živio je tako. Ali što je to za njega značilo? Je li bilo potisnuto? Racionalizirano? Ili je to bilo, kao što je on rekao, jučerašnja vijest? Distanca koju je imao prema obitelji bila je povezana s time: sve prošlo držao je na odstojanju. Njihov život, koji se sastojao od pravilnog niza svakodnevnih zbivanja, kako je rekao, gdje je vrhunac bio odlazak u trgovački centar izvan grada, nedjeljni ručak u nekoj gostionici uz cestu i razgovori koji su se rijetko kad vodili o nečemu što nije bilo hrana i vrijeme, izluđivao ga je, između ostalog i zato što, koliko sam shvatio, za ono čime se on bavi tu nije bilo mjesta. Bili su potpuno nezainteresirani za to, kao što je i on bio nezainteresiran za ono čime su se oni bavili. Da bi njihov odnos funkcionirao, trebao bi im izaći u susret, ali on to nije htio. Ipak, često je znao hvaliti njihovu toplinu, brigu za njima bliske stvari, zagrljaje i tapšanje po leđima, ali to bi gotovo uvijek bilo nakon što bi mi rekao što sve ne podnosi kod njih, kao da je ta pohvala
svojevrsna njegova pokora, a i ne bez podbadanja na moj račun, jer iako sam ja u obitelji imao sve ono što on nije imao, intelektualnu znatiželju i stalne razgovore, što je on nazvao vrijednostima srednje klase, kod nas nije bilo želje za ugodnim obiteljskim životom ni topline i bliskosti, koje je on smatrao tipičnima za radničku klasu, iz koje je dolazio, a koja je u akademskim krugovima nailazila na prijezir, budući da je odavala dojam jednostavnosti i priprostosti. Geir je prezirao srednju klasu i vrijednosti srednje klase, ali je dobro znao da ih i sam gaji, svojom sveučilišnom karijerom i svime što je uz nju išlo, a u to je bio čvrsto uhvaćen, kao muha u paukovu mrežu. Bilo mu je drago da me vidi, to sam primijetio, a možda je i osjetio olakšanje što mu je majka umrla, ne zbog sebe, nego zbog nje. Jedna od prvih izjava bila mu je da što joj sad vrijedi njezina zabrinutost. Ništa... Ali upravo je o tome riječ, jednako smo zarobljeni u drugima koliko i u sebi, nema izlaza, nemoguće se osloboditi, dobijete život koji dobijete. Razgovarali smo o Kristiansandu. Njemu je to bio samo grad, meni je to bilo mjesto gdje nisam mogao biti a da na površinu ne isplivaju stari osjećaji. Većinom je to bila mržnja, ali i moja nedoraslost, činjenica da nisam mogao zadovoljiti nešto od onoga što sam primijetio da se ovdje od mene očekuje. Geir je mislio da se radi o mjestu odrastanja, da ga je obojilo ondašnje vrijeme, s čime se ja nisam slagao; velika je razlika između Arendala i Kristiansanda, mentalitet je drukčiji. I gradovi imaju karakter, psihologiju, duh, dušu, kako god to htjeli nazvati, što primijetite čim u njih uđete i što prožima ljude koji ondje žive. Kristiansand je bio trgovački grad, imao je kramarsku dušu. I Bergen je imao kramarsku dušu, ali imao je usto i duhovitost i autoironiju, drugim riječima, ugradio je u sebe vanjski svijet, dobro je znao da nije jedini grad. “Ljetos sam, inače, ponovno pročitao Novu zemlju”, rekao sam. “Jesi li je čitao?” “Davno.” “Hamsun u njoj slavi poslovnog čovjeka. On je mlad, dinamičan, budućnost svijeta i veliki junak. Za umjetnike osjeća samo prijezir. Pisci, slikari, oni su ništa. Ali poslovni čovjek! Zanimljivo. Možeš li pojmiti koliko je samovoljan taj čovjek bio!” “Mm”, rekao je. “Ima jedan dio u biografiji gdje se udvara nekim služavkama. Urednik se nepravedno postavlja prema tome ili to ne razumije. Ali Hamsun dolazi sa samoga dna. Ljudi to zaboravljaju. Pa on je bio radnički pisac. Dolazi iz puke sirotinje. Njemu su služavke bile stepenica više na društvenoj ljestvici! Iz Hamsuna ne možeš izvući ništa ako to ne razumiješ.” “Nije se osvrtao”, rekao sam. “Kao da mu roditelji nisu dio psihologije, ako me razumiješ. Dobivam dojam da su to bili neki sijedi, stari ljudi, stisnuti uza zid u nekoj dnevnoj sobi negdje gore u Norlandu, tako sijedi i stari da se gotovo ne mogu razlikovati od namještaja. I da su i poslije u Hamsunovu životu bili nešto kao strana tijela, do te mjere da uopće nisu bili relevantni. Ali sigurno nije bilo tako.” “Nije?” “Da, dobro, ali razumiješ što želim reći? Ne postoji ni jedan jedini opis djetinjstva kod Hamsuna, osim u tekstu Krug se zatvara. I gotovo da nema roditelja. Ljudi u njegovim knjigama dolaze niotkuda. Potpuno bez prošlosti. Zato što stvarno nisu bili značajni ili zato što je njihova važnost potisnuta? Tako su ti likovi postali prvi masovno proizvedeni ljudi, na neki način, hoću reći, bez vlastitog, određujućeg podrijetla. Određuje ih sadašnjost.” Uzeo sam komad pizze, prerezao dugačke niti sira koje su je se čvrsto držale i zagrizao. “Probaj umak”, rekao je on. “Dobar je!” “Umak nek bude tebi”, rekao sam.
“Kad ono trebaš biti ondje, uostalom?” “U sedam. Počinje u pola osam.” “Onda imamo vremena kao u priči. Hoćemo se onda malo provozati? Da ponovno vidiš neka od svojih starih mjesta. Imam i ja par svojih mjesta u Kristiansandu. Mamin ujak i njegova obitelj živjeli su u Lundu. Htio bih ponovno vidjeti to mjesto.” “Ajmo prvo popiti kavu negdje drugdje. Onda ćemo krenuti. Može?” “Ima jedan kafić tu u blizini, ondje gdje smo se obično šetali kad sam bio mali. Da vidimo postoji li još uvijek?” Platili smo i izašli. Prošetali smo do hotela Caledonien, pričao sam mu o požaru ondje, kad sam stajao iza blokade i buljio u crno pročelje, gdje je sve izgorjelo. Hodali smo pokraj kontejnera u luci, do autobusnog okretišta, uzbrdicom pokraj burze, Markensgatom i ušli u nekakav kafić za umjetnike, gdje smo unatoč hladnoći sjeli na terasu da ja mogu pušiti. Onda smo otišli do auta, odvezli se prvo do kuće u Elvegatenu, gdje sam stanovao one zime kad su se mama i tata razveli. Kuća je bila prodana i renovirana. Zatim smo otišli do bakine i djedove kuće, gdje je tata umro. Na trgu smo skrenuli kod marine u malu ulicu, stali i pogledali gore, kuću. Sad je bila oličena u bijelo. Daske su bile zamijenjene. Vrt uređen, “To je to?” rekao je Geir. “Kakva divna kuća! Lijepa, građanska, skupa. Nisam to očekivao. Zamišljao sam je drukčije.” “Da”, rekao sam. “To je ona. Ali ne osjećam ništa prema njoj. To je samo kuća. Više ništa ne znači. Sad mi je to jasno.” Dva sata poslije stali smo pred srednjom školom gdje sam trebao čitati. SSSS Nalazila se u okolici Søgnea i usred šume. Nebo je bilo potpuno crno, zvijezde su treperile i obasjavale sve, u blizini je šumjela rijeka i šuštalo drveće u šumi. Zalupili smo vratima auta, a zvuk je odjeknuo između zidova. Zatim nas je ovila tišina. “Jesi li siguran da je to ovdje?” rekao je Geir. “Usred šume? Koji luđak bi dolazio ovamo u petak navečer da sluša tebe kako čitaš?” “Istina”, rekao sam. “Ali ovdje je. Lijepo je, jelda?” “O, da. Poetično je.” Koraci su nam škripali dok smo hodali po smrznutom šljunku. Jedna zgrada, velika, bijelo oličena drvena kuća koja je izgledala kao da je s prijelaza devetnaestog u dvadeseto stoljeće, bila je u potpunom mraku. U drugoj, koja je stajala okomito na nju, dvadeset metara dalje, svijetlila su tri prozora. Na jednom su se prozoru vidjele dvije siluete. Svirale su klavir i violinu. Zatim je ondje desno bio jedan veliki štagalj, također u mraku, gdje se trebalo održati moje čitanje. Nekoliko smo minuta obilazili, virili kroz mračne prozore, vidjeli knjižnicu i nešto što je sličilo dnevnom boravku. Otud smo dalje pošli cestom i završili na kamenom mostiću preko rječice ili potoka. Crna voda i šuma kao crni zid s druge strane. “Trebamo naći neku kavu ili nešto”, rekao je Geir. “Da pitamo ono dvoje unutra imaju li ključ?” “Ne. Nećemo nikoga ništa pitati”, rekao sam. “Organizatori će doći kad dođu.” “Barem bismo se trebali malo ugrijati”, rekao je Geir. “Valjda nemaš ništa protiv?” “Nemam.” Ušli smo u usku kuću, kojom su se širili tonovi glazbe što ju je izvodilo dvoje mladih glazbenika. Bilo im je negdje šesnaest-sedamnaest godina. Ona je imala lijepo, blago lice, a on, njezin vršnjak, pristav, izgledao je kao da mu nije baš drago što nas vidi.
“Imate možda ključ onih zgrada? On ima predavanje ovdje, znate. Malo smo uranili,” Djevojka je odmahnula glavom. Ali mogli smo sjesti u susjednu prostoriju, gdje je bilo i kuhalo za kavu. Pa smo to i učinili. “Imam osjećaj kao da smo u školi u prirodi”, rekao je Geir. “Svjetlo unutra. Hladnoća i mrak vani. I šuma. I činjenica da nitko ne zna gdje sam. Nitko ne zna što radim. Da, svojevrstan osjećaj slobode. Ali jako je mračno. Atmosfera je posebna.” “Razumijem što misliš”, rekao sam. “Ja sam samo nervozan. Boli me cijelo tijelo.” “Zbog ovoga? Zato što ćeš ovdje govoriti? Daj se opusti, čovječe! Bit će dobro.” Ispružio sam ruku. “Vidiš?” rekao sam. Tresla se kao u starca. Pola sata poslije uveli su me u salu gdje se predavanje trebalo održati. Dočekao me još jedan bradati muškarac nalik na sveučilišnog profesora, nadomak šezdesetoj i s naočalama. “Nije li krasno?” rekao je kad smo ušli. Kimnuo sam. Zaista je bilo. Kao da je kapsula, veliki amfiteatar s možda dvjesto sjedećih mjesta, građen da ima optimalnu akustiku, nalazio se u unutrašnjosti preuređenog štaglja. Na zidovima svih prostorija bile su umjetnine. Ova zemlja je sad puna novca, ponovno sam pomislio. Odložio sam torbu uz katedru, izvadio papire i knjige, pozdravio još nekoliko ljudi koje sam morao pozdraviti, između ostalih knjižaricu koja je došla prodavati knjige poslije predavanja, stariju, ugodnu, energičnu ženu, a onda izašao u šetnju po mraku, sve do rijeke, gdje sam popušio dvije cigarete. Zatim sam četvrt sata sjedio na zahodu s glavom u rukama. Kad sam se vratio, bilo je već stiglo podosta ljudi. Četrdeset, možda pedeset? Bio je to dobar odaziv. Bio je ondje i limeni sastav, koji je trebao svirati baroknu glazbu. Svirali su pola sata, usred šume u petak navečer, a onda sam na redu bio ja. Stajao sam ondje u središtu pozornosti svih gledatelja i pio vodu, listao papire, oklijevajući počeo govoriti, gutao riječi, drhtava glasa, sve dok se nisam uživio i počeo slobodno govoriti. Publika je bila pozorna, osjetio sam njihovu zainteresiranost, tako da sam se sve više i više opuštao, smijali su se kad su se trebali smijati, a mene je ispunio osjećaj sreće, jer malošto toliko ohrabruje kao nastup pred pozornom publikom, koja vam samo želi dobro, ali je i zanima to o čemu govorite. Vidio sam, uživjeli su se, pa kad sam poslije sjeo i potpisivao knjige, svi su htjeli razgovarati o onome o čemu sam govorio, ticalo se nečega u njihovom životu i to su mi htjeli reći, puni oduševljenja. Tek hodajući s Geirom prema autu, spustio sam se na zemlju, vratio se na svoje mjesto, onamo gdje buja prijezir. Nisam ništa govorio, samo sam sjeo u auto, piljio u cestu koja je vijugala kroz mračan krajolik. “Bilo je dobro”, rekao je Geir. “Išlo ti je to. Nije mi jasno na što se žališ. Pa mogao bi putovati naokolo i zarađivati time!” “Dobro je bilo”, rekao sam. “Ali dajem im ono što žele, govorim ono što žele čuti. Podilazim im kao što podilazim svima i svakome.” “Preda mnom je sjedila jedna žena”, rekao je Geir. “Izgledala je kao nastavnica. Kad si počeo govoriti o zlostavljanju djece, ukočila se. Onda si rekao iskupljujuće riječi. Infantilizacija. Tad je kimnula. Bio je to izraz s kojim se mogla nositi. To je sve zagladilo. Ali da to nisi napravio, da si zašao dublje, nije sigurno da bi svi htjeli razgovarati s tobom, ne. I kakva je inače pedofilija ako ne infantilna?” Nasmijao se. Ja sam sklopio oči. “I onaj limeni bend usred šume. Barokna glazba. Tko bi to očekivao? Ha-ha-ha! Bila je ovo krasna večer, Karl Ove, bogme jest. Gotovo čarobna. Mrak i zvijezde i šuštanje drveća u šumi.” “Da”, rekao sam.
Izišli smo iz Kristiansanda i vozili se preko mosta Varoddbroa, pokraj zoološkog vrta, uz Nørholm, Lillesand i Grimstad. Ćaskali o svemu i svačemu, spustili se u Arendal, gdje smo se malo prošetali po Tyholmenu, popio sam pivo u nekom baru, bio sam sav izvan sebe, bez nekog posebnog razloga. Biti ovdje, okružen poznatim građevinama oko Pollena, sa siluetom Tromøye na drugoj strani zaljeva, u svijetu tako prožetom uspomenama, bio je dobar osjećaj, ali čudan, između ostalog i zato što je sa mnom bio Geir, kojeg sam povezivao samo sa štokholmskim dijelom svojega života. U dvanaest smo se odvezli na Hisøyu, pokazao mi je neka mjesta koja sam pogledao a da se nisam uspio nimalo zainteresirati za njih, između ostalog i jedan mol na samome kraju otoka, gdje se družio s drugim momcima kad je bio mlad, a onda smo se odvezli u naselje gdje je odrastao. Parkirao je pred jednom garažom, ja sam iz prtljažnika uzeo torbu i cvijeće koji sam dobio pa pošao za njim prema kući, koja je po tipu bila kao naša ili je barem bila iz istog razdoblja. Hodnik je bio prepun cvijeća i vijenaca. “Ovdje su bile karmine, kao što vidiš”, rekao je. “Ako hoćeš, možeš staviti svoj buket u jednu od onih vaza.” Stavio sam. Pokazao mi je sobu u kojoj ću spavati, koja je zapravo pripadala njegovu bratu Oddu Steinaru, ali koja je sad bila pripremljena za mene. Pojeli smo nekoliko sendviča u kuhinji. Uvijek je govorio da njegovi roditelji zapravo spadaju u generaciju prije naših baka i djedova, a kad sam vidio kako su namjestili kuću, shvatio sam što je mislio. Tepisi na stepenicama i u sobama, stolnjaci, sve je bilo u duhu pedesetih u ruralnoj Norveškoj, a isto je vrijedilo i za namještaj i slike na zidovima. Kuća iz sedamdesetih uređena kao dom iz pedesetih, tako je izgledala. Mnogo obiteljskih slika na zidovima, velika zbirka drangulija na prozorima. Jednom sam već bio u kući gdje je netko upravo bio umro. Vladao je posvemašnji kaos. Ovdje je pak sve izgledalo kao da se ništa nije dogodilo. Popušio sam još jednu cigaretu na travnjaku ispred kuće. Zatim smo si zaželjeli laku noć i otišao sam leći, nisam htio zatvoriti oči, nisam htio sresti ono što tada susrećem, ali morao sam, svim sam se silama natjerao misliti na nešto neutralno pa sam nakon nekoliko minuta i zaspao. Sljedećeg jutra oko sedam probudile su me aktivnosti u sobama iznad mene. Gore su bili Njaal, Geirov sin, i Christina. Istuširao sam se, presvukao i popeo se k njima. Stariji muškarac, od možda sedamdesetak godina, blaga lica i srdačnih očiju, izašao je iz kuhinje i pozdravio me. Bio je to Geirov otac. Malo smo razgovarali o tome kako sam ja odrastao ovdje i kako je bilo lijepo. Zračio je ljubaznošću, ali ne na onaj otvoreni, gotovo razotkrivajući način kao Lindina majka i otac, ne, na tom je licu bilo i čvrstoće. Ne baš tvrdoće, nego... karaktera. To je bilo to. Onda je došao i Geirov brat Odd Steinar. Rukovali smo se, on je sjeo na sofu i počeo čavrljati o svemu i svačemu, također srdačan i blag, ali sramežljiv, što ni otac, a bogme ni Geir nisu bili. Otac je iznio doručak na stol u dnevnoj sobi, sjeli smo, a ja sam cijelo vrijeme mislio na to da im je žena i majka pokopana dan prije i da nije dolično da sam ovdje, a ipak sam dočekan s ljubaznošću i zanimanjem; Geirovi prijatelji bili su i njihovi prijatelji, njihova kuća bila je otvorena kuća. Ipak sam duboko udahnuo kad sam poslije izašao. Let je bio poslijepodne, planirali smo se malo provozati, između ostalog poći preko na Tromøyu, gdje dugo nisam bio, barem ne u Tybakkeftu, gdje sam odrastao, a onda ravno u zračnu luku, no otac je inzistirao da prvo moramo doći k njima, bila je subota, kupit će kozice u ribarnici, moram ih kušati prije nego što krenem za Malmö, takvih kozica sigurno tamo nemamo?
Ne, svakako ih moramo doći probati. Onda smo sjeli u auto i odvezli se na Tromøyu. Geir mi je pričao o mjestima kroz koja smo prolazili, anegdote vezane uz njih. Cijeli je njegov život zasnovan na ovome ovdje. Zatim je pričao o svojoj obitelji. Tko je bila njegova majka, tko su mu bili otac i brat. “Rilo ih je zanimljivo upoznati”, rekao sam. “Sad bolje razumijem o čemu si govorio. Tvoj otac i brat gotovo uopće nemaju dodirnih točaka s tobom. Tvoj temperament. Tvoj um i tvoju znatiželju. Tvoj nemir. Otac i brat, oni su čista ljubaznost i blagost. Gdje je onda poveznica? Pa netko nedostaje i to je tako očito. Tvoja majka morala je biti slična tebi. Zar ne?” “Da. To je točno. Razumio sam je. Ali sam zato i morao otići. Šteta da je nisi upoznao, uostalom.” “Ja dolazim kad je gotovo.” “Najkonkretnija poveznica između tri generacije vjerojatno je činjenica da Njaal, ja i tata imamo potpuno jednak zatiljak.” Kimnuo sam. Vozili smo se preko brežuljaka prema mostu za Tromøyu. Usjeci u planinama napravljeni su dinamitom, izgrađene su ceste, industrijska postrojenja niknula su kao i svuda u tom okrugu. Ispod nas vidio sam otočić Gjerstadholmen, a malo dalje naselje Ubekilen. Desno, Håvardovu kuću. Autobusno stajalište, šumu i brežuljke podno nje, gdje smo se zimi skijali, dok smo ljeti išli na rt na kupanje. “Ondje skreni”, rekao sam. “Ondje? Lijevo? O jebote, zar si tu živio?” Kuća starog Sørena, stablo višnje i ondje, naselje. Kružna ulica Nordåsen. O, Bože, kako je sve maleno. “To je to. Tamo ravno.” “Tamo? Ona crvena kuća?” “Da. Bila je smeđa kad smo mi u njoj živjeli.” Zaustavio je auto. Kako je sve bilo maleno. I tako loše. “Nema se što vidjeti”, rekao sam. “Hajde, idemo dalje. Ovdje, uz brijeg.” Žena u bijeloj pernatoj jakni išla je nizbrdo gurajući dječja kolica. Inače nigdje nije bilo znakova života. Olsenova kuća. Planina. Zvali smo to planina, a bio je to tek brežuljak. Sivina kuća iza njega. Sverreova kuća. Nigdje nikoga. Dobro, bila je ondje grupica djece. “Utihnuo si”, rekao je Geir. “Previše svega?” “Previše? Ne, prije premalo. Sve je ovdje tako maleno. Nema ničega. Nikad to prije nisam zapazio. Nema ničega. A nekoć mi je to bilo sve.” “Hm, da”, rekao je i nasmiješio se. “Ravno?” “Idemo na istočnu obalu, može? Do tromøyske crkve? Ona je bar lijepa. Iz trinaestog stoljeća. Ima fantastičnih nadgrobnih spomenika iz sedamnaestog stoljeća, s lubanjama i pješčanim satovima i zmijama. Natpis s jednog od njih upotrijebio sam u prvoj poštenoj priči koju sam napisao. Kao epigraf.” Sva mjesta koja sam nosio u sebi, koja sam zamišljao bezbroj puta tijekom života, gledao sam sad kroz prozor kako prolaze, nisu zračila ničime, bila su posve neutralna kakva jesu, zapravo. Pokoji humak, uvalica, zapušteni pontonski mol, uska draga, nekoliko starih kuća u njoj, padina prema vodi. To je sve.
Izašli smo iz auta i pošli prema groblju. Malo smo ljunjali po njemu, gledali more, ali čak ni to, čak ni pogled na borove koji su rasli nagnuti prema plaži od oblog kamenja, sve manji i manji što su izloženiji surovom vjetru, nije u meni budio ništa. “Hajde, idemo”, rekao sam. Zatim polja na kojima sam radio ljeti, cesta prema moru, gdje smo se mogli kupati već sredinom svibnja, za Dan Ustava. Sandumkilen. Kuća moje učiteljice, kako se ono zvala? Helga Torgesen? Sigurno joj je sad već blizu šezdeset. Færvik, benzinska postaja, kuća s druge strane, gdje su se djevojke iz razreda toliko uzbudile na jednom tulumu netom prije nego što sam se preselio, supermarket, čije se gradnje još uvijek sjećam. Nije bilo ničega. Ali još uvijek se u ovim kućama odvijaju životi i one su ljudima koji u njima žive još uvijek sve. Ljudi se rađaju ovdje, ljudi umiru ovdje, vode ljubav i svađaju se, jedu i seru, piju i slave, čitaju i spavaju. Gledaju televiziju, sanjaju, čiste, jedu jabuke i gledaju krovove, jesenske vjetrove koji povijaju visoke, tanke borove. Malo i jadno, ali sve što postoji. Sat poslije sjedio sam sam za stolom u dnevnoj sobi i velikom brzinom jeo kozice koje je poslužio Geirov otac, koji nije htio jesti, ali je rekao da mi treba jedan sørlandski doživljaj prije odlaska. Zatim smo se rukovali, ja sam zahvalio na hrani i smještaju, sjeo opet u auto pokraj Geira i odvezao se u zračnu luku. Išli smo cestom preko Birkenlanda, jer sam htio vidjeti kako danas izgleda moj drugi dom iz djetinjstva, onaj u Tveitu. Geir je zaustavio auto ispred kuće. Nasmijao se. “Tu si živio? Usred šume? Pa ovo je potpuno izolirano! Nema žive duše ovdje! Takva osama... Čisti Twin Peaks, ako mene pitaš. Ili Pernille i mister Nelson, sjećaš se te lutkarske serije? Bojao sam je se ko crnog vraga kad sam bio mali.” Nastavio se smijati dok sam mu ja pokazivao mjesta. I ja sam se morao smijati, jer sam to vidio njegovim očima. Sve te stare, oronule kuće, olupine automobila na dvorištima, kamione parkirane ispred njih, razmake među kućama i koliko je sirotinjski sve to izgledalo. Pokušao sam mu objasniti kako nam je kuća bila lijepa i kako je dobro bilo živjeti ovdje, da mi ništa nije nedostajalo, ali... “Ma daj!” rekao je. “Sigurno je bilo kazna živjeti ovdje.” Nisam odgovorio, malo me naživcirao, imao sam se potrebu braniti. Ali nije mi se dalo. I ovdje je bilo kao i svagdje drugdje: onaj unutrašnji doživljaj od kojega sve pršti značenjima nije imao ekvivalent u izvanjskome. Rukovali smo se na parkiralištu, on se vratio u auto, a ja sam otišao u salu za odlaske. Let je bio za Oslo, gdje sam trebao presjesti na let za Billund u Danskoj, gdje sam opet presjedao za Kastrup, Kopenhagen. Kući sam došao tek u deset navečer. Linda me počela grliti kad sam došao, dugo i s puno emocija, sjeli smo u dnevnu sobu, ona je nešto skuhala, ja sam pričao o putovanju, ona je rekla da joj je dan nakon mog odlaska bilo bolje, ali da je shvatila da moramo izaći iz tog začaranog kruga u kojem smo se našli, s čim sam se složio, više nije išlo tako, nije moglo tako, moramo se maknuti iz toga u nešto novo. U pola dvanaest otišao sam u spavaću sobu, uključio računalo, otvorio novi dokument i počeo pisati. U prozoru vidim mutan odraz vlastitoga lica. Osim oka, koje blista, i dijela neposredno ispod njega, koji prigušeno reflektira malo svjetla, cijela lijeva strana leži u sjeni. Dvije duboke bore spuštaju mi se niz čelo, jedna duboka bora niz svaki obraz, sve nekako ispunjene mrakom, a s očima koje su zagledane i ozbiljne te malko spuštenim kutovima usana nemoguće je ne smatrati to lice melankoličnim. Što se to u njega urezalo?
Sljedeći sam dan nastavio. Ideja je bila da se svojemu životu približim što je više moguće pa sam pisao o Lindi i Johnu, koji spavaju u susjednoj sobi, Vanji i Heidi, koje su u vrtiću, o pogledu kroz prozor, muzici koju slušam. Sljedeći dan otišao sam u kolibu na selo, gdje sam nastavio pisati, neke postmodernističke odlomke o licima i o uzorcima koji postoje u svim velikim sistemima, u dinama, oblacima, ekonomiji, prometu; tu i tamo izašao bih u vrt i pušio i gledao ptice koje su letjele nebom, bila je veljača i nije bilo žive duše u tom vikendaškom naselju, samo redovi i redovi malih, dobro održavanih kućica u malim vrtovima tako savršenim da su izgledali kao dnevne sobe. U sumrak je dolet jelo golemo jato vrana, bilo ih je sigurno nekoliko stotina, taman oblak lepršajućih krila koji je prolazio pa nestao. Pala je noć i osim onoga što je osvjetljavalo svjetlo koje je dopirale kroz otvorena vrata s drugog kraja vrta, sve je oko mene bilo mračno. Toliko sam mirno sjedio da je jež trčkarao samo pola metra dalje od mojih stopala. “O, zdravo”, rekao sam i pričekao da dođe do živice prije nego što sam ustao i ušao u kuću. Sljedeći dan počeo sam pisati o onome proljeću kad je tata odselio od mame i mene, a iako sam mrzio svaku rečenicu, odlučio sam ustrajati, morao sam to završiti, ispričati konačno tu priču koju sam tako dugo pokušavao ispričati. Kad sam se vratio kući, pozabavio sam se nekim bilješkama koje sam zapisao s osamnaest godina i iz nekog razloga odustao od njih, pisalo je “vrećice piva u jarku”, aludiralo je to na jedan novogodišnji tulum u mladosti, to sam mogao iskoristiti, samo ako će mi biti dovoljno stalo da odustanem od težnje za visinama. Tjedni su prolazili, ja sam pisao, odvodio djecu u vrtić ili ih dovodio natrag, provodio poslijepodneva s njima u nekom od brojnih parkova, kuhao večeru, čitao im i spremao ih na spavanje, radio navečer na korekturama i drugim sitnim poslićima. Svake nedjelje biciklom bih se odvezao do Limhamnsfälteta i dva sata igrao nogomet, to mi je bila jedina slobodna aktivnost, sve se drugo vrtjelo ili oko posla ili oko djece. Limhamnsfältet bila je golema travnata površina na rubu grada, tik uz more. Od kraja šezdesetih šarolika se grupa muškaraca okupljala ondje svake nedjelje u deset i petnaest. Najmlađi su dečki od šesnaest-sedamnaest godina, dok se najstariji, Kai, bliži osamdesetoj on se drži krila i treba dobiti loptu ravno na nogu, ali kad je dobije, još je uvijek u njemu toliko nogometa da zna dodati, a tu i tamo i zabiti gol. No većini je između trideset i četrdeset, dolaze iz svih slojeva društva i zapravo jedino što je svima zajedničko ljubav je prema igranju nogometa. Zadnje nedjelje u veljači Linda i djeca došli su sa mnom, Vanja i Heidi su malo navijale za mene, a onda su oni otišli u park pokraj plaže dok sam ja igrao. Tlo je prekrio mraz, inače mek travnati tepih bio je toliko tvrd da je pucketao, a kad sam nakon jednog sata srušen u naletu drugog igrača i sletio ravno na rame, odmah sam shvatio da nešto nije u redu. Ostao sam ležati, ostali su se okupili oko mene, pozlilo mi je od bola, polako sam hodao i presavinuo se iza vrata, ostali su shvatili da se nisam samo udario pa je igra prekinuta, ionako je bilo pola dvanaest. Fredrik, pedesetineštogodišnji pisac i klasični napadač koji je još uvijek zabijao golove u švedskoj amaterskoj ligi, odvezao me u bolnicu, dok je Martin, divovski Danac od preko dva metra kojeg sam znao iz vrtića, preuzeo na sebe da obavijesti Lindu i djecu o tome što se dogodilo. Hitna je bila puna, uzeo sam broj i sjeo u čekaonicu, rame me je žarilo i probadalo u kojem god ga smjeru pomaknuo, ali nije bilo tako strašno da ne bih izdržao pola sata dok ne dođem na red. Objasnio sam situaciju sestri na prozorčiću, izašla je da me nabrzinu pregleda, uzela mi je ruku i polako je pomaknula ustranu. Vrisnuo sam iz petnih žila. Aaaaaaa! Cijela čekaonica okrenula se prema meni. Skorašnjem četrdesetogodišnjaku u dresu argentinske nogometne reprezentacije i tenisicama za nogomet, duge kose gumicom pričvršćene u nekakvu frizuru nalik na ananas navrh glave, koji tuli od bola. “Dođite sa mnom”, rekla je sestra. “Da vas pošteno pregledamo.”
Ušao sam s njom u susjednu prostoriju, zamolila me da pričekam, nekoliko minuta poslije došla je druga sestra, koja je napravila istu kretnju mojom rukom, ja sam opet vrisnuo. “Žao mi je”, rekao sam. “Ali ne mogu si pomoći.” “Sve je u redu”, rekla je i oprezno mi skinula gornji dio trenirke. “Skinut ćemo vam i majicu”, rekla je. “Je li to u redu?” Počela je povlačiti rukav, ja sam vrisnuo, napravila je malu stanku pa pokušala ponovno. Odmaknula se od mene. Pogledala me. Osjećao sam se kao ogromno dijete, “Razrezat ćemo je.” Sad sam ja nju pogledao. Razrezati moj argentinski dres? Došla je sa škarama i razrezala rukave, zamolila me da sjednem na krevet da mi skine majicu, uvela mi kanilu u podlakticu malo iznad zapešća. Dobit ću malo morfija, rekla je. Kad je to bilo gotovo, nisam primijetio nikakvu razliku, a ona me odvezla kolicima u drugu sobu, možda pedeset metara dalje u toj labirintskoj zgradi, gdje sam ostao sam čekati rendgen, ne bez zabrinutosti, jer sam bio uvjeren da mi je rame iščašeno i znao sam da će u tom slučaju boljeti kad ga budu namještali. No bilo je slomljeno, utvrdio je liječnik, trebat će mu osam do dvanaest tjedana da zacijeli. Dali su mi tablete protiv bolova, recept za još njih, čvrsto mi omotali rame zavojem što je išao preko i ispod ramena, tako da je imao oblik osmice, objesili na mene trenirku i poslali me kući. Kad sam otvorio vrata stana, Vanja i Heidi dotrčale su k meni. Bile su uzbuđene; tata je bio u bolnici, njima je to bila pustolovina. Ispričao sam njima i Lindi, koja je došla za njima s Johnom na rukama, da sam slomio ključnu kost i dobio povez, da nije strašno, ali da ne smijem ništa dizati ni nositi niti upotrebljavati ruku iduća dva mjeseca. “Ti to ozbiljno?” rekla je Linda. “Dva mjeseca?” “Da, u najgorem slučaju tri”, rekao sam. “Nikad više nećeš igrati nogomet, to je bar sigurno”, rekla je Linda. “A da?” rekao sam. “Otkad ti odlučuješ o tome?” “Ja ću trpjeti posljedice toga”, rekla je. “Kako ću se sama brinuti za sve troje djece dva mjeseca, ako smijem pitati?” “Bit će sve u redu”, rekao sam. “Smiri se. Pa ja sam slomio ključnu kost, uostalom. Boli me. I nisam to namjerno napravio.” Ušao sam u dnevnu sobu i sjeo na sofu. Svaku sam kretnju morao izvesti polako i planirati unaprijed, jer na svako, i najmanje, odstupanje cijelim bi mi tijelom prostrujao oštar bol. Aah, Ooh, Uuh, stenjao sam dok sam polako sjedao. Vanja i Heidi pratile su svaku kretnju razrogačenim očima. Nasmiješio sam im se pokušavajući staviti veliki jastuk iza svojih leđa. Došle su mi sasvim blizu, Heidi mi je prelazila rukom po prsima kao da ih pregledava. “Možemo vidjeti zavoj?” rekla je Vanja. “Poslije”, rekao sam. “Malo me boli kad se oblačim i svlačim, znaš.” “Večera!” viknula je Linda iz kuhinje. John je sjedio na dječjoj stolici i udarao nožićem i vilicom u stol. Vanja i Heidi zurile su u mene i pratile moje polagane, otegnute kretnje dok sam sjedao. “Kakav dan!” rekla je Linda. “Martin nije ništa znao, samo je rekao da su te odvezli na hitnu. Pomogao nam je doći kući, srećom, no dok sam otključavala vrata, pukao mi je ključ.
O, Bože. Već sam mislila da ćemo morati spavati kod njih. No onda sam za svaki slučaj provjerila torbu i unutra je bio Beritin ključ, čista sreća da ga nisam objesila na mjesto. I onda ti dođeš doma sa slomljenom ključnom kosti...” Pogledala me. “Tako sam iscrpljena”, rekla je. “Žao mi je”, rekao sam. “Ali sigurno samo prvih nekoliko dana neću ništa moći raditi. A onda će mi jedna ruka funkcionirati normalno.” Poslije večere legao sam na sofu, s jastukom ispod leđa, pa na televiziji gledao utakmicu talijanske lige. U četiri godine otkako smo dobili djecu, takvo sam što napravio samo jedanput. Tad sam bio tako bolestan da se nisam mogao pomaknuti, ležao sam na sofi cijeli dan; tada sam prvi film o Jasonu Bourneu gledao tako da sam pogledao prvih deset minuta, malo spavao pa pogledao drugih deset minuta, opet malo spavao, u međuvremenu i povratio, no iako me boljelo cijelo tijelo, što mi je bilo nepodnošljivo, uživao sam u svakom trenutku. Ležati na kauču i gledati film usred dana! Bez i jedne jedine obaveze! Bez odjeće koju treba staviti u pranje, bez poda koji treba oribati, bez posuđa koje treba oprati, bez djece koju treba čuvati. Sad sam imao isti osjećaj. Nisam ništa mogao raditi. Bez obzira na to što me probadalo, žarilo i boljelo rame, sreća što mogu ležati na miru bila je veća od svega toga. Vanja i Heidi kružile su oko mene, tu i tamo mi došle sasvim blizu i oprezno me gladile po ramenu, zatim otišle iz sobe i nastavile se igrati, vratile se. Njima je to sigurno bilo nevjerojatno, pomislio sam, to kako sam odjednom potpuno pasivan i nepomičan. Kao da su me gledale novim očima. Kad je utakmica završila, otišao sam se okupati. Nismo imali stalak za glavu tuša, morao sam je držati u ruci, a sad to nije dolazilo u obzir pa sam morao pustiti vodu i s mukom se uspentrati u kadu. Vanja i Heidi su me promatrale. “Trebaš pomoć s kupanjem, tata?” rekla je Vanja. “Možemo te mi okupati?” “Da, to bi bilo super”, rekao sam. “Vidite one krpice? Uzmite svaka jednu pa ih umočite u vodu i stavite malo sapuna.” Vanja je točno slijedila upute, Heidi je radila isto što i ona. I tako su stajale ondje nagnute preko ruba kade i sapunale me krpicama. Heidi se smijala, Vanja je bila ozbiljna i usredotočena. Oprale su mi ruke, vrat i prsa. Heidi je dosadilo nakon nekoliko trenutaka i odjurila je u dnevnu sobu, Vanja je ostala još malo. “Je li bilo dobro?” rekla je na kraju. Nasmiješio sam se, to sam obično ja nju pitao. “Da, bilo je super”, rekao sam. “Ne znam što bih bez tebe!” Sva se ozarila pa i ona odjurila u dnevnu sobu. Ostao sam ležati sve dok se voda nije ohladila. Prvo utakmica na televiziji pa duga kupka. Kakva nedjelja! Vanja me više puta došla obići, vjerojatno je čekala da stavim zavoj. Govorila je švedski, još uvijek sa štokholmskim naglaskom, no kad sam ja bio s njom, ujutro ili poslijepodne, ili kad bi na neki drugi način osjetila bliskost prema meni, češće bi joj u govoru iskrsavale riječi iz mojega dijalekta. Najčešće bi upotrebljavala “moje” zamjenice, govorila “mæ” umjesto “mig”. Rekla bi, naprimjer, “Lyft upp mæ!” podigni me. Svaki put bih se nasmijao. “Možeš otići po mamu?” rekao sam joj sad. Kimnula je i odjurila. Oprezno sam ustao iz kade i već se obrisao kad je Linda došla. “Možeš mi staviti zavoj?” rekao sam. “Naravno”, rekla je.
Objasnio sam joj kako treba stajati i rekao da ga mora čvrsto stegnuti, jer inače nema smisla. “Jače!” “Zar te ne boli tako?” “Malo, ali što je čvršći, to me manje boli kad se krećem.” “Dobro”, rekla je. “Ako ti tako kažeš.” Zatim je zategnula zavoj odostrag. “Aaaaa!” rekao sam. “Je li to bilo prejako?” “Ne, bilo je dobro”, rekao sam. Okrenuo sam se prema njoj. “Žao mi je što sam prije bila mrzovoljna”, rekla je. “Samo mi se perspektiva učinila užasnom, to da ću sve morati sama idućih nekoliko mjeseci.” “Ali neće biti tako”, rekao sam. “Moći ću ih voditi u vrtić i ići po njih kao i obično već za koji dan, siguran sam.” “Jasno mi je da te boli i da nisi ti kriv. Ali samo sam tako iscrpljena.” “Znam. Ali bit će u redu. Sve će se srediti.” U petak je Linda bila toliko umorna da sam po djevojčice u vrtić ja otišao s Johnom. Put donde prošao je dobro, kolica s Johnom gurao sam desnom rukom i hodao za njima najopreznije što sam mogao. Povratak je donio veće probleme. Tad sam vukao kolica s Johnom za sobom desnom rukom, dok sam ozlijeđenu lijevu ruku priljubio uz bok i dvostruka kolica s Vanjom i Heidi nekako gurao cijelim tijelom, a tu i tamo kroz ruku bi mi sijevnuo bol kojemu sam se mogao oduprijeti samo sitnim jaucima. Sigurno je to bio čudan prizor pa su ljudi zurili u nas dok smo prolazili. Čudno je bilo i iskustvo koje sam stekao tih tjedana. Zbog toga što nisam mogao ništa dizati i nositi i što mi je bilo teško sjesti i ustati, osjećao sam bespomoćnost koja je uvelike nadilazila moja tjelesna ograničenja. Odjednom nisam imao nikakav autoritet, nikakvu snagu, očito je bilo i da gubim kontrolu, a osjećaj da imam kontrolu dotad sam uzimao zdravo za gotovo. Sjedio sam mirno, bio pasivan i kao da sam izgubio kontrolu nad okolinom. Jesam li onda prije uvijek osjećao da imam i kontrolu i moć nad njom? Da, očito jesam. Tu moć i kontrolu nisam trebao provoditi, bilo je dovoljno da znam da postoji, prožimala je sve što sam radio i sve što sam mislio. Sad kad je više nije bilo prvi sam put obratio pozornost na nju. Još je čudnije bilo to da je isto vrijedilo i za pisanje. I nad njime sam mislio da imam moć i kontrolu, koja je nestala kad sam slomio ključnu kost. Odjednom sam bio ispod teksta, odjednom je on imao moć nada mnom, i samo zahvaljujući izrazito jakoj snazi volje uspijevao sam napisati onih pet stranica dnevno koje sam si postavio kao cilj. A i to je išlo. Mrzio sam svako slovo, svaku riječ, svaku rečenicu, a to što mi se nije sviđalo ono što sam radio, nije značilo da to ne trebam raditi. Još godinu dana i bit će gotovo, pa ću moći pisati o nečemu drugom. Stranice su se gomilale, priča je napredovala, a onda sam jednog dana naišao na još jednu bilješku u jednoj bilježnici u koju sam štošta zapisivao zadnjih dvadeset godina, onu o tulumu koji je tata organizirao za prijatelje i kolege onoga ljeta kad sam imao šesnaest, kad se zabava u kasnoljetnom mraku stopila s mojom osobnom velikom srećom i tatinim plačem; ta večer bila je nabijena osjećajima, bila je to jedna nemoguća večer, sve se u njoj sabralo, a sad sam konačno mogao o tome pisati. Kad to bude gotovo, u ostatku bi se trebalo raditi o tatinoj smrti. Ta je vrata bilo teško otvoriti, bilo je teško ući u to, no pristupio sam tome na nov način: pet stranica svaki dan, bez obzira na sve. Onda bih ustao, ugasio računalo, odnio smeće u podrum, bacio ga i otišao po djecu. Onaj užas koji mi je sjedio u prsima nestao je kad bi djevojčice dojurile preko dvorišta k meni. Bilo je to nekakvo njihovo nadmetanje, koja će glasnije urlati i koja će me jače zagrliti. Ako je John bio sa mnom, i on je sudjelovao, nasmiješen bi sjedio u kolicima i vikao, jer za njega su njegove dvije sestre bile najveće na svijetu. Kao da bi život raspršile oko njega, a on je sjedio i upijao, kopirao sve što je mogao, tako da se čak nije bojao ni Heidi, koja je još uvijek znala biti toliko ljubomorna na njega da
bi ga ogrebla, gurnula ili udarila ako nismo dobro pazili, no u ovakvim trenucima nikad je ne bi gledao sa strahom. Je li zaboravljao? Ili mu je bilo toliko dobro da bi se to jednostavno izgubilo u svemu tomu? Jednog dana u ožujku zazvonio je telefon dok sam radio, poziv je bio s nepoznatog broja, ali kako nije bio norveški, nego švedski, ipak sam se javio. Bio je to jedan kolega moje mame, bili su na seminaru u Göteborgu, mama se iznenada onesvijestila u nekoj trgovini pa su je odvezli u bolnicu, gdje je sad ležala na kardiologiji. Nazvao sam onamo, imala je srčani udar, operirana je i bila izvan opasnosti. Kasno te večeri nazvala me ona. Čuo sam da je slaba i možda malo zbunjena. Rekla je da ju je toliko boljelo da bi radije umrla nego da ti bolovi potraju. Nije se onesvijestila, samo je pala. I ne u trgovini, nego na ulici. Dok je ležala ondje, rekla mi je sad, uvjerena da je gotovo, pomislila je kako je imala divan život. Kad je to rekla, protrnuo sam. Bilo je nešto tako dobro u tome. Rekla je dalje da se najviše prisjećala svojega djetinjstva dok je ležala i mislila da umire, u nekakvom iznenadnom uvidu: imala je nevjerojatno djetinjstvo, bila je slobodna i sretna, bilo je fantastično. Idućih dana stalno mi se vraćalo to što je rekla. To me zaprepastilo, na neki način. Ja to nikad ne bih pomislio. Kad bih se ja sad srušio i imao nekoliko sekundi, ili možda minuta, za razmišljanje o svemu što je bilo, ja bih pomislio suprotno. Da nisam ništa postigao, da nisam ništa vidio, da nisam ništa doživio. Želim živjeti. Ali zašto onda ne živim? Zašto onda, kad u avionu ili autu zamišljam da će se srušiti ili sudariti, pomislim da to nije tako strašno? Da nije tako važno? Da je svejedno hoću li umrijeti ili živjeti? Jer najčešće bih to pomislio. Ravnodušnost, to je jedan od sedam smrtnih grijeha, zapravo najveći od svih, jer se on jedini ogrešuje o život. Kasnije tog proljeća, kad sam se bližio kraju priče o tatinoj smrti, užasnim danima u kući u Kristiansandu, mama je došla u posjet. Bila je na još jednom seminaru u Goteborgu pa je svratila k nama kad je završio. Prošla su dva mjeseca otkako se srušila u tom gradu. Da se srušila kod kuće, teško da bi preživjela, živjela je sama, a sve i da je uspjela pozvati pomoć, do bolnice je bilo četrdeset minuta vožnje. U Göteborgu su je odmah pregledali, pa se začas našla na operacijskom stolu. Sad se pokazalo da infarkt nije došao kao grom iz vedra neba. Imala je bolove, učestale jake bolove, ali je mislila da je to od stresa, potiskivala je, mislila je otići k liječniku kad se vrati kući, a onda se srušila. Jednog je jutra plela dok sam ja pisao, a Linda ostala vani s Johnom nakon što je odvela djecu u vrtić. Kad sam nakon nekog vremena otišao vidjeti kako je, počela je iz čista mira pričati o tati. Rekla je da se uvijek pitala zašto je ostala s njim, zašto nas nije povela sa sobom i napustila ga, zar samo zato što se nije usudila? Nekoliko tjedana prije razgovarala je o tome s jednom prijateljicom, rekla je, i odjednom začula sebe kako izgovara da ga je voljela. Sad me pogledala. “Voljela sam ga, Karl Ove. Stvarno jesam.” Nikad to prije nije rekla. Nijednom nije bila tomu ni blizu. Da, nisam se sjećao da je ikad upotrijebila riječ kao što je “voljeti”. To me šokiralo. Što se to događa, pomislio sam. Što se to događa? Jer nešto se oko mene promijenilo. Je li se nešto u meni mijenjalo pa sam sad vidio ono što prije nisam vidio ili sam pak nešto pokrenuo? Jer puno sam o vremenu s tatom govorio s njom i s Yngveom, ono mi se iznenada sad ponovno približilo. Tog je jutra nastavila pričati o tome kako su se upoznali. Radila je u jednom hotelu u Kristiansandu onoga ljeta kad je imala sedamnaest godina, bila je na terasi restorana u velikom parku, u hladu ispod stabla, jednog dana kad ju je jedna prijateljica upoznala sa svojim prijateljem i njegovim drugom.
“Nisam dobro čula njegovo ime i dugo sam mislila da se zove Knudsen”, rekla je. “I prvo mi se više sviđao onaj drugi, znaš. No na kraju sam završila s tvojim tatom... Lijepa je to uspomena. Sunce i trava u tom parku, drveće i hlad, svi ljudi koji su bili ondje... Bili smo tako mladi, znaš... Da, bila je to avantura. Početak avanture. Takav sam osjećaj imala.”
Bilješka o prevoditeljici Anja Majnarić rođena je u Zagrebu 1982. godine. Diplomirala je engleski jezik i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je odslušala i modul norveškog jezika. Od 2006. bavi se isključivo književnim prevođenjem i odlazi na rezidencijalne boravke u inozemstvo (Norveška, Škotska, SAD, Irska). Kao slobodna prevoditeljica prevodi s engleskog i norveškog jezika za nekoliko izdavačkih kuća te za Treći program HRT-a. Neki od njezinih značajnijih prijevoda jesu Trenutak slobode Jensa Bjørneboea, Fahrenheit 451 Raya Bradburyja, Puste zemlje Stephena Kinga te Moja borba, prva knjiga Karla Ovea Knausgårda. Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca od 2009. i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 2015. godine.
