Ivo Matanović - Svjedok našeg vremena

Ivo Matanović Svjedok našeg vremena


PRODAJA KNJIGE “SVJEDOK NAŠEG VREMENA” Klikom na korice knjige na naslovnici, otvorit će vam se ova stranica, a potom i cijeli tekst knjige. Barem letimičnim pregledom teksta osvjedočit ćete se o sadržaju knjige, a time, dakako i njenoj vrijednosti. Knjigu možete kupiti; kod izdavača, kod autora knjige gospodina Ive Matanovića - naručiti ju brzoglasom (telefonon) na: 00385 (023) 214-523 (ured) 214-300 stan izdavača i 098-171-3697 te Elektronski na mail adresu [email protected] Cijena knjige je: -za žitelje RH 150.- kn. + poštarina -za inozemstvo: 25.- eura + poštarina ili adekvatan iznos u nekoj drugoj stranoj valuti. Plaćanje preko banke: Splitska banka Tekući račun: 2330003-3200990623 (za Republiku Hrvatsku) Za inozemstvo Račun 401 000 18003 IBAN HR41 2330 0033 2009 9062 3 SWIFT CODE SOGEHR 22

Ivo Matanović Svjedok našeg vremena Nakladnik Udruga hrvatskih pravoslavnih vjernika Za nakladnika Ivo Matanović Recenzenti Dr. sc. Tomislav Dragun Prof. Filip Ćorlukić Dr. sc. Stjepan Murgić Akademik Vladimir Biondić IsbN 978-953-57049-0-4

Grafička priprema i tisak Grafikart d.o.o., Zadar Naklada 500 komada Murter, 2012. CIP-Katalogizacija u publikaciji Znanstvena knjižnica Zadar UDK 323(497.5)”19/20” MATANOVIĆ, Ivo Svjedok našeg vremena / Ivo Matanović. - Murter : Udruga hrvatskih pravoslavnih vjernika, 2012. - 439 str. ; 23 cm ISBN 978-953-57049-0-4 140117050

Ivo Matanović

Svjedok našeg vremena

Uvod

Vid’la žaba gdje se konji potkivaju..... pa si velim - hajd da i ja pokažem svoje „ubojito“ pero. Od kad znam za sebe bavim se pisanjem - što u uredima kao neki činovčić, a što po raznim novinama i časopisima kao suradnik, a ponajviše u rubrikama reagiranja, pisma čitatelja i sl. Sve u svemu do sada sam javno objavio preko 5 tisuća kartica formata A/4. Dakako puno je toga napisano a neobjavljeno, poglavito u vremenu Hrvatske okupacije od 1918. g. pa do 1990. g. kada su samo hrvatski pojedinci, odani poretku, mogli malo više pisati. Kao dječačić od desetak godina pisao sam privatna pisma seljacima u selu koji su imali nekoga svoga u vojsci ili negdje na radu u tuđini. Ponajviše u ratnim danima kada su svi muškarci bili na bojišnicama, a njihove supruge i djevojke kod kuće na seoskim imanjima. Bile su to mahom nepismene osobe koje nikada nisu išle u školu. Bila su to surova vremena u kojima niti škola nije bilo u dijapozonu od 15 km. Samo imućniji ljudi mogli su svoju, već odraslu djecu, slati negdje u najbližu školu i to pod uvjetom da za zimskih vremena smjesti svoje djete negdje kod prijatelja u blizini škole. I sam sam u toj pirilici bio da kao već odrasli devetogodišnjak pođem u školu, ali ne zadugo jer je počeo rat, a mene su na daljnje školovanje prihvatili trapisti u Banja Luci. Jedino što iz djetinjstva lijepoga pamtim bilo je to vrijeme provedeno kod Trapista. Ni ovdje ne za dugo, nakon par godina kao već odrasli dječak sa navršenih 15 godina otišao sam kao dragovoljac u vojsku, u postrojbe Ustaške mladeži. Nedočekavši slobodu u tzv. slobodi za mene kao i za sve Hrvate opet nastaju crni dani..... Moram ovdje prekinuti, jer će o mom životopisu nešto više biti rijeći u pogovoru ove knjige. Kako je ovdje riječ o uvodu ili predgovoru knjige red je da nešto više o tome kažem. Knjiga je nastala, ili sastoji se od nasumice izabranih objavljenih i neobjavljenih tekstova koje sam od 1971. g. pa sve do današnjih dana objavljivao u raznim časopisima i dnevnim listovima. Kako su tekstovi nasumice, kako već rekoh, izabrani, nisam vodio računa o tome, da to kronološki po nadnevcima poredam. Izabrao sam samo one tekstove za koje smatram da su aktualni i dan-danas. Radio se, naime, o političkim polemikama i mom obračunu sa „njima“, a oni su, vidjet ćete, moji zakleti ~5~

Ivo Matanović

neprijatelji - komunisti, Jugoslaveni, i razni antihrvatski žbirovi - kriminalci, sa kojima se nikada neću pomiriti.

Dr. sc. Tomislav Dragun

Isto tako u knjizi sam koristio i puno članaka iz novina koje sam doslovce prenio u knjigu, a radi se, uglavnome, o tekstovima na koje sam ja odmah iza toga reagirao - kako gdje u pozitivnom ili negativnom smislu. S toga ova knjiga ne može se iščitavati kao jedna cjelina, jer ona to doista nije. Radi se o tekstovima kroničnog sadržaja, dakle dnevnim događanjima koje je naš tisak obilježavao kao nešto što se je doista tih dana dogodilo ili pak, nagovještali što će se dogoditi. Do devedesetih godina prošloga stoljeća, osim Hrvatskog tjednika nisam se mogao nigdje pojavljivati. I ono malo teksta što sam objavio u Hrvatskom tjedniku koštalo me je 7 mjeseci uza, a od toga puna 3 mjeseca u istražnoj samici u Istražnim uzama u Šibeniku - bez šetnje i posjeta. Ta tri mjeseca bila su mi gora nego sve ostale robije koje sam prije toga odrobijao u raznim uzama širom povijesne Hrvatske, odnosno tadašnje Socijalističke nenarodne republike Hrvatske.

BESKRAJNE vIZIJE doBRoSTIvoG IvE MATANovIĆA

Skrećem pozornost čitateljima ove knjige da neizostave i poglavlje o Hrvatskim pravoslavcima, o kojima dosta pišem na portalima širom Hrvatske i inozemstva. Otvorio sam i poseban portal pod imenom www.hrvatskipravoslavci.com koji je svakim danom sve posjećeniji. Uz to još izdali smo i prvi broj Časopisa pod imenom „HRVATSKI PRAVOSLAVAC“ kojeg smo tiskali u 2000 primjeraka. Naravno slijedit će i drigi, treći itd. brojevi - sve ovisi o financijskim sredstvima i milodara od čitatelja i poštovatelja članova sljedbe Hrvata pravoslavaca koji ih je svakim danom sve više i više. Stoga, i preko ove knjige upućujem zamolbu svih onih koji nas podržavaju da nas svojim milodarima daruju, jer nam je to jedini izvor prihoda. Naš žiro račun je: - u Hrvatskoj : 2340009-1110465973 - u Inozemstvu: IBAN: HR73 2340 0091 11046597 3 otvoren kod PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. 10000 Zagreb, Račkoga 6, Croatia SWIFT CODE: PBZGHR2X Zadar, prosinca 2011. g. Ivo Matanović - Ivina ~6~

U vrijeme kad na starim, prastarim, ali još uvijek čvrstim vratima čovječanstva i čovječnosti, uporno grebu gladni i pobješnjeli vuci, postoje od Boga dani čovjek i kraj, koji su za njih oduvijek bili i zauvijek ostali nedostupni. Ivo Matanović i Hrvatska. Bolje bi bilo, zapravo, reći da se radi o neosvojivom i neuništivom duhu Ive Matanovića i njegove domovine. Jer, on je zaista to: duh. Sve je duhovno u onome što ga čini i što on čini. Dobri duh hrvatstva. Vječni duh hrvatski i Hrvatske. Držeći u rukama rukopis ove njegove knjige, i pozorno ga čitajući nisam se mogao izmaći tome dojmu. Nisam mogao, a nisam ni htio. S užitkom sam ga prihvaćao, krećući se od stranice do stranice, ove na hrvatski način pruduhovljene uljudbene enciklopedije. Učin mu je posvemašnji, širok, ne rijetko nedokučiv za obično ljudsko oko. Dok se s njim tako uspinjemo uz jednu, prečesto, strmu planinu hrvatskog bića, on se već zna naći za drugom gorom, u nalazu rješenja, prikladnih rješenja, koja donose boljitak našoj opstojnosti. Istodobno, ostavljajući nama, običnim smrtnicima, nadu da ćemo i sami sve to s vremenom spoznati Zna Ivo Matanović, ne bojte se, uvijek i do srži, što je to komunizam, odakle jugoslavenstvo, zašto se dogodio Bleiburg, kuda smjeraju Srbi, tko su pljačkaši hrvatskog gospodarstva, a poznat mu je i put, onaj pravi put, kako izaći iz te pogubne more. Lijek koji nam beuzvjetno nudi, jednostavan je i spasonosan. Ime mu je: Hrvatska. Ne bilo kakva Hrvatska, nego ona velika i čista, dugovječna, a mlada kao rana proljetna rosa. ~7~

Ivo Matanović


Do krajnosti ozbiljan, iako ga, ponekad, možemo susresti kako ispod oka blago namiguje, pokušavajući nam reći:

mu: Možda bi bilo bolje da si izgubio glavu kao Ante Pavelić, tada bi se bar proslavio među mrtvima, a da si kojim slučajem poginuo kao Jovo, onda danas za tebe nitko ne bi znao.”

“Jest, pred nama je težak put. Na sve strane su strašila i ugroze, obijesni vranci zla i nevolje. Ali, sve je to za nas mačji kašalj. Mi smo nepobjedivi!” Hrvati, hrvatstvo, Hrvatska, za njega su jedno tijelo, jedna duša. Neupitno. Tako i nikako drugčije. Bez obzira na životne javke i čuke s kojih neprestance vrebaju zavidni zlopoglednici Hrvata, oguglali protivnici Hrvatske, zakleti neprijatelji Hrvatstva. Pa što onda, reći će bez uvijanja Ivo Matanović. Čitajući raspre i osvrte posložene u ovoj knjizi, nisam ni malo bio iznenađen kad bih hodajući hrvatskim šumama iznenada nabasao na bana Josipa Jelačića. Ili kad bih izlazaći iz njih i spuštajući se prema hrvatskim pašnjacima naletio na stare Hrvate, dok prte prema Jadranu. Hrvatska prošlost i hrvatska sadašanjost, dakako i hrvatska budućnost, stapaju se trajno u jedno, skoro pa bez početka i kraja. Božansko. Na korak, dva, evo nas s “Pavelićem u partizanima”. Za Ivu Matanovića sve je moguće i dostupno. Sve, osim izdaje. Jer, izdaje hrvatstva kod pravih Hrvata nikada nema, ne može i ne smije biti. Pa, kad smo već kod “Pavelića u partizanima” pogledajmo kako on vješto i lukavo plete tu svoju mrežu: “Ante Pavelić, od oca Ante, rođen 1922. g. u Sisku. Otac mu se doselio iz okolice Gospića. Ante sin, kasnije u partizanima promijenio ime u Jovo, a prezime u Pavlaković. Poslije 1945. g. ponovno mijenja ime Jovo u Ivo i vraća prezime Pavelić. Po njegovu vlastitu priznanju sve je to radio po nalogu partije i drugova iz štaba Banijskog odreda Đure Kladarina, Srbina koji potječe iz sela Borojevića u općini Hrvatska Kostajnica. Imena je morao mijenjati, sam o tome priča, samo zato jer je Hrvat i to još s ozloglašenim prezimenom i imenom kojeg nosi i Poglavnik dr. Ante Pavelić. Nisam više mogao trpjeti, pa sam se malo izletio, rekavši ~8~

Sočno i kristalno jasno. Udžbenički. Antologijski. Imao sam i sam priliku susresti jednog takvog Pavelića, koji je postao visoki jugo-komunistički funkcionar kao - Ivan Buković. Tvorac združene sjetve, red pšenice, red kukuruza. Vrag na kraju sa sobom odnio i njega i njegovu združenu sjetvu. “Plaču šume za šumarima, Plaču šumari za šumama.” Bilo je i bit će to tako sve dok tamo neki Simo Dubajić u našoj hrvatskoj domovini suče svoje olinjale smrdljive brke. Ipak, vjerujmo Ivi Matanoviću: ne zadugo! Oko mu je sokolovo, a um svedokučiv. U osvrtu “Komunistička srbočetnička okupacija bila je okrutnija od talijanske!” on će, ne dvoumeći se nimalo, bezpogovorno ustvrditi: “Ni sada kao ni ranijih godina nisu se precizno izrazili koga su to oni u Zadru 1944. g. oslobađali? Da li Hrvate Zadrane od Hrvata Zadranina? Ili pak preostali dio talijanskih civila, starčadi i djece, jer se veći dio talijanskih civila povukao još 1943. godine, kada je talijanski fašizam ustvari i kapitulirao. Nije taj dan (31. 10. 1944.) u Zadru bilo ni Nijemaca, jer su se i oni, deset dana prije, povukli iz Zadra prema Pagu i Karlobagu.” Simo, Simo, vrijeme ti je. Vrati se već jednom svojoj kući. Bit će to dobro za nas, ali i za tebe. Odmah do komunista, držeći se jedni drugih ruku pod ruku, raširili se po svemu hrvatskom: Jugoslaveni. Samo malo dalje iz trave izviruju četničke kokarde. Ne promiče to Ivi Matanoviću, pa i onda kad se dogođaji odvijaju, donekle, recimo tako s obzirom na Badinterove međe, izvan kućnog mu praga. ~9~

Ivo Matanović

Gotovo rugajući se on odnekud izvlači “Oživjelu jugonostalgiju na tri hektara u subotičkom prigradskom naselju”: “Gabrića smo, prošavši granicu bez ikakvih formalnosti i predočenja putovnice, zatekli u uredu, kojim dominira nemala Titova bista od bronce. ‘Najveći čovjek kojega smo ikad imali’ - reći će s vidljivom sjetom za svoga pokojnog kolegu, čije fotografije krase i druge uredske prostore u tiskari. ... Vidio sam što znači kad izgubiš domovinu, kada dođeš u bijeli svijet s kuferom i dva para gaća i čarapa, dvije majice i dvije košulje, i onim što je na tebi. Meni je dozlogrdio kapitalizam iako sam i sam bio kapitalist. Imao sam pune džepove para, i prazno srce. Ja sam bio u svome životu kao navijač na devet olimpijada, koje po pravilu traju po dva tjedna, a u kapitalizmu ona se produži na 365 dana - kaže Gabrić.” Dobro reče. Stvarno. Da ga njegov Tito nije otjerao u svijet s dva para (vjerojatno usranih) gaća, ne bi mogao parama napuniti džepove. Ništa bez Tita. Tito poslije Tita. U nevrijeme obično propupaju Gabrići. Eh, brate Ivo, dobro nas na njih podsjeti. Shvatio sam Tvoj savjet: Budala je bilo, a i bit će ih. Bezopasnih, ali i onih zlih, posebno kad pušu u jugo-komunističke diple. Zato, braćo Hrvati oprez! I tako redom. Stranica za stranicom. Komunizam, Jugoslavija, Bleiburški zločini, Nezavisna Država Hrvatska (iznad svega), hrvatski politički zatvorenici, Srbi, partizani, četnici, privatizacijska pljačka, branitelji ... Dobro poznato Ivi Matanoviću, a nama podastrto kao na tanjuru. Otvoreno. Dostojanstveno, pomalo pripovjedački, ali čvrsto i argumetirano, s jasnim ciljem. Tuđe poštuj, svoje ne daj! Bog i Hrvati! Dr. sc. Tomislav Dragun ~ 10 ~

Prof. Filip Ćorlukić

Recenzija rukopisa gospodina Ive Matanovića

Rukopis za knjigu kojoj autor još nije odredio naslov, ima obim od nešto preko 400 stranica, a sastoji se od niza članaka objavljenih u novinama i časopisima u periodu od 1971. do 2003. godine. No, mnogi članci nisu datirani. Sadržaj rukopisa nudi vrlo dobar i zanimljiv prikaz ozračja političkog života u RH. U nastojanju da prikaže, moglo bi se reći shizofrenu podijeljenost političkog korpusa, autor je u rukopis uz svoje članke uvrstio i nekoliko članaka drugih autora, pa čak i one u kojima drugi autori s njime polemiziraju, pokušavajući pobiti njegove tvrdnje. U svakoj rečenici njegovih članaka Ivo Matanović potvrđuje svoje bezkompromisno hrvatsko nacionalno opredjeljenje i zastupa interese Hrvatske države. S druge pak strane višekratno navodi zločine u Titovoj Jugoslaviji i oštro osuđuje ponašanje ovovremenih titoista, odnosno titovskog partizanskog klana koji se infiltrirao u sve struktire vlasti, a koje on sustavno naziva komunistima - što je kod nas uobičajeno. Zanimljivo je da autor na početak rukopisa nije stavio neki od svojih brojnih članaka, nego članak Željka Krušelja koji je objavljen u Večernjem listu pod naslovom: “Razgvor s Južnoafrikancem Bernardom O`Sulivanom, Bleiburški”, koji je usmjeren na podlost britanske politike prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Drugi u nizu je njegov članak pod naslovom “Anti američki prosvjedi protiv rata u Iraku”, koji je 26. veljače 2003. objavljen u Regionalu. No taj mu je članak samo povod da oštro polemizira s Mesićevom i Račanovom politikom Treće Hrvatske: “I pojam «treća Hrvatska nije potpuno jasan i zbunjujući je, jer ovdje se ne radi o trećoj Hrvatskoj, već o «četvrtoj» ili možda «petoj». Prva je bila kralja Tomislava, druga Poglavnika Dr. Ante Pavelića, treća drugog po redu Poglavnika Dr. Franje Tuđmana i četvrta je, koja je još u tijeku,

~ 11 ~

Ivo Matanović


komunističko - Račan - Mesićeva, ako se uopće može tako nazvati. Dakle Alijansa bi mogla svoju nazvati tek «petom» po redu, a nikako trećom.”

uspostavom Hrvatske PC, nego su pravoslavni vjernici u sastavu Srpske PC. To nije vjerski problem, nego je to za RH izraziti politički problem, jer se SPC ponaša kao izrazito nacionalistička, koja se aktivno uključivala u krvave ustanke u prethodnom, ali i u ovom, oslobodilačkom Domovinskom ratu. Hrvatski su pravoslavci podvrgnuti Srpskoj PC tek kad je Hrvatska na prijevaru uključena u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca - kasnije Jugoslaviju. Već od prije započeti proces političkog uvjeravanja hrvatskih pravoslavnih vjernika da su oni u nacionalnom pogledu Srbi u Jugoslaviji je snažno intenzivira.

Ovim je autor potpuno jasno definirao i svoj politički credo, ne ustručavajući se suprotstaviti i nekim ponašanjima vodstva Katoličke crkve. Tomu se jasno očituje u priloženom pismu Damira Šarca: “ŠOKANTNO PISMO DIJELA ŽUPNIKA ŠIBENSKE BISKUPIJE msgr. JOSIP BOZANIĆU” koje je 03. 03. 2000. objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji. Ovo su kraći izvodi: “NA VLAST STE DOVELI LJEVIČARE KOJI ĆE SRUŠITI SVE NAŠE SVETINJE” Dalje slijedi zaključak kako nadbiskup nema profetskog duha, jer je tjerajući lisicu istjerao vuka, koji na kraju ni njega samog neće poštedjeti. - Jeste li se zapitali što će poslije konstituiranja novog komunističkog Sabora isplivati na površinu? Sav bezbožni i nemoralni talog stare komunističke ideologije (oficiri, udbaši, Jugoslaveni, ateisti, frustrirani umišljenici) čiji je neprijatelj Katolička crkva. Već gledamo: šepire se razni tipovi amoralnog ponašanja, za njih je nastupio njihov čas, čas tame, i oni to ne skrivaju (…) Pretpostavljate li kako će ove promjene odjeknuti u školama, gdje je odreda ostao komunistički kadar...” Ne možemo svi misliti jednako, pa se i ne moramo moći suglasiti sa svime što zastupa i kako zastupa gospodin Ivo Mataniović, ali se moramo složiti da on jasno uočava i izlaže promlematiku današnje Hrvatske. U tomu je njegova veličina. Što se pak tiče ovog rukopisa, prema datiranim člancima star je čitavo desetljeće i šteta je što knjiga nije objavljena ranije. Međutim, osim par zastarjelih članaka (npr. o Tomcu) koje treba izbaciti sadržaj rukopisa i danas je izrazito aktualan. No da bi se knjiga sadržajno i vremenski čitateljima još više približila, gospodin Ivo bi trebao priložiti i nekoliko novih članaka, a on je u zadnjih par godina uz pisanje hrabro pokrenuo realizaciju jednog za Hrvatsku životno važnog projekta realnog uklanjanja jedne političke anomalije koja već preko sto godina izrazito štetno djeluje na političku, ali i sigurnosnu stabilnost. To se odnosi na Srpsku pravoslavnu crkve u Hrvatskoj.

No, hrvatske su vlasti slijepe na te probleme. I vjerske organizacije se moraju registrirati, pa ne treba puno pameti da se shvati da se crkva pravoslavnih vjernika u Hrvatskoj i u skladu s kanonskim pravom PC ne može nazvati Srpskom. To nema veze s nacionalnošću. Pojedini pošteni građani upozoravaju na opasni presedan, ali se naše vlasti ponašaju kao da problem ne postoji. Međutim, na temelju podataka da je u RH registrirano oko 11.000 pravoslavnih vjernika koji se osjećaju Hrvatima, Ivo Matanović je shvatio da bi se i te neodgovorne državne strukture mogle nekako zaobići organiziranjem Hrvatske pravoslavne zajednice. Bila je to genijalna ideja, ali koja je naišla na panično reagiranje vodstva SPC, kako u Beogradu tako i onog u RH. Bili su kod predsjednika RH, kao i kod predsjednice Vlade. Podnesli su tužbu, ali nisu mogli ništa učiniti. Prema pozitivnim zakonima RH Udruga, ili Zajednica hrvatskih državljana ima se pravo registrirati. To je sad realna osnova da se u dogledno vrijeme uspostavi i HPC, a SPC bi se tada morala početi postupno povlačiti u Srbiju Ovo sam spomenuo zato jer smatram da gospodin Matanovic svakako treba dopuniti člancima o ovim svojim aktivnostima, jer bez obzira što je sve učinio u prošlosti, ovo njegovo djelo će ostati zapamćeno. U Puli 03. 11. 2011.

Filip Ćorlukić Umirovljenik, fizičar, znanstveni istraživač i publicist

Hrvatsko je pravoslavlje stotinama godina starije od srpskog, ali u Hrvatskoj ni nakon stjecanja neovisnosti nije iskorišteno kanonsko pravo PC za ~ 12 ~

~ 13 ~


Dr. sc. Stjepan Murgić Markov

oSvRT…

Zadovoljstvo mi je dati kratak osvrt na zbirku članaka auktora Ive Matanovića, objavljenih u periodu od 1971. do danas, koja uskoro izlazi u formi knjige. Članci predstavljaju niz kritičkih prikaza političkog života u Republici Hrvatskoj. Njegova kritika je prije svega određena interesima Hrvatske Države i Hrvatskog naroda, a usmjerena prema svemu što ugrožava opstojnost Hrvatskog naroda i Države. Tako su pod „oštro Ivino pero“ došli: Račan, Mesić, Velika Britanija, Komunisti i titoisti, Katolička Crkva, Srpska Pravoslavna crkva i mnogi drugi. U kritici političkog života u Hrvatskoj Ivo Matanović nije usamljen slučaj. Međutim, ono što Ivu Matanovića kao auktora čini osobitim jeste snaga i moralna čvrstina poruka koje on priopćava a koje se naziru u dubljim slojevima njegovih tekstova. Upravo te poruke s jasnim etičkim uporištem postavljaju nam pitanja: Što to nama Ivo Matanović poručuje? i tko i kakva je osoba koja nam te poruke odašilje? Ivo Matanović je možda jedini čovjek kojeg znam, koji se može bez ikakvog upitnika okiti hrvatskim svetim slovima 3 „M“, koja on živi cijeli svoj život od rođenja do svojih 82 godine života:

Ivo Matanović, predsjednik i generalni tajnik i dr. sc. Stjepan Murgić

Ivo Matanović je dosljedno veliki protivnik svake ideološke farse. U žiži njegovog zanimanja je čovjek, ali ne apstraktan čovjek koji je uvelike pred-

met svih mogućih vrsta ideoloških manipulacija. Njegov čovjek je konkretan čovjek - Hrvat, određen u vremenu i prostoru, određen svojom zemljom Hrvatskom, svojim ljudskim okruženjem - obitelji i Hrvatskim narodom - produženom obitelji. Taj i takav čovjek je određen i kulturom svog naroda i tisućgodišnjom njegovom povijesti. Država je nužan „alat“ ili institucionalni okvir za opstanak jednog naroda. Don Anto Baković je svojevremeno volio citirati jednu staru bosansku poslovicu: „Narod bez države je k’o govno na kiši“. Svaki pokušaj da se taj i takav čovjek, taj i takav narod i njegova država ugrozi silom ili bilo kojim oblikom političke i religijske manipulacije, meta je Ivinih kritičkih tekstova. Ivo Matanović je inicijator utemeljenja Udruge hrvatskih pravoslavnih vjernika kao početnog institucionalnog okvira za ponovno obnavljanje Hrvatske pravoslavne crkve. Time je Ivo opalio šamarčinu svim liderima (velikim i malim) hrvatske politike od ‘90-tih do danas. Nacionalna je sramota da tako važan strateški državnički čin ne dobije potporu od nijedne „hrvatske“ vlasti (HDZ, …) ili nacionalne institucije (HAZU, Matica i sl.). Nu, to nimalo ne sprečava našeg Ivu da u svojoj životnoj dobi daje svaki i zadnji atom snage za ostvarenje te, za Hrvatsku tako važne ideje.

~ 14 ~

~ 15 ~

·

· ·

MOZAK - zapanjuje njegova sposobnost baratanja uzročno-posljedičnim sljedovima pojmova i pojava, tako da s velikom lakoćom uočava skrivene namjere neprijatelja hrvatskog naroda i posljedice njihova djelovanja. MORAL - u borbi za svoj narod on se ponaša dosljedno pojmu „Časnik“ - časno i pošteno, bez ikakvih zlih primisli prema bilo komu drugome. Dapače, pun je dobronamjernosti. MUDA - njegova hrabrost je nevjerojatna. On se ne libi suprotstaviti najvećim osobnim i institucionalnim autoritetima. To se može shvatiti jedino njegovom totalnom utemeljenošću u moralnim i etičkim principima.

Ivo Matanović

Ivo Matanović je jedan od rijetkih ljudi koji je prozreo ispraznost fraze „pravda“ koju su narodu kao prašinu u oči ubacili ljevičari u prošloj predsjedničkoj kampanji. Danas tu frazu „pravda“ ti isti ljevičari ne spominju. Naime, nema pravde bez istine. O kakvoj pravdi mogu govoriti komunisti, titoisti i ini ljevičari kada sunce istine nije obasjalo stotine tisuća nevinih žrtava Blajburga, križnih putova i komunističkih progona za vrijeme SFR Jugoslavije, i zločina iz vremena kraljevine Jugoslavije. Polazeći od svojih aksioma: čovjek - Hrvat - obitelj - hrvatski narod Država hrvatska, Ivo Matanović uspostavlja vrlo jasan sustav vrijednosti i njega suprotstavlja svim oblicima sotonske pojavnosti - svim oblicima laži. On to čini bez imalo „zadrške“, taktike i sl. Hrabro i nepokolebljivo: nije normalno da narod slavi one koji su se borili protiv tog istog naroda i njegove države (partizani i komunisti), nije normalno da narod pljuje po svojoj državi koju je čekao stoljećima (NDH). To su notorne činjenica koje Matanović zastupa. Zašto je tomu tako? Zato što je Hrvatska još uvijek najkomunističkija država u Europi, gdje je ideologija iznad naroda, njegove države i njegovih bitnih interesa. I to ideologija u raznim vidovioma: komunizam, socijalizam, antifašizam, liberalizam, demokracija, EU… Dok se ne shvati da iznad čovjeka - Hrvata i naroda - Hrvatskog i njegove države ne smije postojati ništa izuzev Boga samoga, neće biti za naš narod sreće. Odstupanje od ovih aksioma koje Matanović apostrofira uvijek otvara prostor za manipulaciju raznim ideologijama i veleizdajnicima. Ukupan rad Ive Matanovića je sjajan putokaz svim budućim hrvatskim generacijama u svakom pogledu. I njegov rad i on osobno na svoj način predstavljaju ideale koje treba slijediti. Kamo sreće da u našem malom narodu ima više Iva Matanovića. Buje, 06. 12. 2011. g.

~ 16 ~

Akademik Vladimir Biondić

Moj osvrt

Posebna mi je bila čast zamolba mojeg prijatelja Ive Matanovića da napišem osvrt na njegovu knjigu - Svjedok vremena. Čitajući zbirku članaka vrlo uspješno pretočenu u knjigu koja budi uspomene i vraća nam sve slike prohujalih događaja koji su za našu Domovinu imali presudan značaj predstavlja povratak Hrvatskoj jučer. Danas, kada nam se ponovno preuzevši vlast nad glavu nadvila „crvena opasnost“ ovi tekstovi postali su više nego aktualni, a mogli bi nas nešto i poučiti. Posebnu zanimljivost predstavljaju kutevi iz kojeg su ovi događaji promatrani. Autor nas u prvom dijelu knjige upoznaje sa događanjima u 1971.-oj godini - godini Hrvatskog preporoda i njezinim odrazima na život Murtera kao mjesta male relativno zatvorene sredine, sredine daleko od centralnih događaja, ali ipak mjesta koje kao da se nalazi u samoj žiži događaja. Bila su to vremena kad je Hrvatska disala jednim plućima i kucala jednim srcem. U nastavku autor preskače razdoblje čuvene hrvatske „pomirbe“ koja je možda u prvih pet minuta i bila dobro rješenje no nakon toga je rezultirala gotovo nepremostivim problemima. Danas je jasno, a trebalo je biti i u tim vremenima, vremenima ostvarenja vjekovnog hrvatskog sna kako stvaranje nove države i njezin put u budućnost ne može imati nikakve perspektive ukoliko nisu u potpuno razriješeni svi tereti prošlosti i ukoliko nije obračunato sa svim njezinim avetima. Međutim, ova tema zahtjeva posebnu sveobuhvatnu obradu i zato je dobro što je autor to vrijeme i komentare u svezi s tim vremenom vješto preskočio. Drugi dio knjige možemo podijeliti na dva dijela - razdoblje od završetka HOOR-a (hrvatskog obrambeno-oslobodilačkog rata) i razdoblje od preuzimanje vlasti od strane jarko crvene opcije do njezinog strmoglavog pada 2003. godine. Ovdje je akcenat autora na dva vrlo interesantna momenta - na preuzimanje i na pad crvene vladavine to jest na vrijeme koje možemo vrlo uspješno komparirati sa situacijom danas nadajući se, kako će se povijest u cijelosti ponoviti.

~ 17 ~

Ivo Matanović


Autora trebam posebno pohvaliti što je u svojim zapisima dao veliki prostor i osobama sa suprotnim mišljenjem od njegovog koji primjer ćemo u našoj literaturi teško naći. Uz to nam je ostavio i punu mogućnost vlastite analize predstavljenog materijala ne opterećujući nas svojim razmišljanjem i držeći se one latinske uzrečice - Audiatur et altera pars (Neka se sasluša i druga strana). Na kraju knjige autor nas upoznaje sa svojim vrlo značajnim i vrijednim životnim djelom - Osnivanjem Hrvatske pravoslavne crkve. Kroz cijelu knjigu osjećamo svu punina domoljublja autora i njegovu brigu za malog čovjeka ohrabrujući ga velikom dozom vjere u budućnost hrvatskog naroda. Ovaj osvrt ne bi bio cjelovit kad ga ne bi upotpunili sa par interesantnih isječaka iz knjige. Navodim -

U članku Postizborno razmišljanje autor navodi - Komufobija (strah od komunizma) je logična i očekivana, pa ju za to ne treba ignorirati. Jer, dozvoliti ćete mi, koga su zmije ujedale i gušterica se plaši. Naime, postavlja se pitanje, je li mentalni sklop u Hrvata još na razini kmetstva iz devetnaestog stoljeća ili je, pak, sotona kroz 5o godina svoje vladavine toliko ovladao njihovim duhom, da si više ni sami ne mogu pomoći, ili je, možda svemu, opet, kriva tkz. hrvatska dekadencija. Imamo li tomu DANAS što dodati? Tako bi malo po malo mogli izvući još pregršt autorovih navoda, ali to ostavljamo čitateljima

U članku Dodigov povratak na mjesto zločina Matanović konstatira - Da nije bilo Hrvatskog proljeća ne bi bilo ni hrvatskog opredjeljenja za nezavisnost i konačnog oslobođenja svih Hrvata od veliko-srpske i hrvatske Orijune od njihove sedamdeset-petogodišnje tiranije. Mislim da, papagajski, više nije potrebno nikome ponavljati ovu istinu jer ona je, ma koliko se komunistički recidivisti danas trude da Hrvatima dokažu suprotno, neoboriva.

Na kraju knjige nas naš autor u kratkim crtama upoznava sa svojim životnim projektom- projektom osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve i ukazuje na materijale s kojima se svakako treba upoznati. Isto tako nalazimo i vrlo interesantan popis materijala vezanih za porijeklo Hrvata. Završavajući ovaj tekst pohvalio bi autora za uloženi trud i doprinos i pozvao bi sve domoljubne Hrvate da si nabave ovu knjigu kao vrijedno svjedočanstvo jednog vremena jer ona je to u potpunosti.

U članku Duhovna agresija nad Hrvatima proročki se ukazuje na tkz. Alijansu za prosperitet i na pojavu Don Ivana Grubišića pojavu koja danas dobiva svoj puni izričaj. Autor tu iznosi opasnost povratka u TREĆU Jugoslaviju i govoreći o slijedećim izborima iznosi - Daj Bože da se to i dogodi, jer bolje je za jedno kratko vrijeme trpjeti i crvenog Račana nego da nam se, za neko dulje vrijeme, na vrat popnu Crveni masoni, te nas nakon što stvore treću Hrvatsku, iz nje iskrcaju i utovare (ukrcaju) u TREĆU Jugoslaviju, a što im je na kraju krajeva i glavni cilj. - Koliko li je samo ovaj tekst aktualan danas! Vrlo je interesantan izričaj fra Ante Čavke nadbiskupu Bozaniću koji izgleda kao da je pisan danas - Zaboraviti će Vas jedino Hrvati i Katolici. Trebali ste im biti Nadbiskup. Vi ste im veliko „Ništa“. Ipak će te biti kažnjeni: narod komu ste nadbiskup ne će Vas NIKAD (naglasio autor osvrta) voljeti.

Ivo Matanović, tajnik i iguman Jelisej Lalatović, predsjednik

~ 18 ~

~ 19 ~

oToCI

Ovog časa imam pred sobom i treći broj Hrvatskog tjednika. Start je izvanredan. Nemam zamjerku ni na jednu temu o kojoj ste do sada pisali. Isto tako nema ni riječi sa kojima bi Vas pohvalio. Ukratko, za sada je sve izvanredno. Ali, kada ćemo i mi otočani doći na red da se i o nama piše. Imam osjećaj da je cjelokupni hrvatski tisak zaboravio na stanovnike (ne baš mali broj)sa otoka. Kada kažem da se o nama otočanima vrlo malo ili skoro pa rništa ne piše, moram reći da smo zaboravljeni i od drugih hrvatskih struktura. Nije mi poznato da li djeluje ijedan ogranak Matice Hrvatske na otocima. Jedino što primjećujem; to su zadnje vrijeme učestali gosti (sumnjivi emisari pojedinih otoka koji dolaze iz Srbije i ubacuju parole kao što su: nestalo teletine zbog osamostaljenja pojedinih republika, pojedini rukovoditelji Socijalističke Republike Hrvatske prenaglašavaju hrvatstvo, vi otočani i ranije ste znali uz koga treba stajati, (centralizam), od čega ćete živjeti ako mi jednoga dana prestanemo dolaziti kao turisti” itd, itd.... Da ne duljim jer vam je prostor ograničen i dragocijen, još samo jedan prijedlog. Želio bi u Vašem uredništvu ili uređivačkome vijeću pročitati i neko visoko političko ime. Tada ćete među nama pučanima odstraniti svaku sumnju da se snage (kultura i politika) polariziraju. Ivan Matanović - Murter 14. svibnja 1971. g.. Opaska uredništva: Svojim pismom preduhitrili ste naša nastojanja. Zaista smatramo da se na našem 1001 otoku” ne živi kao u bajci i da je sudbina otočnog življa bolna tema čitavog našeg političkog i kulturnog života. To je tema koja trajno obvezuje naš list.

~ 20 ~

PISMA S oToKA (2)

Poštovano uredništvo! O unitarizmu i unitaristima u zadnje vrijeme piše se i govori puno.: Međutim, koliko je unitarizam opasan po hrvatski narod to se najbolje može vidjeti na našim otocima. Dok se u gornjoj Hrvatskoj (ovdje kažu samo Hrvatska) odvija pravi preporod, sa pravom nazvan II. HRVATSKI PREPOROD, ovdje na otocima, a naročito u Murteru još uvijek „caruju“unitaristi. Oni su na vlasti u svim resorima; u prosvjeti, kulturnošportskim institucijama i svim drugim (osim časni iznimaka) političkim strukturama. Od X. sjednice pa do danas OOSK Murter nije održala ni jedan sastanak posvećen X. sjednici CK SKH. Isto tako u savez komunista već dvije godine nisu primili niti jednoga omladinca. - Nije rijedak slučaj da se na ulici, gostionicama i na drugim javnim mjestima čuje javno negodovanje i nezadovoljstvo protiv rukovodstva CK SKH, i to od ljudi koji su takoreći na „kormilu“ u Murteru. Tko su zapravo unitaristi i koji su to ljudi (apostrofirati - i ako bi to mogao neću nikoga). Dovoljno je spomenuti da su to uglavnom stariji ljudi, mahom predratni radikal-nacionalisti i neki mlađi, uglavnome iz obitelji ovih prvih. Kako su došli na vlast i još i danas drže sve konce u svojim rukama, to nam je dragi čitatelji, svima jasno. Ali, omladina u Murteru sa zabrinutošću se pita, dokle će unitaristi još vladati sa „malim mistima“!!! Dok je u gornjoj Hrvatskoj takoreći sve na nogama, ovdje je takvo stanje, kao da se u političkome i gospodarskome pogledu Hrvatske ne događa ništa. Na nogama su jedino emisari (o kojima sam već pisao) koji su u zadnje vrijeme utrostručili svoju aktivnost….. Kao povjerenik MH prikupljam nove članove i nije rijedak slučaj da me pojedinci (mlađi) pitaju, da li mogu biti i članovi SK ako se učlane u MH.

~ 21 ~

Ivo Matanović


Ili, „rado bi bih bio član MH ali to se kosi s mojim članstvom u SK.“ I još koješta drugo.

duboko smo uvjereni da to nije nikakav unitarizam, kako nam to sugerira Ivica Matanović, autor spomenutog napisa u HT. Murter je hrvatsko mjesto, a mi Murterani Hrvati. Ako svoju pripadnost hrvatskoj naciji ne izražavamo onako bučno i bezobrazno kako to čini Ivica Matanović, onda to nije dovoljan razlog da nam se prišije etiketa unitarizma. Samo toliko o tom Matanovićevom «unitarizmu» u Murteru. Jer, Matanović je bacio «rukavicu», duboko smo uvjereni, da nas sa glavnog skrene na sporedni kolosijek, a to mu nećemo priuštiti. Prihvaćanje ponuđenog dijaloga značilo bi, naime, braniti se od optužbe koja ne stoji i koju mi odbacujemo i osuđujemo.

I ovoga puta mi otočani skrećemo pozornost društevno-političkim i kulturnim radnicima Hrvatske da nas ne ostavljaju po strani. Mi smo željni Vaših emisara, a ne onih drugih koji nam truju već prilično zatrovanu sredinu. Molim cijenjeno uredništvo da nađe malo prostora za ovo pismo u našem dragom HT, jer će nam i samo objavljivanje u HT biti od velike koristi. S poštovanjem! I. Balentović (pseudonim za Matanović) Murter Objavljeno u HT 16. srpnja 1971. g.

PISMA S oToKA (3)

U Hrvatskom tjedniku broj 14. od 16. srpnja, u rubrici «Pisma čitatelja», a pod naslovom «Pisma s otoka», objavljeno je niz neistina i insinuacija koje vrijeđaju svakog poštenog Murteranina, a posebno društveno - političko i privredno rukovodstvo ovog hrvatskog ustaničkog mjesta. Stoga na osnovu Zakona o štampi i drugim sredstvima javnog informiranja molim da objavite slijedeći odgovor:

Umjesto obrane mi ćemo prijeći u ofanzivu pa ćemo reći da Ivica Matanović nema pravo da daje političku kvalifikaciju Murteru i njegovom rukovodstvu. Matanović je doseljenik iz Like koji, dozvoljavamo sebi malo ironije, još nezna niti hodati po Murteru, ne zna mještane po izgledu, a kamoli po imenu i prezimenu, odnosno političkom uvjerenju. To je čovjek koji u vremenu od 5 - 6 godina koliko boravi u Murteru nije bio uključen u društveno politički i gospodarski život mjesta, a stavovi su mu, što vrlo dobro znaju mještani, vrlo bliski nacionalističkim i šovinističkim. Pa zar da takav pojedinac daje političku ocjenu sadašnjeg murterskog trenutka? Zar da takav čovjek prebrojava mještane, da unosi nemir, da sije razdor u mjestu koje je u svojoj bogatoj povijesti uvijek bilo protiv hegemonije pa ma sa čije strane ona dolazila, u mjestu koje je sa 134 svojih najboljih sinova i kćeri platilo svoju slobodu, svoju slobodu u slobodnoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, u slobodnoj SFRJ, u bratskoj zajednici ravnopravnih naroda i narodnosti.

Najprije, ne možemo opovrći (a nema ni razloga) da u Murteru, baš kao i na svakoj točki ove zemlje, kod pojedinaca nema osjećaja jugoslavenstva, ali

Ne, to ne možemo i nećemo dozvoliti. Ako je potrebno da se prebrojavamo, što nam sugerira Matanović, onda ćemo mi to sami učiniti bez pomoći Matanovića i njemu sličnih. I dosad smo se mi prebrojavali pa ćemo to znati i danas, ali ne na osnovi koju nam nudi Ivica Matanović. Prebrojavat ćemo se: tko hoće, a tko neće da radi na društveno-ekonomskom razvoju mjesta, što smo i dosad činili. U posljednjih 26 slobodnih godina prebrojavali smo se i okupljali na realizaciji, što s ponosom ističemo, elektrifikaciji mjesta, na asfaltiranju cesta, na izgradnji vodovoda i brojnim drugim zadacima. Rezultat takvog i jedino prihvatljivog prebrojavanja je realizacija zadataka i vrlo mali broj onih koji su se oglušili na poziv rukovodstva ili svoje radne i druge obaveze nisu izvršili u cijelosti.

~ 22 ~

~ 23 ~

Rukovodstvo Murtera je u napisu «Pisma s otoka» oklevetalo («uz časne iznimke», kako se navodi u napisu) kao unitarističko, prikazano je kao protivnik politike koja je trasirana na povijesnoj Desetoj sjednici CK SKH, itd. Sve u svemu, od strane pojedinca (pitanje koliko dobronamjernog!) bezobzirno je bačena ljaga na mjesto koje je dalo ogromne žrtve za oslobođenje zemlje i njen poslijeratni razvoj, a rukovodstvo dovedeno u situaciju da se brani od kleveta i dokazuje kako nije unitarističko.

Ivo Matanović

Dužni smo ovom prilikom skrenuti pažnju Uredništvu da pismo «Pisma s otoka», o kojemu je riječ, nije bilo potpisano Matanovićevim inicijalima ili imenom ili prezimenom. Međutim, odmah autor, i kad mu je skrenuta pažnja na to, onda je to negirao, ali srećom HT je u narednom broju nam je bilo jasno da je Matanović tiskanjem notice o autoru «»Pisma s otoka» demantirao njegovo negiranje. Ova napomena, svakako, ipak nešto govori o moralnom liku tog povjerenika Matice Hrvatske, o njegovom moralnom liku o kojem nemamo namjere pisati, a o kojem bi se moglo štošta kazati. No, to je već njegov problem, ali problem koji dovoljno jasno ukazuje zašto njegove inicijative za osnivanje ogranka Matice Hrvatske u Murteru nisu prihvaćene od dobrog dijela mještana. Umjesto daljnjeg demantiranja Matanovićevih «činjenica» o murterskom «unitarizmu», na kraju izražavamo žaljenje što je «Hrvatski tjednik», vrlo čitani tjednik u Murteru, bez ikakve provjere objavio njegov prilog i na taj način mu pomogao u klevetanju hrvatskog ustaničkog mjesta i njegovog rukovodstva. Ovom mjestu, to moramo reći, nisu potrebne Matanovićeve «usluge». Mi smo ga primili otvorena srca kao i mnoge druge, ali to ni njemu ni nikome drugome ne daje za pravo da zloupotrebljava naše gostoprimstvo. Zahvaljujemo na ustupljenom prostoru i drugarski pozdravljamo. ZA POLITIČKI AKTIV MURTERA Sekretar OOSK - Murter Petar Papeša (Hrvatski tjednik, 15. 10. 1971.)

PISMA S oToKA (4)

Nazočio sam sjednici političkog aktiva u Murteru koja je održana dana 9. rujna 1971. g.. Na sjednici se raspravljalo o mom napisu u „Hrvatskom tjedniku“ br. 14 koji je HT objavio pod naslovom „Pisma s otoka“. Politički aktiv Murtera na istoj sjedn ici osudio je moj napis i povodom istoga uputio vam sv oj prosvijed. Napominjem da je prosvijed na jednoj od ranije održanih sjednica sastavlje te je sjednici političkog aktiva kao gotov čin, prezentiran prisutnima..... Prije svega, nekoliko riječi želim uputiti mojim dragim sugrađanima iz Murtera. Žao mi je da je jedan dio mojih sugrađana pogrešno shvatio moj napis.“Pisma s otoka“ tako da se sstječe dojam d a sam tim napisom uvrijedio cijelo mjesto. Moram odmah reći da ja to nigdje nisam rekao niti u spomenutom napisu napisao. Napis je vrlo jasan i određen. Dakle, etiketu unitarizma „prilijepio“ sam samo pojedincima koji se još uvijek nalaze ili su se nalazili na rukovodećim položajima u političkim i privrednim strukturama u Murteru. Oni su malobrojni, ali su zato grlati. Svojim ponašanjima, oni su uspjeli nametnuti Murteru svoj stil rada, a samim tim i svoju politiku. Ja ovog puta ističem da se ovdje radi o pojedincima, a nikako o cijelom mjestu, kako mi se želi pripisati. Zato se ponovno obraćam svojim sugrađanima da još jednom pažljivo pročitaju moj ranije objavčljeni napis, pa će se uvjeriti da je istina na mojoj strani. Da bi lakše došli do prave istine, vratimo se na odgovor političkog aktiva. Autori odgovora spominju kako sam oklevetao cijelo mjesto i njegovo rukovodstvo, te kako sam to rukovodstvo proglasio protivnicima povijesne X. sjednice CK SKH. Ja to nisam rekao niti napisao.! Doslovce, u vezio s ovim napisao sam: „od X. sjednice pa do danas OO SK Murter nije održala ni jedan sastanak posvećen X: sjednici CK SKH. Isto tako u svaez komunista nisu primili niti jednoga omladinca. Nije rijedak slučaj da se na ulici, gostionicama i

~ 24 ~

~ 25 ~

Ivo Matanović


na drugim javnim mjestima čuje javno negodovanje i nezadovoljstvo protiv ruzkovodstva CK SKH i to od ljudi koji su na kormilu u Murteru.“

i ovoga puta bez argumenata. To obično rade svi oni koje pogodi istina, pa se u nedostatku argumenata nabacuju svakojakim blatomn, da bise, eto, nekako i sami oprali.

Ovu činjenicu politički aktiv u svom odgovoru nije pobio, ali su je zato neki diskutanti u svojim diskusiji doslovce potvrdili. Tako je, na primjer, sekretar OO SK Petar Papeša rekao: „Točno je da u Murteru ima unitaristički orjentiranih ljudi, kao što je točno da ima i nacionalističkih elemenata, ali to ne daje pravo Ivici Matanoviću da on kao doseljenik daje sud ovom mjestu.“ Koliko su ovdje povrijeđena moja građanska prava, kao socijalističkog samoupravljača i građanina uopće, to ostavljam čitateljima neka prosude sami. Prigovara mi se da sam osjećaje jugoslavenstva poistovjetio s unitarizmom; to može, a ne mora biti istina, ali ja ni ovo nisam nigdje napisao. A o tome da je Murter hrvatsko mjesto a Murterani Hrvati, o tome nema ni govora. Međutim ja ni o ovome nisam napisao ni jednu riječ. U svojim izmišljanjima i insinuacijama autori prosvijeda su dosljedni. Po njihovu ja svoje osjećaje hrvatstva ističem bučnoi i na bezobrazan način, a „oni“ to čine na nekakav drugi način. Kakav? Da se bolje razumijemo: da sam svoje nacionalne osjećaje i isticao na bučan način, ne bi se toga sramio, a kakav je to bezobrazan način, to mi je zaista nepoznato. Dakle, još jedna velika neistina (da ne kažem i laž). Matanović je doseljenik iz Like koji još nezna ni hodati po Murteru...“ Ovome komentar nije potreban. Jedino što mogu reći: poručujem Ličanima da prije dolaska u Murter trebaju pohađati tečaj hodanja. Inače, tko to nezna, nema mu pristupa u Murter. To svakako važi i za ostale doseljenike, poručuju sastavljači prosvijeda. Na sreću to su želje jende male šačice ljudi, inače duboko sam uvjeren ovo njihovo mišljenje ne dijele i ostali moji sugrađani Murterani. Sastavljači odgovora na moje pismo uzimaju sebi slobodu da me okarakteriziraju kao nacionalistu i šovinistu; naravno ~ 26 ~

Slučaj je htio da je pogreškom urednika moje „famozno“ pismo potpisao tuđim imenom, što svakako nije moja krivnja, pa je i to dalo povoda autorima odgovora na moje pismo da razglabaju o mojem moralnom liku kao članu i povjereniku Matice hrvatske, dovodeći to u vezu sa slabim odazivu Murterana u članstvo MH. i 8NE9prihvaća njem moje inicijative za osnivanje ogranka Matice hrvatske u Murteru. Naprotiv, odaziv u članstvo MH u zadnja četiri mjeseca povećao se za pet puta, a očekuje se da će u članstvo pristupiti do kraja godine još preko 100 članova. Za Murter je to zavidna brojka. Što se tiče (ne)prihvaćanja moje inicijative za osnivanje ogranka MH od jednoga dijela građana to je također velika neistina. Osim toga, inicijativa za osnivanje ogranka nije samo moja, nego svih članova MH na otoku Murteru. Njeni su pokretači, kako sam već pisao u HT uglavnom studenti i ostali intelektualci s otoka Murtera.... Zanimljivo je da je od 29. kolovoza 1971. pa do danas u Murteru održano (koliko je meni poznato) 6 sastanaka, na kojima se uglavnome raspravljalo o mom moralnom liku, kao i o tome da li treba ili ne treba dozvoliti osnivanje ogranka MH. Međutim nitko se nije sjetio da se bar uspotno raspravlja i o nedavnim napadima u nerkim sredinama u sjevernoj Hrvatskoj na narodnog heroja Ivana Šibla. Na kraju napominjem da se sastanci u Murteru još održavaju i da je na dnevnom redu samo jedna točka: politička situacija u mjestu, odn osno napis Ivice Matanovića u HT. Ivan Matanović Murter objavljeno u HT br. 27 - 22. listopada 1971.

~ 27 ~


Prijavili ga mještani

ŠIBENIK - Na zahtjev Okružnog javnog tužilaštva istražni sudac Okružnog suda u Šibeniku otvorio je krivičnu istragu uz primjenu istražnog pritvora protiv Ivice Matanovića (37), tehničara sa stalnim mjestom boravka u Murteru na istoimenom otoku. Na osnovi dosad prikupljenih dokaza postoji osnovana sumnja da je Matanović u posljednje vrijeme vršio krivična djela neprijateljske propagande i raspirivanja nacionalne mržnje i šovinizma. Zahtjev za krivično gonjenje Ivice Matanovića podnijeli su Okružnom javnom tužilaštvu, kako smo saznali, mještani Murtera. Pg. O. NAKON SASTANKA KOMUNISTA MURTERA

SKH onemogućavala im je energičan obračun s autorima tih događaja. Usprkos tome nasrtaji nacionalističkih snaga nisu imali osobitog uspjeha, što ne znači da u tome ne bi bili uspjeli da nije pravovremeno došlo do istupa druga Tita i 21. sjednice Predsjedništva SKJ. Autor napisa o unitarističkom Murteru Ivica Matanović, doseljenik u Murter, pritvoren je zbog svog rada i ponašanja, a nastavnik Osnovne škole Stipe Kraljević isključen je iz SK zbog svoga angažiranja u inicijativnom odboru za osnivanje ogranka Matice hrvatske, dok je Kreše Skračić podnio ostavku na funkciju predsjednika Izvršnog odbora Mjesne zajednice zbog obrane ponašanja Matanovića i svog članstva u crkvenim vlastima. Akcionim programom OO SK stavila je u zadatak rukovodstvu Mjesne zajednice da preispita svoje dosadašnje djelovanje, a to je zatraženo i od ostalih društveno - političkih organizacija. Zaključeno je, zatim, da se iz rukovodstva Mjesne zajednice opozovu pojedinci kojima Murter nije mjesto stalnog boravka, a komunisti su se obavezali da će ubuduće više raditi s omladinom, te maksimalnu pažnju posvetiti idejnom uzdizanju komunista i ostalih građana.

BEZUSPJEŠNI PoKUŠAJI NACIoNALISTIČKIH SNAGA

O. J.

TEHNIČARU 7 MJESECI ZATvoRA M u r t e r, 19. I - Nakon više sastanaka komunista Murtera napravljen je i prihvaćen nacionalni program na čijoj će se realizaciji angažirati svi komunisti i ostali društveno - politički radnici u toku ove godine. Poput Vodica, Primoštena i ostalih većih mjesta na području šibenske općine, istakli su komunisti, Murter je bio izložen nasrtajima nacionalističkih snaga. To se manifestiralo još 29. studenog 1970. godine na masovnom sastanku što ga je organizirao dio studenata, nešto kasnije prilikom izbora rukovodstva Mjesne zajednice, napisom o unitarističkom murterskom rukovodstvu u «Hrvatskom tjedniku» i konačno inicijativom za osnivanje ogranka Matice hrvatske.

Zbog počinjenog krivičnog djela izlaganja poruzi najvišeg organa SFRJ, jučer je krivično vijeće Okružnog suda u Šibeniku osudilo na sedam mjeseci zatvora 42 - godišnjeg IVICU MATANOVIĆA, šumarskog tehničara iz Gospića, nastanjenog u Murteru. Prilikom odmjeravanja kazne sudsko vijeće je okrivljenom uzelo kao olakotne okolnosti činjenice da je nezaposlen i otac jednog maloljetnog djeteta i što je navedeno krivično djelo počinio pod utjecajem alkohola, dok mu je kao otežavajuću okolnost uzelo što je krivično djelo počinio u povratu. Matanović je naime isto krivično djelo počinio 1956. i tada bio osuđen na šest mjeseci zatvora.

Sve te događaje murterski su komunisti odmah nakon njihovog zbivanja ocijenili politički negativnima, ali politika koju je vodio dio rukovodstva

J. V.

~ 28 ~

~ 29 ~


OČEVI I MAJKE ČETNIKA NISU IH MOGLI DOSTIĆI U BIJEGU PRED OLUJOM, PA JE S TIM STARCIMA USPIO RAZGOVARATI NOVINAR ZORE

Piše: Ivo Matanović

dvA SATA MEđU ČETNICIMA

- Ah, što me pitaš kad sve znaš. Bilo je jedni i drugih. Svi su se razbježali, mili moji kuda koji - Ali u kojem pravcu? - Ne znam ti ja to. Jedni su nastavili dalje preko Une za Bosnu, a drugi u stranu - po šumama - jebli majku svoju… - A gdje su vaša djeca?

Konačno mi se ostvarila želja vidjeti četnike uživo. Početkom rata 1991. godine dragovoljno sam se javio da idem u rat, odnosno da budem u djelatnim postrojbama na prvoj crti. Nažalost želja mi se nije ispunila zbog jednostavnog razloga, kako su mi rekli, što sam prestar (66). No, ipak ja sam se kradom tu i tamo došuljavao do bojišnica-ali samo nakratko. Svaki puta bi me naši bojovnici «potjerali» govoreći kako im ne mogu biti puno od pomoći. Možda su bili u pravu. Sad im sve opraštam, tim više jer mi se želja na neki način ispunila. Vidio sam žive četnike - u zarobljeništvu, iako bih od srca želio da sam ih vidio mrtve, barem neke od njih. Ovu jedinstvenu prigodu valjalo je racionalno iskoristiti pa sam se dao u razgovor s onima koji su to željeli. Prva mi se javila postarija žena (60) Jovanka Gnjatović iz Raštevića koja se u zadarskom stacionaru našla zajedno s mužem Bogdanom Gnjatović (65). Neka ona govori, veli uplašeni Bogdan. - Gdje ste se predali Hrvatskoj vojsci? - U Suvaji kod Srba - Bili ste sami ili vas je bilo više u koloni? - Išli smo u grupama, govori Jovanka. Mi stariji nismo mogli brzo hodati pa smo tako malo zaostali iza mlađih i kada smo vidjeli da smo ostavljeni na milost i nemilost, nije nam ništa drugo preostalo nego da se predamo.

Na trenutak je zastala, inače govorljiva Jovanka, pogledavši na supruga Bogdana i druge koji su nas okruživali pa nastavlja. «Moj dragi gospodine» - gle čuda i četnikuše se naučiše uljudbeno ophoditi - «otišla su skupa sa ostalima preko Une u Bosnu. Hajde ti nešto reci (obraća se suprugu Bogdanu i drugima oko sebe). Nemamo što više reći, dodaju skoro svi okupljeni oko nas. «Eh kada ste kukavice (dodaje Jovanka) ja ću vam ispričati pravu istinu o četnicima» · Samo izvolite! · Zapišite i sve slobodno objavite. Ja sam lično na mrtvo pretučena od poznatog zlikovca i četnika Siniše Vrčinića, koji je također iz mog sela i to samo zato što nisam htjela sa ostalima ići u hrvatska sela u pljačku. Zatim, između ostalog, pokazuje liječnička uvjerenja i otpusnice iz banjalučke bolnice. A gdje je sada taj Siniša? Je li on tukao, osim Hrvata još i druge Srbe? Jest, boga mi, sve redom koga nije htjeo slušati. Samo slobodno zapišite, nastavlja Jovanka, da je to najvažniji zlikovac u Rašteviću i ako ga ikada vidim ja ću mu suditi. Govorljiva četnikuša Jovanka ispričala je još puno toga. Čas Vukovim rječnikom, što nije za objaviti, a čas malo uljudbenije što u skraćenom obliku navodim. Poslije Jovanke govorili su i drugi. Neki otvorenije, neki uplašeno, tek po koju riječ (biografski) o sebi. Najčešće svi pitaju za preo-

- A tko su ti-mlađi, civili ili četnici? ~ 30 ~

~ 31 ~

Ivo Matanović


~ 32 ~

~ 33 ~

Ivo Matanović


stali dio svoje obitelji koja se kretala drugim pravcima, ili su se kod zarobljavanja izgubili.

micu i kome da ju u danom momentu dignete, odgovara da je primijetio još na Popini da su im s lijeva i s desna hrvatska vojska i da nemaju kuda.

Naime, svi koji su govorili pokušali su zaobići istinu i reći kako su im djeca, braća ili bliži rođaci, a radi se o mlađima ispod 60 godina, svi ili barem svi, negdje u Srbiji i Njemačkoj. Kažu, otišli su još na početku rata kako ne bi u njemu sudjelovali. Na pitanje, a tko je onda ratovao na ovom terenu? Odgovaraju da su to činili neki drugi i da su sada oni prvi sa ratišta pobjegli. Budući da sam dobar poznavatelj ličkog terena, jer sam tamo puno godina radio u šumarstvu i drvnoj industriji, zanimali su me oni šumoviti tereni gdje se još uvijek skrivaju odmetnici. Adekvatan odgovor, naravno, nisam dobio. Svi su okolišali kao da nikada nisu čuli za, recimo, Karlović Korita koja se nalaze samo desetak kilometara iznad udbinskog aerodroma, ili Jelovih Tavana udaljeni tek 5-6 km od Srba, pa zatim Željezno Polje na Pleševici. Zar i to dovoljno ne govori samo za sebe koliko je «ugroženi» srpski narod (ne) jedinstven. Možda je ipak bolje poslušati njih same. Branko Vuletić (70 god.) iz Benkovca. Ima četvero djece. Tri sina i jednu kćer i svi su u Banja Luci i to od početka rata. Kažu da je zarobljen negdje oko Donjeg Lapca. Ratko Despot (75 god.) iz Benkovca govori da ima troje djece - sina i dvije kćeri, a sada ne zna gdje su. Bili su s njim u Benkovcu i Kistanju do polaska (5. 08. 1995), a poslije su se negdje u koloni izgubili. Pitam da li kao civili ili naoružani četnici? Ma kakvi četnici, sin mi je bio čuvar državnih šuma, a zetovi i kćeri bavili su se stočarstvom. Bez oružja? Da bez oružja, možda su imali nešto od lovačkog nastavlja Branko. Znaš kako je to u šumi… Milan Ilić (60 god.) iz Srba kaže da je živio u Benkovcu sa ženom Savom, pa u istom stilu nastavlja. Za dvoje djece (kćeri) ne zna gdje su. On se sam sa ženom, kako kaže, probijao preko Zrmanje i Popine i tako stigao do Suvaje, gdje se, ako mu je vjerovati, sam predao. Kako to sam, pitam se? vidio sam da nemam kuda pa sam šapnuo ženi Savi da malo zastanemo iza kolone i dignemo bijelu maramu. na upadicu, zar ste imali pripremljenu bijelu mara-

~ 34 ~

- A jesu li pucali na vas? - Jok, njesu, što jest, jest, štedjeli su civile. - A po četnicima? - Bogme, njesu ni po njima, što jest, ali samo dok su se nalazili sa nama u koloni. tu i tamo pala je po koja minobacačka granata u blizini nas, ali nas nisu pogađali. Pa, kakva je to vojska koja uzima civile kao taoce, a uz to još i svoju vlastitu djecu i stare roditelje? Nikakva, j…..i m…. svoju. Jad i bijeda i ništa više. - Pa ipak ste 5 godina, odvojeno od svijeta, živjeli s njima i gajili nadu kako ćete jednoga dana na tuđoj zemlji stvoriti veliku Srbiju? Ostaje bez odgovora. Na trenutak okreće se lijevo-desno, a zatim se gubi u masi, mrmljajući s pola glasa. - Njesam ti trebao ništa reći.. Dok sam još razgovarao, vidio sam kako jednu postariju ženu odvode u bolnička kola. Vele mi da je jutros šlagirana pa ju vode u bolnicu, a kako se zove, pitam dalje? Bepina Subotić iz Zemunika Gornjeg. Ona je Hrvatica, ovdje iz Zadra a muž joj je Srbin. I on se tu negdje nalazi samo ga je sramota da ga se vidi, jer ga svi Zadrani poznaju. U razgovor se ubacuje neka postarija žena, ćorava na jedno oko, ali dobra pričalica. Bosiljka Obradović (50 god.) iz Srba govori kako se upravo spremala da sa svekrvom krene prema Suvaji, ali je u tome omela neka vojska. Najprije sam mislila da su to naši, al sam u zao čas primjetila da njesu, jer govore nekim drugim govorom-kajkaju. Još nas je tu bilo oko desetero gdje su nas potrpali u kamion i odveli natrag u neku šumu. Mislim da je to bila Lješevica iznad Mazina. - A kuda su vas dalje vozili? - Tu smo noćili a tek su nas drugi dan dovezli u Zadar ~ 35 ~

Ivo Matanović


Milan Krtinić (50 god.) iz Bruvna kod Gračaca priča kako je cijeli rat čuvao ovce, te da ima 150 ovaca koje je ostavio na Mazinskoj Previji iznad Bruvna, te da je zarobljen u D. Lapcu skupa sa suprugom Stojankom, a za djecu kaže, kao i većina ostalih, da su u Njemačkoj.

Jure Miljković (41 god.), vozač po zanimanju kaže da je u hrvatskom selu Beričevcu kod D. Lapcu, a bio je jedini Hrvat koji se još 1985. godine s ocem Stipom, doselio iz Slavonije. Naime, vratio se u svoje selo odakle mu je otac, sa svim ostalim seljanima protjeran 1941. godine. Ovdje treba reći da je čisto hrvatsko selo Boričevac prije drugoga svjetskog rata brojilo preko 2300 žitelja i da je to prvo selo u tadašnjoj Hrvatskoj koje je iz temelja spaljeno, a pučanstvo protjerano i preko 300 žitelja ubijeno. Jure nije mogao decidirano odgovoriti zašto je sve do kraja rata ostao sa četnicima. Doduše, kaže da poslije 1992. godine i početka rata u Bosni nije ni mogao pobjeći jer su na njega dobro pazili, a možda i mazili, dodajem, jer se radi o kršnom četrdeset godišnjaku kojega su Srbi dobro znali iskoristiti. Stoga me malo začuđuje kako to da sam ga našao među starcima tzv. slobodnjacima, a ne recimo, među onima drugima pravim četnicima koji su se nalazili u drugoj dvorani na policijskoj obradi.

Na pitanje kako to da je ipak bježao, a bio je obični čobanin. Odgovara, poput ostalih, da ga je bilo strah, a njegova ga vojska tjerala da bježi prema Bosni. Govorili su da je to samo privremeno, a da će se potom skupa sa bosanskim Srbima i Srbima iz Srbije vratiti nazad i zauzeti sve do Karlovca. Posebno su nam spominjali prvi svjetski rat kada su svi Srbi, odnosno srpska vojska bila potjerani u Albaniju na otok Krf, pa su se ipak vratili i osvojili cijelu Jugoslaviju sve do Triglava. Ovaj «čobanin» učinio mi se posebno zanimljiv pa sam pokušao izvući iz njega da kaže, tko su ti «komesari» - po imenu i prezimenu ali odgovor nisam dobio, jer Bože moj, on je samo obični čobanin i nije nikoga poznavao. Petar Krajanović (86 god.) krojač iz Gračaca kaže da nije nikuda bježao već da se predao sa bijelom maramom u samom Gračacu. Zanimljivo da su svi imali pripremljene bijele marame. Za dva odrasla sina kaže da su u Beogradu još od prije ovog rata ali, ipak, opet zanimljivo, nije znao reći što su djeca po zanimanju i što ustvari rade u Beogradu. Išli su, kaže, prije rata u milicijsku školu u Zagrebu, a poslije o njima ne zna ništa. Napominje da bi se rado s djecom opet sastao u Gračacu, pa makar imali samo za kruh za jedan obrok dnevno. Bez obzira što je ovaj starac u godinama učinio mi se dosta bistrim pa sam ga pitao, srami li se imalo za sve ono što su njegovi Srbi uradili Hrvatima? Nije smogao snage odgovoriti, ali je ipak zaplakao i udaljio se. Poput spomenutih govorili su još Anđa i Ružica Matijević iz Smrdelja, Mića Radočaj i Ratko Smiljanić iz Udbine, Vojko Komazec i Borivoj Mrša iz Benkovca te Dušan Stojković i Neđo Gagić (38 god.) iz Biljana Donji. S obzirom na godine posebno sam pitao Gagića je li on čuvao ovce? Da što sam nego čuvao ovce. I najzad, posebno me iznenadilo kad sam među zarobljenicima vidio i dva Hrvata mlađe dobi koji su zarobljeni zajedno s ostali četnicima Srbima u D. Lapcu.

~ 36 ~

Drugi Hrvat među četnicima zove se Stipe Nikolić (22 god.) iz Udbine koji kaže da mu otac ima 89 godina i umro je prije par mjeseci. I ovaj podatak, izgleda mi, nije pouzdan, a to govori razlika u godinama između oca i sina. Svakako ovo ne treba uzeti previše ozbiljno, jer se radi o mladom čovjeku koji je početkom rata imao manje od 18 godina, pa je to samo jedan od slučajeva i sudbina ovog rata. Odgovorio je, i ako ga dalje nisam ništa pitao da mu se otac prije 25 godina vratio iz Slavonije u Udbinu i da se on tamo rodio. Za majku kaže da ne zna kamo je krenula jer je kod zarobljavanja nije primijetio. Očito, majka četnikuša, ostavila sina «ustašama» da ga kao svojega spase, a ona će pak, svojima preko Drine. Dodajmo još da je i Udbina za vrijeme drugog svjetskog rata doživjela istu sudbinu kao i Boričevac gdje je čitavo selo spaljeno i protjerano preko 1.500 žitelja Hrvata. I tako unedogled, četnici pričaju priče kako kome odgovara. Svi, ama baš svi, žele umanjiti svoj udio u ovom krvavom ratu, kojega su upravo oni izabrali - da bi živjeli u «jednoj državi» koja bi se zvala velika Srbija. No «Oluja» je, hvala Bogu, pomela sve što je mirisalo na veliku Srbiju, a ponadajmo se da će uskoro nadolazeći «tajfun» pomesti i posljednje ostatke u Istočnoj Slavoniji i Dubrovačkom zaleđu i time zamišljenu «veliku Srbiju» pretvoriti u veliku Hrvatsku u svojim povijesnim granicama.

~ 37 ~


RAZGOVOR S JUŽNOAFRIKANCEM BERNARDOM O`SULLIVANOM, BLEIBURŠKIM SVJEDOKOM I NEHOTIČNIM IZVRŠITELJEM (2)

Piše: Željko KRUŠELJ Večernji list

BRITANSKo ZATAŠKAvANJE ZLoČINA

«Moram priznati da sam sve do pojave Tolstoyeve knjige bio uvjeren da je ratni zločin čijim sam nesvjesnim sudionikom bio i ja osobno, proizlazio iz nesretnog spleta okolnosti, kao i neizvršavanja službenog stava da se hrvatski, slovenski, kozački i ostali vojnici ne mogu izručivati protivno njihovoj volji - kaže B. O`Sullivan. Drugim riječima, mislio sam da je to samo jedan izolirani incident. Tek sam iz «Ministra i pokolja» shvatio da je «iza zavjese» bila riječ o prljavoj političkoj igri, koju je životima platilo tisuće nevinih ljudi. Ja sam desetljećima bio i tužitelj i odvjetnik, tako da mi je jasno što znači poslati nekoga bez suđenja u smrt. - Smatrate li se žrtvom britanske beskrupuloznosti? Što ste sve poduzeli da istina napokon izađe na vidjelo? - Pokušao sam mnogo toga, ali rezultatima nisam zadovoljan. Hoću reći, da su moja svjedočanstva bila svjesno prešućivana ili marginalizirana… Ja sam, inače, u više navrata pisao i bivšem britanskom premijeru Johnu Majoru, a i sadašnjem Tonyju Blairu. Rezultat je ravan nuli, a prljavština se i dalje mete pod tepih. - Primijetili smo da se Vaše ime nalazi na popisu osoba čiji su iskazi navodno korišteni u sastavljanju kontraverznog izvještaja Cowgillove komisije, čija je očita svrha bila da ospori Tolstoyevu knjigu. Jeste li doista surađivali s brigadirom Cowgillom? - Uvjeren sam da je Cowgillov izvještaj napravljen radi obmanjivanja međunarodne javnosti. Iako je ta komisija imala na raspola~ 38 ~

ganju relevantnu dokumentaciju, u njemu su svjesno prekrivene sve bitnije informacije, pa i ona koja mene najviše zaokuplja: tko je bio bojnik koji me je u stožeru Osme armije prijetnjama prisilio za nastavak puta Radtstadt? Zacijelo je on kasnije bio neka velika «zvijerka». Na koncu konca, unatoč svih tih mojih teškoća i neuspjeha, uvjeren sam da će cjelovita istina o zbivanjima na austrijsko - jugoslavenskoj granici ipak biti obznanjena. Jako bi me radovalo da doživim takvu moralnu satisfakciju.

Ivo Matanović Regional, 26. veljače 2003.

ANTI AMERIČKI PRoSvJEdI PRoTIv RATA U IRAKU

Iznenadio me prosijed Zagrepčana protiv najavljenog rata Amerike u Iraku, jer sam očekivao da će se na prosijedu pojaviti više Hrvata i ostalih građana Hrvatske, jer kad je u pitanju rat, ma gdje se on vodio - tko ne bi protiv njega prosvjedovao? Međutim, na malom ekranu vidio sam neke druge ljude, a ne Hrvate i Hrvatice, kako sam očekivao. Naime, na prvi pogled tako mi se barem učinilo. No, samo nakratko, jer sam ubrzo shvatio da se ipak radi o Hrvatima koji su na prosvjed došli sa nekim drugim nacionalnim zastavama, a ne i hrvatskim, kako to i dolikuje kad se radi o Hrvatima i mjestu gdje se prosvjedi održavaju. Upravo rekoh da se «ipak» radi o Hrvatima, ali nisam bio jasan o kojim se Hrvatima radi. Radi se o tkz. «hrvatskim građanima» Mesić - Račanove provenijencije, na čijem je čelu, u ovom slučaju bio, a tko će drugi nego naš vrli devedeseto godišnjak (88) akademik Dr. Ivan Supek koji se posebno isticao sa crnom «Brežnjevom» šubaraom iz Oktobarske revo-

~ 39 ~

Ivo Matanović


lucije. Nisam primijetio tko mu je pomogao da se popne na tribinu, ali se je dobro vidjelo da se jedva na nogama držao.

namamiti u Jugoslaviju, izmislili su tkz. Alijansu sa odabranim lijevim intelektualcima i podmetnuli ih narodu kao spasitelje (mesije) od neobuzdanog hrvatskog nacionalizma i trulog kapitalizma koji je, po njima, kriv za sve nedaće u kojima se Hrvatska našla. Dakako da su za vođe takvog pokreta birali izabranike iz redova lijeve tkz. inteligencije svih profesija, među kojima su ukomponirali i nekoliko «retoričkih» svećenika kao što su Don Dr. Ivan Grubišić iz Splita i Don Branko Zbutega iz Kotora i još neki drugi, sa kojima manipuliraju i zbunjuju svekoliko hrvatsko pučanstvo koje, nažalost, ne zna razlučiti žito od kukolja. Sam akademik Supek služi im kao karizmatični akademik koji je i za Titovog režima bio u sukobu sa nekim iz Korčulanske škole tkz. praksisovaca 8lijeva inteligencija koja je tražila još «lijeviju» Jugoslaviju, na čijem je čelu bio Dr. Gajo Petrović i brat Ivana supeka dr. Rudi Supek). On je, kako tada, tako i danas uvijek bio u sukobu sa nekim iz svoje sredine, ali ponajviše, bio je u sukobu sam sa sobom. Baš zbog toga želim upozoriti Hrvate da ne uzimaju za ozbiljno ovog oronulog starca, jer on više nije u stanju hodati, a kamoli stvarati «treću» hrvatsku.

Malo je čudno kako to da se ovaj drevni starac nije pojavio ni na jednoj govornici prije, recimo, 12 godina, da prosvjeduje protiv srpskog agresora koji je rušio njegovu vlastitu Domovinu. Tim više jer je tada bio puno mlađi (76)?? I u drugim gradovima bilo je nekih manjih prosvjeda po narudžbi Alijanaša, ali oni su bili toliko mali da nisu vrijedni ni spomena. Primjerice, u Zadru na glavnom trgu nismo vidjeli nikoga, osim par njih koji su sakupljali potpise od slučajnih prolaznika. Dapače, trg je bio neuobičajeno prazan iako je bio neradni dan - subota i vrlo lijepo vrijeme, kada je trg inače pun. Nije ovdje zgorega i (ne) spomenuti kakova je uopće bila nakana organizatora prosvjeda? Da li se tu radi o iskrenoj pomoći «bratskom iračkom narodu» ili pak njihovoj «bratskoj» odmazdi koja bi nakon američkog napada uslijedila po čitavom nemuslimanskom narodu, kako je i sam Osama Bin Laden - Alkaida nedavno najavio. Najvjerojatnije ima i toga, ali u našem slučaju to nije tako, jer mi nismo plašljiv narod. Kod nas je ovaj, za alijanaše zgodan trenutak izabran samo zato da se prije izbora testira nacija, kako bi se vidjelo sa koliko šansi ulaze u izbornu trku., a briga o eventualnom iračkom ratu njih zanima isto toliko koliko i mene lanjski snijeg.

I pojam «treća Hrvatska nije potpuno jasan i zbunjujući je, jer ovdje se ne radi o trećoj Hrvatskoj, već o «četvrtoj» ili možda «petoj». Prva je bila kralja Tomislava, druga Poglavnika Dr. Ante Pavelića, treća drugog po redu Poglavnika Dr. Franje Tuđmana i četvrta je, koja je još u tijeku, komunističko - Račan - Mesićeva, ako se uopće može tako nazvati. Dakle Alijansa bi mogla svoju nazvati tek «petom» po redu, a nikako trećom.

Svakako ovdje još treba jednom spomenuti i podsjetiti čitatelje da su Supekovi alijanaši još početkom prošle godine najavili treću Hrvatsku, a sada u dovedeni u situaciju da brane i ovu Mesić - Račanovu, kako oni kažu drugu Hrvatsku. Bili, kako bilo, nije im lako. Neizbježni rat u Iraku na velike će im pomrsiti račune ka putu na stvaranju treće Hrvatske, preko koje su namjeravali stvarati ponovno neku treću Jugoslaviju. S obzirom da ovdje stalno spominjem neku «treću Hrvatsku i Jugoslaviju dužan sam to još jednom pojasniti o čemu se zapravo radi. Kad su nakon godinu dana svoje vladavine Mesić - Račan uvidjeli da oprobanom starom diktaturom proletarijata neće ponovno moći ukrotiti Hrvate i lažima ih ~ 40 ~

~ 41 ~


APEL HRVATSKOJ JAVNOSTI (2)

Piše: Ivo Matanović - Zadar Zadarski list, 11. prosinca 1997.

NEPoMIRLJIvI ANTIFAŠISTI SIJU NESPoKoJ!

Da su neke lijeve političke stranke, na čelu sa SDP-om, u bližem srodstvu sa tvz. antifašistima Hrvatske, nije više nikakva novost i zanimljivost, ali da su ovi potonji uvijek u ofenzivi, kada prvi poluče bilo kakav izborni pozitivni rezultat više je nego očito. «Apel hrvatskoj javnosti» pod kojim naslovom je objavljen tekst Saveza atifašističkih boraca RH, a proslijeđen preko zadarske skupštine antifašista, sa zamolbom za objavljivanje u Zadarskom listu, govori da obrambeni Domovinski rat u Hrvatskoj još nije završen, barem ne u onom dijelu gdje još uvijek nepomirljivi antifašisti ne mogu nikako da shvate da su oni samo bolna prošlost čije su zablude odavno odbacili - u prvom redu njihova vlastita djeca i unuci, a zatim i svekoliki hrvatski puk, pa ipak oni se, poput lipsale i oronule kobile još ritaju, sijući nemir i nespokoj među hrvatsko pučanstvo. Svojim «apelom» oni se po ničemu ne razlikuju od Hrvatima neprijateljske stranke SNS-a na čelu koje stoji srpski samoizabrani vožd gospodin Milan Đukić. Recimo to odmah, Đukić je samo nekoliko dana, prije tvz. antifašista, uputio svoje otvoreno protestno pismo predsjedniku RH dr. Franji Tuđmanu, optužujući ga za sve nedaće srpskog naroda - iako nam je svima dobro poznato kako su one nastale. Poubijano preko 2000 ljudi O sprezi između, upravo, spomenute, dvije udruge ne treba puno trošiti riječi, jer su one očite i u kontinuitetu još od 1945. g. pa je zato, možda, potrebitije nešto reći o sve naglašenijem antifašizmu, odnosno antifašistima koji su svoje nekadašnje ime «borci NOB-a» promijenili u gore spomenuto. Nije to slučajno ili možda pod pritiskom napravljeno, već ~ 42 ~

spoznajom da oni to nisu nikada ni bili, naprosto zato jer nikoga, osim sebe samih, nisu oslobađali. Naprotiv, oni su se, rekao bih, okupatorski nametnuli hrvatskom narodu i to tako da su Hrvati njihovim dolaskom na vlast dobili krućeg i surovijeg okupatora - od svih proteklih (austrougarskih, talijanskih, srpskih i inih). Između ostalih spomenut ću samo jedan primjer. Dolaskom partizana (1944.) u Zadar (između 30. 10 i 5. 11. 1944.) poubijano je preko 2000 ljudi koji nisu bili fašisti, jer su fašisti blagovremeno pobjegli, nego nevini civili koji su «tako željno očekivali svoje osloboditelje». Primjera ima na pretek pa bi nas to daleko odvelo te se stoga zadržimo samo na već spomenuto u «apelu». Prvo o uklanjanju spomenika borcima NOB-a. još su stari Latini zapisali i obznanili - da svima onima kojima se za života podigne spomenik, posmrtno mu se ruši, pa se tako nešto slično dogodilo i našim partizanima. Drugo, da se ne može oteti dojmu da netko čeka biološki nestanak aktivnih sudionika u antifašističkom ratu čiji je životni prosjek već preko 70 godina. Čudnoga li čuđenja, gospodo antifašisti! Čudite se nečemu što je sasvim normalno. Nestati biološki, to je božanstveno ili po Božjoj volji, kako hoćete, a nikako nečiji hir. Obespravljeni ustaše i domobrani Treće, govorite o pomirbi koja je, eto, i za vas (antifašiste) prihvatljiva jer su to, kako velite, i vaša djeca dokazala, sudjelujući u borbama od 1991. g. Jedina istina koju ste do sada izrekli pa Vam na tomu velika hvala, po pri izreci ove istine zaboravili ste spomenuti da su u rušenju spomenika antifašistima, pored ostalih sudjelovala vaša djeca i unuci, a to onda implicira i dovodi u pitanje vašu istinu o borbi NOB-a. Dakle, dogodio se svojevrstan paradoks, zbog kojeg ću opet ponoviti, da su stari Latini ipak imali pravo kad su rekli, naprijed spomenuto, jer da su, u vašem slučaju, umjesto vas, a u spomenik dizala vaša djeca i unuci, danas ne bi, u dobrom dijelu, bili porušeni. Što ćete, čudna je hrvatska povijest a stari Latini bi opet rekli: Sors est sua cuique ferenda (svatko mora snositi svoju sudbinu). Dobro ste rekli da je «pomirba izvršena» samo mi nije jasno tko za koje «zločine treba odgovarati». Kad ovako teške riječi izgovarate onda morate biti eksplicitni, jer ne mislite li, valjda, da bi mrtvi zločinci trebali odgovarati svojim, također, mrtvim žrtvama? To je, «dragi moji antifaši~ 43 ~

Ivo Matanović

sti» sve u Božjim rukama (ma koliko vi u njega ne vjerovali), pa će i presuda božanstveno biti pravedna. Što se, pak, tiče još živih zločinaca (ako ih uopće ima), njima su, također, dani odbrojani, pa o tome sada i u ovo vrijeme raspravljati bila bi obična tlapnja i mlaćenje prazne slame. Vi, gospodo antifašisti, spominjete kako prema vama nisu ispunjene sve zakonske obveze glede vaših «stečenih prava» - mislim da ste u pravu, jer do dana današnjeg, svim sudionicima Drugog svjetskog rata nisu poravnate mirovine. Antifašisti još uvijek primaju veću mirovinu od antikomunista (ustaša, domobrana i dr.) za preko 25% u prosjeku, a dobar dio ustaša i domobrana do dana današnjeg su obespravljeni i ne primaju ni kune na ime sudioništva u Drugom svjetskom ratu i svom doprinosu za Nezavisnu Državu Hrvatsku, za koju se jedinu borili, a ne za Jugoslaviju, Srbiju i komunizam, na čijoj strani ste vi bili. Kad smo već kod nepravde, navodno, učinjene naspram antifašista, onda ste vi u krivu, jer se obraćate na krivu adresu. Vi ste ta prava, o kojima govorite, stekli u nekoj drugoj državi pa se tamo trebate i obraćati, a mi - domobrani i ustaše, koji smo također obespravljeni, sačekat ćemo neka bolja vremena, kada će Hrvatska biti bogatija. Mi smo stojici i askete, naučeni na izdržljivost pa ćemo još malo sačekati. Čekali smo 45 godina u vašem srpskom ropstvu i kazamatima ovu hrvatsku slobodu i kako vidite hvala Bogu i dočekali ju.

BAHATI HIPOVCI I CRVENI PRAVAŠI (3)

Piše: Ivo Matanović, Zadar

oKANIMo SE SUKoBA

Htio sam prešutjeti napis stanovitog gospodina Ferda Šarića koji se okomio na legalnog i legitimnog predsjednika HSP-a g. Antu Đapića u Hrvatskom slovu od 5. travnja 2002. Međutim kad sam pročitao ovaj posljednji broj HS od 12. travnja vidim da to nije zanemariva tema, naprotiv. Nažalost, uvijek polarizirani pravaši nikako da se pomire s činjenicom da je g. Ante Đapić legalno izabran HSP-ov predsjednik, koji je uspio, nakon Kutine, sačuvati stranku na okupu i održati je u parlamentu. Ma što o njemu gospodin Krešimir Pavelić rekao: ružno, tužno, žalosno i sramotno, on je još uvijek, na sreću svih Hrvata, a na žalost K. Pavelića i njemu sličnih, legalni i legitimni predsjednik HSP-a koja je, uz to još, i parlamentarna. Sve objede i otrovne strelice koje dolaze od nekih bivših pravaških pojedinaca, samo su još jedan od dokaza više da je politika g. A. Đapića, uz sve pogreške koje on u hodu zna napraviti, ispravna. Njemu se, primjerice, spočitava popijena kava s M. Đukićem u D. Lapcu; no, sviđalo se to nama ili ne, to su politički razgovori koji su neizbježivi, kad je o politici riječ. Dakle, Đapićev D. Lapac nije nikakav politički gaf, već naprotiv politički trik koji neki, poput Pavelića i Ferde Šarića, ne mogu prepoznati. Osobno ne poznam ni jednog od spomenutih Đapićevih kritičara, ali ih, iščitavajući tisak, nije teško prepoznati. Jedan je apriori (Pavelić) teški Đapićev protivnik, a drugi (Maglica) pristaša i obožavatelj; tako bi se, barem, mogao steći dojam, kad se iščitavaju oba teksta koja su ova dvojica upravo objavila. Međutim, iz citiranih tekstova može se zaključiti i nešto još gore - crni dim koji se nad Hrvatskom ovih dana nadvio kao Damoklov Mač, i to opet zbog sve izraženije hrvatske nesloge.

~ 44 ~

~ 45 ~

Ivo Matanović

I događanja u HDZ-u, na žalost, ne govore dobro. Mislim na sve Hrvate koji hrvatski dišu, jer ako se i HDZ-u dogodi što i, ne tako davno, pravašima, onda mi Hrvati stvarno nismo zaslužili da budemo svoji gospodari. Sad kad su komunisti i njima slični najranjiviji, mi to ne koristimo, da ih se malo gurne pa da se stropotare u svoju ropotarnicu, tamo odakle su i došli, već radimo sve obrnuto - sami sebi noge podmećemo i nemilosrdno se glođemo kao da smo u demokraciji sto godina, a ne tek desetak i to još teških ratnih godina. Spomenut ću još samo usputno da i mi u Zadru imamo, na žalost, onih koji ne vide dalje od nosa. Upravo je ovih dana došlo do osipanja članstva u HSP-u i to sve, opet, samo zbog bolesne taštine i umišljenih veličina onih koji se nikako ne mogu pomiriti da nisu prvi. Zato se pridružujem g. Stipi Vukoviću iz Splita koji poziva sve Hrvate da ne izazivaju razdor već jedinstvo i slogu, a ja dodajem, sada, kao nikad do sada, jer su komunisti vrlo, vrlo slabi. Neka se svatko obračuna sa svojom taštinom jer upravo je to onaj maligni dio u hrvatskom tkivu koji razara.

Goran Borković

BIvŠI PoLITIČKI UZNICI ZAHTIJEvAJU oBJAvU IMENA SURAdNIKA UdB-e I KoS-a

Maskirani komunisti i jugonostalgičari ne smiju biti hrvatski izbor, poručili su sudionici 5. sabora HDPZ-a / Predlažemo da se zagrebački trg koji nosi Titovo ime nazove Trgom žrtava fašizma i komunizma / U ovo predizborno doba, kad se nude razna socijalna obećanja, uznici ne smiju zaboraviti da im je mjesto uz državotvorne stranke demokršćanske orijentacije, istaknuto je na skupu HDPZ-a ZAGREB, 24. listopada - Hrvatsko društvo političkih zatvorenika bit će i dalje na jasnom pravcu državotvorne misli od koje nas ne mogu odvojiti ni stranački ni materijalni interesi. Zato, u ovo predizborno doba, kada se nude razna socijalna obećanja, uznici ne smiju zaboraviti da im je mjesto uz državotvorne stranke demokršćanske orijentacije. Maskirani komunisti i jugonostalgičari više nikada ne smiju biti hrvatski izbor. To je na 5. izbornom saboru HDPZ-a kazala predsjednica HDPZ-a Kaja Pereković, poručivši bivšim zatvorenicima da ne zaborave na pokret koji je jedini imao snage srušiti komuniste s vlasti. «Indoktrinirani komunisti žele vratiti staro ime Trgu hrvatskih velikana u Zagrebu. Mi predlažemo da se trg koji nosi ime najvećeg zločinca, koji je kriv za smrt više od 500.000 Hrvata - Josipa Broza Tita, nazove Trgom žrtava fašizma i komunizma», naglasila je. Pohvalivši suradnju s Ministarstvom rada i socijalne skrbi pri izradi izmjena Zakona o pravima političkih zatvorenika, ona je tražila i donošenje lustracijskog zakona te otkrivanje svih tajnih arhiva da se konačno doznaju imena UDB-e i KOS-a. To su nazočni popratili dugotrajnim pljeskom. «Tražimo da se pronađu krivci za zločin koji se dogodio kraj Maribora. Istraživanja dokazuju da je riječ o najvećoj masovnoj grobnici iz Drugog svjetskog rata u kojoj je za-

~ 46 ~

~ 47 ~

Ivo Matanović

kopano oko 50.000 ljudi. Svi znamo da je za to odgovoran Tito i njegova KP. Mi jesmo za oprost, ali ne možemo oprostiti onima koji se ne kaju za svoje zločine», ustvrdila je Pereković, dodavši da se još čekaju rezultati prijave koju je HDPZ podnio zagrebačkom okružnom tužiteljstvu protiv onih koji su izvršili zločin. Pereković je upozorila da čelnici HDPZ-a - žrtava komunizma, koji su na čelu sa Đurom Pericom napustili HDPZ, i dalje krše zakon, nelegalno koristeći znak i adresu HDPZ-a. «Perici i još trojici visoko pozicioniranih ljudi je nelegalno isplaćen novac predviđen za rad naše udruge, na što smo upozoravali, pa i digli tužbu želeći da se taj slučaj ispita. Na žalost, ta tužba još nije riješena», ustvrdila je Pereković. Saboru je nazočio i velik broj uglednika među kojima i novoizabrani ustavni sudac Vice Vukojević. Ministar rada i socijalne skrbi Joso Škara je izrazio zadovoljstvo što su doneseni zakoni koji štite prava uznika. «Time su vaša prava zaštićena, bez obzira tko će ubuduće sjediti u Saboru i Vladi», kazao je Škara, najavljujući da će slijedeće godine tražiti više novca iz proračuna za poboljšanje položaja političkih zatvorenika. Predsjedavajući Slavko Meštrović je, opravdavajući se potrebom za «malo šale», rekao Škari «da je stariji, mogao bi biti robijaš». «Ali, nikad se ne zna, budući da su komunisti vrlo aktivni», kazao je Meštrović, zatraživši od Škare da se komunistima uzme imovina koja im ne pripada. «Ne morate je poslije dati nama, samo je njima uzmite», zatražio je Meštrović. Sudionike sabora su pozdravili izaslanici iz više europskih država koji će sudjelovati na 8. kongresu Međunarodne asocijacije bivših političkih uznika i žrtava komunizma, od 25. do 28. listopada u Dubrovniku. Veselica: Kaja Pereković ne govori istinu «Kaja Pereković opet govori neistine», komentirao je za Vjesnik Marko Veselica, dopredsjednik konkurentskog HDPZ - žrtava komunizma. Tvrdi da nitko iz HDPZ - žrtava komunizma nije otuđio nikakav novac te da se o tome ne vodi nikakav sudski postupak.

Ivo Matanović, Zadar 08. 06. 2003. Narodni list

BoBETKovA SAHRANA

Bojkotiranje odavanja posljednje počasti pokojnom hrvatskom vitezu i generalu Janku Bobetku od strane najviših dužnosnika Hrvatske, a poglavito bojkot predsjednika Stipe Mesića je više nego nečastan, tužan i žalostan. Kakvo je to obrazloženje «vrlog» nam predsjednika, da on na sahranu ne može doći «zbog protokolarnih razloga», jer mora neizostavno otputovati u svoje selo Orahovicu, a potom u Brodsku županiju gdje je, kako je rekao, već ranije dogovorio svoju posjetu. Kad je u pitanju posljednji ispraćaj na vječni počinak svojih najbližih, kod nas Hrvata je običaj da se za tu prigodu odlažu svi poslovi, kako bi se pokojniku ukazala i odala počast koju on, kao ljudsko biće i kršćanin, zaslužuje. Pobjedonosno je vodio dva rata koja su se kod nas dogodila, i u njima je pobjeđivao upravo nedavno umrli naš dragi Janko Bobetko, kojeg će generacije još stoljećima iza njega pamtiti. Ako su i bile u pitanju osobne sigurnosne mjere, kako se dade naslutiti, to još uvijek nije valjani razlog za nedolazak predsjednika države i Vrhovnog zapovjednika oružanih snaga svome prvom generalu i junaku Domovinskog rata. Takovih primjera nigdje u uljudbenoj Europi još nismo primijetili, pa nas čudi s kojim ljudima naš predsjednik misli ići k Europi!? Ne, ne. Ne misli on ni na kakvu uljudbenu Europu, već na Istok - na Balkan i to zaobilazno, preko Zapadne Europe, s kojima je još mnogo ranije ugovorio svoj povratak k Balkanu i stvaranju neke treće Jugoslavije ili Balkanije, svejedno je, jer poslije Miloševića on je, za sada, jedini kandidat za prvoga predsjednika, a to nije mala stvar, priznat će te. No, to je već zasebna tema o kojoj će biti još puno polemike.

«Kada bi ga Pereković i povela, ne bi ga mogla dobiti», kaže Veselica, dodajući da bi se «trebalo pozabaviti sumnjivom prošlošću Kaje Pereković, koja je unijela razdor među političke zatvorenike».

Osim Mesića, zabrinjavajuće je što su Bobetkov sprovod bojkotirali i visoki dužnosnici iz vladajuće alijanse. Primjerice, Ministrica oružanih snaga

~ 48 ~

~ 49 ~

Ivo Matanović

Hrvatske, drugarica Željka Antunović izjavljuje: «Da je Bobetkova smrt ispolitizirana i da ona u tome ne želi sudjelovati», što će reći, i na sprovod ne ići. Zaista, izgovor hvale vrijedan, pa onda nije nikakvo čudo što su ove primjere slijedili i drugi iz komunističke vrhuške, posebice drugovi i drugarice iz pravosuđa, pa nije nikakvi čudo što je sutkinja riječkog Županijskog suda, drugarica Šarić zabranila svome osuđeniku za tobožnje ratne zločine, generalu Mirku Norcu, da na pokopu svome bivšem nadređenom stožernom generalu Janku Bobetku nosi križ na njegov posljednji ispraćaj, a što je i sam pokojnik prije svoje smrti zaželio. Zaista, tužno, jadno i žalosno. I bez komentara - svakako! No, ipak, i uz sva nastojanja vladajuće vrhuške da minoriziraju sprovod pokojnog generala Janka Bobetka, sprovod je bio veličanstven i dostojan jednog velikana, kakvog je Hrvatska iznjedrila. Četrdeset tisuća hodočasnika još jednom je potvrdila da je Hrvatska jedinstvena i da se njezini redovi zbijaju i okrupnjavaju, uvijek spremni da se suprotstave svome «klasnom» neprijatelju cro - jugokomunizmu.

Ivo Matanović Narodni list, 24. listopada 2002.

BoG ĆE oZdRAvITI BoBETKA KoMUNISTIMA UPRKoS!

Sve lošije zdravstveno stanje generala Janka Bobetka djeluje i na psihu običnih ljudi. Sam način na koji izvještavaju mediji izvještavaju javnost nije nimalo, u ovakvim situacijama, primjeren. Sve je očitije da netko iz vrhuške vladajućih komunista želi ovu mučnu situaciju oko generala Bobetka dobro utržiti - bez obzira kako će to djelovati na zdravlje generala, oni ne pristaju kalkulirati, već naprotiv daju i takove izjave koje raslojavaju Hrvatski nacionalni korpus - na lijeve i desne. Slušajući strane komentatore, uočio sam da i oni primjećuju kako se u Hrvatskoj ništa drugo ne radi, osim što se bori za vlast. Skoro svi daju prednost prepredenim komunistima koji će, kako jedan komentator iz Beča reče: «Eventualnom brzom smrću generala Bobetka, komunisti će i ovoga puta politički nadigrati hrvatske nacionaliste». Drugi, pak, komentator iz Berlina komentira kako sam Bog spašava Hrvate pojedince uzimajući ih sebi, oslobađajući ih i haaškog progonstva, a komunistima ostavljaju slobodan prostor da špekuliraju i obmanjuju javnost, kako su oni, eto, poduzeli sve da se general (ne) isporuči u Haag. Tko zna, nastavlja on dalje, da su sva četvorica hrvatskih vođa - dr. Tuđman, Gojko Šušak, Mate Boban i sada bolesni general Bobetko već odavno prije tajno optuženi za tobožnje počinjene zločine u raznim vojnim oslobodilačkim operacijama. Oba ova komentatora su rekla, ustvari, istinu, pa ako se, ne daj Bože, dogodi ista sudbina i generalu Janku Bobetku, onda će zaista ostati dvojba o podijeljenim Hrvatima, koja neće donijeti ništa dobroga, već samo krizu, kojoj se ne vidi kraj. Zato, dragi Hrvati, ovo je krajnje vrijeme da zbijemo svoje redove i odupremo se komunistima, jer, u suprotnome, komunisti će nas, ovako razje-

~ 50 ~

~ 51 ~

Ivo Matanović

dinjene opet nadigrati i sjesti nam na grbaču za još barem četiri godine, a to je, priznat će te, dugo vrijeme.

Ivo Matanović - Zadar objavljeno u Zadarskom listu, 28. prosinca 2001.

Otarasiti se komunista možemo jedino izlaskom u što većem broju na izbore i glasovanjem protiv njih.

BoZANIĆEv PREoKRET

Eto, dragi Hrvati, to je moja poruka svim domoljubnim Hrvatima i Hrvaticama, a mom dragom prijatelju još od Hrvatskog proljeća, generalu Janku Bobetku želim da mu Bog podari što skorije ozdravljenje - njegovim neprijateljima usprkos!

General Janko Bobetko i Ivo Matanović (partizan i ustaša zajedno)

U tradiciji je da se božićne i novogodišnje blagdane sumiraju svi uspjesi i neuspjesi u protekloj godini i preko istaknutih predstavnika prezentiraju narod, civilni ili tkz. civilisti to rade na svoj civilni način, a crkveni visoki dostojanstvenici na svoj vjerski. Na prvi pogled reklo bi se kao da između jednih i drugih nema razlika, ali njih ima i bit će ih, jer se radi o predstavnicima multinacionalnosti i konfeksionalnosti, a država je i u materijalnoj i u duhovnoj krizi. Najprije naš preuzvišeni gospodin nadbiskup Josip Bozanić, pored ostalog, naglasio da je hrvatsko društvo u teškoj materijalnoj krizi, a time i duhovnoj, jer gladan čovjek ne može razumno razmišljati. On poziva sve odgovorne i izabrane da vladaju, da se više okrenu čovjeku, a manje jalovu politikanstvu jer je ugrožen čovjek, a ne politika. Između ostalog navijestio je i radosnu vijest da se ubuduće katolički crkveni dostojanstvenici neće odazivati pozivima predsjednika države na zajednički uobičajeni godišnji sastanak, oliti domjenak, svih religijskih predstavnika zajedno, nego odvojeno - kako se prethodno protokolarno dogovore. Ovaj nadbiskupov potez posebna je radost za sve katolike Hrvate, jer je njime razriješio neke i dileme među katolicima Hrvatima, koji su dolazak preuzvišenog Bozanića na čelo crkve u Hrvata dočekali kao nekog «crvenog biskupa», a i o tome se je javno šuškalo. Poglavito se preko nekih medija špekuliralo kako je nadbiskupova «osuda» bivše HDZ-ove vlasti bila usmjerena na socijalnu komponentu građana i povećanje sve većeg dijela siromaha, što je uvelike pogodovalo nadolazećim crkvenim vlastodršcima da svoju predizbornu promidžbu usmjere upravo u tom pravcu, i tako prijevarom dođu na vlast. Ipak su se, hvala Bogu, u «svom» nadbiskupu grdno prevarili. Oni su se u svom kalkuliranju prekalkulirali i tako zaboravili da u crkvi nema nepogrešivih, pa makar se radilo i o nadbiskupima i kardinalima. Zoran i častan primjer je naš visoko stolujući nadbiskup g. Bozanić koji je nakon nepune dvije godine «progledao» i priznao urbi et orbi (sebi i

~ 52 ~

~ 53 ~

Ivo Matanović

narodu) da je pogriješio i da se sa neznabošcima ne treba šaliti. Oni su ga, a i sve nas Hrvate jednostavno prevarili. Zato, dragi Hrvati, oprostimo našem nadbiskupu što je, možda, u prvom naletu komunista, malo im i podilazio i tako i dobio pridjev «crveni». On to, naravno, više nije pa zato i od njega zatražimo oprost što smo ga (neki od nas) bezrazložno ateizirali. U proslovu nešto rekoh o nadbiskupovoj «radosnoj čestitci», pa sad počujte nešto i o onim drugim uvijek žalosnim čestitkama. Sva trojica: Mesić, Račan i Tomčić - svaki u svom svojstvu i intelektualnoj razini uputiše svekolikom hrvatskom pučanstvu, ili kako oni kažu, građanima Hrvatske sve dobre želje za iduću godinu uz još jedno lažno obećanje da će nam iduća biti puno bolja i «berićetnija» (Tomčić), a da oni za prošlu godinu nisu toliko krivi, jer su to, što naglašavaju u svakoj prigodi, grijesi prošle «diktatorske» HDZ-ove vlasti, a koje ćemo još dugo, naglašavaju prevaranti, osjećati. Dakako, nisu zaboravili svim vjernicima čestitati Božić, a neke od njih, gle opet čuda, vidjeli smo i na polnoćki. Možda zato, da se «vlasi ne dosjete», a možda i zato da se opetovanjem laži postiže brži cilj. Eto, dragi čitatelji, ja rekoh što sam na dalekovidnici i preko tiska čuo i vidio, a posebice me obradovala nadbiskupova vijest da će raskinuti s «Bratstvom i jedinstvom» između crkve i države, tj. zajedničkih sastanaka između svih vjerskih zajednica, s predsjednikom države. Našem preuzvišenom nadbiskupu želim puno uspjeha u nastojanjima da i ostvari što nam je obećao, a onima drugima - prevarantima, što skoriji krah i silazak s hrvatskog vrata - tijela i duše.

Ivo Matanović Zadarski list, 24. rujna 2002.

BRANIMo GENERALA JANKA BoBETKA BRANIMo HRvATSKU

Sa žalošću i tugom primili smo vijest o podizanju optužnice i uhidbenog naloga, od strane haškog suda, za legendarnog generala Janka Bobetka protiv kojeg najoštrije protestiramo i stavljamo se u obranu, sad već optuženog, generala Janka Bobetka. Tim više jer se radi o Hrvatskom vitezu iz oba Domovinska rata koji je, uzdignute glave, do sada prebrodio sve Skile i Haribde, braneći svoju Hrvatsku domovinu. Mi, iz Udruge bivših političkih uznika posebno smo uznemireni, jer znamo što je robija a poglavito robijanje za nezavisnost, samostalnost i slobodu svoga naroda. Pa baš zbog toga, za sve nas bivše političke uznike, ova optužnica i uhidbeni nalog je, ustvari, signal za sve Hrvatske domoljube, a poglavito za sve branitelje Domovinskog rata koje, prvo treba anatemizirati a potom izjednačiti sa agresorima. Ovaj scenarij stvoren je odmah po završetku «Oluje» koja je, na iznenađenje čitavog svijeta i domaćih jugo - petokolonaša, briljantno oslobodila sve okupirane krajeve Hrvatske. Dakako da se to nekima iz vrhova današnje aktualne vlasti nije svidjelo, pa su se požurili da otputuju u Hag i optuže Dr. Franju Tuđman, prvog predsjednika hrvatske i sve njegove najbliže suradnike - kako su oni vodili prljavi rat protiv tadašnje socijalističke Jugoslavije i da su se, uz pomoć hrvatskih nacionalista, popeli na vlast, a za Srbe su rekli da su se oni morali pobuniti i braniti od hrvatskih nacionalista pa je, tako, ispalo da je u Hrvatskoj vođen građanski rat - a ne obrambeni od srbojugoslavenske vojske i domaćih srpskih pobunjenika. Poslije se dogodilo sve ono što se dogodilo. Najprije su inkriminirali Domovinski rat i sve branitelje. Samo dragi Bog je spasio Dr. Franju Tuđmana i Gojka Šuška - uzevši ih k sebi.

~ 54 ~

~ 55 ~

Ivo Matanović

Nije teško prozrijeti nakane aktualne komunističke vlasti, da pomoću izručenja legendarnog generala Janka Bobetka Haškom sudu, osiguraju si ostanak na vlasti i dobivanje drugih izbora koji će uskoro uslijediti. Naime, pobjedu na prošlim izborima (03. 01. 2000.) dobili su, također, uz pomoć svjetskih čimbenika koji su kao sponzori, financirali predizbornu promidžbu a zatim dali im i direktna pojedinačna zaduženja - kako da vladaju i kako da ponovno ujedine Balkan sa sjedištem u Beogradu. Svi smo to vidjeli, samo, na žalost, većina birača, zasljepljeni lažima, nisu. Zato, za kraj ovog osvrta na posljednji komunistički udar na generala Bobetka odgovaramo sa energičnim NE! Haškom sudu i njihovim crvenim pomagačima sa Pantovčaka i Banskih dvora. U ovom trenutku, ne preostaje nam ništa drugo nego da pozovemo sve Hrvate i Hrvatice kao i sve državljane Hrvatske, da otkažu građansku poslušnost i stanu u obranu legendarnog generala Janka Bobetka - posebice sada kad smo saznali i posljednju želju dragog nam Janka. Dragi Hrvati! Život generala Bobetka je u opasnosti, a preko njega i životi svih Hrvata koji hrvatski dišu, pa Vam, ovim putem, upućujemo javni poziv da se odazovete na obranu generala i cijelog Hrvatskog naroda. Ako zatreba ići ćemo i sa golim životima braniti krhko staro tijelo dragog nam Janka, a ujedno odgovoriti komunistima da ćemo im, već u Zagrebu, minirati «Balkan ekspres» sa kojim nas, preko generala Bobetka, žele prevesti do Beograda. Sada je to više nego očevidno. Iskoristimo ovu prigodu i recimo komunistima da im je došao kraj, ako im je toliko Balkan drag i mio, neka nas slobodno napuste i sami, bez nas, otputuju sa svojim «Balkan ekspresom» u svoj «zavičaj». SVI ZA GENERALA BOBETKA I HRVATSKU!

~ 56 ~

Ivo Matanović - Zadar 1. 02. 1999. g.

UZ NASLov BRUNo ZoRIĆ - dA LI JE ILI NIJE ČLAN HdZ-a I «IBEovCIMA» ĆE SE ISPLAĆIvATI NAKNAdE, NARodNI LIST ZAdAR

Narodni list, u pretprošla svoja dva broja, objavio je - najprije očitovanje profesora Bruna Zorića, kako je on i dalje «srcem i dušom» član HDZ-a, pa zatim očitovanje Gradskog odbora HDZ-a Zadar koji potvrđuje da drug Bruno Zorić više nije član HDZ-a itd., itd… Koliko je to za čitatelja važno, da li je netko član ove ili one političke stranke neka oni sami prosude, ali ono što je važnije o drugu Zoriću reći, Narodni list je propustio objaviti. Da li i namjerno nismo sigurni, pa se stoga ponovno javljamo (ovog puta u svojstvu Udruge HDPZ - ŽK), da Narodni list jednom shvati da u Zadru postoje dvije srodne udruge. Jedna sa starim nazivom HDPZ, a druga sa novim nazivom HDPZ - ŽK. Na čelu prve je drug Bruno Zorić, a drugu predvode: Ivo Matanović predsjednik, Ante Šarić tajnik i Ivan Zelić dopredsjednik - Sve je ovo obznanjeno preko masmedija, dan poslije utemeljiteljske skupštine 26. travnja 1998. godine. E, sad, ono što je najvažnije! Zorićeva Udruga ima još osam članova, a Udruga HDPZ - ŽK 72 člana. Očekujemo da ćemo uskoro preći brojku od 90 članova, a ova prva će se potpuno ugasiti, jer zato postoji više subjektivnih i objektivnih razloga. Subjektivni razlozi su, između ostalog, i ti, što je vodstvo u Zagrebu na čelu s K. Pereković duboko u kriminalu, a poglavito njihov predsjednik podružnice u Zadru drug B. Zorić, koji je, između ostalog, za svog sina Domagoja isposlovao, na račun Udruge, mjesečnu plaću od cca 2.000 DM i to sve na način da je članovima uskraćivao Božićnice i Uskrsnice, a poprilične svote trošio je iz donacija što je dobivao od Županijskog i gradskog poglavarstva, a i drugih. ~ 57 ~

Ivo Matanović

Uz Zorića i oko Zorića ima toga još puno, što ćemo ostaviti za drugu prigodu, a sada želimo komentirati i napis, također, objavljen u Narodnom listu pod naslovom: «Ibeovcima će se isplaćivati naknade». Jest, točno je, isplaćivat će se i to u punom iznosu kao i ostalim članovima, jer oni nisu «robijaši» drugoga reda kako ih drug Zorić naziva. Uostalom, njih u Zadru ima vrlo malo - svega 5 članova i to osamdesetogodišnjih staraca, pa čemu onda dizati toliku prašinu oko njih? U istom tekstu objavljena je i brojka od 220 članova, što također ne odgovara istini. Na zadarskom području trenutno ima oko 90 članova (učlanjenih u obije udruge). Zar i ovaj podatak dovoljno ne govori sam za sebe. Naime, s njim se manipuliralo, kako bi se što više iskamčilo novca od Gradskog i županijskog poglavarstva - što im je, mora se priznati, do sada dobrano i uspijevalo. Dragi čitatelji, primijetili ste da B. Zorića oslovljavamo sa «drug». S razlogom, dakako. Evo, i zašto. Drug Zorić je još davne 1964. g. primljen u SK (Savez komunista) u kojem je ostao sve do konca 1971. g. Dokaz partijska knjižica br. 841 - 197 od 3. 03. 1964. godine. Zatim molba za povezni prijem Biograd, Zadar - Duvno - spis br. 01 - 125/1 - 71. Ovo su samo neki od podataka koje za ovu prigodu dajemo, jer ima toga još puno, što je vezano za njegov fingirani sudski proces i zatvor od nekoliko mjeseci u Turopolju. O tom, po tom! Dakle, sad vam je, valjda, jasno zašto se drug Zorić grčevito bori da zadranima dokaže, kako je on, ipak, i dalje član HDZ-a. Bilo bi mu bolje da sačeka nadolazeće izbore pa da se vrati drugovima, tamo odakle je i došao. Možda mu oni budu oprostili i priznali kontinuirani partijski staž od 1964. g. Konačno tu je i Šuvarov «SRP» pa nema potrebe, druže Zoriću da se lijepite za HDZ kojeg su ionako dokusurile partijske krtice.

Ivo Matanović List, 5. rujna 2002.

dALMATINAC I vRELo MUdRoSTI

Ovog puta, ispričat ću vam svetoročku legendu o Iki Ličanki i Roku Dalmatincu. Nekoć davno, preko Velebita u Liku - u Ričice došao neki Dalmatinac s namjerom da ispita teren i ličke pašnjake kako bi se i on sa svojim stadom mogao doseliti i eventualno utaboriti za jedno kraće vrijeme, barem dok ljeto traje. Stigavši tako u Ričiće, negdje u daljini ugleda on oveće stado ovaca i čobanicu s preslicom, zadjevenu oko pasa te vretenom u desnoj ruci, kojim je stalno vrtjela i na njega namotavala ispredeno vuneno ovčje vlakno, kojeg je upravo ispredala od vune koja je bila učvršćena uz preslicu. Sve je to radila u hodu, krećući se za ovcama, a uz to još i glasno pjevušila: Velebitu veliki do neba, uprav’ tvoju sada pomoć trebam. Podari mi lijepog junačinu. Gledajući i slušajući to iz prikrajka, skriven u šikaru, začuđeni i zbunjeni Dalmatinac, nije se mogao čuda načuditi, kako ova lijepa djevojka Ličanka, može u isto vrijeme obavljati više poslova. Presti, ovce čuvati i k tomu još lijepo pjevati. I dok su mu tako misli letjele kroz glavu, ipak se odvaži, izađe iz grma i krene prema lijepoj Ličanki. Ugledavši ga, djevojka se dade u bijeg, a za njom, već sada, kuražni Dalmatinac, vičući joj: Stan’ djevojko da te nešto pitam! Čuvši to djevojka ko’ ukopana stane, pogleda ga od glave do pete i odgovori mu. Reci momče od kud ti ovdje? A on, ne čekavši do kraja da sasluša njeno pitanje, odgovori joj. Ja sam onaj kog u pjesmi, od Velebita, planine nam drage tražiš., te dodaje:

~ 58 ~

~ 59 ~

Ivo Matanović

I ja tražim drago mi čeljade da sa njime vrijeme Bogu kradem… Nastavljajući tako s pitalicama i odgovorima, oboje su se brzo sprijateljili, pa tako i zajedno ručali jelo koje je Dalmatinac sa sobom u torbi nosio. Priča govori dalje, da su oboje, poslije obilatog jela, ožednjeli i morali su negdje potražiti vode. Dakako, ubrzo su je našli, jer je Ličanka, iako se pretvarala da ne zna, točno je znala gdje se vrelo nalazi te su u tom pravcu i krenuli. Napivši se hladne vode, ubrzo je među oboma došlo i do fizičkih promjena na njihovim licima, a dalje? Zna se, išlo je onako kako je išlo - do onog najljepšeg. Dalmatinac se dočepao besplatnog pašnjaka i lijepe družice, a Ličanka lijepog momka kojeg joj je Velebit podario i kojeg si je u pjesmama ispjevala. Od tada, priča se dalje u priči, da je Dalmatinac po imenu Roko, postao Sv. Roko, a Ličanka Ika, postoji Mudra Ikača (ne ona koju oponaša N. Heržišnik) pa je tako, već tada svetoročko vrelo, dobilo još jedan pridjev mudro vrelo ili vrelo mudrosti po kojem ga i u toponimima prepoznajemo.

~ 60 ~

DIGNIMO GLAS PROTIV LOPOVLUKA (2)

Piše: Stanislav ing. Miletić, Zadar Narodni list

oTRovNE MISLI GoSPodINA IvE MATANovIĆA

U koncipiranju naslova mog dopisa djelomično mi je pomogao dio naslova teksta pisma datog ispod teksta gospodina Ive Matanovića s pretencioznim naslovom «Dignimo glas protiv lopovluka». Kad takav atribut dajem tom članku, onda mislim na činjenicu da je njegov članak suštinski sve prije nego to. Od demoniziranja oporbe (izuzev njemu drage HSP) na krajnje prizeman i uvredljiv način, pa do vulgarnog razmatranja političkog djelovanja političkog vodstva Hrvatske stranke umirovljenika s gospodinom Rudolfom Mažuranom na čelu. Odgovoriti na sve nebuloze kojima bukvalno vrvi napis gospodina Matanovića, trebao bi znatno veći prostor od onog koji bi mi omogućio odgovorni urednik Narodnog lista, pa ću se osvrnuti na samo onaj dio napisa gospodina Matanovića (u daljnjem tekstu kratica I. M.), koji se odnosi na problematiku i način rješavanja problema osiromašenja hrvatskih umirovljenika. Izgleda da je I. M. ta problematika veoma bliska (sam je umirovljenik, a i sam je, kako kaže izvršio istraživanja nekih aspekata tog problema od Umaga do Dubrovnika), jer se njome već pozabavio u jednom svom ranijem napisu u Narodnom listu. Tada je za mizeran položaj umirovljenika I. M. optužio, nikog drugog, već same umirovljenike, što, radeći u fušu, zauzimaju mjesta nezaposlenih radnika, čime onemogućuju da se odgovarajući iznos sredstva uplati u Fond mirovinskog i invalidskog osiguranja. Pri tome je upotrijebio sintagmu da umirovljenici sijeku granu na kojoj sjede, izražavajući u tom svom napisu posvemašnje odsustvo razumijevanju za motive koji tjeraju umirovljenike da, umjesto da uživaju u plodovima svog minulog rada izraženog u iznosu mirovine, traže bilo kakav posao da koliko toliko saniraju materijalni položaj svoje obitelji.

~ 61 ~

Ivo Matanović


Sad se I. M. javlja s problemom sive ekonomije u hrvatskom gospodarstvu kao ključnog problema i uzročnika osiromašenja najvećeg dijela umirovljenika, navodeći riječi predsjednika Vlade RH «da se 40% radova obavlja preko sive ekonomije». Uz to I. M. predlaže «genijalan» način kako se taj problem elegantno riješi. Tu, po mišljenju I. M. nisu glavni sudionici ni Vlada sa svojim resornim ministarstvima, ni poreski uredi i financijska policija i dr. kojima je to, među ostalim redovni posao. Umjesto njih, po mišljenju I. M. ključnu bi ulogu trebali imati umirovljenici (valjda što ih taj problem najviše žulji), i to tako da 400 tisuća umirovljenika dignu svoj glas protiv lopovluka, ne na način kakvim ih navodi rukovodstvo Stranke umirovljenika, već «da na običnoj dopisnici prijavljuju (može i anonimno) lopove i to direktno šalju na adresu Predsjednika države, jer on ipak još uvijek drži sve konce u svojim rukama. «Zapravo, i sam Ustav mu to dopušta», (pod navodima citiramo iz napisa Ive Matanovića).

trebljava krajnje loš materijalni položaj umirovljenika da bi plasirao svoje opskurne stavove o svojim političkim protivnicima.

Ne ulazeći, u svijetlu Ustavnih odredbi o trodiobi vlasti, u razmatranje i ove nebuloze I. M. o Ustavnim ovlaštenjima Predsjednika RH, ovo što I. M. predlaže, da nije smiješno, bilo bi žalosno. Čitatelji Narodnog lista će mi oprostiti jedu malu digresiju koja smjera prema situaciji «što bi bilo kad bi bilo». Da je NL malo više nego lokalni tjednik i malo relevantniji medijski činitelj nego inače, mogu zamisliti kako bi prijedlog I. M. na humorističan način popratila novinarka tjednika «Globus» Tanja Torbarina u svojoj kolumni «Sred pušaka bajuneta». Možemo i zamisliti u kakvom bi se čudu našle stručne službe Predsjednika RH kad bi u relativno kratkom vremenu bile zasute sa 400 tisuća dopisnica, osobito ako bi svoj osobni pečat rješavanju problematike iz dojava marnih umirovljenika, s obzirom na mišljenje I. M. da Predsjednik drži sve konce u rukama. Vjerojatno bi se, s obzirom da su i neke krupne ribe, pa i one bliske Pantovčaku, sudionici sive ekonomije, i umirovljenici, koji bi se dali napuntati na taj korak, i lopovi iz sive ekonomije, a bogme i sam Predsjednik RH našli u nekoj vrsti «sred pušaka bajuneta». Međutim, kako se radi o samo jednoj neozbiljnoj hipotezi, baziranoj na bezveznom razmatranju jednog čovjeka, koji je izgubio vezu sa stvarnim odnosima i događajima u društvu (ili se takvim pravi), ostaje nam da se samo gorko nasmijemo. Ovu riječ «gorko» naveo sam zbog toga, što je više nego žalosno da jedan čovjek, koji je uz to i sam umirovljenik zloupo-

~ 62 ~

Međutim, unatoč u osnovi lošeg mišljenja koje o umirovljenicima ima gospodin Matanović (ako je 400 tisuća umirovljenika, na koje apelira za svoju akciju «pri zdravoj pameti», što su oni ostali?), svi oni koji znaju koji su pravi uzroci posvemašnjeg osiromašenja umirovljenika i koje mjere treba poduzimati, u prvom redu, Predsjednik Vlade sa svojim resornim ministarstvima i drugim relevantnim službama, a koji vidio je hvala Bogu, puno toga i pred svojim očima (slučaj novokomponiranog bogataša M. K. i najma saborskog restorana u kojem je posluzi isplaćivao samo neto plaću bez poreza i doprinosa u Fondove). Znaju oni i koji su drugi uzroci lošeg priljeva novca u mirovinski i druge fondove, u prvom redu potpuno srozavanje gospodarstva, uz neopravdane stečajeve i bacanje radnika, prethodno razvlaštenih, na ulicu, ili na teret mirovinskih fondova. Znaju oni gdje se odljeva i tako tanak fond mirovinskog novca, od financiranja vojnih akcija u BiH i financiranja gotovo svih službi «Herceg - Bosne», od vojske pa do glamuroznih koncerata u Međugorju i drugdje u «Herceg - Bosni». Revizija poslovanja svih ministarstava, izuzev obrane i policije, što nije slučajno, ako se zna da je u ta dva ministarstva skoncentrirana najveća potrošnja iz Državnog proračuna, kao i bez revizije javnih poduzeća, i to samo u jednoj godini, našla je iznos pljački u visini od 10% od iznosa Državnog proračuna. Što bi tek bilo da je izvršena revizija za sve godine funkcioniranja ove vlasti i u svim ministarstvima i javnim poduzećima. Utvrdilo bi se najvjerojatnije da bi bilo više nego dovoljno sredstava, ne samo za ono što udruge i Sindikat umirovljenika traži - 40% povećanja sadašnjih mirovina (računa se da ih već ima od 30 do 38). Uz takve i čitav niz drugih činjenica, koje svakog dobronamjernog i poštenog čovjeka bukvalno bodu u oči, a umirovljenike posebno, nije potrebna nikakva akcija «Lenjinovom metodom» odlaženja u narod, kako I. M. podmeće oporbi, amenujući svoju dragu HSP. Na kraju, imam jedan prijedlog gospodinu Matanoviću.

~ 63 ~

Ivo Matanović

Budući da zna osobno nekoliko tvrtki u Zadru koje radnicima isplaćuju i preko 1.500 DEM mjesečno, a u Fondove uplaćuju jedva 1.000 do 1.500 kuna i time potkradaju državu za još 3,5 puta veći iznos, ne bi loše bilo, ako to još nije učinio, da na najobičnijoj dopisnici, ili ako lopova ima više u malo podužem pismu navede nazive tih tvrtki i uputi ga Zna se. Usput, pomoći ću mu s podatkom da je posao preuređenja bivšeg doma i isto tako bivše JNA dobio vlasnik poduzeća koji je tada trenutno imao od radne snage samo sebe, suprugu i možda i kćerku ili sina. Pametnom ne treba bolji podatak o sivoj ekonomiji u našem gradu. Podatak je objavljen u Narodnom listu kad je problematiziran položaj građevnih poduzeća u Zadru, od kojih su dva već pokojna. Bit će interesantno kako će reagirati oni na Pantovčaku, a kako ovi u Zadru.

Ivo Matanović Slobodna Dalmacija, 29. 05. 2001.

dodIGov PovRATAK NA MJESTo ZLoČINA

Da je, već sada, državna Slobodna Dalmacija, i pored dejure, postala i defakto glasilo SDP-a, govore njeni novinari, gospoda Davor Krile i Ranko Dorotka u svom osvrtu u Slobodnoj od 29. 05. ove godine, na istup Dr. G. Dodiga na njegovo izlaganje na tiskovnoj konferenciji tzv., kako oni kažu, Hrvatskog bloka. Prije svega, gospodo novinari, to nije nikakav tzv. Hrvatski blok već uistinu, glavom i bradom, postojani Hrvatski blok još od 1990. godine ili, još preciznije, od Hrvatskog proljeća 1969. godine. Da nije bilo Hrvatskog proljeća ne bi bilo ni hrvatskog opredjeljenja za nezavisnost i konačnog oslobođenja svih Hrvata od veliko - srpske i hrvatske Orjune od njihove sedamdeset-petogodišnje tiranije. Mislim da, papagajski, više nije potrebno nikome ponavljati ovu istinu jer ona je, ma koliko se komunistički recidivisti danas trude da Hrvatima dokažu suprotno, neoboriva. Hvala Bogu da je tako, jer u suprotnom tiranija bi, za sve Hrvate, bila još drastičnija, a poglavito za nas političke bivše uznike, koji smo višegodišnje i višekratno, kroz svih proteklih 70 godina, tamnovali. Nisam baš siguran da će novo uredništvo Slobodne uvrstiti ovaj tekst u svoj dnevnik, pa ću ga zato usmjeriti samo na još nešto. Obojica spomenutih novinara iz petnih žila se napinju, kako da se što više dodvore vladajućoj petorki (hvala Bogu, šesti se konačno otrijeznio) a time, naravno, učvrstiti se u Slobodnoj kao njeni istinski borci za vraćanje na neko njihovo davno prošlo vrijeme. Dr. Dodig i Prof. Budiša došli su im kao melem na ranu da i preko njihova dugogodišnjeg robovanja, druženja pa i «kumstva», ako hoćete, pokušaju ih što više oblatiti. Malograđanski da primitivnije ne može biti. Svojevrsna blasfemija, zar ne, dragi čitatelji?

~ 64 ~

~ 65 ~

Ivo Matanović

Spominjanje crnih imena, poput Eichmana, Raškovića, kriminalca Kutle, kojeg su, usput rečeno, «moralni» čistunci SDP-a upravo ovih dana oslobodili, više je nego najniži novinski primitivizam kakvog doskora u Slobodnoj nismo vidjeli. Zato, tko je «tunguzija», a tko Hrvatski blok neka čitatelji sami prosude.

Ivo Matanović Fokus, H. slovo

dRŽAvNA PLJAČKA vLASTIToG NARodA

Do skorašnjih prijevremenih državnih izbora - doviđenja! Opljačkanu Riječku banku pljačkaši žele obeštetiti i to na način, do sada ne zabilježen u svijetu, transakcijom lažnih i nevrijednih papira (i mjenice i dionice spadaju u lažni papir). Pokušat ću to objasniti pučkim rječnikom ovako: Prvo su domaći lopovi, u sprezi sa stranim lopovima, raznim tatskim transakcijama, iz Riječke banke iznesli vani preko sto milijuna eura, ili dolara, svejedno, naravno sve u kešu, a po tom, kad su ipak otkriveni, umjesto novca banci su vratili, a što drugo nego opet, lažni i nevrijedni papir. Pitam jednog mog prijatelja, inače dobrog poznavatelja bankarskog poslovanja, da li je uopće to moguće? Odgovorio mi je, da je kod nas to već dobro uhodana praksa još iz prošlog komunističkog režima. Ranije se to radilo čak i sa znanjem pojedinih komunističkih glavešina. Uvijek, kad im je trebalo negdje sakriti neku političku tvornicu, veli mi on dalje, komunisti su jednostavno fiktivnim kreditiranjem i nevrijednim papirima isfinancirali tvornicu, zatim pobrali političke poene, te dalje, iz odobrene im investicijske mase (pranjem novca) uzeli i za sebe. Često puta i ne tako male svote. Očit za to primjer je iz sedamdesetih godina, Laze Vračarića, koji je na taj način opljačkao državu, opet svoju vlastitu, za preko pet milijardi dolara. Da, dobro ste pročitali, upravo toliko. Pitate se, a što je bilo sa novootvorenim tvornicama? Gotovo pa ništa. Mahom su završavale u stečaju. Primjer iz Obrovca najeklatantniji je primjer kako se to maherski radilo, a što je kasnije, poslije devedesetih godina, poslužio kao primjer onim istim recikliranim komunistima da rade prljave rabote, na račun svog vlastitog naroda. Kad ovo kažem, onda ne mislim samo sada trenutno vladajuće, već i na one iz HDZ-a prije njih. Uvijek se, uglavnom, radi o komunistima, ma kako se oni u datom momentu zvali. Ne treba nam puno mudrosti i pameti da se oni na vrijeme otkriju - samo treba dobre volje i državne kontrole, koje, nažalost, kod nas uopće nema. ~ 66 ~

~ 67 ~

Ivo Matanović


Sve se vrti u istom krugu. Devedesetih godina, kad su komunisti izgubili izbore, brzo su se prestrojili i ukrcali u sve tadašnje državne strukture tamo gdje se odlučuje, pa je tako ispalo, da je HDZ otpočeo s pljačkom. Da, recimo to odmah, točno je to, samo i ovog puta opet su to bili prijašnji komunisti koji su se potajice ukrcali u HDZ, a kako su bili dobro izverzirani kroz 45 godina svoje vladavine, više im ništa nije bilo teško da nastave tamo gdje su 1990. godine stali, itd., itd., itd., …a dokle?

broja, još ih javno ne proglašavaju junacima, ali za očekivati je da će se i to ubrzo dogoditi.

Sve dotlem dok im naivni Hrvati budu davali glasove! Svoj vlastiti narod država, nakon što ga opljačka, umiruje sa tobožnjim ulaganjima. Ovog puta, razjareni bijes naroda, umjetno su ugasili sa nekom mesijanskom bankom iz Austrije. Valjda da se «vlasi ne dosjete», promijenili su Njemačku banku sa Austrijskom koja će, nakon što Hrvati, iz svog proračuna (izdvajanja poreznih obveznika) sanirajući već nastalu pljačku. U ovom slučaju irelevantno je čija je banka, ali je itekako važno i iritantno da jedna i druga (Njemačka i Austrijska) rade po istoj metodologiji - u sprezi sa dotičnom državom koju pljačkaju, a ne recimo, da sve kupovne transakcije obavljaju neposredno sa bankama koje kupuju. Vrlo je zanimljiva velikodušnost banke iz Munchena koja je vratila (poklonila Hrvatskoj, odnosno banci u Rijeci 60% dionica, a zatim izrazila želju da će ponovo tu istu banku kupiti i dokapitalizirati. Čudno, zar ne? Odmah zatim, kao iz vedra neba, pojavljuje se Austrijska banka koja upada u Riječku banku kao strvinar i kupuje nešto što je još uvijek nominalno većinsko vlasništvo Njemačke banke i tu se začarani krug zatvara, a da se zapravo, hrvatskim poreznicima nije ništa objasnilo gdje je isparilo onih sto milijuna eura koje će oni morati iz svog džepa podmiriti? Sve me ovo podsjeća na velikog Iljfa - Petrovićeva junaka Ostap Bendera koji se na ovim prostorima nedavno pojavio u glavnom liku Fikreta Abdića, samo s tom razlikom što je Abdić i doslovce benderovski opljačkao tadašnju Jugoslaviju, za otprilike istu količinu novca koliko je i sada opljačkano u Rijeci i nedavno u Dubrovniku. Za tu rabotu Abdić je postao nacionalni junak svoje države, a pošto se našim junacima ne zna ni ~ 68 ~

Fikreta Abdića spomenuo sam samo usputno, jer njegov slučaj nema nikakove izravne veze sa našim lopovima, ali ima veze sa metodologijom, pa je upravo zato on interesantan za usporedbu. Zanimljivo je i začuđujuće, da Hrvatima, koji sve to plaćaju, nije glavni problem pljačka njihove imovine i rasprodaja nekretnina, strancima u bescjenje, primjerice zemlje i drugih strateških resursa što im je u miraz dragi Bog ostavio, već ih više zanima tko će biti na čelu neke stranke ili pak, tko će ih više folklorno zabavljati, pa nije nikakovo čudo što su si za predsjednika izabrali folk - zabavljača gospodina ‘Stevana’ Mesića. Možda će na slijedećim izborima to biti gospodin Miroslav Lilić iz Beograda? Već smo ga vidjeli u Zagrebu - vjerojatno sređuje pitanje hrvatske Domovnice. I dok Hrvati razmišljaju, njihovi im politički idoli duboko zadiru u džep i to tako umilno da im za sve to, njihove žrtve još i plješću i svojim glasovima na izborima nagrađuju. Ironija je ovo, dragi čitatelji, koje nigdje u svijetu nema. Razmislite malo o ovome. Završit ću sa već imenovanim Ostap Bendero Habdićem i njegovim hrvatskim komunističkim sljedbenicima da se za ostanak na vlasti ne trebaju puno brinuti jer to za njih tako uspješno radi HDZ i, rekao bih, čitav tzv. Hrvatski blok. Zato ‘dragi’ komunisti, ne posustajte, svi su vam hrvatski džepovi širom otvoreni i pri ruci. Svim ostalim Hrvatima - antikomunistima poručujem, pak, da se mane «krunice i očenaša» već da svoju molitvu usmjere u drugom pravcu - da im dragi Bog čim prije pošalje što više dobro educiranih psihijatara i psihologa, jer im je mentalni sklop potpuno blokiran…

~ 69 ~


Ivo Matanović Fokus, 8. kolovoza 2002.

dUHovNA AGRESIJA NAd HRvATIMA

Utemeljenjem nove Udruge ili ti političke stranke tkz. Alijanse za prosperitet, kako njihovi tvorci kažu, hrvatskog društva nije ništa doli stvaranje TREĆE Hrvatske, koju oni i ne niječu, a koju treba produhoviti, opet njihov izraz, i determinirati prema građanskom poimanju Hrvatske, a ne prema nacionalnom i fašističkom, u kome se Hrvatska trenutno nalazi tvrde alijanaši. I kad bi ova tvrdnja alijanaša i bila točna, a izrečena, recimo, od običnih politikanata, na nju se po običaju, ne bi nitko ni osvrtao. Ali, kad se radi o ne tako maloj intelektualnoj skupini (125) u kojoj je ukomponirano i nekoliko «popova» svećenika na čelu sa dr. don Ivanom Grubišićem onda je to zabrinjavajuće. Tim više što je kormilo ustupljeno upravo jednom obrazovanom popu koji bi im, sa svojom mantijom, trebao poslužiti kao dimna zavjesa da sakrije već kompromitirane (politički) prave aktere i vođe alijanse te da se pred hrvatskim narodom prikažu kao spasitelji - Mesije. Ovaj trik Crvenih masona s kojim njihove vođe izlaze, po prvi put, pred hrvatsku javnost nije bezazlen, jer on se događa u vrijeme recesije i sve veće bijede, kada obični ljudi ne mogu razlikovati kukolj od žita i kada obezglavljeni prihvaćaju sve što im se nudi. Treba odmah reći, pa i kako bi, kad im ponuda, za bolje sutra, dolazi od visokih intelektualaca i dojučerašnjih dušobrižnika - svećenika? Ipak, ovog puta, mislim da je ujedinjena intelektualna ljevica sa svojim izlaskom iz ilegale i anonime u javnost malo preuranila. Naime, ponadali su se da su prijevremeni izbori na pomolu, te da će upravo oni biti na tim izborima ona alternativa kojoj će svoj glas dati, već sada od komunista prevareni hrvatski narod. To se ipak nije dogodilo, kako su si zamišljali, već nešto neočekivano i za njih poražavajuće - dogodilo se čudo. Na hrvatskoj političkoj sceni dogodio se, kako već rekoh neočekivani preokret. Budiša, ~ 70 ~

sa dijelom svojih haeselesovaca beskompromisno i uz veliku cijenu, gubljenja desetak zastupnika, napušta komuniste, misleći tako da se okorjeli komunista Račan neće snaći, te da su prijevremeni izbori neizbježni. Ali, ne lezi vraže, za Budišu opet nastupaju crni dani, pa tako, indirektno, i za alijanaše kojima je Račan pobrkao sve račune i produljio vrijeme za ustoličenje, a samim tim činom izložio javnom «linču», jer je hrvatskom narodu već puna kapa - jednih i drugih, ali ipak mu je ostalo dosta vremena da «pročitaju» spasonosnu Alijansu i na predstojećim izborima zaustave Crvene kmere - jedne i druge provijencije. Daj Bože da se to i dogodi, jer bolje je za jedno kratko vrijeme trpjeti i crvenog Račana nego da nam se, za neko dulje vrijeme, na vrat popnu Crveni masoni, te nas, nakon što stvore treću Hrvatsku, iz nje iskrcaju i utovare (ukrcaju) u TREĆU Jugoslaviju, a što im je, na kraju krajeva i glavni cilj. Još se ne znaju točna imena iz popisa Alenijaša, ali ona koja se znaju govore dosta sama za sebe. Svi su redom iz tkz. Korčulanske Praxisove škole iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kojima su se još pridružili i neki mlađi nezadovoljnici sa hrvatskom stvarnošću, jer su ih tako odgojili i odgajali njihovi partizanski očevi, da u Tuđmanovom establišmentu nemaju što tražiti, jer njihovo je mjesto tamo negdje drugdje gdje se riječ hrvatski malo upotrebljava. Dodajmo još ovomu, da im je u tome dosta «doprinio» upravo njihov član - brbljavi dr. Ž. Puhovski koji je, žureći se da se čim prije popne na politički državni tron, prerano izbrbljao i tako medvjeđom uslugom uslužio svoje istomišljenike. Doslovce je rekao: «Hrvatska ima veliki intelektualni potencijal i upravo je sada idealno vrijeme za sve građane hrvatske da nam daju svoje povjerenje», misleći dakako na skorašnje prijevremene izbore. Do prijevremenih izbora, na žalost, neće doći pa je ovo idealna prigoda da ju Hrvati racionalno iskoriste i svoja razmišljanja usmjere prema internacionalistima, crvenim masonima, koji su, uz komuniste, daleko opasniji i pogubniji za opstojnost hrvatske države. U svom programu oni nemaju poimanja - nacionalnog, već samo internacionalno, a rijetko upotrebljavaju i pojam građanski, jer i ovom pojmu dodaju prefiks (malo) građanski i sve tako redom od «a» do «ž» intelektualno bombardiraju neuki hrvatski puk.

~ 71 ~

Ivo Matanović

I za kraj, dozvolite mi dragi čitatelji, da Vas upozorim da ALENIJAŠI, u sprezi sa komunistima, pripremaju intelektualnu agresiju na Hrvatsku, kojoj se moramo svim silnicama hrvatskog uma oduprijeti, jer ona će, još jednom vas upozoravam, biti daleko veća i dugoročnija, pogubnija za sve Hrvate i Hrvatsku, nego što je bila srpska 1991. godine, a koju smo, uz Božju pomoć tako uspješno dotukli. Takova nam je sudbina da se na «vek» obračunavamo sa izdajicama, pa se ponadajmo da ćemo i ovog puta smoći snage da odstranimo kukolj od žita.

EKSKLUZIVNO IZ CAPE TOWNA

Piše: Željko KRUŠELJ Večernji list, 26. 02. 1998.

NE ŽELIM vIŠE ŠUTJETI: BRITANSKo IZRUČENJE HRvATA TITovIM PARTIZANIMA NEoPRoSTIv JE ZLoČIN

Bernard O’Sullivan bio je 1945. časnik britanske vojske koji je izvršio zapovijed da kod austrijskog Radstadta izruči hrvatske vojnike Titovim partizanima Južnoafrički «The Sunday Independent» nedavno je objavio tekst o Bernardu O’Sullivanu, umirovljenom odvjetniku iz Cape Towna, koji je izjavio da je «nesvjesni sukrivac ratnog zločina koji se dogodio prije pedesetak godina» na tadašnjoj austrijsko - jugoslavenskoj granici. To dramatično svjedočanstvo o okolnostima koje su ga, kao maladog časnika britanske vojske, prisilile da odvede u smrt poveću skupinu hrvatski vojnika, uglavnom domobrana, bilo je razlog da ga ovih dana potražimo u Južnoafričkoj Republici. U tome nam je pomogao i Tvrtko Mursalo, hrvatski veleposlanik u Pretoriji, koji je s njim već duže vrijeme u kontaktu. Ispostvilo se, štoviše, da O’Sullivana poznaje i dio Hrvata iz Cape Towna, jer ponekad prisustvuje nedjeljnoj misi u njihovoj crkvi. O’Sullivanov ratni put Bernard O’Sullivan stanuje u Bantry Bayju, jednom od najljepših obalnih dijelova Cape Towna, gdje je i rođen prije punih 80 godina. Drugi svjetski rat dočekao je kao student, svjestan nakaradnosti nacističke ideologije. To ga je i navelo da se pridruži netom stvorenoj Južnoafričkoj vojsci, no nakon što je 1940. veći dio njegove regimente pao u njemačko zarobljeništvo, uključio se u britanske postrojbe. Prošao je nekoliko bojišta, a potkraj ~ 72 ~

~ 73 ~

Ivo Matanović


rata dospio je u Italiju. Otuda je početkom svibnja 1945., kao obavještajni poručnik u 64. antitenkovskoj regimenti 78. pješačke divizije Osme armije, dospio u Austriju, gdje su se slijevale beskrajne kolone izbjeglica, među njima i mnoštvo Hrvata.

kojom prilikom je dobio na uvid dijelove njegove pozamašne korespodencije, kao i kopije nekih hrvatskoj javnosti manje poznatih britanskih knjiga i dokumenata o Bleiburškom masakru.

Dana 24. svibnja dobio je zapovijed da na čelu jedne postrojbe, kojoj je bilo priključeno i 40 britanskih kamiona, na lokaciji označenoj na vojničkom zemljovidu pokupi oko 900 hrvatskih vojnika, kao i trojicu generala, i odvede ih u Rosenbach. Ispostavilo se, što O’Sullivan nije mogao znati, da su ih tamo preuzela Velška garda i odmah ih predala u ruke Titovih partizana. Iz časopisa saznao za likvidaciju Godinu dana kasnije iz američkog časopisa «Life» saznao je da većina tih vraćenih ratnih zarobljenika odmah likvidirana, a 1986. u poznatoj knjizi Nikolaja Tolstoja «Ministar i masakri» saznao je i političku pozadinu te priče o moralnom posrtanju visokih britanskih časnika i političara. Svoje je svjedočanstvo, ovjereno kod javnog bilježnika, odmah poslao u London, no britanski su ga pravosudni organi potpuno ignorirali. Tražeći Istragu o svim tim tragičnim zbivanjima, u više se navrata obraćao i britanskim premijerima Majoru i Blairu, također bez ikakvog uspjeha. Smisao njegova života danas se ogleda upravo u toj pomalo sizifovoj borbi s britanskim establishmentom, koji mu ne želi vratiti «nepravedno oduzetu čast».

Zdravstveno stanje toga ključnog, možda i posljednjeg, svjedoka onoga što je među Tolstoyevim istomišljenicima nazvao «britanskom izdajom» danas nije zadovoljavajuće. Na njega je presudan trag ostavila teška operacija srca, nakon koje je, kaže, prisiljen živjeti «uza šaku sedativa dnevno i uz rigoroznu dijetnu hranu, bez pomisli na ikakvo piće». Lako se umara, tako da veći dio dana provodi spavajući, na trenutke se i teško prisjeća pojedinih detalja svoje priče. Ipak, njegov je iskaz uvjerljiv i činjenično dokaziv, pa uporno traži da ga ispita i neka neutralna međunarodna komisija, po mogućnosti iz Međunarodnog suda pravde u Strasbourgu, koja bi napokon okončala polemike oko toga prljavog «rata nakon rata».

«Desetljećima sam radio kao tužilac ili odvjetnik», zaključuje O’Sullivan, «tako da mi je jasno da je odvođenje hrvatskih vojnika u smrt bez ikakva suđenja neoprostiv zločin, suprotan svim onim idealima koji su proklamirani u borbi protiv nacizma. Upravo zato ne želim šutjeti, iako sam svjestan da mi vrijeme sve više izmiče». Prljavi «rat nakon rata» Gospodin O’Sullivan je, prema vlastitim riječima, već dvadeset godina rastavljen, a sin i kći odavno su se preselili u Australiju i na Novi Zeland. «Večernjakov» se novinar dva puta susreo s njim u hotelu «President», ~ 74 ~

~ 75 ~

Ivo Matanović - Zadar Narodni list, 15. kolovoza

FERAL O MATANOVIĆU

FERALov ŠTRAJK MATER! Štrajk željezničara je ustvari štrajk protiv hrvatskog naroda, a samim time željezničari štrajkaju protiv sebe samih. Ivo Matanović u Hrvatskom obzoru

FERALovA HEREZA GANZA

FINGIRANIM «dRŽAvNIM UdARoM» PRodULJILI vLAdAvINU

Novo - stari primjer, komunistički Jack, drug Ivica Račan, da bi se učvrstio na vlasti i u njoj ostao do kraja svog mandata, iskoristio je, a potom i izveo svojevrsni lažni «državni udar» protiv samog sebe te tako, opet, po ne znam koji puta, prevario hrvatski narod i nametnuo mu se kao tobožnji spasitelj. Svašta!

Jest, gospođo zastupnice, pričest je sastavni dio misnog obreda, ali samo za one vjernike koji se redovito prije pričesti ispovijedaju. Vi o tome u svom «čuđenju» niste ništa rekli, pa smatram da je preuzvišeni nadbiskup Oblak pravilno postupio. Ivo Matanović o slučaju iz Paga, gdje je nadbiskup Oblak odbio pričestiti zastupnicu HSLS-a Terezu Ganzu - Aras zbog navodnog divljeg braka, u Slobodnoj Dalmaciji.

FERALovA CRKvENA NIT Nije vama, gospođo Ganza - Aras, ni do kakve pričesti, nego do stranačke promidžbe. Liberalna lukavost je očita, ali i u Crkvi njihovi dostojanstvenici znaju svoj posao. Ivo Matanović u Slobodnoj Dalmaciji

~ 76 ~

Izveo je to vrlo lukavo. Najprije je natjerao poslušnog i pijanog Bandića da se pospe pepelom i da privremeno odstupi s mjesta gradonačelnika, kako bi se stvorila politička kriza u gradu Zagrebu - u narodu poznata pijanička zagrebačka kriza. Zamišljeno-učinjeno, ali bez velikog odjeka, jer i s ovom farsom nije uspio isprovocirati Budišu koji mu je, od samog početka suživota s njime, bio rak rana i problem broj jedan, kako da ga se, nakon što se ustoliči, riješi. Zato mu nije trebalo puno vremena čekati pa da u parlament podmetne drugu podmetaljku. Podmetnuo je Hrvatskom saboru glasovanje o Krškom za koju mu je trebala dvotrećinska većina, a koju on nije imao, jer razjedinjeni HSLS to nije mogao osigurati. I, eto, tako vam je naš crveni mađioničar još jednom nadigrao «prepametne» liberale i nakon što ih je dobro pročistio, otarasio ih se za sva vremena. Dakako, slijedila je potom tobožnja i njegova ostavka, koju je odmah predao svom trabantu Mesiću koji je, ovaj potonji, još i ranije u Budiši vidio svog glavnog neprijatelja i rivala za mjesto poglavara države. Osim toga, Mesić nije imao drugog izlaza, nego da za premijera imenuje ponovno starog - novog druga Račana i da tim činom vrati dug iz predizbornih vremena kada mu je, ako bude izabran za poglavara države, čvrsto obećao da će mu pomoći detuđmanizirati hrvatsku nacionalnu državu te od nacionalne stvoriti građansku Hrvatsku u kojoj će obojica imati svoje mjesto. Što ~ 77 ~


Ivo Matanović

rekoše, ne porekoše! Obojica se iz petnih žila napinju kao svoje obećanje pretvoriti u djelo. Nije zgorega da još jednom čujemo Mesićev biser: «Bit ću predsjednik građanin svih građana Hrvatske». Ovaj banalizam, kojeg svakodnevno čujemo preko dalekovidnice i ostalih elektronskih medija - ne samo da iritira državotvorne Hrvate, već im ide na neku stvar ovo papagajsko ponavljanje. Pojasnit ću. Samo one države koje u svom nacionalnom sastavu nemaju autohtonu nacionalnu natpolovičnu većinu, mogu se, donekle, nazivati i kao građanska država (komunistički sublimat za poimanje građanskog društva), a sve druge države nazivaju se po svom nacionalnom imenu, kojemu se, u pravilu, prilagođuju i toponomastika i svo drugo relevantno nacionalno nazivlje. Svjesni su toga i naši «izabranici» pa su se i zbog toga udružili u tandem, kako bi lakše mogli denacionalizirati hrvatski duh. Naš «vrli» predsjednik i samo njegov premijer, drug Račan, izgleda da su zaboravili na zadnje popise stanovništva (1991. i 2000.) u kojima, brojkom i slovima piše, da u hrvatskoj državi živi preko 85% Hrvata, a samo 15% ostalih - recimo tzv. građana Hrvatske. Dakle, predsjednik Mesić i premijer Račan su predsjednici samo onoj manjoj skupini od 15% - koji se, uvjetno rečeno, mogu nazivati i građani. Kad to, čak, samo žele - da budu predsjednici građani, zašto im to onda treba osporavati, jer to je njihovo ustavno i demokratsko pravo da se deklariraju onda kako to žele? Naprotiv, to što su prijevarom postali i predsjednici svekolikog hrvatskog pučanstva, nitko im, pa ni Ustav, ne daje za pravo da prekrštavaju cjelokupnu naciju i trpaju sa sobom u isti koš - koš internacionale ili ti Alijansu Crvenih kmera. Između jednih i drugih (Hrvata i tzv. građana) nema simbioze, pa je vrijeme da Hrvati već jednom shvate što je što, te da se pri glasovanju na izborima znaju opredijeliti, odnosno znaju razlučiti žito od kukolja. Onima, pak, kojima je kukolj još uvijek sladak i ukusan, neka ga nesmetano i dalje konzumiraju. Nemojmo im to osporavati jer i kukolj je hrana, vele mi neki, i vrlo probavljiva za neka stvorenja. Treba im umjesto svakog sukoba uljudbeno odgovoriti s: Dobar tek!

21227 PRIMORSKI DOLAC ZAGREBAČKOM NADBISKUPU BOZANIĆU Kaptol ZAGREB

Predmet: Zahvala zagrebačkom nadbiskupu za uspješan povratak komunizma u Hvatsku Gospodine nadbiskupe! Jednu jedinu čestitku u povodu tako uspješne pobjede komunista u Hrvatskoj odlučio sam poslati jedino Vama, čovjeku do kraja za to zaslužnu. Svaka čast. Odsad će vam lijepo pristajati crvena boja na ionako nesretnoj bezličnosti. Ljude poput Vas, partizanskih zasada, s mnoštvo zastavica u svim džepovima, «socijaliziranih» na nacionalnome, smušenih kad treba biti Hrvat, Katolik i Čovijek, hvalit će do neba prebojeni lenjinisti, masonisti svih boja i ljudi «suvremene Europe». Neće Vas zaboraviti ni nježan pogled velike gubernatorice gospođe Montgomeri. Ni njezina muža, naravno. Zaboravit će Vas jedino Hrvati i Katolici. Trebali ste im biti Nadbiskup, Vi ste im veliko «Ništa». A tu ste upravo da bi vas, po cijenu europskog prezira, upravo voljeli Hrvati i Katolici. Ako to niste sami znali trebali ste slijediti uhodan put mnoštva vaših prethodnika. Kad bi ste znali i razumjeli što ste učinili i kad bi ste mogli shvatiti posljedice svoje bezličnosti, zamolili biste Papu da Vas premjesti. Vi to, naravno, nećete učiniti, jer će Vam odsad ministrirati kumrovčani, a lemoznu kupiti soroševci. Ipak ćete biti kažnjeni: narod komu ste nadbiskup neće vas nikad voljeti. Dosad sam Kaptol sretao s najdubljim poštovanjem, sada potpuno bešćutno, bez trunka ljubavi i privrženosti. Tako će dugo biti. Fra Ante Čavka

I još malo šale: neka svatko «kusa» svoju hranu koju si je sam pripremio. ~ 78 ~

~ 79 ~


GRAD JE VLASNIK KNJIŽNICE, A ZA PEHARA VAŽI: VEŽI KONJA GDJE TI GAZDA KAŽE (2)

ARAS LAŽE KAd KAŽE dA SE BAJLo NIJE PRIJE JAvIo, NEGo TEK SAdA KAd BRod ToNE!

Dragi prijatelju, ni u snu nisam mislio da ćemo na ovaj način raspravljati o mom članku tiskanom u Narodnom listu, jer zato nije bilo nikakvog razloga. Pitam se koji su zapravo bili tvoji motivi? Prije nego što je članak bio objavljen u Narodnom listu ja sam ti ga dva puta pročitao i ušporko i u čisto. Smatrao sam da je to normalno i potrebito jer smo se uvijek konzultirali kao dva stara prijatelja i tražili mišljenje ili podršku. Pročitavši moj članak ti si se složio da sam iznio istinu o stanju u HDZ-u, a jedina tvoja zamjerka je bila: «Ja za sada ne bi spominjao imena». Ja sam ti odgovorio: «Davore, ostani onakav kakvog te poznajem cijeli život, spomenut ću ona imena koja su našu stranku koristila za osobne, a ne za opće probitke». «Dobro, učini kako misliš da je najbolje», odgovorio si mi. Na neke dijelove članka grohotom si se nasmijao. Prva tvoja javna izjava u Slobodnoj Dalmaciji o mom članku kao što si i meni rekao. Tvoj intervjuu u Narodnom listu polazi od konstatacije da u članku ima dosta istine. Međutim, tražeći bar jednu istinu koju ćeš spomenuti u intervjuu nisam našao ni i od istine, sve same zamjerke. Zašto? Takve zamjerke prosipaš i po Kalelargi, što ti jako zamjeram. Ljudi te slušaju u čudu, pa meni prenose s pripomenom «evo ti tvog starog prijatelja». Ja se nadam da takve gluposti koje ti sada činiš neće biti uzrokom prekida našeg dugogodišnjeg prijateljstva. Mi smo bili dobri prijatelji u ona huda vremena, kada nas je bivša partija proganjala od malih nogu, najprije optuživši nas za «grijehe» naših roditelja, a zatim radi naše ljubavi prema Hrvatskoj. Davala nam je otkaze, uzimala pasoše, stvarala ~ 80 ~

udbaške komisije koje su nas pratile, a tebi su tvoj život doveli do ruba. Drago mi je da si u tim trenutcima utjehu tražio u mojoj obitelji i našao si je. Barba Davor je bio najdraži gost i prijatelj mojoj djeci, a kasnije i mom unuku. Mnogi tvoji «prijatelji» tada te nisu htjeli ni pozdraviti. Vjerujem i kad se u politici ne budemo slagali i kad se radi politike budemo svađali, naše prijateljstvo neće biti upitno. Ne bih se javio na tvoj intervju da nisi izrekao jednu veliku laž, a to je: zašto se Bajlo nije prije javio nego sada kad brod tone. Toj tvojoj velikoj laži ne prepisujem zločestoću već vjerojatno sklerozu. Uostalom, u tvojim godinama imaš potpuno pravo na sklerozu. Dragi Davore, izgleda da taj dar Božji, bar za sada je kod mene manje izražen pa ću te podsjetiti na istinu. Već tamo 1994. godine zajednički smo pokušali dr. Tuđmanu skrenuti pozornost na neke pojave koje su i tada bile očite i bile nagovještaj onoga što će se kasnije dogoditi. Točno je da smo morali biti oprezni, jer kako si ti rekao: «Sova (tako si volio zvati našeg Predsjednika) će nam zakrenuti vratom». U tim materijalima koje smo skupa sastavljali spominje se Tehnička škola, Tustica, Adria, Poliklinika, Bagat, klanovi, pretvorba, plemenske veze, lopovi, karijerizam, itd. Ako ti te materijale više nemaš, dođi kod mene pa se uvjeri. Tko su hrvatski četnici? Je li vidiš da si obmanuo javnost i na moj račun izrekao laž? Međutim, u dosadašnjim razgovorima bili smo uvijek na istim pozicijama i jednako oštri. Uoči odlaska na operaciju srca bio si kod mene u kancelariji i u razgovoru sa mnom izrazio si ogorčenje prema pojavama u našem zadarskom HDZ-u, ali nisi štedio ni našeg Predsjednika ni njegovu obitelj. A što si sve rekao na račun Canjuge i Pašalića! I sada vidi! U tvom intervjuu Pašalića hvališ, a mene kudiš. Lijepo nema što! Zamolio bih te da odeš u Znanstvenu knjižnicu i pročitaš sve što sam izrekao prije nego što je brod potonuo na račun hadezeove vlasti u posljednjih nekoliko godina. Najoštriji sam bio kad sam rekao da je naša vlast

~ 81 ~

Ivo Matanović

uspješno obračunala sa četnicima, ali su hrvatski četnici (tako sam nazvao lopove) uz pomoć baš naše vlasti pokrali Hrvatsku. Dobro znaš da gotovo tri godine nisam bio ni na jednoj manifestaciji HDZ-a. Jednom si me pitao: «Jesi li ti uopće još član HDZ-a?» Odgovorio sam ti: «Nego što, ali čekam da se naša stranka obračuna s lopovima, pa ću opet biti aktivan, a dotle ne želim da me ljudi svrstavaju među lopove». Svoje neslaganje s politikom HDZ-a izražavao sam i na taj način što već dugo nisam htio otići na sastanke Kluba vijećnika Zadarske županije. Pred godinu dana, radi mog članka u Zadarskom listu, Županijski odbor HDZ-a donio je odluku, a kasnije odustao, o pokretanju stegovnog postupka protiv mene. Prema tome, dragi moj Davore, nisam nezadovoljan našom strankom tek od izbornog poraza. Neću raspravljati o drugim tvojim zamjerkama, jer smatram da imaš pravo slagati se ili ne slagati sa mojim stavovima, ali ne mogu prešutjeti laž, iako bih volio da su nam stavovi isti kao što su i do sada bili. Ne tiče me se što o mom članku misli gospodin Ivo Matanović, zato mu nisam ni odgovorio. Njegovi Labradori i Vrane i ne znam što ne, su bijeli miševi koji se njemu često pričinjavaju. O Malti neću reći ništa loše, ako utvrdim da je stručnjak iz špiritijere, a sluga od karijere. Korona pak kaže da sam ja u HDZ-u primao komunistički otpad. To nije točno! U našem školskom centru upisivao sam u HDZ časne profesore kao gospodina Prgina, gospodina Pinjatelu, gospodina Banđena i dr., a da nisam upisivao otpad potvrđujem time što gospodinu Koroni ni u snu ne bih ponudio pristupnicu. Do njihovog mišljenja mi nije stalo, ali nisam neosjetljiv na tvoja razmišljanja. S poštovanjem,

tvoj prijatelj Eduard Bajlo, prof. (Narodni list, 9. ožujka 2000.)

~ 82 ~

ČETVRTI URBICID ZADRA (3)

Piše: Ivo Matanović Slobodna Dalmacija, 18. veljače 2003.

HdZ NIJE SMIo PoBIJEdITI

Očekivali smo da se dvoje Splićana, nakon što su naišli na oštru kritiku Zadrana, ispričaju Zadranima, zbog svog tendencioznog prikazivanja Zadrana kao urbicidnog naroda, koji su, nakon stranih osvajača i rušitelja grada, nastavili i sami rušiti svoj grad. Istine radi, autori «istraživači» nisu izrijekom to rekli, ali su to doslovce rekli: «a posljednje godine strane osvajače zamijenio je HDZ». E, sad, tko je taj HDZ? Jesu li to Marsijanci koji su s neba pali ili su to ipak ovozemaljski ljudi koji su se stjecajem raznih okolnosti nastanili u Zadru i njegovoj okolici pa onda 1990. godine opet, stjecajem okolnosti na demokratskim izborima preuzeli vlast od stranih osvajača i postali gospodari vlastitog grada. Na žalost, morali su ga krvlju braniti i napokon obraniti. Ti ljudi zvali su se Hrvati, a ne hadezeovci. Oni su se organizirali preko jedne «partije», hrvatski rečenije - stranke, kojoj su još u pridjev stavili - Hrvatska. Dakle, svojoj stranci pridodali i svoje ime i s tim imenom pobijedili agresora i njihove domaće pomagače, pa što je onda u tome problematično? Najvjerojatnije je, po mišljenju «istraživača», problem u tome što HDZ nije smio pobijediti i što su s vlasti skinuli svoje bivše «baje». Kad smo ulazili u polemiku s mr. Suzanom Kunc i Damirom Pilićem, nije nam ni na kraj pameti bilo da se stručno upuštamo u nešto što uopće ni ne miriše na stručnost, a kamoli da egzaktno nešto o stručnosti dokazujemo što opet nije stručno. U polemiku smo ušli svjesno, čitatelja radi, da ih upozorimo da ne nasjedaju zločestim ljudima koji pokušavaju, po ne znam koji put, obmanuli svekoliko hrvatsko pučanstvo i oblatiti Zadrane kako su genocidni koji uništavaju vlastiti narod (prije grad, pa onda narod). Sve smo to iščitali iz tekstova gore spomenute gospode, na temu zadarske «genocidnosti» pa se više nećemo na to osvrtati, jer bilo što da još kažemo, bilo bi deplasirano. ~ 83 ~

Ivo Matanović

Ipak ćemo, opet čitatelja radi, još nešto reći o veleumnosti «istraživača» pa ćemo vam citirati još jedan njihov biser: «Veličina uzoraka ponajprije ovisi o složenosti i varijabilnosti pojave koja je predmet istraživanja te o potrebnoj preciznosti rezultata». Kako ni jedan od nas nije stručnjak za hrvatski jezik, obratili smo se stručnjacima za hrvatski jezik - da nam tekst splitskih «veleumnika» prevedu s hrvatskog na hrvatski i na naše iznenađenje dobili smo vrlo duhovit odgovor. «Pa to vam je barem jednostavno. Presložite riječi od otraga i dobit ćete isto značenje». I zaista, odmah smo se u to uvjerili i dobili i drugi odgovor, koji zapravo nismo tražili. Radi se, u ovom slučaju, o kukavičjem jajetu koje splitski «veleučeni» metodolozi podmeću Zadranima kako bi i u njemu nešto, prije izbora, «ušićarili». I na kraju, zahvaljujmo se splitskim «metodolozima» na savjetima, kako da učimo iščitavati tekstove iz metodologije. I mi za njih imamo jedan savjet. Kad budu opet pisali nešto o Zadru i Zadranima, neka ne zaborave u svoj tekst uvrstiti još jedan sufiks «cid», recimo da na njega prilijepe prefiks «Croato», možda bi s tom dopunom još više učvrstili svoj položaj kod poslodavaca, a vjerojatno napisali još koju knjigu na temu «Croatocidije».

HRVATI OPET MORAJU PLAĆATI ONO ŠTO SU SAMI IZABRALI

Piše: Ivo Matanović - Zadar 2. siječnja 2001. u Zadarskom listu i Slobodnoj Dalmaciji

oBLJETNICA ŠESToJANUARSKE I TREĆESIJEČANJSKE dIKTATURE

Ovih dana naši jugonostalgičari proslavit će 71. godišnjicu šestojanuarske diktature, a kako od pouzdanih izvora doznajemo njima će se pridružiti i neojugovići koji će proslaviti svoju prvu obljetnicu, popularno nazvanu, «trećesiječanjska». Istina, oni (neojugovići) ju ne zovu obljetnicom diktature, ali zato imaju nešto sofisticiraniji izraz (Slavko Linić) «obljetnica stege ili prava stegovna obljetnica». I jedna i druga, kako vidite, nisu jubilarne, pa ćete se upitati zašto će se ona ipak obilježiti ili bolje rečeno zašto ih treba obilježiti? Prije nego čujete obrazloženje, nešto o šestojanuarskoj (1929.) Aleksandrovoj diktaturi. Prvo ujedinjenje Hrvata sa Srbima dogodilo se 1918. g. Tada se tkz. zajednička država formalno zvala država Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a ustvari je bila proširena Garašaninova velika Srbija, pa kako ona ni kao takova nije mogla opstati, kralj Aleksandar Karađorđević proglašava diktaturu, odnosno suspendira ustav, a odmah iza toga odigrava se druga igra. General Petar Živković, na prijedlog, a koga drugog nego opet Hrvata, proglašava Jugoslaviju. I tada je nastala sintagma «šestojanuarska diktatura». Pitate se, pa kakove sad to ima veze, ova trećosiječanjska (čitaj dalje januarska) sa onom koja se dogodila prije 70 godina. Recimo to odmah - itekako ima. Ona prva dogodila se u režiji skupina hrvatskih intelektualaca koju je predvodio dr. Ante Trumbić, a ova druga dogodila se, također, u režiji Hrvata neojugovića, pa nije slučajno da je zagrebački Summit Balkanskih zemalja održan upravo u Zagrebu i to opet sve sa željom Francuza i Engleza da se stvori neka treća Jugoslavija. Dakle, nije se dogodila nikakova slučajna koincidencija, već je to kontinuirani proces na zapadnoj strani

~ 84 ~

~ 85 ~

Ivo Matanović

Balkana pa je i zbog toga potrebito hrvatsko pučanstvo stalno upozoravati na tu opasnost koja nad Hrvatima i Hrvatskoj više od 150 godina visi kao Damaklov mač. Ipak, vratimo se još malo na elaboriranje ove najnovije «trećojanuarske diktature». Službeno se ona, naravno, ne zove tako, ali zbog isčitavanja tekstova i slušanja govornika - aktera vladajuće garniture ili, budimo iskreni, samo govornika SDP-eovaca, tada to ime «trećojanuarska» nametnulo samo od sebe, a jedan od njih, drug Linić, to je i izrekom rekao, da je «minula godina bila godina stege» i da će to morati ostati, kako on veli, «još za neko vrijeme». Dok ovo pišem slušam kako nam naš vrli predsjednik preko dalekovidnice obrazlaže tobožnji pripremani atentat na njega i drugove oko njega i to sve u maniri, samo njemu svojstvenom - puno rečeno a ništa dorečeno. Odmah je bilo jasno da se ne radi o nikakvom atentatu niti o bilo kakvoj pobuni u vojsci i policiji već u scenariju iz Pantovčaka i Banskih dvora sa kojima nas žele zabavljati, skrećući tako pozornost pučanstva s važnih i za život neophodnih stvari, na nešto što, doduše, golica čitatelja, ali su za život nebitne, a pogotovo ako se radi o čistim izmišljotinama i najbanalnijim lažima. Ne budimo naivni, dragi čitatelji, već dobro otvorimo oči na predstojećim izborima, pa makar se oni zvali i lokalni, jer samo tako možemo se oduprijeti najezdi «Crvenih Kmera», a dotle slušajmo najavu daljnih poskupljenja, otpuštanja radnika, fingirane svađe na političkoj sceni itd., itd… Što ćete, sve se plaća, pa će tko i Hrvati i ovoga puta morati platiti ono što su si sami izabrali - trećosiječanjsku diktaturu. Ipak, ponadajmo se, sve je prolazno pa će tako biti i sa našim Crvenim kmerima. Diktatura se samo s diktaturom ruši, a mi Hrvati uz to još imamo i skorašnje izbore - samo pamet u glavu!

~ 86 ~

Ivo Matanović, Zadar 25. 04. 2002. Fokus

HRvATI voLE KAd IH dRŽAvA PLJAČKA

Opljačkanu Riječku banku pljačkaši žele obeštetiti na način dosad nezabilježen u svijetu - transakcijom lažnih i nevrijednih papira (mjenice i dionice spadaju u lažni papir). Pokušat ću to objasniti pučkim rječnikom: prvo su domaći lopovi, u sprezi sa stranim lopovima, raznim tatskim transakcijama iz Riječke banke iznijeli van više od stotinu milijuna eura, ili dolara svejedno, u kešu, a potom, kad su ipak otkriveni, umjesto novca banci su vratili - lažni i nevrijedni papir. Pitam jednoga mog prijatelja, dobroga poznavatelja bankarskog poslovanja, je li to moguće? Odgovorio je kako je to u nas već dobro uhodana praksa još iz prošlog komunističkog režima. Ranije se to radilo čak i uz znanje pojedinih komunističkih glavešina. Uvijek kad su trebali sagraditi neku političku tvornicu, komunisti su jednostavno fiktivnim kreditiranjem i nevrijednim papirima financirali tvornicu, zatim pobrali političke poene te dalje, iz odobrene im investicijske mase (pranjem novca) uzeli dio i za sebe. Često puta i ne tako male iznose. Očit primjer za to je i iz sedamdesetih godina - Laze Vračarića - koji je na taj način opljačkao državu, opet svoju vlastitu, za više od pet milijardi dolara. Da, dobro ste pročitali, upravo toliko. Pitate se, a što je bilo sa novo otvorenim tvornicama? Gotovo, ništa. Mahom su završavale u stečaju. Primjer iz Obrovca najeklatantniji je primjer kako se to maherski radilo, a što je poslije, nakon devedesetih, poslužio kao primjer onim istim recikliranim komunistima da rade prljave rabote, na račun svog vlastitog naroda. Kad to kažem ne mislim samo na sada vladajuće, već na one iz HDZ-a i prije njih. Uvijek je, uglavnom, riječ o komunistima, ma kako se oni u danom trenutku nazivali. Ne treba nam mnogo mudrosti i pameti da se oni na vrijeme otkriju - samo treba dobre volje i državne kontrole koje, nažalost, u nas uopće nema. Sve se vrti u istome krugu. Devedesetih godina, kada su komunisti izgubili izbore, brzo su se prestrojili i ukrcali u sve tadašnje državne strukture tamo gdje se odlučuje, pa je tako ispalo, da je HDZ otpočeo s pljačkom. Da to je točno, samo i ovoga puta opet su to bili prijašnji komunisti koji su se ~ 87 ~

Ivo Matanović

potajice ukrcali u HDZ a kako su bili dobro izverzirani tijekom 45 godina svoje vladavine, nije im bilo teško nastaviti gdje su stali 1999., a dokad? Sve dotad dok im naivni Hrvati budu davali glasove! Svoj vlastiti narod država, nakon što ga opljačka, umiruje tobožnjim stranim ulaganjima. Ovoga puta bijes naroda umjetno su ugasili nekom mesijanskom bankom iz Austrije. Valjda da se «vlasti ne dosjete», promijenili su njemačku banku austrijskom. U ovom slučaju irelevantno je čija je banka, ali je itekako važno i iritantno da jedna i druga (njemačka i austrijska) rade po istoj metodologiji - u sprezi s državom kojom pljačkaju a ne primjerice da se kupovne transakcije obavljaju neposredno s bankama koje kupuju. Vrlo je zanimljiva velikodušnost banke iz Munchena koja je vratila (darovala Hrvatskoj, odnosno banci u Rijeci 60 posto dionica, a zatim izrazila želju da tu istu banku ponovno kupi i dokapitalizira). Čudno, zar ne? Odmah zatim, kao iz vedra neba, pojavljuje se austrijska banka koja upada u Riječku banku kao strvinar i kupuje nešto što je još nominalno većinsko vlasništvo njemačke banke i tu se zatvara začarani krug a da se hrvatskim poreznim obveznicima nije ništa objasnilo - gdje je ispario onih sto milijuna eura koje će oni morati podmiriti iz svojega džepa? Zanimljivo je i začuđujuće da Hrvatima, koji sve to plaćaju, nije glavni problem pljačka njihove imovine i rasprodaja nekretnina strancima u bescijenje, primjerice zemlje i drugih strateških resursa što im je u miraz dragi Bog ostavio, već ih više zanima tko će biti na čelu neke stranke ili pak ko će ih više zabavljati, pa nije nikakvo čudo što su za predsjednika izabrali folk zabavljača Mesića. Možda će na sljedećim izborima to biti gospodin Miroslav Ilić iz Beograda? Već smo ga vidjeli u Zagrebu - vjerojatno sređuje pitanje domovnice. I dok tako Hrvati razmišljaju, njihovi im politički idoli duboko zadiru u džep i to tako umilno da im za sve to i plješću i nagrađuju svojim ih glasovima na izborima. Ironija je ovo, dragi čitatelji, koje nema nigdje u svijetu. Završit ću porukom kako se hrvatski komunisti za ostanak na vlasti ne trebaju mnogo brinuti jer to za njih tako uspješno radi HDZ i, rekao bih, cijeli tzv. Hrvatski blok. Zato dragi komunisti, ne posustajte, svi su vam hrvatski džepovi širom otvoreni i pri ruci. Svim ostalim Hrvatima - antikomunistima - poručujem pak da se mane «krunice i očenaša» već da svoju molitvu usmjere u drugom pravcu - da im Bog što prije pošalje više dobro obrazovanih psihijatara i psihologa jer im je mentalni sklop potpuno blokiran. ~ 88 ~

HRVATSKA U KOZMETIČKOM SALONU LUSTRACIJE

Piše: Vinko Srhoj Narodni list, 30. siječnja 1998.

ZAMEo IH vJETAR PoMIRBE Ovih dana Hrvatsku zapljuskuje val novo - starih ideja o čišćenju od grijehova prošlosti uvodeći u opticaj tajanstveni pojam lustracije. Svi govore o lustraciji kao da se radi o hitu dana, a ne zakašnjeloj ideji koja više nema puno smisla ni načina zaživljavanja. Podvrgavanje ispitu savjesti pojedinaca u nekom društvu, što lustracija izvorno znači, ne može se provoditi u trenutku kada su ti pojedinci duboko utkani u novo tkivo, jer bi njihovo kirurško odstranjivanje iz društvenog tijela u kojem zakorijenjeni parazitiraju, neminovno značilo i njihovu smrt. No, uvijek treba obratiti pažnju na to tko nešto predlaže kako bi se, mimo (ne)opravdanosti prijedloga, uočili motivi zašto baš sada i komu jedan nadasve potrebit zakon baš treba. Prijedlog da se u 1998. godinu krene s identifikacijom crvenih mangupa u našom redovima iniciran je od onih koji su svoju grlatost i do sada koristili kako bi političku neprovedivost svojih ideja usklađivali s redovito nemoguće odabranim «timingom» i retorikom koja iritira svojim nekonstruktivnim radikalizmom. Pogađate, riječ je o Đapićevim pravašima, stranci koja je svoj neuspjeh kod birača obilno nadoknađivala uspjehom u državno kontroliranim medijima i sekundiranjem kod onih prijedloga koji su poticani iz HDZ-a. Dajući vjetar u njedra ideji koju je nedavno i sam predsjednik Tuđman iznio pronalazeći krivce za sve hrvatske neuspjehe među začahurenim komunistima koji i dalje rade na restauraciji propalog socijalizma, Đapić se još jednom iskazao kao dobar sekundant vlasti, onaj koji joj čita misli i u radikalnoj formi iznosi ono što ova stavlja između umivenih redaka. «grijeh struktura» kojim je nadbiskup Bozanić izazvao oduševljenje svekolike javnosti, Tuđman je preveo u grijehe komunista od kojih se društvo još nije očistilo i koji stalno koče i unazađuju Hrvatsku. Strah od crvenih, stvarnih ili izmišljenih, zapravo je strah vladajuće stranke od sve jačeg SDP-a u trenutku kada ni jedna druga oporbena stranka na političkom ~ 89 ~

Ivo Matanović


obzorju ne predstavlja stvarnu prijetnju monopolu HDZ-a. No, nadbiskup Bozanić je bio jasan.

munizma, čime se nedvojbeno htjelo naglasiti u kojem će se smjeru kretati akcija «do istrebljenja vašeg ili našeg».

Sedmogodišnji tečaj

Tko ugrožava moralnu supstancu Hrvatske?

Grijeh struktura koji spominje ponajprije je grijeh vlasti, a ne fantoma komunističke prošlosti, osim ako ne mislimo na one povijesne hipotekarnike koji su se snašli u novim uvjetima i potajno, učlanjivanjem u HDZ, njih sedamdesetak tisuća SKH-ovaca, već oko 1990. osigurali kontinuitet komunizma s nacionalističkim licem. Uostalom, za promatrača s inozemnog vidikovca, izbor negdašnjeg političkog kadrovika iz Generalštaba JNA za demokratskog predsjednika nove Hrvatske, bez obzira na njegovo razilaženje s ondašnjim particijama, dokaz je u najmanju ruku sumnjive tranzicije u postkomunizam kamo Hrvatsku vode oni koji su odgajani i službovali u strukturama ondašnje nedemokratske vlasti.

HDZ je, uostalom, na tragu Tuđmanove pomirbe ustaša i komunista i nastao kao «melting pot» ove dvije jednako nedemokratske strukture hrvatstva, ali u toj talionici izgarali su uglavnom komunisti i to neki (primjerice zakidanjem stečenih mirovinskih prava ili primjenom spomeničke «damnatio memoriae»), dok su ustaše pošteđeni zbog «beskrajnih» hrvatskih patnji pod komunizmom i nagrađivane u strukturama vlasti i «državnih prijatelja». Ideja Maksa Luburića koji je također zagovarao partizansko-ustašku pomirbu, time su konačno afirmirane u novoj Hrvatskoj koja je, baš kao i luburićevskoj strategiji, smišljena kako bi se odijum fašizma skinuo s ustaštva prikazujući ndehazijska nastojanja u pozitivnom svjetlu državotvorstva koje nikada nije priznato komunistima.

Takvih je u vrhovima političkog i gospodarskog života danas toliko da ih nikakve lustracije ne bi mogle iskorijeniti. Pritom im treba dodati i one koji su u ovih sedam-osam godina kod njih «spekli zanat» postajući veći nacionalisti i patrioti od svih koji od stoljeća sedmog sanjaju hrvatski san. Takvi su na brzom sedmogodišnjem tečaju iz političkog lukavstva nadmašili sve svoje prethodnike koji su iz koljena koljeno prenosili plam hrvatstva i zbog njega doslovce gubili sve, dok su njihovi suvremeni «na - sljedovatelji» na tom istom hrvatstvu dobili sve što se može dobiti, čak i u nesklono vrijeme rata i gospodarskog siromaštva. Stoga je zakon o lustraciji priča za malu djecu postkomunizma, tj. one koji naivno vjeruju da je upravo sada, nakon prestanka rata, došao trenutak otvaranja fronte prema bivšim komunističkim satrapima. Dakako, diskretno im se sugerira kako se ovi danas nalaze u SDP-u i među Paulettinim ideesovcima, kako ih ima pritajenih u nevladinim udrugama, među službenicima Sorosova «Otvorenog društva» gdje opstoje komunistički ideolozi poput Žarka Puhovskog, ili u HHO-u kojim rukovodi Ivan Zvonimir Čičak (uzgred ovih dana dobitnik međunarodne nagrade za ljudska prava «Dr. Bruno Kreisky»), a koji je nakon «Oluje» na temelju neobičnog dokumenta nađenog u «Krajini» proglašen dugogodišnjim suradnikom Udbe. Potičući donošenje zakona o lustraciji Đapiću se pridružio i dr. Zoran Božić u ime Hrvatske udruge žrtava ko~ 90 ~

Tko je pritom idealniji zagovornik ovakve pomirdbe, osim neupotrebljivog i ridikuliziranog Schwartza, doli Đapić koji bi lustraciju provodio u jednom smjeru: onom komunista ili esdepeovaca, svejedno. Bleiburg bi time odnio definitivnu pobjedu nad Jasenovcem. No lustracija koja je danas potrebnija Hrvatskoj trebala bi se odnositi na one koji su se tijekom Domovinskog rata, bez obzira kojoj stranci ili ideološkom sustavu pripadali, bogatili na patnjama drugih prisvajajući tijekom pretvorbe dobra stvarana generacijama onih Hrvata, koji ako su već preživjeli rat, sada drže prosjački štap u ruci. Đapić - lustrator kako mu to dobronamjerno savjetuje Gojko Borić, umjesto bezizblednog lova na vještice komunizma, ako mu je već do morala, trebao bi se pozabaviti poplavom kriminala i prekonoćnih bogaćenja koji se izvode pod krinkom velikog patriotizma. Jer, upravo lažni patrioti ugrožavaju moralnu i materijalnu supstancu Hrvatske, a ne više tamo neki pritajeni udbaši i kosovci kojima nitko ne može ući u trag, premda su postali otrcanom poštapalicom političkih papiga kada god treba svrnuti pogled sa stvarnih problema koje smo u društvu sami proizveli, na fantome koji nas iz sfere metafizičkog zla neprestance ugrožavaju i koče.

~ 91 ~

Ivo Matanović

Kolegina potpora zagovornicima lustracije

HRVATSKO DRUŠTVO POLITIČKIH UZNIKA «IVO MAŠINA»

Kada zadarski pravaš Alojz Pavlović iznosi svoje hvale vrijednu lustracijsku ideju HSP-a za udaljavanje sa značajnih funkcija u društvu onih koji su bili kosovci i udbaši, kao da zaboravlja kako su mnogi suradnički dosijei ljudi koji danas obnašaju i najvišu vlast u Hrvatskoj ostali izvan dosega javnosti upravo zbog kompromitantnih detalja o špiuniranju i uhođenju i kako je tih suradnika bilo toliko da bi radikalna društvena čistka uzdrmala same temelje sustava. No, sustav vlasti ima načina da to u samoobrani spriječi jer sustari kadrovi preuzeti u nove službe i znaju kako se to radi. Ne misle li valjda pravaši da će oni koji bi danas trebali pokrenuti istragu o jučerašnjem doušništvu to i učiniti okrivljujući sami sebe.

PRIoPĆENJE

S tim u vezi simptomatičan je i nedavni govor na Izbornoj skupštini zadarskog HDZ-a u kojem je predsjednik Gradske organizacije ove stranke dr. Živko Kolega, upotrijebio istu vrstu ugrozbenog retorstva kako bi opisao stanje u Zadru. Po njemu protiv lokalnog HDZ-a udružili su se «transformirani komunisti» u SDP-u u suradnji s petokolonašima u drugim strankama, potom «umirovljenicima članovima bivše partije» i kao vrhunac svega u to je upregnuta u posljednje vrijeme aktivna mreža UDBE i KOS-a. jednom riječju crveni vragovi iz one poznate predsjednikove filipike kontra oporbe, u Zadru ponovno mašu paklenim trozupcima, a jedini vidioci su za sada u HDZ-u. pronalazeći udbaše i kosovce u lokalnom SDP-u i HNS-u, ali ne i u HSLS-u koji je u međuvremenu postao koalicijski partner vladajućima, Kolega je reklo bi se pružio potporu zagovornicima lustracije. Jer ako nije tako i ako se slaže s, primjerice, čovjekom s dosjeom Vladimirom Šeksom da pronalaženje mrlja iz prošlosti znači razbijanje ideje pomirbe u Hrvata, onda je kao predstavnik stranke koja u rukama drži poluge vlasti suodgovoran što Zadrom mirno šetaju progonitelji Hrvata, ljudi koji su se ogriješili o norme ljudskosti. Ako već pokreće to pitanje dužan je izići s imenima, a ne paušalnim ocjenama o jačanju kosovsko-udbaške sprege u nekim strankama odakle dolaze najteže kritike HDZ-u. Ako to ne učini značit će da se olako razbacuje riječima bez pokrića i da svoju rasklimanu stranačku pouzdanost ne može graditi na teoriji urote koje nema ili je zapravo i ima: njezino je sjedište u strukturama paranoje odakle se svih ovih godina, promišljeno ili spontano, kuju priče za naivnu djecu postkomunizma o tome da će nam izvan očinske stranke na vlasti zli ljudi dijeliti otrovne bombone koji će nam doći glave. ~ 92 ~

Najoštrije osuđujemo napad na kuću gospodina Vladimira Štengla, gradonačelnika herojskog Vukovara koji se sinoć (06. 09. ’02.), bacanjem bombe, dogodio u Vukovaru. Iako službenih izviješća o počinitelju ili počiniteljima još nema, nije teško pretpostaviti o komu se radi, ali, bez obzira na počinitelje, mi iz Udruge hrvatskih političkih uznika «Ivo Mašina» iz Zadra, kako već rekosmo, najoštrije osuđujemo taj čin. Tim više, jer ovaj gnjusni napad na kuću Hrvata u Vukovaru povezujemo i sa nedavnim oružanim napadom Jugo - srpske vojske na mještane Šarengrada, odnosno na teritorij Republike Hrvatske koji sve češće prave incidente u Lici - Udbini i Donjem Lapcu, gdje Srbi svakodnevno orgijaju s pjesmama iz albuma - četničkih borbenih pjesama, te na taj način iritiraju (izazivaju) doseljene Hrvate iz Bosne, kako bi ih se čim prije riješili. Primjećujemo, također, da im ova aktualna komunistička vlast u tome u mnogome dosta pomaže time, što blagovremeno i na vrijeme, stambeno, ne zbrinjavaju hrvatske prognanike iz Bosne. Primjećujemo, također, da ulje na vatru još posebno dolijevaju srpski voždovi M. Đukić i M. Pupovac koji, pri obilasku Like, huškaju Srbe, govoreći im, da im oni ne mogu puno pomoći, pa ih upućuju, da se svaki ponaosob, obraćaju međunarodnim emisarima, koji svakodnevno obilaze Srbe povratnike, «istražujući» eventualne hrvatske propuste kod zbrinjavanja Srba povratnika. Primjećuje se očigledna naklonjenost međunarodnih lutajućih emisara prema Srbima, pa i zbog toga protestiramo - zašto vladajući pred ovom činjenicom zatvaraju oči? Zadar, 07. 09. 2002. Ivo Matanović List, Narodni list, G. Slavonije, Zadarski list

~ 93 ~


HRVATSKO DRUŠTVO POLITIČKIH ZATVORENIKA - ŽRTAVA KOMUNIZMA PODRUŽNICA ZADAR PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

SLoBodNA dALMACIJA - TRIBINA

pomirdbu, u prvom redu radi naše djece i unuka a poglavito naraštaja koji će tek doći. Mi smo ionako, da još jednom podsjetimo, pri kraju svog života pa više nema potrebe da prevrćemo kosti naših predaka, a još manje da zavađamo našu vlastitu djecu, unuke pa i one koji će tek doći. Dakako to ne znači da smo mi protiv novog popisa svih žrtava Drugog svjetskog rata, naprotiv, mi smo bili ti koji smo predložili da se jednom zauvijek izađe sa istinom, ma koliko ona bila bolna, za neke.

Ovih dana čuli smo i gledali preko dalekovidnice neprimjerene i vrlo uvredljive riječi od pojedinih crveno obojenih zastupnika - primjerice od Damira Kaina iz IDS-a te Antuna Vuića i Ninića iz SDP-a, a s u svezi izvješća saborske komisije o žrtvama Drugog svjetskog rata i poratnih godina - za vrijeme komunističke vladavine.

Znamo i to da su ovo predizborna vremena pa si pa si zastupnici dozvoljavaju malo više slobode da blebeću kako kome odgovara, ali neka ne zaborave da i mi, koji ih slušamo, nismo blesavi i politički nepismeni da ne znamo razlučiti žito od kukolja.

Riječnik kojim je govorio Damir Kain odgovara onom iz 1945. g., kojim su govorili partizanski komesari, drzak krajnje neuljudan i nadasve vulgaran do te mjere da ga se, po našem mišljenju, trebalo odmah udaljiti s govornice, a što to, na žalost, od predsjedavatelja nije učinjeno.

Uvredljivi i vulgarni istupi bivših komunista, sa najvišeg mjesta u Hrvatskom saboru, podsjetila nas je da budemo još budniji, kada su u pitanju komunisti i njihovi trabanti te da upravo nadolazeće izbore iskoristimo u svoju korist i, konačno, odstranimo sav komunistički kukolj iz zdravog hrvatskog tkiva.

Radilo se, naime, o broju poginulih i prognanih svih žrtava na obije strane zaraćenih - partizana i Oružanih snaga NDH. Iz onoga što smo čuli iz izvještaja gospodina zastupnika Svibena razabrali smo da je posao oko ovog vrlo osjetljivog pitanja, iako nedovršen, obavljen savjesno i vrlo dobro, pa mi iz Udruge Hrvatskih političkih zatvorenika - Žrtava komunizma svesrdo podržavamo, a u isto vrijeme oštro osuđujemo istupe «drugova» iz IDS-a i SDP-a koji su, osim što su zlorabili najvišu državnu instituciju, Hrvatski Državni Sabor, vrijeđali i cjelokupni hrvatski narod. Poglavito se mi - bivši uznici i žrtve komunizma ne možemo pomiriti sa činjenicom da se i nakon deset godina, od propasti krvave komunističke vladavine, javljaju oni koji bi htjeli povratiti sve na staro, kako je bilo prije dvadeset godina, a svoje protivnike poslati na galge (vješala).

Zato, poručujemo svim Hrvatima da izađu svi na izbore i dobro otvore oba oka, kada se budu odlučivali za koga će glasati - pa i ono treće Kiklopovo, jer će nam i ono dobro doći. U Zadru, 27. listopada 1999. g. Ivo Matanović - Zadar

Multipliciranje brojki o poginulim i zatočenim svih građana Hrvatske u vrijeme koje je daleko iza nas, nije ništa drugo nego prevrtati kosti svim mrtvima, bilo sa koje strane, a to, dakako boli i vrijeđa, u prvom redu, sve naše uznike i patnike iz njihova vremena, a zatim i sve one kojima je Hrvatska na srcu. Mi smo ti, koji smo prvi pozdravili svekoliku Hrvatsku ~ 94 ~

~ 95 ~


HRVATSKO DRUŠTVO POLITIČKIH ZATVORENIKA - ŽRTAVA KOMUNIZMA PODRUŽNICA Zadar d.o.o.

Priopćenje za javnost - vezano za otvoreno pismo Šibenskih svećenika upućeno nadbiskupu Bozaniću

Sa radošću smo pročitali pismo nekolicine Šibenskih župnika upućeno preuzvišenom Zagrebačkom nadbiskupu Bozaniću, u kojem sa zabrinutošću se kritički obraćaju svom nadređenom u pismenoj formi, što, priznat ćete, u Hrvatskoj dosad nije bila praksa. Ovim pismom, kako već rekosmo, mi bivši politički zatvorenici obradovali smo se i zbog toga, što je uvijek u Hrvata ima hrabrih ljudi koji pred komunistima i svekolikim drugim ateistima i anti Hrvatima ne uzmiču, kad je u pitanju vjera a preko nje i ugroženost svekolikog Hrvatskog nacionalnog bića. Mi, bivši uznici i žrtve komunizma, kako se sada i formalno nazivamo, posebno smo osjetljivi kada se samo spomene ime komunizam, a kamoli na njihovo ateističko i anacionalno ponašanje, naspram osamdesetpostotnom vjerničkom i hrvatsko - nacionalnom orijentiranom puku. Mi to dobro znamo, jer smo njihove batine i druge tiranije osjetili na svojim leđima, u njihovim tamnicama i drugim mjestima, a mnogi od nas su i svoje živote ostavili u tamnicama, a i na drugim znanim i ne znanim mjestima gdje su nas potajice ubijali ili toliko izmučili da smo kasnije tako izmučeni vrlo mladi umirali. Šibenski hrabri svećenici dobro su uočili, a mi im, u svemu što su rekli vjerujemo, da je vjera ugrožena, samim time što se već sada pojedini državni dužnosnici protiv nje i javno očituju. Za očekivati je da se u skoroj budućnosti i vjeronauk u školama zabrani. Sve je moguće, pa zato mi bivši uznici na vrijeme dižemo svoj glas i upozoravamo sve dobronamjerne Hrvate i kršćanske vjernike da nam se pridruže. Napose upozoravamo naše Saborske zastupnike, koji misle kao i mi, da sa najvišeg mjesta u Hrvatskom ~ 96 ~

Državnom Saboru glasno progovore i suprotstave se komunističkom pokušaju da, s obzirom da su i formalno na vlasti, povrate ateizam na razinu u kojemu je prije deset godina bio. Moramo, međutim, i nešto kritički reći na pismo Šibenskih svećenika, a to je netom i naš vrli teolog Šagi Bunić primijetio, da kada se govori o moralu pojedinaca ne treba biti pristran. Imputirati komunistu Račanu da se tri puta ženio i uzimao drogu, samo smo zato što je komunista, a ne, recimo i Matešu ili bilo kojeg drugog sličnom njima, nije na razini fer - pleja. Ovdje je, izgleda nam, i sam g. Šagi Bunić krupno pogriješio, jer je zaboravio spomenuti da je i gospodin Mateša bivši komunista, koji je, kao komunistički petokolonaš, zakamuflirano djelovao u HDZ-u punih deset godina. Posrnuli HDZ ne treba žaliti, jer je upravo on u svojim redovima imao najveći broj komunista. Za žalit je posrnuli HSS i donekle HNS. Posebice HSS - stranku koja je tradicionalno hrvatski orijentirana, a što se tiče Budišinih liberala oni su, uzevši generalno, uvijek na vjetrometini, a naši hrvataski liberali služe nam na sramotu, jer su od komunista nasamareni i politički i politički nadigrani da više ne znaju i tko im glavu nosi, a sve to, recimo to otvoreno, uz svekoliki blagoslov svog «prepametnog» vođe. Neki nam prigovaraju, pa i u našim redovima, «da smo mi staleška Udruga koja se ne treba brinuti puno o politici ili što je još gore sa njom se baviti». Takovima javno odgovaramo, da mi nismo politički mrtvaci jer smo se upravo zbog politike u prošlom režimu bili proganjani. Politika je, recimo još i to, naše drugo zanimanje. Sa njom smo se rodili, život živjeli i sa njom ćemo i umrijeti. Dakako, sve za boljitak Hrvatske, hrvatskog bića i hrvatskog kršćanskog vjerovanja ili morala, ako hoćete. Ovo što smo naprijed rekli nije samo radi zaštite od objeda Šibenskih svećenika već i zbog toga, što smo i sami primijetili, da je revanšizam u punom zamahu. Najprije u nekim sitnim segmentima naše svagdašnjice, a poslije sve do cilja tamo gdje su bili 1989. g. Primjećujemo da se skidaju hrvatski simboli sa javnih mjesta. Imamo jedan najsvježiji primjer. Sa našeg poštanskog sandučića pred vratima već treći puta skidaju nam naš natpis «HDPZ - ŽK» i natpis «Civilnih stradalnika Domovinskog rata» koji se nalazi tik uz naš, jer su nam i kancelarije jedna uz drugu.

~ 97 ~

Ivo Matanović

Hrvatsko se ime iz pridjeva premješta ponovno u genitiv, a gdje se to može pokušava se čak i potpuno izbaciti. Mi stariji, znamo to dobro uočiti, jer znamo kakove tekstove smo čitali prije deset godina - u prošlom stoljeću, a kakove sada iščitavamo i to sve, opet, pod krinkom profesionalizma. Da ne bi bilo zabune, ovdje mislimo samo na novinarske tekstove koje nam nude, uvijek režimski novinari. I za kraj, svekolikoj hrvatskoj javnosti poručujemo, da mi bivši uznici i patnici nismo samo prošlost, gdje nas neki žele smjestiti, već sadašnjost i budućnost, a ako ustreba spremni smo, za očuvanje Hrvatskog imena, ponovno i u tamnice ići. Dakle, računajte na nas! U Zadru, 05. 03. 2000. g. Ivo Matanović

HRVATSKO DRUŠTVO POLITIČKIH ZATVORENIKA - ŽRTAVA KOMUNIZMA JUTARNJI LIST

JUGoZASTAvA U PREKU

Najoštrije osuđujemo dizanje na jarbol Jugoslavenske zastave, što se nedavno dogodilo u Preku, jer mi, bivši zatvorenici i žrtve komunizma, velikog srpstva i Jugoslavenstva, u tome vidimo ponovno oživljavanje srbo - jugoslavenstva pa i velikog srpstva, ako hoćete, jer ovdje se ne radi o nikakvom banalnom činu i nestašlucima mladića koji su željni isticanja preko javnih medija, kako su to sami priznali, već o smišljenim provokacijama protiv Hrvata, hrvatske državnosti i hrvatskog nacionalnog bića. Kada bi se radilo, u ovom slučaju, samo o, kako rekoše, skretanju pozornosti na sebe - da budu istaknuti preko mas - medija, onda su za tu prigodu imali izbor «mali milijun» drugih primjera da proslave svoj rođendan (možda je neka druga obljetnica u pitanju) a ne da se za tu prigodu prizivaju aveti prošlosti te uz to još da uznemiruju pošteno Hrvatsko pučanstvo Preka i okolice. Zato mi bivši hrvatski zatvorenici i mučenici, oštro osuđujemo, ponavljamo to još jedanput, ovaj antihrvatski čin i tražimo od Hrvatske policije i ostalih nadležnih da postupe po zakonu i oštro ga, primjera radi, primjene, jer ovo nije osamljen slučaj. Jugonostalgičari i dalje ne miruju! Kad god im se pruži prigoda vješto ju koriste, a kad to ne mogu sami učiniti onda vrbuju mladež i sa njom manipuliraju. Dragi Hrvati i hrvatski domoljubi budimo svjesni toga da će oni to i u buduće činiti, a nama žrtvama komunizma i jugoslavenstva jedino preostaje da koristimo sva sredstva da ih u tome spriječimo. Ivo Matanović

~ 98 ~

~ 99 ~


IRoNIJA JE dA BIvŠI dŽELAT PoSTANE PoNovNo PREdSJEdNIKoM SvoJoJ BIvŠoJ ŽRTvI

Hrvatsko društvo političkih zatvorenika - Žrtava komunizma, Podružnica Zadar, na svojoj proširenoj radnoj sjednici od 19. prosinca 1999. g., čuvši vijest iz Zagreba da je naš član i predsjednik gospodin Marko Dizdar se učlanio u Manolićevu HND stranku, oštro osudilo taj čin te jednoglasno svih deset nazočnih članova donijelo odluku i zaključak slijedećeg sadržaja: Iako je naše Društvo staleško i vanstranačko ono nije nikako i apolitično, dapače, zaključeno je da se buduće Udruga više politički bavi na svim segmentima društvenih zbivanja, poglavito kad su u pitanju predstojeći izbori i političko opredjeljenje svih članova Udruge. Nije nam svejedno je su li naši članovi stranački opredijeljeni prema lijevo ili desno. Na kraju krajeva «mi smo prve lučonoše i obzorje ove današnje naše slobode, pa nam nije svejedno tko će sa nama vladati», rekao je jedan od nazočnih članova. Svojevrsna ironija je da bivši dželat postane ponovno predsjednikom svojoj bivšoj žrtvi, kaže se dalje u diskusiji nazočnih. Bivši politički zatvorenici jednoglasni su, kad kažu, da sa bivšim komunistima koji su se reciklirali, i danas pod nekim drugim zakamufliranim imenom, ponovno se nameće svekolikom Hrvatskom puku, nemaju nikakve sveze ili, ne daj Bože, mogućeg članstva u tim strankama. Da bi bili jasniji, ovdje taksativno navodimo i koje su to stranke: SRP, SDP, u prvom redu, zatim SDA, IDS i sve čiste socijalističke, koju vode dr. Branko Horvat i Silvije Degen. Naime, kaže se dalje u reagiranju nazočnih članova da se spomenute stranke do sada nisu ničim dokazale da su one i Hrvatske, a neke od njih, poput IDS-a se i javno očituju kao neke samostalne regije koje se zauzimaju za odcjepljenje od matice Republike Hrvatske te moguće priključenje nekoj drugoj asocijaciji - Istra Talijanima, a Dalmacija sa Talijanima ili ponovno sa Srbima, jer su u ovoj stranci zakamuflirani bivši Orjunaši. Sve se ovo, implicite, može primijetiti u javnim istupima njihovih čelnika.

~ 100 ~

U slučaju sa već rečenim i slučaj gospodina Marka Dizdara ocijenjen je kao drastičan i amoralan, jer se radi o dugogodišnjem bivšem robijašu koji je 11 godina odrobijao najteže robije i sve to stoički izdržao - bez žaljenja ili traženja pomilovanja. Oni koji ga dobro poznaju i koji su sa njime suđeni, s obzirom na njegovo držanje na sudu a i u kaznionici Lepoglava ne mogu se čudu načuditi, što se to sa gospodinom Dizdarem događa. Na istom sastanku dogovoreno je da Zadarska podružnica hitno prosvjeduje prema središnjici te da Središnji odbor hitno sazove sjednicu svih članova, odnosno čelnih ljudi iz podružnica, kako bi se na nivou Središnjice zauzelo jedinstveno stajalište o slučaju gospodina Marka Dizdara. Zadarska podružnica uzima si za moralno pravo, jer je po broju članova i najveća, da reagira na način kako je upravo gore rečeno. U duhu sveopće pomirbe svih Hrvata i naša Udruga se drži tih načela ali samo do tolerantne i snošljive granice, rečeno je na kraju svih deset nazočnih na sastanku. Pored ostalog, na istom sastanku zaključeno je da Udruga - Podružnica Zadar nosi ime legendarnog Ive Mašine koji je mučki ubijen u Staroj Gradišci. I na posljetku izabran je Nadzorni odbor od 3 člana kao i Sud časti od, također, tri člana. 21. prosinca 1999. g Ivo Matanović i Ante Šarić

~ 101 ~

IVO MATANOVIĆ O BARIKADAMA U SIVERIĆU

Zadarski list, 19. prosinca 2000

o SIvERIĆU oZBILJNo RAZMISLITI

IZ RADIOKLUBA ZADAR

Piše: N. Vertovšek Slobodna Dalmacija, 5. studenog 1999. g.

Zd RAdIovALovI SvE «BUČNIJI» Nije uopće iznenađujuće da nam se u Hrvatskoj po drugi put dogodila «Balvan revolucija», samo ovaj puta malo popularnije nazvana «Šliper revolucija» (naziv za pragove). Što ćete revolucije idu za svojim revolucionarima. Tako je bilo za vrijeme Francuske, Oktobarske, Titoističke i jogurt revolucije, pa zatim, nama Hrvatima upamćene, balvan revolucije. I najzad ove najnovije Siverićke prosinačke «Šliper revolucije». Dakako, tadašnji, na izborima 1990. poraženi komunisti, zvali su to malo blažim terminom, «balvan barikade». Sadašnji, odnosno ondašnji komunisti, radi se o istim ljudima, Siverićke barikade nazivaju, također, samo barikade. Nije, dakle, teško zaključiti da je njihov Lenjin imao pravo, kad je u svojem manifestu rekao da je «pojam revolucija ustvari dijalektički oblikovan pojam za sve nacionalne pobune protiv buržuazije». I najnovija srpska prosinačka pobuna u Siveriću nije ništa drugo doli kontinuitet one pobune iz devedesetih godina, a koju je najbolje, u razgovoru s potpisnikom ovih redaka definirao jedan zadarski «lojalni» Srbin, koji doslovce kaže: «Pa, slušaj čovječe, pa što ti sad tu nije jasno? Devedesete godine na izborima komunisti su hametice potučeni, a sa njima i Srbi u Hrvatskoj koji su s gubitkom na izborima izgubili i sve povlastice koje su u Hrvatskoj još od Austrougarske imali». E sad, dragi čitatelji, proučite ovu ne baš slučajnu koincidenciju dviju pobuna. Devedesete HDZ je nazvan «strankom opasnih namjera» i to od istih ljudi koji su nakon što su došli na vlast, sa svojom politikom, sa sobom donijeli i drugu pobunu - skoro na istom regionu kao i tada. Obje upravo spomenute pobune vezane su sa izborima. Ona prva zbog izgubljenih, a ova druga zbog nadolazećih izbora, nadodaje mi, na moj komentar, inače pričljivi «prijatelj». I još na kraju mi reče: «Ona prva pobuna bila je poprilično primitivna - barikade sa balvanima, a ova druga je puno sofisticiranija pa je zato i nazvana «Šlifer barikada». Na kraju razgovora nije mi preostalo drugo nego da se od srca nasmijem. Šala na kraj, ove barikade u Siveriću nisu za šalu nego za ozbiljno razmišljanje. ~ 102 ~

I najnoviji tečaj Radiokluba «Zadar», ujedno i prigoda za obilježavanje 51. obljetnice postojanja Kluba, samo je potvrdio jačanje aktivnosti, još od lanjskog obilježavanja pola stoljeća «zadarskih» radiovalova. Tada su bili nazočni i mnogi najstariji zadarski radiotelegrafisti operateri poput Ivice Stamaća, pok. Mirka Pece, Mladena Bačića i niza ostalih koji su dali svoj pečat današnjem značenju zadarskog pozivnog znaka 9A1BST 9A6W. Pet novih operatera znak je snage Kluba, kao i odluka Ministarstva pomorstva, prometa i veza da se tzv. «P» razredi polažu u klubovima, pa se tako i u buduće očekuje još više mladih zadarskih polaznika tečaja. Prema riječima Hrvoja Matanovića, predsjednika Radiokluba «Zadar», i protekla je godina donijela sudjelovanje gotovo svih VHF, UHF i SHF natjecanja - proljetna natjecanja obavljena su «iz Kluba», a jesenska iz terenske lokacije i lokatora na Murteru. Udarni «Hrvatski ljetni kup» odrađen je s potpuno novog kvadranta s planine Poštak između Knina i Gračaca. Zavidan broj veza na natjecanjima, uz niz akcija priprema i popravaka uređaja i antena, postavljanja nove vertikalke na Sv. Mihovilu… doista je puno poteza i akcija koje je trebalo obaviti na vrijeme i korektno, ali i dugogodišnje iskustvo i entuzijazam mlađih operatera pokazali su svoje pravo lice. - Posebna kratkovalna «poslastica - ističe Hrvoje 9A3EO - bila je ljetna Češko - hrvatska ekspedicija IOTA 99 Murter - Kornati, koja je organizirana uz pomoć Hrvatskog radioamaterskog saveza i čeških prijatelja, koja je radila i pod posebnim hrvatskim znakom. Zajedno sa češkom ekipom od 15 ljudi počeli smo «raditi» na Murteru, a već na početku aktivirani lokator «donio» je brojne radioveze sa svih strana svijeta. Moram naglasiti da smo ~ 103 ~

Ivo Matanović

radili pod iznimno otežanim vremenskim uvjetima, od «paklene» vrućine pa do orkanske bure u kojoj je cijela naša ekipa i ekspedicija pretrpjela teške trenutke - kaže predsjednik Matanović. Upravo je navedena ekspedicija pokazala pravu snagu hrvatskih radioamatera iz Zadra, a valja posebno napomenuti da je po ostvarenim rezultatima među prvih pet u svijetu! No, kako to i biva u ovakvim radioamaterskim akcijama, zahvalnost za rezultat i druženje, po kojima su radioamateri i poznati, zadarski Klub duguje i Igoru Turčinovu, upravitelju Nacionalnog parka «Kornati», Nikoli Gamilecu, predsjedniku HRS-a, mornarima broda trajekta «Purara», Goranu Jeliću, vlasnika restorana u Piškeri, šefu ACI - jeve marine Piškera Šintiću… Uz dojmljiv broj bodova iz natjecanja, rezultat je bio nesumnjiva promidžba hrvatskog turizma među češkim radioamaterima.

IZ UDRUGE POLITIČKIH UZNIKA „IVO MAŠINA“ ZADAR

Piše: Ivo Matanović Regional, 7. 06. 2003.

đURđA AdLEŠIĆ KAo HSLS-ov PINoKIo ILI đURđA HoMo dUPLEX

Zureći u dalekovidnicu popratio sam i naše jučerašnje prosvjede protiv rata u Iraku i to tek toliko, da vidim nekoga od poznatih političkih faca. Među malobrojnim prosvjednicima, jedva njih stotinjak, primijetio sam i jednu poznatu političku damu, a koga drugog već i ovoga puta gospođu Đurđu Adlešić. Kažem i „ovoga puta“, jer sam tu istu damu nedavno vidio i na prosvjedima homoseksualaca i lezbijki, kada sam taj slučaj i javno obznanio. Obznanio sam to samo zato jer sam sve do tada gospođu Đurđu Adlešić smatrao ozbiljnom i moralnom hrvatskom damom. Budući me ona tada, u društvu sa pederima, razočarala, nije slučajno što mi je i ovoga puta, zureći u dalekovidnicu, upala u fokus. Naime, ona za mene više ne slovi „kao ozbiljna dama“, pa ni ovaj tekst ne posvećujem njoj, već njenoj političkoj stranci koju ona u Saboru još uvijek predstavlja. U današnjim međunarodnim političkim prilikama, ne stati uz Ameriku je ravno samoubojstvu. Tim više jer je naša dijaspora u 99% slučajeva stala uz Ameriku. Poglavito hrvatski Amerikanci diljem cijelog američkog kontinenta pridružili su se Amerikancima, a mnogi od njih dragovoljno su otišli ratovati protiv iračkog monstruma i diktatora, koji je svoj vlastiti narod doveo do bijede - unatoč tome što je Irak jedna od najbogatijih zemalja svijeta sa rezervama nafte. Osim toga, Đurđa nije politički diletant pa da ne može ocijeniti, na koju stranu treba da stane. Ma koliko dio tvz. nesvrstanog svijeta osuđuje rat u Iraku, on je pravedan, ako se uopće može govoriti o pravednom ratu, jer se u ovom slučaju on vodi protiv čovjeka - monstruma i čovjeka koji prijeti čovječanstvu sa uništavajućim oružjem i terorizmom. Mi Hrvati posebno moramo biti za razoružanje Iraka i likvidaciju Sadama iz više razloga. Kao prvo, ne smi-

~ 104 ~

~ 105 ~

Ivo Matanović

jemo zaboraviti na nedavni rat sa Muslimanima u Bosni i Hercegovini, gdje je ne mali broj Iračana ratovao na strani Muslimana, a protiv Hrvata, čije se posljedice još danas osjećaju. Sjetimo se samo nedavnog zločina u hercegovačkoj Kostajnici gdje je mučki ubijeno troje Hrvata. Ili, zašto se još uvijek Hrvati ne vraćaju u mjesta gdje su Muslimani većinski naseljeni? Na ova pitanja nitko od hrvatskih političara nije dao odgovor, ali kad su u pitanju politički poeni, kako se održati na vlasti, zato uvijek imaju spreman odgovor. Šurovati i sa crnim vragom, ako će za njega glasovati, a za sutrašnjicu Hrvata, puno ih nije briga. Sve smo to već vidjeli, ali nikako da se opametimo i stanemo na pravu stranu. Uvijek nekako srljamo «kao guske u magli». Daleko bi me odvelo da nabrajam sve naše veze sa Amerikom, ali ne mogu da ne spomenem i svu dosadašnju potporu Amerikanaca Hrvatima, po završetku Prvog i Drugog svjetskog rata, a poglavito ovog zadnjeg Domovinskog rata protiv srpskog agresora. Ne samo da su nam pružali financijsku pomoć već i direktnu vojničku. Sa američkom tehnikom «Oluja» je uspješno i pobjedonosno završila, a pet godina kasnije Amerikanci su uklonili i posljednjeg balkanskog diktatora zločinca Slobodana Miloševića, a sa njime, dakako, i sve nade veliko - srpskih megalomana ka stvaranju velike Srbije, na račun ostalih susjednih naroda - posebice Hrvata. Ovdje se više nema što dodati, nego još jednom osuditi sve one koji se protive pravednom američkom ratu protiv iračkog diktatora i njegovih pristaša, jer sloboda Iračkog naroda, ma od kuda ona došla je i sloboda nas Hrvata. Još jednom, po ne znam koji puta, upozoravam svekoliko hrvatsko pučanstvo da ne nasjedaju komunistima i svima onima koji se vežu za Nesvrstane, jer njih praktično više nema. Ostala je samo njihova «deva tehnologija» sa kojom nas obdaruje naš «vrli» predsjednik Mesić, putujući po njihovim zemljama i tražeći njihovu potporu za stvaranjem treće Jugoslavije ili velike Balkanije. Naravno, u kojoj će on biti prvi njen predsjednik.

~ 106 ~

Ivo Matanović List i Narodni list, 26. rujna 2002.

IZMIŠLJENI MESIĆEvI ATENTATI

Kad si čovjek, u našem slučaju predsjednik Republike, u narodu kojeg predstavlja, izgubi povjerenje, važnost i značaj kojeg bi trebao imati kao obnašatelj visoke državne dužnosti koju obnaša, onda se za takovog čovjeka veli, da je čovjek bez autoriteta, a čovjek bez autoriteta, opet narodski rečeno, nije čovjek. Onu antropološku narodnu mudrost nedavno sam čuo od jednog Ličana, koji mi je, uz priču o Mesiću, ispričao još nekoliko ličkih narodnih mudrosti koje se odnose na čovjeka kao osobu u pozitivnom smislu i nečovjeka u negativnom smislu. Dakako da mi je, moj prijatelj Antiša Ličanin, s ovom pričom ugodno iznenadio. Toliko smo se zapričali da sam na koncu izgubio autobus - iz Gospića za Zadar. Ništa zato, velim mu, ostat će nam više vremena da još malo popričamo. A o čemu smo najviše «divanili», zna se, o politici i ljudima koji prezentiraju naš narod. Naravno da je tako najviše razgovora bilo o našem «vrlom» predsjedniku gospodinu Mesiću, kojeg moj sugovornik Antiša nikako da prihvati kao predsjednika, nego ga nazivlje, sa tkz. predsjednikom. Velim mu, opet, pa nemoj Antiša tako, jer ipak su ga Hrvati i ona druga tkz. građanska kategorija ljudi sa uvjerljivom većinom, legalno na izborima, izabrali. Jest, srdito će Antiša. Točno je to da smo ga legalno birali i izbrali, ali je, isto tako točno da nas je on sve skupa legalno lagao. Obećavao nam je sve i svašta - kule u oblacima, nastavlja dalje Antiša, te da će srediti pravosuđe i uvesti pravnu državu u funkciju, a kako vidiš - od toga ništa. On se više nego oštaplerski ponaša. Skupa sa Račanom rasprodaje sve živo i sve što se prodati može, a umjesto pravne države i suzbijanje katastrofalnog kriminala i korupciju, on razvlašćuje i zatvara naše hrvatske vitezove koji su svojom krvlju natopili ovu zemlju. Uostalom, naglašava Antiša, i njemu su omogućili da bude izabran za poglavara ove zemlje, a on im, kako vidiš, uzvraća sa otpustom iz službe i sa njima puni zatvore…

~ 107 ~

Ivo Matanović


Zato nije nikakvo čudo da je izgubio povjerenje naroda i da je jedini predsjednik u svijetu bez autoriteta kojeg bi kao poglavar jedne zemlje trebao imati. Dodajem u šali, pa ni to nije loše, što više ide stranputicom i laže narod, prije će se sam urušiti, a onda je na nama da kod glasovanja dobro otvorimo oči koga da, poslije njega, biramo si za predsjednika.

povratku u komunizam. Zar ne vidiš da i dalje uspijevaju zavaravati naivni Hrvatski narod s parolom «bolje svima, nego njima». Posebice se to odnosi na Račana koji je od Mesića preuzeo sve njegove prerogative vlasti, pa radi što hoće. Mesić mu služi kao fikus i estradni zabavljač sa kojim i uz pomoć srpskih i bosanskih narodnjaka zabavlja kućne pomoćnice…

Da, da, lako se je tebi šaliti, a da si ti, kojim slučajem, u ovom ratu izgubio sina, a drugog ti po povratku iz vojske (rata) zatvore i optuže kao zločinca, samo zato što je branio svoju zemlju, onda se ti ne bi šalio, u suzama govori dalje Antiša. Ipak ga smirujem i molim ga da mi malo prokomentira sve Mesićeve tkz. atentate, prvo u zemlji pa zatim u austriji i ovaj posljednji u Rumunjskoj…

A što je onda Mesić?

Ha, ha, ma, ajde molim te, ironično će Antiša. Ma kakva je on «faca» da bi ga još netko i upucao? On ti je nitko i ništa u svojoj vlastitoj zemlji, a kamoli vani, pa baš zato izmišlja tobožnje atentate. U Hrvatskoj mu više nitko ništa ne vjeruje, pa je zbog toga izmislio atentate u inozemstvu s kojima želi skrenuti pozornost na sebe i upozoriti svjetsku javnost kako ga u zemlji progone hrvatski nacionalisti i neo «fašisti». A Račan?

Ma kakovi Mesić. On služi Račanu kao kvisko. Uporabljava ga samo po potrebi. Kad mu zatreba, skokne do Pantovčaka po potpis i tako «amenuje» sve ono što je sam odlučio. Uzmimo samo za primjer sve njegove ostavke. Sa Slovencima je stvorio krizu oko Krškog, zatim podnio ostavku sam sebi, pa da bi, opet, uz pomoć kviska Mesića imenovao sam sebe za premijera i tako u nedogled z…….. i zaluđuje svekoliki Hrvatski narod. Nismo više imali vremena ćakulati, a i za čitatelje će biti dosta, da još jednom saslušaju o svojim «vrlim» predsjednicima - ono što već ionako sami znaju.

E, moj Ive! On ti je čovjek drugog soja. Iako nije čiste hrvatske krvi, ipak je on, za razliku od Mesića, Skandinavac - germanskih gena i zna što radi. Opet ga prekidam. Znači li to da je on, ustvari, stranac koji se asimilirao u Hrvata? Upravo tako! On ti je kao i gospodin Mesić, asimilirani Hrvat, samo s tom razlikom što je Mersić mješanac između hrvatskih Roma i Hrvata, a Račanu je samo majka Hrvatica, pa onda nije nikakvo čudo što nam je u državi ovako kako jeste, jer ju stranci vode Opet ga prekidam… Možda si u pravu, ali bitnije je što oni ustvari rade i što su do sada napravili. Ništa osobito, ali su zato stvorili toliko kriza sa kojima se, vrlo vješto, rješavaju neposlušnih antikomunista i svih drugih koji im stoje na putu ka ~ 108 ~

~ 109 ~


JUGOSLAVENSKA ZASTAVA NA OTOKU MURTERU - OBIJESNA IGRA MALOLJETNIKA ILI POLITIČKI SLUČAJ

B. Pavlov - E. Juraga Slobodna Dalmacija

«PoLITIČKI SLUČAJ» S MURTERSKoG SMETLIŠTA

Zadarsko društvo političkih zatvorenika u događaj vidi upletene prste jugonostalgičara i bivših komunista, dok Željka Radaman, tajnica OŠ u Murteru, kaže da su zastave bivše države pronašli u nekoj kutiju ropotarnici koja se sređivala nakon završetka školske godine. Zajedno sa drugim starim odbačenim stvarima bacili su je na smetlište. No, tamo su je pronašli dječaci i navečer izvjesili na stup. Sutradan su je skinule čistačice, a netko je izvjestio i policiju… Podizanje jugoslavenske zastave s petokrakom pred osnovnom školom u Murteru prije mjesec dana izazvalo je pozornost javnosti tek ovih dana zbog priopćenja zadarske podružnice Hrvatskog društva političkih zatvorenika žrtava komunizma koje je upozorilo na taj slučaj. Pri tom je sve izraženija težnja za stvaranjem novog slučaja pri čemu, kako to često biva, stradaju činjenice. A za činjenice smo se obratili tajnici osnovne škole «Murterski škoji» u Murteru Željki Radman koja nam je iznijela ovu kronologiju događaja: «Nakon završetka školske godine sređivali smo improvizirano skladište u kome su godinama bile pohranjene stvari iz stare škole izgorjele u požaru. U jednoj kutiji je nađena jugoslavenska zastava za koju nitko nije znao i koja je zajedno s nepotrebnim i dotrajalim stvarima bačena na smetlište. Zastavu su, međutim, pronašli dječaci pretražujući kutije i po svoj prilici navečer je izvjesili na stup. Sutradan ujutro zastavu su skinule čistačice, a netko je tome izvijestio policiju koja je napravila uviđaj. Mislili smo da je time stvar zaključena kad, evo, netko je od svega želio napraviti slučaj». Na osnovi iznesenog riječ je prije o dječjem nestašluku negoli o političkoj provokaciji. Ipak u spomenutom priopćenju zadarsko Hrvatsko društvo ~ 110 ~

političkih zatvorenika u događaju vidi upletene prste mjesnih jugonostalgičara i bivših komunista, a neizravno i SDP-a. Predsjednica SDP-a za općinu Tisno Davorka Skračić na te insinuacije kratko je odgovorila: - Povezivanje naše stranke s ovim slučajem najobičnije je podmetanje na koje je bespredmetno odgovarati. Ne znamo kome je uopće potrebno prozivanje i podgrijavanje atmosfere na temelju neosnovanih optužaba. Da to nema veze s osnovnim normama demokratskog ponašanja, više je nego očito. No, predsjednik Općinskog vijeća Tisnog Drago Skračić ima ponešto drukčije viđenje cijelog događaja, iako mu, odmah veli, ne pridaje previše pozornosti. Jer, veli, Hrvatska je stvorena i čvrsta, pa jedan ovakav eksces ne znači ništa. «Postavio bih međutim pitanje zašto se čekalo devet godina da se baci zastava bivše države? Možda je odgovor i u tome što se u vrijeme demokratskih promjena samo jedna djelatnica škole aktivno uključila u ta zbivanja. No, da bi razumjeli nestašluk maloljetnika, valja se vratiti pred novu godinu 1993. kada su maloljetnici također stavili jugoslavensku zastavu na jarbol, skinuvši hrvatsku. Bila je to očita provokacija prije izbora, a kako se sada i ovo događa pred izbore, upućuje na to da i nije sve slučajnost, kao ni nedavne optužbe na račun ravnatelja NP-a Kornati koji je član Poglavarstva općine Tisno u kojoj vlast obnaša HDZ», veli Skračić. Dodaje kako će HDZ ovakve stvari opraštati koliko je god moguće zbog sveopćeg hrvatskog pomirenja i neće tome pridavati preveliku pozornost kao što nisu ni 1993., iako su znali da su to (tada) djeca učinila na nagovor ljudi koji nisu skloni hrvatskoj državi. Kome je potreban slučaj s jugozastavom? Ivo Marušić, predsjednik Udruge hrvatskih veterana Domovinskog rata općine Tisno, inače Murteranin, komentira: «Nesmotrenost djelatnika škole prilikom čišćenja školskog skladišta iskoristio je dječji nestašluk. Mišljenja sam da taj postupak nema nikakve političke dimenzije. Ako ima krivične odgovornosti, to je nadležnost policije. Što se tiče raznih tumačenja, stvar je pojedinca da stvar tumače na svoj način. Pri tom bi ipak trebalo paziti na interes mjesta.» Edo Juraga ~ 111 ~


KAKO ZADRANI VIDE ZADAR

Suzana Kunac - Damir Pilić Slobodna Dalmacija, 25. 1. 2003.

ČETvRTI URBICId

Samo u posljednjih tisuću godina Zadar je imao četiri prekida urbaniteta: 1202. srušili su ga križari, 1520. to su učinili Talijani, 1944. su ga teško izbombardirali saveznici, a posljednjih deset godina strane osvajače zamijenio je domaći: HDZ Zadrani svome gradu tepaju da je petsto godina stariji od Rima, ali sadašnji trenutak, čini se, jedan je od najtežih u tromilenijskoj povijesti, bar što se privrede i standarda tiče. Samo u posljednjih tisuću godina Zadar je imao četiri prekida urbaniteta: 1202. srušili su ga križari, 1520. to su učinili Talijani, 1944. su ga izbombardirali saveznici, a posljednjih deset godina strane osvajače zamijenio je domaći: HDZ. Istina, uvijek je Zadar pokazivao obnoviteljsku snagu, ali ostat će zapisano da upravo ovaj grad možda i ponajbolje zrcali svu težinu i vonj kloake koju je desetogodišnji hadezeovski režim ponudio Hrvatskoj. Grad od sedamdesetak tisuća duša pred sobom ima otoke pomalo zaleđene u vremenu (posebno Pašman, otok najbliži kopnu koji nema hotel, čija se pojedina naselja još nisu priključila na vodovod), iza sebe prazno zaleđe, a u sebi dvadesetak tisuća nezaposlenih (od toga više od 10 posto razvojačenih branitelja), prekrasan zalazak sunca (prema riječima ispitanika) i havariranu privredu. Oba predratna zadarska giganta, SAS i Tankerska plovidba, posluju i danas, ali u osjetno manjem opsegu: SAS, inače procijenjen na 100 milijuna maraka, u međuvremenu je rascjepkan na nekoliko poslovnih jedinica. ~ 112 ~

Može se reći da gospodarstvo Zadra danas u potpunosti dijeli anemiju čitave Dalmacije, kojoj je sve do kraja Prvog svjetskog rata bio političkoupravno sjedište. Tvornica šivaćih strojeva Bagat, još jedan od bivših divova, s predratnih 3500 radnika u devedesetima je spala na jedva 300, a tekstilna industrija s 3000 radnika na 150. negdašnji Poljoprivredni kombinat Zadar s 5000 zaposlenih i najvećom proizvodnjom svježeg voća i povrća u Hrvatskoj odavno ne postoji (dok kupuju talijansko i španjolsko voće i povrće, Zadrani se sjećaju kako su Ravni Kotari nekad hranili pola Hrvatske; danas je 85 posto zemljišta u zadarskom zaleđu neobrađeno). Prema podacima ZAP-a s kraja devedesetih, na rang listi 100 hrvatskih tvrtki po ostvarenoj dobiti iz Zadra i čitave zadarske županije - nema nikoga. Nakon teških stradanja u Domovinskom ratu Zadar se transformirao i više ne živi od onoga od čega je nekad živio: metaloprerađivačka industrija, koja je nekad bila najjači zadarski adut, potpuno je uništena. Sad je glavna ‘fora’ trgovina, dakle neproizvodna djelatnost, a od onoga što je bilo ostala je samo Tankerska plovidba i Tankerkomerc. Logična posljedica teškog stanja zadarskog gospodarstva su socio - patološki fenomeni, po kojima se Zadar nametnuo kao isturena utvrda socijalne patologije u Hrvata. Kako navodi dr. Slavko Sakoman u svojoj knjizi «Društvo bez droge», po svim raspoloživim i poznatim indikatorima grad s najvećom pojavnošću heroinskih ovisnika u Hrvatskoj je Zadar. Prije rata Zadar je imao samo 70 - 80 ovisnika o težim drogama i to uglavnom u gradu, a sad ih je deset puta više; masovno se javljaju u prigradskim naseljima, a sve više je i s otoka. Prema istraživanjima Vladine komisije za zloupotrebu droge Zadar je još prije par godina preuzeo vodstvo na heroinskoj tablici: s gotovo 1000 registriranih ovisnika Zadar je prvi grad u Hrvatskoj u kojem se drogira više od jedan posto građana. Također, na zadarskom području već nekoliko godina raste broj suicida, a polovicu samoubojica čine razvojačeni branitelji. O Zadru na prijelazu milenija svoje su rekli i gradski likovi iz novinskih reportaža, poput Zdenka Morovića («U gradu je crnjak. Ljudi se drogiraju, ubijaju ili pljačkaju dućane, kriminal je otiša u nebo. Ja to razumin: ~ 113 ~

Ivo Matanović


ljudi su se odvikli od rada. Deset godina nemaš posao i ajde ti sad radi.»), Petar Pekoš («Neimaština. Besparica. Puno droge. Gnijezdo lošega.») ili Nikola Kovačević («Zadar? Znaš što ću ti reći? Sjećaš se ti kad je ono Nela Eržišnik na televiziji govorila: «Nemojte Srbe klati ni ubijati, dajte im penzije. A to su penzije da taman ne možeš ni živit ni umrit. Samo šta su u Hrvatskoj svi ispali Srbi, to je problem i Zadra i Hrvatske.»).

razlikuju od ostalih Dalmatinaca. Jedino u Zadru natpolovičan broj anketiranih (54%) smatra da je u nas danas najugroženije selo (u Splitu 40%, u Dubrovniku 46%, u Šibeniku 38%). Još značajnije istupanje ispitanici izražavaju kod kategorije ‘regija’, koju bira samo 11% Zadrana, za razliku od čak 30 posto ‘gospara’koji smatraju da je upravo regija najugroženija (u Splitu 24%, u Šibeniku 20%).

Po čemu je to Zadar grad? - upitao se tako u jednom intervjuu profesor na katedri za romanistiku zadarskog Filozofskog fakulteta Vlado Skračić. - Jedino po tome što se radi o povećoj nakupini ljudi na jednom mjestu. Zadar je devedesete bio među vodećim gradovima u Hrvatskoj, a danas smo na dnu ili blizu dna. Svi smo mi tu i čekamo, kao na nekoj čeki.

U odnosu na druge Dalmatince u Zadru je najviše onih koji smatraju da se njihov grad ne nalazi u iznimnim teškoćama, pose4bice u usporedbi sa Zagrebom: takav odgovor dala je čak petina anketiranih Zadrana (20%), što je višestruko više nego u drugim gradovima (Split 11%, Dubrovnik 10%, Šibenik 3%).

U takvu gradu proveli smo terensko istraživanje, želeći dobiti sliku suvremenog Zadra. U našem uzorku imali smo 101 Zadranina iz triju četvrti: Poluotok, Voštarnica i Diklo. Od njih je 40 posto rođeno u Zadru, svega 2 posto ‘fetivih’ Zadrana, a doseljenika je 58 posto, od čega ih je 12 posto doselilo nakon 1990., što je postotak ravan šibenskome, a gotovo šest puta veći od dubrovačkog i splitskog. Kod vezanosti za različita područja življenja (kvart, grad, Dalmacija, Hrvatska, Europa, svijet) Zadrani su, u odnosu na stanovnike ostalih dalmatinskih gradova, iskazali veću privrženost Hrvatskoj: niti jedan jedini Zadranin nije sebe prepoznao u kategoriji onih koji su «nimalo vezani» za Hrvatsku (u Splitu i Dubrovniku po 7%, u Šibeniku 3% anketiranih). Kada je riječ o onima koji su za najznačajnije područje življenja izabrali Hrvatsku, Zadrani su s 22 posto ponovno u vrhu (Šibenik 17%, Split 16%, Dubrovnik 12%). Takva vezanost za Hrvatsku može se objasniti s novijom poviješću Zadra, grada koji se od preporodnog žarišta Hrvata u 19. stoljeću prometnuo u grad koji je u 20. stoljeću bio najduže izvan matice zemlje (1918. - 1944.). Kod pitanja «Što je u nas danas najviše ugroženo?» (gdje smo ispitanicima ponudili sljedeće mogućnosti: selo, grad, regija, etničke manjine, hrvatski narod, država, «nešto drugo»), građani Zadra se u dvije stavke ~ 114 ~

I zadovoljstvo gradskom upravom je znatno veće u Zadru nego u ostalim Dalmatinskim gradovima. Čak četvrtina građana Zadra (25%) smatra rad lokalne uprave uspješnim, dok u Splitu to izjavljuje 11 posto anketiranih, u Dubrovniku 5 posto, a u Šibeniku samo 3 posto građana. To zadovoljstvo potvrđuje i podatak iz ankete da je četvrtina građana Zadra za najpoštovaniju osobu suvremenog javnog života grada izabrala više puta biranog prvog čovjeka gradske uprave - Božidara Kalmetu. Među problemima grada najviše Zadrana (70%) ističe nezaposlenost (to je bio najizraženiji problem i u Šibeniku, dok su Dubrovčani na prvo mjestu stavili ‘prometnu izoliranost’). Prvi put u našem istraživanju među najizrazitijim problemima našla se ‘droga’, što je istakla čak polovina anketiranih (48%). To govori da su Zadrani osvijestili problem narkomanije u svakodnevnom životu grada, što ne iznenađuje za grad koji u Hrvatskoj vodi u heroinskoj statistici. Oko četvrtine građana Zadra među gradskim problemima navode ‘infrastrukturu grada’ (28%) i ‘prometnu izoliranost’ pojavljuje se širok dijapazon problema: nedovršena trajektna luka, loša kanalizacija, loša kvaliteta vode, nedostatak parkirališta, ‘disperziranost institucija’, divlja gradnja, nedostatak natkrivenog bazena (‘fali bazen’, kako se izrazio jedan anketirani Zadranin) itd. prometna izoliranost najbolje se oslikava u izjavi jednog ispitanika: «Čemu uopće služi željeznica koja dolazi do Zadra?»

~ 115 ~

Ivo Matanović


Slijedeći problem, kojeg ističe 17 posto Zadrana, jest propast privrede («nema proizvodnje», «slab razvoj» itd.). Zadrani još navode «nedostatak kulturnih i sportskih sadržaja» (16%), «siromaštvo» (13%), «nesređenost vlasti» (11%), a po 5 posto Zadrana upućuje na problem u školstvu i neprilagođenosti došljaka («došljaci se ne uklapaju», neprirodna imigracija zaleđa», «nedostatak autohtonih Zadrana», «ruralizacija nastala iza Domovinskog rata» itd.).

suvremenijih ustanova tog tipa u Hrvatskoj. Građena po uzoru na skandinavske knjižnice, s mogućnošću korištenja raznih medija (od knjiga do CD-a i CD - Roma) i potpuno kompjuterizirana, s posebnim noćnim trezorom u koji se knjige mogu vratiti izvan radnog vremena i širokim dijapazonom usluga koje pruža svojim korisnicima - od čitanja, slušanja glazbe i gledanja filmova (u multimedijalnoj dvorani sa 100 mjesta) do istraživanja u zavičajnoj zbirci i rada na kompjutoru - knjižnica je postala prvi vjesnik budućeg modernog, europskog Zadra.

Za razliku od Šibenika i Dubrovnika, Zadrani su uglavnom optimisti kad je riječ o bliskoj budućnosti njihova grada. Čak tri četvrtine anketiranih (76%) budućnost Zadra vidi pozitivno: «Vidim blistavu budućnost. Grad ima velike mogućnosti» (M, 40, SSS, rođeni Zadranin), «Dobro je ako se poveže sa svijetom i susjedima» (M, 63, SSS, doseljenik s otoka Ugljana), «Pozitivno, ako dođe cestovni promet, da nas poveže s unutrašnjom stranom, ako prođe ta cesta kroz tunel…» (M, 69, SSS, doseljenik iz Pakraca), «Trebala bi biti dobra, ako se razvije industrija, ono što je bilo i prije: precizna mehanika, brodogradnja, tekstilna i duhanska industrija, kao i turizam» (Ž, 66, SSS, rođena Zadranka).

Paralelno s vizijom svijetle budućnosti grada, Zadar vene prvenstveno od problema koji su građani precizno naveli (nezaposlenost, infrastruktura grada, izoliranost, propast privrede, siromaštvo), kao i hiper izražene socijalne patologije, vidljive prije svega u crnim brojkama ovisnika o heroinu i samoubojica. No, prva tri urbicida Zadar je preživio. Budućnost će pokazati hoće li, uz pomoć svojih pozitivnih misli (i blagoslova mnogobrojnih svetaca zaštitnika) preživjeti i četvrti.

Negativnu budućnost Zadra vidi 16 posto anketiranih: «Dosta problematično. Teško» (M, 72, VSS, doseljenik iz Novog Marofa), «Ne može gore» (M, 21, SSS, doseljenik iz Bibinja), «Bojim se da bi moglo biti lošije, u smislu zapošljavanja, privatizacije» (Ž, 59, OŠ, doseljenica iz Zemunika Gornjega), «Kao slijepo crijevo i dalje» (Ž, 43, SSS, rođena Zadranka), «Nikako. Puno droge» (Ž, 70, SSS, doseljenica iz Unešića). Oko 5 posto Zadrana misli da će budućnosti biti isto kao dosad: «Bez velikih promjena» (M, 19, SSS, rođeni Zadranin), «Stagnacija» (M, 35, VSS, doseljenik iz Zagreba). Dakle, Zadrani su mahom optimisti, što moguće proizlazi iz kolektivnog sjećanja na SAS i ‘zlatne osamdesete’, a moguće i iz prkosnog i buntovničkog duha, prekaljenog kroz povijest u održanju evolucije grada. Kao što smo naveli na početku teksta, Zadar je kroz stoljeća imao tu obnoviteljsku snagu, a u ovom vremenu to je - osim u anketi iskazanom optimizmu - moguće pokazao kroz obnovu ratom uništene Gradske knjižnice, koja je ponovno otvorena prije nekoliko godina, kao jedna od naj~ 116 ~

~ 117 ~


KATOLIČKA CRKVA U HRVATA NAKON 3. SIJEČNJA

Piše: Ivo Matanović Zadarski list, 26. veljače 2002.

PRoPAGIRA LI CRKvA HRvATSKI NACIoNALIZAM?

Nedavni javni istup našeg zagrebačkog nadbiskupa preuzvišenog gospodina Josipa Bozanića koji je u svojoj propovjedi, prigodom 40. obljetnice smrti Blaženog Alojza Stepinca, između ostalog, dosta kritički govorio o naslijeđenom komunističkom mentalitetu u vladajućim strukturama, izazvao pravu lavinu negodovanja u nekim javnim medijima, a posebice među nekim novinarima, što i nije neko veliko iznenađenje - kad se radi o crkvi i crkvenim dostojanstvenicima. Međutim, iznenađuje to što se kao antipodi, nasuprot crkvi, javljaju neki mladi ljudi - novinari koji se, katkad, okomljuju na crkvu i crkvene dostojanstvenike gore nego su to radili njihovi prethodnici - očevi i djedovi prije devedesetih godina. Evo, upravo sam odgledao i odslušao današnju emisiju «Nedjeljom u dva» na našoj, još uvijek, komunističkoj dalekovidnici, u kojoj su se tri mlađa novinara (voditelj Stanković i još dva druga) ponašali prema gostu emisije, biskupu Gospićko - senjske biskupije, dr. Mili Bogoviću tako arogantno kako se nije moglo vidjeti niti čuti u nekim, za Crkvu, puno gorim vremenima. Njih trojica postavljali su biskupu takva neumjesna i provokativna pitanja kao da se radi o nekom okrivljeniku, a ne o visokom dostojanstveniku, koji je i visoki intelektualac - povjesnik. Jedan od njih inzistirao je na tome, kako je ovo društvo sekularno pa bi se, po njegovu, i crkva trebala po tome ravnati, iz čega, onda, proizlazi i da bi se svećenici svojim vjernicima trebali obraćati samo sa «vjernici», a ne, recimo, i s njihovim pravim nacionalnim imenom, Hrvati i Hrvatice. Oni to, doduše, nisu rekli, ali se to podrazumijevalo po njihovim riječima. Usporedili su to s jednim banalnim, prozirnim pitanjem: «Što uraditi sa jednim Muslimanom, kad se nađe među sto katolika koji trenutno slušaju vjeronauk?» ~ 118 ~

Na ovo pitanje dobili su od biskupa adekvatan odgovor. Po mom mišljenju filozofski i puno uljudniji nego kako mu je pitanje postavljeno. Odgovorio je: «Pa dao bih mu čipi - čips ili nešto slično da se zabavi dok su mu vršnjaci na vjeronauku.» Pitate se, što bi sada u ovom banalizmu trebalo biti zanimljivo i intrigantno? Odgovorit ću vam odmah. Intrigantna je proporcija. Sto prema jedan (100:1) koja daje komunistima za pravo, da izjednačuju nacionalne manjine ili druge manjinske konfesije s većinskim državotvornim narodom pa da, onda, time brišu nacionalno u korist međunarodnog, što smo, nažalost, imali punih pedeset godina. Upravo zbog toga uklopljena je u ovu, popularnu Stankovićevu emisiju, i tema - crkva - društvo te da se floskulom o sekularnom društvu (zamjenica za građansko) skrenu pozornost slušatelja i gledatelja na to, kako se, eto, opet Crkva miješa u politiku i civilno društvo i to na, po njima, nedopustiv način, jer propagira hrvatski nacionalizam. Svašta! Za primijetiti je da se komunisti ponovno uzbuđuju i zbog toga što im je u zadnje vrijeme bori pod petama, a posebno su ogorčeni hrvatskog visokostolnika, zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, za kojeg su, sve do nedavno, mislili da je on njihov te da je odlaskom HDZ-a s vlasti i uzoritog Kuharića u mirovinu, došlo njihovih pet minuta. Malo morgen, gospodo - drugovi crvendaći! Preuzvišeni Bozanić ipak nije «pocrvenio» kako ste mu dolaskom na vlast 3. siječnja 2000. godine, sami prišili etiketu. On je ipak, hvala Bogu, ostao onakav kakav je i dosad bio. Dobar katolik i dobar sluga Božji i dakako, dobar Hrvat, ma koliko se to nekom svidjelo ili ne. Mi, vjernici Hrvati to najbolje uviđamo, a za ono, što je u početku svoga stolovanja prema komunistima bio malo naivan i povjerovao im na njihovu laskavu obećanju, kako će oni riješiti u Hrvatskoj socijalno pitanje, što se, naravno, nikad nije ostvarilo, nego naprotiv, narodu je sve gore i gore… Zato komunistima otvoreno poručujem, hrvatski narod se konačno osvijestio i kroz ova minule dvije godine uvjerio da su komunisti uvijek isti i da im više ne treba vjerovati. Posebice nas Hrvate, vjernike, raduje što je i Crkva u Hrvata, na čelu svih visokih dostojanstvenika zdušno sa svojim narodom kao što je i kroz minula stoljeća u povijesti bila. S vjerom u Boga učvrstit će se i hrvatska sloga! ~ 119 ~


Hrvoslava Vujčić Zadarski tjednik, 17. ožujka 1998.

KNIN - GRAd U KoJEM JE U SUBoTU BILo ZABRANJENo PoPITI KAvU!

Nakon skupa HSP-a u Vukovaru, ova stranka je odlučila održati skup u Zvonimirovu gradu. Pošto je bio prisiljen otkazati skup u Kninu, HSP je odlučio misu zadušnicu za poginule branitelje u kapelici sv. Ante, što je za vaše reportere bio dovoljan razlog da ‘potegnu’ od Zadra do Knina. Ne očekujući nikakve probleme na cesti, krećemo na vrijeme da stignemo na misu zadušnicu. No, kako u životu stvari ne idu baš jednostavno, tako je bilo i ovoga puta. Nešto malo dalje od Kravlje Drage zaustavlja nas policija. - Prilaz Kninu je blokiran, dalje ne možete proći, vratite se u Zadar, - rekao nam je jedan od momaka u plavom. Dajemo mu naše press - iskaznice, objašnjavamo kako samo želimo napraviti par fotografija, a on odgovara da se «zna kada je bilo vrijeme za medije da uđu u Knin». Na naše pitanje: Kada?, odgovara slijeganjem ramena i konačno nas pušta da prođemo. Nedaleko od te policijske patrole nalazi se još jedna, opet se ponavlja ista priča; mi smo predstavnici medija, možemo li proći, i slično. Uzimaju nam podatke i zapisuju ih u notes, a naš entuzijazam splašnjava nakon izjave jednog od načelnika: - Mi smo vas pustili, ali dalje od vijadukta Stara Straža nećete proći.

Nova straža na «Staroj Straži» Ne damo se pokolebati i nastavljamo dalje. Ispred vijadukta Stara Straža gomila ljudi i tri reda policajaca, iza kojih su vozila. Prilazimo okupljenom mnoštvu koje dostojanstveno čeka, bez ikakvih incidenata. Među okupljenim ljudima prvaci su stranaka iz Zagreba, Osijeka, Siska i drugih gradova Hrvatske. Među njima i Vlado Jukić, zastupnik HSP-a u Saboru. - Iznenađeni smo i ogorčeni onim što se dogodilo. Ministar Penić je izjavio da vjerski obredi ne mogu biti zabranjeni, a mi ne možemo ući u Knin i prisustvovati misi zadušnici. Ovdje su stranački prvaci HSP-a, invalidi Domovinskog rata, kao i sudionici u oslobađanju Knina od neprijatelja, a sada se opet nalaze pred barikadama i ne mogu ući u Knin. Ovo je presing na HSP, jer je procijenjeno da bi naša pojava na ovim područjima mogla poljuljati ugled HDZ-a, a nama donijeti političke poene. Na zahtjev našeg predsjednika Ante Đapića razići ćemo se u miru, a u Knin ćemo ući drugom prilikom, mirno i dostojanstveno, kako i priliči, - kazao nam je saborski zastupnik Jukić. Sudionici skupa, koji su krenuli iz Osijeka do vijadukata Stara Straža, zaustavljeni su magičnih 13 puta, a zaustavljanja su trajala oko dvadesetak minuta. - Iz Osijeka smo krenuli u 3 sata ujutro, a prije polaska mi je policija dolazila u dvorište, zapovjednik policije me osobno molio da odustanem od puta, ali ja za to nisam vidio nikakvog razloga, - kazao je Milan Čačić, predsjednik HSP-a za Osječko - baranjsku županiju, dodajući: - Sretni smo što smo se probili i dovde, ali smo užasno razočarani što je došlo do ove situacije, po povratku u Osijek odmah ćemo održati tiskovnu konferenciju, kako bismo obavijestili pučanstvo što se dogodilo u Kninu. Među nazočnima se našao i dopredsjednik Županijskog vijeća za Sisačko - moslovačku županiju, Miroslav Jurić, koji nije krio svoje ogorčenje postojećom situacijom. - Žalosno je da se Srbi vraćaju u Hrvatsku bez policijskih koridora, a invalide, veterane i stranačke čelnike dočekaju gomile policajaca. Ovo što se događa može samo imponirati Srbima i nikome više, - kazao je Jurić. Uz mnogo muke probijamo se kroz policijski kordon na Staroj Straži. Kad se pred nama ukazala kninska Tvrđava bili smo u uvjerenju kako je našim mukama s policijskim patrolama kraj, ali smo se opet prevarili. Ponovno ‘momci u plavom’, ponovno legitimiranje i zapisivanje. U gradu mirna atmosfera, ljudi bezbrižno šetaju i sjede ispred ‘birceva’ i sve bi bilo kao i svake subote popodne da nije policijskih koridora, koji nam brane da prijeđemo preko Trga Ante Starčevića. Ljubazni momci nam govore kako im je žao, ali naređenje je naređenje i - točka.

~ 120 ~

~ 121 ~

Ivo Matanović

vijenac položen pred policiju Poštujući naređenja, zaobilaznim putem odlazimo do zgrade HRT-a, gdje je u tijeku tiskovna konferencija Ante Đapića. - Zabrana skupa HSP-a u Kninu je očiti dokaz da se radi o strahu HDZ-a od jačanja naše stranke. Jednostavnije je zabraniti skup, nego izgubiti glasove na ovom području, rekao je Đapić. Naša stranka namjerava prijaviti skupove u Glini, Topuskom, Kostajnici, a ako oni budu zabranjeni, to će biti dokaz da HDZ želi zabraniti rad naše stranke. Čak ako se to i dogodi, nećemo se žaliti međunarodnim zajednicama, nego ćemo sami pokušati iznaći rješenje problema i nastaviti dalje funkcionirati, koliko to bude u našoj moći. Naši članovi i simpatizeri, koji su krenuli u Knin, zaustavljeni su na svim prilazima gradu, a po mojim procjenama vraćeno je oko pet do šest tisuća ljudi i deset autobusa iz Bosne, - kazao je predsjednik HSP-a. Anti Đapiću i suradnicima nije bilo dozvoljeno položiti vijenac na ploču dr. Ante Starčevića na istoimenom trgu, te ga je Đapić položio na cestu pred kordon policajaca. Misnom slavlju za sve poginule u kapeli sv. Ante, koje je predvodio fra Bernard Dukić, prisustvovalo je oko 500 ljudi, a završeno je izvođenjem crkvene pjesme ‘Rajska Djevo, kraljice Hrvata’. Provokacije od strane srpskog pučanstva i psovanja «majke ustaške», dogodile su se na Trgu Oluje, no čelnici i ostali sudionici povorke se nisu dali isprovocirati, tako da je sve prošlo bez ikakvih incidenata. - Koridori policajaca nisu bili nužni, mi nismo došli u Knin izazvati nerede, nego pružiti potporu kninskim Hrvatima i pokazati im da ih HSP nije zaboravio, - kazao je Đapić.

~ 122 ~

Ivo Matanović Narodni list, 15. kolovoza 2002.

KoMUNISTI FINGRANIM «dRŽAvNIM UdARoM» PRodULJILI SI vIJEK vLAdAvINE MANJINE NAd vEĆINoM

Novo - stari premijer, komunistički Jack drug Ivica Račan, da bi se učvrstio na vlasti i u njoj ostao do kraja svog mandata, iskonstruirao je, a potom i izveo svojevrsni lažni «državni udar» protiv samog sebe te tako, opet, po ne znam koji puta, prevario hrvatski narod i nametnuo mu se kao tobožnji spasitelj. Svašta..! Izveo je to vrlo lukavo. Najprije je natjerao poslušnog i pijanog Bandića da se pospe pepelom i da privremeno odstupi s mjesta gradonačelnika, kako bi se stvorila politička kriza u gradu Zagrebu - u narodu poznata kao pijanačka zagrebačka kriza. Zamišljeno - učinjeno, ali bez velikog odjeka, jer i sa ovom farsom nije uspio isprovocirati Budišu koji mu je, od samog početka suživota s njime, bio rak rana i problem broj jedan, kako da ga se, nakon što se ustoliči, riješi. Zato mu nije trebalo puno vremena čekanja pa da u parlament podmetne drugu podmetaljku. Podmetnuo je Hrvatskom Saboru glasovanje o Krškom za koje mu je trebala dvotrećinska većina, koju on nije imao, jer razdijeljeni HSLS to nije mogao osigurati. I, eto, tako vam je naš crveni mađioničar još jednom nadigrao «prepametne» liberale i nakon što ih je dobro pročistio, otarasio ih se za sva vremena. Dakako, slijedila je potom tobožnja i njegova ostavka, koju je odmah podnio svom trabantu Mesiću koji je, ovaj potonji, još od ranije u Budiši vidio svog glavnog neprijatelja i rivala za mjesto poglavara države. Osim toga, Mesić nije imao drugog izlaza, doli da premijera imenuje ponovno starog - novog druga Račana i da mu tim činom vrati dug iz predizbornog vremena kada mu je, ako bude izabran za poglavara države, čvrsto obećao da će mu pomoći detuđmanizirati Hrvatsku nacionalnu državu te od nacionalne stvoriti građansku Hrvatsku u kojoj će obojica imati svoje mjesto. Što ~ 123 ~

Ivo Matanović

rekoše, ne porekoše! Obojica se iz petnih žila napinju kako svoje obećanje pretvoriti u djelo. Nije zgorega da još jednom čujemo Mesićev biser: «Bit ću predsjednik - građanin i predsjednik svih građana Hrvatske» Ovaj banalizam, kojeg svakodnevno čujemo preko dalekovidnice i ostalih elektronskih medija - ne samo da iritira sve državotvorne Hrvate, već im ide na neku stvar ovo papagajsko ponavljanje. Pojasnit ću. Samo one države koje u nacionalnom sastavu nemaju autohtonu nacionalnu natpolovičnu većinu, mogu se, donekle, nazivati i kao građanska država (komunistički sublimat za poimanje građanskog društva), a sve druge države nazivaju se po svom nacionalnom imenu, kojemu se, u pravilu, prilagođuje i toponomastika i sve drugo relevantno nacionalno nazivlje. Svjesni su toga i naši «izabranici» pa su se zbog toga udružili u tandem, kako bi lakše mogli denacionalizirati hrvatski duh. Naš «vrli»predsjednik i (samo) njegov premijer drug Račan izgleda da su zaboravili na zadnje popise stanovništva (1991. i 2000.) u kojima, brojkom i slovima piše, da u Hrvatskoj državi živi preko 85% Hrvata, a samo 15% ostalih - recimo tkz. građana Hrvatske. Dakle, predsjednik Mesić i premijer Račan su predsjednici samo onoj manjoj skupini od 15% - koji se, uvjetno rečeno, mogu nazivati i građanima. Kad to, čak sami žele - da budu predsjednici građani, zašto im to onda treba osporavati, jer je to njihovo ustavno i demokratsko pravo da se deklariraju onako kako to žele? Naprotiv, to što su prevarom postali i predsjednici svekolikog hrvatskog pučanstva, nitko im pa ni Ustav ne daje za pravo da prekrštavaju cjelokupnu naciju i trpaju sa sobom u isti koš - koš internacionale ili ti Alijansu Crvenih kmera. Između jednih i drugih (Hrvata i tkz. građana) nema simbioze, pa je vrijeme da Hrvati već jednom shvate, što je što, te da pri glasovanju na izborima znaju se opredijeliti, odnosno da znaju razlučiti žito od kukolja. Onima, pak, kojima je kukolj još uvijek sladak i ukusan, neka ga nesmetano i dalje konzumiraju. Nemojmo im to osporavati jer i kukolj je hrana, vele mi neki, i vrlo probavljiva za neka stvorenja, pa im zato, opetovat ću se još jednom, nemojmo to osporavati. Treba im, umjesto svakog sukoba, uljudbeno odgovoriti, sa dobar tek!

Ivo Matanović Zadarski list, 8. studenog 1999.

KoMUNISTIČKA SRBoČETNIČKA oKUPACIJA BILA JE oKRUTNIJA od TALIJANSKE!

Pročitali smo na stranici 10 Vašeg lista i našeg Zadarskog lista (6. i 7. studeni) pismo Udruge tzv. antifašista koje su uputili Predsjedniku Hrvatske dr. Franji Tuđmanu i kojem, po ne zna se koji put, traže svoja navodno izgubljena ili stečena kako kažu, prava. S obzirom da je ovo već otrcana lamentarija i bljuzgarija drugova antifašista, nismo se ni namjeravali osvrtati na njih, ali kada smo primijetili da su isti tekst objavili u više dnevnih i tjednih listova, i to baš u ovo vrijeme kada je Predsjednik u dosta teškom i bolesnom stanju, odlučili smo i mi iz Udruge bivših Hrvatskih političkih zatvorenika - žrtava komunizma, stati na drugu stranu - stranu uljudbe i ljudskog morala te dići svoj glas. Zvati u pomoć čovjeka koji leži u postelji teško bolestan u bolnici i tražiti, tobože, neka svoja uskraćena prava, nije ništa drugo doli cinizam i niskost kakova se može vidjeti još samo u nekim ruralno primitivnim sredinama, gdje se teško bolesnima dovode u bolnice čak i odvjetnika, kako bi se još za života od bolesnika nešto ušićarilo, u vidu ostavštine i sl. S druge, pak strane dobiva se dojam da se «drugovi» plaše predstojećih izbora i, daj Bože da se to posreći i po treći puta, pobjede desne opcije (neću reći i samo HDZ), već pobjede svih onih stranaka koje su državotvorne i koje hrvatski dišu. Takozvani antifašisti SDP, SRP i IDS to sigurno nisu. Gospoda - drugovi i ovoga puta nisu propustili da to kažu uz svoj tzv. jubilej 55. obljetnice oslobođenja grada Zadra.

I još malo šale, neka svatko «kusa» svoju hranu koju si je sam pripremio.

Ni sada kao ni ranijih godina nisu se precizno izrazili koga su to oni u Zadru 1944. g. oslobađali? Da li Hrvate Zadrane od Hrvata Zadranina?

~ 124 ~

~ 125 ~

Ivo Matanović

Ili pak preostali dio talijanskih civila, starčadi i djece, jer se veći dio talijanskih civila povukao još 1943. godine, kada je talijanski fašizam ustvari i kapitulirao. Nije taj dan (31. 10. 1944.) u Zadru bilo ni Nijemaca, jer su se i oni, deset dana prije, povukli iz Zadra prema Pagu i Karlobagu. Za nas, hrvatske bivše uznike i žrtve tzv. osloboditelja, grad Zadar je oslobođen prve polovice studenog 1991. g. tj. dana kada je posljednji srbočetnički i JNA tenk otišao iz Šepurina, ili još preciznije rečeno - onaj isti tenk sa kojim su ga tzv. osloboditelji 1944. g. ponovno okupirali. Dakle, dan 31. listopada 1944. godine je dan zamjene okupacije - srbočetničke i komunističke s talijanskom, s tom razlikom što je ova druga srbočetnička bila daleko okrutnija od talijanske. Ovdje još treba pridodati da su tzv. osloboditelji istog dana po ulasku u Zadar likvidirali 25 Hrvata iz Arbanasa, a zatim narednih 10 dana - kada su im pritekli u pomoć i druge partizanske jedinice na čijem čelu su bili Srbi, pogubljeno je još 2114 Zadrana civila, Hrvata i Talijana, u omjeru pola - pola. Kažu neki očevidci da je Talijana bilo nešto više. I za kraj recimo još i to što su to, zapravo, stečena prava? Prava privilegija ili bilo koja druga prava građanin ostvaruje u svojoj domicilnoj državi koja ima, također, pravni legitimitet i međunarodni subjektivitet, a kada država ova dva, upravo spomenuta atributa izgubi onda i građanin gubi sva stečena prava, osim naravno prava na rad i slobodu. Ovo posljednje, mi bivši uznici u Vašoj komunističkoj, «dragi drugovi» Jugoslaviji nismo uživali. S padom Berlinskog zida, dragi naši drugovi, palo je i vaše komunističko carstvo, pa će te se morati pomiriti sa činjenicom da sada živite u nekom drugom carstvu - carstvu demokracije i slobode za sve ljude, a ne samo za odabrane, kakvima želite postati i ovoga puta… Malo morgen! I još nešto, «dragi drugovi», nemojte biti tako drski i tražiti izjednačavanje vaših prava sa pravima sudionika Domovinskog rata, jer tu podjelu ste upravo vi prvi napravili, a zorno se to vidjelo i ovih dana na Zadarskom groblju - na jednoj strani su združene sve Hrvatske udruge, a na drugoj ste vi, na sramotu svih Zadrana.

~ 126 ~

Ivo Matanović Narodni list, 5. rujna 2002.

KoNAČNo PodIGNUT SPoMENIK USTAŠAMA I doMoBRANIMA U vISoČANIMA Kod ZAdRA

Podizanje spomenika poginulim Hrvatima u Prvom i Drugom svjetskom ratu te Trećem Domovinskom ratu, u selu Visočane kod Zadra poprilično je uzdrmalo državnu - komunističku dalekovidnicu, pardon, televiziju, da su taj svečani čin nazvali, čak, skandaloznim, pa su odmah izvijestili hrvatsko gledateljstvo o nedopustivoj fašističkoj manifestaciji koja je uznemirila sve nazočne građane (a oni, eto, ovom viješću uznemiriše svekoliko gledateljstvo), a poglavito ih je uznemirila ikonografija koju su vidjeli na pojedincima. Treba odmah reći da su se ovoj TV osudi, odmah sutradan, pridružili i neki novinari iz još uvijek podržavljenih novinskih kuća, kako i oni ne bi kasnili za svojim kolegama iz TV, jer im je naredbodavac isti. Neki poseban komentar uznemirenim komunistima, u ovom trenutku, nije potreban, osim što im treba zahvaliti na besplatnoj reklami koju su nam dali. Pojasnit ću, da kojim slučajem TV nije snimila ovaj veličanstven skup, onda za sve nas - Ustaše, Domobrane i bivše političke uznike nitko ne bi ni znao, pa se stoga, umjesto da reagiramo na njihovo zgražanje - mi im se zahvaljujemo. Imamo za to debelog razloga, jer, inače, kad ih se pozove da objelodane neke naše druge skupove i hodočašća, jedva da se od pozvanih netko javi, a kada se to i dogodi, napišu tek toliko da koliko - toliko opravdaju izgubljeno vrijeme i prikažu se kako su i oni demokratski medij. Ipak nam nije jasno, koje to građane uznemirava povijesna ratnička odora iz pojedinih minulih ratova hrvatskih domoljuba? Možda one malobrojne anacionalne građane koji se nikada neće pomiriti sa stvarnošću, da je njihovo straho-vladarstvo prošlost… Da je po njihovom onda se ovaj spomenik u Visočanima ne bi nikada ni podigao, koji, usput rečeno, govori ~ 127 ~

Ivo Matanović

više o njima, nego o nama, jer on argumentirano i slikovito razotkriva sve komunističke zločine što su počinjeni za vrijeme njihove tiranije koje nikako ne mogu sakriti, pa se, upravo zbog toga i bune. Nekoliko odora sa amblemima iz tog vremena neka tkz. Mesićeve građane ne zabrinjava jer oni nam posluže samo u pojedinim prigodama da se sa sjetom i nostalgijom podsjetimo na te tragične dane i ništa drugo. Inače, 90% Hrvata još davne 1991. godine tu staru ikonografiju je i službeno zamijenila, rekao bih i plebiscitarno prihvatila, sa drugom modernijom, koja je prilagođena ovom vremenu. Zato, dragi crveni drugovi, nemojte više plašiti malu djecu sa Ustašama i Domobranima jer time postižete negativan efekt, jer, dozvolite mi, ta djeca koju želite sa našom povijesnom odorom i znamenjem poplašiti - ne zaboravite da su to unuci i praunuci svih poginulih kojima su Visočani spomenik podigli. Dakako i svih još živućih domoljuba koji će i dalje sa svojim unucima i praunucima oživljavati uspomene na sve poginule u minulim ratovima - sviđalo Vam se to, drugovi ili ne! I za kraj, po prvi put sa radošću obznanjujem hrvatsku javnost, da nekoliko Udruga proizašlih iz Prvog i Drugog Domovinskog rata pripremaju se da organizirano i uljudbeno prenesu iz Španjolske posmrtne ostatke pokojnog Dr. Ante Pavelića i da ga sahrane u njegovom rodnom mjestu. Tim više što se to dozvoljava i da se čak uz pompu državnih medija hodočasti u Kumrovec i odaje počast bravaru Josipu Brozu Titu - pa zašto onda to pravo ne dati i onim ostalim 90% Hrvatima da hodočaste svom pokojnom poglavniku. Živi bili pa i to vidjeli.

Ivo Matanović

KRATAK oSvRT dJELovANJA PodRUŽNICE ZAdAR

Od utemeljenja Zadarske Podružnice travnja 1998. g. pa do danas, novoučlanjenih ili prešlih iz stare Podružnice, tkz. Kajine Podružnice učlanjeno je oko sto članova koji su već ostvarili status političkog zatvorenika, još uvijek ne i materijalizirali svoja zakonska prava. To, doduše, nije u nadležnosti naše Podružnice već najčešće zapinje kod invalidsko - mirovinskog osiguranja ili pak drugih institucija koje trebaju popuniti spis, ako se radi o članovima koji tek odlaze u mirovinu, a ako se, pak, radi o članovima koji su već umirovljeni tada se problem brže rješava, ali ga, ipak, treba više puta požurivati (urgirati), jer, Bože moj, birokracija ne bi bila to, da upravo nije to što jeste, pa zato i preko našeg Uznika želimo skrenuti pozornost svim članovima na ovaj problem i zamoliti ih da se po ovom pitanju više obraćaju nadležni službama a manje nama, smo kao Udruga nemoćni, a samim tim i nenadležni. Dakle, HDPZ - ŽK ima ograničenu mogućnost, glede potpunog rješavanja prava političkih zatvorenika iz Zakona o političkim zatvorenicima. Ono što je u nadležnosti Udruge je to: da prikuplja sve članove na jednom mjestu (udruživanje u Udrugu), da daju stručne upute svim potencijalnim članovima - koju dokumentaciju trebaju priložiti zahtjevu, uputiti na ustanove gdje to sve mogu dobiti, pružiti i drugu administrativnu pomoć koja je članu potrebna i napokon sve druge pravne savjete koji su članu potrebni. List «Uznik», bar mi tako u Zadarskoj Podružnici smatramo, nije samo političko staleški časopis, preko kojega ćemo slušati samo o našim prošlim patnjama, već i glasilo preko kojeg ćemo se, između ostalog, i međusobno informirati o bitnim stvarima iz djelokruga rada Podružnica, drugim riječima rečeno, izmjenjivati međusobna iskustva, a to onda u konačnici znači i kohezivno jedinstvo svih naših Podružnica.

~ 128 ~

~ 129 ~

Ivo Matanović

Skrećemo pozornost svim potencijalnim članovima da svoja prava iz Zakona o političkim zatvorenicima ne pokušavaju rješavati individualno, a što nije zakonski zabranjeno, već preko Udruge, jer će tada brže i kvalitetnije riješiti svoj problem. Posebice se to odnosi na one potencijalne članove koji su poslije izdržane kazne boravili u inozemstvu ili možda u samom inozemstvu «zaradili» kaznu koja se po našim zakonima pozitivno sankcionira. Primjerice udruživanje u razne antijugoslavenske Udruge s ciljem rušenja Jugoslavije i komunizma uopće. Za ovu kategoriju političkih zatvorenika tkz. inozemaca, utvrđivanje statusa je poprilično otežano, s obzirom na dvojno državljanstvo i na stalno mjesto boravka, pa je upravo iz ovih razloga potrebito da se zainteresirani obraćaju izravno na Udrugu HDPZ - ŽK. Ovaj problem sa učlanjivanjem Hrvata iz dijaspore mogu nam puno pomoći već učlanjeni članovi, na način da obavijeste sve svoje prijatelje i poznanike o njihovim pravima te da ih upute na našu Udrugu. I najzad, molimo sve naše članove da se malo više posvete Udruzi - da dolaze u Udrugu, čak i onda kad nemaju posebnog nekog materijalnog razloga. Mi nismo institucija koja po pravilu samo nešto materijalno rješava već i više od toga. U prvom redu mi smo staleško društvo preko kojega se družimo i bolje upoznajemo, a ako hoćete, i ispraćujemo na vječni počinak. Ovo potonje Božjom pomoći pokušajmo si što više odgoditi, jer nam je svaki dan u slobodnoj Domovini sve draži i draži…!

Ivo Matanović, Zadar

KRITIČKI oSvRT NA TEKST oBJAvLJEN Pod NASLovoM: MJESTo I ULoGA U ŽIvoTU NACIJE U TREĆEM TISUĆLJEĆU

Osvrt na objavljeni tekst u «Uzniku» br. 1 pod naslovom: «Mjesto i uloga u životu nacije u trećem tisučljeću», a koji je potpisan po autorima; Anti Barišiću i Marku Dizdaru - Drnišanima (susjedima) po rođenju, a po svjetonazoru dva dijametralno suprotna tipa. Prvi Apolo(a)gent (A. Barišić) i drugi Apologet (M. Dizdar). Tekst su zajednički potpisali ali nisu naznačili kome što od objavljenog pripada. Tko ponovo isčita tekst primijetit će da je tekst apologetski pisan, ali ga, ipak, nije pisao Apologet M. Dizdar, već suprotno suštini teksta pisao ga je Apologet A. Barišić. Kakve li ironije i to, opet, sve u jednom staleškom društvu kakovo je naše HDPZ - ŽK, za koje smo, sve do jučer vjerovali da je to Hrvatsko čistunsko društvo, bez primjesa prošlosti, oli ti opterećeno komunističkom hipotekom, jugounitarizmom, panslavizmom, ili, Bog te pitaj, još kojekakovim panistima i internacionalistima. Izgleda, ipak, da se varamo. U konkretnom slučaju imamo svojevrsnu kohabitaciju (pojam aktualiziran na prošlim izborima) između mučitelja i mučenika ili bolje rečeno, između dželata i žrtve. Možda neki od naših članova i ne znaju o čemu je, zapravo, riječ pa sam upravo zbog njih dužan i to objasniti. Jedan od autora je gospodin - drug Ante Barišić, visokoškolovani bivši udbaš koji je u toj službi radio od 1979. g. pa sve do 1990. g. I, gle opet čuda, na toj dužnosti nastavlja i dalje raditi sve do 1995. g., ali ovog puta pod drugim imenom - radi u tkz. «hrvatskoj udbi» ili točnije SUZP. U prvoj udbi imao je jedan od najsloženijih zadataka, a to je da nadzire kler, poglavito hrvatski. Njegovo ime proteže se i preko stranog tiska - Beogradskog i nekih listova sa zapada, ali ovog puta nećemo više o tome.

~ 130 ~

~ 131 ~

Ivo Matanović


Drugi potpisnik teksta je, svima nama znani naš časni i pošteni predsjednik gospodin Marko Dizdar - dugogodišnji bivši politički robijaš (11godina) koji je svu svoju robiju stoički izdržao, bez da je tražio pomilovanje iako je tada bio mlad, a po pričanju njegovih kolega, koji su sa njime osuđeni na Zadarskom sudu, on se je i tamo hrabro držao, što je za svaku pohvalu, ali nekim našim članovima ne ide u glavu - što se to sa našim Markom sada događa? Ništa neobično, reći će drugi. Obična metamorfološka pojava koja se kadkada i kod ljudi događa…

«Kako mudrost leži jedino u istini, potrebno je proširiti obzore imajući na umu da su impulsi što žive u čovječanstvu objektivne činjenice i datosti koje povijesna događanja dovode na dnevni red. Ono što pojedinac nosi u sebi, a što pripada čovječanstvu u cjelini - onaj dio koji nije specijaliziran i subjektiviziran s obilježjima pojedine nacije, je ono čega postajemo u cijelosti svjesni preko osviještenog znanja. Najgora je pogreška po analogiji primjenjivati koncepte pravde i slobode, osim na odnose među pojedincima i među nacijama», itd., itd.,…..

Što je sad ovdje zbunjujuće, reći će netko od Vas? Zbunjujuće je i dozla boga zabrinjavajuće je to, što je naša Udruga, koja je tek nedavno utemeljena, postala tema raznoraznih politikanata i to sve na štetu Udruge. Govori se kako su nam bivši i sadašnji komunisti, dakle naši mučitelji, razbili do te mjere da si više ne znamo ni tko smo ni što smo te da ćemo se opet morati sramiti naših, tobože, počinjenih antikomunističkih djela. Pojedinci se već sada, s obzirom na netom prošle izbore, pribojavaju doći u vlastiti ured, dodajući pri tome, «da koga su zmije ujedale i gušterica se plaši». A ja, pak, dodajem, pa kako i ne bi kad nam bivši udbaši svoje tekstove objavljuju u našem časopisu «Uznik».

Neću više o tekstu, jer on sam o sebi više govori nego bi bilo tko drugi o njemu mogao reći, pa zato zaključimo:

Nije mi bila namjera da ovog puta više pišem o osobama i njihovim životopisima - što ćete izmaklo mi se, već o tekstu o kojem se u proslovu ovog teksta govori.

- Da se u buduće tekstovi za «Uznik» ipak biraju i da budu pisani razumljivim rječnikom kojeg svi razumiju, u prvom redu naši članovi jer se «Uznik» za njih i piše. Ovu kritiku pišem u dobroj namjeri samo zato «da se čuje i druga strana» ili kako bi stari Latini rekli: Adiatur et altera pors. Ostavimo, dakle, naše autore neka i dalje žive u svom trinaestom futuru, a mogu si malo skoknuti, ako im je to želja, i do Martina u oblake, tamo će vjerojatno biti razumljiviji. No, ostavimo šalu na stranu, a malo više uozbiljimo se da nam budući broj «Uznika» bude sadržajno kvalitetniji i zanimljiviji - razumije se.

Tekst me više zagolicao svojom dijalektičkom ekvilibristikom, nego samim sadržajem. Naime, on sadržajno nije ništa ni rekao. Čak što više, nije pokrijepio ni sam naslov, jer se iz njega (naslova) kao i samog konteksta ne može ništa razabrati. Ipak, moram pri tom priznati da sam, isčitavajući tekst, i sam se zbunio pa sam si u pomoć pozvao svog starog znanca i prijatelja leksika, kako ga, s pravom, mnogi nazivaju, da mi on Barišićev i Dizdarev tekst pokuša sa hrvatskog prevesti na hrvatski. Nakon što je tekst pročitao, iako ne znajući o kojim ljudima se radi, «pa ovo ti je najobičnija papazjanija» s tom razlikom, dodavši, da se radi o intelektualnom pokušaju reći nešto što ni sami ne razumiju. Umjesto «stručnog» objašnjenja pročitajmo još jednom, barem jedan pasus iz inkriminiranog teksta, a oni su, recimo još i to, na dlaku svi isti.

~ 132 ~

~ 133 ~


Ivo Matanović Ante Šarić Zadarski list, 24. srpnja 2001.

KUdA IdE HRvATSKA?

Oštro se suprotstavljamo vladinim mjerama, kako tobože moraju udovoljiti zahtjevima Haškog suda te uhititi i isporučiti spomenutom sudu dva hrvatska generala, za koje već sada znamo da se radi o istaknutim hrvatskim vitezovima - generalima Anti Gotovini i Rahimu Ademiju. Naime, ovim činom aktualna hrvatska vlast ili bolje rečeno, komunistička Račanova vlada Republike Hrvatske, koja je do sada sve činila, da umjesto da spriječi odlazak u Hag hrvatskih vitezova, ona je, još prije dolaska na vlast 3. siječnja 2000. godine, svojim tajnim kanalima činila sve kako da i međunarodno optuže bivšu «ustašku» hadezeovsku vlast i dakako, preko tih istih međunarodnih čimbenika domognu se vlasti, a što im je, mora im se priznati, trećeg siječnja prošle godine to i uspjelo. Sad je i slijepcu jasno da komunisti «nikada ne spavaju» i da vrlo tešku gospodarstvenu krizu u zemlji itekako znaju politički poentirati pa i pod cijenu žrtvovanja svojih vlastitih građana. Ovog puta odličnika vitezova generala. Sada, kada smo pozorno pogledali i poslušali Hrvatsku dalekovidnicu odnosno davanje ponovne saborske potpore vladajućoj garnituri, vidjelo se je da ova vlada, ipak, od svojih silnih predizbornih obećanja, jedno ipak ispunila, a to je što je u potpunosti udovoljila međunarodnom pritisku i preko Haga, dozvolite nam i malo ironije, Hrvatsku približila zapadu. Zlobnici kažu, a što nije daleko od istine, da će komunisti preko Haga dovesti sve viđene Hrvate, prvo u Hag pojedince, a potom, što očiste Hrvatsku od ustaških «zločinaca» ostatak će Hrvata biti i geopolitički naslonjen na zapad i eto nam blagostanja u izobilju.

~ 134 ~

Malo morgen. Istina je, ustvari, sasvim drugačija. Nakon što hrvatske vitezove isporuče Haškom sudu, a sve ostale Hrvate koji hrvatski dišu, proglase nacionalistima i ustašama, tada će ih ponovno strpati u ispražnjene balkanske «mišje rupe» - Račanova retorika i politička ekvilibristika sa netom održanog Hrvatskog sabora. Još jasniji je bio javni istup našeg vrlog predsjednika gospodina Mesića koji je doslovce rekao: «Ako bude potrebno optuženika ću osloboditi vojne stege i vojne tajne.» Provedeno na prosti laički ili pučki, kako hoćete, to znači da optuženik u momentu psihičke napetosti i sloma, za vrijeme istrage, optuženik može i sve svoje nadređene, od kojih su dobivali zapovijedi, optužiti također, i sve ukupno tadašnje Hrvatsko vrhovništvo. A ako se zna da su inkriminirani generali na hijerarhijskoj zapovjednoj piramidi tek negdje na petnaestom mjestu onda nije teško zaključiti kakova je nakana aktualnog predsjednika Republike Hrvatske… Za sada su to, «da se vlasti ne dosjete», dvojica generala vitezova, a poslije njih i preko njih u Hag će otići i svi drugi kojima komunistima nisu po volji. Zaključimo, dakle, da su komunisti i ovoga puta, na izvanrednom Hrvatskom Saboru nadigrali tobožnji Hrvatski blok i tako još jednome dobili na vremenu da se zadrže na vlasti te da i dalje uz pomoć naivnih birača, oni koji su ih doveli na vlast, blefiraju i iza slučajeva tzv. hrvatskih zločinaca prikrivaju svoj gospodarstveni kolaps. I što još reći nego da još jednome pozovemo sve Hrvate koji se hrvatski osjećaju da nam se pridruže i zajedničkim snagama vratimo Hrvatsku vlast, a tada će se sa hrvatskom vlašću biti povraćen i hrvatski identitet i subjektivitet, ma što o tom uljudbena Europa mislila. Imamo za to puno sredstava, primjerice odbijanje građanske poslušnosti, iznuđivanje prijevremenih izbora itd., itd… Požurimo jer više nema vremena za opuštenost i oportunizam.

~ 135 ~


Ivo Matanović - Zadar Regional, 3. srpnja 2002.

MANJAK SRBA ILI KAKo SRBI vARAJU SvoJ NARod - 2

U prošlom broju od (03. 07. ’02.) Regional je objavio pismo Rade Milanovića koji mi spočitava, između ostalog i to, da sam ja «osvjedočeni antisrbin» te da ja lažem, kad kažem da on R. Milanović bivši prijatelj pokojnog psihijatra Raškovića. Spočitava mi i još koješta drugoga, koje mene osobno ne zanima, a posebice ne zanimaju me njegove nebuloze o tome, u kojoj se on «plejadi» Srba nalazi sada. Čitatelja radi, ovog puta, dužan sam još jednom potvrditi već izrečenu istinu. Naime, u pretprošlom broju Regionala Rajkovo ime spomenuo sam sa inicijalima (R. Milanović), a on, eto, ipak se zove drugačije. Možda mu to trenutno odgovara pa neka mu i bude. Usput, samo, spomenut ću još i Rajkov zavičaj, a on se zove Gomirje kod Ogulina, a jedno vrijeme prije Domovinskog rata, živio je u Lici u Udbini. Tamo smo, ustvari i razgovarali o stvarima o kojim pišem. Inače, Rajka sam poznavao još od prije rata kao dobroga švercera i šumokradicu državnih šuma. Da li je Rajka Milanović onaj koji jeste ili, pak netko drugi, irelevantno je, kad su u pitanju Srbi kalibra Milanović, a tebi Rajko ili Rade preporučam da se ne moraš skrivati iza drugog imena a istog prezimena, jer zato nemaš potrebe, jer ionako dvojnik Rade, pravi Ličanin, ti je dobar prijatelj i kolega po švercu. Neću reći i krađi šuma, jer u to vrijeme, Srbi lopovi po Hrvatskoj tretirani su samo kao šverceri, kojima su uvijek, za razliku od Hrvata, izricane blaže kazne. Starom zanatu, gospodine Rajko, ti si se, izgleda mi ponovno vratio. Pored prodaje srpskih kuća, svojih sugrađana, na kojima si se dobro obogatio. Kao «lojalnom» Srbinu posao ti dobro ide, a poglavito sada kada si svoju djelatnost proširio i na Hrvatske državne šume.

~ 136 ~

Dragi «moj» Rajko, nemoj blatiti dojučerašnje svoje prijatelje Srbe, kao što su Đukić, Pejnović i dr., jer si i sa njima, u samoj žari Domovinskog rata, trgovao. I kad si me već povukao za jezik navest ću ti samo jedan primjer. Zar nisi bio posrednik kod kupovine kuće za svoga dojučerašnjeg duhovnog vođu gospodina Đukića u tadašnjem Srpskim Moravicama i to još u tijeku najžešćeg rata 1992. godine? Koristim ovu prigodu da čitateljima istaknem još jednu vrlo relevantnu činjenicu iz popisa od 2001. godine, a koju nisam u svom tekstu u pretprošlom broju Regionala rekao, a radi se o svojevrsnoj fluktuaciji Srba u Hrvatskoj. Knjigovodstvenim rječnikom rečeno; kada se na jednoj strani pokaže manjak, onda se na drugoj treba pokazati višak, a ako toga nema, onda to spada u krimi priču. U našem slučaju, ne radi se o nikakvoj «krađi» Srba, već o, ponovit ću se, fluktuaciji Srba ili, metaforički rečeno, tek onda o krađi. Dakle, Srbi su se sami međusobno «pokrali» i to na način, da su se kod popisa izjašnjavali kao Cigani (Romi) pa je tako i nastao višak Cigana za 50%. Prostom računicom izračunao sam da ovaj podatak od 50% višak Roma odgovara broju manjka Srba, otprilike 3,5%. Dakle, u službeno objavljenom popisu stanovništva otklonjene su sve dvojbe o manjku Srba jer ih se je upravo toliko vratilo svojim korijenima - iskonima.

~ 137 ~

MARKO VESELICA NA SKUPŠTINI POLITIČKIH ZATVORENIKA ŽRTAVA KOMUNIZMA U ZADRU

F. Š. Večernji list, 18. 07. 1999.

NIJE ToČNo dA JE U KoMUNIZMU BILo BoLJE

Ivo Matanović: Politički zatvorenici pretvorili su se u pogrebno društvo ZADAR - Bolesnik na Moravi konačnim udarima NATO-a dobio je udarce koje je zaslužio. U Srbiji je danas pakao, ali je sada najavljen masovniji povratak Srba i to ne starčadi već mlađe populacije - rekao je na jučerašnjoj radnoj skupini Hrvatskog društva političkih zatvorenika - žrtava komunizma, dr. Marko Veselica. Dodao je kako se više ne smiju zanemarivati prava oko 150.000 Hrvata koji su robijali za hrvatstvo i za razliku od protivnika hrvatske države nisu dobili gotovo ništa. - Danas se na političkoj sceni govori o promjenama, da je HDZ leglo kriminala i da je u komunizmu bilo bolje. To nije točno, a hrvatskoj vlasti treba ukazati na sve pogreške - zaključio je dr. Veselica, dodajući kako se hitno moraju riješiti prava Hrvatskih političkih zatvorenika, istinskih boraca i začetnika današnje neovisnosti. Političke zatvorenike je pozdravio i predsjednik Udruge Marko Dizdar, a kritiku zbog nebrige za njih, najbolje je oslikao komentar predsjednika zadarskog ogranka Društva Ive Matanovića. On je rekao da su se politički zatvorenici pretvorili u pogrebno društvo koje ispraća svoje članove na posljednji počinak - a oni nisu ostvarili ikakva prava zaslužena višegodišnjim robijanjem za hrvatsku državu.

Rudi Tomić

UvodNA RIJEČ

Ova 2001. godina ima nekoliko općih jubilarnih značajnosti kao što su: početak novog desetljeća, stoljeća i tisućljeća. Godina 2001. u svom početku ima dva posebna jubilarna značenja za hrvatski narod: Šezdeseta obljetnica uspostave Nezavisne Države Hrvatske (10. travnja 1941.) i Deseta obljetnica uspostave Neovisne Republike hrvatske (30. svibnja 1991.). Državotvorno opredijeljeni Hrvati su diljem svijeta proslavili deseto travanjsku revoluciju i tridesetosvibanjsko proglašenje hrvatske samostalnosti.*1 Hrvati u svojim domovima, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na nadnevak 10. travnja uglavnom su u crkvama komemorirali žrtve iz Drugog svjetskog rata, dočim nije bilo nikakvih službenih proslova u Hrvatskoj i BiH. Deseti travanj nije za komemoracije nego za proslave, čega nije bilo ni prije ni kasnije. Svibanjska, odnosno Bleiburška tragedija je nadnevak za komemoracije, jer su tada većinom platili svojim životima utemeljitelji NDH, kako vojnici tako i civili. No, službeno je u hrvatskoj proslavljen 30. svibanj - dan osamostaljenja sadašnje Republike Hrvatske. Bilo je mnogo poteškoća i nerazumijevanja u odvajanju Republike Hrvatske iz Jugoslavije. Osamostaljenje Hrvatske su podjednako osporavali i rušili njeni neprijatelji (Srbi) i saveznici (velike sile), a također i neki Hrvati. S isto mržnjom kao i Srbi, protivili su se utemeljenju nezavisnosti ili neovisnosti Hrvatske! Više su bili zaneseni idejom jugoslavenstva i panslavenstva, tj. «bratstvom i jedinstvom» sa Srbima i očuvanjem Jugoslavije nego stvaranjem vlastite države! Mnogi Hrvati, partizani, jugoslaveni, komunisti, koji su u to vrijeme navodno rušili ustaški režim, zbilja su rušili Hrvatsku državu čiju propast s time i danas opravdavaju jer su u tom bratoubilačkom ratu učinili zločine *Vidi moje opširnije izvješće u kanadskom «Glasniku HSS-a», godina 72., broj 5, 15. svibanj 2001., str. 10.

~ 138 ~

~ 139 ~

Ivo Matanović


nad svojim narodom. U svezi s uspostavom neovisne Republike Hrvatske tobožnje hrvatski saveznici na Zapadu sada traže izručenje hrvatskih generala, hrvatskih vitezova i trustavojničkih mozgova koji su predvodili hrvatski narod u borbi protiv srpske okupacije i zločina.

oni koji su pomogli njeno oslobođenje od Srbije postali su novi okupatori. Srbi su se opet snašli - dobili su u Daytonu svoju Republiku Srpsku. Muslimani su se također snašli kao Bošnjaci u svojoj Bosni, a Hrvati su ostali ni na nebu ni na zemlji u - Bosanskom čardaku.

Nažalost opet im pomažu neki Hrvati i izvjesni tisak u Hrvatskoj. Stoga neće biti moguće ni u ovom stoljeću povijesno obraditi stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, možda ni stvaranje ove sadašnje Hrvatske države, jer će hrvatsku povijest opet pisati neprijatelji NDH, odnosno neprijatelji hrvatske državotvorne ideje. Jedan od dokaza ove tvrdnje vidimo i u velebnim proslavama «Dana antifašizma» kojeg su ove godine u Hrvatskoj proslavili bolje nego u bivšoj Jugoslaviji; bolje nego vjerske blagdane - Božić i Uskrs! Ako je NDH bila (1941. - 1945.) «Hrvatska u nacističkoj Njemačkoj», onda je bila (1945. - 1990.) «Republika Hrvata u nacističkoj Srbiji», zvanoj «Jugoslavija» - u čijem je režimu bila dulje i sa većim posljedicama: ono što Srbi nisu ubili i srušili u Hrvatskoj tijekom oslobođenja i stvaranja velike Srbije. Gdje je ovdje matematika, ili logika, ili politička pamet - zdrav razum?

Nije slučajno na proslavu šezdesete obljetnice travanjske revolucije bio pozvan akademik Mirko Vidović, koji u svojim pragmatičnima pristupima znanosti ocrtava logičke zaključke koji nekima mogu izgledati intrigantni ili kao «usamljeno mišljenje», ali s njegovom filozofskom i političkom logikom dobivaju određeni sadržaj.

Hrvati u Bosni i Hercegovini - nakon svih napora i žrtava u uspostavljanju Nezavisne Države Hrvatske, neovisne Republike Hrvatske i «neovisne» Republike Bosne i Hercegovine - nemaju sada ništa slaviti, imaju samo za čim tugovati. Ipak su svečano, makar i neslužbeno, proslavili ovaj 10. travnja. U borbi za stvaranje NDH Hrvati iz Bosne i Hercegovine dali su proporcionalno više žrtava nego Hrvati iz Republike Hrvatske. Uz tolike žrtve hrvatskih katolika «nestalo je oko 344.309 muslimana. To je prilog muslimanima Bosne i Hercegovine borbi hrvatskog naroda za nezavisnost i slobodu». (dr. Asaf Duraković: «Od Bleiburga do Muslimanske nacije», Hrvatski islamski centar, Toronto, 1974., str. 39.)

U osamdesetim godinama dok je profesor Vidović obnašao dužnost predsjednika Hrvatskog narodnog vijeća bio je u Torontu u više navrata. Svaki put je dolazio sa snopom papira, s nečim novim što je bilo izazovno za ovu Hrvatsku zajednicu. Sve donedavno Hrvatska zajednica u Torontu bila je poznata kao žarište hrvatskih zbivanja u dijaspori. Međutim, nakon stvaranja samostalne Republike Hrvatske - Hrvatska zajednica u Torontu je stagnirala. Ponekad ju je iz tromosti trgnuo dolazak nekog pjevača ili igrača. Ljudi koji dolaze iz Hrvatske s političkim, pa i domoljubnim motivima, mogu sresti u polupraznim dvoranama indolentne i opuštene starije osobe na čijim se licima vidi njihovo nepovjerenje. Dolazak profesora Vidovića u Toronto vratio je ljudima dio onog povjerenja u Hrvatsku kojeg su prije imali kao i u ljude koji su budili hrvatsku državotvornu ideju. Tema predavanja profesora Vidovića bila je akademski obrađena s mnogo, nama manje poznatih, povijesnih natuknica.

U samostalnoj BiH, za koju su listom glasovali i Hrvati, morali su se ti isti Hrvati boriti protiv njih s kojima su zajedno glasovali (s Muslimanima) isto kao i protiv Srba - za svoj opstanak. Danas još uvijek Bosna i Hercegovina ne postoji kao država, jer ima dvije države u sebi. Nije ni slobodna, jer

Stoga sam u dogovoru s profesorom Vidovićem, g. Stankom Baraćem, te Livnjacima u Torontu i okolici došao do zaključka da objavim tekst predavanja u posebnom izdanju Hrvatskog puta. Knjižica će ostati kao uspomena na značajnu Obljetnicu uspostave Nezavisne Države Hrvatske; ostat će njegovim susjedima - Livnjacima kao trajna uspomena na jednog od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca iz njihovog kraja i jednog od vodećih iz naših domovina, te konačno kao uspomena akademiku Mirku Vidoviću u povodu njegovog dolaska u Toronto, proslavljanja Šezdesete obljetnice NDH - i njegovog šezdesetog rođendana.

~ 140 ~

~ 141 ~

Nakon Referenduma u BiH gdje je 90% pučanstva glasovalo za neovisnost od Jugoslavije, predsjednik Alija Izetbegović proglasio je 3. ožujka 1991. samostalnost BiH, premda Srbi nisu sudjelovali na Referendumu.

Ivo Matanović

Ova će knjižica biti pravi izazov znanstvenicima, odnosno povjesničarima koji se budu zanimali za jedno od najslavnijih i najtragičnijih vremena u povijesti hrvatskog naroda: od 1941. do 1945. godine - razdoblje koje je bilo presudno za hrvatsku opstojnost te dalo nove oblike i Hrvatskoj i svijetu. Ovaj «Memorandum»neće biti manje senzacionalan u svojim posebnostima od nedavno objavljene Vidovićeve knjige «Ban Kulin i krstjanska Bosna» koju je tiskala nakladna kuća Napredak u Sarajevu. Akademik Mirko Vidović je zbog svojih slobodarskih i znanstvenih gledišta bio zatvoren u Jugoslaviji. Bio je izgnan iz svoje domovine za koju se i kao emigrant borio cijeli život - diljem svijeta, ali nije mogao sebi naći mjesto u slobodnoj Hrvatskoj, kao ni mnogi od nas. I dalje se iz dijaspore - iz daljine - borimo za slobodu u slobodnoj Hrvatskoj i slobodu u okupiranoj Bosni i Hercegovini.

Ivo Matanović Vjesnik, Fokus, Regional, G. Slavonije, Zadarski list, Hrvatski list, 07. 09. 2002.

MESIĆ - RAČANov «BALKAN EKSPRES» ZA JUGoSLAvIJU

Promjenom nekih nepodobnih urednika na Hrvatskoj dalekovidnici, pardon, televiziji, sa bivšim urednicima iz ex Jugoslavije te kasnije Jutela, Hrvatska se polako ali sigurno opet vraća u okrilje Jugoslavije. Kako se to radi perfidno i polako - mic po mic, pokušat ću vam to objasniti ovako: Prije prošlih izbora 2000. godine najprije su vanjski Masoni, uz pomoć i suradnju naših crvenih Masona, pronašli među Hrvatima svoje ljude, dobro ih platili, odnosno financirali predizbornu kampanju i srušili HDZ, do tada najmoćniju vladajuću stranku. Time je, zapravo, bila završena misija stranaca a njihovu ulogu preuzimaju komunisti, potpomognuti sa nekim zabludjelim Hrvatima - Budišom i Tomčićem, te su sa svim silnicama krenuli u akciju, kako bi reinkarnirali oli ti obnovili propalu i milu im Jugoslaviju. Za ove, skoro, protekle tri godine svoje vladavine, dosta su toga i napravili. Prvo su organizirali Zagrebački Summit koji je po narudžbi Mesić - Račanova mentora organiziran tako da su na njemu sudjelovale samo one zemlje kojima je još uvijek na srcu bivša Jugoslavija ili ti neka druga asocijacija u kojoj bi Srbija imala glavnu ulogu ili, kako su doslovce rekli «glavni faktor stabilnosti na Balkanu». Što rekoše, to i učiniše. Ohrabljeni ovim skupom naši jugonostalgičari, uz svekoliku pomoć drage nam Srbije, ubrzo organiziraju niz drugih biletarnih balkanskih skupova, pa zatim, opet, veliki međunarodni, (zainteresiran za Balkan) skup u Sarajevu i tako redom do današnjih dana. Što se, pak, tiče međunarodnih asocijacija ili bolje rečeno pokrovitelja, kojima je isti cilj - staviti Balkan pod međunarodni protektorat, a što je sa Bosnom, Makedonijom i Kosovom već učinjeno.

~ 142 ~

~ 143 ~

Ivo Matanović


Naravno da Srbiji i donekle Bosni taj koncept nove Balkanije odgovara jer, Bože moj, kako i ne bi kad će Srbija u toj novoj patvorini opet postati glavni čimbenik.

kaže, obavio svoj državnički zadatak. Na Brijunima je ugostio srpskog glumca Radu Šerbedžiju i njegovu pratilju «Medeju» Furlan sa ostalom glumačkom družinom iz Šerbedžinog cirkusnog tabora. I, kako vidite, obojici (Stipi i Ivi) posao dobro ide. I odmah da kažem, ni ravnatelj HTV-a gospodin Galić za njima ne zaostaje. I on se požurio da još za mandata svojih naredbodavaca očisti sa televizije sve nepodobne antikomuniste i antijugoslavene i da na njihova mjesta dovede provjerene jugoviće Gorana Milića, Silviju Luks sa jutela, a već se šuška po televizijskim kuloarima da će im se uskoro pridružiti i Gordana Suša, nezaboravna im kolegi(ni)ca sa Jutela, pa kad se i to dogodi, tada ćemo imati Jutel u Zagrebu.

Začuđujuće je da većina naših političara slijepaca to ne vide, već se, opijeni vlašću, međusobno natječu, tko će se bolje ulizati vladajućim komunistima, kako bi im ostalo barem malo mrvica što padne sa vlastodržačkog stola. Međutim komunisti se ne daju smesti, i dalje revnosno rade svoj posao i kao da se ništa oko njih ne događa, predosjećaju da će na idućim izborima izgubiti, ipak ubrzavaju tempo da barem riješe sve kadrovske pretumbacije - što više iz vlasti izbaciti nekomunista i rasprodati što više državne imovine. Moram im priznati da u nakanama poprilično uspijevaju. Riješivši se Budiše i sa njime nekolicine Budiđšinih pristalica, tako očišćeni uvode novu metodologiju - «metodologiju zbližavanja zavađenih naroda», Mesićev izraz. Kako on kaže, treba najprije obnoviti kontakte među kulturnjacima, a pod tim pojmom on podrazumijeva, sve estradne zabavljače, sportaše, zatim glumce, pa tek onda ostale koji bi se mogli ubrajati među kulturnjake. Osobno on je na sebe preuzeo zadatak da približi srpsku i hrvatsku estradu i kako vidimo u tome dobro uspijeva. Prvo mu je, kao gošća bila Esma Redžepova, koja mu se, kako neki iz Mesićeva establišmenta tvrde, posebno zahvalila s riječima: «Hvala Bogu da i mi Romi iz svog roda imamo čoveka na tako visokom položaju i sa razumevanjem za svoj narod».

I sve tako redom, zbližavanje jugovića u punom je zamahu. Hodogramski rečeno, trčećim korakom ide se u TREĆU Jugoslaviju, a kad im se pridruži (i o tome se šuška) famozni privrednik iz ex Jugoslavije, posljednji predsjednik vlade, kojeg su ex jugovići držali za eksperta za jugoekonomiju, drug Ante Marković, tada će nam, opet, poteći med i mlijeko koje je izgubljeno 1990. godine, nadaju se jugovići. I da ironija bude veća, ovakve ekperte, neki zaluđeni Hrvati, biraju si za vladare, iako znaju da je devedesetih godina, zbog ekonomije palo čitavo istočno komunističko carstvo.

I da dalje ne zamaram čitatelje, jer im je ionako sve poznato, spomenut ću samo koncert Miroslava Lilića, srpskog narodnog zabavljača, kojeg smo svakodnevno slušali i gledali na srpskoj televiziji kako zdušno zabavlja četnike oko Knina i cijele tzv. Srpske Krajine. Za njega su nedavno Zagrepčani organizirali koncert u dvorani Kulušić sa preko 5 tisuća gledatelja… E, pa da ti mozak stane! Za drugu skupinu kulturnjaka pobrinuo se drug Račan koji je, kao i njegovi «pretpostavljeni» sa uspjehom i zadovoljstvom, kako sam ~ 144 ~

~ 145 ~


MIT O ZLOČESTOM KRITIČARU (X)

Piše: Ivo Matanović, Zadar Narodni list

LJEvICA, dESNICA CENTAR

Nisam sklon upadati u procijepe gdje su stijene krhke, previše lomljive ili pak namjerno namještene kao klopka za naivce. Ovoga puta činim to svjesno jer me zagolicala kritičarska pisanija g. Vinka Srhoja - kritičara, polemičara, kolumniste ili pomalo svašta, pa ništa. Ipak u tekstovima g. Srhoja ima nečega i previše, a to su plagijati. On vrlo vješto jednu petinu svog vlastitog teksta ukomponira u tekstove iz drugih dnevnika i tjednika (ne daj Bože i iz knjiga) i to nama, površnim čitateljima, svaki tjedan po jednu stranicu servira. Sva sreća da to piše na čitavoj stranici pa samim time unaprijed oslobađa čitatelje od iščitavanja cijelog teksta. Kako, pravila radi, iznimki uvijek ima, u tu zamku, kako već rekoh i sam sam upao, a najviše poradi Srhojevog duela s profesorom Julijem Derossijem, zastupnikom u Županijskom domu Sabora. Budući da sam s g. Derossijem poznanik i prijatelj skoro 40 godina, a s g. Srhojem tek toliko - samo preko novina (u kojima i sam povremeno surađujem), mislim da ću barem donekle biti objektivan. Imamo puno razloga za to. Prije svega i poradi toga što sam poprilično udaljen (u političkom smislu) od obojice. Jedan od nas je na umjerenoj desnici, drugi na, također, umjerenoj ljevici i onaj treći «zna se», negdje u centru. Dakle, za ovu prigodu imamo potpunu sintezu. No, šalu na stranu, reći ću nešto o već spomenutom kritičaru Srhoju i njegovom osvrtu na Lackovićevu izložbu u humanitarne svrhe. Nimalo mi se nije svidjelo na koji način i kojim se jezikom g. Srhoj osvrće na izložbu našeg - hrvatskog i svjetskog velikana naivne umjetnosti gospodina Ivana Lackovića - Croate i to još namijenjene u humanitarne svrhe. Nije dopustivo ovakve prigode koristiti u politikantske svrhe, pa makar se radilo o jednoj banalnoj izložbi. Svoje oštre bodlje g. Srhoj mogao je naspram

~ 146 ~

Lackovića i HDZ-a uperiti i na drugi način. Recimo da je sačekao službenu izbornu kampanju - gdje je dopušteno sve. Ovako, ispalo je kako je ispalo. Recimo još da su gospodin Lacković - Croata, Raguz, Generalić i dr., svjetska imena koja zaslužuju respekt, kad se o njima piše pa makar oni pripadali i nekoj stranci koja se ne sviđa g. Srhoju i njemu sličnima. Ipak, željeni učinak je postignut ali u obrnutom smislu, u pravcu HDZ-a i gospodina Derossija. HDZ dobio besplatnu reklamu i samim time što se njegovo ime spominje, a g. Derossi skalu više na hadezeovskoj hijerarhijskoj ljestvici - s trećeg mjesta promaknut je na prvo. Čini mi se, ipak, da g. Srhoju, kad je ispisivao spomenutu kritiku nije ni na kraj pameti bilo što ide ili ne ide u reklamne svrhe, već da se osobno iskuša u kritičarstvu, odnosno da se malo poigra I. Mandića - oštrog i otrovnog pera hrvatske kritike. Moram mu priznati da mu je to donekle, na lokalnoj razini, i uspjelo. Sebe je digao na rang likovnih kritičara. HDZ-u i Derossiju besplatnu reklamu. I tako vuci siti i sve ovce ostaše na broju. Nisam baš siguran da će i čitatelji dragog nam Narodnog lista ostati na broju ako i dalje budu čitali već pročitane tekstove objavljene u nekom drugom dnevnom ili tjednom listu. Mene osobno, naravno, neće izgubiti jer ubogi umirovljenici ionako su prisiljeni čitati stare novine. Skoro da i zaboravih da sam u pretprošlom broju Narodnog lista pročitao i osvrt, neću reći i kritiku na istu temu od Z. Itković koja se je poprilično potrudila da obrani «slona u staklenoj radnji» a da i sebe osobno reklamira kao filozofskog retoričara. Moram joj odati priznanje da je u tome u potpunosti uspjela. Mene je natjerala da potražim prevoditelja da mi tekst sa hrvatskog prevede na hrvatski. Moj dobar prijatelj, kojeg neću sada upletati u ovu filozofsku ekvilibristiku, nije mi mogao pomoći pa sam posegnuo za librima iz engleske književnosti (naravno prevedene na hrvatski) poput H. D. Thoreana i R. W. Emersona pa mi ni to bogzna što pomoglo pa sam se ponovno vratio nezaobilaznom Aristotelu koji mi reče da je to nešto što ni on - Aristotel ne razumije i da mogu mirno spavati. Još mi je, onako usputno, šapnuo da se ipak pričuvam «guje u hrvatskim njedrima» jer su one, dodaje on, još uvijek među nama.

~ 147 ~


Ivo Matanović - Zadar MRŽNJA S EKRANA SLOBODNA DALMACIJA 27. prosinca 1997. g.

Slobodna Dalmacija - Split

TRIBINA

Nakon oglašavanja Milana Đukića, samo - izabranog predsjednika SNS-a s «otvorenim pismom» predsjedniku RH Dr. Franji Tuđmanu javio se i drugi srpski, samo - izabrani, lider gospodin Veljko Džakula predsjednik SDF-a, s nešto «zatvorenim» ali zato i puno opasnijim prosvjedom na račun HTV-a koja, eto, kako on kaže, «glorificira mržnju prema Srbima s emisijom «Misa u Iloku». Kada bi ovo i bila istina ne bi to posebno nikoga trebalo iritirati a poglavito ne odbjegle Srbe jer je emisija «Misa u Iloku» samo jedan fragment od svih «živih istina» - što će se još trebati reći hrvatskim slušateljima i gledateljima, u prvom redu, a potom i tkz. lojalnim Srbima koji se, tobože, nisu ogriješili u ovom «besmislenom ratu» (Džakulin izraz). Nebuloze o kojima g. Džakula trabunja su samo usputne podvale svekolikom hrvatskom čitateljstvu, a implicite on, kao i njegov prethodnik M. Đukić poziva, ponovo, Srbe na pobunu. Između ostalih podvala citirat ću samo jednu: «Uz najiskrenije osude rata u Republici Hrvatskoj itd., itd., …» on, eto, suosjeća s patnjama hrvatskih prognanika, kako bi odmah zatim spomenuo i srpske prognanike i izravnao ih sa prognanim Hrvatima, što naravno nije istina. Dakle, ovo gospodine Džakula nije bio nikakav apstraktni rat u Republici Hrvatskoj već srpska agresija, pa ste stoga trebali kad se već oglašujete, osuditi srpsku agresiju a ne tamo neki «besmisleni rat».

na čijem čelu ste i sami stajali - sve dotle dok niste zarobljeni u sjajnom «Bljesku» 1995. g. Zar vas osobno nije nimalo sram što ste sve učinili u prošlom ratu, kao jedan od lidera srpskih pobunjenika u Pakračkom kraju a i šire? Govorite o nekakvom Fulgosijevom (urednik emisije «Misa u Iloku») podmetanju kolektivne odgovornosti. Nije to g. Džakula nikakvo podmetanje jer Hrvati vrlo dobro znaju kolika je srpska odgovornost pa ih to vaše trabunjanje toliko i ne zanima, ali ih itekako zanima i zabrinjava srpska kolektivna šutnja. Od «balvan revolucije» pa do današnjeg dana niti jedan Srbin nije se javno oglasio, i ne daj Bože, osudio srpsku agresiju, pa je vaša šutnja tim više zabrinjavajuća jer koincidira s sadašnjim događajima u Srbiji i Crnoj Gori. Nadalje, vi se g. Džakula, gle opet čuda, lukavo pokušavate nametnuti svekolikom hrvatskom čitateljstvu emocijskim artikulacijama pojedinih pojmova. Primjerice s frazom «svaki prognanik je čovjek, kršćanin sa istim patnjama i željom - povratkom u svoje». Možda bi vam netko i povjerovao da ste ovakvo stajalište i imali, 1990/1995. g. Uostalom, a to je barem sada svima jasno, da Srbi uopće nisu prognanici već dragovoljne izbjeglice koji su pred «Bljeskom i Olujom», zajedno sa svojim zločincima bježali pred snagom Hrvatske vojske, i ako su višekratno sa najvišeg mjesta pozivani da ne napuštaju svoja ognjišta. Kako sada stvari stoje, vama Srbima nije uopće stalo do nikakvog povratka radno sposobnog stanovništva već samo do socijalnog zbrinjavanja svojih staraca, a što još dodatno opterećuje hrvatski proračun. Zar i ovaj detalj ne dokazuje dokle srpska perfidnost dopire? Vaše (srpsko) «srce prazno a pogled ugašen» je vaša tekovina, jer ste na to trebali misliti još od 1990. g. kada je hrvatski narod na slobodnim demokratskim izborima dobio jedinstvenu šansu - i iskoristio ju, dakako, da se riješi, za sve vijeke - vjekova sedamdeset godišnjeg srpskog ropstva. To su via facta, «dragi moj gospodine» koje Srbi htjeli to ili ne moraju respektirati.

Gospodine Džakula i sve ine Džakuletine, u Hrvatskoj se nije vodio nikakav besmisleni rat već itekako dobro smišljeni rat s srpske strane ~ 148 ~

~ 149 ~


Ivo Matanović Murter, 01. 06. 2002.

MURTERSKI MEMENTo ILI PovRATAK SRPSKIH PISACA U HRvATSKU

Vjerovali ili ne, srpski pisci ponovno, i to na velika vrata, ulaze u Hrvatsku i sve to, opet, pod maskom umjetnosti a njihovi ih obožavatelji (čitaj srbojugofili) žele nametnuti Hrvatima kao protagoniste - kulturnjake koji, kako oni kažu, s politikom nemaju blage veze, naprotiv, vele oni dalje, to su umjetnici koji su i do sada bili vrlo omiljeni u njihovoj sredini. O čemu i o komu se, zapravo, radi reći ću Vam, dragi čitatelji, odmah. Radi se, naime, o poznatom srpskom, partizanskom piscu Branku Čopiću, koji je, uz to još, i veliki srpski nacionalista i bivši «originalni» četnik (jedno vrijeme) iz Drugog svjetskog rata, čija su djela, prije Domovinskog rata, više puta, što kao obvezatna školska lektira u školama, a što kao dramski igrokazi, prikazivani u Murteru - istoimenom mjestu na otoku Murteru. Kako se je Čopić ponovno udomio u Murteru, pitao sam nekoliko uglednih Murteranina, a koji su na to odgovorili, da se radi o pojedincima koji su zaduženi za kulturu i koji su iskoristili Jubilej 80. obljetnicu svog amaterskog dramskog rada. Dakle, osamdeset godina kontinuiranog rada amatera. A na pitanje, kako je uopće došlo do toga da se upravo ovaj značajan jubilej obilježi sa «Ježevom kućicom» B. Čopića - srpskim nacionalistom, odgovoreno mi je, da je Čopić njihov omiljeni pisac bio i ostao, a osim toga, da su murterski amateri, od svih do sada izvedenih djela, jedino njega najbolje uvježbali. Dodajem, pa kako i ne bi, dragog im pisca dobro uvježbali, kad uz isti, već opisani jubilej, murterini (neznatna manjina) proslavljaju i Osamdesetu obljetnicu osnivanja ORJUNE - organizacije jugoslavenskih nacionalista (1922.)

~ 150 ~

I kada bi bila slučajna koincidencija, u što ne vjerujem, smatram da si Murterini ne bi trebali dozvoliti da se dokazuju i identificiraju sa raznim srbendama, jer ogromna većina Murterina to ne žele. Pa kad ne žele, nastavljam dalje, zašto onda to prihvaćaju? I ovog puta odgovorili su lakonski. Iz jednostavnog razloga što još uvijek pučani ne razlikuju, što je kultura a što politika, između ostalog pričaju da su, manje obrazovani pučani, uglavnom svi redom oportunisti i da se ne žele zamjeriti jedni drugima. Dobar odgovor zlata vrijedi, ali ovog puta me nisu baš razuvjerili, jer sam sedamdesetih godina svoju lakovjernost platio zatvorom. Ondašnji a i donekle današnji Jugosrbofili optužili su me za Hrvatski nacionalizam, samo zbog toga što sam već tada detektirao murterske orjunaše - tada zvane Jugounitariste, i obznanio u Hrvatskom tjedniku. Za ovu rabotu zaradio sam 7 mjeseci zatvora koje sam, sa dodatkom još dva dana, sve izdržao, a od toga polovicu u Šibenskom zatvoru, stalno u samici kao najobičniji kriminalac. Pa ipak, svekolikom čitateljstvu dragog nam FOKUSA, moram naglasiti da u Murteru nije baš sve crno i prljavo, kako se to još uvijek od zlobnika može čuti. Upravo ovih dana na lokalnoj dalekovidnici sa radošću sam čuo i vidio murterskog gradonačelnika gospodina Ivo Marušić kako obećaje da će uskoro, još za njegova mandata, Murter biti čistiji i pokrenuti se sa zadnjeg mjesta u ovom dijelu Jadrana. Iz njegovih usta u Božje uši, samo da se i ovoga puta ne dogodi, obećanje ludom radovanje. No, valjda neće biti tako, ali svakako bi me više obradovala vijest da, napokon, netko u Murteru, konačno i duhovno očistiti od natruha, ne baš slavne im prošlosti, jer Murter je Hrvatsko mjesto sa velikim uljudbenom tradicijom koju to zaslužuje i koji je u Domovinskom ratu dao primjeran obol.

~ 151 ~


MIT O ZLOČESTOM KRITIČARU (4)

Piše: Julije Derossi Narodni list

MRŽNJA I NEPRISToJNoST

Vinko Srhoj odgovorio mi je u Narodnom listu od 7. veljače o. g. («Šarena vrata») na moju zamjerku što je nepovoljno ocijenio Lackovićevu slikarsku donaciju (40 slika) zadarskom HDZ-u s uvjetom da se prihod od prodaje slika namjeni u humanitarne svrhe. Ja sam napisao kako je kritički nedopustivo, a uz to i nepristojno, nepovoljno pisati o humanoj donaciji, i to o donaciji međunarodno priznatog slikara. Vinko Srhoj sada tvrdi da je to u redu jer je «Lackovićeva izložba priređena kao i svaka druga regularna izložba s dokumentacijom o autoru i nema sumnje da će kao takva biti zavedena u popisu samostalnih nastupa. Moj osvrt na izložbu tiče se radova datih na uvid javnosti a nikako humanitarne donacijske svrhe za koju mi Derossi spočitava nedovoljan sluh. Uvaženi profesor zaboravlja na jednu činjenicu koju dobro uočavaju primjerice crkveni krugovi kada ističu da je darivanje u funkciji samo - promidžbe neetično, tj. da se pokloni u humanitarne svrhe ne bi smjeli koristiti za promociju donatora i stranke koja na tuđoj nevolji i potrebi gradi svoj dvojbeni image dobrotvora». Ovaj navod iz Srhojeva odgovora djeluje dosta zgodno, ali samo dotle dok se ne prisjetimo da je Lacković darovao slike HDZ-u, a HDZ je izložio taj dar da općinstvo vidi što će se prodavati, odnosno kupovati. Lacković je na tu izložbu bio pozvan kao gost. Bila je to napokon prva Lackovićeva izložba u Zadru. Zar je HDZ trebao te slike sakriti u neki mračni podrum i tamo potajno dovoditi potencijalne kupce pod maskama, a onda noći o ponoći na nekom skrovitom mjestu predati utržak naslovniku? Ponovno tvrdim da je Srhoj nepovoljno ocijenio Lackovićeve slike zbog svoje mržnje prema HDZ-u, jer nije mogao probaviti činjenicu da je HDZ izveo jednu uspjelu, dobru i plemenitu akciju uz pomoć velikog slikara. Kako god gledali na stvari, oni kojima je to potrebno dobili su 286.000 kuna, a tolika svota ne bi se skupila da izložba i aukcija nisu imale i promidžbeni značaj. Srhoj dobro zna kako se i u onim zemljama gdje je država «nužno zlo» (a koje su njemu uzor za razliku od kičaste Hrvatske) priređuju ~ 152 ~

dobrotvorni spektakli čak na športskim stadionima pred sto tisuća ljudi. Zbog toga je i njegova zamjerka aukciji za djecu Hrvatske samo sastavnica njegove mržnje na HDZ. Žalosno je što Vinko Srhoj svoj odgovor začinio nizom uvreda na račun i moje zastupničke dužnosti i moga književnog kritičarskog rada iako ja nigdje nisam nepovoljno govorio o njemu kao likovnom kritičaru. Ja sam zamjerio njegovu postupku, a ne kakvoći njegove kritike. Nikad se ne bih javio da je on ocijenio Lackovića na temelju uobičajene slikarske izložbe. Bez blage veze s onim o čem smo raspravljali on piše da ja «čučim» u Saboru (iako su u Saboru engleski zahodi, a ne «čučavci»), da sam «priučeni» političar (Srhoj je po toj logici nepriučeni političar), da nisam nišata učinio za Zadar, da uporno šutim «u pozi mudrog tibetanskog Lame» (mogao mi je bar dobrohotno dodijeliti titulu Dalaj - lame), da o umjetnosti snivam «u tapeciranim saborskim klupama» i razrađujem strategiju «njezina promicanja na stranačkim sesijama i među tajkunima živo zainteresiranim za umjetnost shvaćenu kao zurenje u šarena vrata». Moj književni kritičarski rada za njega je na niskom stupnju kritičarske vokacije i ja zapravo prigodno laskam «najbeznačajnijem i najbeznadnijem trudu pisaca za kućnu upotrebu» itd., itd. Dobro, Srhoj je rekao o meni što misli, dakle, bio je iskren, ali ujedno ponovno pokazao da je nepristojan i dokazao kako mnogi od onih kojima su puna usta demokracije i slobode misli pobjesne kad ma i najmanje takneš u njihovu osobu. To su oni kojima je Zapadni čovjek uzor i koji kao ni Srhoj ne žele u današnjim hrvatskim državnim simbolima vidjeti stoljetnu hrvatsku tradiciju, ne žele vidjeti elemente hrvatske stoljetne državnosti, koji su činjenica bez obzira na to što stoljećima nismo imali svoju državu. Po prilici u doba kad je pisana Baščanska ploča Vilim Osvajač iskrcao se u Britaniji, Engleska se ujedinila u 17. stoljeću, Njemačka i Italija takoreći jučer, i njihovi državni simboli nemaju veću tradiciju od hrvatskih. Međutim, briga Srhoja i njegove istomišljenike za hrvatsku tradiciju i likovna rješenja državnih simbola! Druge su to stvari iza kulisa, gospodo! Zato ćemo pljuvati po Medvedgradu i Oltaru Domovine, ali Bože sačuvaj da makar i pljucnemo na onu piramidalnu nakazu pred Louvreom ili da priznamo kako npr. U Americi ima daleko više kiča nego u Hrvatskoj. Sve ćemo to raditi pod prilikom principijelnosti, kritičarske soroševske nepotkupljivosti i pripadnosti idealnom svijetu gdje su države «nužno zlo» i gdje u parlamentima ne sjede (ili ne čuče) priučeni Derossiji, nego principijelno i nepotkupljivo sjede nepriučeni Srhoji! ~ 153 ~


NA TISKOVNOJ KONFERENCIJI U PROSTORIJAMA HDPU «IVO MAŠINA»

Narodni list, 24. listopada 2002. godine

ZAdARSKI «oSKARovCI» PodSJETILI NA PoČETKE HdZ-a

U utorak je u prostorijama Hrvatskog društva političkih uznika «Ivo Mašina» održana tiskovna konferencija povodom trinaeste obljetnice ilegalnog osnivanja zadarskog ogranka HDZ-a. novinarima su se, u ime ostalih, obratili Vice Profaca i Hrvoje Matanović, dvojica «oskarovaca» koji su u listopadu 1989. godine na sastanku s Josipom Manolićem i Pericom Jurićem, s još dvadesetak Zadrana učlanili u Hrvatsku demokratsku zajednicu. «Mi smo bili inicijativna skupina za osnivanje HDZ-a, no većina nas danas ne igra nikakvu ulogu u političkom životu grada i države. Uz Zadar, tih su dana osnovani još ogranci u Pločama, Vodicama te Sv. Filipu i Jakovu, i to za tadašnju općinu Biograd.», kazao je Profaca. Od prvih hadezeovih «ilegalaca» okupljenih u gostionici «Oskar», po kojoj su se i prozvali «oskarovcima», politički aktivni još su samo Drago Krpina i Radovan Dunatov.

Hrvatska, ova današnja Tuđmanova, a iza programa tih alijansi krije se, vjerojatno, težnja za «trećom Jugoslavijom»., istaknuo je Hrvoje Matanović. Kao što je poznato, i on i Vice Profaca istupili su iz HDZ-a 1997. godine, a trenutno nisu članovi niti jedne druge političke stranke. Inače, «oskarovci» su neformalna skupina, naglašeno je na konferenciji za tisak, a njihov je cilj bila, u prvom redu, samostalna Hrvatska. Stanjem u državi, za čiju su se neovisnost borili, danas nisu zadovoljni, no na pitanje hoće li se ponovno aktivnije uključiti u politička zbivanja, Profaca diplomatski odgovara: «‘Oskarovci’ su početkom devedesetih doveli do okupljanja hrvatskog puka, a iz te stare jezgre uvijek postoji mogućnost za novi pokret». Ipak, konkretnijih naznaka niti planova za takvo nešto još nema na vidiku.

Ipak, na sastanku upriličenom dan ranije u restoranu «Oaza», na kojemu su se pojavili gotovo svi nekadašnji osnivači zadarskog HDZ-a, našla su se još neka poznata imena, poput akademika Dalibora Brozovića i profesora Julija Derossija. Činjenicu da listopadsko osnivanje Hrvatske demokratske zajednice nije službeno obilježilo današnje vodstvo te stranke u Zadru, «oskarovci» tumače posljedicom njihovog nepoznavanja okolnosti vezanih uz formiranje ogranka krajem osamdesetih. «Današnji hadezeovci su već «treća generacija». Neki u vodstvu te stranke došli su tek poslije akcije Maslenica, a tvrde da su tu od prvog dana. U Hrvatskoj trenutno nema osobe poput pokojnog predsjednika Franje Tuđmana koja bi povela naciju iz krize. Sve stranke su postale interesne skupine, a čujem da se sada osnivaju i nekakve alijanse za «treću Hrvatsku». Osobno smatram da je treća ~ 154 ~

~ 155 ~


NADBISKUP MARIJAN OBLAK ODBIO MI JE DATI PRIČEST (2)

Piše: Ana Maria Grunfelder, Zagreb Slobodna Dalmacija, 04. 10. 1999.

TEREZA U RALJAMA INKvIZICIJE

Ono što se dogodilo liberalnoj zastupnici Terezi Ganzi - Aras prigodom Sv. Mise u Pagu, zaprepastilo je i mene: podjednako zbog postupka umirovljenog biskupa Oblaka koji radi mira svoje savjesti ne usteže se izvrgnuti javnoj sramoti osobu o kojoj tek iz glasina zna što on misli da zna - ali i zbog njegova kolege po dužnosti, biskupa Prenđe, koji postupa po geslu «Vrana vrani ne iskopa oči».

samozvanog suca. Takvima poručuje evanđelje «Ne sudite, kako se Vama ne bi sudilo!» (Mt. 7,15). Svjetovno sudstvo polazi od načela «Indubbio pro reo» da bi zaštitilo i presumnjivog krivca od presude i osuđivanja bez osnove, bez dokazane krivnje. Vlastita savjest - svaka mu čast, ali kako da savjest nije proradila prije i šapnula mu da i ta žena koju upravo želi osramotiti pred javnošću ima savjest i zna što joj je činiti. Za okrivljenje ima određeno mjesto i vrijeme: ispovjedaonicu i čas ispovjedi, u troje - ne pred zajednicom. Pred zajednicom je Crkva uvijek molila za grešnike i nakon tihoga kajanja ponaosob dijeli im oprost. Sada smo svjedoci mogućnosti da si svaki župnik uzima pravo samo na osnovi rekla - kazala ili čak samo na osnovi svoje vlastite procjene i informiranosti prosudili tko je dostojan, a tko nije pristupiti sakramentima? Lijepo - denuncijanti u Crkvi. Sveta inkvizicija vas pozdravlja!

Postupak jednog drugog crkvenog dostojanstvenika zaslužuje prosijed vjernika - i ja to činim kao vjernica, ali i kao žena: Izražavam solidarnost s gospođom Ganzom - Aras koja se s pravom osjeća povrijeđenom i kao osoba i kao političarka; prosvjedujem kao vjernica protiv javnog žigosanja vjernika i protiv toga da druga osoba, ma da je i biskup, uzima sebi pravo suditi vjernicima samo na osnovi svojih informacija, odnosno, kako ga brane: «na osnovi svoje savjesti». Da time može nanijeti nepravdu, nije mu očito došlo do pameti - ali ni njegovu branitelju. Imam dojam, kao i uostalom sama gospođa Ganza - Aras, da su dvojica biskupa našla pravu priliku iskazati svoj stav, svoje duboko neslaganje, svoju odbojnost prema liberalizmu, ma što oni pod time podrazumijevali. Dovoljna je sama pomisao na liberale, potkopače autoriteta, razarače morala i starih dobrih običaja. Da se omraženi liberal prometnuo u Crkvu, i to još u vidu žene - u to gore. U odnosu na ženu očito prestaju važiti pravila uljudbe - ja osobno nikad nisam mnogo davala na uzvišene epitete koje crkveni dokumenti rado pridodaju ženi o nekom «posebnom dostojanstvu i poslanstvu»; radije bih voljela da se crkveni dostojanstvenici trude za temelje uljudnog ponašanja. U tom slučaju treba ipak ustvrditi da je veliki korak od neotesanosti do svjesno nanesene uvrede i bezobrazluka, a još veći korak prema oholosti

~ 156 ~

~ 157 ~


NAdBISKUP MARIJAN oBLAK odBIo MI dATI PRIČEST Slobodna Dalmacija od 24. 09. 1999. / Tribina / Split

Da se agresivni Gotovčevi liberali u grču predizborne utrke pokušavaju i u crkvu uvući, odnosno i sa njom manipulirati, doznajemo to od Saborske zastupnice gospođe Tereze Ganza - Aras koja preko Slobodne Dalmacije (vijest objavljena kao ekskluziva) ne može se iščuditi čudu kako to da ju je Preuzvišeni nadbiskup Marijan Oblak nije htio pričestiti. Ona, doduše navodi da nije «novopečeni vjernik» i da pričest smatra «sastavnim dijelom misnog obreda». Jest, gospođo zastupnice, pričest je sastavni dio misnog obreda ali samo za one vjernike koji se redovito prije pričesti ispovijedaju ili barem jednom godišnje - ako vjernik kroz godinu smatra da nije griješio. Vi o tome ništa u svom «čuđenju» niste rekli, pa smatram da je Preuzvišeni nadbiskup Marijan Oblak pravilno postupio. Uostalom Preuzvišeni nadbiskup Marijan Oblak je dugogodišnji stanovnik grada Zadra čiji je, također, i višegodišnji visoki crkveni dostojanstvenik, pa nema potrebe da mi vjernici sumnjamo u njegove postupke.

primjedbu na reagiranje vjernika u samoj crkvi - mislim na samo sjedanje ili stajanje u prvim redovima. Po običaju, a to, na žalost nije teško primijetiti da u svim crkvama u Hrvata u prvim redovima sjede političari, a primjećuje se i ne mali broj i onih koji tamo do nedavno nikad nisu bili. Mišljenja sam da prva mjesta u crkvi pripadaju svim onim vjernicima koji u crkvu prvi dođu, a ako je, pak, političarima stalo da budu u prvim redovima neka u crkvu dođu barem jedan sat ranije (šalim se) ali ipak da je šala na mjestu. Primjećujem da poput liberala i istaknuti komunisti se često viđaju u crkvi i to u prvim redovima (Željka Antunović i dr.). dobro bi to bilo kada bi bili istinski pokajnici te poput Sv. Pavla postali Convertiti, no, na žalost, nije njima do obračenja već, naprotiv, suprotno od toga, do preobraćenja pravih vjernika na njihovu stranu i za njihovu stranku. Dakle, dragi vjernici dobro otvorite oči kada ste u crkvi i pazite s kime u klupama sjedite. I sotone su samo duhovi i nikada ne spavaju.

Osim toga, gospođo zastupnice, Vi kao praktična vjernica, kako za sebe sama kažete, pričešćivati se možete svakodnevno u samom gradu Zadru, dakako ako ispunjavate sve predradnje za primanje Svete pričesti, pa zbog same pričesti niste trebali putovati čak do grada Paga. Nije Vama do nikakve pričesti već do stranačke promidžbe, a pogotovo kad znate da, kuda se kreću Visoki crkveni dostojanstvenici da su tamo, po običaju, i TV kamere, pa zašto, zaboga, ne i tu prigodu, sjedanjem u prve redove, politički racionalno ne iskoristiti. Iz ovog primjera - primjera g. Ganza - Aras liberalna lukavost je očita, ali i u crkvi njihovi dostojanstvenici znaju svoj posao. Možda je i dobro što je brzopleta zastupnica uletjela u prazan prostor pa mi je to jedinstvena prilika da kao vjernik uputim svoju dobronamjernu

~ 158 ~

~ 159 ~


NAKON NAPISA U TISKU O RASKOLU U ZADARSKOJ ŽUPANIJI I GRADU ZADRU

Piše: Ivo Matanović Zadarski list, 11. 04. 2002.

SMIJENJENI ZAdARSKI ČELNICI HSP-a TRAŽE UToČIŠTE U HČSP

O rasulu, prebjegu, smjeni ili raskolu u Zadarskoj županiji i gradu Zadru čuo sam preko tiska i dalekovidnice, a koja me kao tkz. Fus novinska vijest nije iznenadila, jer sam još od ranije bio upoznat sa razmiricama među pravašima u Zadarskoj županiji, poglavito u Zadru, ali i šire. No, iznenadila me vijest o potpisu mog sina Hrvoja koji je, nažalost, nasjeo zadarskim desparadosima i mastodontima te potpisao sa ostalom osmoricom razlaz sa, kako oni kažu, politikom predsjednika stranke g. Ante Đapića koji je, kako oni opet kažu, privatizirao Stranku prava i koji je skupa s g. Rožićem najveći krivac za neuspjeh na prošlim izborima, a ne oni koji su bili neposredni kreatori i stratezi pravaške promidžbe i pravaša u Hrvata uopće.

pa ću im zbog toga, kako reče i predsjednik g. Đapić, poželiti sretan put k svom idolu g. Gabelici koji je, u neku ruku, i sam svojevremeno bio bjegunac i desperados u HSP-u, pa nakon toga i «politički kriminalac» jer je, na prevaru ponovno ušao u matičnu stranku HSP, ishodio zastupnički mandat, a potom se opet vratio od kuda je i došao. U ovom trenutku nemam namjeru opširnije obrazlagati svoje ogorčenje na zbivanje u Zadarskoj županiji, tim više jer sam i sam, u neku ruku, suodgovoran - kao običan član i član Nadzornog odbora. Nešto opširnije javno ću reći uskoro, a dotle, poručujem svim članovima HSP-a iz naše županije da ne nasjedaju mastidontima (rilašima) već da još više ojačaju i sačuvaju jedinstvo legalno temeljene stranke i, također, podrže stajališta Glavnog stana, jer činom smjene, kako već rekoh, nije povrijeđen Statut stranke. Što se, pak, mene i mog osobnog statusa u stranci tiče, ostaje i dalje nepromijenjen - iskonski pravaš i dajem punu podršku legalno izabranom predsjedniku g. A. Đapiću.

Odmah da kažem da se apriori ograđujem od zadarskog osmerca koji je svoje nezadovoljstvo izrazio na način upravo onako kako je to učinio. Tim više jer se radi o ljudima koji ni trunka krivnje nisu našli među sobom, a tek onda uputili svoju kritiku i prema Glavnom stanu, koji, također, nije imun od zadarskog političkog neuspjeha. Ne, barem u tolikoj mjeri koliko su zato odgovorni gore već spomenuta osmorica. Gospodin Ante Đapić, kao demokratski legalno izabrani predsjednik stranke, sasvim je ispravno i statutarno postupio kada je raspustio zadarsku podružnicu i Županijski odbor, samo, čini mi se, malo prekasno, zašto bi, jedino, trebao snositi barem onu, uvijek upitnu, moralnu odgovornost. No, što je, tu je. Za odbjeglima ili bolje rečeno, bjeguncima, na treba žaliti. Otišli su tamo gdje, po svom mentalnom sklopu, i pripadaju. Ili, kako bi to stari Latini rekli: Similia similibus curantur ili pak, Similis simili geudant, a najplastičnija mi je ona naša hrvatska narodna; krpa traži zakrpu ~ 160 ~

~ 161 ~


NAKON OBILJEŽAVANJA 56. OBLJETNICE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE IVO MATANOVIĆ I ANTE ŠARIĆ IZ ZADRA KAŽU:

JEdINo ZAdAR I ŠIBENIK NISU oRGANIZIRALI PoSJET BLEIBURGU Piše: Ivan Stagličić Narodni list, Zadar

No Zadrani su ipak stigli na ovaj svečani skup i tom prigodom položili vijenac u ime udruge Hrvatskih političkih uznika «Ivo Mašina», a to su učinili i članovi Hrvatskog domobrana koji su putovali u svojoj režiji. Treba još napomenuti da je autobus bio pun, i to svih generacija, od preživjelih sudionika Bleiburga i Križnog puta, do srednje i mlađe generacije, sve do najmlađih sestre i brata Kašelić, dvanaestogodišnje Katarine i devetogodišnjeg Ivana, što svjedoči da tradicija prisjećanja na bleiburške žrtve neće tako skoro zamrijeti.

BLEIBURG - Na 56. obljetnicu bleiburške tragedije to najveće gubilište Hrvata posjetila su izaslanstva Hrvata iz čitavog svijeta. Bili su među njima i zadarski predstavnici, članovi udruge Hrvatski politički uznici «Ivo Mašina», kao i članovi zadarske podružnice «Hrvatskog domobrana». Prema procjenama očevidaca, okupilo se tada, 13. svibnja na bleiburškom polju, blizu trideset tisuća ljudi. - Ja samo znam da sam svojim očima vidio naslagane autobuse, a to je bilo kao od Zadra do Sukošana, kazao nam je Ante Šarić, tajnik udruge HPU «Ivo Mašina», koji je bio jedan od sudionika komemoracije na Bleiburgu. Bilo je autobusa iz svih krajeva Hrvatske, ispričali su nam i tajnik Šarić i predsjednik Udruge političkih uznika, Ivo Matanović, a najviše iz Hercegovine. No, bivši politički kažnjenici nisu zadovoljni kako se prema njima odnosila gradska vlast. - Osim Zadarske županije koja nas je pomogla s dvije tisuće kuna sve je ovo drugo napravljeno o našem vlastitom trošku. Jedino što tu valja posebno pohvaliti Vladu Deranju, prijevoznika koji nam je dao poseban popust, tako da smo to mogli sve isfinancirati. Svi su gradovi imali organiziran prijevoz u Bleiburg. Svi osim Zadra i Šibenika, kazao nam je Šarić, koji kao i Matanović ne krije nezadovoljstvo takvom nebrigom grada prema onima koji su svoju vlastitu slobodu žrtvovali općoj.

~ 162 ~

~ 163 ~


RASKoL IZMEđU HdPZ I UdRUGE HdPZ - ŽK

U pretprošlom broju Narodni list objavio je kratak osvrt sa tkz. Godišnje skupštine HDPZ - Podružnice Zadar. Iako je osvrt poprilično mali, puno toga smo u njemu primijetili i što je što. U prvom redu na skupu je bilo samo 12 članova, a ne «pedesetak» kako je to Narodni prezentirao, a kao drugo, Kata Pereković, predsjednica preostalog dijela HDPZ - Republike Hrvatske izrekla je, u svojem stilu, nekoliko notornih laži. Posebno je naglasila kako u njenim redovima nema SDP-ovaca oliti komunista te u tom smislu oštro se okomila na komuniste - što u potpunosti mi iz Udruge HDPZ - ŽK podržavamo. Međutim, ona je to izrekla samo farse radi, jer odmah, iza toga, na istoj skupštini ponovno je izabran staro - novi predsjednik podružnice Zadar, stari komunista profesor Bruno Zorić. Da još jednom podsjetimo čitatelje Narodnog da je Bruno Zorić član Saveza komunista od još davne 1964. g. pa sve do 1971. g. kada nastupa mali prekid, a zatim ponovno učlanjenje negdje koncem sedamdesetih godina, kada mu se, zapravo, ukida i kazna koja mu je, zbog tobožnjih političkih ispada izrečena. Za ovaj dokaz imamo preslik i broj njegove partijske knjižice, a on je: 841197 od 03. 03. 1964. evidentirano pod brojem 01 - 125/1 - 71. Sam preslik partijske knjižice, za ovu prigodu, ne želimo dati, jer to smo otavili kao predizbornu poslasticu za neku drugu prigodu - možda pred same izbore.

na slobodu i postavljena za rukovoditelja Seljačke radne zadruge u svom novogradiškom kraju. Dakle, nije toliko upitno zašto je Kaji smanjena kazna, ali je upitno kako to da ona odmah po izlasku iz zatvora postaje rukovoditeljica Seljačke radne zadruge. U jednoj od televizijskih emisija, početkom ove godine, sama je izjavila da su tada bile takove prilike i velika potražnja za kadrovima pa je ona na nagovor poznatog zločinca i tadašnjeg generala i tadašnjeg generala Ivana Krajačića puštena na uvjetni otpust itd. i itd. … O kakvim se ovdje žrtvama radi neka to čitatelji sami prosude, a ovaj osvrt ili bolje reći ispravak netočnog navoda pišemo više radi njihovih članova, koji možda i ne znaju kakve su sve kvalitete njihovih predvodnika i kakvim se sve lažima služe da bi ostali na čelnim mjestima gdje im je, s obzirom na nikakvu državnu kontrolu, omogućeno da kradu koliko im drago. U ranijim mojim napisima i o krađi je bilo puno riječi, ali o tom drugom zgodom. Kako već rekoh, mi iz Udruge HDPZ - ŽK ovaj osvrt pišemo upravo zato da bi konkretno obavijestili njihove članove o krađama u njihovoj udruzi - zbog čega smo se prije tri godine i razišli. U Zadru, 27. 09. 1999. g.

Iz Zorićeva dosjea doznajemo da je njegova presuda od 1972. g. od tadašnjeg Vrhovnog suda poništena, odnosno oslobođen je kazne (1980.) što će reći da slijedom izrečene pa zatim poništene presude drug Zorić uopće nema statusa političkog zatvorenika, a ako ga možda i ima onda je to veliki propust Administrativne komisije koja radi pri Hrvatskom državnom saboru. Nadalje, nešto i o Kaji Pereković. Ona je najprije osuđena na smrtnu kaznu, zatim pomilovana na 20 godina, a nakon izdržane 3 godine puštena

~ 164 ~

~ 165 ~


Ivo Matanović - Zadar

NASTAvAK PRIČE PRoF. BAJLo - ŠEFIK NAdAREvIĆ Narodni list od 27. 01. 2000g.

Obično ne nasjedam glasinama, ali jednu takvu, ovih dana, ispričao mi je moj stari prijatelj, Musliman koji se oduvijek deklarira kao Hrvat - Musliman. Odmah, čim sam ga ugledao, pitam. Mehmede, kako ti zdravlje, pa nastavljam dalje pitati. Daj molim te, reci mi za koga si sada glasovao? On kao iz topa, pa zašto me to uvijek poslije izbora pitaš, kad dobro znaš, da ja, od kada znam za sebe (74) uvijek glasujem samo za Antu, pa ma kako se on prezivao. Drago mi je to čuti, ali mi ipak reci, pitam ga dalje, koliko Vas Muslimana ima u Zadru, koji su ostali vjerni Anti senioru i, razumije se, Anti junioru? Odgovara mi, nažalost, još samo 20, a toliko nas je bilo i prije deset godina i ne čekajući moj komentar, nastavlja dalje. Reci ti meni, dragi moj prijatelju, što se to kod Vas katolika događa? Sad ste na lijevoj strani, pa onda, opet, na desnoj, a nikako da se jednom «usidrite na stalnom vezu» pa da budete ono što u stvari, skupa sa nama Muslimanima, i jeste - HRVATINE za koju sam u onom Domovinskom ratu ruku izgubio. Veli mi zatim, dobro si ono u Narodnom listu za prof. Bajla napisao. Sad se, ustvari, vidi njegovo pravo lice. Podržavaju ga još samo Alijini fundamentalisti iz SDA koji se i ovdje u Zadru kočopere, kao da su u nekoj Džamahiriji, a ne u Hrvatskoj, u kojoj uživaju sve blagodati kao i Hrvati. Čak daleko više nego bi to imali u svojoj Muslimaniji. Poglavito se to primjećuje poslije minulih izbora. A kako i neće, nastavlja, Meho, kad i u samom Zadru imaju svoju filijalu na čelu sa Šefikom Nadarevićem, a koji je u svojoj stranci visoko poziciran - dopredsjednik je SDA za Hrvatsku.

Neće biti baš tako, dodaje Meho. Znaš Ti da on, skupa sa Šefikom organizira osnivanje novog - starog HDZ-a u samom Zadar? Začuđeno upadam u riječ. Neće li, valjda, i Šefik preći u HDZ? Ma jok, bolan, on će mu samo pomoći oko organizacije, a poslije će, kako čujem, na predstojećim izborima koalirati sa njime. Priča je, naravno u istom stilu, tekla dalje i tko zna koliko bi trajala da nisam mog prijatelja upozorio da ne bude prevelik pesimist, jer ipak, Hrvati nisu toliko bedasti da se okreću istoku, a poglavito ne Alijinih fundamentalistima. Eto, vidiš, u tom jest glavna poanta, odgovara mi Meho, pa nastavlja. Zar ne primjećuješ da se i središnjica HDZ-a u Zagrebu podijelila na dva dijela, na hadezeovce - komuniste istočnjake proviniencije i one druge koji su, u ovom trenutku, «izgubili glavu» i više ne znaju, tko su i što su i tko im glavu nosi. Znači li to, veli Mehi, da prof. Bajlo, pored Šefikove svesrdne podrške, očekuje i podršku Izetbegovića, Muhameda Gadafija iz Džamahirije, Said - Eb - Albaha - Husein - Sauda iz Arabije i drugih islamstava? Dakako, bolan, živi bili pa to dočekali, završava Meho svoju uvijek iskrenu priču.

Smijući se, velim mu. To je samo jedinka, a jedna lasta ne čini proljeće, osim toga, Bajlo je Zadranima poznat kao obični šeret i nikoga ozbiljno ne shvaća. ~ 166 ~

~ 167 ~


NEDOREČENOST KRITERIJA ZA STJECANJE STATUSA POLITIČKOG ZATVORENIKA DISKRIMINIRA KAŽNJENIKE

Piše: Silvana Srdoć Novi list, 11. siječnja 1999.

INFoRMBIRovCI, RoBIJAŠI dRUGoG REdA?

Velikoj većini od oko 150 tisuća ljudi koji su, od 1945. godine do ustoličenja Republike Hrvatske, za tu istu republiku platili cijenom robijanja u hrvatskim zatvorima, najnovije izmjene i dopune zakona o bivšim političkim zatvorenicima neće nadoknaditi izgubljeno. Neki su, naime, u međuvremenu umrli ili su pogubljeni u zatvorima, neki su emigrirali zbog katastrofalnih uvjeta zapošljavanja, a neki jednostavno ta prava neće moći ostvariti jer su, eto, zatvoreni kao - Informbiroovci. Zbog čega se, prema nekim današnjim procjenama, «nisu borili za samostalnu hrvatsku državu». Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika zasad je, naime, obuhvaćeno svega nešto više od 11 tisuća bivših robijaša, onih koji imaju pravo na naknadu štete što su je «uslijed nepravednosti osude, progona, zlostavljanja, te društvene i svekolike diskvalifikacije pretrpjeli». No, ni u tim odredbama, međutim, nisu naznačeni kriteriji na osnovu kojih se određuje status bivšeg političkog zatvorenika - prema zakonu iz 1995. godine, ta je hrvatski državljanin koji ima prebivalište na području RH, a koji je radi svojih političkih uvjerenja ili političkog otpora i borbe za samostalnu hrvatsku državu bio lišen slobode.

Dražen Franolić, tajnik Vladine komisije kojom zajednički predsjedavaju ministri rada, kulture i pravosuđa, opovrgava navode da «Informbiroovci» ne dobivaju rješenja i napominje da je rok za prijavu produžen do 31. siječnja tekuće godine. U Udruzi «Goli otok» koju čini dvjestotinjak okarakteriziranih «ibeovaca», robijaša zatočenih mahom zbog suprotstavljanja režimu Josipa Broza Tita, nisu, međutim, sasvim načisto s postojećim pravnim kriterijima i običajima. Kako bi i bili kada je, primjerice, predsjedniku udruge Anti Zemljaru svojedobno u istoj komisiji bukvalno rečeno da rješenje ne može dobiti, jer je Inrofmbiroovac. Niti tjedan dana kasnije, poštar mu je pak uručio - pozitivno rješenje. - Mnogo je «Golootočana» koji još uvijek nisu dobili odgovor, ili su dobivali negativne odgovore. Uzmite samo slučaj bivšeg zatvorenika koji je robijao u dva navrata i nije dobio rješenje, dok je njegov sumještanin, koji je zatvoren iz istih razloga čak tri puta, rješenje dobio… Većina Inronbiroovaca, uostalom, nema ni potrebne zatvorske dokumente, već se robijanje dokazuje izjavama svjedoka - svjedoči Zemljar, književnik koji je kao «neprijatelj države i naroda» što u zagrebačkoj Savskoj ulici, a što na Golom otoku, u zatvoru proveo 4,5 godine, jer ga je u ime naroda izdao «prijatelj». Pereković: «nisu hrvatski politički zatvorenici»

Borba za samostalnu hrvatsku državu uvjet je, dakle, prema kojemu će Administrativna komisija RH odbijati ili priznavati rješenja o statusu koja će u idućih nekoliko godina omogućiti nadoknadu štete od 54 kune po danu robijanja, kao i izračun mirovine na osnovi vremena provedenog u zatvoru.

Zakonom koji se primjenjuje od početka godine zadovoljstvo i zahvalnost izražavaju, međutim, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika na čelu s Kajom Pereković, baš kao i od njih odmetnuto Hrvatsko društvo političkih zatvorenika - žrtava komunizma na čelu s Markom Dizdarom, te članovima Đurom Pericom i Markom Veselicom. Udruge koje među svoji članstvom nemaju bivših «Informbiroovaca» danas se pak spore oko toga čiji je bio prijedlog izglasanog zakona radi kojeg će, konstatirati Pereković, politički zatvorenici čiji su dani odbrojeni «smireno otići s ovoga svijeta, zadovoljni što im je država za koju su cijeloga života borili, to i materijalno nadoknaditi».

~ 168 ~

~ 169 ~

Borba za Hrvatsku - uvjet

Ivo Matanović


Predsjednica HDPZ-a koja drži da «Informbiroovci jesu politički zatvorenici, ali nisu hrvatski politički zatvorenici», zadovoljna je što su novim zakonom - radi čije su odgode članovi društva umalo izišli na ulice u studenom prošle godine - zbrinuti i bivši zatvorenici koji do tada nisu ostvarivali prava jer nisu imali osnovnu mirovinu. Osim toga, naknada koja bi se u četiri rate trebala isplatiti najkasnije do 2002. godine, prebacuje se u slučaju smrti na nasljednike - bračnog druga i djecu.

Ne možemo sebi pljunuti u lice

No u ime višegodišnje borbe za ovakav zakon, Kaja Pereković poručuje Marku Dizdaru da se, u svojoj prepotentnosti, izgubio u vremenu i prostoru te zaboravlja da je «upravo on, prilikom prvog posjeta premijeru Mateši», govorio kako je postojeći zakon dobar te ga ni u kom slučaju ne treba mijenjati. «To je isto, u svojoj replici saborskom zastupniku Ivanu Gabelici kao i više puta ranije, izrekao i Đuro Perica. A sad, gle, sebi pripisuju zaslugu što će eto i Marko i njegovi sljedbenici koristiti naše napore oko ovog zakona», precizira predsjednica, dodajući da je Dizdar tom laži i sebi i prozvanom dvojcu dugogodišnjih političkih zatvorenika učinio medvjeđu uslugu jer «politički uznici znaju što je prava istina». Marko Veselica, «proljećar» koji je u istražnom zatvoru, Staroj Gradišci i Lepoglavi proveo ukupno 11 godina i 46 dana, uistinu će tek sad ostvariti svoja prava. Razlog je jednostavan: dosada od države nije ništa tražio jer je, kaže, držao da prednost trebaju imati starije generacije zatvorenika. Za razliku, izgleda, od članskih kolega koji su HDPZ - ŽK osnovali, jer su za razliku od Kaje Pereković smatrali da se naknade trebaju isplaćivati ovisno o - godinama robijanja. Predsjednik HKDU-a koji drži da su «Infofmbiroovci» žrtve progona i terora, ali i vlastitih uvjerenja, za svoje će žrtve tako idućih godina primiti skoro 220 tisuća kuna, što je ipak manje od 276 tisuća kuna koliko je prije dvije godine dobio Đuro Perica. Njemu je još tada, za razliku od većine robijaša kojima se prema godinama starosti uglavnom isplaćivala samo prva rata, naknada za društvenu i svekoliku diskvalifikaciju isplaćena - u cijelosti.

~ 170 ~

- Udruga «Goli otok» ne može pripadati postojećim društvima bivših političkih zatvorenika. Ne odgovara nam atmosfera: mi ne možemo, a što mnogi danas mogu, sebi pljuvati u lice i kazati da nismo bili komunisti. Borili smo se protiv profašističkog Brozovog poretka i 40 godina bili smo građani drugog reda, jer smo protivnici eksploatacije i internacionalisti po uvjerenju. Izvjesne ideale smo, naravno, zadržali - poručuje Amrudin Filipović, profesor koji je na Golom otoku i Sv. Greguru, susjednom kažnjeničkom otočiću na kojem je dvjestotinjak «Informbiroovca» i hrvatskih nacionalista zajednički robijalo bez ikakvih sukoba i političkih rasprava, odradio 6 godina zbog bacanja «neprijateljskih» letaka po Sarajevu i posjedovanje brošure «Kud vodi nacionalizam Titove grupe». Letke, napominje Filipović, nije bacao. Desetljeće zatvora udvostručava mirovinu Povišica mirovinske osnove od 25 posto očekuje bivše političke zatvorenike koji su u zatvoru ili pritvoru proveli šest mjeseci do godinu dana, 40 posto za jednu do dvije godine, 50 posto za dvije do tri godine, 65 posto za tri do pet godina, 80 posto za pet do sedam i pol godina,, te 90 posto za robijanje u razdoblju od sedam i pol do deset godina. Stopostotno povećanje osnovice «dogodit» će se pak onima koji su u zatvoru proveli više od desetljeća. Bivši politički zatvorenici koji će svoje zahtjeve za naknadu štete i, prije svega, rješenjem o potrebnom statusu, poslati na adresu Administrativne komisije Vlade RH najkasnije do 31. siječnja, moraju priložiti preslik domovnice i presude, uvjerenje o izdržavanoj kazni iz Ministarstva pravosuđa, naznačeno vrijeme robijanja (otpusnica ili bilo kakav dokument obrazložen u zahtjevu). Ukoliko pak nemaju potrebnu dokumentaciju, komisija će nakon zapremljenog zahtjeva, uvjerava tajnik Dražen Franolić, sama provesti potrebnu istragu.

~ 171 ~

NEZADOVOLJSTVO BIVŠIH POLITIČKIH ZATVORENIKA NA MURTERU

Piše: I. Stagličić

TKo ISTIČE JUGoSLAvENSKU ZASTAvU?

Mi bivši politički robijaši ponajviše dobro znamo kako nam je bilo za vrijeme jugo - režima pa smo zato najviše osjetljivi, kada se samo spomenu komunizam, ili ne daj Bože Jugoslavija Murter - Zadarska podružnica Hrvatskog društva političkih zatvorenika žrtava komunizma, pod koju spada i otok Murter, obratila se medijima, zbog učestalih pojava isticanja jugoslavenske zastave s petokrakom u mjestu Murteru na istoimenom otoku. Dva puta je zastava bivše SFRJ isticana na glavnom jarbolu u samom centru grada, a nedavno i na zgradi osnovne škole. - Akteri su i ovoga puta maloljetnici koji su, od strane bivših komunista, oliti sadašnjih socijaldemokrata, lukavo izmanipulirani kako bi sa sebe skinuli odgovornost, nasjeli i podmetnuli svoja leđa, a da zapravo s obzirom na njihove godine i ne znaju što rade. Ovo su stoga očite SDP-ove podvale uz, dakako, svesrdnu pomoć njihovih trabanata DA, SRP-a, IDS-a te Horvatovih socijalista. Hrvati bi trebali energičnije odgovarati na ove, sve učestalije antihrvatske pojave, a tu u prvom redu mislimo na vladajuću stranku HDZ te i sve ostale kojima je Hrvatska na srcu. Primjerice što radi murterski HSP? Mi bivši politički robijaši ponajviše dobro znamo kako nam je bilo za vrijeme jugo - režima pa smo zato najviše i osjetljivi, kada se samo spomenu komunizam, ili ne daj Bože Jugoslavija.

Ivo Matanović Narodni list, 19. prosinca 2002.

NIZoZEMCI KAo USTAŠE

Ovog puta ispričat ću vam priču, kako su Nizozemci nautičari dočekani kao «ustaše» na našem dijelu Jadrana, čut ćete je iz događaja koji se dogodio sedamdesetih godina prošlog stoljeća - točnije, prve nedjelje srpnja mjeseca 1971. godine na dan Gospe od Tarca, zaštitnice svih kornatskih otoka, kao i svi vlasnici Kornatskih otočja slave taj dan kao svoj zavjetni svetkovni dan ili dan od fešte, kako ga još Murterani još nazivaju. Na taj dan svi vlasnici Kornatskog otočja skupe se na misi u crkvi Gospe od Tarca, a koja je kao zavjet Gospi sagrađena još početkom prošlog stoljeća. Poslije svečane mise, po običaju uz jelo i piće slavi se sve do povratka u svoja mjesta, odakle su, kako koji došli na svoju svetkovinu. Kako se radi o špici ljetne sezone, tada se i svi nautičari koji se tog dana zateknu na Kornatskom otočju, priključe slavljenicima, pa su tako tog dana i Nizozemski nautičari usidrili na Kornatima da i oni, skupa sa domaćinima, proslave taj za njih jedinstveni, svečarski dan. Tek što su se iskrcali iz jahte, ne sluteći ništa ružnoga, bili su opkoljeni od policije (tadašnje milicije) i podvrgnuti strogom pretresu jahte i njihovih osobnih dokumenata, a sve samo zato, što su imali na krmi jahte izvješenu svoju nacionalnu zastavu, koja je trikolorna kao i Hrvatska - crven, bijeli, plavi. Uzalud su Nizozemci uvjeravali milicajce da je to njihova nacionalna zastava i da sa njome plove po čitavom svijetu, pa ih čudi kako ne mogu ploviti i hrvatskim Jadranom.

Još zanimljivije, tvrde u HDPZ-u da se ovaj zadnji događaj sa zastavom zataškavao, kako u samom mjestu tako i na policiji. «Naime, policiji smo na vrijeme preko naših članova dojavili, a isto smo to pokušali i tiskovno obznaniti preko Slobodne Dalmacije ali bezuspješno», stoji u priopćenju kojeg je potpisao predsjednik društva, Ivo Matanović.

Da, može se takovom zastavom ploviti kuda god želite, ali ne možete po jugoslavenskom Jadranu, strogo su im odgovorili čuvari hrvatskog Jadrana. A ako baš toliko insistirate onda stavite u sredinu zastave crvenu zvijezdu petokraku pa ćemo vas pustiti da isplovite iz jugoslavenskog Jadra-

~ 172 ~

~ 173 ~

Ivo Matanović


na, a osim toga moramo vam preko vaših dokumenata utvrditi vaš stvarni identitet, ustrajali su milicajci.

Igrajući se tako sa komunističkim gujama oko sebe, istog dana, kroz Murter sam proširio glasinu, da se na Kornatima nalazi usidrena «ustaška» jahta na kojoj se nalaze politički emigranti koji su došli u svoj rodni kraj da izvide teren, kako bi se pripremili za neku buduću invaziju na Jadran, odnosno oslobađanje hrvatske od jugo - srpskog komunizma. Za tu podvalu dobro mi je došla vijest od jednog murterskog ribara, inače člana MH, sa Kornata, sad već pokojnog Nevena Konstatina Šikića, koji je uz to, još dobro znao njemački jezik. Javio mi je doslovce: «Slušaj Ive, ovo nam je idealna prilika da podmetnemo Đuri Pjevcu i Anti…? policajcima iz Tisnog, koji su pratili brodice iz Murtera do Kornata i natrag da uhite nizozemske «ustaše» jer na svojoj zastavi nemaju petokraku zvijezdu.»

Uvidjevši da se sa komunističkom murijom nije šaliti, Nizozemci su se brzo snašli pa su od jednog Murteranina kupili malu jugoslavensku zastavu i tako isplovili iz Kornata, ali ne za dugo, jer su i sa tom zastavom, u riječkom zaljevu, zaustavljeni i detaljno pregledani i još k tomu platili mandatnu novčanu kaznu, zato što na brodu nisu imali izvješenu, uz jugoslavensku, i svoju nacionalnu zastavu. Dakle, onu istu koju su im murterski murijaši prethodno skinuli i zadržali za sebe, radi navodnog stručnog ispitivanja. Sad već uzrujani, inače hladnokrvni Nizozemci, tražili su od murije da ih se radio vezom poveže sa njihovim Konzulatom u Zagrebu, kako bi ih ovi zaštitili od bezrazložnog šikaniranja jugoslavenskih pomorskih policajaca. Za nekoliko sati sve je, ipak, razriješeno. Diplomati su uvjerili glupe jugo - policajce, da je nizozemska nacionalna zastava istog trikolora i rasporeda boja kao što je i hrvatska republička i da nije ustaška, te da na jahti plove pravi Nizozemci, a ne ustaše, kako su u prvi mah posumnjali jugoslavenski čuvari hrvatskog Jadrana. Priča ovdje ne završava, jer vam želim još reći, kako su, zapravo, jugo - murijaši bili nasamareni. Kao povjerenik Matice hrvatske, za južnu Hrvatsku, tada sam bio zadužen da kroz hrvatski puk promičem hrvatsku riječ i da učlanjujem što više Hrvata u članstvo Matice hrvatske, preko koje smo tada dobrano koristili inteligentne komuniste i nama naklonjeni njihov vrh iz Centralnog komiteta - Savku, Tripala i druge.

Naravno da sam odmah prihvatio ovu fenomenalnu dosjetku prijatelja Nevena i odmah ju realizirao. Nije mi to bilo teško, jer sam u svom susjedstvu imao dva svoja «čuvara» koja su me budno pratila na svakom koraku. Uvjereni da o njima ne znam ništa družili su se sa mnom, kao da sam im najbolji prijatelj. Jednome od njih dvojice rekao sam «u povjerenju», da se na Kornatima nalazi jedna strana jahta na kojoj se nalaze i ubačene «ustaše», među kojima se, da podvala bude uvjerljivija, nalazi i jedan Murteranin zvani Šerif (još je živ i nalazi se u New Yourku), a poslije je išlo sve glatko. Nisam puno čekao, već pred večer rekli su mi Murterani da je Udba na Kornatima vršila raciju i da su otkrili ubačene «ustaše». Dakako da su priče bile koje - kakove, ali svakako takove, koje su me od srca nasmijale, ali moram vam priznati, i skupo koštale. Već u prosincu iste godine uhićen sam i osuđen na 7 mjeseci zatvora.

Zbog takvog rada, a i ranije političkog progonstva, Udbi nisam bio nepoznat, a što sam ja vrlo dobro znao i dakako, tako se među mještanima Murtera i ponašao, a katkad i zabavljao na račun mojih «tjelohranitelja». Ovo poigravanje sa uvijek budnim komunistima, nešto kasnije, koštalo me je mog zatvaranja i osuđivanja za neprijateljsku propagandu i što sve ne još drugo, što su mi prilijepili za ovaj slučaj.

~ 174 ~

~ 175 ~


Šenol Selimović Zadarski list, 7. ožujka 2000.

Predsjednica gradskog SDP-a Zadar, Omerka Šarić, kaže da se njezina stranka uvijek zalagala za princip odvojenosti Crkve od države.

Nakon oštrog pisma koje su šibenski svećenici uputili msgr. Josipu Bozaniću okrivivši ga za povratak «komunističke i ateističke opcije» na vlast, zadarske smo političare upitali:

- Čudi me takav stav svećenika iz Šibenske županije koji u političkim promjenama vide povratak komunizma i ugrozbu vjerničkog života. Takvo što se zasigurno neće dogoditi. SDP nema nikakve veze sa komunizmom, naprotiv, a to je ovih dana naglasio i premijer Račan, SDP je jamstvo da se komunizam neće vratiti na ove prostore. Uostalom većina članova SDP-a su vjernici - kaže Omerka Šarić.

Hoće li SdP ugroziti vjerski život u Zadarskoj županiji?

SDP-ova gradska vijećnica Omerka Šarić kaže da je čudi takav stav grupe svećenika iz Šibenske županije koji u političkim promjenama vide povratak komunizma i ugrozbu vjerničkog života, te da se takvo što zasigurno neće dogoditi - Predsjednik Gradskog vijeća HDZ-ovac Davor Aras kaže da je stvar odnosa u Katoličkoj crkvi isključivo njezina briga i njezin problem - Ivo Matanović, predsjednik zadarskog HDPZ-a tvrdi da je vjera ugrožena od nove vlasti i da je za očekivati u skoroj budućnosti ukidanje vjeronauka u školama Ovih dana hrvatska javnost ostala gotovo šokirana protestnim pismom koje je msgr. Josipu Bozaniću uputila grupa svećenika Šibenske biskupije, a u kojem ga okrivljuju za povratak komunističke i ateističke opcije na vlast u Hrvatskoj nakon zadnjih parlamentarnih izbora. Svećenici ovog «bombastičnog» pisma drže da je zagrebački nadbiskup svojim držanjem u vrijeme predizborne kampanje, svojim poslanicama i porukama, utjecao na ovakav ishod izbora. Do ovih političkih promjena u Hrvatskoj, tvrde šibenski svećenici, vjerski se život u Hrvatskoj preporodio i vratio u obitelji, a sada je Crkva opet izložena opasnosti koju je proživljavala prije demokratskih promjena 1990. Prosvjednici iz Šibenske županije, vidljivo je iz njihova pisma, boje se novog premijera Ivice Račana za kojeg kažu da se «javno hvali kako je probao marihuanu» i da je imao «tri žene». Nadbiskup zagrebački msgr. Bozanić još se nije javno očitovao o ovom pismu, a kako je riječ o otvorenom komentiranju političkih pitanja od strane svećenika, zamolili smo zadarske političare da nam kažu svoje mišljenje o ovom neobičnom «vjerko - političkom prosijedu. ~ 176 ~

Miljenko Peričić, predsjednik županijskog HSS-a, također je mišljenja da se Crkva ne bi trebala miješati u politiku, a u konkretnom «šibenskom slučaju» on drži da nije riječ o crkvenoj instituciji nego o pojedincima u njoj. Kada je počeo proces demokratizacije u zemlji, Crkva je dala svoj doprinos u moralnom i duhovnom smislu, posebice u vrijeme rata. Tada je, što je razumljivo, i nazočnost crkvenih institucija i ljudi bila intenzivnija i u medijima i u javnom životu. Ali sada, u zreloj demokraciji, treba principijelno odvojiti vjerski od političkog života i prekinuti s praksom sjedenja političara u prvim redovima za vrijeme služenja mise što je predstavljalo stranački imidž HDZ-ovaca na vlasti - kaže Peričić. Davor Aras, predsjednik Gradskog vijeća Zadra (HDZ), na naše je pitanje odgovorio ovako: «Stvar odnosa u Katoličkoj crkvi je isključivo njezina briga i njezin problem. Ali, neosporna je istina da je uloga Katoličke crkve u životu Hrvata nezaobilazan čimbenik za opstojnost naroda. Kroz hrvatsku povijest, posebice noviju, hrvatski katolički kler bio je lučonoša, moralna vertikala bitna za opstojnost naroda kojemu pripada. Osobito se to pokazalo u razdoblju od kardinala Stepinca do kardinala Kuharića. Stav Crkve u odgovarajućim političkim situacijama isključivo vidim kao njezin problem i ona će ga sama riješiti na najbolji mogući način, kako za sebe tako i za svoj narod. Tako sam doživio i Bozanićevu poruku o grijehu struktura i reakciju dijela klera o ugrozbi od komunizma», rekao nam je Aras. Ivo Matanović i Ante Šarić, predsjednik i tajnik Hrvatskog društva političkih zatvorenika - žrtava komunizma u Zadru, oglasili su se o ovome ~ 177 ~

Ivo Matanović

riječima: «Sa radošću smo pročitali pismo nekolicine šibenskih župnika upućeno preuzvišenom zagrebačkom nadbiskupu Bozaniću». - Šibenski hrabri svećenici dobro su uočili da je vjera ugrožena, samim time što se već sada pojedini državni dužnosnici protiv nje i javno očituju. Za očekivati je da se u skoroj budućnosti i vjeronauk u školama zabrani - kažu čelnici zadarskog HDPZ - ŽK ističući «kako nije fer samo Račanu imputirati komunizam, a ne recimo i Mateši koji je bivši komunista».

O PAVLETIĆU «POPIRKIVANJU» VJETRA ISTOČNJAKA I AMERIČKOM ZAUŠNJAKU MATI GRANIĆU

Piše: Vinko Srhoj

HRvATSKI JUNAK I HRvATSKI TERET

Je li proslava predsjednikova rođendana baš morala jednu privatnu činjenicu pretvoriti u državni «hapening», sa svim oblicima glorifikacije i ritualizacije dana za sjećanje kojemu je mjesto u obiteljskom albumu. Uobičajena torta sa svjećicama u nas je ovih dana zamijenjena objaviteljskim fanfarama o «liku strogog ali pravednog oca», kako je predsjednika prepoznao akademik Pavletić u golemoj divinizacijskoj freski o njegovu životu, zaslužan djelima i Isusovim mukama, na kazališnim daskama HNK-a Svi su tjedni za nama gotovo kao po nekom pravilu raspolućeni na dva događaja koji se natječu na pozornici političkog manihejstva. S jedne se strane nudi dobra, a s druge loša vijest, s time da je za neke, u virtualnoj stvarnosti politike, riječ o jednako dobrim ili lošim vijestima ovisno o kutu gledanja i dioptriji gledatelja. Dakle, dobra je prošlotjedna vijest 75. rođendan predsjednika Franje Tuđmana, a loša ponovno uzimanje «na zub» hrvatske politike u najutjecajnijem američkom listu - «New York Times-u», kao i oštar start američke administracije prema ministru Mati Graniću koji je pozvan u Washington radi iznošenja američkog nezadovoljstva provedbom hrvatskih obveza iz Daytona. No, nekima se proslava rođendana predsjednika Republike učinila samo potkrijepom kako se u nas jedna privatna i obiteljska činjenica pretvara u državni «hapening», sa svim oblicima glorifikacije i neprimjerene ritualizacije danas za sjećanje kojemu je mjesto u obiteljskom albumu. Uobičajena torta sa svjećicama u nas je ovih dana zamijenjena objaviteljskim fanfarama o «liku strogog, ali pravednog oca», kako je našeg predsjednika prepoznao akademik Vlatko Pavletić u golemoj divinizacijskoj ~ 178 ~

~ 179 ~

Ivo Matanović


freski o njegovu životu, zaslužnim djela i Isusovskim mukama, na kazališnim daskama HNK-a. 75. rođendan našeg predsjednika nije, dakle, mogao proći kao i svaki drugi jer je, po riječima akademika Pavletića, Tuđman jedina povijesna osoba u Hrvata koja je «odabrani narod» dovela u «obećanu zemlju», ili drugim riječima, on je «hrvatski narod poveo iz beznađa i rezignacije prema ostvarenju tisućljetnog sna bezbrojnih naraštaja». (V. P.)

Tako prvi puta iz ustiju Pavletića saznajemo da je Franjo Tuđmana i umjetnik, pa se na ovome mjestu čudim kako ipak takav umjetnički potencijal nije uvršten u neku od književnih antologija akademika Pavletića. Pozivam stoga Pavletića da ispravi povijesni propust i tako izbrušeni stil pisanja, kojemu se tek sada divi, okruni primjerenom prezentacijom u povijesti hrvatske književnosti, makar mu u tome morao pomagati drugi akademik «s dna kace» književnih panegirika, štovani Nedjeljko Mihanović.

Umalo je ugledni akademik (možda se prije toga ugrizao lagano za jezik) zamislio prizor u kome otac nacije poput Mojsija rastavlja vode Crvenoga mora da bi mogli proći onuda kamo nas je nakanio povesti hodeći, tvrdi Pavletić, po «ledu nepoznate debljine od jedne do druge opasnosti», kako bi prosvijetljen «spoznajnim obasjanjima, učvršćivan pročišćenjima u neprestanom traženju sebe u drugima i otkrivanju drugih u sebi» (V. P.), izveo svoj narod iz jugoslavenskog sužanjstva u slobodni Kanaan.

Od Pavletića smo saznali kako je naš predsjednik i «filozof povijesti», ali i «strateg i vizionar» koji zna da s «vukovima valja urlati, a s lisicama lisičiti», što umalo djeluje kao citat trećeg akademika sa HDZ-ovskog panteona Ivana Aralice, sklonog augmentativima kao što je onaj nedavni o komunistima u oporbi koji nisu «trun nego kopito u oku» (I. A.) i koji se ritaju kako bi nas ponovo stavili pod sebe. Pavletić se, međutim, sasvim približio mihanovićevskom zovu lijepo - rijeka bez semantičkih brana, a sa obiljem filozofstvujućih rokoko vinjeta, izjavljujući kako se je Tuđman odlučio na «Bljesak» poradi neprestanog «palucanja mržnje i terora», dok je «Olujom» htio prekinuti «popirkivanje napuhano prijetećeg vjetra istočnjaka».

Lijeporijek Slažući sagu o Predsjedniku Pavletić je kako to i biva u mihanovićevsko - pavletićevskim tiradama koje kao da su izvučene iz Kovačićeva romana «U registraturi» gdje je potanko opisan prvi hrvatski slatkorječivac Bombardirović Čajkovski, ustvrdio kako svaki životopisac Tuđmanov treba poći od činjenice da je «prije 75 godina, 14. svibnja 1922. ugledao svjetlo u Velikom Trgovišću Franjo, sin Stjepana Tuđmana i Justine rođene Gmaz». Od te prvorazredne činjenice pošao je i Pavletić, da bi dospio do biografskih činjenica višeg ranga po kojima je staza predsjednika Tuđmana prepuna najodličnijih detalja, od partizana kojima je pristupio kako bi povećao njihovu brojnost i tako onemogućio «osvetu nad hrvatskim narodom» zbog ndehazijskog beščašća, pa sve do povijesno - političkih studija i knjiga u kojima je primijenio «jedno od najdomljivijih sredstava umjetnosne proze», sadržano u otežanoj recepciji napisanoga kako bi se produbila «percepcija prikazanog ili opisanog predmeta».

~ 180 ~

Zaborav svećarskog zanosa Nadalje, opisujući predsjednika Tuđmana kao jedinu osobu koja je mogla izvesti Hrvatsku na put samostalnosti, Pavletić kao da u svečarskom zanosu zaboravlja kako su raspadom jugoslavenske federacije, ali i realsocijalističkog bloka nastale i druge samostalne države. Nema tog predsjednika od Slovenije do Makedonije, od Rusije do Ukrajine, koji nebi mogao biti slavljen kao realizator vjekovnih težnji svoga naroda za samostalnošću. Nije teško zamisliti bilo kojeg hrvatskog političara na kormilu države koji ne bi proveo, svjesno ili po inerciji, plebiscitarnu volju 97 posto hrvatskih građana koji su optirali za samostalnost. Baš kao što su tu volju kako svoga naroda tako i međunarodne zajednice proveli primjerice Kučan ili Gligorov, dok se je BiH konstituirala kao međunarodno priznata država, a da to nije ni tražila, arbitražom međunarodne zajednice oslonjene na rezultate Badinterovog izvješća o prestanku postojanja Jugoslavije. Je li mudra taktika odugovlačenja koju kao Tuđmanovu ratnu strategiju spominje Pavletić, baš i urodila odgovarajućim rezultatima budući da je ~ 181 ~

Ivo Matanović


rat trajao pet godina, a i do dan danas dijelovi hrvatskog teritorija čekaju svoje priključenje matici.

«Arogancija koja ide na živce»

Bi li Špegeljeva doktrina «blitz - kriega» bila uspješnija provodeći rat kraju 1991. na 1992. godinu? Može li se u tom smislu raspuštanje Teritorijalne obrane Hrvatske sa kompletnom zapovjednom strukturom pripremljenom za rat, smatrati nužnošću ili strateškom pogreškom? Nije li rat za Hrvatsku trajao tako dugo jer je trebalo vojevati i za Herceg Bosnu i dijeliti efektive na dva fronta, da bi washingtonskim i daytonskim pranjem ušiju hrvatskoj politici dospjeli u federaciju s naknadno stečenim bošnjačkim neprijateljem koji je decimirao trećinu hrvatskog stanovništva u susjednoj državi. Čvrsta ruka za politički pubertet I na kraju, uza sve Pavletićeve zanose slobodom koja je napokon došla pod jednim čovjekom i njegovom nepogrešivom politikom, nije li hrvatska samostalnost plaćena preskupo u životima i bezizlaznom položaju današnjeg prosječnog Hrvata, da bi bilo razloga za veliko veselje i trijumfalističke povike koji se mogu čuti samo iz političkih mikrofona, od ljudi koji su svoje gospodarsko - političke ambicije mogli realizirati samo u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj. Nije li Pavletićevo oduševljenje osobom predsjednika Republike, na što ima puno pravo, samo jedna strana medalje, zaboravljajući ono što primjećuje «Koelner Stadt Anzeiger», pišući kako je Tuđman autoritarni vladar (kojega Pavletić naziva autoritativnim) i «nacionalni simbol istovremeno - hrvatski junak i hrvatski teret».

Drugi važan događaj za Hrvatsku u proteklom tjednu zbio se je podalje od nas, u Americi gdje je utjecajni provladin «New York Times», nastavio sa negativnim ocjenama hrvatske stvarnosti, ovog puta zaokupljen temom povratka sviju na svoja ognjišta, pa tako i hrvatskih Srba na područja oslobođena akcijama «Bljeska» i «Oluje». Zadnji broj američkog lista tako donosi na naslovnoj stranici sliku iz Kistanja i naslov koji dovoljno pojašnjava sadržaj, odnosno intonaciju napisa, i glasi: «Hrvatska useljava Hrvate u kuće konfiscirane od Srba». Dok su se prethodni vrlo kritički napisi o službenoj hrvatskoj politici u «NYT-u» još mogli smatrati subjektivnom optikom nekih novinara, ovaj je i domaću javnost definitivno uvjerio kako iza tekstova koji se neuobičajenim ritmom iz broja u broj bave Hrvatskom, ipak stoji mišljenje američke Vlade. Naime, američki je State Department pozvao ministra Granića na službeni razgovor s državnom tajnicom Madeleine Albright, koja je našemu ministru prenijela oštre prigovore SAD-a glede pružanja utočišta osumnjičenima za ratne zločine i lošeg odnosa prema Srbima u Hrvatskoj. I dok je za domaću javnost naš ministar govorio o žustrom i polemičnom susretu dviju kooperirajućih zemalja, dotle je glasnogovornik State Departmenta Nicholas Burns izjavio kako se ne sjeća da je ikada prisustvovao težem susretu između državne tajnice i nekog stranog ministra.

Nije li Pavletićevo svjedočenje o Predsjedniku uvjetovani refleks onih intelektualaca koji su pristali uz vlast iz straha kako je za opstojnost Hrvatske uvijek potreban vođa koji će sve držati u svojim rukama, podsvjesno gajeći želju da i poslije Tita bude Tito, a poslije komunizma jedna druga jaka homogenizirajuća ideja hrvatskog korporativizma rođenog iz straha od popuštanja individualizmu - nacionalizam. I samo zato, smatra njemački list, Tuđman je očinska figura nacije, strogi otac koji miluje i kažnjava, «Tuđman je najviši zakon u Hrvatskoj» (H. J. Deckert), sve dok je ona, (a malo je izgleda da to neće uvijek biti) u političkom pubertetu koji zahtijeva čvrstu ruku starosti i iskustva.

Ministrica Albright dala je ministru Graniću do znanja kako SAD nisu zadovoljne hrvatskom politikom odmahujući rukom na Graničev odgovor o tome gdje se nalazi Kordić, koji je tobož van domašaja organa hrvatske vlasti. Prema pisanju tiska Kordić je u Zagrebu ne jednom viđan s obitelji u šetnji ispred svoga stana na Trešnjevci, kojega mu je dodijelio MORH. Nicholas Burns je sasvim decidiran: optuženi za ratne zločine, prema povjerljivim američkim izvorima, borave na teritoriju Hrvatske. Uostalom, kako bi rekao Mate Boban, bivši prvi čovjek HB-a, funkcioniranje cjelokupnog života hrvatske paradržave u BiH dirigirano je iz Zagreba, i nema toga Hrvata u BiH koji nije dostupan Zagrebu i lako isporučiv Haagu. Izjava jednog visokog zapadnog diplomata, koja je navedena u tisku, stoga se svodi na zaključak kako zapad u cjelini nije zadovoljan hrvatskim rješavanjem onih pitanja koja su njemu bitna, dodajući: «uzmemo li u obzir da je riječ o državi s manje od pet milijuna stanovnika ta arogancija počinje ići na živce».

~ 182 ~

~ 183 ~

Ivo Matanović

Rajski oblačići

O UMIROVLJENIČKIM PROBLEMIMA NA DRUGI NAČIN

«New York Times» je pokušao istražiti i stavove hrvatskih vlasti o pitanju opstruiranja povratka građana Hrvatske srpske narodnosti, pa je njegov novinar dobio odgovore kako se prema istim pitanjima jednako odnose i Sarajevo i Beograd. «To je istina. No jedino je Hrvatska član Vijeća Europe i kandidat za članstvo u Europskoj zajednici. Ako Hrvati žele biti dio Zapada, ako tvrde da su demokratska država, moraju promijeniti stav», zaključuje «NYT». Drugim riječima, Nicholas Burns iz američkog SD-a zaključio je kako hrvatsko integriranje u Europu ovisi samo o njoj, no za sada Hrvatska ne ispunjava nade Zapada, pa ne može očekivati ni veću kreditno - gospodarsku pomoć. Što se tiče nada Zapada, odnosno «New York Timesa» kao njegova pokazalo se autentičnog glasa, u svezi sa hrvatskim antifašizmom stvari koje stoje dosta klimavo.

Piše: Ivo Matanović, Zadar Narodni list, 18. listopada 1996.

Akademik Dubravko Jelčić u svojstvu izaslanika predsjednika Sabora, upravo je ovih dana na komemoraciji žrtvama Bleiburga, revidirao i službena mišljenja ministarstva vanjskih poslova, primjerice ona ministra Žužula u pismu «NYT-u», kako NDH uopće nije bila fašistička tvorevina, kako je na Bleiburgu i Križnom putu pobijeno 200 tisuća Hrvata (što je brojka ukupnih žrtava 2. svjetskog rata u Hrvatskoj), koji su zapravo bili istinski antifašisti, kako su Hrvate na Bleiburgu ubijali i bivši četnici, premda su ovi bili na koncu saveznici NDH i sudionici zajedničkog zbjega Križnog puta. Naravno, akademik Jelčić, bliski sumišljenik patera Lasića koji tvrdi kako je siguran da Pavelić sada prebiva u raju zajedno s nevinom dječicom, zaboravlja da je među žrtve Bleiburga pribroijo i one koje su neki «bleiburgovci» prethodno otpremili na drugi svijet, da bi se eto po njegovim riječima svi sada zajedno našli na bleiburškom oblačiću s nevinom djecom. Štovani akademik nikako da se u svojoj idealizaciji mučenika Bleiburga sjeti i nekih drugih križnih putova, na primjer onoga hrvatskih Židova koje je iz njihovih stanova ravno u smrt poslala «antifašistička» NDH, revnošću na kojoj bi joj pozavidio i vođa Reicha. Brojke su naprosto neumoljive: Nezavisna država Hrvatska odgovorna je za smrt 27 tisuća Židova ili 80 postotni holokaust svih Židova u Hrvatskoj.

~ 184 ~

dIGNIMo GLAS PRoTIv LoPovLUKA!

Za kakvu se to demokraciju, osim ove koju imamo, oporbene stranke trebaju boriti - zaista je nepoznato. Možda za onu koju smo izgubili 1990. g. Ili možda za neku drugu neomešeljvičku. Bilo koju samo da bude onakva u kojoj će ih «neposlušni Hrvati» slušati i slijediti tekovine upravo krepalog socijal - komunizma. Sve je ovo prepoznatljivo da prepoznatljivije ne može biti, pa u svezi s tim recimo nešto više. Budući da se približuju i treći hrvatski demokratski izbori valja se za njih i dobrano pripremiti, glasno i sve glasnije u zadnje vrijeme zbore čelnici poraženih. Kako su se na prošlim i pretprošlim poprilično tehnološki i metodološki istrošili, ovoga puta odlučiše mijenjati taktiku. Posegnuše za starom isprobanom Lenjinovom metodom. Ići među narod i to na siromašnije slojeve i objašnjavati osiromašenima, a umirovljenici to zaista jesu, tko su krivci za, gle opet čuda, kaotično stanje u državi Hrvatskoj. Tko dobro prati njihova izlaganja uočit će da im je svima, ama baš svima, retorika u dlaku ista. Nehotice upravo rekoh, «ama baš svima» ipak nije tako. Ovdje trebamo izdvojiti pravaše i poneke časne iznimke iz seljačke, pa tek onda donositi zaključke. Ponadajmo se da će i ovoga puta na izborima «popušiti» pa makar manipulirali i sa sve siromašnijim umirovljenicima i studentima naprosto zato jer su samozvane i samoizabrane vođe na čelu umirovljenika, sindikata i drugih lijevih asocijacija bivši komunisti (doduše malo presvučeni) koji više među hrvatskim osvješćenim pučanstvom nemaju što tražiti. Mogu još za neko vrijeme računati na petnaestak do dvadeset posto preostalih starih partizana i njihovih baštinika.

~ 185 ~

Ivo Matanović


Rudolf Mažuran, predsjednik stranke umirovljenika (tko ga je uopće izabrao, kad se zna da umirovljenički sabor do sada nikada nije sazvan) u SD od 1. listopada ‘96. doslovce kaže: «Spremni smo se boriti svim dopuštenim sredstvima za umirovljenička prava kao i za sva stečena građanska prava itd., itd.»

Apostrofirana imena u netom objavljenom članku SD dobro su znana hrvatskim umirovljenicima, a potječu još iz doba tzv. real - socijalizma, preko kojih se poraženi komunisti žele ponovno vratiti na vlast. Lijepo je, od sve slobodnijeg tiska da uz tekst objavljuje i slike komunističkih surogata jer ih tako i po «faci» lakše prepoznajemo.

Ovo «dopuštenim» ubacio je tek tako da se «Vlasti ne dosjete», pa zato, čitajmo to «svim sredstvima», a to se onda zna na što Mažuran, uvaženi socijalistički zadrugar cilja.

Zato dragi umirovljenici i moji supatnici (i pisac ovih redaka je umirovljenik s mirovinom ispod tisuću kuna) ne dajte se smesti i nasjedati komunističkim floskulama. Ovo isto vrijedi i za sve članove sindikata, ako ih uopće još ima, jer i oni su od svojih samozvanih čelnika dobrano izmanipulirani.

To je rušilački poziv gospodine Mažuran, a ostvariti ga kako već rekoh, sa svojih petnaestak posto starčadi - partizana nećete uspjeti, pa se stoga okanite čorava posla. Što se pak tiče oskrnavljenih umirovljeničkih prava, oni to mogu postići i na drugi - učinkovitiji i uljudbeniji način. Da podignu recimo svoj glas protiv mita i korupcije, a poglavito protiv pljačke i lopovluka. Zar nije nedavno i sam premijer javno izjavio da se preko 40% radova obavlja preko sive ekonomije, a to onda znači da su i fondovi mirovinskog i zdrastvenog osiguranja za isto toliki iznos opljačkani. Jednostavnije rečeno, već sad bi se mirovine mogle povisiti za preko 40% a da se time ne uzme niti kune iz Državnog proračuna. Da ne duljimo, jer je ovo manje - više svim umirovljenicima dobro poznato, pa zato s riječi pređimo na djela. Umjesto izlaska na ulice - izađimo s konkretnim prijavama. Prijavimo sve lopove za koje točno znamo da kradu, ne prijavljuju radnike, kako i za prijavljene ne prijavljuju konkretne iznose koje isplaćuju radnicima u «kešu». Osobno znam nekoliko tvrtki u Zadru koje radnicima isplaćuju i preko 1.500 DEM mjesečno, a da u fondove plaćaju jedva 1.000 do 1.500 kuna. Dakle, potkradaju državu za još tri i pol puta. Ovo su stravične brojke za koje bi se u nekim zapadnim zemljama više godina robijalo. Dovoljno bi bulo da samo 50% umirovljenika otkrije po jednoga lopova pa da se dobije broj preko 400 tisuća lopova. Toliko ih u državi radi neprijavljeno, to stoji. Stoga poručujem svim umirovljenicima koji su još pri zdravoj svijesti, da na običnoj poštanskoj dopisnici prijavljuju (može i anonimno) lopove i to direktno šalju na adresu Predsjednika države, jer on još uvijek drži sve konce u svojim rukama. Zapravo, i sam Ustav mu to dopušta.

~ 186 ~

Zanimljivo je primijetiti kako se prerušeni socijalisti i komunisti i neki drugi antihrvati deklarativno izjašnjavaju kako je u državi kriminal u porastu i za to optužuju vladajuću stranku, a upravo je obrnuto. Terene koje dobro poznajem, od Pule do Dubrovnika, u njima su u kriminalu najviše sami oni koji papagajski opetuju se s «drž’te lopova», kako bi se lakše mogli iza ove otrcane sintagme dobro maskirati. Tko dobro poznaje zadarske prilike, primijetit će da su trenutno najbogatiji bivši komunisti. Da paradoks bude veći, još uvijek su na rukovodećim položajima i to sve uz, dakako, blagoslov korumpiranih hadezeovaca. Jedina je, recimo to još jednom, Stranka prava koja se javno oglašava i osuđuje sve vrste kriminala, ali na žalost, ona je mala, pa ispada kao da je i nema. Zaključimo dakle, ako netko od umirovljenika i nasjedne na komunističke trikove samozvanih vođa neka okrene parolu s natpisom: «komunisti i socijalisti van iz naših redova!»

~ 187 ~

OBAVIJEST IZ HRVATSKOG DRUŠTVA POLITIČKIH UZNIKA «IVO MAŠINA» Ovim putem obavještavamo sve građane Zadarske i Šibensko - kninske županije da i ove godine naša Udruga organizira jednodnevno tradicionalno HODOČAŠĆE ZA BLEIBURG u Austriju - na Bleiburško polje - Sveto mjesto gdje su jugoslavenski partizani 1945. godine masakrirali i mučeničkom smrću poubijali preko 10 tisuća Hrvata i Hrvatica, a i drugih naroda i to samo zato što su se oni zvali Hrvatima i što su bježali pred partizanima da potraže spas kod pobjedničke vojske anti - hitlerovske koalicije. Na put se kreće autobusom iz Murtera dana 10. 05. 20003. g. (subota) u 24.00 sata, a iz Zadra, 11. 05. 2003. (nedjelja) u 1.30 sati. Autobus će ići rutom: Murter - Zadar - Zemunik - Škabrnja - Benkovac - Obrovac - Udbina i dalje preko Maribora do Bleiburga. Svi hodočasnici autobus mogu sačekati u navedenim mjestima u navedeno vrijeme, a s obzirom na vrijeme polaska iz Murtera. Sveta misa na Bleiburškom polju počinje u 12.00sati. I ovoga puta ponovit ćemo, da je na samom Bleiburškom polju ubijeno samo u jednom danu (15. 05. 1945.) oko 10 tisuća ljudi, a poslije kad su ih bezdušni Englezi predali partizanima, na KRIŽNOM PUTU od Bleiburga do Đevđelije poubijano je još 100 tisuća Hrvata i Hrvatica, što je najveći broj hrvatskih žrtava u povijesti svoga postojanja na ovim terenima. Želja nam je da se na hodočašće odazove što više mladih ljudi, kako bi se na licu mjesta uvjerili na sve one strahote koje su njihovi očevi, djedovi i pradjedovi doživjeli na kraju Drugog svjetskog rata koji je neslavno završio, a sve Hrvate ponovo bacio u jugo - srpsko - komunističko ropstvo za još daljnjih 45 godina - sve do 1990. g. Bleiburg, Škabrnja, Vukovar, Gospić, G. Podgradci i sva ona veća i manja mjesta hrvatskih stradalnika je naša svetinja i zavjet kojeg ne smijemo ostaviti zaboravu. Za sve informacije možete se javiti na brzoglase: 023/319 - 422, 023/214 - 523, 022/435 - 227, 022/435 - 373 i 098/171 - 3697.

~ 188 ~

OBILJEŽEN BLAGDAN SVIH SVETIH

Piše: M. Kalajžić Slobodna Dalmacija, 2. 11. 1999.

MoLITvA ZA dUŠE UMRLIH

Blagdan Svih svetih obilježen je u ponedjeljak širom Zadarske županije. Cvijećem, upaljenim svijećama i luminima obitelji su okitile grobove svojih najmilijih, poginulim hrvatskim braniteljima odana je počast uz polaganje vijenaca na grobljima u Škabrnji, Benkovcu i Pagu. Pred središnjim križem Gradskog groblja u Zadru, u organizaciji Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Zadarske županije, upriličeno je polaganje vijenaca i paljenje svijeća u spomen na sve poginule branitelje i civilne žrtve Domovinskog rata. U ime Udruge roditelja poginulih branitelja Zadarske županije u Domovinskom ratu vijenac je položila delegacija na čelu s predsjednikom Franom Franićem, vijenac Udruge udovica poginulih hrvatskih branitelja položila je delegacija predvođena Sofijom Bučić, župan Šime Prtenjača uz dožupane Božidara Longina i Ivu Grbića položio je vijenac u ime Zadarske županije, dok je delegaciju grada Zadra predvodio gradonačelnik Božidar Kalmeta uz dogradonačelnika Radovana Dunatova, Marija Pešuta i Josu Maltu. Vijenac specijalne i temeljne policije položio je načelnik Policijske uprave zadarske Svemir Vrsaljko, pukovnik Darko Banić požio je vijenac predstavnika Hrvatske vojske. U ime Udruge političkih zatvorenika - žrtava komunizma vijenac su položili predsjednik Ivo Matanović i tajnik Ante Šarić, u ime Ministarstva hrvatskih branitelja vijenac je položio Jakov Vidović. Predstavnici političkih stranaka odali su počast poginulim braniteljima i civilnim žrtvama Domovinskog rata: Božo Čolak predvodio je delegaciju Županijskog odbora HDZ-a, Živko Kolega Gradskog odbora HDZ-a, Josip Vlahović predvodio je delegaciju HNS-a, a Stanko Zrilić HSLS-a. Vijence su položili i predstavnici Hvidre, UHDDR-a, ~ 189 ~

Ivo Matanović

Udruge civilnih žrtava iz Domovinskog rata, Udruge Hrvatski domobran i Udruge veterana Domovinskog rata. Komemorativni skup završio je zajedničkom molitvom za duše poginulih, prigodnim riječima bojnika Ivice Matešića i počasnim pozdravom postrojba Hrvatske vojske uz zvuke «Tišine».

Ivo Matanović Vjesnik, 2000.

oBMANA RAZvoJAČENIH BRANITELJA doMovINSKoG RATA

Na svetkovinu Svih svetih u katedrali Sv. Stošije svečanu euharistiju predvodio je nadbiskup zadarski msgr. Ivan Prenđa. - Neka nas ovaj blagdan učvrsti u ponosu što smo članovi tako velike zajednice čija je sudbina zajedništvo s Ocem, Sinom i Duhom svetim. Neka ova svetkovina ojača želju da ostvarimo svoj zemaljski život na sliku onih koje danas spominjemo, za koje se molimo, na koje mislimo. Svetkovina Svih svetih ujedinjuje Crkvu Božju u molitvi s onima koji su na putu u Očevu Domovinu prešli prag života. Neka ta svetkovina u nama uveća želju da budemo dostojni budućeg života - kazao je u svojoj propovjedi nadbiskup Prenđa. U ponedjeljak poslije podne na Gradskom groblju u Zadru održana je i služba Riječi sa odrješenjem za pokojne.

Slušajući i preko dalekovidnice gledajući pojedine aktere novopečene vladajuće strukture, gledajući ih čovjeku se doimlje, kao da svaki od njih sa sobom nam donosi «zemaljski raj» i vraćaju nam uskraćena prava iz svih domena društvenog života. Lijepo je za čuti, samo još nije obznanjeno kako će to učiniti i s čijim novcima obeštetiti oštećene. Kažu da će kroz dvije godine zaposliti sve nezaposlene te će umirovljenicima za isto vrijeme povratiti sve zaostatke «otete im mirovine» (govore neki čak 36 otetih mirovina). Da će malim obrtnicima smanjiti poreze, da će privredu staviti na zdrave noge, tako što će im se, također, smanjiti društvena opterećenja itd., itd… Fenomenalno, dragi čitatelji, zar ne?! A sad, proanalizirajmo sa aspekta gospodarstva i aspekta tržišta - tržišne ekonomije, u što se i oni gromoglasno zaklinju. Zaposliti sve nezaposlene, odmah da kažem, je iluzija, jer to nije postignuto nigdje na svijetu. Povećanje zaposlenja u tržišnoj privredi moguće je jedino povećanjem proizvodnje i to samo onih proizvoda koji se mogu na tržištu utržiti i po, također, tržišnim cijenama. Dakle, treba postići i svjetsku produktivnost. Gdje smo u svemu ovome mi Hrvati i što sve možemo od strogih ekonomskih zakonitosti ispuniti, da bi se, barem, približili zapadnoj Europi? Za sada smo tamo gdje smo i bili i 1990. g. s tom razlikom što smo umanjili akumulaciju za preko 50% u odnosu na 1990. g., a to je, moramo biti iskreni, otišlo u obranu zemlje, što se nikako ne smije smesti s uma. Još ja-

~ 190 ~

~ 191 ~

Ivo Matanović


snije rečeno, mi smo sada u 2000. g. u startu na nivou ukupne akumulacije koju smo imali 1985. g., s čim treba računati i tako objašnjavati ljudima.

ništa. Postoji, doduše, jedna stara komunistička formula, kako s umiruju umirovljenici i općenito radnička klasa, a to je, nama starijima dobro poznata inflacija. Tiskanjem bezvrijednog novca za jedno kratko vrijeme obeštete oštećene, a potom kad dođu do trocifrene brojke, tada idu još dalje. Brisanjem nekoliko nula, tobože, revalviraju ionako nevrijedan novac za 100 ili tisuću puta i tim trikom produljuje si vladavinu za još jedno neizvjesno vrijeme. Kažem neizvjesno, jer u ovakovim situacijama nikad se ne zna kraj agonije, ali ona jednog dana ipak dođe do ponora i u njemu i završi. Prisjetimo se, jer to nije bilo toliko davno, prije desetak godina palo je cijelo istočno komunističko carstvo samo zato što su ignorirali tržišnu ekonomiju, a sa lažima više nisu mogli nastaviti, pa je tako jedna trećina čovječanstva pokorena bez rata. Događaj milenija, jer svjetska povijest ovako nešto još nije zabilježila.

Iz ove upravo citirane pretpostavke mogu se praviti računice, a one objektivno izgledaju ovako: Ako ne bude pritjecanja svježijeg inozemnog kapitala sa dugogodišnjom otplatom i kamatom ne većom od 5% privreda Hrvatske, u buduće, još će više padati, a time i nezaposlenost, a to onda u konačnici znači pad i osobnog standarda u istom ekvivalentu kao i privreda. Drugog čarobnog štapića nema! Izuzmemo li iz ovih parametara turizam, postoji mogućnost, a to u ovom momentu zovemo i slamkom spasa, ublažavanje pada osobnog standarda jer on se bazira i na izvoz prirode, mora i sunca koje nam je Bogom dato, ali i tu moramo biti oprezni i fleksibilni u cijenama i prilagodljivi prema susjednim pomorskim zemljama - ravnati se sa Italijom, Grčkom i Španjolskom. Postoje objektivne mogućnosti da, ako se poravnamo sa cijenama sa spomenutim zemljama, već ove godine možemo turistički bruto promet doseći i do tri milijarde dolara. Ovdje mislim samo na inozemne turiste, jer prihod od domaćeg turizma je samo prebacivanje novca iz unutrašnjosti u Primorje i otoke, a to je u konačnici na nivou države uvijek na pozitivnoj nuli ili, kako bi šaljivčine rekle, zamjena gemišta sa bevandom. Spomenute tri milijarde dolara treba podijeliti sa dva, pa ćemo onda dobiti omjer rada i robe. Što će reći da naša poljoprivreda, preko turizma, može izvesti hrane za 1,5 milijardi dolara, dakako opet samo ako budu s cijenama poravnati sa cijenama susjednih zemalja. Ovdje sam želio, ukratko, pojasniti čitateljima, kuda nas mogu odvesti razni demagozi koji nam obećaju brda i doline, a u stvari su u takvoj dolini i do vrata u glibu, da si od gliba ne vide ni svoju vlastitu glavu. Što ćete, u demagogiji je sve dozvoljeno pa i obmana naroda. Govoriti o umirovljenicima, s kojima novopečeni vlastodršci najčešće manipuliraju, u ovom slučaju je izlišno. Njima se, ubuduće «piše» još crnje, jer kako već rekoh, ako nema povećanja proizvodnje onda sve strmoglavo pada pa će tako i umirovljenici, ni krivi ni dužni, proći još najlošije, jer zbog svoje poodmakle dobi i bolesti više si ne mogu dodatno priskrbiti ~ 192 ~

I za kraj, želim se osvrnuti na komunističke laži - kako se oni udvaraju razvojačenim braniteljima. Svi do jednoga, u predizbornoj kampanji govorili su i obećavali kako razvojačenim braniteljima treba pomoći i kako će ih oni, ako dođu na vlast, sve zaposliti. Sad kad su vlast već preuzeli povlače se, a branitelje skoro da i ne spominju. Obećanje, ludom radovanje, govori se u narodu. Kako vidimo, ne u prazno… Recimo to odmah, i za branitelje vrijedi ista paradigma kao i za sve ostale, kad je u pitanju zaposlenje, a osim toga oni (komunisti) zaboravljaju da su borci Domovinskog rata, s obzirom na sve strahote koje su doživjeli, posebna traumatizirana kategorija ljudi čiji se status posebno mora rješavati. Po mom osobnom mišljenju za njih se treba primijeniti američki model obeštećenja ratnika, a to je jednokratna isplata. Dakako da su naše mogućnosti za ovako nešto slabe, ali, ipak, vrijedi razmisliti o njima. Ne isplatiti u novcu, nego u naturi. Seljacima dati besplatnu zemlju, koje, hvala Bogu imamo dosta, a onim drugim beskamatne kredite da si mogu kupiti potrebite alatke za mali obrt ili malu privredu, kako se to popularno kaže. Ispisujući ovaj tekst pada mi na pamet da ja u stvari radim donkihotski posao, pa ću zato bez posebnog zaključka i završiti.

~ 193 ~


ODRŽAN PETI SABOR HRVTASKOG DRUŠTVA POLITIČKIH ZATVORENIKA

Silva Pavić - Stazić Marija Brnić

«PoLITIČKIMA» STATUS BRANITELJA

HDPZ traži da se donese lustracijski zakon, otkriju tajni arhivi i s odgovornih mjesta u državi ukloni sve one koji su surađivali s Kosom i Udbom, te da se političke zatvorenike u pravima izravna s hrvatskim braniteljima ZAGREB - Kaja Pereković ponovno je izabrana za predsjednicu Hrvatskog društva političkih zatvorenika na Petom redovnom saboru HDPZ-a, koji je u nazočnosti 252 delegata iz cijele zemlje održan u nedjelju. Uz Kaju Pereković, kojoj je to već treći predsjednički mandat, izabrani su i Juraj Knezović, Ljubomir Gotovac i Andrija Vučemil za dopredsjednika, te članovi Nadzornog odbora HDPZ-a. - HDPZ traži da se donese lustracijski zakon, otkriju tajni arhivi i s odgovornih mjesta u državi ukloni sve one koji su surađivali s Kosom i Udbom - u svom je uvodnom govoru istaknula Kaja Pereković. Politički zatvorenici podržavaju izvješće Državne komisije o žrtvama rata i poraća, te drže da je ono napravljeno dobro i objektivno. Kaja Pereković posebice se osvrnula na zločine počinjene u vrijeme komunističkog režima, podsjetivši na pronađeno grobište kod Maribora u kojem se prema procjenama, nalazi od 40 do 42 tisuće kostura ubijenih ljudi. Istaknula je i zahtjev HDPZ-a da posjete hrvatske zatvorenike u Haagu. U zaključcima HDPZ podsjeća da je znanstveno dokazano da su komunisti tijekom svoje vladavine u svijetu ubili više od 100 milijuna ljudi, te traže da međunarodna zajednica pokrene proces osude režima koji su ~ 194 ~

kršili ljudska prava, jednako tretirajući sve zločine protiv čovjeka i pojedinih naroda. HDPZ ujedno prosvjeduje protiv zlouporabe Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu za političke pritiske i ucjene, te upozorava hrvatsku javnost na «opasnost recidiva poraženih nositelja bivše jugokomunističke vlasti koji u bezočnoj mržnji protiv hrvatske države i pod plaštom antifašizma unose razdor među hrvatski narod». Zahvalivši Vladi i Saboru na dosadašnjem rješavanju problema bivših političkih zatvorenika, HDPZ zahtjeva donošenje zakona kojim bi se, među ostalim, toj kategoriji građana osiguralo besplatnu zdravstvenu zaštitu i liječenje u toplicama, oslobodilo plaćanja zdravstvene participacije, dalo prednost kod smještaja u umirovljeničkim domovima, povlašten ili besplatan javni prijevoz. Uz to, HDPZ traži i usklađivanje mirovina za sve bivše političke zatvorenike-umirovljenike koji su pravo na mirovinu ostvarili do konca 1998. godine i imali su plaću nižu od hrvatskog prosjeka, te da se na političke zatvorenike ne primjenjuje minimum od 15 godina radnog staža za stjecanje prava na mirovinu, već da im se po hitnom postupku bezuvjetno da mirovina, navodeći kako je za to u proračunu osigurano 12 milijuna kuna. HDPZ zahtjeva i da se političke zatvorenike kao borce za hrvatsku drežavnu samostojnost u pravima izravna s hrvatskim braniteljima, te da se njihova pitanja rješavaju u Ministarstvu hrvatskih branitelja. Sabor HDPZ-a je pozdravio ministar rada i socijalne skrbi Joso Škara, kazavši kako je malo onih koji su više patili za svoje hrvatstvo i čežnju da žive u slobodnoj Hrvatskoj. Saboru HDPZ-a, među ostalima, nazočni su bili sudac Ustavnog suda Vice Vukojević, predsjednik Hrvatskog populacijskog pokreta don Ante Baković, te predstavnici sličnih asocijacija iz bivših socijalističkih zemalja. LUSTRACIJSKI ZAKON - Politički zatvorenici će svoj glas na slijedećim izborima dati državotvornim strankama. Znamo da neće glasati za SDP, a zabrinuti smo i za stranke koje se vežu oko tog centra - odgovorila je Kaja Pereković na novinski upit kako će se HDPZ postaviti prema skorim izborima.

~ 195 ~


OPASNE USTAVNE PROMJENE (2) - ODGOVOR MILANU ĐUKIĆU

Piše: Ivo Matanović - Zadar Slobodna Dalmacija, 24. studenoga 1997.

MoŽEMo MIJENJATI USTAv KAdA God NAM SE To PRoHTIJE

Otvoreno pismo Milana Đukića, samoizabranog predsjednika SNS-a, predsjedniku RH Franji Tuđmanu, koje je i vaš list netom objavio, ponukalo me da na njega, također, otvoreno reagiram. Dakako, istom mjerom kako se on obraća najvišim hrvatskim državnim dužnosnicima, a preko njih i svojim sljedbenicima (ortodoksnim Srbima koji žele živjeti u jednoj državi).

druge. Ostali se njemu mogu pokoravati, jer tako je to u svijetu, pa će tako biti i u Hrvata. Nadalje, vi i dalje, pored ostalog, u prijetećem tonu spominjete «gornju granicu srpske izdržljivosti», o kojoj ću vam odmah reći da je ona Hrvatima vrlo dobro poznata iz svih ratova, a poglavito iz upravo minulog. Pa zaboga, zar ste zaboravili na Bljesak i Oluju? Sa svojim prijetnjama vi, g. Đukiću, malo i pretjerujete. Kažete «da će te se boriti svim raspoloživim demokratskim (sic) sredstvima». Pa vi ste to i do sada činili. Pored «demokratskih» činili ste to svim i svačim. Od zrakoplovstva, dalekometnih raketa, tenkova pa sve do kemijskog naoružanja. Bolje bi bilo, g. Đukiću, da se kanite ćorava posla, jer su vas i sami Srbi već odavno otpisali.

Milan Đukić, koristeći svoj zastupnički imunitet, ili bolje reći zlorabeći ga, samoinicijativno se stavio na čelo srpskih nezadovoljnika, kako je to činio i početkom devedesetih godina, kada je kao jedan od potpredsjednika SDS-a zajedno s Jovanom Raškovićem bunio Srbe protiv Hrvata i države Hrvatske. On kaže: «Jasno vam dajem do znanja da ste najodgovorniji za uništenje minimuma statusa srpskog naroda u RH, čiji je ostanak i opstanak još uvijek krajnje upitan». Prije svega, gospodine Đukiću, vi više, niti ste to ikada bili, uopće niste legitimni da takve ultimativne upite upućujete bilo kome u državi Hrvatskoj, a najmanje Predsjedniku hrvatske države naprosto zato jer vi niste od samih Srba legalno izabrani njihovi predvodnik. To je, izgleda mi, i vama jasno, pa ste se zato i požurili da u preostalom mandatu učinite što se uopće učiniti može. Vi, gospodine Đukiću, skrećete «pažnju da je opasno zadirati u Ustav RH…», a da pri tome ne mislite da je i postojeći Ustav jednoglasno izglasao hrvatski narod, koji ima puno pravo da ga mijenja kad god mu se to prohtije - naprosto zato jer je to hrvatski Ustav koji je donio hrvatski narod, naravno za sebe, a ne za neke

~ 196 ~

~ 197 ~


Stjepan Lozo, Split Slobodna Dalmacija, 04. 10. 1999.

oPRoSTI, SESTRo ARAS

Ovaj događaj poziva nas na oprez, na razmišljanje i promjenu. Upozorava nas na neevanđeosko ozračje u krilu Crkve koje treba nadvladati, jer što je drugo, pored niza drugih incidenata, kada jedan klerik nedavno s oltara govori da je Vlado Gotovac sotona. A Kutle je poduzetnik. Nije li, dakle, upitati se tko je od nas iz opozicije sljedeći?

Događaj na Pagu poziva nas na oprez, a upozorava na neevanđeosko ozračje u krilu Crkve koje treba nadvladati jer što je drugo, pored niza drugih Incidenata, kada jedan klerik nedavno s oltara govori da je Vlado Gotovac sotona. A Kutle je poduzetnik. Nije li, dakle, opravdano upitati tko je od nas iz opozicije sljedeći? Kao vjernik i građanin držim opasnim za Crkvu i društvo neutemeljen čin nadbiskupa Oblaka, kojim je uskratio pričest gospođi Ganzi - Aras, koja je, gle slučaja, i istaknuti opozicijski političar, jer da je «načuo kako ne živi u crkvenom braku». Da je nadbiskup bio siguran u stanje činjenica na temelju kojih se odlučuje za tako značajan čin, kanonski bi postupio onako kako treba. Ovako, imajući u vidu sve što nam se događalo posljednjih godina, nije moguće oteti se dojmu da je u pitanju nešto sasvim drugo. Koliko toga su, naime, biskupi prečuli kada su u pitanju političari vladajuće stranke? Nije li to u oku jednoga brata tražiti trun, a u drugog ne vidjeti brvno? Nadbiskup Oblak morao je po svojoj savjesti biti oprezniji, jednako kao što je morao imati u vidu da ovaj neodgovorni postupak prema gospođi Terezi Ganza - Aras, u kontekstu ponašanja crkvenih službenika posljednjih godina, može pokazati Crkvu kao zajednicu koja njeguje licemjerje. Na kraju, u ovom nemilom događaju koji otvara mnoga crkvena i društvena pitanja, na poseban način je značajna drama konkretne osobe. Srce me boli pročitati da je gospođa Aras nakon tog nemilog događaja plakala. Koga će biti briga što je gospođa Aras čestita katolkinja i što ako je u cijeloj toj priči potpuno nevina? Tko će joj kazati: - Oprosti, sestro!

~ 198 ~

~ 199 ~


Ivo Matanović Zadar, 28. 10. 2002. g.

desperadosi, kako ih se do sada krstilo, već pravi jurišnici na vračanje povjerenja Hrvatskog naroda u stranku, ovog puta, ozbiljnih namjera.

«oSKARovCI»

Da se oskarovci ne šale, može se zaključiti i po tome, da sve što u pripremama rade - rade bez pompe i u ilegali. Očito da im leži ilegala.

U Zadru, je ovih dana, proslavljena jedna malo čudna, kako su je i sami slavljenici nazvali, obljetnica - trinaesta obljetnica. Zašto baš jubilarna, a uz to još i trinaesta? I zato su njeni slavljenici dali odgovor. Kažu da je brojka trinaest za njih sretna brojka. Naime, vele jubilarci, 20. listopada 1989. godine u Zadru je grupa Hrvata utemeljila Inicijativni odbor za utemeljenje stranke HDZ-a, koji je tada djelovao u ilegali, a utemeljen je u gostionici «OSKAR» na Boriku, po kojoj su njeni prvi utemeljitelji i dobili nadimak «Oskarovci», ili ti prvoborci, već sada rasparčanog im HDZ-a. dakle, ne radi se o «filmadžijskim» oskarovcima, već o pravim, pravcatim oskarovcima iz političkog i društvenog života, koji su imali, tada, snage i hrabrosti da pred nosom Udbe i Policije utemelje stranku, kasnije po komunistu Račanu, nazvanu stranka opasnih namjera. Vratimo se, za trenutak, još malo brojci trinaest (13) i ilegali: Ova grupa, tada hrabri dečki, počela je u ilegali, a njen prvi jubilej održali su, također u ilegali, jer su tek sutradan na svojoj prvoj presici javno obznanili da oni još postoje i da nisu politički mrtvaci. Ovo politički «mrtvaci» nisu, doduše, izrekom rekli, ali se iz Profacinog (voditelja presice) izlaganja moglo iščitati da se «mrtvaci» bude i da bi Zadrani uskoro trebali na političkoj sceni dobiti još jednu stranku desne, desnije ili najdesnije provijencije, a što bi trebalo da znači da u Hrvatskoj desnica jača. Logično je tako, ali? Ostaje da se vidi, jer velik broj desnih patuljastih stranaka, još uvijek ne znači da desnica jača. I još nešto! Po prvi puta otkrivam čitateljima, da se «oskarovci» već odavno pripremaju da iznenade Zadrane a i šire, kako oni nisu HDZ-ovi otpadnici i ~ 200 ~

Pošlo mi je za rukom da detektiram još i to, da «oskarovci», ovog puta «obrađuju» seljake i radnike, ali one, bez srpa i čekića, što bi, po mome, trebalo značiti da su na pravom putu da se učinkovito suprotstave raznim intelektualnim Alijansama koje, u zadnje vrijeme, u nas bujaju kao gljive iza kiše. S obzirom na srodstvo nekih «oskarovaca», ne mogu puno toga više reći, jer su mi zabranili da previše ne brbljam po novinama, ali ću vam zato otkriti svoje stajalište o svemu tome što o njima mislim. U dvije županije - Zadarskoj i Ličko - Senjskoj proveo sam svojevrsnu privatnu anketu među običnim ljudima koji su mi na pitanje: kojoj stranci na sljedećim izborima žele dati svoj glas? Većina ih je odgovorila, da neće niti jednoj, a što znači da će apstinirati, ali su zato odmah dodali, da ako se HDZ konsolidira i očisti svoje redove od lopova, kojih je najviše u vrhuškama od općina do vlade, onda bi svoj glas dali samo poštenim ljudima, bez obzira na stručnost i intelektualnu razinu koja je na svim segmetima drušva zatajila. Hrvatsku mogu spasiti, dodali su na kraju, samo pošteni Hrvati. I još dodaju, da ovakove, upravo, vide u odbačenim hadezeovskim pobunjenicima koji su napustili stranku. U ovom slučaju čak i oni koji su je sami osnivali. Stranku su, većina njih, napuštali zbog toga što su pojedinci (dosta njih) utonuli duboko u kriminal i korupciju, a koji se ni dan - danas ne srame toga. Dapače, i dalje se bore samo za mjesta gdje mogu dobro krasti, a običnim ljudima i sa lijepim riječima obraćaju se samo neposredno pred izbore. I za kraj, ispričavam se “oskorovcima”, što sam se malo više izbrbljao na njihov račun, jer im, ipak, ne želim ništa ružnog. Naprotiv, sve najbolje i sa preporukom da se požure u svojim nakanama jer izbori su blizu i koji će se održati slijedeće godine u znaku njihovog sretnog znaka - brojke 13. kojeg mjeseca, ostavljam čitateljima da sami odgonetnu.

~ 201 ~



oSvRT NA NAPIS G. E. BAJLA U Narodnom listu od 13. 01. 2000. g.

Ispovijest Gosp. Prof. Eduarda Bajla koju je glasno ispovjedio preko jednog zadarskog lista natjerala me je, da mu kažem da je on običan lažov i pokvarenjak. Dok mu se još pokojni Predsjednik stranke i države dr. Franjo Tuđman nije pošteno ni ohladio on ga se odriče te poput Pilata pere ruke od svega što bi mu eventualno moglo naškoditi, a možda i otkriti u njegovom pravom svjetlu, pa je onda, brže - bolje uhvatio se one narodne: «držite lopova». Sve bi mu se, možda, moglo i oprostiti kad bi to učinio samo u svoje ime, jer, Bože moj, treba sačuvati ravnateljsku fotelju koju si je priskrbio, upravo, pomoću onih koji se sada odriče. Ne bi se možda u ovu polemiku sa Bajlom ni upuštao da nije, sve redom, svoje dojučerašnje stranačke kolege prozvao na vrlo drzak način - nazivajući ih LOPOVIMA. Radi digniteta tih ljudi koji još uvijek svoju dužnost obnašaju časno i pošteno, a to se odnosi, u prvom redu, na gospodina B. Kalmetu, dr. Ž. Kolegu, Josu Škaru, Radovana Dunatova, pa i druge, moram reći da oni nisu lopovi, jer im lopovluk sudski nije dokazan. A ako, pak, jesu lopovi, ovdje ću se malo našaliti, onda si to i TI gospodine Bajlo, jer si držeći im ljestvice pomogao u krađama.

više moralnog prava od g. Bajla, da kažem istinu. Iz stranke sam otišao onda kada je ona bila u svojem najvećem usponu, ali, na žalost, i onom drugom usponu - usponu kriminala i korupcije. Dakle, poslije izgubljene bitke, «dragi moj prijatelju» gube se i činovi, fotelje i sve druge stečene političke privilegije, čega ti, očito, još nisi svjestan, pa se «poput malog djeteta» veseliš pobjedi svog protivnika. Slučaj za psihoanalizu, a možda i za psihijatra. Ma koliko se pepelom posipao ti ćeš i dalje ostati Zadarska kontraverzna osoba sa poprilično još kojekakvih enigmatskih privjesaka, primjerice «Labrador» i dr. tvoje prozivanje Zrilića, hrvatskog Dolanca - Ivića Pašalića, nije ništa drugo do li prizivanje nekih drugih duhova koji bi ti u ovom slučaju mogli pomoći. Stari Latini bi to, od prilike, ovako rekli: Similia similibus cognoscuntur - Slično se po sličnome prepoznaje ili, može i ovako, Sličan je sličnom sličan. I za kraj, čitatelja radi, moram ponoviti Bajlove kontraverze: «Glavu gore. Niste Vi izgubili ove izbore. Narod je glasovao protiv karijerista, lopova, tajkuna». E, sad, pazite ovo: «I ja sam glasovao protiv» (podvukao I. M.) Da bi zatim svoj mamutski tekst završio sa : «Ja koji sam protiv Vas ne govorio nego grmio i ako nisam glasovao za Vas, itd.» veselio sam se vašoj pobjedi kao malo dijete». Ovdje nije jasno za koga je g. Bajlo, ustvari glasovao?

Gdje si, g. Bajlo, svih ovih 10 proteklih godina bio, dok su tvoje stranačke kolege «krale»? Za mene si ti veći lopov od gore prozvanih, jer pravnički rečeno ti imaš u svojoj raboti dva krivična djela - ortaštvo u lopovluku i sakrivanje lopova. Usput moram spomenuti da je potpisnik ovih redaka nekada davno i sam bio član HDZ (do 1994.) kojoj je besplatno ustupio svoj stan na korištenje i sastančenje, pa i u tom pogledu smatram da imam malo ~ 202 ~

~ 203 ~


Ivo Matanović Narodni list, 4. srpnja 2002. godine

oTvoRENo PISMo doN dR. IvANU GRUBIŠIĆU

Gledajući i slušajući današnju (30. 06. ’02.) TV emisiju «Nedjeljom u dva» koja je namijenjena Vama i Vašoj tzv. «Alijansi», natjerala me je da Vama se, po prvi put, i osobno javim. Naravno, ne toliko zbog novoosnovane Alijanse, čiji ste Vi, uz akademika Supeka, glavni akter i inicijator skupina - još jedne u nizu već proteklih antihrvatskih intelektualnih skupina koja se je, da, dobro ste pročitali - antihrvatskih, razočarana s Petokrakom vladajućom koalicijom, ubrzano prestrojila i nastavila tamo gdje je sedamdesetih godina, prošlog stoljeća stala. I dok još nisam, za Vas i vašu skupinu, uporabio grube riječi, reći ću Vam da ste Vi i vaša 125-petna (ne baš mala) intelektualna bratija, ustvari nastavak Praxisove tvz. Korčulanske crvene škole iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koja je u to vrijeme intelektualno djelovala kao tobožnji oponent tadašnjoj vladajućoj Titovoj garnituri. Tada im to nije bilo teško jer su pred sobom imali podijeljene komuniste, s jedne, Savkinu i Tripalovu frakciju i s druge strane Bakarićevu ortodoksnu boljševičku. Treba odmah reći da je Praxisova intelektualna bratija u to vrijeme, ipak, djelovala poluilegalno zašto su i dobili nadimak «Crveni masoni». Njihov vijek nije bio dug, nešto oko deset godina, a kad su doživjeli, na neki način, istu sudbinu kao Savka i Tripalo, tada su se povukli u ilegalu i mastodonti djelovali sve do 1990. godine.

I, gle čuda, njihovo i Vaše vrijeme, gospodine Grubišiću, konačno je došlo, te opet uz blagoslov Crvenih Kmera Vi se pokušavate nametnuti Hrvatima kao spasonosna alternativa i Mesija. Nije teško primijetiti paradigmu i u akciju krenuti malo sofisticiranije. S promijenjenom metodologijom, u svoje redove primili ste i nemarxiste i neke druge poput Vas crvene desperadose i klerike, što će još više kod običnog puka stvoriti zbrku i zbunjenost, a to Vam je, na koncu - konca i glavni cilj. I za kraj, jer na žalost ne mogu dobiti više prostora moram Vam kao i svim drugim dragim čitateljima otvoreno reći, da ste Vi i Vaša bratija od 125 (sami ste ovu cifru obznanili) crvenih masona, od hrvatskog puka već davno «pročitani» i da se, tako - lako, nećete Hrvatima ponovno popeti na vrat, pa makar se radilo i o tzv. kulturnoj alijansi, koja sebe, kakve li ironije, nazivlje još i hrvatskim progresistima. O, Bože, sačuvaj nas od samozvanih progresista pa makar neki od njih i mantiju nosili! Poglavito skrećem svim hrvatskim biračima pozornost da pri glasovanju na izborima, koji uskoro slijede, dobro otvore oči, jer će ovog puta pred sobom imati vrlo opasnu intelektualnu skupinu koja bi nas, ne daj Bože da pobijede, ponovno mogla strpati tamo negdje na Balkaniju, gdje nam ni u kom slučaju nije mjesto. Ovog puta sjetio sam se one intelektualne skupine iz prošlog stoljeća koja nas je 1918. godine utrpala u Srbiju u kojoj smo «dragovoljno» robovali punih 72 godine, a da bi nam se opet to moglo dogoditi, samo je jedan korak. Ili, još razboritije rečeno, samo jednim zaokretom olovke na glasačkom listiću, možete si staviti jaram oko vrata i da teglite još daljnjih 4 godine i tako redom.

Što se je, pak, dalje događalo, mislim da Vam nije potrebito opetovati. Hrvatski nacionalisti završili su u tamnicama, ovi prvih, a Vaša prikrivena skupina - Crveni masoni odbačena je, po sugestiji Bakarića, negdje u stranu, da sačeka svoje vrijeme, tako je tada javno govorio, po zlu upamćeni, Dr. Bakarić.

~ 204 ~

~ 205 ~


Zadarski list, 1. prosinca 1999. OTVORENO PISMO STANKA ZDRILIĆA IZ RUPLJA, PREDSJEDNIKU I UPRAVNOM ODBORU HRVATSKOG DRUŠTVA POLITIČKIH ZATVORENIKA

MoJ ŽIvoTNI MoTo BIo JE RUŠENJE SvAKE JUGoSLAvIJE, A dANAS BIH, dA MoRAM BIRATI IZMEđU HdZ-a I SdP-a, IZABRAo SdP!

Štovana gospodo, ako smo nestranačko i nepolitično društvo odnosno interesno druženje, a svi se javno izjašnjavamo, pitam se od kuda pravo predsjednici gospođi Pereković reći kako se nada da među nama nema članova SDP-a. Ja joj postavljam pitanje, javno pitanje koliko članova bivše partije sjedi s njom u njezinoj stranci. Ja nisam član SDP-a, ali sam iz inata izjavio da jesam. Naime, kad bi morao birati između SDP-a i HDZ-a ja bih izabrao SDP. Mene čudi da se na Izbornoj skupštini nije otvorila rasprava o socijalnom, materijalnom i društvenom položaju članstva. Možda većina zadovoljava, pa valjda nije potrebno ni raspravljati o ovim pitanjima. O samom predlaganju i izboru članova Upravnog odbora i delegata za Sabor, da su bili u najboljoj maniri socijalističkog saveza. Naime, čudno je, a želio bi da objasnite kako to jedna te ista grupa ljudi stalno sama sebe predlaže i bira u sve organe društva. Nije li malo previše da su svi članovi Upravnog odbora ujedno i delegati za Sabor. Što se tiče vaše inicijative za promjenama imena ulica, mislim da za to nismo kompetentni ni nadležni. Zato postoji izabrana vlast i političke stranke. No, kad ste već povukli mačka za rep bilo bi interesantno da ste izišli ako imate hrabrosti, s imenima i prezimenima kao što sam ja postavio pitanje Krleže, Hebranga i Nazora, hoćete li i njih mijenjati. Ovo sam učinio ne bi li potaknuo diskusiju.

vlasti ili režima onda i sada. Ako pogledamo oko sebe i potražimo bivše članove SK vidjet ćemo da ih je ogromna količina u HDZ-u. Zar vam to nešto ne govori. Ja sam bivši politički emigrant član HOP-a i HRB-a pa su mi mnoge stvari poznate i iz emigracije. Ja se nisam vratio avionom 1990. godine kao neki današnji «Veliki» Hrvati. Proveo sam 7 godina na robiji od toga 2 godine u samici. Zato mi teško pada kada me se danas uči rodoljublju, ja se nikad nisam osjećao Jugoslavenom, niti su moja djeca navijala za Partizan i Zvezdu. Vidite, gospodo ovakvih iz našeg grada ima danas na visokim položajima, a vi šutite. Okrivljavati danas zapad, masone, a napose Židove, a to je više od samog primitivizma. Ne znam tko je spomenuo između ostalog da su na sukrivci Židovi. Zašto se nitko iz izabranog Predsjedništva nije ogradio od toga, nego se čuo i aplauz. Svatko ima pravo izraziti svoje stavove o bilo čemu pa tako i o Židovima, ali je dužnost R. P. da upozori na posljedice takvog istupa. Ja sam duboko uvjeren da za našu prošlost, sadašnjost i budućnost nije kriv ni zaslužan nitko drugi doli mi sami kao narod. Čudo kako se pojedinci nisu naučili drugačije ponašati sada kada imamo državu, za razliku od onda kada je nismo imali. Čudi me kako nitko nije bio prisutan od gradske i županijske vlasti, što možda govori o značaju našeg društva ili možda o samoj vlasti. Gospodo, žalite se da niste dobili odličja, odnosno da partizani ne daju ustašama odličja, pa ste mogli o tome otvoriti raspravu.

Svi oni su rušili hrvatsku državu, a ne kako sada pojedinci vole govoriti da su se borili protiv režima. Ja se za Hrvatsku državu borim od svoje 20 godine. Za mene je NDH bila neupitna za razliku od nekih danas «velikih» Hrvata. No, ja za razliku od mnogih znam razlikovati državu od

Vidite, ja iako skroman u Zadru i među vama «nepoznat» ipak sam dobio odličje Reda Stjepana Radića. Svi koji su suđeni sa mnom, a žive u Hrvatskoj dobili su isto to odličje, možda i to govori samo za sebe. Meni je veoma žao što uz najbolju volju nisam mogao doći do riječi kako bih iznio svoje stavove. Stalno mi se govorilo da ću dobiti riječ na kraju, pa od svega ništa. Moj životni moto bio je rušenje svake Jugoslavije, pa kako se ona zvala. Ja sam seljački sin i radnik, te sam se cijeli svoj život borio za radnička prava. Nije mi nikada palo na pamet da se borim za tajkune i divlji kapitalizam (mislim na one koji su opljačkali ovu zemlju). Zato nije ni čudo što sam na kraju za svoj dugogodišnji rad dobio odličje od Predsjednika države. Ne znam tko je pozvao dvojicu gostiju, koji su umjesto da održe pozdravne govore (ako je uopće bilo za to potrebe) održali propagandne predizborne govore u korist koga - «zna se» Stanko Zdrilić Rupalj 18 Poličnik

~ 206 ~

~ 207 ~


ODRŽANA PRVA GODIŠNJA SKUPŠTINA DRUŠTVA HRVATSKIH POLITIČKIH ZATVORENIKA U ZADRU

Piše: Ivan Stagličić

ŽRTvE KoMUNIZMA KoNAČNo U SvoJIM PRoSToRIJAMA

Sad se stvara neki ustav da je HDZ nositelj kriminala i da je komunizam bio bolji, a to nije istina, što ne znači da u HDZ-u nema kriminala, ali u njemu ima i komunista. Hrvatske probleme nećemo riješiti izvana, nego samo iznutra, naglasio je dr. Veselica, pozdravljajući zadarske članove HDPZ-a U subotu je u Domu hrvatske mladeži održana 1. Godišnja skupština Društva Hrvatskih političkih zatvorenika žrtava komunizma, ogranak Zadar. Kao posebni gosti na Skupštini su bili nazočni dr. Marko Veselica, i predsjednik društva Marko Dizdar, kao i predstavnici ogranaka iz Rijeke i Vinkovaca. O radu kroz proteklu godinu prvo se osvrnuo predsjednik zadarskog ogranka Ivo Matanović.

- Dolaze nam ljudi iz drugih županija, a naročito iz Like i članstvo je u porastu., obavijestio je nazočne Ivo Matanović, a svoje izvješće iznio je i tajnik Ante Šarić. - Mi nismo prosjaci, mi samo tražimo da nam se priznaju naša prava, a ja imam dokaze, imena, prezimena i matične brojeve iz kojih se jasno vidi koliko je članstvo naše udruge i tražit ću kod ministra Škare i u zadarskom Gradskom poglavarstvu da se novac koji sad odlazi društvu Kaje Pereković preusmjeri nama. No isto tako ja molim da se ostavimo starih priča i okrenemo se novome, pozvao je okupljene tajnik Šarić, nakon kojeg su se ovome skupu obratili gosti. - Žalosno je da partizani koji su većinom bili protiv Hrvatske imaju danas penzije i stanove koje su jeftino otkupili, a i druge privilegije. Bježali su u Srbiju, a sad se žele vratiti i to četnici i ratni zločinci, ali mi za sebe nećemo tražiti privilegije, jer nas pokreću drugi motivi, prije svega rodoljublje i ljubav za Hrvatsku. Također moramo biti svjesni da se još uvijek govori da je svaki oblik hrvatske države zločin, što se vidi i iz suđenja Dinku Šakiću, kazao je dr. Marko Veselica, koji je na kraju svog izlaganja zaključio i ovo društvo mora dati svoj doprinos nekim procesima u Hrvatskoj. - Sad se stvara neki stav da je HDZ nositelj kriminala i da je komunizam bio bolji, a to nije istina, što ne znači da u HDZ-u nema kriminala, ali u njemu ima i komunista. Hrvatske probleme nećemo riješiti izvana, nego samo iznutra, naglasio je dr. Veselica

- Mi smo dosada radili bez i jedne lipe pomoći, sve smo plaćali iz svojih džepova i telefon i putovanja i sve, a ima naših članova dobro ustoličenih, ali slabo se o nama brinu. Mislim na zastupnike u Saboru, koji bi se trebali više zauzimati za nas jer mi smo stari ljudi, jedni umiru, drugi su bolesni, a od nas je počelo sve. Još od 1918. godine i prve okupacije srpske pa druge komunističke. Mi stoga molimo da nas se uvrsti tamo gdje nam je mjesto i da budemo izravnati u pravima s braniteljima oba Domovinska rata, onog 1941. - 45. i ovoga 1990. - 95. jer tu ne bi trebalo praviti razliku, kazao je Matanović, koji se osvrnuo na rad Društva političkih zatvorenika koje vodi Kaja Pereković iz čijih podružnica ljudi odlaze i pridružuju se Društvu žrtava komunizma.

Okupljene je pozdravio i predsjednik središnjice Marko Dizdar koji je govorio o najnovijim saznanjima o djelovanju protuhrvatske organizacije «Podzemna Hrvatska», koja je i danas aktivna, a skup je pozdravio i Davor Aras, kao i predstavnici ogranaka iz Vinkovaca, Rijeke, Murtera i Gračaca. Nakon toga uslijedila je rasprava u kojoj se između ostalog zaključio da se pomogne bolesnom članu Ivi Draškoviću, a upozorilo se na neke pojave na Murteru gdje je u nekoliko navrata bila izvješena jugo-

~ 208 ~

~ 209 ~

Ivo Matanović

slavenska zastava što se u medijima zataškalo. Pjesnikinja Katica Šimić pročitala je svoju pjesmu posvećenu borbi dr. Marka Veselice.

OŽIVJELA JUGONOSTALGIJA NA TRI HEKTARA U SUBOTIČKOM PRIGRADSKOM NASELJU

Sudionici skupa su zatim otišli do svojih novouređenih prostorija koje će sada biti na usluzi svim njihovim članovima i za koje je naročito zahvaljeno Davoru Arasu.

Piše: Zoran Šagolj Slobodna Dalmacija, 8. ožujka 2003.

- Nije moja uloga tu nikakva, nego grada Zadra, koji je uvijek bio stožerni grad kad god je trebalo braniti Hrvatsku, odgovorio je Aras, nakon čega su prostorije i službeno otvorene te su ih obišli svi sudionici i njihovi gosti i družeći se na prigodnom domjenku prisjećali se teških zatvorskih dana.

PRoGLASIo JUGoSLAvIJU USREd SRBIJE I CRNE GoRE

Dok je prošlog tjedna u beogradskoj Skupštini zakucavan i posljednji čavao u lijes pokojne SR Jugoslavije, 190 kilometara sjevernije u predgrađu Subotice svoj prvi mjesec navršavala je jedna nova Jugoslavija. Proglasio ju je početkom veljače na svom imanju Subotičanin Blaško Gabrić, ogorčen nestankom jugoslavenskog naziva iz nove državne zajednice Srbije i Crne Gore, a samoga sebe imenovao njezinim predsjednikom. Blaškina Jugoslavija stanuje u Ulici Otmaraja Majera na kućnom broju 10 u subotičkom prigradskom naselju Ker i zapravo je tiskara u Gabrićevu vlasništvu s okolnih tri hektara oranice i voćnjaka. Naravno, te nove «države» još nema na autokartama, a za nju zahvaljujući agencijskoj vijesti koja je obišla svijet više znaju ljudi izvan «susjedne» Subotice. Narod se ne pita U to smo se uvjerili kada smo se, sišavši sa autoceste koja vodi prema obližnjoj mađarskoj granici, pokušali raspitati za prečac do nove Jugoslavije. Od lokalnih mljekara u prvi mah dobili smo slijeganje ramenima, a «klikeri» su mu se upalili tek na spominjanje tiskare i predsjednikova imena i prezimena. Ipak se lako prepoznaje, jer se na pročelju dvokatnice, u čijem su produžetku proizvodni pogoni, vijori zastava SFRJ, trobojnica s petokrakom. Gabrića smo, prošavši granicu bez ikakvih formalnosti i predočenja putovnice, zatekli u uredu, kojim dominira nemala Titova bista od bronce.

~ 210 ~

~ 211 ~

Ivo Matanović


- Najveći čovjek kojega smo ikad imali - reći će s vidljivom sjetom za svoga pokojnog kolegu, čije fotografije krase i druge uredske prostore u tiskari. Blaško Gabrić, inače vitalni 60 - godišnjak, nije neki anonimus u Subotici, a ni na prostorima bivše Jugoslavije. Ispričao nam je da je bio i državni prvak u preskoku, pobjedivši u tri navrata i legendarnog Miroslava Cerara. - Da je Ceraru bio moj preskok, sigurno bi bio apsolutni svjetski prvak u gimnastici - veli Gabrić.

Pa ako ste gledali kanal Discovery, mogli ste i vidjeti da su se sami Amerikanci hvalili kako su godišnje ulagali 5,5 milijardi u rušenje socijalizma - ističe Gabrić.

On nije, kako bi se moglo očekivati za priču ovakve vrste, čovjek «bivšeg sistema». Naprotiv, SFRJ je napustio kao 18 - godišnjak i otišao trbuhom za kruhom u Kanadu. Na sjeveru Amerike napravio je solidnu poslovnu karijeru i stekao vlastitu tiskaru, da bi se nakon 13,5 godina vratio u Jugoslaviju početkom 80-ih i unatoč brojnim birokratskim preprekama otvorio pogone u Subotici, i to prve te vrste u Vojvodini i Srbiji.

Kada govori o projektu svoje Jugoslavije, sugovornika grčevito želi uvjeriti kako nije sve jedna velika ekshibicija, nego da u nj čvrsto vjeruje. Već je naručio četiri granična kamena dimenzija 110 puta 35 centimetara kod svojeg prijatelja, subotičkog kamenoklesara Karla Racpetina. Osim toga, za 2. svibnja sazvao je «svejugoslavenski miting» u granicama nove države, pozvavši na njega sve svoje istomišljenike od Vardara pa do Triglava. Kaže da očekuje čak do 30 tisuća «duša», a tada će podijeliti i prva državljanstva, za koja su zahtjevi stigli samo nekoliko dana nakon proglašenja državnosti. Velika mu je želja da tada nastupe Brena, Bajaga i Balašević, a od hrvatskih im kolega Mišo Kovač, Kićo Slabinac i, posebno mu dragi Oliver Dragojević.

- Vidio sam što znači kad izgubiš domovinu, kada dođeš u bijeli svijet s kuferom i dva para gaća i čarapa, dvije majice i dvije košulje, i onim što je na tebi. Meni je dozlogrdio kapitalizam iako sam i sam bio kapitalist. Imao sam pune džepove para, i prazno srce. Ja sam bio u svome životu kao navijač na devet olimpijada, koje po pravilu traju po dva tjedna, a u kapitalizmu ona se produži na 365 dana - kaže Gabrić.

- Svi na jednu - reći će - ali Oliver na drugu stranu. Poručite mu da bi ga, ako dođe, ugostio kao nikoga svoga. Ipak, razmišlja da državljanstvo ne bude besplatno, nego s nekom simboličnom cijenom.

Službeno se deklarira kao «bunjevački Jugoslaven ili jugoslavenski Bunjevac», pa mu nimalo ne smeta da je - jugonostalgičar. I zbog toga nije dao da nestane i sam naziv bivše države jer, kako će objasniti, «ne mogu se gumicom tek tako obrisati 84 godine nečije povijesti».

- Ja sam pristaša diktature jer u njoj znaš što možeš, a što ne možeš. Ovo sada možeš sve, a u biti ništa.

- Nikome ne dam da mi dira srce, nikome ne dam da mi dira i oduzima ono što ja volim. Ni jedna zemlja nije imala takav sistem, nigdje nije radniku i običnom čovjeku bio omogućen tako lagodan život kao u Jugoslaviji. Tko je, uostalom, pitao narod slaže li se s ovom zadnjom promjenom, brisanjem njezina imena? Nitko, već su političari napravili kako m paše i kako im je naređeno - tvrdi Gabrić i odmah upire prstom, po njegovu mišljenju, u najodgovornije: Amerika je najodgovornija 100 posto. ~ 212 ~

- Puno toga je u onoj Jugoslaviji davano tek tako i vidite kako je završilo - objasnit će svoj naum, dodajući kako mu je uzor zemlja Švedska. Također mu je u planu višestranački sustav, ali će priznati da ne bježi ni od diktature i jake ruke.

Gabrić nije sam u projektu države. Podržavaju ga i skulptor i prijatelj Mihalj Silađi i njegova supruga Vesna. U podrumu njihove obiteljske kuće u subotičkom naselju Zorka izrađuje se drvorez u orahu s motivom granica bivše SFRJ, njezinim grbom i granicama. - Nije slučajno izabrano ovo drvo jer orah nije nikada gladan, a u našoj Jugoslaviji uvijek je bilo hrane, ogrjeva i svega drugog - priča nam Vesna dok joj se suprug i Blaško dogovaraju oko posljednjih finesa. Drvorez će biti prvi put javno predstavljen upravo na mitingu 2. svibnja. ~ 213 ~

Ivo Matanović

YU - Disneyland Gabrić kaže da mu se javljaju brojni otkako je izišao sa svojom idejom. U samo nekoliko dana, stiglo mu je 50 pisama i nazvalo ga 700 ljudi. Mnogi su među njima iz Hrvatske, ali i iz Slovenije, BiH, inozemstva. Dolazile su mu i TV ekipe iz Mađarske, Francuske, Rusi… Kao dokaz nudi pristojnu hrpu s pismima, među kojima je ono stiglo od Marinka Stipića Kepe, zatvorenika iz KPZ-a u Srijemskoj Mitrovici, koji mu od «srca želi da ustraje». Za jačanje svoje Jugoslavije Blaško je izradio dvije strategije: jedna je da bi se širila na susjedna zemljišta, pa je tako spremnost na kupnju još dodatnog hektara i njegovo pripajanje matici izrazio jedan njemački prijatelj, dok s druge strane Gabrić intenzivno razmišlja i o fotelji subotičkoga gradonačelnika, odakle bi svojim sugrađanima ponudio refeBlaško Gabrić rendum o proglašenju Jugoslavije. Gabrić je punih dvanaest godina, i to u ime Stranke Jugoslovena u Subotici u samo nekoliko godina s 20 i više tisuća smanjio na njih oko 8 tisuća koji se tako izjašnjavaju. Ipak, susjedne zemlje ne moraju biti zabrinute zbog njegovih planova jer razmišlja o širenju isključivo unutar današnjih granica Srbije i Crne Gore. Po glavi mu se mota i ideja svojevrsnog YU - Dsneylanda, gdje bi jugonostalgičari mogli naći svoj kutak. - Mnogi mi kažu da je ovo utopija, ali i ne mora biti jer sgdje u svijetu postoje mini države, počevši od San Marina i Andore pa do Vatikana - uvjerava nas na kraju Gabrić.

~ 214 ~

Ivo Matanović Zadar, 21. 01. 2003. g.

PAvELIĆ U PARTIZANIMA

Mislim da nema odraslog čovjeka u Hrvatskoj, a i šire u svijetu tko još nije čuo za dr. Antu Pavelića, dakako misli se na bivšeg poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, koji je, nažalost, samo kratko bio Poglavnik, a ostale druge godine svoga življenja proveo je van svoje Hrvatske domovine, za koju se rodio, živio i kojoj je sve do svoje smrti 1959. godine bio odan. Međutim, malo je poznato ili, skoro pa više nikome neće biti poznato da je iz plemena Pavelića bilo i hrvatskih izroda i zločinaca kojima nje bilo premca u Europi. Jednog takvog osobno sam sasvim slučajno upoznao u Karlovcu davne 1955. godine. Dolazeći u Karlovac na neki seminar iz normiranja, a koji se održao u DIP-u (Drvno industrijsko poduzeće), odmah na prijemnom odjelu prišao mi je jedan ozbiljan čovjek, osrednjeg rasta, smeđe koce i namrgođenog bezbojnog lica. Sve u svemu, sličio mi je na ofureno turopoljsko prase iz pasmine «šimšira» koja još i danas jedino u Turopolju postoji. Da, skoro, pa zaboravih, imao je na glavi naheren šešir, kakvog svi posavljaci svakodnevno nose. Imao je i crvenu kravatu vezanu oko vrata sa lastikom, kakovu su, inače, nosili svi policajci i svi oni koji su došli sa sela. Čini mi se da je bio ogrnut sa kožnim kaputom i cigaretom utaknutom u muštiklu, koju je stalno držao na strani usnica i tako, ne vadeći je iz usta, razgovarao sa svojim sugovornicima. Čim mi je prišao i pozdravio se sa mnom, upitao sam ga, ne misleći ništa podrugljivo, gospodine, jeste l’ vi možda nakupac iz «Gavrilovića» firme? I dok još nisam završio sa pitanjem, srdito mi je uzvratio. Kao prvo, ja nisam gospodin, što se je, očito, vidjelo i po njegovu izgledu, nego drug, nastavio je ponosito dalje, a osim toga, ja sam vam sekretar Šumskog gospodarstva koji ima zaduženje da vam bude domaćin, dok budete boravili kod nas u Karlovcu. S nekim rustikalnim osmjehom poželi nam da se dobro osjećamo dok budemo u njegovoj firmi boravili. Začudo, pomisli, pa i nakupci stoke po katkad znaju se uljudbeno vladati. Ali, što je, tu je,

~ 215 ~

Ivo Matanović


prisiljeni smo ga trpjeti punih sedam dana, koliko trebamo ostati u Karlovcu. Doduše, on sa nama seminarcima nije, na našu sreću, boravio cijeli dan, već samo ujutro, na kavi u restoranu. Katkad je i navečer zajedno sa nama večerao i pričao svoje partizanske viceve, koji su nalikovali više na bljuvotine nekog rustikalnog pijanca nego na iole neki «masni» vic iz seljačkih birtija.

nija ili Hrvatska - Hrvatsku govori dalje: «kad smo došli do jugoslavenske granice u Dravogradu u kolonama je bilo sve manje i manje ustaških zarobljenika…» Pa gdje su nestali, dodajem?

Iz pristojnosti, ipak smo ga pozorno slušali, a neki od nas, uz gemišt, i po nekoliko sati ostajali smo sa njime do kasno u noć. Što iz znatiželje, a što uz «podršku» Plješevičkog rizlinga, ostao sam sa našim drugom sekretarom sve do dva sata poslije ponoći i naslušao se svega i svačega. Ali ni u snu, normalan čovjek, ne bi mogao sanjati o užasima koje mi je ovaj, na izgled, normalan bivši partizančina ispričao. Između ostalih, posebno su me se dojmile druga sekretarove priče o tome, kako je ratovao u jedinici pukovnika, po zlu poznatog Milana Baste, Srbina iz Kosinja u Lici i majora Šime Dubajića iz okolice Benkovca, također monstruma kakvog hrvatski narod ne pamti, da je ikada u ovim krajevima postojao. A on, Ivan Pavelić, kako mi se u Karlovcu predstavio sa ushićenjem mi je ispričao da je u Bastinoj diviziji, odnosno u Siminom bataljunu bio «lični» Simin ađutant, a kasnije i komandir voda, jer je već kod prelaska Drave u Dravogradu prema Bleiburgu dobio čin vodnika. Dolaskom u Bleiburg, priča mi dalje drug sekretar Pavelić, odmah smo dobili zadatak što ćemo raditi sa zarobljenim ustašama i domobranima, a što sa njihovim ženama i djecom, koji su se skupa sa svojom vojskom povlačili prema zapadu u «zagrljaj» Engleza, kako bi kod njih zatražili utočište.

Veliš, nestali? Sa osmjehom mi odgovori drug sekretar. Pa kad me već otvoreno pitaš, otvoreno ću ti i odgovoriti. U šancima i rijeci Dravi koja je cijelim putom pored nas prolazila. Sa njima (ustašama) smo nahranili ribe u vodi i životinje u šumi. Znaš, mi smo ti partizani, humani ljudi prema životinjama, pa smo s ustaškim životinjama hranili druge životinje - one prave u šumi i vodi… Tko zna koliko bi mi drug sekretar pričao još, da ga nisam iznenada prekinuo i naprasito napustio, otišavši na kat hotela na spavanje, koje je sve do zore, bilo sve više, osim spavanja. Pod dojmom sekretarovih priča nisam zaspao do sedam sati ujutro. Nisam išao ni na zajutrak, već pravo u sobu gdje se održavao seminar. Ni tamo nisam bio pribran, pa sam ubrzo morao napustiti predavanje i uputiti se u obližnju ambulantu potražiti neki lijek za smirenje. Ne znam kakve su mi tablete u ambulanti dali, ali znam da sam umjesto jedne tablete uzeo četiri i odmah zaspao kao top. Prespavavši tako cijeli dan i pola noći, ušao sam i sišao dolje u restoran, gdje je još uvijek svirala glazba i pjevala «pevaljka» za stolom druga sekretara. Ugledavši ga, skrenuo sam u drugu sobu, ali ne za dugo, jer je za mnom odmah došao i drug sekretar i ne upitavši je l’ slobodno, sjeo je za moj stol i ponudio me rizlingom kojeg je sa svog stola prenio na moj stol. Pun gorčine od prošle noći, nije mi se pilo, a pogotovo ne od njega, koji mi se sve više gadio i ličio na najodvratniju životinju. Osim toga bio sam i gladan, pa sam prvo zatražio da mi pripreme ćevapčiće.

Utočište kod Engleza, naravno, nisu odbili, jer smo mi partizani zaprijetili Englezima da ćemo i njih napasti, ako udome hrvatske fašiste, hvali mi se moj sugovornik drug sekretar, a na moju upadicu, a što se je sa hrvatskom vojskom i civilima dalje događalo, odgovorio mi je, da su se uplašeni Englezi odlučili predati nama (partizanima) sve opkoljene ustaše. Za sve hrvatske vojnike i civile moj sugovornik, sad već poprilično pijan, uporabljava samo riječ ustaša - ustaše, pa nastavlja. Odmah nakon predaje ustaša, razdijelili smo civile od vojnika i u odvojenim kolonama sprovodili smo ih natrag prema Jugoslaviji. Ne uporabivši ni u jednom trenutku riječ Slove-

Dok sam čekao ćevapčiće, drug sekretar mi je nastavio pričati sinoćnju neispričanu priču o svojim partizanskim podvizima. Učinilo mi se, u tom trenutku, da je ovog puta moj partizančina puno sabraniji, jer je sa pričom nastavio točno tamo gdje je prethodne noći stao. Nisam imao izbora pa sam ga nastavio slušati. Ovog puta, puno sabranije, nego noć ranije, slušao sam ga, ne bi li ga nekako «namamio» da nešto više kaže i o imenima svojih žrtava, koje je sprovodio od Austrijske granice prema Hrvatskoj, a među kojima je bilo, sasvim sigurno i mojih bližih i daljih rođaka. Nisam puno čekao, odmah je nastavio, prisjećajući se pojedinih imena i prezimena koji su odgovarali nekim prezimenima iz mog kraja - Šimica i Ivanj-

~ 216 ~

~ 217 ~

Ivo Matanović


ske kod Banja Luke. Pričajući mi tako imena svojih žrtava, najednom se trgnuo i strogo me pogledao, upitavši me, zašto se ja toliko zanimam za imena ustaških zlikovaca? Nije li, možda, netko od tvojih rođaka bio u ustašama?

Bez trunke sažaljenja ili kajanja, govorio mi je sekretar, kako je on osobno postupao sa «ustaškom bandom». Ispričao mi je da su oni u okolici Siska, u šumi Brezovica - tamo gdje su braća Bobetko, Capo Janjić, Mika Špiljak i još njih desetak 1941. godine dizali ustanak, kasnije nazvan Prvi partizanski ustanak, poubijali preko 2.000 ustaša. A koliko se ih, onda, poubijali na putu od Bleiburga do Siska? Ne znam točno, ali pet - šest tisuća sigurno i to samo u mojoj jedinici. Kako to jedinici, pitam opet? Ma, ne, jedinici nego je toliko moja jedinica (četa) poubijala njih. Malo čudno, pravim se naivan. Trebali ste ih sve poubijati na jednom mjestu. Njima biste skratili muke, a sebi truda i municije?

O, ne, ne, odgovorio sam sabrano. Moj otac je umro još prije rata, a stric Ante nije nikamo išao, jer je sakat u nogu. Da bude uvjerljivije, nastavio sam lagati i reći mu, da je stric Ante odmah poslije rata umro, više od gladi nego od starosti. Brzo sam se snašao i prebacio naš razgovor na drugu temu - o uzgoju i eksploataciji šuma, što mi je, ustvari i struka. U tom sam uspio, ali sam zato i ovoga puta bio «zarobljen» od druga sekretara do kasno u noć. Na moju sreću nastavili smo pričati samo o šumama. Nastavljajući tako čavrljati o šumama, moram priznati, i ovdje me je iznenadio moj sugovornik o svojem «stručnom» izražavanju o šumama i drvnoj industriji, pa sam ga, onako usputno, priupitao, koju je on školu, osim mesarstva, još učio? Nikakvu posebno, odgovorio je. Nas su u komitetu odabrali po sklonostima i tako nas raspoređivali na ovakove dužnosti, sekretare, kadrovike i druge administrativne poslove preko kojih se mogu kontrolirati ljudi. Kako kontrolirati, opet se ubacujem u razgovor? Po odanosti partiji i drugu Titu, jer oko nas su svugdje neprijatelji koji jedva čekaju da sruše ovu državu i vrate kapitalizam. Sad već raspričani i u svom elementu, sekretar se toliko raspričao da ga više nisam mogao zaustaviti. Jednostavno sam se morao snalaziti. Na brzinu sam izmislio priču kako mi je pozlilo i da hitno moram uzeti lijek. Dobro kad je tako, veli mi, ali prije toga moramo se dogovoriti za drugi dan, kad da se mi opet nađemo. Rekao sam mu, bilo kada, jer mi seminarci ionako imamo slobodan dan, pa mi je svejedno. Neka to, onda bude oko deset sati, reče mi. Može i u deset, samo me pusti da idem popiti lijek i spavati… Dogovoreno, učinjeno. Sutradan, negdje oko deset sati, nastavio sam svoje «istraživanje» sa drugom sekretarom Ivanom, ali na moju žalost, ni ovoga puta nisam ništa istražio, jer je drug sekretar postajao sve ozbiljniji, a ja sve oprezniji. Bilo je već očito da smo se međusobno i obostrano «pročitali» pa je naš razgovor skrenut u drugom pravcu, u pravcu direktnih pitanja i odgovora.

~ 218 ~

E, moj kolega, sad smo već kolege. U tome i jest poanta. Sa njima se tako trebalo postupati, a možda još i gore, jer oni su jugoslavenski izdajice i fašisti, a mi smo narodni osloboditelji. Ne uočivši zašto ga to pitam, ponosito mi odgovori. Da, imaš ti pravo. I ja sam bio takvog mišljenja, ali su drugovi iz štaba Koste Nađa naredili da se zločince treba goniti sve do kraja jugoslavenske granice i usputno ih ubijati u zato odabranim mjestima. Primijetivši da moj sekretar sa užitkom priča o svojim zločinima, više ga nisam prekidao, jer sam se bojao da ne upadnem u klopku. Pustio sam ga da priča. Nastavljajući tako ispričao mi je, da je on, sad već kapetan (zamislite, od vodnika, za samo mjesec dana napreduje do čina kapetana), skupa sa majorom Jovom Kataraninom i kapetanom Đurom Borojevićem, do Gornjih Podgradaca u Kozari poubijali preko 5.000 ustaša. Ostale od 3.500 - veli mi, da su ih predali na Kozari domaćim partizanima, jer su njima trebali za sječu šume - osim toga imali smo strogo naređenje da sve one koji nisu Hrvati, ne smijemo ubijati jer oni su pod međunarodnom kontrolom. A koji su to bili, usuđujem se pitati? Uglavnom, svi su domaći Nijemci iz Vojvodine i Slavonije, a ostalih je bilo oko pet stotina, Hrvata iz okolice Banja Luke. Ove Hrvate iz Banja Luke, namjerno smo ih pomiješali sa Nijemcima, jer smo znali da će ih domaći partizani sa Kozare prepoznati i kazniti onako kako oni samo to znaju. Za ovu grupu zarobljenika, sve do današnjeg dana, kada ispisujem ovaj tekst, nisam nigdje pročitao, što se sa njima sve dogodilo, ali po pričanju mještana Hrvata ispod Kozare i nekih preživjelih zarobljenika, doznao ~ 219 ~

Ivo Matanović


sam da su svi redom potučeni toljagama i željeznim polugama i zatrpani u jednom usjeku, jarku iznad samog mjesta Podgradaca. Znaju se čak neki od ubojica koji su se najviše isticali tj., koji su bili najkrvoločniji. Spominju se imena Save Tendžerića, Rajka Tendžerića, Bore Ćirića i još nekih iz sela Tendžerića, jer se to selo nalazi pokraj rijeke Podgradčice, koja je, nakon što se izlila iz korita, provalila u jarak gdje su ranije bili zakopani zarobljenici i tako njih otkrila. O ovim detaljima još prikupljam podatke, pa to ostavljam za neku drugu prigodu.

u životu radio, nastavlja moj pričalica dalje, radio je po nalogu partije, pa je tako morao raditi i one zločine, koji se njemu nisu sviđali.

U proslovu ove priče spominje se samo ime glavnog aktera, a stvarni njegov životopis je slijedeći:

I tako vam vaš junak iz priče, Ante, Jovo i Ivo, sa zajedničkim imenom monstrum Ivo, opet optužiše Hrvate kao zločince koji kolju svoj vlastiti narod.

Ante Pavelić, od oca Ante, rođen 1922. g. u Sisku. Otac mu se doselio iz okolice Gospića. Ante sin, kasnije u partizanima promijenio ime u Jovo, a prezime u Pavlaković. Poslije 1945. g. ponovno mijenja ime Jovo u Ivo i vraća prezime Pavelić. Po njegovu vlastitu priznanju sve je to radio po nalogu partije i drugova iz štaba Banijskog odreda Đure Kladarina, Srbina koji potječe iz sela Borojevića u općini H. Kostajnica. Imena je morao mijenjati, sam o tome priča, samo zato jer je Hrvat i to još sa ozloglašenim prezimenom i imenom kojeg nosi i Poglavnik dr. Ante Pavelić. Nisam više mogao trpjeti pa sam se malo izletio, rekavši mu. Možda bi bilo bolje da si izgubio glavu kao Ante Pavelić, tada bi se bar proslavio među mrtvima, a da si kojim slučajem poginuo kao Jovo, onda danas za tebe nitko ne bi znao. Nije mu ova šala godila pa mi je, onako smrknuto, odgovorio. Da ga ne zajebavam, jer ni njemu nije bilo lako ubijati po nalogu, kad se kome prohtije. Tad sam, sam sebi rekao, dobro da me na vrijeme upozorio, jer tko zna što bi se i sa mnom dogodilo još da sam nastavio biti znatiželjan Možda bi čovjek i povjerovao ovom hvalisavcu, da pisac ovih redaka nije čuo i drugu priču o «našem» partizanskom junaku, drugu sekretaru Paveliću, koji, ne samo da je bio veliki monstrum iz roda hrvatskog već i veliki lažov. Kako kada, sam o sebi, je pričao različite priče, ovisno o sugovorniku sa kojim bi razgovarao, a najviše i o «brlji» kako je nazivao domaću rakiju od kukuruza, koju je lokao kao turopoljska svinja, kada joj se rakija u melo ulije. Pred Hrvatima pričao je priču o svojoj pripadnosti partiji. Sve što je ~ 220 ~

Kad se, pak, našao u društvu Srba, onda je pričao sasvim obrnuto. Srbima je pričao o svojim podvizima i da je on «lično» osvetio sve banijske Srbe koji su pali braneći svoju dragu im Jugoslaviju. A za mijenjanje svoga partizanskog imena Jove u Ivo, Srbima bi govorio da je sa imenom Ivo skidao svaku odgovornost Hrvata, ustvari sa samog sebe.

O Anti, Jovi i Ivi ispričana priča bila bi sakata, kada bi se iz nje izbacilo i zanimanje. Kao Ante bio je mesar, a mesarski zanat učio je kod mesara Dušana Borojevića u Hrvatskoj Kostajnici a učio ga je 1935. - 1938. sa samo dva razreda osnovne škole. Sa dva razreda pučke škole u Sisku nije mogao pohađati nikakav drugi zanat, pa ga je zato otac Ante poslao na zanat svome prijatelju mesaru Dušanu da ga malo pouči «mesariji» a poslije će se, kad malo poraste, već nekako snaći. I zaista, sad već mesar Ante 1941. g. najprije odlazi u domobrane, a kada kao domobran od partizana bude zarobljen negdje u okolici Jabukovca kod Petrinje, brzo se, uz pomoć svog nekadašnjeg majstora Borojevića preimenuje u Jovo Pavlaković i tako si osigurava sigurno mjesto među «svojima». S ovim imenom drug Jovo harači i pljačka po Baniji sve do konca 1944. godine kada, kako se sam hvali, odlazi u neprijateljsku pozadinu u okolicu Siska da prikuplja podatke o neprijateljima iz redova hrvatskog naroda. Dakako, ovdje je ponovno promijenio ime - iz Jove u Ivo, a prezime Pavlaković zamijenio je sa svojim pravim prezimenom Pavelić, jer samo sa njim može dalje ostati neotkriven. Početkom 1945. godine u veljači mjesecu partija ga ponovno vraća u operativnu jedinicu Šime Dubajića sa kojim putuje do Dravograda i Bleiburga kako bi sudjelovao u masakrima hrvatskih civila i vojaka na samom Bleiburškom polju, a zatim sprovodeći zarobljenike na križnom putu sve do Gornjih Podgradaca u Podkozarju.

~ 221 ~

Ivo Matanović

Nisam baš siguran da će čitatelji odgonetnuti u ovoj priči troimenog zlikovca - tko je to, od njih trojice, pa ću stoga olakšati im posao. Kao Ante Pavelić bio je mesar. Kao Jovo Pavlaković partizan Banijskog odreda u jedinici Đure Kladarina i Jove Gaćeše, a kao Ive Pavelić bio je veliki hrvatski zlikovac kojeg ne pamti cijela hrvatska Banovina i Lika. S olakšanjem i sa ovom pričom mogu izvijestiti svekoliko čitateljstvo ovih redaka, da se rečenog monstruma više ne treba nitko plašiti. Umro je prije dvadeset godina u Novom Zagrebu Božjom zaslugom bez svog roda i poroda, pa je i to dobar znak da im se je (zlikovcima iz plemena mesara Pavelić) zametnuo svaki trag i, ponadajmo se, očistio i sve druge mrlje sa prezimena Pavelić. Ovo je samo djelić priče o prezimenima Pavelića sa kojim se zlonamjernici mogu služiti i manipulirati, a da ni po dobru ni po zlu, međusobno se ne mogu izjednačavati. Ipak, obojici poželimo spokojan život u njihovom Nebeskom Božjem i vražjem, ne znam kojem carstvu - prvome dr. Anti Paveliću kod Mihovila Arkanđela, a drugome kod Lucifera ex arkanđela. Bože, oprosti mi! Nisam ja taj koji presuđujem.

PIJANI KoMUNISTI vLAdAJU HRvATSKoM

U samo par dana naša dalekovidnica i skoro sve krugovalne postaje izvješćuju nas da nam je država totalno «pijana», zapravo njeni visoki dužnosnici. Najprije se pojavio pijani Milan Bandić, gradonačelnik grada Zagreba, zatim bjelovarski načelnik policijske uprave, i evo upravo slušam preko TV dnevnika, da je i šibenski dožupan sa 1,1 promila alkohola u krvi izgubio vozačku dozvolu, a uz to napravio i drugi, još teži prekršaj, skinuo tablice s vozila, koje je već bilo u jarku, i pobjegao u nepoznato. Podsjećam da je to samo ona brojka koja je slučajno evidentirana, a o kolikom se broju državnih pijanaca radi, trebat će egzaktnije ispitati. Rekoše mi neki moji znanci, inače vrsni poznavatelji narko - alkoholičara, da se sve to može utvrditi po metodi - jedan naprama deset (1 x 10), zatim množenik dalje pomnožen ili podijeljen sa brojem pijanih dana, ili dana kada se snima uzorak, dobije se stvarni broj pijanaca. U našem slučaju računica je slijedeća: 3x10/7 je 4,3 pijanca dnevno, dakako u onom totalnom stanju. Daljnjim aritmetičkim računom dobije se brojka od 40% pijanaca koji su svakodnevno pijani ili totalno (mortus) pijani, poput već imenovane komunističke trojke. I kad sam već kod ove «pjanačke» elaboracije, nije zgorega spomenuti i narodne hrvatske «epove» koji se već na lokalnim krugovalnim postajama čuju: Bandić pije, Ni briga ga nije, Što mu Ive Gorke suze lije. A Stipe mu s Pantovčaka viče, Dođ` ovamo druže naredniče Da sredimo šuplje pjane glave, Jer `vako se ne može ići dalje…

~ 222 ~

~ 223 ~

Ivo Matanović

Ispričavam se čitateljima što ih gnjavim s ovakvim perfomansama o alkoholičarima, jer mi to nije glavni cilj, već sasvim nešto drugo, a to je da upozorim sve one naivne građane - glasače koji su 3. siječnja 2000. godine glasali za pijane komuniste i njihove trabante, pa je tako ispalo da su i sami birači bili u pijanom stanju, jer su svoj glas dali onima kojima su dali. Moram odmah reći da ni oporbenjaci na čelu s HDZ-om, nisu imuni od alko - sindroma, ali su zato vrlo dobro znali, dok su vladali, to vješto prikrivati, ili su se služili drugim metodama, primjerice zabranom prometnim policajcima da ih po pitanju alkohola inkriminiraju. Ovoga puta crveni policajac Lučin nije se dao smesti, ali je zato dobio nadimak Bruto. Drugi cilj ove priče je da još jednom upozorim naše naivne birače, da je čitavo komunističko carstvo sa prijestolnicom u Moskvi palo, pored ostalog zbog pijanih svojih vladara. Počevši od Staljina pa do posljednjeg Jelcinja. Svi su redom bili najobičnije pijandure. To što su pijani komunisti takvi kakvi su i nije veliko iznenađenje, ali je svakako iznenađenje svrgnuta HDZ-ova oporba još uvijek ne može prozrijeti ove, upravo spomenute, komunističke defekte i to racionalno i politički poentirati u svoju korist. Ili, možda, oporba čeka negdje u zasjedi kako bi bez puno, vojnički rečeno, gubitaka u jednom mahu srušila pijanog protivnika i tako se jeftino domogla vlasti, koju je izgubila 3. siječnja 2000. godine po istoj paradigmi, kako će, možda, i crkveni kmeri izgubiti ovu…Vjerovanje ludom radovanje. Sa komunistima se ipak mora igrati druga sofisticiranija igra, jer, ne zaboravimo, njihovo pedesetogodišnje prevarantsko i lažno iskustvo nije za podcjenjivati. No, šalu na kraju, jer u Hrvatskoj su socijalni i politički problemi daleko veći nego što ih moja priča prepričava, pa zato preporučujem da na predstojećim izborima, ponadajmo se i prijevremenim, dobro otvorimo oči kada budemo zaokruživali kandidate, jer u demokraciji i pluralističkom izražavanju svoje misli čovjek (glasatelj) automatski i na sebe preuzima dio odgovornosti, za prosperitet, ili ne daj Bože sraz države. U našem slučaju, zaključimo dakle, da dvojbe između pijanih birača i njihovih izabranika i dalje, ipak nema.

~ 224 ~

Ivo Matanović List, 10. 10. 2002.

PLAČU ŠUME ZA ŠUMARIMA PLAČU ŠUMARI ZA ŠUMAMA!

Nakon nekoliko političkih pričica, ovog puta pokušat ću vam nešto reći o ličkim šumama i šumarima, a na to me je, da vam pravo velim, naveo moj nezaobilazni Antiša. Veli mi Antiša. Slušaj Ive, nemojmo više trošiti energiju na crvene političke lažove, nego, hajde da malo popričamo o Ličkim šumama i kolegama šumarima, o vitalnoj privrednoj grani privređivanja u Ličkoj regiji. Zašto da ne, uostalom, obojica smo u njoj proveli radni vijek i zaslužili mirovinu. Da, imaš pravo, odgovaram mu. To mi je rekao i glavni urednik Lista, primijetivši kao i ti, da političari nisu toliko vrijedni da stalno trabunjamo samo o njima. Poglavito ne politička vrhuška. Evo, recimo na primjer čitateljima, koliki je etat (prirast) ličkih šuma na godinu, koliko se od toga eksploatiralo prije rata, a koliko danas? Dobro, dobro, uzvraćam mu, samo ti nastavi. Samo u Šumarskom gospodarstvu Gospić koje gospodari sa ličkim šumama od Srba do Brinja, uključivši i Nacionalni park Plitvička jezera, godišnje se sjeklo oko 200 tisuća kubika, a to je samo 6,5% prirasta na godinu. Prostom računicom može se izračunati sa kojim šumskim potencijalom Lika raspolaže. Možda nije zgorega da čitatelje podsjetimo na još jedan pokazatelj koji je s gospodarstvenog aspekta, zanimljiv. Po današnjim tržnim cijenama, jedan kubni metar vrijedi (na panju) cca 200 kuna, a ako se sve to preradi u domaćim tvornicama od balvana (trupca) do finalnog proizvoda, tada se ukupni prihod uveća za još tri puta. Ili, još jedan pokazatelj, jedan kubik drveta na panju zapošljava oko 0,4 radnika ili, drugačije rečeno, Lika već sada može zaposliti, samo u šumarstvu i drvnoj industriji oko 8 tisuća radnika. Dakako, uz pretpostavku da se sva drvna masa preradi od stabla do finalnog proizvoda. ~ 225 ~

Ivo Matanović


Ovo su samo podaci koji se odnose na gospodarenje Uprave državnih šuma Gospić. Međutim, Ličko - Senjska Županija gospodari sa daleko većim količinama koje se nalaze na gospodarenju u Ogulinskim i Senjskim šumarijama. U ovom trenutku nemamo točne podatke pa ćemo o tome izvijestiti i prokomentirati nekom drugom prigodom - kad će na ovoj stranici, nadam se, progovoriti šumari - stručnjaci, zaduženi za gospodarenje i preradu ličkih šuma.

Možda je to slučaj sa jelovinom i smrekom, dodajem. Imaš pravo, jelovina je najviše na udaru raznih švercera, ali nije ni bukva zapostavljena, poglavito sada kada je ogrijev, nakon poskupljenja struje, toliko tražen. Budući smo obojica iste struke i profesionalno deformirani, tko zna do kada bi o ovoj temi raspredali, da se nisam sjetio da mi je prostor u Listu ograničen, što ostavljam uredniku na dušu.

Vraćam se opet mom kolegi Antiši, upitavši ga, a što ti ono znači onaj slogan, kojeg si mi, nevezano za ovaj tekst, na početku razgovora spomenuo? Plaču šume za šumarima, Plaču šumari za šumama. E, moj kolega, pa to nije teško odgonetnuti. Šume plaču jer su ostale bez čuvara i uzgajatelja. I ako su šume i dalje u vlasnosti Države, o njima se, ustvari, kao i do sada nitko ne brine. Šumarije se brinu samo toliko koliko im treba za eksploataciju, a uzgoj je prepušten majci prirodi. Ne veli se uzaludno u narodu, da je rat zaustavio prekomjerno iskorištavanje šuma, pa je tako za četiri godine ratovanja, šuma mirovala, odnosno, vrlo malo je sječena - daleko manje nego je njen godišnji etat. Da, velim mu u šali. To kažu tvoje personificirane šume, a zašto plaču šumari? I to ću ti objasniti. Ti, kao i ja, znaš da su šumari sami sebi «zločinci». Jedni uzgajaju, drugi eksploatiraju, ponekad i nemilosrdno, a treći mehanički i finalno prerađuju. Ništa neobično, dodajem. To je svojevrsna simbioza šumara. Ne, ne, uskače Antiša. Šume su ti kao i lovišta za divljač. Na određenom Reviru točno se zna koliko koje divljači može obitavati, a isto tako i koliko lovaca može ju loviti, uvjerava me Antiša, a kad se dogodi da jednog zeca lovi više lovaca, tada se dogodi da lovci, često puta, upucaju jedan drugoga, a zec se nađe negdje u loncu nekog krivolovca. Tako ti je to i sa šumarima. Na jednu bukvu dolazi više šumara, ili bolje rečeno, sa jednom bukvom gospodari više šumara, pa se kao i sa zecom, često puta dogodi da se bukva nađe negdje na preradi u privatnoj pilani. Naravno bez potrebitih dokumenata.

~ 226 ~

~ 227 ~


Ivo Matanović

Regional, 30. listopada 2002.

PoLITIKA I PRoSTITUCIJA

Jedan naš tjednik nedavno je objavio vrlo zanimljivu anketu, ili kako je oni nazvaše, blic anketu s ulice, sa slučajnim prolaznicima. Pitanje je glasilo: «što mislite o prostituciji u Hrvatskoj i dali ju treba legalizirati?» Odgovorilo je dvadesetak, tobože slučajnih, prolaznika koji su dali odgovore upravo onakove koje su «istražitelji» javnog mijenja tražili. Većina ih se izjasnilo za legalizaciju prostitucije, a troje ih je, skoro identično, odgovorilo, što daje naslutiti da je anketa izmišljena i objavljena nekome po narudžbi. Odgovor je, otprilike, bio slijedeći: «Ja sam za potpunu legalizaciju prostitucije iz dva razloga. Prvo što će se time spriječiti zarazne spolne bolesti, a drugo je, što će država znatno popuniti državni proračun i time rasteretiti porezne obveznike»… Svašta!!! Ne treba puno biti pametan za rastumačiti ovu političku anketu narudžbenicu. Svima je jasno da se bliže izbori. Prijevremeni ili redoviti - svejedno je. Važno se je udvoriti biračima, pa zašto ne i prostitutkama, kažu vladajući komunisti. Dakako da će vladajući komunisti nadglasavanjem izglasovati onakav izborni zakon kakav im trenutno odgovara. Ovomu treba nadodati još, da se ne radi samo o klasičnoj ženskoj prostituciji već i o muškoj, koja, na žalost, i kod nas uzima sve više maha. Kako su, jedni i drugi, još uvijek u ilegali, treba ih, prvo privoliti za sebe, a za uzvrat će biti i zakonski «pokriveni» i tako će vam, po onoj narodnoj, vuci biti siti i sve ovce na broju. Poznavajući dobro mentalitet i moralnost ljudi u Zadarsko - Ličko - Senjskoj regiji, vrlo brzo sam odgonetnuo ovu komunističku podvalu sa anketom i zašto se ona provodi upravo u njoj. Odgovor je jednostavan. U Za~ 228 ~

dru i njenoj okolici nema prostitucije, a poglavito je nema u Ličko - Senjskoj županiji. Ili, barem nema je u tolikoj mjeri što bi bilo zabrinjavajuće. Toga su, dakako, svjesni i anketari pa su se upravo zato sjetili, kako ju treba izmisliti i potaći «rulju» na legalno pederiranje, lezbiranje i sve druge perverzne načine, legalno dozvoliti da se na tržištu «ljubavi» utržuje. Idealno vrijeme upravo je sada, dok imamo na ovom terenu puno stranaca (Behtelovaca) na izgradnji auto ceste Zagreb - Split, čija trasa sa svojim većim dijelom prolazi kroz već spomenutu regiju. Da bi bio sigurniji i uvjerljiviji u svojoj tvrdnji, da na ovim prostorima nema prostitucije, kao i obično, posavjetovao sam se sa svojim starim poznanicima - Antišom iz Gospića i Hrvatinom Mehmedom iz Ogulina. Ovaj potonji se u Ogulinu «udao» još za vrijeme Drugog svjetskog rata i tako se naturalizirao u Hrvata, gdje je i dobio nadimak «Hrvatina». Ogulinci ga, od milja, zovu još i sa, sunećeni Mujo ispod Kleka. Kad smo već kod prijatelja Ličana, moram vam reći da mi je Antiša odbio da sa mnom prokomentira ovu kurvanjsko - političku anketu i to s obrazloženjem, da sa komunističkim kurvama ne treba zboriti ni onda kada nam socijalu dijele. Rekao mi je, usput, još koješta drugog, što ovaj tekst ne može podnijet5i, pa sam se stoga odlučio na prijatelja Muju ispod Kleka koji je, za razliku od Antiše, pristao da na temu iz spomenute ankete govorimo koliko nam drago. Pročitavši anketu, Mujo je odmah kao iz puške, u svom stilu, zapjevao… Oj Hrvatsko, što si dočekala Da te kurve sa porezom hrane. itd, itd,… Potom me je odmah upozorio na nedavni pederski skup koji je održan u Zagrebu, a kojem su nazočovali i neki istaknutiji političari iz vladajuće vrhuške i pridružene im, nedavno novo utemeljene Alijanse. Sa čuđenjem i zabrinutošću mi je naglasio, da je na tom skupu vidio i liberalku gospođu

~ 229 ~

Ivo Matanović

Đurđu Adlešić koja, inače, u javnosti slovi kao moralna hrvatska dama barem do tog vremena je tako glumila. Obojica smo se složili da nas Hrvate ova vlast želi što više hrvatski amoralizirati i prikazati Europi da smo u njihovom trendu, a to, što se udaljujemo od naših tradicionalnih uljudbenih vrijednosti - nikoga ne boli glava, pa ni neke katoličke svećenike (Grubišić, Zbutega i dr.) koji u korak s komunistima uništavaju u nama sve ono hrvatsko, što u sebi kao nasljeđe nosimo. Ako mi urednik dozvoljava, pozivam i sve naše čitatelje dragog nam Ličkog LISTA da se i oni uključe u polemiku na ovu temu. Bit će zanimljivije, vidjet ćete.


PoSTIZBoRNo RAZMIŠLJANJE JEdNoG oBIČNoG HRvATA

Nakon neslavnog pada hadezeove vladavine očekivao sam burnije političko vrijeme, ali po svemu sudeći to se još ne događa. Hvala Bogu da je tako, jer nema niti ozbiljnijeg razloga za to, barem ne za još neko vrijeme - vrijeme primopredaje i ustoličenje novih «mesijanaca» koji su na vlast došli, zahvaljujući svom već uhodanom socijalističkom mesijanstvu iz prošlih vremena, dakako i praznim, da ne kažem i lažnim, obećanjima. Bilo je i takovih koji su se suprotstavili postojećoj hrvatskoj ikonografiji, a u isto vrijeme zagovarali neku drugu, kako oni kažu, prikladniju koja odgovara hrvatskom građaninu. Dakle, oni ponovno zagovaraju građansku opciju kakvu zagovara i Milan Đukić. No, što je - tu je. Sve je to stečevina demo(n)kracije, govore mi moji stari poznanici, inače višestruko educirani demagozi. Da, odgovaram im, zaista je to stečevina demokracije, ali ona se u mnogočemu kod nas Hrvata razlikuje od demokracije drugih naroda. Drugi su je dobili civilizacijskim putom - na izborima ili, čak, ukazima monarha (careva i kraljeva), a mi Hrvati smo, nakon izbora 1990. g. svoju demokraciju kroz petogodišnji rat, krvlju zalili, a to, onda, nije sve isto kao i kod drugih naroda. Eto, zato je kod mnogih Hrvata i nastupio strah od recidiva, starog komunističkog, jer smo to za vrijeme predizborne kampanje mogli zapaziti i kod javnih istupanjapojedinih govornika. Usiljeni HDZ, kroz deset godina vladavine se toliko osilio da si je sam sebi zaslijepio vlastiti trasirani put u budućnost, a uz to još i kriminalizirao se do te mjere da si više ni sam nije mogao pomoći. Vidimo to ovih dana kako se bezglavo ponašaju i međusobno optužuju. Čude se kako to da oni nisu bili u stanju pozatvarati barem one kriminalce koje su sami policijski procesuirali a nisu imali hrabrosti da ih pozatvaraju. A, kako i bi, kad su za vrijeme ranijih izbora radili upravo suprotno - puštali ih na uvjetne kazne i opraštali im samo zato kako bi zadobili i njihove glasove. Nije zato nikakvo čudo što ga je stigla zaslužena biračka kazna. Ne kaže se u narodu slučajno, da «tko

~ 230 ~

~ 231 ~

Ivo Matanović

lopovima ljestve drži, prvi sa njih pada». Kazna sama po sebi ne bi značila ništa poglavito, kada bi se samo radilo o hadezeovcima iz vrhuške, ali ona je, usudio bi se reći, kaznila i sve istinske Hrvate domoljube koji su 50 godina robovali pod srbokomunističkom vladavinom. Ovdje ne mislim samo na one Hrvate koji su tamnovali i po zatvorima, već i cijeli Hrvatski narod koji su se antikomunistički i antijugoslavenski ponašali a to je 70% svih građana Hrvatske. Komufobija (strah od komunizma) je logična i očekivana pa ju zato ne treba ignorirati. Jer, dozvolit ćete mi, koga su zmije ujedale i gušterica se plaši. Vratimo se još malo «biračkoj kazni» kojom je HDZ kažnjen. Ona je, kako već rekoh, zaista zaslužena, ali je, ipak, za 180 stupnjeva promašena. Zašto se, primjerice, birači nisu opredijelili za neku drugu s desna i umjerenog centra, a ne na lijevo, kako su učinili. Ovo što se na ovim izborima Hrvatima dogodilo je svojevrsni paradoks. Godine Gospodnje 1990. Hrvati nekomunisti hametice su porazili komuniste, da bi se 10 godina kasnije, ti isti birači opet vratili svojim starim dželatima. Naime, postavlja se pitanje, da li je mentalni sklop u Hrvata još na razini kmetstva iz devetnaestog stoljeća ili je, pak, sotona kroz 50 godina svoje vladavine toliko ovladao njihovim duhom, da si više ni sami ne mogu pomoći, ili je, možda svemu, opet, kriva tkz. hrvatska dekadencija? Recimo još, da naši «kmeti» nisu ni malo, ili nikako politički educirani, jer su pozitivnih primjera iz susjednih tranzicijskih zemalja imali napretek. Primjer Poljske, Slovačke, Mađarske, Makedonije i Ukrajine bio im je dovoljan da se znadu ravnati, jer se i njima dogodio isti komunistički recidiv. Doduše samo na kratko - nekoliko mjeseci do godine i pol dana. Daj Bože da tako bude i kod nas. U protivnom čeka nas osveta hrvatske Dolores - Ibaruri - Lapasionarie, novo ime za našu mladu hrvatsku komunistkinju Željku Antunović, koja je to nedavno i javno, poslije izbora, izjavila. Doduše ne izrekom, ali implicite toliko razborito da bi to i običnim «bogčecima», konačno trebalo biti jasno. U svakom slučaju upravo minuli izbori će otvoriti oči, nadajmo se, i znanstvenicima - psihoanlitičarima koji će ovaj hrvatski fenomen ekzaktnije proučiti i podastrijeti nam kao poučak za neke druge izbore, a dotle smognimo snage i stisnimo zubima kohabitirajmo sa komunistima, jer nam je to sudbina dodijelila. ~ 232 ~

Ivo Matanović

«PoToP SvEToG ANTE»

Ovog puta palo mi je na pamet da vam pričam priču koja je stopostotno istinita, što će reći da se događaj zaista dogodio, a dogodio se drugom polovicom šezdesetih godina u prošlom stoljeću na sjeveru Like - u Ogulinu. Ili, kako Ličani ovo mjesto još zovu, grad tromeđe, Like - Korane i Gorskog kotara. Ova priča ostala mi je i danas u dobrom sjećanju, jer sam u tom vremenu tamo živio sa obitelji, a stanovao tik uz kuću gdje je priča i nastala, u koju sam često svraćao, s razlogom, dakako. Pored ostalih stanara u rečenoj kući je sa obitelji stanovala izvjesna Ličanka Manda, zvana Manduka iz Brušana. Bila je, kao i pretežno sve Ličanke pobožna. Posebice je štovala Svetog Antu pastirskog, kojemu je svaki dan izmolila po jednu malu krunicu, a jednom mjesečno molila je i veliku krunicu. Uz to je još i jednom tjedno, (utorkom) postila. Nisam primijetio da ide često u crkvu, više zbog svoje kilaže a manje zbog lijenosti jer je do crkve morala pješačiti oko 500 metara, a za nju - stokilašicu ipak bi svakodnevni odlazak u crkvu bio naporan. Ništa neobično u Mandukinoj molitvi nije se primjećivalo, osim što je bila isključiva i molila se samo Sv. Anti. Kad sam je u šali priupitao, zašto je u njenom životu, pored toliko svetaca, važan samo Sv. Ante? Odgovorila mi je da joj je Sv. Ante, još dok je bila djevojčica, spasio život, njoj i njenim ovcama koje je čuvala na padinama Takalica iznad Brušana. A kako se to dogodilo, odgovorila mi je, da je čitala neku zanimljivu knjigu o dvoje zaljubljenih, a što bi drugo i mogla čitati djevojčica od 12 godina? Dok je čitala, u međuvremenu su ovce negdje odlutale, a kako je hodala i u hodu čitala i sama se našla na nepoznatom dijelu šume. Sva očajna, na glas je plakala i prizivala Sv. Antu da je odvede kući - barem nju, ako već ne može i njene ovce i to još za dana, jer se bližio mrak, a sa njime i strah koji ju je činio još očajnijom.

~ 233 ~

Ivo Matanović


I dok je tako plakala i prizivala Sv. Antu, na jednom joj se, na obzoru šume ukaže jedan čovjek, kojeg nikada do tada nije vidjela, kako joj za sobom vodi ovce i to baš njene ovce. A što je dalje bilo, pitao sam ju? Čovjek koji mi je za sobom doveo ovce ništa mi nije rekao nego me uzeo za ruku i izveo iz šume na neki puteljak i pokazao mi rukom kuda trebam ići i da vodim za sobom ovce. Naravno da sam ga poslušala i razabrala sve ono što mi je rukom pokazao. Pa zar ti nije ništa drugo još rekao? Ne, nije uopće govorio.

Tijekom svibnja 65. godine Fair - Turčin pozove mater Melaču da ga posjeti i da tako upozna njegovu punicu Manduku koju, godinu prije, za vrijeme svadbe nije mogla upoznati, jer se, iz nekih razloga, nisu ni sastale. Nakon što su se upoznale, sada već rodbinske prijateljice, Melača bosanka zamolila je priju Manduku da joj dozvoli da se u njenoj kući klanja (moli) po svom muslimanskom običaju, a što joj pobožna Ličanka Manduka odmah dozvolila, a uz to još zamolila ju, da li ona može gledati i slušati, kako se muslimani mole, jer to, uživo, nikad prije nije vidjela. Iako nevoljko, Melača je pristala na to s napomenom da ju puno ne gleda, jer to po Kuranu nije dozvoljeno da nemuslimani, osobito kauri, nazoče molitvama muslimana, ali, ipak, njoj će dozvoliti jer joj je svojta, a možda i buduća muslimanka, dodala je u šali.

Kad sam stigla doma već je bio mrak, a otac i mati počeli su spremati da idu u potragu za njom. Umjesto da se raduju što sam im živa stigla, oboje su na mene navalili s ukorima - da sam se sigurno izgubila, zato što sam čitala, a ne pazila na ovce. Nije mi preostalo drugo nego da im priznam sve onako kako se uistinu dogodilo. A kad sam im rekla da mi je ovce pronašao i doveo do mene neki nepoznati čovjek koji je bio neobično obučen, kao fratar. Kao fratar, veliš, upita ju mati? Da, majo - kao pravi pravcati fratar, odgovorila joj je Manduka. E, kćerce moja, dodala je mati. Ti si sretnija nego pametnija! Pa to ti je bio Sv. Ante pastirski, koji uvijek u nevoljama pomaže ljudima, pa je tako pomogao i tebi da te živu i zdravu vrati kući. Samo njemu trebaš da se zahvališ što te živu i zdravu vratio kući. Eto, tako sam ti ja, od tada počela da štujem Sv. Antu, odgovorila mi je, sada već postarija gospođa Manduka, a koju je njen suprug Stipan, od milja još zvao, moja čobanica, ispod Takalica. Manduka, čobanica ispod Takalica, sada sam ju i ja počeo tako oslovljavati, ispričala mi je, u to vrijeme, toliko toga iz svog života i života svojih suseljana da se ih još i danas rado sjećam. Posebice je zanimljiva mudrost ove «čobanice» koja je, pročitat ćete dalje u ovoj priči, nadmudrila svoju priju Munibu, zvanu Melaču iz Banja Luke, a čiji je sin Fahrudin, zvani Fair - Turčin iz Bosne oženio kćerku «čobanice» Manduke.

Manduka se s ovom pošalicom bule Melače nije dala smesti pa joj je odmah, zajedljivo, odgovorila. Pa, dobro, kad je tako ja ću te odmah napustiti, a ti, ako želiš gledati i slušati mene, kako se ja molim, po katolički i hrvatski, mom Sv. Anti, možeš gledati koliko ti drago, a osim toga ja ću te povesti sa sobom i u Katoličku crkvu da vidiš kako se mi katolici molimo. Možeš, čak, obući i te svoje široke gaćetine i preko sebe prebaciti krpetinu, tako je Manduka dala ime za dimije i zar koje muslimanke nose u svim prigodama, kada se mole i klanjaju. Na, ovaj izazov prije Manduke, Melača nije odoljela, već je odmah sutradan, a bio je utorak kad je po ustaljenom običaju prija Manduka molila, došla u sobu prije Manduge gledati kako se ona, pred upaljenom svijećom i slikom Sv. Ante, na noćnom ormariću, šaptom moli i prebrojava zrno po zrno na krunici, koju u ruci drži. Ovog puta, za razliku od prije Manduke, Melača je prijinu molitvu do kraja odgledala.

Sada već prije «čobanica» Manduka i bula Melača, nakon ženidbe njihove djece poželjele su da se sastanu i da se kao svojte, kako to i dolikuje prijama, sprijatelje i svojski popričaju. Prvi sastanak upriličen je kod Manduke u Ogulinu, a drugi u Banja Luci.

Prija Manduka, pošto je završila sa molitvom, obrati se priji Melači. Kao da ju prije toga nije vidjela, pa i ti si došla da vidiš i gledaš mene, kako se ja na svoj način, molim Bogu i preko njega Sv. Anti. Da, prijo, odgovara joj Melača. Bilo bi zanimljivo gledati te kako se skrušeno i pobožno moliš, tako da se na nikoga ne obazireš, pa nije ni čudo što me odmah nisi primijetila kad sam ušla u tvoju sobu. Molila si se upravo tako kao da si prava muslimanka, još jednom je zajedljivo «bocne» Melača.

~ 234 ~

~ 235 ~

Ivo Matanović


E, moja prijo, odgovara na upadicu Melače, prija Manduka. Bolje bi ti bilo da se i ti tako ponašaš, a ne da dobacuješ sa tom svojom muslimanštinom.

Ja mislim da ovoga puta, hoće. Eno vidiš one crne oblake koji se naziru iznad Kleka, a kad se oni vide onda kiša sigurno dolazi, odgovori joj samouvjereno prija Magda. Vidim, vidim, draga prijo, samo nisam baš sigurna da si baš ti ta koja si od Alaha izmolila kišu. Misli ti kako hoćeš, kiša će ipak uskoro pasti, a osim toga, moram ti i to reći, da se ja nisam molila za kišu od tvoga Alaha, već preko moga Sv. Ante - od našeg Boga.

Melača, primijetivši da se prija ne šali, prekida sa dobacivanjem i pozove u svoju sobu da popiju «kahvu», ispečenu u ibriku, na njen način, i natočenu u fildžane te sve to skupa servirano na prostom omanjem ćilimu na sredini sobe - kojeg je Melača, za ovu prigodu specijalno iz Bosne donijela. Dobro da si me na kavu pozvala, uzvraća joj prija Manduka. Samo da znaš, odgovara joj, ja ti neću sjediti sa prekriženim nogama na podu, kakav je običaj kod vas muslimana, nego ti meni donesi onaj moj stol i stolicu kojeg si uklonila, a ako se tebi tako ne sviđa, možeš i za vratima sjediti. Isto tako, još joj dobacuje nemoj mi servirati te svoje kockice od šećera, već mi ukuhaj šećer u kavu i nali mi u šalicu, a ne u fildžan, jer ja to sve ne znam držati u ruci.

I gle čuda, kroz nekoliko sati nad Ogulinom se prolomio onaj crni oblak i palo je toliko kiše da je, skoro, poplavila pola Ogulina, jer rijeka Dobra koja protječe kroz Ogulin i u njemu ponire - u Đulin ponor, jer ju ponor nije mogao svu primiti pa se je voda tako izlila sve do kuće prije Manduke gdje je stanovao i Melačin sin Fair, zvani Turčin.

Uvidjevši prija Melača da sa prijom Magdom neće izaći na kraj, pristade da «kahvu» servira na njen način. Jer tko zna, što bi se još dogodilo, da su obje prije ustrajale na svome adetu, a osim toga i već skuhana kava ohladila se, pa su je morali ponovno prokuhavati.

Sva usplahirena i zastrašena prija Melača, obrati se priji Manduki s riječima. Molim te draga prijo, hajde se odmah pomoli tom svom Sv. Anti neka odmah zaustavi kišu, jer ćemo obadvije skupa sa našom djecom biti potopljene, ako kiša bude i dalje padala!

I tako, dok su pile kavu nastavile sada malo ležernije i mirnije razgovarati. Kako je koja bila na redu, pričale su jedna drugoj svoje doživljaje iz svog rodnog mjesta i mladosti. Uglavnom, o običajima, o ratovima - Prvom i Drugom svjetskom ratu. Pričale su, dakle, o svemu i svačemu što, obično, dvije postarije žene mogu pričati. Osobito, njihove priče bile su utoliko zanimljivije, jer se radi o prvom susretu dviju žena iz različitih krajeva i različitih religija, koja ih sada mora spojiti, na neki način, a to, mora se priznati, ne ide baš tako lako.

Znajući da takve nevere obično malo traju, prija Manduka odgovori Melači. Ne brini ti ništa, kiša će još danas prestati padati, a voda će se brzo povući u korito rijeke pa ćeš se i ti moći vratiti u svoju Bosnu. Zar sam ti već dosadila, brzo joj uzvrati Melača? Ne, ne, samo sam ti to tako rekla.

Nakon nekoliko dana, što su se upoznale, prije su postale sve prijaznije, ali i odmjerenije u zapitkivanjima.

Poslije par dana, prija Melača ipak se vratila u svoju Bosnu - u svoju Banja Luku, gdje je još danima čudom se čudila, što je sve u Lici - Ogulinu doživjela. Dakako da je to sve što je ćula i doživjela u Ogulinu ispričala svojim najbližim komšijama koji su je, tako zdušno svi skupa slušali te zaključili, da bi bilo dobro da Melača pozove svoju priju - kaurkinju u uzvratni posjet u Banja Luku, kako bi se i oni mogli uvjeriti da je njena prija Manduka tako čudotvorna i Bogu mila, koji joj i kišu daje - kad god mu se ona pomoli.

Ipak se Bosanka Melača prva usudila priupitati Magdu Ličanku, što joj njen Sv. Ante za njezinu molitvu uzvraća i što je od njega, u zadnjoj molitvi, konkretno dobila? Kad me već direktno pitaš, direktno ću ti i odgovoriti, odgovori joj prija Magda. Jučer sam se, na primjer molila Sv. Anti da nam svima Ogulincima kod Boga izmoli kišu koja nam je sada u mjesecu sjetve itekako potrebna. Pa hoće li ti se molitva uslišiti, upita ju Melača?

Što zaključiše to i učiniše. Prija Melača, u dogovoru sa svojim komšijama, nakon nekog vremena pozove priju Manduku da joj uzvrati posjet. Da bi je zaista udobrovoljila da ju prija posjeti, obećala joj je da se kod nje može moliti svome Sv. Anti koliko hoće, a može moliti i za kišu, ako im ona u tom trenutku bude potrebita.

~ 236 ~

~ 237 ~

Ivo Matanović


Primivši poziv, kojeg Manduka nije tako brzo očekivala, poprilično ju je iznenadio ali i zabrinuo. Što se to Melači žuri? Možda mi sprema neku zamku, zabrinuta Magda je odgonetala, a kad se odmah nije mogla dosjetiti ničeg pametnijeg, ostavila si je malo dulje vremena da na Melačin poziv odgovori. Osim toga, predosjećala je, da bi ju prija Melača mogla zatražiti da se moli Sv. Anti i za kišu, kako je to činila i u Ogulinu.

za nju bili strani. Osim toga, nije se usudila ni Bogu se pomoliti, na način kako je to svakodnevno kod svoje kuće radila, pa je njena čežnja za povratkom kući, iz sata u sat bila sve izraženija.

Znajući dobro, da kiša ne pada poslije svake molitve i kad se kome prohtije, Manduka se odluči da svoj uzvratni posjet priji Melači odgodi za neko vrijeme, negdje u jesen, kada je bila sigurna da će kiše i onako i bez njene molitve padati, a priji Melači podvalit će da je to kiša koju joj šalje njen Sv. Ante. Negdje kasno u jesen Manduka se odlučila uzvratiti posjet priji iz Banja Luke, a ujedno da, po prvi puta, vidi Bosnu i ljude u njoj, koji žive nekim drugim životom i običajima kakvih kod nje u Lici nema. I zaista, sve je bilo kako je i očekivala. Lijepo su je primili, počastili sa svojim specijalitetima - šerbetom, gurabijom, raznim pitama i još, Bog te pitaj, koje kakovim istočnjačkim poslasticama, kakve ona u Lici nikada nije kušala. Ipak, neočekivano, prija Melača htjela joj se dodvoriti, pa joj je, umjesto na svoj način, skuhala kavu na Medukin način - sa ukuhanim šećerom i serviranu u šalicama, a ne u fildžanima. Dakako, prija Melača potrudila se za stol i stolicu, kako njena prija ne bi sjedila na podu. Stol i stolica, za Manduku je svakako bilo najveće iznenađenje, pa je priupitala priju Melaču - nije li ona stol i stolice posebno kupila samo za nju. Ma, ne, odgovori joj Melača, to sam ti ja, bolan, posudila od jedne susjede Srpkinje, koja ima običaj kao i vi u Lici.

KIŠA ZA KUNADU ( JETRVU) Nakon što se dobro odmorila, upoznala sa prijinim komšijama, Manduka se već počela dosađivati, pa se požalila priji Melači i zamolila ju, da njen sin, tj. Mandukin zet Fair iz Ogulina dođe po nju u Banja Luku, jer da se ne osjeća dobro, lagala je priji Melači. Ustvari, Manduka se nikako nije mogla uklopiti, ni u divanu ni u bilo čemu drugome, sa ljudima koji su ~ 238 ~

Primijetivši tu promjenu na priji Manduki, Melača se našla u čudu. Postavljala si je sama pitanja - pa što sam ja to priji Manduki nažao učinila, kad me tako brzo želi napustiti? Možda zato što se već heftu (tjedan) dana ne moli svome Sv. Anti, odgonetala je Melača… No, ipak se ohrabrila te priju Manduku upitala. Bolan, prijo, reci mi otvoreno što sam ti ja nažao učinila? Primjećujem da se više i ne moliš svom Sv. Anti, kako si to svakodnevno u Ogulinu činila, a dobro znaš da sam te ja upravo zbog toga pozvala da dođeš u Banja Luku i da pokažem svojim komšijama i prijateljima kako ja imam pobožnu priju Ličanku. Ništa, ništa, draga prijo. Sigurno se loše osjećam radi klime na koju nisam navikla, izmišljala je Manduka, a to što me pitaš zašto se Bogu ne molim, to je samo zato jer sam se bojala da te ne uvrijedim - diplomatski se ovog puta izvukla Manduka. Ma kako, bolan uvrijedila, odvrati joj, sad već vesela Melača. Pa ja sam ti ovdje u Banja Luci svim svojim prijateljima razglasila kako si ti čestita i blagoslovljena žena koja, čak, sa svojim molitvama od Boga možeš i kišu izmoliti. Nastavljajući priču o molitvama, kiši, Sv. Anti, Alahu, Bogu i još puno drugih svetaca opet su se dvije prije zbližile. Kod Manduke je nestalo nostalgije za njenom Likom, a kod Melače je poraslo samopouzdanje da će joj, konačno, prija Manduka ispuniti sve želje, koje je od nje, ustvari i očekivala. Znaš ti prijo, opet će Melača. Već par mjeseci na desnoj strani Vrbasa ne pada kiša, a tamo mi u Čelincu živi moja kunada (jetrva) koja se bavi poljoprivredom, pa ako ovako nastavi suša, sve će joj u polju i bašti propasti. A ja znam, nastavlja dalje Melača, da ti to sa svojim molitvama možeš sve riješiti. Pa hajde, bolan, pomoli se malo i za moju kunadu. Ona ti je plaho dobra žena, kao ćoek joj Sulejman. Njima sam o tebi pričala sve najbolje.

~ 239 ~

Ivo Matanović

Pa kad je tako, ja ću se pomoliti za sve vas, a ne samo za tvoju, kako ono ti kažeš, kunadu. Ali, znaš prijo, opet će Melača. Moli se samo za kišu da pada na desnu stranu Vrbasa! Zašto baš na desnu, na prvi trenutak Manduki nije bilo jasno, ali se ipak dosjetila da bi to mogla biti neka podvala i osveta Melače prema svojoj kunadi Muniri, koja je živjela s obitelji na desnoj strani Vrbasa. Pa ako je tako, kako prija Melača govori, onda ću se pomoliti Bogu i Sv. Anti isto onako kako sam se i do sada molila, a što se pak tiče kiše, ona će ionako brzo početi padati, jer je jesen dobrano poodmakla. I zaista. Kiša je odmah drugi dan počela padati i to tako jako da je, na trenutke, izgledalo da se je oblak prolomio. Skoro identično kao prije godinu dana kad se začepio i prelio Đulin ponor u Ogulinu i potopio pola grada, tako se je i Vrbas izlio van iz korita i potopio neke dijelove grada, ali s lijeve strane Vrbasa - suprotno od Melačine želje, koja je, sva u bijesu, ukorila priju Manduku s riječima: Da zašto nije potopila onu rospiju (pogrdna riječ za žene u Bosni) preko u Čelincu, a ne nju koja joj je svojta i prija. E, moja prijo! To nije bila moja želja ni želja Sv. Ante, već Božja želja, koji uvijek pravedno sudi. Na kraju joj je još dodala. Znaš prijo, ti nemoj više drugome zlo željeti i pripremati ga drugome, jer će te to isto zlo samu stići! To kaže Biblija, a uvjerena sam i tvoj Kur’an.

Ivo Matanović POVODOM BLAGDANA SV. MARKA NA MISI U UDBINI BISKUP MILE BOGOVIĆ NAGOVIJESTIO:

NovA CRKvA U UdBINI

Udbina: Povodom Blagdana Sv. Marka danas je (26. travnja 2003.) na Krbavskom polju, u podnožju Udbine, održana tradicionalna Sv. Misa koja je posvećena 290. obljetnici smrti poznatog i uzvišenog hrvatskog svećenika i ličkog junaka Marka Mesića 420 obljetnici oslobođenja ovih krajeva od Turaka. Svetu misu je predvodio Ličko - Senjski biskup Mons. Dr. Mile Bogović. U kapelici na Grobu Sv. Marka Svetoj misi prisustvovalo je preko 250 vjernika iz svih krajeva Like, a ponajviše izbjeglica Hrvata iz Bosne. I ako kapelica može primiti tek stotinjak ljudi, više od polovice nazočnih slušali su misu na otvorenom, što je ovom svečanom misnom činu dalo još dodatno uzvišenje. Naime, Hrvatima je poznata Krbavska bitka koja je pod vodstvom bana Emerika Derenčina neslavno završila i u kojoj je pogubljeno nekoliko tisuća ljudi. Brojke o poginulima se razlikuju, jer su kroničari tog vremena taj događaj različito i zapisali. Po jednima je bilo oko 3000, a po drugima, preko 5000, pa je sa današnje distance, ovako novinarski, to teško utvrditi. Jedino, što je povijesno točno utvrđeno, da je ovaj krbavski poraz i tragedija u crno zavio čitavo plemstvo Hrvatske a i sva Hrvate stavio u tursko ropstvo za još daljnjih 220 godina, sve do dolaska velikog hrvatskog svećenika Marka Mesića koji kao kanonik i arhiđakon Senjskog kaptola 1678. i kao povjerenik karlovačkog generala 1692/93 sudjeluje u obrani Like od ponovnog zauzimanja Turaka, nakon što su Turci 1683. pod Bečom doživjeli poraz. Kako vidimo naš veliki svećenik Marko Mesić, pored svojih velikih vjerskih odlika, odlikovao se je i kao veliki junak za obranu i oslobođenje svoje hrvatske Domovine, što sa sadašnjeg stajališta pojedinih ljevičara, koji se još uvijek na hrvatsko biće okomljuju koje - kakovim svetogrđem. Dakako, katolički svećenici su im uvijek prvi na meti. Ovih dana vidjeli

~ 240 ~

~ 241 ~

Ivo Matanović

smo to i pročita li i kod nas u Zadru. U jednom dječjem časopisu, čak i djeca srednje kemijske škole vrlo ružno se izražavaju prema hrvatstvu, a poglavito prema hrvatskim katoličkim svečenicima. No, to je tema koja zahtjeva posebnu obradu i koju treba da obradi, nadam se, netko kompetentniji od mene. Pored nadahnute propovjedi preuzvišeni Dr. Mile Bogović nagovijestio je da će se uskoro početi graditi nova, veća crkva u Udbini, što je, dakako, obradovalo sve vjernike ovog kraja, a i nas sve druge Hrvate, jer će Udbina doživjeti svoj ponovni preporod kakav je imala do 1918., odnosno 1942. g., kada je iz Udbine prognano i poubijano sve hrvatsko pučanstvo (1850.). Da će tako i biti, veliko jamstvo su doseljeni Hrvati iz Bosne, koji su mi rekli (Marko Klečina, Zvonko Matošević i dr.) da žele tu ostati. Ovo je ujedno i poruka svim ostalim Hrvatima koji potječu iz ovog kraja da se vraćaju na svoja ognjišta, siju svoje sjeme i svoj porod, naglasio je preuzvišeni Senjsko - ličko - krbavski biskup Dr. Mile Bogović. Zamijetili smo da su na misi nazočovali i nekoliko političkih zvaničnika i predstavnika raznih udruga (prof. slavko Degoricija i dr.), pa i ta značajka ulijeva nadu da će se u Udbini nešto dobroga dogoditi. Ponadajmo se da to bude čim prije. I mi iz udruge političkih uznika «Ivo Mašina» iz Zadra dajemo im punu podršku - u prvom redu moralnu a zatim i svu drugu koju za sada možemo dati. Stjecajem okolnosti i potpisnik ovih redaka predstavnik je naprijed spomenute udruge.

PREdIZBoRNo PRIoPĆENJE ZA JAvNoST

Hrvatsko društvo političkih zatvorenika - Žrtava komunizma - Podružnica Zadar ovim se javljanjem, povodom predstojećih izbora za Hrvatski Državni sabor, te i predsjedničke izbore želi svekolikom Hrvatskom puku uputiti i svoju izbornu poruku, a ona glasi: Sestre Hrvatice i braćo Hrvati za nekoliko dana Vi izlazite na izbore gdje će te svaki po svom svjetonazoru dati svoj glas za onu stranku koja vam je na srcu ili, pak, stranku preko koje ćete i Vi artikulirati svoj subjektivitet. Ništa novo, rekli bi neki, ali ipak nije baš sasvim tako. U našim hrvatskim prilikama gdje se blagodati demokracije tek uče, naši građani u grotlu punom stranaka i strančica, ili bolje rečeno puno grupica ljudi koji, željni slave i osobne promidžbe, da se barem na trenutak pojave na televiziji ili radiju, predstave javnost kao mesije, a u stvari se blesiraju - sebe i druge, a to nisu ni svjesni. Svi obećavaju med i mlijeko, a u stvari su u govnima do koljena. Primjećujemo, također, da mnogima nije do nikakvog boljitka Hrvatskog čovjeka, već do rušenja Hrvatske države. To se poglavito primjećuje kod lijevog bloka koji se iz petnih žila napinju kako da dokažu kako u ovoj državi ne valja ništa, ama baš ništa. Čak što više, oni se okomljuju i na sam suverenitet Hrvatske koji je krvlju stečen. Baš zbog toga mi iz Udruge bivših političkih zatvorenika želimo se suprotstaviti tom nasrtaju na Hrvatsko nacionalno biće.

Crkva hrvatskih mučenika - hrvatskih pravoslavaca

Mi još nismo politički mrtvaci, neka se i to zna, ili neko pogrebno staleško društvo, kakvim nas neki iz našeg okruženja žele prikazati, već značajan politički čimbenik koji itekako zna razlučiti žito od kukolja. Istina, mi smo po svom habitusu staleška vanstranačka Udruga kojoj kao instituciji nije dozvoljeno da se stranački opredjeljuje, ali nam zato, kao individualcima dozvoljeno sve kao i ostalim građanima, pa zato poručujemo svim hrvatskim ljudima da izađu na izbore i da budu oprezni kod stranačkog opredjeljenja za koga će glasovati. Već smo rekli, to je čitav lijevi blok kojeg predvode bivši komunisti. Za nas, bivše uznike, je ova riječ komunist užasavajuća. Dovoljno je da ju netko samo spomene pa da nam se krv u

~ 242 ~

~ 243 ~

Ivo Matanović


žilama sledi, a kamoli kada to javno preko mas - medija svakodnevno čujemo i gledamo.

problematika postaje još zanimljivija ali i «škakljivija» pa je možda i to jedan od razloga, čega smo i mi svjesni, zašto nas novinari zaobilaze.

Jer, dozvolit ćete nam, mi si uzimamo moralno pravo da oštro reagiramo na svako skretanje ovog društva sa puta svehrvatsva kojeg smo krvavo utabali, ne samo kroz ovaj upravo minuli Domovinski rat već i kroz 70 godišnje robovanje pod srbojugoslavenskom vlašću, odnosno i dodatno opterećeno sa 45 godišnjom komunističkom tiranijom.

Svidjelo se to nekome ili ne, mi ćemo Vam i ovog puta reći da u stvaranju Hrvatske države sebe smatramo Hrvatskim lučonošama i obzorjem svekolikog Hrvatskog puka, na što smo posebno ponosni.

Nismo mi imuni, kako to neki misle, ni na anomalije i bezvlašće koje svakodnevno gledamo oko sebe, posebice kriminal i korupciju koja je uzela toliko maha da se ovoj Hrvatskoj nametnuo kao paradigma legalne vladavine i koja će nas, ako joj se ne slomi kičma skupo koštati.

I za kraj, oštro osuđujemo zabranu emitiranja drugog dijela «četveroreda» na HTV-u jer i ovaj čin je jedan od dokaza kako se komunisti boje istine o sebi samima i Bleiburgu, pa zato sve birače pozivamo da glasuju, ako hoće, i za crnog vraga, samo ne za komuniste i njihove prepoznatljive trabante.

Naša pozornost upravo je na gore iznešeno usmjerena jer i antihrvatska lijeva oporba na ovom segmentu gradi svoju strategiju, kako da što prije i što lakše sruše Hrvatsku državu i ponovo sve usmjere u pravcu Balkana i Beograda. Koristimo ovu prigodu da se kritički, obratimo i javnim masmedijima, kako nas zaboravljaju ili pak namjerno zaobilaze, a neki od njih čak ne znaju da mi postojimo, iako smo utemeljeni prije dvije godine i uredno registrirani. Imamo uočljiv poslovni prostor (ured) na vrlo atraktivnom mjestu na Poluotoku gdje su skoncentrirane, skoro, i sve ostale Udruge i stranke. Pismeno i usmeno smo se, da i to spomenemo, nekoliko puta obraćali pojedinim akreditiranim novinarima u Zadarskom području da nas medijski malo više prate i predstavljaju u ovom prostoru, jer i mi bivši uznici znamo i imamo što reći. Primjerice, zar Vam nije zanimljiva tema o našim patnjama i robijama? Među našim članstvom su i oni koji su preživjeli Bleiburšku tragediju. Posebice su zanimljivi materijali iz presuda bivših krvnika pa i same presude u svom originalu su gotovo napisane knjige koje samo treba netko prezentirati građanima - poglavito mladim ljudima koji mnogi od njih jednostavno neće da vjeruju da li se to uopće događalo Hrvatima pod komunističkom vlašću, a kada su u pitanju mladi čiji su očevi i djedovi bili glavni akteri u progonstvu i mučenjima svog vlastitog naroda onda ova

~ 244 ~

~ 245 ~


Ivo Matanović Zadar, 25. 09. 2002.

PREdLAŽEMo oPoZIv MESIĆA

U samoobrani ubiti napadača, nije zločin, kaže se u pravničkoj masimi, a naš «vrli» predsjednik, koji je i sam pravnik, zaboravlja tu činjenicu, koja ga može, ako se i dalje bude javno blesirao, «glave stajati». Sve glasine koje smo o njemu do sada slušali, kao tužibabi i međunarodnom potkazivaču vlastitog naroda, sada više t nisu. Više je nego očito da se gospodin Mesić sam prokazao, tko je on i sa kakvim namjerama se kandidirao za poglavara države.

Javni istup predsjednika Stjepana Mesića slušali smo sa velikom pozornošću jer smo već ranije slutili da će, na žalost još uvijek naš predsjednik, na neprimjeren način, šokirati svekoliki hrvatski narod a time, dakako, i nas bivše političke uznike koji smo ponajviše na vlastitoj koži osjetili komunističke robijašnice u koje nas, recimo to otvoreno, ponovno želi strpati onaj koji je i sam u njima nekada robijao. O Bože, kakve li ironije?

Možda je upravo ovaj njegov sramni istup jedinstvena prigoda da ga birači opozovu sa mjesta predsjednika države, a da za predsjednika si biraju drugu osobu - osobu iz svoga roda - roda Hrvatskog.

Umjesto da slučaj generala Bobetka iskoristi za homogenizaciju naroda, naš predsjednik suprpotno od toga - od ponuđene mu prilike, zlorabeći svoju funkciju, javno poziva svoju vlastitu Vladu i optužuje ju, kako se je stavila na krivu stranu - na stranu branitelja svoga narodnog junaka generala Bobetka, koji, kako on kaže, ne smije biti iznimka pred Haškim sudom. Uz ostalo, vrlo oštro osudio je i i sve one druge koji podupiru Vladu u njenoj nakani da spriječi izručenje legendarnog generala i hrvatskog viteza Janka Bobetka Haškom sudu. Ovo je svojevrsni svjetski presedan i graniči sa veleizdajom vlastitog naroda, koji ga je, u dobroj namjeri legalno izabrao za svog poglavara.

Što se, pak, tiče međunarodnih sankcija, u slučaju da se general Bobetko ne izruči Hagu, to će biti strašilo za malu djecu. Sankcijama, ako one budu primjenjivane, Hrvatskoj ne mogu, Bog zna što naškoditi, jer je Bog stvorio Hrvatsku na takvom mjestu ovog planeta da joj ne može nitko ništa. Ne kaže se uludo da je Bog Hrvatsku za sebe napravio. Dapače, sankcije će još više učvrstiti Hrvatsku i Hrvate i prisiliti Hrvate da počnu misliti svojom glavom.

Do samo prije nekoliko sati (20.05h) mislili smo da će slučaj (koji to više nije) bobetko biti onaj ujediniteljski čimbenik koji će homogenizirati Hrvatski narod, kakav je bio i 1991. godine i tako ujedinjenog usmjeriti na rješavanje gospodarskih i inih problema u zemlji a koji nisu tako mali. Dok ovo pišem, a sada je 23 sata, slušam preko dalekovidnice javne istupe čelnika svih oporbenih stranaka koji su jednoglasni u osudi predsjednika i njegovog sramnog govaora koji je, takoreći, osudio sve oko sebe, koji ne misle kao i on, a kako stvari stoje sa njegovim mentalnim sklopom, nije isključeno da uskoro, kad više ne bude imao koga, ne osudi i samoga sebe… Mi iz Udruge političkih uznika ne možemo si čuda načuditi, da netko koji je i sam robijao u komunističkim robijašnicama za samostalnu i nezavisnu Hrvatsku, okrene toj istoj Hrvatskoj leđa i stane na stranu onih koji je inkriminiraju i optužuju za zločine koje ona nije počinila. ~ 246 ~

A kako će to učiniti, preporučamo im Ustav i Hrvatski Državni Sabor na kojem će pod hitno zatražiti opoziv gospodina Mesića, jer Hrvati mogu bez jednog Mesića, a dali Mesić može bez Hrvata neka sam odluči.

Konkretno, seljacima će se otvoriti njihovo slobodno Hrvatsko tržište. Hrvati će jesti zdravu hrvatsku hranu, a ne uvezenu i zagađenu pesticidima. Neće se više izvoziti sirovina iz naših šuma, a potom uvoziti od te iste sirovine gotovi proizvodi, već se balvani prerađivati u vlastitoj zemlji, a tržište podmirivati sa vlastitim finalnim proizvodima. S druge, pak, strane Hrvatska, s obzirom na svoj Bogom stvoren položaj, ima što malo koja zemlja na ovom svijetu ima. Ima turizam. Izvozom sunca, mora i ostalih usluga hrvatska već sutra može dostići 8 milijardi dolara, da dobro ste pročitali - osam milijardi dolara, što će daleko premašiti sadašnji sveukupni izvoz - kad nemamo sankcija. Uostalom, zar nismo pod svojevrsnim sankcijama živjeli i preživjeli cijeli prokleti rat, kojeg smo, na divljenje cijelog svijeta, riješili u svoju korist. To su samo neke od natuknica o famoznim eventualnim sankcijama s kojima nas naš predsjednik plaši. Zaključimo, dakle, da se Hrvati trebaju čim prije riješiti svog zabunom izabranog predsjednika, oli ti poglavara, a samim tim činom riješit će se i svih Haških mora koje ga u ovom trenutku more. ~ 247 ~


Piše: Ivo Matanović Regional, 12. veljače 2003.

PREdSJEdNIKov doČEK RUKoMETAŠA

Kako su Hrvati, gledajući u male ekrane, doživljavali doček naših Zlatnih dečki - Prvaka svijeta u rukometu u Zagrebu, mišljenja su podijeljena? Jedni su u sav glas «urlikali», od radosti naravno, a drugi su se stidjeli što na ekranu dalejovidnice nisu na aerodromu vidjeli i svoga predsjednika gospodina Mesića. On, kako se vidjelo, on nije došao u Zračnu luku da dočeka Prvake svijeta, kako to i dolikuje svim predsjednicima njegova ranga, već je to uradio naknadno - priredivši za njih prijem u svojim dvorima. Sve bi, opet, i sa svim činom prijema u svojim dvorima prošlo (ne) zapaženo a možda i oprošteno mu, što nije došao na Pleso, da nije u svojim dvorima, bacajući maglu svojim gledateljima pred malim ekranima, formirao «glistu» i tobože se i on, eto, uključio u sveopće veselje rukometaša i ostale dvorske kamarile koja se ponašala u stilu svog cara. Ovu priču ne bi vam pričao samo tako, da se nešto ispriča o Mesićevom dočeku, prvaka svijeta jedne male zemlje, čiji je on predsjednik, već vam ju pričam zato, što još jednom želim upoznati svekoliko hrvatsko pučanstvo o veličini našeg «vrlog» predsjednika i o njegovoj lukavštini kako se svojim «štosovima» prikriva pred narodom kojega je debelo na izborima 3. siječnja 2000. godine prevario. Osim toga on vrlo dobro zna kako naši sportaši nacionalno dišu, pa se je i za tu prigodu valjalo dosjetiti kako im se dodvoriti, a da na drugoj strani (ne)povrijedi «svoje građane» koji su ogorčeni na Thompsona koji se iznenada pojavio na Trgu bana Jelačića.

Hrvati i Hrvatice vidjeti među slavljenicima, pa i neki Mesićevi «građani», ma koliko se to zagrebačkim komunistima sviđalo ili ne. Mesićev nedolazak na Pleso minimalno mu ne služi na čast. Naprotiv, još jednom je dokazao svu svoju rustiklaliju kojoj nema premca u svijetu, tim više jer je tog dana bio u Zagrebu i nikojim važnijim zadatkom nije bio spriječen da osobno na Plesu dočeka ZLATNE DEČKE - prvake svijeta, kako to dolikuje jednom poglavaru države. U ovom slučaju on je osramotio Hrvatski narod, a i samog sebe, ako hoćete. Najprije se okomio na Kosteliće od kojih je dobio nadimak «dikobraz», koji mu je bezazleno prišiven zbog svoje «frajerske» frizure a ne zbog neke druge identifikacije. Malo čudno, da se čovjek sklon vicevima i dosta duhovitim pošalicama vrijeđa, kada se na njegov račun tako nešto slično «izvali». U ovom slučaju ne radi se ni o jednom ni o drugom (taštini i pošalicama) već o Mesićevom strahu od vlastitog naroda, pred kojim se ne smije izaći kad se okupi u većem broju, a ne smije izaći, jer je i sam svjesan da ga je debelo na izborima prevario. Okružen tako sa velikim brojem čuvara kreće se samo tamo gdje je potpuno siguran. Osim toga i sam si je kriv što se je doveo u takav položaj «croatofobije». Vele mi neki, a kako i ne bi, jer nije poznato u svijetu da vrhovni zapovjednik svoje vojske optužuje vlastite generale i šalje pred Međunarodni sud, samo zato što mu se nekolicina njih usudilo napisati svoj prosijed, o tome da se ne slažu sa tretmanom svojih ratnika i osloboditelja zemlje o srpskih agresora. Govore mi dalje, moji «anketari», da bi gospodin Mesić možda i došao na Jelačićev trg, da prije toga nije bio obaviješen od svojih savjetnika da tamo ne ide, jer će se tamo pjevati samo domoljubne hrvatske pjesme koje su politički iritirajuće a za masu «gutantne» sa kojima će se uveseljavati naši proslavljeni Zlatni dečki.

Kad smo već kod Thompsona, on nije iznenada došao dočekati drage mu Prvake svijeta, već je on od njih samih neposredno pozvan, da im se pridruži na Jelačićevu trgu, kako bi ih sa ostalim pjevačima zabavljao. Thompson je, dakako, vrlo dobro znao da ga protokolarno od strane komunističke vlasti u Zagrebu neće pozvati. Ali je, isto tako vrlo dobro znao da ga svi zlatni rukometaši, žele vidjeti na dočeku, a poglavito ga žele svi

I što reći o svemu ovome što smo čuli i vidjeli na malim ekranima osim, jedino. Gospodine predsjedniče, nije li vas sram izbjegavati svoj vlastiti narod? Ne mislite li da ste tim činom uvrijedili sve svoje birače koji su vam nasjeli na vaše predizborne štoseve i dali vam svoj glas. Ili ste, možda, već sada pomirili s činjenicom da vam je ovo zadnji mandat i da ga trebate odraditi korektno onako kako ste svojim svjetskim predizbornim mentorima obećali?

~ 248 ~

~ 249 ~

Ivo Matanović

I za kraj, poručujem Vam gospodine Mesiću, da ne izmišljate nikakve atentate jer njih niste «vrijedni». Hrvatski narod vam neće učiniti ništa na žao, osim, što će na slijedećim izborima malo bolje otvoriti oči i dobro razmisliti koga će si izabrati za predsjednika, što se, pak, vaše ekselencije tiče, strpite se malo i slušajte pjesme Đorđe Balaševića i Esme Redžepove - «moj petao i čaje šukarije». Ipak i za svaki slučaj, preporučujem da si nabavite sigurnosni «Mesićomobil», poput onoga što ga Sv. Otac ima, tada vas više neće moriti more, barem ne one «Croato - Thompsonofobične». I još samo nešto, gospodine predsjedniče! Hrvatska je svakim danom u svijetu sve popularnija - zahvaljujući našim sportašima, a i u zemlji, također - zahvaljujući, opet, Thompsonu, Škori i mnogima drugima i glumcima, koji još nisu zaboravili da su Hrvati.

PRIOPĆENJE HRVATSKIH POLITIČKIH UZNIKA «IVO MAŠINA» ZADAR

Piše: Ivo Matanović, Zadarski list, 23. lipnja 2001.

SUđENJE NoRCU JE PoČETAK PRoGoNSTvA SvIH JUNAKA doMovINSKoG RATA

Pridružujemo se svim prosvjednicima koji će u ponedjeljak 25. 06. 2001. godine prosvjedovati u Rijeci protiv nepravednog i sramnog suđenja jednom od najslavnijih vitezova Domovinskog rata, legendarnom generalu Mirku Norcu, jer suđenje generalu Norcu je ustvari početak suđenja i progonstva i svim onim znanim i neznanim junacima Domovinskog rata koji su svojim golim tijelima branili i, na sreću svih Hrvata, obranili dragu nam i jedinu Hrvatsku. Značaj Domovinskog rata nama, bivšim političkim uznicima, ne treba posebno objašnjavati. Sve smo to kroz dugogodišnja tamnovanja i robovanja osjetili na vlastitoj koži pa smo i zbog toga ograničeni na vladajuću komunističku garnituru koja je nakon što se izbornom prevarom 3. siječnja 2000. godine ponovno nametnula svekolikom hrvatskom narodu te za samo godinu i pol dana svoje vladavine uspjela nametnuti Hrvatima onaj isti teror i progonstva kakva su provodili do slobodnih izbora povijesne godine Gospodnje 1990. Ima naznaka, koje nam svakodnevno stižu iz njihovih tiskovina i dalekovidnice, da nam se svim Hrvatima, koji hrvatski mislimo i osjećamo, loše piše. Sve više raznih revizija i restrikcija u pogledu već stečenih i ozakonjenih prava. I, sve se to, da još jednom podsjetimo, odnosi na hrvatske branitelje, hrvatske bivše političke uznike pa i sve druge koji hrvatski dišu. Posebno je uočljivo da hrvatska vlada užurbano priprema prijedlog zakona kojima bi se sve mirovine bivših političkih uznika revidirale i svele, kako oni kažu, na razumnu mjeru, odnosno na hrvatski prosjek i sve to,

~ 250 ~

~ 251 ~

Ivo Matanović

opet, na 5.910 umirovljenika (političkih) koji imaju tek nekoliko stotina kuna višu mirovinu od prosječne mirovine ostalih umirovljenika. Nigdje ni riječju ne spominju se mirovine bivših tzv. antifašista čiji je broj daleko veći. Još uvijek ih je više od 70 tisuća, a njihove mirovine su, također, daleko veće od mirovina političkih uznika, domobrana i ustaša, pa smo tim više, zbog ove nepravde, ogorčeni. Posebno naglašavamo da ćemo se svim dopustivim i manje dopustivim sredstvima boriti da obranimo sramni plan komunističke vrhuške kojim se minorizira Domovinski rat i sve ono što je iz njega proizašlo, a naša borba, kao antikomunista, komunistima je dobro poznata još iz njihovih slavnih vremena, pa im zato, i ovom prigodom, poručujemo da se ne bojimo tamnica koje nam pripremaju. Za sada, doduše, ne otvoreno, ali implicite da, jer smo sve to vidjeli preko predsjednikova slučaja u Splitu, istupa Ž. Antunović (čitaj hrvatska Dolores - Ibaruri La Pasionarie) protiv sudaca, Račanovog čarobnog prstića kojima prijeti svojim kritičarima da paze što rade, te posebice Linićeve arogancije prema sudstvu itd., itd. … I ovoga puta pozivamo sve Hrvate, koji hrvatski razmišljaju, da nam se pridruže i uporabe sve svoje duhovne i fizičke silnice kako bi nam pomogli u rušenju komunističkog terora. Imamo zato puno razloga, pa zato ne oklijevamo! Izvanredni i prijevremeni izbori su na pragu, a oni su nam i najbolja prilika da povratimo što smo 3. siječnja 2000. godine izgubili.

PRIOPĆENJE HRVATSKOG DRUŠTVA POLITIČKIH ZATVORENIKA ŽRTAVA KOMUNIZMA - PODRUŽNICA ZADAR

Zadarski list

oSUđUJEMo ZABRANU EMITIRANJA «ČETvERoREdA» Koristimo ovu prigodu da se kritički, obratimo i javnim masmedijima, kako nas zaboravljaju ili pak namjerno zaobilaze a neki od njih čak ni ne znaju da mi uopće postojimo, iako smo utemeljeni prije dvije godine i uredno registrirani. Imamo uočljiv poslovni prostor (ured) na vrlo atraktivnom mjestu na Poluotoku gdje su koncentrirane skoro sve Udruge i stranke. Pismeno i usmeno smo se, da i to spomenemo, nekoliko puta obraćali pojedinim akreditiranim novinarima na Zadarskom području da nas medijski malo više prate i predstavljaju na ovom prostoru, jer i mi bivši uznici znamo i imamo što reći. Primjerice, zar Vam nije zanimljiva tema o našim bivšim robijama i patnjama? U našem članstvu su i oni koji su preživjeli bleiburšku tragediju. Posebice su zanimljivi materijali iz presuda bivših krvnika, pa i same presude u svom originalu su gotovo napisane knjige koje samo netko treba prezentirati građanima - poglavito mladim ljudima, od kojih mnogi ne vjeruju da se to događalo Hrvatima pod komunističkom vlašću, a kad su u pitanju mladi čiji su očevi i djedovi bili glavni akteri u progonstvu i mučenjima svog vlastitog naroda, onda ova problematika postaje još zanimljivija ali i «škakljivija» pa je možda i to jedan od razloga, čega smo i mi svjesni, zašto nas novinari zaobilaze. Svidjelo se to nekome ili ne, mi ćemo Vam i ovoga puta reći da u stvaranju Hrvatske države sebe smatramo lučonošama i obzorjem svekolikog Hrvatskog puka, na što smo posebno ponosni. I za kraj, oštro osuđujem zabranu emitiranja drugog dijela «Četveroreda» na HTV-u jer i ovaj čin je jedan od dokaza kako se komunisti boje istine o sebi samima i Bleiburga, pa zato sve birače pozivamo da glasuju, ako hoće, i za crnog vraga, samo ne za komuniste i njihove prepoznatljive trabante.

General Mirko Norac

U Zadru, 30. 12. 1999. godine Predsjednik Podružnice HDPZ - ŽK Zadar Ivo Matanović ~ 252 ~

~ 253 ~


PRIOPĆENJE UDRUGE HPZ - ŽK «IVO MAŠINA» ZADAR:

Zadarski list, 19. prosinca 2001.

UJEdINITI SE U JEdNU UdRUGU

Dana 16. prosinca 2001. u prostorijama Hrvatskih političkih zatvorenika - žrtava komunizma «Ivo Mašina» Zadar održana je redovita godišnja skupština Udruge na kojoj se, pored tekuće problematike, opširno raspravljalo o aktualnoj političkoj zbilji u Republici Hrvatskoj. Doneseni su sljedeći zaključci:

g. Svilanovića zadovoljavajuća - možda za njih, ali za sve ostale Hrvate one su, kako je već rečeno, zgražavajuće. S obzirom na sve gore iznešeno, posebice želimo za svekoliku hrvatsku javnost izjaviti da smo mi, bivši politički uznici, u današnjoj slobodnoj Hrvatskoj značajan politički čimbenik na koji ovo društvo mora ozbiljno računati. Nikako se ne možemo pomiriti sa marginalizacijom naših članova od strane službene vlasti, jer to nismo zaslužili. Naprotiv, naši su uznici više godina robijali po raznim kazamatima bivše jugokomunističke vladavine, te s pravom nosimo atribut «savjest ovog društva». Predsjednik Udruge Ivo Matanović

1. Postojanje dviju udruga političkih zatvorenika, članovi zadarskog ogranka HDPZ - ŽK smatraju neprihvatljivim i štetnim za opće hrvatske interese i interese bivših političkih uznika. 2. Članovi zadarske Udruge predlažu spajanje dviju udruga u jednu, a u cilju prihvatljivog početka rada jedinstvene udruge drže da sadašnji predsjednici Jure Knezović i Marko Dizdar u dobroj namjeri odustanu od kandidature za predsjednika zajedničke udruge, a ukoliko se to ne dogodi sadašnja Podružnica HDPZ - ŽK izdvojit će se i registrirati kao samostalna udruga pod nazivom hrvatski politički uznici «Ivo Mašina» Zadar. 3. Ne prihvaćamo da se udruge političkih zatvorenika izjednačavaju sa udrugama antifašističkih boraca, jer njima zadaća nije bila ista kao nama - slobodna i nezavisna samostalna Hrvatska. 4. Odbacujemo licemjernu izjavu ministra vanjskih poslova SFR Jugoslavije koji za strahote nastale u Domovinskom ratu okrivljuje strah Srba od hrvatskih vlasti i huškanje političara na rat. Poglavito je zgražavajuća njegova izjava kako će se Srbi ispričavati Hrvatima, ali pod uvjetom da to učine i Hrvati, i gle opet čuda, poziva hrvatskog predstavnika da se sastane sa njime u Srebrenici pa da se tamo zajednički ispričaju Muslimanima. Ne misli li gospodin Svilanović da su u Srebrenici u pokolju Muslimana sudjelovali i Hrvati? Isto tako začuđujuće su blage izjave službenih predstavnika aktualne hrvatske vlasti o tome, kako je izjava ~ 254 ~

~ 255 ~


Ivo Matanović List, 19. rujna 2002.

PRodAJA MRTvACA

U pretprošlom broju Lista (1) ispričao sam pričicu o Dalmatincu Roku i Vrelu mudrosti koja spada u dugovječne narodne legende… Ovoga puta ispričat ću priču, koja nikako ne spada u legendarnu. Radi se, naime, o događaju koji se je, šezdesetih godina prošlog stoljeća, stvarno, dogodio u Korenici - tadašnjoj Titovoj (srpskoj) Korenici. Kako rekoh, šezdesetih godina, prošlog stoljeća, tadašnje komunističke vlasti dozvolile su Talijanima i Nijemcima - saveznicima iz Drugog svjetskog rata, da mogu iskopati posmrtne ostatke svojih poginulih i prenijeti preko granice, u svoje zemlje. Kako partizani nisu imali nikakvo svoje groblje, mrtve su pokapali tamo gdje su ih i ubijali, a najčešće su ih ostavljali nepokopane. Ostavljali su ih, ustvari, životinjama da ih pojedu. Takova vam je bila «slavna» partizanija… Ubij, opljačkaj, zapali i bježi preko brda, do druge prilike… Takovi je život bio svih partizana - drumsko - razbojnički, uostalom, kao i svih bandita svijeta. Kad su, po dogovoru između Jugoslavije, Italije i Njemačke, Nijemci mogli dolaziti po svoje mrtve u Jugoslaviju, došli su tako i u Liku - u Korenicu, gdje su, po svojim saznanjima, doznali da i u okolici Korenice ima njihovih, koji su tamo ubijeni tijekom rata i po već dogovorenom protokolu, dođoše u Korenicu. Odsjeli su u Plitvicama, jedinoj slobodnoj zoni za strance. I dok su se Nijemci tamo odmarali, srbi su smišljali plan, kako da i ovu za njih jedinstvenu priliku dobro ne unovče. Brzo su se sjetili glavnog junaka iz Gogoljevog romana - Mrtve duše, Čičikova, a dalje je išlo kao po loju. Mesar iz Korenice, zvani Srbenda, sjetio se da u okolici Bjelopolja ima jedan grob, obilježen samo sa jednim ovećim kamenom u kojem je pokopan otac njegovog gostioničkog prijatelja s kojim je imao, još od ranije, neke neraščišćene račune, pa mu se učinilo da je ovo idealna prilika da se ~ 256 ~

osveti prijatelju Dušanu, zvanom Bačva i dakako da se domogne novca, kad «otkrije» i podvali Nijemcima da se u grobu, gdje ustvari leži otac njegovog prijatelja, nalazi otac od Nijemca koji je tražio svog poginulog oca iz Drugog svjetskog rata. Nijemcu nije preostalo drugo doli da povjeruje mesaru Srbendi. Sav sretan Nijemac odmah ponudi mesaru 100DM. Ne, gospodine, odgovori mu Srbenda ljutito! Ovo je moja privatna zemlja, a osim toga, taj tvoj Fric, za kojeg kažeš da ti je otac, on je lično ubio mog oca Stevana, pa se tvoj otac Fric baš zato nalazi tu gdje se nalazi. Pa dobro, ako je tako, kako ti kažeš, ja sam spreman da vam, koliko, toliko ublažim bol i novčano vas obeštetim. Kad to ču, Srbenda se odmah složi i odgovori mu. Dobro, pristajem da se nagodimo obeštećenju. Ali, saslušaj me dobro još jednom, dodaje Srbenda. Ovđe su sada dvije cijene. Jedna za moje dobročinstvo što sam ti pokazao gdje ti je ukopan otac Fric, a druga je, ubojstvo mog oca, kojeg je ubio tvoj otac Fric. Nijemcu nije preostalo drugo doli da mesaru Srbendi isplati 20.000 DM, za koliko su se ranije već pogodili i još 2000 maraka za iskop i stavljanje mrtvaca u sanduk - naknadna mesarova ucjena. Dakako, sve su to, na zahtjev Srbende, radili po noći, jer je Srbendi prijetila opasnost da ga otkriju mještani a i sam «prijatelj» bačva, čijeg oca treba iskopati i prodati Nijemcu. No, ipak je sve prošlo u redu. Nisu otkriveni. Nijemac je umjesto kostiju svoga oca, odvezao u Njemačku kosti nekog nepoznatog srbende, odnosno kosti Bačvinog oca, a mesar srbenda dočepao se na jeftin način 22.000 maraka. Kraj ovoj priči ipak nije završio sa iskopom i odvozom «Frica». Kasnije se ipak doznalo o ovom slučaju, koji je samo Srbima svojstven. Sve je na koncu završilo na sudu i vrlo čudnovatom presudom. Presuda je glasila da mesar Srbenda i Dušan Bačva moraju podijeliti novac kojeg je Srbenda primio od Nijemca i da se njih dvojica međusobno izmire.

~ 257 ~


«PRoGLAŠENA TREĆA JUGoSLAvIJA»

Vjerovali ili ne, ipak je proglašena treća Jugoslavija i to, niotkog drugog već opet od Hrvata - Bunjevaca iz Subotice. Kako pišu jedne naše dnevne novine iz Hrvatske, ovaj Subotičanin zove se Blaško Gabrić koji stanuje na svom imanju u predgrađu Subotice na vlastitom gruntu od samo 3 hektara zemljišta. Točna njegova adresa je: Prigradsko naselje Ker - u ulici Otmaraja Majera 10. U prvi mah pomislio sam da se radi o nekoj šali ili podvali Srbima kako smo mi Hrvati dosjetljiv narod i možemo si stvoriti državu bilo gdje i kad god nam se prohtije. No, ipak, nije tako. Iščitavajući dalje tekst utvrdio sam da se radi o ozbiljnom pothvatu ovog Bunjevca - Hrvata čiji su predci još prije par stoljeća u ove krajeve doseljeni iz Hercegovine, od rijeke Bune, po kojoj rijeci su i dobili ime Bunjevci. Ovaj podatak o osnivaču nove Jugoslavije ne bi bio potpun da se još nešto ne kaže i o svjetonazoru ovog hrvatskog odmetnika, koji se ni do sada nije nikada, u popisima stanovništva, izjašnjavao kao Hrvat, već Jugoslaven, a kad kada svom jugoslavenstu dodavao bi i ime Bunjevac - ovisno o trenutačnim političkim prilikama, služio se i ovim toponinom. Prije nego opširnije nešto rečem i o detaljima buduće Gabrićeve Jugoslavije, dužan sam vam reći i o autorima (stvarateljima) prve i druge Jugoslavije. Prva je utemeljena odmah iza Prvog svjetskog rata 1918. g., odnosno 1929. g. čiji su osnivači bili Hrvati. Naime, odmah po završetku Prvog svjetskog rata, točnije 20. srpnja 1917. g. osnovan je tkz. Jugoslavenski odbor na čijem su se čelu mahom nalazili Hrvati i to: Dr. Ante Trumbić, Frane Supilo, Hinko Hinković, dr. Franjo Potočnjak, dr. Josip Jedlovwski, dr. Ivan Gmajner, Rudolf Giunio, dr. Milivoj Jambrišćak, dr. Ante Biankini, don Niko Gršković, Paško Baburica, Vjekoslav Mitrović i još neki Hrvati. Uz petnaest Hrvata u Odboru je bilo i nekoliko Srba i to : Nikola Stojanovića, Jovo Banjanin i dušan Vasiljević, a sa Slovenske strane bili su, dr. Gustav Gregorin i dr. Bogumil Vošnjak. Kako vidite, sa Hrvatske i Slovenske strane bili su mahom svi visoki intelektualci, a sa srpske, sva trojica, bili su «opančari i čarapini», pa ipak, nadigrali su intelektualne «prečane», kako su Srbi tada nazivali sve one sa desne strane Dunava, i podčinili ih srpskom opanku. ~ 258 ~

Kako tada, tako sve do današnjih dana Srbi «nadigravaju», u političkom smislu rečeno, Hrvate i to, ne bilo koji koje Hrvate - obične pučane, već visoke intelektualce koji nisu u stanju da vladaju sami sobom, a kamoli da vladaju nad nekim drugima. Sve to, opet, govori da su Hrvati još od Tomislavovih vremena izgubili smisao za upravljanje, pa i onda kad je u pitanju njihova opstojnost na ovim prostorima. O tome su napisane mnoge knjige i upozorenja na hrvatsku dekadenciju, ali kako vidite, sve je ostalo u knjigama, a nikome u glavi. U tome je naš hrvatski problem a ne u okruženju i infiltraciji istočnjaka sa kojima je teško vladati, još uvijek govore neki naši istaknutiji intelektualci. Kako je ovo neka druga tema, ostavimo je za drugu prigodu, a za sada usredotočimo se na stvaranje treće Jugoslavije i na genezu stvaranja svih dosadašnjih Jugoslavija. O prvoj smo već nešto rekli, pa pređimo na utemeljenje druge po redu, a to je Avnojska - Titova Jugoslavija. I nju su 29. studenog 1943. g. u hrvatskom Jajcu utemeljili opet Hrvati na čelu sa već rečenim Titom i Ivanom Ribarom i još nekim Hrvatima. Istina bilo je nešto Srba «prečana» i domicilnih Muslimana i samo dvojica Slovenaca - Kardelj i još neki anonimus. Kako vidite i kod stvaranja druge Jugoslavije originalnih Srba opančara i čarapana iz Srbije nije bilo. Ne zato što su bili spriječeni, kako su se poslije pravdali, već naprosto zato što nisu mogli podnijeti da im jedan Hrvat postane poglavar. Tito je dakako za sve to dobro znao, pa im je baš zato pozvao njima drage Ruse da ih 1944. g. oslobađaju iako tada Nijemci u Srbiji nisu davali nikakav otpor. Drugu podvalu Srbima je u oslobođenom Beogradu hrvatski odmetnik Tito priredio, oženivši se Srpkinjom Jovankom i okruživši se sa srpskim generalima - prečanima u koje je imao više povjerenja nego u Srbe iz Srbije. Dakle igra sa Srbima nije bila laka ni za dobro izvježbanog ruskog obavještajca - bravara Tita, a kamoli za neke druge hrvatske mlakonje, koji su prije toga 900 godina bili kmeti i radili za nečije druge interese a ne za sebe. Neka mi u ovom dijelu teksta čitatelji ne zamjere, što i za hrvatskog zločinca Josipa Broza Tita izgovori nekoliko pozitivnih riječi. To su fakta koja su u elaboriranju teksta ovakve vrste neizbježna. A tko je bio sam Tito, to mi, njegove preživjele Bleiburške žrtve najbolje znamo. O tome još nije sve rečeno, jer nam ova vlast na svakom koraku to onemogućava da rečemo o njemu istinu. Ponadajmo se još ne za dugo, jer su na pragu izbori pa ćemo se, ponadajmo se, za sva vremena riješiti njegovih sljedbenika.

~ 259 ~

Ivo Matanović


Tako vam je to bilo sa stvaranjem Druge Jugoslavije, a sa već proglašenom, odnosno najavljenom trećom Jugoslavijom stvari su se poprilično iskomplicirale. Najprije se je Mesić - Račanova koalicija nametnula međunarodnim čimbenicima kao reinkarnatorska neke treće Jugoslavije oliti Zapadnog Balkana (da se vlasti ne dosjete) i to sve uz pomoć, opet, vanjskih čimbenika. U tu svrhu već do sada su održana dva Summita. Jedan u Zagrebu, drugi u Sarajevu i još nekoliko drugih manjih i većih sastanaka balkanskih zemalja, a kako se doznaje ubrzo će se u Zagrebu održati i treći Summit na ovu temu. Pouzdani izvori govore, taj bi trebao biti odlučujući. Naravno ako se održi prije izbora ili ako, kojim slučajem, komunisti ponovno osvoje vlast.

Andora, Vatikan i još neke, glasno naglašava budući Predsjednik ili Kralj gospodin Gabrić.

Pojavom izvjesnog gospodina priučenog «štampara» Blaška Gabrića kao koautora - stvaratelja - obnovitelja ili utemeljitelja treće Jugoslavije, pomrsila je sve Mesić - Račanove račune samim time, jer je on na vrlo originalan način stvorio vlastitu paradigmu, kako obnoviti staru ili stvoriti potpuno neku treću Jugoslaviju. Njegova se originalnost očituje u tome, što on nudi vlastiti grunt (teritorij) za novu državu, a kako je po međunarodnim pravnim regulama privatna svojina neotuđiva i nepovrediva, sve su šanse na njegovoj strani da on to i vrlo lako i ostvari. Ako bi se, pak, sve ovo ubrzo i dogodilo, tek tada će u Srbiji nastati veliki problemi, oko toga, čija će to Jugoslavija biti. Da li privatna Gabrićeva ili njihova srpska?Ako bi se gospodin Gabrič zaintačio, kako je i najavio, da će se ona jednostavno vati Jugoslavija, u kojoj će imati svi mjesta, odnosno kojoj će se moći svi pridružiti, onda je sasvim sigurno da će bijes Srba navući na sebe. Jednostavno zbog toga što on, iako privatnik, na njihovom državnom teritoriju ne može imati svoju privatnu državu. Osim toga on je Hrvat kojega oni ni u snu ne mogu si zamisliti. Drugi, pak, problem je u tome što će Mesić - Račan ostati bez i jednog ključnog mjesta u Gabričevoj Jugoslaviji i to opet samo što se Subotica nalazi u Srbiji.

Bilo kako bilo, osobno sam ipak skeptičan, naprosto zato jer mu to srbi neće dozvoliti, pa mu osobno nudim treću realniju alternativu, a to je. Neka se g. Gabrić ponudi jednom od već postojećih prinčeva iz dinastije Karađorđević da ga posine ili crkveno pobrate, što je kod pravoslavaca dozvoljeno, tada će tim činom steći pravo i na plemićku titulu, a s tom titulom može postati i kraljem njemu drage Jugoslavije. Dakle, kako vidite, sve je moguće, pa čak i to da i mi Hrvati konačno obnovimo kraljevstvo sa kraljem naše krvi, pa makar i na tuđem teritoriju. Doduše i dalje će ostati jedan mali problemčić sa «našim budućim kraljem», a to je što će ubrzo, nakon kratkog kraljevanja naš Kralj, po već ustaljenom srpskom običaju, biti «ukokan». I još nešto. Ne zaboravite, dragi čitatelji, da je proglašenje treće Jugoslavije zakazano za 2. svibnja 2003 g. na imanju gospodina - budućeg Predsjednika ili Kralja Blaška Gabrića. Svakako, nemojte zaboraviti na ovaj datum, jer to vam je jedinstvena prigoda da dobijete i drugo državljanstvo i tako postanete optant još jedne države, što se inače, u normalnim prilikama teško postiže. I kad upravo završih ovaj tekst (12. 03. 2003.), sa radija čujem da je jošjedan srpski vođa gospodin Zoran Đinđić «ukokan» pred samom zgradom srpskog parlamenta, što dovoljno govori o mojim već izrećenim insinuacijama na račun Srba, sa kojima treba i gospodin Gabrić ozbiljno računati.

Kako doznajemo gospodin Gabrić je i o predvidio, pa je kao alternativu predvidio, da umjesto Republike proglasi Kraljevinu Srba, Hrvata i ostalih naroda iz bivše Titove Jugoslavije. Ova druga alternativa, čini mi se, je realnija, jer neće trebati sazivati referendum, što je za utemeljenje Republike po međunarodnim regulama obvezatno. Što se pak tiče veličine teritorija buduće Republike ili Kraljevine, tri su hektara zemlje sasvim dovoljna, jer tako malih državica u svijetu već ima. Primjerice, San Marino, ~ 260 ~

~ 261 ~


Ivo Matanović Zadarski list, 23. studenog 2001.

PRoGLEdAo ToMČIĆ

Ovih dana i u više navrata preko dalekovidnice i krugovalnih postaja vidjeli smo i čuli očitovanje našeg vrlog predsjednika Hrvatskog Sabora g. Zlatka Tomčića, a u povodu Vladinog odgovora na Poslanicu Biskupske Konferencije, sa kojom, precizno veli Tomčić, se ne slaže, jer stanje u državi Hrvatskoj je toliko kritično u kojoj je stanovništvo na rubu egzistencije, te u nastavku kaže:

Konačno je progledao a i sluh mu se vidno popravlja, pa je za očekivati da će tradicionalna Hrvatska seljačka stranka (HSS) ponovno postati samo HRVATSKA. Božjom providnošću možemo očekivati da će i Soc. Liberali progledati i preselit će tamo gdje im je mjesto - među Hrvate, jer oni i u svom pridjevu imena stranke imaju barem slovo «H». I jednima i drugima, gore spomenutima, poželimo što skorije ozdravljenje, a mi, svi ostali, već od sada pripremajmo se za skorašnje prijevremene izbore, jer samo na njima možemo Hrvatsku imati u svojim rukama, a dalje, kako budemo radili i upravljali tako će nam biti.

«Postavit ću ovo pitanje na sastanku petorice, a ako ne bude koncenzusa oko ovih osjetljivih pitanja i odnosa sa crkvom, petorka će prestati biti petorka, a kolika će poslije biti, ovisi o ostalim partnerima. Vladajuća svakako neće biti». Nešto poslije njega pojavio se i drugi partner iz petorke, uvijek zagonetni i mistični g. Dražen Budiša. Prvo je najavio svoju kandidaturu za čelnika Soc. Liberala, a potom, kako on doslovce kaže: «i mijenjanje petorke». Kakovih odnosa, kao i uvijek to nije pojasnio. Dakle, ostaje nam da špekuliramo i nagađamo sa čime će nam, još uvijek vladajuća petorka zagorčati život. Bilo kako bilo, za očekivati je da će se petokrakina petorka ipak raspasti, a to će onda zaista biti dar Božji za sve Hrvate. Kažem samo Hrvate jer upravo oni su u ovom momentu najugroženiji. Posebice kad je u pitanju njihov nacionalni identitet i ponos. Mi iz Društva bivših političkih uznika smo posebno osjetljivi, a poglavito kad se radi o ugrožavanju hrvatskog imena, ali smo zato, što posebno naglašavamo, po tradiciji ustrajni i izdržljivi, kad god smo napadnuti. Zato poručujemo svim Hrvatima i onima drugima koji su dobronamjerni građani Hrvatske da ne očajavaju. Samo uz Božju pomoć Hrvati će i ovog puta izići iz mračne petokrakine ulice, a to se da naslutiti i po očnom «ozdravljenju» gospodina Tomčića, ponadajmo se i trajnom. ~ 262 ~

~ 263 ~


PROMETNI PREKRŠAJ MILANA BANDIĆA

Ivo Matanović Zadarski list, 08. 01. 2002.

TRESLA SE BRdA - RodIo SE MIŠ

Tresla se brda - rodio se miš, završit će priča o bajci koja se ovih dana smišljeno vodi protiv jednog najbanalnijeg slučaja i jednoga, također, banalnog gradonačelnika, koji se dogodio usred naše metropole dana 5. prosinca godine Gospodnje 2002. sve bi prošlo nezapaženo, kao i svi ostali prekršaji ovakve vrste, da se ne radi o našem «popularnom»zagrebačkom crvenom Hercegovcu, a kojeg će i ovog puta njegovi stariji «crvendaći» vješto iskoristiti i politički utržiti. Moram odmah primijetiti da se kojim slučajem ne radi o osobi o kojoj se upravo radi, javnost nikad ne bi ni saznala o već rečenom prometnom prekršaju, a kamoli da već dva dana iz sata u sat slušamo preko svih medija, kako se, eto, dogodilo čudo, jer je prometni prekršaj napravio jedan gradonačelnik u pripitom stanju. Pitam se, a što bi se tek dogodilo da je kojim slučajem prometni policajac bio policajka pa da ju je naš - da ju naš sad još popularniji gradonačelnik M. Bandić pipnuo malo i za guzicu? Vjerojatno ništa, ako se stvar gleda s one druge strane. Možda bi prošao još gore nego što je nedavno prošao američki predsjednik Clinton, kada je sa svojom tajnicom Levinski vodio, kako je sam priznao, oralni seks.

vlastitih redova. Kad im gori pod petama, jer su sa svih strana pritisnuti uza zid, oni vješto koriste i najobičnije banalnosti i politički poentiraju onako kako su radili punih 45 godina. To što komunisti od miša prave slona i klaunovski zabavljaju čitavu naciju i nije neko veliko iznenađenje, jer im je i njihov vrhovnik s Pantovčaka u tome maher i priznati folk estradni zabavljač. Svakako je iznenađenje da i današnja oporba još uvijek nasjeda otrcanim komunističkim metodama i javno se oglašavaju (HDZ u Zagrebu) i zahtijevaju bezuvjetnu ostavku gospodina Bandića, misleći, valjda, da će se dočepati gradonačelnikova radnog mjesta u gradu Zagrebu. Malo morgen, reći će «crvendaći». Izborni rezultati su jedino mjerilo za ustoličenje gradonačelnika, a ne mogući politički pad Bandića. Otići će Mujo, ali u pričuvi uvijek postoji Alija i karoca gre dalje… Zato zaključujem ovo svoje tlapljenje o slučaju Bandić, s preporukom oporbi s desnog Hrvatskog bloka da od «crvendaća» nauče kako treba zabavljati narod, a ne da se bore sami sa sobom. Našem narodu još uvijek je više potrebitije igara i nešto kruha, nego recimo, zaposlenja, jer oni ionako rade, samo ih nema tko registrirati da su zaposleni, dakako - na crno.

S ovim osvrtom na slučaj M. Bandića, nije mi ni na kraj pameti da ga branim ni u jednom segmentu o već rečenom prekršaju, jer je on samo jedan od običnih građana koji svakodnevno na desetke i stotine čine iste i još drastičnije prometne prekršaje, a da se o njima ništa ne zna. Želim reći kako se i najbanalniji slučaj u politici može dobro iskoristiti za svakodnevnu političku ekvilibristiku i time zabaviti čitavu naciju za jedno podulje vrijeme, a time, svakako, dobiti na vremenu i odložiti ono glavno na sporedno - za neko bolje vrijeme. U našem slučaju, našim «crvendaćima» slučaj Bandić pao im je kao sjekira u med, pa makar se radilo i o osobi iz

~ 264 ~

~ 265 ~

JUGoNoSTALGIČARI NA dJELU

PRVA GODIŠNJA SKUPŠTINA HRVATSKOG DRUŠTVA POLITIČKIH ZATVORENIKA

TRAŽIMo STATUS HRvATSKIH BRANITELJA

ZADAR - Ordinirana je laž da je Hrvatsko društvo političkih zatvorenika ustaški pokret. Moramo čuvati dostojanstvo onih koji su robijali za Hrvatsku u vrijeme kad su padale glave i postojala silna mučenja i ponižavanja zbog projekta hrvatske države - naglasio je predsjednik HKDU-a dr. Marko Veselica, sudjelujući u subotu u Zadru na prvoj godišnjoj Skupštini HDPZ - žrtava komunizma, podružnica Zadar. - U hrvatskom smo društvu, za koji smo žrtvovali veći dio svojega života, još uvijek zapostavljeni i marginalizirani, kako u pogledu društvenoga statusa, tako i u materijalnom pogledu. Od državnog vrha očekujemo da ispravi nepravdu po kojoj ni jedan naš član u Zadru, a ima nas 82, nije odlikovan, a uz to tražimo da nas se u svim pravima izjednači sa statusom hrvatskih branitelja - kazao je predsjednik zadarske podružnice HDPZ-a Ivo Matanović. Zadarski HDPZ tek odnedavno raspolaže prostorijama koje im je dodijelio Grad Zadar. Tajnik podružnice Ante Šarić naglasio je da se članove HDPZ-a tretira kao pogrebnike koje tek treba ispratiti, kazavši da podružnica u Zadru nikada nije ni od koga dobila ni jednu kunu pomoći. Ne smijemo biti prosjaci, ali trebamo tražiti svoja prava, istaknuo je Šarić na skupštini, kojoj je prisustvovao i predsjednik HDPZ-a Marko Dizdar. L. K. Godišnja skupština i oko nje - 1999. god. Zadarski list - Zadar (za g. Ivana Stagličića)

~ 266 ~

Prije tri tjedna - točnije 30. 06. 1999. g. u Murteru, na istoimenom otoku, ponovno je dignuta Jugoslavenska zastava bivše Jugoslavije sa petokrakom, ali ovoga puta zastava je dignuta na zgradi osnovne škole, a u ranija dva navrata zastavu su dizali na glavni jarbol u samom centru grada. Akteri su i ovoga puta maloljetnici koji su, od strane bivših komunista, oliti sadašnjih socijal - demokrata, lukavo izmanipulirani, kako bi sa sebe skinuli odgovornost, nasjeli i podmetnuli svoja leđa, a da zapravo s obzirom na njihove godine i ne znaju što rade. Ovomu treba odmah nadodati da sve učestalije priče koje nam dolaze od strane naših visokih dužnosnika, a o tome kako nas neke strane silnice guraju, opet, u neku treću Jugoslaviju, ne stoje. Jer, najsvježiji primjer iz Murtera i prije godinu dana iz Preka, sa otoka Ugljana, to opovrgavaju. Plašenje ljudi sa nekim, kako već rekoh, stranim silnicama je potpuno deplasirano. Čudi nas, zapravo, zašto se naši visoki dužnosnici ne spuste malo na zemlju pa na licu mjesta vide tko je tko i tko nas to sve vodi u neke tkz. balkanske asocijacije? Hrvati su pismen narod i dobro obaviješten, kako izvana tako i iznutra, pa mu ne može nitko podmetnuti rogove za svijeću. Ovo su očite SDPove podvale, uz, dakako, svesrdnu pomoć i njihovih trabanata, DA, SRP, IDS-a te Horvatovih socijalista. Hrvati bi trbali energičnije odgovarati na ove, sve učestalije antihrvatske pojave, a tu, u prvom redu, mislim na vladajuću stranku HDZ-a, te i sve ostale kojima je Hrvatska na srcu. Primjerice, što radi murterski HSP? Mi bivši politički robijaši ponajviše dobro znamo kako nam je bilo za vrijeme jugorežima pa smo zato najviše osjetljivi, kada se samo spomene komunizam ili, ne daj Bože Jugoslavija. Spomenuti događaj u Murteru nije slučajan. On se na ovome otoku višekratno ponavlja, a uz to, ovo mjesto zanimljivo je i po političkoj strukturi stanovništva, pa zato ističemo one najzanimljivije. ~ 267 ~

Ivo Matanović

U mjestu je još davne 1922. g. osnovan ogranak ORJUNE (jugonacionalista) koji su se kasnije lukavo prilagodili Titovoj Jugoslaviji i transformirali u jugounitariste, a zatim, dakle u slobodnoj Hrvatskoj, u neke moderne, kako sami za sebe kažu, svjetske socijaliste. Mi ih, (mještani Murtera) dobro znamo po imenu i prezimenu te im preporučamo da svoje kukavičje jaje ne prenašaju sad na ovu, sad na onu stranu. Oni su, zapravo ono što jesu, pa neka se tog imena korektno drže.

ZADAR: PETERO OSNIVAČA HDZ-a ISTUPILO IZ STRANKE

Još zanimljivije je, da se ovaj zadnji događaj sa zastavom zataškava kako u samom mjestu tako i na policiji. Naime, policiji smo na vrijeme, preko naših članova, dojavili ovaj događaj, a isto smo to pokušali i tiskovno preko «Slobodne Dalmacije», obznaniti. Bezuspješno dakako, pa zato molim uredništvo zadarskog lista da nam ovaj tekst, po mogućnosti, bez kraćenja, objavi. Željeli bi smo, također, da se u vašem listu nađe malo više mjesta i za stanovnike otoka Murtera, tim više što je ovo mjesto zanimljivo i po broju članova HDPZ - ŽK koji ima preko 30. Do sada ih je ukupno učlanjeno 25.

Zadar - Na skupu koji je u organizaciji skupine utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice na zadarskom području održan u ponedjeljak navečer u Domu mladeži u Zadru, ostavku na članstvo u stranci potpisali su dr. Nikola Jakšić, prvi predsjednik općinskog odbora zadarskog HDZa, Vice Profaca, član prvog općinskog odbora stranke i aktualni član županijskog poglavarstva, Martin Dražina, jedan od osnivača HDZ-a i prvi predsjednik općinske vlade u Zadru nakon demokratskih izbora 1990., Hrvoje Matanović i Antun Brkan, članovi prvog općinskog odbora HDZ-a, Gojko Pintur, administrativni tajnik županijske organizacije HDZ-a i još nekoliko članova koji su od prvog dana sudjelovali u stvaranju ove stranke na širem zadarskom području.

Podsjetite nas i pišite o nama biti ćemo vam zahvalni. U Murteru, 19. 07. 1999. g. Ivo Matanović, Predsjednik Podružnice HDPZ ŽK zadarske županije

~ 268 ~

Piše: Š. Selimović

«Prvoborci» odstupili

- Komunistički model funkcioniranja HDZ-a doveo nas je pred zid, u postojećim okvirima više ne možemo ništa učiniti, a naša dosadašnja nastojanja da se sredi stanje u stranci i povrati njezin ugled u javnosti nisu naišli na nikakve reakcije u vrhu stranke - naglasio je Profaca obrazloživši prethodno u širem izlaganju razloge potpisivanja «prvog javnog i svečanog grupnog istupanja iz HDZ-a».

~ 269 ~


Ivo Matanović Narodni list, 27. prosinca 2001.

RASPAd CRKvENIH KMERA

Najradosniju Božićnu vijest podario je ovih dana hrvatskom narodu gospodin Dražen Budiša, pa vjerujem da dijelim mišljenje svih domoljubnih Hrvata koji misle da je Budišin javni istup, a o tome kakovo je stanje u vladajućoj koaliciji, u ovom trenutku došao svim Hrvatima kao svojevrsni dar Božji, jer nam ga je Gospod podario preko čovjeka, bivšeg uzničkog mučenika koji je odrobijao više godina u kazamatima ondašnjih komunista, a čiji se repovi kao jaram nad hrvatskim glavama još i dan danas itekako osjećaju, pa je time Budišina najava o napuštanju koalicije došla kao iz vedra neba i u pravo vrijeme. Sad je na oporbi sa desnog bloka da izbije i učvrsti svoje redove i da se pripremaju za skorašnje prijevremene državne izbore. Sad ili nikad, jer vremena je zaista malo. Onaj neprirodni treći krak (HSS) u Pentagonovom sustavu, koji još uvijek egzistira kao priljepak crvenih Kmera, ponadajmo da će se i on odlijepiti i priključiti se tamo gdje im je i mjesto među osvjedočene Hrvate. Tomčić to, uvjeren sam, može, jer i njegovo članstvo je nezadovoljno, a poglavito ono većinsko u ruralnim sredinama. Sa svih strana našeg bogatog sjevera čuju se radosne vijesti od seljaka da u proljetnu sjetvu u ovakvom sastavu sa komunistima neće ići. Daj Bože da im se želje ostvare, pa zato im još jednom poželimo svako dobro i dajmo im svekoliku potporu da u tome i ustraju, jer proizvoditi, primjerice crveni luk za samo jednu kunu, a čujem i za još manje od toga, je više nego sramotno. A što će ih u budućnosti kad se europeiziraju još stići, možemo si za sada samo zamisliti.

na njihovu mladenačku naivnost. I eto, dok još uvijek ovo pišem, sjetih se onog starog, revolucionarnog, partizanskog deseterca još iz 1945. godine, pa ako mi dozvolite, rado ću ga i ovog puta ponoviti: Budi se istok i zapad, Budi se sjever i jug. Naprijed drugovi seljaci, Uz druga je drug. Ili pak… Seljak do seljaka, Junak je u Hrvata. Samo tako zbijeni, samo će biti Hrvata… I najzad još jedna moja božićna poruka. Prije svega, čestit Božić želim svim katolicima uz poruku hrvatskim liberalima i našim vrlim seljacima da ne vjeruju komunistima ni kad im med donose.

Mi stariji, koji se još prisjećamo komunističkih seljačkih reformi još od 1945. godine, vrlo dobro znamo što to znači jer komunistima je uvijek važno da se što dulje zadrže na vlasti, pa makar i preko razno raznih reformatorskih blefova. Oni jednostavno, da još jednom podsjetimo one starije, zaboravne Hrvate, lažu. Poglavito najviše lažu mlađu hrvatsku populaciju, jer računaju ~ 270 ~

~ 271 ~


RAZGOVOR MARKO DIZDAR, PREDSJEDNIK DRUŠTVA POLITIČKIH ZATVORENIKA ŽRTAVA KOMUNIZMA

Razgovarao: Šime Božić Zadarski list, 2. studenog 1999.

onaj tko je objavio imena suradnika Udbe može i sam postati žrtvom tog čina!

Lavina pokrenuta objavljivanjem kodnih imena suradnika Udbe ne prestaje intrigirati javnost, bez obzira na sve političke događaje koji su uslijedili. Namjera nam je bila istražiti što o popisu, mogućem djelovanju «recidiva» Udbe misle ljudi koji su bili žrtve Udbinih progona. Stoga smo porazgovarali s Markom Dizdarom, predsjednikom Društva političkih zatvorenika žrtava komunizma koji tvrdi da na hrvatskom političkom prostoru djeluje tajna organizacija «Juta» - Jugoslavenska tajna armija. Loše upotrijebljeni arhivi - Kako komentirate priče o tome tko je bio suradnik Udbe i reakcije nekih koji su se, čini se, osjetili prozvanima? - To su frustracije povezane s tek djelomice otvorenim i loše upotrijebljenim arhivima. Od stvaranja Hrvatske prošao je ipak značajan period, a mi kao da se nismo makli od početka. Ni jednoj od postaustrougarskih tvorevina nismo konzumirali niti jedan oblik demokracije, pa sad imamo nabijenu atmosferu jer smo devet godina nešto očekivali, a nismo dočekali ništa. Naime, ovi prijedlozi o lustracijskom zakonu - po mišljenju našeg društva - mogu se istražiti i eventualno sankcionirati jedino putem pravosuđa, a ne nikako preko nekakvih tenzija koje pokušavaju opteretiti hrvatski politički prostor. Predloženi zakon o lustraciji koncipiran je tako da može pogoditi bilo koga, da čovjek ne zna zašto je okrivljen. Mi smo stoga stali na stajalište da lustrativnost kroz političku formu progona na može ~ 272 ~

doći u obzir. Nama nije potrebna kategorija «političkog ubojstva» jer je ubojstvo-ubojstvo, a «političko ubojstvo» čista je manipulacija despocija koje nekome nabijaju kategoriju «političkog krivca koji zbog toga mora biti ubijen», bez kazne za onoga koje je izvršilac tog ubojstva. Zločini na putovima novca - Tko to onda i dalje pokušava ucijeniti ljude manipulirajući nekompletnim arhivima Udbe i Kosa? - Zna se i iz povijesti da su se zločini uglavnom događali na putovima novca. To je iskoristila i sadašnja glavna tužiteljica Haaškog suda Carla Del Ponte koji je prateći trag novca stigla do traga zločina talijanske mafije. Još iz povijesti Jugoslavije poznat je nastanak orijunaša, koji su nastali kada je Karađorđević sasjekao Crnu ruku (koja ga je dovela na prijestolje). Jugoslavija je bila predviđena kao parlamentarna monarhija, ali kralju nije bilo dovoljno vlastitih ovlast, te je krenuo u razbijanje parlamentarnog okvira. To je ostala jedina konstanta i prve i druge Jugoslavije, ali i NDH. Dakle Orjuna se formira da bi difamirala vlast parlamenta, sve do njegova dokinuća. Orjunaši su stvarali kaos i u parlamentu, ali i na terenu, gdje su držali reket, organizirali noćne provale, ubojstva, razbijanja, prikupljajući pri tome ogromna «crna» sredstva za dalje širenje moći Karađorđevića. Zbog toga su ih i zvali «Karađorđeva kesa». U isto vrijeme u simbolu povećanja kraljeve moći imamo raspad parlamenta. U istu priču ulazimo i stvaranjem NDH, kao i u Novoj Jugoslaviji, kada je neoporezovani «crni novac» nastavio kružiti, uz nestanak parlamentarizma i demokracije. One koje vidimo na tim tragovima, pouzdano možemo povezati, s orjunašima i podzemnom Hrvatskom. Oni koji su se uspjeli «snaći» i u novoj situaciji, imaju jedan cilj «umrežiti se» u hrvatski sustav. - Kako za tragom novca ići u situaciji objavljivanja kodnih imena navodnih suradnika Udbe? - Definitivno da su ta imena nabacana u zloj namjeri. Difamiranje ljudi i sječa političkih glava stvari su o kojima treba raspravljati Sabor, a ne da se grupice ili pojedinci igraju takvim stvarima.

~ 273 ~

Ivo Matanović


Dvosjekli mač

narugivanje pokojnom Bruni. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika tvrdi da je pod njihovom egidom Bušić prenesen, bez pitanja onih koji bi po logici stvari trebali biti pitani, pa Bušić ne bi poslije ležao u preporodnoj ilirskoj dvorani, već u katedrali. Dakle, u moj opis Vicine komisije ulazi i prijevara sa Sindičićevom odgovornosti za smrt Brune Bušića isto kao i maceljski kosturi u podrumu Šalate.

- Kome je to odgovaralo? - Onaj tko je to objavio i sam može postati žrtvom svog čina, bez obzira o kome je riječ. Pametan političar «liste» može oštricu usmjeriti protiv onog tko je tako nešto objavio. Tu, naime, nema priče o dobroj namjeri. Ovdje postoji samo podvala, a tko će kome bolje podvaliti - vidjet će se. - svehrvatska pomirdba zamišljena je onako kako je zamišljena. Kako na to gledate vi koji ste bili žrtve nekog sistema - srećete li danas svoje progonitelje? - Srećem ih. Mi i dalje tvrdimo da zločin ne zastarijeva, a pravosuđe će kad - tad morati reći svoje glede zločina počinjenih pod stigmom političkog ubojstva. A što se tiče političke štete koje smo imali, osobno smo definitivno oprostili, a konačnu ocjenu dat će a povijest. Lažne Ustaše - Što najviše priječi da bi se te stvari mogle procesuirati na sudu? Naime, iz Komisije za istraživanje žrtava rata i poraća na pitanje o zastari nekih djela Vinka sindičića, odgovoreno je da ih je pravosuđe pogrešno informiralo o zastari, pa ih stoga nisu uvrstili u optužnicu.

- spomenuli ste film o bruni bušiću - što nije u redu s njim? - Smeta nam stigma onih koji se lažno predstavljaju ustašama. To je čisto podvaljivanje, jer je poglavnik Ante Pavelić (koji ih je osnovao) ustaški pokret dokinuo 1956. na svibanjskom zasjedanju u Buenos Airesu. Sadašnji novokomponirani ustaše u biti su velika podvala koja ima za cilj djelovati u duhu organizacije «Podzemna Hrvatska» koja je postojala od 1941. do 1945. godine i koja se ponovno javlja (ali pod drugom formom - Organizacija B - nakon Drugog svjetskog rata). Nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske, javila se u novim okolnostima kao organizacija «JUTA». Ova je organizacija svojevrsna programska sjednica Orjune, a izvorišta su joj u Musolinijevom fašističkom pokretu - od koga su prepisali temeljna načela i statutarne odredbe. Tajne organizacije - Kako prepoznati djelovanje «JUTA-e» i što je njezin osnovni cilj?

- Ta Vicina komisija je uopće upitna. Ona je iz svog djelovanja izbacila, među ostalim, i naše članove koji su marljivo prikupljali dokaze i povijesnu građu, a uvela sistem «rođačkih veza». Ona ne može konstatirati da nešto nije znala, već je pitanje upotrebe te komisije, kao što je na primjer snimanje prvog filma o Bruni Bušiću, pa do skorašnjeg «nosanja kostiju» pokojnog Bruna, kao da su mošti cara Lazara! Bio sam na Bušićevu grogu na groblju u Parizu, to je bio prekrasan humak, a ovaj frustrirajući teatar prenošenja kostiju pitanje je morala onih koji su se time bavili. Tu smo vidjeli balkanski politički recept u punom svjetlu: Nakon grobnice u Parizu koja je imala estetsku dimenziju, došli smo na Ujevićkina rješenja s «kamenom iz Čabe» koja (bez uvrede štovanim Muslimanima) predstavljaju

- Naročiti izraz ovakvih tajnih tvorbi jest učin u difamiranju i obeshrabrivanju svim poslovima javnog karaktera i parlamentarnih formi djelovanja. To su obično ljudi već etablirani u tajnim organizacijama koji obično djeluju iz sjene, a tek u slučajevima «krajne nužde» iskaču na pozornicu u «šibicarskoj» maniri.

~ 274 ~

~ 275 ~

- Je li možda i objavljivanje ove liste s kodnim imenima navodnih suradnika Udbe djelo takvih «šibicara»? - Nije «navodno», već je točno djelo takvih «šibicara». A što se liste s imenima suradnika Udbe tiče, on je prenesen doslovno.

Ivo Matanović

Referendum za i protiv izručenja Tute - Kako komentirate ovo otezanje izručenja Mladena Naletilića Tute Haaškom sudu? - Vaše pitanje bi bilo smisleno samo u slučaju da je raspisan referendum za ili protiv Tutina odlaska u Haag. Ovako smo i vi i ja samo pasivni dionici i razloga odlaska, te pravnog i moralnog odbijanja tog odlaska. Posao je završen po nekom drugom i ne možemo ga mi mijenjati.

RAZGOVOR S JUŽNOAFRIKANCEM BERNARDOM O`SULLIVANOM, BLEIBURŠKIM SVJEDOKOM I NEHOTIČNIM IZVRŠITELJEM (1)

Piše: Željko Krušelj Večernji list

«odvEo SAM U SMRT 900 HRvATA!»

Punih jedanaest godina traju očajnički pokušaji Bernarda O`Sullivana, umirovljenog odvjetnika iz južnoafričkog Cape Towna, da istinu o bleiburškoj tragediji predoči najširoj međunarodnoj javnosti. Kad je kao mladi britanski časnik početkom svibnja 1945. upućen u Austriju, nije ni mogao pretpostaviti da će… nesvjesno sudjelovati o ratnom zločinu koji je trajno obilježio njegov život. - Što se, zapravo, dogodilo tog za hrvatske vojnike fatalnoga 24. svibnja 1945.? - Toga jutra dobio sam vojni zemljovid s uputama o privođenju poveće grupe Hrvata, koji su se tih dana predali našim postrojbama. Naredba je bila natipkana na pisaćem stroju… U naredbi je pisalo da hrvatske vojnike treba predati Walleškoj gardi kod gradića Rosenbacha, jugoistočno od Villacha… U mjesto označeno na karti stigao sam oko 10 sati ujutro. Tamo sam zatekao trojicu hrvatskih generala i oko 900 njihovih vojnika. Sva su trojica generala bila jače građe i prosječne visine. Moj odnos s njima bio je srdačan, jer mi nisu ostavljali dojam opasnih ljudi, kakve sam tih ratnih godina susretao… Iz Spittala smo zaokrenuli prema istoku. Tek u tom trenutku dvojica generala su me začuđeno upitala: «Kuda to idemo?» Prilično nevino sam im odgovorio da je odredište Rosenbach… Generali su se istoga trenutaka jako uznemirili i pokušali objasniti da je Rosenbach na jugoslavenskoj granici i da ih zapravo predajem u partizanske ruke, nakon čega će svi biti streljani!.. Meni je bilo nepojmljivo da bi britanska vojska bez dokazivanja krivnje nekoga poslala u sigurnu smrt. Ne bi li sam sebe uvjerio da je riječ o nekoj slučajnoj pogrešci, odlučio sam potražiti prethodnicu stožera Osme armije, stacioniranog pokraj Spittala… Dežurni me odveo do čovje~ 276 ~

~ 277 ~

Ivo Matanović

ka četrdesetih godina, srednje visine. Imao je, koliko se sjećam, čin bojnika. Rekao sam mu koga dovodim i da oni ne žele ići u Rosenbach, tvrdeći da će ih strijeljati Titove snage. Na moje iznenađenje, bojnik je istog trenutka postao neprijateljski raspoložen. Povišenim je glasom napomenuo da dobro zna koje su moje naredbe, odnosno da Hrvate bezpogovorno moram u Rosenbachu predati Walleškoj gardi… Oko 22 sata stigli smo u Rosenbach. Tu je već čekala Walleška garda… Naredili su Hrvatima da stanu u krug koji su osvjetljavali kamioni i da polože svoje oružje. Hrpetina je bila visoka gotovo dva metra. Titovi partizani bili su udaljeni nekoliko metara izvan osvijetljenog prostora, ali su iz daljine bile vidljive crvene zvijezde na njihovim kapama. Walleška je garda zatim potjerala sve hrvatske vojnike prema njima. Dalje nisam mogao vidjeti što se događa, ali sam iz daljine čuo mnogo vike i jauka» (završetak u subotnjoj SD).

REAGIRANJE

Ivo Matanović - Zadar objavljeno u Narodnom listu, 22. studenog 2001. godine

TURSKA oBRANA ZAdRA (2)

U upravo izašlom Narodnom Listu od 15. studenog o. g., zagolicao me članak glavnog urednika gospodina Nevena Pavića, objavljen pod gornjim naslovom. Naime, i osobno sam se pripremao očitovati na, još uvijek aktualnu, temu o dodjeli visokog talijanskog odlikovanja tzv. zaratinskom gradonačelniku iz doba talijansko - fašističke vladavine nad Zadrom, gospodinu Ottaviju Missoniju. Budući se radi o vrlo osjetljivoj političkoj temi na relaciji Hrvatska - Italija, skoro sve tiskovine koje izlaze u Hrvatskoj (osim dakako, Zaratinskog regionala) reagirale su onako kako su, osudivši talijanskog predsjednika gospodina Ciampija za provokativan čin naspram Republici Hrvatskoj. Jer, dozvolit ćete mi, gospodin se Ciampi samo mjesec dana ranije cmokao sa našim vrlim predsjednikom g. Mesićem, da bi potom, kako već rekoh, par mjeseci kasnije dodijelio odlikovanja tzv. gradonačelniku g. Ottaviju Missoniju koji sebe još uvijek naziva gradonačelnikom grada Zadra, oli ti Zare (čitajte kako vam drago). Zar ovo nije svojevrsna ironija koja vrijeđa i ponižava sve Hrvate, a poglavito Zadrane. Zli jezici glasno se oglašavaju kako dodjela odlikovanja nije tek tako slučajno nastala, jer je za njega dobiveno crveno svjetlo na Pantovčaku i sve to, opet, sa samo jednom pusicom dobivenom od vrlog nam predsjednika Mesića. Nadalje, gospodin Pavić, čini mi se, jedini je koji vidi nesretni problem Esula, koji se u samom Zadru skoro i ne primjećuju, ali se zato itekako primjećuju potalijančeni došljaci sa Istoka koji su preko tursko - albanske, bošnjačke, jugoslavenske, srpske i hrvatske nacionalnosti došli direktno u talijansko državljanstvo i tako stvorili problem kojeg ustvari ne bi trebalo biti.

~ 278 ~

~ 279 ~

Ivo Matanović

Recimo još i to da fenomen nacionalne pretvorbe Hrvata ili kod Hrvata nije ništa novo. Dakle, ovo je svojevrsni osobni hrvatski fenomen koji je nadmašio sve pretvorbe u tranzicijskim državama. Neki od njih su tu svoju metamorfozu dobro i unovčili. Ovakvih homodupleksa samo na zadarskom okružju ima preko 400, a imam pouzdan podatak da takovih u Istri (bez Rijeke) ima preko 3.000, a koliko ih još ima u cijeloj Hrvatskoj trebat će se ispitati. Vele mi neki da ih je isto tolik broj koliko ima autoktonih Esula, što sve skupa samo olakšava talijanskoj desnici da ojačaju tendenciju kako bi, kad im se za to ukaže prilika, ponovno jurišali na, po njima okupirana talijanska područja, a to je Istra sa Rijekom te Zadar sa još nekim otocima. Uz svekoliku pomoć hrvatskih janjičara, to im neće biti teško. Na svaku pojavu suradnje talijanske desnice, Esula i drugih sa hrvatskim odmetnicima ili potalijančenim hrvatskim građanima, Hrvati moraju biti posebno osjetljivi i upirati svoje obrambene strelice na pravi cilj, a ne samo na talijansku manjinu koja nam, mora se to priznati, ne pravi nikakve probleme. Nadodajmo još ovomu da se na Hrvatsku obično juriša za vrijeme unutarnjih političkih previranja i turbulencija u samoj zemlji, a to se upravo sada događa kada je Hrvatska napadnuta sa svih strana na unutarnjem planu. Recimo to otvoreno, s jedne strane od recikliranih komunista, s druge od odnarodnjenih Hrvata i raznih došljaka sa istoka i onih, pak trećih, koji bi za šaku Judinih škuda prodali i vlastitu mater. Okrenimo se malo oko sebe pa ćemo vidjeti da talijanskih i nekih drugih stranih napisa na svojim firmama nemaju u nekom većem broju Talijani, već, na žalost, Hrvati i još neki drugi kojima Hrvatska nikada i nije bila u srcu.

Riječ je o neslanoj šali s bolesnim čovjekom i uglednim Zadraninom

U broju od 4. listopada ove godine, objavili ste na posljednjoj stranici, kao pošalicu - kako je našem članu Davoru Arasu ugrađen srčani zalistak, prvo od obične svinje pa zatim od divlje, te «tako će tek sad s njim izići na kraj» i da vam je taj podatak rekao njegov zatvorski supatnik. Smatramo da je ovo vrlo neslana šala i molimo Vam da nam kažete od koga ste to čuli, jer radi se o još uvijek bolesnom čovjeku - i nadasve uglednom Zadraninu. U protivnom, ako ste sve to izmislili kao pošalicu da je javno ispričate. Zadar, 10. 10. 1999. g. Tajnik HDPZ - ŽK Ante Šarić Hrvatsko društvo političkih zatvorenika - žrtava komunizma

S ovim osvrtom, naravno, ne umanjujem gnjev svekolike hrvatske javnosti na dodjelu visokog odličja tzv. zaratinskom gradonačelniku g. Missoniju, već naprotiv, oštro osuđujem. Također poručujem svim Zadranima da se ne plaše talijanskih Esula, već hrvatskih Talibana koji su se infiltrirali i među same Hrvate. P. S. Koristim priliku da u ovaj tekst ukrcam i nešto što tematski možda ne spada. Vaš podatak, g. Paviću, da se Zadarski Regional tiska u nešto više od 1.000 primjeraka nije točan. Zadnji im je broj prodan tek u nešto više od 700 primjeraka. A što se tiče vaših 8.000, malo ste pretjerali jer i taj podatak znam, ali je ipak daleko veći nego što ste imali prije dolaska novinara Marijančića. S Marijančićem ste postigli pun pogodak, pa ako još kojim slučajem sa stranica Narodnog Lista maknete već odavno istrošenog komentatora, onda će te imati još veći tiraž, što će, uvjeren sam, sve čitatelje posebno obradovati i tek tada će list s pravom nositi naslov «ZA INTERESE HRVATSKOG NARODA». ~ 280 ~

~ 281 ~

Nedjeljni vjesnik, 1. studenog 1999.

SAvJESNo o ŽRTvAMA

Ovih dana gledali smo preko Hrvatske televizije saborsku raspravu o izvješću saborske Komisije o žrtvama iz Drugog svjetskog rata. Radilo se, naime, o broju poginulih i prognanih svih žrtava na obje strane zaraćenih - partizana i oružanih snaga NDH. Iz onog što smo čuli iz izvješća gospodina zastupnika Svibena razabrali smo da je posao oko ovog vrlo osjetljivog pitanja, iako nedovršen, obavljen savjesno i vrlo dobro, pa ga mi iz Hrvatskog društva političkih zatvorenika - žrtava komunizma - podružnica u Zadru svesrdno podržavamo. A u isto vrijeme osuđujemo neprimjerene i uvredljive istupe pojedinih zastupnika iz IDS-a i SDP-a. Poglavito se mi bivši uznici i žrtve komunizma ne možemo pomiriti sa činjenicom da se i nakon deset godina, od propasti krvave komunističke vladavine javljaju oni koji bi opet htjeli povratiti sve na staro, kako je bilo prije devedesetih godina. Mi smo ti koji smo prvi pozdravili svekoliku hrvatsku pomirdbu, u prvom redu radi naše djece i unuka, a poglavito naraštaja koji će tek doći. Dakako, to ne znači da smo mi protiv novog popisa svih žrtava Drugog svjetskog rata, naprotiv mi smo bili ti koji smo predložili da se jednom za uvijek izađe sa istinom, ma koliko ona bila bolna za neke. Znamo i to da su ovo predizborna vremena pa si zastupnici dopuštaju malo više slobode da govore kako komu odgovara, ali neka ne zaborave da i mi koji ih slušamo - znamo razlučiti žito od kukolja. U ime zadarske podružnice Hrvatskog društva političkih zatvorenika žrtava komunizma: Ivo Matanović - Zadar ~ 282 ~

Ivo Matanović Zadarski list, 31. srpnja 2001.

SIMBIoZA IZMEđU PURGERA I FREZA

Nakon što je nedavno stari - novi župan Šime Prtenjača uspio nadigrati komuniste Zadarske županije to je u srijedu (18. 07. 2001), skoro na isti način, uspjelo također i starom - novom gradonačelniku Božidaru Kalmeti. Ovom potonjem bilo je nešto težejer je pred sobom imao puno opasnijeg protivnika - karizmatičnog starog okorjelog recikliranog komunistu druga - gospodina Stanislava Antića. Ako se još uzme u obzir da je gospodin Antić Zadranima više poznat i kao dobročinitelj, jer je prije rata šakom i kapom Zadranima dijelio (sportskim, humanitarnim i drugim organizacijama) novac, kojeg je, što ovdje posebno ističemo, preko klirinškog obračuna s tadašnjim komunističkim divom SSSR-om dobivao, što mu se svakako u tadašnjim izvoznim prilikama ne smije uzeti za grijeh, jer je i ondašnja Srbija, u daleko većem obimu to isto učinila i to, opet, sve na štetu zajedničke bilanse4 tadašnje Jugoslavije. Upravo zbog ovih razloga našem Antiću svaka pohvala. Sve ovo želim ispričati mlađim Zadranima koji su tek dorasli da o starim - novim komunistima doznaju pravu istinu, a koju će u nekim drugim izborima, nadam se, znati iskoristiti. Ima još jedna zanimljivost koja je hrvatske Zadrane kroz minulih deset godina, poprilično opterećivala, a to je hrvatsko jedinstvo. Naime, odmah nakon pobjede nad komunistima 1990. godine poraženi komunisti i hrvatski unitaristi prestrojili su se i nastavili djelovati u ilegali te kao petokolonaši propale im države nastavili razarati hrvatsko biće. O čem se zapravo radi? Prvo, HDZ se podijelio na dvije frakcije, ili bolje reći skupine. Jednu su činili tzv. zadarski purgeri, a drugu svi ostali, u Zadar doseljeni iz rurarnih sredina, pa smo tako za pojedince dobili pejo-

~ 283 ~

Ivo Matanović

rativne nazive, kao što je «freza» (naziv za seljaka), «bodulsko - gradski mentalitet ili purger», (što sam naziv sam za sebe govori).

Ivo Matanović Slobodna Dalmacija, 4. rujna 2000.

Ove podjele, kako već rekoh, išle su tako daleko da se prilikom izbora točno znalo tko komu pripada. Bodulo - purgeri svrstavali su se, uglavnome, na lijevo, dakle uz prerušene komuniste i liberale, a «freze» na desno, uz hrvatsko orijentirane hadezeovce i pravaše.

SIMBIoZA «USTAŠA I ČETNIKA» U UdBINI ILITI - SLovo «U» KAo STRAŠILo ZA SRBE

I dozvolite mi sad malo šale. Pirova HDZ-ova tijesna pobjeda, od jednog vjećnika u oba slučaja, je tako mala da će Zadranima i dalje život biti zanimljiviji, rekao bi i šaljiviji, jer će se do nekih slijedećih izbora naslušati raznih prepucavanja i podvala - tko će komu više…pa ako nam još Bog podari berićetne urode u turizmu, uz obilje igara i kruha, kojega nam ni do sada nije nedostajalo, Zadrani će uživati u raju zemaljskomu. Ipak pobjednicima upućujem moje iskrene čestitke uz obećanje da sam, kao i do sada uvijek uz njih.

Nekoć davno (1890.) Udbina kao mjesto, slovilo je kao jedno od najuzornijih sela u Krbavskoj dolini, koje je sa okolicom na potezu od Korenice, Bunića, Podlapače pa okolo do Visuća brojilo preko 50 tisuća stanovnika - uglavnom Hrvata, a danas ih u tom kraju, skupa sa Srbima, ima jedva deset tisuća, što dovoljno govori o političkim neprilikama i suživotu dvaju, do krvi zavađenih naroda. To je zbilja od koje se ne smije bježati, nažalost. Sama Udbina kao mjesto, prije Drugog svjetskog rata, imala je oko 2000 stanovnika, a od toga 1800 Hrvata. Odmah na početku rata 1941. godine Srbi su se, kao i 1991. godine pobunili i digli ustanak protiv domicilnih Hrvata. Dakle, Srbi došljaci, koji su se doselili u ovaj kraj između 1750. i 1800 godine navalili su na Hrvate i istjerali ih, sve do jednog - iz Udbine i Borićevca kraj Donjeg Lapca, kako bi te krajeve, odmah poslije rata, naselili Srbima. Poglavito Udbinu, a Borićevac su pretvorili u tkz. Državno dobro. Sve do «Oluje» 1995. godine u ovim porobljenim krajevima živjeli su samo srbi, kada ih je slavna Oluja poprašila i natjerala u bijeg u pravcu starog im kraja - veliku Srbiju. Kako se u isto vrijeme događao egzodus Hrvata iz Bosne, kao odmazda za protjerane Srbe iz Hrvatske, nastala je sveopća seoba dvaju naroda, svaki prema svojoj matici. Ljudi su smještavani tamo gdje je bilo mjesta, pa je tako i Udbina dobila nove stanovnike - Hrvate iz Bosne koji su do 3. siječnja 2000. godine u novim domovima živjeli, ili bolje reći, životarili kako - tako, a poslije promjene vlasti, kada na vlast dolaze komunisti, za Hrvate opet dolaze crni dani, jer ih srbi, povratnici, istjeruju iz njihovih privremenih domova, a aktualna vlast ne čini ništa da im se pomogne i osigura adekvatan smještaj… Državni tisak - Slobodna Dalmacija, Vjesnik i neke druge novine pokušavaju ovu činjenicu relativizirati i svesti samo na pojedinačne slučajeve. Ne znam zašto?

~ 284 ~

~ 285 ~

Ivo Matanović

Na licu mjesta uvjerio sam se u suprotno. Jednom riječju, u Udbini je grozno, a nije puno bolja situacija ni u Donjem Lapcu, o kojoj ovom prigodom samo toliko. Nekom drugom zgodom možda nešto više.

SPORAZUM O NORMALIZACIJI ODNOSA REPUBLIKE HRVATSKE I SR JUGOSLAVIJE

Piše: Ivo Matanović Narodni list, 13. rujna 1996.

U Udbini nisam vidio nikakvo famozno slovo «U» koje uzbuđuje duhove i straši Srbe, ali sam zato vidio nekoliko Srba sa šajkačom, tradicionalnom kapom Srba iz uže Srbije i dakako naslušao se srpskih četničkih pjesama koje su davale poseban «štimung» prolaznicima. Ostale priče do kojih sam došao, odnosile su se na novonastalu situaciju. Kako sam i očekivao, Srbi srbuju, a Hrvati strahuju, ustrašeni strepe kako će noć prespavati… Veli mi jedan Banjalučanin, «kad idem spavati prekrižim se nekoliko puta i pomolim Bogu da živ osvanem, a kad se probudim, sav veseo, opet se prekrižim i zahvalim Bogu što me živog sačuvao minule noći.» velim mu, pa nije valjda dotle došlo? Pa, zaboga, križanje je kod nas katolika normalna stvar, pravim se naivan. Ne, ne, gospodine! Ovdje je to drugačije kod nas u Banja Luci, pa dodaje, «kad bi ti stalno slušao kako iz našeg latiničnog pisma treba izbaciti slovo U onda bi ti neke stvari bile jasnije. Pisac ovih redaka i sam je bio izbjeglica u onom ratu, pa zato zaključuje. Da se odmah, sada, sve udruge i političke stranke s hrvatskim predznakom ujedine te zajednički idu u Sabor i zahtijevaju da se ovo pitanje suživota Hrvata i Srba postavi na dnevni red, već na slijedećem sazivu, jer u protivnome, dogodit će se ono najgore, a to nam nije u interesu - posebno ne nama Hrvatima. Jedan mi je Srbin (čak i on) rekao, da put do pakla nije dalek, a u ovoj situaciji ne treba ga ni popločavati. Dovoljno je, nastavlja moj sugovornik, da kad izgladnjeli ugledaju komad kruha, pa makar i u paklu, odmah za njim krenu, a kamoli ne bi krenuli za jednim Milanom Đukićem i Stankom Momčilovićem koji ne kriju svoje zadovoljstvo sa sadašnjim stanjem u Udbini. Što gore, to je bolje za njih, jer na taj način udvaraju međunarodnim čimbenicima i pojedincima koji ih svakodnevno obilaze i prikupljaju podatke o «ustašama», kako bi opet optužili Hrvatsku o njihovoj genocidnosti prema Srbima. Moram, zaista, priznati da meni, hladnom kao špricer, nije bilo ugodno slušati sve ispovijesti, sa obje strane, pa sam ih, nemajući im što reći, na odlasku «utješio» sa pošalicom: Pa, dobro, ako se Srbi toliko plaše slova «U», neka ga oni u komuniciranju sa Hrvatima izbace i neupotrebljavaju, a vi im, zauzvrat, iz svog govora izbacite slovo «Č», pa ste onda fifti - fifti. ~ 286 ~

NAGRAdA ZA ZLoČIN

Zar nismo sve do jučer govorili da su Srbija i Crna Gora neke potpuno druge države, pa makar se one zvale i Jugoslavija, a nikako Jugoslavija u kontinuitetu. Njihova je stvar kako će se zvati, ali po svim međunarodnim regulama združena Srbija i Crna Gora više nemaju pravo na sve prerogative što proizlaze iz međunarodnog pravnog subjektiviteta koji je imala stara i prastara Jugoslavija Datum 23. kolovoza godine Gospodnje 1996. ući će u povijest, nažalost, kao datum još jednog spoticanja hrvatskih pregovarača. Sve što smo na bojišnici krvlju stekli - veliki su izgledi za to da izgubimo za pregovaračkim stolom. Izgleda da smo potpuno zaboravili na 1102. g. (Pakta conventa) pa na, da ne nabrajamo sve, 1918. i 1941. - 1945. godinu. U prošlosti su nam, možda, bili krivi loši, nepismeni i neuki pregovarači pa se time utješimo. Ali? Koga sada okriviti? Akademika dr. Franju Tuđmana, koji je uz to još i povjesnik s visokim dodatnim vojnim obrazovanjem, ili možda, akademika Vlatka Pavletića kao najodgovornijima u državnom poglavarstvu. Potom sve one «niže» koji su, također, s visokom akademskom naobrazbom? Sramotan Sporazum Ne gospodo! Ovoga puta nemamo opravdanja bilo koga pojedinačno okrivljavati jer su sve relevantne - unutarnje i vanjske pretpostavke ispunjene. Na bojišnici ~ 287 ~

Ivo Matanović


smo dokazali tko smo i što smo. Cijeli svijet (osim nekolicine) nam je pomogao i još uvijek pomaže. A mi, eto, sami sebi ne možemo pomoći.

Uz sve ovo recimo još - Hrvatska se samo branila i konačno obranila pa nikako nije strana u sukobu. Samim time nije ni mogla počiniti nikakve zločine na srpskom i crnogorskom području. Zločine su, dakle, uz pobunjene Srbe iz Hrvatske, činili Srbi iz Srbije i Crnogorci iz Crne Gore. To je barem jasno cijelom svijetu, samo našim pregovaračima nije. Ovim smo se činom izjednačili sa agresorom i debelo osramotili u svijetu.

Što primjerice znači članak 5. Sporazuma u kojemu se između ostaloga kaže: «Republika Hrvatska konstatira postojanje državnog kontinuiteta Savezne Republike Jugoslavije». Pa, zaboga, zar nismo sve do jučer govorili da su Srbija i Crna Gora neke potpuno druge države, pa makar se one zvale i Jugoslavija, a nikako Jugoslavija u kontinuitetu. Njihova je stvar kako će se zvati, ali po svim međunarodnim regulama združena Srbija i Crna Gora više nemaju pravo na sve prerogative što proizlaze iz međunarodnog pravnog subjektiviteta, koje je, recimo, imala stara i prastara Jugoslavija. One su sada, potpuno nove ili nova država, pa bi prema tome, ako žele ući u sve međunarodne institucije ili udruge, morale proći isti put koje su prošle sve do sada novoosnovane države iz raspada komunističkog istočnog carstva. Ovako kako je netom sklopljeni Sporazum sročen, hrvatska im je skratila put do međunarodnog priznanja. Ili bole kazano, donijela im je na tanjuru u sred Beograda to priznanje i sve druge, koje će uslijediti, međunarodne atribucije. Da simbolika bude potpunija i ovoga puta kao i 1918. godine odoše naši velikaši u Beograd «kao guske u magli» i darovaše im oprost, što im inače nitko na svijetu, s obzirom na počinjene zločine, ne bi darovao. I članak 7. osobito treći pasus za sve Hrvate i nehrvate u Hrvatskoj je neoprostivo sramotan pa ga zato i ovoga puta još jednom ponovimo: «Ugovorne stranke proglasit će opći oprost za sva djela počinjena u svezi s oružanim sukobima, osim za najteže povrede humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina». Izjednačili se s agresorom Prije svega, Hrvatska u ovom slučaju nije niti jednog centimetra četvornog uzela srpske ili crnogorske zemlje niti je ratovala na njihovim teritorijima. Naprotiv, bila od njih brutalno napadnuta i u jednoj četvrtini okupirana punih pet godina. Uz to još u jednoj četvrtini potpuno razorena gdje je poginulo i nestalo preko 20 tisuća ljudi i preko 50 tisuća teško ranjeno. ~ 288 ~

Oprost u pravilu uvijek daje pobjednik, a to je u ovom slučaju Republika Hrvatska. Obrnuto ne može biti. Oprost je human i milosrdan i dajemo ga svim onim zavedenim, jer ćemo time dokazati cijelome svijetu da su Hrvati uljudben i civiliziran narod. Primiti oprost Hrvati u ovom slučaju nemaju od koga, naprosto zato jer su nevini. I članak 9. je katastrofalan a direktno će udariti po džepu sve hrvatske djelatnike i umirovljenike, jer on precizira i isplatu mirovina, ako znamo da tu nema reciprociteta i da je omjer 10:1 u korist Srbije i Crne Gore. Preciznije rečeno: Hrvatska bi morala Srbiji i Crnoj Gori isplaćivati 10 mirovina za jednu što bi eventualno Hrvatskoj isplaćivala Jugoslavija. Samo tranzit i ništa više Govori se, nadalje, i u članku 13. da će «ugovorne stranke bez odgode sklopiti Sporazum o kulturnoj suradnji». Nije, doduše, precizirano o kakvoj se suradnji radi ali nije teško dokučiti što nam Srbi mogu ponuditi. Bit će to svakako Lepa Brena, braća Bajić, razni Dragani, pa «Riblja čorba», itd., itd.,…koji će ponovno «uveseljavat one Hrvate iz ex bratsva i jedinstva» i naravno pokojega preostalog srpčića. Daleko bi me dovelo da se kritički ovom prigodom osvrćem i na ostale članke Sporazuma jer sam uvjeren da će to mnogo bolje i stručnije uraditi drugi, poglavito ono ogorčeni Hrvati koji su u ovom oslobodilačkom ratu izgubili svoje najmilije. Zato zaključimo: predstoji nam ponovna «okupacija Hrvatske» od strane Srba i Crnogoraca ali i onih drugih istočnjaka - Albanaca s Kosova i Albanije, Makedonaca te napokon Roma koji se već pojavljuju i uljepšavaju nam plaže - prosjačenjem i švercanjem.

~ 289 ~

Ivo Matanović

Istina, iz početka bit će to tiha okupacija s nešto manje intenziteta. Što vrijeme bude više odmicalo i intenzitet će se povećavati pa ćemo za desetak - petnaestak godina imati opet neku vrstu Jugoslavije. Ima više razloga za zabrinutost. U prvom redu što u Hrvatskoj bude veća razvijenost (neosporno je ona to i sada) to će i ekspanzija južnjaka prema Hrvatskoj biti veća. Ponadajmo se da će svih 100 tisuća bivših političkih zatvorenika i još dva puta toliko bojovnika osloboditelja dići svoj glas protiv ovog sramnog i ponižavajućeg čina te preko hrvatskog Sabora, najvišeg državnog tijela, onemogućiti ratifikaciju istog. Jer, ovim Sporazumom dobitnik je samo Srbija, a Hrvatska osim što je ponižena postat će i veliki gubitnik u ekonomskom smislu. Teško je i zamisliti što će se sve dogoditi kad srpska poljoprivredna roba preplavi hrvatske tržnice i niskim cijenama ugrozi naše i onako siromašne seljake. Zato ovaj Sporazum i nije trebao biti sklopljen sve dotle dok se Hrvatska gospodarski ne obnovi. Sporazum se mogao sklopiti samo u onom dijelu gdje su reciprociteti isti, a to je, uglavnom tranzit i ništa više od toga.

Ivo Matanović Predsjednik Udruge političkih uznika «Ivo Mašina»

STRAH KoMUNISTA od NACIoNALNIH oBILJEŽJA

Najava vladajućih komunista da će reformom u pravosuđu i sudstvu, odnosno novim zakonskim propisima zabraniti javno isticanje znakovlja «poraženih ideologija», a što bi se na prvi pogled moglo uzeti za normalno, jer bi tim Zakonom bile obuhvaćene sve poražene ideologije - komunizma, fašizma i nacionalsocijalizma. Međutim, nije tako. Za vladajuće komuniste poražena je samo jedna ideologija - fašizma i nacionalsocijalizma, a komunizam, oni ga i dalje baštine kao Kult (Cultus), a Bogovi su im uvijek isti. Marx, Engels, Lenjin, Staljin, Tito i njima slični. U najavi pravosudne reforme oni su vrlo lukavo uporabili sintagmu «poražene ideologije», kako bi opet zavarali svekoliki Hrvatski narod, s ovako sročenom rečenicom u genitivu, a koja bi se trebala odnositi na sve ideologije, što podrazumijeva i komunizam, jer i on je 1990. godine poražen na ovim prostorima, a i šire na istok sve do Kine. Mi iz Udruge bivših političkih uznika oštro se suprotstavljamo najavljenom Zakonu, jer za nas to znači ponovno kažnjavanje verbalnog političkog delikta kojeg je Hrvatski sabor još 1991. godine ukinuo. S druge, pak, strane - ako se u Hrvatskom saboru nadglasavanjem izglasuje Zakon s kojim bi se kažnjavali građani samo zato, jer su u afektu ili nekoj zezanciji, kako se to u narodu kaže, izrekli neku riječ što asocira na vrijeđanje nekog visokog komunističkog dužnosnika ili, ne daj Bože, predsjednika države - u našem slučaju predsjednika Mesića, kojeg već sada Romi svojataju kao svog sunarodnjaka, onda bi takav počinitelj mogao biti kažnjen i do tri godine zatvora. Ovakav Zakon imali smo sve do 1991. godine, do formalnog pada jugokomunizma, u kojem je, pored ostalih članaka, KZ, najviše stršio članak 174.

~ 290 ~

~ 291 ~

Ivo Matanović


Danas, kad iščitavamo presude bivših komunista utvrđujemo da je preko 50% svih političkih uznika kažnjeno samo po gore spomenutom članku, pa zaključujemo, koga su se bivše vlasti najviše plašile. Tadašnja komunistička vlast učinkovito se branila od nezadovoljnika upravo sa ovim člankom, koji je bio tako sročen, da su po njemu mogli kazniti bilo koga.

I za kraj, recimo još, da se nitko ne treba bojati ponovnog ozakonjena i kažnjavanja političkih delikata, jer kad neki režim poseže za represijama, to je samo znak da je i sam u krizi i da je nad provalijom, odnosno u hipokrizija. Upravo, baš zato treba im pomoći da se sami strmoglave.

Istina, oni u prijedlogu zakona govore samo o znakovlju, a tek usputno i o, za njih neukusnim parolama i izrugivanju, a što se najviše odnosi na Mesićev slučaj iz Splita kada su ga iz mase nazivali Ciganinom. Bez obzira hoće li komunisti uspjeti proturiti najavljeni Zakon, on je u narodu već sada osuđen na propast, a kao bumerang, može im se i o glavu razbiti. Pragmatski rečeno to bi izgledalo ovako: Prije izbora izgrednik bude procesuiran, zatim na samim izborima, autori ovoga zakona izgube Izbore. Kada sa njihovim padom pada i Zakon, a s padom zakona i okrivljenik se oslobađa daljnjeg progona te slijedom daljnjih pravnih ekvilibristika, okrivljenik će biti slavljen kao politički prognanik bivše vlasti i još k tome nagrađen - s pravom dakako. Ako pak, za drugi primjer uzmemo u obzir sve veću nezaposlenost, tada će biti i onih koji će namjerno praviti verbalne delikte, jer će im to biti unosno. Dapače, daleko unosnije nego da budu nezaposleni i poslušni dečki, kojima se, ako šute, neće ništa dogoditi, osim, naravno samo jedna sitnica i dalje će biti nezaposleni. Ima i drugih vrlo interesantnih razmišljanja pa ću neka i za ovaj tekst spomenuti. Veli mi jedan otpušteni policajac, da će se zdušno zalagati za kažnjavanje verbalnog delikta, jer će tada, za njih policajce jedino biti puno i sigurno zaposlenje. Na ovu temu i na sličan način, kao i otpušteni policajac, odgovorili su mi još puno njih, pa ću stoga zaključiti, da ćemo se i mi iz Udruge političkih uznika, zalagati da se ponovo ozakoni, progoni i kažnjava verbalni politički delikti, jer ćemo samo na taj način riješiti nezaposlenosti nekih kategorija nezaposlenih, a svi osuđeni će, slijedom pravnih regula, također biti zaposleni i, kako već rekoh, materijalno obeštećeni. ~ 292 ~

I, još samo nešto! Vodite računa, dragi čitatelji, i o onim drugim desno - lijevim i udrobljenim hadezeovcima, koji bi, ako im se posreći pa osvoje vlast, mogli otvoriti sve zatvore i raspustiti lopove, koji bi mogli Ivo Mašina, brat Krunoslava Mašine, pokrasti sve ono što nisu mogli ubijen u zatvoru Stara Gradiška 1961. g. do sada. Takovih primjera već smo imali ranije, neposredno pred same izbore davani su oprosti lopovima od kojih su tada kupovani glasovi. Drastičan takav slučaj imali smo u Dubrovniku gdje je pljačkaš banke pušten na slobodu, a ukradeni novac iz te iste banke vratili ste, preko poreza, vi dragi čitatelji. Doduše, i kod crvenih imamo još drastičniji primjer iz Riječke banke gdje je zdimljeno preko sto milijuna dolara, krivac još nije još poznat, pa je država morala i ovu banku sanirati i poslije toga preprodati nekome drugom kupcu i to, opet, sve na teret hrvatskih poreznih obveznika. Pa si sad razmišljajte kome ćete na slijedećim izborima dati svoj glas. Da li ovima koji vas kradu, ili ćete se konačno odlučiti da svoj glas date onima koji će lopove držati «on kraj» brave, a vama i vašoj djeci osigurati miran i dostojanstven život građanina uljudbene Europe, koji će živjeti od svog rada i biti gospodar svoje sudbine.

~ 293 ~


STUPAC KRUNOSLAVA MAŠINE

Narodni list, 13. rujna 1996.

RoBIJAŠ SAvJESTI U NEW YoRKU

Proteklog je vikenda u ovdašnjoj hrvatskoj zajednici boravio saborski zastupnik i čelnik Hrvatske kršćanske demokratske unije, dr. Marko Veselica. Njegovi stranački i osobni prijatelji, napose agilna Hrvatica iz zadarskog kraja, Marija Mišević rođena Stručić iz Kožina, zamoliše me da u njihovo ali i u ima cijele hrvatske zajednice u New Yorku, uglednog gosta pozdravim i ujedno budem moderator u njegovu predavanju, odnosno na javnoj tribini u Hrvatskom centru na Manhattanu. Kao što sam od 1990. godine naovamo, izrekao mnogo srdačnih dobrodošlica vodećim osobama gotovo svih domovinskih političkih stranaka, uključujući i samog Predsjednika HDZ-a (Republike Hrvatske) pozivu sam se čistog srca i rado odazvao. Kao voditelj spomenute javne tribine, predstavio sam predavača svim onim poznatim superlativima koji se uz ime Marka Veselice s punim pravom upotrebljavaju - hrvatski Mandela, hrvatski fenix, sinjski vitez, robijaš savjesti - a ja na tu listu nadodao još i pošten čovjek jer mi se činilo da od svih mirisavih tamjana što se Marku kade, njemu najbolje odgovara upravo takva titula koja, nažalost, postaje sve rjeđa u svakodnevnoj političkoj areni. Nakon jednosatnog (i više) u kojemu je naš bijeli Mandela prokrstario Hrvatskom od Istre do Prevlake i slušateljstvu predstavio svoja viđenja nedavno sklopljenog hrvatsko - srpskog Sporazuma u Beogradu, i «bratskog» rukovanja našeg Franje i njihovog Slobodana u Ateni, razvila se vrlo bogata rasprava s mnoštvom pitanja nazočnih slušatelja, pa da ih je bilo pustiti da im Marko podrobnije opiše «pljačku Hrvatske» mi bi u dvorani Hrvatskog centra bili ostali do rujne zore. Zato sam, kao voditelj tribine, ljudima kazao da je vrime ugasiti sviće i pojti doma. Bilo je, naime, već blizu ponoć, a mi smo u Centru još od sedam uri, plus toga, vi u Zadru morate znati, da kada mi u New Yorku kažemo «ajmo doma» onda to ni isto šzo iz Poljane pojti u Preko, nego se tuka voziti autom uru a nekima čak i dvi za doma dojti. To je, eto, jedini razlog zašto sam, nakon četiri sata «pitanja i odgovora» zaključio tribinu i još jednom(ovoga puta riječima anonimnog Hrvata iz Los Angelesa) na pikniku Hercegovačkog društva 1. rujna 1996. pozdravio gosta: ~ 294 ~

Spomenik Ivi Mašini u Preku. Na slici pjesnik Joja Ricov, Ivo Matanović, predsjednik udruge “Ivo Mašina” i Ankica Krpina

Predstavit ću vam junaka, vječnog oporbenjaka, Veselicu Marka/netko ga voli, netko se na njega pomalo i ljuti/al` istinu o njemu valjalo bi čuti/nema groma što ga nije bio, nema žrvnja što ga nije mlio/ali Marko je uvijek ko hrast stao/i ostao uzorit i prkosit i ponosit, prema onoj latinskoj «frangar non flectar» (možeš me slomiti, al` ti se neću pokloniti) u Markovoj krvi ne miruju crvi/u njegovoj ruci vječno tinja baklja hrvatske borbe i oporbe/ nekoć protiv komunista, danas protiv oportunista i karijerista/što su rodoljubnim bojama prebojili lice, pa sjeli na svoje stare stolice/Markovo je geslo: Srbiju na koljena za sva vremena, pa tek onda živila Hrvatska! Kao što sam ranije naveo, navedeni stihovi sročeni su od meni nepoznatog pučkog pjesnika, ali ipak znam toliko da je riječ o jednom svećeniku(fratru) i da su ti stihovi bili pročitani na nedavno održanom pikniku Hercegovačkog društva u Kaliforniji. Ističem taj podatak samo zato, jer se posvuda počela širiti, meni, a i mnogima hrvatskim rodoljubima tako ogavna psovka da su svi Hercegovci «Karađića sinovi»(!), da im je jedino stalo do ne znam sve čega, samo ne do hrvatstva o kojemu punim ustima blebetaju i to zato jer ih službeni Zagreb grli i ljubi, itd. ~ 295 ~

Ivo Matanović

Govoreći o Marku Veselici u našoj njujorškoj hrvatskoj sredini, valja reći da je pored informativnog i zanimljivog predavanja u ovdašnjem hrvatskom centru, on također nastupio i pred mikrofonom hrvatskog radija Jadran u New Yorku (na njegovim emisijama redoviti izvjestitelj iz Zadra je novina Božidar Klarić). Voditelj Radio Jadrana Šime Šimunović, omogućio je hrvatskom slušateljstvu čitav jedan sat razgovarati s članom hrvatskog Sabora Markom Veselicom. Slušao sam, ali i snimio na vrpcu cijeli jednosatni program s pitanjima ne samo Hrvata, nego i srpskih slušatelja, koji i dalje žive u totalnoj magli, iskreno pitajući «ustašu» Veselicu zašto je Hrvatska izvršila agresiju nad Srbijom!!! to bi otprilike, bilo isto kao da zavapiš «umri Bože da ti vidim sprovod!» S obzirom da je spomenuti radio program pružio zaista zanimljiva pitanja i još zanimljivije odgovore jednog od elitnih ljudi Hrvatske, nastojat ću u mojim nadolazećim stupcima iz svega toga izvući najbitnije. Ako baš hoćete, i najluđe gluparije Mladićevih, Arkanovih i Miloševićevih sunarodnjaka. Možda to učinim već sljedećeg tjedna, ukoliko prvenstvo ne pripadne demonstracijama u New Yorku i Zagrebu: prosvjedima HVIDRE na Markovom trgu i demonstracijama Amerikanaca pred Hrvatskim konzulatom u New Yorku.

STvARANJE PRvE JUGoSLAvIJE

Sama ideja i koncepcija jugoslavenske zajednice nastala je u Hrvatskoj. U njenom stvaranju upravo su hrvatski političari, crkveni i svjetovni, i hrvatska inteligencija, duhovna i svjetovna, imali odlučnu ulogu. Od Jurja Križaniča (1618 - 1683), svećenika i pisca, prvog našeg panslavena i najranijeg ideologa južnoslavenskog jedinstva, pa preko Ilira Ljudevita Gaja do biskupa Strossmayera, Raćkog, Kvaternika, Supila, Trumbića, Meštrovića i dr. nema, nijedne naše generacije koja nije bila zadojena idejom jugoslavenske zajednice i koja nije gledala u Rusiju kao zvijezdu Istočnu. Slavenofili su pisali o Rusiji kao o slavenskoj materi kojoj su posebno slavenski narodi dužni ono što im je kroz povijest učinila. Vjerovali su da poslije vjekova Helena, Latina, Germana i Romana najzad dolazi zlatni vijek Slavena. Ilirizam, temeljen na ideji jezičnog i etničkog jedinstva južnih Slavena, udara prve temelje zajednici južnih Slavena i oblikovanju jedne južnoslavenske nacije. Čitava Matoševa generacija bila je uvjerena dana Balkanu živi jedan narod kojeg su Crkva i tuđinci podijelili. Smatrali su da je zajednička država «izraz povijesne potrebe». Sam Matoš, međutim, bio je nacionalno hrvatski orijentiran. Hrvatska inteligencija, prvenstveno Jugoslavenski odbor u Londonu, zalagala se da se od južnoslavenskih zemalja, koje su bile u Austro-Ugarskoj monarhiji, te Srbije i Crne Gore stvori zajednička država pod dinastijom Karađorđevića. Mislili su da su Hrvatska i hrvatski narod previše slabi da bi se mogli odlučno oprijeti germanskom, mađarskom i talijanskom pritisku, kao i da će nam izlazak iz Austro-Ugarske i povezivanje sa Srbijom i Crnom Gorom stvoriti bolje i povoljne uvjete za politički, kulturni, gospodarski i svaki drugi oblik života i da će konačno vođenje hrvatskih poslova biti u hrvatskim rukama.

~ 296 ~

~ 297 ~

Ivo Matanović


Crkveni su, pak, oci bili zadojeni idealizmom da će u zajedničkoj državi vladati pamet i poštenje, čestiti i sposobni ljudi. Uvjeravali su da se Hrvati nemaju što bojati od Srba, jer su kulturno napredniji i ekonomski razvijeniji od njih, imaju naobraženiju i brojniju inteligenciju, pa će oni, Hrvati, voditi novu državu. Išli su toliko daleko da će s vremenom doći do jedinstva srpske pravoslavne Crkve s katoličkom Crkvom, što će imati učinka i druge pravoslavne slavenske narode, tako će zajednička država postati uzor i most ujedinjenja cijelog kršćanstva - s prevagom katolištva, mogućnost povratka pravoslavnih u katoličko jedinstvo

Mora se, nažalost, priznati da su Mađari za svoju politiku mađarizacije Hrvatske našli saveznike među samim Hrvatima. Gotovo sve plemstvo, napose visoko plemstvo, prionulo je uz Mađare i bili okosnica mađarske unionističke stranke u Hrvatskoj, koju su Ilirci posprdno nazivali mađaronskom, a njihove pristaše mađaronima. To je plemstvo smatralo da će u zajednici s Mađarima steći sigurniju zaštitu svojih staleških i gospodarskih interesa, naročito nakon ukidanja kmetstva u Hrvatskoj

Takvom stajalištu hrvatske inteligencije doprinijela je politika i Austrije i Mađarske, koja nije išla za tim da Hrvatska bude jaka i razvijena. Štoviše, bečki dvor je priječio gospodarski razvoj Hrvatske, a mađarska vlada kratila je Hrvatskoj nacionalni suverenitet. Austrija nije dopuštala ujedinjenje hrvatskih zemalja, namjerno ih je držala razdijeljene duhovno i teritorijalno, i tako je do danas ostavila trag u različitosti naših provincijskih mentaliteta. Zato sad na površinu izbija kulturna raznolikost među Hrvatima, koja je plod povijesne podčinjenosti drugim narodima. Kad je Austrija pri kraju 17. stoljeća znatan dio hrvatskih zemalja oslobodila od Turaka, nije ih ponovno ujedinila s Hrvatskom, nego ih je stavila izravno pod svoju upravu, Vojnu Krajinu. Jednako je tako postupila s Dalmacijom i Istrom nakon Napoleonova poraza 1813. godine, zadržavši ih pod svojom vlašću sve do svoje propasti (1918. g.). To je bio razlog da je osjećaj hrvatske nacionalne jedinstvenosti slabio u korist partikularizma (regionalizma). Osobito je bila nasilna mađarska politika prema Hrvatskoj. Mađarski nacionalizam pod vodstvom istaknutog njihovog državnika Košuta išao je za ti da stvori jednu mađarsku centralnu državu, veliku mađarsku državu od Karpata do Jadrana. Mađari su htjeli uvesti samo i jedino mađarski jezik, kao službeni i nastavni jezik, u zemljama tzv. krune sv. Stjepana (Stjepan I. Arpadović je prvi kralj Mađarske (Ugarske) i osnivač dinastije Arpadovića), kako se službeno nazivao državno - pravni okvir Ugarske, uključujući Hrvatsku i Slavoniju, te tako stvoriti od višenacionalne Ugarske isključivu nacionalnu državu u kojoj će postojati samo jedan politički narod - mađarski narod.

~ 298 ~

Vrijedno je uzgred napomenuti, da znatan dio feudalne aristokracije nije ni pripadao hrvatskom narodu. Nakon sloma najjačih hrvatskih feudalnih porodica, Zrinskih i Frankopana, u 17. i 18. stoljeću, velika su imanja u Hrvatskoj dobili članovi stranih aristokratskih obitelji. Isti slučaj je bio i u Slavoniji, kad su iz nje istjerani Turci. Vlasnici tih imanja od kojih su uzimali dohotke, a živjeli su u Mađarskoj ili Austriji. Takvoj hegemonističkoj i ugnjetavačkoj politici Mađara prema Hrvatskoj oštro su se suprotstavili Ilirci (Ilirski pokret i Ilirska stranka). Ilirci su ustali u obranu osnovnih nacionalnih prava, a prije svega samog nacionalnog jezika, koji je - kako znamo - najvažniji dio svakog naroda. To su dobro znali svi oni koji su nas htjeli germanizirati, talijanizirati, mađarizirati. Valja ovdje posebno naglasiti da se srpski jezik na sve moguće načine pokušao nametnuti kao državotvorni jezik i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji. U tome su im pomagali hrvatski jezični unitaristi (Žanko, Šuvar i dr.) stvarajući dojam da je bolje, kulturnije, pravilnije govoriti, reći, ono što nije hrvatsko. Bilo je to jezično nasilje kojemu se je hrvatska kulturna povijest uspješno opirala. Nesumnjive su zasluge Iliraca za hrvatski narod na nacionalnom, kulturnom i jezičnom području. To nas upravo potiče da se s kojom riječju više upoznamo s postankom i djelovanjem Ilirizma, kao hrvatskog narodnog i preporodnog pokreta, s njegovim ciljevima i uspjesima u buđenju narodne svijesti i stvaranju moderne hrvatske književnosti, ali također i s razlozima prestanka ilirskog pokreta. Ilirizam se kod nas Hrvata javlja u doba kad su se počele oblikovati hrvatska i srpska nacija u suvremenom smislu. Intenzivnije nacionalno osvješćivanje počelo je tek u drugoj polovici 19. stoljeća : do tada većina pravoslavnog življa u Hrvatskoj nije ni znala za srpsko ime. Bili su poznati kao «Rišćani». ~ 299 ~

Ivo Matanović


Pod ilirskim imenom, za koje narod u Hrvatskoj do Napoleonove Ilirije (1809. god.) nije nikad ni čuo, u hrvatskim područjima se osnažio, a negdje i uskrsnuo osjećaj svijesti naše narodne i kulturne pripadnosti, kojoj je tek dr. Ante Starčević vratio hrvatsko ime.

Ilirizam po Gaju ide za političkim okupljanjem i jedinstvom Ilira, a to su svi Južni Slaveni, unutar i izvan Habsburškog carstva. On govori o jednom - ilirskom narodu, iako je morao iti svijestan posebnosti genetičkih imena (hrvatskog, slovenskog, srpskog, bugarskog)

Očigledno je, da je Gajeva tvrdnja da su Hrvati dio Ilira povijesno neosnovana. Ovdje treba naglasiti, da je hrvatski narod već u drevna vremena bio oblikovan kao poseban identitet i da je imao svoju državu u drevnoj Bijeloj Hrvatskoj sa sjedištem u današnjem Krakovu, i to u V. stoljeću, kad se uzgred budi rečeno, od svih slavenskih naroda jedino spominju Hrvati (Stjepan Srkulj, Hrvatska povijest, Zagreb 1937.). Svi se povjesničari slažu s činjenicom postojanja Bijele ili Velike Hrvatske, iz koje su Hrvati došli u sadašnju domovinu. U novoj domovini, kojoj Hrvati daju svoje narodno ime, stvoreno je nekoliko hrvatskih država, a među njima bile su najjače Panonska i Primorska Hrvatska. Ova druga dijelila se na Bijelu i Crvenu Hrvatsku, prema staroj tradiciji obilježavanja strana svijeta - crveno je označavalo jug, a bijelo zapad. Spomenute naše kneževine živjele su čas slobodno, a čas pod vrhovništvom Franaka ili Bizanta, sve do stvaranja jake Bijele Hrvatske pod žezlom hrvatskog kneza Trpimira. Trpimirova Hrvatska je bila potpuno neovisna država, a to se vidi iz njegove povelje izdane 4. ožujka 852. godine. Tu Trpimir, osnivač dinastije Trpimirovića, sebe naziva «pomoću Božjom knez Hrvata» (dux Chroatorum iuvatus munare divino). Taj dokument povjesničari državno - pravne povijesti nazivaju rodnim listom Hrvatske države na Jadranu.

U svojoj prvoj fazi Ilirizam je išao za obranom hrvatskog jezika i hrvatskog naroda od mađarizacije. U daljnjem razvoju cilj mu je da poveže sve Hrvate, a zatim i sve Slavene, gdje se god nalazili. Doprinijela je tome probuđena slavenska ideja, kojoj bijahu glavni apostoli Čehoslovaci Šafarik i Kollar.

Gajevom zaslugom izišao je 1835. godine prvi broj «Novina horvatskih», s nedjeljnim književnim prilogom «Danica Horvatska», pisati kajkavskim narječjem. To je godina kada Gaj postaje najistaknutiji politički čovjek, glavna ličnost hrvatskog javnog života.

Vjera u veličinu slavenstva značila je glavno oružje u borbi protiv Mađara. U osjećanju vlastite snage Mađari su prije Ilirizma držali da će lako asimilirati sve male nemađarske narode u Ugarskoj, pa i hrvatski. Ilirizam je, naprotiv, u Hrvata podigao uvjerenje da su upravo Mađari malen otočić u slavenskom moru i da se oni moraju sami čuvati. Ilirci su se pozivali na svijest o veličini i vrijednosti slavenstva, koje će u čovječanstvu izvršiti konačan zadatak: da u međusobnoj ljubavi povežu sve ljude. Pritom valja napomenuti, da je i Puškin, najveći ruski lirik, uvjeravao da je Zapad truo, da svjetlo dolazi s Istoka i da će majčica Rusija preporoditi svijet!

Već početkom 1836. godine Gaj, bez ovlaštenja vlasti, uvodi ilirsko ime u napis novina i «Danice», sa značajnim geslom: «Narod bez narodnosti jest tijelo bez kosti». I novine i «Danica» tiskaju se odsada novim, Gajevim pravopisom i štokavštinom.

U samoj Hrvatskoj, u kojoj mnogi nisu ni znali da su Hrvati, taj pokret je počeo uvjeravati ljude da je hrvatsko ime jedno u nizu ilirskih pokrajinskih imena i da su Hrvati Iliri. U tome je bio izričit Ljudevit Gaj, vođa ilirskog narodnog preporoda, njegov retor i organizator. Gaj je probudio i proširio u dijelu građanstva, malog plemstva i inteligencije svijest o narodnoj pripadnosti. Polazeći sa simplističke pretpostavke da identitet jezični dokazuje identitet narodni, on vjeruje da su narodi slavenskog juga izravni potomci starih Ilira, da su svi jedan narod i da ih treba ujediniti u jedan Ilirski narod, u veliku Iliriju.

U početku je «Danica» bila književni list, a zatim je vršila i političku funkciju narodnog buđenja i kulturnog uzdizanja u smislu ilirizma i slavenstva.

Uz misao o našoj brojčanoj veličini Gaj je isticao i našu autohtonost i starinu u Europi. Po njemu Hrvati su, kao dio Ilira, stari europski narod, s tradicijama i kulturnom prošlošću i imaju u Europi više prava nego kasniji došljaci Mađari.

Prihvaćanjem štokavskog govora kao općeknjiževnog jezika, te novog pravopisa i ilirskog imenakao oznake narodnog preporoda učini Gaj kao radikalnu promjenu i pravi korak narodnog preporoda. To je bio jedan od najznačajnijih događaja u povijesti hrvatskog naroda, kojim je nadahnuta

~ 300 ~

~ 301 ~

Ivo Matanović


u dotle nesvjesnim narodnim slojevima svijest današnjeg hrvatskog i političkog života. Prvenstveno je to bilo djelo Gajevo.

U hrvatskom narodnom preporodu, uz Gaja, grofu Janku Draškoviću pripada najznačajnije mjesto. Drašković se smatra ideologom hrvatskog narodnog preporoda, prvim našim modernim političarom i državnikom i jednim od naših najobrazovanijih ljudi onog doba. U njegovom političkom spisu pod nazivom «Disertacija», izdanom 1832. godine u Karlovcu, iznesene su prvi put na modernoj narodnoj osnovi političke ideje koje ostadoše sve do propasti habsburške monarhije hrvatskim narodnim idealom. To je prva naša moderna politička brošura, idejni i praktički program hrvatske politike utemeljen na kulturnim, gospodarskim i socijalnim elementima. U njemu Drašković upozorava na prave probleme društva.

U to doba u Hrvatskoj hrvatska književnost bila je gotovo sasvim potisnuta. U Hrvatskoj je vladao među građanstvom njemački jezik, a u Dalmaciji talijanski jezik, sve na štetu hrvatskog jezika. S druge strane, hrvatsko je plemstvo čuvalo latinski jezik kao jezik međusobne komunikacije i politike, kako bi se i na taj način odvajalo od ostalog dijela naroda, posebice seljaštva. Godina 1835. značila je početak novog razdoblja u hrvatskoj književnosti, kad je mlađe pokoljenje toj književnosti dalo nov polet i nov smjer i ujedno izgradilo temelje za cjelokupnu modernu hrvatsku kulturu, zadirući gotovo u sve grane hrvatskog kulturnog, političkog, gospodarskog i društvenog života. Godine 1830. Ivan Kukuljević je ustvrdio, da u Hrvatskoj osim molitvenika, kalendara i života svetaca - nema knjiga. Preporodni književnici stvorili su dramu, liriku, novelu, ep, feljton, kritiku, uglavnom sve što je oznaka prave literature, koja je - kako je već rečeno - od početka bila djelo mladih ljudi. Mladi Ilirci znali su da se ideja Gajevog ilirizma da su Južni Slaveni Iliri upirala na pogrešne povijesne pretpostavke, da Južni Slaveni nisu Iliri, ali je, unatoč tome, ta Gajeva ideja osvajala političku svijest. Samo ilirsko ime posuđivalo se sa stajališta koliko ono može koristiti glavnim ciljevima narodnog pokreta. U tome je i bilo njegovo značenje. Gajevo narodno djelovanje poteklo je izravno iz društvenog odnosa njegova vremena. Feudalna Hrvatska bila je nemoćna da se odupre snazi njemačkog i mađarskog nacionalizma. Hrvatski su feudalci bili klasno ekskluzivni, držeći samo svoju klasu narodom. Oni su bili jedini politički predstavnici Hrvatske, politički narod, koji mogao biti biran u Sabor. Pripadnik građanstva ili seljaštva, koji nije bio plemičkog roda, a takav je bio Gaj, nije sve do 1848. godine, do ukidanja feudalizma i kmetstva, mogao biti izabran za narodnog zastupnika u Sabor niti se uzdići do viših državnih položaja. ~ 302 ~

Sve kasnije političke stranke u Hrvatskoj grade svoje programe na programu koji je Drašković sastavio. Politički cilj iznesen u «Disertaciji» jest: ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jednu jedinstvenu teritorijalnu cjelinu, uspostava prve hrvatske vlade, neovisne od Mađarske, i uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika i kao nastavnog jezika u školama. Drašković uviđa da hrvatska politika mora podleći u borbi protiv mađarizacije Hrvatske ne bude li znala na vrijeme osigurati svoje uporište u narodu, razviti njegove duhovne i materijalne snage, uskladiti socijalne odnose, ojačati iznutra. On je prvi naš političar koji shvaća važnost financijskih i gospodarskih pitanja i unosi ih u politički program, svjestan da je gospodarsko blagostanje preduvjet u političkoj borbi. Zanimljivo je istaknuti, da Drašković, iako pripadnik visoke feudalne aristokracije, u svom programu izričito otklanja sve staleške razlike i bio je veliki pobornik ukidanja kmetstva, šesnaest godina prije negoli je kmetstvo ukinuto u Hrvatskoj(1848.). Ilirski pokret i Ilirska stranka prihvatili su Draškovićev program iznesen u «Disertaciji». Važno je istaknuti, da je Ilirski pokret bio nacionalni, politički i kulturni pokret, poznat i kao hrvatski narodni pokret, koji je trajao samo od 1835. do 1843. godine. Bio je to naš autohtoni pokret (prof. Franjo Fancev).

~ 303 ~

Ivo Matanović


No, sama ideja hrvatskog narodnog preporoda izgrađivala se preko stotinu godina: svaki od pojedinih naraštaja pridonio joj je udio, svoj i svoga vremena. Posebice treba naglasiti, da je prvi sijač preporodne narodne misli bio Pavao Ritter Vitezović, rodom iz Senja. Njegova je «Croatia 1000. rediviva» bila sjeme iz kojega će niknuti žetva ilirizma ( Josip Horvat).

Takva Gajeva politička djelatnost došla je do znanja austrijskoj vladi, koju je o Gajevoj djelatnosti obavijestila sama ruska vlada, pa je kraljevom naredbom od 18. siječnja 1843. godine odmah uslijedila zabrana ilirskog imena i ilirskog grba.

Sva djela Vitezovićeva, svi njegovi postupci i cjelokupni njegov život bili su motivirani isključivo hrvatskom narodnom preporodnom idejom. Ilirci su bili nositelji oslobodilačkih težnji svih Južnih Slavena, pa su za ostvarenje svoji ciljeva tražili podršku stranih država, u prvom redu Francuske i Rusije. To je bio razlog da su se protiv njih, Ilirskog pokreta i Ilirske stranke, ujedinili zajedno i Austrija i Mađarska, jer su smatrali da Ilirski pokret i Ilirska stranka sa sveslavenskim idejama i tendencijama za ujedinjenjem u Veliku Iliriju pod okriljem ruske vladajuće dinastije ugrožava jednako njihove feudalce i nacionalne interese. U toj borbi protiv Ilirskog pokreta i Ilirske stranke osobito se isticala mađaronska stranka u Hrvatskoj, poznata kao Unionistička stranka, kojoj je bio politički cilj da se Hrvati pridruže Mađarskoj u jednu mađarsku državu, s mađarskim jezikom kao službenim i nastavnim jezikom u cijeloj Ugarskoj. Mađaronska stranka optuživala je Ilirce rusofile i veleizdajnike. Mora se reći, da im je Ljudevit Gaj svojim putovanjima u Rusiju dao obilan materijal za takve optužbe. Gaj prožet idejama sveslavenstva nastojao je da za ilirsku koncepciju ujedinjenja svih Južnih Slavena zainteresira ruske carističke krugove, pa je u tu svrhu predao četiri memoranduma ruskom caru Nikolaju I. preko grofa Benkendorffa, koji je bio intimni suradnik i prijatelj cara. Najinteresantniji i najvažniji je bio onaj memorandum, u kojem Gaj predlaže ruskom caru i ruskoj vladi da će, ako mu budu stavljena na raspolaganje dovoljna novčana sredstva - a za prvi mah je tražio tri milijuna rubalja - organizirati vojni ustanak u Bosni i Hercegovini i Vojnoj Krajini i osloboditi te hrvatske zemlje od austrijske, mađarske i turske vlasti, a Veliku Iliriju staviti pod vlast ruske carske krune.

~ 304 ~

Zabrana ilirskog imena u redovima Ilirskog pokreta i Ilirske stranke, koja je sada promijenila ime u Narodnu stranku, dojmila se kao politička katastrofa i predstavljala je prvu krizu hrvatske politike. Neupitno je, da je Ljudevit Gaj u svojim vanjskopolitičkim koncepcijama bio romantik, bez ikakvog smisla za politički realizam. Živeći u ozračju sveopćeg ilirskog entuzijazma, on je prosuđivao političku stvarnost prema svojim željama i snovima, što je s njegove strane bilo pogrešno i naivno. Zabrana ilirskog imena bila je i za njega težak politički udarac. Iza toga nije igrao nikakve važnije političke uloge. Štoviše, vodstvo Narodne stranke ga je izbjegavalo. Svi njegovi suvremenici okrivljavali su ga za navedenu zabranu ilirskog imena. Isticali su, da se inače osramotio u nizu afera zbog njegove strasti za novcem, da je bio tašt za slavom i veličinom, da je bio sklon luksuzu i življenju na visokoj nozi. Iako potisnut u pozadinu, Gaj je i dalje politički djelovao sve do 1849. godine, kada su prestale izlaziti njegove novine i «Danica». Njihovim prestankom izgubio je svakako značenje u hrvatskom javnom životu. Prestanak izlaženja «Danice» značio je kraj cijeloga jednog hrvatskog književnog razdoblja. Gajev put u Rusiju hrvatskoj politici nije donio sreće. Svršio je i za njega kobno, s dubokim razočarenjem, kao i kasnija putovanja Kvaternika, Supila i Radića u Rusiju. Brojni protivnici Gaja priznaju mu izvanredne zasluge za hrvatski narodni preporod, napose do zabrane ilirskog imena 1843. godine. Ostaje, međutim, činjenica da se Gaj stavio u službu Rusije i njezine politike na Balkanu; da je potpomagao Iliju Garašanina, ministra policije u srpskoj vladi, u izradi zloglasnih Garašaninovih NAČERTANIJA 1844., temeljnog akta svih kasnijih velikosrpskih pretenzija na Bosnu i Hercegovinu, ~ 305 ~

Ivo Matanović


te Hrvatsku, kao i da je radio na ujedinjenju svih Južnih Slavena u jednoj zemlji i jednim pismom - ćirilicom, pod srpskom kraljevskom dinastijom.

Hrvati su vjerovali da ratujući protiv Mađara vode rat za svoje oslobođenje, što je očito bila velika zabluda. Ban Jelačić je digao Hrvate protiv Mađara da spasi Austriju u trenutku, kada je bila u najvećoj opasnosti. I umjesto vjernosti, odanosti i krvi, koju su Hrvati lijevali za austrijskog cara, umjesto očekivanih društvenih i političkih sloboda, dobili su 1849. godine apsolutizam i germanizaciju.

Treba znati, da se je Ilirski pokret razvijao po vrlo teškim okolnostima, jer su Ilirci bili većinom neplemići i kao takvi u ono vrijeme bez političkih prava. Osim toga su bili iu teškom gospodarskom i financijskom položaju, bez mecena. Ilirska stranka, osnovana 1841. godine, prva naša moderna politička stranka, s istaknutim hrvatskim programom i organizacijom, bila je izrazito stranka inteligencije, bez utjecaja na seljačke mase, koje su bile mnogobrojne u Hrvatskoj. Unatoč velikim teškoćama, Ilirski pokret polučio je u kratkom razdoblju, kroz četrnaest godina, uspjehe koji zadivljuju. U tih četrnaest godina stvorena je nova književnost: Ivan Mažuranić napisao je svoj klasični junački ep «Smrt Smail-age Čengića»; Petar Preradović, Stanko Vraz, Antun Mihanović, Mirko Bogović stvaraju novu liriku; Ivan Kukuljević i Dimitrije Demeter udaraju temelje modernoj drami i kazalištu; godine 1846. Hrvati prvi među Južnim Slavenima dobivaju svoju originalnu operu «Ljubav i Zloba», koju je komponirao Vatroslav Lisinski; Stanko Vraz udara temelje našoj književnosti i društvenoj kritici. Osniva se Čitaonica, iz koje je kasnije proizašla Matica Hrvatska. Osnivaju se Gospodarska društva, Prva hrvatska štedionica u Zagrebu, cijeli se građanski život organizira, a sav taj rad ima izrazito politički značaj ( Josip Horvat).

Austrija je doskora zabranila sve novine u kojima su se okupljali Ilirci. Time je bio i formalno završen njihov (ilirski) pokret. Valja ovdje podsjetiti, da devetnaesto stoljeće Hrvati dočekuju politički nespremni ne samo zbog niza objektivnih činjenica, već i zato što je tadašnja hrvatska inteligencija političara tražila rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja u političkim kombinacijama sa susjedima, ne osjećajući i ne uviđajući da se svi okolni narodi bude i misle isključivo na sebe. Tu treba tražiti uzroke svih tadašnjih i svih naših daljnjih nacionalnih poteškoća. Dok Hrvati razmišljaju sveslavenstvu i jugoslavenstvu sa sjedištem u Srbiji, dotle su se srpska pravoslavna crkva, njihova znanost i politika stavili u bezrezervno u službu srpske nacionalne i državne ideje. Zbog toga su samo naivci i fanatici mogli očekivati da će svojim parolama o bratstvu kroz ilirizam i prihvaćanjem ćirilice od nekih Iliraca udobrovoljiti Srbe da prihvate Ilirizam.

Valja posebno istaknuti, da je Ivan Kukuljević prvi u Saboru govorio hrvatskim jezikom 2. svibnja 1843. godine. To je bio prvi zastupnički govor izrečen hrvatskim jezikom u Saboru.

U najvažnije vrijeme oblikovanja hrvatske nacije, hrvatska inteligencija, Katolička crkva i političari nisu bili nadahnuti hrvatskim duhom u smislu kao tadašnji srpski krugovi srpskim. Tadašnji hrvatski mentalitet bio je opterećen nemoći u odnosu na Nijemce i Mađare. Isticalo se da Hrvatska nema uvjeta za neovisnost, pa se izlaz tražio u jugoslavenskoj zajednici.

Kada već znamo za hegemonističke težnje Mađara protiv Hrvatske, onda je tim lakše razumjeti da se je ban Josip Jelačić 1848. godine zaratio protiv njih, kada su digli ustanak protiv Austrije s namjerom da se odcijepe od Austrije. Ban Jelačić je Mađare protjerao preko Drave i oslobodio Međimurje od njih.

Razvoju jugoslavenske ideje osobito je pogodovala činjenica što su neki utjecajni hrvatski prvaci došli prosuđivanjem višestoljetne prošlosti do zaključka da su Hrvatima Mađari i Nijemci neprijatelji kod kojih su svi ustupci diktirani potrebnom taktikom.

Ban Jelačić je iskreno vjerovao da moćna Austrija pruža najbolje jamstvo za opstanak južnoslavenskih naroda ugroženih od Nijemaca i Mađara.

Razočarenje u Habsburšku zamjenjuje kod nekih Hrvata bezrezervna vjera u misiju Srbije.

~ 306 ~

~ 307 ~

Ivo Matanović


Biskup Juraj Strossmayer, koji je do 1860. godine predlagao nacionalno rješenje u preuređenju Monarhije i dotle vjerovao u cara i njegovu dobronamjernost, dolazi do zaključka da Srbiji pripada prvenstvo među Južnim Slavenima. On smatra da je za Hrvatsku najidealnije rješenje u stvaranju jedne jugoslavenske zajednice pod vodstvom Srbije. I on vidi u Rusiji zaštitnika i budućeg osloboditelja svih Slavena.

litičkim ambicijama. Njegovo dugogodišnje stajalište prema Srbiji treba tumačiti i kroz njegovo uvjerenje o mogućnosti povratka pravoslavnih u katoličko jedinstvo (Ivan Mužić).

Bit programa jugoslavenstava, kako ga je formulirao biskup Strossmayer, je u potpunoj nacionalnoj ravnopravnosti. Bilo je to njegovo političko sljepilo! Osjećaj jugoslavenstva, koji se nastavio na Ilirizmu, očituje se osobito u osnutku Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, kojoj temelje udara Strossmayer darovnicom od 10. prosinca 1860. godine. Dr. Franjo Rački, zastupnik senjskog kaptola u Saboru 1861. godine i vjerni suradnik biskupa Strossmayera, postao je glavni ideolog jugoslavenstva. On smatra da su Hrvati i Srbi dva plemena jednog te istog naroda, a osnutak Jugoslavenske akademije shvatio je kao sredstvo za spajanje Hrvata, Slovenaca, Srba i Bugara u jedan narod. Godine 1861. u Saboru se donosi zaključak da se hrvatski jezik nazove jugoslavenskim, a tako isto da se i hrvatsko sveučilište nazove jugoslavenskim. Smatrajući da Hrvati u Austro-Ugarskoj monarhiji ne mogu ništa očekivati, Strossmayer je, nadahnut naivnim idealizmom i željom da se istakne, svojim za duže vrijeme bezrezervnim podržavanjem gotovo svake politike koja je dolazila iz Srbije objektivno pomagao ostvarenje Garašaninove nacionalne i političke koncepcije, Velike Srbije. No, već 1885. godine, kad je uvidio da vodeći Srbi u Hrvatskoj daju potporu Khuenovoj diktaturi, oštrim riječima osuđuje velikosrpsku koncepciju i ponovo razmišlja trijalističkom preuređenju Monarhije, ističući da bi katolička Hrvatska trebala na Balkanu igrati prvu ulogu. On istupa za federaciju Monarhije i traži da se u Hrvatskoj vrati hrvatski jezik u javni život i školstvo, a napose izražava nadu da će se Dalmacija opet ujediniti s Hrvatskom. Iako je biskup Strossmayer na kulturnom planu mnogo zadužio Hrvate, u konkretnim političkim potezima očito se pokazao nedoraslim svojim po~ 308 ~

Ante Starčević i starčevičanstvo pojavilo se je u ozbiljnom trenutku praktičnog odricanja od hrvatskog imena. On, u mladosti (1848.) vatreni Ilirac, ubrzo postaje protivnik slavenstva, jugoslavenstva, srpstva i svih političkih ideja koje nisu bile u hrvatskom interesu. Njemu treba zahvaliti da se održalo hrvatsko ime. Jedino se on suprotstavio tvrdnji da su Hrvati preslabi, a Hrvatska premalena da bi se mogli održati bez oslonca na druge. Njegova je deviza: „ Makar Hrvatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar u njoj bilo samo pet Hrvata, neka ih to pet bude slobodno i sretno“. Njegova je izreka: „ Vlastita kućica, vlastita slobodica“. Starčeviću, pokloniku klasičnog Rima, ideal je bio Katon (rimski senator, poznat kao odlučan protivnik Kartage) i rimsko pravo. On postaje prorokom hrvatskog prava. I Hrvatska i njezino pravo za nj je ideja, jedina ljubav njegova života. Za razliku od Ljudevita Gaja, on je u toj svojoj ljubavi za Hrvatsku stoik, za sebe osobno ne traži nikad ništa. Materijalni svijet za njega nema čara, poštenje mu je neokaljano. I to daje snagu njegovoj načelnoj i dosljednoj borbenosti, stvaranju borbenog hrvatskog borbenog nacionalizma, koji s njim dobiva neočekivani zamah. Starčević vjeruje da hrvatsku državu mogu stvoriti samo „Bog i Hrvati“. Hrvati imaju raditi za se i to na temelju svoje povijesti, svoje narodnosti i svojeg javnog, domaćeg i međunarodnog prava. U narodu je širio uvjerenje da je za Hrvatsku jednako poguban oslon na Beč i na Peštu i da je potreban jedino oslon na sebe samog, na drevno pravo, na veliku povijesnu uspomenu i na pomoć jednog vanjskog središta, koje je dušmansko i Beču i Pešti. To je u bitnosti ideja pravaška. Poput Katona u svakom svojem govoru proriče i zazivlje propast Austrije. Zajedno s Eugenom Kvaternikom, svojim političkim istomišljenikom i suradnikom, osniva Hrvatsku stranku prava, koja je tada bila treća politička stranka u Hrvatskoj.

~ 309 ~

Ivo Matanović


Ni Kvaternik nije za Beč ni za Peštu, ne vjeruje ni Beču ni Pešti, a cilj mu je stvaranje slobodne hrvatske države, neovisne od Austrije i Mađarske. Cijeli njegov život i sva njegova politička djelatnost odvijali su se u ekstazi domoljublja. Njegov je san o uskrsnuću stare hrvatske države. Luta po svijetu tražeći saveznike koji će mu pomoći osloboditi Hrvatsku. Uspostavlja veze s apsolutističkom carskom Rusijom, iako duboko katolički religiozan, pa nakon što se razočarao u Rusiju, odlazi u Francusku, vjerujući u cara Napoleona III. On, car Napoleon III. Njegov je idol, u njemu gleda mesiju Nove Europe. Ali sa pobjedom Bismarkove Njemačke nad Francuskom najednom su se srušile sve njegove konstrukcije, doživio je slom svoga idola. Za nj je tada nastupio vacuum u kojem se više ne može snaći.

Kvaternik je kod nas početak političara koji su putovali po europskim kancelarijama u nadi da će spasiti Hrvatsku i njenu slobodu, a koji nisu znali procijeniti na koje međunarodne snage može i mora se osloniti oslobodilačka borba hrvatskog naroda, ako hoće pobijediti.

S Antom Rakijašem, dezerterom iz austrijske vojske, i Vjekoslavom Bachom, novinarom iz Zagreba, a bez znanja svoga prijatelja i političkog suradnika Ante Starčevića, odlazi na Kordun, gdje je trebalo da se ustaški iskoristi latentno graničarsko nezadovoljstvo. Kvaternik podiže 8. X. 1871. godine bunu u Rakovici nakon službe božje u pravoslavnoj Crkvi, udružen s nekim pravoslavcima. Među njegovim borcima bilo je najviše pravoslavaca, koji su se inače osjećali kao nacionalni Srbi. On se nadao, da će pod parolom „Sloboda, jednakost i bratstvo“ podignuti narod na ustanak, ali uzalud. Za ustanak nisu postojali ni materijalni ni psihološki uvjeti da bi pobuna mogla uspjeti. A nisu postojali ni stvarni politički preduvjeti. Već 11. X. 1871. godine Kvaternik je ubijen u Ljubča planini blizu Rakovice. Ta buna je i danas zagonetka, ustvrdio je Milutin Nehajev u svojoj knjizi „Zagonetka Rakovice“. Ante Starčević je obilježio bunu kao donkihoteriju, kao udaljavanje od stvarnosti.

Pa, iako je Rakovačka buna u ono vrijeme ličila na jednu nespretno izvedenu i uzaludnu vojno - političku avanturu, nemajući realnih uvjeta da uspije i bez prave povezanosti s narodom, činjenica da je dr. Eugen Kvaternik životom platio svoje slobodarsko uvjerenje, izazvala je u cijeloj Hrvatskoj veliko uzbuđenje i sućut. Svi su priznali da je on do kraja svoga burnog života bio veliki hrvatski rodoljub, kome je sloboda Hrvatske bila iznad svega i prije svega ( Josip Horvat). Uzgred se napominje, da je dr. Ivo Pilar (+ 1933.), kome je dr. Ante Starčević bio politički uzor, bio kritičan na Starčevićev politički rad spočitavajući mu da je učio hrvatski narod da ima svoju državu, ali da je tragika da je negirao političku vlast, jer da nije nikad išao na vlast. Onaj koji ih je učio politici, morao ih je učiti i vlasti. Starčević da je radio upravo protivno, on da je Hrvate odgojio za negaciju vlasti. Još za života Ante Starčevića njegova Stranka prava rascijepala se je na dvije stranke: „Čista“ stranka prava i matica stranka. Zanimljivo je ukazati, da se je narodni preporod u Dalmaciji u nacionalnom pogledu odvijao različito od narodnog preporoda u Hrvatskoj, od Gajevog narodnog preporoda. U Zadru, tadašnjem središtu Dalmacije, u 1844. godini počeo je izlaziti književni nedjeljni list „Zora Dalmatinska“ pisan u starom dalmatinskom narječju. Izdavali su ga štampari braća Battara, a prvi joj je urednik bio dr. Ante Kuzmanić. Stvarni joj je urednik prve godine bio Petar Preradović.

Kvaterniku se predbacivalo da je podigao bunu u najsudbonosnijem času, kad se ostvarila odluka hoće li se Austrija federalizirati ili će ostati Austrougarski dualizam. Za tu odluku postala je Rakovačka buna sudbonosna, kao zastrašljiv primjer caru Franji Josipu kuda vodi federalizam države.

„Zora Dalmatinska“ nije bila toliko književni, koliko prosvjetni list, namijenjen širim slojevima u Dalmaciji, dajući im pouke o gospodarstvu, povijesti, zemljopisu, vjeri, moralu i dr. U Dalmaciji nije bilo moguće izdavati izrazito književni časopis na hrvatskom jeziku, jer su u njoj intelektualci govorili i pisali talijanskim jezikom.

~ 310 ~

~ 311 ~

Ivo Matanović


Hrvatski jezik u Dalmaciji bio je priznat tek 1911. godine kao jedan od službenih jezika.

Unatoč činjenici da su gotovo svi hrvatski političari, osim starčevičanaca, stajali na načelu jugoslavenskog narodnog jedinstva, u kolovoškom broju Srpskog književnog glasnika u Beogradu izišao je 1902. godine članak pod nazivom „Srbi i Hrvati“, u kojem je bilo napisano doslovce sljedeće: „Hrvati niti imaju posebnog jezika, niti zajedničke običaje, niti čistog jedinstva života, ni, što je glavno, nemaju svijesti o međusobnoj pripadnosti; stoga ne mogu biti posebna narodnost. Ta se borba mora voditi do izstrage (istrebljenja) naše ili vaše. Jedna strana mora podleći. Da će to biti Hrvati garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnosti što žive svuda pomiješani sa Srbima i proces opće evolucije, po kojem ideja srbstva znači napredak“.

Valja istaknuti, da Ante Kuzmanić nije odobravao Gajeve jezične i političke poglede i koncepcije, da je oštro ustao protiv svakog pokušaja da se hrvatstvo stopi u nekakvom ilirizmu, jugoslavenstvu, srbohrvatstvu, da se postepeno stvori nekakav artificijelni zajednički jezik. Ime je svakom narodu temelj, pa Kuzmanić zahtijeva da moramo imati i gajiti svoj hrvatski jezik, a ničiji drugi. Uz Kuzmanića, i don Ivo Prodan, književnik i publicist, utemeljitelj pravaštva u Dalmaciji, također se je žestoko opirao ideji velikosrpstva i poput svojih političkih vođa Ante Starčevića i Eugena Kvaternika odbacivao je Karadžićevo velikosrpstvo, ali i Gajev Ilirizam, kojeg je radikalno negirao, kao i sva druga nacionalna imena, osim hrvatskog. Važno je podsjetiti, da su dalmatinsko plemstvo i staro građanstvo podržavali stanje što su ga stvarale tuđinske vlasti. Te vlasti nisu dopuštale pravopisnoga jedinstva s Hrvatskom, da što više spriječe političko približavanje svih do tada razdijeljenih hrvatskih zemalja. Već je rečeno, da je dr. Franjo Rački, jedan od naših najznačajnijih i najzaslužnijih povjesničara, osnivač moderne historiografije, bio ideolog jugoslavenstva i prvi predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Vatroslav Jagić, nesumnjivi auktoritet, nekoliko decenija bio glava svekolike slavistike, 1881. izjavio da nije Hrvat. I na znanstvenom planu bio je na antihrvatskoj liniji. Tomo Maretić, slavist, autor velike gramatike hrvatskog jezika, napisao je u „Vijencu“ 1889. godine da su nam svi slavenski narodi braća, ali da su Srbi krv naše krvi, kost naše kosti. Bio je zastupnik u Saboru na listi Unionističke (mađaronske) stranke, a u prvoj Jugoslaviji isticao se je kao jugounitarist.

~ 312 ~

Taj kobni članak prenio je zagrebački politički list „Srbobran“, koji je od 1884. izlazio u Zagrebu kao glasnik Samostalne (srpske) stranke, bez i jedne riječi komentara, dajući time prešutno na znanje da se identificira sa sadržajem članka objavljenog u Srpskom književnom glasniku u Beogradu. Očito da su navedenim člankom Srbi htjeli da nas izbrišu sa lica zemlje kao narodnost hrvatsku. To je bio prvi velikosrpski poziv na genocid i glavni uzrok izbijanju demonstracija protiv njih u Zagrebu iste godine, koje su trajale tri dana. Trebalo je da taj događaj bude upozorenje tadašnjim hrvatskim političarima da promijene politički orjentir, da se oslobode kompleksa slavenstva, jugoslavenstva, srpstva, da vode brigu sami o sebi, da razvijaju hrvatsku državotvornu svijest i ideju o uspostavljanju vlastite države, poput ostalih okolnih naroda. Na žalost, nisu imali snage, smisla i odlučnosti da spoznaju bit i potrebu stvaranja vlastite države. Demonstracije su se stišale, a u njihovom stišavanju i pomirljivosti sa Srbima najviše se isticao Stjepan Radić, što se politike tiče, nastavilo se i dalje s nacionalnim romantizmom, u jugoslavenskom smislu. Stjepan Radić bio je u svojoj mladosti starčevičanac, da bi pod utjecajem ruskog i češkog panslavizma krenuo u panslavizam, smatrajući da su Hrvati i Srbi jedan narod (1902. i 1903.). Svoj politički rad počinje u znaku južnoslavenskog narodnog jedinstva iz kojega najčešće ne isključuje Buga~ 313 ~

Ivo Matanović


re. Isticao je, da su Južni Slaveni s etnografskog, geografskog i socijalnog gledišta jedan narod, ali je mislio da su oni s kulturnog i povijesnog gledišta i po subjektivnim osjećajima posebni narodi.

srpske vlade u emigraciji, u Petrogradu je izjavio dopisniku Corriere della sera sljedeće: „Mi Srbi ne možemo ne priznati neosporno pravo Italije na hegemoniju na obalama Jadrana. Mi jedino nastojimo da dobijemo jedan ekonomski izlaz na more, a Italija se ovome ne protivi“.

Dosta dugo stajao je na pozicijama narodnog jedinstva Hrvata i Srba. Sve vrijeme Prvog svjetskog rata, za razliku od frankovaca, ostao je pristaša narodnog jedinstva Hrvata i Srba, ali na temelju potpune i stvarne ravnopravnosti, dok je, naprotiv, većina tadašnjih političara (dr. Trumbić, Ivan Meštrović, Supilo, dr. Josip Smodlaka, Janko Šimrak, dr. Ante Pavelić (stariji) i dr.) bila za jedinstvenu centralističku državu pod dinastijom Karadžorđevića. Kad je, međutim, Radić uvidio da bi to narodno jedinstvo bilo pogubno za hrvatski narod, da bi veliki dio srpskog građanskog sloja uništio hrvatsku državu i da se ne bi integrirali u tu državu, bio je prvi koji je proročanskim govorom na noćnoj povijesnoj i sudbonosnoj sjednici Narodnog vijeća 24. studenog 1918. godine, prije glasovanja o ujedinjenju sa Srbima, rekao: „Ne srljajte kao guske u maglu“, naglasivši pritom da je ovo prigoda našeg naroda da sa sobom upravlja i vlada. Bio je to jedan od najvažnijih hrvatskih saborskih govora, koji se rijetko citira, a sadrži tadašnje narodne interese. Fanatizirana ulična masa sastavljena od nekoliko tisuća pobornika bezuvjetnog ujedinjenje sa Srbijom htjela je provaliti u Sabornicu i ubiti Radića smatrajući da je on protiv njihovog ideala - narodnog jedinstva. Frano Supilo, hrvatski novinar i političar, 1913. godine isticao je da Hrvatska nema uvjeta za neovisnost i gledao je spasenje u južnoslavenskom jedinstvu vjerujući da bi samostalna Hrvatska bila uništena od Italije. Godine 1914. odlazi u emigraciju gdje vodi veliku bitku za oslobođenje od Austro-Ugarske i sjedinjenje svih Južnih Slavena. Njemu se pripisuje da je u manifestu Jugoslavenskog odbora napisao: „Srbija je žrtvovala sve za nas Hrvate. Što smo mi Hrvati dužni Srbiji? Sve, ni manje ni više! Jer mi to ne dajemo Srbiji za nju nego za nas same, pa je naša najsvetija dužnost sudjelovati kod djela našeg oslobođenja“. To je bilo napisano 1916., a te iste godine je u Petrogradu otkrio postojanje tajnog Londonskog pakta (potpisan 26. IV. 1915.), kojim su sile Antante obećale Italiji, među ostalim, i veliki dio hrvatskih zemalja pod uvjetom da prijeđe na stranu Antante. Štoviše, u travnju mjesecu iste godine Nikola Pašić, predsjednik ~ 314 ~

Otkrivši protuhrvatsku i protujugoslavensku politiku srpskih političara, on 5. lipnja 1916. u znak protesta istupa iz Jugoslavenskog odbora. No, što je pritom značajno naglasiti jest, da je Jugoslavenski odbor, kojemu je na čelu bio dr. Ante Trumbić, dao podršku Pašiću a ne Supilu. Inače je Supilo bio branitelj federalnog uređenja buduće države i nije pristao da Hrvati uđu u nju nikako drugačije nego samo uz puno poštivanje svih njihovih povijesnih državnih prava. Članovi Jugoslavenskog odbora nisu isticali posebnu hrvatsku individualnost, jer su smatrali da bi se u tom slučaju Hrvati smatrali pobijeđenim narodom, čiji bi teritorij zbog toga mogao biti podijeljen između Italije, Mađarske i Srbije, a što da je ideja hrvatskog - srpskog jedinstva barem načelno onemogućavala. Austria et Hungaria delendam esse! Bila je veća želja za ujedinjenjem sa Srbijom i Crnom Gorom pod dinastijom Karađorđevića. A takvo pogrešno hrvatsko mišljenje moglo je nastati samo na temelju potpunog nepoznavanja velikosrpske politike. Srbi su prihvatili ideju i koncepciju zajedničke države shvaćajući je kao okvir za proširenu veliku Srbiju. Kako je poznato, uza sve napore i upozorenja Stjepana Radića i nekolicine drugih protiv načina ujedinjenja, većina članova Narodnog vijeća, u kojem su prevagu imali unitaristički elementi, izglasala je odluku o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u zajedničku državu pod dinastijom Karađorđevića. Proglašenje zajedničke države SHS izvršeno je u Beogradu 1. prosinca 1918. godine. Vrijedno je uzgred napomenuti, da je Hrvatski sabor na svojoj sjednici od 29. listopada 1918. godine proglasio hrvatske zemlje posebnom državom, pa začuđuje da Narodno vijeće nije steklo auktoritet državne vlasti osnivanjem vlastite vojske od bivših austro-ugarskih jedinica, koje su se kapitulacijom Austro-Ugarske naoružane vraćale s frontova u domovinu. ~ 315 ~

Ivo Matanović


Naprotiv, povjerenik za narodnu obranu Narodnog vijeća osobno je dočekivao svaku pojedinu jedinicu na željezničkoj postaji u Zagrebu s pozivom da se vojnici vrate svojim kućama, jer da u novoj državi nije potrebna stajaća vojska.

samostana, 1. siječnja 1527. godine izabrali nadvojvodu Ferdinanda za kralja. Izbor je bio uvjetovan slanjem vojne pomoći Hrvatskoj protiv sve jačeg nadiranja Turaka, koja je, međutim, izostala.

Narodno vijeće, o kojem je riječ, bilo je osnovano 6. listopada 1918. godine sa zadatkom da provede ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u zajedničku državu. Takva orijentacija s osloncem na druge, a ne na vlastite snage, bila je stalna konstanta hrvatske politike kroz prošlost. Vrijedi istaknuti u tom smislu primjer bana Pavla Šubića Bribirskoga, sa sjedištem u Skradinu, koji je još prve godine 14. stoljeća stvarni gospodar Hrvatske i Bosne (banus Chroatorum et dominus totius Bosnae), pa i Ugarske, da bi nakon smrti hrvatsko-ugarskog kralja Andrije III. (1301.), čijom je smrću izumrla dinastija Arpadovića, umjesto da vlast realizira uzimanjem hrvatsko -ugarske krune, on dovodi kraljevića Karla Roberta Anžuvinskog iz Napulja i dade ga u Ostrogonu (Mađarska) za hrvatskog-ugarskog kralja, kao Karla I. Valja reći, da su i međunarodne okolnosti išle u prilog stvaranja prve Jugoslavije. Strane sile, Francuska i Engleska, prvenstveno od straha i prodora boljševizma na Zapad, dale su svoj pristanak na stvaranje Jugoslavije. Treba još naglasiti, da je Srbija za Englesku bila „Vrata Istoka“ i da je bit engleske geopolitike i geostrategije bio sprečavanje gospodarskog i političkog utjecaja Nijemaca prema Istoku. Tako se, eto, dogodilo da je ujedinjenjem 1. prosinca 1918. godine Hrvatska bila istisnuta iz povijesne, gospodarske i kulturne cjeline i pripojena primitivnoj Srbiji, koju Engleska i Francuska postavljaju za žandara na Balkanu protiv boljševizma i obnove habsburškog carstva, kao i protiv integracije Srednje Europe. K tome valja dodati, da smo mi Hrvati ujedinjenjem 1. prosinca 1918. godine po drugi put u svojoj povijesti dobrovoljno pristali na amputaciju Hrvatske. Prvi put je to bilo izvršeno 1. I. 1527. godine, kada su narodni predstavnici Hrvatske u Cetinu (blizu Slunja) izabrali austrijskog nadvojvodu Ferdinanda za hrvatskog kralja. Hrvatski narodni predstavnici došli su u Cetin na Sabor i, prije ručka u blagovaonici tamošnjeg Franjevačkog ~ 316 ~

To je ujedno bio dolazak Habsburgovaca na hrvatsko-ugarsko prijestolje, koje će trajati do propasti Habsburške monarhije. Do izbora Ferdinanda za kralja došlo je nakon smrti hrvatskog-ugarskog kralja Ludovika II. Ali, ono što je značajno za Hrvatsku je to, da je ujedinjenjem u zajedničku i centralističku državu pod dinastijom Karađorđevića izgubila državnost i dospjela 1. prosinca 1918. godine, odnosno donošenjem Vidovdanskog ustava bila zbrisana kao država, izgubila svoju državnost i suverenitet koji je imala i zadržala od 852., za vladanja hrvatskog kneza Trpimira, osnivača dinastije Trpimirovića, pa sve 1918. godine. Prilikom dolaska srpskih vojnika u Split dr. Josip Smodlaka, deklarirani jugounitarist, pozdravio ih je rekavši da su nas svojim junačkim djelima digli iz ništavila i da srpskim vojnicima dugujemo preporod i uskrsnuće. U ime splitske općine srpske vojnike pozdravio je Ivo Tartaglia govoreći da su nas uskrsli od mrtvih. U Katoličkoj Crkvi su mnogi crkveni oci pozdravili ujedinjenje 1. prosinca 1918. godine. Neki su pojedinci ne samo s oduševljenjem pozdravili to ujedinjenje, nego su bili na braniku jugoslavenskog unitarizma, kao, na primjer, zagrebački nadbiskup Antun Bauer, sarajevski nadbiskup Josip Stadler, krčki biskup Josip Mahnič, šibenski biskup Jerolim Mileta, a prednjačio je splitski biskup Josip Carić te Petar Grgec, najistaknutiji katolički intelektualac, koji se kategorički izjašnjavao za jugoslavensku državnu zajednicu pod dinastijom Karađorđevića. Krčki biskup Josip Mahnič, podrijetlom Slovenac, pristaje na ujedinjenje uvjeren da su Hrvati katolici najbliži u vjerskom pogledu pravoslavnima, plašeći se pangermanizma koje izjednačuje s protestantima. Hrvatska pučka stranka, osnovana 17. svibnja 1918. godine u okviru Katoličkog pokreta, bila je jugoslavenski orijentirana.

~ 317 ~

Ivo Matanović


Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu, kao i Matica hrvatska, manifestirali su srpskoj vojsci prilikom njezina dolaska u Hrvatsku. Štoviše, Društvo hrvatskih književnika na svojoj glavnoj skupštini od 7. lipnja 1919. godine, usprkos već nastalim političkim krizama izazvanim od strane velikosrba, proglasilo je parolu: „Jedan narod treba i jednu književnost da ima!“.

od hrvatskih masa, kao ni pokušaj prihvaćanja ekavice u nekih Hrvata (Krleža i Cesarec pisali su ekavicom u „Borbi“ sve do 1924. godine).

Ivan Ribar ističe bojazan od Njemaca i Talijana naglašujući da smo nezreli za republiku i da se ne treba bojati srpske hegemonije. Odmah nakon stvaranja nove države pokazalo se da su Srbi shvatili zajedničku državu kao proširenu veliku Srbiju. Radikalna stranka išla je svjesno za stvaranjem velike Srbije u smislu sarajevskog govora Nikole Pašića o Srbima triju vjera. U novoj, Karađorđevoj monarhiji Hrvatska se počela maksimalno iskorištavati, a negirana je i sama hrvatska nacionalna individualnost. Brzo je postalo vidljivo da su svi državni atributi i svi faktori u srpskim rukama i da se sva politika i sva uprava vodi za srpstvo, a protiv Hrvata. Vojska, diplomacija, ministarstva i sve važnije državne institucije su u srpskim rukama. Jezik je srpski državni, a ćirilica i ekavica gospoduju. Srpski zakoni protežu se na cijelu novu državu. Državna crkva je Srpska pravoslavna crkva. Vrijedi podsjetiti, da je već 5. prosinca 1918. godine u Zagrebu došlo do pobune protiv ujedinjenja. Bunu su digli domobrani, zapravo 53. domobranska pukovnija, ali bez uspjeha. Ustanak je bio krvavo ugušen, a u tome se osobito istakao zloglasni unitarist dr. Grga Anđelinović. Nakon te pobune počinje se energično provoditi politika likvidiranja svih protivnika novog (jugo) stanja. Zaveden je krajnji centralizam i režim srpske hegemonije u cijeloj zemlji. Ponašanje srpske vojske, a napose žandarmerije, je arogantno, bahato. Mnogi Hrvati, dotle jugoslavenski orijentirani, nakon ujedinjenja počinju otvoreno pokazivati svoje razočarenje. Na djelu oni osjećaju da se u ime narodnog jedinstva vrši nad njima, tj. nad Hrvatskom, pljačka morala i materijala. Pokušaji naturivanja jugoslavenske unitarističke misli nisu prihvaćeni ~ 318 ~

Valja uzgred podsjetiti da su Hrvati u svojoj prošlosti - što je već spomenuto - bili razjedinjeni duhovno i teritorijalno tako da mnogi od naših inteligenata nisu znali uopće za glavne krajeve gdje su živjeli Hrvati. Ušli su u novu državnu zajednicu, a da nisu u svim pokrajinama i društvenim slojevima bili svjesni svog hrvatstva. Osjećalo se to i u hrvatskoj politici. Takve životne prilike stvorile su u pojedinim dijelovima Hrvatske uže rodoljublje - regionalizam, što je nažalost i danas razvijeno. Hrvati se tek stjecajem svoje neovisnosti suočavaju sa svojim nacionalnim bićem. Prije su se uglavnom bavili s onima koji su ih ugrožavali. Zato sada na površinu izbija kulturna i regionalna raznolikost među Hrvatima, koja je plod povijesne podčinjenosti drugim narodima. Dapače, dugogodišnja tradicija bez vlastite države formirala određeni politički mentalitet ponašanja, a to je podaništvo, osjećaj inferiornosti. Stjepan Radić posebice je javno napadao i raskrinkava velikosrpsku politiku pljačke nad Hrvatskom i kritizirao velikosrpsku vladu (režim) zbog korupcije i zlouporaba. Režim, naprotiv, nije priznavao da postoji korupcija, da je ona veliko zlo i da je treba iskorjenjivati. U svojim govorima Stjepan Radić je osobito isticao da u politici beogradske vlade nema čovječnosti, naglašavajući da u toj stvari nema kompromisa. Ako imamo vladu, govorio je, koja ne priznaje čovječnosti, zakonitosti i ustavnosti i ne drži se svoga Ustava, onda to nije vlada, to je banda. Isticao je također, da mi Hrvati ne tražimo ništa nego da ne bude sile, da se poštuje zakon, tražimo da ne bude pljačke nego poštenje. Međutim, svi pokušaji Stjepana Radića da izbori Hrvatskoj njezina prava propali su na otporu velikosrpske politike. Hrvati su do tada bili sami, bez vanjskih saveznika i vlastite vojske, dok su Beograd podržavali London i Pariz. Radić se stoga odlučuje tražiti međunarodnu potporu za stvar Hrvatske u Londonu i Parizu, ali bez ikakva uspjeha. Razočaran neuspjehom u tim europskim prijestolnicama, u kojima se vodila europska politika, odlazi 1924. u Moskvu s istim ciljem.

~ 319 ~

Ivo Matanović


No, to Radićevo putovanje i boravak u Moskvi bio je njegov veliki politički promašaj. Prvo, on po naravi pacifist i demokrat, koji je samo0 na miran i human način dozvoljavao statusa quo, koji je pozivao na mir, pisao i govorio u pomirljivom tonu, on, s velikom ljubavlju za selo i seljaštvo, morao je znati da od Lenjinove boljševičke diktature ne može očekivati ništa dobro za Hrvatsku. Morao je nadalje znati, da je komunizam što se tiče ljudskih prava od početka u bankrotstvu, da je to negacija svake pravde i istine. Drugo, odlaskom i boravkom u Moskvi izazvao je Obznanu (akt beogradske vlade od 29. prosinca 1920. donesen protiv komunista) nad Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom (HRSS), kako se tada zvala.

nogu na šiju i ne će; da mi Hrvati nismo Balkan ni geografski, ni politički, ni kulturno, nego da smo jadransko odnosno mediteransko područje.

Ne mogavši dobiti i iskoristiti rusku potporu i pred opasnošću da beogradska vlada moskovski put iskoristi kao povod da uništi hrvatski seljački pokret, Radić odlazi 1925. u Beograd sklapa sporazum s Pašićevom radikalnom strankom, kojim se je odrekao republikanizma i priznao Vidovdanski ustav i vidovdansku Jugoslaviju. Pritom je stranka promijenila naziv od Hrvatske republikanske seljačke stranke u Hrvatsku seljačku stranku (HSS). Neki jugoslavenski orijentirani Hrvati idealistički su vjerovali da će se sve pogreške popraviti. Tako Ivan Meštrović 1925. u New York-u izjavljuje, da vjeruje u trajan opstanak i lijepu budućnost Jugoslavije, zaboravljajući na stvarnost koja je postojala na štetu Hrvatske. Pokušavali su smiriti Hrvate strahom od vanjskih neprijatelja i isključivali su svaku mogućnost federacije Jugoslavije proglašavajući takvu mogućnost najvećom jugoslavenskom nesrećom. Lujo Vojnović, deklarirani jugounitarist, na izbornoj skupštini Demokratske stranke u Dubrovniku 16. ožujka 1923. godine uvjeravao je publiku da postoji jedan jugoslavenski narod, da su naziv Hrvat, Srbin i Slovenac postali regionalne oznake na kakve se nailazi u Italiji i Njemačkoj, da je federacija besmislica, a Radićeva republika da je jedan djetinjast san. Stjepan Radić, međutim, i nadalje napada i kritizira velikosrpsku politiku, ističući da se pod jugoslavenskom formom u Jugoslaviji stvarno vodi velikosrpska politika, da se Jugoslavija stvarala i razvijala prema velikosrpskoj zamisli. On je 1924. godine javno naglasio, da Hrvatima nije nitko stavio

~ 320 ~

Osjećajući u njemu smrtnu opasnost za velikosrpstvo, Beograd se odlučuje likvidirati ga. Učinio je to Puniša Račić, Srbin i pristaša Radikalne stranke, smrtno ga ranivši u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. godine, od čega je 8. kolovoza iste godine umro. Tom prigodom prilikom atentator je ubio Pavla Radića, a teško ranio zastupnike HSS-a Pernara, Basaričeka i Granđu. Atentat je bio proračunato izvršen s ciljem da se ukloni iz života Stjepan Radić i time obezglavi hrvatski narod. Po Zvonimiru Kulundžiću, povjesničaru, atentat je bio pripremljen na Dvoru. Ubojstvo Radića doživjelo se kao atentat na hrvatski narod. Radićevo ubojstvo djelovalo je na izmjeni stajališta u Katoličkoj Crkvi. Nakon Radićevog ubojstva Katolička Crkva se sve zapaženije priklanja HSS-u. Sarajevski nadbiskup Šarić se nakon atentata prvi od crkvenih velikodostojanstvenika stavio na stranu Radića (dok je Radić još bio živ) smatrajući ga jedinim vođom hrvatskog naroda. Kad smo već kod ovog pitanja, mora se naglasiti da je Stjepan Radić, unatoč njegovim političkim pogrješkama, bio jedan od najvećih političara u povijesti hrvatskog naroda, jer je njegov politički program ujedinio široke slojeve hrvatskog naroda. Pripada mu povijesna zasluga da je dovršio oblikovanje hrvatske nacije u modernom smislu unoseći u mase hrvatski osjećaj. Važno je još naglasiti, da je Stjepan Radić prvi organizator seljaštva. S bratom Antom osnovao je 1904. godine Hrvatsku pučku seljačku stranku, koja dalje mijenja naziv u Hrvatsku republikansku stranku, da bi najzad dobila naziv Hrvatske seljačke stranke. Ono što je važno pritom istaknuti je Radićev politički program koji počiva na čovječnosti, socijalnoj pravdi, zakonitosti i ustavnosti. Njegova ideja čovječnosti trebala bi zauvijek ostati moralni imperativ svake politike. ~ 321 ~

Ivo Matanović


Nakon atentata kralj Aleksandar htio je u prvo vrijeme nastalu državnu krizu riješiti amputacijom Hrvatske, ne prihvaćajući načelo federacije Jugoslavije, kao ni njegova velikosrpska sredina, koja je u tome gledala ugroženost za srpstvo. Ovdje treba spomenuti, da je u Srbiji bio ukorijenjen centralizam da nisu mogli shvatiti autonomne težnje drugih naroda. Ipak, nakon duljeg razmišljanja odlučio se za diktaturu, koju je uveo 6. siječnja 1929. godine smatrajući da su Hrvati mirotvoran narod, nesposoban da pruži otpor.

Vrijedno je podsjetiti da je Svetozar Pribičević, negdašnji velikosrbin iz Hrvatske, živeći u emigraciji u Parizu 1933. godine izjavio da je pod Aleksandrom „hrvatska individualnost takoreći pala na nulu, prosto je ukinuta“.

Diktatura je započela u znaku jugoslavenskog imena. Hrvati su, međutim, shvatili da je jugoslavensko ime samo ograda iza koje se krije nastavak stare velikosrpske politike. Neki hrvatski ideolozi jugoslavenstva podržavali su velikosrpske režime, a neki su čak i teoretski priznavali da su Srbi, premda su podrijetlom bili Hrvati. Primjerice, Milan Marjanović, književnik i publicist, vjerno je služio šestosiječanjskoj velikosrpskoj diktaturi, a negdašnji pravaš dr. Ante Tresić-Pavičić, koji je spadao u pravašku intelektualnu elitu, predstavljao se u Madridu kao veleposlanik Srbije, a ne Jugoslavije, izjavljujući još da se zbog Radića stidi da je Hrvat! Nadalje, Ivan Meštrović 1929. godine predvodio je delegaciju iz Zagreba kralju Aleksandru u Beograd da mu zahvali na uspostavi diktature, iako je morao znati za Aleksandrovo sudjelovanje u atentatu na Radića. Dr. Vlatko Maček, nasljednik Stjepana Radića na čelu HSS-a, pozdravio je šestsiječanjsku diktaturu kralja Aleksandra smatrajući da će ona omogućiti preuređenje države na način da će doći do rješenja Hrvatskog pitanja. Taj je događaj pozdravio naivnom izjavom: „Lajbek je raskopčan!“. Bila je to njegova politička pogreška. No, otrežnjenje je uslijedilo vrlo brzo. Katolička Crkva našla se u novoj državi u lošijem položaju od onoga koji je uživala u Austrijskoj monarhiji. Napose su se pogoršali odnosi između Katoličke i Pravoslavne Crkve za šestosiječanjske diktature, pa i kasnije, jer je vodstvo Srpske Pravoslavne Crkve novi režim shvaćalo kao svoje pravo da radi na pravoslavlju katolika. U pravoslavnom vjerskom tisku dosta se pisalo protiv Rimokatoličke Crkve, nazivana je sotonskom, a i sam patrijarh Varnava očekivao je od katolika da prihvate pravoslavlje. ~ 322 ~

Unatoč tome, neki su crkveni dostojanstvenici prilikom atentata na kralja Aleksandra u Marseju 1934. godine ne samo osudili taj atentat s kršćanskog gledišta kao čovjekoubojstvo, nego su iskreno žalili za njegovim nestankom kao kralja Jugoslavije. Bol za Stjepanom Radićem, kojega su i njegovi protivnici za života smatrali vođom hrvatskog naroda, nije bila toliko izražena. Zagrebački nadbiskup Antun Bauer tugovao je za vladarom besprimjerne požrtvovnosti i ljubavi za domovinu, diveći se njegovim najplemenitijim nastojanjima oko blagostanja države. Biskup Klement Kvirin Bonefačić ponosi se njegovim velikim djelom i velikom baštinom koju je kao otac predao svojoj djeci. Šibenski biskup Jerolim Mileta jadikuje kako narod nije pogodila teža nesreća i kako nikad jača bol nije zahvatila naše duše (Ivan Mužić). Lojalno držanje Katoličke Crkve razumljivo je kroz njezino tadašnje uvjerenje da će se crkveni položaj u Jugoslaviji konačno povoljno za nju riješiti konkordatom, koji je nakon dugog pripremanja bio sklopljen 25. srpnja 1935. godine između Vatikana i vlade kraljevine Jugoslavije. Da bi konkordat stupio na snagu morala ga je prethodno ratificirati Narodna skupština i Senat. Narodna skupština ga je 1936. godine ratificirala, ali su velikosrpski krugovi, vođeni od patrijarha Varnave, onemogućili ratifikaciju u Senatu. Štoviše, Pravoslavna Crkva anatemizirala je sve one svećenike koji su u Narodnoj skupštini glasovali za konkordat, a svjetovnjacima je uskraćena krsna slava i pogreb, što je praktično značilo izopćenje iz Crkve. Srpski politički krugovi htjeli su sklapanjem konkordata pasivizirati Katoličku Crkvu i dezinteresirati i Crkvu i vjernike na hrvatskom nacionalnom području. Odbijanje prihvaćanja konkordata izazvalo je potpuno i konačno razočarenje u katoličkim crkvenim krugovima i slom njihovih očekivanja dobra za Katoličku Crkvu u Jugoslaviji. Vlatko Maček je za gospodarsku, kulturnu i političku slobodu i samostalnost Hrvatske, ali u okviru Jugoslavije. U tom smislu je bio sporazum Maček - Cvetković iz 1939. godine, koji je doveo do Banovi~ 323 ~

Ivo Matanović


ne Hrvatske, kao autonomne Hrvatske. Ali taj sporazum beogradski parlament nije prihvatio, kao što nije prihvaćen konkordat. Još prije beogradskog puča, i za vrijeme puča 1941. godine, srpski nacionalisti su govorili da će Banovina Hrvatska nestati i da će ponovno biti uspostavljena unitarna i centralistička kraljevina Jugoslavija. Puč od 27. ožujka 1941. godine doveo je - kako znamo - do raspada versailleske Jugoslavije.

Problem je bio tada, a možemo reći i još danas, nacionalni identitet zbog podaničkog mentaliteta. Potrebna nam je promjena mentaliteta, moramo se osloboditi kompleksa inferiornosti i varljive nade da će nam drugi pomoći! Najzad, valja imati na umu, a i upozoriti na mudru izreku: „tko iz povijesti nije ništa naučio, mora je ponoviti“. Do kada?

Mora se ovdje istaknuti, da je razdoblje prve Jugoslavije do uspostave Banovine Hrvatske (1918. do 1939.) proteklo u znaku privilegija za Srbe, da je Jugoslavija državotvorno i ekonomki funkcionirala na dominaciji Srba i da su oni bili vodeća nacija. A sve to ne toliko njihovom zaslugom, koliko našom, Hrvatskom, krivnjom i naivnošću. Iz ovog kratkog prikaza smijemo zaključiti, da su vanjski faktori doprinijeli stvaranju prve Jugoslavije, ali sigurno ti vanjski krugovi ne bi nikad uspjeli da nije bilo zabludjele hrvatske inteligencije, zadojene nacionalnim romantizmom.

Literatura: Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskog naroda Sudland (dr. Ivo Pilar): Južnoslavensko pitanje Antun Barac: Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije Josip Horvat: Supilo, život jednog hrvatskog političara Josip Horvat: Politička povijest Hrvatske Ivan Mužić: Hrvatska politika i Jugoslavenska ideja Ivan Meštrović: Uspomene na političke ljude i događaje Jugoslavije Vladimir Košćak: Život i misao Stjepana Radića

Istine radi valja reći, da jugoslavenska ideja nije bila živa u širokim narodnim slojevima, seljaštvu, bila je to - kako je već spomenuto - ideja jednog djela ili većeg djela hrvatske inteligencije. U ono doba hrvatski se narod razlikovao od svoje inteligencije, koja je zapravo jedina vodila i bavila se politikom. Tu ideju nisu nam nametnuli stranci, nego Hrvati koji su mislili da su Hrvatska i hrvatski narod previše slabi da bi se mogli oduprijeti germanskom, mađarskom i talijanskom pritisku. Naivno su vjerovali da će se u zajednici sa Srbima moći bolje održati kao narod. Nisu, treba naglasiti, shvaćali svu težinu takve pogrešne politike, koja je hrvatskom narodu prouzročila velike ljudske i materijalne žrtve. Očito nisu ništa učili i naučili iz pogrešaka prošlosti! Hrvatski intelektualci, koji artikuliraju nacionalizam i koji predstavljaju naciju pred svijetom, a osobito pred Europom, bili su onda, kao i danas, politički razdijeljeni u temelju. I onda, kao i danas, među našim intelektualcima postojala je i postoji velika razlika u temeljnim odrednicama o tome čemu teži hrvatski narod, što je najvažnije za njegovu budućnost.

~ 324 ~

~ 325 ~


SUZANA KUNAC I DAMIR PILIĆ - REAGIRAJU NA NAPIS I. MATANOVIĆA «DOBRO SROČENA POLITIČKA MUĆKIJADA»

SD Magazin, 29. III. 2003.

HAJdE dA MUĆKAMo ZAJEdNo

Upravo iščitavamo tekst iz Slobodne od prošle subote «Dobro sročena politička mućkijada», jednog Zadranina - gospodina Ive Matanovića, koji nam po drugi put pokušava podmetnuti svoje «kukavičje jaje» i to sve, opet, potkrijepiti našom navodnom mržnjom prema Zadru i Zadranima. Da ne bi zamarali čitatelje, moramo odmah reći da ovo Matanovićevo reagiranje nema nikakve veze s našim tekstom «Imat srce lava», a s kojim Matanović navodno polemizira. Velimo «navodno», jer ni uz najbolju volju, niti nakon višekratnih čitanja i iščitavanja, ne uspijevamo pronaći vezu između našeg teksta i Matanovićeva reagiranja. U većem dijelu svoga reagiranja, naime, čitatelj Matanović izlaže neku svoju autorsku priču čiji su likovi franački vođa Karlo Veliki, bosanski filozof dr. Esad Ćimić, hrvatski knez/kralj Tomislav i stanoviti državljanin SRbije - Vojvodine Blaško Gabrić, te je očito da naše istraživanje budi u Matanoviću interesantne autorske potencijale. Vrlo je mali dio Matanovićeva teksta posvećen onome na što on navodno reagira, tj. našem tekstu. Ali, avaj! - i to malo činjenica i brojki Matanović do te mjere iskrivljava i falsificira da čovjek može jedino podignuti obrve i reći: «Čovječe kojom je volšebnom tehnikom mišljenja došao do ovoga?!

«Prije nego nešto preciznije rečem o podmetnutoj anketi, koja graniči sa znanstvenom fantastikom, citirat ću još jednom dijalektički dobro sročenu političku «mučkijadu», a ona glasi: Suvremeno dalmatinstvo se najzornije gleda u snažnom osjećaju regionalne pripadnosti, kao i u gotovo ljubavnom odnosu prema zavičaju, pri čemu postoji jasna svijest da je dalmatinstvo samo dio šireg mediteranskog mozaika koji ima svoju tradiciju, mentalitet i temperament». Tu Matanović dodaje i svoj komentar naše «dijalektički dobro sročene mućkijade», pa kaže: «Za neuko ili polupismeno stanovništvo sasvim dovoljno da nasjedne ovoj umilnoj političkoj floskuli». Hoćemo od početka, gospodine Matanoviću? Hajde da zajedno prođemo kroz našu «umilnu političku floskulu», da izravno vidite kako to mi «mućkamo»! Dakle, ta naša rečenica o suvremenom «dalmatinstvu» koju citirate istaknuta je u podnaslovu teksta «Imat srce lava», na vrhu 20. stranice («SD», subota, 08. ožujka 2003.), i ima točno pet novinskih redaka. Imate li tu stranicu u rukama? Odlično. Sad svrnite pogledom nekih 7 cm niže, blago ulijevo, sve do sredine stranice, gdje će te vidjeti jednu tablicu. Ne možete je promašiti, jer je to jedina tablica na stranici 20. Vidite tablicu? Odlično. Kao što vidite, naslov tablice glasi: «Što za Vas znači «dalmatinstvo»? Jasno vam je da su u tablici izloženi odgovori naših ispitanika na to pitanje, grupirani u nekoliko kategorija. Sad idemo pročitati nazive prvih pet kategorija, koje, kao što vidite u desnoj koloni tablice, zajedno pokrivaju 83 posto odgovora naših ispitanika! Evo, da se ne mučite, ja ću ih pročitati naglas:

Nakon detaljnog iščitavanja teksta «Dobro sročena politička mućkijada» uspjeli smo pronaći svega jedan jedini pasus u kojem se barem spominje išta što ima ikakve veze s našim tekstom. Radi lakšeg praćenja, taj Matanovićev pasus donosimo u cijelosti:

Prva kategorija je «Regionalna pripadnost», dobila je 31 posto glasova. To znači da je 31 posto naših ispitanika na pitanje što za njih znači «dalmatinstvo» dalo odgovore koji se mogu podvesti pod navedenu kategoriju. Idemo mi dalje na drugu kategoriju. Ona se zove, vidite, «Emotivna vezanost za zavičaj» i pokriva, vidite, 20 posto odgovora.

~ 326 ~

~ 327 ~

Ivo Matanović

Treća kategorija je «Dio mediteranstva». Koliko ona odgovora pokriva? Trinaest posto? Bravo, gospodine Matanoviću, vidite da nam ide. Četvrta kategorija je «Mentalitet/temperament», obuhvaća 10 posto odgovora. I konačno, peta kategorija je «Korijeni/tradicija». Devet posto odgovora, tako je. Evo ga, gospodine Matanoviću, pred samim smo krajem! Ostalo je samo da napišemo podnaslov, u kojem bi smo u pet novinskih redaka morali sažeti što su naši ispitanici odgovorili na pitanje «Što za vas znači dalmatinstvo?»

SVEĆENICI, POLITIČARI I RENDGENOLOZI

Piše: Baldo Jurišić, Trpanj na Pelješcu Slobodna Dalmacija, 18. 10. 1999.

ISPovJEdI SE, PA RECI - HoP!

Onaj tko tvrdi da smo mi, članovi Liberalne stranke Vlade Gotovca agresivni i da želimo manipulirati Crkvom, ja mu od srca preporučujem da se što prije ispovjedi, pa onda neka ga pričesti tko hoće U ovom presudnome predizbornom vremenu, prepunom političkih događanja i trikova, dogodio se još jedan čudan i neobičan događaj.

Hoćete probati sami? I? Jel kužite sad? Ma da, jednostavno je: uzmete pet najčešćih kategorija odgovora, sa strane nasjeckate par zareza i onda sve to mućkate dok se dijalektički dobro ne sroči i ne ispadne jeftina politička floskula. Onda servirate čitateljima. S tim da morate računati da će se među čitateljima zasigurno naći i poneki Matanović. Suzana Kunac Damir Pilić

Nadbiskup Marijan Oblak odbio mi je dati pričest (2) to je podnaslov a naslov glasi: Tereza u raljama Inkvizicije, SD Tribina 4. listopada 1999. godine. To se dogodilo zastupnici u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabora gospođi Terezi Ganza - Aras na misi u Pagu. Vjerojatno se zastupnica Aras i nadbiskup Oblak dobro poznaju pa ja ne bih ulazio u ocjenu njihovih međusobnih političkih i vjerskih odnosa. Samo mogu reći da sam ostario ali da za takav slučaj nisam nikada čuo. Ono što ne mogu prešutjeti to je tekst na istoj stranici i o istoj temi gospodina Ive Matanovića. On tvrdi: «da se agresivni Gotovčevi liberali u grču predizborne utrke pokušavaju i u crkvu uvući, odnosno i s njom manipulirati…» itd. Pošto sam član LS mogu reći da me ta netočna, nepristojna, maliciozna i zločesta tvrdnja (mogu li vjernici biti zločesti) doista uvrijedila. Mogu reći i za gospodina nadbiskupa i za gospođu zastupnicu da narodna mudrost govori kako jedna lasta ne čini proljeće. Gospodin Matanović generalizira kao da je vodstvo i sve članove LS pregledao. Ako bi mu uspjelo i to ostvariti, uvjerio bi se da mu treba poći, na ispovijed i to možda čak do Vatikana.

~ 328 ~

~ 329 ~

Ivo Matanović

Druga tvrdnja gospodina Matanovića je vrlo simptomatična, kojom on tvrdi: «Gospođo zastupnice, nije Vama ni do kakve pričesti, nego do stranačke promidžbe, a pogotovo kad znate da kamo god se kreću visoki crkveni dostojanstvenici da su tamo po običaju i TV kamere… «, itd. Dakle stranačka se promidžba obavlja i u crkvi (zato su tamo po običaju TV kamere) a ja sam mislio da su se bivši komunisti, kada ih vidim najbliže oltaru, obratili i postali iskreni vjernici i da se u crkvi skrušeno mole Bogu. Moram priznati da sam krivo mislio zato što bi se ti ljudi u crkvi najbliže oltaru na visoki državnim funkcijama - kako piše gospodin Ivan Supek - morali voditi prvom biblijskom zapovijedi: ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja mislim da oni to ne rade. Što gospodin Matanović misli, ne želim tvrditi, ali bi se moglo reći - zna se. Zastupnica Aras je u zakonodavnoj vlasti države, a nadbiskup Oblak u službi Rimokatoličke crkve i neka oni rade svoje poslove a ono što ja najviše želim jest da država u funkciji službe svom narodu i građanima to obavlja demokratskim i civiliziranim metodama a svim vjerskim zajednicama omogući da slobodno djeluju. Onaj tko tvrdi da smo mi članovi LS-a agresivni i da želimo manipulirati Crkvom ja mu od srca preporučujem da se što prije ispovjedi, pa onda neka ga pričesti tko god hoće. Zašto sam napustio vladajuću stranku Odmah u početku bio sam član HDZ-a, ne zato što sam nacionalist, već zato što sam demokrat. U demokraciji se ostvaruju nacionalni interesi, poštuju vjerski osjećaji i običaji a u nacionalističkoj državi za demokraciju mjesta nema. Kad sam doživio da sam na izbornom skupu našeg ogranka glasovale časne sestre i župnik, ja sam definitivno napustio HDZ. Naravno i radi svega onoga što se je tada dalje događalo i još uvijek događa, to gospodin Matanović dobro zna, LS je dizao svoj glas za demokraciju, za promjene i upravo radi toga sam postao član LS. Jeli netko manipulira s crkvom u Hrvata i tko je taj, to vjernici i ostali građani birači dobro znaju kao što zasigurno znaju da to ne čini Liberalna stranka. ~ 330 ~

Ivo Matanović Regional, 26. veljače 2003.

SvI NAŠI ŠTRAJKovI

Enciklopedijski rečeno «štrajk je kolektivno odbijanje rada kao oblik pritiska radnika na poslodavce u svrhu zadovoljavanja zahtijeva ekonomske ili političke prirode». Tako veli leksikon, koji ovoj definiciji još dodaje, da je štrajk i politička borba radničke klase i proletarijata koji se u svakoj prigodi može suprotstaviti svome poslodavcu da ga spriječi da ga klasno ne iskorištava i materijalno ne obezvrjeđuje njegov rad. Lijepo rečeno, ali ipak «klasno» nedefinirano. Ovdje nije precizno objašnjeno, tko kome pripada, jer mi imamo raznih profesija koje se staleški grupiraju i tako postaje «klasa». U našem slučaju, posljednji štrajk liječnika možemo svrstati pod kategoriju političkog štrajka, a nikako radničkog «klasnog jer je očito da su ga komunisti sami protiv sebe organizirali, kako bi urbi et orbi svojim vanjskim mentorima, prije 3. siječnja 2000. godine ispunili obećano, a kako svoja obećanja do ovog momenta nisu ispunili ni jednim ni drugima - mentorima i biračima, izmislili su unutarnjeg neprijatelja, (hrvatski nacionalizam) i tako, opet, njega pred biračima osudili da su upravo oni krivi za neispunjeno predizborno obećanje. Posljednji štrajk liječnika je očit dokaz da je udar na državu smišljen i precizno odabrana «klasna» grupacija koja će rasplakati bolesnike i sve one koji misle da su liječnici «svete krave» u koje se ne smiju dirati. Kako u nas, sudeći po javnim reakcijama, ima više «bolesnih» nego zdravih, nije bilo teško organizatorima da ovim bleferskim štrajkom omekšaju ucviljeni narod i od njega uzmu još nekoliko milijardi kuna za povećanje plaća liječnicima, a sebi osiguraju sigurne birače na predstojećim izborima. Iz čijih će se džepova sve to platiti, «ucviljeni narod» o tome nije puno razmišljao. Neka plati država, a država je netko drugi, pa što ih onda briga. To su, nažalost, razmišljanja većine običnih ljudi koji ovakvim rezovima sami sebe pljačkaju, a ne državu, kako oni misle. ~ 331 ~

Ivo Matanović


Interesantno ja da hrvatska desnica ili oporba sa desnice o svemu tome šuti, ne reagira na vrijeme. Njima je, izgleda, stalo do toga da se narod pljačka, a sa neredom misle, valjda, da će se dočepati vlasti. Malo morgen, sve će se dogoditi suprotno od očekivanog. Komunisti će i ovoga puta nadigrati «Hlebince» sa desnice i prevarom svog vlastitog naroda, sjesti mu na grbaču za još, barem, četiri godine.

Barem danas je to moguće, jer imamo ustavnu demokraciju i pluralističko ustrojstvo države. Izađimo svi na izbore i izaberimo najbolje stranke pa zatim i ljude u njima, tek tada ćemo moći slobodno disati i uživati u plodovima svoga rada i bogatstva što nam je dragi Bog podario. Ako već štrajkamo, onda to radimo u krajnjoj nuždi. Najprije detektirajmo krivca (stvarnog poslodavca) i štrajkajmo protiv njega, a ne protiv države, što onda u konačnici ispada da štrajkamo protiv sebe samih.

Začuđujuće je, da neki naši grlati govornici kojima je hrvatstvo zanimanje na sve to šute. Čak što više odobravaju sve učestalije nemire i štrajkove, misleći, opet naivno, da će se komunisti sami urušiti, a njima na pladnju donijeti pobjedu. Takovo jedno razmišljanje čuo sam nedavno od zastupnika Ante Kovačevića, a nešto ranije i od Ante Đapića. I u grupaciji HDZ-a razmišljaju nešto slično, ili nikako. Oni su preokupirani sa podjelom fotelja, ako na vlast dođu, a na vlast će doći, prirodnim urušavanjem komunističke koalicije, vele mi neki nadobudni hadezeovci, koji su već sada po selima počeli tamburati i pjevati bećarce. Dok oni računaju na euforiju svekolikog hrvatskog pučanstva dotle im komunisti pred nosom ubiru političke poene, i to vrlo na perfidan način - na način što sve po njima organizirane štrajkove najprije deklarativno javno osude, a zatim im isplate traženo. Narodskije rečeno, iz jednog džepa izvade im novac (putem poreza), pa zatim te iste novce preko štrajka stave im u džep i tako u nedogled.

Državu treba čim prije, gospodarstveno, razdržaviti. Njena je zadaća u kapitalističkom sustavu, sigurnost zemlje i zakonitost svih njenih državljana, a ne biznis preko kojeg se razvija korupcija, nepotizam, pa onda i direktna pljačka vlastitog naroda.

Ovaj prikaz o hrvatskoj zbilji danas ne bi bio potpun, kada ne bi spomenuli i glavnog autora «igara bez kraja», bravara Josipa Broza koji je punih četrdeset pet godina zabavljao narod sa izmišljenim unutarnjim neprijateljem i tako ga od glavnih problema usmjeravao u suprotnom smjeru. Mora mu se priznati, to je vrlo uspješno radio. Dakle, neku novu paradigmu njegovi sljedbenici nisu trebali izmišljati, nego primijeniti onu staru koju im je veliki vođa ostavio, pa nije nikakvo čudo što i naš «vrli» predsjednik, svako toliko, to isto radi. Ponovimo još jednom, da nije problem u komunistima, što se snalaze, kako se snalaze, već je veliki problem u mentalnom sklopu svih Hrvata i Hrvatica koji ne mogu shvatiti suštinu problema i da mu se adekvatno suprotstave.

~ 332 ~

~ 333 ~


SKUPINA UTEMELJITELJA OBILJEŽILA SEDMU OBLJETNICU HDZ-A

N. Pavić Ivo Matanović

Želimo vratiti ugled HdZ-u!

Mi nismo politička frakcija, nemamo bilo kakvih političkih pretenzija, ne želimo rušiti bilo koga, već samo želimo pomoći HDZ-u, čiji je ugled znatno poljuljan, da što uspješnije prođe naredne izbore, jer je to jedina stranka koja može voditi Hrvatsku. Pod tim motom prošlog ponedjeljka skupina osnivača HDZ-a predvođena Vicom Profacom, dr. Nikolom Jakšićem, Antunom Brkanom, Brunom Fuzulom i Hrvojem Matanovićem obilježila sedmu obljetnicu osnivanja HDZ-a u Zadru kojoj je bilo nazočno pet od sedam članova prvog Općinskog odbora HDZ-a. Podvukavši neosporne povijesne uspjehe HDZ-a, Vice Profaca je naglasio: - Naš bi skup trebalo smatrati apelom da se pokuša pomoći HDZ-u koji mora povratiti izgubljeno povjerenje u narodu jer jedino to jamči izbornu pobjedu. Gubljenje ugleda HDZ-a kulminiralo je prošle godine krivotvorenjem stranačkih izbora koje je pokazalo kako ovakav HDZ u kojem temeljni ogranci ne rade, a rade samo Županijski i Gradski odbor sliči radu glave koja nema tijelo. O svim svojim potezima informirao sam i Glavno tajništvo, ali radikalnih reakcija nije bilo, samo je rečeno kako bi to bila šteta za stranku pred izbore. Mislio sam, ipak, kako je sad baš ovo vrijeme kada HDZ-u treba pomoći, jer ovakav HDZ u Zadru je lakrdija.

~ 334 ~

Mi nismo za to da 200 obitelji koje su se obogatile kao sluge jugokomunističkog sustava budu vlasnici države, a da svi ostali budu raja među kojom se nalazi i velik broj ljudi koji su od početka sebe ugradili u HDZ, a koji danas nigdje nema, među ostalim je rekao Profaca po kojemu bi narodu bilo još gore pobijedi li na izborima nekvalitetna oporba. - Borili smo se za samostalnu državu, demokraciju i uspostavu države. Državu bez sumnje imamo, ostalo - samo djelomice - rekao je dr. Nikola Jakšić, koji je također ukazao na nerad temeljnih stranačkih ogranaka što dopušta stranačkim forumima da se ponašaju kako hoće, te da stranku rastrojava borba za vlast. Opet čujemo jezik unutar kojega su svi drugi neprijatelji što je diskurs unesen u HDZ, a to omogućava da se ovaj skup proglasi - nelegalnim. Čovjek koji je to izgovorio zarobljenik je tog jezika, on u sebi vidi inkarnaciju ukupne vlasti, kazao je Jakšić ne vidjevši gotov recept kako pomoći HDZ-u. Nije najvažniji postotak na narednim izborima nego to da dobijemo stranku čijeg se djelovanja nećemo sramiti, završio je svoje izlaganje Nikola Jakšić. Hrvoje Matanović je istaknuo kako su se «stari kadrovi iz bivšeg režima ubacili u sve državne strukture» i naglasio kako «pobjednicima pripadaju i stanovi i dionice i koncesije, a ne jugodirektorima». U raspravi su također sudjelovali i Boško Bušljeta i Šime Vukić koji su govorili o odnarođivanju HDZ-a kojemu treba pomoći da nađe izlaz iz slijepe ulice. Vice Profaca je na koncu iznio zaključak ovog skupa: treba poništiti prošlogodišnje i održati izvanredne stranačke izbore. Sličan je skup najavljen za siječanj.

~ 335 ~


Ma kakve ustaše. To su jadnici kao i mi. Oni su beskućnici - većina njih, a mi smo, i ako u vlastitim kućama, isto tako u nemilosti. Nemamo posla i svi zajedno živimo od raznih humanitarnih donacija. Mlađi Srbi žive, uglavnom od naših penzija, a kad mi poumiremo, ne znamo od čega će dalje živjeti…?

Starac se raspričao, ali ja ga nisam imao vremena više slušati, pa sam ga morao napustiti, rekavši mu na odlasku, da ću ga drugi puta posjetiti i malo više popričati - možda i za novine, ako priča bude interesantna i ako ne budete lagali kao i 1995. godine. Ovo je samo usputno, što mi se nametnulo kao uvod u neku drugu priču o Srbima povratnicima, a glavni cilj mi je Gospić i posjeta dr. Anti Paveliću. Da, dobro ste pročitali. Išao sam u posjet pravom pravcatom Anti Paveliću, kojeg nisam vidio još od 1970. godine, kada sam morao napustiti Gospić i preselit se malo južnije - u Zadar. Stigavši u Gospić, odmah na autobusnom kolodvoru prišao sam jednom postarijem čovjeku, koji mi se, na prvi pogled, učinio poznatim, i pitam ga, gospodine da li vi znate Antu Pavelića doktora, koji ima, otprilike, isto toliko godina koliko i vi? Začuđeno, najprije me ovaj starac dobro odmjerio od glave do pete te mi oštro reče. Slušaj te vi, dragi gospodine, ja vam nisam za nikakovu zajebanciju, a tog gospodina kojeg vi tražite nećete naći u Gospiću. On vam je već davno umro i to ne u Gospiću niti u Hrvatskoj, već u Španjolskoj, ponosito će starac. A ako baš njega tražite i želite vidjeti, dođite za koju godinu kasnije, tada ćete ga vidjeti, barem njegove posmrtne ostatke koje mislimo prenijeti iz Španjolske u njegovo rodno mjesto - u Krivi Put. Ubacujem se u razgovor. Ma kakovi Krivi Put, on je rođen u Bradini, u Hercegovini. Jest on, ali nije mu otac tamo rođen, već u Krivom Putu. Znači, Pavelić je Ličanin? Da, moj gospodine, žustro mi uzvrati starac. On vam je naše gore list i mi ga se ne odričemo ni po koju cijenu, a kad se on vrati, sad već pojačanim glasom govori mi, tad će Hrvatska opet imati pravu i pravnu državu, il’ u suprotnome, neće je biti. Slušajte mene, Danu Dangubu iz Lovinca koji vam nikada ne laže, nastavlja dalje. I tko zna dokle bi još veseli Danguba sa mnom dangubio, da ga nisam naprosto drsko zaustavio i prešao na konkretno ono, zašto sam ustvari i došao u Gospić. Danu sam ostavio da sam ide kod Marka na Pazariško pivo, kojeg ovog puta ne smijem besplatno reklamirati, a osim toga, Dane Danguba niti ne može mi puno pomoći da pronađem koga tražim - Antu Pavelića zvanog Tubicu, naprosto zato jer nije pravi Gospićanin. I, da vam pravo kažem, nije mi se s Danom Dangubom išlo u gostionicu «Kod Marke», kamo me je pozivao, i to ne zato, što ne bi posjetio poznatu u uljudbenu gostionicu «Kod Marke», već zato što sam već godinu dana apstinent od svih poroka, a moram održati i zadato si obećanje - da so sljedećih izbora ne konzumiram ništa od opijata; alkohola, kave, cigareta i onog drugoga…

~ 336 ~

~ 337 ~

PRIČICE SA PUTA PO LICI

Ivo Matanović

SRBIN đURo I «PoGLAvNIK» ANTE PAvELIĆ

Za vrijeme mog nedavnog boravka u Lici, kako to obično biva, najprije sam posjetio moje stare prijatelje koje nisam vidio još od prije ovog rata. Ovog puta cilj mi je bio samo do Gospića, ali eto, neplanirano, svratio sam i u Gračac, gdje sam se zadržao nekoliko sati, s namjerom da nekoga od ranijih poznanika sretnem. I, šetajući tako Gračacem, uzalud sam se okretao na lijevo i desno, da vidim nekoga od mojih ranijih poznanika. Istina, na ulicama sam vidio puno ljudi, ali sve su to bili mlađi i meni nepoznati. Znao sam odmah da to nisu Ličani, već doseljeni Hrvati iz Bosne i po neki stariji Srbin povratnik. Srbe nije bilo teško prepoznati, jer njihove face dobro su mi se uvukle u pamćenje još od ranije, osobito one koje sam, nakon nekoliko dana poslije «Oluje», vidio u logoru-stacionaru u Gračacu i u Zadru. Buljeći tako u masu prolaznika primijetio sam jednog starca, koji mi se učinio dobro poznatim još iz «Olujinih» vremena, pa sam mu odmah prišao i upitao ga za nekoliko informacija, koje su me, tek tako, zanimale. Najprije sam se predstavio, a zatim upitao ga: «Jeste li Vi Đuro Obradović?» Pogledavši me malo začuđeno, odmah mi odgovori: «Da, jesam, samo nisam siguran da li sam onaj koga vi tražite». Ja mislim da si ti onaj (prešao sam na «ti» radi starog poznanstva a i radi toga da ga malo «otkačim» da slobodnije govori), koga sam 1995. godine u stacionaru u Zadru intervjuirao. Sjećaš li se, tada si mi rekao, da si cijeli rat proveo u Bruvnu i Mazinu, gdje si navodno čuvao oce? «Jes’, neđelje mi. Sjećam se vrlo dobro. Tada si kušao hranu iz istoga kazana koju su nama davali i rekao si da nas previše dobro hrane.» Jesam li lagao, odgovorim mu? Bogami, njesi. Bilo nam je bolje nego u Banja Luci, kamo smo poslije otišli. A kako vam je sad, pitam ga dalje. Jeste li zadovoljni sa «ustašama» koje ste ovdje zatekli?

Ivo Matanović

Udaljivši se od mog, sad već dobrog prijatelja Dane Dangube, malo dalje upoznam još jednog drugoga «Dangubu» koji me je u trenu prepoznao i veli mi. Ma, gdje si ti meni, zete naš. Znaš da sam ti prezime zaboravio, a po imenu, mislim da si ti onaj Ive što je u DIP-u radio (Drvno industrijsko poduzeće). Je, je, dragi moj Stipane, samo ni ja nisam baš siguran da si ti onaj Stipan iz Kaniže. Ma kako da nisam. Znaš da smo skupa u DIP-u radili. Ja sam klade valjao, a ti si šefovao. Ma, nije važno što je tko u ono vrijeme radio, već tko je sa kim prijateljevao. Eh, ova ti je dobra, brzo mi uzvrati Stipan. Sad znam da si onaj isti od prije trideset i kusur godina i zgrabi me ispod ruke da idemo negdje «zaliti» naše ponovno viđenje i da malo poljudikamo, kako je znao uvijek reći, ali me upozorava da ne idemo «Kod Marke», jer taj dan bio je petak, kada je gospićki sajamski dan i kad je «Kod Marke» sve puno veseljaka - mudraca iz Lovinca i Sv. Roka te Pazarištana koji se uvijek, kad se nađu skupa, međusobno nadmudruju, tko će komu više podvaliti. Dakako, radi se o trgovini, a kada se trgovina «pogodi» onda se, po običaju, mora i zaliti pogođeno. A kad se dobro zalije, tada se, nerijetko, dogodi da kupac i prodavatelj ostanu praznih džepova, jer kupljeno se mora ponovno preprodati, da bi se podmirili računi «Kod Marke» i tako od vajkada pa sve do današnjih dana. E, kad je tako, velim mom Stipanu, nećemo k Marki, ali nećemo ni drugdje, jer ja sam apstinent, izvlačio sam se kod upornog Stipana kao i kod Dane Dangube, pa smo tako obojica obvezatno ličko «zalivanje» odgodili za neku drugu prigodu. Još smo neko vrijeme, šetajući Gospićem popričali, a o čemu drugom, nego u politici. Ovoga puta svoju misao usredotočio sam na Antu Pavelića. Ne više na poglavnika Nezavisne Države Hrvatske iz onih vremena, već na Antu Pavelića zvanog Tubica, kojega su Gospićani, od milja često oslovljavali i sa Poglavniče, a kojega je ta umilna titula na žalost skupo stajala. Nakon što je od gospićkih gadova dobro pretučen, završio je na psihijatriji u Zagrebu, a potom, kako sam od Gospićana čuo, smjestili su ga negdje u starački dom. Nisam uspio doznati gdje se nalazi točno, ali obećavam čitateljima da ću to ubrzo saznati i nešto više o njemu, nadam se ugodnijeg, reći. O našem dragom gospićkom «Poglavniku» Anti Paveliću - Tubici, možda prije nego će moj sugovornik iz ove priče Dane Danguba i njegovi istomišljenici uspjeti iz Španjolske prenijeti posmrtne ostatke pravog dr. Ante Pavelića, čiji duh još nije isčezao iz srca Ličana. Zadar, studeni 2002. g. ~ 338 ~

Ivan Matanović - Zadar objavljeno u Narodnom listu

Stranka umirovljenika komunistička farsa

Briga o umirovljenicima, a u predizbornoj promidžbi, dobila je takav odjek da čovjek, na trenutak pomisli da je Hrvatska jedina država na svijetu gdje o umirovljenicima država skrbi više nego svi ostali ili bolje rečeno, Hrvatska je najsocijalnija zemlja na svijetu a da pri tom po svojim državničkim atribucijama nije socijalistička. Bilo bi to hvale vrijedno da je praksa takova. No, na žalost, to je samo predizborno stranačko blejenje, a maloumnom i bedastom utjeha. U tom smislu i Stranku umirovljenika (HSU) komunisti su osnovali kao farsu kako bi se preko nje ponovno domogli vlasti i krenuli opet «Jovo nanovo» uravnilovkom, kako su zapravo radili punih 50 godina. Zato, dragi hrvatski umirovljenici, ne nasjedajte komunističkim floskulama jer i ovog puta oni su vješto, rekao bi i lukavo, pronašli prazan prostor u hrvatskom izbornom Zakonu te osnivanjem stranke, u njihovo ime, nametnuli se umirovljenicima kao njihove mesije, a da ih (umirovljenike) uopće nisu ništa ni pitali. U Zadru, primjerice, postoji Stranka umirovljenika već godinu dana i još desetak ogranaka koji svi zajedno idu na lokalne u koaliciju sa recikliranim komunistima (ASH, DA, SDAH, SDP, SDU i dr.) Ovdje se postavlja neizbježno pitanje, kako to da Stranka umirovljenika ne koalira, recimo, sa nekom drugom strankom s hrvatskim predznakom ili hrvatsko - nacionalnom strankom? Dakle, nije teško dokučiti, tko se komu dopada, samo je ostalo upitno zašto se sami umirovljenici oštrije i brojnije ne suprostave svojim samozvanim i samoizabranim mesijama?!

~ 339 ~

Ivo Matanović

Težak položaj umirovljenika nije rezultat i loša nebriga sadašnje oficialne vlasti već upravo obratno. Komunisti su za svojih 50 godina vladavine iscrpili sve što se iscrpiti u Hrvatskoj moglopa su tako 1990. g. predali (izgubili) vlast sa potpuno praznim fondovima. Ne pripadam vladajućoj stranci pa ju nemam ni posebnog razloga braniti, ali istinu i ovog puta moram reći. Sa potpuno naslijeđenim praznim fondovima Hrvatska je uspjela održati egzistencijalni optimum umirovljenika, a sada kada je rat pri završetku bit će isplaćen i zaostatak od cca 20% - koliko su zapravo umirovljenici zakinuti kroz proteklih 5 godina, a nikakovih 36 mirovina s kojima komunisti svjesno obmanjuju umirovljenike. Dodajmo još da je posebno zanimljivo da su čelnici zadarskih umirovljenika na čelu s g. Željkom Perovićem u svoju koaliciju uvrstili i muslimansku stranku (SDAH) na čelu sa Mustafa Šefik Nadarević koja se po ničemu «dobrom» ne razlikuje od ugašene Raškovićeve stranke SDS-a. To je svojevrsna ironija da Hrvatska stranka umirovljenika priziva u pomoć i one stranke iz inozemstva koje u svojoj matičnoj zemlji umirovljenicima isplaćuju mirovine, jedva, pedesetak DM mjesečno! Kažu da je u predizbornoj promidžbi dozvoljeno sve pa i manipuliranje sa starim i iznemoglim ljudima, ali kad je u pitanju hrvatsko dostojanstvo i opstojnost nacije onda je nedopustivo da nam se nedobronamjerni stranci miješaju u hrvatsku zbilju i «kritičare» po raznim strankama. Mislim da ovo spada u resor i domenu Hrvatske nacionalne sigurnosti, o čemu će vjerojatno i oni dati svoju prosudbu.

~ 340 ~

Ivo Matanović

Suradnja s bivšim komunistima je politički gaf

Smatramo da su članovi SDP-a u svoje kolo uveli i neke stranke koje po svom ideološkom programu njima ne pripadaju (HSS, HSLS, i donekle HNS), ali za jednokratnu upotrebu dobro će im doći. Bilo bi dobro da gospoda Vlado Gotovac i Dražen Budiša ozbiljno razmisle u koje su kolo svoju stranku uveli, a osim toga duboko su povrijedili one svoje kolege, bivše robijaše, koji ne misle kao i oni. Zbog spomenutih oporbenih udruživanja u zadnje vrijeme na hrvatskoj političkoj sceni, mi iz Hrvatskog društva političkih zatvorenika nismo zadovoljni, pa zato tražimo i zahtijevamo od naših članova Gotovca i Budiše da se javno očituju, jer još uvijek mi mislimo da je njihova suradnja s bivšim komunistima samo loš politički gaf. Poglavito se to odnosi na članstvo HSS-a, koje je, tradicionalno, svehrvatsko i antikomunističko. Mi iz HDPZ - ŽK u principu ne odobravamo prisluškivanje pučanstva, jer smo to i sami, ponajviše, iskusili na vlastitoj koži, ali kad je u pitanju očuvanje hrvatskog jedinstva i opstojnosti te nezavisnosti Hrvatske, tada su dopuštena zakonita sredstva pa i prisluškivanje osumnjičenih, jer to je, uostalom, praksa cijelog svijeta.

~ 341 ~


TEŠKE OPTUŽBE IZ HRVATSKOG DRUŠTVA POLITIČKIH ZATVORENIKA - ŽRTAVA KOMUNIZMA

U HDPZ - ŽK najavljuju i inicijativu za formiranje jedinstvene udruge hrvatskih političkih zatvorenika ne bi li se ovakve malverzacije spriječile.

Piše: Siniša Pavić

- Većina naših članova bila je osnivač HDPZ-a koje je u početku bila zaista nestranačka udruga. Sve se mijenja i dolaskom Kaje Pereković i Jure Knezovića koji nemaju ni moralne ni stručne kvalitete za vodstvo udruge - tvrde u HDPZ - ŽK. Dokaz za «moralnu nekvalitetu» Kaje Pereković njezini osporavatelji pronalaze u činjenici da je ona bila prvo osuđena na smrt, pa na 20 godina, da bi na koncu izišla iz zatvora samo nakon nekoliko godina, a to se, tvrde, «nije moglo bez revidiranja političkog stava i suradnje s vlastima».

«KAJA PEREKovIĆ oTIMA PRoRAČUNSKI NovAC»

ZAGREB - Hrvatsko društvo političkih zatvorenika nezakonito distribuira proračunski novac namijenjen za naknadu bivšim političkim zatvorenicima za vrijeme provedeno u zatvoru kao i socijalnu pomoć, decidiran je u četvrtak bio Marko Dizdar, predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika - žrtava komunizma. Svoje tvrdnje potkrijepio je nalazima revizije u Ministarstvu rada i socijalne skrbi za 1999. godinu. Pronevjerom se, tvrdi Dizdar, «bavi dobro organizirana klapa na čelu s bivšim vodstvom HDPZ-a Kajom Pereković i Jurom Knezovićem, potpomognuta bivšim ministrom financija Mijom Jukićem i nekadašnjom direktoricom Poštanske banke Ljerkom Ercegović, a sve uz pokroviteljstvo Vice Vukojevića i Anđelka Mijatovića». Sve je, objašnjava Dizdar, počelo 1996. godine dolaskom Jukića u Ministarstvo financija, a Kaje Pereković na čelo HDPZ-a. Jukić tada izrađuje, a Vlada prihvaća nezakonit naputak kojim se novac namijenjen zatvorenicima ne šalje direktno krajnjem korisniku, nego HDPZ-u. U HDPZ - ŽK tvrde kako se novac namijenjen odšteti nije sukladno banci okamaćivao, dok su se sredstva namijenjena socijalnoj pomoći, opet protuzakonito, okamaćivala, od čega su Kaja Pereković i Knezović dijelili, kako kaže Dizdar, sami sebi novčane nagrade velike i do 140.000 kuna. Na nezakonito baratanje novcem, koje se nastavilo i nakon promjene vlasti, HDPZ - ŽK upoznalo je i Ministarstvo rada i socijalne skrbi, Hrvatski sabor, MUP i predsjednika RH, no za sada nisu dobili nikakve informacije o eventualnim poduzetim mjerama. Stoga upućuje poziv svim oštećenim bivšim političkim zatvorenicima da im se jave kako bi pokrenuli tužbu i namirili svoju štetu.

~ 342 ~

~ 343 ~

Ivo Matanović - Zadar Zadarski list, 23. studenog 1999.

TKo JoŠ MoŽE TvRdITI dA U ZAdRU NEMA KoMUNISTA?

Tko još može tvrditi da u Zadru nema komunista? Pročitavši Zadarski list od ponedjeljka (15. 11. 1999.), na četvrtoj stranici, uočio sam bivšeg i sadašnjeg «druga», tada visokog državnog i partijskog šefa, Stipu Šuvara kako se opet pokušava nametnuti svekolikim svojim sljedbenicima, a i onim drugima, manje politički zrelima, kao alternativa novim kapitalistima, a sve to, dakako, preko tkv. radničke klase, a i Srba koji još uvijek podržavaju. Začudo, ovog puta lukavi Šuvar nije ni riječju spomenuo svog omiljenog idola Marxa… Pa, zaboga, zašto i bi kad je ionako s njim, a dobrim dijelom i njegovom ideologijom izgubio vlas i sramno otišao u ropotarnicu komunističkog smeća. Nije mi namjera da s ovim osvrtom, uopće, spominjem svog bivšeg dželata, već da skrenem pozornost Zadarskom listu na kontra reklamu koju će upravo s ovim objavljenim intervjuom dobiti kod svojih čitatelja. Ostavimo, dakle, političke mrtvace, neka i oni uživaju svoj marksističko titoistički «blaženi mir» i otvorenih očiju gledaju svoje žrtve kako se slobodno šeću svojom Hrvatskom, domovinom za koju su robovali, a mnogi od njih i svoje živote dali.

Ivo Matanović

TKo SE SANKCIJA PLAŠI JoŠ?

Naš veliki general Janko Bobetko iako u poodmakloj dobi (83) još uvijek drma Hrvatskom i samo o njemu ovisi hoće li pasti komunisti. S ovim riječima me dočekao moj dragi prijatelj Antiša te s ushićenjem dodaje da nam ga je sam Bog podario i od njega napravio slučaj. Ma kakvi slučaj velim mu, on je ipak naš vitez (heroj) iz oba protekla rata, pa kako on uopće može biti slučaj? Ma nemoj mi reći. Ti kao obično nikad me ne saslušaš do kraja pa mi barem sada dopusti da ti to podrobnije objasnim. Tko ti brani, samo izvoli, velim mu; Evo, ovako. Prvo dobro proanalizirajmo sankcije o kojima se na sva usta u zadnje vrijeme, govori i piše te sa kojima nas komunisti stalno kljukaju i plaše sa međunarodnim sankcijama - ako Haškom sudu ne isporučimo generala Bobetka za kojim je već sada raspisana tjeralica, kao da se radi o međunarodnom gangsteru i kriminalcu a ne o heroju i tvorcu Nezavisne Države Hrvatske, koju je branio i obranio od velikosrpskog agresora. Izgleda mi, nastavlja dalje Antiša, da je slučaj generala Bobetka ovoj vlasti dobro došao kako bi ga i politički dobro poentirali. Upravo sada kada im je u zemlji dobro uzdrmana stolica i kad su nad ponorom, jer im je prevareni hrvatski narod okrenuo leđa, ništa im drugo i ne preostaje nego da se posluže sa bolesnim starcem i to na bestijalan i nečastan način. Kako to misliš, da je nečastan i bestijalan način ako se vlada i formalno zauzima za to da se general Bobetko, ne isporuči Hagu? Kao i uvijek, praviš se lud i provokatorski me z… Zar ne znaš da su ga oni sami - najprije preko Mesića dobro optužili i u Hag poslali inkriminirajuće materijalne dokaze, dakako sve u tajnosti a potom se «da se vlasti ne dosjete» stali u njegovu obranu. Pa čekaj malo, pokušavam se ubaciti u razgovor. O, ne, ne. Znam što ćeš reći, opet će Antiša. Misliš, valjda, da je

~ 344 ~

~ 345 ~

Ivo Matanović


ovo što ti kažem velika optužba i blaćenje hrvatske vlade? Nikako! Sve je dobro isplanirano, još prije trećosiječanjske osvojene vlasti (čitaj diktature). Oni su da bi se dočepali vlasti stupili u vezu sa svim međunarodnim relevantnim čimbenicima koji samostalnoj i nezavisnoj Hrvatskoj nisu skloni, zatražili njihovu financijsku pomoć, a njima zauzvrat poslali Mesića da svjedoči protiv svoje vlastite države, poglavito protiv tadašnjeg vladajućeg HDZ-a i predsjednika Dr. Franje Tuđmana protiv kojeg je, usput rečeno, Mesić gajio patološku mržnju.

Pa baš zato, ma koliko to zvučalo paradoksalno, Hrvatskoj treba zatvoriti sve kreditne linije (Antiša misli na ovu sadašnju Hrvatsku pod vlašću komunista) i natjerati Hrvate da jednom počnu živjeti od svog vlastitog rada. Ovako ispada da su komunisti nastavili tamo gdje su 1990. stali. Prekomjernim zaduživanjem produljuju si opstanak na vlasti, a to što će te iste dugove vraćati netko drugi - zato ih ne boli puno glava, bez obzira što će taj netko drugi biti, netko od njihovih unuka i praunuka.

Ali, stani malo, ukoravam Antišu. Popričajmo malo više o sankcijama i njenim eventualnim posljedicama ako nam se nametnu. kakvim posljedicama! Tko se sankcija plaši još? To su ti pričice i komunističke floskule za malu djecu. Pa zar nismo svi svjedoci upravo minulog rata koje smo pod svojevrsnim sankcijama izvojevali i stvorili državu? Iako pred embargom Hrvatska se naoružala i pobijedila višestrukog jačeg agresora. Osim toga, tijekom čitavog rata nitko nije gladovao, a usput se još radilo svugdje tamo gdje je hrvatski teritorij bio slobodan. S druge, pak strane, veli Antiša, Hrvatskoj i bez Hagu treba nametnuti sankcije. U prvom redu treba zabraniti uvoz svih poljoprivrednih proizvoda zatim hitno zabraniti uvoz kojekakvih bofl proizvoda, na kojima se bogate samo uvoznici i korumpirani pojedinci iz političke vlasti. A što bi to konkretno značilo za Ličane? Za Ličane bi sankcije došle kao melem na ranu. Kao prvo, ne bi se uvozio krumpir kojeg Ličani imaju u izobilju. Zatim ne bi Ličani izvozili ne prerađenu šumu (trupce) a uvozili gotove proizvode izrađene od iste te šume. Ovdje treba posebice naglasiti - što bi sa nametnutim nam sankcijama Hrvatska dugoročno profitirala a što izgubila? I za to Antiša ima spreman odgovor. U prvom redu sankcije bi zatvorile sve međunarodne kreditne slavine kroz koje je u Hrvatsku curio kapital i kojeg su vlastodršci namjenski trošili u potrošnju skupe državne uprave i sanaciju opljačkanih banaka, koje su oni sami sa već unaprijed postavljenim lopovima u bankama pljačkali.

~ 346 ~

Ova paradigma iz Like vrijedila bi i za cijelu Hrvatsku osobito za poljoprivrednike koji bi tada više proizvodili. I preko turizma svoje proizvode plasirali u vlastitoj zemlji, a to onda znači da bi Hrvatska tada postala jedna od najvećih izvoznika poljoprivrednika proizvoda, jer bi njihovu hranu pojeli strani gosti. Posebice sa sankcijama bi dobro prošli Dalmatinci koji izvoze sunce, more i dalmatinsku ariju, koju nitko na svijetu ne može zabraniti. Dapače turista će biti daleko više jer im nitko ne može zabraniti slobodno kretanje po svijetu. I na koncu, naučimo nešto i iz Biblije koja kaže da je zabranjeno voće uvijek slađe koje je, nije zgorega ni to spomenuti iskušao naš prvi grješnik Adam. I eto, na koncu smo se obojica složili da nas Hrvate svakih 10 godina treba nešto lupiti po glavi, pa da bi se potom otrijeznili i počeli pametno razmišljati. Uostalom to smo nedavno devedesetih godina i na djelu potvrdili. Srušili smo komunizam, završili nametnuti rat u svoju korist pa neka nam to bude putokaz i u ovim vremenima. Srušimo komuniste na izborima dakako, a sankcije ostavimo njima neka sa njima zabavljaju vlastitu djecu, ako će ih i ona još slušati.

~ 347 ~


Ivo Matanović Fokus, 17. 01. 2003.

ToMAC - PUSIĆKINA doPISIvANJA

Da je predizborna promidžba već počela, vidi se iz Pusićkinog još jednog napuhanog «madraca». Ovog puta ne onom tkz. seksističkom iz saborskih klupa već o političkom, kojeg preko Tomca napuhava tako jako da joj u tome ni «šuno» Mesić nije ravan. O čemu se zapravo radi, reći ću vam otprilike ovako. Promidžbu je najprije službeno otvorio naš vrli predsjednik gospodin Stipe Mesić u svojoj novogodišnjoj čestitci. Odmah iza njega slijedi njegova vjerna jugopratilja gospođa Vesna Pusić s jedne i druga - gospodina, Dr. Zdravka Tomca s druge strane. Ove dvije, još uvijek vladajuće stranke, sukobile su se na liniji «Balkan ekspresa» Zagreb - Sarajevo - Beograd i to zbog, vjerovali ili ne, bizarnih razloga. U pitanju su rezervacije i «maršruta» kretanja «Balkan ekspresa». I da vas odmah podsjetim, dragi čitatelji, to vam više nije onaj Krležin Balkan ekspres, vlak koji je prevozio Krležine junake od Sjeverozapada preko Zagreba - Beograda pa sve do Konstantinopolisa (Carigrada), već posve neki drugi Mesić - Pusićkin voz koji je veću prometu i vozi nekom drugom cik - cak linijom - Zagreb - Sarajevo - Beograd - Tirana i sve do Skoplja. U Konstantinopolis ili Carigrad više ne vozi, jer on ni kao grad pod tim imenom više ne postoji. On se sada potpuno poislamio ili bolje reći, poturčio i do njega (Istanbula), bez većih problema, može doći samo morskim ili zračnim putom. Osim toga on vam je već odavno izgubio atribut grada Bizantropije i preselio se u Filantropiju u kojem akteri ove priče manje - više nemaju što tražiti. Ako me, možda niste razumjeli, pokušat ću Vam to pojednostaviti ovako. Doktor Tomćeva maršruta je Zagreb - Sarajevo i preko Ploča natrag u Zagreb, dok Mesić - Pusićki pravac je Zagreb, Beograd, Tirana, Skoplje i natrag istim pravcem. U tom smislu već su kod nas održana dva Balkanska ~ 348 ~

Sumita. Jedan u Zagrebu, a drugi u Sarajevu, a oko trećeg se grčevito bore gdje da se održi. Mesić - Pusićka se zalaže da se opet održi u Zagrebu, a kako iz «pouzdanih» izvora čujem, Dr. Tomac zauzima se za to da se on ne održi nigdje na Balkanu ili barem da se ne održi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ovu priču o Dr. Tomcu i Dr. Pusički pričam vam samo zato da bolje upoznate njihovu (komunističku) strategiju podvaljivanja svekolikom hrvatskom pučanstvu, kako je HDZ-ova bivša politika prema Bosni bila agresivna i da se, barem na taj način pridobiju oni birači koji su im na taj isti blef povjerovali 3. siječnja 2000. godine. Pročitajte još jednom ovu «umotvorevinu» gospođe Vesne Pusić koja u svom otvorenom pismu Dr. Tomcu odgovara: «Moje je duboko uvjerenje da se Domovinski rat ne može voditi izvan domovine, prema tome stavovi o ratu u Bosni i Hercegovini nemaju veze sa stavovima o Domovinskom ratu». Ja joj odgovaram, da Tomčevi stavovi o Domovinskom ratu itekako imaju veze sa Domovinskim ratom izvan Hrvatske, jer u BiH branjeni su od srpskog agresora, u prvom redu, Hrvati, a zatim i napadnuti Muslimani, htjeli oni to danas priznati ili ne. Prema tome, Domovinski je rat svugdje tamo gdje se brani goli život Hrvata, pa makar se on morao braniti i sa Marsa. U tom smislu i u ovom slučaju pridružujem se Tomčevim stavovima, iako to nevoljko činim, kad su u pitanju komunisti kalibra Dr. Zdravko Tomac. Što se, pak, tiče one druge strane sa hrvatske ljevice koju predvodi tandem Mesić - Pusićka i neke druge splitske i šibenske «Baje» iz Bajne Bašte ( Jurjević - Ninić), a za ove potonje ovog puta neću više ništa reći, jer su oni to sa Saborske govornice puno bolje od mene sami za sebe rekli. Dakle, i njima poželimo sretan put za Balkaniju, ali nikako preko Sarajeva nego preko Bajne Bašte, Titovih Užica. Što se mene osobno tiče, Beograd mogu i zaobići, jer kako čujem i oni su se već davno odrekli Titovog idolopoklonstva i njegove Jugoslavije.

~ 349 ~


Ivo Matanović Fokus, 22. kolovoza 2002.

legale (slučaj Puhovskog) i tako iz prikrajka «vladaju svijetom» i sve to, opet, doro naplate od raznoraznih svjetskih mentora.

«TREĆA HRvATSKA ZA TREĆU JUGoSLAvIJU»

Prema tome, da li gospodin Puhovski pripada ili ne pripada bilo kojoj političkoj stranci, irelevantno je. On je onaj koji jeste - crveni ortodoksni marksista, trenutno prerušen u crvenog masona, a što mu, na kraju krajeva dođe na isto.

Odgovaram na reagiranja gospodina Dr. Žarka Puhovskog koji je u Fokusu od 15. 08. ove godine negirao (uglavnom) sve ono što sam o njemu i njegovim istomišljenicima rekao u pretprošlom broju Fokusa od 08. 08. 2002. godine. On kaže: a) da nije član - ili u bilo kakvoj političkoj ideologiji ili organizacijskoj vezi - s većinom članova u Alijansi i još puno toga što je o njima rekao. b) da nije nikada izrekao formulaciju koja mu se pripisuje, primjerice, njegovo komuniciranje sa javnošću, nepripadanju niti jednoj političkoj stranci itd… sve u svom stilu, te c) da nema prijevremenih izbora niti će ih biti. Odmah ga pitam, odakle sve to zna, kada nije povezan sa bilo kojom političkom strankom u vladajućoj koaliciji? On, nadalje, govori o mojoj neinformiranosti o zabrani tkz. Korčulanske škole te, također, o vremenu njenog osnivanja itd., itd… Najprije - idemo istim redom, možda j i točno da gospodin Puhovski formalno ne pripada niti jednoj političkoj stranci ili udrugama sličnog sadržaja, pa mu se, u tom dijelu moje «nepreciznosti» ispričavam, dakako, uz još jedan dodatak mojem ranije objavljenom tekstu. Naime, masoni svih boja, s obzirom na svoja unutarnja ustrojstva, nikad se formalno ne vežu za oficijelnu političku stranku ili udrugu. Oni djeluju iz ilegale ili polui~ 350 ~

Gospodine Puhovski, vi i dalje tvrdite da Korčulanska škola nije osnovana sedamdesetih, već šezdesetih godina prošlog stoljeća… da ne cjepidlačimo, Korčulanska škola osnovana je odmah poslije Četvrtog plenuma CKSKJ 1966., odnosno poslije smjene silnog Rankovića, ali, ovog puta, ne iz «prikrajka» već javno i uz svekoliki blagoslov, uvijek kontraverznog Bakarića, koji je kasnije, posipajući se pepelom pred hrvatskim krvnikom Titom, to porekao. Za Korčulansku školu, gospodin Puhovski tvrdi još i to, da je ona sedamdesetih godina, ustvari, bila zabranjena, što svakako nije točno, jer sedamdesetih godina, popularno zvanog Hrvatskog proljeća, nije bila, službeno, zabranjena čak ni Matica Hrvatska, a kamoli marksistička Korčulanska ljetna škola. Istina je (ovo samo čitatelja radi) da smo mi iz MH, poslije sloma Hrvatskog proljeća, bili, većinom nas, pohapšeni i osuđeni na višegodišnje robije, a vaša «bratija» ostala je netaknuta i štoviše, neki od vaših članova (Kangrga i dr.) promaknuti u viši rang na svojim radnim mjestima. I za kraj, neka vas, gospodin Puhovski, ne opterećuju «inkompetentni» pisci jer oni se, ipak, znaju svom narodu obratiti na njihovom materinjem jeziku, za razliku od vas koji se, po onoj latinskoj - Similia similibus cognoscuntur, samo po sebi ravnima ravnate i komunicirate, pa vas nije bilo teško detektirati - kojem društvenom miljeu pripadate, poglavito poslije trećosiječanjske diktature proletarijata (03. 01. 2000.), kad ste u svoju paukovu mrežu uspjeli umrežiti i nekoliko popova. Ponadajmo se, da će vas, konačno, znati «pročitati» i visoki hrvatski kler, kojima i nije baš svejedno kako im se ponašaju pojedinci u provjerenim im župama.

~ 351 ~


U POVODU 10. OBLJETNICE PRIZNANJA REPUBLIKE HRVATSKE

Ivo Matanović objavljeno 18. siječnja 2002. u Zadarskom listu

BALKANIJA - MESIĆEv KoNAČNI ŽIvoTNI CILJ

Visoki hrvatski dužnosnici i govornici ovih su dana (15. 01. 2002.) govorili, rekao bih, više politički nego prigodnjački, jer se radilo o za Hrvatsku značajnoj povijesnoj desetoj obljetnici priznanja Hrvatske kao samostalne države od strane skoro svih europskih država - u tom momentu oko dvadesetak država, a nešto kasnije i od drugih zemalja, kao što su SAD, Engleska i dr., da bi već 22. lipnja iste godine Hrvatska bila primljena i u Svjetsku organizaciju Ujedinjenih naroda. Ništa bolje, značajnije i dakako, Hrvati nisu doživjeli u proteklih punih 1067 godina, a to je dan kada je na Duvanjskom polju - Duvnu gradu okrunjen prvi Hrvat za Hrvatskog kralja - kralj Tomislav iz rodoslovlja dinastije Trpimirovića. Sada, kada nam se, napokon, poslije toliko proteklih stoljeća ponovno ukazala prigoda da Hrvati slave svoju nezavisnost i samostalnost, neki naši visoki dužnosnici - u prvom redu predsjednik g. «Stevo» Mesić okomio se na taj značajan dan kao da se to, eto, dogodilo, a moglo je biti da se taj značajan dan nikada i ne dogodi, a rekao je sve to samo zbog toga što je on organski mrzitelj pokojnog i legendarnog Franje Tuđmana - prvog predsjednika i obnovitelja samostalne Hrvatske Neovisne države. Istina, Nezavisna Država Hrvatska bila je uz pomoć tadašnjih saveznika Talijana i Nijemaca obnovljena i 1941. g. koja je kao samostalna svoju samostalnost uživala, nažalost, samo 4 godine, jer su joj njezini opet nažalost, loše odabrani saveznici izgubili rat. S njima je i Hrvatska izgubila svoju nezavisnost i ponovo pripojena Srbo - jugoslaviji, samo tada, te 1945. g. Hrvati su dobili još okrutnijeg okupatora jer su Srbi uspjeli za svoje saveznike, preko krvnika komunista Tita, pridobiti i dosta velik broj Hrvata - srpskih podrepaša, pa je tako Hrvatska država ponovno bačena na srpsko mučilište i punih 45 godina nosila svoj križ onako kako je nosila. ~ 352 ~

Vraćajući se na te dane, nama koji smo i kao pojedinci tamnovali po srbojugoslavenskim tamnicama, vraćaju nam se danas i sve one mučnine iz tih dana pa nas prigodnjački, upravo održan govor gospodina Mesića još više podsjeća na Staru Gradišku, Lepoglavu, Goli otok i druga srbokomunistička mučilišta. Doduše, nije to prvi slučaj da nam naš vrli predsjednik u svom obraćanju naciji govorno «promaši», kako za njega kažu, čak i danas njegovi vjerni sljedbenici (Vesna Pusić, Čačić i dr.). Bilo bi, čak, dobro kad bi on, još uvijek naš predsjednik stalno «promašivao», jer bi tako prevareni hrvatski birači lakše otrpjeli njegov petogodišnji predsjednički mandat. Ali, bojim se, da su stvari krenule sasvim suprotno od njegova govorničkog promašaja. On vrlo dobro zna što radi, jer ni do sada nije nikada «promašivao». Sve što radi, radi uz pomoć svojih stranih prijatelja, kako bi nas ponovno utrpao u neku Balkansku asocijaciju, a u dogledno vrijeme možda i u treću Jugoslaviju. Sve smo to vidjeli i čuli preko krugovalnih postaja i dalekovidnice na Zagrebačkom Summitu, zatim u Beogradu, Sarajevu, Tel Avivu, Londonu i dr. Nemojmo se zavaravati, on je i po svom mentalnom habitusu čovjek, antropološki rečeno, balkanskog mentaliteta, a osim toga vrlo dobar je folk estradni zabavljač pa nije nikakvo čudo da njegova žudnja za nekakvom Balkanijom nije «promašaj» već konačni životni cilj. Dakle, ne osuđujmo ga, već ga razumimo ili kako bi stari Latini rekli, prepoznajmo ga (Similia Similibus cognosuntur). S Homobalcanicom uspješno se može kontaktirati samo njegovim vokabularom. No, mi, ipak, dragi Hrvati, ostanimo tamo gdje nas je još davne 925. antičke godine Gospodnje uveo naš slavni kralj Tomislav.

~ 353 ~


Ivo Matanović - Zadar objavljeno u Narodnom listu, 21. veljače 2002. godine

UMIRovLJENIČKE MUKE Po IvANU I STJEPANU

Iščitavajući dnevni tisak i zureći u dalekovidnicu ovih dana, dolazim do zaključka da sa našim umirovljenicima, i s njihovim mentalnim sklopom, nešto nije u redu. Naime, radi se o umirovljeničkim zahtjevima koji su, preko tužbe, uputili preko vlastite Vlade. Ni više ni manje nego njih 30 tisuća tužili su vladu, odnosno Ministarstvo za socijalnu skrb za kršenje Zakona o isplati dugova prema umirovljenicima. Ova impozantna brojka, koja bi, prema njihovom, trebala uzdrmati Vladu, otvorila je ustvari oči oporbenjacima s desnog krila da bez po muke dođu do vrlo zanimljivih pokazatelja, a koji se odnose na stvarni broj bivših privilegiranih socijalističkih umirovljenika. Da, dobro ste pročitali, jer sve do posljednjih državnih izbora nije se točno znalo koliko kod nas ima socijalista koji, još uvijek, priželjkuju povrat propalog im socijalizma, dakako, i s njima povrat svih privilegija koja se kao socijalistički zaslužnici do tada uživali. Brojka od preko milijun sveukupnih hrvatskih umirovljenika naspram brojci od trideset tisuća i nije tako drastična, kada bi se radilo o normalnim i sređenim državnim prilikama. Mislim na pravnu državu i sređeno gospodarstvo. Međutim, sad kad se točno zna da su žalitelji i tužitelji svoje vlastite države uglavnom oni umirovljenici koji i do sada primaju natprosječnu mirovinu ili, drugačije rečeno, puno veću nego ostalih milijun i više umirovljenika. Recimo to odmah otvoreno: radi se o partizanskim umirovljenicima ili, pak, onima drugima koji su umirovljeni po nekim drugim komunističkim povlasticama. Od spomenutih 30 tisuća njih zapravo ima daleko više, samo se, ovoga puta, nisu uspjeli dobro prebrojiti i organizirano nastupiti prema državi. I tome su uspjeli samo najhrabriji.

~ 354 ~

Zanimljivo je da su za ovaj spor sa državom partizanski umirovljenici uzeli samo jednog odvjetnika, Druga Silvija Degena, osvjedočenog umilnog socijalistu, koji je, za razliku od ostalih komunista, gizdavo odjeven i s leptir mašnom dodatno uljepšan. Pa, ipak, spor je pred Upravnim odborom izgubio, zbog čega će njegova «ožalošćena porodica» (klijentela) biti prisiljena potražiti pravdu negdje na višim instancama na zapadu, a ne, recimo, na istoku, u Kini gdje bi po naravi stvari zapravo i trebali tražiti pravdu, jer tamo je još nešto ostalo od socijalizma i komunizma, a kao ispomoć Degenu mogu im još preporučiti i Fidel Kastra, kubanskog vlastodršca. Zašto da ne, pa i on je po vokaciji diplomirani pravnik? No, šalu na stranu, za daljnji ishod ove pravne zavrzlame bit će zanimljivo pratiti daljnji tijek, što će se sve dogoditi na višim međunarodnim, (ne) socijalističkim, pravnim instancama, jer ako se i tamo bude postupalo s vremenom kako se to radilo i u slučajevima naših hrvatskih okrivljenika Blaškića i dr., onda će se naši umirovljenici dobrano (na)čekati, a nekima od njih morat će se rješenja upućivati i prema drugom svijetu - kako kome, Sv. Petru ili sv. Marksu. Ostanimo još malo kod elaboracije ovog slučaja, jer sa Sv. Petrom i Marksom, ipak, neće sve završiti. Bit će i onih pozitivnih rješenja koja će netko morati platiti, samo je pitanje tko? Ova država, ovakva kakva jest, sigurno neće, jer nema otkuda. Sve je potrošeno i spiskano u pitaj Boga što, a u daljnjem, još nepredvidivom vremenu, nitko živ ne može precizno odrediti kada će država stati na svoje noge i biti u stanju održati svoje umirovljenike, barem da vegetiraju na kakvom nivou već sada. E, sad, postavlja se pitanje kada će država stati na svoje noge? Odgovor je jasan. Nikada! Ako ju i dalje budu vodili komunisti koji se još uvijek nisu otarasili dirigirane ekonomije. Prelazak u tržišnu ekonomiju za njih je nauk i nešto nepremostivo čemu oni nisu dorasli. Dakle, očekujemo još siromašnije društvo nego nam je sad, jer bez znatnijeg povećanja produktivnosti nema ni prosperiteta. Zato, ne žurimo se previše k zapadu, jer se za njega ni duhovno još nismo pripremili, a kamoli da se ekonomski natječemo. Nas očekuje još daljnje smanjenje radnih mjesta, jer nove proizvodnje nemamo, a staru moramo zamijeniti novom tehnologijom koja neminovno izbacuje tehnološki višak, pa će se tako naše «Muke po Ivanu i Stipanu» otegnuti u nedogled. ~ 355 ~

Ivo Matanović

Sve to naši vladajući crvendaći, također, dobro znaju pa zato i požuruju rasprodati sve što se rasprodati može, pa makar se radilo i o vrlo osjetljivim strateškim resursima, kao što je zemlja, šuma, energija, i dr. Vele oni: treba preživjeti do isteka mandata (ako će ga uopće preživjeti), a onda neka se o sudbini umirovljenika brine netko drugi. Oni će se, kažu dalje, vratiti u opoziciju i iz sjene se rugati nekome drugome, kako im, eto, ne ide uspješno vladanje sa zemljom i to samo zato što su rušitelji socijalizma. Zato, dragi umirovljenici, ne mogu se u potpunosti složiti sa vašim htjenjima, jer se još uvijek niste oslobodili nekih socijalističkih, ideoloških predrasuda. Vi bi ste htjeli zadržati socijalistički duh, a jesti kapitalistički kruh, to, pak, zajedno ne ide, pa zato pustite vlast onima koji to od vas bolje znaju usmjeriti prema svom puku i boljem prosperitetu za sve nas, a ne samo za vas, jer jednakih želudaca ipak nema. Paradoksalno je i ironično da se, kako već rekoh, žale upravo oni koji su 3. siječnja 2002. godine glasovali za sada vladajuće. I, eto vam sad, bit ću malo zločest, što ste tražili, to ste i dobili…

UMOCID (2) - REAGIRANJA

Suzana Kunac Damir Pilić Slobodna Dalmacija, 8. 02. 2003.

ZAdARSKI METodoLoGoCId

Budući da smo u tekstu «Umocid» (Slobodna Dalmacija, 1. 02. 2003., str. 16) prozvani lašcima i nedobronamjernim interpretatorima činjenica (radi se o… velikim lažima dvojice nedobronamjernih Splićana), nismo mogli ostati indiferentni i na njega ne odgovoriti. Gospoda Zlatko Miliša i Ivo Matanović u svom «Umocidu» pišu da prekid razvoja grada Zadra podmećemo HDZ-u, a ne srpskom agresoru. Držimo mogućim da se iz teksta to moglo tako iščitati, jer rat nije bio eksplicitna tema niti nužan kontekst za interpretaciju dobivenih podataka. U svakom slučaju, srpski agresor zasigurno nije jedini odgovoran što Hrvatska ima 600 - 700 tisuća manje radnih mjesta nego 1989. godine, što je proizvodnja tek 60 - tak posto ondašnje, što nema izvoza, što je standard slab, što je kvaliteta života loša, što su plaće male a mirovine niske, što je perspektiva mladih nikakva itd. Njihova primjedba da «uzorak od 101 anketiranog na 80 tisuća stanovnika» nije prikladan govori zapravo o tome da autori teksta ne poznaju metodologiju znanstvenog rada (što je začudno, jer je jedan od autora zasigurno doktor humanističkih znanosti), odnosno istraživanja javnog mišljenja. Mogli bi smo citirati više novijih metodologijskih radova, domaćih i stranih, ali dovoljno je reći sljedeće: veličina uzorka ponajprije ovisi o složenosti i varijabilnosti pojave koja je predmet istraživanja, te o potrebnoj preciznosti rezultata. Kod istraživanja društvenih pojava «odluka o veličini uzorka ne ovisi o veličini osnovnog skupa». Jer, «ako uzorak obuhvaća manje od 10 posto populacije, standardna greška mjerenja ovisi samo o veličini uzo-

~ 356 ~

~ 357 ~

Ivo Matanović


raka, a ne i o veličini populacije iz koje je uzorak izabran», tvrde npr. Moser i naš profesor Boris Petz.

lijuna primjeraka Slobodne Dalmacije. Naručitelj je Slobodna Dalmacija. Ukratko, ime naručitelja ankete jest: Slobodna Dalmacija, Split.

«Američki su istraživači danas uglavnom napustili negdašnju praksu istraživanja na uzorcima od pet, osam ili više tisuća osoba, planirajući u većini slučajeva uzorke od 1000 do 2500 ispitanika» (vidi Vesna Lamza - Posavec, Javno mnijenje: teorije i istraživanje, Alineja, Zagreb, 1995., str. 139).

I što još o «Umocidu» reći, osim: živjela sloboda tiska! Ali, molim vas, bez pozivanja znanosti, a ponajmanje metodologije.

Prema tome, na milijunsko stanovništvo SAD dovoljno je 1000 (jedna tisuća) ispitanika, a za Dalmaciju tobože nije 500, odnosno za Zadar 101, kako to tvrde potpisani. Isto tako, važno je istaknuti da autohtone Zadrane nije moguće navesti (bez obzira na njihov udio u uzorku), naprosto zato što je građanima koji su dali odgovore na naša pitanja zagarantirana anonimnost, kao i u svakom istraživanju društvenih fenomena. Nadalje, ako je netko doselio iz Bibinja u Zadar, on je ipak doselio i nikakva metodologija ne može dokazati da nije. Ljudi nisu trpani u «isti koš» ako se pojedinačno, uz druga obilježja, navodi odakle je tko doselio i ako nisu uopćeni zaključci o domicilnom i doseljenom stanovništvu iz bliže i dalje okolice, iz Hrvatske i drugih država itd. a to su velike tajne velikih metodologa.

Tekst s kojim autori polemiziraju nisu u cijelosti pročitali, a ono što jesu ili su krivo pročitali, ili nisu razumjeli. Pretpostavka je svake metodologije da se tekst pomno pročita i nastoji razumjeti, da bi ga se moglo kritički analizirati. Što se tiče općih metodologijskih i ostalih primjedbi, odgovaramo: nas dvoje se školovalo uglavnom u Splitu, Zagrebu i Londonu i u posljednjih pet godina je zajedno ukupno objavilo četiri znanstvene knjige (od kojih se dijelovi nekih koriste kao nastavna literatura) i jedan književni roman.

A što se tiče prigovora da su pridošlice iz Bajine Bašte iz jednog grada otišle (Zadar), a iz drugog nisu (Split), to je, gospodo, ne samo po znanstvenim metodologijama nego i po ljudskim mjerilima - rasizam. Etika znanstvenika, koliko mi znamo, isključuje rasizam. Autori teksta, osim što nisu u najboljim odnosima s metodologijom društvenih istraživanja, čini se da ne znaju ni čitati ni grafičke prikaze, te su - valjda jedini među čitateljima SD - pročitali obrnuto nego što u našem tekstu piše da tvrde ispitanici o iznimnim teškoćama u njihovim gradovima u usporedbi sa Zagrebom (20 posto Zadrana tvrdi da NE živi u iznimnim teškoćama u odnosu na npr. Zagreb). Na pitanje o naručitelju ankete (sugerirajući da se netko krije iza toga) gotovo da ne treba trošiti retke, jer to je dosad objavljeno u cca pola mi-

~ 358 ~

~ 359 ~


UTEMELJITELJI ZADARKOG HDZ-a IZNOSE DOSAD NEPOZNATE POJEDINOSTI O TOME KAKO SU MARGINALIZIRANI I ELIMINIRANI IZ STRANAČKOG ŽIVOTA

godine. Riječ je o Davoru Arasu i Živku Kolegi. Ostatak najstarijih ili najodanijih članova marginaliziran je, a polje njihova budućeg djelovanja posve je ograničeno.

Piše: Arijana Baraba Zadarski list, 7. travnja 2002.

Priča o takvom, današnjem HDZ-u, koji je sve dalje od izvornog HDZ-a, zapravo započinje 1990. godine, famoznim brodom na kojemu je Franjo Tuđman kao tadašnji predsjednik stranke, odnosno u to vrijeme «opasan predsjednik stranke opasnih namjera» uplovio u zadarsku luku. Uz Tuđmana, tada su na brodu bila sedmorica Zadrana - Eduard Bajlo, Zlatko Begonja, Nikola Jakšić, Bruno Fuzul, Vice Profaca, Antun Brkan i Hrvoje Matanović - članovi prvog Općinskog odbora HDZ-a u Zadru osnovanog 23. prosinca 1989. godine s mandatom do rujna 1990. godine. Gotovo nitko od njih od 1995. godine nije aktivan član HDZ-a.

ARAS I KoLEGA JEdINI SU PREŽIvJELI ŠUŠAK - PAŠALIĆEvU ČISTKU

Predizborna politička retorika vodećih hadezeovaca za unutarstranačke izbore koji su u tijeku, a s kojima se paralelno odvija i priprema za eventualne prijevremene parlamentarne izbore, danas je jednaka onoj kakva je u uporabi bila davne 1989. ili 1990. godine i kao prioritetni cilj stranačkog djelovanja navodi se nanovo uspostavljanje nezavisne i suverene državne Hrvatske. Razlika je samo što o tome danas govore - Ivo Sanader, Ivić Pašalić, Božidar Kalmeta… i pri tome zaboravljaju na dvije «sitnice». Prvo, država Hrvatska osnovana je još prije deset godina. Drugo, vođena posve drugim ljudima kojih danas manje - više uopće nema u HDZ-u. Ono o čemu bi gore navedeni hadezeovci mogli s punom kompetencijom govoriti jest - privatizacija, dug umirovljenicima, osiromašena i opljačkana država… U tom razdoblju djelovanja HDZ-a aktivno su, naime, sudjelovali. Kako se kali čelik Trinaest godina od njezinog utemeljenja, hrvatsku demokratsku zajednicu treba analizirati kao dvije posve odvojene cjeline - kao HDZ do 1995. godine i HDZ nakon 1995. godine. Prvi HDZ imao je jasan cilj i motiv organiziranja - ostvarenje suvremene i samostalne nezavisne države Hrvatske i taj je cilj ostvaren. Međutim, ljudi koji su definirali taj cilj i sudjelovali u njegovoj realizaciji, odavno više nisu u HDZ-u.

Osnivanja HDZ-a 1989. godine - više kao pokreta, a manje kao političke stranke, oni se danas prisjećaju kao kretanja u akciju za samostalnu hrvatsku državu što je dijelom stvoreno prvim slobodnim izborima 1990. godine, a dovršeno Domovinskim ratom. Pod pojmom «hrvatske države» tada se zapravo, kažu, podrazumijevala «hrvatska država na tradicijama i načelima europske uljudbe, a po mjeri hrvatskog čovjeka». Za utemeljitelje HDZ-a stvari su počele kretati nizbrdo već prvim slijedećim izborima 1992. godine. Po njima bilo je to prerano za nove izbore jer se tako u kratkom roku ništa konkretno nije moglo napraviti i zapravo nije bilo opravdanih razloga za ponovne izbore, tvrde oni danas. - Nekima se očito nekuda žurilo. Gladni vlasti, htjeli su se što prije domoći funkcija, komentira danas Vice Profaca, član prvog Općinskog odbora HDZ-a, saborski zastupnik u dva mandata, te član glavnog i središnjeg odbora stranke. Ratno blagostanje i veliki vođa Nakon odluke o izborima, gradom niču plakati velikog vođe - predsjednika dr. Tuđmana i preko njih osljepljujući natpis «BLAGOSTANJE».

Prije desetak dana, neočekivanim ishodom završeni su izbori u zadarskom gradskom HDZ-u čiji je rezime - definitivna eliminacija iz stranke i posljednja dva čovjeka koja su, uvjetno rečeno, tu stranku vodila od 1990.

- Ma, koje blagostanje?! U to se vrijeme vodi žestok rat, a mi proglašavamo blagostanje. Zašto? Zato da bi mnogi to neko blagostanje iskoristili kao paravan za običnu pljačku koja je nazvana privatizacijom, dodaje Profaca.

~ 360 ~

~ 361 ~

Ivo Matanović


Svejedno, do 1995. godine prvi i temeljni cilj HDZ-a je ostvaren - Hrvatska je definitivno samostalna država, ali ne onakva kakvu su utemeljitelji HDZ-a, sve više marginalizirani u aktivnom sudjelovanju u stranci, zapravo priželjkivali.

dio i SZUP dan kasnije, 9. listopada te je stoga odgođena konstituirajuća sjednica Županijskog odbora za naredni dan.

- Takva država kakvu smo željeli nikada nije ostvarena, kaže danas Vice Profaca i tu činjenicu objašnjava na način da su HDZ «predvodile boljševičke struje odgojene na literaturi «Kako se kalio čelik» i na načelu totalitarnog društva, pa je i logično da se funkcioniranje države usmjeravali prema tome». Već tada, mnogi unutar HDZ-a prepoznali su besmisao vlastitog nastojanja da se nešto promijeni i da se politika stranke vrati izvornim načelima, te su ocijenili da je vrijeme za istupanje iz stranke. Pričekali su završetak rata, u međuvremenu i dalje ukazujući na probleme, ali bez odgovora. Naprotiv, stvari su se samo pogoršale. U tim i takvim okolnostima umnožavanja nezadovoljnih u prvim HDZ ovim redovima priča Profaca, u Zadar dolazi akademik Ivan Aralica i kao imenovani predsjednik Izbornog stožera provodi izbore u stranci. Profaca tvrdi da je Araličin zadatak zapravo bio očistiti HDZ u Zadru. Štoviše, nakon Izborne skupštine za županijski odbor HDZ-a, Darinko Bašić, Jakšić, Profaca, Matanović, Brkan, Fuzul i Ivica Zorić potpisuju prosvjedno pismo i upućuju ga na adresu Predsjedništva HDZ-a u Zagrebu i traže poništavanje nelegalnih izbornih skupština od temeljnih ogranaka do županijske Izborne skupštine. Potpisnici upozoravaju da temeljne skupštine nisu bile javno oglašavane, niti su svi članovi HDZ-a dobivali pozive kako je preporučeno u napucima već se sve odvijalo u tajnosti od svih članova stranke u ograncima.

Tog popodneva sastao se Izborni stožer za Zadarsku županiju, obavio uvid u glasačke listiće i utvrdio nepravilnosti koje je nazvao «sitnim previdima» i unatoč njima, 10. listopada održao konstituirajuću sjednicu Županijskog odbora kojemu tada na čelo dolazi Božo Čolak, a na čelo Gradskog odbora Živko Kolega. Klan Šušak - Pašalić Na kraju pisma potpisnici ističu da kao utemeljitelji HDZ-a i sudionici prvih višestranačkih izbora koji su donijeli apsolutnu pobjedu HDZ-u traže da se nešto hitno poduzme. «Ako se tako ne postupi, više nećemo i ne možemo biti članovi stranke. Ako ova stranka više nema pameti ni poštenja većina nas napustit će stranku, a to može imati negativne posljedice po postojeće izbore i po daljnje djelovanje HDZ-a na ovom području.» Tako je zapravo i bilo. Nakon što se središnjica stranke u Zagrebu oglušila na zadarske zahtjeve, 20. siječnja 1997. godine iz HDZ-a zajednički istupaju prvi predsjednik OO HDZ-a Nikola Jakšić, član IO HDZ-a Martin Dražina, prvi tajnik OO HDZ-a Hrvoje Matanović, prvi predsjednik HDZ-a Gaženice Srećko Kardum, član prvog OO HDZ-a Gojko Pintur, vijećnik u prvome sazivu Skupštine Općine Zadar Stipica Radoš, te Anto Ljubičić i Zvonko Babić.

«… izaslanici su birani principom negativne selekcije i u temeljnim ograncima što je rezultiralo namještenim rezultatima za izbor novog gradskog odbora», stoji u tekstu pisma i dalje se nastavlja tvrdnjom da se zapravo vrhunac krađe dogodio na Županijskoj skupštini 8. listopada 1995. godine kojom prilikom su kompletno falsificirani rezultati izbora po mjeri Gradskog odbora HDZ-a u Zadru, te da se to jasno vidi na glasačkim listićima na kojim su zaokruživani dodatni glasovi. Tako je navodno potvr-

- Aralica je uz pomoć lokalnih istomišljenika proveo u Zadru naredbe iz Zagreba i to od onih koji su našu viziju pretvorili u svoju proviziju. Riječ je o istim ljudima koji jednake stvari i danas provode, o Pašaliću i onom što se zove - Šuškov klan. Aralica uopće nije kontrolirao izbore, došao je samo na izbornu skupštinu za Županijski odbor stranke i tamo sve izrežirao. Dragu Krpinu, koji je tada bio njihov neposlušnik poslali su u Izborni stožer Slavonskog Broda da u Zadru ne bi ometao njihov scenarij, tvrdi Profaca.

~ 362 ~

~ 363 ~

Ivo Matanović


Predsjednik tadašnjeg Županijskog odbora stranke, Milivoj Ugrinić također je bio žrtva «sitnih propusta» unutarstranačkih u HDZ-u 1995. godine. Na izbornom listiću njegovo je prezime izmijenjeno u Verunić, pa nitko za njega nije glasovao jer nije znao o kome je riječ. Naknadno je Ugrinić kooptiran jer je navodno pristao na izvjesne kompromise.

sigurno je da objašnjenje gotovo da nema nikakve veze s izvornim načelima na kojima je HDZ utemeljen. Iako o njemu ne prestaju govoriti ni Sanader, ni Pašalić, ni Kalmeta…

- Događalo se da se pogriješi s imenom i prezimenom, ali nisam to shvatio kao podmetanje. Ipak, naknadno sam kooptiran u Županijski odbor, pomirljivo danas tvrdi Ugrinić. Svi gradonačelnikovi ljudi HDZ u Zadru do sada je najmanje izmijenio kompletnu krvnu sliku stranke. Pomirljivi elementi te transfuzije tvrde da se to događalo jer su se mijenjale okolnosti i ciljevi političkog djelovanja stranke, a time su se mijenjali i ljudi. Kada se HDZ osnivao, cilj je bio - samostalna Hrvatska. On je ispunjen i promijenilo se, da ne kažemo - eliminiralo, vodstvo stranke na lokalnoj razini. Postavljen je novi cilj - izgradnja samostalne hrvatske države. O ispunjenju tog cilja ne treba previše govoriti. No, nakon toga nitko nije smijenjen. Čini se to tek sada. Ovih se dana provodi druga sustavna čistka u HDZ-u ovim redovima. Od prije deset dana čak šest od ukupno četrnaest članova Gradskog odbora HDZ-a više nisu u tom stranačkom tijelu, a najveći dio onih koji su «preživjeli» ove izbore u stranci u Gradskom su odboru najviše dvije godine. Nakon famozne subote, kada je HDZ iz aktivnog političkog života eliminirao jednog od svojih najstarijih članova - Davora Arasa, isto je učinjeno s Kolegom koji je u konkurenciji Željka Šoše ispao iz utrke za izaslanika za sedmi Opći sabor HDZ-a. od posljednjih unitarističkih izbora manje više su politički paralizirani i Ante Basioli, Eduard Duka, Radovan Dunatov, Ivica Matešić, Mladen Vučetić, Mario Pešut, Branko Ganzulić, Grgo Peronja, Božidar Longin… Prvi gradonačelnikovi ljudi. U novoj konstelacija snaga zadarskog HDZ-a javljaju se Zvonimir Vrančić, Ante Batović, Novica Erlić, Marija Obad, Eduard Jelinić, i svakako, čini se - ubuduće nezaobilazan element političkih aktivnosti u Zadru - obitelj Šoša. Iako još nitko nije precizirao kojem su to cilju i kakvim političkim okolnostima prestali odgovarati eliminirani članovi HDZ-a,

~ 364 ~

Eduard Bajlo, od 1995. godine pasivni član HDZ-a u Zadru: Bilo je prljavih radnji tada, ima ih i danas - HDZ je osnovan kako bi se uspostavila samostalna i suverena Hrvatska. E, sad, je li netko razočaran ili nije, u to ne ulazim. Mnogi su se razočarali jer su mislili da će biti bolje, možda su se i nadali da će i sami više profitirati ili dobiti značajne funkcije, ne znam. Među takvima bio je i dobar dio mojih prijatelja. Oni su se razočarali politikom HDZ-a jer čovjek ponekad puno i očekuje, a život daje manje. Nitko od nas nije iznevjerio izvorni HDZ. Ostali smo mu vjerni i dušom i tijelom. Svakako da je bilo udaraca ispod pleksusa. Bilo je prljavih radnji i tada i danas pa se s toga s nekim visokopozicioniranim HDZ-ovcima nikako ne mogu identificirati. HDZ im je pogon da odskoče. Ali, toga ima u svakoj stranci, ne samo u HDZ-u kazao nam je Eduard Bajlo, jedan od utemeljitelja HDZ, bivši član Gradskog odbora, politički tajnik i jedan od prvih članova stranke, još za vrijeme kada su stranačke prostorije bile na zagrebačkoj Novoj Vesi. Zlatko Begonja, bivši predsjednik Županijskog odbora HDZ-a: Mirno sam se povukao iz političkog života - Ne bih rekao da zbivanja u HDZ-u iz 1995. i 1997. godine mogu biti slična današnjima jer tada su bila druga vremena, drugačije političke okolnosti i političke potrebe. Jednostavno događa se to da ljudi prepoznaju neke ljude kao politički stare, a neke stare odjednom kao politički mlade. To je paradoks koji upućuje na sumnjive kriterije. Tih je godina HDZ imao apsolutnu vlast, predsjednik Tuđman bio je živ, država je tek izišla iz rata i teško je to vrijeme uspoređivati s današnjim. Sve je bilo drugačije, pa i politički ciljevi HDZ-a. oni koji danas provode politiku HDZ-a ~ 365 ~

Ivo Matanović

također imaju neke svoje ciljeve i znaju zašto rade to što rade. 1989. godine HDZ je osnova s ciljem stvaranja jake političke snage koja je trebala organizirati državu i taj je cilj ostvaren. Od 1995. godine HDZ je za cilj trebao imati oporavak države i očuvanje života u njoj. Po prirodi sam pacifist i kada sam vidio da je moje vrijeme u stranci prošlo, da je cilj s kojim sam ušao u politiku ostvaren, mirno sam se povukao. Nisam spektakularno istupao iz HDZ-a, kao što su to neki drugi članovi radili, ispričao nam je Zlatko Begonja, prvi dopredsjednik prvog Općinskog odbora HDZ-a osnovanog u zadarskom kinu «Pobjeda», član Županijskog odbora HDZ-a, njegov predsjednik do 1995. godine i potpredsjednik Skupštine Općine Zadar. Vice Profaca, saborski zastupnik HDZ-a u dva mandata i jedan od njegovih utemeljitelja u Zadru tvrdi: Aralica je prvi grobar HDZ-a - Godine 1995. pokradeni su izbori za Županijski odbor HDZ-a, a pod ravnanjem Ivana Aralice koji je taj zadatak dobio iz Zagreba, od nekih važnijih ljudi. Ekipa koja je nakon tih pokradenih izbora došla na čelo HDZ-a našu viziju pretvorili su u proviziju. Riječ je o istoj stranačkoj struji koja i danas vodi HDZ. Tada su preuzeli vlast i sve do danas vladaju Zadrom. Aralicu zato smatramo prvim grobarom HDZ-a. Što je od tada do danas učinjeno?! Dva puta su pokradeni izbori - 1997. i 2001. godine. Da ne govorimo o drugim problemima u kojima je Zadar. I, gdje smo danas? Rezultat Araličine čistke je ovo što sad imamo. Nas, koji smo iz stranke istupili, ljudi su pitali za razlog i rekao sam im tada - nismo htjeli lupežima držati vreću. Sada pak mislimo da lupežima treba uzeti vreću. Ako što još uopće ima u njoj. Isti ljudi u HDZ-u sada rade što i 1995. godine - za frontmane izabiru, ali samo formalno neke ljude koji su u počecima HDZ-a bili marginalci i koriste ih kao pokriće za neke nove interese, kazao je Vice Profaca, saborski zastupnik HDZ-a u dva mandata i jedan od njegovih utemeljitelja u Zadru.

~ 366 ~

UZ NASLOV: PASTIR KOJI RASTJERUJE SVOJE OVCE NaRoDNi LiSt OD 05. 04. 2001.


REFoRMIRANI KoMUNISTI TRAŽE REFoRMIRANE SvEĆENIKE

Ovo nije prvi put da reformirani komunisti (SDP) i njihovi trabanti iz šestorke za svoje promidžbene predizborne dane uvlače i neke svećenike na način da organizirano nastupaju protiv svećenika koji odbije ići na ispraćaj pokojnika - nevjernika, te svoje nazočstvo pri pogrebnom ceremonijalu. Naime, uočio sam da i ovaj posljednji slučaj (što to više i nije slučaj) sa Don Tomislavom Sikirićem iz Biogradske župe po redu koji se događa upravo pred nadolazeće lokalne izbore. Prvi se dogodio u Kalima, drugi u Vrsima, treći odbijanje pričesti sada već pokojnoj Terezi i najzad skoro identičan ovaj posljednji u Biogradu koji je skoro identičan sa slučajem u Vrsima. U sva tri događaja reagirao sam javno preko tiska pa to činim i ovoga puta. Naravno, sada nešto oštrije nego do sada jer procjenjujem da se radi o organiziranoj harangi protiv klera i to sve sa jednim ciljem da komunisti povrate u svoj tor svoje izgubljene crne ovce koje su kroz deset minulih godina izgubili. Mora im se priznati da im je to na prošlim izborima pošlo za rukom, pa zašto, glasno govore vođe Crvenih Kmera, istu paradigmu ne primijetiti i za nadolazeće izbore? Prije nego što i osobno nešto «stručnije» kažem o vjerskim običajima pri ukopu pokojnika, reći ću nešto i o novinarima koji su opisivali sva četiri spomenuta slučaja. U sva četiri novinari su stali na stranu onih «vjernika» koji su nezadovoljni sa svećenikom. Audiatur et altera - neka se sasluša i druga strana, pa bi tada čitatelji i svi vjernici i nevjernici imali pred sobom objektivnu istinu o sveukupnom kleru, dakako i o vjernicima i nevjernicima - teistima i ateistima.

~ 367 ~

Ivo Matanović


U članku autorice Iris Bajlo puno toga rečeno je o «oštećenim osobama» koji nisu za svoje pokojnike dobili vjerski kršćanski obred, a vrlo malo o razlozima odbijanja tog svečanog čina pa je i to jedan od razloga da sam se od početka harange na Hrvatske svećenike i biskupe uključio i stao u obranu oblačenih svećenika.

U inkriminiranom članku govori se o izvjesnom Stipi i Dragi Strunji. Prvom kao nevjerniku koji je «nemoralno» živio i drugom kao popu surogatu koji zamjenjuje neposlušne svećenike, koji ateistima ne žele ići u sprovod. Moram odmah reći da nisam sasvim siguran da su svećenici prigovarali gospodinu Strunji što je na neki način njih zamjenjivao, jer oni na to nemaju pravo. Tim više što su i sami po Kanonskom pravu (zakonu) ispravno postupili. Sam opis o pok. gospodinu Stipi, ne treba posebno komentirati jer je sve dobro rekla sama njegova supruga. Nije mi samo jasno u čije ime ona govori. U suprugovo sigurno ne, jer je on pred sobom imao punih deset godina da obavi i posljednji čin sakramenta - vjenčanje. Postavljam ipak pitanje gospođi supruzi pokojnika što je pak ona radila punih deset godina, kada nije mogla nagovoriti muža da se crkveno vjenčaju?

Rekoh da ću nešto više reći i vjernicima i nevjernicima, pa pokušajmo to ovako: Za naše poimanje svijeta postoji nebo i zemlja. Na nebu postoje dva nebeska kraljevstva. Prvo nebesko kraljevstvo je Božje kraljevstvo kojega još zovemo i rajem u kojem prebivaju (stanuju) u svojoj vječnosti oni duhovi koje je sam Bog primio sebi. Drugo nebesko kraljevstvo je kraljevstvo sotone ili vraga kojega je, gle opet čuda, sam Bog tamo postavio i to samo zato što je još prije početka stvaranja svijeta na zemlji duh Lucifer sa još nekolicinom zlih duhova htio smijeniti sa mjesta predstolja Boga duha - stvoritelja svega unaokolo postojanog. Iz Biblije znamo daljnji slijed. Arhanđeli Mihovil, Gabrijel i Rafael sa još nekoliko njih za koje pouzdano ne znamo imena, suprotstavio se Luciferu i dakako pobijedili ga. Dalje, također iz Biblije čitamo, Bog postavi arhanđela Mihovila za glavnog prethodnika, kako hoćete, svih dobrih duhova, a Lucifera za predvodnika i također i vođu svim zlim duhovima te odredi drugo nebesko crno - mračno kraljevstvo nazvano još i paklom. Od tada na nebesima imamo dva kraljevstva - Božje kraljevstvo i drugo sotonsko kraljevstvo. Nadalje, a što, doduše, Biblija ne spominje, i na zemlji imamo, uglavnom, samo dva kraljevstva. Zemaljski raj i zemaljski pakao. U zemaljskom kraljevstvu (raju) ljudi se pripremaju za vječni nebeski raj, a u zemaljskom drugom kraljevstvu njihove vođe pripremaju duše svoji poslušnika za vječno nebesko crno kraljevstvo, dakle pakao. Ipak, između nebeskog i zemaljskog kraljevstva postoji velika razlika. Primjerice iz zemaljskih kraljevstva dozvoljen je prijelaz iz jednog u drugo kraljevstvo… dobrim djelima iz zemaljskog ateističkog u zemaljsko teističko kraljevstvo, a time i direktno u nebesko (raj). Obrnuto, lošim djelima teisti, dakle vjernici mogu ići direktno u pakao. Prvo zemaljski a zatim nebeski.

~ 368 ~

Nije mi ni na kraj pameti da polemiziram sa vjerskim osjećajima, jer oni, po mojem mišljenju, nisu uopće upitni. Upitna su samo mišljenja onih vjernika Farizeja koji se kameleonski prilagođavaju svakom vremenu, a osim toga često si umišljaju da sa novcima mogu kupiti sve na ovom i onom svijetu. Varaju se! Njihov je pucanj na svećenike «neposlušnike» ustvari pucanj u prazno. Konačno, zašto si komunisti ponovno ne uvedu svoj stari ateistički običaj, pa da svoje pokojnike ispraćaju sa sekretarima komiteta ili mjesnim ateističkim popovima? Dopustite mi i malo šale - u Biogradskom slučaju taj adet je donekle ustvari i vraćen. Poručujem svim pravim vjernicima Biograđanima a i ostalim da ne nasjedaju Farizejcima. Osobito ne nasjedajte lukavim komunistima koji i preko crkve i vjernika žele učvrstiti svoju vlast. Ovdje je, dakle, riječ samo o onim ortodoksnim komunistima koji su promijenili samo dlaku, koji su, doduše, ostali sa istom dlakom ali su se zato poput Sv. Pavla preobratili i promijenili ćud i postali dobri vjernici i Hrvati ovog društva. Nemojmo ih odbacivati niti im predbacivati prošlost jer smo i svi mi ostali samo obični grešnici kojima je duhovna religijska pomoć itekako potrebna.

~ 369 ~


UZBUNA NA KAPTOLU ZBOG LASIĆA I PAVELIĆA

Piše: Darko Pavičić

NAKoN MISE ZAdUŠNICE ZA PoGLAvNIKA NdH

Protekli blagdani kao da su na neki način umrtvili zagrebački Kaptol, ali nakon njih zavladala je prava konsternacija. Razlog je misa zadušnica, koju je za poglavnika Nezavisne Države Hrvatske Antu Pavelića služio dominikanac Vjekoslav Lasić u crkvi Ranjenog Isusa u Zagrebu u subotu, 28. prosinca 1996. Možda bi taj događaj ostao zasjenjen blagdanskim raspoloženjem i rasprava o njemu odgođena u nedogled, da nije bilo stanovitih reakcija iz inozemstva i prilično lošeg odjeka u javnosti te mise zadušnice. Naime, povod za «uzbunu na Kaptolu» je činjenica da se taj obred u crkvi Ranjenog Isusa iskorištava protiv same Crkve pa i Hrvatske države. Konkretno, određeni krugovi neskloni Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i hrvatskoj državi takve povode jedva čekaju, kako bi kako bi katoličkom kleru namaknuli hipoteku ustaštva, rasne, nacionalne i vjerske mržnje. Uostalom, iz samih se katoličkih zajednica nekih europskih zemalja tijekom rata mogla čuti kritika crkvenog vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj upravo zbog jasnih nacionalnih stavova klera u nas pa je nerijetko zbog toga cijela Crkva proglašavana nacionalističkom. Bilo je teško našim svećenicima tada skinuti tu anatemu sa sebe i sa Crkve, braneći se tezama kako je riječ o agresorskom ratu i najprirodnijem angažmanu u obrani ljudskih i nacionalnih prava. Lasić Pater Vjekoslav Lasić, «bijeli fratar», poznati je borac upravo za nacionalna prava hrvatskoga naroda, emigrant, prijatelj i duhovnik Brune Bušića, štovatelj Maksa Luburića, Ante Pavelića, Nezavisne Države Hrvatske. Osobno ne krije svoje političke stavove i na tome mu nitko ne može za~ 370 ~

mjeriti, jer je sloboda svakome misliti što hoće. Međutim, Lasić je bjelodano tom misom zadušnicom «prešao granicu» i kako doznajemo iz dobro obaviještenih izvora na zagrebačkom Kaptolu, iskoristio homiliju za panegirik Anti Paveliću, propagirajući pritom svoju viziju o hrvatskim granicama, političke stavove, itd. Niko to pravo ne spori «bijelom fratru», ali ne u propovijedi! Za Crkvu čak nije upitno ni to što je misa zadušnica služena za poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, jer se misa može i mora služitiza dušu svakog pokojnika. Ono što je zasmetalo utjecajan crkveni vrh je politički nastup patera Vjekoslava Lasića, koji se kosi sa proklamiranim stavom hrvatskih biskupa. Bjelodano je da nema dvojbe, odnosno, da se stav patera Vjekoslava Lasića ne podudara sa službenim i proklamiranim stavom Crkve. Međutim, kao što je poznato mišljena u Crkvi nisu jednoobrazna, nego sežu od lijevih do desnih, od liberalnih do konzervativnih. Autor toga pisma, pokojni biskup šibenski Srećko Badurina, bio je od jednog dijela crkvene javnosti kritiziran zbog takvog stava. No, nakon mise zadušnice za Antu Pavelića na kritike na crkveni vrh obrušavaju se s «lijevog crkvenog krila», koje taj događaj ne smatraju «nevažnim ekscesom». Crkveni vrh na velikoj kušnji Sudar lijeve i desne struje u Crkvi mogao bi, po pitanju toga slučaja, neutralizirati mjesni biskup, koji bi, kako doznajemo, trebao poduzeti «određene korake». A od Lasićevog nastupa već se distancirao njegov provincijal Marinko Zadro. U svakom slučaju, crkveni vrh je izazvan da reagira na tu pojavu ili da je ignorira, što uglavnom podrazumijeva toleriranje nekog događaja. Lasićev nastup je nastup «slobodnog strijelca», a takvih je primjera u Crkvi bilo u političkim nastupima nekih svečenika, poput don Ante Bakovića ili fra Tomislava Duke. Od njihovih se političkih «izleta» Crkva distancirala i pozvala na odgovornost, kao rfa Tomislava Duku. No prema nekim je mišljenjima činila to blago ili prekasno, tako da se u javnosti (osobito međunarodnoj) stjecao dojam da ti ljudi govore u ime Crkve, iako su to radili u svoje osobno.

~ 371 ~

Ivo Matanović

Stekne li se dojam da je pater Vjekoslav Lasić dobio prešutnu dozvolu crkvenog vrha, mogu se očekivati burne reakcije kako iz inozemstva tko i unutar Crkve. S druge strane, Lasićev linč bi bio nedemokratska metoda pobijanja nečijeg mišljenja i političkog stava. Crkveni je vrh očito na velikoj kušnji, kako se distancirati od svega što se dogodilo, a opet ne negirati vlastito poslanje. Odnosno, kako odobriti služenje mise zadušnice čovjeku poput Ante Pavelića koji na to ima pravo kao i svaki kršćanin, a negirati riječi homilije (sastavnog dijela euharistije) koje istoga tog čovjeka uzdižu na politički pijedestal koji mu prema svim povijesnim zakonitostima ne pripada. Svibanjsko pismo Hrvatske biskupske konferencije CRKVA O RATU I JASENOVCU Biskupi su protekle godine u svibnju potpisali zajedničko Pismo Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka drugog svjetskog rata, gdje oni povlače jasnu granicu između zla i obrane, pravde i nepravde počinjene u tome ratu. Biskupi odaju počast «svim žrtvama», naglašavajući da se «prošlih pedesetak godina javna počast odavala samo žrtvama jedne strane», međutim, istodobno pozivaju na pokoru «Crkvu Božju u Hrvatskoj zbog svojih sinova koji nisu svjedočili za Krista, nego su bili na sablazan svojim načinom razmišljanja i djelovanja». «Tako se odnosimo i prema počiniteljima zloćina nad žrtvama koje spominjemo, a ponikli iz katoličke sredine», pišu biskupi, pozivajući se na riječi kardinala Alojza Stepinca iz veljače 1943. «kada je jasenovački logor nazvao «sramotnom ljagom», a za ubojice u njemu izjavio da su «najveća nesreća Hrvatske». «Tad sud pastira Crkve nije izgubio na svojoj snazi kroz ovih pedeset i više godina kako je izrečen», stoji u Pismu.

UZNIČKE SITNICE II

oSNovANA UdRUGA ŽRTAvA KoMUNIZMA ZA ISToČNU LIKU

U subotu u Udbini održan je osnivački skup Hrvatskog društva političkih zatvorenika - Žrtava komunizma (HDPZ - ŽK) za područje istočne Like u koju spadaju centri Gračac, Udbina, Korenica i Lapac. Na skupu su bili nazočni predstavnici središnjice HDPZ - ŽK iz Zagreba Igor Štimac i Vinko Barišić te predsjednik i tajnik zadarske podružnice HDPZ - ŽK, Ivo Matanović i Ante Šarić. S obzirom da na ovome području živi oko sedam tisuća Hrvata doseljenih uglavnom iz srednje Bosne, među njima je značajan broj bivših političkih zatvorenika koji nemaju osnovna znanja o svojim zakonskim pravima u Republici Hrvatskoj. Stoga je ovaj skup, na kojem je bilo dvadesetak nazočnih, bio vrlo važan - naglašavaju Matanović i Šarić - jer su ti ljudi upoznati sa mogućnostima ostvarenja svojih prava kao i sa statutom, ulogom i ciljevima HDPZ - ŽK. Povjerenik HDPZ - ŽK za istočnu Liku je Krunoslav Šokičić.

(Š. S.)

UZNIČKE SITNICE

SvEČANo ISPRAĆENI PoSMRTNI oSTACI BRUNA BUŠIĆA

Pariz - Posmrtni ostaci hrvatskog rodoljuba Brune Ante Bušića svečano su u nedjelju prije podne ispraćeni u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Parizu. Posljednji ostaci Brune Bušića bili su prije podne izloženi u župnoj crkvi, uz počasnu stražu članova Hrvatske zajednice u Parizu. Zatim je služena sveta misa u spomen tom hrvatskom borcu za neovisnu Hrvatsku, koji je ubijen u atentatu Udbe prije 21 godinu u Parizu. ~ 372 ~

~ 373 ~

Ivo Matanović

Uz više od tisuću Hrvata, vjernika i članova Hrvatske zajednice u Parizu, na svetoj misi i svečanom ispraćaju posmrtnih ostataka bili su članovi izaslanstva RH, koje je na čelu sa saborskim zastupnikom Vicem Vukojevićem doputovalo iz Zagreba, te predstavnici hrvatskog veleposlanstva u Parizu i voditeljica hrvatske diplomatske misije pri UNESCO-u Vesna Girardi - Jurkić.

UDRUGA ANTIFAŠISTIČKIH BORACA ZADARSKE ŽUPANIJE UPUTILA JE OTVORENO PISMO PREDSJEDNIKU RH FRANJI TUĐMANU

Govoreći na svečanom ispraćaju, zastupnik Sabora i dopredsjednik komisije RH za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Vice Vukojević, te otpravnik poslova hrvatskog veleposlanstva u Parizu Filip Vučak, zahvalili su članovima hrvatske zajednice što su kroz sve ove godine, s pažnjom i odanošću, čuvali grob i spomen Brune Ante Bušića.

Gospodine Predsjedniče!

Njegovi će zemni ostaci sada biti prebačeni u Hrvatsku, gdje će Bruno Bušić moći počivati na vojnom groblju na zagrebačkom Mirogoju, uz druge hrvatske velikane, rekao je Vukojević.

PoZIv U PoMoĆ

Mi borci Narodno - oslobodilačkog rata, okupljeni na svečanom skupu u povodu 55 - te obljetnice oslobođenja grada Zadra, obraćamo Vam se molbom da svojim autoritetom kao Predsjednik Republike Hrvatske utječete na Hrvatski državni sabor i Vladu Republike Hrvatske da se isprave nepravde nanešene borcima Narodno-oslobodilačkog rata. Gospodine predsjedniče, Vama je kao pripadniku Narodno-oslobodilačke borbe dobro poznato za koje ciljeve su se borili i ginuli hrvatski borci u Drugom svjetskom ratu i da su svojom junačkom borbom, uz podršku većine hrvatskog naroda, oslobodili svoju zemlju od fašističkih i nacističkih okupatora. Tada su oslobođeni i oni krajevi hrvatske zemlje koji su nakon Prvog svjetskog rata nepravedno dati Italiji, a među njima i naš Zadar. Za ostvarenje tih ciljeva pali su mnogi iz ovih krajeva, a nanesene su i ogromne materijalne štete i razaranja u cijeloj našoj zemlji, a posebno u gradu Zadru. Gospodine Predsjedniče, Vama je također poznato da su borci NOR-a, te njihova djeca i unučad u velikom broju učestvovali u obrani svoje domovine od veliko srpske agresije. Na žalost činjenica je da su borcima NOR -a, a naročito invalidima, uskraćena ili znatno smanjena mnoga stečena prava. S moralnim i zakonskim pravom već dugo tražimo izjednačenje svojih prava s pravima učesnika Domovinskog rata 1991. - 1995. godine i molim Vas da se za to založite. Sa štovanjem, Udruga antifašističkih boraca Zadarske županije

~ 374 ~

~ 375 ~



Uz naslov: «U IME HRvATSKoG JEdINSTvA PRIHvAĆAM ČIN SATNIKA» Slobodna Dalmacija od 24. 05. 1999. g.

Vuk dlaku mijenja…, tako bi se mogao parafrazirati bivši Titov kurir kapetan Drug - gospodin IVAN VUKO koji se požurio da komentira Tuđmanovu, netom objavljenu, poslanicu o priznavanju činova bivših i sadašnjih pričuvnih činova svih hrvatskih domoljuba bez obzira što su u prošlosti bili međusobno neprijateljski sučeljeni.

Ovaj kontraverzni Titov kurirčić koji je Titu poslužio za jednokratnu uporabu (demobiliziran 1947.) sa samo 19. godina ni do danas nije shvatio koliko mu je kao Hrvatu bio potreban. U uvjerenju, da će ovoj vrlo «škakljivoj» temi još biti komentara - možda i na pretek, ostavljam čitateljima drage nam Slobodne na prosudbu. Ali, ono što je nezaobilazno moram još jednom postaviti pitanje: Kako to da se drug - gospodin nije sjetio da kaže, da su neki i iz redova ex - partizana bili zločinci i da im se treba suditi? Što je sa Bleiburgom, križnim putovima, Jazovkom, Mraceljem i još nebrojenim stratištima gdje su poubijani nedužni civili i zarobljenici NDH? Zato ostajem kod svog predloženog naslova: «Vuk dlaku mijenja», što će, nadam se, i Uredništvo Slobodne uvažiti.

Drug - gospodin se poprilično potrudio, ali sa zadrškom, kako da se dodvori sadašnjoj Hrvatskoj zbilji, kako, eto, i no je za pomirbu i da će, kako veli, prihvatiti prevođenje partizanskog kapetanskog čina u čin satnika HV. Doslovce veli: «Ja osobno za sada neću zatražiti čin u HV-a, prvo da vidim što taj čin donosi». Ovdje komentar, za sve branitelje Domovinskog rata (u prvom redu), nije potreban. Čestitam mu na iskrenosti! Nadalje govori o svojoj mladosti, pa mu se (implicitno rečeno) i to treba uzeti u obzir, ali, zato, nije zaboravio da svu svoju partizansku prošlost glorificira - poglavito, još uvijek, svog idola Tita… Za Domobrane govori kako su bili smirena vojska (regularna), a za Ustaše kao zločince. Da bi odmah, zatim, rekao - gle opet čuda? «Ustašama kao borcima svaka čast - bili su ratnici! Gdje je Ustaša zalegao, tu nismo lako prolazili».

~ 376 ~

~ 377 ~


VEZANO UZ TV FORUM OD 04. 05. 2004

Piše: Ivo Matanović - Zadar objavljeno u Regionalu 05. 05. 2004. g.

HRvATI SU NA vEK BILI KMETI - I NA vEK BU I oSTALI

U nizu svih ostalih proteklih foruma koje vodi TV voditelj Tihomil Ladišić ni ovaj nije protekao a da vidljivo i upečatljivo nije ostavio, njegovo projugoslavensko ili prosrpsko usmjeravanje emisije u pravcu prebacivanja krivnje za počinjena zlodjela, u proteklom ratu, pretežno na samo hrvatsku stranu. On, ako ste dobro pratili njegova pitanja, tek sporadično ili samo kad kada, (kad je neizbježno), postavljao pitanja i drugoj, srpskoj strani. Tema večerašnje emisije bila je obeštećenje djece poginulih roditelja, konkretnije obitelji Zec, što je u javnosti uzburkalo duhove i to s razlogom, dakako. Radi se naime o prvom takvom slučaju u povijesti ratovanja u svijetu da jedna zemlja koja je u ratu bila žrtva i napadnuta od druge zemlje, obeščašćuje napadača, odnosno njene pojedince koji su još uvijek na zagonetan način nestali u vihoru rasplamsanog rata. Bez obzira što se u slučaju obitelji Zec moglo raditi i o nevinim ljudima, ipak se je trebalo voditi računa i o vremenu kad se to dogodilo, odnosno i o zlodjelima Srba koja su prije toga počinjena, u daleko većem broju, nad Hrvatima. Pada u oči i vrlo učinkovita obrana branitelja g. Ante Nobila koji je za svoje klijente u vrlo kratkom vremenu dobio spor sa Hrvatskom državom i isposlovao obeštećenje za njih a da je, prije toga, kad je branio Hrvatske državljane, gubio sve sporove. Dapače, u slučaju generala Tihomila Blaškića pokazao se kao da je on bio tužitelj u Haškom sudu, a ne branitelj, pa je tako nesretni hrvatski general i vitez Domovinskog rata dobio 45 godina robije, i sve to još dobro naplatio od Hrvatske države. Samo nekoliko godina ranije u onom režimu, čini mi se 1987. g. pod njegovom optužnicom osuđen je još jedan Hrvat na smrt i to starac od 87. godina gospodin Andrija Artuković.

podsjećam čitatelje na neke srpske branitelje, (Srđana Popovića i dr.) koji su branili hrvatske tkz. nacionaliste iz 1971. g. Dr. Marka Veselicu i dr. kojima, ne samo da nisu ublažili kazne, nego su njihovi štićenici dobili daleko veće kazne nego su to njihovi kolege (po mučeništvu) dobili koji su bili branjeni od strane hrvatskih odvjetnika. I slučaj obeštećenja gospođe Levar, također srpkinje, i supruge nesretno nastradalog Milana Levara iz Gospića govori u prilog razmišljanja većine Hrvata o hrvatskoj politici i pravnom sustavu. Opći dojam među imalo trezvenim Hrvatima da je cijela Hrvatska stavljena na koljena i ucijenjena od «popišane» Europe da joj se na svaki njen mrki pogled treba uzvraćati sa ljudskim žrtvama i sudbinama ljudi. Eventualni tkz. ulazak u EU Hrvatska mora u krvlju plaćati i sa ljudskim životima, što to ni jedna zemlja u Europi do sada nije činila, a niti će bez obzira hoće li u nju ući ili ne. Naši vlastoljupci kao da se međusobno nadmeću tko će se bolje ulizati Brislu (Bruxelles) i Haagu kako bi pomoću njih i sami što dulje ostali na vlasti, bez obzira koliko sve to treba krvlju i novcem platiti hrvatski narod. Budući je ovo druga tema, vratimo se još malo forumu, njenom uredniku i gostima koji su po odabiru urednika sjedili pokraj njega. Kako se je i očekivalo, gospodin Milorad Pupovac podijelio je pravu lekciju svim nazočnim u studiju, a i nama gledateljima, dakako. On, kao i sve njegove dosadašnje preteče govori o zločinima Hrvata, kao da se radi, u najmanju ruku, o ubojicama iz koristoljublja u nekim mirnim vremenima, kad se, tu i tamo, počini po koji zločin, a ne o ratnim vremenima u kojemu su njegovi sunarodnjaci napali većinski domicilni narod kod kojeg su kroz cijelo vrijeme svog bivstvovanja (250 g.) uživali sva ljudska prava i blagodati kao i domicilni Hrvatski narod, čak i više od toga, jer su punih 70 godina uživali državne privilegije kod zapošljavanja i drugih blagodati i to samo zato jer su bili Srbi i odabrani narod da vladaju drugim narodom.

Indikativno je, također, da su Srbi dalekovidniji i psihološki zreliji u odabiru njima privrženih branitelja, nego su to sami Hrvati. Usporedbe radi,

Njihova matična zemlja (u koliko uopće i jeste) Srbija stalno im je punila glave kako su oni ratnički odabrani narod i kako su predodređeni da uvijek vladaju nad nekim. S tim uvjerenjem Srbi već dva puta prave uvijek istu pogrešku. Najprije 1941. pobunili su se protiv Hrvata i dobrano «popušili», ali ubrzo su se opet snašli te uz pomoć hrvatskih izdajica i međunarodnih čimbenika, kao i 1918. svrstavaju se na pobjedničku stranu i tako nastaviše tamo gdje su 1941. stali. Vrhunac njihovog ludila do-

~ 378 ~

~ 379 ~

Ivo Matanović

godio se ponovo 1990. g.. Skorom na identičan način oni ponovno kreću u pobunu i naravno doživljavaju poraz sa daleko većim posljedicama. I kako vidite, a to smo večeras čuli i iz usta gospodina Pupovca i neke izvjesne Srpkinje iz Siska, oni optužuju Hrvatsku državu za tobožnje zločine počinjene nad Srbima, a ni riječju nisu spomenuli i njihove, srpske zločine koji su prije toga izvršeni nad Hrvatima u Hrvatskoj i na tlu Hrvatske zemlje. Gledajući ovu emisiju čovjek da ne povjeruje sa koliko idiotizma i bez skrupuloznosti govore ovo dvoje nazočnih Srba, a poglavito gospodin Pupovac, koji, između ostalog, izvali da se stidi svih svojih sunarodnjaka koji su ogrezli u zločinu i da s njima nikad ne bi sjedio zajedno, a ne stidi se što sa njima u parlamentu sjede dva Srbina (V. Stanimirović i Gajica) koji su cijelo vrijeme rata bili među pobunjenim Srbima i to ne kao obični borci već njihove vođe. Slušajući sve ove nebuloze, čovjeku da pamet stane, tim više što voditelj T. Ladišić nije niti u jednoj prilici pokušao prekinuti Pupovca i priupitati ga, zašto laže i zašto si je za partnere uzeo upravo spomenutu dvojicu, a ne recimo Milana Đukića ili nekog drugog Srbina koji nije direktno ogrezao u ratnim zločinima. Bilo ih je u Zagrebu više i to vrlo poštenih Srba i Srpkinja. Ako se ovako nastavi sa popuštanjem Srbima i njihovim ucjenama, još će na kraju ispasti da je Hrvatska izvršila agresiju na Srbiju i Crnu Goru, odnosno da je ubijala srpske pobunjenike iz Hrvatske samo zato što su Srbi, a ne i zato što su se branili od pobunjenika i njihovih saveznika iz Srbije i Crne Gore. Ovo je već drugi slučaj gdje bivši pobunjenici likuju nad Hrvatima i hrvatskom državom, a da pri tome još ni jednome poginulom ili nestalom Hrvatu nije isplaćeno ništa. Nisam siguran da li je uopće ijedan Hrvat takav zahtjev podnio, odnosno da li je Hrvatska država uputila takav zahtjev prema agresoru - Srbiji i Crnoj Gori? Sve mi ovo liči na kolaps hrvatskog duha, koji sve više tone u sunovrat. Sami sebe optužujemo kod međunarodnih čimbenika. Trgujemo za živim ljudima. Isporukom naših vitezova Domovinskog rata Međunarodnom sudu, sami sebi potpisujemo optužnicu i izjednačujemo se sa agresorom. A kad se uzme u obzir da to rade upravo oni izabranici koje neposredno Hrvati i Hrvatice biraju na slobodnim više stranačkim izborima, onda ispada da su Hrvati suicidan narod i duševno poremećenog uma, kojemu je potrebita hitna kolektivna pomoć psihoanalitičara i psihijatra svih profila, a ne nikakav savez sa EU ili bilo kojom drugom unijom. Hrvati su na vek bili kmeti i na vek bu i ostali, napisao je svojevremeno veliki M. Krleža. ~ 380 ~

ZABRANA ZADARSKOG SREDNJOŠKOLSKOG LISTA

Piše: Ivica Nevešćanin SD Magazin, 29. III. 2003.

SLUČAJ SPEKTAR

Nitko, baš nitko, pa ni on sam, nije u tom trenutku mogao sagledati sve posljedice svoje, za jednog demokrata, pedagoga i ravnatelja, zapravo očekivane odluke. Vođen prvenstveno brigom za učenike, za njihovu budućnost i mentalno zdravlje narušeno opterećujućim fenomenima hrvatskog društva, ravnatelj Kemijske škole u Zadru Žarko Grancarić odlučio je pokazati - kao nitko drugi prije njega u ovih desetak hrvatskih godina - u jednom potezu, što je mladim ljudima misliti o školi, znanju, svojoj budućnosti, demokraciji i nekim tamo nacionalističkim tricama. Ono za što su drugim ravnateljima i profesorima trebala desetljeća krvavog rada i odricanja, ravnatelj Grancarić nadmašio je doslovce preko noći, jednom gotovo samozatajnom suptilnom odlukom. Do te mjere obazrivom da s njom nije htio zamarati apsolutno nikoga: Ni školsko Nastavničko vijeće, ni učenike, ni javnost. Tog dana se naprosto probudio i nakon nekoliko čudnih poziva iz - neki kažu lokalne HDZ-ove središnjice, drugi, bolje informirani, nadbiskupije, svejedno - donio odluku da sve primjerke posljednjeg broja Spektra, objavljenog prije 20 dana i posvećenog nacionalizmu u Hrvata, hitno donesu u njegov ured, da se tu okuju iza debelog lokota, i tako zauvijek sprijeći trovanje javnosti tim nedoraslim, subverzivnim štivom o Zadru kao gradu desnice, o ulozi Crkve u širenju nacionalističkih ideja, o zadojenosti mladih nacionalizmom, o ustašlucima na Thompsonovim koncertima, o - oh, kako je samo bio prokleto u pravu - hrvatskoj stvarnosti. Kako je to moguće, zovu iz Zagreba, je li to istina, pitaju iz Splita. Itekako je moguće. Zašto? «Jer smo u Zadru» rekao je jedan maturant «u vukojebini iz koje ću sa smiješkom otići u Zagreb», objasnio je. Generacije će eto tako pamtiti i zahvaljujući ravnatelju Grancariću što im je tog dana ~ 381 ~

Ivo Matanović


pomogao da im se poslože sve kockice u glavi, da konačno shvate što je demokracija, a što škola, i da donesu za sebe najbolju odluku u životu.

list «potez ravnatelja Grancarića naišao je na odobravanje većeg broja njegovih kolega, učenika i javnost u Zadru…»

Spomenuti je maturant, kao i većina njegovih vršnjaka, prelomio u sebi. Zahvaljujući ravnatelju Grancariću, tom kositrenom hadezeovcu, tom širokoumnom majstoru pedagoške discipline, oni su, Bogu hvala, raskrstili sa svojim dvojbama i zabludama, mladenačkim vrijednostima i stavovima, izabirući ono za njih najbolje. Hvala vam, poručuju maturanti, kao čovjeku i pedagogu, hvala vam što smo konačno progledali i na vrijeme odustali od uzaludnog gubljena vremena. Hvala vam što ste nas doveli na pravi put.

Što je, da ponovimo, ravnatelj Grancarić svojim učenicima htio reći? Koju im je poruke nesebično odaslao?

Na sreću, kako to inače biva u životopisima gradiću kakav je Zadar, ravnatelj Grancarić nije ostao usamljen. Njegov gracilni potez, taj trostruki aksl iz represije drukčijeg mišljenja s elementima uvođenja političke cenzure obrazovanje, ostao podržan od onih kojih se to najmanje očekuje - novinara. Preciznije, Hrvatskog narodnog lista, tjednika vlasnika i urednika Ivice Marijančića. Lakoćom višestrukog medijskog silovatelja, izvjesna Nevena Banić u tekstu objavljenom pod skromnim naslovom «Zabranjen Spektar, list učenika kemijske škole, jer su dvojica učenika pisala protiv Crkve i izjednačavala krivnju Hrvata i Srba!» priznaje da - eto nesreće - zabranjeni broj Spektra nikad nije ni vidjela a kamoli čitala, ali je svejedno to ne priječi da objavi puna imena dvojice učenika, maturanata, tobože autora «spornog članka», za koji je «čula» da su antihrvatski nastrojeni i često su prije toga znali u školi iznositi svoje političke stavove. Pa se pita: odakle učenicima inspiracija za tu temu. Je li poticaj došao od profesora u školi, koji nešto drukčije misle o hrvatskoj stvarnosti, od roditelja, ili je sve naprosto rezultat mladenačke spoznaje? Ili je - misli se izvjesna Nevena Banić - medijska antihrvatska kampanja, koja traje u nekim hrvatskim medijima, iz svjetskog podzemlja plaćenima da lažu protiv svog naroda i Domovine, uhvatila nekakvo korijenje među pojedincima i u jednoj običnoj srednjoj školi?» Bravo Nevena, sadimo korov, čupajmo korijenje. Kako to hrvatski zvuči.

«Ne bojim se ravnatelja ni kazne, odličan sam učenik» kaže jedan spektrovac «ali se bojim budala koje bi me sutra mogle zaskočiti na ulici i prebiti na mrtvo ime.» Poruka je primljena. Ravnatelj Grancarić i novinarski krvnici, mogu biti zadovoljni. Atmosfera linča i utjerivanja straha pala je na plodno tlo. Dapače, neke su poruke toliko «zagnojile» da se već citiraju kao, da tako kažemo, nova objava, novih DESET ZAPOVIJEDI GRANCARIĆEVIH: 1. Ja sam gospodin cenzor tvoj, nemajte drugih cenzora uz mene. 2. Ne izusti imena nacionalista, ustaša, Thompsona i biskupa uzalud. 3. Spomeni se da živiš u Zadru. 4. Poštuj represiju i zabrane. 5. Ne misli slobodno ni kritički. 6. Što misliš ne govori, što govoriš ne piši. 7. Ne piši o stvarnosti jer si mlad i nisi joj dorastao. 8. Istina nije da se piše, nego auto - cenzura. 9. Bolje zabraniti novine, nego otvoriti školu. 10. Ili ćete biti svi kao jedan ili vas neće biti. Eto, tako je ravnatelj Grancarić pomogao svojim učenicima da donesu tešku, konačnu i za njih jedinu ispravnu odluku. Da sa smiješkom otiđu iz vukojebine.

Na sve to, na tu nečuvenu političku cenzuru, na te laži šund novinarstva, zadarska je politička, kulturna, sveučilišna, intelektualna i ina javnost reagirala onako kako dolikuje, svojom nadaleko čuvenom i sad već karakterističnom šutnjom i blagim simpatijama. Jer, zaključuje Hrvatski narodni ~ 382 ~

~ 383 ~

ZADAR: SKUPINA UTEMELJITELJA HDZ-a PROSLAVILA OBLJETNICU STRANKE

Piše: Š. Selimović

STRANCI TREBA PoMoĆI

Zadar - Osim službene proslave sedme obljetnice osnutka HDZ-a na zadarskom području, svečani skup s istim povodom održan je i u Hrvatskoj kazališnoj kući u organizaciji skupine utemeljitelja HDZ-a a koji su predvodili Vice Profaca, dr. Nikola Jakšić, Bruno Fuzul, Hrvoje Matanović i Antun Brkan - petorica od ukupno sedam članova prvog pćinskog odbora HDZ-a bivše općine Zadar. Vice Profaca, objašnjavajući razloga sazivanja ovoga skupa, kazao e, između ostaloga, da ovo nije nikakvo rušenje HDZ-a već istinska želja da mu se pomogne jer je stranci podosta narušen ugled, posebice od posljednih unutarstranačkih izbora koji su - naglasio je Profaca - bili nelegalni.

ZADARSKA AFERA HDZ-a U ZADRU KOJI SU NAKON ŠTO JE U POZADINI «POBUNE» DESETAK UTEMELJITELJA POTPUNOG RASKOLA U STRANCI, POTPISALI KOLEKTIVNU ISTUPNICU

Piše: Vinko Srhoj

ZBoGoM KoMUNISTIČKA PARTIJo!

Kada bi se sastavljao višegodišnji mozaik zbivanja u zadarskom HDZu, onda se ni najnoviji raskol u stranci koja u Zadru i Županiji obnaša vlast, ne bi činio tako neočekivanim i drastičnim. Rijetkost je, naime, da je upravo u jednom od najjačih i izborima gotovo plebiscitarno ovjerenih HDZ-ovih ogranaka, već gotovo u samom početku 1991. godine došlo do razilaženja. Već je tada većinska skupina utemeljitelja, koja je formirala izvršnu vlast, dala kolektivnu ostavku, na čelu s predsjednikom Martinom Dražinom, dok je dio utemeljitelja «abdicirao» iz zadarskog političkog života odlaskom na nove dužnosti u središnjoj vlasti, poput prvog predsjednika zadarskog HDZ-a dr. Nikole Jakšića. U svakom slučaju, što samovoljno, što pod pritiskom ostalih hadezeovaca u gradskoj i županijskoj upravnoj hijerarhiji, skupina utemeljitelja iz «herojskog» razdoblja konstitucije stranke marginalizirana je i uglavnom svedena na tihu oporbu stvarnim gradskim i županijskim vlastima. Jakšić - Dražinina grupa, kako bi se po logici događanja u vladajućoj stranci moglo pretpostaviti, nije iskoristila secesiju Mesić - Manolićeve grupe, niti ju je načelno podržala, pa je i stup Vice Proface, prvog čovjeka aktualnih zbivanja unutar zadarskog HDZ-a, više nego jasan. Profaca u potpunosti odbacuje svako srodstvo svoje skupine s haendeovcima, smatrajući, dapače, kako su Mesić i Manolić morali stupiti zbog inozemnih pritisaka na Tuđmana budući da je njihovo djelovanje ugrožavalo demokratski poredak u zemlji (?) IZBORNA GROZNICA Rezimirajući, dakle, pravu provalu gnjeva skupine koju predvodi «saborski zastupnik u miru» i član Županijskog poglavarstva Vice Profaca, moglo bi se zaključiti kako nezadovoljstvo utemeljitelja stranke s hadeze-

~ 384 ~

~ 385 ~

Ivo Matanović


ovcima koji su sada visoko pozicionirani u Zadru, tinja od samih početaka, još iz vremena demisije zadarskog Izvršnog vijeća, i kako je sadašnje istupanje utemeljitelja iz HDZ-a zapravo logičan ishod «godina koje su pojeli skakavci», frustracija stanjem u Gradu i Županiji. Naime, skupina utemeljitelja stranke, premda vremenski u velikom zakašnjenju koje se nekome može učiniti kalkulantskim, svoj je stranački prozelitizam i tiho separiranje od gradske i županijske vlasti u Zadru u proteklom petogodišnjem razdoblju, sada protumačila uzaludnim čekanjem reformi unutar HDZ-a, ne samo kod kuće nego i u državi.

TISKOM NA STRANKU

U intervjuu danom zadarskom Narodnom listu sadašnji oponent Profacinoj grupi, predsjednik Gradskog odbora HDZ-a dr. Živko Kolega, samo je potvrdio kako sukob nije od jučer. Kolega je ustvrdio kako se prijelom u stranci dogodio još 1991. godine i kako su Profacini renegati već tada «odudarali od programa i politike HDZ-a u Zadru i Hrvatskoj». Ponovno aktiviranje unutarstranačkih sukoba, po njemu, ima za cilj slabljenje HDZ-a na predstojećim izborima. Teško je doduše Koleginu izjavu uzeti kao posve vjerodostojnu i prepoznati u skupini sadašnjih otpadnika lukave zavjerenike koji su svih ovih godina razarali stranku iznutra, zna li se da je dr. Nikola Jakšić obnašao visoku dužnost zamjenika ministrice Vesne Girardi - Jurkić, a Vice Profaca figurirao kao saborski zastupnik i visoko rangirani član Županijskog poglavarstva. No da Kolega ima jakih razloga tvrdi kako je Profacina grupa dugo potkopavala hadezeovske temelje i njegovu grupu nastojala što više ocrniti u javnosti kao onu kojoj je samo do sebičnih razloga osvajanja vlasti svim sredstvima (sa čim se slaže prvi čovjek županijskog HDZ-a Božo Čolak), razvidno je iz očite predizborne groznice. Kolega, naime, smatra kako su Profacini ljudi postali «veća oporba i od legitimne oporbe» i komplimentira zadarsku oporbu kao konstruktivnu, a Profacinu grupu kao skupinu narcisoidnih destruktivaca. Mogu se iz toga zaključiti samo dvije stvari: da je Kolega procijenio kako za lokalni HDZ veću opasnost od zadarske oporbe predstavljaju Profacini ljudi, ili da «umjereni» i «konstruktivni» hadezeovci traže koaliciju s nekom od lokalnih stranaka koja nema što tražiti sa skupinom otpadnika i samozaljubljenih vlastohlepaca. Štoviše, u strahu od pristupanja hadezeovih otpadnika nekoj od jačih oporbenih stranaka u Zadru, Kolega im «dobronamjerno» poručuje ili da osnuju vlastitu stranku ili da pristupe HND-u, koji po svim istraživanjima javnog mnijenja nema u Zadru većih izbornih šansi. ~ 386 ~

Da bi što više potisnuo ovu, kako kaže, «brojčano beznačajnu grupicu», Kolega je pokušava diskreditirati i na državnoj razini, spominjući Profacinu izjavu iz koje proizlazi da ovim da ovim nihilistima ni «sveta ikona» državnog poglavara ne znači ništa. Profaca je, naime, u intervjuu Globusu izjavio kako predsjednik Tuđman često «nije na visini zadatka». Da sadašnjem zadarskom HDZ-u nije do prevelikog razbuktavanja polemike s «odpadnicima» i da su i prije pokušavali pod stranački tepih pomesti sve nesuglasice, govori i izjava predsjednika Županijskog odbora HDZ-a Bože Čolaka, koji kaže da je razlika u gledištima između hadezeovaca trebalo «raspraviti unutar stranke, a ne preko tiska». Preuočljivim trudom da minoriziraju otpadnike sadašnji hadezeovci, na principu neželjena kontraefekta, upravo prenaglašavaju realni doseg njihove pobune i idu na ruku kako njima, tako i zadarskoj oporbi koja je svoje redove već konsolidirala kako bi bez znatnijih unutarstranačkih potresa spremno dočekala izbore u ožujku. No kako je stvar započela? Najprije su, nema tome ni dva mjeseca, zakazane dvije paralelne proslave sedme godišnjice zadarskog HDZ-a. Profacina grupa tvz. izvornih utemeljitelja stranke osporila je paralelnu sjednicu koju je sazvalo aktualno čelništvo, a glavnina prigovora ticala se Profacine i Jakšićeve zamjerke vlastitoj stranci da je lažirala unutarstranačke izbore. Potom su uslijedili brojni istupi «otpadnika» i odgovori prozvanih čelnika, pretežno u lokalnim medijima. Stvar je ovih dana kulminirala kada su svoj potpis na zajedničku deklaraciju o istupanju iz HDZ-a, pred očima simpatizera i novinara, stavili prvi predsjednik gradskog HDZ-a Nikola Jakšić, član Županijskog poglavarstva Vice Profaca, prvi predsjednik izvršne vlasti Martin Dražina, administrativni tajnici Grada i Županije Hrvoje Matanović i Gojko Pintur, jedan od prvih inicijatora Ante Brkan, kao i nekolicina drugih. Koliko se je aktualno čelništvo stranke uspaničilo zbog odlaska HDZovih «prvoboraca», govori i detalj sa skupa u Domu mladeži na kojemu su se potpisivale odstupnice. Naime za riječ se je publike javio stanoviti Jure Perković, tajnik općinske organizacije HDZ-a u Ražancu, pokušavajući privoljeti, tobože u svoje ime, otpadnike da prime ruku pomirnicu. Zna li se da je predsjednik Županijskog odbora HDZ-a Božo Čolak ujedno i predsjednik ražanačkog Općinskog odbora, nije teško zaključiti kako su upravo vladajući hadezeovci zaobilazno pokrenuli posljednji pokušaj ~ 387 ~

Ivo Matanović

mirenja i izglađivanja situacije. No na Perkovićev istup nitko se nije osvrnuo jer je i timing govora bio krivo odabran, kada su potpisi na dokument o istupanju iz stranke već bili položeni.

ZADARSKA PODRUŽNICA HDPZ - ŽRTAVA KOMUNIZMA

ZALUTALI BROZOVIĆ

«dIZdAR PREŠAo K SvoME KRvNIKU»

Jedna neosporno duhovita scena u tradiciji «komedija zabune», odigrala se je još u vrijeme saziva paralelne proslave osnutka stranke. Naime, akademik Dalibor Brozović zalutao je na pogrešnu sesiju, pridruživši se Profacinoj grupi, umjesto da je zasjeo među aktualne čelnike stranke. Kako uopće nije primjećivao da je na krivom skupu, morali su mu se izravno obratiti i upozoriti da je njegova «ekipa» na drugom mjestu i u drugo vrijeme sazvala službenu proslavu. Zlobnici prisutni u publici izjavili su da je uvaženog akademika valjalo ostaviti na tom skupu jer najvjerojatnije ne bi ni primijetio razliku, a svojom bi prisutnošću izazvao pravu konsternaciju u redovima zadarske aktualne vlasti koja bi to možda protumačila kao podršku središnjice odmetničkoj frakciji.

ZADAR - Zadarska podružnica Hrvatskog društva političkih zatvorenika - Žrtava komunizma je na proširenoj sjednici osudila postupak predsjednika HDPZ - Žrtava komunizma Marka Dizdara, tj. njegovo učlanjivanje u stranku Hrvatski nezavisni demokrati Josipa Manolića. «Ironija je da bivši dželat postane predsjednikom svojoj žrtvi» naslovila je priopćenje zadarska podružnica HDPZ - Žrtava komunizma.

U pokušaju rezimiranja razloga zbog kojih je skupina HDZ-ovaca, petorica od sedmorice utemeljitelja, istupila iz stranke, Profaca je naveo teške kvalifikacije na račun HDZ-a u cjelini. Profaca sebe i svoje istomišljenike smatra idealistima što su se razočarali u one hadezeovce koji su održali živim komunizam pod plaštom pseudodemokracije. Po njegovu mišljenju komunistički model se prikrio, učvrstio i u međuvremenu zavladao u Hrvatskoj, jedući njezinu supstancu i provodeći bijedu. Iz njegova ogorčena obraćanja javnosti proizlazi tako da su idealisti morali odstupiti zbog ponovne konsolidacije i restauracije komunizma, tj. onih koji su samo prividno izgubili vlast 1990. Profaca je bio decidiran: jačanjem prokomunističkog mentaliteta u HDZ-u «ugrožen je opstanak države i nacije». Može se nekome, dakako, ova pobuna Profacinih moralista učiniti pomalo zakašnjelom, jer su mnoge negativnosti bile vidljive i prije, ili pak tempiranom pred skore izbore i najavu osnivanja bloka poznatih Zadrana koji bi sa svojim zvučnim imenima samostalno izišli pred birače. No, za svaku je stranku odlazak njenih utemeljitelja simptomatičan pokazatelj je «nešto trulo u državi Danskoj», to jest da su promjene u praksi i ponašanju takve prirode da vlastitu stranku više ne prepoznaju ni oni koji su je osnovali. ~ 388 ~

Piše: Ivica Marijačić Slobodna Dalmacija, 23. prosinca 1999.

«Nije nam svejedno jesu li naši članovi stranački opredijeljeni prema desno ili lijevo, navodi se u priopćenju u kojem je slučaj gospodina Marka Dizdara ocijenjen kao drastičan i amoralan, jer se radi o bivšem robijašu koji je jedanaest godina bio u zatvoru i sve stoički izdržao, bez žaljenja ili traženja pomilovanja. Oni koji ga dobro poznaju i koji su s njime osuđeni ne mogu se načuditi njegovu prelasku u HND», rečeno je na sjednici zadarske podružnice HDPZ - Žrtava komunizma. Zadarska podružnica stoga traži od središnjice HDPZ - Žrtava komunizma da Središnji odbor hitno sazove sjednicu svih članova radi zauzimanja jedinstvenog stajališta prema slučaju Marka Dizdara. Na ovom sastanku u Zadru odlučeno je da zadarska podružnica Hrvatskog društva političkih zatvorenika nosi ime legendarnog Ive Mašine koji je mučki ubijen u Staroj Gradišci.

~ 389 ~


ZAGREB: OKRUGLI STOL O ŽRTVAMA JUGOSLAVENSKOG KOMUNIZMA

Piše: Tihomir Dujmović Slobodna Dalmacija, 23. prosinca 1999.

ISTRAŽITI HRvATSKA STRAdANJA

- U raspravi istaknuto da bi trebalo sustavno istraživati hrvatsko stradalništvo od 1918. do 1990. jer su Hrvati od trenutka kad su ušli u prve jugoslavenske asocijacije svakodnevno brojili žrtve ZAGREB - U povodu desete obljetnice rušenja Berlinskog zida, institut društvenih znanosti «Ivo Pilar» i Internacionalna asocijacija bivših političkih uznika i žrtava komunizma, u srijedu su u Zagrebu organizirali okrugli stol o žrtvama jugoslavenskog komunizma pod naslovom «U ime naroda». Ravnatelj Instituta dr. Vlado Šakić je uvodno istaknuo da cilj okruglog stola nije traženje krivca za zločine jugoslavenskog komunizma već rasprava o temeljima zločina i njegovim posljedicama, budući da je znanje o zločinu temeljni preduvjet izgradnji otpornosti da se on ne ponovi. Predsjednik Internacionalne asocijacije bivših političkih uznika i žrtava komunizma Jure Knezović je istaknuo da se u crnoj knjizi komunizma navodi brojka od sto milijuna ubijenih od komunističke ruke širom svijeta, ali da se u njoj uopće ne spominju zločini komunističke Jugoslavije. Knezović ističe da duhovni sljednici počinitelja komunističkih zločina kod nas nisu u «moralnoj mogućnosti i samokritično prosuditi o svojim i svojih prethodnika zločinima.

roj Gradiški. Mr. Josip Jurčević je naveo da se u službenim podacima KNOJ-a iz 1953. godine navodi da je u poslijeratnim procesima 130 tisuća ljudi bilo likvidirano! Na skupu je govorio i fra Julijan Ramljak, svjedočeći o poslijeratnim ubojstvima u drniškom kraju. Ludvig Čanžek, u ime Slovenskog društva političkih zatvorenika, istaknuo je da od 6. do 25. svibnja 1945. godine u Sloveniji ubijeno 350 tisuća ljudi, da je to zemlja s najvećom gustoćom grobova na tako malom prostoru i da od te brojke 80 posto su Hrvati. On je rekao da u Sloveniji živi 200 ljudi za koje se sumnja da su izvršili ili naređivali zločine, ali da nikada nitko nije bio optužen za njih. U raspravi je sudjelovao i sudac Ustavnog suda Milan Vuković koji je rekao da bi hrvatske žrtve trebalo sustavno istraživati od 1918. do 1990., rekavši da su Hrvati od trenutka kad su ušli u prve jugoslavenske asocijacije svakodnevno brojili žrtve. Don Anto Baković je naveo podatak da u Drugom svjetskom ratu i deset godina nakon rata od komunističke ruke ubijeno 623 svećenika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara. Hrvoje Šošić je govorio o boljševičkom udaru u Karađorđevu 1971. kritizirajući držanje u HAZU u povijesnom tretmanu ove teme. Spomenik žrtvama Gost iz Njemačke, povjesničar Manrfred Wilke govorio je o njemačkom iskustvu. On je rekao da se u Njemačkoj i danas vode rasprave treba li jednako tretirati žrtve nacizma i komunizma, dodajući da se u isto vrijeme žrtve komunizma bagateliziraju. Kazao je kako su nakon ujedinjenja Njemačke otvoreni svi tajni dosjei i da je svatko onaj tko je bio praćen ili proganjan od tajne policije dobio na uvid svoj dosje. Gost iz Njemačke je zaključio da bi Hrvatska trebala imati jedno središnje spomen - područje žrtvama komunizma.

Predsjednica Hrvatskog društva političkih zatvorenika Kaja Pereković je, među ostalim, navela kako je i sama od strane komunističke vlasti bila osuđena na smrt te je bila potom pomilovana i robijala u Lepoglavi i Sta~ 390 ~

~ 391 ~


Ivo Matanović - Zadar objavljeno 21. studenog 2000. u Zadarskom listu

ZAGREBAČKI SUMMIT doNoSI TREĆU JUGoSLAvIJU

Prošlog mjeseca prošlo je točno deset godina od srpske agresije na Hrvatsku nezavisnost koju su hrabri hrvatski vitezovi krvlju zaustavili i petog kolovoza godine 1995. izvojevali i konačnu pobjedu nad višestruko nadmoćnijim neprijateljem, a samo pet godina poslije ili točnije 24. ovoga mjeseca Hrvatska ugošćuje nove tvorce treće Jugoslavije koji će hrvatsku samostalnost i nezavisnost ponovno dovesti u pitanje. Po mnogima, bit će to ponovna agresija na Hrvatsku ali ovog puta ne samo onog srpskog već engleskog, francuskog ili, Bog te pitaj kojeg još ne, a u konačnici bit će to opet, ako ne direktna, ali ipak indirektna srpska agresija (čitaj okupacija), potpomognuta Francuzima koji su i autori Prve Versajske Jugoslavije. Podsjećam čitatelje da su još početkom Prvog svjetskog rata tadašnju Hrvatsku, pod omraženom Austrougarskom monarhijom, napustili, a tko će drugi nego opet hrvatska inteligencija, koja je otišla u Ameriku. Evo samo nekih od tih imena: dr. Ante Trumbić, Frano Supilo, dr. Hinko Hinković, Ivan Meštrović, dr. Dinko Trinajstić, Milan Marjanović, dr. Franjo Potočnjak, dr. Josip Jodlovski, dr. Ivan Gmajner, dr. Milivoj Jambrišak i drugi, a tamo im se pridružiše još neki poznatiji Hrvati iz emigracije dr. Gustav Gregurin, dr. Bogumil Vošnjak, dr. Niko Zupanić i drugi. Njima su se u Americi pridružili neki Srbi i Slovenci, svakako daleko manji broj nego što je bilo Hrvata. Od jednog zla - Austrougarske, naši intelektualci nisu vidjeli još veće nadolazeće zlo - Jugoslaviju. Dakle, uz blagoslov i svesrdnu asistenciju Francuza stvoren je Jugoslavenski odbor na čijem čelu je bio Hrvat dr. Ante Trumbić, koji pri samom završetku Prvog svjetskog rata na Krfu sklopio ugovor sa Nikolom Pašićem, poznatim srpskim političarom i nacionalistom, o ujedinjenju Hrvata sa Srbijom, odnosno o Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Što rekoše to i učiniše, i već 3. ožujka 1918. g. hrvatski političari u Zagrebu zatražiše ~ 392 ~

Nezavisnu državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Začudo, ovoj skupini hrvatskih «zatucenjaka» pridružili su se i starčevićanci - Hrvatska stranka prava, pa je tako početak Hrvatske tragedije upotpunjen sa lijeve i sa desne strane, što će nadalje još više učvrstiti srpske apetite i olakšati im put do potpune okupacije Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, BiH i Makedonije. Druga Jugoslavija stvorena je 29. 11. 1943. g. u Jajcu, opet u hrvatskom kraju na čijem su čelu i ovog puta bili Hrvati. Kako je tko prošao u tkz. zajedničkoj državi Jugoslaviji, koja se još zvala i Titova Jugoslavija, to svi znamo, a mi Hrvati posebice, jer smo srpsku i komunističku tiraniju dobro osjetili na vlastitoj koži, truneći u njihovim kazamatima, a kontinuirana gospodarstvena pljačka posebna je priča pa će tako nekada bogata i uljudbena Hrvatska postati srpska kolonija, a njeno stanovništvo, preko hrvatske ORJUNE (jugonacionalisti iz redova Hrvata) biti posrbljeno do te mjere da su se pojedini Hrvati ustručavali reći da su Hrvati. Sve ovo spominjem samo zato da i ovoga puta podsjetim čitatelje na nadolazeću tragediju - zagrebački Summit što su nam za nekoliko popišanih škuda pripremili naši «izabranici» na čelu sa predsjednicima Mesićem i Račanom. Doduše, još za sada se ne zna koja će hrvatska imena na Summitu zastupati našu zemlju, ali nije teško pretpostaviti da će to, i ovog puta, biti grupa ljudi okupljena oko Račana i Mesića, odnosno odabrani jugofili balkanske provenijencije. Zapravo, ovog puta nije uopće relevantno kako će se zamišljena balkanska grupacija službeno zvati, zajednica balkanskih zemalja Zapadni Balkan, Balkanija ili, ne daj Bože, opet Jugoslavija, sasvim je svejedno, jer će i dalje tu grupaciju predvoditi Srbi, jer su i najbrojniji. Ono što je za nas Hrvate u ovom trenutku najzanimljivije je to gdje će naše mjesto biti? Recimo to odmah, bit će tamo gdje je i do sada ( Jugoslaviji) bilo, mjesto izvorišta dobara i slobodna zona tržišta za prodaju papričica i slobodnu šetnju pečalbara koji će ugrožavati naše radnike kod zapošljavanja, a s obzirom na njihovu kulturu i ekološki ugroziti lijepe naše krajeve, poglavito priobalje, dakle turizam. Sve što slijedi teško je i zamisliti pa zato završimo tekst Zvonimirovom sintagmom: «nikad ne imali svojeg vladara», a ako ovo usporedimo sa našim vrlim sadašnjim vladarima, onda je Zvonimir u svakom slučaju imao pravo.

~ 393 ~


ZAPISNIK

Sa osnivačke sjednice HDPZ - ŽK, Podružnice Zadar koja je održana u prostorijama Udruge dana 16. prosinca 2001. g. Nazočni: Ivo Matanović, Ante Šarić, Davor Aras, Gabrijel Božić, Branko Šikić - Šikara, Tomislav Kulušić, Marko Hrkač, Kruno Šokičić, Veljko Brčić, Stipe Vlatković, Ivo Ćoza i Josip Tolja. DNEVNI RED 1. Izvješće o radu za proteklu 2001. godinu 2. osnivanje Udruge pod imenom «Ivo Mašina» 3. Problematika Udruge, te dosadašnja suradnja sa Središnjicom u Zagrebu i razno. Sjednica je počela sa radom točno u 11 sati, kako je i zakazana, a otvorio ju je predsjednik Ivo Matanović te nakon što je ukratko ukazao nazočnima o značaju današnje sjednice, zamolio je sve nazočne da uzmu riječ u diskusiji i da po mogučnosti budu kratki i jasni, kako bi se uštedjelo u vremenu a i o tome da sjednica bude što djelotvornija. Iza njega riječ je uzeo Ante Šarić - tajnik podružnice. Nakon što je pozdravio sve nazočne podnio je izvješće o radu Udruge kroz proteklu 2001. godinu. Posebice se osvrnuo na financijsku situaciju udruge koja je, rekao je dalje, vrlo kritična. Nemamo novaca ni za platiti telefon i struju, a kamoli za poštarinu i ostale administrativne izdatke - kancelarijski materijal, vijence za umrle članove i godišnje prigode za dan mrtvih i drugo. Opširnije je govorio o radu Podružnice i središnjice u Zagrebu te je između ostalog rekao, da suradnja podružnice Zadar sa središnjicom je na vrlo niskim granama, ili golje reći, naglasio je, nikakva. Već godinu i pol dana u središnjici leže neki spisi članova koje su trebali proslijediti prema Ministarstvu socijalne skrbi i Administrativnoj komisiji - jedne radi utvrđivanja statusa političkih zatvorenika, a druge radi ~ 394 ~

ispravaka i dopune sa prilozima koje su članovi naknadno dostavljali. Neoprostivo je, to moramo posebno naglasiti, rekao je dalje g. Šarić, da nam u središnjici ne mogu na vrijeme ni člansku iskaznicu napraviti, a kamoli da nas kontaktiraju ili, ne daj Bože, barem usputno posjete kad netko od njih putuje u Dalmaciju. Imamo saznanja da je naš vrli predsjednik g. Dizdar dolazio na zadarsko područje u mjesecu ipo nekoliko puta, ali nas nikad nije posjetio. Vjerojatno je bio previše angažiran sa izborima, jer je bio prvi kandidat na Manolićevoj listiza zadarsku županiju. Što ćete, tako vam to biva, kad žrtva postane svom progonitelju ponovno žrtva, onda se i ne može drugačije - sve se vrti u krugu… G. Šarić je nadalje nastavio i o drugoj točci dnevnog reda, jer, veli, da više neće uzimati riječ te nastavlja. Kaže da se slaže sa svima koji su još ranije na prijašnjim sastancima predlagali da se našoj udruzi promijeni ime - u ime Hrvatski politički uznici «Ivo Mašina» Zagreb, odnosno podružnica Zadar, također pod imenom «Ivo Mašina». Ako središnjica ne prihvati preimenovanje Udruge iz Žrtava komunizma u Hrvatske uznike, mi trebamo našu podružnicu zvati imenom kako smo se već dogovorili. Uostalom, nastavlja dalje Šarić, sve ćemo to u zaključcima posebno stilizirati i predložiti Središnjici u Zagreb, a dalje ćemo vidjeti kako će se stvari odvijati. Naravno sve ovo što sam rekao dolazi u obzir samo u tom slučaju ako i dalje ostanemo razdvojeni, a ako se ponovno udružimo, što nam je svima želja, onda će o imenu odlučivati skupštinska većina u središnjicama obiju udruga. Ja moram i ovoga puta reći da Hrvatski narod nikad nije bio razjedinjeniji nego što je danas, pa je ti čudnije i žalosnije da se tim razjediniteljima Hrvatskog korpusa pridružio i naš predsjednik M. Dizdar, inače dugogodišnji mučenik i robijaš (11 godina). Ovo je, dragi prijatelji svojevrsna ironija u kojoj žrtva, kako sam već rekao, postaje poslušnik svojim negdašnjim dželatima (progoniteljima). Ante Šarić: Poslije završetka sjednice g. Šarić se sjetio da se u zapisnik (ovaj) unese i slijedeće: Na sjednici Središnjice koja je održana u Zadru dana 25. svibnja 2000. godine a koju je vodio naš predsjednik g. Marko Dizdar, dogovoreno je da se sredstva iz donacijai redovita sredstva, što središnjica dobiva od Ministarstva financija dijeli između središnjice i podružnice 40 : 60%, odnosno ~ 395 ~

Ivo Matanović


60% da se raspodijeli na podružnice - procentualno prema broju članova i to samo onih članova koji imaju status političkih zatvorenika, jer ima i onih drugih članova koji taj status nemaju, a ipak su članovi naše udruge. Imaju na to pravo po našem statutu. Nadalje g. Šarić posebno skreće pozornost na tešku financijsku situaciju u podružnici te dodaje, da smo od središnjice dobili samo 2000 kuna i to za dan otvaranja (1999.) našeg ureda, a što smo odmah i potrošili na kancelarijski pribor. Do trzavica ili šumova u zadarskoj podružnici kako je javno na središnjici rekao g. Dizdar, između zadarske podružnice i središnjice, zapravo je i došlo, jer drugih razloga nije bilo, zaključio je g. Šarić.

litičkim uznicima i da se trebaju skinuti sa gradskog proračuna. Današnja slobodna Hrvatska stvorena je na našim temeljima, te temeljima Matice Hrvatske, Hrvatskih proljećara, Domobrana i Ustaša, a napose svih sudionika Domovinskog rata.

Davor Aras: Nakon što je opširno govorio o sadašnjoj političkoj situaciji u zemlji i problematici u obje Udruge političkih zatvorenika, govorio je i o kritičnoj financijskoj situaciji u našoj podružnici pa je naglasio da će se zalagati u Gradskom poglavarstvu koliko god bude mogao da se naša Podružnica glede financija, ne dovede u pitanje ili, ne daj Bože, ugasi. U tom smislu rekao je da će grad Zadar i dalje materijalno pomagati našu podružnicu, a što do sada, na žalost, veli Aras nije bio slučaj. G. Aras na današnjoj sjednici iznio je i ovaj podatak - da grad Zadar za 2002. g. Ima proračun od 157,000.000. - kuna i da je to konačna svota koja je potvrđena od svih viječnika gradskog poglavarstva, akoja i nije tako mala, pa će valjda, nastavlja g. Aras, biti i koja kunica za našu Podružnicu Zadar. Upada mu u riječ g. Matanović. Dobro si to rekao - držat` ćemo te za riječ. Posebice se g. Aras osvrnuo u svom inače opširnom izlaganju, na razmirice između naše Udruge i one koju vodi Jure Knezović. Ne smije se dogoditi da se svekoliko članstvo i dalje razdvaja i međusobno dijeli na crvene i bijele ili Bog te pitaj kako još ne, jer smo svi zajedno bili žrtve komunizma i Jugosrbizma, a vele mi neki da su izračunali, da smo svi zajedno ukupno odrobijali 25.000. - godina, pa si sad možete misliti koliko je to novaca i koliko osiromašenih obitelji, jer ih nije imao tko uzdržavati dok smo mi robijali po raznim tamnicama Jugokomunističke tvorevine.

Na kraju svog izlaganja g. Aras dao je i nekoliko konkretnih prijedloga koji bi trebali ući u zaključke ove sjednice, a to su: - Da se Marko Dizdar i Jure Knezović, u dobroj namjeri, odreknu trona predsjednika jedne i druge udruge, jer to su stajališta svih članova obiju Udruga. - Da se ustraje na tome da se naša podružnica preimenuje u HPU «Ivo Mašina» Zadar (HRVATSKI POLITIČKI UZNICI), bilo kao podružnica - ako dođe do ujedinjenja obiju Udruga ili kao samostalna Udruga Zadarske županije, naravno pod već spomenutim imenom HPU «Ivo Mašina» Zadar. Uostalom to je želja svih naših a i onih drugih članova sa ovoga područja. Marko Hrkač: Nakon opširnog i općenitog izlaganja (po njegovom starom običaju) o cjelokupnoj problematici u obje Udruge ustvrdio je da je od Udbe namješteno da se osnuje druga Udruga (naša) pod imenom «Žrtava komunizma» i tako razbije jedinstvo i sloga između svekolikog članstva obiju udruga, pa nije nikakvo čudo, nastavlja dalje g. Hrkač, da naša središnjica ima loše mišljenje o nama i našoj zadarskoj podružnici. Bio sam osobno nazočan, nastavlja Hrkač, na jednoj sjednici u središnjici kada su nas blatili i govorili da smo rušitelji Središnjice. Na upadicu predsjednika Matanovića da iznese koji su to ljudi govorili o negativnostima u Zadarskoj podružnici, Hrkač kaže da su to tajnik Prebeg i M. Dizdar.

G. Aras posebice naglašava da će on, dok bude predsjednik skupštine grada Zadra, zahtijevati da se antifašisti ne smiju izjednačavati sa nama - po-

Nadalje, g. Hrkać se založio da se obje udruge čim prije ponovno ujedine (spoje) te da ćemo samo tako onemogućiti pojedincima da autokratski vode udrugu i da ju privatiziraju i koriste u vlastite probitke - posebice one političke koje koincidiraju sa našim progoniteljima, bivšim udbašima i njima sličnima. Na predstojećem saboru naše Udruge to treba otvoreno reći pa makar da se bilo o kome radi.

~ 396 ~

~ 397 ~


Ivo Matanović

Ivo Ćoza:

Kruno Šokičić: U potpunosti se slaže sa izlaganjem svog prethodnika g. Hrkača te navodi da je i on bio nazočan u Središnjici kad je blaćena naša Podružnica i da je tamo rečeno da smo mi rušitelji središnjice. G. Šokičić posebice je govorio o komunistima te rekao kako ih treba na skorašnjim izborima svim sredstvima rušiti i srušiti s vlasti, a onda, poslije toga, biti će sve bolje, a vjerujem da više neće biti nikakovih podjela između članstva obiju udruga. U nastavku navodi kako u potpunosti podržava sve prethodnike što su rekli, a posebice se slaže sa izlaganjem g. Šarića, koji je bio nedvosmislen i da takovi trebamo biti svi. Zalaže se da sve što smo danas govorili treba biti izraženo u zaključcima kojih se trebamo držati i na godišnjoj skupštini Središnjice (saboru). Dakako nastavlja dalje Šokičić, o svemu što smo zaključili treba izvijestiti i širu javnost preko tiska i radija, poglavito naš stav o ujedinjenju obiju Udruga. Gabrijel Božić: Između ostalog, opširno je govorio, u svemu podržava g. Matanovića, Šarića i Arasa te kao i ostali što su prije njega govorili, predlaže da se imperativno treba ići na ujedinjenje obiju udruga, jer je sramota za sve nas Hrvate, a poglavito političke uznike da se međusobno glođamo i poprijeko gledamo, jer to samo pogoduje trenutno vladajućoj strukturi, koja nam, što svi dobro znamo, nije sklona. Zanjih (komuniste) postoji samo jedna pozitivna udruga, a to je antifašistička, koju oni svesrdno pomažu materijalno i moralno i u svakom momentu ih spominju kao mesije Hrvata. Sramotno, ali tako je. Baš zato mi je draga izjava predsjednika gradske skupštine g. Arasa, da će se zalagati da se antifašisti skinu sa gradskog proračuna. Daj Bože da mu se ta zamisao i obistini. Stipe Vlatković: Slaže se u svemu sa prethodnicima o svemu što su rekli, a posebice naglašava, kao i ostali, da se ne smijemo razdvajati, nego naprotiv spajati i što više družiti. Posebice se zalaže da se ne smije prekinuti tradicija organiziranog posjeta Bleiburgu, Jazovki, Macelju i drugim stratištima gdje su umoreni i poginuli vitezovi u oba Domovinska rata. Jazovka i Macelj su usputna stajališta prema Bleiburgu i križnog puta pa će nam to olakšati i financijski. Ne smijemo zaboraviti ni Vukovar, i tamo trebamo ići zajedno, organizirano. ~ 398 ~

Kaže da podržava sve što je prije njega rečeno, te između ostalog iznaša, da je globalna politika današnje vlasti da se Hrvati razjedine, jer će oni tada lakše sa Hrvatima vladati. To je stara paradigma veliko srba i odnarodnjenih Hrvata jugovića. Nadalje, govorio je općenito o političkoj zbilji danas u Hrvatskoj te posebice naglasio da je izjava ministra tkz. Jugoslavije g. Svilanovića više nego skandalozna, a posebice kad kaže da su Srbi klali Hrvate i Muslimane iz straha i da su na to bili nahuškani od političara. Ovu izjavu treba što oštrije osuditi i preko današnjeg našeg sastanka, a poglavito osuditi blag stav naše crkvene vrhuške koja kaže da je izjava Svilanovića zadovoljavajuća. Svašta… Branko Šikić- Šikara: Iznosi da podržava sve prethodnike, a zatim je govorio o članarini i problemu naplate od pojedinaca koji nisu tako siromašni, pa pa ipak ne plaćaju članarinu (g. Šikić je povjerenik za Murtersko područje). Govori da mjesečna članarina od 10 kuna je više nego mala, pa ipak nenaplativa. Čudno, zar ne? veli g. Šikić… Tomislav Kulušić: Kao i većina prije njega složio se sa izlaganjem i sa svima se slaže. Nadalje, moli predsjednika Matanovića i tajnika Šarića da i iduće 2002. g. Organiziraju naše političko hodočašće u Bleiburg i usputno posjetiti Jazovku i Macelj, jer, kaže dalje Kulušić, ovogodišnje putovanje u Austriju u Bleiburg bilo je izvanredno organizirano i nije bilo skupo. Lijepo smo se družili, šalili i to trebamo činiti i dalje. Ivan Tolja i Veljko Brčić: Obojica su se složili sa prethodnicima te i oni kao i ostali žele da se i 2002. g. Ide u Bleiburg, a po mogućnosti i na druga mjesta kao što je Vukovar i ostali gradovi heroji.

~ 399 ~


Ivo Matanović

Davor Aras: Na kraju izlaganja svih nazočnih još jednom je podvukao da u zaključcima treba posebno istaći gnjev Hrvata na izjavu jugoslavenskog ministra Svilanovića. A i na blag stav naše vrhuške prema izjavama Svilanovića. Ivo Matanović: U završnoj riječi, između ostalog, je rekao i ovo: «dok ste vi govorili uspio sam izračunati da 7000 odrobijanih robija naših članova iznosi 21.000. - godina, a to sve preračunato u ondašnje nominalne neto plaće iznosi oko 260,000.000. - DM, pa dodaje nazočnima, znate li vi koliko je to novaca?. Nama se danas prigovara na onih mizernih 52 kune što nam po zakonu trebaju dati za svaki dan robije, a to je tek nešto oko sadašnjih 100,000.000. - DM koje nam još niti polovicu nisu isplatili. Daju nam na rate kao da smo prosjaci. Usporedbe radi, antifašisti i dan - danas uživaju sve povlastice koje su dobili za vrijeme 45 godišnjeg njihovog carstva, a one su preko 40% veće od povlastica Političkih zatvorenika, Ustaša, Domobrana. A ako se uzme još u obzir, da je njihov broj trostruko (70.000) veći od hrvatskih mučenika onda je i nezadovoljstvo tim veće između, nažalost, tadašnjih zaraćenih Hrvata, akoji su za račun nekih drugih, ustvari ratovali jedan protiv drugoga. Ne daj Bože da se to još ikada ponovi». G. Matanović još je govorio o suradnji sa središnjicom te je rekao da neće ponavljati što je već rekao g. tajnik Šarić, a da problemi postoje to je činjenica. Možda smo zato, što je naša podružnica jedina u Hrvatskoj koja organizirano i koliko - toliko dobro radi, a da je više suradnje radila bi još i bolje, naglasio je g. Matanović te na kraju još rekao, da će se zaključci koje smo izglasali na današnjem sastanku biti prezentirani preko javnih glasila, naravno skupa sa zapisnikom i naša središnjica u Zagrebu.

HRVATSKO DRUŠTVO POLITIČKIH ZATVORENIKA - ŽRTAVA KOMUNIZMA - PODRUŽNICA ZADAR na temelju zaključaka sa današnje Godišnje skupštine Podružnice Zadar donosi slijedeću:

odLUKU Da se, već sada, bivša Podružnica HDPZ - ŽK Zadar izdvoji iz Središnjice Zagreb pod istim imenom HDPZ - ŽK te da se s današnjim danom registrira kao posebna Udruga pod imenom: HRVATSKO DRUŠTVO POLITIČKIH UZNIKA «IVO MAŠINA» ZADAR, kraćenica «HDPU» Sjedište Podružnice biti će i dalje u Ul. Trg Petra Zoranića 1 Zadar Ova odluka stupa na snagu odmah. U Zadru, 16. 12. 2001. g. Tajnik: Ante Šarić

Predsjednik: Ivo Matanović

U prilog ovom zapisniku su i zaključci. U Zadru, 16. prosinca 2001. g. Zpisnik vodio: Ante Šarić

Zapisnik ovjerio: Ivo Matanović Gabrijel Božić ~ 400 ~

~ 401 ~


Silva Pavić - Stazić Slobodna Dalmacija, 24. 09. 1999. ZASTUPNICA LS-a TEREZA GANZA - ARAS:

NAdBISKUP MARIJAN oBLAK odBIo MI JE dATI PRIČEST!

Tereza Ganza - Aras smatrala je potrebnim u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju naglasiti kako ona nije «novopečeni vjernik, da svetu pričest smatra sastavnim dijelom misnog obreda i da je redovito prakticira, da jako dobro zna norme katoličkog morala i pravila, ali da joj nikako nije jasan postupak nadbiskupa u miru Oblaka. - On je to učinio, i ništa. Nikakve isprike, nikakva objašnjenja. Stoga, barem do daljnjeg, taj čin smatram jednom političkom gestom koja nema uporišta u religiji - rekla je zastupnica Ganza - Aras.

ZAGREB - Vidljivo potresena i iznenađena Tereza Ganza - Aras, zastupnica LS-a u Županijskom domu Hrvatskog sabora, potvrdila nam je za nju šokantnu činjenicu da joj je u subotu 18. rujna na koncelebriranoj svetoj misi u sklopu simpozija o don Josipu Felicinoviću u stolnoj crkvi u Pagu nadbiskup u miru Marijan Oblak, bez ikakva objašnjenja, odbio dati svetu pričest. - Moram, na žalost, potvrditi da se to doista dogodilo, a do današnjeg dana nije stiglo nikakvo objašnjenje nadbiskupova postupka, iako je bilo prilike, jer smo nakon svete mise bili na zajedničkom ručku u sklopu simpozija kojemu su bili nazočni i drugi svećenici, od nadbiskupa Prenđe do don Živka Kustića - kazala je gospođa Ganza - Aras. Opovrgnula je, međutim, vijest da joj se tom prigodom nadbiskup Prenđa ispričao, nego joj je, kako je kazala, uputio tek poziv na razgovor. - Na moje izričito pitanje nadbiskupu Prenđi znači li to da sam ekskomunicirana iz Katoličke crkve, samo je odgovorio da ćemo razgovarati. Razgovor nisam odbila, ali ne znam kako ispraviti učinjeno. Uputila sam čak i pismo nadbiskupu u miru Oblaku, u kojem sam zatražila da mi se pismeno očituje o razlozima zbog kojih mi je uskratio svetu pričest, ali do današnjeg dana nikakav odgovor nisam dobila.

~ 402 ~

~ 403 ~


REAGIRANJE

Dr. sc. doc. Zlatko Miliša Ivo Matanović - predsjednik političkih uznika «Ivo Mašina» SD Magazin, 1. 02. 2003.

UMoCId

Pod naslovom «Četvrti urbocid u Zadru» Slobodna je objavila opširan tekst dvojice splitskih autora kojeg s indignacijom odbijamo, a poglavito tkz. «četvrti urbocid» kojeg sa zloćom podmeću zadarskom HDZ-u, a ne recimo, srpskom agresoru, o kojem splitski anketari ni riječi ne rekoše. Vrlo čudno i zaprepašćujuće za sve stanovnike koji se osjećaju Zadranima a i šire - sve one koji poznaju povijest Zadra i Zadranina. Kako se ovdje radi o velikom tekstu (opširnome) i velikim lažima dvojice nedobronamjernih Splićana, nismo mogli ostati indiferentni i na njega ne odgovoriti. Dakako, nećemo ulaziti u detalje jer njih, ustvari, u «umotvorinama» dvojice splitskih autora nema, nego ćemo se ukratko usredotočiti na notorne laži dvojice već spomenutih «istraživača». Najprije, čitatelja radi, citiramo podnaslov «četvrtoga urbocida» a on glasi: «Samo u posljednjih tisuću godina Zadar je imao četiri prekida urbaniteta: 1202. srušili su ga križari, 1520. to su činili Talijani, 1944. su ga teško bombardirali saveznici, a posljednjih 10 godina strane osvajače zamijenio je domaći HDZ». E, sad, da nije tragično, bilo bi komično, jer tezu o «četvrtom» urbocidu kao zaključku istraživanja dvojice Splićana, bez premca o nepriznavanju osnova metodoloških principa znanosti, je više nego nedopustivo iz slijedećih razloga:

Autori su pronašli 2 posto fetivih (autohtonih) Zadrana a da pri tom nisu rekli tko su oni? Odmah, zatim, nastavljaju pa za Bibinjce kažu, da su oni doseljenici u Zadru. Dakle, svrstavali su ih u isti «koš» sa onima koji su u Zadar došli i iz Bajne Bašte ako ih u Zadru uopće još ima. Ili su se, u ovom slučaju, splitski «istraživači» poslužili primjerom iz Splita gdje Baja «iz Bajne Bašte» doista ima… Podaci koje iznose tobože ispitanici prednjače odgovorom na pitanje kako se nalaze u gradu s iznimnim teškoćama su više nego smiješni. Naime, u Šibeniku svega 3 posto, u Dubrovniku 10 posto, u Splitu 11 posto, a u Zadru 20 posto ispitanika tvrde da žive u iznimnim teškoćama u usporedbi sa Zagrebom. Pa valjda je i golim okom neovisnom promatraču prolazniku kroz Dalmaciju vidljivo i iz ptičje perspektive da je Zadar doživio urbanistički preporod - ako ga, naravno, žele vidjeti, a ako ga gledaju, dozvolite nam malo ironije, iz žablje perspektive, kako i već rečeni splitski anketari, onda će i za njih u Zadru biti sve crno. Ponadajmo se, ipak, da je takovih u Hrvatskoj vrlo malo. Nadalje, tvrdi da je gradonačelnik gospodin Božidar Kalmeta doveo Zadrane na prosjački štap je, najblaže rečeno, drsko i degutantno, ako hoćete. Da li ovdje treba spominjati ime «naručitelja ankete», ostavljamo to čitateljima da sami prosude. I što još o ovomu reći, osim: Živjela sloboda tiska! Ali, molim vas, bez pozivanja znanosti. Nemamo više namjeru polemizirati s autorom ovih «umotvorina», jer anketa doista govori više samo za sebe, a još više o samim anketarima, na čiji nivo ne želimo se spustiti.

Uzorak od 101 anketiranog na 80 tisuća stanovnika je doista više nego «reprezentativan». O Bože, kakve li ironije?

No, ipak ćemo, čitatelja radi, reći još par riječi da se ovdje radi o najprimitivnijem političkom pamfletu koji je i za prosječnog čitatelja razvidna poruka splitskih anonimnih magistara Damira Pilića i Suzane Kunac da sve demokratske izbore od 90. godine poistovjećuje sa prekidima urbaniteta što su ih u prošlosti činili Talijani i ini porobljivači Zadra sa srpskim agresorima iz 1991. koje oni, začuđujuće nigdje ni ne spominju.

~ 404 ~

~ 405 ~

Ivo Matanović

Ali, zato nisu zaboravili spomenuti zadarski HDZ kao urbocidnu stranku koja je, eto, za deset godina svoje vladavine rušila sve oko sebe pa i svoj vlastiti grad. S V A Š T A ! I još samo nešto. Odakle im tvrdnja da je Zadar isturena utvrda socijalne patologije u Hrvata? Da li je to ovisnost o drogama ili zbog ovisnosti autora spomenutog teksta o neprežaljenom soc - realizmu? Bilo što da nadobudni splitski anketari misle o tkz. četvrtom urbocidu Zadra, mi dolje potpisani mislimo da se je on ipak dogodio, ali ne kao urbocid Zadra, nego kao umocid u njihovim glavama, za kojeg je potrebita hitna intervencija liječnika.

Ivo Matanović, Zadar

ZvoNIMIRovA KLETvA

O tobožnjem rasulu u HSP-u u Zadarskoj županiji i Podružnici Zadar već sam ovih dana nešto rekao, kada sam mislio da sam priču o zadarskim HSP-ovim desperadosima i mastodontima zaokružio, ali, ne lezi vraže, u Narodnom Listu pronađoh još toliko laži od g. Ćoze, bivšeg čelnika zadarske Podružnice i k tome još i člana Glavnog stana Središnjice u Zagrebu. Kao prvo, on debelo laže kad kaže da je stranku napustio 21 član i da će uskoro to učiniti ostali. Koliko ja znam, samo ih je 8 javno izjavilo da ne žele više biti Đapićevi sljedbenici, već Gabeličini. Dodajem, možda za sada, a poslije preći će se opet onome tko ih bude više lagao. Druga je, također, velika laž da su tvz. doseljenici javno izjavili da će oni sve članove iz SDP-a učlaniti u HSP. Ovdje moram malo zastati... pa odgovoriti mom bivšem stranačkom prijatelju da se nauči iščitavati misli mudrih ljudi (u ovom slučaju Hrvata iz Bosne) na koga se, već navodno izrečena, aluzija odnosi? Ovog puta Ćozinu prepričanu pričicu ostavit ću da malo odleži, jer Zadrani ionako to dobro znaju, pa im na izborima odgovaraju onako kako to već godinama čine - apstiniraju ili glasuju za nekog trećeg. Ponovit ću se još jednom: uz Đapića i osobno sam poželio sretan put desperadosima, među kojima se, na žalost, nalazi i moj sin Hrvoje. Nadam se ne za dugo. I kao treće, još nešto moram pojasniti čitateljima Narodnog Lista, a što moji ex stranački prijatelj želi zaobići. Radi se, naime, o sintagmi: doseljenik, purger, iliti domaći, kako češće ističe bivši čelnik zadarskih pravaša, koji sebe uvijek vidi tamo negdje među urbanim purgerima. Što ćete, kompleks je kompleks, pa neka mu bude, jer i Vinjerac je urbani gradić sofisticiran s „frezama“ koji mu daje za pravo da se ističe sa svojim identitetom.

~ 406 ~

~ 407 ~

Ivo Matanović

O spomenutim Ćozinim istinama, reći ću vam nešto istinitije. Najprije, brojka od 37 članova u gradu Zadru nije točna. Ona je daleko veća i kreće se od 150 do 250 članova, od dana utemeljenja stranke. Velim „od, do“, jer točan broj se u Zadru ne zna i to sve, opet, zaslugom g. Ćoze i njegovih predhodnika koji nisu nikada ažurirali evidenciju, već su se samo međusobno svađali, što je i rezultiralo katastrofalni poraz na prošlim i pretprošlim izborima. O katarzi i rasulu zadarskih Pravaša, u ovom trenutku, ne može se govoriti u množini, već samo o nekolicini nezadovoljnika koji su kroz cijelo vrijeme, od kada su u stranci, samo rovarili pa su tako i dobili prefiks mastadontski. I još nešto. Prebjegli zadarski pravaši žele se javnosti prikazati kao nezadovoljnici s politikom g. Đapića pa da zbog toga, tobože, odlaze iz stranke, a nikako da priznaju da ih je Glavni stan raspustio. Oni, dakle, iz stranke odlaze kao „ožalošćena porodica“, a ne dragovoljno. Primjerice, zašto to nisu učinili prije Đapićeve intervencije? Bilo kako bilo, bjegunci su, možda i nesvjesno, stranci HSP-a samo pomogli, pa im za taj čin i od moje strane veliko HVALA, jer će se stranka, poslije njihovog odlaska, toliko ojačati i očistiti od mastodonata i onih drugih da će biti čistija od Gabeličine, tvz. HČSP. Nadodajmo k ovomu još da će se „čista“ toliko usrećiti s Đapićevim otpacima s kojima će se u dogledno vrijeme, sasvim sigurno, toliko očistiti da će izgubiti i već postojeći svoj atributski pridjev „čista“. P. S. Da, skoro da sam zaboravio komentirati izjavu „doseljenika“ kako će oni primiti u HSP sve one iz SDP-a. Daj Bože da se to dogodi, jer kažu mi kršćanski mudraci: Istrgnuti sotoni iz ralja samo jednu dušu, piše ti se kao da si spasio cijeli svijet. I još jedna otpadnička ironija. Kažu da su oni ujedinitelji svih pravaša, a odlaze tamo gdje se raspad već dogodio (Gaboličin ulazak, pa izlazak iz SDP-a). Hrvati nikako da se oslobode Zvonimirove kletve!

~ 408 ~

ŠOKANTNO PISMO DIJELA ŽUPNIKA ŠIBENSKE BISKUPIJE msgr. JOSIP BOZANIĆU

Piše: Damir ŠARAC Slobodna Dalmacija, 3. ožujka 2000. g.

NA vLAST STE dovELI LJEvIČARE KoJI ĆE SRUŠITI SvE NAŠE SvETINJE

Faksovi župnih ureda u splitsko - makarskoj nadbiskupiji posljednjih su dana preplavljeni šokantnim pismom kojega su zagrebačkom nadbiskupu i metropolitu msgr. Josipu Bozaniću uputili župnici ražinskog dekanata! To je pismo inače počelo kružiti još 12. siječnja, a tek je sada široj javnosti postalo dostupno. U toj poruci, koju je naša redakcija dobila posredstvom jednog splitskog svećenika zaprepaštenog njezinim sadržajem, svećenici tog dekanata, u koji spadaju župe Ražine, Vrpolje, Ljubitovica, Boraja, Jadrtovac, Danilo, Bristvica i Blizna, msgr. Bozanića izravno optužuju da je svojim stavovima, izjavama, nedorečenosti i politikanstvom narušio kontinuitet slavnih zagrebačkih nadpastira, te ga se proglašava krivcem za ponovni dolazak komunističke, odnosno ateističke opcije na vlasti! Među, ostalim u pismu stoji kako se već duže vrijeme, odnosno od prva Bozanićeva javnog nastupa o grešnim strukturama, čulo i govorilo iz usta komunista i drugih oporbenjaka kako je nadbiskup glavnog hrvatskog grada na njihovoj strani, budući da isto govore i isto razmišljaju. Istjerao vuka - Nadbiskup Bozanić postao je znak oporbe, u političkom smislu, što je zasjenilo njegovu biskupsku službu, te vjernike zbunilo i dezorijentiralo - navode župnici konstatirajući kako se on nije jasno ogradio od govorkanja, pisanja i podmetanja, pa se dobio dojam istinitosti tih navoda, te nastavljaju: ~ 409 ~

Ivo Matanović


- Prema onome što se moglo čuti od vas u raznim prigodama, odnosno ono što se govori i što sada pišu novine, vi ste dali «žmigavac» lijevo, za koaliciju SDP - HSLS, dakle ateističku opciju, koja niječe i ruši «vjerničke svetinje», što je vidljivo iz njihova nazora na svijet i njihova programa, a da se ne govori o njihovoj nedavnoj prošlosti čiji su oni sljednici - i recidivi.

Podijeljeni biskupi

Hrvatski sabor ovakvom lijevom većinom moći će bez ikakvih teškoća donositi zakone o pobačaju, eutanaziji i druge koji se direktno protive katoličkom moralu i etici, predviđaju župnici, postavljajući msgr. Bozaniću pitanje je li svjestan tih «svetih» struktura. Dalje slijedi zaključak kako nadbiskup nema profetskog duha, jer je tjerajući lisicu istjerao vuka, koji na kraju ni njega samog neće poštedjeti. - Jeste li se zapitali što će poslije konstituiranja novog komunističkog Sabora isplivati na površinu? Sav bezbožni i nemoralni talog stare komunističke ideologije (oficiri, udbaši, Jugoslaveni, ateisti, frustrirani umišljenici) čiji je neprijatelj Katolička crkva. Već gledamo: šepire se razni tipovi amoralnog ponašanja, za njih je nastupio njihov čas, čas tame, i oni to ne skrivaju (…) Pretpostavljate li kako će ove promjene odjeknuti u školama, gdje je odreda ostao komunistički kadar. Da uostalom vaši glasnogovornici Bono Šagi (na HKR-u javno hvali komuniste i njihovu pobjedu, a da ne govorimo o pisanju u «Kani») Grubišić, Vuco i slični, već su davno kazali da vjeronauk u školama nije potreban, što ateističkoj vlasti olakšava posao. Vraćamo li se ovo u 1945. godinu zahvaljujući i vašoj neodlučnosti i nejasnoći u stavovima, te ne snalaženju u politici, gdje ste svako malo nešto htjeli, a još više petljali. Slijedi dio u kojem župnici ražinskog dekanata iznose činjenice u kojima neizravno u čitav slučaj miješaju i svog ordinarija, msgr. Antu Ivasa. Naime, kako je u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, kojoj je Bozanić na čelu, došlo do distanciranja i podjela, što su mogli doznati samo od nekog tko je nazočan na sjednicama hrvatskog episkopata.

~ 410 ~

- Poznato vam je kako se drugi hrvatski biskupi u važnim pitanjima s vama ne slažu. I oni su zabrinuti, što se može zaključiti iz njihovih reakcija, premda su jako obzirni, jer im je stalo do općeg dobra Crkve u Hrvata. S vama se teško surađuje, ne podnosite tuđa mišljenja i prijedloge. Uvijek mora biti kako vi zamislite i zaključite. Ako ste za demokraciju, kakvim se prikazujete, gdje su suradnja i dijalog s kolegama iz hrvatskog episkopata? Vaša isključivost distanciranje i podjela u HBK, što ima dalekosežne posljedice (…) Na dobrom smo putu da ono što nije uspjelo komunističkoj diktaturi, uspije SDP-u, sad stvarno u ime naroda, jer su na izborima dobili njegov mandat, a zahvaljujući i predsjedniku HBK Josipu Bozaniću, nadbiskupu zagrebačkom - stoji u pismu, a potom slijedi zaključak kako namjera tog pisma nije poticati pisanje o politici, strankama, vlasti!? Prema njima msgr. Bozanić je «kriv» i stoga što su vjernici njegove dijezece dali najviše glasova pobjedničkoj lijevoj koaliciji. - Jeste li svjesni da ste vi trebali biti nasljednik najsvjetlijih hrvatskih sinova na nadbiskupskoj stolici časnih i svetih nadbiskupa Stepinca, Šepera i Kuharića. Što bi sada rekao blaženi Alojzije Stepinac koji je jednako dizao glas protiv fašizma i komunizma (…) Novac što nam ga je dodijelila hrvatska Vlada prema Ekonomskom ugovoru sa Svetom Stolicom, više nam ne treba (…) Judini srebrnjaci - Ne želimo Judine srebrnjake. Eto ih vama! Te nas, preuzvišeni, misli i neizvjesnost Crkve i naroda muče. Htjeli smo vam to reći: iskreno, otvoreno i oštro. Vi još ne osjećate što mi u lokalnim sredinama doživljavamo i što nam se tek sprema… Svjesni smo kako smo opet «ostatak», kojem ne pada ni na kraj pameti da se vrati «egipatskim loncima». Ni po koju cijenu! «Gospodin je pastir moj… zla se ne bojim». Pozdravljaju vas župnici ražinskog dekanata iz šibenske biskupije. ~ 411 ~

Ivo Matanović

Na žalost, na dopisu koji smo dobili, imena župnika nisu vidljiva, no doznali smo kako su članovi ovog dekanata don Tomislav Puljić, dekan i ražinski župnik, don Stipe Perkov, vrpoljski župnik, don Joso Pavić, župnik Ljubitovice i Boraje, don Branko Tomašić, Jadrtovca, fra Neven Pavlinušić, župnik Danila, fra Ante Šilović, Bristvice, i fra Ferdo Jukić, župnik Blizne. Račanov lik O predsjedniku Vlade: Što reći o moralnom liku pobjedničke koalicije ivici Račanu, koji je od djetinjstva komunist i ateist, čime se i hvali. Nemoralnom potvrđuje i svoju marksističku teoriju, jer je do sada promijenio nekoliko žena (tri!) i da se dodvori mladima, veli da je pušio marihuanu, što je porazno kad znamo koliko je mladih u Hrvatskoj ovisno o drogi. Sad u našem novom premijeru imaju «idealan» primjer, saveznika i utjehu. Biskup bez odgovora Komentar šibenskog biskupa msgr. Ante Ivasa na pismo njegovih svećenika potražili smo tijekom održavanja Svećeničkog vijeća, pa nam on osobno nije mogao odgovoriti. No, generalni vikar don Dominik Škverin nam je kazao: - Biskup iza pisma ne stoji i ne vjerujem da će pristati na ikakve odgovore! Strah od komunista Nakon izbora 1990. godine stvarala se atmosfera u kojoj je krenuo proces prihvaćanja Crkve, vjerskog života i sakramenata nakon duge ateističke indoktrinacije. Ići u crkvu više nije bilo nazadno, negativno. Crkva se, zahvaljujući pozitivnim političkim i društvenim kretanjima, emancipirala i mogla je slobodno i ravnopravno djelovati u Hrvatskoj. Bile su pale mnoge predrasude, što se moglo vidjeti i po broju vjernika u našim crkvama. Nestao je i komunistički strah, pa se broj vjernika utrostručio. Svećenici su imali odriješene ruke i društvenu potporu. S dolaskom nove vlasti svi ti pozitivni pomaci dovedeni su u pitanje, zaključuju župnici. ~ 412 ~

Ivo MATANOVIĆ - Zadar objavljeno u Slobodnoj Dalmaciji i Narodnom listu

ŠTo JE dALMATINCIMA «dALMATINSTvo» (2) (IMAT SRCE LAvA)

Upravo iščitavam tekst - anketu iz Slobodne, dvoje Splićana - gospodina Mr Damira Pilića i g. Mr. Suzane Kunac koji, po ne znam koji puta, pokušavaju Zadranima podmetnuti svoje «kukavičje jaje» i to sve, opet, potkrijepiti sa nekom visokom stručnošću. Da ne bi zamarao čitatelje, moram odmah reći da i ova anketa nema nikakve veze sa stručnošću, jer je rađena na vrlo malom uzorku. Dakako odabranih građana - ukoliko su uopće odabrani, jer sve više implicira na izmišljotinu koja naručiteljima ankete treba poslužiti za političke svrhe. U ovom slučaju treba pripremiti «raju» za skorašnje izbore. Prije nego nešto preciznije rečem o podmetnutoj anketi, koja graniči sa znanstvenom fantastikom, citirat ću još jednom, dijalektički dobro sročenu političku «mućkijadu» a ona glasi: «Suvremeno dalmatinstvo» se najzornije ogleda u snažnom osjećaju regionalne pripadnosti, kao u gotovo ljubavnom odnosu prema zavičaju, pri čemu postoji jasna svijest da je «dalmatinstvo» samo dio šireg mediteranskog mozaika koji ima svoju tradiciju, mentalitet i temperament». Za neuko ili polupismeno stanovništvo sasvim dovoljno da nasjedne ovoj umilnoj političkoj floskuli - ako bi se i radilo o stvarnoj provedenoj anketi. Međutim, kad se nešto radi po narudžbi, onda ne treba puno mudrovati. Malo mašte i evo vam ankete kakvu si samo poželjeti možete. Uvodno o anketarima, ovog puta, samo toliko, a o Dalmatincima, dalmatinstvu, regijama, regionalnosti i sl. mislim da treba nešto više egzaktnijeg reći. U prvom redu da su današnji Južni Hrvati preuzeli ime od jednog Ilirskog plemena koje se je zvalo Delmati i po kojem je tek 812. g. naše ere po ovom plemstvu, današnja Južna Hrvatska dobila ime Dalmacija. Dakle ~ 413 ~

Ivo Matanović


pojam Dalmacija je zemljovidni pojam, a ne nacionalni jer kada su Hrvati počeli rabiti taj pojam, onda nisu znali u 99,9% niti čitati, a kamoli da bi znali osvojenu zemlju od Ilira nazvati ju svojim imenom. Ni već davno prije njih ni porobljeni Iliri (Delmoti) nisu točno znali kako im se zemlja zove, zbog istih razloga kao i Hrvati - bili su nepismeni. Najčešće ili bolje reći, za vrijeme čitavog svoga življenja na ovim terenima bili su u potlačenom položaju, jer su živjeli u okruženju jačeg i civiliziranijeg carstva. Sa juga i istoka Bizantskog carstva, a sa zapada Rimskog. S današnje distance gledano, može se zaključiti da mnogi od njih za sjever nisu niti znali. Mnogi su bili uvjerenja da sa brdima Dinaroida (Durmitora, Dinare, Velebita i planinskim vrhovima dalje na sjever)za njih završava svijet. Naravno da to nije bilo tako, jer su i iza spomenutih planina i u njihovo vrijeme živjeli Japodi, Mezeji, Desidijati, Dokleati i itd. Prema tome, pojam Dalmacija ne počinje sa Delmotima već sa Karlom Velikim, kada se je Ahenskim sporazumom (mirom) odrekao pretenzija na bizantske gradove u današnjim dijelovima Dalmacije. I eto, to vam je čitava priča o nastanku pojma Dalmacija i dalmatinstvo, a ne nekog romantičnog poimanja nekog davno nestalog naroda, uz to još najmanjeg plemena među Ilirima, jer su Liburni i Ardijejci bili brojčano veća plemena.

pak, da li uopće ispitanici znaju po čemu su oni i Dalmatinci, vjerojatno bi dobili sasvim drugi odgovor, od onoga kojega su, navodno, dobili. Zapravo oni nisu dobili nikakav odgovor, jer nisu nikoga niti ispitivali, već su sve to izmislili i k tome još dobro naplatili.

Kada sve ovo znamo, a znamo, onda nije teško zaključiti da su se gospoda anketari uhvatili vražjeg posla da za svoga gospodara (Slobodna Dalmacija) odrade «stručno» zadatu temu, a kad se nešto stručno napravi, najvjerojatnije je da se to dobro i plati. Pišući ovu repliku sjetio sam se Profesora Dr. Esada Ćimića koji je još sedamdesetih godina prošlog stoljeća napisao, «da nacija nije košulja koja se svakodnevno može mijenjati», za razliku, od recimo, religije koju svakodnevno možeš po volji mijenjati. Možda ne bi bilo zgorega još jednom podsjetiti anketare na ovu činjenicu, izrečenu u vrlo turbulentnom vremenu, kada se je nacionalno izjašnjavanje smatralo svetogrđem i strogo kažnjavalo. Podsjećam autore, da je i sam autor gore spomenute metafore podvrgnut javnom linču i otpušten sa posla i to od, nikog drugog, već svojih sunarodnjaka - Muslimana, koji su već tada sanjali o svojoj naciji, odnosno «metamorfozi» - pretvaranja dogme u vrstu, soj ili narod. Da su kojim slučajem anketari drugačije percipirali svoja anketna pitanja pa upitali: da li su Dalmatinci i Hrvati, ili da li se osjećaju i Hrvatima. Ili ~ 414 ~

Moram još jednom, prije nego završim s ovom replikom, upozoriti svekoliko čitateljstvo Slobodne da ne nasjedaju floskulama izvjesnim znanstvenim istraživačima iz SD koji nekoliko puta uzastopce, vrijeđaju nacionalne osjećaje svih Hrvata i Hrvatica, poglavito južnjaka koji uz ime Hrvat dodaju i ime Dalmatinac, kojeg su si, možda i nesvjesno nekada sami dali. Što je, tu je. To nikoga ne smeta, pa ne vidim razloga zašto se splitska gospoda toliko zalažu da preimenuju jedan narod u neki drugi davno izumrli. Samo da podsjetim, još davne 917. godine, prvog milenija, Bizant je predao sve krajeve današnje Dalmacije knezu Tomislavu. I najzad, postavljam otvoreno pitanje Slobodnoj, od kud im tolika mržnja prema Zadranima, kada dozvoljavaju kvazi istraživačima da blate Zadrane i sve druge Hrvate i Hrvatice nazivajući ih, najprije urbicidnim, umocidnim, metodocidnim i anacionalnim, jer po njihovoj anketi samo 3% Zadrana izjasnilo kao Hrvati. Završavajući ovaj tekst, sjeti se i jednog drugog Hrvatskog fenomena, kojega je SD objavila u današnjem izdanju (08. III. 2003.) a odnosi se na još jednog jugonostalgičara iz Subotice koji je najavio da će 2. svibnja ove godine na svom gruntu od 3 hektara zemlje proglasiti treću Jugoslaviju a sebe prvim predsjednikom, a možda i kraljem, treće Jugoslavije. Ovu paralelu između splitskih anketara - istraživača i samozvanog kralja treće Jugoslavije gospodina Blaška Gabrića nisam slučajno povukao, jer im je svetrojici isti cilj - pod svaku cijenu obnoviti Jugoslaviju, a sve Hrvate proglasiti Jugoslavenima, a ako ne bude išlo proglašenje građana Hrvatske Jugoslavenima, ono barem neka se zovu po nekom toponimu. Primjerice gospodin Gabrić se i do sada u svim proteklim popisima izjašnjavao kao Jugoslaven - Bunjevac. Još zanimljivije bit će, ako se Gabrićeva želja ostvari, vidjeti kako će Srbi reagirati, kad im jedan Hrvat na njihovu teritoriju osnuje svoju Republiku, ili ne daj Bože kraljevinu Jugoslaviju. Neka nam sad netko kaže da mi Hrvati nismo fenomenalan narod!!! ~ 415 ~


Mr. sc. Milivoj Kujundžić Saborski zastupnik, Zagreb Vjesnik, 21. prosinca 1998.

ŠTo JE NEToČNo U TvRdNJAMA dr. ZdRAvKA ToMCA (3) od KAdA JE 41 vIŠE od 75?

Posebnih pet izbornih jedinica 1995. na kojima su glasovali birači pripadnici nacionalnih manjina za kandidate pripadnike nacionalnih manjina - ne uzima se u razmatranje, jer je nebitno, jer na njima nisu sudjelovali ni HDZ ni ostale hrvatske nacionalne stranke. Od ukupno 127 zastupnika u Zastupničkom domu Hrvatskog državnog sabora izborni uspjeh HDZ-a iznosi 75 zastupničkih mjesta, a uspjesi svih oporbenih stranaka ogledaju se u dobitku 41 zastupničkog mjesta.

Profesore, profesore, savladajte računicu. Davno ste ju učili, još u osnovnoj školi, pa ste možda zaboravili ili računate da će ipak bar netko nasjesti na Vaše neistinite tvrdnje? Ili Vam možda taština toliko vapi za vlašću da, kad već niste mogli uspjeti drukčije, pokušavate na način koji svrstavam u političku prostituciju? Do viđenja na skorašnjim izborima! Ako Vam narod da povjerenje, ja ću Vam to priznati (premda Vas neću cijeniti), jer je moja dužnost poštivati volju naroda, a ako opet izgubite, prišapnite mi hoćete li se konačno naučiti korektnom izjavljivanju i vladanju? Bit će mi jako drago ako ovo pročitaju studenti kojima predajete, jer će im ovo omogućiti da spoznaju kakvi se Vaši obrazi kriju ispod navučene krinke ili obrazine. Znate da papir svašta trpi, ali Vas podsjećam da se s njime i štošta briše.

Pitam gospodina Tomca, profesora na Fakultetu političkih znanosti i potpredsjednika SDP-a, koji je istodobno i «doktor diktature proletarijata» (jer je takva tema njegova doktorata), kako može tvrditi da HDZ ne vlada legitimno? Kako može tvrditi da je izborni uspjeh šestorice koji se ogleda u 41 zastupničkom mjestu - veći od uspjeha HDZ-a kojem su birači povjerili 75 zastupničkih mjesta? Od kada i po kojoj zbrojidbi je 41 više od 75? Zašto «doktor diktature proleterijata» hotimično i svjesno želi unositi zabunu u biračko tijelo izjavljujući i tvrdeći neistine kad su brojke neumoljive? Od kud je mogao «više od polovice glasača» izabrati samo 41 zastupnika oporbe, kad obična matematika nedvojbeno posvjedočuje da kad bi Tomac pisao istinu, da je u tom slučaju oporba morala dobiti 64 zastupnička mjesta, a ne manje od toga 23 mjesta. Ili možda «uvaženi» profesor i «doktor diktature proleterijata» pobija službena izvješća Izbornog povjerenstva Republike Hrvatske glede uspjeha na izborima održanim 29. listopada 1995. godine? ~ 416 ~

~ 417 ~


je razvlastio i mnoge od njih poslao u tamnice. Dakle, vrlo dobro su mu poslužili samo za jednokratnu upotrebu.

REAGIRANJE


ŠTo JE NEToČNo U TvRdNJAMA dr. ZdRAvKA ToMCA «od KAdA JE 41 vIŠE od 75?» Vjesnik od 21. 12. 1998. g.

Vjesnik - ZAGREB

Ovim tekstom, na žalost, moram opovrgnuti mog dragog i poštovanog Saborskog zastupnika gospodina Milivoja Kujundžića i potvrditi navode druga dr. Zdravka Tomca, ortodoksnog ex i sadašnjeg komunista. Naime, oni (komunisti) su svojom «diktaturom proletarijata» vladali punih 50 godina, pa ako su 50 godina lagali i tom logikom uspješno vladali, pa zaboga, zašto onda ne bi tu paradigmu primijenili i sada? Vi, gospodine Kujundžiću, kao iskusni pravnik i političar, zaboravljate da se samo nekoliko puta ponovljena laž pretvara u istinu. Rečeno filozofskim rječnikom, laž i istina su dva ravnopravna pojma. Za pridobiti glasača - oba pojma su vrlo važna, jer se zbrajaju glasovi ne samo «istine» ili samo «laži». Ako je netko na lažima ili diktaturi proletarijata, svejedno je, a k tome još i doktorirao (vaša tvrdnja) pa to je onda dijalektično savršenstvo. Tomac vrlo dobro zna što je «Lenjinova psihologija masa» pa zašto ju ne bi primijenio i u sadašnjem trenutku? U mutnom se ribe love, a ovo hrvatsko tranzicijsko vrijeme je Bogom dano za tako nešto!

Ne mogu a da za ovu prigodu ne spomenem i gospođu, drugaricu Željku Antunović koja je ovih dana na TV javno izjavila da je ona teiskinja - velika vjernica, ali sa socijalističkim svjetonazorom. Od srca sam joj se nasmijao i u tom smislu očekivao veće reagiranje svekolikog gledateljstva ali, na žalost, ostao sam razočaran. Ne bi o ovoj temi htio više raspredati jer ste to Vi gospodine Kujundžiću vrlo dobro i duhovito već rekli, ali Vas ipak upozoravam da se kanite «točnog zbroja netočnih podataka», jer je ta sintagma odavna postala banalna. Komunisti su svojevremeno odbacili mnoge egzaktne zakonitosti (Zakone tržišta i sl.) pa zašto onda ne bi izmislili i svoju matematiku? I Ostap Bander je nastao u carstvu komunističke internacionale u Rusiji, pa je moguće da se Ostapov dvojnik pojavi u drugoj ulozi - ulozi matematičara. Autora ste već imenovali, ostaje vam da još imenujete recezenta i priča može legitimno ići u narod.

Presvučeni vuk u ovčju kožu puno je racionalniji od samog vuka u naravi, pa ga kao takvog treba i respektirati. Ne treba, također, zaboraviti da su ex komunisti, već davno odbačenog Boga ponovno povratili u svoj program i sa krunicom i križem ispod vrata idu među mase, ili bolje rečeno, među manje obrazovani puk, kako bi se im što bolje dodvorili i pokupili glasove. Vi bi gospodine Kujundžiću, također, trebali znati i to, da je i njihov idolopoklonik Tito svoje komesare, za vrijeme partizanštine, slao u crkvu da se čak u njoj i vjenčavaju, a poslije, kada je učvrstio vlast, te iste komesare ~ 418 ~

~ 419 ~

Ivo Matanović List, 29. 09. 2002.

Ivo Matanović Zadar, 22. 12. 2003.

ŽIvoToPIS HRvATSKIH PoGLAvARA (3)

HRvATSKA 51. dRŽAvA - SAd?

Nemam namjeru odgovarati mome kritičaru, izvjesnom gospodinu Mati Županu iz Ogulina koji me prozvao u pretprošlom broju Lista, imputirajući mi neukusnost u svezi mog teksta «Životopis hrvatskih poglavara», već čitateljima lista kojima želim još jednome pojasniti o čem se radi.

Prije 6 mjeseci Narodni list iz Zadra objavio mi je dva teksta pod naslovima:»Hrvatsku ujediniti sa Amerikom» i drugi, «Tko su hrvatski saveznici». I jedan i drugi, u to vrijeme, bili su aktualni jer se tada vodila prepiska između Američke i naše administracije na temu, dali je Hrvatska istinski američki saveznik, ili to samo glumi. Ako se dobro sjećate Hrvatskoj je postavljen ultimatum - da potpišu ili ne američki zahtjev o (ne) izručivanju njihovih državljana Međunarodnom sudu u Haagu, a kako je sve to završilo, pouzdano se još ne zna. Ono što se već sada zna je da su komunisti sišli s vlasti i da nisu potpisali, na žalost, nikakav dokument o suradnji. Ostali su, dakle, vjerni svojim principima. «Svi smo jednaki pred svima», što bi u prijevodu trebalo da znači - i Amerikanci se moraju pridržavati istih normi kao i ostali svijet, pa tako i njihovi državljani trebaju ići pred Međunarodni sud. Tako su, barem, na sva usta govorili svojim biračima, a iza neprozirnih kulisa radili su suprotno od javnog izjašnjavanja pred narodom.

Naime, u svijetu je uobičajeno da se poglavari, pri biranju na te funkcije, prvo podvrgnu strogoj kontroli njegovog digniteta. Utvrđuje se moralnost dotične osobe takoreći od pelena i to ne samo njegova, već i njegovih djedova i očeva, a poglavito narodnost - čistoća plemstva. U našem slučaju to nije bio slučaj, pa se tako i dogodilo da smo za poglavare birali strance - birali smo mačka u vreći. Na koga se to konkretno odnosi, neću vam to ovoga puta ponavljati, jer ste to već pročitali u pretprošlom broju (2). Ovog puta želim drage čitatelje Lista podsjetiti na mog «ukusnog» kritičara, kojemu «ni kaj» nije jasno da su vremena «bratstva i jedinstva» prošlost gdje je prioritet kod odabira poglavara bio, pripadnost i odanost partiji. Čijoj? Također zna se, onoj kojoj je pripadao i moj kritičar, kojemu u ušima još odzvanja kako košava još «duva», samo što se ovog puta jedan njen krak preselio malo sjevernije i zapadnije-u D’ Hag odakle se povremeno još može osjetiti. Pored svega, ipak, mome kritičaru gospodinu M. Županu dugujem ispriku. On je zapravo, u pravu kad kaže, da je u svijetu bilo slučajeva gdje su poglavari bili stranci. Točno. Čak i ja znam za jednog takvog, koji je bio predsjednik predsjedništva ex Jugoslavije, odnosno preteča svoga sunarodnjaka Stipice, a preziva se Sejdo Bajramović, pa ako je gospodin M. Ž. na njega mislio - još jednom mu se ispričavam!

~ 420 ~

Svoj glavni cilj su skrivali pred narodom, a on je bio, što prije Hrvatsku vratiti u neku treću Jugoslaviju ili Balkaniju, svejedno je, jer bi u toj skupini bili sigurniji i prvi među prvima. Uz svesrdnu pomoć EU to im i ne bi bilo tako teško, jer su za par godina uspjeli umiroviti i pozatvarati trećinu hrvatskih generala. Isto toliko i više od toga umirovili su ili otpustili iz vojske i policije Hrvatskih branitelja, a na njihova mjesta doveli neke druge, iz njihovog miljea - stare bivše oficire JNA i stare milicajce. Plan nisu ispunili, jer ih je narod na izborima skinuo sa vlasti, ali su zato ostavili toliko repova za sobom, da će nasljednici imati vražjeg posla da to sve isprave. Sad il, nikad, HDZ mora povratiti povjerenje kod Amerikanaca i potpisati bez ikakvog pogovora ugovor o (ne)izručivanju njihovih građana haškom sudu. Ako to na vrijeme ne urade, dovest će hrvatsku vanjsku politiku u još težu situaciju, jer će morati nastaviti suradnju sa ~ 421 ~

Ivo Matanović

Haagom tamo gdje su komunisti stali. Po mišljenju mnogih Hrvata kontinuitet biše komunističke vlasti ne smije se nastaviti. Sve se mora početi ispočetka. Sve prijevremeno umirovljene generale vratiti na odgovarajuće dužnosti, a otpustiti novo pridošle na njihova mjesta, koji su došli iz bivše JNA vojske. Sve isto to uraditi i sa nepravilno otpuštenim policajcima koji su stasali iz Domovinskog rata. I sve tako redom, najprije ispraviti ono što su komunisti zabrljali. A tek on da krenuti dalje. A to dalje je, u buduće oslanjati se na jačega i stabilnijeg partnera. U svakom slučaju to je Amerika. Jer, dozvolite mi još malo opservacija na ovu temu, ako se sa Amerikom potpiše sporazum o (ne)izručenju njihovih građana Međunarodnom haškom tribunalu, s tim bi činom zaštitili i našeg viteza generala Antu Gotovinu koji, kako znamo, ima i američko državljanstvo. Ne smijemo više plašiti narod sa EU i sa njihovim sankcijama, jer to je i pragmatski neostvarivo. Prije svega Hrvatska je srcem i dušom u Europi iz koje je više nitko ne može ni fizički istjerati. Pa zaboga, zar nismo i minuli rat dobili pod sankcijama?. Mi ne trebamo ići u Europu po ništa, jer se trgovati može i na druge načine. Upravo rekoh, da nas iz Europe ne može nitko istjerati, ali zato postoji jedna druga i još pogubnija opasnost, a to je da nas ta ista Europa, uz pomoć naših komunista, ponovno stjera u balkanski tor, iz kojeg nam više neće biti povratka. Jer, ne zaboravimo da su obje ex Jugoslavije stvorene uz pomoć Europe, preciznije, Engleske i Francuske Kako vidite, povijest se ponavlja. Opet te iste zemlje - sada vodeće u EU ponovno nas guraju u Balkaniju, da bi preko nas spasili Srbiju i ostatak bivše Jugoslavije. Ova igra bez granica sa kojom nas EU ucjenjuje može se izbjeći. Jednostavno okrenuti joj leđa i okrenuti se prema Americi. Ispod američkog kišobrana više nas nitko ne može istjerati, a s našim lijepim morem mi imamo Europu i njihove šolde kod kuće. Samo pamet u glavu i racionalizirajmo, od birača da to nam vrijeme. Za ovih par godina, dok Haaškomu tribunalu teče mandat, javno, glasno i što glasnije odglumimo, kako smo svi za Europu, a Bogu se molimo da u nju nikada ne stignemo. Eto to je moj rezime, što činiti dalje, a sve ostalo čitatelji će pročitati u dole priloženim tekstovima.

~ 422 ~

Ivo Matanović Zadar, 08. 06. 2003. g. II.

HRvATSKU UJEdINITI S AMERIKoM

Kad vas netko stisne uza zid i za spas od pogibije ponudi vam da od dva zla izaberete jedno, naravno, vi ćete pokušati izabrati ono manje. U takvu situaciju upravo je sada dovedena mlada i mala demokratska Hrvatska. Ukliještena između dva svjetska diva, s jedne strane, sa Europskom unijom i s druge sa SAD ili USA-svejedno je, tada ste dovedeni u situaciju da se ponašate, kako vam trenutne (ne)prilike dopuštaju. A kakve su to neprilike ili prilike, dozvolite mi da vam ih još jednom pojasnim Kako i sami znate, Europska Unija vrši snažan pritisak na Hrvatsku da se vrati natrag u Savez sa Balkanom ili nekom trećom Jugoslavijom, svejedno je, a SAD su bile još određenije. Ili potpišite sporazum o ne izručivanju američkih državljana Haškom sudu ili će vam biti uskraćene sve financijske potpore, u prvom redu vojne, pa onda i sve ostale. Dakako, i dalje je na snazi hrvatska obvezatna suradnja sa Hagom. Dakle, kako a d vidite, ovdje se radi o dva «aršina» krojenja pravde. Mali i nejaki moraju se ponašati kako veliki kažu, a oni sami-veliki, kako im kad odgovara. U ostalom, oni su i krojitelji Međunarodne pravde, pa zašto onda i ne bi bilo tako. Tako je bilo i u najstarije doba-starom vijeku, tako je bilo i za Kulina Bana i sve do današnjih dana, pa zašto onda ne bi bilo i danas, sutra i sve do sudnjeg dana. Tako kaže narodna mudrost, koju, nažalost, mi Hrvati često s mećemo s uma, a ona nam je uvijek itekako potrebita. U ovom trenutku poglavito, jer budućnost Hrvatske dovedena je u pitanje: Bit il, ne bit, pa zato, dozvolite mi, da u tom pogledu dam i svoj skromni prilog. Nakon što sam već javno obznanio da nam je Amerika veći saveznik od bilo koje druge države na svijetu. Sad, također, javno obznanjujem svekolikom hrvatskom pučanstvu, da je za sve Hrvate jedini izlaz, pod nebeskim ~ 423 ~

Ivo Matanović


suncem, da joj se priključi Da, dobro ste pročitali- da joj se priključi i to odmah, i ne, kao neka članica iz već postojeće Europske Unije, ili, ne daj Bože, neke Balkanske asocijacije, kao regionalnog političkog savezništva, već kao državna administrativna jedinica - pridružena država u Savez sa drugom državom, odnosno, kao ravnopravna članica sa svim državnim atribucijama i prerogativima kao i ostale zemlje (države) kojima se priključuje. U ovom slučaju to bi bile Sjedinjene Američke Države, a nikako Europska Unija, ili, ne daj Bože, bilo kakva asocijacija koja miriše na primitivni Balkan, ili pak, što bi se zvala Jugoslavija- najpogibeljnija i najtragičnija varijanta, bilo kakvog ujedinjenja sa drugima.

bilo koji drugi, garancija za svjetski mir a i čimbenik za uvođenje novog svjetskog poretka koji nezaustavljivo kreće prema cilju. Isto tako, Ameriku ne smijemo doživljavati kao neku okupatorsku veliku zemlju kakvom ju naši komunisti i jugonostalgičari žele prikazati. Oni to, doduše, s razlogom rade, jer svaka druga varijanta udruživanja sa svijetom, osim Balkana, za njih ne dolazi u obzir. Naprosto zato, jer u bilo kojoj drugoj uljudbenoj zajednici oni nemaju što tražiti poglavito ne u Americi, gdje je komunista pa i socijalista, ako hoćete, nula 0,oo % na vlasti. Kad smo već kod naših komunista, a i o njima je ovdje riječ, bilo bi nekorektno prema čitateljima o njima (komunistima) ne reći još koju riječ. Primjerice o njihovom intelektualnom i uljudbenom habitusu, koji su za samo pedesetak godina svoje vladavine doveli pola čovječanstva na prosjački štap, a što bi tek bilo sa bogatom Amerikom da im Hrvati pošalju svog predsjednika i njegovu dvorsku svitu? Ostavljam čitateljima da sami prokomentiraju., a ja ću se još malo vratiti na proslov ovog teksta i demantirati sam sebe. Ne radi se, naime o nikakva dva zla, između koja Hrvati trebaju izabrati manje, već o jednom - o Europskoj uniji i Balkanu iz kojeg se Hrvati pod «mus» moraju izvući.

U ovom trenutku Hrvati za ovakvo razmišljanje imaju više razloga. Prvo, da izbjegnu europsku tiraniju, a sa njom i balkanski primitivizam, u kojeg ga, tobože uljudbena Europa, želi pod svaku cijenu, ugurati. I drugo, da se Hrvati, konačno, domognu bogatog i stabilnog skrbnika, pod kojim više neće trebati strahovati za svoju budućnost. Možda će nekome ovakvo razmišljanje izgledati utopijsko i smiješno. No, međutim, ono nije ni utopijsko ni smiješno, već sasvim izgledno i realno. Tim više što u Americi živi više od polovice stanovnika domicilne Hrvatske- preko 2,5 milijuna Hrvata., koji su i dan-danas srcem i dušom uz staru im Domovinu Hrvatsku Da je tomu tako, čitatelji se, za trenutak, trebaju vratiti unatrag desetak godina i prisjetiti se financijske i svake druge pomoći koju su nam naši Hrvati iz Amerike slali za obranu zemlje od srpske agresije. Hrvati ne smiju smetati s uma i svaku drugu pomoć koju su dobivali od države Amerike, pa čak i onda kada se službena američka administracija nije slagala sa koncepcijom Hrvatskog obrambenog rata, kojeg su nam Srbi nametnuli. Osim gore spomenutog, ovdje ću spomenuti još jednu tehničku prednost Hrvatske da postane jednom od članica SAD, a to je direktna fizička povezanost Hrvatske sa Amerikom. Od hrvatskog Jadrana pa sve do Amerike nema niti jedne druge državne granice preko koje bi Hrvati prelazili,- dakako, misli se na vodenu povezanost. Osim toga, Hrvatska je za 1,5 tisuću milja bliža Americi od Havaja, pa bi i to trebalo da nešto znači…. I za kraj, dozvolite mi još nekoliko razmišljanja na ovu temu. Najprije, Amerika ionako po čitavom svijetu drži svoje vojne baze, koje su, više od ~ 424 ~

~ 425 ~


Ivo Matanović Zadar, 22. 05. 2003. g. III.

TKo SU HRvATSKI SAvEZNICI?

Ovih dana Hrvatska je ponovno pred velikim silama na koljenima. Amerikanci, koji Europsku uniju ne šljive ni za pišljivi bob, rekli su Hrvatima, ili sporazum o ne izručivanju američkih državljana Međunarodnom sudu ili će vam Amerika staviti sankcije na sve trgovinske transvere pa i one političke. S druge pak strane Europska unija, veli isto. Ili suradnja sa Haškim sudom ili zabrana ulaska Hrvatske u ropsku uniju, uz to još i dodatno prijeti Hrvatskoj sa sankcijama svi vrsti. I što sad, pitaju se Hrvati svrstani na lijevo i desno? Na ovo Hamletsko pitanje, «bit il’ ne bit» odgovor će morati dati naši zvaničnici iz vladajuće alijanse, a to znači svi lijevo svrstani koje predvodi SDP ili bivši reciklirani komunisti Službeno se oni još nisu izjasnili, ali nije teško pretpostaviti da će se oni prikloniti Europi, a to onda znači za sve Hrvate još jedna omča oko vrata koju će si sami staviti, a da uopće neće biti svjesni toga ili bolje rečeno, stavit će ju nam naši komunisti koji u parlamentu imaju neznatnu većinu, a ostaje još i pitanje, dali će naš senat uopće o tome i raspravljati, jer po našem Ustavu ne postoji nikakva zapreka da to naša Vlada, uz svekoliku potporu našeg predsjednika (ne)odluči potpuno samostalno Za zabrinutost Hrvata u ovom trenutku ima više razloga. Prvi je što će o njihovoj sudbini opet odlučivati komunisti koji još uvijek u Europi imaju kakvu-takvu potporu, za, recimo, razliku od Amerike koju od Republikanaca nikad nisu ni imali. Drugi razlog je što je Europa samo prividno ujedinjena. U njoj odlučujuću ulogu imaju Englezi, Francuzi i donekle Talijani, a svi ostali su samo formalni priljepci koji ionako nikada ništa ne odlučuju. Doduše, tu su i Nijemci koji su nama Hrvatima još i najskloniji, ali često puta ta pomoć izostaje iz razloga što još iz Drugog svjetskog rata nosimo istu hipoteku zbog savezništva i borbi protiv komunizma, kojeg ~ 426 ~

neki Europljani, opet Francuska i Engleska, još uvijek baštine kao glavnog nositelja Drugog svjetskog rata na strani Anti hitlerovske koalicije. Ako ovomu dodamo da je i dio Hrvata (partizana) ratovao u to vrijeme na strani pobjednika, onda nam se u sadašnje vrijeme, stvari oko našeg statusa pripadnosti jednima ili drugima., još više isprepleće. Bez obzira što tko o nama mislio, mi iz Udruge političkih uznika mislimo da je naša sudbina vezana uz Ameriku, ponajprije uz Republikance koji su u povijesti našeg prijateljstva uvijek bili uz nas. Sjetimo se vremena između Prvog i Drugog svjetskog rata, kada su nas Amerikanci prihvatili kao azilante i dali nam posla za sve naše useljenike. Posebno ovdje treba istaći poslijeratno vrijeme iza Drugog svjetskog rata, kada su nas Ameri prihvatili i kao političke izbjeglice iz komunističke Jugoslavije i udomili sve Domobrane i ustaše koji su uspjeli pobjeći ispred partizanskih koljača na samom Bleiburškom polju, a mnogi i kasnije, koji su u domovini ostali neotkriveni. Osim toga Amerikanci su nas u svakoj našoj nevolji spašavali od gladi. Bez obzira tko je u zavičajnoj Hrvatskoj vladao, Amerika nas je uvijek pomagala, pa i onda kada su Titovi partizani gladovali - poslije 1945. g., što svakako današnji preživjeli tkz. antifašisti ne bi trebali smetati s uma. Zato, za sve nas državotvorne Hrvate dileme oko savezništva sa Amerikom ili Europom ne smije biti. Svi zajedno moramo dati podršku HDZ-u koji se je već izjasnio za sporazum sa Amerikom, a to što misli Europa o nama i sa njome naš «vrli» predsjednik, koji navija za Europu, ostavimo njima neka sanjare o Balkaniji. Konačno, Europa je začetnik svih ratova na Balkanu, a Amerika je ta koja je sve posljedice tih ratova poslije sanirala. Uostalom, naši su veći interesi u Americi i zbog toga što tamo živi preko 2,5 milijuna Hrvata kojih se Hrvati iz Domovine ne smiju odreći. I ne zaboravimo, da danas mnoge male državice u svijetu, poput Hrvatske, ne bi uopće postojale da nisu pod direktnim patronatom Amerike. Primjerice Izrael, Malta, Kuvajt, Libanon i druge. Ne zaboravimo, također, i na onu narodnu: «Bolje je kod bogatog biti sluga, nego sa siromahom novce dijelit.

~ 427 ~


EPISKOP FOTIJE U IZJAVI ZA SRNU Piše: Stanko

Ferić/EPEHA

Srpska djeca u dalmaciji pokrštavaju se u rimokatoličkoj crkvi

Dalmatinska eparhija objavila je podatak da u Dalmaciji, u kojoj je do 1995. godine živjelo više do 100 tisuća Srba, na početku 2009. godine ima samo 20 do 25 tisuća stanovnika srpske nacionalnosti, i to gotovo isključivo starijih ljudi, pri kraju svoga životnog vijeka. Episkop dalmatinski Fotije u izjavi za Srnu objasnio je da se broj stanovnika srpske nacionalnosti u Dalmaciji smanjuje ponajviše zbog gospodarskih i socijalnih uvjeta života, ali i političkih razloga.

ma se pravoslavna djeca vrlo lako utapaju u dominantnu većinu rimokatoličkog stanovništva. - Mi pokušavamo spriječiti ovu pojavu našim obraćanjima i radom naših svećenika u parohijama, ali presudna za rješenje tog problema bila bi potpuna sloboda vjeroispovijedanja, da ljudi te slobode postanu svjesni, odnosno da je ona vidljiva u svakodnevnom životu - kaže episkop Fotije, te dodaje da je stanje bolje u unutrašnjosti Dalmacije, u Bukovici i kninskoj krajini, gdje više od 300 pravoslavne djece pohađa vjeronauk. Isto tako obznanjeni su podaci da je Dalmatinska eparhija uspjela obnoviti znatan broj svojih crkava i sve manastire. Obnovu, kaže Fotije, većinom financira sama Eparhija, ali joj pomoć stiže i od Ministarstva vjera Srbije, te od donatora, a hrvatska država je sudjelovala u obnovi crkve svetog Ilije u Zadru, manastira Krupe i Saborne crkve u Šibeniku.

- Tijekom ljeta veliki broj pravoslavnih Srba dolazi u rodni kraj i obilazi naše crkve i manastire, ali ih mali broj ostaje na ognjištima jer su uvjeti za život i povratak još uvijek veoma teški - kaže episkop Fotije. On upozorava da još uvijek ima napada na pravoslavne crkve u eparhiji dalmatinskoj, na samu Episkopiju u Šibeniku, kao i na Srbe povratnike u Dalmaciji. Prosvjed Mesiću i Sanaderu Zbog toga je Eparhija nekoliko puta prosvjedovala Predsjedniku Hrvatske i predsjedniku hrvatske Vlade, te izrazila nezadovoljstvo malim brojem otkrivenih počinitelja i upozorila ih da posebno u velikim gradovima, poput Splita, Šibenika i Zadra, ima slučajeva pokrštavanja srpske djece u rimokatoličkoj crkvi. Službeni izvori u Dalmatinskoj eparhiji ne iznose konkretne podatke o broju navodno pokrštene djece, nego samo upozoravaju da ima tih slučajeva, a vladika Fotije kaže da su najveći problem mješoviti brakovi u koji~ 428 ~

~ 429 ~


RAZGOVOR SA M. D. POVRATNIKOM IZ SRBIJE:

Piše: Ivo Matanović Zadar, 15. srpnja 2004. g.

ISTINA EPISKoPA FoTIJE

Konačno je i episkop dalmatinski Fotije izgovorio istinu. Potpuna je istina da se djeca tzv. bivših Srba okreću crkvi i da se utapaju među većinsku djecu katoličke vjere, što samo po sebi govori da su djeca pametnija od svojih roditelja i da uviđaju da su oni po ničemu ne razlikuju od djece katolika. Ne vole čak i da se ih naziva Srbima ili, kako sami kažu, srpčićima, jer da se oni tako ne osjećaju.

Episkop dalmatinski Fotije

~ 430 ~

Nismo baš bili sigurni da djeca mimo volje svojih roditelja ne žele se dijeliti od djece katolika, pa smo išli tragom tih događaja. M. D. (po želji navedenog navodimo mu samo inicijale) ima dvoje djece od 8 i 10 godina koji pohađaju vjeronauk sa djecom katolika i koji se druže uglavnom sa svom djecom u kvartu gdje stanuju. Pitamo ga što ga je navelo da na to da djecu šalje u katoličku crkvu, a ne u pravoslavnu. Veli, da pravoslavna crkva u Zadru uopće nema organiziran vjeronauk u svojoj crkvi, a osim toga niti djeca ne žele se razdvajati, a mi kao ro-

ditelji konačno smo shvatili da mi nismo Srbi, jer vjera ne čini srpstvo. Za nas je ptrav oslavlje i katoličanstvo jedno te isto, pa stoga se više nećemo dijeliti ni po vjeri, a još manje po nacionalnom opredjeljenju, jer mi nismo doseljeni iz Srbije. Mi smo autohtoni žitelji Balkanskog poluotoka i pripadamo hrvatskoj genetici a ne srpskoj. Pa ipak, pitam ga dalje, zašto se vi odrasli još uvijek ustručavate reći istinu o sebi? Istina je bolna. Ako bi se primjerice sada svi okrenuli k katolicima onda bi nam rekli da smo prevrtljivci i da time želimo prikriti svoje zločine. Pa nije ovdje riječ o vjerskom opredjeljenju već nacionalnom, dodajem. Da, i to je istina. Isto kao u vjerskome pogledu mi bi smo time svi morali priznati da smo bili zločinci prema svojoj braći Hrvatima, što je, također, samo djelomično istina. Zbog te zločinačke manjine teško da će Srbi prihvatiti kolektivnu krivnju. Ja mislim, nastavlja dalje moj sugovornik, da se treba puno poraditi na tome da se ide od pojedinca do pojedinca i individualno ljudima objasniti njihovu genezu, pri tome ne javno previše o tome zboriti. Dakako, da o onim drugima, Srbima zločincima treba što više i što glasnije govoriti, jer samo tako možemo istrijebiti kukolj iz zdravog žita. Razgovor na ovu temu morali smo prekinuti jer se je mom sugovorniku žurilo na neki preči posao, ali smo zato, za obojicu interesantnu temu dogovorili da se sastanemo nekom drugom prigodom i da nastavimo..

~ 431 ~


PRENEŠENI TEKSTOVI IZ ČASOPISA “HRVATSKI PRAVOSLAVAC” BR.1 KOJEG UREĐUJEM KAO GL. UREDNIK SA JOŠ NEKOLIKO SURADNIKA

Proslov

Zahvaljujući dragom Bogu, što nam je podario još uvijek jedan dio razboritih ljudi u strukturama vlasti, uspjeli smo se, kao Udruga Hrvatskih pravoslavnih vjernika registrirati, a potom i organizirati ekipu za izdavanje časopisa «Hrvatski pravoslavac». Prvi POVIJESNI broj, kojeg imate pred sobom, prodavat će se preko kolportera-uličnih prodavatelja i preko naših članova-povjerenika. Dakako list će se moći naručiti i poštom. Časopis Hrvatski pravoslavac izlazit će povremeno - obvezatno dva puta godišnje a po potrebi i više puta. Sve ovisi o financijama a i o vašim prilozima (milodarima). Hrvatski pravoslavac bavit će se duhovnim temama, u prvom redu, a zatim i drugim političkim, koja su pupčanom vrpcom vezana uz hrvatsko pravoslavlje i kršćansku duhovnost. Imat ćemo i rubriku «Vaša gledišta» u kojoj ćemo objavljivati tekstove čitatelja. Bit će svega po malo. U nastavku recimo još nešto o dogođajima vezanim za pravoslavlje i za duhovnost uopće. Srpska pravoslavna crkva ne prestaje nas napadati. Preko svojih portala i preko tiska u Srbiji i van Srbije, širi laži kako je novo utemeljena pravoslavna crkva u Hrvata kriva za raskol u vaskolikom srpstvu. Napadaju svoje „sveštenike“ u Australiji da su odmetnici i da su se pridružili ustašama. Šire dezinformacije o proglašenju Patrijarha Germogena Maksimova i njegovi nižih svećenika, koji su nedavno u Odesi na Crnom moru proglašeni svecima. Govore kako je on mučenik Ruske pravoslavne crkve, a njegovi „sveštenici“ srpske svetosavske crkve, a ne hrvatske, itd, itd...

ka, Švedska i Švicarska). Iza toga slijedi registracija u Republici Hrvatskoj (poslije popisa stanovništva) koja će po svom ustrojstvu biti Metropolija svih pravoslavnih crkava u Hrvata - u svijetu i domovini. I najzad, ispričavamo se svekolikom čitateljstvu što nismo u mogućnosti izdavati časopis većeg formata i sa više tema. Mi smo, kako vidite, još uvijek dijete u povoju. Kako budemo odrastali tako ćemo biti i bogatiji. A kako ćemo brzo rasti, ovisit će ponajviše i o Vama i Vašim milodarima dragi čitatelji. Ako se odreknete samo jedne kave ili kutije cigareta tjedno i to darujete svojoj crkvi - crkvi će te pomoći puno, a Vašem zdravlju još više. Neka Vas Bog blagoslovi! I. M.

Nu, unatoč svega toga sa rodošću izvještavamo svekoliku hrvatsku i svjetsku javnost da je početkom ovog mjeseca ponovno obnovljena Hrvatska pravoslavna crkva u Torontu. Također smo u prigodi objaviti da je Glavni odbor Udruge Hrvatskih pravoslavnih vjernika donio odluku da se ide na utemeljenje još nekoliko pravoslvanih crkava u svijetu. Za sada dvije u Americi, i po jedna u Australiji, Novom Zelandu, i tri u Europi (Njemač~ 432 ~

~ 433 ~


EKSKLUZIVNO IZ RUSIJE!

Velikaya Horvatiya (Aleksander Mayorov, 2006.): monografija o kasnoantičkom carstvu pontskih Iranohrvata (recenzija - izvod)

jima i arhivama, što je auktoru olakšalo dalekosežnu sintezu. To je dosad najbolje i najdetaljnije djelo o europskim ranim Hrvatima do stoljeća VII, nakon čega su većina naših tekstova na tu temu postali ideološki otpad za povijesnu ropotarnicu. Kod nas je nemoguća objektivna i neutralna razrada slične monografije o ranim europskim Hrvatima, ne samo zbog udaljenosti terena i dokumentacije, nego najviše zbog političkih ucjena, ideoloških blokada i represalija koje tu traju od 1918, pa do danas, jer stariji dogmati o tom ideološki ne žele čuti, a mladji klonovi zbog karijere ne smiju pisati drukčije od zadanog jugoslavenstva. Slijede ukratko glavni novi nalazi i bitni zaključci iz Mayorove monografije ‘Velikaya Horvatiya’.

UVOD

Objektivnost i neutralnost

Sve donedavna o ranim Hrvatima u Europi prije stoljeća VII, bili su dostupni vrlo oskudni podatci. Prvi i jedini antički nalaz za nas iz Europe su bile 2 Tanajske ploče i nakon njih prividna praznina blizu pola tisućljeća do prvih pokazatelja za karpatsku Bijelu Hrvatsku. Nepodobna imena Horoathos (Horouathos) iz Tanaisa naši su redovno stavljali u sumnju kao osobna imena, jer su stariji od zapisanih Slavena i njihovi neslavensko-iranski nosioci (Sandarsios i ini) nikako ne ulaze u jugo-ideologiju. Kod nas je takodjer bila dvojbena i karpatska Bijela Hrvatska, iako dosad postoji već desetak dokumentarnih radova iz Poljske i Ukrajine o njenoj povijesti, opsegu i arheonalazima hrvatskih naselja iz ranoga srednjeg vijeka. Izmedju oboje su bila naizgled prazna stoljeća, koja su naši dopunjavali proizvoljnim domišljanjima i ideološkim nagadjanjima s podobnih jugoslavenskih pozicija (Katičić, Budak, Škegro i slični). Većina tih naših rasprava se temelje jedino na jeziku kao dokaz jugoslavenstva, a zanemaruju nepodobne arheonalaze i povijesne zapise, po načelu: tim gorje po činjenice!

Ova se sustavna znanstvena monografija stilom i koncepcijom bitno razlikuje od svih naših pisanija dosad o ranim europskim Hrvatima, jer u njoj nema traga ideoloških predrasuda, prešućivanja podataka i nategnutih navlačenja - kao u većini takvih radova kod nas. Za razliku od naših ideologiziranih jugoslavista, - Majorov je vrlo objektivan i neutralan, profesionalni pravi znanstvenik iz nove generacije postsovjetskih istraživača i stoga neopterećen našim jugoslavenstvom i podobnosti. Zato njegova monografija ‘Velikaya Horvatiya’ djeluje dokumentarno i vjerodostojno.

vELIKA HRvATSKA (Velikaya Horvatiya)

Konačno pred par godina, objavljena je ključna i dokumentirana monografija «Velikaya Horvatiya» (Alexander Mayorov, Petrogradski Univerzitet 2006), koja povijesno i arheološki prva pobliže razradjuje ranohrvatsku povijest kasne antike od 3.- 6. stoljeća, tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata izmedju Tise i Tanaisa, kao ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju ranih Slavena. Naš razvoj od 2. - 7. do stoljeća uglavnom se odvijalo u istočnoeuropskom dijelu bivšeg SSSRa, pa su većina dokumentacije i arheonalaza sada pohranjeni u ruskim muze-

~ 434 ~

Predslavenski Iranohrvati Iako Mayorov zasad ne razradjuje raniju povijest prije Tanaisa, na temelju poredbe kulturnog i jezičnog okružja brojnih tanajskih ploča, on nedvojbeno potvrdjuje irano-sarmatsku pripadnosti tanajskog etnonima Horoathos i njegovih predslavenskih nosilaca. Nakon Mayorova, izmedju Tanaisa u 2. i 3. stoljeću, te kasnije Bijele Hrvatske oko sjevernih Karpata, odsad nedvojbeno postoji jasan kontinuitet i arheološka povezanost pontskih ranih Hrvata oko Dona, Dnjepra i Dnjestra. Velika i Bijela Hrvatska Za razliku od većine ranijih pisaca, Mayorov iz obilne dokumentacije zaključuje da Velika Hrvatska i kasnija Bijela Hrvatska nikako nisu jedna ~ 435 ~

Ivo Matanović


niti ista država, nego 2 posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno. Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez od 4.- 6. stoljeća još pod vodstvom neslavenskih Iranohrvata, a Bijela Hrvatska je tek njezin manji zapadniji ostatak u Poljskoj i Češkoj kroz rano srednjovjekovlje od 6.- 9. st.

ki je označeno posebnom černjakovskom kulturom po čijim je nalazima uz ostalo vidljiv i opseg Velike Hrvatske. Zato je kasnoantička Velika Hrvatska bila u to doba najveća država u Europi i ujedno najveća koju su ikad imali europski Hrvati. Pontska Velika Hrvatska je antička pradomovina europskih Hrvata prije Avara, a karpatska Bijela Hrvatska je tek njihova kasnija medju-domovina u doba velike selidbe nakon provale Avara.

Smještaj Velike Hrvatske Kasnoantička Velika Hrvatska ili u bizantskoj terminologiji He Megale Skythia, prostirala se pri vrhuncu svoje moći u 5. stoljeću na većem prostranstvu istočne Europe, od današnje Moskve do Crnoga Mora i od Tise na zapadu pa sve do zapadnog Kavkaza, ali tada još nije obuhvaćala južnu Poljsku niti Češku. Središte te ranije Velike Hrvatske je najvjerojatnije bilo kod Kijeva kojeg su i osnovali Iranohrvati. Kasniji glavni grad Bijele Hrvatske koji je bio izvan dosega Avara tj. Krakov, tek je naknadno ušao pod hrvatsku vlast. Doba Velike Hrvatske

Kasnija slavizacija Iranohrvata Ovi su antički Hrvati u istočnoj Europi od 2.- 5. st. još uvijek imali predslavensku irano-sarmatsku kulturu i jezik. Tek nakon V. st. tj. s provalom Avara, ranoslavenski postaje zajednička lingua-franca u njihovom kaganatu i šire, pa se srednjovjeki Hrvati tek potom postupno slaviziraju. Iz toga slijedi da zatim ne postoje zajednički Srbohrvati i Jugoslaveni, ako su antički Iranohrvati već bili na početku ranih Slavena. Poredbeni zaključci

Ranohrvatska černjakovska kultura

Nakon te prekretničke monografije Mayorova od 2006, sada su jasnije i logično povezane s pontskom Velikom Hrvatskom kasnoantičke vijesti niza starijih kroničara o predslavenskim etnonimima bliskih Hrvatima, koje su jugo-dogmati prešutili i odbacili: npr. OROSIUS PRESBYTER 418. (Compendium historiae mundi) o ponto-sarmatskim Horitima, pa ZACHARIAS RHETOR 559. (Histoiria Ecclesiae) o konjanicima Hrvts oko Dnjepra, zatim nordijskih Saga o zemlji Haravadja, te Vikinških putopisaca o zemlji Krowataland. O toj ranohrvatskoj državi kraću raspravu piše i KROCH (Iranski zbornik 1999), pa je tek sada zaslugom Mayorova sve to jasno povezano i dokumentirano. Zato je logično da je izvan Hrvatske dinarski genski haplotip Eu7 (I1) u značajnom postotku manjeviše zastupljen na cijelom području te pontske Velike Hrvatske. Antički Iranohrvati su očito postali prvi kulturno-politički Piemont oko kojega su se okupljali rani Slaveni i bez Iranohrvata bi rana slavenska povijest sigurno bila drukčija i kasnija.

Penkovska kultura je značajna za antičko Sarmatsko kraljevstvo uključivo i tanajske Iranohrvate, a kasnoantičko područje Velike Hrvatske arheološ-

Ova dalekosežna monografija omogućuje i posve novi uvid na ulogu Gota u hrvatskom iskonu (Libellus Gothorum): Nakon ključnog boja na Eraxu,

~ 436 ~

~ 437 ~

Velika Hrvatska pod vlašću pontskih Iranohrvata je prvotno nastala u doba zapadnorimskog cara Valentiniana i bizantskog Gracijana, tj. u vazalnom savezu s Hunima koji su potom odselili zapadnije u Europu. Ta je država stvorena od god. 376, nakon naše odlučne bitke na rijeci Erax (pritoku Dnjepra), gdje je premoćna konjica Iranohrvata razbila i pobijedila gotsku vojsku (a taj poraz potvrdjuje i nordijska Hervarsaga). Nakon toga propada Istočnogotsko kraljevstvo i zamjenjuje ga Velika Hrvatska, pa poraženi Ostrogoti bježe zapadnije na Balkan (i kasnije do Italije). Velika Hrvatska propada nakon dva stoljeća tj. od god. 562, kad nomadski Avari provaljuju kroz Ukrajinu i zadnji ostatci nestaju 602, pa preostaje još samo na zapadu karpatska Bijela Hrvatska kamo se povlači dio već slaviziranih Hrvata.


Ivo Matanović

mala je mogućnost da bi zatim poražena dinastija Gota navodno vladala Hrvatima, prije bi bilo obratno. Ova monografija je logični i očekivani missing-link, kojim su napokon dokumentarno premoštena mutna stoljeća izmedju tanajskih Iranohrvata i slavizirane Bijele Hrvatske, pa je kasnoantička Velika Hrvatska odsad već bolje poznata kao i srednjovjeka Bijela Hrvatska. Sad još preostaje da se na sličan način dokumentarno premoste nejasna antička stoljeća oko Kristova doba, od staroiranske Harauvatiye do Tanaisa. Zbog dosadašnjega dogmatskog stanja kod nas s ideološkim zaprekama i ucjenama, to je jamačno nemoguće učiniti iz Hrvatske nego opet preko objektivnih stranih znanstvenika iz Rusije, Irana ili drugih sličnih, što je pitanje vremena i njihovih interesa.

Poveznice -

Crvena Hrvatska Podrijetlo Hrvata Deiranizacija Hrvata Novo o iskonu Hrvata Etnogeneza Prahrvata Starohrvatska prezimena Ranohrvatski jezik

Reference Digest of a book recension, presented at the symposium “Origin of Croats”, held in Pregrada, November 2009. Loaded from Croatian Wikislavia (available by GNU-license). Retrieved from “http://www.wikinfo.org/index.php/Velikaya_Horvatiya

Literatura - Kroch, K. 1999: Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374-992). Zbornik: Staroiransko podrijetlo Hrvata, p. 155-164, Iranski kulturni centar Zagreb-Tehran. - Latyšev, V. 1890: Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini, vol. I -II. Petropoli. - Mayorov, A. 2006: Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Unipress 208 p., Sankt-Peterburg.

Glasnogovornik ZDPPH-a Prof. dr. sc. Ivan Biondić, Zmaj od Tanaisa, v. r. ZNANSTVENO DRUŠTVO ZA PROUČAVANJE PODRIJETLA HRVATA Livadićeva 4, 10000 Zagreb, Hrvatska/Croatia tel./fax: 00385 1 2335 905 e-mail: [email protected]

- Orosius Presbyter, 418: Compendium historiae Mundi. In J. Bosworth: 1855: Compendious history of the World, vol. 1/1, London. - Sedov, V. V. 1979: Proishoždennije i rannaja istorija Slavjan. Izdateljstvo Nauka, Moskva. - Trubačev, O. N. 1982: Jazykoznanije i etnogenez Slavjan, drevnije Slavjane po dannih onomastiki i etimologii. Voprosy jazykoznanija, 4: 10 - 26. - Zacharias Rhetor 559: Historia Ecclesiae. In: Sbornik akademiku B. D. Grekovu, Akademiya Nauk, Leningrad.

~ 438 ~

~ 439 ~


ŽIvoToPIS PISCA

Ivo Matanović

Od oca Ivana Matanović i majke Ruže rođene Šikljan kao drugo dijete u obitelji (ukupno rođenih 6 braće i 4 sestre) rođen sam 9. veljače 1929. g. - službeno 1930. (u nastavku objasnit ću zašto dva rođenja) u selu Šimićima kod Banja Luke. Pučku školu završio sam u rodnome selu i u Trapistima u Banja Luci - kao siromašno dijete. Nakon navršenih 15. godina i 21 dan primljen sam u postrojbe (bojovnička postrojba) ustaške mladeži u kojima ostajem sve do kobnog 15. svibnja 1945. g. Za razliku od oca i 2 strica koji su nestali u Bleiburškoj tragediji koju sam i osobno preživio.

Poslije rata upisao sam srednju tehničku školu drvne industrije i šumarstva u Banja Luci, koju sam na prekide i iz radnog odnosa pohađao i završio koncem 1948. g. U međuvremenu koncem 1946. prvi put sam lišen slobode, ali ne zbog sudioništva u ustaškim postrojbama već zbog izbora koji su se održavali u to doba i bili falsificirani. Glasovalo se sa kuglicama, a kuglice su ubacivane u dvije kutije. Jedna je bila bana Dr. Ivana Šubašića, predstavnika mačekovaca iz izbjeglištva, posprdno zvana ćorava, i druga Titova. Kako su u mom selu svi glasatelji kuglice pobacali u ćoravu, nama su naredili da premjestimo listiće sa kutija i tako onda kutije predamo u nekakvi općinski izborni štab. Ja kao naivac, neočekujući ništa lošega, prijavio tu sabotažu, misleći da sam uradio dobar posao, a oni su me odmah drugi dan dali na sud i odmah nakon nekoliko dana osudili na 5 godina. Nisam to sve izdržao nego samo 10 mjeseci i to na prisilnome radu.

za suradnju sa tzv. zelenim kadrom čiji su se pripadnici još uvjek skrivali po šumama Motajice. Ni ovu kaznu od 3 godine nisam izdržao u cijelosti, jer sam oslobođen kad je uhvaćen drugi krivac neki Srbin koji je surađivao sa četnicima, kasnije uhvaćeni - i četnici i Milan Knežević kao suradnik. Dakle radilo se o četnicima a ne o zelenom kadru iz postrojbih hrvatske vojske. Nakon izlaska iz uza išao sam u vojsku i vjerovali il’ ne, primili su me u školu rezervnih oficira,(nisu znali moje karakteristike, a osim toga uvojačen sam sa teritorija NRH) potom raspoređen u jedinicu kao vodnik topograf, ali ne za dugo. Kada su me trebali primiti u partiju provjerom moga životopisa utvrdili su da sam dijete ustaše i odmah mi skinuli čin i rasporedili među obične vojnike na koga se trebalo posebno motriti. Nakon osluženja vojnog roka od 18 mjeseci više nisam se vraćao u moje rodno mjesto nego sam potražio posao u Hrvatskoj. U Drvno industrijskom poduzeću Sisak zaposlio sam se u struci i radio na više radilišta i u pilani Sisak. Poslije 1955. nastala je hajka na hvatanje ustaša i domobrana i slanje u uze. Mene, na svu sreću, još uvijek ne otkrivaju. Tek koncem 1955. g. kada sam već radio u DIP-u Ogulin osuđuju me na uze od 2 godine i to ne ni ovog puta zbog sudjelovanju u vojsci NDH, već zbog tobože izgovorenog vica na račun organa državne bezbednosti. Kaznu sam izdržao kao administrativnu radeći u poduzeću za samo jednu četvrtinu plaće, a ostatak je išao u KPD Turoplje. Iza ovog vremena dolazi za mene „politička bonaca“. Volontirao sam kod Matice Hrvatske kao njihov povjerenik za Južnu Hrvatsku sve do 1971. g. kada me ponovno uhićuju i osuđuju na 7 mjeseci uza. Bio mi je to najgori zatvor od svih prethodni, jer sam morao 3 mjeseca biti u istražnoj samici u Okružnom sudu Šibenik. U radnom odnosu bio sam do 1970. g. i doškolovao se još, završivši višu tehničku školu sa zvanjem višeg tehničara, danas su to prvostupanjski inžinjeri.

Poslije završene srednje škole zaposlio sam se u Bos. Kobašu na radilištu eksploatacije šuma, gdje sam opet završio u uzama. Ovog puta optužen

Na početku sam spomenuo moja dva rođenja. Bilo je to iz nužde. Po povratku sa Bleiburga slagao sam godinu rođenja, jer sam to moga zbog spaljenih crkvenih knjiga. Moj stariji brat Stijo bio u SS jedinicama, koji je rođen 1925. g. također je smanjio za 4 godine (1929.) Ljudi su se snalazili kako je tko umio i znao.

~ 440 ~

~ 441 ~

Ivo Matanović


Moja djelatnost poslije završetka obrambenog Domovinskog rata

I za sam kraj mog životopisa, ovih dana obradovala me je vijest iz Bazela Švicarske da sam primljen u Zajednicu najvišeg uljudbenog i znanstvenog ranga u Hrvata - za redovitog člana HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI ZA DIJASPORU, skraćenica HAZUD, kao priznanje za moj sveukupni minuli rad u promicanju svekolike hrvatske uljudbe i obrani hrvatskog digniteta Obrambenog Domovinskog rata.

1989. g. jedan od prvih članova HDZ, skupa sa sinom Hrvojem pristupio sam ovoj stranci i ustupio svoj stan u Zadru za tajno sastajanje članova odbora. Sin mi je bio prvi tajnik Odbora, a ja predsjednik Nadzornog odobra. Ostali smo u stranci HDZ-a do 1993. g. Istupili smo iz te stranke kada je nastala vidljiva krađa i grabež svega i svačega što je do tada bilo društveno. Prešli smo obojica u Hrvatsku stranku prava, gdje se i danas nalazimo. Kroz sve ovo vrijeme slobode od 1990. do danas bavim se intezivno pisanjem. Pišem najviše polemike i osvrte na negativnosti u društvu. Surađivao sam sa više od 20 redakcija u RH, a sa nekima još i danas, ali manje, jer sam odbačen kao istaknuti hrvatski nacionalist. U svim svojim napisima, manje-više, posebno sam naglasak davao na reciklirane komuniste koji svakim danom postaju sve drskiji. U suradnji sa Višnjom Pavelić, kćerkom pk. Dr. Ante Pavelića utemeljio sam i Hrvatsku pravoslavnu zajednicu. Za sada je to registrirano kao udruga, a uskoro će, nadamo se, biti registrirana i kao samostalna (autokefalna) Hrvatska pravoslavna crkva vidi: www. hrvatskipravoslavci.com. Na čelo ove zajednice izabran sam kao prvi njen predsjednik. Također sam i predsjednik Zdruga udruga hrvatskih političkih uznika RH i inozemstva-vidi: www.hrvatskipolitickiuznici.hr Pored ovih udruga vodim još nekoliko drugih kao djelatni član. U zadnje vrijeme najviše vremena posvećujem radu u Hrvatskoj pravoslavnoj zajednici, jer tu je i najviše posla. Okupio sam oko sebe velik broj intelektualaca i povjerenika diljem drage nam Hrvatske. Nadamo se da ćemo kroz par godina preasimilirati većih broj dosadašnjih tzv. Srba u Hrvate-a to nam je glavni cilj. Više o tome naćete u mojim tekstovima na portalima koje uređujem.

73. obljetnica ustaškog ustanka u Brušanima

Za ovu prigodu odabrao sam stotinjak tekstova koje ću uvezati u knjigu (cca 400 stranica). Inače imam objavljenih i neobljavljenih nekoliko tisuća tekstova, što također namjeravam skupiti na jedno mjesto i objavaiti u nekoliko tomova. O tom, po tom.

~ 442 ~

~ 443 ~

Sadržaj

Uvod Beskrajne vizije dobrostivog Ive Matanovića Recenzija rukopisa gospodina Ive Matanovića Osvrt – dr. sc. Stjepan Murgić - Markov Moj osvrt – akademik Vladimir Biondić Otoci Pisma s otoka (2) Pisma s otoka (3) Pisma s otoka (4) Prijavili ga mještani Bezuspješni pokušaji nacionalističkih snaga Tehničaru 7 mjeseci zatvora Dva sata među četnicima Britansko zataškavanje zločina Anti američki prosjedi protiv rata u Iraku Nepomirljivi antifašisti siju nespokoj Okanimo se sukoba Bivši politički uznici zahtijevaju objavu imena suradnika UDB-e i KOS-a Bobetkova sahrana Bog će ozdraviti Bobetka - komunistima usprkos! Bozanićev preokret Branimo generala Janka Bobetka - branimo Hrvatsku Uz naslov Bruno Zorić – da li je ili nije član HDZ-a „IBEOVCIMA“ će se isplaćivati naknade Dalmatinac i vrelo mudrosti Otrovne misli gospodina Ive Matanovića Dodigov povratak na mjesto zločina Državna pljačka vlastitog naroda Duhovna agresija nad Hrvatima Ne želim više šutjeti: britansko izručenje Hrvata Titovim partizanima neoprostiv je zločin Feralove zadjevice na Matanovićeve tekstove Fingiranim „državnim udarom“ produljili vladavinu

5 7 11 14 17 20 21 22 25 28 28 29 30 38 39 42 45 47 49 51 53 55 57 59 61 65 67 70 73 76 77

Aras laže kad kaže da se Bajlo nije prije javio, nego tek sada kad brod tone! HDZ nije smio pobijediti Obljetnica šestojanuarske i trećesiječanjske diktature Hrvati vole kad ih država pljačka Zameo ih vjetar pomirbe Priopćenje Slobodna Dalmacija - tribina Priopćenje za javnost - vezano za otvoreno pismo šibenskih svećenika upućeno nadbiskupu Bozaniću Jugozastava u Preku Ironija je da bivši dželat postane ponovno predsjednikom svojoj bivšoj žrtvi O Siveriću ozbiljno razmisliti ZD radiovalovi sve bučniji Đurđa Adlešić kao HSLS-ov Pinokio ili Đurđa homo duplex Izmišljeni Mesićevi atentati „Politički slučaj“ s murterskog smetlišta Četvrti urbicid Propagira li crkva hrvatski nacionalizam? Knin - grad u kojem je u subotu bilo zabranjeno popiti kavu! Nova straža „na staroj straži“ Komunisti fingranim „državnim udarom“ produljili vijek vladavine manjine nad većinom Komunistička srbočetnička okupacija bila je okrutnija od talijanske! Konačno podignut spomenik ustašama i domobranima u Visočanima kod Zadra Kratak osvrt djelovanja podružnice Zadar Kritički osvrt na tekst objavljen pod naslovom: mjesto i uloga u životu nacije u trećem tisučljeću Kuda ide Hrvatska? Manjak Srba ili kako Srbi varaju svoj narod - 2 Nije točno da je u komunizmu bilo bolje Uvodna riječ Rudi Tomića Mesić - Račanov „Balkan ekspres“ za Jugoslaviju Ljevica, desnica centar Mržnja s ekrana SD – tribina

80 83 85 87 89 93 94 96 99 100 102 103 105 107 110 112 118 120 121 123 125 127 129 131 134 136 138 139 143 146 148

Murterski memento ili povratak srpskih pisaca u Hrvatsku Mržnja i nepristojnost - Julije Derossi u Narodnom listu Zadarski „Oskarovci“ podsjetili na početke HDZ-a Tereza u raljama inkvizicije Nadbiskup Marijan Oblak odbio mi dati pričest Smijenjeni zadarski čelnici HSP-a traže utočište u HČSP Jedino Zadar i Šibenik nisu organizirali posjet Bleiburgu Raskol između HDPZ i udruge HDPZ - ŽK Nastavak priče – prof. Bajlo – Šefik Nadarević Informbirovci, robijaši drugog reda? Tko ističe jugoslavensku zastavu? Nizozemci kao ustaše Hoće li SDP ugroziti vjerski život u Zadarskoj županiji? Hrvatski junak i hrvatski teret – Vinko Srhoj u NL Dignimo glas protiv lopovluka! Obavijest iz Hrvatskog društva političkih uznika „Ivo Mašina“ Molitva za duše umrlih Obmana razvojačenih branitelja Domovinskog rata „Političkima“ status branitelja Možemo mijenjati Ustav kada god nam se to prohtije Oprosti, sestro Aras „Oskarovci“ Osvrt na napis g. E. Bajla u Narodnom listu Otvoreno pismo don dr. Ivanu Grubišiću Moj životni put bio je rušenje svake Jugoslavije, a danas bih, da moram birati između HDZ-a i SDP-a, izabrao SDP! Žrtve komunizma konačno u svojim prostorijama Proglasio Jugoslaviju usred Srbije i Crne Gore Pavelić u partizanima Pijani komunisti vladaju Hrvatskom Plaču šume za šumarima – plaču šumari za šumama! Politika i prostitucija Postizborno razmišljanje jednog običnog Hrvata Potop Svetog Ante Nova crkva u Udbini Predizborno priopćenje za javnost Predlažemo opoziv Mesića Predsjednikov doček rukometaša

150 152 154 156 158 160 162 164 166 168 172 173 176 179 185 188 189 191 194 196 198 200 202 204 206 208 211 215 223 225 228 231 233 241 243 246 248

Suđenje Norcu je početak progonstva svih junaka Domovinskog rata Osuđujemo zabranu emitiranja „Četveroreda“ Ujediniti se u jednu udrugu Prodaja mrtvaca „Proglašena treća Jugoslavija“ Progledao Tomčić Tresla se brda – rodio se miš Tražimo status hrvatskih branitelja Jugonostalgičari na djelu „Prvoborci“ odstupili Raspad crkvenih kmera Onaj tko je objavio imena suradnika Udbe može i sam postati žrtvom tog čina! „Odveo sam u smrt 900 Hrvata!“ Turska obrana Zadra (2) Riječ je o neslanoj šali s bolesnim čovjekom i uglednim Zadraninom Savjesno o žrtvama Simbioza između purgera i freza Simbioza „ustaša i četnika“ u Udbini iliti – slovo „U“ kao strašilo za Srbe Nagrada za zločin Strah komunista od nacionalnih obilježja Robijaš savjesti u New Yorku Stvaranje Prve Jugoslavije Hajde da mućkamo zajedno Ispovjedi se, pa reci - hop! Svi naši štrajkovi Želimo vratiti ugled HDZ-u! Srbin Đuro i „poglavnik” Ante Pavelić Stranka umirovljenika – komunistička farsa Suradnja s bivšim komunistima je politički gaf Kaja Pereković otima proračunski novac Tko još može tvrditi da u Zadru nema komunista? Tko se sankcija plaši još? Tomac - Pusićkina dopisivanja „Treća Hrvatska za Treću Jugoslaviju“

251 253 254 256 258 262 264 266 267 269 270 272 277 279 281 282 283 285 287 291 294 297 326 329 331 334 336 339 341 342 344 345 348 350

Balkanija - Mesićev konačni životni cilj Umirovljeničke muke po Ivanu i Stjepanu Zadarski metodologocid Aras i Kolega jedini su preživjeli Šušak - Pašalićevu čistku Reformirani komunisti traže reformirane svećenike Nakon mise zadušnice za Poglavnika NDH Osnovana udruga žrtava komunizma za istočnu Liku Svečano ispraćeni posmrtni ostaci Bruna Bušića Poziv u pomoć Uz naslov: „U ime hrvatskog jedinstva prihvaćam čin satnika“ Hrvati su na vek bili kmeti - i na vek bu i ostali Slučaj Spektar Stranci treba pomoći Zbogom komunistička partijo Dizdar prešao k svome krvniku Istražiti hrvatska stradanja Zagrebački summit donosi Treću Jugoslaviju Zapisnik sa sjednice HDPZ-ŽK Nadbiskup Marijan Oblak odbio mi je dati pričest! Umocid Zvonimirova kletva Na vlast ste doveli ljevičare koji će srušiti sve naše svetinje Što je Dalmatincima „Dalmatinstvo“ (2) (imat srce lava) Što je netočno u tvrdnjama dr. Zdravka Tomca (3) Od kada je 41 više od 75? Što je netočno u tvrdnjama dr. Zdravka Tomca (4) Životopis hrvatskih poglavara Hrvatska 51. država - SAD? Hrvatsku ujediniti s Amerikom Tko su hrvatski saveznici? Srpska djeca u Dalmaciji pokrštavaju se u Rimokatoličkoj crkvi Istina episkopa Fotije Prenešeni tekstovi sa portala HPZ – Proslov Eksluzivno iz Rusije – Velika Hrvatska Životopis pisca

352 354 357 360 367 370 373 373 375 376 378 381 384 385 389 390 392 394 402 404 407 409 413 416 418 420 421 423 426 428 430 432 434 440


Ivo Matanović - Svjedok našeg vremena

Recommend Documents