BRANKO HEĆIMOVIĆ Zapisi o dramama Ive Vojnovića Dugo vremena negativno su ga ocjenjivali, Krleža ga naziva diletantom i amaterom. Proturječna mišljenja o Vojnoviću potkrepljuje nestalnost njegova stvaralačkog zanimanja. Ekvinocij – puk, socijalne namjere Psyche – kozmopolitska komedija, salonska konverzacija Trilogija – slom vlastele i njeno odumiranje Mit o Dubrovniku podržavao se i u njegovoj obitelji. Majka je jedan od simbola njegova života i stvaranja. O Dubrovniku piše s putno sjete i suosjećajnosti, svjesnost o prolaznosti i smjeni klasa, patetika i sentimentalnost, romantičarsko obojenje i retorika. Njegova djela su projekcija osobnih biljegova i preokupacija i nastojanja da u književnomm stvaranju nađe smirenje i utočište, ideale i simbole, ali i satisfakciju za vlastitu psihičku nestabilnost. Ekvinocijo – djelo koje naviješta novo doba hrvatske dramatike. Razilaženja oko toga koju dramu treba nagraditi 1894. Ekvinocij ili Simeon Veliki A.T. Pavičića Usporedba Vodopića i Vojnovića – niz sličnosti, majka Jele, oluja Govor: sočan, spontan koji živi s ambijentom i odiše ambijentom, autentična pučka riječ, narodna metafora izmjenjuje se s poslovicom, dosjetka, talijanizmi. Ekvionocijalna oluja u djelu ima posve intelektualno obilježje. Utjecaj Ibsena – analogija između drama Sablasti i Ekvinocija Presudni su grijesi iz prošlosti, lik majke, ekvinocijo ima funkciju udesa. Ekvinocijo = sudbina koja je preobražena u simbol. Vojnović – fabulativni rasplet u romantičnom stilu, s naturalističkim prizvukom, a Ibsen – spoznaja izrasta iz filozofijskog poimanja. 3. i 4. čin – slabiji, iznevjeravanje lica, retoričnost, opadanje kvalitete koje se očituje u smanjenoj potkrepljenosti, razrađenosti i zgusnutosti zbivanja te u različitim naivnostima i melodrami ponekih prizora
1. i 2. čin – iznenađujuća realističnost i potresni društveni prosvjed – npr. razgovor o imigrantima, ugovaranje miraza Ekvinocijo, 1895. Pisana dijalektom, na scenu donosi svijet siromašnih gruških ribara, pomoraca i brodara, koji su, u potrazi za srećom, osuđeni na odlazak iz zavičaja i prekomorska putovanja. Mladić Ivo Ledinić želi oženiti djevojku Anicu, ali Aničin otac, kapetan Frano Dražić, iz financijske koristi ne želi kćerku dati Ivu već je želi udati za bogatog, ali starog povratnika iz Amerike, Nika Martinovića. Dodatni zaplet predstavlja otkriće činjenice da je mladić Ivo zapravo izvanbračni Nikin sin. No, uz pomoć Ivine majke Jele, mladi par uspijeva izigrati Aničina oca i nesuđenog drugog mladoženju. Ona u Niki prepoznaje svoju bivšu ljubav te želi da ih on napokon prizna kao obitelj, ali njezine nade se ugase kada sretne nabusitog i bahatog starog povratnika pa se Jele, odustavši od realizacije
1
svojih davnih želja, transformira u uzvišenu ženu, gotovo sveticu, koja je spremna žrtvovati se u potpunosti za svoje bližnje. U djelu se spajaju verizam i simbolizam tj. verizam i artizam, što hrvatsku dramu otvara modernističkim tokovima. To je osobito vidljivo u oblikovanju središnjeg motiva "ekvinocijalne oluje", stvaranjem paralelizma između oluje i prirode i one u ljudskoj duši tj. u svojim likovima. Od uobičajenog verističkog postupka (tematiziranje ribarskog puka i običnih ljudi) razlikuje ga što od ribarskog puka ne stvara pučku komediju, već likovima daje viši estetski registar, pravo na dramu, gotovo čak na tragediju, dramu majke, sagrađenu gotovo po zakonima antičke tragedije u kojoj se čitav niz likova javlja u ulozi kora koji predvode Vlaho Slijepi Parok. Drama je podijeljena u 4 čina (u ovoj drami prikaze), a činovi u prizore (u ovoj drami pojave). Likovi: Frano Dražić, kapetan pomorski, Niko Marinović, bogataš iz Amerike Ivo Ledinić, meštar na škaru Pavo, barkarijol Anica, Franova kći Jele, Ivova majka Motiv oluje – dijalog između Pave i starog mrnara najavljuje motiv ekvinocija (najavljen je već i u didaskalijama na početku 1.čina) Motiv siromaštva – socijalna pozadina – dvije djevojčice, kćeri pokojnog barkariola dolaze kod Kate kupiti malo kruha. Otac im je stradao na moru, a majka je u bolnici. Djeca nemaju ni za kruh. Najavljen je motiv siromaštva i teškog života ljudi koji ovise o moru i žive od njega. Siromaštvo i težnja za bogaćenjem provlače se kroz cijelu dramu. Frano nagovara Ivu da ode u Ameriku i zaradi novac (mnogi su otišli i vratili se s novcem i kao gospoda) jer "Zlato otvara svačija vrata – Ko zna?!" Ivu ne treba novac da bi našao dobru priliku za ženidbu jer on voli Anicu, ne žudi da bude bogat, ali bi mu više novca dobro došlo. Glavni likovi: Jele, Niko, Ivo, Franica i Frano nose sukobe i samu dramsku radnju. Sporedni likovi: Pave, Marija, Vlaho Slijepi, Kate, grobar... Motiv ljubavi: Anicu i Ivu povezuje naklonost i ljubav. Činjenica da se ovo dvoje mladih vole, Franu mnogo ne znači. On o Aničinoj budućnosti ima svoje zamisli. Ivo je isto jedamput htio u svijet (to mu je od očeve krvi), ali majka ga je molila da ju ne ostavi. Ivi ipak novac nije na prvom mjestu (ima ga dosta da prošeta staricu – majku do Grada). Ne ostavlja majku jer bi ga sredina osudila. Poštuje i voli majku jer se brinula za njega otkad ga je rodila. Njegova je sreća povezana sa srećom osoba do kojih mu je stalo. Okolina ga uvažava jer je pošten i vrijedan. Frano i Ivo razgovaraju treba li Ivo misliti više na zarađivanje novca. Njihova su stajališta u pogledu ove teme različita. Svatko od njih opravdava svoj stav i osporava stav drugoga. Vodeći ovakav razgovor (dijalog), likov mogu produbiti neslaganje do stupnja kad nastupa sukob.
2
Motiv nepravde – Nikov razgovor s Vlahom Slijepim uznemiruje Jelu. Ona ga ne prepoznaje po izgledu nego po glasu. Nikov dolazak unosi nemir i bijes i u lvov život. Doznaje da je "Frano zagrlio Amerikana i rekao: Eto mi zeta!" Ivo je sam sa svojim nemirom i bijesom. Monolog u kojem Ivo razgovara sam sa sobom. Dramska se radnja razvija kroz dijaloge i monologe. Zaplet – 2.čin je smješten u salonu Franove kuće, a 3.čin u sobi Jeline kuće. Pada kiša. Uočavamo sužavanje prostora u kojem se kreću i djeluju likovi u odnosu na 1.čin. Tako su upućeniji jedni na druge. Na početku 2.čina Lucija nas upućuje na Franov odnos prema pokojnoj supruzi za čiju smrt krivi Frana. Sugerira da je sličan i odnos prema Anici i da će mu i ona dogorijeti poput svijeće. Napetosti koje su se pojavile u ekspoziciji, razvijat će se u zapletu do sukoba i kulminacije. Motivi pokretači su novac i ljubav (ljubav majke i sina, mladića i djevojke) Anica jasno daje do znanja ocu da voli Iva. Pokorava se njegovoj odluci da se mora udati za Nika, makar se time osuđuje na patnju i bol. Sve do kraja se čini da je njezina sudbina odlučena i da je ona nemoćna žrtva despotskog oca (bez majčine podrške). Žrtva je i sredine u kojoj živi koja joj ne dopušta da se odupre očevim odlukama. Jele je otkrila i svoju veliku tajnu – mladenačku ljubav, "grijeh" koji je povezuje s Nikom i iz kojeg je rođen Ivo. Ona je neudana majka, žrtva svoje ljubavi. Društvo je ovakve žene osuđivalo, a također je osuđivalo i njihovu djecu. Jele da bi zaštitila Iva svoju tajnu nosi duboko u sebi sve do trenutka kad je njezino otkrivanje važno za njegov život i sreću. Suprotnosti u karakterima dovode do sukoba među likovima, a sve vodi potpunom zaoštravanju – prema kulminaciji sukoba. Kulminacija – pokrenuto je sve zlo u dušama ljudi i u prirodi. Bjesni oluja prijeteći uništenjem brodova i kuća, bjesne najstrašniji osjećaji u Ivu koji ima priliku razriješiti sve ubojstvom. Ivo se vraća i grli majku. Razumio ju je i oprostio. Njezina je žrtva opravdana. Čini se da su se svi sukobi smirili jer drugog izlaza nema. Uspostavljen je sustav vrijednosti u kojem materijalno prevladava nad emocionalnim, patrijarhalno nad slobodom izbora vlastitog puta i sreće, nemoralno nad moralnim. Ivo će otploviti Nikovim brodom Sloboda, zaraditi novac u Americi. Pridružit će mu se Jele kad je on pozove – kupuje joj odmah kartu. Frano i Niko su sklopili "posao" i Niko je našao novu radnu snagu – nove žrtve želje za bogatstvom, žrtve siromaštva u zavičaju i Nikove bezočnosti. Nakon mise i blagoslova putnici se trebaju ukrcati na brod i otploviti. Peripetija – pokreću Ivove riječi upućene Anici: "Draže mi je zlato nego poštenje!" One joj daju snagu i nalaženje mogućeg izlaza – bijega s Ivom u Ameriku. Rasplet – Niko je ubijen. Jele je svjesna da je počinila strašan grijeh, ali će biti oslobođena krivnje prema ljudskim i božjim zakonima jer je ubila zločinca. Iva i Anicu Sloboda odnosi u novi život. Sad su uspostavljeni pravi sustavi vrijednosti: ljubav je vrjednija od novca, grijesi i nemoral moraju se platiti i osuditi, uvaženo je pravo na odluke o vlastitoj sudbini. Iako je zajednica oslobodila Jelu krivnje, ona umire. Umire zbog spoznaje da rukama kojima je ubila Nika – Ivova oca, ne bi mogla zagrliti sina.
3
Osim zvukova iz prirode, Vojnović uključuje i glazbu koja treba oslikati kulminaciju tog sukoba u likovima te kulminaciju ekvinocijalne oluje. Prisutna je i slika neba, mora i nijemih ljudi. Glazbenim i likovnim izrazom unosi moderne elemente u djelo. Ekvinocijo je oluja na moru, ali je i onaj element koji hara među ljudima kad se uzburkaju negativne emocije. (simfonički intermezzo) Nakon ekvinocija sve dođe na svoje mjesto, kao od čempresa: očišćeno od suvišnih suhih grana koje same ne bi otpale: Jele mora izvršiti posljednju žrtvu za sina da bi bio sretan, ali mora umrijeti jer rukama ubojice nikad ne bi mogla zagrliti sina – ubojstvo traži da bude kažnjeno; Niko mora umrijeti jer je zločinac i svojom smrću sinu omogućuje život; Anica mora obezvrijediti odnose koji je stavljaju u ropski položaj i učiniti nešto za vlastitu sreću; Ivo mora nadvladati u sebi burnu očevu krv i ne ubiti da bi zaslužio sreću. Sužavanje dramskog prostora i svođenje sukoba u dramskoj radnji na manji broj likova (2. i 3.čin) sastavnice su tzv. komorne drame. Simbolika imena broda – Nikov se brod zove Sloboda, Niko mu se veseli jer će ga osloboditi "našijeh tuga" i neće čuti "ovo more što sveđ ječi, a ne znaš zašto"; također će u svojoj utrobi ponijeti radnike – robove koji u novom svijetu vide oslobođenje. Na kraju Sloboda odlazi s Anicom i Ivom i svima onima koji će potražiti sreću u zemljama Amerike, a sad su mogući izgledi da je i pronađu. Temu za ovo djelo Vojnović je preuzeo iz Vodopićeve Tužne Jelei Ibsenovih Sablasti Veristički govor likova u djelu – sočan, spontan govor koji karakterizira lica Autentična pučka riječ, narodne metafore se izmjenjuju s poslovicom i dosjetkom, talijanizmi, leksičke i morfološke osobitosti dijalektalnog područja + stari književni jezik. Uvodi u dramu tabu teme: nevjenčana majka, ekonomske migracije, prodornost i okrutnost svjetskog kapitala. DUBROVAČKA TRILOGIJA Povijesni okvir djela - požunskim mirom sklopljenim nakon francuske pobjede nad Austrijom 1805., Francuskoj je pripala i Dubrovačka Republika te područje Boke kotorske. Napoleon pokreće svoju vojsku na jug i u proljeće 1806. stiže do Dubrovnika prije Rusa. Dubrovačka vlast predaje Grad bez otpora. Pod zapovjednikom maršala Lauristona francuska vojska ulazi u Dubrovnik. Idući dan su Francuzi proglasom objavili razloge okupacije D.R., obećavši da će joj vratiti nezavisnost kad Rusi napuste Boku kotorsku (kada su Austrijanci Rusima predali najveći grad Boke kotorske Kotor). 1808. fran.maršal Marmont izdaje naredbu o ukidanju D.R. tj. raspušta vladu i senat. Od 1813. Dubrovnik je, zajedno s Istrom, Dalmacijom i Bokom kotorskom, pripao Habsburgovcima. Uzor u etičkoj ideji, strukturalnom postupku spajanja prošlosti i sadašnjosti – Ibsen Uzor u tematici – Šenoa (Propast Venecije) Trilogija započinje sonetom Prelude i završava soneto Na Mihajlu. U početnom sonetu pjesnik uspoređuje grešnicu Mandaljenu i grešnicu pučine. Mandaljenina oluja strasti pretvorila se u mir dok je prala Kristu noge.
4
Trilogija započinje padom Dubrovnika, ali ne govori o njemu već o njegovoj vlasteli, on opstoji samo posredno, putem dočaravanja vlastele i njezina doživljavanja grada kao dijela sebe i svoga postojanja. Glavna tema: slom i odumiranje vlastele (u razdoblju od jednog stoljeća) Allons enfants! – 27.svibnja 1806. Suton – sumrak 1 dana 1832. Na taraci – poslijepodne i navečer 1900. Ali! Uspostavljen je kontinuitet. 3 dijela povezana su u jednu čvrstu tematsku cjelinu, ali to ne ide na uštrb posebnostima svakoga od ta tri dijela. ALLONS ENFANTS! Prvi dio trilogije je prvi struk ocu darovan, struk lovora. "Allons enfants de la partie..." ("Hajdemo sinci domovine...") početne su riječi francuske revolucionarne pjesme – marseljeze. Kad se čuje marseljeza s ulica Dubrovnika, jedan lik drame pita:"Poznaješ li je?", a drugi odgovara "Čuo sam je u Pariđu – kad je padala kraljeva glava!" (misli na kralja Luja XVI. koji je pogubljen 1793.) Likovi prvog dijela: knez D.R., gospar Orsat, Nikša, Marko, Niko (sve gospari), gđa Ane Menze-Bobali, tetka Orsatova, gđa Deša Palmotica, Anina unuka, Lucija, djevojka u Orsata Čin se događa u kući Orsata Velikog, blizu Gospe, 27.05.1806. U dvor gospara Orsata Velikog stiže vijest da Francuzi ulaze u Grad, što sablažnjava staru gđu Ane i ostalu vlastelu kojoj ponos ne dopušta da budu izjednačeni s dubrovačkim kmetstvom. Međutim, i djeca i ostali koji ulaze u kuću samo potvrđuju iste vijesti. Stari Orsat je na kraju slomljen; On i Anina unuka deša razgovaraju, suton je, sunce zalazi, a čini mu se – s njime i ona slavna dubrovačka sloboda. 1806. – okončava se stoljetno postojanje Republike i ukida se oligarhijski sustav, pokazuje koji su uzroci tomme i kakva je vlastela u tom trenutku bila. Dok gospari raspravljaju vani teče život kao da se ništa nije dogodilo. "Orsat: A sad?", a vani se čuje "Mlijeka, žene!" Grad, opasan zidinama i dignuta mosta, živi stoljećima stalno obnavljajući isto stanje: stoljetne vrijednosti republikanstva čiji su nositelji gospari i puk Orsat = simbol otpora protiv Francuza, on je posljednji predstavnik slobodarskog duha dubrovačke vlastele, ali je istodobno i sam svjestan svog doba. On ne može ostvariti svoja rodoljubna i slobodarska htijenja (nema vojske ni oružja), on je izveden od drugih velikaša, od osoba u kući. U Orsatu živi slika nekog drugog vremena i neke druge veličine. Većina ljudi djeluje stvarnije i vjerodostojnije od romantičnog heroja Orsata koji privlači svojim htijenjima, zanosom i boli, ali i odbija krajnjim idealizmom, čistunstvom i patetikom (razapet u sebi)
5
Simbolika mosta – dignut most znači održavanje postojećeg, okamenjenog stanja vjekovnog ponavljanja obrazaca života, spušten znači da ulazi izvana nešto novo, drukčije, što će sigurno dovesti do promjena i neće se moći zanemariti. U trenutku najjačih sučeljevanja dvaju stavova: pustiti Francuze u Grad ili ne, ulazi Knez. Most je spušten, i Francuzi ulaze u grad. Život se još nedavno događao u toj prostoriji. Na kraju drame u scenski prostor snažno ulaze događanja s ulice pjesmom Napoleonove vojske. Vanjski svijet utječe na onaj unutra i oni se prvi put prožimaju. Nekadašnje vrijednosti pripadaju prošlosti i postoje jedino u svijesti nekolicine gospara koji nisu spremni prihvatiti stvarnost: za njih je moguće neka slavna vremena iz prošlosti "preslikati" kao da se ništa nije promijenilo. Europa i njezine novine ulaze u Grad te dio vlastele i pučani je prihvaćaju. Vojnović je neke važne pojedinosti samo natuknuo iako one same po sebi nisu razumljive onome tko dobro ne poznaje dubrovačku povijest, običaje i prilike (Gavella je tekst nadopunio za svoje potrebe) Ana Menze – Bobali – najpunokrvniji i najmotiviraniji lik u Allons enfants u svom dostojanstven je i tragikomičan lik SUTON I ovaj struk, struk pelina, Vojnović polaže na svetu ploču svoga oca na Mihajlu – da ne uvene. Nekad se Dubrovačka trilogija zvala Suton, a njezin drugi dio Sjene Vrijeme događanja jest suton 1832.g., 26 godina nakon ulaska Napoleonove vojske u Dubrovnik. Mara je udovica jednog od kneževa Dubrovačke Republike – Nikše Beneše. Događa se u Benešinoj kući u Gradu. Mara promatra suton iz svoje sobe. Gotovo ništa nije ostalo od nekadašnjeg bogatstva: sve je rasprodano da se preživi. Dolaze njene tri kćeri: Made, Ore i Pavle, sve su obučene u staru, nemodernu obuću. Najmlađa Pavle ostaje sama s Marom i jada joj se zbog ovakvog života. Stara Mara je radije gladna nego da se ponizi. Dolazi pomorac Lujo i moli Pavlu da ode s njim, ali ni njoj to ponos ne dopušta (jer je on sin kmeta) iako ga neizmjerno voli. Zbog toga se Pavle odlučujer na vlastitu žrtvu: pred majkom reže svoju dugu kosu i govori da će u samostan. Suton – mnogo sjetniji i intmniji jer se odvija u obiteljskom krugu, započinje monologom gđe Mare koja moleći govori o teškom stanju. Zgusnuto predočavanje događaja Tri kćeri – Pavle, Mada i Ore Pavle nije kao sestre, ironizira, izražava bojazan zbog siromaštva, majka nema razumijevanja za nju Njihov dijalog – presudan za njihovo shvaćanje, ali i za položaj ostale vlastele što je ustrajala u svojoj vjernosti normama prošlosti Vlastela svoj položaj poistovjećuje sa sudbinom Dubrovnika. Kušnja: Pavle bi trebala poći za Luju Lasića, pomorskog kapetana, ali u zadni tren odustaje Lujo – vani je gospar, ali je kod njih i dalje rob Ona mora u samostan – još jedna žrtva, reže kosu i žrtvuje se za svoju klasu, ali i za majku.
6
Kao i Orsat i Pavle je pritiješnjena svojom nemoći, ali i spontana vlasteoskom etikom, ipak odlazak u samostan postaje jedino prihvatljivo rješenje Savršenstvo stislkog jedinstva – sutonski ugođaj radnje podudara se sa sutonom vlastele Mada i Ore – zaražene su uspomenom prošlosti i opijene izblijedjelim vidljiv je ne samo kod Mare, nego i kod njezinih kćeri te kod vlastelina Luca i Saba Prošlost je za ove likove značila sjaj i veličinu dostojanstvo i uznositost, a sadašnjost siromaštvo i bijedu. Pavle se odriče svoje sreće, potiskuje svoju ljubav koja joj znači život i odabire put Marije-Orsole. I Marija-Orsola, kao i mnoge plemkinje koje su ljubile pučana, morala je žrtvovati i sebe i svoju zabranjenu ljubav te otići u samostan Simbolika - Suton je onaj struk pelina na očevu grobu. Zbog gorkog okusa pelin simbolizira bol – u ovom slučaju Pavlinu bol. NA TARACI 1900. je godina na prekrasnoj terasi vile dubrovačkog vlastelina Lukše Menčetića. Prošlo je gotovo čitavo stoljeće od pada Republike i 60-ak godina od događaja drame Suton. Gospar Lukša razgovara s parokom Dum Marinom. Vlastela je sad u punom moralnom propadanju, a tragika Trilogije produbljena je sada i spoznajom vlastite odgovornosti koja tereti vlastelu, kako uviđa gospar Lukša, a njegova sestra Mare, čezne za vječnim počinkom na lapadskom groblju, gdje će napokon biti između "svojih", dok mlada, sirommašna Ida postaje učiteljicom da se posveti odgoju dubrovačke djece. Ali središnji lik ipak je sama taraca jer Trilogija, upravo preko tarace same utjelovljuje viziju ljudskog egzistiranja u posvećenom prostoru Grada. Odnos između istinskog i izigranog u predstavnicima vlastele postaje uglavnom posve svjestan te se račva u 2 smjera 1. primjer – Lukša – nastojanje da se usprkos svijesti o neminovnom i neposrednom odumiranju vlastele održi ipak kakva takva tradicija loze i sačuva klasno dostojanstvo 2. primjer – barunica Lidija – neprigušena težnja da se prilagodi izmijenjenim životnim prilikama i da uživa u životu iako joj u nutrini tinja, nezadovoljstvo, nemir pa i bol Novi život i nova pravila: "Ko ima dinara, oni je gospar" Ironično doživljavanje prošlosti i sadašnjosti (gospar Luka) Kobno stanje vlastele uzrokovano je nedostatkom želja i neradom. Zadnja rečenica – Lukša: "A sad...homo spat!" – iskazuje se da je prošlo vrijeme vlastele i da njezini izdanci nepovratno nestaju. Vojnović ima dar zapažanja i sposobnost da uobliči i oživi previranja u čovjeku, kao i osjetljivost i kompleksnost ljudske naravi. Vuko – prvi čovjek iz puka koji izravno i otvoreno govori s vlastelom, ne iskazuje brigu za njih i nema pokroviteljski stav prema njima.
7
U prethodnom dijelu Trilogije likovi su se zanosili nad kronikama koje su pisali njihovi preci. One su bile izvor i svjedoci slave i veličine Grada i njegovih gospara. Gospra Luška živi sa senilnim bratom Nikom i slijepom sestrom Marom. U sjaju i raskoši ove prekrasne "tarace" vlastele Menčetić, osim Lukše pojavljuju se i senilni stari brat Niko te slijepa sestra Mare. Oni su posljednji potomci ove obitelji. U jednom trenutku Lukša doznaje da ima sina. Vuko je "kopile" koje je Lukša "posijao na konavoskim grebenima". Znamo da je silno ljubio Vukinu majku i da je poslušao "naše stare" i ostavio je premda je jako patio. Lukša ima priliku "ispraviti povijesnu nepravdu". Vuko je stasit, lijep i vrijedan mladić. Slika je snage i zdravlja. Mlada Ida, nećakinja Orsata Velikog unosi živost i mirise u Marin ustajali mrak. Ulazi lijepa i visoka sa strukom vrijesa i miholjicom. Taraca je mjesto na kojem se pokazuju dva svijeta: svijet starih gospara i nove vlastele – nikako istodobno. Dubrovačku trilogiju čine 3 jednočinke – savršenstvo predstavlja broj 3 u smislu zaokruženosti, cjelovitosti. Autor trilogiju dodatno zaokružuje dvama sonetima. Jednočinka je karakteristična za književnost moderne. Ovakav kratki oblik zgušnjava dramsku radnju i koncentrira napetost. Začetnik je Strindber Gđicom Julijom, a kod nas su se okušali M. Dežman, M. Begović, M.Krleža u Legendama. Trilogija je bogata simbolima. Didaskalije su obogaćene elementima simbolizma: opisima, bojama, zvukovima i lirskim dijelovima. Većina likova trilogije živi u svijetu okamenjenih nekadašnjih vrijednosti čiji smisao i opravdanje ne propituju. Neki pokušavaju živjeti u sadašnjosti, ali u sebi nose iste okamenjene vrijednosti koje im ipak priječe put prema vlastitoj sreći. IVO VOJNOVIĆ Dramsko stvaralaštvo u doba moderne Drama ima 2 značajke: raspadaju se prošlostoljetne dramske vrste (ponajprije povijesna tragedija) i isprepliću se različiti stilski postupci (koji su u europskim književnostima prevladani do simbolizma) kod pisaca mlađe generacije. Na hrvatskoj se pozornici izvode drame Strindberga, Ibsena...i izravno utječu na hrvatske dramske pisce. Još je Šenoa tražio da se iz europske književnosti za izvođenje na pozornici izabire realistička drama No, kazališni repertoar krajem 80-ih 19.st. sastavljen je od uglavnom nekvalitetnih salonskih melodrama francuskih autora i od djela domaćih autora koja su gotovo plagijati ovih drama. Pojavljuju se i neuspjele patetično-herojske povijesne tragedije. 1884. Stjepan Miletić preuzima upravu kazališta i započinje reformu. Traži da repertoar drame bude temeljen na tradiciji i djelima hrvatskih autora. 1895. je prijelomna godina za razvoj hrvatske dramske umjetnosti. Vojnovićev Ekvinocijo odnosi prvu nagradu na natječaju za domaću izvornu dramu koji raspisuje Stjepan Miletić.
8
Vojnovićev prvijenac je salonska komedija Psyche, 1890. Ekvinocijo je svakako prekretnica u drami hrvatske moderne. Slijedi Dubrovačka trilogija, 1900. – 1902., modernističko djelo s elementima simbolizma, kao vrhunsko Vojnovićevo ostvarenje od 1900. do 1902. (čiji je organski dio drama Maškerate ispod kuplja nastala 1922.) U trilogiji je prvo objavljen Suton, zatim Allons Enfants! pa Na taraci. Trilogija počinje sonetom Prelude nastalim 1898., a završava sonetom Na Mihajlu nastalim još 1892. Vojnović se smatra začetnikom hrvatske modernističke drame s kraja 19.st. Pripovijetkom Geranium najavio je "dezintegraciju realizma", a Ksanta nosi prva modernistička obilježja.
9