Ivan Muzic Slaveni Goti i Hrvati(1)

IVAN MUŢIĆ SLAVENI, GOTI I HRVATI

1

DJELA IZ HRVATSKE DUHOVNE I KULTURNE BAŠTINE: KNJIGA 2. Recenzenti ranijih izdanja: prof. dr. Đuro Basler (Sarajevo), prof. dr. Leo Magnino (Rim), prof. dr. Ţeljko Rapanić (Split), prof. dr. Aleksandar Stipĉević (Zagreb), prof. dr. Mate Šimundić (Maribor). Ranija izdanja ove knjige lektorirali su: prof. don Mate Meštrović i prof. Vlatko Pavletić. Nove dijelove ove knjige (IV. i V. izdanje) lektorirao je prof. Ivan Bošković. I. izdanje Podrijetlo Hrvata. NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1989. II. (dopunjeno) izdanje Podrijetlo i pravjera Hrvata. NZ Matice hrvatske Kaĉić u Splitu, Zagreb- Split, 1991. III. (dopunjeno) izdanje Autoctonia e prereligione sul suolo della provincia Romana di Dalmazia. Accademia Arheologica Italiana, Roma, 1994. Urednik: dr.Vlado Nuić Tehniĉki urednik: Ognjen Bulj Likovno rješenje (prema ranijim izdanjima): Maja Krstić Kompjuterski slog i prijelom priredio: Mladen Vuĉić Korektor: Lada Ivelić Nakladnik: Naklada Nediljko Dominović Trnjanska 54 a, 10001 Zagreb, p.p. 555 Tel.: 01/ 61-15-949; Fax: 61 14 240 Za izdavaĉa: Nediljko Dominović Tisak: Slobodna Dalmacija, Split Copyright: Ivan Muţić, Split, Ĉiovska 2 2

IVAN MUŢIĆ

SLAVENI, GOTI I HRVATI na teritoriju rimske provincije Dalmacije

V. DOPUNJENO IZDANJE

Split, 1997. 3

4

KORIJENI NAŠE AUTOHTONOSTI (Predgovor I. izdanju) Kao u malo kojoj historiografiji nekog europskog naroda, u hrvatskoj ne nedostaju teorije i teze o doseljenju Hrvata u njihovu historijsku postojbinu u zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka. Prve teze o podrijetlu i doseljenju Hrvata nalazimo već u djelima naših najstarijih humanista, da bismo u djelu našeg Trogiranina Ivana Luĉića zatekli već znanstveno formulirano stajalište. Od tada su nastale mnoge druge teorije koje većinom ţive još i danas (pa i one “bizarnije” kao što je na primjer teza o iranskom podrijetlu Hrvata), uz neke druge iz najnovijega vremena, koje doseljenje Hrvata smještaju u posljednje decenije VIII. st. Sve su ove teorije impozantna literarna cjelina koja obvezuje i bez koje se ne moţe pristupiti prouĉavanju podrijetla Hrvata, njihove dijaspore u ranom srednjem vijeku. Zaista moramo zavidjeti mnogim i u povijesti znamenitim narodima Europe koje takva problematika ne preokupira niti ih moţe zaokupiti. Naime, nitko ne moţe postaviti pitanje odakle su se doselili Francuzi, Talijani, Španjolci, Englezi i mnogi drugi narodi. Svi su se oni odreda formirali kao samostojne etniĉke zajednice na svome povijesnom teritoriju. Najranija nacionalna povijest tih naroda usmjerena je na istraţivanje procesa u kojima su ti narodi stekli svoju samobitnost. Posrijedi su tu procesi etnogeneze pojedinih naroda kojima suvremena povijesna znanost posvećuje sve veću pozornost. To vrijedi i za istraţivanja starije hrvatske povijesti. Jedan od vjesnika novije orijentacije jest i djelo koje je pred nama, iz prokušanog pera Ivana Muţića. Kako je navedeno u naslovu knjige, rijeĉ je o problemu naše autohtonosti na ovom prostoru. Traţi se odgovor na pitanje: koji su elementi isĉezlih etnija i kultura s ovoga tla i podneblja tijekom stoljeća preţivjeli na ovim prostorima, da bi konaĉno bili ugraĊeni u hrvatski etniĉki i kulturni sklop. Naoko jednostavan zadatak. Ali, veoma teško izvediv. U prouĉavanju starijih naroda i kultura: predantiĉkih, antiĉkih i ranosrednjovjekovnih, stalno se suoĉavamo s pomanjkanjem izvorne graĊe, bilo literarne bilo materijalne (arheološke). A bez izvora nema povijesti. S druge strane, danas postoje već ĉitave biblioteke s radovima u kojima se tretiraju pitanja iz starije povijesti evropskih, pa i naših, kulturnih i etniĉkih skupina, nerijetko s opreĉnim stajalištima o pojedinim problemima, koji se ĉesto promatraju iz kuta razliĉitih znanstvenih disciplina, pa ĉesto tu 5

disciplinarnu meĊuzavisnost i nije lako znanstveno eksploatirati. Pogotovu će velik napor i znanje iziskivati pokušaj, da se etnogenetski procesi obrade u cjelini kao povijesna sinteza. Ovih nekoliko općenitih misli trebalo je moţda izreći da bi se mogao shvatiti i ocijeniti uloţeni trud i postignuti uspjeh I. Muţića u ovom djelu. Iz sadrţaja, kompozicije i primijenjenog pristupa pitanju “pojam autohtonosti” proizlazi da autor nije prethodno konstruirao temeljne zakljuĉke, a zatim ih pojedinaĉno dokazivao. Takve apriornosti ovdje ne nalazimo. Autohtonost je njegova ideja vodilja, on je postupno gradi od poglavlja do poglavlja, da bi se na kraju sve teze sastale kao osnova općem zakljuĉku i podloga vlastitoj sintezi. Odabir tih poglavlja i teza stvar su pristupa i afiniteta autorova prema problemima i njihovoj ulozi u odnosu spram glavne teme. U prvom dijelu knjige, nakon predgovora autor, u uvodu raspravlja o ilirskim narodima (Delmati, Japodi, Liburni i dr.) koji su ostavili vrijednih svjedoĉanstava o svojoj materijalnoj i duhovnoj kulturi, da bi nakon toga prešao u rani srednji vijek, s raspravama o Gotima i Slavenima. Nakon toga povijesnog okvira Muţić prelazi na obradu teme koje se izravno dodiruju s osnovnom problematikom koja ga zaokuplja. Zanimaju ga pitanja kontinuiteta, kako je i razumljivo, jer autohtonost se jedino i moţe potkrijepiti identifikacijom kulturnih preţitaka, retencija u duhovnoj i materijalnoj sferi (pa i u biološkoj, fiziĉko-antropološkoj na koju se takoĊer osvrnuo), u ĉemu se oĉituje uloga kulturnog supstrata u duţim i kraćim kulturnim suţivljavanjima na ovim prostorima. U tom smislu autor valorizira kontinuitet naselja i ukopnih mjesta te naĉina pokapanja na tlu nekadašnje rimske provincije Dalmacije i od XII. do XVI. st. Sva se ta poglavlja, kao posebne teme, izravno integriraju u osnovnu tematiku djela, ali bi mogla isto tako biti i vrijedne odvojene tematske cjeline. Ovome valja dodati odlike Muţićeva zanata, odnos prema pisanim izvorima, kao što je npr. djelo Konstantina Porfirogeneta, Kronika popa Dukljanina ili djelo Tome ArciĊakona i drugo u prilozima na kraju djela. Pritom se naš autor ĉesto daje voditi priznatim autoritetima koji su interpretirali i eksploatirali ove historijske izvore. Dobrim dijelom to vrijedi i za arheološku, kulturno-umjetniĉku i kulturno-historijsku graĊu koja je predmet njegovih razmatranja. Znanstvena fundiranost ovoga vrijednog djela ogleda se osobito u kvaliteti i kvantiteti upotrijebljene struĉne literature. To je zaista aparat vrijedan pozornosti, na kojemu bi autoru mogli pozavidjeti i uţe usmjereni struĉnjaci. Sav je taj aparat u funkciji, a posebna mu je odlika da sadrţi i najnovija djela iz svjetske literature do kojih je ponekad i teško doći (vidi Bibliografiju na kraju knjige). Teze, mišljenja i domišljanja našeg autora utemeljeni su na prouĉavanju ovog opseţnog opusa, pa je i time on obavio uistinu vrijedan znanstveni pothvat koji će prethoditi daljnjim istraţivanjima problema etnogeneze uopće, a hrvatske napose. 6

Kako je navedeno, Muţić je obradio samo neke teme koje su u izravnoj ili neizravnoj vezi s problematikom kulturno-etniĉkog kontinuiteta u starijoj prošlosti Dalmacije. Prema tome, djelo ne moţe pretendirati na cjelovitost relevantne materije. Ono, dakako, ne moţe pretendirati ni na ispravnost svih tumaĉenja i zakljuĉaka o pojedinim pitanjima, a o mnogima od njih i u našim i u svjetskim znanstvenim krugovima ima razliĉitih stajališta. Za struĉnjake uţih usmjerenja djelo će biti zanimljivo zbog mogućeg izazova i prilike za daljnju kritiĉku obradu pojedinih pitanja, a posebno, kako je navedeno, zbog obavljenog posla kojim je Muţić pripremio problematiku za daljnju obradu. Kako autor nije sputan profesionalnom ljuskom, djelo će izborom tema, zanimljivim pristupom, stilom i odabranim sadrţajima biti vrlo prihvatljivo i prosjeĉno obrazovanu ĉitatelju, te će u tom smislu uspješno obaviti svoju kulturnu misiju. U našoj pak historiografiji Muţićevo djelo o kontinuitetu ţivljenja i elementima autohtonosti na našem hrvatskom prostoru jest i bit će još dugo ostvarenje s odlikama prvenca suvremenog usmjerenja u našoj i u svjetskoj povijesnoj znanosti. Prof. dr. Mate Suić

7

8

PREDGOVOR II. IZDANJU ( s dopunama ) 1. Nada Klaić je 1971. – istiĉući kako raspravljanje o problemu doseljenja Hrvata nije završeno jer se ne raspolaţe „još nekim izvorima“ – zakljuĉila da „prva stranica hrvatske povijesti još nije do kraja napisana“. 1 Ona je tako, makar i posredno, pošteno priznala da sva dosadanja „kritiĉka“ historiografija, poĉevši od Luciusa pa do nje, nije riješila ovu problematiku, pa ni probleme velikog dijela prvog tisućljeća hrvatske povijesti. Raspravljanja o staroj povijesti Hrvata uglavnom su se svodila na pretpostavke. Tako su jedni tvrdili da se Hrvata doselilo oko sedam tisuća (Kerubin Šegvić), a drugi da ih se doselilo tristo tisuća (Dominik Mandić). Oni pak koji su vjerovali u doseljenje Hrvata nisu se slagali gdje bi im bila pradomovina, u kolikom su se broju i kada bili doselili, kojim su jezikom govorili i kakav su odnos imali sa starosjediteljima u novoj postojbini. U toj literaturi najviše se raspravljalo o vremenu doseljenja Hrvata. Pisalo se mnogo, osobito do svršetka drugoga svjetskog rata, i o podrijetlu Hrvata. „Izredale su se dakle kod tumaĉenja imena ‚Hrvat„ najraznoliĉnije teorije: ĉista slavenska, bilo u vezi s Karpatima bilo neovisno od njih; indoevropsko – slavenska; ĉista germanska, germansko-karpatska, germansko-gotska; karpatsko-ilirska, karpatsko- traĉka, karpatsko-alarodijska; iranska, iranskokavkaska ili osetska, alanska; kavkasko-alarodijska.“2 Hrvatski i strani povjesniĉari i lingvisti slagali su se i slaţu se i danas samo u tome da hrvatsko ime nije slavenskog podrijetla. Poslije muka, koji je trajao više desetljeća, tek nakon drugoga svjetskog rata, o autohtonosti u hrvatskoj historiografiji prvi je Stjepan Buć u inozemstvu, iznio svoje mišljenje da su Hrvati nastali stapanjem starosjediteljskog „ilirskog“ elementa i pridošlih Gota. Njegov 1

Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Ed. Školska knjiga, Zagreb, 1975, s. 139.

2

Stjepan Krizin Sakaĉ, Historijski razvoj imena “Hrvat” od Darija I. do Konstantina Porfirogeneta (522. Pr. Kr. Do 959. Posl. Kr.). Ţivot, XXIII/1942, l, 6.

9

zakljuĉak glasi:“...nije selidba odnekle ‚iza Karpata„... išla prema Jadranu – nego je to seljenje išlo iz Ilirika prema sjeveroistoku“. 3 Zanimljivost Bućeva priloga leţi i u tome što je on ponovno upozorio na vrijednost starih kronika o iseljivanju nekih skupina s juga, kao njihove postojbine, na sjever.Sva navedena mišljenja i u suvremenoj inozemnoj historiografiji ipak se vezuju najviše za hrvatsko ime, kao da ime svakog naroda nije samo povijesna kategorija, koja baš zato ne moţe biti oduvijek, ni nepromjenjljiva, a ni trajno istoga etniĉkog sadrţaja. Problematiku stare hrvatske povijesti, posebice one od VI. do XI. st. iskomplicirali su pisci koji su ĉesto ispravne rezultate tuĊe ili svoje analize detalja s aspekta jedne struke primjenjivali na velika povijesna razdoblja ili to na drugi naĉin poopćivali. Neki povjesniĉari upadali su u greške samo zato što nisu dovodili u sumnju historiografsku dogmu o „seobi naroda“ kao prijelomnom trenutku i iz prijelaza naše antike u srednji vijek. Dakako, oni nisu vodili raĉuna da se ta šablona baš na hrvatskom prostoru nije uopće mogla dokazati. Drţeći se svoga preduvjerenja, naivno su vjerovali da se i na podruĉju nekadanje rimske Dalmacije pojavio potpuno novi etnos s kojim je poĉela i potpuno nova povijest u kojoj, prema njima, gotovo više nisu postojali starosjeditelji ni njihova baština. U hrvatskoj historiografiji XIX. i XX. st. zavladalo je apriorno vjerovanje da su se Hrvati doselili s europskog sjevera u svoju današnju postojbinu u VII. st. Ovo mišljenje temeljilo se na djelu De administrando imperio, koje je naţalost drugorazredni izvor. Miho Barada je dokumentirao kakve su potpuno kontradiktorne zakljuĉke, na temelju toga izvora izvlaĉili istraţivaĉi o Bijeloj Hrvatskoj i seobi Hrvata, pa je logiĉno zakljuĉio: „Zato u pitanju seobe Hrvata traţiti rješenje u samim vijestima Porfirogenita uzaludna je svaka muka i nastojanje; treba pustiti vijesti careve potpuno po strani i nastojati pronaći drugovdje utvrĊene povijesne ĉinjenice te pomoću njih odreĊivati vrijeme, naĉin i put seobe Hrvata u Dinaride.“ 4 Ĉinjenice koje su mijenjale ustaljena gledanja u historiografiji priznavane su teškom mukom. Zato su i znanstveni autoriteti, kao što su bili Josip Korošec i Miho Barada, tvrdili da su u gomile, kojih ima mnogo, pokapani samo Iliri. Tek onda kada je, na poticaj Ante Škobalja (koji u to mišljenje nije vjerovao), jedan struĉni institut sveuĉilišta u Bernu izvršio 1959. analizu starosti kostiju u podruĉju Poljica, dokazano je da su se u stare gomile poljiĉkog primorja pokapali i Hrvati u XIII. st. Ili, drugi primjer: graĊevne nepravilnosti starohrvatskih crkvica svi su tumaĉili, pa i Ljubo Karaman, neukošću provincijalnih graditelja, sve dok nije Mladen Pejaković 1978. mjerenjima 3

Stjepan Buć, Problemi etnogeneze Hrvata. Hrvatska revija, XX/1970, 4/80, 924.

4

Miho Barada, Hrvatska dijaspora i Avari. Starohrvatska prosvjeta, III serija, sv. 2, 1952, s. 8.

10

pokazao da su te nepravilnosti posljedica svjesne odluke majstora temeljene na savršenom poznavanju zemljopisno-astronomske (solarne) datosti pojedinoga kultnog mjesta. Dakako, i ovi su primjeri potvrdili da se samo rezultatima multidisciplinarnih istraţivanja, kritiĉkim preispitivanjem najautoritativnijih šablona i oslobaĊanjem od postojećih motiva profesionalne zavisti moţe doći do toĉnog mišljenja, pa i do takva da opstoji nadmoćni etniĉki kontinuitet starosjeditelja kao bitan ĉimbenik za tumaĉenje povijesti hrvatskoga naroda. Prevladavanje odreĊenoga etniĉkog kontinuiteta starosjeditelja na sadasnjem hrvatskom prostoru od kasnoga ţeljeznog doba pa sve do turskog naseljavanja drugih etnosa ne pokazuju samo povijesni izvori. Taj kontinuitet uz antropološke potvrde dokazuje i neprekinuti slijed iste duhovne i materijalne kulture starosjeditelja, posebice do njihova pokatoliĉenja. 5 Nositelj takva kontinuiteta moglo je biti samo isto stanovništvo; tj. ono koje se etniĉki, posebno tijekom navedenog razdoblja nije bitno mijenjalo. Ovo shvaćanje znaĉi da hrvatska povijest ne poĉinje kako se dosad pogrešno tvrdilo, tek s pojavom sklavinskog, aliter hrvatskog imena. U hrvatskom imenu na današnjem hrvatskom prostoru postupno su apsorbirane prošlosti svih autohtonaca. Suić je s pravom naglasio da se problem etniĉkog formiranja Hrvata ne moţe osvijetliti bez uzimanja u obzir onoga što je ovo tlo dalo kroz stoljeća prije dolaska Hrvata. „Ponovit ćemo i ovdje ono što smo već u jednoj drugoj prilici kazali, uz opasnost da i sada budemo krivo shvaćeni: u dilemi da li je vaţnije znati odakle je došao jedan narod ili kako je neki narod nastao, mi smo dali prednost ovom drugom pitanju. To nikako ne znaĉi da potcjenjujemo pitanje podrijetla i vremena doseljenja pojedinih etniĉkih skupina.“6 Poslije provale germanskih naroda u prevladajući autohtoni etnos pretopili su se i Goti, koji se, kako moţemo zakljuĉiti prema Prokopiju, nisu poslije uspostavljanja istoĉnorimske prevlasti iselili iz naših krajeva. Sve ovo bi drugim rijeĉima znaĉilo da u hrvatsku povijest na tlu rimske provincije Dalmacije ide i prošlost Dalmata, Japoda i Liburna. Ime Dalmati postalo je sinonim za ime Hrvati već pri svršetku hrvatske narodne dinastije. 5

Ejnar Dyggve je ustvrdio npr. da izmeĊu starokršćanskih tipova kapela i kultnih graĊevina koje su koristili Hrvati postoji zapanjujuća sliĉnost i da se u “starohrvatsko vrijeme” upotrebljavao ĉitav niz razliĉitih tipova crkava “starijih od seobe”, i to u tolikoj mjeri “da se moţe kazati kako su izravno kopirane”. ( E. Dyggve, Izabrani spisi. Ed. Knjiţevni krug, Split, 1989, s. 113).

6

M. Suić, Pristupna razmatranja uz problem etnogeneze Hrvata. Referat napisan za simpozij “Etnogeneza Hrvata u ranom srednjem vijeku” odrţan u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, rukopis, s. 9.

11

Dakako, u tu povijest ide i prošlost autohtonog stanovništva u ostalim hrvatskim pokrajinama, posebno na podruĉju jednog dijela nekadanje Panonije. Tema je ovog rada ograniĉena, meĊutim, samo na prevladavanje etniĉkog kontinuiteta starosjediteljskog puĉanstva u samostalnoj hrvatskoj drţavi na podruĉju nekadanje rimske provincije Dalmacije. Nastojao sam dati, prvenstveno na temelju neospornih rezultata pojedinih znanstvenih disciplina, sintezu koja otvara novi pristup ranoj hrvatskoj povijesti. Nepobitna je ĉinjenica da je hrvatski narod nastao miješanjem razliĉitih etniĉkih elemenata, uostalom kao i drugi današnji narodi: Nijemci, Španjolci, Englezi, Francuzi i Talijani.7 Etniĉki je element starosjeditelja – u antropološkom i duhovnom smislu – gotovo neusporedivo veći u odnosu na sve doseljenike na teritorij rimske Dalmacije. Đuro Basler je to u jednom pismu autoru stilizirao ovako: „Vama već sada mogu reći da mi arheolozi u Sarajevu tvrdimo da je nakon invazije Slavena i Avara u zemlji ostalo najmanje 85 posto starog stanovništva, a da slavenska komponenta neće biti veća od 10 do 12 posto. To mišljenje zastupa i dr. Zdravko Marić.“ 8 Moje je djelo u biti samo obrazloţenje navedenog mišljenja. Tekst sam izlagao u obliku iznošenja graĊe na naĉin da mogu postojati netoĉni detalji ili poneko pogrešno interpretiranje, ali je temeljno zakljuĉivanje nepobitno. Posebno je idiotska i sama pomisao da su doseljenici poznati u izvorima kao Sklavini mogli starosjediteljima na teritoriju rimske provincije Dalmacije nametnuti svoj jezik. Svi oni, od poĉetka tzv. seobe naroda do kraja VIII. st. u odnosu na starosjeditelje, nisu bili sposobni ostaviti gotovo nikakav trag u antropološkom i kulturno- duhovnom nasljeĊu. Tijekom navedenoga razdoblja ne moţe se njihovo postojanje ni arheološki dokazati. Povijest su na teritoriju rimske provincije Dalmacije i od IV. do IX. stoljeća stvarali, uz starosjeditelje još samo doseljene organizirane druţine ratnika. No, i oni su u Dalmaciji zbog svoje malobrojnosti morali prihvatiti jezik starosjediteljske većine, a to je mogao biti samo onaj isti govor kojim se i danas govori na tom istom prostoru. Od tzv. ilirskog jezika znamo, zahvaljujući sv. Jeronimu, samo za rijeĉ „sabaja“ , koja je praslavenska rijeĉ (zobaja = piće od zobi). Od drugih ilirskih rijeĉi imamo samo niz antroponima i toponima, ali uglavnom u prijevodu na latinski, tako da iz toga “materijala„ ne moţemo ništa zakljuĉivati o „ilirskom“ jeziku. Primjer kako se prevodilo s jednog jezika na drugi imamo saĉuvan iz antiĉkog doba u Škripu na Braĉu na primjeru gdje se domorodaĉko ime Veselia prevelo na latinski kao Felicetas. Upravo se Katiĉić „oĉajniĉki“ trudi obezvrijediti ovaj 7

Usp. Rudolf Kjellen, Drţava kao oblik ţivota. MH, Zagreb, 1943, s. 94-95.

8

Đ. Basler u pismu koje je uputio autoru iz Sarajeva dne 24.travnja 1989.

12

krunski dokaz tvrdnjom da je greškom pisara napisano Veselia umjesto Visellia.9 Primjer je dilentatizma misliti da su pisar i klesar mogli u pisanju jedno ime na kamenom spomeniku namijenjenom javnosti, dakle i onima koji su dobro znali latinski, poĉiniti dvije pogreške. Mogućnost da se u antiĉko doba (i kasnije) na teritoriju današnje Albanije i nekim njoj susjednim podruĉjima govorilo neslavenskim „ilirskim“ jezikom ne spada u problematiku ove knjige. 2. Posebno je jalovo razdoblje u hrvatskoj historiografiji bilo u komunistiĉkoj jugoslavenskoj drţavi. Znalo se da su neki intelektualni poslušnici, koje je zbog njihove ropske ćudi komunistiĉki reţim tijekom svoje 45-godišnje strahovlade birao za sveuĉilišne profesore i akademike, širili u hrvatsku kulturu mrak vlastitoga balkanskog provincijalizma. Stjepan Antoljak, poznat kao najbolji poznavalac hrvatske historiografije, to stanje opisuje ovako: „Tada je hrvatska historiografija u bivšoj tzv. socijalistiĉkoj Jugoslaviji, bila stalno i vješto prosijavana kroz partijsko-marksistiĉko sito, pa je stoga tek tu i tamo dala od sebe nekad slabije, a rijetko jaĉe znakove o svojoj izrazitoj hrvatskoj samobitnosti u znaku hrvatske drţavnosti. Usporedno s time izrasli su i brojni povjesniĉari, koji su nastojali što više minorizirati i ĉak ugasiti srednjovjekovnu povijest hrvatskog naroda i postaviti na marksistiĉki prijesto ono razdoblje, u kojem je dominiralo jugoslavenstvo i komunistiĉki credo, prikazujući ga nezamjenjivim i vjeĉnim. U takvim politiĉkim prilikama, gotovo cjelokupna hrvatska historiografija (i ime Hrvat) trebala je poći onim putem koji joj je dirigirao svemoćni jednopartijski sustav, ĉiji se valovi ipak nisu osjećali u tolikoj mjeri i u ostalim republiĉkim i pokrajinskim historiografijama u tzv. Jugoslaviji, jer im se nije stavljalo nikakve zahtjeve i izazivalo smetnje za njihov daljnji razvoj i uspon. Sve je ovo uzrokovalo da je hrvatska historiografija iskoĉila iz zapadnoeuropskih historiografskih traĉnica i jedva se saĉuvala od toga da prestane biti znanost...Ovakvim stavom bili su oštećeni oni rijetki naši povjesniĉari, koji su se borili protiv mitomanije, fetišiziranja i nekorektnosti u pisanju o zbivanjima iz pojedinih razdoblja hrvatske povijesti...Da zaokruţimo, tadašnja historiografija djelomiĉno je postala ideologija pod laţnom znanstvenom maskom kojoj su kumovala istraţivanja najnovije prošlosti."10 Navedena stvarnost snaţno se oĉitovala i u 9

Katiĉić, Ivan Muţić o podrijetlu Hrvata, ibid., s. 214.

10

Stjepan Antoljak, Renesansa hrvatske historiografije. Ed. Naša sloga, Pazin, 1996, s. 21-23.

13

tzv. Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a posebno u djelovanju njezina vodstva.11 Zbog izloţenog nije bilo preveliko iznenaĊenje kada je jedan hrvatski tjednik iznio da je u posjedu dokumenata o tome kako je jedan „ugledni“ ĉlan te akademije, inaĉe poznat kao hrvatski jezikoslovac, dugi niz godina djelovao kao profesionalni špijun jugoslavenske tajne policije (UDBe).12 (Uzgred: znakovita je mogućnost da su u hrvatskoj drţavi ĉlanovi HAZU izabrali za svoga predsjednika Ivana Supeka. Supekova publicistiĉka ostvarenja ne ulaze u povijest hrvatske knjiţevnosti, a eventualni kvalitet njegovih znanstvenih pokušaja tek treba istinski vrednovati. Supek je inaĉe poznat ne samo kao ljeviĉar, nego kao i uzorno pošten ĉovjek, ĉije je hrvatsko rodoljublje oduvijek bilo bez raĉunice. MeĊutim, samo ta ĉinjenica ne moţe biti kriterij za izbor u akademiju jer bi onda na stotine tisuća Hrvata prema istoj logici trebali postati akademici!). Intelektualna i druga javnost bila je ţeljna novih pristupa hrvatskoj povijesnoj problematici, koji su utemeljeni na najnovijim znanstvenim israţivanjima u zemlji, a posebno u svijetu. Zbog toga je razloga knjiga Podrijetlo Hrvata izdana u nakladi od 7.000 primjeraka potkraj prosinca godine 1989. već do svršetka travnja 1991. bila gotovo u cjelosti rasprodana.13 U toj knjizi poštovao sam samo dosadanja znanstvena utvrĊenja, a ne nikakve “autoritete”. Tako sam se osvrnuo nekoliko puta i na Katiĉićeve izlete u historiografiju, zamaskirane lingvistikom, i dokazao da on nema dovoljno interdisciplinarnog znanja da moţe mjerodavno suditi o problematici u koju se upušta. Radoslav Katiĉić je nakon pojave knjige, pošto se osjetio osobno pogoĊen, gotovo trenutno napisao ocjenu za Obavijesti Hrvatskoga arheološkog društva u kojoj je najavio svoj opširni osvrt na moju knjigu koji je pripremio za Starohrvatsku prosvjetu.14 U toj kratkoj ocjeni naglasio je da je za većinu “to knjiga koje se treba ĉuvati” i od koje koristi

11

Usp. Miroslav Brandt, Ţivot sa suvremenicima. Vjesnik br. od 11.sijeĉnja 1997., s. 11.

12

Nacional (Zagreb), br. 72 od 2. travnja 1997., s. 1-4.

13

Dnevni tisak je zabiljeţio golem interes ĉitatelja za ovu knjigu, tako da je više tjedana bila bestsellerom. Usp. Vjesnik od 17. oţujka 1990. (šest tjedana na listi knjiga koje se u Zagrebu najviše kupuju); Borbina Osmica broj 523 od 5. travnja 1990.; Slobodna Dalmacija od l6. travnja 1990. Nedjeljna Dalmacija objavila je prema toj knjizi poseban podlistak u šest nastavaka u sijeĉnju i veljaĉi 1990., po naslovom Podrijetlo Hrvata. U tijeku sijeĉnja 1991. objavljene su u hrvatskom dnevnom tisku i prve vrlo pozitivne recenzije. Usp. Slobodna Dalmacija od 14. 1. 1990., s. 42, Veĉernji list od 31.1.1990., s. 30.

14

Katiĉić nije mogao ĉekati da izaĊe Starohrvatska prosvjeta, pa je taj svoj, za normalnu ocjenu neuobiĉajeno opširan rukopis, umnoţio u većem broju primjeraka te ga podijelio u Zagrebu i nekim drugim gradovima svojim znancima.

14

mogu imati samo upućeni.15 U duhu Katiĉićeva pisanja javio se i Neven Budak u travnju 1990. u zagrebaĉkom tjedniku Danas.16 Danas je toĉno prenio moja stajališta, osim što je iz moga odgovora koji sam poslao iz Splita 18. travnja 1990. izostavio ovaj završetak:“Ljudi se ne raĊaju jednaki ni po prirodnoj inteligenciji, a tijekom ţivota razlikuju se i po steĉenom znanju. Mislim da ĉitateljima, a osobito struĉnjacima neće biti teško usporediti Budaka i mene u navedenom smislu, a na temelju naših objavljenih radova.” Nakon ove polemike neki anonimus iz odreĊena zagrebaĉkog klana “otkrio je” u cijeloj mojoj knjizi rasistiĉki duh. 17 Da su mišljenja R. Katiĉića i N. Budaka ostala samo njihova mišljenja, dotiĉno da ih drugi nisu prihvatili dokazom je i ocjena koju je objavio povjesniĉar Milko Brković. Ovdje navodim njegov sljedeći zakljuĉak: “U takvu pristupu (Muţić) koristi obilje raznovrsne literature, ĉak i opreĉne, kojom omogućuje ĉitatelju da se i sam uvjeri u njegovu teţnju za objektivnošću. Stoga se s pravom moţemo sloţiti s tvrdnjom akademika Mate Suića da ovo Muţićevo djelo, o kontinuitetu ţivljenja i elementima autohtonosti na našem hrvatskom prostoru, jest i bit će dugo ostvarenje s odlikama prvenca suvremenog usmjerenja u našoj i svjetskoj povijesnoj znanosti”.18 U meĊuvremenu su u bratskoj suradnji Wolfgang Kessler i Radovan Katiĉić u prvim mjesecima 1990. sprijeĉili objavljivanje moje knjige u Njemaĉkoj. W. D. Kessler je onaj isti pojedinac koji me je 1985. u povodu izdanja moje knjige o masonstvu optuţio da sam katoliĉki klerikalac i antijugoslaven. („Das Buch ist ein typisches Beispiel antifreimaurerischer literatur klerikal-katholischer Observanz vermischt mit offenen antijugoslawischen Affekten.“)19 Kessler je u povodu prijedloga da recenzira 15 16

Obavijesti Hrvatskoga arheološkog društva, XXII/1990, 2, 60-62. Usp. Danas, IX/1990, 426, 42-43; IX/1990, 431, 32. Budaku sam odgovorio, takoĊer u Danasu IX/1990, 428, 32-33; IX/1990, 433, 32.

17

Vjesnik od 23. lipnja 1990., str. 18-19.

18

Milko Brković, Zadarska revija, XXXIX/1990, 4, 544.

19

Südost-Forschungen, sv. XLIV, München, 1985, s. 361-364. (Zanimljivo je da me 1969. komunistiĉki javni tuţilac Ljubo Prvan u povodu jedne moje knjige optuţio u Vjesniku gotovo istom stilizacijom. Istim rijeĉima kao Kessler o meni su sudili i agenti jugoslavenske tajne policije u svojim pismenim izvještajima!).Odgovorio sam Kessleru da ne zna dovoljno hrvatski i da ne ulazim u subjektivne motive njegova pisanja „a posebno u to, da li on misli da mu je ovo preporuka za stvaranje masonske karijere“. (I. Muţić, Masonstvo u Hrvata. Marulić (Zagreb), XIX/1986, 6, 761-762.) Sigurno na veliku ţalost V. Kesslera knjiga Masonstvo u Hrvata doţivjela je i V. izdanje, koje je više mjeseci bilo u Hrvatskoj prema izvještajima tiska, radija i televizije jedna od najtraţenijih knjiga. ( Vidi:Kulturni obzor Veĉernjeg lista svake nedjelje od 2. oţujka 1997. do 15. lipnja 1997.- dana ulaska ove knjige u tisak, kao i emisije iz kulture Radio Splita više tjedana

15

moju knjigu odgovorio dne 31.sijeĉnja 1990. profesoru Dirlmeieru kako on slabo pozna srednjovjekovnu hrvatsku povijest. („leider kenne ich mich in der frühmittealterlichen Geschichte der Kroaten recht wenig aus.“) Neovisno od ovog priznanja da nije kompetentan suditi o toj problematici on ipak savjetuje da se knjiga ne prevede na njemaĉki i to zato jer sam ja kao autor hrvatski kleronacionalist. („Der Verfasser ist im Grunde seines Wesens kroatischer Nationalist mit einigen klerikalen Zügen.“) Kao konkretan prigovor naveo je kako toboţe tvrdim da su Hrvati prije Srba došli u Dalmaciju. (»Er ist ein historischer Publizist, der in der langen Reihe kroatischer Publizisten steht, die zu beweisen suchen, daß die Kroaten früher als die Serben in Dalmatien waren.“) Ovo je dakako Kesslerova infantilna izmišljotina jer ja problematiku tog detalja nisam ni spomenuo. Radovan Katiĉić u pismu, koje je uputio 20.oţujka 1990. iz Beĉa prof. Viktoru Pöschlu istiĉe kako je pripremio osvrt na moju knjigu u kojoj ja toboţe zastupan avanturistiĉku tezu o autohtonosti Hrvata u Dalmaciji. On je na kraju zakljuĉio kako bi za znanost bilo loše objaviti takvu knjigu. U jednom (od ukupno dva pisma koja sam iz Splita uputio Katiĉiću) i to u onome od 28. svibnja 1990. napisao sam mu i ovo: »Informiran sam da ste svojom negativnom recenzijom sprijeĉili izdavanje moje knjige na njemaĉkom. Na ovaj naĉin ste se oĉitovali kao osoba koja bolje pozna povijest od Stipĉevića, Rapanića, Suića i Baslera, što je dokaz Vaše skrajnje umišljenosti i prepotentnosti. Bitna je ipak ĉinjenica da moja knjiga do temelja ruši teze koje Vi zastupate u historiografiji i to tako da Vas osobno navodim, pa nije bilo ni malo ĉasno od Vas da se prihvaćate davati mišljanje o knjizi kada je u pitanju prijevod s obzirom da ste Vi zainteresirana stranka. Iz moje knjige proizlazi da ste Vi kao lingvist ušli amaterski u podruĉje historiografije i da ste na tom podruĉju dokazali samo koliko imate pjesniĉku fantaziju.« Kessler i Katiĉić u svom bratskom tretiranju moje knjige najvjerojatnije nisu pretpostavljali da ću ja doći u posjed takvih izljeva njihove intime. Komentar njihova ponašanja prepuštam sudu normalnih ĉitatelja. Dr. Helmuth-Zdenko Wantur, kao osoba koja je bila detaljno upoznata s ovim sluĉajem, njihovo je ponašanje u pismu koje mi je uputio 27. travnja 1990. iz Heidelberga ovako komentirao:«Na osnovu ovih mišljenja, odustali su profesori Dirlmeier i Pöschl od preporuka za izdavanje Vaše knjige u Njemaĉkoj. Meni je vrlo ţao, da se moj podhvat izjalovio i nije doveo do ţeljenog rezultata. Nezavisno od toga, jeli se jedan znanstvenik slaţe sa iznesenom predpostavkom ili ne, mora se po mome mišljenju tijekom proljeća 1997. Usp. i recenzije u Vjesniku od 2. oţujka 1997., s. 7, Slobodnoj Dalmaciji od 25. oţujka 1997., s. 7.)

16

i u

omogućiti izdavanje jednog tako temeljito obradjenog djela, kao što je Podrijetlo Hrvata. Mnogostranost i opreĉnost predpostavki i mišljenja su temelj za razvitak nauke i kljuć za pronalaţenje istine ili objektivnog zakljuĉka«. Katiĉiću uz to nije bila dovoljna ni objavljena ocjena u Obavijestima ni širenje njegova rukopisa za Starohrvatsku prosvjetu, pa je u zagrebaĉkome Vjesniku objavio, u nekoliko nastavaka u sijeĉnju 1991., podlistak o podrijetlu Hrvata gdje pokušava obraĉunati s mojom knjigom, koju inaĉe ne spominje, i to na sebi svojstven naĉin, da tumaĉi izvore onako kako njemu odgovaraju. Katiĉiću je konaĉno njegov razvuĉen i dosadni tekst, ĉesto bez sveze s mojom knjigom, objavljen u ljetu 1991. u Starohrvatskoj prosvjeti, ali uz moj odgovor na njegove primjedbe. Katiĉić je suoĉen s mojom poraznom kritikom njegovih teza, traţio od uredništva Starohrvatske prosvjete mogućnost da makar ukratko odgovori na moj odgovor. Je li se Katiĉić (inaĉe već u godinama), radeći na takav naĉin, ponio kao razmaţeni djeĉak, koji uvijek mora biti u pravu, mislim da ĉitateljima neće biti teško ocijeniti. Kao primjer njegove nedosljednosti, koja se oĉituje i zbog prevage emocionalnog nad racionalnim u njegovu pisanju, navodim ovo: Pri kraju recenzije prvog izdanja moje knjige on je napisao i sljedeće:“Ovdje su se razmatrali samo neki vidovi Muţićeva razlaganja, uglavnom oni koji su za njegovu autohtonistiĉku tezu temeljni, a uz to još i takva pitanja o kojima ovaj recenzent ima šta konkretna reći. To su takve toĉke u kojima se ne slaţe s autorom. Izostalo je mnogo toga u ĉem se on s njime potpuno slaţe, ali i mnogo toga s ĉime ne, jer bi ovaj kritiĉki prikaz bio znatno dulji nego već jest da se recenzent osvrtao na sve ĉemu u toj knjizi po njegovu mišljenju valja prigovoriti. U prethodnim poglavljima iznesene su i obrazloţene primjedbe na slabosti Muţićeve knjige. Njezine su se dobre strane spominjale tek usput. Zato je ovdje potrebno istaknuti upravo njih, i to s obzirom na cjelinu djela. Muţićeva je zasluga na prvom mjestu to što je u središte pozornosti postavio pitanje o podrijetlu Hrvata, opseţno i cjelovito kako to od Šišića nitko više nije uĉinio, zahvaćajući i šire i dublje od njega, iako s mnogo manje smisla za skladan sintetski prikaz, i unoseći nova gledišta u rasuĊivanje o tom predmetu. U Šišića su neki elementi autohtonistiĉkog modela implicitno prisutni, već time što on svoju ‚Povijest Hrvata u doba narodnih vladara„ poĉinje Ilirima, ali to nigdje nije eksplicitno i nigdje se ne postavlja kao problem. Daljnja je velika Muţićeva zasluga što je proradio i ekscerpirao silno opseţnu literaturu relevantnu za njegov predmet, što s njom upoznaje ĉitatelja, prikazuje mu je, referira i citira opširne odlomke iz nje. Naţalost, kako se u prethodnim poglavljima pokazalo na mnogim primjerima, on u tome nije uvijek pouzdan i korektan. Zbog toga ta knjiga moţe vrlo korisno posluţiti, ali samo upućenima, dok je opasna svima koji se samo na nju mogu 17

osloniti. A kako je to knjiga koja će baš slabije upućenima biti osobito privlaĉiva, u tome je vjerojatno i njezin najteţi nedostatak. Za većinu je to knjiga koje se treba ĉuvati... Kada se povuĉe crta, zbroji i oduzme sve, najveća je vrijednost Muţićeve knjige što razmišljanjima o podrijetlu Hrvata daje novo usmjerenje, što ih upućuje na autohtonizam, koji je uza sve rezultate novijih istraţivanja ostajao zanemaren, osobito u kulturnoj svijesti širokih krugova...Prilog toj raspravi neka bude i ova recenzija, a njezin pisac izriĉe ovime Ivanu Muţiću pred svom znanstvenom javnosti svoju zahvalnost za bogate, mnogostruke i izazovne poticaje što ih je dobio od njega da ju napiše.“20 MeĊutim, isti je taj Katiĉić razbješnjen mojim odgovorom na njegovu recenziju u istom broju Starohrvatske prosvjete zapisao i ovo: „A Muţića pozivam da se, iz razloga gospodarskih, radi štednje papira i tiskarskih troškova iz razloga ekoloških, radi ĉuvanja ĉistoće intelektualnoga okoliša, i nadasve iz razloga njegovih osobnih, radi ĉuvanja njegova vlastita ugleda, prestane javljati oko takvih znanstvenih pitanja valjanu rasuĊivanju o kojima nije dorastao.“21 Citirana je Katiĉićeva stilizacija vrlo vaţna jer iz njezina nemoćnog bjesnila moţe i svaki laik toĉno dijagnosticirati stanje njezina autora. Ĉinjenica je da se u svome prilogu Katiĉić ne osvrće na Borovu lingvistiĉku argumentaciju koju sam ja citirao, osim što tvrdi da je o tome iznio Bogo Grafenauer “sve što treba”. Koliko je Katiĉić ljubitelj objektivnosti, dokazuje i njegov primjer pozivanja na Grafenauera: on se pozvao na Grafenauera, ali nije spomenuo kako je Ivan Tomaţiĉ odgovorio Grafenaueru i njegovim pristašama.22 Katiĉić u svojem odgovoru ponavlja neke teze, na primjer o Tomi arhiĊakonu koje sam mu već ranije pobio, a na moje opširno pozivanje na najnovija antropologijska ispitivanja uopće se ne osvrće. Oĉito, on je u toj materiji potpuna neznalica i zato je njegova šutnja o tome pohvalna, ali je prepotentno od njega da se takvim neznanjem bitnog dijela ove interdisciplinarne problematike usuĊuje o njoj donositi zakljuĉke. Ako antropologijska istraţivanja potvrĊuju kontinuitet stanovništva na našim prostorima, onda je bilo ĉije prigovaranje protiv autohtonosti samo brbljanje. Iz ovog primjera oĉito je koliko je Katiĉić nejak i u znanstvenoj metodologiji. Iz svega je jasno da je moja knjiga postala Katiĉiću opsesija kojoj on uzaludno posvećuje vrijeme i prostor, ali se nadam da će moći shvatiti kako se moja citirana - u Danasu neobjavljena - poruka Budaku odnosi i na njega. 20

R. Katiĉić, Uz poĉetke hrvatskih poĉetaka. Ed. Knjiţevni krug, Split, 1993, s. 229-230.

21

R. Katiĉić, Još jednom o Muţiću. Starohrvatska prosvjeta, ser. III, sv. 19, Split, 1989, s. 287.

22

Usp. I. Tomaţiĉ, Z Veneti v novi ĉas Odgovori-Odmevi-Obravnave. Beĉ-Ljubljana, 1990, s. 366. U ovoj Tomaţiĉevoj knjizi objavljen je i mali izvod iz moje veće rasprave o slavenskom jeziku u rimskoj provinciji Dalmaciji, koja je inaĉe objavljena u Rimu, u proljeće 1991., na talijanskom jeziku.

18

Katiĉićeva neznanstvena metodologija oĉituje se i na pokušaju njegova obraĉunavanja s H. Kunstmannom. On je analizirao Kunstmannovu tezu o migracijama Slavena s juga na sjever i istiĉući kako nitko na Zapadu ne osporava toga njemaĉkog znanstvenika o tome zakljuĉio ovo: „A što se Kunstmanna tiĉe, nije sve samo u navedenim okolnostima. K tomu je on, po svemu se ĉini, osobito drag ĉovjek. Kolega ga ne cijene samo nego ga i vole. U malom mjestu Raiten ima gostoljubiv dom, a njegova gospoĊa Gertruda takva je osoba i domaćica da se svatko u njih dobro osjeća i postaje odanim prijateljem. Nije lako radi apstraktnih probitaka znanosti mutiti bistre i lijepe ljudske odnose. Kunstmannova dobronamjernost tako je oĉita da njemu, uglednom znanstveniku i uĉitelju, nije lako podijeliti gorku lekciju koja je tu potrebna."23 Navedeno Katiĉićevo mišljenje je primjer uzorne komiĉnosti jer u sebi sadrţava nemoguću pretpostavku da svi njemaĉki, europski i drugi znanstvenici posjećuju Kunstmannov dom zbog ĉega ne mogu objektivno pisati o njegovim raspravama. Objavljivanje II. izdanja moje knjige stvorilo je i laiku lako prepoznatljivu dubinsku neurozu u Katiĉića, koji o tome osobno svjedoĉi ovom stilizacijom: „Ĉitatelj se toj knjizi, ako sam nije dobro upućen u predmet o kojem se u njoj piše, ne moţe s povjerenjem prepustiti da ga vodi! Ovdje se spominje radi potpunosti i jer upućenu ĉitatelju moţe biti i korisna.“24 Napominjem da su gotovo samo pojedinci iz Katiĉićeva uţeg kruga pozdravili njegovu knjigu sakupljenih ĉlanaka pod naslovom Uz poĉetke hrvatskih poĉetaka (Split, 1993.). Tako je njegov kolega Petar Šimunović u lako prepoznatljivom tonu udvaranja naveo kako se Katiĉić suprotstavio u toj knjizi autorima koji kao Muţić i Kunstmann zastupaju autohtonost i kontinuitet. On je umjesto da prijateljski Katiĉiću preporuĉi kako treba još bolje nauĉiti latinski radi ispravnog shvaćanja izvora zakljuĉio: „Oba navedena autora (I. Muţić i H. Kunstmann) stekli su svojim djelima podosta poklonika, zagovornika i sljedbenika, ĉineći dodatne smutnje u hrvatskoj historiografiji ranoga srednjeg vijeka. Ova Katiĉićeva osporavanja i 23

R. Katiĉić, Kunstmannovi lingvistiĉki dokazi o seobi Slavena s juga na sjever.Starohrvatska prosvjeta, ser. III, sv. 20, Split, 1990, s. 235. Autoru ove knjige je posebna ĉast što mu je sveuĉ. prof. dr. Heinrich Kunstmann u pismu od 2. lipnja 1991. iz Raitena napisao da u njegovoj knjizi o podrijetlu Hrvata nije uspio otkriti ni jednu bitnu netoĉnost. Uzgred napominjem da je Nada Klaić priznala kako je upoznavanje s Kunstmannovim radovima o seobama s juga na sjever za nju bilo pravo otkriće. Ona je odmah prihvatila njegove rezultate istiĉući Kunstmannovo golemo znanje slavistiĉke problematike i literature. (N. Klaić, Eine erfolgreiche neue Theorie über die Frühgeschichte der Slaven. Ars Philologica Slavica Festschrift für Heinrich Kunstmann. Verlag Otto Sagner, München, 1988, s. 231-238.)

24

R. Katiĉić, Na ishodištu. Matica hrvatska, Zagreb, 1994, s. 127.

19

razlaganja, pisana znanstvenom akribijom i snagom argumenata, bila su nuţna da se ponovno upoznamo kako zapravo stvari stoje i kako tekstovi izvješćuju, te da se svrate mnoga zabludjela poimanja iz najranije hrvatske povijesti u prave tijekove hrvatske povjesnice.“ 25 U svezi s tim Šimunovićevim hvalopojkama treba upozoriti kako je sam Katiĉić (u svojem pobijanju Kunstmannovih radova) nagovijestio mogućnost potpune kapitulacije nekih svojih dosadanjih temeljnih polazišta i to ovim jasnim rijeĉima: „Ovdje nije pobijana misao da su se u ranom srednjem vijeku Slaveni mogli seliti s juga na sjever. S tom mogućnošću treba uvijek raĉunati, a izneseni su i ozbiljni razlozi za to da je to u pojedinim sluĉajevima i moglo biti tako. Prema svim argumentima koji se donose u tom smislu treba biti otvoren i pozorno ih odvagivati. Koliko god to danas izgledalo nevjerojatno, moţda se ipak jednoga dana pokaţe ĉak i da je glavni smjer tih seoba bio upravo takav. Ovdje se tvrdi i obrazlaţe samo to da Kunstmann svojim etimološkim istraţivanjima takvoj argumentaciji nije pridonio ništa.“26 U meĊuvremenu je, a oĉito na veliku ţalost ponekih Katiĉića i Šimunovića, objavljeno god. 1994. u Rimu na talijanskom jeziku III. dopunjeno izdanje moje knjige. Godine 1996. tiskano je opet dopunjeno IV. izdanje knjige pod novim naslovom Slaveni, Goti i Hrvati i to s predgovorom povjesniĉarke prof. Benedikte Zelić-Buĉan. Ovo izdanje je postalo odmah po izlasku iz tiska jedna od najtraţenijih knjiga u Hrvatskoj kako je to zabiljeţeno u dnevnom tisku, radiju i televiziji. 27 Knjiga je već u prvim mjesecima 1997. rasprodana i zato se pojavljuje ovo novo i znatno dopunjeno V. izdanje. Poĉetkom trećeg tisućljeća dakako ako zatreba i ako da Bog (onaj jedini pravi kršćanski!) moţe se pojaviti i VI. izdanje.

3.

25

26 27

Petar Šimunović, Poticaj. Forum, XXXIII/1994, 1-2, 138. Rijetki su i publicisti koji bez rezerve prihvaćaju Katiĉićevo pisanje. Kada se pojavio jedan takav, koji inaĉe nije objavio ni jedan spomena vrijedan znanstveni tekst, odgovorio sam mu na odgovarajući naĉin u dnevnom tisku. Usp. Vjesnik, LVII/1996, 17664, 11. (Broj od 17. prosinca 1996.). R. Katiĉić, Kunstmannovi lingvistiĉki dokazi..., ibid., s. 236. “Lista najprodavanijih knjiga u anketi emisije Pola ure kulture (HTV) i Kulturnog obzora Veĉernjeg lista.” (Veĉernji list od 1., 8., i 15. prosinca 1996.) Usp. i niz emisija posvećenih kulturi na radio Splitu tijekom prosinca 1996. i recenziju u Kulturnom prilogu Slobodne Dalmacije u broju od 26. studenoga 1996.

20

Ĉinjenica je da su srpski arheolozi u najnovije vrijeme osobito na temelju arheologijskih istraţivanja prvi poĉeli sve jasnije odbacivati dosadanju tezu o doseljenju Slavena u VI. ili nekome kasnijemu stoljeću. To je razlogom da su srpski znanstvenici moju knjigu pozdravili. 28 Tako mi sveuĉ. prof. dr. ĐorĊe Janković ovako piše: „Napokon sam proĉitao Vašu zanimljivu knjigu. Mislim da bi Vaš osnovni zakljuĉak mogao biti taĉan... Sve ove napomene ne osporavaju osnovnu nit Vaše knjige, da su Hrvati jednim svojim slovenskim delom autohtoni. Vaţno je da se istraţivaĉi oslobode šablona, davno izgraĊenih predubeĊenja, da se kritiĉki sagleda sva graĊa, i otvore nove mogućnosti za rešavanje takvih pitanja. Tu Vaša knjiga moţe da odigra veliku ulogu.“29 Shvaćanje dijela srpske sredine objavljeno je u većoj ocjeni u beogradskome dnevniku Politika. Tu se, izmeĊu ostalog zakljuĉuje i ovo: “Poĉivajući na impresivnim antropološkim i istorijskim, etnološkim i etnogenetskim istraţivanjima, Podrijetlo Hrvata izvodi kopernikanski prevrat u našoj nauci. Reĉ je o delu koje nizom posrednih i neposrednih dedukcija te pozitivnih dokaza pobija rasprostranjenu i uvreţenu teoriju o seobi Slovena na Balkansko poluostrvo... Muţićev rad razvija i dovodi do potpunih zakljuĉaka mnoge nagoveštaje i intuicije velikih prethodnika, od Đure Szaboa i Vladimira Dvornikovića do Jakova Baĉića i Nade Klaić. Pokazanoj erudiciji i istraţivaĉkoj odluĉnosti te po sposobnosti za tanane analize i smele sinteze - Muţić se Podrijetlom Hrvata dokazuje kao obnovitelj magistralnog puta naše nauke koji je bio zatamnjen ratom i odgovarajućim socrealistiĉkim varvarstvom. Katastrofalne posledice tog varvarstva i više decenijsko debil-usmerenjaštvo onemogućuje široj javnosti da spozna znaĉenje i znaĉaj Muţićeve studije.” 30 Dakako da se i u hrvatskoj znanstvenoj literaturi poĉelo na drugi naĉin vrednovati iznesena problematika. Ti znanstvenici shvaćaju kako ja ne tvrdim da su Hrvati autohtoni na Balkanu, nego kako istiĉem da u današnjih Hrvata u antropološkom i duhovnom smislu prevladava autohtoni element (nekadanjih starosjeditelja). Dr. Aleksandar Stipĉević je to toĉno izrazio ovako:“Autor s pravom konstatira, da starosjedilaĉki ‚element nije nestao zahvaljujući svojem gotovo neiscrpnom biološkom potencijalu„. Sve što danas znamo o duhovnoj i materijalnoj kulturi Hrvata, posebice onih u Dalmatinskoj zagori, 28

29 30

U takvom smislu pisali su mi: prof. dr. Relja Novaković u pismu iz Beograda od 27.I.1990.; prof. dr. Radivoje Pešić u pismu iz Beograda od 8. veljaĉe 1991. Oĉito je da meĊu znanstvenicima u srpskoj sredini ne prevladava zavist, koja se na primjer u zagrebaĉkoj sredini naziva: hrvatski jal. Citat iz pisma Đ. Jankovića koje uputio iz Beograda autoru 8. II.1991. Politika od 7. travnja 1990., str. 19. Gotovo u istom smislu pisao je i beogradski ĉasopis za popularizaciju znanosti Galaksija u broju za kolovoz 1990, str. 69-71.

21

Hercegovini, ali i svih drugih koji ţive u teško pristupaĉnim krajevima (npr. u Lici) nesumnjivo govori o vrlo ţivim ostacima iz prapovijesnog vremena. Govori takoĊer na svoj naĉin i o etniĉkom kontinuitetu, ali ne svih Hrvata, nego samo jednog njihovog dijela. Koliki je postotak – ako se tako moţe reći s obzirom na velika miješanja stanovništva tijekom mnogih stoljeća zajedniĉkog ţivota – starosjedilaĉkog stanovništva u odnosu na Hrvate teško da ćemo ikada saznati, ali da je taj postotak vrlo znaĉajan u to danas ne moţe biti nikakve sumnje. U tom smislu se dakle, moţe govoriti i o autohtonosti Hrvata. Problemi koje je autor obradio u ovoj knjizi su mnogobrojni i teško rješivi. Na njih će znanost odgovoriti s većom ili manjom sigurnošću u budućnosti. Trud autora Muţića se, meĊutim, isplatio jer je najveći dio problema fiksirao, sistematizirao i time aktualizirao jedan od najzamršenijih, ali ujedno i najzanimljivijih problema paleobalkanistike. Treba naglasiti, da nitko dosada nije tako sveobuhvatno i tako sustavno obradio problem odnosa starosjedilaĉkog substrata i Hrvata... Vjerujem da će Muţićeva knjiga pridonijeti da se neki problemi stare hrvatske povijesti pokušaju rješavati na drukĉiji naĉin, a da će pojava Muţićeve knjige potaknuti istraţivaĉe, da se revnije nego dosada pozabave predslavenskom komponentom u kulturi Hrvata.“31 Zanimljivo je da ĉak i prof. Neven Budak u novije vrijeme zakljuĉuje ovako: „Starija je historiografija vjerovala da je to starosjedilaĉko stanovništvo bilo većim dijelom istrijebljeno i protjerano, a da su se posljednji ostaci saĉuvali u nepristupaĉnim planinskim krajevima i priobalju. Nakon suvremenih istraţivanja na razliĉitim podruĉjima, danas znamo da je starosjedilaĉko stanovništvo preţivjelo vrijeme seoba u većoj mjeri no što se ranije pretpostavljalo. Ti su starosjedioci nastavili ţivjeti izmiješani s došljacima, te su se s vremenom stopili u isti etnos. Neki se istraţivaĉi, primjerice akademik Mate Suić, zalaţu za to da tek od tog vremena govorimo o Hrvatima, koji su, eto, nastali stapanjem novopridošlih Slavena i starosjedilaĉkih romaniziranih Ilira.“ 32 Boţe Mimica je pojavu novih shvaćanja u historiografiji izrazio ovako:“Neki naši i strani znanstvenici razliĉnih profila suprotstavljaju se vladajućem mišljenju u historiografiji o seobi Slavena i Hrvata. U osporavanju ‚sluţbene teorije„ najviše se u nas istiĉe Ivan Muţić, koji je u svojoj knjizi Podrijetlo i pravjera Hrvata (Split 1991) pokušao dokazati autohtonost u hrvatskoj etnogenezi na podruĉju rimske provincije Dalmacije. On tvrdi da se raspre i polemiĉka suĉeljavanja o starijoj hrvatskoj povijesti 31 32

Iz recenzije A. Stipĉevića napisane 3. srpnja 1989. Iz razgovora N. Budaka s novinarom. Slobodna Dalmacija broj od 13.sijeĉnja 1997, s. 5.

22

svode preteţno na pretpostavke i nagaĊanja. Stoga do danas nisu rasvijetljene neke bitne ĉinjenice, nepoznanice i praznine u vezi s problematikom seobe i pradomovine Hrvata. Pri rasvjetljavanju tih nepoznanica i praznina Muţić se oslanja na priznate autoritete i koristi se raznovrsnim povijesnim, arheološkim, antropološkim i drugim izvorima.“ 33 Starosjeditelji su prema rezultatima interdisciplinarnog istraţivanja najvaţnija etniĉka masa u hrvatskoj etnogenezi. Ivo Rendić Mioĉević je savršeno shvatio bit te problematike i na nju ovako upozorio: „Napadaĉa je doista bilo malo (ovaj zakljuĉak odnosi se na barbare koji su napadali Rimsko Carstvo, ali i Kinu), te je nemoguće pretpostaviti da su u VII. stoljeću Srbi i Hrvati kao skupine odreĊenoga socijalnog (vojnog ili drugog) karaktera mogli u potpunosti ispuniti velika prostranstva Ilirika. Ta podruĉja osim toga nisu bila nenapuĉena, iako se stanovništvo u doba krize Carstva smanjilo naroĉito zbog kuge koja je bila vrlo ĉesta do VI. stoljeća, a vrlo jaka bila je epidemija u VII. stoljeću. Osim kuge, u obzir valja uzimati i epidemije malarije. Prema tome, valja zakljuĉiti da malobrojni Srbi i Hrvati nisu mogli demografski popuniti cijeli prostor koji tradicionalna historiografija svojata za jedne ili za druge. Muţić navodi podatak da je nakon navale Slavena i Avara preostalo 85 posto starog stanovništva te da slavenska komponenta nije veća od 10-12 posto. U autohtono stanovništvo utopili su se i Goti koji su u doba seobe ostali u rimskoj provinciji Dalmaciji. Ako prihvatimo tezu o dvije seobe, pri ĉemu se smatra da je masa Slavena s Avarima došla u Ilirik prije Hrvata (i Srba), stvar postaje još nejasnija. Naime, valjalo bi pretpostaviti da je u jednom povijesnom trenutku na podruĉju rimskog Ilirika postojala ĉudna višejeziĉnost. Valjalo bi najprije raĉunati s ‚ilirskim„ jezikom starosjedilaca, zatim uzeti u obzir romanski govor gradova i romaniziranih starosjedilaca i konaĉno staroslavenski jezik došljaka iz prve seobe i moţda neslavenski jezik pridošlih Srba i Hrvata. Dakako, ne bi trebalo zanemariti ni gotski jezik. Moderni jezici na podruĉju Rimskog Carstva u mnogim su sluĉajevima jeziĉna mješavina (npr. engleski jezik). Te mješavine u Iliriku poslije seobe nema, već posvuda prevladava jedan jezik – slavenski. Iznimka su dalmatinski gradovi i stoĉari Vlasi koji su dugo odrţali svoj romanski jezik dok se u moderno vrijeme nisu ukljuĉili u korpus srpskog (u većini) ili hrvatskog (u manjini) naroda. Gdje je nestao jezik ‚ilirskih„ starosjedilaca? Na ovo pitanje teško je odgovoriti, a Muţić zastupajući tezu da seobe nije ni bilo, ĉak zakljuĉuje kako se u nas i u doba Rimskog Carstva govorilo istim jezikom kojim narod i danas govori. R. Katiĉić se kao filolog ne slaţe s tim mišljenjem jer nema tragova slavenskog jezika u onome što su nam ostavili 33

Boţe Mimica, Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske Rani srednji vijek. HAZU u Zagrebu – Vitagraf u Rijeci, Rijeka, 1995, s. 282.

23

Histri, Liburni, Japodi i drugi narodi Ilirika...I. Muţić je nesumnjivo zasluţan za to što se, uz pomoć bogate literature, prihvatio teškog problema postavljajući znanosti mnoga pitanja na koja je pokušao odgovoriti, a ako u tome uvijek nije uspio, potaknuo je druge istraţivaĉe da pokušaju na njih odgovoriti. U tome je velika vrijednost pitanja...Jesu li Muţićevi zakljuĉci presmioni? Historiĉari ih teško prihvaćaju, ali oni su, ako ništa drugo, sasvim ravnopravni zakljuĉcima koji proizlaze iz nedovršenih diskusija o doseljenju koje nisu mnogo napredovale od poĉetnih analiza naših historiĉara iz XIX. stoljeća. Autohtona sastavnica hrvatstva ipak se sve jaĉe naglašuje u znanosti. Veliki poznavalac naše antike M. Suić s pravom smatra da je mnogo vaţnije protumaĉiti formiranje hrvatskog naroda na njegovu današnjem prostoru i otkriti što je autohtono asimilirano nego uporno (ali bezuspješno) istraţivati odakle su Hrvati došli. Suić zastupa teoriju autohtonosti, ali ne u smislu da Hrvati nisu niotkud došli, nego da su asimilirali autohtono koje se taloţilo stoljećima.... Kada gledamo ‚Kliĉevaĉki idol„ iz bronĉanog doba odmah zapaţamo kapu koja je ista kao ‚crvenkapa„ iz Hercegovine, Like, Dalmacije i Crne Gore kakva se nosi i danas. Porijeklo te kape valja traţiti ĉak u neolitu. I drugi dijelovi nošnje ‚Kliĉevaĉkog idola„ podsjećaju na noviju narodnu nošnju sa šireg podruĉja Ilirika. Dakako, ovaj primjer moţe biti vrlo zanimljiv, ali nam sam ne moţe biti dokazom kontinuiteta ţivota i obiĉaja od prastarih vremena (ĉak od neolita!) do XX. stoljeća. MeĊutim, dokazi o kontinuitetu autohtone kulture na podruĉju Ilirika zaista su brojni. Pozivajući se na bogatu literaturu, Muţić je lako uspio pokazati da postoji kontinuitet naselja, ukopnih mjesta i naĉina pokapanja na podruĉju Dalmacije od VI. do IX. stoljeća, ali je takoĊer obasnio iste pojave na podruĉju današnje Bosne od antike do IX. stoljeća. Evo kraćeg pregleda Muţićeve analize. Znaĉajno je zapaţanje Š. Batovića i O. Oštrić o hrvatskom naseljavanju većine središta ilirskih općinskih zajednica. Organizacija Hrvata uglavnom se poklapa s ilirskom, a ilirska su naselja pretvorena u sjedišta ţupa. Sistem naselja bitno remete tek turske provale. Z. Vinski je utvrdio da mnoga groblja VI. i VII. stoljeća na alpskom i predalpskom tlu, naroĉito u Istri, rimskim provincijama Dalmaciji, Panoniji i Meziji pripadaju starosjedilaĉkom stanovništvu, iako se zapaţa i ostavština Germana. Š. Batović i O. Oštrić istiĉu da su ‚veze ranohrvatskih groblja i smještaj uz prijašnje spomenike vrlo ĉesti„, što se zapaţa naroĉito u korištenju ranijih nekropola. D. Jelovina u kontinuitetu smještaja i izgledu naselja te naĉina pokapanja i u grobnoj arhitekturi vidi tragove ilirsko-rimske kulture u hrvatskoj kulturi. Kontinuitet sliĉan dalmatinskom zapaţa se i u Bosni pa se moţe zakljuĉiti da je tu za rimske vladavine prebivalo neprekidno isto autohtono stanovništvo na koje kršćanstvo nije jako utjecalo. Starosjedioci na podruĉju Bosne prevladavaju i u ranom srednjem vijeku, što uz ostalo potvrĊuje kontinuitet naseljenih mjesta 24

i nekropola. Osim sumarno spomenutih autohtonih elemenata koji su prešli u hrvatsku kulturu, ima ih još mnogo koji bi mogli biti znaĉajni za naše buduće analize. Istraţivanja C. Rihtmana npr. ukazuju na ‚ilirsko„ porijeklo narodnoga glazbenog izraza u Bosni i Hercegovini...Dakako, prethodna analiza hrvatske autohtonosti ne moţe biti ograniĉena samo na podruĉje na kojemu se oblikuje hrvatski narod. Moţemo zakljuĉiti da je ilirska komponenta imala veliku ulogu u formiranju Juţnih Slavena. U poĉetku ne moţemo apriori govoriti o hrvatskom ili srpskom narodu već samo o autohtonoj masi i na njoj nadograĊivanom slavenskom stratumu.“ 34 Hrvatska će historiografija morati zauzeti jasno stajalište u odnosu na ĉinjenicu da su starosjeditelji najvaţniji ĉimbenik hrvatske etnogeneze. Jedan nepovjesniĉar o tome je s potpunim pravom pouĉio neke hrvatske „znanstvenike“ ovako: „Tako Talijani ne dijele svoju povijest na rimsku i talijansku, niti to ĉine Francuzi na galsku i francusku, Nijemci na germansku i njemaĉku, Grci na helensku i grĉku. Doduše, ti europski narodi dijele spomenutu povijest svoga tla na njima svojstvena razdoblja, ali je to sve njihova povijest, njihove nacionalne geneze kao jedne cjeline.Nama Hrvatima nametnut je povijesni model Ilira i drugih na našem tlu i Hrvata od šestoga, pa i sedmoga stoljeća kao dvije neistosti. To znaĉi da mi Hrvati ne priznajemo etnogenezu Ilira i odriĉemo se ilirske krvi u svojim ţilama...Polazeći od takvoga stranoga modela za Europu, u kojoj ţelimo politiĉki biti, mi na primjer ne pripisujemo hrvatstvo Svetom Jeronimu, a za razliku od nas Nijemci pripisuju nijemstvo Svetom Severinu – münchenskom biskupu iz petoga stoljeća, jedva nešto mlaĊem suvremeniku našega Jerka...Samo tako gledano povijesnim oĉima i zakljuĉivano povijesnom logikom mi imamo pravo pripisati hrvatskom nacionalnom i kršćanskom biću sve što je bilo sveto, muĉeno i zasluţno na hrvatskom tlu prije pojave slaveno-hrvatske geneze, ako i ova nije ţivjela tu od pamtivijeka, kako tvrde neki povjesniĉari u Americi.«35 Na kraju: Utješno je što se u biti razmišljanja nekih pojedinaca, koji od vremena Boguslawskoga u ime glumljene uĉenosti dijele lekcije protiv gotovo svakog zakljuĉivanja o autohtonosti na Balkanu, otkriva samo – veliko neznanje intelektualnih mediokriteta. Autor

34

Ivo Rendić Mioĉević, Zlo velike jetre Povijest i nepovijest Crnogoraca, Hrvata, Muslimana i Srba. Knjiţevni krug, Split, 1996, s. 37-40.

35

Dragan Hazler, Europski narodi ne dijele povijest svojega tla kao mi Hrvati... Vjesnik broj od 22. prosinca 1996, s. 20.

25

PREDGOVOR III. (TALIJANSKOM) IZDANJU

Ivan Muţić, autor mnogih dragocjenih povijesnih rasprava, daje nam ovim svojim novim djelom - koje se pojavljuje prvi put na talijanskom jeziku - znaĉajan doprinos studiju pravjere Ilira i podrijetlu Hrvata na teritoriju rimske provincije Dalmacije. Ovaj nam njegov rad otvara nove, široke vidike, navedene povijesne i etnografske problematike. Htio bih posebno istaknuti kako ovo djelo oznaĉava i novi putokaz za bolje poznavanje Ilira i Hrvata. Već iz naslova knjige moţemo shvatiti bit Muţićeva pisanja. On je prijeporno pitanje pravjere Ilira i autohtonosti u rimskoj Dalmaciji iznio ne kao nesigurnu i diskutabilnu tezu, već kao problem koji je sada u svojim bitnim elementima dovoljno razjasnio. Muţić ovo djelo, koje sadrţava zadivljujuću veliĉinu istraţivanja, temelji na iscrpnom izlaganju mnogobrojnih, ponekad suprostavljenih, ali i vjerno iznesenih teza. Autor na taj naĉin dolazi do objektivnih zakljuĉaka, koji teško mogu ostati neprihvaćeni. Problem pravjere Ilira i podrijetla Hrvata u suvremenoj znanstvenoj historiografiji, koja je nastala u posljednje doba u raznim mediteranskim zemljama, jedan je od najprijepornijih. On je dao povoda kontradiktornim rješavanjima povjesniĉara i etnologa. Muţićev rad objašnjava ali istodobno i rješava sve sumnje i probleme iz te problematike... Uvjeren sam da nova Muţićeva knjiga mora privući paţnju svih onih koji se bave povijesnim i etnografskim studijama. Njegovo djelo iscrpno odgovara na mnogobrojne probleme, koji su dosada ostali neriješeni. Zbog toga na kraju ovoga kratkog proslova rado ponavljam prosudbu prof. Mate Suića - svjetski priznatog struĉnjaka za antiĉku povijest, da će ovo Muţićevo djelo ostati još mnogo vremena znaĉajno ostvarenje hrvatske i svjetske historiografije. Prof. dr. Leo Magnino (Rim)

26

PROBLEMATIKA POSTANKA I POKRŠTENJA HRVATSKOG NARODA

(Predgovor uz IV. izdanje Muţićeva djela) 1. O doseobi i naseljenju Hrvata u pokrajinu Dalmaciju (zajedno s Prevalitanom) imamo vijesti iz više izvora, ali se oni meĊusobno ne slaţu ni u nekim bitnim pojedinostima. Najstariji izvor koji govori o doseobi Hrvata u Dalmaciju je spis „De administrando imperio“ (dalje samo DAI) bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta. Kako to nije dovršeno djelo, nego preteţno zbir podataka iz raznih izvora i raznog vremena, to su vijesti u tom djelu ponekad i o istom predmetu razliĉite, pa i protivurjeĉne. Tako u glavi 31., koja je posvećena najstarijoj povijesti Hrvata, car pripovijeda da su Hrvati došli u Dalmaciju iz sjeverne, „Bijele Hrvatske“, „s onu stranu Turske“ (t.j. Ugarske) na poziv cara Heraklija (dakle u prvoj pol. VII. st.) da odatle istjeraju Avare, te su se nakon pobjede nad Avarima, opet po carevoj zapovijedi, ili barem dopuštenju, u njoj i naselili i bili podloţni bizantskim carevima. U glavi 30. ( „O Dalmaciji“) uopće se ne spominje car Heraklije kao neki agens u doseobi i naseljavanju Hrvata. U tom poglavlju se samo kaţe da su Hrvati, iza kako su Avari zavladali Dalmacijom, došli iz svoje ondanje domovine „s onu stranu Bagibarije“ (t.j. Bavarske), gdje su sada (t.j. u pišĉevo doba) „Belohrvati“. Došlo je sedam odliĉnih rodova pod vodstvom petero braće (Klukas, Lobel, Kosjenc, Muhlo i Hrvat) i dviju sestara (Tuga i Buga). U Dalmaciji su nekoliko godina ratovali s Avarima, na kraju su ih pobijedili i podloţili svojoj vlasti. Iz Dalmacije se pak jedan dio Hrvata odselio u Panoniju i u Ilirik, te su i oni imali svoje vladare i bili su stalno u prijateljskim odnosima s vladarima Hrvatske (t.j. one na tlu Dalmacije, B.Z.). Te osnovne podatke o doseobi Hrvata potvrĊuju, a djelomice i dopunjuju, i dva kasnija domaća pisca - Pop Dukljanin (XII. st.) i splitski arhiĊakon Toma (XIII. st.). Zanimljivo je da oba ta domaća pisca najstariju 27

povijest Hrvata u njihovoj novoj domovini u Dalmaciji povezuju s Gotima. Oni zapravo Gote i Hrvate uzimaju kao sinonime, kao dva imena za isti narod. Tako već u uvodu svojeg Ljetopisa Dukljanin kaţe da je odluĉio na nagovor mnogih s hrvatskog jezika („ex sclavonica littera“) prevesti na latinski jezik djelce pod nazivom „Libellus Gothorum“, što bi se latinski kazalo „Regnum Sclavorum (Kraljevstvo Hrvata), u kojem su opisana sva djela i ratovi njihovih (t.j. gotskih ili hrvatskih, B.Z.) kraljeva. On u prvih nekoliko poglavlja i opisuje samo povijest Gota u Dalmaciji poĉevši od braće Brusa, Totile i Ostroila koji su došli „sa sjevernih strana“ u Dalmaciju, u doba pape Gelasija i cara Anastazija, te u vrijeme sv. Benedikta, pak sve do kralja Satimira (germ. Swinthimereis ?). Tek od IX. poglavlja, od kralja Svetopeleka, pripovjeda o kraljevima Hrvata, ponajviše onima u juţnoj Crvenoj Hrvatskoj ali i onima u sjevero-zapadnoj, Bijeloj Hrvatskoj. I Toma ArhiĊakon u nekim poglavljima svoje povijesti salonitansko-splitske crkve poistovjećuje Gote i Hrvate. On toĉno odreĊuje pradomovinu tih Gota-Hrvata smještajući ju u Poljsku njegova vremena, a to je isto kao i „s onu stranu Turske“ (Ugarske) Konstantina Porfirogeneta. I on, kao i car, kaţe da je došlo sedam ili osam plemenitih rodova, ali je po Tomi njih doveo Totila, dakle jedan od poglavica Gota. O nekoj kasnijoj doseobi slavenskih plemena pod hrvatskim imenom ta dva pisca ništa ne kazuju. Poradi toga neki povjesniĉari drţe da je moţda jedan dio Gota došao u Dalmaciju pod pobliţim nacionalnim hrvatskim imenom. Osim istoĉnih Gota ni jedan drugi germanski narod nije prolazio Dalmacijom, a nakon odlaska Gota Dalmaciju su bili zauzeli Avari a njih su prema DAI pokorili Hrvati, koji su posljednji doselili u Dalmaciju. Kad se u nekim bitnim pojedinostima izvještaj u DAI o doseobi Hrvata ne bi podudarao s pisanjem popa Dukljanina i Tome ArhiĊakona o doseobi Gota-Hrvata, mogli bismo ostati u historiografskom uvjerenju da se radi o dvije vremenski odjelite doseobe: najprije su krajem V. st. u Dalmaciju provalili Goti, a negdje u VII. st. su u savezu s Bizantom ili neovisno od njega doselili Hrvati. No kako i Tomini Goti dolaze iz istog kraja, „iz krajeva Poljske“, došlo ih je sedam ili osam rodova, a po DAI došli su iz kraja „s onu strane Turske“ (Ugarske) i došlo ih je sedam rodova, DAI ne spominje Gote, a Toma i Dukljanin ne spominju Avare, postavlja se pitanje radi li se o jednoj ili o dvije doseobe, dvaju razliĉitih naroda, germanskih Gota i slavenskih Hrvata. Ili se, pak s obzirom na navedene istovjetne pojedinosti, radi o jednoj seobi, seobi Gota koji su zapravo Hrvati iz Bijele Hrvatske na sjeveru, ili su i Hrvati o kojima govore vijesti u DAI zapravo bili grana Gota? Ako pak dademo povjerenje DAI i prihvatimo njegove tvrdnje da Hrvati dolaze mnogo poslije Gota, najranije u prvoj polovici VII. st. (za cara Heraklija), a moţda i kasnije, i da su oni zaista pridonijeli konaĉnom istjerivanju Avara iz Dalmacije i Panonske nizine, postavlja se 28

pitanje koje su sve etniĉke zajednice Hrvati našli u Dalmaciji kod svojeg dolaska i od kojih je sve etniĉkih komponenti nastao hrvatski narod u novoj domovini.

2. Ako uopće moţemo vjerovati izvjestitelju u 30. glavi DAI da u Hrvatskoj njegova doba ( X. st.) još ima Avara i da se obliĉjem razlikuju od Hrvata, onda je zasigurno ostao i jedan dio Gota i nakon njihova iseljenja u Italiju. A da su Goti zatekli u Dalmaciji brojno starosjedilaĉko ţiteljstvo svjedoĉe o tome spisi dvaju crkvenih sabora u Saloni godine 530. i 533., gdje su bili nazoĉni biskupi desetak biskupija. Toliki broj biskupija predpostavlja i brojno ţiteljstvo. Prilikom provale novih doseljenika i za trajanja avarsko-hrvatskog ratovanja ( o kome jedino priĉa Konstantin Porfirogenet ) zasigurno su mnogi od starosjeditelja izginuli ili iselili, ali je ipak najveći dio preţivio. Toma lijepo opisuje kako su se malo po malo izbjeglice iz dalmatinskih gradova vratili u svoja stara naselja i nastavili zajedniĉki ţivot s osvajaĉima - Gotima-Hrvatima. Ali tko su bili ti starosjeditelji? Sluţbeni, diplomatski jezik, kao i jezik Crkve, prije i poslije doseljenja Hrvata u novu domovinu bio je, kao i svuda na Zapadu, latinski jezik. Ipak iz kasnog antiĉkog vremena imamo podatke o slavenskom jeziku i pismenosti na ovim prostorima. Svjedoĉe o tome saĉuvane neke nedvojbeno slavenske rijeĉi: cerna (crna), bog Dobrat, piće medos i dr., kao i pojedina nelatiniĉka slova u osobnim imenima na nadgrobnim spomenicima koja su inaĉe klesana sluţbenim latinskim jezikom. Jedan poznati spis Hrabana Maura iz prve polovice IX. st. svjedoĉi o tome da je kozmograf Etik (Aethicus), po narodnosti Skit (tako su ĉesto nazivali Slavene, op. B.Z.) izumio posebno pismo koje je sv. Jerolim proširio zajedno sa svojim spisima. Iz najranijeg srednjeg vijeka imamo pisana svjedoĉanstva i saĉuvane spomenike pisane posebnim hrvatskim pismom glagoljicom. To sve dokazuje da se u ranom srednjem vijeku, pa i u kasno antiĉko doba, u Hrvatskoj pisalo ne samo diplomatskim i crkvenim latinskim jezikom i pismom, nego je u narodu i u Crkvi usporedno ţivio i bio u upotrebi i narodni hrvatski jezik i njegovo posebno pismo. No, ta ĉinjenica nas stavlja pred jednu zagonetku koju dugo vremena nije mogla razriješiti ni povijesna ni jezikoslovna znanost. Naime, iz povijesnih izvora znademo da su u 29

nekadanjim rimskim pokrajinama Dalmaciji i Panoniji (a to je današnja ĉitava Hrvatska zajedno s BiH, te Crnom Gorom) ţivjela brojna po imenu nam poznata ilirska plemena, meĊu kojima su središnje mjesto zauzimali Delmati. O njihovu politiĉkom ţivotu, o njihovim dugotrajnim borbama s Rimljanima, do konaĉne rimske prevlasti godine 9. poslije Kr. imamo dosta podataka. Ali o jeziku tih Ilira stari pisci ništa ne kazuju, a nije saĉuvan ni jedan spomenik na njihovu jeziku, za koji su poĉev od druge polovice XIX.st. jezikoslovci (Jagić) bez ikakva znanstvena dokaza tvrdili da je bio poseban jezik indoeuropske jeziĉne skupine, ali od njega nam do danas nije ostao nikakav trag.Dok je starija povijesna i jezikoslovna znanost Ilire, Venete, Vende, kako su sve stari pisci nazivali starosjeditelje rimskih pokrajina Dalmacije i Panonije, smatrale Slavenima, a Hrvate njihovim potomcima, nije bilo problema oko pitanja podrijetla i postanka hrvatskog naroda. No, otkad se poĉelo tvrditi o posebnosti Ilira, o njihovoj potpunoj latinizaciji pod rimskom vlašću, otkad se i te navodno latinizirane, odnosno romanizirane Ilire zajedno s doseljenim rimskim graĊanima, koji su u ovim pokrajinama obavljali upravnu i vojniĉku sluţbu i naseljavani kao vojni veterani, poĉeli zajedniĉkim imenom nazivati Romanima ili Latinima, kojih je jezik bio latinski, postavlja se pitanje kako to da su malobrojni Hrvati, ako su oni bili jedini Slaveni u ovim pokrajinama, uspjeli svoj jezik nametnuti mnogobrojnijim romanskim starosjediteljima. Tako se što nije dogodilo nigdje na tlu Zapadnoga Rimskog Carstva. Nigdje germanska plemena (Langobardi, Istoĉni i Zapadni Goti, Franci i dr.) romanskim starosjediteljima osvojenih pokrajina, u kojima su organizirali svoje drţave, nisu nametnuli svoj jezik, pa su tako Španjolci, Francuzi, Talijani i Rumunji po jeziku romanski narodi. Sliĉno tome ni uralsko-altajski Bugari koji su osvojili rimske pokrajine na istoĉnom dijelu Balkana, koje su prije njih masovno naselili Slaveni prelazeći preko donjeg tijeka Dunava, nisu pokorenim Slavenima nametnuli svoj jezik, nego su ga od njih prihvatili, ali su drţavi, narodu i jeziku dali svoje nacionalno bugarsko ime. Zašto bi Hrvati u tom pogledu bili iznimka? To više što se ne moţe tvrditi da je onih sedam plemena Hrvata koji su u prvoj polovici VII. st. zauzeli rimsku pokrajinu Dalmaciju i sami bili po jeziku Slaveni, jer dva stara domaća pisca, Pop Dukljanin (XII. st.) i Toma ArhiĊakon (XIII. st. ), govore o njima kao o Gotima. Da nisu bili Slaveni, ili barem ne do kraja slavizirani, svjedoĉe i imena njihovih voĊa: Klukas, Lobel, Kosjenc, Muhlo i Hrvat. Kako i Konstantin Porfirogenet i Toma ArhiĊakon te Hrvate (ili Gote Hrvate) dovode iz istog kraja, Konstantin iz Bijele Hrvatske iza Karpata, a Toma ArhiĊakon iz Poljske njegova doba, znaĉi da se zaista radi o istom narodu. To dvojstvo u imenu Goti-Hrvati neki suvremeni kao i stariji povjesniĉari tumaĉe tako da je jedan ogranak Gota nosio kao pobliţu nacionalnu oznaku 30

ime Hrvati. A moglo bi biti i tako, da su Hrvati koji su, seleći tijekom stoljeća iz Irana preko Azovskog mora do Zakarpaća, bili u susjedstvu s Gotima od njih mogli prihvatili njihovu vjeru (arijevsko kršćanstvo), a moţda djelomiĉno i jezik. Tamo su organizirali svoju drţavu, Bijelu Hrvatsku, koja je zasigurno postojala još u X. st. Kod razrješavanja pitanja postanka hrvatskog naroda moramo uzeti u obzir još jednu ĉinjenicu. Stari grĉki pisci opširno pišu o masovnim prijelazima Slavena preko donjeg Dunava i njihovu naseljavanju u istoĉne pokrajine Bizantskog carstva (Meziju i Trakiju), a nema nikakva spomena o sliĉnim naseljavanjima Slavena u zapadne pokrajine Balkanskog poluotoka. I to bi potvrĊivalo istinitost podataka o slavenskom karakteru starosjeditelja u tim pokrajinama,a koje su stari pisci nazivali razliĉitim imenima: Veneti, Vendi, Iliri, Kureti. Budući da su oni prema došljacima i osvajaĉima Hrvatima (bili ovi Goti ili ne) bili većina, sasvim je prirodno da su ţiveći stoljećima zajedno u istoj drţavi Hrvati prihvatili slavenski jezik starosjeditelja. Slijedi zakljuĉak da je hrvatski narod poput većine europskih naroda nastao simbiozom (sljubljivanjem) starosjedilaca i osvajaĉa. U našem sluĉaju to su bili slavenski i romanski starosjedioci i osvajaĉi iransko-gotski Hrvati. Hrvati su kao organizatori drţave toj novoj drţavi, jeziku i narodu dali svoje nacionalno ime hrvatsko.

3. Oduvijek je povjesniĉarima bila velika zagonetka kako to da se ne moţe znati kad su zapravo Hrvati kao narod primili sv.krštenje, a zna se ne samo vrijeme, nego i toĉan datum poĉetka pokrštavanja od Rima udaljenih slavenskih naroda Rusa, Ĉeha, Poljaka. Naime, kao datum poĉetka pokrštenja tih naroda uzima se datum krštenja njihovih vladara, koji su prvi primili krštenje i zajedno s njima i velik dio naroda, doĉim u pogledu krštenja Hrvata takvih podataka nema u saĉuvanim povijesnim izvorima. Povijesni izvori koji govore o pokrštenju Hrvata (car Konstantin Porfirogenet , Toma arhiĊakon te papinski i franaĉki izvori) govore o tome razliĉito i u pogledu vremena pokrštenja i u pogledu vjerovjesnika koji su radili na pokrštenju našega naroda. Zbog toga su povjesniĉari vrijeme pokrštenja datirali razliĉito, od VII. pak do poĉetka IX. st. Po jednima je to pokrštenje poteklo prvenstveno iz

31

primorskih gradova, već u VII. st., a po drugima iz franaĉke Akvileje potkraj VIII. i poĉetkom IX. stoljeća. Još veću pomutnju u ovo za svaki narod vrlo vaţno pitanje iz njegove najstarije povijesti unosi ĉinjenica što su svi povjesniĉari govoreći i pišući o pokrštenju Hrvata kod toga uvijek mislili samo na onaj dio naroda koji je pod imenom Hrvati došao sa sjevera u rimsku pokrajinu Dalmaciju i tu organizirao svoju drţavu. Ako pak uzmemo u obzir ĉinjenicu da hrvatski narod, kakav nam se javlja u spomenicima (pisanim i kamenim) od IX. stoljeća dalje, ne potjeĉe samo i jedino od tih doseljenika sa sjevera, od sedam plemena Hrvata, nego da je postao miješanjem doseljenika i starosjeditelja, kao što je nastala i većina europskih naroda, pogotovo onih koji su nastali na podruĉju nekadašnjega velikoga Rimskog Carstva, tada i na pitanje pokrštenja Hrvata moramo gledati sa sasvim drukĉijeg motrišta, ne kao na jedinstven, nego i vremenski i sadrţajno dva razliĉita procesa. Znamo sasvim sigurno da su starosjeditelji na tlu kasnije hrvatske drţave u vrijeme dolaska hrvatskih i neslavenskih plemena sa sjevera već odavna bili kršćani. Svjedoĉe o tome brojni kršćanski muĉenici iz vremena progona kršćana iz Dalmacije i Panonije, iz biskupija splitske, sisaĉke i srijemske (Dujam, Venancije, Irenej, Demetrije, Donat, Kvirin i dr.). Već smo, govoreći o postanku hrvatskog naroda, naveli ĉinjenicu da je u VI. st. na podruĉju kasnije hrvatske drţave bilo desetak biskupija, kao što to svjedoĉe spisi pokrajinskih crkvenih sabora 530. i 533. u Saloni kao sjedištu metropolije. Ti starosjeditelji kršćani, koji su preţivjeli avarsko-hrvatsko višegodišnje ratovanje, u postanku hrvatskog naroda ĉine svakako znatnu, brojĉano vjerojatno i premoćniju sastavnicu. Prema tome, znatan dio naših predaka primao je kršćanstvo postupno već od prvih stoljeća kršćanstva. Što se pak tiĉe one druge sastavnice hrvatskog naroda, onih sedam plemena Hrvata i njihovih potomaka u novoj domovini, tu se i povijesni izvori i povjesniĉari koji ih tumaĉe razilaze. Najveći dio povjesniĉara na osnovi podataka iz DAI smatra da su ti Hrvati došli u novu domovinu kao pogani i ovdje primili krštenje, ali se ne slaţu u pogledu vremena i crkvenih središta odakle su im misionari dolazili. Ipak većina uzima kao najvjerojatnije da je pokrštavanje zapoĉelo već u drugoj polovici VII. st. i nastavilo se postupno tijekom ĉitava VIII. st. da se završi poĉetkom IX. st. preko misionara iz Franaĉke, nakon što su Hrvati pali pod politiĉku vlast Franaka. Ipak, dva povijesna izvora, i to dvaju domaćih pisaca, barski nadbiskup Grgur (pop Dukljanin) iz druge pol. XII. st. , te splitski arhiĊakon Toma iz druge pol. XIII. st., sloţno tvrde da je onih sedam-osam plemenitih rodova Hrvata gotskog podrijetla, a Goti su zasigurno već u staroj svojoj domovini

32

bili kršćani arijevske sljedbe. Toma uz to i izriĉito tvrdi da su Hrvati-Goti došli u novu domovinu kao kršćani, ali su ispovijedali arijevsko krivovjerje. Za odgovor na pitanje jesu li Hrvati, odnosno potomci onih sedam plemena Gota-Hrvata u novoj domovini bili s poganstva obraćeni na kršćansku vjeru, ili su kao kršćani krivovjerci ovdje bili tek pokatoliĉeni, osobito je vaţno što o tome svjedoĉi arhiĊakon splitske crkve Toma. O pokrštenju, odnosno pokatoliĉenju Gota-Hrvata, on govori u tri poglavlja svoje povijesti, VII., XI. i XIII., i svaki put tvrdi da su oni bili kršćani, ali arijevski krivovjerci i u novoj domovini odrekli su se toga krivovjerja. Tako on u VII. poglavlju, u kojem opširno govori o propasti grada Salone, za onih sedam ili osam plemenitih rodova Gota koji su došli iz poljskih strana (sjetimo se da car Konstantin Porfirogenet kazuje da je „s onu stranu Turske“ - došlo sedam plemena Hrvata, radi se dakle o istom narodu i istoj pradomovini!) kazuje da su sprva tlaĉili starosjeditelje, ali su se vremenom s njima stopili u jedan narod. „Pa iako su bili opaki i divlji ipak su bili kršćani, ali vrlo neotesani. Bili su takoĊer poprskani arijevskom kugom“. U XI. poglavlju, govoreći o pastoralnoj djelatnosti prvog nadbiskupa obnovljene Salonitansko-splitske nadbiskupije, Ivanu iz Ravene kazuje da je obilazio krajeve Dalmacije i Slavonije i malo pomalo okrutne narode pridobivao katoliĉkom shvaćanju - „ad informationem catholicam attrahebat.“ Nije ih, dakle, pokrštavao nego odvraćao od krivovjerja i pridobivao za ĉistu katoliĉku kršćansku vjeru!. Još jednom, u poglavlju XIII. izriĉito tvrdi da su misionarskim djelovanjem nadbiskupa Ivana Ravenjanina i njegovih nasljednika „kneţevi Gota i Hrvata bili oĉišćeni od zaraze arijanske hereze“. Tako triput ponovljena tvrdnja u razliĉitu kontekstu ne moţe biti izmišljena. A moramo znati da je Toma kao visoki sluţbenik splitske crkve imao uvid i u one crkvene dokumente koji su do naših dana zametnuti ili uništeni. Ipak su hrvatski povjesniĉari, izuzevši K. Šegvića i M. Baradu, odbacivali te Tomine tvrdnje. Odbacivali su ih ponajviše stoga što uglavnom iz politiĉkih razloga nisu prihvaćali Tominu i Dukljaninovu tvrdnju o gotskom podrijetlu Hrvata. No ako odbacimo te politiĉke razloge, tada nema nikakva znanstveno utemeljena razloga da Tomi ne vjerujemo. Iz svega navedenog moţemo o pitanju pokrštenja hrvatskog naroda zakljuĉiti: Kao što je hrvatski narod već u srednjem vijeku oblikovan u jedinstven narod od dvije temeljne etniĉke (narodnosne) sastavnice, starosjeditelja slavenskoga i latinskog jezika, te kasnije doseljenih GotaHrvata, tako se i njihovo pokrštavanje, odnosno prilaţenje u Katoliĉku crkvu odvijalo dvojako. Starosjeditelji su se poĉeli obraćati na kršćansku vjeru iz poganstva već u prvim stoljećima kršćanstva i do dolaska Gota-Hrvata bili su ne samo pokršteni, nego su imali i ureĊenu crkvenu organizaciju sa salonitanskim nadbiskupom na ĉelu i desetak podreĊenih mu biskupija. Onaj 33

drugi sastavni dio hrvatskog naroda, Goti-Hrvati došli su u novu domovinu kao kršćani, ali su bili pripadnici arijevske krivovjerne sljedbe. U novoj domovini su se ponajprije djelovanjem splitskih nadbiskupa obratili od krivovjerja na ĉistu kršćansku vjeru. Zbog toga je ispravnije kazati da je pokrštavanje hrvatskog naroda kao cjeline zapoĉelo već u prvim stoljećima kršćanstva. Posljednji ĉin u tom procesu bio je pokatoliĉenje Hrvata-Gota, odnosno njihovo odricanje od arijevske hereze i stupanje u Katoliĉku crkvu. A u vrijeme franaĉke politiĉke prevlasti (prva polovica IX. st.) zasigurno spada novo ustrojstvo crkve u Hrvatskoj i osnutak posebne hrvatske biskupije u Ninu. Prof. Benedikta Zelić

34

PREDGOVOR V. IZDANJU

Slaveni, Goti i Hrvati u europskoj su poviesti krupna i zahtjevna i zamršena pitanja. U podnaslovu dotiĉne knjige pisac ih je podruĉno i vrjemenski omeĊio na prostor rimske pokrajine Dalmacije. A rimska je pokrajina Dalmacija sezala od Jadranskoga mora do rieke Save.Budući da su Slaveni, Goti i Hrvati prebivali i izvan rimske Dalmacije, to se pisac istih doticao i na širemu prostranstvu u mijeri, koja bijaše nuţdna, kako bi se objasnila i dopunila stanovita pitanja unutar dogaĊanja u rimskoj Dalmaciji. Već je na poĉetku sliedeća tvrdnja: „Problematika podrijetla, pradomovine i seoba Slavena još nije riješena. Witold Hensel je nabrojio do 1973. postojanje osam glavnih teorija o slavenskoj pradomovini. L. Leonard navodi da je temeljno pitanje u povijesti Slavena jesu li oni selili sa sjevera na jug ili s juga na sjever“ (27.). Sve su to ipak teorije, premda se u svakoj manje ili više podastiru i stanoviti dokazi u prilog mišljenju, što ga zastupaju pojedini povjestniĉari. Ne treba sumnjati, da stari Slaveni biše pokretni kano uostalome i svi njihovi suvremenici u Euroaziji. Najprie se tvrdilo, kako se Slaveni selili s juga na sjever, za što obstoje i pisani navodi, potom u XIX. st. prevladava u poviestnoj znanosti, da se pradomovina starih Slavena sterala iza Karpata, izmeĊu rieke Labe (Elbe) i Visle. Bio bi veoma dug popis jednih i drugih znanstvenika, što zastupahu mišljenja, da su Slaveni stigli s juga na sjever, jednako i onih, što su dokazivali suprotno. Kako, ponavljam, od XIX. st. većina smatra, da se Slaveni s prostora izmeĊu Labe i Visle razselili i zaposjeli današnja prostranstva, a navest ću tek dvojicu poznatih jezikoslovaca, koji uvjerljivo dokazuju s pomoću obilne onomastiĉke graĊe, da je upravo spomenuto tlo slavenska pradomovina, s kojega se razišli na jug i iztok. Kao najizrazitijega navodim poljskoga slavista Tadeusza Lehra Splawinskoga. MeĊu najsuvremenije spada Crnogorac Vojislav Nikĉević. U svojoj obširnoj knjizi naslovljenoj Crnogorski jezik (l993.) na uzporedan onomastiĉki naĉin uztvrĊuje, kako su predci današnjih Crnogoraca dospjeli iz Pomeranije, dakle s prostora sjeverne Njemaĉke. On dobrano proširuje tvrdnje T. Splawinskoga. I na prvi mah njihovi se dokazi mogu prihvatiti bez zadrţka. MeĊutim, cielo se pitanje jednako tako moţe postaviti i obrnuto, tj. ni su li iz drugih krajeva doselili Slaveni na meĊurieĉje izmeĊu spomenutih rieka, jednako i iz Crne Gore? Ovo najviše stoga, što ne postoje poviestni podatci, koji bi jasno 35

svjedoĉili o vrjemenskome redosliedu kretanja starih Slavena sa sjevera na jug i iztok, niti pak u obratnu pravcu. Kada se na uzporednoj osnovi obraĊuje slavenska onomastika, u svakome se kraju naĊe priliĉno istih podataka, primjerice u Bjelorusiji, Bugarskoj, Luţicama, Poljskoj, Sloveniji i dr., da se odatle mogu izvlaĉiti višestrani zakljuĉci. A takvi postupci nikada ne vode ka konaĉnu rješenju. A konaĉno je rješenje, svakako, svrha i cilj osbiljna znanstvena djela. Ivan Muţić, dakako, dopušta pomicanja i seobe starih naroda, takoĊer i Slavena, ali se poglavito zanima Slavenima, toĉnije Sklavenima u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, donekle i Crnoj Gori, od njihovih prvih poĉetaka na pragu Staroga vieka te daljih skoro tisuću godina. Pisac je svjestan spomenuta zaĉarana kruga, da se podrietlo hrvatskoga naroda moţe izvoditi iz zakarpatskoga prostora i obratno. On ostaje na izkonskome hrvatskome tlu, što će reći, kako zastupa izvornost (autohtonost) davnih Sklavena na hrvatskobosansko-hercegovaĉkome prostranstvu, jer tu poĉinje sklavensko/slavenskohrvatska poviest.! A što bijaše do tada, ostaje tek predmetom nagaĊanja i predpostavka. K tomu, poznato je, da su se pojedine skupine kretale s juga prema sjeveru. A nakon nekoliko stoljeća bilo je doseljivanja sa sjevera. Pisac je sretno postupio, što je uzporedno obuhvatio Slavene, Gote i Hrvate. Naime sva tri se ova naroda izprepliću u prvome tisućljeću na prostorima rimske pokrajine Dalmacije. Primjerice, cjelovito predstavljati Sklavene/Hrvate bez Gota jedva da bi bilo moguće. Isto tako uspješno prikazati Gote bez Sklavena/Hrvata ne bi se mogla stvoriti njihova podpuna slika. Uz to, mnogo bi smetao i podatak, što je više starih povjestniĉara poistovjećivalo Hrvate s Gotima. Naravski, to je stvaralo dodatnu teţkoću i unosilo veliku pometnju. Na taj je naĉin Muţić izbjegnuo neugodnu zamku razmrsivši taj ĉvor. Dalje, najstariji je naziv Sklaveni (grĉ. Sklabenoi). Glasovno je promijenjen u Sloveni, ali je u Hrvata Slaveni prema ruskome izgovoru. Od Sklavena su nastali svi slavenski narodi, a naziv Sklaven/Slaven već je jedno tisućljeće tek poviestni ostatak. (Uzgredice reĉeno, njegovo znaĉenje ni je poznato). Istodobno su Slaveni bili još imenovani Anti i Veneti. TakoĊer ni je poznato ni znaĉenje ovih etnonima. Do sada se pojavila ĉetiri izdanja naslovljena djela. I svako je izdanje dopunjeno. Ovo, peto, doţivjet će najmanje izmjene. Gledajući popis upotriebljene strukovne literature, - na hrvatskome i tuĊim jezicima - uztvrditi je, da se pisac koristio svakim poznatijim djelom, u kojemu su obraĊena pitanja starih Slavena, Hrvata i Gota, što ţivljahu u rimskoj Dalmaciji. Dakako, toj je literaturi pristupio strogo prosudbeno (kritiĉki), što njegovu djelu daje jaĉu vriednost. Taj odsjek hrvatske poviesti, jednako i gotske u 36

Dalmaciji, Muţić je u velikoj mjeri osvietlio višestrano i utemeljeno odgovorio na sva najvaţnija pitanja, koja ĉekahu odgovor. Od IV. st. i dalje u rimskoj su Dalmaciji prebivali Goti. Skupa su ţivjeli sa starosjediteljima, manjom skupinom Kelta i Latinima. S vrjemenom svi se oni pohrvatili. Gotski su tragovi u toponimiji; meĊu njima su Burak, Gacka, Onogošt i Sisak. TakoĊer etnonim Vlah prispje k nama preko gotskoga jezika, ali je izvorno keltski. Treće poglavlje prvoga diela nosi naslov Slavenski jezik Ilira i Daĉana. Kako naslov kazuje mnogo, najblaţe reĉeno, neobiĉna je tvrdnja s obzirom na dosadašnje spoznaje, primjerice, o Ilirima. Pisac je sustavno izloţio sve, što se zna o oba spomenuta naroda. A literatura je o njima veoma bogata, osobito o Ilirima. Kako je poznato, Iliri su naseljivali i uţi prostor primorske Hrvatske izmeĊu Biograda i planine Velebita. Bijahu bezpismen narod kano i Daĉani. Sve što je poznato o ilirskome jeziku, saĉuvano je u onomastici latinskih pisaca. Ništa izvan toga. To su nuţdno polatinjene rieĉi. Evo Muţićeve osnovne tvrdnje: „Neki iztiĉu da pojam ilirskog jezika oznaĉuje puku apstrakciju jer nisu saĉuvani nikakvi tekstovi na tom jeziku, tako da lingvisti operiraju samo imenima osoba i mjesta, i to u latinskoj verziji. Stanovništvo rimske provincije Dalmacije, koje se naziva Ilirima, ni je sebe tako nazivalo. Njima je takvo ime nadjenuo izvor kojim su se posluţili Plinije i Mela. Plinije kaţe da su dicti - nazvani, a Mela da ih tako zovu - vocant. Ta je dakle sintagma u izvanilirskom krugu rimskih pisaca“ (M. Suić, Illyrii proprie dicti). Ti su starosjeditelji govorili jezikom koji se moţe nazvati protoslavenskim“ (5758.). U daljemu sadrţaju pisac namjesto protoslavenski rabi naziv praslavenski. Iz razumljivih razloga predoĉena se tvrdnja ne moţe ni odbaciti ni prihvatiti. Ostaje kao uvjerljiva predpostavka, da su davno izĉeznuli ilirski i daĉanski jezik pripadali praslavenskomu jeziku. U svakome sluĉaju tvrdnja je veoma izazovna i zasluţuje potrebitu pozornost. Istina, Tit Livije navodi toponime, kao što su Bylazora, Corita, Grapsa te još neke, koji pripadaju praslavenskomu jeziku, ali je njih malo, da bi se valjano zakljuĉilo, kako daĉki spada u praslavenski jezik. Goti se gube u polovici VI. st. Bez sumnje je njihovu nestanku pridonio i dogaĊaj, što ih je vojno porazio Bizant. U VII. st. biva doseoba Hrvata iz kraja oko grada Krakova u Poljskoj. Smatra se, kako je ime Hrvat staroperzijskoga podrietla, što će reći, da je veoma staro, gotovo valjda kao i Sklaven, akoli ne i starije. MeĊutim, prva njegova pisana potvrda na domaćemu tlu naĊena je u IX. st., vezuje se za ime kneza Trpimira. A to je doba kada je već drţava Hrvatska uhodana i na 37

ĉvrstim osnovama.Pisac ne navodi, kako se ime Hrvat nalazi na popisu perzijskih plemena iz vrjemena kralja Darija (V. st. prie Krista). Prema tome je ime Hrvat vjerojatno starije od Sklaven/Slaven. U nas je ušlo u obću uporabu, kada se razpala praslavenska zajednica. Kako pisac ni je ulazio u podrietlo i etimologiju datoga naziva, ostalo je po strani posebno poglavlje, kdje je zadnjih nekoliko godina znanost priliĉno kroĉila napried. Mogao bi ga ukljuĉiti u sliedeće izdanje. Prema tome, naziv Hrvat ubraja se meĊu najstarije etnonime u Europi. Pripomenuti je, da su središta stare Hrvatske drţave, osobito u IX. st. gradovi Nin i Knin. Oba u juţnoj Hrvatskoj. Uz ovo valja upozoriti na jedan podatak bez obzira na to, što ga je pisac uspješno objasnio. Naime, na poĉetku X. st. hrvatski se vladari oslovljuju kraljevima. Uz njihovo ime biva naziv „kralj Hrvata i Dalmatinaca“ (rex Chroatorum et Dalmatorum). Smatram, kako je to najviše stoga, što priestolnice bijahu u uţoj Dalmaciji, uz Jadransko more ili u njegovoj blizini. A kralj Petar Kresimir IV. biva „kralj Hrvatske i Dalmacije“ (rex Croatiae et Dalmatiae). I ovdje je odgovarajuća istoznaĉnost, jer Hrvatska i Dalmacija bijahu jedna geopolitiĉka cjelina. Naime, obje su jedinice „kraljevstvo“ (regnum). Data napomena naroĉito vaţi za tuĊe ĉitatelje. Ni je sumnje, da je privlaĉno i zanimljivo III. poglavlje pod naslovom Prevladavanje lunarnog kulta na teritoriju rimske Dalmacije. Dakako, dato je pitanje veoma zamršeno. Muţić je uspio razjasniti više zahtjevnih znaĉenja staroga simboliĉkoga znakovlja. Naime, ovdje se nametnuo uzporedan pristup razĉlanbe znaĉenja kruga, kola, kola sa ţbicama, polumjeseca, rozete, triscelisa, lovorove grane i svastike. Budući da se ovi pojedini znaci javljaju u nekolikih naroda i u razliĉito vrieme, to imaju i drugaĉija znaĉenja. Pisac suĉeljuje većinu poznatih struĉnjaka. Na nesgodu, većina se njih meĊusobno ne slaţe u tumaĉenju znaĉenja odreĊenih znakova. Uzme li se npr. svastika, zna se, kako je ona simbolom sjevernjaĉkoga boga Thora, gromovnika. MeĊutim, daleko starija svastika stvorena je u Sumerana, prastanovnika na meĊurieĉju rieka Eufrata i Tigrisa! Reći je, kako su Sumerani izmislili klinasto pismo, jedno od najstarijih pisama na svietu. A svastika obstojaše i u prvim stoljećima englezke poviesti, dakle na Britanskome otoku. TakoĊer u najstarija vrjemena na Kreti. Pored svega, svastika je naĊena i u rimskoj Dalmaciji. Dopunio bih pisca podatkom, kako je taj znak urezivan na nadgrobnicima zvanim stećcima u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj od XII. do XVI. st. Muţić se dotiĉe i Kelta. Dodaje, da i u njih bijahu poznati krug, kolo, polumjesec, rozete i dr. Ovo bih proširio i ĉinjenicom, kako se Kelti bili spuštali niz jadransku obalu do Neretve. Tu su suzbijeni. Uzprkos tomu što ni 38

su dugo boravili na tome prostoru, ipak se oĉuvali njihovi toponimi Karin, Rab i Kvarner, a moţda i Cres. Stvarno je moguće, kako su i oni pripomogli odrţanju lunarnoga kulta na spomenutu hrvatskome tlu. Naravski, i u europskim mitologijama postoji glavno boţanstvo. U slavenskoj to je Vid, stvarno sastavnica dvoĉlanih imena, kao što su Vidomir i Svetovid. Poglavlje o njemu obraĊeno je izcrpno i, kako je oĉekivati, na uzporedan naĉin. K tomu, juţni Slaveni, jednako kano i ostali, štovahu Mjesec; za njih on bijaše još otac i djed! Stvarno ĉlan najuţe obitelji, stoga blizak i drag bog. S obzirom na to nametnulo se tumaĉenje znaĉenja dalmatinskoga Silvana, glavnoga lunarnoga boţanstva, koje stajaše u paru s boţicom Dianom. Tako se na istome prostoru našla dva srodna boţanstva. Bez obzira na podatak, što su ta boţanstva razliĉna izvora i ne poznaju meĊusobnih sveza, narav je same stvari traţila i cjelovitije predstavljanje boga Silvana, kako ne bi bilo nikakve zabune. Da je Mjesec bio vaţno boţanstvo, dokazom je i to, što se seoske sredine još i sada ravnaju prema Mjesecu, naroĉito mlaĊaku i uštapu. Prema njihovu poloţaju te vedrini i oblaĉnosti za njihove pojave, odreĊuje se kišnost, suša i vjetrovitost. O pokrštavanju hrvatskih praotaca ĉitaju se redci: „Iz pisma pape Ivana X. kralju Tomislavu i drugim navedenima oĉito je, da se u Rimu smatralo kako je kristijaniziranje stanovništva meĊu Slavenima na teritoriju rimske provincije Dalmacije zapoĉelo već u I. stoljeću. Ĉinjenica je da se u apostolsko doba zapoĉelo s kristijaniziranjem Ilirika, odnosno Dalmacije. Pavao navodi (Rim XV, 19) kako je propovijedao EvanĊelje od Jeruzalema i naokolo do Ilirika. Dakako da to moţe znaĉiti kako je sveti Pavao evangelizirao podruĉje samo do granica Ilirika. Jeronim u Epistoli Marceli piše kako je boţanska rijeĉ bila ´s Tomom u Indiji, s Petrom u Rimu, s Pavlom u Iliriku.´ “ Jelenić istiĉe da je u Pavlovo doba Ilirik obuhvaćao i Macedoniju, u kojoj je Pavao stvarno bio, ali da nije siguran da je stvarno bio i u ostalim dijelovima Ilirika. MeĊutim sigurno je da je Tit otišao kristijanizirati u Dalmaciju jer to potvrĊuje sam Pavao ( 2 Timoteju, IV, 9 - 11). Vaţno je navesti da sveti Epifanije (+ 403) piše kako je apostol Luka propovijedao EvanĊelje i kako je on „tu duţnost obavio najprije u Dalmaciji, Galiji, Italiji i Macedoniji... Prema predaji, jedan od uĉenika sv. Marka došao je u Liburniju širiti EvanĊelje“ (201.). Posve odpadaju tvrdnje, kako je pokrštavanje Hrvata poĉelo tek u IX. stoljeću, i to zaslugom Ćirilovih i Metodovih uĉenika, nakon što su protjerani iz Moravske. Kako je reĉeno, pokrštavanje poĉe već u I. st. Pridodati je, kako je ono potom šireno iz Akvileje u Italiji i Njemaĉke. Da je do pojave solunske 39

braće Ćirila i Metoda pokrštavanje već davno bilo okonĉano u ondašnjoj Hrvatskoj, nedvojbeno svjedoĉi osnovno vjersko nazivlje, kano što je anĊeo, crkva, evanĊelje, hostija, kaleţ, kriţ, misa, oltar, pop, sakristija. Bez obzira na njihov izvor, k nama dospješe iz latinskoga, talijanskoga, furlanskoga i njemaĉkoga jezika! Jedni su nazivi preuzeti od domaćih Dalmata, drugi pak od susjednih zapadnih naroda. U IX. st. Hrvati osnovaše svoju biskupiju u gradu Ninu, što navodi na zakljuĉak, kako je pokrštavanje hrvatskoga naroda bilo pri kraju, ako ne bi i završeno. Znano je, da su upravo tada Hrvatskom zavladali Franci. Izgleda, kako Muţić pridaje Francima veću ulogu u pokrštavanju Hrvata negoli su je oni zaista imali. Moţe se reći, da su Franci na pokrštavanje djelotvorno utjecali. U njihovo je doba sagraĊeno više crkvica, i to u ondašnjemu franaĉkome stilu. U pitanju ukrasnoga pletera pisac se oslanja na iztraţivanja franjevca Vinka Dionizija Lasića. Lasić drţi, da se pleter u Hrvata nalazi tek od IX. st., kada su pokrštavani. A primili ga iz sjeverne Italije. Ovomu je potrebito dodati, kako uzporedba hrvatskoga pletera i staroperzijskoga navodi na zakljuĉak, da je to podpuno jednak pleter! Je li ta jednakost sluĉajna ili je u meĊusobnoj ovisnosti, to se prepušta daljemu prouĉavanju. Mislim, kako ta jednakost ni je sluĉajna. Jedno je poglavlje posvećeno crkvenomu razkolu u Hrvatskoj drţavi. Pisac predoĉuje svu vaţniju literaturu o tome pitanju, izlaţe gotovo sva mišljenja i tvrdnje o toj pojavi, koja, u konaĉnici, ne bijaše tako bezznaĉajna. Uzrok toga razkola nalazi u arijanizmu. U tome će se s njime svakako sloţiti najviše struĉnjaka, što se zanimaju ovim pitanjem. Arijanizam bijaše zamašan pokret u Katoliĉkoj crkvi, zahvatio je bio šira prostranstva. Bio se odrazio i u Hrvatskoj, ali je uništen protudjelovanjem iz Rima. O njemu se govorilo na Splitskome saboru 925. Pisac je V. poglavlje nazvao Kontinuitet autohtonosti i „Crkva bosanska“ u srednjovjekovnoj Bosni. Zauzima prostor od 231 - 280. stranice. Najprie se bavi poganskom simbolikom u nekropolama sa stećcima. (Imenica stećak < stojećak. Jedan poznati hrvatski pjesnik imenovao je stećke „kameni spavaĉi“). Stećci su nadgrobnicima sastavljenim od dva diela. Na kamenu vodoravnu ploĉu, debelu i do pola metra, postavljen je okomit spomenik takoĊer od kamena. Leţeća ploĉa gotovo ni po ĉemu ni je zanimljiva, pozornost i vriednost pripada gornjemu, stojećemu dielu sbog sama njegova oblika i simbolike uklesanih likova, njihove umjetniĉke vriednosti te jezika kratkih nadpisa na riedkima od njih. Stećaĉka su groblja razasuta po srednjoj i juţnoj Bosni, Hercegovini i juţnoj Hrvatskoj. Misli se, kako ih bijaše 60.000, u naše vrieme najviše 20.000. Većina je uporabljena za gradnju kuća. 40

Postojahu klesari i kamenorezci, koji su kano obrtnici izraĊivali te nadgrobnike. Nema sumnje, da likovi na njima sadrţe zavidnu umjetniĉku vriednost! Europi je stećke prvi predstavio Slovenac Benedikt Kuripešiĉ svojim Putopisom na njemaĉkome jeziku, što se pojavio u polovici XVI. st. I od tada ne prestaje zanimanje za njih. Znanstvenike je više privlaĉila simbolika mnoţtva raznolikih likova na njima negoli njihova umjetniĉka vriednost. Svakako bi bilo sretnije, da se dogaĊalo obratno. Gotovo je sigurno, kako će stećci ostati predmetom prouĉavanja još najmanje jedno stoljeće. Teţko bi se ikdje u Europi našlo toliko starih umjetniĉkih spomenika na tako malenu prostoru! MeĊu drugim pisac o njima veli: „Kada se ustanovi da prikazi na stećcima nisu prizori iz ţivota, već funeralna simbolika, nastaje problem tumaĉenja te simbolike. Njezino ispravno tumaĉenje moguće je tek onda kada se makar pribliţno odredi podrijetlo, odnosno starost te simbolike. Do sada je utvrĊena ĉinjenica da gotovo većina simbola na stećcima potjeĉe iz doba prije bogumilske i katarske hereze, a što onda znaĉi da ispod stećaka nisu pokopani ni bogumili ni katari. Istraţivaĉi koji prouĉavaju likovne elemente na stećcima sve više ukazuju na njihovo pretkršćansko i antiĉko podrijetlo. M Wenzel je prva u historiografiji poĉela naglašeno upozoravati na tu starinu simbolike, a njezini su se rezultati poĉeli i priznavati“ (245.). Kada se razglaba o simbolici, tada se, primjerice, za jedan simbol redovito nudi po nekoliko tumaĉenja. A kako onda odrediti pravo znaĉenje? Sigurno je da meĊu stotinama simbola biva njih više domaćih, dakle hrvatskih, koji se, po svojoj naravi, ne dadu jednostavno protumaĉiti. A kako li je tek s onima tuĊega izvorišta? I konaĉno, kdje je granica izmeĊu domaćih i tuĊih? Na primjer, kada je Cortes sa svojim pustolovima stigao na srednjoameriĉki poluotok Yucatan, bijahu veoma iznenaĊeni opazivši pobite kriţeve na više mjesta. Bez sumnje su ti kriţevi predstavljali drugaĉije znaĉenje negoli isti znak, što ga Španjolci donieše sobom. Opravdano je stoga predoĉiti Muţićevu tvrdnju: „Neke scene na stećcima neobiĉno podsjećaju na boga Wuotana (Wodana, Odina) i dogaĊanja u Walhalli (na njemaĉkom Walhalla, staronord. Valhöle) u kojoj borave djevice-ratnice Walkire s u boju palim junacima. Takva sliĉnost moţe izvirati iz ĉinjenice da su u davnoj prošlosti Germani i Traĉani imali zajedniĉka vjerovanja, odnosno da je bog Wuotan u biti identiĉan sa starobalkanskim boţanstvom koje je poznato pod nazivom „Traĉki konjanik“ (253 - 254). 41

Ni je izkljuĉen navedeni utjecaj, ali za nj ima veoma malo vjerojatnosti. Prie će biti, kako je sliĉnost posve sluĉajna. Nadahnuta je istom svrhom, odatle onda i sliĉan, odnosno jednak izhod. Na koncu, svi ljudi pribliţno jednako osjećaju i misle u istim prilikama. Ne smie se smetnuti s uma ni tumaĉenje stare simbolike, kojoj su poznija vrjemena dala svoje osobito, drugaĉije tumaĉenje. Razpravljati o Crkvi bosanskoj, znaĉi uplesti se u mnogo zamršenije pitanje od onoga o starijemu razkolu Crkve u Hrvatskoj. Crkva bosanska neuzporedivo je dulje trajala i u sebi ĉuva mnogo više nejasnoća i nepoznanica. Pisac se potrudio, kako bi je što cjelovitije osvietlio. U tzv. bosanskim krstjanima, dakle vjernicima dotiĉne crkve povjestniĉari su vidjeli bogumile, kakvi se biše pojavili u Bugarskoj, dualistiĉko manihejstvo, patarenstvo, paulicijanstvo te još neke sljedbe. K tomu Crkva se bosanska sluţila hrvatskim jezikom, sbog ĉega je via facti dobila protiv sebe katoliĉki Rim. Uz ovo je dodati, što inaĉe pisac ne spominje, maĊarsku teţnju za osvajanjem drţave Bosne. MaĊarima je bosansko „odpadniĉtvo“ sluţilo za casus belli, da bi upali u Bosnu i pokorili je. Bosnu su napadali nekoliko puta. I.Muţić u Crkvi bosanskoj vidi arianizam, isti onaj što je prie izkorienjen u Hrvatskoj. Izveo je takav zakljuĉak nakon temeljite razĉlambe, odnosno uzporedbe date Crkve sa svima crkvenim pokretima, što su njoj pripisivani. Poslie svega preostaje jedino odrediti njezin izvor. Taj je bosanski arianizam na stanovit naĉin tinjao, dok je u Hrvatskoj bio uzeo maha. U Hrvatskoj je bio prekinut, u Bosni ostao tada nezapaţen. Uĉvrstio se pak, kako je jaĉala Bosanska drţava. Poĉetak njezina kraja nastaje dolazkom franjevaca u Bosnu i izgradnjom njihovih brojnih samostana. Smatram, kako je gotovo nemoguće poljuljati Muţićev zakljuĉak o Crkvi bosanskoj. Tko se bavi poviešću europskoga jugoiztoka, ne moţe mimoići vlaško pitanje. Razumie se, i Muţić se na njemu zadrţao. Kada je u pitanju naziv, donekle ću dopuniti pisca. Naziv izhodi od kelt. folc - ţivahan, veseo, brz. Rimljani ga uzeli za naziv keltskoga naroda u obliku Volcae. Ovaj je etnonim ušao u germ. jezike. Tako je u stvnjem. walah, walh, got. walhs, nvnjem. walsch. Odatle je prešao u više europskih jezika i dobio razliĉita znaĉenja. Primjerice, u poljskome je Italija Wtochy, Talijan - Wtoch. Svojedobno tako bi i u nas. Vlaška ulica u Zagrebu bi najprije nastanjena Talijanima, tj. Vlasima, takoĊer i gradić Laško u Sloveniji. Rumunji su isto nazivani Vlasima. Danas Vlaha ima razasutih po jugoiztoĉnoj Europi.Većina su u sjeveroiztoĉnoj Srbiji. A potomci nekdanjih Vlaha jesu Srbi zapadno od rieke Drine (u Bosni, Hercegovini, Hrvatskoj). Vlaški jezik, odnosno jezici jesu romanski. Jezici srbijanskih i bugarskih Vlaha vrlo su blizi rumunjskomu. Većina se tih Vlaha smatra Rumunjima. Vlasi bijahu stoĉarski nomadi 42

pravoslavne vjere. U XIX. st. proglašeni su Srbima svi zapadno od Drine upravo sbog svoje vjere, a jezik su još prie zaboravili. Pretvaranje pravoslavnih Vlaha u Srbe poticala je austro-maĊarska politika, kako bi ih suprotstavila Hrvatima. Sbog turskih nadiranja hrvatsko je puĉanstvo ostavljalo svoja ognjišta, na koja su Turci nastanjivali Vlahe. Uz to su Vlasi sluţili kano pomoćni vojnici u turskoj vojsci te skupa s Turcima pljaĉkali hrvatske domove, protjerivali i ubijali Hrvate. Ovih nekoliko šturih napomena ide uz uspjelo poglavlje Neromanizirano i romanizirano stanovništvo zvano Vlasi. O vlaškome je pitanju u znanosti ostalo još štošta nedoreĉeno. Muţić je svakako pruţio opaţen doprinos rješenju datoga pitanja. Teţkoću predstavlja i podatak, što su današnji Vlasi podruĉno raztrkani i nepovezani, a razlikuju se i po jeziku. Posljednje poglavlje nosi naslov O duhovnom i antropološkom kontinuitetu dinarskog stanovništva. Samim je naslovom najavljen predmet obradbe, ali je i priliĉno neobiĉan, moţda i izazovan. Mora se spomenuti, da obuhvaća osobitosti antropoloţke graĊe dinarskoga ljudstva od najstarijih vrjemena skoro do našega ĉasa, duševno stanje, vjersko, nošnju, glasbu, obiĉaje, tetoviranje i štošta drugo. UviĊaj u kosture naĊene izpod stećaka potvrdio je, kako je u pitanju isti etnik od paleobalkanskih vrjemena do turskoga dolazka na europski jugoiztok. Prema tome, neprekinut je dinarski antropoloţki tip. Od poĉetka turskoga vladanja u Bosni i Hercegovini poĉinje jaĉe miešanje puĉanstva. Da je proslava krstne slave u pripadnika pravoslavne vjere naslieĊena iz predkršćanskoga razdoblja, obćenito je poznata stvar, ali je većini ĉitatelja jedva poznat podatak: „Zanimljivo je primijetiti da se meĊu krsnim imenima - osim Save Nemanjića - ne nalazi ni jedan od srpskih nacionalnih tzv. svetaca, premda ih ima s onima iz dinastije Nemanjića lijep broj. Što se sv. Save tiĉe, on se tako rijetko slavi, da bi u svim sluĉajevima trebalo ustanoviti, ne radi li se o jednoj recentnoj pojavi, kao rezultatu pomidţbe ovoga kulta, koji poprima jaĉi opseg tek od karlovaĉkog sinoda od 3. sijeĉnja l775., kada su na zahtjev austrijske vlade izabrani kao patron za Srbe sv. Sava, za Grke car Konstantin, a za Rumune sv. Petka“ (282.). Do 1775. za sv. Savu u Srbiji jedva se znalo. Odkako im ga nametnula katoliĉka Austrija, Srbijanci i potom Srbi prihvatiše ga kano glavnoga svetca, a s vrjemenom od njega stvorili - legendu. Već je u XIX. st. stvoren kult sv. Save, kako je rastao srbijanski imperializam. I tako od vrjemena do vrjemena biva veći i veći, ovisno o oţivljivanju jednoga balkanskoga imperializma. 43

Mora se predoĉiti još jedna ĉinjenica, manje poznata u široj javnosti. Kada su Turci zaposjeli Bosnu i Hercegovinu, priliĉan je broj Hrvata prelazio na islam u tieku pet stoljeća njihove vlasti. Na još teţu nesreću, veći je broj Hrvata morao prihvatiti pravoslavlje, jer je turska vlast katoliĉke Hrvate porganjala sbog neprijateljstva, što ga je prema Turskoj gajio rimski papa!Ni krivi ni duţni Hrvati stoljeća i stoljeća biše proganjani, jer pripadahu katoliĉkoj vjeri. Istodobno progonjeni od dva gospodara. Sbog toga su skoro svi katolici u istoĉnoj Hercegovini bili prisiljeni prieći na pravoslavlje. Turska je vlast dala pravo SPC od katolika ubirati dodatni porez. Tako su još jaĉe uništavani Hrvati i natjeravani na pravoslavlje. Tko pozna stanovniĉtvo kraja u idućemu navodu, sloţit će se s piscem: „Stanovništvo kontinentalne Dalmacije, Like, današnje Bosne i posebno zapadne Hercegovine, dakle narod dinarskog spleta, uglavnom je istog psihosomatskog mentaliteta. To je ratniĉki element, koji veću zapreku doţivljava kao veći izazov, tako da ni naĉelno nije spreman ni za kakvo diplomatiziranje ili sklapanje nagodaba. To je maksimalno izraţen individualizam utemeljen na patrijarhatu koji, kada se oĉituje izvan kruga obitelji, svojem politiĉkom i vjerskom voĊi moţe biti toliko vjeran, da ga slijedi i u smrt“ (293.). Navedenu se prilogu ne moţe ništa dodati niti oduzeti. Glagoljica je najstarije juţnoslavensko pismo, dakle i hrvatsko. TakoĊer se s pravom moţe reći, kako je ona i najstarije slavensko pismo. Njezino je podrietlo u znanosti podignulo toliko prašine kao malo koje pitanje hrvatske poviesti. Budući da se potom pojavila ćirilica, svakako je raĊanje toga pisma naknadno obteretilo tu priepornost. Stvar bi ipak bila sasvim drugaĉija, da se u to ni su upleli izvanznanstveni ĉinbenici. A kada oni stupe na pozornicu, onda se ne moţe doći do konaĉne istine. Stvara se kriva slika. Pristupajući razmatranju postanka glagoljskoga pisma, Muţić poĉinje tvrdnjom: „Hrvatska je tradicija sve do druge polovice XIX. st. beziznimno znala da je glagoljica predćirilometodskog podrijetla. Tek od navedenog doba vladavine panslavizma i englesko-francuskog antigermanizma izmislila se pretpostavka o ćirilovskom podrijetlu glagoljskih slova. Poslije II. svjetskog rata samo se i o tome u hrvatskoj emigraciji moglo potpuno slobodno i znanstveno raspravljati. U novoj hrvatskoj drţavi kadrovi na sveuĉilišnim katedrama i u dotadanjoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti ostali su isti, pa je onda razumljivo da je mišljenje o ćirilovskom podrijetlu glagoljice ostalo neizmijenjeno“ (343.). 44

Snaţan utjecaj raznih politika na druţtvene znanosti već se skoro stoljeće i pol osjeća na prostoru slavenskoga juga. I to je ostavilo teţkih posljedica na ĉitav ţivot. Izpalo je, kako politiĉka poviest i kulturna prošlost u stvari ni su ono, što zaista jesu, već su ono, što od njih ište politika. Uz to, ni je malo ni tabu-tema. Moţda je najizrazitijim sluĉajem skretanja s pravoga puta tumaĉenje podrietla glagoljskoga pisma. Bijaše dobro znano, da je glagoljica daleko starija od ćirilice, tj. od pojave solunske braće Ćirila i Metoda. Ali uzprkos tomu, politika je na svaki naĉin htjela glagoljicu povezati s dvojicom Solunjana. Tko se i površnije zanimao ovim pitanjem, upoznat je s podatkom, kako je u Solinu, dakle u Hrvatskoj, obstojao glagoljski psaltir u polovici VII. stoljeća. Napisao ga ili prepisao Teodor, posljednji solinski biskup! Prema tome Solinski psaltir stvoren je 2 (dva) stoljeća prie negoli su roĊeni Ćiril i Metod! A podsjetiti je pri tome na odkriće Marka Japundţića. Ustanovio je, kako je slavensko bogosluţje starije najmanje jedno stoljeće od solunske braće. MeĊutim, ni ovdje ni je poĉetak... Naime za Solinski je psaltir kano predloţak vjerojatno posluţio psaltir iz krimskoga grada Hersona, koji je, naravski, stariji od Solinskoga psaltira. I tako se konaĉno pribliţujemo k izvoru glagoljskoga pisma. Na poluotoku Krimu naĊena su skoro sva glagoljska slova! Arheolozi vide njihov nastanak izmeĊu I. i IV. stoljeća poslie Krista. Najviše slova glagoljske azbuke pronaĊeno je u okolici grada Hersona. Dati su nalazi nepobitni, ne mogu se dovesti ni u kakvu sumnju. Odakle sliĉnost glagoljskoga i gotskoga pisma te postojanje više gotskih naziva za glagoljska slova? Drţim, kako je odgovor i jednostavan i jasan. Oba su pisma stvorena na prostoru sjeverne crnomorsko-azovske obale te pribliţno u isto vrieme. Moguće je, da je gotsko malo i starije. Nesumnjiva je i njihova vanjska sliĉnost. Osim toga oba su sliĉna gotskomu, starogrĉkomu i runskomu pismu. Dakle, ĉitavo se pitanje uklapa u šire okolje. I Praslaveni i Goti nastanjivahu sjeverni crnomorski prostor prvih nekoliko stoljeća našega raĉunanja vrjemena. Drţim, kako ne bi trebalo ostati na dotiĉnoj tvrdnji kano konaĉnoj (premda ni je izkljuĉeno, kako je i konaĉna!). Naime, usporedba obaju pisama - glagoljskoga i gotskoga - sa starim afganistanskim, perzijanskim i indijskim, pored spomenuta tri, navodi na prouĉavanje njihove moţebitne srodnosti. Na kraju, ne smie se izgubiti iz vida, kako je najstarije (sumersko) pismo iznjedreno na tlu izmeĊu rieka Eufrata i Tigrisa najmanje ĉetiri tisuće godina prie Krista. Tu je kolievka prvoga pisma. Ćirilicu stvoriše Solunjani Ćiril i Metod u IX. st. Najvjerojatnije sam Ćiril, po kojemu se i imenuje dotiĉno pismo. Postalo je po ugledu na grĉko ustavno pismo. Ćirilica se robski drţi svoga grĉkoga predloţka, i nikada ni je u

45

cielosti prilagoĊena crkvenoslavenskomu (starobugarskomu) jeziku. Niti hrvatskomu mlaĊa hrvatska ćirilica. U svezi s avarsko-hrvatskim odnosima pisac pobija tvrdnje, prema kojima je ban avarska rieĉ. Obširnije se zadrţao na etimologiji toga poloţajnog naziva, kako je tumaĉen zadnjih stotinjak godina. Kano da ne razpolaţe najnovijim znanstvenim dokazima. Stoga ću ga nadopuniti. Toponimi izvedeni od ove imenice nahode se na zapadnoslavenskome i juţnoslavenskome prostranstvu. Ta ĉinjenica navodi na zakljuĉak, da je rieĉ naslieĊena iz praslavenskoga jezika. U starome perzijskome jeziku nalaze se im. ban i banica. Odatle mogahu ući u praslavenski, jer se oba spomenuta jezika nalazila u blizkim dodirima, što je potvrĊeno zajedniĉkim vjerskim i poljodjelskim nazivljem. Poloţajni naziv ţupan najvjerojatnije izhodi iz tursko-tatarskoga jezika, a ne izkljuĉuje se kano izvor ni got. gawi, gewi. Prof. Dr. Mate Šimundić

46

47

48

UVOD (BALKANSKO - PODUNAVSKO PODRUĈJE KAO PRAPOSTOJBINA SLAVENA)

49

50

I. IZVORI O PRADOMOVINI SLAVENA

Problematika podrijetla, pradomovine i seoba Slavena još nije riješena. Witold Hensel je nabrojio do 1973. postojanje osam glavnih teorija o slavenskoj pradomovini.36 MeĊu teorijama o podrijetlu Slavena prevladavaju tri kao glavne, a njih Tadeusz Lehr – Splawinski ovako obrazlaţe: „Prvu od njih moţemo nazvati istoĉnoevropskom, budući da se ta obitavališta lokalizuju na istoku od postojbine baltiĉkih naroda, negde u Rusiji, za Njemenom i Dnjeprom- prema formulaciji poznatog poljskog filologa Jana Rozwadowskog, ili pak u gornjem toku Dvine i gornjeg Njemena (ĉak do jezera Iljmen) prema pretpostavci isto tako ĉuvenog Aleksandra Šahmatova. Druga hipoteza, do koje je došao ĉeški arheologistoriĉar Lubor Niederle, autor fundamentalnog dela Slovanske staroţitnosti, za prapostojbinu Slovena smatra predele od srednjeg toka Visle do sliva srednjeg Dnjepra. Pribliţno gledište prema toj hipotezi zauzima i nekoliko drugih ispitivaĉa na osnovu gotovo iskljuĉivo jeziĉke graĊe, kao poljski uĉenjak-botaniĉar Josip Rostafinski i nemaĉki biolog-slavista Maks Vasmer, koji jako ograniĉavaju taj teren sa zapadne strane zatvarajući ga uglavnom u slivu reke Pripet.Pored tih dveju teorija, već odavno gotovo od poĉetka XIX veka, postojala je i treća hipoteza, tzv. zapadna prema kojoj se za pravu postojbinu Slovena smatraju zapadni predeli njihove teritorije, koju su zaposeli već u istorijsko doba, i to od Labe pa do reke Buga. Tu teoriju, koja se obiĉno naziva autohtonom , pokrenuo je još potkraj 18 stoleća nemaĉki istoriĉar August Schlözer...prihvaćena je zatim i od strane poljskih istoriĉara Vojćeha Ketrzynskog (seniora) i braće Edvarda i Vilima Boguslawskog...Inicijator ponovnog prihvatanja i produbljivanja te zapadne teorije porekla Slovena bili su u meĊuratnom razdoblju poljski arheolozi Josip Kotrzewski i Leon Kozlowski, koji su, svaki u pojedinostima na svoj 36

Carsten Goehrke, Frühzeit des Ostslaventums. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1992, s. 55-56.

51

naĉin, preduzeli misao povezivanja etnogeneze Slovena s ekspanzijom tzv. luţićke kulture na predelima poreĉja Odre i Visle u bronzano doba i u poĉetku gvozdenog doba. Sa podrškom te teze istupio je takoĊe i najistaknutiji poljski antropolog Jan Czekanowski, a od lingvista odmah i bez ikakvog kolebanja opredelio se poznati izdavaĉ ĉasopisa Slavia Occidentalis, Nikola, Rudnicki. Ja sam oklevao sam dosta dugo da li da se prikljuĉim toj teoriji, jer isprva nisam mogao da naĊem dovoljnih jeziĉkih potvrda za nju. Tek za vreme rata, temeljitije prouĉivši celokupnost jeziĉkog materijala kako gramatiĉkog i leksikalnog tako i toponomastiĉkog, zalazeći do praslovenskog doba, došao sam do zakljuĉka da ta zapadna, autohtona teorija daje najbolji odgovor na sva pitanja vezana s problemom etnogeneze Slovena i pišući svoju knjigu izdatu nakon rata O poreklu i pradomovini Slovena, zauzeo sam odluĉno to stanovište. U toj knjizi idući putem Niederlea i Czekanowskog izloţio sam shvatanje da se pitanje etnogeneze Slovena ne moţe nikako rešiti oslanjajući se jednostrano na jeziĉku graĊu, kao što su smatrali lingvisti koji su se bavili tim pitanjem, već da ono zahteva ravnomerno osvetljavanje s taĉke gledišta ne samo lingvistike, nego i materijalne i duhovne kulture ĉoveka, a tako isto i njegove fiziĉke strukture na tlu rasnoga srodstva. Na osnovu prikupljenih podataka iz tih svih podruĉja nauke istorije, lingvistike, preistorijske arheologije, antropologije, a delimice takoĊe etnografije i istorije društvenog sistema, predstavio sam u toj knjizi opštu sliku etniĉko- jeziĉke geneze praslovenske skupine i lokalizacije njene najstarije postojbine. Došao sam do zakljuĉaka koji u celini uzevši potvrĊuju tzv. zapadnu teoriju porekla Slovena. Iz njih, naime, proizlazi da je praslovenska skupina rezultat dugovekovnog uzajamnog taloţenja ĉitavog niza etniĉko-kulturnih i jeziĉkih indoevropskih elemenata koji su se od završne faze mlaĊeg kamenog doba (tj. poĉevši od trećeg milenijuma pre naše ere) rasprostranjivali redom uglavnom od jugozapada prema severu i istoku i da su ti elementi, zauzimajući teritorije sliva reke Odre i Visle ukljuĉno sa Bugom, formirali izrazito karakteriziranu u jeziĉkom i kulturnom pogledu etniĉku skupinu koja je predstavljala osnovu kasnije široke ekspanzije slovenskih naroda koji su se sve više poĉinjali diferencirati. Tako uzeta, etnogeneza Slovena prihvaćena je za vreme rata gotovo od svih poljskih i ĉeških nauĉnika, a našla je priznanja i kod mnogih neslovenskih istraţivaĉa (kao C. Verdiani, V. Faklenhahn i drugi)...Do sliĉnih rezultata dolazi i Wojciech Koczka, polazeći sa stanovništa zasnovanog na napornom sraĉunavanju statistiĉkih podataka celokupne pristupaĉne mu istorijsko-antropološke graĊe da je rejon srednje Evrope od gornje Rajne i Alpa kroz pobreţja Dunava i severne i zapadne terene Crnog mora pa sve do iza Dona, bio pravi teren formiranja praindoevropske etniĉkojeziĉke skupine. Etnogenezu Slovena smatra on kao produkt ekspanzije srednjeovropske populacije uglavnom iz podunavskog basena prema severu 52

na terene u slivu Labe, Odre i Visle, koje su ranije zauzimala indoevropska plemena reprezentirana nosiocima kulture vrpĉane keramike. Ta ekspanzija, koja s arheološke taĉke gledišta odgovara rasprostiranju luţiĉke kulture, postala je osnovica za formiranje etniĉko-praslovenske skupine. Prema tome, ona ima autohtoni karakter, iako su njeni sastavni elementi prodrli u dotiĉne predele putem ekspanzije i infiltracije sa raznih strana. Glavni njen deo, kao što to pokazuje antropološki sastav, kojim se mi ovde ne moţemo baviti, predstavljalo je, s jedne strane, praindoevropsko populaciono tlo, mezozolitskog još porekla, a, s druge strane, dvokratno u najmanju ruku taloţenje na tome supstratu srednjoevropskih stanovniĉkih talasa praindoevropskih po jeziku, a arheološki reprezentiranih najpre predstavnicima kulture sa vrpĉanom keramikom a zatim luţiĉke kulture. Konaĉni izvodi antropologa potvrĊuju, dakle, i potkrepljuju u znatnom stepenu zakljuĉke predstavnika ostalih disciplina o postanku etniĉko-jeziĉke praslovenske skupine. U takvome svetlu autohtono poreklo Slovena i lokalizacija njihovih najstarijih postojbina u zapadnim predelima njihovih istorijskih zemalja ĉine se sigurnim, a njihova migracija 'sa istoka' , kao već formirane skupine koja se sluţila praslavenskim jezikom, ne moţe dolaziti u obzir. Ĉinjenica da su u formiranju etnogeneze Slovena tako znaĉajnu ulogu odigrali nesumljivo ti elementi, koji su navirali iz srednjoevropskih podunavskih teritorija, podseća nas na legende najstarijih slovenskih letopisaca o podunavskom poreklu slovenskih naroda, o ĉemu smo govorili na poĉetku našeg izalaganja. Nameće se tu i nehotice jedno pitanje: zar bi bilo moguće da se u tim legendama oĉuvaju odjeci istorijske istine kroz više od tri hiljade godina?«37 L. Lenard navodi da je temeljno pitanje u povijesti Slavena jesu li oni selili sa sjevera na jug ili s juga na sjever. On istiĉe da gotovo svi stari slavenski ljetopisci i povjesniĉari najstarijih vremena traţe slavensku prapostojbinu na jugu, i to na Balkanu i u Podunavlju, i dovode Slavene iz Podunavlja u predjele iza Karpata. To rade svi kroniĉari i povjesniĉari sjevernih Slavena, a i kod juţnih gotovo svi osim malih iznimaka. Tek mnogo kasnije i to uglavnom od XVI. st., nastajala je u slavenskih pa i nekih drugih povjesniĉara, teorija o slavenskoj pradomovini na sjeveru. 38 Ĉinjenica je da se tek od druge polovine XIX. st. u historiografiji prihvatila pretpostavka da su seobe Slavena tekle sa sjevera na jug. Od nedavno su posebno u inozemnoj historiografiji zapoĉela ponovna raspravljanja o tome da su Slaveni obitavali na Balkanu mnogo ranije nego što se to u ovom 37

38

Tadeusz Lehr – Splawinski, Iz novijih istraţivanja o poreklu Slovena. Zbornik za filologiju i lingvistiku, svezak VIII, Matica srpska, Novi Sad, 1965, s. 8-10,17-18. L. Lenard, Stari Srbi i srpska praotaĊbina. Beograd, 1927, s. 5.

53

stoljeću pretpostavljalo. Vasilka Tapkova - Zaimova smatra da su se Slaveni pojavili na Balkanu s prvim upadima „barbara“ na teritorij rimskog carstva. 39 Kijevski je monah Nestor napisao u prvoj polovici XII. stoljeća na temelju mnogih izvora ljetopis Povest vremennyh let poznat i pod nazivom Nestorova kronika. Prva ruska kronika u stvari se pripisuje monahu Nestoru, dakle povijesnoj osobi (došao je u samostan 1073.), ali se u literaturi drţi da je ta kronika pod njegovim imenom kompilacija razliĉitih izvora, odnosno da je sastavljena od više autora i da je poslije, u razliĉitim vremenima, više puta preraĊivana.40 Ta je kronika poslije Nestorove smrti doţivjela nove redakcije, ali je njezina bit ostala nepromijenjena. Arheološka i antropološka istraţivanja, te preispitivanje izvora, potvrĊuju toĉnost temeljnih tvrdnji Nestorove kronike o balkansko-podunavskoj pradomovini Slavena.41 Ĉini se da Nestorovo priĉanje i o tome gdje su u starozavjetno doba ţivjeli preci Slavena nije bez povijesnog temelja. O tome svjedoĉi i svojedobna bliskost Slavena i Iranaca, o ĉemu ima brojnih slavensko-iranskih paralela, tako da se u znanstvenoj literaturi istiĉe postojanje nekadanje slavensko-iranske simbioze.42 Oĉita je jeziĉna povezanost Iranaca i Slavena koja “nije i ne moţe biti sluĉajna”.43 Ĉinjenica postojanja slavensko-iranske jeziĉne srodnosti je vaţna zato što se odnosi na sve Slavene, dakle ne samo na Hrvate, kako bi htjeli pojedinci koji iz navedene jeziĉne srodnosti zakljuĉuju da su Hrvati podrijetlom Iranci.44 39

Gottfried Schramm, Eroberer und Eingesessene. Geographische Lehnnamen als Zeugen der Geschichte Sudosteuropas im ersten Jahrtausend n. Chr. Verlag Anton Hiersemann, Stuttgart, 1981, s. 140.

40

Dmitrij Tschiţewskij, Die Nestor-Chronik. Ed. Otto Harrassowitz, Wiesbaden, 1969, s. VII-9.

41

Neki pojedinci, koji se bave najranijom poviješću Slavena ne primjenjuju interdisciplinarni pristup u svome radu. Tako Zdenek Vána u nekim svojim knjigama teţište obrade posvećuje keramici, a antropologiju zanemaruje kao da nije vrijedna paţnje. Usp. Z. Vána, Einführung in die Frühgeschichte der Slawen. Karl Wachholtz Verlag, Neumünster, 1970, s. 144.

42

V.V. Sedov, Proishoţdenije i ranaja istorija Slavjan. Ed. Arheološki institut Akademije nauka SSSR, Moskva, 1979, s. 98-100. “Die Sprach - und Kulturzusammenhänge sind so ausdrucksvoll, dass man einen gewissen Anteil der Iranier an der Slawischen Ethnogenese voraussetzen muss. Auf religiösem Gebiet betreffen diese Beziehungen vor allem die Terminologie, durch die sich die Slawen, zusammen mit den Iraniern, von anderen Indogermanen unterscheiden.” Zdenek Vána, Mythologie und Götterwelt der slawischen Völker. Ed. Urachhaus, Stuttgart, 1992, s. 45.

43

Zdenko Vinski, Uz problematiku starog Irana i Kavkaza s osvrtom na podrijetlo Anta i Bijelih Hrvata. Zagreb, 1940., s. 22.

44

U XX. st. postalo je osobito popularno zastupanje iranskog podrijetla Hrvata. To se mišljenje svodi na spomen nekoliko osobnih imena iz II.-III. stoljeća u Tanaisu na ušću

54

Slaveni su, prema toj Nestorovoj kronici, poslije razdvajanja meĊu narodima, prvobitno nastavali Ilirik, dakle, veliki dio Balkana i Podunavlja. U Iliriku su “bili prvi Slaveni”, a kronika posebno navodi kao prvobitna staništa Slavena Ugarsku i Bugarsku. Više znanstvenika (Bielowski, Lelewel, Samokvasov, Boguslawski) smatraju da se ono što Nestor piše o Slavenima odnosi na Daĉane ili Gete, koji su i prema Strabonu dva imena jednog istog naroda.45 Slaveni su s teritorija koje su pustošili „Vlasi“ (Walah je prvobitna oznaka Germana za Kelte 46) selili prema Visli, Dnjepru i drugamo na sjever Europe. Da se u kronici pod Vlasima moţda misli na Kelte (koji su po Šafariku 350. - 336. pr. K. napadali Slavene), potvrĊuje njezin navod da je apostol Andrija posjetio ruske Slavene, što znaĉi da su već prije njega, dakle prije I. stoljeća, Slaveni doselili u te predjele. Da se svi Slaveni pred Keltima nisu iselili iz balkansko-podunavske pradomovine, lako je zakljuĉiti iz kronike kad navodi da je sv. Pavao nauĉavao meĊu Slavenima u Iliriku.47

Dona. Pobornici ovoga mišljenja, od kojih je najpoznatiji Stjepan Krizin Sakaĉ, nisu dakako mogli objasniti kako i kada je ovo osobno ime - o kome od tada pa šest stoljeća nadalje - izvori šute postalo etnonim. Usp. Sakaĉ, Historijski razvoj imena „Hrvat“. Ţivot, XXIII/ 1942, 1, 3-20. 45

Eduard Boguslawski, Einführung Costenoble, Jena, 1904, s. 8.

46

”Germani su najprije pod pojmom „Walch‟ odnosno „Welsch‟ podrazumijevali ĉovjeka keltskoga, odnosno galskoga porijekla. Kako su ovi romanizirani, tako su Germani pod ovim pojmom kasnije podrazumijevali stanovnike onih oblasti u kojima su nekada ţivjeli Kelti, odnosno Gali. Da su Germani pod ovijem pojmom podrazumijevali stare Kelte najbolji je dokaz to što Anglo-saksonci pod pojmom „Wealh‟ ili „Welsh‟ još danas podrazumijevaju stanovnike keltskoga porijekla engleske provincije Vels (Wales)... Njemaĉki etnolog i lingvista Gustav Weigand misli da su Goti dolaskom na Donji Dunav u III vijeku naše ere donijeli ovaj izraz,... Pavle Šafarik je zastupao gledište da su u poĉetku Sloveni isto kao i Germani pod ovim pojmom podrazumijevali ĉovjeka keltskoga porijekla, što istovremeno uzima kao dokaz da su Sloveni poznavali Kelte.” (Nikola Vukĉević, Etimologija pojma “Vlah” i njegova razna znaĉenja. Zbornik: Predmet i metod izuĉavanja patrijarhalnih zajednica u Jugoslaviji. Ed. Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Titograd, 1981, s. 316). Neki, kao Šišić, misle da je Nestor pod Vlasima razumijevao Rimljane, a drugi autori pretpostavljaju da se to moglo odnositi ili na Kelte ili na prednike Rumunja. (Usp. Rauchspur der Tauben Radziwill- Chronik. G. Kiepenheuer Verlag, Leipzig - Weimar, 1986, s. 388).

47

Dmitrij Tschiţewskij (uvod i komentar), Die Nestor Chronik. Ed. Otto Harrassowitz, Wiessbaden, 1969, s. 5, 27-28; Ludolf Müller, Handbuch zur Nestorchronik (Nestorchronik Tekst). Fink Verlag, München, 1977, sv. I, s. 5-6, 28; Rauchspur der Tauben Radziwil- Chronik. G. Kiepenheuer Verlag, Leipzig- Weimar, 1986, s. 21, 38. Da je Nestor svoje pisanje temeljio na starijim izvorima, potvrĊuju i arapski pisci koji takoĊer navode na pr. i detalj o tome da Slaveni potjeĉu od Jafeta. Usp. Harald Haarmann (Hrsg.), Die Erforschung arabischer Quellen zur mittelälterlichen Geschichte der Slaven und Volgabulgaren. Helmut Buske Verlag, Hamburg, 1976, s.

in die Geschichte der Slaven. Verlag Hermann

55

Boguslawski smatra da se Nestorov izvještaj o podvrgavanju dunavskih Slavena od Vlaha odnosi na doba Trajana kada su Rimljani nametnuli vlast Daĉanima.48 Iz kronike, dakle, jasno proizlazi da su prve seobe Slavena tekle najprije s juga na sjever. Preseljavanje starosjeditelja s juga na sjever najvjerojatnije se dogaĊalo i pred osvajanjima Rimljana. Ruski znanstvenici Dmitrij Samoswasov i Leopardov misle da su Slaveni iz Dacije pod pritiskom Rimljana, osobito u doba cara Augusta (63 pr. K. do 14. po K.) i cara Trajana (98.-117.) prešli u podruĉje Karpata.49 Pred navalom Avara od 568. pa do kraja VI. st. veliki dio stanovništva iz srednjeg Podunavlja i Potisja ( u današnjoj Madţarskoj ) bjeţi, prema Vjekoslavu Klaiću, “na zapad u nekadašnje rimske pokrajine Panoniju, Norikum i Karniju. Seoba ta trajaše do konca VI. stoljeća. U to doba (568. - 592.) dakle bijahu današnje istoĉnoalpinske zemlje: Austrija, Štajerska, Koruška, Kranjska, istoĉna ĉest Tirola, Furlanska, Gorica i sjeverna Istra naseljene slavenskim plemenima od kojih postade narod, koji se sam zove Slovenci”. 50 Ovu vrstu iseljavanja pred Avarima potvrĊuju i lingvistiĉka istraţivanja, na temelju kojih je Heinrich Kunstmann zakljuĉio da mnogobrojni “slavenski etnici” pred Avarima bjeţe s juga, s Balkana i Dunava, prema “sjeveru”.51 Nestorov je ljetopis vaţan i zato jer iz njega proizlazi da su i Hrvati selili iz balkansko-podunavske prapostojbine. Taj Nestorov navod (u prijevodu Vjekoslava Klaića) glasi: “Po mnozêh ţe vrêmenêh sêli sat Slovêni po Dunajevi, kdê jest ninê agorska (ugarska) zemlja i blgarska. Od têh Slovên razidoše se po zemlji, i prozvaše se imeni svojimi, kdê sêdoše na kotorôm mêstê, jako prišedše sêdoše na rêcê imenom Morava, i prozvaše se

312, 339, 352, 358, 363. Nestorovu tezu o pradomovini Slavena i na srednjem Dunavu, koju u najnovije vrijeme s uspjehom dokazuje Trubaĉev, prihvaćaju i drugi u ruskoj literaturi. Usp. Victor M. Gobarev, Prehistory of Russia. “Edited by Vladimir A. Zolotariov, Academician of Academy of Natural Sciences of Russia, Dc. Sci. (Hist.), Professor.” Na ruskom jeziku. Ed. Menedţer, Moskva, I. dio, 1994, s. 329; II. dio, s. 333-630 + ilustracije. UtvrĊivanje da su Slaveni najstariji autohtoni narod Europe, kojega su grĉki i rimski pisci poznavali pod raznim drugim imenima, neprekinuto traje od poĉetka pa do kraja XX. stoljeća. Usp. Julius Stowik, Die Slaven, das älteste autochthone Volk Europas. I, Turöcz-Szt.-Marton. Selbstverlag des Verfassers, 1908, s. 98. 48

Boguslawski, ibid., s. 11.

49

Pantelić, Die Urheimat der Kroaten in Pannonien und Dalmatien. Verlag Peter Lang, Frankfurt/M-Berlin-Bern-New York-Paris-Wien, 1997, s.14-15.

50

Vjekoslav Klaić, Hrvati i Hrvatska. Ime Hrvat u povijesti slavenskih naroda. II. izdanje, Matica hrvatska, Zagreb, 1930, s. 13.

51

Heinrich Kunstmann, Zwei Beiträge zur Geschichte der Ostseeslaven. Die Welt der Slaven, XXVI / 1981, 2, 417.

56

Moravani, a drugi Ĉesi narekoše se, a se ti ţe Slovêni: Hrvate bêlij, i Srbe i Korantane...Tako razide se slovênskij jezik...”.52 U poĉecima Nestorove Kronike navodi se da su Iliriju prvobitno nastavali Slaveni, a Hrvati se spominju u pasusu u kojemu stoji da su Slaveni takoĊer Bijeli Hrvati, Srbi i Horutani (Karantani). Iz toga nabrajanja je moguće zakljuĉiti da Hrvati ţive blizu Karantanije, a to onda ne moţe biti ni iza Karpata, ni u Karantaniji. “Nestor govori o naseljenju Slavena s podruĉja Dunava na sjever. Da ne bi tko pomislio, da su se svi Slaveni iselili s podruĉja rijeke Dunava, Nestor iza kako je naveo iseljenje prvih dviju grupa, moravske i ĉeške, ubacuje reĉenicu, u kojoj veli, da su Slaveni i Bijeli Hrvati i Srbi i Korutanci, koji su ostali na podruĉju rijeke Dunava. Sa zamjenicom „ti‟ on veţe Slavene ove treće reĉenice s dunavskim Slavenima, o kojima je govorio u prvoj reĉenici. Sliĉno znaĉenje ima i zamjenica „teh‟ na poĉetku druge reĉenice, kojom se „teh‟ Slovene,‟ naime Moravljani i Ĉesi, veţu s dunavskim Slavenima prve reĉenice. Da Nestor u našem navodu misli na juţne Bijele Hrvate, vidi se nadalje iz samoga teksta treće reĉenice, u kojoj on usko veţe u jednu skupinu: Bijele Hrvate, Srbe i Korutance. Smisao je cijeloga konteksta, da su ta tri naroda susjedni jedan drugomu i da se nalaze jedan uz drugoga na bliskom prostoru. Hrvata i Srba bilo je i sjeverno od Moravljana i Ĉeha, ali Korutanci nijesu nigda stanovali sjeverno od Karpata nego samo u današnjoj Koruškoj i Štajerskoj. Dakle u sluĉaju „Horutana‟ Nestor bez sumnje govori o Slavenima juţno od Dunava. Kako on usko veţe Bijele Hrvate i Srbe s Horutanima u jednu zasebnu prostorno blizu skupinu, to proizlazi, da je on na ovom mjestu imao pred oĉima podunavske Slavene: Korutance, Bijele Hrvate i Srbe.”53 Bilo je preseljavanja većih dijelova pojedinih etniĉkih cjelina, dotiĉno stanovnika pojedinih zemalja, i to dokazuje usporeĊivanje istih toponima na razliĉitim podruĉjima. Milan Šufflay je to naĉelno na nekim primjerima 52 53

Vj. Klaić, Slike iz slavenske povjesti. Ed. Matica hrvatska, Zagreb, 1903, s. 6. Dominik Mandić, Crvena Hrvatska u svijetlu povjesnih izvora.Ed. Hrvatski povijesni institut, Chicago, 1957, s. 49-50. U svezi s Nestorom napominjem da mi je Vojislav Nikĉević u pismu iz Cetinja od 9.veljaĉe 1997.g. naveo i ovo tumaĉenje starog ljetopisa:”Ja znam da Nestor osim balkansko-podunavskijeh H(o)rvata/H(a)rvata spominje i crnomorsko-zakarpatske H(o)rvate/H(a)rvate u smislu stanovnika ogromne zemlje Velike h(o)rvatske (od hora „zemlja‟), tj. kao geografskog pojma (geonima), koja se protezala od Crnoga do Baltiĉkog mora. Na njezinom istoku su iranski etnosi, a na zapadu slovenska etniĉka zajednica, Nestorovi, Porfirogenetovi i Dukljaninovi Bijeli (Zapadni) h(o)rvate/-h(a)rvate na rodovsko-plemenskom nivou razvitka. Oni to isto ime nose i u njihovoj novoj, balkansko-podunavskoj domovini. Uostalom, osim tijeh etniĉkih Hrvata (od IX vijeka), ni akademik Petar Vlahović u knjizi Narodi i etniĉke zajednice sveta ne spominje nijedan drugi narod pod tijem imenom.”

57

ovako razjasnio: “IzmeĊu Buga i Sana bio je grad Ĉrven, spomenut g. 871. Oblast ovoga grada dobila je ime Ĉervonaja Rus (Crvena Rusija). U tu oblast spadao je grad Sambor na gornjem Dnjestru, a mi imamo kod Zagreba Samobor i stari grad Samobor blizu sutoka Pive i Tare. Dnjestar imade pritoke Lomnicu i Bistricu, koji se javljaju i u Hrvatskoj. U Bosni imamo rijeku Sanu. Po njoj nosila je u srednjem vijeku ime sanska ţupa, dok je ţupa Buţani (od Bug) bila izmeĊu Otoĉca i Gospića”. 54 Već iz navedenih primjera je oĉito da je preseljavanje stanovništva postojalo, a problem je u tome odakle se, kad i u kojim smjerovima to zbivalo. Starosjeditelji su iz balkanskopodunavskog prostora mogli iseljavati i u Ukrajinu i drugdje iz balkanskopodunavskog prostora, a kasnije opet iz novih postojbina iseljavati po raznim dijelovima Europe (na pr. u Poljsku). Sakaĉ istiĉe kako je Karaman upozorio na „frapantnu sliĉnost nekih starohrvatskih naušnica sa staroruskim naušnicama kijevskog tipa“. U ocijeni ukrajinsko - hrvatskih paralela u odnosu na grozdolike naušnice i mogući utjecaj u tom smislu iz pravca kijevske Rusije i ĉak import odatle na teritorij današnje Hrvatske vaţno je znati da se to moglo dogaĊati najranije od IX., odnosno X. stoljeća. „Grozdolike, granulirane, filigranom ukrašene srebrne, raskošno raĊene naušnice, kao izraziti primjerci zlatarsko - filigranske umješnosti majstora zapadnih zemalja Kijevske Rusji pojavljuju se sredinom X. stoljeća na naseobinskom podruĉju Volinjana, Uliĉana i Tiveraca, tj. uz gornje tokove Buga, Sana, Tise i uz Dnjestar i Prut.“55 Iz paralela s tipom zvjezdolikih naušnica ne moţe se ništa sigurno zakljuĉiti, jer se radi samo o nalazu, koji je i trgovinskom razmjenom mogao doći na ovaj teritorij. „Nalaz koji se dugo smatrao jednim od najranijih materijalnih dokaza o dolasku Slavena juţno od Drave skupina je ukrasnih predmeta iz ĈaĊavice kod Donjeg Miholjca u Podravini. Uz jeziĉce, preĊice, ukrasne ploĉice, ogrlicu, narukvice s rozetom, tipološku determinantu ovom vrijednom nalazu daju dva para srebrnih naušnica sa zvjezdolikim privjeskom. Nalaz je pripisan kulturi Martinovka s datacijom VI-VII. st. a ĉije je izvorište centralna Ukrajina.“ 56 Posebnu obradu zahtijeva tip, koji je poznat kao „volinjske naušnice“, tj. trojagodne naušnice „kijevskoga“ tipa, koje su najĉešći nalaz u starohrvatskim nekropolama Dalmacije. „Naziv kijevske, trojagodne naušnice iz srednjovjekovnih nekropola u Hrvatskoj nose po potpuno identiĉnim ili sliĉnim naušnicama 54

Milan Šufflay, Hrvati u sredovjeĉnom svjetskom viru. Sveslavenski zbornik, ed. Zajednica slavenskih društava, Zagreb, 1930, s. 214.

55

Boris Graljuk, Ranosrednjovjekovne paralele zapadnih zemalja Kijevske Rusi i hrvatskogetniĉkog prostora. Hrvatska / Ukrajina ( Kulturne veze od Jadrana do Dnjepra). Priredio: Eugen Pašĉenko. Zagreb, 1996, s. 38.

56

Ibid., s. 39.(Ovaj autor u svezi s ovim nalazima temelji se na znanstvenim utvrĊenjima Z. Vinskoga).

58

otkrivenim u ranosrednjovjekovnim nalazištima u gradu Kijevu i njegovoj okolici u Ukrajini. Kijevske naušnice kao produkt staroruskog zlatarstva bile su nošene na prostorima cjelokupne istoĉne i srednje Europe....U srednjovjekovnim nekropolama na podruĉju omeĊenom rijekama Zrmanjom i Cetinom, u brdsko-planinskom zaleĊu sjevernojadranske obale u Hrvatskoj najbrojnije su, uz dvojagodne i ĉetverojagodne, trojagodne ´kijevske´ naušnice. Od devet glavnih tipova naušnica iz starohrvatskih nekropola trojagodne naušnice kijevskog tipa predstavljaju najkarakteristiĉniju skupinu starohrvatskog kulturnog kruga. Uz nalazišta trojagodnih ´kijevskih´zlatnih i srebrnih naušnica u jezgri starohrvatske kneţevine, odnosno kraljevine, u gradovima i okolici Knina, Skradina, Nina, Biograda na moru, Bribiru itd. /na preko 50 lokacija/, trojagodne naušnice ´kijevskog tipa´ utvrĊene su i na arheološkim nalazištima sadašnje jugozapadne i sjeverozapadne Bosne i Hercegovine, tada jedinstvenom etniĉkom i politiĉkom prostoru /okolica Livna, Bihaća, Prijedora, Banjaluke, Bosanske Gradiške, Bugojna.../. Dok trojagodne naušnice ´kijevskog tipa´ u Ukrajini, jednako kao i u Poljskoj, Slovaĉkoj i Ĉeškoj datiraju koncem X. i poĉetkom XI. stoljeća, u Hrvatskoj je pojava ove nakitne skupine datirana u najnovije vrijeme od XII. do poĉetka XV. stoljeća - u ´III. fazu´ starohrvatskog nakita. Pojava ´kijevskih naušnica´ tek u XII. stoljeću na prostorima starohrvatske kneţevine, odnosno kraljevine, juţno od Gvozda, moţe se protumaĉiti i novonastalom geopolitiĉkom realnošću, supremacije Ugarske, u ĉijem sastavu će se tada naći Dalmatinska Hrvatska, kada će neposredno primati utjecaje iz Haliĉi i Volodomerije koji su takoĊer u interesnom doticaju s Ugarskom“ 57 Iz iznesenoga je jasno da tip trojagodnih naušnica „kijevskog“ tipa datira u Hrvatskoj tek od XII. stoljeća i da se ove hrvatsko-ukrajinske paralele u odnosu na naušnice ne mogu dovoditi ni u kakvu svezu s doseljenjem Hrvata iz Ukrajine. Vjekoslav Klaić u istom je smislu, pišući o jednoj karti karantanske ţupe “Chrouuat”, iz koje se vidi da se ta ţupa prostirala oko rijeke Krke i Gline, upozorio na postojanje rijeke Krke i Gline u Hrvatskoj. 58 Istraţivanja na primjerima navedenih i sliĉnih toponima ranije nisu voĊena u smislu zakljuĉivanja, niti kao mogućnosti da bi se stanovnici s teritorija nekadanje rimske provincije Dalmacije iseljavali iz te pokrajine i, dakako, drugih susjednih pokrajina i nosili toponime svoje stare postojbine na sjever, u Europu. Stjepan Antoljak je prvi dokumentirao uz već navedene primjere i niz drugih istih toponima u današnjoj Hrvatskoj i Sloveniji, pa je zakljuĉio da su ti toponimi nastali preseljenjem Hrvata iz Dalmacije “i u navedeni kraj 57

Ibid.,s. 45, 47.

58

V. Klaić, Hrvati i Hrvatska. II. izdanje, ed. Matica hrvatska, Zagreb, 1930, s. 17.

59

nekadašnje Karantanije”. On je takoĊer zapazio postojanje u srednjovjekovnim izvorima imena Liburnia u nekadašnjoj Karantaniji i ustvrdio da se to ime ovamo prenijelo iz Liburnije, uz napomenu da je taj toponim uoĉio već i Ravenski anonim.59 Zanimljivo je da se Nestorova tvrdnja o iseljenju Slavena s juga (ili kako Klaić interpretira “budi iz stare Panonije, budi iz Panonije na jugu”) nalazi u ljetopisima ĉeškim i poljskim od XIII. do XVI. stoljeća. Tako na primjer ĉeška Dalimilova kronika (iz razdoblja 1282. - 1314. ) biljeţi (u prijevodu V. Klaića) i ovo: “ U srbskom jeziku (narodu) imade zemlja, koja se zove Hrvati. U toj zemlji bijaše jedan leh (vlastelin, plemić), komu nadjenuše ime Ĉeh. On ubi ĉovjeka, pa radi toga (zloĉina) izgubi svoju djedinu. Na to on sa svoje šestero braće i njihovom brojnom ĉeljadi ostavi zemlju Hrvati, pak se odseli. Putujući (na sjever) od šume do šume dodje napokon do gore Rip (u današnjoj Ĉeškoj) i nastani se tamo sa svojom braćom i sa svojim pukom”.60 Nitko, pa ni Šišić, nije uspio dokazati da su se sve stare slavenske kronike temeljile na Nestoru.61 Da takvo mišljenje nije opravdano oĉito je i po tome što izmeĊu Nestora i drugih starih slavenskih kronika postoje razlike i dopune. Da su postojale seobe starosjedilaĉkoga balkanskog stanovništva, konkretno iz rimske provincije Dalmacije, u kasnoantiĉko i ranosrednjovjekovno doba na sjever, u Europu potvrĊuje uz navedeni primjer s imenom Liburna i postojanje Dalmata izvan Balkana. Radi se o Dalemincima - maloj slavenskoj etniĉkoj skupini koju spominju izvori iz srednjega vijeka u Saskoj. Vaţno je istaknuti da jedan izvor iz IX. st. navodi 59

60 61

S. Antoljak, Hrvati u Karantaniji. Godišen zbornik za Filozofskiot fakultet na Univerzitetot vo Skopje, knj. 9, Skopje, 1956, s. 28 - 29. Slovenski povjesniĉar Bogo Grafenauer, koji je polemizirao s Antoljakom, ipak priznaje: “Nesumnjivo je da se u Karantaniju doselio i dio Hrvata, ali su smjer, vrijeme i opseg ove migracije još uvijek sporni.” (B. Grafenauer, Hrvati u Karantaniji. Historijski zbornik, Zagreb, knj. XI-XII za 1958-1959., s. 229) . V. Klaić, ibid., s. 7. Ferdo Šišić misli, ali ne navodi dokaze za svoje mišljenje, da se tek od Nestorova vremena kod razliĉitih slavenskih pisaca i povjesniĉara srećemo s mišljenjem da je pradomovina Sklavina srednje i donje Podunavlje. “Već prvi nastavljaĉi Nestorovi, poljski ljetopisac Kadlubek (oko 1206) i Boguchwal (umro 1253) pišu da su Panonija (Ugarska) i Bugarska pradomovina Slavena, a stariji ĉeški ljetopisci (Dalimilova kronika iz druge polovice XIII. i Pulkavina iz druge polovice XIV. st. ) opet znaju da se ^eh, praotac ĉeškog naroda i osnivaĉ ĉeške drţave, doselio s juga iz zemlje „Hrvati‟.” (Ferdo Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Ed. Matica hrvatska, Zagreb, 1975, s. 68). Dakako, ni Šišić, a ni itko drugi ni prije ni poslije njega, nije iznio ni jedan dokaz da je Nestorovo pisanje njegova kombinacija, a ne stara tradicija, odnosno da je njegovo pisanje prešlo na poljske i ĉeške ljetopisce, od kojih su onda to preuzeli i hrvatski pisci.

60

da su oni smješteni pored Hrvata. To je Geografija koja je nastala na inicijativu anglosaksonskog kralja Alfreda Velikog (871.-899.) i koja se uglavnom temelji na Orozijevu djelu Historiae. U Geografiji se spominju Talaminci sjeveroistoĉno od Moravaca, a kojima na istoku prebivaju Hrvati (“4. Ond be eastan Dalamentsan sindon Horigti, ...”). 62U Kronici Thietmara od Merseburga (975.-1018.) ovako se spominje ovaj slavenski narod:”in provintiam, quam nos Teutonice Deleminci vocamus, Sclavi autem Glomaci appellant.”63U izvorima iz srednjeg vijeka ovi se Slaveni spominju i pod imenima “Dalmatas”(857.), “Sclavi, qui vocantur Dalmatii” (88o.), i.td. “Thietmars Behauptung, Deleminci sei die deutsche und Glomaĉi die slavische Bezeichnung ein und desselben Stammes bedarf nun allerdings der Korrektur, denn es verhält sich vielmehr so, dass die Dal(6)m6n6ci die Völkerschaft bezeichnen, während Glomaĉ, wie schon seit langem vermutet, der aus Dalmatia entstandene Landschaftsname ist. Thietmars Glomaĉ hängt natürlich mit jenem dalmatinisch-bosnischen ON Glamoĉ zusammen, über den man schon so viel geschrieben hat. Die Hypothese, der Landschaftsname Dalmatia schlage sich in dem ON Glamoĉ (Dlamoĉ) nieder, wurde bereits von Petar Skok vertrete, von ihm aber auch wieder verworfen.” 64 Nada Klaić je u svezi s Kunstmannovim analizama zakljuĉila sljedeće: “Daleminci/Dalmatinci war der gemeinsame Name aller jener Stämme oder Gruppen, die zusammen in das ferne Deutschland zogen. Unter diesen Gruppen waren ohne Zweifel sowohl Glamoĉi und Sorabi (von der Una) als auch eine kleinere Schar ihrer Nachbarn, der Kroaten. Sie alle waren gewiss Dalmatiner! Aus diesem Grund bestätigt das Ethnonym Daleminci Kunstmanns Theorie auf dreifache Weise: Unter dem gemeinsamen Namen Daleminci ziehen drei benachbarte „Stämme‟ oder Gruppen weit nach 62

Omeljan Pritsak, The origin of Rus‟. Old Scandinavian Sources other than the Sagas. Vol. 1, Ed. HURI, Harvard, 1981, s. 683-689.

63

Usp. H. Kunstmann, Kamen die westslavischen Daleminci aus Dalmatien? Die Welt der Slaven,. XXVIII/ 1983, 2, 364-371; Thietmar von Merseburg, Chronik . I, Phaidon Verlag, Kettwig, 1990, s. 47.

64

Kunstmann, Kamen.., ibid., s. 370-371. Usp. H. Kunstmann, Beiträge zur Geschichte der Besiedlung Nord - und Mitteldeutschlands mit Balkanslaven. Verlag Otto Sagner, München, 1987, s.161-168. O svezi etnonima Daleminzi i Glomaci s takvim etnonimima na Balkanu vaţne su i Eichlerove rasprave. ( Ernst Eichler, Zur altsorbischen Ethnonymie: Daleminze und Glomaci. Letopis Instituta za serbski, sv. 22 za 1975, s. 67-72; Westlawisch-südslawische Beziehungen im Lichte der Toponomastik. Onomastica Jugoslavica, broj 6 za 1976., s. 71-75). Za ovu problematiku vaţno je i Skokovo utvrĊenje da nema nikakve sumnje kako Delminium odgovara današnjem Duvnu s obzirom da je arheološki dokazano da se Delminium nalazio baš na teritoriju Duvna i da tu arheološku ĉinjenicu “potkrepljuje i filologiĉko razmatranje oblika”. (P. Skok, Studije iz ilirske toponomastike. Glasnik zemaljskog muzeja za 1918., s. 128).

61

Westen!”65 Kunstmannovo lingvistiĉko obrazloţenje da je ime slavenske skupine zapadno od srednje Labe koje njemaĉki izvori (na latinskome jeziku) nazivaju izmeĊu ostaloga i Daleminci, Dalaminci i Talaminzi podrijetlom iz Dalmacije pokušao je pobiti Katiĉić. Ĉinjenica je da bi se Kunstmannovo tumaĉenje moglo sa sigurnošću pobijati jedino u sluĉaju kad bismo toĉno znali kako se taj slavenski narod sam nazivao. Dok se to ne utvrdi onda Kunstmannovo mišljenje moţe biti pretpostavka, ali je isto tako i Katiĉićevo domišljanje takoĊer pretpostavka. MeĊutim neovisno od toga da Kunstmannova teza nije pretpostavka potvrĊuje ĉinjenica da se izvorima iz srednjega vijeka taj slavenski etnos naziva kako je navedeno i Dalmatima. 66

--Nestorov navod da su Slaveni prvobitno nastavali podruĉje uz Dunav potvrĊuje i izvor nazvan Armenska Geografija ili samo Geografija. To se djelo pripisuje Mojsiju Horenskome (Moyse de Chorene), koji je ţivio u V. stoljeću i dobro poznavao sve znanosti svoga vremena. U tom djelu (koje je poznato u dvije verzije) ima podataka koji su mogli biti napisani u VII., a najkasnije u VIII. stoljeću. To znaĉi da je to djelo moglo stvarno nastati i u tim stoljećima ili se pak radi o kasnijim interpolacijama u original iz V. stoljeća. Dakako da ni jedna od te dvije mogućnosti ne umanjuje veliku (a u historiografiji gotovo neiskorištenu) vrijednost toga djela. Izvod koji se odnosi na Slavene glasi ( u francuskom prijevodu Arsena Soukryja s armenskog izvornika) ovako: 65

N. Klaić, Eine erfolgeiche neue Theorie über die Frühgeschichte der Slaven. Ars Philologica Slavica, München, 1988., s. 235.

66

Ovo je bitno u Kunstmannovu dokazivanju, a to Katiĉić ( u bilješci) ovako pokušava negirati: “ To što neki pisci taj narod zovu Dalmatae, Delmatii i njihovu zemlju Dalmatia, Dalmacia pokazuje samo da su poznavali antiĉku zemljopisnu literaturu i da su i oni kao Kunstmann u Dalemincima prepoznavali Dalmatince, u njihovoj zemlji Dalmaciju. Preoblikujući tako ta imena, postizali su uĉenu „korektnost‟. Naglasiti valja da je to tako bez obzira na to da li je Kunstmannova etimologija imena toga naroda ispravna ili nije. “ Oĉito je diletantsko fantaziranje misliti da su pripadnici germanskih naroda svoje slavenske susjede nazivali i Dalmatima samo po asocijaciji imena s Dalmatima iz Dalmacije. Nema dokaza da ti Germani nisu znali kako navedeni Sklavi iz njihova susjedstva ne potjeĉu s Balkana. Tako nešto bi se moţda moglo tvrditi kad bismo bili sigurni da te Slavene tako nazivaju tek izvori od X. st. pa dalje, odnosno kada bismo znali da ih tako nisu nazivali i svi raniji izvori.

62

”10. La Thrace, a l‟est de la Dalmatie, pres de la Sarmatie, commence du fleuve Tarus jusqu‟ au Danube. Il y a cinq petits pays, et d‟autres comme Vérumus et Dardania qui est Tetrapoli. Il a du côté du midi la Thrace propre et du côté arctique le grand pays de Dacie, habitation des Sclavines, qui forment 25 races; le pays tomba au pouvoir des Goths, venus de l‟île de Scania (ou Scandia) qui est l´Hoemius des Germains. Mais les Sclavines passerent le fleuve Tanaïs et s‟emparerent des autres pays de la Thrace et de la Macédoine, et ils allerent dans l‟Achaïte et la Dalmatie. Les armées de Thrace étaient composées de Tantalides, Sardiens, Sicilidiens, etc. Il y a deux montagnes et un fleuve, le Danube, lequel se divise en six affluents, et forme un lac et une île du nom de Peuce. (Dans cette île habite Aspar-Hroug, fils de Khoubraâtha, fugitif des Chasuari, du mont des Bulgares, qui chassa les Avares et demeura la.) C‟est a la Thrace qu‟appartient Constantinople, ville délicieuse, a l‟entré du détroit du Pont, qui s‟appelle Bosphore de Thrace. A vingt milles de Constantinople il y a la ville Heraclea, ou se trouve le Théâtre qui est une des sept merveilles du monde; d‟ici vers le nord, jusqu‟ a Rome, il y a 200 milles.” 67 Doseljenje tih Slavena, prema navedenom izvoru, moţe se datirati u doba gotskog osvajanja Dacije. Goti su poĉeli upadati na teritorij donjeg Dunava od g. 238. a Daciju su oni potpuno osvojili oko g. 270. 68 Povijesno je utvrĊena ĉinjenica da su prastanovnici Dacije pred Gotima napuštali Daciju i selili na Balkan. “ Kada su Goti sredinom druge polovine III vijeka došli na donji Dunav, rimski car Aurelijan je ubrzo uvidio da Dakiju ne moţe da brani, pa je na osnovu podataka koje nam je ostavio rimski pisac s kraja III vijeka Flavijus Vopiskus napustio Dakiju i cio rimski elemenat prebacio na desnu stranu Dunava u današnju Srbiju i Bugarsku, gdje je, kao uspomenu na staru Daciju stvorio novu provinciju, zvanu Dacia nova ili Dacia ripensis. To je bilo 272. godine naše ere.” 69 Iz te Geografije je oĉito da Slaveni koji su pobjegli pred Gotima nisu bili Goti. Iz predjela oko Dunava eventualno se slavensko ime moglo širiti na sve susjedne prostore, 70 pa tako i meĊu 67

Geographie de Moise de Corene. Prijevod s armenskog na francuski: Arsene Soukry, Venecija, 1881, s. 20-21.

68

Herwig Wolfram, Die Goten. Verlag C. H. Beck, München, 1990, s. 365; Piergiuseppe Scardigli, Die Goten Sprache und Kultur. Verlag C. H. Beck, München, 1973, s. 60,116; Suzanne Teillet, Des Goths a la nation gothique. Ed. Les Belles Lettres, Paris, 1984, s. 22, 41.

69 70

Vukĉević, Etimologija.., ibid., s. 319 - 320. I arheološki nalazi potvrĊuju prapostojbinu Slavena s obje strane Dunava. “Ne pomišljamo da Dunav poveţemo sa svojom postojbinom, sa svojom vekovnom istorijom. A Sloveni su moţda upravo sa Dunava, iz Panonskog basena, naselili prostore srednje, istoĉne i juţne Evrope. Teško je objasniti kako je došlo do te praznine u našoj svesti,

63

puĉanstvo Balkana, koje su ranije njihovi susjedi nazivali raznim zajedniĉkim imenima prema njihovu smještaju ( Venetima, Ilirima, Traĉanima). Masovno slaveniziranje Balkana kroz tzv. seobu Slavena je nezamislivo „ Trotz dieser Übereinstimmungen ist das Bild eines slawischen Volkes oder einer slawischen Völkerfamilie des Frühmittelalters, das sich daraus zu ergeben scheint, bereits eine Abstraktion. So brauchbar es sich erwiesen hat, kann es zu falschen Schlüssen und Fragestellungen führen (die dann etwa im Streit zwischen ungarischen und tschechoswlowakischen Archäologen münden, wie slawisch oder awarisch die awarenzeitliche Bevölkerund der Südslowakei war). Eine rein ethnische Betrachtungsweise kann kaum erklären, vieso halb Europa in relativ kurzer Zeit slawisiert wurde. Den germanischen Eroberern glückte es durch ihre spektakulären. Unternehmungen schließblich nur, die ´Germania´ um einige hundert Kilometer nach Südosten zu verschieben. Selbst das römische Imperium konnte in einen halben Jahrtausend gerade die Westhälfte seines Machtbereiches romanisieren. Die Slawisierung hatte in wenigen Generationen einen nachhaltigeren Erfolg.Das ist mit dem vertrauten Modell der Völkerwanderung kaum mehr zu erklären. Die slawische ´Kulturrevolution´ erschöpfte sich nicht in der ´Landnahme´eines Volkes, das von den Dnjepr-Sümpfen aus von riesigen menschenleeren Gebieten Besitz ergriff: auch wenn es in ihrem Verlauf offensichtlich zu großen Bevölkerungsbewegungen kam.“71 Doseljeni ratnici „Sklavi“ formirali su vlast u politiĉkim jedinicama u kojima su oni obuhvatili i starosjeditelje. Strani izvori su svim tim starosjediteljima prema nazivu doseljenih Sklava nametnuli njima do tada nepoznato slavensko ime. 72 Nemoguće je zamisliti da se u V., VI. i VII. st. odjednom pojavio do tada nepoznati narod „Slavena“, koji je bio tako mnogobrojan da je, izmeĊu ostaloga, osvojio cijeli Balkan i velike dijelove Europe. 73 Mi stvarno ne uprkos istorijskim podacima...Tako smo postepeno napustili obale Dunava, prebacivši postojbinu u nekakve zakarpatske moĉvare i šume.” (Milica i ĐorĊe Janković, Sloveni u Jugoslovenskom podunavlju. Ed. Muzej grada Beograda, Beograd, 1990, s. 7). 71

Walter Pohl, Die Awaren. Verlag Beck, München, 1988, s. 95.

72

Perzijanci su Helene nazivali po najbliţem grĉkom plemenu Jonjanima, a Rimljani su ih zvali Graeci po imenu najbliţeg plemena u Epiru. (Kuzmić, Povijesne crtice, ibid., s. 220).

73

“Nemogoĉe je, dabi bilo ljudstvo, ki je bilo „do pribl. Leta 400 po Kr.‟ sploh neznano in na najniţji kulturni stopnji v tedanji Evropi, v poldrugem stoletju zavzelo pol Evrope, od Italije do Urala in od Labe do vrat Soluna, ter pri tem popolnoma uniĉilo ali asimiliralo vsaj dve desetine moĉnih in kulturno višje stojeĉih narodov, ki so cela stoletja igrali na tem prostoru veliko vlogo, od Vandalov in Hunov do Sarmatov, Skitov, Dakijcev,

64

znamo koje sve etniĉke grupe izvori razumijevaju pod slavenskim imenom, a ne znamo ni da li su ti koje nazivamo Slaveni uopće govorili praslavenskim jezikom. Ti su doseljenici pod slavenskim imenom na Balkanu prihvatili prevladavajući jezik starosjedilaca, koji se po imenu doseljenika nazvao slavenskim. Papa Ivan VIII. javlja koncem 873. “slavenskom” knezu Mutimiru da je u panonskoj dijecezi posvećen biskup i da se sada moţe predati njegovoj pastirskoj brizi uz napomenu:” Savjetujemo te, da poradiš koliko moţeš, kako ćeš se po primjeru tvojih starih vratiti panonskoj dijecezi”. 74 Šišić toĉno interpretira papino mišljenje u smislu da papa narod slavenskog kneza Mutimira smatra autohtonim. Protiv Šišićeva mišljenja ustao je jedino R. Katiĉić s obrazloţenjem da bi najprije trebalo znati tko je bio knez Mutimir i gdje je vladao, te da “Ivan VIII. nije mogao pomišljati ni na kakav nepomućeni kontinuitet crkvenoga ţivota u Panoniji”. 75 To obrazloţenje je krajnje neozbiljno jer iz papina pisma nedvojbeno proizlazi da je Mutimir slavenski knez, da se radi o Sklavima vezanim uz dijecezu Panonije i da nije primaran kontinuitet panonske crkvene organizacije izmeĊu kraja VI. i druge polovine IX. st., već da je najvaţnije da u tom razdoblju staro stanovništvo kako potvrĊuju izvori i arheološki nalazi nije istrijebljeno. Da su današnji Slaveni autohtoni na teritoriju Panonije i Dalmacije, proizlazi i iz pisma pape Ivana X. koje je 925. uputio hrvatskom kralju Tomislavu, zahumskom knezu Mihajlu, ĉitavu kleru i narodu. Papa Ivan X. izmeĊu ostaloga piše: "Ta, tko sumnja da su kraljevstva Slavena spomenuta u poĉecima apostolske i opće Crkve, kada su od kolijevke primila hranu propovijedanja apostolske Crkve s majĉinim mlijekom, kao što su Sasi u novo vrijeme od našega prethodnika blaţene uspomene pape Grgura nauk kao i naobrazbu na onom, dakako, jeziku na kojem je njihova majka apostolska Crkva bila okrunjena.“ (“Quis enim ambigit, Sclauinorum regna in primitiis apostolicae et universalis ecclesiae esse commemorata? cum a cunabulis escam praedicationis apostolicae ecclesiae perceperunt cum late Herulov, Markomanov in Kvadov. Zdrava pamet nam pove, da ni mogoĉe, da bi se bilo vzelo tako številno ljudstvo, kot so morali biti ti „Slovani‟, kar naenkrat takorekoĉ in niĉ, v niĉ pa bi bilo izginilo na desetine drugih ljudstev s Sarmati in Skiti vred, ki so imeli za seboj tako dolgo ir, bojevito zgodovino. Resnica je paĉ ta, da so „Slovani‟ nastali prav iz teh ljudstev in zlasti iz Sarmatov, Dakijcev, ki so prebivali okrog Karpatov, a so jim Rimljani uniĉili drţavo in vodilno plast, in Skitov.” (Franc Jeza, Skandinavski izvor Slovencev Etnografsko- jezikoslovna in zgodovinska študija. Samozaloţba, Trst, 1967, s. 227.) 74

75

Usp. Raĉki, Doc., ibid., s. 367-368; Šišić, Povijest Hrvata, ibid., s. 398. Šišić u tome tekstu bez pokušaja dokazivanja pretpostavlja da je Mutimir bio srpski vladar. Katiĉić, Uz poĉetke, ibid., s. 88.

65

carniss...“).76Ĉinjenica je, da u hrvatskoj historiografiji (do Katiĉićeva sugeriranja da rijeĉ “in primitiis” 77u ovom kontekstu nema vremensko znaĉenje), nitko nije pokušao zanijekati kako papa Ivan X. Slavene smatra starosjediteljima u rimskoj Dalmaciji. 78 Kukuljević je već u XIX. stoljeću istaknuo kako je Sveta stolica nazvala “Slovjene prvimi ili najosebujnijimi sinovi sv. stolice rimske, spominjući ujedno, kako Slovjeni od prvoga poĉetka vjere Isusove pripadahu apostolskoj i sveobćoj crkvi”. 79 Iz toga navoda proizlazi slijedeće: Kraljevstva Slavena odnose se na više ili politiĉkih ili etniĉkih ili teritorijalnih zajednica, koje su postojali u poĉecima Crkve, dakle, već u prvomu stoljeću poslije Krista. Ta slavenska kraljevstva spomenuta su u poĉecima apostolske i opće Crkve a to se moţe odnositi samo na spomene u Svetom pismu. Naime u Svetom pismu stoji da 76

Diplomatiĉni zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Uredio Marko Kostrenĉić, sakupili i obradili Jakov Stipišić i Miljen Šamšalović, sv I., ed. JAZU, Zagreb, 1967, s. 33-35.Ovo pismo u Šišićevu izdanju je vjernije izvorniku. Usp. F. Šišić, Priruĉnik izvora hrvatske historije. Zagreb, 1914, s. 216.

77

R. Katiĉić, Methodii doctrina. Slovo (Zagreb), sv. 36 za 1986., s.11-44. Sav Katiĉićev trud oko obrazloţenja vlastitoga shvaćanja rijeći “in primitie” nije naišao na opće prihvaćanje, kako je vidljivo iz pisanja Vladimira Košćaka u njegovoj studiji Dolazak Hrvata. Historijski zbornik, sv. 40, 1987, s. 362.

78

U to papino mišljenje malo je tko ozbiljan sumnjao sve do druge polovice prošloga stoljeća. MeĊutim, i u toj drugoj polovici XIX. st. nastavila je postojati "autohtonistiĉka" škola u historiografiji, ĉiji je najpoznatiji predstavnik Eduard Boguslawski, koji je o toj tematici napisao više nezaobilaznih djela. Stjepan Radić je prvi u Hrvata predstavio u opširnom osvrtu te knjige hrvatskoj javnosti. (Usp. S. Radić, Poljski pisac slavenske povijesti. Hrvatsko kolo, Zagreb, 1908., sv. 447-456.) Boguslawski je u svojim djelima naveo veliki broj toponima i hidronima koji i u latinskom prijevodu oĉituju slavensko podrijetlo. Slaveni su po Boguslawskom autohtoni na cijelom podruĉju koje su drţali u doba Karla Velikoga. Pradomovina Slavena u prapovijesti je u prvom redu tzv. Ilirija, iz koje su išle seobe prema sjeveru, odnosno na drugu stranu Dunava i oko Karpata. U pradomovini Slaveni su ţivjeli pod drugim imenima, od kojih je najpoznatije bilo Veneti. Na današnjem hrvatskom teritoriju oni su govorili ĉakavštinom i kajkavštinom. Boguslawski je izvrsno poznavao interdisciplinarne znanosti tako da i danas najveći dio njegovih podataka iz kojih je izvlaĉio zakljuĉke ostaje na snazi. Zato je i mogao pisati da se mjesto znanosti u Miklošića oĉituje fantazija, u Jagića puko pretpostavljanje, u Brücknera površnost itd. Prema njegovu mišljenju Miklošić, Jagić, Brückner, Maretić, Krek i drugi nisu bili nikakvi povjesniĉari, a nisu poznavali arheologiju, etnografiju, sociologiju i druge znanosti, bez ĉije sinteze se nije moglo stvarati zakljuĉke. Njihovo pisanje je prema Boguslawskom ĉesto djetinjasto. (E. Boguslawski, Einführung in die Geschichte der Slaven. Ed. H. Costenoble, Jena, 1904. 90, 105, 111). Boguslawski je još jednu knjigu o toj problematici objavio u njemaĉkom prijevodu pod naslovom "Methode und Hilfsmittel der Erforschung der vorhistorischen Zeit in der Vergangenheit der Slaven" (Berlin, 1902.).

79

I. Kukuljević, Naši vladaoci i njihove krune. Rad JAZU, knj. LXX za 1884., s. 27.

66

je apostol Pavao širio evanĊelje do Ilirika (Rim 15,19), a da je njegov bliski suradnik Tito išao u Dalmaciju (2 Tim 4,10). Iz smisla papinih rijeĉi proizlazi da su slavenska kraljevstva primila hranu propovijedanja, tj. da se u njima evanĊelje propovijedalo u samim poĉecima rimske Crkve. MeĊutim, papa ne tvrdi da su se ta kraljevstva i pokrstila u poĉecima Crkve, kako su to mnogi krivo tumaĉili u hrvatskoj historiografiji. Izraz "in primitie" u tom kontekstu ima samo vremensko znaĉenje "u poĉetku"80 Prema tome papi dalmatinski su Slaveni (bez obzira kako su njihovi preci ranije nazivani) od svojih poĉetaka, od kolijevke ("a cunabulis") primili propovijedanje Crkve, za razliku od Sasa kojima se to propovijedanje dogodilo u novo vrijeme, dakle znatno kasnije nego se to dogodilo Slavenima iz toga pisma. Zbog toga su dalmatinski Slaveni "specialissimi filii" Crkve. Papa nigdje nije naveo da su ti Slaveni jedini "specialissimi filii", jer je znao da se u Italiji, Grĉkoj i Maloj Aziji takoĊer propovijedalo kršćanstvo od apostolskih vremena. Iz svega navedenog oĉito je kako papa misli da su stanovnici Dalmacije i Panonije u prvoj polovici X. st. izravni potomci starosjeditelja iz I. stoljeća.81 Navod o apostolskoj Crkvi znaĉi u crkvenoj terminologiji samo to da su se rimski pape smatrali nasljednicima apostola, koji su bili u poĉecima rimske, a ne neke druge Crkve. Stoljećima je od pape Ivana X., a posebno od Nestora do Katanĉića prevladavalo mišljenje da su Slaveni autohtoni na podunavsko-balkanskom

80 81

Usp. V.Košćak, Dolazak Hrvata, ibid.,s. 362. I neki hrvatski znanstvenici u drugoj polovici prošlog stoljeća vjerovali su da su Slaveni u Panoniji stanovali u najstarije historiĉko vrijeme, o ĉemu svjedoĉe prema Kukuljeviću "ne samo najstariji slovjenski pisci, nego takoĊer mnoga prastara imena panonskih gora, rieka, miesta i osoba, koje samo u slovjenskom jeziku imadu svoj korjen i pravo znamenovanje". Kukuljević istiĉe da se svi okupatori koji su dolazili iza Rimljana na naš teritorij (Sarmati, Markomani, Kvadi, Goti, Vandali, Gepidi, Huni, Langobardi, Obri i dr.) zajedno s predrimskim Keltima mogu smatrati samo za prolazne stanovnike koji nisu uništili prvobitni narod. On nabraja nazive starih panonskih plemena, kako ih navode stari pisci, i siguran je u njihov kontinuitet do svoga vremena pa tako u Kolapijanima vidi Pokupĉane, u Breucima današnje Brajce (oko Karlovca, Ozlja i Ribnika), u Segestanima Segetćane oko Siska, u Oderiatima Odrane itd. Kukuljević posebno istiĉe da nisu krajem V. i poĉetkom VI. st. goleme mase Slavena odjednom mogle doseliti "kao da su niknule iz zemlje" i da se to ne moţe protumaĉiti drukĉije nego da su autohtoni i da "odavna postojano sjedjahu sakriveni pod tuĊimi imeni". I njemu je jasno da je jedan od naziva za Slavene bio Veneti-Venedi-Vendi. (Ivan Kukuljević Sakcinski, Panonija rimska. Rad JAZU, 1873. sv. 23, 100-103).

67

prostoru. Zastupnici toga mišljenja rado su se pozivali na Plinijev spomen naroda pod nazivom „Arivati“ kojega on smješta u Panoniju. 82 Iz navedenih vjerodostojnih izvora (pisama pape Ivana VIII. i pape Ivana X.) jasno proizlazi svakome, tko ne ţeli falsificirati latinski jezik ili biti zlonamjeran, da su stanovnici rimske Dalmacije i Panonije u IX. i X. st. potomci starosjeditelja iz I. st. U navedenim pokrajinama autohtono stanovništvo prevladava u tolikoj mjeri da doseljavanje manjih ratniĉkih skupina sa sjevera citirane papinske isprave s pravom tretiraju kao zanemarive. Prostor provincije Dalmacije bio je relativno golem tako da su doseljenici mogli zauzeti samo jedan, i to najvjerojatnije njezin pograniĉni dio iz kojeg su se povremeno mogli širiti u druge dijelove. UtvrĊeno je da nije cijeli Balkanski poluotok bio razdijeljen na Sklavinije. 83 Sklavini su doselili kao malobrojne ratniĉke druţine i zato u dosadanjoj historiografiji nije rješen problem kako su u toj Dalmaciji i na Balkanu odjednom nastale velike slavenske mase. Da se to objasni izmislile su se razne pretpostavke kao na primjer da je bila posebna seoba Slavena, neovisna od doseljenja Hrvata i Srba. “A ipak ta „ĉinjenica‟ navodne slavenske masovne naseobe rimske Dalmacije prije doseobe Hrvata u stvari je samo više ili manje vjerojatna pretpostavka, koja u stvari nema gotovo nikakve potvrde ni u suvremenim, ni u kasnijim pisanim izvorima, kao ni u arheološkim nalazima... Povijesna metodologija zahtijeva da konstatiramo ĉinjenicu o nepostojanju suvremenih pisanih izvora o slavenskoj seobi iz Panonije u Dalmaciju prvih decenija VII. stoljeća. Ovu prazninu u pisanim historijskim vrelima u vezi s pretpostavkom o slavenskom naseljavanju na tlu Dalmacije ne mogu popuniti ni dosadašnji rezultati arheoloških iskapanja. Prisustvo Avara, o ĉijoj provali i zaposjedanju Dalmacije takoĊer nema spomena ni u bizantskim ni u zapadnim suvremenim izvorima...Ukratko, prema vijestima koje pruţaju historijski izvori, odnosno na temelju pomanjkanja ikakvih vijesti o doseobi Slavena u Dalmaciju potkraj VI. i na poĉetku VII. st. (samostalno ili s Avarima), mislim da moţemo s pravom pretpostaviti kako Slaveni ili uopće nijesu prije Hrvata naselili Dalmaciju, ili je njihov broj bio tako neznatan da o njihovoj doseobi i njihovu navodnom uĉešću u borbama s Avarima nije ostao nikakav trag ni u hrvatskoj narodnoj tradiciji, ni u starim historiografskim djelima.” 84 82

83 84

„Nezna se pravo za obitališće Arivata, po imenu toli srodnih današnjim Hrvatom.“ (Kukuljević, Panonija rimska, ibid., s. 103.). I Ruţić istiĉe kako Plinije spominje panonsko pleme Arivati. ( „Arvate , kako i danas u Slavoniji i Dalmaciji Hrvate zovu“.) Ruţić, ibid., s. 14. Antoljak, Unsere Sklavinien, ibid., s. Benedikta Zelić-Buĉan, Takozvana prva slavenska seoba u Dalmaciju - ĉinjenica ili pretpostavka? Marulić, Zagreb, XVI/ 1983, 6, 613-617.

68

Preispitivanje arheoloških nalaza stanovništva u rimskoj Dalmaciji.85

potvrĊuje

ţivljenje u većini istog

Da se tijekom antiĉkoga i ranoga srednjovjekovnog razdoblja stvarno nije dogodila neka veća “seoba” slavenskih naroda s europskog sjevera na balkansko-dalmatinski jug, nedvojbeno dokazuje i postojanje nepromijenjene jezgre istoga antropološkog tipa od ţeljeznog doba do dolaska Turaka na navedenom prostoru. Eventualno doseljavanje bilo kojega novoga etniĉkog elementa (na primjer Avara) u unutrašnjost Balkana, a posebno na teritorij Liburna, Dalmata i Japoda bilo je malobrojno kada nije moglo promijeniti antropološku strukturu starosjeditelja. Taj neznatan broj doseljenika morao je s vremenom prihvatiti jezik starosjeditelja, a to je onaj kojim se i danas govori na istim prostorima. Kontinuitet se odrţao i njega su omogućili upravo starosjedioci, koji nisu bili uništeni. ”Weil die bisherige historische Interpretation der spärlichen literarischen Überlieferung zur Ansicht gekommen ist, dass eine massive slawische Kolonisation der Ostalpengebiete bereits am Ende des 6. Jahrhunderts voll im Gange war, neigt man zur Ansicht, dass die Vernichtung der beschriebenen Siedlungen von den Slawen verursacht wurde. Archäologischerseits fehlt jedoch der Beweis dafür... Zusammenfassend soll daraus gefolgert werden, dass von einer totalen Vernichtung des städtischen Lebens durch Juthungen, Vandalen, Hunnen, Gepiden, Goten, Slawen und andere Völker nicht gesprochen werden kann. Wo es zur totalen Vernichtung kamm - z. B. im nordmösischen Landstrich und in Sirmien -, handelte es sich um kriegsbedingte Ereignisse. Ferner soll daraus gefolgert werden, dass die Organisation der alten wie der neugegründeten Städte und Kastelle in einer der spätantiken Lebensform ähnlichen Weise noch über das Jahr 600 hinaus weiter fortbestand. Diese Annahme legt besonders das Weiterleben antiker Ortsbezeichnungen nahe. Toponomastische Angaben zeigen, dass viele Namen in direktem Kontakt zwischen der alten und der neuen Bevölkerung übernommen wurden. Diese Feststellung ist um so wichtiger, als die Slawen in den Westbalkanländern

85

ĐorĊe Janković u pismu koje mi je uputio iz Beograda 16. listopada 1990. piše kako je u posljednje vrijeme sklon vjerovanju da “su Sloveni ţiveli u rimskoj provinciji Dalmaciji”. On to obrazlaţe ovako: “To bi mogli da potvrĊuju neki nalazi iz istoĉnih delova provincije...Jednog dana, neko će se pozabaviti ozbiljnije nalazima iz nekropola i gradina rimskog doba. U svakom sluĉaju, to su nalazi II-III stoleća, veoma sliĉni istovremenim slovenskim kulturama van Balkana. TakoĊe, vrlo je uoĉljivo da grnĉarija Istre i delova Italije, odnosno Venetie, još u rimsko doba veoma liĉi na slovensku grnĉariju npr. IX.- X stoleća. Dugo sam bio ubeĊen da su kolege pogrešile u datiranju... Zatim, u Puli je iskopavano manje groblje sa urnama, opredeljeno kao gvozdenodobno. Meni veoma liĉi na slovensko VI-VII stoleće.”

69

und in den Ostalpen fast bis zum 9. Jahrhundert archäologisch kaum mit Sicherheit nachzuweisen sind.”86 Iznenadnu pojavu slavenskog imena moguće je shvatiti samo kroz ĉinjenicu da se pod Sklavima, Sklavinima, Sklaboima i Sklabenoima zapoĉelo razumijevati i starosjedilaĉko stanovništvo, koje je ranije na istim prostorima bilo poznato pod drugim, posebnim ili skupnim imenima. Jedno od skupnih imena za Slavene bilo je venetsko. Da su Veneti bili narodi koji su kasnije nazvani Slaveni potvrĊuje i njemaĉki naziv “Wenden (Windische)” kao sinonim za slavensko ime. U izvoru poznatom kao “Tabula Peuntingeriana” Veneti se spominju dva puta, a posebno je vaţno da ih taj izvor locira i uz Dunav.87 Prema tom izvoru Veneti (Slaveni) nastanjivali su u III. st. prostor izmedju Dunava i Dnjestra. 88 Naziv Veneti mogao je u nekih autora (na primjer u Tacita) biti oznaka i za polietniĉke skupine, ali se on gotovo u svih autora prvenstveno odnosi na Slavene, a od VI. stoljeća Veneti su sigurno oznaka za Slavene.89 Jordanes već god. 552. potvrĊuje, što je od izvanredne vaţnosti, da su narodi, koji se pod zajedniĉkim imenom Sklavina spominju tek od VI. st., postojali i prije, ali pod drugim imenom. On u djelu De Getarum sive Gothorum origine et rebus gestis (p. V. ) kao Sklavine smatra i narode koje nazivaju Winidi i Anti. U istom djelu dalje ( p. XXIII) narode koje je nazvao Winidi piše Veneti, a koji se prema njemu pojavljuju pod imenom Veneta, Anta i Sklavina.90Iz toga izvora jasno proizlazi da se ranije Sklavine nazivalo i Venetima. Jordanes opisujući Venete spominje i predjele u kojima oni obitavaju. „Quorum nomina licet nunc per varias familias et loca mutentur; principaliter tamen Sclavini et Antes nominantur. Sclavini a Civitate nova et Sclavino Rumunnensi, et lacu qui appellatur Musianus, usque ad Danastrum, et in Boream Viscla tenus commorantur: hi paludes sylvasque pro civitatibus habent. Antes vero, qui sunt eorum fortissimi, qui ad Ponticum mare curvantur, a Danastro extenduntur usque ad Danubium, quae flumina multis mansionibus ab invicem absunt.“ 91 V. Sedov 86

Jaroslav Šašel, Opera selecta. Ed. Narodni muzej, Ljubljana, 1992, s. 762-763.

87

Usp.: Tabula Peuntingeriana Codex Vindobonensis 324. Kommentar Ekkehard Weber. Akademicshe Druck-u. Verlagsanstalt, Graz, 1976, s. 68+ karte.

88

V.V. Sedov, Oĉerki po aheologii Slavjan. Institut arheologije Ruske akademije nauka, Moskva, 1994, s. 6.

89

”Sklavinen und Venethi/Veneti sind diejenigen eindeutig slavischen Völkernamen des 6. Jh., deren Spuren in das Dunkel Osteuropas zurückzuverfolgen die Wissenschaft seit mehr als anderthalb Jahrhunderten sich bemüht.” (Goehrke, ibid., s. 59).

90

Elio Bartolini, I Barbari - Testi dei secoli IV-XI scelti, tradotti e commentati. Ed. Longanesi, Milano, 1982, s. 442-445, 484.

91

Bartolini, ibid., s. 444-445.

70

na temelju posebnih historiografskih istraţivanja drugih autora zakljuĉuje da Jordan navodi kako puĉanstvo, koje se naziva Sklavima u VI. st. obitava izmeĊu rijeke Save i Osijeka na jugozapadu, Visle na sjeveru i Dnjestra na istoku.92 Jordanesov spis De origine actibusque Getarum (nastao sredinom VI. st.) stvarno je izvadak iz jednog Kasiodorova (Flavius Magnus Aurelius Cassiodorus) djela. Cassiodorus je ţivio i pisao u prvoj polovici VI. st. što znaĉi da je tada ţivjelo puĉanstvo, koje se nazivalo Sklavinima uzduţ Save do oko Osijeka. Ne navodi se od kada ti Sklavini na tom prostoru ţive, ali proizlazi da su oni tu nastanjeni sigurno prije kraja V. st. 93 U djelu Vita s. Columbani (koje je napisao nasljednik svetog Kolumbana opat Jona Bobbiensis) nalazi se i navod: “ Venetiorum qui et Sclavi dicuntur.”94I taj izvor nedvojbeno potvrĊuje da su se i u prvoj polovici VII. stoljeća pod imenom Sklavi podrazumijevali Veneti, a to je jedno od najstarijih slavenskih imena na balkansko-podunavskom i europskom prostoru. Pet „slavenskih“ plemena („gentes“), koji su u ratniĉkim pothvatima prodirali na Balkan izmeĊu 614. i 616. g. nose ova imena: Drogubiten, Sagudaten, Belegeziten, Baiuniten i Berziten 95 t.j. Droguviti, Sagudati, Velegeziti, Vajuniti i Verziti.96 Navedene etnonime uza sve dosadanje pokušaje nije nitko uspio uvjerljivo protumaĉiti slavenskom etimologijom. 97

92

Sedov, ibid., s. 117-118.

93

Jordanesove informacije temelje se na izgubljenoj Kasiodorovoj Povijesti Gota „ napisanoj poĉetkom VI. st., pa one većinom prikazuju povijesno stanje s kraja V. stoljeća“. ( Miroslav Brandt, Povijest Rusije u srednjem vijeku. Liber, Zagreb, 1981, s. 9.

94

H. Wolfram-Andreas Kusternig-Herbert Haupt, Quellen zur Geschichte des 7.und 8. Jahrhunderts. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1994, s. 488.

95 96

97

H. Kunstmann, Die Slaven. Steiner Verlag, Stuttgart, 1996, s. 120-121. (Franjo Barisić- Mila Rajković-Bariša Krekić- Lidija Tomić /uredili/), Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Tom I., SAN, Beograd, 1955, s. 186-187. Usp. Kunstmann, ibid., s. 120-125; Vizantiski izvori..., ibid., s. 186-190.

71

72

II. ANTROPOLOŠKI I DRUGI DOKAZI KONTINUITETA AUTOHTONOSTI

Prvobitni su Slaveni ţivjeli na prostorima koji su bili veći od onih u koje ih smješta moderna historiografija, a razlikovali su se izmeĊu sebe u kulturnom, a donekle i u antropološkom smislu. Svi oni povjesniĉari koji pretke današnjih Slavena smještaju samo na odreĊeni zemljopisni prostor i shvaćaju ih kao jedinstveni kulturni i antropološki tip dovode sebe u nemogućnost da objasne bilo koji temeljni problem slavenske problematike. Ĉinjenica je da svi pokušaji arheološki utvrĊivati Sklavine, odnosno Venete i Ante ne zadovoljavaju. Datiranje “slavenske” keramike varira u raznih autora za više stoljeća, a u nekim podruĉjima, za koje se tvrdilo da su slavenska, utvrdilo se kako su pripadala polietniĉkim zajednicama. Historijska antropologija antropološke ostatke Slavena sa sigurnošću moţe datirati tek od VII. stoljeća pa dalje, a iz onoga što je do sada utvrĊeno oĉito je da nema jedinstvenoga antropološkog tipa u Slavena. 98 Problematiku doseljenja neautohtonog stanovništva na Balkan osobito su aktualizirala istraţivanja Branimira Bratanića. On je analizirao oraće sprave u Hrvata i zakljuĉio da su postojala dva nezavisna doseljenja na jug (Balkan). Bratanić dodaje da stanje u zapadnim i sjeverozapadnim hrvatskim krajevima daje osnov za mišljenje da je prvobitnih etniĉkih grupa, koje su doselile bilo više, a s tim u svezi napominje da je bilo „moţda i više susljednih seoba“. 99 Kod rasprostranjenosti nekih naziva Bratanić posebno istiĉe miješanje stanovništva u doba turskog vladanja, a to je stanovništvo sobom nosilo i svoje nazive. Ovaj autor upozorava na postojanje dvije vrste rala. Sredina balkanskog poluotoka ima poseban tip rala, koji je po svojim karakteristikama potpuno razliĉit od oblika rala, koji se javljaju zapadno i istoĉno od njega, a i ĉitava nomenklatura toga tipa potpuno se razlikuje od 98 99

Usp. C. Goehrke, ibid., s. 14-19, 68-80, 85-86. B. Bratanić, Uz problem doseljenja juţnih Slavena. Zbornik Radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1951, s. 245.

73

nomenklature drugih balkanskih rala. Bratanić taj tip naziva centralnim tipom. Naziv lemeš kod pluga zaprema najveći dio hrvatskih i slovenskih krajeva. Rala potpuno jednakog centralnog tipa nema nigdje drugdje na svijetu pa ni u blizini Balkana. Nomenklatura svih vrsti rala je potpuno slavenska. Ima niz detalja (znakova) koji spajaju alpska ( slovenska i njemaĉka) rala s centralnim balkanskim tipom rala. Treba ipak naglasiti da to nisu jedina podudaranja izmeĊu istoĉnih Alpa i centralnog Balkana. Bratanić istiĉe da ima kod oraćih sprava u ta dva podruĉja još nekih sliĉnosti, katkad i lakše uoĉljivih od onih koje je on nabrojio a koje sliĉnosti nisu poznate na zapadnom rubu balkanskog poluotoka, a i na istoĉnom rubu se nalaze tek iznimno. „Kao što i inaĉe slovenska (i sjeverno-kajkavska) pluţna nomenklatura većinom stoji bliţe nomenklaturi dinarskih štokavaca nego onoj susjednih ĉakavaca ( i juţ. kajkavaca) . Ovamo idu na pr. nazivi ruĉice, crtalo i kozlac (posljednjega nema kod Bugara).“100 Bratanić upozorava na veliku raširenost naziva ralnik i dodaje kako moţemo zakljuĉivati „po njemaĉkom nazivu arling, koji i po svojem obliku i po geografskom rasprostranjenu pokazuje s najvećom vjerojatnošću, da je postao od slovenskoga naziva, s ĉime se slaţu i njemaĉki istraţivaĉi...Kakogod bilo, sve, što znamo o slovenskim ralima, pokazuje više njihovo srodstvo s centralnim nego s rubnim tipovima rala na Balkanu. Dalje na sjeveru, u Donjoj Austriji, ima arl tipa Aa3 sa ţeljeznim lemešem na dugu dršku, koji sa svojim širokim krilima, svinutim u obliku krova, i kosim poloţajem (od plaza prema kozlacu) veoma podsjeća na kosu ‚dasku„ naših rala Aaa3. Još dalje se konstrukcija Aa3 s lemešem, koji je nasaĊen na poseban, koso postavljen komad drveta javlja i koda rala u Ĉeškoj, naroĉito u podruĉju rijeke Berounke. Vrlo je zanimljivo, da ta ĉeška rala imaju za lemeš naziv naradlnik, naradnik i sl. Dakle posve sliĉnu rijeĉ, kao naše raonik, dok se kod ĉeških rala druge vrste lemeš zove radlice. Imali bismo prema tomu niz uporišta, koja pokazuju sliĉnost i u konstrukciji i u nomenklaturi, na sjeverozapad sve do u Ĉešku. U drugim pravcima takvih sliĉnosti nema. Jedino, što moţemo iz toga zakljuĉiti, bilo bi, da je ona slavenska grupa, koja je na jug donijela ralo Aa3 i njegovu nomenklaturu, došla sa sjeverozapada, drţeći se na putu istoĉnih ogranaka Alpa... Dok se na taj naĉin bar neki tragovi, koji podsjećaju na ralo Aaa3 i njegovu nomenklaturu, dadu pratiti sve do srednje Ĉeške, dalje se i oni gube. Pojedinaĉni nazivi (kao raonik ili gredelj) i p o j e d i n e osobine rala Aaa3 nalaze se doduše i dalje: na istok, iza Karpata, do podruĉja ukrajinskog (pa i do ruskog) i na sjever do Meklemburga, ali kod rala sasvim drukĉijega tipa. Oraćih sprava, koje bi odgovarale k a o c j e l i n a bar donekle našem centralnom balkanskom 100

74

Bratanić, ibid., s. 242.

ralu (ĉetvorodjelna konstrukcija Aa3 i uz to lemeš, koji nije nataknut na plaz, nego na poseban kos dio), ondje više nema. No zato treba naglasiti, da su spomenute pojedinosti na tim udaljenijim podruĉjima ĉesto izrazitije i bliţe osobinama rala Aaa3, nego što je to kod više moderniziranih ĉeških i alpskih rala, štaviše, da su u mnogoĉemu najizrazitije još dalje, kod neslavenskih naroda Irana, Kavkaza i Skandinavije. Po svemu se ĉini, da je neki prototip našega rala Aaa3 nastao negdje na sjeveru i zapadu od Karpata miješanjem, dotiĉno meĊusobnim utjecajem, nekoliko razliĉnih tipova rala.“ 101 Bitna su Bratanićeva slijedeća utvrĊenja: „Prema tome imamo dvije vrste rala, potpuno razliĉne jedna od druge, ali s mogućnošću, da su obje slavenskoga podrijetla, Isto tako imamo dva potpuno razliĉna tipa ralske nomenklature, na karakteristiĉan naĉin vezana uz pojedine vrste rala...No u tom sluĉaju pokazuju ovako izrazite formalne i jeziĉne razlike, da ovdje imamo dva toliko diferencirana slavenska sloja, moţda upravo dvije vrste Slavena, koje bi se jedva mogle oznaĉiti kao dva ‚ne samo jeziĉno nego i etnografski blisko srodna elementa„ i onda, kad bi se radilo samo o razlikama kod oraćih sprava, na koje se zasad – u nedostatku drugih sigurnijih podataka – moramo ograniĉiti. Srodnost se ovdje oĉituje samo u općenitom slavenskom karakteru jezika obiju grupa, dok stvarni i leksiĉki materijal odluĉno upućuje na njihovu nekadašnju odvojenost i razliĉnu tradiciju, pa ne iskljuĉuje ni razliĉno podrijetlo. Geografski poloţaj tih dviju grupa na Balkanskom poluotoku teško se moţe dovesti u sklad s tezom o jednovremenom doseljenju svih Juţnih Slavena u jugoistoĉnu Evropu. Najprirodnije je zamisliti, da je slavenska grupa, kojoj pripada centralni tip rala i njegova nomenklatura, na Balkanu mlaĊa i da je svojim dolaskom razdvojila jednoliĉno podruĉje starije grupe ( s rubnim tipovima rala i njihovom nomenklaturom) na dva dijela. Za takvo shvaćanje govore i pojedinaĉne razasute potvrde za nazive rubnih tipova rala (lemeš, oje, brĊica, moţda i noge) na centralnom podruĉju i izuzetna pojava rala Aa1 usred toga podruĉja (Gruţa, moţda i ist. Bosna). Te izolirane toĉke treba jamaĉno drţati ostacima nekadašnjeg kontinuiranog raširenja starije slavenske etniĉke grupe, koju val novih doseljenika nije uspio potpuno potisnuti ili apsorbitati...Dotle bi bilo sve priliĉno jednostavno: imali bismo na Balkanskom poluotoku dvije seobe, dva etnografski, leksiĉki i vremenski razliĉna slavenska vala, od kojih bi stariji bio prekrio manje ili više jednoliĉno ĉitavo podruĉje od Jadrana do Crnoga mora (tomu sloju bi pripadalo ralo Aa1 i njegova nomenklatura), a mlaĊi bi – nosilac centralnog tipa rala i njegove nomenklature – došavši naknadno u sredinu poluotoka razdijelio taj stariji sloj na dva dijela. Da su bile dvije seobe, o tom, mislim, ne moţe biti sumnje po svemu, što je dosad reĉeno. Da su se te dvije seobe 101

Bratanić, ibid., s. 241-243.

75

izvršile upravo onako, kako je gore uzeto, nije doduše potpuno sigurno, ali je kudikamo najvjerojatnije. Pogled na kartu III daje nam i drugih podataka. Odatle se vidi, da se srednji i najveći dio raširenja rala Aaa3 dosta dobro podudara s podruĉjem štokavaca i to u prvom redu s prvotnim raširenjem štokavaca – jekavaca, kako ga je postavio Rešetar. Pri tom moţda nije bez znaĉenja, što se otok rala Aa1 i rubne nomenklature na najsjevernijem podruĉju rala Aaa3 u Srbiji toĉno poklapa s najjuţnijim izboĉkom štokavskoekavskoga dijalekta...Naprotiv su nemiješana podruĉja rubnih tipova rala i njihove nomenklature ograniĉena uglavnom na Bugare i hrvatske ĉakavce (ubrajajući ovamo i Hrvate u juţ. Italiji), dok se kod Makedonaca (i najistoĉnijih Srba) vidi miješanje i u leksiĉkom i u stvarnom pogledu. Oni ralskopluţni nazivi, koji se uţe veţu uz nomenklaturu rubnih tipova rala, na zapadu se javljaju uglavnom takoĊer kod ĉakavaca (isto tako i kod naseljenika u Gradišću-Burgenlandu), pa kod onih štokavaca, koji se nalaze zapadno od prvotne jekavske granice, u prvom redu kod ikavaca. Prema tome se ĉini, da su mlaĊu grupu slavenskih doseljenika na Balkanu saĉinjavali štokavci, i to jekavci. Ili moţda bolje reĉeno ta je grupa bila u jeziĉnom pogledu onaj sloj, iz kojega su se razvili štokavci-jekavci. Starija bi grupa naprotiv obuhvaćala u jeziĉnom smislu Bugare i onaj sloj, od kojega su postali ĉakavci, a bio je vjerojatno i podloga za postanak štokavaca-ikavaca. Ako je to ispravno, onda bi i naši glavni dijalekti pripadali dvama razliĉnim slavenskim slojevima na Balkanu.“102 Bratanićeva utvrĊenja se mogu tumaĉiti ne samo na naĉin kako on to radi. Posebni nazivi oraćih sprava na centralnom Balkanu potvrĊuju njegovo mišljenje o doseljenju posebnog puĉanstva na taj teritorij i to sa sjevera Europe. Ĉinjenica da je Balkan prije ovog doseljenja bio jedinstveno podruĉje oraće nomenklature ne dokazuje da je morala postojati i jedna velika prethodna seoba Slavena na Balkan. Mnogo je vjerojatnije da je najveći dio stanovništva na Balkanu bio autohton i da su svi slavenski nazivi oraćih sprava bili od prije seoba „Slavena“ te da su se oni seobama sa Balkana prenosili i na sjever Europe. Ovo mišljenje je tim uvjerljivije kada se zna da su doseljenici na jug bili ratnici koji su na novim prostorima u poljoprivredi mogli prihvatiti samo nazive od zateĉenog stanovništva. U svakom sluĉaju najvaţnije je prevladavanje navedene jedinstvene poljoprivredne nomenklature na najvećem dijelu hrvatskog teritorija, a posebno juţno od Save s cijelom srednjom i zapadnom Bosnom i zapadno od Neretve. Ova ĉinjenica takoĊer potvrĊuje da na ovom prostoru do poĉetka turske vladavine doseljavanja većeg broja stranih (neautohtonih) etniĉkih elemenata nije bilo. Vaţno je istaknuti i da je upotreba rala postojala na teritoriju rimske 102

76

Bratanić, ibid., s. 231-233.

Dalmacije već od prahistorije.“R a l o , ili najstariji i najjednostavniji p l u g, Iliri su upoznali u toku ţeljeznog doba i predali ga Hrvatima nakon doseljenja, pa se ono zadrţalo u nepromijenjenom obliku do danas. Kao što je poznato, drţi se da je keltskog podrijetla. Do prošlog rata, kako to pokazuje Bratanić bilo je u općoj upotrebi na kraškom podruĉju, naroĉito u obalnom pojasu. Uvijek jednako ima dva najjednostavnija drvena elementa: oje (gredelj) i ralicu (ruĉica) na kraj koje se nasaĊuje ţeljeni lemeš, poznat iz mnogih arheoloških nalazišta raznih razdoblja.“ 103 Uz Bratanićeva utvrĊenja korisno je napomenuti mišljenje Boguslawskog da su u Iliriji starosjeditelji govorili ĉakavštinom i kajkavštinom, a da su novodoseljeni na Balkan u postantiĉko doba donijeli štokavštinu.104 Da se tijekom antiĉkoga i ranoga srednjovjekovnog razdoblja stvarno nije dogodila neka veća „seoba“ slavenskih naroda s europskog sjevera na balkansko-dalmatinski jug nedvojbeno dokazuje postojanje nepromijenjene jezgre istoga antropološkog tipa od ţeljeznog doba do dolaska Turaka na navedenom prostoru. U historiografiji se upozoravalo na postojanje istoga antropološkog tipa u starosjeditelja i kasnijih stanovnika na podruĉju rimske Dalmacije. T. P. Vukanović istiĉe da antropološki tip u Slavena nije utvrĊen, i to zato što nema pouzdanih grobnih nalaza i zbog njihova ĉestih miješanja s drugim etniĉkim skupinama. On upozorava da je na temelju antropoloških prouĉavanja (G. Pilarića i drugih) utvrĊeno „da je brahikefalni elemenat bio zastupljen u ranosrednjovekovno doba; kao da je i danas to dominirajući fenotipski elemenat populacije tih zemalja.“ 105 Dominik Mandić iz antropološkog tipa današnjih Hrvata, kako Dinaraca tako i Mediteranaca, zakljuĉuje da je „veoma veliki broj“ starosjeditelja „u utvrdama i planinama preţivio seobe naroda i zaposjednuće Dalmacije i Ilirika“. 106 Prema Mikiću107, u bronĉano doba na Balkanskom je poluotoku došao do izraţaja proces brahikranizacije i usporedo s tim dinarizacije, tako da su 103

Šime Batović – Olga Oštrić, Tragovi ilirske kulturne baštine u narodnoj kulturi našeg primorskog podruĉja. Simpozijum: Predslavenski etniĉki elementi na Balkanu u etnogenezi juţnih Slovena. ANU BiH, Sarajevo, 1969, s. 269.

104

E. Boguslawski, Methode und Hilfsmittel der Erforschung der vorhistorischen Zeit in der Vergangenheit der Slaven. Verlag H. Costenoble, Berlin, 1902, s. 79.

105

Vukanović, Etnogeneza Juţnih Slovena. Vranjski glasnik, knj. X, Vranje, 1974, s. 34, 175.

106

D. Mandić, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Hrvatski povijesni institut, Rim, 1963, s. 92.

107

Ţivko Mikić sakupio je i znanstveno obradio sav postojeći antropološki materijal povijesnih perioda na podruĉju bivše Jugoslavije “zakljuĉno sa 1982. godinom”. Mikić je uz pomoć multivarijabilnih biostatistiĉkih metoda dobio sliku o antropološkoj strukturi i etnogenezi stanovništva od rimskog perioda do kasnog srednjeg vijeka. Kao temelj za tu

77

tada i etniĉke podjele na Balkanu poprimile pouzdane kriterije. “Sasvim globalno interpretirano, zapadni delovi su nastanjeni ilirskim, a istoĉni traĉkim etno-kulturnim grupacijama.” Tijekom ţeljeznog doba proces brahikranizacije, prema Mikiću, “a samim tim i dinarizacije”, još je jasnije došao do izraţaja, tako da se dinarski antropološki tip sa svojim varijetetima javlja na prostoru omeĊenu nalazištima kao što su npr. Donja Dolina, Glasinac, Jezerine, Magdalenska Gora. Mikić kaţe da je prihvatio uobiĉajene povijesne podatke, dakle i one koji se odnose na problematiku “seobe naroda”, pa je postavio pitanje kako se mogu navedeni rezultati interpretirati u kontekstu antropogeneze današnjih Slavena. Kao prvo, on je zakljuĉio da tim egzaktnim metodama izvedena usporedba morfometrijska analiza pokazuje da klasiĉna podjela Slavena na istoĉne, zapadne i juţne nije uvjetovana antropomorfološkim temeljem. “S druge strane, vrlo visoka homogenost srednjovekovnog slovenskog stanovništva ukazuje na isto antropogenetsko polazište navedenih grupa („prapostojbina Slovena‟), a što opet govori da su Sloveni vrlo dug vremenski period, u toku kojeg nije bilo većih proţimanja sa susednim populacijama, proveli u toj svojoj „matici‟, koja se po najnovijim rezultatima vezuje za geografski pojas koji na istoku dopire do srednjeg i donjeg Dnjepra, na severu do gornjeg toka Visle (ali ne izlazi na Baltik), na zapadu ne prelazi Odru, a na jugu do gornjeg i srednjeg toka juţnog Buga. Što se tiĉe jugoslovenskih serija u sklopu ostalih slovenskih, iz dendrograma se moţe zakljuĉiti da je velika razdvojenost i gotovo neznatna grupisanost rezultirala iz vrlo razliĉitog stepena asimilacije slovenskog i autohtonog stanovništva. I, pokazalo se upravo na tlu Jugoslavije, da su razlike unutar starosedelaĉkog stanovništva, koje nisu zanemarljive, dovele do lokalnog diferenciranja i srednjovekovnog slovenskog stanovništva.” Mikić u svojoj studiji posebno obrazlaţe sljedeće: “Za svih 27 srednjovekovnih serija (dendrogram 14) ne dobije se jasno grananje klastera, što opet znaĉi da se ne izdvajaju veće grupe stanovništva koje bi se mogle povezati bilo geografski bilo hronološki. MeĊutim, dva manja supklastera su primetna. Prvi ĉine serije Kranj (2), Bled 1948 (9), Dobraĉa (15), Ptuj 1946 (6), Grudine-Ĉipulić (14), Nin-Ţdrijac (13), Korita (3), a drugi Radolište (11), Sveti Erazmo (12), Vinĉa (18), Raška Gora (17), Viminacium - Nad lugom (20), Sombor (21) i Senta (27). Po antropomorfološkim karakteristikama, na prvom mestu po lobanjskim dimenzijama, prva grupa stanovništva sa tendencijom ka dolihokraniji studiju bile su mu na raspolaganju 42 individualnih kostura, od ĉega je on sam Mikić je imao na raspolaganju iz rimskog bivše Jugoslavije i brojem nešto bogatije prezentiraju predslovensko stanovništvo”.

78

antropološke serije s ukupno oko 5.000 obradio 17 serija s oko 2.000 individuuma. perioda šest antropološki obraĊenih serija iz serije ranog srednjeg vijeka “koje u osnovi

interpretirana je kao >germansko-slovenska<, dok je druga grupa interpretirana kao >slovensko-autohtonodinarska< sa jasnom brahikranom komponentom u svom bioantropološkom sadrţaju. Unutar samog supklastera odstojanja sliĉnosti ne prelaze koeficijent 0,400. Obuhvaćene serije delom pokazuju meĊusobne razlike. Posmatrajući ih antropotipološki, praktiĉno sve kombinacije osobina koje su opisane u tipološkoj klasifikaciji za Evropu zastupljene su u ovom spektru. Mongoloidne osobine su konstatovane samo u tragovima. Zapaţa se, izmeĊu ostalog, da serije sa nalazišta Vinĉa i Bled sadrţe najveći procenat dinarskog stanovništva u odnosu na ostale serije. Serija iz Vinĉe, koja sadrţi oko 850 antropološki obraĊenih individua, kao antropološki najveća serija na tlu Jugoslavije uopšte detaljno je i multivarijabilno analizirana. Rezultati analize (npr., dendrogram 4) razdvajaju autohtoni dinarski tip lobanja mnogo jasnije i pouzdanije nego što je to sluĉaj sa ostalim slovenskim grupama. Zbog toga je i formulisana hipoteza da je starosedelaĉko stanovništvo Jugoslavije samo delimiĉno slavizirano promenljivim modelima metizacije i razliĉito uslovljenim faktorima adaptacije, jer su se u karakteristiĉnom vremenskom razdoblju odrţale samostalne i genetski jednoobrazne grupacije autohtonog dinarskog stanovništva (kao, npr., Raška Gora, Pavlovac, Ugljevik, Kuline, Glavica, Novo Brdo, Viminacium - Nad lugom), u ĉijim nekropolama nisu konstatovani nosioci robusnog leptodolihomorfnog, uslovno reĉeno, slovenskog antropološkog tipa. U ovom kontekstu, svakako, treba podvući da je kod recentnog stanovništva Jugoslavije dinarski tip dominirajući antropološki tip i da predstavlja osnovnu komponentu bioantropološkog karaktera.” Mikić je rezultate cijeloga svog rada ovako sumirao: “Najranija stoleća nove ere nisu dovoljno bogata antropološkim nalazima, tako da se i rezultati izloţeni u tekstu mogu smatrati manje pouzdanim. MeĊutim, utvrĊeno je da do perioda slovenske ekspanzije vrednosti duţinsko-širinskog indeksa lobanja na teritoriji Jugoslavije dijahrono rastu, da bi u periodu samog slovenskog naseljavanja te iste vrednosti opadale. Ova ĉinjenica nikako ne bi mogla da se objasni migracijom novog kratkoglavog stanovništva u periodu srednjeg veka, pogotovu što posle pada vrednosti pomenutog indeksa u razdoblju slovenskog doseljavanja opet dolazi do njegovog porasta, koji vodi sve do recentnog stanovništva. Otuda bi verovatnije bilo pretpostaviti da su doliho i mezokrani Sloveni zahvaćeni jako forsiranim faktorima brahikranizacije (još uvek nedovoljno poznatim), koji su kod starosedelaĉkog stanovništva bili prisutni još od kasnog praistorijskog perioda. Zato i pored svake metodološke kritike dijagram 1 pouzdano pokazuje jedan realan trend porasta vrednosti ovog kljuĉnog lobanjskog indeksa. Nasuprot ovakvoj interpretaciji, mogla bi da se 79

postavi i alternativna hipoteza, tj. da antropološki obraĊene nekropole ne predstavljaju dovoljno reprezentativan uzorak ukupnog stanovništva, što bi, svakako, bila ekstremna hipoteza, koju bi bilo teško razumeti i dokazivati. Razlike na dijagramu ispoljene izmeĊu severnih i juţnih jugoslovenskih oblasti u sklopu brahikranizacionog procesa mogle bi da ocrtavaju i etnoistorijske razlike. Naime, severne jugoslovenske oblasti (iznad Save i Dunava) manje su brahikrane od juţnih, što moţe da bude posledica ĉinjenice da je germansko, avarsko i kasnije slovensko naseljavanje u ravniĉarskim oblastima bilo intenzivnije. Nasuprot ovakvoj situaciji, u juţnim planinskim oblastima udeo autohtonog stanovništva (dinarskog antropološkog tipa) u daljem antropo i etnogenetskom razvoju u pravcu recentnog stanovništva daleko je viši nego u prethodnom sluĉaju”. Bitna je Mikićeva konstatacija da do perioda “slovenske ekspanzije” vrijednosti duţinsko-širinskog indeksa lubanja na teritoriju nekadanje Jugoslavije dijakrono rastu da bi u periodu samog “slovenskog naseljavanja” te iste vrijednosti opadale. On je dalje istakao da se ta ĉinjenica nikako ne bi mogla razjasniti migracijom novoga kratkoglavog stanovništva u periodu srednjeg vijeka, pogotovu zato što je poslije pada vrijednosti spomenutog indeksa u razdoblju “slovenskog doseljavanja” opet došlo do njegova porasta, tj. do procesa brahikranizacije. To znaĉi, pod pretpostavkom da su se preci današnjih Slavena uistinu doselili, i to u razdoblju kad se to obiĉno datira, da ih je u odnosu spram starosjediteljima bio znatno manji broj. Da su ti doseljenici etniĉki prevladavali nad zateĉenim starosjediteljima, do daljnjeg nastavljanja procesa brahikranizacije ne bi uopće došlo. To takoĊer potvrĊuje mišljenje da se nikakve mase “Slavena” nisu doselile. Vaţno je naglasiti i Mikićevu konstataciju da je u juţnim planinskim podruĉjima udio autohtonog stanovništva dinarskoga antropološkog tipa u daljem antropo - i etnogenetskom razvoju u smjeru recentnog stanovništva mnogo veći nego u sjevernim podruĉjima (sjeverno od Save i Dunava), koja su manje brahikrana od drugih. Mikić naglašava da „recentno stanovništvo Jugoslavije spada u najbrahikanije uopšte“ i dodaje:“Signifikantan je samo jedan pad vrednosti duţinsko-širinskog indeksa lobanja u ranom srednjem veku (od 76,l na 75,4). On se svakako direktno vezuje za upliv dolihokranog stanovništva tokom velike seobe naroda i slovenske ekspanzije. U kasnom srednjem veku dolazi do naglog porasta indeksnih vrednosti koje se svojim prosekom pribliţavaju vrednostima recentnog stanovništva (preko 80,0)...Ono što je bitno za proces brahikranizacije, rezimirano, jeste da se on ne moţe objasniti migracijama kratkoglavog stanovništva poĉev od praistorije pa sve do srednjeg veka. Videlo se da seradio autohtonom procesu koji ima svoj finalni ishod u 80

antropološkom profilu recentnog stanovništva... Proces dinarizacije je svakako vremenski sinhron procesu brahikranizacije u unutrašnjosti Balkanskog poluostrva... Kako je ukratko već pomenuto, dinarski antropološki tip je na Balkanskom poluostrvu rezultirao iz procesa brahikranizacije... Proces dinarizacije je autohton bio antropološki proces, što se finalnim efektom konstatuje po antropološkom profilu savremenog stanovništva Srbije i Jugoslavije u celini...“ Mikić dodaje da „proces slavizacije“ ne moţe rješavati u raspravi o antropološkoj strukturi minulih populacija s teritorija Srbije, ali ipak konstatira:“Iz pregleda antropoloških tipova se videlo da Sloveni nisu bili ni antropološki homogeni ni antropološki unificirani. UtvrĊen je konglomerat tipova pored robustnog leptodolihomorfnog, za koji se smatralo da se iskljuĉivo vezuje za Slovene, kao što su varijante nordijskog, istoĉnoevropskog, paleoevropskog i sibirskog, i baltiĉkog antropološkog tipa.“108 Vaţno je napomenuti da Mikićeva antropološka istraţivanja nisu u suprotnosti sa starijim antropološkim zakljuĉivanjima, koja je svojedobno objavio Boguslawski. 109 Prema ispitivanjima antropologa Toldta iz 1912. g. antropološki materijal iz sjeverne Slovenije potvrĊuje da su na tom prostoru, za razliku od nalaza na Balkanu, lubanje izrazito dolihokefalne i mezokefalne. Istraţivanja Ţivka Mikića (koji se do sada u znanosti juţnih Slavena jedini profesionalno bavio antropologijom) potvrĊuju antropološki kontinuitet stanovništva na nekadanjem teritoriju rimske provincije Dalmacije. Mikićeva istraţivanja prihvaćaju se bez rezerve. Tako Ivan Rendić-Mioĉević zakljuĉuje: „Da smo mi potomci drevnih stanovnika Ilirika, dokazuju i istraţivanja Ţ. Mikića koji je primjenom najsuvremenijih metoda dokazao da postoji antropološki kontinuitet na podruĉju rimske Dalmacije od rimskog vremena do kasnog srednjeg vijeka. Prema tom autoru, proces brahikranizacije, tj. pojave kratkoglavog stanovništva, jaĉe se zapaţa već u bronĉano doba. U ţeljezno doba brahikranizacija je još jaĉe naglašena te se dinarski antropološki tip javlja na širem podruĉju. Vrijednosti duţinsko-širinskog indeksa lubanje na podruĉju Ilirika rasle su do vremena u tami zavijene seobe Slavena. Ali ubrzo brahikranizacija tj. dinarizacija ponovno raste, što se ni u kojem sluĉaju ne bi dogodilo da su doseljenici prevladali nad starosjediocima. Već smo prije vidjeli Lopezovo zapaţanje o malom broju došljaka u doba seoba, pa je jasno da se ne radi o dolasku goleme mase na novo podruĉje.“110

108

Ţivko Mikić, Antropološka struktura stanovništva Srbije. Izdavaĉ: Odeljenje za etnologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, Beograd, 1988, s. 120, 127-129.

109

Boguslawski, Einführung..., ibid., s. 12-14.

110

Ivo Rendić-Mioĉević, Zlo velike jetre, ibid., s. 45-46.

81

Antropološki kontinuitet na Balkanu je gotovo neobjašnjiv ako se zanemari prevladavanje autohtonosti na tom teritoriju. U ovom smislu je zanimljivo i tumaĉenje Vojislava Nikĉevića, koji je imao hrabrosti prihvatiti ĉinjenicu ranog postojanja Slavena na teritoriju rimske provincije Dalmacije i to uz „Ilire“. On istiĉe: „Na Balkanu je gotovo apsolutno preovladao antropološki tip starosedilaca iz prirodnijeh, povijesnih i etnogeneziĉkijeh razloga, zato što su u veoma dugoj ilirskoj i romanskoj asimilaciji i sintezi, pa i docnijoj slovenskoj, u antropološkom pogledu odnijeli prevagu, za razliku od Slovena koji su ih jeziĉki asimilovali. Starosjedilaĉko prisustvo je u njima toliko veliko da je etnolog Tatomir Vukanović etnogenezu Crnogoraca zasnovao na ilirskoj, a ne na slovenskoj asimilaciji i sintezi. Stoga su Dukljani, najstariji preci Crnogoraca, do kraja XII. stoljeća i nosili dominantno ilirsko ime plemena Docleati. A antropološki udio doseljenijeh slovenskih plemena na Balkanu je ugraĊen u nove etnosimbioze ovoga ili onog srednjovjekovnoga naroda.“111 Uz utvrĊeni tjelesni postoji i neprekinuti duhovni kontinuitet uljudstva na tom prostoru. Kad se usporede s jedne strane izvještaji antiĉkih autora o borbama starosjeditelja („Ilira „) s Rimljanima i s druge strane tvrĊenja Jovana Cvijića, Vladimira Dvornikovića i Dinka Tomašića onda nedvojbeno proizlazi da je psihiĉki mentalitet Dinaraca tijekom najmanje dva tisućljeća gotovo apsolutno nepromijenjen. Taj se mentalitet posebno oĉitovao tijekom navedenog razdoblja u biološkoj snazi, koja je utjelovljena u jedva usporedivom tipu Dinarca kao okrutnog i lukavog ratnika. Od XIX. st. veliki znanstveni problem je tumaĉenje širenja brahikranizacije od ranog srednjeg vijeka u srednju i zapadnu Europu. 112 Ta ĉinjenica upućuje na mogućnost da je tome moglo pridonijeti i iseljavanje većeg dijela balkanskog prastanovništva na sjever, u Europu. Ta bi se mogućnost slagala i s rezultatima Kunstmannovih lingvistiĉkih istraţivanja. UtvrĊivanje autohtonosti na najvećem dijelu Balkana danas se uspješno dokazuje ne samo antropološkim ispitivanjima kostura nego u najnovije vrijeme i genetskim analizama.113 111

Citat iz pisma Vojislava Nikĉevića, koje je uputio autoru iz Cetinja 7. travnja 1997.

112

Usp. Wilhelm Schmidt, Rassen und Völker in Vorgeschichte und Geschichte des Abendlandes. II, Verlag Josef Stocker, Luzern, 1946, s. 49-61. O najnovijim antropološkim ispitivanjima na podruĉju Austrije, ^ehoslovaĉke i Poljske usp. Rassengeschichte der Menschheit. Europa III: Österreich, Tschechoslowakei, Polen. R. Oldenbourg Verlag, München-Wien, 1978, s. 130 + X tabli.

113

U tom smislu najviše su se istakli, i to u analizi stanja u cijeloj Europi, talijanski znanstvenici Alberto Piazza, Luca Cavalli-Sforza i Paolo Menozzi, koji obraĊuju povijest i geografiju ljudskih gena.Luca Cavalli-Sforza je profesor genetike (Stanford University

82

U doba, u koje neki pisci smještaju zamišljenu seobu Slavena, ne samo da se nije izmijenila etniĉka struktura stanovništva nego je sve do kristijaniziranja bit dotadanje kulture (posebno vjerovanja i naĉina ţivota) ostala ista. Nada Klaić istiĉe kao posebno “karakteristiĉno” vaţnu ĉinjenicu da se na obali i na otocima i dalje u unutrašnjosti poslije detaljnijih istraţivanja utvrdilo “neposredno nadovezivanje ranosrednjovjekovnog ţivota na antiĉku ili starokršćansku baštinu” (potcrtano u izvorniku) i da to “osobito vrijedi za Dalmaciju.”114Taj je neprekinuti kontinuitet morao postojati. “Za Traĉane kaţe Herodot, da su najveći narod na svijetu, pa je i njega i svih drugih naroda naprosto nestalo pred slavenskim pridošlicama, koji jamaĉno ni onda nisu mogli dolaziti mahom u golemim masama. Ili zar je sve te narode slavenstvo asimiliralo? To, što nije ni Rimu ni Bizantu uspjelo, po nauci divljim Slavenima, koji su se kao sluge što li, Avara doklatili ovamo. To je sve tako apsurdno, tako nemoguće!... A tako je bilo i u doba t. zv. seobe naroda: moglo je prohujiti zemljom i dvadesetak „naroda‟ (a ti narodi nisu bili drugo no vojniĉke horde), korjenit je narod ostao, i morao je ostati, jer se takav narod, koji je sa zemljom srastao, ne uništuje u jedan ĉas,...Narodi su se razvijali, imena su se gubila, dok je narod ostao, pa drugo ime prihvatio...E. Fischer pokazao je da su balkanski narodi u bitnosti saĉuvali nošnju, frizuru itd. kao njihovi predji u Butmiru, Jablanici, Adamklisi, Kukuteni. Gradnja kuća, poljodjelstvo, obiĉaji, vjera, pravo u Balkanaca od rta Matapana do Karpata jednoliko je zato, jer je uza sve bure t.zv. seobe naroda ostao korijen naroda od traĉkih vremena do današnjega dana jedan te isti.” 115 Ion Nestor napominje da su stari Slaveni spaljivali svoje mrtve, da su njihovi grobovi zakopani vrlo plitko i da su zbog toga uništeni prilikom obrade zemlje.On zakljuĉuje da je i to jedan od vaţnih razloga slabog poznavanja najstarije School of Medicine - Department of Genetics) i on je sa svojim suradnicima ( Paolo Menozzi i Alberto Piazza) objavio godine 1994. na engleskome knjigu The History and Geography of Human Genes. Profesor L. Cavalli-Sforza nije naţalost u svojim istraţivanjima obradio balkansko stanovništvo. On mi piše u pismu iz Milana od 4. studenoga 1995. da je motiviran pisanjem Tomaţiĉa pokušao izvršiti analizu regije sjevera Italije i sjevera bivše Jugoslavije, ali da mu je nedostajalo dovoljno vaţnih detalja za sintezu. Usp. Luca i Francesco Cavalli - Sforza, Chi siamo La storia della diversita umana. Arnoldo Mondadori Editore, Milano, 1995, s. 409.; Luigi Luca Cavalli - Sforza, Geni, popoli e lingue. Adelphi edizioni, Milano ,1996. s 354. 114

”Stoga bismo još jednom htjeli istaći da prijelaz iz antike u rani srednji vijek nije bio nikakva katastrofa ni neko posvemašnje uništavanje, već postepeno stapanje i sraštavanje staroga s novim u svim vidovima politiĉkog, kulturnog i, naroĉito, gospodarskog ţivota.” Potcrtano u izvorniku. ( N. Klaić, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Globus, Zagreb, 1990, s. 10-12.).

115

Gjuro Szabó, O znaĉenju topografskog nazivlja u juţnoslavenskim stranama. Jugoslavenska njiva, (Zagreb), III / 1919., 31, 488.

83

slavenske materijalne kulture na Balkanu. 116 MeĊutim uz to njegovo mišljenje treba istaknuti da se još raspravlja o problematici koji su se Slaveni, kada i gdje spaljivali. I. Nestor se u navedenom zakljuĉivanju nije posebno osvrnuo na teritorij rimske provincije Dalmacije. U baštini današnjih stanovnika toga teritorija gotovo sve potjeĉe od starosjeditelja. „Jedini izvorni podatak koji bi dao ĉvršĉu osnovu za arheološko razluĉivanje njihove zaostavštine od zaostavštine drugih etnosa: da su Sklavini spaljivali svoje mrtve, zasad je od male koristi na našem tlu, gde su dosadašnji arheološki nalazi apsolutno nedovoljni, jer su svi, ne samo minimalni nego i sasvim nesigurni, pošto su bez dovoljne dokumentacije.Problem arheološke identifikacije ostataka sklavinske materijalne kulture iz kraja V, u VI i iz poĉetka VII veka još je potpuno otvoren...Prema tome, što se tiĉe arheoloških podataka, mi se danas, kada su u pitanju Sklavini VI i VII veka na našem tlu, nalazimo na sasvim nesigurnom terenu...Našim današnjim znanjem direktni uticaji, oni iz vremena doseljavanja, mogu se arheološki pokušati traţiti samo u relativno malom broju manifestacija. Na starom ‚ilirskom„ tlu to bi bili, na prvom mestu, izvesni uticaji u vezi sa kultom mrtvih. Svakako, nije sluĉajno da se niz kasnijih slovenskih groblja nalazi na starim ilirskim nekropolama. Nesumnjivo je da se radi samo o tradiciji kultnog znaĉenja ovih lokaliteta, ali i ta ţiva tradicija ima znaĉaja za problem koji nas interesuje. Izgleda sigurno da je jedan deo Slovena na Balkanu (specijalno u zapadnim oblastima, dakle, na teritoriji koja nas sada interesuje) prihvatio relativno veoma rano obiĉaj starosedelaca da sahranjuju svoje mrtve.“ 117 Kontinuitet autohtonosti posebno se oĉituje u identiĉnosti keramike, nakita i odijela.118 ”Za materijalnu kulturu Juţnih Slovena neosporno je znaĉajan autohtoni balkanski elemenat. Osnova ovog elementa je ilirska i traĉka materijalna kultura....“. 119 John Wilkes u zakljuĉnom poglavlju djela “Iliri” (ed. Blackwell, Oxford, 1992.) istiĉe kako se kultura starosjeditelja nazvanih “Iliri” oĉituje u juţnih Slavena, a posebno u Hrvata, izmeĊu ostalog, u: - istom naĉinu gradnje grobova, - ostacima istih pogrebnih obiĉaja, 116

Ion Nestor, Les elements les plus anciens de la culture materielle slave dans les Balkans. Simpozijum: Predslavenski etniĉki..., ibid., s. 141-148.

117

Mirjana Ljubinković, Ka problemu kontinuiteta Iliri – Sloveni. Simpozijum: Predslovenski etniĉki...,ibid., s. 203-204, 209-210.

118

M. Garašanin-J. Kovaĉević, Pregled materijalne kulture Juţnih Slovena u ranom srednjem veku. Ed. Prosveta, Beograd, 1950., s. 138 -176, 186-195.

119

Garašanin-Kovaĉević, ibid., s. 210, 214.

84

- ostacima Silvanova kulta, - sliĉnosti današnjih “plesova”, - sliĉnosti kola s onima koja se vide na nadgrobnim spomenicima iz rimskog doba, - sliĉnosti današnje pastirske frule s onom koja se vidi na nekim Silvanovim reljefima, - obiĉaju upotrebe “kalupa” (peka!) za pravljenje kruha, koji je poznat još od ţeljeznog doba, - obiĉaju ponovne raspodjele zemlje poslije isteka odreĊenog broja godina, koji se do naših dana oĉuvao na Pagu, - nošenju “liĉke” kape s resom i sklonost tetoviranju, što sve traje od japodskih vremena, - preţivljavanju “ilirskih” osobnih imena, - “nesumnjivo” starosjedilaĉkom (”ilirskom”) podrijetlu roda Svaĉića (Snaĉića). Wilkes, na temelju navedenih i drugih primjera, zakljuĉuje kako se radi o oĉuvanju (dakle kontinuitetu) znaĉajnoga kulturnog naslijeĊa starosjeditelja, što po njemu ne mora znaĉiti “nuţno i etniĉko podrijetlo od Ilira”. Kontinuitet je vaţna ĉinjenica koja potvrĊuje snagu i prevlast autohtonog elementa u etniĉkom, odnosno u kulturno-materijalnom smislu. Da kontinuitet naselja te mjesta i naĉina pokapanja na istim lokalitetima nije sluĉajnost, dokazuje i kontinuitet u mnogim izrazima duhovne i materijalne kulture koji se odrţao do naših dana. Te autohtone elemente Milovan Gavazzi je nazvao paleobalkanskim elementima. Kontinuitet na podruĉju duhovne i metrijalne kulture posebno je potvrĊen: 1. mreţom istih prometnica iz rimskog doba na podruĉju obalnog pojasa; 2. istim ili sliĉnim naĉinom gradnje kuća i drugih nastambi; 3. istim oblikom i naĉinom upotrebe ognjišta; 4. najstarijim naĉinom paljenja vatre kresanjem kremena u pojedimim krajevima; 5. upotrebom iste simbolike (svastike, drveta ţivota, itd.); 6. istim naĉinom ukrašavanja s prevladavanjem geometrijskih motiva; 85

7. identiĉnošću metalnog ukrasa u oblicima, upotrebi, primjeni i tehnici izrade; 8. istom obućom i nošnjom (japodske kape u Lici, vunene suknene hlaĉe s pojasom, koţni opanci, ţenski rupci za glavu, suknene pregaĉe s resom, kabanica-ogrtaĉ od krzna ili sukna, košulja, kratki haljetak itd.); 9. istim ukrasnim predmetima (naušnice, prstenje, kopĉe, itd.); 10. istim oblikom mnogih oruţja i oruĊa (stoţasta preslica, tkalaĉke dašĉice, prastara vretena, sjekire, noţevi, ĉešljevi, udice, osti, igle za krpanje mreţa, konjske ţvale, zvona za stoku, noţice za striţenje ovaca, ţrvanj, isti tip mlina, itd); 11.istim naĉinom lijevanja metalnih predmeta u jednodijelnim ili dvodijelnim kalupima; 12. keramikom, koja je ista u tehnici obrade, u oblicima, ukrasima, sredstvima za obradu, razmjeni i upotrebi; 13. tragovima prastarog numeriĉkog sistema, koji je većinom mediteranske autohtone komponente; 14. prapovijesnom stratigrafijom u nizu pojava, a posebno u toponomastici, antroponomiji i uopće jeziku; 15. u mnogim elementima koji upućuju na predrimske tradicije, a posebno u društvenom ureĊenju, rodovskim odnosima, braku i obitelji.120

120

Šime Batović-Olga Oštrić, Tragovi ilirske kulturne baštine, ibid., s. 245-281. Šime Batović i Olga Oštrić sve navedene i druge primjere kontinuiteta detaljno su obrazloţili u svojoj vrijednoj studiji. Usp. i Ksenija Vinski-Gasparini, Neke pojave kontinuiteta s podruĉja arheologije u našim krajevima. Peristil, Zagreb, 1954, s. 119-127: Belošević, Materijalna kultura, ibid. s. 113-114, 122, 124; D. Jelovina, Ranosrednjovjekovno groblje na lokalitetu Brig kod izvora Zduša nedaleko Vrlike. Starohrvatska prosvjeta, serija III, sv. 13, s. 113; Irma Ĉremošnik, Nošnja na rimskim spomenicima u Bosni i Hrcegovini, GZM, Arheologija, n. s., tom XVIII, 1963, s. 109-110, 114; Duje RendićMioĉević, Antiĉka baština u kulturi jugoslavenskih naroda. Zbornik zagrebaĉke slavistiĉke škole, III/1975, 3, 291-301. U narodnoj umjetnosti sjeverne Dalmacije i susjedne Bosne zapaţa se u ornamentici mnogo istih ukrasa kao i u antiĉkoj umjetnosti. (ĐurĊica Petrović-Mirjana ProšićDvornić, Narodna umjetnost. Jugoslavija Beograd-Spektar Zagreb-Prva knjiţevna komuna Mostar, 1983, s. 33). UtvrĊen je i kontinuitet antiĉkog rakna u srednjem vijeku u primorskom dijelu Dalmacije, izuzevši podruĉja Dubrovnika (ĐurĊica Petrović, Prilog prouĉavanju kulturnog kontinuiteta u materijalnoj kulturi jadranskog podruĉja.

86

Najpotpuniji prikaz o ostacima paleobalkanskih elemenata („traĉkoilirskih“) u današnjem puĉanstvu nekadašnje rimske Dalmacije i Balkana uopće dao je T. P. Vukanović. On je kontinuitet otkrio u materijalnoj kulturi, glazbi, obiĉajima i vjerovanjima, društvenom ureĊenju, umjetnosti nošnji, nakitu i ekonomsko kulturnim tvorbama.121 Gavazzi je skupu paleobalkanskih elemenata pribrojio “i osobiti, takoĊer vrlo ţivo još odrţani element puĉke muzike u jednog dijela Hrvata. Dobro poznato ´ojkanje´ (Dalmatinaca, Liĉana i dr.), ali i pjevanje u osobitim, našem muziĉkom uhu neobiĉnim ´primitivnim tonalitetima´ dotiĉno intervalima (u Istri, na otocima i djelomice u Dalmaciji i primorskom zaleĊu) - nema analogije nigdje u ostalih Slavena, pa ni ostalih naroda, s kojima su dolazili u dodir, osim na samom Balkanu i moţda gdje u njegovoj blizini). Ta ĉinjenica pa arhaiĉnost pjesama i tonaliteta upućuju najprije na izvor u davnih stanovnika reĉenih zemalja.”122 Kontinuitet iz antiĉkih vremena potvrĊuju ĉak i detalji. Još u prvoj polovici XX. st. pastiri su u Dalmaciji urezivali na štapove brojke koje ukazuju na zaĉuĊujuću sliĉnost s brojevnim oznakama Etrušćana i Rimljana.123 Arheolozi Garašanin i Kovaĉević, istiĉući prije svega kontinuitet u stanovanju na istim lokalitetima i u upotrebi istih uporabnih i ukrasnih predmeta, priznali su da je u tom kontinuitetu najvaţnija prevaga autohtonog balkanskog elementa, a da su elementi “nomadski i praslovenski sekundarni”. Iz toga su onda izvukli zakljuĉak: “Materijalna kultura juţnih Slovena predstavlja jednu posebnu materijalnu kulturu, koja je u svojim glavnim linijama posebna kultura prema susednim neslovenskim a i prema drugim slovenskim kulturama. Nju su uslovili istoriski razvoj i geografski poloţaj tla na kome se ona formirala.” 124 Stalno se otkrivaju nove potvrde paleobalkanske baštine na tlu Dalmacije do poĉetka IX. st., a po svemu sudeći s takvim će se otkrićima i nastaviti. Shvatljivo je stoga što je Rapanić ponovio Bulićevu misao (iz Bulićeve knjige Hrvatski spomenici u kninskoj okolici, objavljene u Zagrebu Fiskovićev zbornik, ed. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture-Knjiţevni krug Split, Split, 1980, s. 664-684). 121

Vukanović, Etnogeneza, ibid., s. 175-243.

122

M. Gavazzi, Kulturna analiza etnografije Hrvata. Narodna starina, knj. VII, Zagreb, 1928, s. 119. Gavazzi je, u nedostatku brojnijih primjera, pokušao obrazloţiti samo “neke primjere” iz etnološkog blaga današnjih Juţnih Slavena, ali je bio prisiljen priznati da su i neki od tih primjera bili poznati balkanskom prastanovništvu (ĉun od jednog komada debla, plesanje kola, obredno striţenje kose). Usp. M. Gavazzi, Sudbina stare slavenske baštine kod Juţnih Slavena. Ed. Etnološko duštvo Jugoslavije, Beograd, 1959, s. 28-31.

123

Georges Ifrah, Storia universale dei numeri. Ed. Mondadori, Milano, 1983, s. 160-161.

124

Garašanin-Kovaĉević, ibid., 213-214.

87

1888.) da je moguće, paĉe i potrebno, u razvitku ranosrednjovjekovne umjetnosti u Dalmaciji vidjeti crtu razvitka koji nije prekidan i koji, na ponešto ublaţen i diskretan naĉin slijedi glavne etape stilskih, tipoloških i dekorativnih fenomena europske umjetnosti od starokršćanskog do karolinškog doba.125 “Kultura domaćeg stanovništva ostavila je na istoĉnoj jadranskoj obali od Kotora do otoka Krka jake tragove...”126 Ejnar Dyggve istiĉe da su misionari latinske crkve ţeljeli da se ponavljaju stilovi gradnje iz starokršćanskih vremena tako da i u tom smislu postoji kontinuitet i u crkvenoj arhitekturi.127 Vinski je iz razliĉitih primjera kontinuiteta izveo ovaj bitan zakljuĉak: “Izrazita tradicija antiĉke baštine manifestira se u vidu kulturnog kontinuiteta, a taj je jedva objašnjiv bez stanovitog arheološki mogućeg, premda povijesno neodreĊenog, etniĉkog kontinuiteta.”128 Iz svega navedenoga moguć je samo jedan zakljuĉak: Od Slavena, koji su prema nekim pretpostavkama toboţe pristigli u VI. i VII. stoljeću nije ostao gotovo ni jedan trag u fiziĉkoj (antropološkoj) i duhovnoj baštini, a on bi se morao osjetiti da su se oni masovno doselili. Ostaje kao jedina mogućnost da se doseljavanje sa sjevera stvarno dogaĊalo, ali samo u manjim (ratniĉkim) druţinama koje su se zbog svoje malobrojnosti u odnosu na starosjeditelje potpuno u njih pretopili. Ĉak su zadrţali i organizaciju vlasti starosjeditelja. „Liburni su do u rimsko doba bili organizirani u ĉetrnaest općina. Sasvim je vjerojatno da su Hrvati nakon doseljenja preuzeli teritorijalnu podjelu ilirskih općina. Konstantin Porfirogenet navodi ĉetrnaest starohrvatskih ţupanija, koje su bile politiĉko-upravne ustanove. Spomenili smo da su sjedišta starohrvatskih ţupa u sjevernoj Dalmaciji bila preteţno u prvotnim sjedištima ilirskih općina. Zato je vjerojatno da im se i podruĉje poklapalo. Podţupanije su, moţda, odgovarale ilirskim seoskim zajednicama, ili manjim politiĉkim jedinicama. Stara hrvatska plemenska organizacija od 12 plemena nalazila se uglavnom na podruĉju sjeverne Dalmacije, upravo na podruĉju Liburna. Veze s ilirskom organizacijom nameću se same od sebe, tim više što je S. Gunjaĉa uvjerljivo dokazao da se Petrova gora ili planina Gvozd, na kojoj se odigrala sudbonosna bitka posljednjeg hrvatskoga kralja Petra s MaĊarima, nalazila ne u gornjoj Hrvatskoj već u srednjoj Dalmaciji. 125

Ţeljko Rapanić, Istoĉna obala Jadrana u ranom srednjem vijeku. Starohrvatska prosvjeta, sv. 15 za 1985, s. 15.

126

Zdenko Vinski, Epoha seobe naroda, ibid., s. 27.

127

E. Dyggve, Izabrani spisi. Knjiţevni krug, Split, 1989, s. 114-115.

128

Zdenko Vinski, Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800. godine. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, serija 3, sv. V. Zagreb, 1971, s. 67.

88

Time je razumljiv ugovor o personalnoj uniji (Pacta conventa) izmeĊu 12 hrvatskih plemena i kralja Kolomana nakon te bitke.“ 129

129

Šime Batović – Olga Oštrić, ibid., s. 276.

89

90

III. SLAVENSKI JEZIK U ILIRA

Prema Strabonu moţemo zakljuĉiti da je glavni kriterij za razlikovanje etniĉke pripadnosti jednog stanovništva od drugog, neovisno od izvanjskog antropološkog izgleda, bio govor (jezik).130 To moţe znaĉiti da su i oni, koje su grĉki i rimski pisci nazivali Ilirima, govorili istim ili sliĉnim jezikom. Sveti Jeronim (roĊen oko 348. g. u Stridonu), svjedoĉi da su starosjeditelji u njegovo doba govorili svojim jezikom ( "gentilis barbarusque sermo").131 Neki istiĉu da pojam ilirskoga jezika oznaĉuje puku apstrakciju jer nisu saĉuvani nikakvi tekstovi na tom jeziku, tako da lingvisti operiraju samo imenima osoba i mjesta, i to u latinskoj verziji. 132Jezik, koji nazivamo ilirskim nama je „poznat samo iz osobnih i zemljopisnih imena“. 133 Stanovništvo rimske provincije Dalmacije, koje su nazivali Ilirima, nije sebe nikad tako nazivalo. “Njima je takvo ime nadjenuo izvor kojim su se posluţili Plinije i Mela. Plinije kaţe da su dicti - nazvani, a Mela da ih tako zovu vocant. Ta je, dakle sintagma nastala u izvanilirskom krugu rimskih 130

Ceka Neritan, Die Illyrer und die antike Welt. Albanien, Verlag Philip von Zabern, Mainz am Rhein, 1988, s. 81.

131

Usp. Ivo Bojanovski, Doba rimskog carstva (Principat). Arheološki leksikon, I, s. 35.

132

Mate Suić, Zadar u starom vijeku. Filozofski fakultet u Zadru, Zadar, 1981, s. 109. Lingvisti, koji su raspravljali o jeziku Traĉana i Ilira kao razliĉitom od onoga kojim su govorili preci današnjih slavenskih naroda, uspjeli su samo svojim fantaziranjima dovesti u zabludu one povjesniĉare koji su im povjerovali. Nisu doseljeni Slaveni, odnosno Hrvati kako se u toj literaturi tvrdi prevodili nazive u rimskoj Dalmaciji s latinskog na slavenski, nego su Rimljani po svojem dolasku u Dalmaciju prevodili na latinski zateĉene pretpovijesne nazive koji su postojali na jeziku predaka današnjih Slavena. Još sredinom XIX. stoljeća u hrvatskim intelektualnim krugovima zastupalo se, na temelju analize starih grĉkih i rimskih izvora, mišljenje da su starosjeditelji balkansko-podunavskog prostora bili Slaveni i da su govorili praslavenskim jezikom. Usp. Stanko Paviĉić, Primjer hrvatske historiografije prije osamdeset godina. Nastavni vjesnik, knj. XXXVI. za 1927 -1928., Zagreb, 1928, s. 122-124.

133

Ivan Duridanov, Die Sprache der Thraker. Hieronymus Verlag, Neuried, 1985, s. 7.

91

pisaca.”134 Ti su starosjeditelji govorili jezikom koji se moţe nazvati protoslavenskim. U literaturi se istiĉe Ţupanićevo mišljenje da su Hrvati i Srbi bile dvije malobrojne vojne druţine “od po nekoliko desetina hiljada glava” i stoga se zakljuĉuje da te druţine “naravno nisu mogle naseliti prostrane zemlje u Iliriku i dati im jezikoslovno etniĉko obiljeţje”.135Doseljeni “Sklavi ili Goti”, ako nisu po dolasku govorili starim slavenskim jezikom morali su zbog svoje malobrojnosti prihvatiti jezik starosjeditelja.Ti su starosjeditelji u rimskoj Dalmaciji govorili, kako misli E. Boguslawski, ĉakavštinom i kajkavštinom, koju su oni nosili i na sjever Europe kad su u pojedinim grupinama iseljavali. Samostalan kulturni razvoj i neuspjeh eventualnih pokušaja romaniziranja u jadranskom zaleĊu dokazuje, izmeĊu ostaloga, i postojanje nekoliko posebnih slova, koje su starosjeditelji koristili u antiĉko doba, a koje latinski jezik nije poznavao.“Einheimische Sprachdokumente sind in in unserem Beobachtungsgebiete bis jetzt nicht gefunden worden; aber in den Inschriften von Lisiĉići erscheinene in vier der o. S. 92 f. angeführten einheimischen Namen fremdartige Schriftzeichen, in drei, Abb. 29 und 3o, für einen Laut, den man für das konsonantische j halten kann, und in einem, Abb. 31, für eine auch in der messapisch-illyrischen Sprache Süditaliens vorkommende Spirans, die sonst in diesem Namen schwankend, mit z, s und ss wiedergegeben wird. Die Einführung der Schriftzeichen zeugt von Sprachgefühl und dieses wiederum von dem Fortbestande der Sprache selbst, und zwar in voller, bewukster Kraft.” 136 Katiĉić, koji osobno vjeruje u ilirsko podrijetlo današnjih Albanaca, istiĉe da su " ilirska imena... uglavnom sve što znamo o jeziku Ilira " i da su nesigurne sve etimologije koje se iz toga izvode, pa priznaje da će se i mnogo toga što je sam rekao u svom tekstu O jeziku Ilira uĉiniti "kao da je bila samo igra".137 Za mnoge krive prosudbe u historiografiji krivi su iskljuĉivo neki 134 135

M. Suić, Illyrii proprie dicti. Godišnjak ANU BiH, knj. XIII, Sarajevo , 1976., s. 180.

Stjepan Srkulj, Hrvatska povijest u bibliografski zavod, Zagreb, s. 21.

devetnaest karata. Ed. Hrvatski izdavalaĉki

136

Carl Patsch, Historische Wanderungen im Karst und an der Adria. Verlag des Forschungsinstitutes für Osten und Orient, Wien, 1922, s. 94-99. Dušan S. Popović na temelju Patscha zakljuĉuje da su starosjeditelji u Bosni i Hercegovini imali “ u svome jeziku eto bar tri glasa, koji u latinskom jeziku nema” (D. S. Popović, Prilozi ĉitanju i razumevanju raznih starina. Beograd, 1957, s. 306). Ljubinko Popović je u prva dva natpisa koje je donio Patsch (slike 29 i 30) nepoznato slovo koje je Patsch proĉitao kao “j” protumaĉio kao slovo “Ċ”. Patsch nije posebno obradio ni nepoznato slovo u slici 31, a za to slovo Popović pretpostavlja da je ligatura dvaju latiniĉnih slova koja su u “ilirskoj vulgarnoj latinici... oznaĉavala zvuk „ce‟ ”.(Ljubinko Popović, Poĉeci jugoslavenske pismenosti. Ţivot, Sarajevo, br. 10-11 za 1972., s. 469-470.

137

Radoslav Katiĉić, O jeziku Ilira. Duhovna kultura Ilira, ANUBiH, Posebna izdanja, knj. LXVII, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 11, Sarajevo, 1984, s. 260.

92

jezikoslovci. „ Lingvisti mnogo polaţu na geografska imena koja nalazimo u današnjoj Jugoslaviji i drugim, bliţim i daljim, oblastima i na osnovu tih imena, koja su jednaka ili sliĉna, donose rado zakljuĉke o prostiranju Ilira i Traĉana. Zahvaljujući toj metodi sad ima mišljenje da su se Iliri i Traĉani pre Grka nalazili u docnijoj Grĉkoj i da su ţiveli i u Ĉeškoj i Šleziji. Izgleda da nestruĉnjaci gledaju bolje na tu stvar i da oni tim argumentima s pravom ne daju veliki znaĉaj. Sliĉnih i ĉak jednakih imena ima mnogo i u oblastima koje zacelo nisu nikad bile naseljene istim narodom. Te su sliĉnosti puka sluĉajnost.“138 Kako se o jeziku Ilira ne zna ništa, nemoguće je obaviti gramatiĉka ili leksiĉka usporeĊivanja toga jezika s današnjim albanskim jezikom. Nedopustivo je da se samo na temelju onomastiĉke ili toponomastiĉke "ilirske" graĊe (inaĉe nama prenesene u latinskim formama) usporeĊuje taj nepoznati jezik s albanskim jezikom.139 S obzirom na to da je nekadašnji jezik “Ilira” bio praslavenski, jasno je da taj jezik nema apsolutno nikakve veze s današnjim albanskim jezikom.140 Antropologija najbolje dokazuje da Albanci nisu potomci Ilira.141 138

N. Vulić, Najstarije kulture u Jugoslaviji. Knjiga o Balkanu, II, izdanje Balkanskog instituta, Beograd, 1937, s. 63-64.

139

André Martinet tvrdi da albanski jezik nije zabiljeţen prije XVI. st. i da je pun pozajmica iz slavenskog, turskog, grĉkog jezika i romanskih govora "tako da je jedva desetina reĉnika u pravom smislu indigena". (A. Martinet, Indoevropski jezik i “Indoevropljani”. Ed. Knjiţevna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1987, s. 90). Etnogeneza Albanaca do danas izaziva niz suprotnih mišljenja. ĉak i kod albanskih znanstvenika. Albanski preporoditelji zastupali su tezu da su Albanci potomci drevnih Pelazga, a neki su tvrdili da su Albanci potomci Ilira, treći Grka itd. (usp. Engjell Sedaj, Drevni Pelazgi i njihov odnos prema Albancima kod nekih albanskih nauĉnika. Latina et Graeca, VI, za 1975, Zagreb, s. 11 - 24). Povjesniĉar Johann Thunmann iznio je godine 1774. mišljenje da su današnji Albanci autohtni na svom podruĉju (Skender Anamali, Die Albaner, Nachkommen der Illyrer. Albanien, s. 148). J.G. von Hahn je 1854. formulirao tezu da su Albanci nasljednici Ilira, a ovi opet nasljednici Pelazga (Muzafer Korkuti, Illyrien in der Vorgeschichte. Albanien, s. 21). Glavni zastupnici teze koja poriĉe etnogenetiĉku povezanost Ilira i Albanaca u prvom su redu lingvisti (H. Hirt, G. Weigand, H. Barić, V. Georgijev). Lingvisti Albance tretiraju ili kao potomke Traĉana (H. Hirt, C. Pauli, G. Weigand) ili kao trako-dako frigijce (H. Barić), ili kao dako-mezejce (Vladimir Georgijev). Ti lingvisti posebno istiĉu pomanjkanje pomorske i ribarske terminologije u Albanaca (usp. Zef Mirdita, ibid., s. 34-35). U novije vrijeme u albanskoj znanosti sve više prevladava mišljenje o ilirskom podrijetlu današnjih Albanaca (usp.Idriz Ajeti, Albanistika u radovima jugoslavenkih nauĉnika i neki njeni problemi. Godišnjak ANUBiH, knj. XVII, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 15, Sarajevo 1987, s. 137147).

140

”U Evropi nema, izuzev Cigana, ni jednog drugog naroda, o ĉijoj prošlosti istorija tako dugo ćuti, kao što je to sluĉaj s Arbanasima sve do 11. veka, kada ih prvi put pominju vizantiski pisci. Iako ni u istoriskim izvorima, ni u tradiciji, o ilirskom poreklu njihovu

93

Postaje sve zastupljenija i teza da su preci današnjih Albanaca podrijetlom s Kavkaza, a to se dokazuje i antropološki. „Na antropološkoj karti Evrope koju je izradila Akademija nauka Poljske (Ţejmo-Ţejmisa), prostor izmeĊu Cetine i Epira, a po visini do srednje Drine, pripada kavkavskom antropološkom tipu.“142 Ne postoji gotovo ni jedan arheološki, antropološki i lingvistiĉki dokaz da bi Albanci bili potomci Ilira. Gottfried Schramm s pravom zakljuĉuje: „Mein Farzit: von allen Namenformen, die bisher als Zeugnisse albanischer Siedlungskontinuität in Anspruch genommen wurden, erweist sich lediglich eine als taugliche Stütze. Es ist dies der name der Stadt Štip an der Bregalnica, die den Slawen sehr wohl unter einer albanischen (und zwar gegischen) Lautgestalt bekanntgeworden sein könnte. Für Albanien komme ich zu demselben Ergebnis wie Weigand und Popović: Hier sind die Albaner vermutlich erst in nachantiker Zeit und zwar später als die Slawen eingewandert...Von den bisher als frühe albanische Aufenthaltsräume in Anspruch genommenen Regionen muß das heutige Albanien wohl ebenso ausscheiden wie das Šargebirge und das Umland von Ohrid und Niš. Bestätigt hat sich dagegen, daß sich der slawische Name einer Stadt an der unteren Bregalnica von albanischen (und zwar toskischen) Vorbewohnern entlehnt sein dürfte. Štip scheint mir der vorerst einzige Fixpuntk für eine Lokalisierung der frühen Albaner zu sein, die in ihrem heutigen Staat, aber auch in einem Teil ihrer jetzigen Sitze auf jugoslawischen Boden erst im Laufe des Mittelalters eingewandert sein können.“ 143

nigde pomena nema, i u istoriografiji i u etnologiji još se i danas odrţava uĉenje: da su Arbanasi potomci starih Ilira. Ustvari to je samo istorisko domišljanje, zasnovano na starom nacionalnom imenu današnjih Šćipetara i na okolnosti što se Arbanasi u istorisko doba nahode na jednom delu nekadašnje prostrane ilirske oblasti.” Henrik Barić, Lingvistiĉke studije. Nauĉno društvo BiH, Sarajevo, 1954, s. 7-8. I lingvist Milan Budimir zakljuĉuje kategoriĉki kako “jezik današnjih Škipetara nije direktni istoriski nastavak jezika onih Ilira koji su stanovali u jadranskoj Zagori” (M. Budimir, Nota lingvistica. Jugoslovenski istoriski ĉasopis, IV / 1939, 1-2, 131). Usp. i Milutin Garašanin, Iliri i Albanci. SANU, Beograd, 1988, s. 375. 141

Stjepan Buć ispravno zakljuĉuje: „...današnji Albanac nema nikakove antropološke sliĉnosti s Ilirom: ni u rastu, ni u pigmentu, pa ni u drugim somatiĉkim znaĉajkama, kao što ih svakako ima bosansko-dalmatinski ĉovjek. Treba istaknuti u prvome redu jaki rast, koji moţe poticati samo od svojstava nordijske rase. Prema mjerenjima, koja je na Albancu vršio Eugene Pittard, prosjeĉna visina Albanca iznosi nešto oko 167 cm, a to je srednji rast. Mi smo mišljenja, da je Albanac podrijetlom azijatski nomad, no na evropski jugoistok dosta rano doseljen, svakako prije nego crnogorski nomad.“ (S. Buć, Ilirska problematika. Hrvatska revija, XVII/1967, 1-2, 75.).

142

Gojko Vukĉević, O porijeklu Ilira. Ed. Unireks- Nikšić, Podgorica, 1992, s. 158.

143

G. Schramm, ibid., s. 34, 182.

94

Lingvisti, koji su vjerovali da Iliri nisu Slaveni izmislili su postojanje ilirskoga jezika posebno u zemljama današnjih juţnih Slavena. Neki od njih su izloţili pretpostavku da bi ostatak nekadanjega ilirskog jezika mogao biti današnji albanski jezik. Koliko se u tom pretpostavljanju fantaziralo dokazao je i Skok na nekim primjerima. On je nakon isticanja da je jezik kojim su govorili Liburni, Japodi, Dalmati, Mezi, Dezidijati i dr. gramatiĉki nam posve nepoznat i kako se na njihovu teritoriju nije našlo napisa na njihovu jeziku zakljuĉio da nema nade da bi mogli prodrijeti u tajne njihove gramatike. Skok je ustvrdio da naći neku rijeĉ u albanskom jeziku, koja u nekom vokalu ili konsonantu sliĉi na neko ilirsko ime mjesta, pa kazati da su te rijeĉi identiĉne, ne moţe biti temeljita i trajna znanstvena spoznaja. "Princip, po kome postupaju pri isporeĊivanju ilirskog geografskog nazivlja sa arnautskim rijeĉima, jest vrlo komotni princip suzvuĉnosti. Ako se neka mjesna imena slaţu sa stanovitim arnautskim rijeĉima u nekoliko konsonanta ili vokala, zakljuĉuje se odmah na identitet. Ne pita se ni za kronologiju, ni za fonetiku. Fischer se n. pr. usuĊuje uporeĊivati ime ilirskoga plemena Vardaei sa varda 'straţa', a zna se, da je to mletaĉka tuĊica (v. G. MAYER, Etym, alb. Wbch, 43 i Archiv f. sl. phil. XXVIII 468 i XXIX 478); ne preza ni pred tim, da isporeĊuje Daesitiates sa turskom rijeĉi da (=dhije), koja je raširena po cijelom Balkanu. Iste su vrsti i Nopcsinu isporeĊivanja. On tvrdi na str. 917., da je ime Pirustae latinski prijevod od Dardani (dardha=pirus). Na starost rijeĉi ne pazi ni on. Po njegovu mišljenju sadrţi n. pr. mesapsko ime Dasomas (str. 917) u drugom dijelu alb. madh. Njegovo isporeĊivanje dalmatinskih hrvatskih imena graniĉi već na ludost.Lug (str. 363), sasvim obiĉno slavensko ime mjesta, mu je identiĉno sa arnautskim l'uk, koji piše lug =turski oluk (G. MAYER o. c. 250), rašireno i u Bosni: luk, luci. Ime otoka Vela Veglja (odakle mu ovakva ortografija?) identiĉno mu je s arnautskim Maja Vels! Ova posljednja identifikacija dolazi naţalost i u nešto ozbiljnijoj radnji "Albanisch und illyrisch" (Ungarische Revue, V,69) od Desidera v. Szegha, koji identificira Veglia sa "bajrak" Velja, Berg Velja in der Gegend von Alessio."144 U meĊuvremenu odbaĉena je i poznata teza nekih lingvista da bi ime Delmata - Dalmata dolazilo od albanske rijeĉi dele, delma (ovca) već i zbog metodoloških razloga "zbog velikog vremenskog razmaka izmeĊu potvrde horonima Dalmatia i albanskog oblika sa kolektivskim sufiksom -m- u

144

Petar Skok, Studija iz ilirske toponomastike. Glasnik zemaljaskog muzeja BiH, sv. XXIX za 1917, Sarajevo, 1918, 117-118, 131.

95

delme". 145Pretpostavka da albanski jezik nastavlja ilirski danas je u znanosti (osim u Albaniji )uglavnom napuštena.146 Lingvist Jovan Vuković je na Simpozijumu: Predslavenski etniĉki elementi na Balkanu u etnogenezi juţnih Slovena (u organizaciji ANU BiH), koji je odrţan od 24. do 26. listopada 1968. u Mostaru upozorio na znanstvene rezultate profesora Bezlaja. „On posebno ispituje podruĉja tamo alpskih Slovenaca i na osnovu materijala koji je, mislim, dosta obilan (tu ima moţda desetine i više leksema, naroĉito, iz toponomastike) hoće da dokaţe ( i to vrlo impresivno deluje – ja to znam iz nekoliko saopštenja ovako uzgrednih, usmenih) da je jedan talas Slovena došao negde – on pretpostavlja – i pre naše ere, i ĉak pretpostavlja da je to moglo biti u II. veku pre Hrista. Relativno veći broj izoglosa, elemenata jeziĉkih koji su u podudarnostima samo u tim krajevima slovenaĉkim i u baltijskim jezicima, gde se podudara i fonetska evolucija itd., upućuje na posebne zakljuĉke, a to mora biti od velikog znaĉaja. Svakako, taj materijal kad se ispita, on će nam štošta pokazivati i ukazivati na nešto što moţemo a priori pretpostaviti: da je bilo i pre glavne migracije, da je nazovemo politiĉke, talasa u nekakvim posebnim uslovima i da se moţe govoriti ne samo o migracijama politiĉkim posle navale Huna, Avara itd., nego i o izvesnim ranijim, ekonomskim ili kakvim drugim, ili migracija u vezi sa kakvim drugim etniĉkim kretanjima Gota, Gepida itd. Ako je taĉno to da je taj prethodni talas bio i da su mu tragovi do danas oĉuvani tamo negde u prialpskoj zoni, onda moramo pretpostaviti da to nije bila mala grupa.“147 Zna se iz Tacitova djela Germania da se u I. stoljeću u Panoniji govorilo posebnim jezikom, kojim nisu govorili ni Germani, ni Rimljani. Osi su u Tacitovo doba obitavali na sjeveru Dunava, a graniĉili su s germanskim Markomanima i Kvadima ( Tacit, Ge. 43). 148Oni su na sjever od Dunava došli iz Panonije.149 Ti Osi imali su s panonskim Avariscima koji su tada stanovali juţno od Dunava iste uredbe, obiĉaje i isti jezik, koji Tacit naziva 145

Ljiljana Crepajac, Glamoĉ -Delminium-Dalmatia. Onomastica jugoslavica (Beograd), 1975, 65-66.

146

Rikard Simeon, Enciklopedijski rjeĉnik lingvistiĉkih naziva. Sv. I, Matica hrvatska, Zagreb, 1969., s. 510.

147

Simpozijum Predslavenski etniĉki elementi na Balkanu u etnogenezi juţnih Slovena. Centar za balkanološka ispitivanja ANU BiH, Sarajevo, 1969, s. 289.

148

Cornelius Tacitus, Germania. (Priredio: Ivan Muţić), ed. Verbum, Split, 1993, s. 7475.

149

”Der Ortsname Osones in Pannonia läss auf ihre Abwanderung über die Donau schliessen.” Joachim Herrmann (Hrsg.), Griechische und lateinische Quellen zur Frühgeschichte Mitteleuropas. Akademie - Verlag, Berlin, 1990, s. 207.

96

panonskim (Tacit, Ge. 28). 150 Taj “panonski” jezik govorili su i susjedni “ilirski” narodi.151 Vaţno je istaknuti da je pojam Germania u starih pisaca bio iskljuĉivo zemljopisni, a ne etniĉki.152 U grĉkim i rimskim izvorima mnogi nazivi na Balkanu u antiĉko doba su slavenski i preuzeti iz prirode: „Der Natur sind auch entnommen z. B. Pelso (Plinius), der Name eines Sees in Pannonien, von pleso – pelso See, Metubaris (von den Worten med barami 'zwischen Morasten'), Name einer Insel in Pannonien (Plinius), Akuminkon (Ptolem). Kaminka (vom Worte Kamien Stein), ' Festung auf dem Felsen' in Pannonien, heute das Städtchen Kamenica, Buconia silva (Greg. Turon.), des Cäsars Bacenis (vom Worte buk Buche), Wieprz ( vom Worte wieprz Eber, männliches Schwein), der Name von vielen Flüssen, von der Weichsel bis zum Rhein; aus anderen Sprachmaterialien Tergeste (vom sloven. Terg Markt, vergl. Tergišĉe Markplatz), heute Triest, Bustricius (Bistrica), Fluss in Pannonien, Tsierna (Czerna) am Flusse, der noch heute Czerna ( (Ĉerna) genannt wird, in Dakien, und viele andere, welche von griechischen und römischen Schriftstellern angeführt werden, oder in mittelalterlichen Chroniken und Urkunden vorkommen. Von diesen Namen wurden einige 150

Tacitus, Germania, ibid., s. 61-63.

151

Der Kleine Pauly. Tom IV. Deutscher Taschenbuch Verlag, München, 1979, s. 369. Da su Osi i Avarisci spadali u Ilire prihvaća se u literaturi. (Usp. Griechische und lateinische Quellen .., II, ibid., s. 245 - 246). Ĉinjenica je da se u srpskoj historiografiji autohtonost Slavena sve više prihvaća, ali ponekad i nekritiĉki interpretira. Neki autori bezrezervno zastupaju tezu da je autentiĉna tzv. Vlesova ili Velesova knjiga. Tako Radivoje Pešić zakljuĉuje: ”A pisac ove istorije koji se jamaĉno drţao pouzdanih izvora, upravo prikazuje sva ta plemena ( i Venete, i Ante, Gete, Daĉane, Traĉane i Ilire, Agatirse i Tribale i mnoga druga) kao deo jedne jedinstvene porodice Slovena.” (R. Pešić, Jedna nepoznata istorija Slovena. Pravoslavlje, Beograd, broj od 15. IV. 1990., s. 9). Bjelogardijski pukovnik Izenbek (+1941) donio je iz Rusije na Zapad tzv. Izenbekove tablice koje je drugi ruski emigrant i njegov prijatelj Jurij Petroviĉ Miroljubov (18921970) obraĊivao petnaest godina i nakon toga objavio u SAD kao tzv. Velesovu knjigu. Usp. M. R. Škavritko, Najstariji ljetopis Rusa - Ukrajinaca. Canadian farmer annual, za 1970, s. 129-134. Sam Miroljubov nikad nije posumnjao u autentiĉnost toga materijala. Usp. na pr. J. Miroljubov, Materijali o prahistoriji Rusa, ( na ruskom jeziku), Sabrana djela, tom VII, Verlag Otto Sagner, München, 1983, s. 208. O toj “knjizi”, u kojoj se opisuje povijest Slavena odnosno pretkršćanske Rusije od 650. g. prije Krista do u IX. stoljeće poslije Krista vodi se velika diskusija da li je ona original ili falsifikat. Usp. G. S. Grineviĉ, Praslavenska pismenost , ( na ruskom jeziku). Ed. Obšĉestvennaja polza, Moskva, 1983, s. 322.

152

“Schon an anderer Stelle habe ich bewiesen (Hist. Slow. II., lies im Sachregister unter Germanien), dass der Begriff 'Germanien' ohne Veränderung von Strabo, Tacitus und Ptolemäus bis zu Einhard und Adam von Bremen übergegangen sei, und eben Germanien dieser letzteren umfasst ohne Unterschied Deutsche und Slaven, so dass es niemals ein ethnographischer, sondern nur ein geographischer Begriff gewesen sei.“ ( Boguslawski, Methode..., ibid., s. 51-51).

97

fehlerhaft für keltische gehalten, wie z. B. Dubra und Jizera; ebenso für keltische wurden gehalten solche Namen wie Vltava, Orava, Morava, an deren Slaventum niemand, scheint es, zweifelne sollte, endlich für deutsche, z. B. nennt Brückner die slavische Odra Odera.“153 Vaţno je istaknuti da su mnoga imena u antiĉkoj Panoniji i na cijelom teritoriju Dalmata, dakle od Jadrana (do ušća Cetine?) bila ista. Iz te se ĉinjenice moţe zakljuĉivati da su Dalmati i Panoni govorili istim jezikom, a to upućuje da su bili istoga ili srodnog podrijetla. To dakako ne znaĉi da su Dalmati bili Panoni, niti da su Panoni bili Dalmati, jer već postojanje posebnih imena svjedoĉi o razvijenom osjećaju posebnosti. Na podruĉju današnje Slavonije i Srijema razna plemena bila su obuhvaćena zajedniĉkim imenom Panona. Da se u Panoniji govorilo slavenskim jezikom prije seobe germanskih plemena u te predjele, potvrĊuju i stari praslavenski hidronimi. 154 U raspravama o imenu Baĉa postoji suglasnost u izvorima o neizmjenjenom slavenskom podrijetlu toga imena, a madţarski znanstvenici istiĉu kako je prije hunskog prodora155 bilo Slavena na današnjem baĉkom podruĉju. 156 Na teritoriju donje Panonije pronaĊen je natpis iz II. ili III. st. poslije Kr. posvećen bogu Dobratu, koji na latinskom glasi: DEO DOBRATI. EUTICES. SER(vus). DE(dit). Trubaĉev zakljuĉuje da keltska etimologija nije vjerojatna i da naziv bog potjeĉe iz temeljne slavenske rijeĉi dobro, dobar, dobrota.157Ruski je indoeuropeist i etimolog Trubaĉev utvrdio da su i u antiĉko doba u Panoniji (oko Dunava) ţivjeli Slaveni. Valentin Putanec je, izmeĊu ostaloga, analizirao toponime Sirota, Soroga i Sisopa i zakljuĉio da na terenu Interamnija i juţnije od njega već u I. stoljeću stanuju praslavenska plemena “Oni ĉine neke vrsti neprekinutu liniju slavenske etnije na sjeveru (Slovaĉka, Ĉeška, Poljska) koja dolazi sa sjevera preko Panonske nizine a ubacuje se i u Interamnij i niţe prema jugu, moţda i prema Lici...”. Putanec dopušta mogućnost da su ti Praslaveni već u I. stoljeću naše ere bili i na podruĉju linije Lika- Dubrovnik.158Srpski lingvist Ivan Popović 153

Boguslawski, Methode..., ibid., s. 21-22. I imena nekih starih naroda prema Boguslawskom svoj kontinuitet nastavljaju iz antiĉkog doba. ( Boguslavski, ibid., s. 2225).

154

TRUBAĈEV, ibid., 229, 230, 241-242.

155

Huni se pojavljuju već g. 408. i 409. na donjem Dunavu. Godine 434/35. Panonija Prima, a zatim 440/41. Panonija Secunda padaju pod hunsku vladavinu. Usp. ISTVAN BONA, Das Hunnen-Reich. Konrad Theiss Verlag, Stuttgart 1991, 212.

156

ANTE SEKULIĆ, Drevni Baĉ. Split, 1978, 14, 16, 19.

157

TRUBAĈEV, ibid., 100-101.

158

V. Putanec, Ubikacija klasiĉnih toponima Sisopa i Soroga u Zagreb i pitanje prisutnosti Slavena na Balkanu u 1. st. naše ere. Vlastita naklada, Zagreb, 1992, s. 6, 89, 14.

98

navodi iz II. st. poslije Krista zabiljeţene slavenske toponime ( Tsierna, Brzava, Vulka) u slavenskim zemljama (na primjer oko Blatnoga jezera i u Donjem Banatu).159 Popović posebno istiĉe kako više rijeka iz antiĉkog doba na Balkanu i u Panoniji nose i danas nepromijenjena svoja prvobitna imena (na pr. Sava, Dunav, Drina, Timok, Morava, Ibar). 160 U IV. i V. stoljeću na teritoriju Dalmacije i Panonije takoĊer se govori slavenskim jezikom. Jedan vaţan arheološki nalaz s otoka Braĉa upućuje na mogućnost da se na teritoriju Dalmacije u rimsko doba govorilo istim jezikom kojim se govori i danas. Naime, u dolini iznad sela škripa na Braĉu jedan od dva natpisa, koji su posvećeni Liberu (jednom od najranijih staroitalskih i starorimskih boţanstava), glasi ovako: " Veselia Felicetas Libero M (agno) Patri Torcle(n)si ex voto. "161 Hans Krahe je prvi osjetio nešto nejasno u ovom natpisu s Braĉa pa je ime donio ovako: „Veselia Feli(c)etas“. 162 U literaturi je navedeno mišljenje da bi ime Felicetas moglo biti prijevod imena Veselia. 163 Milan Budimir (1891.-1975.) istiĉe natpis iz Škripa na Braĉu u kome se, po 159

I. Popović, Istorija srpskohrvatskog jezika. Matica srpska, Novi Sad, 1985, s. 164.

160

I. Popović, Bemerkungen über die vorslavischen Ortsnamen in Serbien. Zeitschrift für slav. Philologie, Bd. XXVIII/1960, 1, 113.

161

Citirajući taj natpis Marin Zaninović je istaknuo slijedeće: "Otoĉanka Veselia posvetila je ovaj natpis Liberu kao boţanstvu zaštitniku turnjaĉice i podruma, što se ogleda u neuobiĉajenom pridjevku Torclensis, poznatom jedino u ovom natpisu i jednom drugom sa Korĉule,... Torcular ili torculum je naziv vinskog tijeska u uţem smislu, a torcularium je naziv cjelokupnog sustava turnjaĉice" (usp. Marin Zaninović, Štovanje Libera na istoĉnom Jadranu. Simpozij Duhovna kultura Ilira, s. 248).

162

Hans Krahe, Lexikon altillyrischer Personennamen. Universitätsbuchhandlung, Heidelberg, 1929, s. 127.

Carl

Winter´s

163

Radoslav Katiĉić je naĉelno odbacio svaku mogućnost da je u tom natpisu posrijedi prijevod imena s jednog jezika na drugi, pa je zakljuĉio da se u imenu Veselia moţe raditi samo o rimskom gentilnom imenu, koje uistinu glasi Visellia (Radoslav Katiĉić, Veselia Felicetas. Beiträge zur Namenforschung, Band 12 / 1961, H. 3, s. 271-279). Katiĉićevo mišljenje je samovoljno nasilje nad kamenim natpisom. Stoga je razumljivo da je Aleksandar Stipĉević i nakon objavljivanja Katiĉićeva mišljenja, koje je on naveo, zakljuĉio sljedeće: " Naţalost mnogo je više onih imena -osobnih i mjesnih-kojima znaĉenje za sada ne znamo nego onih za koje pouzdano moţemo reći što znaĉe. MeĊu ove posljednje moţemo spomenuti npr. dvoĉlano ime Veselia Felicetas s jednog natpisa iz Braĉa. Drugi, latinski dio imena znaĉi sreća, a kako ilirski dio Veselia ima oĉite sliĉnosti sa slavenskom rijeĉju veselje, nije teško ilirskom imenu dati objašnjenje sadrţano u toj slavenskoj rijeĉi. Takvim, ili sliĉnim postupkom, posebno komparacijom ilirskih imena s indoevropskim jezicima, te poznavanjem fonetskih zakona ilirskog jezika, moglo se rekonstruirati ili bar pretpostavljati, znaĉenje niza drugih ilirskih rijeĉi " (A. Stipĉević, Iliri, ibid., s. 235-236). Geza Alfoldy je jedini, koliko je meni poznato, koji je prihvatio Katiĉićevu pretpostavku da bi ime Veselia trebalo glasiti Visellia. Usp. Géza Alföldy, Die Personennamen in der römischen Provinz Dalmatia. Carl Winter Universitätsverlag, Heidelberg, 1969, s. 135.

99

njemu, nalazi "ilirsko ime Veselia" i njegov latinski prijevod Felicitas ("seine interpretatio latina Felicitas lautet"). Budimir zakljuĉuje da rijeĉ Veselia proizlazi iz slavenskog veselu (- "und ill. Veselia ein idg. Erbwort ist, geht aus slav. veselu").164 Mate Šimundić, koji je obradio preko dvije tisuće starih hrvatskih osobnih imena u hrvatskim i inozemnim znanstvenim edicijama zakljuĉuje sljedeĉe: „Poznato mi je osobno ime Veselia Felicitas. Ja u njemu vidim hrvatsko ime Veselija / Vesela. Budući da je do njega latinski Felicitas, moguće je kako je isto prevedeno s latinskoga. Ali je jednako moguće i obratno. Tko tvrdi kako je to latinsko ime zbog pišĉeve greške ispalo - hrvatsko, to, dakako, mora i dokazati. Ništa ne upućuje da je u pitanju pisareva greška. Stvar se dakle uzima onakvom kakva je sve dotle dok se ne dokaţe suprotno. A tih dokaza do sada nije nigdje... MeĊu svojim listićima imam pribiljeţeno dotiĉno ime. Budem li ikada o njemu pisao, uvrstit ću ga meĊu stara hrvatska osobna imena.“ 165 Radoslav Rotković ne prihvaća mogućnost da su Iliri govorili slavenskim jezikom, ali pošteno zakljuĉuje:“Odbacujući takvu mogućnost kao nemoguću, mi ipak ne moţemo zatvoriti oĉi pred imenom te ţene koje je dato dvojeziĉno. Da je bila Slovenka, robinja, ne bi joj padalo na um da kleše takav natpis niti da ga posvećuje Liberu, Inaĉe, kako objašnjava Zaninović, torcular ili torculum je naziv prese za tiještenje groţĊja a torcularium je naziv ĉitavog sustava turnjaĉice. Dakle, ako se u Dalmaciji u rimsko doba nije govorilo slovenski, ipak su pojedine liĉnosti mogle da budu Sloveni a u unutrašnjosti su mogle da ţive i slovenske etniĉke skupine, poput Veneta.“ 166 Kult poganskog boţanstva u antiĉkoj Dalmaciji, koji se nazivao Vid (Vidasus na latinskome), takoĊer potvrĊuje da su starosjeditelji u Dalmaciji govorili praslavenskim jezikom. Mijo Lonĉarić je prvi u Hrvata (1990.) popularizirao rezultate znanstvenih istraţivanja O. Trubaĉeva. On je prihvatio revalorizaciju podataka o prostiranju starih kultura u Europi i svjedoĉanstava suvremenika (na primjer Diona Kassija) “o Panoncima u 1. stoljeću n. e., koji su prema 164

Milan Budimir, Griechisch und Makedonisch. Revue internationale des etudes balkaniques, (Beograd), I/1934, 1, 281-282. Katiĉić piše o Budimiru da je kao filolog "veliki majstor svoje znanosti...stvaralaĉki i nadahnuti etimolog kao malo tko...znatan i originalan znanstvenik" (R. Katiĉić, Milan Budimir. Ljetopis JAZU za 1975. sv. 79, 671675).

165

Citat iz pisma Mate Šimundića, koje je iz Maribora 2. svibnja 1990. uputio autoru.

166

R. Rotković, Odakle su došli preci Crnogoraca Onomastiĉka istraţivanja. Matica crnogorska, Cetinje, 1995, s. 16. I Vojislav Nikĉević u biti prihvaća da je Veselia slavenska rijeĉ. Usp. V. Nikĉević, Crnogorski jezik Geneza, tipologija, razvoj, strukturne odlike, funkcije. Tom I, Matica crnogorska, Cetinje, 1993, s. 48-49.

100

tome mogli pripadati slavenskom svijetu (Trbuhović).” Lonĉarić je upozorio i na neke podatke koje je iznio Trubaĉev.”Narod Ozeriati (oseriates), o kojem govori Plinije u 1. st.,koji Meyer stavlja na podruĉje Blatnog jezera, a Katiĉić pak na naše podruĉje, u Posavinu, istoĉno od utoka Une, Trubaĉov tumaĉi kao slavensku rijeĉ ozeriati (ozeriaty), dakle jezerĉani, izvedenu od istoga korijena koji je u našoj rijeĉi jezero, ruskoj ozero (prasl. (j)ezero). Toponim Pathisus iz 1.st. Trubaĉov interpretira kao slavensku rijeĉ Potisje, što je normalna tvorba toponima na našem podruĉju za neko porjeĉje (npr. Posavlje). Od lingvistiĉkih podataka takoĊer je vrlo upeĉatljivo, istina kasnije, svjedoĉanstvo Priskovo iz prve polovine 5. st. da je na teritoriju današnje Vojvodine ţivio narod koji nije govorio germanski, a pio je medos, što jasno upućuje na med (prasl. med). Trubaĉov dalje navodi prisutnost poluzemunica slavenskog tipa na karpatskom i podunavskom podruĉju u 3. i 4. st. (ĉernovješka kultura). ” Lonĉarić na temelju ovih utvrĊenja Trubaĉeva zakljuĉuje da svakako otpada “prije pretpostavljena faza u seobi Juţnih Slavena - prijelaz preko Karpata i dolazak u Panoniju.” 167 Kada je O. N. Trubaĉev u svojim radovima, koje je objavio 1982. i 1983. doveo u pitanje prevladavajuće mišljenje o sjevernoj pradomovini Slavena posebno je Jürgen Udolph pokušao pobiti njegova utvrĊenja. On je dokazivanje Trubaĉeva, a posebno ono da je postojala stara slavensko- balkanska (ilirska i traĉka) veza odbacio kao nedokazane. Neozbiljnost njegova pristupa oĉituje se i iz toga što je on staro shvaćanje da su Veneti, Venedi i Anti Slaveni odbacio bez obrazloţenja.168 Radoslav Rotković ne misli da su Praslaveni »Iliri«, ali je zato siguran da su oni Veneti. »Da su bili Prasloveni, i imena njihovih plemena bi se dala rastumaĉiti pomoću slovenskih jezika. A mi smo to uspjeli samo za Ozeriate, koji su bili s gornje obale Save, dio starih panonskih Slovena...Što će nama ilirsko ime za Praslovene na Balkanu, kad imamo njihovo ime Veneti, što je za naše zapadne susjede opšta oznaka za Slovene (Veneti, Venedi, Wenden, Windi), pa se piše za neke naše skupine da su 167

Mijo Lonĉarić, Jeziĉni odnosi u Podravini. Arheološka istraţivanja u Podravini i Kalniĉko-bilogorskoj regiji. Ed. Hrvatsko arheološko društvo, Zagreb, 1990, s. 181192.U meĊuvremenu godine 1991. O. N. Trubaĉev je objavio u izdanju Akademije nauka SSSR u Moskvi na ruskom jeziku knjigu Etnogeneza i kultura starih Slavena, u kojoj je iznio i više novih podataka. Ferdo Šišić misli kako rijeĉ med koju spominje Prisko u opisu poslanstva kod Atile iz 448.g. je općeslavenska rijeĉ i dodaje da Prisko pod “barbarskim” jezikom Skita misli na Slavene. (Šišić, Povijest, ibid., s. 206-207).

168

“Für eine derartige Annahme müssen weitere und vor allem stichhaltigere Gründe vorgebracht werden.“ (Jürgen Udolph, Kamen die Slaven aus Pannonien? Objavljeno u: Studia nad etnogeneza Slowian...,Tom I, Krakow-Gdansk, 1987, s. 168.). Ovaj autor je ovako reagirao jer je u istom smislu 1979. objavio u Heidelbergu obranjenu disertaciju pod naslovom Studien zu slavischen Gewässernamen und Gewässerbezeichungen. Ein Beitrag zur Frage nach der Urheimat der Slaven.

101

»Veneti seu Sclavi«... Za Venete u Padaniji (PodbrĊu) Polibije piše (I, II, 17) da imaju keltskih obiĉaja i odjeće 'ali govore drugim jezikom'. Koji je to jezik u tome prostoru, da nije ni latinski ni keltski? Onaj iz kojega je nastalo komercijalno Trgovište, koje su Latini samo prilagodili svome uhu u Tergeste, odakle je nastalo i Trieste, i naše staro Triješće, novije, tvrdo kao u Germana: Trst. A malobrojnost tih onima na Balkanu objašnjava Plinije, kad se ţali da su neka naša plemenska imena teško izgovorljiva (Naturalis historia III, XXI, 139), što ste i Vi citirali... Bilo je, dakle, osim lako izgovorljivih ilirskih plemenskih imena na Balkanu i praslovenskih = venetskih, koje je bilo teško izgovoriti, pa ih upravo stoga i nema u klasiĉnih pisaca! Razlika meĊu nama je samo u kvantitetima. Vi smatrate da su na etnogenezu naših naroda više uticali ti starosjedilaĉki ŠP Prasloveni nego doseljenici, kojih je u Hrvatskoj bili oko 20.000 konjanika, dok ja smatram da su i ti Prasloveni (Veneti) na Balkanu bili dugo izloţeni asimilaciji, pa su skoro i odumrli, prije nego je stiglo masovno pojaĉanje sa sjevera! I tek tada, od druge polovine VI stoljeća, kada i Langobardi stiţu na jug (568), poĉinje masovno preimenovanje predslovenskih toponima... U svakom sluĉaju mi se slaţemo da smo na Balkanu, prije velike seobe, imali svoje pretke, i zato nam ništa ne trebaju Iliri!«169 Svjedoĉanstvo da su u antiĉko doba starosjeditelji balkanskopodunavskog prostora govorili praslavenskim jezikom ostavio nam je i sv. Jeronim (roĊen u Stridonu170- na teritoriju nekadašnje Liburnije 171). On u jednom komentaru ( na koji je prvi upozorio Slovenac Ivan Tomaţiĉ u svojoj knjizi Veneti ) piše: “Tychicus enim silens interpretatur.” 172 Ta reĉenica Jeronimova u prijevodu na hrvatski glasi:”Tychicus naime znaĉi tihi (šuteći).” Iz toga je jasno da je Jeronim ime Tychicus tumaĉio u znaĉenju praslavenskog jezika, koji je bio i njegov materinski jezik. Zanimljivo je Katiĉićevo tumaĉenje ove reĉenice. On navodi kako ima onih „doduše ne meĊu ozbiljnim znanstvenicima“, koji ţele oţivjeti jeronimsku teoriju o postanku glagoljice. On ne spominje nikoga koji danas zastupa takvo mišljenje, a ne moţe ni spomenuti jer u suvremenoj znanosti takvo mišljenje ne zastupa nitko. Polazeći od tako netoĉne tvrdnje Katiĉić nastavlja: „Za to je 169

Citati iz pisma Radoslava Rotkovića, koje je uputio autoru iz Herceg–Novog 1. oţujka 1997.

170

Jeronim sam o tome piše ovako: “Hieronymus, natus patre Eusebio, oppido Stridonis, quod a Gothis eversum Dalmatiae quondam Pannoniaeque confinium fuit, ...”.(Gerolamo, Gli uomini illustri De viris illustribus. Nardini editore, Firenze, 1988, s. 230-231.)

171

Mate Suić, Hijeronim Stridonjanin - graĊanin Tarsatike. Rad JAZU, sv. 426 za 1986, s. 213-273.

172

Migne, Patrologiae latinae. Sv. XXVI, Paris, 1884, s. 548.

102

potrebno dokazivati da se na Jadranu govori slavenski od prije rimskih vremena, da su Slovenci izravni potomci Veneta, a Hrvati Ilira. Oni pak koji bi upravo to dokazivali osobito se rado, dakako, pozivaju na sv. Jeronima. Istinskih dokaza za to, meĊutim, nitko još nije našao, iako ih ima koji misle da ih nalaze... Osobito drastiĉan primjer je I. Tomaţiĉ. On se u svojoj knjizi Veneti, a navodi ga I. Muţić, Podrijetlo i pravjera Hrvata, knjiţnica zbornika ‚Kaĉić„ , Monografija, dokumenti, graĊa...br. 22, Split 1991, 170 ne spominjući pri tome na kojoj se to stranici u Tomaţićevu djelu nalazi, poziva na Jeronimov komentar uz jedno novozavjetno ime u kojem se kaţe:Tychicus enim silens interpretatur – ‚Tihik naime treba razumjeti kao tih.„To se slabije upućenom moţe uĉiniti kao nepobitan dokaz da je sv. Jeronim znao hrvatski. Upućeniji, dakako, zna da se grĉko ipsilon sve do 10. stoljeća nije izgovaralo kao i, a da je hrvatsko tih od tih6, a ne od tyh6, pa Jeronim, i da je znao hrvatski, tu rijeĉ ne bi pisao s ipsilon. To je već dosta da se temeljito posumnja u takvo tumaĉenje Jeronimova komentara. No pri prosuĊivanju toga tumaĉenja nisu nam potrebni takvi posredni zakljuĉci. Jeronim naime u drugom djelu, u kojem se bavi skrovitim hebrejskim znaĉenjem biblijskih imena što se pokazuju kao da ne potjeĉu iz temeljnoga jezika objave, sam izriĉito kaţe da je znaĉenje imena Tychicus ‚tih„, za koje je on dobro znao da je grĉko i da kao takvo znaĉi ‚Srećko„, izvedeno iz hebrejskog, a ne iz njegova materinskog jezika, koji god taj bio.“ 173 Navedeno mudrovanje moţda bi moglo opstati da stvarno ne postoji citirana Jeronimova reĉenica koja se jedino moţe prevesti u smislu da Tychicus znaĉi Tihi. Jeronim u ovom konkretnom tekstu tako osobno tumaĉi znaĉenje toga imena, a svako drugo tumaĉenje ĉinilo bi od te reĉenice besmislicu. Ivan Kukuljević je još u XIX. stoljeću posebno upozorio na jedan drugi vaţan komentar sv. Jeronima koji se odnosi na Izaiju, a koji glasi: “...Zithon transtulerunt quod genus est potionis ex frugibus aquaeque confectum et vulgo in Dalmatiae Pannoniaeque provinciis gentili barbaroque sermone appellatur sabaium.” Iz navedenoga Jeronimova komentara oĉito je da su starosjeditelji u Dalmaciji i Panoniji na svome narodnom jeziku piće , koje se radilo od ţita i vode , nazivali “sabaia”. Svi jezikoslovci se slaţu da je rijeĉ “sabaja” jedina sigurno utvrĊena “ilirska” rijeĉ za koju znamo zahvaljujući Jeronimu. Kukuljević je smisao te rijeĉi ovako interpretirao: “Veoma obljubljeno pitje bijaše kod Panonaca naĉinjeno iz ţita i vode, koje nazivahu Sabaja, Zobaja i Zithon (ţitno pivo). O toj vrsti i danas poznatoga piva govore jur Diodor Sikulski, Dio Casius i sveti Jerolim.” 174 Ivan Tomaţiĉ je znaĉenje 173

Radoslav Katiĉić, Uz pitanje o postanku i starosti glagoljice. Croatica, XXVI/42-44, 1996, 193-194.

174

Ivan Kukuljević Sakcinski, Panonija rimska. Rad JAZU, knjiga XXIII., s. 136.

103

rijeĉi “sabaja” jasno konkretizirao: “Zobaj je pijaĉa iz zobi (ovsa). Take besede ne bi mogel Jeronim tako razlagati po nobenem drugem jeziku. Je torej ţivel med slovenskim domorodnim ljudstvom? Vse kaţe, da je bilo res tako.”175Oĉito je da je naziv za piće “sabaja” iz praslavenskog jezika kojim se govorilo u Panoniji i Dalmaciji i u doba sv. Jeronima. Petar Skok istiĉe da rijeĉ “sabaja ... nismo u stanju dovesti u svezu sa poznatim indoevropskim jezicima”.176 Neki narodi koji su bili susjedi Ilira bili su im etniĉki srodni, pa im je oĉito i jezik bio isti ili sliĉan. Iz pisanja Strabona proizlazi da su Geti, Daĉani i Traĉani govorili istim jezikom.177 ”Dako-Geti, indoevropsko stanovništvo, koje je govorilo jezik sliĉan onom koji su govorili Traĉani ..., ĉine severni ogranak mnogobrojne traĉke populacije. Dvostruko ime moţe dovesti u zabludu: Daĉani i Geti su jedan isti narod, kako precizira i Strabon...”.178 „Die Geten und Daker werden von Jornandes und Prokopius „Anten‟ und „Slaven‟ genannt. Der „Atlas antiquus‟ von Justus Pertes führt ein mazedonisches Oppidum „Bylazora‟ ...”179 Pisanje Strabona i Plinija Ivan Ruţić je ( kao i Ivan Kukuljević) ovako interpretirao:”Strabonu bijahu poznata takoĊer plemena hrvatska u Panoniji, kao Breuci (Brajci oko Karlovca, Ozlja i Ribnika) i Pirusti (Pirušćani), a i Plinij spominje panonska plemena Breuce (Brajce), Arivate (Arvate, kako i danas u Slavoniji i Dalmaciji Hrvate zovu), 175

Ivan Tomaţiĉ, Novo sporoĉilo knjige Veneti naši davni predniki. Ed. Veneti, Wien Ljubljana, 1990., s. 57. S Tomaţiĉevim navodima upoznao sam najboljeg poznavaoca djela sv. Jeronima u Hrvata prof. Marijana Mandaca, koji mi je u pismu iz Makarske od 9. studenoga 1995. jeziĉno obrazloţio toĉno znaĉenje navedenih rijeĉi, ali nije iznio svoje osobno stajalište, što znaĉi da nije ni zanijekao Tomaţiĉevo mišljenje. (Mandac je autor djela Sveti Jeronim Dalmatinac, ed. Sluţba Boţja, Makarska, 1995., s. 383.)

176

P. Skok, Studije iz ilirske toponomastike. Glasnik zemaljskog muzeja u BiH , knj. XXIX za 1917., Sarajevo, 1918., s. 117. Neki lingvisti svojim pustim pretpostavkama o znaĉenju te rijeĉi nisu ništa dokazali. Usp. Anton Mayer, Die Sprache der alten Illyrier. Österreichische Akademie der Wissenschaften, sv. II, Wien, 1959., s. 96.

177

Der Kleine Pauly. I, Deutscher Taschenbuch Verlag, München, 1979, s. 1355-1357; ibid., II., s.787-790; ibid., V., s. 777-783. Usp. Giuseppe Constantino Dragan, Il mondo dei Traci. Atene, 1985, s. 83-86. Strabon ( oko 63.g. prije K. do 19. g. po K. ) prema vlastitom priĉanju proputovao je zemlje Sredozemlja od Armenije do Sardinije i od Crnog mora do Etiopije, a duţe je vrijeme boravio u Rimu i Egiptu. Tusculum-Lexikon griechischer und lateinischer Autoren des Altertums und des Mittelalters. Izdanje na srpskom jeziku, ed. Vuk Karadţić, Beograd, 1984, s. 426-427.

178

Hadrian Dajkoviĉu, Dakija i Dako-Geti. Edicija: Iliri i Daĉani . Narodni muzej Beograd, 1971, s. 49.Usp. i Hadrian Daicoviciu, Das Reich der Daker. Die Daker Archäologie in Rumänien. Verlag Philipp von Zabern, Mainz/R, 1980, s. 72-78.

179

M. Czerlien (Marko Crljen), Auf slavischen Spuren. Verlag Mirko Breyer, Zagreb, 1914, s. 71.

104

Segestane (Segetćane oko Siska), Kolapiane (Pokupĉane), Katare (Kotorane) i druge.”180 Da su Geti, t.j. Daĉani, etniĉki Slaveni 181 nedvojbeno potvrĊuju neki izvori. Marcellini Comitis Chronicon ad a. 517. navodi da su “Getae equitas” u pljaĉkaškom pohodu prodrli do Termopila. O etniĉkoj pripadnosti tih Geta vode se desetljećima rasprave u kojima prevladava mišljenje da su oni ili Slaveni ili Anti ili etniĉki konglomerat u kojemu je bilo i Slavena. 182Šišić smatra da Comes Marcellinus (+ o. 535.) identificira uz godinu 530. Gete sa Slavenima.183 Theophylacti Simocattae koji opisujući dogaĊaje iz zadnjeg desetljeća VI. stoljeća u svojem djelu Historiae navodi: “Oni naiĊu na šesto Slovena natovarenih romejskim plenom...Kad varvari ugledaju Romeje kako nailaze, i kad Romeji njih ugledaše stanu klati zarobljenike...Pribliţivši im se, Romeji nisu smeli da se uhvate u koštac sa Getima (to je staro ime tih varvara),...”.184 Ovaj navod T. Simocattae savršeno se slaţe s identiĉnom tvrdnjom iz djela Geografija, koja se pripisuje M. Horenskome, a u kojem se navodi da su u Daciji prije upada Gota ţivjeli Slaveni. Da su Geti govorili praslavenskim jezikom dokazuju i slavenska imena mjesta koja navodi Tit Livije. Livije tako spominje veliki grad na Vardaru

180

Ivan Ruţić, Stara i nova postojbina Hrvata. Zagreb, 1903, s. 14. Usp. i I. Kukuljević, Panonija rimska, ibid., s. 101-103.

181

Mnogi ugledni znanstvenici u raznih slavenskih naroda još u drugoj polovini XIX. st. dokazivali su da su Slaveni bili Geti i Daĉani. V.V. Sedov, Oĉerki po arheologiji Slavjan. Izdanje Instituta za arheologiju Ruske akademije nauka, Moskva, 1994, s. 26.

182

F. Barišić- M. Rajković-B. Krekić-L. Tomić (obradili), Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. SAN, sv. I, Beograd, 1955., s. 23.

183

F. Šišić, Letopis Popa Dukljanina. SAN, Beograd-Zagreb, 1928., s. 118. [išić to zakljuĉuje iz ove Marcellinove reĉenice: “Mundo Illyricianae utriusque militiae ductor dudum Getis Illyricum discursantibus primus omnium Romanorum Ducum incubuit eosque haut paucis eorum interemptis fugavit”. (Šišić, ibid., s. 118-119.)

184

Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. I, SAN, Beograd, 1955, s. 117-118. Usp. Günter Weiss, Das Ethnikon Sklabenoi, Sklaboi in den griechischen Quellen bis 1025. Franz Steiner Verlag, Wiesbaden - Stuttgart, 1988, s. 54.

T. Simocattae bio je, izmeĊu ostaloga, tajnik na dvoru cara Heraklija, a napisao je od 628. do 638. djelo Historiae u osam knjiga na temelju starijih povijesnih djela, arhivske dokumentacije i usmene tradicije ţivih suvremenika. “Prema tome, Simokata je u osnovi pouzdan istoriĉar...Inaĉe Simokata je za svoje vreme bio vrlo uĉen ĉovek,..”. (Ibid., s. 104-105.). Simocattae kao vrlo uĉena osoba i suvremenik tzv. seoba Slavena nije mogao pogriješiti u izjednaĉavanju Geta i Slavena.U hrvatskoj historiografiji ovaj navod Simocattae posebno je naglasio još u XVIII. stoljeću Klement Grubišić. ( Cl. Grubissich, In originem et historiam alphabeti sclavonici glagolitici vulgo hieronymiani, disquisitio. Venetiis, 1766, s. 12 - 13 ).

105

koji se zove Bylazora.185 Lingvist V. Nikĉević slaţe se s mišljenjem da Livije spominje slavenske nazive mjesta (Bylazora = Bilazora, Corita = Korita, Grapsa = Grapša i druge), koji su “potvrĊeni brojnim primjerima sa širokih slovenskih prostora.“186Ovo zakljuĉivanje potvrĊuje i ime boginje Semele (s posebno jakim kultom u Tebi) koja je bila prvobitno “traĉko-frigijsko” boţanstvo.187 Ime te boginje zemlje i plodnosti tumaĉi se u slavenskom znaĉenju pojma zemlje.188 Ĉinjenica je da na teritoriju rimske provincije Dalmacije imamo mnogobrojnih naziva mjesta , koji se od Miklošića do Skoka, odnosno njihovih nasljednika tumaĉe kao da su slavenski, to jest kao da su nastali u doba doseljenja Slavena. Gjuro Szabo nakon što je osobno prouĉavao dvjesto tisuća toponima upozorio je već 1919. da su ti nazivi neprotumaĉivi iz doba kad se obiĉno datira doseljenje Slavena i da se njihovo znaĉenje gubi u mnogo većoj davnini. „Sva su ta imena jamaĉno jeziĉne okamine iz davnih dana, kamo će teško ikada više filologija s uspjehom zadrijeti...Kad ovu zbirku imena iz veoma razdalekih strana razgledamo, mora svakom biti jasno, da mi moramo tumaĉenje Mokronog = Nassenfuss apsolutno kao djetinjasto otkloniti. Niti je mokar = feucht, nass, niti je noga = Fuss! To su rijeĉi iz dalekih dana, iz doba kad se jamaĉno znalo za njihovo znamenovanje, a mi ga moţda ne ćemo nikada više dokuĉiti.“ 189 Szabo zakljuĉuje:

185

T. Livius, Römische Geschichte. Artemis Verlag, München-Zürich, 1988, s. 26/XLIV,26,8.

186

”Prema tome, uzimajući u obzir Orbinove tvrdnje i Borova otkrića, teze prof. N. Klaić o tome da je na Balkanskom poluostrvu bila praistorija predaka Srba i predaka Hrvata ipak se mogu primiti kao realne, moguće.” ( Vojislav P. Nikĉević, Porijeklo i znaĉenje imena Hrvat i Srbin. Dubrovnik, XXX/1987, 6, 14-15. ) Orbini je toĉno shvatio i objasnio neke slavenske rijeĉi u Strabona.Usp. Mauro Orbini, Il regno degli Slavi. Verlag Otto Sagner, München, 1985, s. 174. V. Nikĉević ( crnogorski jezikoslovac) godine 1990. zakljuĉuje da se sigurno moţe prihvatiti Orbinijeve zakljuĉke o tome kako se u cijeloj antiĉkoj Dalmaciji govorilo praslavenskim jezikom. ( V. Nikĉević, Slovenci so Slovani. u knjizi: Z Veneti v novi ĉas. Uredio: Ivan Tomaţiĉ, ed. Veneti, Ljubljana, 1990, s. 4146).

187

Duridanov, ibid., s. 69. Usp. i Manfred Lurker, Lexikon der Götter und Dämonen. Alfred Kroener Verlag, Stuttgart, 1984, s. 288.

188

Der Kleine Pauly, V, ibid., s. 93-94.

Ovo je tumaĉenje prihvaćeno u inozemnoj znanstvenoj literaturi.“Semele = zemlja in lingua slava e zemelo in traco-frigio.” Alexander Fol - Ivan Marazov, I Traci. Newton Compton editori, Roma, 1981, s. 48. 189

G. Szabo, O znaĉenju topografskog nazivlja u juţnoslavenskim stranama. Jugoslavenska njiva, Zagreb, III/1919, 29, 460.

106

“ I. Da se najveći dio topografskoga nazivlja u juţnoslavenskim stranama, koji je na tijesno vezan s liĉnim imenima, ne moţe nikako protumaĉiti ni iz slavenskih ni iz drugih poznatih jezika. Broj ovih imena iznosi tisuće. II. Da postoji veoma velika mnoţina imena, koja su na prvi pogled istovjetna sa rijeĉima u današnjem slovenskom govoru. To su one rijeĉi, koje su Miklossich i njegovi nasljednici ´protumaĉili´ kao da Baba dolazi od babe, Bobovac od boba, Mokronog od mokre noge, Krapina od krapa, Glina od gline, Krĉmar od krĉme, Komar od komarca itd. Nu ta tumaĉenja moramo kao besmislena sasvim otkloniti pogotovo kad smo se uvjerili, da se imenom kamen oznaĉuje lokalitet, gdje kamenu nema traga, imenom dol krste se brda, imenima bara, lokve, jezero, grad, poljana, rijeka itd. oznaĉuju lokaliteti, gdje tim nazivima u sadašnjem znamenovanju nema mjesta, i nije nikad moglo biti. Većinu tih naziva moramo pribrojiti onima, koje smo u prvi odjeljak postavili. I ta su imena sazdana od elemenata, kojim se doslije nije nikako moglo odrediti znamenovanje iz nijednoga poznatoga jezika. III. Najmanji je dio naziva takov, koji se dade iz sadašnjega jezika protumaĉiti, a i tu ima obilje takovih rijeĉi, koje su u ono doba, kad su upotrebljene za topografsko nazivlje, imale sigurno drukĉije znamenovanje. Nu sve ove tri grupe imena ţivu i danas u našem jeziku, ta su imena sastavni dijelovi jezika, ma da ih najvećim dijelom ni u jednom rjeĉniku ne nalazimo. Dakako,da većina ţivi nekako kao zamrla, jer im se znaĉenje više ne osjeća, ona su jeziĉna petrefakta.“190 Szabo navedene ĉinjenice ovako objašnjava: „Samo se tako moţe shvatiti opstanak ovih bezbrojnih imena dosada, da spoznamo, da su one tisuće sada nerazumljivih naziva narodi upamtili zato, jer i oni sami potjeĉu iz onih vremena, kada su ti nazivi bili još razumljivi. I nikako drukĉije...Baš su oni narodi, koji ne znaju više znaĉenja imena u svojoj topografskoj nomeklaturi, od davne davnine tu, a onaj je oĉito kasnije došao, koji je ta prastara imena prevodio, davajući im smisao po jeziĉnom razvitku onih perioda onih naroda, u kojem su te narode zatekli. „ 191 190

G. Szabo, ibid., Jugoslavenska njiva, III/1919, 30, 477.

191

G. Szabo, ibid., Jugoslavenska njiva, III/1919, 31, 487. Szabo je u povodu Skokova prigovaranja, izmeĊu ostalog odgovorio i ovo:“ Zvanje drugo odbivši me od pisaćega stola poslalo me u svijet, proputovao sam ispitujući malne cijelu našu zemlju, prošao Bosnom i dijelom Srbije, nadajući se, da će mi nauĉnim metodom steĉeno znanje u mom drugom poslovanju pomoći. Ali gle - ljuto sam se prevario! Gdje sam se nadao gradu našao sam, da tamo grada nikada nije bilo, gdje sam traţio baru i jezero - nikad ih nije ni bilo, traţio sam greben - i našao kao stol ravnu ravnicu, promatrao sam dolove, sam sam ih paĉe i mjerio, a ono su i apsolutno i relativno ostala brda! Pretraţivao L o k v e, a tamo nema ni kapi vode, polazio J a m e, a ono jami ni traga! Stajao sam uz rijeku V a

107

Iz Szabovih primjera bitno je zakljuĉiti da su mnogi nazivi koje on spominje, a koji se inaĉe tretiraju kao praslavenski, udomaćeni na balkanskim i susjednim teritorijama još prije dolaska Rimljana, dakle u doba Ilira. Szabo je i godine 1934. upozorio kako „nema sumnje, da će novi istraţivaĉi doba t. zv.seobe naroda, što se nas tiĉe, sasvim drukĉije posmatrati. A baš je to doba za nas sudbonosno, baš su tu bezbrojna zamršena pitanja, na koje nema odgovora ili ga barem za sada još nema. Zato i jest naša povijest u svojim poĉetnim dijelovima- a to je osnovka - puna djetinjastih bajka, nesuvislih i nejasnih teza,...“192

r d a r, uspeo se na brda V a r d a r i V a r d u, misleći da bi moglo biti istinito tumaĉenje s pomoću guardare - straţariti, itd. Itd. Pitao sam svijet: zašto se zove taj lokalitet K a m e n, gdje nema ni zrna pijeska, zašto se cijeli kraj zove R i j e ka , a nema ni potoĉića, pitao i traţio sve uzalud: nitko mi nije mogao ni znao reći ništa, baš ništa. Ponovno i ponovno prouĉavao sam specijalne karte do u najmanje sitnice, pa opet polazio u prirodu da nadjem rješenje: traţio sam u ispravama barem pomagala, da shvatim tu zagonetku. Sve uzalud: nauĉni je metod bio posve nesposoban, da i uz najsavjesniju upotrebu išto protumaĉi, nauĉna argumentacija je sve još zamrsila - pa sam budući ĉudan svat, odbacio taj metod i tu argumentaciju i pošao svojim putem i barem to postigao, da se nedam više zavoditi onako djetinjastim produktima nauĉnoga metoda, kako sam ih prije nekoliko nabrojio. Mojim se metodom moţe - to veli dr. Skok protumaĉiti sve i ništa, a njegovim - velim ja - samo ništa!“ ( Szabo, Na osvrt g. dra. Petra Skoka. Jugoslavenska njiva, III/1919,37, 586). 192

Đuro Szabo, Zadatak znanosti za našu sadašnjost i budućnost. Zagreb - Split, 1934, s. 638.

108

Bulićev zbornik,

109

I. GOTI (I) SKLAVINI

110

111

I. O GOTIMA

Sklave se, a ĉesto i Hrvate, u nekim izvorima i u literaturi gotovo identificira s Gotima.193 To je poistovjećivanje Gota i Hrvata razumljivo i s obzirom na ĉinjenicu da su Goti (kao i Sklavini) nazivani raznim imenima (osobito Skitima) i da su tek u modernoj historiografiji Goti postali jedan njemaĉki narod (”ein deutscher Stamm”). 194Prokopije o raznim imenima Gota navodi ovo:” ‟Gotskih naroda mnogo i drugih i prije bijaše i sada ima, ali od svih su najveći i najznatniji Goti, Vandali, zapadni Goti i Gepidi; nekada su se pak imenovali Sauromati i Crnorisci; ali ima pisaca, koji su te narode zvali i getskima. Ti se svi narodi razlikuju jedan od drugoga imenima, kao što je reĉeno, a od svega ostaloga ni u ĉemu se ne razilaze... I zakone (obiĉaje) imaju iste, jednako im je ureĊeno bogoštovlje: svi su naime Arijeve vjere; jezik im je jedan, zvan gotski; ĉini mi se, svi su prvobitno od jednoga naroda, a poslije su se razluĉili po imenima svojih voĊa. Taj je narod od davnine stanovao preko rijeke Istra, zatim su Gepidi zauzeli krajeve oko Singiduna ( = Beograda ) i Sirmija ( = Mitrovice ), s ove i one strane rijeke Istra, gdje su naseljeni i do mene‟ (500-562).”195 O stvarnom podrijetlu Gota ne znamo gotovo ništa. Literatura o podrijetlu Gota obuhvaća cijelu jednu biblioteku. 196 Neki su od starih autora mislili da oni potjeĉu iz Skandinavije. MeĊutim iz drugih izvora ta se misao ne moţe potvrditi.197 Jedni pisci misle da su prvobitni Goti došli iz Male 193

Usp. O. A. Akimova, Razvoj srednjovjekovnih predstava o podrijetlu Hrvata. Zbornik: Etniĉki procesi u Centralnoj i Jugoistoĉnoj Europi. Izdano na ruskom jeziku. Ed. Akademija nauka SSSR, Moskva, 1978, s. 28-34.

194

Walter Pohl, I Goti d‟Italia e le tradizioni delle steppe. Zbornik: Teoderico il Grande e i Goti d‟Italia. Tom I, Centro italiano di studi sull‟alto medioevo, Spoleto, 1993, s. 227228, 242-244.

195

Martin Kuzmić, Gothomania.Nastavni vjesnik, knj. XXXIX za 1930., 1-4, 21,

196

Herwig Wolfram, Die Goten. Verlag Beck, München, 1990., s. 379.

197

I Goti. Ed. Electa Lombardia, Milano, 1994., s. 22.

112

Azije, a drugi ih identificiraju sa Sumeranima. Iz vijesti starih pisaca, koje potvrdjuju i nalazi da se utvrditi kontinentalno sjediste Gota istocno od rijeke Visle i to najkasnije u doba oko Kristova rodjenja.198 Izidor (570. - 636.) tvrdi da su Goti vrlo star i vrlo hrabar narod skitskog podrijetla, a da su se zvali i Geti.199 Ne zna se toĉno tko se sve u pojedinim povijesnim razdobljima nazivao gotskim imenom. Već u IV. st. poĉela je identifikacija Gota s Getima, a od poĉetka V. st. to se uobiĉajilo. 200Prokopije meĊu gotske narode ubraja Vandale i Gepide.201Od 269. došlo je do odvajanja Ostrogota od Vizigota.202 Neki znanstvenici u slavenskih naroda smatraju da je ime Got predgermanskog postanja, da oni nisu Germani (Nikolaj Jakovljenić Marr 1864 - 1934) i da nisu doselili sa sjevera.203 Scardigli misli da su Goti prvobitno mogli biti samo „voĊe“ odreĊenog dijela istoĉnih Germana. On u tom smislu navodi jedan natpis sasanidskog kralja Schapura I, u kojemu se Goti navode pored Germana.204 Dokazano je da su oni Goti koji su prodrli na Balkan preuzeli mnoge germanske, ali i negermanske (ukljuĉujući i etniĉke) elemente.“Oft mag die Unmöglichkeit, eine Wanderung nachzuweisen, daran liegen, daß ein und derselbe Name gar nicht mehr ein und dieselbe Bevölkerung bzw. Deren Nachkommenschaft repräsentiert. Die Gothi, die aus Südrußland heraus der Spätantike bekannt wurden; waren sie im strengen Sinne ausschließlich die Nachfahren der ostmitteleuropäischen Gotones, Gutones oder Gitones? Es ist bekannt, daß die Goten, als sie zum Balkan vorrückten, viele fremde germanische und nichtgermanische Elemente aufgenommen haben. Wenskus hat diese Tatsache außerordentlich eindringlich nachgewiesen. Die Ostogoten, die nach Italien zogen, 198

Rolf Hachmann, Die Goten und Skandinavien. Walter de Gruyter & Co, Berlin, 1970, s. 126, 134-135, 143, 277, 454-455.

199

Isidor, Geschiche der Goten, Vandalen un Sueven. Phaidon, Essen - Stuttgart, 1986, s. 15, 57.

200

Mircea Eliade, Da Zalmoxis a Gengis-Khan Studi comparati sulle religioni e sul folklore della Dacia e dell‟Europa centrale. Ubaldini Editore, Roma, 1975., s. 67-71. Usp. S. Teillet, Des Goths a la nation gothique. Ed. Les Belles Lettres, Paris, 1984, s. 51-52. Prema Šišićevu pretpostavljanju do ove identifikacije je došlo zato što su se Goti uselili u zemlje u kojima su u starini ţivjeli Geti. (Šišić, Letopis Popa Dukljanina. Ed. Srpska kraljevska akademija, Beograd-Zagreb, 1928., s. 117, 119-120).

201

Procopii Caesariensis, Opera omnia (vol. II, De bellis libri V-VIII), Academia scientiarum germanica berolinensis, 1963, s. 4 - 293.

202

Meyers Taschen - Lexikon Geschichte, sv. 4, Bibliographisches Institut Mannheim Wien-Zürich, 1982, s. 283.

203

N.Derţavin, Porijeklo, ibid., s. 44-50.

204

Scardigli, Die Goten..., ibid., s. 61.

113

inkorporierten erneut andere germanische Bevölkerungsteile. Wie soll man angesichts solcher Vorgänge Kulturkontinuität erwarten, selbst wenn der sog. ´Traditionskern´erhalten geblieben sein sollte...Aber waren die Gitones an der Weichsel in einem ganz unmittelbaren. Sinn mit den Gotoi in Südrußland identisch? Zwingt Namensgleichheit oder - äahnlichkeit zur Annahme einer vollständigen Bevölkerungsidentität? Wenskus konnte zeigen, wieviele fremde - germanische und nichtgermanische - Bevölkerungsteile die Goten inkorporierten, während sie in Kämpfe mit den Römern verwickelt waren. Von solchen Maßnahmen ist für die vorangehende Epoche, die Zeit des Aufenthalts der Goten in Südrußland, nichts bekannt.“ 205 Treba istaknuti kako se danas zna samo za jezik male grupe Ulfilinih Gota, ali se ništa ne zna kojim su jezikom govorile druge grupe puĉanstva, koje su nazivane takoĊer gotskim imenom. „Die Sprache einer kleinen gotischen Gruppe ist bekannt, die der Goten des Ulfilas. Sprachen alle Goten in Südrußland, auf der Balkenhalbinsel, in Italien und in Südfrankreich und Spanien die gleche Sprache? Es ist bekannt, daß im Laufe des 4. Und 5. Jahrhunderts mancherlei sicher nichtgotische, oft wohl auch n i c h t g e r m a n i s c h e Bevölkerungsgruppen in jenen Komplex eingegliedert wurden, den römische und griechische Ethnographie mit wechselnden Namen Skitai, Gothi, Tervingi und Greuthundi, Vesi und Vesegothae und Ostrogothae nannte. Welche sprachlichten Folgen hatte dieser Vorgang? Weiß man, daß keinerlei sprachlichte Veränderungen eintraten? Waren jene Goten, die sich in Südrußland ansässig machten, ausnahmslos und ausschließlich dieselben, welche vorher an der Weichsel gesiedelt hatten? Es ist bekannt, daß sich im 3. Nachchristilchen Jahrhundert innerhalb des Germanentums neue Bevölkerungsgruppierungen entfalteten...Sicher ist im Fall der Goten, daß ein Kern historischer Tradition vorhanden war. Sicher hängen die Gothi des Ablabius auf irgndeine Weise mit den Gotones des Tacitus zusammen. Der von Wenskus geprägte Begriff des Traditionskerns bewährt sich. Die Gothi in Südfrankreich fühlten sich als Nachkommen jener, die ehedem an der Weichsel gesiedelt hatten, un sie waren der Meinung sie seien aus dem fernen Norden übers Meer eingewandert. Aber welches war die Sprache dieser Goten? Kann man diese einfach mit der der Goten des Ulfilas gleichsetzen? Von der Sprache der Ostgoten in Italien weiß man fast nichts. Wie sich die Sprache der Ostgoten von der der Westgoten unterschied, ist nicht bekannt. Nur daß die Sprache des Ulfilas auch unter nichtgotischen Arianern zur Verlesung der Heiligen Bücher benutzt wurde, ist bekannt.“ 206 Neki autori (G.

205

R. Hachmann, ibid., s. 327, 467.

206

Hachmann, ibid., s. 210-211.

114

Müller-Kuales ) smatraju da su Goti bili vladajući sloj. 207 U dijelu hrvatske tradicije i historiografije stoljećima postoji shvaćanje da su Goti bili prvobitno Slaveni, koji su se u jednom dijelu germanizirali. Ĉinjenica je da je postojanje slavenskog elementa meĊu Gotima zajamĉeno krajem IV. i poĉetkom V. stoljeća kada su Ostrogoti došli u Italiju. Tada se pojavljuju meĊu Ostrogotima dva kralja, koji se nazivaju Radogoj i Mirogoj. Orosius za Radogoja navodi da je „poganski Skit“, a K. Zeuss zakljuĉuje da završetak imena tih vladara na „goj“ upućuje da su njihova imena slavenskog podrijetla.208 Tijekom svoje povijesti Goti su duţe vrijeme vladali i juţnom Rusijom, istoĉnom Poljskom, Panonijom i Dalmacijom. Vrlo je teško prepoznati gotske posebnosti u svemu onome što je - u kulturnom smislu - pripadalo izvorno Gotima na podruĉjima kojima su oni vladali. Goti su tijekom svoje povijesti, posebno u II., III. i IV. st., prihvatili mnogo stranih kulturnih elemenata. 209 Tako su oni Goti koji su obitavali na Crnom moru primili ne samo iranskoarmenski, nego i helenistiĉki naĉin gradnje zgrada. 210 U historiografiji se priznaje kao neprijeporno da su Goti brzo i dosljedno prihvatili tekovine antiĉke i starokršćanske kulture (Ljubo Karaman). Oni su već u prvoj godini vladanja Valerijana i Galijena, dakle 253., poĉeli pustošiti “Grĉku, Macedoniju, Pontus, Malu Aziju, i Iliriju”. Tijekom tih osvajanja oni su, prema nekim piscima, raspolagali vojskom koja je imala ĉak 200.000 ljudi. 211 Iz izvora proizlazi da su Goti stvarno imali od 100.000 do 200.000 vojnika.212 Tada su veći germanski narodi imali puĉanstva tek 80.000 do 120.000 duša, a samo Carstvo je imalo godine 300. poslije Krista 70 milijuna stanovnika. 213 Na temelju tih podataka moţemo zakljuĉiti da su se Goti u svojoj vojsci (ĉak ako su podaci o njihovoj vojnoj snazi i nešto preuveliĉani) koristili tuĊim, pomoćnim ĉetama. Središnji prostor germanskog naseljavanja na 207

Hachmann, ibid., s. 9.

208

Stjepan Pantelić, Die Urheimat der Kroaten in Pannonien und Dalmatien. Peter Lang, Frankfurt/M- Berlin- Bern- New York-Paris-Wien, 1997, s. 24.

209

Verlag

Rolf Hashmann, I Germani. Ed. Nagel, Roma- Geneve - Paris, München, 1975, s. 48.

210

Josef Strzygowski, O razvitku starohrvatske umjetnosti. Matica hrvatska, Zagreb, 1927, s. 79.

211

Isidor, ibid., s. 17, 23, 30.

U vrijeme svojih najvećih ekspanzija Goti su, prema nekim psicima, mogli imati 200 do 250 tisuća ratnika, a od toga sami Ostrogoti 120 do 150 tisuća (Kurt Pastenaci, Die Kriegskunst der Germanen. Verlag für ganzheitliche Forschung und Kultur, Struckum, 1985, s. 287). 212

Pedro de Palol-Gisela Ripoll, I Goti. Ed. Jaca Book, Milano, 1989., s. 26.

213

Gordon East, Poviestni zemljopis Europe. Matica hrvatska, Zagreb, 1944, s. 54.

115

Balkanu obuhvaćao je Trakiju, obje Dacije, Meziju i, donekle, Dardaniju, tako da su ti krajevi već od III. st. bili stjecište stalnijeg naseljavanja germanskih plemena.214 Athanarich je 375. u znak zahvalnosti caru Valensu za vojnu pomoć dopustio da Goti postanu kršćani arijanci. Istodobno je Ulfilas ( oko 311. do 383. ) sastavio, koristeći se i nekim runama, gotsko pismo za pokrštene Gote i preveo veliki dio Svetog pisma na gotski jezik. 215 Goti su i meĊu negotskim narodima širili arijanizam. Friedrich Kluge je 1909. na temelju nekih njemaĉkih rijeĉi najvjerojatnije gotskog podrijetla pretpostavio da je postojalo gotsko-arijansko misionarenje u V. st. koje se s Balkana uzduţ Dunava širilo u današnju juţnu Njemaĉku. 216 To Klugeovo mišljenje potvrĊuju i tri gotska naziva za tri dana u tjednu na tom prostoru. 217 S provalom Gota i drugih germanskih plemena termin “barbari” dobio je i novo znaĉenje. Naime, rijeĉ “barbari” prvobitno je imala znaĉenje neĉovjeĉni osvajaĉi, pljaĉkaši, pustošitelji. 218 Ali sigurno je i to da je rijeĉ “barbari” u svoje prvo vrijeme znaĉila u grĉko-rimskoj jeziĉnoj upotrebi i one “koji govore drugim jezikom”.219 MeĊutim s kristijaniziranjem ondašnjih naroda rijeĉ “barbari” je postala i sinonim za narode koji još nisu bili 214

Jovan Kovaĉević, Varvarska kolonizacija juţnoslovenskih oblasti. Ed. VojvoĊanski muzej, Novi Sad, 1960, s. 13.

215

Isidor, ibid., s. 18- 19. Oĉito je da je taj prijevod Ulfile priredio za Gote na Balkanu.

216

Peter Wiesinger, Gotische Lehnwörter im Bairische. Zbornik: Frühmittelalterliche ethnogenese im Alpenraum (Hrsg. Helmut Beumann - Werner Schröder). Jan Thorbecke Verlag, Sigmaringen, 1985, s. 153.

217

“Die Wochentagsnamen Ergetag, Pfinztag und der bloß althochdeutsch beueugte pherintag werden in Verbindung mit einem wohl nur äußerlichen Christentum über den 'Donauweg' durhc die an der bairischen Ethnogenese beteiligten 'praebajuwarischen' Gruppen und ihre östlichen Beziehungen im ausgehenden 5. Und in der ersten Hälfte des 6. Jahrhunderts Fuß gefaßt haben. Dagegen setzt die gotische Festbezeichnung Dult bereits ein i intensiviertes Christentum Voraus und wird deswegen auf dem 'Alpenweg' durch langobardische Vermittlung im späten t. und frühen 7. Jahrhundert sowohl ins Bairische als auch ins Alemannische gelangt sein.“ (P. Wiesinger, ibid., s. 158-160. Dakako da se arijanizam kako to istiĉe Wiesinger mogao širiti i preko alpskog podruĉja kao i iz gornje Italije.

218

Neki zapadni povjesniĉari i filozofi istiĉu da izriĉaj “barbari”, primijenjen u vrijeme germanskih provala na germanske narode, nije tada znaĉio “divljaci” ili “neprijatelji civilizacije”, nego da je takvo znaĉenje toga termina primjenjivano samo na pojedine azijske narode, npr. Hune (G. East, ibid., s. 46). Ipak ĉinjenica da na pr. Jeronim u svojim pismima germanske narode drţi barbarima i da ih opisuje kao vrlo divlje (“ferocissimae nationes”) ne potvrĊuje to mišljenje.

219

Zajamĉeno je da su jezici kojima su govorili Germani ili Slaveni izriĉito nazivani barbarskima. Pavao Đakon kaţe za Langobarde da su jednom boravili tri godine na otvorenom polju, “što se na barbarskom jeziku naziva feld” (P. Diacono, Storia dei Longobardi. (Redakcija Elio Bartolini), ed. Tea, Milano, 1988, s. 27).

116

kristijanizirani, za nevjernike (infideles). Pod tim nevjernicima kršćani su podrazumijevali i sve germanske narode arijanske sljedbe.220 Moţemo sa sigurnošću zakljuĉiti da je baš kršćanstvo postalo prvenstveni element diferencijacije izmeĊu “Romana” i tek pristiglih barbara. 221 Ĉinjenica je da su Slaveni (Veneti) s Gotima imali dodire već u doba kad su Goti ţivjeli u porjeĉju Visle. Ako je toĉan Jordanesov navod o borbama Ostrogota s Venetima i Antima sredinom IV. stoljeća onda su već u to doba Goti i Slaveni bili u vrlo bliskim dodirima. “Die Grossverbände der Völkerwanderungszeit waren polyethnich, damit aber auch fragil. Dementsprechend existierten keine Übereinstimmungen zwischen Sprache und Kultur. Noch waren die Sprachen nicht ethnopolitisch konstitutiv. Jene Vorfahren der Slaven, die unmittelbar in das Gotenreich integriert wurden, wird man daher unter den nördlichen Trägern der Kultur von Ĉernjachov suchen müssen, diejenigen, die in engerer Symbiose mit Germanen lebten, unter den östlichen Trägern der Kultur von Przeworsk und schliesslich diejenigen die weiter nördlich immer noch in engerem Kontakt zu den Vorfahren der Balten standen, unter den Trägern der Kiever Kultur.” 222 Ostrogoti su oko g. 350. pokorili Slavene i Ante kao i dio Balta. Prvi povijesno zajamĉeni ostrogotski kralj Ermanrich (Hermanarix) oko g. 350. pokorio je prema nekim izvorima pod svoju vlast ne samo “sve Slavene”, nego i Litvance.223 Na strani Totile224 ratovali su i Sklavi. Tako god. 548. / 9. skupa s Langobardima ide u Italiju 6000 Slavena u pomoć Gotima. Do kraja IV. st. nema ni jednog podatka u izvorima o tome da bi Goti ili drugi germanski narodi trajno boravili na podruĉju Dalmata, Japoda i Liburna. Sv. Jeronim (oko 340.-420.) u jednoj poslanici pisanoj Heliodoru (“ad Heliodorum”) 396. ţali se na Gote, Sarmate, Kvade, Alane, Hune, Vandale i Markomane što pustoše, pljaĉkaju i ruše Skitiju, Trakiju, Macedoniju, Dardaniju, Daciju, Tesaliju, Ahaju, Epir, obje Panonije i obje 220

Isidor izriĉito piše o “zabludama arijanske bezboţnosti” (Isidor, ibid., s. 78).

221

Elio Bartolini (priredio,), I Barbari. Testi dei secoli IV-XI scelti, tradotti e commentati. Longanesi, Milano, 1982, s. 237. Nakon podjele rimskog carstva rimsko je ime obuhvaćalo ili stanovnike carstva u cjelini ili samo Latine na zapadu. Germanski arijanci smatrali su Rimljanima sve pripadnike katoliĉke vjere. Usp. H. Wolfram, Die Geburt Mitteleuropas. Siedler Verlag, Wien, 1987, s. 333.

222

Goehrke, ibid., s. 102.

223

Usp. Šišić, Povijest Hrvata, ibid., s. 190.

224

Totila je bio kralj Ostrogota, koji je osvojio Rim g. 546. i preosvojio ga od Belizara godine 550. Pravo ime mu bijaše Baduila. Totila je nadimak, koji znaĉi „besmrtan“ i koji su mu izgleda dali suvremenici. ( Zbornik - katalog, I Goti, Electa Lombardia, Milano, 1994, s. 381.).

117

Dalmacije.225U drugoj se poslanici (“ad Ageruchiam”), napisanoj oko 413. sv. Jeronim, opet ţali na vrlo divlje narode Kvade, Vandale, Sarmate, Alane, Gepide, Herule, Saksone, Burgundince, Alemane i ujedno ih sve naziva neprijateljima Panonije. 226Šišić komentirajući jadikovku sv. Jeronima poslanu Heliodoru 396. zakljuĉuje da bi bilo pogrešno iz njegova pisanja izvoditi zakljuĉak o potpunom uništenju Panonije i dijela Dalmacije. 227 Taj je zakljuĉak logiĉan, jer je broj barbara u usporedbi sa starosjediteljima bio razmjerno malen, a podruĉje kojim se kretao taj relativno maleni broj barbara bio je vrlo velik. Panonija je uistinu već za vrijeme provala germanskih naroda pretrpjela sigurno najveće gubitke u ljudstvu228,ali teza da bi ona postala demografska “tabula rasa” obezvrijeĊena je arheološkim nalazima. Jovan Kovaĉević istiĉe da u Panoniji i svim rimskim podunavskim provincijama od poĉetka VI. st. “barbari” nisu predstavljali fatalnu opasnost za autohtono stanovništvo. On navodi da su poslije 315. provalili Goti u Meziju i Trakiju, a da su stoljeće kasnije Goti pod vodstvom Radegasta prošli putom Emona-Akvileja u Italiju do Padove, i da im se pridruţilo domaće stanovništvo Panonije, koje je poslije poraza dijelilo sudbinu Gota u Italiji. Kovaĉević nastavlja da ĉak i veleposjednici koji su bili najugroţeniji od barbarskih napada, poslije gotsko-alanskog pustošenja 383. i dalje borave na svojim latifundijama i da se s ovog podruĉja izvozi velika koliĉina ţita u druge oblasti carstva. U Intercisi, na nekropoli i podruĉju naselju, utvrĊen je nastavak ţivota autohtonog stanovništva poslije IV. st., a iznad grobova IV. st. sigurno su utvrĊeni grobovi V. st. “meĊu kojima nije bilo nijednog groba sa germanskim elementima, kako u grobnom inventaru, tako i u naĉinu sahranjivanja. Isto tako, prilikom iskopavanja odbrambenih zidova u Skarabanciji, naĊeni su hrišćanski grobovi V. veka, koji svedoĉe da je grad bio nastanjen autohtonim hrišćanskim stanovništvom sve do V. veka. Postoje i nekropole na kojima je sahranjivano i germansko i autohtono 225

Bartolini, ibid., s. 175.

226

Bartolini, ibid., s. 169.

227

Šišić, Povijest Hrvata, ibid., s. 158-159.

228

Zdenko Vinski istiĉe da od istoĉnih Germana imamo potiske Gepide, istoĉne Gote i srijemske Gepide, koji su se nalazili u ondašnjoj provinciji “Pannonia Secunda” pod tridesetogodišnjim vrhovništvom istoĉnogotske drţave. “Zapadnogermanska prisutnost znatno je manjeg opsega, usredotoĉena je na panonske Langobarde od pribliţno 547 548. godine na rubu noriĉkih jugoistoĉnih alpa i u panonskoj Saviji do 568. godine, a poslije tog datuma reducirana je vlast ĉedadskog vojvodstva italsko-langobardske drţave samo na dio gorenjskog prostora i moţda na rub juţnog Norika i sjeverne Istre do poĉetnog 7. stoljeća. Alamanska prisutnost nije arheološki sigurno odrediva i danas se od te hipoteze, uglavnom odustaje.” (Zdenko Vinski, Autohtoni kulturni elementi u doba doseljenja Slavena na Balkan. Simpozij Predslavenski elementi, ibid., s. 195).

118

stanonovništvo, kao na primer, nekropola Hećke s germanskim stanovništvom pre 546. god. “229

229

Jovan Kovaĉević, Avarski kaganat. Beograd, 1977, s. 27 - 28.

119

120

II. DOSELJENJE GOTA ( I ) SKLAVINA NA TERITORIJ JAPODA I LIBURNA

Vaţnu, ali slabo poznatu problematiku “Tarsatiĉke Liburnije” Mate Suić objasnio je 1955. i utvrdio da je u V. st. dio sjeverozapadne Liburnije bio izdvojen iz Dalmacije i podreĊen comesu Gota, 230 kojemu je sjedište vjerojatno bilo u Akvileji.231 Suić je ponovno, godine 1970. pisao podrobnije o toj problematici i pritom se osvrnuo na djelo anonimnog kozmografa iz Ravene, o kojemu se misli da je napisano u VI. ili VII. st. poslije Krista. Prema anonimnom Ravenjaninu postojala je posebna Liburnija, koju je on nazvao “tarsatiĉkom”. “Toj i takvoj Liburniji pripadaju svi gradovi (civitates) od Elone (vjerojatno umjesto Aenona - Nin) do Albone (Albona - Labin), dakle i sva obala u Podgorskom kanalu. Prema tome to je samo dio stare klasiĉke Liburnije, koja se, po svjedoĉanstvu mnogih rimskih historiĉara i geografa, protezala od rijeke Raše (Arsia fl.) u Istri do rijeke Krke (Titus fl.). Što je od osobite vaţnosti, po Ravenatu toj istoj tarsatiĉkoj Liburniji pripadaju i naselja u zaleĊu na podruĉju današnje Like, dakle naselja nekadašnjih ilirskih Japoda.”232 Ravenjanin je podruĉje kontinentalne Liburnije - današnju sjevernu Dalmaciju od Krke na sjever - uklopio u Dalmaciju što se vidi iz onih mjesta u njegovu djelu gdje nabraja gradove uz more te svoje Dalmacije, koja je dio Ilirika u širem smislu. To nabrajanje ide od Epira do krajnjeg 230

“Die militärische und soziale Gliederung des Gotenheeres bedingten einander, ja waren weitgehend identisch. Die Mächtigen und Reichen behielten die Komandostellen als comites et duces, wobei der erste Begriff die Zugehörigkeit zur königlichen Umgebung, zum Comitatus, ausdruckt und der zweite die Funktion der Heerführung meint. Im Krieg bedeutete dies das selbständige Kommando anstelle des Königs, der seit der Einnahme Ravennas 493- wohl nach kaiserlichem Vorbild - den Oberbefehl nicht mehr persönlich ausübte.” (Herwig Wolfram, Geschichte der Goten, ibid., s. 220).

231

Mate Suić, Granice Liburnije kroz stoljeća. Radovi Instituta JAZU u Zadru, sv. II, Zagreb, 1955, s. 285.

232

Mate Suić, Liburnia Tarsaticensis. Adriatica praehistorica et antiqua, Zbornik posvećen Grgi Novaku, Arheološki institut Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1970, s. 706.

121

jugoistoka jadranske obale pa dalje prema sjeverozapadu, a završava gradom Zadrom. U tom dijelu antiĉke Dalmacije, odnosno klasiĉne Liburnije, on je spomenuo sedam gradova ĉije nabrajanje teĉe u kontinuitetu, tako da nema prekida na prijelazu iz podruĉja jugoistoĉno od rijeke Krke na podruĉje sjeverozapadno od nje, gdje poĉinje stara Liburnija. Suić je iz toga izveo zakljuĉak (pouzdan prema njemu) da je u Ravenjaninovo vrijeme veći dio klasiĉne Liburnije, koji je ujedno bio i jezgra njihova etniĉkog teritorija, bio obuhvaćen zajedniĉkim nazivom Dalmatia. Prema Suiću, sigurno je da je na izmaku antike pojam Liburnia bio prostorno suţen, da se locirao oko grada Tarsatike, da je to bilo poznato u VI. i VII. st. i da su se na tu tradiciju naslanjali i franaĉki izvori, koje Suić citira. Suić misli da je uzrok tome bilo nastojanje rimske drţave da zaštiti metropolu od upada preko istoĉnih Alpa i da je, nakon provale Kvada i Markomana, formirana posebna vojna institucija s comesom na ĉelu, koji je imao sjedište u Akvileji, te da se već od IV. st. izgraĊivao ĉitav obrambeni sustav kao pravi limes. Pojedini liburnski gradovi bili su, prema Suiću, tijekom izgraĊivanja i širenja toga sustava izdvojeni iz sustava provincije Dalmacije, a razvijanjem sustava sve se više zaokruţivao i teritorij limesa, pa i na raĉun stare Liburnije, odnosno provincije Dalmacije. Već u ranom Carstvu bila je izdvojena Tarsatika, a s njom i gradovi zapadno od nje (Plomin i Labin). To širenje nije se zaustavilo kod Tarsatike te je vjerojatno išlo sve do Vinodola, a grad Tarsatika je imao posebnu ulogu, jer su od njega poĉinjali obrambeni bedemi i nastavljali se prema unutrašnjosti, pa je to podruĉje dobilo prema tom gradu kao najvaţnijem središtu i svoje ime. Suić misli da se stanovita uloga moţe pripisati i vladavini Istoĉnih Gota u tim krajevima. Prema njemu, gotski su vladari iskoristili zateĉenu organizaciju i sustav utvrda dajući svemu novo znaĉenje. Oni su tako odvojili Istru iz zajednice s Venecijom. Suiću je vjerojatno i to da su Goti i na istoĉnoj strani zaokruţili izdvojeno graniĉno podruĉje, koje je bilo izvan sastava Dalmacije. Njemu je indicija za to jedna dosad neuoĉena ĉinjenica da su na poznatim solinskim sinodama 530. i 533. bili svi biskupi sufragani solinskog metropolita, i to ne samo s podruĉja Dalmacije, nego i biskup iz staroga Siska. S podruĉja današnje sjeverne Dalmacije sudjelovali su u radu obiju sinoda biskupi rapski i zadarski, a na sinodama nisu bili biskupi kvarnerskih otoka, dakle ni krĉki ni osorski biskup, tj. biskupi one cjeline kojoj je, prema Kasiodoru, bio na ĉelu zajedniĉki gotski comes insulae Curritanae et Celsinae. To, prema Suiću, upućuje na zakljuĉak da spomenuti biskupi nisu bili poslije gotske reorganizacije toga graniĉnog podruĉja sufragani solinskog metropolite, a nisu ni mogli biti, jer njihovi teritoriji nisu bili u sastavu provincije. Iz toga dalje slijedi da je Ravenjaninovoj “tarsatiĉkoj” Liburniji pripadao i kvarnerski arhipelag sjeverno od otoka Raba. Suić misli da je ta “tarsatiĉka” Liburnija završavala negdje do visine otoka Raba, moţda i do 122

Senja, kad je obuhvaćala naselje na podruĉju današnje Like, ali svakako do današnje Crikvenice. Prema Suiću, nakon Gota u ranom srednjem vijeku, taj graniĉni sustav je prestao djelovati.233 O problematici Tarsatiĉke Liburnije pisao je godine 1980. i Julijan Medini. Prema njemu u Ravenjinovom djelu Liburnija je organizirana kao provincija ĉiji se sjeverozapadni dio naziva Tarsatiĉka Liburnija. “Podruĉje provincije Liburnije obuhvaća dio stare tj. klasiĉne Liburnije (kraj koji su u antici nastavili Liburni) od Enone do Tarsatike i dio stare japodske zemlje (uglavnom podruĉje danjašnje Like).” Medini istiĉe kako se, kad se povuĉe granica prema Ravenjinovim podacima, zapaţa da je taj dio Liburnije orijentiran prema sjeverozapadu morskim prilazima (Podgorski kanal, koji su najbolje prirodne komunikacije sa sjevernim liburnijskim otocima i morem oko njih).“To posebno vrijedi za Nin, koji ima izvanredno zaštićenu luku, orijentiranu prema sjeverozapadu, a dobrim dijelom takoĊer i za Karin, koji je, iako nešto dublje u kopnu, ipak u blizini Karinskog mora te je preko njega, Novigradskog mora i Podgorskog kanala bila osigurana veza sa sjevernim liburnijskim otoĉjem. Na taj su naĉin oba središta kao izboĉene strateške toĉke bile u vezi s onim vojnim i kopnenim snagama koje su djelovale u sjeverozapadnom dijelu Liburnije pod zapovjedništvom comesa Curitanae et Celsinae. Ta je lokalna flota dominirala morem oko liburnijskih otoka i duţ Podgorskog kanala, a mogla je veoma lako odrţavati vezu s glavninom gotske flote stacionirane u lukama na zapadnoj obali Jadrana. Snaga tog dijela gotske flote u liburnijskim vodama bila je, dakle, znaĉajna komponenta u nizu ĉinilaca koji su uvjetovali stvaranje (gotske) provincije Liburnije, odnosno, da se nakon poraza gotske flote pod Salonom god. 537., a najkasnije do pada Savije (oko godine 540.), bizantsko osvajanje Liburnije završi i utvrdi granica u onakvom obliku kako je donosi Ravenat, odnosno njegov gotski izvor filozof Markomir.”234 Bez obzira na to što nema oslona u izvorima, tvrdi se da su na Balkan i u Dalmaciju došle velike mase Sklavina, da su oni gotovo sve opustošili te se tu naselili. Pritom se dopušta mogućnost da su ti doseljeni Sklavini preostale 233

Suić, ibid., s. 707 - 716.

234

Medini, ibid., s. 395, 414. Medini napominje da je gotska flota imala veliko znaĉenje u vojnim operacijama izmeĊu Gota i Bizanta na Jadranu, kako u razdoblju do 537. tako i poslije osvajanja Ravene godine 540. “Dovoljno je podsjetiti se na akcije gotske flote u Dalmaciji u tijeku prvih dviju godina rata kao i na njene pothvate u Totilino vrijeme (541551). S obzirom na iskustvo gotska flota se nije mogla mjeriti s bizantskom, ali u situaciji kada Bizant nije uvijek mogao osigurati nadmoć na moru, gotska je flota te svoje nedostatke nadoknaĊivala većim brojem (posebno manjih brodova) i hrabrošću.” (Medini, ibid.)

123

etniĉke ostatke starosjeditelja apsorbirali. 235 MeĊutim, o masovnoj kolonizaciji nekog novog stanovništva, dakle i onog pod imenom Sklavina, na podruĉju Liburna, Japoda i Dalmata tijekom VI, VII. i VIII. st. u izvorima nema ni spomena. Uostalom, za bilo ĉije naseljavanje morao je postojati teritorij barem dijelom ispraţnjen od starosjeditelja. MeĊutim, u postojećim izvorima na tim podruĉjima navode se samo stari nazivi. Spominju se upadi Sklavina posebno u bizantinskim izvorima u Ilirik, odnosno Dalmaciju, i to ponekad u masi od 3.000 ljudi, ponekad u masi od 6.000 ljudi, a ponekad i izriĉajima kao “velika masa kao nikad prije”, i “veliko mnoštvo”. 236 MeĊutim, već samo ponavljanje pisanja u tim izvorima da Sklavini provaljuju na razliĉita podruĉja i da pljaĉkaju, ubijaju i odvode u ropstvo, potvrĊuje da se svuda gdje se to zbivalo poslije svake takve provale, pljaĉke i ubijanja ţivot nastavljao a to moţe znaĉiti samo da prvobitno stanovništvo nije bilo nikad istrijebljeno.U tim izvorima ĉesto se ţrtve Sklavina nazivaju Romei, a nema ni jednog dokaza u izvorima da se pod tim imenom, koje se uglavnom odnosilo na stanovnike istoĉnog dijela Balkana i bizantinske podanike, mislilo na podruĉje Dalmata, Japoda i Liburna. Izvori spominju vrlo rijetko upade Sklavina u Dalmaciju. Osim toga, nemoguće je precizirati o kojim je dijelovima Ilirika, odnosno Dalmacije rijeĉ, jer su se pod tim nazivima krili 235

U starijoj historiografiji isticalo se da su se preostaci starosjeditelja Ilira pretopili u doseljene Sklavine, odnosno Hrvate (Grga Novak, Prošlost Dalmacije, ibid., s. 95). Šišić je priznavao da je bilo, kad su se doselili Sklavini, “i dosta preostataka drevnoga ilirskoga ţiteljstva, osobito u današnjim zapadnim brdovitim bosansko-hercegovaĉkim stranama” (Šišić, Povijest Hrvata, ibid., s. 276.). U historiografiji je do nedavno prevladavalo mišljenje da su starosjeditelji na Balkanu bili posve asimilirani i da pri formiranju juţnoslavenskih naroda nisu imali neku posebnu aktivnu ulogu (Josip Karošec, Uvod v materialno kulturo Slovanom zgodnjega srednjega veka. Ed. Arheološki seminar Univerze u Ljubljani, Ljubljana, 1952, s. 20).Tek u novijoj historiografiji, osobito onoj poslije II. svjetskog rata, pridaje se veća vaţnost autohtonom elementu. Duje RendićMioĉević je upozorio da se ne smije ni pomišljati na to da je domorodaĉki ţivalj, koji je nastavao većinom prostrana podruĉja izvan većih urbanih središta, dolaskom osvajaĉa, koji je za svoju novu postojbinu u ono vrijeme općih kretanja europskim prostorima odabrao njihovu zemlju, nestao s povijesne pozornice. Prema Rendiću-Mioĉeviću neprijeporna je ĉinjenica da su mase starosjediteljskog ţivlja na ovim prostorima u većini i ostale te postale faktor stvarne etnogeneze današnjih juţnoslavenskih naroda (Duje Rendić-Mioĉević, Antiĉka baština u kulturi jugoslavenskih naroda, Zbornik Zagrebaĉke slavistiĉke škole, III /1975, 3, Zagreb, 1975, s. 292-293). Suić istiĉe da seobe u Dalmaciji nisu urodile nekom “eksterminacijom” starosjeditelja i da se u tome pretjerivalo kao i kad se govorilo o rimskom osvajanju naših krajeva. “Bilo je gubitaka, paleţa, pljaĉki i, vjerojatno, pokolja. No za istrebljenje nije bilo ni uvjeta ni povoda: avarsko-slavenskom prodoru nije ovdje pruţen bilo kakav oruţani otpor, sve što se moglo skloniti s magistralnih pravaca prodora ostalo je pošteĊeno.“ (Mate Suić, Neke historijske determinante u formiranju hrvatskog etnosa. “Naše teme”,XXVI / 1979,2(236),374).

236

Vizantiski izvori... I., ibid., s. 40-41,45.

124

golemi prostori. Neki drţe da upad Sklavina, koji spominje Prokopije, polovicom 550. i na poĉetku 551. “predstavlja ustvari poĉetak slavenske kolonizacije u ovim oblastima”. Prema Prokopiju, jedna skupina Sklabenoia, koja je stigla u okolicu Niša u jesen 550., odustala je , u strahu pred vojskovoĊom Germanom, od pohoda na Solun te prešla redom sve “ilirske” planine i došla u Dalmaciju.237 Prokopije pretpostavlja da je Totila potkupio Slavene i poslao ih na „Rimljane“ kako car ne bi mogao valjano voditi rat protiv Gota. Prokopije zakljuĉuje da su Slaveni tamo došli ili Totili za volju (da mu iskaţu zahvalnost) ili sami od sebe (nepozvani). God. 550. i 551. u vrijeme Totile Slaveni provaljuju i plijene po Iliriku.” 238 Martin Kuzmić, izvrstan znalac latinskih i grĉkih pisaca, zakljuĉuje: “Naroĉito su Slaveni (Hrvati) dugo sluţili istoĉnim Gotima i s njima se kojekuda potucali (Jordanes, 500-560, De origine actibusque Getarum c. 5. 23. 48. Prokopije, 500-562, Hist. arc. c. 18. De aed. IV. l.7. 11. Bell. Goth. I. 27. II. 26. III. 13. 14. 22. 29. 38. 40:...:to je bilo u doba Totile 541-552; IV. 4. 25)...Kad su dakle Goti jedni i drugi bili Arijevi sljedbenici, ne smijemo se ĉuditi, ako su i vjeĉni pratioci i sluge Gota Slaveni ( i Hrvati) primili arijevstvo, osobito, ako i tu vrijedi naĉelo : cuius regio, eius religio.”239 I Šišić taj upad Sklavina datira oko godine 550. 240 Neki drugi povjesniĉari datiraju taj upad Slavena u Dalmaciju u godinu 550 ili na poĉetak 551.241 U svakom sluĉaju to se dogodilo sredinom VI. st. i o tome Tade Smiĉiklas zakljuĉuje: „Kada su opet Slaveni, a to su bili jamaĉno Hrvati, g. 551. posjeli dobar dio Dalmacije, naslućuju Rimljani, da su saveznici Gotha. To se tim tvrdje naslućivalo, jer su provalili u zemlju, kada su rimske vojske otišle u Italiju. Ovdje se moţe nasnivati na tradicije hrvatsko-gothske, kojimi su puni naši stari ljetopisi, a to naroĉito zato, jer već Prokopij sluti, da su saveznici Totile, a stari ljetopis hrvatski s tim imenom veţe upravo stalno naseljenje Dalmacije i Pannonije. Suvremeni rimski pisci slaţu se, da je car imao malo vojske, a barbara da je bilo veoma mnogo...Što 237

Taj Prokopijev tekst u cijelosti glasi:“Pošto su se Sloveni njega (Justinijanova vojskovoĊe Germana) bojali, kako rekoh, a ujedno i mislili da, kao ĉovek koga car šalje na Totilu i Gote, sa sobom vodi veliku silu, odustaše odmah od pohoda na Solun, niti se više uopšte usuĊivahu sići u doline nego, prešavši redom sve ilirske planine, stvoriše se u Dalmaciji” (Vizantiski izvori... I., ibid., s.46).

238

M. Barada, Seoba Hrvata.., ibid., s. 9.

239

Martin Kuzmić, Pripomena ĉlanku K. [egvića “Jesu li Ćirilo i Metod prosvjetitelji Hrvata?” Nastavni vjesnik, knj. XXXV za 1926. - 1927., Zagreb, 1927, s. 378, 380.

240

Šišić, Povijest, ibid., s. 210.

241

Anastasios Katsanakis (redakcija) , Glossar zur frühmittelalterlichen Geschichte im östlichen Europa. Franz Steiner Verlag, Wiesbaden - Stuttgart, 1988, s. 40.

125

stari hrvatski ljetopis pripovieda, to se slaţe osobito s byzantinskim pripoviedanjem za god. 553.,... Proti savezu Gotha s Hrvati i Slaveni postavi car Justinijan novi svoj savez sa Longobardi, koji su već gotovo pol vieka sjedili kao susjedi Gepida u Podunavju.“ 242 U historiografiji ima mišljenja da u citiranome Prokopijevu tekstu nije govor o teritoriju Dalmata, Japoda i Liburna. 243 MeĊutim, doseljenje Sklavina u dio Liburnije i njezino zaleĊe moguće je datirati da se dogodilo prvi i posljednji put sredinom VI. stoljeća i to u svezi s Gotima kako navodi Prokopije. Da su Sklavini došli u navedeno podruĉje u doba vladavine Ostrogota, dakle najkasnije do oko sredine VI. st. potvrĊuje i pisanje Tome arhiĊakona, koje je on temeljio na starim izvorima. Sklavini su došli najranije zajedno s doseljenjem Gota krajem V. stoljeća ili najkasnije s njihovim dopuštenjem sredinom VI. st.244 Antun Dabinović, izvrstan poznavalac starohrvatske problematike, smatra da moţe biti istine u Dukljaninovu navodu kako su Hrvati došli u rimsku Dalmaciju u doba Totile t.j. oko sredine VI. stoljeća.245 Središnji prostori na koje su se doselili i na kojima su zavladali doseljeni Sklavi ili Goti oĉituju se u postojanju Sklavinija. Bizantinci su pojam Sklavinia ili Sklavenia upotrebljavali za svako podruĉje koje su naselili Sklavi, pa tako na primjer Teofan spominje Sklavinije u Makedoniji. „Ostale ´Sklavinije´ prostirale su se uzduţ Jadranske obale a obuhvaćale su prema Kontantinu Porfirogenetu Duklju, Travunju, Paganiju (ili podruĉja Neretljana), Hrvatsku i Srbiju, dakle teritorij 242

T. Smiĉiklas, Poviest Hrvatska. I., Matica hrvatska, Zagreb, 1882, s. 94.

243

Šišić vjeruje da se pod Prokopijevim izriĉajem “u Dalmaciji” moţe razumjeti jugoistoĉna Bosna ili kraj oko Kosova, a Franjo Barišić drţi da navedeni izraz moţe znaĉiti samo istoĉnu Bosnu. (Usp.Franjo Barišić, Proces slovenske kolonizacije istoĉnog Balkana. Simpozijum Predslavenski etniĉki elementi na Balkanu u etnogenezi juţnih Slovena, ANUBiH, Posebna izdanja, knj. XII, Centar za Balkanološka ispitivanja, knj. 4, Sarajevo, 1969, s. 17).

244

Godinu 550. kao vaţnu za upad raznih „barbara pamte i neke stare slavenske kronike. Tako se u jednom poljskom ljetopisu navodi kako je Lach ili Lech, sin kneza Samona od Hrvatske napustio kod provale Avara oko 550. s jednim dijelom svoga naroda svoju staru domovinu i doselio u prostor izmeĊu Odre i Visle kod ondje prebivajućih Poljana. (Buć, Problemi etnogeneze Hrvata. Hrvatska revija, XX/1970, 4, /80/, 943.) Uz ovaj navod treba napomenuti da se Avari stvarno pojavljuju tek godine 558. ([išić, Povijest, ibid., s. 213). Teofilakt Simokata ( umro 628.) opisuje Slavene kao saveznike Avara posebno u razdoblju cara Maurikija (582-602). Usp. C. Goehrke, ibid., s. 8.

245

”Leggenda non meglio precisabile e vero, ma leggenda che pur deve avere avuto qualche fondo di verita. Tommaso l‟arcidiacono sembra aver, anche lui, sentito una certa affinita fra Ostrogoti e Croati dal momento che nella sua storia salonitana li mette insieme. “ (A. Dabinović, Quattordici secoli di vita statale croata. Ed. Velebit, Zagreb, 1942., s. 3).

126

od Lješa, Ulcinja i Bara do unutrašnjosti Istre. Prema tome tvrdnja nekolicine povjesniĉara da su Bizantinci cjelokupnu unutrašnjost Balkanskog poluotoka izmeĊu Zadra, Saloniki - Soluna i planinskog gorja Rodope od Crnoga do Jadranskog mora od VII. do X. stoljeća nazivali Sklavinijama nema ĉvrsto uporište jer o tome ne govori niti jedan bizantski pisac, ĉak ni Konstantin Porfirogenet.“246 Jedan vaţni suvremeni izvor potvrĊuje da su sredinom VII. st. ondanja Dalmacija i Istra bile nastanjene i da njihovi stanovnici nisu bili kršćani. Papa Ivan IV (+ 642.), sam rodom iz Dalmacije, poslao je opata Martina 640/641. u Dalmaciju i Istru da sakupi kosti muĉenika i da otkupi zarobljenike od pogana. Taj izvor u hrvatskom prijevodu I. Guberine glasi: “Ivan po narodnosti Dalmatinac, od otca Venancija skolastika, vladao je godinu jednu, mjeseci devet, dana osamnaest. Taj je u svoje vrieme poslao vrlo svetog i nadasve viernog opata Martina s obiljem novaca, da po cieloj Dalmaciji i Istri odkupljuje suţnje, što su ih pogani zarobili. U isto vrieme sagradi crkvu blaţenim muĉenicima Venanciju, Anastaziju, Mavru i mnogim drugim muĉenicima, kojih je moći dao donieti iz Dalmacije i Istre i pohranio u spomenutoj crkvi pokraj lateranske krstionice kod Oratorija blaţenog Ivana evanĊeliste, koju ukrasi i razliĉitim darovima obdari.” 247 U historiografiji se priznaje da se uistinu ne zna ništa o Dalmaciji u VII. i VIII. st., a posebno se istiĉe kako smo potpuno neobaviješteni o njezinu administrativnom razvoju.248 U djelu De administrado imperio stoji da su pod carem Mihajlom Mucavim dalmatinski gradovi “postali neovisni, te se ni rimskom caru, ni bilo kome nijesu pokoravali”. 249 Ĉinjenica je da ni pisani izvori, ni toponomastika, ni arheologija, ni numizmatika ne mogu dokazati ni bizantsku ni avarsku nazoĉnost, a isto tako ni vlast na istoĉnom jadranskom prostoru od svršetka tridesetih godina VII. st.250 246

Stjepan Antoljak, Hrvati u prošlosti. Ed. Knjiţevni krug, Split, 1992, s.740.

247

Ivo Guberina, Drţavna politika..., I, ibid., s. 27/28.Izvornik vidi: Raĉki, Documenta, ibid., s. 277.

248

Jadran Ferluga, Vizantiska uprava u Dalmaciji. SAN, posebna izdanja, knj. CCXCI, Vizantološki institut, knj. 6, Nauĉno delo, Beograd, 1957, s. 43. “U VII i VIII veku na nailazimo ni na jedan jedini pomen nekog vizantiskog namesnika u Dalmaciji, ni naposredan ni posredan” (Ferluga, ibid., s. 61).

249

F. Raĉki, Documenta, ibid., s. 338.

250

V. Košĉak, Dolazak Hrvata. “Historijski zbornik”, god. XL (1), Zagreb, 1987, s. 374.

Upozoreno je i na rijetkost nalaza bizantskog novca u zaleĊu dalmatinskih gradova, kao i na to da u samim gradovima grĉkih inskripata ili rukopisnih tekstova iz razdoblja od VIII. do XII. st. gotovo i nema (Eduard Hercigonja, Pisana rijeĉ..., ibid., s. 42-44). Lujo Margetić tvrdi da dalmatinski gradovi od VII. do potkraj VIII. st. nisu bili pod Bizantom i da je on uzalud tragao bilo i za jednim ozbiljnim i vjerodostojnim podatkom u razmjerno

127

Franaĉki izvori s poĉetka IX. st. izriĉito potvrĊuju da su sve do tada saĉuvana nekadanja pokrajinska imena teritorija, konkretno Liburnije i Dalmacije. Prema Suiću, za franaĉke izvore Dalmacija je u općim crtama podruĉje rimske Dalmacije bez Prevalitane, a u granicama te rimske provincije formirala se više-manje dalmatinska Hrvatska. Pisci franaĉkih izvora, govoreći o Dalmaciji, misle na širu Dalmaciju, “preţivjelu” na antiĉkim tradicijama u koju je ubrajan i veći dio Liburnije. Govoreći o tome Mate Suić istiĉe da je postojao i manji dio Liburnije koji u doba spomenutih franaĉkih izvora nije bio ukljuĉen u tu Dalmaciju i koji je upravo zbog toga saĉuvao posebno ime Liburnija. Suić ima sljedeći zakljuĉak: “Za pitanje, o kome je rijeĉ, nije vaţno, da li je ime Liburnija u 9. st. saĉuvano preko kontinuirane tradicije iz antike, ili je pak to uĉena rekonstrukcija karolinških pisaca, koji su, na temelju studija historijskih izvora, našli za ovo podruĉje pogodno ime. Prvo mišljenje je vjerojatnije. Bitno je, da ta Liburnija ima svoj odreĊeni stvarni geografski sadrţaj, da ona nije Liburnija iz rimskog vremena niti >liburnski konvent< od Raše do Krke i da ona do u doba kneza Borne predstavlja teritorij, koji je izvan Dalmacije. Time se mijenjaju osnovne postavke, s kojih je pošao Šišić u tumaĉenju navedenih citata iz franaĉkih izvora i u interpretaciji ove Liburnije...Dokle se protezala ta Liburnija, teško je odreĊeno i posve pouzdano odgovoriti. Historijski izvori, što smo ih naveli, kao i geografsko-morfološki momenti tog podruĉja sugeriraju zakljuĉak, da je ona mogla obuhvatiti ne samo Kvarner s otocima Krkom i Cresom, već i dio kopna uz more, koji se stere do u visinu juţnog rta otoka Krka, t.j. negdje do oko Senja. M.Barada, identificirajući teritorijalno sjeverozapadnu Krajinu (odnosno Marchiju Dalmatiae) s Liburnijom 9. st., preteţe ovu sve do Velebita. Ove granice, što se tiĉe primorskog pojasa, vrlo su uvjerljive i mogu se primjeniti i na našu Liburniju. Ali ako je ta Krajina zalazila dublje u unutrašnjost, kako Barada zastupa, teško bi se mogla izjednaĉiti teritorijalno s Liburnijom, jer nemamo nikakvih potvrda, da je ova posljednja zalazila preko gorskog masiva u unutrašnost.Liburnija bi u tom sluĉaju predstavljala samo primorski pojas te Krajine.“251

bogatim bizantskim vrelima i, eventualno, u rezultatima arheoloških istraţivanja. (Lujo Margetić, Još o dolasku Hrvata. Historijski zbornik, XXXVIII/1, 1985, s. 240). Car Leon Izaurijski oko 732. u popisu krajeva i crkava, što ih je oteo jurisdikciji pape, nigdje ne spominje Dalmaciju, a to znaĉi da njom nije upravljao Bazileus (Stjepan Krizin Sakaĉ, Apostol Hrvata Ivan Ravenjanin. “Ţivot”, XIX/1938, 7, 408). 251

M. Suić, Granice Liburnije kroz stoljeća. Radovi JAZU u Zadru, sv. II, Zagreb, 1955, s. 285-289.

128

Sklavini su mogli upadati na teritorij Dalmata već od sredine VI. st. i to iz Liburnije, odnosno njezina zaleĊa. MeĊutim, ti Sklavini mogli su stvarno zaposjesti dio ili cijeli teritorij Dalmata tek krajem VIII. ili poĉetkom IX. st. pod vodstvom Borne, koji je djelovao uz franaĉku pomoć. Osvajanja teritorija Dalmata prije kraja VIII., odnosno poĉetka IX. st. stvarno nije moglo biti. Stanovništvo je do tada ţivjelo normalno u obalnim gradićima. Gotovo je nevjerojatno kako zastupnici teze o ranijem doseljenju Sklavina, a potom i Hrvata u Dalmaciju i susjedne pokrajine tvrde da su u nekoliko primorskih gradića, koji su, barem neki, desetine i desetine kilometara bili udaljeni jedan od drugoga, nastavili ţivjeti starosjeditelji, i to, dakako, sve od antiĉkih vremena pa dalje neprekidno.252 Zanimljivo je da u toj pretpostavljenoj seobi Sklavina na teritorij Dalmata prije kraja VIII. st. ti Sklavini nisu uopće osvojili ni Dioklecijanovu palaĉu ni Trogir.”Ĉinjenica je da nema nikakvih arheoloških tragova koji bi uputili na tako nešto: nema ni nekropola, ni usputnih nalaza, ni izoliranih arheoloških predmeta ni povijesnih vrela iz tog ranog doba. Dapaĉe sve do svršetka 8. st. nije moguće ne samo ovdje u salonitanskom ageru, nego i na znatno širem dalmatinskom prostoru naći tragova slavenskog prisustva koje bi indiciralo sjedilaĉki ţivot: nema ni ostataka naselja ni nekropola.” 253 Rapanić zakljuĉuje da se ţivot na prostoru od Trogira do primorskih Poljica nije ni u jednom trenutku bio potpuno ugasio i da je starija historiografija ponegdje simplificirala neke podatke pisanih izvora, posebno one Tome arhiĊakona i Konstantina Porfirogeneta. 254 252

Ivan Luĉić je, bez pravog obrazloţenja, prepostavku o tome, da su neki razdvojeni primorski gradići i otoci više stoljeća bili Dalmacija, ovako iznio: ”Ime Dalmatinaca ili Latina bilo je dakle stiješnjeno na gradove na kopnu, tj. Zadar, Trogir, Split i Dubrovnik, i na zapadne otoke, zajedno s Biševom,Visom i Lastovom od istoĉnih. Tako se najveći dio Dalmacije sastojao od otoka. Kad se stoga ubuduće bude spominjala Dalmacija, pod njezinim će imenom trebati podrazumjevati gore spomenute gradove i otoke. Dubrovaĉki grad doduše nije bio ukljuĉen u kraljevstvo Dalmacije o kojem se ima raspravljati, ali ga je ime Dalmacije ipak obuhvaćalo”(Ivan Luĉić, O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske. Ed. Latina et Graeca, Zagreb, 1986, s.317). Ĉak i zastupnici toga Luĉićeva priĉanja o Dalmaciji,moraju priznati, da je ta “Bizantinska Dalmacija bila neko teritorijalno ĉudovište s mnogo nepovezanih dijelova od kojih je svaki teţio svom posebnom razvitku” (N. Klaić, Povijest Hrvata, I., s.119). Ivan Strohal, koji je inaĉe i sam vjerovao u seobu Sklavina, savršeno je logiĉno zakljuĉio da su, ako je gotovo sve stanovništvo na tim prostorima u seobama nastradalo, i gradovi bili opustošeni, pa da se je i u njima moralo naseliti novo stanovništvo (Ivan Strohal, Pravna povijest dalmatinskih gradova. I, JAZU, Zagreb, 1913, s. 11-12).

253

Ţeljko Rapanić, Prilog prouĉavanju kontinuiteta naseljenosti u salonitanskom ageru u ranom srednjem vijeku. “Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku”, LXXIV/1980, 1980, s. 202.

254

Rapanić, ibid.

129

III. DOSEOBA GOTA ( I ) SKLAVINA NA TERITORIJ DESITIJATA

1. Veliki dio podruĉja današnje Bosne ranije je bio planinski dio provincije Dalmacije. U stvari, Bosna je podijeljena na gornju ili planinsku Bosnu, odnosno na Bosnu ispod razvodnih planina do prijelaza rijeke u nizinu, i na donju ili ravnu Bosnu, onu bliţe utoku bosanskih rijeka u Savu. Istiĉući tu ĉinjenicu, Vjekoslav Klaić je konstatirao da su tu prirodnu diobu zamijetili već Rimljani, pa su za meĊu izmeĊu pokrajina Panonije i Dalmacija povukli crtu od današnje Banjaluke pa, otprilike, sve do današnjega Zvornika, i to tako da je sve što je bilo na sjeveru od te crte pripadalo Panoniji, a što je bilo na jugu od te crte Dalmaciji. 255 Veliko podruĉje zapadnog dijela današnje Bosne za rimske vladavine nastavali su Dalmati. “Zemlja” Bosna u obujmu, u kakvu se navodi u djelu De administrando imperio kao jedinstvena teritorijalna jedinica, protezala se, kako se u historiografiji smatra (M. Hadţijahić), na podruĉju u kojem su prije prebivali Desitijati. Ti Desitijati (Daesitiates), koji su nastavali istoĉnu i srednju Bosnu poĉevši od Vareša prema Rogatici pa dalje do Višegrada i Goraţda, imali su središte oko današnje Breze, a smatrani su najhrabrijim narodom iz tzv. ilirske zajednice.256 „Prof. Tomaschek... veli:„Das tapferste der alten Völker Bosniens neben den Dalmaten und Maeseiern' (pored Dalmata i Mezejaca najhrabriji od starih naroda Bosne), ĉije se nastambeno podruĉje prostiralo od zapadnog kraja Sarajevskog polja preko Rogatice, Višegrada i Srebrnice, Goraţde i Priboja u pravcu Tašlidţa (Plevlje). Da sebi predstavimo opseg toga velikog plemena, Desitiata, navest ćemo, da je ono 255

Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Vlastita naklada. Zagreb, 1882, s. 16-17.

256

Mihovil Mandić, Bosna i Hercegovina u rimsko doba. Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, I, ed. Napredak, Sarajevo, 1942, s. 122.

130

pripadalo pod 'Conventus naronitanus', dakle pod Naronski okrug rimske uprave i imalo 103 'dekurije' (kao neke općine).«257 U Rimskom carstvu, kako je poznato, nije provoĊeno nasilno izjednaĉavanje s Rimom razliĉitih kulturnih i etniĉkih zajednica. Zato je selo i u Bosni zadrţalo svoje etniĉke posebnosti, jezik, vjeru i domaći naĉin ţivota. Rimska, odnosno rimsko-provincijalna umjetnost osjećala se ponešto u gradovima, ali na izvangradskim podruĉjima odrţavalo se domaće umjetniĉko iskustvo.258 Cvat geometrijskih elemenata na keramici znak je tradicije (konzervatizma), jer je Bosna jedini kraj u kojemu je posvjedoĉena ta pojava.259 Pašalić kaţe da do sredine III. st. poslije Krista i dalje egzistira provincijalna umjetnost proţeta koncepcijom rimskoga realizma i plastiĉnosti, ali tako da se istodobno javlja i izvorna, autohtona skulptura u reljefu. “Na centralnom podruĉju Bosne uoĉavamo nove promjene tokom druge polovice III. st. n. e. Reljefi postaju plosnati i dekorativni, figure su predstavljene u simetriji i shematizovano, a njihovo drţanje je ukoĉeno, neprirodno. Oblik lica se sasvim tipizira i dobiva ĉudan ´svetaĉki´ izgled bez stvarnog izraţaja. Novinu predstavlja teţnja za jaĉim naglašavanjem kontrasta svjetla i sjenke. Otuda modeliranje odjeće plitkim paralelnim naborima koji se proteţu većom površinom tijela. Kosa je kratka i posve priljubljena uz glavu, pa izgleda kao meka vunena kapa koja se lako prilagoĊava obliku glave. Karakteristiĉan je i osobit naĉin prikazivanja oĉiju i pogleda. Oĉi su potpuno otvorene i ustremljuju svoj ukoĉeni pogled neodreĊeno u daljinu.” 260

257

Stjepan Buć, Problemi etnogeneze Hrvata.Ibid., s. 939-940.

258

Esad Pašalić, Period rimske vladavine do kraja III. vijeka naše ere. Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, Veselin Masleša, Sarajevo, 1984, s. 223, 229, 260.

259

Đuro Basler, Kasnoantiĉko doba. Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, ibid., s. 364.

“Domaća keramika iz rimskog doba ne pokazuje bitne razlike prema onoj koju je proizvodilo i upotrebljavalo autohtono stanovništvo u posljednjim praistorijskim fazama. Gruba izrada i tipiĉni oblici zemljanih posuda ostali su onakvi kakvi su bili ranije. Saĉuvala se i stara tehnika rada u rimsko doba: zemljano posuĊe za opće domaće potrebe nije raĊeno na toĉku, tj. tehnikom koja je došla sa novim gospodarima, već prostom rukom i obiĉnim pomoćnim sredstvima” (Basler, ibid.). 260

Pašalić, ibid., s. 272-273. “Bitno je to da imperijalna kultura nije presjekla korijene domaćoj kulturi i da se od III. st. n.e. arhaiĉna domaća umjetnost zapretana na ovom tlu snaţno ispoljila. Plemena su ponešto izmijenila u svom naĉinu ţivota, ali stari obiĉaji su neprekidno djelovali i predstavljali jako oruţje etniĉkog i kulturnog samoodrţanja. Na selu se još u IV stoljeću n.e. govorilo ilirskim jezikom, a umjetniĉke rukotvorine su u pogledu kompozicije, ornamenta i stila poprimile mnoga originalna obiljeţja izrasla u primitivnoj domaćoj umjetnosti” (Pašalić, ibid., s. 279).

131

Tijekom prvih triju stoljeća Rimskog carstva u Bosni je bilo i rimskih i autohtonih oblika nakita. I nošnja domaćeg ţivlja tada se mnogo razlikovala od rimske odjeće, jer je i ona bila preteţno autohtona. 261 Ta se nošnja ni u kasnoantiĉko doba u zaleĊu provincije Dalmacije nije mnogo razlikovala u svojim oblicima od odjeće iz ranijeg doba. 262 O autohtonom elementu u Bosni i Hercegovini svjedoĉi i omjer rasprostranjenosti domaćih i tuĊih kultnih i votivnih spomenika. Na nekim podruĉjima iz doba rimske vladavine rimskih spomenika uopće nije pronaĊeno, a na nekim drugim podruĉjima takvih rimskih spomenika ima, ali pripadaju doseljenim tuĊincima, a ne domaćem, autohtonom ţivlju. Spomenika, koji pripadaju razliĉitim rimskim boţanstvima na teritoriju Bosne i Hercegovine ima, prema onome što je dosad pronaĊeno, u istoĉnom dijelu Bosne (regija Srebrenice i Skelena, podruĉje Goraţda, Rogatice i Foĉe), zatim u jugozapadnom dijelu Bosne (podruĉje Glamoĉa, Livna i Duvna) te u sjeverozapadnom dijelu Bosne (podruĉje Bihaća, Sane i Japre). U tim regijama veći broj spomenika nalazi se u jugozapadnom dijelu Hercegovine (podruĉje Ljubuškog, okolica Jajca i Šipova). 263 Spomenici rimskih boţanstava koje nalazimo u jugozapadnom dijelu Bosne naĊeni su u gradskim ili prigradskim centrima i na mjestima vojnih logora, a dedikanti su stranci.“264 Enver Imamović je iznio kao vaţno zapaţanje da su svi domaći kultovi i njihove potvrde koncentrirani na jednom odreĊenom prostoru, na zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Tome je dodao da je prema etniĉkom rasporedu u Bosni i Hercegovini u predrimsko i rimsko doba to podruĉje bilo u najvećoj mjeri nastavano od Dalmata, koji su na tom podruĉju bili glavni nositelji domaćeg kulta. “Skoro svi kultni i votivni spomenici dokazanih domaćih boţanstava potjeĉu sa njihove teritorije. Sasvim neznatan broj spomenika naĊen je izvan ovog podruĉja. Jedino za kult boga Bindusa moţe se reći da je bio vezan za drugu plemensku grupaciju, i to za Japode. Unutar toga, pak, moţemo konstatirati da je Glamoĉko polje predstavljalo onaj region gdje se domaća kulturna tradicija najviše i najjaĉe zadrţala, a njeni nosioci su bili ilirski Delmati koji su za sve vrijeme rimske prisutnosti ostali izolirani i duboko odani starim konzervativnim plemenskim tradicijama.” 265 Imamović dalje tvrdi da su u krajevima, koji su ostali izvan privrednog interesa Rimljana, a to je upravo zapadni dio Bosne (“poglavito Glamoĉko, 261

Pašalić, ibid., s. 285.

262

Basler, ibid., s. 361.

263

Enver Imamović, Opći pogled na antiĉku religiju i kultove na podruĉju BiH-e. Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, za 1974-75., knj. VIII, Sarajevo, 1976, s. 468.

264

Imamović, ibid., s. 466.

265

Imamović, ibid., s. 464.

132

Livanjsko i Duvanjsko Polje”), starosjeditelji ostali kompaktni u svojim kulturnim tradicijama. “Tu je vladala krajnja konzervativnost a rezultat toga vidi se u njihovim kulturnim tekovinama, bilo da se radi o arhitekturi, naĉinu ţivota i sl.... Uz druge tekovine koje je ĉuvao domaći ĉovjek u doba rimske prisutnosti njemu su na prvom mjestu bili njegovi djedovski kultovi, a koliko su u tome istrajali, vidimo po tome što neki kultni spomenici s tog podruĉja datiraju iz kasnih stoljeća rimskog carstva... Pada u oĉi ĉinjenica da su dvije bosansko-hercegovaĉke regije do krajnosti siromašne nalazima kultnovotivnih spomenika. To je ĉitava sjeverna Bosna, odnosno Posavina, zatim srednji dio Bosne, i to podruĉje koje zaprema krajeve s juga od Sarajeva, sa zapada od Fojnice, na sjeveru do Zenice, na sjeveroistoku do Tuzle i na istoku do Vlasenice.”266 Navedene ĉinjenice potvrĊuju da je na podruĉju Bosne za rimske vladavine prebivalo neprekidno isto, autohtono stanovništvo. Dimitrije Sergejevski u jednoj analizi Glamoĉkog polja piše da se prema natpisima koji su pronaĊeni na tom podruĉju moţe zakljuĉiti da je stanovništvo za cijelo vrijeme rimske vlasti bilo samo ono autohtono. On ĉak tvrdi da tu pravih italskih imena nema.267 Za rimske vladavine u Bosni kršćanstvo na tom podruĉju još nije bilo uhvatilo jaĉe korijene. Zato je u doba progona kršćana, kada su u Panoniji padale velike ţrtve, u Bosni zabiljeţen samo jedan muĉenik, - sv. Venancije. A i on je bio, kako se pretpostavlja, rodom iz Narone ili iz inozemstva, a ne iz Bosne.268 Prevladava mišljenje da upravo zbog nepristupaĉnosti terena bosanski gorštaci nisu imali prigode da rano prime kršćansku vjeru. 269 Nikakvih arheoloških potvrda o prvim pojavama kršćanstva u Bosni nema. 2. Goti su se osim na teritoriju Japoda, odnosno dijelu Liburnije nastanili posebno i na prostoru Dezitijata, kako je oĉito i iz nalaza u Brezi. „God. 1930. otkrio je spomenuti arheolog Korošec u Brezi, 20 kilometara sjeveroistoĉno 266

Imamović, ibid., s. 464-465, 468.

267

Dimitrije Sergejevski, Putne biljeţke iz Glamoĉa. “Glasnik hrvatskih zemaljskih muzeja u Sarajevu”, god. LIV za 1942, Sarajevo, 1943, s. 158. Prema Sergejevskom, od provala barbara, koje on datira od potkraj III. st. do u drugu polovicu IV. st., stradala je sadanja Posavina, ali je ostao pošteĊen planinski kraj Glamoĉkog polja.

268

Basler, Kasnoantiĉko doba, Kulturna istorija, ibid., s. 312.

269

Oton Knezović, Bosna i Hercegovina od seobe naroda do XII. stoljeća. Poviest hrvatskih zemalja, ibid., s. 182.

133

od Sarajeva, vaţan dokaz ţivota Gota. Tu je najprvo dokumentiran centar ilirskog plemena Desitiata.“270 Maja Miletić prihvaća kao vrlo vjerodostojno mišljenje Lea Petrovića da je Zenica bila središte bosanskoga crkvenog ţivota, a to upućuje prema njoj da je kontinuitet kršćanstva u Bosni postojao od rimskih vremena do srednjega vijeka.271 Problem je amo u tome da li se taj kontinuitet odnosi (samo) na pripadnike nicejskog kršćanstva. Paškvalin zakljuĉuje da je pojava krpćanstva i „poĉetak njegove hijerarhije“ nastao „u kraju antiĉkih Desitijata (srednja Bosna)“.272 Na prostoru Desitijata (Daesitiates) koji su nastavali prostor od „gornjeg toka rijeke Bosne, krajeve oko Gornjeg Vrbasa, od Gornjeg Vakufa, Bugojna i Lašve do Zenice“ pronaĊene su brojne bazilike i to „Varvara (Prozor), Glavica (G. Vakuf), Grudine (Bugojno), Oborci (D. Vakuf), Varošluk (Turbe), Kalvarija (M. Mošunj), Lepenica (Kiseljak), Breza, Dabravina (Vareš) i Bilimišće (Zenica). 273 Bazilike u Bosni su posebnog tipa, ĉiji nastanak Truhelka veţe s doseljenjem Slavena u Bosnu. „Iz te dobe imamo lijepi niz ruševina starokršćanskih crkava. One su opsegom veće, osnovom promišljenije, nego li starije te nam predstavljaju bazilike posebnog lokalnog oblika, koji se u Bosni dosta obilno i raznoliko razvio...Bosanske bazilike ove dobe predstavljaju ĉitavi kompleks gradnje i to samu crkvu, uz nju niz nuzgrednih prostorija, a što je najzanimljivije, crkva je obiĉno dvostruka i sastoji se zapravo od dvije bazilike, spojene zajedniĉkim predvorjem i nuzgrednim prostorijama...U starokršćanskom graditeljstvu su ovake dvostruke crkve nešto vanredno rijetkoga...U našem podruĉju taj je tip bio obiĉajan...Naši spomenici po svom nalazištu pripadaju većinom podruĉju gornje Bosne, gdje je u ovo doba nikla prva separatistiĉka tendencija, a ban Kulin utvrdio temelje samostalnoj drţavi bosanskoj. Da se upravo oko gornje Bosne centralizirale klice buduće drţave, moţe se pripisati baš visokom kulturnom stepenu, kojim se je taj dio Bosne od ostalih odlikovao.“ 274 Gotovo se sve te bazilike u literaturi tretiraju kao „starokršćanske“ i datiraju u kraj IV. i u V. stoljeće. MeĊutim, pojedini pronaĊeni detalji upućuju da su neke od njih sigurno nastale kasnije, a posebno u VI. st. Osobito je vaţna 270

S. Buć, Problemi..,ibid., s. 939-940.

271

M. Miletić, I “Krstjani”... ibid., s. 110-111.

272

Veljko Paškvalin, Pojava kršćanstva u srednjoj Bosni i njegova hijerarhija u svjetlu novijih arheoloških iskopavanja. Zbornik radova u povodu imenovanja vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljica kardinalom (priredili Marko Josipović i Matko Zovkić) Crtajte granice ne precrtajte ljude, Studia Vrhbosnensia, Sarajevo-Bol, 1995, s. 778.

273

Veljko Paškvalin, Pojava kršćanstva u srednjoj Bosni ..., ibid., s. 765.

274

Ćiro Truhelka, Osvrt na sredovjeĉne kulturne spomenike Bosne. “Zemaljska štamparija u Sarajevu.” Sarajevo, s. 6, 8-10, 16.

134

bazilika na Bilimišću (Zenica) „Njezin zanimljiv arheološki interni namještaj pokazuje da se ne moţe kronološki svrstati meĊu bazilike iz kraja 4. i poĉetka 5. stoljeća...Tako i prateći sitni nalazi ne otkrivaju svoju ranokršćansku provenijenciju, da bismo naime na Bilimišću imali baziliku iz navedenog doba.“275 Oko te bazilike nalaze se kasnoantiĉki grobovi u formi krova na dvije vode iz VI. st. a imamo i srednjovjekovne grobove unutar crkve s nalazima iz XI. i XII. st. „Moguće je da je crkva bila u funkciji do 12. st. i otvoreno je pitanje je li već od same izgradnje bila geminata... Stoga tlocrt ove dvojne bazlike, njezin interni namještaj, bazamenti, pluteji, kapiteli itd. s bogatom dekoracijom i likovnim prikazima, ĉije je stilsko i arheološko odreĊenje još uvijek otvoreno, zahtijevaju u tom pogledu svestrana i temeljita ispitivanja. Zato bismo nastanak bazilike u Zenici datirali u 6. stoljeće, svakako poslije bazilika u Varvari, na Grudinama i u Malom Mošunju.“ 276 Paškvalin zakljuĉuje da se moţe „bez predomišljanja“ u VI. st. datirati i „ĉetverolisnati baptisterium bazilike na Grudinama“. 277 Nitko ne zna kako se, odakle i zašto baš od V. stoljeća pa nadalje provodilo snaţno kristijaniziranje teritorija Desitijata. I to je razlog da se u historiografiji posebno obraĊuje problematika ranokršćanskih bazilika u Bosni, koje većina autora datira u razdoblje od IV. do kraja VI. st.278 Te bosanske i hercegovaĉke bazilike stvarno imaju niz posebnosti. Tako je uoĉeno npr. u Zaloţju kod Bihaća, Brezi i Skelanima na Drini da se na razmaku od nekih stotinjak metara, dakle na sasvim maloj udaljenosti, nalaze po dvije bazilike, što bi moglo znaĉiti da se tu najvjerojatnije radi o graĊevinama dviju crkvenih organizacija od kojih bi jedna pripadala arijanskim Gotima, a druga pravovjernoj crkvi. Inaĉe, meĊu dotiĉnim gradnjama nema bitnih razlika u obliku osim što su kod pretpostavljenih arijanskih crkava krstionice većinom graĊene izvan crkava.279 Nada Miletić zakljuĉuje da ostaje otvoren problem koja od tih mnogih bazilika u ranom srednjem vijeku pripada arijanskom kultu. 280 MeĊutim, ako se prihvati teza da je veći dio bosanskih crkava sagraĊen baš od poĉetka i u doba istoĉnogotske dominacije, kako se u historiografiji uglavnom misli, onda moţemo zakljuĉiti da su mnoge od tih crkava uistinu pripadale 275

Paškvalin, ibid., s. 770.

276

Paškvalin, ibid., s. 771.

277

Paškvalin, ibid., s. 775.

278

Veljko Paškvalin, Prilog datiranju ranokršćanskih bazilika Bosne i Hercegovine. Adriatica praehistorica et antiqua, Zbornik posvećen Grgi Novaku, Arheološki institut Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1970, s. 667-687.

279

Enver Imamović, Poĉeci kršćanstva na tlu Bosne i Hercegovine u svjetlu pisanih izvora i arheoloških spomenika. Tribunia, Zaviĉajni muzej Trebinje, 1983, s. 52-53.

280

N. Miletić, Arheološki leksikon, I., ibid., s. 148.

135

Gotima. Treba napomenuti da Ivanka Nikolajević (povjesniĉarka umjetnosti) usporedbom pojedinih starih spomenika arhitekture iz Bosne s drugim spomenicima za koje je utvrĊeno vrijeme nastanka zakljuĉuje kako niz crkvenih objekata koji su pripisani kasnoj antici treba datirati u doba poslije ostrogotske vladavine, 281 a neke ĉak i više stoljeća kasnije. MeĊutim, mišljenje I. Nikolajević (koju je poduprla i J. Maksimović) nije toĉno. Nenad Cambi je analizom nalaza u Dalmaciji potvrdio ispravnost mišljenja znanstvenika iz Bosne (Sergejevski, Basler, Paškvalin, Truhelka) da se navedene bosanske skulpture mogu datirati od V. do (najkasnije) VIII. stoljeća.282 To se mišljenje moţe i arheološki dokumentirati. Truhelka je u tom smislu o dvojnoj bazilici u mjestu Bistue (Zenica) naveo i ovo: „Doba postanja zeniĉke bazilike moţemo dosta toĉno odrediti. Rimska spolia, uzidana u velikom broju u nju, svjedoĉe, da je sazidana poslije provale Gota, dakle poslije IV. vijeka, a kako se episcopatus bestoensis spominje već u aktima prvoga i drugoga solinskog koncila godine 531. i 533., vjerojatno je, da je sagraĊena teĉajem V., najkasnije poĉetkom VI. vijeka, a to je vaţno za datiranje one dekorativne umjestnosti, kojom je ukrašena ova i mnoge druge bazilike i crkve u istoĉnom zaleĊu Jadrana.“ 283 O podrijetlu i namjeni tih bazilika ima mnogo teorija. Još se nije uspjelo protumaĉiti smisao gradnje, odnosno upotrebe ovih bazilika, koje nazivaju i „dvostruke katedrale“. Doba njihova nastanka u svijetu datira se od kraja IV. stoljeća, a njihova gradnja nastavlja se i tijekom V. i VI. stoljeća, a ponegdje i kasnije.284 Tih dvostrukih bazilika („basilica gemina“) ima na istoĉnoj obali Jadrana, u sjevernoj Italiji i u kontinentalnom dijelu Europe.285 Nuţno je napomenuti kao vaţnu ĉinjenicu da je takvih bazilika u svijetu malo, a da ih je razmjerno najviše u Bosni. Đuro Basler izgradnju tih kultnih graĊevina datira u vrijeme od IV. do VI. stoljeća i to uglavnom u 281

Tako Ivanka Nikolajević graĊevinu iz Zaloţja, koju Basler pripisuje istoĉnim Gotima datira u kasnije doba. „Nesumnjivo trajanje graĊevina sa troapsidalnim prezviterijem i pilastrima rašĉlanjenim fasadama od VI do IX veka, odnoso od Bilica, Sv. Martina u Pridrazi, Sutivana na Braĉu do Sv. Spasa na vrelu Cetine i Lopuške glavice ĉini predpostavku evolucije graĊevina sa patuljastim transeptom u oblik sa tropasidalnim prezviterijem preko tipa koji ilustruje Zaloţje vrlo verovatnom. „ (Ivanka Nikolajević, Beleške o nekim problemima ranohrišćanske arhitekture u BiH. Ibid., s. 116.)

282

N. Cambi, Truhelka i starokršćanska arheologija. Zbornik: Ćiro Truhelka, Matica hrvatska, Zagreb, 1994, s. 33-49.

283

Ćiro Truhelka, Starokršćanska arheologija. HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 1931, s. 136.

284

Pasquale Testini, Archeologia Cristiana. Ed. Edipuglia, Bari, 1980, s. 612-615.

285

AnĊelko Badurina, Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva. Sveuĉilišna naklada Liber – Kršćanska sadašnjost – Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979, s. 139.

136

doba vladavine Istoĉnih Gota „što se moţe zakljuĉiti po nalazima koje prate ove graĊevine“. On posebno istiĉe slijedeće: „To ne znaĉi da su Istoĉni Goti forsirali gradnju, nego je to doba donijelo zemlji izvjesno smirenje i red, pa su tako stvoreni uvjeti za graĊevinsku djelatnost. Historijski izvori su vrlo oskudni. Germanske rune, urezane na jednom stupu u Brezi, i podatak Tome, splitskog arhiĊakona (+ 1268), da u Duvno postoji bazilika koja je bila dovršena i posvećena god. 519., zatim izjava Andrije bestoenskog biskupa da mu se katedrala nalazi u teškoj situaciji (530) i tri latinska imena ucrtana u jednom stupu u Doboju kod Kaknja i Dabravinama – to je sve što bi od pisanih dokumenata moglo doprinijeti njihovu datiranju. Prihvaćajući tezu da je veći dio bosansko-hercegovaĉkih bazilika u doba istoĉnogotske uprave u našim krajevima,...ne bi se upravo istoĉnim Gotima i njihovoj vladavini moglo pripisati osnivanje biskupija u Duvnu i Bistuama. Što je god. 519. baziliku u Duvnu posvetio jedan strani biskup, sluĉajni putnik, ne mora zbunjivati, jer se u ponešto nesreĊenim odnosima izmeĊu starosjedilaca i vladajućeg sloja istoĉnih Gota moglo dogoditi da je duvanjska biskupija bila privremeno upraţnjena. Kasnoantiĉke bazilike u Bosni i Hercegovini imaju nekoliko zajedniĉkih osobina koje se mogu smatrati tipiĉnima. Tako, na primjer, sve su one relativno malene i gotovo kvadratiĉne, s nizom nuzgrednih prostorija, tako da je prostor za vjernike, tzv. quadratum populi, vrlo malen. GraĊene su većinom neuredno, uglavnom od spolija sa starijih graĊevina i poganskoga nadgrobnog kamenja. Njihovi zidovi ĉesto odstupaju od pravoga kuta. Orijentirane su obiĉno u pravcu istok-zapad. U kolikoj su mjeri na njihovu orijentaciju utjecali urbanistiĉki momenti, to je teško reći u situaciji kada još nisu izvršena iskopavanja šire okoline, pa, prema tome, nije fiksiran ni njihov poloţaj unutar jedne gradske aglomeracije. U sluĉaju dvojnih bazilika, a to je sluĉaj u Zenici i na Mogorjelu, orijentacija je korektna, tj. istok-zapad, a sjeverna zgrada je kompliciranija, s više prostorija i sa septumom, što je u liturgijskom smislu znatno izdvaja od juţne koja je uvijek jednostavna dvorana s apsidom i predvojerjem – moţda aula ili episcopion...Bazilika u Zenici, u širem podruĉju municipja Bistue Nova, postala je poznata iz više razloga. Ne samo što je tip graĊevine dosta rijedak, nego su kao graĊa za ovu zgradu uptrebljeni spomenici iz ranijih epoha, a meĊu njima i vrlo vrijedni primjerci antiĉke umjetnosti. Konaĉno, sjeverna kultna dvorana bila je ukrašena namještajem koji zauzima posebno mjesto u umjetnosti seobe naroda... Parapetne ploĉe iz zeniĉke crkve zanimljive su po svom izgledu i sadrţaju, ali one nisu usamljene u ovom podruĉju. Na vrlo sliĉan naĉin bila je, naime, ukrašena crkva u Lepenici, a sudeći po nekim pojedinostima, iste ornamente pokazuju ploĉe iz Dabravina, Breze i Dikovaĉe kod Imotskog. Ovi lokaliteti predstavljaju tako cjelinu, što je od znatne pomoći za njihovu identifikaciju...Tendencije da bi se zeniĉki pluteji 137

datirali u kasno doba predromanike nemaju dubljih temelja jer umjetniĉkoformalistiĉka metoda njihovu prilaţenju mora se rušiti pred arheološkim faktima. Tegule u osipini posljednjeg rušenja ove bazilike ne mogu biti mlaĊe od VI stoljeća...Zanimljivi su oni dijelovi ukrašene ahritekture koji se ne mogu vezivati za bilo kakve uzore. To su kapiteli stupova pergole u Dabravinama, Zenici i Duvnu. Malo je, naime, izgleda da bi se ti motivi mogli pripisati nekoj izgubljenoj ‚prailirskoj„ umjetnosti u drvetu, jer za takvu tvrdnju nema ni posrednih dokaza. Tim prije bi se uzorke za ove oblike moralo traţiti na širokom planu, jednako u sloţenoj, normiranoj, umjetnosti ranobizantskog carstva, koliko i meĊu Istoĉnim Gotima...Koliko god su ‚gotske„ kopĉe od opasaĉa našle korisnike i meĊu domaćim stanovnicima, toliko kombinacije romanogenih motiva na septumu u Dabravinama, u kombinaciji sa zoomorfnim kapitelima, dovodi do istog zakljuĉka: Istoĉni Goti i starosjedioci nisu bili dva izolirana svijeta, nego jedno društvo u kome su dvije raznorodne skupine pokušavale da zadrţe neke samosvojnosti;...Ne smije se, ipak gubiti iz vida i ĉinjenicu da su zoomorfni tzv. protomai kapiteli bili obiĉajni u arhitekturi VI stoljeća i u ostalim krajevima. Oni, dakle, nisu ovdje iskljuĉivo upotrebljeni, nego u zajednici s biljnim ukrasima i prikazima ljudi ĉine osebujnost bosanskih bazilika. Tu osebujnost treba po svoj prilici zahvaliti simbiozi Ilira i Gota. O njihovim meĊusobnim odnosima, u negativnom smislu, govore sporovi koji su nastali izmeĊu starosjedilaca i Gota, no iz toga se moţe zakljuĉiti da su isto tako postojali i kontakti koji su se odvijali u pozitivnom smislu.“286 Izgleda nepobitno da je gradnja „dvojnih bazilika“ u Bosni zapoĉela u doba istoĉno-gotske vladavine. Osim Istoĉnih Gota u navedenom razdoblju na teritoriju srednjovjekovne Bosne teţe je zamisliti da su starosjeditelji ili neki drugi doseljenici kršćanske vjere gradili takve sakralne objekte, ali se dakako ni to ne moţe iskljuĉiti. Ipak, teško je pretpostaviti da su u Bosni od kraja IV. do kraja VI. stoljeća postojale posebno povoljne prilike za procvat nicejskog kršćanstva. Iz ĉinjenice da ranije kršćanske crkve starosjeditelja na toj istoj teritoriji nisu tako graĊene moguće je zakljuĉivati da su takvu gradnju u Bosnu mogli donijeti Goti. Gradnja takvih crkava, bez obzira tko ju je unio u Bosnu, najvjerojatnije je nastala po ugledu na sliĉne crkve uz obalni pojas. Postoje arhitektonski detalji, koji upućuju na sliĉnost crkvenih graĊevina u unutrašnjosti rimske provincije Dalmacije ( Ţitomislići, Mokro, Dabravina) s nekim dvojnim crkvama uz jadransku obalu (na pr. u Starom gradu na

286

Đ. Basler, Kršćanska arheologija. Ed. Crkva na kamenu, Mostar, 1986, s. 64, 66, 7778, 81-82.

138

Hvaru).287 „Na podruĉju provincije Dalmacije poznati su primjeri dvojnih crkava na više mjesta. Nedavno su otkrivene takve crkvene graĊevine u Srimi. Pored sjeverne glavne kultne graĊevine dodaje se nešto kasnije juţna paralelna crkva koja je prema grobovima u narteksu, izgleda imala memorijalnu funkciju. Pitanje dvojnih crkava u unutrašnjosti provincije, poput onih u Mogorjelu, Ţitomislićima, Zenici, Turbe moţda će trebati promatrati u sliĉnom kontekstu. Naime, u jednoj od posljednjih studija posvećenih problemu dvojnih crkava u povodu otkrića takvih graĊevina na otoku Tasosu u Grĉkoj, Sodini zakljuĉuje da je u osnovi njihovog stvaranja liturgija. Dvije dvorane su opskrbljene uobiĉajeno ureĊenim svetištem što pokazuje njihove liturgijske funkcije. Naglašena je sluţba krštenja i martirija. Rješenje je oĉito proizišlo iz kršćanskih centara odakle se proširilo i izvan biskupskih gradova.“288 Izgradnja nekih od paralelnih crkava u Dalmaciji (Hvar) uvjerljivo se datira u VI. stoljeće, a neke su od njih vjerojatno i iz V. stoljeća.289 To takoĊer upućuje na mogućnost da se i podizanje nekih sliĉnih crkava u Bosni moţe datirati u isto doba. Sve to znaĉi da je izgradnja dvojnih crkava u Bosni mogla zapoĉeti i nezavisno od Gota već u V. stoljeću po ugledu na neke sliĉne crkve uz dalmatinsku obalu. Ako je ova mogućnost toĉna onda su takve crkve u Bosni prvobitno pripadale kršćanima starosjediteljima. Gotovo je nemoguće dokazati da li su izgradnju takvih 287

Jasna Jeliĉić – Radonić, Ranokršćanske dvojne crkve u Starom gradu na Hvaru. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture – Split, Split, 1994, s. 31-33.

288

J. Jeliĉić-Radonić, ibid., s. 36.

289

U Dalmaciji se nastavlja otkrivati nove dvojne bazilike. Zadnji takav nalaz 1997. dogodio se u Splitu i to na prostoru izvan Dioklecijanove palaĉe. “Osim vrlo luksuzne krstionice, obloţene alabasterom, u kojoj su se pokrštavali odrasli, i to uranjanjem, arheolozi su uspjeli sazvnati više i o dvjema bazilikama na sjevernom i juţnom dijelu nalazišta. „Nalaz potvrĊuje kako su dvojne bazilike od iznimnog znaĉenja, a i one su nastale na prijašnjoj antiĉkoj podlozi. TakoĊer smo pronašli novac iz 2. stoljeća prije Krista, a zatim više od 70 komada bronĉanog antiĉkog novca koji datira iz 4. stoljeća, lucernu iz 1. Ili 2. stoljeća. Bazilike su raĊene u 5., moţda i u 6. stoljeću, a uz njih su vezani sarkofazi koje prema tipologiji datiramo u ista stoljeća. U jednom koji se nalazi na zapadu, pronašli smo kopĉu koja ga precizno datira u 6. stoljeće. Na sarkofagu koji smo našli na istoku, jugoistoĉno od apside sjeverne bazilike i pred samim ulazom u juţnu baziliku, pronašli smo intaktni sarkofag, koji takoĊer datiramo u 5. i 6. stoljeće. Drugi, istoĉno od akroterija, vrlo je rijedak jer ima polukruţni poklopac kakav je uobiĉajen u Italiji. Posebna je i konstrukcija grobnice s ploĉom na kojoj je 13 rupa – prema analogiji ovaj sarkofag datiramo u 5. stoljeće. Iako istraţivanja još traju, vrijedi spomenuti i tri groba s tegulama iz starokršćanskoga razdoblja u 5. i 6. stoljeću‟ – kazala je Tajma Rismondo, voditeljica arheoloških istraţivanja na ovom lokalitetu...” (Slobodna Dalmacija broj od 9. svibnja 1997, s. 15.) Tek ako se za dvojne crkve uz jadransku obalu utvrdi da su graĊene u doba istoĉnogotske dominacije, moglo bi se zakljuĉivati da su obiĉaji takove gradnje u Dalmaciju donijeli Goti.

139

crkava u Bosnu donijeli Goti,ali ako su oni primjere takve gradnje zatekli onda se moţe uzeti kao sigurno da su oni takvo graditeljstvo prihvatili, odnosno nastavili graditi iste takve crkve za potrebe svoga arijanskog kulta. Previše je takvih crkava na malim udaljenostima da bi sve one mogle pripadati samo starosjediteljima. Zakljuĉivati o tome moţemo i na temelju popa Dukljanina koji priĉa kako su u planinskom zaleĊu nekada rimske Dalmacije postojali kršćani starosjeditelji, koje su progonili doseljenici. O vladavini Gota u Bosni od oko 490. svjedoĉe priliĉno brojni ostaci njihove materijalne i duhovne kulture. U historiografiji se istiĉe da je nazoĉnost istoĉnih Gota u Bosni i Hercegovini od konca V. do ĉetvrtog desetljeća VI. st. ĉinjenica preko koje se ne moţe prijeći. Otkriveni nalazi pokazuju da su se svi pridošli Goti, osim onih u vojnim posadama, postupno pokušali uklopiti u zateĉene prilike. Do koje je mjere ostvarena asimilacija gotskog i starosjediteljskog elementa moći će se reći tek nakon svestranijih istraţivanja. Zasad teškoće u tome pravi ĉinjenica što su Goti, kako je poznato, u svojim kretanjima i doticanjima s antiĉkim svijetom u prethodnim stoljećima preuzeli mnogo toga iz antiĉke kulture. 290 MeĊutim, ĉinjenica što upravo iz doba istoĉnogotske vladavine u Bosni i Hercegovini potjeĉu mnogi nalazi dotad nepoznati na tom podruĉju dopušta zakljuĉak da oni pripadaju baš tom etnosu.291 Povijesni izvori o drugim crkvenim zajednicama vrlo su siromašni kao i uopće o crkvenom ţivotu u Bosni i Hercegovini. Imamo podatak Tome arhiĊakona (iz XIII. st.) da u Duvnu postoji crkva koja je bila dovršena i posvećena 519. 292 Neprijeporno je da je uz pogane i arijanske Gote u Bosni i Hercegovini bilo i malih kršćanskih zajednica. Tako iz doba vladavine Gota ima nekoliko vijesti o tim zajednicama pravovjerne Crkve. Na Prvoj salonitanskoj sinodi odrţanoj 15. lipnja 530. za vladavine istoĉnih Gota bestoenski biskup Andrija ţalio se na siromaštvo u svojoj biskupiji istiĉući da ne moţe podmiriti ĉak ni svoje osobne potrebe. 293 Na drugoj salonitanskoj sinodi 5. svibnja 533. isti se biskup Andrija ţali da mu je biskupija prevelika i traţi da mu se smanji.294 Iz navedenih izjava biskupa Andrije na salonitanskim sinodama oĉito je da je u Bosni u prvoj polovici VI. st. 290

Nada Miletić, Rani srednji vijek. Kulturna istorija, ibid., s. 378.

291

Gotski nalazi se stalno pronalaze. Usp. J. Kovaĉević, Varvarska kolonizacija, ibid., s. 21-22.

292

Đuro Basler, Arhitektura kasnoantiĉkog doba u Bosni i Hercegovini. Ed. Veselin Masleša, Sarajevo, 1972, s. 65.

293

Imamović, Poĉeci kršćanstva, ibid., s. 43.

294

Ibid., s. 43.

140

postojala samo jedna biskupija pravovjerne Crkve i da je bila vrlo siromašna, na temelju ĉega moţemo posredno zakljuĉiti da nije imala veliki broj vjernika. MeĊutim, nakon navedenih intervencija biskupa Andrije osnovane su tri nove biskupije sa sjedištem na tlu provincije Dalmacije, a bila su im dodijeljena i neka podruĉja današnje Bosne i Hercegovine. “Tako je biskupiji u Sarsenterumu pripao današnji Stolac (municipium Diluntum) i municipij Beuzavaticum (moţda Buţan, Buško blato), biskupiji u Makarskoj (Muccur) Duvno, a biskupiji u Ludrumu (moţda današnji Knin) pripao je Glamoĉ s okolicom, kao i Sarziaticum.”295 O kršćanskom kultu u Bosni i Hercegovini ne moţe se mnogo zakljuĉivati, osobito zato jer se mnogi ostaci toga kulta ne mogu sigurno datirati.296 Snaţnu nazoĉnost germanskog, prvenstveno gotskog elementa posvjedoĉuju i brojni nalazi u grobovima. Posebno je zanimljiv primjer upotrebe antiĉkih sarkofaga u Potocima kod Mostara. “Po nalazima u grobu utvrĊeno je da su u ovim sarkofazima poĉetkom VI. vijeka naknadno sahranjene pokojnice istoĉnogotskog porijekla.” 297 U nekoliko kasnoantiĉkih grobnica (Turbe kod Travnika, Oborci kod Donjega Vakufa, Stranjani kod Zenice, Vrdolje kod Konjica) uz pokojnike su naĊeni predmeti bizantskog, kasnoantiĉkog ili germanskog podrijetla, a datiraju se u kraj V. i u prva desetljeća VI. st. “Sasvim drugu vrstu pokopavanja pokazuju grobovi u Rakovĉanima kod Prijedora i u Mihaljevićima kod Sarajeva. Grobovi su poredani u redove i predstavljaju ranu pojavu tzv. groblja na redove, pojavu koja će se odrţati do duboko u srednji vijek i kod etniĉki sasvim razliĉitih naroda. Pokojnici su jednostavno spušteni u zemlju, poloţeni na leĊa i ponekad zaštićeni drvenom ploĉom, ĉiji su ugljenisani tragovi pronaĊeni ispod ili, ĉešće, iznad skeleta. Ove ploĉe, poznate kao Totenbrett, javljaju se i na svim germanskim nekropolama ranog srednjeg vijeka. Oĉigledna je teţnja ka usmjeravanju grobova u pravcu istok-zapad, sa razumljivim većim ili manjim odstupanjima od ovog osnovnog smjera. Ovakav smjer takoĊer predstavlja već utvrĊeni obiĉaj, koji su i germanska plemena, meĊu njima i 295

Ibid., s. 45.

296

Neki spomenici za koje su prijašnji istraţivaĉi tvrdili da su kršćanski danas se pripisuju poganima (npr. timpanon rimske stele iz Ţupanjca kod Duvna ukrašen likovima delfina, natpis na poklopcu urne iz groblja u Jezerinama kod Bihaća - s delfinom, ploĉa iz Zenice na kojoj su uklesana ĉetiri lika u dugim tunikama od kojih tri desna na donjem desnom rubu imaju urezane kukaste kriţeve. ( Imamović, ibid., s. 47-48). U Bosni je tada bilo, posebno u V. i VI. st., i samostanskih zajednica (Imamović, ibid., s. 55-56). Vaţan je Imamovićev zakljuĉak da su svi poznati ostaci ranih crkava u Bosni i Hercegovini vezani samo za gradska naselja, a da su starosjeditelji na selima ostali vjerni svojim starim boţanstvima (Imamović, ibid., s. 51, 57).

297

Nada Miletić, Rani srednji vijek. Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, ibid., s. 379.

141

Goti, postepeno prihvatili od vremena svoga pokrštavanja. Poloţaj ruku pokojnika u ovim grobovima, koje su uglavnom pruţene uz tijelo, ne odaje njihovu religijsku pripadnost,... Nekropola na Bošnjića voću u Rakovĉanima kod Prijedora, tipa ravnih grobova na redove, ĉija se djelomiĉna neravnomjernost podrazumijeva, kao i prevaliranje smjera jugozapadsjeveroistok nad smjerom zapad-istok, obuhvatala je oko 70 saĉuvanih grobova,... Priloge, uglavnom nakit i dijelove odjeće, sadrţavalo je više od polovine grobova... Njihova analiza reflektira svu sloţenost vremena kome pripadaju, tj. decenija prve polovine VI. vijeka, potvrĊujući snaţan uticaj kasnoantiĉkih tradicija i oblika, uz istovremene prodore novih uticaja, u ovom sluĉaju iz istoĉnogotsko-gepidskog kulturnog kruga.”298 Iz cjelokupne sinteze nalaza u Bosni i Hercegovini iz doba ranog srednjeg vijeka oĉit je veći broj gotskih ostataka u odnosu prema drugima, što potvrĊuje vaţno povijesno znaĉenje Gota u tim pokrajinama. 299 Moţe se zakljuĉiti da su Ostrogoti na teritoriju Desitiata utemeljili zaĉetak i rane srednjovjekovne drţave Bosne.

3. Nema posebnih povijesnih, a ni arheoloških podataka o prilikama u Bosni i Hercegovini u doba ranoga srednjega vijeka. 300 O Bosni se u pisanim izvorima od 550. do 900. ništa ne zna.301 Nada Miletić je 1963. istakla kako je “u više navrata ukazano na skoro potpuno nepoznavanje slovenskih naselja u našim krajevima i na apsolutnu neispitanost ove vrsti arheoloških 298

Miletić, ibid., s. 379-380. Usp. N. Miletić, Rani srednji vijek. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, I, Zemaljski muzej, 1988. s. 41- 42.

299

Zanimljivo je da Guldescu, koji vjeruje u alansko podrijetlo starih Hrvata i tvrdi da su tijekom vremena Alani i Goti postali jedan narod navodi i ovo: “Na mnogim grobovima pronaĊenim u Bosni prije turskog osvajanja prikazan je motiv mjeseca i zvijezde, a to se pojavljuje i na grbu Teodorika i drugih ostrogotskih kraljeva, kao i na mozaicima za ostrogotske vlasti u Raveni. Na mnogim vrlo starim bosanskim grobovima grbovi su s istim znakom koji je bio vrlo popularan meĊu Ostrogotima. Njemaĉki konzul u Sarajevu u prošlom stoljeću, nadahnut povjesniĉarom Theodorom Mommsenom, pozabavio s bosanskom starinom, pa je opazio sliĉnost bosanskih i ostrogotskih grobova” (Guldescu, ibid., s. 319-320).

300

Nada Miletić, Rani srednji vijek, Kulturna istorija, ibid., s. 391.

301

Vladimir Ćorović, Teritorijalni razvoj bosanske drţave u srednjem veku. Glas Srpske kraljevske akademije, CLXVII, drugi razred, 85, Beograd, 1935, s. 5.

142

objekata”.302 Tvrdi se da su prva naselja koja se pripisuju Sklavinima u Bosni i Hercegovini sluĉajno pronaĊena tek 1966. i 1968. Irma Ĉremošnik kaţe da se 1966. u Mušićima kod Višegrada (na samoj obali rijeke Drine) naišlo, dok se istraţivao jedan rimski zaselak, na zemunice u kojima su naĊene posude mlaĊeg praškog tipa lonca iz kraja VI. i VII. st., i da se taj tip pojavljuje u takvim zemunicama u Rusiji, Ĉeškoj i drugdje. Ona priznaje da su dosadanji pojedinaĉni nalazi kao i cijelo naselje u Mušićima naĊeni na rimskim graĊevinama “gdje je slavenski materijal ponekad teško izdvojiti od materijala ostalih epoha sa kojima je pomiješan.” I. Ĉremošnik dalje kaţe da je 1968. otkriveno i drugo najstarije “slavensko naselje” na njivama koje se zovu Jazbine u Batkovićima kod Bijeljine.303 Nada Miletić je 1988. kao nalazišta “ranoslavenskog perioda” navela i novootkrivena naselja (Jazbine u Batkoviću kod Bijeljine, Berek u Mahovljanima kod Laktaša), ali je priznala ovo: “Pojedinaĉni manji objekti ili slojevi otkriveni u novije vrijeme dopunjavaju dosada sasvim oskudno poznavanje ranoslavenskih naselja u Bosni i Hercegovini i našoj zemlji uopšte.” 304 Na temelju analize stanja na pojedinim ispitanim lokalitetima istraţivaĉi su sigurno utvrdili kontinuitet naselja i nastavljanja mnogih obiĉaja autohtonog stanovništva tijekom srednjeg vijeka.305 Bitna je ĉinjenica da na cjelokupnom dinarskom podruĉju traje kontinuitet nastanjivanja istih naselja (i gradina) i kontinuitet istog naĉina pokapanja (i u tumule) na istim lokalitetima u razdoblju od rimske vladavine pa tijekom ranog srednjeg vijeka i kasnije. 306 Što se tiĉe nekropola 302

Nada Miletić, Nakit i oruţje IX-XII veka u nekropolama Bosne i Hercegovine. GZM, “Arheologija”. Nova serija, sv. XVIII, Sarajevo, 1963, s. 155.

303

Irma Ĉremošnik, Najstarija materijalna kultura Slavena u Bosni i Hercegovini. Pregled za studeni-prosinac 1972, s. 1563-1564. Navedeni pojedinaĉni nalazi tih lokaliteta mogli su pripadati uistinu nekoj novodoseljenoj i od starosjeditelja etniĉki drukĉijoj skupini ljudi, ali su isto tako mogli biti i import od strane starosjeditelja, što osobito vrijedi za nalaze u Mušićima.

304

Nada Miletić, Rani srednji vijek, Arheološki leksikon, ibid., s. 42. Nema nekih sigurnih potvrda prema kojima bismo mogli zakljuĉiti da navedena naselja pripadaju doseljenom, a ne dotadanjem stanovništvu.

305

Nada Miletić, Novi prilozi poznavanju autohtonih kulturnih elemenata u Bosni u doba doseljenju Slovena. Simpozij Predslavenski etniĉki elementi, ibid., s. 236.

306

Konstatirano je da su nekropole koje se pripisuju Sklavinima u Bosni i Hercegovini smještene u dolinama glavnih rijeka. Posebno se istiĉe da te nekropole s obzirom na svoj smještaj pokazuju dvojaku sliku, ovisno od toga jesu li vezane za lokalitete ranijih epoha, odnosno ovisno od toga ako te vezanosti nema. MeĊutim, drugi je sluĉaj mnogo rjeĊi. “Smještaj uz spomenike starijih vremena potvrĊuje jedan kontinuitet koji nije sluĉajan, pogotovo što su nekropole otkrivene u najvećem broju sluĉajeva uz nekadašnje sakralne ili kultne objekte, a sasvim izuzetno uz ruševine spomenika profanog karaktera” (Nada Miletić, Rani srednji vijek, Kulturna istorija, ibid., s. 406).

143

koje se pripisuju Sklavinima, posrijedi su samo pretpostavke. Ĉinjenica je da se kontinuitet u obiĉajima, koji su povezani s kultom mrtvih, najteţe mijenja.307 Ako na nekom podruĉju postoji kontinuitet mjesta i naĉina pokapanja, onda to potvrĊuje da je najvjerojatnije na tom teritoriju postojao samo isti narod. Jedva se da zamisliti, zbog navedenog konzervativizma, da bi svaki doseljeni etnos zapoĉeo pokapati svoje mrtve na istim grobljima gdje su pokapani dotadanji starosjeditelji, pa još i na njihov naĉin. Moţemo zamisliti da se pokapanje na istoj nekropoli, pa ĉak i na više bliţih nekropola, dogodi ponekad i u odreĊenom vremenskom periodu. Tako ima miješanih nekropola, i to starosjediteljskog i germanskog etniĉkog elementa (npr. u Kninu). MeĊutim, da se nastavljanje pokapanja na istim nekropolama dogaĊa i na razliĉitim zemljopisno udaljenim podruĉjima i u razliĉitim stoljećima, odnosno povijesnim razdobljima, to je zaista gotovo nemoguće zamisliti. Mirjana Ljubinković, pišući o nekropolama VII. i VIII. st., ovako opisuje konstrukciju grobnih raka: “Za naš problem ima interesa konstatovati i ĉinjenicu da se na ovim ranim nekropolama i slovenskim (VII-VIII veka), javlja karakteristiĉna konstrukcija grobnih raka. One su formirane od poredanog kamenja ili kamenih ploĉa postavljenih oko pokojnika. Preko kamenja ili kamenih ploĉa postavljene su ploĉe poklopnice ravno ili u obliku krova na dve vode. Ovako konstruisane rake pojavljuju se na Balkanu već u rano bronzano doba, i traju povremeno do u rimsko doba, naroĉito na teritoriji Ilira. MeĊutim, one će postati izrazito karakteristiĉne za slovenske nekropole od IX do XII vek. Ritualno razbijanje posuda na grobovima (pojava poznata na Balkanu od vremena rane bronze) ustanovljeno je već i na nekim od ovih ranih i slovenskih nekropola (na nekropoli u Ĉelegi kod Novigrada i na onim u Hodbini i Sutliću). Ovaj kultni obiĉaj, svakako neslovenski, koji će se zadrţati vekovima u nekim našim krajevima, mogao bi se vezati za direktan uticaj starosedelaca, ...”308 Vaţna je ĉinjenica i to što usporedba bosanskih nekropola od VI. do IX. st. s nekropolama u Dalmaciji pokazuje gotovo identiĉnost u naĉinu pokapanja. S franaĉkim utjecajem u Dalmaciji u primorskom je pojasu došlo do kristijaniziranja u svim oblicima vezanim za ţivljenje i umiranje, ali je u 307

U literaturi se istiĉe da se još ne zna kako su stanovnici Bosne i Hercegovine u ranom srednjem vijeku obiljeţavali svoje grobove. Prevladava mišljenje da nije bilo obiĉaja da se podiţu veći spomenici, nego da se je narod zadovoljavao oznaĉavanjem grobova obiĉnim redom jednostavnog kamenja oko njih i, eventualno, jednim manjim uspravnim kamenom posaĊenim nad glavom pokojnika ili pokojnice (Vejsil Ĉurĉić, Prokletstvo bosanskohercegovaĉkih sredovjeĉnih “Faraona”. “Hrvatski dnevnik”, IV/1939, 1144, 12). Gotovo je isti obiĉaj bio i u Dalmaciji.

308

Mirjana Ljubinković, Ka problemu kontinuiteta Iliri-Sloveni. Simpozijum Predslovenski elementi, ibid., s. 210.

144

Bosni i dalje trajao dotadanji naĉin pokapanja. MeĊutim, nalazi u bosanskim grobovima ĉesto su gotovo isti nalazima u dalmatinskim nekropolama. Kad se radi o novim oblicima prvenstveno materijalne kulture, tu je bitna ĉinjenica koju valja naglasiti da su i od poĉetka IX. st. pa do XII. st. nalazi ĉesto gotovo isti u Dalmaciji i Bosni. Nada Miletić o nalazima na nekropolama, koje drţi “ranoslovenskim” (u Mogorjelu kod Ĉapljine, u Mihaljevićima, u Gomjenici kod Prijedora, u Lukama-Mahovljani kod Laktaša, u Bagruši-Petoševci, u Koĉićevu-Junuzovci kod Bosanske Gradiške, u Grudini-Bugojnu) kao bitno zakljuĉuje sljedeće: “Ranoslovenski nalazi pripadaju uglavnom dalmatinskohrvatskoj grupi, a povremeno se pojavljuju bjelobrdski ili keltaški tipovi”.309 N. Miletić je, prigodom odreĊivanja materijala (nakita i oruţja) u bosanskim i hercegovaĉkim nekropolama od IX. do XII. st. uoĉila da se jasno razdvajaju tri temeljne skupine, koje je ovako podijelila: a) nalazi koji potjeĉu iz franaĉkog kulturnog kruga, b) materijal koji pripada bjelobrdskoj kulturnoj skupini i c) materijal koji pripada dalmatinskohrvatskoj kulturnoj skupini. N. Miletić kaţe dalje da je franaĉki materijal uvoz iz franaĉkih radionica. Ona tvrdi i to da lokaliteti i nalazi koji pripadaju dalmatinskohrvatskoj skupini tvore, bez sumnje, najbogatiji fond. Ona, osim toga, tvrdi da je kultura te skupine probijala sebi put dolinama glavnih rijeka: Bosne, Une (do Drine) i Neretve. Sinteza tih nalaza u Nade Miletić glasi: “Iz celokupnog ovde tretiranog materijala mogli smo primetiti da je prema broju nalazišta i vrsti nalaza odnos meĊu ovde datim kulturnim grupama nejednak. Dok se prve dve grupe u ovom pogledu sasvim pribliţavaju jedna drugoj, one u odnosu na treću grupu apsolutno zaostaju. I dok se nalazi franaĉkog kruga ograniĉavaju na donji tok Neretve i krajnji severozapad, dakle na zapadni deo našeg podruĉja, a bjelobrdski u nevelikom broju prodiru do juga i zapada Bosne i Hercegovine, lokalitete dalmatinsko-hrvatske grupe u istim granicama srećemo u daleko većem broju. Uz to je najveći broj nalaza franaĉkog porekla koncentrisan na Mogorjelu, što smo istakli i u okviru razmatranja o trećoj ovde iznetoj grupi, a bjelobrdski nalazi, sem Junuzovaca, Bos. Raĉe i Šipovljana, ĉine samo sporadiĉnu pojavu unutar nalaza sa pojedinih lokaliteta dalmatinskohrvatskog kulturnog obeleţja. Nalazi franaĉke provenijencije su mogli dospeti bilo direktno iz franaĉkih radionica, bilo preko dalmatinskohrvatskog podruĉja. U toku X-XI. v. kraj koji danas obuhvataju Bosna i Hercegovina bio je pod vrlo jakim politiĉkim, crkvenim i kulturnim uticajem dalmatinskog podruĉja, što se ogleda i u broju nalaza dalmatinsko-hrvatske kulturne grupe koji su upravo preplavili ovu oblast, da 309

Nada Miletić, Rani srednji vijek, Arheološki leksikon, ibid., s. 42.

145

bi preko Drine prodrli i dalje. Ovaj kulturni prodor bio je tako jak da u ovo vreme ne primećujemo nikakav uticaj iz istoĉnih susednih oblasti, koji se tek mestimiĉno kasnije javlja. Već je spomenuto da je nakit X-XI. v. u Srbiji veoma skroman i jednostavan, pa moţda i to objašnjava ovu konstataciju. Pojava bjelobrdske kulture sa severa, krajem X. i poĉetkom XI. v. ni u kom sluĉaju ne utiĉe na intenzitet sa kojim se dalmatinskohrvatska kultura infiltrirala u naše podruĉje. Razbacani bjelobrdski nalazi na pojedinim nalazištima pokazuju da ova kultura nije ovde nikada zahvatila dubljega korena, za razliku, recimo, od Srbije, Makedonije i naših severnih krajeva, dok se pojedini tipovi iz inventara dalmatinskohrvatske grupe povlaĉe i u daljim stolećima u ne malom broju i na istim lokalitetima.” 310 Dakako, identiĉni nalazi najĉešći su u današnjoj Dalmaciji i današnjoj zapadnoj Bosni, jer je tada zapadna Bosna bila zemljopisno i politiĉki samo dio Dalmacije, odnosno, poslije Hrvatske. I fragmenti pleterne skulpture u Bosni i Hercegovini iz IX. i X. st. (Livno, Glamoĉko polje) sliĉni su spomenicima iz istog doba u okolici Knina. 311 Najsliĉniji su srednjovjekovnim grobovima s kamenim okvirom i pokrovom (na MajdanuSolin i Glaviĉinama-Mravince) grobovi u Grborezima (Bosna).312 Mirko Šeper, pišući o analogiji pleternih ukrasnih kamenih ploĉa, naušnica i ostalih 310

Nada Miletić, Nakit i oruţje IX-XII veka u nekropolama Bosne i Hercegovine. GZM, Arheologija, n.s., sv. XVIII, Sarajevo, 1963, s. 156, 161,167, 169, 174, 176. (Usp. Petar Oreĉ, Novi arheološki nalazi iz ranog srednjeg vijeka iz zapadne Hercegovine. GZM, Arheologija, n.s., sv. 39 za 1984, s. 127.)

311

Nada Miletić, Rani srednji vijek, Kuturna istorija, ibid., s. 397.

Razliĉito od grobalja u Dalmaciji, gdje su ruke pokojnika gotovo bez iznimke opruţene kao i u mnogim grobljima u Bosni, u Grborezima su ruke umrlih najĉešće prekrštene na trbuhu ili grudima. Zanimljivo je da u grobljima u Grborezima ima i poganskih ostataka (Šefik Bešlagić, Grborezi. Ed. Zavod za zaštitu spomenika kulture, Sarajevo, 1964, s. 61, 93, 95).Janko Belošević je upozorio da je izvan dalmatinske Hrvatske naĊeno bizantskih naušnica grozdolika tipa u srednjovjekovnoj nekropoli u Grborezima kod Livna u djeĉjem grobu 112. Prema njemu, te naušnice idu u istu tipološku skupinu bizantskih naušnica iz starohrvatskih grobova ranog horizonta. Belošević taj grob 112 iz Grboreza datira na kraj VIII. ili na poĉetak IX. st., dakle ne u X. i XI. st. kako je to datirao Bešlagić. Ta je konstatacija vrlo vaţna s obzirom na to da se u Grborezima nalazi i nekropola sa stećcima (usp. Janko Belošević, Bizantske naušnice grozdolika tipa iz starohrvatskih nekropola ranog horizonta na podruĉju Dalmacije. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Zadar, 1984, god. 23, sv. 23, s. 48-49).

312

146

ukrasnih predmeta u Dalmaciji, Bosni i Posavini (zasad s najistoĉnijim izdankom u Mitrovici), zakljuĉuje da to neprijeporno dokazuje kulturnu i etniĉku povezanost tih podruĉja već u ranom srednjem vijeku. 313 Srednjovjekovna Bosna u svom središnjem i sjeverozapadnom dijelu nije bila povezana, to je neprijeporno, u kulturnom smislu sa zemljama istoĉno od Drine.314 Na podruĉju današnje Bosne od antiĉkih vremena pa tijekom ranog srednjeg vijeka dalje prevladavaju u etniĉkom smislu starosjeditelji. Kontinuitet stanovanja na istim lokalitetima kao i kontinuitet istoga naĉina pokapanja na istim nekropolama osobito potvrĊuje da na tlu današnje Bosne, prvenstveno na njezinu zapadnom dijelu, nije bilo od kraja IV. do kraja VIII. st. i naseljavanja kojega drugog etniĉkog elementa - osim Ostrogota i s njihovom suglasnošću eventualno doseljenih malobrojnih Sklavina.

313

Mirko Šeper, Dva neobjelodanjena starohrvatska nalaza iz Posavske Hrvatska. “Hrvatska smotra”, XII/1944, 5, 209.

314

Bizantski pisac Kinam kaţe izriĉito da rijeka Drina rastavlja Bosnu od Srbije. Usp. Ferdo Šišić, Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102-1301). Ed. HAZU, Zagreb, 1944, s. 70. Relja Novaković, kad sam mu iznio neke naĉelne primjedbe u vezi s poviješću srednjovjekovne Bosne, odgovorio mi je u pismu iz Beograda od 4. III. 1986. izmeĊu ostalog i ovo: “Što se tiĉe stećaka da Vam odmah kaţem da o njima vrlo malo znam, ali osećam da su Vaše primedbe veoma znaĉajne. Moram da priznam da mi nije padalo na um ono o ĉemu Vi priĉate. Kad sad to ĉitam nekako drugaĉije gledam i na Porfirogenitove podatke o Srbiji, Hrvatskoj i Bosni. Upadljivo je, naime, da on daje relativno opširne geografske podatke o Hrvatskoj i Srbiji, a za Bosnu kaţe samo „i u oblasti Bosne Kotor i Desnik‟. Svi koji smo o tome pisali izgleda da smo patili od neke ţelje da tu ranu Bosnu pripišemo bilo Srbiji ili Hrvatskoj, a uistinu je moţda bilo nešto sasvim deseto... Naime, jasno je, ĉini mi se, da on Bosnu nije uvjerljivo pripisao ni Srbiji ni Hrvatskoj mada je ĉinjenica da se pominje u poglavlju o Srbiji, ali je to i suviše malo i nejasno da bismo mogli s nekim pravom da je pripišemo Srbiji. Nešto tu nije u redu i moţda su u pravu svi oni koji su tvrdili i tvrde da na podruĉju Bosne i Hercegovine nije bilo nikakvih seoba naroda, barem ne slovenskih. Doduše, u tom sluĉaju ne treba raĉunati sa današnjim granicama Bosne i Hercegovine, već sa onim koje nam se nameću posle dobro analiziranih Porfirogenitovih opisa geografskog poloţaja ´njegove´ Srbije i Hrvatske. Prostor van teritorija tadašnje Hrvatske i Srbije i podruĉja koja njima pripisuje mogao bi biti taj prostor koji je ostao pošteĊen od nekih migracija, moţda pre svih drugih od slovenskih, ali sve to treba dobro istraţiti.”

147

148

IV. GOTI UZ JADRANSKU OBALU

Ostrogoti su se pojavili na granicama Prevalisa godine 459. Podruĉje Draĉa, veći dio Novoga Epira, a moţda i okolica Skadra bili su podruĉje kolonizacije Ostrogota, a pretpostavlja se da je tu bilo i tragova Vizigota. Teodorik se smatrao legitimnim nasljednikom svih zemalja Odoakrove drţave i on je poslije zauzimanja Dalmacije ukljuĉio u svoju drţavu zapadna pograniĉna podruĉja Prevalisa oko Nikšića i istoĉni dio Dalmacije (Boku Kotorsku). “Srednjevjekovno ime Nikšića - Onogošt (Anagastum) izvedeno je od liĉnog gotskog imena Anagast, Anegast...Kastrum Anagast nalazi se u samom Nikšiću.”315 Ostrogoti su osvojili i Dalmaciju najkasnije do 493.g. 316 Goti su pod Odoakrom zavladali Solinom od 481,a od 493. Ostrogoti preuzimlju vlast nad tim gradom i to pod Teodorikom i njegovim nasljednicima.317 315

Zarije Bešić - Draga Garašanin- Milutin Garašanin - Jovan Kovaĉević, Istorija Crne Gore. Knj. I., Titograd, 1967, s. 253. Bizant je podigao lanac utvrda protiv Ostrogota, a u tvrĊavi Anagastum prepoznaje se ostatak gotskoga obrambenog sustava. Milan Šuflay, Srbi i Arbanasi. Ed. Mala Azurova povjesnica, Zagreb, 1991., s. 8. Branimir Gušić drţi da u doba vladavine Gota treba pripisati i „pisani kamen“ što se nalazi u ruševinama manastira Šudikovo na ulazu Lima u njegovu klisuru Tivran na zapadnom rubu ivangradske kotline. „ Taj kamen, koji je bio ugraĊen u oltarnu pregradu nekadašnje manastirske crkve, a koji zbog svoje teţine nije mogao biti na svoje današnje mjesto doveţen iz velike daljine, nosi neke uklesane znakove na pet svojih ploha, koji bi, po njihovome izgledu, mogli pripadati nekom crnomorskom runama blizom pismu.“ ( B. Gušić, Naše primorje. Pomorski zbornik, JAZU, Zagreb, MCMLXII, s. 40).

316

Tade Smiĉiklas, Poviest hrvatska. I., Matica Hrvatska, Zagreb, 1882, s. 83.

Pop Dukljanin priĉa kako je u vrijeme cara Anastazija (491-518) i pape Gelazija (492496) bila seoba Gota u Panoniju i Dalmaciju. „K tomu Pop Dukljanin taĉno datira seobu tih Gota za cara Anastazije i pape Gelazija, negdje izmeĊu 492 i 496.“ M. Barada , Dvije publikacije Joţe Rusa. Bogoslovska smotra, XX/1932, 4, 499. 317

E. Dyggve, ibid., s. 26,55. U Solinu su postojale dvije bazilike. Dyggve zakljuĉuje da je druga „biskupska crkva naime mogla pripadati samo arijanskoj vjerskoj zajednici“ i da je izraĊena malo prije petstote godine. On istiĉe da je oko 480. bilo ţestokih sukoba s

149

Ĉinjenica je da se dio Gota stvarno doselio u dijelove rimske provincije Dalmacije i da su Goti tu suvereno vladali od iza godine 490. do 552. 318 Antiĉka Naroa je postala jako vojno i politiĉko upotište Ostrogota. U tom je gradu, izmeĊu ostaloga pronaĊena i nekropola kasnoantiĉkog autohtonog ţivlja „na kojoj su se uz kasnoantiĉko autohtono stanovništvo sahranjivali Istoĉni Goti i njihovi barbarski podanici“. 319 U Liburniji iz doba “seobe naroda” nalazimo “skromne tragove” nazoĉnosti bilo kojeg etnosa osim Gota. ”Na podruĉju Kninske krajine iz vremena seobe naroda najprisutniji su nalazi istoĉnogotske provenijencije...Veća koncentracija ostrogotskih nalaza na uţem kninskom prostoru govori o znaĉenju ovoga prometnog pravca iz unutrašnjosti prema moru i obratno. Tada je premješten i prometni sustav iz Burnuma na Knin, koji tada zauzima onu prometnu ulogu koju će zadrţati i u idućim povijesnim razdobljima...Navedeni sporadiĉni nalazi s raznih lokaliteta upozoravaju na to da je došlo do odreĊene simbioze slavenskih došljaka s autohtonim etnikom.”320 Neki autori tvrde da Goti tijekom svoje vladavine na Balkanu nisu drugim narodima nametali svoju arijansku vjeru. Gabriĉević je istaknuo da je ostrogotsko arijanstvo bilo prije svega element njihova narodnog identiteta i da zato nije imalo prozelitskih ambicija te da su u velikim gradskim središtima kao u Raveni i Milanu, uz arijanske bazilike i dalje bile otvorene i one u kojima su pripadnici nicejskog pravovjerja potpuno neometano i Arijancima „pa se gornja pretpostavka o postojanju samostalne arijanske biskupije moţe sa sigurnošću smatrati povijesno dokazanom“. On dodaje kako iz izvora znamo da su u velikim gradovima zapadnoga gotskog carstva postojala jedan uz drugoga dva biskupa (arijanski i nicejski na primjer u Galiji i Španjolskoj) . On posebno istiĉe da nalazi fragmenata iz arijanske crkve pokazuju toliku sliĉnost s ostacima u nicejskoj što potvrĊuje ţelju arijanskih vlasti da se izbjegnu veća odstupanja od onoga što je bilo uobiĉajeno u salonitanskoj crkvi. (Dyggve, ibid., s. 55-58). 318

Prof. Zdenko Vinski u recenziji toga rada upozorio me u pismu iz Zagreba od 10. sijeĉnja 1995. kako istiĉem nazoĉnost Ostrogota u Liburniji i poslije g. 537. kada su oni za vladanja Vitigesa napustili Dalmaciju, a posljednje boravište bilo im je Burnum kod Ivoševaca, nedaleko Knina prema Prokopiju. “Mišljenja sam da je, kako Medinijevo, tako i Vaše, tumaĉenje glede trajanja prevlasti Ostrogota u Liburniji ĉak do 552.g. donekle pretjerano. Vjerojatnijim smatram da je ono trajalo do oko 540. g., tj. kao i ono u Istri, pa i u provinciji Panoniji Saviji. Ostrogotska vlast bila je 552. g. ipak već na izdisaju.”

319

Ante Uglešić, Istoĉnogotski ţenski grob iz antiĉke Narone. fakulteta u Zadru, sv. 34 (21), Zadar, 1995, s. 149.

320

Radovi Filozofskog

Milojko Budimir, Arheološka topografija kninske općine. Znanstveni skup: Arheološka istraţivanja u Kninu i Kninskoj krajini. Ed. Hrvatsko arheološko društvo, Zagreb, 1992, s. 28. O nalazima istoĉnogotskog nakita na benkovaĉkom podruĉju usp. Radomir Jurić, Srednjovjekovni nakit na benkovaĉkom podruĉju. Zbornik: Benkovaĉki kraj kroz vjekove. Sv. 2, ed. Narodni list u Zadru, Benkovac, 1988, s. 86-89.

150

slobodno obavljali svoje vjerske obrede, slušali propovijedi svojih svećenika i sudjelovali u sveukupnom ţivotu svoje Crkve.321 Iz navedena Gabriĉevićeva mišljenja ne moţe se zakljuĉivati da je meĊusobni odnos pripadnika nicejskog i arijanskog vjerovanja bio idiliĉan. Poznato je da je na primjer u Saloni dolazilo do ţestokih sukoba s Arijancima nakon smrti biskupa Gliceria (oko 480.) , a i kasnije.322 Kad je prestala neovisna vladavina Julija Nepota u Dalmaciji (od 474. do 480.) Odoakar je proširio svoju vlast nad Dalmacijama. A kad je njega 493. srušio kralj Teodorik (475. - 526. ), njegovoj drţavi u VI. st. pripala je sva Dalmacija, Istra, i Panonija Savija. Vladavina Gota u Dalmaciji, posebno Teodorikova vlast, bila je gotovo u svakom pogledu dobra i za starosjeditelje i za Ostrogote.323Zato je razdoblje gotske vladavine bilo vrijeme gospodarskog oporavka provincije. 324Stjepan Antoljak je analizirao gotsku vladavinu u Liburniji i Dalmaciji i zakljuĉio ovo: “1. Vladavina Istoĉnih Gota nad Dalmacijama, pa tako i nad Liburnijom, u ĉijem je sklopu bio i Zadar, zapoĉela je valjda već od 490. godine. 2. Nad većim dijelom Dalmacija trajala je istoĉnogotska vlast samo do 535./6. godine. 3. Godine 536. izgubili su Istoĉni Goti dio Liburnije do Skradina. 4. Istom 552. g. Narzesu se predaje preostali dio Liburnije sa Zadrom, i time prestaje opstojati 62 godišnje gospodstvo Istoĉnih Gota nad ovim gradom,...”.325 321

Branimir Gabriĉević, Studije i ĉlanci o religijama i kultovima, ibid., s. 309.

To se Gabriĉevićevo mišljenjene ne moţe odnositi i na dijelove zagorske Dalmacije koji su bili pod gotskom vlašću jer su gotski vladari na tom podruĉju, prema Popu Dukljaninu, progonili kršćane. 322

Ejnar Dyggve, Povijest salonitanskog kršćanstva. Ed. Knjiţevni krug, Split, 1996, s. 49.

323

Mihovil Abramić, Gli Ostrogoti nel‟antica Dalmazia. Estratto da Settimane di studi del Centro italiano di studi sul alto medievo, Spoleto, 1956, s. 1. Teodorik nije prihvatio ni titulu ni insignije rimskog imperatora i ţivio je samo s titulom rex (“kako su obiĉavali barbari zvati svoje principes”). Usp. Prokopije iz Cezareje, Historije, u knjizi Bartolini, ibid., s. 639. Gotski termin “reiks” znaĉi “voĊa” i “bogat” (Usp. Martinet, ibid., s. 129-130).

324

M. Suić, Zadar u starom vijeku. Filozofski fakultet Zadar, 1981, s. 32o.

325

Stjepan Antoljak, Zadar pod vlašću Istoĉnih Gota. Zadarska revija, XX / 1971, s, 139 146.

151

Istra je, prema Antoljakovim istraţivanjima, tek 552. poslije pobjede Narzesa nad Totilom u Italiji iz gotske vlasti prešla pod Bizant.326 Istoĉni Goti drţali su u svojoj vlasti teritorij koji je obuhvaćao “jadransku obalu ( i otoke) od rijeke Raše (Arsia fl. ) u Istri do Neretve (Naro fl.). Granice u zaleĊu išle su juţno od Kupe (Colapis fl. ) do visine Velike Kladuše i dalje prema dolini Vrbasa (Urpanus fl.) u visini Banja Luke, a odatle prema Doboju. Dalje prema istoku granica je išla do Drine (Drinus fl.) i njenim tokom dalje na jug, te se spuštala do Neretve. U administrativnom smislu provinciji Dalmaciji je u vrijeme istoĉnogotske vladavine pridodana i provincija Savija. Središte obiju provincija bila je Salona u kojoj je stolovao comes Dalmatiarum et Saviae (Kasiodor, IX, 8 i 9 ).” 327 “MeĊutim, danas je sigurno da je istoĉnogotska vlast na tlu Liburnije bila ĉvrsta prije svega zato što ju je štitila snaţna gotska flota, tako da je Liburnija ĉinila posebnu vojno-pomorsku oblast (insula Curitana et Celsina) kojom je zapovijedao comes. U rukama Istoĉnih Gota ostao je i dio obale od Nina do Karina (dakle dio stare klasiĉne Liburnije), tako da je preko Karinskog mora, Novigradskog mora i Podgorskog kanala” bila osigurana veza sa sjevernim liburnijskim podruĉjem. I arheološki nalazi i podaci saĉuvani u literaturi (ravenski anonimni Kozmograf i Prokopije) potvrĊuju da je Liburnija “administrativno-teritorijalna jedinica gotske drţave, koja je nastala u tijeku prvih godina bizantsko-gotskog rata kao posljedica bizantskog osvajanja Dalmacije, dijela Liburnije i Savije. Nakon bizantskog osvojenja Savije, ta je gotska provincija spreĉavala prodor bizantske vojske u Liku i Gorski Kotar, ali i pristup Italiji preko Tarsatike, odnosno unutrašnje i obalne istarske ceste.” Gotska Liburnija je bila, pogotovo nakon bizantinskog osvojenja Istre ( godine 539-544.) svojevrsna krajina koja je djelovala “najvjerovatnije u okviru planova i zadatak štaba u Akvileji na ĉelu kojeg je bio comes Gothorum.” 328 326

S. Antoljak, Da li je Istra upravo 539. godine potpala pod Bizant. Zbornik radova Vizantološkog instituta, SANU, Vizantološki institut knj. XLIX, Beograd, 1956, s. 3144.

327

Ante Uglešić, Nakit istoĉnih Gota na podruĉju rimske provincije Dalmacije. Rukopis, s. 17 - 18.

328

N. Klaić, Povijest Hrvata, ibid., s. 15-16. Boravak Gota na današnjem hrvatskom teritoriju potvrĊuju i brojni nalazi istoĉnogotskog novca u Dalmaciji, Istri, Lici, Bosni, Posavini i Hercegovini. Usp. Ţeljko Demo, Novac germanskih vladara druge pol. 5. do u drugu pol. 6. st. u numizmatiĉkoj zbirci Arheološkog muzeja u Zagrebu. Arheološki vestnik, sv. XXXII. za 1981., Ljubljana, s. 454-481. Moţda je pred upadima Gota, a moguće i za vrijeme njihova vladanja , dio Liburna iselio je iz Liburnije na sjever, gdje je donio i svoje liburnijsko ime. Nedaleko Spitala je postojala Tiburnia (Teurnia), u kojoj je

152

Goti su bili poraţeni, ali nisu bili pobijeni nego samo pokoreni. Prokopije svjedoĉi da je poslije gotsko-bizantskih borba, konkretno poslije povlaĉenja Gota, u lipnju 536., bizantski vojskovoĊa Konstancijan zadobio svu Dalmaciju i Liburniju i pridobio za sebe sve Gote koji su nastavali te predjele.329 Iz tog se svjedoĉanstva vidi da su Goti, koji su u VI. st. i dalje bili u Liburniji i Dalmaciji, ţivjeli pomiješani sa starosjediteljima i da su se tijekom vremena stopili s njima u jedan narod. 330 Da su Goti ostali i stopili se pri kraju staroga vijeka bila biskupija, a koja je u drugoj polovici V. stoljeća bila središte nutarnje noriĉke pokrajine. Prema Grafenaueru je u njoj imao središte noriĉki “dux” od poĉetka VI. stoljeća. U mjestu Tiburnija nastavljen je kontinuitet iz antike do u VIII. stoljeće. “Drugi zgled te vrste nudi cerkev „in Liburnia civitate‟, ki se danes imenuje St. Peter im Holz in je postavljena zapadno od zgornjekoroškega Spittala na planoti, kjer se je nekdaj razprostiralo antiĉno mesto (civitas) Teurnia oziroma Tiburnia, od ĉesar je nastala srednjeveška oznaĉba Liburnia ali Lurna, ohranjena še danes v imenu Lurnfeld...V drugi polovici 5. stol. je „oppidum Tiburnia‟ središĉe notranjo-noriške cerkvene provincije (metropolis Norici). Kot škofijsko mesto se je Tiburnia obdrţala vse do invazije Slovencev. Zadnjiĉ se „ecclesia Tiurniensis‟ omenja l. 591.”328 “G. 873. u „Conversio Bagoariorum et Carantanorum‟ nalazimo po prvi puta da se ona zove „Liburnia‟ sa crkvom. Interesantno je da Ravenski anonim, koji je preveden u 9. stoljeću na latinski, piše „...patria quae dicitur Liburnia Tarsaticensis...‟, t.j. trsatska Liburnija, što znaĉi da je znao i za onu gornju, pa je zbog toga izvršio ovakvu razliku radi raspoznavanja. U ispravi cara Arnulfa od 21. VII. 891. zove se njegov zaselak „Liburna‟, ili kasnije „Lurna‟, a onda u ispravi cara Otona II. od 28. V. 974. „Lurno‟.. U dvjema ispravama iz prve polovice 11. stoljeća nailazimo na izraze „in valle Lurna‟ i „in comitatu Lurniensi‟, a u ispravi od 1072. godine ponovno na staro ime „in Liburnia‟, koje se ponavlja i u „Vita s. Virgilii‟, nastaloj iza 1181. godine, a i u „Vita Gebehardi‟ iz gotovo istog vremena. ^ak i u Unrestovoj „Chronicom Carinthiacum‟ iz kraja 15. stoljeća ovo se ime krije pod nazivom „Liburnia‟.” Stjepan Antoljak, Hrvati u Karantaniji (Prilog seobi Hrvata iz Dalmacije u prekosavske krajeve i u 7. stoljeću). Godišen zbornik (Filozofskog fakulteta Univerziteta u Skoplju), 1956, separat, s. 28-29. 329

Prokopije, Historije u: Bartolini, I barbari, ibid., s. 654.

330

U historiografiji nije prijeporno da je odreĊeni dio Gota zauvijek ostao u Dalmaciji i da se stopio sa starosjediteljima (Abramić, ibid., s. 5). Neki znanstvenici drţe kako nije iskljuĉeno da je “Bizant priznal, ko so prilike to dozvolile, gotskim ostankom v Dalmaciji, Liburniji i Bosni in dr. lokalno avtonomijo pod domaĉimi knezi. Gotom je pripadala odslej vloga graniĉarjev kakor Herulom v severni Srbiji” (J. Kelemina, Goti na Balkanu. “Ĉasopis za zgodovino in narodopisje”, Maribor, god. XXVII za 1932, s. 132).

Medini navodi da nema pouzdanih indicija koje bi upućivale na razloge zbog kojih su Goti bez borbe prepustili velik dio Dalmacije, a osobito Liburniju, Bizantu. “MeĊutim, vodeći raĉuna o glavnim ciljevima Bizanta u to vrijeme (osiguravanje i zauzimanje Salone), o kvantiteti bizantskih snaga pod Konstancianom -nedovoljnih obzirom na veliki prostor Dalmacije i Liburnije- te o postojanju gotskih naselja u Dalmaciji i Liburniji, od kojih su neka i arheološki utvrĊena, moţe se pretpostaviti da je bizantske vlast u znatnom dijelu Dalmacije, a pogotovo u Liburniji, bila samo nominalna; Goti koji su u tim oblastima bili

153

sa starosjediteljima dokazuje i ĉinjenica, koju navodi Germain Morin u jednom svom tekstu iz 1932., kako se u VI. i VII. st. u nekim “ilirskim” crkvenim općinama svetkovao blagdan trojice gotskih muĉenika: “Hildaevora, Vihila ili Juhila i Theogenesa”. 331 Od najveće je vaţnosti da Goti u Dalmaciji i Liburniji, kako piše Prokopije, poslije propasti gotske vlasti u VI. stoljeću nisu iselili iz tih predjela, jer ih je pridobio za sebe bizantiski vojskovoĊa Konstancijan.332 Goti su nakon poraza u borbama s Bizantom nadţivjeli i u Italiji. To se dogaĊalo iz drţavniĉke mudrosti pobjednika prema Gotima koji su postali lojalni novoj vlasti. O nadţivljavanju Gota u Italiji svjedoĉe i brojna gotska imena u izvorima (tako se u pismu pape Grgura I. iz god. 599. spominje „Gulfaris, dux Istriae“) . Još krajem VIII. st. u gornjoj Italiji je bilo i gotskih naselja.333 Gotski se jezik upotrebljavao kao crkveni poĉetkom X. st. u okolici mjesta Tomi u Dobrudţi.334 U Italiji je došlo i do stapanja Gota i Langobarda, ali neki izvori posebno spominju Gote u Italiji još sredinom XI. st.335 naseljeni ostali su i nadalje u svojim naseljima i priznali vlast Bizanta, jer su im to, po svoj prilici, nametnule neke vanjske okolnosti, a ne njihova ţelja.” (Medini, ibid., s. 406-407). 331

Jakob Kelemina, Popa Dukljanina “Libellus Gothorum” (I-VII). Studija o starogermanskih spominih v naši zemlji. “ Etnolog”, br. 12 za 1939. s.19.

Germansko arijanstvo bilo je vrlo rašireno u Dalmaciji i Panoniji. Usp. Matija Pavić, Arijanstvo u Panoniji Srijemskoj. \akovo , 1891. s. 46. 332

Prokopije piše da je Konstancijan, kad je zadobio Dalmaciju i Liburniju, “privukao (pridobio) sebi sve Gote koji su obitavali” u tim pokrajinama. Elio Bartolini (priredio), I Barbari. Testi dei secoli IV-XI scelti, tradotti e commentati. Ed. Longanesi & C., Milano, 1982, s. 654. Goti su se dugo odrţali u nekim dijelovima Balkana.Tako su oni prema nekim izvorima bili oko Nikopolja i Svištova do IX. stoljeća, a u liturgiji su se sluţili gotskim jezikom. Usp. J. Kovaĉević, Varvarska kolonizacija juţnoslavenskih oblasti. VojvoĊanski muzej, Novi Sad, 1960, s. 15.

333

Ludwig Schmidt, Die letzten Ostgoten. Abhandlungen der Preußischen Akademie der Wissenschaften, god. 1943, br. 10, Verlag der Akademie der Wissenschaften, Berlin, 1943, s. 8-9, 11.

334

Ibid., s. 14.

335

„Von besonderem Interesse ist, außer der Urkunde von Brescia von 769, Cod, dipl. Lang. Nr. 38, mit dem Stavila civis Brixianus vivens legem Gothorum, die jetzt in neuer Lesung, Regesta chartarum Italiae XII (1914) Nr. 70, vorliegende Urkunde aus Goito vom Nov. 1045: ... Ego Obezo f. qd. Rozoni de vico Godi et Dominica iugalibus profesi legem vivere Gotharum donamus etc. Acto in vico Godi SS. m. Obezo et Dominica. SS. m. Araucullo et Gandulfo seu Uuitho tt. Lege Gothorum viventes. SS. m. Albericus et Uuitho tt. Es lebten also noch um die Mitte des XI. Jahrhunderts Goten nach ihrem angestammten Personalrecht in Italien, wie denn auch in dem sogenannten Cartularium Langobardicum, einer zu derselben Zeit zusammengestellten Formelsammlung, nicht nur

154

Sklavi su se doselili u Liburniju pod gotskim vodstvom, dakle uz dopuštenje Gota. Dominik Mandić je na temelju jednoga povijesnog izvora (Velike Kronike sv. Izidora Seviljskoga) pokušao precizirati da su se Sklavi doselili na veći dio rimskog teritorija Dalmacije u trećem desetljeću VII. stoljeća.336MeĊutim, da su Sklavi prije g. 626. došli na teritorij rimske Dalmacije dokazuje ţaljenje pape Grgura Velikoga iz godine 600. solinskom biskupu Maksimu zbog prijetnji koje mu dolaze od Sklava. 337 Iz toga izvora proizlazi da Sclavi te godine nisu zauzeli Solin, ali je jasno da su bili u zaleĊu Dalmata već pri kraju VI. stoljeća. Dakako da ti Sclavi mogu biti samo oni koji su za vladanja Gota pod imenom “Sclavi ili Goti”najkasnije do sredine VI. stoljeća naselili Liburniju. 338 Pavao Đakon piše da su Sklavi 642. g. organizirano prešli Jadran i utaborili se “s mnogo laĊa” u blizini Monte Gargana nedaleko od grada Siponta. 339 Taj ratniĉki upad s mnogo brodova mogli su organizirati i “Sklavi ili Goti” koji su u staroj Liburniji nastavili najprije liburnijsku, a zatim novostvorenu gotsku pomorsku tradiciju.340

zwischen den Rechts-gebräuchen der Langobarden, Franken, Alemannen, Baiern sondern auch der ´Goten´, d.h. der Ostgoten, unterschieden wird.“ Schmidt, ibid., s. 10. 336

D. Mandić, Svjedoĉanstvo sv. Izidora Seviljskoga o dolasku Hrvata na Mediteran. Hrvatska misao, Buenos Aires, XVI /1968, 40, 26-29.

337

Fr. Raĉki, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam.Ed. JAZU, Zagreb, 1877, s. 258.

338

Iz gotske Liburnije Sklavi su mogli povremeno ugroţavati pojedina mjesta na zapadnoj i istoĉnoj jadranskoj obali i na teritoriju Dalmata.Tako su i Solin tijekom VI. st. i kasnije mogli zauzeti, ali to moguće zauzimanje nije znaĉilo i potpuno uništenje grada. Mišljenje da su u Liburniju (Liku, Krbavu, Gacku) i kasnije na teritorij Dalmata doselili najprije Sclavi, a tek poslije njih (neki pretpostavljaju i nekoliko stoljeća kasnije) Hrvati, ne zasluţuje posebno raspravljanje. Takvu mogućnost ne potvrĊuje ni jedan povijesni izvor i ni jedan arheološki nalaz, a antropološki dokaz - postojanje istoga antropološkog tipa takvu pretpostavku u potpunosti pobija. Ni mogućnost doseljavanja iz Europe ( na pr. današnje sjeveroistoĉne Njemaĉke ) tek u doba kada su Sklavi zajedno s Francima ratovali protiv Avara, nije dokazana.

339

Raĉki, Doc., ibid., s. 276.

340

U historiografiji se s pravom istiĉe da je znaĉenje Gota u našim krajevima potcjenjeno. ”Veoma velik broj ostruga iz starohrvatskih grobova dokazuje da su Hrvati u 9. i 10. stoljeću bili izraziti konjanici.” Zdenko Vinski, Oruţje na podruĉju starohrvatske drţave do godine 1000. Separat, I. MeĊunarodni kongres slavenskih arheologa u Varšavi g. 1965., objavljeno 1970. s. 145. Goti, koji su ostali na Balkanu i koji su se tijekom vremena pretapali u druge narode, spominju se sve do IX. st. Misli se da su se Goti oko Nikopolja i Svištova zadrţali sve do IX. st. Tako se tvrdi na temelju vijesti Valafrida Strabona „po kojemu u njegovo doba...liturgiski jezik u toj oblasti je bio gotski“ (J. Kovaĉević, ibid., s. 15). Wolfram drţi kako je vijest da su oko 900. Na Crnom moru još gotski govorili vjerojatna (Wolfram, ibid., s. 91). Vizigoti su najduţe saĉuvali svoju

155

Dolazak Slavena, odnosno Hrvata u VII.st. sa sjevera spominje jedino Konstantin Porfirogenet, koji ga datira u doba cara Heraklija. MeĊutim, djelo De administrando imperio kao izvor je nepouzdano, i u sebi kontradiktorno, a navedena seoba u VII. st. nije se objektivno mogla dogoditi. „Da je car ´zatraţio pomoć´ne kod Sama koji mu je bio bliţi i uz to poznat po uspesima protiv Obara nego u dalekih Hrvata u Maloj Poljskoj i Šleskoj i nije nimalo verovatno, ... Ima jedna stvar, koja naroĉito govori protiv toga, da su Hrvati iz Bele Hrvatske neposredno prodrli do Dalmacije. Kud su prošli? Ako su išli preko Panonije, što bi bio najkraći i najverovatniji put, oni bi morali udariti na Obre. Kako bi oni mogli doći u Dalmaciju kao pobeditelji, a da obarska Panonija ne bude savladana? MeĊutim, u Panoniji, Obri su se odrţali u svojoj vlasti, a bili su od Sama potisnuti samo na zapadnim i severozapadnim granicama. Moţda su Hrvati išli preko Samova podruĉja? Ali i onda bi pre trebalo oslobaĊati slovenska naselja u Norikumu i juţnoj Panoniji, pa tek onda doći do Dalmacije.“341 Mate Suić je ustvrdio, kako i arheologija dokazuje, “da je nemoguće smjestiti dolazak Hrvata u drugu polovicu VII. st. Novija istraţivanja u Ţdrijcu kod Nina pokazuju da se tamošnja velika i relativno dugotrajna nekropola s ranijim grobovima iz druge polovice VIII. st. mirno i nesmetano razvijala bez poremećanja, intruzija, prekida kontinuiteta i sl. Dolazak Hrvata, u VIII. stoljeću, ako i ne smatramo da su to bile goleme mase osvajaĉa, ne bi mogao mimoići Nin, a ninska bi nekropola nesumnjivo indicirala na takve drastiĉne pojave. Poremećaje izazivaju i manje organizirane skupine. Dovoljno se sjetiti kako je samo jedan boĉni iscjedak kulture polja sa ţarama u grlu istarske vreće izazvao velike poremećaje, s prekidima kontinuiteta u naseljima. Toga u Ninu nema, a zacijelo se neće naći ni drugdje.”342

etniĉku samobitnost, tako da ni u karolinško doba nisu bili beznaĉajna manjina (H. Wolfram, ibid. ,s. 190.). 341

Vukanović, ibid., s. 94.

342

Mate Suić, Pristupna razmatranja uz problem etnogeneze Hrvata. Referat napisan za simpozitj “Etnogeneza Hrvata u ranom srednjem vijeku” odrţan u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, rukopis, s. 8.

156

V. ARHEOLOŠKI DOKAZI O KONTINUITETU NASELJA, UKOPNIH MJESTA I NAČINA POKAPANJA NA PODRUČJU ZAPOSJEDENUTOM OD GOTA I SKLAVINA

Rimljani su se i na podruĉju rimske Dalmacije u razdoblju od poĉetka V. do kraja VIII. st. u administrativnoj podjeli drţali uglavnom starih ilirskih podjela s plemenskim općinama, koje su i u rimsko doba zadrţale temelje stare organizacije kao i neku vrstu domaćih plemenskih poglavica. Mirjana Ljubinković o tome govori ovako: “Svakako, nije sluĉajno da se baš na ovom terenu moţe konstatovati da su kasnije slovenske ţupe bile ĉešće nastavak starih rimskih ekonomskih jedinica, te da, umnogom, administrativna podela slovenskih ţupa ponavlja staru ilirsku podelu prihvaćenu od strane Rimljana. - Sigurno je da su podele slovenskih ţupa bile uslovljene prirodom zemljišta, i da je ta ista priroda zemljišta diktirala umnogom i starije podele na ekonomske jedinice. Ali, podudarnosti su tolike da se mora raĉunati sa bar delimiĉnim kontinuitetom ekonomskog organizovanja ovog podruĉja kao celine. Dodajmo uz to da ovakve podudarnosti nismo mogli bar zasad ustanoviti u drugim slovenskim delovima Balkana, gde nisu bili naseljeni Porfirogenitovi Hrvati i Srbi. Nastavak ţivota na nizu starih ilirskih pa zatim rimskih utvrĊenih naselja, sa zadrţavanjem njihovog centralnog znaĉenja u slovenskoj ţupi (sluĉaj Mokrog, Risna, Bribira, Ošanića i dr.) nije samo pitanje dobrog poloţaja tih utvrĊenih naselja, već i njihove ţive tradicije kao centara. Ima indicija da su ĉak zadrţane i pojedine pravne norme o raspodeli opštih dobara (zemljišta i naroĉito pašnjaka).” 343 Šime Batović i Olga Oštrić stanje u Dalmaciji ovako prikazuju: “Hrvati su naselili većinu središta ilirskih općinskih zajednica, i ta su naselja upravo pretvorena u sjedišta njhovih ţupa, odnosno zadrţala su društveno-politiĉku funkciju, jer se organizacija Hrvata preteţno poklapala s ilirskom. Ipak, upada 343

Mirjana Ljubinković, Ka problemu kontinuiteta Iliri - Sloveni. Simpozij Predslovenski elementi, ibid., s. 208. Usp. i M. Garašanin - J. Kovaĉević, Pregled materijalne kulture Juţnih Slovena u ranom srednjem veku. Ed. Prosveta, Beograd, 1950, s. 103.

157

u oĉi da pojedini liburnski istaknuti centri, kao Asseria, Clambetae, Hadra i dr., nisu naseljeni niti im se produţilo ime, što je, bez sumnje, vezano za razliĉite oblike društvene i politiĉke organizacije Hrvatske, jer znamo da je podruĉje Clambetae bilo u okviru karinske ţupe, itd.” 344 Ţeljko Rapanić istiĉe da rane provale i poslije naseljavanje Hrvata u središnjem dijelu obale nije izmijenilo ni bit ni organizaciju gradskog ţivota ni njezine oblike. On misli da je na tom prostoru, osim gradova, uz ceste i putove, koji su ih povezivali uzduţ obale ili prema unutrašnjosti, bilo i mnogih naselja razliĉitih struktura. Prema njegovu mišljenju to su bila sela, ruralne aglomeracije, postaje, utvrde (kasteli i kastrumi), a “mnogi od njih s naseobinskim kontinuitetom koji, kako je već naglašeno, seţu katkada i u prethistoriju. Ta mjesta i poloţaji postaju u kasnoj antici, kako je poznato, katkada i središta intenzivnijeg ţivota, gdje se, osobito u 5. i još više u 6. st., kao po pravilu podiţu crkveni kompleksi, ĉesto s memorijama, krstionicama, grobljima itd.” 345 Ĉinjenica je da su se saĉuvali mnogi antiĉki topografski nazivi (na primjer imena rijeka: Sava, Drava, Drina, Timok; planina: Durmitor, Visitor; gradova: Solin, Skoplje, Niš, Duklja; oblasti: Dalmacija itd.).346 Stjepan Gunjaĉa je na nekim primjerima oĉuvanosti starih toponima zakljuĉio da nije bilo prekida u kontinuitetu starog iako prorijeĊenog stanovništva. “O tome nam svjedoĉi etniĉki relikt koji je predao Hrvatima u baštinu toponime kao što su: Dicmo, Sinj, Trilj, Knin, Bribir, Karin pa jedno vrijeme Aserija, Nadin, koji su se do danas saĉuvali u religiji dalmatinskog kopna, što nikako na bi moglo biti preuzeto da je bilo iskorijenjeno staro stanovništvo na kopnu današnje Dalmacije.”347 Prema Vinskome kasnoantiĉki nalazi s dalmatinskih lokaliteta mogu se pratiti tijekom VI. st., a kao apsolutni kronološki putokaz sluţi poznato novcem datirano blago iz Narone (Vid kod Metkovića).Vinski je naglasio kontinuitet autohtonog etniĉkog elementa na širem podruĉju bivših rimskih 344

“Prvotan sistem naselja u mnogome je poremećen turskim ratovima, kad su brojna starija naselja uništena i nisu kasnije nastanjivana, a osnovana su pojedina naselja na novim poloţajima. Zato je mreţa predturskih naselja bila gušća, i gustoćom i poloţajem izravno više vezana uz ilirska naselja nego što je to sluĉaj danas.” (Šime Batović - Olga Oštrić, Tragovi ilirske kulturne baštine u narodnoj kulturi našeg primorskog podruĉja. Simpozijum Predslovenski elementi, ibid., s. 249-250.)

345

Ţ. Rapanić, Istoĉna obala Jadrana u ranom srednjem vijeku. “Starohrvatska prosvjeta”, sv. 15 za 1985, s. 18.

346

Rastislav Marić, Antiĉki kultovi u našoj zemlji. Ed. Zaduţbina Luke Ćelovića, Beograd, 1933, s. 115.

347

Stjepan Gunjaĉa, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji. II, ed. Školska knjiga, Zagreb, 1973, s. 24-26, 68.

158

provincija, a osobito u krajevima rimske Dalmacije, i to sve do u VII. st. 348 Etniĉki heterogeni starosjeditelji, kao iskonski autohtoni ţivalj, uspjeli su se odrţati u kasnom VI. st. i u ranom VII. st. Ujedno je to stanovništvo, prema sudu Vinskoga, bilo nositelj stanovitog kulturnog kontinuiteta, tj. odredivih elemenata materijalne kulture, dijelom prethistorijske, a dijelom kasnoantiĉko-provincijalne i ranobizantinske kulturne baštine. Vinski drţi da su novija arheološka istraţivanja pokazala da mnoga groblja VI. i VII. st. sa svojim kulturnim inventarom na alpskom i predalpskom tlu, naroĉito u Istri, u rimskim provincijama Dalmatia, Pannonia, Moesia itd., de facto pripadaju starosjedilaĉkom stanovništvu, uz mjestimiĉnu nazoĉnost germanskih došljaka.349 Germanskih nalaza (gotskih, langobardskih, gepidskih i dr.) na podruĉju današnje Hrvatske i Bosne ima veoma mnogo, a neprestano se otkrivaju i novi. Samih gotskih nalaza, koje nije uvijek lako prepoznati i zato što su se gotski ratnici pokapali bez oruţja, našlo se razmjerno manje, i to najĉešće novca, zatim nakita, pa oruţja. 350 Ostrogotskih nalaza ima na dalmatinskom tlu u kasnoantiĉkim urbanim nalazištima (u Saloni i Naroni), na poloţajima kasnoantiĉkih utvrda, u nekoliko manjih grobalja na redove i velikom groblju na redove VI. st. u Kninu (na padini brda Spas pod tvrĊavom, tj. tadašnjeg kastela Curcum). Tu nekropolu s više od 200 grobova izriĉito naseobinskog obiljeţja Vinski datira u prvu i drugu polovicu VI. st., a moţe poĉinjati “bez odredivog poĉetnog terminusa već negdje u V. stoljeću” i nastavlja se u ĉitavom VI. st. U njoj je pokopano preteţno tamošnje starosjedilaĉko stanovništvo, a u manjoj mjeri i Ostrogoti u vrijeme njihova 348

Zdenko Vinski, Kasnoantiĉka baština u grobovima ranoga srednjega vijeka kao ĉinjenica i kao problem. Materijali I. VI kongres arheologa Jugoslavije, Ljubljana, 1963, ed. Arheološko društvo Jugoslavije, Beograd, 1964, s. 106-107, 110.

349

Zdenko Vinski, Epoha seobe naroda, u knjizi Rani srednji vijek, ed. Prosveta Beograd, Spektar - Zagreb, Prva knjiţevna komuna-Mostar, 1980, s. 24.

350

Prema dosadanjim istraţivanjima ĉini se da gotskih nalaza ima najviše u Bosni i Hercegovini. S obzirom da je podruĉje i Hrvatske i Bosne nedovoljno arheološki istraţeno, to se odreĊena problematika (npr. postojanje arijanske sakralne arhitekture) tek poĉinje obraĊivati. Usp. Abramić, Gli Ostrogoti, ibid., s. 1-5; S. Antoljak, Zadar, ibid., s. 145; Janko Belošević, Materijalna kultura Hrvata na jadranskoj obali od doseljenja do IX. stoljeća, Materijali IX. kongresa arheologa Jugoslavije, XII, Zadar, 1972, s. 297-298; Branko Marušić, Istra u ranom srednjem vijeku. Arheološko-povijesni prikaz, ed. Arheološki muzej Istre, Pula, 1960, s. 8; Branimir Gušić, Prilog etnogenezi nekih starohrvatskih rodova, u knjizi Povijest grada Nina, ibid., s. 463; Zdenko Vinski, Archäologische Spuren ostgotischer Anwesenheit im heutigen Bereich Jugoslawiens, u knjizi Problemi seobe naroda u Karpatskoj kotlini, ed. Matica srpska, Novi Sad, 1978, s. 33-49; Nada Miletić, Reflets des grandes invasions en Bosnie-Herzegovine, u knjizi Problemi seobe naroda, ibid., 97-109.

159

vladanja dalmatinskom provincijom.351 Vinski je svoje konstatacije o starosjediteljskim i istoĉnogotskim grobovima u Dalmaciji ovako izloţio: “Arheološka nalazišta istoĉnogotskog obiljeţja na dalmatinskom tlu nisu u literaturi nigdje kartirana. U primorskom pojasu Dalmacije i njegovom zaleĊu, nekad pod venecijanskom vlasti, mogu se pratiti tragovi Istoĉnih Gota u kasnoantiĉkim urbanim sredinama, tj. u salonitanskom i naronitanskom ageru, zatim u zaleĊu na poloţajima kasnoantiĉkih utvrda i na nekolicini nalazišta starokršćanskog obiljeţja. Istoĉnogotski grobovi ustanovljeni su u nekropoli Knin, u Unešiću i u Kašiću. Nadalje, postoje tragovi takovih grobova u Pridrazi, u Vrlici i u kninskoj okolici: Biskupija, Plavno i Ivoševci (Burnum)... Valja naglasiti da se nalazišta arheološki odredive ostavštine starosjedilaĉkog donekle romaniziranog stanovništva, koje nije germanske pripadnosti, preteţno podudaraju u provinciji Dalmaciji sa netom navedenim nalazištima istoĉnogotskog obiljeţja, iako postoji takoĊer nekolicina nalazišta bez istoĉnogotske prisutnosti. Daleko najbrojniji su naseobinski nalazi 6. i dijelom ranog 7. stoljeća u samoj Saloni... U uţem kontaktu sa preteţno germanskim osvajaĉima poprimilo je starosjedilaĉko ţiteljstvo stanovite utjecaje, koji su se odrazili i u tom vidu da su dijelom već u 5. stoljeću, a pogotovu u 6. stoljeću mrtvace sahranjivali, doduše, obiĉno bez bogatih priloga, ali zato, ĉešće, ipak s njihovim priborom nošnje i preteţno skromnim nakitom. Ta je ĉinjenica evidentno dokazana prilikom istraţivanja kninske nekropole...”352 Kontinuitet pokapanja u Dalmaciji, prema Šimi Batoviću i Olgi Oštrić izgleda ovako: “U juţnoj Dalmaciji pokopavali su se ispruţeni i spaljeni pokojnici. U rimsko doba, pod utjecajem Rimljana, Iliri napuštaju stari naĉin pokopavanja, pa u prvim stoljećima Carstva u humke sahranjuju preteţno spaljene ili ispruţene pokojnike, a pod utjecajem kršćanstva u kasnom Carstvu pokopavaju iskljuĉivo ispruţene leševe, poloţene na leĊa, obloţene kamenjem ili ploĉama. U ravnim nekropolama pokopavali su na isti naĉin, pa se npr. u Ninu zajedno nalaze predrimski i grobovi iz rimskog doba sve do VI. st. Dapaĉe, na dijelu ninskih ilirsko-rimskih nekropola našli su se, izgleda, i 351

Z. Vinski, Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800. godine. “Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu”, serija 3, sv. V., Zagreb, 1971, s. 53.

Gotski grobovi od V. st. orijentirani su tako da je glava pokojnika na zapadu, a pogled usmjeren prema istoku (Joachim Werner, Die archäologischen Zeugnisse der Goten in Südrussland, Ungarn, Italien und Spanien. I Goti in Occidente, ibid., s. 128). 352

Zdenko Vinski, Autohtoni kulturni elementi u doba doseljenja Slavena na Balkan. U knjizi Predslavenski etniĉki elementi na Balkanu u etnogenezi juţnih Slovena, ibid., s. 196.

160

starohrvatski grobovi iz VIII. st., što govori o izravnom kontinuitetu iz prethrvatskog i starohrvatskog doba. Osim toga, grobna raka i poloţaj pokojnika, kao i pravilna orijentacija zapad-istok potpuno su jednaki u kasnoantiĉko i u starohrvatsko doba, samo se razlikuju po prilozima, što govori da su Hrvati po doseljenju preuzeli naĉin pokopavanja od domorodaca i s njima bili u jakim vezama. U jednom grobu iz VI. st. sa poloţaja Solane u Ninu uz nogu su se našli ´kuĉari´ (´spunje i kukci´), što su identiĉne kopĉe kao na donjem dijelu uz listove izrezanih i suţenih vunenih (suknenih) hlaĉa, koje su se u našoj narodnoj nošnji saĉuvale do danas, a to je i dio ilirske nošnje... Jedan se našao u grobnom humku iz Ervenika. Isti naĉin pokopavanja kao u srednjem vijeku zadrţao se u našoj seoskoj kulturi više ili manje sve do danas, pa se sasvim pouzdano moţe govoriti ne samo o kontinuitetu kultnog mjesta, nego i o kontinuitetu oblika kulta. Razlikuje se jedino podruĉje Istre... Na ovom podruĉju nema izrazitih dokaza o pokopavanju pokojnika iz starohrvatskog doba u humke, kao što se to susreće u drugim krajevima ili kod Slavena uopće. Poznata su samo dva primjera u sjevernoj Dalmaciji. Jedan je sluĉaj pokopavanja u zemljani humak i oko njega u Kašiću, ali se u njemu nisu našli stariji ostaci, pa nije jasno kad je taj humak sagraĊen... U istoj nekropoli sa starohrvatskim grobovima našli su se gotski grobovi iz VI. st., pa je vjerojatno već tada taj humak postojao i već su se Goti iz izvjesnih kultnih razloga vezali za njega, što su Hrvati kasnije poprimili. Prema tome, nije jasna starija kultna namjena ovog humka ni takva njegova veza s doseljenicima. Moţda se to moţe objasniti analogijom u vezi s odreĊenom kultnom ulogom humaka uopće u Gota i Hrvata, ili pretpostavkom da se jednostavno radi o kontinuitetu kultnog mjesta, koji nije zasvjedoĉen u ranije vrijeme... Prema tome, moţe se zakljuĉiti da dosad nije sigurno utvrĊeno da su Hrvati na ovom podruĉju nakon doseljenja podizali grobne humke, nego su ĉešće iskorišćavali ranije grobne humke ili humke druge namjene za svoje nekropole, bilo da su pokopavali u njima ili oko njih. Isto tako, ponekad su se koristili ranijim nekropolama na ravnome. Uz to su na humcima podizali svoje crkve. Sve to oĉito govori o kontinuitetu kultnih mjesta iz prahistorije, pa i pri potpunoj promjeni kulture, religije i etnosa. MeĊutim, veze ranohrvatskih groblja i smještaji uz prijašnje spomenike općenito su vrlo ĉesti.”353 I detalji u nekropolama na podruĉju Dalmacije potvrĊuju kontinuitet. 354 Kasnoantiĉki kontinuitet se posebno oĉituje u naĉinu pokapanja – inhumaciji. 353

Šime Batović - Olga Oštrić, Tragovi ilirske kulturne baštine u narodnoj kulturi našeg primorskog podruĉja. Godišnjak ANUBiH, knj. XII, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo, 1974, s. 256-259.

354

Tako su u Mravincima i u Gajinama, meĊu drugim grobovima, i grobovi u kojima su pokopana dva kostura na nacin da su noge jednog kostura do glave drugoga, a radi se

161

„Osim promjene u naĉinu sahranjivanja, ti kasnoantiĉki utjecaji oĉituju se i u slijedu grobne arhitekture (u ranom srednjem vijeku, posebice u srednjoj Dalmaciji prevladava grobna raka obloţena i pokrivena kamenim ploĉama) i u osnovnom tipu groblja (u ranom srednjem vijeku javlja se iskljuĉivo tip groblja na redove, a što su bez sumnje kasnoantiĉke tradicije, u Dalmaciji uĉestale tek od druge polovice V. ili poĉetkom VI. stoljeća pod nesumnjivim germanskih utjecajima.“355 Starohrvatske nekropole smještene su, uglavnom, u blizini prapovijesnih i antiĉkih lokaliteta ili izravno na antiĉkim ruševnim zdanjima, ili na mjestima prapovijesnih i antiĉkih grobalja ili grobalja iz vremena ranog srednjeg vijeka. Te nekropole iz VIII. i prve polovice IX. st. na podruĉju sjeverne Dalmacije idu u red grobalja na redove, što je najkarakteristiĉniji naĉin pokapanja u ranom srednjem vijeku u svoj Europi. Orijentacija grobova uglavnom je svuda ista: u pravcu istok-zapad i tako da je glava na zapadu, ali s većim ili manjim otklonom od toga pravca, tj. prema sjeveru ili jugu. Tek iznimno ima odstupanja od te orijentacije. Pokojnici su u grobovima leţali na leĊima s razliĉitim poloţajima ruku, ponajĉešće opruţenih niz tijelo, a u pravilu je pokop bio individualan. Belošević priznaje da se ne raspolaţe ĉvrstim arheološkim argumentima “na osnovi kojih bi se sa sigurnošću i precizno moglo odrediti vrijeme nastanka starohrvatskih kosturnih groblja na tlu Dalmacije, nego samo pretpostavljamo da je to moglo biti neposredno po doseljenju Hrvata u ove krajeve, tj. oko sredine prve polovice VII. stoljeća.”356 Belošević istiĉe da materijalnu i duhovnu najvjerojatnije, o obiteljskom grobu muţa i ţene. Takvi dvojni grobovi bili su poznati još starosjediteljima o ĉemu svjedoĉe grobovi naĊeni u naselju u Donjoj Dolini na Savi u Bosni (M. Garašanin - J. Kovaĉević, Pregled materijalne kulture Juţnih Slovena u ranom srednjem veku. Ed. Prosveta, Beograd, 1950, s. 205). Tek su u posljednje vrijeme priznate neke temeljne ĉinjenice, koje su prije i ugledni arheolozi i povjesniĉari potpuno nijekali. Tako su Josip Korošec i Miho Barada smatrali da pod gomilama leţe samo starosjeditelji. Na temelju analize Fizikalnog instituta sveuĉilišta u Bernu god. 1959. kostiju iz grobova nad Podstranom sa Sukmajsina i sa Stomorice utvrĊeno je da se u grobovima pod polukruţnom gomilom u poljiĉkom primorju u XIII. st. pokapalo domaće stanovništvo. (Ante Škobalj, Obredne gomile. Ed. autora, Ĉiovo, 1970, s. 165-169). Ivan Marović zakljuĉio je, istraţujući lokalitet Rudine, na temelju naušnica karakteristiĉnih za IX. i X. st., kao i keramiĉkih ulomaka ukrašenih valovnicom i sliĉnim prugama, da su se i u starohrvatskom periodu na tom lokalitetu ukapali u gomile (I. Marović, Rezultati dosadašnjih istraţivanja kamenih gomila oko vrela rijeke Cetine. Materijali XII, Zadar, 1972, s. 70). 355

Ante Milošević, O kontinuitetu kasnoantiĉkih proizvoda u materijalnoj kulturi ranoga srednjeg vijeka na prostoru Dalmacije. Starohrvatska spomeniĉka baština RaĊanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaţa. (Urednici: Miljenko Jurković – Tugomir Lukšić) Zagreb, 1996, s. 39.

356

Janko Belošević, Materijalna kultura Hrvata od VII do IX stoljeća. Sveuĉilišna naklada Liber, Zagreb, 1980, s. 134-135.

162

kulturu Hrvata u Dalmaciji na arheološkom polju sa sigurnošću moţemo pratiti tek od poĉetka IX. st., tj. od vremena kad je, prema njegovu mišljenju, došlo do pokrštenja Hrvata.357 Dušan Jelovina osvrnuo se na “elemente kontinuiteta ilirsko-rimske kulture u starohrvatsku kulturu”. On je, kao najevidentnije primjere toga kontinuiteta spomenuo smještaj i izgled naselja, naĉin pokapanja i grobnu arhitekturu. Analizirajući lokalitete u Danilu kod Šibenika, Bribiru kod Skradina i u Bijaćima kod Trogira zakljuĉio je: “Dakle, nikada se ovdje ne radi iskljuĉivo o grobovima starohrvatske pripadnosti, već zapravo o kompleksnim grobljima u kojima su se uz starosjedioce poĉeli pokopavati i Hrvati nakon doseljenja u ove krajeve, što bez sumnje govori o izravnom kontinuitetu kako kultnog mjesta, tako i oblika kulta. Usporedimo li osim toga i izgled grobne arhitekture, naĉin gradnje grobova, materijal od kojega su raĊeni (najĉešće od nepravilnih kamenih ploĉa, ili kamenih lomljenaca), zatim poloţaj mrtvaca u njima, kao i njihovu orijentaciju (najĉešće je pravilna istok-zapad), zakljuĉit ćemo da gotovo nema nekih bitnih razlika izmeĊu grobova kasnoantiĉkog i starohrvatkog doba. Samo neki kasnoantiĉki grobovi, pogotovu kada se radi o zidanim grobovima, nešto su pravilnije i paţljivije raĊeni. Pravu razliku izmeĊu kasnoantiĉkih i starohrvatskih grobova predstavlja jedino to što u starohrvatskim grobovima nalazimo priloge, a u kasnoantiĉkim grobovima su veoma rijetki. Zapravo u kasnom Carstvu, pod utjecajem kršćanstva, prilozi u grobovima potpuno nestaju. Po svim navedenim zapaţanjima mogli bismo s dosta sigurnosti pretpostaviti da su Hrvati pošto su doselili od zateĉenog stanovništva preuzeli ne samo kultno mjesto, već grobnu arhitekturu i naĉin sahranjivanja pokojnika. Takav oblik pokapanja u nekim selima Dalmatinske zagore zadrţao se manje-više sve do naših dana: Iako dosad još nema dokaza da su stari Hrvati nakon doseljenja na podruĉje Dalmatinske Hrvatske pokopavali svoje pokojnike u humke, kao što je to npr. bio sluĉaj u nekih drugih slavenskih naroda, ipak ne moţemo ovdje ne spomenuti nekoliko sluĉajeva iz sjeverne Dalmacije... U svim tim sluĉajevima najvjerojatnije se radi o preuzimanju kultnog mjesta, zapravo o korištenju humka, a nikako ih ne bismo smjeli (barem zasad) vezati uz pogrebni obiĉaj, tj. da su humci podizani ad hoc u ranom srednjem vijeku. To nam još jednom samo potvrĊuje kontinuitet i analognu povezanost starohrvatskih nekropola s nekropolama predslavenskog obiljeţja na podruĉju Dalmatinske Hrvatske.”358 357

Janko Belošević, Materijalna kultura Hrvata na jadranskoj obali od doseljenja do IX stoljeća. Materijali XII, IX. kongres arheologa Jugoslavije, Zadar, 1972, s. 299.

358

Dušan Jelovina, Starohrvatske nekropole na podruĉju izmeĊu rijeka Zrmanje i Cetine. Ĉakavski sabor, Split, 1976, s. 76-77.

163

Jelovina istiĉe dalje da se kasnoantiĉka baština kao kulturni kontinuitet najjasnije oĉituje u oblicima nakita i u grobnoj arhitekturi. On piše, da “je kasnoantiĉka grobna arhitektura u biti vrlo sliĉna starohrvatskoj grobnoj arhitekturi”.359 Jelovina posebno istiĉe kako se vrlo lako moţe uoĉiti da su se stari Hrvati nakon doseljenja na jug, rado koristili postojećim antiĉkim poloţajima, bilo da su na njima nastavili pokapati svoje mrtve, bilo da su na istim mjestima gradili sakralni objekt oko kojega su onda formirali groblje. “Pretpostavku da su Hrvati nakon doseljenja od zateĉenog stanovništva preuzeli (u više sluĉajeva) ne samo kultno mjesto, već i grobnu arhitekturu i naĉin pokopavanja, potvrĊuju nam osim niza pojedinih elemenata ustanovljenih na mnogim kompleksnim nalazištima, otkrivena kasnoantiĉka groblja na poloţajima u Danilu kod Šibenika, kod sv. Marte u Bijaćima kod Trogira i u Vratnicama na Bribiru kod Skradina.”360 UtvrĊeno je da od VI. do IX. st. traje kontinuitet mjesta i naĉina pokapanja na teritoriju Dalmacije i susjedne Bosne. Kad se prouĉe rezultati istraţivanja u Dalmaciji do IX. st., moţe se tvrditi da gotovo nema indicija prema kojima bi se mogla odreĊivati etniĉka pripadnost pokopanih u grobovima od VI. do IX. st. Mrtvaci su, naime, pokapani generacijama na istim lokalitetima i na isti naĉin, a to što su neka groblja proširivana ili su graĊena nova uz stara, moţe znaĉiti i samo to da na starim grobljima nije bilo više mjesta za nove ukope. Prekid u kontinuitetu nekih detalja u naĉinu pokapanja zapaţa se tek od IX. st., što se moţe povezati gotovo samo s utjecajem Crkve. Promjene koje se zapaţaju od poĉetka IX. st., a koje se oĉituju posebno u naĉinu pokapanja i lociranju groblja oko crkava posljedica 359

D. Jelovina, ibid., s. 83.

360

D. Jelovina, ibid., s. 147. Milošević navodi mišljenje Jelovine da pravu razliku izmeĊu kasnoantiĉkih i starohrvatskih grobova tvori samo to što u starohrvatskim grobovima nalazimo priloge, dok su u kasnoantiĉkim grobovima pod utjecajem kršćanstva prilozi u grobovima potpuno nestali. MeĊutim, Milošević dalje piše da je to što u grobovima nema priloga karakteristika dalmatinskih kasnosrednjovjekovnih nekropola. “Mislimo meĊutim, da ni gotovo potpun nedostatak grobnih priloga ne omogućuje pouzdan oslonac za datiranje ove skupine grobova u kasnoantiĉki period, jer drugdje u Cetinskoj krajini (Sinj, Ćurlini, Kosore, Kijevo, Luĉane) i Dalmaciji, te susjednim joj krajevima nalazimo kasnoantiĉke grobove vrlo ĉesto s bogatim i vrijednim prilozima koje je potpuno sigurno moguće datirati u širi vremenski raspon od 4. do 7. st. Elementi za datiranje grobova prve skupine luĉanske nekropole ne moţe biti ni grobna arhitektura niti naĉin pokapanja, jer je poznato da tip grobova s obloţnim i pokrivenim ploĉama i pokojnicima pokopanim u ispruţenom poloţaju u Dalmaciji, posebno u Dalmatinskoj zagori traje vrlo dugo. U nekim podruĉjima je zadrţan sve do naših dana.” (Ante Milošević, Srednjovjekovne nekropole u “Barama” u Luĉanima kod Sinja. Starohrvatska prosvjeta, serija III, sv. 14, 1984, s. 296-298).

164

su jaĉeg kristijaniziranja vezanog prije svega za Franke. Franaĉki utjecaji oĉituju se jednako snaţno i u novim izrazima na podruĉju materijalne kulture. Prema Ljubi Karamanu širenjem kršćanstva na osvitu IX. st. preokret se oĉituje u tipu groblja, obliku grobova, u vrsti i u podrijetlu predmeta koji su polagani s mrtvacem u grob. S primanjem kršćanstva poĉinje pokapanje i oko crkava. Mrtvaci se polaţu u grobne jame obrubljene uokolo i pokrivene odozgo kamenjem, a poloţaj mrtvaca s glavom na zapadnoj strani i s rukama ispruţenim uz tijelo ostaje nepromijenjen. S pokapanjem u blizini crkava postupno popušta stroga orijentacija grobova.361 U Hrvata nalazimo grobove oko crkava već od IX. st. To su crkvice koje su podigli hrvatski vladari u Bijaćima, Riţinicama i Biskupiji. Ali, pored toga i dalje se odrţavaju groblja na redove bez crkava, u Dalmaciji otprilike do 1000., a u Podravini gdje je crkvena organizacija bila slabija još u punom XI. st. U Glaviĉinama se nije našao nikakav trag crkve na groblju.362 U najstarijim grobovima kao i u grobovima IX. do XI. st. mrtvaci su polagani s glavom na zapadu, a s nogama na istoku, dok su ruke redovito ispruţene niz tijelo. 363

361

Ljubo Karaman, Iskopine društva “Bihaća” u Mravincima i starohrvatsko groblje. RAD JAZU, knj. 268, Zagreb, MCMXL, s. 30, 32, 35.

362

Ljubo Karaman, Ţiva starina. Ed. HIBZ, Zagreb, 1943, s. 110-112.

363

Ljubo Karaman, Iskopine društva “Bihaća” u Mravincima, ibid., s. 26. Kod Hrvata u Dalmaciji mrtvaci su bez iznimke pokapani s rukama niz tijelo. “Tek u kasnijem srednjem vijeku nalaze se kod Hrvata mrtvaci poloţeni u grobovima s rukama skrštenim na prsima. Fra Marun je zabiljeţio, da su u grobovima vjerojatno dosta kasnog doba otkopanim uokolo crkve u ´Stupovima´ u Biskupiji mrtvaci imali ruke prekrštene na prsima, a u istom je poloţaju našao i mrtvace ispod nekih srednjovjekovnih stećaka u MirlovićaZagori.” (Lj. Karaman, ibid., s. 10. Usp. i Lj. Karaman, Starohrvatska umjetnost. Ĉasopis za hrvatsku poviest, (Zagreb), I/1943, 1-2, 79-82).

165

166

II. ETNIĈKE I DRUGE POSEBNOSTI PUĈANSTVA NA TERITORIJU RIMSKE DALMACIJE KRAJEM VIII. I POĈETKOM IX. STOLJEĆA

167

168

I. FRANAČKI I DRUGI IZVORI O ETNIČKIM ODNOSIMA NA TERITORIJU JAPODA, LIBURNA I DALMATA Franci su zauzeli Istru najvjerojatnije godine 787., 364 a poslije toga su nastojali proširiti svoju vlast i dalje uz istoĉnojadransku obalu i njezino zaleĊe. Kod liburnijskog grada Tarsatike ubijen je god. 799. furlanski markgrof Erik iz ĉega se moţe zakljuĉivati da su se izmeĊu stanovnika Liburnije i Franaka vodile borbe. Karlo Veliki dobio je na poĉetku IX. st., izmeĊu ostalog, kako istiĉe i njegov ţivotopisac Einhard, obje Panonije, Istru, Liburniju i Dalmaciju s izuzetkom primorskih gradova, koje je prepustio bizantinskom caru „zbog prijateljstva i ugovora sklopljenog s 365 njime“. Mirom u Aachenu 812. godine Karlo Veliki uistinu je dobio Dalmaciju, Istru i Panoniju, a nekoliko dalmatinskih gradića i otoka pripalo je Bizantu. Smatra se da su najkasnije do 817. godine sreĊene crkvene i politiĉke granice izmeĊu Franaka i Bizanta. Noviji oblici materijalne i duhovne kulture, koji s Francima i kristijaniziranjem prodiru sa zapada, posebno se oĉituju u uvozu oruţja i nakita, 366 da bi se i oruţje i nakit kasnije najvjerojatnije nastavili proizvoditi u domaćim radionicama. Vinski i Šišić drţe da Hrvati u Dalmaciji nisu došli pod ovisnost franaĉkog carstva prije g. 803.367 Prema Vinskome, u vrijeme 364

Lujo Margetić, Istra 751-791. Croatica christiana periodica, XVI / 1992, 30, 1-10.

365

Einhard, Ţivot Karla Velikog. Ed. Latina et graeca, Zagreb, 1922., s.75. Franci već 803. „drţe ĉitavu teritoriju izmeĊu mora, Raše, Vrbasa i Cetine“ (B. Ferjanĉić, Vizantinski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Sv. II, SANU, Beograd, 1959, s. 15).

366

Lj. Karaman, Iskopine, ibid., s. 28.

367

Kako misli Vinski, iz tog bliţeg dodira Hrvata s franaĉkim carstvom Karla Velikoga potiĉu tipovi maĉeva i ostruga bez obzira na to jesu li ti maĉevi i te ostruge uvoz iz karolinških radionica ili pak domaći proizvod prema karolinškim uzorcima. Ti maĉevi i ostruge, piše dalje Vinski, nisu, kako se moţe misliti na temelju njihovih karolinških tipoloških znaĉajki, vezani samo za drugu polovicu VIII. st. već i za ĉitavo IX. st. Vinski na temelju iznesenih podataka iznosi zakljuĉak “da su karolinške ostruge najĉešće u

169

poslije aachenskog mira otvorena su vrata franaĉkoj prevlasti nad hrvatskom kneţevinom i to je omogućilo jaĉe kulturno djelovanje benediktinaca, a i karolinški kulturni utjecaj koji se odrazio na maĉevima i ostrugama u Dalmatinskoj zagori. Vinski drţi da je 803. “najraniji terminus ante quem non za datiranje starohrvatskih grobova s oruţjem i konjaniĉkom opremom karolinškog tipa u prostim zemljanim rakama, ali ne smatramo, zbog povijesnih ĉinjenica, vjerojatnim, da su oni stariji od ranog 9. stoljeća.” 368 Većina je starosjeditelja nastavila i poslije antike ţivjeti pod svojim starim imenima i tijekom stoljeća u kojima su toboţe na njihov prostor doselile mase Slavena. Da su, na primjer, sredinom VII. stoljeća postojali Dalmatini potvrĊuje i zapis iz Liber Pontificalis u kojemu se navodi da je papa Ivan IV. (640-642) “natione Dalmata”.369 Iz Ţivotopisa Ursa Confessora proizlazi da u doba Karla Velikoga na teritoriju Dalmata postoji potpuno samostalna, dakle i u odnosu na Bizant neovisna drţava, s poganskim stanovništvom - Dalmatima.370 ĉitavoj Jugoslaviji zastupane na teritoriju izmeĊu gornjeg toka rijeke Krke i rijeke Cetine, dok su inaĉe rijetke, iako se u slavenskim nekropolama na panonskom tlu nailazi na jednostavne primjerke, koji zapravo predstavljaju tipološku retardaciju u usporedbi s razvojem ostruga u 10.-11. stoljeću u srednjoj Evropi”. Z. Vinski, O nekim zajedniĉkim znaĉajkama slavenskih nekropola s podruĉja Dalmatinske Hrvatske, Blatnoga jezera i Moravske u 9. stoljeću. Peristil, Zagreb, 1954, s. 74-76. 368

Z. Vinski, ibid. Najveći broj nalaza opreme karolinškog tipa jesu ostruge kojih ima, prema muzejskoj evidenciji i literaturi, na podruĉju dalmatinske Hrvatske do g. 1980. oko 90 primjeraka. (Belošić, Materijalna kultura, ibid., s. 106). Usp. i D. Jelovina, Maĉevi i ostruge. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 1986, s. 75.

369

Franjo Raĉki, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam. JAZU, Zagreb, 1877, s. 277. Mandić upozorava da je rijeĉ “natio” oznaĉavala “kod Rimljana pojedine narodne skupine koje niesu bile latinske.” (D Mandić, Postanak Vlaha prema novim poviestnim iztraţivanjima. Hrvatska misao, Buenos Aires, 1956, sv. 18-19, s. 8). Bogo Grafenauer ovaj pojam objašnjava ovako:”U Vulgati se upotrebljavaju izrazi natio i gens (naroĉito u mnoţini, gentes, pored gentiles) obiĉno za pagane, populus za „odabrano ljudstvo‟ a po tom uzoru docnije i za hrišćane. Izraz populus (pored njega i gens) se upotrebljava po tom uzoru u ranom srednjem veku za politiĉki narod (vojsku, zborove punopravnog stanovništva, zborove pri glasanju ili krunisanju kralja itd.), natio ( i gens) se meĊutim upotrebljava pri oznaĉavanju plemenske strukture i plemenske pripadnosti.” (B. Grafenauer, Pitanje srednjovekovne etniĉke strukture prostora jugoslovenskih naroda i njenog razvoja. Jugoslovenski istorijski ĉasopis, Beograd, br. 1-2 za 1966, s. 7). Prema mišljenju nekih autora (N. Radojĉić) u Dukljanina rijeĉ gens na jednom mjestu znaĉi vojska (Nikola Banašević, Letopis popa Dukljanina i narodna predanja. Beograd, 1971, s. 35.

370

I. Goldstein dijeli Šišićevo mišljenje da je bez obzira na kasni datum nastanka taj izvor saĉuvao pokoje zdravo zrno povijesne istine i dodaje kako i sam misli da je jezgra legende istinita. (Ivo Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek. Ed. Novi Liber - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuĉilišta u Zagrebu, Zagreb, 1995, s. 229).

170

Iz Borninih titula u franaĉkim izvorima oĉito je da su i poĉetkom IX. stoljeća postojale odvojene teritorijalne jedinice koje su nastavale uglavnom dotadašnje povijesno-etniĉke posebnosti. Naslovi Borne imaju stvarni sadrţaj. Liburnija je, “koju i franaĉki izvori oštro dijele od Dalmacije”, tada vjerojatno sezala do rijeke Krke i nesumnjivo je obuhvaćala i teritorij nekadašnjih Japoda.371 Antun Dabinović istiĉe da je Karlo Veliki nosio od Boţića godine 800. naslov zapadno-rimskog cara i da mu je zato „valjda ostao netaknut naslov kneza Dalmacije i Liburnije, koji je bio na snazi pod Ostrogotima, a valjda i kroz cijelo vrijeme od 679. do 802. god.“372 U ratu protiv Avara g. 791. na strani Karla Velikoga sudjelovali su, kako navode izvori, i Slaveni.373 Sklavi - Hrvati iz gotske Liburnije ( posebno Like, Krbave i Gacke) doselili su na teritorij Dalmata poĉetkom IX. stoljeća, u doba franaĉke ekspanzije na istoĉno-jadranskoj obali, što se oĉituje i u tadašnjem razgraniĉavanju izmeĊu doseljenih Hrvata, starosjedilaca Dalmata i malobrojnih Romana u nekim gradićima. 374 Franaĉki izvori iz prve polovice IX. st. koji donose vijesti o Liburniji i Dalmaciji osobito su dragocjeni, pogotovu stoga što su se tada Liburnija i najveći dio Dalmacije nalazili pod franaĉkim vrhovništvom. 375 Einhard (Eginhardus), koji je ţivio do 770. do 840. i koji je, kako se drţi autor i Anala karolinškog kraljevstva, napisao je u svojem Ţivotopisu Karla Velikoga sljedeće: “Karlo je franaĉko kraljevstvo, koje je poslije smrti oca Pipina preuzeo zaista veliko i snaţno, tako slavno povećao da ga je gotovo udvostruĉio... Pošto je (osvojio) Saksoniju, obje Panonije i na drugoj strani Dunava poloţenu Daciju, Istru, takoĊer i Liburniju i Dalmaciju, izuzevši primorske gradove (´atque Dalmatiam, exceptis maritimis civitatibus´), koje 371

Mate Suić, Nekoliko pitanja u vezi s antiĉkim Japodima. Arheološka problematika Like. Hrvatsko arheološko društvo, Split, 1975, s. 114-115. Suić istiĉe da je Liburnija u doba Borne teritorij izvan Dalmacije. Usp. M. Suić, Granice Liburnije kroz stoljeća. Radovi Instituta JAZU u Zadru, Zagreb, 1955, sv. II, s. 287.

372

Antun Dabinović, Hrvatska drţavna i pravna povijest. NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1990, s. 65.

373

Pantelic, Die Urheimet... ibid., s. 168.

374

”Ĉinjenica jest da na podruĉju omeĊenom Cetinom i Zrmanjom ima vrlo malo arheoloških dokaza slavenske (ili hrvatske) nazoĉnosti sve do kraja VIII.stoljeća. Zbog toga i priĉu cara Konstantina o borbama Hrvata i Avara, o kojoj raspravljaju i najnoviji historiografski prilozi, valja preuzimati s mnogo rezerve.” (I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek. Ed. Novi Liber - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuĉilišta u Zagrebu, Zagreb, 1995, s. 123.).

375

Godine 812. odreĊene su granice izmeĊu Franaka i Bizantinaca, i to tako da je rijeka Cetina postala granica izmeĊu jednog i drugog carstva uz poseban tretman nekih gradova. (O. Pritsak, Kroatien..., ibid., s.2).

171

je prepustio da ih ima bizantinski car zbog prijateljstva i s njim sklopljena saveza; zatim je sve barbarske i divlje narode, koji se nalaze izmeĊu rijeka Rajne i Visle i Oceana i Dunava po jeziku zaista sliĉne, ali po naĉinu ţivljenja i naravi vrlo razliĉite, i koji nastavaju Germaniju, tako upokorio te je postigao da mu plaćaju danak. MeĊu tim (narodima) osobito se istiĉu Welatabi (Wilzi), Sorabi, Abodriti, Boemanni,...”376 Iz tog se izvora nedvojbeno vidi da u prvoj polovici IX. st. primorski gradići nisu bili sva Dalmacija nego samo jedan njezin dio. Bizantinski car Lav V. Armenac, poslao je 817. franaĉkom caru Ludoviku poslanstvo da s njim raspravi pitanje o granicama izmeĊu stanovnika u Dalmaciji. Jedan franaĉki izvor, koji se odnosi na godinu 817., glasi u hrvatskom prijevodu: “Kada je (Ludovik radi zimovanja) tamo (u Aachen) došao, primio je poslanika cara Leona, po imenu Nicifora, koji je poslan iz Konstantinopola zbog dalmatinskog pitanja (´pro Dalmatinorum causa´). Njemu zapovjedi jer Kadolah, kojem je bila povjerena briga za te graniĉne oblasti, nije bio tu, a mislilo se da će ipak naskoro doći- da ĉeka njegov dolazak. Kada je on došao, izmeĊu njega i careva poslanika, odrţana je rasprava o pitanjima koje je ovaj podnio. Kako se spor odnosio na mnogobrojne i Romane i Slave (´ad plurimos et Romanos et Sclavos´), a ĉinilo se da se bez njih ne moţe dovršiti, odgoĊen je da se onamo riješi. U tu svrhu s Kadalom i prije spomenutim legatom poslan je u Dalmaciju Albigarije, Unrohov nećak (unuk?).” 377 I iz toga je izvora oĉito da su mnogobrojni i Romani i Slavi stanovali u Dalmaciji, što znaĉi da pojam Dalmacije nije bio ograniĉen samo na dalmatinske gradiće. Drugi franaĉki izvor (Vita Hludowici imp.), koji takoĊer vrijedi za godinu 817., navodi o tome i ovo: “Boraveći u onoj palaĉi (Aachen) Ludovik je primio poslanika konstantinopolskog cara Leona po imenu Nicifora, koji je k njemu došao. Sadrţaj pak poslanstva, izuzevši prijateljstvo i savezništvo, bio je o granicama izmeĊu Dalmatina, Romana i Sklavena (´Legatio autem, excoepta amicitia et sotietate, erat de finibus Dalmatorum Romanorum et Sclavorum´). Kako nisu bili nazoĉni ni oni ni 376

Raĉki, Documenta..., ibid., s. 315. Usp. i Reinhold Rau (ponovo preradio na temelju prijevoda O. Abela i J. Jasmunda ), Quellen zur karolingischen Reichsgeschichte. I., Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1993, s. 184. - 185. Potrebno je naglasiti ĉinjenicu da su se skupnim imenom Sclavi potkraj VIII. i na poĉetku IX. st. nazivale zajednice koje su inaĉe imale svoja posebna imena. Tako Einhard u Analima za godinu 789. piše: “Jedan narod Sklavena, koji je u Germaniji obitavao na obali oceana, u svojem jeziku nazivao se Welatabi, a na franaĉkom jeziku Wiltzi.” (“Natio quaedam Sclavenorum est in Germania, sedens super litus oceani, quae propria lingua Welatabi, francica autem Wiltzi vocatur...”).

377

Raĉki, Documenta, ibid., s. 317.

172

Kadalo, prefekt graniĉnih oblasti, a bez njih se to nije moglo razriješiti, poslan je Albigarije u Dalmaciju, da to smiri i sredi s Kadalom, poglavicom graniĉnih oblasti (´finium principe´).” 378 Iz toga je izvora moguće zakljuĉiti u duhu latinskog jezika (pogotovu ako je prvobitno stajalo ”Dalmatarum”, i to sa zarezom iza te rijeĉi) da su u drugom desetljeću IX. st. u Dalmaciji ţivjeli Dalmati, Sklaveni i Romani. MeĊutim, Raĉki je protumaĉio taj izvor u smislu da je predmet poslanstva bilo razgraniĉenje izmeĊu dalmatinskih Romana i Slavena. 379 Od hrvatskih povjesniĉara samo se Ivo Guberina nije sloţio s tim mišljenjem. 380 Tumaĉeći jedan mletaĉki izvor, kako su svršetkom 805. poslanici Dalmatina bili kod cara Karla u Diderhofenu, Guberina je zakljuĉio: „Nigdje se iz konteksta ili drugih okolnosti ne moţe zakljuĉiti, da bi ´Dalmatae´ u franaĉkim izvorima 378

Georgius Heinricus Pertz (edidit), Monumenta Germaniae historica. Tomus II, Hannoverae, 1829, s. 621. Pertz je u bilješci ispod teksta naveo i izraz “Dalmatarum”. Raĉki je objavio reĉenicu onako kako je Pertz donio original (Raĉki, Documenta..., ibid., s. 317). Ivan Luĉić je tu reĉenicu u originalu ovako naveo: ”Legatio autem ecxepta amicitia, et societate, erat de finibus Dalmatarum, Romarum, et Sclavorum,...”(Ioannis Lucii, De regno Dalmateae et Croatiae libri sex. Ioannem Blaev, Amstelodami, 1668, s. 51). U drugom izdanju Luĉićeva djela ta je reĉenica navedena na isti naĉin. (Ioannis Lucii,De regno Dalmatiae et Croatiae. Vindobonae, 1758, s. 51). Bruna Kuntić-Makvić priredila je Luĉićevo djelo tako da je navedenu reĉenicu prevela na hrvatski ovako: ”Poslanstvo je pak osim o prijateljstvu i savezništvu bilo i o granicama izmeĊu Dalmatnaca, Romana i Sklavena”. (I. Luĉić, O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske. Ed. Latina et graeca, Zagreb, 1986, s. 329).

379

Fr. Raĉki, Hrvatska prije XII. vieka glede na zemljišni obseg i narof. Rad JAZU, knj. LVII, Zagreb, 1881, s. 106. Shvaćanje Raĉkoga prihvatili su i drugi historiografi . Tako je Konstantin Jireĉek, navodeći te izvore koji govore o reguliranju granica izmeĊu Franaka i Bizantinaca 817. zakljuĉio da se prema tim izvorima razlikuju “dva tipa Dalmatinaca: Romani i Slaveni” (C. Jireĉek, L´eredita di Roma nelle citta della Dalmazia durante il medioevo. Ed. Societa Dalmata di storia patria, Roma, 1984, s. 67)j. I Ferdo Šišić misli sliĉno (usp. F. Šišić, Povijest Hrvata, ibid., s. 312-313).

380

Guberina je donio sasvim drukĉije mišljenje: “Ovdje se luĉe granice Dalmatinaca, Romana i Slavena. Romani su stanovnici gradova (tako ih zove grĉki pisac Porfirogenet), a za Slavene znamo, što su. Pita se: koji su to Dalmatinci? Izvor od 813. g. istiĉe, da je Karlu Velikome pripala ´Liburnija i Dalmacija, osim primorskih gradova´ (Raĉki, Doc. s. 315). Kako se u uţem (sudskom) znaĉenju Dalmacija protezala od ušća Krke do ušća Neretve, to se ovdje Dalmatinci imaju razumjeti stanovnici ovoga podruĉja. Dalmatinci su stanovnici podruĉja od Krke do Neretve, Romani stanovnici gradova, a Slaveni stanovnici Liburnije. Ovo ne znaĉi, da Slavena nije bilo na podruĉju uţe Dalmacije, već samo znaĉi, da je hrvatsko-iranski elemenat tu prevladavao i jasno se luĉio od ostalih Slavena... Iz ovoga sliedi, da je podruĉje oko Splita i sa Splitom saĉinjavalo jednu posebnu politiĉku osebujnost, koja je u meĊunarodnom svietu na poĉetku IX. st. bila poznata kao ´zemlja Dalmatinaca´, a luĉila se od Slavena kao i od stanovnika gradova” (I. Guberina, Drţavna politika hrvatskih vladara. I, Knjiţara Velebit, Zagreb, 1944, s. 58).

173

ovog vremena oznaĉivali samo stanovnike primorskih gradova, Bizantu podvrţenih. Kada ti isti izvori hoće da luĉe izmeĊu stanovnika gradova i ostalog puĉanstva Dalmacije, onda to izriĉito istaknu, i to tako, da su graĊani gradova Romani, a ostali Dalmatae i Sclavi, a svi zajedno Dalmatini... To se poĉelo luĉiti nakon achenskog mira, jer je tada postojala drţavna granica izmeĊu hrvatskoga i gradskoga podruĉja.”381 Reinhold Rau u izdanju ovoga izvora latinski tekst ovako pravilno prevodi na njemaĉki jezik: “Die Gesandtschaft aber betraf, außer Freundschaft und Bündnis, die Grenzen der Römerr, Dalmater und Slaven.“382 O stanovništvu koje je ţivjelo u granicama Liburnije i Dalmacije, moţemo zakljuĉivati i na temelju franaĉkih izvora koji spominju Bornu. U jednom izvoru iz godine 818. navodi se kao “dux Guduscanorum”, u drugom pak izvoru iz 819. navodi se kao “dux Dalmaciae”, a u trećem izvoru iz 821. naziva ga se “dux Dalmatiae atque Liburniae”. 383 Bilo bi besmisleno da franaĉki izvori Bornu tituliraju “dux Guduscanorum”, ako se on sam tako ne naziva; a on se tako ne bi nazivao, da ti Guduscani nisu postojali i da se sami tako nisu nazivali. Iz tog tituliranja Borne, odnosno iz franaĉkih izvora koji konkretiziraju postojanje teritorija Liburnije i Dalmacije, moţemo kao nesumnjivo zakljuĉiti da se još u prvoj polovici IX. st. u tadanjoj Dalmaciji i susjednim krajevima stanovništvo dijelilo prema posebnim nazivima (Guduscani, Dalmati), a da je u dalmatinskim gradićima ţivjelo stanovništvo koje se i u franaĉkim izvorima naziva Romani. Iz franaĉkih izvora proizlazi i da su do Borne postojale odvojene povijesno - politiĉke posebnosti: Liburnija i Dalmacija, koje su pod Bornom god. 819. postale jedna drţavna zajednica. Borna je, prema franaĉkim izvorima, god. 818. bio “dux Guduscanorum”, koje isti izvor naziva i “natio Guduscanorum”.384 (Neki znanstvenici na temelju analize izvora na latinskom 381

I. Guberina, Drţavna politika, I., ibid., s. 53.

382

Rau, Quellen..., ibid., s. 299.

383

Raĉki, Doc., ibid., s. 320, 322, 355.

Nada Klaić je takvo tituliranje Borne razjasnila svojim mišljenjem da Bornu nazivaju “dalmatinsko-liburnskim knezom” franaĉki anali jer upotrebljavaju za balkanske i jadranske zemlje historijske nazive (N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. II. izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1975, s. 206). Nada Klaić inaĉe drţi kako “je vjerojatnije da u klasiĉnim terminima Liburnija i Dalmacija koje upotrebljavaju franaĉki izvori valja gledati tradiciju, a ne stvarne i toĉno odreĊene politiĉke jedinice” (N. Klaić, Povijest Hrvata, I, ibid., s. 66). 384

”Erant ibi et aliarum nationum legati, Abodritorum videlicet ac Bornae ducis Guduscanorum,...” (“Bijahu tamo poslanici i ostalih (drugih) naroda, Abodrita, dakako i Borne, kneza Guduskana,...”). F. Raĉki, ibid., s. 320. E. Dümmler je ovaj izvor ispravno interpretirao. “ Bei den Worten: legati Bornae ducis Guduscanorum et

174

jeziku prevode oznaku „gens“ kao „narod“, a „natio“ kao „pleme“. 385) Guduskani su u borbi Borne s Ljudevitom Posavskim g. 819. na Kupi napustili Bornu i vratili se kućama, ali ih je Borna opet podvrgnuo pod svoju vlast.386 Šišić s nevjericom prenosi mišljenje Drinova koji toĉno zakljuĉuje da je Borna najprije bio knez Gaćana, a da su ga onda Franci kao nagradu za njegovo drţanje u doba Ljudevitova ustanka uĉinili knezom svih svojih dalmatinskih podruĉja.387 „Sigurno je, da je Drinov unekoliko imao pravo mada svoje mišljenje nije jaĉe obrazloţio, kad je tvrdio, da geografski elementi u tituli kneza Borne imaju svoje znaĉenje, naroĉito onaj, s kojim ga sretamo pred njegovu smrt 821. god., gdje se naziva dux Dalmatiae atque Liburniae. Vrlo je vjerojatno, da je taj dio Dalmacije (Liburnija) došao u sklop hrvatske drţave upravo za Borne, pred kraj njegove vladavine. Priliĉno je jasna i historijska pozadina ovog dogaĊaja, ako se imaju na umu ne male Bornine zasluge i njegovo drţanje spram ustanka Ljudevita Posavskog. A i kako bi mogli jednostavno preći preko pojave tog elementa proširene Bornine titule, zajamĉene u vjerodostojnim suvremenim izvorima iz prve ruke, iz pera autora, kojima su dobro bili poznati koliko suvremeni dogaĊaji, toliko i geografska stvarnost u Istoĉnoj marki i u susjednim oblastima. Otkuda najedanput u jednom te istom izvoru, koji Bornu spominje nekoliko puta, dodatak atque Liburniae, one iste Liburnije, koju niz franaĉkih analista i biografa spominje? Uvjerljivo je stoga, da onaj dodatak atque Liburniae oznaĉuje teritorijalno proširenje Bornina suvereniteta nad tek pripojenim podruĉjem. (...) Moţe se naime utvrditi na temelju citiranih franaĉkih izvora, da je Borna ipak bio u nekim posebnim Timocianorum, qui nuper a Bulgrorum societate desciverant et ad nostros fines se contulerant, simul et Liudewiti etc. interpungire ich mit Zeuss ...hinter Guduscanorum, denn es ist ganz klar, dass die Timotschaner mit Borna nichts zu thun hatten, da sie auch im Jahre 819 als selbständiges Volk sich mit Liudewit verbinden.” ( E. Dümmler, Über die älteste Geschichte der Slawen in Dalmatien. Separat, s. 388). 385

(Sastavili: L.A. Gindin- S.A. Ivanov- G.G. Litavrin),Svod drevnejših pismenih izvestiji o Slavjanah (Corpus testimoniorum vetustissimorum ad historiam slavicam pertinentium.) Akademija nauka SSSR, Moskva 1991, s. 103-105.

386

”Borna vero, dux Dalmaciae, cum magnis copiis ad Colapium fluvium Liudewito ad se venienti occurrens, in prima congressione a Guduscanis deseritur; auxilio tamen praetorianorum suorum protectus evasit. Periit in eo proelio Dragamosus socer Liudewiti, qui in exordio defectionis, relicto genero, Bornae se coniuxerat. Guduscani domum regressi iterum a Borna subiguntur.” (Raĉki, Doc., ibid., s. 322). Anonymi vita Hludowici navodi pobliţe zašto su Guduskani napustili Bornu: “Sed Borna, Goduscanorum perfidia an timore desertus incertum, ...” (Rau /Hrsg./, Quellen zur karolingischen Reichgeschichte, I. dio, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstdt, 1993, s. 310.)

387

Šišić, Povijest, Ibid s.310

175

odnosima prema Gaĉanima, koji se posebno izdvajaju od svih ostalih njegovih podanika. To se vidi iz ĉinjenice, da su samo oni sudjelovali u boju protiv Ljudevita Posavskog, pod Borninim vodstvom, 819. god. i što samo oni, izmeĊu svih ostalih njegovih podanika, šalju iduće godine poslanike caru Ludoviku (missi...Goduscanorum); on je knez Dalmacije, Dalmacije i Liburnije, odnosnih teritorija, ali kad se radi o dnosu prema Gaĉanima, on nije knez Gacke, već dux Guduscanorum, njegovo je ime uz demotik, a ne uz toponim... Ako se prihvati tumaĉenje spomenutog naslova dux Guduscanorum, ona druga dva, dux Dalmatiae i dux Dalmatiae atque Liburniae ne pruţaju nikakve poteškoće, nakon svega što je izloţeno. Dalmacija s Liburnijom u ovom sluĉaju obuhvata u cjelini teritorij primorske Hrvatske na kraju Bornine vladavine i dobiva malo kasnije u domaćim dokumentima i epigrafiĉkim spomenicima ekvivalentnu zamjenu u nazivima dux Chroatorum, dux Sclavorum. Naziv Dalmacija sve se više gubi u znaĉenju dalmatinske Hrvatske, naroĉito u domaćim izvorima.” 388Korisno je napomenuti da se u starim njemaĉkim analima pod nazivom „dux“ podrazumijeva „Herzog“, „Makgraf“ ili „Heerführer“. 389 Timoĉani, koji su poslali poklisare g. 818. franaĉkom caru Ludwigu Poboţnom, mogli su biti ili samostalno pleme ili vojna druţina, ali u svakom sluĉaju daleko od Liburnije i vjerojatno najprije pod bugarskim vrhovništvom, a zatim su bili g. 819. saveznici Bornina neprijatelja Ljudevita Posavskog. Oni se u bitci kod Kupe g. 819. uopće ne spominju u franaĉkim izvorima. Liburnija je u doba tih zbivanja god. 819. bila bez franaĉke vojske jer bi njezino postojanje u Liburniji izvori spomenuli, a Ljudevit ne bi mogao 388

M. Suić, Granice Liburnije kroz stoljeća. Radovi JAZU u Zadru, sv. II, Zagreb, 1955, s. 285-289. Suić u tom radu navodi da se poslije 821. imenu Liburnija zameo svaki trag. Prema Suiću, granice reducirane Liburnije poĉinju od Labina, koji je ostao u sastavu Istre, dok je Tarsatika ušla u sastav Hrvatske. On dalje zakljuĉuje da se Gacka nikad nije nalazila u sklopu Liburnije, pa ni u rimsko doba. Gaĉani su se nalazili na teritoriju Japoda. Stjepan Paviĉić misli da se moţe vjerovati da nazivi Lika i Krbava potjeĉu iz starijeg vremena, ali da se moţe uzeti i to da je ime Gatska obuhvaćalo u poĉetku IX. st. cijelo današnje podruĉje Like od Une do Velebita ili do mora. “Prema tome bi naziv Goduscani, Goduscani u franaĉkih pisaca toga vremena oznaĉivao upravo stanovništvo i Gatske i Like i Krbave. To bi dokazivala i okolnost što spomenuti franaĉki izvještaji Guduscane (Gaĉane) zovu narodom (natio Guduscanorum), a to oni ne bi mogli biti sa malenoga podruĉja prave Gatske. Stoga je vjerojatno da je to staro ime zahvatilo u ono vrijeme i podruĉje koje leţi sjevrnije otuda, a koje kasnije nosi nazive Dreţnik, Modruš i Vinodol... Ako je takvo stanje bilo u osmom i u poĉetku devetoga stoljeća ono se našto kasnije, prema navodu Konstantina Porfirogeneta, izmijenilo.” (Stjepan Paviĉić, Seobe i naselja u Lici. JAZU, Zagreb, 1962, s. 15-16).

389

Alois Bernt, Die Germanen und Slawen in Böhmen und Mähren. Grabert - Verlag, Tübingen, 1989, s. 84.

176

udariti na Bornu da su Franci bili u njegovim podruĉju. 390 Franaĉki izvori iz god. 819. Bornu tituliraju kao “dux Dalmaciae”, a prije smrti, prema istim izvorima nosi titulu “dux Dalmatiae atque Liburniae”. 391 Borna je završio ţivot vjerojatno u sijeĉnju ili veljaĉi god. 821. a za nasljednika mu je izabran “Ladasclavus”. 392 Borna je ujedinio Liburniju i teritorij Dalmata i on je prvi, prema pouzdanim povijesnim izvorima, poznati vladar Hrvata. Bornu je naslijedio njegov sinovac (unuk?) Vladislav g. 821. “na molbu naroda”, ali uz suglasnost franaĉkoga cara. Za vrijeme vladavine Vladislava ubijen je g. 823. Ljudevit Posavski od Bornina ujaka Ljudemisla.393U kasnijim se izvorima spominje hrvatski vladar Mislav s kojim je duţd Petar Tradonik sklopio mir g. 839., a kojega je naslijedio Trpimir. „On ne nosi naime, kao i Borna i valjda Bornini neposredni nasljednici, naslov kneza Dalmacije i Liburnije, nego naslov hrvatskog kneza po Boţjoj milosti (dux Chroatorum munere divino)....U listini od 852. god. oznaĉen je Lotar kao kralj Italije. Izraz ´po Boţjoj milosti´opet je svjedoĉanstvo za to, da je Trpimir proveo unutašnju reorganizaciju hrvatske drţave sasvim na svoju ruku.“394 Mislav i Trpimir sigurno vladaju i u zaleĊu Splita. „Dok su preĊašnji hrvatski knezovi, sudeći po njihovu naslovu, uvijek bili naprosto mandatari rimske drţave u upravi oblasti Dalmacije i Liburnije , nastupa ovdje Trpimir kao hrvatski narodni vladalac... Nije valjda bez vaţnosti ovdje istaći, što je već Šišić uĉinio, da je privredno središte Trpimirove dinastije bilo u primorskim krajevima ispod Velebita izmeĊu Zadra i Trogira, dok su njegovi protivnici, knezovi Domagoj i Branimir, imali svoje privredno središte više prema Zagorju, oko Knina i u planinskim krajevima prema Gvozdu današnjoj Petrovoj gori...Borba izmeĊu porodice Trpimirovića i njezinih protivnika mogla bi se ukratko svesti na to, da su Trpimirovići htjeli koncentrirati sve hrvatske energije pod okriljem svoje dinastije, dok su njihovi protivnici teţili za tim, da bude oĉuvana stara hrvatska sloboda plemenskog sustava, oliĉena u suverenosti starog rimskog konventa Dalmacije i Liburnije, odnosno sabora, na kojem su imali pristupa predstavnici hrvatskih plemena.“395 Franaĉko interveniranje pri razgraniĉenju izmeĊu Dalmatina, Slavena (Hrvata) i Romana potvrĊuje da Hrvati u podruĉje razgraniĉenja nisu došli 390

Švear, Ogledalo Ilirie, III, ibid., Zagreb, 1840, s. 116-117.

391

F. Raĉki, Doc., ibid., s. 322, 325.

392

” Interea Borna, dux Dalmatiae atque Liburniae, defunctus est, et petente populo atque imperatore (Hludowico) consentiente nepos illius, nomine Ladasclavus, successor ei constitutus est.” (Raĉki, Doc., ibid., s. 325.)

393

Raĉki, Doc., ibid., s. 328.

394

Dabinović, ibid., s. 64-65.

395

Ibid., s. 64-66.

177

nekoliko stoljeća ranije, jer bi se u tom dugom razdoblju granice prethodno sigurno bile utvrdile.396 Iz stilizacije franaĉkog izvora oĉito je da su na poĉetku IX. st. na teritoriju Dalmata ţivjeli: 1. doseljeni Slaveni (Hrvati), 2. Romani u gradovima (ponekad nazivani i Latini), koji su takoĊer, po etniĉkoj pripadnosti, bili Dalmati starosjedioci, i 3. u zaleĊu, starosjedioci Dalmati, koji su bili u većini pogani.397 Prvorazredan i izvanredno vrijedan izvor za ranu hrvatsku povijest je traktat poznatog monaha Gottschalka iz IX. st. 398 Donosim, prema Katićevim izvodima iz Gottschalkova originala, i to u cijelosti dva bitna pasusa, koja govore o hrvatskoj povijesti, u hrvatskom prijevodu: “... Kad je naime Trpimir, vladar Sklavina (´rex Sclavorum´), krenuo protiv Grka i njihova patricija, a naš dvorac bijaše na samoj granici budućeg rata, rekao sam mu (Gottschalkovu uĉeniku) da ide i da priskrbi sve što je potrebno kralju i njegovoj vojsci, a to mu je i duţnost. Ali ga ipak strašno 396

Tu prvobitnu jezgru hrvatskog naseljavanja uglavnom izmeĊu rijeka Cetine i Zrmanje potvrĊuje i Trpimirova darovnica iz 852., u kojoj se spominju granice solinske biskupije na naĉin da je prostor splitske „metropolis usque ripam Danubii et pene per totum regnum Chroatorum“. Ne ulazeći u raspravljanje je li se na polovicom IX. st. splitska nadbiskupija zbilja protezala do Dunava, oĉito je iz ovoga navoda da vladavina Hrvata nije obuhvaćala cijeli teritorij splitske nadbiskupije. Regnum Chroatorum teritorijalno je dio te nadbiskupije, ali je ona obuhvaćala gotovo („pene“) cijeli regnum i još teritorije izvan njegovih granica. (Raĉki, Doc., ibid., s.4.)

397

Oni koji vjeruju da su Dalmate istrijebili novodošli Slaveni (Hrvati) prevode taj franaĉki izvor u smislu da su tada postojali samo novodošli Hrvati i Romani (po gradovima), a da su jedni i drugi obuhvaćeni pojmom Dalmatini. Zastupnici toga shvaćanja ni ne pokušavaju obrazloţiti zbog ĉega su novodošli Slaveni poštedjeli Romane u nekoliko gradića i izoliranih otoka, a još manje mogu objasniti na temelju ĉega su se ti novodošli Slaveni mogli u izvorima, kojima je bilo savršeno poznato stvarno stanje, tretirati kao Dalmatini. Prema nekim naivnim tumaĉenjima to je samo zato što su Slaveni (Hrvati) došli na prostor nekadašnje Dalmacije. Neki koji tako misle takoĊer tvrde da se pojam Dalmacije odnosio samo na navedenih nekoliko gradića i otoka, a ako je to bila Dalmacija (što bi izvori trebali znati), to navedeno tumaĉenje ĉini još besmislenijim.

398

Gottschalkov je manuskript pronašao u knjiţnici u Bernu (gdje je bio ubiljeţen pod nazivom “Tractatus de trina Deitate”) belgijski benediktinac Germain Morin. On je zatim poslao don Frani Buliću fotografije, i to folije numerirane 71 r i 71 v, gdje se spominje jezik u Dalmaciji. Don Frane Bulić je taj materijal prepustio Lovri Katiću, koji je prvi i dosad jedini detaljnije obradio (na 30 stranica) taj tekst. Gottschalk je, kad je zbog svojeg uĉenja o predestinaciji protjeran iz Furlanske, duţe vrijeme boravio u Dalmaciji. Spomen o Gottschalkovu boravku u Dalmaciji saĉuvan je i u Bertinijanskim analima. Usp. N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest. Ed. [kolska knjiga, Zagreb, 1972, s.19-20. Gottschalk je boravio na Trpimirovu dvoru od (oko) 846. do 848., “što dokazuje njegovo poznavanje sintakse govora kod bizantijskih podanika u gradovima i opet kod Hrvata” (Lovre Katić, Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira. Separat iz „Bogoslovske smotre”, br. 4/1932, s. 12).

178

zakleh Gospodinom Bogom, da ne uzimlje oruţja niti da ide s vojskom, nego da jaše za njima i da pomnjivo pazi kakvo će biti drţanje onoga našeg konja. Prema nedavnim naime dogaĊajima posve sigurno sam znao da će pobjeda pripasti onom dijelu ljudi (onoj strani) i da će njihova biti pobjeda ĉiji konji budu veselo išli i svojim pobjedniĉkim drţanjem pokazivali radost. A tako se naskoro i dogodilo, kako je nagovijestilo i unaprijed otkrilo drţanje konja koji se veselo poigravao. (...) Tako se dakle za Boga govori Boštvo i Boţanstvo. Isto tako Dalmatini (´homines Dalmatini´), kao i Latini uza sve to što su podloţni grĉkom carstvu, po svoj veoma dugoj zemlji Dalmaciji (´per totam Dalmatiam longissimam revera regione(m)´) nazivaju zajedniĉkim nazivom: kralj i car, kraljevstvo i carstvo. Kaţu naime: ´Bili smo pred kraljevstvom´ i ´Stali smo pred carstvo´ i ´Tako nam je reklo kraljevstvo´. Ali ne misli, da to oni govore s omalovaţavanjem.”399 Katić je analizom Gottschalkova teksta izveo više toĉnih zakljuĉaka, osobito u detaljima. Toĉna je njegova tvrdnja da Trpimir pobjedonosno, i to u navalnom ratu, ratuje protiv grĉkoga naroda (bizantske drţave).400 Katić kaţe da je Trpimir juridiĉki priznavao franaĉku vlast, ali da njegovo ratovanje na svoju ruku protiv Bizanta dokazuje njegovu stvarnu vladarsku samostalnost, o ĉemu svjedoĉi i njegov naslov “Trpimirus dux Chroatorum, iuvatus munere divino”. Katić vjerojatno ima pravo kada drţi da se Gottschalkova tvrdnja “barbara Regna” u jednom pismu odnosi i na Trpimirovu vladavinu. Pozivajući se na Du Cangea, koji je iznio više primjera iz kojih se vidi da regnum i rex u ranom srednjem vijeku pa sve do X. st. mogu znaĉiti kneţevinu i kneza, Katić je rex preveo rijeĉju knez. Oznaka “rex” u VIII. i IX. st. ne znaĉi samo okrunjenog kralja, već i kneza i vladara uopće, pa se tako u franaĉkim drţavnim analima arapski kalifi i emiri nazivaju kraljevi.401 Toĉno 399

(Prvi sam pasus donio u svom prijevodu. Drugi pasus Gottschalkova teksta donio sam gotovo u cijelosti prema prijevodu Ive Guberine.)

400

Ĉinjenica je da Gottschalk Trpimira naziva “rex” i da se u jednoj ispravi Trpimirova vladavina naziva “regnum”, ali se on inaĉe titulira “dux”. H. Wolfram istiĉe da “dux” prvenstveno oznaĉava vojskovoĊu. (Herwig Wolfram, Geschichte der Goten, ibid., s. 167). Hrvatski vladari uz kraljevski naziv nose dvorsku titulu arhonta ili patricija “kao što su istu ili sliĉnu titulu nosili gotski i franaĉki vladari sve do Karla Velikoga” (A. Dabinović, Hrvatsko drţavno pravo u davnini. Pretisak iz “Mjeseĉnika” br. 1-3 za 1937. g., Zagreb, 1937, s. 27.).

401

Milko Kos, Conversio Bagoariorum et Carantorum, ibid., s. 27.

Titulu “rex” u hrvatskoj historiografiji detaljnije je obrazloţio Mate Suić na ovaj naĉin: “Regnum (od glagola regnare) glagolska je imenica, znaĉi dakle ’vladanje’. Nadalje regnum oznaĉava teritorij nad kojim se vlada, bez obzira na sam oblik, odnosno hijerarhijski stupanj vladavine i vladara. Moţe dakle znaĉiti ’kraljevstvo’, ’kraljevina’

179

je i Katićevo mišljenje da Gottschalk “uzimlje Dalmaciju u starorimskom opsegu”. Iz Gottschalkova isticanja da je Dalmacija “veoma duga zemlja” moţe se sa sigurnošću zakljuĉiti da u IX. st. teritorijalni pojam Dalmacije nije bio ograniĉen samo na nekoliko dalmatinskih gradova. MeĊutim, Katić nije ni pokušao više obrazloţiti koje je sve stanovništvo prema Gottschalkovu izvoru ţivjelo u Dalmaciji sredinom IX. st. Gottschalk stanovnike u dalmatinskim gradovima izriĉito naziva Latinima. Dakle, i prema tome je “jasno da su se stanovnici gradova u Dalmaciji zaista zvali već u IX. vijeku Latini, ĉime se ispravlja Šišićev nazor da su se oni poĉeli tako nazivati tek od XII. vijeka.” 402 Prema Gottschalku, u Dalmaciji stanuju, osim Latina koji su podloţni grĉkom carstvu, i Dalmatini, dok mu je Trpimir “rex Sclavorum”. Nije prijeporno da Gottschalk Trpimira naziva “rex Sclavorum”, a nije prijeporno ni to da je u Trpimirovoj ispravi iz 852. Trpimir nazvan “dux Croatorum”. -Prema tome to dokazuje (jer nitko vjerodostojnost samog tituliranja u toj ispravi nije dosad doveo u sumnju) da su sklavinsko i hrvatsko ime u Dalmaciji u IX. st. bili sinonimi. Katić, navodeći Gottschalkove paralele u jeziku, izmeĊu “homines Dalmatini” i “latini”, nudi zakljuĉak, iako s odreĊenom rezervom (“Po ovome sudim”), da su Gottschalkovi “Dalmatini” Hrvati. To Katićevo tumaĉenje jednodušno je prihvaćeno u historiografiji. Bitno je prema tom shvaćanju da su Gottschalkovi Dalmatini podloţni Trpimiru, koji njima vlada kao “rex Sclavorum”, što znaĉi da je prema tom mišljenju pojam “Sclavi” sinonim za Dalmatini.403 MeĊutim, izvori potvrĊuju da nazivi Dalmatini i Sklavini u IX. ili jednostavno ’podruĉje vlasti’. To npr. vidimo iz jednog Vergilijeva mjesta, gdje kaţe da je legendarni Antenor stigao do Padove per regna Liburnorum, dakle preko podruĉja kojim su dominirali Liburni. Oĉito je da to s kraljevskom vlašću nema nikakve veze. Regnum napokon oznaĉuje i vladalaĉki dom, mjesto gdje je locirana vlast (upravljanje),pa onda i kraljevski dom... Sada je moguće utvrditi s kakvim se znaĉenjem rijeĉ regnum pojavljuje u epitafu kraljice Jelene. Prvi je put regnum glagolska imenica i nesumnjivo oznaĉava ’kraljevanje’, kojega se ona smrću ’odrekla’, dakle ne ’kraljevina’ ili ’kraljevski dom’. U elogiju, po našem mišljenju, regnum oznaĉava upravo vladarsku kuću, dakle znaĉi isto što i regnum kneza Trpimira po svjedoĉanstvu Saksonca Gottschalka: ire ad regnum znaĉi ići u dom (na mjesto) gdje ţivi vladar, koji, svakako i nije bio kralj.“ (M. Suić, Prilog tumaĉenju natpisa kraljice Jelene. Starohrvatska prosvjeta, 1974, serija III, sv. 14, s. 22-23). Usp. i Alois Vaniĉek, Griechischlateinisches etymologisches Wörterbuch. II, et. Martin Sandig, reprint originala iz 1877. (Leipzig), Wiesbaden, 1972, s. 778. 402

Katić, ibid.

403

I Radoslav Katiĉić misli da su Sklavini u Dalmaciji nazvani u Gottschalkovu izvoru Dalmatini razliĉito od Latina kao stanovnika gradova. U vezi s tim Katiĉićevim mišljenjem valja navesti da se u Gottschalkovu izvoru ne spominju zajedno ova ta naziva (Sklavini i Dalmatini). Inaĉe sam Katiĉić iznosi da u sastavu naziva koji se pojavljuju u poveljama i na natpisima nigdje nema spomena o Sclavi Dalmatini, iako bi takva imenska sastavnica bila potpuna paralela sa Sclavi Carantani, Sclavi Carniolenses i Sclavi

180

st. nisu sinonimi.404 Ako je Katićevo opće prihvaćeno mišljenje, da su Gottschalkovi Dalmatini isto što i Hrvati netoĉno, onda iz Gottschalkova svjedoĉanstva proizlazi da su u prvoj polovici IX. st. u Dalmaciji uz Latine u gradovima (koji su podloţni Bizantu), ţivjeli još Dalmatini i Sclavi (Hrvati).405 Kako upravo iz izvora proizlazi da je u Dalmaciji ime Sclavi bilo sinonim za ime Hrvati, to onda znaĉi da Hrvati ţive u Dalmaciji od kada se u njoj spominje ime Sclavi. U dvadeset i pet hrvatskih vladarskih isprava, 406 datiranih od Trpimira iz 852. do one kralja Stjepana iz 1089/90., u titulama Pannonici. (R. Katiĉić, Filološka razmatranja uz izvore o zaĉecima hrvatske drţave. “Starohrvatska prosvjeta”, serija III, sv. 16, Split, 1986, s. 87.). 404

Tako Ivan Đakon piše da su godine 875. istarske gradove napali “najgori narodi Sklavina i Dalmatina” (Raĉki, Documenta, ibid., s. 365). Vaţno je istaknuti da ti Dalmatini nisu bili stanovnici dalmatinskih gradova. Vladimir Košćak u vezi s tim izvorom toĉno zapaţa: “Već iz samih citiranih rijeĉi da su ’tada najgora plemena Slavena i Dalmatina poĉela pljaĉkati istarsku pokrajinu’ teško se moţe zakljuĉiti da se pod njima razumijevaju i graĊani dalmatinskih gradova. Pogotovo je to iskljuĉeno iz nastavka vijesti, koji je Margetić prešutio, a u kojem se ti napadaĉi, koji su opustošili istarske gradove Umag, Novigrad, Sipar i Rovinj i protiv kojih je mletaĉki duţd Urso Particijak pokrenuo flotu od 30 brodova i suzbio ih zovu Slaveni (dva puta ’Sclavos’). Posljedica tog rata bila je da se nekadašnji savez ’izmeĊu Slavena i Mleĉana’ (’inter Sclavos et Veneticos’) razbio” (Vladimir Košćak, O nekim pitanjima hrvatske povijesti u ranom srednjem vijeku. „Historijski zbornik”, XXXVII/1/za 1984, s. 222). Zaista, teško je zamisliti da su se uzduţ cijele jadranske obale iz svih ili pak iz nekoliko malih i meĊusobno dosta udaljenih primorskih gradića skupili vojnici, tzv. Dalmati, i pošli sa Slavenima pljaĉkati Istru.

405

Onima za koje je pojam Dalmacija ograniĉen samo na primorske gradiće shvatljivo je da su Romani u njima dalmatinski Romani ili, kako ih još oni nazivaju, Dalmati (Dalmatini). MeĊutim, zastupnici te teze nisu nikad ni pokušali logiĉno razjasniti kako u tom sluĉaju Sklavini mogu biti dalmatinski Sklavini, ako oni ţive izvan gradova. Naime, u smislu shvaćanja da su samo primorski gradići Dalmacija, Sklavini koji ţive izvan te toboţnje Dalmacije nikako ne mogu biti dalmatinski Sklavini, već samo Sklavini.

406

Iz hrvatskih isprava datiranih od Trpimira do svršetka hrvatske narodne dinastije ne mogu se, naţalost, sa sigurnošću izvoditi svi zakljuĉci na koje upućuje njihov sadrţaj, zato što njihova vjerodostojnost u historiografiji nije prihvaćena kao nedvojbena. Tim ispravama pojedinci prigovaraju da su “diplomatiĉki falsifikati” i da je samo “historijska jezgra, koju oni sadrţe, historijski taĉna” (usp. Nada Klaić, Diplomatiĉka analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara. I, “Historijski zbornik”, godište XVIII za 1965, s. 141-188: II, „Historijski zbornik”, godište XIX-XX, za 1966-67, s. 225-263). Ako se prihvati mogućnost da su te isprave sve ili u većini krivotvorene, teško je zamisliti da bi falsifikator sadrţaja isprave krivotvorio i naziv drţave ili naroda, odnosno vladarsku ili crkvenu titulu. S obzirom na neprijepornu istinitost njihove povijesne jezgre, kao i na ĉinjenicu da su u svakom sluĉaju te isprave izdane u razliĉitim mjestima i u razliĉito vrijeme, ĉak i ako su eventualno krivotvorene, vaţno je tituliranje hrvatskih vladara u vladarskim i privatnim ispravama toga vremena.

181

hrvatskih vladara, oni se navode kao kraljevi Hrvata i Dalmatina, a ime Sklavin ne navodi se ni u jednom. Ta se ĉinjenica ponavlja i u svim nevladarskim ispravama iz toga razdoblja. Vaţno je istaknuti da se u ispravama u kojima je oznaĉeno hrvatsko ime kaţe da je jezik tih Hrvata sklavinski. Tako se u ispravi kralja Petra Krešimira IV. iz 1069. kaţe za otok Vir da se zove “in uulgari sclauonico Ueru”, a tvrĊava zvana “latina Murula”da se zove “sclauonice Stenice”. 407 Ovo moţe znaĉiti i to da je sklavinsko ime bilo oznaka i za druge zajednice. To, što svoj jezik Hrvati nazivaju sklavinskim, znaĉi da su postojale i druge posebne skupine koje su govorile tim istim zajedniĉkim jezikom. Da su Hrvati imali poseban jezik u odnosu prema susjedima, nazivali bi ga, bez sumnje, hrvatskim. Hrvatski biskup bio je biskup Hrvata koji se, bez obzira na to je li ţivio na hrvatskom dvoru ili u nekom hrvatskom gradu, brinuo samo za Hrvate na podruĉju na kojemu su oni ţivjeli, odnosno na podruĉju na kojemu je vladao hrvatski vladar.408 Hrvatski je biskup, kako se moţe zakljuĉiti prema Tominu izvještaju imao svojih ţupa na podruĉju jurisdikcije splitskog nadbiskupa. 409 Dakako, to su mogle biti samo ţupe u kojima su ţivjeli Hrvati. S druge strane, iz dalmatinskih gradića, u kojima su ţivjeli Romani (Latini), biskupska se vlast odnosila i na stanovnike u zaleĊu tih gradova (Dalmate), pa ĉak i izvan teritorija Dalmacije. Da je u zaleĊu gradova tijekom cijelog srednjeg vijeka i dalje ţivjelo samo dotadanje stanovništvo, i vlast biskupa iz primorskih gradova opstojala bi na isti, odnosno dotadanji naĉin, u istom teritorijalnom opsegu, te ne bi bilo potrebe da se uvodi posebna ustanova - “biskup Hrvata”, koji od poĉetka svoga opstojanja nije bio rezidencijalni biskup. 407

Diplomatiĉki zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacijei Slavonije.Uredio Marko Konstrenĉić, ed. JAZU, Zagreb, 1967, s. 113.

408

Gunjaĉa je naglasio da je “episcopus Chroatorum” nešto drugo od onoga što su susjedni biskupi u gradovima koji su odreda rezidencijalni, te se po svojim rezidencijama i nazivaju, dok se biskup Hrvata naziva po narodu ĉiji je biskup. Prema Gunjaĉi oblik “episcopus Chroatorum” znaĉi “pojam jedinstvenosti duhovnog starješinstva nad svim Hrvatima kao organizacijski etniĉkom cjelinom jednako kao što se pod poimanjem svjetovne i politiĉke vlasti razumijeva cjelovitost Hrvata kad se kaţe ’dux Chroatorum’ ” (Stjepan Gunjaĉa, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji. II, ed. Školska knjiga, Zagreb, 1973, s. 151-153). Hrvatski biskup bio je, prema nekim piscima, od svog postanja neposredno podreĊen papi. Usp. Günther Stokl, Geschichte der Slavenmission. U knjizi Gert Haendler, Geschichte der frühmittelalters und der Germanenmission. II. izdanje, ed. Vandenhoeck & Ruprechit, Göttingen, 1976, s. 94.

409

Usp. Mile Bogović, Pomicanje sjedišta krbavske biskupije od Mateja Marute do Šimuna Koţiĉića Benje. Zbornik “Krbavska biskupija u srednjem vijeku”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1988, s. 42.

182

Od velike je vaţnosti za historiografiju pismo koje je papa Ivan X. godine 925. naslovio “Tomislavu, kralju Hrvata, Mihajlu, preodliĉnom knezu Humljana, te zaista (preĉasnom?) i presvetom našem subratu Ivanu, nadbiskupu svete salonitanske Crkve, i svim biskupima našim sufraganima, ali i ţupanima i svim svećenicima i svemu narodu, koji borave u Sklavoniji i Dalmaciji”.410 Iz tog se pisma vidi da papa spominje teritorijalno odvojene jedinice: Sklavoniju i Dalmaciju. Papa pod oznakom Sklavonija ne misli na teritorij jedne druge posavske Sklavinije. 411 Ivan X. pod Sklavonijom podrazumijeva teritorij izvan onoga podruĉja na kojemu su obitavali Dalmati i izvan onoga u kojemu su ţivjeli stanovnici primorskih mjesta. Jezgra te Sklavonije (Hrvatske) moglo je biti ona na kojoj je, prema De administrando imperio, drugom izvoru takoĊer iz X. stoljeća, vladao hrvatski ban, a to je bila Lika, Krbava i Gacka,412 koju moţemo zvati i prvom “banskom Hrvatskom”. 410

F. Šišić, Priruĉnik izvora hrvatske historije. Zagreb, 1914, s. 216-217.

411

”U doba Ljudevita Posavskog u 9. st. obuhvaćala je Posavska ili Panonska Hrvatska podruĉje gornjih tokova Kupe i njenih pritoka, savsko-dravsko meĊurjeĉje do otprilike crte koja bi od ušća Bosne u Savu išla do ušća Karašice u Dravu. Sliĉno je bilo i u doba Trpimira i njegovih prvih nasljednika u drugoj polovici 9. stoljeća. Ĉitav Srijem do, otprilike, linije Valpovo - Đakovo - Šamac pripadao je tada Donjoj Panoniji, poznatoj kao Koceljeva drţava.” ( Dragutin Pavliĉević, Sjeveroistoĉne hrvatske granice. Kolo, I / 1991, 5-6, s. 94 - 95).

Dio doseljenika s teritorija Japoda, odnosno Gacke, Krbave i Like, to jest dijela rimske provincije Dalmacije iselio se u Panoniju kako se moţe zakljuĉiti i iz Konstantina Porfirogeneta. Ta “Sklavonija” je u srednjem vijeku opstojala kao jedinica s odreĊenom politiĉkom samostalnošću, koja je od IX. st. bila u vezama s hrvatskom drţavom. Ta se pokrajina ne spominje ni u popisu hrvatskih ţupanija Konstantina Porfirogeneta, a ni u jednoj ispravi hrvatskih vladara.“Podruĉje od Gvozda i Save do Drave prozvalo se Slovinje ili Slavonija. Taj se kraj od središnje Hrvatske razlikovao i po govoru: tu se govorilo kajkavski i ekavski dok se u gorskom i primorskom dijelu Hrvatske govorilo ĉakavštinom i ikavštinom. Tokom stoljeća širenjem hrvatske drţavne vlasti prema sjeveru i brojnom unutrašnjom migracijom prevladalo je hrvatsko ime i na podruĉju izmeĊu Save i Drave.” Josip Buturac - Antun Ivandija, Povijest Katoliĉke crkve meĊu Hrvatima. Ed. Hrvatsko knjiţevno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1973, s. 35. Zanimljivo je navesti Skokovo mišljenje koji istiĉe na temelju nekih primjera da Hrvati za narodne dinastije “još nisu ikavski govorili, nego ekavski, upravo onako kao i Srbi. Razvitak ikavskoga govora mora se datirati u XII. stoljeće”. (P. Skok, Kako bizantinski pisci pišu slovenska mjesna i liĉna imena. Starohrvatska prosvjeta, nova serija I / 1927, 3-4, 172. Zagreb - Knin, 1927.). 412

Postojanje hrvatske jezgre baš na tom teritoriju potvrĊuje i kasnije dugostoljetno odrţavanje hrvatskoga imena na istom prostoru, o ĉemu ima mnogo svjedoĉanstava. Teško da je sluĉajno i postojanje “Hrvatske biskupije” izravno podvrgnute Svetoj stolici od 1352. do 1578. na otprilike ovom teritoriju:”Glamoĉko polje, Pounje s istoĉnim padinama Male Kapele, juţne padine Petrove i Zrinske gore, Unom i Savom do preko Ukrine te konaĉno prema jugu do Glamoĉkog polja” (Marijan Ţugaj, Hrvatska biskupija od 1352. do 1578. godine. Croatica christiana periodica, X / 1986, 17, 111). Postojanje

183

Ime “Hrvat pojavljuje se u domaćim spomenicima do XV veka samo u mnoţini i u znaĉenju ili Hrvatska, hrvatska zemlja, ili stanovništvo Hrvatske (u nekim izvorima izraz v Hrvatih znaĉi po svoj prilici i posebno ime za šire zaleĊe Zadra); u latinskom se od sredine XIV veka upotrebljava ime Croati i kao oznaka plemstva...”413 Izriĉaj Sklavinija u razliĉnim oblicima zadrţao se na tom podruĉju tijekom niza stoljeća. U Kronici Geoffroya od Villehardouina Osvojenje Carigrada iz 1202. navodi se za Zadar da se nalazi u Slavoniji. (“Jadres en Slavonie”). Petar Skok je cijelu reĉenicu s ovim navodom preveo ovako: “Uoĉi Martinja doĊoše pred Zadar u Hrvatsku”.414 Izriĉaj “en Esclavonie” Skok tretira kao sinonim za hrvatsku zemlju i to ovako objašnjava: “Kad Villehardouin zove zemlju, u kojoj se nalazi Zadar, Esclavonie, onda prevodi naš naziv zemlje Hrvati prema mletaĉkoj terminologiji Schiavoni (Ispor. u Mlecima Riva dei Schiavoni). Od naziva zemlje Hrvati nastala je izvedenica hrvaština...koja se upotrebljava svuda po Dalmaciji u znaĉenju vrsta vinove loze crna groţĊa; dalmatinsko vino, koje unutra u zemlji raste, koje je drukĉije od primorskoga; vino zagorsko i kotarsko. Izvedenica dokazuje, da su se dalmatinsko Zagorje i Kotari zvali Hrvatska”.415 Imre Boba pogrešno tvrdi kako je ĉinjenica “da su u srednjem vijeku Hrvati, Srbi i Bosanci bili poznati pod etnopolitiĉkim nazivom jednog patrimonija, naime Sclavonija”. 416 Ĉinjenica je da su u srednjem vijeku Hrvati, Srbi i Bosanci bili nazivani Sklavi, ali oni nisu stanovali u jednoj, nego u više Sklavinija.

hrvatskog biskupa prestalo je godine 1185. i ova “Hrvatska biskupija” iz godine 1352. nije nastavak biskupske ĉasti u Hrvata iz XII. stoljeća. MeĊutim, bitna je ĉinjenica neprekinutoga odrţavanja hrvatskoga imena tijekom više stoljeća na gotovo istom prostoru i u crkvenom ţivotu. Osmanlije su prema tvrĊenju Ahmeda Aliĉića, teritorij juţno od Velebita i zapadno od Dinare (podruĉja Sinja, Knina, Drniša, Skradina koja su u administrativno-sudskom smislu pripadala kadiluku Skradin) nazivali “vilajet Hrvat” (vilajet Hrvatska). 413

Bogo Grafenauer, Pitanje srednjovekovne etniĉke strukture prostora jugoslovenskih naroda i njenog razvoja. Jugoslovenski istorijski ĉasopis, Beograd, broj 1-2 za 1966, s. 10.

414

Petar Skok, Tri starofrancuske hronike o Zadru u godini 1202. JAZU, Zagreb, 1951, s. 90 - 91.

415

P. Skok, ibid., s. 29.

416

Imre Boba, Novi pogled na povijest Moravie Preispitivanje povijesnih izvora o Moravskoj, Rastislavu, Sventoplku i sv. braći Ćirilu i Metodu. Ed. Crkva u svijetu, Split, 1986, s. 32. Uzgred reĉeno vrlo je uvjerljivo Bobino izlaganje kako svi izvori iz Metodova vremena potvrĊuju da je teritorij jurisdikcije nadbiskupa Metoda bio u Panoniji, a ne sjeverno od Dunava. Uvjerljivo je njegovo mišljenje da je Metodova Moravska bila juţno od Dunava u današnjoj Slavoniji.

184

Doseljenika pod hrvatskim imenom bilo je, izmeĊu ostaloga, u Karantaniji i Duklji, a to znaĉi da se postojanje stanovništva pod hrvatskim imenom nije poklapalo s granicama hrvatske drţave u Dalmaciji. 417 S vremenom je hrvatski prostor postao stvarno ondje gdje se govorilo hrvatskim jezikom.418 Više vaţnih indicija upućuje na zakljuĉak da Hrvati nisu sami nastanjivali ĉitavu Dalmaciju u IX. st. i da je pored njih tu dalje ţivjelo starosjedilaĉko stanovništvo. Ako je i pribliţno toĉan navod iz De administrado imperio o vojnoj snazi Hrvata u doba narodnih vladara, onda je, kako su struĉnjaci izraĉunali, Hrvatska tada mogla imati od 800.000 do ĉak 2.000.000 stanovnika. Tako velik broj ţitelja moţe biti toĉan samo onda, ako se uzme da su u Dalmaciji istodobno postojali Hrvati i starosjeditelji, jer samih se Hrvata nije nikad moglo doseliti toliko, niti se u odreĊenom vremenskom razdoblju po doseljenju toliko namnoţiti. Neki su pojedinci u ovom stoljeću izraţavali sumnju u Porfirogenetov navod da su Hrvati u prvoj polovici X. st. imali sto tisuća pješaka, šezdeset tisuća konjanika, osamdeset većih i sto manjih brodova. Stjepan Antoljak o tome zakljuĉuje ovako: „U te sam ´nevjerne Tome´spadao i ja, sve dok nisam u bizantskim izvorima iz toga i nešto kasnijeg razdoblja vaţnima za povijest makedonskog naroda našao da je ruski knez Svjatoslav (964-972) pošao na Balkan sa 308.000 vojnika da sruši Bizantsko Carstvo i osvoji Carigrad. A i bizantski kroniĉar Georgius Monachus Continuatus (X./XI. st.) piše da je u bici kod Belasice car Samuilo imao 360.000 vojnika, što je u ono vrijeme predstavljalo golemu vojnu moć. Usporede li se podaci iz tih dvaju bizantskih izvora onoga u kojemu je 417

Ljubo Karaman, Bilješka o rijetkim spomenicima starohrvatskog doba u Lici. Peristil, Zbornik radova za povijest, umjetnosti i arheologiju, Zagreb 1954, s. 103-106.

418

Ĉakavština je bila onda, kao što je i danas, samo hrvatski jezik, a govorila se na velikom zemljopisnom prostoru. Tu ĉinjenicu ovako je obrazloţio Dominik Mandić: “Kajkavsko naime narjeĉje i štokavsko ne mogu se zvati i nijesu iskljuĉivo ni slovensko, ni hrvatsko, ni srpsko narjeĉje. Jedino je ĉakavština iskljuĉivo hrvatski govor, kojim danas govore samo Hrvati i nitko drugi...” (Dominik Mandić, Crvena Hrvatska u svijetlu povjesnih izvora. Ed. Hrvatski povijesni institut, Chicago, 1957, s. 189). Petar Grgec, priznat ne samo kao knjiţevni kritiĉar već i kao struĉnjak za hrvatsko narodno pjesništvo, dopušta mogućnost da su “prastari Hrvati bili samo ĉakavci, a da su im se poslije pridruţili štokavci i kajkavci” (P. Grgec, Razvoj hrvatskog narodnog pjesništva. Ed. Druţtva hrvatskih srednjoškolskih profesor, Zagreb, 1944,s. 81.). Vaţno je naglasiti da etniĉku srodnost, ako ne i istobitnost, oĉituje sve ono stanovništvo koje je upotrebljavalo ikavštinu. Stjepan Paviĉić utvrdio je da je prostiranje ikavštine, a to znaĉi i etniĉkog elementa koji ju je govorio bilo do migracija koje su poĉele u XIV. st. “na prostoru izmeĊu Save, donje Drine, Neretve, mora i crte, potegnute od Velebita na Savu” (Stjepan Paviĉić, Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji. JAZU, Zagreb, 1953, s. 11).

185

naveden broj svjatoslavovih vojnika i onoga gdje se spominje broj Samuilovih vojnika - s podacima iz spisa O upravljanju carstvom o broju hrvatskih vojnika, oĉito je da ta brojka nije pretjerana s obzirom na veliĉinu tadašnje hrvatske drţave i broj njezina puĉanstva.“419

419

Tomašić Nikola (preveo), Konstantin Porfirogenet o upravljanju carstvom. August Cesarec - AG Matoš , Zagreb, 1994, s. 3.

186

II. POJAVA IMENA HRVAT KAO ETNONIMA

Svaki etnonim je jednom nastao pa tako i hrvatski. Vjekoslav Klaić obradio je postojanje imena Hrvat u zemljama „slovenaĉkim, srpskim, ruskim, ĉeškim i onih polapskih Slavena“. 420 Ĉinjenica je da je u današnjoj Koruškoj i Štajerskoj od X. do XII. stoljeća hrvatsko ime toliko ukorijenjeno da Šišić smatra kako je i prva slovenska politiĉka organizacija djelo Hrvata.421 “Dokazano je, da je još oko polovine X. st. postojala Bijela Hrvatska u Maloj Poljskoj sa središtem oko Krakova. U njemaĉkim izvorima X. i XI. st. spominju se mjesta podrijetla u vezi s imenom Hrvat: Chruuati g. 981. kod Hallea, g. 1055. Churbate, a 1086. Crawat, sve u porjeĉju Saale u Saskoj. U fundacionoj ispravi nadbiskupije Praga g. 973. spominju se dva hrvatska plemena na jednoj i drugoj obali gornje Labe „Chrovati et altera Chrowati‟. U toponomastici Moravske postoje tragovi prastarog hrvatskog imena kao „Charwath‟ kod Olomuca. U izvorima od X. do XII. st. zabiljeţena su mjesta i naselja hrvatskog imena u Štajerskoj i Koruškoj, kao oko Celovca „in pago Chrouuati‟, na gornjoj Muri kod Ljubna i Judenburga (Chrowat, danas Kraubat)...”422 Velika rasprostranjenost hrvatskog imena moţe se shvatiti i iz 420

V. Klaić, Hrvati i Hrvatska Ime Hrvat u povijesti slavenskih naroda. Matica hrvatska, Zagreb - Laus, Split, 1991, s. 73.

421

F. Šišić, Povijest ..,ibid., s. 299-300. Bez obzira na svenavedeno ne moţe se sa sigurnošću zakljuĉiti da su Hrvati preseljavali iz Dalmacije u navedene zemlje. Zbog toga u historiografiji još traje raspravljanje da li je Karantanijastara domovina dalmatinskih Hrvata ili su Hrvati doselili sa sjevera u predjele istoĉnih Alpa sredinom VI. stoljeća ili kasniije na naĉin da je dio Hrvata ostao u Karantaniji, a dio odselio u Dalmaciju. Usp. Naprimjer: N. Klaić, O problemima stare domovine, dolaska i pokrštenja dalmatinskih Hrvata. Zgodovinski ĉasopis, XXXVIII/1984, 4,253-270; Peter Štih, Karantanija = stara domovina Hrvatov? Zgodovinski ĉasopis, 41/1987, 3, 529-549; N. Klaić, Poganska stara ili vela Hrvatska cara Konstantina Porfirogeneta. Croatica Christiana Periodica, XII/1988, 21, 49-62.

422

Miho Barada, Hrvatska dijaspora i Avari. Starohrvatska prosvjeta, III serija, sv. 2, 1952, s. 13.

187

ĉinjenice da su “seobe” dijelova odreĊene etniĉke ili nomadske zajednice mogle obuhvaćati, kako se procjenjuje i u hrvatskoj historiografiji (Šegvić, Modestin), oko pet do šest, a najviše oko dvadeset tisuća ratnika. To je poslije drugog rata posebno naglasio Vukanović kad je Hrvate tretirao kao ratniĉko druţinu koja se slavenizirala.423 U dokazivanju te teze posebno su se istaknuli neki znanstvenici iz njemaĉkog jeziĉnog podruĉja. MeĊutim, njihova tumaĉenja u dijelu kad hrvatski ratniĉki sloj vezuju uz avarski element potpuno su nedokazana. Sama mogućnost da je poĉetak hrvatskog naroda nastao iz jednog ratniĉkog sloja, koji se nazivao Hrvati, ne moţe se olako odbaciti. Ni mogućnost da je hrvatsko ime moglo nastati iz osobnog imena (na primjer iranskog, gotskog ili bugarskog podrijetla) ne moţe se apsolutno iskljuĉiti. Ipak rješenju problematike nastanka ovog etnonima treba pristupiti posebno s obzirom na ĉinjenicu da se to ime pojavljauje gotovo odjednom tek u IX. st. i na širokim balkanskim i europskim prostorima. Toliko prostranstvo hrvatskog imena pretpostavlja i prethodno višestoljetno postojanje i velikog naroda pod tim imenom, a o tome svi nama poznati izvori do IX. st. ne znaju ništa. Iz te šutnje u izvorima kao i u iznenadnoj pojavi toga imena na velikim zemljopisnim udaljenostima nastalo je logiĉno zakljuĉivanje da je to hrvatsko ime prvobitno moglo biti statusna oznaka jednog društvenog sloja (staleţa) ratnika. Prvobitna hrvatska jezgra stvarno je mogla nastati iz tzv. druţine, tj. kneţeve pratnje sastavljene od vojnika. Druţine su najranije zabiljeţene u Germana i već su od Odoakrovih vremena igrale odluĉujuću ulogu u preseljenju naroda. “Prvo, one su bile vaţan faktor nastanka kraljevske vlasti, a drugo, kako je već Tacit primijetio, one su se mogle odrţati samo kod postojanja ratova i pljaĉkaških upada. Pljaĉka je postala cilj. Ako za vojskovoĊu nije bilo posla u bliţim krajevima, on je sa svojim odredima odlazio u druge zemlje, u kojima je bjesnio rat, gdje se moglo raĉunati sa dobitkom; germanski narodi, koji su se u velikim masama pod rimskim zastavama borili takoĊer protiv Germana, bili su djelomiĉno sastavljeni od takvih druţina.”424 Mnogi germanski narodi prvobitno su bili u stvari druţine - sloj ratnika. Tako se u Panoniji Langobarde („gens Langobardorum“) nazivalo „exercitus“, a njihove pripadnike ratnici. 425 423

Vukanović, ibid s. 95.

424

Derţavin, Porijeklo, ibid., s. 46. O velikoj ulozi kneza i druţine u kijevskoj drţavi usp. S. Juškov, Prilog problemu o dofeudalnoj (“barbarskoj”) drţavi. U knjizi: A. D. Udaljcov, Porijeklo Slavena. Ed. Novo pokoljenje, Zagreb, 1948., s. 59-63.

425

Istvan Bona, I Longobardi in Pannonia. Katalog - zbornik: Gian Carlo Menis (redaktor), I Longobardi. Electa, Milano, 1990, s. 19.

188

Druţine su imale vaţnu ulogu i u nastajanju nekih srednjovjekovnih drţava. Stvarno znaĉenje druţine ( „Gefolgschaft“) najpotpunije je objasnio tek 1965. František Graus (Prag). On je dokazao, izmeĊu ostaloga, da one nisu vezane samo na germanski etnos, nego isto tako i na Slavene, i to osobito u IX. st. 426 Slaveni su na odreĊenom zemljopisnom prostoru VIII. i IX. st. formirali savez općina a prisilu na odrţavanju jedinstva vršili su pripadnici 427 druţine. Klasiĉan primjer kako je iz druţine nastao zaĉetak drţave oĉituje se na primjeru Varjaga : „Nestor tvrdi da ruski Slaveni većinom ´ţivljahu u šumama kao divlja zvjerad´...Varjagi su starinom Skandinavci, oni su nazvali slavenske zemlje Rusijom. Najvaţniji dokaz, kojim se podupire to mnijenje, jerste sila skandinavskih imena u nizu Varjaţkih knezova, koji vladahu u Rusiji. Dac Konstantin Porfirogenet razlikuje u Rusiji prave R u s e i Slavene. Opisujući slapove Dnjepra napominje ime svakoga slapa ruski i slavenski. Ti pako r u s k i nazivi gotovo su svi izvedeni iz skandinavskih korijena. Luitprand ovako o Rusima govori:´Graeci vocant Russos...nos vero Normannos´.... Napokon se prvi zakon ruski, za Jaroslava, za ĉudo podudaraju sa zakonima skandinavskim...Bilo da je ime R u s i j a ili R u s postalo od kakvoga Švedskoga kotara ili na obalama Dnjeprovim, to je pouzdano, da povijest Rusije upravo tada istinski zapoĉimlje, kad su Varjazi došli u slavenske zemlje;...Kad su ih Slaveni pozvali, tri brata Varjaţanina,Rjurik, Sineus ...sabravši ´svoju braću i svoje porodice´, to jest svoje bojne ĉete ili druţine ( po prilici, što je i truste francuzkih kraljeva) predjoše preko Baltijskoga mora, i zaustave se na medjama zemlje, koju im je valjalo braniti.“428 Dujĉev je prihvatio mišljenje Hellmanna da su druţine bile sastavljene od onih koji su govorili germanski i slavenski. Istaknuo je kako su protobugari bili tursko pleme, koje je podredilo Slavene i njima nametnuli svoje ime koje je postalo nacionalno za sve. 429 „Bugari bili su vojniĉka 426

„Sie sind für das merowingische Frankenreich ebenso charakteristisch, wie für das Piasten - und Premyslidenreich in Polen und Böhmen, wo sie im 9. und 10. Jahrhundert nachweisbar sind. .. Die druţina in Osteuropa ist aus den Quellen gut bekannt. Ihre Zusammensetzung wechselt im Laufe der Zeit. Im 9. und in der ersten Hälfte des 10. Jahrhunderts scheint sie zum grössten Teil aus Skandinaviern, in erster Linie Schweden, bestanden zu haben.“ ( Manferd Hellmann, Einheimische und Aussere Faktoren bei der Entstehung des mittelälterlichen Russland. Zbornik: I Normani e la loro espansione in Europa nell´alto medioevo, Centro Italianao di studi sull´alto medioevo, Spoleto, 1969, s. 224.).

427

B.A. Timošĉuk, Vostoĉnije Slavjane. 1995, s. 175.

Izdanje Moskovskoga sveuĉilišta, Moskva,

428

Alfred Rambaud, Povijest Rusije od poĉetka do god. 1884. Naklada Franje Ţupana, Zagreb, 1890,s. 32, 37-39.

429

I Normani e la loro espansione ..., ibid., s. 571-572.

189

druţina, koji su sav ţivot samo ratovali.“ 430 I Hrvati su, prema nekim povjesniĉarima, doselili kao ratnici. „Veoma velik broj ostruga iz starohrvatskih grobova dokazuje da su Hrvati u IX. i X. stoljeću bili izraziti konjanici. „ 431 Ernst Dümmler istiĉe da su “pretorijanci”, koji su g. 819. na Kupi ostali vjerni Borni, kad su ga napustili Guduskani, bili sastavljeni od Hrvata (“von den Croaten, über die er ursprünglich herrschte.”).432 Pretorijanci su bili vojna druţina na koju se oslanjao dux (knez u Slavena, ban u Hrvata). Franaĉki izvori ih s obzirom na profesiju (druţina ratnika) nazivaju ih pretorijancima a jasno je da se oni nisu tako nazivali i da su imali svoje, u svakom sluĉaju nelatinsko ime. Odakle su ti „pretorijanci“ regrutirani mi ne znamo. Oni su mogli potjecati i s teritorija Liburnije, na primjer od preostalih Gota, doseljenih Sklavina ili ĉak starosjeditelja. Dakako da su oni mogli biti unovaĉeni i iz drugih balkanskih i europskih teritorija od jednog ili više slavenskih ili neslavenskih etnosa i to sve najkasnije do kraja VIII. ili poĉetka IX. st. Ratniĉke druţine pod hrvatskim imenom najvejrojatnije su sa sjevera Europe, odnosno s druge strane Dunava mogle tek u doba Karla Velikog doći na teritorij nekadašnje Liburnije i Dalmacije. Naime na strani Karla Velikoga u ratu protiv Avara g. 791. sudjelovali su uz Franke i Sase, i Slaveni, kako izriĉito stoji u izvoru Annales Allemannici.433 Teško moţe biti sluĉajnost da se Hrvati pojavljuju u IX. st. na raznim i meĊusobno vrlo udaljenim prostorima. Moguće je da je više druţina pod hrvatskim nazivom pokušavalo stvoriti više vojno-politiĉkih jedinica. Da je u Gackoj, odnosno i na širem prostoru Liburnije kad je došlo do franaĉke prevlasti postojao „narod“ („natio“) Hrvata , kao što su na primjer bili Gaćani to bi franaĉki izvori bili zabiljeţili. Ti Hrvati na tom prostoru nisu dakle postojali kao „narod“, odnosno ako su postojali bili su vojno-politiĉki tako beznaĉajni ĉimbenik da ih ne spominju ni franaĉki izvori u borbama Ljudevita Posavskog i Borne. Kad su se Gaĉani odmetnuli od Borne on ih je uspio ponovno podrediti pod svoju vlast. Ako je to uĉinio uz pomoć svojih pretorijanaca onda to dokazuje da su oni bili izvrsni ratnici i da ih je bio veći broj. Kad je Borna uz pomoć Franaka došao i na teritorij Dalmata najvjerojatnije to nije uĉinio samo s pretorijancima nego i s drugim podloţnicima kao što su Gaćani i oni koji su nastavali Krbavu i Liku. Izvori 430

Šišić, Povijest, ibid., s. 273.

431

Zdenko Vinski, Oruţje na podruĉju starohrvatske drţave do godine 1000. Referat na I. MeĊunarodnom kongersu slavenske arheologije. Varšava, 1965, separat izdan 1970, s. 145.

432 433

E. Dümmler, ibid., s. 388. Pantelić, Die Urheimat..., ibid., s. 168.

190

te doseljenike meĊu Dalmate nazivaju imenom Sklavini, a tako se u poĉetku nazivalo sve one koji su došli preko Save i Dunava na Balkan, dakle sa sjevera. Taj etnik je bio lociran na navedenom teritoriju, koji se moţe smatrati matiĉnom zemljom hrvatske drţavnosti. Doseljenje tih Sklavina, dakle i Hrvata u Istru zbilo se u doba Karla Velikoga, kako je oĉito iz izvora koji je poznat pod imenom „Placitum Risanum“ (Riţanski pravorijek). Franci su te Sklave naseljavali u Istru („in territorio Istriensi“) na zemlje koje su smatrane drţavnim dobrom, ali uz veliko protivljenje zateĉenog stanovništva. Ti Sklavi nisu došli kao pripadnici nicejskog kršćanstva i zato ih taj izvo tretira kao pogane („paganos Sclavos“). 434 Podruĉje Like, Gacke i Krbave bilo je stvarno vrlo pogodno za širenje vlasti i hrvatskog imena i u današnju Slavoniju, Bosnu i u obalni pojas. 435 Da je hrvatsko ime prvobitno bilo najprije udomaćeno u gotskoj Liburniji i da je to hrvatsko ime poistovjećeno s liburnijskim oĉituje se i u rjeĉniku Joakima Stullija, koji rijeĉi vezane s pojmom Hrvat ovako prevodi: “Hârvacsia, e, f.= Croatia, Liburnia”; “Hârvatcski, a, o, Croato = Liburnicus-hârvatska zemlja”; “Hârvat, ata, m. - Hârvatac, atca, m = uomo di Croazia, vir ex Liburnia”; “Hârvacsicca, e. f. = donna di Croazia, mulier ex Liburnia”. 436

434

Ţeljko Trkanjec – Pavao Knezović, Documenta historiam croaticam spectantia. Školska knjiga, Zagreb, 1955, s. 33-36, 98-100.

435

To je bilo moguće i zbog odreĊenoga povoljnog zemljopisnog poloţaja. “...Krbava s Korenicom pripada podruĉju Une (od koje ih rastavlja Plješivica), a po njemu Podunavlju i Crnomu moru, dok Lika, Buţani i Gatanska ţupa spadaju na Jadransko pomorje”. (Vjekoslav Klaić, GraĊa za topografiju Liĉko-krbavske ţupanije u srednjem vijeku. Vjesnik hrvatskoga arheološkoga društva, nova serija, sv. VII za 1903/4, Zagreb, s. 129.) Dominik Mandić u svezi s ovim zakljuĉuje:”Kraljevstvo „Hrvatska‟ zvalo se zemlje juţno od Gvozda (Velika i Mala Kapela), Grmeĉ planine i Borja. Istom za turskih ratova u 16. i 17. stoljeću, kada se velik broj hrvatskoga puĉanstva preselio iz Dalmacije i Bosne sjeverno do Gvozda i Save, naziv „Hrvaska‟ prenesen je na sjever.” (Dominik Mandić, Kako su govorili Hrvati i Srbi kod svoga dolazka na jug? Hrvatska misao, Buenos Aires, broj 25 za 1958, s. 97.).

436

Joakima Stulli Dubrocsanina, Rjecsosloxje. U Dubrovniku, MDCCCVI, s. 207.

191

192

III. DOSELJENJE SKLAVINA IZ TOMINE „KURETIJE“ NA TERITORIJ DALMATA U IX. STOLJEĆU

Doseljenici s teritorija Gacke, Like i Krbave kad su došli na teritorij Dalmata nazivani su i od starosjeditelja Sklavima, jer su ih tako već dugo i drugi nazivali. Taj dolazak novog stanovništva meĊu Dalmate, zbio se u doba proširenja franaĉke vlasti na teritorij rimske Dalmacije, i to u doba Borne. Ti Sklavini došli su na teritorij Dalmata, dakle i splitsku okolicu, pod Borninim vodstvom, ali uz franaĉku suglasnost i to u prvim desetljećima IX. st. Prijepori oko razgraniĉenja, koje spominju franaĉki izvori iz prvog desetljeća IX. stoljeća mogli su postojati samo izmeĊu doseljenika s Dalmatima i Romanima, jer su Romani (Latini) u gradovima i Dalmati izvan gradova sve svoje moguće prijepore oko granica morali davno prije riješiti. Arheološka istraţivanja nisu ni jednim jedinim nalazom potvrdila da su Slaveni doselili prije kraja VIII. ili poĉetka IX. st. i to ne samo uz jadransku obalu od Zrmanje do Neretve, nego ni na teritorij Dalmata i njihovo zaleĊe. 437 Iz Tome arhiĊakona takoĊer proizlazi da su se Splićani i doseljenici poĉeli zbliţavati tek u IX. st. Toma priĉa da se dio Solinjana, koji su izbjegli na otoke , vratio i naselio Dioklecijanovu palaĉu, a kad su ih voĊe Gota poĉeli progoniti oni su uputili poslanstvo u Carigrad, traţeći zaštitu. „ Zbog toga su Splićani poslali poslanstvo u Carigrad, da traţe dozvolu ´c a r e v a ´ da stanuju u Splitu,i da slobodno posjeduju teritorij stare Salone, t.j. da mogu imati posjeda izvan Splita. Poslanstvo se vrati noseći povoljni ´s a c r u m r e s c r i p t u m d o m i n o r u m p r i n ci p u m´, a voĊe Gota i Slovena primiše nareĊenje da Splićane puste na miru... Da je cijelo ovo Tomino 437

Ivo Babić iako s odreĊenim oprezom, ipak konstantira ovu ĉinjenicu: „Na samoj jadranskoj obali slabi su ili gotovo nikakvi tragovi slavenske prisutnosti prije poĉetka IX. stoljeća, otkad se spominju politiĉke cjeline, skoro drţavice s nasljednim vladarima, takozvane Sklavinije.“ (I.Babić, Sudbina antiĉkih naselja na tlu Hrvatske i susjednih Sklavinija. Glasje, I / 1994, 2, s. 46.

193

pripovijedanje netaĉno, vidi se oĉito iz samog njegovog teksta. Toma govori o tome, da su prvi Splićani poslali poslanstvo ´a d i m p e r a t o r e s C o n s t a- n t i n o p o l i t a n o s´ i da su donijeli iz Carigrada ´r e s c r i p t u m d o m i n o r u m p r i n c i p u m´, što nikako nije moglo da bude prije druge polovine IX. stoljeća i što se potpuno podudara sa pripovijedanjem cara Konstantina Porfirogenita, koji pripovijeda, da se to zbilo za njegova djeda cara Vasilija I...Oĉito je, da je Toma kasnije dogaĊaje prenio za cijela 2 stoljeća natrag, pa je fakat da su neki Splićani morali u IX. stoljeću napustiti svoje posjede na otocima i traţiti ih na kopnu, gdje su ih i dobili, a onda sa otoka doveli svoje teţake i prenijeli na kopno sve pokretno dobro, oznaĉio i opisao kao povratak starih Salonitanaca sa otoka i ulazak njihov u Dioklecijanovu palaĉu.“438 Miješanje doseljenih Hrvata i starosjeditelja Dalmata nije odmah zapoĉelo, kako se moţe zakljuĉiti i iz antropoloških analiza. U starohrvatskoj nekropoli (na lokaciji Glaviĉine iznad Solina) utvrĊeno je da nema ni jedne brahikrane lubanje, a “nije konstatovana ni planokcipitalija” iz ĉega proizlazi “da nema upliva dinarskog antropološkog tipa u ovu populacionu grupu, odn. da u karakteristiĉnom vremenskom razdoblju nije još došlo do direknog genetskog mešanja/ukrštanja autohtonog dinarskog stanovništva i novopridošlih Slovena (kojima odgovara dolihokrani kurvookcipitalni antropološki tip)”.439 Vaţno je da se na svim dosad pronaĊenim kamenim natpisima hrvatskih vladara u Dalmaciji (u uţem smislu) njihova vlast spominje vezana za njihov hrvatski narod, a ne za zemlju na kojoj se oni s narodom nalaze. 440 To moţe znaĉiti i da je hrvatski prostor u granicama nekadašnje Liburnije i Dalmacije nije bio u IX. pa ni u X. st. još u potpunosti definiran, da se naime još ni tada Hrvati nisu bili teritorijalno stabilizirali, odnosno razgraniĉili sa starosjediteljima. Da je to mišljenje toĉno, proizlazi iz jednog pisma koje je papa Ivan X. uputio i kralju Tomislavu, a u kojem kaţe za Tomislava, da je vladao “u pokrajini Hrvata i u zemljama Dalmacija”. 441 Ta se papina 438

Grga Novak, Nekoja pitanja iz istorije srednjevjekovnoga Splita. Starohrvatska prosvjeta, Nova serija II /1928, 1-2, s. 31-33.

439

Ţivko Mikić, Antropološki profil srednjovekovne nekropole u Mravincima kod Splita. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, sv. 83, Split, 1990, s. 229-230. Usp. i Fanica Veljanovska, Srednjovjekovni skeleti sa zapadne nekropole Salone. Rezultati antropološke obrade. Vjesnik za arheologiju.., sv. 83, ibid., s. 233-255.

440

Usp. F. Šišić, Priruĉnik izvora hrvatske historije. Ed. Kr. Hrv. -Slav. -Dalm. zemaljske vlade, Zagreb, 1914, s. 123, 126.

441

“Tempore Joannis pape sanctissimo consulatu peragente, in provintia Croatorum et Dalmatiarum finibus Tamisclao rege et Michaele in suis finibus presidente duce” (N.

194

stilizacija moţe tumaĉiti tako kao da se pokrajina Hrvata nalazi u granicama Dalmacija. Neprijeporan je zakljuĉak da je pokrajina Hrvata samo dio teritorija Dalmacija, odnosno da pokrajina Hrvata nije zemljopisno isto podruĉje koje obuhvaća pojam obiju Dalmacija. To, kako je navedeno proizlazi i iz Gottschalkova izvora o Trpimiru i isprave poznate kao Trpimirova darovnica. Papa Ivan X. oko 925. poslao je jedno pismo Tomislavu kao “regi Cruatorum”, Mihajlu kao “duci Chulmorum” te ”universo populo per Slavoniam et Dalmatam”. 442Tomislav je u tom pismu kralj Hrvata, a Mihajlo knez Humljana; dakle, obojica vladaju na istoĉnoj jadranskoj obali i njezinu najuţem zaleĊu. Iz toga proizlazi da se Dalmacija i Slavonija prostiru uz istoĉnu jadransku obalu, a kako su Hrvati tada nazivani i Sclavi, to je jasno da je Slavonija teritorij na kojemu se nalaze Hrvati, i da je taj hrvatski teritorij samo jedan dio Dalmacije. Toma arhiĊakon opisuje borbu oko narodnog jezika u bogosluţju tijekom XI. st., posebno u krĉkoj biskupiji kao ţarištu raskola za koju kasnije navodi da je u Sclavoniji. 443 Hrvati su uz svoje glavno “kontinentalno” središte u Kninu stvorili i jedan od centara vlasti uz obalu u Ninu, a zatim su oko godine 830. (kako misli Lovre Katić) prenijeli sjedište hrvatskog vladara i u okolicu Klisa. 444 Vladari doseljenika, poslije proširenja vlasti meĊu Dalmate , donijeli su sa sobom i titulu “dux” (koja je u gotskoj Liburniji znaĉila “ban” 445, a ne vojvoda), koju su inaĉe ranije upotrebljavali i gotski voĊe. Franaĉki izvori Bornu tituliraju sa “dux Guduscanorum” a te Guduscane oznaĉuju kao “natio Guduscanorum”. Taj Bornin teritorij, na kojemu on vlada Guduscanima ostaje u hrvatskoj drţavi stalno autonoman, a u njemu sredinom X. st. vlada ban kako svjedoĉi Porfirogenet. To je nesumnjiv dokaz da su franaĉki izvori hrvatsku oznaku vlasti „ban“ preveli s „dux“. Trpimir se u svojoj vladarskoj ispravi naziva “dux”, a ta se titula susreće u hrvatskih vladara i dalje od Branimira do Stjepana II. Vladari su Dalmata (kako se oĉituje i iz Ţivotopisa Klaić, Historia Salonitana Maior. SANU, Posebna izdanja, Odeljenje društvenih nauka knj. 55, Beograd, 1967, s. 98). 442

Diplomatiĉki zbornik, ibid., s.34. O Sklavinijama usp. Stjepan Antoljak, Unsere “Sklavinien”, ibid., s. 9-13.

443

Iz tog navoda Tome arciĊakona kao i iz njegova opisa smještaja Kureta proizlazilo bi da su Hrvati (Sclavi) nastavali nekadanji teritorij Liburna (u širem smislu), odnosno teritorij Japoda iz kojeg su dijelom selili juţno od Krke do Cetine, dakle na nekadanji teritorij Dalmata (u uţem smislu).

444

Lovre Katić, Priestolnice hrvatskih narodnih vladara. Suradnja, (Zagreb-Berlin), I / 1943, 2, 78.

445

To se moţe zakljuĉiti i iz latinske redakcije Dukljaninova ljetopisa. “Unaquaque autem in provincia banum ordinavit, id est ducem, ex suis consaguineis fratribus,...” (U svakoj od ovih oblasti postavi bana t.j. vojvodu, od svoje braće po krvi,..). Mošin, ibid., s. 55.

195

Ursa ) bili poznati pod titulom “rex”, koja je bila od davnine poznata “ilirskim” vladarima.446 Hrvatski voĊe po dolasku meĊu Dalmate koriste i titulu “rex”, koju su svojedobno imali i Goti. 447Tako benediktinac Gotschalk naziva Trpimira “rex” a isto i papa Ivan X. Tomislava. Iz toga je jasno da titula “rex” koju su nosili hrvatski vladari nema znaĉenje u onom smislu kako se toj tituli pridavalo u Bizantu ili u Rimskoj crkvi. Nema dokaza da je imenica kralj nastala po imenu Karla Velikoga jer je vjerojatnije da je ta rijeĉ “kral‟ “ postojala u Dalmaciji mnogo prije imena navedenoga franaĉkog kralja. 448 O snazi starosjediteljskog etnika svjedoĉi i otkriće Rendića-Mioĉevića da se imena hrvatskih vladara pišu dvojako. Hrvatski knezovi (Višeslav, Trpimir, Branimir) nose samo jedno ime, i to redovito narodno, a takvo bi se ime moglo “barem formalno, dovesti u vezi s imenima kakva nose u kasnoj antici i rimski graĊani”. Imena krunjenih hrvatskih vladara u X. i XI. st. navode se u drugim oblicima. Solinski natpis kraljice Jelene sadrţi uz ime te vladarice i dva svetaĉka imena iz hrvatske onomastike (Mihovil, Stjepan). Hrvatski vladari se, u ostalim povijesnim izvorima pojavljuju s onomastiĉkom formulom u kojoj nalazimo dva imena (ego Suinimir qui et Demetrius...ego Demetrius qui et Suinimir; ego Cresimir qui alio nomine vocitor Petrus...itd.) Rendić-Mioĉević izveo je iz te ĉinjenice sljedeće zakljuĉke: “Iz navedenih formulacija (qui et ..., seu) jasno se vidi da se tu jedno od dva imena javlja alternativno, odnosno da vladar nosi “dva” imena samo alternativno tek toliko da oba budu naznaĉena, jer je moguće - kao što epigrafski izvori potvrĊuju da vladar bude oznaĉen i samim jednim od tih dvaju imena. Ne ulazeći meritorno u historijske aspekte toj zanimljivoj pojavi dvaju (alternativnih) 446

Poslije propasti Gencijeve drţave razni “ilirski” vladari kuju svoj novac i nazivaju se, izmeĊu ostaloga, i basileus. “Prema tome, i sami nazivi basileus, rex, reges, reguli (ĉlanovi plemenskog vijeća), inaĉe prisutni na ĉitavom ilirskom podruĉju, zatim princeps (plemenski starješina), praeses, u stvari su nazivi vrhovnih poglavara plemenskih zajednica i oblasti.” (Zef Mirdita, Politiĉke, socijalne i ekonomske strukture ilirskih plemena u svjetlosti podataka antiĉkih autora. Zbornik: Predmet i metod izuĉavanja patrijarhalnih zajednica.., ibid., s. 215.)

447

Neki povjesniĉari istiĉu da se poĉetkom ĉetrdesetih godina IX. stoljeća Trpimira nazivalo dux, a kasnije rex. Tako Margetić smatra da je to bilo oko 846./ 848. ( Lujo Margetić, Bilješke uz Trpimirovu ispravu. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, XXX/1993., 1, 47-51). Reinhard Schneider precizira da je Gottschalk bio u Dalmaciji samo u razdoblju od 845. do najkasnije kraja 847. (Reinhard Schneider, Die Südslawen im Lichte erzählender Quellen des Karolingerreiches. Zbornik: Poĉeci hrvatskog kršćanskog i društvenog ţivota od VII. do kraja IX. stoljeća. Ed. Crkva u svijetu, Split, 1990., s. 245).

448

D. Mandić, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Ed. Hrvatski povijesni institut, Rim, 1961, s. 195 - 199.

196

imena u onomastici hrvatskih kraljeva u srednjem vijeku, potrebno je još jednom upozoriti da su knezovi, odnosno vladari koji nisu predstavljali krunjene glave, nosili uvijek samo jedno, i to narodno ime. Hrvatski vladari, primajući kraljev naslov, primali su, kako iz svega proizlazi, još jedno, i to kršćansko ime, koje se, alternativno, (tj. samo), mada izuzetno, javlja i na epigrafskim spomenicima. Zašto to spominjem? Iako neću reći da se radi o direktnoj analogiji, niti o direktnom preuzimanju ili kontinuiranju nekih pojava iz antiĉkog doba u domeni onomastike, vrijedno je pri tome upozoriti na neke, barem u formi, veoma sliĉne formule u ilirsko-rimskoj onomastici. Radi se konkretno o specifiĉnim onomastiĉkim formulama koje zapaţamo na natpisima mornara ilirskog porijekla koji su umrli sluţeći u Misenumu, na Tirenskom moru, jednoj od dviju velikih pomorskih baza Rimskog Carstva, u Italiji (druga jadranska flota stacionirana je u Raveni). Ilirski mornari na sluţbi u jednoj i drugoj floti, kao i nihovi drugovi u kopnenim jedinicama na granicama Carstva - u prvom redu na Rajni ili u Africi (Mauretanija) - poznati su nam sa spomenika po njihovim domaćim imenima, no oni iz Misenuma ostavili su nam specifiĉne aspekte onomastiĉke formule, u kojoj domaća imena dolaze uz rimska, u jedinstvenoj kompleksnoj onomastiĉkoj formuli. Naš je Bato Scenobarbi (filius) postao sada Caius Ravonius Celer qui et Bato Scenobarbi, ali ta je formula mogla naći mjesta samo na jednom ovakvom spomeniku sepulkralna karaktera, gdje je njegova individualnost mogla biti identificirana i od strane onih njegovih drugova iz redova domorodaca, Ilira, koji su ga poznavali pod domaćim imenom, kao i onih koji su znali samo za njegovo novo, rimsko ime, odnosno imena. Ovaj je primjer, mada vjerojatno samo formalnog znaĉaja, naveden zbog odreĊenih analogija u spomenutoj formuli s imenima srednjovjekovnih hrvatskih kraljeva, s kojom ga povezuje i karakteristiĉan izraz qui et - koji vezuje dva raznorodna onomastiĉka elementa - a koji je svojstven, inaĉe, rimskom signumu. Iako su navedene analogije, u prvom redu, formalnog znaĉenja, ne moţemo a priori iskljuĉiti ni odreĊene utjecaje, reminiscencije na odreĊene forme rimske onomastike, koje su se mogle odraziti i na našem tlu, u razliĉito vrijeme i u razliĉitim uvjetima. To utoliko prije što i naš ranosrednjovjekovni onomastik, kako se ĉini nije pošteĊen imena koja oblikom i tvorbom podsjećaju na stara ilirska imena” 449 Iz navedenih konstatacija Rendića-Mioĉevića osjeća se snaga kasnoantiĉke baštine i autohtonog elementa koji se oĉitovao ĉak i u tituli hrvatskih narodnih vladara u X i XI. stoljeću. 449

Predslavenski etniĉki elementi na Balkanu u etnogenezi juţnih Slovena. (Simpozijum odrţan 24-26. oktobra 1968. u Mostaru). ANUBiH, Posebna izdanja knj. XII, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 4, Sarajevo, 1969, diskusija D. Rendića-Mioĉevića, s. 296297.

197

IV. ZNAČENJE TITULE „KRALJ HRVATA I DALMATINA“

Da se stanovništvo u nekoliko primorskih gradića ni poslije aachenskog mira nije prestalo nazivati Latinima ima dokaza u franaĉkim izvorima iz IX. stoljeća. Ni tijekom X. st. stanovnici gradova nisu se nazivali Dalmatini. Da je bilo tako, potvrdio je Porfirogenet kad je napisao da su se i u X. st. zvali Romani.450 Pojam Dalmacija ni u X. st. nije bio vezan samo za gradove. To su potvrdili suvremeni bizantski izvori. Mate Suić, navodeći djelo Vita avi Basilii Konstantina Porfirogeneta, iz sredine X. st., kaţe da se u njemu spominje “more Dalmata”. “Dalmati na ovom mjestu nisu samo ţitelji bizantskog temata nego historijske provincije Dalmacije, one po kojoj je u rano carsko doba i nastao naziv Dalmaticum mare.”451 Prema Suiću, Dalmacija o kojoj se govori i u djelu De administrando imperio, obuhvaćala je, barem što se tiĉe mora i otoka, otoke s romanskim gradovima Krkom, Osorom, Rabom i Vrgadom, ali i mnoge druge izvan podruĉja tih centara. I ti drugi otoci, prema caru, bili su naseljeni, ali na njima nije bilo romanskih gradova. Neke od njih car je nabrojio, s napomenom da ima i drugih, ali da im se ne znaju imena. Suić je zakljuĉio da se, prema tome, u poglavlju posvećenu Dalmaciji (“O Dalmaciji i o narodima koji tu nastavaju”) uspostavlja logiĉan odnos Dalmacije prema moru od Beneventa do Venecije. “Tu je pojam Dalmacije uzet u širem smislu rijeĉi i ne oznaĉava samo bizantsku temu, pa tako u tu Dalmaciju ulaze brojni otoci i naselja koji su bili izvan temata. Uz tu širu Dalmaciju pruţa se već tada ono Dalmatiĉko more, 450

Neki talijanski povjesniĉari misle da su nazivi Dalmati i Romani sinonimi. Dakako, uz pretpostavku da u zaleĊu gradova nisu ţivjeli Dalmati, već od Dalmata etniĉki razliĉiti Slaveni. Tako Praga npr. piše: „Gli scrittori bizantini quando parlano dei Dalmati li chiamano Ro mano i, Romani, no n Ro maio i, romei, sudditi delImpero di Romania : gli scrittori occedentali, li chiamano Latini” (Giuseppe Praga, Storia di Dalmazia. Cedam-Casa editrice dott. Antonio Milani, Padova, 1954, s.40).

451

M. Suić, Dalmaticum mare. Radovi Zavoda JAZU u Zadru, sv. 29-30, Zadar, 1983, s.13.

198

kao i sada za Krešimirove vladavine”. 452 Govoreći da u poglavlju XXXI. DAI stoji kako laĊama plove Hrvati koji se bave trgovinom, putujući od grada do grada Paganijom i Dalmacijskim morem sve do Venecije, Suić je upozorio da je to poglavlje posvećeno Hrvatima i Hrvatskoj, kako stoji u njegovu nazivu, pa je zakljuĉio:” Trgovci o kojima je rijeĉ su, po caru, Hrvati: laĊe kojima plove su hrvatske, a gradovi uz more koje posjećuju su i hrvatska naselja, a ne samo stari romansko-bizantski kastroni. Oni plove uz hrvatsku obalu, sve do Venecije, a more kojim brode zove se’more Dalmacije’... Da li se tako zove samo onaj dio mora koji se pruţa uz hrvatske obale? Sigurno ne, a to proizlazi i iz careva izlaganja. On poĉinje s Paganijom, a završava s Venecijom. Hrvatska obala, kako isti autor na drugome mjestu navodi, sezala je do grada Albone (Labina), odnosno do njegovih granica. Tadašnji Labin bio je u sastavu Istre, pa se kao takav pojavljuje u Riţanskom placitu zajedno s ostalim istarskim gradovima. More dalmacijskog imena stere se dalje, ali hrvatska obala završava u Kvarneru, nedaleko Tarsatike. Na tom moru su dakako i otoci uţe Dalmacije s romanskim gradovima (Krk, Osor, Rab) ali i mnogobrojni hrvatski otoci i naselja uz obalu. I jedni i drugi su sada, za Petra Krešimira, pod suverenitetom hrvatskog kralja. Ime mora, dakle, na sjeveru prelazi geografske okvire Hrvatske i Dalmacije koja mu je dala ime. Tako je bilo nesumnjivo i juţno od Hrvatske. Car poĉinje s Paganijom, jer ga na ovom mjestu zanima samo Hrvatska. No nema razloga sumnjati da se isti naziv nije protezao i prema jugoistoku, duţ obale nekadašnje provincije Dalmacije, ukljuĉivši, naravno, i bivšu Prevalitanu. Ukratko, Konstantinovo ’Dalmacijsko more’ svojim se prostranstvom u glavnim crtama poklapa s morem što su ga i rimski i stariji bizantski pisci zvali Adrijatiĉkim.” 453 Nadbiskup Vilim Tirski opisao je oko 1170. prolaz kriţara kroz Dalmaciju od 1096. do 1097. Pritom je svu zemlju od Istre do Skadra nazvao zajedniĉkim imenom Dalmacija. On je tu zemlju smatrao jedinstvenom drţavom, na ĉijem prostoru ţivi samo jedan narod, koji se naziva Sclavi ili Sclavi Dalmatae, a koji govore istim jezikom (“sclavonico sermone”).454 Vilim Tirski je naglasio da je Dalmacija nastanjena vrlo divljim narodom, koji je navikao na grabeţ i umorstvo.455 Prema njemu, malen broj toga 452

M. Suić, ibid., s. 14.

453

Ibid.

454

Šišić, Priruĉnik, ibid., s. 403.

455

U svezi s tim opisom Vilima Tirskoga zanimljiv je pasus iz pisma koje je Maja Miletić uputila 1. svibnja 1985. Muhamedu Hadţijahiću, a koji glasi: “Spominjete Beli sacri historia od Vilima Tirskog. Tu pisac spominje stanovništvo dalmatinskog zaleĊa kao primitivno. Meni je u Rimu došla pod ruke neka stara knjiga, koja je govorila o I. kriţarskoj vojni i tom prilikom navela stari nama nepoznati izvor o njoj, t.j. pisanje jednog oĉevidca, kapelana ţene Rajmunda Tuluškog. Po tome izvoru prolaz kriţara kroz

199

naroda, koji stanuju uz morsku obalu, razlikuje se obiĉajima i latinskim jezikom od drugih stanovnika, koji se sluţe slavenskim jezikom i barbarskim ponašanjem. Iz toga je opisa oĉito da su stanovnici u gradovima maleni brojem, da su gradovi samo jedan dio Dalmacije, da je njezin teritorij inaĉe mnogo veći od podruĉja primorskih gradova i da Dalmaciju nastava većinom drugo stanovništvo. Poljski kanonik Rajmund de Agiles, koji je i sam prešao 1097/98. s kriţarima preko podruĉja od Trsta do Zadra, našao je tamo, u zapadnom dijelu Sclavonije, narod koji je nazvao Sclavi, a to je prema Dominiku Mandiću narod izmeĊu Cetine i Raše u Istri.456 Ĉinjenica što se mali broj stanovništva uz obalu sluţio nekim latinskim jezikom ne moţe biti potvrda da je na tom malom podruĉju i dalje ţivio samo ostatak romaniziranog ili kristijaniziranog stanovništva.457 Osim toga, ni samo postojanje latinskih imena u gradovima ne znaĉi da je u njima tada prevladavao etniĉki posebni “romanski”element. Jireĉek je utvrdio da se od 55 kršćanskih imena u spomenicima dalmatinskih gradova od 500. do 700. ponavlja 29 imena u istim gradovima u razdoblju od 900. do 1300. (26 imena više se ne pojavljuje). On je iz toga izvukao dalekoseţan zakljuĉak: da se

Dalmaciju bio je vrlo teţak zbog stalnih napada Hrvata, ne zbog pljaĉke, nego iz politiĉkih razloga, t.j. na nagovor i zapovijed kralja Bodina. To je vaţno, ovo isticanje politiĉkog razloga što drugi izvori to nemaju, nego nas prikazuju kao divljake ţeljne pljaĉke. Ja taj do sada nepoznati izvor nisam objavila niti o tome napisala nikakav rad.” 456

Dominik Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Ed. The Croatian historical institute, Chicago, 1962, s. 46. Mandić dalje kaţe da je Rajmund de Agiles zemlju, kojom je prošao, šest puta nazvao Sclavonia, a njezine stanovnike pet puta Sclavi (Mandić, ibid.).

457

Robert Curtius ovako objašnjava znaĉenje pojmova “romanus” i “romanicus”: “Romanija, u prvobitnom poznoantiĉkom, smislu, od 7. i 8. stoljeća nadalje odmijenjena je novim povijesnim tvorevinama; ali rijeĉi koje se odnose na nju, r o manus i r o manicus , ostaju ţive. Kad se latinski govorni jezik (puĉki govor, vulgarni latinski govor) toliko bio udaljio od kniiţevnog jezika da je nastala potreba novog naziva za nj, javlja se opet stara polarnost Roma - Latium u novu obliku. Razlikuje se lingua lat ina i lingua r o mana (takoĊer uz dodatak r ust ica ). Kao treće pridošao je naziv lingua bar bar a, t o jest njemaĉki jezik. Kar akt er ist iĉno je da I zido r , ko ji o ko go dine 600. lit er ar no djeluje u po t puno r o manizir ano j Š panjo lsko j, jo š ne po znaje o vu uspo r edno st t r iju go vo r a u upo t r ebi. ’Ro manski’ je ime ko je sr ednjo vjeko vlje samo , u svo me po ĉet ku, n adjelo no vo lat inskim puĉkim jezicima, i t o u supr o t no st i pr ema jeziku uĉenjaka, lat insko m jeziku. Rijeĉi izvedene o d r o manicus i priloga r o manice (u francuskom, provansalskom, španjolskom, talijanskom, retoromaskom) nikada se ne upotrebljavaju kao imena naroda (u tu svrhu našle su se druge rijeĉi), već kao imena onih jezika-dakle u istom smislu kao talijansko vo lgar e ” (Robert Curtius, Evropska knjiţevnost i latinsko srednjovjekovlje. Ed. Matica hrvatska, Zagreb, 1971, s. 37-38).

200

naime tu radi o kontinuitetu romanskoga gradskoga puĉanstva. 458 Što se tiĉe Jireĉekovih primjera vaţno je napomenuti da su to gotovo samo primjeri s crkvenim osobama. MeĊutim, taj staleţ ne moţe biti mjerilo za etniĉko podrijetlo svih stanovnika u gradovima. Nije ĉudno što te crkvene osobe nose latinska imena svetaca. A valja konstatirati i to da su ti sveci bili poznati i Hrvatima i da su mnogi od Hrvata nosili njihova imena. 459 Dakako, u hrvatskim oblicima.460 Vesna Jakić-Cestarić svojom konkretnom analizom stanja u Zadru definitivno je srušila vrijednost Jireĉekove teze. Ona je utvrdila sljedeće: “Vaţan zakljuĉak u vezi s odreĊivanjem etniĉke pripadnosti na temelju antroponima jest ovaj: zbog naporednosti romansko-kršćanskih i hrvatskih imena koja susrećemo u zadarskim obiteljima X st., već od toga vremena imena (u svom osnovnom obliku) ne mogu biti siguran etniĉki znak. Ne moţe se vršiti dioba na naĉin: romansko-kršćansko ime = Roman, hrvatsko ime = Hrvat”.461 Constantin Jireĉek, Leredita di Roma nelle citta della Dalmazia durante il medioevo. Societa Dalmata di storia patria, Roma, 1984, s. 39, 98.

458

459

Ivan Strohal je bio prvi koji je doveo u sumnju Jireĉekove pretpostavke. On je to pobijao istiĉući da bi se isto tako moglo izvoditi da su današnji seljaci u Hrvatskoj izravni potomci starih Romana u dalmatinskim gradovima jer i oni nose imena koja se navode u latinskim ispravama. “Istina je doduše, da u krajevima podalje od mora u ono doba nije bilo, bar ne toliko, tih općenitih kršćanskih imena. No tome nije uzrokom, što bi dalje od mora ţivjeli Hrvati, a uz more Romani, nego, što su ovi uz more već rano poprimili kršćansku vjeru s latinskim bogosluţjem i s latinskim imenima (Ivan Strohal, Pravna povijest dalmatinskih gradova. I, JAZU, Zagreb, 1913, s. 61-62).

460

Teška je dobra grafiĉka reprodukcija hrvatskih rijeĉi danih grĉkim ili rimskim pismom. To se vidi i na hrvatskim patronimima, toponimima i terminima zabiljeţenim u latinskim izvorima. Zato Eduard Hercigonja upozorava: “Na realnost problema u tom pogledu upozorava situacija sa slavenskim patronimima, toponimima i terminima zabiljeţenim u latinskim izvorima (isp. npr. varijante: Trpeimero, Tripemero, Tripimero, Suinimirus, Suenimirus, ili tepzi, tepizo, tepkica = tepĉica, zatim sluĉajeve poput Piruanego iuppano de Luca = Prvaneg ţupan Luke
461

Vesna Jakić-Cestarić, Etniĉki odnosi u srednjovjekovnom Zadru prema analizi osobnih imena. Radovi instituta JAZU u Zadru, sv. XIX, Zadar, 1972, s. 123-124. Jakić-Cestarić istiĉe da nam za razmatranje o ishodu etniĉke simbioze u Zadru i o jeziku u zadarskoj obitelji u XI., a zatim u XII. I XIII. st. moţe pouzdanije posluţiti ispitivanje hipokoristiĉkih, deminutivnih i augmentativnih tvorba, jer su to imena koja se u obitelji daju od milja, tako da s priliĉnom mjerom sigurnosti odraţavaju njezino jeziĉno stanje. U vezi s tim ona je dodala: “Jireĉek je u osnovnim crtama iznio stanje hipokoristika u dalmatinskim gradovima. Posebno je donio romanske a posebno slavenske deminutive i hipokoristike u nekim primjerima; a sve hipokoristiĉke tvorbe na koje je naišao u

201

U Tome arhiĊakona ima da su se hrvatski vladari od Drţislava (969. 997.) dalje nazivali kraljevi Dalmacije i Hrvatske. 462 Tu ĉinjenicu Toma ArciĊakon je tumaĉio ovako: “Od toga Drţislava ostali njegovi nasljednici nazivali su se kraljevima Dalmacije i Hrvatske. Primali su naime znakove kraljevskoga dostojanstva od bizantinskih careva i nazivali se njihovim eparsima ili patricijima. Oni su naime gospodstvo nad kraljevstvom Dalmacije i Hrvatske imali po nasljedstvu svoga postanka otaca i pradjedova.”463 Bizant je, prema kazivanju Tome arciĊakona, dao Drţislavu

dokumentima iz dalmatinskih gradova uvrstio je u spisak imena. Tako je hrvatske hipokoristiĉke oblike od kršćanskih imena uvrstio pored latinskog oblika dotiĉnog imena. Time se dokazana moć hipokoristika pri rasuĊivanju o etniĉkom stanju u dalmatinskim gradovima srednjeg vijeka u toj knjizi znatno umanjila” (V. Jakić-Cestarić, ibid.). O etniĉkom stapanju grada i sela svjedoĉi i kulturna jedinstvenost predromanike, koja se oĉituje u stilskoj jedinstvenosti na podruĉju gradova i u njihovom zaleĊu. Usp. Ţ. Rapanić, Predromaniĉko doba u Dalmaciji. Logos, Split, 1987, s. 76. 462

Lujo Margetić istiĉe da je naziv “Regnum Croatiae et Dalmatiae” ostao u znanosti do danas neriješen problem. On navodi da su predloţena ova tri temeljna rješenja:“1. Ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije u jedno kraljevstvo pod nazivom Regnum Croatiae et Dalmatiae sproveo je Petar Krešimir koji je stvarno vladao nad Dalmacijom i kojem je Bizant tu vlast meĊunarodno-pravno priznao...2. Petar Krešimir je imao stvarnu vlast nad Dalmacijom te je zbog toga uzeo titulu kralja Hrvatske i Dalmacije bez obzira na priznanje i suglasnost Bizanta...3. Petar Krešimir nije imao ni stvarnu ni pravnu vlast nad Dalmacijom. On se zapravo samo kitio naslovom kralja Hrvatske i Dalmacije”.Margetić je zakljuĉio da ni jedno od predloţenih rješenja ne zadovoljava: “Ne postoji nikakav dokaz da je Bizant priznao novu drţavno-pravnu cjelinu (regnum Croatiae et Dalmatiae), a niti je to ĉak vjerojatno. S druge strane, stvarna vlast nad nekim podruĉjem nije dovoljan pravni razlog da se to podruĉje pravno ujedini pod meĊunarodno priznatom vlašću... Sama ĉinjenica drţanja Dalmacije bez meĊunarodnog priznanja ne bi davala nikakvo pravo Petru Krešimiru da nosi naslov ujedinjenog kraljevstva. Po našem je mišljenju Petar Krešimir vladao doduše nad Krkom, dakle imao je stvarnu vlast nad dijelom Dalmacije, ali daleko vaţnije od posjeda dijela Dalmacije bila je bar prešutna suglasnost pape na Krešimirov program osvajanja Dalmacije i njezinog inkorporiranja u Hrvatsku.” (L. Margetić, Odnosi Petra Krešimira i pape prema korĉulanskom kodeksu. “Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku”, god. LXXIV, Split, 1980, s. 233-234). Zabluda svih dosadanjih tumaĉenja, ukljuĉujući i Margetićevo, je u tome što se pojam Dalmacije svodi samo na nekoliko primorskih mjesta. Hrvati i Hrvatska bili su u Dalmaciji, kojoj su u zaleĊu dalmatinskih gradića ţivjeli Dalmati kojima je zavladao hrvatski kralj i to izrazio u svojoj vladarskoj tituli.

463

Guberina, Drţavna politika, I, ibid., s. 158.

Lovre Katić je taj vaţni pasus ovako preveo: “Od vremena toga Drţislava ostali njegovi nasljednici nazvani su kraljevima Dalmacije i Hrvatske. Primali su naime znakove kraljevskoga dostojanstva od careva bizantskih i zvali su se njihovim eparhima i patricijima. Drţali su naime gospodstvo nad Dalmacijom i Hrvatskom po nasljedstvu podrijetla svojih otaca i pradjedova” (Lovre Katić, Gdje se nalazi krunidbena bazilika

202

znakove dostojanstva, ali je iz Tomina teksta oĉito da su hrvatski vladari imali vlast nad jedinstvenim kraljevstvom Dalmacije i Hrvatske, i to po nasljedstvu prava svojih otaca i pradjedova, što znaĉi od velike starine. Tako je Bizant samo formalno priznao ono što su hrvatski vladari imali već prije. Zanimljivo je i tituliranje hrvatskih vladara u ispravama, u kojima se oni spominju kao kraljevi Hrvata i Dalmatina. U saĉuvanim ispravama prvi put se tek na poĉetku druge polovice X. st. hrvatski vladari oznaĉuju kao kraljevi Hrvata i Dalmatina. Da su “Dalmatini” isto što i Hrvati, kako misle dosadanji tumaĉi Gottschalkova izvora, onda bi takvo razlikovanje u tituli bilo besmisleno. Ako bi se ova kraljevska titula odnosila na stanovnike gradova koji su se nazivali Romani (Latini), onda bi se vladari nazivali kraljevi Hrvata i Romana, odnosno Hrvata i Latina, a ne kraljevi Hrvata i Dalmatina. U ispravama od kralja Petra Krešimira IV. poĉinje se paralelno upotrebljavati uz dotadašnju oznaku “kralj Hrvata i Dalmatina” i formula “rex Chroatiae et Dalmatiae”. Da pojam “Dalmacija” nije obuhvaćao samo nekoliko gradova i otoka, moţe se savršeno jasno zakljuĉiti na temelju toga što kralj Petar Krešimir IV. u ispravi izdanoj u Ninu 1069. naziva sve more uz jadransku obalu “svojim dalmatinskim morem” (“... nostram propriam insulam in nostro Dalmatico mari sitam, que uocatur Mauni,...”). 464 Hrvatska i Dalmacija bile su geopolitiĉka cjelina što dokazuje i naziv “kraljevstvo” (“regnum”). 465 U meĊuvremenu kako su Hrvati i Dalmatini ţivjeli na istom podruĉju pod istim vladarima pojam “Hrvatska” postao je sinonim za „Dalmaciju“, a naziv “hrvatski” sinonim za “dalmatinski”. U jednom korĉulanskom rukopisu napisanom oko 1132. stoji da je papa Aleksandar II., pošto je doznao da je Krešimir, vladar Hrvata, dao ubiti svoga brata, poslao poslanika Majnarda da to istraţi. U tekstu se dalje tvrdi da je Majnard, dok je “boravio kod Dalmatina”, otkrio da su oni zaraţeni opakim zloćama. 466 Prema tome, iz toga je izvora oĉito da su Hrvati i Dalmatini sinonimi, kao što su i Dalmacija i Hrvatska sinonimi. Papa Grgur VII. u pismu od 4. listopada 1079. iz Rima nalaţe Vecelinu da ne ide protiv kralja Zvonimira koji kraljuje u Dalmaciji (“... quem in Dalmatia regem auctoritas apostolica constituit”). 467 Jedan kralja Zvonimira? “Hrvatsko kolo”, knj. XXIII, ed. Matica Hrvatska, Zagreb, 1942, s. 183). 464

CD, s. 112-114.

465

Vjekoslav Klaić, Regnum Croatiae et Dalmatiae. Sveslavenski zbornik, Zagreb, 1930, s. 80. Plural “regna” uptrebljavao se tek od god. 1359. ([išić, Povijest Hrvata, ibid., s. 523).

466

Vinko Foretić, Korĉulanski kodeks 12. stoljeća i vijest iz doba hrvatske narodne dinastije u njemu. Starine JAZU, knj. 46, 1956, s. 23-24.

467

Šišić, Priruĉnik, ibid., s. 273.

203

madţarski ljetopis toga vremena kralja Zvonimira titulira “kralj Dalmacije”.468 U Italiji se, a i drugdje, kao npr. u Madţarskoj u XI. st., “zvalo hrvatsko-dalmatinsku drţavu imenom Dalmacija”. 469 Splitski arhiĊakon Toma imao je pred oĉima antiĉku Dalmaciju kad je pisao o granicama hrvatske drţave.470 Da su nazivi hrvatski i dalmatinski tijekom vremena postali sinonimi i daleko izvan granica Hrvatske, odnosno izvan Dalmacije, dokazuje i jedan vaţni izvor iz sredine XII. st. Taj je izvor poznati Edrizijev opis hrvatskih zemalja koji je prvi u nas objavio Š. Ljubić 1887. prema jednom rimskom izdanju iz 1883.471 Nada Klaić zakljuĉuje da je za Edrizija, koji je sicilskom kralju Rogeru II. pomagao godine 1161. pri opisu zemaljske kugle, “karakteristiĉno poistovjećivanje Hrvatske s Dalmacijom”. Edrizijev opis N. Klaić je rezimirala ovako: “Pošto je naveo udaljenost izmeĊu Labina, Plomina i Lovrana Edrizi dodaje da je taj grad “posljednji akvilejski posjed na moru”... Zatim nastavlja: “Na akvilejske se zemlje nastavljaju hrvatske zemlje koje se nazivaju i Dalmacija”... U nastavku teksta opisuje pojedina naselja što se pruţaju uz obalu od Lovrana dalje. Dakle, poslije Lovrana slijedi Bakar koji je udaljen deset milja. Kod Bakra poĉinju “hrvatske zemlje koje su uzele ime Dalmacije i proteţu se duţ mora”...Nabrojivši redom dalmatinske i hrvatske gradove na obali sve do Dubrovnika zaustavlja se na potonjem istakavši da su Dubrovĉani Dalmatinci, ali da je njihov grad “posljednji hrvatski grad” ...Edrizi prelazi zatim na opis kvarnerskih otoka: Osora, Cresa, Raba i Paga i završava ovako: “Tutte quese isole delle quali abbiam discorso sono popolate e fanno parte della Croazia.”472 Papa Aleksandar III. koji je 1177. posjetio Dalmaciju a kojega su Zadrani, na njegovu putu u Mletke doĉekali, pjevajući pjesme na sklavinskom jeziku (“in eorum sclavica lingua”), poslao je 4. listopada 1180. god. jedno pismo “clero et populo per Dalmatiam et totam Sclauoniam”. 473 A papa Aleksandar IV. u pismu od 21. 468

Šišić, Povijest Hrvata, ibid., s. 527.

469

Šišić, Povijest Hrvata, ibid., s. 580.

470

N. Klaić, Povijest, I, ibid., s. 95-96.

S. Ljubić, LItalia descritta nel libro del re Ruggero compilato da Edrisi. Testo arabo pubblicato con versione e note da M. Amari e C. Schiaparelli. Roma, 1883, Rad, JAZU, knj. LXXXV, Zagreb, 1887, s. 229-240.

471

472

N. Klaić, Da li je postojala Dalmatinska marka Beĉke ilustrirane kronike? Zgodovinski ĉasopis, sv. 19-20 za 1965/66, s. 135. Klaićka je uvjerena da se Edrizi sreo s identifikacijom Hrvatska i Dalmacija u Kvarneru i u Hrvatskom primorju. Vjekoslav Klaić, razliĉito od Nade Klaić, istiĉe da dok dukljanski svećenik “sasvim izjednaĉuje Hrvatsku i Dalmaciju, Arapin Edrisi kao da hoće imenu Hrvatske dati širi opseg od imena Dalmacije”. (V. Klaić, Regnum Croatiae et Dalmatiae, ibid., s. 85.) Gotovo cjelovit Edrizijev (“Idrisov”) tekst objavio je Dominik Mandić u djelu Crvena Hrvatska u svijetlu povjesnih izvora. Hrvatski povijesni institut, Chicago, 1957, s. 239-244.

473

I. Strohal, Pravna povijest, ibid., s. 59.

204

sijeĉnja 1255. piše de je “Sibenicensis ecclesia in Sclavonia”. 474 Mnogo znaĉi i ĉinjenica što je i u Popa Dukljanina prvobitna Dalmacija nazvana Hrvatskom, a Dalmatini Hrvatima. Pop Dukljanin, prema Šišiću, ovako dijeli Hrvatsku: “Pop Dukljanin u glavnom dijeli sjeverozapadni dio Balkanskoga poluostrva na dva skupa; jedan mu je Primorje (Maritima) a drugi Zagorje (Transmontana). Prvi naziva on još i Hrvatskom ili Dalmacijom, dijeleći je od mjesta Dalma (=Dalmno, Duvno) do Vinodola (Val de vino) i od mjesta Dalma do Dirahija (Draĉa) na Bijelu Hrvatsku ili donju Dalmaciju (Croatia Alba, quae et inferior Dalmatia dicitur) i na crvenu Hrvatsku ili gornju Dalmaciju (Croatia Rubea, quae et superior Dalmatia dicitur). Zagorje naziva Srbijom (Surbia), a i ona se odvaja na dvije provincije (duas provincias); prva se širi od velike “rijeke Drine na zapad do Borove planine” (a magno flumine Drina contra occidentalem plagam usque ad Montem Pini), to je Bosna, a druga “od iste rijeke Drine na istok do (rijeke ) Laba i Skadarskog blata” (ab eodem flumine Drina contra orientatem plagam usque ad Lapiam et paludem Labeates), to je Rasa (Rassa).”475 --Iz svega izloţenog proizlazi da su na dijelu nekadanjega teritorija rimske provincije Dalmacije tijekom srednjega vijeka postali sinonimi nazivi Hrvat, Sklavin i Dalmatin, odnosno, Hrvatska, Sklavonija i Dalmacija. Nositelji hrvatskog imena bili su izvrsno organizirana ratniĉka skupina, koja je svoje hrvatsko ime postupno nametala svim podreĊenima nad kojima bi zavladala. Ti su Hrvati na taj naĉin stvorili zaĉetak hrvatske drţavnosti. MeĊutim, oni su kao ratnici bili malobrojni (prema procjenama u historiografiji od 5 do najviše 20 tisuća vojnika). Suić je u etnogenezi Hrvata istaknuo, uz sigurni paleo-balkanski supstrat i „malobrojni hrvatski superstrat“, još i u juţnoslavensku komponentu. Nepobitno je Suićevo 474

Ibid.

475

Šišić, Povijest, ibid., s. 456-457. Šišić je zakljuĉio da se kazivanje Popa Dukljanina podudara, kako se vidi “već na prvi pogled”, s opisom cara Konstantina Porfirogeneta (Šišić, ibid., s. 457). Jedan španjolski franjevac u djelu Put oko svijeta, koje je napisao oko 1330., pod pojmom Esclavonia razumijeva kraljevinu na istoĉnoj jadranskoj obali te u nju smješta, izmeĊu ostaloga Senj, Zadar, Šibenik (usp. Josip Smodlaka, Zemlje juţnih Slovena i njihovi grbovi oko god. 1330. u Putu oko svijeta jednog španjolskog fratra. Split, 1931, s. 14).

205

fiksiranje paleobalkanskog superstrata u etnogenezi Hrvata. On je to ovako definirao: “Za formiranje historijskog hrvatskog etnosa vaţne su prvenstveno etniĉke skupine Japoda (uglavnom Lika), Liburna (Kvarner, Hrvatsko primorje i Podgorje, Ravni Kotari i Bukovica), Delmata (središnja Dalmacija od Krke do Cetine s dalmatinskom Zagorom) i donekle Ardijejaca (s obje obale Neretve). Histri su igrali mnogo manju ulogu, a oni su bili i izvan Ilirika kao i izvan ranosrednjovjekovne hrvatske drţave (koja se formirala uglavnom unutar kasnoantiĉke provincije).“476 Dakako da „juţnoslavenska komponenta“ koju spominje Suić, ako se pod tim misli neko posebno ili masovno doseljenje Slavena na teritorij rimske provincije Dalmacije poslije sredine VI. stoljeća ne postoji. Uz to Suićevo zakljuĉivanje treba dodati da u etnogenezi Hrvata postoji i gotska komponenta. Ĉinjenica je da su Goti od posljednjeg desetljeća V. stoljeća zavladali teritorijem Japoda, Liburna i Desidijata i da su na tom teritoriju nastavili ţivjeti i od sredine VI. st. Oni su se tu trajno nastanili u suţivljenju sa starosjediteljima i u susjedstvu sa Sklavinima koji su doselili najkasnije sredinom VI. st. s dopuštenjem Gota. Prema prevladavajućem mišljenju, naziv Gacka vezan je s etnonimom Got, što znaĉi da je Gacka bila oblast („drţavica“) Gota („natio Guduscanorum“). OdreĊeni kontinuitet vlasti na ovoj teritoriji izgleda da stoljećima poĉevši od VI. st. nije bio prekinut. Druţina ratnika oko Borne nije bila toliko brojna da bi mogla naseljavati odreĊene predjele na teritoriju Dalmata, krajem VIII. i poĉetkom IX. st. Oni su bili prvenstveno ratniĉki, dakle mobilni, a ne naseljeniĉki (stoĉarski ili seljaĉki) element. To su mogli biti u prvom redu u izvorima zajamĉeni Gaćani, dakle potomci Gota. Dakako da su s Bornom došli i ostaci starosjeditelja, odnosno po svojedobnoj gotskoj suglasnosti potomci doseljenih Sklavina. Sve je to tada bio više manje jedan jedinstveni element, jer se u meĊuvremenu dogodila asimilacija o kojoj piše Toma, a koju indirektno potvrĊuju i franaĉki izvori, koji osim Gaćana pod pojam „natio“ ne spominju posebno druge etnose Doseljene Gaćane, podrijetlom Gote, i uz njihovu suglasnost svojedobno doseljene Sklavine, nazivalo se u primorskim gradićima i meĊu Dalmatima jednim imenom Sklavini, po obiĉaju da se tako naziva sve one koji su nekada doselili s druge strane Save i Dunava, a i još dalje s europskog sjevera. Da su ti doseljenici meĊu Dalmate stvarno bili podrijetlom Goti, ili barem pod nekadanjom gotskom vlašću, dokazuje i neuništeni arijanizam koji se u hrvatskoj drţavi osjećao, posebno u crkvenom raskolu tijekom gotovo svih stoljeća njezina postojanja. Uloga Gota u hrvatskoj etnogenezi u odnosu na starosjeditelje ne izgleda velika, ali je u duhovnom biću današnjega hrvatskog naroda 476

M. Suić, Neke historijske determinante.., ibid., s. 367. ( Treba napomenuti da je ovaj Suićev tekst objavljen u ĉasopisu „Naše teme“, koji je bio teoretski organ CK KP Hrvatske.)

206

neusporedivo vaţna. Borna se u historiografiji smatra osnivaĉem hrvatske drţave. Ĉinjenica da je ta Bornina drţava nastala najprije na teritoriju Gacke, Like i Krbave, znaĉi da je u stvaranju hrvatske drţave bitno ugraĊen gotski element. Ugledni stari povjesniĉari shvaćali su tu ĉinjenicu. Tako je Farlati zakljuĉivao:“Regnum Dalmatinum a Gohis originem, a Sclavis incrementum accepit.“ („Dalmatinsku drţavu osnovaše Goti, a povećala se sa Sklavima“).477 Izvanredna snaga prvobitnoga gotskog, a kasnije slaveniziranog elementa u Gackoj, Lici i Krbavi oĉituje se sve do propasti drţave hrvatskih vladara. Porfirogenet u DAI svjedoĉi da su u njegovo doba, dakle sredinom X.st. Gacka, Lika i Krbave uţivale poseban poloţaj u hrvatskoj drţavi u smislu da su imali odreĊenu autonomiju kojoj je na ĉelu bio ban. Taj hrvatski ban igrao je kako je poznato, ponekad i presudnu ulogu u politiĉkim zbivanjima cijele hrvatske drţave. Goti su opstojali i odrţali se do svoga stapanja sa starosjediteljima prema nekim izvorima i izvan teritorija Gacke, Like i Krbave. To osobito vrijedi za neretvansko podruĉje. Tako Andrea Dandolo (1309.-1354.), na temelju starijih izvora biljeţi: „ ...erant enim Sclavi ad huc gentiles,quia a Gothis originem traxerant“ (Bijahu Sklavi još uvijek pogani, jer su vukli podrijetlo od Gota“). 478

477

D. Farlati, Illyricum sacrum. II, Venecija, 1753, s. 143.

478

F. Raĉki, Documenta historiae chroaticae periodum antiquamillustrantia. JAZU, Zagreb, 1877, s. 334. J. Kelemina je u svojim radovima upozoravao na ostatke Gota i na drugim dijelovima Balkana a posebno uz Jadransku obalu.

207

III. PREVLADAVANJE LUNARNOG KULTA NA TERITORIJU RIMSKE DALMACIJE

208

209

I. O ZNAČENJU BOGA VIDA

Astralni kultovi na europskom tlu, pa tako i u današnjim zemljama juţnih Slavena preţivjeli su bronĉano i ţeljezno doba. Za istraţivaĉe je problem u tome što nije lako utvrditi kultnu pripadnost istih simbola u raznim krajevima. Kad je oznaĉen polumjesec, onda problema za tumaĉenje nema. U neolitiku, na primjer, u lisiĉićkoj keramici polumjesec je “najĉešći simboliĉki znak i dolazi u ĉitavoj seriji takvih motiva.” 479 Simbol kruga moţe u juţnim krajevima predstavljati i puni Mjesec (uštap), a svastika izvan europskog sjevera moţe predstavljati Mjesec. “Naime, mišljenja koja su do sada bila raširena o ovim simbolima, da rozeta, toĉak, krug i svastika pretstavljaju simbol sunca kao na orijentu, u novije se vrijeme pobija s obzirom na keltske spomenike. Tako je oĉito, napr. da toĉak na keltskom spomeniku ima drugo znaĉenje, a drugo opet kod Grka, gdje je prikazan uz Nemezu i Fortunu. Lefort simbolima odreĊuje svojstva prema boţanstvima uz koja se javljaju. Tako za toĉak, koji se kod galskih pretstava javlja uvijek samo uz Jupitra-Taranisa, smatra da je simbol grmljavine. Uz toĉak se Jupitru ĉesto dodaje snop munja. Simbol toĉka prati na spomenicima na jugoistoku Galije i u sjevernoj Španiji svastika, a na jednom spomeniku iz Engleske uz svastiku je sa obje strane toĉak. Za svastiku smatra Lefort da je postala iz dvaju ukrštenih spirala, koje nosi na svom ramenu i Jupiter iz Chatelot-a. Svastika je i dobro poznat simbol nordijskog boga groma Thor, a dupla spirala simbol Taranisa. Zato Lefort smatra da oba simbola, svastika i spirala oznaĉavaju munju. Spirala je već u kretskoj i mikenskoj kulturi imala simboliĉan znaĉaj i nalazi se uz dvostruku sjekiru i bika.”480 Svastika se obiĉno tretira kao simbol 479

Alojz Benac - Đuro Basler - Esad Pašalić - Nada Miletić - Pavao AnĊelić, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine. Veselin Masleša, Sarajevo, 1984, s. 64.

480

Irma Ĉremošnik, Narodna simbolika na rimskim spomenicima u našim krajevima. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, NS, tom XII, Sarajevo, 1957, s. 229-230.

210

solarnoga kulta. Treba napomenuti da motiva svastike nije pronaĊeno mnogo na teritoriju rimske provincije Dalmacije. 481 Jan de Vries, jedan od najboljih poznavatelj keltske religije, izvanredno je oprezan u shvaćanju astralnog kulta u Kelta. On nije potpuno siguran, na primjer, u mogućnosti koje upućuju na solarnu simboliku u Kelta.482 Kontinuitet prapovijesne simbolike dokazan je u rimskoj provinciji Dalmaciji. Javljaju se ranije poznati simboli: krug, toĉak, kolo, polumjesec, rozete, triscelis, svastika, lovor i grana ili drvo. “Na našoj teritoriji, osobito u Bosni, nalazimo potvrdu i za to da su ti simboli, kao što kaţe M. Skalon uopće o simbolima, tragovi vjerovanja ranijih prethistorijskih perioda, jer skoro sve naprijed nabrojene simbole nalazimo već i na predmetima iz prethistorijskog doba. Zato nam Bosna, koja je što se tiĉe prethistorije dosta istraţivana, pruţa lijepe primjere...Najrasprostranjeniji simboli na našim spomenicima su koncentriĉan krug, polumjesec i rozeta. Ali dok se oni u Makedoniji na spomenicima javljaju samo pojedinaĉno, i to u timpanonu stele, na stelama u Bosni oni zauzimaju ĉitavu gornju površinu iznad natpisa. Tako su u oblasti oko Bihaća i Bos. Petrovca najĉešće šesterokrake rozete u krugu, spiralna rozeta i lovor... Na japodskim spomenicima pored rozete javlja se i toĉak, polumjesec, pravokutnik i svastika, a oni su dosta obiĉni i na drugim rimskim spomenicima sa simbolima.” 483 Na spomenicima kod Japoda uz geometrijske simbole javljaju se i simboliĉne predodţbe ţivotinja kozoroga, ribe i vepra.484 UtvrĊeno je da solarni kult u europskim i balkanskim prostorima nisu bili prevladavajući. „U stvari Sunce nije bilo personifikovano ni u indoevropskoj starini, jer su u indoevropskom arealu svi solarni kultovi prearijski. U staroj Grĉkoj i u staroj Italiji Sunce je u kultovima imalo sporedno mjesto, a kult Sunca nije utvrĊen ni kod starih Germana ni kod finskih naroda, ĉija vjerovanja o Suncu, kao ni slovenska, nemaju istinsko vjersko znaĉenje. I u narodnoj umjetnosti slovenskih naroda lunarna se simbolika ĉeto pojavljuje i bez izrazitih elemenata kulta, dok i narodna poezija, na koju su se osobito oslanjali stariji nauĉnici, ponekad daje Mjesecu oĉitu prednost nad Suncem. Mjesec nekad i u narodnoj poeziji predstavlja domaćina, što je sasvim u skladu sa ĉinjenicom da je Mjesec u svim slovenskim jezicima muškog roda. Stoga i podatke nekih izvora, koji, pored 481

Usp. Reana Senjković, Motiv svastike u Dalmaciji od neolitika do XX. stoljeća. Ethnologica dalmatica, vol. I., ed. Etnografski muzej Split, 1992, s. 55-66.

482

Jan de Vries, I Celti. Jaca Book, Milano, 1982, s. 166, 168-169.

483

Ĉremošnik, ibid., s. 221-223.

484

Ĉremošnik, ibid., s. 227.

211

Sunca, spominju i poštovanje Mjeseca, moţemo shvatiti kao izraz vjerovanja o Suncu i Mjesecu koja su daleko od pravog vjerskog kulta, kako je to ubjedljivo pokazao Gasparini i kako s pravom tvrdi Unbegaun.“ 485 Iz nekih simbola na nalazima i s teritorija rimske Dalmacije ne moţe se sa sigurnošću zakljuĉivati da oni svjedoĉe o solarnom kultu kako to misle neki arheolozi.486 O kultu Sunca u antiĉko doba zapadno od Drine do Jadrana ne postoji ni jedno pismeno svjedoĉanstvo. Maksim iz Tira /II. st. posl. K./ navodi da Peonci, starosjedilaĉko stanovništvo u današnjoj Macedoniji, štuju Sunce i da ga predstavljaju kao kolut na velikom štapu.487 Branimir Gabriĉević pisao je u novije vrijeme o solarnoj simbolici u knjizi Studije i ĉlanci o religijama i kultovima antiĉkog svijeta.488 Njegova teza o solarnoj simbolici kod “Ilira” provincije Dalmacije utemeljena je na pretpostavljanju. Gabriĉević je vjerovanja naroda u navedenom podruĉju pokušao protumaĉiti u prvom redu analogijama s teritorija drugih kultura (naroda). MeĊutim, njegovo prizivanje na Kelte, dotiĉno Maksima iz Tira kao izvor ili Cumonta kao literaturu itd. na konkretnom primjeru teritorija ĉiji autohtoni izraz i sam Gabriĉević istiĉe ostaje neuvjerljivo. Vaţno je istaknuti da svastika moţe znaĉiti simbol Sunca i Mjeseca. 489 Moţda je donekle utemeljeno Gabriĉevićevo mišljenje da je „u našim ilirskim oblastima“ postojao istodobno solarni i lunarni kult. "Za nas je posebno vaţna ĉinjenica da je na jednoj veoma osebunoj grupi antiĉkih nadgrobnih spomenika iz juţne i zapadne Bosne (Bihać, Petrovac, Glamoĉ, Livno, Duvno) takoĊer fiksiran astralni par SOL - LUNA, s time da je solarni simbol predstavljen sitnim koncentriĉnim kruţićima, što znaĉi motivom koji se 485

Špiro Kulišić, Stara slovenska religija u svjetlu novijih istraţivanja posebno balkanoloških. ANU BiH, Sarajevo , 1979, s. 227.

486

A. Stipĉević, Iliri, ibid., s. 181; Šime Batović, Kultura starih Liburna. „Dometi“, XV/1982, 12, 182; Š. Batović, Nin u prapovijesno doba u knjizi Povijest grada Nina, Zadar, 1969, ed. JAZU u Zadru, s. 44; Ruţica Drechsler - Biţić, Predslavenske kulture u Lici. Zbornik Lika u prošlosti i sadašnjosti, Karlovac, 1973, s. 142; Borivoj Ĉović, Srednjobosanska grupa. Knjiga: Praistorija jugoslavenskih zemalja, V, ibid., s. 518.

487

Usp. R. Marić, Antiĉki kultovi u našoj zemlji. Ed. Zaduţbina Luke Ĉelovića, Beograd, 1933, s. 8.

488

B. Gabriĉević, Studije i ĉlancci o religijama i kultovima antiĉkog svijeta.Knjiţevni krug,Split, 1987, s. 82.

489

„Den Zusammenhang mit dem Mond beweisen z. B. die Hakenkreuze mit Mondsicheln an den Enden einer iranischen, im Don-Gebiet gefundenen Petschaft oder auf einem fränkischen Anhänger aus Mungersdorf. „(Zdenek Vana, Mithologie und Gotterwelt der slawischen Völker. Urachhaus, Stuttgart, 1992, s. 215.).

212

bezbroj puta javlja na prapovijesnom arheološkom materijalu. Kad se k tome ima u vidu da taj isti motiv, i to u mnogo većim dimenzijama, dominira na spomenutim nadgrobnim spomenicima zapadne Bosne, onda se moţe zakljuĉiti da je u našim ilirskim oblastima i u stoljećima pune antike (I - III st.) još uvijek saĉuvao svoj prvobitno kultno-religijski sadrţaj. Ako je to tako, onda nema nikakva razloga da ne pretpostavimo kako se svijest o znaĉenju solarnog simbola kod ilirskog ţivlja u ovim krajevima saĉuvala sve do primanja kršćanstva."490 Stvarna utemeljenost Gabriĉevićeva mišljenja moguća je i kroz utvrĊenja prirode slavenskog boga Vida. U tom smislu posebno je vaţno odreĊivanje Silvanova kulta kao vrhovnog boţanstva, osobito u Dalmata, jer je to bitno za odreĊivanje je li na teritoriju rimske provincije Dalmacije postojao lunarni ili solarni kult. Iz nekih srednjovjekovnih izvora proizlazi da je meĊu Slavenima bio veoma raširen kult boţanstva Vida kao vrhovnog boga. Iz Helmoldova izvora proizlazi da su Slaveni poštovali Svantevita (Zuantevith) kao boga nad bogovima.491 U povelji cara Friedricha iz 1170. spominje se “gens Ruynarum” i “Szuentevit” kao njihov najveći idol „maximo ydolo eorum”. 492 I Saxo Grammaticus (XII. stoljeće) tvrdi da su se pored Sventovitova (Suantouitus) kipa nalazili sedlo, uzda i veliki maĉ, 493 iz ĉega proizlazi da su se Svantevitu pripisivale i “odreĊene crte ratniĉkog boţanstva”.494 Saxo Grammaticus kaţe da se u ruci Svantevita nalazi rog (s vinom) što upućuje na to da se radi o lunarnome boţanstvu. U izvoru, koji je poznat pod nazivom “Historia regum Danorum dicta Knytlingasaga” (iz XIII. stoljeća) takoĊer se spominje Svantevit /”Suantavit”/.495 Prema Helmoldu, polovicom IX. st. benediktinci su došli meĊu Rujane i tu su podigli kip svetog Vita.496 Kad su se benediktinci povukli, Rujani su se 490

Gabriĉević, ibid., s. 108.

491

C.H. Meyer, ibid., s. 43-47.

492

Meyer, ibid., s. 47-48.

493

Meyer, ibid., s. 49-56.

494

Kulišić, ibid., s. 187.

495

Meyer, ibid., s. 84-85.

496

Sveti Vitus štovao se na Siciliji kao muĉenik u Dioklecijanovim progonima oko godine 304. (Friedrich Wilhelm Weitershaus, Christliche Taufnamen. Pottloch Verlag, Aschaffenburg, 1986, s. 163.) Od V. st. crkve i samostani posvećivani su svetom Vitu u Rimu, na Siciliji i Sardegni, a njegov kult osobito se razvio u srednjem vijeku posebno meĊu Germanima i Slavenima. Njegove relikvije bile su prenesene u pariški samostan sv Denisa (druga polovica VIII. st.), a zatim u samostan Corvey u Saskoj 836. g. (Enciclopedia cattolica. Sv. XII, Cittá del Vaticano, 1954, s. 1537-1538.) Godine 822. utemeljena je opatija Corvey kao kolonija opatije Corbie (Picardie) i kao prvi samostan u

213

ponovno vratili u poganstvo, ali su svetoga Vita poštovali kao svoga najvećeg boga.497 Gotovo se svi istraţivaĉi slaţu da se u Helmolda radi o legendi bez povijesnoga temelja.498 L. Niederle smatra da je Crkva poganskog Svantevida zamijenila svetim Vitom, a da je navedena legenda raširena tek u XII. st. kad su se poĉeli tumaĉiti slavenski bogovi prema imenima rimskih bogova.499 H. Lowmnianski istiĉe da ne moţe biti govora o evangelizaciji u Polablju u IX. st., jer “karolinška ekspanzija nikada nije dosezala tako daleko; toboţnji podatak cara Lotra iz 844. godine o tom pitanju, premda ga je potvrdio Hadrijan IV. godine 1155., obiĉan je falsifikat”. On smatra da je do identificiranja svetoga Vita sa Svetovidom moglo doći prije godine 1114. i samo u slavenskom jeziku, jer je u latinskome, a još više u njemaĉkome, to zvuĉalo drugaĉije. Lowmnianski istiĉe da arkonski Svetovid nije mogao biti pozajmica latinskog sanctus Vitus već oblik slavenske recepcije svetog Vita u smislu “da je Svetovid autentiĉni sv. Vit, koji je jedino tretiran kao poganski idol”. On dalje kaţe da se Slaveni nazivom Svetovid nisu koristili svakodnevno i da se u “polapskoj mitologiji posebna paţnja poklanja drugom ĉlanu - vit, koji se pojavljuje u razliĉitim imenima, posebno u Rusiji. Kod Luţiĉana se pojavljuje boţanstvo Jaro-vit (naziv po ugledu na Svetovid, jer jar = sveto prema Brückneru ima isto znaĉenje), dok se u Rusiji pojavljuju tri mitološka imena s ĉlanom - vit, iako to ne znaĉi da nije bilo i drugih analognih naziva”.500 Vladimir Maţuranić navodi da je “Vid, Vit” ime “sljubljeno s lat. Vitus, i ako je u drevnosti moţda posve inakoga domaćega postanja”. Maţuranić istiĉe podatak da se pri obraćenju pogana na kršćanstvo ĉesto najuspješnije provodio apostolat po uputi pape Grgura I. Velikoga u smislu da se, gdje je moguće, “primjenjuju nauku prave vjere obiĉaji puĉkoga

Saksonaca. Njezin prvi opat dobio je spomenute kosti i tako je sveti Vit postao zaštitnikom Sasa, koji su pod njegovom zastavom vojevali protiv Polapskih Slavena. (Jan Peisker, Koje su vjere bili stari Sloveni prije krštenja? Starohrvatska prosvjeta, n.s. II, sv. 1-2, Zagreb-Knin, 1928, s. 74-75.) Sveti Vit se štovao kao ĉudotvorac koji lijeĉi ljude i ţivotinje. (Lexikon der christlichen Ikonographie. Sv. 8, Herder, Rom-Freiburg-BaselWien, 1990, s. 579.) Moguće je i da su mnoge ĉudesne moći pripisivane svetom Vitu, prije bile pripisivane bogu Vidu. 497

Meyer, ibid., s. 46-47.

498

U Hrvata je Toma Maretić već 1886. prihvatio mišljenje Zeussa, koji je u svom djelu Die Deutschen und die Nachbarstämme proglasio identificiranje Svetovida sa svetim Vitom pustom bajkom. (Toma Maretić, Narodna imena i prezimena. Rad JAZU, knj. LXXXI, Zagreb, 1886, s. 131-132.).

499

Kulišić, ibid., s. 185. Pettazzoni zakljuĉuje da kulta svetog Vita nikad nije bilo u Rujana nego da je bilo samo kulta boga Svetovida, kojega su redovnici, zbog oĉite glasovne sliĉnosti imena, transformirali u svetog Vita.

500

H. Lowmianski, ibid., s. 169-170.

214

krivoga vjerovanja”.501 I hrvatski jezikoslovci smatraju da je latinski Vitus zamijenio poganskoga Svetovida, kojega izvori navode u obliku Suantauit(h)us, Szuentevit, Zuantevith.502 Prema mišljenju Tome Maretića „svat“ je prvobitno znaĉio “fortis, firmus”. 503 Kulišić smatra da se “svante” moţe objasniti kao “sveti” u prvobitnom znaĉenju “silni”. 504 Mate Šimundić istiĉe da se u starom slavenskom imenarstvu susreću dvoĉlana imena u kojih je prvi ĉlan SVAT(O) - SVETO. Tako je ĉeš. Svatobor, Svatomìr i Svatopluk. Ista su imena i u slovaĉkome. U ruskome je Svjatopolk i Svjatoslav. Poljska su Swietobor, Swietobor, Swietomir, Swietopelk, Swietoslav, Swietozyzn. Budući da su po koja pisana i latinski odnosno polatinjeno, nalaze se i oblici kao Sventoborium, Svantemir, Swantopolconi i dr. A to je sluĉaj i u drugim slavenskim jezicima, stoga takva imena treba vratiti u izvorni oblik. I to je sve uĉinjeno. U starome slovenskom imenarstvu (VIII.- X. st. ) bivaju Svetodraga, Svetogoj, Svetomir, Svetopolk, Svetoslav, Svetoţizna.. Stara su hrvatska: Svetogor, Svetoljub, Svetotovid; bugarski: Svetolik, Svetomir, Svetoslav. U scsl. pridjev glasi svet. To je naš svet. Pridjev svet je u prijevodu sa svijetao, scsl. svetblb. MeĊutim - kako tvrde poznati slavisti - svetb je najranije znaĉilo “silan, jak”, potom je pokrštavanjem primio današnje znaĉenje.505 Izvedenica od Vid ima u svim slavenskim jezicima. Ta rijeĉ je ne samo praslavenska nego i indoeuropska.506 U starome polj. imenarstvu nahode se imena: Widogost, Widogoszcz, Widorad, Widoradz, zatim Boguwid, Gosciwid, Lubowid, Malowid, Powid, Snowid, Zawid. U ĉeškome Vidhost te Dobrovid, Knovid, Malovidy, Snovid, Zavid. Staroluţiĉkosrpski je Widogosti. Bugarska su imena Vidan Viden, Vidoslav, Svetovid, slovenska Vidina i Nadovid hrvatska su Vidomir i Vidoslav, zatim Vid, Zavid i Svid. Miklošiĉ drţi kako je ovdje im. vid, drugi misle da je kor. morfem vid-eti -vidjeti. Šimundić smatra da se radi o imenici Vid. Prema našemu Vid, najĉešće skraćenu od Vidomir, Zavid i dr. lat. Vitus posta takoĊer VID. Dakle t > d. Kada je u pitanju Svantovit, stvar je drugaĉija. Radi se o ĉlanu -vit. Tu su,

501

Vladimir Maţuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rjeĉnik. JAZU, Zagreb, 1973, s. 585; Valentin Putanec, Refleksi starodalmatoromanskog pridjeva sanctus u onomastici obalne Hrvatske. Slovo sv. 13. Zagreb, 1963, s. 148.

502

Meyer, ibid., s. 106.

503

Maretić, ibid., s. 131.

504

Kulišić, ibid., s. 184.

505

Svi podaci navedeni su prema pismu koje mi je uputio Mate Šimundić iz Maribora 22. svibnja 1991.

506

Rjeĉnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Sv. XX, JAZU, Zagreb, 1971-1972, s. 807.

215

primjerice, naša stara imena Dobrovit, Dragovit te Vitodrag, Vitomir, Vitoslav. Tu je psl. imenica VITb - mogućnik, gospodar.”507 Od imenice Vid ima veliki broj izvedenica. Osobito na teritoriju današnje Bosne i Hrvatske. Izvedenice od Vid, izmeĊu ostaloga, jesu: 1. imena mjesta (gradova, sela, zaselaka, naselja, posjeda), 2. šuma, 3. izvora, 4. potoka (i onih ljekovitih), 5. biljaka i trava (i onih ljekovitih), 6. ţivotinja (krava, ovaca, kobila, koza), 7. lijeĉnika (vidara), 8. vidovitih ljudi (vidovnjaka), 9. sablasti, 10. muških i ţenskih osoba i prezimena.508 Nodilo zakljuĉuje da se puĉko i uvelike razgranato osobno ime Vid, Vidak, Vidaĉ, Vidoje, Vidojko, Vitko, Vićan, Vidosav, Vida, Vidna, Vidojka, Vidosava, Ljudovid ne moţe protumaĉiti ako se ne prihvati da je ono pozajmljeno od vrhovnoga boga.509 Ni glagol vidati ne moţe se izvoditi od imena svetoga Vita. Naime, glagol vidati znaĉi “lijeĉiti” i u tom znaĉenju i obliku poznat je samo u hrvatskom i srpskom jeziku. “Vrlo je vjerojatno mišljenje Maţuranićevo, koji dovodi u vezu s praslav. korijenom vid-, ved-, koji je u vidovita trava, ´ljekovita trava za oĉi, euphrasia officialis, vidac, gen. vica (Vuk, Dubrovnik) herbae genus´ = deminutiv vidiĉak, gen. -ĉka = vidovĉevica. Upor. u Sireni 507

Svi podaci iz ovog pasusa navedeni su prema pismu Mate Šimundića, koje je uputio piscu iz Maribora 22. svibnja 1991.

508

Rjeĉnik, sv. XX, ibid., s. 807-814, 836-840.

509

“I Ĉesi, pod svecem hristijanskim sjećahu se na staroga boga, te još za vremena Orbinieva naše: „pomoz Bog!‟ bijaše im: „pomoz vit!‟ Nešto sliĉno, po svoj prilici, bivalo i u nas sa rijeĉju Vid. Bugarštice, ĉešće imaju usklik: „moj Vidovni Boţe!‟, a jedna od njih prizvala Boga skoro po ĉeškom primjeru ovako: „moj Vidovni Boţe, - ti mi, Boţe, uspomeni i na moje dobro zdravlje!‟ “ (N. Nodilo, Stara vjera u Srba i Hrvata. Ibid., s. 35-36). Nodilo je prvi spomenuo da u Hercegovini postoji jedan obred na Boţić u svezi s boljim urodom ţita koji je gotovo u istome obliku opisan u obredu u ĉast Svantevida za bojnu sreću i rodnu godinu. (Nodilo, ibid., s. 82). Nodilovo mišljenje zastupa i Kulišić (Kulišić, ibid., s. 181).

216

Zrinjskoga: Kako vidovinski dar mu konj letiše. Prema tome bi vidati kao i lijeĉiti prvobitno znaĉilo „lijeĉiti viĊenjem, pogledom, magijom‟. Upor. polj. widywać i vidjeti.”510 Da navedeno mišljenje ima temelja, potvrĊuje i shvaćanje biljke vid (vidac, vidovka, vidova trava, vidovĉica) kao biljke za gatanje i lijeĉenje oĉiju. Veselin Ĉajkanović istiĉe da naziv biljke vid ”ima moţda veze sa starinskim istoimenim boţanstvom”. On naglašava da sva “Vidova vrela” lijeĉe na Vidovdan ili inaĉe od oĉnih bolesti. 511 Ne smijemo zanemariti ni podatak da postoji i ptica vidak, koju nazivaju „boţja ptiĉica“ ili „boţji pivĉić“. 512 Vaţno je napomenuti da se naziv Vid vezuje uz vrhunce brda. Tako postoji Sutvid na Biokovu, Suvid na Dinari, Sutvid izmeĊu Cetine i Krke, Vidova gora na Braĉu, Sutvid na uzvisini poviše Trogira.513 Aleksandar Gahs istiĉe da se spomen na Vida saĉuvao sve do danas i u našim narodnim pjesmama i obiĉajima i da je to znak da su i Hrvati prije pokrštenja kao vrhovno boţanstvo štovali Vida. 514 A. Gahs (svećenik i u svijetu poznati hrvatski etnolog) iznosi svoje donekle posebno tumaĉenje naravi ovog boţanstva. „Svantevid ili Sutvid znaĉi: jako vidilo tj. svjetlo, nebeski svod. Sliĉno ime za najviše biće nalazimo i kod drugih naroda. Zato su opet velika nebeska svijetla: Sunce, Mjesec i zvijezde bili njegovi osobiti znakovi. Tako su mislili i stari Hrvati.“ Gahs zastupa mišljenje da se najprije ĉastilo Svantevida (Vida) kao vrhovno boţanstvo, a da se nakon toga poĉelo štovati Sunce i Mjesec kao posebne bogove. „Sunce su smatrali ´sinom´ Najvišeg Bića Sutvida i dali mu posebno ime: Dabog ili Dajbog, a to poradi topline, koja je potrebna i stoci i usjevima. Zato su stari Slaveni osobito promatrali godišnji razvoj Sunca i slavili ga velikim sveĉanostima u tri doba. Oko zimskog suncokreta koncem prosinca bila je svetkovina novog napredovanja ili ´roĊenja´Sunca. Mnogi obiĉaji na Boţić u našem narodu jesu ostaci te svetkovine, tako na pr. paljenje velike klade ili ´badnjaka´, što mora kroz cijelu noć goriti. Poslije proljetne jednaĉi oko Jurjeva slavila se ´ţenidba´Sunca. O tom govori i stara pjesma: ´Car nebeski (t.j. Sutvid) kad ţenjaše Sunce, svetitelje zove u svatove.´Oko ljetnog suncokreta u drugoj polovini lipnja Sunce je u naponu svoje snage, ali 510

Rjeĉnik, sv. XX, ibid., s. 585-586.

511

Veselin Ĉajkanović, Reĉnik srpskih narodnih verovanja o biljkama. SANU, Beograd, 1985, s. 63-64.

512

Miroslav Hirtz, Rjeĉnik narodnih zoologiĉkih naziva. JAZU , Zagreb, 1947, knj. II, sv. treći, s. 535.

513

M. Kušar, Narodne pripovijesti mitiĉne. Naklada pišćeva, Zadar, 1907, s. 15.

514

A Gahs, Kakva je bila vjera Hrvata prije, nego što su postali kršćani? Danica za 1925. Društvo svetojeronimsko. Zagreb, 1924, s. 103.

217

poĉinje i padati. Stari su u to vrijeme gledali u Suncu kralja, koji laganim koracima uzmiĉe sa poprišta svoga vladanja. Proljetna i ljetna svetkovina Sunca slavila se osobito paljenjem krijesova po gorama, pa je to u mnogim krajevima kao narodni obiĉaj uoĉi Jurjeva i uoĉi Vidova ili Ivanja ili Petrova ostalo sve do danas. Na sve tri dakle svetkovine palila se u poĉast Suncu sveĉana vatra, a osim toga prinosile se krvne i nekrvne ţrtve.“ Gahs u svezi s ovim istiĉe da je sunĉeva „mati, ţena i kraljica“ bila „Zemlja, koju su stari Slaveni uĉinili velikom, ´boginjom´i ´općom materom´, a konaĉno još i ´sestrom´ Najvišeg Bića Sutvida.“ 515 I iz navedenog Gahsova mišljenja oĉito je da u znanstvenoj literaturi nema jedinstvenog shvaćanja Vida kao boţanstva. UtvrĊenje boţanske naravi Vida moguće je zakljuĉivati i kroz postojanje astralnog kulta u Juţnih Slavena. U povijesnim izvorima za Juţne Slavene nema direktnih podataka o kultu Sunca. 516 “Što se tiĉe Slavena, pa i nas Srba i Hrvata, Sunce je zamašito Boţje biće, ali izvor religiji nije nipošto. Stari naši ne pomisliše, da je vidilo od sunca, kao što je u istinu, nego da je od vidila sunce, pa ga ovome podrediše.“517 Kult Svetovida u Slavena uopće nije bio solarni. „Prema Saxovom opisu,vjerovalo se da Svetovitov bijeli konj jaše noću i u zoru stiţe s puta sav znojan, što sasvim jasno pokazuje da je Svetovitov bio noćni konjanik. Gasparini konstatuje da konji posvećeni noćnim bogovima, kod Estonaca, 515

Gahs, ibid., s. 104. Petar Bulat naglašava kako se u narodnim pjesmama ponekad predstavlja nebo i zemlju kao muţa i ţenu. On na primjerima konkretizira kako se u narodnim shvaćanjima na teritoriju bivše rimske provincije Dalmacije zemlja shvaća kao majka, koja pomaţe (lijeĉi) ali takoĊer i kao ubojica. „ Ţelju antropomorfizovane zemlje za proţdiranjem vidi ţivahna mašta priprosta ĉoveka naroĉito prilikom zemljotresa... „(P. Bulat, Mati zemlja. Etnološka biblioteka, Zagreb, 1930, s. 10.

516

Srpski mitološki reĉnik, ibid.,s. 281.

Nenad Janković o kultu Sunca navodi samo nekoliko primjera i od toga jedan za Bugare, a jedan za Ruse. Nema ni jedan dokaz u tome smislu za Juţne Slavene tijekom Srednjega vijeka. Zanimljivo je kako i iz Jankovićevih primjera o Suncu ne proizlazi da se Sunce shvaćalo kao boţanstvo. Usp. N. Janković, Astronomija u predanjima.., ibid., s. 5961.Janković istiĉe “da je Mesec bio znaĉajno boţanstvo, pošto mu se moli za ţivot ili smrt”. (Janković, ibid., s. 102-103). Janković uopće ne shvaća bit kulta Sunca jer slijedi prevladanu šablonu po kojoj se Sunce tretira gospodarom dana, svjetlosti, topline pa, prema tome, i ţivota, a Mjesec, suprotno njemu, gospodarom noći, mraka i smrti. (Janković, ibid., s. 104). Kulišić zakljuĉuje da Janković “nije prešao shvatanja starijih nauĉnika, u prvom redu Nodila i Ĉajkanovića” (Kulišić, Stara slovenska religija, ibid., s. 30). Kulišić je o shvaćanju Mjeseca u Slavena donio niz podataka. (Usp. Kulišić, ibid., s. 113-117, 172, 174, 227, 237,242). 517

N. Nodilo, ibid., s. 148.

218

Slovena i Germana, po nekim crtama odgovaraju vjerovanjima altajskih naroda o astralnim noćnim konjima. Htonsko-lunarnu prirodu Svetovitovog konja potvrĊuju ranije izloţena vjerovanja slovenskih naroda o mjesecu, kao što i slovenski zemljoradniĉki obiĉaji, izraţeni i u Svetovitovom obredu, objašnjavaju njegovu suštinu. ... Kako smo vidjeli, Svantevit je kao ´deus deorum´ mogao predstavljati istaknuto boţanstvo baltiĉkih Slovena, ali se svojom prirodom i svojom funkcijom (bog rata, daje odgovore) ne moţe izjednaĉavati sa nebeskim bogom o kojem takoĊe govori Helmold...“ 518 Ipak spominje se i mišljenje da je za boga Vida kao vrhovnog boga bio vezan solarni kult. Miodrag Pavić istiĉe da je Vid nebeski bog obilja, svjetlosti i rata. „Iz obiĉaja koje smo naveli (okretanje istoku i dozivanje sunca, venci, palenje vatre, itd.) vidi se da je za dan boga Vida bio vezan i solarni kult.“ 519 U Hrvata su, prema nekim svjedoĉanstvima, tijekom dugih stoljeća saĉuvani ostaci Vidova kulta. Tako Kliment Grubišić spominje iz osobnog iskustva sljedeće: „Koliko je ovo Svantovitovo praznovjerje ne samo u Bohemiji, već i u samoj Dalmaciji nagrdilo pravu vjeroispovijed Sklavina, moţe se shvatiti iz onoga što nam se dogodilo prije nekoliko godina. Boravili smo, naime, u neobiĉnome selu - jer se i selu veoma radujemo - kad smo jednoga dana primijetili kako neka starica kod tora za ovce nešto mrmlja i neku molitvu poboţno izgovara. Brzo smo joj prišli i odmah su neobiĉne rijeĉi koje je izgovarala potakle u nama toliku radoznalost, da smo je zamolili da nam cijelu molitvu /sve izgovoreno/ ponovi jasnim glasom. Stajala je starica nerado i drhtavim glasom ovako progovorila: ´Sveti Vide koji vidiš; sveti Luka koji luĉiš, Sveti Paravia koji tatu ruke veţeš i vuku zube pobiješ ti ušĉuvaj ovce moje itd.´.“520 U literaturi iz novijega doba imamo svjedoĉanstava o pojedincima koji su odreĊenu poĉast iskazivali posebno izlazećem suncu. 521 Problematika boţanske naravi boga Vida moţda se potpunije otkriva u tumaĉenju jednog arheološkog nalaza s teritorija rimske provincije Dalmacije. Naime, na teritoriju oko Topuskoga štovao se par boţanstava pod imenima Vidasus i Thana, a prema jednodušnu mišljenju istaţivaĉa pod imenom Vidasus predstavljen je Silvan. „Zaštitnik izvora bilo je još jedno ilirsko boţanstvo - Vidasus, koje se u natpisima uvijek spominje zajedno s 518

Kulišić, Stara slovenska religija.., ibid., s. 187.

519

Miodrag Popović, Vidovdan i ĉasni krst. Slovo ljubve, Beograd, 1977, s. 73.

520

K. Grubišić, ibid., s. 67-68.

521

Mirjana Trošelj u jednom svom tekstu spominje primjer osobe koja se okretala u smjeru istoka i izazivala izlazeće sunce (M. Trošelj, O znaĉenju likovnih uzoraka i znakovlja na velebitskim mirilima. Zadarska smotra, XLI/1992, 4-5. 183).

219

njegovom pratilicom Thanom. Njima su posvećene ĉetiri zavjetne are što su otkrivene u Topuskom, u blizini jednog toplog izvora. U Topuskom su otkriveni ostaci hramova i brojni natpisi posvećeni rimskom bogu šuma, pašnjaka i izvora Silvanu, pa je na osnovi toga zakljuĉeno da se ilirski Vidasus po svojim atributima podudara s tim rimskim boţanstvom i da, prema tome, njegova pratilica Thana odgovara rimskoj Diani.“ 522 Godine 1941. Mayer je iznio mišljenje da ime Vidasus završava jednim “keltskim” sufiksom - asus.523 To znaĉi da je ime starosjedilaĉkoga boţanstva na tome dijelu njihova teritorija bilo Vid. I Mate Šumundić smatra da je izvorno ime topuskog Vidasusa bilo Vid i da je to praslavensko ime.524 Ako su starosjeditelji Silvana nazivali i Vidasus (Vid), onda je to nedvojben dokaz da je boţanska narav Vida lunarna.

522

Aleksandar Stipĉević, Iliri, II. izdanje, ed. [kolska knjiga, Zagreb, 1989, s. 154. Treba dodati da nije dokumentirano da je Vidasus uopće bio bog izvora, jer sama lokacija nalaza nije dovoljna za takvo zakljuĉivanje. On je mogao biti i bog izvora.

523

Mayer, ibid., s. 187. Mayer je u tom svojemu radu dao etimologijsko tumaĉenje imena Vidasus. Prema jednome etimologijskom tumaĉenju, korijeni Wid u starosaksonskome Wit u staronjemaĉkome, Widhr u staroindijskome znaĉi “weit, groß, stark, kraftig, vorgetrieben, aufgetrieben.” (Benno Eide Siebs, Die Personennamen der Germanen. Verlag Hans R. Wohlwend, Schaan - Liechtenstein, 1983, s. 169). Rendić-Mioĉević zakljuĉuje da je Antun Mayer interpretirajući zajedniĉki spomen jednoga nepoznatog para epihorskih boţanstava (Vidasus-Thana) na nekoliko zavjetnih spomenika iz okolice Topuskog toĉno prepoznao onaj tako ĉesti par starosjedilaĉkih boţanstava na figuralnim spomenicima iz naših krajeva koje nazivamo Silvanus i Dijana. ( D. Rendić - Mioĉević, Ilirske predstave Silvana na kultnim slikama s podruĉja Dalmata. Glasnik zemaljskog muzeja, sv. X, Sarajevo 1955, s. 8.)

524

Navod prema pismu, koje je M. Šimundić poslao piscu iz Maribora 22. svibnja 1991.

220

221

II. SILVAN KAO LUNARNO BOŽANSTVO

Na teritoriju Dalmata i na nekim njima susjednim podruĉjima u doba rimske vladavine, zatiĉemo (u središtu kulta nesumnjivo već ranije postojeće) jedno muško boţanstvo uz koje je ĉesto prikazano i jedno ţensko. Ovaj ţenski pratilac osobito se ĉesto sreće na spomenicima zadinarskih šumovitih krajeva staroga podruĉja Dalmata.525 UtvrĊeno je da je kult tih boţanstava autohton. 526 Muško boţanstvo interpretatio romana oznaĉila je imenom Silvan, a ţensko boţanstvo imenom Dijana. Muško boţanstvo nema bitne veze s rimskim Silvanom. Rendić525

D. Rendić-Mioĉević tvrdi da posebne kultne slike Silvana i Dijane nisu bile uobiĉajene na našem primorju ili da barem tu nisu bili tipiĉni kultni spomenici kao što su to bili u unutrašnjim dalmatinskim oblastima, tj. na gornjoj Cetini i u krajevima današnje zapadne Bosne. (D. Rendić-Mioĉević, Iliri i antiĉki svijet. Knjiţevni krug, Split, 1989, s. 489, 501.). To ţensko boţanstvo u središnjoj Liburniji nazivalo se Latrom, a na rubnome zapadnome i istoĉnome prostoru Liburnije, izmeĊu Zrmanje i Krke, štovalo se uz Silvana i Anzotika. (Simpozijum: Duhovna kultura Ilira, ibid., s. 236-238). U Topuskome se spominje boţanstvo Vidasus i Thana, a to je domaće ime u tome dijelu Bosne za boţanstvo koje interpretatio romana naziva Dijanom. (Usp. Anton Mayer, Vidasus, der illyrische Silvanus. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, sv. XXII-XXIII za 19411942, Zagreb, s. 187-191).

526

“Brojne potvrde pokazuju da se kult ovih dvaju boţanstava kod Ilira uporno odrţavao i u rimsko doba (usprkos procesa romanizacije), tako da njihov primat nije mogao ugroziti ni autoritet samog Jupitra, moćnog gospodara rimskog Olimpa, zaštitnika i oliĉenja rimske moći i veliĉine, na ĉelu kapitolijske trijade (Jupiter-Junona-Minerva) i drugih brojnih bogova... Na osnovu iznesenog se mora, dakle, pretpostaviti uska povezanost, pa i jedinstvo, kulta Silvana Silvestra i Dijane i u dubljoj ilirskoj starini, kada su ova boţanstva bila štovana kao bogovi plodnosti i prirode uopće. U stvari, Silvan i Dijana kod Ilira sintetiziraju jedinstven prirodni princip, koji, kao i sama priroda, u isto vrijeme daje i uzima ţivot.” (Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antiĉko doba. ANU BiH, Sarajevo, 1988, s. 369). Usp. Marin Zaninović, Štovanje Libera na istoĉnom Jadranu, Simpozij Duhovna kultura Ilira, ANU BiH, Sarajevo, 1984, s. 251.

222

Mioĉević kaţe da nema paĉe ikakva ikonografskog opravdanja za nametnutu interpretaciju toga našeg starosjedilaĉkog boţanstva s italskim Silvanom. 527 Ne znamo kako su svi starosjeditelji nazivali ovo muško boţanstvo. 528 Nije, naime, iskljuĉena mogućnost da je isto boţanstvo bilo poznato na odvojenim podruĉjima i pod posebnim imenima. “Sve ovo pokazuje ne samo da su vidovi štovanja i svojstva ovog veoma omiljenog boţanstva bili razliĉiti, nego, po našem shvaćanju, i to da se on u raznim krajevima štovao pod razliĉitim imenima, tako negdje kao Vidasus, drugdje kao Magla (enus?) ili pak Cor...Messor i sl. Zanimljivo je da isti ovaj skraćeni oblik (Cor...) dolazi jednom na spomenicima iz naših krajeva i uz Jupiterovo ime. Ovdje se ni u kom sluĉaju ne radi - kako toĉno uoĉuje Sergejevski - o nekom poznatom Jupiterovu epitetu, npr. Iovi Optimo Maximo co/ho/r/tali/. Nesumnjivo da će ovaj epitet trebati dovesti u vezu s onim na našem spomeniku iz okolice Glamoĉa, iz ĉega ćemo moći zakljuĉiti da je ovo vrhovno domaće boţanstvo ovdje jedanput bilo poistovjećeno s vrhovnim italskim bogom (Jupiter), a drugi put - zbog njegovih stanovitih srodnosti s njim - s italskim Silvanom, ĉija je interpretacija, kako smo vidjeli, ovdje i prevagnula...” 529

527

D. Rendić-Mioĉević, Iliri..., ibid., s. 464.

Vaţno je istaknuti da štovanje Silvana nikada u Rimu nije sluţbeno postojalo. Silvan je bio uglavnom štovan od seljaka, a robovi i osloboĊenici gledali su u njemu svoga boga (Herbert Hunger, Lexikon der griechischen und römischen Mythologie. Rowohlt, Hamburg, 1984, s. 377). 528

“Ne znamo ni to kako su ga Iliri prije toga nazivali (moţda Vidasus, ime saĉuvano na jednoj posveti u Topuskom), ili moţda nije ni imao individualno ime, jer su ga, moguće, nazivali generiĉkim nazivom deus ili numen, odnosno kako su već na svom ilirskom jeziku krstili boţanstvo.” (I. Bojanovski, ibid., s. 368-369).

529

Rendić-Mioĉević, Iliri..., ibid., s.469. Rendić-Mioĉević, takoĊer istiĉe da je kult Silvanov bio i “na panonskom podruĉju veoma raširen” ( ibid., s. 508). I Ivo Bojanovski naglašava da se spomenici Silvanu i Dijani susreću ne samo u Dalmata nego na cijelom prostoru “od Morave na istoku do Istre na zapadu, što je najbolji dokaz da su u pitanju glavna i opća ilirska boţanstva, uzimajući u obzir i sve njihove lokalne specifiĉnosti”. Bojanovski dalje smatra da je, osim Jupitra koji je bio ĉašćen kao predstavnik drţavnoga sluţbenoga kulta, Silvan bio “i u Panoniji boţanstvo kojem s najĉešće podiţu poĉasni oltari, preteţno s epitetom domesticus, silvestris /predstavljen kao Pan/, Augustus, Magla, Vidasus (?), Bellator itd.” (I. Bojanovski, ibid., s. 370). Enver Imamović piše da se prema kartografskome prikazu spomenika Silvanova kulta i njegove kultne zajednice na podruĉju BiH moţe zakljuĉiti da je to boţanstvo”najviše štovano na podruĉju jugozapadne Bosne, i to na Glamoĉkom, Livanjskom i Duvanjskom polju odakle i potjeĉe najveći broj kultnih reljefa ovog boţanstva, dok se pojedinaĉni nalazi njegovih spomenika javljaju i u drugim krajevima BiH”. On dalje tvrdi da to jasno govori kako je to boţanstvo bilo vezano uglavnom za Dalmate, ali da se njegov kult s vremenom proširio i u druge krajeve. Imamović napominje da su spomenike tomu boţanstvu na

223

Najveći broj Silvanovih figuralnih spomenika potjeĉe s podruĉja koje su nastavali Dalmati, ali je sliĉnih spomenika naĊeno i u drugim podruĉjima, “naprimjer u istoĉnoj Bosni, na Kosmetu, na Neretvi, u Konavlima i u sjevernoj Dalmaciji”.530 Rendić-Mioĉević je obradio prvenstveno Silvanove kultne spomenike s podruĉja gornje Cetine i zapadne Bosne, t.j. Sinjskoga i Vrliĉkoga s jedne strane planine Dinare, a Livanjskoga i Duvanjskoga polja s druge strane. S obzirom na uoĉenu konzervativnost ovih krajeva, koja je ostala njihovom karakteristikom još dugo i poslije nestanka antiĉkog razdoblja, sliĉni spomenici ostaloga dalmatinskog podruĉja (u primorskom podruĉju), a pogotovo izvan podruĉja Dalmata, rijetko prikazuju izvornu sliku toga staroga kulta u takvoj idejnoj ĉistoći. U primorju, tj. u krajevima koji su bili podloţni grĉkim, a zatim i rimskim kultnim utjecajima Silvan je prikazan kao stari bradati i rogati satir kozjih noga, dok u zadinarskim dalmatskim krajevima dominira lik mlaĊahna golobrada Silvana. To je boţanstvo, kako RendićMioĉević kaţe, imalo svoja svetišta u pećinama ili na mjestima koje su zatvarale krševite litice (na primjer u maloj špilji u Moĉićima ili malo svetište na brdu Kozjaku531 iznad Kaštela, gdje je u jednoj od litica na padinama toga podruĉju BiH “podizali iskljuĉivo domoroci, što se vidi i iz onomastikona koje nose naši spomenici”. (Enver Imamović, Antiĉki kultni i votivni spomenici na podruĉju Bosne i Hercegovine. Veselin Masleša, Sarajevo, 1977, s. 61-62). 530

Rendić-Mioĉević, Iliri..., ibid., s.463,469.

531

Gotovo i ne postoje u Dalmaciji, Lici i Bosni nazivi mjesta, sela, potoka i vrela vezanih uz pojam jarac. (Usp. Rjeĉnik hrvatskoga ili srpskoga naroda. IV, JAZU, Zagreb, 18921897, s. 463-468). U Rjeĉniku hrvatskoga ili srpskoga jezika navodi se kao sinonim za rijeĉ jarac rijeĉ “kozao, kozla, m. jarac”. Tu se, osim toga, i istiĉe da osim dva primjera iz djela pisaca Bošnjaka (Stjepana Margitića iz XVIII. st. i fra Grge Martića iz XIX. st.) “svi su primjeri iz djela pisaca ĉakavaca; s toga ove rijeĉi nema u štokavaca ili je vrlo rijetka, premda su još ţive rijeĉi što su od nje postale, kao kozle, kozlić itd.” (Rjeĉnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, V., JAZU, Zagreb, 1898-1903, s. 415). Vaţno je znati da je broj mjesta ĉije je znaĉenje vezano uz pojam koze u odnosu na nazive drugih mjesta razmjerno neobiĉno velik. Takvih imena muškoga i ţenskoga roda navodi se u jednom imeniku više od sto. (Vlad. Marinković, /izradio/, Reĉnik-imenik mesta Kraljevine Jugoslavije. Ed. Sveslovenska knjiţara, Beograd, 1930, s. 238-239. Usp. i Veliki geografski atlas Jugoslavije. /Uredio Ivan Bertić/, Ed. Liber, Zagreb, 1987, s. 254). Jedan otok kod Lošinja naziva se Kozjak, a dva su brda s nazivom Kozjak u Dalmaciji, u samu središtu stare hrvatske drţave /Kozjak kod Splita i Kozjak kod Knina/. Imena sela i drugih naziva ima vrlo mnogo u Dalmaciji, Lici i Bosni./Usp. Rjeĉnik..., ibid., V., s. 413421/. M. Šimundić je pronašao i objavio sljedeća stara hrvatska osobna imena: Kozan /1194./; u šibenskome kraju jesu ova: Kozica /1412./, Kozina, m. /1581./,Kozliĉ /1453./ te Kozlo /1453./. Ţenska je jedino Kozica, ostali su nositelji ovih imena muškarci. Niti jednoga takvog imena nije u Akademijinu rjeĉniku. Šimundić uopće nije našao imena

224

brda uklesana Silvanova slika). Rendić-Mioĉević napominje da je na podruĉju antiĉke Dalmacije osim paneja s kultnom slikom Silvana izraĊenom u prirodi u ţivu kamenu, “bilo - moţda još i više - i takvih u kojima je ova slika bila naĉinjena na zasebnom spomeniku,... Većina ovakvih paneja imala je, kako nam svjedoĉe potvrde iz starine, izvore ţive vode... Preko udruţivanja ovih dvaju elemenata, pećine i vode, u jednom kultnom objektu došlo je do sjedinjenja Silvanova kulta s kultom nimfa kojima su, kako je poznato, bili posvećeni izvori i vode”.532 Stvarno znaĉenje Silvanova kulta nitko od istraţivaĉa nije pokušao obraditi. Svi koji su pisali o tome zadovoljivali su se općenitim konstatacijama u smislu da je to bilo boţanstvo šuma i pašnjaka, koje je imalo zaštitniĉku ulogu stada i pastira, da bi poslije postalo zaštitnikom oranica i usjeva. Ţenska pratilja Silvana, koju je interpretio romana nazvala Dijanom, bi oznaĉena kao boţanstvo šuma. 533 Već veliĉina i raširenost kulta toga boţanstva nadilazi shvaćanja da se radi samo o boţanstvu šuma i pašnjaka, zaštitniku stada i usjeva. Svi se istraţivaĉi slaţu, a to je bitno u istraţivanju znaĉenja dotiĉnoga boţanstva, da je Silvan bio najviše ĉašćeno boţanstvo u Dalmata i njihovih susjeda.534 Pri utvrĊivanju prirode toga boţanstva oĉito je da je njegov spol jasno oznaĉen falusom, što dokazuje da se nesumnjivo radi o muškome Ovac ili Ovan ili sliĉno. Staro ih imenarstvo ne pozna, novo takoĊer. /Podaci M. Šimundića, koje mi je iznio u pismu iz Maribora od 28. svibnja 1991./. Iz toga bi se dalo zakljuĉiti da rijeĉ jarac na starome ĉakavskom teritoriju nije uopće uobiĉajena. Mate Šimundić navodi da je imenica jarac istisnula prvobitnu rijeĉ kozal - kozao /gen. kozla/ i nabraja preko 50 toponima i oronima vezanih uz ovaj pojam. On zakljuĉuje da Kozjak znaĉi kozje stanište /obitavalište/ i da je imen. kozjak izvedena od korijenskoga morfema koz-a i suf. morfema - jak kao npr. bakren-jak, crkven-jak, debel-jak, vesel-jak. /Podaci prema pismu koje je Mate Šimundić uputio piscu iz Maribora, 10. svibnja 1991. Vaţan je i Skokov podatak da u “sjevernih ĉakavaca i kajkavaca jarac znaĉi i ovan”. /Petar Skok, Etimologijski rjeĉnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. I, JAZU, Zagreb, 1971., s. 755/. 532

Rendić-Mioĉević, Iliri..., ibid., s. 467-468.

533

Rendić-Mioĉević, Iliri..., ibid., s. 469,693.

534

“Silvan je, u neku ruku, postao prvo boţanstvo kod Ilira,...” / M. Suić, Simpozijum Duhovna kultura Ilira, ibid., s. 268/. O pravome znaĉenju Silvana svjedoĉi jedan vaţni podatak koji navodi Imanović: “Interesantno je da je Silvan bio štovan i u Africi, koja je kako znamo, oskudijevala u šumama. U Cirti su se našli ostaci jednog hrama koji je bio posvećen dvojici bogova: Merkuru i jednom domaćem boţanstvu koje je bilo izjednaĉeno s italskim Silvanom.Iz Kartage potjeĉe natpis koji sadrţi popis jednog kolegija, a posvećen je boţanstvu koje nosi napis „Jupiter Hammon Barbarus Silvanus‟. To bi znaĉilo da se ovdje Silvan izjednaĉuje s vrhovnim libijskim bogom Amonom, a ovaj pak s rimskim Jupiterom. Potvrdu da se Silvan izjednaĉuje s Jupiterom Amonom imamo takoĊer na jednom natpisu iz Rima.. . “ /Imamović, ibid., s. 63-64/.

225

boţanstvu.535 To onda znaĉi da rogovi i noge (papci) ne mogu biti kozji, nego samo jarĉevi, koji u simbolici oznaĉuje muškost. 536 Lik Silvanov prikazuje se i s rogovima, što omogućuje još toĉnije tumaĉenje toga boţanstva. Rog je prastari kultni simbol iz kamenoga doba.537 Rogovi ovna ili jarca znak su generativne moći i plodnosti. 538 Rog vrijedi u svih naroda kao simbol najveće snage moći i pobjede. 539 To shvaćanje bilo je razlogom da su se rogovi tretirali kao glavni simbol boţanstva. 540 UtvrĊeno je da su rogovi od prapovijesti na teritorijima od Egipta do Grĉke, a takoĊer u asirskome i babilonskome panteonu bili simbol nebeskih bogova. 541 U odreĊivanju pobliţe pripadnosti toga nebeskoga boga nuţno je znati da rogovi 535

Muško spolovilo izvorom je stvaralaĉke moći boga. Usp. Richard Payne Knight, Il culto di Priapo. Ed. Newton Compton, Rim, 1981, s. 48.

536

Cooper, ibid., s. 55-56. Vaţno je istaknuti da je rijeĉ jarac i etimologijski vezana uz davnu imenicu jar koja pripada indoeuropskim osnovama, a ĉiji bi genitiv bio jari, kao stvar, stvari. Oznaĉivala je tada proljeće i ljeto kao jedno godišnje doba. Poslije, ta je imenica postala i pridjev, npr. jara pšenica, jari jeĉam. Od imenice jar s pomoću nekolikih sufiksalnih morfema stvorene su imenice što oznaĉuju proljetne i ljetne usjeve i mlade ţivotinje koje u tome razdoblju dolaze na svijet. Primjerice: jari jeĉam, lan, jarica pšenica, jariĉ i jarić stanovite biljke, jarka je kukuruz što se sije ljeti, jarša neka vrsta kruške i dr. Ţivotinje su: jarac i jarica, njihova mladunĉad jarić, jarĉić i jarad. Pridjevi su jareći i jarĉji. Dalje, jarušak je mladi zec, jarušica- djevojĉica u dobi od 12 godina itd. Smatra se kako prid. jar ishodi o praie. korijena x ãi/ai =grijati. U avestinskome je yar = godine, lat. Hornus = ljetošnji, njem. Jahr = godina. Ovo etimologijsko tumaĉenje naveo sam prema podacima koje mi je poslao Mate Šimundić u pismu iz Maribora 24. travnja 1991. Usp. i Rjeĉnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. IV, JAZU, Zagreb, 1892-1897, s. 463.

537

H. Rudolf Engler, Die Sonne als Symbol. Helianthus-Verlag, Küsnacht-Zürich, 1962, s. 177.

538

Moć rogova moţe biti blagotvorna ili zlotvorna. /Cooper, ibid., s. 144/. U nas je pronaĊena glava jarca izvedena od peĉene gline koja potjeĉe iz neolitiĉkog sloja u Markovoj pećini, na otoku Hvaru. “Vrlo je znaĉajno što je ta statueta bila obojena cinabaritom, koji je, zbog svoje sliĉnosti s bojom krvi, igrao znaĉajnu ulogu u religiji i magiji tadanjih ljudi. Crvena boja imala je takoĊer i apotropejsko znaĉenje, a simbolizirala je ţivot, pa je stoga od starijeg kamenog doba i dalje bila povezana sa htoniĉkim boţanstvima i boţanstvima plodnosti zemlje, ţivotinja i ljudi. Oĉigledno je, dakle, da je i figurica iz Markove špilje imala neko religiozno znaĉenje i da je sluţila na nama nepoznat naĉin za obrede u vezi sa kultom plodnosti.” /A. Stipĉević, Kultni simboli.., ibid., s. 108/.

539

Forstner, ibid., s. 296. Usp. i L. Charbonneau-Lassay, Le bestiaire du Christ. Desclée, De Brouw et Cie, Bruges, 1940, s. 268.

540

Giovanni Cairo, Dizionario ragionato dei simboli. Arnaldo Forni editore, Milano, 1979, s. 88.

541

Wilhelm Holmqvist, Bilddenkmäler und Glaubensvorstellungen in der Eisenzeit Schwedens. U knjizi: Helmut Roth /priredio/, Zum Problem der Deutung frühmittelalterlicher Bildinhalte. Jan Thorbecke Verlag, Sigmaringen, 1986, s. 374.

226

spadaju u lunarnu simboliku542 i da oznaĉuju puni mjesec.543 U odreĊenim europskim predjelima kozorog (Capra ibex, njem. Steinbock) 544 osobito je dovoĊen u dodir s mjeseĉevim boţanstvom.545 Rogati jarac na isti je naĉin kao i kozorog vezivan uz nebesko boţanstvo.546 Shvatljivo je, naravno, narodno vezivanje najvećega boţanstva uz nebo. Prvobitno iskustvo dimenzije boţanskoga usredotoĉeno je na nebo i upućuje na postojanje jednoga nebeskoga boga. 547 Nebo je zamišljeno uglavnom kao muško oploĊujuće naĉelo, izvor ţivota. 548 Indoeuropljani su u nebu gledali vrhovno biće, stvoritelja ţivota, oca.549 Vrhovni bog je na nebu, visoko nad drugima, a ĉesto je zamišljen kao gromovnik. 550 On je otac svih bogova i ljudi, a ujedno kralj i vladar nad svima vladarima. Njegovo je oruţje munja, njegov štit i egida, simbol olujnog oblaka. Posvećeni su mu bili orao, hrast i svi povišeni visoki vršci gora. 551 Jupiter je bio najviši nebeski bog italskih naroda. I on se poslije identificirao sa Zeusom. On stvara oluju, a munja mu je oruţje. Kao Iuppiter Pluvius šalje kišu, koja oploĊuje polja, te biva davateljem plodnosti (Liber), a štiti posebno poljodjelstvo, stoĉarstvo i mladeţ koja dorasta. Kao bog svjetlosti, on je najviše bog zakletve, pa krivokletnika ubija gromom.552 Pojam vrhovnoga nebeskog boţanstva 542

Špiro Kulišić, Stara slovenska religija u svjetlu novijih istraţivanja posebno balkanoloških. ANU BiH, Sarajevo, 1979, s. 182-190.

543

E. Harding, ibid., s. 225. Strabon priopćava da su za vrijeme punog mjeseca Keltiberi svetkovali, u ĉast velikog boga ĉije ime nisu spominjali. /Kulišić, ibid., s. 205./.

544

Crteţ kozoroga poznat je već iz najranije prapovijesti. /Usp. Josef Beneš-Zdenek Burian, Tiere der Urzeit. Verlag Werner Dausien, Hanau, 1980, s. 314./. Još u antici ovce, koze i bikovi ţrtvovani su mnogim većim i manjim boţanstvima. /J.M.C. Toynbee, Tierwelt der Antike. Verlag Philipp von Zabern, Mainz am Rhein, 1983, s. 146-147/.

545

Hans Biedermann, Knaurs Lexikon der Symbole. Droemer Knaur, München, 1989, s. 421.

546

/Kušar, ibid., s. 152-153/.

547

Gerhold Becker, Die Ursymbole in den Religionen. Verlag Styria, Graz-Wien-Köln, 1987, s. 85. Poznato je da su pojedini narodi iz indoeuropske skupine ĉastili boga neba kao najviše boţanstvo. Ti bogovi neba bili su bogovi ne samo vedrog, nego i olujnog neba. Usp. Pettazzoni, ibid., s. 7; M. Eliade, Storia delle credenze e delle idee religiose. Vol. I. Sansoni Editore, Firenze, 1979, s. 209-212.

548

Mitovi naroda.., II, ibid.,, s. 206-207.

549

Nicola Turchi, Le religioni dei misteri nel mondo antico. Fratelli Melita, pretisak, Milano, 1987, s. 127.

550

Mitovi naroda.., I, ibid., s. 528; Mitovi naroda.., II, ibid., s. 208, Biedermann, Knaurs Lexikon.., ibid., s. 93.

551

August Musić, Nacrt grĉkih i rimskih starina. Zagreb, 1942, s. 62-63.

552

Musić, ibid., s. 165.

227

savršeno se oĉituje iz shvaćanja starih Grka i Rimljana. Zeus je prvobitno bog neba koji upravlja oblacima, kišom, vjetrovima, gromom i munjom, a stoluje na visinama odakle sve vidi; on ima najveću mudrost i snagu, pa stoga i najveće gospodstvo. Glas je boga neba grmljavina, a grom je njegovo oruţje. Grom simbolizira i sveto sjedinjenje oploĊujućeg boga neba i majke zemlje. 553 Grom se ĉesto poistovjećuje sa samim vrhovnim boţanstvom. “Boţanstva groma, gospodari kiše, a prema tome i biljnog ţivota, pripadaju lunarnom simboliĉkom ciklusu. U mnogim su kozmologijama u izravnom srodstvu s boţanstvom Mjesecom... Grom objavljuje volju i svemoć vrhovnog bog. Kako je bipolarna, općenito simbolizira stvaralaĉku i razornu moć boţanstva, Šive i Višnua u hinduizmu, a Indre u vedizmu, koji poput Zeusa i Jupitera u sebi spaja obje vrijednosti.“554 Munja simbolizira iskru ţivota i plodovitu (oploĊujuću) moć. “To je nebeski oganj neizmjerne snage i pogibeljne brzine: moţe biti koristan i zlokoban. U priĉi o stvaranju hebrejski je pojam prevoĊen i kao munja i kao svjetlost. Munja se usporeĊuje s izbacivanjem sjemena, pa simbolizira muški ĉin boga pri stvaranju... Munja ima, kao i kiša, vrijednost nebeskog sjemena; to su dva lica istog simbola, koji se temelji na dvojnosti voda-vatra, u njezinu pozitivnom i negativnom oploĊujućem aspektu. Munja je i kazna nebeska koja satire ĉovjeĉanstvo ognjem i potopom.” 555 Nije sasvim bez znaĉenja i ĉinjenica što se Silvanov lik prikazivao na kamenim liticama. Pojam kamena, osobito u obliku njegovih veliĉanstvenih litica, otvara shvaćanje jednoga višega postojanja koje nije podvrgnuto nikakvoj promjeni. Misao “primitivaca” nije dakle obraćena kamenu kao takvom nego stvarnosti, koja stoji iza takve materijalne pojave, jednomu drugomu, višem svijetu.556 To je razlog da se kamen shvaćao kao boţanski znak.557 Silvanovi reljefi izraĊivani su u kamenu i smješteni u planinama, njihovim pećinama i skrovištima koja su sliĉila na pećine. Planina je simbol postojanosti, ĉvrstoće i vjeĉnosti.558 Ona je simbol susreta neba i zemlje. 559 553

Cooper, ibid., s. 46.

554

Jean Chevalier-Alain Gheerbrant, Rjeĉnik simbola. NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1983, s. 179-180. Ni u jednoj europskoj mitologiji grom ne pripada Suncu. /Kulišić, ibid., s. 166/.

555

Chevalier-Gheerbrant, ibid., s. 419.

556

Forstner, ibid., s. 125.

557

Biedermann, ibid., s. 138.

558

Cooper, ibid., s. 132.

228

Planinski vrhovi povezani su s bogovima gromovnicima. 560 U planini je šuma ili sveti gaj posvećen odreĊenim boţanstvima u mnogih starih naroda. Taj sveti gaj središtem je ţivota, gdje je pohranjena voda i toplina; to je utjelovljenje majĉinskoga ţenskoga naĉela. 561 U planini su izvori koji su kao sveta mjesta poznati u mnogim starim kulturama, a u kojima se ne nalazi samo voda pala s neba kao kiša, nego i voda koja izvire iz zemlje. 562 Samo u tako shvaćenoj šumi moglo je ţivjeti i ţensko boţanstvo, koje je na teritoriju rimske provincije Dalmacije ĉesto prikazivano kao Silvanov pratitelj. Prvobitni pojam ţenskoga boţanstva, dakle i onog koje prati Silvana, mogao je biti primarno boţica plodnosti, dotiĉno seksualnosti u punoj dimenziji.563 U biti ţensko boţanstvo predstavljalo je zemlju i dok je nebo obiĉno oĉinski, zemlja je majĉinski princip. 564 Sveti pir izmeĊu neba i zemlje predmetom je mnogih arhaiĉnih obreda i mitova. 565 Braĉna sveza neba sa zemljom ili vodom javlja se kao široko rasprostranjeni mitski motiv u Indoeuropljana.566 Nebo je ono koje oploĊuje majku zemlju. 567 Zemlja je boginja koju oploĊuje kiša koja pada s neba, a to spajanje zemlje i neba predstavljeno je kao sveto vjenĉanje natprirodnih sila. 568 Pećina je utroba majke zemlje, mjesto pokapanja i ponovna raĊanja, susretište boţanskoga i ljudskoga, ţensko naĉelo.569 Pećina i s njome vezani izvori smatrani su takoĊer ulaznim vratima u svijet mrtvih. 570 559

Gerd Heinz-Mohr, Lexikon der Symbole. Eugen Diederichs Verlag, Düseldorf-Köln, 1981, s. 48.

560

Cooper, ibid., s. 132.

561

Cooper, ibid., s. 168.

562

Biedermann, ibid., s. 349.

563

Becker, ibid., s. 224. U predgrĉko vrijeme ţenski princip - “magna mater” boţica je ţivota i plodnosti, ali istodobno smrti i svijeta mrtvih. Usp. Klaus Zimniok, Die Schlange das unbekannte Wesen. Landbuch, Hannover, 1984, s. 46; Wilhelm E. Mühlmann, Die Metamorphose der Frau. Weiblicher Schamanismus und Dichtung. Dietrich Reimer Verlag, Berlin, 1984, s. 40.

564

Cooper, ibid., s. 111; Chevalier-Gheerbrant, ibid., s. 786.

565

Biedermann, ibid., s. 123.

566

Mitovi naroda, I, ibid., s. 240.

567

Mitovi naroda, I, ibid., s. 528.

568

E. O. James, Uporedna religija. Matica srpska, Novi Sad, 1978, s. 106.

569

Biedermann, ibid., s. 128. I. A. Leroi-Gourhan smatra da je već u prapovijesti pećina bila shvaćena kao pojam ţenskog, barem u nekim svojim dijelovima. / A. Leroi-Gourhan, Religije prethistorije, ibid., s. 143/. Pod pećinom podrazumijeva se i špilja, ali je ona mraĉnija i dublja od pećine i do nje vodi krivudav prolaz, a ona nema izravan otvor za

229

Vjerovanje Dalmata i nekih njihovih susjeda u boţanstvo Mjeseca, 571 dotiĉno u Silvana i kao boga gromovnika u potpunosti se slaţe s opisom boţanstva koje je ostavio Prokopije (prva polovica VI.st.) o pravjeri juţnih Slavena.572 Prokopije piše da “Slaveni i Anti” znaju da postoji jedan bog, tvorac groma (munje), koji je jedini gospodar svijeta (svemira) i njemu prinose stoku i druge ţrtve. On izmeĊu ostaloga dalje donosi da oni ne vjeruju u sudbinu niti smatraju da ona ima bilo kakvu moć nad ljudima. Oni, prema Prokopiju, poštuju rijeke, nimfe i razna druga boţanstva, a prinoseći ţrtve, vraĉaju.573 Oĉito je da je taj bog “Slavena i Anta” jedini gospodar svijeta, dakle, vrhovni bog kao što su Zeus i Jupiter. Lowmianski na temelju Prokopija zakljuĉuje da su se prve politeistiĉke tendencije u juţnih Slavena pojavile tek u VII. st. On istiĉe da sredinom VI. st. Prokopije izvještava o bogu gromotvorcu u podunavskih Slavena istoĉnoslavenskoga podrijetla, dajući mu središnje mjesto u njihovoj religiji. Dalje dodaje da Prokopijev podatak potiĉe od slavenskih vojnika u carskoj sluţbi koji su bili pod kršćanskim utjecajem i da je u odnosu na slavensku stvarnost u njegovu izvještaju veoma istaknut kult gromotvorca. Prema Lowmnianskom, u tamošnjih Slavena nije bilo pogodnih uvjeta za razvoj politeizma s obzirom danje svjetlo. Pećina i špilja mraĉna su mjesta pod zemljom i u stijeni, svodnoga završetka, s više ili manje udubljenja u tlu ili planini. / Chevalier-Gheerbrant, ibid., s. 490/. 570

Hans Egli, Das Schlangesymbol. Geschichte-Märchen-Mythos. Walter Verlag, Olten, 1982, s. 120. Nije suvišno napomenuti da js pas ĉuvar meĊa ovoga i donjega svijeta. /Cooper, ibid., s. 124/. U našim dinarskim krajevima pećinom se smatra udubljenje u brdu, planini. Ona je uglavnom vodoravna poda i razliĉite veliĉine. Špilj, odnosno špilja stvarno je šira i plića jama. U pećinu se ulazi, u špilju silazi. /Ovi podaci su navedeni prema pismu Mate Šimundića iz Maribora od 28. svibnja 1991./.

571

S kultom mjeseca u Dalmata i u naroda koji su im bili susjedi najvjerojatnije je u svezi i orijentacija pokojnika s glavom na zapad. Ako je pokapanje mrtvih vezano uz pojam uskrsnuća, onda je barem na prostorima gdje je postojao kult mjeseca, kao npr. u Dalmata, orijentacija s glavom na zapad vezana uz novo “roĊenje” Mjeseca na toj strani svijeta. Kršćanstvo je od V. st. prihvatilo misao da svjetlost, ţivot dolazi s istoka gdje izlazi Sunca, te su se u tome smislu na istoĉnoj strani postavljali oltari i prihvatilo tumaĉenje da glava pokojnikova poĉiva na zapadu, kako bi gledale sunce koje se pojavljuje na istoku. U orijentaciji starohrvatskih crkvica bitnu ulogu je igralo Sunce, kako je to u svojim istraţivanjima dokazao Mladen Pejaković. Ta uloga Sunca dokazom je da je takva simbolika starohrvatskih crkvica uvedena s kristijaniziranjem.

572

Istraţivaĉi se slaţu da se Prokopijevo svjedoĉanstvo odnosi baš na juţne Slavene. Usp. Raffaele Pettazzoni, La religione pagana dei popoli Slavi secondo le testimonianze medievali greche e latine. Edizioni Italiane, Roma, /bez godine/. s. 6; Srpski mitološki reĉnik, ibid., s. 232; Kulišić, Stara slovenska religija.., ibid., s. 202.

573

Procopii Caesariensis, Opera omnia, vol. II/De bellis libri V-VIII/. Academia scientiarum germanica berolinensis, 1963,s. 357-358.

230

da je do IX. st. bilo plemensko ureĊenje, a da je u X. st. formirana drţava i primljeno kršćanstvo.574 Prokopijev opis toga bezimena vrhovnog boga podsjeća na boţanstvo starosjeditelja u dijelovima provincije Dalmacije, kojega mi nazivamo Silvanom. Za Silvana je oĉito da je bio gromovnik-gromotvorac, kako Prokopije izriĉito naziva vrhovnoga boga “Slavena i Anta”, a utvrĊeno je da takovi bogovi mogu biti samo lunarna boţanstva. Kršćanstvo je sva poganska boţanstva smatralo vragovima. To su mišljenje zastupali i mnogi crkveni oci. 575 Nova vjera rano je izjednaĉila poganska rogata bića (pana, satira i sliĉna) s kršćanskim Ċavlom.576 To je razlog da su se kristijaniziranjem uništavale u prvome redu sve postojeće prikaze poganskih rogatih boţanstava, pa se oni, dakako, više nisu ni prikazivali. Prevladavanjem kršćanstva u juţnih Slavena nastalo je vjerovanje da je jarac postao od Ċavla, a u narodnoj knjiţevnosti vrag se najĉešće pretvarao u jarca. “Prema navedenim verovanjima i obiĉajima, koza i jarac predstavljaju htonskog demona koji se ujedno javlja i kao demon plodnosti.”577

574

H. Lowmianski, ibid., s. 355-356. Taj pisac smatra da je u Slavena prvobitno bio raširen kult boga Svaroga, koji se na istoku transformirao u Peruna. On cijeli poljski “Olimp” u smislu antropomorfnih i individualnih boţanstava s vlastitim imenima svodi na Svaroga, i zakljuĉuje da se ne mogu “utvrditi nikakovi izraziti tragovi arhaiĉnog politeizma. Ĉak ne znamo da li je Svarog oznaĉavao antropomorfno boţanstvo ili natprirodnu silu materijalnog neba. U svakom sluĉaju bio je to neizmerno arhaiĉan kult, koji je najvjerovatnije nazivan neslovenskim imenom, koje moţda potiĉe još iz indoevropske zajednice kao odreĊenje svetlog neba-oca, preuzeto od staroindoevropskih naroda,...” /Lowmnianski, ibid., s. 82-90/.

575

Egon von Petersdorff, Daemonologie. I, Christiana-Verlag, Stein am Rhein, 1982, s. 219-220.

576

Karl R. H. Frick, Das Reich Satans. I, Akademische Druck-u.Verlagsanstalt, Graz, 1982, s. 162.

577

Srpski mitološki reĉnik, ibid., s. 156. Iz nekih “skaski” iz Crne Gore zakljuĉuje se da je u njihovu priĉanju sadrţan “ostatak stare ilirske religije, po kojoj su jarci ţrtvovani bogu izvora Bindu” /ibid./. Jarac je kao simbol u Hrvata ostao saĉuvan samo na grbu Istre, za koji se smatra da je najstariji od svih grbova hrvatskih zemalja. Na tom grbu, koji se datira u XI. stoljeće, prikazan je jarac /kozorog/ s papcima i rogovima. (Usp. Marijan Grakalić, Grb Istre. Iseljeniĉki kalendar 1991, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, s. 141147). Neki smatraju da je Jar ili Jarilo bilo slavensko boţanstvo koje se svetkovalo sredinom lipnja. “Podaci ukazuju na blede ali nesumnjive ostatke verskog obiĉaja i narodnog sećanja na staro boţanstvo Jara ili Jarila, koje se u Srba proslavljalo dvaput godišnje: u proljeće, u slavu obnovljene prirode i klijanja useva, i u leto, u slavu dozrevanja ranih ţita i njihove ţetve.“ /Srpski mitološki reĉnik, ibid., s. 157/. Zanimljivo je da se jarilo “naziva zavetina /7. VI/ koja se drţala radi stoke u selu Zagajici u juţnom

231

U nekim dinarskim krajevima, u kojima je u pretkršćanskim vremenima vladao kult Silvana saĉuvan je nakon kristijaniziranja kontinuitet starih vjerovanja i u Silvana. Pastir je, prema tim obiĉajima, mitsko, boţansko biće koje predstavlja “arhaiĉnog polaţenika” u izvornom smislu. „On donosi badnjak, a negde ĉobani kolju ţrtvenog ovna. Ĉajkanović je našeg „boţanskog ĉobanina‟ uporedio sa Atisom, Dionizom i Hermesom, koji su predstavljali boţanskog pastira, ali prema studiji D. Rendića-Mioĉevića, ĉini mi se da na našem terenu moţemo naći boţanstvo mnogo bliţe našem „boţanskom ĉobaninu‟, moţda i polaţeniku uopšte, u domaćem ilirskom bogu Silvanu, tako nazvanom po rimskoj interpretaciji. Silvanu „na svim ovim spomenicima daju izrazito obiljeţje boţanskog pastira, odnosno pastirskog boga: jare i pseto‟. Prema Rendićevoj analizi, ilirski Silvan redovno je prikazan sa štapom u ruci i sviralom, a na nekim spomenicima ima potpuno antropomorfni lik, ĉesto je ogrnut, ponekad ţivotinjskom koţom, kao i naš polaţenik. Iz ĉinjenice da je ilirski Silvan ĉesto prikazan u hodu, „kao putnik‟, moţe se sagledati poznato svojstvo boţanstva koje posjećuje domove vernika u odreĊeno doba godine. Na nekim spomenicima Silvan je uhvatio jare za prednje noge, a na nekima za rogove, u ĉemu Rendić pretpostavlja ţrtveni ritus. Veza izmeĊu našeg polaţenika i boţićne ţrtve, a posebno obiĉaj da ĉobanin kolje boţićnu ţrtvu - sadrţe suštinu ovog rituala.“578 Opisujući “srodstvo našeg polaţenika s ilirskim Silvanom” Kulišić zakljuĉuje: “Polazeći od rezultata do kojih je došao arheolog D. RendićMioĉević, ukazao sam da u balkanskih Slovena, osobito u zapadnom dijelu poluostrva, moţemo naći boţanstvo mnogo bliţe ´boţanskom ĉobaninu´ slovenskom, prvenstveno balkanskoslovenskom polaţeniku, - u autohtonom, ilirskom bogu Silvanu, tako nazvanom po rimskoj interpretaciji. A, pored ostalog, ovo bi potvrĊivala i ĉinjenica da je u ilirskoj vjerskoj tradiciji dolazilo i do stapanja kulta Atisa sa Silvanovim kultom. Na nekim spomenicima prikazano je obredno ubijanje ţrtvene ţivotinje koje izvodi Silvan, a u daljem razvoju ilirskog kulta moţe se pratiti kako je prvobitni Silvanus silvester poprimio, zatim, i znaĉenje zemljoradniĉkog boţanstva. To se veoma jasno vidi iz ĉestog epiteta Messor, ţetelac na spomenicima, gdje je ponekad prikazan sa srpom u ispruţenoj ruci.”579 Kulišić je još detaljnije objasnio problematiku istiĉući posebno ovo: „Kod Srba u zapadnoj Bosni, Kordunu,Lici i sjevernoj Dakmaciji, umjesto Banatu. Kićenje zastava vencima od zelenog ţita i posipanje litije ţitom ukazuje i na agrarne elemente obiĉaja.” /ibid.,s. 156/. 578

Srpski mitološki reĉnik, ibid., s. 307.

579

Kulišić, ibid., s. 160-161.

232

koledara, javlja se obiĉaj ĉarojica. Kod Srba graniĉara ĉarojiĉari su obilazili domove od Nikoljdana po do Boţića. Ĉarojiĉari ´omaškaraju se, ugare se, a jednoga naĉine kao jarca, priveţu mu bradu od kuĉina, objese mu zvono, bronze, ili nosi u ruci, pa klepeće tako, idući od kuće do kuće, te prose´. Pored ostalog iznosili su im i varice, što bi ukazivalo na agrarni karakter obeda. U Imljanima se vjerovalo da će ljetina bolje roditi onim kućama koje ĉarojiĉari posjete. Imjanski ĉarojiĉari imaju u svom sastavu i curu, babu, starca, barjaktara i djevere, a lice koje predstavlja ´starca´ obavezno udvara ´mladoj´. Kod Srba Livanjskog polja uĉesnik u ţenskim haljinama zove se ´baba´, a za njom die ´did´. ´Jarca predstavlja lice koje navuĉe koţun, okiti se zvonima, naĉini brkove od kudelje i nagaravi lice.... Na nekim spomenicima Silvan je uhvatio jare za prednje noge, a na nekima za rogove. Iz Glamoĉkog polja kako istiĉe Rendić, ´potjeĉe vrlo interesantan reljef Silvana, toliko rustiĉan i primitivan da s likovne strane zauzima naroĉito mjesto meĊu svim spomenicima ovoga boţanstva. Lik boga je neobiĉno mlaĊahna i nestašna izgleda´, prikazan ukrštenih nogu, kao da je u hodu.´Ovome se ,meĊutim, protivi to što je bog lijevom rukom ĉvrsto obuhvatio stablo, koje se nalazi s desne strane reljefa. U podignutoj desnici bog drţi redum, a ispod ruke vidimo ţrtvenik...´ (Pored Silvanovog lika i inaĉe je obiĉno oznaĉeno stablo). Meni se ĉini da ovaj reljef sadrţi neke osnovne, bitne elemente kultnih radnji našeg polaţenika, u prvom redu ĉobanina. S jedne strane noge u hodu, a s druge ĉvrsto drţanje stabla, na izgled protivrjeĉno, po primitivnoj simbolici izraza mogli bi prikazati sjeĉenje i odnašanje stabla, što nas podsjeća na obiĉaj da ĉobanin sjeĉe i donosi badnjak. Da li je ţrtvenik sluţio i za nalaganje badnjaka ili redum u podignutoj desnici iznad ţrtvenika samo simboliĉno prikazuje ţrtveni ĉin? S obzirom da nije prikazana ţrtvovana ţivotinja, radije bih se zadrţao na prvoj pretpostavci. Rendić smatra da se i japodski naziv Grabovius odnosi na ovo boţanstvo i navodi da se i naša rijeĉ grab dovodi u vezu sa tim nazivom, a vidjeli smo da je u Bosni ĉobanin morao posjeĉi i donijeti hrastov ili grabov badnjak. Za razliku od spomenika primorskih krajeva koji prikazuju Silvana kao starijeg i bradata ĉovjeka, kako istiĉe Rendić, mladalaĉki i golobradi Silvanus ´zadinarskih dalmatinskih oblasti´ mislim da bi morao odgovarati mladom ĉobaninu ili uopšte momku koji negdje obavezno sijeĉe i donosi badnjak ili se javlja u ulozi polaţenika. Na jednom, kako se pretpostavlja, neretljanskom reljefu Silvan je uhvatio jare za rogove. ´Ovaj nesklad, konstatuje Rendić, izmeĊu pokreta boţanstva i istaknuta mirovanja ţivotinje, koja je uza nj prikazana, nije jedinstven u ikonografiji Silvanova kulta. Mogli smo ga utvrditi na nekoliko spomenika, kako Silvanovih, tako i onih njegove drugarice Dijane´. Nema sumnje da ţivotinja u mirovanju predstavlja ţrtvu. Dijana je na jednom reljefu klekla na jelena i objema rukama ĉvrsto uhvatila 233

ţivotinju za rogove, što bi podjeĉalo na reljefe Mitre tauroktona. ´Pitamo se na kraju, opavdano istiĉe Rendić, da li je ova radnja koja stoji posle izolirano u ikonografiji Silvanova kulta(posebno Dijanina kulta), samo dekorativna, te zanimljiva samo s likovne strane, ili pak ona - mada preuzeta iz Mitrine ikonografije- s novim ikohografskim momentom pruţa i stanovite podatke o ritusu, koji je pripadao kultu ovih šumsko-lovaĉkih boţanstava. Ĉini mi se da veza izmeĊu našeg polaţenika i boţiĉne ţrtve, i posebno obiĉaj da ĉobanin kolje boţiĉnu ţrtvu sadrţe suštinu ovog rituala. Kao i naš polaţenik, ilirski Silvan je u svom daljem razvoju poprimio i znaĉenje boţanstva ţetve, kako se vidi iz veoma ĉestog naziva Messor (ţetelac) na spomenicima, gdje je ponekad prikazan sa srpom u ispruţenoj desnoj ruci. Ranije smo naveli da našem polaţeniku ponegdje daju kolaĉ ´krivak´ u obliku srpa. I najzad, kakovo znaĉenje imaju nazivi Silvanus communis i Silvanus domesticus na pojedinim spomenicima? Moţemo li u obim nazivima razlikovati boţanstvo seoske zajednice od domaćeg boţanstva koje raspadanjem robovskih obreda, kao i naš polaţenik, postaje posebno boţanstvo svake pojedine kuće? I neki elementi koji pribliţuju Ilirskog Silvana grĉkom Prijapu i rimskom Liberu, sa tragovima Bakhovog kulta, nalaze odjeka u našem vjeroavanju da je dobro ako se polaţenik opije i pobljuje, pa neki stoga i nastoje da ga svakako napiju. Rendić pretpostavlja ´vjerovatno zajedniĉku, balkansku genezu kulta ovog pastirsko-šumskog boţanstva´, a reljef naĊen u Istri i onaj iz Stobija u Makedoniji, kako konstatuje Rendić, predstavljali bi dvije krajnje taĉke podruĉje Silvanova kulta u našoj zamlji. A sa ovim bi se podudarala i konstatacija Bogatirijova da se obiĉaj polaţenika razvio na Balkanskom poluostrvu, kao i rasprostranjenost ovog obiĉaja u našim krajevima.“ 580 Kao spomen na Silvana donekle podsjeća šumski demon Lješij (Lješak, Ljesnik).581 Taj demon, koji se ĉesto zamišlja s rogovima jarca i kozjim nogama, postoji u raznih naroda pa i u Slavena. Slobodan Zeĉević zakljuĉuje da on mnogo sliĉi Silvanu,ali osobno ne dijeli to mišljenje s obrazloţenjem da sliĉna bića imaju i drugi europski narodi.582 ---

580

Špiro Kulišić, Iz stare srpske religije. Srpska knjiţevna zadruga, Beograd ,1970, s 130, 133-135.

581

Taj demon je u Rusa „šumsko boţanstvo, neograniĉeni gospodar šume u kojoj ţivi“. (Petar Bulat, Pogled u slovensku botaniĉku mitologiju. Ed. Etnografski muzej, Zagreb, 1932, s .18).

582

Slobodan Zeĉević, Mitska bića srpskih predanja. Etnografski muzej u Beogradu, Beograd, 1981, s. 14.

234

„Vuk KaraĊić“ u Beogradu -

U svijesti naroda na velikome dijelu nekadanjega teritorija rimske provincije Dalmacije saĉuvano je štovanje Mjeseca kao boţanstva. Narod u tim krajevima zamišlja Mjesec kao muškoga putnika, staroga vojnika i pastira.583 “Pokraj nazora, da je Mjesec na zvjezdastome nebu boţji pastir, ragja se i drugi nazor paralelni, da je on visoki hranitelj i gojitelj.” 584 Gasparini je iznio niz dokaza da je u juţnih, ali i drugih Slavena postojao kult Mjeseca a ne Sunca. Slaveni su, prema njemu, Mjesec nazivali ocem, djedom i bogom.585 Prema Nodilu, na temelju prouĉavanja puĉke mitologije u Hrvata i Srba Mjesec je bez sumnje bog.586 Prikazi Mjeseca u Hrvata veoma su ĉesti. Na najstarijemu hrvatskome novcu, koji se kovao za hercega Andrije II. (11971204.), prikazani su šestokraka zvijezda i veliki polumjesec. 587 583

Natko Nodilo, Stara vjera Srba i Hrvata. Logos, Split, 1981, s. 596.

584

Ibid., s. 598. Usporedba Mjeseca pred zvijezdama s pastirom i njegovim stadom vrlo je udomaćena u našemu narodu. /Krsto Bulat, Studije iz podruĉja slovjenske semantike. Nastavni vjesnik, knj. XXV za 1917., sv. 5, s. 282./

585

Usp. Evel Gasparini, Questioni di mitologia slava. Slovenski etnograf, god. XIII za 1960, Etnografski muzej, Ljubljana, 1960, s. 91-114; E. Gasparini, Gli astri nella mitologia e nelle credenze popolari dei Balto-Slavi. Etnološki pregled, br. 6-7, Beograd, 1965, s. 21-38. I drugi istraţivaĉi (Kulišić) istiĉu da su u Slavena rijetki tragovi poštovanja Sunca, a mnogi saĉuvani obiĉaji i cijeli sustav vjerovanja u svezi s Mjesecom ukazuje i na prvobitnu lunarnu osnovu staroga slavenskoga kalendara.

586

Nodilo, ibid., s. 589.

Zanimljivo je da su u narodnim vjerovanjima i predajama juţnih Slavena saĉuvani tragovi koji podsjećaju na nekadanje znaĉenje roga, koji je jedan od temeljnih simbola Mjeseca. “Rog se najĉešće upotrebljavao kao zaštitno sredstvo protiv zlih sila.” /Srpski mitološki reĉnik, ibid., s. 254/. 587

Ivan Rengjeo, Corpus der mittelälterlichen Münzen von Kroatien, Slavonien, Dalmatien und Bosnien. Akademische Druck-u. Verlagsanstalt, Graz, 1959, tabla I. Usp. i Josip Brunšmid, Najstariji hrvatski novci. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, nova serija, sv. VII. za 1903-1904 g., Zagreb, s. 182-190. Ta simbolika Mjeseca i zvijezde “prema prevladavajućem mišljenju trebala bi prikazivati najstariji hrvatski grb.” /Ladislav Korĉmaroš, Prvi hrvatski novac. Vjesnik, od 28. IV. 1989., s. 4./ I Miljenko Pandţić istiĉe da je najstariji “poznati grb hrvatskih zemalja predstavljen.. polumjesecom i zvijezdom s osam, u nekim varijantama šest krakova, isprva na novcu iz 13. stoljeća, poznatog u literaturi pod nazivom “hrvatski frizatici”. On dalje navodi da su hrvatski banovi kao banovi “ĉitave Slavonije” kovali novac u tom istom razdoblju do druge polovice XIV. stoljeća. “Ti slavonski banovci imaju na prednjoj strani, „na licu‟, kao „grbovni znak‟ zvijezdu šestokraku i polumjesec, koji će se poslije, kroz stoljeća, stalno ponavljati u hrvatskim grbovima, a iznad njih kunu,...” /M. Pandţić, Polumjesec, zvijezda i kuna Hrvatski drţavni simboli. Vjesnik, od 15. V. 1991. , s. 8. /. U ozbiljnoj heraldiĉkoj literaturi govori se za Dalmaciju, u kojoj je bilo središte hrvatske drţave, da je jedan od njezinih grbova i mjesec u rastu, odnosno mjesec u rastu i šesterokraka zvijezda.

235

Nepobitna svjedoĉanstva o golemoj raširenosti kulta Mjeseca ostala su saĉuvana u, dobrim dijelom nikad kristijaniziranoj srednjovjekovnoj Bosni. Mjesec i zvijede su gotovo najĉešći simboli na stećcima.588 Rogato boţanstvo jarca, koje je kršćanstvo smatralo likom same sotone, zamijenio je prikaz i ranije crtanoga Mjeseĉeva srpa, što ga je kršćanstvo

/Ottfried Neubecker -Wilhelm Rentzmann, 10 000 Wappen und Embleme von Städten nach Bildmotiven angeordnet mit alphabetischem Register. Battenberg Verlag, München, 1974, s. 119-120./ 588

Istraţivaĉi su utvrdili da mnogi simboli na stećcima potjeĉu iz prapovijesti i antike. Marian Wenzel u svojim studijama posebno istiĉe stara lunarna boţanstva na stećcima i vile, pa znake muške i ţenske plodnosti kao i nadţivljivanje starih misterijskih obreda u tijeku Srednjega vijeka. Branimir Gabriĉević navodi jedan stećak iz Boljuna kod Stoca na kojemu je prikazan konjanik ĉija glava ima oblik kruga obrubljena kruţnim prstenom i misli da u takvom krugu treba vidjeti solarni simbol a u kruţnom vijencu oko njega svojevrsnu stilizaciju sunĉanih zraka. On smatra da krug obrubljen vijencem kakav vidimo na tome prikazu “a i na drugim spomenicima s analognim prikazom, nije ništa drugo nego supstitucija pokojnikove glave solarnim simbolom.” /B. Gabriĉević, Studije i ĉlanci o religijama i kultovima antiĉkog svijeta. Knjiţevni krug, Split, 1987, s. 82-83/. S obzirom da je naš narod posebno ĉastio puni Mjesec i da krug moţe biti simbol i puna Mjeseca, mnogo je vjerojatnije mišljenje Petra Ţ. Petrovića, koji o problematici simbolike na stećcima razmišlja ovako: “Narodne predstave uskrsnuća i odletanje pokojnika u zagrobni svet ne idu u prilog koncepciji, da su bosanski i hercegovaĉki stećci ostaci hrišćanske verske sekte bogomila. Naprotiv, verske predstave na njima nastale su po narodnim verovanjima o zagrobnom ţivotu pokojnika iz predhrišćanskog vremena... Jedan hercegovaĉki stećak ima reljefnu figuru, predstavu pokojnika. Ona ima više uzdignute desne ruke s raširenim prstima i nesrazmerno velikom šakom, kruţnu i plitku izdubljenu ploĉu. To je mesec u punoj fazi... Na stećku u Raškoj Gori u dolini Neretve /Hercegovina/, pokojnik je predstavljen sa obe uzdignute ruke uvis, u desnoj ima kruţnu ploĉu, a u levoj antropoidni krst. Kruţna ploĉa u desnoj ruci, po mom tumaĉenju, predstavlja pokojnikovu teţnju, da stigne u carstvo mrtvih predaka na mesecu. Jedan stećak u Širokom Brijegu /Hercegovina/ ima sliĉnu predstavu pokojnika sa uzdignutim rukama prema kruţnoj ploĉi i srpastom mesecu, s raskoraĉenim nogama, a levo od njega je štit s maĉem. Predstava srpastog meseca ide u prilog pretpostavci da je kruţna ploĉa mesec u punoj fazi. Klesar je, po svoj prilici, predstavio pun i srpasti mesec po ugledu na druge predstave koje su imale jedan ili drugi oblik meseca”. Petrović spominje ljudske figure i idiograme s jednom ili s obje ruke uzdignute uvis /uglavnom iz Hercegovine/ i zakljuĉuje: “Mimo prikazanih atributa /meseca, srpastog ili punog, napuštanja oruţja kojim se pokojnik sluţio u zemaljskom svetu, pogleda liĉnosti koje prate pokojnikovo odletanje i dr./ na uskrsnuće pokojnika jasno i nedvosmisleno ukazuju figuralne predstave ĉije noge lebde u vasioni. Takav stav pokojnikova tela oĉigledno pokazuje njihovo uskrsnuće, a ne orante s raskoraĉenim i lebdećim nogama. Prema tome i ideogrami srodnih figura na nadgrobnom kamenju pouzdanije predstavljaju uskrsnuće pokojnika, nego ţive orante.” /Petar Ţ. Petrović, Narodni motiv uskrsnuća pokojnika u Hercegovini, Bosni i Srbiji. Glasnik Etnografskog muzeja, sv. XXX za 1967, Beograd, 1968, s. 83-86/.

236

prihvatilo u svoju ikonografiju. Uz prikaz Mjeseca gotovo redovito susrećemo i ţenski simbol u obliku zvijezde.589 Iz svojstava i atributa koje Hrvati pripisuju Mjesecu, iz štovanja što se ukazuju Mjesecu kao nadzemaljskome biću i iz odnosa koji je tako naravan i svestrano raširen po svim hrvatskim krajevima moţe se zakljuĉiti “da je Mjesec starim Hrvatima bio nadasve moćan i omiljen bog.” 590 Mjesec je u Hrvata shvaćen ne samo kao dobro nego istodobno i kao zloćudno biće.591 U Hrvata i u nekih drugih Juţnih Slavena uz vjerovanja o Mjesecu preţivjela su gotovo u potpunosti i mnoga druga pretkršćanska mitologijska shvaćanja. Nikola Grţetić, komu se ne moţe poricati vjerodostojnost kad navodi podatke iz osobnih spoznaja u vlastitoj sredini, o ostacima kulta voda u našemu narodu piše sljedeće: “Poĉitovanje rieka i izvora vidimo i dan danas u Bosni i Hercegovini. Skoro svaku rieku i svaki izvor će ti Bošnjak i Hercegovac poĉitovati, a izvore na Gjurgjev dan pohaĊati. Bošnjak i Hercegovac će ti rieku ili izvor vode poĉitovati, kad se 589

Ciklus planete Venere, koja se pojavljuje jednom na istoku kao jutarnja zvijezda, drugi put na zapadu kao veĉernja zvijezda, ĉini je u biti simbolom smrti i ponovna raĊanja /Chevalier-Gheerbrant, ibid., s. 741/. Hrvati poznaju samo Sunce, Mjesec, Veneru i neka jata zvijezda. Od jata zvijezda poznaje narod “kumovsku slamu (Via lactea), kola (Ursa major i minor), plug i volove (Ursa major), vlašiće (Plejades), krst (osam zvijezda u jatu Labuda), štapove ili štapke (pojas u jatu Oriona) i Gospino kolo (jato velikih zvijezda kao gumno).” /M. Kušar, Narodno blago. Ed. Narodni Etnografski muzej Split, sv. V, s. 6./ Prema shvaćanju Pavla Rittera Vitezovića, zvijezda u grbu za humsku zemlju predstavlja Veneru. /Emilij Laszowski, Stari grbovi Nezavisne Drţave Hrvatske. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, sv. XXII-XXIII za 1941-1942, s. 219./

590

Marin Šemudvarac, Narodna vjerovanja o Mjesecu kod Hrvata. Zagreb, 1945, s. 191193. /Disertacija obranjena na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, 20. prosinca 1945., promovirana 2. svibnja 1946./. “Drţim, kad bi nam bilo moguće sakupiti sav material o vjerovanju naših starih o Mjesecu, da bismo vidjeli, kako je gotovo cio njihov i gospodarski rad i duševni ţivot bio uzko povezan s vjerovanjem u Mjesec kao neko boţanstvo. UzporeĊivanjem ovog materiala s ostalim narodnim vjerovanjima iz drugih krajeva Hrvatske došao sam do zakljuĉka, da su hrvatski krajevi u tom vjerovanju jedinstveni, a osobito visoka sliĉnost tih vjerovanja pokazuje se izmeĊu Baĉke i Slavonije, tako da se neki izvještaji do u tanĉine slaţu.” /Marin Šemudvarac, Ostatci narodnog vjerovanja o Mjesecu kod Hrvata u Baĉkoj. Klasje naših ravni, VI/1944, 1-2, 66./

591

Nodilo, ibid., s. 608. Prema narodnom shvaćanju Mjesec je dobar kad raste, a zao kad opada. “Naš narod još ţivo vjeruje u blagohotno nagnuće mladoga Mjeseca prema svakome stvoru na zemlji, prema ljudstvu, ţivotinji i bilju, i njemu se obraća kao pouzdanome prijatelju... Kad Mjesec ne raste, kad opada, ne će nitko, u mnogome kraju, drţati pluga u polju, jer na njivi ne bi onda ništa urodilo: njiva ragja u protivnoj zgodi... Kad se Mjesec smanjuje, ljude bije nesreća.” /Ibid., s. 599-603./. Usp. T. Maretić, Puĉko vjerovanje i priĉanje. Rad JAZU, knj. LXII, Zagreb, 1882., s. 41; Emilian Lilek, Vjerske starine iz Bosne i Hercegovine. Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, VI/1894, 4, 388.

237

prvi put od njih vode napije, ili ti da se dade preko vode prevesti. On će podariti vodu bud novĉićem, bud komadićem hljeba, bud prstenom ili kakvim novcem, a majka će djetetu maramicu od vrata skinuti, te će ju u vodu vrći, da ju ne bi voda s djetetom pogubila.” 592 Narod posebne osobine pripisuje i kamenu.593 Nebeski svod je prema narodnome shvaćanju od kamena,594 a smatra se i da Bog na nebu ima prijestolje od kamena. 595 U juţnih Slavena u odreĊene dane hodoĉasti se na vrhove brda i planina, a ima vjerovanja prema kojima se Nebo oslanja na Zemlju, i to na vrhovima brda odakle se moţe otići i na Nebo. “Na osnovu takvih vjerovanja nastala su predanja da su na vrhovima brda i planina staništa boţanstava. Tako na vrhu jednog brda sedi boţanstvo oliĉeno u starca /po varijanti u Ćosu/, koje, sedeći, motovilom mota /smenjuje/ dan i noć. U jednom predanju ukazuje da je kuća sunĉeva, meseĉeva i vetrova na vrhu nekog brda... I Boţić ´zove /ili se odaziva/ s vrha planine, one visoke´. U jednoj narodnoj pesmi peva se:´PoĊmo ka vrhu /brda/, na srebrnu gumnu...´ Stihovi potvrĊuju narodno verovanje da u zemlji na vrhu brda Kape /u bosanskom Visokom/ ima zlatan sat i zlatan jarac.” 596 Iz oĉuvanih vjerovanja oĉito je da je Zemlja u shvaćanju juţnih Slavena bila istog ranga kao Nebo, da se smatrala za boţanstvo, a narod se kleo zemljom kao neĉim svetim. 597

592

Nikola Grţetić Gašpićev, O vjeri starih Slovjena. Vlastita naklada, Mostar, 1900, s. 57.

593

Šemudvarac navodi da se u Hrvata kamen spominje i upotrebljava kao predmet koji ima neku ĉudesnu moć. “Taj kamen je uzko povezan sa zmijom ili zmajem. Kad se ugleda mladi mjesec s kamenom se mora gladiti bolestno mjesto. Taj kamen ima svojstvo da lieĉi i pomlaĊuje. Ista ta svojstva ima mjeseĉev kamen. Ako već ne moţemo otvorenim izjavama zakljuĉiti, da je kamen, koji se spominje i upotrebljava u narodnom ţivotu Hrvata, mjeseĉev kamen, na to iz svojstava, koje narod pridaje tom kamenu, smijemo upozoriti.” /ibid. s. 163/. U Imotskoj krajini i šire postoji kamen crveno-ţute boje /inaĉe je sitan i rijedak/ zvan úbójnó káme. Njime ljudi lijeĉe stanovite reumatiĉne i sliĉne bolesti, što znaĉi da opstoje uporaba i vjerovanja u njegovu ljekovitost. /Podaci prema pismu M. Šimundića iz Maribora od 28. svibnja 1991./.

594

Janković, ibid., s. 28.

595

Srpski mitološki reĉnik, ibid., s. 209.

596

Srpski mitološki reĉnik, ibid., s. 81. Ima planina za koje se izriĉito tvrdi da su spojene s Nebom. /Janković, ibid., s. 37/

597

Janković, ibid., s. 17. Nodilo na temelju narodnih pjesama u Hrvata i Srba zakljuĉuje da su Zemlju “stari naši u velike oboţavali”. On navodi primjere kako je narod Zemlju ĉesto zazivao, kleo se Zemljom, a istiĉe da je ta Zemlja shvaćena kao velika boginja i kao velika griješnica. /N. Nodilo, Stara vjera..., ibid., s. 71-72/.

238

U Hrvata, posebno u Dalmaciji i Bosni a i u drugih juţnih Slavena, veoma je rašireno vjerovanje u vile.598 Vjeruje se da su vrhovi brda i planina staništa vila nagorkinja na kojima one noću, na mjeseĉini, pjevaju i igraju u kolu.599 Noge u vila mogu biti magareće, konjske ili kozje pa ih one zbog toga kriju.600 Vile, po narodnome vjerovanju, vole slobodnu ljubav, a prema braku osjećaju odvratnost.601 One su ostale u najuţoj svezi s Mjesecom. “Moszynski posebno ukazuje na vezu s Mjesecom, jer vile, kao i rusalke, igraju noću po mjeseĉini, a Mjesec je boţanstvo vodenih demona.” 602 Odnos vila prema ĉovjeku moţe biti dobar i zao. 603 Na temelju narodnih shvaćanja o vilama u znanosti je prihvaćen zakljuĉak da su vile bića istovjetna s nimfama, a da su vile i one nimfe o kojima govori Prokopije.604

--Iz svega izloţenoga nedvojbeno proizlazi da je do danas, a od predantiĉkih vremena, na teritoriju kasnije rimske provincije Dalmacije 598

Ljudevit A. Ivandić, Puĉko praznovjerje kod Hrvata katolika u Bosni. Domovina, Madrid-Buenos Aires, 1965, s. 55.

599

Srpski mitološki reĉnik, ibid., s. 66.

600

Ibid.

601

Ibid., s. 67.

602

“ U juţnoslovenskoj tradiciji vile su lijepe djevojke raspuštene kose, obiĉno svijetle ili zlatne, u prozraĉnim haljinama, ali ĉesto sa magarećim, konjskim ili kozjim nogama. Jašu na jelenima i konjima. Po mjestu boravka dobijale su ime: vodarkinje, zagorkinje, planinkinje, oblakinje. Rado igraju (vilino kolo) pored rijeka i jezera, po šumskim proplancima ili u oblacima.” (Kulišić, ibid., s. 146). Mnogi znanstvenici smatraju da je naziv rusalka zamijenio starije nazive bereginja i vila, a vjerojatno i poludnica. /Kulišić, ibid., s. 145/. Katolici u Boki Kotorskoj i susjednoj Dalmaciji pod nazivom rusalje oznaĉuju duhove, ali u obiĉajima, koji se toga dane izvode, prevladavaju agrarni elementi radi plodnosti polja. /Kulišić, ibid., s. 145/.

603

“Ovakav dvostruki odnos mitskih bića prema ljudima u paganstvu se smatrao prirodnim. Mitska bića su mogla biti dobra ili zla - što je zavisilo od trenutnog raspoloţenja, ali i od ponašanja ljudi prema njima.” /Slobodan Zeĉević, Mitska bića srpskih predanja. Vuk Karadţić - Etnografski muzej, Beograd, 1981, s. 44/. Usp. i Aleksandar Gahs, Kakva je bila vjera Hrvata prije nego što su postali kršćani? Danica za 1925, Zagreb, 1924, s. 106.

604

Kulišić, Stara slovenska religija.., ibid., s. 147; Cherubin Šegvić, Vjera Vidova. Split, 1898, s. 31. I Zeĉević bez dvoumljenja misli da je Prokopijev termin nimfa identiĉan našemu pojmu vile. /Zeĉević, Mitska bića.., ibid., s. 40/.

239

postojao neprekinuti kult Mjeseca. U antiĉko doba to je na tim prostorima bio vladajući kult u kojem je narod predoĉavao Mjesec u liku koji je interpretatio romana nazvala Silvanom. Kristijaniziranjem tih krajeva Mjeseĉev kult slabi, ali njegovi snaţni ostaci saĉuvani su sve do naših dana. Mjesec što “umire” i stalno se ponovno “raĊa” nije samo simbol vjere u besmrtnost, odnosno u postojanje nadzemaljske stvarnosti. Bit toga vrhovnog boţanstva zamišlja se gotovo identiĉno shvaćanju svetoga u naroda susjednih kultura, što znaĉi da je pojam boţanskoga shvaćen kao jedinstvo suprotnosti, kao istodobna simbioza metafiziĉkoga dobra i zla. 605 Iz preostalih hrvatskih narodnih vjerovanja o Mjesecu, koji se zamišlja kao vrhovno i muško boţanstvo, nedvojbeno proizlazi da u Hrvata nema ni najmanjeg traga ostataka dualistiĉke vjere u smislu iranske kozmogonije. Postojanje takva dualizma u narodnim vjerovanjima nije utvrĊeno ni u drugih slavenskih naroda. Helmold spominje Crnog boga u Polapskih Slavena, ali su neki iz toga pogrešno zakljuĉili da je postojao i bijeli bog ( kojega inaĉe Helmold uopće ne spominje ).606 Pojedinci su iz Helmoldova izvora zakljuĉivali da je u Slavena postojalo shvaćanje o istodobnoj opstojnosti dvaju bogova, dobroga i zloga. 607 Aleksandar Brückner je toĉno zakljuĉio da je taj Crni bog odrazom kršćanskoga vraga i da nema dodira s prvobitnom vjerovanjem starih Slavena kojima je dualizam bio sasvim tuĊ.608 605

Navedeni vremenski i prostorni kontinuitet objekta kulta /Mjeseca/ i poganske biti toga kulta takoĊer potvrĊuje prevladavanje etniĉki uglavnom istoga puka kao nositelja uvijek jednakih predanja na istim prostorima.

606

Usp. Carolus Henricus Meyer, Fontes historiae religionis slavicae. Berolini, 1931, s. 42-47.

607

Francis Dvornik na temelju Helmolda pogrešno tvrdi da su Slaveni prihvaćali jednu vrstu mitologijskog dualizma. /F. Dvornik, Les Slaves. Editions du Seuil, Paris, s. 52.)

608

A. Brückner, O paganstvu starih Slovena. Knjiga o Balkanu, II. Ed. Balkanskog instituta, Beograd, 1937, s. 60-61. Zanimljivo je da je i Mauro Orbini 1601. g. poistovjetio vraga s Helmoldovim Crnim bogom. /M. Orbini, II regno degli Slavi. Pretisak, Verlag Otto Sagner, München, 1985, s. 83/. “Izjava u tekstu da se taj zli bog naziva Ċavolom /diabol/ oĉevidno je liĉna Helmoldova, smatra Ĉajkanović, koji istiĉe da crna boţanstva ne moraju biti zla boţanstva. ´Crni bog´ je bog donjega svijeta i zato je crn, kao što je i grĉki Hades, ´crni bog´ po svojoj spoljašnosti, i kao što se i rimski Dis pater nazivao Juppiter niger.” /Kulišić, Stara slovenska religija..., ibid., s. 193/. Lowmianski istiĉe da je Crni bog u Polabljana interpretatio slavica za kršćanskoga Ċavla, i da je borba Boga i Ċavla, polarizacija dobra i zla, kršćanski motiv u polapskom pogledu na svijet. /Lowmianski, ibid., s. 52/. O toboţnjem dualizmu u Slavena, u smislu iranske kozmogonije osobito je pisao Jan Peisker. /Usp. J. Peisker, Koje su vjere bili stari Sloveni prije krštenja? Starohrvatska prosvjeta, NS, II, br. 1-2 za 1928, Zagreb-Knin, 1928, s. 55-86/. U Hrvata je Peiskerovu ideju u predavanjima mnogo popularizirao njegov prevodilac Ivo Pilar. U istome smislu pisali su i neki drugi. Usp. na primjer: Milan Šufflay, Zaratuštra u Crvenoj Hrvatskoj. Croatia sacra, I/1931, 1, 109-114; Stjepan

240

H. Lowmianski prihvaća zakljuĉak Niederlea da je dualizam dobra i zla bio tuĊ slavenskoj religiji. On istiĉe da je Slavenima bila tuĊa misao o polarizaciji boţanstva na etiĉkom principu, jer su “njihovi bogovi i demoni sliĉno kao i u antiĉkih boţanstava - sadrţavali crte dobra i zla, naravno u odnosu s ljudima, a svakako i u svom karakteru.” 609

Krizin Sakaĉ, Tragovi staroiranske filozofije kod Hrvata. Ţivot, XXIV/1943, 1, 9-25; Ante Škobalj, Obredne gomile. Vlastita naklada, Sveti Kriţ na Ĉiovu, 1970, s. 453-462. 609

H. Lowmianski, ibid., s. 167-168.

241

IV. KRISTIJANIZIRANJE STAROSJEDITELJA I DOSELJENIKA

242

243

I. FRANAČKO POKRŠTAVANJE PUČANSTVA NA DIJELU ISTOČNOJADRANSKE OBALE

1. Iz pisma pape Ivana X. kralju Tomislavu i drugim navedenima oĉito je da se u Rimu smatralo kako je kristijaniziranje stanovništva meĊu Slavenima na teritoriju rimske provincije Dalmacije zapoĉelo već u I. stoljeću. Ĉinjenica je da se u apostolsko doba zapoĉelo s kristijaniziranjem Ilirika, odnosno Dalmacije. Pavao navodi (Rim. XV, 19) kako je propovijedao EvanĊelje od Jeruzalema i naokolo do Ilirika. Dakako da to moţe znaĉiti kako je sveti Pavao evangelizirao podruĉje samo do granica Ilirika. Jeronim u Epistoli Marceli piše kako je boţanska rijeĉ bila “s Tomom u Indiji, s Petrom u Rimu, s Pavlom u Iliriku”. Jelenić istiĉe da je u Pavlovo doba Ilirik obuhvaćao i Macedoniju, u kojoj je Pavle stvarno bio, ali da nije sigurno da je bio i u ostalim dijelovima Ilirika. MeĊutim sigurno je da je Tit otišao kristijanizirati u Dalmaciju jer to potvrĊuje sam Pavao ( 2 Timoteju, IV, 9-11). Vaţno je navesti da sveti Epifanije (+ 403.) piše kako je apostol Luka propovijedao EvanĊelje i kako je on “tu duţnost obavio najprije u Dalmaciji, Galiji, Italiji i Macedoniji...”.610 Prema predaji jedan od uĉenika sv. Marka došao je u Liburniju širiti evanĊelje.611 Svaki rani pokušaj kristijaniziranja mogao je imati samo djelomiĉne uspjehe (na primjer u primorskim gradićima), ali teško da se jaĉe osjetio u 610

Navedene podatke sam iznio prema Jelenićevu poglavlju Djelovanje Hristovih i apostolskih uĉenika te ostalih vjerovjesnika u Iliriku iz knjige Julijan Jelenić, Povijest Hristove crkve. I, Zagreb, 1921, s. 38-42.

611

Enver Imamović, Poĉeci kršćanstva na tlu Bosne i Hercegovine u svijetlu pisanih izvora i arheoloških spomenika. Tribunia, Zaviĉajni muzej Trebinje, 1983, s. 39.

244

brdskim krajevima jadranskog zaleĊa. Broj kršćana nije bio velik, posebno ne na graniĉnim podruĉjima, pa je naravno da je meĊu njima nastao jak osjećaj kršćanske posebnosti i meĊusobnog zajedništva. 612 Grga Novak, komentirajući jadikovku sv. Jeronima zbog prodiranja barbara, istiĉe da je u Dalmaciji kršćanstvo ulazilo u gradove, ali da su sela ostajala “ i dalje vjerna svojoj staroj religiji i starim bogovima”. Novak dopušta mogućnost većeg širenja kršćanstva tek nakon Konstantinova edikta, a u Dalmaciji tek od V. st.613 MeĊutim, od V. stoljeća na teritoriju Dalmacije i Slavonije najjaĉe se širio arijanizam, koji je u prvoj polovici V. stoljeća u Slavoniji bio jak kao “nigdje na svijetu”, a tijekom cijelog V. stoljeća tu je “bilo glavno sijelo” arijanaca. “Gotima Italije i Panonije uĉini kraj car Justinian (Slaven, 527-65); naša zemlja doĊe u privremeni posjed Bizanta (535-51), Gepida i Langobarda. I ovi su bili svi arijani i to bezobzirniji od Gota, što se je osobito pokazalo kasnije u Italiji (iza 568). Tako je Panonija sriemska kroz cieli skoro 6. viek preteţno arijanska, ali se je u Mitrovici i u Sisku, koji se je poslije Teodorika pridruţio metropoliji solinskoj, ipak sve do konca 6. stoljeća uzdrţala katoliĉka biskupija.”614 Poslije provala germanskih plemena prvo sustavno kristijaniziranje Slavena (najvjerojatnije onih u Podunavlju) zapoĉelo je poĉetkom VII. stoljeća a predvodili su ga irski misionari. “Nennen wir die früheren Episoden, die die Christianisierung der Slawischen Völker durch die Iren betreffen. Schon Columban der Jüngere beabsichtigte, als er etwa zehn Monate in Alemannien weilte, Veneten, die auch Slawen genannt werden, das Evangelium zu verkünden; Gottes Engel brachte ihn jedoch angeblich von dieser vorzeitigen Absicht ab. An dieser Stelle müssen wir bemerken, dass dies die erste Quellenangabe über die Absicht der Christianisierung der Slawen und zugleich eine der ältesten Erwähnungen der Slawen in Mitteleuropa überhaupt ist. Sie fällt in die Jahre 610 - 612. Der Biograph des 612

Vrlo su zanimljive usporedbe broja kršćana i nekršćana. “U zapadnom dijelu carstva oko 400. godine, dakle u doba pune afirmacije kršćanstva kao sluţbene religije, broj kršćana nije veći od 4-5 milijuna. Na Istoku, gdje se kršćanstvo brţe razvijalo, taj broj se kreće negdje oko 10- 12 milijuna na pribliţno 50 milijuna stanovnika oba dijela carstva. Prema tome, kršćana je u to doba tek nešto više od 1/3 ukupnog broja ĉitavog stanovništva. Sasvim je sigurno da je taj broj kršćana uglavnom otpadao na stanovnike gradova, dok je pagus najvećim dijelom bio poganski. “ (Nenad Cambi, Problemi starokršćanske arheologije na istoĉnoj jadranskoj obali. Materijali XII. IX. Kongres arheologa Jugoslavije, Zadar, 1972, Hrvatsko arheološko drušvo - Savez arheoloških društava Jugoslavije, Zadar, 1976, s. 268).

613

Grga Novak, Prošlost Dalmacije, I. Hrvatski izdavaĉki bibliografski zavod, Zagreb, 1944, s. 67, 84 - 85.

614

Matija Pavić, Arijanstvo u Panoniji Sriemskoj. Đakovo, 1891, s. 46-48.

245

Heiligen, Jonas von Bobbio, bestimmt diese Slawen nicht näher. Vom geographischen und geschichtlichen Gesichtspunkt aus würden die meisten Angaben dafür sprechen, dass Columban die karantanischen Slawen (Karantanen) oder die ein bisschen weiter nördlich weilenden Slawen an der mittleren Donau meinte.”615 Rana “iroškotska kristijanizacija” u alpskim i panonskim krajevima bila je - radi pridobivanja najširih puĉkih slojeva - vrlo tolerantna. Zahvaljujući tome mogli su se odrţati mnogi stari (prvobitno poganski) obiĉaji, dakako u kršćanskoj interpretaciji. 616 Jedan vaţni suvremeni izvor potvrĊuje da su sredinom VII. st. ondanja Dalmacija i Istra bile nastanjene poganima. Papa Ivan IV. (+ 642.), sam rodom iz Dalmacije („po narodnosti Dalmatinac“) , poslao je opata Martina 640./ 641. u Dalmaciju i Istru da sakupi kosti muĉenika i da otkupi zarobljene kršćane od pogana.617 U jednoj poslanici pape Agatona (678-681) caru Konstantinu IV. i njegovim sinovima iz godine 680., što ju je potpisalo 125 biskupa (koji su bili u saboru), spominju se i biskupi koji djeluju meĊu narodima („in medio gentium“) Langobarda, Sasa, Slavena, Franaka, Gala, Gota i Britanaca. 618 Spaljivanje nekih pokojnika, ostaci ţivotinjskih kostiju, nalazi posuda za hranu i piće u nekim starohrvatskim grobovima potvrĊuju snaţno preţivljavanje poganstva i tijekom IX. stoljeća. Kakva su bila ta poganska vjerovanja stanovništva na središnjem teritoriju hrvatske drţave moţe se zakljuĉivati i iz nekoliko nalaza koji su pronaĊeni u nekropoli Ţdrijac kod Nina i u Ivoševcima kod Knina.619 Na svakome od dvaju nalaza predstavljen 615

Jerzy Strzelczyk, Irische Einflüsse bei den Westslawen im Frühmittelalter. Zbornik: Irland und die Christenheit . (Hrsg. Próinséas Ní Chatháin - Michael Richter), Verlag Klett-Cotta, Stuttgart, 1987, s. 446. Kolumban je roĊen u Irskoj 543. g. Predvodio je kristijaniziranje po mnogim zemljama tadašnje Europe. Umro je 23. studenog 615. g. Usp. Jakob Torsy, Der grosse Namenstagskalender. Verlag Herder, Freiburg - Basel Wien, 1985, s. 331.

616

Marijana Gušić, Etniĉka grupa Bezjaci. Zbornik za narodni ţivot i obiĉaje Juţnih Slavena, knjiga 43 za 1967. g., s. 115-116.

617

Fr. Raĉki, Doc., ibid., s. 277.

618

D. Mandić, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Hrvatski povijesni institut, Rim, 1963, s. 134. Usp. i D. Mandić, Papa Ivan IV. solinjanin i pokrštenje Hrvata. Croatica christiana periodica XVI/1992, 29, 12-13.

619

Janko Belošević je u tim crteţima prepoznao simbole šamanizma i odredio ih kao avarsko kulturno dobro koje je dospjelo u starohrvatske grobove. (J. Belošević, Materijalna kultura Hrvata od VII do IX stoljeća. Ed. Liber, Zagreb, 1980, s. 125 128). Ako bi se i radilo na tim nalazima o simbolima šamanizma treba napomenuti da je šamanizam poznat gotovo svim starim narodima i da se mogući simboli šamanizma u starohrvatskim grobovima ne mogu tretirati kao avarsko kulturno dobro. Razni narodi u poganskoj Europi, a osobito Goti s kojima su stoljećima zajedno ratovali i Slaveni, dobro su poznavali šamanizam. (Usp. Scardigli, Die Goten, ibid., s. 58-69.).Franjo

246

je motiv drva i ispod njega dvije simetriĉno postavljene i suprotstavljene, ali i povezane rogate ţivotinje. Oĉito se radi o prikazu stabla ţivota i poganskom shvaćanju jedinstva suprotnosti. Ni u temeljnom motivu ni u urezima koji je podsjećaju na rozete i u kojima dominira u poganstvu znakoviti broj osam apsolutno nema niĉega što moţe asocirati na znak kršćanskoga kriţa. Ta simbolika nije sluĉajno (iznimno) dospjela u starohrvatski grob zato što je bila općenarodno dobro starih Hrvata iz doba prije pokrštenja, a što dokazuje ĉinjenica da se taj motiv sreće u hrvatskoj narodnoj ornamentici još i u XX. stoljeću.620 Muhamed Hadţijahić je donio jedan arapski izvor iz kojeg proizlazi da unutrašnjost nedaleko od Splita nije bila pokatoliĉena sve do cara Bazilija. “Iz pisanja arapskog autora Ibni Rusta Abu Ali Ahmeda sina Omerova, autora enciklopedijskog djela Kitab-al a lag an-nafisa (napisanog izmeĊu 903-913) vidi se da ĉak ni unutrašnjost nedaleko od Splita nije bila kristijanizirana sve do cara Bazilija. On izriĉito navodi da je (hrvatsko) kraljevstvo oko Splita (Balatis, Spalato, Split) prihvatilo kršćanstvo poĉevši od vremena kralja (cara) Basusa (Basileus), što se dakako mora shvatiti da se odnosi na zadnju fazu kristijanizacije.” 621 Nije ĉudno što se Langobardi spominju u Sumpetarskom kartularu kao narod koji odvodi i robove iz okolice Splita. Tekst, na temelju kojeg to zakljuĉuje u originalu glasi: “Ad hec comparaui de Longobardis pro X. solidis in tali tenore, ut sint omnes Smiljanić i Slavomir Sambunjak takoĊer tretiraju ove prikaze kao simbole šamanizma, ali ih s pravom smatraju dijelom starohrvatske kulturne baštine, za koju pretpostavljaju, dakako bez ozbiljnog dokaza, da se moţe vezati uz iranski kulturni krug. (F. Smiljanić S. Sambunjak, O besmrtnosti i svjetlosti kazuju kosti. Dometi, XV/ 1982, 12, 67-76). Sva navedena - u biti ispravna tumaĉenja te simbolike - , pokušalo se kasnije dovesti u sumnju. Tako Pavo Vojvoda na crteţima navedenih predmeta doţivljava priviĊenje kršćanskoga kriţa i tumaĉi ih u smislu kršćanske simbolike. (P. Vojvoda, Prilog ĉitanju starohrvatskih simbola. Zbornik: Arheološka istraţivanja u Kninu i Kninskoj krajini, ed. Hrvatsko arheološko društvo, Zagreb, 1992, s. 141 - 144.) Pokušaj tumaĉenja Magdalene Dragiĉević jedva da zasluţuje spomen. Oĉito je da ona iznosi više kontradiktornih reĉenica (misli) i pogrešnih stilizacija. Ta autorica ne poznaje suvremenu i izvanredno bogatu literaturu o antiĉkoj i srednjovjekovnoj simbolici, pa se u svom tumaĉenju oslanja (u više od polovice pozivanja na literaturu) na djelo J. Chevaliera, koji je u svojim shvaćanjima mnogo bliţi okultizmu nego znanosti. 620

Milovan Gavazzi istiĉe da se prikaz stabla ţivota ( u sredini stablo, a sa svake strane po jedna ptica) sreće još u ovom stoljeću “napose na dalmatinskim rukotvorinama”. Gavazzi i ne zna podrijetlo toga motiva pa napominje da podrijetlo ukrasa moţe biti i orijentalno, ali i talijansko. (M. Gavazzi, Juţni Slaveni. (IV. dio) Socijalna kultura Juţnih Slavena. Predavanja (skripta) u privatnom posjedu, s. 112.

621

(Muhamed Hadţijahić, Da li je najstariji slavenski zakon Sudnije ljudem donesen na tzv. Duvanjskom saboru? Forum, XXIX-/1985, 12, 1108. Usp. i M. Hadţijahić, Das Regnum Sclavorum als historische Quelle und als territoriales Substrat. SudostForscungen, sv. XLII za 1983, Müchen, s. 32-33).

247

fratres et sorores in seruitute; Duymo prior et filius eius testes” 622 Dakako, robove iz okolice Splita moglo se odvoditi i prodavati prvenstveno ako nisu bili kršćani.623 Sve upućuje na zakljuĉak da je pokrštavanje u zaleĊu primorskih gradova (bez obzira na eventualno ranije postojanje malih kršćanskih oaza) uistinu zapoĉelo tek na poĉetku IX. st. i da je trajalo do X. st. pa i dalje. Tako Andrija Dandolo biljeţi dogaĊaj o pokrštenju jednoga neretvanskog prvaka, koji on datira u godinu 830. ovim rijeĉima: “Huic duci (Joanni Particiaco) Narentini nuncium suum mittunt, et petitam pacem ab eo obtinent, quam non diutius servaverunt. Nuncius autem, qui infidelis erat, hortatu ducis baptismum suscepit. Erant enim Sclavi adhuc gentiles, quia a Gothis originem traxerant;...” .624 Ĉini se da Franci za trajanja borbe s Avarima, dakle, gotovo do kraja VIII. st. nisu silom kristijanizirali Sklavine, jer su ih htjeli imati kao saveznike u borbi protiv Avara. Zanimljiv je zapisnik “Riţanskog placita”, koji je sazvan na nalog Karla Velikoga i njegova sina kralja Pipina godine 804., a na kojem su prema Margetiću “predstavnici istarskog stanovništva iznosili svoje prituţbe na uvedene franaĉke novotarije i usporeĊivali ih sa stanjem pod bizantskom upravom”. U posljednjoj prituţbi predstavnika gradova kaţe se i sljedeće: “Već tri godine one desetine, koje smo morali davati svetoj crkvi, dajemo Slavenima poganima (’ad paganos sclavos’), otkako ih je postavio na crkvene i naše općinske zemlje na svoj grijeh a našu propast”625

622

(Supetarski kartular. Uredio i komentirao Viktor Novak, a lingvistiĉku analizu obavio Petar Skok, JAZU, Zagreb, 1952, s. 226).

623

Neven Budak je na primjeru prijepisa Trpimirove darovnice splitskoj crkvi, odnosno tome prijepisu dodanog kraćeg teksta s imenima serva u Mosoru, zakljuĉio da u splitskom zaleĊu, konkretno na podruĉju Mosora, nedaleko Splita, sigurno nije bilo kršćana. Budak je istakao kao dokaz da dodatak nije pripisan u vrijeme sastavljanja isprave, ĉinjenicu da se nijedno ime u njemu ne poklapa s imenima trojice serva u tekstu darovnice. On kaţe: ”Pa ipak, u njegovu starost ne moţemo posumnjati: sva imena koja se u njemu navode narodna su, što znaĉi da pokrštavanje na podruĉju Mosora u vrijeme popisivanja ovih serva još nije uzelo maha. Kako su u 11. st. ’kršćanska imena već uklopljena u hrvatski antroponimiĉki sistem’, moţemo s velikom vjerojatnošću konstatirati da taj pripis treba datirati ranijim razdobljem” (Neven budak, Servi ranog srednjeg vijeka u Hrvatskoj i Dalmaciji. Starohrvatska prosvjeta”, serija III, sv. 15, za 1985, s. 257).

624

Raĉki, Doc., ibid., s. 334.

625

Lujo Margetić, Srednjovjekovno hrvatsko pravo. Ed. Pravni fakultet Zagreb - Pravni fakultet Rijeka, Zagreb-Rijeka-^akovec, 1983, s. 12, 20.

248

Tek nakon godine 803. Franci snaţno utjeĉu ne samo na politiĉke nego i na vjerske prilike meĊu Hrvatima, i to posebno posredstvom misionara iz Akvileje.626 „Goti ili Sklavi“ mogli su doći u Dalmaciju samo kao Arijanci ili kao pogani. Da su bili kršćani, onako kako se zamišljalo u papinskom Rimu, odnosno Akvileji, to bi se oĉitovalo u IX. st. u imenima njihovih kršćanskih svetaca i hrvatskih svećenika ili u posebnom stilu njihova crkvenog graditeljstva. MeĊutim, u hrvatskom crkvenom i kulturnom ţivotu osjeća se od prve polovice IX. st. gotovo samo franaĉki utjecaj. On se posebno oĉituje u kultu franaĉko-akvilejskih svetaca (Asel, Martin, Chrisogon = Krševan, Ludovik, Ambroz, Mogor = Hermagoras, Marta, Eufemija, Marcela) i u franaĉkim imenima svećenika (Theudebertus abba /2/, Gumpert, biskup Aldefred =Aldefrit). Sva su ta imena uglavnom iz IX. st. 627 Prema Petru Skoku biskupi osorske, rapske, zadarske, splitske, trogirske i krĉke biskupije nose imena grĉko-latinska, dok se ninski biskup 892. zove franaĉkim imenom Aldefred (poslije njemaĉki Alfred), episcopus croatensis Rainerius (od germ. Raginhari); splitski Gisilbertus nosi takoĊer franaĉko ime. Skok zakljuĉuje da i takva lingvistiĉka analiza opravdava zakljuĉak o provenijenciji misionarstva iz Ogleja u VIII. i IX. st. u hrvatskim zemljama. 628 Nedopustivo je zakljuĉivati o kristijanizaciji Hrvata iz nekih neprovjerenih detalja, koji nisu vremenski ni prostorno odreĊeni. Tako na primjer za Višeslavovu krstionicu ne znamo iz kojeg stoljeća potjeĉe, da li je stvarno prvobitno bila smještena u Ninu, a za samog Višeslava nije utvrĊeno da li je uopće bio hrvatski vladar. Hrvatski vladari (kako se vidi iz Mislavove darovnice 839. i Trpimirove darovnice iz 852.) već su u prvoj polovici IX. st. pokršteni, a iz toga bi se moglo zakljuĉivati da je bila pokrštena i većina Hrvata polovicom IX. st. Hrvati su kao narod dobili poslije 860. u Ninu svoju biskupiju koju su 626

Josip Buturac - Antun Ivandija, Povijest Katoliĉke crkve meĊu Hrvatima. Hrvatsko knjiţevno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1973, s. 40. Mišljenje o franaĉkom pokrštavanju Hrvata zastupali su mnogi istaknuti povjesniĉari (L. Duchesne, Julijan Jelenić, Bulić, Bervaldi, [išić, N. Klaić, G. Novak). O ulozi Akvileje u hrvatskom pokrštavanju usp. I Giuseppe Cuscito, Il ruolo di Aquileia e dei Franchi nella cristianizzazione degli Slavi sudoccidentali. Zbornik : Poĉeci hrvatskog kršćanskog i društvenog ţivota od VII. do kraja IX. stoljeća, Crkva u svijetu, Split, 1990, s. 145-174. O franaĉkoj vladavini usp. Karl. Bosl, Franken um 800. Verlag C.H. Beck, München, 1969, s. VIII + 210.

627

Usp. Janko Belošević, Poĉeci kršćanstva kod Hrvata u svjetlu arheološke graĊe. Referat pripremljen za „Drugi meĊunarodni simpozij o hrvatskoj crkvenoj i društvenoj povijesti u Splitu od 30. Rujna do 5. Listopada 1985.“, Rukopis, s. 6.

628

Petar Skok, Uslovi ţivota glagoljice. Slovo, sv. 3 za 1953, s. 60.

249

osnovali Franci, ĉiji utjecaj nakon 878. uglavnom prestaje u crkvenom ţivotu.629 Ne zna se sigurno kad je uspostavljena ustanova hrvatskog biskupa, ali se misli da je to bilo u drugoj polovici IX. st. 630 Ali sam taj dogaĊaj, ma kada da se zbio, zbio se zbog etniĉkog razloga, kako to i sam naziv dokazuje. Nastanak „biskupa Hrvata“ djelo je hrvatskih vladara. Toma ArciĊakon o tome piše: “I hrvatski su kraljevi htjeli imati gotovo posebnog biskupa i zatraţili su od splitskog nadbiskupa, te su uspostavili biskupa, koji se je nazivao Hrvatski, i postavili su njegovo sjedište u polju u crkvi Svete Marije blizu Kninskog kaštela. On je zadobio mnoge parohije, a imao je imanja i posjede gotovo po ĉitavom Hrvatskom kraljevstvu, jer je bio kraljevski biskup i pratio kraljevski dvor, te je bio jedan od prvaka dvora, a njegova se jurisdikcija protezala do rijeke Drave. Metropolna je, pak, crkva htjela zadrţati za sebe ove parohije: ţupu Cetinsku, Livanjsku, Klišku, Mosor, Omiš i Krbavu, te preko Gvozda sve do granice Zagreba i ĉitavu Maroniju. 631 Kerubin Šegvić je ispravno interpretirao Tomin navod na ovaj naĉin: „Iz ovoga jasnoga prikaza proistiĉe, da nisu akvilejski patrijare osnovali biskupiju Hrvata, kao nekakovu misijonarsku ustanovu, niti je hrvatski biskup bio biskup vagus, bez stalne rezidencije i crkve i biskupije nego su tu ustanovu stvorili hrvatski kraljevi isto onako, kako su u ono vrijeme, po pisanju Tominu, ugarski kraljevi, imenice sv. Stjepan, osnovali nekoliko biskupija po Ugarskoj...Hrvatski kraljevi su imali u svojoj drţavi bujne stare kršćanske biskupije, koje su se nizale od Krka do Bara. Samo u nutrini zemlje bila je uz samu biskupiju sisaĉku, velika praznina. Tu su prazninu oni ispunili osnutkom hrvatske biskupije. Hrvatski biskup je bio dakle dvorska ustanova. Kraljevi su htjeli u svojem dvoru imati crkvenog dostojanstvenika. Bio je po poloţaju jedan od dvorskih knezova, principes, ali o kakovom kancelarijatu, nema ovdje govora...Biskupiju Hrvatske su osnovali hrvatski kraljevi posve pravilno, po kanonima. Osnovali su je dogovorno i privolom splitskog 629

Usp. Buturac-Ivandija, ibid., s. 39

630

Vittorio Peri tvrdi da prema grĉkim i latinskim izvorima moţemo postaviti izmeĊu 859. i 864. pojavu jednog domaćeg biskupa sa sijelom na dvoru u Ninu, a s vlašću i mjerodavnošću nad svim Hrvatima (Vittorio Peri, Spalato e la sua chiesa nel tema bizantina di Dalmazia. U zborniku “Vita religiosa morale e sociale ed i concili di Split (Spalato) dei secc. X-XI”., ed. Antenore, Padova, 1982, s. 348). I Lothar Waldmüller misli da su Hrvati dobili svog biskupa sa sjedištem u Ninu u trećoj ĉetvrtini IX. st. (L. Waldmüller, Die Synoden in Dalmatien, Kroatien und Ungarn. Ed. Ferdinand Schoningh, Paderborn, 1987, s. 29).

631

Toma ArhiĊakon, Kronika. Ĉakavski sabor, Split, 1977, s. 46. (Preveo Vladimir Rismondo). U ţupama, koje je htjela zadrţati metropolitanska crkva, ţivjelo je najvjerojatnije starosjediteljsko stanovništvo.

250

nadbiskupa metropolite, koji je dao za to svoj placet: Petieruntque ab archiepiscopo spalatensi.“632 Kad su Hrvati dobili svoju biskupiju u drugoj polovici IX. st. , razumljivo je da je njihov biskup htio biti i prvi biskup u novoj drţavi. Dakako da se tome suprotstavio splitski nadbiskup; on se pozivao na starost svoje biskupije, koju je toboţe osnovao Sv. Dujam u I. stoljeću. Vladar Hrvata s vremenom je zavladao i nad Dalmatima (kako se posvjedoĉuje i u njegovoj tituli) , pa je bilo moguće da ninski biskup postane i primas u novoj drţavi, zbog ĉega se on nije pomirio ni s konaĉnom odlukom o primatu Splita. Osjećaj posebnosti doseljenih Hrvata u odnosu na starosjedioce rezultirao je ustanovljenjem „hrvatskog biskupa“.633 Teško je zamisliti kao sluĉajnost ĉinjenicu da su Hrvati narod u Katoliĉkoj crkvi, koji je izborio bogosluţje na vlastitom jeziku i imao svoga “hrvatskog biskupa”. Sveta Stolica je takve iznimke oĉito dopustila samo zato da Hrvati ne otpadnu zauvijek od rimskog katolicizma. Hrvati su se u uvoĊenju bogosluţenja na narodnom jeziku i ustanovljenju “hrvatskoga biskupa” mogli ugledati samo u istu gotsko-germansku tradiciju. Goti su u svojim arijanskim obredima upotrebljavali samo svoj narodni jezik. 634Oni su imali i svoga biskupa. Tako se zna da su gotske trupe koje su pod vodstvom Sigiswulfa g. 427. opsjedale Kartagu vodile sa sobom i svoga biskupa Maksimina. Arijanizam je u Gota bio temelj drţavne crkve i zato je gotski biskup u svih Gota imao veliki 632

Kerubin Šegvić, Borba za hrvatsko bogosluţje i Grgur Ninski ili Skiţma u Hrvatskoj i Dalmaciji 1059-1075. Zagreb, 1930, s. 73-74.

633

Buturac i Ivandija ovako opisuju poloţaj hrvatskog biskupa: „Nije to rezidencijalni biskup ordinarij, ni misijski biskup ni vicario in partibus infidelium, a ni kodjutor, već posebni dvorski biskup. Nije to ni dvorsko-rezidencijalni biskup kao dvorski biskupi u Mainzu, Kolnu i Vienni (Francuska).Hrvatski su biskupi bili: Marcus, Rajner, Anastasius, Gregorius, Petrus. Neki su od njih potvrĊivali isprave, a drugi se tek spominju u ispravama, dok se kao pisari oznaĉuju drugi. Prema tome, hrvatski se biskup nalazi uz kraljevski dvor u okolici Zadra, i to u Ninu koji je prije Zvonimira „kraljevski grad (urbs regia)“. U kasnije vrijeme, kralj Zvonimir stanuje u Kninu i tu oko g. 1077. gradi stolnu crkvu. Uz nju je i hrvatski biskup. No Nin neće da bude bez biskupa, pa tako već g. 1075. ponovno dobiva na saboru u Splitu svoga rezidencijalnog biskupa. Ţupe hrvatskoga biskupa raštrkane su od Knina sve do Drave, unutar tuĊih biskupijskih podruĉja. Kad je nestala hrvatska kraljevska dinastija, prestaje uloga hrvatskoga biskupa. Njegove su ţupe uglavnom potpale pod novoosnovanu (1094) Zagrebaĉku biskupiju. Ipak se hrvatski biskup još neko vrijeme odrţao. Istom na saboru u Splitu g. 1185. njegova se sluţba i biskupija ukidaju, a osniva se rezidencijalna biskupija sa sjedištem u Biskupiji kod Knina.“ (Buturac- Ivandija, ibid., s. 56.).

634

Joţe Rus na temelju istraţivanja njemaĉkog znanstvenika M. H. Jellineka zakljuĉuje ovo: “V okolici mesta Tomi, v današnji Dobrudţi, vemo n. pr., da se je rabila gotšĉina kot cerkveni jezik še v prvi polovici 9. stoletja”. ( J. Rus, Kralji dinastije Svevladiĉev Najstarejši skupni vladarji Hrvatov in Srbov 454-614. Ljubljana, 1931, s. 203).

251

autoritet u drţavi, vjerojatno najveći poslije kraljeva. I vladari nekih drugih germanskih plemena (na pr. Vandala ) imali su takoĊer na kraljevskom dvoru svoga biskupa.635

2. Velika uloga Franaka u pokatoliĉenju Hrvata oĉituje se, izmeĊu ostaloga, i u karolinškom utjecaju na hrvatsku predromaniku, konkretno u pojavi “Westwerk”-a u nekim starohrvatskim crkvicama.636 Neke tzv. „starohrvatske“ crkvice potvrĊuju da su graĊene u doba franaĉkog pokrštavanja Hrvata u tijeku prve polovice IX. st. Velika se rasprava vodila o tim starohrvatskim crkvicama - o vremenu njihova graĊenja (IX., X., XI. st.) i njihovoj umjetniĉkoj (stilskoj) pripadnosti odreĊenom 635

Hans von Schubert, Das älteste germanische Christentum oder der sogen. “Arianismus” der Germanen. Verlag J. C. B. Mohr, Tübingen, 1909, s. 22-25.

Marin Tadin crkvenu jurisdikciju od IX. st. pa nadalje ovako opisuje: “S druge strane, ta ista Ravena je od gotskih vremena imala pod sobom Istru i Kvarnerski Cres i Lošinj, koji nisu pripadali staroj solinsko-splitskoj nadbiskupiji: stoga je pokrštenje istarskih i frijulskih ţitelja bilo povjereno, ne patrijarhu Gradeţa (Grado) koji je ovisio o Bizantu, nego patrijarhu Cormosna (latinski: Cormona), zatim Ĉevdada (Cividale) koji je ovisio o Langobardima, a onda o Francima. Taj je franaĉki patrijarh imao pod sobom Slavene po Istri, po Alpama i u Panoniji do Moravske, dok Karlo Veliki, 811. g., nije postavio Dravu kao granicu izmeĊu salzburške i akvilejske Crkve. Taj je franaĉki patrijarh, kad su dalmatinski gradovi bili pristali uz Bizant, uzeo pod svoju zaštitu i Hrvate splitske nadbiskupije-metropole na hrvatskom podruĉju, uĉinio da se imenuje ’episcopus chroatensis’ na dvoru hrv. vladara, i posvetio je Teodozija ninskoga, kasnijega nadbiskupa splitskoga”(Marin Tadin, Poĉetke glagoljice treba traţiti na podruĉju akvilejske patrijaršije i splitske nadbiskupije-metropole. Vjesnik Nadbiskupije splitskomakarske”, br. 6 za 1985, s. 12). 636

Vidi: Tomislav Marasović, Carolingian influence in the early medieval architecture in Dalmatia. Actes du XIXe Congrés international d‟histoire de l‟art. Paris, 1959, s. 117121. Marasović je tu problematiku detaljnije obradio u tekstu pod naslovom Le “Corps occidental” carolingien sur les églises preromanes paleocroates en Dalmatie. Ova rasprava je tiskana u Zborniku objelodanjenom u ĉast francuskog arheologa prof. N. Duvala (1995.g., s . 277 - 295.).Usp. i T. Marasović, Graditeljstvo starohrvatskog doba u Dalmaciji. Ed. Knjiţevni krug, Split, 1994, s. 201-210. Uz franaĉko pokrštavanje Hrvata vezano je i preuzimanje „langobardske“ umjetnosti iz sjeverne Italije , u kojoj je langobardski orijentalni stil cvjetao u VIII. iIX. st. dakle nakon pada langobardske moći.

252

kulturnom krugu (zapadnom, bizantskom, iranskom ili izvorno hrvatskom).637 Rezultati najnovijih istraţivanja o vezanosti sakralne gradnje uz odreĊene astronomske datosti (posebno sunca)638 pomaţu nam da toĉnije datiramo i gradnju starohrvatskih crkvica. Mladen Pejaković posebno je obradio neke starohrvatske crkvice (Sveti Kriz u Ninu, Sveta Trojica u Splitu, Sveti Juraj u Rovanjskoj kod Zadra). On je, izmeĊu ostalog, utvrdio: a) Tlocrt crkve Svetog Kriţa situiran je prema godišnjim poloţajima sunca na horizontu i „de-formiran“ prema geo-astronomskim uvjetima. Pejaković je mjerenjem ustanovio da je kut „A“ jednak kutu izmeĊu istoka na horizontu i mjesnoga istoka, tj. zraka na horizontu i prve zrake sunca s Velebita na dan ravnodnevnice 21. oţujka i 23. rujna. Kutovi stranica de-formiranog tlocrta i pomak dijagonale opcrtanog kvadrata jednaki su baš tom izmjerenom kutu izmeĊu zemljopisnog i mjesnog istoka na ekvinocijski dan. Silhueta vanjskog tlocrta Svetog Kriţa u Ninu odreĊena je smjerovima jutarnjih, podnevnih i veĉernjih sunĉanih zraka na mjesnom horizontu. Otvori na objektu rasporeĊeni su nesimetriĉno, a njihov je svijetli otvor deformiran da bi omogućio projekcije zraka na karakteristiĉna mjesta interieura. Kut koji zatvaraju spojnice boĉnih prozora sa simetralnom 637

M.Japundţić, Il problema dell´origine delle antiche chiese croate in Dalmazia. Rivista di arheologia cristiana, XLV/1969, 1-4, 73-87.

638

Sunce je već u starom vijeku igralo ulogu u sakralnoj gradnji u kojoj se vodilo raĉun o izlasku sunca na istoku, a posebno o zimskom i ljetnom solsticiju. (Gerard de Champeaus - Sebastien Sterckx, I simboli del medio evo. Ed. Jaca Book, Milano, 1981, s.133.) Taj se pristup fenomenu sunca oĉitovao i u nekim srednjovjekovnim sakralnim objektima. (Usp. Rudolf Droßler, Astronomie in Stein. Ed. Prisma, Leipzig, 1990, s. 133.)Tom se problematikom posebno bavio U. Sareik, koji je 1985. na Visokoj pedagoškoj školi u Erfurtu obranio disertaciju pod naslovom Gelenktes Sonnenlicht im Kult an kirchlichen Feiertagen und bei markanten astronomichen Daten. Mladen Pejaković istiĉe da je ravnodnevnica astronomsko-geografska ĉinjenica, koja je imala golemo znaĉenje i u srednjem vijeku. Već su se u ranom kršćanstvu pokušavali uskladiti promjene godišnjeg doba i tijek sunca s datumima vezanim uz ţivot Krista, Majke Boţje i svetaca. Ti su datumi s pripadnim smjerovima zraka i pojavom sunca na odreĊenom mjestu mjesnoga istoka iskorišteni pri zidanju pojedinih predromaniĉkih crkvica. Toboţnje de-formacije svjesno su zamišljene i ovisne o konfiguraciji okolice i o tipu graĊevina (kruţnom, okruglom ili šesterolisnom). Orijentacija i kompozicija crkve posebno je odreĊena s obzirom na njezina titulara tako da na dan toga sveca sunce izlazi na mjestu u horizontu uvijek u istoj toĉki. Smjerovi tih zraka izlazećeg sunca vrlo ĉesto odreĊuju orijentaciju objekta i prema njima se de-formiraju pojedini elementi. Prema veliĉini kuta podnevne visine sunca na razliĉite blagdane i svetaĉke dane odreĊuje se poloţaj prozora, otvora, njihov izgled i veliĉina. M. Pejaković, Starohrvatska sakralna arhitektura. Kršćanska sadašnjost - NZ MH, Zagreb, 1988, s. 284.

253

razdjelnicom iznosi 33,6 stupnja, a to je jednako kutu izmeĊu ekvinocijske toĉke i toĉaka solsticija u Ninu. Prema smjeru tih linija de-formirane su i konhe boĉnih apsida.639 b) Poloţaji prozora s crkve Svete Trojice u Splitu odreĊeni su mjesnim istokom i smjerom jutarnjih zraka na Dan svetog Dujma 7. svibnja. Jutarnje zrake toga su dana kroz sva tri apsidalna prozora okomite na liniju septuma i oltarne pregrade svetišta. Poloţaji sunca razliĉitih mjesnih istoka de-formiraju šesterolisnu osnovu i te crkvice. Jugoistoĉna i jugozapadna apsida izvedene su na pravcu geografskog istoka, a sjevernoistoĉna i sjeverozapadna prema smjeru zrake mjesnog istoka na Dan sv. Dujma 7. svibnja. Ta zraka je kao simetrala tlocrta orijentirala crkvicu. Središnja je apsida konstruirana na smjeru jutarnje zrake 7. svibnja s kutom od 33,3 stupnja, koji je jednak kutu izmeĊu ekvinocijske toĉke i toĉaka solsticija u Splitu Ucrtavanjem podnevnih i zapadnih zraka uoĉavamo potpunu motiviranost tlocrtnih i nacrtnih de-formacija.640 c) Crkvica svetog Jurja kod Zadra izgraĊena je tako da je simetrala crkvice zraka mjesnog istoka na 21. oţujka i 23. rujna . Jutarnje zrake solsticija (Ivanje i Boţić) odreĊuju širinu apside, a podnevna zraka na dan titulara svetog Jurja pada kroz donji lijevkasti prozorĉić na simetralu tlocrta pod tjeme kupole. Ostale projekcije takoĊer pokazuju da je crkvica svetog Jurja „savršeno usklaĊen prostorni svjetlomjer“.641 Pejaković navodi i druge crkve graĊene na isti naĉin (na primjer crkvicu Svetog Jurja u Radunu kod Kaštel Staroga, crkvicu Svetog ĐurĊa na Koloĉepu). On u svim tim crkvama otkriva zajedniĉki i cjelovit program kojemu je podreĊena njihova izvedba u istom vremenu ali na razliĉite naĉine zbog uvaţavanja lokalnih uvjeta. Radi što toĉnijeg datiranja starohrvatskih crkvica vaţno je navesti da u srednjem vijeku ta sakralna arhitektura (veza s izlaskom sunca, te zimskim i ljetnim solsticijem) poĉinje u franaĉkom carstvu, i to s Karlom Velikim. Pejaković toĉno istiĉe da je Karlo Veliki sagradio dvorsku kapelu u Aachenu, ĉija je os orijentirana toĉno prema istoku, iako je starija crkva na istom mjestu bila orijentirana drukĉije. Nova kapela zauzela je samo poziciju oltara starije crkve, dok je os kapele zaokrenuta za oko 40 stupnjeva. Kapela 639

Pejaković, ibid., s. 272, 275, 277.

640

Ibid., s. 284, 286.

641

Pejaković, ibid., s. 292.

254

je bila posvećena Bogorodici, ĉiji je blagdan padao na dan ekvinocija (kad sunce na horizontu oznaĉuje toĉku pravoga istoka). 642 Pejakovićeva zasluga nije samo u tome što je prvi u hrvatskoj znanosti 1978. upozorio na posebnost starohrvatske crkvene ahitekture.643 Zahvaljujući rezultatima njegovih istraţivanja moţemo s velikom sigurnošću datirati dio starohrvatske crkvene arhitekture. Sam Pejaković uzgredno napominje da je doba Karla Velikoga „vjerojatno“ vrijeme našeg pokrštenja. MeĊutim, on to nije, oĉito namjerno, htio kategoriĉki zakljuĉiti na temelju vlastitih istraţivanja. Pejaković zna da je takav naĉin gradnje (vezan uz izlaz sunca i solsticije) poznat u prapovijesti i u kršćanstvu. MeĊutim, njemu je moţda bilo manje poznato da se takva vrsta crkvene arhitekture u kršćanstvu zaista poĉela jaĉe razvijati tek u franaĉkom carstvu. Navedena dvorska kapela Karla Velikoga (742. -814.) izgraĊena je izmeĊu 786. i 800. Moţe se pretpostaviti da je ona bila uzor za gradnju i drugih sliĉnih crkvava u to doba, posebno u franaĉkom carstvu. UtvrĊeno je da su franaĉki misionari u našim krajevima bili benediktinci, a njima je ta vrsta ahritekture bila poznata i iz ranijih vremena. Najstariji poznati primjer takve kršćanske sakralne arhitekture nekadanja je crkva svetog Martina u jednom švicarskom benediktinskom samostanu iz VII. st. (kanton Graubunden). 644 Dakle: Starohrvatske crkve mogle su biti graĊene najranije na poĉetku IX. st., kad poĉinje franaĉka vlast (od 803.), dakle s misionarenjem benediktinaca. Dakako da su crkvice takva naĉina gradnje mogle biti graĊene meĊu Hrvatima i poslije IX. st. MeĊutim, neke od njih (na primjer Sveti Kriţ u Ninu), koje su bile u glavnim središtima hrvatskoga drţavnog i crkvenog ţivota, najvjerojatnije su nastale istodobno kad i ta hrvatska središta, odnosno u doba franaĉkog pokrštavanja Hrvata. Zanimljivo je da je Miloje Vasić analizom starohrvatskih crkava, i to onih koje je on svrstao u skupinu „centralnih graĊevina“, utvrdio da se one geografski, „sem jedne crkve, nalaze u predelima izmeĊu Nina i Spljeta, upravo u oblasti Dalmacije u uţem smislu“. On je zakljuĉio : „Sve što smo u ovom odeljku kazali jasno svedoĉi da su dalmatinski Hrvati, priznajući politiĉku vlast Franaka, primili od njih ne samo hrišćanstvo i specijalne kultove franaĉkih i galskih svetaca, nego još i oblike crkvava i plastiĉnu dekoraciju... Iz ovih razloga skloni smo datirati skoro sve prouĉene crkve centralnog tipa u 642

M. Pejaković, Broj iz svjetlosti. NZ MH, Zagreb, 1978, s. 37.

643

Poznati fotograf Hermann Weisweiler nakon objavljenih snimanja u kepali Karla Velikog (Aachen) u tijeku 1977. i 1978. objavio je najširoj javnosti kao senzaciju da je arhitektura te kapele izvedene prema izlasku sunca na istoku te zimskom i ljetnom solsticiju, i da je to bilo vezano uz odreĊene datume u godini. Dakako da to Weisweilerovo „otkriće“ nije bilo posebno iznenaĊenje za upućene krugove. Usp. Rudolf Droßler, ibid., s. 129-140.

644

Droßler, ibid., s. 137.

255

Dalmaciji u doba IX. veka, do 878. godine, kada su one, pod uticajem i vlašću Franaka, odista saĉinjavale ´prostrani sloj´ crkvenih graĊevina u ovoj oblasti. Nije, meĊutim, potpuno iskljuĉena mogućnost da su neke od ovih crkava raĊene, po uobiĉajenoj navici, i u poslednjoj ĉetvrti IX. veka, preko ĉijeg kraja, ni u tom sluĉaju, ne prelaze.“ 645 Iz toga slijedi da najtipiĉnije starohrvatske crkvice nisu podrijetlom ni iranska, ni bizantinska, ni autohtona starosjedilaĉka, ni izvorna hrvatska umjetnost. One mogu biti samo izvedba hrvatskih zidara - klesara, ali su nastale u zapadnom, i to konkretno franaĉkom kulturnom (duhovnom, crkvenom) krugu. Vinko Dionizije Lasić (znanstvenik i franjevac roĊen 1913.) desetljećima je prouĉavao povijest i rasprostranjenost pletera i zakljuĉio da Hrvati nisu taj ukras donijeli sa sjevera i da ga nisu primili ni od Bizanta. To dokazuje i tvrdnjom da na istoĉnoj obali Jadrana gotovo uopće nema pletera sve do kraja VIII. stoljeća i da se on u Hrvata pojavljuje i biva sve ĉešći tek od IX. stoljeća. On je konkretno precizirao da su Hrvati primili pleter tek s pokrštavanjem i to iz sjeverne Italije. Iz toga je dalje zakljuĉio da je većina stanovništva na današnjem hrvatskom teritoriju do IX. st. bila poganska, što znaĉi da do tada najveći dio stanovništva na teritoriju bivše rimske provincije Dalmacije nije bio pokršten.646“Kod Hrvata dvopleter je opća kršćanska baština svojom vanjskom, tehniĉkom izradbom i svojim nutarnjim simboliĉkim vjerskim sadrţajem. On je došao u Hrvatsku s kršćanstvom iz Italije u 7. 8. i 9. stoljeću. Tada su općenito kršćanski spomenici bili zasićeni i preplavljeni simboliĉkim znakovima, koji su oznaĉavali plodove kriţa i krsnu vodu, odnosno preobilnu otkupiteljsku milost Isusa Krista. Sama ova ĉinjenica pobija sva mišljenja, da su Hrvati ovaj pleterni ukras donijeli sa sobom, ili ga primili od naroda sjeverne Europe, ili iz Bizanta.“647 Ĉinjenica da u najvećem dijelu srednjovjekovne Bosne uopće nema pletera identiĉnog tipa kao u hrvatskom kraljevstvu648 potvrĊuje da u toj bosanskoj drţavi proces pokrštavanja u doba franaĉke ekspanzije nije bio pod franaĉkim politiĉkim, odnosno vjerskim i kulturnim utjecajem. 645

Milivoje Vasić, Arhitektura i skulptura u Dalmaciji od poĉetka IX do poĉetka XV veka. Geca Kon, Beograd, 1922, s. 88, 92.

646

Vinko D. Lasić,Pleterni ukras od najstarijih vremena do danas Njegov likovni oblik i znaĉenje. ZIRAL, Chicago, 1995, s. 918.

647

Lasić, ibid.,s 734.

648

„Nema tropletera, u strogom smislu, na hrvatskim srednjovjekovnim stećcima. Jedina je iznimka stećak u zapadnoj Srbiji, u mjestu Lipenović kod Krupnja.“ (V. Lasić, Tropleter njegov prostor, vrijeme i znaĉenje. Hrvatski kalendar, Chicago, god. 42 za 1985, s. 140.

256

257

II. CRKVENI RASKOL U HRVATSKOJ DRŽAVI

1. Masovnije pokatoliĉenje doseljenih Hrvata dogaĊalo se pod utjecajem Franaka, koji su u povijesti poznati i po nasilnom pokrštavanju, pa je shvatljivo da su Hrvati otpadali od Rimske crkve. Da je vladajući sloj Hrvata u prvoj polovici IX. stoljeća u vjerskom smislu bio maksimalno tolerantan oĉituje se iz ĉinjenice da monah Gottschalk istodobno dok biva progonjen kao heretik (osobito zbog uĉenja o predestinaciji) nalazi utoĉište (oko) g. 849. u Panoniji i Dalmaciji.649 Papa Ivan VIII. piše 7. lipnja 879. Branimiru da ga prima kao “predragoga sina koji se vraća u krilo Svete apostolske stolice”. 650Taj papa u pismu ninskom biskupu Teodoziju 7. lipnja 879. piše da ne traţi biskupstvo na drugoj strani i izraţava ţelju da se Teodozije vrati u krilo Apostolske crkve.651 Papa Ivan VIII. upućuje 10. lipnja 879. pismo koje naslovljava:”Preĉasnim ili presvetim biskupima: Vitalu zadarskome, Dominiku osorskome i ostalim biskupima dalmatinskim te Ivanu nadpopu svete salonitanske stolice, i svima svećenicima i narodnim starješinama, stanovnicima Splita i Zadra i ostalih gradova!” U tom pismu papa sve navedene opominje da se dragovoljno vrate “Stolici svetoga Petra, da se potrude sretno vratiti u krilo Svete rimske crkve” i da nadbiskup doĊe u Rim “primiti milost biskupskoga posvećenja i sveti palij”. Papa završava ovako:“Zatim, ako dvojite da je nešto sumnjivo od strane Grka ili Slavena zbog vašega povratka k nama ili posvećenja ili primanja palija, znajte 649

Annales Bertiniani. U knjizi: Reinhold Rau (Hrsg.), Quellen zur Karolingischen Reichsgeschichte. II. dio. Wissenshaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1992, s. 72-74.

650

Mate Zekan (priredio), Branimirova Hrvatska u pismima pape Ivana VIII. Knjiţevni krug, Split, 1989, s. 35. (U istom smislu ovaj pasus prevode i drugi prevodioci. Usp. Trkanjec-Knezović, Documenta.., ibid., s. 102.)

651

Ibid., s. 38.

258

zasigurno da ćemo nastojati da vam pomognemo ugledom prema zakonima svetih otaca i vrhovnih svećenika, naših prethodnika. Ako biste pak moţda ovu našu apostolsku opomenu i kanonsku naredbu potcjenjujući prezreli da se vratite Apostolskoj Stolici rimske crkve i da odonud, prema starome propisu, primite biskupsko posvećenje i sveti palij, znajte da ćete biti izopćeni iz svakoga crkvenoga zajedništva. Stoga pak Boţjom ovlašću i svetoga Petra nareĊujemo Vam da nemate dozvolu drugdje primiti posvećenje i palij; jer ako to uĉinite osudit ćemo vas bez oklijevanja kao prijestupnike i krivce”. 652 Oĉito je iz toga papina pisma kako on inzistira da biskupi od njega prime biskupsko posvećenje i palij, iz ĉega se moţe zakljuĉiti da primanje biskupskog posvećenja i palija na drugoj strani papa smatra da u sebi sadrţi istodobno i “otpad” od Rimske crkve. Biskup Hrvata nije htio biti podloţan jurisdikciji splitske prvostolne crkve i kad se na prvom splitskom saboru odluĉilo da splitski nadbiskup ima primat i nad ninskim biskupom on se ţali. U ĉlanku XII. zakljuĉaka splitskog sabora navodi se da u sluĉaju ako bi hrvatski kralj sa svojim velikašima sve biskupije unutar splitske metropolije htio podloţiti svome biskupu ne smije nitko od biskupa splitske metropolije po hrvatskoj zemlji krstiti, crkve posvećivati i svećenike zareĊivati. Iz ovoga zakljuĉka proizlazi kako se u splitskoj metropoliji nije iskljuĉivala mogućnost da hrvatski vladar podupre hrvatskog biskupa u njegovim traţenjima. Papa Ivan X. uputio je 925. godine posebno pismo nadbiskupu salonitanske crkve i svim sufraganima. 653Na poĉetku ovoga pisma papa se ĉudi što su nadbiskup salonitanske crkve Ivan i njegovi sufragani zanemarili tijekom više godina i mjeseci pohoditi Rimsku crkvu. Papa dalje istiĉe kako je silno raţalošćen kada je saznao da se na njihovu podruĉju širi drugi nauk koji se ne nalazi u svetim knjigama, a biskupi šute i slaţu se s tom naukom (”per confinia vestrae parochiae aliam doctrinam pullulare, quae in sacris voluminibus non reperitur, vobis tacentibus et consentientibus”). „One rijeĉi :´per confinia´ ne znaĉe po pograniĉnoj zoni, nego po teritoriju dijoceze.“ 654 Da je ovaj nauk protivan uĉenju Rimske crkve, oĉito je i iz papina citata:”Ako tko bude nauĉavao (što) drugo osim onoga, što se nalazi u svetim kanonima i knjigama, pa bio to i anĊeo s neba, neka bude proklet.” Jasno je da se taj papin navod moţe odnositi samo na nauk, a ne na jezik u bogosluţju. Papa upozorava da se, ne dao Bog, vjernicima koji štuju Krista i vjeruju da mogu postići drugi ţivot molitvom tako da se oni zapuštajući nauk evanĊelja,

652

Ibid., s. 48.

653

Ferdo Šišić, Priruĉnik izvora hrvatske historije, ibid., s. 215.

654

K. Šegvić, Hrvatsko bogosluţje i Grgur Ninski ili Škizma u Hrvatskoj. Bogoslovska smotra, XVII/1930, 3, 275.

259

kanonske knjige i apostolske odredbe utjeĉu nauci Metodija 655 “kojeg ne nalazimo ni u jednoj knjizi meĊu svetim piscima”. 656 Papa ih zbog toga opominje da se zajedno s biskupom Ivanom svete ankonitanske crkve i biskupom svete palestrinske crkve potrude sve to u slavenskoj zemlji odluĉno ispraviti. Prema papinom pismu oni to trebaju popraviti tako da se nikako ne usude u bilo ĉemu skrenuti od nauka navedenih biskupa te da se u zemlji Slavena bogosluţje obavlja prema obiĉajima Rimske crkve, tj. na latinskom, a ne na nekom drugom jeziku. Papa dalje navodi da su Slaveni najosobitiji (”specialissimi”) sinovi Rimske crkve i da moraju ostati u nauku te Crkve. Taj je papa u pismu hrvatskom kralju Tomislavu i drugima iz toga pisma obrazloţio da su Slaveni najodabraniji sinovi Rimske crkve zato što im je propovijedano EvanĊelje već u apostolsko doba.) Papa se plaši da se onima koji ne ţrtvuju s vjerom i ne prikazuju Bogu ĉiste ţrtve ne bi dogodilo ono što je pisano:”Proklet bio ĉovjek koji nemarno sluţi Bogu”. I iz te se stilizacije u papinu pismu ne moţe zakljuĉiti da on misli na bogosluţje slavenskim jezikom. Papa izriĉito piše o slijeĊenju nauka Rimske crkve i nemarnom sluţenju Bogu. Na kraju pisma opominje biskupe neka paze da se “zli korijen” ne bi u njihovim krajevima širio i da njihovim “neprestanim propovijedanjem” usahne. Da papa u navedenom smislu iz 925. misli na krivi nauk, a ne na bogosluţenje jasno je svakome tko zna latinski. Arheolog Đuro Basler ispravno to interpretira na slijedeći naĉin: „Papa Ivan X. kori 925. godine splitskog nadbiskupa što nije ništa poduzeo za suzbijanje ‚nauke koja nije zapisana u svetim knjigama„, a koja je zapaţena na granicama njegove ‚parochiae„. Budući da se papa za ovaj propust obraća Splitu, ĉini se da u zemlji u kojoj postoji to krivovjerje nema nikakve druge vlasti – ni crkvene ni civilne – koja bi tu mogla intervenirati. Optuţbe su nejasne; u jednom dijelu pisma papa se spotiĉe na formalne nedostatke crkvene organizacije, kao što je na primjer upotreba glagolice i slavenskog jezika, ali u drugom dijelu on odvraća i od ‚Metodijeve nauke„ Quem in nullo volumine 655

R. Katiĉić smatra da papa Ivan X. u ovom pismu “glagoljaštvo meĊu Hrvatima...naziva Metodijevom naukom (Methodii doctrina), oštro ga osuĊuje...” Nedvojbeno je iz cijeloga papina teksta, a takoĊer i iz detalja (“Methodii doctrina”) da papa ne misli na glagoljaštvo, odnosno na bogosluţenje na staroslavenskom jeziku. Oĉito je da Katiĉić krivo interpretira smisao i slovo papina pisma.

656

Guberina zakljuĉuje da je papino spominjanje Krista u tom kontekstu aluzija na neke realne prilike. On misli da bi se to moglo odnositi na bugarsko bogumilstvo jer tada na Zapadu nema hereze koja bi odgovarala papinim rijeĉima (Guberina, Drţavna politika hrvatskih vladara.Nakladna knjiţara Velebit, Zagreb, 1944, s. 140-143). MeĊutim, Guberina se nije sjetio da su na teritoriju Hrvata prije vladali Goti i da je dio njih ostao u Hrvatskoj, a da su oni bili arijanske vjere, protiv koje je doneseno Nicejsko vjerovanje. TakoĊer su i Sklavi koji su došli pod gotskim vodstvom, prema Tominu navodu, bili arijanci.

260

inter sacros auctores comperimus (koga ne nalazimo nigdje meĊu svetim piscima), a to nije više formalan nego doktrinaran prigovor. Ova optuţba nije za nas toliko vaţna zbog stava Crkve prema slavenskom jeziku u liturgiji, koliko zbog ĉinjenice da je to prvi dokumenat koji pominje neko ‚krivovjerje„ negdje u Dalmaciji. U naredna tri stoljeća broj takvih optuţbi će se mnoţiti, pri ĉemu će problem slavenskog jezika biti vremenom potisnut u pozadinu, a formulacija hereze u konkretnijem smislu doći kao fakat u prvi plan.“ 657 Da se u doba kad papa Ivan X. piše to pismo na podruĉjima salonitanskog biskupa i njegovih sufragana širio vjerski nauk protivan nauĉavanju Rimske crkve, potvrĊuje i saborski akt iz 925. godine u kojemu se moli papa da im pošalje svoje biskupe i svoje sluţbeno pismo “monitorij, koji sadrţi dogmu kršćanske vjere” (”ut ad eos destinare dignaretur episcopus usos et monitorium, christianae religionis dogma continentem”). 658Ivo Guberina (povjesniĉar i svećenik) s pravom zakljuĉuje kako se iz toga vidi “da je u Hrvatskoj neposredno pred splitske sabore nastupila neka vjerska dezorijentacija”.659 Toma Splićanin izriĉito piše o postojanju “arijanske nevjere” i “šizme” u zemlji Hrvata (Slavena) u XI. stoljeću. 660 Koja je bit ovih crkvenih previranja u hrvatskoj drţavi ne izgleda u prvi mah najjasnije. Mogućnost postojanja hereze ne moţe se iskljuĉiti, jer se to u Rimu sigurno nije bezrazloţno tako interpretiralo. Ĉinjenica je da i prvaci raskola odlaze osobno u Rim da pridobiju za sebe papu, dokazuje da se nije naĉelno odbijala pripadnost rimskoj crkvi. Ti raskolnici su vjerojatno svoja teološka shvaćanja smatrali pravovjernim. Iz Tome i iz saborskih akata u Splitu, moţe se naslutiti da je u širokim masama bogosluţenje na narodnom jeziku bio posebno vaţan ĉimbenik nastajanja i odrţavanja raskola. Bogosluţenje na hrvatskom došlo je u ozbiljnu kušnju tek sredinom XI. st. kada je rimska stolica reformistiĉkim pokretom uzela u ruke i centralizaciju obreda. „Prije toga vremena nema u povijesti traga nastojanjima, da se ukinu nacionalni jezici u crkvi. Hrvatskoslovjensko bogosluţje, kao i gotsko u Hispaniji, bilo je okrivljeno s herezije. U obrani se istiĉu svećenik Vlkas (Ulfus), opat nekog samostana na Krku imenom Potepa te izabrani biskup, valjda ne posvećeni, Zded. Nema traga 657

Đuro Basler, Bosanska crkva do 1203 godine. Pregled (Sarajevo), LXIII/1973, 2-3, 300.

658

Šišić, Priruĉnik...,ibid., s. 214.

659

Guberina, Drţavna politika..,ibid., s. 144-145.

660

Toma ArhiĊakon, ibid., s. 52-53. Historiografska istraţivanja potvrĊuju Tomine navode odakle su i gdje su doselili Sklavi, što znaĉi da je on svoje djelo stvarno pisao na temelju starijih izvora. S obzirom i na tu ĉinjenicu nema razloga sumnjati ni u Tomin navod da su Sklavi doselili s Gotima (pod njihovim vodstvom) i da su došli kao arijanci.

261

nikakovoj insubordinaciji od strane episkopata. Ni ‚hrvatski„ biskup nije podigao glas proti zabrani ni proti rimskoj stolici. Ni Grgur, niti ikakov drugi biskup ninski, se ne spominje na braniku nacionalnog jezika. Vidjeli smo, da pokret proti glagoljici nije potekao od strane dalmatinskoga klera. On je došao iz Rima.“661 Lako je moguće da su postojali i crkveni tekstovi koji nisu bili potpuno pravovjerni, u smislu nicejskog vjerovanja a postoji spominjanje i „knjiga“ što se moţezakljuĉiti npr. iz Popa Dukljanina. Od prvih poĉetaka kristijaniziranja moralo se misliti na stvaranje temeljnih liturgijskih tekstova, a posebno evenĊelistara. Marko Japundţić je nakon dugogodišnjih istraţivanja zakljuĉio da je slavensko bogosluţje barem za jedno stoljeće nastalo prije Ćirila i Metoda i da se razvilo na podruĉju koje je obuhvaćalo zapadne hrvatske krajeve: Istru, Primorje, veći dio ostale Hrvatske sve do Samobora (blizu Zagreba), dio zapadne Bosne, Hercegovinu, Dalmaciju i, po svoj prilici, današnju Crnu Goru. Prema njemu to su upravo krajevi u kojima je uz male iznimke slavensko bogosluţje saĉuvano do danas.662 Japundţić je na više primjera dokazao da se biblijski tekst najstarijega hrvatskoglagoljskog misala ("Illirico Borgiano") razlikuje od sluţbenoga crkvenog teksta Vulgata i da slijedi starije latinske tekstove tzv. VETUS LATINA, koja je bolje poznata pod imenom ITALA. Biblija u prijevodu sv. Jeronima (Vulgata) postala je sluţbeni tekst latinske Crkve od VIII. stoljeća. Prije Vulgate na Zapadu je bilo raznih latinskih prijevoda poznatih pod gore spomenutim nazivima Vetus Latina i Itala, koja je bila iz poĉetka u upotrebi na cijelom Zapadu. Prijevod sv. Jeronima uĉvrstio se u Rimu i u krajevima rimske liturgije, dok je na podruĉju drugih latinskih liturgija (milanske, akvilejske, ozarapske ili gotske u Španjolskoj te raznih galikanskih liturgija u Galiji, ukljuĉivši tu i Bavarsku) bila u upotrebi Itala. Japundţić tvrdi da se hrvatski glagoljski tekstovi uz oĉite znakove Itale postupno prilagoĊuju Vulgatinu tekstu, dok konaĉno poslije Tridentskoga sabora Vulgatin tekst nije postao sluţbeni tekst glagoljskih liturgijskih knjiga. 663 Japundţić je poslije dugogodišnjega rada usporedio hrvatska glagoljska evanĊelja s ćirilometodskim prijevodom, s Vulgatom, s Italom, s Vetus Latinom i sa starim grĉkim tekstovima i našao više od tisuću razlika. Japundţić je veliki dio razlika našao već u samoj Vetus Latina, u tekstovima koji su pisani na podruĉju Reims-Tours, pa je iz toga zakljuĉio: "Oĉito je, da te razlike, što se nalaze samo u Vetus Latina, nijesu mogle nikako doći u hrvatske tekstove iz grĉkoga teksta, nego samo iz starolatinskih prijevoda (tekstova), a to nam i 661

K. Šegvić, Borba za hrvatsko bogosluţje..., ibid., s. 119.

662

Marko Japundţić, Hrvatska glagoljica. Hrvatska revija, XIII/1963, 4, 482.

663

Usp. M. Japundţić, Koji je bio predloţak najstarijeg glagoljskog misala?. Separat iz jubilarnoga izdanja Hrvatske revije, 1951-1975, (München-Barcelona 1976), 564.

262

opet potvrĊuje da su hrvatski glagoljski biblijski tekstovi prevedeni prije prijevoda sv. Ćirila. Kako se Vetus Latina upotrebljavala u Galiji, i to do Karla Velikoga, moramo zakljuĉiti, da je prijevod biblijskih tekstova povezan s djelovanjem galskih misionara, i to najkasnije do 8. na 9. stoljeće."664

--U pozadini crkvenog raskola u Hrvatskoj mogao je postojati i arijanizam u odreĊenom obliku oĉitovanja.Postojanje stare slavenske (hrvatske) i germanske (gotske) simbioze ne oĉituje se samo u preuzimanju germanskih naziva i znaĉenja za neka glagoljska slova. Marko Japundţić istiĉe da su se „zaista - u najstarijem glagoljskom evanĊelistaru nalazili tragovi Ulfilina prijevoda. Samo po sebi to ne mora znaĉiti mnogo. No ono što je osobito vaţno je, da se neki redci evanĊelja nalaze samo kod Ulfile i u nijednom grĉkom ili latinskom prijevodu.“ 665 Japundţić iznosi u prilog mišljenju Šegvića i Barade da je vodeći sloj Hrvata primio kršćanstvo i to ono arijansko na istoku sljedeću ĉinjenicu: „Bilo Zapadna, bilo Istoĉna Crkva kod krštenja upotrebljava formulu ´EGO TE BAPTIZO´, što grĉki znaĉi: uronjavam, ĉistim, perem od istoĉnoga grijeha. Hrvatska formula, koju su misionari prenijeli i na druge slavenske narode, glasi: JA TE KRSTIM, a to znaĉi, ĉinim te kršćaninom, a ne perem te. A ta je rijeĉ, kako neki misle, nastala od staro-germansko-gotske rijeĉi KREIST, što doslovno znaĉi kršćanin. Kod nas ´krst´ ima znaĉenje krštenja. Kod istoĉnih Slavena oznaĉuje krštenje i kriţ.“ 666 664

Marko Japundţić, Hrvatska glagoljica. Hrvatska revija, 1976, 480. Usp. i M. Japundţić, Koji je bio predloţak.., ibid., s. 565. Japundţić je u svojim tekstovima o ovoj problematici sve svoje tvrdnje u potpunosti dokazao pa zato izgleda skrajnje neozbiljno kada to Katiĉić ovako interpretira: “Sve to treba provjeriti, i same podatke i utemeljenost zakljuĉaka koji se izvode iz njih. Vrlo je teško dobiti nad takvom argumentacijom pouzdan pregled. Dok vrhunski znalci biblijske i liturgijske tekstologije ne kaţu o tome svoju s tim se dokazima ne moţe baratati. A pri tome se i ne radi baš o glagoljici, nego o crkvenoslavenskim prijevodima, kojim god pismom bili pisani.”(Katiĉić, Uz pitanje o postanku i starosti glagoljice.Ibid., s. 198.).

665

M. Japundţić, Gdje, kada i kako je nastala glagoljica i ćirilica? (Zagreb), XLIV/1994, 4, 547.

Hrvatska revija

666

Japundţić, ibid., s. 548. P. Scardigli tu problematiku ovako interpretira:“Die Taufe ist für den Christen ein Sakrament. Es handelt sich nicht nur um ein ´Eintauchen´, sondern um die Wiederholung eines bestimmten Ritus, den Jesus in den Wasser des Jordans hatte an sich vollziehen lassen. Die Übersetzung von ins Gotische baptizo war nicht

263

Toma arhiĊakon sigurno ne bez razloga crkveni raskol u hrvatskoj drţavi tumaĉi iskljuĉivo arijanizmom. Iz Dukljaninova priĉanja takoĊer se moţe zakljuĉiti da su Goti po vjeri isto kao i Sklavini bili arijanci. Dukljanin priĉa u IX. glavi latinske redakcije kako je kralj „Svetopelek“ povjerovao u Krista, pokrstio se cijelim svojim kraljevstvom i postao „pravovjerni i pravi štovalac SvetogaTrojstva“. Eduard Periĉić zakljuĉuje kako „i sama ĉinjenica naglašavanja kod Svetopeleka da prihvaća, nauku Presvetoga Trojstva upućuje na neki trag arijanstva“.667 Shvaćanje crkvenog raskola u hrvatskoj drţavi moguće je i kroz nekadanje postojanje arijanizma. Nauk arijanizma nije se naizgled razlikovao od nicejskog vjerovanja, a stvarne razlike, konkretno u shvaćanju Trojstva bile su neusporedivo manje nego misle neupućeni. „Das Urteil über Wulfilas Christologie muß davon ausgehen, daß er 341 als Außenstehender nicht die Bedeutung der damals gefaßten Beschlüsse ermessen konnte. Anklänge an das apostolische Glaubensbekenntnis werden ihm die Zustimmung leicht gemacht haben. ´Praktisch wird Wulfila 341 kaum etwas anderes geglaubt haben als die Mehrheit auch der Orthodoxen.´Die 359 beschlossene Formel ´Homoios kata tas graphas´dürfte der Frömmigkeit Wulfilas gut entsprochen haben. In seinem Glaubensbekenntnis, das uns Auxentius überliefert, wird Christus bezeichnet als filius unigenitus, Dominus et Deus noster. Also bekennt auch Wulfila die Gottheit Christi. Freilich wird Gott-Vater übergeordnet, er ist ´der Gott unseres Gottes´. Der Hl. Geist wird unter Berufung auf zwei Bibelstellen als Werkzeug Christi dargestellt. Zum Verständnis der Auffassung Wulfilas könnte ein zuerst von A. Helfrich vorgetragener Gedanke beitragen: Die Heranziehung des germanischen Vater-Sohn-Verhältnisses. ´Die Betrachtung der Trinität als göttlicher Sippe ermöglicht... die wirkliche Sonderung der Personen... Solche Anschaulichkeit, die wirklich personhafte Züge heraustreten lässt, werden wir aber als dem germanischen Denken verwandt anerkennen müssen.´ Man kann Wulfila und seine Anhänger nur schwierig: Das Verbum (uf) daupjan ´eintauchen´ wurde zu ´taufen´, daupeins zu ´Taufe´. Das leichte Schwanken zwischen daupeins und pwahl ´Waschung´(im Griechischen ähnlich das Schewanken zwischen baptizma ´Taufe´und lutron ´Waschung´), die Bedeutungen ´eintauchen´ und ´waschen´, die noch in ufdaupjan (Jo. 13,36) und daupeins (MK. 7,7; 7,8) anzutreffen sind bestärken uns in der Annahme, daß es Wulfila war, der den ersten Schritt unternahm, eine Fixierung der Sakralsprache und ihre Absonderung von der profanen Ausdrucksweise herbeizuführen. Vor ihm scheint sich neimand die Mühe gemacht zu haben, zwischen beiden eine Grenzlinie zu ziehen. Möglicherweise war vor Wulfila überhaupt das griechische Wort für ´taufen´ in irgendeiner gotisierten Form im Gebrauch gewesen.“ (P. Scardigli, Die Goten.., ibid., s. 131.) 667

Eduard Periĉić, Sclavorum Regnum Grgura Barskog. Zagreb, 1991, s. 178.

264

Ed. Kršćanska sadašnjost,

´in terminologischer, nicht aber in religiöser Hinsicht als Häretiker beurteilen´. Auch die um 400 schreibenden orthodoxen Kirchen-historiker Sokrates und Sozomenos haben die homöische Christologie Wulfilas bagatellisiert (noch stärker Theodoret). Salvian von Marseillle urteilte um 440: ´Sie irren, aber sie irren in gutem Glauben, nicht aus Hass gegen Gott, sondern aus Liebe zu ihm, im Glauben, dass sie Gott den Herren ehren und lieben.´“668 U pozadini vizigotskih zbivanja nije stajala religiozna nego politiĉka ideja. Tako na pr. u arijanskom vizigotskom podruĉju tijekom druge polovine VI. st. nije se osjećala preokupacija problematikom Presvetog Trojstva. Krist se shvaćao kao jednakobitan („aequalis“) s ocem. Arijanizam je stvarno sebe doţivljavao kao oţivotvorenje prakršćanstva. Arijanska je crkva bila u prvom redu crkvena zajednica jednog mobilnog naroda i zato nije bila strogo teritorijalno organizirana kao Katoliĉka crkva.669 Stvarna podjela izmeĊu nicejskog kršćanstva i arijanizma nije bila u shvaćanju teoloških finesa širokih slojeva puka. Upadljiva razlika uz bogosluţje na narodnom jeziku postojala je i u ĉinjenici da je arijanizam dopuštao kraljevima arijanskih naroda da budu poglavari njihovih nacionalnih crkava.670 Arijanski carevi stavljali su na revers svoga novca znak kristograma.671 Arijanizam moţe zahvaliti bogosluţenju na narodnom jeziku, gotskog prijevoda Svetog pisma. Sve Langobarda još na pragu VIII. st.672

svoje dugo odrţavanje, posebno kao i ĉinjenici postojanja Wulfilina ovo se oĉitovalo kod arijanskog dijela Arijanska shvaćanja u XI. st. prema

668

Gert Haendler, Geschichte des Frühmittelalters und der Gemanenmission. Priruĉnik: Die Kirche in ihrer Geschichte, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1976, s 5-6. U Wulfilinu Vjerovanju odnos prema Kristu nije potpuno jasan, ali nije ni takav kakav se u literaturi prikazuje. Usp. Wulfilin tekst u knjizi: Alfred Läpple, Kirchengeschichte in Dokumenten. Patmos - Verlag, Düsseldorf, s. 43.

669

Usp. Knut Schäferdiek, Die Kirche in den Reichen der Westgoten und Suewen bis zur Errichtung der westgotischen katholischen Staatskirche. Walter de Gruyter & CO, Berlin, 1967, s. 184-188, 210-223.

670

Michel Rouche zakljuĉuje da je ta ĉinjenica bila najveća zapreka suţivljenju pobijeĊenih i pobjednika, i glavni uzrok nestanka Vandala i Ostrogota. ( Vizigoti su se obratili na katolicizam 589. a Langobardi 680.) Usp. Michel Rouche, Storia dell´alto medioevo. Jaca Book, Milano, 1993, s. 12.

671

Branka Migotti, Arheološka graĊa iz ranokršćanskog razdoblja u kontinentalnoj Hrvatskoj. Katalog izloţbe: Od nepobjedivog sunca do sunca pravde. Arheološki muzej, Zagreb, 1994, s. 67.

672

Piergiuseppe Scardigli, Die drei Seelen der Langobarden. Eine Skizze. Heinrich BeckDetlev Ellmers - Kurt Schier (Hrsg.) Germanische Religionssgeschichte Quellen und Quellenprobleme. Walter de Gruyter, Berlin-New York, 1992, s. 427.

265

Tomi ArhiĊakonu, širila su se i po gradovima, posebno Zadru i Splitu. Toma spominje kako je god. 1059. godine odrţan „sinod svih prelata Dalmacije i Hrvatske“ na kojemu je, izmeĊu ostaloga, donesena zabrana bogosluţenja na slavenskom jeziku. Ova odluka je prouzroĉila raskol meĊu narodom u hrvatskoj drţavi, koji je kulminirao posebno godine 1062. Toma to ovako opisuje: „Napokon kad je ova odredba saborskom odlukom bila proglašena i od pape potvrĊena, svi su slavenski svećenici bili vrlo oţalošćeni. Sve su njihove crkve bile zatvorene, a oni prestali obavljati sluţbe. ´Zgodilo se naime, da je došao u Hrvatsku neki strani (advenat) svećenik, imenom Vuk (Ulfus), po licu poboţan, a u srcu otrovan, te zašavši meĊu narod šaptao im kao da bi bio poslan od Boga koji je veoma oţalošćen, što su im crkve pozatvarane i molitve njihove zamukle, pa im svjetovaše, da upute papi poslanstvo, i postići će sve što ţele. Sabravši se na to starješine na zbor, odaslaše kao poslanika istog Vuka, i po njemu poslaše Papi svoje darove. Davši se odmah na put i stigavši u Rim predade Papi poklonjene darove Hrvata s ponizmom molbom, da bi u hrvatskome kraljevstvu (in regno sclavonico) pitanje crkava i svećenika izvolio povratiti u prvašnje stanje. Na to će mu Papa: ´Nije uputno (justum) tako na laku ruku mijenjati odredbe legata svete Stolice, nego ti uzmi naša pisma i predaj ih kralju i biskupima, neka bi radi toga pitanja poslali k nama dva biskupa, jer tebe nepoznata ne moţemo u tom saslušati´. Zlobni svećenik nije predao papina pisma onome, komu su bila upravljena, nego došavši k Gotima (Hrvatima), na njihov upit, što je s njihovom molbom, odgovori:´S pomoću Boţjom postigao sam od Pape sve, štogod ste ţeljeli. Vaše su crkve otvorene i vašim svećenicima opet je slobodno vršiti sluţbu Boţju. Postigao sam još i to da izaberete jednog svog plemenjaka za biskupa i sa mnom ga, s kakvim darovima, pošaljite na posvetu. ´Razdragani uvelike tom vijesti, Goti (Hrvati) namah izabraše za biskupa nekog glupog (rudem) starca, imenom Cededa, te ga s nekim opatom Potjehom i s tim svećenikom Vukom, zaĉetnikom sve zloće, hitno pošalju u Rim. Stigavši k Papi i od njega upitani, tko su, pogani mu svećenik odgovori, da su iz Dalmacije i ´vaša će se svetost sjećati, da sam prije malo vremena (dudum) bio kod vas, a ovi su došli pred noge vaše svetosti da i njihovu narodu, kao svima, iskaţete milost. Ovaj pak plemeniti gotski (hrvatski) muţ zato je došao, da od vas potpunije upućen, uzmogne slobodnije naviještati istinu´. Na upit papin, kakvu nosi ĉast, bi mu odgovoreno, da je od nekog vremena (dudum) svećenik u svome jeziku. Na što će Papa: ´A zašto ne brije brade po obiĉaju Crkve katoliĉke?´ Na to bezboţni svećenik prihvati: ´Zato je, gospodine, i došao pred vas, da se odsele pokorava vašim zapovijedima´. Namah mu tada Papa sam svojom rukom odstriţe (precidit) nekoliko dlaka od brade i usput naredi nazoĉnima (astantibus), da ga obriju 266

po crkvenom obiĉaju, a Vuku reĉe: ´Nisam ti ja bio zapovijedio, da mi za taj posao dovedeš ovakve ljude, nego biskupe´. Na što Vuk: ´Namjeravali su, kaţe, gospodine, ali nisu mogli´. Odrţavši zatim Papa vijeće (sa svojim doglavnicima), odgovori im: ´Znajte, sinci da sam više puta ĉuo, što pitaju Goti (Hrvati), ali kao što ni moji prethodnici, ni ja se tako ne usuĊujem dopustiti im, da u svom jeziku obavljaju Boţanske tajne zbog arijanaca, koji su izumili tu knjigu. A sada, povrativši se kući, poradite, da narod, dok ne stignu tamo naši legati, vrši sve, što je po našemu bratu Majnardu, kardinalu biskupu sv. Rufine na saboru bilo zakljuĉeno´. Ĉuvši to, umakoše brzim korakom od Pape, ţureći se povratiti u domovinu, te Cededa upita Vuka:´Reci mi, što nam je koristilo, da smo bili kod Pape?´ Na što će Vuk: ´Što si od svega srca ţelio, mojim si zauzimanjem postigao´. Cededa će sada: ´Što?´A Vuk će: ´Papa ima toliku vlast, da svaki onaj, kome on svojom rukom odstriţe nekoliko dlaka iz brade, odmah postane biskupom.´Ĉuvši to bedasti (fatuus) starac, veoma se obradova, te odmah nabavi pastirski štap i prsten. Prispjevši napokon u Hrvatsku (fines Croatiae), sunarodnjaci veseli iziĊoše ususret svome biskupu,i s velikim ga slavljem doĉekaše. A da nije bio pravi pastir nego grabeţljivi vuk u ovĉijoj koţi, pokazao je svojim djelima, jer je umah krĉkog biskupa nasilno potjerao s njegove stolice i sam, toboţe, s apostolskom vlasti, na nju zasio. Tada je , aoh ţalosti, umišljeni biskup poĉeo oskvrnjivati Boţanske tajne posvećivanjem crkava, zareĊivanjem svećenika i obavljanjem ostalih biskupskih duţnosti. Nu svemogući Bog nije dugo trpio to Ċavolsko upropašćivanje nesrećnih duša, jer je papa, netom je saznao za ta nedjela, pod dojmom teške boli, odaslao umah nekog kardinala Ivana, kao svog legata, koji bi već u zametku zatro klicu toga bezboţnog raskola u Hrvatskoj ( in partibus Sclavoniae). I kardinal, stupivši na one strane, sazva mnoštvo naroda i svećenstva, te pred njegovim Gotima (Hrvatima) najstroţe ukori laţnog biskupa poradi tolike zloĉeste drskosti, naviještajući svima, da od pape nije primio nikakav sveti red. Toga je radi Cededu i Potjehu s njihovim privrţenicima udario vjeĉnim prokletstvom, a Vuka, zaĉetnika tolikog bezboštva i uzroĉnika tolikih zala, poveo sa sobom u Split. I tu je na saboru, po naredbi papinoj, opakoga svećenika, lišivši ga svakog svetog reda, strašno išibana, obrijane glave i oţigosana ĉela bacio u vjeĉnu tamnicu. Kako pak blesasti (malesanus) Cededa nije nikako odustajao od zapoĉete drskosti, i radi toga bila nastala grozna sablazan po cijelom kraljevstvu, naredio je papa, da ga sveĉano udare prokletstvom i u Rimu i u Splitu i po svoj pokrajini. Kada je to dvaput u Rimu i triput na splitskom saboru uĉinjeno, odmah se je javila Boţja kazna. Ne osjećajući nikakve slabosti ili boli,poĊe radi naravnih potreba na stranu, i tu je naskoĉen naglim trganjem svu utrobu izbacio u nuţnik. I tako je bezboţni (impius) ĉovjek, slijedeći arijevo nevjerstvo,

267

pravednim sudom smrti´.“673

Boţjim, zaglavio takoĊer i sramotnom Arijevom

Laurencije, podrijetlom Dalmatin („Dalmatinus origine“) pokušao je prema papinom nalogu u drugoj polovini XI. st. zaustaviti raskol. Kerubin Šegvić je toĉno shvatio bit Tomina pripovijedanja: „Dao je zatvoriti hrvatske crkve, u kojima su sluţili hrvatski svećenici;a ove je skinuo sa svećeniĉke ĉasti. Iz ĉinjenice, da je Laurencije obilazio po cijeloj provinciji, moţemo zakljuĉiti, da je znao hrvatski. Inaĉe njegovo obilaţenje bi bilo uzaludno. Hrvatski svećenici nisu znali latinski; a još manje njihovo stado, pa kako bi Laurencije s njima govorio, a da nije znao hrvatski? Nije nikakovo ĉudo, ako je Laurencije naišao na otpor. Ovdje se je dogodilo baš ono isto, što se je dogodilo u Angliji i u Hispaniji poslije zabrane narodnog jezika u liturgiji. Kad je poĉelo provaĊanje zakljuĉaka proti glagoljici, velika ţalost i tuga obuze hrvatske svećenike: Magno sunt moerore confecti! U Hispaniji, kako smo vidjeli, zabrana domaćeg obreda i jezika naišla je na najveće nezadovoljstvo u narodu. Kraljevi, plemstvo višeg ranga i svećenstvo su se pokorili. Ali mali narod ne pozna discipline. Za to je ondje nastala prava uzbuna. Tako je moralo biti i kod nas. Mali puk i niţe plemstvo, se nikako nisu dali predobiti za latinštinu. Njih se nije ticao celibat svećenstva. Nije ih bilo brige za dugu kosu ili dugu bradu. Ali za jezik u crkvi morali su se brinuti. Uvedenjem latinštine narod je bio iskljuĉen iz javnih molitava. Tako se je mislilo. U Hispaniji su dijelili javno megdane; pozivali se na ´sud boţji´, proti sudu kraljeva, pape i biskupa. U Hrvatskoj i Dalmaciji drţale su se javne skupštine, izdavali prosvjedi, silom se otvarala vrata hrvatskih crkava. Slahu deputacije i mita u Rim. Pa kad to sve nije pomoglo, onda su se latili i najskrajnijih sredstava: nasilnog odstranjenja latinaških biskupa...Ovo što Toma pripovijeda dosta ironiĉno o popu Ulfu, o opatu Potepi i izabranom biskupu Zdedu, dosta je karikirano i nepovoljno namjerom, da pokaţe ignoraciju ondašnjeg slovjenskog svećenstva. Nu u jezgri je potpuno vjerojatno. Ali nije cijela borba bila ograniĉena na Ulfa, Potepu i na Zdeda. Borba je bila proširena po cijelom kraljevstvu. God. 1063. Aleksandar II. šalje dakle svoga legata Ivana Minutu, da njegovom vlašću uredi ovu stvar. Tako je slao poslanike, radi istih pitanja, i u Hispaniju i u Galiju i u Angliju. Toma pripovijeda, što je Ivan kardinal poduzeo proti Ulfu i Zdedu i Potepu. Otkrio je, veli, varku sa laţnom konsekracijom Zdeda. Sazvao je veoma brojnu skupštinu Hrvata i pred njima je stao grditi gornju trojicu, i uvjeravati 673

Ovaj prijevod teksta Tome ArhiĊakona s latinskog na hrvatski objelodanio je Ivo Guberina u raspravi: Guberina, Je li glagolica za vladanja Krešimira i Zvonimira bila progonjena? Hrvatska revija, XIV/1941, 3, 119-121. Guberina je u navedenome prijevodu iza Tomine rijeĉi „Goti“ stavljao (kao sinonim) Hrvati.

268

Hrvate, kako nije Zded primio nikakovo reĊenje. Udari sveĉano izopćenje na Zdeda i na Potepu. A (Ulfa) Vlkasa dade sa sobom odvesti u Split, da ga ondje podvrgne fiziĉkim kaznama. Nu Hrvati nisu marili za ekskomunikacije papina legata. Zded je nastavio svoj posao dalje. Za to bi izreĉena od pape Aleksandra sveĉana ekskomunikacija i pribijena na vratima metropolitske crkve u Splitu i svih pokrajinskih crkava i na vratima lateranske crkve u Rimu. U Rimu je ekskomunikacija pribivena dva puta, a u Splitu tri puta. U tomu je dokaz, da ni ekskomunikacije nisu mogle utišati otpor Hrvata proti Rimu. Ovakova skrajna mjera se je poduzimala u skrajnim sluĉajevima. Poduzimala se radi velikih motiva. A kad je crkvena vlast bila prisiljena, da u našem sluĉaju poduzimlje i dva i tri puta, znak je da su se prilike tako zaoštrile, da nitko nije mario za prijetnje ni kletve sa strane Rima. I raskol je trajao sve do smrti Aleksandra II. t.j. do god.1073. Te godine bi izabran Grgur VII. Sedis vacantia nije trajala nego jedan dan. Rek bi, da je papa Aleksandar, i na smrtnoj postelji, teško osjećao stanje u Hrvatskoj. Te iste godine umrije i kralj Petar Krešimir ostavivši Hrvatsku zagriţenu unutarnjim borbama, razdijeljenu na dvije stranke: na pristaše pape i reforma, i na pristaše nacionalne hrvatske crkve i domaće herezije...“ 674 Tomine navode o crkvenom raskolu meĊu Hrvatima potvrĊuju i podaci Korĉulanskog kodeksa. Iz toga izvora proizlazi da su bila dva pokreta protiv Rima i to jedan u doba splitskog nadbiskupa Pavla ( 1015. 1030.), a drugi nakon splitskog sabora. „Mi tek moţemo toliko reći, da se u doba ovog nadbiskupa (Pavla) podigao protiv njega neki apostata. U ĉemu je bio taj pokret, sa sigurnošću ne moţemo reći, a tek kao znatnu vjerojatnost moţemo ipak reći, da je taj pokret išao za stvaranjem nove hrvatske biskupije, jer je zaista ona malo poslije tog pokreta i osnovana. Pokret, kakav nam ga prikazuje Toma, vjerodostojan je u svim svojim elementima, a tek onaj detalj, da bi Ĉededa u skidanju dlake s njegove brade sa strane pape Aleksandra II. bio na sugestiju lukavog Vuka vidio obred posvećenja za biskupa, moţemo smatrati pamfletistiĉkim porugljivim detaljem nastalim u krugu dalmatinskih Romana,...Toma nam, govoreći o saboru, veli, da ´multa fuerunt conscripta capitula´. No meĊu njima spominje samo jedan, dotiĉno, ako i njega razdijelimo, dva. On naime veli:´Inter que siquidem hoc firmatum est et statutum, ut nullus de cetero in lingua sclavonica presumeret divina misteria celebrare, nisi tantum in latina et greca, nec aliquis eiusdem lingue promoveretur ad sacros (ordinaes).´ Dakle tim se prvo ukida slavenska sluţba Boţja, a drugo zabranjuje reĊenje onih, koji bi znali samo slavenski jezik. Toma dalje veli, da je taj zakluĉak ´apostolica auctoritate firmatum´. Dakle papa Aleksandar II. potvrdio je zakljuĉke splitskog sabora, a meĊu njima i taj 674

Šegvić , ibid., Bogoslovska smotra, XVIII/1930, 4, 29o-297, 305.

269

o ukinuću slavenske sluţbe Boţje. No nakon toga nastane pokret kod Hrvata, koji Toma opširno i detaljno, pa i vjerodostojno osim onog nevjerojatnog pamfletiĉkog detalja, opisuje. Ne znaĉi naravno, da svaka sitnica mora biti taĉna, ali svakako opći prikaz je sigurno taĉan te se vidi, da je to bio pokret protiv ukinuća slavenske sluţbe Boţje i da su u tom pitanju dvaput bili upućeni izaslanici k papi Aleksandru II., traţeći, da se slavenska sluţba Boţja opet dopusti. Papa ih nije ni prvi ni drugi put a limine odbio, već im je kazao, da im ne moţe dati zasada dopuštenje u obavljanju slavenske sluţbe Boţje i da do daljega obdrţavaju sve, što je na splitskom sinodu pod predsjedanjem legata Majnarda bilo zakljuĉeno, sve dok tamo ne doĊu legati rimske stolice. Ovako naime tumaĉimo one rijeĉi Tomine, koje stavlja u usta papi u recima 19-27 strane 51. Akademijina izdanja. Dakle zasad nek se pokoravaju odredbama splitskog sinoda, dok ne doĊu papini legati, koji će stvar razvidjeti. Posve je vjerodostojno, da je Ĉededa prigrabio biskupsku vlast na Krku...Inaĉe prostor tog otoka izvan grada naseljen je bio hrvatskim stanovništvom i na njemu je bilo glavno uporište slavenske sluţbe Boţje, te je i prirodno, da je baš u tom podruĉju Ĉededa prigrabio vlast. Kao papin legat došao je u Hrvatsku kardinal Ivan, koji je sazvao u Splitu novi sabor, na kojem je Ĉededa zbaĉen. Papa Aleksandar II. je ipak stajao pod utiskom tih dogaĊaja , te je u svojoj ponovnoj i konaĉnoj potvrdi zakljuĉaka splitskog sinoda ublaţio znatno zakljuĉak o slavenskoj sluţbi Boţjoj. Onaj stavak o općoj zabrani nije više potvrdio, dakle tim ga je stvarno ukinuo, a potvrdio je samo stavak, kojim se zabranjuje reĊenje onih, koji bi znali samo slavenski jezik. U stvari takav zakljuĉaj je bio donio i splitski sabor od g. 925., te je taĉna tvrdnja Murkova, koji je davno već najbolje od svih historiĉara uoĉio taj problem, rekavši, da slavenska sluţba Boţja u Hrvatskoj nije bila ni izriĉito zabranjena ni izriĉito dopuštena...Ako usporedimo naš kodeks i Tomu ArciĊakona, vidimo, da su to dva posve nezavisna izvora te da Toma nije poznavao kodeksa niti iz njega crpao. Naravno nije iskljuĉeno, da za poneki podatak nijesu imali zajedniĉki neki izvor.“ 675 Josip Hamm u analizi Tomina izvora dolazi do ispravnog zakljuĉka da je u pozadini crkvenog raskola u Hrvatskoj bio arijanizam. „I Šišić - kojemu su papine rijeĉi ´u svojoj jezgri sasvim vjerno usĉuvane´- priznaje da se ovo mjesto ima tako tumaĉiti ´da je u Rimu vladalo mišljenje, da je slavenska sluţba arijanskoga (dakle heretiĉkoga postanja), samo što on u tome vidi ´tendencioznu informaciju dalmatinskih Latina´, a ja mislim da se papine rijeĉi imadu uzeti doslovce i da se u jedanaestom vijeku nije tako razmetalo arijanizmom kako se to obiĉno drţi, nego da se pritom doista imala na umu Arijeva ili Arijevoj vrlo srodna 675

Vinko Foretić, Korĉulanski kodeks 12. Stoljeća i vijesti iz doba hrvatske narodne dinastije u njemu. Starine, knj. 46, JAZU, Zagreb, 1956, s. 40-41, 43.

270

nauka. Najbolji je dokaz za to i opet Toma, koji smrt Cededinu opisuje...- a to nije ništa drugo nego doslovni opis smrti Arijeve, što, dakako, ne iskljuĉuje da je Cededina smrt u svojim detaljima mogla biti i naknadno izmišljena, ali isto tako potvrĊuje ĉinjenicu da je Toma pišući o arijanizmu meĊu Hrvatima u XI. stoljeću doista imao pred oĉima Arijevu a ne koju drugu hereziju...“ 676 Hamm zakljuĉuje kako se pojava arijanizma u XI. st. ne moţe ĉiniti ĉudna jer da i Stefan Prvovjenĉani u Ţitiju svoga oca govori o tome kako se Arijeva hereza u Nemanjino vrijeme ukorijenila u njegovim zemljama. On dodaje da je ovdje govor o arijanstvu te „ da se i Stefan i Toma toliko obaraju baš na arijanstvo, kojega u ovo vrijeme (XI. i XII. stolj.) u Evropi više nigdje nije bilo. Interesantno je i svakako ne bez dubljega znaĉenja da Split i Dalmaciju od Stefanove Raške rastavlja baš Bosna, koja u našoj povijesti sa svojom ´bosanskom crkvom´zauzima mjesto koje još uvijek nije dovoljno jasno. Iz dosadašnjih studija - a tih je danas već lijep broj - moglo se za njezinu nauku utvrditi samo jedno, a to je da to nije bilo bogomilstvo u onakvu obliku kako ga nalazimo u Bugarskoj i u drugim zemljama. Dovedemo li to u vezu s onime što je gore reĉeno, doći ćemo i nehotice na pomisao nije li naša ´bosanska crkva´u svojoj prvotnoj jezgri bila nastavak srednjovjekovnog arijanstva koje je baš u Bosni za sobom ostavilo brojne arhitektonske spomenike. Tome u prilog moglo bi se na pr. navesti i to da su svi vaţniji spomenici ´bosanske crkve´ prepisani iz starih glagoljskih originala i da t. zv. Bosanĉica pokazuje izrazite tragove glagoljskoga pisma, koje je opet sa svoje strane u srodstvu sa gotskim arijanskim pismo.“ 677 Da su Hrvati i susjedni im narodi stvarno otpadali od rimskog kršćanstva svjedoĉi i Konstantin Pofirogenet, koji u djelu Ţivot Bazilija I. piše: “52. Kao u ostalim oblastima tako su i na zapadu za vreme carevanja Mihajla drţavni poslovi bili veoma zanemareni,...Pored toga od onih Skita, koji ţive u Panoniji, Dalmaciji i susednim oblastima, mislim Hrvati i Srbi i Zahumljani i Travunjani i Konavljani i Dukljani i Neretljani, zbaciše sa sebe davnašnju vlast Romeja i postadoše samoupravni i samostalni, pokoravajući se iskljuĉivo svojim arhontima. Pokazujući potpuno odvajanje, većina njih otstupi i od svetog krštenja, da ne bi zadrţali nikakav zalog prijateljstva i pokornosti prema Romejima. 54. Gore navedena plemena, Hrvati i Srbi i ostali,videvši ono što je romejskom pomoću uĉinjeno za one u Dalmaciji...pohitaju da ponovo doĊu pod ranije gospodstvo i da se vrate u pokornost prema romejskoj vlasti. I zbog 676 677

J. Hamm, Glagoljica i sv. Braća. Hrvatska smotra, VII/1939, 9, 446. Hamm, ibid., s. 446. - 447.

271

toga poslaše poslanike caru i oni koji i od same vere otpadoše i potpuno otstupiše od svetog krštenja,..”678 Otpad od rimskog katolicizma bio je ili dugotrajan ili se ponavljao, o ĉemu bi takoĊer “mogla .. svjedoĉiti stela ( stup, kolona, op. I. M.) splitskog nadbiskupa Pavla iz otprilike 1020-30. godine koja oĉito spominje neku pobjedu kriţa, dakle kršćanstva.”679 Da se u papinskom Rimu smatralo da je meĊu Hrvatima postojala hereza oĉituje se i iz odreĊenog stajališta papinskog Rima prema ĉinjenici da je u studenom 1075. „knez Amiko zarobio kralja Hrvatske“. 680 Giuseppe Praga navodi za Amika ovo: „Amico, brachium saeculare del papato.“ 681 Papa je prešutno odobrio ovo zarobljavanje hrvatskog kralja. Šegvić istiĉe da je papa bio nezadovoljan s tim hrvatskim kraljem i da mu je traţio zamjenika. „Istodobno je Grgur VII. poslao u Dalmaciju svoga legata Gerarda, da sazove sabor u Splitu i provede, ako uzmogne, zakljuĉke od prije 15 godina, ili neka ih revidira. Gerardo je imao i politiĉku misiju, da dovede naime na prestolje u Hrvatsku i Dalmaciju osobu papinskog potpunog povjerenja. Osoba Slavićeva nije bila po srcu ni papi ni njegovoj stranci u Dalmaciji, pa se ovi odluĉiše, da krišom pozovu normanskog grofa Aminga iz Giovinazza u juţnoj Italiji. A i sijelo legata Gerarda, Sipontum, je veoma blizu Giovinazza. Taj provali u Dalmaciju i poĊe mu za rukom da zarobi i samoga kralja Slavića. Provala i ovo zarobljenje su morali deprimirati duhove u Hrvatskoj, i ta depresija je stvorila raspoloţenje za kompromisno riješenje prijepora s rimskom stolicom tako da je narod prihvatio kandidaturu bana Zvonimira za hrvatskoga kralja, koju kandidaturu bješe pripravio Gerardo, a papa odobrio po informacijama 678

B. Ferjanĉić (obradio), Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Tom II, SAN, Beograd, 1959, s. 79.

679

I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, ibid., s. 231. Goldstein spominje mišljenje Margetića da se ovdje radi o pobjedi nad bogumilima i s pravom zakljuĉuje da bi to “znaĉilo da su se oni pojavili na ovim prostorima oko 160 godina prije prvog zapisa o njima u izvorima - 1186. godine”. On dalje navodi shvaćanje Šanjeka da se radi o sukobima pristaša “latinske” i “slavenske” stranke tijekom XI. stoljeća, ali dodaje kako je ipak pobjedu nad glagoljašima “neobiĉno opisivati kao „pobjedu kriţa‟ , jer je vrlo snaţno nazoĉna svijest da i latinaši i glagoljaši pripadaju istoj crkvi. “ (Goldstein, ibid., s. 231). Goldstein misli da se radi o nestajanju poganstva u krilu kršćanstva, ali je vjerojatnije da se radi o arijanskoj herezi, kako to precizira Toma arhiĊakon.

680

D. Mandić na temelju posebne analize zakljuĉuje da su Normani od 14. travnja do 9. svibnja 1075. opsjedali Rab i da su u ovom razdoblju zarobili hrvatskog kralja. (Mandić. Rasprave, ibid.,s. 303). Normani su, prema Mandiću bili u Dalmaciji do poĉetka veljaĉe 1075. kada su ih Mleĉani protjerali. (Mandić, ibid., s. 311).

681

G. Praga, La traslazione di S. Niccolo e i primordi delle guerre normane in Adriatico. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), sv. 64, s. 56.

272

svojih pristaša. Tako je ne Hrvatska nego hrvatski kralj došao u vazalski odnošaj prema papi, kako su stajali mnogi drugi vladari: u Hispaniji, u Juţnoj Italiji, u Angliji. Grgur VII. proglasi Zvonimira kraljem postavljenim apostolskom vlašću: quem in Dalmatia regem apostolica auctoritas constituit.“682 2. Arijanizam je na teritoriju Panonije prvobitno bio duboko ukorijenjen pa su se njegovi ostaci stoljećima na tom teritoriju saĉuvali. Da je ovo ĉinjenica posvjedoĉuje i nekoliko saĉuvanih liturgijskih knjiga zagrebaĉke stolne Crkve, koje je posebno istraţio Franjo Fancev. Panonski prostor nakon propasti sisaĉke biskupije oko 600.g. ostao je bez svoje posebne više crkvene organizacije sve do osnutka zagrebaĉke biskupije krajem XI. st. Fancev je svjestan da se u kodeksima u zagrebaĉkoj stolnoj crkvi krije liturgijsko – obredna povijest zagrebaĉke biskupije, ali dodaje da mu „za objašnjenje i detalja samoga obreda nedostaje teološkoga znanja i liturgijsko-historijskih pomagala,...“.683 MeĊu knjigama je saĉuvan jedan obrednik ili ritual („Missale antiquissimum“), kojega on po pismu datira u XI. st., ali dopušta mogućnost da potjeĉe i iz poĉetka XII. st. Fancev smatra da se u obredima oĉituje ĉudna mješavina utjecaja istoka i zapada „kojih dogmatsko tumaĉenje ja sam ne mogu da rasudim, a ne nalazim mu objašnjenja ni u djelu benediktinca Ed. Martene De antiquis ecclesiae ritibus“. Taj obred je razdijeljen na tri dana u kojima se posebno ispovijeda nicejsko vjerovanje u Trojstvo i Krista. Fancev je donio i izvode, a posebno nicejsko vjerovanje za prvi dan. Ne moţe biti sluĉajno da se u tekstu izriĉito istiĉe Arija. „Kao prvi i drugi dan tako se i treći poĉinje molitvama, ĉitanjem jevanĊelja, a onda se prelazi na ĉitanje i to najprije dogmatskoga kanona ‚de trinitate, quia non esi confusa in una persona„, koji glasi: ‚Credimus unum deum esse patrem et filium et spiritum sanctum. Patrem eo, quod habeat filium, filium eo, quod habeat patrem. Spiritum sanctum eo, quod sit ex patre cum filio. Non sine discretione confusa in una persona trinitatis, ut Sabellius dicit, neque separata aut diversa in natura divinitas, ut Arrius blasphemat. De uno filio quem unigenitum dicimus manentem in duabus substantiis. Non carnem assumpsit pater neque spiritus sanctus, sed filius tantum. Natus ex patre filius dei 682

Šegvić, ibid., s. 298-299. U historiografiji nije još sigurno utvrĊeno ime hrvatskog vladara, kojega su zarobili Normani.

683

F. Fancev, O najstarijem bogosluţju u Posavskoj Hrvatskoj. Zbornik kralja Tomislava. JAZU, Zagreb, 1925, s. 520.

273

secundum veritatem nature, ex homine hominis filius, ut veritas geniti, non adoptione, non apellatione, sed in utraque nativitate filii nomen nascendo haberet, ut esset verus deus et verus homo, unus filius. Item ex eodem. Neque sic est natus ex virgine, ut deitatis initium homo nascendo acciperet, sed eternus deus, homo ex virgine natus est. De trinitate perfecta. In trinitate nihil creatum aut serviens, nihil maius aut minus. Nihil gra(tia) eq(ua)le, nihil sibi invisibile, nihil creaturis visibile, nihil moribus aut voluntate diversum, nihil offitio singulare, nec alteri communicabile, nihil confessum sedtotum perfecum, quia totum ex uno et unum. De homine usion (!). Homousion ergo in divinitate patris filius, homo usyon patri et filio et spiritus sanctus. Homo et usios deo et homini unus filius, manens deus in homine suo, in gloria patris. Non homo propter deum, vel Christus cum deo, sicul Nestorius blasphemat. Sed homo in deo et in homine deus (I. 8b-9a). Iza toga su se ĉitali anatemizmi pape Damasa proglašeni u IV. rimskoj sinodi g. 380. (382.?) protiv hereza Sabelija, Arija, Eunomija, Macedonija i Fotina, koji poĉinju rijeĉima: Dampnatione quorundam heretiquorum: Post concilium Nicenum aliud in urbe romana postea congregatum est. Quod catholici episcopi addiderunt de spiritu sancto, quia postea inolevit hic error“ (isp. I. 9b-11a). Tekst tih anatemizama poklapa se uz neke neznatne stilistiĉke razlike s tekstom priopćenim u H. Denzinger-a „Euchiridion symbolorum definitionum et declarationum de rebus fidei et morum“ (10. izd. od g. 1908., str. 32-34.). Vaţno je ovdje istaknuti, da su ti Damasovi anatemizmi izdani najviše protiv srijemsko-panonskih heretika (isp. Tkalĉić, Crta o bivšoj sisaĉkoj biskupiji, „Katol. List“ g. 1904. str. 220 – 221., i M. Pavić: Arijanstvo u Panoniji Srijemskoj, Đakovo 1891.).“684 Ovaj naglašeni antiarijanizam preostao je iz doba kada je arijanizam na ovom teritoriju bio duboko ukorijenjen. U nekim obredima saĉuvani su ostaci veoma stare tradicije. „Kako se ni u jednom od obreda krštenja zapadne crkve, što ih je priopćio Martene u prvom tomu svoga djela ‚De antiquis ecclesiae ritibus„, ne istiĉe obaziranje na propise biskupa Nicete, to je nemoguće odrediti, iz kojih je upravo predloţaka ušlo ono u naš obrednik. Ipak ako se u našem obredu krštenja krije velika starina, tada bi se moglo pomišljati ĉak na to, da su ti propisi već davno prije osnutka zagrebaĉke biskupije bili u kreposti u grĉkim ili latinskim crkvama Panonije uopće, t.j. i Posavske Hrvatske, ili u kratko oni bi mogli biti ostatak iz onih vremena, kad su još postojale i srijemska i sisaĉka biskupija, a svakako prije djelovanja franaĉko-akvilejskih misionara."685 Fancev zakljuĉuje da u kasnijem zagrebaĉkom obredu doista ima „tradicionalnih ostataka obreda sisaĉke biskupije“ i zakljuĉuje „da se (to) smije nagaĊati baš 684

Fancev, ibid., s. 523-524.

685

Fancev, ibid., s. 527.

274

zbog Damasovih anatemizama i Nicetinih propisa za krštenje, kojih se postanje meĊu ostalim veţe baš za teritoriju srijemsko-panonsku“.686 Da je krajem XI. st. arijanizam potpuno nestao na navedenom prostoru ne bi ga se posebno spominjalo u ovim knjigama. To zakljuĉivanje potvrĊuju izbori u kojima se naglašava da se zagrebaĉka biskupija utemeljila baš zbog postojanja hereze na njezinom teritoriju. Kralj Ladislav osniva oko 1094. g. zagrebaĉku biskupiju. U ispravi ostrogonskog nadbiskupa Felicijana iz 1134. g. stoji da je kralj Ladislav osnovao zagrebaĉku biskupiji „da one, koje je bludnja idolopoklonstva otuĊila od štovanja Boga, biskupova briga natrag privede na put istine“.687 Fancev navodi ovu izjavu i istiĉe kako se i u ispravi kralja Andrije II. iz god. 1217. istiĉe slijedeće: „...ad zagrabiensem episcopatum ac monasterium zagrabiense a sancto Ladislavo rege santissime recordacionis predecessore nostro constructum, qui terram Sclavonie sive banatum ab errorre ydolatrie ad christianitatem convertens, corone Hungarie subiugavit“. Fancev iznosi svoje osobno mišljenje, koje interpretira ovako: „Rijeĉi tih isprava ‚error idolatriae„ obiĉno se objašnjavaju doslovno, t.j. uzima se, kao da se njima htjelo kazati, da je nekad kršćanska Posavska Hrvatska crkveno zanemarena ponovno upala u neke vrsti poganstvo. No poredi li se taj ‚error idolatriae„ s razlozima, kojima se iza smrti Metodove u Moravskoj, a od g. 925. pa dalje kroz cijeli 10. i 11. vijek u Dalmatinskoj Hrvatskoj opravdavala zabrana slovenskoga bogosluţja, tada valja priznati, da izmeĊu jednih i drugih motivacija postoji neka srodnost. Naime kad više nije bio dovoljan razlog, da se slovensko bogosluţje zabranjuje samo zbog slovenskog liturgijskog jezika, njegovi su se protivnici i u Moravskoj a i kod nas u Dalmatinskoj Hrvatskoj sluţili i dogmatiĉkim razlozima (isp. Stavak splitske sinode od g. 1059.- 1066.: ‚Dicebant enim, gothicas litteras a quodam Methodio haeretico fuisse repertas, qui multa contra catholicae fidei normam in eadem sclavonica lingua mentiendo conscripsit„.“ 688 Navedeno mišljenje Fanceva kako se u ovom sluĉaju moţe raditi i o bogosluţju na slavenskom jeziku ne moţe se dokazati. U rimskoj crkvi znalo se dobro razlikovati jezik u bogosluţenju od vjerskih dogmi. Bogosluţenje na slavenskom jeziku nije se izjednaĉavalo s herezom. 689 Rimska je crkva u 686

Fancev, ibid., s. 529.

687

Nada Klaić, Izvori za hrvatsku povijest. I, Školska knjiga, Zagreb, 1955., s. 67.

688

Fancev, ibid., s. 518.

689

Kao primjer moţe posluţiti pismo pape Ivana VIII. moravskom knezu Svatopluku u lipnju 880.godine u kojemu stoji i ovo:”Zacijelo nije protivno zdravoj vjeri i nauci ako se pjevaju mise i ĉita Evandjelje ili boţanska ĉitanja Novoga i Staroga zavjeta, dobro prevedena i protumaĉena, ili ako se pjeva ĉitava sluţba ĉasova na tom istom slavenskom jeziku. Naime, onaj koji je stvorio tri glavna jezika, hebrejski, grĉki i latinski, stvorio je i

275

prvom redu podupirala latinski jezik u bogosluţenju i na hrvatskom jeziĉnom podruĉju, ali je ĉinjenica da je papa Inocent IV. 1248. bez raspravljanja dopustio bogosluţenje na slavenskom jeziku u senjskoj, a malo zatim i u krĉkoj biskupiji. Vaţno je navesti da Fancev napominje kako je u drugoj polovici IX. stoljeća Panonija ponovo došla pod vlast salzburškog nadbiskupa i da su time za slavensko bogosluţenje „svakako nastale nepovoljne prilike“.690 U svezi s iznesenom problematikom korisno je napomenuti kako se „biskup Hrvata“, koji se posebno pojavljuje u XI. st. na hrvatskom kraljevskom dvoru, i nestaje u istom stoljeću. Šanjeku se ĉini „da se nestanak hrvatskog biskupa iz naše crkvene povijesti uglavnom poklapa s pojavom zagrebaĉke biskupije“. Ovaj autor zakljuĉuje da je zagrebaĉka crkva potkraj XI. st. i preuzela pastoralnu brigu „nad velikim dijelom unutrašnje ili banske Hrvatske, dakle nad teritorijem za koji je ,hrvatski biskup„ Grgur na splitskim saborima 925. – 928. dokazivao da pripadaju u nadleţnost ninske biskupije“.691 ___ Zbog svega izloţenoga sasvim je moguća istinitost priĉe popa Dukljanina kako su “nevirni Hrvati” u Kninu ubili svoga kralja i papina vazala Zvonimira zato što je slijedio politiku Rimske crkve. 692 Šišić istiĉe da su detalji Dukljaninove kronike iskićeni, ali da je ipak „jezgra priĉanja hrvatske tradicije, da je hrvatski kralj Dmitar Zvonimir ubijen u narodnoj skupštini, jamaĉno potpuno ispravna“.693 Buć kad navodi Dukljaninovo priĉanje o ubojstvu Zvonimir toĉno zakljuĉuje:“ Njega je, po mome mišljenju, srušilo arijansko plemstvo iz nutrine drţave, koje nikada nije trpjelo uplitanje Rima u naše prilike, pa jedva ĉekalo neku prigodu, da obraĉuna sa svojim vladarom, kojemu ne mogoše oprostiti, da se oslonio na Papu.“ 694 sve ostale jezike na svoju hvalu i slavu.” (Franjo Šanjek, Crkva i krsćanstvo u Hrvata.Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993, s. 101.). 690

Fancev, ibid., s. 511.

691

F. Šanjek, Crkva...,ibid., s. 128-129.

692

Arheološka istraţivanja su potvrdila postojanje pet crkvica koje spominje Dukljanin. U historiografiji se naglašava kako je pitanje o naĉinu smrti kralja Zvonimira “jedno ...od najkontroverznijih u hrvatskoj povijesnoj znanosti”. (Mate Zekan, Zvonimirovo doba, politiĉka i kulturna povijest. “Kralj Zvonimir”, ed. Muzej hrvatskih arheoloških spomenik , Split - Arheološki muzej, Zagreb, 1990, s. 24). Izvrstan pregled literature o ubojstvu kralja Zvonimira dala je Jelka ReĊep. Usp. J. ReĊep, Legenda o kralju Zvonimiru. Zbornik Matice srpske za knjiţevnost i jezik. (Novi Sad), XXXIV / 1986, 3, 421-485.

693

Šišić, Povijest, ibid., s. 587. Šišić prenosi i mišljenje Frane Bulića, koji u pismu Šišiću navodi „da je veoma vjerojatno umorstvo Zvonimirovo“. (Šišić, ibid.).

694

Buć, Problemi.., ibid., s. 947.

276

Hrvatska drţava se zaĉela u Lici, Krbavi i Gackoj, odnosno na teritoriju prve banske Hrvatske i odavde se širila do mora i na sjever. Osjećaj posebnosti, kako u politiĉkom tako i u crkvenom smislu, postojao je u toga naroda na tom teritoriju i tijekom postojanja hrvatske drţave. Sasvim je razumljivo da je upravo na tom prostoru iz posebno jakog osjećaja hrvatske drţavotvornosti organiziran i pruţen stvarni otpor neusporedivo nadmoćnijem stranom vladaru, koji je došao zauzeti hrvatsko kraljevstvo.

277

V. KONTINUITET AUTOHTONOSTI I „BOSANSKA CRKVA“ U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

278

279

I. KONTINUITET POGANSKE SIMBOLIKE U NEKROPOLAMA SA STEĆCIMA

1. Klaić istiĉe da se i u srednjem vijeku razlikovala prava ili gornja Bosna od današnje donje Bosne, koju su tvorila podruĉja Soli i Usora. “Narod sam i danas pravi tuj razliku, pošto zove Bosnom jedino prediel od Sarajeva do Ţepĉa, doĉim je kraj od Ţepĉa do Save prozvao Posavinom.” Prema Klaiću, matica bosanske drţave bila je gornja Bosna, tj. visoĉina oko gornjeg toka rijeke Bosne, od njezina izvora do povijesnog klanca Vranduškoga. 695 Pavao AnĊelić je oprezno ukazao na vaţnu ĉinjenicu paralelizma izmeĊu bosanskih “zemalja” i tzv. “sklavinija” na jugu Balkanskog poluotoka, kao i na ĉinjenicu da se prostiranje ranofeudalnih bosanskih “zemalja” poklapa u velikoj mjeri s upravnom podjelom kasnoga Rimskog carstva.696 O teritorijalnom razvoju Bosne nema u biti prijepora u historiografiji. Prema AnĊeliću, najstarija “zemlja” Bosna obuhvaćala je ţupe koje su se zvale: Bosna, Vidogošća ili Vogošća, Vrhbosna, Lepenica, Lašva, Brod i Trstivnica. Takva je Bosna morala opstojati mnogo prije nego što je spomenuta u pisanim izvorima iz polovice X. st. Osim toga, već prije druge polovice XI. st. teritorij bosanske drţave, a time i naziv Bosna, proširio se, prema AnĊeliću, i na okolne ţupe: Uskoplje, Neretvu i Boraĉ-Praĉu. Poslije je, kako on kaţe, došlo do stapanja s Bosnom i ţupe Rame, a vjerojatno i Krivaje ili Kamenice, ali kako se ĉini, Rama na poĉetku XII. st. još nije bila u sastavu Bosne, pa je do integracije moglo doći tek sredinom XII. st. U XII. st.

695

V. Klaić, ibid., s. 16-17.

696

Pavao AnĊelić, Studije o teritorijalno-politiĉkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne. Svjetlost, Sarajevo, 1982, s. 10.

280

došlo je i do daljnjeg, i to naglog, proširenja imena Bosna, tako da su se u Bosnu uklopile prostrane podruĉja Donjih krajeva, Usore, Soli i Podrinja. 697 Bosansko-hercegovaĉki teritorij bio je kako prirodno tako i geopolitiĉki povezan s jedne strane s posavskim, a s druge strane s jadranskim podruĉjem.698 Poslije jaĉeg kristijaniziranja u Dalmaciji od IX. st. pa dalje novi politiĉki i kulturni utjecaji povezani s kristijaniziranjem osjetili su se i u današnjoj zapadnoj Bosni kao tadašnjem dijelu istoĉne Dalmacije. 699 MeĊutim, tih utjecaja nije, kako se ĉini, trajno bilo u središnjoj Bosni, a pogotovu ne u njezinu istoĉnom dijelu. Da je bilo tako, oĉituje se na primjeru pleterne dekoracije, inaĉe vrlo bogato zastupane u primorskom pojasu, a koje gotovo uopće nema na srednjovjekovnim stećcima. U Bosni je pronaĊeno samo nekoliko stećaka sa starohrvatskim pleterom. 700 Ne zna se toĉno kako su stanovnici Bosne i Hercegovine u ranom srednjem vijeku obiljeţavali svoje grobove. Smatra se da nekropole sa stećcima701 poĉinju u XII. i XIII. stoljeća. Stećci se intenzivno klešu u XIV. i XV. st. i da traju do svršetka XVI. st. Prema jednoj statistici do proljeća 1986. zna se za 3162 lokaliteta sa stećcima, i to s ukupno 69.356 spomenika, od 697

P. AnĊelić, ibid., s. 33.

698

Dominik Mandić, Herceg-Bosna i Hrvatska. “Hrvatska revija”, (Buenos Aires), XIII/1963, 4/52/, 424-425.

699

Tihomir Glavaš tvrdi da ulomci kamene grede i kriţa sa zabata oltarne pregrade crkve u Vrucima podsjećaju izborom motiva i tehnikom izradbe na ulomak zabata s imenom Trpimira iz Riţinica, na gredu i zabat s imenom Branimira iz Šopota i fragment zabata iz crkve na Lopudskoj Glavici u Biskupiji kod Knina. Glavaš dalje tvrdi da se sve to moţe datirati u IX. st. Istakao je i to da bi dekorativna kamena plastika iz Vrutaka mogla biti djelo majstora iz Dalmacije (Tihomir Glavaš, Iskopavanje preromaniĉke crkve u Vrutcima kod vrela Bosne. GZM BiH, “Arheologija”, sv. 37, Sarajevo, 1982, s. 110, 117).

700

“Jedan se od njih nalazi u Starom Selu (oko 11 km zraĉne linije od Glamoĉa na jugoistoĉnu stranu), na lokalitetu Groblje, oko 300 m istoĉno od zaselka Carevac. Drugi se nalazi u selu Lipenović (oko 3 km zraĉne linije od Krupnja na sjeveroistoĉnu stranu). Bit će ih još, samo negdje leţe zakopani ili zarasli u korov i draĉ” (Mate Marĉinko, Slobodna ţupa..., Poljica, XI/1986, 1, 31). Neophodno je napomenuti da mnogi autori pojavu stećaka datiraju u romaniku, a u tom sluĉaju ne moţe se ni oĉekivati pojava pleterne ornamentike na stećcima.

701

Literature o stećcima ima mnogo. U njoj se ĉesto stećci usporeĊuju i s nekim tuĊim nadgrobnim spomenicima. Doista ima izvanjskih sliĉnosti npr. izmeĊu stećaka i sliĉnih nadgrobnih spomenika u Armeniji ´haĉkarima´. Ali, izmeĊu tih dviju vrsta nadgrobnih spomenika ima i bitnih razlika (usp. Šefik Bešlagić, Armenski haĉkari i naši stećci. “Naše starine”, Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture, prirodnih znamenitosti i rijetkosti BiH, Sarajevo, god. XIV-XV za 1981, s. 72-83).

281

ĉega je 86% na tlu današnje Bosne i Hercegovine. Na više od 6.000 stećaka nalaze se reljefi.702 Duje Rendić-Mioĉević, inaĉe priznat struĉnjak za antiku, istiĉe kao ĉinjenicu da su stećci izraz svoje sredine, ali donosi i zakljuĉak da se oni ne mogu tumaĉiti ni s obzirom na svoje oblike ni s obzirom na svoju tehniku, a ni s obzirom na sadrţaje scena bez poznavanja antiĉke baštine s toga istog podruĉja, njezinih htijenja i ostvarenja. 703 I Vladimir Ćorović istiĉe da se u obliku stećaka, “bili oni tumbe ili vrsta sarkofaga, oseća nesumnjiv uticaj tehnike starosedelaca”.704 Svojim simbolima (uglavnom nekršćanskim) na stećke podsjećaju i tzv. mirila, koja su vjerojatno koristili i starosjeditelji. 705 Bit problematike stećaka otkriva se u odgovoru na pitanje da li su oni uneseni u Bosnu, a ako su uneseni kada se to dogodilo. Fra Lujo Marun prvi je pokušao protumaĉiti postanak stećaka. Pišući o stećcima u Dalmaciji, napisao je da gotovo nigdje u unutrašnjosti nema crkava bez stećaka, ali da ima stećaka bez crkava, pa je zakljuĉio da takva groblja potjeĉu iz pretkršćanskog doba. Bit je Marunova zakljuĉivanja da su najprije postojale poganske nekropole stećaka, a da su se s kristijaniziranjem takve nekropole sa stećcima gradile i uz crkve. Marun dapaĉe misli da stećci svoj poĉetak imaju u prahistoriji, kad su se pokapanja obavljala pod gomilama ili pod humcima u ravnim grobovima. “Ili pako u ono predhistoriĉko hrvatsko doba, u koje stari Hrvati stadoše svoje mrtvace takoĊe pokopavati u gomile ili humke, a zatim poĉeše nad istima najprije stavljati jednostruĉne stećke bez ikakove umjetne izradbe. To su proste paĉetvorne ploĉe, veće ili manje debljine, bez ikakova estetiĉkog oblika i ikakovih emblema.” Marun je napomenuo kako je opazio da na prethistorijskim gomilama nastaju jednostavni stećci koji se postepeno 702

Šefik Bešlagić, Bosanska srednjovjekovna umjetnost. Ţivot i obiĉaji predaka. “OsloboĊenje”, XLIII/1986, 13543, 8.

703

Duje Rendić-Mioĉević, Antiĉka baština u kulturi jugoslavenskih naroda. Zbornik Zagrebaĉke slavistiĉke škole, god. III, knj. 3, Zagreb, 1975, s. 300.

704

V. Ćorović, Prilog prouĉavanju naĉina sahranjivanja i podizanja nadgrobnih spomenika u našim krajevima u srednjem vijeku. “Naše starine”. Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1956, sv, III, s. 143.

705

„Prvo polaganje umrlog na tlo smjelo se izvršiti samo na jednom za to odreĊenom mjestu - mirilu. Poĉivanje na mirilu znaĉilo je poĉivanje za mrtvog a ne za nosaĉe, pa je stoga iskljuĉivo naziv mirilo. Na sjevernom Velebitu se zove i poĉivalo... Mirila su postavljena, u pravilu, zu put, na uzvisinama, prijevojima, kriţanju putova ili na ĉistini kamenjara. Svaki rod-naselje imalo je svoja mirila, bilo da su postavljena zasebno u planini ili zajedno s više naselja koja su se kretala istim putem prema groblju. Isto tako svaki umrli ĉlan roda imao je svoje zasebno mirilo.“ ( Mirjana Trošelj, Istraţivanje mirila u juţnom Velebitu (Malo Rujno). Zadarska revija, XL/1991, 6, 202.

282

usavršavaju do prave umjetniĉke vrijednosti a da za njima na gomilama dolaze ili jednostavni kriţevi ili su nad njima podizane crkve. 706 Alojz Benac drţi da najstariji datirani stećak - ploĉa trebinjskog ţupana Grda - ima oblik ploĉe i da je iz druge polovice XII. st., a da ni jedan spomenik u obliku kovĉega nije dosad mogao biti datiran prije prve polovice XIV. st., te da se ni jedan (sigurno datirani) sarkofag ne moţe pouzdano datirati prije kraja XIV. st. Na temelju toga Benac zakljuĉuje da je oblik ploĉe najstariji oblik stećka, a to znaĉi da poĉetni stadij u razvoju stećka poĉiva na onom obliku koji je općenito poznat u mnogim, naroĉito mediteranskim zemljama i koji ne podlijeţe nikakvom vjerskom uvjerenju. On tvrdi da je kovĉeg postao glavni oblik tih spomenika, ali napominje da kameni kovĉeg nije ništa drugo nego manje ili više povišena ploĉa i da, prema tome, stećak u svojoj biti nije nikakva originalna tvorevina bosansko-hercegovaĉkog podneblja, nego samo prilagoĊena i u velike upotrebljavana, vrlo raširena forma nadgrobnog spomenika. Benac dalje kaţe da se na teritorijima stećaka istiĉu dvije osnovne klesarske i umjetniĉke škole: hercegovaĉka (sarkofazi s arkadama, figuralni prikazi, bogatstvo motiva), i istoĉno-bosanska (sarkofazi u obliku brvnare, floralni motivi i dr.) Benac je, osim toga, uoĉio ĉinjenicu da je u središnjoj Bosni, ondje gdje su bili najvaţniji centri bosanske drţave i gdje bi morali biti “i glavni centri bosanske crkve”, priliĉno manja koncentracija stećaka nego u nekim drugim krajevima. On je iz te ĉinjenice izvukao zakljuĉak da to ne ide u prilog tezi o neposrednim ĉvrstim vezama izmeĊu stećaka i bosanske crkve.707 Vrlo je vaţna i zapaţena ĉinjenica da u središnjoj Bosni ima veći broj stećaka vrlo slabe izrade kao i onih koji su amorfni više nego u drugim podruĉjima Bosne i Hercegovine, iz ĉega se moţe izvući zakljuĉak da su takvi oblici relativno nešto stariji.708 Dakako da se na temelju toga moţe zakljuĉiti i to da su stećci na bosansko-hercegovaĉkom podruĉju nastali baš u središnjoj Bosni i odatle se širili dalje i ĉak se još jaĉe razvijali, posebno u krajevima istoĉne Bosne i Hercegovine. Stećci su dakako postavljani ondje gdje su stanovnici ţivjeli. Tako su stanovnici Hercegovine (Humljani) kao stoĉari, koji su dobar dio godine, pa ĉak i cijelu godinu, provodili u brdima gdje su i umirali, u istim brdima 706

Lujo Marun, Ruševine crkve sv. Luke na Uzdolju kod Knina s pisanom uspomenom hrv. kneza Mutimira. “Starohrvatska prosvjeta”, n.s. I/1927, 3, 4, 273-282. Tu valja istaknuti da se u Marunovo doba nije sigurno znalo da su se u gomile pokapali i stanovnici iz nove ere.

707

Alojz Benac, Jedan istorijski pogled na izuĉavanje stećaka. Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istraţuvanja, MANUSANU-ANUBiH, Skoplje, 1982, s. 199200.

708

Šefik Bešlagić, Stećci Centralne Bosne. Zavod za zaštitu spomenika kulture, Sarajevo, 1967, s. 112.

283

pokapali svoje mrtve i postavljali im stećke. Istiĉući tu ĉinjenicu Bešlagić je dodao da su u samoj Bosni vrlo rijetki sluĉajevi situiranja stećaka u dalekim planinskim krajevima, dotiĉno da su mnogi postavljeni kod putova i nedaleko od naselja, a kako su mnoga od tih naselja danas napuštena, nama se ĉini kao da ih nije ni bilo.709 Srednjovjekovna groblja u Bosni i Hercegovini, osobito ona sa stećcima, doista su ĉesto locirana pokraj putova. Orijentacija kostura najĉešća je s glavom na zapadu, a nogama na istoku, i s manjim otklonom od toga pravcu (devijacija najviše do 30 stupnjeva na jug ili sjever). Ima i većih iznimaka orijentacije u pravcu jugozapad-sjeveroistok (Blidinjsko jezero), a tu je, vjerojatno, na pravac utjecao put koji prolazi pokraj nekropola. 710 Bešlagić istiĉe da u središnjoj Bosni postavljanje stećaka u pravcu sjever-jug nije bilo iznimka, nego s obzirom na ostala podruĉja Bosne i Hercegovine, mnogo ĉešći sluĉaj.711 Dakako, iz te se ĉinjenice mogu izvoditi i zakljuĉci o posebnosti pokopnih obiĉaja (kod kojih je orijentacija vrlo vaţna) u središnjoj Bosni u odnosu spram ostalih podruĉja. Vaţna je ĉinjenica da su nekropole sa stećcima nastajale gotovo redovito na starim, dotadanjim mjestima pokapanja, pa je to dokaz neprekinutog kontinuiteta mjesta i naĉina pokapanja sve do turskih provala u naše zemlje. Ta se pojava oĉituje i na primjeru tumula. Grobovi s tumulima opća su pojava u Dalmaciji, Crnoj Gori, Hercegovini, istoĉnoj Bosni i odatle se ta pojava širila i prema sjevernijim dijelovima zapadnog Balkana, ali tamo nije uhvatila ĉvrstih korijena.712 “Ove gomile su u arheologiji najviše poznate kao ilirski tumuli. U tumule su se ĉesto pokapali srednjovjekovni Bosanci i na grobove postavljali stećke... Naprijed je već reĉeno da su stećci u vrlo mnogo sluĉajeva postavljani na ilirske grobne tumule, ili u njihovoj neposrednoj blizini. Na više mjesta smo ustanovili da su rimski nadgrobni spomenici upotrebljavani kao stećci, što znaĉi da su na tim mjestima, ili sasvim blizu, mogla biti i rimska groblja. Taj kontinuitet jasno govori o kultu groblja koji se gajio u našim krajevima.”713 Nada Miletić misli da su na cijelom podruĉju 709

Š. Bešlagić, Ćiro Truhelka i stećci. Radovi ANUBiH, knj. LXXIII, Sarajevo, 1983, s. 46.

710

Š. Bešlagić, Grborezi. Zavod za zaštitu spomenika kulture, Sarajevo, 1964, s. 55-56.

711

Š. Bešlagić, Stećci Centralne Bosne, ibid., s. 109.

712

A. Benac, Neke karakteristiĉne pojave. Materijali, I, Beograd, 1964, s. 53.

713

Š. Bešlagić, Stećci i njihova umjetnost. Zavod za izdavanje udţbenika, Sarajevo, 1971, s. 78-79. Bešlagić istiĉe da su odmah uz stećke ili u njihovoj neposrednoj blizini napravljena kasnija groblja (Bešlagić, Stećci, ibid., s. 78). On u više svojih knjiga tvrdi da su “ilirski tumuli” korišteni za srednjovjekovne nekropole i da su te nekropole postavljane u neposrednoj blizini ilirskih grobnih tumula. “Taj kult i kontinuitet grobnih mjesta nastavljen je i kasnije” (Š. Bešlagić, Kalinovik. Zavod za zaštitu spomenika

284

stećaka, ukljuĉivši i Liku i zapadnu Srbiju, “bezbrojna groblja ili usamljeni spomenici locirani... pod praistorijskim gradinama, na praistorijskim ilirskim tumulima, uz ostatke antiĉkih naselja, ranohrišćanskih crkava i groblja, uz kultna mesta ranog srednjeg veka, uz crkve i groblja vremena kome i sami pripadaju. Izrazita vezanost za praistorijske tumuluse mora se posebno istaći, kao i ĉinjenica da se nestankom stećaka ovaj lanac ne prekida - uz nekadašnju nekropolu pokopava se i dalje, na ruševinama nekadašnjih crkava sa stećcima podiţu se nove, u ĉije je zidove, ĉesto, uzidano staro nadgrobno kamenje.” 714 Benac navodi primjer nekropole Radimlja, koja je smještena 1 km zapadno od Stoca, i to tako da je nekropola sa stećcima poloţena na manjoj uzvisini. “Ovo se moţe protumaĉiti jedino time što se uz nekropolu nalazi veći broj gromila, a to znaĉi groblje prethodnog ilirskog stanovništva. Ĉesta je pojava u Bosni i Hercegovini da se grobovi sa stećcima postavljaju uz gromile, ili ĉak na same gromile. Takav je sluĉaj i kod nas na Radimlji.”715 Petar Oreĉ, koji je istraţio trideset gradina u zapadnoj Hercegovini i njezinim pograniĉnim krajevima, istiĉe da su mrtvace ukapali na grobljima iz ranog srednjeg vijeka (Korita, Gradac, Proloţac, Donja Glavina, Mandina gradina, Cim, Vukodol, Mogorjelo, Gorica, i dr.) u rimske razvaline, stare rimske grobove, grobnice i u zemlju, i to bez arhitekture ili s neznatnom arhitekturom, tako da su mrtvaci polagani na leĊa s ispruţenim nogama i rukama, a orijentacija je grobova bila zapad-istok.716

kulture, Sarajevo, 1962, s. 96). Bešlagić dalje kaţe da su u više sluĉajeva nekropole sa stećcima smještene u blizini “ilirskih” gradina (Bešlagić, Kalinovik, ibid., s. 96). 714

N. Miletić, Stećci - arheološki i likovni aspekt. Bogomilstvoto na Balkanot..., ibid., s. 234. Usp. N. Miletić, Stećak. Arheološki leksikon, I, ibid., s. 167. Vaţni su rezultati do kojih je došao Ljubo Sparavalo o srednjovjekovnim nekropolama na podruĉju Trebinjske šume. Prema njemu Trebinjska šuma, koja ide od dubrovaĉke granice na jugu do rijeke Trebišnice na sjeveru, puna je prahistorijskih gomila (tumula), srednjovjekovnih groblja sa stećcima i bez njih, srednjovjekovnih utvrĊenja, crkvina i crkava. Na podruĉju te šume Sparavalo je obradio osamnaest srednjovjekovnih nekropola. “Sahranjivanje u grobne gomile se kod jednog dijela stanovništva ovog kraja vrlo teško napuštalo. Zato je i većina srednjovjekovnih nekropola nastala na grobnim gomilama ili uz njih. Sahranjivanje umrlih u praistorijske grobne gomile nastavljeno je, dakle i u srednjem vijeku, poslije primanja hrišćanstva. A ostatak takvog sahranjivanja nalazimo ĉak i u naše vrijeme.” Sparavalo je zakljuĉio kako su vjerojatno na grobnim gomilama i uz njih bila poganska svetišta i da su na istim mjestima podizane kršćanske crkve (Ljubo Sparavalo, Srednjovjekovna groblja, crkvine i crkve na podruĉju šume Trebinjske. Zaviĉajni muzej Trebinje, p.o. iz “Tribunia” br. 5, Trebinje, 1979, s. 53).

715

Alojz Benac, Radimlja. Zemaljski muzej, Sarajevo, 1950. s. 5.

716

P. Oreĉ, Novi arheološki nalazi, ibid., s. 126.

285

Valja naglasiti da uz stećke na istom podruĉju postoje paralelno i grobovi koji su na površini zemlje obiljeţeni ovalno poredanim neobraĊenim manjim kamenjem, ali i grobovi bez ikakvih nadzemnih oznaka. MeĊutim, ti se grobovi nalaze “zajedno sa stećcima, što znaĉi da pripadaju istim grobljima, odnosno istim skupinama ljudi.” 717 Nova rekognosciranja terena pokazala su da ostataka srednjovjekovnih crkava u Bosni ima gotovo u svakoj općini, svakom gradiću i gradu i da su se oko ruševina mnogih od tih crkava sagraĊenih od drveta i kamena, pokapali stanovnici ponekad sa stećcima, kao i u veliki broj grobova bez ikakvih spomenika.718 Katoliĉka crkva u Bosni i Hercegovini nije se nikad distancirala od nekropola sa stećcima. 719 Isto tako ni Pravoslavna crkva kad se, poslije, pojavila na tim prostorima.720 Neki istraţivaĉi stećaka (Truhelka, Bešlagić) konstatirali su ĉinjenicu da se relativno najmanje stećaka nalazi u sjevernim i sjeverozapadnim dijelovima Bosne, a da ih se najviše nalazi u istoĉnoj Bosni, i Hercegovini, a zatim i u središnjoj Bosni.721 Ta je pojava posljedica posebnih kulturnih struja u istoĉnoj Dalmaciji i Posavini od IX. st. pa dalje, i to prije svega crkvenih koje su dolazile sa Zapada. MeĊutim, stećci su posebno prihvaćeni od strane starog stanovništva u planinskim krajevima, pa se na takvim mjestima nalaze u Dalmaciji, pa ĉak i u Panoniji.722 Bešlagićeva teza da su stećci stigli u Liku, 717

Š. Bešlagić, Stećci i njihova umjetnost, ibid., s. 96.

718

A. Benac, Jedan istorijski pogled na izuĉavanje stećaka. Bogomilstvoto na Balkanot..., ibid., s. 200.

719

Katolici su se ne samo pokapali u nekropolama sa stećcima, već su fratri sve do ovog stoljeća od vremena do vremena drţali misu “izpod kakvog stoljetnog hrasta, usred nekropola posijanih stećcima” (Petar Kaer, O stećcima. “Starohrvatske prosvjeta”, II/1896, 1, 23).

720

Š. Bešlagić, Stećci u Pivi. “Starine Crne Gore”, V, Godišnjak Republiĉkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore, Cetinje, 1975, s. 221.

721

Š. Bešlagić, Ćiro Truhelka i stećci. Radovi ANUBiH, knj. LXXIII, Sarajevo, 1983, s. 52.

722

Na Ivinju kod Šibenika nalazi se nekropola sa stećcima koju Vladimir Sokol datira u XIV. i XV. st., a samo njezin manji dio u XIII. st. (V. Sokol, Stećci na Ivinju kraj Šibenika. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, ed. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu, 1975, sv. 20. s. 57-58). Sokol je u Ivinju naišao na ĉisti srednjovjekovni tip groba orijentirana u pravcu istok-zapad s kamenim obloţnicama namjesto drvenog lijesa, a dvije od tih obloţnica bile su sekundarno upotrijebljene rimske tegule. “Prema tome, ovdje imamo sasvim jasan srednjovjekovni ukop u gomilu.” Sokol je zakljuĉio svoje istraţivanje te nekropole ovako: “Vaţna je ĉinjenica da je ona jednim svojim dijelom smještena na prisutnom „gradinskom‟ kompleksu. Zabiljeţena je i prisutnost velikog broja malih gomila-grobova srednjovjekovnog postanka, smještenih uglavnom u juţnom dijelu. Više, prema sjeveru i prema sjeverozapadu, nailazimo na

286

Baniju, Kordun i, posebno, u Dalmaciju iseljavanjem bosanskog stanovništva, osobito zbog bijega pred Turcima, ne moţe se dokazati. Sokol je istakao da se na podruĉju od Like do Livna i do Splita nalaze stećci u svom punom procvatu kad Turci tek dolaze u Europu, a da su u ratnim vremenima turskih osvajanja osiromašene izbjeglice iz Bosne najmanje mogli misliti na podizanje skupih nadgrobnih spomenika. On je takoĊer naveo da su franjevci još na poĉetku XVI. st. doveli izmeĊu Zagreba i slovenske granice veliku skupinu ljudi iz uţe Bosne (koje podruĉje Bešlagić drţi domovinom stećaka), i da u tom kraju nema ni jednog jedinog stećka. “Zanimljivo je zapravo ovo: kako to da je struje bosansko-hercegovaĉkih bjegunaca, koje su krenule prema sve ĉetiri strane svijeta, baš samo ona koja je krenula prema jugu ponijela sa sobom tradiciju izrade kamenih nadgrobnih spomenika stećaka? Naš je zakljuĉak iz ovog razmatranja da su i u ovim jugozapadnim krajevima stećci u najmanju ruku „autohtoni‟, odnosno da su oni normalan slijed razvoja starohrvatskog grobnog obiĉaja (kako su to pokazala iskopavanja i radovi naših eminentnih arheologa), koji poĉinje prostim ukopom u zemlju (VII-VIII st.), preko grobova s ploĉama bedrenicama i preklopnicama koje postaju sve deblje i deblje da bi se na koncu pretvorile u monolitni blok, u poĉetku na samom grobu u zemlji, a kasnije nad zemljom. Tada gubi gotovo sve svoje praktiĉne funkcije (osim one obiljeţavanja) i postaje ĉist ukras.” 723 Da su stećke prenijeli bjegunci pred Turcima iz Bosne, stećci bi u Dalmaciji i Bosni u umjetniĉkom izrazu bili isti. MeĊutim, ima nekih bitnih razlika u izrazu. O tome Sokol kaţe: “Od oblika spomenika to su prvenstveno ploĉe i vrlo niski sanduci koje u tolikom postotku ni u jednom drugom kraju ne nalazimo. Visokih sanduka, sljemenjaka, dvostrukih sljemenjaka s podnoţjem ovdje nema a najĉešći su opet drugdje. Nema ni onih u obliku brvnare, toliko karakteristiĉnih za istoĉnu Bosnu. Posebno poglavlje su ukrasi. Nigdje kao tu nisu u postotku tako brojno zastupljeni kriţevi, stilizirani i plastiĉni, kao jedini ukras na spomeniku. Postoje ĉitave nekropole koje drugog ukrasa i nemaju. Zatim nedostatak jednog, u istoĉnohercegovaĉkim i drugim podruĉjima vrlo karakteristiĉnog ukrasa, a to je bordura - povijena lozica, „tordirano uţe‟, cik-cak crtice koje kao okvir omeĊuju plohe stećaka. Potpuni je nedostatak, zapaţa se, karakteristiĉnih scenskih prikaza turnira, lovova, kola s igraĉima, ljudima i ţivotinjama, itd., zapravo onim što smatramo neizostavnim kad govorimo o stećcima. Zato se javljaju neki novi savršenije oblike stećaka, kao i na pojavu grobne rake ispod njih (sve do grobnica). Ovi momenti navode nas na pomisao da je juţni dio nekropole stariji, a onaj na sjevernoj strani mlaĊi. Sliĉne indikacije javljaju se i na više drugih mjesta i nekropola.” (Sokol, ibid., s. 57). 723

V. Sokol, Još o stećcima. “Vjesnik” (dnevnik), XXXV/1975, 10116, 10. (IV izdanje).

287

posve ĉudni motivi kao npr. „prikaz kostura‟, ĉovjek s „napetim mišićima‟, posve usmljenog na praznoj plohi, neobiĉni „hijeroglifski‟ znakovi, ĉešće nego igdje drugdje svi mogući prikazi poljoprivrednih alatki (od rala do motike i kosira) te nešto vrlo vaţno, natpisa praktiĉno nema (naprijed smo vidjeli stanje stvari). Još jedna novost u osnovnim oblicima jest i pojava zaobljavanja jednog kraja stećaka (što ispravno primjećuje i Š.(efik) B.(ešlagić)) koja se susreće na izvjesnom broju nekropola samo na ovom podruĉju.”724 Razlike kojih ima u simbolici na stećcima u Bosni i na stećcima u Dalmaciji osjećaju se i u nalazištima sjeverno od Zrmanje i zapadno od Une. A. Horvat, istraţujući lokalitete sa stećcima u Slavoniji, Baniji, Liki i Krbavi, upozorava da se stećci postavljaju nad grobove u krajevima zapadno od Zrmanje i Une prije nego što su Turci prisilili ljude istoĉno od Une na migracije. “Upravo gotiĉki tip dvosjeklog dugog maĉa, s dugom nakrsnicom na balĉaku, a podugaĉkom drškom na kojoj je obla glavica, sa stećka koji potjeĉe iz Plaškoga, govori da je u XIV, a najkasnije u XV. st. ovdje bio na takav naĉin sahranjen ugledni ratnik.” 725 Stećci su se tijekom vremena u izradbi i u umjetniĉkom izrazu razvijali. Ta pojava zapaţa se osobito na graniĉnim podruĉjima, gdje je stećke prihvaćalo uz staro autohtono i novo doseljeno paleobalkansko stanovništvo, posebno u Hercegovini.726 U historiografiji je neprijeporno, a to je bitno, da 724

Sokol, ibid. I sam Bešlagić kaţe obraĊujući stećke u okolici Šibenika, da se ponegdje u Bosni i Hercegovini na stećcima pojavljuje srp, a u trogirskom kraju i oko Zadra pojavljuju se kosiri, tako da se moţe reći da su oni karakteristika nekih krajeva u Dalmaciji (Bešlagić, Stećci u okolini Šibenika. Godišnjak zaštite spomenika kulture, Zagreb, sv. I za 1975, s. 194). I na primjeru šibenske nekropole sa stećcima oĉituje se ĉinjenica da te nekropole nisu pripadale hereticima. Bešlagić istiĉe da su svih 18 nekropola sa stećcima u šibenskoj okolici uz rimokatoliĉke crkve, ali i uz pravoslavnu u Bribiru (Bešlagić, ibid., s. 196).

725

AnĊela Horvat, Prilog rasprostranjenju stećaka u Liki i Baniji. “Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji”, sv. 15 za 1963, s. 34. Usp. i AnĊela Horvat, O stećcima na podruĉju Hrvatske. “Historijski zbornik”, IV/1951, 1-4, 157-163.

726

Marian Wenzel misli da nadgrobno kamenje s natpisima prije sredine XIV. st. nisu monolitni blokovi, već plosnati spomenici kakvi su bili u to doba ĉesti u zapadnoj Europi. Wenzelova drţi da se u drugoj polovici XV. st. razraĊeni i dekorirani nadgrobni spomenici rade uglavnom za paleobalkansko stanovništvo koje ona naziva Vlasima i za koje misli da su bili “predslavenska i jako romanizirana plemena nastanjena u planinskim kraškim predjelima Bosne i Hercegovine”. Istiĉe dalje da su ti Vlasi prihvatili već postojeći obiĉaj upotrebe monolitnih kamenih blokova kao nadgrobnih spomenika koji su u Hercegovini uveli sredinom XIV. st. neki ĉlanovi feudalne klase. (Usp. Marian Wenzel, Bosnian and Herzegovinian tombstones - who made them and why. Südost Forschungen, sv. XXI za 1962, R. Oledenbourg - München, 1962, s. 102-143).

288

su se pod stećcima pokapali svi stanovnici u Bosni i Hercegovini bez obzira na svoju vjersku pripadnost. Sigurno je da se i stanovništvo, koje se nazivalo Vlasima, pokapalo pod stećcima. “Tako se znade da je Tarah Boljunović, koji je u Boljunima kod Stoca pokopan pod lijepo klesan ukrašen stećak, bio otac vlaškog katunara Miliša Tarakovića, koji se u dubrovaĉkim dokumentima spominje 1477. g. I vojvoda Vukosav Vlaćević koji je sahranjen u crkvi u Vlahovićima kod Ljubinja, bio je vlaški katunar. U više dokumenata Dubrovaĉkog arhiva spominju se vlasi Radosalići, ĉiji su stećci u Premilovom polju kod Ljubinja. Postoje i drugi dokazi o pokopavanju vlaha pod stećke... Već je istaknuto da su knez Vlać Bijelić i njegov sin vlaški vojvoda Vukosav Vlaćević sahranjeni u svojoj pravoslavnoj crkvi u Vlahovićima. Moţemo pretpostaviti da su i mnogi stećci oko te crkve pripadali pravoslavcima. Na tim stećcima ima i predstava konja i jelena. I vlasi Hrabreni-Miloradovići, koji imaju vrlo lijepo obraĊene i ukrašene stećke u Radimlji kod Stoca, bili su pravoslavci. I mnogi drugi vlasi bili su pravoslavci. Bilo je i vlaha rimokatoliĉke vjere, a vjerojatno i pristaša bosanske crkve. MeĊutim, postoji više primjera stećaka koji pripadaju rimokatolicima, a vrlo lijepo su klesani i ukrašeni, i to baš motivima koji se pripisuju vlasima. Takovih primjera ima naroĉito mnogo u zapadnoj Hercegovini. Tu spadaju, npr. stećci koji pripadaju feudalcima Komlinovićima, iz okoline Ĉitluka. Isto tako, postoji više primjeraka takovih stećaka koji pripadaju pristašama bosanske crkve. Naroĉito je to izrazito kod stećaka s natpisima u kojima se spominju liĉnosti rimokatoliĉke vjere, ili one koje pripadaju bosanskoj crkvi. Tu bi, npr., pored već pomenutih, spadali oni stećci koji pripadaju tepĉiji Batalu iz Turbeta kod Travnika, gostu Milutinu iz Humskog kod Foĉe i drugim sveštenicima bosanske crkve.”727 Stanovništvo u Bosni zvano Vlasi pripadalo je razliĉnim vrstama paleobalkanskih etnika. MeĊu njima je bilo starosjeditelja iz same Bosne, ali i doseljenika iz drugih dijelova Balkana, a oni su se bez obzira na isto, stoĉarsko, zanimanje i ista ili sliĉna imena kojim su nazivani (Vlasi) meĊusobno razlikovali kulturom, a ponekad i govorom. To meĊusobno razlikovanje meĊu tim starobalkanskim elementom i prouzroĉilo je ĉinjenicu da se ni oni, koji su se nazivali istim imenom Vlaha, nisu svi pokapali pod stećke. Tako je Sparavalo utvrdio na nekropolama šume Trebinjske da su se pod stećcima pokapali kršćani razliĉitih konfesija, ali da se nisu pokapali svi

727

Bešlagić, Stećci i njihova umjetnost, ibid., s. 100 -101. Bešlagić je u tom radu naveo veći broj primjera kojima je dokazao da su se ispod stećaka pokapali rimokatolici, krstjani i pravoslavni (ibid., s. 98). Općenito je mišljenje da su stećci oko franjevaĉkih samostana bez ukrasa.

289

Vlasi.728 Toĉno je zakljuĉivanje (D. Mandić, A. Škobalj, Š. Bešlagić) da kad bi i samo neki tipovi stećaka i njihovih ukrasa pripadali Vlasima onda bi tih tipova stećaka i tih njihovih ukrasa moralo biti i u drugim zemljama gdje su ţivjeli Vlasi. Ĉinjenica je da istoĉno od Drine gotovo nema stećaka ni ukrasa kao na stećcima, a to znaĉi da su doseljeni Vlasi zatekli stećke zapadno od Drine, prihvatili ih kao svoje nadgrobne spomenike i kad su ekonomski ojaĉali nastavili dalje razvijati umjetnost stećaka.

2. Ĉinjenica je da se u srednjovjekovnoj Bosni, u odnosu prema susjednim zemljama oĉituje posebnost narodne kulture, izmeĊu ostalog u umjetniĉkom izrazu i upotrebi simbola toga izraza. Vaţno je istaknuti da je simbolika toga umjetniĉkog izraza ista na stećcima, na nakitu (prstenje), 729 na kamenim stolicama730 i u pećinama.731

728

“U Cerovaĉkom greblju, u kome nema ni grobne gomile, ni crkvine, ni stećaka, umrli su sahranjivani u obiĉne zemljane rake, a na grobove su im postavljene manje amorfne kamene ploĉe. Neki grobovi u njemu (za koje nismo sigurni da su nastali do kraja XV vijeka) su obiljeţeni i stavljanjem jednog neobraĊenog duguljastog kamena uspravno iznad glave i nogu pokojnika, a sa istoĉne strane nadglavnika uklesan je mali ravnokraki krst. Znamo da je Cerovaĉko groblje bilo groblje i srednjovjekovnog sela Svinja u kome su ţivjeli Vlasi. Ako bismo zakljuĉili da su ovi Vlasi bili siromašni stoĉari, pa da zbog siromaštva nisu postavljali stećke na grobove, pogriješili bismo. Nisu oni svi bili siromašni. Vidjeli smo da je Chrianus Pasqualis iz Svinje mogao da otkupi roba za 24 velika solida. On bi sigurno isto tako bio u stanju da snosi i troškove oko izrade i postavljanja stećaka, recimo, na grob svog oca. Istina će prije biti: da kod ovih Vlaha, kao ni kod Vlaha Zurovića u Raĉićima, nije bio obiĉaj da stećke postavljaju na grobove svojih umrlih” (Lj. Sparavalo, Srednjovjekovna groblja..., ibid., s. 130).

729

Za Bosnu je tipiĉno bronĉano prstenje za siromašne, na kojem su isti ili sliĉni motivi kao i na stećcima (dvostruki kriţ, maĉ s kriţem, stilizirani štit sa zvjezdicom i zmijom). To je tipiĉno bosansko prstenje kojeg nema ni u Srbiji ni u drugim krajevima na Balkanu (usp. Bojana Radojković, Zapadni uticaji na primenjenu umetnost Bosne u XIV. i XV. veku. Radovi sa simpozijuma Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura, ed. Muzeja Zenice, Zenica, s. 216-227.

730

U Bosni i Hercegovini pronaĊeno je i nekoliko kamenih stolica iz srednjega vijeka, koje se datiraju u XV. st., a na kojima su ukrasni motivi (dekorativna ornamentika) isti kao i na hercegovaĉkim stećcima. (Kamene stolice su dosad pronaĊene u Gornjim Turanima, Bukovici kod Konjica, Kosoru kod Mostara, Ošanićima kod Stoca). Usp. Marijan Sivrić, Srednjovjekovna kamena stolica i druge starine u selu Turani kod Trebinja.Tribunia, Zaviĉajni muzej, Trebinje, 1975, s. 103-121.

290

Figuralne predodţbe na stećcima gotovo su sve, barem u doba svoga nastajanja, simboliĉnog znaĉenja.732 One su tek tijekom vremena mogle poprimati i samo dekorativni smisao. Georg Wild je istaknuo da su neutemeljeni pokušaji većine znanstvenika iz „Jugoslavije“ koji pojedine likovne prikaze na stećcima shvaćaju kao realistiĉne scene. 733 Simbolika stećaka nema ništa zajedniĉko s realnim ţivotom, kako su to neki sugerirali posebno za prikaze lovnih scena, kojih ĉesto ima na stećcima. 734 Marian Wenzel je donijela podatak da je na stećcima najĉešće predoĉen lov na jelena. MeĊutim, ona je konstatirala i sljedeće: “Ali nije jasno da li izvjesne varijante, kao što je predstava niza jelena kojima se pribliţava jedan strijelac, odraţavaju lokalnu varijantu u tehnici lova ili su omiljen manir u lokalnim klesarskim školama. Dalja razmatranja zahtijevaju neke druge varijante, kao što su dva konjanika bez oruţja koji gone jelena i imaju podignutu ruku na pozdrav, ili konjanik bez oruţja koji se suoĉava sa jelenom, ili konjanik što goni jelena prema sv. Hristoforu, koji ga štiti od lovĉevih strijela... Većina predstava lova na jelena na stećcima okrenuta je prema zapadu. Ako je scena na sjevernoj strani spomenika, jelen odvodi lovca desno. Ako je scena na juţnoj strani, jelen ga odvodi lijevo. Najmarkantniji primjer ovog manira vidimo na jednom stećku iz Bekavaca u Lovreću kod Imotskog, gdje je ista 731

Usp. M. Hj. - H. H. S., Pećina u Brateljevićima kod Kladnja kao kultno mjesto. “Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva ” XLII/1979, 5, 473 - 490; Đuro Basler, Pećinski crteţi u istoĉnoj Bosni. Naš krš, VI /1980, 8, 65-76; Đuro Basler - Jasminko Mulaomerović, Pećinski crteţi u Brateljevićima kod Kladnja. Separat iz “Ĉlanci i graĊa za kulturnu istoriju istoĉne Bosne”, god. XV za 1984, Tuzla, s. 5 - 11; Đ. Basler, Pećinski crteţi u Bosni i Hercegovini, “Radio Sarajevo, Treći program”, XIII/1985, 50, 413-419. Problem s crteţima u pećinama je u tome što se ti crteţi ne mogu sigurno datirati. Ipak je vaţno da su neki od tih crteţa isti u pećinama i na stećcima. Da se radi o simbolici dokazuje to što u Brateljevićima konjanik ne drţi rukama konjske uzde, već su mu ruke raširene i upravljene prema nebu.

732

U nedostatku sigurnih tumaĉenja simbolike na stećcima pojavljuju se u novije vrijeme i pokušaji da se na temelju i antropozofske literature (Rudolf Steiner) pristupa problematici simbolike stećaka. Usp. Rudolf Kutzli, Die Bogumilen, Geschichte-KunstKultur. Verlag Urachhaus, Stuttgart, 1977, s. 262; Katja Papasov, Christen oder Ketzer Die Bogomilen. (Uvod, pogovor i dodatak od Hermanna Grubera). Ogham Verlag, Stuttgart, 1983, s. 269.

733

Georg Wild, Bogumilen und Katharer in ihrer Symbolik. I. Franz Steiner Verlag, Wiesbaden, 1970, s. 19.

734

Maja Miletić je svojedobno u Rimu spremala rad o nekim temama umjetnosti stećaka. Pritom je posebno obraĊivala scene lova i turnira. U pismu, što ga je 1. svibnja 1985. poslala iz Španjolske Muhamedu Hadţijahiću, o svemu tome navela je sljedeće: “Htjela sam pratiti te motive od njihovih najstarijih prikazivanja, zatim kroz antiku i staro kršćanstvo da pokaţem, da su oni uvijek na sepulkralnom podruĉju nosili izraziti religiozni karakter.”

291

scena prikazana na obje strane spomenika, jednom okrenuta nadesno, drugi put nalijevo. U oba sluĉaja jelen odvodi lovca na zapad.” 735 Oĉito je da se iz nekih scena lova, kako ih opisuje M. Wenzel, moţe zakljuĉiti da je posrijedi samo simbolika. Poznato je da je zapadna strana, na koju jelen na stećcima odvodi lovca, strana smrti, što takoĊer potvrĊuje simboliku. I ĉesti motivi kola na stećcima posebno potvrĊuju simboliĉni smisao. Posmrtno kolo kao simbol smrti i uskrsnuća vuĉe podrijetlo iz prahistorije i bilo se toliko ukorijenilo u svijesti naroda da ga je kršćanstvo moralo tolerirati sve do kraja srednjega vijeka. Uistinu ga je tek tada poĉelo proganjati. Već oblik kola na stećcima ide u prilog mišljenju da je posrijedi posmrtno kolo. “Nošenje vijenca, viteškog oklopa, šljema, štita u kolu - nije obiĉna pojava. Niz osoba u kolu iz Nekuka, u kome neke drţe ruke uzdignute prema glavi, malo liĉi na kolo. Još je zanimljivija pojava nošenja u kolu, izmeĊu uĉesnika, nekih znakova u obliku trolista djeteline.”736 Kolo i jelen, motivi koji su ĉesto prikazani na stećcima, zapravo su survivali pretkršćanske htonske simbolike. U istoĉnoj Bosni i Hercegovini poznato je Ljeljenovo kolo, a kako je u tim krajevima ljeljen narodni naziv za jelena, to je Ljeljenovo kolo zapravo jelenovo kolo.737 Zeĉević drţi da se jelen pojavljuje kao kolovoĊa na stećcima i da na stećku u Boljunima kod Stoca kolo igraĉica vodi ţenska osoba koja jaše na jelenu, a da je u Toplici kod Hrasnog jahaĉ na jelenu kolovoĊa mješovitog kola. Takva vaţnost jelena u funeralnoj simbolici nije nikako sluĉajna.738 Naš je narod još u XIV. st. vjerovao u neko boţanstvo u obliku jelena koje gospodari dušama umrlih. “Jelen kao kolovoĊa na našim stećcima, analogno preistoriskim evropskim verovanjima, mogao bi imati ulogu boţanstva ili psyhopomposa.” Zeĉevićev je zakljuĉak da je jelen i u nas bio htonska ţivotinja i boţanstvo i da se na stećcima pojavljivao kao htonski simbol, kolovoĊa u kolu smrti.739 “Zato se današnje Ljeljenovo kolo moţe smatrati survivalom igara htonskog rituala naših predaka.“740

735

Marian Wenzel, Ukrasni motivi na stećcima. Veselin Masleša, Sarajevo, 1965, s. 397398.

736

Drago Vidović, Pretstave kola na stećcima i njihovo znaĉenje. GZM, n. s., sv. IX. za 1954. g., “Arheologija”, Sarajevo, 1954, s. 278.

737

Slobodan Zeĉević, Ljeljenovo kolo. Narodno stvaralaštvo. Folklor, sv. 9-10 za 1964, Beograd, 1964, s. 702.

738

Jelen je u Kelta donosio plodnost, ali i smrt, jer je odvodio duše pokojnika kao psychopompos u Cernunosovo carstvo smrti.

739

Ima spomenika na kojima se nalazi samo figura jelena, iz ĉega jasno proizlazi da je jelen simbol. Likovi jelena ili su nerazmjerno veliki ili su prikazani s neobiĉno razgranatim rogovima (Bešlagić, Kalinovik, ibid., s. 19, 34, 72), što takoĊer dokazuje simboliĉni smisao. Nema ni jednog sluĉaja da je jelen prikazan ubijen ili da je posrnuo smrtno ranjen,

292

Dakako, nije uvijek moguće utvrditi pravac kretanja kola i to posebno zbog toga što ţene imaju duge haljine, pa se ne vide njihove noge, a u muškarca jedna noga ima pravac udesno, a druga ulijevo. 741 MeĊutim, ipak prevladava mišljenje da se na stećcima radi oĉito o “naopakom” kolu. “Kolo naopako se u narodnim pesmama uvek pominje povodom smrti nekog lica. U Bosni je zabeleţeno da se pogreb propraćao igranjem ţalostivog kola koje se igralo u pravcu suprotnom od onoga u kome se igralo u veselim prilikama. Ovo je savremeni odjek tradicije najstarijih vremena ĉija verovanja su dobila svoje daleke odjeke u našim narodnim pesmama.” 742 Istraţujući kolo u juţnih Slavena, Olivera Mladenović je zakljuĉila da se htonski karakter kola na stećcima ne moţe poricati, ĉak ni onda kad je kolo prikazano u ţivom pokretu, i da kolo valja promatrati zajedno sa scenama turnira, lova, viteških igara, jer je baš ta široka povezanost svih vrsta igara “obredna potpunost”, koja se vidi u pogrebnim ceremonijama mnogih naroda.743 I niz drugih likovnih pojedinosti na stećcima upućuje na njihovo simboliĉno znaĉenje. Na primjer, prikaz štita na stećcima ne moţe biti grb, jer je na stećcima pronaĊeno vrlo mnogo jednakih “grbova” najĉešće s preĉkom, polumjesecom i zvijezdom, i to u razliĉitim krajevima, pa je nevjerojatno da svi takvi “grbovi” pripadaju jednoj plemićkoj obitelji. 744 A ni motiv ljiljana nije upotrebljavan na stećcima u heraldiĉkom znaĉenju. Bešlagić je istakao da je na stećcima ljiljan stiliziran, da se na grbovima, novcima i peĉatima već je uvijek prikazan s visoko uzdignutom glavom (Bešlagić, Stećci - kultura i umjetnost. Veselin Masleša, Sarajevo, 1982, s. 330). 740

“Oblik igre i pravac njenog kretanja takoĊe u sebi nose htonske karakteristike.Na kraju kola suprotnom od kolovoĊe, dvoje igraĉa naprave kapije od uzdignutih ruku a kolovoĊa kroz ovu kapiju provlaĉi celo kolo, sve dok se kolo ne zaplete. Posle toga, igranjem u suprotnom pravcu, kolo se raspliće... Prema rezultatima prouĉavanja istorije igre, ovaj motiv ima znaĉenje obnavljanja ţivota. U htonskom kultu, motiv provlaĉenja je veoma raširen u svetu... Stoga ovaj motiv u Ljeljenovom kolu jasno ukazuje da je njegovo poreklo u mrtvaĉkom ritualu... Na jednoj predstavi igre na stećku, lepo se vide igraĉi koji se provlaĉe kroz kapiju od uzdignutih ruku, dok ţene stoje sa strane ĉupajući kose, tuţeći i pjevajući igraĉima.” (Zeĉević, ibid., s. 703, 705, 707-710).

741

Šefik Bešlagić, Popovo. Srednjovjekovni nadgrobni spomenici. Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1966, s. 77.

742

Slobodan Zeĉević, Igre našeg posmrtnog rituala. Rad XI. Kongresa saveza folklorista Jugoslavije u Novom Vinodolskom 1964, Zagreb, 1966, s. 380. Usp. Jelena DopuĊa, Narodne igre u vezi sa smrti. (Primjeri iz Bosne i Hercegovine). Rad XI. Kongresa saveza folklorista Jugoslavije u Novom Vinodolskom 1964, Zagreb, 1966, s. 360-374.

743

Olivera Mladenović, Kolo u Juţnih Slovena. Etnografski institut SANU, Posebna izdanja, knj. 14, Beograd, 1973, s. 44.

744

Bešlagić, Stećci i njihova umjetnost. Zavod za izdavanje udţbenika, Sarajevo, 1971, s. 48.

293

javljaju ĉisti naturalistiĉki ljiljani i da nije vjerojatno da bi na jednom manjem podruĉju, a pogotovu ne na jednoj nekropoli, i to u stoĉarskom kraju, bilo više ljiljana kao heraldiĉkih znakova.745 Na umjetniĉki najvrednijem stećku, sljemenjaku iz Donje Zgošće, vidi se iznad privezanog leoparda krilati zmaj.746 Dakako, pojava krilatoga zmaja ili drugih fantastiĉnih ţivotinja na stećcima nikako se ne moţe tumaĉiti kao prikaz realnih scena iz ţivota. Kad se ustanovi da prikazi na stećcima nisu prizori iz ţivota, već funeralna simbolika, nastaje problem tumaĉenja te simbolike. Njezino ispravno tumaĉenje moguće je tek onda kad se makar pribliţno odredi podrijetlo, odnosno starost te simbolike. Do sada je utvrĊena ĉinjenica da gotovo većina simbola na stećcima potjeĉe iz doba prije bogumilske i katarske hereze, a što onda znaĉi da ispod stećaka nisu pokapani ni bogumili ni katari. Istraţivaĉi koji prouĉavaju likovne elemente na stećcima sve više ukazuju na njihovo pretkršćansko i antiĉko podrijetlo. M.Wenzel je prva u historiografiji poĉela naglašeno upozoravati na tu starinu simbolike, a njezine su se rezultati poĉeli i priznavati.747 Osobito su inozemni istraţivaĉi mišljenja da neki ĉesti simboli na stećcima potjeĉu iz doba mnogo ranijeg od bogumilske i katarske hereze. Georg Wild, suoĉen s protivnim tezama, koje je u inozemstvu zastupao osobito Aleksandar Solovjev, kategoriĉki tvrdi da npr. simbol ljiljana koji se nalazi na stećcima i koji je postao simbol dominikanskog reda i inkvizicije, ima prošlost od dva tisućljeća i više i to ĉesto kao nadgrobni simbol smrti. 748 Iz analize bosanskih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika i njihove simbolike takoĊer nedvobeno proizlazi da bosanski krstjani nemaju bitne veze sa zapadnim katarima. Ovo se moţe zakljuĉiti i iz usporedbe bosanskih kamenih nadgrobnika s nadgrobnim kamenim spomenicima u zapadnoj Europi, koje francuski znanstvenici nazivaju „diskoidalne stele“. Wildova istraţivanja nepobitno su dokazala „da takozvani katarski spomenici juţne 745

Ibid., s. 168.

746

Truhelka, Studije o podrijetlu..., ibid., s. 57. Usp. Bešlagić, Popovo..., ibid., s. 77.

747

M. Wenzel je objavila mnogo radova u kojima je isticala te ĉinjenice. Usp. M. Wenzel, O nekim simbolima na dalmatinskim stećcima. “Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji Konzervatorskog zavoda Dalmacije u Splitu”, sv. 13, Split, 1961, s. 85-86, 88, 92-93; M. Wenzel, Lisnati krst na stećcima s podruĉja Neretve. Muzej primenjene umetnosti, Zbornik 8, Beograd, 1962, s. 42, 48; M. Wenzel, Bosnian and Herzegovinian tombstones - who made them and why, ibid., s. 142; M. Wenzel, Some notes on the iconography of St. Helen. Extrait des Actes du XIIe Congres International des Études Byzantines, sv. III, Beograd, 1964, s. 415-421; - Branka Telebaković - Pecarski, Novi pogled na problematiku stećaka. “Starohrvatska prosvjeta”, Zagreb, 1963, s. 217-220.

748

Georg Wild, Bogumilen und Katharer ..., ibid., s. 96-102.

294

Francuske niti u povijesnom smislu niti po znaĉenju svojih simbola nisu u svezi s katarskim pokretom.“ Iz njegovih znanstvenih utvrĊenja proizlazi i slijedeće: Diskoidalne stele u Bosni kao i njima sliĉne u juţnoj Francuskoj predstavljaju staro europsko kulturno dobro. Te stele iz juţne Francuske, koje se sa svojim simbolima pripisuju katarima stvarno su mnogo starije od pojave katarizma. Njih ima mnogo uz stare prometnice, koje su osobito u današnjoj Francuskoj povezivale Atlantik i sredozemne zemlje. Neki su od simbola na tim stelama (a posebno razni oblici kriţa) predkršćanski, a kršćanstvo ih je naknadno posvojilo davši im kršćansko tumaĉenje. Više tih simbola su vezani uz pogansku germansku religioznost. Prvobitna upotreba tih nadgrobnika i njihovih simbola bila je velika u germanskih plemena, a osobito je poznata u Vizigota i Franaka. To je razlog da su pojedine od tih stela (na primjer u Muzeju grada Carcassonnea) oznaĉene kao „vizigotske“. Za neke od takvih nadgrobnih spomenika utvrĊeno je da su i stvarno vizigotski (kao npr. stele i sarkofazi u Arguineta-u i Arrigoriaga-u). Neki od tih nadgrobnih spomenika i njihovih simbola nalaze se i na spomenicima u Skandinaviji i u Kijevskoj Rusiji. Wild smatra da su ih iz Europe i Balkana prenijeli (posebno u Skandinaviju) Normani.749 Pri utvrĊivanju starosti simbolike na stećcima sve više dolazi do izraţaja ĉinjenica da su mnogi od simbola na stećcima poznati od prahistorije u istim krajevima, gdje se nalaze stećci. 750 Bešlagić je toĉno zakljuĉio da

749

Ibid., s. 107, 136 – 141, 146 – 148, 150 –156, 159 – 170, 172 – 188, 207. Wild je dokazao analizom simbola da bosanski krstjani nemaju veze s katarima. MeĊutim, on svoje mišljenje o bogumilstvu bosanskih krstjana nije izveo na temelju posebnih analiza. Usp. G. Wild, Die Darstellung des bogumilischen „Perfectus“ auf den mittelalterlichen Grabdenkmälern (stećci) Bosniens und der Herzegowina. Balcanica (SANU), Beograd, IV, 1973, s. 111-120.

750

Najinteresantniji primjer za usporeĊivanje simbolike na stećcima s prahistorijskom simbolikom na našem prostoru jesu crteţi u Lipcima (Boka kotorska) 500 m od morske obale gdje su nacrtane ţivotinje u hodu jedna iza druge. “U pitanju su u prvom redu predstave jelena, koji se kreću s lijeva na desno, a poreĊani su u dva niza.” U gornjem nizu s lijeve strane postoji i predstava ĉetveronoţne ţivotinje, moţda psa, iza koje se ţivotinje nalazi još jedan jelen. Pored jelena iz drugog niza nalazi se svastika. Sliĉni crteţi nalaze se i na jednoj od palih blokova stijene. Sve su ove predstave izvedene kao reljefi, naljepljivanjem zemlje prljavobijele boje na površinu stijene. Jeleni su naroĉito karakterizirani velikim rogovima. Ovaj nalaz u Lipcima jedinstven je na cijelom teritoriju Balkana i datira se u bronĉano doba (usp. Istorija Crne Gore., ibid., s. 71). Ti prikazi u Lipcima toliko sliĉe nekim prikazima na stećcima da je jedan autor bio mišljenja da su oni nastali u srednjem vijeku (ĐurĊe Bošković, O poreklu kompozicije sa predstavom lova na jelene u Lipcima. Starine Crne Gore, Cetinje, sv. III-IV/1965, s. 13-21). MeĊutim prihvaćena je gotovo od svih historiografa teza da prikazi u Lipcima potjeĉu iz prahistorije. Zanimljivo ja da je na jednoj gemi za prsten iz IV. st., koja je pronaĊena u

295

“znatan broj naših osnovnih reljefnih motiva vode svoje porijeklo još iz predhistorijskih vremena”. On je u tom smislu nabrojio astralne motive, neke biljne i ţivotinjske motive (spirale, jeleni, konji, zmije), ljudske predodţbe, većinu scena (lov), kriţeve i osobito svastiku. Bešlagiću se ĉini da povijesna lozica s trolistom, kruţna udubljena (“patere”) i portreti pokojnika potjeĉu iz umjetnosti antiĉke epohe.751 Vaţne usporedbe prikaza na stećcima s istim ili sliĉnim prikazima iz prahistorije i antike na istom podruĉju dao je Benac. Njegovo je zakljuĉivanje u tom smislu od velike vaţnosti, pogotovu zato što je i on poslije II. svjetskog rata opisivao prikaze na stećcima kao scene iz ţivota. Benac se u jednoj analizi srednjovjekovnih stećaka od Slivna do Ĉepikuća u većoj mjeri osvrnuo na simboliku konja, zmije i ptice na stećcima istiĉući ovo: “Iako je ovdje već bilo govora o konju (osedlanom!), izgleda mi da je predstava konja na sarkofagu iz Provića nešto drugog karaktera. Ovdje je konj bez sedla i vodiĉa, pokret glave mu je neobiĉan, a uz to je kombiniran sa zmijom. Poznata je stvar, da je zmija od pradavnih vremena predstavnik htonskog svijeta. Baš zbog toga i predstava konja u takvoj kombinaciji dobiva drugaĉije znaĉenje. J. Kunst npr. smatra, da takve i sliĉne predstave konja oznaĉavaju nosioce duša umrlih na drugi svijet. To isto drţi i za predstave jelena, i kod toga izriĉito navodi primjere sa stećaka... Kada uĊemo u ilirski krug, naići ćemo na sliĉne predstave konja na japodskim urnama. D. Sergejevski datira te urne u I. stoljeće n. e. i smatra, da su njihove predstave pod jakim utjecajem grĉke arhaiĉne kulture. Ako se sjetimo, nadalje, ĉitavog niza primjera iz naših narodnih pjesama, i vjerovanja u kojima konji imaju nadprirodnu, demonsku moć, onda jasno vidimo, da se u ĉitavom krugu njihova demonska moć provlaĉi kao crvena nit. U tom sluĉaju ne iznenaĊuje nas ni predstava konja na sarkofagu iz Provića. Nema sumnje da istim putem treba poći i pri objašnjavanju zmijskh figura. Njena htonska obiljeţja još su mnogo sigurnija nego kod konja... Idući istim putem kao i kod konja, predstave zmije vidimo i na japodskim urnama. D. Sergejevski veli, da je lik Bosni, prikazan lovac na konju kako s kopljem u ruci navaljuje na jelena (Kulturna istorija BiH., ibid., s. 318). 751

Bešlagić misli da veliki broj motiva stećaka duguje “svoje pravo roĊenje, ili potpunije formiranje putem transformacije” srednjovjekovnoj, i to prije svega starokršćanskoj umjetnosti, a onda i predromanici, romanici i gotici. On je u tom smislu naveo motive kriţeva, znatan broj figuralnih predodţaba i scena, neke biljne motive i bordure. Ĉinjenica je da se neki motivi na stećcima nalaze i u bazilikama koje se smatraju kasnoantiĉkim, starokršćanskim, a od kojih su neke vjerojatno bile gotsko-arijanske. To su npr. stabla s dva para povijenih grana na kapitelu bazilike u Dabravini, loza s grozdom u bazilikama Zenice i Predjela kod Bosne, ptice u bazilikama Zenice i Dabravine. (Usp. Bešlagić, Stećci - kultura i umjetnost..., ibid., s. 199, 221, 264, 277.).

296

zmije kod Rimljana redovno kitio ţrtvenik domaćeg lara, a kod Grka se ĉak pokojnik pojavljuje u obliku zmije. Prouĉavajući jedan franaĉki nadgrobni spomenik iz 7. stoljeća n. e. na kojem je dvoglava zmija okruţila glavu pokojnika, Kurt Böhner veli, da u zmiji treba vidjeti stvorenje podzemlja, a da ona u ovom sluĉaju odvodi pokojnika u svoje carstvo. J. Kunst isto tako pridaje predstavama zmije odreĊeno znaĉenje u kultu mrtvih, a iznosi i primjere posmrtnih kola sa zmijom iz naše zemlje... Takva vjerovanja o zmiji imao je, kaţe Ĉajkanović, vjerojatno i naš narod. Svaka kuća ima svoju zmiju - ĉuvarkuću. Ona je dobar demon kuće i u njoj je - moţemo vjerovati - duša pokojnika, barem inkarnacija pretka. Ĉini mi se, da se i tu krug uvijek zatvara oko htonskih svojstava zmije, što je dovodi na nadgrobne spomenike, pa i kod nas na stećke. Vjerujem, da se tu mnogo manje radi o tumaĉenjima, koje je kršćanstvo dalo liku zmije. Ptiĉje likove imamo samo na visokom sanduku iz Topola. Teško je odrediti, koja vrsta ptica leţi tamo na štitu. Moţda je to gavran, no ovo svakako nije bitno. Sliĉne ptice na leĊima jelena poznate su iz Uboskog kod Ljubinja, ali u cjelini njihove su predstave nešto rjeĊe. Da se vratimo opet na HolanĊanina J. Kunsta. On smatra da ptice na leĊima jelena iz Uboskog predstavljaju duše umrlih a jeleni nosioce tih duša. Na sanduku iz Topola one ne jašu na jelenima, nego stoje na štitu i oborile su glave. Kao da tu izraţavaju ţalost. Neobiĉno je zanimljivo, da i na jednoj japodskoj urni vidimo dva goveĉeta na ĉijim leĊima stoji po jedna ptica... (Paralele koje sam naveo s japodskim urnama navode moţda na razmišljanje o ilirskoj tradiciji, koja se dugo zadraţala u vjerovanjima i umjetniĉkim predstavama kod naših naroda!). Uzevši u cjelini, moţemo reći, da navedene predstave konja i zmije u Proviću i Bistrini imaju svoje logiĉno mjesto na tim spomenicima (ptice ćemo zasada uzeti kao obiĉan ukras). Obje ţivotinje igraju odreĊenu ulogu u kultu mrtvih. Teško bih se mogao sloţiti sa shvatanjima J. Kunsta, koji im pridaje neposrednu simboliĉnu ulogu. One su produkt narodnog stvaralaštva i vode vjerojatno porijeklo iz jedne daleke tradicije. Ne vjerujem, da su one tu stavljene s toĉno odreĊenim ciljem, nego po svoj prilici prenose mehaniĉki ulogu svoje daleke tradicije. No, ipak ostaje ĉinjenica, da i predstave konja i zmije dolaze rjeĊe u kršćanskoj simbolici i na nadgrobnim spomenicima.” 752

752

Alojz Benac, Srednjevjekovni stećci od Slivna do Ĉepikuća. Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, Dubrovnik, 1953, s. 78-80. Vjerojatno nije sluĉajno da se prikaz zmije javlja na stećcima preteţno na juţnom podruĉju stećaka. To je vaţno zato što je upravo na tom juţnom podruĉju simbolika zmije bila poznata već od prahistorije i najvjerojatnije raširena pod utjecajem jonske Grĉke na makedonsko i peonsko podruĉje (A. Stipĉević, Kultni simboli kod Ilira, ANUBiH, Posebna izdanja, knj. LIV, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 10, Sarajevo, 1981, s. 48-49).

297

Benac je analizirao samo nekoliko navedenih simbola na srednjovjekovnim stećcima pa je utvrdio da su isti simboli pripadali i autohtonom stanovništvu na istom prostoru. Dakako, takvih paralela ima mnogo više. Na primjer kolo, koje je vrlo ĉest motiv na stećcima, imamo posvjedoĉeno na spomenicima iz prahistorije i iz rimskog doba. 753 Zanimljivo je da se i motiv figure s uzdignutim rukama na stećcima pojavljuje na Balkanu već u neolitu.754 Geste uzdignutih ruku kojih ima na stećcima, a koje je i kršćanstvo prihvatilo, nastavljaju se na tisućljetnu tradiciju.755 Vaţno je da prikaz naĉina lova na stećcima upućuje vremenski na prijeantiĉke i antiĉke obiĉaje, ali one autohtonog stanovništva. Na tu ĉinjenicu prvi je upozorio Zdenko Chavrak, koji je inaĉe vjerovao da su u tim scenama na stećcima uistinu prikazani lovaĉki prizori. Njegovi rezultati, do sada u znanosti nezapaţeni, potvrĊuju simboliku lovnih scena na stećcima. Temeljni Chavrakov zakljuĉak sastoji se od toga da je na stećcima prikazan autohtoni naĉin lova, koji on naziva “ĉisto ilirsko-keltskim naĉinom lova”.756 Chavrak tvrdi da se srednjovjekovno bosansko koplje svojim oblikom ne razlikuje mnogo od kopalja prethistorijskog i rimskog, samo što je ĉvršće i jaĉe. On dalje istiĉe da maĉ u Bosni nigdje nije bio onakav kakav je bio maĉ u srednjoj Europi. Daljnja je Chavrakova tvrdnja da je zapad već od IX. st. stalno lovio uz zvukove lovaĉkog roga, a da na bosanskim stećcima nigdje nema prikaza lovaĉkog roga. Vjerujući da se na navedenim scenama uistinu prikazuje lov, on nije posumnjao u to ni kad je opisivao prikaz lova na vepra u donjem desnom prozoru na stećku iz Donje Zgošće. Na tom prizoru vepra, kojega gone psi, doĉekuje lovac s kopljem sprijeda, pa je Chavrak zakljuĉio da se tu radi vjerojatno o umjetniĉkoj slobodi, jer bi udarac kopljem sprijeda na vepra kojeg gone psi imao za neizbjeţnu posljedicu pad lovca ukoliko bi doĉekao vepra s udarcem koplja odozgo na dolje, namjesto obratno ili postrance koso iza plećke. Polazeći od te pretpostavke o realnosti lovnih scena, Chavrak nije 753

Na urni iz Ribića urezan je crteţ koji prikazuje povorku od pet ţena koje se drţe za ruke. To je, prema Stipĉeviću, najstariji prikaz plesa, i to pogrebnog, na “ilirskom” tlu. Stipĉević tvrdi da sliĉnih pogrebnih plesova ima i na “ilirskim” spomenicima iz rimskog doba, a da ima mnogo prikaza plesaĉa i na prapovijesnim “ilirskim” spomenicima (Stipĉević, Iliri, ibid., s. 231).

754

Heinz Demisch, Erhobene Hände. Ed. Urachhaus, Stuttgart, 1984, s. 15.

755

Ibid., s. 80, 329-331.

756

Zdenko Chavrak, Lovne scene kamenih spomenika srednjeg vijeka Jugoslavije. Ed. Lovaĉka knjiga, Zagreb, 1954, s. 14. “Ako usporedimo nadgrobnu ploĉu rimskog legionara - keltskog lovca - iz Carnutuma, crteţ sa staklene posude iz III. stoljeća i mramorni reljef, vjerojatno ulomak nekog sarkofaga, iz stolne crkve Civitta Castellana (VIII. st.), te reljef majstora Radovana sa trogirskog portala to vidimo napadnu sliĉnost u svim tim prikazima, sa napred navednim stećcima i moţemo zakljuĉiti na analogno lovno shvaćanje i tehniku lova” (Zdenko Chavrak, ibid).

298

mogao protumaĉiti ni scenu gdje divljaĉ, predvoĊena jelenom, odnosno košutom, mirno prilazi lovcu. Chavrak je posebnu pozornost svratio i na lov s lovnim pticama. Prema njemu, i prikaz toga naĉina lova na stećcima specifiĉan je naĉin lova; drugim rijeĉima, bez ikakve bitne sliĉnosti s takvim naĉinom lova u ostaloj Europi.757 Chavrak s ĉuĊenjem konstatira da je bosanski lovac upotrebljavao lovnu pticu i za lov na jelensku divljaĉ i to ovako komentira: “U tom se dakle sluĉaju nije moglo nipošto raditi o sokolu, već iskljuĉivo o orlu surom (aquila chrysaëtus) ili o orlu krstašu (aquila heliaca), jer su samo te grabilice bile u stanju oboriti jelena uz pomoć lovca i psa... Interesantna je ĉinjenica, da u cijeloj ostaloj Evropi love skoro iskljuĉivo na konju sa lovnim pticama, te se na tim srednjevjekovnim grobnim spomenicima Bosne, susrećemo sa neĉim sasvim novim, nepoznatim naĉinom lova ne samo za Evropu, već i za Aziju. Dok lovac zapada lovi, u konjaniĉkom lovu, sokolom većinom ptice, kako nam to i ilustriraju minijature iz biblioteke u Heidelbergu iz cca 1300. godine i Roi-Modusrukopisa iz prve polovine XV. stoljeća iz zbirke bakroreza u Berlinu, to se tu susrećemo sa centralnoazijskim naĉinom lova sa orlom na jelena, no vezano na tradicionalno slavensko oruţje - luk i strijelu... Tumba iz Uboskog prikazuje lovnu pticu, koja je pandţama uhvatila zeca, koga goni pas. Zatim u gornjem desnom uglu sokolaricu, a u lijevom dva sokola. Detalj sa stećka u Brotnjicama prikazuje takoĊer lovnu pticu, koja je oborila zeca... Lovna scena sa stećka uz Uboskog potsjeća nas na spomenuti japodski prsten iz Ribića, samo s tom razlikom što na prstenu sjedi lovna ptica na psu, koji davi zeca. Kako radi male površine geme, nije mogla biti prikazana potpuna lovna scena, to je htio umjetnik time pokazati saradnju sa lovnom pticom kod ulova.”758 Direktno nastavljanje dijela simbolike stećaka na kasnoantiĉku baštinu s teritorija rimske Dalmacije nedvojbeno dokazuju i natpisi na stećcima. Marko Vego je utvrdio da su formulacije tekstova na rimskim epifatima iz starokršćanskog doba gotovo istovjetne sa srednjovjekovnim nadgrobnim natpisima u Dalmaciji, Hercegovini i osobito u Bosni. Vego je naveo i konkretne primjere: “Osim toga, formulacije tekstova na rimskim epitafima Iliro-Romana iz starokršćanskog doba do doseljavanja Juţnih Slovena su gotovo istovjetne sa 757

Chavrak, ibid., s. 15, 16, 23, 25, 28-31.

Prema Chavraku, najstariji prikaz lova s lovnim pticama nalazi se u jednom anglosaksonskom kalendaru iz XI. st., a za naše krajeve takav naĉin lova dokazuje prsten iz jednog japodskog groba u Ribiĉu, vjerojatno iz II. st. naše ere (ibid.). 758

Chavrak, ibid., s. 32-35.

299

srednjovjekovnim nadgrobnim natpisima u Dalmaciji i Hercegovini, a da ne govorim o Bosni. Na jednom latinskom natpisu s groba iz 441. godine naše ere postoji sljedeći tekst: >Zaklinjem vas Kristom, neka me niko ne dira i neka niko moj grob ne oskrvne!< Sadrţaj ovog natpisa je gotovo istovjetan s tekstom ćirilskog natpisa Pavka Radohnića iz Hodova kod Stoca koji proklinje svakog ĉovjeka ko bi mu kosti pretresao. Natpis u cijelosti glasi: > †A sije leţi Pavko Radohnić. Ovi kami usijekoh na se za ţivota. Molju vi se, braćo i gospodo, nemojte mi kosti pretresati!< Natpis je iz 15. stoljeća. Latinski natpis na kamenu iz okolice Muća u Dalmaciji pominje blagajnika III rimske legije, odnosno kohorte, dok ćirilski natpis iz Hutova kod Ĉapljine pominje Radovca Vukanovića i carinsku sluţbu nekog humskog vojvode. Natpis iz Hutova glasi:> † Ase (ovdje) piše Radovac Vukanović; koji znah carinu u vojvode i dok mu ne zgriješih, prijatelje ne izgubih<. Natpis je urezan u 15. stoljeću. Na mnogim latinskim rimskim spomenicima se naglašavaju roditelji koji postavljaju spomenik svojoj djeci ili obratno. Ovo se vidi i na našim stećcima s natpisima. Rimski pisari epitafa ĉesto su izraţavali tugu, ţalost za pokojnikom, kao što su pisali dijaci i kovaĉi u tekstovima naših srednjovjekovnih natpisa. U natpisu Vukobrata VlaĊevića u Gornjem Selu u Mirušama kod Bileće stoji na kraju teksta: >Tugo moja, a tko li će meni (postaviti spomenik)<. Vukić Vukĉić iz Opliĉića kod Ĉapljine leţi ispod dvostukog stećka od kamena iz jedne cjeline. Spomenik je postavila njegova majka Radosava za vrijeme svoga ţivota naglašavajući da je ovaj spomenik odreĊen i za nju. Na kamenom kriţu iz Svitave kod Ĉapljine pokojniku se stavlja u usta sljedeće: > Rodih se u veliku radost, a umrijeh u veliku ţalost<. Na spomeniku Radosava Herakovića iz Boljuna kod Stoca piše da je Radosav pokopan na plemenitoj Golubaĉi, na mekoj i blagoj zemlji. Na kamenom krstu u Djedićima kod Huma blizu Trebinja pokojnik se ţali na nesretan svešetak svoga ţivota s rijeĉima: > A si krst Radoja Urkšića. Stah boga moleći i zla ne ĉineći, i ubi me grom!<.Na latinskom natpisu Silvine iz Salone pominje se sljedeće: > Molim, ĉitaoĉe ovog natpisa da kaţeš Silvini: poboţna djevojko, neka ti je laka zemlja i neka mirno kosti leţe!<. Na spomeniku Vukca Vuĉihnića iz Vlahovića kod Ljubinja piše: >† A se leţi Vukac Vuĉihnić... Vidi se (ovo) zlamenje, ĉitaoĉe! Pomenite, a vas bog blagoslovio! A se pisa (sijeĉe) Pribisav <. Natpis je iz 15. stoljeća.U rimsko i starokršćansko doba moglo se pokopati u jedan grob i u jedan sarkofag samo jedno lice. Ova praksa u nas bila je u srednjem vijeku gotovo redovna. Odstupalo se od ovog pravila jedino kad su bili u pitanju ĉlanovi jedne porodice ili roda. Na spomeniku s latinskim natpisom Julije Flavije u Trogiru je napisano sljedeće: >Ako bi neko kasnije ţelio ovaj grob oskrvnuti, neka se kazni sa 2 zlatne unĉe<. Većina rimskih epitafa na latinskom jeziku se završavala rijeĉima u skraćenju: HMHNS (Ovaj spomenik ne pripada 300

drugom). Istovjetnu misao izraţava pisar ćirilskog natpisa Radovana Rakojevića iz Ĉerina kod Ĉitluka u ţupi Broćno u Humu kad kaţe: > Proklet, tko će tuĊin leći, veće njegovo pleme<. Na rimskom sarkofagu iz 1-2. stoljeća nove ere iz Dalmacije piše sljedeće: > Livius Primitivus: dobri ĉovjek ovdje leţi i Julija Firma ţena<. Na kriţu s ćirilskim natpisom u Boljinama iz 15. stoljeća piše: > A se leţi dobri junak i ĉojek Vlatko Vuković. Piše Semorad<. Još interesantniji je latinski natpis iz 10. stoljeća sa sljedećim tekstom u prijevodu: > Ĉitaoĉe koji budeš priĉitao ovo pismo s mojim imenom, reci: nedostojnom Ivanju, smiluj se, Boţe!<.Rimljani su ponekad biljeţili imena skulptora pojedinih spomenika, kao što su radili i kovaĉi pomenuti u tekstovima stećaka i kriţeva. Tako je kršćanin Arpacius iz Dalmacije naruĉio grobni spomenik ţeni Maksimili od kamenara-majstora Projekta. U Bekiji ( zapadna Hercegovina oko Gruda i Posušja) dugo je djelovao vješti rimski skulptor Maksiminus u 2-3. stoljeću. Od njega se do sada pronašlo dva vajarska rada s latinskim natpisom. Na kraju epitafa stoji urezani tekst: Maksimin izradi - Maximinus sculpet. Jedan spomenik pomenutog vajara je pronaĊen u selu Prološcu kod Imotskog, a drugi nedavno u selu Sovićima kod Gruda sa likom pokojnice u tadašnjoj nošnji sa ukrasima. Gotovo na istovjetan naĉin su se izraţavali pisari ćirilskih tekstova na stećcima: Grubaĉ, Semorad, Radoje, Milić, Ivko, Pribisav i ostali. Iz navedenog izlaganja se vidi da su stari iliro-rimski obiĉaji u pisanju epitafa prešli i u srednji vijek na poduĉje stare rimske Dalmacije. Ne postoji stalan kontinuitet zbog toga što se u staro vrijeme pisalo i na drvetu koje je propalo.” 759 Vaţno je zapaţanje koje je Truhelka jasno stilizirao da su figuralne predodţbe stećaka toliko primitivne da podsjećaju na poĉetke figuralne umjetnosti u neolitsko doba.760 Srećko Dţaja, takoĊer istraţivaĉ bosanskoga srednjeg vijeka misli kao i Truhelka. Prema njemu, bosanski nadgrobni spomenici većinom su vrlo rustikalni, i to potvrĊuje umjetniĉku nezrelost njihovih majstora, a ne iskljuĉuje ni rustikalnost njihovih puĉkih vjerovanja.761 Osim toga, iako je stanovništvo u susjednim zemljama bilo kristijanizirano, na stećcima u Bosni i Hercegovini nema uobiĉajenih likovnih predodţaba izrazito kršćanskih simbola, ni katoliĉkih ni pravoslavnih. To pak znaĉi da se kristijaniziranje, npr. u središnjoj Bosni, nije odvijalo bogzna kako 759

Marko Vego, Predslovenski epitafi u svjetlu srednjovjekovnih nadgrobnih natpisa u Bosni i Hercegovini. “Pregled” LXIV/1974, 4, 409-412.

760

Ć. Truhelka, Sredovjeĉni spomenici bosanske Hrvatske. “Hrvatsko kolo”, sv. XXIII, Zagreb, 1942, s. 6-7.

761

Srećko Dţaja, Die “Bosnische Kirche” und das Islamisierungs - problem Bosniens und der Herzegowina in den Forschungen nach dem Zweiten Weltkrieg. Ed. Rudolf Trofenik, München, 1978, s. 26.

301

lako ili da barem nije bilo jako ni iz dalmatinske Hrvatske ni iz podruĉja srpske Pravoslavne crkve. Već je Hoernes u XIX. st. zapazio da na stećcima nema izraţene poboţne misli ni u natpisima ni u crteţima i da golema većina stećaka ne upozorava da pod njima poĉivaju kršćani koji ĉekaju uskrsuće. 762 I Ćiro Truhelka ima zakljuĉak sliĉan Hoernesovu. On tvrdi da ni na kojim crteţima na stećcima nema nikakve aluzije na koji biblijski ili vjerski motiv, da nema kršćanskih simbola, a da je paĉe i sam kriţ rijedak. 763 M. Wenzel, analizirajući starost simbolike na stećcima, zakljuĉuje da bogumila, kako ih je opisao pop Kuzma, na tom teritoriju nije nikad bilo i da je mnogo vjerojatnije da su neke snage koje je papinski legat osudio kao hereze zapravo ostatak pretkršćanskih vjerovanja, kojih je na tom podruĉju bilo još u srednjem vijeku, a moţda i poslije. 764 Vaţno je istaknuti da stećci ni njihovi simboli nisu nastali na kršćanskom Istoku, jer je poznato da bizantska kultura nije imala osobitog smisla za sepulkralnu skulpturu. 3. Dakako, prevladavajuća autohtona, odnosno pretkršćanska (poganska) simbolika nije jedina simbolika na srednjovjekovnim bosanskim stećcima. 765 Neke scene na stećcima neobiĉno podsjećaju na boga Wuotana (Wodana, Odina) i dogaĊanja u Walhalli (na njemaĉkom Walhalla, staronord. Valhöle) u kojoj borave djevice - ratnice Walkire s u boju palim junacima. Takva sliĉnost moţe izvirati i iz ĉinjenice da su u davnoj prošlosti Germani i Traĉani imali zajedniĉka vjerovanja, odnosno da je bog Wuotan u biti identiĉan s starobalkanskim boţanstvom, koje je poznato pod nazivom „Traĉki konjanik“. Dakako da ovo nije jedino moguće tumaĉenje. Postoji naime toliko mnogobrojnih i to konkretno skandinavsko-bosanskih sliĉnosti u nadgrobnoj simbolici da se ĉak postavlja pitanje da li to uopće moţe biti koincidencija. Maja Miletić navodi da je motiv lova, koji je jedan od najĉešćih u bosanskoj nadgrobnoj simbolici, gotovo isto tako ĉest na

762

Moriz Hoernes, Mittelälterliche Grabdenkmäler in der Hercegovina. Mitteilungen der K. K. Central-Kommission zur Erforschung und Erhaltung der Kunst und Historischen Denkmäler, VIII. Jahrgang, neue Folge, Wien, 1882, s. 19-25.

763

Truhelka, Sredovjeĉni spomenici..., ibid., s. 6-7.

764

Marian Wenzel, A Mediaeval Mystery Cult in Bosnia and Herzegovina. Journal of the Warburg and Courtauld Institutes, vol XXIV, London, 1961, s. 105.

765

Postoje i neke sliĉnosti izmeĊu skandinavske i starobosanske simbolike. Usp. Maja Miletić, I “krstjani”..., ibid., s. 27, 31-32, 36, 104-105, 144, 172-173, 175.

302

nadgrobnim spomenicima u Skandinaviji i Škotskoj. 766 Miletić dalje navodi da se stari simboli kojima se oznaĉuje kriţ nalaze u srednjem vijeku na stećcima, i jednako tako na norveškim runskim natpisima i peĉatima. 767 Miletićka posebno istiĉe da je i naziv „kamen“, koji je specifiĉan za nadgrobne spomenike u Bosni, poznat takoĊer i na nadgrobnim spomenicima u Skandinavaca i Iraca. Norveška rijeĉ „stenen“ oznaĉava nadgrobne runske spomenike Vikinga.768 Nada Miletić odbija i samu pomisao da postoji meĊusobni utjecaj na relaciji Bosna s jedne strane i s druge strane Skandinavija, Škotska i Irska. Ona zakljuĉuje da se radi o starokršćanskom simbolizmu, koji najvjerojatnije izvire u antiĉkom gnosticizmu. 769 Kada je Muhamed Hadţijahić upozorio Maju Miletić kako se u njezinoj knjizi usporeĊuje simbolizam stećaka sa simbolima u nordijskim zemljama ona mu je to pokušala ovako objasniti: „To je istina, ali ja te analogije nisam protumaĉila nikakvim bliţim vezama sjevernih Normana u Norveškoj, Švedskoj i Danskoj s našom Bosnom, nego sam rekla, da su ti simbolizmi sredovjeĉni ostatci velike, zajedniĉke Europi, paleokršćanske baštine. Ja sam gledala vikinške nadgrobne spomenike i došla do zakljuĉka, da izmeĊu njih i naših stećaka nema ni stilske ni sadrţajne veze. Jedino sam iztakla, da su Vikinzi zvali svoje nadgrobne spomenike ‚stenen„ t.j. ‚kamenovi„ (njemaĉki ‚Stein„) baš kao i termin koji se za bosanske stećke upotrebljava na njihovim nadpisima (‚kam„, ‚kami„). Dodala sam da i staroirski kameni spomenici nadgrobni su se zvali ‚kamenovi„. Ja sam od vikinških simbola spomenula samo sredovjeĉne peĉate, koji su imali simbole kao naši stećci. A navela sam to samo zato, da kaţem, kako se u patarenskoj Bosni sve, pa i starokršćanske simbole nazvalo heretiĉkim, dok takve iste simbole u Norveškoj i Švedskoj nikome nije ni palo na pamet da ih nazove manihejskim. Tako sam govorila braneći pravovjerni, starokršćanski karakter, bosanskih simbola na stećcima.“770 Uz ovo mišljenje M. Miletić treba istaknuti kako je toĉno da 766

Maja Miletić, I „Krstjani“ di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra. Pont. Institutum orientalium studiorum, Roma, 1957, s. 36. „ I motivi della mezzaluna, del pentagramma, della svastica, del giglio stilizzato, delle croci patenti, della scure e del serpente si vedono pure nei monumenti sepolcrali scozzesi, seppure con una variazione nell´ interpretazione stilistica.“ (Miletić, ibid.).

767

„Sui sigilli norvegesi del tardo medio evo (seconda meta del sec. XIV.), troviamo tutta una serie di segni che s´incontrano come simboli sugli stećci medievali bosniaci e che sono noti anche all´epoca paleocristiana. Cosi la croce patente, la scure, la svastica, la rosetta (nel cerchio), il pentagramma, le chiavi incrociate, l´ancora combinata con la croce, la mezzaluna con la croce, la spada simbolica, il globo (sole), ecc.“(Miletić, ibid., s. 144-145.).

768

Miletić, ibid., s. 27-28.

769

Miletić, ibid., s. 31-32, 144-145, 148.

770

Citat iz pisma M. Miletić, koje je uputila M. Hadţijahiću, iz Španjolske 1. svibnja 1985.

303

simbole u Norveškoj i Švedskoj koji su sliĉni onima u Bosni nitko s pravom nije nazvao manihejskim. MeĊutim, ĉinjenica je da većinu tih simbola, od kojih su neki sliĉni onima u Bosni, nitko ne tretira ni kao kršćanske, a upravo to je bitno za realno vrednovanje problematike tih simbola u Bosni i na sjeveru Europe. Mišljenje Maje Miletić nije nimalo uvjerljivo djelovalo na M. Hadţijahića i on je potpuno logiĉno zakljuĉio ovo:“Analogije koje iznosi M. Miletić, pojedinaĉno uzevši, ne bi ništa dokazivale, da se ovdje ne radi o ĉitavom jednom sistemu koji se odnosi na sepulklarne spomenike tako da su primjeri dalekog sjevera i odgovarajući primjeri iz bosanske srednjovjekovne kulture upravo frapantni. Nema sumnje, da su mnogi ovi motivi, na što naroĉito ukazuje Maja Miletić, opći, najĉešće starokršćanski, ali ako se naĊe na okupu toliko bosanskih i norveškin analogija, a imajući u vidu i druge utvrĊene paralele, to već na nešto upućuje. Ovdje je vaţno i opetovano naglašavanje M. Miletić da je ishodište ranokršćanskim motivima koji se javljaju na ovim spomenicima predkršćanska poganska baština. Ta je konstatacija sa stanovišta teze koja se ovdje zastupa posebno vaţna. Poganski karakter tih motiva usmjerava na duboku starinu kao ishodište tih istovjetnih kulturnih tekovina Bosne i dalekog evropskog sjevera. Pojava brojnih kulturnih elemenata analognih u Bosni i normanskim zemljama, bez obzira što se ti elementi ponavljaju i na drugim stranama, ali ne konzistentno, svjedoĉi vjerojatno o zajedniĉkim izvorima.“ 771 Hadţijahić je zakljuĉio, izmeĊu ostaloga, i na temelju mnogih kulturnih relikata, koje ne navodi M. Miletić, da je na teritorij srednjovjekovne Bosne doselio i dio stanovništva sa sjevera, koje on dovodi u najuţu vezu s Normanima.“Ti su relikti dijelom varjaškog porijekla, a dijelom sa ruskog sjevera, što upućuje da se doseljeniĉko 'mnoštvo„, o kojem govori Hrvatska kronika, sastojalo kako od Varjaga, koji su saĉinjavali manjinski dio doseljenika, tako i novgorodskih Slavena, koji su u toj doseljeniĉkoj masi predstavlali većinu. Ti kulturni relikti mogu se sistematizirati ovako: 1) mitološki relikti; 2) obiĉaji i obredi, naroĉito funeralni; 3) arheološki nalazi; 4) jeziĉne i fonetske podudarnosti, 5) fiziĉko- antropološki relikti; 6) teratološki stil; 7) ideografija.“ 772 Hadţijahić posebno istiĉe da je prvi Vladislav Skarić god. 1928. upozorio na sliĉnost stećaka s ruskim nadgrobnim spomenicima iz okolice Narve. U Hadţijahićevim izlaganjima vaţno je i upozorenje na postojanje posebnog antropološkog tipa u dijelu bosanskog stanovništva, koje on procjenjuje na oko 4%. „U širem regionu Visokog, što će reći u krajevima gdje bi se mogao smjestiti embrij bosanske drţave sreću se u zamjetljivom broju fiziĉkoantropološki tipovi izrazito nordijske kompleksije. Ovu pojavu je registrirao 771

M. Hadţijahić, Hipoteza o tzv. “Trećoj slavenskoj seobi” na Balkan. Rukopis, s. 40.

772

Hadţijahić, ibid., s. 17.

304

etnolog Milenko S. Filipović, koji je prouĉavao stanovništvo Visokog i okoline. ‚Pada u oĉi„ – kaţe Filipović – ‚da meĊu stanovnicima katolicima i muslimanima ima velik broj ljudi nordiskog rasnog tipa„. Filipović ih opisuje slijedećim rijeĉima: ‚To su ljudi visoka rasta, mršavi, duguljastog lica, ruţiĉaste koţne boje s mnogobrojnim pegama po celom telu, plavih oĉiju i kose otvorene boje : plave i ţuĉkasto-smeĊe što ĉesto prelazi u crvenkastu„. Mislim meĊutim da se meĊu ovim, kako Filipović kaţe, ‚nordijskim rasnim tipovima„ moraju razlikovati dvije varijante: jedne su oni koji se u narodu nazivaju ‚riĊi„ ili ‚crvenokosi„, a drugo su oni s plavom kompleksijom. Filipović ne razlikuje ova dva tipa i tvrdi kao ‚nesumnjivo„ da je ovdje rijeĉ o potomcima srednjovjekovnih Sasa. Pojava ‚riĊih„ ili ‚crvenokosih„ tipova mogla bi indicirati na daleke potomke Normana, i, što je takoĊer uoĉljivo, sve se porodice s riĊom kompleksijom po predaji ‚smatraju starinaĉkim„. Stanovništo s ovim fiziĉko-antropološkim osobinama registrirao sam u selima Graĉanice (Veliki Trnovci, Mali Trnovci, Veliko Ĉajno, Malo Ĉajno, Loznik, Smršnica, Prhinje), u Brezi, Visokom, Ţupĉi, Smailbegovićima, Vijesolićima, Porjeĉanima i dr.“773 Hadţijahić istiĉe kao dokaz doseljenja sa sjevera poĉetkom IX. st. u Bosnu pisanje popa Dukljanina. Naime, u V. poglavlju Hrvatske kronike navodi se da „izlize niki puk s mnoštvom prez ĉisla tja deri ispriko rike velike, ka se dii Velija“ i dodaje kako je taj puk zauzeo i Bladinovo kraljevstvo, koje Hadţijahić identificira kao Sklaviniju na podruĉju kasnije Bosne, Usore i Donjih krajeva. „Ako se naime od Iljmenskog jezera i Novgoroda (nekadašnja Slavija) polazi na jug u pravcu Balkana taj se put mora najprije presjeći ‚ispriko rijeke Velike, ka se dii Velija„. Rijeka Velika teće i ulijeva se kod Psakova u Ĉudsko jezero (na sjevero-zapadu SSSR-a). Spomen Velike daje orijentaciju u pitanju o kojem se ‚mnoštvu„ radilo. I ovdje je krivi prijevod sa slavenskog originala u latinskom tekstu Ljetopisa Popa Dukljanina zaveo na pogrešne interpretacije kao da se radilo o dolasku Bugara (prevodilac je rijeku Veliju-Veliku preveo rijeĉju Volga, pa još i ‚objasnio„ da se po njoj nazvali Vulgari). MeĊutim na dugoj relaciji – da bi se prešla rijeka Velika (Velija) i došlo na balkanski jug poĉetna stanica moţe biti novgorodska zemlja, na koju upućuju i sve druge okolnosti. Posebno skrećem paţnju da se u petoj glavi naglašava kako je ‚ĉudno mnoštvo„ doseljenog puka govorilo istim (ili sliĉnim) jezikom, kojim se govorilo i u Bladinovu ‚kraljevstvu„ kao i u Makedoniji. To moţe biti samo slavenski jezik....MeĊutim turanski Bugari, koji su 680. godine doselili pod knezom Asparuhom, govorili su starobugarskim jezikom potpuno nerazumljivim slavenskim masama.Slaviziranje doseljenih Bugara bio je dosta dug proces, koji je trajao do polovice IX stoljeća, pa i kasnije... „Niki puk s mnoštvom 773

Hadţijahić, ibid., s. 37-38.

305

prez ĉisla„ – kako se vidi iz zapisa – naselio se i u Bladinovo ‚kraljevstvo„ , a to znaĉi na zapadni Balkan. MeĊutim, Bugari kao etnos nisu nikada naselili zapadni Balkan, pa je i to jedan od razloga, da ‚niki puk„ nisu Bugari. U slavenskom originalu ime tog puka je nepoznato, dok je prevodilac na latinski rusku rijeku Veliku, Veliju, preveo rijeĉju Volga, pa otale izveo rijeĉ Bugari.“774Hadţijahić napominje da ti doseljenici nisu juţnoitalski Normani, koji se javljaju u XI. st. na istoĉno-jadranskoj obali. „Ovi se Normani javljaju pod imenom Rus. Asimiliraju se sa Slavenima. Već pod konac VIII. i poĉetkom IX. st. postoje vijesti o vojnim pohodima tih Rusa na Saryĉ i primorje krima, na maloazijsko primorje Bizanta i grad Amastridu (prvo desetljeće IX. stoljeća), te na otok Eginu u Egejskom moru...Ako se uvaţi da su najranije seobe iz Skandinavije poĉele već u VIII. stoljeću, praćenje stalnim nastanjivanjem Vikinga u tudjim zemljama, onda se moţe zakljuĉiti da su i njihovi prodori u novgorodsku zemlju morali uslijediti najkasnije u prvoj polovici IX. stoljeća, ako ne i ranije.“ 775 Hadţijahić misli da je Bladin vladao u prvim desetljećima IX. stoljeća, pa dolazak „Normana- Slavena“ datira u isto razdoblje. Po Hrvatskoj kronici došlo je do sporazuma izmeĊu Bladina i doseljenika, na naĉin da je on nastavio vladati uz plaćanje danka doseljenicima. To izlaganje Hadţijahić zakljuĉuje upozorenjem da je neke poznate rusko-juţnoslavenske paralele moguće tumaĉiti podrijetlom iz stare slavenske zajednice (bez obzira gdje se ona prvobitno nalazila), ali dodaje da se u primjerima gdje je nazoĉna normanistiĉka komponenta „mora pretpostaviti da ta srodnost ne moţe biti starija od prvih decenija IX. stoljeća.“776 Mogućnost doseljenja dijela stanovništva sa sjevera mogla bi se datirati u doba franaĉko-avarskog ratovanja ili neposredno poslije njega. To se najvjerojatnije moglo zbiti istodobno s pojavom Hrvata krajem VIII. st., odnosno u prvim desetljećima IX. st.na teritorij prvobitne hrvatske drţave. Dakako da su oni, koji su se pod hrvatskim imenom doselili u Liku, Krbavu i Gacku, odnosno kasnije na jadransku obalu, i oni koji su se nastanili u Bosni mogli biti isti ili srodni etniĉki element, koji je istodobno i doselio. Dok su se dijelovi starosjeditelja, Gota i drugih doseljenika na teritoriju današnje Hrvatske pod utjecajem Franaka kristijanizirali, novi su doseljenici u Bosni vjerojatno ostali vjerni svojoj prvobitnoj vjeri. Moguće je zakljuĉivati na temelju sjeveroeuropske (germanske) simbolike da je na dio teritorija srednjovjekovne Bosne doselio etnos koji je – ako nije bio normanski, odnosno ako je došao pod slavenskim imenom, sigurno dugo ţivio pod 774

Hadţijahić, ibid., s. 2-3.

775

Hadţijahić, ibid., s. 6-8.

776

Hadţijahić, ibid., s. 10,12,14, 47.

306

germanskim politiĉkim i kulturnim utjecajem. To se doseljenje prema upotrebi nekih simbola moţe datirati najvjerojatnije u razdoblje od kraja VIII. do poĉetkom IX. st., a nije iskljuĉeno da se moglo dogoditi i znatno kasnije. Za sada je nemoguće utvrditi da li je ovaj etnos koji je mogao biti samo jaka ratniĉka druţina, donio obiĉaj podizanja stećaka ili ga je prihvatio od zateĉenog stanovništva. U svakom su sluĉaju stećci s vremenom prihvaćeni od svih stanovnika na naĉin da su ih razni dijelovi bosanskog puĉanstva ukrašavali simbolima koji su pripadali njihovim starim vjerovanjima i predanjima. Ĉinjenica je da se tek u kasnijim stoljećima, a osobito u blizini kristijaniziranih podruĉja bliţe jadranskoj obali na nekropolama stećaka javlja i pravovjerna simbolika.777 Treba napomenuti da se na stećcima, posebno krstjana, nalazi se i mnogo nekada poganskih simbola, kojima je nicejsko i arijansko kršćanstvo, svuda pa i u Bosni pridalo novo kršćansko tumaĉenje.

777

Vladimir Sokol, analizirajući kasnosrednjovjekovne grobove i nadgrobne spomenike na Pelješcu, upozorio je na veliki broj gotiĉkih kriţeva, kojih tamo ima samo na zaglavnim ploĉicama, i samo jedan na velikoj pokrovnoj ploĉi groba. On takve razvijene oblike reljefnih kriţeva drţi karakteristiĉnima za razdoblje XV. st. O tome piše i ovo: “ Oni su nam vrlo vaţni kod analize pojava istih oblika na stećcima sa kopna i dublje u unutrašnjosti (gdje se javljaju u priliĉnom broju). Tu vezu nisu uoĉili mnogi pisci koji su se bavili problematikom stećaka, neki ih ne prepoznaju a neki ĉak i pogrešno tumaĉe. [. Bešlagić npr. sliĉne kriţeve na Blidinju ispravno naziva gotiĉkim, ali ne ulazi u pitanje porijekla na tim spomenicima. Takvi kriţevi na zaglavnim ploĉama još se javljaju na uţem podruĉju Dubrovnika i u Konavlima. Sve su to proizvodi profesionalnih klesarskih radionica” (Vladimir Sokol, Kasnosrednjovjekovna grobišta i nadgrobni spomenici Pelješca. Pelješki zbornik, Poljoprivredna zadruga i vinarija Dingaĉ, Potomje i SIZ za kulturu općina Dubrovnik i Korĉula, 1976, s. 327).

307

II. „CRKVA BOSANSKA “ I POGANSTVO U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

1. Ne samo politiĉka, već i crkvena povijest Bosne i Hercegovine do kasnog XII. st. leţi gotovo sasvim u tami.778 Prvobitna Bosna, ona iz X. st., bila je malen teritorij, ĉiju je jezgru tvorila ţupa istog imena u Visoĉkom polju. Navodi se u drugoj polovici XI. st. kao sufragansko biskupsko sjedište u okviru splitske metropolije i civitas Bosna. 779 Ĉinjenica da se sabor na Bilimišću 1203.godine odrţao upravo na podruĉju Zenice „dozvoljava nam izvjesne pretpostavke o mogućnosti kontinuiteta ţivota na ovom mjestu, sve ako bismo i htjeli povjerovati da je koncem VI. ili poĉetkom VII. st. ovdje bilo znatnih pustošenja“.780 Od XI. st. u Bosni je stolovao s prekidima biskup, o ĉijoj pravovjernosti ili pak nepravovjernosti nema podataka. Osim toga, on nije imao ni katedrale i nije sudjelovao na splitskim saborima. 781 U jednom španjolskom putopisu iz 1330. kaţe se da su brda u Bosni veoma napućena narodom, da zemlja obiluje svime, a da stanovnici “nisu kršćani katolici”. 782 Iz nekih detalja, kao što je bila ţenidba pod uvjetom, moţe se doista zakljuĉiti da je utjecaj rimskoga kršćanstva na ţivot u srednjovjekovnoj 778

Dţaja, Die “Bosnische Kirche”..., ibid., s. 35.

779

Juraj Kujundţić (Đuro Basler), Crkvene prilike u Bosni za vrijeme ranog srednjeg vijeka. Nova et vetera, sv. 2, Sarajevo, 1980, s. 182. Usp. i Ambrozije Benković, Katoliĉke ţupe Bosne i Hercegovine. Đakovo, 1966, s. 13.

780

Đuro Basler, Gnostiĉki elementi u temeljima nauĉavanja crkve bosanske. Separat iz publikacije: Radovi, III, ed. Muzej grada Zenice, Zenica, 1973, s. 272.

781

Đuro Basler, Die Bosnische Kirche im frühen Mittelalter. Vita religiosa morale e sociale ed i Concili di Split (Spalato) dei secc. X-XI, Padova, ed. Antenora, 1982, s. 372.

782

Josip Smodlaka, Zemlje Juţnih Slovena i njihovi grbovi oko god. 1330. u “Putu oko svijeta” jednoga španjolskog fratra. Split, 1931, prilog “Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku”, sv. L, za 1928-1929, s. 8.

308

Bosni bio slab.783 Bosna je zbog svoga zemljopisnog poloţaja mogla i u vjerskom smislu ţivjeti priliĉno zatvoreno. O Bosanskoj crkvi, odnosno o uĉenju bosanskih krstjana u historiografiji postoje najrazliĉitija mišljenja John V. A. Fine je priznao da i njegova studija o ovoj problematici „dokazuje da ništa u vezi sa Bosanskom crkvom nije definitivno jasno“. 784 Srećko M. Dţaja toĉno utvrĊuje kako je „u struĉnim krugovima poznato, (da) svi dosadašnji pokušaji nisu pruţili zadovoljavajuću interpretaciju ´Crkve bosanske´“ i da su naprotiv vrlo divergentni.785 Maja Miletić s pravom upozorava kako je neznanstveno vjerovati samo zapadnim izvorima.786 Bosanski krstjani nisu bili ni katolici ni pravoslavni. 787 A da bosanski krstjani nisu bili ni bogumili, kao što je na temelju nebosanskih izvora mislio Franjo Raĉki, moglo je biti jasno već 1911. kad je Ćiro Truhelka otkrio oporuku gosta Radina. Taj dokument svakako je dosad najbitniji izvor za vjerska shvaćanja bosanskih krstjana, a u njemu nema ništa bogumilsko. 788 783

U Bosni je, kao što svjedoĉe i izvori, bio obiĉaj da su se ţene uzimale pod uvjetom da budu dobre i s namjerom da se otpuste kad se to svidi muţu. Prema svjedoĉenju bosanskog vikara fra Bartolomeja iz 1373. poznato je da jedva jedan od stotine muţeva zadrţi ţenu, osim onih obraćenih. “Većina bosanskih vladara bili su nezakonita djeca iz heretiĉkog braka. Mnogi su vladari imali opet nezakonitih sinova od više ţena” (Marko Perojević, Ţena iz bosanske povijesti. “Napredak”, XVI/1941, 11, 128-129). Ipak valja istaknuti da ni u drugim balkanskim zemljama vjersko stanje nije bilo idealno. Dragojlović kaţe da je u Srbiji tek u vrijeme svetog Save ţenidba po obiĉajnom pravu zamijenjena crkvenim obredom, a sliĉne obiĉaje na podruĉju Katoliĉke crkve u Dalmaciji zabranio je 1235. papa Grgur IX (Dragoljub Dragojlović, Krstjani i jeretiĉka Crkva bosanska. SANU, Balkanološki institut, posebna izdanja, knj. 30, Beograd, 1987, s. 176-177).

784

John V. A. Fine, Zakljuĉci mojih posljednjih istraţivanja o pitanju Bosanske crkve. U knjizi: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istraţuvanja, Skopje, 1982, s. 127.

785

Srećko M. Dţaja, Fineova interpretacija bosanske srednjovjekovne konfesionalne povijesti. Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine, Sarajevo, 1979, s. 52.

786

Maja Miletić u pismu Muhamedu Hadţijahiću od 11. svibnja 1985.

787

Srpski povjesniĉar Vladimir Ćorović takoĊer istiĉe da bosanska koncepcija kršćanstva nije bila ni pravoslavna ni katoliĉka (V. Ćorović, Teritorijalni razvoj bosanske drţave u srednjem veku. “Glas Srpske kraljevske akademije”, CLXVII, Beograd, 1935, s. 44). Jovan Radonjić misli da srpski izvori ne bi proklinjali bosanske krstjane kad bi oni bili pravoslavni. (Jovan Radonjić, u knjizi Franjo Raĉki, Borba Juţnih Slovena za drţavnu neovisnost - Bogomili i patareni. SKA, Beograd, 1931, s. XXXIV).

788

Osvrćući se na radnju Raĉkoga “Bogumili i patareni”, Truhelka je istakao kako je postala navika da se ta dva naziva identificiraju. U svezi s tim Truhelka je dalje istakao da ni u jednom bosanskom ni dubrovaĉkom izvoru nije pronaĊen naziv bogumili kao oznaka za bosanske krstjane. “Sluţbeni naziv crkve u listinama bosanskim je „crkva bosanska‟, a

309

Gost Radin ispovijeda postojanje osobnoga “svemogućega gospodina Boga”, vjeruje u “svetu Troicu nerazdjelivu”, priznaje veliku moć molitve, mnogo drţi do posta, meĊu velike blagdane ubraja Isusovo roĊenje, navještenje (Blagovijest), uskrsnuće i uzašašće, Mariju koju naziva “sveta Djeva”, poštuje sve svete, vjeruje u vjeĉni ţivot i posljednji sud. Gost Radin svoju vjeru naziva “vjera apostolska”.789 Oporuka Gosta Radina je vrijednije izvorno svjedoĉanstvo o uĉenju Bosanske crkve nego svi izvanbosanski, posebno zapadni izvori.Vaţno je Mandićevo upozorenje da “svi dosada poznati vlastiti izvori bosanskih krstjana potjeĉu iz zadnjih stotinu godina njihova opstanka, dok za prva gotovo ĉetiri stoljeća nemamo od njih nikakva vlastitoga izraţaja osim Ispovijedi na Bilinu Polju godine 1203., a i ta je napisana prema ţelji i traţnji papinskoga legata Ivana de Casamare”. 790 Ispovijed bosanskih krstjana na Bilinu Polju (ili „Bilinu Pojilu“) 791godine 1203. mnogo je manje vaţna od oporuke gosta Radina. Metoda inverzije, po kojoj je Dragutin Kniewald792 pokušao protumaĉiti uĉenje “bosanske Crkve”, ne moţe se prihvatiti. Nedopustivo je tvrditi da su bosanski krstjani vjerovali u ono ĉega su se pred papinskim legatom odricali. Oni su potpisali sve što je od njih traţio papinski legat, a on je traţio ono što je mislio da oni vjeruju. Iz lakoće kojom su predstavnici “Crkve bosanske” potpisali ono što je legat od njih traţio, logiĉnije se moţe izvesti zakljuĉak da oni uistinu nimalo nisu vjerovali u ono ĉega su se odricali, tj. da nisu vjerovali u ono što je papinski legat mislio da oni vjeruju. Uĉenje te crkve, koja nije bila pod rimskim papom u biti je potpuno kršćansko. Jedan bosanski biskup (nepoznatog imena oko g. 1229. ) prema tvrdnji tadašnjih tuţitelja bio je roĊeni brat prvaka bosanskih krstjana i dopustio je da bosansko krstjanstvo „u njegovoj biskupiji uzme maha“. On je stanovao u istoj kući s krstjanima i javno je branio svoga brata i njegove

u spisima dubrovaĉke arhive našao sam pristaše ove crkve jedino pod nazivom patarena, doĉim tu imenu bogumila nema nigdje ni traga. I sluţbeni naziv „bosanska crkva‟, koji jako akcentuira ono „bosansko‟ dokazuje, da ta crkva nije bila ni u kakvoj organiĉkoj svezi sa bugarskim bogumilstvom” (Ć. Truhelka, Testamenat gosta Radina. GZM, XXIII/1911, 3, 368). 789

Leo Petrović, Oporuka Radina Butkovića. “Napredak”, hrvatski narodni kalendar za 1944, godište XXXIV, Sarajevo, 1943, s. 48-62.

790

D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Chicago, 1962, s. 20.

791

Stjepan Krasić misli da je moţda ispravnije ĉitati „Bilino Pojilo“, jer u izvorniku stoji „ loco qui vocatur Bolino Poili“. (S. Krasić, Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni. Knjiţnica: U pravi trenutak, Đakovo, 1996, s. 14.

792

Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima. Rad, JAZU, Zagreb, 1949, s. 166.

310

pristaše. Vaţno je istaknuti kako se on branio da je bosanske krstjane „iz prostodušnosti (ex simplicitate)“ drţao pravovjernima.793 Gregor Ĉremošnik je izrazio mišljenje da bosanski krstjani vuku podrijetlo od arijanskih Gota.794 On je to ovako obrazloţio: „Radi se, naime, o upadnoj okolnosti da se bogumilstvo i srodne jeresi pojavljuju baš u onim istim zemljama, u kojima su nekoliko vekova ranije boravili Goti i u kojima su oni ostavljali svoga elementa kao trajne naseljenike. To teritorijalno podudaranje moţe biti jedna puka sluĉajnost, ali moţe imati i svoje dublje znaĉenje...Celo vreme svoje vladavine u Italiji kralj Teoderih ostaje u dobrim odnosima sa Vizantijom i upravlja Italijom nominalno u ime istoĉnog carstva. Tek pred kraj njegovog ţivota odnosi sa Vizantijom postadoše zategnuti. U Vizantu se bio popeo na prestolje ortodoksni Justin, ĉiji je još ortodoksniji i netrpeljivi nećak Justinijan poĉeo bezobzirno da progoni jeretike i da ih nasilno obraća u pravoverne. Tada Teoderih prisili papu Ivana da liĉno on poĊe u Carigrad, da tamo na carskom dvoru interveniše u korist progonjenih jeretika (jedinstveni sluĉaj da verski glavar pravovernih mora da moli i krivoverce). Niko ne moţe sumnjati da su progonjeni krivoverci oni ostaci Germana, prvenstveno Gota, koji su ostali na Balkanu, unutar granica istoĉnog carstva, i posle seobe jezgre toga naroda u Italiju, a od takvih zaostalih Gota vodi svoje poreklo gore spomenuti istoriĉar Jordan. U protivnom sluĉaju, Teoderih ne bi imao interesa da se tako neobiĉno intenzivno zauzima za njih. Iz toga se, dalje, moţe zakljuĉiti da je gotskoarijanski elemenat na Balkanu, i to u onom delu Balkana koji je ostao pod vlašću istoĉnog carstva (ceo Balkan sem Bosne i Dalmacije), morao biti srazmerno znatan i jak, dok je mogao izazvati drţavnu upravu na energiĉne mere u prilog pravovernih...Zloĉin nad Amalasvintom mora da je prouzrokovao u samom poĉetku rata cepanje gotskih snaga. Amalasvintini pristaše zacelo su voleli da idu zajedno sa Vizanticima protiv Teodahada, nego da se bore na strani ovog nevaljalca koji meĊu njima ni od ranije nije uţivao dobar glas protiv Justinijana kao nominalnog vrhovnog gospodara na jednoj, a osvetnika Amalasvinte na drugoj strani. I zaista, Prokopije priĉa da je u Italiji mnogo Gota prešlo na stranu Vizantinaca, meĊu njima glavom sam Teodahadov zet Evermut. Sva je prilika da ni u Bosni nije drukĉije izgledalo, da su i u Bosni Goti prelazili Vizantincima iz istih razloga, inaĉe bi bilo prosto nemoguće da cela ta pokrajina za manje od po godine padne u ruke dosta slabih carskih snaga... Na taj je naĉin više nego verovatno da je i u 793

F. Raĉki, Bogomili i Patareni. Knjiga: Borba Juţnih Slovena za drţavnu neodvisnost Bogomili i Patareni. Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1931, s. 403.

794

G. Ĉremošnik, Oko bogumilstva u srednjovjekovnoj Bosni. „Prosveta“, XXI/1973, 1,10-16.

311

Bosni ostalo gotskoga elementa i onda, kada je gotska politiĉka vlast u Italiji i celome Iliriku propala pod navalom Justinijana. Uostalom, ako bi o tome sumnjali samo ime Gacko ( = o tome je pisao J. Kelemina) moţe nas uveriti o ispravnosti gornje pretpostavke. Gacko ( = ´gotsko´ t. j. selo ili naselje) mogli su novodoseljeni Sloveni nazvati samo ono naselje u kome stanuju Goti. Iz toga sledi da su ili Sloveni doselili u Bosnu pre gotske propasti god. 535, ako naime zabacimo pretpostavku o gotskim etniĉkim ostacima u Bosni tako rano naseljavanje Slovena je prema svima do sada poznatim faktima iskljuĉeno -, ili da su Sloveni prilikom doseljavanja pred kraj VI stoleća nalazili još uvek gotskih ostataka, što je s obzirom na napred navedene momente mnogo verovatnije. Isto tako, i gotski naziv Onogošta (= gotski Anagast) , današnjeg Nikšića, je najlakše protumaĉiti na taj naĉin da su Sloveni i u tome gradu zatekli još stare gotske naseljenike i zadrţali stari naziv.“ Ĉremošnik nastavlja da se gotovo istodobno s bosanskim krstjanima pojavljuje u sjevernoj Italiji sekta Patarena, a nešto kasnije krajem XII. i poĉetkom XIII. st. da se pojavljuje u juţnoj Francuskoj sekta Valdenza i Albigenza.795 Neprijeporno je da je Ĉremošnik u pravu kada upozorava da se bosanski krstjani i hereze koje on navodi u srednjem vijeku stvarno pojavljuju baš na onim podruĉjima kojima su ranije vladali arijanski Goti. Ĉremošnikovo mišljenje potvrĊuje i ĉinjenica, koja jedva moţe biti sluĉajnost, da je naziv „arijanska hereza“ bio poznat, izmeĊu ostaloga, i kao oznaka za neomanihejizam u XI. i XII. stoljeću. 796 Uz to Ĉremošnikovo mišljenje treba napomenuti kako u historiografiji postoji i tvrdnja da je bosanska dinastija Kotromanića gotskog podrijetla. 797 Postojanje shvaćanje 795

G. Ĉremošnik, ibid., s. 12-16. Sabine Lauterbach u svezi s Ĉremošnikovim mišljenjem posebno se poziva na Anjiĉkova koji je upozorio da su u Macedoniji preostale mnogobrojne i jake tradicije o Gotima i da je u toj zemlji bilo jako sjedište arijanizma. ( S. Lauterbach, Das Testament des Gost Radin. Disertacija, Sveuĉilište u Münchenu, 1944, s. 159. Kopija rukopisa u autora).Ţarko Benković toĉno napominje kako su zapaţanja Ĉremošnika ostala bez odjeka u historiografiji i pubicistici. (Ţ. Benković, Bogumilstvo i “heretiĉka” Crkva bosanska. Magistarska radnja na Fakultetu politiĉkih nauka u Zagrebu, Rijeka, 1977, s. 152.).

796

Yves Congar, Arriana haeresis´ come designation du neomanicheisme au XIIe siecle. Revue des sciences philos. et theo, godište XLIII za 1959, s. 449-461. Godine 1145. Goeffroy d‟Auxerre spominje heretike koje naziva arijancima. (Eugen Roll, Die Katharer. J. Ch. Mellinger Verlag, Stuttgart,1979, s. 38.) Legat Henri de Marsiac godine 1178. takoĊer spominje arijanizam. (Jean Duvernoy, Le catharisme: la religion des cathares. Ed. Privat, Toulouse, 1979, s. 309.).

797

O tome je posebno kritiĉki pisao Ćiro Truhelka, koji izmeĊu ostalog navodi i ovo: „U tom kraju, gdje je po našem vjerovanju bila kolijevka Kotromanića, nastala je poslije crkva sv. Marije de Goto . Ovo Goto istovjetno je sa današnjim Kuĉevom ili, kako se pogrešno piše, Kutjevom, a sjetimo li se, da Orbini i Restić prvog Kotromanića, koji je postao poslije Ninoslava Banom, poznaju pod nadimkom Goto, onda je vrlo vjerojatno,

312

da je bosanska vladarska dinastija gotskog postanja moţemo dokumentirati od prve polovice XV. stoljeća ( Lukarević, Orbini i Rastić), ali to ne znaĉi da ono ne postoji iz mnogo starijeg doba. Zanimljivo je da se u primorskim gradovima Dalmacije u srednjem vijeku nazivalo Gotima stanovništvo iz unutrašnjosti.798 Vrlo je vaţna ĉinjenica da su bosanski banovi, a kasnije i kraljevi bili kao najviši politiĉki poglavari bosanske zemlje (drţave) usko vezani s bosanskim krstjanima. Katoliĉki misionari u Bosni obratili su s vjere bosanskih krstjana na rimokatolicizam više bosanskih vladara (na primjer bosanske banove Mateja Ninoslava i Prijezdu, kraljeve Stjepana Tvrtka II. i Stjepana Tomaša). Ti misionari obratili su i mnoge najuglednije bosanske velikaše, koji su bili iz krstjanskih kuća kao na primjer što su bili Klesići, Santići, Dabišići, Vukotići, Pavlovići. 799 Iz navedenih podataka oĉito je da je vrh bosanske vlasti bio najuţe vezan s bosanskim krstjanima, a to upućuje i na praksu da je na ĉelu nekadašnjih arijanskih crkvenih zajednica politiĉki vladar bio istodobno i crkveni poglavar. Djed Crkve bosanske uţivao je veliki ugled u srednjovjekovnoj Bosni, a bio je poznat i izvan granica Bosne i Hrvatske.800 „Nema nikakve sumnje, da je djed bosanski bio duhovno lice i glavar bosanske crkve u sredovjekovnoj Bosni...Djed ´bosanske crkve´ g. 1404. sam sebe nazivlje ´episkom´... Dubrovĉani su priznavali, da je djed ´gospodin i duhovni otac bosanske crkve´. Takovim su ga priznavali bosanski vladari i sva vlastela.“801 Ĉinjenica je da su se bosanski krstjani u bogosluţenju sluţili kao i ranije druge arijanske crkvene zajednice iskljuĉivo narodnim jezikom. Od odluĉne je vaţnosti Pop Dukljanin, koji jasno svjedoĉi o velikom utjecaju arijanizma u srednjovjekovnoj Bosni. Iz svega izloţenog moglo bi se zakljuĉiti da su bosanski krstjani stvarno bili podrijetlom arijanci. Tu mogućnost za sada pobija nedovoljno prouĉeno postojanje kulta svetog Grgura Nazijanskog u srednjovjekovnoj Bosni. „Sv. Grgur Nazijanski vaţio je kao zaštitnik vladajuće dinastije kao i Bosne kao drţave. Sv. Grgur zazivlje da je baš ovo Goto- Kuĉevo bilo nekadanje prasijelo Kotromanića, po komu je Kotroman Prijezda dobio svoj nadimak Goto.“ (Ć. Truhelka, Studije o podrijetlu. Matica Hrvatska, Zagreb, 1941, s. 49). 798

M. Hadţijahić, Kako su nastali najstariji naši ljetopisi. Dubrovnik, broj 4 za 1985, s. 72-73. Hadţijahić je u jednoj raspravi objavio i posebno poglavlje o toj problematici pod naslovom Der Mythos von der gotischen Abstammung (usp. M. Hadţijahić, Das Regnum Sclavorum als historische Quelle und als territoriales Substrat. Südost Forschungen, sv. XLII za 1983, Oldenbourg, München, s. 11-60.).

799

Krasić, ibid., s. 59, 95 - 96.

800

Šanjek, Crkva i kršćanstvo, ibid., s. 217.

801

L. Petrović, Kršćani.., ibid., s. 179, 200.

313

se u osam vlasteoskih povelja Kotromanića. Znaĉaj koji su Kotromanići pridavali Sv. Grguru Nazijanskom vidi se i po tome što je njihova dvorska kapela bila posvećena tome svecu. Dalje, na novcima bosanskih kraljeva nalazi se lik sv. Grgura sa natpisom ´S. Gregorius Nazazenus´. Zanimljivo je da je pred samu propast kraljevstva kult sv. Grgura Nazijanskog našao supstituciju u kultu Grgura Ĉudotvorca (Gregorios Thamatourgos, G. Miraculosus, oko 213-270), pa i pape Grgura (I ili XIII).“802 Ako je ovaj kult stvarno postojao od postanka bosanske drţave i ako je taj zaštitnik doista sv. Grgur Nazijanski a ne neki drugi sveti Grgur onda Crkva bosanska ne moţe biti arijanska. Naime, Grgur Nazijanski (300.- 390.) bio je biskup posebno ĉašćen na istoku i to kao patron dobre ţetve. On je bio poznat kao borac za pravovjerje koji se ţestoko borio protiv arijanizma. 803 MeĊutim, ako zbog tog ili nekog drugog razloga nije toĉna Ĉremošnikova teza da su bosanski krstjani podrijetlom arijanci onda je sigurno ispravna Truhelkina tvrdnja kako je Crkva bosanska nastavak stare prakršćanske crkve iz „ilirskih“ vremena. „Tu crkvu optuţiše, da je krivovjerna, heretiĉka, da je proizašla iz dualistiĉkog manihejstva, paulicijanstva i bogumilizma, koji nastoje iransko dualistiĉko naziranje na svijet amalgamirati s nekim prakršćanstvom. Uistinu je to bio izdanak stare ilirske katoliĉke crkve, koji je uslijed promijenjenih politiĉkih prilika izgubio vezu s pramaticom i stojeći na meĊi zapadne crkve, sumnjiĉen i progonjen, ţivotario i na mrtvoj se straţi borio za svoj opstanak i svoju slobodu.“804 Navedeno Truhelkino mišljenje djeluje uvjerljivo. Franjo Šanjek koji vjeruje da „Crkva bosanska pripada katarsko-patarenskom pokretu koji se sredinom XII stoljeća istodobno pojavljuje u juţnoj Francuskoj, na Apeninskom poluotoku, u zemljama uz Rajnu i na našoj obali“ ne navodi ni jedan dokaz da su bosanski krstjani ispovijedali bilo kakav dualizam. 805 Šanjek istiĉe kako katoliĉki kontroverzisti nikada ne nalaze zamjerke strogom moralnom ţivotu bosanskih krstjana i zakljuĉuje: „ Biblijski rukopisi ´Crkve bosanske´ iz 15. stoljeća kao ni oni iz prethodnih ne protive se naĉelno nauĉavanju Katoliĉke crkve. Imaju tek dva mjesta u Apokalipsi,koja bi se mogla tumaĉiti u heterodoksnom smislu...Gost Radin vjeruje u ´svemogućega Gospodina Boga´i ´svetu Troicu nerazdelimu´ ...Natpis na stećku gosta 802

M. Hadţijahić, Ćirilo-Metodijevske tradicije Crkve bosanske. Nova et vetera (Sarajevo) , god. XXXV. za 1985, s. 173. Usp. i Dragoljub Dragojlović, Krstjani i jeretiĉka Crkva bosanska. SANU, Beograd, 1987, s. 170.

803

Lexikon der christlichen Ikonographie. (Hrsg. Wolfgang Braunfels), VI. sv. , Herder, Rom- Freiburg- Basel-Wien, 1990, s. 444 - 450.

804

Ć. Truhelka, Sredovjeĉni spomenici Bosanske Hrvatske. Hrvatsko kolo, MH, Zagreb, 1942, s. 2.

805

F. Šanjek, Bosansko-Humski krstjani i katarsko-dualistiĉki pokret u srednjem vijeku. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975, s. 190-192.

314

Milutina iz Humskog kod Foĉe spominje ´priĉistu Troicu,, a onaj sa stećka gosta Mišljena iz Puhovca ´Gospodina našega Isusa edinoga´“ 806 Leo Petrović zakljuĉuje kako u povjesnim izvorima nemamo nikakvih podataka da bi „hereza“ u Bosnu došla izvana, „najmanje iz Italije i Francuske, ili iz Bugarske preko Raše“. On je na temelju detaljne analize svih izvora utvrdio „da bosanski ´kršćani´ nijesu nijekali nijednu ortodoksnu vjersku istinu. Toĉno je samo to, da nijesu priznavali jedinstva crkvene zajednice“. 807 Dţaja upozorava kako ni jedan srednjovjekovni izvor (latinski, bizantski, turski ) bosanske krstjane ne naziva „bogumilima“ i zakljuĉuje: „Pisanih vijesti o unošenju krivovjerja u Bosnu s Istoka nema, a pisanih vijesti o dolasku krivovjeraca u Bosnu preko Dalmacije ima, ali su one priliĉno nejasne, pa nije iskljuĉeno da je bosansko krivovjerje samoniklo.“808 Na starinu Bosanske crkve moţda upućuje i krsna slava koju su oni poznavali a koja je predslavenska odnosno preuzeta od Ilira.809 Truhelka je kao ozbiljan znanstvenik toĉno datirao nastanak Bosanske crkve. To je stvarno crkva koja je nastavila opstanak iz razdoblja od prije ili za vrijeme gotske vladavine na teritoriju Desitijata, na kojemu su uz starosjeditelje Goti ( i eventualno s njihovom suglasnošću doseljeni Sklavini) nastavili ţivjeti i poslije sloma ostrogotske vlasti. Razumljivo je, da su toj crkvi koja je imala bogosluţenje na narodnom jeziku i koja nije priznavala papinsku vlast, mogli hodoĉastiti pravi i raznovrsni heretici izvan Bosne. MeĊutim, dolazak tih heretika nije dovoljan da se s njihovim shvaćanjima moţe identificirati bosanske krstjane. 2. Bosanski krstjani imali su ugleda u bosanskom društvu, osobito na kraljevskom dvoru, ali je ĉinjenica da su oni bili tek manji dio sveukupnog stanovništva srednjovjekovne Bosne. Ne zna se koliko je u Bosni i Hercegovini bilo ţitelja u srednjem vijeku. Pretpostavlja se da je u Bosni i Hercegovini za vrijeme dok su one bile kraljevstvo i potkraj njihove drţavne samostalnosti bilo oko milijun i po duša.810 Knez Vukan iz Zete pisao je, papi

806

F. Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993, s. 222223.

807

L. Petrović, Kršćani Bosanske crkve. Dobri pastir, III/1952, 1-4, 100-156.

808

S. Dţaja, Katoliĉanstvo u Bosni i Hercegovini od Kulina bana do austro-ugarske okupacije. CCP, XVI/1992, 30, 155.

809

S. Lauterbach, Das Testament des Gost Radin, ibid., s. 107-108.

810

ĐorĊe Pejanović, Stanovništvo Bosne i Hercegovine. SANU, Posebna izdanja, knj. CCXXIX, Odeljenje društvenih nauka, n. s., knj. 12, Beograd, 1955, s. 5.

315

Inocentu III. (1198-1216.) da je u Bosni „ne mala jeres ponikla“ i da je u Bosni ban Kulin „zaveo u istu jeres više od deset hiljada hrišćana“. 811 Nikola Barbucci, dominikanac, pisao je iz Draĉa 31. svibnja 1456. da bosanski kralj “sam ne moţe ratovati s Turcima zbog maniheja koji više vole Turke nego hrišćane i koji ĉine skoro većinu kraljevstva”. 812 Ako se pod “manihejima” razumijevaju bosanski krstjani, onda se moţe zakljuĉiti koliko je njih stvarno bilo godine 1459. iz ovog navoda pape Pija II. “Kralj Bosne, da opere ljagu što je Turcima predano Smederevo i da dadne dokaz svoje (kršćanske) vjere, ili, kako mnogi drţe, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce, kojih je bilo premnogo u njihovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije tisuće pokrstilo ih se, a oko ĉetrdeset tisuća ili malo više, koji su se tvrdoglavo drţali zabluda, pribjegli su k Stjepanu, vojvodi bosanskome, svomu drugu u nevjeri.“813 Raĉuna se da na poĉetku 1459. na podruĉju Bosne, kojom je upravljao kralj Tomaš, nije moglo biti više od 42.000 krstjana, a da ih je otprilike, isto toliko bilo u zemljama hercega Stjepana, što znaĉi da u cijelom bosanskom kraljevstvu krstjana nije bilo ni petina bosanskog stanovništva.814 Tayyiba Okić iz Ankare (povjesniĉar bosanskog podrijetla) na temelju prouĉavanja dokumenata iz arhiva Carigrada i Ankare, i to registara od 1468. do 1588. zakljuĉio je da turski izvori znaju za postojanje krstjana u Bosni i Hercegovini od druge polovice XV. st. do svršetka XVI. st. i da krstjani mogu oznaĉivati samo sljedbenike “Crkve bosanske”, jer se za ostale kršćane upotrebljavaju nazivi “Gebr” ili “Kafir”. 815 Okić je pronašao svega 93 Prema tvrdnji vizitatora Masarechija iz 1624. (koji nije obašao svu Bosnu) muslimani ĉine tri dijela stanovništva Bosne, a katolika u njoj ima 300.000, kojima treba pribrojiti još 10.000 katolika s druge strane Neretve. Prema tom vizitatoru, pravoslavnih ima jedva polovica od broja katolika, što znaĉi oko 150.000. “Po navedenom kljuĉu imala bi Bosna u nešto širim granicama nego danas, ali bez znatnog dijela Hercegovine, 1.350.000 duša, dakle znatno više nego g. 1878” (Krunoslav Draganović, Bosna u oĉima apostolskog vizitatora Petra Masarechija g. 1624. “Napredak”. Hrvatski narodni kalendar za 1937, ed. Napredak, Sarajevo, 1936, s. 218). 811

D. Dragojlović, Krstjani.., ibid., s. 56-57.

812

Dragojlović, Krstjani i jeretiĉka..., ibid., s. 112.

813

D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. The Croatian historical institute, Chicago, 1962, s. 418-419.

814

Šanjek, Bosanski krstjani u drugoj polovici XV. stoljeća. Nova et vetera, XXIX/1979, 1, 150; Dominik Mandić, Bogomilska crkva..., ibid., s. 419.

815

AnĊelko Mijatović, Problem nestanka ”Crkve bosanske” u poratnoj historiogafiji. CCP, II/1978, 2, 2-13. (“Kefir” znaĉi nevjernik). Muhamed Hadţijahić tvrdi da se pod krstjanima u katastarskim defterima nikako ne mogu razumijevati pravoslavni ni katolici, i da su mu to potvrdili svi orijentalisti, koji su te deftere prouĉavali. Hadţijahić naglašava kao znaĉajno da se pojam krstjani ne sreće

316

krstjanska lokaliteta.816 Ĉini se da je već prije akcije kralja Tomaša “Crkva bosanska” prestala postojati.817 Ona je neposredno poslije turske okupacije imala svega nekoliko desetina krstjana.818 U srednjovjekovnoj Bosni bosanskih krstjana izgleda da nije bilo mnogo, a pravoslavnih vjernika uopće nije bilo. Sve do XVI. st. defteri iz XV. st. registriraju samo dvije pravoslavne crkvene zgrade na bosanskom teritoriju, i to jednu sasvim istoĉno u Dobrunu kod Višegrada i samostan Mileševo.819 “Na podruĉju, što ga zaprema trokut od Drine do Neretve i mora a na sjeveru do Save, u Srednjem vijeku nema apsolutno nikakovih podataka, da je tu postojala bilo koja grĉko-istoĉna crkva ili manastiri; samo s onu stranu Neretve u Humskoj Zemlji, koja je nekoć prolazno potpadala pod suverenitet srpskih kraljeva, postojale su crkve u Trebinju i manastir u Stonu. Ovaj potonji su 1333. Dubrovĉani, postavši kupnjom vlasnici Stona i Rata, sekularizirali, a kaluĊeri odseliše u Jerusalim... Prve grĉkoistoĉne crkve i manastiri grade se u Bosni tek u drugoj poli XVI. vijeka. Onda je nastao u istoĉnoj Bosni niz manastira: Tamna, Ozren (1577.), Papraća i Lomnica (1579.), svi u isto doba i jamaĉno sagraĊeni od istih majstora.” 820 Iz nekih izvora moţemo zakljuĉiti da je i katolika tada u Bosni bilo vrlo malo. Neki povjesniĉari dapaĉe tvrde da je Katoliĉka crkva u Bosni u XIII. st. bila potpuno uništena.821 Tijekom XIII. st. voĊeno je u Bosni više kriţarskih ratova. Osim toga, u XIV. i XV. st. Bosna ( sa susjednim krajevima) je bila najvaţnije misijsko podruĉje Katoliĉke crkve. 822 Franjevci Bosanske vikarije do oţujka 1402. obratili su i pokrstili oko 500.000 nekršćana. 823 Vaţno je nigdje u defterima osim u onima s bosanskog podruĉja gdje je djelovala “Crkva bosanska”. Hadţijahić misli da je moglo postojati i više od 93 krstjanska lokaliteta, ali ne mnogo više (M. Hadţijahić, Zemljišni posjedi “Crkve bosanske”. “Historijski zbornik”, god. XXV-XXVI za 1972-73., s. 461, 463, 466, 468. 816

Hadţijahić zakljuĉuje da se krstjanske zemlje, u kojima su bili krstjani nakon turskog osvajanja nalaze u nahijama Neretva, Osanica, Pribud, Samobor, Boraĉ, Hrtar i Kladanj (Hadţijahić, Zemljišni posjedi..., ibid s. 476-477).

817

Dragojlović, Krstjani..., ibid., s. 136.

818

Dragojlović, ibid., s. 138. Usp. Srećko Dţaja, Ideološki i politološki aspekti propasti bosanskog kraljevstva 1463. godine. CCP, X/1986, 18, 206-214.

819

Dţaja, Die “Bosnische Kirche”..., ibid., s. 76.

820

Truhelka, Studije o podrijetlu..., ibid., s. 38.

821

Bonicije Rupĉić, Znaĉenje “Dubia” fra Bartola iz Alverne iz god. 1372/73. za povijest Bosne. Regiones Paeninsulae Balcanicae et Proximi Orientis, Bamberg, 1988, s. 5.

822

Rupĉić, ibid., s. 12.

823

Papa Bonifacije IX. u pismu od 7. oţujka 1402. javio je kako su, prema izvještaju bosanskog vikara Bartula, “u vikariji Bosne reĉenoga Reda (Male Braće), ko ja se

317

naglasiti da se pojam infideles nije odnosio na pravoslavne kršćane, jer je Katoliĉka crkva priznavala pravoslavno krštenje kao valjano. 824 Mandić je zakljuĉio da je broj obraćenika velik, ali da nije nevjerojatan. “Franjevci su tada imali u svojoj vikariji preko 40 samostana sa kojih 500 ĉlanova, razasutih od Novoga u Boki Kotorskoj do Omiša na Cetini, te od Jadranskoga mora do Drine na istoku i Drave na sjeveru. Na tom velikom prostoru bio je tada znatan broj puĉanstva...”825 Dakako, “Dubia” su se u svojim pitanjima odnosila na ĉitavo podruĉje Bosanske vikarije, a “vikarija je obuhvaćala široka podruĉja i izvan Bosne”.826 Kako je središte djelovanja franjevaca Bosanske vikarije bila Bosna, oĉito je da je najveći dio obraćenika bio baš u Bosni. To potvrĊuje i ĉinjenica, koju je posebno istaknuo Rupĉić, da su se sva pitanja o braku odnosila samo na Bosnu. Kad se sumiraju svi izvori o srednjovjekovnoj Bosni, proizlazi da su u bosanskom stanovništvu prevladavali nekršteni, ali u smislu da je papinski Rim i krstjane tretirao kao nekrštene. Ti nekršteni nazivani su nevjernici (infideles).827 Već je Truhelka 1913. na temelju isprave iz Dubrovaĉkog nalazi meĊu nevjer nicima i od katoliĉke vjere zastranjenima, briţnim i trajnim propovijedanjem i nagovaranjem braće toga Reda 500.000 nevjer nika , ili oko prilike, jednodušno obratilo na iskrenost prave vjere” (Mandić, Bogomilska crkva..., ibid., s. 32). Povjesniĉari su do g.1962. pisali da se u navedenom pismu pape Bonifacije IX. tvrdi da su franjevci obratili 50.000 osoba. MeĊutim, Mandić je god. 1962. donio tekst prema vatikanskom izvorniku, a u njemu svim slovima piše “quingenta milia” (petsto tisuća). Poslije 1962. g. vaţnost toga broja pokušao je umanjiti Dragoljub Dragojlović na sljedeći naĉin: “Izvještaj vikara Bartolomeja da su franjevci bosanske vikarije prekrstili oko 500.000 osoba sigurno se ne odnosi na Bosnu, jer je već poĉetkom 1402. godine morao da interveniše i sam papa da bi zaustavio beţanje franjevaca iz Bosne” (Dragojlović, Krstjani ..., ibid., s. 90). To svoje mišljenje Dragojlović nije niĉim obrazloţio. NavoĊenje bjeţanja franjevaca iz Bosne 1402. g. u tom sluĉaju ne znaĉi ništa, jer se u izvoru jasno kaţe da su franjevci obratili navedeno mnoštvo do g.1402. “U broj tih pola milijuna obraćenika svakako treba uraĉunati i one koje su franjevci obratili na podruĉju Vikarije od god. 1379. do 1402” (Rupĉić, Znaĉenje “Dubia”..., ibid., s. 19-20). 824

“Prema kanonskom pravu Katoliĉke crkve infidelis je sinonim za nekršćanina (nonchristianus, nonbaptizatus). Kanonsko pravo dijeli, naime, sve ljude u dvije grupe, kršćane i nekršćane... Fideles su oni koji su jednom primili valjano krštenje. Fidelis ne moţe naime nikad opet postati infidelis kao ni kršćanin nekršćaninom. Takva osoba moţe s vremenom i sasvim otpasti od kršćanske vjere i postati ateista, ali time ne postaje infidelis nego apostata a fide (otpadnik od vjere)... Budući da i fra Bartol i struĉnjaci papine komisije za rješavanje Dubia nazivlju Bosance infideles, to znaĉi da oni nisu primili valjano krštenje. Krštenje vodom jedino se, naime, smatra valjanim, pravim krštenjem”. (Rupĉić, ibid., s. 25-26).

825

Mandić, ibid., s. 179.

826

Rupĉić, ibid., s. 18.

827

Mandić, ibid., s. 25.

318

arhiva, u kojoj robinje Grlica, Stojana i Tvrdislava motiviraju svoj zahtjev da im se vrati sloboda rijeĉima “quia nos sumus christiane baptizate et nate de christianis”, konstatirao da je bitna razlika izmeĊu bosanskih krstjana i ostalih kršćana bila ta da su potonji bili kršteni (baptizati), a da se krstjani nisu podvrgavali sakramentu krštenja.828 Nije najbitnije, kao što se istiĉe u literaturi, da se kao roblje iz Bosne prodavala ĉeljad “patarenske” vjere, tj. bosanski krstjani. Roblje iz Bosne prevenstveno su tvorili nekršteni, a to nisu bili samo krstjani, jer oni nisu bili jedini stanovnici Bosne, već su to bili i ostali nekršteni. Upravo zbog velikog broja nekrštenih , koji su u kršćanskim zemljama bili tretirani kao pogani, Bosna je bila podruĉje iz kojega se stoljećima i stoljećima dobavljalo i prodavalo roblje. Mletaĉki povjesniĉari tvrde za Neretvane i Omišane da su nabavljali roblje za mletaĉke trgovce, a Mleĉani su to roblje prodavali u Carigrad, Levant i Misir. “Roblje, muško i ţensko, koje je izvaţano, potjecalo je većim dijelom iz same Bosne. Već oko godine 1282. spominje se roblje iz okolice na Sani i oko Vrbasa, nadalje iz Uskoplja, Vrhbosne itd., a prodavao ga je ban od Bosne, bosansko plemstvo i vlastiti roditelji.”829 U dubrovaĉkim aktima od XIII. do XV. stoljeća ĉesto se spominje roblje iz Bosne i susjednih krajeva.830 Kad su ljudi poĉeli jednako tretirati “infideles et hereticos” Bosna je u XIV. i XV. st. bila izvor za trgovanje robljem. Dakako, roblje iz Bosne, kojim se trgovalo, nije bilo katoliĉke vjere. Zato su osobe, za koje bi se utvrdilo da su katolici bivale osloboĊene.831 U Dubrovniku su u XIII. i XIV. st. veći dio roblja bile osobe iz Bosne, od kojih je dio stizao u Dubrovnik i preko bosanskih trgovaca robljem.832 Gotovo su svi robovi i sve robinje imali narodna imena, što takoĊer potvrĊuje da su uglavnom bili nekršteni.833 Narodna imena roblja posebno su vaţna jer i ona potvrĊuju da je u Bosni do provale Turaka prevladavao domaći element, i da nema rumuniziranih ni greciziranih imena koja upućuju na pridošlice iz drugih dijelova Balkana.

828

Truhelka, Još o testamentu gosta Radina i o patarenima. GZM, XXV/1913, 3-4, 372.

829

Vejsil Ćurĉić, Trgovina robljem u srednjem vijeku u Bosni i Hercegovini. “Sarajevski novi list”, 25. prosinca 1941, s. 17.

830

A. Solovjev, Trgovanje bosanskim robljem do god. 1661. “Glasnik Drţavnog muzeja u Sarajevu”, n. s., sv. I, Sarajevo, 1946, s. 147.

831

Solovjev, ibid., s. 148.

832

Vuk Vinaver, Trgovina bosanskim robljem tokom XIV. veka u Dubrovniku. Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, Dubrovnik, 1953, s. 126-127.

833

Kaţem uglavnom, jer su i katolici tada u Bosni obiĉavali nositi narodna imena. Iz arhivskih dokumenata, što se odnose na bosansko roblje koje se prodavalo u Dubrovniku, a za razdoblje XIII. st., objavio je Vuk Vinaver nekoliko stotina narodnih imena (razdoblje od 1279. do 1285. i od 1299. do 1301.) (Vinaver, ibid., s. 137-139.).

319

MeĊu puĉanstvom u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini postojali su vrlo utjecajni krstjani, pravoslavnih nije bilo, a katolika vrlo malo. Izvori sve nekrštene stanovnike, koje su u toj sredini prevladavali, nazivaju poganima. 834

834

U jednom se izvoru iz prve polovice XIV. st. u Bosni spominju “Bosanci i Morovlasi” i tvrdi se da oni “nisu kršćani već pogani” (Dragojlović, Krstjani..., ibid., s. 51).

320

321

III. NEROMANIZIRANO I ROMANIZIRANO STANOVNIŠTVO ZVANO VLASI

U staroj historiografiji prevladavalo je mišljenje da su Vlasi romanizirano prastanovništvo Balkana, a da je Vlah “svuda” ĉovjek romanskog podrijetla, a neki su ĉak mislili da oznaĉuje ili Talijana ili Rumunja.835 MeĊutim, nova znanstvena istraţivanja utvrdila su da je romaniziranje starosjeditelja postojalo samo u nekim dijelovima Balkana. Tako je gotovo sigurno da u kontinentalnom dijelu Dalmacije, a posebno u Bosni i Hercegovini, nikakva većeg romaniziranja nije bilo, i to ni u kakvom obliku, a najmanje u latiniziranju starosjeditelja. S vremenom se taj naziv sveo samo na oznaku Vlasi, a zatim je to ime obuhvatilo sve starosjeditelje Balkana, koji su inaĉe bili razliĉitih vjerovanja (poganskih i kršćanskih) i raznih (ne samo slavenskih) govora. Ĉinjenica je da se u raznim balkanskim 835

Konstantin Jireĉek, Vlasi i Mavrovlasi u dubrovaĉkim spomenicima. Zbornik Konstantina Jireĉeka, I, SAN, Posebna izdanja, knj. CCCXXVI, Odelenje društvenih nauka, n.s. knj. 33, Beograd, 1959, s. 193. Petar Skok je drţao da je bilo razliĉitih naĉina latiniziranja starobalkanskog stanovništva (vojska, dovoĊenje italskog puĉanstva u naše krajeve, odliĉne rimske ceste, isluţeni vojnici koji su dobivali zemljišta, osloboĊeni robovi, vjera, rimska drţavna vlast). Na temelju takva zamišljanja Skok je stvorio zakljuĉak: “Tako se zgodi te cijela teritorija na Balkanu, poĉevši od mjesta gdje se na Jadranu nastavlja balkanski dio od Via Egnatia, cesta koja je spajala Rim preko Soluna i Carigrada sa istokom, pa sjeverno od Scupi i zapadno od Serdike (Sofije) i crtom preko Hemusa na Crno more pripadne sferi latinskoga jezika.” Na taj naĉin, Rimljani su, prema Skoku, i od kontinentalnog stanovništva stvorili “puĉanstvo, homogeno rimskome i po jeziku i po pravnim navikama”. Skok je odluĉno zakljuĉio da se “u istoĉnoj balkanskoj Romaniji mogao da odrţi od balkanskih starinaca Iliro-Traĉana samo jedan mali dio koji ţivi danas pod imenom Arbanas ili Arnauta”. On je isticao da su Rumunji balkanski narod koji je “izašao iz rimskoga osvojenja Balkana”, a da su Arnauti (Arbanasi) balkanski narod “koji je današnji preostatak onih antiĉkih starinaca na Balkanu, koje su Rimljani zatekli ovdje i poštedili od potpunog romanizovanja”. (Petar Skok, Dolazak Slovena na Mediteran. Pomorska biblioteka Jadranske straţe, Split, 1934, s. 19-20, 22, 25, 43).

322

krajevima u kojima nikad nije ţivjelo romanizirano starosjedilaĉko puĉanstvo već od ranoga srednjeg vijeka spominje Vlahe. 836 Danas se moţe prihvatiti kao znanstvena ĉinjenica zakljuĉak da je pojam Vlah (vjerojatno germanskog podrijetla) prvobitno oznaĉavao samo pastirsko zanimanje, a tek poslije poĉeo sticati i etniĉko znaĉenje. 837 U suvremenoj historiografiji se istiĉe kako podrijetlo Vlaha ni do danas nije riješeno,838 jer o tome ni povijest, ni etnografija, ni lingvistika nisu dale jednoznaĉno objašnjenja. “Otuda s pravom moţemo Vlahe nazvati zagonetnim narodom. Jedni smatraju da oni vode poreklo od romanizovanih starobalkanskih plemena, a drugi da su neposredni potomci rimskih kolona. Novija istraţivanja (arheološko-antropološka) ukazuju na to da u stvari ĉine paleomediteransko-indoevropsku simbiozu i tip ljudi koji se proteţe i van granica Balkanskog poluostrva.”839 Germani su imenom Walah nazivali Kelte, koje su Grci u mediteranskim zemljama zvali Galaćani, a Rimljani Gali.840 O ranijoj povijesti Vlaha ne zna se ništa, a u jednom se izvoru spominje kako su 976. vlaški nomadi ubili Samuilova brata Davida i da je to prvi spomen vlaškog imena. Prema Antonijeviću, t e Vlahe preveli su u grĉko pravoslavlje grĉki misionari, ali su oni ostali nepismeni, tako da “nisu ni znali da se Rimsko carstvo raspalo”. 841 Samo dio tih stoĉara koji su se nazivali Vlasi, i to onaj dio koji potjeĉe iz stare Dacije, bio je jako romaniziran. Toliko, da su i govorili romanskim jezikom. Ti su Vlasi u IX. i X. st. za borba izmeĊu Avara, Franaka i Bugara bjeţali na bizantinsko

836

Maria Comsa, Romanem Walachen - RumAnen. Zbornik: Welt der Slaven, ibid., s. 138.

837

Vjaĉ. Vs. Ivanov – V. P. Toporov, K voprosu o proishoţdeniji etnonima “Valahi”. Etniĉeskaja istoria vostoĉnih Romancev. Akademija nauka SSSR, ed. Nauka, Moskva, 1979, s. 61-84.

838

Branko Gavela dopušta mogućnost da podrijetlo romanskih elemenata u mentalitetu, jeziku i odreĊenim obiĉajima Vlaha valja traţiti u njihovim keltskim precima, a ne u rimskom pokušaju romanizacije Balkana, koja je i prema njegovu mišljenju bila bez većeg uspjeha i bez trajnijih posljedica (B. Gavela, Predanja i znanja o starom Balkanu. Ed. Nolit, Beograd, 1978, s. 225).

839

Dragoslav Antonijević, Obredi i obiĉaji balkanskih stoĉara. SANU, Balkanološki institut, Posebna izdanja, knj. 16, Beograd, 1982, s. 20, 24.

840

Branko Gavela, Iz dubine vekova. Tehniĉka knjiga, Zagreb, 1977, s. 237.

Prema Gaveli, Kelti ne pokazuju odlike nordijskih dolihokefala, jer su oni preteţno mezokefali kao i ostali mediteranci. Prema njegovu mišljenju, oni su po antropološkoj morfologiji i fiziĉkoj konstituciji daleko bliţi Ilirima nego Germanima (Gavela, ibid., s. 240). 841

Antonijević, ibid., s. 28-29.

323

podruĉje, gdje se spominju kao Vlahi ili Volohi. 842 Stanovništvo, koje je nazivano Vlasima, zauzimalo je velike teritorije. Na kraju X. st. Vlasi se iz Larise sele u unutrašnjost Bugarske, a kao vojnici se javljaju u grĉkoj sluţbi 1091. u borbama protiv Peĉenega, a 1166. u borbama protiv Madţara. “Od XII do XV vijeka Tesalija je u tolikoj mjeri naseljena vlaškim stanovništvom da se naziva Velika Vlaška, dok se Etolija u isto vrijeme nazivala Mala Vlaška.”843 UtvrĊeno je da Vlasi, koji su bili podrijetlom iz Dacije nisu jedini balkanski ţitelji koji su nazivani Vlasima, jer su se tako nazivali i ostali balkanski stoĉari za koje nema dokaza da su se sluţili nekim posebnim romanskim jezikom. U prošlosti je bilo pojedinaca, koji su unatoĉ autoritativnim protivnim uvjeravanjima zastupali mišljenje da su Morlaci (Vlasi) u našim krajevima vjerojatno potomci Ardijejaca, Autarijata i drugih autohtonih “ilirskih” zajednica i da ne treba dovoditi u sumnju postojanje “slavenskog” jezika u Iliriku od vremena Rimske Republike. 844 Antonijević navodi da Aromuni sebe ĉesto nazivaju Vlasi, ali dodaje vaţno upozorenje: “MeĊutim, i ovo ime navodi na zabludu; naime, kao što se moţe dokazati, već gotovo hiljadu godina svi se stoĉari u podruĉju jugoistoĉne Evrope izmeĊu Istre i Krita, Albanije i Rumunije bezmalo jedinstveno nazivaju Vlasi, a da ne postoje niti su postojali odnosi srodstva sa Aromunima.” 845 Ĉinjenica je da su se Vlasima na Balkanu nazivali i stanovnici koji su govorili slavenskim jezikom. U literaturi se istiĉe kako je još “Ana Komnenova upotrebljavala reĉ >Vlah< oznaĉavajući negrĉka plemena u prvom redu Slovene i Romane. S tim je u logiĉnoj vezi kasnije oznaĉavanje tom reĉi svih pastira i seljaka u unutrašnjosti Balkanskog poluostrva.”846 Ana Komnena (1083.-1148.), 842

Maria Comsa, Romanen-Walachen-Rumänen. Welt der Slawen, Verlag C.H. Beck, München, 1986, s. 124, 137-138.“Najznaĉajnija staništa vlaha, tj. Romana na bizantinskom podruĉju bila je Tesalija, odakle su i naši hercegovaĉki vlasi, koji su se potom raselili po celom zapadnom i centralnom delu Balkanskog poluotoka.” (Bogumil Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja 1989.).

843

Špiro Kulišić, Neki etniĉki problemi u predanjima o starom stanovništvu dinarske oblasti. ANUBiH, Godišnjak, knj. V, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 3, Sarajevo, 1967, s. 235.

844

“Non e di mettere in dubio lesistenza della lingua slavonica nellIllirico sin datempi della Repubblica Romana. I nomi delle citta, defiumi, demonti, delle persone, depopoli di quelle contrade conservatici dagli scrittori greci e latini sono manifestamente slavonici”. (Alberto Fortis, Viaggio in Dalmazia. Marsilio Editori, Venezia, 1986, s. 37).

845

Antonijević, ibid., s. 21.

846

Miroslav Draškić, Narodna kultura uţe Srbije u svetlosti etniĉkog mešanja poromanizovanog (vlaškog) i slovenskog stanovništva. Radovi XI. savjetovanja etnologa Jugoslavije, ed. Muzeja grada Zenice, Zenica, 1970, s. 87.

324

Georgios Pahimeros (1242.-1310.), Niketas Akominatos Honijat i neki drugi bizantinski pisci upotrebljavaju izraz Vlah “da bi njime oznaĉili negrĉka plemena Balkanskog poluostrva, tj. Slovene i Rumune. Tako Honijat i njegovi savremenici bugarske careve Asena i Petra kao i Bugare nazivaju Vlasima, a njihov jezik vlaški.”847 O Vlasima postoje vrlo suprotna mišljenja, ali se gotovo svi slaţu da su Vlasi podrijetlom starosjediteljsko puĉanstvo na Balkanu.848 U latinskoj redakciji Ljetopisa Popa Dukljanina, kad se govori o osvajanjima Bugara, navodi se i ova reĉenica: “Inde debellando ceperunt totam Macedoniam; post haec totam provinciam Latinorum, qui illo tempore Romani vocanbantur, modo vero Morovlachi, hoc set Nigri Latini Vocantur”. (“Zatim osvajajući zauzmu cijelu Makedoniju; potom ĉitavu pokrajinu Latina, koji se u ono doba zvahu Rimljani, a sada se zovu Morovlasi, to jest Crni Latini”). 849 U hrvatskoj redakciji Ljetopisa Popa Dukljanina ta reĉenica glasi: “Posli obujaše Sledusiju i pojdoše u Macedoniju, i nju prijaše i svu zemlju latinsku, ki se onda (za) Rimljane drţahu, a sada se zovu Ĉrni Latini, kih cesar s onimi ima mnogo rvanje”.850 Na temelju izloţenog bi se moglo zakljuĉiti da su prema Ljetopisu u srednjem vijeku bili sinonimi nazivi: Latini, Romani i Morovlasi (Crni Vlasi). Iz ovoga navoda Popa Dukljanina moţe se zakljuĉiti da su Vlasi o kojima on govori balkanski starosjeditelji koji su - pošto su postali podanici Rimskoga carstva - nazivani Romani, odnosno Latini. Dakako, da su se ti 847

Nikola Vukĉević, Etimologija pojma “Vlah” i njegova razna znaĉenja. Knjiga: Predmet i metod izuĉavanja patrijarhalnih zajednica u Jugoslaviji, CANU, Nauĉni skupovi, knj. 7, Odjeljenje društvenih nauka knj. 3, Titograd, 1981, s. 334. Prema mišljenju B. Hrabaka nije toĉno da su svi stoĉari i pastiri u unutrašnjosti Balkanskog poluotoka nazivani Vlasima. “Arbanasi su bili tipiĉni stoĉari, a nikad nisu zvani Vlasima. Bugarski vladari Asen i Petar su mogli zaista biti Vlasi i govoriti vlaški.” (B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja 1989.).

848

Neki pisci istiĉu da se u dalmatinskim listinama već od poĉetka IX. st. pa do XI. st. javljaju “rumunjska” imena osoba, a kao primjer navode imena kao Negulus ili Dracculus. (K. Jireĉek, Istorija Srba. I, ed. Geca Kon, Beograd, 1922, s. 112). Iz primjera tih dvaju imena ili pak iz drugih imena sliĉnih njima ne mogu se izvoditi neki vaţni opći zakljuĉci. Sigurno je da navedena imena pripadaju paleobalkanskom etniku i da su ta konkretna imena nama prenesena u latinskom prijevodu. MeĊutim, ta su imena mogla pripadati i nekim stanovnicima gradova koji su govorili nekom vrstom romanskog jezika, a nositelji su tih imena mogli biti i doseljenici iz unutrašnjosti Balkana. Dakako, neki su starosjeditelji i u današnjim hrvatskim planinskim krajevima mogli govoriti nekom varijantom latinskog jezika, ali to ne znaĉi da su svi naši starosjeditelji tako govorili.

849

Ljetopis Popa Dukljanina (Priredio Vladimir Mošin), Matica Hrvatska, Zagreb, 1950, s. 45. U današnjih slavenskih naroda Vlasi se spominju u Prvoj ruskoj kronici (Nestorovoj).

850

Ibid., s. 45.

325

starosjeditelji bez obzira na zajedniĉko ime mogli meĊusobno razlikovati posebnom kulturom, pa ĉak i jezikom. Ozbiljni istraţivaĉi ne sumnjaju u to da su na balkanskim podruĉjima ţitelji nazivani Vlasi bili podrijetlom starosjeditelji, ali i doseljeni. Tako je i bilo “i u hrvatskoj drţavi i u hrvatskim ţupama i mnogo pre dolaska Osmanlija. To su bili starinaĉki, lokalni vlasi, po veri nesumnjivo katolici. Deo njih je bio etniĉki apsorbovan do XIV. stoleća i više se nije pojavljivao pod vlaškim imenom”. 851 Nema dokaza da je starosjediteljsko stanovništvo (osim dijela onih koji su ţivjeli u dalmatinskim gradićima i onih u Daciji) ikada bilo romanizirano. Vaţno je istaknuti kako i zastupnici teze da se pod nazivom Vlasi podrazumijevalo “ostatke starog balkanskog poromanjenog stanovništva, koje se... saĉuvalo u manjim grupama, izuzimajući Rumune” priznaju ĉinjenicu, kako je od V. i VI. st. pa sve do XIII. st. taj “romanski elemenat na Balkanu... ostao nezapaţen”.852 Zbog toga bi se doista moglo prihvatiti mišljenje da je starim Hrvatima Vlah bio svaki Roman, ali i uopće svaki starosjeditelj. 853 Ĉinjenica je da su se i Vlasi u grĉkim predjelima nazivali imenom “RomaniRomeji”, i to vjerojatno kao nekadašnji pripadnici Istoĉnog Rimskog Carstva.854 Starosjediteljsko stanovništvo, koje se nije već u ranom srednjem vijeku pretopilo u Hrvate, a koje je nama poznato pod imenom Vlaha, u izvorima se sve do kraja srednjeg vijeka etniĉki luĉilo od Hrvata. “Izvori XIV i XV vijeka još razlikuju u okolini Kotora i Dubrovnika, u Bosni, u Hrvatskoj, slovensko i vlaško stanovništvo (Slavi et Vlachy, Vlachy et Bosgniani, Serbi et Vlachi). U Cetini se 1345. godine razlikuju Croati et Olachy, a 1450. u okolini Šibenika Morlachi ac Hervati.”855 MeĊutim, ĉinjenica je da Vlasi u

851

Bogumil Hrabak, Vlaška i uskoĉka kretanja u severnoj Dalmaciji u XVI stoleću. Zbornik: Benkovaĉki kraj kroz vjekove, II, ed. Narodni ţivot i obiĉaji sezonskih stoĉara na Velebitu. Zbornik za narodni ţivot i obiĉaje Juţnih Slavena, knj. 48, Zagreb, 1980, s. 121-122, 124-125.

“Nesumnjiva je ĉinjenica sledeća (što sam već istakao u svojim radovima): sa bosanskom vlašću dolaze u Neretvu i u Hercegovinu i bosanski vlasi, koji su uticali (od 30-ih godina XIV st.) na slavizaciju hercegovaĉkih vlaha. Za te bosanske vlahe se moţe tvrditi da su bili neromanizirani ili malo romanizirani.” (B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja 1989.). 852

Vukĉević, ibid., s. 323.

853

Mirko Vrsalović, Hrvatska na otoku Braĉu. “Hrvatsko kolo“, knj. X, Zagreb, 1929, s. 139.

854

Š. Kulišić, Neki etniĉki problemi..., ibid., s. 236. Usp. i Oscar Randi, Il fenomeno degli Aromuni. “La rivista dalmatica”, Zara (Zadar), XX/1939, 2, 21-22.

855

Kulišić, Neki etniĉki problemi..., ibid., s. 239.

326

Hrvatskoj “imaju u velikoj većini hrvatska narodna imena”. 856 Samo to prevladavanje hrvatskih imena u hrvatskih Vlaha dokazuje da su ti Vlasi govorili hrvatskim jezikom.857 Gotovo se ne moţe pretpostaviti da bi ti Vlasi, koji se još nazivaju hrvatski Vlasi ili Vlasi u Hrvata i koji imaju hrvatska imena govorili nekim „romanskim jezikom”. 858 Bogo Grafenauer utvrĊuje da izraz “v Hrvatih” u nekim izvorima do XV. stoljeća “znaĉi po svoj prilici i posebno ime za šire zaleĊe Zadra”.859 Sigurno je utvrĊeno da su cetinski i liĉki Vlasi u XV. st. govorili hrvatskim jezikom. Hrabak smatra da su cetinski Vlasi u velikoj mjeri doseljeni hercegovaĉki Vlasi koji su donijeli svoj govor. “Kod liĉkih vlaha u pogledu jezika imamo dve kategorije: ikavci su zaista domaći i oni nisu morali biti romanizirani ili su rano pohrvaćeni; drugi su ijekavci, koji su s pravoslavnim vlasima došli u XVI. st. iz Hercegovine.” 860 Tijekom vremena i meĊu mnogim Hrvatima pojam Vlah postaje sinonim prije svega za stoĉarsko stanovništvo bez obzira na etniĉko podrijetlo tako da su graĊani poĉeli nazivati Vlasima sve brĊane. Vlaški naziv i u hrvatskim krajevima nose potkraj srednjega vijeka samo pastiri u planinama; bolje reĉeno, njih gradsko i prigradsko stanovništvo naziva Vlasima. “Reĉeni Vlasi, odnosno Morlaci”, u ispravama iz prve polovice XIV. st. tretiraju se i kao “pastiri u planinama koje dijele Bosnu od Hrvatske”.861 Stanovništvo kod Trebinja, Ljubinja i Gackoga Dubrovĉani su smatrali u srednjem vijeku Vlasima. A tako je nazivano i stanovništvo u primorskim hrvatskim planinama, osobito od Cetine “pa sve do u krajeve 856

Ivan Ostojić, Prilog onomastici šibenskog kraja. I (Antroponimi). Vlastita naklada, Krapina, 1980, s. 28.

Mnoga imena Vlaha (Danilo, Ninoje, Piavić, Martin Dehonijević, Radić Guljević, Radmil Babić, Mozgota Guljević, Radovan Skalić, Matija Terehimĉić, Tome Kalĉić, Bartol Trhunac, Toma Garĉić, Milovan Pilipović, Jakov Radković, Ivan Pavlović) nalaze se u ispravama koje ja objavio Lopašić. Usp. Radoslav Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina. II. izdanje, MH, Zagreb, 1943, s. 236-237; Lopašić, Hrvatski urbari, ibid., s. 8-12, 381-382, 408-409. 857

“Pre svega, u to vreme Hrvati, kao katolici, reĊe nose narodna a znatno više katoliĉka imena. Upravo tim narodnim imenima se i izdvajaju Vlasi od svoje ĉisto hrvatske sredine. Vlasi koji su rano primili katoliĉanstvo se i u tom pogledu ne razlikuju od Hrvata, tj. i oni preteţno nose katoliĉka imena.” (B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja 1989.).

858

Podruĉje izmeĊu Bosne, Dalmacije i sjeverne Hrvatske zvalo se “Vlahia maior” (Farlati, ibid., IV, s. 63).

859

Bogo Grafenauer, Pitanje srednjojekovne etniĉke strukture prostora jugoslovenskih naroda i njenog razvoja. JIĈ, br. 1-2 za 1966, s. 10.

860

B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja 1989.

861

Ivan Luĉić, Povijesna svjedoĉanstva o Trogiru. I, Ĉakavski sabor, Split, 1979, s. 623.

327

Like i Krbave”.862 Dakako, i u hrvatske krajeve doseljavali su se, osobito u XIII. i XIV. st. starosjeditelji stoĉari, iz razliĉitih drugih dijelova Balkana, koji su nazivani Vlasima.863 Malen dio tih doseljenika iz istoĉnih balkanskih krajeva govorio je posebnim “vlaškim jezikom”, koji se shvaćao kao sinomim za latinski jezik (npr. u Bartola Kašića) ili za talijanski jezika (npr. u Ivana Tomka Mrnavića). Neki potomci doseljenih Vlaha, koji su govorili tim posebnim jezikom mogu se i danas po svojim imenima ili prezimenima prepoznati.864 Migracije prastanovništva iz istoĉnog dijela Balkanskog poluotoka, do kojih je dolazilo prije provale Turaka, u zapadne balkanske zemlje, bile su bez većeg znaĉenja. Tih migracija bilo je mnogo više već u prvo vrijeme turske vladavine, ali ni tada nisu bile toliko velike da bi bitno mijenjale nekadašnji etniĉki sastav starosjeditelja npr. u Bosni. 865 862

K. Jireĉek, Istorija Srba, ibid., s. 112.

863

Usp. Branimir Gušić, Naseljenje Like do Turaka. Zbornik: Lika u prošlosti i sadašnjosti, Historijski arhiv u Karlovcu, Zbornik 5, Karlovac, 1973, s. 55-59.

864

“Na pravo podrijetlo ovih doseljenika upućuju nas i stara njihova porodiĉna imena, mada su ona saĉuvana u malom broju, jer su u Bosni i ta imena zamjenjivana patronimikonom, izvedenim po oĉevu imenu, zvanju ili zanimanju, ili hipokoristikonom po njegovu zaviĉaju, a vrlo ĉesto i nadimkom, koji su im nadijevali njihovi suseljani. Ipak meĊu potomcima doseljenih Vlaha ima mnogo porodiĉnih imena saĉuvanih iz doba njihovih seoba. Od velike mnoţine imena evo nekoliko najznaĉajnijih: Banjani, Balac, Bilbija, Boban, Bokan, Banduka, Bencun, Belen, Bender, Besara, Bovan, Ĉokorilo, Darda, Doman, Dreĉo, Đerman, Gac, Gala, Jarakula, Kalin, Kešelj, Keser, Koĉo, Kalaba, Kokoruš, Kosor, Lopar, Macura, Mataruga, PaĊen, Palavestra, Punja, RiĊan, Šola, Šolaja, Šabat, Šurla, Šatra, Škipina, Špira, Tubin, Taor, Tintor, te konaĉno razni Kecmani, Šikmani, Toromani, Šumani, Karani, Šurlani, Servani. Sva ta imena skroz su neslovjenska i nehrvatska, a mogao bi ih protumaĉiti samo dobar romanista; ali se i ona slaviziraju u novije vrijeme nastavkom ić ili ović, ević.” (Truhelka, Studije..., ibid., s. 41).

865

Ivan Ostojić prouĉio je sedam tisuća antroponima od XIII. do kraja XVI. st. pa je iz dostupne graĊe na temelju prezimena, kojih i danas ima u Šibeniku i njegovoj okolici, zakljuĉio da ima još stalno “ţivih” devesto sedamdeset i sedam prezimena. “Moţemo kazati ovako: na kraju 17. stoljeća ima najmanje 977 prezimena koja postoje u razdoblju od 13. stoljeća pa do god. 1600, a samo 438 koja dolaze kao nova. Dakle ne moţe biti ni govora o nestanku starog hrvatskog stanovništva. To nam potvrĊuju i brojni sluţbeni spisi mletaĉkih knezova, sindika i drugih sluţbenih osoba” (I. Ostojić, Prilog onomastici šibenskog kraja..., ibid., s. 19). Usp. i Ante Šupuk, O prezimenima, imenima i jeziku starog Šibenika . Ed. Muzej grada Šibenika, Šibenik, 1981, s. 9-33. “Migracije su u Bosni tek u XVIII. st. poĉele menjati strukturu stanovništva, ali u kopnenoj Dalmaciji ta je izmena, i to bitna, izvršena još u prva turska vremena. Bukovica pa i Ravni Kotari (a doseljavanjem iz tih matica i primorski deo i otoci) su dobili novo stanovništvo, doseljeno iz Hercegovine. Treba upozoriti na otok Korĉulu. To je nekad takoĊe bila ĉakavska regija; od kraja XVII. stoleća ona je štokavska.” (B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja 1989.).

328

U XIII. st. imamo i u Bosni posvjedoĉen pojam Vlah.866 Naziv Vlah oznaĉavao je i u Bosni posebnost po kojoj se od starosjeditelja razlikovalo stanovništvo koje je doseljavalo, a ta se posebnost mogla sastojati moţda samo u stoĉarskom zanimanju, a tek dijelom i u posebnom jeziku. Neprijeporno je da se u XIII. st. mnogi krajevi Balkana nazivaju vlaškim imenom, a ĉinjenica je “da je poĉetkom XII. vijeka pojam „vlah‟ bio ekonomska kategorija, što dokazuje Ţiĉka hrisovulja, jer se vlasima suprotstavljaju ratari koji su u Povelji navedeni kao „zemaljski ljudi‟ ... Pored ovog najstarijeg srpskog zakonskog spomenika ima još niz drugih u kojima se ratari suprotstavljaju stoĉarima, pa su prvi navedeni kao „ljudi‟ ili „zemaljski ljudi‟, a stoĉari kao „vlasi‟“.867 Vaţno je istaknuti da su i u Bosni mnogi od onih koji su nazivani Vlasima autohtoni još od antiĉkih vremena. To je u jednom tekstu Marko Vego ovako prikazao:“Vojvoda Donjih Krajeva Juraj Vojsalić, bratić hercega Hrvoja, darujući neke posjede humskim knezovima, braći Jurjevićima, gospodarima zapadnog Huma, spomenuo je u darovnici 1434. god. i vlaška plemena Voihniće, Pribinoviće i Hardomiliće. Poznato mi je da danas postoji u blizini Ljubuškog selo Hardomilje, selo Vojnići i selo Pribinovići kod Širokog Brijega. Jasno je da su poslije 1434. g. od ovih vlaških plemena nastala sela: Hardomilje, Vojnići i Pribinovići... Ovaj podatak iz povelje govori da je vlaško pleme Vojnići posjedovalo nekropolu „Graĉine‟. Budući da su Vlasi, osim stoĉarskog posla vršili i posao kiridţija pod rukovodstvom svojih knezova, to su zato morali imati dovoljno oruţja kojim su štitili karavane. Zato su i stavljali simbole štitova s maĉevima na kamene nadgrobne spomenike, bez obzira što nisu feudalci. Iz toga podatka zakljuĉujem da je nekropola „Graĉine‟ (Vojnići) iz XIV i XV vijeka i da je pripadala samo pomenutim Vlasima. Iz izloţenoga se vidi da je Vlaha bilo i u stoĉarskom predjelu Širokog Brijega i da je kulturni uticaj iz Vojnića („Graĉine‟) dopirao i do Širokog Brijega. Gornja tvrdnja nije nimalo ĉudna jer su Rimljani imali u Vojnićima ( u „Ţupnici‟) svoje veliko naselje i jedno drugo u Bigesti (na Humcu) u blizini vlaškog naselja Hardomilja, gdje se našlo nekoliko rimskih spomenika s natpisima. To znaĉi da su Vlasi autohtoni na tom podruĉju i da ih Sloveni nisu mnogo uznemiravali iako su ih poslovenili.”868

866

Socijalistiĉka republika Bosna i Hercegovina. Separat iz II. izdanja Enciklopedije Jugoslavije, JLZ, Zagreb, 1983, s. 138.

867

Vukĉević, ibid., s. 329-330.

868

Vego, Ljubuški. Zemaljski muzej, Sarajevo, 1954, s. 32.

329

Zanimljivo je da humanist Tubero (1490.-1522.) na poĉetku XVI. st. naziva bosanske Vlahe “Nomades Illyrici, quos Valachos vulgo dicunt”. 869 Znamo sigurno da, poslije provala Turaka u ove krajeve, rijeĉ Vlah postaje prvenstveno oznaka za već od ranije postojeći socijalni sloj (“vlah”), kojemu su i Turci poĉeli priznavati posebna prava. Vaţna je tvrdnja (Truhelka) da su Vlasi koji su se doselili u Bosnu pa i Hercegovinu govorili gotovo svi “slavenskim jezikom”,870 a to se tumaĉi time da su oni prije dolaska u te pokrajine bili slavizirani. Problem je u tome što se ne moţe odgovoriti na pitanje na kojem su to prostoru prije doseljenja ti toboţe davno romanizirani stanovnici slavizirani. To se, naime, nije moglo dogoditi ni u Rumunjskoj ni u Grĉkoj. Slaviziranje se moglo dogoditi samo u Bugarskoj ili u Srbiji, ali u tom bi se sluĉaju u govoru tih doseljenika moralo oĉitovati ili bugarsko ili srpsko podrijetlo govora. Ako se ne bi dokazalo da Vlasi, koji su se iz istoĉnih i juţnih dijelova Balkanskog poluotoka doselili u Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu, poslije doseljenja nisu govorili kao Bugari i Srbi, onda bi to znaĉilo da nisu slavizirani ni od Bugara ni od Srba. Zakljuĉak, koji bi iz toga proizlazio, bio bi da su ti vlaški doseljenici govorili od antiĉkih vremena istim “slavenskim” jezikom.871 Jedan dio Vlaha koji je doseljavao iz istoĉnog Balkana u Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu vjerojatno nije bio kristijaniziran.872 MeĊutim, većina tih doseljenih Vlaha bila je pravoslavne,

869

Š. Kulišić, O nekim problemima..., ibid., s. 205. Vaţno je znati da su Vlasi koji su npr. u srednjovjekovnoj srpskoj drţavi bili “u priliĉnoj mjeri potiskivani”, pod Turcima dobili, kao i nove skupine s vlaškim pravom, “dosta veliku istorijsku ulogu i sluţile kao kolonizatorski elemenat na koji se Turska u prvo vrijeme i vojniĉki oslanjala” (Branislav ĐurĊev, Nešto o vlaškim starješinama pod turskom upravom. Glasnik Zemaljskih muzeja Nezavisne drţave Hrvatske, LII) 1940, 1, 50. ĐurĊev je u tom tekstu donio i ovo vaţno upozorenje: “Vlaško pravo na sjeveru našeg etniĉkog podruĉja nije samo priznavano doseljenicima pod Turcima, nego je proširivano djelomiĉno i na stanovništvo, koje se od ranije nalazi na zemljištu koje se naseljava” (ibid., s. 49-50).

870

U XVII. st. bilo je Vlaha koji su ljetovali na Vitorog planini i Kupresu, a zimovali u Makarskom primorju. Oni su govorili svojim “vlaškim” jezikom, bili su katoliĉke vjere, a pratio ih je jedan franjevac (Miroslav Dţaja, Sa Kupreške visoravni, Otinovci - Kupres, 1970, str. 20-21).

871

Zanimljivo je da se za “drugu struju” vlaškog doseljavanja, koja se datira u doba turske vlasti, izrijekom navodi da je bila “vlaško-slavenska”, što znaĉi da većina tih doseljavanja za turske uprave u Bosnu i kopnenu Dalmaciju potjeĉe iz Staroga Vlaha, Crne Gore i Hercegovine. (Š. Kulišić, O nekim problemima etniĉkog razvitka našeg dinarskog stanovništva i njegovih odnosa sa balkanskim starincima. Godišnjak ANUBiH, knj. V, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 3, Sarajevo, 1967, s. 206.).

872

Vaţan je Lopašićev podatak da Vlahe, koji su se pojavili na poĉetku XVI. st. oko Dinarskih planina i kod izvora Une oko Unca, Srba i Glamoĉa, hvale 1530. ban Ivan Karlović, Mikula Jurišić i graĊani bihaćki moleći generala Katzianera “da ih primi u

330

“grĉke vjere” po kojoj su nazivani i Grci. “Karta (zemljopisnog rasprostiranja ovog termina, op. I. M.) ujedno pokazuje da su predanja o grĉkom stanovništvu najbrojnija u onim dinarskim predjelima u kojima je, i prema istorijskim izvorima, bilo najgušće naseljeno vlaško stanovništvo: u Crnoj Gori, u Hercegovini, u slivu Ibra, u Starom Vlahu, sve do Drine i Romanije, a zatim i u drugim dinarskim krajevima, gdje su takoĊe utvrĊeni znatni tragovi vlaškog elementa i vlaških migracija, sve do Istre i ostrva Krka. I veoma karakteristiĉni podaci narodnih predanja o stoĉarskoj privredi ovog stanovništva, o njegovim migracijama i sukobima oko planinskih ispaša, na koje Palavestra stalno skreće paţnju, takoĊe veoma jasno ukazuju na to da se tu u stvari radi o onom srednjovjekovnom dinarskom stanovništvu koje se u nauci oznaĉava kao vlaško.”873 Dragoljub Dragojlović prihvaća Šidakovu misao da se podatak “o šizmatiĉkim popovima” iz franjevaĉkih “Dubia” ne odnosi na Bosnu već na “neuke svećenike” vlaških pastira u Erdeljskim planinama, o ĉemu govori i sam papa u svom pismu od 1. srpnja 1372. Dragojlović zakljuĉuje kao i Šidak, da do “tada kao i kasnije sve do dolaska Turaka, nema u izvorima spomena o pravoslavnim vlasima u Bosni osim u starom Humu i na podruĉju kasnije Hercegovine”.874 Da su svi pravoslavni u Bosni bili doseljenici, neprijeporno proizlazi i iz Putopisa Benedikta Kuripešiĉa, koji je 1530. putovao i Bosnom. Kuripešiĉ je tu opisao “donju Bosnu” od rijeke Une (i Save) pa do Vrhbosne (Sarajeva). Ujedno je istakao da je donja Bosna brdovita zemlja koja na sve strane ima velikih šuma. O stanovništvu donje Bosne govori ovako: “Dalje su u pomenutoj kraljevini Bosni našli tri narodnosti (Nationes) i tri vjere. Prvo su stari Bošnjaci, koji su rimskokršćanske vjere, a tim je Turĉin, kad je osvojio Bosnu, ostavio vjeru. Drugi su Srbi (Surffen), koje zovu Vlasi, a mi jih zovemo Cigani (Zigen) ili Martolozi (Marcholosen). Ovi dolaze iz Smedereva (Schmedraw) i Biograda (griechisch kršćanstvo”. Ti isti Vlasi naseljeni su poslije u Ţumberku (usp. Lopašić, Bihać..., ibid., s. 17). Moguće je da su ovi Vlasi, koji su trebali postati katolici, bili pravoslavni. 873

Kulišić, ibid., s. 234. Usp. i Vlajko Palavestra, Narodna predanja o starom stanovništvu u dinarskim krajevima. GZM, “Etnologija”, n.s., tom XX/XXI, za 1965/66, Sarajevo, 1966, s. 5-54.

874

Dragojlović, Krstjani..., ibid., s. 85. Dragojlović u toj knjizi prihvaća i mišljenje M. Filipovića, da su pravoslavni Vlasi, koji se spominju tek od 1305., bili naseljeni na podruĉju od Drine i Lima do Huma (ibid.). Problematiku naseljavanja Vlaha u Hercegovinu temeljito je obradio Bogumil Hrabak u svojoj studiji: Hercegovaĉki Vlasi u XV. stoljeću. Radovi ANUBiH, knj. LXXIII, Sarajevo, 1983, s. 150-151. B. Hrabak smatra kako su “ogromna većina pravoslavnih u Bosni doseljeni”, ali istiĉe da ima dokumenata koji i izvan današnje Hercegovine, na podruĉju bosanske drţave, navode neke termine vezane uz pravoslavnu crkvu (B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja 1989.).

331

Weyssenburg), a vjere su sv. Pavla. Mi jih drţimo za dobre kršćane, jer ne nalazimo, da ima kakove razlike izmeĊu njihove i rimske vjere. Treći su narod pravi Turci, koji su vojnici i ĉinovnici, a vladaju sa svime tiranski obima gore pomenutima plemenima, kršćanskimi podanici.” 875 Kuripešiĉ je, dakle, zakljuĉio sljedeće: stari Bošnjaci su starosjeditelji i oni su rimokatolici. Drugi, dakle novodoseljeni, oni su za koje on misli da su Srbi, a koje inaĉe zovu Vlasi, odnosno koje “mi” zovemo Cigani ili Martolozi. Oni su, prema njemu, došli u Bosnu iz Smedereva i Beograda i kršćanske su vjere sv. Pavla. Sudeći prema tome kako su tu drugu skupinu novonadošlog stanovništva ostali tada nazivali, oĉito je da su to bili pravoslavni Vlasi koji su već poĉeli potpadati pod utjecaj Srpske pravoslavne crkve.876 Kad su se Vlasi kao paleobalkansko stanovništvo selili sa starih u nova sjedišta, s vremenom su se asimilirali s etnikom u novoj sredini, bilo da su

875

P. Matković, Putovanja po Balkanskom poluotoku. RAD JAZU, knj. LVI, Zagreb, 1881, s. 162. Usp. i B. Kuripešiĉ, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530. Svjetlost, Sarajevo, 1950, s. 54.

876

Prema Kuripešiĉu ostali dio stanovništva u Bosni bili su pravi Turci, a bili su vojnici i sluţbenici, koji su vladali kršćanskim podanicima. Njima se ponekad znao prikljuĉiti pokoji mladi kršćanin koga, prema Kuripešiĉevu mišljenju, navede mladost i lakomost da se poturĉi.

Bogumil Hrabak ovako opisuje tadašnju sutuaciju: “U 1530. godini „donja Bosna‟ mogla je kod starosedelaca imati katoliĉku većinu, već zato što su to do tada bili krajevi stare hrvatske drţave, a u kraju bliţe Sarajeva u srednjem veku su nesumnjivo u većini bili patareni, no od sredine XV. stoleća, sa ugarskom upravom u Jajaĉkoj banovini i susednim krajevima vršeno je pokatoliĉavanje. To je izmenjena situacija i ne znaĉi medievalno stanje tih krajeva. Druga kategorija, srpsko-martološka, je zaista u to vreme (1530) dolazila od Beograda i Smedereva, jer je Beograd pao u ruke Turaka 1521. a beogradski sandţak - bezi su bili zaduţeni za nadiranje u Slavoniji, sve do Gradiške, koja je takoĊe rano pala u ruke beogradskih namesnika. Pri tome, martolozi nisu „natio‟, nego turska vojna formacija, zaista vlaška većinom, ali sastavljena od raznih vlaha u severnoj Srbiji. Treba znati da se na osnovu turskih deftera lako izraĉunava vrlo slaba naseljenost severne Srbije u vreme turskog osvajanja i duţe posle njega (1459). Bugarski historiĉar N. Todorov je objavio izraĉunavanja svoje turkološke ekipe u Sofiji. Smederevski sandţakat imao je 1491. godine samo 0,95 domaćinstava na km; Vuĉitrn na Kosovu ima 5,03; Hercegovina 1,19; Bosna samo 0,6; ali u godinama 1520-30. Smederevski sandţak ima 5,74 ţitelja na km, kudikamo najviše na celom Balkanskom poluotoku (Vuĉitrn ima 3,34; Kruševac 2,4; Zvornik samo 0,82; Bosna samo 0,62). U Smederevski sandţak su naseljeni hercegovaĉki vlasi, a otuda su, kao sveţe naseljeni kao vojnici odlazili u zapadne krajeve dolinom Save. S njima su mogli ići i martolozi (raznog etniĉkog sastava) i Cigani, koje su Turci takoĊe deportovali, kao i vlahe, jer su pripadali sliĉnoj radnoj kategoriji” (B. Hrabak, u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja 1989.).

332

ţivjeli u istoj drţavi, bilo da su prihvatili njegovu vjeru. 877 U svim tim sredinama to etniĉko stapanje olakšavala je pripadnost pravoslavlju. Hrabak zakljuĉuje da su “vlasi primili, i to dosta kasno, nacionalnost onog elementa sa kojim ga je vezivala veroispovest. To su pravoslavni vlasi uĉinili svakako pre katoliĉkih”.878 Tako se veliki broj Vlaha s vremenom pretopio u rumunjski, grĉki, bugarski i srpski etniĉki element. Današnja stoĉarska vlaška masa na balkanskom poluotoku dijeli se na dvije potpuno razliĉite etniĉke grupe: na Karagune (oni koji nose crne gunjeve) i na Faršeriote (ime potjeĉe

877

Miroslav Draškić, istraţujući kulturu uţe Srbije (dakle, one bez Vojvodine i Kosova), tvrdi da je u ĉitavoj istoĉnoj Srbiji dolazilo do intenzivnog miješanja srpskog i vlaškog stanovništva. “Prema antropogeografskim istraţivanjima pojedinih predeonih celina, izlazi da je udeo vlaškog stanovništva u istoĉnoj Srbiji u celokupnoj njenoj etniĉkoj strukturi bio veoma znatan, iako se ono pod tim svojim etniĉkim imenom vrlo retko ili uopšte ne navodi, već pod nazivima „timoĉkobraniĉevski stanovnici‟, porumunjeni Srbi, ili pak samo Srbi.” Draškić dalje kaţe da mnogi primjeri dokazuju kako procesi etniĉkog miješanja doseljenog srpskog i zeteĉenog stanovništva, koje je poznato pod nazivom Vlasi, “na teritoriji Srbije još nisu svuda ni danas završeni” (M. Draškić, Narodna kultura uţe Srbije..., ibid., s. 88-103). B. Hrabak smatra da su mnogi Srbi u sjeveroistoĉnoj Srbiji “romanskog porekla”, ali da je pogrešno govoriti o doseljenim (pravim Srbima) i starosjediteljima Rumunjima. “Rumuni koji ţive u severoistoĉnoj Srbiji su doseljeni u vreme kneza Miloša kao zavisni seljaci iz Male Vlaške. MeĊu tamošnjim Vlasima ta se kategorija naziva „Caran‟ („Caran‟ su otadţbenici iz Vlaške); oni govore jezikom koji je blizak savremenom rumunskom jeziku, jer su uĉestvovali u etnogenezi Vlaške. Drugu kategoriju ĉine Vlasi „Grci‟, tj. doseljeni takoĊe iz Tesalije, koji govore jezikom dosta udaljenim od jezika „Carana‟ i oni se jedva razumeju. Vlasi „Grci‟ nisu Rumuni nego balkanski Romani. Treća kategorija vlaha „Ugara‟ (u srednjevekovnoj Hercegovini i Srbiji ti se vlasi zovu „Sremljane‟), koji su doseljeni iz Transilvanije (Erdelja) koji je pripadao ugarskoj drţavi. I oni govore jezikom koji nije blizak „Caranima‟ a još manje „Grcima‟. Oni se takoĊe ne smatraju Rumunima, nego erdeljskim Romanima. Pored te tri kategorije postojali su po turskim popisnim defterima i vlasi u Negotinskoj krajini, ali oni su poslovenjeni, kao i u drugim našim regijama, ali su sa doseljavanjem Vlaha sa strane ponovo mogli biti romanizirani” (B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja 1989.).

878

Hrabak, Vlaška i uskoĉka kretanja..., ibid., s. 257. I Branimir Gušić zakljuĉuje kako su se oni Vlasi, koji su postali pravoslavni, iako etniĉki razliĉiti od Srba, zbog svoje pripadnosti pravoslavlju poĉeli smatrati Srbima. “Durch ihre Zugehörigkeit zur serbischen orhodoxen Kirche sind sie in diesen Gebieten die Träger des serbischen nationalen Gedankens geworden” (B. Gušić, Wer sind die Morlaken im adriatischen Raum? Balcanica, IV, SANU, Beograd, 1973, s. 464). U nizu primjera koji potvrĊuju tu ĉinjenicu navodim samo jedan. Godine 1551. general Ivan Lenković je javio kralju Ferdinandu da su Turci izveli iz unutrašnjosti Turske više tisuća Morlaka ili Vlaha i da su ih naselili oko Srba i u Kosovu polju kod Knina. S tim Vlasima su vjerojatno došli i pravoslavni kaluĊeri koji su osnovali pravoslavni samostan (usp. Lopašić, Bihać, ibid., s. 17-18).

333

od mjesta Frašeri u Albaniji, a oni nose samo bijela odijela). G. Weigand misli da obje te grupe sebe nazivaju Aromunima. 879

879

Tu Weigandovu tezu potvrdila su istraţivanja Dragoslava Antonijevića godine 1973., 1974. i 1975., kad je na terenu Grĉke i Makedonije on konstatirao nazoĉnost navedenih dviju vodećih vlaških skupina (Antonijević, ibid., s. 20).

334

335

IV. O DUHOVNOM I ANTROPOLOŠKOM KONTINUITETU DINARSKOG STANOVNIŠTVA

Neki su ostaci paleobalkanske kulturne baštine, koje tijekom stoljeća nalazimo u Bosni, pripadali i razliĉitim drugim etniĉkim elementima na Balkanu. Tako je pojava tetoviranja poznata u Macedoniji, Bugarskoj, Grĉkoj, Albaniji, Crnoj Gori i drugim balkanskim podruĉjima. U Hrvata je tetoviranje poznato osobito u Lici, Slavoniji, Dalmatinskoj zagori i primorju, ali je ĉinjenica da se tetovira većina Hrvata u Bosni i Hercegovini. 880 Tetoviranja u našim krajevima bilo je sigurno od prapovijesti. Strabo, kad piše o Japodima, tvrdi i ovo: “Onaj je kraj siromašan, oni većinom ţive od sijerka i prosa; oruţje im je keltiĉko, a punktiraju se kao i ostali Iliri i Traĉani.” 881 Taj Strabov podatak potvrĊuje da je tetoviranje autohtona pojava na velikom dijelu Balkana. MeĊutim, tetoviranje “kod hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini...predstavlja nešto specifiĉno u odnosu prema tatauiranju kod nekih drugih etniĉkih grupa na Balkanu (npr. kod jednog dijela Arbanasa, te kod aromunskih grupa u Bugarskoj, Albaniji, Grĉkoj i Jugoslaviji.)” 882Ta specifiĉnost u tetoviranju bosanskih i hercegovaĉkih Hrvata izraţava se prvenstveno u vitalnosti odrţavanja toga narodnog obiĉaja do danas i u obilju ornamentalnih motiva kojima se ukrašuje ljudsko tijelo. 883 Nisu još za sve narode, pa tako ni za Hrvate u Bosni i Hercegovini, razjašnjeni ni podrijetlo ni pravi smisao odrţavanja tetoviranja. Ali na temelju raspoloţive graĊe smatra se da se i u hrvatskog stanovništva u Bosni i Hercegovini radi o jednoj jako 880

Mario Petrić, O pitanju porijekla obiĉaja tatuiranja kod balkanskih naroda. “Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu”, vol. 39-40, Beograd, 1967, s. 219.

881

Ć. Truhelka, Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini. GZM, VI/1894, 2, 256.

882

Mario Petrić, O pitanju tatuiranja i cikatrizacije kod prahistorijskog stanovništva jednog dijela Balkana. (Na engleskom). Godišnjak ANUBiH, knj. IV, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 2. Sarajevo, 1966, s. 168. Usp. i Zdenka Miletić, Glazbena zrnca iz Bosne. Ed. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1986, s. 185.

883

M. Petrić, O pitanju tatuiranja..., ibid., s. 168.

336

ukorijenjenoj staroj tradiciji koja se neprekidno odrţavala do naših dana. 884 Bez obzira na to što je tetoviranje zajedniĉko mnogim narodima na Balkanu, vaţno je u Bosni i Hercegovini zbog njegovih posebnosti koje su dokaz da ono ne potjeĉe ni od kojeg razliĉitog etniĉkog elementa iz doba “seobe naroda”. I postojanje krsne slave u srednjovjekovnoj Bosni i Dalmaciji potvrĊuje da je bio osobito jak paleobalkanski element koji je oĉuvao tu prastaru svetkovinu vezanu s kultom Lara.885 Kada su Lari zamijenjeni kršćanskim svecima, moguće je utvrditi ako se sveci, koji se slave kao krsno ime, analiziraju kronološkim redom ţivljenja. Truhelka je to uĉinio s dvadeset i ĉetiri sveca “koji se u grkoistoĉnjaka u našim krajevima najobiĉnije slave”. Na temelju toga on je došao do ovih iznenaĊujućih zakljuĉaka:“22 od njih idu naime u predjustinijansko doba, a samo dva, Alimpije Stupnik Paflagonac, koji pada na 26. studenoga, a umro je 641., i Martin Papa (14. II. +655.) ide u VII. vijek. I ti se slave vrlo rijetko, moţe se reći kao izuzetci. Golema većina svetaca raznih slava svakako je predslovjenska, kanonizirana prije dolaska Slovjena na jug. Zanimljivo je primijetiti, da se meĊu krsnim imenima - osim Save Nemanjića - ne nalazi ni jedan od srpskih nacionalnih tzv. svetaca, premda ih ima s onima iz dinastije Nemanjića lijep broj. Što se sv. Save tiĉe, on se tako rijetko slavi, da bi u svim sluĉajevima trebalo ustanoviti, ne radi li se o jednoj recentnoj pojavi, kao rezultatu promiĉbe ovoga kulta, koji poprima jaĉi opseg tek od karlovaĉkog sinoda od 3. sijeĉnja 1775., kada su na zahtjev austrijske vlade izabrani kao patron za Srbe sv. Sava, za Grke car Konstantin, a za Rumune sv. Petka. Po ovom se ĉini, da se krsna slava na Balkanu oblikovala još prije dolaska Slovjena, to jest larizam je ustupio mjesto slavi u predjustinijansko doba, i to jamaĉno u vezi sa strogim zakonskim odredbama, izdanim protiv tajnog kulta Lara konstitucijom cara Teodozija od god. 392. Slovjeni su zatekli tu slavu već izgraĊenu pri svom dolasku i preuzeli je, prešavši na kršćanstvo, onakvu, kakvu su je našli.” 886

884

Ibid., s. 169.

885

O krsnom imenu usporedi Martin Kuzmić, Krsno ime. “Nastavni vjesnik”, knj. XXXV, za 1926-27, Zagreb, 1927, s. 202-204; knj. XXXV za 1927, s. 334-345. Ćiro Truhelka je doveo krsnu slavu u vezu s kultom Lara, koji su kao i Geniji, samo muškog roda. “Genij je, da se etnološki izrazim, osobni totem muškarca kao pojedinca, doĉim je Lar, kao nekadanji totem rodoĉelnika, porodiĉni totem, a budući da ovaj moţe biti samo muškarac, posve je prirodno, da i familia Lar i od njega izvedeno krsno ime mogu biti samo muškog roda. Kad se Lar zamjenjivao slikom svetca, mogla je ta biti samo muška” (Truhelka, Studije..., ibid., s. 80-81).

886

Truhelka, Studije..., ibid., s. 80-81.

337

Neprijeporan spomen krsne slave ili krsnog imena u srednjovjekovnih Hrvata imamo zabiljeţen u povelji Pavla Šubića, bana Hrvatske i Dalmacije i gospodara Bosne, koja je izdana 7. travnja 1299. u Skradinu. 887 “Krstno ime slavio je gost Radin na dan sv. Jurja. Istog dana slavio je i ţupan Bijeljak Sanković. Sv. Mihovila slavio je njegov brat Radić. Banica Elizabeta majka bana Stj. Kotromanića, slavila je sv. Katarinu muĉenicu (25. studenog). Ĉini se, da je i ban Pavao Šubić slavio krstno ime na sv. Ivana Krstitelja. Svakako, on je ovoga sveca uzeo za zaštitnika svoje obitelji.” 888 Truhelka je upozorio da slava krsnog imena kao sasvim narodna svetkovina ima u stanovitim etniĉkim slojevima na sjeverozapadu Balkanskog poluotoka vrlo velik ugled “moţe se reći veći, nego li sam uskrs ili boţić... Preteţni dio pristaša pravoslavne vjere: Rusi, Grci, Bugari i Rumuni tu slavu uopće ne poznaju; ne slave ju dapaĉe ni svi Srbi u istoĉnom dijelu kraljevine Srbije, doĉim je u Bosni slave i Karavlasi, dakle pleme romanskog porijekla. Prema tomu nije podruĉje, na kome nalazimo krsnu slavu kongruentno ni sa podruĉjem pravoslavlja ni sa podruĉjem srpstva. Još zanimljivija od ove ĉinjenice je druga, da se „krsna‟ slava nalazi i u katolika i u muslimana.” 889 I nakon doseljenja razliĉitih starobalkanskih etniĉkih elemenata s istoĉnog Balkana u zapadni Balkan u Bosni se oĉitovala prevaga domaćega autohtonog elementa. Irma Ĉremošnik u analizi nošnje na rimskim spomenicima zakljuĉila je da su se dijelovi “autohtone nošnje naših ilirskih plemena oĉuvali...najzad, kroz vjekove i do danas: tako se opanci nose u svim Truhelka je izrazio misao da se postojanje krsne slave “podudara s granicom, koja je dijelila helensko kulturno podruĉje od latinskog” (ibid., s. 95). 887

Milenko Filipović, Slava, sluţba ili krsno ime u pisanim izvorima do kraja 18. veka. Zbornik: O krsnom imenu. Prosveta, Beograd, 1985, s. 179.

888

Leo Petrović, Kršćani bosanske crkve. Dobri pastir, Sarajevo, 1952, s. 163. Petrović u tom tekstu navodi kako je nekad krsno ime slavljeno kod svih katolika. “Taj su obiĉaj, radi velikih zloupotreba i pravoga divljanja franjevci zabranjivali i u svojim ţupama iskorijenili.” (Ibid.)

889

Ć. Truhelka, Testamenat gosta Radina..., ibid., s. 369-370. Truhelka je i prije smrti ponovio misao da krsna slava nije svetkovina istoĉne Crkve, a posebice je istaknuo ovo: “Vj. Klaić pak je prije desetak godina u jednom ĉlanku u „Hrvatu‟ naveo cijeli niz isprava, po kojima su tu slavu, u davna vremena slavila i neka hrvatska plemena; dr. I. Erdeljanović našao je taj obiĉaj u katoliĉkih Arbanasa, a isto i Miljanov. M. Dj. Milićević navodi, da je slave i Vlasi u Srbiji, a u novije doba tvrdi Carsten Hoeg, da ĉak Sarakaćani u Epiru slave sv. Iliju, sv. Petku i Veliku Gospojinu. (Ovaj navod valja uzeti s oprezom, jer se tu ĉesto radi o crkvenoj slavi patrona)” (Truhelka, Studije..., ibid., s. 65).

O krsnoj slavi u nas usporedi : Vladislav Skarić, Postanak krsnoga imena. GZM, XXXII/1920, 3-4, 245-272; N. Z. Bjelovuĉić, Krsno ime i zdravica banu domaćinu u Konavlima. “Napredak”, Hrvatski narodni kalendar za 1933, s. 126-130.

338

našim krajevima, maramu na glavi istog oblika nose i danas ţene u Hercegovini, kapuljaĉu -cucullus- nose svi pastiri, a u Hercegovini je i danas poznata i duga i kratka kapuljaĉa; poludugu košulju širokih rukava, sliĉno dalmatici, nose ţene u Bosni, uske hlaĉe sa tozlucima nose muškarci u Primorju i Hercegovini. Moţda bi detaljnija uporeĊenja današnjih narodnih nošnji sa autohtonom nošnjom naših Ilira u rimsko doba dala i više analogija”.890 Zorislava Ĉulić analizirala je neke detalje narodnih nošnja Bosne i Hercegovine u usporedbi sa starobalkanskom kulturnom tradicijom. Ona je, izmeĊu ostalog, konstatirala i sljedeće: “Tako je do sada konstatovano da je liĉko-dalmatinska crvena kapica, koja se nosi i u zapadnoj Bosni, analogna kapi iz ţeleznog doba naĊenoj u Kompolju u Lici, kao i izvestan broj ţenskog nakita iz preistorijskih nalazišta. Dalje valja spomenuti „toke‟ sa srebrnim pucetima u muškoj nošnji Bosne i Hercegovine, koje odgovaraju nekoj vrsti pancira od metalnih pucadi kakav je naĊen u jednom ilirskom grobu na Glasincu. Za pastirsku kabanicu sa kukuljicom takoĊer su konstatovali neki nauĉnici da je ostatak stare balkanske nošnje, a takoĊer i za „struku‟ kojom se ogrću u hladne dane ne samo pastiri nego i svi ljudi u planinskim krajevima na podruĉju dinarske etniĉke zone.”891 Zorislava Ĉulić je upozorila na prikaze ţena na stećcima koje su odjevene u haljine duge do gleţnja, s dugim rukavima, zatvorenim sprijeda ili nerazrezanim. Izlaţući da se na nekim prikazima sasvim jasno vide te haljine opasane pojasom, dok su na drugima bez pojasa i padaju koso do zemlje, zakljuĉila je:„MeĊu njima ima samo jedna na kojoj se vide nabori u donjem delu, dok su sve ostale prave i bez nabora. Po svom obliku i po tome kako su opasane i kako padaju pravo do zemlje, ove haljine na stećcima mnogo podsećaju i na dalmatiku i na našu dinarsku košulju. Karakteristiĉno je takoĊer i to da se ove predstave figura u spomenutim haljinama nalaze najviše i uglavnom na stećcima iz naših dinarskih krajeva: Stoca, Konjica, Duvna, Mostara, Kupresa, Trebinja, Kalinovika, Bileće, Imotskog, Gornjeg Hrasna, a ima ih i iz okoline Nikšića i iz Dalmacije. Dakle, sa teritorije na kojoj je bila poznata dalmatika, i na kojoj obitava naša dinarska košulja. Iako nam podaci ne dozvoljavaju da sa sigurnošću tvrdimo da se ovde radi baš o košulji, ipak moţemo pretpostaviti, prema onome što smo ovde izneli, da to moţe biti ova odeća. Prema crteţima vidi se sasvim dobro da je ona spreda sasvim zatvorena, a košulja je kod naših ţena jedini deo nošnje koji je sasvim zatvoren spreda i navlaĉi se preko glave. MeĊu druge delove odeće koje nose ţene u dinarskim krajevima preko 890

Irma Ĉremošnik, Nošnja na rimskim spomenicima u Bosni i Hercegovini. GZM, “Arheologija”, n.s. sv. XVIII/1963, Sarajevo, 1963, s. 121.

891

Zorislava Ĉulić, Prilog prouĉavanju elemenata starobalkanske kulturne tradicije u narodnim nošnjama Bosne i Hercegovine. Godišnjak ANUBiH, knj. IV, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 2. Sarajevo, 1966, 2. 175-176.

339

košulje spada suknena duga haljina; ona je razrezana sasvim spreda i skopĉava se samo u gornjem delu, a negdje se samo opasuje, bez zakopĉavanja. Na osnovu ovih podataka iz srednjeg veka, iako nedovoljnih za šire zakljuĉke, moţemo konstatovati da je postojao izvestan kontinuitet u upotrebi odeće, koju smo ovde okarakterisali najpre kao dalmatiku, a zatim kao košulju. Sam naziv „dalmatica‟ u srednjem veku nalazimo jedino za odeću kod sveštenstva u crkvi, dok se u narodu ovo ime, izgleda, već bilo izgubilo. Ali to ne znaĉi da je sama odeća mogla da išĉezne sa nestankom njenog imena.”892 Autohtonost puĉkog glazbenog izriĉaj u Bosni i Hercegovini iz “ilirskog doba” i posebnost toga izriĉaja s obzirom na izriĉaje svih drugih balkanskih naroda dokazuju istraţivanja Cvjetka Rihtmana. Vrlo je indikativan naĉin na koji je Rihtman došao do svojih rezultata. On nije sumnjao u autoritet povjesniĉara i etnologa koji smatraju da su Albanci potomci starih Ilira, pa je bio logiĉan kad je oĉekivao da će u Albaniji naći primjera sliĉnih bosanskima i, moţda, još savršenijih polifonih oblika iste kategorije. MeĊutim, ništa od onoga, što je uspio zabiljeţiti od Albanaca u Jugoslaviji ili saznati od folklornih skupina iz Albanije, nije svjedoĉilo (protivno njegovu oĉekivanju) o srodnosti ili sliĉnosti tih dviju tradicija, već o njihovoj priliĉnoj razlici. Zapravo, on nije uspio pronaći ni jedan primjer za to, ništa što bi odgovaralo karakteristiĉnoj seoskoj polifoniji Bosne i Hercegovine. “Afinitet je sasvim neznatan i takve prirode da bi se jedino moglo govoriti o izvjesnom uticaju narodne muzike Bosne i Hercegovine na narodnu muziku Albanije, ali se niukom sluĉaju ne bi moglo govoriti o nekom zajedniĉkom, istovjetnom, porijeklu ovih tradicija. Prema tome, morao sam da zakljuĉim jedno od dvoga: ili nisam uspio da doĊem do prave arbanaške seoske tradicije, ili bosanski polifoni oblici nisu ilirski.” Kad je Rihtman prouĉio Barićevo djelo o podrijetlu Albanaca, u kojem se dokazuje da hipoteza o njihovu ilirskom podrijetlu nije nimalo utemeljena i da albanski jezik nije ilirski nego jedan traĉki dijalekt, Rihtman je shvatio da je sasvim suvišno traţiti u Albaniji potvrdu “za ilirsko porijeklo polifonih oblika Bosne i Hercegovine. Otsustvo analognih primjera u muziĉkoj tradiciji Arbanasa nije moglo osporiti pretpostavku o njihovom ilirskom porijeklu, niti je dokazati”. 893 Rihtman je saţetak svojih istraţivanja ovako dao: „U toku tog posla primijetio sam da se 892

Ibid., s. 174-175.

893

Cvjetko Rithman, O ilirskom porijeklu polifonih oblika narodne muzike Bosne i Hercegovine. Rad Kongresa folklorista Jugoslavije na Bjelašnici 1955. i u Puli 1952, ibid., s. 99-100. Rihtman nije poznavao istraţivanje albanskog muzikologa Ramadana Sokolija koji je iznio da postoji pojava polifone glazbe na jugu i homofone na sjeveru Albanije i da to odraţava razlike što su u puĉkoj glazbi Ilira postojale već u prapovijesno doba. Usp. A. Stipĉević, Iliri. II. izdanje, ed. Školska knjiga, Zagreb, 1989, s. 189.

340

karakteristike stanovite lokalne prakse ne razlikuju bitno od susjednih, ukoliko oba podruĉja pripadaju zajedniĉkom širemu podruĉju. Naprotiv, karakteristike širih podruĉja nailaze u svome rasprostiranju, na priliĉno oštre granice. To se dešavalo naroĉito ondje gdje se granice širih podruĉja podudaraju sa prirodnim granicama, tj. granicama koje su uslijed strukture tla oteţale saobraćaj izmeĊu ovih podruĉja. Takvu oštru granicu predstavlja, naprimjer, Javor Planina izmeĊu Birĉa i Glasinca. Biraĉ pripada širem podruĉju „Posavine‟, a Glasinac podruĉju kome je, tako se bar meni ĉini, on sâm centar. Glasinac se priĉinja kao centar zato što tamo nalazimo, na okupu, najjasnije primjere karakteristiĉnih oblika njegovog šireg podruĉja, kao i veći broj varijanata tih oblika. „Glasinaĉko‟ podruĉje je ono koje prelazi istoĉne granice Bosne. Na jugozapadu one dopiru do Hojte. Bjelašnica i Treskavica planina spojene su Hojtom visokim prevojem, koji se poput bedema ovdje izdiţe i oštro razdvaja „glasinaĉko‟ podruĉje od susjednog. To susjedno podruĉje, koje ovdje poĉinje i odavde se (od Rakitnice i Umoljana) prostire na jug, zahvata veći dio Hercegovine. Širem „posavaĉkom‟ podruĉju našli smo oštre granice još i na prevoju od Stoca (brda) do Visoke Glavice (izmeĊu Vuĉje Planine i Debelog Brda), koji razdvaja Jezera (Teslić) i podruĉje Nemile (Zenica). Široko podruĉje jugozapadne Bosne oštro je ograniĉeno, kod Jajca, srednjim tokom Vrbasa. Odavde pa do Dinare nalazimo zajedniĉke, naroĉito karakteristiĉne, oblike u takozvanim putniĉkim pjesmama, koje se istiĉu posebnim oblikom melostrofe i posebnom tehnikom potresanja (nešto poput trilera). Ovo putniĉko potresanje (gr‟otanje) nalazimo na tom širokom podruĉju i kod Srba i kod Hrvata, a izvan tog podruĉja ni kod jednih ni kod drugih. O tome sam dao detaljnijih podataka u spomenutom ĉlanku (objavljenom u Biltenu II), gdje sam upozorio na ovu interesantnu ĉinjenicu i zakljuĉio da je ovo potresanje, ova specifiĉna tehnika pjevanja, po kojoj se stanovnici ovih krajeva izdaleka prepoznaju, vjerovatno, pripadalo jednoj jedinstvenoj etniĉkoj skupini. Osim navedenih podruĉja, naziru se posebna podruĉja oko Vlašić-Planine, zatim podruĉje Gornje Rame, pa Kupresa, te srednjeg toka rijeke Bosne i dr. Na podruĉju sjeverozapadne Bosne, dionica prvog partnera ne spušta se ispod dionice drugog, iako pojedini detalji oblika sa ovog podruĉja oĉito odaju izvjesnu srodnost sa oblicima ostalih podruĉja Bosne i Hercegovine. Isto moţemo kazati i za podruĉje uţe Krajine (od Une do Kladuše). Granice ovih (širih) podruĉja još nisu taĉno obiljeţene. Zato će biti potrebno još dosta vremena. Ukoliko se taj posao obavi prije negoli ove tradicije nestane, to neće biti naroĉito teško, jer su razlike meĊu oblicima širih podruĉja vrlo oĉite. Naprimjer, oblike „svoĊenja‟ i „presijecanja‟, karakteristiĉne za podruĉje Glasinca (opisano u Biltenu I), uzalud ćemo traţiti preko oznaĉenih granica, niti ćemo karakteristiĉne oblike susjednih podruĉja naći na podruĉju Glasinca. No iako 341

su navedena podruĉja samo na nekojim mjestima toĉno obraĊena, inaĉe samo pribliţno skicirana, mislim da rezultat ovih ispitivanja nije beznaĉajan. S izvjesnog stanovišta on se, šta više, ukazuje kao vrlo zanimljiv. Naime, ako navedena podruĉja, ovako skicirana, uporedimo sa geopolitiĉkim pregledom ilirskih plemena, lako ćemo primijetiti da se „šira‟ podruĉja polifonih oblika priliĉno toĉno podudaraju sa podruĉjima pojedinih ilirskih plemena. Ova ĉinjenica ne moţe biti sluĉajna, a to i jeste razlog koji me danas još više ubjeĊuje u pretpostavci da ova specifiĉna polifona praksa zaista predstavlja relikt ilirske muziĉke kulture.” 894 Rihtmanov bitni zakljuĉak, koji je on iznio u diskusiji, kategoriĉan je i ovako glasi: “Neka podruĉja najjasnijih polifonih oblika predstavljaju se kao centri, koji se podudaraju s centrima ilirskih naseobina. U nekim centrima, kao u Glasincu, ta se je praksa odliĉno saĉuvala, premda se stanovništvo izmijenilo, t.j. došlo iz istoĉne Hercegovine. Istraţivanja su u tom dijelu Hercegovine pokazala oblike posve razliĉite od glasinaĉkih! Jasno je, da su današnji Glasinĉani preuzeli oblike zateĉene u Glasincu. Vaţan je podatak, da su se u Glasincu naseljivali pojedinaĉno, a ne grupno. A u takvim prilikama došljaci uvijek preuzimaju tradiciju i nošnju nove sredine.”895 Rihtman je posebno upozorio i na to da na podruĉju Bosne i Hercegovine postoje velike razlike izmeĊu “malovaroške tradicije” razvijene pod jakim utjecajem Istoka i seoske, ĉiji su uvjeti postojanja i prenošenja više pogodovali konzerviranju. Prema njemu, polifona je praksa na selu poprimila posebne oblike, meĊu kojima noviji sloj oblika potiskuje starije, koji su ĉvršće vezani za pojedina uţa podruĉja. “Stariji sloj posebno obiljeţava tretman sazvuĉja sekunde, koji se ne moţe objasniti elementima muziĉke kulture evropskih naroda, a ni uslovima njihovog razvitka, pa nema sumnje da se njegovo porijeklo mora traţiti u kulturnoj tradiciji vanevropskih, ili ranijih evropskih naroda, u svakom sluĉaju - u mraku preistorije.”896 894

Ibid., s. 102-103.

895

Ibid., s. 103.

Prema O. Mladenović Rihtmanova ispitivanja u tom pravcu mogu se proširiti i na igre (plesove), u prvom redu bosanskohercegovaĉke, “pa će se videti u kojoj meri koreografski materijal podupire Rihtmanove zakljuĉke” (O. Mladenović, ibid., s. 24). 896

C. Rihtman, Die Hauptmerkmale der konstatierten Schichten in der traditionellen Musik und in den Musikinstrumenten Bosniens und Herzegowina. Radovi Nauĉnog društva Bosne i Hercegovine, knj. XXVI, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, knj. 9, Sarajevo, 1965, s. 224. Rezultati Rithmanovih istraţivanja prihvaćaju se i u historiografiji (usp. Stipĉević, Iliri, ibid., s. 230). Nije bez znaĉenja što je Rihtmanove rezultate prvi popularizirao Vladimir Dvorniković, pisac Karakterologije Jugoslovena. Dvorniković je prvi poslije drugoga svjetskog rata naglasio da su “sva ta dosadašnja, iako razasuta i nedovršena ispitivanja, i jeziĉka (osobito toponomastiĉka) i socijalna i pravno-istoriska, etnološka, antropološka itd., pokazala... da u celokupnom našem etniĉkom liku ima mnogo više starobalkanskih, traĉko-ilirskih i balkansko-romanskih elemenata nego što se

342

Glazbeni je puĉki izriĉaj najintimniji i najdublji izriĉaj psihe jednog etnosa. Rihtmanova analiza glazbenog izriĉaja na bosanskom selu dokazala je i na glazbenom podruĉju apsolutnu prevagu autohtonoga (domaćeg) etniĉkog elementa u Bosni i Hercegovini od prahistorije do danas. To stanje takoĊer potvrĊuje da na tom podruĉju nije nikad bilo toliko jakih doseljavanja da bi mogla izmijeniti etniĉku strukturu starosjeditelja. Svi su doseljenici, bilo da su doseljavali pojedinaĉno ili u većem broju, prihvaćali kulturu starosjeditelja. Antropološka analiza kostura ispod stećaka nedvojbeno potvrĊuje da je pod stećcima pokapan paleobalkanski etnik koji je kontinuirano ţivio na podruĉju stećaka od prahistorije. Prema istraţivanju Ţivka Mikića seriju nalaza ispod stećaka karakterizira samo dinarski antropološki tip bez ikakvih drugih primjesa.897 Njegova antropološka istraţivanja do 1985. temelje se na devet nekropola (Raška Gora, Pratrova glavica, Parlovi, Pavlovac, DesivojeGacko, Buško blato-Kraljiĉin nasip, Bilo polje-Mašeta, Mistehalj-Bileća i Grborezi-Livno s tim što osteološki materijal za dvije nekropole nije saĉuvan za antropološku obradu) s “preko hiljadu skeletnih induvidua” i bila su dovoljna za zakljuĉak: “Prvo, kako pokazuje tabela 1, radi se iskljuĉivo o brahikranim i hiperbrahikranim serijama oba pola (s izuzetkom ţenskog pola na nekropoli Pratrova glavica, gde po srednjim vrednostima dominira visoki mezokran). Tumaĉenje ove pojave moţe da se veţe za blizinu jadranske obale tj. zonu rasprostiranja starog mediteranskog tipa stanovništva i u srednjem veku. Drugo, prema rezultatima dvodimenzionalne i trodimenzionalne biostatiĉke obrade koja je obavljena na Antropološkom institutu Univerziteta u Frankfurtu (SRNJ) ispoljio se specifiĉan karakter antropoloških serija iz nekropola sa stećcima. Treće, u poreĊenju sa ostalim srednjovekovnim to dosad u našoj nauci isticalo”. Dvorniković je zakljuĉio da su naivna sva vjerovanja u išĉezavanje starog stanovništva i da u novijim istraţivanjima “sve više izbijaju etniĉki recidivi starog Balkana i onde gde sami autori nimalo ne ukazuju na njih”. Pozivajući se na Rihtmanove rezultate, on je ponovio njegov temeljni zakljuĉak kako je neosporno da su melopoetski oblici naše epske poezije nerazdvojno povezani s polifonim oblicima i specifiĉnim hromatizmom tonalnih osnova narodne glazbe koju nalazimo u stoĉara u planinama Bosne i Hercegovine, i da tih oblika dosad nije naĊeno ni u ostalih slavenskih ni u europskih naroda. (V. Dvorniković, Problem preslovenskog, starobalkanskog, elementa u našem muziĉkom folkloru. Rad Kongresa folklorista Jugoslavije na Bjelašnici 1955 i u Puli 1952, Zagreb, 1958, s. 92-94). 897

Ţivko Mikić, Dinarski antropološki tip sa srednjovekovne nekropole Raška Gora stećci kod Mostara. Godišnjak ANUBiH, knj. XVII. Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 15, Sarajevo, 1978, 2. 238. Mikić, prema autorici I. Schwidetzky, ovako karakterizira dinarski tip: visok i uzak rast, kosa i oĉi braon, koţa osrednje svijetla, kratka i visoka lubanja s ĉesto strmim zatiljkom, visoko i na donjem dijelu usko lice s vrlo visokim kukastim nosom i visokom snaţnom ĉeljusti (ibid).

343

stanovništvom susednih balkanskih zemalja-Grĉke, Bugarske i Rumunije (potrebni elementi za izraĉunavanje preuzeti iz Banke osteometrijskih podataka Antropološkog instituta Univerziteta u Mainzu - SRNJ), ispoljio se takoĊer specifiĉan karakter populacije iz nekropola sa stećcima. Konkretno, pokazalo se da je ovoj populaciji najbliţe srednjovekovno stanovništvo Rumunije, da unutar širine antropoloških varijacija slovenskih grupacija sa teritorije Jugoslavije na sadašnjem stepenu antropološke istraţenosti smelo bi se tvrditi da se populacione grupe identifikovane na skeletnom materijalu iz nekropola sa stećcima ne samo uklapaju, pre svega u proces brahikranizacije, nego da ulaze u sastav njegovog jezgra, s obzirom na geografsku rasprostranjenost nekropola i njihovu hronološku pripadnost.” 898 U svezi s Mikićevim istraţivanjima, posebno nekropole Raška Gora kod Mostara, Benac je stekao mišljenje da i analiza nekih kostura iz nekropole u Grborezima kod Livna “jasno upućuje na autohtono odnosno neslovensko stanovništvo koje se pokapalo pod stećcima”. 899 Iz navedenih otkrića proizlazi kao nedvojbeno da se na dinarskom podruĉju sreće samo isti antropološki tip. Zato na temelju toga moţe slijediti zakljuĉak: antropološki isto stanovništvo, koje se, dakle, nije miješalo s drugim antropološkim tipovima, moglo je govoriti od kada postoji na tome teritoriju uvijek istim jezikom,900 kojim u biti govori i danas. 898

Isti brahikrani dinarski antropološki tip utvrĊen je i na nekropoli Riĉice u Dalmacij kao i onaj koji poĉiva u nekropolama pod stećcima u Raškoj Gori kod Mostara i Pavlovcu kod Sarajeva (Ţ. Mikić, Antropološki prikaz srednjovekovnih stanovnika Riĉica. Riĉice, ed. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture Split, Split, 1983., s. 52).

899

Benac drţi da se u tom sluĉaju moţe govoriti samo o “vlaškom” stanovništvu (Usp. Alojz Benac, Jedan istorijski pogled na izuĉavanje stećaka. Bogomilstvoto na Balkanot..., ibid., s. 202). MeĊutim, Bencu kao da nije jasno da svi kosturi ispod stećaka, dakle i oni izvan dviju nekropola koje on spominje, a koje je Mikić ispitao, upućuju na isti antropološki tip, i to autohtonog stanovništva. Tu je, u srednjovjekovnim nekropolama bile one sa stećcima ili bez stećaka, antropološka analiza za ispitane nekropole potvrdila, da su preteţno posrijedi kosturi autohtonog stanovništva na koje se ponekad primjenjivalo i vlaško ime. Dakako da se već u migracijama iz predturskog doba doseljavalo stanovništvo iz drugih, posebno istoĉnih dijelova Balkana, koje se nazivalo Vlasima, a koje se takoĊer pokapalo pod stećcima. MeĊutim, u središnjoj i zapadnoj Bosni najvećim dijelom pod stećcima se pokapalo samo domaće autohtono stanovništvo. Problem moţe biti samo u tome što su oba ta etnosa najvjerojatnije pripadala istom antropološkom tipu.

900

Bitna posebnost kojom su se stanovnici dinarskog spleta razlikovali od svojih susjeda, bila je upotreba ikavštine koja se govorila u Dalmaciji i u cijeloj srednjovjekovnoj Bosni, a to, dakako, svjedoĉi o etniĉkoj istobitnosti stanovništva tih podruĉja. Razliĉito od nekih teorija, prema kojima se konstruira kao granica tzv. „zapadno-bosansko ikavsko šćakavskih govora‟ rijeka Bosna, nema sumnje da je sav narod u srednjovjekovnoj Bosni govorio jezikom ikavskog izgovora koji je, meĊutim, vrlo rano potiskivan migracijom

344

Od prodora Turaka pa dalje nestajalo je mnogo autohtonog stanovništva u Bosni i Hercegovini, bilo tako da je ubijano, bilo da se iseljavalo. Prema Aliĉiću,901 granice bosanske drţave u vrijeme osmanskih osvajanja bile su sljedeće: od Save na sjeveru do Jadranskog mora na jugu, od Novog Pazara na istoku do planine Dinare na zapadu, od Kamengrada na sjeverozapadu do Kotora na jugoistoku, od Maĉve na sjeveroistoku do Makarske na jugozapadu. Do 1526. Turci su zauzeli gotovo cijelo navedeno podruĉje osim Jajaĉke banovine koja će nešto poslije ući u sastav Osmanskog Carstva. Oni su, meĊutim, zauzeli i neka podruĉja izvan tih granica, i to ona koja su zatvarale planine Dinara i Velebit, odnosno podruĉja juţno od Velebita i zapadno od Dinare. “Osmanlije su zvaniĉno oznaĉavali tu oblast kao vilajet Hrvat (vilajet Hrvatska). U administrativnom-sudskom pogledu taj teritorij je pripadao kadiluku Skradin. Prema tome, kadiluk Skradin i vilajet Hrvat su jedan te isti teritorij, koji je globalno zauzimao podruĉje Sinja, Knina, Drniša i Skradina.” Aliĉić je utvrdio da Hrvat, kad god se tako oznaĉi neka osoba, znaĉi ĉovjeka podrijetlom iz krajeva koji su ulazili u sastav vilajeta Hrvati, dok su se oznakom Bosna oznaĉivali ljudi podrijetlom s teritorija srednjovjekovne bosanske drţave.902 Veliki dio starosjeditelja u Bosni prešao je na islam i to uglavnom oni koji su nastavali nizinske krajeve, dakle seljaci. Vaţno je upozorenje, dano u nizu znanstvenih rasprava, da je “gro muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini ratarsko - sjedilaĉko”, da u bosanskih muslimana prevladava

ijekavaca. Prema Hadţijahiću o prevladavanju ikavice u srednjem vijeku svjedoĉe brojni natpisi na stećcima, najveći dio rukopisa u okviru “Crkve bosanske”, brojni toponomastiĉki nazivi i “alhamiado tekstovi” pisani hrvatskim jezikom i arapskim slovima samo ikavštinom. Hadţijahić istiĉe da je “šćakavština s glasovnim skupom šć kao najkarakteristiĉnijim bila svojstvena starom bosanskom govoru”. (M. Hadţijahić, Hipoteza o tzv. “Trećoj slavenskoj seobi” na Balkan. Rukopis, s. 40). 901

Ahmed Aliĉić je pronašao u jednom istanbulskom arhivu fragment popisa (deftera) vojske iz Bosne koja je trebala poći u carski rat. Autor je analizom deftera došao do zakljuĉka da je on nastao poslije 1516. a prije 1528. i onda ga je vezao za pohod na Mohaĉ, i to neposredno prije same bitke 1526. (Ahmed S. Aliĉić, Popis bosanske vojske pred bitku na Mohaĉu 1526. godine. “Prilozi za orijentalnu filologiju”, sv. XXV za 1975, Sarajevo, 1977, s. 171-177).

902

A. S. Aliĉić, ibid. Aliĉić kaţe da u tom defteru uz osobe koje imaju oznaku Hrvat redovno stoji i oznaka gulam, a to upućuje na status zarobljenika, što znaĉi da su to Hrvati koji su nedavno pali u ruke osvajaĉa (ibid., s. 177). J. Rus navodi da je prema jednom priruĉniku o nastanjenim mjestima u Bosni i Hercegovini koji je objavljen u Sarajevu 1914. u Bosni bilo devet naselja s hrvatskim imenom. (J. Rus, Kralji dinastije Svevladiĉev. Ljubljana, 1931, s. 150).

345

ravniĉarski tip naselja i ratarstvo i da oni nastavaju nizinske predjele. 903 Plemenska organizacija meĊu gorštacima za turske vladavine sluţila je kao moćno sredstvo u obrani od islamiziranja. “Brdski krajevi, ukoliko su i islamizirani, to je uslijedilo relativno kasno.” 904 Oĉito je da se nizinski element prije i neusporedivo više islamizirao nego planinski stoĉari. Inaĉe, u literaturi se posebno raspravlja o tome kako je došlo do vrlo brza islamiziranja dijela bosanskog stanovništva, pogotovu stoga što islamiziranje nije nasilno provoĊeno. Svojedobna teza da su na islam prelazili pripadnici “Crkve bosanske” danas je odbaĉena, a ne stoji ni zato jer je krstjana u Bosni brojĉano bilo relativno malo. Postoji mogućnost da su na islam prelazili oni stanovnici koji još nisu bili kršteni i oni koji su kršteni nedavno, odnosno ne mnogo prije dolaska Turaka. Ako je pak to toĉno onda to znaĉi da su islam u Bosni prihvatili većinom starosjeditelji pogani. Da je islamizirano stanovništvo u Bosni bilo starosjediteljsko, dokazuju i do danas oĉuvani neki snaţni ostaci duhovne kulture. Na primjer to da muslimani govore ikavštinom.905 OdreĊeni zakljuĉci u tom smislu mogu se izvoditi i iz pigmentacije stanovništva u Bosni. Truhelka zakljuĉuje “da su bosanski muslimani po intenzitetu pigmentacije najbliţi, dapaĉe posve jednaki katolicima”.906 Dio autohtonog stanovništva u Bosni prešao je i na pravoslavnu vjeru, koju su Turci tolerirali više nego Katoliĉku crkvu zbog protuturske politike papinskog Rima.907 Katolici su se ţalili kako su od poĉetka XVII. st. u 903

Muhamed Hadţijahić, Orijentalne ili slavensko-orijentalne tradicije? “Sociologija”, XVII/1975, 4, s. 679, 681, 683.

904

Ibid., s. 680.

905

“Naoko je sitnica, ali je s jeziĉnog stanovišta zanimljiva i ĉinjenica, da bosanski muslimani za oznaku mjeseci sunĉane godine upotrebljavaju specifiĉno hrvatsko narodno nazivlje (siĉanj, veljaĉa itd.), i to ne samo u svojim ruznama, salnamama i kalendarima, nego se to saĉuvalo i u govoru naroda do danas” (Truhelka, Studije.., s. 15).

906

Truhelka, Studije.., ibid., 16.

907

Dovoljno je ilustrativan primjer s trebinjskom biskupijom, u kojoj su otpadi katolika poĉeli sredinom XV. st., ali su, unatoĉ tome, do XVII. st. katolici u toj biskupiji tvorili veliki dio stanovništva. Usp. Andrija Nikić, Hercegovaĉka Crkva u sedamnaestom stoljeću. Separat iz Zbornika “Kršni zaviĉaj” br. 20, Drinovci, 1987, s. 17-32; A. Nikić, Hercegovaĉki katolici izmeĊu 1683. i 1735. godine. Separat iz Zbornika “Tisuću godina Trebinjske biskupije”, Franjevaĉka knjiţnica u Mostaru, Mostar, 1988, s. 5-52. Zanimljiv je i primjer mjesta koje narod zove Varoški grad na vrhu Gorske Kose u kojem ţive samo pravoslavni. Ti se pravoslavni razlikuju od drugih pravoslavnih u Bosni posebno nošnjom koja u ţenskih sliĉi onoj u katolika. Osim toga, iz njihove ijekavštine izbija ikavština. U selu Vukovskom (Kupres) ima pravoslavna oaza koja govori ikavštinom, a potjeĉe takoĊer od srednjovjeĉnog katuništa (usp. Ć. Truhelka, Grobnica

346

nekadanjem bosanskom kraljevstvu bili više proganjani od “šizmatika” i “Grka” nego od Turaka.908 Tek s Turcima je došlo do većeg miješanja razliĉitih etnosa u Bosni i Hercegovini. Ali, bitno je da se i danas moţe prepoznati granica koja je od prahistorije, dakle, stoljeća i stoljeća, na Balkanu dijelila dva duhovna svijeta, odnosno dva razliĉita etniĉka elementa. I etnološka ispitivanja potvrĊuju da se i poslije svih seoba (pred Turcima, za vladavine Turaka, pa i poslije Turaka) do danas sigurno poznaje stara granica, koja je od davnine dijelila “traĉki i ilirski svijet”. Špiro Kulišić o tome zakljuĉuje:“Karakteristiĉno je da mnoge crte u ţivotu i kulturi dinarskog stanovništva znaĉe odstupanje od stare slovenske tradicije i da se mnoge od ovih specifiĉnih dinarskih crta podudaraju sa tradicijom preslovenskog stanovništva ovih krajeva, uz neke zanimljive kavkaske analogije, koje svakako potiĉu od veoma starog, dijelom moţda i od preindoevropskog stanovništva ovih krajeva... Iako je ova granica sadašnje dinarske kulturne oblasti odreĊena uticajima recentnih migracija slovenskog stanovništva, bitne razlike u kulturi matiĉnih oblasti istoĉno i zapadno od navedene granice, koje upućuju na balkansko porijeklo, u osnovi se podudaraju s ilirskom kulturnom sferom na zapadu i traĉkom na istoku i jugu.”909 --Stanovništvo kontinentalne Dalmacije, Like, današnje Bosne i posebno zapadne Hercegovine, dakle narod dinarskog spleta, uglavnom je istog psihosomatskog mentaliteta.To je ratniĉki element, koji veću zapreku doţivljava kao veći izazov, tako da ni naĉelno nije spreman ni za kakvo diplomatiziranje ili sklapanje nagodaba. To je maksimalno izraţen individualizam utemeljen na patrijarhatu koji, kada se oĉituje izvan kruga obitelji, svojem politiĉkom ili vjerskom voĊi moţe biti toliko vjeran da ga slijedi i u smrt. Ljudi takva mentaliteta, koji su stoljeća i stoljeća ţivjeli prvenstveno od stoĉarenja, bili su povijesno oslonjeni sami na sebe i zato se u njima razvio poseban nagon za stjecanjem imetka da bi u ţivotu opstali tepĉije Batala, obretena kod Gornjeg Turbeta (kotar Travnik). GZM. XXVII/1915, 3-4, 372-373). 908

“Ima niko sto godina kako nas oće podloţiti, da ostavimo rimski zakon i katoliĉanski, i da se od Carkve rimske odmetnemo” (Fra Stipan Jajĉanin Markovac, Fale od sveti. Mleci, 1708, s. 215-216. Prepisao s bosanĉice dr. Karlo Jurišić).

909

Š. Kulišić, O nekim problemima.., ibid., s. 208.

347

nezavisno od bilo koga. Taj element, koji je obranio Zapad od islama, nije nestao zahvaljujući svojem gotovo neiscrpnom biološkom potencijalu, a ponekad i sluţenju hajduĉkim metodama u borbi za opstanak s uvijek nadmoćnijim osvajaĉima.910 Tijekom vremena su svi dijelovi dinarskog stanovništva, koje je bilo iste katoliĉke vjere na temelju gotovo istih puĉkih tradicija i istih jeziĉnih posebnosti prihvatili zajedniĉko hrvatsko narodno ime.

910

Ĉinjenica je da su sadrţaji hrvatskih junaĉkih pjesama, kojima moţemo pribrojiti i Kaĉićevu pjesmaricu, puni prapovijesnog divljaštva što su osuĊivali mnogi hrvatski intelektualci poĉevši od S. S. Kranjĉevića. Usp. Petar Grgec, Na izvorima pjesništva. Ed. MH, Zagreb, 1940, s. 60,68,71-73; Drago Ĉepulić, Fizionomija hrvatske narodne pjesme. “Hrvatska smotra”, VIII/1940, 6, 293-303; Josip Dujmušić, O hrvatskim narodnim epskim pjesmama. “Hrvatska smotra”, IX/1941, 2, 66-78; P. Grgec, Razvoj hrvatskog narodnog pjesniĉtva. Ed. Druţtva hrvatskih srednjoškolskih profesora, Zagreb, 1944, s. 120-124.

348

349

SAŢETAK

350

1. Stanovnici od Istre do Skadarskoga jezera, a na istoku do Sandţaka, Kosova i rijeke Drine, koji su imali svoja imena i posebne tradicije, ne mogu se nazivati Iliri, jer se taj etniĉki pojam prvobitno vezivao za jedno uţe podruĉje, preteţno ono današnje Albanije. Puĉanstvo na teritoriju rimske Dalmacije ni samo sebe nije nikad nazivalo Iliri. Starosjeditelji su do rimske prevlasti na navedenim podruĉjima imali posebna imena svojih zajednica, koje su imale oznake posebnih naroda. Ti narodi na teritoriju rimske provincije Dalmacije , odnosno u Iliriku osjećali su se i za vrijeme rimske vlasti kao posebne zajednice, strogo odijeljene granicama i ĉesto meĊusobno u neprijateljskim odnosima. Njihove razliĉitosti oĉituju se osobito u specifiĉnostima kultova, umjetniĉkih izriĉaja i naĉina pokapanja. Raĉuna se da je u prvim desetljećima prvoga stoljeća u Dalmaciji i Panoniji do Drave bilo najmanje milijun, a u samoj Dalmaciji poslije rimskog osvajanja u jednoj generaciji oko 700 tisuća stanovnika. Neki pisci (Jakov Baĉić) smatraju da se je već u doba rimskih osvajanja tih krajeva dio autohtonog stanovništva iseljavao u zapadnu i sjevernu Europu. Od poĉetka pa za svo vrijeme rimskog vladanja starosjeditelji, posebno oni u teško pristupaĉnoj unutrašnjosti, nastavili su ţivjeti na svoj stari naĉin. Rim nije dirao u njihove autohtone institucije, nije zatirao jezik pokorenog stanovništva, niti je zabranjivao domaće kultove i obiĉaje. Zahvaljujući takvoj toleranciji Rima autohtono stanovništvo je i pod njegovom vlašću oĉuvalo svoj duhovni identitet. Kad je ediktom cara Karakale godine 212. dodijeljeno graĊansko pravo svim stanovnicima carstva, i oni su se od tada mogli nazivati Romani. U kasnoj antici pojmovi Rimljanin i kršćanin postali su na odreĊenim geografskim prostorima sinonimi na isti naĉin kao što su to bili pojmovi nekršćanin (i arijanac) jednako poganin i barbar. Tako je uz jezik i kršćanstvo postalo element diferencijacije izmeĊu tih „Romana“ i novonadošlih „barbara“. Dakako, takva diferencijacija oĉitovala se prvenstveno u gradovima i u onim podruĉjima, gdje je kristijaniziranje bilo jaĉe. ZaleĊe gradova, a osobito sela u planinskim predjelima, ostajala su vjerna najviše svojim starim vjerovanjima. Oznaka Romani u tog planinskog stanovništva i dalje je u prvom redu oznaĉavala samo nekadanju pripadnost Zapadnom, odnosno kasnije i Istoĉnom Rimskom carstvu. (Na to starosjediteljsko stanovništvo, osobito ono koje se u balkanskoj unutrašnjosti 351

bavilo stoĉarstvom, kasnije se proširio i naziv Vlah, bez obzira na to jesu li njegovi nositelji bili romanizirani i kristijanizirani ili ne). Gotovo do zadnjeg desetljeća IV. stoljeća nema ni jednog podatka u izvorima da bi germanski ili neki drugi narodi prodirali na teritorij Dalmacije. Upadi „barbara“ na taj teritorij osjećaju se tek svršetkom IV. stoljeća, ali oni nisu ugrozili opstanak dotadanjeg stanovništva ni u Panoniji, a pogotovo ne u Dalmaciji. To se nije moglo dogoditi zato što je broj svih tih „barbara“ u odnosu na starosjeditelje bio razmjerno malen, a teritorij kojim su se oni kretali golem. Izvori i arheološki nalazi potvrĊuju da su tek od oko g. 493. na teritorij Dalmacije doselili Ostrogoti i njim zavladali. Taj period gotske vladavine bio je prema jednodušnoj ocjeni povjesniĉara razdoblje gospodarskog oporavka Dalmacije, a znaĉio je i obnovu ratniĉkih tradicija starosjeditelja, osobito u pomorstvu. Doseljenje Ostrogota na teritorij koji je opisao Toma arhiĊakon potvrĊuju razni povijesni izvori i arheološki nalazi. Sklavi ili Goti su, kako piše Toma, doselili iz „poljskih krajeva, od onih, koji se nazivaju Lingoni“, a koji su prema Adamu Bremenskom bili Sklavi. Goti u Dalmaciji kad su bili poraţeni od Bizanta nisu odselili niti su bili pobijeni, već su ostali na zaposjednutim prostorima. Prokopije svjedoĉi da je poslije gotsko-bizantskih borba u prvoj polovici VI. st. bizantski vojskovoĊa Konstancije zadobio svu Dalmaciju i Liburniju, tako da je pridobio za sebe sve Gote koji su nastavali ta podruĉja. Još u VI. i VII. stoljeću u nekim „ilirskim“ crkvenim općinama svetkovali su se blagdani trojice gotskih muĉenika. Goti, koji su i od sredine VI. stoljeća pa dalje ostali u Liburniji i u njoj susjednim krajevima ţivjeli su pomiješani sa starosjediteljima, a s vremenom su se s njima stopili u jedan narod, kako to na temelju starih izvora piše i Toma arhiĊakon. Moguće je da su zajedno s Gotima, ili uz njihovo dopuštenje na navedeni teritorij pod gotskom vlašću doselili u odnosu na Gote malobrojniji Sklavini. To se moglo dogoditi u razdoblju od doseljenja Gota, dakle od kraja V.stoljeća, a najkasnije sredinom VI. stoljeća. Nije iskljuĉeno da se dogodilo i samo jedno doseljenje u smislu da su došli Goti nazivani Sklavini, odnosno Sklavini nazivani Goti. Te i druge skupine, koje su sa sjevera Dunava prelazile na Balkan, grĉki izvori od VI. stoljeća nazivaju Sklabenoi, Sklabinoi i sliĉno, a latinski izvori Sclavini ili Sclavi. Pod nazivom Sklabenoi (Sclavini) stvarno su se razumijevale razne narodne, jeziĉne i vjerske skupine, što potvrĊuje da taj pojam u poĉetku uopće nije bio etnonim. Stari su pisci stilizirali svoje vijesti o Sklavinima u smislu da oni sa sjevera (posebno sjeverno od Save i Dunava) provaljuju na Balkan. Ali, ĉinjenica je da taj pravac u tih pisaca nije pobliţe lociran. (Grcima je i Podunavlje bilo sjever). S vremenom se pod imenom „Sclavini“ poĉelo nazivati gotovo sve 352

stanovništvo, dakle i starosjeditelje Balkana, koje su ranije strani izvori nazivali zajedniĉkim imenom Veneti, odnosno Iliri. To nazivanje poĉelo je kada su „Sklavini“ s druge strane Save, odnosno Dunava poĉeli doseljavati i to vojnim upadima na ostali teritorij rimske Dalmacije. MeĊutim, od ţeljeznog doba do dolaska Turaka na teritoriju rimske Dalmacije, kako dokazuju i antropološka istraţivanja, postojalo je i prevladavalo isto stanovništvo, koje je od tada do danas govorilo u biti istim jezikom. Stari ljetopisci i povjesniĉari (osobito oni u današnjih sjevernih Slavena) sve do XVI. stoljeća, a i poslije, pradomovinu Sklavina smještaju u Podunavlje i na Balkan, odakle se oni, prema njima iseljuju u predjele do i iza Karpata. U Prvoj ruskoj kronici navodi se da su Slaveni izmeĊu ostaloga prebivali oko Dunava i da su odatle iseljivali pred navalama „Vlaha“. Ali Nestor, što je vrlo vaţno, ne tvrdi da su preci današnjih Slavena u prastaro doba bili naseljeni samo u Podunavlju, nego navodi da ih je u to vrijeme bilo i na teritoriju današnje Rusije. Osim Ostrogota i malobrojnih Sklavina o masovnom doseljenju nekoga drugoga stanovništva na teritorij Dalmacije od V. stoljeća pa do IX. stoljeća u izvorima nema spomena. Doseljenje nekog etnosa posebno s europskog sjevera, na teritorij Dalmacije bilo je nemoguće od 558. sve do svršetka avarske vlasti u Panoniji. Arheološka istraţivanja na pojedinim nekropolama ne potvrĊuju poremećaje ni bilo kakav prekid kontinuiteta ni zadnjih desetljeća VIII. stoljeća, što dakle iskljuĉuje mogućnost masovnog doseljenja i u tom razdoblju. Kontinuitet na teritoriju nekadanje rimske Dalmacije u razdoblju od druge polovice VI. stoljeća do konca VIII. stoljeća, a i dalje, potvrĊuju ostaci duhovne i materijalne kulture, koji pripadaju gotovo samo starosjediteljima, a zatim germanskom elementu (u prvom redu Gotima) i u neznatnom broju malobrojnim Sklavinima. Osim toga, na cjelokupnom primorskom i dinarskom podruĉju, oĉit je kontinuitet nastanjivanja istih poloţaja, te istog naĉina pokapanja na istim lokalitetima u periodu rimske vladavine, a i tijekom ranoga srednjeg vijeka i kasnije. Dokazano je i da ima veći broj miješanih nekropola prvenstveno starosjediteljskog i gotskog etniĉkog elementa. Doseljenici, koji su nazivani Sklavini, bili su u stvarnosti malobrojne ratniĉke „druţine“, koje su formirale na dijelovima Balkana svoje politiĉke jedinice ( „Sklavinije“ ).Simbioza - na teritoriju Japoda i Liburna - doseljenih Gota i vjerojatno Sklavina (u razdoblju od kraja V. do sredine VI. stoljeća) sa starosjediteljima na prostoru nastajanja prve hrvatske drţave potvrĊena je i rezultatima antropoloških ispitivanja i dopunjena u smislu da su starosjeditelji u odnosu na doseljenike brojem bili toliko nadmoćni da u sadanjem stanovništvu Hrvatske i Bosne gotovo potpuno prevladava 353

autohtoni element, koji se oĉituje u opstanku antropološkog tipa i ostatku poganskih vjerovanja nekadanjih starosjeditelja balkansko-podunavskog prostora. Tako je od prijeantiĉkih vremena, na teritoriju kasnije rimske provincije Dalmacije postojao neprekinuti kult Mjeseca. U antiĉko doba to je na tim prostorima bio vladajući kult u kojem je narod predoĉavao Mjesec u liku koji je interpretatio romana nazvala Silvanom. Kristijaniziranjem tih krajeva Mjeseĉev kult slabi, ali njegovi snaţni ostaci saĉuvani su sve do naših dana. Mjesec što „umire“ i stalno se ponovo „raĊa“ nije samo simbol vjere u besmrtnost, odnosno u postojanje nadzemaljske stvarnosti. Bit tog boţanstva zamišlja se gotovo identiĉno shvaćanju svetoga u naroda susjednih kultura, što znaĉi da je pojam boţanskoga shvaćen kao jedinstvo suprotnosti, odnosno kao istodobna simbioza metafiziĉkoga dobra i zla. Iz preostalih hrvatskih narodnih vjerovanja i o Mjesecu, koji se zamišlja kao vrhovno i muško boţanstvo, nedvojbeno proizlazi da u Hrvata nema ni najmanjeg traga ostatka dualistiĉke vjere u smislu iranske kozmogonije. Razni dijelovi toga stanovništva na teritoriju srednjovjekovne hrvatske drţave i izvan nje, na temelju gotovo istih puĉkih tradicija i ĉakavskoikavskih vlastitih posebnosti s vremenom su, osobito poslije kristijaniziranja (koje je zapoĉelo u doba Isusovih apostola, a uglavnom završeno pod franaĉkim utjecajem) prihvatili kao zajedniĉko hrvatsko ime. To znaĉi da su u tome hrvatskome imenu apsorbirane prošlosti autohtonaca i to najprije u cijelosti Japoda i Liburna, a kasnije i Dalmata. U hrvatskoj etnogenezi sudjelovali su od starosjeditelja još i dijelovi ovih etnika: Ardijejaca, Desitijata, Histra i Panona. Od doseljenih, dakle neautohtonih etnosa, u hrvatskoj etnogenezi inkorponirani su od kraja V. st. dijelovi nadošlih Gota i uz gotsku suglasnost (najkasnije do sredine VI. st.) doseljenih Sklavina.

2. Prvo nastajanje hrvatske drţave na Balkanu zapoĉelo je najprije u Gackoj, a vjerojatno istodobno u Lici i Krbavi, dakle u pokrajinama u kojima je u doba Konstantina Porfirogeneta vladao hrvatski ban, odnosno koje su u X. st. nazvane od pape Ivana X. Sklavonia.Najraniji poĉetak te drţavnosti moţe se datirati u doba kada su (najkasnije) do sredine VI. stoljeća, i pod vodstvom gotskih voĊa, na taj teritorij došli, kako navodi Toma arhiĊakon, „Sclavi ili Goti“ arijanske vjere. Prema prevladavajućem mišljenju lingvista naziv Gacka vezan je, kako je dokazao Kelemina, s etnonimom Got, što znaĉi da je ta Gacka bila „drţavica“ Gota („natio Guduscanorum“), koja 354

je stoljećima nastavila kao odreĊena posebnost kontinuirano postojati od dolaska Gota na teritorij Japoda i tijekom cijelog razdoblja hrvatskih narodnih vladara. Prvobitna hrvatska jezgra mogla je stvarno nastati i iz takozvane „druţine“, to jest kneţeve pratnje sastavljene od ratnika. Ernst Dümmler istiĉe da su „pretorijanci“, koji su g. 819. na Kupi ostali vjerni Borni kada su ga napustili Guduskani, bili sastavljeni od Hrvata. Pretorijanci su bili vojna druţina na koju se oslanjao „dux“ (knez u Slavena, ban u Hrvata). Ratniĉka je druţina pod hrvatskim imenom mogla doseliti sa sjevera Europe kao franaĉki saveznik protiv Avara i to krajem VIII. st. Iz Gacke, Krbave i Like proširila se vlast pod hrvatskim imenom u susjedne prostore, a posebno na teritorij Dalmata, na kojemu se to najvećim dijelom dogodilo u doba Borne i to najkasnije godine 819. Starosjeditelji su se u rimskoj Dalmaciji, prije dolaska Sklava ili Gota, sluţili latinskim slovima, a za svoje glasove, koje nije poznavao latinski jezik, imali su posebna slova. Ta slova, (prema nalazima koja je obradio Patsch), vjerojatno su nastala od nekih runa ili sjeveroitalskog pisma, a kako ih znamo samo nekoliko ne moţemo sa sigurnošću tvrditi da je glagoljica nastala neovisno od slova koja su upotrebljavali starosjeditelji, odnosno da su je u Liburniju i meĊu Dalmate donijeli Sklavi ili Goti. MeĊutim, ĉinjenica postojanja germanskih naziva i znaĉenja za razmjerno veliki broj glagoljskih slova dokazuje da je to pismo moglo nastati jedino u nekom politiĉkom zajedništvu ili vojnom savezništvu s jedne strane hrvatskog (slavenskoga ili slaveniziranog) i s druge strane nekoga germanskog etnosa. Ti su Germani mogli biti samo Goti, jer su oni jedini germanski narod koji je zavladao teritorijem na kojemu je nastala prvobitna jezgra hrvatske drţave. Navedena ĉinjenica takoĊer dokazuje da su barem u poĉetku toga zajedništva vodeći sloj bili Goti. Sklavi su u svakom sluĉaju u politiĉko-vojnom zajedništvu s Gotima preuzeli za glagoljska slova više naziva i znaĉenja germanskih runa koje su od starine koristili Goti za sebe. Takovo nastajanje glagoljice u doba slavensko-gotske simbioze moguće je datirati već u doba Wulfile, dakle u drugu polovicu IV. st. Tragovi se gotskoga runskoga pisma posredno vide i u azbuĉnom nizu glagoljskog alfabeta. U izvorima ne postoji niti jedan podatak da bi Bugari bili u svezi s postankom glagoljice. To je i stvarno nemoguće. Ĉinjenica je da je Gota bilo po cijelom Balkanskom poluotoku, a posebno po Traciji i Meziji. Goti su mogli donijeti glagoljicu ili: s crnomorske obale u rimsku Dalmaciju, dakle na kasniji teritorij Hrvata i Bugara ili su je zatekli na teritoriju Liburnije i prenijeli je po Balkanskom poluotoku i izvan njega. Toma arhiĊakon, koji je pisao na temelju mnogih starih izvora, naziva glagoljska slova „gotskim slovima“. Navedeno postojanje većeg broja germansko-gotskih runskih naziva i znaĉenja za veći broj glagoljskih slova takoĊer dokazuje nastajanje glagoljice u predćirilo-metodsko doba. 355

Besmislena je i sama pomisao da bi jedan Grk, koji u drugoj polovini IX. st. stvara azbuku za slavenske narode, radi njihova što uspješnijeg kristijaniziranja, koristio za slavenska slova germanske (gotske, odnosno nordijske) runske nazive stare stotine godina unatrag. Nezamislivo je da bi jedan pravovjerni kršćanin (a uz to crkvena osoba!) stvarao pismena i to kao sredstvo misionarenja Slavena, a da bi se pri tome sluţio istim nazivima kojima su se u davnini koristili poganski Germani za rune, a kasnije arijanski (dakle heretiĉki) germanski narodi, a posebno Goti, za svoja slova. Doseljene Gaĉane - podrijetlom Gote - i uz svojedobnu gotsku suglasnost, u zaleĊu Liburna naseljene Sklavine, po zajedniĉkom dolasku na teritorij Dalmata nazivalo se u primorskim gradićima i meĊu Dalmatima Sklavima, kako se tada nazivalo sve one koji su nekada doselili s europskog sjevera, odnosno s druge strane Save i Dunava. Da su doseljenici meĊu Dalmate stvarno bili podrijetlom Goti ili pod nekadanjom vlašću Gota dokazuje i neuništeni arijanizam, koji se u hrvatskoj drţavi osjećao posebno kroz crkveni raskol tijekom gotovo svih stoljeća njezina postojanja. Uloga Gota u hrvatskoj etnogenezi u odnosu na starosjeditelje ne izgleda velika, ali je u drţavotvornom smislu i duhovnom biću današnjega hrvatskog naroda neusporedivo vaţna. Ĉinjenica da je Bornina drţava, koji se u historiografiji smatra osnivaĉem hrvatske drţave, nastala najprije na teritoriju Gacke te Like i Krbave znaĉi da je u temeljima stvaranja hrvatske drţave bitno ugraĊen gotski element, koji je stvarno u Gackoj stvorio zaĉetak kasnije hrvatske drţavnosti. Ratniĉka druţina pod hrvatskim imenom mogla je na taj teritorij doseliti krajem VIII. st. kao saveznik Franaka, ali je gotovo sigurno da je prihvatila zateĉenu politiĉko-teritorijalnu organizaciju na naĉin da je podloţnicima nametnula hrvatsko ime. Primorski gradići nisu nikad bili, pa ni u srednjem vijeku, sva Dalmacija, nego samo njezin i to vrlo mali dio . U tim gradićima stanovali su Romani (Latini), kako ih gotovo svi izvori nazivaju, a u njihovu zaleĊu, i to na starom teritoriju Dalmata, obitavali su i dalje Dalmati. U toj Dalmaciji, ĉiji se pojam najprije u administrativnom smislu u doba rimske vlasti proširio daleko izvan nekadanjeg starog teritorija Dalmata, hrvatski se vladari tituliraju kao kraljevi „Hrvata i Dalmatina“. Da su ti Dalmatini isto što i Hrvati, takovo njihovo tituliranje bilo bi besmisleno. Ako bi se pak ta kraljevska titula odnosila na stanovnike gradova, onda bi se vladari nazivali kraljevi Hrvata i Romana, odnosno Hrvata i Latina, a ne kraljevi Hrvata i Dalmatina. Na temelju podataka o vojnoj snazi Hrvata u doba narodnih vladara u jednom izvoru iz X. stoljeća (De administrando imperio ) raĉuna se da je tada hrvatska drţava imala najmanje 800 tisuća do milijun i po ţitelja. Etniĉki temelj tolikoga broja stanovnika mogli su biti samo starosjeditelji, a 356

meĊu njima posebno Dalmati, kojima su Hrvati iz susjedne pokrajine nametnuli vlast, odnosno zajedniĉku drţavu. Na teritoriju Japoda, Liburna i Dalmata pod utjecajem Franaka zapoĉeo je pokušaj masovnoga pokatoliĉenja starosjeditelja i Hrvata, koji su se tome suprotstavljali dugim ustrajavanjem u ostacima svojega, makar i primitivnoga arijanstva, tijekom svih stoljeća postojanja hrvatske drţave. Goti, koji su od oko 493. zauzeli teritorij Desitijata, utemeljili su na tom prostoru jezgru bosanske sredovjeĉne drţave, u kojoj su se suţivjeli sa starosjediteljima i moţda dijelom malobrojnih Sklavina, koji su i tu mogli doći samo uz njihovu suglasnost. Oni su u toj svojoj drţavi za potrebe svoje arijanske zajednice izgradili i više arijanskih bazilika. Na taj teritorij krajem VIII. st. ili kasnije posebno doseljena ratniĉka druţina Normana, odnosno Slavena koji su dugo bili pod germanskim politiĉkim i kulturnim utjecajem donijela je i posebnu sjeveroeuropsku simboliku. Prevladavanje etniĉkoga kontinuiteta starosjeditelja na nekadanjem teritoriju rimske Dalmacije od kasnoga ţeljeznog doba pa sve do provala turskog i drugih etnosa istoĉno od Drine, potvrĊuje i antropološka analiza kostura ispod stećaka, koji su svi pripadali paleobalkanskom bahikranom tipu. OdreĊeni prekid navedenog kontinuiteta, osobito u naĉinu pokapanja, zapaţa se tek od IX. stoljeća, što se moţe povezati i s utjecajem Crkve. Novi oblici materijalne i duhovne kulture, koji s Francima i s kristijaniziranjem slabo prodiru sa Zapada, posebno se oĉituju u uvozu oruţja i nakita. Dakako, kristijaniziranje je vrlo teško prodiralo u planinske krajeve nekadanje rimske Dalmacije. Tako većina likovnih elemenata na stećcima do XVI. stoljeća upućuje na njihovo nekršćansko, a ponekad antiĉko i sjeveroeuropsko (u biti germansko) podrijetlo. Do turskih vojniĉkih provala pravoslavnih kršćana u Bosni uopće nije bilo, rimokatolika je bilo vrlo malo, a bosanskih krstjana u svemu bosanskom kraljevstvu bilo je najmanje (oko jedne petine stanovništva). Zbog toga je razumljivo da su franjevci Bosanske vikarije do oţujka g. 1402. mogli obratiti i pokrstiti oko 500 tisuća nekrštenih. Iz kritiĉke analize izvora proizlazi da bosanski krstjani nisu bili pripadnici ni jedne izvanbosanske hereze, a posebno ne bogumilske ili katarske. Oni su bili kršćani, koji nisu priznavali rimskog papu kao crkvenog poglavara. Ako nisu bili podrijetlom arijanci onda su mogli biti samo vjernici prakršćanske crkve iz „ilirskih“ vremena.

357

Zusammenfassung 1. Die Bewohner des Gebietes zwischen Istrien und dem Skutari See, das im Osten durch den Sandschak, Kosovo und die Drina begrenzt wurde, hatten ihre eigenen Namen und ihre eigenen Traditionen. Sie können nicht als Illyrer bezeichnet werden, da dieser ethnische Begriff ursprünglich an ein viel engeres Gebiet gebunden war, das sich etwa mit dem Raum des heutigen Albanien deckt. Die Menschen der römischen Provinz Dalmatien haben sich selbst auch nie Illyrer genannt. Bis zur Machtübernahme durch die Römer hatten die einzelnen Volksgruppen ihre eigenen Namen. Diese Völker auf dem Territorium der römischen Provinz Dalmatien bzw. Illyriens erachteten sich auch während der Zeit der römischen Herrschaft als selbständige Gemeinschaften. Sie waren streng voneinander abgegrenzt und standen einander oft feindlich gegenüber. Ihre Verschiedenartigkeit äußert sich besonders in den unterschiedlichen Kulten, der Art des künstlerischen Ausdrucks und der Bestattungsform. Es wird angenommen, daß zu Beginn des I.Jahrhunderts in Dalmatien und Pannonien bis zur Drau mindestens eine Million Menschen lebte. Allein in Dalmatien belief sich nach der römischen Machtübernahme die Zahl der Bewohner in einer Generation auf 700.000 Menschen. Einige Autoren (Jakov Baĉić) vertreten die Meinung, daß bereits zur Zeit der römischen Machtübernahme ein Teil der autochthonen Bevölkerung in den Westen und Norden Europas ausgewandert ist. Während der gesamten Phase der römischen Herrschaft behielt jedoch die Bevölkerung des schwer zugänglichen Lansdesinneren ihre alte Lebensweise bei. Rom übte weder auf die autochthonen Institutionen noch auf die Sprache der unterworfenen Völker Einfluß aus und untersagte auch nicht die Ausübung ihrer Sitten und Bräuche. Dank dieser Toleranz war es der autochthonen Bevölkerung möglich, auch während der Periode der römischen Herrschaft ihre geistige Identität zu bewahren. Durch das im Jahre 212 von Kaiser Caracalla erlassene Edikt erhielten alle Bewohner des Reiches das Recht, sich römische Bürger zu nennen. In der Spätantike wurde in einzelnen Regionen der Begriff Römer durch das Synonym Christ ersetzt, ebenso wie der Begriff Nicht-Christ (bzw. Arianer) zum Synonym für Heide oder Barbar wurde. So entwickelte sich neben der Sprache auch das Christentum zum Element der Differenzierung 358

zwischen diesen Römern und den neu hinzugekommenen "Barbaren". Diese Differenzierung kam besonders in den Städten und jenen Gebieten, in denen die Christianisierung weiter fortgeschritten war, verstärkt zum Ausdruck. Im Hinterland der Städte und in den Gebirgsgegenden jedoch blieb die Bevölkerung ihrem alten Glauben zumeist treu. Die Bezeichnung Römer für die Bevölkerung des Berglandes erklärte auch weiterhin nur ihre einstige Zugehörigkeit zum Weströmischen bzw. später auch zum Oströmischen Reich. Diese alteingessenen Bewohner, bzw. jene, die sich im Inneren des Berglandes mit Viehzucht beschäftigten, wurden später auch als Walachen bezeichnet, ungeachtet dessen, ob sie romanisiert oder christianisiert waren. Fast bis zum Ende des IV.Jahrhunderts findet man in den geschichtlichen Quellen keinerlei Angaben darüber, daß germanische oder andere Völker auf das dalmatinische Territorium eingedrungen waren. Die Einfälle der "Barbaren" in dieses Gebiet werden erst gegen Ende des IV.Jahrhunderts spürbar. Für die Bewohner Pannoniens und insbesondere Dalmatiens stellten sie jedoch keinerlei Gefahr dar, da die Anzahl dieser "Barbaren" im Verhültnis zu der alteingesessenen Bevölkerung nur gering, das Territorium, auf dem sie sich bewegten, jedoch riesig war. Historische Quellen und archäologische Funde bezeugen, daß die Ostrogoten erst um das Jahr 493 auf das dalmatinische Teritorium eingedrungen sind und es unter ihre Herrschaft zwangen. Nach einhelliger Meinung der Historiker erlebte Dalmatien während der Phase der gotischen Herrschaft einen wirtschaftlichen Aufschwung sowie auch eine Wiederbelebung seiner Kampftradition, die sich besonders im Marinewesen bemerkbar machte. Die von Archidiakon Toma beschriebene Einwanderung der Ostrogoten ist auch durch verschiedene historische Quellen und archäologische Funde belegt. Die Sclaven oder Goten - so schreibt Toma sind aus den "polnischen Gebieten" eingewandert "und "nannten sich Lingonen". Sie werden auch von Adam Bremenski als Sclaven bezeichnet. Die von Byzanz geschlagenen Goten sind aus den besetzten dalmatinischen Gebieten weder ausgewandert, noch wurden sie vertrieben. Prokopius berichtet, daá nach den Kämpfen zwischen Byzantinern und Goten in der ersten Hälfte des VI. Jahrhunderts der byzantinische Heerführer Constantius ganz Dalmatien und Liburnien eingenommen und somit seine Macht auf alle hier angesiedelten Goten ausgeweitet hat. Noch im VI. und VII.Jahrhundert feierte man in einigen "illyrischen" Kirchengemeinden die Festtage dreier gotischer Märtyrer. Toma vermerkt schließlich anhand alter Quellen, daß sich die bis in die zweite Hälfte des VI. Jahrhunderts in Liburnien und den angrenzenden Gebieten verbliebenen Goten mit der bodenständigen Bevölkerung vermischten und mit der Zeit zu einem einzigen Volk verschmolzen. 359

Es ist möglich, daß gemeinsam mit den Goten oder mit deren Zustimmung in das genannte, unter gotischer Herrschaft stehende Gebiet auch eine geringe Anzahl von Sclaven eingewandert ist. Dies könnte sich gegen Ende des V.Jahrhunderts, spätestens jedoch Mitte des VI. Jahrhunderts ereignet haben. Es ist nicht ausschließen, daß es sich um eine Zuwanderung in dem Sinne handelt, daß nur Goten, Sklavinen genannt, bzw.Sklavinen, Goten genannt, zugewandert sind. Diese und andere Gruppen, die vom westlichen Donaugebiet in den Balkan vorstießen, werden in griechischen Quellen aus dem VI.Jahrhundert als Sklabenoi, Sklabinoi und ähnlich bezeichnet, während sie in lateinischen Quellen als Sclavini und Sclavi aufscheinen. Als Sklabenoi (Sclavini) bezeichnete man faktisch VolksSprach- und Religionssgruppen, was bezeugt, daß dieser Begriff anfänglich überhaupt kein Ethnonym war. Antike Autoren stilisierten den Begriff dahingehend, daß sie in ihren Berichten die Sklavinen als jene definierten, die vom Norden (insbesondere aus dem nördlichen Bereich der Save und der Donau) Richtung Balkan vordringen. Tatsache ist jedoch, daß diese Richtung von den Autoren nicht näher bezeichnet wird (für griechische Begriffe liegt das Donaugebiet im Norden). Mit der Zeit begann man den Begriff "Sklavinen" auf fast alle auszuweiten, die in alten Quellen gemeinhin als Veneter bzw. Illyrer bezeichnet wurden, und so übertrug er sich auch auf die autochthone Bevölkerung des Balkans. Dies erfolgte etwa zu der Zeit, als die "Sklavinen" vom jenseitigen Save- bzw. Donauufer in das verbliebene Territorium der römischen Provinz Dalmatien einzufallen und es zu besiedeln begannen. Anthropologische Untersuchungen beweisen jedoch, daß von der Eisenzeit bis zum Einfall der Türken in das Gebiet der römischen Provinz Dalmatien ein und derselbe Volkstyp vorherrschend war, der im großen und ganzen auch heute noch die gleiche Sprache spricht. Antike Chronisten und Historiker (besonders aus den Reihen der heutigen Nordslawen) orten bis zum 16.Jahrhundert und darüber hinaus das Donaugebiet und den Balkan als Urheimat der Sklavinen, aus welcher diese in das Gebiet vor und hinter den Karpaten ausgewandert sind. In der Ersten russischen Chronik wird angeführt, daß die Slawen unter anderem auch das Donaugebiet bewohnt, es jedoch wegen der Einfälle der "Walachen" verlassen hätten. Nestor behauptet indes nicht - und das ist bedeutsam - daß die Urahnen der heutigen Slawen nur im Donaugebiet angesiedelt gewesen wären, sondern führt an, daß sie zu jener Zeit auch auf dem Territorium des heutigen Rußland gelebt haben. In historischen Quellen wird nur von der Einwanderung der Ostrogoten und einer kleinen Anzahl von Sklavinen auf das Territorium Dalmatiens berichtet. Die Einwanderung einer anderen Ethnie, speziell aus dem Norden Europas, ist von 558 bis zum Ende der Avarenherrschaft in Pannonien, d.h. 360

bis zum Ende des IX.Jahrhunderts unmöglich. Die in einigen Nekropolen durchgeführten archäologischen Untersuchungen haben ergeben, daß auch gegen Ende des VIII.Jahrhunderts die Kontinuität nicht unterbrochen wird, was beweist, daß während dieser Zeit keine Masseneinwanderung stattgefunden hat. Die Kontinuität auf dem Territorium der einstigen römischen Provinz Dalmatien zwischen der zweiten Hälfe des VI.Jahrhunderts bis zum Ende des VIII.Jahrhunderts und darüber hinaus wird auch durch die Überreste der geistigen und materiellen Kultur bewiesen, die fast ausschließlich auf der Kultur der Urbewohner und eines kleinen Teils der Sklavinen basiert und durch germanische Elemente (hauptsächlich gotische) angereichert ist. Im gesamten küstenländischen und dinarischen Raum ist außerdem die Kontinuität der gleichen Siedlungslagen und der gleichen Bestattungsart auf den gleichen Lokalitäten während der Zeit der römischen Herrschaft und im Verlauf des frühen Mittelalters bis zu dessen Spätzeit augenscheinlich. Weiters ist erwiesen, daß es eine größere Anzahl von Nekropolen gibt, wo vor allem Urbewohner, gleichzeitig aber auch Goten bestattet sind. Die als Sklavinen bezeichneten Einwanderer traten faktisch als kleinere "die Kriegsgruppen" auf, die in verschiedenen Teilen des Balkans ihre politischen Einheiten ("Sklavinien") formierten. Die auf dem Territorium der Japoden und Liburner eingegangene Symbiose zwischen Goten, Sklavinen (Ende des V. bis zur Mitte des VI.Jahrhunderts) und der alteingesessenen Bevölkerung ist aufgrund anthropologischer Untersuchungen als erwiesen zu erachten. Auf dem Territorium, auf dem der erste kroatische Staat gegründet wurde, waren die alteingesessenen Bewohner gegenüber den Einwanderern in so großer Überzahl, daß in der heutigen Bevölkerung Kroatiens und Bosniens das autochthone Element, das sich im Vorherrschen des anthropologischen Typs und den Resten des heidnischen Glaubens der einstigen Bewohner des Balkans und des Donaugebiets äußert, noch immer überwiegt. Der bereits in der Vorantike existierende Mondkult erfuhr in Dalmatien auch während der Phase der römischen Herrschaft keine Unterbrechung. In der Antike war dieser Kult in diesem Raum vorherrschend, und das Volk verehrte den Mond in einer Gestalt, die dem römischen Feld-und Waldgott Silvanus nahekommt. Mit der Christianisierung dieser Gebiete verlor der Kult zwar an Bedeutung, nicht zu leugnende Reste haben sich jedoch bis zum heutigen Tag erhalten. Der "sterbende" und stets "neu geboren werdende" Mond ist Sinnbild des Glaubens an die Unsterblichkeit, bzw. die Existenz einer Realität außerhalb unserer Welt. Die Wesenszüge dieser Gottheit entsprechen im großen und ganzen dem Heiligkeitsbegriff benachbarter Kulturen, und das bedeutet, daß die Göttlichkeit als Einheit der Gegensätze verstanden wird, d.h. als gleichzeitige Symbiose von metaphysischem Gut und Böse. Aus den 361

verschiedenen Varianten des Volksglauben und der Verehrung des Mondes, der als oberste, männliche Gottheit angesehen wird, geht unweigerlich hervor, daá im Glauben der Kroaten nicht die geringste Spur von Überresten eines dualistischen Glaubens im Sinne der iranischen Kosmogonie zu finden ist. Einzelne innerhalb und außerhalb der Grenzen des kroatischen Staates lebende Gruppen begannen sich aufgrund ihrer fast identen Tradition und der ihnen eigenen ĉakawisch-ikawischen Besonderheiten allmählich, insbesondere jedoch nach Beendigung des Christianisierungsprozesses (der bereits zur Zeit der Apostel einsetzte und während der fränkischen Herrschaft abgeschlossen wurde) als Kroaten zu bezeichnen. Das bedeutet, daß im Begriff "Kroaten" die Vergangenheit der autochthonen Bevölkerung, d.h. vorerst die der gesamten Japoden und Liburner und später auch der Dalmaten absorbiert wird. An der kroatischen Ethnogenese hatten neben der alteingesessenen Bevölkerung auch Teile der Ardiäer, Desidiaten, Istrier und Pannonier ihren Anteil. In diese Ethnogenese waren ab dem Ende des V.Jahrhunderts auch Teile der eingedrungenen Goten und die mit ihrer Zustimmung eingewanderten Sklavinen (spätestens bis zur Mitte des IV.Jahrhunderts) einbezogen.

2. Der Grundstein für den ersten kroatischen Staat auf dem Balkan wurde in Gacka gelegt, aller Wahrscheinlichkeit nach etwa zur gleichen Zeit jedoch auch in der Lika und Krbava, also in Gebieten, in denen zur Zeit Konstantin Porphyrogennethos ein kroatischer Banus herrschte, und die im X.Jahrhundert von Papst Johannes X. als Sklavonien bezeichnet wurden. Die Anfänge der Staatsgründung fallen in die Zeit, als in dieses Gebiet, geleitet von gotischen Führern, die "Sclaven und Goten" arianischen Glaubens eindrangen (spätestens Mitte des VI.Jahrhunderts), berichtet Toma. Nach vorherrschender Meinung der Linguisten und wie Kelemen bewiesen hat, steht die Bezeichnung Gacka in engem Zusammenhang mit dem Ethnonym Gote, was bedeutet, daß Gacka ein "kleiner Staat" der Goten ("natio Guduscanorum") war, der Jahrhunderte, d.h. vom Einfall der Goten auf das Territorium der Japoden bis zum Ende der kroatischen nationalen Herrschaft existierte. Der ursprüngliche kroatische Staat ist möglicherweise aus einer sogenannten "Horde" erwachsen, d.h. aus dem Gefolge eines Fürsten, das aus Berufssoldaten bestand. Ernst Dümmler hebt hervor, daß das Heer der "Prätorianer", die Borna an der Kupa treu geblieben waren, als ihn die Guduskaner im Jahre 819 verließen, aus Kroaten zusammengesetzt war. Die 362

Prätorianer waren eine Soldatentruppe, an die sich der "dux" (im Falle der Slawen ein Fürst, bei den Kroaten ein Banus) lehnte. Die Kriegsgruppen die unter kroatischen Namen von Nordeuropa könnten, als fränkische Verbündeter gegen die Avaren in VIII. Jahrhundert kommen. Aus der Gacka, Krbava und Lika breitete sich die Macht unter kroatischen Namen weiter auf die Umgebung, besonders auf der Gebiet von Dalmatien in der Zeit von Herschaft von Borna, spätenstens um das Jahr 819. Aus Gacka, der Krbava und Lika breitete sich die kroatische Macht auf die benachbarten Gebiete aus, insbesondere auf Dalmatien, wo der Machtwechsel hauptsächlich während der Herrschaft Bornas erfolgte und spätestens im Jahre 819. seinen Abschluß fand. In der römischen Provinz Dalmatien bediente man sich bis zum Einfall der Sclaven oder Goten lateinischer Buchstaben. Für alle Laute, die im Lateinischen unbekannt waren, existierten eigene Buchstaben. Aufgrund der von Patsch ausgewerteten Funde kann mit großer Wahrscheinlichkeit angenommen werden, daß diese Buchstaben in Anlehnung an die Runen oder die norditalische Schrift entstanden sind. Da jedoch nur einzelne Buchstaben bekannt sind, kann auch nicht mit Sicherheit behauptet werden, daß die glagolitische Schrift unabhängig von den Buchstaben, die die Alteingesessenen verwendeten, entstanden ist, bzw. daß sie die Goten oder Sclaven auf das Territorium der Liburner und Dalmaten gebracht haben. Aufgrund der Tatsache, daß relativ viele glagolitische Buchstaben germanische Benennungen und Bedeutungen aufweisen, wird deutlich, daß diese Schrift nur innerhalb eines politischen oder militärischen Bündnisses zwischen dem kroatischen (slawischen oder slawisierten) und einem germanischen Ethnos entstanden sein kann. Diese Germanen wiederum konnten nur Goten sein, denn diese waren das einzige germanische Volk, das auf dem Territorium, auf dem sich der erste kroatische Staat formierte, herrschte. Daraus ergibt sich auch, daß in dieser Union zumindest am Anfang die Goten die Führungsrolle innehatten. Tatsache ist, daß die Sclaven in der Phase der politisch-militärischen Union mit den Goten für ihre glagolitischen Buchstaben mehrere Benennungen und Bedeutungen von den Runen, die die Goten seit altersher verwendeten, übernommen haben. Die glagolitische Schrift ist wahrscheinlich schon zu Zeiten Wulfilas, also in der zweiten Hälfte des IV.Jahrhunderts entstanden. Spuren der gotischen Runenschrift zeichnen sich in der Buchstabenfolge des glagolitischen Alphabets deutlich ab. In historischen Quellen finden sich keinerlei Angaben darüber, daß die Bulgaren an der Entstehung dieser Schrift beteiligt gewesen wären. Das wäre auch nicht möglich gewesen, denn die Goten waren über die gesamte Balkanhalbinsel, insbesondere über Thrakien und Mösien verstreut. Die Goten haben die glagolitische Schrift entweder von der Schwarzmeerküste in 363

die römische Provinz Dalmatien, also das spätere Territorium der Kroaten und Bulgaren gebracht oder sie sind in Liburnien darauf gestoßen und haben sie über die Balkanhalbinsel und darüber hinaus verbreitet. Archidiakon Toma, der seine Berichte anhand alter Quellen verfaáte, bezeichnet die glagolitischen Buchstaben als "gotische Buchstaben". Die Tatsache, daß mehrere glagolitische Buchstaben germanisch-gotische Runennamen und Bedeutungen aufweisen, ist ein weiterer Beweis dafür, daß diese Schrift lange vor der Schaffensperiode Cyrills und Methods entstanden ist. Es wäre Paradox gewesen, daß ein Grieche in der zweiten Hälfte des IX.Jahrhunderts für sein Alphabet, das zur Beschleunigung des Christianisierungsprozesses der slawischen Völker dienen soll, jahrhundertealte germanische (gotische bzw. nordische) Runenbezeichnungen verwendet. So ist es höchst unwahrscheinlich, daß ein orthodoxer Christ (dazu noch aus Kirchenkreisen) eine Schrift erfindet, die zur Missionierung der Slaven dienen soll, und sich dabei derselben Benennungen bedient, die schon die heidnischen Germanen und später die arianischen (d.h. häretischen) germanischen Völker, speziell die Goten, für ihre Runen verwendet haben. Die mit Zustimmung der Goten im Hinterland Liburniens angesiedelten Sclaven und die Einwanderer aus Gacka - der Abstammung nach Goten wurden nach ihrem gemeinsamen Eindringen auf das Territorium der Dalmaten von den Dalmaten und den Bewohnern der Küstenstädte Sclaven genannt. So wurden einst all jene bezeichnet, die aus dem Norden Europas bzw. aus den jenseits der Donau und Save gelegenen Gebieten eingewandert waren. Daß diese Einwanderer ihrer Herkunft nach tatsächlich Goten waren oder zumindest einst unter gotischer Herrschaft gestanden hatten, beweist auch der im kroatischen Staat Jahrhunderte weiterlebende Arianismus, der sich auch im Kirchenschisma äußerte. Im Gegensatz zu der alteingesessenen Bevölkerung spielten die Goten bei der kroatischen Ethnogenese nur eine unbedeutende Rolle. Der Beitrag, den sie zur Gründung des Staates leisteten sowie das geistige Erbe, das sie den heutigen Kroaten hinterließen, darf jedoch keineswegs unterschätzt werden. Der Staat Bornas, jenes Herrschers, der in der Historiographie als Begründer des kroatischen Staates angesehen wird, entstand auf dem Territorium von Gacka, der Lika und Krbava, das von den Goten besiedelt war, und das bedeutet, daß in die Fundamente des kroatischen Staates auch das gotische Element eingebunden wurde. Dalmatien bestand selbst im Mittelalter nicht nur aus Küstenstädten, vielmehr bildeten diese Städte nur einen geringen Teil seines Territoriums. In diesen kleinen Städten lebten römische Bürger (Latiner), wie sie in fast allen Quellen bezeichnet werden, während ihr Hinterland, d.h. das alte Territorium der Dalmaten, auch weiterhin von Dalmaten besiedelt war. In diesem Dalmatien, das sich während der Zeit der römischen Herrschaft besonders im 364

administrativen Sinne weit über die Grenzen des einstigen Territoriums der Dalmaten erstreckte, trugen die kroatischen Herrscher den Titel "König der Kroaten und Dalmatiner". Wären diese Dalmatiner Kroaten gewesen, hätte dieser Titel jeder Logik entbehrt. Hätte sich der Titel jedoch auf die Bewohner der Küstenstädte erstreckt, so hätte der König über Kroaten und Römer, bzw. über Kroaten und Latiner geherrscht, keinesfalls aber wäre er König der Kroaten und Dalmatiner gewesen. Aufgrund der Angaben über die militärische Stärke der Kroaten aus Quellen des X.Jahrhunderts (De administrando imperio) wird geschätzt, daß im damaligen kroatischen Staat etwa 800.000 bis eineinhalb Millionen Menschen lebten. Das ethnische Fundament konnte nur die autochthone Bevölkerung bilden, darunter speziell die Dalmaten, denen die Kroaten aus dem benachbarten Gebiet ihre Herrschaft, bzw. einen gemeinsamen Staat aufgezwungen hatten. Unter dem Einfluß der Franken startete man auf dem Territorium der Japoden, Liburner und Dalmaten den Versuch einer Massenkatholisierung der Urbewohner und der Kroaten, dem sich diese jedoch während der Jahrhunderte, in denen ihr Staat existierte, beharrlich widersetzten, indem sie an den Resten ihres, wenn auch primitiven Arianismus´ festhielten. ---------Die Goten nahmen um das Jahr 493 das Territorium der Desidiaten ein und legten hier den Grundstein des mittelalterlichen bosnischen Staates, in dem sie später mit der autochthonen Bevölkerung und eventuell auch mit einer kleinen Anzahl von Sclaven, die auch hier nur mit Zustimmung der Goten leben konnten, verschmolzen. In diesem Staat erbauten die Goten für die Bedürfnisse der arianischen Gemeinschaften auch mehrere arianische Basiliken. Auf dieser Gebiet am Ende VIII. Jahrhundert oder später kammen separat die Kriegsgruppen: Normannen bzw. Slaven die lange unter germanischen politischen und kulturellen Einflüssen waren, brachten eine besonder nordeuropeische Symbolik mit. Die ethnische Kontinuität der alteingesessenen Bevölkerung auf dem einstigen Territorium der römischen Provinz Dalmatien von der späten Eisenzeit bis zum Einfall der Türken und anderer Ethnien in das östliche Gebiet der Drina beweisen auch die unter den „Stećci“ ruhenden Gebeine, die - wie anthropologische Analysen ergeben haben - alle dem paläobalkanischen brachyzephalen (Kurzschädel-) Typ angehören. Eine deutliche Unterbrechung der Kontinuität, insbesondere in der Art der Bestattung, erfolgt erst im IX.Jahrhundert infolge des Einflusses der Kirche. Neue Formen der 365

materiellen und geistigen Kultur drangen mit den Franken und durch die Christianisierung allmählich vom Westen ein und fanden besonders in der Einfuhr von Waffen und Schmuck ihren Niederschlag. Der Christianisierungsprozeß verlief in den gebirgigen Gegenden der römischen Provinz Dalmatien nur sehr langsam. Die Bildelemente auf den „Stećci“ zeugen bis zum XVI.Jahrhundert davon, daß die Bestatteten nicht getauft bzw. einzelne auch Arianer waren. Bis zu den kriegerischen Einfällen der Türken gab es in Bosnien keine orthodoxen Christen. Nur wenige waren Anhänger der röm.kath. Kirche und im gesamten bosnischen Königreich gehörte nur ein Fünftel der Bevölkerung dem Christentum an. So ist es auch verständlich, daß die Franziskaner des bosnischen Vikariats bis zum März des Jahres 1402 etwa fünfhunderttausend Heiden bekehren und taufen konnten. Eine kritische Analyse der Quellen macht deutlich, daß die bosnischen Christen weder Anhänger des bogumilischen noch des katharischen Glaubens waren und auch keiner außerhalb Bosniens existierenden Härese angefürten. Sie waren Christen, die jedoch den römischen Papst als Kirchoberhaupt nicht anerkannten. Wenn sie - was allerdings anzunehmen ist - keine Arianer waren, so konnten sie nur Anhänger der Urkirche aus "illyrischer" Zeit gewesen sein.

366

367

PRILOZI

368

369

I. LITERATURA O POJMU ILIR, ODNOSNO O JAPODIMA, LIBURNIMA I DALMATIMA

Pojam Ilir kao etnonim za starosjeditelje, koje su pokorili Rimljani, ne moţe se prihvatiti ni u teritorijalnom ni u kronološkom pogledu u smislu jedinstvene etniĉke kategorije. Znanstveno nije opravdano narode od Istre do Skadarskoga jezera, a na istoku do Sandţaka, Kosova i rijeke Drine, koji su imali svoja imena i posebnu tradiciju, nazivati Ilirima, jer se taj etniĉki pojam vezuje za jedno uţe ilirsko podruĉje, preteţno za teritorij današnje Albanije.911 Nema uopće dokaza da su narodi, koji su nazvani Iliri, sami sebe nazivali Ilirima, odnosno da su se osjećali kao Iliri. Do rimske prevlasti na tom podruĉju starosjeditelji su u pokorenim krajevima imali svoju organizaciju i posebna imena svojih zajednica, tako da su te “zajednice imale sve oznake posebnih naroda, a ne plemena kao Liburni, Dalmati, Japodi i dr.”912 Vrlo su vaţne formulacije Plinija Starijega: “proprieque dicti Illyrii et Taulanti et Pyraei” (C.Plinii Secundi, Naturalis Historia, III, 144) i Mele “Taulanti, Encheleae, Phaeaces; dein sunt quos proprie Illyricos vocant, tum Piraei et Liburni et Histria” (Pomponii Melae, De Chorographia, II, 56). Alojzije Benac navodeći te formulacije, toĉno je zakljuĉio da to bez sumnje

911

Duje Rendić-Mioĉević, Antiĉka baština u kulturi jugoslavenskih naroda. “Zbornik Zagrebaĉke slavistiĉke škole”, god. III, knj. 3, Zagreb, 1975, s. 293.

912

Šime Batović, Aleksandar Stipĉević: Iliri - povijest, ţivot, kultura. “Diadora”, sv. 8, Zadar, 1975, s. 185. Dakako, Batović i drugi koji upotrebljavaju za navedene i druge zajednice oznaku narod misle na skupine istog ili sliĉnog etniĉkog podrijetla, koje borave na istom, posebnim granicama odreĊenom podruĉju, koje se sluţe istim jezikom i koje imaju uglavnom iste obiĉaje.

370

znaĉi da postoje i Iliri koji ne pripadaju onima “u pravom smislu te rijeĉi”913. Pojam Ilir Benac je ovako definirao: “b) Oĉito je da se u starijem ţeljeznom dobu odvijalo konaĉno izdvajanje pojedinih plemenskih zajednica, odnosno sve jaĉa asimilacija manjih grupa u veće plemenske cjeline. c) Sasvim je, zaista, vjerovatno da se u prvom dijelu starijeg ţeljeznog doba pripadnici pojedinih plemenskih zajednica na mnogim podruĉjima nisu osjećali pripadnicima neke šire ilirske grupacije, nego samo pripadnicima svog plemena (ili naroda!). d) MeĊu mnogim plemenima, koja su nosila vlastita imena, najvjerovatnije je, ipak , postojala na juţnom podruĉju (svakako izmeĊu Drima i Vojuše) i plemenska zajednica ĉije je ime glasilo Iliri. Moguće je da je ta zajednica i prije ozbiljnih kontakata sa antiĉkim svijetom proširila svoje ime na susjedna plemena ili je grupa plemena na ovom prostoru odreĊenom konvencijom prihvatila zajedniĉki naziv za ĉitavu grupaciju. Mora se pretpostaviti da se radilo o srodnim plemenima. e) Pošto je prvobitna ilirska zajednica (pleme ili grupa plemena) ţivjela na jugu kasnije provincije Ilirika, antiĉki svijet je prvo dolazio u kontakt sa tom zajednicom. Pa i Rimljani su u svojim osvajaĉkim pohodima prema Balkanu pošli od ovih krajeva. Prema tome, sreli su se sa prvobitnom ilirskom zajednicom i onda je logiĉno što su taj naziv sve više uopštavali. f) Širenjem rimske vlasti na Balkanu širilo se i ilirsko ime prema sjeveru i istoku, da bi najzad bila formirana provincija Ilirik, koja je obuhvatila i podruĉja na kojima su ţivjele plemenske zajednice, odnosno narodi, sasvim razliĉiti od onih koje obuhvata ilirski populacioni kompleks u uţem smislu. g) U svakom sluĉaju, prvobitno jezgro ilirske zajednice plemena se nalazilo na teritoriji Albanije.” 914 Mate Suić drţi da je izriĉaj “pravi Iliri” obuhvaćao više uţih etniĉkih skupina od kojih je svaka imala i svoje posebno ime.On je posebno naglasio 913

Alojz Benac, O etniĉkim zajednicama starijeg ţeljeznog doba u Jugoslaviji. Praistorija jugoslavenskih zemalja, V, ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo, 1987, s. 759.

914

Ibid., s. 762.

371

“da se ti Iliri proprie dicti, ma tko oni bili sami nikada tako nisu zvali i nisu se mogli tako zvati. Njima je takvo ime nadjenuo izvor kojim su se posluţili Plinije i Mela. Plinije kaţe da su dicti - nazvani, a Mela da ih tako zovu vocant.Ta je, dakle, sintagma nastala u izvanilirskom krugu rimskih pisaca”.915 Ime Iliri (Illyrii, Illyrioi) spominje se u grĉkim izvorima od VI. st. prije Krista i prvobitno je vjerojatno znaĉilo manji narod ili skupinu plemena naseljenih na podruĉju sjeverozapadno od antiĉke Macedonije i sjeverno od Epira, a već od Herodota pa tijekom idućih stoljeća naziv se u grĉkih pisaca širio dobivajući i znaĉenje geografske odrednice. 916 U znanosti se prihvaća mišljenje da su Rimljani kad bi došli u odnos s nekim poznatijim plemenom, njegovo ime i citirali, dok su u poĉetku, kad im se ĉinilo da su anonimna etniĉka masa, sve nazivali imenom Iliri. 917 Središnji, zapadni i sjeverni dio Balkana nije nastavao jedinstven etnos. Paleobalkanski narodi su već tijekom ţeljeznog doba, u vrijeme svoje kulturne i etniĉke stabilizacije, prakticirali posebne pogrebne rituale koji potvrĊuju njihov osjećaj posebnosti. Dragoslav Srejović je utvrdio da se na Balkanskom poluotoku “jasno izdvajaju tri velika etno-kulturna podruĉja, i to: - podruĉje ĉije stanovništvo preteţno inhumira svoje pokojnike, - podruĉje s nekropolama spaljenih pokojnika i - podruĉje na kome se pokojnici inhumiraju i spaljuju s pribliţno jednakom uĉestalošću”. On je svoje istraţivanje ovako zakljuĉio: “Oblast s inhumacijama ograniĉena je na istoku Drimom, Limom i Drinom, na severu -Posavinom, na zapadu - Kupom, a na jugozapadu i jugu jadranskim morem. Istoĉno od ove oblasti prostire se zona sa nekropolama spaljenih pokojnika: poput širokog pojasa, koji se prema jugu suţava, ova zona preseca u uporedniĉkom smeru Balkansko poluostrvo i jasno odeljuje zapadne oblasti sa grobovima inhumiranih pokojnika od istoĉnih oblasti, gde se s podjednakom uĉestalošću praktikuje i sahranjivanje i spaljivanje mrtvih. Jednoobraznost pogrebnih rituala na prostranim teritorijama pokazuje da se

915

Mate Suić, Illyrii proprie dicti. Godišnjak ANUBiH, knj. XIII, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 11, Sarajevo, 1976, s. 180.

916

Borivoje Ĉović, Iliri. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, I, Zemaljski muzej BiH, Sarajevo, 1988, s. 93.

917

Duje Rendić-Mioĉević, Diskusija na Simpoziju o teritorijalnom i kronološkom razgraniĉenju Ilira. Sarajevo, 1984, s. 275.

372

na Balkanskom poluostrvu mora raĉunati već od sredine VIII veka st. ere s tri posebna etno-kulturna podruĉja.”918 Logiĉno je: kad nije postojao jedinstveni ilirski narod, nije mogla postojati ni jedinstvena duhovna ilirska kultura, dakle ni “ilirska umjetnost”. U tom sluĉaju moţemo govoriti samo o umjetniĉkom izriĉaju pojedinih naroda kao što su Dalmati, Japodi i drugi. 919Aleksandar Stipĉević, jedan od dobrih poznavatelja ilirske problematike, a koji se ponekad sluţi i oznakom Iliri u širem smislu, priznaje da se pozornom analizom saĉuvanoga arheološkog materijala i pisanih izvora moţe doći do sve oĉitije spoznaje da Iliri nisu nikad imali jedinstvenu, u duhovnom pogledu konzistentnu i zrelu kulturu, koja bi imala toliko svojih elemenata da bi se kao cjelina mogla raspoznati meĊu drugim kulturama onih vremena onako npr., kao što su to bile kulture Kelta, Skita ili Etrušćana. 920 Oĉite su razlike i u vjerovanjima ondanjih naroda. Neke bitne sliĉnosti, koje su zajedniĉke svim tim vjerovanjima, rezultat su prvobitne religije koja je bila zajedniĉka takoĊer Grcima, Rimljanima, Keltima, Germanima itd. Enver Imamović zakljuĉuje da su “pojedina boţanstva Ilira potpuno identiĉna germanskim ili keltskim, njihov karakter ili funkcije su iste, a obavljanje kulta ili kultna mjesta su i kod jednih i kod drugih identiĉna”. 921 Razliĉitost se pokazuje prvenstveno u posebnostima umjetniĉkog izriĉaja kod pojedinih zajednica. Te su razlike oĉite ĉak i meĊu susjednim narodima. Tako je teţnja za figuralnim izriĉajem u Liburna i Japoda izraţena mnogo jaĉe nego u drugih zajednica, a antropomorfne i zoomorfne predodţbe

918

Dragoslav Srejović, Pokušaj etniĉkog i teritorijalnog razgraniĉenja starobalkanskih plemena na osnovu naĉina sahranjivanja. Zbornik: Sahranjivanje kod Ilira, SANU, Balkanološki institut, Nauĉni skupovi, knj. VIII, Odeljenje istorijskih nauka, knj. 2, Beograd, 1979, s. 80. Srejović je posebno naglasio da se pokapanje pod tumulima prakticiralo samo na jednom, i to nevelikom podruĉju i da se tumuli “s klasiĉne ilirske teritorije znatno razlikuju po veliĉini, broju sahrana, pogrebnom ritualu i konstrukcijama od tumula s ostalih podruĉja, na primer od onih u Dolenjskoj, donjoj [tajerskoj, pojedinim delovima Srbije i Makedonije...Jednoobrazni tumuli sreću se u stvari samo na podruĉju izmeĊu Drima i gornjeg toka Neretve, izmeĊu Lima i Tare, kao i nešto severnije, niz Drinu.“(Srejović, ibid., s. 82).

919

Duje Rendić-Mioĉević, Umjetnost Ilira u antiĉko doba. Duhovna kultura Ilira, Sarajevo, 1984, s. 65-66.

920

Aleksandar Stipĉević, Iliri. Školska knjiga, Zagreb, 1974, s. 180. Usp. i A. Stipĉević, Arte degli Illiri. Edizioni del Milione, Milano, 1963, s. XI.

921

Enver Imamović, Antiĉki kultni i votivni spomenici na podruĉju Bosne i Hercegovine. Ed. Veselin Masleša, Sarajevo, 1977, s. 110.

373

jake su osobito u Japoda.922 U posebnom umjetniĉkom izriĉaju Japoda moţda nije iskljuĉena ni keltska komponenta. Poznato je kako je Strabo naveo da su Japodi ilirsko-keltski narod. Neki arheolozi priznaju da je u Japoda bilo nekih tipova keltsko-latenskog nakita, ali oni istiĉu i to da u njihovoj materijalnoj kulturi nema primjetnijih keltskih elemenata. 923 U znanosti se iskljuĉuje utjecaj Kelta na Dalmate, uz napomenu da već epigrafski spomenici uistinu pobijaju tezu o miješanju Kelta i Dalmata. 924 Vaţno je naglasiti ĉinjenicu da su od poĉetka pa za sve vrijeme rimskoga vladanja starosjeditelji, posebno oni u teško pristupaĉnoj unutrašnjosti, nastavili ţivjeti na svoj drevni naĉin, i to tako da su izmeĊu starosjediteljskih plemena i rimskoga namjesnika posredovali njihovi prvaci ("princeps Dalmatorum").925 "Treba upozoriti da je Rim bio najtolerantnija drţavna vlast koju historija poznaje. On nije zadirao u autohtone institucije sve dok one nisu izravno ugroţavale rimsku vlast, nije nasilno zatirao jezik pokorenog stanovništva, nije zabranjivao kultove i religiozne institucije uopće domaćeg svijeta. Naprotiv, poznato je da je u svoj panteon preuzimao mnoga boţanstva pokorenih naroda. Nije dirao u obiĉaje, imena, oblike društvene organizacije itd."926 Zahvaljujući takvoj toleranciji uprave Rimskoga carstva autohtono je stanovništvo i pod njegovom vlašću oĉuvalo svoju kulturu i svoj umjetniĉki izriĉaj. Nadgrobne ploĉe u Ruduši (kod Sinja), koje Gabriĉević datira u I. st. poslije Krista, nisu imitacija proizvoda raĊenih u rimskim provincijalnim radionicama. Gabriĉević je istakao ĉinjenicu da krug na tim spomenicima ispunjen šesterolatiĉnim cvijetom ne pripada ţivotno bujnim formama toga motiva (rozeta) u klasiĉnoj grĉkoj ili rimskoj umjetnosti, nego prapovijesnom svijetu geometrijski stiliziranih ornamenata, odnosno religijskih simbola.927 UsporeĊujući nadgrobne spomenike nekropole u Ruduši s nekropolama iz sjeverozapadne Bosne, Gabriĉević drţi da se i 922

Milutin Garašanin, Praistorija. Ed. Jugoslavija - Beograd, Spektar - Zagreb, Prva knjiţevna komuna - Mostar, 1982, s.119. Osobito su zanimljive japodske urne iz bihaćke okolice, koje se datiraju od V. st. prije Krista pa do III. st. poslije Krista Na tim urnama vaţan je prikaz ţena u kolu, koje se kreće s lijeva na desno, a koje je nesumnjivo vezano za kult mrtvih. Istraţivaĉi naglašuju geometrijska obiljeţja tih figuralnih predstava i pojednostavljeni izraz samih figura ( Usp. M. Garašanin, ibid., s. 142).

923

B. Ĉović, Umjetnost Japoda, Arheološki leksikon, I, ibid., s. 177.

924

Marin Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, I, Godišnjak, ANUBiH, knj. IV, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 2, Sarajevo, 1966, s. 80.

925

Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1925, s. 128.

926

Suić, Neke historijske determinante u formiranju hrvatskog etnosa. "Naše teme", XXIII / 1979, 3, 370.

927

Branimir Gabriĉević, Studije i ĉlanci o religijama i kultovima antiĉkog svijeta. Ed. Knjiţevni krug, Split, 1987, s.31.

374

sliĉnosti jednih i drugih moţe izvesti zakljuĉak "o duhovnoj povezanosti domorodaĉkog ţivlja na širem podruĉju provincije Dalmacije"928 Narodi na podruĉju Dalmacije, odnosno Ilirika i tijekom rimske vlasti osjećali su se kao posebne zajednice, strogo podijeljene granicama i ĉesto meĊusobno u neprijateljskim odnosima. Razliĉitosti se osobito zapaţaju po pojedinim regijama u specifiĉnostima kultova i u naĉinu pokapanja. Tako se kultura izmeĊu Save i Drave bitno razlikuje od kulture na Balkanu jugozapadno od Save; to se posebno osjeća u naĉinu pokapanja pokojnika, jer na Balkanu prevladava inhumacija, a u Panoniji incineracija. 929 Toĉne granice izmeĊu pojedinih naroda na današnjem hrvatskom podruĉju na svršetku stare i na poĉetku nove ere još nisu sigurno definirane. Frane Bulić, govoreći o Dalmatima koji su stanovali u unutrašnjosti oko svoga glavnog grada Delminija pokušao je njihovo podruĉje ovako opisati: “Tokom ovog stošezdedetgodišnjeg rata oni su malo pomalo, proširivajući svoje granice privukli sebi nekoja ostala plemena ilirska, tako da je koncem republike, a poĉekom naše ere granica zemlje Dalmata tekla po prilici ovako: na zapadu šibenskog zaljeva i donjeg toka Krke (Tifus flumen) na zapad Knina, na sadašnje tromeĊe dalmatinsko-hrvatsko-bosansko. Dalje na jugoistoku išla je granica do rijeke Tilurus ili Nestus (Cetina). Od zavoja Cetine prema istoku, to jest prema unutrašnjosti zemlje, tekla je granica k Imotskom pa odavle prema sjeveroistoku na Vran-planinu, istoĉno od Duvanjskog polja, na kojemu je leţao nekad njihov glavni grad Delminium. Odavle je granica hodila na Šator-planinu, a dalje na Grahovo polje, sijekući koje je išla na Grab ispod planina Ilice (mons Ditionum Ulcirus), a odatle juţno na zapad Knina. Ova je pokrajina imala ove granice od Augusta joj god. 10. po Kr. udarene, koje su ostale nepromijenjene: na zapadu prema Istri rijeka Raša (Arsa) na istoĉnoj obali Istre, na jugoistoku rijeka Mat (Mathis) u Albaniji, nešto dalje od Drine (Drilo,-onis), na istoku sjeverozapadni dio Srbije, od Save do Rudnika, Kruševca, Mitrovice, preko Drine (Drinus), na jugu Jadransko more. Prema ovomu granica ove pokrajine tekla je na zapadu od Raše k sjeveru gotovo do Sv. Petra u Kranjskoj do Snjeţnika (Alpes Ocrae), odavle prema istoku ispod Koĉevlja (Gottschee) povrh Ogulina juţno od Velike Kladuše, od Novoga, od Banjaluke na Vrbasu (Urpanus), a onda je skretala prema sjeveroistoku do Save ispod Šapca. Dalje prema sjeveru sterala se rimska pokrajina Panonija.” 930 928

Gabriĉević, ibid., s. 42.

929

Šime Batović, Aleksandar Stipĉević: Iliri, ibid., s. 176.

930

Frane Bulić, Po ruševinama stare Salone. Ed. Arheološki muzej u Splitu, Split. 1986, s. 21-22.

375

Juţna granica Dalmata, posebno podruĉje od Cetine do Neretve, teško se moţe precizirati. Prevladava mišljenje da su završetkom stare ere Ardijejci igrali vaţnu ulogu juţno od Neretve, ali da je veoma prijeporno jesu li oni kao i Autarijati drţali neko vrijeme i jadransku obalu sjeverno od rijeke Neretve.931 Batović u svezi s rasprostranjenošću Dalmata, ili skupine plemena u okviru njihove zajednice, drţi kako nije sasvim ispravno mišljenje da su oni nastavali samo prostor izmeĊu Krke i Cetine, nego i prostor izmeĊu Krke i Neretve, jer se na tom prostoru u ţeljezno doba nalazila uglavnom jedinstvena kultura.932 Marin Zaninović smjestio je glavninu Dalmata na uţe podruĉje, izmeĊu Krke i Cetine. Prema njemu, stanovništvo toga uţeg podruĉja od Krke do Cetine i prema sjeveroistoku stanovalo je od davnine na svojim podruĉjima i bilo jedinstveno po imenima, vjeri, a i po obiĉajima. “Ovo je podruĉje istovjetno u svojoj ekonomici, jeziku, vjerovanjima i naĉinu ţivota, koji poĉinje odmah iza obalskih lanaca ili gotovo na samoj obali”. 933 Ime Dalmata, kao glavnih nositelja otpora Rimljanima, tijekom borba od jednog i po stoljeća, proširilo se na prostor kojim je tada nazvana ĉitava provincija. Pod imenom Dalmata širom Carstva, posebno meĊu vojnicima, javljaju se stanovnici te provincije, tako da se u tom imenu krije oznaka pokrajinske pripadnosti, a ne etniĉkog podrijetla. 934 Zanimljiv je primjer koji je naveo Zaninović: on je istaknuo da su Ditioni, Mezeji i Desitijati bili ne samo etniĉki, već i stupnjem društvenog i kulturnog razvitka jako srodni Dalmatima, s kojima su se ĉak Mezeji i Desitijati zajedniĉki i borili u svom posljednjem ratu s Rimljanima. “U rimsko vrijeme sluţe u istim augzilijarnim jedinicama, ali rijetko zaboravljaju da istaknu svoju uţu plemensku pripadnost, odbacujući delmatsko ime, pod kojim su ĉesto sluţili.” 935 Benac 931

Alojz Benac, O etniĉkim zajednicama starijeg ţeljeznog dobaui Jugoslaviji. Praistorija jugoslavenskih zemalja, V, s. 782-783.

932

Batović, Aleksandar Stipĉević: Iliri, ibid., s. 178.

933

M. Zaninović, Ilirsko pleme Delmati. I, ibid., s. 82. Zaninović upotrebljava naziv Delmatae, iako se pojavljuje i oblik Dalmatae, s obrazloţenjem da se taj oblik javlja u natpisima njihova rodnog kraja i u natpisima koje su postavili mnogi Delmati širom carstva, a da je i mnogo ĉešći (Zaninović, ibid., s. 45).

934

Zaninović, ibid., s. 83-84. M. Suić istiĉe da se od poĉetka Carstva ime Dalmatia u izvorima odnosi na rimsku provinciju, a ne na postojbinu Dalmata, tako da je “svaki pripadnik te provincije bio Dalmat, bez obzira na etniĉko podrijetlo” (M. Suić, Hijeronim Stridonjanin - graĊanin Tarsatike. Rad JAZU, knj. 426, Zagreb, 1986, s. 424).

935

Zaninović, ibid., s. 58. Prema njemu stanovnici toga širokog podruĉja opetovano se “istiĉu i deklariraju kao pripadnici odreĊenih nationuma: Delmata, Maeseius, Ditio, Daesitias, Daversus i dr.; iz ĉega moramo zakljuĉiti da su i te kako bili svjesni meĊusobnih razlika, i pored toga što su ih mnoge stvari povezivale, od kojih nam je većina nepoznata” (Zaninović, ibid., s. 59). Desitijati su bili jedna od najbrojnijih i vojniĉki najjaĉih zajednica, što proizlazi i iz njihove uloge u ustanku godine 6-9. Poslije

376

na temelju postojećega arheološkoga materijala zakljuĉuje da su Dalmati svojevrsna zajednica. On je naglasio i to da bi naziv naroda, ako bi se govorilo o predrimskim narodima na sjeverozapadnom Balkanu, mogli ponijeti Dalmati, Histri, Liburni i Japodi.936 Vrlo je vaţno istaknuti da se već tijekom rimskog i gotskog vladanja u Dalmaciji pojavljivao pluralni oblik Dalmacije, što dokazuje da taj oblik nije ni u kakvoj vezi s kasnijim bizantskim pretenzijama na tu pokrajinu. Dominik Mandić nastanak tog oblika ovako tumaĉi: “God. 80./79. pr. Kr., kada su Rimljani osvojene ilirske zemlje od Lješa na rijeci Drimu do Raše u Istri proglasili rimskom pokrajinom Ilirikom, starim ilirskim jedinicama ostavili su autonomiju stvorivši zasebnu sudsko-upravnu jedinicu za svaki od tri gore opisana ilirska kraja. Tako su nastali okruzi liburnijski ili skradinski, solinski i naronski. U te se okruge nije diralo ni god. 10. po Kr., kada je dotada jedinstvena pokrajina Ilirik bila razdijeljena na primorsku provinciju pod imenom Gornji Ilirik ili Dalmacija, i na sjeverni ravniĉki dio pod imenom Donji Ilirik ili Panonija. Pa i u općoj reorganizaciji rimskoga carstva god 297. po Kr. postojeće ureĊenje u Dalmaciji samo je utoliko promijenjeno, što je od Naronskoga okruga otrgnut juţni dio, provincija Prevalitana (Praevalis), tako da je ubuduće za sve vrijeme rimske uprave Naronski okrug bio stegnut na krajeve od Budve do Cetine. U Dalmatinski i Liburnijski okrug nije se ni tada diralo. Budući da se Gornji Ilirik već od god. 10. po Kr. stao i privatno i sluţbeno nazivati Dalmacijom, to su se i pojedini njezini dijelovi, više puta spominjani sudskoupravni okruzi, nazivali Dalmacijom. Ali kako je svaki okrug imao svoj posebni pridjevak, kojim se oznaĉivalo pokrajinsko znaĉenje njegovo, to se prema pravilima latinskoga jezika upotrebljavao mnoţinski oblik Dalmatae, arum, kada se htjelo pod jednim zajedniĉkim pojmom oznaĉili sva tri dalmatinska okruga, dotiĉno cijelu provinciju Dalmaciju. Takova razdioba i nazivi ostali su sve do seobe naroda.” 937 Navedeno Krista i iz mnogih desitijatskih dekurija koje se pojavljuju u izvorima nakon pacifikacije (B. Ĉović, Srednjobosanska grupa. Praistorija jugoslavenskih zemalja, V, s. 528). Oni su bili naseljeni na najvećem dijelu gornjeg tijeka rijeke Bosne na završetku stare i na poĉetku nove ere. Benac smatra da Desitijatima pripadaju i krajevi oko gornjeg Vrbasa i oko Lašve, a to znaĉi prostor od Bugojna i Gornjega Vakufa do Zenice i gotovo do samog izvorišta rijeke Bosne (Benac, ibid., s. 797). Na podruĉju Desitijata od 9. st. pr.n.e. prakticirano je pokapanje mrtvih u zemlju, ali tako da na grobovima nisu podizani zemljani ili kameni tumuli. (Benac, ibid., s. 798). 936

Benac, ibid., s.781.

937

Dominik Mandić, Crvena Hrvatska u svijetlu povijesnih izvora. Ed. Hrvatski povijesni institut, Chicago, 1957, s. 68-83. Mandić je naglasio da je mnoţinski oblik Dalmacije spomenut prvi put, kad se Kamilo Skribonij proglasio “Imperator” u Dalmacijama nakon smrti cara Kaligule (+ 41 posl. Kr.) i da od tada mnoţinski oblik Dalmacije dolazi ĉešće. Tako je on naveo putopis Augusta Antonina, koji u današnjem obliku potjeĉe iz III. st.,

377

Mandićevo zakljuĉivanje mnogi prihvaćaju ali izgleda vjerojatnije mišljenje Marina Zaninovića da kasna antika (ali ne samo ona!) „dijeli Dalmaciju do Krke i onu sjeverozapadnu od Krke, tj. teritorij antiĉke Liburnije do rijeke Arsije – Raše“. Zaninović se poziva i na Medinijevo pisanje kako je Liburnija u gotskom razdoblju takoĊer bila izdvojeno podruĉje. „To se zakljuĉuje i iz podataka što su zabiljeţeni kod Anonimnoga Kozmografa iz Ravnne, u glavi 22 njegove IV. knjige, gdje se u dva navrata spominje provincia Liburnia (IV 31, IV 37). To je svakako odraz prijašnjih podjela iz kojih se razvio oblik Dalmatiarum, ĉiji bi zaĉeci prema tome išli u II. stoljeće, definirali se u III. za Dioklecijana, a nakon toga se ta podjela zadrţala do kraja antike, pa i kasnije u zrelom srednjem vijeku.“938 U historiografiji dosad nije utvrĊen broj Dalmata u doba rimske vladavine. Poznato je da su Dalmati imali 342 dekurije, ali se iz toga podatka ne moţe sa sigurnošću zakljuĉiti koliko je tih stanovnika bilo. U prvom desetljeću poslije Krista, kad su se Desitijatima i Breucima pridruţile i druge susjedne skupine u borbi protiv rimskog osvajanja, u Rimu se tvrdilo da boraca ima 800 tisuća, a od toga 200 tisuća ratnika pješaka i 9 tisuća konjanika. Šišić drţi, pod pretpostavkom da su ti podaci toĉni, da je tada Ilirik (tj. Dalmacija i Panonija do Drave) imao najmanje milijun ţitelja. 939 Prema nekim procjenama poslije rimskog osvajanja stanovništva u Dalmaciji moglo je biti u jednoj generaciji vjerojatno do 700 tisuća. 940 Kod Dalmata je ali koji sadrţi graĊu iz polovice II. st. i u kojem je na više mjesta spomenut pluralni oblik Dalmacije. Mandić je naveo i spis Notitiae dignitatum (oko god. 425. po Kr.) te svjedoĉanstvo kralja Odoakara u izvornom saĉuvanom papiru iz godine 489. On je zatim nabrojio više izvora iz rimskoga i gotskog doba koji govore o razdiobi Dalmacije na više dijelova (D.Mandić, ibid., s. 74-75). Julijan Medini smatra da je pluralni oblik “provincia Dalmatiarum” oznaĉavao dvije povijesno zemljopisne cjeline, Dalmaciju i Liburniju s tom razlikom što je Liburnija, razliĉito od Histrije koja je bila dio pojma “provincija Venetiarum”, katkad u svojoj antiĉkoj i ranosrednjovjekovnoj povijesti imala i status administrativno-teritorijalne jedinice (J. Medini, Provincia Liburnia. Diadora, vol. 9, Zadar, 1980, s. 433). 938

Marin Zaninović, Od Helena do Hrvata. Školska knjiga, Zagreb, 1996, s. 381.

939

Šišić, Povijest Hrvata, ibid., s.98.

“Nach Velleius (2, 110, 3) nahmen am pannonisch-dalmatischen Aufstand rund 800.000 Eingeborene Teil, von denen aber etwa die Hälfte in der Provinz Pannonien lebte. Die Zahl der Einheimischen, die am Aufstand nicht teilnehmen (Liburni, die Mehrheit der Iapodes usw.), ferner der fremden Ansiedler kann wohl ungefähr auf 200.000 - 300.000 geschätzt werden” (Géza Alföldy, Bevölkerung und Gesellschaft der römischen Provinz Dalmatien. Akademija znanosti, Budapest, 1965, s. 29). 940

G. Alföldy, ibid., s. 24.

Na poĉetku V. st. u rimskoj vojsci je bilo ĉeta s dalmatskom oznakom, posebno konjanika u razliĉnim provincijama Carstva, u tolikoj mjeri da se “ukupni broj nihov

378

prevladavala iskljuĉivo ruralna naseljenost tako da u njihovim naseljima nema vaţnijih arheoloških nalaza.941 Liburni na istoĉnoj strani Jadrana bili su najbliţi dalmatskoj kulturi, osobito njezinu primorskom i sjeverozapadnom dijelu. Pod pojmom Liburni razumijeva se skupina “s izrazitom materijalnom i duhovnom kulturom, na dosta taĉno delimitiranom geografskom prostoru što obuhvaća podruĉje od rijeke Raše u Istri do rijeke Zrmanje u Lici i rijeke Krke u srednjoj Dalmaciji”.942 Šime Batović ovako je oznaĉio liburnske granice: “Liburnska kulturna skupina bila je rasprostranjena na našem primorju od rijeke Raše u Istri do Krke u sjevernoj Dalmaciji, tj. u istoĉnoj Istri, Hrvatskom primorju i u sjev. Dalmaciji s pripadajućim otoĉjem. MeĊe su joj se pruţale rijekama i gorama: Rašom, Uĉkom, Gorskim kotarom, vrhovima Velebita i Krkom, ili toĉnije Butišnicom, Krkom, Kosovĉicom i Ĉikolom, jer ima dokaza da je obuhvaćala i manji predio jugoistoĉno od Krke, ukljuĉujući grad Promonu (danas Tepljuh kod Drniša). Prema tome, graniĉila je na sjeverozapadu s istarskom, u zaleĊu s japodskom i na jugoistoku s dalmatskom kulturnom skupinom”.943 Liburnska i istarska kultura razliĉito su se razvijale zbog posebnog poloţaja, pa zbog razliĉitih predaja, odnosno i narodnosnog sastava.944 Podruĉje Liburnije ostalo je u sastavu Rimskoga carstva sve do moţe odrediti s 20.000 momaka” (Šišić, Povijest Hrvata, ibid., s. 117).Za vrijeme Augusta rimska vojska je brojila 300.000 - 350.000, pod Dioklecijanom 500.000, a u doba Konstantina Velikog 900.000 vojnika (Lexikon früher Kulturen - hrsg. von Joachim Herrmann, I, Pahl-Rugenstein Verlag, Köln, 1984, s. 352). 941

“Spomenuli smo narod Delmata, koji je još uvijek periodiĉno dijelio zemljišta, a, po svjedoĉanstvu istoga Strabona, nije poznavao novac već je vršio naturalnu zamjenu. Podruĉja npr. što su ih nastavali Japodi onkraj Velebita, mnogi narodi u salonitanskom konventu (od Krke do Neretve) i u naronitanskom (od Neretve do Drima), dakle etniĉke grupacije iz Bosne i Crne Gore, nisu imale ili su imale veoma malo gradskih središta u rano rimsko doba. Strabon donosi da su Delmati imali svega podesetak naselja spomena vrijednih, a meĊu njima tek par gradova. Najbolje je bila urbanizirana stara Liburnija, teritorij od rijeke Raše (Arsia flumen) u Istri do rijeke Krke (Titius flumen). Ĉitav teritorij te regije gusto je pokriven neprekidnim nizom uţih teritorijalnih općina i njihovih domena, sve odreda autohtonih formacija. Jedini ´rimski´ grad na ovom podruĉju bio je Iader (Zadar), središte agrarne kolonije rimskih graĊana.“ (Mate Suić, Odnos grad - selo u antici na istoĉnoj jadranskoj obali. JIĈ, XII / 1973, 3-4, 28 -29).

942

Mate Suić, Iz mediteranske baštine jadranskih Ilira. Radovi, Filozofskog fakulteta u Zadru, IV / 1966, 4, 46.

943

Šime Batović, Liburnska grupa. Praistorija jugoslavenskih zemalja, V, s. 339.

944

Š. Batović, ibid., s. 386. Batović je naglasio da se kulturno, a bez sumnje i narodnosno Liburni bitno razlikuju od Histra i Veneta, osobito obiĉajem pokapanja mrtvih, a da su najbliţi Dalmatima (Batović, ibid., s. 390).Benac je napomenuo da su Histri bili izloţeni utjecajima i jaĉoj infiltraciji nositelja kulture ţarnih polja iz Podunavlja već od kasnog bronĉanog doba, a da su njihovi kulturni i drugi dodiri s Venetima takoĊer bili i normalni

379

njegove propasti godine 476. Za Augustova vladanja granice izmeĊu Histra i Liburna bila je rijeka Raša. Poslije godine 170. Poslije Krista. dio sjeverozapadne liburnske periferije bit će izdvojen iz Liburnije i cijele provincije zajedno s graniĉnim gradom Tarsatikom i njegovim podruĉjem. Suić misli da je granica tada išla vinodolskom sinklinalom negdje do visine današnje Crikvenice. “Tako se u sjeverozapadnom dijelu klasiĉne Liburnije formiralo podruĉje uklopljeno u obrambeni sektor uz granice Italije i tako će ostati sve do izmaka antike... Sa sjeverne strane liburnijski susjedi bili su Japodi (Iapodes). Plinije piše da je rijeka Zrmanja (Tedanius fl.) dijelila jedne od drugih: flumen Telavium, quo finitur Iapudia. Prema tome valja zakljuĉiti da su tok Zrmanje, a onda uglavnom i planinski vijenac u visini gornjeg toka te rijeke, na istoku obiljeţavali granicu kontinentalne Liburnije, koja je zacijelo obuhvaćala i ĉitavu dolinu Plavna, sjeverozapadno od Knina... TakoĊer prema Pliniju, jugoistoĉna granica Liburnije bila je na rijeci Krki. To se vidi iz onog mjesta gdje kaţe, da je Skardona, koja se nalazi uz tu rijeku, kraj Liburnije i poĉetak Dalmacije... Ĉini se ipak da to vrijedi samo za donji tok rijeke. Ima potvrda da je teritorij Liburnije sezao i preko te rijeke u njezinu srednjem toku, negdje izmeĊu Roškog slapa i starog Burnuma... Što se tiĉe otoka, Liburniji su u ranom carstvu pripadali svi otoci od Kvarnera pa do šibenskog otoĉja. Postoje indicije da su tek na izmaku antike kvarnerski otoci Krk i Cres (vjerojatno s Lošinjem) bili izdvojeni iz Liburnske matice... Liburnija je bez sumnje i u rimsko doba saĉuvala niz svojih specifiĉnosti po kojima se odvajala od ostalih regija i njihovih stanovnika (Histra, Japoda Delmata i dr.). Ponekad se za nju susreće u izvorima i naziv provincia Liburnia. MeĊutim, kroz ĉitavu antiku ona nikada nije saĉinjavala neku posebnu upravno-politiĉku pokrajinu, iako je unutar pokrajine ĉesto bila tretirana drugaĉije od ostalih regija iste provincije.”945 S Liburnima su graniĉili i Japodi ĉije je granice Ruţica Drechsler-Biţić ovako opisala:“Na osnovu svih do sada dobivenih rezultata, granice japodske teritorije treba postaviti na slijedeći naĉin: Zapadna je morala biti negdje oko današnje Vinice i u dijelu Bele krajine. Dalje prema jugu i istoku japodski teritorij obuhvaćao bi Liku, Ogulinsko-plašku zavalu, dio Gorskog kotara i Korduna, te podruĉje sjeverozapadne Bosne sa srednjim tokom rijeke Une (Cazinska i Bihaćka krajina). Na jugu, prema Liburnima, prirodnu granicu ĉine masiv Velebita i rijeka Zrmanja. Za sada je još uvijek sporno pitanje izlaska Japoda na more, jer podatke historijskih izvora, zbog slabe istraţenosti i trajni. Prema Bencu, zajednica Histra sastojala se od niza manjih plemena (npr. Catali, Menoncaleni, Subocrini) meĊu kojima je romanizacija bila jaĉa nego u drugim krajevima (A. Benac, O etniĉkim zajednicama..., Praistorija jugoslavenskih naroda, V, s. 776). 945

M. Suić, Zadar u starom vijeku. Filozofski fakultet Zadar, 1981, s. 225 - 228.

380

ovog podruĉja, nije moguće potvrditi arheološkim nalazima.” 946 MeĊutim, granice Japoda, prema Batoviću, nisu dopirale do Jadrana, već na zapad do Gorskog kotara, a na sjeveru do Kupe.947 Na sredini II. st. ime Liburnija nije oznaĉavalo samo podruĉje gdje su ţivjeli Liburni nego se proširilo i na podruĉje Japoda. Širenje imena Liburnije bilo je posljedica ĉinjenice što su Japodi zajedno s Liburnima bili uklopljeni u onaj sudbeni okrug rimske provincije Dalmacije ĉije je sjedište bilo u Skardoni. Liburnija je u tom stoljeću obuhvaćala i krajeve “nekih drugih ilirskih plemena na istoku”. Na svršetku II. st. provincija Liburnija je obuhvaćala podruĉje skardonitanskoga juridiĉkog okruga pribliţno u granicama koje je on imao prilikom osnutka u Augustovo doba. Pri kraju tridesetih godina III. st. Liburnija je bila ukljuĉena u provinciju Dalmaciju, ali je ipak i u to vrijeme bila tretirana kao specifiĉna cjelina. Ona se “bitno razlikovala i drugaĉije tretirala od juţnog dijela provincije Dalmacije”. 948

946

Ruţica Drechsler-Biţić, Japodska grupa. Praistorija jugosl. naroda, V. s. 393.

947

Batović, Aleksandar Stipĉević: Iliri, ibid., s. 178.

948

Medini, ibid., s. 364, 384-385, 391-392.

381

II. RADOSLAV ROTKOVIĆ O PRASLAVIZMIMA NA BALKANU U ANTIČKO DOBA I O PRECIMA CRNOGORACA

1. Radoslav Rotković je svoju knjigu Odakle su došli preci Crnogoraca (Cetinje, 1995.) zakljuĉio tvrdnjom da su preci Crnogoraca došli iz plemenskih saveza Veleta - Ljutića i Obodrita , koji su bili rasuti izmeĊu ušća Visle u Baltik i Atlantik.949 Rotković je, kako sam spominje, u raspravljanju s mišljenjem Kunstmanna i Hermanna, napravio registar od 860 podudarnih toponima u polabskom i zetskom prostoru, odnosno u Polablju i Crnoj Gori. On u taj broj nije uraĉunao, kako navodi ponavljanje istih toponima. Rotković smatra kako su Kunstmann i Hermann imali namjeru da dokaţu da su Slaveni što kasnije došli na Labu. Taj pisac misli da su na sjeveru ţivjeli Slaveni poznati u povijesnim izvorima kao Veleti - Ljutići (takoĊer i Vilci) i Obodriti (Abodriti, Bodrići). 950 Rotković je na temelju gotovo svih dosadanjih istraţivanja uspio dokazati preseljavanje stanovništva iz jednog od navedena dva prostora na drugi i taj dio njegova zakljuĉivanja je znanstveno nepobitan. „Nijesam se sloţio s tezom da se nijesmo doselili, jer ja polazim od onomastiĉke graĊe, a 100.000 toponima ne moţe da se prevede s jednoga jezika na drugi drukĉije nego da dodju mase drugoga jezika, koji na mjesto starih i tuĊih stavljaju svoje nove nazive. Tako je, doduše, Civitas samo malo ponašen u Cavtat ali lausium, Raugia u Razziaa postao je Dubrovnik, a Mons pini - Borja planina, Singidunum - Beograd, Emona - Ljubljana, Tarsatico - Rijeka... Ko je to uradio? Nova masa doseljenika.“951 Rotković je u pristupu ovoj problematici pokazao i potrebnu hrabrost. Tako je izmeĊu ostaloga utvrdio da su se neke stvarno slavenske rijeĉi dosada pogrešno tretirale kao „lirske“ On spominje kako se sve ono što znamo o

949

R. Rotković, Odakle su došli preci Crnogoraca Onomastiĉka istraţivanja. Matica crnogorska, Cetinje 1995, s. 278.

950

Rotković, ibid., s. 43, 45.

951

Rotković u pismu autoru iz Cetinja 25. I. 1997.

382

ilirskom jeziku „bazira na toponimima i antroponimima“ i utvrĊuje: „Što god se u nas ne zna objasniti, dovodi se u vezu s ilirskim substratom.“ 952 Rotković uvjerljivo istiĉe i nekadanje bliske veze Germana i predaka današnjih juţnih Slavena. „Sa germanskog podruĉja donijeli smo tvrdoću izgovora, sa manjkom vokala, kojih ima u izobilju i u ruskom i u talijanskom. Mi kaţemo : prst, krst, Trst, škrt, Strp, a Rusi kaţu: perst, kerst,Triest, kao što Talijani od Prĉanja prave Perzagno, a od Gorice Goriziju. Tzv. ´srpskohrvatski´ je ´stvrdnuti slovenski jezik´ veli taĉno V. Dvorniković u Karakterologiji Jugoslovena. Odakle ta pojava? Od našeg viševjekovnog boravka u susjedstvu Germana, koji imaju istu takvu naviku da grupišu suglasnike: Strumpf, Sprung, schreklich, Ċe na pet šest konsonanata dolazi jedan vokal, a na osam - dva!...Na ovu temu nije napisan ni jedan nauĉni rad! Valjda da se ne bismo udaljili od Pripjetskih moĉvara, iz kojih se izvode Juţni Sloveni, kao da smo komarci!“953 Citirani autor kao drugi dokaz da su seobe tekle sa sjevera na jug navodi sljedeće: „Drugo, naši su preci, kao što je poznato, boravili u šumama i pored voda. Otuda Rusa derevnja = selo, dakle, niz drvenijeh kuća. Takva su bila njihova naselja i u XVIII stoljeću, kad je tamo putovao vladika Vasilije Petrović, pa u Istoriji o Ĉernoj Gori (1754) naziva Njeguše gradom, jer u Njegušima su kuće i tada bile od kamena zidane. Dakle, Njeguši nijesu bili derevnja. Od našijeh starih je došlo na Jadran i drijevo = brod. Imate i takav toponim kod Makarske. Naši stari su donijeli otuda i aldju > laĊu, i luku, i luĉicu, i brod, i broditi, prebroditi, zabroţditi, i lopatu koju su Albanci uzeli kao svoj termin za veslo, i hidronime: Piva, Moraĉa, jezero, potok, rijeka, Rastoci (delta Neretve, Nikšić) = razvoĊenje tokova, a ovĊe su uzeli: porat, jarbol, vapor (kad je izmišljena parna mašina, pa taj termin nijesu mogli imati u svome rjeĉniku), sidro, jer ga tamo nije bilo... Imamo, na pr. jezero Krupac (Nikšić) od glagola kropiti, a to nema veze ni sa grĉkim rantiksein, ni sa lat. aspergere, ali ima sa lotiĉkim krepet i litavskim skrepljaj mokroata (Vasmer). Otuda smo donijeli ĉun, pa ĉak i udicu za pecanje ribe... 952

Rotković, ibid., s. 142, 238. Rotković izraţava i „duboko neslaganje sa ..nategnutim ´ilirisanjem´ P. Skoka.“ On tako istiĉe kao slavenske rijeĉi i ove: Katun, Baĉinici Baĉište.

953

Rotković, ibid., s. 239. Rotković inzistira kao na jednom od velikih dokaza da smo došli sa sjevera na tvrdoći našeg jezika. “Uzmite samo termin kršćanstvo, naspram latinskoga christianitas! Podvukao sam konsonante. Otkud nama to? Od Grka i Rimljana nije, jer u njih takvijeh ĉuda nema. Ako smo mi poslali dio populacije na sjever, da otvrdnu njemaĉko Strumpf, to bi znaĉilo da nas je tamo pošlo više nego što je tamo bilo Germana, pa smo mi uticali na njih... Što Ti misliš: da li je logiĉnije da smo mi otvrdnuli u blizini Germana ili su to oni uzeli od nas?” (Iz pisma R. Rotkovića koje je uputio autoru iz Herceg-Novoga 2. svibnja 1997.)

383

A da su naši preci selili na sjever, oni bi tamo nosili romanske i grĉke pomorske termine!“954 Rotković posebno istiĉe kako toponim Katun u Pomorju zapadnom potjeĉe „jedino od Gota“, od kojih su Slaveni preuzeli i rijeĉi: hljeb, ljudi, gost i druge. 955 2. Uza sve navedeno preostaje kao predmet daljnjeg istraţivanja utvrditi je li Rotković stvarno uspio dokazati dio svoga zakljuĉivanja o pravcu seoba i to u smislu da su one tekle iz Polablja na teritorij današnje Crne Gore. Rotković je pošten znanstvenik koji priznaje ĉinjenicu da u antiĉko doba na teritoriju rimske provincije Dalmacije i Balkana postoje praslavizmi. Iz toga je jasan zakljuĉak: Ondje gde su praslavizmi, tu su i Slaveni. Rotković svjestan te ĉinjenice sugerira da se ovdje radi o manjim slavenskim naseljima. On se pita jesu li s Keltima prodrle na Balkan i neke slavenske skupine a kao sigurne slavenske toponime navodi: Dobra, Moraĉa, Koritnik, Rudina, Kom. Neke od tih praslavenskih toponima ovako tumaĉi: „OvĊe se otvara još jedno pitanje i to veoma zanimljivo: grad Bylazora ´veoma povoljno smešten za upade iz Dardanije u Makedoniju´kako piše Polibije, pisac II. v. stare ere (200-120)! (Istoria, V, 97). Koliko god je ĉudno da se jedan, po svemu oĉigledan slavizam javlja tako rano, na sjeveru Makedonije, toliko je ohrabrujuće da to ime ponavlja Livije (umro 17.g. naše ere) u Ab Urbe condita, knj. XLIV, 26, 8. G. Sotirov (Sotiroff, 1969: 8-9) primjećuje da isti grad pominje i Dubrovĉanin Lukarević (Luccari, Copioso ristretto, 1605, III: 103), ali s pozivom na Plinija! Sotirov zakljuĉuje da ime grada znaĉi ´Biela Zora means White Dawn.´ Iako u Epiru imamo Venete = Praslovene, nedostaje hrabrosti da se ovaj ojkonim proglasi slovenskim pa je to uĉinio Sotirov tek kad se povukao u Kanadu!“956 Rotković zauzima stajalište i u odnosu na natpis iz Škripa na Braĉu, koji je datiran u IV. st. a u kojemu je osobno ime doneseno u starosjedilaĉkoj 954

Iz pisma R. Rotkovića koje je uputio autoru iz Herceg–Novoga dne 2. svibnja 1997. Uz ovo Rotkovićevo razmišljanje treba napomenuti kako su i starosjeditelji u rimskoj Dalmaciji ţivjeli u šumama i pored voda, kao i uz more. Za neke citirane slavenske nazive, koje on navodi, moţe se pretpostaviti da su oni iz Dalmacije preneseni na sjever.

955

Rotković, ibid., s. 265 - 267. Autor, pozivajući se i na Golombovu studiju The Origin od the Slavs (Ohio, 1992.) zakljuĉuje kako su Slaveni preuzeli od Germana i termine kao što su:ljudi, crkva, strijela, kamen, kupiti, brijeg, hum,..(Rotković u citiranom pismu autoru.)

956

Rotković, ibid., s. 19.

384

verziji i latinskom prijevodu. „ Dok je Katiĉić skeptiĉan prema mogućem slovenskom karakteru imena Veselia i prevodu tog imena Felicetas, viĊeli smo da Stipĉević ne spori da je Veselia slovenska rijeĉ a I. Muţić (1989:27) iz ovoga izvlaĉi pretenciozan zakljuĉak: da natpis ´upućuje na mogućnosst da se na teritoriju Dalmacije u rimsko doba govorilo istim jezikom kojim se govori i danas´! To je, zapravo, vraćanje Orbinu (1601) i njegovoj tezi da su Iliri govorili slovenski. Odbacujući takvu mogućnost kao nemoguću, mi ipak ne moţemo zatvoriti oĉi pred imenom te ţene koje je dato dvojeziĉno. Da je bila Slovenka, robinja, ne bi joj padalo na um da kleše takav natpis niti da ga posvećuje Liberu. Inaĉe, kako objašnjava Zaninović, torular ili torulum je naziv prese za tiještenje groţĊja a torularium je naziv ĉitavog sustava turnjaĉice. Dakle, ako se u Dalmaciji u rimsko doba nije govorilo slovenski, ipak su pojedine liĉnosti mogle da budu Sloveni a u unutrašnjosti su mogle da ţive i slovenske etniĉke skupine, poput Veneta. Uostalom, zar nije zagonetno ime ´ilirskog´plemena: Oseriates Navodeći ovo ime A. Mayer (1957: 251) biljeţi sa strane osnovu ozer- ! Dakle = jezero, rus. Ozero. Trubaĉov (1974: 64-65) je zbunjen komparacijom imena slovenskog plemena u Grĉkoj Ezeritai i Ozerijata u ilirskoj Panoniji, što bi, zamjenom sufiksa -it: -en-, dalo Ezereni, selo blizu Prespanskog jezera...Panonski Oserijati su zaista na periferiji ilirskog podruĉja pa se pitamo: zar baš moraju da budu Iliri? TakoĊe, ne vidimo u ilirskoj toponimiji i antroponimiji osnove po kojoj bi se moglo povjerovati da postoji baza ozer-! Njihova lokacija upućuje na podvodno podruĉje ušća Une u Savu, Lonja, V. Struga...“957 Kontinuitet slavenskih rijeĉi u antiĉkoj Dalmaciji nema prekida. Rotković navodi i primjer naziva hidronima Pathissus (Plinije) = Potisje, kao i druge oblike koje su zapisali stari pisci. On zakljuĉuje da Priskov Tigas odnosno Tisas potvrĊuje nazoĉnost Slavena u Atilinoj Vojvodini g. 448., te navodi i mišljenje Lava Gindina o rijeĉima medos u Priska i strava u Jordana i zakljuĉuje: „Momsen je u uzornom izdanju Jordana iznio mišljenje da je rijeĉ strava uzeta iz gotskog dok je Niderle zastupao slovensko porijeklo te rijeĉi. Da rijeĉ spada u stari slovenski fond, pokazuje polj. strawa = jelo, hrana, slvc. strava, strova = oljušteno zrno koje se kuva za kašu, slovinsko strava = jelo, hrana, ukr. strava = hranjenje, hrana, blr. strava - ´svako kuhano jelo´itd. Rijeĉ je o daći. Na sahrani se jelo i pilo. OvĊe je Jordan koristio Priska (´ut Priscus istoricus refert´) pa je od njega preveo i ovaj odlomak /(´stravam´) quam appellant ipsi/ u kojemu je rijeĉ strava oznaĉena kao tuĊa. Da je u Panoniji tada (448) bilo Slovena, dokazuje ĉinjenica da oni

957

Rotković, ibid., s. 16.

385

527. već masovno i uporno napadaju na Vizantiju, a to je svega 74 godine poslije Atiline smrti, veli Gindin.“ 958 Rotković navodi i primjer slavenskih toponima iz Prokopijeva djela De edificiis kao svjedoĉanstvo da je slavenskih naselja bilo u Dardaniji sigurno poĉetkom VI. stoljeća. „Georgijev je u jednom zamahu od ovih toponima oznaĉio kao 32 moguće slovenska a 21 kao slovenska. Provjeravajući ove etimologije Georgieva, u svjetlu slovenskijeh tragorau Grĉkoj ( Vasmer, 1941), Gindin je došao do zakljuĉka da se pet navedenijeh toponima moţe sa sigurnošću smatrati slovenskijem, a da se sva ova utvrĊenja nalaze na desnoj obali Dunava okolo Naissosa (Niša). Gindin prihvata kao slovenske ovih pet toponima:Vraĉišta, mjesto vraĉa = vidara ili gdje se vraĉi = lijeĉi; Gribo, od grib = ´velika mreţa, kojom se po blatu Skadarskome hvata riba´ (Vuk), ili grib, rus. = peĉurka; Deurias = debar, d´br´= uvala; Derbiĉoama (Derviĉoama) = Derevljane i Ĉerĉenica = Ĉerešnica (ĉerešnja = trešnja).“959 Rotković posebno upozorava na ĉinjenicu tvrĊave „Milareka“ u Prokopija. „A u Prokopijevom spisku imamo kastel Milareka koji, prema Barišiću, zvuĉi slovenskije od mnogih drugih (1955:63), ali on odbija svaku pomisao da bi na vizantijskoj teritoriji, prije VI. st. bilo naseljenijeh slovenskih grupa! Pritom ignoriše vlastiti zakljuĉak u vezi sa kastelom Sarmates koji je dobio ime ´po Sarmatima koje je Konstantin 334 primio na rimsko zemljište´ (isto:62)! Sarmati su, dakle, mogli da doĊu na isti prostor ĉitavih stotinu godina ranije!“ Rotković nastavlja kako nije uvjeren da je Gindin uzeo od Georgijeva sve što je trebalo pa je dodao i sljedeće mogućnosti: „Bisdina, stsl. Bezd´na = Bezdan Kalis, od kal´ = Kališe u Sloveniji, Kališta u Makedoniji, kalište u Srbiji i Makedoniji , Kalisz u Poljskoj! Gombes, stsl. Gomby, Gubeš u Bugarskoj Gimbas u Rumuniji, gobelje, Gobnik u Sloveniji, Gobovce (Kranj), moţda i Gobelovina (Konjic). Zeapouries - Ţabourje, od augm. Ţubura = ţaba Ylasianai = Jelšane, Slovenija Sousiana = Soušane = Sušanj Mesariĉki (Hrvatska), Šušanj (Crna Gora)

958

Rotković, ibid., s. 20.

959

Rotković, ibid., s. 21.

386

Aldanes = Ald´jane, (Pljevlja)

prije metateza = ladjani = LaĊari, LaĊana

Viros = Vir´, Vir u Crmnici Listi = listi, list´je = šuma, Lištica (Hercegovina) Babas = Baba (ĉest oronim) Vyrsia = V´rš´je (-ja), Vrsi (Zadar), Vrse (Gornji Vakuf) Triskiana = Tr´stena = Tršĉina (Slovenija)! Millareka, Georgijev pretpostavlja mogućnost Mialareka, od mjel = plićak = Mijele u Crmnici, ali i Mala rijeka ispod Vjeternika (Podgorica) Timena, Timiana = timena = moĉvara (mn.) Timjanik (Negotino, Makedonija) Time smo broj slovenskih toponima dopunili sa još 14 primjeraka. Moramo napomenuti da je Georgijev navodio samo paralele u Bugarskoj, iako je u Imeniku mesta u Jugoslaviji, Beograd, 1973, koji smo mi koristili, mogao naći bolje paralele od onih koje je navodio...Slovenski toponimi u Prokopija skreću paţnju na staru Dardaniju (Niš i šira okolina), ali to ne znaĉi da na drugijem krajevima Balkana, posebno juţno od Save, nije bilo ranijeh slovenskih infiltracija. Na tom prostoru, u moĉvarnom predjelu Lonjskog polja, već smo akcentovali pleme Oseriates. Latinski pisci su nabrajali ilirska plemena, ĉiji je nazive bilo lako prenijeti. Uostalom romanski uticaj je presudan i u albanskom i u rumunskom jeziku. Zato Sotirov (1969) primjećuje ovu zabaĉenu Plinijevu opasku o Iliriku, da je imena tamnošnjijeh plemena teško izgovoriti (Naturalis historia III, XXI, 139).“ Rotković svoje navode zakljuĉuje ovako: „Od samog poĉetka, a naroĉito nakon objavljivanja fundamentalnog rada P.J. Šafarika, svi pokušaji da se proces prodiranja Slovena na Balkan premjesti u dublju prošlost do I-II veka naše ere, i da se tim obuhvati i lijeva obala gornjeg i donjeg toka Dunava, zasnivali su se na ĉinjenicama toponimije“, kaţe Lav Gindin (1983:18). To je i prirodno, jer druge graĊe, sem arheološke, i nema. Arheolozi će reći: njihovi nalazi ne potvrĊuju tako rano prisustvo Slovena na Balkanu! Nema, dakle, dovoljnu fibula, uzengija, keramiĉkih sudova koji bi potvrĊivali prisustvo ove ili one arheološke kulture? Naravno, to je vaţno ali: zar ţivi ljudi, koji su na svom jeziku nazivali svoja naselja - ne znaĉe ništa. Zar nijesu oni i nosioci arheološke kulture?“960 960

Rotković, ibid., s. 22-24.

387

U svezi s iznesenim navodima korisno je dodati kako drugi crnogorski znanstvenik Vojislav Nikĉević dijeli Rotkovićevo mišljenje i to ono o seobama iz Polablja u Crnu Goru i ono o postojanju praslavizama u antiĉko doba na Balkanu. Nikĉević na temelju istraţivanja izvora raznih autora zakljuĉuje kako „proizilazi da je Slovena u rimskoj Dalmaciji, pa i šire na Balkanu, bilo ĉak i mnogo prije poĉetka nove ere.“ 961 Iz svega navedenoga moţe se zakljuĉiti da je na Balkanu, a posebno u rimskoj Dalmaciji u predantiĉko i antiĉko doba ţivjelo puĉanstvo koje se danas naziva Slavenima, pa se i iz te ĉinjenice moţe zakljuĉivati kako su seobe pred raznim osvajaĉima išle s juga na sjever. 962 3. Što se tiĉe doseljenja predaka današnjih Crnogoraca moţe se prihvatiti mišljenje da se dio njih stvarno doselio negdje sa sjevera Europe i to moguće pod vodstvom Gota , odnosno u savezništvu s njima ,ili kasnije. MeĊutim, ti su doseljenici mogli biti u odnosu na starosjeditelje samo malobrojne ratniĉke druţine, koje su na novoosvojenim teritorijama nametnule svoju vlast, ali su se s vremenom pretopile u staro zateĉeno stanovništvo. Tu mogućnost i u odnosu na Crnu Goru potvrdila su antropološka ispitivanja, koja su dokazala da u Crnogoraca prevladava autohtoni antropološki tip starosjeditelja. „S izloţenijem postavkama o autohtonosti i veoma dubokoj starosti Crnogoraca slaţu se i rezultati prouĉavanja antropologa. Tako, na primjer, grĉki antropolog A. Pulianos je nedavno (1976), ispitujući Crnogorce iz Ţabljaka (s Durmitora), tvrdio da su oni autohtonoga porijekla i da pripadaju epirotskoj (kontinentalnoj) morfološkoj varijaciji Evropljana. Epiroti, po sudu Pulianosa, mnogo su duţe na evropskome tlu od mediteranoida. Oni se moraju smatrati potomcima gornjopaleolitskijeh Evropljana. Zato se Balkan ima predstavljati ´kontaktnom zonom´ ta dva glavna antropološka elementa evropskog kontinenta. Pulianos, na osnovu (svojih rezultata i podataka iz literature), kategoriĉki tvrdi da su Crnogorci ´stvarno epirotski tip (tj. kontinentalni) i ja ´- insistira on dalje - ´zahtijevam da se prihvati ovaj termin od sada ubuduće, mjesto dinarski...Gornjopaleolitski Evropljani nijesu mogli

961

V. Nikĉević, Crnogorski jezik. Matica crnogorska, Cetinje, 1993, s. 48-49.

962

Usp. i: Heinrich Kunstmann, Zur Frage nach der Herkunft der Balten. Die Welt der Slaven, XXXV/1990, 1, 16-35.

388

nestati bez traga. Njihovi potomci su postali Epiroti´- kaţe na kraju A. Pulianos.“963 Radoslav Rotković u svezi Pulianosova istraţivanja istiĉe da taj autor nije izuĉavao Crnogorce u cijelini, niti posebno one s Durmitora. 964 Nikĉević misli kako se sa sigurnošću moţe zakljuĉiti „da su se stari Dukljani kao narod poĉeli formirati od doseljenijeh slovenskijeh plemena ponajviše iz Polablja i starosjedilaĉkoga balkanskog ţivlja...“ 965MeĊutim , odakle su se sve stvarno doselili neki od predaka današnjih Crnogoraca, koje izvori poznaju pod zajedniĉkim imenom Slavena, mi to sigurno ne znamo. Ipak znamo da na primjer Luţani, koji su takoĊer preci današnjih Crnogoraca, nisu u Crnu Goru doselili iz Polablja. S obzirom na dokazano prevladavanje autohtonoga antropološkog tipa u današnjih Crnogoraca moţe se zakljuĉivati da su seobe većeg broja stanovništva, dakle ne ratniĉkih druţina, stvarno s Balkana,dakle i iz Crne Gore tekle i u Polablje. To iseljeno stanovništvo odnosilo je sa sobom i na Baltik svoje dotadanje toponime, koji su dakako ostali i dalje u njihovoj balkanskoj pradomovini, a posebno meĊu onima koji nisu napustili prapostojbinu. U tom smislu zanimljiv je i primjer s Dalemincima na sjeveru Europe. Rotković istiĉe kako je raspravljanje o tome da su ti Daleminci isto što i Dalmatini „izvan nauke“ jer je „slavenski naziv toga plemena Glomaĉi“.966 Ipak izgleda najvjerojatnije da su Germani novodoseljene iz rimske provincije Dalmacije nazvali Dalemincima po njima dobro poznatom nazivu zemlje iz koje su se oni doselili, a da su se ti doseljenici sami nazivali po mjestu odakle su se došli i to u konkretnom sluĉaju po Glamoĉu. Rotković u svojem djelu nije raspravljao o mogućnosti da su toponimi i antroponimi na teritoriju rimske provincije Dalmacije, odnosno Balkana, koji su nama poznati iz latinskih i grĉkih izvora, mogli biti samo prijevod naziva koji su u većini postojali prvobitno na praslavenskom jeziku starosjeditelja. Za ilustraciju moţe posluţiti i jedan primjer iz Crne Gore. Vitomir Nikolić spominje „ilirskog“ kralja Gencija (koji je vladao do 167 prije Krista) i koji je pripadao plemenu Rizonita, koje je naseljavalo ţupu Risenu i kome je 963

Nikĉević, ibid., s. 50. Aria N. Pulianos zakljuĉuje doslovno: „Antropološki pregled zasnovan na antropometrijskim i morfološkim obiljeţjima, naĉinio je autor u Crnoj Gori 1965. godine. Prema pregledu, Crnogorci su uvršteni meĊu Epirce (Kontinentalce) Evrope, nasuprot Egenima ili istoĉnim Mediterancima. Tako su Crnogorci u svojoj većini autohtono evropsko stanovništvo.“ (Nikĉević, ibid., s. 51.).

964

Citat iz pisma R. Rotkovića, koje je uputio autoru iz Herceg-Novoga dne 1. oţujka 1997.

965

Nikĉević, ibid., s. 136.

966

Rotković, ibid., s. 53.

389

jedan od gradova bio i Risan. „I pleme Rizoniti, i ţupa Risena, i grad Risan imaju u svojoj osnovi grĉku rijeĉ riza (rhiza) i to znaĉi - KORIJEN!, ...MeĊutim, prostor i ljudi koje Grci zovu jednim, a Rimljani drugim imenom, imaju i svoja autentiĉna SLOVENSKA, odnosno - poštujući paralelnu klasiĉnu nomeklaturu - ILIRSKA imena! Ţupa Risena je, na primjer, korjenićka Ţupa koja se nalazi u zaleĊu Risna, u sjeveroistoĉnom podnoţju planine Bijela gora...Prema brojnim predanjima (a i nekim mletaĉkim izvještajima saĉinjenim u srednjem vijeku na osnovu kazivanja mještana) ovdašnja plemenska crkva potiĉe još iz V vijeka! U Korjenićkoj Ţupi je nastao i poznati Korjenić-Neorićev ilirski(!) zbornik iz XVI vijeka i tako dalje. Da je ovo bio svojevrstan rasadnik srednjovjekovne vlastele svjedoĉe i etnonimi Korjenić i Rišnjanin koje su plemiĉke porodile obavezno dodavale svome prezimenu....U svakodnevnom govoru Korjeniĉka se Ţupa zove jednostavno - Korjenići. Ovo poistovjećivanje geografskog i etniĉkog naziva nije ništa neobiĉno u našim jugozapadnim krajevima gdje je plemenski ţivot potrajao do novijih vremena.“ 967

967

Vitomir Nikolić, Trava odborava Ogled iz arheologije narodnog pamćenj). Stvaranje (Titograd), broj 7-8 za 1990., s. 740-741. Navedeno Nikolićevo tumaĉenje u odnosu na rijeĉ Hriza izgleda toĉno. Ta grĉka rijeĉ znaĉi korijen, ţilu, odnosno sluţi kao oznaka za poĉetak, koljeno, lozu (u smislu poĉetka nasljedstva). Usp. Stjepan Senc, Grĉko-hrvatski rjeĉnik. Zagreb, 1910., s. 830; Henry George Liddell - Robert Scott, Dizionario illustrato greco-italiano. Ed. Le Monnier, Firenze, 1976., s. 1139. Nikolićevo tumaĉenje imena Gencije je potpuno pogrešno jer rijeĉ gens ne znaĉi korijen.

390

III. SAVIĆ MARKOVIĆ ŠTEDIMLIJA O LUŽANIMA

Zajedno s Gotima, odnosno pod njihovim vodstvom najvjerojatnije su doselili i Lugijci (Lugii) sa sjevera Europe na teritorij koji Pop Dukljanin naziva “Crvena Hrvatska”. Pleme Lugijaca ţivjelo je izmeĊu Odre i Visle na teritoriju današnje Poljske.968 Prema Tacitu Lugijci su bili samostalna velika narodnost koja se sastojala od mnogo plemena (“gentes”) i koji su graniĉili sa Svebima i Gotima. IzmeĊu Tacitovih Lugijaca i Gotona geografski nema jasnih granica.969 Neki misle da Lugijsko ime moţe biti keltskog podrijetla.970 Još se raspravlja jesu li Lugijci germanski ili slavenski etnos. 971 U historiografiji prevladava mišljenje da su Lugijci (Lygii, Lugiones) istoĉno germansko pleme.972 MeĊutim neki drugi znanstvenici tvrde da su Lugijci postali sastavni dio zapadnog slavenstva.973 S.M. Štedimlija istiĉe da su Luţani „preci najvećeg dijela današnjih Crnogoraca“ i pobija kao netoĉnu Jireĉekovu pretpostavku da su oni „dobili svoje ime po lješkopoljskim lugovima (Luška ţupa, Lusca), koje su naseljavali, jer neće da znaju za vezu tog imena s imenom Tacitovih Lugija tamo u ravnicama današnje Poljske“.974 S. M. Štedimlija zakljuĉuje da su Lugijci doselili na istoĉno-jadransku obalu i to na teritorij današnje Crne 968

Udaljcov, Porijeklo Slavena, ibid., s. 8.

969

Joachim Herrmann (Hrsg.), Griechische und lateinische Quellen ..., II. dio: Tacitus, Germania. Akademie - Verlag, Berlin, 1990., s. 249.

970

Tacitus, Germania, ibid., s. 246.

971

Max Vasmer je opširno naveo sva suprotna mišljenja o toj problematici ( do g.1958.), a on osobno pretpostavlja da teza o slavenstvu Lugijaca “stoji na vrlo slabim temeljima”. ( M. Vasmer, Schriften zur slavischen Altertumskunde und Namenkunde. Sv. II., In Kommission bei Otto Harrassowitz- Wiesbaden, Berlin, 1971., s. 634-639).

972

Der Kleine Pauly, sv. 3, Deutscher Taschenbuch Verlag, s. 769.

973

Udaljcov, ibid., s. 116.

974

S. M. Štedimlija, Razmatranja o povijesti Hrvata. Crkva u svijetu, II/1967, 5, 71. O problematici Luţana na jedan publicistiĉki naĉin piše i Nikola Jeremić u knjizi Srpska zemlja Bojka. Ed. Miroslav, Zemun, 1993, s. 31-32.

391

Gore gdje su poznati pod imenom Luţana.975 “Oni se nalaze na zapadnim podruĉjima Zete, u Lješkopolju, Bratonoţićima, Piperima, Bjelopavlićima i još ponegdje. Oni imaju i svojih „srodnika‟ ne samo na tom podruĉju nego i izvan njega, naroĉito u sjevero-zapadnim oblastima Crne Gore i u istoĉnoj Hercegovini. Po toj svojoj rasprostranjenosti oni ne potsjećaju na pleme crnogorskog tipa, nego na rasute dijelove nekog starog naroda, koje nazivaju plemenima samo iz navike da svaku skupinu stanovnika ubrajaju u neko pleme ili je smatraju dijelom nekog plemena.”976Luţani su postali kršćani, ali pravoslavna tradicija kazuje o njima da su bili “druge vjere”, a zna se da su dugo bili proganjani.977 “ Luţani, od kojih je po svoj prilici bio i ban Uren, osnovali su pored ostalih i dva jaka naselja, prvo Dragovoljiće pored Ţupe a zatim Rvaćevo (sada selo Rubeţe) na istoĉnom rubu Nikšićskog polja. Ime naselja Rvaćevo potsjeća na rijeĉ Hrvaćevo = Hrvatovo, te je nesumnjivo da imade korijen Hrvat.”978 U zakljuĉivanju o problematici Crvene Hrvatske posebno je vaţno istaknuti da je izvan povijesne Hrvatske još samo na teritoriju današnje Crne Gore poznat pojam bana, koji je još u XX. st. ostao oĉuvan u narodnom govoru i pjesmama. “Potrebno je odmah naglasiti, da sve ono što se u Crnoj Gori znade o banovima uglavnom je usmena predaja, ali je ona saĉuvana na više strana i u svjeţem pamćenju, te je potkrijepljena mnogim topografskim nazivima i imenima da nema nikakove sumnje u njenu pouzdanost...Predanje o banovima još je i danas oĉuvano u više crnogorskih plemena, a osobito u Nikšićima, Bjelopavlićima, Piperima, Bratonoţićima i Zećanima, odnosno Lješkopolju. S nekim ispravkama to bi bilo ono podruĉje, na kojem su se po Šišićevu mišljenju nalazile Popa Dukljanina ţupe Lusca, Podlugia i Gorsca. O banovima u nekadanjoj ţupi Anagastum, danas Nikšiću, prikupio je nekoliko zanimljivih podataka u svojoj knjizi „Nikšić‟ prof. Petar Šobajić. Po predanju, koje je on zabiljeţio, kad je Nikša, rodonaĉelnik plemena Nikšića, došao u Nikšićku ţupu, cio je Nikšić ĉinio jednu banovinu, kojom je tada upravljao ban Ugren od Ugrenovića starosjedilaca, ĉijih potomaka još i danas imade u Nikšiću...Više ĉesme Studeno u istoĉnom dijelu Crnaca nalaze se ostatci nekog starog naselja i groblja. Narod pripovijeda, da je tu nekad stanovao ban luţanski...Priĉaju da je na Banjskoj glavi „stajao ban luţanski‟ i da je to bila njegova tvrĊava, pa da se po njemu i prozvala Banjska Glava... O luţanskom banu znade se i u Lješkopolju, dijelu zetskog plemena, koje je prouĉavao 975

Savić Marković Štedimlija, Luţani. Rukopis u privatnom posjedu.

976

S. M. Štedimlija, Luţani, ibid., s. 26.

977

Štedimlija, Luţani, ibid., s. 73-75.

978

S. M. Štedimlija, Tragom Popa Dukljanina. Nakladna knjiţara Preporod, Zagreb, 1941., s. 73.

392

Andrija Joviĉević. Po narodnom predanju ispod Malog i Veljeg Brda ţivjeli su Španjoli, ali Jovićević misli, da su to bili Luţani, ĉiji se spomen saĉuvao u imenima sela Luţana i mjesta Luţnica. Tamo narod pokazuje mjesto gdje je ţivio ban luţanski...U lješkopoljskom selu Luţanima ţivi bratstvo Savkovići, koje se doselilo iz Bratonoţića, gdje su takoĊer ţivjeli Luţani. Tu gdje oni sada ţive nekada je („vaktile‟) stanovao ban „poglavar negda velikog i moćnog plemena Luţana.‟ “979 S. M. Štedimlija je u posebnoj monografiji o Luţanima svoje istraţivanje o ovoj problematici ovako zakljuĉio:” O banovima na podruĉju nekadanje Dukljanske drţave znamo i to da ih narodno predanje redovito spominje kao luţanske banove, a ni u jednom sluĉaju ne govori o banu neke druge etniĉke skupine (na pr. grĉkom, rimskom, ilirskom, albanskom, vlaškom, srpskom ili hrvatskom). Stoga kad je rijeĉ o banovima treba redovito podrazumijevati luţanske banove....Kako se svuda i u svakom sluĉaju govori o luţanskim banovima to treba tamo gdje se spominju samo banovi podrazumijevati i postojanje Luţana, i obratno - tamo gdje je rijeĉ o Luţanima treba podrazumijevati i postojanje banova ĉak i onda ako se u suvremenom govoru imenuju glavarima, vojvodama, knezovima ili ţupanima. U Crnoj Gori ima dosta predjela u kojima je zaboravljeno predanje o Luţanima, ali to nije ni malo ĉudno i neobiĉno s obzirom na okolnost kako su Luţani tretirani u crnogorskim plemenima, ali predanja o banovima su se odrţala, jer njihovo zvanje i poloţaj u društvu nijesu bili kompromitantni, pa stoga imamo spomena banova i u onim oblastima, u kojima je posve zaboravljeno ili inaĉe išĉezlo predanje o Luţanima. “ 980 Nedvojbeno je da su postojali Hrvati na teritoriju stare Duklje. 981 Postojanje Hrvata u Duklji i u njoj susjednim predjelima potvrĊuju i ostaci ĉakavštine. “Jedino je ĉakavština iskljuĉivo hrvatski govor, kojim danas govore samo Hrvati i nitko drugi. To je prva i neprijeporna jeziĉna ĉinjenica. Druga ĉinjenica, koju je znanost utvrdila, i ako je još nije dovoljno prouĉila, jest ta, da se negda ĉakavsko narjeĉje protezalo daleko preko njegova današnjeg podruĉja. Jaki tragovi, ostaci ĉakavštine, nalaze se po svoj Dalmaciji, u Slavoniji, Bosni, Hercegovini i Crnog Gori... 982 Svi ti krajevi u 979

Štedimlija, Tragom.., ibid., s. 70-72, 80-81.

980

S. M. Štedimlija, Luţani., ibid., s. 69-70, 95.

981

Usp. M. Šufflay, Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike. Zagreb, 1928., s. 5859; Šišić, Letopis, ibid., s. 169-172. Spomene hrvatskoga imena u današnjoj Crnoj Gori i susjednim predjelima najdetaljnije su obradili S. M. Štedimlija i D. Mandić. Usp. S. M. Štedimlija, Crvena Hrvatska. Ed. Politiĉka biblioteka, Zagreb, 1937., s. 128; D. Mandić, Crvena Hrvatska, ibid., s. XVI +280.

982

O rasprostranjenosti ĉakavštine postoje razna mišljenja. Tako mi Vojislav Nikĉević u pismu iz Cetinja od 5. oţujka 1997. iznosi ovu tvrdnju: “Prisustvo tragova ĉakavštine u Crnoj Gori je samo sekundarno. Došlo je kao posljedica uticaja iz hrvatskog jezika

393

stara doba ĉinili su jednu jeziĉnu cjelinu, koja je bila najjaĉe zastupana i svoje ţarište imala u današnjem ĉakavskom prostoru,...” 983 U cijeloj Gornjoj i Donjoj Dalmaciji od rijeke Raše u Istri do Draĉa nekad se govorilo ĉakavski.984 Šufflay istiĉe kako i u “arbanaskom jeziku imade pozajmica iz ĉakavskih primorskih dijalekata”.985I u Hercegovini su “saĉuvani tragovi ikavštine, koja je posljednji trag ĉakavskog dijalekta”. 986 Bliskost Hrvata u Liburniji, odnosno Dalmaciji, s Hrvatima u Crvenoj Hrvatskoj dokazuje i postojanje nekih specifiĉnih rijeĉi koje su nepoznate na nekadanjem teritoriju Traĉana. Sima Trojanović je opširno obrazloţio da su Hrvati i Slovenci (ĉakavci i kajkavci) poznavali rijeĉ oganj, a da su ostali Slaveni znali samo za vatru.987 Povijesna i etniĉka posebnost Crvene Hrvatske otkriva se i u djelu DAI. Armin Pavić je posebno upozorio na sljedeću vaţnu ĉinjenicu u tome djelu: Hrvati su (glava XXX.) zapremali ţupanije do Cetine pa dalje na sjever. “Ostali Slaveni ” zauzimali su prostor od Bara do Cetine ( u arhontijama: dukljanskoj, trebinjskoj, humskoj i poganskoj). Iza te ĉetiri arhontije nalazili su se Srbi. U gl. XXXII. istog djela piše da je car Heraklije naselio Srbe u Srbiji, ali i u Paganiji, Zahumlju, Trebinji i Konavlima. Vaţno je da se u svim tim navodima ne spominje Duklja. Toga “nema ni u glavi 32, a ni u glavi 35, u kojoj se dukljanska arhontija, danas Crna Gora, osobito opisuje! “ 988

preko Dubrovnika i Boke Kotorske u crnogorske primorske govore i odatle i u crnogorsku usmenu i pisanu knjiţevnost.” 983

D. Mandić, Crvena Hrvatska, ibid., s. 189.

984

S. M. Štedimlija, Tragovi ĉakavštine u Crnoj Gori i Albaniji. Obzor (Zagreb), 77 / 1937, 15,1-2.(Broj od 21. sijeĉnja 1937.)

985

Šufflay, Srbi i Arbanasi, ibid., s. 90.

986

Štedimlija, Tragovi, ibid., s. 2.

987

S. Trojanović, Vatra u obiĉajima i ţivotu srpskog naroda. Beograd, 1930., s. 318320. Skok istiĉe da je rijeĉ vatra bila prvobitno raširena na istoku, a na “zapadu samo oganj”. (P. Skok, Etimologijski rjeĉnik.., JAZU, knj. III, Zagreb, 1973., s. 569). Rijeĉ oganj je raširena u Istri, Dalmaciji, Crnoj Gori i Kosmetu. (Skok, Etimologijski rjeĉnik., knj. II, Zagreb, 1972., s. 546). Usp. i Vladimir Maţuranić, Prinosi za hrvatski pravnopovjestni rjeĉnik. Sv. II, JAZU, Zagreb, pretisak Informator, 1975., s. 1546.

988

A. Pavić, Cara Konstantina VII. Porfirogeneta De administrando imperio. Zagreb, 1906., s. 9- 11.

394

IV. MIŠLJENJA O NEKIM HRVATSKIM I UKRAJINSKIM HIDRONIMIMA I TOPONIMIMA

1. Stalno se upozorava na jeziĉnu srodnost Ukrajinaca i Hrvata koji jedini od svih slavenskih naroda poznaju ikavštinu.989 MeĊutim, treba upozoriti da se o problematici prvobitne ikavštine u znanosti još uvijek raspravlja. 990 Govor u hrvatskoj Podravini posebno podsjeća na ukrajinsko - hrvatske jeziĉne sliĉnosti. Vasilj Strehaljuk misli kako je to „ĉisti ukrajinski dijalekt, zapadnoukrajinski - juţnovolinjski govor“.991 Dakako da je takvo zakljuĉivanje pretjerano jer svašta bi se moglo dokazivati kad bi se ukrajinske govore usporeĊivalo s poljskim, slovaĉkim, luţiĉkim i drugima. I ukrajinska i hrvatska ikavica podjednako su samosvojne. Nodilo misli da ĉakavci na jadranskim otocima imaju u svom govoru velikoruski naglasak, a i druge sliĉnosti u jeziku. On istiĉe da izvan Rusije nema Slavena koji bi u akcentuaciji i „ gdjeĉemu drugom bili na Velikoruse naliĉniji od ĉakavaca...“. Šišić istiĉe da se i Neretljanska oblast razlikuje od ostalih juţnodalmatinskih i srpskih oblasti i po tome što je „njezino ţiteljstvo bilo...vazda i uvijek potpuno identiĉno s hrvatskim , pa i svojim ĉakavskim 989

Usp. mišljenje Miroslava Brandta u dnevniku Slobodna Dalmacija od 17. oţujka 1996, s. 7. i Evgena Pašĉenka u listu Slobodna Dalmacija od 28. lipnja 1996, s. 5. U svezi s ovim mišljenjem M. Šimundić istiĉe ovo:“Da, svi su slavenski jezici meĊusobno blizki i srodni. S obzirom na odraz nekadašnjega samogl. e ne mogu se izvlaĉiti nikakvi dublji zakljuĉci. Ako bi se postupalo tako, izpalo bi, na primjer, kako su hrvatski i ruski jednako blizki, jer se e u većini odrazio u slog je. Po istoj zasadi na istoj bi se ravnini našli slovenski, srbski, makedonski i bugarski.“( Citat iz pisma M. Šimundića koje je uputio autoru iz Maribora dne 18.I. 1997.).

990

Radoslav Rotković napominje slijedeće: “Ako Vi u vezi hronologije nastanka ikavizma potraţite savjet od autoriteta, kao što je, na pr. Filin, kojega imam u popisu literature na str. 290, on će Vam reći da je to raĉvanje na ikavizam, ekavizam (i)jekavizam nastalo u XVII stoljeću, jer je sva stara ukrajinska literatura lišena novijih ukrajinskih oblika, kao što su: dite, snig, Dnipro... On neće ni pomisliti da je jedno drţavna literatura Nestora i proĉih, a drugo govor naroda. A ako ikavizma nije bilo ranije, onda nam on ne govori ništa o seobama! Ali ja mislim da ga je bilo ranije, ali je postojala i crkvenoslovenska norma koje su se drţali oni koji su u XII stoljeću i kasnije pisali!” (Pismo R. Rotkovića autoru iz Herceg – Novog od 1. oţujka 1997., s. 3.)

991

Ibid., s. 139, 144-145.

395

dijalektom“.992 Ta Nodilova tvrdnja nema posebne vaţnosti. Praslavenski jezik je posjedovao šest naglasaka, a potom je izgubio tri. Suvremeni hrvatski jezik ima ĉetiri naglaska i jedan u ĉakavskome, kajkavskome i nekim staroštokavskim govorima. Taj se imenuje ĉakavski akut, takoĊer i cirkumfleks. U slovenskom su jeziku tri naglaska. Svi ostali slavenski jezici posjeduju tek jedan naglasak. Jednako i ruski. Nodila je moţda zavelo mjesto naglaska u ĉakavskome i ruskome, koje je ĉesto podudarno.On sigurno nije znao da ĉakavski posjeduje tri naglaska, zbog ĉega se ne moţe s njim usporeĊivati ruski. 993 Ĉinjenica postojanja jeziĉne srodnosti Ukrajinaca i Hrvata upućuje na mogućnost nekadanjega zajedniĉkog podrijetla. Iz te ĉinjenice moguće je zakljuĉiti: ili je dio stanovništva s današnjih hrvatskobosanskih teritorija (zapadno od Drine) odselio na teritorij današnje Ukrajine ili je dio stanovništva iz današnje Ukrajine doselio u sadanju Hrvatsku. U smislu što toĉnijeg zakljuĉivanja posebno je vaţna obradba hidronima Neretva. Postojeći hidronimi Neretwa i Cetynia (u Poljskoj) identiĉni su prema Kunstmannovu mišljenju, s „hrvatsko-dalmatinskim hidronimima Cetina i Neretva“, a mogućnost prijenosa tih imena iz Europe na jug (Balkan) iskljuĉena je prema njemu.994 Mate Šimundić je na temelju svih dosadanjih istraţivanja o hidronimu Neretva utvrdio sljedeće: 1.„Najstariji naziv rijeke bijaše Naro, grĉ. oblik bi Naron. Iliri su je nazvali Narenta, ali se odrţao i predhodni naziv. Rimljani od Ilira prihvatiše oba imena. Iz lat. je Narenta prešla u talijanski jezik i takva ostala do sada. UsporeĊujući hid. Naro s ilir. Narenta, nameće se zakljuĉak da su obliku Nar-o Iliri dali svoj suf. morfem -enta. Kako je ilirski jezik bezpismen, stoga veoma malo poznat, ovo ostaje tek predpostavkom.“ Zakljuĉak: Naro, Naron, odnosno Narenta kao naziv za rijeku Neretvu posvjedoĉen je u grĉkim i latinskim izvorima u antiĉko doba. 2. „Hidronimi i toponimi od osnova ner- i neret- nahode se na veliku prostoru. Na ruskomu su Nerehta - desni pritok rijeke Kljazme, druga Nerehta utjeĉe u Solonicu. Na njoj (ovoj drugoj) leţi istoimeni gradić. Dalje, rijeka Nereta ulijeva se u zapadnu Dvinu (ista se oslovljuje još i 992

Šišić, Povijest Hrvata, ibid., s. 259, 413.

993

Svi navodi iz ovog osvrta na Nodilovo mišljenje doneseni su prema pismu Mate Šimundića, koje je uputio iz Maribora autoru dne 18. I. 1997.

994

Heinrich Kunstmann, Die Namen der Ostslavischen Derevljane, Poloĉane und Volynjane. „Welt der Slaven“, g. 30 za 1985, s. 242. Šišić je 1925. smatrao da su neke geografske oznake donesene sa sjevera pa je tako posebno naveo, izmeĊu ostaloga, Cetinu u Hrvatskoj i rijeku Cetynia u Poljskoj . (Šišić, Povijest..., ibid., s. 280).

396

Neretka), Nerica u Peĉoru, potom jedan Nerlj ulazi u Volgu, drugi u Kljazmu. Jezero je Nero u jaroslavskom kraju. Po jugozapadnoj Ukrajini, prije i dijelu drţave Poljske, teĉe Neretva, polj. Neretwa. Ulijeva se u rijeku Bug. Za naš hid. Neretvu ovaj je presudno vaţan. O tomu kasnije. Obstoje potvrde u baltiĉkoj hidronimiji. U Letoniji teku Nereta i Neretina, u Litvi pak Nereta. Selo Ner je u Poljskoj pored Watkowica, Nery blizu Andrespola. U Bugarskoj naselje Neret stere se na obali Neretske rijeke (izvor. Neretska reka). Nije sumnje da je spomenuti hidronim stariji od dotiĉnoga naselja. Druga se imenuje Neretina. Obje pripadaju slijevu rijeke Vardara...Navedeni podaci s baltiĉkoga i slavenskoga prostranstva nedvojbeno svjedoĉe kako proizhode iz razdoblja balto-slavenske jeziĉne skupine. Dakle od kor. morfema ner- koji je potom proširen suf. morfemom -et pa je dobiven neret-. A ukrajinsko-poljska Neretva /Neretwa, jednako i naša Neretva, izvedene su dodatkom suf. morfema 6va. Budući da istoga hid. nije na baltiĉkom tlu, moguće je pretpostaviti kako je nastao po razpadu balto-slavenske jeziĉne zajednice, tj. u praslavensko doba...“ Zakljuĉak: Hidronim Neretva je vrlo star i ostao je saĉuvan ne samo u jugozapadnoj Ukrajini i Hrvatskoj, nego takoĊer na Baltiku i Bugarskoj. I tako velika raširenost tog hidronima, dovodi u sumnju sigurnost zakljuĉivanja da je on iz Ukrajine prenesen u Hrvatsku. 3. „´O imenu te rijeke piše T. Maretić u Nastavnom Vjesniku 1, str. 17: U rimsko se doba zvala Naro (Naron, - napisano alfabetom, prim. M. Š.), a Hrvati su to tuĊe i sebi razumljivo ime okrenuli po narodnoj etimologiji u razumljivo.´...Bit će da dio reĉenice ´tuĊe i sebi razumljivo ime´ treba glasiti: tuĊe i sebi n e r a z u m l j i v o ime, jer je inaĉe bez osnove. Nakon nabrajanja ruskih hidronima od kor. morfema ner- slijedi: ´Korijen svim tim imenima mogao bi biti ner, koji je u neriti, noriti, ponirati, ponor, ali je teţko odrediti pravo znaĉenje.´ U Etimologijskomu rjeĉniku hrvatskoga ili srpskoga jezika (Zagreb, 1971.-1974.) Petar se Skok dotaknuo ovoga hidronima nekoliko puta, ali je izbjegao obraditi ga kano posebnu natuknicu. Evo kako je objasnio znaĉenje: ´Od unakrštenja slav. ner- i Narentum nastade Neretva. Od ner- je na 6c: nerac, gen. Nerca m (Posavina) ´mala patka´ od neriti, im (Posavina) = nerati (Kavanjin) (po) = podmerati (se) ´roniti.´(I.,581) ´... Skok zakljuĉuje: ´Treba uzeti u obzir i Maretićevo tumaĉenje, koje se ne osvrće na romanski refleks Narenta, kojom se ne objašnjava poĉetno ne-, ni deklinacija y, gen. 6ve. Maretić naime usporeĊuje naš oblik Neretva sa sjeveroslavenskim i baltiĉkim hidronimima Nerehta, Nereta, Nerica, što veţe sa praslav. korijenom ner-. Postoji mogućnost da su Hrvati u 7. vijeku donijeli sa sobom nerty, gen. Neretve i nakrstili je sa romanskim Narentom. Neretva (15. v.) je 397

hidronim, horonim (zemlja uz rijeku) i toponim. Etnik na - (j)anin Neretljanin = Neretvanin, prez. na -jak Neretljak. Pridjevi na 6sk neretavski, neretvanski, neretljanski. Deminutiv na -ica Neretvica je hidronim (pritok Neretve).´ (II., 524) Ni Maretiću ni Skoku ne bi poznat ukrajinsko-poljski hid. Neretva / Neretwa, ni srodna dva baltiĉka, ni bugarski, niti pak polj. ojkonimi. Skok izpravno predpostavlja da Hrvati mogahu donijeti im. Nerety, gen. Neret6ve. Kako stoji stvar, prinesli su hid. Neret6va i njime preimenovaše zateĉeni Narenta. Bit će najvećma zbog njihove djelimiĉne fonemske jednakosti te sveukupne bliskosti. Skok je u pravu kada govori o unakrštavanju predpostavljene psl. rijeĉi nerety, zaista hid. Neret6ve s romanskom Narentom. Izvorno Narenta - reĉeno je nije romanskom, ali je primljena iz romaskoga. Neretva te ostali srodni hidronimi i ojkonimi bivaju od kor. morfema ner- od kojega je hrv. neriti te prijevojni oblik noriti. Donekle se je ĉuditi Skoku kako nije išao dalje. U knjiţici Hidronimijata na vardaskija basejn kato istoriĉeski izvor (Sofija, 1975.), na str. 9. i 13. Ivan je Duridanov predoĉio baltiĉke i druge srodnice. Donosi da je od kor. morfema ner- lit. nerti - potapati, topiti, let. nirt potapati, topiti, rus. - scsl. V6nreti, v6n6rQ - (po)tonuti, (u)tonuti, rus. dijal. nor (nor6) - vir....Akoli bi se htjelo opisno protumaĉiti znaĉenje hid. Neretva, prevesti ga, bila bi to rijeka koja topi, potapa. A znano je kako ona to ĉini još i sada u svojemu donjem toku, u kraju zvanom Neretva. Po prilici, to je od mjesta Gabele do ušća.“ 995 Zakljuĉak: Hrvati su po doseljenju ( prema Maretiću i Skoku) rijeĉ Naro, Narenta preveli („okrenuli“, „unakrstili“) u Neretvu. Maretićevo mišljenje da je korijen svim tim imenicama „ner, koji je u neriti, noriti, ponirati“ potvrĊuje u biti i Duridanov. Šimundić obrazlaţe da je ukrajinsko-poljska Nereta / Neretwa jednako kao i naša Neretva izvedena dodatkom suf. morfema - 6va i da je taj hidronim nastao u praslavensko doba. Podatak koji on navodi da je i u Bugarskoj postoji „Neretska reka“ potvrĊuje da je podrijetlo tog hidronima prastaro i na Balkanu i da je moţda starije i od tzv. praslavenskog doba. U svezi s tim problemom nameće se vaţno pitanje od kada taj hidronim postoji u Bugarskoj. Neovisno o navedenom osobito je vaţno Šimundićevo zakljuĉivanje da izmeĊu hidronima Neret6va i Narenta postoji djelomiĉna fonemska jednakost i sveukupna bliskost. Jedino moguće rješenje ovog hidronima moţe biti ovo: rijeka koju grĉi i latinski izvori

995

M. Šimundić, Hidronim Neretva. Hrvatski neretvanski zbornik. Matica hrvatska, Metković, 1993, s. 7-10. Šimundić inaĉe misli da je hidronim Neretva naslijeĊen iz praslavenskog jezika i da je stvaran ondje gdje ţivljahu Slaveni, tako da ga nije trebalo prenositi s jedne na drugu stranu.

398

nazivaju Naro, Naron, Narenta već prije dolaska Rimljana nazivala se Neretva i nju su na grĉki preveli kao Naron, a na latinski kao Naro ili Narenta. - Josip Smodlaka obrazlaţući sinonim Neretva istiĉe kako on ne iskljuĉuje „da je na postanak našeg imena reke mogla uticati, kako misli Maretić, i uspomena na neke reke sliĉnog imena u pradomovini slavenskoj, kao što su Nereta i Nerehta u Rusiji“. MeĊutim taj pisac misli kad tumaĉi pojam Narentani i Narenta ovo: „Od ovoga pak oblika mogao je da posve redovito postane naziv ´Neretva´, koji se prvobitno izgovarao s udarom glasa na drugom slogu (Neretva). Prelaz glasa ´a´ u ´e´, kako nam je poznato, ĉesta je i obiĉna pojava kad takav vokal nije naglašen. Glasovna grupa ´en´ morala se pravilno pretvoriti u naše nosno ´e´, a kad se nosni glasovi izgubiše u našem jeziku, od toga je postalo obiĉno ´e´. Iza ´t´ pak umetnuto je ´v´jednako kao i u drugim reĉima sliĉnoga završetka.“ 996 S obzirom na to da je Smodlaka polazio od uvjerenja da su seobe Slavene tekle od sjevera na jug razumljivo je zašto nije zakljuĉio da navedeno prevoĊenje nije moralo biti s latinskog na hrvatski , nego da je moglo biti i obratno u smislu da su taj naziv Rimljani preveli sa staroga praslavenskog jezika na latinski. Gottfried Schramm je takoĊer obraĊivao hidronim Neretva i istiĉući kako i u Poljskoj ima jedan Neretwa izmeĊu ostalog zakljuĉio i ovo: „ Nicht ausgeschlossen, daß ein nicht mehr rekonstruierbarer Zufall den Namen der herzegowinischen Neretva sogar bis Polen verschlug (vgl. dazu poln. Cetynia: serbokroat. Cetina 25.2.5.)....Als die jüngere regionalbarb. Lautung Nerenta auf eine höher gelegene Zone übergriff, die an der gesamtsprachlichen Auslautnivellierung zu –a keinen Anteil Mehr hatte, paßte man die Lehnlautung in die bodenstäandige feminine a – Klasse ein. Der Auslaut des so entstanden Nerenta wandelte sich im Regionalbarb. der Berge - wie sich anhand des Alb. Wahrscheinlich machen läßt – zu o. (Denkbar aber auch, daß dieser Wandel der Übernahme von Nerenta in höhere geographische Lagen voraufging.) Nerento ergab slaw. Neretu, das – wie andere Bildungen mit gleichem Ausgang – in die Gruppe der -va – Stämme verpflanzt wurde. So gelangt man zu Neretva.“997

996

Josip Smodlaka, Imena mesta i meštana na tlu Jugoslavije. Split, 1946, s. 74.

997

Gottfried Schramm, Eroberer und Eingesessene. Ed. Anton Hiersemann, Stuttgart, 1981, s. 303-304.

399

Heinrich Kunstmann navodi razna mišljenja o hidronimu Neretva i zakljuĉuje: „Daß es genau umgekehrt war, vermutete bereits Schramm (1981, 303), für den es ´nicht ausgeschlossen (schien), daß ein nicht mehr rekonstruierbarer Zufall den Namen der herzegowinischen Neretva sogar bis Polen verschlug´. Freilich war die Übertragung dieses Hydronyms von Dalmatien nach Polen kein Zufall. Gerade diese Untersuchung ist im Begriff, einen der Wege zu rekonstruieren, auf denen die Slaven wäjrend ihrer Wanderung vom Süden nach Norden noch erkennbare toponomastische Spuren hinterließen.“998 Ovo raspravljanje Mate Šimundić zakljuĉuje ovako:“Hidronimi Cetina i Neretva obstoje na jugu i sjeveru. Tko moţe tvrditi, da izviru sa sjevra ili juga? Ne mislim, da ih je bilo tko donosio, jer su u jeziku jednih i drugih slavenskih naroda.“999

2. Da su stvarno odreĊene seobe mogle ići s Balkana na sjever (posebno s druge strane Dunava) upućuje i postojanje toponima Mosor uz grad Luck. 1000 Skok o Mosoru na teritoriju dijela Balkana zakljuĉuje ovo: „Kako se vidi prema današnjim oblicima, oronim je bio raširen na teritoriju Delmata i Vardijejaca. Kod Barakovića je mosorka ţensko odijelo. Ime hercegovaĉkog sela Mosorje sadrţi naš pridjevski sufiks u sr. R. Upor. Celje prema lat. Celeia. Postoje još izvedenice na -ovac i na -ovići Mosorovac (Tuzla) i Mosorovići m. pl., iz ĉega izlazi da je postojao i antroponim Mosor.“1001 Mosor je poznat kao planina u Dalmaciji koja se u sredovjeĉnim latinskim izvorima zove Massarum (Massarus), zatim planina u Bosni, jedno selo u Bosni i jedno u Crnoj Gori.1002 Iz izloţenog je oĉito kako je ta rijeĉ bila udomaćena meĊu „ilirskim“ plemenima, a to znaĉi da ta rijeĉ nije mogla biti prenesena na primjer s teritorija današnje Ukrajine u Dalmaciju, nego opravo obratno s teritorija Dalmacije (Balkana) u Ukrajinu. Bilo bi neozbiljno 998

H. Kunstmann, Die slovakischen Hydronyme Nitra, Cetinka, Ţitava und Ipel´- Zeugen der slavischen Süd-Nord-Wanderung. Die Welt der Slaven, XXXIII/1988, 2, 394.

999

Mate Šimundić u pismu autoru, koje je uputio iz Maribora 14. oţujka 1997.

1000

Graljuk, ibid., s. 52.

1001

P. Skok, Etimologijski rjeĉnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. JAZU, Zagreb, 1972, s. 459.

1002

Rjeĉnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. JAZU, VII. dio, Zagreb, 1911-1916, s. 18.

400

pretpostavljati da su doseljenici sa sjevera donijeli sobom naziv Mosor i da su tako nazvali brda u Dalmaciji i Bosni koja su od ranije imala sliĉne nazive. Moţe se samo zakljuĉivati da je rijeĉ Massarum (Massarus) od Rimljana prevedena s Mosor, ali se s istim pravom moţe zakljuĉivati da su posebno Rimljani prvobitni oronim zvan Mosor preveli na latinski kao Massarum (Massarus).Najvjerojatnije je ipak Mosor predindoeuropskog izvora tako da nije poznato njegovo znaĉenje uz napomenu kako ga je svaki jezik prilagodio svome izgovoru. Ĉinjenica je da su na primjer neki hidronimi, toponimi i oronimi poznati na velikim prostranstvima ,a mišljenje da su se baš iz Ukrajine proširili u Dalmaciju i Bosnu pretpostavlja dolazak velikih masa naroda sa sjevera na jug (Balkan) što nije potvrĊeno, izmeĊu ostaloga ,ni jednim povijesnim izvorom. To, dakako, znaĉi i ispraţnjenje starog stanovništva u Ukrajini, a poznati nam povijesni izvori jamĉe da se to na tom prostoru nije dogodilo u doba kad se zamišljaju te seobe sa sjevera na jug. Ipak ne moţe se apsolutno iskljuĉivati mogućnost odreĊenih seoba sa sjevera na jug ali dakako u ograniĉenoj mjeri. Konkretno to se moglo dogoditi u svezi sa seobama puĉanstva koje Toma arhiĊakon naziva „Sclavi ili Goti“ a što se moglo dogoditi samo od kraja V. do u drugu polovicu VI. stoljeća. Kasnije su se mogla dogaĊati samo preseljenja ratniĉkih druţina, kao na primjer krajem VIII. stoljeća. Inaĉe zanimljiva je ĉinjenica da se u Hrvatskoj, Bosni, Bugarskoj i Crnoj Gori nalaze isti toponimi, hidronimi i oronimi kao na ukrajinskim i poljskim, odnosno njima susjednim prostorima, dakle upravo onima gdje su dokazano vladali Goti. U svezi s tim nije zanemariva ni ĉinjenica da je prvobitno ukrajinsko ime bilo „Rus´, rus´ki“ i da je prvobitna ukrajinska drţava bila „Kijivska Rus´“.1003 Napominjem da nisu završila znanstvena raspravljanja jesu li prvobitni nosioci imena Rus´ bili germanskog podrijetla, kako to izriĉito tvrdi Nestor. U Nestorovoj kronici se navodi za godinu 862. da su preko mora pozvani Varjazi, koji su se zvali Rusi, a koje su jedni nazivali Švedi, drugi Normani (Angli), a treći Goti. 1004 Tako je F. Miklošić 1886. zakljuĉio da je ime Rus „prvobitno moţda ime jednog švedskog plemena“.1005 Max Vasmer, izmeĊu ostaloga, navodi i ovo: „Sonst lassen sich in Rußland noch mehrere Namen nordischer Verbände feststellen, die dort zur Wikingerzeit eine größere Rolle gespielt haben: vareg6 hat außer einer ethnischen Bedeutung auch nosh diejenige von 1003

Vasilj Strehaljuk, Srodnost ukrajinskog jezika s hrvatskim. Hrvatska/Ukrajina, ibid., s. 145.

1004

Dmitrij Tschiţewskih, Die Nestor – Chronik. Otto Harrassowitz, Wiesbaden, 1969, s. 19. Usp. Rauchspur der Tauben Radziwill-Chronik. Gustav Kiepenheuer Verlag, Leipzig – Weimar, 1986, s. 31.

1005

Franz von Miklosich, Etymologisches Wörterbuch der slavischen Sprachen. Philo Press, Amsterdam, 1970, s. 283.

401

´Händler´... Rus6 ist ebenfalls eine Bezeichnung von Nordländern. Wie man sich auch seine ursprüngliche Bedeutung vorstellen mag - für mich am Überzeugendsten ist heute die Erklärung von anord. Ropskarlar im Zusammenhenge mit der schwed. Landschaft Roslagen... jede ernsthafte Deutung muß auch in Zukunft immer die Tatsache im Auge behalten, daß finn. Ruotsi usw. ´Schweden´ bedeutet.“1006 Kunstmann je poĉetak svoga teksta o podrijetlu imena Rus zapoĉeo reĉenicom A. Brücknera iz 1935. kako onaj tko toĉno interpretira ime Rus ima kljuĉ njihove rane povijesti. Kunstmann istiĉe da i danas u znanosti prevladava mišljenje lingvista V. Thomsena kako Rus6 potjeĉe iz zapadnofinske rijeĉi Ruotsi, Rotsi pod kojom se razumijeva ratnike iz švedske pokrajine Roslagen. Sam Kunstmann za razliku od svih dosadanjih tumaĉenja zastupa tezu kako to ime potjeĉe s Balkana i to iz Dalmacije.1007

3. Ni iz postojanja toponima Kijev(o) u Ukrajini i Hrvatskoj ne moţe se mnogo zakljuĉivati. Iz Nestorova priĉanja proizlazi da su moţda seobe u svezi s ovim toponimom tekle sa sjevera na jug. „Poljani ţivljahu nezavisno na ovim (kijevskim) gorama... svaki sa svojim rodom na svom mjestu i vladahu svojim rodovima. A bijahu Poljani do onda braća. A biše medju njima tri brata: ime jednomu Kij, drugomu Šĉek, trećemu Horiv, a sestri Lybed„ – Labudica. I sjeĊaše Kij na gori, gdje je sada Borićev uvoz. A Šĉek sjedjaše na gori, koja se sada zove Šĉekovica, a Horiv na trećoj gori, koja se po njemu prozva Horivica. I stvoriše grad na ime brata svojega starijega i narekoše mu ime Kijev. A bijaše oko grada ljes (šuma) i bor velik i ţivljahu od lova. Bijahu to muţevi mudri i razboriti i nazivahu se Poljani. Od njih su Poljani u Kijevu još i danas... I tako kneţevaše Kij u rodu svojem i kad je, kako govore, pošao k caru, primio je od cara veliku poĉast. A vraćajući se s tog posjeta pri caru doĊe do Dunava, zavoli tu mjesto i iskrĉi gradić mali i hotijaše tu sjesti s rodom svojim i ne daše mu tu blizu ţivući. A Dunajci još i danas zovu to

1006

M. Vasmer, Schriften zur slavischen Altertumskunde und Namenkunde. II, Otto Harrassowitz Wiesbaden, Berlin, 1971, s. 819. Usp. i Vasmer, ibid., s. 801, 816, 819, 822, 861, 869-870.

1007

H. Kunstmann, Zur Vorgeschichte der Rus6. Die Welt der Slaven, godište XXXVII, sv. 1-2 za 1992, s. 211- 231.

402

gradište Kijevec. Kij pak, povrativši se u svoj grad Kijev, svrši tu ţivot svoj, a i brat njegov Šĉek i Horiv i sestra njihova Lybed„ tu se skonĉaše.“ 1008 U Hrvatskoj za razliku od Nestorova priĉanja postoji prastara tradicija da su Ĉeh, Leh i Meh (Rus) – legendarni osnivaĉi Ĉeške, Poljske i Rusije - , podrijetlom iz Hrvatske. „Tragove priĉe o toj trojici braće nalazimo kod raznih sredovjeĉnih pisaca hrvatskih, ĉeških i poljskih, ali ne kod svakoga iste. Vidi se, nešto su o njoj ĉuli, ali i to nešto bilo je ili putem ili od njih samih izmjenjivano. Najpotpunije ju je zabiljeţio ĉeški kraljevski dvorski savjetnik Ivan Kristofor de Jordan u svom omašnom djelu ‚De originibus slavicis„ (O poĉecima Slavena), što ga je u vlastitoj nakladi izdao u Beĉu g. 1745. On je neobiĉnom marljivošću i ustrajnošću sabirao podatke o prošlosti Slavena i sakupio sve, što se u njegovo doba moglo naći o njima u starim piscima. U Krapinu je g. 1740. liĉno došao, da se na svoje oĉi uvjeri, postoje li legendarni gradovi i sam na svoje uši ĉuje, što narod govori o trojici braće i njihovoj zagonetnoj sestri.“1009 Sakaĉ posebno napominje uĉestalost toponima Kijev na prostoru nekadanje rimske provincije Dalmacije. „Narodna pjesma pozna n. pr. muško ime Kija: ´Djenerao Kija Osjeklija, on otide šeer Bajnoj Luci´.., a postoji i muško ime Kijevac. U ruskoj legendi vidjeli smo, da je Kij putovao i imao volju osnivati nova naselja, koja su dobivala ime ´Kijevac´. A negdje kod Kljuĉa u Bosni postojala su prije dolaska Osmanlija sela ´Kijevac´ i Kij (Ki), kako se razabire iz jedne darovnice kralja Stjepana Tomaša Ostojića , koji je g. 1446. sinovima vojvode Ivaša Dragišića darovao grad Kljuĉ s mnogo sela, meĊu kojima se spominju .... i selo Ĉapli i Kijevac i poda nj selo Ki s pravimi mejami i kotari´. Još danas postoje Kijevci Gornji i Donji u okrugu banjaluĉkom, selo Kijevo u Bosni u okr. Bihaĉkom i u Dalmaciji na gornjoj Cetini, Kijevdo u Hercegovini i Kijevo polje negdje u Crnoj Gori.“1010 Boris Graljuk je još detaljnije obradio navedeni toponim u Hrvata. „Kijev kao središnji toponim jedne od najrespektabilnijih drţava europskog ranog srednjovjekovlja - Kijevske Rusji, eponimno je upotrebljavan na više mjesta cjelokupnog slavenskog prostora. Osim u Poljskoj, gdje se navodi u šest toponimijskih oblika, pa sve do uţe Srbije u ĉetiri oblika, Kosova i Metohije u dva i Bugarskoj, toponim Kijevo, Kijevci, Kijevljanini najĉešći je na prostoru srednjovjekovne Hrvatske. Svi postojeći toponimi s osnovnim onomastiĉkim korijenom Kijev, osim što su povijesno vezani i zabiljeţeni uz 1008

Stj. Krizin Sakaĉ, Krapina, Kijev, Ararat Krapinska, kijevska i armenska priĉa o trojici braće i jednoj sestri. Ţivot (Zagreb), XXI / l940, 3-4, 131. ( Dio citiranog teksta iz Nestora preveo je Sakaĉ. )

1009

Sakaĉ, ibid., s. 130.

1010

Stj. Krizin Sakaĉ, ibid., s. 140.

403

odreĊena zbivanja unutar srednjovjekovnog hrvatskog prostora, do danas imaju saĉuvane arheološke ostatke iz najranijeg srednjovjekovnog perioda. Kijevo, selo izmeĊu Vrlike i Knina u Dalmatinskoj zagori, Hrvatska. Na lokalitetu Prţine utvrĊena starohrvatska nekropola. Kijani, selo uz Graĉac, juţna Lika, podno sjevernih padina Velebita. Arheološka indikacija neistraţena. Kijevo, selo kod Tomine, općina Sanski Most. Bosna i Hercegovina. Središnji prostor srednjovjekovne ţupe Sana, uz ušće Kijevske rijeke u Sanu. Ostaci srednjovjekovnog grada Kijevca. Spominje se u povelji bosanskog kralja Tomaša 1466. Kijevci, zaselak kod sela Cerovljana, općina Bosanska Gradiška. Bosna i Hercegovina...Analizirajući elemente hrvatske srednjovjekovne toponimije na prostoru juţno od rijeke Save pa sve do sjevernojadranske obale, ustanovili smo osim navedenih toponima Kijevo, Kijevci i sl. i nazive koji se odnose na zemlje, oblasti, kneţevine, gradove i sl. u zapadnom, karpatskom, zakarpatskom i prikarpatskom dijelu nekadašnje Kijevske Rusji.“1011 Treba dodati da mišljenje o slavenskom podrijetlu rijeĉi Kijev nije nedvojbeno dokazano i da su o tome iznesene mnogobrojne pretpostavke u smislu da ono potjeĉe iz sarmatske, perzijske , feniĉke, arapske, avarske i gotske etimologije.1012 Hartmut Trunte navodi kako ime Kij (Kiy, Kyi) postoji i u njemaĉkim zemljama i zakljuĉuje da toponim Kyjev6 prvobitno nije bilo ime mjesta („sondern ein Appellativ zur Bezeichnung eines bestimmten Befestigungstyps, der für die Slavia - damit auch für Rußland charakteristisch war.“) Trunte navodi i mišljenje E. Donnerta: „Aus dem engen Zusammenhang, in dem die Begriffe ´Russisches Land´ und Kiew gebraucht werden, ist zu schließen, daß beide Bezeichnungen ursprünglich dasselbe bedeuteten. „1013 To Trunteovo mišljenje ne dijeli Kunstmann koji misli da su Slaveni preuzeli grĉku rijeĉ „ko-os“ za oznaku jama i to povezali s jednim autohtonim sufiksom.1014 Mate Šimundić smatra da je navedena rijeĉ slavenska, da nije donesena na Balkan i posebno upozorava: „na podrietlo top. izvedenima od praslavenske im.k y j 6 - kolac, batina, toljaga, potomu slavinama kladivo, maljic. Uzpor. glag. Kijati -snieţiti. Dalje su izved. Kijac, kijaĉa, kijak. Veoma rano je nastalo osob. Ime Kyj6. Kij bijaše gradić u srednjovjekovnoj 1011

B.Graljuk, ibid.,s. 48-49, 51. Taj autor navodi i niz drugih toponima i hidronima u istom smislu. ( Graljuk, s. 52.)

1012

Hartmut Trunte, Kyj - ein altrussischer Städtegründer? Wds sv. 33 za 1988, s. 2.

1013

Trunte, ibid., s. 5, 18 - 19.

1014

Kunstmann, Zur Vorgeschichte ..., ibid., s. 228. Usp. i Kunstmann Woher die Russen ihren Namen haben. Die Welt der Slaven sv. 31 za 1986, s. 100 - 109.

404

Bosni. U naše vrieme je selo Kijani nedaleko Gradĉaca u Lici, Kijev Do kod Ravnoga (u Hercegovini), Kijevac u široj okolici gradova Niša i Vranja, Kijevce u sjeniĉkoj obćini (u jugozapadnoj Srbiji, inaĉe je to stari nom. Mnoţine), slijede Kijevci i Kijevĉiće (takoĊer gem mnoţ.) u banjaluĉkome okruţju, Kijevo se prostire izmeĊu Sinja i Knina, blizu Kragujevca se tako imenuju dva sela, isto kod Sanskoga Mosta te Sarajeva, Kijev je glavni grad Republike Ukrajine. U Ĉeškoj i Moravskoj nahode se sliedeća mjesta: Kyjanice, 3 sela imenom Kyjov, sliedi Kyjovec i dva Kyjovice. Dodajem, da su Kijac tri rta na otocima Krku i Cresu. U litavskome jeziku je kujis ´teţko kovaĉko kladivo.´ Odpada, da je ovaj toponim tuĊega izvora!...Glag. kyj-ati nahodi se u prijevoju s kov-ati. To kano dodatak, da top. izvedeni od njega, kao primjerice Kijev-o, ne mogu biti tuĊega izvora.“1015

1015

Mate Šimundić autoru u pismu iz Maribora od 31.I.1997.

405

V. DOSELJENJE ARIJANSKIH GOTA (I ) SKLAVINA U VI. STOLJEĆU U RIMSKU DALMACIJU, A POSEBNO NA TERITORIJ JAPODA I NJIHOVO SUŽIVLJENJE SA STAROSJEDITELJIMA PREMA TOMI ARHIĐAKONU

1. Vladimir Maţuranić je toĉno zapazio da starodrevna predaja “u mnogih izvorih saĉuvana, dovodi Hrvate s Goti u najuţu svezu”. 1016 Najstariji trag o gotskom elementu u Hrvata neki (Šišić) nalaze u ţićima (passiones) sv. Dujma i sv. Anastazija, a misli se da su u Splitu u drugoj polovici XI. st. postojale neke pisane “stare historije” u tom smislu. 1017 Smatra se da su te splitske legende nastale u X. st.1018 Pisanje Tome ArhiĊakona i Popa Dukljanina o tome da su Goti Sklavi, odnosno da su Sklavi Goti moramo shvaćati u smislu da su ta dva autora Gote i Sklave uglavnom smatrali etniĉki istim elementom. 1019 Shvaćanje u 1016

Vladimir Maţuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjesni rjeĉnik. Ed. JAZU, Zagreb, 1908-1922. reprint Informator, Zagreb, 1975, s. 332.

1017

Miho Barada, Episcopus Chroatensis. Separat iz Croatia Sacra, Zagreb, 1931,s. 91.

1018

O splitskim legendama i kronikama usp. Vedran Gligo-Hrvoje Morović, Legende i kronike. Ed. Ĉakavski sabor, Split, 1977, s. 401.

1019

Tako Pribojević piše: “Pa i Geti, koji su kasnije (kako misle Isidor, Ivan Balbo i sv. Antonin) prozvani Gotima, upotrebljavaju isti zajedniĉki jezik, koji i Daĉani i Miţani (kako iznosi Strabon).” Pribojević, ibid., s. 164. Isto mišljenje zastupa Mauro Orbini u djelu Il Regno degli Slavi (Pesaro, 1601.). Dubrovĉanin Ignjat ĐurĊević (1675. 1737.) obrazlaţe mišljenje da su Goti Geti i to traĉko-sarmatskog podrijetla. Goti su mu isto što i Geti, koji govore isti traĉko-sarmatsko-slavenski jezik. Gotski jezik je

406

tome smislu da su Goti bili Slaveni odrţalo se u Hrvata sve do u XX. stoljeće. MeĊusobna izmiješanost Slavena i Gota bila je tolika da ih se najĉešće identificiralo. Rafo Ferri je u obradi gotske tematike u Hrvata upotrijebio pojam “Gotoslaveni”.1020 Ferdo Šišić (inaĉe poznati gotofob) pronalazi tradiciju o tome da su Hrvati doselili kao Goti već u jednoj legendi o sv. Dujmu, koju datira najkasnije u X. stoljeće. 1021 Do sada nije kritiĉki vrednovano poznato mišljenje Ludwiga Gumplowicza (1838. - 1909.) da su Hrvati etniĉkim podrijetlom bili slavenizirani Goti, koji su utemeljili i hrvatsku drţavu.1022Nije iskljuĉena ni mogućnost da je hrvatsko ime prvobitno postojalo na perzijskom prostoru kao osobno ime i da je ono s vremenom postalo etnonim koji je u seobama germanskih, najvjerojatnije dijela slaveniziranih Gota preneseno na Balkan. 1023

sarmatsko-traĉko-ilirski, a to znaĉi slavenski, dakle razliĉit od germanskoga. ĐurĊević tvrdi da “Codex Argenteus” nije Vulfilin prijevod i da potjeĉe iz doba poslije Karla Velikoga. (Up. Ivan Pudić, Rerum Illyicarum Ignjata ĐurĊevića. Ed. Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo, 1967, s. 150-155). Isto misli i Ivan Švear u djelu Ogledalo Illiriuma 1839. god. Znanstvena analiza toga mišljenja ne spada u ovu raspravu. 1020

Usp. Rafo Ferri, Protoslaveni i Arijeva hereza (od IV. do IX. stoljeća). Rukopis u privatnom posjedu, s. 66. Dr. Ferri je objavio u zagrebaĉkom Obzoru 12. srpnja 1936. g. tekst pod naslovom O slavenstvu istoĉnih Gota. Povodom diskusije o gotskom podrijetlu Hrvata. ( Ferri je poslije II. svjetskog rata iz povijesne problematike objavio Prilog poznavanju ilirske mitologije. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, Dubrovnik, 1953.).

1021

F. Šišić, Ljetopis popa Dukljanina. Srpska kraljevska akademija, Beograd-Zagreb, 1928, s. 110.

1022

Ludwig Gumplowitcz, Politiĉka povijest Srba i Hrvata. Vienac (Zagreb), XXXV/1903, 6, 286-291.Osim Šišićeve bilješke uz objavljivanje Gumplowitczeva teksta u hrvatskom prijevodu jedini pokušaj ozbiljnijeg osvrta na Gumplowitczevo mišljenje napisao je Ivan Andrović. (Giovanni Andrović, Appunti polemici all‟opuscolo dell Dottore L. Gumplowicz: “Le origini storiche dei Serbi e dei Croati”. Spalato, 1903, s. 28.). Rafo Ferri jedan od rijetkih pojedinaca koji se u svojim zakljuĉivanjima pozvao na Gumplowitcza. On je izmeĊu dva rata, istaknuo da su Ostrogoti godine 274. u juţnoj Rusiji utemeljili veliku gotsko-slavensku drţavu, a da su godine 375. potisnuti od Huna došli u Panoniju iz koje su prodrli u Dalmaciju oko godine 488. „Sve ĉinjenice govore u prilog tome, da su istoĉni Goti kroz jedno stoljeće zajedniĉkog drţavnog ţivota sa Slavenima još u juţnoj Rusiji bili slavizirani, a na to je prvi upozorio nauĉnu javnost još prije svjetskog rata poznati uĉenjak Gumplowicz.“ ( R. F., O postanku glagolice. Hrvatska smotra, VI /1938, 9, s. 494.).

1023

K. Šegvić, Die gotische Abstammung der Kroaten. Nordische Welt, Berlin, sv. 9-12 za 1936, s. 35.

407

--Toma istiĉe da se pri pisanju svojega djela sluţio dijelom pisanim izvorima, dijelom tradicijom, a dijelom i svojim mišljenjem. Stjepan Gunjaĉa istiĉe da je proveo ĉitav niz višestranih operacija u kojima je analizirao Tominu ostavštinu i da ona stoji izmeĊu kronike i historije, odnosno da je Tomino djelo izraĊeno na temeljima u koje su ugraĊeni autentiĉni dokumenti, tako da “ĉitav historijski sadrţaj u Tominu djelu nije u biti drugo nego zbirka izvora, bilo da su oni originalni, bilo da ih je preradio Toma svojim prepriĉavanjem.”1024 Tomin tekst o podrijetlu Hrvata u originalu i mojem prijevodu glasi: Latinski original: Gothorum tempore, qui Totila duce de partibus Teutonie et Polonie exierunt, dicitur Salona fuisse destructa. Etenim dux ipse, antequam arma inferret Italie, per partes Dalmatie uastando transiuit, Salonamque urbem ex parte uastauit. Ipse intrauit prescriptum edificium Dioclitiani cesaris, et imperiales titulos ibidem sculptos deposuit atque deleuit, aliquam etiam partem eiusdem edificii destrui fecit. Uenerant de partibus Polonie, qui Lingones appellantur, cum Totilla septem uel octo tribus nobilium. Hi uidentes terram Chroatie aptam sibi fore ad habitandum, quia rari in ea coloni manebant, petierunt et optinuerunt eam a duce suo. Remanentes ergo ibidem, ceperunt opprimere indigenas, et ad suum seruitium subigere uiolenter. Chroatia est regio montuosa, a septemtrione adheret Dalmatie. Hec regio antiquitus uocabatur Curetia, et populi, qui nunc dicuntur Chroate, dicebantur Curetes uel Coribantes; unde Lucanus: Illic bellaci confisus gente Curetum, quos alit adriaco tellus circumflua ponto. Dicebantur uero Curetes quasi currentes et instabiles; quia per montes et siluas oberantes agrestem uitam ducebant. Ex asperitate quidem patrie naturam trahentes harmorum asperitatibus, inuasionibus, predationibus, ferino more gaudebant. Bellaces ualde et quasi pro nichilo ducentes se morti exponere, nude se plerumque hostilibus armis obiciunt. Hi apud plures poetarum de quadam ridiculosa opinione notantur. Etenim quando luna ecclipsim patitur, putantes eam a spiritibus corrodi et consumi, omnia eramenta domorum pulsant, quasi per strepitum fugatis demonibus credunt lune succurrere laboranti; unde Uirgilius: Pulsantes era Curetes. Permixti ergo sunt populi isti et facti sunt gens una, uita moribusque consimiles, unius 1024

Stjepan Gunjaĉa, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji. I, Ed. Školska knjiga i Centar za kulturnu djelatnost omladine, Zagreb, 1973. s. 368.

408

loquele. Ceperunt autem habere proprios duces. Et quamuis praui essent et feroces, tamen christiani erant, sed rudes ualde. Ariana etiam erant tabe respersi. Gothi a pluribus dicebantur, et nichilominus Sclavi, secundum proprietatem nominis eorum, qui de Polonia seu Boemia uenerant. Ist, ut predictum est, impugnabant Latinos qui regiones maritimas habitabant, maxime autem Salonam, que caput erat totius prouintie. Hec ciuitas a statu sue potentie ualde iam erat collapsa, et in facultatibus nimis atrita.1025 Hrvatski prijevod: Kaţe se da je Salona bila razrušena za vrijeme Gota koji su pod vodstvom Totile1026 krenuli iz teutonskih i poljskih krajeva. I doista, sam voĊa, prije nego se zaratio s Italijom, prešao je pustošeći preko dalmatinskih krajeva i djelomiĉno opustošio grad Salonu. Sam je ušao u prije opisanu palaĉu cara Dioklecijana te skinuo i uništio tamo uklesane carske natpise i naredio da se razruši i jedan dio palaĉe. Iz poljskih krajeva od onih, 1027 koji se nazivaju Lingoni,1028 s Totilom bijaše došlo sedam ili osam plemenitih rodova. 1029 Videći da će im hrvatska 1025

Raĉki Franjo, Documenta Historiae Chroaticae periodum Antiquam. Ed. JAZU, Zagreb, 1877, s. 25.

1026

Totila je bio ostrogotski kralj od 541. U nekoliko godina on je osvojio gotovo svu Italiju, a u rano ljeto 552. pobijedio ga je Narses.

1027

Svevlad Slamnig, ĉlan Društva hrvatskih knjiţevnih prevodilaca, drţi da u izvorniku reĉenice o Lingonima nema pokrića za prijevod „od onih“. On tu reĉenicu prevodi: „S Totilom bijaše došlo sedam ili osam bratstava visoka roda, koja se nazivaju Lingoni“.

1028

Nada Klaić smatra da je dio teksta “od onih, koji se nazivaju Lingoni” kasniji umetak (N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine. Ed. Školska knjiga, Zagreb, 1972, s. 6). Raĉki misli da pojam Lingones znaĉi “populus celticus, ad ostium dexterae ripae Padi” (Raĉki, Doc., s. 25). M. Kuzmić to tumaĉi na ovaj naĉin: “Ovako se zapravo zvalo galsko pleme Lingones Caes. BG 1, 26: saĉuvano u imenu fr. grada Langres, a Toma ga je uzeo za sliĉno ime Poljaka.” (Kuzmić, Gothomania. Nastavni vjesnik, XXXIX (1930, 1-4, 16). Stjepan Kr. Sakaĉ Tomin izriĉaj shvaća ovako: “A ti njegovi „Lingones‟, jesu Lehi, ili Ljahi, po kojima Madţari još danas zovu Poljake „Lengyel‟. Iz toga primjera vidimo, da su neki susjedi sjeverne Hrvate, a poslije njih Poljake zvali Legjanima ili Lehima” (S. Kr. Sakaĉ, Krapina, Kijev, Ararat. “Ţivot”, XXI /1940, 3-4, 135).

1029

Tomin izriĉaj tribus prevodi se obiĉno kao rod ili pleme. S obzirom na to zanimljivo je navesti i neka druga mišljenja.Kerubin Šegvić tumaĉi ovako: “Toma upotrebljava rijeĉ tribus. Ova znaĉi pleme, rod, ali moţe znaĉiti i ţupa, Sippe Langobarda. Treba znati, da ni Sippe ni ţupa ne znaĉe izvorno teritorij, nego ljude, skupinu plemenjaka. Toma nije mogao ţupu prevesti inaĉe nego tribus. Prema tomu tribus nobilim znaĉilo bi sedam ili

409

zemlja biti pogodna za obitavanje, jer je u njoj ostalo malo kolona, 1030 zatraţiše je i dobiše od svoga voĊe. Ostavši, dakle, ondje poĉeše starosjeditelje tlaĉiti i prisilno ih podvrgavati u svoje ropstvo. Hrvatska je brdovita zemlja,1031 gledajući sa sjevera graniĉi s Dalmacijom. Ta se zemlja osam ţupa plemićkih” (K. Šegvić, Oko roĊenja Hrvatske. Po Tomi Splićaninu i narodnoj pjesmi. Hrvatsko kolo za 1927. i 1928., ed. Matica Hrvatska, Zagreb, 1928, s. 224). Zanimljivo je i sljedeće Šegvićevo mišljenje: “Onih sedam ili osam ţupa ili tribusa mogli su brojiti najviše sedam ili osam hiljada glava” (Šegvić, ibid., s.225). Iz tog Šegvićeva mišljenja jasno je da on nije nimalo predimenzionirao gotsku komponentu u Hrvata, što mu se inaĉe redovito predbacuje. Lujo Margetić preveo je rijeĉ tribus rijeĉju ĉeta, ĉemu se prigovorilo (V. Košćak) kao pogrešnom prijevodu. Margetić na ovaj naĉin pravda svoj prijevod: “Naše je mišljenje da tribus ovdje treba prevesti kao ĉeta iz razloga koji daleko prelaze okvire ovoga rada. Budući da je to za našu diskusiju marginalno pitanje ostavili smo u tekstu „neutralni‟ izraz tribus. Usput reĉeno mi mislimo da tribus nije isto što i generatio, genus. Kada se tribus kao ĉeta „teritorijalizira‟ on postaje regio, tractus” (L. Margetić, Još o dolasku Hrvata. Historijski zbornik, XXXVIII (1985, 1, 234). 1030

Nada Klaić prevodi taj dio teksta ovako: “jer su rijetki stanovnici Snaci bili u njoj.” Ona je zatim dodala: “Nije jasno na koga Toma misli kad govori o Snacima” (N. Klaić, Izvori, s. 6). O znaĉenju rijeĉi Snaci vodila se izmeĊu dva rata dosta velika diskusija. Usp. V. Novak, De iis qui Snaci nominantur. Jugoslovenski istorijski ĉasopis, II/1936, 1-4, 106-127; M. Budimir, Nota linguistica. JIĈ, II/1936, 1-4, 127-134; Ĉremošnik G., O imenu “Snaci”. JIĈ, V/1939, 1-2, 182-184; M. Budimir, Snaci “Coloni regionis montuosae” JIĈ, V/1939, 1-2, 185-191.

1031

Prof. V. Rismondo, inaĉe vrstan znalac latinskoga jezika, ovako je, nimalo toĉno, preveo Tominu reĉenicu: “Hrvatska je gorovita oblast, sa sjevera graniĉi sa Dalmacijom” (Toma ArhiĊakon, Kronika, Ed. Ĉakavski sabor, Split, 1977, s. 32). Radi usporedbe s Tomom, jer je u biti gotovo identiĉan smisao, a i radi detaljnijeg opisa granica “Hrvatske, Dalmacije i Liburnije” navodim i Šiţgorića, koji u svome djelu O smještaju Ilirije ovako piše: Latinski original: Provinciarum Illyriae Dalmatia habetur nobilissima. Quae pars, ut Plinius dicit, ad mare Hadriaticum spectat. Dalmatia namque a Delminio civitate primaria nomen accepit test Appiano et Plinio De viris illustribus. Haec provincia Dalmatia a septentrione habet Curetiam, quae hodie dicitur Crovatia, a qua Curetes dicuntur populi. Unde Iunianus docet Curetes populos esse Cretae et alios non in Dalmatia, ut ipse refert, sed prope Dalmatiam ut de Antonio dicit Lucanus: confisus gente Curetum, qui vulgo dicuntur Crovatini; de qua re vir optimus et doctissimus Omnibonus Vicentinus in Lucanum non bene sensisse videtur. Ad occasum vero habet Liburniam, quae, ut dicit Plinius III o. Nat. hist. c. XXI., est finis et inicium Dalmatiae Scardona in amne, non autem Salona, ut legitur in Tortelio. Locus enim mendosus est, sicut apud Iunianum in dictione Liburnia. Et a Liburnia liburnum genus naviculae velocissimae a Liburnis comperate. Hrvatski prijevod:

410

nekoć zvala Kurecija,1032 a narod, koji se sada naziva Hrvati, zvao se Kureti ili Koribandi. Zato Lukan (kaţe): „Ondje se pouzdao u ratoborno pleme Kureta koje hrani zemlja koju oplakuje Jadransko more‟. Nazivaju se pak Kureti kao oni koji ne ţive na jednom mjestu i nestalni su, jer su ţivjeli priprosto lutajući po brdima i šumama. Poprimili su pak narav od oporosti zaviĉaja, pa su se na divlji naĉin veselili ratnim opasnostima, napadajima, pljaĉkama. Vrlo su ratoborni pa se, smatrajući kao da im nije ništa izvrgnuti su smrti, ponajĉešće bez zaštite izlaţu neprijateljskom oruţju. U mnogih su pjesnika spomenuti zbog nekog smiješnog mišljenja. Naime, kada nastaje pomrĉina mjeseca, misle da ga duhovi grizu i jedu, pa udaraju u sve kućne mjedene predmete, kao da vjeruju da, tjerajući demone bukom, pomaţu mjesecu koji je u nevolji. Zato Vergilije (pjeva): „Kureti koji u mjed udaraju‟.1033 Dakle, ti su se narodi izmiješali te su postali jedan rod vrlo Najuglednijom meĊu ilirskim pokrajinama smatra se Dalmacija koja je dio Ilirije, kako kaţe Plinije, okrenut prema Jadranskom moru. Dalmacija je naime dobila ime po drevnom gradu Delminiju, kako svjedoĉe Apijan i Plinije u djelu “Glasoviti muţevi”. Ta pokrajina Dalmacija ima sa sjevera Kureciju, po kojoj su nazvani Kureti i koja se danas naziva Hrvatska. Zato Junijan dokazuje da su Kureti kretski narod i da jedni od njih ne ţive, kako sam navodi, u Dalmaciji, nego blizu nje. Tako za Antonija kaţe Lukan: “uzdajući se u narod Kureta”, a ti se obiĉno nazivaju Hrvatima. Ĉini se da o tome nema u Lukanovu komentaru toĉno mišljenje vrli i veleuĉeni muţ Ognibene iz Vicenze. Sa zapada pak Dalmacija ima Liburniju, kojoj je, kako kaţe Plinije u pogl. 21, treće knjige “Prirodne povijesti”, svršetak i Dalmaciji poĉetak na rijeci Skradinu, a ne kod Solina, kako se ĉita kod Tortellija. No to je mjesto u tekstu oštećeno kao kod Junijana u rijeĉi Liburnia. Po Liburniji nazvana je liburnska vrsta veoma brzog omanjeg broda, pronaĊena od Liburna. (Georgius Sisgoreus Sibencensis, De Situ Illyriae et civitate Sibenici. - Juraj [iţgorić [ibenĉanin, O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku. Drugo izdanje priredio prema rukopisu i preveo Veljko Gortan. Ed. Muzej grada Šibenika, Šibenik, 1981, s. 24-27.) U historiografiji se smatra da Šiţgorićev spis ne zadovoljava kriterije suvremene geografsko-povijesne znanosti. 1032

Prema tvrdnji Mate Kriţmana od IX. st. nastao je veliki broj rukopisa Lukanova djela i svi su oni puni ispravaka, inaĉica i tumaĉenja. Kriţman kaţe da su u pisanju imena koje se spominje u Lukanovu djelu (IV. 406) prepisivaĉi to ime vjerojatno povezivali s imenom mitskih pratilaca nekih maloazijskih i kretskih boţanstava - s Kuretima i da su ga zato pisali gens coretum, curitum, curetum, a da kritiĉka izdanja to ispravljaju u gens Curictum prema Pliniju NH, III. 129 i nekim drugim svjedoĉanstvima.

1033

Vergilije misli na svećenike boţice zvane Rhea. (Vergil Maron, Georgika, IV, 150153). Poštovanje te boţice zvane Rhea, odnosno Kybele prema Musićevu mišljenju, potjeĉe s Krete i iz Frigije. On navodi da su demoni koji su je pratili bili na Kreti “oruţani za rat Kureti”, a u Frigiji “buĉno zaneseni Koribanti” (August Musić, Nacrt grĉkih i rimskih starina, Zagreb, s. 76). Za detaljnije obraĊen pojam Kureta vidi Der Kleine Pauly. Lexikon der Antike. Sv. 3, Deutscher Taschenbuch Verlag, München, 1979, s. 378-379. Toma je znao da su Kureti, koji se sada, prema njemu, nazivaju Hrvati za vrijeme pomrĉine Mjeseca vjerovali da Mjesec jedu demoni, pa su tada udarali u sve mjedene predmete po kući da bi bukom otjerali demone i pomogli Mjesecu koji je u

411

sliĉna ţivota i obiĉaja, jednoga jezika. A poĉeše imati vlastite voĊe i premda su bili surovi i divlji ipak bijahu kršćani, ali vrlo sirovi. Bili su dapaĉe okruţeni arijanskom kugom. Mnogi su ih nazivali Gotima, a isto tako i Slavenima, prema osobini imena onih koji su bili došli iz Poljske ili Ĉeške. Oni su, kako je prije reĉeno, napadali Latine, koji su obitavali u primorskim krajevima, a najviše Salonu, koja je bila glavni grad ĉitave provincije. Taj je grad već bio vrlo mnogo izgubio od svoje moći, a bio je i u bogastvu previše oslabio. --Vaţno je kod Tome pitanje smještaja prvobitne Hrvatske. Kad spominje Kurete, Toma citira Lukana, ali tako da izriĉito istiĉe da je Hrvatska brdovita zemlja koja se prostire na sjeveru Dalmacije. Toma nije mislio da se pojam te brdovite Hrvatske, u kojoj su ţivjeli Kureti, ograniĉuje geografski na otok Krk. Tomi je, naime, Hrvatska brdovita zemlja koja se prostire na sjeveru Dalmacije, a iz toga bi slijedilo da Krk, u vrijeme kad je Toma smještao opisana zbivanja, direktno graniĉi s Dalmacijom. Pogrešno je tumaĉenje da Toma Kurete izvodi prema Lukanu od stanovnika otoka Kurikte, današnjega Krka. Hrvatska je, prema njemu, planinska podruĉje, koja se nastavlja na sjeveru od Dalmacije. Tomini Kureti ne mogu biti stanovnici Krka ni zato što taj otok nije u smislu Tominih shvaćanja, bio na sjeveru Dalmacije. Kad Toma priĉa (u XIII. poglavlju) o granicama kraljevstva Dalmacije i Hrvatske u doba narodnih vladara onda je prema njemu tom kraljevstvu na zapadu Koruška, a to kraljevstvo na sjeveru poĉinje od obale Dunava. Iz toga se moţe zakljuĉiti da se otok Krk moţe smjestiti samo na zapadu, a ne na sjeveru od Dalmacije gdje Toma smješta Kuretiju. Radi analogije moţe se s Tomom usporediti i pisanje u istom smislu Jurja Šiţgorica, koji izriĉito navodi u VI. poglavlju svoga djela O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku, da Dalmacija na zapadu ima Liburniju i da ta Dalmacija poĉinje na rijeĉi kod Skradina (Krki). Iz svega je oĉito da Toma Kurete smješta u kontinentalni dio rimske provincije Dalmacije. Toma piše kako se narod, koji se sada naziva Hrvati, prije nazivao Kureti ili Koribanti, ali se iz toga Tomina pisanja ne moţe sa sigurnošću zakljuĉiti da je prema njemu rijeĉ Hrvati nastala od mukama. Toma je mislio da su zbog tog smiješnog obiĉaja Kureti bili spomenuti u djelima mnogih pjesnika, pa tako i u djelu Vergilija Marona. U vezi s tim Tominim pasusom nije suvišno navesti da je u našim krajevima u antiĉko doba bilo i frigijskih kultova. “Veze s frigijskom religijom, uspostavljene u prvoj fazi razvoja liburnskih i histarskih ţenskih boţanstava u antici, na podlozi htoniĉno-eshatoloških osobina Kibele i Irije - u kasnoj su se antici proširile i dovele do stapanja Kibelinog paredra Atisa i Silvana” (Julijan Medini, Autohtoni kultovi u razvoju antiĉkih religija u rimskoj provinciji Dalmaciji. Dometi, XVII/1984. 5. 23).

412

Kureti. Kerubin Šegvić, koji je u dosadanjoj historiografiji najkompetentniji poznavalac Tomina djela misli da su doseljeni Goti ili Sklavi zatekli starosjeditelje koji su se ranije nazivali Kureti i da Toma iz njihova naziva izvodi nastanak hrvatskog imena. 1034 Ĉinjenica je da je Toma istakao da se starosjeditelji nazivaju Kureti kao oni koji trĉe i koji su nestalni. Toma je izveo ime Kureta iz latinskog glagola curro, 3. cucurri, cursum.1035 Posebno je vaţan u Tome problem simbioze novonadošlih Gota sa starosjediteljima. Toma tu Kuretiju poslije dolaska Gota naziva i Sklavonijom, oĉito već zato što su prema njemu Gote mnogi nazivali „takoĊer Slavenima“. Kad su se pomiješali Goti došljaci s Kuretima starosjediteljima nastao je jedan narod s jednim jezikom, što znaĉi da Toma vjerojatno misli kako su došljaci i starosjeditelji govorili dvama razliĉitim jezicima. Ne moţe biti sluĉajno da Toma kao Pop Dukljanin (u latinskom tekstu) misli da su imena Goti i Sclavi bila isti pojam i da su ti Goti ili Sclavi bili nekatoliĉke arijanske vjere, a da su starosjeditelji bili Kureti. Pojedinci (npr.Mošin) smatraju da je Toma znao za Dukljanina, ali za tu tvrdnju ne pruţaju nikakvih dokaza. Ĉinjenica je da su sliĉnosti izmeĊu Popa Dukljanina i Tome arhiĊakona vrlo velike, a to moţe znaĉiti i da su se njih obojica koristila istim starim vrelima. U tom sluĉaju vjerodostojnost njihovih tvrdnji biva samo ojaĉana. Na temelju izloţenoga kratki smisao Tomina pisanja o podrijetlu Hrvata bio bi, prema meni , ovaj: U zemlju Kuretiju (poslije doseljenja Gota nazvanu Hrvatska) došlo je s europskog sjevera u doba gotskih osvajanja sedam ili osam skupina Gota ili Sklavina, arijanske vjere i posebnog jezika, pod gotskim vladarom. Ti Goti, koji su bili nazivani i Sclavi, s vremenom su se stopili sa starosjediteljima, koji su se prvobitno zvali Kureti, u jedan narod, s jednim jezikom i jednom vjerom, primitivnim arijanstvom.

1034

„Der Archidijakonus bemüht sich ebenfalls um eine etymologische Erklärung des Namens Chroata. Nach seiner Ansicht haben diesen Namen die von senseits der Karpathen hergekommenen Stämme nicht mitgebracht, sondern fanden ihn in Dalmatien schon vor. Vor der Einwanderung der Stämme bestand hier ein Volk, das sich Curetes nannte. Nach diesen erhielt die Insel Curicta, das spätere Veglia, ihren Namen. Gleich seiner Quelle, dem Schriftsteller Isidor von Sevilla, etymologisiert er: von Curetes leitet er den Landesnamen Curetia ab, von Curetia will er den Namen Croatia und von Curetes Chroates herleiten. Im XVII. Kap. schreibt er sogar Croates.“ (K. Šegvić, Die gotische Abstammung der Kroaten. Ibid., s. 34.)

1035

Usp. Enrico Bianchi-Raffaello Bianchi-Onorio Lelli, Dizionario ilustrato della lingua Latina. Ed. Le Monnier, Firenze, 1976, s. 388 - 389.

413

2.

Doselili su, prema Tomi ArhiĊakonu, Goti koje i Sklavima nazivaju. 1036 Toma piše da je sedam ili osam rodova (“tribus”a ) pod vodstvom Totile (doslovno “cum Totila” ) doselilo iz “poljskih krajeva od onih koji se nazivaju Lingoni”. Sklavi, koji su nastavali današnju Poljsku nisu svi bili identiĉnog podrijetla i govora. Još za vladanja kralja Boleslawa I. Hrabrog (966.-1025.) njegovo kraljevstvo je bilo poznato kao zemlja koja se zove “Sclavinia”, a tek pri kraju X. stoljeća poĉeo se upotrebljavati naziv “Polonia”1037 Vaţno je da se Tomino kazivanje odakle su doselili Sclavi slaţe u istom smislu napisanom navodu, inaĉe kontradiktornoga, Konstantina Porfirogeneta. “Nema nikakvog indicija, po kojemu bi se moglo sumnjati, da je Toma uopće znao za carevo djelo, a napose da je ovisan u pitanju seobe Hrvata. Ipak, obojica su suglasni u tome, da Sclavi dolaze iz istoga kraja, makar ga razliĉito nazivaju. Po Porfirogenitu, koji je imao vijest iz vremena, kad je još postojala bjelohrvatska oblast, oni dolaze iz Bijele Hrvatske; ali je ova god. 999. potpala pod vlast Boleslava Hrabroga i postala sastavni dio Poljske, zato Toma, dotiĉno njegov izvor, moţe da piše kako dolaze iz Poljske, što je u jednom i drugom sluĉaju jedan isti kraj. Kako se vidi, oba izvora potpuno su neovisna jedan od drugoga, a ipak se slaţu da su se Sclavi doselili iz Poljske,..”1038 O tim Lingonima u hrvatskoj historiografiji izraţena

1036

Toma ArhiĊakon, Kronika. Ĉakavski sabor, Split, 1977, s. 33.

Gotsko je ime posebno od kraja V. stoljeća, kako je već navedeno, obuhvaćalo najrazliĉitije narode. (Herwig Wolfram, Die Goten, ibid., s. 30). U tom smislu ĐorĊe Janković u pismu iz Beograda od 8. veljaĉe 1991. istiĉe ovo:” Sasvim je moguće da su Slaveni prešli na Balkan kada i Goti, i da se gotsko ime odnosilo na njih.” Da je postojala povezanost balkanskih Slavena i Gota dokazuje i postojanje balkansko-gotskih elemenata u starocrkvenoslavenskom jeziku, na koje je prvi upozorio srpski povjesniĉar Stanoje Stanojević. Starogermanske i to posebno gotske tragove u balkanskim jezicima detaljno je obradio Henrik Barić u tekstu pod naslovom Starogermanski tragovi u balkanskim jezicima. Usp. H. Barić, Lingvistiĉke studije, ibid., s. 73.- 125. 1037

Witold Hensel, Polen und der Staat der Piasten. Zbornik: Welt der Slawen, Verlag Beck, München, 1986, s. 234.

1038

Miho Barada, Seoba Hrvata i Srba. Zagreb, 1934, s. 15. (Pretiskano iz “Nastavnog Vjesnika”, knj. XLII., sv. 5-10.).

414

su najrazliĉitija mišljenja, ali je sigurno da su bili, kako navodi Adam Bremenski, jedan od slavenskih naroda. 1039 Iz svega izloţenog je oĉito da Toma ArhiĊakon i Pop Dukljanin hrvatsku povijest na Balkanu poĉinju s Gotima, koji su im uglavnom isto što i Sklavi. Tomini “ „Gothi et nichilominus Sclavi‟ posve odgovaraju Dukljaninovim „Gothi qui et Sclavi‟ “. 1040Treba istaknuti da u starijoj hrvatskoj literaturi poistovjećivanje Gota i Sklava nije bilo apsolutno. Sam Toma arhiĊakon spominje u nekoliko navrata “vojvode Gota i Sklava”. 1041 Toma opisuje kako su se nekadanji starosjeditelji zvani Curetes stopili s novodošlim Gotima ili Sclavima i kako je tada nastao narod Hrvata. Konstantin Porfirogenet takoĊer navodi kako su Hrvati došli sa sjevera pod vodstvom dvije sestre i petero braće, (od kojih se jedan zvao Hrvat), što znaĉi da i on potvrĊuje kako su Hrvati došli u sedam plemena. Iz navedenih izvora nedvojbeno proizlazi da su Hrvati došli sa sjevera kao jedno od plemena Gota ili Sklava. Ĉinjenica je da Hrvati po dolasku meĊu Dalmate upotrebljavaju hrvatsko ime, a da ih istodobno gotovo svi izvori na Zapadu oznaĉavaju kao Sklave.1042Toma arhiĊakon i Pop Dukljanin razlikuju se samo u opisu nekih detalja što im samo povećava vjerodostojnost. “Jer Toma dovodi Gote pod Totilom, dok ih Dukljanin preseljuje pod vodstvom dvaju brata, Totile i Ostroila. Moglo bi se doduše za nevolju pretpostaviti, da se Tomin Ostroil krije iza bezimenoga vojvode lingonskih plemića; ali ako se pobliţe zagleda, 1039

Adam von Bremen, Hamburgische Kirchengeschichte. Ed. Phaidon, Essen-Stuttgart, 1986, s. 98-99, 179. PrireĊivaĉ toga njemaĉkog izdanja o Lingonima precizira i ovo:”Sie wohnten zu Adams Zeiten im Linagga, wo die Stadt Putlitz; früher waren sie weiter verbreitet.” (Ibid., s. 98). Lingoni se u izvorima spominju na prijelazu iz VI. u VII. stoljeće. “Den grössten Teil aber nahmen unzweifelhaft die Stämme der polabischen (d.h. an der Elbe wohnenden) Sprachgrouppe ein, zu der alle sogenannten abodritischen und lutizischen Völkerschaften zwischen Elbe, Ostsee, Oder und den südlich anwohnenden Sorben gehörten...Die in den Quellen auffallend häufig auftretenden Linonen oder Lingonen (an der Elbe, bei Lenzen?) sind dagegen wohl bereits - ebenso wie die früh genannten Smeldingen (alter Name für Polaben?) und Bethenzer an der Elbe - zu der abodritischen Gruppe zu zählen (vgl. dei Nachricht der fränkischen Reichsannalen zum Jahr 839, die Notiz von 811 dagegen könnte auf wilzische Zugehörigkeit deuten), zu der ausser den eigentlichen Abodriten (auch Ostabodriten oder Rereger, vgl. Handelsplatz Reric), die Wagrier (Nordabodriten genannt!), die Polaben an Elbe und Elde und wahrscheinlich die Drawenen im Wendland gehörten.” (Herbert Ludat, Slaven und Deutsche im Mittelalter. Böhlau Verlag, Köln-Wien, 1982, s. 17-19.).

1040

Ljudmil Hauptmann, Podrijetlo hrvatskoga plemstva. Rad HAZU, Zagreb, 1942., knj. 273, s. 92.

1041

Toma ArhiĊakon, Kronika. Ed. Ĉakavski sabor, Split, 1977, s. 39, 42.

1042

F. Raĉki, Hrvatska prije XII vieka glede na zemljišni obseg i narod. Rad JAZU, Zagreb, 1881., knj. LVI, s. 64-65, 102-103.

415

vidi se, da vojvoda, od kojega ištu Dalmaciju, nije naroĉit plemenski nego zajedniĉki, gotski, Totila. Oni sami „stadoše imati svoje vojvode‟ tek kasnije. Razliĉito se prikazuje u oba pisca i borba s Rimljanima. Dukljanin priĉa, da su Goti, osvojivši Panoniju, u osmodnevnoj bitki ametom potukli udruţenu dalmatinsko-istarsku vojsku. Istarski kralj izgibe, dalmatinski se jedva spase sa šaĉicom ljudi u Salonu, Totila pak ostavi brata i krene u Italiju. Naprotiv u Tominoj historiji nema ni rijeĉi o bitki ni o istarsko-dalmatinskom savezu, ali zato Totila odlazi u Italiju tek, pošto se doĉepao Salone. Da je splitski arciĊakon tu imao pred sobom barski ljetopis, u ovakvim okolnostima ne zvuĉi baš suviše uvjerljivo. Moglo bi se razumjeti, da je brisao Ostroila, jer ga je Duklja svojatala za se; ali se ne vidi razlog, zašto bi brisao i bitku kraljeva i dodao Totilin ulazak u Salonu. Teško bi bilo vjerovati, da ga moţda prodor nauĉne savjesti nagna, da zabaci bajku o bitki a nadoknadi je mutnim spomenom o gotsko-bizantskim borbama za Salonu 534/48. Ispravnije će jamaĉno biti mišljenje, da Toma nije izravno crpao iz Dukljanina, već posredovanjem drugoga pisca, ili da su obojica imala svoje znanje iz zajedniĉkoga starijeg vrela.”1043 Naĉin nastajanja Hrvatske vjerno je prikazao Toma ArhiĊakon, a bit njegova kazivanja najtoĉnije je u dosadanjoj hrvatskoj historiografiji interpretirao Kerubin Šegvić. “Narodi, koji su navalili na rimsko carstvo, nisu došli u ukupnoj masi, nisu se selili ostavljajući prijašnje stanove i zemlje, da potraţe nove zemlje za obraĊivanje. Dolazili su oni ovamo, da osvoje narod, koji će za njih raditi. A dok to ne postignu, davali su se u sluţbu, kao vojniciplaćenici, carstva. Za tim ciljem su išli svi sjeverni narodi: Franki, Burgundi, Goti, Langobardi, Normani, Varjazi itd. Nije se radilo o osvajanju zemlje, nego o osvajanju naroda skupa sa zemljom, na kojoj je stanovao....U vrijeme prelaza jedne velike vojske, navodno Gota, za Italiju, ostadoše sedam ili osam rodova odliĉnika. Toma upotrebljava rijeĉ „tribus‟. Ova znaĉi pleme, rod, ali moţe znaĉiti i ţupa, Sippe Langobarda. Treba znati, da ni Sippe ni ţupa ne znaĉe izvorno teritorij, nego ljude, skupinu plemenjaka. Toma nije mogao „ţupu‟ prevesti inaĉe nego tribus. Prema tomu „tribus nobilium‟ znaĉilo bi sedam ili osam ţupa plemićkih....Puka je nacionalna taština, kad se tvrdi i vjeruje, da su Hrvati i Srbi poslavenili Balkan, da su nametnuli svoj slavenski jezik i slavensko ime. To godi ĉuti, ali je teško dokazati. Nijedan narod nije nametnuo svoj jezik osvojenomu narodu i zemlji. Hrvati i Srbi su nametnuli samo svoje ime onima, koje su podvrgli time što se je njihovim imenom prozvala drţava, koju su osnovali. Croatia, Servia, kako imamo Bulgaria, Francija, Burgundija, itd. Ali jezik?! Taj je plod asimilacije....Onih sedam ili osam ţupa ili tribusa mogli su brojiti najviše sedam ili osam hiljada glava. 1043

Hauptmann, Podrijetlo.., ibid., s. 91-92.

416

Oni su mogli svojim vrlinama vojniĉkim osvojiti zemlju, ali nije moguće pomisliti da bi oni bili kadri asimilirati sebi brojne heterogene narode. Šaka ljudi se moţe namenuti za gospodara i velikoj mirnoj masi bez obrane; ali je ne moţe nikako progutati i pretopiti u manjinu. U pitanjima asimilacije broj je odluĉan. Manjina se moţe dugo opirati uticajima milieua, uticajima većine, ali ona nikako ne moţe apsorbirati većinu. Do sada je uvijek većina apsorbirala manjinu. Šaka Varjaga u Rusiji zagospodovala je narodom veoma brojnim, i drţavom veoma prostranom, zagospodovala je jakim plemenima Drevljana, Poljana, Hrvata, Severjana, Volinjana, i drugim ne manje vaţnim odjelcima slavenskog stabla, ali nisu ostavili gotovo traga svoje normanske narodnosti. Poslavenili se.”1044

1044

K. Šegvić, Oko roĊenja Hrvatske Po Tomi Splićaninu i narodnoj pjesmi. Hrvatsko kolo za god. 1927. i 1928., Zagreb, 1928, s. 224-226.

417

3. “Sclavi ili Goti” su se, prema Tomi ArhiĊakonu, nakon doseljenja naselili u brdovitim predjelima na sjeveru Dalmacije, a to bi uglavnom odgovaralo prijašnjem teritoriju Liburna i posebno Japoda, odnosno kasnijem podruĉju Like, Gacke i Krbave (pored ostaloga). 1045Toma nije mislio da se pojam te brdovite Hrvatske, u kojoj su ţivjeli oni koje se naziva Kuretima, ograniĉuje geografski na otok Krk. Tomi je, naime, Hrvatska brdovita zemlja koja se prostire na sjeveru Dalmacije, a iz toga bi slijedilo da Krk u vrijeme, kad je Toma smještao opisana zbivanja, direktno graniĉi s Dalmacijom. Pogrešno je tumaĉenje da Toma Kurete izvodi prema Lukanu od stanovnika otoka Kurikte, današnjega Krka.1046 Hrvatska je, prema njemu, planinsko podruĉje, koje se nastavlja na sjeveru od Dalmacije. Tomini Kureti ne mogu biti stanovnici Krka ni zato što taj otok nije u smislu Tominih shvaćanja, bio na sjeveru Dalmacije. Kad Toma priĉa ( u XIII. poglavlju) o granicama kraljevstva Dalmacije i Hrvatske u doba narodnih vladara onda je prema njemu tom kraljevstvu na zapadu Koruška, a to kraljevstvo na sjeveru poĉinje od obale Dunava. Iz toga se moţe zakljuĉiti da se otok Krk moţe smjestiti samo na zapadu, a ne na sjeveru od Dalmacije gdje Toma smješta Kuretiju. Radi analogije moţe se s Tomom usporediti i pisanje u istom smislu Jurja Šiţgorića, koji izriĉito navodi u VI. poglavlju svoga djela O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku, da Dalmacija na zapadu ima Liburniju i da ta Dalmacija poĉinje na rijeci kod Skradina (Krki). Iz svega je oĉito da Toma Kurete smješta u kontinentalni dio rimske provincije Dalmacije. Toma piše kako se narod, koji se sada naziva Hrvati, prije nazivalo Kureti ili Koribanti. Ĉinjenica je da je Toma istakao da se starosjeditelje nazivalo Kureti kao oni koji trĉe i koji su nestalni. Posebno je bitan u Tome i problem simbioze 1045

Prema Viktoru Novaku u brdovite krajeve gdje su ţivjeli starosjeditelji “nesumnjivo...spadaju prostori od Gvozda na jug prema dalmatinskom moru u smeru Livna i Neretve”. (V. Novak, Sitni prilozi. Jugoslovenski istorijski ĉasopis, (LjubljanaZagreb-Beograd), II /1936, 1-4, 121). Kerubin Šegvić je u izvanredno temeljitoj studiji Hrvat, Got, Slav u djelu Tome Splićanina istaknuo da Toma opisuje “Croatiu” “kao da je imao pred oĉima Liku i Gorski Kotar tamo do Save”. (K. Šegvić, Hrvat, Got, Slav u djelu Tome Splićanina. Nastavni vjesnik, za 1931 / 32, knj. XL, Zagreb, s. 19).

1046

”Toma ArhiĊakon splitski (iz XIII. vijeka) tumaĉio je Hrvate (Chroate ) od starinskoga Curetes ili Coribantes, naime od imena ţitelja današnjega Krĉkoga otoka, kao toboţe starijega imena, ...” (Šišić, Ime Hrvat i Srbin..., ibid., s. 2).

418

novonadošlih Gota sa starosjediteljima. Toma tu zemlju poslije dolaska Gota naziva i Sklavonijom, oĉito već zato što su prema njemu Gote mnogi nazivali “takoĊer Sklavima”. Toma navodi kako su Goti ili Sklavi u novoj postojbini zatekli starosjeditelje, koji su se nazivali Snaci. Ti Snaci - Snaĉići kasnije se u hrvatskoj povijesti ĉesto spominju, a ponekad ih se krivo ĉitalo kao Svaĉiće. Miho Barada je u tekstu Historicitet imena Svaĉić (objavljen u Vjesniku Hrv. arheol. društva g. 1936. ) iznio primjere gdje se sve u rukopisima, poveljama i u historiografiji pojavljuje ime “Svaĉić” i utvrdio kako ono moţe jedino glasiti “Snaĉići, Snašici ili Znaĉići”. Viktor Novak je poslije Barade izvršio gotovo savršenu analizu imena te hrvatske obitelji s ĉijim se ĉlanovima susrećemo posebno u spomenicima od XI. do XIV. stoljeća. On je na temelju svih poznatih spomena toga prezimena nepobitno dokazao da su Snati (Snaci) iz Tomina pripovjedanja identiĉni s imenom Snaci i Snasci u Supetarskom (Sumpetarskom) kartularu.1047 Viktor Novak je utvrdio da Tomin tekst o doseljenju iz poljskih krajeva ovako glasi:”Venerant de partibus Polonie, qui Lingones appellantur cum Totila septem uel octo tribus nobilium. Hi uidentes terram Chroatie aptam sibi fore ad habitandum, quia rari in ea coloni Snati (=Snaci) manebant, petierunt et optinuerunt eam a duce suo. Remanentes ergo ibidem, ceperunt opprimere indigenas, et ad suum seruitium subigere violenter. Chroatia est regio montuosa, a septemtrione adheret Dalmatie.”1048Iz toga Tomina navoda jasno proizlazi da su Sclavi ili Goti doselili u zemlju Hrvatsku u kojoj su preostali (ţivjeti) rijetki stanovnici (“coloni” ), koji su se nazivali Snati (Snaci). Doseljenici su te starosjeditelje poĉeli podvrgavati pod svoju vlast. Novak cijeli citirani Tomin pasus toĉno interpretira ovako:”Dakle, ma ko bio korektor ovoga mesta, on je hteo da doda ime ovih kolona koje su doseljenici našli u Hrvatskoj, a ta je iz celoga konteksta nesumnjivo dalmatinska Zagora, pošto se kaţe da je „regio montuosa‟ i da sa severne strane „adheret Dalmatie‟. Znaĉi, ovi koloni zvali su se Snaci. Ti su bili nesumnjivo starosedeoci - rari coloni - kao preostaci mnogobrojnog starosedelaĉkog seljaĉkog masiva - stoĉara ( ili ratara?) - u brdovitim krajevima docnije Tomine Hrvatske,...Nesumnjivo meĊu te krajeve spadaju prostori od Gvozda na jug prema dalmatinskom moru u smeru Livna i Neretve. Tu treba traţiti te retke naseljenike, preostale Snace, koji su

1047

Uz glavni tekst Sumpetarskog kartulara postoje i zapisi u kojima se spominju hrvatski banovi pa tako i iz doba kralja Zvonimira “Petrus Snacig banus”. Taj je Petar poznat u literaturi kao Petar Svaĉić koji se na “Gvozdu” godine 1097. suprotstavio Madţarima.

1048

V. Novak, De iis qui Snaci nominantur. Jugoslovenski istoriski ĉasopis, LjubljanaZagreb-Beograd, II / 1936, 1-4, 119.

419

doĉekali „septem uel octo tribus nobilium‟.”1049 Novak istiĉe da je proces asimilacije doseljenika i starosjeditelja, o kojemu piše Toma, mogao zapoĉeti već u prvoj polovici VI. stoljeća. On dodaje kako je prirodno postaviti pitanje tko su bili ti “rari coloni Snati (=Snaci)” koji su igrali veliku ulogu u vrijeme hrvatske narodne dinastije. “„Septem vel octo tribus‟ Tome arciĊakona od VI/VII stoleća do kraja XI umnoţilo se na dvanaest rodova - plemenitih i viših nad ĉitavim ostalim narodom. MeĊu njima bilo je jedno i Snaci ...koji su se...nametnuli za vodeće u narodu s kojim su se postepeno srodili. Tako se u hrvatsku krv slilo i krvi starih Snaca koji su, oĉevidno superiorniji, kulturnim i socijalnim poloţajem kao veštiji i sposobniji, zacelo u svakom ogledu makar i primitivnog ţivota, uspeli da se akomodiraju novim prilikama...Njihove vrline nesumnjivo su im postepeno odredile i docniji poloţaj. Ime, i unutrašnje vitalne, psihiĉne i fiziĉne vrednosti starinaca (Snaca) slile su se u tajnu biološkog razvoja i skupile raznorodne elemente u nove jedinke i celine.”1050Novak je povjerio jezikoslovcu Milanu Budimiru rezultate svojih istraţivanja o prezimenu Snaci, a Budimir je zakljuĉio da su to “predromanski starinci na Dinarskim planinama dakle onomasiološki isto što i ilirski Dindari - Dinarci „vrhovci‟.”1051Budimirovo pretpostavljanje o imenu Snaci nije jednodušno prihvaćeno. Gregor Ĉremošnik je prvi javno reagirao zakljuĉujući:”Po mome mišljenju, Snaci su isto tako ĉisti Sloveni Hrvati, kao i druga hrvatska plemena, ĉije hrvatstvo ne dolazi u sumnju, a meĊu Snacima je bilo isto tako ostataka ilirskih starinaca, kao i meĊu ostalim hrvatskim i srpskim plemenima...Ĉini se neprirodnim da bi idg. jezici imali dva razliĉita, a jednako glaseća korena za dva, po znaĉenju blisko srodna pojma, naime koren „san-‟ (od toga sannion, sannas i Snaci; v. JIĈ II 132133), koji se moţe preglašavati u ´sen-‟ (od toga Senia iz Senesia i Senne; v. 1. c. 133-134) sa znaĉenjem „vis‟, „vrh‟, a na drugoj strani koren „sen-‟ (od toga lat. senex i t. d.), koji se moţe preglašavati u „san-‟ ( od toga skr. sanah, av. hana itd.), a sa srodnim znaĉenjem „star‟. Mnogo prirodnije izgleda da se u svima ovim sluĉajevima radi o jednom te istom korenu „san‟, odn. „sen‟, koji je u staroslovenskom zacelo glasio „s n‟...U slovenskim jezicima, sem cksl. san = potestas, auctoritas, ovaj je koren saĉuvan samo u bezbrojnim geografskim i liĉnim imenima,... Kod Juţnih Slovena taj je koren najĉistije 1049

V. Novak, ibid., s. 119-121.

1050

V. Novak, ibid., s. 126 - 127.

1051

”Ovde moţemo odmah bez kolebanja izjaviti da snacus ne moţe biti ni grĉka ni latinska reĉ, jer u tim jezicima nema nijedne jedine reĉi koja bi poĉinjala takvom grupom...Etniĉki oni su produkat simbioze predilirskih, ilirskih i keltskih starinaca, koji su upravo prema svedoĉanstvu ilirskog naziva snacus izmakli potpunoj romanizaciji i saĉuvali izvesne otatke predromanskih reĉnika.” (M. Budimir, Nota linguistica. Jugoslovenski istoriski ĉasopis, II / 1936, 1-4, s. 127 - 134).

420

saĉuvan u imenu hercegovaĉkog ţupana Sanka, ĉije ime latinski izvori obiĉno pišu Sensus, Senco, a i Semcus...Prema tome bi otpala svaka potreba da Snaĉiće uzimamo kao ostatke preslovenskog i preromaskog stanovništva. Ĉim je koren njihovog imena tako obiĉajan u svima slovenskim jezicima, onda su oni isto tako ĉistokrvni Sloveni - Hrvati, kao što su sva ostala hrvatska plemena. Tumaĉenje Tominog pasusa „ in qua pauci coloni Snaci manebant „ stavljalo bi onda istoriĉara pred drugi zadatak.” 1052 Milan Budimir je poslije navedenog Ĉremošnikova reagiranja ostao pri svojem stajalištu s napomenom:”Ako bi se ipak i protiv Tominog svedoĉanstva o preslovenskim snaci „coloni regionis montuosae‟ traţila kakva makar malo ubedljiva etimologija, pomoću slovenskog materiala onda bi bila najprostija pretpostavka da se na osnovu inaĉe utvrĊenih alternacija krajnjeg korenskog konsonanta konstruiše dubleta snaku „ĉist, krepak‟ u vezi sa poznatom slov. imenicom snaga „ĉistoća, krepkost‟. Ali g. G. Ĉremošnik je dobro poznat kao savestan i oprezan nauĉnik, te će se teško odluĉiti da poĊe u bespuće konstrukcija i pretpostavaka. Njemu bez sumnje duguju hvalu i historici i lingvisti što je sa još jedne nove strane pokušao da osvetli pouzdanijom svetlošću ovo pitanje naših „snaka‟ toliko vaţnih za najstariju historiju jadranskih Hrvata. Njegova oštroumna izlaganja potakla su me da ponovo razmotrim celu stvar i da dopunim moja ranija tvrĊenja. Ovo tim pre što je i sa strane drugih uglednih historika izraţena sumnja bilo u ispravnost bilo u ubedljivost mojih zakljuĉaka. Hrvatskim Slovenima dosipaju gotske, franaĉke, avarske, kavkavske i ne znam još koje krvi. Samo ih ĉuvaju od pogane krvi starobalkanskih Ilira, mada im je ova, ĉini mi se, ne samo najbolje prijala, nego im je bila i najpristupaĉnija i najnepresušnija.”1053Budimir je toĉno zakljuĉio samo to da u Hrvatima najviše ima krvi balkanskih starosjeditelja, ali je naţalost kao jezikoslovac zanemario, izmeĊu ostaloga, i ĉinjenicu da su starosjeditelji - “Iliri” nazivani u starih pisaca i Veneti, a da je to bilo samo jedno od imena i za stare balkanske Slavene. O Gackoj, Lici i Krbavi u ranosrednjovjekovno doba ne znamo mnogo. Prema poglavlju XXX. DAI zemlja Hrvata proteţe se od Cetine do grada Labina1054, a hrvatski ban vlada Krbavom, Gackom 1055 i Likom1056. Boţidar 1052

G. Ĉremošnik, O imenu “Snaci”. Jugoslovenski istoriski ĉasopis, V /1939, 1-2, s. 182-184.

1053

M. Budimir, Snaci “coloni regionis montuosae”. Jugoslovenski istoriski ĉasopis, V / 1939, 1-2, s. 185-191.

1054

N. Klaić upozorava kako je, s obzirom na to da su u hrvatske ţupanije ubrojene Imota, Pliva i Pset, oĉito da je “hrvatska granica napuštala Cetinu i preko Dinare obuhvaćala ne samo Livno i Imotski, nego i udaljenije krajeve u porjeĉju gornjega Vrbasa”. (N. Klaić, Povijest.., ibid., s. 75-76.).

421

Ferjanĉić konstatira da Hrvatska iz DAI “na kontinentu prema severu nije prelazila tok Kupe jer se u DAI ne spominje ni jedna ţupa koja se nalazi severno od te reke.”1057Nada Klaić je toĉno upozorila da su popisi gradova i naselja u DAI doduše nepotpuni, “ali da su ipak vrlo vaţno svjedoĉanstvo o neprekinutom ţivotu u avarskoj Dalmaciji”. 1058 Iz Klaićkina je konteksta jasno da ona misli na razdoblje poslije antike, i to upravo tijekom VII. i VIII. stoljeća. Iz pisanja Konstantina Porfirogeneta moţe se zakljuĉiti da su Hrvati svoju prvobitnu organizacionu jedinicu imali baš na teritoriju na kojemu Toma arhiĊakon smješta doseljenje Sklava ili Gota. Upravo na podruĉju Like ostala su saĉuvana imena osoba, koje su prema Konstantinu Porfirogenetu, predvodila doseljenike. Neki autori istiĉu kako u današnjoj Poljskoj i Slovaĉkoj imamo nazive krajeva u kojima se oĉituju imena petero braće i dvije sestre Konstantina Porfirogeneta.1059 U lingvistici prevladava mišljenje 1055

Gacka se nalazila na podruĉju Japoda kojima se s propašću antike zameo svaki trag. (M. Suić, Granica Liburnije..., ibid., s. 285.). Ona je, prema mišljenju S. Paviĉića u poĉetku IX. stoljeća obuhvaćala cijelo podruĉje Like od Une do Velebita. (Paviĉić, Seobe i naselja u Lici. JAZU, Zagreb, 1962, s. 15.). Izgleda da je središnji dio koji su prvobitno naselili Goti bio upravo teritorij Japoda i da im od tada nestaje ime. Neki ugledni lingvisti dokazuju da ime Gacka (Gaćani) dolazi od Gota. Prvi je ovu problematiku obradio slovenski jezikoslovac Jakob Kelemina u raspravi: Goti na Balkanu. Ĉasopis za zgodovino in narodopisje, Maribor, god. XXVII za 1932, s. 121136; Kelemina, Popa Dukljanina “Libellus Gothorum” (I-VII). Etnolog, Ljubljana, broj 12 za 1939, s. 15-17. Protiv ovog mišljenja J. Kelemine ustao je L. Hauptmann god. 1935. ali je nakon toga njegova istupa Max Vasmer podrţao Keleminu ( Max Vasmer, Schriften zur slavischen Altertumskunde und Namenkunde. Otto Harrassowitz, Wiesbaden, sv. II, 1971, s. 914 ). Danas se uglavnom prihvaća mišljenje Kelemine. Usp. H. Barić, Lingvistiĉke studije.., ibid., s. 76-77; J. Kovaĉević, Varvarska kolonizacija.., ibid., s. 21; H. Kunstmann, POLN. Gdansk, RUSS. Gdov, KROAT. Gacka und verwandtes. Die Welt der Slaven, XXXVI / 1991., 1-2, s. 319-320. Katiĉić ne dijeli navedeno mišljenje (Katiĉić, Uz poĉetke, ibid., s. 44).O problematici Gaćana usp. i Svetislav M. Prvanović, Ko je bio hrvatski knez Borna? Rad JAZU, Zagreb, 1957, s. 301-310; Relja Novaković, Baltiĉki Sloveni u Beogradu i Srbiji. Ed. Narodna knjiga, Beograd, 1985, s. 9-85.

1056

Nada Klaić ne sumnja da su pod bansku vlast spadali i oni krajevi koji su u razvijenom srednjem vijeku ĉinili s Likom, Gackom i Krbavom jednu cjelinu, a to su “po svoj prilici i Buţane ili Buţe, Modruš, Dreţnik, Nebljuh, Srb na Uni i Lapac”. (N. Klaić, Lika u srednjem vijeku. Arheološka problematika Like, Split, 1975, s. 119.).

1057

B. Ferjanĉić ( priredio ), Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. II, SAN, Beograd, 1959, s. 35. Ova tvrdnja o kontinuitetu starih granica posebno je vaţna zato što je ranije do Kupe dopiralo podruĉje Japoda.

1058

N. Klaić, Povijest.., ibid., s. 17.

1059

Krešimir Mlaĉ, Tragom Porgina oca. Kaĉić, sv. XI, Split, 1979,., s. 199.

422

da imena petero braće i dvije sestre nisu slavenska i da je zbog toga Modestinova „liĉka toponomastika“ odbijena. Kad to zakljuĉe neki inozemni lingvisti koji ta imena izvode i iz turskoga (misleći da su nekom vrstom toga jezika govorili i Avari!) onda je temeljna pretpostavka za vrednovanje njihova zakljuĉka da oni znaju neke od slavenskih jezika. A hrvatski jezikoslovci koji prihvaćaju takovo mišljenje morali bi dokazati da toliko znaju grĉki da mogu dokazati kako Konstantin Porfirogenet navedena imena nije prevodio na svoj naĉin sa slavenskog. Modestin je uvjerljivom analizom dokazao da su ta imena prvobitno slavenska i da njegov prvi kritiĉar Petar Skok nije znao dovoljno grĉki da moţe o tome suditi. Josip Modestin imenima petorice braće i dviju sestara u cara Konstantina daje svoje “slovenohrvatsko tumaĉenje” i nalazi ih oĉuvane i u XX. stoljeću u Lici, koja je prema njemu u vrijeme toga cara “bila ĉakavska bez sumnje sva kolika”.Ta su imena oĉuvana u nazivima mjesta Kukljić i Lovinac (”oba u gornjoj Lici podno Velebita”), te Kosinj i Mohljić kod Perušića ( oba “u donjoj Lici”). “Pored imena ĉetiri brata:Kukljić, Lovinac, Mohljić i Kosinj, u liĉkim se imenima ozivaju i imena dviju sestara: Tuga i Buga....Tuga, ogleda se u imenu plemena Tugomirića ili Tugomerića, koje je nastavalo u podgorskoj ţupi...što se prostirala, sa ţupskim gradom Bagom u sredini, u Podgorju Velebita s morske strane, od Stinice kod Jablanca do rijeke Koprive (Zrmanje) kod Obrovca...Ime druge sestre, ...Buga, oziva se u imenu hrvatskoga plemena Buţana (bug+janin) takoĊer u Lici, oko Perušića...I sestra Buga, kao predstavnica jednoga hrvatskog plemena, jest Hrvatica, samo što je vjerojatnije, da je ime Buga postalo prema imenu Buţani negoli obratno...U pariskom, najranijem i najboljem, rukopisu (br. 2009) imena sestara su naglašena...,što dobro pristaje ĉakavskom kraju, kojemu imena pripadaju. Tako sam za 6 imena u cara Konstantina našao paralele u Lici, pa sam potpunim pravom zakljuĉio, da je Lika domovina 1000-godišnje careve priĉe o doseljenju Hrvata... Car Konstantin priĉu nije izmislio, već ju je po neĉijem kazivanju ili pismenom izvještaju zabiljeţio...Skok mi prebacuje pretvaranje Konstantinovih liĉnih imena u mjesna. A koja od tih mjesnih imena nisu moţda postala od liĉnih - zar ne Kukljići, Mohljići, Lovinac, Tugomirići? Uostalom ja nisam kriv, što je njihova suzvuĉnost potpuna, pa drţim i dokazujem , da stoje meĊu sobom u vezi. Ta je veza nastala na jedan od ova dva moguća naĉina: ili su liĉka imena postala po ĉeljadi, ili su po liĉkim imenima izmišljena imena ĉeljadi, koju je car Konstantin postavio na ĉelo hrvatske povijesti. Veza meĊu imenima svakako postoji, a sporedno je pitanje, kako je veza postala...Car Konstantin VII. znao je za Liku ; ime je ... pisao prema hrvatskom lokativu. ..Taj je kraj, stara Liburnija, već na poĉetku hrvatske povijesti bio vrlo znatan, do Dalmacije drugi cjeloviti dio prvobitne dalmatinske Hrvatske...Liĉka imena, u kojima se ozivaju imena braće i sestara 423

na poĉetku hrvatske povijesti, idu meĊu najranija u Lici; javljaju se odmah u vrijeme, kad je u 14. i 15. stoljeću svjetlost historije jaĉe obasjala Liku.”1060Modestin je takoĊer naglasio i ovo: “Da carem piscem doĉuvana imena braće odgovaraju upravo mjesnim imenima, s kojima sam ih ja identifikovao, to se razabira i iz geografiĉkoga smještaja mjesta, koji se posve slaţe s redom imena braće: Kukl(j)ić i Lovin(j)ac nalaze se nablizu (razdaleko samo 13 km. napreĉac mjereno) u gornjoj Lici podno Velebita, gdje je najgolemiji (V. Malovan, Vagan, Sv. Brdo), Kosinj(ac) i Mohl(j)ić (kod Perušića) opet su nablizu u donjoj Lici... završujem da je priĉa o dolasku Hrvata u novu domovinu pod vodstvom petorice braće i dviju sestara etimologiĉki mit, i da je toj priĉi kolijevka naša staroslavna Lika. “ 1061 Ljudmil Hauptmann istiĉe da ţupa Buţani na srednjoj i donjoj Lici s brdom Buţnjakom i selima Buţakom i Buţimom potsjeća na Bugu. “No pouzdano se ponavljaju samo Muhlo i Kosences u imenima buškoga sela Mohlići i plemenitih Kasega.” Taj autor misli da bi se navedenim imenima moglo dodati i ime Klukas.1062 Razumije se da Hrvatima u Lici, Krbavi i Gackoj za njihov dolazak i ostanak na tom teritoriju nije bilo potrebno dopuštenje bilo kojeg bizantskog cara, pa tako ni Heraklija, o ĉemu priĉa Konstantin Porfirogenet. Sklavi ili Goti, odnosno Hrvati došli su na taj teritorij prije roĊenja Heraklija, koji nije imao ni simboliĉku vlast za vrijeme svoga vladanja u brdskim krajevima Like, Krbave i Gacke. Sklavi su se iz gotske Liburnije mogli širiti i u Panoniju (posebno u zemlju izmeĊu Save i Drave, odnosno Kupe i Mure). Da se to stvarno 1060

Modestin istiĉe da je tih sedam hrvatskih plemena raĉunajući za svako pleme tri i po tisuće ljudi koliko je po Klaiću krajem XV. stoljeća brojilo jako pleme Mogorovića moglo imati “u svem oko 24.500 ljudi, od toga 5000 ratnika”. Usp. Josip Modestin, Imena petorice braće i dviju sestara na poĉetku hrvatske povijesti. Nastavni vjesnik, knj. XXXVI. za 1928, s. 288-296.

1061

Josip Modestin, Imena petorice braće i dviju sestara na poĉetku hvatske povijesti. Nastavni vjesnik, knj. VIII. za 1912. , s. 608. Petar Skok je Modestinovo tumaĉenje rijeĉi Lovinac i Kosinj odbacio kao neznanstveno. (P. Skok, Kako bizantinski pisci pišu slovenska mjesna i liĉna imena. Starohrvatska prosvjeta, Zagreb- Knin, Nova serija I/1927, 3-4,s. 189.) Kada mu je Modestin odgovorio u citiranom tekstu 1928.g. Skok je još kategoriĉnije ostao pri svojemu mišljenju (P. Skok, Malo odgovora. Starohrvatska prosvjeta, Nova serija II/1928, 1-2, s. 173 - 174.).O Modestinovu osvrtu na Šišića usp. J. Modestin, Imena petorice braće i dviju sestara na poĉetku hrvatske povijesti. Nastavni vjesnik, knj. XXXIV. za 1925-26, Zagreb, 1926, s. 9- 14. Vidi i: J. Modestin, Zastupa li Kosentzes Kasege? Nastavni vjesnik, knj. XXXIV. za 1925-26, Zagreb, 1926, s. 115117. U historiografiji je pod utjecajem Skoka i [išića ostalo donekle prijeporno Modestinovo tumaĉenje o samo dva naziva (Lovinac i Kosinj) , ali se u novije doba ono poĉinje u cijelosti sve više prihvaćati. Usp. T. P. Vukanović, Etnogeneza juţnih Slovena. Vranjski glasnik, knj. X, Vranje, 1974, s. 97.

1062

Hauptmann, Podrijetlo., ibid., s. 111.

424

dogaĊalo potvrĊuje Konstantin Porfirogenet kad piše u DAI da je dio Hrvata, koji su doselili u (širu) Dalmaciju (bansku Hrvatsku), odselio u Panoniju i Ilirik i tamo imao svoga samostalnog vladara (arhonta). 1063 Da je postojala posebna povezanost izmeĊu Sklava u Panoniji i Sklava na širem teritoriju bivše Liburnije i njezinu zaleĊu potvrĊuju i franaĉki izvori, iz kojih je oĉito da su još poĉetkom IX. stoljeća bile meĊu vladarima te dvije pokrajine jake rodbinske veze. Posebnost Liburnije oĉuvala se i više stoljeća kasnije tako da je ona u XI. st. uz neke teritorijalne promjene bila poznata kao „Krajina“ koja se spominje i u Bašćanskoj ploĉi. „Ta pak Krajina nije ništa drugo nego Liburnija franaĉkih anala IX. stoljeća.“ 1064

1063

Ilirik je bio široki zemljopisni pojam, ĉije je shvaćanje u raznim povijesnim razdobljima variralo. Konstantin Porfirogenet u tekstu O tematima navodi da macedonska tema spada pod Ilirik, ali nije vjerojatno da on u DAI ( djelu koje je kontradiktorno, temeljeno na raznim izvorima i moţda pisano od dva autora) misli na Norik. Ruţić to pokušava ovako obrazloţiti: “Da je Konstantin Porfirogenet pod Ilirikom mislio na Norik, dokazuje takoĊer njemaĉki ljetopisci, propoviedajući, kako je g. 791. Pipin, sin Karla Velikoga, provalio sa velikom vojskom iz Italije preko Julskih Alpa „u Ilirik i odavde u Panoniju‟, i kako su god. 820. Franci navalili proti hrvatskom banu Ljudevitu „iz Italije preko Alpa Norika kroz Korutansku pokrajinu‟. Kako se iz ovoga razabire, takoĊer njemaĉki ljetopisci ubrajaju Norik k Iliriku.” Ruţić, Stara i nova postojbina Hrvata, ibid., s. 35. U literaturi postoje i mišljenja da Konstantin pod Ilirikom misli na Bosnu.

1064

Miho Barada, Vinodol prije 1225. Bašćanska ploĉa, I, JAZU, Zagreb-Krk-Rijeka, 1988, s. 17o. „Za Krajinu govori i glagoljica. Poznato je, da su Osor, Cres, Krk, Vinodol i Senj od svog poĉetka najţivlji centar glagoljice, što takoĊer upućuje na nekadašnje crkveno i politiĉko jedinstvo tih krajeva, t.j. ono Krajine.“ (Barada, ibid., s. 175).

425

VI. DE ADMINISTRANDO IMPERIO KONSTANTINA PORFIROGENETA KAO NEPOUZDANI IZVOR ZA NAJSTARIJU POVIJEST HRVATA

O djelu De administrando imperio, a posebno o poglavljima 29-31, objavljena je golema literatura u hrvatskoj, srpskoj i drugim historiografijama, ali je ĉinjenica da sva ta literatura nije pridonijela da se iz toga djela izvuĉe sigurna sinteza o najranijoj povijesti Hrvata. Navedena poglavlja iz DAI i dalje potiĉu razliĉita, najĉešće polemiĉka raspravljanja. Postoje mišljenja da je neke glave pisao car Konstantin Porfirogenet, a neke anonimni pisac, i da je to razlog kontradikcije izmeĊu navedenih poglavlja. U literaturi se naglašava i mogućnost naknadnih intervencija (dopuna i ispravaka) u djelu. Toĉno je zapaţeno da ima stilskih i sadrţajnih razlika izmeĊu glava 30. s jedne strane i glava 29. i 31. s druge strane. MeĊutim, ĉinjenica je da u tom djelu suprotnosti ima izmeĊu svih triju glava pojedinaĉno, i to ĉak u nekim najbitnijim problemima. Sigurno je da pisac ili pisci navedenih poglavlja nisu mnogo znali o staroj prošlosti Dalmacije sve do X. st. Tako npr. u poglavlju 29. stoji da je Dioklecijan toliko zavolio Dalmaciju da je doveo narod iz Rima i naselio ga s obiteljima u Dalmaciju. Pisac te stanovnike naziva Romanima zato što su, prema njemu, iz Rima preseljeni, a navodi i da oni to ime nose “sve do dana današnjega”. Dalje se posebno iznosi da je i grad Duklju, koji drţe Dukljani sagradio Dioklecijan i da se njegovi stanovnici tako nazivaju, oĉito prema mišljenju pisca, prema Dioklecijanu. Autor zatim nastavlja priĉu o naseljavanju Rimljana u Dalmaciju tvrdnjom da drţava tih Romana seţe sve do rijeke Dunava. (I u glavi 30. pisac navodi da je Dalmacija zapoĉinjala od draĉkih meĊa i sezala do italskih gora, a širila se do rijeke Dunava). U poglavlju 31. ponavlja se u biti ista priĉa o tome da je car Dioklecijan doveo stanovnike iz Rima, zbog ĉega su ih i nazvali Romanima, u zemlje “sada zvane Hrvatska i Srbija”. Ni tvrdnja da su Avari osvojili Dalmaciju te je toliko opustošili, da je ostala bez stanovnika, nema stvarnih temelja. Bez obzira na broj Avara ne moţemo misliti da bi oni uspjeli pobiti sve zateĉeno stanovništvo u Dalmaciji, jer je toga stanovništva bilo neusporedivo više nego Avara. Posebno je nemoguće misliti da bi se to stanovništvo, prvi put u svojoj 426

dugostoljetnoj povijesti, bez borbe predavalo Avarima na uništenje, a pogotovu što su se mogli s uspjehom skrivati u teško dostupnim brdima, koje su kao domoroci savršeno poznavali. Neodrţiva je i tvrdnja da Avari nisu mogli osvojiti u Dalmaciji samo nekoliko “primorskih gradića”, koji su inaĉe jedan od drugoga bili toliko udaljeni da se nisu mogli ni meĊusobno pomagati. Iz djela DAI proizlazi i sljedeće: 1. da su Hrvati Slaveni (uz iznimnu stilizaciju u glavi 31. o tome da Hrvati graniĉe sa Slavenima), 2. da su Srbi Slaveni, 3. da su Slaveni i Zahumljani, Travunjani, Neretvani (bez obzira na to što se svi ti nazivaju i Srbima!), 4. da su Dukljani Slaveni, 5. da su Slaveni i stanovnici ostalih Sklavinija. Te druge Sklavinije oĉito su bile posebne teritorijalne i politiĉke jedinice, o ĉijem naseljivanju u izvorima nema spomena. Nazivi se tih drugih Sklavinija ne navode. U DAI Slavene se identificira s Avarima. Kao bitno proizlazi iz DAI to da su se od svih tih Slavena doselili samo Hrvati i Srbi. O podrijetlu Hrvata iz DAI ne moţe se gotovo ništa zakljuĉiti. U glavi 31. ima jedna ĉudna stilizacija o Hrvatima koju je Tomašić ovako preveo: “Hrvati, koji sada nastavaju strane Dalmacije, potjeĉu od nekrštenih Hrvata, koje i Bijelima nazivlju. Oni su onkraj Turske, stanuju blizu Frangije, a susjedi su Slovenima, nekrštenim Srbima.”1065 Ako je toĉan smisao takva prijevoda, onda bi se iz te reĉenice moglo zakljuĉiti da Hrvati nisu Slaveni. MeĊutim, iz glave 30., da Hrvati “ometaju” gradove i da su ti gradovi zato bili prisiljeni plaćati danak Slavenima, oĉito je da su i Hrvati smatrani Slavenima. Ni o pradomovini Hrvata, o njihovu prvobitnom zemljopisnom smještaju, ne moţe se iz DAI sa sigurnošću ništa zakljuĉiti. Ĉini se da su u DAI neki nazivi netoĉno navedeni, odnosno nama preneseni. Nikola Tomašić je Porfirogenetov navod o doseljenju Hrvata objavio u sljedećem hrvatskom prijevodu:“Hrvati pako stanovahu u ono vrijeme tamo od Bagibareje, gdje su 1065

Nikola Tomašić, Ţivot i djela cara Konstantina VIII. “Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonskodalmatinskoga zemaljskoga arhiva”, XX/1918, 1-2, 80. Glavu 31. i Ferjanĉić je preveo u biti, isto kao Tomašić: “Hrvati, koji su sada naseljeni u krajevima Dalmacije, vode poreklo od nekrštenih Hrvata nazvanih i Beli koji stanuju s one strane Turske (tj. Madţarske), u blizini Franaĉke i graniĉe se sa Slovenima, nekrštenim Srbima.” (Boţidar Ferjanĉić-obradio: Vizantinski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Tom II, SAN, posebna izdanja, knj. CCCXXIII, Vizantološki institut, knj. 7, ed. Nauĉno delo, Beograd, 1959, s. 37).

427

sada Bjelohrvati. Jedan njihov rod, naime petero braće Klukas, Lonelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelivši se od nih skupa sa narodom svojim, doĊoše u Dalmaciju i naĊoše ondje Avare, koji drţaše tu zemlju.”1066 I u Moravcsikovu izdanju prijevod je donesen u istom smislu na engleskom jeziku. U komentarima DAI naglašava se da postojanje Hrvata iza Karpata potvrĊuje Masudi, perzijski geograf u X. st., kralj Alfred u anglosaksonskom prijevodu Orosiusove Povijesti svijeta i “karta” o utemeljenju Praške biskupije. Iz toga se kao neprijeporno zakljuĉuje da su Hrvati postojali u sjeveroistoĉnoj Ĉeškoj, kako to, prema piscu potvrĊuju i ĉeški izvori. TakoĊer se istiĉe da skandinavska “Hervanar Saga” naziva Karpate “Harvadja”, tj. planine Hrvata, a s obzirom da Prva ruska kronika priĉa o Hrvatima u modernoj Galiciji, ne moţe se dovoditi u sumnju postojanje Konstantinove “Bijele Hrvatske” iza Karpata. U tom izlaganju ne obrazlaţe se samo to je li navedeno podruĉje pradomovina Hrvata, odakle su se Hrvati iseljavali ili su se oni od drugdje konkretno iz balkansko-podunavskog prostora u te krajeve doselili.1067 Naime, davno je postavljena tvrdnja da se rijeĉ „Bagibareja“(?) ( koja se inaĉe u literaturi smatra nazivom za Bavarsku), odnosi na Bablje gorje na Kupi (“iza babljih gora na Kupi u staroj Karantaniji”). 1068 1066

Tomašić, ibid., s. 75-76.

Ferjanĉićev srpski prijevod tog ulomka ovako glasi: “U to vreme Hrvati stanovahu s one strane Bagibareje, gde su sada Belohrvati. A jedna porodica, odelivši se od njih, naime petero braće: Klukas i Lovelos i Kosenic i Muhlo i Hrvat, i dve sestre Tuga i Buga, sa svojim narodom stignu u Dalmaciju i ovu zemlju zateknu pod vlašću Avara” (B. Ferjanĉić, ibid., s. 30-31). 1067

Usp. Constantine Porphyrogenitus De administrando Imperio, vol. II, Commentary by F. Dvornik-R.J.H. Jenkins-B. Lewis-Gy. Moravcsik-D. Obolensky-S. Runciman, edited by R.J.H. Jenkins, University of London, The Athlone Press, 1962, s. 116. U tom komentaru DAI navodi se da su Peĉenezi bili gospodari juţne Rusije, a da se ĉini kako je “Bijela Hrvatska” obuhvaćala podruĉje oko gornjeg Dnjestra i da se tu vjerojatno moraju smjestiti Hrvati o kojima govori Prva ruska kronika. TakoĊer se dodaje da je Crno more vjerojatno Baltiĉko more koje su tako nazvali radi njegove geografske pozicije i klime. Konstantin pravo Crno more naziva Pontus, a Grci su ga obiĉno nazivali “Pontos Euxeinos” (Ibid., s. 130).

1068

Tako misli Armin Pavić, koji je pasus ovako preveo: “Nastavahu pak dalmatinski Hrvati u ono doba s one strane Bablje Gore, iza današnjih Bijelih Hrvata (u Dalmaciji).” (A. Pavić, Cara Konstantina VII Porfirogeneta De administrando imperio Glave 29-36. Zagreb, 1909, s. 44). Pavić je u tekstu Postanje Gundulićeva Osmana i glave 29-36 u Porfirogenetovoj De adm. imp., obraĉunavajući s Konstantinom Jireĉekom, istaknuo da nije rijeĉ “jenseits der Bayern”, nego da je “Bagibarejas” oĉita greška mjesto “Bagigarejas”, pa je naveo da car Konstantin Bavarsku u djelu De cerem. aul. Byz. II 398 toĉno i jasno piše  Pavić dalje tvrdi da Konstantin za tu “Bagibarejas” nipošto

428

U djelu DAI nije dovoljno jasno oznaĉen ni pojam Dalmacije. Tako u glavi 29. ima sljedeća reĉenica: “Na koji pako naĉin bude poĉam od vladavine cara romajskoga Heraklija podloţena Romajcem cijela Dalmacija i narodi oko nje, kao Hrvati, Srbi, Zahumci, Trivunjani, Konavljani i Arentanci, koje zovu i Paganima, govorit će se u spisu o Hrvatima i Srbima.” 1069 Prema smislu te reĉenice shvaćanje Dalmacije moglo bi se ograniĉiti samo na primorska mjesta. MeĊutim, u istoj glavi 29. navodi se da je u Dalmaciji na kopnu bilo nenaseljenih, pustih gradova, kojima prema piscu vladaju Slaveni. Iz toga je navoda dakle oĉito da pojam Dalmacije ne obuhvaća samo “primorske gradiće”. U poglavlju 29. ima vrlo vaţan navod da je carstvo Romeja došlo do ruba propasti, osobito za cara Mihajla Mucavog iz Amoreje, tako da su dalmatinski gradovi postali samostalni te se nisu nikome, pa ni caru Romeja, pokoravali. Posebno je bitna tvrdnja da su se Hrvati, Srbi, Zahumljani, Travunjani, Konavljani, Dukljani i Neretvani takoĊer odvojili od romejskog carstva, da su postali samostalni i da se nikome ne pokoravaju. 1070 Ni o pokrštenju Hrvata ne moţe se iz djela DAI ništa sigurno zakljuĉiti, jer svako od navedena tri poglavlja ima o tome svoju verziju. U glavi 30. stoji da su Hrvati, kad su svladali Franke i postali ponovno samostalni, sami zatraţili od Rima da se pokrste. MeĊutim, nema jedinstvenog opisa pokrštenja Hrvata ni u glavama 29. i 31., iako ih je napisao, kako historiĉari misle, isti autor. Tako u glavi 29. stoji da većina Slavena, a oĉito je da meĊu njih treba ubrojiti i Hrvate, nije bila krštena i da su zatraţili od cara Bazilija da se pokrste oni meĊu njima koji još nisu kršteni i da je car dao te još nekrštene pokrstiti. U glavi 31. kaţe se da su Hrvati, kad su protjerali Avare po nareĊenju cara Heraklija, kršteni od svećenika koje je taj car doveo za to iz Rima. Ni teritorijalne i etniĉke granice izmeĊu Hrvata i Srba u djelu DAI nisu pouzdano odreĊene. Tako se u poglavlju 29. dva puta za redom nabrajaju narodi oko “cijele Dalmacije”, i to: Hrvati, Srbi, Zahumljani, Travunjani, Konavljani, Dukljani i Neretvani, iz ĉega proizlazi da nisu ni Hrvati ni Srbi: ne kaţe da je ona pradomovina dalmatinskih Hrvata, nego da kaţe da su oni u toj zemlji u doba, kada su Obri zauzeli Dalmaciju (610-641) stanovali (habitabant) i da samo za zemlju “onkraj Turkije” (Madţarske), a to je po njemu nesumnjivo Stara Ĉeška, car kaţe da iz nje dalmatinski Hrvati vuku podrijetlo, odnosno da je u njoj bila njihova pradomovina. (A. Pavić, Postanje Gundulićeva Osmana i glava 29-36 u Porfirogenetovoj De adm. imp., Zagreb, 1913, s. 59). Neki povjesniĉari (R. Grünwald, Otto Kronsteiner), koji za oznaku “Bagiwareja” misle da se odnosi na Bavarsku, istiĉu kako nije riješeno za izriĉaj “s onu stranu” moţe li se tumaĉiti u smislu da li se odnosi na sjever ili istok Bavarske. 1069

Tomašić, ibid., s. 64.

1070

Tomašić, ibid., s. 74.

429

Travunjani, Zahumljani, Konavljani i Neretvani. MeĊutim, Srbima se nazivaju u daljnjem tekstu DAI: 1. Zahumljani (u glavi 33.) 2. Travunjani i Konavljani (“stanovnici potjeĉu od nekrštenih Srba” - u glavi 34.), 3. Pagani-Neretvani (u glavi 36.).1071 Srbi su prvobitno (uostalom kao Hrvati i drugi narodi) bili malena jezgra, koja je tijekom više stoljeća, na razne naĉine nametala svoje ime okolnim stanovnicima, odnosno podruĉjima. Nema posebnih potvrda da su se Srbi u prvoj polovici X. stoljeća bili proširili izvan svoje istoĉno-balkanske postojbine. U poglavlju XXXII. DAI postoji izraţeno i neetniĉko shvaćanje srpskog imena kao “robova” i to u smislu podanika bizantinskog carstva. U duhu tog mišljenja posve je logiĉno da pisac smješta granicu “Srba” do rijeke Cetine, koja je svojedobno stvarno razgraniĉavala Franaĉko i Bizantinsko carstvo, i tada su doista svi stanovnici do Cetine bili “robovi” t.j. podanici Bizanta. Tu mogućnost potvrĊuje i ĉinjenica da se u DAI stanovnici do rijeke Cetine nazivaju takoĊer i posebnim imenima (Konavljani, Zahumljani itd.). Zanimljivo je da se za Dukljane (u glavi 35) ne navodi ni da su Hrvati ni da su Srbi.1072 Analiza djela DAI vodi do mogućnosti zakljuĉivanja da su svi podaci iz toga djela koji se odnose na stariju hrvatsku povijest, dakle u razdoblju prije nego je ono nastalo, nepouzdani. MeĊutim, mogu se s priliĉnom sigurnošću prihvatiti kao vjerodostojni podaci, posebno oni u glavi 30., koji se odnose na vrijeme kad je djelo nastalo ili neposredno prije toga. To se posebno odnosi na zemljopisni smještaj Hrvata, koji se pokazuje kao nesumnjivo toĉan. Vaţno je navesti da je opis tog smještaja iz glave 30. sukladan opisu iz glave 31. Naime, pasus koji se na to odnosi u glavi 31. glasi: “Krštena Hrvatska ima ove naseljene gradove: Nin, Biograd, Velicin, Skradin, Hlijevno, Stup, Knin,

1071

“Kad bi Konavljani, Pagani i Zahumljani doista potjecali od nekrštenih Srba kao jedan dio njihova naroda, onda bi se i nakon doseljenja morali nazivati Srbima, jer bi kao i pravi Srbi, kao uostalom i Hrvati, nosili i dalje u historiji svoje ime. MeĊutim, karakteristiĉno je da sva tri naroda nose imena po krajevima koje su naselili i da se ni jedan od njih ne naziva Srbima. Štoviše, nepoznati pisac 30. poglavlja u djelu De administrando imperio ne zna ništa o srpstvu niti o srpskom podrijetlu stanovnika pojedinih Sklavinija. On daje redom geografski smještaj svih Sklavinija od Duklje do Hrvatske.” (Nada Klaić, Historijska uloga Neretvanske kneţevine u stoljetnoj borbi za Jadran. Zbornik znanstvenog savjetovanja o Makarskoj i makarskom primorju, JAZU, Makarska, 1970, s. 128).

1072

Iz opisa dogaĊaja u glavi 32. DAI jasno je da je Srba bio razmjerno malen broj.

430

Kori, Klobuk.”1073 Da je navedeni opis smještaja Hrvata nedvojbeno toĉan, potvrĊuje i ĉinjenica da je upravo na kamenim spomenicima s tog podruĉja ostalo saĉuvano hrvatsko ime. Zanimljivo je ono što piše u glavi 31. o hrvatskoj vojnoj snazi: “Krštena Hrvatska postavlja konjaništva do 60.000, a pješadije do 100.000 i sagena do 80 i kondura 100. Na sagenama imaju po 40, na kondurama po 20, a na manjim kondurama po 10 ljudi. Veliku takovu moć i mnoţinu naroda imaše Hrvatska do arhonta Krasimera (Krešimira). Pošto ovaj umre, a sin njegov Miroslav vladavši 4 godine, od ruke bana Pribunje pogibe, i u zemlji nasta raskol i razdor veliki, umanji se i broj konjaništva i pješadije i sagena i kondura, što ih imahu Hrvati. Danas imade sagena 30, male i velike kondure, i konjaništvo i pješadije.” 1074 Šišić kao uostalom i svi povjesniĉari prije njega drţi da su ovi brojevi o hrvatskoj ratnoj snazi pouzdani. On je istakao da je u to vrijeme bizantinska mornarica imala 300 brodova, a mletaĉka 200 brodova i iz te je analogije zakljuĉio da je “Hrvatska u prvoj polovini X. vijeka bila faktiĉno vaţna sila na moru”. On se sloţio s mišljenjem Rambauda da je Hrvatska tada mogla imati do dva milijuna stanovnika.1075 I poslije Šišića povjesniĉari su izraţavali povjerenje u navedene brojke i zakljuĉivali da je Hrvatska tada mogla brojiti otprilike do dva milijuna stanovnika.1076 Na temelju posebnog proraĉunavanja Dominik Mandić je izraĉunao da je polovicom X. moglo u hrvatskoj drţavi biti 800.000 do 850.000 stanovnika, a ne više.1077 Nada Klaić je prva u historiografiji porekla toĉnost podataka iz djela DAI o navedenoj vojnoj snazi Hrvata. Ona je izrazila mišljenje da su podaci iz toga djela u tom smislu vrlo pretjerani pa ako je toĉno da je tadanja mletaĉka mornarica brojila 200 brodova, onda je prema njezinu mišljenju navedeni broj hrvatskih brodova netoĉan.1078 Podaci koji se odnose na hrvatsku vojnu snagu u djelu DAI teško da su pretjerani. Valja istaknuti da nije rijeĉ o previše starom razdoblju i da se na bizantskom dvoru morala voditi što je moguće toĉnija evidencija o vojnoj snazi susjednih naroda, a pogotovu Hrvata, jer su oni zaposjeli teritorij za koji je bio zainteresiran Bizant. Toĉnost podataka o pomorskoj sili Hrvata potvrĊuje i drevna pomorska tradicija starosjeditelja (posebno Liburna), kao i

1073

Tomašić, ibid., s. 82.

Ferjanĉić je ovaj pasus preveo ovako: “U pokrštenoj Hrvatskoj su naseljeni gradovi: Nin, Biograd, Velica, Skradin, Livno, Stolpon, Knin, Karin i Klavoka” (Ferjanĉić, ibid., s. 44). 1074 1075

Tomašić, ibid., s. 82-83. Šišić, Povijest..., ibid., s. 413.

1076

Gunjaĉa-Jelovina, Starohrvatska baština. GZH Zagreb, 1976, s. XIX.

1077

D. Mandić, Crvena Hrvatska, ibid., s. 129.

1078

N. Klaić, Povijest Hrvata, I, ibid., s. 284.

431

pomorska snaga Gota na Jadranu. Ako su ti podaci i pribliţno toĉni onda bi oni potvrĊivali da je u sastavu hrvatske drţave bilo mnogo onih koji nisu bili Hrvati, jer se od samih Hrvata nije mogla unovaĉiti tolika vojna snaga.

432

433

VII. LIBELLUS

GOTHORUM

(Spis o kraljevima Gota) Osobito vaţan izvor za staru hrvatsku povijest bez sumnje je Libellus Gothorum, zvan od nekih pisaca Hrvatska kronika. Prema analizi Krešimira Mlaĉa (dobrog poznavatelja hrvatske narodne poezije) tu je rijeĉ o tekstu koji je, po svoj prilici, nastao prije XII. st. (latinski je tekst Mlaĉ datirao oko 1180.) i pisan je zapravo in continuo.1079 U latinskoj redakciji Dukljaninova ljetopisa narod koji se naziva Gotima došao je sa”sjevernih strana”. Ljetopis navodi da se to dogodilo god. 357., ali se iz samoga daljnjeg teksta oĉituje da je to datiranje pogrešno. Naime, u poĉetku ljetopisa spominju se povijesne osobe, koje su ţivjele od kraja V. st. do druge polovice VI. st. 1080 što znaĉi da u to doba treba datirati dolazak tih Gota ili Sklava. Goti su najprije osvojili Panoniju pod vodstvom Totile i Ostroila. Njihovom daljnjem prodiranju bezuspješno su se suprostavile vojske kralja dalmatinskog i kralja istarskog. Poslije toga je Totila sa svojom vojskom otišao u Italiju, a njegov brat Ostroilo je ušao sa svojom vojskom u “Iliriju”. “Ostroilo pak, brat njegov, uĊe sa vojskom u provinciju Iliriju te, pošto ne bješe ko bi mu se mogao oduprijeti, poslije krvavih ratova zadobije cijelu Dalmaciju i primorske krajeve, dok ne doĊe i zasjedne u oblasti Prevalitani. Tada, zadrţavši uza se nešto vojske, pošalje svoga sina po imenu Svevlada, da podjarmi krajeve s one strane planina.”1081Car grada Konstantinopola je poslao vojsku protiv Ostroila koji je bio u Prevalitani.Ostroilo, koji je bio s malo vojske je ubijen, a ljudstvo mu je pobjeglo. Ostroila je naslijedio njegov sin Svevlad. “Najzad uze kraljevstvo i vladaše mjesto oca, pa rodi sina, koga prozva Selimir. Bile 1079

Krešimir Mlaĉ, Postanak i razvoj hrvatskog tradicionalnog a osobito epskog pjesništva. Zbornik za narodni ţivot i obiĉaje, knj. 48, ed. JAZU, Zagreb, 1980, s. 372374.

1080

Vladimir Mošin (priredio), Ljetopis Popa Dukljanina. Ed. Matica hrvatska, Zagreb, 1950., s. 40.

1081

Mošin, ibid., s. 42-43.

434

su pak granice njegova kraljestva od Valdevina pa do Polonije, obuhvatajući kako primorske tako i zagorske oblasti.” 1082 Svevlada je naslijedio sin Selimir, koji nije progonio kršćane i koji je napunio zemlju “mnoštvom Slavena”. Za vladanja njegova sina Vladina došlo je mnoštvo naroda “sa velike rijeke Volge” koji se zovu “Vulgari” i s kojima je Vladin sklopio mir. “Oba naroda poĉeše se uzajamno voljeti, to jest Goti, koji su i Slaveni, i Vulgari, a najviše zato što su oba naroda bili pogani i što su imali isti jezik.”1083U “Regnum Sclavorum” bit priĉanja je ista kao i u latinskoj redakciji. Goti se, koji su bili arijanci, nazivaju poganima. U njoj se istiĉe da su ti Goti krenuli s istoka i da su zauzeli “ugarsko” kraljevstvo. Tada su se Gotima suprotstavile ujedinjene vojske kralja dalmatinskoga i kralja istarskoga, ĉiji se vojnici nazivaju kršćanima. Teška borba završila se potpunim porazom kršćana. “Oni Goti nemilostivi dobiše, Jedasi kroz neki grih koji tada v karstjanah pribivaše I bez izma bi pobijena strana karstjanska I v‟bijen bi kralj Istrinski I mnogo tisuć krstjanih po dobitju bij pod maĉ obraćeno I vele Hrvat bi pobijeno Da kralj Dalmacije s malo vitezi Smartnom ranom ranjen vbiţe I bij prinesen v slavni ĉudni grad Solin V kom gradu bi za većje dan općeni plaĉ i tuga neizreĉena. Potom toga svak ĉas restiše Moć i vojska Totile i brata mu Stroila. -I vaze Totila vojsku svoju I pojde i rasu Istriju i Akvileju. 1082

Mošin, ibid., s. 43.

1083

Mošin, ibid., s. 46. U hrvatskoj redakciji Dukljaninova ljetopisa ne navodi se citirani podatak da su Goti isto što i Slaveni.

435

-V tom Stroil brat njega s vojskom svojom Vaze kraljevstvo od Ilirije a to jest sva zemlja Ĉa jest s onu stranu Valdonije deri do Polonije. I on tvardim arvanjimi I s nemilostivimi boji sve obuja Jere nitkor suprotiviti se ne mogoše. I pride v Bosnu i siţe v Dalmaciju I rasu primorske grade Dalmu, Narun I bogati i lipi Solin i grad Skardon I mnoge slavne grade poloţi na zemlju.. -I osta na njegovu mistu gospodovati sin njegov Silimir Kij ako i poganin biše Sa svakim s mirom i s ljubavlju ţiviše Ĉineći jednako pravdu i vele karstjane ljubljaše I ne dadoše progoniti ih I naredi s njimi da mu budu davati dohodak I tako opet napuni zemlju Harvatsku...”1084 Iz cijeloga opisa Regnum Sclavorum jasno proizlazi da je nastala simbioza izmeĊu pridošlih Gota i starosjeditelja. Zanimljiva je pojedinost da neki, i to vrlo kritiĉni istraţivaĉi dopuštaju mogućnost da je moţda ĉak pet od šest imena u Regnum Sclavorum gotskog podrijetla.1085 1084

Krešimir Mlaĉ, Postanak i razvoj hrvatskog tradicionalnog a osobito epskog pjesništva. Zbornik za narodni ţivot i obiĉaje, knj. 48, ed. JAZU, Zagreb, 1990, s. 372 374.

1085

Antun Mayer, J. Rus, Kralji dinastije Svevladiĉev. Nastavni vjesnik, XLI / 1932-33, 1- 3, 84.

436

Pop Dukljanin u latinskom tekstu, koji neki datiraju oko 1148./1149., istiĉe u uvodu da je zamoljen od svećenika, staraca i mladeţi da prevede sa “slavenskog jezika na latinski spis o Gotima, što se latinski zove Regnum Sclavorum” (”ut Libellum Gothorum, quod latine Sclavorum dicitur regnum”), pa je u starosti to i uĉinio. 1086Pop Dukljanin je svoj uvod u latinski tekst završio sljedećim upozorenjem: “Ali, neka nitko od ĉitalaca ne pomisli, da sam napisao ma šta drugo, osim onoga što sam (ĉitao) i ĉuo priĉati od naših otaca i vremešnih staraca kao pravu istinu.” ( “Verum tamen nullus legentium credat, alia me scripsisse praeter ea, quae (legi et) a patribus nostris et antiquis senioribus veridica narratione referre audivi” ). 1087 Dukljaninova Kronika na latinskom posebno izaziva velike rasprave u historiografiji. Tako je Ivo Guberina istaknuo ovo:”Dukljanin poĉetak slavenskog kraljevstva poĉinje s dolazkom Gota. Ali on zna, da jedan ĉlan te dinastije, i ako je bio poganin, nije progonio kršćane. To je bio Selimir „koji napuni zemlju mnoštvom Slavena‟(IV). Ovdje se Slaveni dobro luĉe od gospodujućih Gota...Dok se u IV. pog. dobro luĉe Goti od Slavena, to u V. pog. nalazimo „ Gote, koji su i Slaveni...‟ .” 1088 Milorad Medini istiĉe kako se u latinskoj redakciji Dukljaninova ljetopisa Goti identificiraju sa Slavenima, dok hrvatska redakcija “Gote uvijek smatra nametnicima, a Hrvate starosjediocima”.1089 Uz Medinijevo mišljenje treba spomenuti navod iz hrvatske redakcije, kada se spominje poraz vojske kralja dalmatinskog i kralja istarskog od Gota, kako je tada “vele Hrvat ..pobijeno”. To bi se moţda moglo tumaĉiti i kako Dukljanin smatra Dalmate i Istrijane Hrvatima. MeĊutim Dukljanin je gornju i donju Dalmaciju identificirao u kasnijem razvoju kao Bijelu i Crvenu Hrvatsku pa je u smislu te naknadne zamjene dalmatskog imena s hrvatskim mogao Istrijane i Dalmate smatrati Hrvatima, a njihovu zemlju Hrvatskom. Pop Dukljanin u Kronici naziva Gote, koji su, prema njemu pogani i Sclavima. Kad priĉa kako je kralj Vladin (Vladinus) s pridošlim narodom koji naziva “Vulgari”, a koji su došli s velike rijeke Volge sklopio mir, nastavlja: “Oba naroda poĉeše se uzajamno voljeti, to jest Goti, 1086

Ljetopis Popa Dukljanina. Priredio, napisao uvod i komentar Vladimir Mošin, ed. Matica Hrvatska, Zagreb, 1950, s. 39.

1087

Ljetopis..., ibid., s. 39.

1088

Ivo Guberina, Drţavna politika hrvatskih vladara. I, Knjiţara Velebit, Zagreb, 1944, s. 33.

1089

M. Medini, Kako je postao Ljetopis popa Dukljanina. Rad HAZU, Zagreb,1942., knj. 273, s. 151.

Medini dopušta mogućnost da je reĉenica „i vele Hrvat bi pobijeno“ naknadno umetnuta. (Medini, ibid., s. 148). Neki misle da su Hrvati (koje spominje pop Dukljanin na bojnom polju) došli zajedno s Gotima. (Anton Zakarija, Hrvatska kronika i hrvatska povijest. Marulić, XXVI / 1993, 4, 492).

437

koji su i Slaveni, i Vulgari, a najviše zato što su oba naroda bili pogani i što su imali isti jezik.” (”Coeperuntque se utrique populi valde inter se diligere, id est Gothi, qui et Sclavi, et Vulgari, et maxime quod ambo populi gentiles essent et una lingua esset omnibus”). 1090 Oĉito je iz toga Dukljaninova navoda da je teško prihvatiti tumaĉenje da su Dukljaninovi Goti i Sclavi dva razliĉita pojma. To se barem za navedeni tekst u cijelosti ne moţe tvrditi. Inaĉe, poznato je Šišićevo tumaĉenje Dukljaninova pisanja o Gotima pretpostavkom da je rijeĉ Got u Dalmaciji u vrijeme kad je ovaj izvor nastao imala samo vjersko znaĉenje u smislu “heretik”, “neznaboţac”. Ta tvrdnja ne moţe razjasniti zašto Dukljanin i narod koji naziva Vulgari, a koji govore istim jezikom kao i Goti, i koji su došli kao pogani, ne naziva Gotima. Vladimir Mošin koji se inaĉe povodi za Šišićem u mnogim sudovima o Hrvatskoj kronici i Ljetopisu Popa Dukljanina, prihvaća opasku Radojkovića da u Dukljanina izraz Got “nema i ne moţe imati prezriv smisao heretika, jer u naslovu svog djela ĉitavu svoju drţavu „Regnum Sclavorum‟ identificira s Gotima,...” Mošin posebno misli da je izvor Dukljaninove “gotomanije” “bizantski obiĉaj nazivati barbarske narode imenima onih plemena, koja su stanovala na istom teritoriju u klasiĉno doba.” 1091 To Mošinovo mišljenje nema znanstvene vrijednosti, jer zašto bi baš Slaveni bili nazivani Gotima, kad su Goti vladali relativno vrlo kratko vrijeme na podruĉju na kojemu su druga plemena u antiĉko doba ţivjela stoljećima (Japodi, Dalmati, Liburni i dr.). Posebno je bitno da je i u Hrvatskoj kronici i u latinskom tekstu Popa Dukljanina pojam Dalmacije postao sinonim za Hrvatsku. U latinskoj redakciji Dukljaninova ljetopisa nigdje se ne priĉa o “seobi Slavena” nego o doseljenju Gota, koji su i Sklavi, te o njihovim vojnim pobjedama nad vojskama starosjeditelja. U toj latinskoj redakciji priĉa se kako je Svevladov sin Selimir (glava IV.) napunio zemlju “mnoštvom Slavena”, a s obzirom na to da se nakon toga u istoj latinskoj redakciji (glava V.) navodi da su Goti isto što i Slavi to znaĉi da ti Slavi iz IV. poglavlja s kojima je napunio zemlju nisu etniĉki razliĉit element od Gota. Dukljanin nigdje ne istiĉe simbiozu Gota i Slavena. Kad je kralj Vladin sklopio mir s Bugarima onda se navodi kako su se oba naroda poĉela uzajamno voljeti i to Goti (“koji su i Slaveni”) s jedne strane i “Vulgari” s druge strane.

1090

Ljetopis ..., ibid., s. 46. U svezi s tim navodom o Vulgarima usp. H. Kunstmann, Über den Namen der Bulgaren. Die Welt der Slaven,XXVIII / 1983, 1, 122-130.

1091

438

Ibid., s. 29.

VIII. PRETPOSTAVLJANJA O SVEZI HRVATSKOGA ETNONIMA S AVARIMA I BUGARIMA

1. U inozemnoj literaturi istiĉe se da Hrvati, Bugari i Turci iz ranoga srednjeg vijeka nisu identiĉni s današnjim nacijama tih imena, te u hrvatskom imenu VII. st. ne vide nikakav etnonim, nego jednu socijalnu oznaku. 1092 Otto Kronsteiner je prvi 1978. Objavio mišljenje da su prvobitni Hrvati bili konjaniĉko-nomadski vodeći sloj avarskog kaganata.1093 Pohl tvrdi da se teško moţe zamisliti postojanje posebnih etnosa na sjeverozapadnom Balkanu prije IX. stoljeća. 1094 I Omeljan Pritsak (Mykhailo S. Hrushevskyil) istiĉe zaĉetke hrvatske etnogeneze u avarskom kaganatu, ali tako da u Hrvatima gleda prvenstveno „merkantilno-politiĉku skupinu“.1095 Avari se spominju prvi put g. 450. a oko 558. izmeĊu Dona i Dnjepra. Porfirogenet piše u DAI da su Avari poĉetkom VII. st. zavladali Dalmacijom.1096 Maretić s pravom primjećuje da ni jedan suvremeni izvor o tom doseljenju Avara u Dalmaciju ne zna ništa i da se njihov dolazak o kojemu govori Porfirogenet nije nikada dogodio. Bitna je ĉinjenica da su se prije godine 558. na teritorij Japoda i Liburna doselili Goti i Slaveni, koji su 1092

Walter Pohl, Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa 567 - 822 n. Chr. Verlag Beck, München, 1988, s. 16.

1093

Otto Kronsteiner, Gab es unter den Alpenslawen eine kroatische Gruppe? Österreichische Namenforschung, 6/1978, s. 79-99. Nachdruck aus dem „Wiener Slavistischen Jahrbuch“, XXIV/1978, s. 137-157.

1094

Pohl, ibid., s. 266, 268.das

1095

Omeljan Pritsak, Kroatien unde Kroaten während des neunten Jahrhunderts: Das Entstehen einer christlichen Nation. Referat na drugom meĊunarodnom simpoziju o crkvenoj povijesti u Hrvata: Poĉeci kršćanskogi društvenog ţivota u Hrvata od VII. do kraja IX. stoljeća ((Split, 30. rujna - 5. listopada 1985.), rukopis, s. 16.

1096

Maretić, Slaveni, ibid., s. 36.

439

u doba avarskog dolaska u Panoniju na navedenom teritoriju već bili stabilizirani. Vaţno je navesti da Porfirogenet, koji piše svoje djelo oko 949., navodi da su Slaveni, koji se prema njemu i Avari nazivaju, prije 500 godina dakle oko 499. , osvojili Solin i zauzeli Dalmaciju. 1097 To znaĉi da sam Porfirogenet smješta u V. st., dakle u doba Gota dolazak Slavena u rimsku provinciju Dalmaciju, a kako tada nije bilo ni spomena o Avarima taj se njegov navod moţe odnositi samo na Slavene. Navod Teofilakta Simokate (umro 628.) o slavensko-avarskom savezništvu u doba cara Maurikija (582602) moţe se odnositi samo na one Slavene koji su se nalazili izvan navedenog teritorija. Bitno je znati da Teofilakt Simokata piše kako su skupine koje su bjeţale s istoka na zapad preuzele avarsko ime da bi zvuĉalo strašno. 1098 Avari su mogli zauzeti i neki dio rimske provincije Dalmacije, ali nema ni jedan izvor da su bilo kada zauzeli teritorij Japoda, Liburna i Dalmata. Sam Porfirogenet ponekad naziva Slavene koji su došli u Dalmaciju Avarima. Prema Simokati Avari su masovnije prodrli na jug Balkana samo g. 597. Ipak, postoje pisci koji Hrvate dovode u svezu s avarskim etniĉkim elementom.1099 Ti autori, s obzirom na to da Hrvati spadaju meĊu narode koji Avare nazivaju Obrima, pokušavaju dokazati suţivljenje Avara s Hrvatima odnosno pretpostavljeno vrhovništvo Avara nad Hrvatima većim brojem toponima Obrov i na teritoriju hrvatske drţave.1100 M. Budimir misli da ime 1097

Ruţić, ibid., s. 23.

1098

Usp. Lujo Margetić, Neka pitanja etnogeneze Hrvata. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 28, Zagreb, 1995, s. 38.

1099

Avari su, kako se tvrdi u literaturi, “tursko-tatarski narod mongolske rase kojoj su pripadali još i Huni i Protobugari (Kutriguri)”. Leposava Trbuhović, Prilog prouĉavanju stranih etniĉkih elemenata u avarskim nekropolama. Starinar, Arheološki institut, sv. XXX za 1979, Beograd, 1980, s 127. Avari su bili toliko malobrojni da su u vlastitoj vojsci bili manjina, a avarsko ime imalo je više sadrţaja. (Walter Pohl, Die Awaren. Verlag Beck, München, 1988, s.216). Treba istaknuti da je u djelu De administrando imperio (DAI) slavensko ime sinonim za Avare. U poglavlju XXIX. navodi se “slavenski narod, koji i Avarima nazivaju” ili “Slaveni koje i Avarima zovu”, ali se u istom ovom poglavlju spominju “Slaveni i Avari”. Franjo Raĉki navodi da je iz Panonije preko Save 569. godine provalilo u Dalmaciju 10.000 “Kuturgura, koji su se Obrom pridruţili bili”. (Franjo Raĉki, Hrvatska prije XII vieka. Rad JAZU, knj. LXII, Zagreb, 1881, s. 124.) Taj podatak je zabiljeţio Menandar za 568. godinu. Usp. Zarije Bešić, Draga Garašanin, Milutin Garašanin, Jovan Kovaĉević, Istorija Crne Gore. Titograd, 1967, s. 282.

1100

Usp. na primjer Lujo Margetić, Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata. Zbornik Historijskog zavoda JAZU, Zagreb, 1977, s. 65- 66, 83. U svezi s tim Margetićevim tekstom usp. Mate Suić, Ocjena radnje L. Margetića. Zbornik Historijskog zavoda JAZU, Zagreb, 1977, s. 89-100.

440

Obri i Avari ne mora biti istog podrijetla. 1101 MeĊutim, utvrdilo se da rijeĉ Obrov dolazi od slavenske rijeĉi “ob-rovati”.1102U Poljskoj ima rijeka koja se zove Obra1103 Pretpostavljenu avarsko-hrvatsku bliskost pojedinci obrazlaţu i postojanjem banske vlasti u Hrvata. Oni misle da hrvatski naziv ban potjeĉe od avarskoga osobnog imena vladara Bajana, pa se pozivaju na poglavlje XXX. djela DAI u kojemu se navodi kako meĊu Hrvatima u Lici, Krbavi i Gackoj vlada “boanos” (boan), a u glavi XXXI. spominje se “boeanos” (boean). MeĊutim, u Hrvata postoji samo naziv ban koji se u hrvatskim izvorima oduvijek tako pisao i izgovarao. 1104 Sakaĉ dokazuje da pojam ban u smislu vladarske ĉasti postoji i u Iranaca s istim akcentom i istim znaĉenjem kao u Hrvata.1105 Vjekoslav Klaić je upozorio na mogućnost da hrvatska oznaka ban potjeĉe iz jezika Gota: ”U gotskom jeziku imade rieĉ bandvjan, od koje su u srednjem vieku postanule rieĉi: bannus, bannum, francezki ban, talijanski i španjolski bando, a sve te rieĉi oznaĉuju izvršujuću vlast, ili pravo javnoga ĉastnika, da pod prietnjom kazne nešta zapovjedi ili zabrani. Nije li 1101

Vukanović, ibid., s. 90-91.

1102

Usp. Vladimir Maţuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjeĉnik. JAZU, Zagreb, 1908-1922, Pretisak: Informator, Zagreb. “Historiĉar Šišić, u potrazi za tragovima neĉujno išĉezlih Obara (Avara), dovodio je razna naša mesna imena koja poĉinju glasovima „obr‟ u vezu s Avarima. IzmeĊu ostaloga, mislio je da je postalo od imena Obara i ime varošice Obrovac na reci Zrmanji. Ali tu hipotezu ĉini neverovatnom akcenat reĉi, koja se u imenu ovog dalmatinskog mesta izgovara Obróvac, s uzlaznim dugim akcentom na drugom slogu. Mesno ime od osnove „obr‟ s dodatnim nastavkom „ovac‟, moglo je da bude naglašeno kao jedna od ove ĉetiri reĉi kojima je postanje sliĉno i nastavak jednak: „Cärevac, Petrovac, Kârlovac, Bánovac‟ prema tome kako se izgovarala reĉ „Obar‟ (što nam nije poznato). To jest, moglo je da dobije ma koji od naša ĉetiri akcenta, ali udar glasa mogao je da bude samo na prvom slogu, kao što je kod svih sliĉno naĉinjenih reĉi. Naprotiv, ovaj naš Obróvac naglašen je kao reĉ „udóvac‟, i kao što ova reĉ dolazi od „udov‟, valja da i „Obrovac‟ proishodi od reĉi „Obrov‟. „Obrov‟ je dobra reĉ našega jezika, koja znaĉi opkop oko nekoga grada...Još jednu potvrdu za tesnu vezu izmeĊu reĉi „obrov‟ i „obrovac‟ imamo u dva topografska imena u neposrednoj blizini Bijelog Polja, gde se, u poloţaju koji je nekad bio opkopan, jedno selo zove Obrov, a brdo tik do njega Obrova.” Josip Smodlaka, Imena mesta i meštana na tlu Jugoslavije, Split, 1946, s. 44-45. Taj rad Josipa Smodlake tiskan je kao poseban prilog u Vjesniku za Arheologiju i Historiju Dalmatinsku, a recenzirao ga je arheolog Mihovil Abramić.

1103

”Ime Obor u nazivu Obrovca na donjoj Zrmanji ne potiĉe od Obra-Avara. Nosi ga i poljska rijeka Obra. Tipiĉno je za zagrebaĉki kraj, gdje u nazivima nalazimo Obore i Opore. Opor zvao se pristav kod nagode Brukonje sa samostanom sv. Kuzme i Damjana za vinograde kod Tinja.” (Juraj Ćuk, Banovi Beloš i Borić s plemićina od Komarnice i Baboĉe. Opatija, 1959, s. 13.

1104

Usp. Stjepan K. Sakaĉ, Otkuda Hrvatima “Ban”? Ţivot, XX / 1939, 7, 388-400.

1105

Sakaĉ, ibid., s. 396-397. Isto misli i Ćiro Truhelka. Usp. Truhelka, Nešto o porijeklu Hrvata. Hrvatska smotra, VII / 1939, 6, 282-286.

441

tu ime povlasti preneseno na osobu, koja ju izvršuje? U znamenitoj enciklopediji Erscha i Grubera ... ĉita se uz rieĉ „Bann‟ ovo: „Bann und bannen scheinen Wörter deutschen Ursprungs zu sein, wurden aber auch im verdorbenen Latein des Millelalters mit lateinischen Endungen und Umformungen, als bannum, bannus, banneaire, bannire u s. w. gebraucht, und gingen fast in alle europäische Sprachen über. Wachter nimmt die Herleitung von dem veralteten Ban, auch Fan, an, welches eine Erhöhung, eine Spitze bedeutete, und wonach figürlich Ban als Benennung des obersten Wesens, dann auch eines jeden Oberen, oder Herrn gebraucht wurde, wie noch heutigen Tages der Titel:Ban von Kroatien etc. und die Benennung Banat üblich ist. Malo dalje kaţe još: „ Das Wort Bann (kommt vor) als Inbegriff der ganzen höchsten Gewalt in einem Lande‟.” 1106 Hrvatska tradicija je saĉuvala mogućnost da su Hrvati ĉast bana kao najvišeg dostojanstvenika iza kralja preuzeli od Gota. U Korĉulanskom kodeksu iz XII.st. govori se o gotskom kralju Totili ovo: „Tunc Gothi fecerunt sibi regem Tetolam qui fuerat aliis regibus banus et obsedebat undique Romanis.“ Vinko Foretić, koji je prvi obradio ovaj izvor, zakljuĉuje: „Ova reĉenica nalazi se u posljednja dva retka lista. Dio ´aliis regibus banus et obsedebat undique Romanis´nalazi se u posljednjem retku. Ispod rijeĉi banus već na praznom prostoru piše banduus, ali rijeĉ banus nije precrtana. U izdanju kod Duchesnea i Mommsena ova reĉenica glasi: ´ Tunc Gothi fecerunt sibi regem Badua, qui Totila (kod Mommsena s varijantom Totilla) noncupabatur´. Kod Duchesnea su varijante rijeĉi Badua zabiljeţene ovako: ´Bandua, Banduam, Vadua, Vaduam, Vaduas, Baduam.´ Kod Mommsena isto samo drugim redom: ´Badua, Vadua, Vaduam, Baduam, Vaduas, Bandua.´ Iako je naknadno ispod rijeĉi banus pisac kodeksa napisao banduus, bez sumnje shvatio je on i napisao tekst ne u smislu, kao da bi banus (dotiĉno banduus) bilo liĉno ime, već misleći pod tom rijeĉju najvišeg drţavnog dostojanstvenika iza kralja, kako to bijaše kod Hrvata.“ 1107 Pojam bana asocira na postojanje iste ĉasti u nekih germanskih naroda i po velikim ovlastima kojima je raspolagao. „Germanski pojam ´Bann´ ima svakako pored svjetovnog i sakralni znaĉaj. Vršilac mnogoboţaĉkih obreda imao je pravo i duţnost odrediti zgodno vrijeme i zgodno mjesto za zborovanje. To bi se mjesto ogradilo, a unutar ograde je morao vladati najpotpuniji mir. Kao znak nazoĉnosti zaštitnog boţanstva podizao se znak ´bandva´. Zbor je dakle sluţio za suĊenje i za saziv vojske u rat. Da li su sve te pretpostavke dolazile do izraţaja u banovoj funkciji, teško je utvrditi. Ali nema sumnje, da je ban za 1106

V. Klaić, Porieklo banske ĉasti u Hrvata. Vjesnik kr. hrv.-slav.- dalm. Zem. arkiva, I, Zagreb, 1889, s. 26. O znaĉenju rijeĉi ban usporedi i Heinrich Kunstmann, Bojan und Trojan. Die Welt der Slaven, XXXV/1990, 1, 162-187.

1107

Foretić, ibid., s. 29-30.

442

narodnih vladalaca u nekim zgodama otvarao zasjedanje sabora i vršio sudsku vlast. Uglavnom je za cijelu Hrvatsku bio samo jedan ban... Njegova je vlast bila dakle dosta opseţna: u isto vrijeme je bio namjesnik, sudac i vojskovoĊa, a zastupao je, kako se ĉini, prema kralju interese hrvatskog plemstva. Ta opseţna banova vlast mogla je u nekim trenucima nadjaĉati ĉak i kraljevsku. To se je i dogodilo polovinom X. stoljeća za bana Pribine, a osobito osjetljivo tijekom posljednjih godina vladavine Petra Krešimira, kad je banu Zvonimiru pošlo za rukom, da potisne nasljednika prijestolja i da se sam stavi na njegovo mjesto.“1108 Gjuro Szabo je jedini u hrvatskoj historiografiji koji ovako tumaĉi postanak titule ban:“Ime ban spada medju prastara imena, koja u nas oznaĉuju gospodara, a zemlju mu krstimo banatom. Od Indije do Irske nalazi se taj naziv kao topografska oznaka...Posve je nevjerovatno, da bi po slabo poznatom kanu Bojanu nastalo ime, ali je dostatan jedan pogled na vanredno velik broj topografskih naziva sa ban (ovamo spadaju i oni sa -banj i oni sa vanj, koji se nalaze osobito po svim slavenskim krajevima u obilju, da se uvjerimo, da je ban prastari elemenat koji valjda znaĉi brdo, visinu, pa je prenešen i na lica i za oznaku dostojanstva... Već se iz antike saĉuvalo dosta imena s ban... U Ersche-Gruberovoj enciklopediji (I. VII. 521) veli se dakako, da je to rijeĉ germanskoga porijekla, ali se citira i Wachterovo mišljenje, uz koje mi moramo svakako pristati, da je ime ban ( i njem Bann) poteklo od prastare rijeĉi Ban ili Fan, koja znaĉi isponak, šilj, a po tom je figuralno naziv za najvišeg poglavara: wie auch noch heutigen Tages der Titel Ban von Kroatien etc...Ublich ist. Isporedimo još srodne elemente Bun 694 i. Zavidovića u Bosni, Bunik 552 ji. Vojskova u Bosni, Bunjak 378 sz. D. Zeline u Hrv., Bunigrad 1003 si. Plane, pa novogrĉ. - vuna, vunion = brdo, to nam ne će preostati drugo nego pristati uz Wachtera, da je rijeĉ ban prastari topografski naziv, koji se u nas saĉuvao i kao liĉno ime i kao oznaka dostojanstva.“1109 Korijen naziva ban je indoeuropski, a u rimsku Dalmaciju najvjerojatnije su ga prenijeli Germani. 1110 1108

Dabinović, ibid., s. 124-125.

1109

Szabo, O znaĉenju topografskog nazivlja u juţnoslavenskim stranama. Jugoslavenska njiva, III/1919, 30, 477-478.

1110

Friedrich Kluge, izmeĊu ostaloga, o pojmu ban navodi i ovo: „Hierzu das st. Ztw. Germ. Bannan ´unter Strafandrohung ge- oder verbieten´. Zu dem verlorenen Ztw gehört das M. ahd. ban, bannes ´Gebot unter Strafandrohung, Verbot, Gerichtsbarkeit und deren Gebiet´, entspr. mhd. ban , ags. bann, engl. ban ´ Bann, Acht, Aufgebot, Bekanntmachung, anord. Bann ´Verbot´. Aus dem germ . Wort ist die roman. Sippe von frz. ban ´öffentliche Verkündigung´ (afrz. arban ´Heerbann´) entlehnt...“ (F. Kluge, Etymologisches Wörterbuch der deutschen Sprache. Ed. De Gruyter, Berlin- New York, 1975, s. 50.).

443

Ispravno je Suićevo mišljenje kako se treba prikljuĉiti onima koji nisu skloni pridavati Avarima neku veću ulogu u Hrvatskoj. “Vjerojatno se ne moţe u cjelini prihvatiti ni bizantinska tradicija iz De administrando imperio, po kojoj je Heraklije pozvao Hrvate da istjeraju Avare iz Dalmacije. Znatnijih avarskih ostataka ovdje nema, a ako se i pojavljuju, tumaĉe se kao statusni simboli domaćih uglednika, koji su slijedili avarske uzore. Kad je govor o etnogenezi, vaţno je naglasiti da je postojala duţa avarsko-slavenska zajednica, u koju su Slaveni bili „organski‟ integrirani kao komponenta od vitalne vaţnosti u miru i ratu, koji su imali i svoju društvenu organizaciju, na temelju koje su bili okupljeni i u proizvodnji i u ratovanju, na ĉelu sa svojim rodovskim prvacima, koji su već u toj simbiozi stekli ime ţupana.” 1111 Hrvati su od starine koristili u organizaciji vlasti titulu ţupan. Peter Štih toĉno zapaţa kako je Kronsteinerovo nalaţenje izvora naziva ţupan „u avarskom rjeĉniĉkom blagu...posve neutvrĊeno“. 1112Štih s pravom zakljuĉuje kako je „Kronsteinerova tvrdnja da se Hrvati gotovo uvijek spominju zajedno s Avarima bez podloge u povijesnim izvorima“. 1113 U nazivu Avari sadrţan je polietniĉki smisao. „Wer Aware war und wer nicht, kann heute nicht mehr als selbstverständlich gelten. Der Gebrauch 1111

Mate Suić, Pristupna razmatranja uz problem etnogeneze Hrvata. Rukopis, s. 12. Kopija u pisca. O znaĉenju rijeĉi ţupan usp. i M. Suić, Marafor-Maricus-Ţupan. Arheološka istraţivanja u Kninu i kninskoj krajini. Ed. Hrvatsko arheološko društvo, Zagreb, 1992, s. 51-53. Suić je i u jednom drugom tekstu upozorio na predimenzioniranje avarske uloge u staroj hrvatskoj povijesti. (M. Suić, Ocjena radnje L. Margetića: “Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata”. Zbornik Historijskog zavoda JAZU, vol. 8, Zagreb, 1977., s. 89 - 91).

1112

P. Štih, Novi pokušaji rješavanja problematike Hrvata u Karantaniji. Zbornik: Etnogeneza Hrvata (priredio Neven Budak). NZ Matice hrvatske - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveuĉilišta u Zagrebu, Zagreb, 1995, s. 127. „Podrijetlo rijeĉi ţupan iz avarskog jezika uz A. Brucknera prvotno je zastupao i P. Skok, no poslije je to navodio još samo kao mogućnost. Kad je rijeĉ o ţupanu, uz spomenuto, mislilo se i na slavenski (F. Miklošić), praindoeuropski (V. Machek), indoeuropski (D. Dragojević), ilirsko-traĉanski (K. Oštir) i starobalkanski (M. Budimir) izvor naziva. Za cjelokupan sklop tih etimoloških mogućnosti vrijedi tvrdnja da pitanje podrijetla naziva nije nuţno povezano s pitanjem porijekla nosioca titiule i da ni u sluĉaju da je naziv zasigurno avarski, a što nije, ne znaĉi da su i ţupani bili Avari.“ (Štih, ibid., s. 127).

1113

Štih navodi kako se za vrijeme koje je relevantno za ovo pitanje i u kojemu se Hrvati i Avari uopće mogu pojavljivati zajedno do proprasti avarske drţave krajem VIII. st. postoji samo jedan jedini izvor koji spominje Hrvate i to Konstantin Porfirogenet. „U tome jedinom izvoru Hrvati se doista spominju skupa s Avarima - ali kao avarski neprijatelji koji su uništili njihovu vlast, pokorili ih i zavladali nad njima. To je u izravnoj suprotnosti s Kronsteinerovom tezom o Hrvatima kao avarskom socijalnom sloju. Ono što je dopuštala njegova etimologija, povijesni je izvor u cijelosti pobio.“ (Štih, ibid., s. 128).

444

des Begriffs in den Quellen ist relativ unscharf; er kann pauschal die Angehörigen des Awarenreiches bezeichnen, bezieht sich oft lediglich auf das Awarenheer oder die Reiterkrieger, die in ihm kämpften, wird aber gelegentlich noch weiter spezifiziert. In diesem eingeschränkten Sinn stellten die Awaren in ihrem eigenene Heer vielleicht nur eine Minderheit dar...Ein etwas anderes Bild zeigen die archäologischen Befunde; die awarische Kultur, deren Eigenheiten sich deutlich abzeichnen, umfaßte sicher viele, die sich im engeren Sinn keineswegs als Awaren verstanden; genauso wie viele, die Mitte des 5. Jahrhunderts hunnische Tracht trugen, nicht Hunnen gewesen sein müssen...Inhalten, die nicht zur Deckung zu bringen sind. Kulturell kann er die Träger awarischer Tracht und Tradition bezeichnen; politisch sind darunter die Angehörigen des Awarenreiches, sozial die seiner Oberschicht von Reiterkriegern zu verstehen; dazu könnten noch die von diesen direkt Abhängigen, im Familien - oder Diedlungsverband Lebenden gezählt werden. Ethnischer und sozialer Sinn, Eigen - und Fremdbezeichnung sind für uns oft kaum zu unterscheiden. Im vollen Sinn war Aware, wer an gemeinsame Abstammung glaubte, sich zu Tradition und Verfassung bekannte und in Tracht und Sitte diese Zugehörigkeit ausdrückte; das war anfangs vermutlich ein recht kleiner Peronenkreis... Die ´Geheime Geschichte´ der Mongolen zeigt, wie sich der Name einer kleinen Gruppe auf das gesamte Volk ausdehnt, das der siegreiche Dschingis-Khan organisiert. In diesem Sinn können die freien Untertanen des Khagans als Awaren gelten. Dennoch hielten sich auch innerhalg der herrschenden Kriegerschicht andere Namen und Traditionen, deren Bedeutung je nach dem Erfolg des Khaganates schwankte...Das Awarenreich umfaßte also neben ursprünglichen ethnichen Einheiten regionale Gruppen, aus denen neue ´Völker´ entstehen konnten, und zwar mit Duldung des Khagans. Trotzdem war der Spielraum solcher Gruppen geringer als im Hunnenreich. Attila hatte die Verfassung der Goten oder Gepiden unter seiner Herrschaft respektiert, ihre Könige zählten zu seinen vornehmsten Beratern... Manches deutet darauf hin, daß die Awaren die Vermischung der Ethnikoi duldeten oder sogar förderten. Überwinternde Awaren, schreibt Fredegar, zeugten regelmAßig Nachkommen mit frauen und Töchtern der böhmischen Slawen...´Ethnische Gemeinschaften´ gab es also auf verschieden Ebenen und in sehr unterschiedlichen Größenordnungen. Die Awaren waren ein politisches Ethnos, im vollen Sinn bezeichnete der Name den bewaffneten Populus, die ´qara bodun´ der Turken, als Träger des Awarenreichs. Unter seiner Herrschaft lebten einer-seits Teile ähnlicher ´Volksheere´ (oder besser ´Heervölker´), die sich dem Khaganat

445

angeschlossen hatten und ihren großen Namen in einem kleineren Verband zu bewahren vermöchten, etwa die awarischen Bulgaren.“ 1114 Eventualna uloga avarskoga elementa u etnogenezi Hrvata je zanemariva i zbog malobrojnosti Avara, pod ĉijim imenom se skrivalo i brojno starosjedilaĉko stanovništvo koje je bilo u sluţbi vodstva onih koje se nazivalo Avarima.To je moguće zakljuĉiti posebno iz analize brojnog stanja Avara. Menander navodi da je Avara bilo oko godine 568. otprilike 20.000,1115a ta se brojka, kako misli Nada Klaić, moţda odnosi samo na vojnike.Snaga Avara mogla je biti jedino u tome što su na nekim teritorijama silom stavili u svoju sluţbu dio autohtonog stanovništva. Prema svjedoĉenju Simocatae iz godine 600., nakon jednog avarskog poraza bilo je zarobljeno 3.000 Avara, a ostalo su bili drugi barbari, meĊu kojima i 8.000 Sklabenoia.1116 Avarski kaganat bio je u društvenom smislu heterogena cjelina podreĊenih naroda. Leposava Trbuhović je na temelju izvora, literature i antropoloških podataka zakljuĉila da su Avari na Balkanu i u Panoniji bili izmiješani s razliĉitim etnosima. “Veliki deo ovog stanovništva su svakako saĉinjavali narodi autohtonog porekla. Jedan deo ovoga etnosa je stupao u brak sa Avarima i Avarkama i tom prilikom bio priman u zajednicu odriĉući se delimiĉno ili potpuno svega što su bili odlike njihove nacionalnosti. Avari su svakako tolerisali kod zateĉenih naroda zadrţavanje hrišćanstva.”1117 “Sklavi ili Goti”, kako bi kazao Toma, došli su na teritorij Liburnije, odnosno Like, Krbave i Gacke prije pojave Avara u Panoniji i susjednim podruĉjima. Zbog kasnije nastalih uţih odnosa Slavena i Avara i to na raznim teritorijima došlo je u nekim, inaĉe nesigurnim izvorima (kao na primjer u Konstantina Porfirogeneta), ponekad ĉak do poistovjećivanja Slavena i Avara. Upozoravajuća je ova ĉinjenica:Avari nisu ni u prolazu bili na najvećem dijelu regija na kojima se locira hrvatsko ime, a koje se pak nalazi gotovo posvuda gdje su svojedobno boravili Goti, odnosno etnik koji se tako nazivao ili koji su tako nazivali.

1114

W. Pohl, Die Awaren, ibid., s. 216-218, 221.

1115

Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1925, s. 215.

1116

F. Barišić - Mila Rajković - Bariša Krekić - Lidija Tomić ,Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Tom I, ed. SAN, Beograd, 1959, s. 123-124.

1117

Leposava Trbuhović, Prilog prouĉavanju stranih etniĉkih elemenata u avarskim nekropolama. “Starinar”, Arheološki institut, n. s. vol XXX / 1979, Beograd, 1980, s. 128.

446

2. Od neslavenskog i negermanskog tumaĉenja hrvatskog imena već više od dva stoljeća posebno je poznato identificiranje imena Hrvat s imenom protubugarskog vladara kojega Teofan naziva Krovat /na grĉkom Krobatos/, a Anastazije u svome latinskom prijevodu Teofana Crobatus. 1118 U svezi s pisanjem Konstantina Porfirogeneta da su Hrvati sa sjevera po zapovijedi cara Heraklija došli u Dalmaciju Švear savršeno ispravno zakljuĉuje: „Koji Chrobati? jeli morebit koji za berdinami karpatskimi stanovali su u Sarmacii? Koja budala bi to misliti mogla, da je Heraklio car s prekokarpatskimi Chrobati zapovedati mogo; kakovo s njimi prijateljstvo i poznanstvo je imao? Da pako sa sinovi Hrobata vojvode i poznanstvo i prijateljstvo je imao, to pervašnji dogodjaji oĉituju; i da je sinovom Hrobata vojvode zapovedati mogo, dosta poznano je: jer Mesia dolnja bila je od vremena Mauricia cara pod vladanjem Gerkah, i ostala je pod njihovom vlastju i za ţivota Heraklia cara.“ 1119 Švear na kraju ovoga izlaganja istiĉe kako se mora zakljuĉiti da su Porfirogenetovi Hrvati ( „Chrobati“) bili Bugari. I Howorth je g. 1882. pisao da za cara Heraklija nisu došli Hrvati, nego Bugari koji su nosili ime po knezu Kubratu. 1120 I Ruţić sliĉno zakljuĉuje:“Osnovatelj slovenske bugarske drţave i prvi njezin knez bio je Hrvat (Crobatus, Kubratus, oko god. 634.), koji je za vrieme cara Heraklija protjerao Obre iz Bugarske. On je osnovatelj kneţevskog doma Hrvatovića u Bugarskoj. Istodobno su po kazivanju Porfirogeneta došli Hrvati na jug pod vodstvom petero braće, od kojih se jedan Hrvat zvao. Bugarski knez Hrvat moguće da je istovjetan sa Porfirogenetovim Hrvatom, ili je bio prvak Hrvata kod Bugara. Bilo jedno ili drugo, Bugari imadu se smatrati iztoĉnim ogrankom Hrvata. Mnienje, da se današnji Bugari mogu smatrati ogrankom Hrvata, podkrepljuje takoĊer i predaja sadrţana u ljetopisu hrvatskom od 10. ili 11. stoljeća i u kasnijem ljetopisu popa Dukljanina. Oba ljetopisa prikazuju nam razvoj ´hrvatskoga kraljestva´za vrieme domaćih vladara. Pod br. V. 1118

Protobugari su se pojavili oko 650. na putu iz velike Bugarske prema Dunavu. Narod Bugare je po Teofanu 679., odnosno 680, došao u Traciju . Kuvrat je ustao protiv avarskog kagana, i sprijateljio se s carem Heraklijem. Taj Kuvrat je u drugoj ĉetvrtini VII. st. utemeljio veliku Bugarsku. On je umro do 668., a iza njegove smrti njegova se drţava raspala. (Lujo Margetić, Neka pitanja etnogeneze Hrvata. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol XXVIII, Zagreb, 1955, s. 19-56.) Bugari su posebno ojaĉali potkraj VIII. st. i to pod kanom Krumom (803-814.) Usp. Šišić, Povijest, ibid., s. 322323; Švear, Ogledalo, dio III, 1840, ibid., s. 30, 33,35, 37-38, 51.

1119

Švear, ibid., s. 53.

1120

Šišić, Povijest, ibid., s. 250.

447

opisuju te kronike; kako su Bugari provalili sa sjevera u ´Sledusiu´(Moesiju?) i Macedoniju, kako je kralj Bladin s njima sklopio mir i kako su Bugari sa Hrvati ţivjeli u prijateljstvu ´toliko veće, koliko vire i jazika bihu jednoga.´ Taj jezik pako bio je hrvatski, jer hrvatski ljetopisac spominje, i to: u br. III., kako bijaše u borbi sa vojskom Totile i Stroila ´vele Hrvat pobieno,´ u br. IV., kako se za kralja Selimira ´opet napuni zemlja Hrvacka´, u br. IX., kako ´sveti muţ Konstanc naredi popove i knjigu hrvacku, i stumaĉi iz grĉkoga hrvacku knjigu,´ te kako u velikom sboru na hlivanjskom polju ´ĉetiri dni ĉtiše stare privileţe (povlastice) ...svih kraljestvi i gospodstva jazika hrvackoga, tako primorsko (t.j.: biele i crvene Hrvatske), tako zagorsko (Bosne i Raše), i to slišeći vas puk´. U br. XIV. pripovieda hrvatska kronika, da je kralj Razbivoj razdielio kraljestvo i bratu si Vladimiru dao ´gornju stranu Zagorje, ko Subriu zovu, ĉa jest g Dunaju, i Bugare ki se sada zovu´.“1121 Moguće je da je Konstantin Porfirogenet pišući o zbivanjima koja su se dogaĊala nekoliko stotina godina prije njega, stvarno pomiješao Hrvate s doseobom Bugara i borbama Bugara s Avarima. U svezi s Bugarima treba upozoriti da ih neki izvori identificiraju s Hunima i Avarima. Tako Prokopije u VI. st. Bugare naziva Hunima, kao i Porfirogent u X. st.1122 Margetić je u najnovije vrijeme aktualizirao mogućnost da je hrvatski etnonim bugarskog podrijetla. „Kuvrat privlaĉi pozornost još iz nekoliko razloga. Već smo istakli da ga Teofan zove Krovatos, a Anastazije Crobatos. Taj oblik njegova imena, ako se jako ne varamo, ne ĉini nikakve ozbiljne lingvistiĉke zapreke povezivanju s imenom naroda Hrvati. Moţe se dakle postaviti teza da je nova dinastija i novi vladajući sloj u avarskoj drţavi u ĉast svoga velikog zaštitnika prihvatila ime ´Hrovati´- ´Horvati´- Hrvati, a da je taj novi vladajući sloj povjerio neka graniĉarska podruĉja nadzoru graniĉara, koji su preuzeli nadzor nad stanovništvom odreĊenih graniĉnih podruĉja. Ti su graniĉari koji su se osjećali kao vladajući sloj na svom podruĉju, prihvatili isto ime, Hrovati - Horvati - Hrvati...Da sve to ukazuje na to da je Kuvrat, oslobodivši Veliku Bugarsku od avarske hegemonije, uspio nametnuti avarskoj drţavi vladara (kagana) orijentiranog ne samo prokuvratovski nego i - zbog Kuvratovog prijateljstva s Bizantom - ujedno probizantski... Da se vladajući sloj u avarskoj drţavi u tom razdoblju najvjerojatnije nazvao u ĉast Kuvrata-Krobata svoga velikog zaštitnika ´Krobatovci´(Hrvati). Graniĉari u podruĉju današnje Poljske i današnje LikeDalmacije u Hrvatskoj, a moţda i u Karantaniji kao dio vladajućeg sloja nad 1121

Ruţić, ibid., s. 26-27.

1122

Tomo Maretić, Slaveni u davnini. Matica Hrvatska, Zagreb, 1889, s. 43.

448

podreĊenim stanovništvom, nazvali su se takoĊer ´Krobatovci´(Hrvati).“ 1123 Margetić misli da ako „prihvatimo tezu“ da se i vladajući sloj središta drţave nazivao „Hrovati“, onda se moramo upitati zašto je to ime nestalo kao ime naroda u središnjem dijelu drţave. „Mislimo da se na to pitanje moţe dati zadovoljavajući odgovor. Naime, već oko 680. god. dolazi do novog preslojavanja u avarskoj drţavi novim doseljenicima koji ponovno bitno mijenjaju strukturu vladajućeg sloja u središtu drţave. S druge strane, val novih doseljenika u avarsku drţavu poslije 680. god. obuhvatilo je podruĉja, dotad nenaseljena Avarima, sjeverno od rijeke Leithe do Dunava i preko njega u današnjoj Moravskoj, zatim podruĉje sjeverozapadno od rijeke Enns i široko podruĉje oko Labe - ali ne i podruĉje oko Mure u široj okolici Knittenfelda i ono sjeverno od Drave ( a juţno od austrijske Krke), tj. upravo ona podruĉja nad kojima se do danas mogu ustanoviti brojni toponimi s hrvatsko-slavenskim znaĉajkama. Nadalje, novi val poslije 680. god. obuhvatio je i Slovaĉku, ali nije dodirnuo Zakarpaće gdje su do danas saĉuvani brojni hrvatski toponimi. TakoĊer nema dokaza o nekom naseljavanju Avara na podruĉju rimske Dalmacije, već postoje jedino poneki tragovi u srcu Dalmatinske Hrvatske koje se ne moţe pripisati njihovom naseljavanju, već, eventualno, ´avarskim nadzornicima´ (bez obzira na to što bi to znaĉilo). Ukratko, gdjegod se pojavljuju toponimi s hrvatskim nazivima, tamo nema avarskog naseljavanja za vrijeme Drugog avarskog kaganata (a još manje prvoga). I još nešto: Krovatovce-Hrvate ne nalazimo na istoku i jugoistoku avarske drţave naprosto zato što nije bilo razloga da ih se postavlja prema Velikoj Bugarskoj (kao matiĉnoj zemlji) i prema Bizantu (kao prijateljskoj zemlji)... Na graniĉarskim podruĉjima, pošteĊenim od naseljavanja novoga istoĉnjaĉkog sloja, uspjelo se zbog toga saĉuvati ime Hrvat, koje je u Dalmaciji postalo jedan od elemenata etnogeneze hrvatskog naroda tijekom IX. stoljeća.“1124 Kako je vidljivo iz navedenog Margetićevog teksta, on sam istiĉe kako je ta njegova teza samo vjerojatnost. Bitno je u raspravljanju o eventualnom podrijetlu hrvatskog etnonima od Bugara utvrditi tko su stvarno bili prvobitno „Bugari“ u etniĉkom smislu. Kunstmann je završio svoja istraţivanja o imenu Bugara zakljuĉivanjem da su oni bili mješavina raznih etnosa. „Eine Deutung des Bulgaren –Ethnonyms als Bulgares /Vulgares < lat. vulgares, (niederes) Volk„ ist grundsätzlich also sowohl lautlich als auch sachlich denkbar.“ 1125

1123

L. Margetić, Neka pitanja.., ibid., s. 52, 54.

1124

Margetić, ibid., s. 52, 55.

1125

H. Kunstmann, Über den Namen der Bulgaren. Die Welt der Slaven, XXVIII/1983, 7, 130.

449

IX. O GERMANSKOM PODRIJETLU ETNONIMA HRVAT

1. Postoji velika literatura o podrijetlu i znaĉenju imena Hrvat. Neki od znanstvenika nastanak toga etnonima tumaĉe i germanskim, posebno gotskim podrijetlom, dok drugi ne prihvaćaju takvo mišljenje. Antun Mayer je odbacio Rusovo shvaćanje da se oblik Hrobatoi Konstantina Porfirogeneta i Croati latinskih pisaca i uopće narodno ime Hrvat da izvesti iz germanskog „hrothi“ i da je neopravdano pozivanje na Föstermanna gdje se pod ovom osnovom nalazi oblike „Hruad, Hruat, Hruot“i sliĉne koji mu sliĉe obliku „Hrvat“. „Ovo je dakako zabluda potekla iz nepoznavanja germanskih glasovnih zakona. Ger. o prešao je kasnije u gotskom u u, kako razabiremo iz osobnih imena i iz krimsko-gotskog (up. Kluge l. c § 61), ali je ostao uvijek monoftong. Naprotiv je u njemaĉkom jeziku diftongiran u 8. i 9. vijeku posl. Kr. preko oa, ua konaĉno u uo - starovisokonjemaĉkom ima tu dijalektalnih razlika, koje su za razaznavanje spomenika od velike vaţnosti - te se u tom obliku oĉuvao kroz srednji vijek; napokon je u srednjenjemaĉkim dijalektima i u knjiţevnom jeziku prešao u u, n.pr Hrodwulf > srvnjem. Ruodulf > sada Rudolf, stvnjem, bloma, bluoma > srvnjem, bluome > danas Blume. U juţnonjemaĉkim dijalektima odrţao se diftongijski oblik, n.pr. u bavarskom i austrijskom većinom kao ua, gdje je druga komponenta slabo artikulirani, promrmljani vokal. Iz ovoga se razabire, da diftongijski oblik Hruat ne moţe potjecati iz gotskog, jer se taj razvio ĉisto njemaĉki, a i dotiĉna imena zabiljeţena kod Förstemanna su njemaĉka. Ali ni iz njemaĉkog oblika ne dade se izvesti ime Hrvat. Svatko, tko je ĉuo govoriti bavarski i austrijski, znade, da je au padajući diftong, u kojem je prva komponenta naglašena. A takvi su bili i starovisokonjemaĉki oa, ua, uo. Da bi takav diftong, koji je za svako uho jedinstven glas, bio raskomadan u dva glasa, da bi prvi dio izgubio naglasak i prešao na v, pa da bi još i konzonantski r bio pretvoren u sonantski (samoglasni) r, to su tvrdnje koje se ne mogu dokazati niti bi se za njih mogle naći paralele. Smijemo dakle zakljuĉiti, da Hraedas ili Hrothi ne moţe imati nikakve veze s imenom Hrvat. S ovim imenom nema konaĉno nikakve veze ni staronordsko osobno ime Hjorward, koje susrećemo ĉesto u starijoj Eddi, 450

kad znamo, da je sastavljeno iz hjorr (gotski hairus, anglosaski heoru) ´maĉ´ i worĊr (gotski = wards, anglosaski weard, starosaski ward, stvnjem i srvnjem, wart) ´ĉuvar´te prema tome znaĉi ´ĉuvar maĉa´: anglosaski mu toĉno odgovara Heoroweard, a stvnjem. Hiriward.´“1126 Navedeno Mayerovo mišljenje nije od svih prihvaćeno. „Ein Schmückendes Beiwort für die Goten ist Hred oder Hraedas: Hredgutans, Hredcyning. Das Hred, Hraedas steht mit der altegermanischen Wurzel hrot, hrother, was Sieg oder Rumh heißt, in Zusammenhang. Diese Wurzel tritt in zahlreichen Zusammensetzungen mit Personenamen auf, bald als Präfix, bald als Suffix, aber vorwiegend als ersteres. Demnach haben wir: Chrotegang, Chrotechildis, ferner Hraedgothi oder Hrothgothi, abgekürzt: Hraedas und Hrothi. Unstatt Hrothgutans sing man an hrothi zu sagen. Daß die Bezeichnung Hrothi mit den bei den Inschriften von Tanais festgestellten Namen Chroathos, Horoatos oder Horovatos in Zusammenhang steht, ist auf Grund der Lautgesetze leicht nachzuweisen. Die gotisch-germanische Wurzel hrothi hatte im Mittelalter nach Förstemann verschiedene Formen: Hruat, Hruad, Hruot, Hroad und Chrout. Unter diesen Varianten befindet sich eine, Hruat, die vollständig dem kroatischen Namen entspricht, wie dies die älteste in Dalmatien entdeckte Inschrift, in der Transkription von Lucius, beweist: Branimiro Comes Dux Cruatorum. Daraus ergibt sich unwiderlegbar die Gleichheit der Variante hruat aus der gotischgermanischen Wurzel mit dem nationalen kroatischen Namen.“ 1127 Stanko Guldescu, istiĉe da je i filolog Max Vasmer poricao Rusovo etimološko tumaĉenje imena Hrvat od Hrothgutans, ali upozorava sljedeće:“Prema etimologu E. Förstemannu, gotski korijen ´Hrothi´ ima razliĉite oblike kao Hruad, Hruat, Hroad, Hruot i Chrout. Ima i jedan stari natpis u Dalmaciji u kojemu je rijeĉ ´Dux Hruatorum´. Lucius (Luĉić), Trogiranin, hrvatski pisac iz XVII. st. ĉesto je prevodio rijeĉ Hrvat s ´Hruat´ mjesto Hrvat. Dakako, nikome tko je imao posla sa srednjovjekovnim latinitetom neće biti ništa neobiĉno, što se u dokumentima upotrebljava u kao v. Valja, dakako, voditi raĉuna i o tome da se Lucius sluţio vrlo starim izvorima, koji ga nisu nadţivjeli. Još u XVIII. st. ima odjeka proširenog srednjovjekovnog vjerovanja da su Goti i Hrvati još na poĉetku srednjega vijeka bili jedan isti narod.“1128 1126

A. Mayer, Rus Joţe, Kralji dinastije Svevladiĉev. Nastavni vjesnik, XLI/ 1932- 33, 13, 87.

1127

Cherubin Segvić (Kerubin Šegvić), Die gotische Abstammung der Kroaten. Nordische Welt (Berlin), broj 9-12 za 1935, s. 35.

1128

S. Guldescu, History of medieval Croatia. Ed. Mouton, Hague, 1964, s. 318 - 319.

451

Godine 901. kod Hallea, na rijeci Saalach zabiljeţeno je ime plemena Chruvati.1129 Benno Eide Siebs navodi slijedeći korijen u nekim osobnim imenima Germana: „Hroud-, Hrod-, Rod., Frod-, Hrodel-, Frodel-, Hrods-, Ros-, ags. Hroth-, Wroth-.„ Ovaj autor navodi u svezi s ovim korijenom slijedeća germanska osobna imena: Hrotbald, Hruadbero, Hruatboto, Hruadgast, Hroadcrim, Hrodhad, Hruadloh, Hruadlaug, Hruadbert, itd.1130 Posebno treba toĉno rašĉistiti javlja li se, odnosno kad se hrvatsko ime pojavljuje na teritoriju današnje Njemaĉke. Pantelić prepoznaje hrvatsko ime u jednom ţenskom imenu „Hruada“ u germanskom izvoru od 19. studenoga 763. ( u samostanu u Wenkheimu), a kasnije sredinom VIII. st. u podruĉju oko rijeke Maine.1131 Moguće je sloţiti se s Antunom Mayerom da Hraedas ili Hrothi ne mogu imati nikakve veze s imenom Hrvat, ali to još ne znaĉi da je on i pribliţno uspio dokazati da prvobitno ime Hrvat nije germanskog podrijetla. Gotovo se svi istraţivaĉi naziva Hrvat slaţu da taj etnonim nije slavenskog podrijetla. Nepobitna je ĉinjenica da je na teritoriju današnje Njemaĉke, dakle na nekadanjem germanskom tlu u IX. st. zabiljeţeno hrvatsko ime, a da je to ime takoĊer u istom stoljeću posvjedoĉeno u Hrvatskoj. Posebno se ne moţe se iskljuĉiti mogućnost da je iz germanskoga osobnog imena nastao etnonim Hrvat. U svezi s tim treba napomenuti da se i svi pojedinci koji zastupaju pretpostavku o iranskom podrijetlu Hrvata slaţu kako je iz iranskoga osobnog imena zabiljeţenog u II.-III. st. nastao etnonim Hrvat. Iz priĉe Konstantina Porfirogeneta proizlazi da se jedan od braće, koji je po tom priĉanju predvodio Hrvate u današnju domovinu nosio ime od kojega je postao hrvatski etnonim. I u sluĉaju da je etnonim Hrvat nastao tek u IX. st., kako neki misle,1132 ne moţe se iskljuĉiti mogućnost da nije preuzet od Germana. 1129

Alemko Gluhak, Hrvatski etimološki rjeĉnik. Ed August Cesarec, Zagreb, 1993, s. 268.

1130

B. E. Siebs, Die Personennamen der Germanen. Sändig Reprint Verlag Hans R. Wohlwend, Schaan-Liechtenstein, l983, s. 111.

1131

Pantelić, Die Urheimat der Kroaten in Pannonien und Dalmatien. Peter Lang Verlag, Frankfurt/M- Berlin-Bern- New York- Paris - Wien, 1997, s. 78.

1132

„Ni etnonim H(o)rvati / H(a)rvati nije stariji od treće decenije IX. vijeka i nema ga nigde drugo izvanj Dalmatinske Hrvatske i Posavske (Panonske) Hrvatske kao vazalne drţave. A svi ostali njegovi pomeni izvanj tog prostora su neetniĉkoga karaktera i kao takvi se jedino mogu etimološki objasniti kao razliĉiti pojavni oblici pojma hora ´zemlja´. To dokazuje ĉinjenica da osim balkanskijeh Hrvata i njihove dijaspore nigĊe u

452

2. Mogućnost da je etnonim Hrvat germanskog podrijetla potkrepljuje i ĉinjenica da su završetci nekih imena hrvatskih vladara germanski. U svezi s navedenim treba navesti kako moţda i neka od imena prvih vladara u Liburniji i Dalmaciji u IX. st. nisu slavenska. Antun Dabinović misli „da su se Hrvati , koji su kao i Bugari, po broju svakako bili neznatna manjina, prilagodili Slavenima, kad su napustili upotrebu neslavenskih liĉnih imena. Tom broju bismo u nestašici toĉnije dikcije morali pribrojiti imena kao Porga i Borna, koji u slavenskim jezicima nemaju nikakva znaĉenja. To nas vodi već do prvih godina IX. stoljeća. S Trpimirom je preokret već izvršen: poslije njega nose hrvatski vladaoci redom slavenska imena. Hrvati su kao i Bugari i Varjago-Rusi naprosto išĉezli usred slavenske brojne većine.“ 1133 M. Šimundić smatra da su imena Borna i Porga hrvatska.1134 Iza Mislava znamo za Trpimira, koji se smatra osnivaĉem dinastije Trpimirovića. Nepobitno je da vladari iz te loze govore slavenski, a kad eventualno oni i ne bi bili u davnini slavenskog podrijetla sigurno je da su oni od svojeg spomena u izvorima u IX. st. slavenizirani. MeĊutim, ĉinjenica je da završetak imena hrvatskih vladara na - mer, odnosno, - mir snaţno asocira na svezu s Germanima. Šegvić je upozorio da su hrvatska vladarska imena najvjernije zabiljeţena na kamenim natpisima i da oni imaju gotski završetak na -mer ( - mereis).1135 „Diese haben gotische Endungen auf -mer ( -mereis): Trepimer, Budimer, Selimer, Ratimer, die vollständig den Namen von unzweideutig gotischer Herkunft Silimerus, Retimerus, Ritimerus, Delimerus, Gelimerus usw. entsprechen.“ 1136 Vladimir Maţuranić istiĉe da su završeci imena na - mir, - mer, - mjer, i rijetko - mar sastavni dio mnogih sloţenica u imenima starih Hrvata i nekih drugih Slavena. On navodi kako svijetu nema naroda koji se zove Hrvati.“ ( Citat iz pisma Vojislava Nikĉevića autoru iz Cetinja od 10. sijeĉnja 1997.) U svezi s tim mišljenjem treba dodati da je, na primjer, prema izvoru Nestorove kronike u srednjem vijeku postojao narod Hrvata i izvan današnje Hrvatske, o ĉemu je posebno pisao V. Klaić. Zanimljivo je napomenuti da Mate Šimundić iskljuĉuje mogućnost da etnonim Hrvat potjeĉe od grĉ. „hora“ i istiĉe kako njegove spoznaje vode u stari Iran s ĉime se prema njegovim rijeĉima slaţe najviše znanstvenika. (Mate Šimundić autoru u pismu iz Maribora od 31. I. 1997.) 1133

Antun Dabinović, Hrvatska drţavna i pravna povijest. NZ MH, Zagreb, 1990, s. 118.

1134

„Borna je hrvatsko ime. Uzpor. Borimir, Borislav, Borivoj, kojih je prvi ĉlan aorist bori, boriti se. Ni sam se osobito bavio imenom Porga, ali ga povezujem s glag. porgati< pohrgati: pohrdati - polupati, potući.“ ( Iz cit. pisma M. Šimundića autoru.)

1135

Navedeni završetak je stvarno iz gotskog jezika, u kojemu “merei-s” znaĉi slavan, odnosno velik. Usp. F. Holthausen, Gotisches etymologisches Wörterbuch. Carl Winters Universitätsbuchhandlung, Heidelberg, 1934, s. 70.

1136

Šegvić, ibid., s. 36.

453

neki slavisti odbijaju pomisao da bi ti završeci prešli k nama iz staronjemaĉkog -mero. „U Hrvata su od starine znana oba lika - i -mer ili mjer, i -mir. Pored Trpimir ima i Trpimer, pak Muntimir i Montemer 1137 itd. U juţnih stranah, gdje je sada, a jamaĉno već odavna zavladao ikavski dosljedni govor, javlja se moţda prije nego li na sjeveru lik -mir. Riedko dolazi i nastavak -mar; star je primjer hrv. plemić livanjski Stojemar (1400. Mon. Serb. 248.), a Maretić spominje još Vukmar, pak Vidmar. Izsp. Rad 81., str. 122. A u IX. vieku (Raĉ. Doc. 383) dolazi Vitmar. Moţe ovaj nastavak sbilja biti u svezi sa mar, mariti, ali smjelo bi se moţda ipak pomisliti i na svezu sa ostalimi likovi - mer i -mir itd., kad vidimo, kako se i u germanskih imenih nalaze sva tri lika podjednako. Izvornija su, mislim, u nas imena na -mer. Na sjeveru drţi se barem taj izgovor vrlo dugo, sve do danas u nekih imenih.“ 1138 U Germana su osobna imena, sloţena od dva dijela i od kojih je jedan završetak - mar, -mer, -mir i sliĉno , muška i ţenska, a prvobitno su bila vezana s obnašanjem neke djelatnosti (vlasti, ĉasti). 1139 Navedeni završetak znaĉi velik, snaţan, ugledan.1140 M. Šimundić u svezi s navedenim završecima zakljuĉuje: „ Germanski imenski ĉlan mer - slavan, znamenit na slavenskome se prostoru ukrstio s im. mir. Susreće se u starome ĉeškome imenarstvu, poljskome, ruskome i dr. U nas su ukrštena stara imena na -mir i mer. Primjerice, pored ĉešćih Branimir, Budimir, Ĉudomir, Danimir i dr. susreću se i Branimer, Budimer, Ĉudomer, Danimer, Didomer, Draţimer, Gladimer, Gostomer, Grdimer, Hvalimer, Motimer, Radomer, Sdimer, Strojimer, Tolimer, Toţimer, Trpimer, Vidomer, Vladimer. Budući da su Germani i Slaveni ţivjeli u susjedstvu, Goti pak izmiešano s Hrvatima, to su i oni prihvatili naš -mir u imenima Argemir, Guldrimir, Sisimir i dr. Naravski, vaţna je pri tome glasovna blizkost. Što se tiĉe sastavnice-mar, ona je izvorno hrvatska, pored toga što je i u germanskim imenima. Dokazom je staro ime Marislav.“1141 Ne moţe se zanemariti ni ĉinjenica da se navedeni završeci pojavljuju u starogermanskim imenima i to osobito u njihovih gotskih vladara, a posebno tijekom V., VI., i VII. stoljeća. Hermann Reichert izmeĊu ostalog navodi i ova imena: Ariomer (zapadnogotski?) iz 430. do 1137

„Staro ime Motimir izgovaralo se Montimir, što je konaĉno dalo današnji oblik Mutimir. Stoga ga ne treba pisati Muntimir/Muncimir, dakle polatinjeno.“ (Iz cit. pisma M.Šimundića autoru.)

1138

V. Maţuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjeĉnik. JAZU, Zagreb, pretisak 1975, s. 660.

1139

B. E. Siebs, ibid., s. 45, 57.

1140

Ivan Duridanov, Die Sprache der Thraker. Hieronymus Verlag, Neuried, 1985, s. 69.

1141

Iz cit. pisma M. Šimundića autoru.

454

godine 460.,Guldrimir (zapadnogotsko) iz godine 612., Sandrimer (zapadnogotsko) iz 620. god., Sisimir (zapadnogotsko) iz 683., Argemir (zapadnogotsko) iz godine 683.1142 U rimskoj Dalmaciji imamo posvjedoĉeno postojanje starogermanskog imena Ricimer iz godine 460. 1143 Poznato je da su gotski vladari i u današnjim hrvatskim zemljama nosili imena Valamer, Theodomer, Vidimer i sliĉno a da se poslije tih vladara na Balkanu takovi završeci navedenih imena pojavljuju u osobnim imenima ne samo Hrvata, nego i Srba i to posebno u imenima njihovih vladara. Posebno je vaţno istaknuti da su u hrvatskim izvorima i tradiciji ( posebno u popa Dukljanina) poznata mnoga germanska (gotska) imena. „Totila je nepobitno gotsko ime; ono je v Dalmaciji (Trogir) dokazano še za 13. stoletje (F. Šišić, Letopis 422). Imeni Ostroil (Stroil) in Ratimir najdemo najprej v gotskem, pozneje pa tudi v slovenskem imenoslovju. 1144 Prvo ime ima pri ´Ostrogotih´(vzhodnih Gotih) mnogo enaĉic, doĉim so nam iz srbske starine znani Stroilo, Strojko in Strojimir. Ratimir je bil na eni strani kralj zahodnih Gotov (Retimir), na drugi pa slovenski knez juţne Panonije 9. stoletja. Za Svevlada je bilo ţe pokazano, da je slovenski prevod gotskega ´Thiudareiks´. Tudi Silimir in Vladin zvenita po slovensko. Imeni Selimir in Budimir nastopata v drugi najstarejši ohranjeni listini hrvaške zgodovine iz l. 892., in sicer prvi kot hlevanjski ţupan, drugi kot palatinski ţupan (F. Šišić, Priruĉnik izvora hrv. historije, 196). Iz gotske zgodovine je znano ime Filimer. Kar se pak tiĉe imenske konĉnice ´-mir´, je treba naglasiti, da je postal obnjej pozoren ţe veliki Fr. Miklošić (Dkschr. Akad. Wien 10, 289). Ugotovil je po eni strani enakoglasje te slovanske konĉnice z gotskim ´-mer´(-mereis), doĉim ga preseneĉa dejstvo, da stojijo imenom na -mir nasproti po veĉini tudi imena na -slav (Budimir, -slav; Svetimir, - slav; Selimir, -slav; Ratimir, -slav; Hotimir, -slav). Teoderikovo ime je moglo biti poslovenjeno šele po prihodu Slovenov v Dalmacijo in po politiĉnem ujedinjenju slovenov in Gotov, prevod je izvršila paĉ poslovenjena gotska narodna epika poznejših stoletije (Šišić, Letopis 183 nota).“1145

1142

Hermann Reichert, Lexikon der Altgermanischen Namen. I. dio, Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien, 1987, s. 63, 68, 393, 586, 615.

1143

H. Reichert, ibid., s. 567.

1144

M.Šimundić o ovim imenima misli ovako: „Ne treba se ĉuditi, što su imena Ostroil (Stroil) i Ratimir potvrĊena prie u gotskome negoli u nas. Goti ih bili primili od nas. Glag. strojiti i prid. ostar/oštar nahode se u slavenskom imenarstvu kano sastavnice sloţenih imena, npr. Ostromir, Strojimir. U Hrvata je ime Oštro obstojalo l654.“ (Iz cit. pisma M. Šimundića autoru.)

1145

J. Rus, Kralji dinastije...,ibid, s.154-155.

455

O navedenim završecima osobnih imena u Slavena postoji mnogo rasprava. U literaturi prevladava vrlo staro shvaćanje o germanskom podrijetlu završetka - mer6 u slavenskoj antroponimiji.1146 Vladarska imena s navedenim završecima i u Hrvata potjeĉu iz germanske baštine i to najvjerojatnije one u Gota, koji su ih mogli proširiti meĊu vladare raznih slavenskih drţava. Da su završeci oĉito germanskog postanja oĉituje se i iz toga da se imena hrvatskih vladara uopće ne mogu tumaĉiti doslovno u hrvatskom smislu. Pouĉan je primjer Tome Maretića koji toĉno konstatira: „Neke rijeĉi, što dolaze u sloţenim imenima, tako su Slavenima mile, da ih slaţu i s onakim rijeĉima, s kojima ne daju pravoga ili baš nikakova smisla. To osobito vrijedi za rijeĉi - slava i -mir.“1147 Maretić, bez obzira na njegovu vlastitu navedenu i toĉnu tvrdnju, sam potpuno samovoljno tumaĉi izmeĊu ostalog i ime hrvatskog vladara, kojeg se danas naziva Zvonimir. „Ime ´Suinimir´ Zvanimir glasilo bi staroslovenski ili ; prvo bi znaĉilo ´in voce tranquillitatem habens´, a drugo ´in voce modum habens´. 1148 Maretić istiĉe kako se Miklošiću u njegovoj raspravi Die Bildung der slavischen Personennamen ĉini najvjerojatnijim da su navedeni slavenski završetci „identiĉnim po etimologiji i po znaĉenju s gotskim - mer, koje stoji u svezi s glagolom -merjam ´nuntiare´.“ Maretić dalje istiĉe kako Miklošić navedenim završecima daje znaĉenje „kleos“, dakle isto što znaĉi i slava u imenima na -slav. Maretić to mišljenje ne prihvaća, jer se prema njemu nigdje u slavenskim jezicima ne nalaze navedeni završeci sa znaĉenjem koje im pridaje Miklošić. On, osim toga, smatra da nastavci -mer i -mir u sloţenim imenima nisu jedna nego su dvije rijeĉi. „Ova je druga rijeĉ = pax, a ona će prva biti u svezi s rijeĉju = mensura. Iz znaĉenja ´mensura´ lako je moglo izići znaĉenje ´modus´.“ Maretić zakljuĉuje kako su Slaveni vjerojatno pomiješali imena s navedena dva završetka i da je zato teško znati kad rijeĉi s navedenim završecima imaju znaĉenje „pax“, a kada „modus“. 1149 U historiografiji još uopće ne postoji znanje kako izgovarati na hrvatskom imena hrvatskih vladara koja završava s navedenim završecima. „Glede imenske oblike tega kralja vlada precejšnja zmeda. Šišić se je naslonil, ne vem iz kakšnega vzroka, na Orbinijevo besedilo in je dal kralju ime Svetmir (Suetmirus). Ker pa piše Lucius v svoji izdaji Letopisa dvakrat Zuanimirus, 1146

Usp. L. A. Gindin - S. A. Ivanov - G. G. Litavrin, Svod drevnejših pismenih izvestiji o Slavjanah (Corpus testimoniorum vetustissimorum ad historia slavicam pertinentium), tom I (od I.-VI.stoljeća), ed. Nauka, Moskva, 1991, s. 330-331.

1147

T. Maretić, O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba. Rad JAZU, knjiga LXXXI, Zagreb, 1886, s. 111.

1148

Maretić, ibid., s. 134.

1149

Maretić, ibid., s. 123 - 124.

456

enkrat Zaramirus, in je Zvonimir zelo obiĉajno ime tudi v poznejši hrvaški zgodovini, se mi zdi pravilneje, da se drţimo tega, in sicer v obliki Zvanimir. Kar se tiĉe porekla tega imena, slutim v soglasju z ţe dano razlago imen veĉine kraljev Svevladiĉev (Svevladiĉi 61, l54) v nasprotju z Miklošićem (Etym. Wb.) tudi v njem germanski koren ´Svani-´. V znanem delu E. Förstemanna, Altdeutsches Namenbuch (I., Bonn 19oo), najdemo iz korenov Svani oziroma Sunja napravljeni imeni Svanihild in Suniemir, od katerih nas zadnje zelo spominja na latinski ´Svinimir´za hrvaškega kralja 11. stoletja.„1150 M. Šimundić, koji je o imenu Zvonimir pisao nekoliko puta, zakljuĉuje ovo:“ Zabuna je proizišla iz razliĉita njegova pisanja u srednjovjekovnome latinskome. U raznim je izpravama ime hrvatskoga kralja Zvonimira pribiljeţeno 19 puta. I to na sedam - osam naĉina. Na sreću, potvrĊena su dva stara hrvatska naselja, što se nazivahu Zvonigrad, takoĊer jedan u Rusiji. Našim je povjestniĉarima stvarno bilo teţko proĉitati to ime sbog razliĉita njegova pisana oblika. U imenarstvo se vrlo slabo razumjeli. Ni po kojim jezikoslovcima to ne bi jasno. Odpadaju oblici Svanimir, Svinimir i sliĉni. Ostaje Zvonimir.“1151 Mate Suić toĉno zakljuĉuje da je dio imenskih sloţenica na – merus (mirus) u Hrvata germanskog podrijetla i da je prvobitno imao znaĉenje „slavan“. Taj autor argumentira da imenska sloţenica u Hrvata na – sclavus potjeĉe iz najstarijih vremena kad je imala znaĉenje „slavan“ i sliĉno. On posebno istiĉe da je imenska sloţenica na –goj (u neretvanskih vladara Domagoja i Berigoja) sinonim završetka na –mir, koje je nastalo od prvobitnoga -merus, odnosno –mirus.1152 - - Izloţena problematika moţe se s uspjehom riješiti ako se tumaĉi u svojoj cjelovitosti, a ne samo kroz pojedine detalje. U smislu ovog shvaćanja posebno je vaţno Dabinovićevo upozorenje i na slijedeće ĉinjenice: „Već je prije istaknuto, da se hrvatsko ime prvi put pojavljuje u domaćoj listini god. 852. (Trepimirus, dux Chroatorum). Naziv kneza Hrvata podsjeća na nazive germanskih vladalaca, koji su se takoĊer zvali kraljem Visigota, Franaka, Burgunda, Langobarda...Nema sumnje, da je naziv ´knez´sliĉan nazivu ´kuning´ ili ´konig´, kako ga vidimo u naslovima germanskih vladalaca. Zanimljivo je pritom, da se iste varijante u vladalaĉkim naslovima nalaze i u 1150

Joţa Rus, Krst prvih Hrvatov in Srbov. Ljubljana, 1932, s. 31-32.

1151

Iz cit. pisma M. Šimundića autoru.

1152

M. Suić, Nekoliko spojnica i razdjelnica izmeĊu Nina i Knina Iz starije hrvatske povijesti. Starohrvatska spomeniĉka baština , ibid., s. 165-171.

457

latinskim spisima o Germanima kao i o Hrvatima. Tako rijeĉ ´iudex´ znaĉi poglavicu Kvada. K a d l e c misli, da je susjedstvo Slavena i Gota u Povišlju, u blizini Crnog Mora i duţ karpatskog hrpta bilo od velikog znaĉenja za razvoj drţavnopravnih pojmova. Na osnovu izvjesnog broja gotskih izraza, prihvaćenih slavenskim jezikom i obrnuto na osnovu postojanja slavenskih rijeĉi u gotskom jeziku, moţe se reći, da su se Slaveni vrlo mnogo od Gota nauĉili. Naime to se tiĉe vojnog ureĊenja, u kome su Goti izvrsno uspijevali, pa takoĊer i politiĉkog ureĊenja. O tome jasno svjedoĉi više izraza prihvaćenih od gotskog. Za oznaku vladaoca je naime kod Gota postojao izraz ´kuning´.“1153 U svezi s navedenim Dabinovićevim tvrdnjama treba navesti kako u znanosti više nema dvojbe da je titula knez nastala „od gotskog kunings, stsl. Knendz,...Raspored toponima: Knez, Knjeginja u Polablju i Pomorju pokazuje veću koncentraciju na sjeveru nego na jugu. „ 1154 Na kraju ne smije se zanemariti ni ĉinjenica da su Goti stvarno vladali u današnjim hrvatskim zemljama i da hrvatska tradicija već od X. stoljeća (prema Šišiću) dovodi s njima u svezu Hrvate, a ponekad ih ĉak i identificira.

1153

Dabinović, ibid., s. 115, 119.

1154

Radoslav Rotković, Odakle su došli preci Crnogoraca Onomastiĉka istraţivanja. Matica crnogorska, Cetinje, 1995, s. 201, 232.

458

459

X. O KULTU MJESECA I ZMIJE - ZMAJA - MJESEČEV RELJEF U ZMAJEVOJ PEĆINI NA BRAČU

1. Već se u paleolitiku homo sapiens ponašao, kako se moţe zakljuĉiti iz mnoštva podataka, jednako kao ĉovjek iz novijih vremena.1155 Ali, o vjerovanjima u paleolitu moţe se samo pretpostavljati. 1156 Sigurno je da su ljudi mlaĊeg paleolitika imali veoma razvijen sustav vjerovanja, koji je nalazio svoj izriĉaj u simboliĉnim slikama posebno iz svijeta lova. 1157 “Bilo to kako mu drago, na osnovu onoga, što smo netom rekli, moţe se smatrati sigurnim, da je spajanje kulta bika sa kultom mjeseĉevim uslijedilo u indogermanskoj pradobi a mi smijemo da dobar dio prikaza bikova, koje nalazimo u starijoj prehistoriĉkoj, a osobito u neolitskoj umjetnosti - u koliko su uopće mitskog ili sakralnog znaĉenja - vodimo u svezu sa boţanstvom Mjeseca.”1158 Smatra se da je u tim prvobitnim vjerovanjima kult Mjeseca bio 1155

“Ta se svjedoĉanstva ne tiĉu samo religije, već i tehnike, stanovanja, umjetnosti i ukrašavanja; za razliku od onog što im prethodi, ove ĉinjenice tvore intelektualnu klimu u kojoj se odmah prepoznajemo.” /Andre Leroi-Gourhan, Religije prethistorije, Naprijed, Zagreb, 1968, s. 1371. Dakle, taj ugledni etnolog i antropolog, misli da su ljudi iz gornjeg paleolitika mislili i postupali na naĉin veoma sliĉan našemu /ibid., s. 141/.

1156

Pojedini znanstvenici s arheološkim nalazima iz toga doba zakljuĉivali su na temelju unaprijed postavljenih vlastitih teza. /A. Leroi-Gourhan, ibid., s. 119-121/.

1157

Andre Leroi-Gourhan, Praistorijski lovci. Nolit, Beograd, 1987, s. 124.

1158

Wilke, Kult mjeseca u priĉi i u umjetnosti indogermanskih naroda. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, XXV/1913, 3-4, s. 518.

Kušar je prvi u Hrvata već na poĉetku XX. st. naglasio da je u “arijskoj mitologiji” Sunce Boţje biće, ali da nije izvor religiji. “Stari naši ne pomisliše, da je vidjelo od sunca, kao

460

stariji od kulta Sunca.1159 Zakljuĉuje se da su već u paleolitiku postojali lunarni mitovi.1160 Lunarna mitologija (pored ostalih elemenata kulture: oruĊe, biljogojstvo, jezik) prikazuje “primitivca” kao osobu “s potpuno razvijenim intelektualnim sposobnostima, kao inteligentno biće, koje promatra, prouĉava i zakljuĉuje.”1161 Mjesec, prema najstarijim shvaćanjima ljudi, “pretstavlja praroditelja ljudi”.1162 Najdublji smisao lunarne simbolike sastoji se u shvaćanju da je sav zemaljski bitak podvrgnut jednoj stalnoj ritmiĉkoj mijeni tako da se polaritet što je uistinu, nego da je od vidjela sunce, pa ga ovome podrediše. Ljudima priprostim priĉinjalo se vidjelo na svaki naĉin starije; ali bez prethodnika, vidjela dnevnog, sunca nema. Zato je i u starih Grka Zeus bio veći od Apola /sunĉanog boga/, on je bog nad bogovima, otac njihov, kao i otac ljudi.” /M. Kušar, Narodne pripovijesti mitiĉne. Naklada pišĉeva, Zadar, 1907, s. 22/. Mjesec ima u staroorijentalnoj astronomiji i puĉkim vjerovanjima veće znaĉenje nego Sunce. /Dorothea Forstner, Die Welt der christlichen Symbole. Tyrolia-Verlag, Innsbruck-Wien-München, 1982, s. 99/. 1159

Wilke, ibid.

1160

Mitovi naroda svijeta. Enciklopedija, sv. 2, Ed. Sovjetska enciklopedija, Moskva, 1988, s. 78. Odbaĉeno je kao fantazija gledište koje su zastupali neki stari etnolozi da je kult Mjeseca postojao u matrijarhatskim kulturama, a kult Sunca u patrijarhalnim kulturama. Suvremena znanstvena istraţivanja utvrdila su da postoji matrilinearnost i matrilokalnost, ili kombinacija jednoga i drugoga, ali to nikad dosad ni u jednoj zemlji na svijetu nije znaĉilo matrijarhat u smislu vladavine ţena, ţenske dominacije (Uwe Wesel, Mit o matrijarhatu. Prosveta, Beograd, 1983, s. 42-47). Matrijarhat sigurno nije nikada postojao ni na teritoriju rimske provincije Dalmacije, pa tako ni u njezinom liburnijskom dijelu kako se donedavna tumaĉilo navode nekoliko antiĉkih autora. Anamarija Kurilić istiĉe „da je u liburnskom društvu ţena u mnogim pogledima bila ravnopravna s muškarcem“, ali zakljuĉuje da je postojao kontinuitet jezgrene obitelji u Liburniji. Ona je svoja istraţivanja izvršila na obrascima komemoracije na nadgrobnim spomenicima, rezultatima arheoloških istraţivanja i „skromnim“ vijestima antiĉkih pisaca. (Usp. A. Kurilić, Obitelj u ranorimskoj Liburniji. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 34 (21), Zadar, 1995, s. 47-85.)

1161

Marin Šemudvarac, Sadrţaj lunarnih mita i lunarni periodicitet u biologiji. Rukopis, Zagreb, 1957, s. 139. “Primitivni “ ĉovjek oduvijek smatra da Mjesec utjeĉe na biljke, /klijanje, rast, plodnost/, na more /plima-oseka/, na plodnost ljudi i ţivotinja, ljudska duševna stanja i raspoloţenja. /Šemudvarac, ibid., s. 20/. Znastveno je utvrĊeno da Mjesec stvarno utjeĉe na biljke, ţivotinje i ljude. Usp. Arnold L. Lieber, Effetto luna. Sugarco, Milano, 1980, s. 199; E.L. Abel, Die geheimnisvollen Kräfte des Mondes. Wilhelm Heyne Verlag, München, 1984, s. 160; Araiane Barth, Die Macht des Mondes. Der Spiegel, XXXXI/1987, 17 , 106-125.

1162

Špiro Kulišić, Neobiĉni obiĉaji raznih naroda svijeta. Vuk Karadţić, Beograd, 1968, s. 52. U većini tradicija smatralo se da je Mjesec univerzalni otac. /Jean Campbell Cooper, Ilustrovana enciklopedija tradicionalnih simbola, Prosveta-Nolit, Beograd, 1986, s. 159/.

461

izmeĊu rasta i ţivota s jedne strane te prolaznosti i smrti s druge strane razrješava kroz periodiĉnu regeneraciju, a konaĉno kroz vjeĉni ţivot. 1163 Eliade zakljuĉuje kako je vjerojatno religiozna valorizacija lunarnih ritmova omogućila prve velike antropokozmiĉke sinteze primitivaca. “Zahvaljujući lunarnom simbolizmu bilo je moguće dovesti u odnos i izjednaĉiti i tako razliĉite ĉinjenice, kao što su: roĊenje, postojanje, smrt, uskrsnuće; Voda, biljke, ţena, plodnost, besmrtnost; kosmiĉki mrak, prenatalni ţivot, zagrobna egzistencija, praćena ponovnim roĊenjem lunarnog tipa (“kao što svetlost izlazi iz mraka”); tkanje, simbol “preĊa Ţivot”, sudbina, temporalnost, itd. Uopšte uzev, većina ideja cikliĉnosti, dualizma, polarnosti, opozicije, sukoba, ali takoĊe i izmirenja suprotnosti, coincidentia oppositorum, bile su ili otkrivene ili precizirane zahvaljujući lunarnom simbolizmu. Moglo bi se, dakle, govoriti o izvjesnoj “metafizici Mjeseca”, u smislu koherentnog sistema “istina” koje se tiĉu naĉina postojanja svojstvenog ţivim bićima, i svemu onome što u Kosmosu uĉestvuje u Ţivotu, tj. u postojanju, rastenju i opadanju, u “smrti” i “uskrsnuću”. Ne treba zaboraviti da Mesec otkriva religioznom ĉoveku ne samo ĉinjenicu da je Smrt neraskidivo povezana sa Ţivotom, već takoĊe, i to naroĉito da Smrt nije konaĉna, da nju uvek prati novo roĊenje. Mesec religiozno valorizuje kosmiĉko postojanje i miri ĉoveka sa Smrću. Sunce, naprotiv, otkriva jedan drugaĉiji naĉin postojanja: ono ne uĉestvuje u postojanju - uvek u pokretu, ono ostaje neizmenjeno, njegov oblik je uvek isti. Solarne hijerofanije prevode religiozne vrednosti autonomije i snage, suverenosti, inteligencije. Otuda u izvesnim kulturama opaţamo proces solarizacije vrhovnih Bića. Kao što smo to već videli, nebeski bogovi polako išĉezavaju iz religiozne aktualnosti, ali u izvesnim sluĉajevima njihova struktura i njihov ugled preţiveli su pod vidom sunĉanih bogova, naroĉito u visoko razvijenim civilizacijama, koje su odigrale znaĉajnu istorijsku ulogu (Egipat, helenistiĉki Istok, Meksiko).” 1164 Ĉinjenica je da u panteonima pojedinih indoeuropskih skupina istraţivanjima nisu potvrĊeni zajedniĉki nazivi individualnih boţanstava svojstvenih politeizmu. Postoji samo naziv za nebo ili nebeskog boga koji je zajedniĉki u indijskome, grĉkome, latinskome, germanskome i koji je nesumnjivo indoeuropski. Ta znaĉajna iznimka potvrĊuje pravilo kojim se iskljuĉuje prvobitni indoeuropski politeizam. Dezintegracija indoeuropske zajednice u stvarnosti se odvijala spontano i u razliĉita vremena. Svoje istraţivanje Henryk Lowmianski zakljuĉuje tvrdnjom da jeziĉni i povijesni 1163

D. Forstner, ibid., s. 101.

1164

M. Eliade, Sveto i profano. Ed. Zamak kulture, Vrnjaĉka Banja, bez godine, s. 67-68. Opširnije o Mjesecu i lunarnoj mistici usp. Mircea Eliade, Traite dhistoire des religions. Payot, Paris, 1974, s. 139-163.

462

podaci u Indoeuropljana “potvrĊuju da pojedini narodi te grupe nisu znali za pomenute oblike verovanja. Smatramo da su ti narodi prve elementa politeizma primili u dodiru sa zemljama ‘rodnog polumeseca‘.”1165 Bit “poganskih” vjerovanja u prapovijesti, antici i u kasnijim vremenima sastojala se u istodobnoj simbiozi matafiziĉkoga pojma dobra i zla i onda kad su boţanstva shvaćana androgino. 1166 Samo s kršćanske toĉke gledišta nemoguće je zamisliti Boga koji je istodobno dobro i zlo.1167 U naroda u kojih se ĉastilo posebno muško i posebno ţensko boţanstvo bit vjerovanja bila je potpuno ista, jer je i samo muško boţanstvo ili i samo ţensko boţanstvo bilo istodobno i zlo i dobro. 1168 Plutarh je ostavio svjedoĉanstvo da se Mjesec nazivao majkom univerzuma. On je, osim toga, shvaćao da je Mjesec istodobno muške i ţenske prirode, pa je shvaćanje dobra i zla u boţanskome ovako interpretirao: “Postoji takoĊer ono prastaro shvaćanje koje je od teologa i zakonodavaca prešlo na pjesnike i filozofe za koje, uostalom ne znamo od koga potjeĉe; ono se temelji na ĉvrstom i neoborivom uvjerenju koje se ne oĉituje samo u pisanom ili govornom izlaganju nego i u obredima i ţrtvama, pa je jednako prošireno meĊu barbarima i meĊu Grcima: svemirom ne upravlja sluĉaj, bez inteligencije, bez razuma, bez voditelja, pa niti je samo jedno naĉelo koje njime upravlja i vodi ga , tako reći, kormilom i pokornim uzdama. Mnogi su elementi koji ga odreĊuju, a u svima su smiješani dobro i zlo: ili, bolje reći, na ovome svijetu nema u prirodi niĉega što bi bilo posvema ĉisto. S druge strane ne moţe se zamišljati da bi jedan sam peharnik iz dva razliĉita vrĉa toĉio naša iskustva miješajući ih pravim gostioniĉarskim umijećem, kao da su vino: naš je ţivot tako plod mješavine, isto tako i svemir, ali neke mješavine koja proistjeĉe iz toga što smo vuĉeni od dva suprotna naĉela i dvije suprotstavljene snage, koje 1165

Henryk Lowmianski, Religia Slowian i jej upadek (w. VI-XII). Panstwowe Wydawnictwo Naukowe, Warszava, 1979: To djelo citiram prema srpskom prijevodu pod naslovom: Religija Slovena i njen raspad /VI-XII v./. Prijevod je kao rukopis izraĊen za potrebe Filozofskog fakulteta u Beogradu. Citati su navedeni na stranici 3031 i 354 rukopisa.

1166

Usp. na primjer: Orpheus Altgriechische Mysterien. Eugen Diederichs Verlag, Köln, 1982, s. 33, 37, 64.

1167

Ester Harding, Frauen Mysterien einst und jetzt. - Predgovor C. G. Junga, Verlag Schwarze Katz, Berlin, 1982, s. 107, 110-111.

1168

Tako se u naroda, koji su razvili solarni kult, Sunce posebno zbog svoga “noćnog hoda” poslije zalaza vezivalo takoĊer s podzemljem. /Manfred Lurker, Wörterbuch der Symbolik. Alfred Kroner Verlag, Stuttgart, 1979, s. 527/. Ili: Artemida, koja je izmeĊu ostalog, bila kraljica biljaka i ţivotinja - sveopća majka, istodobno je i boginja koja šalje smrt. Usp. Sabine G. Oswalt, Grĉka i rimska mitologija. Vuk Karadţić - Larousse, Beograd, 1980, s. 58-60.

463

nas gone sad desno sad lijevo, sad naprijed sad natrag. Neću reći svemir, ali zaista Zemlja, takoĊer i Mjesec, imaju nepravilnu i kompleksnu narav, podloţnu svakovrsnim promjenama. Ako ništa ne ulazi u generativni proces bez uzroka, ako uostalom dobro ne moţe biti uzrokom zla, odatle slijedi da priroda u sebi mora imati ne samo princip dobra nego i zla.” 1169 Misli se da se već u paleolitiku Mjesec tretirao vjerojatno kao utjelovljenje muškoga naĉela u zoomorfnom obliku (bika i sliĉno).1170 Neki pisci istiĉu da je Mjesec bio prvenstveno simboliziran mjeseĉevim srpom ili kravljim rogovima. 1171 Nesumnjivo je da je na teritorijima gdje su postojali lunarni kultovi Mjesec, ako već nije predoĉen u realistiĉkom obliku srpa, bio simboliziran s rogovima i to onih rogatih ţivotinja koje su postojale na tim podruĉjima: kravljim rogovima ako je Mjesec zamišljan kao ţensko, odnosno rogovima jarca (kozoroga) kad je zamišljan kao muško. Kult Mjeseca postojao je prvenstveno u juţnim europskim zemljama. Za narode u tim djelovima zemlje Mjesec je bio oploĊujuća snaga dok je Sunce predstavljalo neprijatelja vegetacije i reprodukcije. 1172

2.

1169

Plutarco, Iside e Osiride. Adelphi edizioni, Milano, 1985, s. 105-106. U raznih naroda za koje se danas udomaćio zajedniĉki naziv Iliri dokazano je shvaćanje pojmova dobra i zla u istome smislu kako to opisuje Plutarh. “Tu simbiozu dobra i zla nalazimo i u Ilira, o ĉemu nam neizravno govore upravo simboli koje ćemo u ovom poglavlju obraditi. I ilirski bogovi podzemlja, jednako kao i oni grĉki, bili su negacija ţivota, svjetlosti i dobra, ali u isto vrijeme i dobroĉinitelji ljudi. I kao što tu dvojnost, to miješanje principa zla i dobra imamo sadrţanu u antropomorfnim boţanstvima u ilirskoj religiji, tako se i simboli što su vezani za podzemni svijet pojavljuju sad kao elementi dobra, sad pak kao elementi zla i tame.” /A. Stipĉević, Kultni simboli kod Ilira. Sarajevo, ANUBiH, 1981, s. 47/.

1170

Mitovi naroda svijeta, sv. II, ibid., s. 78, 80.

1171

Cooper, ibid., s. 104, 106.

1172

U podruĉjima sjevernog podneblja sunĉana snaga djelovala je na rast i plodnost, dok je u vrućim krajevima za primitivnog ĉovjeka Mjesec utjecao na plodnost. /E. Harding, ibid., s. 30/. OdreĊivanje pripadnosti naših astralnih kultova, konkretno Suncu ili Mjesecu na temelju /ĉesto nesigurno utvrĊenih/ znaĉenja pojedinih simbola u drugim predjelima Europe nije znanstveno opravdano. Tako je B. Ĉović istaknuo kult Sunca u ţeljezno doba na teritoriju BiH-a na temelju privjesaka u obliku toĉka, motiva svastike, predstave diska, stiliziranih likova vodenih ptica i sl. (Usp. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine. Sv. 1, ed. Zemaljski muzej, Sarajevo, 1988, s. 145-146.)

464

Vjera primitivnih ljudi da je zmija neko “osobito u zmiju preinaĉeno biće” dovela je do toga da su ljudi stali pripisivati zmijama sva moguća svojstva koja ih daleko uzvisuju nad obiĉnu mogućnost i istinu. 1173 Zmija u arhaiĉnim kozmogonijskim mitovima u Euraziji i Americi utjelovljuje odvojenost, ali i sjedinjenje neba i zemlje. 1174 Zmija je simbol ţita, plodnosti, zdravlja, bogatstva, ali i smrti.1175 Kult zmije ima svoj poĉetak u prapovijesti.1176 Smatra se da najstariji prikaz zmije potjeĉe iz paleolita. 1177 Prikaza zmije ima uvelike i u neolitskoj plastici na Balkanu. 1178 Toga ima u Bosni i Dalmaciji (na primjer u Lisiĉićima kod Konjica, Krivaĉi kod Bribira). Stipĉević tvrdi da se od mlaĊeg neolitika pa do razvijenog ţeljeznog doba prikaz zmije ne susreće u zapadnom dijelu Balkana. To je, vjerojatno, bio rezultat sve veće geometrizacije umjetnosti od kasnog neolitika pa dalje u ovom dijelu Europe. U tom razdoblju simbol zmije se interpretira u obliku valovite crte, spirale, meandra i sliĉno, a realistiĉki prikazi zmije zapoĉinju ponovo tek od VI. st. pr. Kr. Tako imamo iz V. st. pr. Kr. prikaz zmije iz Ribiĉa kod Bihaća, pa iz Bogdanovaca kod Vukovara. Stipĉević nastavlja da su od IV. st. pr. Kr. pa do rimske okupacije, a ponegdje i dalje, prikazi zmije vrlo ĉesti u juţnim krajevima, a da postaju sve rjeĊi što se više ide prema sjeveru, odnosno prema sjeverozapadu, tako da ih nema na podruĉju Histra, a vrlo rijetko se sreću u Liburna.1179 Poznat je prikaz zmije na novcu grĉke kolonije Pharos (danas Stari Grad na Hvaru) iz IV. st. pr. Kr. na kojemu se uzdignuta zmija prijeteći ustrijemila na uspravljenog jarca. To je prvi saĉuvani prikaz u kojemu se zmija kao simbol zemlje bori s jarcem kao simbolom neba. 1173

Miroslav Hirtz, O kultu zmija. Priroda, XXVIII/1938, 5, 146. Neki primitivni narodi smatraju zmiju “pramajkom ĉovjeĉanstva” (ibid., s. 145).

1174

Mitovi naroda svijeta. Enciklopedija., sv. I, ibid., s. 468-469.

1175

“Iz istorije religija je poznato da su mnoga agrarna boţanstva, boţanstva plodnosti a u isti mah i htoniĉna boţanstva. Demetra-Persofona, misirska Izida, Majka Zemlja i mnoga druga boţanstva imaju obje prirode. No ne samo da su više boţanstva tako razliĉitih osobina, već i niţa, pa i naši preci imaju u svojoj vlasti plodnost poljsku, stoĉnu, a od duša svojih predaka ĉovjek je traţio i porod.” (Srebrica Kneţević, Lik zmije u narodnoj umetnosti i tradiciji Jugoslovena. Glasnik Etnografskog muzeja, tom 22-23, Beograd, 1960, s. 93).

1176

K. Tomić-Karović, Zmija kao kulturno-historijski fenomen. Lijeĉniĉki vjesnik, LXXIV/1952, 3-4, 72-79.

1177

Erich Küster, Die Schlange in der griechischen Kunst und Religion. Religionsgeschichtliche Versuche und Vorarbeiten, XIII. Band. 2. Heft, s. 4. E Küster smatra da su spirale i valovite linije prikazi šematizirane zmije. (Ibid., s. 13-22.)

1178

T. P. Vukanović, Le serpent comme application sur la plastique néolitique dans les régions centrales balkaniques. Vranjski glasnik, br. 11 za 1975, s. 463-480.

1179

A. Stipĉević, Kultni simboli kod Ilira. ANUBiH, Sarajevo, 1981, s. 47-59.

465

U našem narodu postoji vrlo razvijen kult zmije, 1180 osobito zmije kućarice.1181 Ostaci nekadanjeg kulta zmije saĉuvani su u folkloru, vjerovanjima, obiĉajima, narodnoj knjiţevnosti i umjetnosti juţnoslavenskih naroda. “Verovanje o domaćoj zmiji, koja ţivi u svakoj kući i ĉuva je, još uvek je veoma rasprostranjeno, kao i predanje u kojima se zmija javlja kao duh ţita, darovalac znanja nemuštog jezika, ĉuvar zakopanog blaga”. 1182 Ostaci kulta zmije osobito su saĉuvani u dijelovima Bosne 1183 i u juţnodalmatinskom primorju.1184 Iz ostataka staroga kulta zmije nedvojbeno proizlazi da juţni Slaveni u zmiji vide simbol dobra i zla, dotiĉno da ih dijele na dobre i zle.1185 Zmija u juţnih Slavena ima veliki broj naziva iz kojih se moţe zakljuĉiti da je narod zmiju shvaćao kao utjelovljenje dobra i zla. 1186 U juţnih Slavena u svezi sa zmijom poznat je i pojam zmaja - aţdaje ale. Zmaj u smislu krilate zmije simbol je zastupljen gotovo u svim 1180

St. J. Bolkay-Vejsil Ćurĉić, O našim zmijama otrovnicama. Sarajevo, 1920, s. 41.

1181

Hirtz, ibid., s. 243.

1182

Radmila Kajmaković, Zmija u godišnjim obiĉajima Srba u Bosni i Hercegovini. Narodno stvaralaštvo, XXII/1983, 2-4, 65.

1183

Vejsil Ćurĉić, Narodno vjerovanje o ubijanju zmija. Zmije i ljubavne ĉarolije. Hrvatski dnevnik, III/1938, 722, 9-10. Usp. i Dragutin Hirc, Što priĉa naš narod o nekim ţivotinjama. Zbornik za narodni ţivot i obiĉaje Juţnih Slavena, JAZU, sv. I, 1896, s. 923. Što se tiĉe ostataka kulta zmije u nekim dijelovima Bosne treba biti vrlo oprezan u interpretiranju vremenskog kontinuiteta i osobitosti toga kulta s obzirom da su s dolaskom Turaka u Bosnu novopridošli Vlasi mogli iz drugih dijelova Balkana i donijeti sa sobom i svoja posebna vjerovanja o zmiji. Izgleda da postoje neke razlike u vjerovanjima o zmiji u katolika s jedne i pravoslavnih s druge strane. Usp. Emilian Lilek, Vjerske starine iz Bosne i Hercegovine. (III. Štovanje ţivotinja). Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, Sarajevo za 1984., s. 365-366.

1184

Rafo Ferri, Prilog poznavanju ilirske mitologije. Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, JAZU, Dubrovnik, 1953, s. 419-429.

1185

“Zmije narod deli na dobre i zle: dobre su korisne, jer tamane gamad i njih ljudi ne gone i ne ubijaju; zle zmije ujedaju i svojim otrovom truju ljude i stoku, pa se zato nemilice gone i tamane... Zle zmije su podzemni zli demoni. Od njihova ujeda baje se: ´Zemlja zemlju ujela.´ Time se reklo da je ĉovek od zemlje a zmija iz zemlje.” (Š. KulišićP. Ţ. Petrović-N. Pantelić, Srpski mitološki reĉnik. Nolit, Beograd, 1970, s. 144-145). Milenko S. Filipović potvrĊuje da tog shvaćanja ima i u okolici Skoplja. ( Milenko S. Filipović, Kult zmija u okolini Skoplja. Miscellanea 1, Beograd, 1937, s. 136-137). Leontije Pavlović zakljuĉuje da u narodnim shvaćanjima “zmije donose ĉas dobro, ĉas zlo, jednom sreću, drugi put bolest”. Leontije Pavlović, Smederevske metalne zmije koje donose zdravlje i sreću i elementi mitologije. Glasnik Etnografskog instituta, SANU, knj. XXVIII za 1979, s. 86-87. (Usp. Slobodan Zeĉević, Zmija kao faktor geneze prizrenskih lazarica. Glasnik muzeja Kosova X, s. 121-139).

1186

Miroslav Hirtz, Rjeĉnik narodnih zoologiĉkih naziva. Knjiga prva, JAZU, Zagreb, 1928, s. 6-16, 24-42.

466

mitologijama.1187 Juţni Slaveni zamišljaju zmajeve kao mitska bića, ali se ona u raznim juţnoslavenskim krajevima razliĉito zamišljaju. 1188 Za zmajeve ĉesto se kaţe da su krilate zmije koje lete. Ti zmajevi su najĉešće zla bića, a po tome su najbliţi aţdaji (aţdahi) iz narodnih vjerovanja ili, po nekima, pravom zmaju. “Veza izmeĊu zmije i zmaja vidi se u verovanju da se zmija, posle izvesnog broja godina, npr. sto, pretvara u zmaja koji postaje zmijski car. I negdašnje verovanje da zmija smuk brani od grada, tj. da je smuk zmaj koji se bori sa alama, svakako je još jedna potvrda veze zmaja sa zmijama.”1189 Zmaj, na primjer u srpskoj mitologiji nije, kako je mislio Vuk Karadţić, isto što njemaĉki Drache ili Lindwurm ili latinski draco. 1190 Aţdaja (aţdaha) je mitsko biće srodno ali i zmaju pa ih zato neki pisci identificiraju. Aţdaje (aţdahe ) su goleme krilate zmije u obliku guštera ili krokodila s više glava i zmijskim repom, a stanuju u planinskim i pećinskim jezerima. “Aţdaje gaĊa gromom sv. Ilija, ali nikako da ih pogodi.” 1191 Ala /u Srba udomaćena tursku rijeĉ/ zoomorfno je biće srodno aţdaji i zmaju. “Kada nastupi pomraĉenje sunca ili meseca, to ih, veruje se, zaklone ale svojim krilima, poĉnu da ih nagrizaju i hoće da ih proţderu. Kada sunce pocrveni, onda ga je oblila krv od ujeda ala, a kada zasvetli onda ih je sunce pobedilo. Dok ale ţderu sunce ili mesec, mnogi stariji ljudi su utuĉeni, ne smeju se, a poneki u strahu i plaĉu. Pege na mesecu tragovi su zadobijenih rana od ujeda ala. Kada ale budu uspele da pojedu sunce, onda će, po verovanju, nastati smak sveta. Da se to ne dogodi, ljudi pucaju iz pušaka prema pomraĉenju, lupaju u klepetala i zvona, a ţene neprestano baju.“ 1192 Miroslav Hirtz je objavio najpotpunije shvaćanje zmaja u Hrvata:“Znaĉi prvobitno samo zmiju - nakazu. I u Rimljana znaĉilo je draco prvobitno samo zmiju (anguis, serpens) i to ne samo sitnu zmiju nego i zmiju orijašicu. Samo neznatne podatke ĉuva nam narodna predaja o prvobitnom zmijskom habitusu zmaja...Na otoku Korĉuli i druguda po Dalmaciji govore zmaja mjesto zmija, što samo potvrĊuje prvobitno znaĉenje pojma zmaj. Po nekima je zmaj (drakun) kralj o d zmija. - Zmaj je tekoĊer zmija, i to krilata, koja leti ispod oblaka, a sve iz nje varnice skaĉu...Zmajevi, vele, otresaju u letu sjajne kraljušti, nazvane zmajeve otresine... Po narodnom verovanju zmaj je ptica sa repom kao u zmije. Za 1187

Vjekoslav V. Ivanov, Zmaj ili krilata zmija. Gradac, XIII-XIV/1986-1987, 73-75, 83.

1188

Srpski mitološki reĉnik, ibid., s. 142.

1189

Ibid., s. 143.

1190

Ibid., s. 144.

1191

Ibid., s. 3. U hrv. jeziku pravilno je aţdaha.

1192

Ibid., s. 4-5.

467

njim se ĉuje jako hukanje i vidi se kako iz njegova repa pršti sjajna kraljust...Najĉešće se zmajevi pojavljuju u vidu krilae ognjevite zmije.“1193 U nekim našim krajevima sve do XX. st. smatralo se da neka natprirodna neman jede Mjesec i da mu ljudi trebaju pomoći. “Jireĉek je primetio da i dubrovaĉki pesnik Šiško Menĉetić (1457-1527) u jednoj svojoj pesmi pominje ovo narodno verovanje da vukodlak jede Mesec... Pošto Sunce i Mesec prilikom pomraĉenja dolaze u opasnost, ljudi, kojima su oni toliko potrebni, pokušavaju da im pomognu i odbrane ih od nemani koje na njih nasrću... U izvesnim krajevima puca se samo kad se pomraĉuje Mesec, a ne Sunce. Sem pucnjavom, Mesec odnosno Sunce brane se od hala, vukodlaka i drugih nemani zvonjenjem u zvona, lupanjem u razne predmete i vikom...” 1194 Da ta narodna shvaćanja potjeĉu iz srednjeg vijeka, ako ne i mnogo ranije, dokazom je i svjedoĉanstvo Tome ArhiĊakona. Toma ArhiĊakon (roĊen 1200.) piše, kako je poznato, u svojoj Kronici da su Hrvati starosjeditelji koji su prije miješanja s doseljenicima stanovali u gorovitim podruĉjima na sjeveru Dalmacije i nazivali se “Kureti ili Koribanti”. Toma ArhiĊakon o njima kaţe slijedeće: “Mnogi ih pjesnici spominju zbog nekog smiješnog mišljenja. Kad, naime, Mjesec, mrĉa, misleći da ga duhovi nagrizaju i ţderu, lupaju po svim mjedenim predmetima u kućama (i) kao da su pomoću buke natjerali demone u bijeg, vjeruju, da pomaţu Mjesecu, koji se muĉi.”1195

3. U više pokušaja da se razjasni simbolika reljefa u Zmajevoj pećini na Braĉu posebno treba izdvojiti neka mišljenja. Tumaĉenje Josipa Hamma iz god. 1960. zanimljivo je samo zbog znanstvenog autoriteta koji on uţiva kao slavist. Govoreći o skulpturama Zmajeve špilje, on drţi da se “tu zapravo radi o vrlo lijepom i originalnom spomeniku iz starokršćanskog monaškog (cenobitskog) ţivota za kojega su monasi-pustinjaci (legenda hoće da su to bila dva brata klesara) u pećini... u kojoj su se nastanili uz ostale skulpture, 1193

Hirtz, Rjeĉnik .., knjiga prva, ibid., s.179-181.

1194

Nenad Dj. Janković, Astronomija u predanjima, obiĉajima i umotvorinama Srba. Izd. SAN, Srpski etnografski zbornik, knj. LXIII, Ţivot i obiĉaji narodni, 28, Beograd, 1951, Nauĉna knjiga, s. 110-113.

1195

Toma ArhiĊakon, Kronika. Ed. Ĉakavski sabor, Split, 1977, s. 33 (prijevod prof. Vladimira Rismonda).

468

koje su takoĊer zanimljive, uklesali i simbole ĉetiriju evanĊelista”. Hamm toĉno konstatira da je najzanimljiviji drugi lik i zvijer u koju je taj lik upro pogled ispod svojih teških kapaka. Hamm istiĉe da je taj lik glava ţene koja srdito i s prezirom gleda u zmaja, koji se prema njoj postavio prijeteći i u išĉekivanju. Hamm dalje kaţe da je to “slobodno povezivanje simbola za EvanĊelje po Mateju s likom ţene odjevene u sunce” i zmaja koji stoji pred njom da joj proţdre dijete kad ga rodi, kako je to opisano u XII. poglavlju Apokalipse. Hamm inaĉe glavu u mjesecu oznaĉuje ispod fotografije koju donosi, kao simbol evanĊelista Mateja, tako da na taj naĉin ostavlja mogućnost za dvije interpretacije koje su u biti kontradiktorne. Jer, teško je u jednom liku povezati, kako on to ĉini, ţenu iz Apokalipse i evanĊelista Mateja.1196 Davor Domanĉić takoĊer je god. 1960. o reljefima u toj špilji opširnije pisao. Njegovo istraţivanje “Dragonjine špilje nad Murvicom” posebno je vaţno zato, što je on u njoj pronašao “malen kameni ulomak, na kojemu se saĉuvao dio ukrasa lisnate vitice, koja se savijala u obliku meandra, a stilski pripada kraju 11. stoljeća i ranoromaniĉkom stilu.” Domanĉić konstatira da je zapadna strana pećine najviše obraĊena i da je u njoj “glavni lik zmaja s rastvorenim ustima, po kojemu je i sama pećina dobila ime. Iznad njegove glave je lav, a do njega lavlja glava kozjih ušiju. Lijevo su dvije ljudske glave, od kojih jedna vjerojatno predstavlja Mjesec. Na ostalom dijelu stijene izdubene su rupe male ponare i sjedišta”. Zakljuĉak je prof. Domanĉića da su svi “ti likovi priprosto klesani te se stilski ni vremenski ne mogu odrediti... Ipak bih pripisao te reljefe priprostome dlijetu stanovnika te špilje, koji su tu stanovali polovinom 15. stoljeća. Tom vremenu vjerojatno pripadaju i pregrade u špilji, koje takoĊer nemaju odreĊene stilske odlike” 1197 Domanĉić je u pravu kad pregrade u špilji datira u polovicu XV. stoljeća, jer znamo sigurno da su tada objekti graĊeni u okolini špilje. Moguće je da su tada izvršeni i neki drugi zahvati u samoj špilji. MeĊutim, ĉini se, a to zahtijeva posebnu ekspertizu, da su u špilji najprije izraĊeni reljefi, a tek onda pregrade. Naime, oĉito je da je pregrade mogao sazidati svaki bolji klesar, i bilo kada, a da su reljefi rad majstorske ruke s osjećajem za umjetniĉki izriĉaj. 1196

Josip Hamm, Apokalipsa bosanskih Krstjana. Slovo, 1960, 9-10, 46-47.

1197

Davor Domanĉić, Kulturni spomenici otoka Braĉa. Braĉki zbornik, 4, ed. Savjeta za prosvjetu i kulturu općine Braĉ, Supetar, 1960, s. 146-147.

Pravu popularizaciju doţivjeli su ti reljefi tek god. 1975. kad se u izdanju Grafiĉkog zavoda Hrvatske pojavilo prvo izdanje monografije Braĉ s izvrsnim fotografijama Ive Eterovića, meĊu kojima se nalaze i “Mjeseĉev lik” i “Zmaj otvorenih ralja” i s tekstom Petra Šimunovića koji je potpuno nekritiĉki prihvatio Škobaljeva zamišljanja. Drugo izdanje istog izvoĊaĉa objavljeno je god. 1982.

469

Prvu monografiju o Zmajevoj špilji objavio je god. 1986. Ante Škobalj, poznat kao pisac djela Obredne gomile. Naslov je njegove monografije Vjera starih Hrvata na reljefu u Zmajevoj špilji na Braĉu.1198 Škobalj je napisao poetski nadahnuto djelo s nizom vrijednih zapaţanja, ali se s njegovom ocjenom znaĉenja središnjega reljefa na zapadnoj strani nije moguće sloţiti. Naime, on drţi da je u Zmajevoj špilji prikazana “Ţena ogrnuta Suncem” koju napada zmaj, dakle, motiv iz XII. poglavlja Apokalipse. Suoĉen s ĉinjenicom da je oko glave ţene prikazana jedna faza Mjeseca, Škobalj je dodao da je Ţeni klesar-pustinjak “dodao Polumjesec kao puki ukras”. Nemoguće je pretpostaviti da se na tom reljefu radi o Ţeni i Zmaju iz Apokalipse, jer je prikaz Ţene i Zmaja na reljefu suprotan Ivanovu opisu: “Potom se u nebu pokaza veliĉanstven znak: Ţena obuĉena u sunce, mjesec pod njezinim nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda. Bila je trudna i „vikala je u bolovima‟ i mukama „raĊanja‟. Zatim se pokaza drugi znak u nebu: veliki Zmaj plamene boje sa sedam glava i deset rogova. Na glavama mu sedam kruna. Njegov rep pomete trećinu „nebeskih zvijezda i surva‟ ih „na zemlju‟. Zmaj stade pred Ţenu koja je imala roditi, da joj proţdre Dijete ĉim ga rodi.”1199 U kršćanskoj ikonografiji i umjetnosti s Ivanovim opisom Ţene ona redovito ima Mjesec pod nogama, a nikada oko glave. Na reljefu iz Zmajeve špilje nema prikaza Sunca, dvanaest zvijezda, sedam Zmajevih glava i deset Zmajevih rogova. Znaĉajno je i mjesto u kojemu je isklesan reljef s obzirom da su pećine od prethistorije pa dugo poslije, za kristijaniziranja i dalje, dakle i kad su u pećine ušli kršćanski pustinjaci, sluţile kao svetišta raznih poganskih kultova. Pećina kao utjelovljenje ţenskog principa, pokapanja i ponovnog raĊanja ĉesto je oznaĉivala vezu izmeĊu neba i zemlje, a kad je smještena u planini muškom principu, bila je idealno mjesto inicijacije u raznim poganskim misterijama.1200 Da se radi o poganskoj simbolici potvrĊuju i druge pojedinosti. Niz udubljenja u špilji, za koje Škobalj kaţe da ih ne moţe protumaĉiti, poznat je takoĊer iz pretkršćanskih vremena u Zapadnoj Evropi. U znanosti se smatra da su ta udubljenja sluţila za potrebe poganskih kultova. Neshvatljivo je da bi jedan kršćanski pustinjak klesao ili dao klesati na jednoj velikoj plohi špilje zmaja, i to u dominantnoj pozi. Naime, poznato je da je tek Konstantin Veliki uveo zmaja u kršćansku simboliku, tako da je dao naslikati sliku: “... i to kako nogama gazi zmaja i baca ga u ponor. On je tu debellator hostium, a kao takav je prikazan i Konstantin II. na jednom novcu, 1198

Ante Škobalj, ibid., s. 112.

1199

Biblija. Ed. Kršćanska sadašnjost, Tryckcentralen, Örebro-Sweden, 1977, s. 1159.

1200

Usp. Cooper, ibid., s. 104.

470

kako konjem gazi zmaja. Pod tim, neprijateljem‟ podrazumijevao se neprijatelj kršćanstva i predstavnik paklenih sila. I u toj alegoriji ulaze zmaj i drugi gmazovi u kršćansku umjetnost. Na orijentu se razni sveti - sv. Juraj, sv. Menas i drugi onda rado prikazuju kako ubijaju zmaja, dakle kao debellatores hostium, i zmaj se odsada ĉešće prikazuje.” 1201 Redovnik, bio on iz Poljica ili s Braĉa, dakle, iz mjesta gdje je u srednjem vijeku bilo vrlo rašireno štovanje sv. Jurja koji ubija zmaja, takvu scenu sa zmajem nikad ne bi prikazao. Dakako, za jednu obuhvatniju cijenu reljefa prijeko je potrebno i njegovo datiranje. Škobalj u svojoj knjizi navodi Valierijevu vizitaciju iz god. 1579, u kojoj je vizitator istakao da je prije 120 godina, dakle u drugoj polovici XV. st., “... sva... ova mjesta sagradio svećenik Juraj Dubravić, eremita, i njih je prije smrti svojom oporukom ostavio” redovnicamapicokarama. U ocjeni tog navoda bitno je istaknuti da je Zmajeva pećina samo dio širega kompleksa (“sva ova mjesta”) u koji treba smjestiti, kako i Škobalj priznaje, “i Pustinju Picokara s njhovim kućama i njihovom kapelicom s uklesanom godinom 1477”. Posebno je vaţno da je vizitator upotrijebio na latinskome izraz: “Omnia haec condidit...”, što je Josip Franulić toĉno preveo na hrvatski izriĉajem sagradio. MeĊutim, Škobalj glagol condidit izvodi od condio, condire koji znaĉi, izmeĊu ostaloga, i ukrasiti, kako on to istiĉe. MeĊutim, vizitatorov izraz condidit izveden je iz glagola condo, condere, -didi, -ditum, a na hrvatskom znaĉi, izmeĊu ostaloga, sagraditi, podići, utemeljiti, ali ne i ukrasiti.1202 (Škobalj, zna latinski, a iz knjige se vidi da se koristio i rjeĉnikom latinskog jezika, pa je oĉito da on radi potkrepe svoje teze forsira znaĉenje koja ova rijeĉ nema). Osim toga, bilo bi besmisleno da je Valieri pod pojmom condidit mislio na ukrašavanje, kad u stvari spominje objekte, a reljefe u špilji uopće ne spominje. U literaturi se ne prihvaća Škobaljevo mišljenje. „Tvrdnja gospodina Škobalja da su reljefe izradili poljiĉki glagoljaši ĉini mi se da ne stoji na ĉvrstim temeljima. Već smo prije vidjeli da od XV. stoljeća pa dalje, tj. od kada su u ovo podruĉje došli Poljiĉani postoje brojni pismeni dokumenti. Ova su podruĉja posjeĉivali domaći i strani pismeni ljudi, pa je teško pretpostaviti da nitko ne bi zabiljeţio neki podatak o ovoj raboti. A sve što je nastalo u kiparstvu Braĉa tijekom XV., XVI. stoljeća i dalje po svemu je nespojivo sa ovim reljefima. Zatim, moţemo navesti da u nijednom samostanu pustinjaka Poljiĉana, ni u Murvici, ni u Blacima, nije se moglo zapaziti da bi se netko bavio klesanjem, a pogotovo ne izradom kipova u 1201

Ćiro Truhelka, Starokršćanska arheologija. Ed. HKD sv. Jeronima, Zagreb, 1931, s. 134. s. 223.

1202

Mirko Divković, Latinsko-hrvatski rjeĉnik. Ed. Naprijed, III. izdanje, reprint, 1980, s. 223.

471

kamenu. Ni na podruĉju Poljica, odakle potjeĉu svećenici glagoljaši nema tradicije u obradi kamena u svrhu izrade kipova. Valja napomenuti da prezimena koja se u izvorima spominju kao posjednici ili stanovnici Zmajeve špilje, kao Dubravĉić, Cvitanić, Silaty nisu poljiĉka. Prema tome Poljiĉani nisu ţivjeli u ovoj špilji. Poljiĉani su uglavnom osnovali i vodili dvije pustinje(´Eremitaţa´) na Braĉu, onu u Blacima i Draĉevu luku u Murvici. Pustinje Picokara su većinom nastanjivali pripadnici iz Braĉa, Splita i drugih sredina...Uostalom nije poznato da su Poljiĉani negdje drugdje, izvan Braĉa, stvorili nešto sliĉno. Što se tiĉe likova reljefa , kao što je mjesec primjerice, nije sporno da su pripadali vjeri naših hrvatsko-slavenskih predaka, ali ne treba zaboraviti da su pripadali takoĊer i mnogim drugim narodima daleke prošlosti.....Zato izgleda najviše smjela tvrdnja da su ove reljefe napravili baš poljiĉki glagoljaši....Kad se promatraju ovi reljefi i sve obraĊene stijene oko reljefa i pred ulazom u samu pećinu, nije teško shvatiti da je za izradu ovakvog zamašnog i kvalitetnog djela bila potrebna tradicija u klesanju kamena, odgovarajući alati, odreĊen kulturni nivo sredine i snaţna umjetniĉka liĉnost ili nekoliko njih. ´Staviti ruke´ na ove stijene i to napraviti i danas bi bio pothvat vrijedan divljenja. Ako prihvatimo ovakav rezon, onda je vrijeme najveće vjerojatnoće da reljef nastane, vrijeme od I. do VI stoljeća naše ere... Bili su prisutni uvjeti gospodarski, tehniĉki i duhovni.“ 1203 Pravi smisao reljefa u Zmajevoj pećini prvi je shvatio Cyrill Korvin Krasinski, koji je, kako i Škobalj istiĉe, jedan od vodećih europskih struĉnjaka za etnologiju i povijest religija.1204 Njemu je Škobalj poslao fotografiju velikog reljefa iz Zmajeve pećine i neke detalje koji nisu bili dobro snimljeni što je njega, prema Škobaljevu mišljenju, “moţda zavelo na krivi put”. MeĊutim, Škobalj priznaje da je “glavna slika reljefa bila jasna”. Krasinski je zakljuĉio na temelju ovih fotografija da fizionomija ţivotinje podsjeća na vuka, koji prema nordijskoj mitologiji jede Mjesec za njegova smanjivanja. Prema mišljenju Krasinskoga, na reljefu je prikazan Mjesec 1203

Ive Marinković, Zmajeva špilja. Zbornik:Samostani otoka Braĉa. Galerija umjetnina „Branko Dešković“, Bol 1993, s.126,129,136.

1204

Cyrill Korvin Krasinski roĊen u Krakovu 1905, benediktinac od 1936, interniran za vrijeme nacizma u koncentracijskom logoru, ţivi u opatiji Maria-Laach; doktor je filozofije i etnologije. Poznat je u cijelom svijetu po mnogim svojim znanstvenim radovima. (Kopiju pisma Krasinskoga od 23. sijeĉnja 1985. koja se odnosi na reljef prijateljski mi je ustupio Škobalj koji i sam citira to pismo u svojoj knjizi). U puĉkim vjerovanjima Mjesec jede neman, koja nije ista u svih naroda. U nordijskoj mitologiji ta neman moţe biti i vuk, kako tvrdi i Krasinski, a u Hrvata i drugih juţnih Slavena to je zmaj, odnosno aţdaha ili ala. Stoga prigovor koji je Škobalj uputio Krasinskom da u Zmajevoj pećini na Braĉu nije prikazan vuk nego zmaj, ne potvrĊuje ništa što bi Škobalj htio dokazati. /Usp. Ante Škobalj, Pucanje u klobuk. Poljica, XII/1987, 12, 160-165 /.

472

kako se smanjuje (“abnemende”), koji je u tom obliku na cijelom euroazijskom kontinentu simbol umiranja i smrti, dok zmaj nema ništa zajedniĉko sa satanskom aţdahom iz kršćanskoga srednjeg vijeka. Krasinski je u pravu i zato što je gotovo identiĉan smisao tog shvaćanja dokumentiran u Hrvata već od srednjeg vijeka (u Tome ArhiĊakona i u narodnom predanju). Janković konstatira “da je i bog Meseca zamišljan u ljudskom obliku, kao što je bio sluĉaj i sa drugim prirodnim pojavama”, a posebno kaţe da se u narodu posljednja ĉetvrt naziva i “stari” Mjesec. 1205 “Oronuo starac” moţe simbolizirati Mjesec “za jedenja”. 1206 Bitno je shvatiti da je Mjesec simbol ţivota i smrti. U našem kao i u drugim narodima Mjesec je simbol smrti za “mijene” (kad se ne vidi na nebu), ali isto tako i ponovnog raĊanja za “mlaĊaka”, toĉnije “mine”. Mjesec u narodnom vjerovanju dok raste u prvoj ĉetvrti emanira snagu i plodnost na ljude i prirodu, što kulminira za punog Mjeseca, a onda opada za posljednje ĉetvrti. To je razlog da se simboli Mjeseca javljaju posvuda, ukljuĉujući i groblja, gdje je na nadgrobnim ploĉama prikazan kao simbol smrti, ali i kao simbol ponovnog roĊenja. Istoĉni dio Zmajeve pećine nije dovršen, što dokazuju zapoĉete, a nedovršene plohe. Od reljefa koji su dovršeni na istoĉnoj strani trebalo bi posebno utvrditi što neki stvarno prikazuju a posebno bi trebalo razluĉiti ono što je na ovoj strani moţda napravljeno u drugo vrijeme. Toĉno vremenski i stilski odrediti te reljefe zaista je teško. Već i zato što je u davnim stoljećima ili, kako to pretpostavlja Andrija Ciccarelli, od Dioklecijanovih vremena na otoku Braĉu bilo “odliĉnih kipara”. 1207 Krasinski zbog smještaja u špilji i arhaiĉnog izriĉaja smatra takoĊer da je taj reljef vjerojatno pretkršćanski i da se u tom sluĉaju mora pripisati pretkršćanskim stanovnicima (današnje) Hrvatske. Posebno bi bilo vaţno utvrditi do kada je na Braĉu prevladavalo poganstvo ĉiji su nositelji stoljeća i stoljeća bili i pretkršćanski starosjeditelji. Prema nekim tvrdnjama Neretvani naseljavaju Braĉ kao pogani već od VII. st. Bizantski car Konstantin Porfirogenet u djelu De administrando imperio (u 36. poglavlju “O Poganima koji se nazivaju i Neretvani i zemlji u kojoj sada obitavaju”) naziva Neretvane sredinom X. st., kada je pisao ovo djelo, imenom Pagani (što, prema njemu, 1205

Janković, ibid., s. 99-107.

1206

J. Kampbell Cooper, ibid., s. 104.

Škobalj nije ni pokušao dokazati da je u polumjesecu glava ţene. S obzirom da su Hrvati mjesec shvaćali kao muško, onda glava u polumjesecu moţe biti samo glava muškog bića. 1207

Andrija Ciccarelli, Zapaţanja o otoku Braĉu. Biblioteka “Broški libar”, knj. IX, 1982, s. 33 (priredio i preveo prof. Vedran Gligo).

473

“na jeziku Slavena znaĉi nekršteni”), koji drţe u svojoj vlasti Korĉulu, Mljet, Hvar i Braĉ.1208 Nije od bitnog znaĉenja za tumaĉenje reljefa što je Zmajeva pećina postala obitavalištem kršćanskih pustinjaka. Oni su nastavili ţivjeti u zateĉenom ambijentu više stoljeća pošto su uklesani reljefi na zapadnoj strani, kad se njihov poganski smisao više nije mogao lako prepoznati. Da su te reljefe zatekli kšćanski “hrvatski eremiti” u pećini, to pretpostavlja i Krasinski. Koliko je na samu Braĉu i poslije kristijanizacije bilo jakih ostataka poganskih vjerovanja dokazuje i tekst iz spomenute Valerijeve vizitacije, koji i Škobalj navodi: “I jer imaju praznovjerni obiĉaj (institutum superstitiosum), da procesije obavljaju u nijedno drugo vrijeme, nego samo o Mladome Mjesecu, bilo im je naloţeno, da moraju meĊusobno izabrati neki dan u svakom pojedinom mjesecu, kad će obavljati procesije, ne vodeći raĉuna o Mjesecu, bilo da se raĊa, bilo da nestaje (nulla habita ratione nascentis aut deficientis Lunae), što su obećali, da će izvršti.” Škobalj je ispravno zakljuĉio da se u tom “praznovjernom obiĉaju” stvarno radilo “o štovanju Mjeseca kao preţitku iz stare poganske religije Hrvata”. 1209 Kad se sve uzme u obzir, reljef na zapadnoj strani Zmajeve pećine na Braĉu ne moţe se datirati u XV. st. kao preostatak poganskoga vjerovanja. On je svjedoĉanstvo odreĊenog poganskog kulta iz antiĉkoga doba ili ranoga srednjeg vijeka u kojemu nema niĉega kršćanskoga. Taj reljef mogao je nastati prije konaĉnog pokrštenja stanovnika neretvanske kneţevine, u ĉijoj se vlasti dugo vremena nalazio i Braĉ, a mogao je postati i poslije pokrštenja većeg dijela toga otoka od skupine preostalih pogana koja je izgradila za sebe svetište u pogodnoj planinskoj pećini. Izgleda najvjerojatnije mišljenje Ive Marinkovića da je reljef izraĊen u razdoblju od I. do VI. stoljeća.

1208

Boţidar Ferjanĉić, Vizantinski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Posebno izd. SANU, sv. II., knj. CCCXXIII, Vizantološki institut, knj. 7, Beograd, 1959, ed. Nauĉno delo, s. 64-65. Ferdo Šišić smatra da su otoci koje navodi K. Porfirogenet došli pod neposrednu vlast Neretvana poslije 825. godine (Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1925, s. 319).

1209

474

Škobalj, ibid., s. 114.

XI. ŠAMANIZAM BOGA WUOTANA

1. Oznaku “Germani” popularizirao je Julije Cezar /100.-44. pr. K./. Etnici, koje su grĉki i rimski pisci nazivali Germani, sami su se tako poĉeli nazivati tek od VIII. st. pos. K., a i to nije posve sigurno.1210 Ovi Germani nisu bili autohtoni kako misli Tacit /Ge, 2/. Oni su stvarno bili Indoeuropljani koji su napustili svoja stara sjedišta na istoku /u Euroaziji/ i otišli na sjever i to moţda oko 1000 godina pr. K. odakle su se raširili na zapadu i jugoistoku Europe.1211 Sjećanje na dolazak s istoka oĉuvano je i u predaji Eda.1212MeĊu ovim Germanima, svršetkom stare ere i u prvim stoljećima nove ere /prema nekim shvaćanjima/, nije bilo potpunoga jedinstva u smislu postojanja istoga antropološkog tipa, istoga jezika i istih vjerovanja. Zbog ovoga se razloga shvaćanje pojma Germana mijenjalo tijekom stoljeća.1213 1210

Lucien Musset, Le invasioni barbariche. Ed. Mursia, Milano, 1989, s. 56.

1211

Cornelio Tacito, La Germania. La vita di Agricola. Dialogo sull eloquenza.Predgovor i prijevod: Anna Resta Barrile, ed. Zanichelli, Bologna, l989, s. 61-62. Saga o Ynglingarima priĉa o tome ovako: Predio oko ušća rijeke Tanais koja se prije zvala Tanakvísl ili Vanakvísl i koja se ulijeva u Crno more zvao se zemlja Vana. Rijeka Tanais dijeli tri regije svijeta i to tako da je na istoku Azija, a na zapadu Europa. Dio Azije na istoku od Tanaisa zove se zemlja Asa, a prijestolnica zemlje zove se Asgard /Ásgardhr/, u kojoj je vladar bio Odin. Saga priĉa da je Odin kao prorok i ĉarobnjak znao da će njegovo potomstvo naseliti sjeverni dio svijeta i da je tada krenuo na osvajanje i zavladao mnogim zemljama. /Legende e miti Vichinghi. Gianna Chiesa Isnardi, uvod i prijevod, ed. Rusconi, Milano, 1989, s. 79-85/.

1212

R. Hachmann, prof. prahistorije i antike na Sveuĉilištu u Saarbrückenu posebno je analizirao shvaćanje pojma Germani tijekom stoljeća. /Rolf Hachmann, I Germani. Ed. Nagel, Roma, 1975, s. 46-47. Usp. i L. Musset, ibid., s. 56-57/.

1213

475

Kao susjede Germana Tacit posebno spominje Gale, Rete i Panone. MeĊusobni utjecaji Germana i njihovih susjeda ĉini se da se posebno oĉituju u odnosu s Keltima. Tako, na primjer, postoje neke zajedniĉke rijeĉi u keltskom i germanskom jeziku. U središnjih i juţnih Germana, najvjerojatnije pod utjecajem Kelta, zapoĉelo se inhumirati umjesto kremirati pokojnike. MeĊutim, Kelti nisu znatnije utjecali na vjerovanje Germana. 1214Germana je u I. st. pos. K. bilo oko 2.000.000.1215 Prvi pisani podatak o religiji Germana ostavio nam je Cezar, koji je pod Germanijom podrazumijevao teritorij koji graniĉi s Galijom i to s druge, desne strane Rajne. Cezar /DBG, VI, 21/ piše da Germani, za razliku od Gala, nemaju druida koji bi ravnali bogosluţjem niti mare za ţrtve. Prema njemu, oni bogovima drţe samo one koje vide i koji ih oĉito svojom moći pomaţu:Sunce, Vulkan i Mjesec, a druge ne poznaju ni po kazivanju. 1216O ovome Cezarovu navodu o religiji Germana traju raspravljanja sa suprotstavljenih stajališta, u kojima se katkad potpuno negira vrijednost njegova svjedoĉenja.1217MeĊutim, obezvrjeĊivanje Cezara kao izvora nije opravdano. Iz njegova se teksta moţe zakljuĉiti da su vjerovanja Germana bila upućena nebu, koje je nekad kod svih Indoeuropljana bilo vezano uz pojam postojanja jedinoga Boga na nebesima.1218 1214

Vries, Altgermanische Religionsgeschichte. Ed. W. Gruyter, Berlin-Leipzig, 1935, s. 149. Cornelius Tacitus, Agricola Germania. /Prijevod na njemaĉki i tumaĉenje Alfons Städele/, ed. Artemis-Winkler, München-Zürich, 1991, s. 311.

1215

”XXI. Germani multum ab hac consuetudine differunt. Nam neque druides habent qui rebus diuinis praesint, neque sacrificiis student. Deorum numero eos solos ducunt quos cernunt et quorum aperte opibus iuuantur, Solem et Vulcanum et Lunam, reliquos ne fama quidem acceperunt.”/Cezar, La guerra gallica. Ed. Rizzoli, Milano, 1992, s. 228/.

1216

Vries tvrdi da je već u bronĉano doba religija u Germana bila manje primitivna nego je opisuje Cezar u njegovo doba i da je njegov opis u najoštrijoj suprotnosti s onim što piše Tacit. /J. de Vries, ibid., s. 164-165/.

1217

1218

Sam korijen imena nebeskoga boga u Indoeuropljana vezan je uz pojam svjetlosti. Usp. W. Schmidt.Rassen und Völker in Vorgeschichte und Geschichte des Abendlandes. II. svezak, ed. Stocker, Luzern, 1946, s. 284; Guglielmo Schmidt, Manuale di storia comparata delle religioni. Ed. Morcelliana, Brescia, 1943, s. 56-57; N. Turchi, Le religioni dei misteri nel mondo antico. Ed. Fratelli Melita, Genova, 1987, s. 127. Ovo je shvaćanje bilo poznato u mnogih naroda svijeta. Usp. M. Eliade,Šamanizam i arhajske tehnike ekstaze. Ed. Matica srpska, Novi Sad, 1985, s. 32-33. J. de Vries misli da je postojanje predgermanskoga nebeskog boga sigurno već u bronĉano doba. Prema njemu bi ime ovoga boga odgovaralo kasnijemu nazivu Tiwaz. /Vries, ibid., s. 127/. Ovo shvaćanje osobito je saĉuvano u baltiĉkih naroda. “Aber nur v. Schröder

476

Cezar nam potvrĊuje da se pojam jedinoga boga do njegova doba raspao na više funkcija koje su se pridale novim samostalnim boţanstvima. 1219 Vaţno je istaknuti da Cezar u posebnomu navodu u istomu svom djelu potvrĊuje snagu puĉkih vjerovanja Germana vezanih uz nebo. On spominje da su Germani vjerovali da ne mogu pobijediti u boju ako se pobiju prije mlada mjeseca /DBG, I, 50/. Ovo staro vjerovanje Indoeuropljana da se nesretno završava svaki pothvat koji se zapoĉne za padanja mjeseca /zadnja ĉetvrt/ ili kad mjeseca nema /”mina” u Hrvata/ potvrĊuje i Tacit. Germani se sastaju u stalne dane i to za mlada ili za puna mjeseca /dakle kad mjesec iza pomrĉine raste ili kada je u punini snage/ jer, kako piše Tacit /Ge, 11/ oni misle da je to najbolje za poĉetak poslova. Tacit /56. ili 57. - 18? pos. K./ koji je napisao djelce Germania 98.g.,1220nikad, ĉini se, nije posjetio Germaniju, 1221ali ako bi to i bila istina to

bemerkte, dass neben anderen baltischen Astralgöttern der Himmelsgott der bedeutendste war, den die Balten lett. Dievs, lit. Dievas, apr. Deivas nennen. Diese Namen sind etymologisch mit der indoeuropäischen Wurzel dieu-, mit der Grundbedeutung Himmel, verbunden. Daher stammt die sekundäre Ableitung des altindischen Dyaus bzw. Dyaus pita mit der Bedeutung eines personifizierten Gottes bzw Gottvaters.” /Ström-Biezais,Germanische und Baltische Religion. Ed. Kohlhammer, Stuttgart-Berlin-Köln-Mainz, 1975, s. 322./ Pojam nebeskoga boga sadrţavao je prvobitno u sebi sva boţanska svojstva, dakle osobine oplodnje, proroĉanstva, lijeĉenja, ĉuvanja, groma... S vremenom se jedinstvo svih boţanskih funkcija poĉelo raspadati što se moţe pratiti na primjeru boga Apolona. Ovoga su boga Grci preuzeli iz hetitsko-babilonskoga kulturnoga kruga /Srejović Dragoslav-Aleksandra Cermanović, Reĉnik grĉke i rimske mitologije. Ed. Srpska knjiţevna zadruga, Beograd, 1979, s. 4o. Usp. i Ugo Bianchi, La religione greca. Ed. Utet, Torino, 1975, s. 17l-173./ Heleni, koji su oboţavali Apolona, izmeĊu ostalog i kao boga lijeĉenja i proroštva, zamišljali su njegovo roĊenje pod zemljom, a ne pod nebeskim suncem. /Robert Graves, Grĉki mitovi. Ed. Nolit, Beograd, 1969, s. 52/. Apolon je prvobitno bio lunarno boţanstvo, a solarno je postao tek od Euripida /Gasparini,Gli astri nella mitologia e nelle credenze popolari dei Balto-Slavi. Etnološki pregled broj 6-7 za 1965, Beograd, s. 23/. Grci koji su imali sunĉanog boga Heliosa izjednaĉavali su Apolona sa suncem samo u duhovnome smislu “ĉistoće”, a ne u elementarnoj pojavi /Erika Simon, Die Götter der Griechen. Ed. Hirmer, München, 1985, s. 130.

1219

1220

Tacitovu Germaniju spominje Cassiodor /oko 485-580/ i Rudolf iz Fulde /+865/. Germanija je tiskana u Njemaĉkoj prvi put u Nürnbergu 1474. godine. Usp. Tacitus, Agricola-Germania, ibid., s. 202; Ernst Schwarz, Germanische Stammeskunde.C. Winter Verlag, Heidelberg, 1956, s. 10-11. Milan Ţepić misli da je Tacit moţda boravio kao legat u Germaniji nakon što je neko vrijeme bio pretor 88. godine /M. Ţepić,Pregled rimske knjiţevnosti. Ed.

1221

477

ne moţe umanjiti vjerodostojnost ovoga njegova rada. 1222Tacit se sluţio grĉkim i rimskim piscima,1223ali se vjerojatno koristio i informacijama koje je mogao dobiti od vojnika i trgovaca.1224On o religiji Germana /Ge, 9/ biljeţi ovo:”Od bogova ponajviše štuju Merkurija, kojemu na stalne dane i ljudske ţrtve prikazivati smatraju dozvoljenim; Herkula i Marta umilostivljaju dozvoljenim ţivinskim ţrtvama; neki od Sueba ţrtvuju i Izidi. Ne saznadoh pravo, odakle je uzrok i podrijetlo ovoj tuĊinskoj sluţbi, osim što sam kip, budući kao liburanska ladja udešen, upućuje, da je ova sluţba iz tuĊine. Uostalom, misle da nije prema veliĉini nebesnika ni zatvarati bogove meĊu zidine niti ih prikazivati ma na kakovu podobu ljudskoga obliĉja: lugove i gajeve posjećuju i imenom bogova nazivlju ono tajnovito biće, koje vide samo u svojem poštovanju.”1225 Iz ovoga Tacitova navoda ĉini se da su se i germanska plemena meĊusobno razlikovala u religioznim shvaćanjima. 1226 Na postojanje nekadanjega jedinoga nebeskog boga podsjeća Tacitov Tuisto koji etimološki u svom indoeuropskom jeziĉnom smislu upućuje na ime vrhovnoga nebeskog bića. Tacitovo spominjanje više bogova u Germaniji potvrĊuje ĉinjenicu, koju je već prije Cezar naveo, da se pojam nekad jedinoga boga raspao i u Germana.1227 Hrvatska drţavna tiskara, Zagreb, 1942, s. 62. Usp. i Tacito, Germania redakcija Bruno Zanco, ed. Societa Dante Alighieri, Citta di Castelo, 1990, s. 8/. Neki pisci iz uvjerenja da Tacit nije bio u Germaniji, a na temelju ĉinjenice da u ovomu njegovu djelu ima navoĊenja nekih detalja za koja su kasnija istraţivanja utvrdila da su pogrešna, dovode neopravdano u sumnju vjerodostojnost cijeloga ovog Tacitova djela. Usp. W. Kannezier, Die Fälschung der deutschen Geschichte. A. Klein - Verlag, Leipzig, 1935, s. 270-282.

1222

Tacit u ovomu djelu spominje samo Cezara, a neki misle da on ĉak prešutno pokušava ispravljati neke Cezarove navode. Usp. Elisabeta Risari /uvod/, Tacito Germania.Ed. Mondadori, Milano, 1991, s. XII;Luciano Lenaz /uvod/,Tacito, La vita di Agricola -La Germania. Ed. Rizzoli, Milano, 1990, s. 210.

1223

1224

Tacito,La Germania./Redakcija A. R. Barrile/, ibid., s. XIV. Usp. i Tacitus, Germania, ibid., s. 186-187; Milan Budimir-Miron Flašar, Pregled rimske knjiţevnosti. Ed. Nauĉna knjiga, Beograd, 1986, s. 543.

1225

Cornelius Tacitus,Agricola-Germania, ibid.,s.88-89./Preveo M. Šrepel./

Tako Natko Nodilo smatra da Tacit razlikuje vjeru istoĉnih Germana /Sveva/ od one zapadnih Germana. Usp. Natko Nodilo, Stara vjera Srba i Hrvata. Logos, Split, 198l, s. 83 /125/.

1226

Ovaj je pojam ostao saĉuvan u imenu germanskog boga Tyr ili Tiu. “To je bog u odnosu s osi svijeta i nebesko boţanstvo koje osigurava kozmiĉki red...U skandinavskoj religiji vaţnost Tyra je osjetno opadala...Sigurno je njegovo indoeuropsko podrijetlo.” /Jan de Vries, La religione dei Germani. Zbornik:

1227

478

Religiju starih Germana mi ne poznajemo u detaljima, koji su se, dakako, mijenjali tijekom vremena. U ovomu smislu /promjene nebitnih pojedinosti/ vjerovanje Cimbra ili Teutona u I. st. nije isto kao ono Vikinga u X. st. MeĊutim, bit poganskih vjerovanja Germana bila je ista u ţeljezno doba i u X. stoljeću.1228Neizmijenjenost germanskih vjerovanja mogla se posebno zadrţati u skandinavskim zemljama, jer je Skandinavija ostala izvan utjecaja klasiĉne kulture, a kršćanstvo je u nju prodrlo vrlo kasno. 1229Za sve ljude tradicionalnih kultura svijet je prostorno-vremensko jedinstvo.1230Stablo ţivota /u Edama Ygdrasil/ povezuje zemlju, nebo i donji svijet u jednu cjelinu. “Mali svijet” ĉovjeka i “veliki svijet” univerzuma proţimaju se tako da se ĉovjek doţivljava kao mjera svega. U ovomu shvaćanju muško i ţensko, nebo i zemlja sve su to dijelovi iste cjeline i zato su jednako vrijedni. 1231Ne postoji podjela na dobre i zle bogove. Svaki bog je istodobno i dobar i zao i zato stoji izvan etiĉkih kategorija dobra i zla. U ovoj metafizici ne postoji samo zao ili samo dobar bog. Kršćanstvo je u pogansku Europu donijelo pojam jedinoga, savršeno dobroga i svemogućega Boga, ali i pojam

Francoise Le Roux - Jan de Vries-Frans Vyncke, Le Religioni dell´ Europa centrale precristiana. Ed. Laterza, Bari, 1988, s. 64/. Temeljna ljudska shvaćanja teško se mijenjaju i zato što u povijesti ljudskoga roda ne postoji napredak ĉovjeka ni u intelektualnom ni u etiĉkom smislu. Ljudska inteligencija nije se usavršavala tijekom tisućljeća, a i stvaralaĉka imaginacija ostala je ista. Ljudi prapovijesti bili su istih intelektualnih sposobnosti kao i moderni ljudi./Jean Servier, L´uomo e l´Invisibile. Ed. Rusconi, Milano, 1973, s. 94,255/.

1228

1229

Ellis Davidson, Cosmologie scandinave. Zbornik: Carmen Blacker-Michael Leowe, Antiche cosmologie, Ubaldini Editore, Roma, 1978, s. 163.

1230

J. Servier, ibid., s. 325,465.

1231

Usp. Manfred Lurker, Wörtebuch der Symbolik. Ed. Alfred Kröner, Stuttgart, 1979, s. 348, 355. Susjedi Germana kao i narodi s kojima su oni imali kulturne, gospodarske ili politiĉke veze imali su istu bit vjerovanja kao i Germani. Tako su u mitovima Grka kao i Germana bogovi bili etiĉki indiferentni pa i Apolon šalje bolesti i lijeĉi, dok Hermes krade /Lurker, ibid., s. 25,210/. Htonska su boţanstva najĉešće i boţanstva plodnosti /Veselin Ĉajkanović, Mit i religija u Srba. Srpska knjiţevna zadruga, Beograd, 1973, s. 90-92/. Keltima i “Ilirima” biće boţanstva je amoralno, dakle ne i nemoralno. Usp. J. de Vries, ibid., s. 5991; Lancelot Lengyel, Das geheime Wissen der Kelten.Ed. Bauer Verlag, Freiburg, 1981, s. 28,36,63,233,240,249,312-313, 364-365;Ivan Muţić, Podrijetlo i pravjera Hrvata. Matica hrvatska- Kaĉić, Zagreb-Split, 1991, s. 122-149. 479

Sotone.1232Ovo je najbitnija razlika izmeĊu kršćanstva i gotovo svih poganskih religija na svijetu.1233

2. Tacit ne opisuje pobliţe germanskoga boga kojega naziva Merkur, ali je posebno vaţan njegov navod da su Germani ovomu bogu prinosili ljudske ţrtve /Ge 9, 1/. Istinitost ovoga podatka potvrĊuje sam Tacit u svome drugom djelu /Historie XIII, 57/ kad spominje da su Germani 58. g. po K. ţrtvovali ljude Marsu i Merkuru.1234U Tacitovu odjeljku o vjeri Germana posebno je vaţan navod da su od bogova najviše /”maxime”/ štovali Merkura. Ovo znaĉi da Tacit ne tvrdi da je najveći bog Germana Merkur, nego samo spominje da su ga Germani najviše ĉastili. To se moţe zakljuĉiti i iz toga što bi on, da je mislio drugaĉije, toga germanskoga boga usporedio s nekim vrhovnim bogom kao s Jupiterom, a ne s Merkurom.

”Đavo inaĉe, u paganizmu evropskih naroda, nije postojao; on je u njima postao poznat tek preko hrišćanstva. Nas ovde manje interesuje njegovo pravo poreklo /prvobitni izvor moţda iranska religija.../; neposredan izvor: liĉnost starozavetnog satane; ali još u većoj meri judejska narodna verovanja, njihove eshatologije i apokalipse...”/Ĉajkanović, ibid., s. 399/.

1232

Danas je svenazoĉna rehabilitacija biti poganstva: jedinstva suprotnosti u totalnom smislu i na svim razinama. Dovoljno je usporediti objašnjenje simbolike zmije u inaĉe neznanstveno napisanom Rjeĉniku simbola koji je objavljen u redakciji Jean Chevaliera i Alaina Gheerbranta. /Rjeĉnik simbola, ed. NZ MH, Zagreb, 1983, s. 796-805/. Naţalost ni u znanstvenoj literaturi i onda kada se posebno obradjuje ova problematika nije zakljuĉivanje uvijek najjasnije izraţeno. Usp. Ugo Bianchi, Il dualismo religioso. Ed. Ateneo, Roma, 1983, s. 214. Jacques Brosse s gorĉinom tvrdi da je poslije pobjede Crkve “poganstvo” kao jedan kompleksni kozmogonijski sustav koji se temeljio na razliĉitosti i sjedinjenju suprotnosti bio potisnut od dogmatiĉnog, netolerantnog i manihejskog monoteizma. “Zbog raspoznavanja dobra i zla i kao reakcija na prijašnje duhovno shvaćanje i svjetonazor odvajala se duša od tijela. Budući da je duša s pravom vlasništvo Boga moralo se nuţno odbaciti narav i tijelo. Kako oni vode u napast mogla su jedino biti oruĊe Ċavla, one stare zmije s drveta spoznaje, koja bijaše odgovorna za izgnanstvo iz zemaljskog raja.”/Jacques Brosse, Mythologie der Bäueme. Walter-Verlag, Olten, 1990, s. 273/.

1233

Tacitov izraz “quoque” znaĉi da ljudske ţrtve nisu bile uobiĉajene. Usp. E. Risari, Tacito Germania,ibid., s. 70. O ţrtvovanju germanskih naroda Wuotanu usp. Hachmann, ibid., s. 109-110.

1234

480

Opće je mišljenje da Tacitov Merkur 1235 odgovara bogu Wuotanu /Odinu/. Svi istraţivaĉi germanske mitologije kao posebno vaţan dokaz, na temelju kojega se moţe identificirati Merkura s Wuotanom spominju, da su Germani srijedu koju su Rimljani nazivali kao Mercurii dies, preveli s Wodanstag. Germanima je ovo izjednaĉivanje dana u tjednu -Merkura s Wuotanom - bilo poznato već u prvomu stoljeću pos. K.1236Wuotan je bio poštovan u više germanskih plemena, ali nije kod svih imao isto ime.1237 Odin u shvaćanju Germana u razdoblju od Tacita do Eda 1238 nije zamišljan kao jedini, a ni kao najviši bog. Analizom je kao sigurno utvrdjeno samo to da Odin nije solarno boţanstvo.1239Opis boga u kojemu su nabrojene njegove osobine ukljuĉujući i isticanje da je bog magije nije bilo dovoljno. Ovo je razlog da je 1959.godine Derolez tvrdio da ni o jednomu germanskom bogu ne znamo toliko mnogo kao o Wuotanu, ali da uza sve to on ostaje jedna od najtajanstvenijih pojava germanskoga pantheona. 1240Tek u razdoblju poslije II. svjetskoga rata, usporeĊujući Wuotanove osobine sa znanstvenim

Merkur je u Rimljana pod grĉkim utjecajem postao vodiĉ duša i poistovjećen s Hermesom. /Srejović-Cermanović, ibid., s. 262/. Wuotan i Hermes imaju i iste htonske atribute /pokrivaĉ na glavi - šešir, ogrtaĉ, štap itd./. Usp. Ĉajkanović, ibid., s. 382-389.

1235

1236

Wilhelm Knappisch, Geschichte der Astrologie. Ed. Vittorio Klostermann, Frankfurt/M., 1967, s. 56, 173.

1237

O imenima i osobinama Wuotana usp. Jacob Grimm, Deutsche Mythologie.. Ullstein Verlag, Frankfut/M-Berlin, 1981, sv. I, s. 109-136 i J. Grimm, ibid., sv. III, s. 48-61. I Grimm je u I. svesku ovog djela Wuotana po odreĊenim osobinama usporedio s Hermesom i Apolonom /s. 123/. Izjednaĉivanje Merkura s Wuotanom u više germanskih naroda potvrĊuje i Pavao Đakon /roĊen oko 714.g./. Usp. Pauli, Historia Langobardorum. Hahnsche Buchhandlung, Hannover, 1987, s. 58-59. Pojam Wuotana sadrţavao je mnogostruka znaĉenja, koja su se kao odreĊene razliĉitosti u njegovu shvaćanju oĉitovale u pojedinim germanskim zemljama. /Neumann Eduard - Helmut Voigt,Germanische Mythologie. Zbornik: Haussig Hans Wilhelm,Götter und Mythen im alten Europa.Ernst Klett Verlag, Stuttgart, 1973, s.74-77/. Wirth je, polazeći od vlastite pretpostavke o poĉecima europske prareligije neuvjerljivo porekao svaku vrijednost Edama. Usp. Herman Wirth, Europäische Urreligion und die Externsteine. Volkstum-Verlag, Wien, 1980, s. 28-29.

1238

1239

Jan de Vries,Keltische Religion. Ed. Kohlhammer, Stuttgart, 1961, s.45.

1240

R.L.M.Derolez, Götter und Mythen der Germanen. VMA-Verlag, Wiesbaden 1963, s. 86. 481

rezultatima iz etnologije i mitologije, zakljuĉilo se da je bit Wodanove magije šamanizam,1241koji u potpunosti otkriva njegovo okultno biće.1242 Ruski etnolog Tokarjev zakljuĉio je da je šamanizam bio i ostao jedan od najteţih problema u povijesti religije /Sergej A. Tokarjev, Rani oblici religije i njihov razvoj. Ed. Svjetlost, Sarajevo, 1978, s. 283, 304/. Eliade istiĉe da su ĉetrdesetih godina ovoga stoljeća kad, je on poĉeo prouĉavati šamanizam Sibira i središnje Azije o toj temi postojale samo dvije rasprave i to obje na njemaĉkomu. /M. Eliade, Okultizam, magija i pomodne kulture. Ed. Grafiĉki zavod Hrvatske, Zagreb, 1981, s. 76/. Eliade /osobno vrlo blizak fenomenu okultnoga/ prvi je u svijetu poslije II. svjetskoga rata obradio šamanizam u cijelosti ne ulazeći posebno u njegovu metafiziĉku bit. Šamanizam je najstarija i najraširenija okultna tradicija /Eliade, ibid., s. 76/. Na temelju pećinskih crteţa zakljuĉuje se da je šamanizam postojao već u paleolitu i da su se s njime sluţili u kameno doba lovci i skupljaĉi plodova. /Joan Halifax, Schamanen. Insel Verlag Frankfurt/M., 1983, s. 6./ Halifax misli da je šamanizam poznat već neandertalcu. /J. Halifax, Die andere Wirklichkeit der Schamanen. Ed. Barth, München, 1983, s. ll. O šamanizmu usp. i Alfred Stolz, Schamanen.Ed. Dumont, Köln, 1988, s. 32; Andreas Lommel, Schamanen und Medizinmänner. Ed. Callwey, München, 1980, s. 7,106;Hans Findeisen - Heine Gehrts, Die Schamanen.Diederichs Verlag, Köln, 1983, s. 21-134/. Eliadovi rezultati o šamanizmu su ovi: Šamanizam je prividno nasljedstvo, a u stvarnosti je dar bogova ili duhova, tako da ne moţe svatko biti šaman. Šaman posebno ukrašava svoju odjeću ţeleći da mu ona da novo magijsko tijelo u obliku ţivotinje /npr. ptice, jelena ili medvjeda/. Šaman nakon oblaĉenja ove odjeće ulazi u mistiĉno stanje, koje je otkrio tijekom dugih inicijacijskih iskustava i obreda. Šaman upada u ekstazu koristeći pomoć razliĉitih sredstava od narkotika i bubnja do opsjednuća od duhova. On uspijeva po vlastitoj volji ovom tehnikom ekstaze zapasti u trans u kojemu mu duša napušta tijelo i tada odlazi na nebo ili silazi u donji svijet gdje upoznaje ĉinjenice poznate samo mrtvima. Inicijacija omogućuje šamanu da nevidljiv leti golemim prostranstvima. On se slobodno kreće zemljom, donjim svijetom i nebom, dakle, i onim prostorima gdje su samo mrtvaci i bogovi. Šaman, kojemu je gatanje i vidovitost sastavni dio bića moţe biti vodiĉ duša u donji svijet. On tijekom inicijacije mora nauĉiti tajni jezik kojim će općiti s duhovima i ima duha zaštitnika koji moţe biti na primjer bik, orao, mrki medvjed ili neka druga ţivotinja. Ova ţivotinja-zaštitnik omogućuje šamanu preobraziti se i ona je njegov dvojnik /”nagual”/, njegov alter ego. “Šamani se sukobljavaju u obliku ţivotinja i ako njegov alter ego strada u borbi, šaman takoĊer brzo umire”. U šamanizmu je izvanredno vaţan mit i simbolizam kozmiĉkoga drveta jer se u njemu podrazumijeva ideja o središtu svijeta u kojemu se dodiruje zemlja, nebo i donji svijet. /Eliade,Šamanizam,ibid., s. 2930, 37,43,85,88-94, 122-132, 151-161, 357/.

1241

Zanimljivo je navesti da su prvi istraţivaĉi i etnografi šamanizma u XIX, st, ocijenili ovaj fenomen kao djelo Ċavla, kako to navodi i sam Eliade. /Eliade, Šamanizam, ibid., s. 104/. Etnolog Aleksandar Gash /inaĉe Schmidtov uĉenik,

1242

482

O Odinu doznajemo najviše u saĉuvanim predajama nordijskih naroda. Saga o Ynglingarima, koja se oslanja na priĉanje u staroj Edi priĉa opširno o Odinu da je bio veliki ratnik i znalac magije i da su njegovi ratnici pobjeĊivali u strašnim borbama koje su se nazivale “bijes berserkira”. 1243Kad je Odin bio na samrti uĉinio je da ga ubodu s vrhom koplja, 1244a poslije smrti porasla je vjera u njega i obraćanje njemu. 1245 U nordijskim predajama ima mnogo opisa Odina koji upotpunjuju njegov lik. Odin jaše konja /Sleipnira/ koji ima osam nogu, nosi koplje “Gungnir” /u Burgunda maĉ/, a pomaţu mu dva gavrana /Huginn od hugr što se na njemaĉki prevodi kao “Sinn, Gemüt, Gedanke, Denken” i Muninn od munr što se na njemaĉki prevodi kao “Wille, Interesse, Gedächtnis, Erinnerung”/. Walhall /na njemaĉkom Walhalla, a na staronord. Valhöle / je Odinova dvorana u boravištu bogova - Asgardi, gdje on okuplja oko sebe u boju pale junake koje mu dovode Walkire, ĉesto predstavljene kao ratnicedjevice na konju s dugim kopljem i velikim štitom.”Tko hoće Odinu doći, lako će poznati dvoranu; krov joj je kopljima i štitovima pokriven, a klupe oklopima; o zapadnim vratima visi vuk, a nad njima orao”. /Pjesma o Grimniru - Grimnismal ./ Pojam boţanskoga u Odinu, kojemu i nordijski narodi /kako je oĉito i iz Eda/ prinose ljudske ţrtve, ne ukljuĉuje u sebi ni njegovu svemoć ni njegovu vjeĉnost. Odin u posljednjoj borbi jaše na ĉelu svojih ratnika i s kopljem u ruci juriša na vuka Fenrira, ali on proţdire Odina. Oganj će na kraju sve uništiti i zemlju i nebo i ljude i bogove. Tako germanska vizija svijeta u konaĉnici završava kozmiĉkom tragedijom /Ragnarökk/.1246 kojega i Eliade citira u svome djelu o šamanizmu/ zakljuĉuje ovako:”Ţivotinja kao nagual i ĉovjek kao šaman odreĊeni su individualno...Savezi, obostrana zaštita izmeĊu jednog jedinog komada odreĊene ţivotinjske vrste kao naguala i jednog jedinog ĉovjeka kao šamana prema svim izvještajima sasvim su realni. A ovo se drugo manifestira u takvim ĉinjenicama, da se one ne mogu istumaĉiti zakonima prirodnih fiziĉkih ili psihiĉkih sila. Dodavši još pripadna nemoralna djela, ostaje kao uzroĉnik samo sotona...Iz svih podataka valja zakljuĉiti:nagualizam je autentiĉna mistika magije tj. realni demonizam; tantrizam je ublaţeni nagualizam; profesionalni šamanizam većinom i napose u sjevernoj Aziji samo je parapsihiĉko ili harlekinsko izdanje tantrizma. A moderni spiritizam opet je salonsko izdanje šamanizma”. /Aleksandar Gahs, Religija i magija u povijesti ljudskog roda.Zagreb, 1946, s. 388, 391, 404/. Bersekiri su bili ratnici obuĉeni u medvjedje koţe. Usp. J. de Vries, La religione dei Germani,ibid., s. 66-67.

1243

1244 1245 1246

Koplje je poznato kao simbol boga mrtvih. /E. Davidson, ibid., s. 146/. Legende e miti Vichinghi,ibid.,s. 79-95. Edda di Snorri. Ed. Rusconi, Milano, 1988, s. 146-153. 483

Eliade spominje da u religiji i mitologiji starih Germana ima pojava koje se daju usporediti sa shvaćanjima i tehnikama sjevernoazijskoga šamanizma.Kao najkarakteristiĉniji primjer istiĉe Odina, koji prema njemu iskazuje “više ĉudesno” šamanskih crta. 1247Odin da bi usvojio tajnu mudrost runa sam se objesio i ostao obješen 9 dana i 9 noći o jedno drvo koje “moţe biti samo Kozmiĉko drvo, Ygdrasil”. Odin vezuje svoga konja za ovo drvo, a poznato je “širenje te mitske teme u srednjoj i sjevernoj Aziji”. Eliade posebno istiĉe Odinova konja Sleipnira, koji ima osam nogu i nosi svoga gospodara u donji svijet. “A konj s osam nogu je šamanski konj u pravom smislu reĉi:srećemo ga kod Sibiraca, a i drugde, uvek u vezi sa ekstatiĉkim iskustvom šamana...”1248Eliade kao pravi šamanizam istiĉe i Odinovu sposobnost da po volji mijenja izglede i putuje preobraţen u ţivotinjskim oblicima.Ovaj pisac dopušta mogućnost da i dva Odinova gavrana predstavljaju dva “duha pomoćnika u obliku ptica koje Veliki vraĉ šalje na sve ĉetiri strane svijeta”. Eliade upozorava da je Odinovo djelo i prizivanje duhova, a da je to duhovno vrlo blisko šamanizmu. Odinovo proricanje pomoću mumficirane Mimirove glave “podseća na gatanje Jukagira pomoću lobanja šamana predaka.”1249 Na temelju Eliadovih i drugih analiza šamanizma u znanosti je prihvaćeno da je šamanizam bit boga Wuotana.1250 1247

Eliade, Šamanizam, ibid., s. 281.

1248

Eliade, ibid., s. 281-285. Usp. i Franz Carl Endres-Annemarie Schimmel, Das Mysterium der Zahl.Diederich Verlag, Köln, 1984, s. 178. Eliade je odreĊene šamanske osobine otkrio i u vrlo kompliciranoj figuri boga Lokia. /Eliade, ibid., s. 285-286/. U ovomu boţanstvu posebno se oĉituje ambivalentnost u germanskoj mitologiji. Loki utjelovljuje dobro i zlo, on je vatra koja grije, ali i uništava. Usp. Luigi Lun, Mitologia nordica.Ed. Settimo Sigillo, 1987, s. 225228; A. Nola,Der Teufel.Ed. Diederichs, München, 1990, s. 12l. Loki je amoralan i zato djeluje protiv Baldera bez motivacije. /Ugo Bianchi, Il dualismo religioso..Ed. Ateneo, Roma, 1983, s. 195/. Eliade, Šamanizam, ibid., s. 282. Prema Eliadeu Snorrijeva priĉa o silasku Hermodra u donji svijet na Odinovu konju da bi doveo Balderovu dušu izraziti je šamanizam. /Ibid., s. 283/.

1249

Do poĉetka II. svjetskog rata o šamanizmu boga Wuotana nije se gotovo ništa pisalo. Ilustrativan je primjer Jan de Vriesa. Ovaj najbolji poznavatelj germanske mitologije izmeĊu dva rata u svomu djelu Altgermanische Religionsgeschichte /ed. Gruyter,Berlin-Leipzig, 1935/ ne spominje šamanizam u Wuotana. MeĊutim, iza II. svjetskoga rata Jan de Vries obratio je posebnu pozornost na to izmeĊu ostalog i u II. izdanju spomenute knjige. Jan de Vries u jednom posebnom tekstu o germanskoj religiji nabraja niz Odinovih šamanskih osobina kao na primjer:kako se objesio o drvo, kako mijenja oblike u razne ţivotinje ili kako jaše osmonogog konja. Usp. J. de Vries, La religione..., ibid., s. 67-70.

1250

484

3. U literaturi se tvrdi da je Odin novija pojava u vjerovanjima Germana.1251Posebno se istiĉe da je kult Odina došao s juga Europe u Skandinaviju /Island, Švedska, Norveška/. U Švedskoj Odina zovu “Saxa God” tj. bog Sasa što znaĉi da se mislilo kako je ovaj bog iz središnje Njemaĉke stigao nordijskim narodima. 1252Kada se govori o pradomovini ovoga kulta ne moţe se zanemariti navod Pavla Đakona da je podrijetlo boga Wuotana grĉko, a ne germansko.1253Zanimljivo je Dumézilovo mišljenje da su vjerojatno Goti donijeli kult Odina u Skandinaviju. 1254 Usp. i J. Brosse, Mythologoie...,ibid., s. 33-34. Mišljenje da je bit Odina šamanizam prihvaćeno je i u znanstveno-popularnoj literaturi. Usp.: Rudolf Simek, Lexikon der germanischen Mythologie.Ed. Kröner, Stuttgart, 1984, s. 296-297; Egon von Petersdorf, Daemonologie.I, ed. Christiana-Verlag, Stein/Rhein, 1982, s. 227;H. Döbler, Die Germanen. W. Heyne Verlag, München, 1979, sv. I, s. 245; ibid., sv. II, s. 415,439, 451, 608. ”Kao najmlaĊa od svih germanskih religija nastupa religija Wodana - Odina. Ona je prvobitno vjerojatno bila religija Istevona, koji su ţivjeli na krajnjem zapadu, na granici prema Keltima i bili s njima već izmiješani,...Kod njih je bila jaĉe istaknuta vaţnost plemstva / i ratnika/ što nije bilo u tolikoj mjeri svojstveno najstarijim Germanima. Drugi, istoĉnjaĉki korijen su prema Closou Traĉani, koji su se klanjali bogu Hermesu kojega je naroĉito priznavalo plemstvo; upravo u VI. stoljeću došlo je do upada Skita u Istoĉnu Europu, koji su bili u srodstvu s Traĉanima i koji su doprli do Brandenburga, gdje se jedan dio njih i trajno naselio, a gdje je uz zapadnu granicu poĉelo tadanje podruĉje Kelta.”/Schmidt, sv.II, s. 286/.

1251

1252

L. Lun, ibid., s. 82. Christian August Vulpius, Handwörtebuch der Mythologie der deutschen, verwandten, benachabarten und nordischen Völker. Fourier Verlag, Wiesbaden, 1987, 16-17.

1253

Paolo Diacono, Storia dei Langobardi. Ed. Longanesi, Milano, 1988, s. 15-16.

”Odhinn, che in Scandinavia ha innumerevoli appellativi secondari, alcuni chiari altri oscuri, molto probabilmente e stato designato correntemente presso i Goti con un vocabolo diverso da questo, derivato dala ; in realta, uno di questi appellativi scandinavi, Gautr, e la localizzazione nei due della maggior parte dei toponimi conteneti il suo nome, rivelano che l´ Odhinn scandinavo era, invece, particolarmente collegato con i Goti; infine, e certamente questo Gautr cioe Odhinn, che bisogna riconoscere nel Gapt che, secondo Jordanes, apriva la genealogia mitica degli Amali, famiglia regale dei Goti, come Odhinn in Scandinavia e Woden in Inghilterra sono all´ origine di numerose dinastie”. /G. Dumézil, Gli dei Germani. Ed. Adelphi, Milano, 1974, s. 63.

1254

485

Mišljenje da Wuotan nije figura indoeuropskih povijesnih religija ne moţe se prihvatiti. Ovu pretpostavku pobija postojanje tzv. Traĉkog konjanika na Balkanu, koje Dumézilu nije bilo poznato. Ovaj je Traĉki konjanik poznat Traĉanima u prahistoriji, a u biti je isto boţanstvo kao i Odin u Germana. Kad Herodot opisuje Traĉane “narod poslije indijskoga najveći na svijetu” navodi:”A bogove poštuju samo ove: Aresa i Dioniza i Artemidu. Ali kraljevi njihovi osim ostalih graĊana poštuju Herma najvećma od sviju bogova i zaklinju se samo njim i kaţu da su Hermovi potomci”. 1255Petazzoni istiĉe da je interpretatio graeca kao Hermesa oznaĉila boţanstvo koje je poslije kao Traĉki konjanik uţivalo sveopće poštovanje. 1256Traĉki konjanik je prikazan na mnogim amuletima, monetama, votivnim i nadgrobnim reljefima. On je predstavljen na oniskom i omanjemu konju u trku obiĉno s hlamidom Šamanizam nije bio nepoznat Gotima. Usp. Piergiuseppe Scardigli, Die Goten Sprache und Kultur. Verlag Beck, München, 1973, s. 58, 66-68, 87. Rašireno je mišljenje da je Odin bio bog vodećeg, a to znaĉi i ratniĉkog sloja u Germana. Usp. Hans Günther, Religiosita Indoeuropea. Ed. Ar, Padova, 1980, s. 24/. 1255

Herodot Povijest, Matica hrvatska, Zagreb, 1888, s. 4-5.I Plinije opisuje Traĉane kao jednu od najvećih europskih populacija./”Tracia sequitur, inter validissimas Europae gentes in strategias 50 divisa”. Gaio Plinio Secondo, Storia naturale.I, Ed. Einaudi, Torino, 1982, s. 498-499/. Shvaćanje Hermesa /kojega su kako je već istaknuto Rimljani preuzeli od Grka i nazvali ga Merkur/ mijenjalo se u prahistoriji. Usp. Karoly Kerenyi, Miti e misteri.Ed. Beringhieri, Torino, 1984, s. 57-141. Hermes / koji kako u svojoj izvanredno vrijednoj studiji navodi Kerenyi nije helenskog podrijetla/ bijaše htonski bog.”Hermes planinskog kraja bijaše htonski bog koji podaruje plodnost stoci.Oĉito je postojala suprotnost izmeĊu arkadijskog Hermesa i slike boga u homerskom pjesništvu, koje nije poznavalo htonske i faliĉke crte u njegovu biću. Kilenski bog plodnosti potjeĉe iz predodţaba drugog tisućljeća. Ali i u tamnoj strani njegova bića u pratnji mrtvaca, u darivanju sreće, u ophoĊenju s Panom i s nimfama odjekuje stara predodţba boga. U jonskom pjesništvu, on postaje lukavi i lupeški bog, ali i prijatelj i pratilac ĉovjeka. Konaĉno se taj bog podreĊuje Zeusu kao njegov brzi, mladenaĉki vjesnik.” /Hans Walter,Griechische Götter. Piper Verlag, München, 1971, s. 271-272/. Eliade kad analizira šamanizam u staroj Grĉkoj spominje da je Hermes kao vodiĉ duša prekompliciran da bi ga se moglo svesti na šamanskog vodiĉa u donji svijet. Što se tiĉe Hermesovih krila kao simbola magijskog leta, nejasni znakovi ĉini se dokazuju da neki ĉarobnjaci tvrde kako duše pokojnika snabdijevaju krilima da bi one mogle odletjeti na nebo. /Eliade, Šamanizam, ibid., s. 289-292/.

1256

Usp. Gawril Kazarow /Sofia/,Einige Bemerkungen zur Religion der alten Thraker. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku/Split/, god. LVI-LIX za 1954-1957, s. 45-47.

486

koja leprša iza njega. Uz njega je na reljefu prikazano i drvo ţivota sa zmijom te lav, pas ili vepar. Konjanik vitla s kopljem u desnoj ruci i to nadesno, a samo iznimno ulijevo. Reljefi se nalaze na teritoriju nekadanje Trakije, obje Mezije i po Daciji, a vrlo rijetko u Rimu, Dalmaciji i Panoniji.1257Reljef je ĉesto posvećen Apolonu /koji prvobitno nije bio bog svjetla i neba/, a isto tako Asklepiju i Jupiteru i raznim drugim bogovima.1258Već je 1941. g. Veselin Ĉajkanović u svomu radu “O srpskom vrhovnom bogu” /posebno izdanje Srpske kraljevske akademije nauka/ istaknuo da je Traĉki konjanik htonsko boţansvo i isto što i germanski Wuotan. On je temeljitom analizom dokazao da su “Traĉki konjanik” i germanski Wuotan prvobitno prastaro indoeuropsko boţanstvo i da je “ĉudo... da to dosada nije bilo konstatovano, već su se davala druga objašnjenja”. 1259 Milenko Filipović,Traĉki konjanik. Prosveta, Beograd, 1986, s. 24. /Filipović pod Trakijom razumijeva svu zemlju izmeĊu donjeg Dunava i Egejskog mora do moravsko-vardarske doline na zapadu/. Usp. i Traĉki konjanik i druge ikone iz antiĉkog doba. Spomenik Srpske akademije nauka, sv. XCVIII, Beograd, 19411948., s.283-317. Stare etniĉke granice oĉituju se još i danas “u razlikama u mnogim ustanovama i obiĉajima kod onih Juţnih Slovena koji sada ţive na negdašnjem traĉanskom odnosno ilirskom tlu. I predstave o povorkama mrtvih u vidu konja i ritualne povorke jahaĉa ograniĉene su uglavnom samo na negdašnju traĉansku teritoriju”. Flipović ove razlike precizira ovako:”Meni se ĉini da kao traĉki elemenat u savremenoj narodnoj religiji Bugara, Makedonaca i jednog dela Srba treba da se smatra pojava da su kod njih u obiĉaju sveĉanosti i ritualne radnje sa jasno izraţenim orgijastiĉkim karakterom i sa neĉim opštim što mnogo podseća na misterije, a po ĉemu se taj deo Juţnih Slovena znatno razlikuje od zapadnog”. /Filipović, ibid., s. 57-58,17/. Kult Traĉkog konjanika prelazio je Drinu pa je prodirao i u Bosnu i Hercegovinu gdje ga vidimo na bosanskim stećcima. /Uzgred reĉeno ovaj konjanik na stećcima je još jedan dokaz da je ova simbolika i po podrijetlu i po znaĉenju poganska./ /Usp. i Milutin Garašanin, O problemu starobalkanskog konjanika. Godišnjak ANU BiH, knj. XIII, Centar za balkanološka istraţivanja, knj. ll, Sarajevo, 1976, s. 273-283/. O rasprostranjenosti kulta Traĉkog konjanika na dijelu jadranske obale usp. i Bešić Zarije - Draga Garašanin - Milutin Garašanin - Jovan Kovaĉević, Istorija Crne Gore.I, Titograd, 1967, s. 185-187.

1257

1258

Filipović, ibid., s. 25-26.

Ĉajkanović, Mit..., ibid., s. 505. “Ţivotinje koje se na reljefima viĊaju oko Traĉkog konjanika, po svoj prilici su, prvobitno, s e n o v i t e ţivotinje...to jest inkarnacije umrlih duša, kao što je to sluĉaj i sa Vodanovom pratnjom...;prema tome, on ne bi bio obiĉan bog lovac, koji samo uţiva u lovu kao i njegovi Traĉani...nego je, kao što smo gore...naveli za Vodana i Dionisa Zagreja, ´der wilde Jäger, Totengott und Seelenfänger´...Traĉki konjanik sa t r i g l a v e, kakav se vidja na reljefima...zar i to ne dokazuje da je on srodan i identiĉan sa... germanskim Vodanom...Za srodnost traĉkog heroja sa ovim boţanstvima govore

1259

487

Milenko Filipović je konaĉno uspio dokazati da Traĉki konjanik odgovara germanskom Wuotanu. On pobija mišljenje da su Traĉani preuzeli od Grka Traĉkoga konjanika:”Ne moţe se, ipak, ni pomišljati na to da bi Traĉani preuzimali od Grka i predstave da su pokojnici viša bića, boţanstva: takve predstave su imali ne samo Grci, nego i mnogi drugi narodi, kako indoevropski, tako i ostali, pa su ih imali i Traĉani. Sasvim je od sporednog znaĉaja da li su Traĉani preuzeli od Grka ili ne i naĉin predstavljanja ´traĉkog konjanika´ ili ´herosa´ jer nema sumnje da je ´traĉki konjanik´ bio prvobitno traĉansko domaće boţanstvo. Bio je on, verovatno na poznijem stupnju razvitka, njihov nacionalni vrhovni bog, koji je nastao od demona ili heroizovanih pokojnika. Najvaţnija njegova karakteristika je da ima htoniĉnu prirodu. A kao htoniĉni konjanik on spada u istu kategoriju u koju i germanski Vodan, slovenski Svetovid, srpski Trojan i drugi noćni konjanici.”1260U svezi s Traĉkim konjanikom vaţno je istaknuti da su u mitologiji starih naroda i htonska boţanstva shvaćana kao jedinstvo suprotnosti. Ona su istodobno ujedinjavala / i znaĉila/ smrt i plodnost zemlje.1261Da su Traĉani utjecali i na germanska vjerovanja dokazuje i J. de Vries.1262Snaţni ostaci nekad zajedniĉkih vjerovanja u Germana i Traĉana i druge stvari, pored ostaloga: zajedniĉki atributi kakvi su hlamis, ĉaša, i ĉinjenica da se on javlja kao zaštitnik stada...Od najvećeg znaĉaja meĊutim, jeste misterija spasa, koja je vezana za liĉnost Traĉkog heroja. Kao velikom nacionalnom bogu, mrtvi idu njemu...” /Ĉajkanović, ibid., s. 460-461/. Filipović, ibid., s. 26-27. Traĉki heros se naziva voĊom naroda i osnivaĉem plemena, zaštitnikom roda i obitelji. On je jak, hrabar i veliki bog, spasitelj,svevideći. Heros je bog podzemlja, vode i plodnosti /Aleksandra Cermanović-Kuzmanović, Nekoliko spomenika Traĉkog konjanika iz naše zemlje i problem traĉkog herosa. Starinar/Beograd/, n.s., XIII-XIV, 1962-1963, s. 123/.

1260

1261

Carlo Pascal, La morte e l´aldila nel mondo pagano. Ed. Fratelli Melita Editori, Genova, 1987, s. 55. Vrlo malo se spominje da je jedna od Wuotanovih osobina bila i davanje plodnosti poljima /Wolfgang Golther, Handbuch der germanischen Mythologie. Ed. Magnus, Stuttgart, pretisak iz 1908.g.,s.303. J.de Vries navodi da je Trakija u starom svijetu bila poznata po ekstatiĉkim kultovima, a da su Dionizija i Orfeja Grci preuzeli od Traĉana /J. de Vries, ibid., s. 150-152/. Eliade iz Strabonova izvješća o mizijskim kapnobátaima /Eliade izraz prevodi kao “oni koji hodaju po dimu”/ zakljuĉuje da je postojao šamanizam u Geta. On misli da se radi o dimu konoplje koju su poznavali kako Traĉani tako i Skiti, kao osnovnom sredstvu ekstaze. Kapnobátai bi bili getski plesaĉi i ĉarobnjaci koji su pomoću dima od konoplje postizali ekstatiĉne transove. Eliade istiĉe da je u traĉkoj religiji bilo i drugih šamanskih elemenata, koje nije uvijek lako odrediti. “Navedimo ipak jedan primer, koji dokazuje postojanje ideologije i obreda nebeskog uspenja posredstvom stepenica. Prema

1262

488

saĉuvani su do danas na nekadanjem traĉkom i germanskom teritoriju. Tako na primjer u zemljama koje su nekada nastavali Traĉani i danas ţive predstave o nevidljivim noćnim povorkama divljih jahaĉa. 1263

- - Iz svega iznijetoga moţe se zakljuĉiti sljedeće: Odin u shvaćanju Germana nije ni jedini ni svemogući ni vjeĉni bog. On je nesavršeno i smrtno biće, koji svoje nadljudske sposobnosti realizira iskljuĉivo pomoću magije. Izvori spominju da ovoga boga - šamana indoeuropski narodi poznaju pod razliĉitim imenima. Germani su ga nazivali najĉešće Odin ili Wuotan, a mi ga u Traĉana nazivamo Traĉkim konjanikom ili Herosom. Kršćanstvo smatra Wuotana /kako je to potvrĊeno u izvorima već od srednjega vijeka/ na temelju njegovih osobina oĉitovanjem Sotone.1264

Polyaenusu/Stratagematon, VII,22/, Kozingas, sveštenik kralj Kebrenoia i Sikaiboia /traĉkih plemena/,pretio je svojim podanicima da će se drvenim lestvama popeti kod boginje Here da joj se poţali na njihovo ponašanje. A kao što smo više puta videli, simboliĉko uspenje na Nebo uz stepenice tipiĉno je šamansko. Simbolizam stepenica...potvrdjen je i u drugim religijama antiĉkog Bliskog istoka i Sredozemlja”. /Ibid., s. 288/. Treba napomenuti da Eliadeu nije bio dovoljno poznat kult “Traĉkog konjanika” u Traĉana. O traĉkim misterijama usp. i Nicola Turchi, Le religioni dei misteri nel mondo antico.Ed. Fratelli Melita Editori, Genova, 1987, s. 85-90. Filipović, ibid., s. 61-64. I u Germana je poznata jeziva buka noćnih jahaĉa. Usp. Golther, ibid., s. 283-292. Prema najnovijim istraţivanjima smatra se da je divlja noćna vojska mrtvih /Wildes Heer, Wutendes Heer/ - pod vodstvom i Wuotana - podrijetlom vezana uz ekstatiĉne tajne kultove muških društava germanskih ratnika. Usp. Hans-Joachim Schoeps, Religionen Wesen und Geschichte. Wilhelm Goldmann Verlag, Augsburg,1981, s. 126. O fenomenu strašne buke divljih noćnih jahaĉa pisali su i stari grĉki i rimski pisci /Herodot, Plinije, Pauzanije/. Usp. Leander Petzoldt,Kleines Lexikon der Dämonen und Elementargeister. Verlag Beck, München, 1990, s. 187-188.

1263

1264

Ĉajkanović, Mit...,ibid., s. 400-404,517. 489

4. Svojevrsno je shvaćanje pojma boţanskog u germanskim vjerovanjima.”Boţanska moć se ...oznaĉava nizom rijeĉi, koje ovu moć predstavljaju ili bezliĉno neutralno ili osobno kolektivno.Mitska slika svijeta je kod Germana antropocentriĉna.”1265 Nordijski koncept besmrtnosti Spengler svodi na volju nordijskog ĉovjeka da ima djecu, koja će poslije njegove smrti saĉuvati u budućnosti njegovo ime i njegove pothvate na isti naĉin kako se on sam osjeća nasljednikom glasa i djela svojih predaka. 1266 Klaus Bemmann, jedan od istraţivaĉa starih germanskih vjerovanja jednostavnim stilizacijama, izmeĊu ostalog, ovako daje sintezu poganskih vjerovanja Germana:”Jezgra ovog poretka bijaše obitelj i rod. Ona je osnova germanske etike. Svi osjećaji, sve misli i ţelje Germana usmjereni su k njegovoj dobroti i ĉasti. Rod bijaše uvijek vaţniji od pojedinca, jer pojedinac bijaše nerazrješivo povezan sa sudbinom svoga roda. Takva se procjena odnosila i na pokojnike. Rod je obuhvaćao mrtve i ţive u neslomljivu i nerazriješenu zajednicu. Mrtvi ĉlanovi bijahu svuda nazoĉni. I tako se rod smatralo kao jedinku, koja obuhvaća mnoge generacije iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Skupna ostvarenja svih generacija oznaĉavala su vrijednost roda. Germani su ţivjeli u harmoniji i u suglasju s prirodom. Nisu htjeli vladati nad prirodom i podreĊivati je sebi, nego su se oni osjećali dijelom prirode. Ţivjeli su u miru i u prijateljstvu sa ţivotinjama, s drvećem, s tokom 1265

Eduard Neumann-Helmut Voigt, Germanische Mythologie. U knjizi: Götter und Mythen im alten Europa /Hrsg. von Hans Wilhelm Haussig/, Band II, Ernst Klett Verlag, Stuttgart, 1973, s. 52 i 63. Usp. Friedrich Klüge, Etymologisches Wörterbuch der deutschen Sprache. 21. Auflage, Walter de Gruyter, Berlin-New York, 1975, s. 265-266.Spengler je ovo shvaćanje starih Germana izrazio mišlju da je germanska rijeĉ “God” u starini bila neutrum plurala i da je iskljuĉivo kršćanstvo ovaj pojam promijenilo u muški rod singulara. /Spengler, Anni decisivi, ibid., s. 146./ Chamberlain je germansko shvaćanje boţanskog konkretizirao ovako:”Gott als Mannigfaltigkeit und Gott als Einheit; mit anderen Worten, er besitzt das Zeitliche s u b s p e c i e a e t e r n i t a t i s und das Ewige s u b s p e c i e o c c u l o r u m”. /Houston Stewart Chamberlain, Wehr und Gegenwehr Vorworte zur Dritten und zur Vierten Auflage der Grundlagen des Neunzehnten Jahrhunderts. Verlag von F. Bruckmann, München, 1912, s. 95/

1266

Spengler, Anni decisivi,ibid., s. 225-226.

490

voda i s kamanjem. Osjećali su se srodni s njima. Svi bijahu dijelovi velikog kozmosa i svi su bili podreĊeni svemogućim zakonima i snagama, koji su svenazoĉni, a ipak ih nitko ne moţe vidjeti. U njima se oĉitovalo boţanstvo. Iako je dakle germanski svijet bogova bio jednako raznolik kao rimski i grĉki, kod njih bijaše teţište religioznog osjećaja na poštivanju ukupnosti boţanske moći i boţanskog bića, a ne na poštivanju pojedinih bogova. Vaţno je u toj svezi spomenuti da su većina njemaĉkih rijeĉi za bogove srednjeg roda i upotrebljavaju se samo u pluralu, naime - regin, got, bond i hopt. Regin znaĉi ´bića , koja se meĊusobno savjetuju, stvaraju odluke i vladaju´. Prema predodţbi Germana, bogovi su vladali zajedniĉki.Rijeĉi bond i hopt znaĉe doslovno:lanci, okovi. U njima dolazi do izraţaja ona predodţba, da bogovi zahvaljujući svojoj svemoći neoporecivo upravljaju svijetom, odnosno veţu i bacaju ga u okove i pomoću zakona, koje još danas oznaĉujemo kao prirodne zakone. I germanska rijeĉ - god - je srednjeg roda i pluralia tantum, dakle rijeĉ koja je uvijek u mnoţini i oznaĉuje ´boţanske sile´. Germani su jednako tako imali vrlo toĉne predodţbe o izgledu i biću svojih bogova. Bili su sliĉni ljudima, imali su ljudske osobine, a i ljudske slabosti. Glavna razlika bijaše njihova svemoć i njihova besmrtnost. Ovi rodbinski odnosi ponovno objašnjavaju, da se germanske predodţbe zagrobnog svijeta ne mogu uklopiti u ĉvrste nepromjenjive oblike.Slike se mijenjaju,one su tekuće..Odluĉujuće su za Germane ideja i misao, koje utjelovljuju nadzemaljska bića. Slike su nasuprot tome samo simboli i jednadţbe i mogu se po potrebi mijenjati. Germani dakle vjerovahu u ţivot poslije smrti. Mnogo ugodniji dio ţivota bio je za njih doduše u zemaljskom ţivotu. Samo junaku, ratniku, koji je poginuo u borbi i onima koji su bili izabrani od boga oca Wodanovom ranom bilo je dano, nastaviti nasladom puni zemaljski ţivot i nakon smrti u Walhalli. Prema tome je germanska religija, vjera zemaljska, dakle vjera, koja se ne tješi zagrobnim ţivotom nego traţi ispunjenje ţivota u zemaljskom ţivotu i ţeli radosti ţivota ovjekovjeĉiti dostojnim završetkom. Neovisno je od toga postojala predodţba o daljnjem ţivotu unutar vlastite obitelji, naime u djeci i unucima. Predodţba, koja je i danas vrlo raširena. Krvne veze, ĉast i dobrobit roda utjelovljeni su kako rodom u cijelosti, tako i pojedinim ĉlanovima roda i dok je rod ţivio, bili su i mrtvi ĉlanovi reprezentirani još u zemaljskom ţivotu. Prema tome se nitko ne moţe suprotstaviti svojoj sudbini. To nema veze s fatalizmom u smislu robovske podreĊenosti zakonu viših sila. Već je sudbina razvoj i ispunjenje mogućnosti bivstvovanja, koji su u svakom ĉovjeku od roĊenja. Svaki ĉovjek ţivi po zakonu, kojim je pristupio svojim roĊenjem. Ovo,

491

sasvim individualno svojstvo svakog ĉovjeka je njegova sudbina, koja je odreĊena od boţica sudbine /suĊenica, ´den Nornen´/.”1267

1267

Klaus Bemmann, Der Glaube der Ahnen Die Religion der Deutschen bevor sie Christen wurden.Phaidon Verlag, Essen, 1990,s. 32-33,53-55,110-112.

492

493

XII. UTVRĐIVANJE PERUNA U JUŽNIH SLAVENA

O problemu boga Peruna vodi se već mnogo desetljeća rasprava i to navlastito o njegovu podrijetlu i rasprostranjenosti u Slavena. U baltiĉkoj religiji Perkons je, izmeĊu ostaloga, bog plodnosti i rata, ali njegovo usporeĊivanje sa slavenskim bogom Perunom nije sigurno opravdano. 1268 Mnogo se raspravlja i o naravi slavenskoga boga Peruna, kojega kasniji izvori jasno oznaĉuju kao boga gromovnika.1269 Istraţivaĉi se slaţu da “svemoćni i vrhovni bog Litvanaca”, o kojemu govori Lasicius, odgovara svemoćnomu bogu baltiĉkih Slavena kojeg je opisao Helmold. A sigurno je da taj vrhovni litvanski bog nije bio Perkunas kojeg Lasicius navodi meĊu “zemaljskim” bogovima. Kulišić zakljuĉuje da je u istoĉnih i juţnih Slavena poganskoga boga gromovnika zamijenio sveti Ilija. “A veoma je znaĉajno da i ova tradicija dosljedno razlikuje nebeskog boga koji je Iliji dodijelio funkciju gromovnika. Stoga Moszynski griješi kada kaţe da je u slovenskih naroda sv. Ilija, kao i na Kavkazu i u Jermeniji, zamijenio nebeskog boga. Zanimljive pojedinosti o Perunovoj prirodi, kako ocjenjuje Gasparini, mogu se naći u narodnoj tradiciji svih Istoĉnih i Juţnih Slovena, u kojoj je Perunove funkcije preuzeo sv. Ilija. Gasparini ujedno pobija i Brucknerovu tezu da u tradiciji slovenskih naroda sv. Ilija ne predstavlja Perunovog već Heliosovog nasljednika (po sliĉnosti imena). U slovenskom folkloru, kako naglašava i Gasparini, nema spomena o sv. Iliji kao predstavniku sunca, već je dosljedno prikazan kao gospodar munje i groma.”1270

1268

Ake V. Ström-Haralds Biezais, Germanische und baltische Religion. Verlag W. Kohlhammer, Stuttgart-Berlin-Köln-Mainz, 1975, s. 345.

1269

Kulišić, ibid., s. 164.

1270

Kulišić, ibid., s. 166.

494

H. Lowmianski misli da je u indoeuropsko vrijeme etimologijski prototip naziva Perun oznaĉavao pojavu groma-munje. On upozoruje da se odavanje poštovanja gromu-munji ukazivalo: 1. kao prirodnoj pojavi, 2. kao hijerofaniji odreĊene kategorije demona, 3. kao hijerofaniji antropomorfnog boga. Lowmianski na koncu kaţe da gornja dva naĉina ukazivanja štovanja nisu bila najstarije etape kulta i da nisu sezala do indoeuropskoga pradoba u kojemu se ne moţe govoriti o postojanju antropomorfnih boţanstava. U to doba, prema Lowmianskom pojava groma-munje štovala se kao neobiĉna pojava koja uţasava, i koja se nije morala uzimati odvojeno od neba već je prije mogla biti shvaćena kao funkcija neba. “Ovu pretpostavku potvrĊuje ponašanja Traĉana, koji su nebo smatrali odgovornim za bure. U vezi s tim postaje razumljivo da bog bure preuzima funkciju boţanstva neba. Prema tome, Perun je bio promenjeni bog neba, i to kako Istoĉnih tako i Juţnih Slavena.”1271 Imena koja se sigurno mogu dovesti u svezu s Perunom gotovo da i nema u juţnih Slavena. U nazivima koji bi moţda mogli upućivati na Peruna veoma je oskudna Bosna.1272 Nazivi u svezi s rijeĉju Perun ne odnose se samo na planine, dotiĉno njihove visove, kako se to ĉesto istiĉe u literaturi. Simo Trojanović navodi primjere da se skupina kuća kod Kotora naziva Perunica i da se u kragujevaĉkome kotaru nalazi selo Perunovac, a u Toplici (Srbija) selo Perunika.1273 Perun je ime jednom zemljištu i u Poljicima kod Splita, a Perunuša je i vrelo kod sela Smiljana u Lici.1274 MeĊutim, nije dokazano da su ti i sliĉni nazivi vezani uz pojam boga Peruna. Petar Ţ. Petrović upozorio je da su mnogi naši topografski nazivi postali neposredno od osobnih imena, pa su i navedeni nazivi mogli nastati od osobnih imena Perun i Perunika.1275

1271

H. Lowmianski, ibid., s. 86-87. Smatra se da je naziv boga gromovnika Peruna u Slavena isprva oznaĉavao grom (na primjer u poljskome jeziku). (Rjeĉnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Sv. IX, JAZU, Zagreb, 1924-1927, s. 798.).

1272

Milenko S. Filipović, Tragovi Perunova kulta kod Juţnih Slovena. GZM, n. s., sv. III, Sarajevo, 1948, s. 68.

1273

Simo Trojanović, Glavni srpski ţrtveni obiĉaji. Etnografski zbornik, knj. XVII, Beograd, s. 114-115.

1274

Rjeĉnik.., sv. IX, ibid., s. 798-799.

1275

Petar Ţ. Petrović, O Perunovu kultu kod Juţnih Slovena. Glasnik Etnografskog instituta, knj. I, SANU, Beograd, 1952, s. 376.

495

Ne stoji sigurno ni gotovo opće prihvaćana pretpostavka da su po svetom Iliji nazvana brda ĉiji su visovi ranije bili posvećeni Perunu. Ante Škobalj je na primjeru Peruna u Poljicama, nad Stroţancem, dokazao da je sasvim netoĉna Skokova tvrdnja da je taj naziv “oĉito” u svezi s imenom slavenskoga boţanstva Peruna. Prema Skoku, na to bi upućivala okolnost što je tako nazvano brdo, a ne kakav drugi lokalitet, jer su se upravo brda nazivala imenima onih boţanstava koja su se na njihovim vrhuncima štovala. “Ali ovdje Skok moţda nije dobro razabrao, da se tim imenom ne zove brdo, na kojemu se nalazi crkvica, pa prema tome ni mjesto starog pretkršćanskog kulta, nego se imenom Perun nazivlje drugo, sasvim pusto brdo na kojemu nema ni traga kakvom kultu, crkvici ili naselju. Dapaĉe, ovo brdo nije niti po visini prvo. Treće brdo, jugoistoĉno od njega, znatno je više, a ipak se zove umanjenim oblikom Perunić. Vidi se, da ovo drugo brdo nije tako nazvano ni po svojoj visini, jer je od sva tri najviše, a niti po nekom boţanstvu, nego radije po nekom drugom njegovu svojstvu, koje je u skladu s tim imenom u deminutivu. Ta dva brda, Perun i Perunić, imaju s juţne strane lijepe okomite klisure, kakve su obiĉno povezane s kultom raznih boţanstava u mnogim starim vjerama. Klisure Peruna i Perunića nisu jednako visoke, nego upravo obratno visini tih dvaju brda. Manje brdo, Perun, ima vrlo visoku klisuru, najviše brdo, Perunić, ima manju klisuru, a treće, najzapadnije, brdo, nema nikakve klisure, te je nazvano jednostavno Perunsko. Oĉito je, da ime tim brdima nije dano prema njihovoj visini, nego prema veliĉini njihovih klisura. Prema tome, ovo ime ne bi ovdje znaĉilo ni brdo niti kakvo boţanstvo, nego samu klisuru.”1276 Neki su i naziv biljke Perunike dovodili u vezu sa starim kultom Peruna. Tako je V. Ĉajkanović u prilog tome mišljenju naveo više podataka da ta biljka stoji u svezi s bogom Perunom. Perunika se naziva i bogiša, nosi se u crkvu na Spasovo, koji je “mogao” nekad pripadati Perunu. U Dubrovniku postoji još uvijek slava Bogiša vezana za kult svetog Petra Bogišara. Sveti Petar je, prema mišljenju Ĉajkanovića, imenjak Perunov. Ime Pera je, kako on misli, hipokoristik od Perun, 1277 a u atributu bogišar imamo saĉuvano ime boga kojeg je sveti Petar naslijedio. Ĉajkanović osobito istiĉe ĉinjenicu što narod biljku bogišu nakon blagoslova u crkvi nosi kućama da bi

1276

Ante Škobalj, Obredne gomile. Vlastita naklada, Sveti Kriţ na ^iovu, 1970, s. 131132. Perun se u Dalmaciji, na primjer u Poljicima, govorio i Pirun. Usp. Rjeĉnik.., sv. IX, ibid., s. 798. Ispod toga Peruna teĉe rijeka Ţrnovnica, u koju utjeĉe potok koje se zove Vilar. (Prema navodu M. Filipovića taj Perun jedno je od mjesta na kojemu borave, po narodnome vjerovanju, vile. Filipović, ibid., s. 66).

1277

U Rjeĉniku JAZU navodi se da je muško ime Perun izvedeno od Pero (Petar). Rjeĉnik, sv. IX, ibid., s. 798.

496

ga saĉuvala od groma.1278 Vojislav Đurić objavio je uz Ĉajkanovićevu knjigu Dodatak Ĉajkanovićevom Reĉniku, u kojemu je donio podataka (uglavnom Milenka S. Filipovića) o biljci bogiši. On tako navodi da se bogiša u Dubrovaĉkoj ţupi goji oko kuća zato što, prema narodnom vjerovanju, ako nje ima u vrtu, grom ne će udariti u blizini. Prekomurski Slovenci namjesto “grom je udario” govore “Perun je udario”. U Srijemu je pored bosiljka perunika najsvetija biljka, a upotrebljava se za kićenje ikona. 1279 MeĊutim, Petrović istiĉe da postoje tri vrste perunika (Iris germanica, Iris florentina, Iris pallida), koje uspijevaju u juţnoslavenskim zemljama, te da ima još perunike domaće (Iris domestica) i poljske-divlje (Iris pseudocora ferus), pa se pita koja je od ovih perunika bila posvećena Perunu? On dalje donosi da se u Dalmaciji perunika (Iris germanica) naziva bogiša i cvit nebeski , ali upozorava da u juţnih Slavena nije rijetka upotreba perunike za kićenje grobova ili njezino njegovanje na grobovima predaka. 1280 Petrović istiĉe i to da se perunikom u Srijemu ne kite samo ikone svetog Ilije (koji je moguća supstitucija Perunova idola) nego sve ikone, što onda znaĉi da je perunika bila posvećena i drugim boţanstvima. On na kraju upozorava da se, kad je rijeĉ o biljci perunici, dotiĉno bogiši ne moţe mimoići “verska uloga” biljke ĉuvar kuće (Sempervivum tectorum), koja se naroĉito njeguje u juţnih Slavena i drţi na krovovima kuća jer se vjeruje da štiti od groma. “Njena uloga u verskom ţivotu Juţnih Slovena, a u vezi sa nekim prastarim boţanstvom munje i groma, nije ništa manja od uloge biljke perunike.” 1281 Nije još toĉno utvrĊeno ni za jedan naziv u juţnih Slavena da se odnosi na boga Peruna. Ti se nazivi u literaturi navode ĉesto pogrešno. Tako je, na primjer, Nikola Ţic ispravio navod M. S. Filipovića da kod Pazina postoji brdo Perunac jer se to brdo naziva Peruncovac. I Petar Skok krivo navodi da u pazinštini postoji brdo Perun jer je to navedeni Peruncovac. Ţic istiĉe da ne postoji ni Filipovićev Perunski potok nego Prunski potok. Prema Ţicu je ne samo za Istru nego i za ĉitavo podruĉje juţnih Slavena najvaţnije brdo Perun (881m) i pod njim lokalitet Trebišće koje zapravo glasi Trebišća.1282 P. Petrović istiĉe da bi bilo vaţno arheološkim i drugim istraţivanjima potvrditi pretpostavku o kultu Peruna na tom mjestu. On inaĉe sumnja da je “naziv Trebišće postao od naziva mesta na kome se vršilo ţrtvovanje, a ne od mesta koje je bilo trebljeno, tj. ĉišćeno od kamena ili drveta i pretvoreno u njive, jer 1278

V. Ĉajkanović, ibid., s. 33-34.

1279

V. Ĉajkanović, ibid., s. 258.

1280

P. Petrović, ibid., s. 375.

1281

P. Petrović, ibid., s. 375.

1282

N. Ţic, O Perunovu kultu u Istri. Historijski zbornik, VIII/1955, 1-4, 233-234.

497

takvi i srodni nazivi nisu retki u juţnoslovenskim zemljama.” 1283 M. S. Filipović je i sam u svojemu tekstu Tragovi Perunova kulta priznao da ima teškoća u dovoĊenju nekih naziva u svezu s bogom Perunom.1284 Kulišić smatra da M. S. Filipović u nekim svojim tezama o ostacima Perunova kulta u juţnih Slavena iznosi samo pretpostavke. 1285 Po Petru Petroviću Filipović o Perunovu kultu ne donosi novih dokaza, graĊa mu je nepouzdana, a “verovatni ostatci i uspomene” sasvim su mu naivni i sumnjivi.1286

--Iz dosadanjega i još neprekinutoga raspravljanja o Perunu oĉito je da postojanje njegova kulta u juţnih Slavena uopće nije dokazano. U sluĉaju da je taj kult u njih stvarno postojao, jasno je iz svega izloţenoga da je Perun u Slavena bio samo bog gromovnik, a ne vrhovni nebeski bog. Prokopijev bog gromotvorac jedan je bog i jedini gospodar svijeta. Iz toga dakako proizlazi da bog kojega opisuje Prokopije nije bio Perun.

1283

Petrović, ibid., s. 374.

1284

Filipović, ibid., s. 71-73.

1285

Kulišić, ibid., s. 204-205.

1286

P. Petrović, ibid., s. 373.

498

XIII. PROBLEMATIKA GLAGOLJICE

1. Hrvatska je tradicija sve do druge polovine XIX.st. beziznimno znala da je glagoljica predćirilometodskog podrijetla. Tek od navedenog doba vladavine panslavizma i englesko-francuskog antigermanizma izmislila se pretpostavka o ćirilovskom podrijetlu glagoljskih slova. Poslije II. svjetska rata samo se i o tome u hrvatskoj emigraciji moglo potpuno slobodno znanstveno raspravljati. U novoj hrvatskoj drţavi kadrovi na sveuĉilišnim katedrama i u dotadanjoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti ostali su isti, pa je onda razumljivo da je i mišljenje o ćirilovskom podrijetlu glagoljice ostalo neizmijenjeno. Diktatura politike nad znanstvenim radom nije tolerirala drukĉija mišljenja od politiĉkih standarda i to se osobito oĉituje na primjeru poznatoga hrvatskog slavista prof. Josipa Hamma. Hamm u tekstu o glagoljici koji je objavio g. 1938. istiĉe da su se u svezi s postankom glagoljskog pisma i glagoljske azbuke „prvi nauĉno pozabavili ovim pitanjem“ J. Frisch g. 1727. i K. Grubišić g. 1766. Sam Hamm u tom tekstu pisanom u doba promijenjenih prilika u Europi, na temelju paleografske analize zakljuĉuje da je „ glagoljica - stilizirano pismo, koje je nastalo na osnovi gotskoga i runskog alfabeta“ i da njezina „iskljuĉivo gotskorunska podloga daje naslućivati, da je glagoljica nastala negdje u unutrašnjosti Balkanskoga poluotoka, vjerojatno u Bosni ili u Hercegovini.“1287 Hamm je poslije II. svjetskog rata obradio za Enciklopediju Jugoslavije jedinicu o Klimentu Grubišiću ( 1733. - 1773.) i zakljuĉio o njegovu tumaĉenju postanka glagoljskog pisma ovo: „ Po njemu 1287

J. Hamm, Postanak glagoljskoga pisma.., ibid., s. 199, 219.

499

bi autorom toga pisma imao biti Frigijac Fenesije. Njegova pretpostavka lišena je svake znanstvene podloge; proizvoljna su i njegova izvoĊenja nekih glagoljskih slova iz runskih i gotskih pismena...“1288 Hamm u meĊuvremenu dok je to pisao, nije promijenio svoja ranija mišljenja, a to znaĉi da je tako pisao da se ne zamjeri jugoslavenskom komunistiĉkom reţimu. Scardigli navodi u izdanju svoje knjige „Lingua e storia dei Goti“ g. 1964. kako je Hamm smatrao da je glagoljica gotskog podrijetla i kako mu je Hamm pisao da on vrlo ţali što se s tim problemom do sada nitko nije dovoljno temeljito pozabavio. 1289 Kad je prof. Marko Japundţić konaĉno dokazao da je hrvatskoglagoljski misal morao prvi put s Itale biti preveden u vrijeme prije nego su se Ćiril i Metod rodili onda je sreo Hamma g. 1985. u Rimu „koji mu je tom prigodom rekao da se slaţe s ovakvim gledištem o podrijetlu najstarijeg hrvatskoglagoljskog misala, ali da o tome ne smije otvoreno pisati“. 1290 Kerubin Šegvić je jedan od rijetkih pojedinaca koji je već u prvoj Jugoslaviji imao osobne odvaţnosti istaknuti kako su Ćiril i Metod prema nekim izvorima (od kojih su mnogi obiĉne svetaĉke legende) mogli stvoriti ćirilicu, ali ne i glagoljicu. On je u to doba to ovako obrazlagao: „Manja grĉka legenda o Ţiću sv. Klimenta, Metodijeva uĉenika, piše, da je Klimenat ´izmudrio (esofisato) druge znakove, slova, jasnije od onih, koje je našao (ekseuren) mudri Ćirilo´. Iz ovih rijeĉi Maretić zakljuĉuje, da je Ćirilo izmudrio glagoljicu. Ali izvor, koji ovo donosi, veli, nije vjerodostojan zato ni zakljuĉak ne vrijedi. Nu i kad bi izvor bio vjerodostojan, glagol ekseuren ne znaĉi: stvori, izmudri: nego pronadje. Isti glagol upotrebljen kao i u Većoj grĉkoj legendi sv. Klimenta, gdje se veli, da su Ćirilo i Metod pronašli ( ekseuronto) pismo. Taj citat vrijedi upravo onoliko koliko i onaj Salcburškog Bezimenjaka, koji veli: ´Neki Grk imenom Metodije našavši nedavno slovenska slova.... (novitet inventis Sclavinis litteris). Bez obzira na vjedostojnost izvora tekst ne kaţe jasno, da je Metod stvorio slovenska pismena, niti veli, da su ta pismena u istinu glagoljica. Za kaludjera (crnorisca) Hrabra veli se, da je bio jedan od najstarijih Metodovih uĉenika, da je pisao u X. vijeku apologiju slovenskog pisma. Nu šteta je, vele, da baš ona mjesta, koja o postanku slovenskih pismena odluĉuju, nisu dobro saĉuvana u rukopisima. Ali, kad bi ona mjesta i bila najbolje saĉuvana, ona nam ne tvrde, da je Ćirilo izmudrio glagoljicu. Naprotiv, iz Hrabrovih rijeĉi se 1288

J. Hamm, Grubišić Kliment. Zagreb, 1958., s 628.

Enciklopedija Jugoslavije, Leksikografski zavod ,

1289

P. Scardigli, ibid., s. 233.

1290

Ţubrinić, Biti pismen.., ibid., s. 41.

500

ne moţe zakljuĉiti drugo, nego da je sastavio ćirilicu. On veli,da je Bog nadahnuo Konstantina reĉenoga Kirila, da je Slovenima uĉinio, stvorio 38 slova, ´neka po formi grĉkih pismena, a neka po sloveskoj rijeĉi´. Svak vidi jasno, da se ovdje radi jedino o ćirilici. Tako shvaćaju ovaj ulomak svi autori od Jagića do danas. Ono, što ĉitamo u ´Kronici popa Dukljanina´: ´I sveti muţ Konstanac naredi popove i knjigu hrvacku i istumaĉi iz grĉkoga hrvacku´, ne moţe se protezati na izum glagoljice. Iz legenda se dakle ne dade ništa zakljuĉiti, kao ni iz Crnorisca Hrabra, ni iz Hrvatske kronike. Većina ih tvrdi, da je jedan ili drugi brat našao nekakova slova. Hrabar je dao razumjeti, da je Ćirilo reformirao grĉka slova za slovensku porabu. A njihovi savremenici, rimski pape? Hadrijan II. u glasovitom pismu na Rastislava, Svetopuka i Kocela veli samo to, da im šalje ´brata Metoda, s uĉenicima, da ih pouĉava tumaĉeći im u njihovu jeziku knjige i liturgiju i sakramente´. U korespodenciji Ivana VIII. o toj stvari u jednom pismu Svetopuku iz god. 880. piše: Litteras Sclavinicas, a Constantino quondam Philosopho repertas, quibus Deo debite laudes resonent, jure laudamus, et in eadem lingua Christi Domini nostri preconia et opera enarrentur jubemus. To jest: Pravom hvalimo knjige (ili pismena?) slovenske našaste od pok. Konstantina filozofa, na kojima odjekuju Bogu duţne hvale: a u istom jeziku zapovijedamo, da se propovijedaju djela i slava Gospoda našega Isusa Krista. Ovdje baš o slovima nema govora. Ona rijeĉ ´litteras´ teško da znaĉi pismo. Ovdje je jaĉa aluzija na jezik. I na onom jeziku i po knjigama, koje je našao Konstantin, zapovijeda, da se propovijeda i Boga hvali! A i kad bi ´litteras´ znaĉilo pismena, ne veli, da ih je izmudrio, nego našao. To isto moramo reći za onaj ulomak u knjizi ´De Conversione Carantanorum´: Venit quidam Sclavus ab Hystriae et Dalmatiae partibus, nomine Methodius, qui adinvenit Sclavinicas litteras et sclavice celebravit divinum officium. Dodje neki sloven iz istarskih i dalmatinskih strana, koji pronadje slovensku knjigu, i sluţi misu slovenski. Po kontekstu je teško uzeti onu rijeĉ ´litteras´ za pismena... Izvori, koji spominju slovensko pismo i slovensku sluţbu boţju u vezi s Ćirilovim prosvjetnim djelovanjem ne vele, da je on izmudrio ili iz nova stvorio, nego da je našao pismena.“1291 I Šegvićevi neistomišljenici su morali priznati da je on u svojim bitnim tvrĊnjama imao pravo. Tako je Marko Perojević naveo kako je pogrešno tvrditi da su Ćiril i Metod „izumili“ glagoljsku azbuku. „Treba ovdje dobro razumijeti izraz ´izumili´, jer taj je pogrješan. Legende i razni drugi spisi rabe

1291

K. Šegvić, Jesu li Ćirilo i Metod prosvjetitelji Hrvata? Nastavni vjesnik, knj. XXXV za 1926-27.god., Zagreb,1927, s. 169-171.

501

rijeĉ ´našli´(invenit, reperit), dakle je govor o neĉemu, što je već postojalo, a ne o kakvom novom ´izumu´...“1292

2. Ĉak i ćirilo-metodske legende potvrĊuju da su prije djelovanja te braće postojala slavenska slova i knjige pisane na slavenskom jeziku. Roditelji Ćirila i Metoda nisu bili Slaveni. Prema djelu Ţitja Konstantin-Ćiril pronašao je u Hersonu ( Grĉkoj koloniji na Krimu) evanĊelje i psaltir pisan „ruskymi pismeny“ i ĉovjeka koji je govorio tim jezikom. „ I usporeĊujući sa svojim jezikom, i razlikama u pismu, u suglasnicima i samoglasnicima, pomolivši se Bogu, uskoro poĉe ĉitati i tumaĉiti, i mnogi su mu se divili hvaleći Boga.“1293 Ta „ruska“ pismena mnogi drţe gotskima, neki sirskima, a pojedini u njima nalaze elemente od kojih je postala glagoljica. Hamm je navodeći sva ta mišljenja zakljuĉio da „to pitanje nije tako lako riješiti“.1294 U starijoj literaturi prevladavalo je mišljenje da je to „rusko pismo“ normanskog podrijetla i da je pojam Rus prvobitno oznaĉavao skandinavske Normane koje arapski izvori razlikuju od Slavena. Dugo vremena se zakljuĉivalo da su „ruska slova“ najvjerojatnije isto što i gotska slova. 1295 MeĊutim, ubrzo se shvatilo da se ta problematika ne smije previše pojednostavljivati. Rusima su se stvarno nazivali skandinavski Varjazi, koji su kao vojnici i trgovci imali naseobine u sadanjoj Rusiji sve do Crnog mora. Ti su se Rusi uz crnomorsku obalu pomiješali i s Gotima. 1296 U današnjoj Ukrajini posebno je bio udomaćen naziv Rus koji se kasnije proširio na cijelu današnju Rusiju. 1297Naziv Rus se prema nekim tumaĉenjima u poĉetku 1292

M. Perojević, Glagolica i sv. Jeronim. Napredak Hrvatski narodni kalendar za 1939., Sarajevo, 1938. S.26.

1293

Josip Bratulić (preveo i protumaĉio), Ţitja Konstantina Ćirila i Metodija i druga vrela. Ed. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985, s. 48-49.

1294

J. Hamm, Glagoljica. Enciklopedija Jugoslavije , Leksikografski zavod, Zagreb, 1958. s. 462-468.

1295

Raĉki, ibid., s. 130-131.

1296

Franc Grivec, Sveti Ćiril i Metod. Ed. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985, s.

1297

M. Japundţić, Gdje, kada i kako je nastala glagoljica i ćirilica? Hrvatska revija god. XLIV sv.4 za prosinac 1994., Zagreb, s. 534.

502

odnosio samo na vladajući sloj, koji je zavladao nad Slavenima. S vremenom je ime Rus preneseno na etniĉku slavensku masu. Na taj naĉin je jezik Rusa i Slavena postao isti, a nazivi ruski i slavenski postali su sinonimi, kako to proizlazi iz bule pape Ivana (965-972.) ĉeškom knezu Boleslavu g. 971. i iz Nestorove kronike. 1298 Postojanje ruskih uporišta na Krimu sigurno je od kraja VIII. st., ali su neke od tih slavenskih naseobina postojale vjerojatno u još starije doba.1299 Da je psaltir u Hersonu mogao postojati na slavenskom jeziku, potvrĊuje i postojanje psaltira napisanog na slavenskom jeziku glagoljicom, koji je koristio i posljednji solinski nadbiskup god. 640. Ćirilo-metodsku problematiku moguće je riješiti samo ako se ona tretira u cjelini. Priznata je velika zasluga Zagiba Ferenca što je dokazao da su prije „dvojice braće“ u IX. st., iz crkve u Bavarskoj meĊu Slavene poslani misionari koristili slavensku liturgiju. 1300 Ostaci kršćanske terminologiju u madţarskom jeziku dokazuju slavensko podrijetlo i na poĉetku kristijaniziranja, koje se dogaĊalo na današnjem madţarskom prostoru već od VIII. st. Gyula Laszlo to ovako dopunja: „Ich halte es für sehr wahrscheinlich, daß das ungarische Volk seine sich auf das Christentum beziehenden Lehnwörter nicht von den Südslawen übernommen hat. Sie gelangten vielmehr durch Vermittlung der Missionare in die ungarische Sprache. Peter Vaczi war noch der Ansicht, daß ´...bei der Niederlassung der Ungarn die größtenteils slawische Bevölkerung nich vernichtet wurde, vielmehr an ihrem Wohnort verblieb. Mit den zugewanderten Ungarn zusammenlebend und verschmelzend, übergaben ihnen die Einheimischen auch ihre Religion, die sie sogar während der Zeit der neuen Völkerwanderung bewahren konnten. Das ungarische Christentum entwickelte sich allmählich aus dem Christentum der hier vorgefundenen Völker.´“ Prema Laszlu druge teorije su nedokazane, jer su „...daß unsere slawischen Lehnwörter größtenteils von südslawischen Völkern (Kroaten und Slowenen, die sich zum Christentum mit dem lateinischen Zeremoniell bekannten) stammen; den kleineren Teil machen bulgarische Lehnwörter aus, und nur einige wenige Wörter stammen von bayrischen Missionaren...Es gab nämlich eine Epoche, in der die Bekehrung der Ungarn im engsten Zusammenhang zum Slawentum stand, und diese Zeit ist weder das 10. nach das 11., sondern das 8.-9. Jahrhundert.“ Laszlo se takoĊer slaţe da se u svezi 1298

Emil Georgiev ( Sofija), Pismenost Rosov. (Na ruskom jeziku). Cyrillo - Methodiana, Köln-Graz, 1964, s. 372-381.

1299

Giuseppe Fermeglia, Razmišljanja o starim slavenskim azbukama. Slovo, sv. 36, za 1986, s. 72.

1300

Gyula Laszlo, Ungarn und Slawen. Berichte über den II. Internationalen Kongreß für Slawische Archäologie, (Berlin) , 1973, sv. II, s. 114.

503

s prvobitnim kristijaniziranjem na teritoriju Njemaĉke moţe dovesti i postojanje dvaju glagoljskih slova s teritorija maĊţarske. „In unserer Kerbschrift gibt es nämlich zwei Zeichen, das ´e´ und ´o ´, die aus der glagolitischen Schrift in das Alphabet der Kerbschrift gelangten. Bis jetzt war man der Meinung, daß dies irgendwo in Südrußland geschah. Nach dem vorhin Gesagten ist es nicht nötig, an derart ferngelegene Gebiete zu denken, denn gerade im Zusammenhang mit dem Christentum dürfte es zu einer Bereicherung der Lautzeichen unserer Kerbschrift gekommen sein. In neuerer Zeit wird zwar die glagolitische Herkunft der Schriftzeichen in Frage gestellt, aber es ist kein Grund vorhanden, die einstige Feststellung zu verwerfen. Im archäologischen Material fanden sich ebenso keine Hinweise, die aus dem Karpatenbecken nordwärts führen würden, wie in der Sprache. Auch die Beziehungen zu den Bayern sind so spärlich, wie die bayrischen Lehnwörter in unserer Sprache.“ Madţarsko – slavenske veze nastale su već u VIII. stoljeću. „Die hier angeführten Argumente legen dar, daß die mitteleuropäischen slawisch-ungarischen Beziehungen nicht – wie vermutet – im 10. Jh. begonnen hatten, sondern etwa zweihundert Jahre früher. Dies könnte jene tiefgreifenden sprachlichen und kulturellen Verkettungen erklären, deren Denkmäler das Ungarntum bis auf den heutigen Tag bewhrt und deren historischen Hintergrund wir uns aus den Ereignissen der Geschichte des 10. – 11. Jh. nicht erklären konnten.“1301 U znanosti prevladava mišljenje da su dva navedena maĊţarska slova podrijetlom iz glagoljice. Analizu nekih drukĉijih mišljenja Imre Botos ovako zakljuĉuje: „Die Übereinstimmung der Form und die Lautbezeichnung sprechen durchaus für eine glagolitische Herkunft, wie das von Gyula Nemeth überzeugend nachgewiesen wurde."1302 Crkveni obred u Hrvata mogao je od poĉetka njihova kristijaniziranja postojati samo na slavenskom jeziku. „Da je bio na latinskom, nitko ga više u 9. ili 10. st. ne bi bio mogao promijeniti, jer je to bilo doba Focijeva raskola, sukoba izmeĊu Istoĉne i Zapadne Crkve, i doba crkvenih reformi u Zapadnoj Crkvi. Uvesti u to doba nešto što pripada Istoĉnoj Crkvi, znaĉilo bi priznati Istok, a na to ne bi bio nikada pristao ni Rim, pa ni Hrvati.“ 1303 Predlošci za liturgijske knjige na slavenskom jeziku mogli su se naći samo u Hrvatskoj. „To nam svjedoĉe već spomenuti Kijevski listići. Oni su pisani glagoljicom a liturgijski sadrţaj jesu mise zapadnog obreda, prevedene iz predloška, što se 1301

Laszlo, ibid., s. 116- 117, 119-121.

1302

Imre Botos, Die Frage der glagolitischen Buchstaben der ungarischen Kerbschrift. Studia Slavica Hung., Budapest, 38/1993, 3-4, 314.

1303

M. Japundţić, Tragom hrvatskoga glagolizma. Ed. Provincijalat franjevaca trećoredaca u Zagrebu- Kršćanska sadašnjost u Zagrebu, Zagreb, 1995, s. 82.

504

upotrebljavao, manje više, na teritoriju oglejskoga patrijahata. Oĉito je, dakle, da je prvi originalni prijevod mogao nastati samo u Hrvatskoj. To nam najbolje svjedoĉe sami Kijevski listići, koji su zapravo samo prijepis iz drugog predloška. Ĉeh W. Vondrak kaţe da je domovina Kijevskih listiĉa bila ista kao i tzv. Frizinških listića, dakle otprilike Istra - Koruška. Kuljbakin, koji doduše ne odreĊuje kraja u kojem su ti listići bili pisani, ali se odluĉno protivi da bi to mogla biti Moravska ili bilo koji sjevernoslavenski narod. I Zagiba stavlja postanak listića u doba Sv. Braće, i to na panonskogornjoitalskom podruĉju.“1304

1304

M. Japundţić, ibid., s. 83.

505

3. U znanosti je prihvaćeno mišljenje, koje je posebno u XIX. st. branio Raĉki da je glagoljica izvorno pismo i da je nastala neovisno od ćirilice. 1305 Hamm je naglašavao da je ćirilica jedno posebno pismo, koje ima i svoju posebnu tradiciju, zbog ĉega je ne treba bez potrebe miješati s glagoljicom.1306 Postalo je nedvojbeno i shvaćanje da je glagoljica starija od ćirilice.1307 Hamm je mišljenje da je glagoljica starija od ćirilice obrazloţio, izmeĊu ostaloga, ovim razlozima: „1) da je ćiriliĉki sistem upotpunjen grafemima koji su uzeti iz glagoljskoga pisma, ili koji su naĉinjeni od glagoljskih slova ili su naĉinjeni po uzoru na glagoljska slova; 2) da je ćirilica prihvatila i azbuĉni red glagoljice (ali samo za slova, ne i za brojne vrijednosti); 3) da je glagoljica po svemu sudeći djelo jednoga ĉovjeka i da se taj ĉovjek kod stilizacije svojih znakova (slova) nije ugledao u ćiriliu ili u grĉku uncijalu, i, napokon, 4) da jezik u glagoljskim spomenicima upućuje na tradiciju koja je bila starija od tradicije sadrţane u ćiriliĉkim spomenicima.“1308 Fermeglia pored ponavljanja navedenih Hammovih razloga takoĊer istiĉe i postojanje ćirilskih palimpsesta, koji ispod 1309 ostruganog teksta pokazuju prethodno glagoljsko pismo. Ĉrnorizac Hrabar u svojem traktatu navodi da je većina slavenskih slova nastala prema grĉkim, a ostali prema slavenskom jeziku. R. Katiĉić ovaj detalj ispravno obrazlaţe. „Novija su istraţivanja pokazala da i to pripada izvornom tekstu Hrabrove rasprave. To se u nas zna uzimati kao da je time nedvojbeno posvjedoĉeno da je pismo koje je izumio Konstantin filozof bila ćirilica jer se ona sastoji od grĉkih slova kojima su dodana još neka druga kako bi se mogli zapisati svi slavenski glasovi. Starija glagoljica bila bi onda ono što Hrabar zove ‚ crte i rezovi„ kojima su se Slaveni sluţili kada je što trebalo prebiljeţiti dok su još bili pogani.“ Katiĉić to izloţeno mišljenje ovako pokušava pobiti: „Zaboravlja se pri tome da slavensko podob6n6 ne 1305

Raĉki, ibid., s. 143-144.

1306

Josip Hamm, Iz prošlosti glagoljske azbuke. Nastavni vjesnik, knj. XLIX, sv. 1-6 za 1940-1941, Zagreb, 1941, s. 241.

1307

Usp. David Diringer, L ´ alfabeto nella storia della civilta. Ed. Giunti- Barbera, Firenze, 1969, s. 374; Thorvi Eckhardt, Azbuka. Böhlau Verlag, Wien-Köln, 1979, s. 30; Haarmann, ibid., s. 443; ĐorĊić, Istorija...ibid., s. 22-23.

1308

J. Hamm, Staroslavenska gramatika, ibid., s.28.

1309

Fermeglia, ibid., s. 75.

506

znaĉi samo ‚sliĉan izgledom„ nego i ‚pripadan„ , ‚odgovarajući„. Hrabra se dakle moţe razumjeti i tako da govori o slovima u slavenskom pismu koja po glasovima koje oznaĉuju odgovaraju grĉkima, i o drugima kojima se oznaĉuju glasovi što postoje samo u slavenskom govoru. To ne znaĉi da ona prva moraju izgledati kao grĉka pa da se stoga tu govori o ćirilici.“1310 U odnosu na ovu Katiĉićevu konstrukciju treba istaknuti kako je iz Hrabrova teksta savršeno jasno da on misli o sliĉnosti izgledom, a da je mislio na glasove sigurno bi se drukĉije izrazio. Nuţno je napomenuti da ima i drugih tumaĉenja Hrabrova teksta. Ćiril je, prema Hrabaru, veći broj slova slavenske azbuke napravio „po ĉinu“ grĉkih slova, a to bi prema ĐorĊiću „znaĉilo po redu tih slova“. ĐorĊić dalje zakljuĉuje: „ I ne samo to. Iz Hrabrova spisa se ne moţe odrediti ni broj slova u prvoj azbuci, iako u svim prepisima stoji da ih je bilo 38...Pri tome najznaĉajnija ĉinjenica, koju je Hrabar taĉno uoĉio, to je neposredna veza izmeĊu slovenskoga i grĉkoga pisma, jer je Ćirilo veći broj slova za slovensku azbuku naĉinio ´po ĉinu´ grĉkih slova, što bi znaĉilo po redu tih slova. MeĊutim, zavisnost slovenske azbuke od grĉke nije samo u grĉkom azbuĉnom redu, nego i u obliku pojedinih slova i njihovoj glasovnoj vrednosti.“1311 Japundţić istiĉe da je Ćiril mogao, ako vjerujemo njegovom legendarnom ţivotu, izumiti samo ćirilicu, jer ona i nije ništa drugo nego grĉko ustavno pismo IX. st. u kojemu je samo trebalo kombinirati nekoliko slova i prilagoditi ih staroslavenskim glasovima. 1312 Postavlja se i pitanje ĉemu nastajanje dvaju razliĉitih pisama za istu slavensku masu u istom vremenskom razdoblju? Mate Šimundić, komentirajući to pitanje, dodaje: “Glagoljica je gotovo u cielosti prilagoĊena crkvenoslavenskomu jeziku, a njezin stupanj prilagoĊenosti ćirilica nikada nije dostigla. Da bi se jedno pismo uhodalo i prilagodilo jeziku, potrebna biše najmanje tri stoljeća! Sve upućuje na zakljuĉak, kako je glagoljica stvorena davno prije ćirilice. Znaĉi: ćirilicu stvoriše solunska braća; po jednome se ona i imenuje.“1313

1310

R. Katiĉić, Uz pitanje o postanku..., ibid., s. 189 – 190. U svezi s citiranim Katiĉićevim pisanjem napominjem kako se u tezu o ćirilo-metodskom podrijetlu glagoljice sve manje vjeruje. Uostalom, to priznaje i sam Katiĉić: “Oko toga kako je i kada postala glagoljica u novije vrijeme uzburkale su se u nas vode. O tom nemiru svjedoĉe prilozi što seţu od pisama ĉitatelja objavljenih u dnevnim novinama pa do ĉlanaka u kulturnim i knjiţevnim ĉasopisima.” (Katiĉić, ibid., s. 185).

1311

ĐorĊić, ibid., s. 17-18.

1312

Japundţić, Tragom hrvatskoga glagolizma.., ibid., s. 82.

1313

Navod iz pisma M. Šimundića koje mi je uputio iz Maribora 20. oţujka 1996.

507

4. Tzv. Ĉrnorizac Hrabar piše da Slaveni dok bijahu pogani ne imahu pisma „nego crtama i urezima brojahu i gatahu“, a kad su se pokrstili trudiše se „slavensku rijeĉ zapisivati latinskim i grĉkim pismenima, bez sustava“. 1314 Crte i urezi o kojima piše Hrabar ne smatraju se slovima. „Ĉrte indi po Hrabru bijahu u poganskieh Slovjenov za ĉisla, za brojeve; a iz riezah gatahu. S toga ni ĉrte ni rieze nebijahu ´knjige´, pismena, t.j. nebijahu fonetiĉni znaci, već figurativni symboliĉni, s kojimi što brojahu, što jim u naboţnom ţivotu mystiĉno znamenovanje tumaĉahu t.j. gatahu.“ 1315 Medjutim, u literaturi ne postoji jedinstveno shvaćanje toga Hrabarova navoda, koji u originalu glasi ovako:“Preţde ubo Slovene ne imehon knig, non ĉrtami i rezami ĉtehon i gatahon, pogani sonšte...“. Izriĉaj „ĉtehon“ tumaĉi se razliĉito. Vladimir Ĉorović prevodio ga s „ĉitahu“, Mate Tentor s „brojahu“ a Jagić je pod tim razumijevao obiĉno izraĉunavanje. Vojislav Bogiĉević navodeći te podatke istiĉe kako navedeni staroslavenski glagol ima znaĉenje i „ĉitati“ i „brojati“, a prema njemu sve se to moglo realizirati na rabošu. “Raboš je, kako znamo sluţio za brojanje (raĉunanje) , a takoĊer i za biljeţenje odgovarajućih pismenih znakova (pojmova).“ 1316 U tumaĉenju tog Hrabrova navoda bitno je u odnosu na stanovništvo uz Jadransku obalu ispravno vrednovati ovu ĉinjenicu: Hrabar je pisao svoj tekst negdje na podruĉju Ohrida i imao pred oĉima u prvom redu situaciju u bugarskoj drţavi, kneza i cara Simenona (893.-927.) a iz toga što spominje pisanje latinskim slovima pretpostavlja se da je poznavao situaciju kod zapadnih Slavena. 1317 Navedena ĉinjenica upućuje na zakljuĉak da Hrabarov navod o ĉrtami i rezami nema posebne vaţnosti kao dokaz o pismenosti predaka današnjih juţnih Slavena, dakle i Hrvata. Hrabar je pod ĉrtami i rezami kojima se sluţio onaj dio Slavena na koje je on mislio najvjerojatnije razumijevao rune. 1318 Gotovo je sigurno da se i stanovništvo na teritoriju rimske Dalmacije i Panonije sluţilo runama. 1314

Bratulić, Ţitja, ibid., s. 161.

1315

Raĉki, ibid., s. 42.

1316

Vojislav Bogiĉević, Raboš i njegova upotreba u Bosni i Hercegovini. Zemaljskog Muzeja u Sarajevu, nova serija, sv. VIII, Sarajevo, 1953, s. 203.

Glasnik

1317

V. Štefanić, Prvobitno slavensko pismo i najstarija glagoljska epigrafika. Slovo, sv. 18-19, Zagreb, 1969, str. 8.

1318

Istrin, ibid., s. 24. Istrin je obradio detaljnije i problematiku o staroslavenskoj pismenosti prije Ćirila i Metoda. Usp. Istrin, ibid., s. 88-126.

508

Posebno je znakovito da je na teritoriju rimske provincije Dalmacije od prapovijesti do XX. st. bilo udomaćeno korištenje na „rabošu“ smislenih znakova (cifara) koje su sadrţavale izgraĊeni brojĉani sustav. Vaţno je da su ti brojevi u Dalmaciji gotovo identiĉni s etrušćanskima, a posebno je bitno da je ta „pismenost“ nastala i odrţavala se potpuno neovisno od latinske pismenosti, koja se u tom smislu mogla nadahnuti samo na onoj etrušćanskoj.1319 Ĉinjenica je da je već u prapovijesti na Balkanu a i po svoj staroj Europi, posebno u Podunavlju, bila u upotrebi neka vrst „sakralnog pisma“, koje je sluţilo kao sredstvo za komunikaciju izmeĊu ljudi i boţanstva. 1320 O ostacima tih starih prapovijesnih znakova tek se utvrĊuju ĉinjenice. Tako su npr. u Lepenskom Viru pronaĊene gravure s odreĊenom vrsti „pisma“ a o tim znakovima još se raspravlja što bi mogli znaĉiti. 1321 Biće te kulture stare Europe i Balkana nije nikad prekinuto, već se nastavljalo drugdje (npr. u staroj Kreti) i oĉitovalo se u sliĉnosti a ponekad i u identiĉnosti umjetniĉkih motiva i sakralnih rituala.1322 Ponekad su najnovija tumaĉenja tih starih kultura zaĉuĊujuća. Tako je posebno zanimljiv pokušaj profesora Radivoja Pešića (1931-1993.) u kojem on upozorava na identiĉnost osam vinĉanskih znakova s osam glagoljskih slova. 1323 Stvarni poĉeci pismenosti na Balkanu, a posebno u Bosni i Podunavlju tek se utvrĊuju.1324 Ĉinjenica je da nalaza ima, ali da nisu znanstveno 1319

Georges Ifrah, Storia universale dei numeri. Arnoldo Mondadori editore, Milano, 1984, s. 152, 161, 329.

1320

Haarmann, Universalgeschichte der Schrift.., ibid.,s . 70, 77-96. Usp. I Marija Gimbutas, Il linguaggio della dea. Ed. Longanesi & C., Milano, 1989, s. 44, 52-54.

1321

Dragoslav Srejović- Ljubinka Babović, Umetnost Lepenskog Vira. Ed. Jugoslavija u Beogradu- Narodni muzej u Beogradu, Beograd, 1983, s. 29.

1322

Haarmann, ibid., s. 77-78, 84-86.

1323

Radivoje Pešić, Vinĉansko pismo i drugi gramatološki ogledi. Ed. Pešić i sinovi u Beogradu - Dugan u Milanu, Beograd, 1995, tabla XXVIII. Pešić je u tabli X. navedene knjige donio i neke znakove vinĉanske kulture, meĊu kojima se posebno istiĉu dvije vrste kriţa i trokuta, te krug. On je još za ţivota objavljivao rekonstrukcije znakova iz Vinĉe i osobito je upozoravao na trokut, kriţ i krug. Usp. Mirjana Vlajić, Prva slova na planeti? Vjesnik (Zagreb), broj od 10. svibnja 1987, s. 11.

1324

Najstariji pisani spomenik na teritoriju BiH-a otkriven je na gradini Pod kod Bugojna a urezan je u zemljanu posudu.Natpis se datira „pribliţno u VI stoljeće prije n.e.“, a pretpostavlja se da je napisan na „etrursko-umbrijskom jeziku“. ( Đuro Basler, Grĉkolatinska pismenost. Zbornik: Pisana rijeĉ u Bosni i Hercegovini, ed. Veselin Masleša, Sarajevo, 1982, s. 37). OdreĊivanje jeziĉne pripadnosti i datiranje toga nalaza za sada je najobiĉnija pretpostavka, koju je iznijela Radmila Šalabalić. (R. Šalabalić, Eine umbrisch-etruskische Inschrift aus Bosnien /Pod bei Bugojno/. Archaeologia iugoslavica, VIII, Beograd, 1967, s. 35-45.) Arheolog Zdravko Marić istiĉe da „

509

obraĊeni, odnosno da se tretiraju kao da ne postoje. 1325 Postoji i jedan gotovo nepoznat, neprouĉen i nedatiran nalaz runskih znakova pronaĊen u Dalju na Dravi kod Osijeka.1326 Sigurna je ĉinjenica, koju je utvrdio C. Patsch, da su se starosjeditelji u rimskoj Dalmaciji za vrijeme rimske vladavine za svoje glasove sluţili vlastitim slovima.1327 Na mogućnost da su se Hrvati davno prije Ćirila i Metoda sluţili vlastitim pismom upućuje i tumaĉenje Porfirogenetova navoda da su se Hrvati Rimskoj stolici obvezali davši zalog „chirographia propria“. Neki su znanstvenici tumaĉili da se radi o glagoljskom runskom alfabetu. 1328

Radmila Šalabalić nije posve sigurna u to da je natpis napisan na etrurskom jeziku, niti da se natpis moţe ubrojati sigurno u popis etrurskih natpisa,...“ Marić navodi da sam po sebi natpis na zdjeli iz Bugojna nije dokaz poznavanja i upotrebe pisma meĊu stanovnicima toga naselja. „Ipak, iz mlaĊih slojeva Poda (450-300 g. pr. n. e.) potiĉu još mali vrĉ i pršljenjak sa po još nekoliko slovnih znakova ovog pisma, te fragment vaze sa dijelom natpisa, pa bi se moglo zakljuĉiti da su stanovnici Poda u Bugojnu te znakove mogli upotrebjavati i u njihovoj primarnoj funkciji, odnosno da je od vremena oko poĉetka 6.st. pr. n. e. do poĉetka 3. st. pr. n. e., i nešto kasnije, upotreba ovog pisma bila poznata, makar i u vrlo ograniĉenoj mjeri.“ (Z. Marić, Zapostavljeno otkriće: Vaza iz Bugojna. Arka, V/1992, 120, 18-19.) 1325

„Tako se u Vinkovcima ĉuva (ukoliko nije propala sa spaljenom knjiţnicom) ploĉica s nepoznatim pismom što je tamo naĊeno.“ (M.- Japundţić, Gdje, kada i kako je nastala glagoljica i ćirilica?, ibid., s. 534-535.).

1326

Fotografije tog nalaza donio je Enzo Gatti s oznakom da se spomenik ĉuva u Londonu („Brithis Museum n. 495“). Usp. Enzo Gatti, Gli Iliri. Vol. II, edizioni Frama Sud, Chiaravalle, 1981, s. 436-438. Ovaj podatak donosim s ogradom jer je pisanje tog autora neozbiljno bez obzira na veliki trud koji je uloţio i što se s pohvalom istiĉe u nekim recenzicijama njegovih djela. ( Usp. Momĉilo D. Savić, Enzo Gatti, Gli Etruschi I-II; Gli Illiri I-II. Balcanica XV, SANU, Beograd, 1984, s. 373-374.)

1327

Dţemal Ĉelić natpise na grobovima iz Lisiĉića kod Konjica datira u III. st. i istiĉe da su to „nova slova stvorena za neke glasove neuobiĉajene u latinskom jeziku“. (D. Ĉelić, Tokovi pisane rijeĉi u Bosni i Hercegovini. Zbornik: Pisana rijeĉ., ibid., s. 7.)I Basler istiĉe posebnost slova iz Lisiĉića. (Basler, Grĉko-latinska pismenost, ibid., s. 39-40. Latinska slova na navedenim natpisima predstavljaju latinsku kapitalu koja se osobito upotrebljavala za pisanje na spomenicima ili vaţnim dokumentima. (Marko Japundţić u pismu autoru iz Odre 4. veljaĉe 1996.)

1328

Usp. Raĉki, ibid., s. 34-35.

510

5. U inozemnoj literaturi odavno se istiĉe da u nekim starim abecedama ne postoji sluĉajan skup slova, nego sinteza raznih mitskih i drugih shvaćanja.1329 Na taj naĉin i to u kršćanskom smislu u najnovije vrijeme pokušava se protumaĉiti glagoljicu. Georg Ĉernohrostov je 1949. godine (prema referiranju V. Kiparskog na slavistiĉkom kongresu u Moskvi 1958.) iznio pretpostavku da je Ćiril stvorio glagoljicu na kombinatorici kršćanskih simbola kriţa, trokuta i kruga, tj. Kristova kriţa otkupljenja, svetog Trojstva, te kruga savršenstva i beskonaĉnosti. U inozemstvu su se F. Vyncke i R. Detrez ( obojica iz Antwerpena) najviše istaknuli u pokušaju obrazlaganja te nove teorije. Oni, na primjer, ovako tumaĉe tri prva glagoljska slova: „1. .. aţu ( moi, Dieu). Symbole de la Trinité: trois traits verticaux, unis par un trait horizontal. Le trait central est le plus long, en tant que symbole du Pere. Les traits sont orientés de haut en bas et symbolisent la Trinité qui manifeste sa misérocorde envers le peuple slave paien. 2.. bukuvi (les lettres de l´alphabet). Symbole du Fils et de sa double nature théandrique. Le trait vertical gauche de la Trinité, symbole du Fils, descend jusque sur terre... 3.. vede (je connais). Le célébre symbole du Saint-Esprit, la colombe qui descend du ciel, les ailes déployées.“ 1330 Itd. Rezultat takova pisanja navedenih autora podsjeća na poetsko nadahnuće u kojemu im se priviĊaju namisli sastavljaĉa glagoljskih slova. Oni ništa pametnije nisu ni mogli napisati jer iz njihove literature je oĉito da nisu konzultirali neke temeljne rasprave o glagoljici, a literaturu o simbolici uopće ne poznaju. IzmeĊu nekoliko naslova o simbolici oni navode i ĉak najĉešće citiraju potpuno neozbiljni rjeĉnik simbola koji su napisali J. Chevalier i A. Gheerbrant. Izloţena shvaćanja neki autori zastupaju i u Hrvatskoj i to na naĉin da glagoljicu tretiraju gotovo kao sadrţaj kršćanskog vjeronauka. Dakako da takove fantazije nisu prihvaćene u inozemnoj

1329

Zvonimir Kulundţić, Historija pisama. Zagreb, 1957, s. 422.

1330

F. Vyncke- R. Detrez, De l´origine et de la structure de l´alphabet glagolitique. Orientalia Lovaniensia Periodica, sv. 23 za 1992, Leuven, s. 236- 237.

511

znanstvenoj literaturi.1331 O podrijetlu glagoljice postoji gotovo stotinu teorija, a i ova nova o krugu, kriţu i trokutu ostat će zapamćena samo kao jedna od pustih pretpostavki.1332 Dokaz totalne neutemeljenosti te teorije oĉigledan je i iz uvida u glagoljska slova, jer u njima ako se gledaju geometrijski oblici slova prevladavaju kvadrati. Dakako da se ne smije zaboraviti da je kriţ već u pogansko doba imao veliko religiozno, odnosno magiĉno kultno znaĉenje.1333 Što se tiĉe preuzimanja simbola prvo slovo glagoljice („a“) puno podsjeća na kriţ i moguće je da je netko od kršćana, ukljuĉujući i one arijanske, njime namjerno zapoĉeo glagoljicu kao simbolom bola, smrti i uskrsnuća. Hamm navodi da je glagoljica bez sumnje bila namijenjena crkvi i širenju kršćanstva, „a odavle pa do upotrebe znaka kriţa za prvo slovo nije nego jedan korak.“ 1334 MeĊutim, varijacije slova „a“ u saĉuvanim glagoljskim spomenicima su tolike da se moţe sumnjati radi li se uopće o simbolu kršćanskog kriţa.1335 Japundţić istiĉe da je prvo glagoljsko slovo az kriţ „ ustvari prije ...gotska svastika, pa je u prilog onima koji tvrde da je glagoljica nastala iz gotskih runa“. 1336 Kriţ, trokut i krug nalaze se u raznim pismima prahistorije, kao npr. u feniĉanskom, starohebrejskom i etrušćanskom.1337 Ĉak kad bi bilo toĉno da su slova u glagoljici za „i“ i „s“ kojima poĉinje Isusovo ime nastala smišljeno kombinacijom u kršćanskom smislu trokuta i kruga to ne znaĉi da glagoljicu nije mogao stvoriti već u IV. st. neki kršćanin arijanac. Konkretna realizacija glagoljskih slova je najvjerojatnije djelo pojedinca kršćanskog svjetonazora, koji se mogao posluţiti prvobitnim runskim znakovima ili slovima. Ta 1331

Istiĉe se kako je u paleografiji još danas prijeporno na kojim se pisanim sistemima inspirirala glagoljica. (Metzler, Lexikon Sprache., ibid., s. 224.)

1332

Ţubrinić spominje mnoge teorije o glagoljici pa i te o kriţu, trokutu i krugu i zakljuĉuje: „Naravno, postoje glagoljska slova koja se ne mogu lako izvesti na takav naĉin (npr. slovo ´z´ ...).“ Ţubrinić, Biti pismen biti svoj. Ed. Hrvatsko knjiţevno društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1994, s. 28.

1333

Dietrich Gerhardt, Zum ersten Buchstaben der glagolitischen Schrift. Sudostdeutsche Forschungen, Bd. IV za 1939., s. 180-183.

1334

Hamm, Postanak glagoljiĉkog pisma , ibid., s. 210.

1335

Sam Hamm istiĉe sljedeće: „Najstarije potvrde imadu oblik kriţa, kojemu su vrhovi tako precrtani, da kod vertikalnog kraka crtice gledaju u desno, a kod horizontalnoga prema dolje. Na Bašćanskoj ploĉi dolazi osim toga i jedan specijalan znak, koji prof. Novak izvodi iz beneventanskog...“ (Hamm, ibid., s. 208).

1336

Japundţić, Tragom hrvatskoga glagolizma, ibid., s. 142. Svastika je jedna od najstarijih staroeuropskih simbola i tretira se kao predindoeuropski znak. (Haarmann, ibid., s. 79).

1337

Usp. Ugo Di Martino, Gli Etruschi. Ed. Mursia, Milano, 1986, s. 103; Romolo A. Staccioli, Il „mistero“ della lingua etrusca. Newton Compton editori, Roma, 1978, s. 81; Raĉki, ibid., s. 117, 121.

512

mogućnost ne dokazuje da je glagoljicu izmislio Konstantin-Ćiril i to tek u IX. st., a tim prije što sve upućuje da je on mogao izmisliti samo ćirilicu. Mogući prvobitni poganski smisao glagoljskih znakova pokušao je obrazloţiti Kliment Grubišić. Njegovo shvaćanje glagoljice pojedinci su toliko nepotpuno prikazivali da je oĉito da oni nikad njegovu knjigu napisanu na latinskom jeziku o toj problematici nisu proĉitali. Dosta realnu sintezu njegova pisanja dao je N. Ţic: „On drţaše Friţane Slavenima kao što i Gete i Gote, koji da su pisali runama, od kojih se je razvilo glagolsko pismo. Prvih pet slova glagolske azbuke imenuje kao da su prvotna glasila: az´ bog´ 1338 Vid´ glagolju dobro ( ´ego deus Vitus loquor bonum´).“ Grubišić je smatrao da su dalmatinski pisci kao Toma arhiĊakon a i neki strani mislili da su Goti slavenskog podrijetla i da su samo po stanovanju bili germanski narod, jer Germanija nije obuhvaćala samo Germane. „ Sklavini spojeni s Bugarima posjeli su Dalmaciju.“ 1339 Glagoljska slova su, prema njemu velikim dijelom gotska ili runska, ali su ona mnogo starija od Wulfile. Stari Sklavi ili Goti su frigijskoga roda1340, a stari frigijski alfabet je identiĉan s glagolskim ili runskim, što znaĉi da je tvorac glagolskoga alfabeta bio traĉkoga ili frigijskoga roda. Jeronim nije iznašao slavenska slova, dakle ni glagoljicu, a imena glagoljskih slova mogla bi biti vremenski istodobna Jeronimu.“Tvorac slova ovoga alfabeta, odnosno njegovih elemenata nastojao je (ţelio je) da budu pod auspicijima Vita (Vida), boga Sklavina. To, naime, proizlazi iz tumaĉenja samog alfabeta...“ 1341 Gotovo sva navedena mišljenja Grubišića u potpunosti je podrţao Franjo Marija Appendini (1768-1837) u predgovoru djela Rjeĉosloţje J. Stullija godine 1806. On posebno istiĉe da gotska plemena kojima je Wulfila bio biskup, ne bijahu germanska, već sarmatska.1342 Grubišićeva interpretacija naziva glagoljskih slova u znanosti nije prihvaćena.1343 Prvo slovo glagoljice „az“ na staroslavenskom neprijeporno 1338

N. Ţic, V. Jagić: Glagolsko pismo. Vjesnik Staroslavenske akademije u Krku za godinu 1912. Ed. Staroslavenska akademija, Krk, 1913, s. 107.

1339

K. Grubišić, In originem et historiam alphabeti sclavonici glagolitici vulgo hieronymiani disquisitio. Venetiis, MDCCLXVI., s. 36.

1340

Frigijci su prema staroj tradiciji došli iz Europe i Trakije i stabilizirali se tijekom drugog milenija u prednjoj Aziji. O njihovom jeziku malo znamo, a imamo malo više od stotinjak frigijskih epigrafskih tekstova. (James G. Février, Storia della scrittura. Ed. ECIG, Genova, 1992, s.398.

1341

Grubišić, ibid., s. 64.

1342

Joakima Stullija Dubrovĉanina Rjecsoloxje, ibid., s. XXIX.

1343

Raĉki traţenje smisla u nazivima glagoljskih slova smatra „igrom“ (Raĉki, ibid., s. 122-125). Uzgred napominjem da su Grubišićeve interpretacije o bogu Vidu u biti

513

znaĉi „ja“. Što se tiĉe drugog slova glagoljice Grubišić oĉito smatra da je ranije slavenska rijeĉ Bog bila izgovarana kao buh. Japundţić Grubišićevo shvaćanje trećeg slova glagoljice ovako interpretira: „Staroslavensko ime slova -V- glasi ´vedi, vjedi što znaĉi znajući. Glagol je vjedjeti - znati. Indoevropski korijen jest: ´viad´ u staroslavenskom daje tzv. ´jat - e ´. Od istoga korijena imamo rijeĉi:pripovijedati, propovijedati, ispovjed, zapovijed, savjest, savjet, svijest, svjedok, svjedoĉiti itd. Sve u znaĉenju znati, poznati, priznati. Naprotiv ime Vid dolazi od korijena -VID- i rijeĉi kao što su:vidjeti, svidjeti se, viĊati se, vidar, te imena Vid, Vitko, Vida, Vidoslav, Vic itd.“ 1344 Grubišić nije bio usamljen u svojim shvaćanjima poganskog smisla naziva glagoljskih slova. Karl Faulmann je u XIX. st. pisao da je kult Mjeseca izraţen trokutom, a sunce kriţom ili šesterokrakom zvijezdom uz napomenu da se takoĊer ĉetiri faze mjeseca izraţavaju brojem ĉetiri. Faulmann toĉno navodi da su narodi koji su nastavali podruĉje Germanije bili razliĉitog etniĉkog podrijetla, a zatim zakljuĉuje da su ti razni narodi imali na germanskom tlu i razliĉite podjele vremena.1345 On u svezi s glagoljicom pretpostavlja sljedeće: „ So haben wir auch in der slavischen Schrift eine Zeitrose kennen gelernt; während aber in dem 24-stündigen Zeitkrese die Bahn der Sonne beschrieben wird, haben wir in dem vorliegenden 28theiligen Kreise die Geschichte des Mondes, sein Aufnehmen und sein Abnehmen: az ist der Neumond, zelo das erste Viertel, mislite der Vollmond, uk das letzte Viertel. Es ist jedoch wahrscheinlich, dass sich in diesem Zeitkreise auch der Tageskreis einmischte, der sich ja vom Mondkreise nur dadurch unterschieden, dass seine Viertel sechs Theile die des Mondes aber, die Woche, sieben Theile hat. Demnach ist Mitternacht, Sonnenaufgang, Mittag, Sonnenuntergang.“1346 Ne moţe se iskljuĉiti mogućnost da je glagoljica prvobitno imala moţda poganski, a kasnije kršćanski smisao naziva slova. Danas je jednu ili drugu prihvatili: Cyprien Robert u XIX. st. u djelu Le monde Slave, Paris, 1852, a u XX. St. Olga Luković Pjanović u djelu Srbi... narod najstariji, ed. Miroslav, Zemun, 1994, s.200-220. Olga L. Pjanović napisala je navedenu knjigu na neznanstven naĉin, tako da to djelo ni u srpskoj znanstvenoj literaturi nije pozitivno recenzirano. (O. L. Pjanović je roĊena 1920. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, skupinu za klasiĉne jezike, a 1960. udala se prvi put za prof. Bratoljuba Klaića. Doktorirala je na Sorboni 1969. s disertacijom „Pravda kod Eshila i Sofokla“. ) 1344

Iz pisma Marka Japundţića autoru upućenom iz Odre 21. sijeĉnja 1996.

1345

K. Faulmann, Illustrirte Geschichte der Schrift, ibid., s. 148-149, 177. Prof. Karl Faulmann ( 1835-1894) postao je poznat u razvoju stenografije. Njegovo poznavanje pisama i danas zadivljava, ali njegove zakljuĉke u znanosti se ne prihvaća. To dakako ne znaĉi da su i svi njegovi zakljuĉci pogrešni.

1346

Faulmann, ibid., s. 532.

514

mogućnost nemoguće utvrditi zato što su nam nazivi glagoljskih slova poznati iz kasnog razvoja srednjeg vijeka. Mi nemamo potvrdu ni o stvarnom obliku prvobitnih pojedinaĉnih slova glagoljice. 1347 Pretpostavlja se da je poredak glagoljskih slova nastao u X. st. i da se od tada poĉeo ustaljivati. Kad bi nazivi glagoljskih slova, koji su nam posvjedoĉeni iz npr. g. 1360., bilo pojedinaĉno ili u svojoj uzajamnoj povezanosti imali kršćanski smisao to ne znaĉi da su ga imali i u doba stvarnog nastanka glagoljice. „Ova su imena oĉito vezana za odreĊeno pismo i za odreĊeno tlo, i moţe se pretpostaviti da predstavljaju mlaĊi, deformirani oblik neĉega što nam se u izvornom obliku nije saĉuvalo. Georgiev je mislio da su to ostaci azbuĉne molitve (koju je pripisivao Konstantinu- Ćirilu), odnosno da su to prve rijeĉi akrostiha iz te molitve, i da ih je neki stari pedagog (mogao je to biti i Kliment Ohridski) odvojio od izvornih stihova i povezao u poseban niz da bi svojim uĉenicima olakšao uĉenje slavenske azbuke. No na ovoj osnovi teško bi bilo objasniti već to, zašto je na pr. Za b uzeto buky , kada azbuĉne molitve na tom mjestu imaju b (og) ili b(oţ)e, ili zašto je za r uzeto r ci (dakle imperativ), kada tamo - (na onom mjestu u azbuĉnoj molitvi) - piše ruce, i.t.d. Prije će biti nešto drugo: da su ove rijeĉi (kao mnemotehniĉko sredstvo, da se u ovako skromnu a opet naboţnu ruhu olakša memoriranje slova u slavenskoj azbuci) u nizu ( u tekstu koji se tradicijom prenosio)imale svoj smisao nezavisno od azbuĉnih molitava, i da se on tek poslije (prepisivanjem) iskrivio. Na to upućuje već P A sa svojim bocobi (koje moţe biti samo bukvi), zatim myslite , r ci i t.d. da sa svojim kosim oblicima, za koje ne bi bilo razloga da se navode ovako a ne u nominativu jednine, ili u prvom licu, ili u infinitivu, kada to ne bi traţio tekst koji se ovim rijeĉima ţelio izraziti.“1348

6. U podruĉju crnomorske obale pronaĊeni su urezani znakovi (na kostima, kamenu i metalu) koje arheolozi datiraju, izmeĊu ostaloga, i od I. st. pa do kraja IV. st., a u kojima neki znanstvenici prepoznavaju gotovo sva slova glagoljske azbuke.1349 Ruski znanstvenici prvi su upozorili na sliĉnost 1347

Štefanić, ibid., Slovo 16, s. 18-19.

1348

Josip Hamm, Staroslavenska gramatika. Ed. Školska knjiga, Zagreb, 1958, s. 24.

1349

V. A. Istrin, 1100 let slavijanskoj azbuki. Akademija nauka SSSR, Moskva, 1963, s. 108 -115.

515

tih znakova (koji su inaĉe poznati od XIX. st.) s glagoljicom. Tako je ruski znanstvenik P. J. Ĉernych upozorio 1951. da postoji oĉigledna veza glagoljice koja je prema njemu nastala mnogo prije ćirilice s „tradicijom pisma naroda oko Crna mora“.1350 N. A. Konstantinov u raspravama koje su objavljene tijekom 1951., 1953. i 1957. utvrdio je postojanje identiĉnosti mnogih glagoljskih pismena, posebno i s pricrnomorskim znacima. On je istaknuo da je najveći broj nalaza tih znakova pronaĊen u podruĉju Hersona gdje je po Ţitju Konstantina postojalo EvanĊelje i Psaltir napisani „ruskim slovima“. 1351 E. I. Solomonik dopušta mogućnost utjecaja crnomorskih znakova na formu nekih glagoljskih slova. 1352 Ti znakovi su se prema nekim autorima širili izvan crnomorskog prostora u susjedne zemlje. 1353 Navedeni ruski znanstvenici istiĉu kako se usporedbom ureza na nalazima uz crnomorsku obalu s glagoljicom moţe zakljuĉiti da je veliki dio glagoljskih slova imao uzor u „zagonetnim crnomorskim znacima - slovima?“1354 Tumaĉenje nekih ruskih znanstvenika da su glagoljska pismena nastala prema uzoru znakova uz crnomorsku obalu u zapadnoj literaturi se tretira samo kao mogućnost.1355 Potrebno je upozoriti i na jedan neznanstveno emotivno napisani tekst Antuna Bauera, u kojemu on iznosi zanimljivu misao da je glagoljica bila upotrebljavana samo u onih Slavena koji su doselili na Balkan.1356 U svezi s problematikom prvobitnoga nebalkanskog podrijetla glagoljice treba spomenuti i jedno mišljenje Ţivka Lukasa. On, izmeĊu ostaloga, istiĉe da glagoljski znakovi za slova „en“ i „on“ nemaju posebnih imena a da osim toga ne oznaĉavaju neki pojam ili predmet. 1350

Thorvi Eckhardt, Napomene o grafiĉkoj strukturi glagoljice. Radovi Staroslavenskog instituta, knj. 2, za 1955., s. 60.

1351

Štefanić, ibid., Slovo za 1969, s. 10.

1352

Istrin, ibid., s. 112.

1353

I. A. Figurovskij nalazi od VIII. st. pa nadalje na teritorij Rusije natpise s pismenima od kojih je prema njemu oko polovina sadrţana u glagoljici. (Istrin, ibid., s. 118-119).

1354

U svezi s tezom o istoĉnom podrijetlu glagoljice zanimljivo je istaknuti Haarmannovo mišljenje kako se sa sigurnošću moţe zakljuĉiti da je znak za glagoljsko slovo „š„ nastao prema uzoru semitskog slova „šin“. (Haarmann, ibid., s. 446). Već je Šafarik 1858. upozorio da u glagoljici ima oblika nekih semitskih slova.

1355

„Wenn es unseren russischen Kollegen gelingen sollte, die Phonetisierung und die weiteren Entwicklungsstufen bis zum Alphabet nachzuweisen, so wäre das eine Leistung, die man jener von Ventris zumindest gleichsetzen müßte.“ (Throvi Eckhardt, Theorien über den Ursprung der glagolica. Slovo, sv. 13 za 1963, s. 109.).

1356

Antun Bauer, Problemi glagoljice. Kopija rukopisa u pisca. Zagreb ,1991., s 13.

516

„Ĉinjenica da slova ´en´ i ´on´ nemaju imena dokazuje da ta slova nisu nastala u vrijeme kad je nastao alfabet (ili toĉno azbuka) nazvan danas glagoljicom, jer da su nastala već tada ona bi bezuvjetno bila dobila i svoja posebna imena. Ne moţe se zamisliti niti jedan razlog zašto autor glagoljice tim slovima ne bi dao ime kad je smatrao potrebnim da ga ostalim slovima da.“1357 Jezik je na kojemu su bile prevedene staroslavenske crkvene knjige imao nazale „en“ i „on“ jer da ih nije imao ne bi glasovi odnosno znakovi za te glasove mogli ući u glagoljicu i u te knjige. „Ĉinjenica da su znakovi za nazale ´en´ i ´on´ glagoljici naknadno dodani dokazuje sama po sebi da prevoditelj svetih knjiga na staroslavenski jezik ne moţe biti autor glagoljice, jer kad bi on to bio, on bi glagoljici bio odmah dao i znakove za glasove ´en´ i ´on´, jer su mu ti znakovi obzirom na jezik na koji je prevodio bili pri prevaĊanju odmah potrebni i u tom sluĉaju ti znakovi ne bi ostali bezimeni... Dakle ĉinjenica da su slova ´en´ i ´on´ bez imena i bez brojne vrijednosti dokazuje da su ta dva slova glagoljice naknadno dodana, a to je isto što i dokaz da je glagoljica starija od prijevoda svetih knjiga na slavenski jezik, pri kome prijevodu su se ta slova ´en´ i ´on´ rabila.“ 1358 Glagoljica je nestruĉnim pojedincima postajala izazov i za izlaganje potpuno fantastiĉnih teza. Tako je dipl.ing.Herbert Zebisch Bašĉansku ploću smjestio u prapovijest i to je, izmeĊu ostalog, ovako obrazlagao: I. Vom Standpunkt des Übersetzers: „a) Sowohl Schrift als auch Sprache auf dieser Tafel konnen mit anderen Linearschrifttexten, welche vor der Zeitenwende entstanden sind, verglichen werden. b) Das verwedente Alfabet ist einfacher als das der kirchengeorgischen Schrift aus dem IV. Jahrhundert. c) Auf der Baschka-Tafel finden sich Worte undRedewendungen, die nicht nur dem alten Kolchisch enstammen, das eng mit den Sprachen der LINEAR A,B,C und dem Etruskischen verschwagert war. Sondern auch aus anderen, vom heutigen Georgisch inkorporierten Dialekten. Als Schlußfolgerungen aus den unter I (a,b,c) mitgeteilen Befunden ist anzunehmen, daß die Tafel von Baschka a l t e r als 350 v. Chr. Sein muß.“1359

1357

Ţivko Lukas, Sveti Ćiril i glagoljica. Ed. Zlatko Tomiĉić, Zagreb, 1994, s. 12.

1358

Ţ. Lukas, ibid., s. 8-16.

1359

H.Zebisch, Iberisch . Vlastito izdanje, Schärding, 1991., s 43.

517

--Iz svega izloţenoga sigurno proizlazi da se zagonetka glagoljice moţe s uspjehom razriješiti samo ako se zanemare sve vladajuće (sluţbene), dakle pseudoznanstvene interpretacije glagoljske problematike i to u prvom redu one koje su nastale u XX. stoljeću.

518

519

XIV. RUNE I GERMANSKI (GOTSKI) NAZIVI ZA NEKA SLOVA GLAGOLJICE

1. R unama se nazivaju znakovi koji su se urezivali u drvo i kamen, a sam pojam runa oznaĉava misterij (otajstvo,tajna). Rune su prvobitno sluţile u magijske svrhe zbog ĉega smisao mnogih runskih natpisa ostaje taman ĉak i kad je moguće prevesti svaku pojedinu rijeĉ. 1360 Runama se pripisivala moć lijeĉenja i proricanja, tako da Stara Eda prenosi prastaro vjerovanje da su rune nastale uz pomoć boţanstva. 1361 Iz smisla koji se pridavao runama moţe se zakljuĉivati da su se s njima u prvom redu sluţili ţreci. „Koliko se pri tom u prvom redu mislilo na magiĉno djelovanje pokazuje ĉinjenica da se runski natpisi nalaze unutar grobnica gdje ih poslije izvršena pokopa nitko više nije mogao ĉitati.“1362 Rune su se urezivale s desna na lijevo, i s lijeva na desno, a nije postojala ni razlika izmeĊu velikih i malih slova. Runski „ alfabet“ se naziva prema prvih šest slova (F, U, TH, A, R, K) Futhark i on ima uglavnom 24 slova koja su bila u upotrebi do u VIII. st. kao zajedniĉko kulturno dobro starih Germana. MlaĊi „nordijski“ Futhark bio je u upotrebi izmeĊu IX. i XII. st. a imao je 16 znakova. Anglosaksonski runski alfabet obuhvaćao je do 28 1360

Harald Haarmann, Universalgeschichte der Schrift. Campus Verlag, Frankfurt-New York, 1990, s. 462.

1361

Manfred Stange (Hrsg), Die Edda. Bechtermünz Verlag, Augsburg, 1995., s. 56, 65, 174.

1362

Zdenko Škreb, Germansko pjesništvo, knjiţevna djela u samostanima i poĉeci svjetovne knjiţevnosti. Knjiga: Viktor Ţmegaĉ (uredio) - Zdenko Škreb- Ljerka Sekulić, Njemaĉka knjiţevnost. Liber, Zagreb, 1986, s. 11.

520

znakova, a kasnije se proširio na 33 znaka. Red slova Futharka je toliko jedinstven da se ne moţe naći usporedba ni s jednim drugim pismom. 1363 Mnogi istraţivaĉi zakljuĉuju da je red runskih slova bio ovakav: f u th a r k g w h n i j é p z (>R) s t b e m l n d o. 1364 MeĊutim, navedeni red runskih slova tijekom stoljeća na raznim teritorijama i u raznih naroda nije identiĉan. Markomanske rune imaju redoslijed latinskog alfabeta.Svako runsko slovo je oznaĉavalo poseban glas i poseban broj, a imalo je naziv koji je poĉinjao prvim glasom toga slova. Taj naziv je u sebi sadrţavao i poseban smisleni pojam. 1365 Teško je rekonstruirati znaĉenje naziva runskih slova u Germana.1366 Nazivi runskog alfabeta zabiljeţeni su uglavnom u izvorima iz IX. i X. st., ali oni najvjerojatnije postoje već iz doba nastajanja runa. Ta imena su oĉito izraz odreĊene germanske simbolike, koja još nije u potpunosti objašnjena. „Prema svojem znaĉenju pokazuju ova imena vezu s prirodnim fenomenima, ţivotinjama, biljkama i boţanskim bićima.“ 1367 Rune se datiraju u prva stoljeća poslije Krista, ali oĉito je da su one još starije. 1368 Tacit u djelcu Germania spominje kako su se posebno ţreci u starih Germana sluţili „nekim znakovima“ koje su urezivali u drvo (Ge, X). Pretpostavlja se da su ti „znakovi“ u Tacitovo doba bili simboli, a ne slova.1369 MeĊutim, to mišljenje ne moţe se ipak s potpunom sigurnošću 1363

Harald Haarmann, ibid., s. 461.

1364

Heinz Klingenberg, Runenschrift Schriftdenken Runeninschriften. Universitätsverlag C. Winter, Heidelberg, 1973., s. 285.

1365

Klingenberg, ibid., s. 5, 134, 192. Rani runski natpisi većinom iskazuju magiĉno religiozni sadrţaj. „Auch die Anbringung von Inschriften an betrachterabgewandten Stellen, formelhafte Verwendung der Begriffswerte und offenbar Einsatz von Gematrie (Zahlenmagie) verwehren den Gedanken an eine rein profane Mitteilungsschrift;...“ Helmut Glück (Hrsg.), Metzler Lexikon Sprache. Verlag J. B. Metzler, StuttgartWeimar, 1993, s. 518.

1366

Raĉki, Pismo slovjensko. Zagreb, 1861, s. 122. Haarmann je pokušao na temelju dosadašnjih znanstvenih istraţivanja odrediti znaĉenje prvobitnih naziva runskih slova, ali je mnoga rješenja donio s upitnikom. Usp. Haarmann, ibid., s. 463.

1367

Haarmann, ibid., s. 461. Ova posebnost germanskih runa sliĉi nazivima nekih keltskih znakova.

1368

„Bedenklicher ist, das in den Namen der Runen Laute vorkommen, für welche keine Runenzeichen vorhanden sind, wie e in fe, ei in reid, g in hagl und laugr, d in Reid, Naud, Madr, ö in Biörk, aber auch dieser Umstand spricht für das hohe Alter der Rune, denn diese Namen sind isländisch und die isländische Sprache lautreicher als die Runen , obgleich mit der Runensprache innig verwandt; so steht dem runischen ir isländisch er „er“, run. Inkia isl. Eckia „Witwe“, run. Inir isl. einir „Wachholder“...“ ( Karl Faulmann, Illustrirte Geschichte der Schrift. Verlag Franz Greno, Nördlingen, 1989, s. 41.)

1369

Griechische und lateinische Quellen, II, ibid., s. 161.

521

zastupati. Moguće je da se izmišljanje runskih naziva dogodilo istodobno sa stvaranjem runskih znakova.1370 Nastanak runa više autora pripisuje Gotima i to datiraju u razdoblje kada su oni ţivjeli u juţnoj Rusiji ili na Crnom moru. 1371 Nije sigurno ni mišljenje nekih pojedinaca da su upravo Goti koji su obitavali na Crnom moru, prenijeli s toga prostora rune, (koje su toboţe nastale po uzoru na grĉka slova ),1372 Germanima na sjever. Goti su se, prema grĉkim i rimskim izvorima, pojavili krajem II. st. poslije Krista u Dakiji, a poĉetkom III. st. u Trakiji. 1373 Goti su tek krajem III. st. osvojili neke grĉke gradove i tada se upoznali s grĉkom kulturom. MeĊutim, Germani su više stoljeća prije toga već poznavali rune.1374 Osim toga nekritiĉno je mišljenje da su rune nastale po uzoru na grĉka slova. Wulfila je sigurno poznavao runske znakove.1375 On je za Gote uz donji Dunav formirao poseban alfabet i to korištenjem grĉkih slova i nekoliko runskih znakova. 1376 Taj Wulfilin alfabet ide prema redosljedu grĉkog, odnosno latinskog alfabeta. Slova Wulfilina alfabeta mi poznajemo pod starim nazivima runa koji su nama (za sada!) poznati iz izvora od IX. st. pa dalje. Iz te ĉinjenice neki pojedinci zakljuĉuju kako postoji mogućnost da su Wulfilinu alfabetu naknadno pripisani germansko-anglosaksonski nazivi za rune. 1377 To mišljenje nije prihvaćeno u znanstvenoj literaturi. Neki autori istiĉu da se radi o starim runskim nazivima u nešto modernijoj formi. 1378 Sam Scardigli, kako je već navedeno, istiĉe da je Wulfila poznavao rune, a već ta ĉinjenica dopušta mogućnost da je on u novom alfabetu zadrţao stara imena kako bi imao što manje protivljenja uvoĊenju tog alfabeta meĊu Gote. Vaţno 1370

Wolfgang Krause, Runen. Walter de Gruyter, Berlin-New York, 1993, s. 35.

1371

Károly Földes - Papp, Vom Felsbild zum Alphabet Die Geschichte der Schrift. Belser Verlag, Stuttgart, 1996, s. 222.

1372

Grci su preuzeli utvrĊeni redoslijed semitskih slova, ali na naĉin da grĉka slova nisu kao semitska imala nikakva konkretna znaĉenja rijeĉi, pojmova ( Martin Kuckenburg, ...und sprachen das erste Wort. Ed. ECON, Düsseldorf, 1996, s. 297.

1373

Scardigli, ibid., s. 60.

1374

Haarmann, ibid., s. 458.

1375

Scardigli,ibid., s. 118.

1376

Carl Faulmann, Das Buch der Schrift. Verlag F. Greno, Nördlingen, 1985, s. 164. O runskim nazivima i gotskom alfabetu usp. Julius Zacher, Das gothische Alphabet Vulfilas und das Runenalphabet. Sändig Reprint Verlag Hans R. Wohlwend, Vaduz (Lichtenstein), 1984, s. XIV + 120.

1377

Scardigli, ibid., s. 238-241, 345.

1378

Otto Zeller, Der Ursprung der Buchstabenschrift und das Runenalphabet. Biblio Verlag, Osnabrück, 1977, s. 73.

522

je istaknuti da su nazivi runskih slova stariji i od gotskog jezika. 1379 Imena nekih gotskih slova nisu ni grĉka ni gotska. 1380 U literaturi prevladava mišljenje da je većina runskih znakova imala za uzor sjeveroitalsko (alpinsko) ili sjeveroetrušćansko pismo. Najstariji runski znakovi naĊeni su u Štajerskoj, a datiraju se u II. stoljeće prije Krista, a identiĉni su s latinskim alfabetom. Pretpostavlja se da su germanska plemena upoznala alpinsko pismo već oko 300. g. prije Krista, da je runski alfabet postao prema alpinskom uzoru, i da se on od poĉetka nove ere poĉeo širiti meĊu Germane.1381 Na raznim teritorijama oĉuvan je vrlo mali broj runskih natpisa od 24 rune.1382 Runski Futhark pronaĊen je i na jednom kamenom polustupu u Brezi oko 22 kilometra sjeveroistoĉno od Sarajeva u današnjoj Bosni. Prevladava mišljenje da su te rune pripadale Gotima. Na tom, inaĉe oštećenom kamenom stupu u Brezi nalazi se 20 znakova. „Das Alphabet zählt im ganzen 20 Zeichen, nämlich f, u, th, a, r, k, g. w, h, n, i, j, é, d, R, s, t, e, m, b(?). Nachdem die ältesten Runenreihen zu 24 Zeichen zählen, fehlen auf unserem Stein 4 Zeichen, und zwar für die Laute p, l, ng un o (?). Auffallend ist es, dass die p. Rune, die sonst den Platz zwischen j und é einnimmt, in dem bei uns fehlenden Endteile des Alphabets vorkommen würde, weiters, dass die dRune, die sonst unter den letzten Runenzeichten auftritt, bei uns zwischen é und R auftauch. Die letzte, auf unserem Stein sichtbare Rune, kann ein b, ähnlich dem b der Alphabetinschrift des Steines von Kylfver sein, im welchen Falle die untere Rundung durch Beschädigung des Steines verloren ging, sie kann aber auch eine o-Rune ähnlich der des Themseschwertes sein, in welchem Falle die rechte Hälfte fehlen wurde. Wahrscheinlicher ist die Annahme, dass es sich um eine b- Rune handelt, da das o in allen Alphabeten zu regelmässig als lezte Rune steht, wahrend sie bei uns die 1379

Faulmann, Das Buch.., ibid., s. 164.

1380

Faulmann, Illustrirte Geschichte... ibid., s. 519. Faulmann je to pokušao ovako obrazloţiti:“Merkwürdig sind die Namen, welche diese Zeichen führen; sie sind weder griechisch noch gothisch, wenn auch in neuerer Zeit unsere Germanisten sich redliche Mühe gegeben haben, sie durch gewaltsame Veränderung der gothischen Sprache anzupassen. Schon Lauth hat sich dagegen ausgesprochen, dass die Germanisten in allen Wörtern, die ihnen unbekannt waren, Schreibfehler sehen wollten, daher aza zu ans machten, fenrer bercna zu bairika, geuua zu giba, daaz zu dags (der Irrthum des Schreibers, der a für g gesetzt hat, ist noch nicht befriedigend gelöst, sagt Lauth), eyz zu aihvus, gaar zu jer, noicz zu nauths (also muss der Schreiber in einen einzigen Worte drei Fehler gemacht haben! Bemerkt Lauth dazu) u. s. w.“ ( Faulmann, Illustrirte Geschichte.., ibid., s. 519.).

1381

H. Haarmann, ibid., s. 458-459.

1382

Haarmann, ibid., s. 461.

523

Stelle der 19. Rune einnehmen wurde.“ 1383 Osim tih runa na istom lokalitetu pronaĊena su još dva runska znaka i to „th“ na jednom kapitelu i „d“ na kamenom fragmentu. 1384 O runama i nalazima iz Breze u znanosti se izraţavaju najsuprotnija shvaćanja.1385 Basler datira nalaz runa u Brezi u razdoblje od V. do u VI. st. Smatra da je taj futhark bio urezan na stupu „pored ulaza u aulu, upravnu zgradu istoĉnogotskog kneza u Brezi.“ 1386 Futhark obiĉno ima 24 slova, ali taj broj u nekim nalazima varira. Interpretacija runa iz Breze nije jedinstvena. Wolfgang Krause datira nalaz u Brezi u sredinu VI. stoljeća a pripisuje ga nekom od plemena juţnih Germana.1387 Karl Schneider, pozivajući se na autoritet Krausea i Arntza, datira nalaz u Brezi u razdoblje od 500. do 550. godine i donosi ovakav raspored tih znakova: f u th a r k g w h n i j é p R s t e m l...1388 Heinz Klingenberg datira natpis u Brezi takoĊer u VI. st. i zakljuĉuje:“Die beschädigte Marmorsäule von Breza überliefert die unvollstandige Folge f u th a r k g w h n i j e p z s t e m l... (mit Auslassung der b-Rune!)“.1389 Futhark u Brezi, u kojemu nedostaju završni znakovi, ima i neke posebnosti. U tim runama nedostaje znak „b“, a to vjerojatno nije sluĉajno ispustio klesar kako neki misle. Zanimljivo je da je u tom Futharku znak „p“ oznaĉen znakom „ „ što nije potvrĊeno ni na jednom drugom nalazu runa. U Brezi je znak „k“ oznaĉen znakom „ „.1390 Iz ĉinjenice da je stari Futhark od VIII. st. zamijenjen novim s manjim brojem slova, jasno proizlazi da se natpis u Brezi mora datirati u doba vladavine Gota. Svakoj pojedinoj runi, a i cijelom Futharku, pripisivana je magiĉna moć, pa je oĉito da i runska slova iz Breze svjedoĉe o prevladavanju poganskih osjećaja, odnosno stare tradicije u gotskom sloju koji je zavladao u ovom dijelu rimske Dalmacije. 1383

Gregor Ĉremošnik - Dim. Sergejevski, Gotisches und römisches aus Breza bei Sarajevo. Novitates Musei Sarajevoensis, Sarajevo, 1930, s. 2. Bibliografiju o Brezi do 1973. vidi u: Uwe Schnall, Bibliographie der Runeninschriften nach Fundorten. Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1973, s. 20-21.

1384

Ĉremošnik-Sergejevski, ibid.

1385

Ivanka Nikolajević, Beleške o nekim problemima ranohrišćanske arhitekture u Bosni i Hercegovini. Zbornik radova Vizantološkog instituta, SANU, knj. X., s.100-104.

1386

Pisana rijeĉ u Bosni i Hercegovini od najstarijih vremena do 1918.godine. Ed. V. Masleša, Sarajevo, 1982, s. 45.

1387

W. Krause, Runen, ibid., s. 50-51.

1388

K. Schneider, Die germanischen Runennamen Versuch einer Gesamtdeutung. Verlag A. Hain, Meisenheim am Glan, 1956, s. 537.

1389

Klingenberg, ibid., s. 292.

1390

Schneider, ibid., s. 537.

524

Da su gotske rune bile udomaćene na teritoriju gotske Liburnije i njoj susjednih prostora dokazuju i tri kamena fragmenta koja su se ĉuvala u nekadanjem muzeju Hrvatskoga starinarskog društva u Kninu. “Ovi fragmenti potiĉu iz jedne veoma stare srednjevekovne crkvice u Bilicama... Lep broj sigurno datiranih spomenika, sliĉnih ornamentalno kninskim fragmentima, nesumnjivo upućuje njihovo datiranje na raniji srednji vek. I to, ornamentacija naginje više prema kraju šestoga stoleća, dok grafiĉki elementi stilizovanih kapitalnih slova mogu da pomaknu datiranje monograma na poĉetak sedmoga stoleća... Monogrami, ĉuvani u kninskom muzeju, ispunjuju u neku ruku prazninu od kraja šestoga do poĉetka devetog stoleća.” 1391 Ti fragmenti su pronaĊeni u Bilicama blizu Šibenika na mjestu zvanom Mojstir, a Šišić ih je datirao prema natpisu, na temelju mišljenja M. Abramića i Lj. Karamana, u VI. stoljeće.1392 Novak je taj natpis proĉitao kao “MISERERE CHRI(S)TE” i naglasio da u “ drugom delu kako se vidi fali slovo S. Videli smo, da je slovo S bilo nezgodno, i da ga je pisar ili izolovao ili izbegavao, i tada bi ga naprosto izostavio.”1393 Dušan S. Popović nakon detaljne analize tog natpisa zakljuĉuje da je na njemu prividno izostavljeno latinsko slovo “s” zato jer se ono nalazi uklesano na naĉin kako se to radi u futharku. “Futhark ili futhork tj. runska azbuka - naziv dolazi od prvih 5 slova runske azbuke, koja poĉinje sa slovom F imade slovo S sa izboĉinom na levo. Pravije reći sa kutom na levo, jer kako je tzv. opšti futhark tj. runska azbuka sastavljen iz samih crta najstarije germansko pismo, rezano na drvetu ili u kamenu ili u metalu, runsko slovo S ne pretstavlja krivulju, ali pretstavlja isti taj oblik samo u crtama, pa je pravilnije reći da to slovo vodi u pravi kut na levo. Istina jeste, i ako su docnijim razvitkom neka slova u runskom futharku dobila oblinu i izgubila crtovnost i ošrinu, samo slovo S ostalo je uvek crtovno i oštro. Prema najstarijem opštem germanskom futharsku tako zvani anglosaksonski futhark uvaĊa oblinu kod slova th, r, w, b, j, dok najmlaĊi tako zvani staro-engleski futhark dodaje oblinu još i slovu u. Kao što se vidi slovo R je svakako u razvitku dobilo oblinu baš tako, kako se ono pojavljuje na drugom monogramu Kninskog fragmenta i to naroĉito u tako zvanom staro-engleskom futharku. Da li se moţe i sme pomisliti da je moţda slovo S na tom monogramu izostavljeno zato, što je slovo R donešeno skladno sa runskim slovom R i u njemu donešeno i runsko slovo S, samo ne crtovno i oštro, tako da su u slovu R na monogramu, koje je ujedno i latinsko slovo R sadrţana dva runska slova R i S. Pomisao je doduše smela, ali je privlaĉna, jer 1391

Viktor Novak, Monogram Miserere Christe. Zbornik nauĉnih radova Ferdi [išiću. Uredio Grga Novak, Zagreb, 1929, s. 517, 521.

1392

F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1925, s. 459.

1393

V. Novak, Monogram..., ibid., s. 527.

525

je u stanju da objasni, zašto je tako protivreĉno u pojmu stvari izostavljeno slovo S u jednom monogramu, gdje je ono tako potrebno. Sa tom pomisli na runski futhark i na slovo R, koje je u tom sluĉaju i latinsko R i runsko R i runsko S, dobiva se objašnjenje, da je moţda slovo S zato izostavljeno, što se kao runsko slovo S nalazi već u krivulji slova R.” 1394 Ovaj natpis pretpostavlja izvrsno poznavanje runskog pisma, njegovo dugo odrţavanje na tom teritoriju i mogućnost da je bio shvatljiv sredini u koju je bio smješten.

2. Franjo Raĉki je u svojem djelu o glagoljici dao nekoliko vaţnih upozorenja koja do danas nisu dovoljno vrednovana. On je vjerovao da je glagoljica u konkretnoj realizaciji „obret Cyrilla“ da ide u red feniĉkoga pisma, smatrajući da je glagoljica feniĉko-grĉkoga podrijetla, zakljuĉio da je ona stoga „posestrina s germanskim runama“. 1395 Glagoljica se stvarno ugledala na rune i zato je prvobitno mogla biti samo uglata, a tako je i poznata u Hrvatskoj. Viktor Novak zastupao je tezu da je poĉetna forma glagoljice bila „u okruglosti“ iz koje je evoluirala u uglatu. On je tako mislio u ime nekih „logiĉnih“ pretpostavki, ali je sam sebi kontradiktoran. „ ´Ĉrte i reze´, nesumnjivo su imale veza s runama starih Slavena, te se mogu i s njima identificirati, a bile su urezivane na drvenim ploĉicama, pa otale se, već poradi materijala, nisu mogle razviti knjige. Ustanovljen je zatim fakat, da je poĉetno pismo u svih naroda ponajprije sluţilo u magijske svrhe, kao što i rune, tako i stare slavenske ´ĉrte i reze´...Kad bi se mogao proslijediti kontinuitet ´ĉrta i reza´kod juţnih Slavena do XI. stoljeća, onda bi se mogao ujedno i stvoriti zakljuĉak, da je neki pisar jednostavno spojio elemente glagolice sa ´ĉrtama i rezama´, koje je on poznavao i s kojima je u tradiciji bio usko vezan. No tome se protivi sve naše dosadašnje znanje i pomanjkanje bilo kakovih ostataka tog nadomjestka za pismo prije glagolice. Svakako je zaĉudno geometrijsko prelamanje linija (kao što su slova) i unakrštavanje kratkih poteza, što je bilo temeljnim principom u runama . No ovoj, na oko 1394

Dušan S. Popović, Prilozi ĉitanju i razumevanju raznih starina. Autorovo izdanje, Beograd, 1957, s. 209-227.

1395

Istraţivaĉi koji su se posebno bavili problematikom starih pisama upozorili su kako je glagoljica srodno pismo s runama. Carl Faulmann, Das Buch der Schrift. Neu verlegt bei Franz Greno, Nördlingen, 1985, s. 183.

526

bliskoj, srodnosti obaju principa, protivi se momenat logiĉnog razuverenja, koji se sastoji u pitanjima: zašto se taj pojav onda nije pojavio u prvoj fazi glagolice, koja je bila dakako bliţa runama, nego li je XII. stoljeće, i zašto se ne javlja u Bugarskoj, nego samo u Hrvatskoj.“ 1396 Raĉki se u istraţivanju glagoljice suoĉio s postojanjem neslavenskih i to baš germanskih naziva nekih glagoljskih slova i to je on vrlo objektivno iznio: „U mnienju o neslovjenštini njekih imen glagoljske azbuke utvrdjavaju nas ova ista imena, koja slovjenskomu uhu inostrano glase. Njeka najme slaţu se s feniĉkogrĉkimi imeni dotiĉni pismen;...Njeka mogu se sravnati s imeni gotiĉkih pismen i germanskih run. Tako glagoljsko azu s runskim aza, gothiĉkim ans (greda i bog). Ime glagoli s nordiĉkim hagal, prema kojoj glagoli je methathesa mjesto galgal, gdje je korien gal podvostruĉen. On je indoevropski; te se odziva u latinskom gall-us, njemaĉkom gall= sonus vehemeus u Nacti-gall, Wieder-hall itd. Slovj. s metathesom gla-s. Ime glagolsko iţe s nordiĉkim is, gothiĉkim eis (led). Ime glagoljsko naši s nordiĉkim naud , s gothiĉkim nauths, noaz (Noth) prema slovjenskomu, ĉeskomu núze, hrvatskomu nuţda. Ime u bugarskom abecedaru tordo, inaĉe tvrudo s nordiĉkim thoru, gothiĉkim thaurn-us prema tyr, tius, zius = Mars, komu je symbol prema pismenu tvrudo , . Ime fert, f r u t u s gothiĉkim pairthr, anglosaksonskim p e o r d, perd prema slovjenskom fert, imena j e r u , i ţ i c a s gothiĉkim jer, urus, nordiĉkim ur (auerochs), s gothiĉkim ezec. Obratno ime rune kozma, ko što već J. Grimm opazi, moţe se sravnati sa slovjenskim kozma = Flocke. Ina opet imena slovjenskih pismen mogu se sravnati s imeni run po znamenovanju, prem se oblikom razlikuju. Tako ime dobro s runskim thut =bonum, ljudije s runskim manna = homines, koje glas u slovjenskoj azbuci izrazuje ime myslite, prema komu korien sanskr. man u manna znamenuje misliti. U slovjenskoj azbuci je medju to više imen, koja se samo iz slovjenštine mogu tumaĉiti. Amo idu: b u k u v i prema gothiĉkom boka= buch; d o b ro; ţ i v e t e , s kojim Dr . Hanus sravniva gothiĉko g ib a prema bugarskom abecedaru giue-te; z e l o; z e m i j a, k a k o, l j u d i j e, m y s li t e (nije li samostavnik myslitel ), p o k o j , r i c i, o t u = pater prema gothiĉkom att-a, i ime goth. pismena oth-al, sanskritsko atta = m - at- er, ĉ r u v i , s l o v o. Napokon ima njekoliko imen, kojim se nezna znamenovanje; te će biti po svoj prilici spojke glasov njimi izraţenih sa kojim pomoćnim glasnikom. . . Iz svega, što sravnivanjem imen slovjenskih pismen s feniĉko-grĉkimi i runskimi saznasmo, smiemo s uĉenim Šafarikom zakljuĉiti: ´imena glagoljskih pismen samim svojim glasom odavaju se, da su ina slovjenskoga, 1396

V. Novak, Pojav uglate glagolice... Bašćanska ploĉa, I, JAZU, Zagreb-Krk-Rijeka, 1988, s. 115.

527

ina tudjega izvora. Veći dio ovih imen bezdvojbeno je prenešen na novo pismo od poganskih ĉrt i riez; a oviem poĉetak i izvor gubi se u mraku nedokuĉive, predhistoriĉke dobe. Njeka izmed njih moţebit su jedino u glasu ili izgovoru prodomaćena i poslovjenjena tako, da izvorno što ino znamenovahu: ĉega radi i mi sami ĉesto pokazivasmo na imena run.´ Što dakle imena glagoljskih pismen niesu feniĉkoga jedino podriekla, moţe se tako malo navesti proti feniĉkomu, gore dokazatomu izvoru istih pismen, ko što narodno, germansko nazivoslovje run proti dokazatoj feniĉtini ili starogrĉtini njihovih figur. Glagoljica i rune u tom se stiĉu, što im je jedan izvor glede na figure pismen, a njeka srodnost u imenu njekih pismen.“ 1397 Raĉki je u svojem djelu o glagoljici dao naslutiti i jedno posebno tumaĉenje slavensko-germanske problematike. On navodi da se u Edi spominju Wani, od kojih potjeĉu neka normanska boţanstva a koji su imali svoje pjesme i svoje pismo. „Pod ´Vani´ u Eddi ne moţe se razumievati ini narod, nego vendiĉki, slovjenski, koga Finni ili Ĉudi od pamtivieka zovu ´Vani´, a pod ´Wanaheimom´slovjenska zemlja. Po Eddi dakle ĉest gemanskoga bajoslovja polazi od Slovjenov; u njih je mudrost i pjesniĉtvo, u njih je pismo runir, odavle nazvato ´Wenda-runir´. I Slovjeni Indi, kano i Germani, po starodavnu predavanju imahu rune. Nehoteći se upuštati u pitanje, koje bi moţebit rodoljubju laskalo, ali se netiĉe pobliţe našega iztraţivanja, t.j. je li ove rune slovjenske i Germani posvojiše? na što bi pokazivala narodna poviest u Eddi, i prastaro, još prije Gothov, obćenje baltiĉkih Vendov s Grci; je li dakle rune predjoše od Vendov ka Gothom?“ 1398 Raĉki je mislio da su baltiĉki Slaveni imali rune kao i baltiĉki Slaveni. On je u svojem djelu iznio i neke nedokazane pretpostavke, ali i nepobitnu ĉinjenicu da su više naziva glagoljskih slova u biti ista s imenima gotiĉkih 1397

F. Raĉki, Pismo slovjensko. Zagreb, 1861, s. 123-125.

U literaturi o glagoljici postoje svakovrsne pa i najĉudnije pretpostavke. Posebno je izazovna teza Slovenca Davorina Ţunkovića da je u stihovima Odinove pjesme o runama u odjeljku Havamal Starije Ede sadrţan staroslavenski glagoljski alfabet. Davorin Ţunković, Zur Geschichte der Slaven von der Urzeit bis zur Völkerwanderung. Kommissionsverlag W.Blanke´s Nachf. W. Heinz in Maribor, Kromeriţ, 1929, s. 128129, 134. Napominjem da je Ţunković nekritiĉan autor, ali fantaziranje o ćirilometodskom podrijetlu glagoljice nije ništa ozbiljnije od Ţunkovićeva pisanja, koji u nekim svojim izlaganjima ima pravo. 1398

Raĉki, ibid., s. 25. Natko Nodilo istiĉe da Wodan protjeran odlazi iz Germanije u istoĉne strane. „U tome je istoku Wanaheim, Wanaland, zemlja Wana, kako kaţu eddiĉne sage. Kaţu one i to, da je Freya Wanadis, biva od roda istih Wana. Ali su Vani, po skandinavskom jeziku, ono što i Venedi, Vendi po njemaĉkom, to jest Slaveni.“ (N. Nodilo, Stara vjera Srba i Hrvata. Ed. Logos, Split, 1981, s. 84. O problematici identifikacije Wana s Wenetima, odnosno Slavenima poslije Raĉkoga i Nodila nije se u historiografiji posebno raspravljalo.

528

pismena, odnosno germanskih runa. Neka su imena glagoljskih slova po znaĉenju i nazivima ista kao i u runa, iako se ta slova os njih razlikuju oblikom. Poslije Raĉkoga neslavenskim nazivima glagoljskih slova više se bavio Eduard Boguslawski.1399 On je smatrao da su rune imali Slaveni (Weneti) i da su ih od njih preuzeli Goti, a posebno se pozivao na izvore o postojanju glagoljskog psaltira kojim se sluţio posljednji salonitanski nadbiskup. 1400 Boguslawski je dopuštao ĉak i mogućnost da je Ćiril mogao biti i neke vrsti reformator glagoljice, ali nikako ne i njezin izumitelj. Prema njemu u IX. st. komplicirani glagoljski znakovi nisu nikome mogli pasti na pamet pored tadanje grĉke i latinske abecede. Glagoljica prema njemu seţe u davnu predćirilovsku starinu, a o nazivima slova istiĉe sljedeće:“Es sind ihrer vierzehn, nach Hanuš...Auf folgende Weise entsprechen,nach Hanuš, Šafarik und Raĉki, einige Namen dieser slavischen Buchstaben den Namen der Runen und gotischen Buchstaben: az (Nord. os, Got. ans, Ags. os), glagol (hagal, hagls, haegl), iţe (is, eis, is), naš (naud, nauth, nead), tverdo (thoru, thournus, doru), fert (- pairthr, peord), iţica (-ezec-)...So entstand z. B. aus hagal (Nord.), hagls (Got.) das slav. ´glagol´, aus welchem sich das Verbum glagoliti loquere bildete; aus naud (Nord.), nauths (Got.) entstand das slav. ´naš´.“1401 Boguslawski je iznio da glagoljsko pismo sadrţi uz orijentalne znakove i znakove koji su sliĉni latinskim i grĉkim slovima. Ta ĉinjenica, prema njemu, ne dokazuje da su ta pismena neposredno preuzeta iz grĉkog ili latinskog alfabeta. Boguslawski je nalazio dokaz da je glagoljica starija od gotskog pisma i u ĉinjenici da kod glagoljice brojĉana vrijednost pismena teĉe neprekidno dok se u gotskom alfabetu i ćirilici razvija prema grĉkom pismu. On je svoja obrazloţenja ovako zakljuĉio:“Ihre gemeinsame Quelle ist die phönicische Schrift, und die mittelbare Form, obgleich nicht nur ausschliesslich, die runische Schrift. Die glagolica steht aber auch 1399

E. Boguslawski je roĊen 1848. Sveuĉilišne je studije završio sa stupnjem magistra filološke znanosti. Boguslawski je 1888. objavio Povijest Slavena (Geschichte der Slaven). Poslije tog djela on izdao je na poljskom jeziku, izmeĊu ostaloga, ove knjige: Über die Namen auf awa (Krakow, 1891.), Über der Ursprung des illyrischen Chorvatien (Krakow, 1893.) i Geschichte der Slaven (sv. II, Krakow 1899.). Boguslawski je u II. svesku Povijesti Slavena objavio IX. poglavlje pod naslovom Die glagolitische Schrift und die Reform derselben zur Zeit des Aufenthalts der Goten in Dalmatien und Liburnien, a u knjizi Methode und Hilfsmittel der Erforschung der vorhistorichen Zeit in der Vergangenheit der Slaven (Berlin, 1902.) IV. poglavlje pod naslovom Existierte die glagolitische Schrift in Dalmatien zur Zeit der Goten vom Jahre 488-536?

1400

Boguslawski, Methode..., ibid., s. 58, 84.

1401

Boguslawski, Methode.., ibid., s. 86-87.

529

unzweifelhaft in Beziehung mit der gotischen Schrift, welche Ulfilas um das Jahr 370 verfasst hat. Die gotische Schrift,wie auch die sogenannte cyrillica, ist jünger, als die glagolica. Für das höhere Alter der glagolitischen Schrift spricht, dass sie die ununterbrochene Reihenfolge der Zahlen behält, während das cyrilische und dasjenige des Ulfilas dem griechischen Alphabet nachgehen. Sein Alphabet in Mösien entwerfend, nahm Ulfilas zur Grundlage die Runen, welche schon früher den Goten bekannt und von ihnen gebrauch wurden, er staltete sie aber um, und machte sie den griechischen ähnlich (Zacher, Raszmann). Den Buchstaben seines Alphabets liess Ulfilas die Namen der Runen, und diese Namen drücken hauptsächlich das Verhältnis, welches zwischen der gotischen und glagolitischen Schrift besteht, aus. Denn die glagolitischen Schriftzeichen haben, im beträchtlichen Teile, Namen der Runen und nur zum geringeren Teil griechische und slavische. Die Namen der Runen und gotischen Buchstaben wurden ihnen, wie es scheint, in Dalmatien gegeben, zur Zeit, wo Dalmatien und Liburnien, von 488 bis 536, das Besitztum der Goten war, unter deren Einfluss, infolge ihrer nahen Beziehungen mit den Chorvaten, diese letzteren, wie es scheint, auch das Christentum nach arianischem Glaubensbekenntnisse angenommen haben. Diese letztere Thatsache stände in unmittelbarer Beziehung mit der Reform der glagolitischen Schrift. Das Verleihen der Namen Runen und gotischen Buchstaben den glagolitischen Schriftzeichen, welche erst in späterer Zeit sich auf slavische Art umstalteten, war um so leichter, dass viele glagolitische Buchstaben Runen waren.“1402 Boguslawski je naveo i mišljenje Milera iz g. 1884. da neki alfabeti poĉinju sa slovom „g“ i da su moţda prema imenu ĉetvrtog glagoljskog slova „g“ ovo pismo nazvali glagoljica. 1403 Ferdo Šišić, prepriĉavajući je navedeno pisanje Boguslawskoga i o tome kako su obje gotske drţave - istoĉnogotska god. 555., a zapadnogotska 711.g. propale, dakle u davno prije Ćirila, krupnim upozoravajućim slovima ponovio to pitanje Boguslawskog:“ Kako da onda protumaĉimo upliv gotski na nazivlje naših pismena, ako su ona tek kakih trista godina poslije propasti istoĉno-gotske drţave i propasti gotskoga elementa uopće u našim zemljama stvorena?“ 1404 Šišić je inaĉe razmišljao kako nije sigurno jesu li Juţni Slaveni u starini imali glasovno pismo ili tek neke 1402

Boguslawski, Methode.., ibid.

1403

„Alle avestiche Alphabete fangen mit dem Buchstaben g an, und da den Namen eines jeden Alphabets die ersten Buchstaben ausmachen, so könnte man das avestische Alphabet glagolitisch nennen. Warum aber ist nach dem Namen des vierten Buchstaben ( g glagol) der Name der glagolica entstanden? Vielleicht, weil den Slaven das mit g anfangende Alphabet bekannt war.“ ( Miller). Usp. Boguslawski, Methode.., ibid., s. 85.

1404

F. Šišić, Nova mišljenja o pravijeku Slavena, o seobi Hrvata i o postanku glagolice. Hrvatsko kolo za 1910. Zagreb, 1910, s. 119.

530

mnemotehniĉke znakove („crte i reze“). MeĊutim, on je istiĉući navedeno mišljenje zakljuĉio: „Svakako je od vaţnosti, što je velik dio naziva pojedinih pismena u kasnijoj glagolici (odnosno ćirilici) uzet iz gotskoga, ili bolje prema germanskim runama; tako je az prema os, ans, glagol premahagal hagls, haegl, iţe prema is, eis, naš prema naud, nauthus, nead, tvrdo prema thoru, thournus, dorn, fert prema pairtrh, peord, iţica prema ezec. To bi nas moglo odvesti u doba prije svete braće Ćirila i Metodija.“ 1405 Henrik Barić, koji je inaĉe dijelio mišljenje da je glagoljica kao pismo grĉkog tipa neovisno od toga jasno je,izmeĊu ostaloga, isticao i gotsko podrijetlo naziva slova „buky“. „U znaĉenju ´slovo´ buky ne moţe biti zapadnogermanskog porekla, već stoga što strnem. buoh, ags. bec ´knjiga´ ukazuje na konsonantsku osnovu, a zapadnogermanski dijalekti ne znaju više za znaĉenje ´slovo´, nego samo za ´knjiga´ naravno u pluralnom obliku. Gubitak znaĉenja ´slovo´je zajedniĉka nordisko-zapadnogermanska inovacija koja se izvršila pre odlaska Anglosaksonaca u Britaniju, tj. još pre onog doba, kada su Sloveni došli u kontakt sa zapadnim Germanima. Nasuprot tome izvoĊenje slov. buky iz got. bokos ne nailazi na nikakve formalne teškoće, a u semantiĉkom pogledu u prilog gotskog porekla slov. reĉi je presudno,što se njeno singularno znaĉenje ´slovo´(shrv. bukva, bug. bukva) taĉno prekriva s gotskim, a isto tako i pluralno ´knjiga´(sloven. bukve). Balkanskogermanskog porekla neće biti ni crkslov. bukvar gramaticus (:got. bokareis u napuljskim ispravama), nego slovenska izvedenica, isto kao i poznoruskocrkslov. bukvar ´abecedarium´. Teško je zamisliti da je tuĊa reĉ za ´slovo´ušla u jezik jednog naroda, a da on nije, bar jednim delom, usvojio i pismena onog naroda od kojeg je taj naziv primio.To je, vrlo verovatno, bio i razlog što J. Hamm, u zabludi da je slov. buky balk.-germ. pozajmljenica, nije odoleo napasti da poreklo glagoljice potraţi u gotskim runama - na Balkanskom poluostrvu,... Kako je slov. refleks plurala gotske reĉi ´slovo´u znaĉenju ´knjiga´dopro ĉak do polapskih Slovena, pre će biti, da su se Sloveni upoznali s gotskim pismom mnogo ranije, tj. na Pontu, kada se još odrţavala veza sa njihovom severnijom braćom, a da se ukorenjeni tuĊi naziv buky odrţao kod Juţnih Slovena i onda kada je glagoljica, pismo grĉkog tipa, kod njih istisnula i poslednje tragove uticaja germanskog runskog pisma...“1406 1405

F. Šišić, Hrvatska povijest. Prvi dio: Od najstarijih vremena do god. 1526. Dioniĉka tiskara, Zagreb, 1908, s. 15-16.

1406

H. Barić, Lingvistiĉke studije. Nauĉno društvo BiH. Odjeljenje istorisko-filoloških nauka, knj. 1, Sarajevo, 1954, s. 114. Usput napominjem da bukva u staroj Grĉkoj nije bila udomaćena, a Rimljani su je ubrajali u „sveta stabla“. To je stablo igralo veliku ulogu u poganskom kultu starih Rimljana i Germana. „Einige Worte unserer Sprache verweisen noch vauf die Beziehung der Germanen zur Buche:´Buchstaben lesen´ heißt eigentlich:

531

3. Da su tzv. juţni Slaveni, dakle i dio predaka današnjih Hrvata ţivjeli u neposrednom susjedstvu s Gotima ili pod njihovom vlašću dokazuju i rijeĉi koje su ti Slaveni preuzeli od Gota.1407 Ĉinjenica postojanja germanskih naziva i znaĉenja za razmjerno veliki broj glagoljskih slova dokazuje da je to pismo moglo nastati u nekom politiĉkom zajedništvu ili vojnom savezništvu s jedne strane hrvatskog (slavenskoga ili slaveniziranog) i s druge strane nekog germanskog etnosa. Ti su Germani mogli biti samo Goti jer su oni jedini germanski narod koji je zavladao teritorijem na kojem je nastala prvobitna jezgra hrvatske drţave. Navedena ĉinjenica takoĊer dokazuje da su barem u poĉetku toga zajedništva vodeći sloj bili Goti. S obzirom da postoje i germansko-nordijski nazivi u nekim glagoljskim slovima, oĉito je, bez obzira na prapostojbinu Gota i Sklava (Hrvata) da su oba etnosa, toĉno onako kako iznosi Toma arhiĊakon došli u kasniju Hrvatsku iz sjevernih krajeva Europe (promatrano s teritorija rimske provincije Dalmacije). Hrvati su primili glagoljicu moţda već negdje na istoku, moguće na crnomorskoj obali i to neposredno ili posredno preko Gota. Sklavi su u svakom sluĉaju u politiĉko-vojnom zajedništvu s Gotima preuzeli za glagoljska slova više naziva i znaĉenja germanskih runa, koje su od starine koristili Goti za sebe. Takovo nastajanje glagoljice u doba slavensko-gotske simbioze moguće je datirati već u doba Wulfile, dakle u drugu polovicu IV. st. „Tragovi se gotskoga runskoga pisma - naravno u dosta ograniĉenoj mjeri - posredno vide i u azbuĉnom nizu i u nazivima nekih slova glagoljskog alfabeta.“1408 Hamm je utvrdio, izmeĊu ostaloga, da se „ naša ´Buchenstaebe (mit eingeritzten Runene) auflesen´, um daraus die Zukunft zu ´lesen´.“ ( Wilfried Weustenfeld, Heilkfraft, Kult und Mythos von Bäumen und Sträuchern. Verlag Peter Erd, München, 1996, s. 37). 1407

“Da so Slovani dalj ĉasa ţiveli v sosešĉini Gotov, dokazujejo izposojene besede, ki so jih sprejeli od Gotov ali pa ti od Slovanov. Število teh izrazov ni sicer veliko, vendar toliko, da ni dvomiti o njih medsebojnem obĉevanju. Zanimivo je, da se nahajajo gotovske besede le v juţno slovanskih jezikih in pa v tistih, v katere so prešle iz staroslovenšĉine. To dokazuje, da so le juţni Slovani ţiveli blizu Gotov.” (Franc Kos, Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku, prva knjiga, s. 24. Usp. F. Jeza, Skandinavski izvor Slovencev, ibid., s.270.)

1408

J. Hamm, Postanak glagoljskoga pisma u svijetlu paleografije. U knjizi Hrvati i Goti ( priredio R. Tafra), Iberia, Split, 1996, s. 206.

532

glagoljica s Ulfilinim pismom podudara i to u onim slovima, koja nisu uzeta iz grĉkog alfabeta ( por. rci: reda, slovo: sugil, her: haal, pa Ċerv: gear iz runskog etc.).“1409 Karl Faulmann istiĉe kako slavenski alfabet kao i gotski poĉinje s „az“.1410 Da su doseljeni Goti sami suvereno vladali dijelom rimske Dalmacije (koju su zaposjeli od koncem V. st.) i tijekom cijeloga VII. i VIII. stoljeća potvrĊuje i nadţivljavanje naziva glagoljskih slova. Glagoljica je bila proširena samo na onim prostorima kojima su se kretali i vladali Goti ili Sklavi. To je razlog zašto je glagoljica postojala i odrţala se najviše na nekadašnjim teritorijima Japoda, Histra, Liburna i Dalmata. Neki istiĉu da se glagoljica nalazi samo u Hrvata i Bugara, koji su je rabili samo u Makedoniji, najviše oko Ohrida „ dok joj u podunavskoj Bugarskoj i Traciji nema ni traga“, kao ni u Srbiji.1411 U izvorima ne postoji ni jedan podatak da bi Bugari bili u svezi s postankom glagoljice . To je i stvarno nemoguće. Ĉinjenica je da su Bugarska i Hrvatska neko vrijeme u srednjem vijeku i graniĉili. 1412 Poznato je da je Gota bilo po cijelom Balkanskom poluotoku, a posebno po Traciji i Meziji.1413 Goti su mogli donijeti glagoljicu ili iz crnomorske obale u rimsku Dalmaciju, dakle izvan kasnijeg teritorija Hrvata i Bugara ili su je Goti zatekli na teritoriju Japoda i Liburna i prenijeli po Balkanskom poluotoku i izvan njega. U zakljuĉivanju o nastanku glagoljice ne smije se zanemariti ni vaţna ĉinjenica da su u maĊarskom mjestu Székler pronaĊeni urezani (upisani) znakovi meĊu kojima su i dva znaka za slova „e“ i „o“ koja su ista kao u glagoljici. Neki pojedinci zamišljaju da je glagoljica mogla nastati i u avarskoj sredini, a drugi znanstvenici ( G. László 1973. i I.

1409

J. Hamm, Mjesto odgovora. Hrvatska smotra, VII/1939, 12, 623.

1410

K. Faulmann, Illustrirte Geschichte der Schrift. Neu verlegt bei Franz Greno, Nördlingen, 1989, s. 526.

1411

O porietlu i domovini glagolice i ćirilice. Vienac, Zagreb, XV/1883, 27, 441.

1412

Šišić istiĉe da je Boris izmeĊu god.864. i 850. zapoĉeo rat s Hrvatima,ali da je bio prisiljen s njima sklopiti mir. „Ovaj nam pouzdani podatak, preuzet od cara Konstantina iz nekog starijega izvora, jasno svjedoĉi,da su Hrvati morali negdje neposredno graniĉiti s Bugarima; budući da se izmeĊu Save i Drave sterala Ludovikova Panonska Hrvatska, u ravnoj Slavoniji, Srijemu i u današnjoj sjeverozapadnoj Srbiji Bugarska, oko gornje Drine i dalje na jugu Srbija, morali su Hrvati graniĉiti s Bugarima negdje Vrbasu dalje na istok, odnosno na Savi, to jest u današnjoj sjeveroistoĉnoj Bosni, gdje nam valja i traţiti bojište hrvatsko-bugarsko.“ (F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Pretisak izdanja iz 1925. , NZ Matice Hrvatske, Zagreb, 1990, s. 335.).

1413

J. Kelemina, Goti na Balkanu. Ĉasopis za zgodovino in narodopisje, Maribor, god. XXVII za 1932., s. 123.

533

Botos 1993.) zakljuĉuju da su navedena dva slova preuzeta iz glagoljice. 1414 Bitno je da su oba slova koja se nalaze u glagoljici posvjedoĉena u predćirilovsko vrijeme što takoĊer upućuje da glagoljica nije Ćirilovo djelo. Glagoljica je proširena i na teritoriju srednjovjekovne Bosne i to posebno u zapadnom dijelu. Saĉuvano nam je nekoliko starijih natpisa glagoljicom, a tekstovi pisani bosanĉicom i u grafijskom pogledu i s obzirom na tekst ovisni su o starijim glagoljskim predlošcima.1415 Ostaci glagoljskih pismena nalaze se na više teritorija kojima su vladali Goti i zato se ne moţe s apsolutnom sigurnošću tvrditi da „ Sklavi ili Goti“ nisu sa sobom donijeli glagoljicu. Ipak, ne moţe se iskljuĉiti ni mogućnost da su ti Goti ili Sklavi po doseljenju na sjeverozapadni dio rimske provincije Dalmacije zatekli glagoljicu u starosjeditelja i s njihovih dotadanjih prostora je dalje širili. Da su ti starosjeditelji imali svoja posebna pismena potvrĊuju i arheološki nalazi iz Lisiĉića. Razumno je pretpostaviti da su starosjeditelji, koji su u latinskim natpisima za neke svoje glasove upotrebljavali svoja slova, imali kad nisu pisali latinskim slovima, svoja posebna slova i za druge svoje glasove. Ta slova starosjeditelja nisu nestala propašću rimske vlasti a to potvrĊuje vjerodostojni povijesni izvor Etikova kozmografija o ĉemu nam je posebno svjedoĉanstvo saĉuvao Hraban Maur. Goti su donijeli sobom u Dalmaciju, kako nam to posebno svjedoĉi nalaz u Brezi, i svoj Futhark. Starosjeditelji su od doseljenih Gota prihvatili za svoja slova germanske runske nazive. Toma arhiĊakon, koji je pisao na temelju mnogih izvora naziva glagoljska slova „gotskim slovima“. „Govorili su, naime, da je gotska slova bio pronašao neki Metodije heretik, koji je mnoge stvari protiv pravila katoliĉke vjere na istom slavenskom jeziku laţući napisao; zbog ovoga, kaţe se, da je po sudu Boţjem bio kaţnjem iznenadnom smrću.“ 1416 Neinteligentno je iz toga izvora zakljuĉivati da je Ćiril izmislio glagoljicu. U ćirilometodskim legendama i njima sliĉnim izvorima ne spominje se Metodije 1414

Martin Eggers, Das Erzbistum des Method. Verlag Otto Sagner, München, 1996, s. 88.

1415

Josip Tandarić, Glagoljska pismenost u srednjevjekovnoj Bosni. Zbornik: Povijesnoteološki simpozij u povodu 5oo. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine. Ed. Franjevaĉka teologija u Sarajevo- Kršćanska sadašnjost u Zagrebu, Sarajevo, 1979, s. 47-51.

1416

Toma ArhiĊakon, Kronika. Ed. Ĉakavski Sabor, Split, 1977, s. 49. B. Zelić-Buĉan zakljuĉuje kako pod „gotskim slovima“ o kojima piše Toma „moţemo s pravom podrazumijevati glagoljicu“. ( B. Zelić-Buĉan, Slavensko bogosluţje i glagoljica kod Hrvata do kraja XI. stoljeća. Marulić, XIX/1986, 3,383.) Nije morao postojati samo jedan Metodije. U jednom izvoru se navodi da je Metodije koji je pronašao slavenska slova i vršio bogosluţenje na slavenskom jeziku bio Slaven. Usp. Milko Kos, Conversio Bagoariorum et Carantanorum. Ljubljana, 1936, s. 107-109, 140.

534

kao izumitelj slova za Slavene, već Ćiril. Citirani navod Tome arhiĊakona ne moţe se odnositi na Ćirilova brata Metodija, jer taj Metod nije bio heretik, odnosno nije napisao na slavenskom jeziku ništa protiv katoliĉke vjere. Postojanje navedenih germansko-gotskih runskih naziva i znaĉenja za veći broj glagoljskih slova takoĊer dokazuje nastajanje glagoljice u predćirilmetodsko doba. Besmislena je i sama pomisao da bi jedan Grk, koji u drugoj polovici IX. st. stvara azbuku za slavenske narode radi njihova što uspješnijeg kristijaniziranja, koristio za slavenska slova germanske (gotske, odnosno nordijske) runske nazive stare stotine godina unatrag. Nezamislivo je da bi jedan pravovjerni kršćanin (a uz to crkvena osoba!) stvarao pismena i to kao sredstvo misionarenja Slavena, a da bi se pri tome sluţio istim nazivima kojima su se u davnini koristili poganski Germani za rune, a kasnije arijanski (dakle heretiĉki) germanski narodi, a posebno Goti za svoja slova.

535

XV. O SLAVENSKOJ PISMENOSTI NA DANAŠNJEM TERITORIJU HRVATA U ANTIČKO I RANOSREDNJOVJEKOVNO DOBA

1. Dio vodećeg sloja stanovništva na teritoriju Balkana, odnosno rimske provincije Dalmacije, koji se naziva Ilirima, nije bio nepismen. O njihovoj pismenosti postoje svjedoĉanstva u starih pisaca Polibija i Livija. „Ilirski kraljevi su bili pismeni, ili taĉnije, dvorska administracija se sluţila pismenim aktima. Teuta je Skerdilaidi poslala pismo s nareĊenjem da se odmah vrati u zemlju zbog toga što su izbili neredi (Pol. II. 6. 4:...); Skerdilaidi se Filip V pismeno obratio (Pol. V 3, 3:...) traţeći od njega da pošalje laĊe na Kefaleniju; Persej daje nalog Pantauhu da sklopi ugovor s Gencijem i da preuzme taoce koje je ovaj odredio pismeno (Pol. XXIX 3, 4:...); Persej je naredio da se ubije ilirski dinasta Artetaur kada je zaplenio pismo koje je ovaj uputio rimskom senatu (Liv. XLII 13, 6: quia scripta ab eo quaedam vobis comperit).“1417 Ova pismenost nije se ograniĉila samo na uporabu grĉkih, odnosno latinskih slova. U doba rimske vlasti sluţbeni jezik u Dalmaciji, odnosno Panoniji, bijaše latinski za sve etnike u drţavi. Sloj stanovništva za ĉije su potrebe sastavljani prvenstveno nadgrobni natpisi sluţio se i svojim posebnim slovima za glasove kojih nije bilo u latinskomu jeziku. Karl Patsh otkrio je i u više navrata objavio tri nadgrobna spomenika iz IV. st. (Lisiĉići kod Konjica, Hercegovina) i o tome zakljuĉio: "Da latinski alfabet domaćim glasovima nije potpuno odgovarao, moţemo raspoznati iz natpisa iz Lisiĉića, u konjiĉkom kotaru, u kome su se u daleko carsko vrijeme odrţali Iliri i Kelti. Ovdje se pojavljuje dvaput (u trećem retku) u dva nerimska imena jedan

1417

Fanula Papazoglu, Ilirska i dardanska kraljevina Poreklo i razvoj, struktura, helenizacija i romanizacija. Zbornik: Iliri i Albanci. SANU, Beograd, 1988, s. 159-160.

536

strani znak za glas, koj se po svoj prilici moţe drţati za konzonantsko j."1418 U dva natpisa tri puta se nalazi nepoznato slovo koje Patsh oznaĉava kao "j". U tekstu trećega spomenika iz Lisiĉića u zadnjemu retku natpisa Patsh je našao ime u kojemu je nepoznato slovo. Neobiĉno je na spomenicima iz Lisiĉića pisanje slova "f" koje se jednom navodi kao normalno latinsko slovo "f". Navedena slova dokazuju da se pismeni sloj starosjediteljskog stanovništva sluţio ne samo latinskim slovima, nego da je imao i svoja prava slova za oznaku onih glasova svoga jezika kojih nije bilo u latinskom jeziku.1419 Posebna slova nisu do u IV. st. postojala samo na teritoriju današnje Hercegovine. Postoji vjerodostojan izvor o tome da su i u Istri u tijeku IV. st. postojala posebna pismena. Hraban Maur (776.-856.) pod naslovom "De inventione linguarum ab Hebrea usque ed Teodiscam, ex notis antiquis" piše pod toĉkom IV. slijedeće: "Litteras etiam Aethichi philosophi cosmographi natione Scythica, nobili prosapia, invenimus, quas venerabilis Hieronymus presbyter ad nos usque cum suis dictis explanando perduxit, quia magnifice ipsius scientiam atque industriam duxit; ideo et ejus litteras maluit promulgare. Si in istis adhuc litteris fallimur, et in aliquibus vitium agemus, vos emendate."1420 U prijevodu Kerubina Šegvića svjedoĉanstvo glasi: "Nalazimo još i pismena Etika i filozofa, pisca kozmografije, skitske narodnosti, plemenita roda, koja je blaţeni Jeronim, svećenik, sve do nas priveo tumaĉeći ih zajedno sa njegovim. Budući da je uvelike cijenio njegovu znanost i vještinu, zato je i htio, da se i njegova pismena prošire. Ako se mi u tim pismenima još varamo i ponešto griješimo, vi to ispravite."1421 Hraban Maur je donio i sliku što znaĉi da se lat. rijeĉ littera mora prevesti u smislu "slova" (pismena). Iz Maurova teksta nedvojbeno proizlazi slijedeće: 1. da je Etik filozof autor pismena, pisac Kozmografije, "skitske narodnosti" i plemenita roda, 2. da je Jeronim do nas priveo ta pismena tumaĉeći ih zajedno sa svojima. Šegvićeve temeljne zakljuĉke koje je objavio 1931. do danas nitko nije pobio. Njegovo zakljuĉivanje je jasno: "Za pismo pod IV. ne veli Hraban, da ga je izumio sv. Jeronim, nego da ga je on saĉuvao 1418

Karlo Patsh, Zbirka rimskih i grĉkih starina u B.-H. Zemaljskom muzeju. Naklada Bos.-Herc. Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1915, 89.

1419

Ljubinko Popović je jedini pisac (barem koliko je meni poznato) koji je shvatio izvanrednu vaţnost Patshova otkrića. Popović je svojim tumaĉenjem pokušao objasniti ta slova, koja su po njemu nastala iz ligature vulgarne latinice. Usp. Ljubinko Popović, Poĉeci jugoslavenske pismenosti. Ţivot (Sarajevo), 1972, 10-11, 461-475 i 1972, 577587.

1420

J.P. Migne, Patrologiae cursus completus. Paris, sv. CXII, 1878, 1579-1580.

1421

Kerubin Šegvić, Jeronimska tradicija u djelu Hrabana Maura. Nastavni vjesnik, XXXIX/1931, 9-10,5.

537

do naših vremena i da ga je svojim autoritetom proširio. Tradicija zabiljeţena od Hrabana ne pripisuje, dakle, Jeronimu autorstvo pismena, nego samo oĉuvanje i njihovo raširivanje: usque ad nos explanando perduxit, što znaĉi, da ih je sa tumaĉenjem doveo do nas. A tako isto govore hrvatski svećenici u XIII. vijeku, da su dobili od sv. Jeronima svoje posebno pismo, kojim se sluţe. Ne vele ni oni, da je sv. Jeronim ono pismo izumio, nego samo, da im ga je predao. Po Hrabanovoj je bilješci autor pismena Etik, mudrac i pisac kozmografije. Tko je taj Etik? U prvoj polovici VII. vijeka po Kr.izišla je pod imenom Etika Istranina i Jeronima u fredegarskoj latinštini romantiĉna kozmografija u šest knjiga. Aethicus je isto što i Philosophus a po sadrţaju samog djela sudeći bio je to neki sofist u Istri, što Hraban naziva Scytia, jer je Ister ušće Dunava, Ovidijeva Scytia. To djelo je bilo navodno napisano grĉki, a sv. Jeronim je uĉinio jedan izvadak na latinski jezik. Legenda, za 150 godina starija od Hrabana, spojila je imena Jeronima i Etika. Ali gdje je Hraban našao, da je Etik sastavio pismena koja je Jeronim raširio i saĉuvao za kasnija pokoljenja? Pa kad bi se kritika i oborila na Hrabanove tvrdnje i dokazala, da Etik nije izumio nikakovih pismena, da nije napisao nikakovu kozmografiju, niti kakove edicte, i kad bi i dokazala, da Etik nije nikada ni postojao, pa da Jeronim nije ništa njegova preveo ni protumaĉio, ne moţe ipak dokazati, da Hraban nije napisao, da je sv. Jeronim saĉuvao do njegovih vremena neka posebna pismena i predao ih daljim potomcima. A to je za našu svrhu dosta."1422 Vaţno je napomenuti kako Maur navodi da je u obliku slova koja je donio mogao i pogriješiti.1423 Najvaţnije u ocjeni podataka Hrabana Maurusa je ĉinjenica da je navedena Kozmografija stvarno postojala i da se spominje u katalogu jedne knjiţnice god. 821., dakle prije djelovanja Ćirila i Metoda.1424 Ĉak i R. Katiĉić priznaje vjerodostojnost navoda H. Maurusa 1422

K. Šegvić, Nav. dj. 7.

1423

Vjekoslav Štefanić istiĉe da slova u Hrabana Maura "imaju doista malo sliĉnosti s glagoljicom, manje nego što je moţemo naći u runama i nekim istoĉnim pismenima". (N. Štefanić, Determinante hrvatskog glagolizma. Slovo, 1971,21). MeĊutim, Štefanić se ne osvrće na Maurovo upozorenje da je u obliku slova koja donosi mogao i pogriješiti, a ne uzimlje u obzir ni ĉinjenicu da su se ta slova stoljećima prepisivala da su se i na taj naĉin mogla promijeniti. Dakako, da on ne shvaća da je bitno u Maurovu pisanju u prvom redu to da se na današnjem teritoriju Hrvata davno prije ćirilometodskoga doba starosjedilaĉko stanovništvo sluţilo svojim vlastitim pismom.

1424

Heinz Löwe, Ein literarischer Widersacher des Bonifatius Virgil von Salzburg und die Kosmographie des Aethicus Ister. Akademije der Wissenschaften und der Literatur, separat, Wiesbaden, 1952,s.7 (s.905). Posve je neutemeljeno mišljenje Löwea da je autor oznaĉen kao Aethicus ili Ethicus Irac jer da postoji izjednaĉenje pojma „Scithae, id est Scotti“. (s. 27-28, odnosno s. 925-926.) Poznato je da se u nizu povijesnih izvora Skitima naziva Slavene. Tako se u Nestorovoj Povest vremenih let navodi da su Grci

538

(776.-856.) u kojemu taj pisac spominje kako je sv. Jeronim sve do njegova vremena predao pismo, koje je izumio neki filozof i kozmograf Etik (Aethicus). „I prije Solunske braće postojala je dakle predaja da je od sv. Jeronima poteklo neko pismo, ali ne znamo koje.“ 1425 Nije postojala, kako to sugerira Katiĉić samo predaja o tome pismu jer je H. Maurus donio i ta posebna predćirilometodska slova. Katiĉić u daljnjem tekstu to sam priznaje, ali uz ovakav komentar: „Tek ne valja zaboraviti da Etikovo pismo kako je došlo do nas, bez obzira na nikakvu ili nekakvu, veću ili manju sliĉnost pojedinih slova s glagoljiĉkima, nikako nije glagoljica.“ 1426 Ĉak ako se prihvate Löweova razmišljanja, mora se zakljuĉiti da su na teritoriju rimske provincije Dalmacije bila u upotrebi posebna slova do 768., dakle, prije nego su se rodili Ćiril i Metod. Kad bi djelo bilo napisano oko 768. kako misli Löwe, to istodobno ne znaĉi da podaci o postojanju pismena u IV. st. nisu vjerodostojni. Löwe tvrdi da latinski prijevod Etikov pokazuje utjecaj merovinškoga latinskoga i irske ortografije. Löweovo je mišljenje da je ime Aethicus ili Ethicus pseudonim biskupa Virgila, koji se skriva iza autoriteta sv. Jeronima, kada je 743. iz Irske došao na Pipinov dvor te 745. otišao u Bavarsku. To je Löweovo razmišljanje oĉito konstruiranje. Mišljenje da se Virgil pokriva autoritetom sv. Jeronima moţe napisati samo jedan pozitivist u XX. st. koji ne pozna mentalitet srednjovjekovnih crkvenih ljudi, koji bi se teško usudili svoja djela podmetnuti pod ime velikoga crkvenoga autoriteta kakav je bio sv. Jeronim. Mnogi povjesniĉari pridavali su i pridaju kao izvoru veliku vaţnost spisu "De administrando imperio." MeĊutim, postoji u tome djelu jedan navod koji ti povjesniĉari izbjegavaju posebno komentirati. Naime, u poglavlju XXXI. toga djela tvrdi se kako su Hrvati, koji su protjerivali Avare i nastanili se u zemlji koju su do tada drţali Avari pokršteni za cara Heraklija: "Ovi se Hrvati i obrekom i hirografom zavjere svetomu Petru apostolu stalno i ĉvrsto, da nigda neće na tuĊu zemlju poći i vojevati, nego da će radije

teritorije na kojima su obitavali Slaveni nazivali „Velika Skitija“. Löwe na isti samovoljni naĉin utvrĊuje da je Istra, u kojoj je prema tom izvoru ţivio navedeni Aethicus, Bavarska ( s. 28-29, odnosno 926-927). Nije potrebno isticati kako to njegovo mišljenje proturjeĉi većini povijesnih izvora u kojima se spominje Istra i Dunav. Dovoljno je napomenuti da je prema izvoru Hrabana Maurusa sveti Jeronim proširio ta Etikova slova, a zna se da se on prema vlastitom navodu rodio u Stridonu, koji je najvjerojatnije bio na granici s Istrom. Zašto bi sveti Jeronim koji nije djelovao meĊu Germanima, dakle ni u Bavarskoj, htio da se na tom prostoru prošire ta pismena. On ih je radi kristijaniziranja mogao širiti samo na teritorij Istre, odnosno rimske Dalmacije. 1425

R. Katiĉić, Uz pitanje..., ibid., s. 194.

1426

Katiĉić, ibid., s. 195.

539

mirovati sa svima koji tako htjet budu..."1427 Grĉki izvornik gotovo svi prevoditelji prevode u istomu smislu. Vatroslav Jagić to je preveo kao "pismeno obvezivanje".1428 Dane Gruber je to preveo rijeĉima "vlastoruĉnim pismenima".1429 Mate Tentor je preveo da su Hrvati prisegli u "svojim rukopisima".1430 U izdanju bizantskih izvora koje je obradio Boţidar Ferjanĉić to je prevedeno da su Hrvati dali "svojeruĉno potpisanu obavezu".1431 Dominik Mandić je takoĊer preveo te rijeĉi na naĉin da su taj ugovor Hrvati "vlastoruĉno" potpisali.1432 Bizantski car Heraklije I. umro je 11. veljaĉe 641., a to znaĉi da su Hrvati u njegovo doba potpisali jedan meĊunarodni pravni akt u svojim pismenima, odnosno da su imali svoje vlastito pismo u prvoj polovici VII. stoljeća.

3. Zadarski nadbiskup Mate Karaman (1770.-1771.) napisao je na talijanskom jeziku "Identita della linqua litterale Slava, e necessita di conservarla nei' libri Sacri". U tom Karamanovu sastavu stoji da je postojao psaltir napisan glagoljskim slovima po nalogu zadnjega salonitanskog biskupa Teodora oko godine 640. Prijepis toga psaltira koji je uĉinio ţakan Nikola Rabljanin g. 1222. Imao je u rukama Rafael Levaković (oko 1590. - oko 1653.) kome ga je 1634. na ĉetiri mjeseca posudio bosanski biskup Ivan

1427

Nikola Tomašić, Constantini Imp. Porphyrogeniti De administrando imperio liber. Vjesnik Kr. Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskoga Zemaljskoga arhiva, XX/1918, 1-2,81.

1428

V. Jagić, Historija knjiţevnosti naroda hrvatskoga i srbskoga. Zagreb 1867, 25.

1429

Dane Gruber, Nekoja pitanja iz starije hrvatske povijesti. Vjesnik Kr. HrvatskoSlavonsko-Dalmatinskoga Zemaljskoga arkiva, XX/1918, 3, 160.

1430

Mate Tentor, Latinsko i slavensko pismo. Matica Hrvatska, Zagreb 1932, 112.

1431

Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Tom II, SAN, posebna izdanja knj. CCCXXIII, Vizantološki institut, knj. 7, Beograd 1959, 42.

1432

Dominik Mandić, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Hrvatski povijesni institut, Rim 1963, 135. Za razliku od Jagića, Grubera, Tentora, Ferjanĉića i Mandića jedino Katiĉić taj izriĉaj prevodi tako da su Hrvati poslije svojega pokrštenja "sklopili pogodbu i vlastoruĉno je potvrdili" (R. Katiĉić, "Bog Hrvata" u Konstantina Porfirogeneta. Zbornik u ĉast Petru Skoku o stotoj obljetnici roĊenja, Zagreb 1985, 246). Kako je oĉito iz toga se Katiĉićeva prijevoda ne moţe sigurno zakljuĉiti da su dvije strane u ugovoru potpisale jedan pismeni ugovor.

540

Tomko Mrnavić.1433 Podatak o psaltiru glasi: "Nicolaus clericus Arbensis describt Psalterium Glagoliticum ex codice Psalterii Glagolitici, quem Theodosius archiepiscopus Salonitanus (Spalatensis) impensis suis a. 885.892. confici mandaverat, prout ex sequenti adnotatione glagolitica in eodem, nunc vero deperdito, codice, patet: Anno Incarnatonis Dominicae 1222. Honorio Summo Pontifice Friderico et Roberto Imperatoribus, Rege Hungarorum Andrea, Gonzello Spalatensi Archiepiscopo, Clericus Arbensis Nicolaus ex alio similiter Psalterii, impensis et mandato Theodori (sic) ultimi Salonitani Ponfiticis, Slavonica lingua manuscripto codice, fideliter descripsit."1434 Taj podatak je od goleme povijesne vaţnosti. Naime, ako je 640. solinski biskup dao prepisati psaltir na staroslavenskomu jeziku glagoljskim slovima, to znaĉi da je tada i još mnogo ranije glagoljica bila liturgijski jezik Solinske crkve i da se na prostoru Dalmacije govorilo slavenski. Potrebno je spomenuti, kako su neki pojedinci u drugoj polovici XIX. st. i u prvoj polovici XX. st. smatrali da je taj psaltir krivotvorina Ivana Tomka Mrnavića. Nitko od onih koji tako misle do danas nije iznio u prilog svome mišljenju ni jedan ozbiljan dokaz. Ni njima koji su o tome pisali nije jasno zašto bi Mrnaviću bilo potrebno to izmišljanje. Ivan Tomko Mrnavić (1579.-1639.) sluţio se u svojim tekstovima tuĊim radovima, paĉe je neke prepisivao u dijelovima, ali nije ta "djela onako bestidno pod svoje ime uzeo."1435 Mrnavić je bio ĉastohlepan i izmišljao je razne genealogije da bude u rodu s mnogim povijesnim uglednicima. 1436 MeĊutim, A. Pavić koji je napisao njegov prvi veliki ţivotopis, dakle koji je dobro poznavao Mrnavića kao pisca, ne sumnja u postojanje toga psaltira i svoj opširni rad o Mrnaviću završava ovako: "Kud je dospjela još veća dragocjenost, onaj glagolski psaltir g.1222 od popa Nikole Rabskoga, prepisan iz psaltira, pisana po zapovijedi Teodora posljednjega nadbiskupa Solinskoga, koji je Mrnavić negdje na svom putu našao?"1437 Mrnavić je i prema sudu S. Antoljaka bio "veoma obrazovan ĉovjek u svoje doba, vrlo darovit pisac a osobito historiĉar. MeĊutim, kod njega je mnogo historijskih netoĉnosti, falsificiranja pogotovo u obiteljskogenealoškim poslovima. Bio je ĉovjek velikih sposobnosi i neobiĉno marljiv, ali i slavohlepan, tvrdeći da su njegovi 'sadidi' i 'pradidi' nekoć pripadali 1433

Marko Japundţić, Matteo Karaman. Pontificium institutum orientalium studiorum, Roma 1961, 85-86.

1434

Luka Jelić, Fontes historici liturgiae glagolito-romanae a XIII ad XIX seculum. Krk 1906, 5.

1435

Armin Pavić, Ivan Tomko Mrnavić. Rad JAZU, knj. 33, 76.

1436

Pavić, Nav. dj., 77, 88-90, 119.

1437

Pavić, Nav. dj., 127.

541

srpskoj dinastiji... Stoga se mora, upotrebi njegovih djela, s puno paţnje i kritiĉnosti pristupiti, iako je zamaman materijal koji nam on pruţa."1438 Pristaše antiautohtonistiĉke škole poricali su vjerodostojnost i najoĉiglednijih ĉinjenica koje nisu bile u skladu s njihovim historiografskim dogmama, pa je u tom smislu F. Šišić g. 1901. objavio raspravu o djelu Ţivot Justinijanov, za koji je naveden kao pisac neki Teofil. Šišić u toj raspravi piše da je Mrnavićevo pisanje o tome s kime je njegova obitelj u rodu "genealoško mahnitanje".1439 Šišić zakljuĉuje da je djelo Vita Justiniani, u kome se piše o slavenskom rodu careve obitelji (i u koga su kako on istiĉe vjerovali mnogi veliki povjesniĉari), moglo nastati u XVI. ili XVII. st. od ĉovjeka Hrvata i katoliĉkog svećenika s tendencijom da se prikaţe slavenska stara slava u ĉisto "katoliĉkoj" sferi. Na kraju je ustvrdio da bi Ivan Tomko Mrnavić mogao biti pisac toga djela.1440 U pristupu djelu Ţivot Justinijanov Šišić je pošao od pretpostavki svoje škole zanemarujući stare izvore iz kojih je proizlazilo izmeĊu ostaloga i to da grĉki i makedonski jezik nisu bili isti jezici.1441 Vatroslav Jagić, inaĉe govorljivi pristaša iste antiautohtonistiĉke škole kao i Šišić i vjerojatno ohrabren Šišićevim pisanjem o djelu Vita Justinijani, objavio je g. 1911. raspravu pod naslovom Tomko Mrnavić als Falscher des angeblich im J. 1222 geschriebenen glagolitischen Psalters, u kojoj podatke 1438

Stjepan Antoljak, Hrvatska historiografija do 1918, knj. I, Matica hrvatska, Zagreb 1992, 79.

1439

Ferdo Šišić, Kako je vizantinski car Justinijan postao Slaven, (Ivan Tomko Mrnavić). Nastavni vjesnik, (II. nastavak), knj. IX, Zagreb 1901, 413.

1440

Šišić, nav. dj., (III. nastavak), 572. Šišić na završetku svoga teksta ovako sudi o Mrnaviću: "Ivan Tomko Mrnavić bio je obrazovan ĉovjek i vrlo plodan pisac, specijalno istorik, ali u svom je poslu bio sasvim nekritiĉan, paĉe ja naginjao falzifikaciji, a osobito kad se radilo o genealoškim pitanjima." Ibid., 580.

1441

Usp. Boguslawski, Einführung. 71. Razumije se da je Boguslawski i nakon objavljivanja Šišićeva teksta ostao uvjeren da je djelo Vita Justiniani vjerodostojan povijesni izvor (Boguslawski, Ibid.). Interesantno je spomenuti da se Šišić osvrnuo opširno na pisanje Boguslawskoga, ali je izriĉito naveo da o pouzdanosti raspravljanja Boguslawskog, "ovdje niti mogu, niti hoću da raspravljam, jer je to izvan opsega one zadaće, koju sam sebi stavio." (F. Šišić, Nova mišljenja o pravijeku Slavena, o seobi Hrvata i postanku glagoljice. Kolo Matice Hrvatske, Zagreb 1910, 119). Zanimljivo je istaknuti da je Šišić tek poslije smrti Boguslawskoga osudio njegovo pisanje kao neznanstveno, citirajući kao autoritet Brücknera, ĉije je pisanje već u prošlom stoljeću Boguslawski obrazloţio kao djetinjasto. (Usp. F.Šišić, Ime Hrvat i Srbin, i teorije o doseljenju Hrvata i Srba. Godišnjica Nikole Ĉupića, knj. XXXV, Beograd 1932, 221.). Napominjem da u toj mojoj raspravi nije bitno je li Vita Justiniani vjerodostojan povijesni izvor, već je vaţno je li autor toga djela Mrnavić, a to Šišić nije uspio dokazati. U najnovije vrijeme objavljuju se shvaćanja u kojima se poriĉe vrijednost Šišićeve ocjene (Usp. Ivan Klasnić, O starosti reljefa sv. Jurja u Plominu. Marulić, XVII/1984, 5,591).

542

o psaltiru tretira kao Mrnavićevo krivotvorenje. Jagić na poĉetku istiĉe kao nešto bitno kako je postojao glagoljski psaltir u Solinu već u sredini VII. st. "dakle više nego puna dva stoljeća prije nastupa slavenskih apostola Ćirila i Metoda".1442 U Jagićevo doba, dakle u doba panslavistiĉkoga negiranja goleme uloge germanskoga elementa u pokrštavanju Slovenaca i Hrvata i stvaranju mita o Ćirilu i Metodu kao slavenskim apostolima i izumiteljima slavenskog pisma, moglo se zakljuĉivati da je navedeni psaltir izmišljotina. Jagićevi filološki razlozi su neuvjerljivi. On posebno pobija pisanje Nikole Rabljanina tvrdnjom kako nije dokazano na temelju Bulićevih navoda postojanje solinskoga biskupa Teodora i da rušenje grada Solina nije bilo 639. nego 614. kako misli Bulić. To Jagićevo pozivanje na historiografiju definitivno su pobila nova povijesna istraţivanja. MeĊutim, bez obzira na rezultate tih istraţivanja, neki drugi elementi upućivali su da o krivotvorini ne moţe biti govora. Već je Šegvić istaknuo da se o opstanku glagoljskoga psaltira, koji je s izvornika prepisao pop Nikola Rabljanin, ne moţe sumnjati kad je bio u rukama Rafaela Levakovića. 1443 „God. 1633. fra Rafo Levaković, kasnije biskup Ohridski, veoma uĉen u pitanjima Glagolice, tri godine poslije nego je pastirsko ispravljeno izdanje glagolskog Misala, bijaše primio od Ivana Tonka Marnjavića prijepis jednog starog Psaltira na glagolskom jeziku, pisan Glagolicom, što ga god. 1222. bješe prepisao svećenik Nikola Rabljanin. Prijepis bijaše izvaĊen iz originala jednog starijeg Psaltira, što ga bješe dao napisati, istim slovima, posljednji nadbiskup solinski Teodor. Ovaj Teodor je poginuo za propasti Solina... Marnjavić bješe poslao taj Rabljaninov prepis Levakoviću, da ga ovaj, kao struĉnjak, pregleda, da se divi ljepoti pismena i njihovoj starini. Levaković je zadrţao onaj rukopis kod sebe i prepisao jedan ulomak na dva stupca; u jednom je bio prijevod po Jeronimovoj ´Vulgati´, a u drugom prijevod Sedamdesetorice. O tom prijepisu je Levaković mnogo napisao. Nije stavio u sumnju autentiĉnost prijepisa ni u njegovu starinu. Ali on nije mogao nikako prihvatiti, da bi prijevod bio baš iz pera sv. Jeronima. Bio je neodluĉan, komu da pripiše autorstvo prijevoda Psaltira... Onaj prijevod bijaše izveden iz prijevoda latinskoga, ili iz jevrejskoga jezika izravno ali ne iz grĉkoga.. . Nije posumnjao u starinu, kako ju je naznaĉio Nikola Rabljanin, to jest da potiĉe od Teodora posljednjeg biskupa solinskoga. Prema tomu bi ovaj glagolski psaltir bio za više od dva vijeka stariji od Ćirila i Metoda.“ 1444 Dakako da o 1442

V. Jagić, Tomko Mrnavić als Fälscher des angeblich im J. 1222 geschriebenen glagolitischen Psalters. Arhiv für slavische Philologie, Berlin, XXXIII/1911, 1-2, 111134.

1443

Šegvić, Nav. dj., 179.

1444

K. Šegvić, Glagolica i njezino podrijetlo. Hrvatska smotra, VI /1938, 7 , 440. Šegvić s potpunim pravom istiĉe slijedeće: „U posljednje vrijeme su ustali neki filolozi

543

toj vrlo vaţnoj ĉinjenici nitko od antiautohtonistiĉkih pisaca nije htio raspravljati. Vaţno je znati da je prijepis Rafaela Levakovića pronašao Vjekoslav Štefanić koji je utvrdio da je to stvarno Levakovićev autograf. 1445 Levaković je bio uĉena osoba koja je izvrsno poznavala glagoljicu i teško je vjerovati da ne bi otkrio da se radi o krivotvorini. 1446 Levaković je kao i drugi uĉeni ljudi njegova doba dokazivao da su stari Iliri bili Slaveni, a Antoljak zakljuĉuje kako se njemu "ne moţe poreći da nije bio kritiĉan i da se nije sluţio arhivskom graĊom", i to na naĉin da je "u tome poslu pokazao mnogo volje i smisla".1447 Najnovija povijesna istraţivanja dokazala su utemeljenost podataka iz vijesti o psaltiru. Tako je potvrĊeno da je Solin postojao na kraju ĉetvrtog desetljeća VII. st. i da je zadnji solinski biskup bio Teodor. Solin je mogao biti zauzet najranije 639. ili 640. što je oĉito iz zapisa u Liber Pontificalis (IX. st.) kako je papa Ivan IV. (640.-642.), po narodnosti Dalmatinac, poslao u Dalmaciju i Istru opata Martina s novcem da otkupi kršćanske zarobljenike koje su pohvatali pogani. Da je to zakljuĉivanje opravdano, potvrdio je arheološki nalaz. Godine 1979. u Solinu je otkriven bizantski novac i to Justinijana I. i Heraklija iz 630/631. godine. To je dokaz da se u Solinu ţivjelo iza 631.g. i da je osvajanje Solina moglo biti prije dolaska opata Martina oko 641. godine.1448 Vjerujući u mišljenje don Frane Bulića da je Solin pao 614.g. zakljuĉivalo se kako je i vijest o upotrebi glagoljskoga psaltira u Solinu oko 640.g. nevjerodostojna, a nijekalo se i postojanje Teodora kao zadnjega solinskog biskupa. Tako su neki (Luka Jelić proti ovom Psaltiru govoreći, da je on izmišljotina I. Tonka Marnjavića. Ovaj je, vele, poznati patvaraĉ, koji je to sam izmislio i nasamario Levakovića. Zašto bi se jedan ugledni svećenik, velike uĉenosti, crkveni dostojanstvenik, biskup i kanonik zagrebaĉki, upustio u ovakova patvaranja? U ovakove poslove se ne upušta nijedan iole ozbiljan ĉovjek, bez velikih uzroka. A još manje jedan dostojanstvenik. Još manje moţemo vjerovati u ispravnost ove, moderne podvale, makar za njom stajali i najveći autoriteti, kad je jedan Levaković povjerovao u autentiĉnost prijevoda i o njemu napisao raspravu. Zar je zbilja trebalo ĉekati, da prodju tri vijeka, da neko izidje s tvrdnjom, da je Marnjavić podvalio Levakoviću, Levaković Karamanu, a Karaman drugima, koji su kroz tri vijeka vjerovali u autentiĉnost Psaltira! Marnjavić se je mogao prevariti i prevario se je u mnogim tvrdnjama, ali da bi hotimice išao patvarati i druge varati, u to nije lako vjerovati bez velikih dokaza.“( Šegvić, ibid., s. 440 - 441). 1445

Vjekoslav Štefanić, Glagoljski rukopisi otoka Krka. JAZU, Zagreb 1960, 126-127.

1446

Prema sudu Rudolfa Strohala fra Rafael Levaković "najpoznatiji je danas hrvatski glagolski pisac", koji je pisao na latinskom i hrvatskom jeziku (Rudolf Strohal, Hrvatska glagolska knjiga. Zagreb 1915, 178-179.).

1447

Antoljak istiĉe kako je šteta što su izgubljena neka Levakovićeva djela, koja bi nam omogućila da stvorimo još jasniji sud o njemu kao historiografu, ali da je i na temelju onoga s ĉim raspolaţemo sigurno kako on "zasluţuje da mu se dade veća vaţnost nego što je to dosad uĉinjeno". (S. Antoljak, Hrvatska historiografija... knj. I, 107).

1448

Ivan Marović, O godini razorenja Salone. Kulturna baština, XVI/1991, 21,57-85.

544

i Marko Perojević) pretpostavljali da se mjesto Teodora u toj vijesti radi o Teodoziju, koji je s ninske biskupije prešao na splitsku i tu bio od 880. do 886. ordinarij.1449 F. Bulić i J. Bervaldi u Kronotaksi solinskih biskupa dopustili su mogućnost da je zadnji solinski biskup bio Teodor, ali u skladu s pretpostavkom o godini pada Solina zakljuĉili su da je Teodor 614. "našao smrt u ruševinama svoga grada".1450 MeĊutim, Nikola Jakšić uspio je sigurno dokazati postojanje zadnjega solinskog biskupa Teodora. On u svome tekstu istiĉe da ne ţeli ulaziti u veoma zamršenu problematiku popisa solinskih biskupa po raznim katalozima koje je Bulić uvelike rašĉistio pa zakljuĉuje: "U takvom proĉišćenom popisu figurira sada samo jedan salonitanski biskup imenom Teodor i to kao posljednji salonitanski pastir. Vaţno je istaći da svi popisi salonitanskih biskupa, oni veće i manje vrijednosti, donose ime Teodora kao posljednjeg, kako oni koji broje svega 25 imena, tako i oni koji hoće da ih je bilo više od 60." Jakšić posebno navodi kako meĊu saĉuvanim katalozima salonitanskih biskupa posebnu vrijednost ima onaj saĉuvan u ostavštini modruškoga biskupa Šimuna Koziĉića-Begne. "To što taj popis iz Begnine ostavštine govori da je posljednji salonitanski biskup bio Teodor, a k tome dodaje i da je poginuo za vrijeme salonitanske katastrofe, ĉini se vrlo indikativnim, pogotovu kada znademo, nakon Bulićevih istraţivanja, da je upravo taj popis od svih drugih vjerodostojniji i veoma blizak onome koji je sastavio sam Bulić, komparirajući povijesna vrela i arheološku graĊu."1451 ___

1449

Ivo Guberina je reĉenicu "po nalogu i trošku Teodora zadnjega salonitanskog biskupa" interpretirao u smislu da je prepisivaĉ pop Nikola rijeĉi "zadnjega solinskoga biskupa" umetnuo. (I. Guberina, Konstantin Ćiril i izvori glagolice. Hrvatska smotra, VII/1939, 10, 492-493).

1450

Fr. Bulić – J. Bervaldi, Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak Kronotaksa spljetskih nadbiskupa. Zagreb, 1912-13., s. 69.

1451

Nikola Jakšić, Predromaniĉki reljef sa spomenom blaţenog Teodora u Bolu na Braĉu. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1985, sv. 26,54-56. Zanimljivo je istaknuti da i prije navedenih potvrda o padu Solina i imenu posljednjega solinskog biskupa neki kritiĉki duhovi nisu vjerovali u Jagićevu pretpostavku kako je glagolski psaltir u Solinu tijekom I. polovine VII. st. Mrnavićevo izmišljanje. Usp. Bare Poparić, Glagolica i Sv. Jeronim. Hrvatska smotra, VII/1939, 2,63-65; I.

Klasnić, Ibid, 590. Ni Josip Lucić nije prihvatio kao sigurno da je vijest o navedenom psaltiru izmišljotina, ali misli da bi se pod Teodorom moglo "razumjeti Teodozije, jer nadbiskup Teodor ne postoji u kronotaksi spljetskih biskupa" (J. Luĉić, Nin u IX. st. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 1969, 392.)

545

Radoslav Rotković o opstojanju predćirilometodske pismenosti istiĉe ovo: „Ako su klasiĉni pisci ostavili dovoljno svjedoĉanstava da su ilirski vladari imali svoje kancelarije i prepisku, i potpisivali ugovore (vidi zbornik Iliri i Albanci, rad Fanule Papazoglu, koja je temeljit istraţivaĉ), kako se moglo pretpostavljati da smo mi, poslije njih bili nepismeni! I da smo stoljećima ţivjeli bez slova i ĉekali Ćirila i Metoda, da se vrate iz Moravske , sa uĉenicima? Zar nam Dukljanin, u tekstu koji na tim mjestima ne mora da sadrţi nikakvu tendenciju, ne govori o potpisanim ugovorima, razmjeni pisama? Ĉak i ako apstrahujemo tzv. Duvanjski sabor, koji moţe da bude ‚una montatura„ , ali ne mora, imamo druge podatke. Recimo, knez Vladimir citira Sveto pismo. Kako, ako nije bio pismen? Je li mu ga neko ĉitao na uvo, pa ga on zapamtio cijela? Ili, Vladislav šalje Vladimiru poruku, koja ne zvuĉi kao da je usmeno prenesena, nego upravo kao pismena poruka:„ Zašto se ustruĉavaš da doĊeš?„ Da je to usmeno preneseno, onda bi bilo formulisano drukĉije: da Vladislav pita, zašto se Vladimir ustruĉava da doĊe! A za tim slijedi Vladimirova pismena poruka Vladislavu! Ili, kad Dukljanin kaţe da su se plemena sporazumjela ‚i jednog dana meĊusobno izmijene poslanike i pisma, pa ustanu i tokom jednog dana pobiju sve grĉke velikaše...„! Nije, dakle, rijeĉ o tome da neki vladar šalje našemu vladaru pismo, a naš vladar ima kancelariju i prevodioce i pisare, nego je rijeĉ o tome da je pismenih ljudi bilo u plemenima! Kako bi inaĉe bilo toliko ukrštenih pismenih poruka! A ako bi ta pisma ĉitali izaslanici, s obzirom na istovremenost svi poruka i pisama, onda bi svi ti poklisari morali da budu pismeni, a to je veliki broj ljudi! Ali, ako me pitate: Ċe su dokazi za tu pismenost?. Ja Vam neću ponavljati samo o tome koliko smo imali zemljotresa, pohara, poţara; koliko je pismenosti stradalo kad je Nemanja progonio bogumile i spaljivao njihove knjige (!), nego ću Vas uputiti i na ţalosnu ĉinjenicu, da mi nemamo saĉuvanu ni jednu kamenu ploĉu sa grobova naših osam ili devet kraljeva iz prednemanjićskog doba, dinastije Vojislavljevića! Nije rijeĉ, dakle, o tome da su grobovi opljaĉkani, jer to je, na ţalost, u nas normalno, nego o tome da su slupane u param parĉad i grobne ploĉe, one koje je već pomenuti Dukljanin koristio kao izvor za svoje pisanje. Pa otuda u njega taĉno navedeno: koliko je godina, mjeseci i dana neko vladao! Zadnji su propali oni barski epitafi iz XIXII st., koji su govorili o biskupima i nadbiskupima, jer ih je raznijela eksplozija baruta 1878. godine, ali tekstove je prije već bio prepisao barski nadbiskup Pooten, i poslao Raĉkom, koji ih je objavio, već 1860. godine. No u XI i XII vijeku nije bilo ni Pootena ni Raĉkog! Ali, mi ipak imamo saĉuvanijeh runa!!! I to u Skadru, dolini Lima i na Prokletijama!“ 1452

1452

R. Rotković u pismu autoru iz Herceg-Novog od 1. oţujka 1997., s. 8-10.

546

4. I neki kameni glagoljski spomenici svjedoĉe o predćirilometodskoj pismenosti u Hrvata. Od svih tih glagoljskih spomenika do sada pronaĊenih najvaţniji je Plominski refljef s glagoljskim natpisom, jer se istraţivaĉi slaţu da se radi o najstarijemu natpisu takve vrste na hrvatskom tlu. Ĉinjenica je i da Plominski spomenik potvrĊuje postojanje pismenosti mnogo prije roĊenja Ćirila i Metoda, ali raspravljanje o njegovu datiranju traje od njegova prezentiranja u javnosti. Ljubo Karaman je bio prvi koji je više pisao o tomu reljefu, navodeći da se radi o crkvici Sv. Jurja u Plominu, da je romaniĉkog stila, djelo domaćih majstora (srednjovjekovna puĉka umjetnost) i da je za tu crkvu upotrebljen "raniji antikni materijal", a da su dva kapitela u crkvi rimski spoliji.1453 Prvi dojam Branka Fuĉića 1949. o tome reljefu bio je da se radi o glagoljskom natpisu iz XII. stoljeća. 1454 Godine 1952. Fuĉić je zakljuĉio da se radi o pismu "koje odaje najstarije oblike glagoljice na hrvatskom tlu". Dalje navodi da imamo pred sobom tipove oble glagoljice nastale prije formiranja uglatoga glagoljskog pisma, istiĉući da tipovi slova "s" i "l" u biti pripadaju obloj glagoljici, da tip slova "p" općenito karakterizira spomenike starije od XIII. st. a da tip slova "i" pripada najstarijem tipu glagoljskoga slova kakav više ne nalazimo na većini glagoljskih spomenika XII. stoljeća. Kronološke kriterije najodluĉnije je postavio o tipu slova "e" i glagoljskog poluglasa. "Dva puta se na Plominskom natpisu javlja slovo 'e' u prastarom obliku, kakav nećemo sresti ni na jednom do sada poznatom glagoljskom spomeniku u Hrvatskoj, dok takvom obliku moţemo naći morfološku paralelu samo na najstarijim spomenicima glagoljice uopće tj. na onim spomenicima panonskoga i bugarsko-makedonskog perioda, koji se prema dosadašnjim rezultatima nauke datiraju s X. i XI. stoljećem. Ova arhaiĉnost oblika slova 'e' upućuje svakako na veliku starinu Plominskog natpisa, pa zakljuĉujemo da nije nastao poslije XI. stoljeća. Tip znaka za poluglas, kakav dolazi na Plominskom natpisu, ne javlja se prije XI. ni poslije XIII. stoljeća." Autor zakljuĉuje da je taj spomenik stariji od Beĉkih listića i Bašĉanske ploĉe. Fuĉić je posebni problem vidio u uklesanom znaku desno od prikazanoga lika "koji ne moţemo sa sigurnošću interpretirati." Misli da je taj znak klesan na sasvim drugi naĉin od glagoljskoga natpisa, te nije vjerojatno 1453

Ljubo Karaman, O srednjovjekovnoj umjetnosti Istre. Historijski zbornik, knj. XI, 1949, 118-119.

1454

B. Fuĉić, Izvještaj o putu po otocima Cresu i Lošinju. Ljetopis JAZU, knj. 55, 1949, 60.

547

da potjeĉe od iste ruke. Fuĉić je obratio paţnju i na ikonografiju reljefa. Golobradi muški lik obuĉen je u kratku tuniku, kostimerija mu je rimska, frontalna postava lika podsjeća na pozu muških portreta iz rimskih nadgrobnih spomenika "pa se reljefu ne moţe iskljuĉiti veza s kasnoantiknom nadgrobnom plastikom." Uklesana polukruţna niša oko lika upućuje na impostaciju lika u vlastiti prostor, tipiĉnu za plastiku s rimskih nadgrobnih spomenika. Prema njemu bi za antiku govorila i opća naturalistiĉka tendencija, koja se osjeća i u primitivnom izrazu, osobito u detaljima, pa zakljuĉuje da te veze s antikom mogu bili ili nastavljanje direktne tradicije rimske plastike u provinciji, ili ugledanje ranosrednjovjekovnog klesara na jedan antikni predloţak. Reljef je morao biti ugraĊen za vrijeme same gradnje, jer su liku prerezane noge, što govori da je reljef stariji od arhitekture. Prema njemu se oko Plominskoga natpisa otvara cijeli niz problema kojim se moraju pozabaviti struĉnjaci razliĉitih disciplina. On na kraju slova datira u XI. stoljeće.1455 Ljubo Karaman je prvi dao detaljniju analizu Plominskoga spomenika s aspekta umjetnosti. Tako je utvrdio da motiv Plominskoga reljefa ima u svakom sluĉaju korijen i uzor u predodţbama pokojnika na rimskim nadgrobnim stelama od I. do IV. st. po Kristu. MeĊutim, dalje je rekao da je Plominski reljef najvjerojatnije djelo srednjovjekovnoga majstora iz vremena njegova glagoljskoga natpisa, i to majstora koji se u izradi lika posredno ili neposredno ugledao na rimsku stelu. Prema Karamanu, lik na reljefu pravi dojam kao da su noge odrezane, a "stvarno rimske stele prikazuju pokojnika u razliĉitoj visini" i ne poznaju lik prikazan od glave do samih koljena. "Prihvaćajući tezu, da se radi o rimskom spoliju, morali bismo prema tome nagaĊati, da je sa stele s likom u visini od glave do nogu odrezan donji dio niţe koljena. Ali tome smeta ĉinjenica, da iz Istre nisu u antikno doba poznate stele s ĉitavom figurom pokojnika, kako ih imamo u drugim provincijama carstva." Naĉin na koji je reljef izraĊen podsjeća i na rustiĉne nadgrobne spomenike perifernih rimskih provnicija kao i na neke skulpture iz ranoga srednjeg vijeka. On misli da je reljef kopija antiknoga motiva od srednjovjekovnog klesara, što potvrĊuje naĉin na koji su na reljefu dane oĉi lika i oblikovana niša. Oĉi su prikazane kao grubo izdubene oĉne šupljine, dok provincijalna rimska skulptura iz vremena kasnog Rimskog carstva prikazuje oko kao cjelinu, kao izboĉinu, a ne kao udubinu. On navodi kako iz vremena ranoga srednjeg vijeka moţe navesti nekoliko primjera rustiĉnih skulptura na kojima je oko prikazano kao gruba udubina bez ikakvih detalja, pa spominje nadgrobni kamen jednoga franaĉkog ratnika iz merovinškog razdoblja (iz Niederdollendorfa) i franaĉki kameni kriţ (iz Moselkerna u 1455

Branko Fuĉić, Plominski reljef. Rijeĉka revija, I/1952, 1, 146-149.

548

Porajnju), kao i neke druge. Oko glave toga lika u Plominu polukruţna udubina niše dobila je gotovo izgled svetaĉke aureole, a u donjem dijelu je niša naznaĉena samo na jednoj strani lika, što bi antikni majstor teško napravio. Prema njemu, malo je vjerojatno da je natpis naknadno uklesan grafit, jer se grafiti na spomenicima javljaju tek u kasno doba u svezi s porastom pismenosti, a vrlo su rijetki kad se javljaju uklesani u kamenu. "Teško je zamisliti, da je poznavalac glagoljskoga pisma, pogotovu oko g.1100. imao volju da se popne do rimskog spolija i da u njemu ukleše svoj potpis. Ima još jedan znaĉajan detalj. Lik pokojnika na rimskim stelama je strogo frontalan i aksijalan. U Plominu, meĊutim, prostor do glave na desnoj strani reljefa, gdje je natpis, dvostruko je veći. Kao da je glava bila maknuta u lijevo, da dade prostor natpisu. Natpis i lik će prema tome biti iz istog vremena. Pokojnik na rimskim stelama drţi obiĉno atribut, koji ga pobliţe oznaĉuje, u desnici. Lik plominskog reljefa ima ga, naprotiv, na desnoj strani. Kršćanski muĉenici u srednjovjekovnoj umjetnosti drţe simbol svog muĉeništva, granĉicu palme, ne samo u desnoj ruci, nego ĉesto i u lijevoj." Karaman na kraju zakljuĉuje da je Plominski reljef vjerojatno djelo srednjovjekovnoga majstora iz vremena njegova glagoljskoga natpisa i to majstora koji se u izradi lika posredno ili neposredno ugledao u rimsku stelu.1456 Nakon te Karamanove analize Branko Fuĉić je 1971. zakljuĉio da Plominski natpis "moramo datirati s XI. stoljećem. Moţda mu, što više, donju granicu smijemo otvoriti prema X. stoljeću." Ponavlja misao da je kostimografija na reljefu antikna (rimska), da frontalna postava lika podsjeća na gest muških portreta s kasnoantiĉkih rimskih stela, i da bi za antiku kao izlaznu toĉku govorila i opća naturalistiĉka tendencija koja se moţe zapaziti naroĉito u detaljima. Zakljuĉuje kako je manje vjerojatno da bi takvo djelo nastalo od VIII. st. pa do prve polovine XI. st., jer se u tim stoljećima u Istri, Primorju i Dalmaciji skulptura izraţava pleternom ornamentikom na naĉin da su naturalistiĉke koncepcije ljudskoga lika iskljuĉene. Spominjući kako je u jednome ranijem tekstu iznio mišljenje da taj lik predstavlja sv. Jurja zbog atributa što ga plominski lik drţi u ruci, on je sada (1971.) o tom reljefu napisao da je glagoljski natpis sekundaran, da je grafit i da je ĉinjenica što je reljef bio uzidan u crkveni zid uvjetovana puĉkim tumaĉenjem koje je u prikazu Silvana vidjela lik sv. Jurja. Fuĉić je glagoljski natpis na reljefu datirao u XI. stoljeće pa je utvrdio da je XI. stoljeće terminus post quem non za nastanak reljefa, da mu je to gornja granica, a da je donja granica kasna antika. Posebno je istaknuo da se ne radi o liku sv. Jurja. Fuĉićev je zakljuĉak: 1456

Ljubo Karaman, O reljefu u Sv. Jurju u Plominu. Starohrvatska prosvjeta, serija III, Zagreb 1955, sv. 4, 201-205.

549

1) "Ni na Istoku ni na Zapadu nema likovnog prikaza sv. Jurja prije X. stoljeća. 2) Ako je klesaru bila namjena da u XI. stoljeću (u doba kada smo datirali glagoljski natpis) prikaţe svetog Jurja, iskljuĉeno je da ne bi svecu uklesao bitni svetaĉki atribut: aureolu oko glave, koje na ovom prikazu ne vidimo. 3) Reljef je - prema tome - stariji. U mojoj poĉetnoj alternativi priklanjam se kasnoantiknom porijeklu. 4) Zahvaljujući upozorenju mog rijeĉkog kolege Kovaĉevića, otvara nam se novo rješenje da u tom liku vidimo prastarog, antiknog 'zelenog Jurja', da vidimo poganskog Silvana s vegetacijskim atributom u ruci, kako ga u sliĉnoj ikonografiji vidimo i na jednom antiknom istarskom reljefu u muzeju u Buzetu."1457 Godine 1981. Fuĉić piše kako je taj kasnoantikni i rustiĉni reljef u kamenu izvorna naivna umjetnost i da je na reljefu prikazano ilirsko-rimsko pogansko boţanstvo Silvan, koji u ruci drţi simbol vegetacije, a koje je puĉko mišljenje u Plominu poistovjetilo u kršćansko doba sa sv. Jurjem i izloţilo na crkvenom zidu. Stoga zakljuĉuje tekst s tezom da glagoljski natpis u Plominu nije istodoban s reljefom, nego da je to sekundarno uklesani grafit iz XI. stoljeća. Inaĉe priznaje da ne zna što znaĉi onaj krupniji i dublje uklesani znak desno od Silvana. "To nije glagoljsko slovo a nije ni latinsko ni grĉko. Vjerojato je taj zagonetni znak ilirska runa, starija od glagoljskih slova."1458 Fuĉić je 1982. ponovio što se do tada pisalo o reljefu i natpisu. 1459 Treba istaknuti da je Branko Fuĉić, pisac Glagoljskih natpisa, kapitalnoga djela hrvatske znanosti, morao datirati natpis u postćirilometodsko vrijeme, jer je pošao od teze o ćirilovskom podrijetlu pisma glagoljice. Ivan Klasnić je usporedbom slova Plominskoga reljefa s istim slovima Bašĉanske ploĉe došao do zakljuĉka da se svaki znalac glagoljice lako moţe osvjedoĉiti kako je Fuĉić Plominskom reljefu smanjio starost. "Nema ni jednog slova u njemu koje bi bilo potpuno jednako istim slovima na Bašĉanskoj ploĉi. Vremenska razlika od pola stoljeća nije dovoljna da se logiĉno protumaĉi tako velika stilska razlika izmeĊu svih istovrsnih slova Plominskoga reljefa i Bašĉanske ploĉe. To su već ranije pojedini istraţivaĉi znali spomenuti, ali bez ulaţenja u pojedinosti... Ovdje treba posebno istaknuti pogrešku koja potjeĉe od Jagića. On je Kijevske listiće datirao meĊu najstarije glagoljske rukopise, iako po jednostavnosti oblika glagoljskih slova to prvenstvo treba pridati Assemanovu evanĊelju. B. Fuĉić je tu pogrešku prenio u svoja razmišljanja o najstarijim oblicima 1457

Branko Fuĉić, Najstariji hrvatski glagoljski natpisi. Slovo, 1971, 21, 231-233.

1458

B. Fuĉić, Kulturno-povijesni vidovi glagoljske epigrafike. Croatica Christiana Periodica, V/1981, 8,143-145.

1459

Fuĉić, Glagoljski natpisi. JAZU, Zagreb 1982, 282-284.

550

poluglasa Plominskog natpisa. On oblike poluglasa iz Assemanova evanĊelja meće po starosti tek na treće mjesto, pa se ne treba ĉuditi što je dobio pogrešan rezultat. Poluglas u Kijevskim listićima ne moţe se uzeti za najstariji oblik tog slova jer je to zapravo samo rastegnuti oblik poluglasa u rukopisu Assemanova evanĊelja. Vertikalna produţenost glagoljskih slova u Kijevskim listićima moţe se opaziti ne samo na poluglasu, nego i na slovima: a, l, m, n, o, p, ĉ, kako ih piše na svojoj tablici J. Hamm. Bez većih teškoća svatko se moţe uvjeriti da se tu radi o pisarskom stilskom izrazu, a ne o elementu neke posebne starosti. Tko paţljivo pogleda razliku meĊu glagoljskim slovima Kijevskih listića i Assemanova evanĊelja doći će do uvjerenja potpuno protivnog Jagićevu zakljuĉku i neće u rastegnutoj stilizaciji glagoljskih slova Kijevskih listića gledati najstarije oblike glagoljskih slova, nego samo posebni pisarski stil, koji moţe sluţiti kao dokaz mlaĊeg postanka rukopisa. Kriterij V. Jagića da starost pojedinom glagoljskom rukopisu odreĊuje po koliĉini zaobljenih slova potpuno je besmislen jer nema nikakvih ozbiljnih dokaza da je primarna glagoljica imala većinu okruglih slova i da je zato rukopis pisan okruglom glagoljicom stariji. Jedini naravni kriterij za starost glagoljskih rukopisa bila bi sliĉnost pojedinih slova s primarnim glagoljskim slovima. No kako nam primarna glagoljska slova nisu poznata, ne moţemo taj kriterij primjeniti ni uz pretpostavku, kako to V. Jagić hoće, da su primarna glagoljska slova imala preteţno okrugle oblike. Ostaje samo pomoćni kriterij, kojim prosuĊujemo jednostavnost oblika pojedinih slova, po mogućnosti bez stilskih dodataka. Ako se uzme jednostavnost glagoljskih slova kao kriterij za odreĊivanje starosti i zabace po mogućnosti svi stilski dodaci na njima, onda se meĊu najstarije glagoljske rukopise mora ubrojiti Assemanovo evanĊelje. U tom sluĉaju otpada prigovor B. Fuĉića da Plominski natpis ima mlaĊi oblik poluglasa. Ipak, mora se posebno istaknuti da B. Fuĉić nije uzeo kao kriterij za odreĊivanje starosti Plominskog reljefa najstarije oblike slova e i p, nego je starost odredio iz najmlaĊeg oblika, i to poluglasa, za koji je upravo dokazano da mu je već V. Jagić odredio pogrešnu relativnu starost. Moţda je B. Fuĉić datirao Plominski reljef tako kasno samo da se nikome ne zamjeri i da starost Plominskog reljefa padne u postćirilovsko doba."1460 Klasnić se osvrnuo i na Karamanovo pisanje zamjerajući mu što nije iznio svoje mišljenje o starosti dotiĉnoga reljefa "iako će paţljivi ĉitatelj moći izmeĊu redaka proĉitati da je Plominski reljef nastao u predćirilovsko doba." Klasnić je postanak reljefa smjestio u doba franaĉke prevlasti u Hrvatskoj, što znaĉi prije ćirilometodskog doba.1461 Vinko Grubišić u ĉlanku o ranoj 1460

I. Klasnić, Nav. dj., 588-589.

1461

Klasnić , Nav. dj, 589-591.

551

hrvatskoj pismenosti navodi kako ni Štefanić ni Fuĉić za svoje datiranje Plominskoga natpisa u XI. st. ili u prvu polovicu XII. st. ne donose nikakve dokaze. Grubišić navodi Štefanićevo mišljenje da se ni taj natpis ne moţe datirati prije XI. st. ne samo zbog nenazoĉnosti nazala, nego npr. i zbog nestašica starih rašĉlanjenih poluglasova i zakljuĉuje: "Najprije, u pogledu nazala, na Plominskom natpisu oni fonetski ni grafiĉki i nemaju mjesta, a što se tiĉe usporedbe s trima stsl.spomenicima, uputio bih ĉitatelja na Klasnićev rad, u kojem pokazuje, da je jedna od najvećih zabluda glede glagoljice općenito, a njene geneze posebno, upravo u tomu, što se -bez ikakva dokaza i razloga-obla glagoljica uzimlje kao starija. Ta zabluda uzimana je nekritiĉno samo zato, što potjeĉe od V. Jagića. U pogledu poluglasova: kamo bi se, prema kriteriju poluglasova mogla svrstati Bašĉanska ploĉa, na kojoj se pojavljuje poluglas u obliku kljuĉar? Druga zanimljivija ĉinjenica: Plominski natpis, koji je stariji od Bašĉanske ploĉe, pisan je uglatijom glagoljicom nego sama Bašĉanska ploĉa, iako Fuĉić slova, kojima je pisan Plominski natpis, jednostavno zove oblom glagoljicom."1462 Prema liku Plominskoga reljefa, u kome se oĉituju kasnoantiĉki elementi, spomenik se moţe datirati najkasnije u franaĉko razdoblje, a najvjerojatnije i nekoliko stoljeća ranije, u doba germanskih osvajanja.1463 Lik na reljefu nije Silvanov niti u bilo kojem detalju moţe asocirati na Silvana. Mjesto poganske panovske poţude, razbludnosti i rasplodnosti tu se oĉituje jedna gotovo svetaĉka figura koja, iako nema aureolu, ipak moţe biti vezana s kršćanstvom. O starosti toga reljefa ne moţe se ništa zakljuĉivati iz oblika slova. Naime u pogledu glagoljskih slova samovoljno se zauzelo nedokazano stajalište da su obla glagoljska slova starija, a uglata mlaĊa. MeĊutim, tako se moţe zakljuĉivati samo kad bi imali sigurno datirane spomenike glagoljskoga pisma iz ranijega doba. Ako je suditi po Plominskom reljefu, onda je oĉito da se ne radi o oblim slovima, a gotovo je sigurno da su prvotna glagoljska slova u Hrvata bila uglatog tipa i zato jer su nastala po uzoru na uglate rune. U pogledu zanimljiva slova "e" s dva zareza u sredini treba istaknuti da u ćirilićkim grafiĉkim varijantama (npr. u ruskim rukopisima XI. st.) takvo slovo "e" ne postoji. Takvo slovo ne postoji ni na crnomorskim i staroruskim plombama, peĉatima, monetama, kalendarima i

1462

Vinko Grubišić, Rana hrvatska pismenost XXXV/1985, 4, 605-607.

1463

i

Sveta

braća. Hrvatska revija,

Merovinška vladavina završava g. 751. kada poĉinje karolinško razdoblje. Merovinška kultura bila je sinteza raznih utjecaja: domaćega germanskog, galo-rimskog, langobardskog, bizantskog, armenskog i koptskog. Usp. Peter Lasko, Franaĉko kraljevstvo od Merovinga do Pipina. Rani srednji vek, Jugoslavija, Beograd 1976, 198, 218.

552

rukopisima koje je 1957. prikazao N.A. Konstantinov u djelu O poĉecima ruske pismenosti.1464 Na temu predćirilometodske pismenosti u Hrvata trebalo bi posebno vrednovati i Valunsku ploĉu, na kojoj se nalazi dvojeziĉan natpis: na latinskom jeziku i hrvatskomu prijevodu. Prema Fuĉiću, latinski tekst je pisan karolinom, hrvatski oblom glagoljicom. Vaţno je navesti da na tome natpisu ima oble glagoljice, ali da prevladava tip slova uglate glagoljice. 1465Relativno veliki broj glagoljskih spomenika na podruĉju, posebno Osora i Krka upućuje na zakljuĉak da je glagoljica baš negdje na tim prostorima nastala i odatle se širila u druge krajeve. Nepobitno je da se ništa što se danas zakljuĉuje o ćirilometodskomu podrijetlu glagoljice u IX. st. ne temelji na primarnim izvorima, nego samo na legendama.1466

1464

V.A. Istrin, 1100. godina slavenske azbuke. Akademija nauka SSSR, Moskva 1963, 51, 85, 111-114. Istrin datira Kijevske listiće u poĉetak X. st. U njima se nalazi slovo "E" u obliku kao na Plominskom reljefu, što potvrĊuje tezu da su Kijevski listići sa Zapada.

1465

Fuĉić, Ljetopis, 60; Fuĉić, CCP, 145, 146.

1466

Papa Ivan VIII. u jednom izvoru spominje slavenska slova i pripisuje ih Konstantinu. Taj izvor se moţe pravilno tumaĉiti samo ako se zna da su se pod slavenskim nazivom razumijevale razne narodne skupine koje su govorile istim ili sliĉnim jezikom. MeĊu kojim Slavenima su djelovali Ćiril i Metod (Moravska, Istoĉna Slavonija, Bugarska?) u znanosti se još raspravlja i to posebno nakon teza koje brani Imre Boba. Raspravlja se i o tome, kako su Ćiril i Metod mogli u kratkom roku od nekoliko godina prevesti u cjelini ili u dijelovima Sveto pismo na slavenski ili kako su mogli prevesti dotadanju glavnu crkvenu literaturu itd.

553

XVI. KATAKOMBE U JAJCU

U današnjem Jajcu već je u rimsko doba postojalo naselje. 1467 MeĊutim, Jajce se pod svojim današnjim imenom javlja u pisanim dokumentima tek u vrijeme Hrvoja Vukĉića Hrvatinića, ali nema nikakva dokaza da se, kako su neki pisali, njemu moţe pripisati i osnutak grada. Ima pojava u arhitekturi zbog kojih postanak grada moţemo smjestiti u mnogo ranije vrijeme.1468 Jajce je postojalo mnogo prije godine 1404. kad dubrovaĉke kronike nazivaju Hrvoja “conte di Jajce”. 1469 Jedna je od “najzanimljivijih graĊevina bosanskih” (Truhelka) objekt koji je narod nazvao Katakombama, a što se u znanstvenoj literaturi prihvatilo. Prvi i jedini koji je do danas o tom objektu opširno pisao bio je Ćiro Truhelka.1470 Njegov je opis u bitnim detaljima sljedeći: “IzmeĊu Medvedkule i zvonika nalazi se u stijeni ulaz u jednu zanimljivu podzemnu gradjevinu. Taj ulaz prije u samoj stijeni, danas je proviĊen malim kamenim trijemom, sazidanim u novije doba, da se brani kiši i vodi da ne ulazi u nutarnjost graĊevine. Pošav ovim trijemom silazimo niz dvije tri stepenice i tu nam se otvara put na mala gvozdena vrata u tjesno predvorje podzemnoga hrama, a na druga vrata ući ćemo u samu zgradu. Cijeli hram istesan je golemom mukom iz same stijene... Crkva razdijeljena je posve pravilno kao 1467

Ćiro Truhelka, Kraljevski grad Jajce. Povijest i znamenitosti. Ed. J. Studniĉke i druga, Sarajevo, 1904, s. 5.

1468

Đoko Mazalić, Stari grad Jajce. (Novija arheološka istraţivanja), GZM, nova serija, tom VII, Sarajevo, 1952, s. 59.

1469

Ljudevit Thallóczy, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajce 1430-1527. Ed. Kr. Hrv. Slav. Dalm. zemaljske vlade, Zagreb, 1916, s. 21-23.

1470

Do prvog i posljednjeg pokušaja populariziranja tog objekta došlo je godine 1900., kad je spomenut i ilustriran crteţima u katalogu jedne meĊunarodne izloţbe u Parizu. Usp. La Bosnie-Herzegovine a I‟ expostition internationale universalle de 1900 a Paris, Ed. Adolphe Holzhause, Vienne, 1900, s. 8.

554

sve starije crkve romanskoga sloga. Glavne su joj sastavine (vidi osnovu i prorez u priloţenim slikama) nartex (predvorje), baptisterij (sa krstionicama), sama crkva, kojom se upoprijeĉio sanktuarij ili prezbiterij na oblik krsta i oltar. Nartex je uska prostorija, 2,18 m širine, 5,50 m duljine, svedena gore na badnjasti ćemer (Tönnegewölbe) bez ikakva arhitektonskoga uresa. Samo s lijeve i desne strane crkvenih vrata uklesani su opisani grbovi. Ta prostorija nije sva iz ţive stijene istesana već je sa dvije strane, gdje je trebalo, ozidana kamenom. Na tijesna i niska, na ćemer svedena vrata, koja se nalaze nasred debela zida, ulazilo se u crkvu. Prvi joj dio proširio se s lijeva i desna te s obje strane završuje u dvije panjege (C), gore svedene. U desnom uglu istesana je od kamena klupa, a u njoj urezane su tri okrugle jame, gdje bijahu nekoć smještene posude sa svetom vodom. Taj baptisterij širok 7,50 m, odnosno 9,50 m, a dug 2,05 m. Glavni dio crkve, koji slijedi za baptisterijem, uţi je i razmjerno kratak 2,80x4,00 m. S lijeve i desne mu strane isklesan je u stijeni obli niski ćemer oko 1,20 m dubok, u dnu te udubine urezan je u zid dvostruki krst, s obje mu strane mjesec i sunce. Taj ćemer pokriva jedno 2 m duboku raku (D). Lijeva raka iskopana je sasvim, a desna je tek zaĉeta i jedva 10 cm pod podnicom iskopana. Te dvije rake zapremaju cijelu duţinu poboĉnih zidova same crkve, koja se prema prezbiteriju znatno raširuje. Oba poboĉna zida završuju se tu u niz pilova (E), koji se prema prezbiteriju razmiĉu. Prebiterij uzak je, ali dug (2,94x10,66 m, te se poprijeĉio preko crkve, kao krilo u krsta. S desne strane zapoĉeta je ista taka panjega ali tek je jedno 20 cm duboko izvaĊena stijena, pa je posao ostao nedovršen. S lijeve strane sanktuarija imadu u poboĉnom zidu usjeĉena mala niska vrata. Kroz tijesni hodnik ulazi se tu u malu odajicu (F) - 1 m široku, 2 m dugu - a pošto je i tu dno do neke dubljine iskopano, valjda je i tu imala biti raka, koja stoji usporedo za prednjom rakom. Simetriĉki imala se jamaĉno i s desne strane iskopati sliĉna raka, ali tu su tek oznaĉena i slabo iskopana vrata. Dno crkve zaprema neki široki oltar. Nad prostranom i podubokom apsidom, pod kojom se imao smjestiti ţrtvenik, savio se šiljasti gotski luk, a s lijeve i desne strane oltara, dva su sliĉna luka, samo manja. Te maljušne izbice (I), jamaĉno nijesu bile ţrtvenici već su moţda ondje imali kod obreda sjediti viši svećenici. Desna je dovršena te ima osim luka u proĉelju s lijeve i desne strane po jedan prozor, doĉim je lijeva panjega tek na prosto prorezana i nedovršena. Na lijevom dnu prezbiterija opet je u stijenu usjeĉena panjega (H), kao i u baptisteriju, od koje se time razlikuje, da joj prednju polu prikriva niski široki ćemer, a dno manji šiljati svod. S obje strane oltara iskopan je tijesan hodnik, koji se malo savio oko njega, a onda ostao nedovršen. Bez sumnje imao je taj hodnik opasati oltar, te je tako ovaj imao stajati osamljen, opasan korom, kako je to obiĉajno u svih crkava romanskoga stila. U dnu toga kora imala bi doći polukruţna konha, kojom završuje crkva. Kako se razabire iz tog kratkog 555

opisa, crkva nije dovršena, a ni osnova joj nije do kraja provedena. U priloţenim slikama ocrtao sam tu osnovu kako je do sada izgraĊena, nedovršena, i kako je osnova imala biti, pošto bi se gradnja dovršila. Po toj osnovi bila bi crkva dosta široka, prostrana zgrada. Svod crkve nejednak je te se mijenja. Nartex je u vrhu šćemeren obiĉnim oblim naĉinom, baptisterij i crkva poniskim oblim, kojega je u sredini nadvisio uţi gotski ćemer, sveden na šiljak. Taj svod pomno je izglaĊen. Nad sankturarijem nadvisio se uski, dugi, plitki svod, koji je zahvatio cijelom duţinom od jednoga do drugoga kraja. Nekoliko koraĉaja od ulaza, skoro nasred crkve nalazi se u podu ĉetverokutna jama, a niz nju proći ćeš preko nekoliko strmih stepenica u kriptu. To je tijesna niska izba, 3,92 m duga, 4,22 m široka, 1,90 do 2,20 m visoka, nepravilno istesana, a cijelu sredinu zaprema joj golemi, iz stanca istesani ţrtvenik, koji je dosegao do ćemera, te ondje s njime srastao. U onoj ploĉi, koja se nad ţrtvenikom osovila, prorezan je opet onaj dvostruki krst s mjesecom i suncem - simboli mrtvaĉkog kulta - koje već vidjesmo i iznad raka u gornjoj crkvi. Već je gore u onom mraku i zagušljivom dimu zubalja muĉno opstati, ali tu dolje atmosfera tako je mutna, da ĉovjeku otima dah i sapu. Ta kripta bijaše glavna ĉest te crkve, a u njoj imali su se sluţiti u srednjem vijeku mrtvaĉki obredi. Sa umjetniĉkog gledišta ne moţemo ocijeniti tu gradnju, jer joj, kako rekoh, fali svaki umjetniĉki nakit, a i sa graĊevnog gledišta moglo bi se primjetiti, da joj visina nije ni u kakovom razmjeru sa duljinom (ukupno 13,72 m) i širinom. Crkva je najviša pod gotskim svodom na sredini, a i tu jedva 4,15 m, doĉim je pri kraju tako nizak svod, da ga se skoro glavom dotiĉeš.”1471 Bez obzira na to, što Truhelkin opis sadrţi sve bitno o tom objektu, ipak sam zamolio za odreĊene struĉne dopune arhitekta Hidajeta Kršlaka, koji je bio glavni urbanist grada Jajca 27 godina. Njegove dopune Truhelkina opisa bile bi sljedeće: „Kroz katakombe nije proticala voda, a nema ni tragova o protoku vode. Je li postojala mogućnost proticanja vode, takoĊer je nevjerojatno, jer nema prirodnih tragova mjesta izljeva. Naime, same katakombe su ugraĊene u jednu kamenu zaravan - terasu (396,40 nadmorske visine) koja neposredno, graniĉi prijašnjim koritom rijeke Plive gdje ima sedrenih naslaga, ali niţe od terase katakomba 390, 10 n.v. Sama je terasa od pješĉanog masiva kamena (sada nazvan Plivit) od kojega su graĊene i graĊevine u Pešti i Beĉu, a poneko gradi i u okolici Jajca. Terasa se tako proteţe prema istoku i taj isti kameni masiv stalno se vidi na koti 373, 72 n.v., a i tvrĊava - kaštel je sagraĊena na tom kamenom masivu na 442, 99 n.v. No, 1471

Truhelka, ibid., str. 57, 60-61. Usp. Ć. Truhelka, Katakombe u Jajcu. “Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini.” IV/1892, 1, Sarajevo, s. 57-68 i Ć. Truhelka, Die Katakomben von Jajce, Wissenchaftliche Mittheilungen, II, ed. Adolf Holzhusen.

556

u visini katakomba, po obrubu vidi se sedra, te se govori da je vodopad Plive i Vrbasa bio od katakomba do na istoĉnoj strani graĊa kamenih i sedrenih masiva, na kojima su graĊene gradske zidine 373,72 n.v. Navodno postoji (u prepriĉavanju) i tajni izlaz iz katakomba vezan hodnikom od vodopada Plive na 344,30 n.v., gdje se je snabdjevalo pri opsadi vodom... Donja prostorija Priloţena skica je stvarno stanje kriţa u donjoj prostoriji s postoljem, što se vidi iz skice. Izmjere su dane u centimetrima. Ovaj kriţ je potpuno završen, i ĉini se da je obraĊen gotovo do brušenja. Svod iznad kriţa je u stvari plafon donje prostorije i cijelo postolje je samoniklo tijelo kamenog masiva poda, postolja i plafona besprekidno. Znaĉi, postolje kriţa, pod i plafon isklesani su u kamenom masivu, kao, uostalom, i katakombe. Lijevo od kriţa vidi se krug preĉnika 18 cm udubljen u postolje i u gornjem dijelu manji krug (valjak) koji je ostao, pa prosto se dobije dojam kao da visi, ili da je prilijepljen za udubljenu kruţnicu. Mali neiskopani krug (valjak) je preĉnika 10 cm. Ova lijeva kruţnica nije u cjelosti završena, znaĉi, nije prokopana, gdje bi inaĉe debljina, odnosno, dubina rupe trebala biti 35 cm. Mislim, da se je to imalo završiti, a ne da je to ostavljeno kao konaĉno oblikovano. Desna je rupa postavljena simetriĉno lijevoj i potpuno je završena i probijena dubine 35 cm te fino obraĊena... Gornja etaţa S lijeve strane prostorije na sredini zida grobnice D nalazi se istovjetni po obliku i veliĉini kriţ kao i u donjoj prostoriji, samo je taj kriţ na desnoj strani prema gledanju iz prostorije na grobnicu D oštećen da li namjerno ili sluĉajno radi kamena, ne zna se, ali su i na njemu krug lijevo s polumjesecom, koji se vidi (nedovršen) i desni krug, koji se djelomiĉno vidi, jer je razbijen. Ovaj kriţ i oštećenje vidi se na fotografiji. Nadalje, na desnoj strani prostorije, iznad grobnice vide se tragovi takoĊer poĉetka radova na kriţu, ali su samo obiljeţene lijevo i desno kruţnice i jedna manja rupa za kriţ. Znaĉi, to nije dovršeno. Mjerenjem udaljenosti rupa, u donjoj i gornjoj etaţi i u ovom nezavršenom kriţu, vidi se da su svi isti po obliku i veliĉini. Pitate, kakvo je moje viĊenje simbolike rupa pored kriţeva. Ako se gleda na to kako je izvedeno, dobije se dojam polumjeseca, a unutarnji krug (ili valjak kako je izveden) moţe biti i Sunce i Zemlja, ako je Sunce s desne strane kao >dovršena rupa<. MeĊutim, lijeva strana oĉito pokazuje polumjesec za okruglinom u danom momentu zamraĉivanja Mjeseca... Jasno se vidi u donjoj etaţi da se krug s polumjesecom nalazi s lijeve strane, što se oĉito vidi i na kriţu u gornjoj etaţi i na zapoĉetom desnom kriţu. Znaĉi, polumjesec je uvijek u krugu i u istoj je ravni i unutarnja kruţnica zamraĉivanja dijela Mjeseca. Na svim kriţevima uvijek je, bez sumnje, desno sam krug... U 557

donjoj prostoriji moţe se hodati oko kriţa, a u gornjoj samo kod lijevog oštećenog, moţe se doći iza, dok kod zapoĉetog desnog kriţa ne moţe se doći, jer je to masiv. Interesantno je napomenuti da je oltar u gornjoj prostoriji okrenut prema istoku, što nije sluĉaj kod kršćana.” 1472 U znanosti su prihvaćeni Truhelkini zakljuĉci o tom objektu. Tako Đoko Mazalić istiĉe da je Truhelka opširno opisao tu graĊevinu i da je njegov zakljuĉak kako je ona imala posluţiti kao grobna crkva Hrvoju i njegovima ispravan. “Moţemo samo dodati da je ta podzemna graĊevina imala da bude kripta pod jednom crkvom, koju je Hrvoje kanio podići. To se vidi i iz fakta, da se išlo direktno u zemlju i da bi prostorija zakisavala, odnosno bila plavljena vodom, kad ne bi imala nad sobom zgradu, a da se radilo samo o grobnici kopala bi se u visoke stijene koje su tu, odmah iznad katakombe nalaze. Vidi se i po lijepom platou u koji je spuštena katakomba da je tu imala biti crkva.” Mazalić je u prilogu svoga teksta donio crteţe nedovršenih figura isklesanih na ulazu u katakombu i zakljuĉio: “Vjerojatno je muška figura imala da predstavi samoga Hrvoja, a ţenska Jelenu Nelipićevu, njegovu suprugu. Ta ţenska figura ne drţi kriţ, kako je to vidio Truhelka, već neki drugi heraldiĉki znak.”1473 Ako se prihvati pretpostavka da je doista Hrvoje dao graditi te katakombe, odnosno nastaviti prije zapoĉetu gradnju, neophodno je istaknuti njegovo vjersko uvjerenje. Njemu je glavni cilj bio realiziranje svoje moći. Paĉe, toliko, da se moţe zakljuĉiti da je samo za to i ţivio. Hrvoje, hrvatski velikaš,1474 ĉija je ţena (kći Ivana Nelipića) bila poboţna katolkinja, smatran je u tadanjim katoliĉkim krugovima patarenom. U jednom izvoru iz godine 1403. koji donosi Ljudevit Thalloczy stoji: “Taj ĉovjek, pataren, ali ima put, kojim bi se mogao privesti svetoj vjeri, a to je kad bi ga se uĉinilo krajiškim grofom bosanskim, tako veli njegov prijatelj, nadbiskup spljetski.”1475 I iz nekih drugih detalja moguće je zakljuĉiti da je Hrvoje smatran velikim

1472

Citati su navedeni prema pismu Hidajeta Kršlaka poslanu piscu ovog teksta iz Jajca 10. prosinca 1985.

1473

Mazalić, ibid., 92-93.

1474

“Akad. rjeĉnik tumaĉi ime Hrvoje kao hipokoristikon od Hrvat, Hrvatin. Thalloczy takoĊer izrijekom istiĉe hrvatsko podrijetlo HRVOJEVO (Blagay-codex pg. CXXIX, predgovor) a to se ionako najlakše tumaĉi postojbinom njegova roda, naime Donjim Krajima, s lijeve obale Vrbasa”. Ferdo Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukĉić Hrvatinić i njegovo doba. (1350-1416). Ed. Matica hrvatska, Zagreb, 1902, s. 285.

1475

Ljudevit Thalloczy, Vojvoda Hrvoja i njegov grb. GZM, IV/1892, knj, II, 172. usp. i Wissenchaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Herzegovina. Wien, 1907, sv. II, Ed. Adlf Holzhausen, s. 108-124.

558

heretikom.1476 Vrlo je vaţno da sam Hrvoje svoje nekatoliĉko uvjerenje ne naziva patarenstvom, već doslovno poganstvom. U jednom pismu kraljici Barbari, koje se još u XVII. stoljeću ĉuvalo u arhivu obitelji Cindro u Splitu, Hrvoje izmeĊu ostalog piše: “Isto tako zaklinjem kraljevsku prejasnost i vaše veliĉanstvo da ne dozvoli da u vrijeme moje starosti umrem u poganskoj vjeri i nevjernosti, jer sam jedva i teško doĉekao vrijeme da se iz poganske vjere vratim u katoliĉku vjeru i da mogu vjerno sluţiti reĉenom gospodinu kralju.”1477 Bez obzira na tu Hrvojevu izjavu ĉinjenica je da katoliĉka vjera Hrvoju nije ništa posebno znaĉila, a što se osobito oĉituje u tome da je on s Turcima sklopio savez i tako prvi uveo islam u Bosnu. Kad je 1. svibnja 1413. Hrvoje proglašen odmetnikom, on je tada pozvao Turke koji su od godine 1414. poĉeli intenzivno provaljivati u Bosnu i Hrvatsku. Hrvoje je prije smrti u travnju 1416. bio neograniĉeni gospodar zapadne Bosne, ali drugi dio su zauzeli Turci.1478 Đuro Basler tzv. katakombe u Jajcu tretira kao „hram“ za vršenje nekog mistiĉnog rituala. „Prosor je prema grbu Hrvoja Vukĉića Hrvatinića, u predsoblju glavne dvorane, datiran pod konac XIV ili u prve godine XV stoljeća. Hrvoje je bio ĉlan Zmajevog reda, tj. organizacije koju je osnovao kralj Ţigmund za suzbijanje hereza. Obredi Zmajevog reda imitirali su misterijske rituale.“ 1479 Ako su te katakombe doista Hrvojevo djelo, onda je, s obzirom na njegovo vjersko uvjerenje, neophodno obratiti pozornost na postojeću, makar 1476

“Hrvojev misal završava starom misom u ĉast Muke te introitom i nepotpunom oracijom mise za grijehe, premda im ovdje nije mjesto. Iza ovog teksta slijedi oveća minijatura sv. Mihaela arkanĊela koji stoji na zmaju, što je simbol pobjede nad zlom i grijehom. Kao da je naruĉitelj misala htio skinuti okove grijeha i traţiti pobjedu i spasenje od sv. Mihaela za Hrvoju (ozloglašena patarena?) ispred njegove suverene figure na konju i njegova novog grba >herceg grada Splita< na posljednjim stranicama misala.” (Marija Pantelić, Hrvojev misal i njegov historijskoliturgijski sastav, s. 493, u izdanju djela Hrvatskoglagoljski misal Hrvoja Vukĉića-Hrvatinića, Priredili: Biserka Grabar, Anica Nazor, Marija Panetlić, Zagreb-Ljubljana-Graz, 1973, s. XI + 513).

1477

Ivan Lucić, Povijesna svjedoĉanstva o Trogiru. II, Ed. Ĉakavski sabor, Split, 1979, s. 855.

1478

Radi objektivnosti ipak treba navesti da Hrvoje u spomenutom pismu kraljici Barbari upozorava da će se radi obrane od nasilja obratiti gdje bude mogao naći zaštitu, a onda, kao usput, dodaje da se Bošnjaci već misle sloţiti s Turcima i da su u tom smislu poduzeli i potrebne mjere. (Lucić, ibid., s. 856). Ĉinjenica je, da se je u tadanjem kršćanskom svijetu savez s islamom jedva mogao zamisliti, ali sam Thalloczy u tekstu o Hrvoju istiĉe da se u XVI. st. i francuski kralj Franjo I. u borbi protiv Karla V. udruţio sa Sulejmanom Velikim. (Thalloczy, Vojvoda Hrvoje..., ibid, s. 177).

1479

Đ. Basler, Orfiĉki elementi u simbolici stećaka. Godišnjak: Dobri pastir za 1976, separat, s. 83-84.

559

i nedovršenu, simboliku u tom objektu. Ako objekt nije njegovo djelo, onda je jednako zanimljivo znaĉenje postojećih simbola u njemu. UtvrĊeno je da su simboli Sunca i Mjeseca prvobitno poganski. Sunĉeva boţanstva (Mitra, Jupiter) prikazivana su sa Suncem i Mjesecom sa svake strane. Rimski carevi kad su se poistovjećivali sa “sol invictus“ bili su smješteni izmeĊu Sunca i Mjeseca. Prvi kršćani u simbolici su slijedili tradiciju pa su antiĉke teme ukljuĉivši i one iz astralnoga kulta - prilagoĊivali svojoj vjeri.1480 Već u III. st. iznad prikaza Dobrog Pastira vide se Sunce i Mjesec na jednoj kršćanskoj lampi koja se nalazila u Kaiser-Museumu u Berlinu. Poslije se ta konstelacija Sunca i Mjeseca ponavlja i na drugim motivima gdje se pojavljuje Krist. 1481 Kako istiĉe Hautecoeur već na prvim prikazima raspeća moţemo zabiljeţiti predstavljanje Sunca i Mjeseca. Na paliju Achimima Panopolisa, koji se datira u vrijeme Justinijana, Sunce i Mjesec zauzimaju mjesto iznad krakova kriţa i to Sunce s desne, a Mjesec s lijeve strane Krista. Taj raspored prikazan je i na minijaturi jednog EvanĊelistara iz god. 586. Ta raspeća s dva nebeska tijela vjerojatno su sirijskog podrijetla, a u VII. i VIII. st. prelaze na zapad (u Rimu se pojavljuju oko god. 650. na grobu sv. Valentina). U tom rasporedu slijedila se stara tradicija (vjerojatno iz astroloških uĉenja), prema kojoj Mjesec upravlja lijevom stranom tijela, a Sunce desnom. Tako je Kristu Sunce bilo s desne strane, a Mjesec s lijeve. MeĊutim, to nije bilo apsolutno pravilo, jer osobito poslije XII. st. ima ĉestih sluĉajeva gdje je poloţaj dvaju nebeskih tijela zamijenjen. U XV. st. i na poĉetku XVI. st. Sunce i Mjesec još se nalaze na mnogim raspećima, ali se spuštaju i na horizont i tako pojavljuju ispod krakova.1482 Iz svega iznesenog proizlazi, da prikazivanje Sunca i Mjeseca iznad raspeća (kriţa) ne dopušta zakljuĉak da bi ta simbolika imala nekršćanski smisao. MeĊutim, u konkretnom sluĉaju katakomba u Jajcu susrećemo se s ĉinjenicom prikaza kriţa s dvostrukim horizontalnim krakovima. To je još interesantnije kad znamo da se takvi kriţevi pojavljuju i na srednjevjekovnim bosanskim stećcima. “Dvostruki, trostruki, ponovljeni krstovi najĉešći su sjeverno od Neretve, od Ljubuškog do Sinja.”1483 Šefik Bešlagić, koji je te kriţeve vodoravna kraka prema struĉnoj terminologiji nazvao (bez obzira na njihove završetke) “lorenskim” ili dvostrukim kriţem, evidentirao je do 1982. dvadeset i pet primjeraka na više od 900 ukupnih 1480

Usp. Louis Hautecoeur, Le soleil et la lune dans les crucifixions. Revue Archeologique, cinquieme serie, sv. XIV, Paris, 1921. Ed. E. Leorux, s. 13-32.

1481

Paul Thoby, Le Crucifix des Origines au Concile de Trente. Ed. Bellanger, Nantes, 1959, s. 30.

1482

Hautecoeur, ibid., s. 13-32.

1483

Marian Wenzel, Ukrasni motivi na stećcima. Ed. Veselin Masleša, Sarajevo, 1965, s. 92.

560

primjeraka razliĉnih vrsta kriţeva.1484 U struĉnoj literaturi takvi kriţevi tretiraju se kao kršćanski simboli.1485 I u katoliĉkim crkvama ima primjera takvih kriţeva s dvostrukim horizontalnim krakovima. Posebno je zanimljiv kriţ iz XII. st. koji se nalazi u riznici splitske katedrale, dakle, u gradu kojim je Hrvoje neko vrijeme vladao. Ali je ipak ĉinjenica da je takvoj vrsti kriţeva puĉko praznovjerje pridalo dimenzije odreĊene magiĉne moći. Taj tip kriţa postaje osobito cijenjen već u ranom srednjem vijeku. U njemu se gleda djelotvorna zaštita od nevremena i demonskih utjecaja, “sveti” znak kod roĊenja, ali i znakovit nadgrobni simbol.1486 Teško je nešto više zakljuĉivati o objektu u Jajcu. Posebno zbog ĉinjenice da je objekt u cjelini i u detaljima ostao nedovršen. Moguće je, kako se i pretpostavlja, da je gradnja zapoĉeta mnogo prije Hrvojeva vremena i da je prvobitno imala sasvim drugu namjenu. MeĊutim, neprijeporno je da simbolika dvostrukog kriţa sa Suncem i Mjesecom iznad krakova kriţa pripada srednjem vijeku. Iako su detalji simbola (kriţ s dvostrukim krakovima, Sunce i Mjesec), pojedinaĉno uzeti, nazoĉni na srednjovjekovnim stećcima, ipak tog motiva u njegovoj cjelovitosti - konkretno iz tih katakomba- nema na stećcima. Objekt svojim podzemnim kompleksom i nekim detaljima asocira na mogućnost, moţda prvobitne gradnje za potrebe nekog magijskog kulta, ali postojeći elementi, i bez obzira na nedovršenost, upućuju prvenstveno na njegovo kršćansko znaĉenje.

1484

Šefik Bešlagić, Stećci - kultura i umjetnost. Ed. Veselin Masleša, Sarajevo, 1982, s. 180,190.

1485

I. Schwarz-Winklhofer i H. Biedrmann, Das Buch der Zeichen und Symbolen. Sammler, Graz, 1980, s. 81, 94-95.

1486

Kriss-Rettenbeck, Bilder und Zeichen religiösen Volksglaubens. Ed. Georg D. W. Callwey, München, 1971, s. 47, 48.

Problematika takve vrste kriţeva detaljno je obraĊena u djelu: Hanns Otto Münsterer, Amulettkreuze und Kreuzamulette. Ed. Fiedrich Pustet, Regensburg, 1983, s. 242.

561

BIBLIOGRAFIJA

562

563

Autor je prije pisanja ove knjige prouĉio izvore i relevantnu literaturu u kojoj se govori o ovoj tematici. Dobar dio proĉitane literature naveden je i u samoj knjizi. MeĊutim, ova bibliografija ne sadrţi popis sve upotrijebljene literature. Ona je izbor temeljnih knjiga i studija prema subjektivnoj ocjeni za bolje prouĉavanje iznesene problematike. Literatura govori teritorijalno prvenstveno o Dalmaciji i Bosni. Kod nekih tematskih cjelina (stećci) prednost je dana naslovima koji su posvećeni Dalmaciji. Pri uvrštenju jedinica prioritet su imali tekstovi u kojima se iznosi više ĉinjeniĉnih podataka i oni u kojima se donose izvorna mišljenja bez obzira jesu li uistinu dokazana. Literaturu koja se odnosi na germansku tematiku donio sam u nešto većem opsegu zbog starih hrvatsko-germanskih kulturnih i politiĉkih veza. Naveo sam i neka temeljna djela u kojima se govori prvenstveno o sepulkralnoj simbolici. Naslove objavljene u inozemstvu, ukoliko se odnose na problematiku ovog rada, donosio sam i kad ne zadovoljavaju posve znanstvene kriterije. Radove koji se ne uklapaju u navedena mjerila, bez obzira na dosadanji autoritet njihovih autora, nisam navodio. Kod popisa knjiga oznaĉen je autor, naslov, te ako je naveden naziv izdavaĉa, mjesto i godina izdanja, te broj stranica. Rasprave i ĉlanci su navedeni tako da je iza autora i naslova oznaĉen naziv ĉasopisa ili lista, godište, godina i broj izdanja, te oznaka stranica. Ova je bibliografija naĉelno zakljuĉena s godinom 1990!

564

I. IZVORI

1.

Adam, von Bremen. Hamburgische Kirchengeschichte. Phaidon, Essen Stuttgart, 1986, s. 359.

2.

Arnoldi. Chronica Slavorum. 1978, s. 295.

3.

Bartolini, Elio. I barbari, Testi dei secoli IV-XI scelti, tradotti e commentati. Longanesi, Milano, 1982, s. 1456.

4.

Bratulić, Josip. (preveo i protumaĉio). Ţitja Konstantina Ćirila i Metodija i druga vrela. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985, s. 199.

5.

Constantinus, Porphyrogenitus. De administrando imperio. Dumbarton Oaks, Center for Byzantine Studies Trustees for Harvard University Washington, District of Columbia, 1967, s. IX + 341.

6.

Constantinus, Porphyrogenitus. Ob upravljeniji Moskva, 1989, s. 494.

7.

Delogu, Paolo. I Normanni in Italia Cronache della conquista e del regno. Liguori editore, Napoli, 984, s. 277.

8.

Die Nestor - Chronik. Otto Harrassowitz, Wiesbaden, 1969, s. 326.

9.

Diplomatiĉki zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. I, JAZU, Zagreb, 1967, s. 285.

Hahnsche Buchhandlung , Hannover,

imperijej. Nauka,

10. Eugippius. Das Leben des Heiligen Severin. Phaidon, Essen-Stuttgart, 1986, s.127. 11. Ferluga, Jadran. Manfred Hellmann, Frank Kämpfer, Herbert Ludat, Klaus Zernack. Glossar zur frühmittelalterlichen Geschichte im östlichen Europa. Beiheft Nr. 2. Franz Steiner Verlag, Wiesbaden, 1982, s. XVI-II + 150. 12. Foretić, Vinko. Korĉulanski kodeks 12. stoljeća i vijesti iz doba hrvatske narodne dinastije u njemu. Starine, Zagreb, 1956, s. 23-24. 13. Gindin, L.A. – S. A. Ivanov – G.G. Litavrin (sastavili). Svod drevnejših pismenih izvestij o Slavjanah (Corpus testimoniorum vetustissimorum ad historiam slavicam pertinentium). Akademija nauka SSSR, Moskva, 1991, tom I., s. 472. 565

14. Gregorius, Turoniensis. Historia Francorum. Akademija nauka SSSR, Moskva, 1987, s. 461. 15. Helmold, Chronik der Slaven. Phaidon, Kettwig, 1990, s. 310. 16. Hermann Joachim. Griechische und lateinische Quellen zur Frühgeschichte Mitteleuropas bis zur Mitte des I. Jahrtausends u. Z.; /I: Von Homer bis Plutarch/. Akademie-Verlag, Berlin, 1988, s. 657; II: Tacitus, “Germania”. Akademie-Verlag, Berlin, 1990, s. 291; III: Von Tacitus bis Ausonius/. Akademie Verlag, Berlin, 1991, s.723; IV: Von Ammianus Marcellinus bis Zosimos/. Akademie Verlag, Berlin,1992, s. 656. 17. Isidor. Geschichte der Goten, Vandalen und Sueven. Phaidon,EssenStuttgart, 1986, s. 135. 18. Isnardi, Gianna Chiesa. Leggende e miti Vichinghi. Rusconi, Milano, 1977, s. 261. 19. Klaić, Nada. Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine. Školska knjiga, Zagreb, 1972, s. XII + 386. 20. Kos, Milko. Conversio Bagoariorum et Carantanorum. Razprave Znanstvenega društva v Ljubljani 11, Historiĉki odsek 3, Ljubljana, 1936, s. 157. 21. Kriţman, Mate. Antiĉka svjedoĉanstva o Istri. Ĉakavski sabor Pula Otokar Keršovani Rijeka - Istarska naklada Pula, Pula - Rijeka - Pula, 1979, s. 375. 22. Ljetopis Popa Dukljanina. (Priredio: Vladimir Mošin). Matica Hrvatska, Zagreb, 1950, s. 105. 23. Meyer, Carolus Henricus. Fontes historiae religionis slavicae. Berolini, Berlin, 1931, s. 112. 24. Novak, Viktor - Petar Skok. Supetarski kartular. JAZU, Zagreb, 1952, s. 314 + 31 tabela. 25. Paulus, Diaconus. Historia Langobardorum. Hahnsche Buchhandlung, Hannover, 1987, s. 268. 26. Paulus, Diaconus. Storia dei Longobardi. TEA, Milano, 1988, s. XXI + 367. 27. Plinio, Gaio Secondo. Storia naturale, Ed. Giulio Einaudi, Torino, I, 1982, s. 966; II, 1983, s. 705; III/1, 1984, s. 996; III/2, 1985, s. 907; IV, 1986, s. 624; V, 1988, s. 966. 28. Procopius, Caesariensis. De bellis libri V-VIII (Bellum Gothicum). Ed. B. G. Teubneri, Leipzig, 1963, s. 699. 566

29. Raĉki, Franjo. Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia. JAZU, Zagreb, 1877, s. XXXV + 544. 30. Rau, Reinhold (Hrsg.). Quellen zur karolingischen Reichsgeschichte. I. dio, Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1993, s. 484; ibid., II. dio, 1992, s. 400. 31. Snorri, Sturluson. Edda. Rusconi, Milano, 1975, s. 239. 32. Stange, Manfred. Die Edda. Bechtermünz Verlag, Augsburg, 1995, s. 433. 33. Šišić, Ferdo. Priruĉnik izvora hrvatske historije. Ed. Kr. hrvatsko slavonsko - dalmatinske zemaljske vlade, Zagreb, 1914, s. XIV + 653. 34. Tacitus, Germania. Ed. Verlagsbuchhandlung, München, 1968, s. 94. 35. Toma, ArhiĊakon. Kronika. Ĉakavski sabor, Split, 1977, s. 426. 36. Thietmar, von Merseburg. Chronik. I., Phaidon, Kettwig, 1990, s. 255; II., bid., s. 240. 37. Thomas, Archidiaconus. Historia Salonitana. JAZU, Zagreb, 1894, s. 225. 38. Tomašić Nikola. Ţivot i djela cara Konstantina VII. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arhiva, XX/1918, 1-2, 192. 39. Vizantinski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. I. SAN, knj. CCCXXIII, Vizantološki institut knj. 7., Nauĉno delo, Beograd, 1959, s. XII + 98. 40. Widukind, Sächsische Geschichten. (Na ruskome jeziku), ed. Nauka, Moskva, 1975, s. 272. 41. Wolfram, Herwig - Herbert Haupt - Andreas KUSTERNIG. Quellen zur Geschichte des 7. und 8. Jahrunderts. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1994, s. XIV + 567.

II. LITERATURA 42. Abramić, Michele (Mihovil). Gli Ostrogoti nell' Antica Dalmazia. Estratto da Settimane di Studio del Centro Italiano di studi sul'alto medioevo, III, Spoleto, 1956, s. 1-5. 43. Alföldy, Géza. Bevölkerung und Gesellschaft der römischen Provinz Dalmatien. Akademiai Klado, Budapest, 1965, s. 233.

567

44.

- . Die Personennamen in der römischen Provinz Dalmatia. Carl Winter-Universitätsverlag, Heidelberg, 1969, s. 400.

45. Alić Salih. Bosanski krstjani i pitanje njihovog porijekla i odnosa prema manihejstvu. Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istraţuvanja MANU-SANU-ANU-BiH, Skopje, 1982, s. 153-193. 46. Anamali, Skender. Die Albaner Nachkommen der Illyrer. Albanien, Verlag Philip von Zabern, Mainz am Rhein, 1988, s. 148-155. 47.

- . Die Illyrer und Rom. Albanien, Verlag Philip von Zabern, Mainz am Rhein, 1988, s. 95-117.

48. Anastasijević Dragan. Ostrogotski odlazak sa Balkana u Italiju. Prilozi za knjiţevnost, jezik, istoriju i folklor, I, Beograd, 1921, s. 216-223. 49. AnĊelić Pavao. Srednjovjekovni peĉati iz Bosne i Hercegovine. ANUBiH, Djela, knj. XXXVIII, Odjeljenje društvenih nauka, 23, Sarajevo, 1970, s. 126 + 32 table. 50. - . Studije o teritorijalno - politiĉkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne. Svjetlost, Sarajevo, 1982, s. 242. 51. Antoljak, Stjepan. Izvori za historiju naroda Jugoslavije. Srednji vijek. Filozofski fakultet u Zadru, Zadar, 1978, s. 166. 52. 53.

- . Hrvati u prošlosti. Knjiţevni krug, Split, 1992, s. 948. - . Problematika najranijeg doseljenja i nastanjenja Slavena-Hrvata u Istri. Starine JAZU, 48, Zagreb, 1958, s. 47-83.

54. - . Zadar pod vlašću istoĉnih Gota. Zadarska revija XX/1971, 2, 137146. 55. Antonijević Dragoslav. Obredi i obiĉaji balkanskih stoĉara. SANU, Balkanološki institut, 16, Beograd, 1982, s. 194 + 22. 56. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine. Zemaljski muzej BiH, tom 1, Sarajevo, 1988, s. 242 + 23; 2, Arheološka nalazišta, Regija 1-13, Sarajevo, 1988, s. 206 + 14; 3, Arheološka nalazišta regije 14-25, Sarajevo, 1988, s. 388. 57. Arntz, Helmut. Die Runenschrift. Niemeyer Verlag, Halle / Saale, 1938, s. 122 + 31 table. 58. Aquileia la Dalmazia e l‟Illirico. Vol. II., Centro di antichita altoadriatiche, Aquileia, 1985, s. 293-555. 59. Baĉić, Jakov. Postanak. Povijest Hrvatske. I, Zajedniĉar, 83/1988, 14, 14, (6. IV.1988); Postanak i rana povijest Hrvatske, II, Zajedniĉar, 83/1988, 15, 14 (13. IV.1988); Postanak i rana povijest Hrvatske, III, Zajedniĉar, 83/1988, 16, 16 (20. IV.1988). 568

60. Barada, Miho. Dvije publikacije Joţe Rusa. Bogoslovska smotra, XX/1932, 4, 497-502. 61. Barić Henrik. Lingvistiĉke studije. Nauĉno društvo NR Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1954, s. 125. 62. Basler, Đuro. Bosanska crkva do 1203. godine. Pregled, LXIII / 1973, 23, 297, 304. 63. - . Die «Basilika II» in Breza bei Sarajevo. Ţiva antika, XXV/1975, 1-2, 259-264. 64. - . Die Bosnische Kirche im frühen Mittelalter. Vita religiosa morale e sociale ed i Concili di Split (Spalato) dei sec. X-XI, Antenora, Padova, 1982, s. 363-373. 65. - . Gnostiĉki elementi u temeljima nauĉavanja Crkve Bosanske. Radovi III, Muzej grada Zenice, Zenica, 1973, s. 267-276. 66. - . Katoliĉka crkva u Bosni pod konac srednjeg vijeka. Nova et vetera, Sarajevo, XXIX/1979, I, 195-199. 67. - . Orfiĉki elementi u simbolici stećaka. Dobri pastir, Sarajevo, 1976, s. 79-96. 68. - . Pećinski crteţi u Bosni i Hercegovini. Radio Sarajevo, Treći program, XIII/1985, 50, 413-419. 69. - . Pećinski crteţi u istoĉnoj Bosni. Naš krš, VI/1980, 8, 65-76. 70. - . Tragovi kršćanstva od VII do IX stoljeća u zaleĊu Dalmacije. Drugi meĊunarodni simpozij o crkvenoj povijesti u Hrvata. (Poĉeci kršćanskog i društvenog ţivota u Hrvata od VII do kraja IX. stoljeća, Split, 30. rujna - 5. listopada 1985.) s. 10. 71. - . Zagonetka oltarskih ploĉa iz bazilike u Zenici. Treći program Radio Sarajeva, VIII/1979, 25, 539-543. 72. - . (KUJUNDŢIĆ. J.), Problematika stećaka i romanike u Bosni i Hercegovini. Nova et vetera, Sarajevo, XXX/1980, 1, 237-255. 73. - . (i MULAOMEROVIĆ Jasminko), Pećinski crteţi u Brateljevićima kod Kladnja. Sep. «Ĉlanci i graĊa za kulturnu istoriju istoĉne Bosne», XV. Muzej istoĉne Bosne u Tuzli, Tuzla, 1984, s. 5-11+ IV. 74. Bauch, Kurt. Das mittelalterliche Grabbild. Figürliche Grabmäler des 11. Bis 15. Jahrhunderts in Europa. Walter de Gruyter, Berlin – New York, 1976, s. VIII+388. 75. Batović Šime. Kultura starih Liburna. Dometi, XV/1982, 12, 7-40. 76. Becker, Gerhold. Die Ursymbole in den Religionen. Ed. Verlag Styria, Graz, Wien, Köln, 1987, s. 532. 569

77. Behn, Freidrich. Römertum und Völkerwanderung. Phaidon Verlag Akademische/Athenaion, Stuttgart, 1984, s. 259. 78. Behrens, E. Zur Herkunft der Runen. Heitz & Co., Leipzig/Strassburg, 1941, s. 71. 79. Beigbeder, Oliver. Lessico die simboli medievali. Ed. Jaca Milano, 1989, s. 304.

Book,

80. Belošević, Janko. Materijalna kultura Hrvata od 7-9. stoljeća. Liber, Zagreb, 1980, s. 209. 81. - . Poĉeci kršćanstva kod Hrvata u svjetlu arheološke graĊe. (Drugi meĊunarodni simpozij o crkvenoj povijesti u Hrvata: Poĉeci kršćanskog i društvenog ţivota u Hrvata od VII. do kraja IX. st., Split, 30. rujna - 5. listopada 1985.) s. 14. 82. Bemmann , Klaus. Der Glaube der Ahnen. Phaidon Verlag, Essen, 1990, s. 235. 83. Benac, Alojz. Srednjovjekovni stećci od Slivna do Ĉepikuća. Anali HI JAZU, Dubrovnik, 1953, s. 59-85. 84. Bernt, Alois. Die Germanen und Slawen in Böhmen und Mähren. Grabert - Verlag, Tübingen, 1989, s. 336. 85. Bešlagić, Šefik. Dvije nekropole stećaka u okolini Knina. Naše starine. Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture prirodnih znamenitosti i rijetkosti BiH, Sarajevo, XIV-XV, 1981, s. 97-105. 86. - . Stećci i neki njima sliĉni nadgrobnici u okolini Zadra. Radovi, JAZU u Zadru, sv. XXI, Zadar, 1974, s. 57-91. 87. - . Stećci i njihova umjetnost. Zavod za izdavanje udţbenika, Sarajevo, 1971, s. 158. 88. - . Stećci - kultura i umjetnost. Veselin Masleša, Sarajevo, 1982, s. 637. 89. - . Stećci na Blidinju. JAZU, Zagreb, MCMLIX, s. 78 + 81. 90. - . Stećci u dolini Neretve (s podruĉja Jablaniĉkog jezera). Naše starine. Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti. N. R. Bosne i Hercegovine, II, Sarajevo, 1954, s. 181-212. 91. - . Stećci u okolini Šibenika. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske. Republiĉki zavod za zaštitu spomenika kulture, I, Zagreb, 1975, s. 179-200. 92. - . Stećci u okolini Trogira. Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, Beograd, knj. 45, 1981, s. 155-191.

570

93. Beumann, Helmut - Werner, Schröder (Hrsg.). Frühmittelalterliche Ethnogenese im Alpenraum. Jan Thorbecke Verlag, Sigmaringen, 1985, s. 246. 94. Bezić-Boţanić, Nevenka, Stećci i nadgrobne ploĉe u Makarskom primorju. «Starinar», Arheološki institut, XVII za 1966, Beograd, 1967, s. 167-171 + 2. 95. Bierbrauer, Volker. Die Ostgotischen Grab- und Schatzfunde in Italien. Centro Italiano di studi sull‟alto medioevo, Spoleto, (bez godine) , s. XV + 378. 96. Birnbaum, Henrik. Auf der Suche nach den Ursprüngen der Slaven. Zbornik : Ars Philologica Slavica. Festschrift für Heinrich Kunstmann. Verlag Otto Sagner, München, 1988, s. 29 – 42. 97. Blacker, Carmen - Michael Loewe. “Antiche cosmologie”. Ed. Ubaldini, Roma, 1978, s. 221. 98. Boba, Imre. “Novi pogled na povijest Moravie”. Crkva u svijetu, Split, 1986, s. 166. 99. - . Sveti Metodije i nadbiskupsko sjedište Sirmium u crkvenoj pokrajini Sclavonia. (Predavanje na II. meĊunarodnom simpoziju: Poĉeci kršćanstva i društvenog ţivota u Hrvata od VII. do kraja IX. st., Split, 30. rujna - 5. listopada 1985). 100. Boguslawski, Eduard. Einführung in die Geschichte der Slaven. Verlagsbuchhandlung von Hermann Costenoble, Jena, 1904, s. 135. 101. - . Methode und Hilfsmittel der Erforschung der vorhistorischen Zeit in der Vergangenheit der Slaven. Verlag von Hermann Costenoble, Berlin, 1902, s. VI + 144. 102. Bojanovski, Ivo. Bosna i Hercegovina u antiĉko doba. ANU BiH, Sarajevo, 1988, s. 432. 103. Bosl, Karl. Franken um 800. Verlag C. H. Beck, München, 1969, s. XII + 210. 104. Botos, Imre. Die Frage der glagolitischen Buchstaben der ungarischen Kerbschrift. Studia Slavica Academiae Scientiarum Hungaricae, Budapest, 1993, 38/1993, 3-4, 311-316. 105. Bratanić, Branimir. Uz problem doseljenja juţnih Slavena. Zbornik Radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1991, s. 221-250. 106. Bromlej, J. V. Stanovljenje feodalizma v Horvatiji. Akademija nauka SSSR, Moskva, 1964, s. 406.

571

107. Brückner, Aleksander. Mitologia slava. Ed. Nicola Zanichelli, Bologna, 1923, s. VIII + 282. 108. Bromme, R. Erich. Grundlagen der Siedlungsforschung. Erich Bromme Verlag, Berlin, s. 480. 109. Buconjić, Nikola. Ţivot i obiĉaji Hrvata katoliĉke vjere u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 1908. «Tiskom i nakladom Daniela A. Kajona», s. 124. 110. Buć, Stjepan. Naši sluţbeni povjesniĉari i pitanje podrijetla Hrvata. Zagreb, 1941, s. 24. 111. - . Problemi etnogeneze Hrvata. «Hrvatska revija», XX/1970, 4/80/ 919959. 112. Budak, Neven. Prva stoljeća Hrvatske. Hrvatska sveuĉilišna naklada, Zagreb, 1994, s. 248. 113. - . Etnogeneza Hrvata. Matica Hrvatska, Zagreb, 1995, 1-288 114. Bulat, Petar. Mati zemlja. Etnološka biblioteka, Zagreb, 1930, s. 12. 115. - . Pogled u slovensku botaniĉku mitologiju. Etnološka biblioteka, Zagreb, 1932, s. 26. 116. Bulić Frano - J. Bervaldi. Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak Kronotaksa spljetskih nadbiskupa. Zagreb, 1912, s. 176 + XXIX. 117. Cavalli - Sforza Luigi Luca. Geni, popoli e lingue. Adelphi edizioni, Milano, 1996, s. 354. 118. Ceka, Neritan. Die Illyrer und die antike Welt. Knjiga: Albanien, Verlag Philip von Zabern, Mainz am Rhein, 1988, s. 33-84. 119. Champeaux, Gerard - Sebastien Sterck, I simboli del medioevo. Ed. Jaca Book, Milano, 1981, s. 490. 120. Charbonneau – Lassay, L. Le Bestiaire du Christ. De Brouwer et Cie, Bruges (Belgija), 1940, s. 997. 121. Chavrak, Zdenko. Lovne scene kamenih spomenika srednjeg vijeka Jugoslavije. Lovaĉka knjiga, Zagreb, 1954, s. 37. 122. Cumont, Franz. Astrology and religion among the Greeks and Romans. Dover publications, New York, 1960, s. XVI + 115. 123. - . Recherches sur le Symbolisme funéraire des Romains. Ed. Librairie Orientaliste Paul Geuthner, Paris, 1966, s. IV + 543. 124. Cuntz, Otto. Die Geographie des Ptolemaeus. Weidmannsche Buchhandlung, Berlin, 1923, s. V + 225.

572

125. Cunjak, MlaĊan. Bogomilstvo i simbolika stećaka. Beograd, 1979, s. 193. 126. Czerlien, M.(arko). Auf Slavischen Spuren. Ed. Mirko Breyer, Zagreb, 1914, s. 207. 127. Ćorović, Vladimir. Teritorijalni razvoj Bosanske drţave u srednjem veku. Glas Srpske kraljevske akademije, CLXVII, drugi razred 85, Beograd, 1935, s. 5-47 + 3 karte. 128. Ćović, Borivoj. Od Butmira do Ilira, Veselin Masleša, Sarajevo, 1976, s. 333. 129. Ćurĉić, Vejsil. Spaljivanje mrtvaca u Bosni i Hercegovini u stara vremena. Plamen, III/1938, 1-2, 1-22. 130. - . Starinsko oruţje u Bosni i Hercegovini. Glasnik hrvatskog drţavnog muzeja, god. LV - 1943, Sarajevo, 1944, s. 21-226. 131. Ĉajkanović, Veselin. O magiji i religiji. Ed. Prosveta, Beograd, 1985, s. 355. 132. - . Reĉnik srpskih narodnih verovanja o biljkama. Ed. Srpska knjiţevna zadruga-SANU, Beograd, 1985, s. 345. 133. Ĉremošnik, Gregor - Dim. Sergejevski, Gotisches und römisches aus Breza bei Sarajevo. «Gedruckt als Manuscript». Sarajevo, 1930, Novitates Musei Sarajevoensis 9, s. 9 + 3. 134. Ĉremošnik, Irma. Narodna simbolika na rimskim spomenicima u našim krajevima. GZM, n. s. 1957, sv. XII, s. 217-234. 135. - . Nošnja na rimskim spomenicima u Bosni i Hercegovini. GZM, Arheologija, n. s., sv. XVIII/1963, Sarajevo, 1963, s. 103-120. 136. Ĉulić, Zorislava. Prilog prouĉavanju elemenata starobalkanske kulturne tradicije u narodnim nošnjama Bosne i Hercegovine. Godišnjak ANUBiH, IV, Centar za balkanološka ispitivanja knj. 2, Sarajevo, 1966, s. 173-184. 137. Dahn, Felix. Die Völkerwanderung. Verlag Buch und Welt, Berlin, 1977, s. 551. 138. Delonga,Vedrana. Latinski epigrafiĉki spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj. Ed. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 1996, s. 607. 139.

- . Prilog arheološkoj topografiji Mokrog polja kod Knina. Starohrvatska prosvjeta, III, 14, Split, 1985, s. 259-283.

140. Demisch, Heinz. Erhobene Hände. Ed. Urachhaus, Stuttgart, 1984, s. 410. 573

141. Demo, Ţeljko. Novac germanskih vladara druge pol. 5. do u drugu pol. 6. st. u numizmatiĉkoj zbirci Arheološkog muzeja u Zagrebu. Arheološki vestnik, XXXII, Ljubljana 1981, s. 454-468. 142. - . Ostrogothic Coinage from Collections in Croatia, Slovenia and Bosnia & Herzegovina. Narodni muzej u Ljubljani, Ljubljana, 1994, s. XV + 323. 143. - (uredio). Od nepobjedivog sunca do sunca pravde. Rano kršćanstvo u kontinentalnoj Hrvatskoj. Arheološki muzej u Zagrebu, Zagreb, 1994, s. 209. 144. De Palol, Pedro - Gisela Ripoll, I Goti. Jaca Book, Milano, 1988, s. 302. 145. Derolez, R. L. M., Götter und Mythen der Germanen. VMA Verlag, Wiesbaden, s. 334. 146. Derţavin, N. S., Porijeklo ruskog naroda. Prosvjeta, Zagreb, 1948, s. 139. 147. Ditten, Hans. Bemerkungen zu den ersten Ansätzen zur Staatsbildung beiKroaten und Serben im 7. Jahrhundert. Beiträge zur byzantinischen Geschichte im 9-11 Jh., Vavrinek Vladimir (Hrsg.), V., Prag, 1978, s. 441-462. 148. Diringer, David. L‟alfabeto nela storia della civilta. II. izdanje, ed. Giunti-G. Barbera, Firenze, 1969, s. LXII + 663. 149. Döbler, Hanns. Die Germanen. I, (A-G), Wilhelm Heyne Verlag, München, 1979, p. 272: II (H-Z), s. 272-629. 150. Dolfini, Giorgio. Iscrizioni runiche antiche. Cisalpino-Goliardica, Milano, 1972, s. 49. 151. DopuĊa, Jelena. Narodne igre u vezi sa smrti (Primjeri iz Bosne i Hercegovine). Rad XI. kongresa Saveza folklorista Jugoslavije u Novom Vinodolskom 1964, Zagreb, 1966, s. 360-369. 152. Dornseiff, Franz. Das Alphabet in Mystik und Magie. Fourier Verlag, Wiesbaden, 1988, s. 195. 153. Draganović, Krunoslav. Bosna u oĉima apostolskog vizitatora Petra Masarechija g. 1624. Napredak - hrvatski narodni kalendar 1937, 27, Ed. Hrvatsko kulturno društvo Napredak u Sarajevu, Sarajevo, 1936, s. 215223. 154. Duridanov, Ivan. Die Sprache der Thraker. Hieronymus Verlag, Neuried, 1985, s. XVI + 199. 155. Düwel, Klaus skandinavischer 574

(Hrsg.) und

Runische Schriftkultur in kontinental-angelsächsischer Wechselbeziehung.

Internationales Symposium in der Werner-Reimers-Stiftung vom 24. 27. Juni l1192 in Bad Homburg. Walter de Gruyter, Berlin - New York, 1994. , s. X + 408. 156. Dvorniković, Vladimir. Problem preslovenskog starobalkanskog elementa u našem muziĉkom folkloru. Rad kongresa folklorista Jugoslavije na Bjelašnici 1955. i u Puli 1952. Savez udruţenja folklorista Jugoslavije, Zagreb, 1958, s. 91-97. 157. Dţaja, M. Srećko. Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske krune, grba i biskupije. Jukić, 15, Sarajevo, 1985, s. 81-102. 158. - . Die «Bosnische Kirche» und das Islamisierungs - problem Bosniens und der Herzegovina in den Forschungen nach dem zweiten Weltkrieg. Rudolf Trofenik, München, 1978, s. 145. 159. - . Konfessionalität und Nationalitat Bosniens und der Herzegovina. R. Oldenburg Verlag, München, 1984, s. 304 (Südosteuropaische Arbeiten 80). 160. - . Rimski izvori o propasti bosanskog kraljevstva 1463. g. Croatica christiana periodica, X/1986, 18, 211-214. 161. Dyggve, Ejnar. Izabrani spisi. Ed. Knjiţevni krug, Split, 1989, s. 191. 162. - . Povijest salonitanskog kršćanstva.Ed. Knjiţevni krug, Split, 1996, s. 167. 163. ĐorĊević, Tihomir. Naš narodni ţivot. Ed. Prosveta, Beograd, 1984, s. 334. 164. Eckhardt, Thorvi. Azbuka. s.XII+197.

Bohlau Verlag, Wien-Köln, 1979,

165. Eggers, Martin. Das Erzbistum des Method Lage, Wirkung und Nachleben der Kyrillomethodianischen Mission. Verlag Otto Sagner, München, 1996, s. 176 + karte. 166. Egli, J. J., Etymologisch-geographisches Lexikon. Sändig Reprint Verlag Hans R. Wohlwend, Liechtenstein, 1970, s. IV + 644. 167. Eliade, Mircea. Immagini e simboli. Ed. Jaca Book, Milano, 1984, s. 157. 168. Evans, Huw M. A. The Early Mediaeval Archaelogy of Croatia A.D. 600 - 900. ED. BAR International Series 539, 1989, s. 378. 169. Evers, Dietrich. Felsbilder - Botschaften der Vorzeit. Urania-Verlag, Leipzig-Jena-Berlin, 1991, s. 200. 170. Fancev, Franjo. O najstarijem bogosluţju u Posavskoj Hrvatskoj. Zbornik kralja Tomislava, ed. JAZU, Zagreb, 1925, s. 509-550. 575

171. Faulmann, Karl. Das Buch der Schrift. Neu verlegt bei Franz Greno, Nordlingen, 1985, s. XII + 286. 172. - . Illustrirte Geschichte der Schrift. Neu verlegt bei Franz Greno, Nordlingen, 1989, s. XVI +13 tabli + 640. 173. Ferri, Rafo. Protoslaveni i Arijeva hereza (od IV. do IX. stoljeća). Rukopis u privatnom posjedu, s. 94. 174. Février, G. James. Storia della scrittura. ECIG, Genova, 1992, s. 586. 175. Filipović, Milenko S.. Traĉki konjanik Studije iz duhovne kulture. Ed. Prosveta, Beograd, 1986, s. 348. 176. - .Traĉki konjanik u obiĉajima i verovanjima savremenih balkanskih naroda. Nauĉna izdanja Matice srpske, Novi Sad, 1950, s. 50. 177. Fine, V. A. John. The Bosnian Church: a new interpretation. East European Quarterly, Boulder, distributed by Columbia university press New York - London, 1975, s. IX + 447. 178. Fisković, Cvito. Stećci u Cavtatu i u Dubrovaĉkoj Ţupi. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji. Konzervatorski zavod Dalmacije u Splitu, 3, Split, 1961, s. 147-175. 179. Fol, Alexander - Ivan Marazov, I Traci Splendore e barbarie di un'antica civilta. Ed. Newton Compton, Rim, 1981, s. 156. 180. Foretić, Vinko. Smještaj Hrvata i Srba u srednjem vijeku s naroĉitim obzirom na Crvenu Hrvatsku. Dubrovnik, XII/1969, 4, 59-97. 181. Forstner, Dorothea. Die Welt der christlichen Symbole. Tyrolia-Verlag, Innsbruck – Wien – München,1982, s. 461. 182. Fratija, J. G.. Stechak un enigma de la Bosnia medieval. Studia croatica, VI/1965, 1-4 (16-19), 239-245. 183. Frommer, Hansjörg. Die Illyrer. INFO Verlag, Karlsruhe, 1988, s. 159. 184. Fuĉić, Branko. Glagoljski natpisi. JAZU, Zagreb, 1982, s. XII + 420. 185. Fusko, Paladije. Opis obale ilirika. Ed. Latina et Graeca, Zagreb, 1990, s. 149. 186. Gabriĉević, Branimir. Studije i ĉlanci o religijama i kultovima antiĉkog svijeta. Knjiţevni krug, Split, 1987, s. 321 + table. 187. Gahs, Aleksandar. Kakva je bila vjera Hrvata prije, nego što su postali kršćani? Danica-koledar i ljetopis Društva svetojeronimskoga za prostu godinu 1925, Zagreb, 1924, s. 103-107. 188. - . Religija i magija u povijesti ljudskog roda. Zagreb, 1946, s. XLIII + 457. 576

189. Garašanin, Milutin (priredio). Iliri i Albanci. Ed. SANU, Beograd, 1988, s. 375. 190. - . Pogrebni obiĉaji kod Ilira u rimsko doba. Simpozijum: Duhovna kultura Ilira (Herceg Novi, 4-6. novembra 1982), ANUBiH, Posebna izdanja knj. LXVII, Centar za balkanološka ispitivanja knj. 11, Sarajevo, 1984, s. 153-165. 191. Gashi, Skënder. Albansko-vlaška simbioza u svjetlu onomastike. Onomastica jugoslavica, knj. 10, Razred za filologiju JAZU, Zagreb, 1982, s. 47-62. 192. Gasparini, Evel. Gli astri nella mitologia e nelle credenze popolari dei Balto-Slavi. Etnološki pregled, br. 6-7, Beograd, 1965, s. 21-38. 193. - . Questioni di mitologia Slava. Slovenski etnograf, god. XIII za 1960, I dio, Ljubljana, 1960, s. 91- 114; II. dio, god. XIV. za 1961, Ljubljana, 1961, s. 91-114. 194. Gatto, Ludovico. L‟ Inghilterra normanna. Universita degli studi di Roma, 1981, s. 49. 195. Gavazzi, Milovan. Baština hrvatskoga sela. Ed. Otvoreno sveuĉilište, Zagreb, 1991. s. 135. 196. - . Kulturna analiza etnografije Hrvata. Narodna starina, knj. VII, Zagreb, 1928, s. 115-144. 197. - . Svastika i njezin ornamentalni razvoj na uskrsnim jajima Balkana. Zbornik za narodni ţivot i obiĉaje Juţnih Slavena, JAZU, XXVII, 1, Zagreb, 1929, s. 1-24. 198. Genzmer, Felix. Die Edda. Diederichs Verlag, Köln, 1983, s. 381. 199. Giadrini, Flavia. Morlacchi e «Morlacchismo». Disert. 1986-87, s. 124. 200. Gluhak, Alemko. Hrvatski etimološki rjeĉnik. Ed. August Cesarec, Zagreb, 1993, s. 832. 201. Goehrke, Carsten. Frühzeit des Ostslaventums. (Unter Mitwirkung von Ursel Kälin). Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt, 1992, s. XI+ 273 + karta. 202. Goldstein, Ivo. Hrvatski rani srednji vijek. Novi Liber, Zagreb, 1995, s. 511. 203. Golther, Wolfgang. Handbuch der germanischen Mythologie. MagnusVerlag, Stuttgart, s. 668. 204. Goss, P. Vladimir (Gvozdanović Vladimir), Early Croatian Architecture A study of the Pre-Romanesque. Ed. Duckworth, London, 1987, s. 248.

577

205. ( I ) Gotti in occidente: Problemi. Settimane di studio del centro italiano di studi sull' Alto medioevo, III, 29. marzo - 5. aprile 1955, ed. Presso la sede del centro, Spoleto, 1956, s. 695. 206. Grimm, Jacob. Deutsche Mythologie. Ed. Ullstein, Frankfurt-BerlinWien, 1981, I, p. XLII + 537; II, p. 1044; III, s. XII + 540. 207. Grinsell, V. Leslie. Piramidi, necropoli e mondi sepolti. Ed. Newton Compton, Rim, 1978, s.286. 208. Grafenauer, Bogo. Hrvati u Karantaniji. Historijski zbornik, god. XIXII. za 1958-59, s. 207-229. 209. - . Stjepan Antoljak, Hrvati u Karantaniji. Historijski zbornik, XI-XII 1958-59, p. 313-319. 210. Gregoire, Henri. L‟origine et le nom des Croates et des Serbes. Byzantion, sv. 17 za 1944-1945, s. 88- 118. 211. Gruber, Dane. Nekoja pitanja iz starije hrvatske povijesti. Vjesnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga Zemaljskoga arkiva (Zagreb), XX / 1918, 3, 101-163. 212. Gruber, Hermann. Demilov kriţ kod Kuĉinara u Hercegovini. Mandićev zbornik, Hrvatski povijesni institut, Rim, 1965, p. 157-169. 213. - . Les Tombes Bogomiles et leur signification. «Cahiers d'etudes cathares», XIV/1963, serija III, br. 17, p. 31-40. 214. Grubišić, Clement. In originem et historiam alphabeti sclavonici glagolitici vulgo Hieronymiani, disquisitio. Venetiis, MDCCLXVI,s. 115. 215. Grubišić, Vinko. Rana hrvatska pismenost i sveta braća. Hrvatska revija, XXXV/4(40)/1985, 605-615. 216. Grţetić, Nikola. O vjeri starih Slovjena prema pravjeri Arijaca i prasemita, (Mythologia comparativa Slavorum), na temelju starih hronist, narodnih obiĉaja, starih pjesama, mjestnoga, liĉnoga i obiteljskoga nazivlja. Mostar, 1900, s. XXIII+217. 217. Grönbech, Wilhelm. Kultur und Religion der Germanen. Primus Verlag, Darmstadt, 1997, s. 428. 218. Guberina, Ivo. Drţavna politika hrvatskih vladara. I, Knjiţara Velebit, Zagreb, 1944, p. 190; II, Knjiţara Velebit, Zagreb, 1945, p. 211. 219. Guichonnet, Paul (a cura di). Storia e civilizzazione delle Alpi. Ed. Jaca Book, Milano, 1986, p. 421. 220. Guldescu, Stanko. History of Medieval Croatia. The Hague Mouten & Co., 1964, p. 351. 578

221. Gummerus, J.. Die homöusianische Partei bis zum Tode des Konstantius. Ein Beitrag zur Geschichte des Arianischen Streites in den Jahren 356 - 361. A. Deichert‟sche Verlagsbuch, Leipzig, 1900, s. 195. 222. Gumplowicz, Ludwig. Die politische Geschichte der Serben und Kroaten. Politisch-anthropologische Revue, I/1903, 10, 779-789. 223. Gunjaĉa, Stjepan. Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji. I, Školska knjiga, Zagreb, 1973, p. 462; II, Školska knjiga, Zagreb, 1973, p. 447; III, Školska knjiga, Zagreb, 1975, p. 485; IV, Školska knjiga, Zagreb, 1978, p. 478. 224. Gušić, Branimir. Wer sind die Morlaken am adriatischen Raum? Balcanica, IV. SANU, Beograd, 1973, p. 453-464. 225. Haarmann, Harald. Universal-geschichte der Schrift. Campus Verlag, Frankfurt-New York, 1990,s.576. 226. Hachmann, Rudolf. I Germani. Nagel, Roma-Ginevra-Parigi-Monaco di Baviera, Ginevra, 1975, s. 199. 227. Hachmann, Rolf. Die Goten und Skandinavien. Walter de Gruyter & Co, Berlin, 1970, s. XIII + 584. 228. Hadţijahić, Muhamed. Hipoteza o tzv. «Trećoj slavenskoj seobi» na Balkan. Rukopis, s. 47. 229. - . Das Regnum Sclavorum als historische Quelle und als territoriales Substrat. Südost-Forschungen. München, 1983, sv. XLII, s. 11-60. 230. - . O jednom manje poznatom domaćem vrelu za prouĉavanje crkve bosanske. Prilozi Instituta za istoriju Sarajevo, X/II, Sarajevo 1974, (separat), s. 55- 109. 231. Haendler, Gert - Günther Stökl., Frühmittelalter-GermanenmissionSlavenmission. Vandenhoeck-Ruprecht, Göttingen-Zürich, s. 93. 232. Hamm, Josip. Postanak glagoljskoga pisma u svijetlu paleografije. Nastavni vjesnik za 1937./1938. , Zagreb, 1939, s. 39-61. 233. - . Über den gotischen Einfluss auf die altkirchenslavische Bibelübersetzung. Zeitschrift für vergl. Sprachf. LXVII, 1 / 2, s. 112128. 234. Haudry, Jean. Die Indoeuropäer. Age d' Homme-Karolinger, Wien, 1986, s. 170. 235. Hauptmann, Ludmil. Rus Joţe Kralji dinastije Svevladiĉev. Nastavni vjesnik, XLI/1932-33, 1-3, 76-79.

579

236. - . Kroaten, Goten und Sarmaten. Germanoslavica, III/1935, 1-2, 95127; III/1935, 3-4, 315-353. 237. Haussig, Hans Wilhelm. Götter und Mythen im alten Europa. Ernst Klett Verlag, Stuttgart, 1973, II, s. XXIII + 876. 238. Heinz – Mohr, Gerd. Lessico di iconografia cristiana. Istituto propaganda libraria, Milano, 1984, s. VII + 363. 239. Hepp, E. Armin. Völker und Stämme in Deutschland. Grabert Verlag, Tübingen, 1979, s. 338. 240. Herrmann, Joachim. Welt der Slawen. Verlag C. H. Beck, München, 1986, s. 332. 241. Hirtz, Miroslav. Rjeĉnik narodnih zoologiĉkih naziva. JAZU, knj. I., Zagreb, 1928, s. XV+197. 242. Holthausen, F. Gotisches etymologischer wörterbuch.Carl Winters Universitätsbuchhandlung, Heidelberg, 1934., s. XXIII + 133. 243. Horvat, AnĊela. O stećcima na podruĉju Hrvatske. Historijski zbornik IV, 1-4, Zagreb, 1951, s. 157-163. 244. - . Prilog rasprostranjenju stećaka u Liki i Baniji. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 15, Split, 1963, s. 26-35. 245. - . Nastavak teme o stećcima u Slavoniji. Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti JAZU, g. XIV/1966, Zagreb, s. 76-84. 246. - . O stećcima u Slavoniji. Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti JAZU, XIII-1965, Zagreb, s. 111-138. 247. Horvat, Franjo. Gotska stranica naše poviesti. Vrhbosna, LIX/1945, 1-2, 10-17. 248. Hrabak, Bogumil. Razgranavanje katuna i stvaranje odnosno plemena u nekadašnjoj Hercegovini (XII-XV Predmet i metod izuĉavanja patrijarhalnih zajednica CANU, Nauĉni skupovi knj. 7, Odjeljenje društvenih Titograd, 1981, s. 181-201.

grupe katuna vek). Il libro u Jugoslaviji. nauka knj. 3,

249. - . Vlaška i uskoĉka kretanja u severnoj Dalmaciji u XVI stoleću. Il libro: Benkovaĉki kraj kroz vjekove, II, ed. Narodni list (Zadar), Benkovac, 1988, s. 107-258. 250. Ifrah , Georges. Storia universale dei numeri. Arnoldo Mondadori Editore, Milano, 1984, s. 585. 251. I Goti. Electa, Milano, 1994, s. 399. 252. I Goti in occidente. Presso la sede del centro, Spoleto, 1956, s. 695. 580

253. Imamović, Enver. Antiĉki kultni i votivni spomenici na podruĉju Bosne i Hercegovine. Veselin Masleša, Sarajevo, 1977, s. 518. 254. - . Poĉeci kršćanstva na tlu Bosne i Hercegovine u svjetlu pisanih izvora i arheoloških spomenika .Tribunia (Zaviĉajni muzej Trebinje). Trebinje, 1983, s. 37-59. 255. Ivandić, Ljudevit. Puĉko praznovjerje kod Hrvata katolika u Bosni. Hrvatski nakladni zavod Domovina, Madrid, 1965, s. 118. 256. Ivanov, Vjaĉ. Vs. – V. P. Toporov. K voprosu o proishoţdeniji etnonima „Valahi“. Etniĉeskaja istorija vostoĉnih Romancev.Akademija nauka SSSR, ed. Nauka, Moskva, 1979, s. 61 –84. 257. Iveković, M. Ćiril. Bunje, ĉemeri, poljarice. Zbornik kralja Tomislava, JAZU, XVII, Zagreb, 1925, s. 413-445. 258. Janković, Milica - ĐorĊe Janković, Sloveni u jugoslovenskom podunavlju. Muzej grada Beograda, Beograd, 1990, s.149. 259. Janković, Nenad Đ., Astronomija u predanjima, obiĉajima i umotvorinama Srba. SAN, Srpski etnografski zbornik, knj. LXIII. Ţivot i obiĉaji narodni, 28, Beograd, 1951, s. 206. 260. Japundţić, Marko. XIII/1963/4(52), 51-60.

Hrvatska

glagoljica.

Hrvatska

revija,

261. - . Il problema dell' origine delle antiche chiese croate in Dalmazia. Rivista di archeologia cristiana, anno XLV n. 1-4, Citta del Vaticano, Pontificio istituto di archeologia cristiana, Vaticano, 1969, s. 73-87. 262. - . Koji je bio predloţak najstarijeg glagoljskog misala? Hrvatska revija, 1951-1975, (München-Barcelona, 1976), s. 552-567. 263. - . Tragom hrvatskoga glagolizma. Provincijalat franjevaca trećoredaca u Zagrebu - Kršćanska sadašnjost u Zagrebu, Zagreb, 1995, s. 209. 264. Jarnut, Jorg. Geschichte der Langobarden. Verlag W. Kohlhammer, Stuttgart-Berlin-Köln-Mainz, 1982, s. 163. 265. Jeliĉić-Radonić, Jasna. Ranokršćanske dvojne crkve u Starom gradu na Hvaru. Ed. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture – Split, Split, 1994, s. 101. 266. Jelovina, Dušan. Glavne znaĉajke starohrvatske materijalne kulture od 7. do 12. stoljeća na podruĉju izmeĊu rijeke Zrmanje i Cetine. Starohrvatska prosvjeta, III, sv. 16, Split, 1986, s. 25-50. 267. - . Maĉevi i ostruge. Katalozi Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, 1, Split, 1986, s. 75 + XXXIV.

581

268. - . Starohrvatske nekropole na podruĉju izmeĊu rijeka Zrmanje i Cetine. Ĉakavski sabor, Split, 1976, s. 176 + XCI. 269. Jeza, Franc. Skandinavski izvor Slovencev Etnografsko-jezikoslovna in zgodovinska študija. Samozaloţba, Trst, 1967, s. 324. 270. Jović, Momir. Rano hrišćanstvo na Balkanu. Prosveta, Niš, 1994,s. 214. 271. Jurkić, Vesna. Kontinuitet ilirskih kultova u rimsko doba na podruĉju Istre. Jadranski zbornik 1970-1981, sv. 11, s. 147-171. 272. Jurković, Miljenko – Tugomir Lukšić (uredili). Starohrvatska spomeniĉka baština RaĊanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaţa. Muzejsko – galerijski centar – Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveuĉilišta u Zagrebu – NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1996, s. 395. 273. Kaer, Pierre. Pierres sépulcrales Dalmates. Société d'anthropologie de Lyon, Lyon, 1887, s. 50. 274. Karaman, Ljubo. Bilješka o rijetkim spomenicima starohrvatskog doba u Lici. Peristil, III, Zagreb, 1960, s. 103-106. 275. - . Odabrana djela. Knjiţevni krug Split, Split, 1986, s. 677. 276. Katić, Lovre. Stećci u Imotskoj krajini. Starohrvatska prosvjeta, Zagreb, 1954, s. 131-171. 277. Katiĉić, Radoslav. Uz poĉetke hrvatskih poĉetaka. Knjiţevni krug, Split, 1993. 278. Kazarow, Gawril. Einige Bemerkungen zur Religion der alten Thraker. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (Split), sv. LVI-LIX za 1954.-1957., s. 45-47. 279. Kayssarow, Andrey. Versuch einer slavischen Mythologie. Göttingen, 1804, s. 117 + slike. 280. Keel, Othmar. Die Welt der altorientalischen Bildsymbolik und das Alte Testament. Benziger Verlag – Neukirchener Verlag, Zürich – Köln, 1980, s. 390. 281. Kelemina, Jakob. Goti na Balkanu. Ĉasopis za zgodovino in narodopisje, (Ljubljana), XXVII 1932, s. 121-131. 282. - . Popa Dukljanina «Libellus Gothorum» (I-VII) Studija o starogermanskih spominih v naši zemlji. Etnolog (Ljubljana), 1939, sv. 12, s. 15-35. 283. Klaić, Nada. Historia salonitana maior. SANU, Beograd, 1967, s. 142. 284. - . O problemima stare domovine, dolaska i pokrštenja dalmatinskih Hrvata. «Zgodovinski ĉasopis», 38/1984, 4, 253-270. 582

285. - . Poloţaj Vlaha u XIV i XV stoljeću u hrvatskim zemljama (prema štampanoj graĊi i novim podacima iz Zadarskog notarskog arhiva). Radovi ANUBiH LXXIII, Odjeljenje društvenih nauka 22, Sarajevo, 1983, s. 107-113. 286. - . Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Školska knjiga, Zagreb, 1975, s. XI + 595 + IX. 287. Klaić, Vjekoslav. Crtice iz hrvatske prošlosti. Matica hrvatska, Zagreb, 1928. 288. - . Duvanjsko polje. Hrvatsko kolo, knj. III. za 1907, Zagreb, 1906, s. 47-90. 289. - . Hrvati i Hrvatska. Ime Hrvat u povijesti slavenskih naroda. Matica Hrvatske, Zagreb, 1930, s. 73. 290. - . Regnum Croatiae et Dalmatiae (1059-1359). Sveslavenski zbornik, Spomenica o tisućugodišnjici hrvatskoga kraljevstva, ed. Zajednica slavenskih društava, Zagreb, 1930, s. 79-89. 291. - . Slike iz slavenske prošlosti. Matica Hrvatske, Zagreb, 1903, s. 177. 292. Klingenberg, Heinz. Runenschrift - Schriftdenken - Runeninschriften. Carl Winter Universitätsverlag, Heidelberg, 1973, s. 415 + 32 table. 293. Kneţević, Srebrica. Lik zmije u narodnoj umetnosti i tradiciji Jugoslovena. Glasnik Etnografskog muzeja (Beograd), tom. 22-23, 1960, s. 57-98. 294. Kojić, Sofija. Jedan prilog prouĉavanju religije Ilira u rimsko doba. Starinar, n. s., knj. XIII-XIV/1962-1963, Arheološki institut, Beograd, 1965, s. 223-229. 295. Kopaĉ, Viktor. Kultni simboli na antiĉkom novcu s ilirskog terutorija. Vjesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, XXXI, br.1-2, Zagreb, 1982, s. 28-29. 296. Korkuti, Muzafer. Illyrien in der Vorgeschichte.Knjiga : Albanien, Verlag Philip von Zabern, Mainz am Rhein, 1988, s. 7- 31. 297. Kossina, Gustaf. Die Herkunft der Germanen. Wikinger und Wäringer. Verlag Peter Wegener, Bonn, 1978, s. 67 + IV. 298. Kovaĉević, Jovan. Avarski kaganat. Srpska knjiţevna zadruga, Beograd, 1977, s. 239. 299. Kovaĉević-Kojić, Desanka. Uĉešće Vlaha u trgovinskoj razmjeni tokom XIV i XV vijeka. Radovi ANUBiH, LXXIII, Odjeljenje društvenih nauka 22, Sarajevo, 1983, s. 79-85.

583

300. Kozliĉić, Mithad. Historijska geografija istoĉnog Jadrana u starom vijeku. Knjiţevni krug, Split, 1990, s. 417 + prilozi. 301. - . Istoĉni Jadran u Geografiji Klaudija Ptolemeja. Latina et Graeca, Zagreb, 1990, s. IX + 151 + slike. 302. Krasić, Stjepan. Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni. Knjiţnica: U pravi trenutak, Đakovo, 1996, s. 97. 303. Krause, Wolfgang. Runen.Walter de Gruyter, Berlin-New York, 1993, s. 138. 304. (Hrsg.). Bibliographie der Runenschriften nach Fundorten. Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen, 1973, s.110. 305. Kriţman, Mate. Antiĉka svjedoĉanstva o Istri. Ed. Ĉakavski sabor-Pula, Otokar Keršovani-Rijeka, Istarska naklada-Pula, Edit-Rijeka, PulaRijeka, 1979, s.375. 306. Kronsteiner, Otto. Gab es unter den Alpenslawen eine kroatische ethnische Gruppe? Österreichische Namenforschung 6/1978. s. 79-99. Nachdruck aus dem Wiener Slavistischen Jahrbuch, XXIV/1978, s. 137157. 307. Kulišić, Špiro. O etnogenezi Crnogoraca. Pobjeda, Titograd, 1980, s. 100. 308. - . Stara slovenska religija u svijetlu novijih istraţivanja posebno balkanoloških. ANUBiH, LVI, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 3, Sarajevo, 1979, s. 246. 309. Kulišić, Š. - P. Ţ. Petrović - N. Pantelić, Srpski mitološki reĉnik. Ed. Nolit, Beograd, 1970, s. XXII + 317. 310. Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod Osmansku vlast. Alojz Benac et al., II. izd., ed. Veselin Masleša, Sarajevo, 1984, s. 588. 311. Kunstmann, Heinrich. Die Namen der Ostslavischen Derevljane, Poloĉane und Volynjane. Die Welt der Slaven, 30, 1985, s. 235-259. 312. - . Über den Namen der Kroaten. Die Welt der Slaven, 27, 1982, s. 131136. 313. - . Wie die Slovenen an den Ilmensee kamen. Die Welt der Slaven, 30, 1985, s. 387-40. 314. - .Wer waren die Weiskroaten des byzantinischen Kaisers Konstantinos Porphyrogennetos? Die Welt der Slaven, 29, 1984, s. 111-122.

584

315. - . Zwei Beiträge zur Geschichte der Ostseeslaven. 1. Der Name der Abodriten. 2. Rethra, die Redarier und Arkona. Die Welt der Slaven, 26, 1981, s. 395-432. 316. - . Die Slaven. Franz Steiner Verlag, Stuttgart, 1996, s. 347. 317. Kuripešić, Benedikt. Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530. Svjetlost, Sarajevo, 1950, s. 54. 318. Kutzli, Rudolf. Die Bogumilen. Geschichte-Kunst-Kultur. Urachhaus, Stuttgart, 1977, s. 262. 319. - . Langobardische Kunst. Verlag Urachhaus, Stuttgart, 1974, s. 256. 320. Kuzmić, Martin. Gotomanija. Nastavni vjesnik, knj. XXXIX / 1930, 14, 10-26. 321. Lasić, D. Vinko. Pleterni ukras od najstarijih vremena do danas Njegov likovni oblik i znaĉenje. Ziral, Chicago, 1995. s 918. 322. Laszlo, Gyula. Ungarn und Slawen. Berichte über den II. Internationalen Kongreß für Slawische Archäologie, sv. II, Berlin, 1973, s. 103- 121. 323. Lauterbach, Sabine. Das Testament des Gost Radin, Studien zur «Bosnischen Kirche» des ausgehenden Mittelalters. Diss. phil. 1944. Fak. Univ. München, s. 161. 324. Legende i kronike. Vedran Gligo - Hrvoje Morović. Ĉakavski sabor, Split, 1977, s. 401. 325. Leger, Louis. Slovenska mitologija. Grafos, Beograd, 1984, s. 201. 326. Lehr – Splawinski, Tadeusz. Iz novijih istraţivanja o poreklu Slovena. Zbornik za filologiju i lingvistiku Matice srpske, VIII, Novi Sad, 1965, s. 7-18. 327. Leonhard, Franz. Falsche Slawengötter. Rudolf M. Rohrer Verlag, Brünn-München-Wien, 1943, s. 81 + slike. 328. Lepreri, Antonio. Dotrine religiose e filosofiche di Ario e loro origine. Stabilimento Tipo-Litografico Eredi Ghilini, Oneglia, 1901, s. 110. 329. Lesny, Jan. Historia Krolestva Slowian czyli Latopis popa Duklanina Panstwowe wydawnictwo naukowe, Varšava, 1988, s. 248 330. Lilek, Emilian. Vjerske starine iz Bosne i Hercegovine. GZM, VI/1894, 1, 1941-166; VI/1894, 2, 259-281; VI/1894, 3, 365-388; VI/1894, 4, 631674. 331. Lopašić, Radoslav. Bihać i Bihaćka krajina. II., MH, Zagreb, 1943, s. 292. 585

332. - . Hrvatski urbari. I. JAZU, Monumenta historico - juridica Slavorum meridionalium, vol. V, Zagreb, 1894, s. VIII + 484. 333. Löwe, Heinz. Ein literarischer Widersacher des Bonifatius Virgil von Salzburg und die Kosmographie des Aethicus Ister. Verlag der Akademie der Wissenschaften und der Literatur in Mainz in Kommission bei Franz Steiner Verlag, Wiesbaden, 1952, s. 90. 334. Lovrić, Andrija Ţeljko – Marijan Horvat Mileković. Legende u „vejskom“ govoru iz brdskih sela na otoku Krku. Separat iz ĉasopisa Ĉakavska riĉ, Knjiţevni krug Split, Split, 1996, s. 90 – 96. 335. Lovrić, Ivan. Bilješke o putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i ţivot Stanislava Soĉivice. JAZU, Zagreb, 1948, s. 229. 336. Lowmianski, Henryk. Religija Slovena i njen raspad (VI - XII v.). (Prijevod na srpskom u rukopisu), s. 451. 337. Lozo, Marijan. Stećci i stare crkve u Zagvozdu. Sveta baština, III/1984, 5 (20), 15. 338. - . Stećci u Prološcu. Proloţac, III/1984, 3/7/, 6-9. 339. Lucii, Ioannis. De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Apud Ioannem Blaev, Amstelodami, 1668, s. 32, 474, 14. 340. Lucio, Giovanni. Storia del regno di Dalmazia e di Croazia. Edizioni LINT, Trieste, 1983, s. VIII + 703. 341. Luĉić, Josip. Stećci u Dubrovaĉkoj Rijeci i Brgatu. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji. Konzervatorski zavod Dalmacije, 13, Split, 1961, s. 176-181. 342. Ludat, Herbert. Slaven und Deutsche im Mittelalter. Böhlau Verlag, Köln-Wien, 1982, s. IX + 418. 343. Maksimović, Ljubomir. Severni Ilirik u VI veku. Zbornik radova SANU, knj. XIX, Beograd, 1980, s. 17-51. 344. Malingoudis, Phaedon. Studien zu den slavischen Ortsnamen Griechenlands. Akademie der Wissenschaften und der Literatur – Mainz, Franz Steiner Verlag, Wiesbaden, 1981, s. 192. 345. Mandić, Dominik. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. The Croatian historical institute, Chicago, 1962, s. 508. 346. - . Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora. The Croatian historical institute, Chicago, 1957, s. XVI + 280. 347. - . Etniĉka povijest Bosne i Hercegovine. Hrvatski povijestni institut Rim, 1967, s. XVI + 535.

586

348. - . Herceg-Bosna i Hrvatska. Hrvatska revija, XIII, sv. 4/52/, Buenos Aires, 1963, s. 423-462. 349. - . Povijest Hrvata u srednjem vijeku u sveuĉ. predavanjima prof. N. Klaić u Zagrebu. Hrvatska revija, XVII/1967, 3-4, 278-299. 350. - . Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Hrvatski povijesni institut, Rim, 1963, s. 631. 351. Marasović,-Alujević Marina. Hagionimi srednjovjekovnog Splita. Starohrvatska prosvjeta, 15, Split, 1986, s. 269-304. 352. Maretić, T.. Slaveni u davnini. Matica Hrvatske, Zagreb, 1889, s. 256. 353. Margetić, Lujo. Još o dolasku Hrvata. Historijski zbornik, XXXVIII, 1985, s. 227-240. 354. - . Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata. Zbornik Historijskog zavoda JAZU, Zagreb, 1977. 355. - . Neka pitanja etnogeneze Hrvata. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol XXVIII, Zagreb, 1995, s. 19-56. 356. - . Ugovor Mletaka i italskih gradova contra generationes Sclavorum /840./. Historijski zbornik, XLI/1/, 1988, s. 217-235. 357. - . Vjerodostojnost vijesti Andrije Dandola o Dalmaciji u XI. st. Zbornik radova SANU, XIX, Beograd, 1980, s. 117-146. 358. Marić, Zdravko. Problem razdvajanja panonskog od ilirskog etnosa. Pregled (Sarajevo), LXII / 1972, 7-8, 1039-1044. 359. Markotić, Vladimir. The Medieval Tombstones in Bosnia and Hercegovina: The kinships and the professions. Status, Structure and stratification. Current archeological reconstructions. Proceedings of the sixteenth annual conferenca. The Archeological association of the University of Calgary, 1985, s. 153-157. 360. - . The political and administrative aspect of medieval inscriptions in Bosnia and Hercegovina. Rukopis ,s. 13. 361. Marković, Mirko. Narodni ţivot i obiĉaji sezonskih stoĉara na Velebitu. Zbornik za narodni ţivot i obiĉaje Juţnih Slavena, 48, Zagreb, 1980, s. 5140. 362. Martinet, André. Indoevropski jezik i «Indoevropljani». Ed. Knjiţevna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1987, s. 275. 363. Marušić, Juraj. Sumpetarski kartular i poljiĉka seljaĉka republika. Knjiţevni krug, Split, 1992, s. 187. 364. Matković, Petar. Putovanja po Balkanskom poluotoku XVI. vieka. Rad JAZU, LVI, Zagreb, 1881, s. 141-232. 587

365. Matthew, Donald J. A.. L‟ Europa Normanna. Ed. Jouvence, Roma, 1987, s. 147. 366. Maţuranić, Vladimir. Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjeĉnik. JAZU, Zagreb 1908-1922, Informator, Zagreb, 1975, I, s. XIX + 885; II, s. 886-1756 + XV + 74. 367. Mayer, Anton. Die Sprache der alten Illyrier. I. Oesterreichische Akademie der Wissenschaften, in Kommission bei Rudolf M. Rohrer, Wien, 1957, s. VIII + 364; II, Wien, 1959, s. III + 263. 368. - . Rus Joţe - Kralji dinastije Svevladiĉev. Nastavni vjesnik, XLI/193233, 1-3, 79-88. 369. Medini, Julijan. Autohtoni kultovi u razvoju antiĉkih religija u rimskoj provinciji Dalmaciji. Dometi, XVII/1984, 5, 7-33. 370. - . Provincia Liburnia. Diadora, vol. 9, Zadar, 1980, s. 363-441. 371. Melucco Vaccaro Alessandra. I Longobardi in Italia. Longanesi & C., Milano, 1988, s. 246. 372. Menghin, Wilfried. Die Langobarden. Konrad Theiss Verlag, Stuttgart, 1985, s. 236. 373. Menis, Gian Carlo /redaktor/. I Longobardi. Ed. Electa, Milano, 1990, s. 492. 374. Mikić, Ţivko. Antropološki profil srednjovjekovne nekropole u Mravincima kod Splita. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, t. 83/1990, Split, ed. Arheološki muzej Split, s. 225-232. 375. - . Beiträg zur Antropologie spätrömischer bis spätmittelalterlicher Bevölkerungen Jugoslawiens. ANUBiH Godišnjak, XXII, Centar za balkanološka ispitivanja, 20, Sarajevo, 1984, s. 5-109. 376. - . Dinaridi srednjovekovne nekropole Pavlovac kod Sarajeva. GZM, Arheologija, 37/1982, s. 207-216. 377. - . Dinarski antropološki tip sa srednjovekovne nekropole Raška Gora Stećci kod Mostara. Godišnjak ANUBiH, knj. XVII, Centar za balkanološka ispitivanja, 15, Sarajevo, 1978, s. 223-280 + X. 378. - . Novi antropološki prilozi istraţivanju tumula na glasinaĉkom podruĉju. Godišnjak ANUBiH, knj. XVII, Centar za balkanološka ispitivanja 15, Sarajevo, 1978, s. 37-49 + 3. 379. - . O antropološkoj istraţenosti ilirskog stanovništva. Simpozijum: Sahranjivanje kod Ilira odrţan 10-12. maja 1976. SANU, Balkanološki institut, knj. VIII, Odeljenje istorijskih nauka 2, Beograd, 1979, s. 187204. 588

380. - . Prilog antropološkoj strukturi skeleta iz nekropola sa stećcima u Jugoslaviji. Godišnjak ANUBiH XXIII, Centar za balkanološka ispitivanja 21, Sarajevo, 1985, s. 55-68 + 4. 381. - . Antropološka struktura stanovništva Srbije. Ed. Odeljenje za etnologiju filozofskog fakulteta u Beogradu, Beograd, 1988, s. 136. 382. Miklosich, Franz. Etymologisches Wörterbuch der slavischen Sprachen. Ed. Philo PRESS, Amsterdam 1970, s. VIII + 547. 383. Miletić, Maja. I «krstjani» di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra. Orientalia christiana analecta, sv. 149. Pont. Institutum orientalium studiorum, Roma, 1957, s. 185. 384. Miletić, Nada. Nakit i oruţje IX-XII veka u nekropolama Bosne i Hercegovine. GZM, Arheologija, XVIII, Sarajevo, 1963, s. 155-176. 385. - . Reflets des grandes invasions en Bosnie Herzegovine. Problemi seobe naroda u Karpatskoj kotlini, Matica srpska, Novi Sad, 1978, s. 97-108. 386. - . Stećci u Crnoj Gori. «Materijali IV» VII. Kongresa arheologa Jugoslavije, Herceg Novi, 1966, Arheološko društvo Jugoslavije, Beograd, 1967, s. 113-115. 387. Milošević, Ante. Kasnosrednjovjekovna nekropola sa stećcima pod Borinovcem u Trilju. Starohrvatska prosvjeta, 12, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 1982, s. 185-199. 388. - . Preţitak poganskog obreda sahranjivanja na stećcima. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 26. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu, Split, 1986-1987, s. 91-97. 389. - . Stećci i Vlasi. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture, Split, 1991, s. 63. 390. Mimica , Boţe. Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske. Vitagraf, Rijeka, 1992, s. 514. 391. - . Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske Rani srednji vijek. HAZU, Zagreb - Vitagraf , Rijeka, 1995, s. 655. 392. Mirdita, Zef. Politiĉke, socijalne i ekonomske strukture ilirskih plemena u svjetlosti podataka antiĉkih autora. Knjiga : Predmet i metod izuĉavanja patrijarhalnih zajednica u Jugoslaviji, SANU, 7, Odjeljenje društvenih nauka 3, Titograf, 1981, s. 203-246. 393. Mlaĉ, Krešimir. Postanak i razvoj hrvatskog tradicionalnog a osobito epskog pjesništva. JAZU, Zbornik za narodni ţivot i obiĉaje Juţnih Slavena, 48, s. 351-413.

589

394. Mladenović, Olivera. Kolo u Juţnih Slovena. Etnografski institut SANU 14, Beograd, 1973, s. 198 + XXXII. 395. Molsdorf, Wilhelm. Christliche Symbolik der mittelalterlichen Kunst. Akademische Druck-u. Verlagsanstalt, Graz, 1984, s. XV + 294. 396. Moscati, Sabatino, Otto Hermann Frey, Venceslas Kurta, Barry Raftery, Miklos Szabo, I Celti. Ed. Bompiani, Milano, 1991, s. 795. 397. Mrkobrad, Dušan. Bibliografija seobe naroda u Jugoslaviji. Savez arheoloških društava Jugoslavije – Muzej grada Beograda, Beograd, 1984, s. 166 + karte. 398. Müller, Ludolf /Hrsg./. Handbuch zur Nestorchronik, Band I. Nestorchronik Text, Wilhelm Fink Verlag, München, 1977, s. VIII + 577. 399. Musset, Lucien. Le invasioni barbariche. Le ondate germaniche. Ed. Mursia, Milano, 1989, s. 343. 400. Nack, Emil. Germanien. Länder und Völker der Germanen. Verlag Carl Ueberreuter, Wien, 1977, s. 334. 401. Newman, John Henry. Gli Ariani del quarto secolo. Jaca Book Morcelliana, Milano, 1981, s. XLII + 372. 402. Nikĉević, Vojislav. Crnogorski jezik (Geneza, tipologija, razvoj, strukturne odlike, funkcije). Matica crnogorska, Cetinje, 1993, s. 400. 403. Nikolajević, Ivanka. «Salona christiana» u VI i VII veku. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, LXXII-LXXIII, Split, 1979, s. 151169. 404. - . Sculpture médiévale dans les régions centrales de la Yougoslavie Question de chronologie. Balcanoslavica (Centar za istraţuvanja na staroslovenskata kultura. Prilep), 5, 1976, s. 69-78. 405. Nikolić, Danica. Konj u vjerovanjima naših naroda. Ţiva antika, Skoplje, god. IX, 1959, s. 271-283. 406. Nodilo, Natko, Historija srednjega vijeka. Sv. I., JAZU, Zagreb, 1898. 407. I Normanni e la loro espansione in Europa nell‟alto medioevo. Presso la sede del centro, Spoleto, 1969, s. 807. 408. Norwich, John Julius. Die Wikinger in Mittelmeer. Brockhaus, Wiesbaden, 1974, s. 326. 409. - . I Normanni nel Sud 1016-1130. Ed. Mursia, Milano, 1988, s. 382. 410. - . Il regno nel sole I normanni nel Sud 1130-1194. Ed. Mursia, Milano, 1979, s. 468.

590

411. Novak, Grga. Morlaci (Vlasi) gledani s mletaĉke strane. Zbornik za narodni ţivot i obiĉaje, knj. 45. JAZU, 1971, s. 579-603. 412. Novak , Viktor - Petar Skok, Supetarski kartular. JAZU, Zagreb, 1952, s.314 + 30 fol. 413. Novaković, Relja. Baltiĉki Sloveni u Beogradu i Srbiji. Narodna knjiga, Beograd, 1985, s. 180. 414. O krsnom imenu. Zbornik, Prosveta, Beograd, 1985, s. 559. 415. Obermüller, Wilhelm. Deutsch-keltisches, geschichtlich-geographisches Wörterbuch. Sändig reprint Verlag, Vaduz, I, 1979, s. XVIII + 572; II, 1979, s. 1049. 416. Olshausen, Eckart. Einführung in die Historische Geographie der Alten Welt. Wissenschaftliche buchgesellschaft, Darmstadt, 1991, s. X +232 + karte. 417. Oreb, Franko. Srednjovjekovno groblje oko crkve sv. Jurja od Raduna kod Kaštel-Staroga. Starohrvatska prosvjeta, 13, Split, 1983, s. 185-201. 418. Orbin, Mavro (ORBINI Mauro), Kraljevstvo Slovena. Beograd, 1968, s. CLII + 475. 419. Ostojić, Ivan (Krapina). Vjerodostojnost sadrţaja IX glave Ljetopisa Popa Dukljanina. 1968, s. 103. 420. - . Vlasi u Hrvatskoj. Krapina, 1974, s. 202. 421. Ostojić, Ivan (Split). Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim krajevima. Ed. Benediktinski priorat Tkon kod Zadra, I, Split, 1963, s. 474; II, 1964, s.655; III, 1965, s. 663. 422. Oštrić, Olga. Tragovi ilirske kulturne baštine u narodnoj kulturi našeg primorskog podruĉja. Predslavenski etniĉki elementi na Balkanu u etnogenezi juţnih Slavena. ANUBIH, Posebna izdanja knj.XII, Centar za balkanološka ispitivanja 4, Sarajevo, 1969, s. 245-281. 423. Oxenstierna, Eric Graf. Die Nordgermanen. Phaidon Verlag, Stuttgart, 1966, s. 260. 424. Paleobalkanska plemena izmedju Jadranskog i Crnog mora od eneolita do helenistickog doba. I. Iliro - traĉki simpozijum, ANU BiH, Sarajevo - Beograd, 1991, s. 229. 425. Pajakowski, Wlodzimierz. Wer waren Illyrii proprie dicti und wo siedelte man sie an? ANUBiH, Godišnjak knj. XVIII, Centar za balkanološka ispitivanja 16, Sarajevo, 1980, s. 91-162 . 426. Pantelić, Stjepan. Najstarija povijest Hrvata. Ed. Starohrvatsko udruţenje “Croatia Antiqua”, Mainz, 1993, s. 97. 591

427.

- . Die Urheimat der Kroaten in Pannonien und Dalmatien. Verlag Peter Lang, Frankfurt /M - Berlin - Bern - New York- Pais- Wien, 1997, s. 284.

428. Papazoglu, Fanula. Poreklo i razvoj ilirske drţave. Godišnjak ANUBiH, V, Centar za balkanološka ispitivanja 3, Sarajevo, 1967, s. 123-144. 429. Pascal, Carlo. La morte e l‟aldila Melita, Milano, 1987, s. 401.

nel mondo pagano. Ed. Fratelli

430. Pašĉenko, Eugen /priredio/. Hrvatska/Ukrajina Kulturne veze od Jadrana do Dnjepra. Biblioteka Relations, Zagreb, 1996, s.421. 431. Paškvalin, Veljko. Kultovi u antiĉko doba na podruĉju Bosne i Hercegovine. GZM, Arheologija, XVIII, Sarajevo, 1963, s. 127-151. 432. Patkanov, K. Armenska Geografija. Petrograd, 1877, s. XXVIII + 84 + 26. 433. Patsch, Karl. Lika u rimsko doba. Ed. Biblioteka “Liĉke ţupe”, Gospić, 1990, s.122. 434. Paulovich,-Lucich Stefano. I Morlacchi. V. Olivetti e Giovannizio, Spalato, 1854, s. 25. 435. Pavan, Massimiliano. Dall‟ Adriatico Programma, , Padova, 1991, s. XXII + 657.

al

Danubio.

Editoriale

436. Pavić, Matija. Arijanstvo u Panoniji Sriemskoj. Đakovo, 1891, s. 46. 437. Paviĉić, Stjepan. Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji. JAZU, Zagreb, 1953, s. 356. 438. - . Seobe i naselja u Lici. JAZU, Zagreb, 1962, s. 330. 439. Pecik, Mechtild. Der Tod im Dasein des Menschen. Der Tod und sein Umfeld untersucht und dargestellt am Beispiel: Kroatien. Disert., Tübingen, 1985, s. XI + 267. 440. Pejaković, Mladen. Omjeri i znakovi.Ogledi iz starije hrvatske umjetnosti. Ed. MH, Dubrovnik, 1996, s. 541. 441. - . Starohrvatska crkvica Svetog Kriţa u Ninu. NZ MH, Zagreb, 1983, s. 191. 442. - . Starohrvatska sakralna arhitektura. NZ MH - Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982, s. 311. 443. Pellegrini, Giovan Battista. Toponomastica italiana. Editore Ulrico Hoepli, Milano, 1990, s. 559.

592

444. Penjak, Stepan Ivanoviĉ. Ranoslovjanske i davno ruske naselenja Zakarpatja VI-XIII st. Institut arheologije Ukrajinske akademije nauka, Kiev, 1980, s. 179. 445. Periĉić, Eduard. Najstariji domaći izvor za povijest Hrvata. Drugi meĊunarodni simpozij: Poĉeci kršćanskog i društvenog ţivota u Hrvata od VII. do kraja IX. st. u Splitu 30. rujna - 5 listopada 1985., Rukopis, s. 10. 446. Pešić, Radivoje. Vinĉansko pismo i drugi gramatološki ogledi. Izdavaĉi: Pešić i sinovi u Beogradu- Dugan u Milanu, Beograd, 1995, s. 146. 447. Petricioli, Ivo. Tragom srednjovjekovnih umjetnika. Društvo povjesniĉara umjetnosti SR Hrvatske, XXXII, Zagreb, 1983, s. 177. 448. Petrić, Mario. O pitanju porijekla obiĉaja tatuiranja kod balkanskih naroda. Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, vol. 39-40, Beograd, 1976, s. 219-237. 449. Petrović, Petar Ţ.. Motiv ljudskih oĉiju kod balkanskih Slovena. Glasnik Etnografskog muzeja (Beograd), tom 22-23, 1960, s. 33-56. 450. Pettazzoni, Raffaele. La religione pagana dei popoli slavi secondo le testimonianze medievali greche e latine. Edizioni Italiane, «Corso di storia delle religioni 1944-45», Rim, s. 124. 451. Pohl, Walter. Das Awarenreich und die «kroatischen» Ethnogenesen. Die Bayern und ihre Nachbarn I, Hg. Herwig Wolfram - Andreas Schwarcz, Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien, 1985, s. 293-298. 452. - . Die Awaren. Verlag Beck, München, 1988, s. IX + 529. 453. Pokorny, Julius. Indogermanisches etymologisches Wörterbuch. I. Band, Francke Verlag, Bern-Stuttgart, 1989, s. 1183; II. Band, Francke Verlag, Bern-Stuttgart, 1989, s. 495. 454. Popović, Dušan. Prilozi ĉitanju i razumevanju raznih starina. Beograd, 1957, s. 1226. 455. Popović, Miodrag. Vidovdan i ĉasni krst. Ed. Slovo ljubve, Beograd, 1977. 456. Porru, Giulia Mazzuoli. Documenti Slavi premetodiani e missione Bavarese. Studi Slavistici in Ricordo di Carlo Verdiani. Giardini editori e stampatori, Pisa, 1979, s. 216-227. 457. Portal, Roger. Gli Slavi. Ed. Riuniti, Roma, 1975, s. VIII+487. 458. Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. I, Napredak, Sarajevo, 1942, s. VII + 853. 593

459. Praistorija jugoslavenskih zemalja. V. Ţeljezno doba. ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo, 1987, s. 1006 + LXXXVIII table. 460. Predslovenski etniĉki elementi na Balkanu u etnogenezi Juţnih Slovena. ANUBiH, Posebna izdanja knj. XII, Centar za balkanološka ispitivanja 4, Sarajevo, 1969, s. 310. 461. Pribojević, Vinko. O podrijetlu i zgodama Slavena. JAZU, Zagreb, 1951, s. 247. 462. Pritsak, Omeljan (Hrushevskyi S. Mykhailo). Kroatien und Kroaten während des Neunten Jahrhunderts: Das Entstehen einer Christlichen Nation. Drugi meĊunarodni simpozij: Poĉeci kršćanskog i društvenog ţivota u Hrvata od VII. do kraja IX. stoljeća u Splitu 30. rujna - 5. listopada 1985, s. 25. 463. - . The Slavs and the Avars. Settimane di studio del Centro italiano di studi sull' alto medioevo (XXX): Gli Slavi occidentali e meridionali nell'alto medioevo, tom I, Spoleto, 1983, s. 353-432. 464. Próinséas, Ní Chatháin - Michael Richter, Irland und die Christenheit. Ed. Klett-Cotta, Stuttgart , 1987, s. XII + 523. 465. Pudić, Ivan. Rerum Illyricarum Ignjata ĐurĊevića. ANUBiH, Sarajevo, 1967, s.367. 466. Pušić, Ilija. Preistorijski crteţi na stijeni u Lipicima. Godišnjak ANUBiH, knj. IV, Centar za balkanološka ispitivanja 2, Sarajevo, 1966, s. 187-191 + 4. 467. Raĉki, Franjo. Hrvatska prije XII. vieka glede na zemljišni obseg i narod. RAD JAZU, knj. LVII, Zagreb, 1881, s. 103-149. 468. - . Pismo slovjensko. Zagreb, 1861, s. 144. 469. Radauš-Ribarić Jelka. «Kićeni biljac» i nordijski «Ryij» - srodni predmeti kućne opreme u tradicijskoj kulturi stanovanja. Zbornik za narodni ţivot i obiĉaje, JAZU, Zagreb, 1983, s. 515-527. 470. Randi, Oscar. Il fenomeno degli Aromuni. La rivista dalmatica, XX/1939, 2, 21-33. 471. Rapanić, Ţeljko. Bilješka uz ĉetiri Branimirova natpisa. Starohrvatska prosvjeta, III. Split, 1981, s. 179-190. 472. - . La costa orientale dell' adriatico nell' alto medioevo. Settimane di studio del Centro italiano di studi sull' Alto medioevo, XXX/Gli Slavi occidentali e meridionali nell' alto medioevo, Spoleto, 1983, s. 831-869. 473. - . Predromaniĉko doba u Dalmaciji. Logos, Split, 1987, s.239.

594

474. - . Prilog prouĉavanju kontinuiteta naseljenosti u salonitanskom ageru u ranom srednjem vijeku. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, LXXIV, Split, 1980, s. 189-217. 475. Rauchspur der Tauben. Radziwil - Chronik. Gustav Kiepenheuer Verlag, Leipzig - Weimar, 1986, s. 480. 476. Raunig, Branka. Japodski kameni sepulkralni i sakralni spomenici, Lika. Znanstveni skup Hrvatskog arheološkog društva u Otoĉcu 21 - 23. IX. 1974, s. 45-54. Izdanje HAD-a. 477. Rech, Photina. Inbild des Kosmos. I, Otto Müller Verlag, SalzburgFreilassing, 1966, s. 610; II, s. 605. 478. Reichardt, Konstantin. Runenkunde. Eugen Diederichs Verlag, Jena. 479. Reichert, Hermann. Lexikon der altgermanischen Namen. Verlag der Oesterreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien, 1987, sv. 1, s. XXXI + 843; ibid., Wien, 1990, sv. 2, s. XI + 661. 480. Rendić-Mioĉević, Duje. Antiĉka baština u kulturi jugoslavenskih naroda. Zbornik Zagrebaĉke slavistiĉke škole, god. III, 3, Zagreb, 1975, s. 292-301. 481. - . Iliri i antiĉki svijet. Knjiţevni krug, Split, 1989, s. 926 + XCII tabli. 482. - . Ilirski vladari u svjetlu epigrafskih i numizmatiĉkih izvora. Historijski zbornik, XIX-XX, 1966-1967, s. 295-310. 483. - . Prilog prouĉavanju naše srednjovjeĉne onomastike. Starohrvatska prosvjeta, Zagreb, 1949, s. 9-21. 484. - . Umjetnost Ilira u antiĉko doba. Simpozijum Duhovna kultura Ilira (Herceg Novi, 4-6. novembra 1982), ANUBiH, Posebna izdanja knj. LXVII, Centar za balkanološka ispitivanja, 11, Sarajevo, 1984, s. 65-81. 485. - , Zlo velike jetre Povijest i nepovijest Crnogoraca, Hrvata, Muslimana i Srba. Knjiţevni krug, Split, 1996, s.450. 486. RenĊeo, Ivan. Novci bosanskih banova i kraljeva. Glasnik hrvatskog drţavnog muzeja, LV/1943, Sarajevo, 1944, s. 237-292. 487. - . Srednjovjekovni nadgrobni spomenici (stećci). Naša domovina, 1, Zagreb, 1943, s. 254-260. 488. Renfrew, Colin. Archeologia e linguaggio. Editori Laterza, Bari, 1989, s. VIII + 368. 489. - . Der Ursprung der indoeuropäischen Sprachfamilie. Schrift und Sprache, Spektrum Akademischer Verlag, Heidelberg-Berlin-Oxford, 1994, s. 56-64.

595

490. Restelli, Giuseppe. Goti Tedeschi Longobardi. Paideia Editrice, Brescia, 1984, s. 200. 491. Reuter, Otto Sigfrid. Germanische Himmelskunde. Faksimile-VerlagVersand,Bremen, 1982, s. XVI + 766. 492. Ribakov, Boris Aleksandroviĉ. Iz istorii kulturi drevnej Rusi. Ed. Moskovski univerzitet, Moskva, 1984, s. 240. 493. - . Jaziĉestvo drevnih Slavjan. Arheološki institut Akademije nauka SSSR, ed. Nauka, Moskva, 1981, s. 606. 494. Riĉice - nekropole stećaka. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture, Split, 1983, s. 79 + sl. 495. Ries, Julien. I simboli delle grandi religioni. Ed. Jaca Book, Milano, 1987, s. VII + 271. 496. - , /redaktor/, L'uomo indoeuropeo e il sacro. Ed. Jaca Book - Massimo, Milano, 1991, s. XVII + 304. 497. Rihtman, Cvjetko. Die Hauptemerkmale der konstatierten Schichten in der traditionellen Musik und in den Musikinstrumenten Bosniens und Herzegowina. Radovi Nauĉnog društva BiH, knj. XXVII, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka 9, Sarajevo, 1965, s. 213-224. 498. - . O ilirskom porijeklu polifonih oblika narodne muzike Bosne i Hercegovine. Rad Kongresa folklorista Jugoslavije na Bjelašnici 1955. i u Puli 1952. Zagreb, 1958, s. 99-104. 499. Rogošić, Roko. Veliki Ilirik (284-395) i njegova konaĉna dioba (396437). Zagreb, 1962, s. 219. 500. Romualdi, Adrian. Gli Indoeuropei. Edizioni di Ar, Padova, 1978, s. 238. 501. Roth, Helmut. Die Ornamentik der Langobarden in Italien. Rudolf Hebelt Verlag, Bonn, 1973, s. XV + 306. 502. Röth, Erich. Sind wir Germanen?. Erich Röth Verlag, Kassel, 1967, s. 348. 503. Roux, Francoise - Jan de Vries - Frans Vyncke, Le religioni dell'Europa centrale precristiana. Editori Laterza, Roma-Bari, 1988, s. 178. 504. Rotković, Radoslav. Odakle su došli preci Crnogoraca. Onomastiĉka istraţivanja. Ed. Matica crnogorska, Cetinje, 1995, s. 327. 505. Rupĉić, Bonicije. Znaĉenje «Dubia» fra Bartola iz Alverne iz god. 1372/73. za povijest Bosne. Regiones paeninsulae Balcanicae et proximi orientis. Fach Slavische Philologie der Universität, Bamberg, 1988, s. 133. 596

506. Rus, Joţe. Kralji dinastije Svevladiĉev najstarejši skupni vladarji Hrvatov in Srbov 454-614. Ljubljana, 1931, s. 207. 507. - . Krst prvih Hrvatov in Srbov Nova poglavlja o zgodovini kraljev Svevladiĉev 614-654. Ljubljana, 1932, s. 87. 508. Sahranjivanje kod Ilira. Nauĉni skup odrţan 10-12. maja 1976. Balkanološki institut SANU, Beograd, 1979, s. 286. 509. Ruţić, Ivan. Stara i nova postojbina Hrvata. Naklada pisca, Zagreb, 1903, s. 55. 510. Sachs, Hannelore – Ernst, Basdstübner – Helga Neumann. Erklärendes Wörterbuch zur christlichen Kunst. Verlag Werner Dausien, Hanau, s. 384. 511. Sakaĉ, Stjepan Krizin. Historijski razvoj imena «Hrvat» od Darija I. do Konstantina Porfirogeneta (522. pr. Kr. do 959. posl. Kr.). Ţivot, XXIII, 1942, 1, 3-21. 512. - . Tragovi staroiranske filozofije kod Hrvata. Ţivot, XXIV / 1943, 1, s. 9-24. 513. - . Vjerski simbolizam ukrasnih prepleta u staroj hrvatskoj umjetnosti. Crkva u svijetu, I/1966, 4, s. 32-37. 514. Scardigli, Piergiuseppe. Die Goten Sprache und Kultur. Verlag C. H. Beck, München, 1973, s. VI + 399. 515. Schäferdiek, Knut. Die Kirche in den Reichen der Westogoten und Suewen bis zur Errichtung der westgotischen katholischen Staatskirche. Walter de Gruyter & CO, Berlin, 1967, s. VIII + 286. 516. Schmidt, Ludwig. Die letzten Ostgoten. Abhandlungen der Preußischen Akademie der Wissenschaften, godište 1943, broj 10, Verlag der Akademie der Wissenschaften, Berlin, 1943. 517. Schmidt, Wilhelm. Rassen und Völker in Vorgeschichte und Geschichte des Abendlandes. I, Die Rassen des Abendlandes, s. XV + 326; II, Die Völker des Abendlandes, s. XII + 329, ed. Verlag Josef Stocker, Luzern, 1946. 518. Schneider, Karl. Die Germanischen Runennamen. Verlag Anton Hain, Meisenheim am Glan, 1956, s. XII + 635. 519. Schramm, Gottfried. Eroberer und eingesessene. Verlag Anton Hiersemann, Stuttgart, 1981, s. X + 467. 520. Schubert, Hans. Das älteste germanische Christentum oder der sogen. „Arianismus‟ der Germanen. Verlag von J. C. B. Mohr (Paul Siebeck), Tübingen, 1909, s. 36. 597

521. Schulz, Bruno. Das Grabmal des Theoderich zu Ravenna. Ed. Mannus Verlag, Bonn, 1974, s. 34. 522. Schütt, Curt. Untersuchungen zur Geschichte der Alten Illyrier. (Tiskana disertacija koja je obranjena 16.II. 1910. na Sveucilistu u Breslau), s. 83. 523. Schwarz, Ernst. Germanische Stammeskunde. Ed. Carl Winter Universitäts-Verlag,Heidelberg, 1956, s. 248. 524. Sedov, V. V.. Proishoţdenije i ranaja istorija Slavjan. Akademija SSSR, Arheološki institut, Moskva, 1979, s.154. 525. Sergejevski, Dimitrije. Iz problematike ilirske umjetnosti. Godišnjak Nauĉnog društva BiH, III, Centar za balkanološka ispitivanja knj. 1, Sarajevo, 1965, s. 119-152. 526. Siebs, Benno Eide. Die Personennamen der Germanen. Sändig Reprint Verlag Hans R. Wohlwend, Schaan/Liechtenstein, 1983, s. 177. 527. Simonetti, Manlio. La Crisi ariana nel IV secolo. Institutum patristicum “Augustinianum”, Roma, 1975, s. VII + 598. 528. -. Studi sull‟arianesimo. Editrice Studium, Roma, 1965, s. 200. 529. Simpozijum o teritorijalnom i hronološkom razgraniĉenju Ilira u praistorijsko doba. Nauĉno društvo SR Bosne i Hercegovine, Centar za balkanološka ispitivanja I, Sarajevo, 1964,. 530. Skok, Petar. Etimologijski rjeĉnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. JAZU, Zagreb, 1971, knj. I., s. XXXVIII +788; knj. II., 1972, s. 700; knj. III., 1973, s. 703. 531. Sokol, Vladimir. Kasnosrednjovjekovna grobišta i nadgrobni spomenici Pelješca. Pelješki zbornik. Poljoprivredna zadruga i Vinarija Dingaĉ, Potomje i SIZ za kulturu općina Dubrovnik i Korĉula, 1976, s. 323-333 . 532. - , Srednjovjekovni nadgrobni spomenici neretvanskog podruĉja Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka. Metković, 4-7. X. 1977., s. 271-277. Izdanje HAD-a, 1980. 533. - . Stećci na Ivinju kraj Šibenika. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu, Split, 1975, 20, s. 47-60. 534. Soloviev, Alexandre. Saint Grégoire, patron de Bosnie. Bizantion, XIX. 1949, Bruxelles, 1949, s. 263-279. 535. Soukry, Arsene. Géographie de Moise de Corene. Imprimerie Arménienne, Venise, 1881, s. VIII + 62.

598

536. Sparavalo, Ljubo. Srednjovjekovna groblja, crkvine i crkve na podruĉju šume Trebinjske. Tribunia, Trebinje, 1979, s. 53-137. 537. Spitzing, Günter. Lexikon byzantinisch-christlicher Symbole Die Bilderwelt Griechenlands und Kleinasiens. Ed. Diederichs, München, 1989, s. 344. 538. Srejović, D.(raga). Jelen u našim narodnim obiĉajima. Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, XVII, Beograd, 1955, s. 231-236. 539. Srejović, Dragoslav. Prerimske forme sahranjivanja na rimskim nekropolama ranog carstva u Jugoslaviji. VI. Kongres arheologa Jugoslavije, Ljubljana, 1963, I. Arheološko društvo Jugoslavije, Beograd, 1964, s. 89-93. 540. Stadtmüller, Georg. Forschungen zur albanischen Frühgeschichte. Otto Harrassowitz, Wiesbaden, 1966, s. XXX + 221. 541. Steindorff, Ludwig. Die dalmatinische Städte im 12 Jahrhundert. Bohlau Verlag, Köln-Wien, 1984, s. XXVIII + 194. 542. Stipĉević, Aleksandar. Nastanek albanskega naroda. Albanci, ed. Cankarjeva zaloţba, Ljubljana, 1984, s. 11-22. 543. - . Arte degli Iliri. Ed. del Milione, Milano, 1963, s. LX + 75. 544. - . Iliri. Školska knjiga, Zagreb, 1974, s. 246. 545. - . Kult heroiziranog pokojnika u ilirskoj religiji. Simpozijum Duhovna kultura Ilira (Herceg Novi, 4-6. novembra 1982/ANUBiH, LXVII, Centar za balkanološka ispitivanja knj. 11, Sarajevo, 1984, s. 215-223. 546. - . Kultni simboli kod Ilira. ANUBiH, LIV, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo, 1981, s. 204 + 36. 547. Stojković, Marijan. «Oposun», «naoposun» i trokratno «naoposuno» okretanje. Zbornik za narodni ţivot i obiĉaje Juţnih Slavena, XXVI, 1, Zagreb, 1929, s. 25-42. 548. Stowik, Julius. Die Slaven. Turocz-Szt.-Márton, 1908, s. 95. 549. Ström, Äke - Haralds Biezais, Germanische und Baltische Religion. Verlag W. Kohlhammer, Stuttgart-Berlin-Köln-Mainz, 1975, s. 391. 550. Strzygowski, Josef. Aufgang des Nordens. Schwarzhaupter Verlag, Leipzig, 1936, 2, 137. 551. - . Die altslavische Kunst. Benno Filser Verlag, Augsburg, 1929, s. XIV + 296. 552. - . O razvitku starohrvatske umjetnosti. Zagreb, 1927, s. 223.

599

553. Suić, Mate. Dalmaticum mare. Radovi Zavoda JAZU u Zadru, 29-30, Zadar, 1983, s. 5-20. 554. - . Granice Liburnije kroz stoljeća. Radovi Instituta JAZU u Zadru, II, Zagreb, 1955, s. 273-297. 555. - . Hijeronim Stridonjanin-graĊanin Tarsatike. RAD JAZU, XXIV, Zagreb, 1986, s. 213-278. 556. - . Illyrii proprie dicti. Godišnjak ANUBiH, knj. XIII, Centar za balkanološka ispitivanja knj. 11, Sarajevo, 1976, s. 179-196. 557. - . Iz mediteranske baštine jadranskih Ilira. Filozofski fakultet Zadar, Radovi, 4, Zadar, 1966, s. 44-56. 558. - . Liburnia Tarsaticensis. Adriatica praehistorica et antiqua. Arheološki institut Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1970, s. 706. 559. - . Neke historijske determinante u formiranju hrvatskog etnosa. Naše teme, XXIII/1979, 2, 361-374. 560. - . Prilog tumaĉenju natpisa kraljice Jelene.Starohrvatska prosvjeta, 14, Split, 1984, s. 15-39. 561. - . Zadar u starom vijeku. Filozofski fakultet u Zadru, Zadar, 1981, s. 393 + XXXVIII. 562. Szabo, Đuro. O znaĉenju topografskog nazivlja u juţnoslavenskim stranama. Jugoslavenska njiva, Zagreb, III/1919, 29, 458-460; 30, 474478; 31, 486-489. 563. Šanjek, Franjo. Bosansko-humski (hercegovaĉki) krstjani i katarsko dualistiĉki pokret u srednjem vijeku. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975, s. 216. 564. - . Crkva i kršćanstvo u Hrvata. II. izdanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993, s. XLII + 629. 565. Šašel, Jaroslav. Opera selecta. Narodni muzej, Ljubljana, 1992, s.872. 566. Šegvić Kerubin. Borba za hrvatsko bogosluţje i Grgur Ninski ili skiţma u Hrvatskoj i Dalmaciji 1059 – 1075. Pretiskano iz „Bogoslovske smotre“, Zagreb, 1930, s. 119. 567. - .Die gotische Abstammung der Kroaten. Nordische Welt (Berlin), br. 9-12/1935, s. 1-56 ( Sep.) 568. - . J. Rus-Krst prvih Hrvatov in Srbov. Nastavni vjesnik, Zagreb, XLI/1932-33, 1-3, 88-92. 569. - . Toma Splićanin drţavnik i pisac 1200-1268. MH, Zagreb, 1927, s. 165. 600

570. - . Vjera Vidova ili religija Srba i Hrvata. Split, 1898, s. 72. 571. Šemudvarac, Marin. Narodna vjerovanja o Mjesecu kod Hrvata. Zagreb, 1945, s. 199. 572. - . Ostatci narodnog vjerovanja o mjesecu kod Hrvata u Baĉkoj. Klasje naših ravni (Zagreb), VI / 1944, 1-2, 61-66. 573. Šeper, Mirko. Starohrvatska umjetnost i hrvatska seljaĉka ornamentika. Hrvatska smotra, Zagreb, IX/1941, 7, 384-387. 574. Šidak, Jaroslav. Studije o «Crkvi bosanskoj» i bogumilstvu. Liber, Zagreb, 1975, s. 470. 575. Šilović, R. Slade. Stećci u okolini Trogira. Bulićev zbornik. Zagreb-Split, 1924, s. 689-693. 576. Šimundić, Mate. Nepoznata hrvatska osobna imena do polovice 11. stoljeća. Onomastica jugoslavica. Razred za filologiju JAZU, Zagreb, 1982, s. 229-236. 577. - . Nepoznata i manje poznata hrvatska osobna imena IX, X, i XI. stoljeća. Filologija, JAZU, 11, Zagreb, 1982-1983, s. 159-194. 578. Šišić, Ferdo. Ime Hrvat i Srbin, i teorije o doseljenju Hrvata i Srba. Ideja slovenske pradomovine u Podunavlju. Godišnjica Nikola Ĉupića, Beograd, 1923, s. 1-49. 579. - , Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1925, s. XVI + 735. 580. Šiţgorić, Juraj. O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku. Muzej grada Šibenika, Šibenik, 1981, s. 122. 581. Škobalj, Ante. Obredne gomile. «Sveti Kriţ na Ĉiovu», 1970, s. 683. 582. Škrivanić, A. Gavro. Monumenta cartographica Jugoslaviae. I (Antiĉke karte). Ed. Istorijski institut, posebna izdanja, knj. 17, Beograd, 1974, p. 60; II (Srednjovjekovne karte), ed. Istorijski institut, 18, Narodna knjiga, Beograd, 1979, s. 95. 583. Štefanić , Vjekoslav. Prvobitno slavensko pismo i najstarija glagoljska epigrafika. Slovo, sv. 18 -19, Zagreb, 1969, s. 7-40 + 18 slika. 584. Švob, Drţislav. Pripis Supetarskog kartulara o izboru starohrvatskog kralja i popis onodobnih banova. Historijski zbornik, Zagreb, IX/1956, 1-4, 101-115. 585. Tasić, Nikola. Jugoslovensko podunavlje od indoevropske seobe do prodora Skita. Matica srpska-Balkanološki institut SANU, Novi SadBeograd, 1983, s. 163. 586. Tafra, Robert. (priredio), Hrvati i Goti. Iberia, Split, 1996, s. 284. 601

587. Tagliavini, Carlo. Le origini delle lingue neolatine. Patron editore, Bologna, 1982, s. XLII + 681. 588. Teillet, Suzanne. Des Goths a la nation Gothique. Les Belles lettres, Paris, 1984, s. 687. 589. Teodorico il grande e i Goti d‟Italia”. Tom I, Centro Italiano di studi sull‟alto medioevo, Spoleto, 1993, s. VI + 449; Tom II, ibid., s. 452 854. 590. Testa, Emmanuele. Il simbolismo die giudeo-kristiani. Studium Biblicum Franciscanum, n. 14, Franciscan printing press, Jerusalem, 1981, s. XXXII + 590 + 47 tabli. 591. Testini, Pasquale. Archeologia Cristiana. Ed. Edipuglia, Bari, 1980, s. XVIII + 840. 592. Thunmann, Johann. Untersuchungen über die alte Geschichte einiger Nordischen Völker. Helmut Buske Verlag, Hamburg, 1979, s. 323. 593. - . Über die Geschichte und Sprache der Albaner und der Wlachen. Helmut Buske Verlag, Hamburg, 1976, s. 366. 594. Topić, Slavko. Kirchenlieder der bosnischen Katholiken. Gustav Bosse Verlag, Regensburg, 1986, s. 335. 595. Traci Arte e cultura nelle terre di Bulgaria dalle origini alla tarda romanita. Ed. Art. World media, Venezia, u Palazzo Ducale 13. V. 1989. - 30. X. 1989, s. 347. 596. Trošelj, Mira. Ukrasi i simboli na juţnovelebitskim mirilima na podruĉju Starigrada-Paklenice. I, Senjski zbornik IX, 1981-1982, s. 115-148; Ukrasi i simboli na juţnovelebitskim mirilima na podruĉju Selina. II, Senjski zbornik X-XI, 1983-1984, s. 59-82. 597. Trubaĉev, O. N. Etnogeneza i kultura starih Slavena. Ed. Nauka, Moskva 1991, s. 270. 598. Truhelka, Ćiro. O porijeklu bosanskih muslimana. Hrvatska smotra, Zagreb, II/1934, 7, 249-257. 599. - . Još o testamentu gosta Radina i o patarenima. GZM, Sarajevo, XXV/1913, 3-4, 363-381. 600. - . Les Restes illyriens en Bosnie. Paris, 1900, s. 15. 601. - . Sredovjeĉni spomenici bosanske Hrvatske. Hrvatsko kolo, XXIII, 1942, s. 1-13. 602. - . Studije o podrijetlu. MH, Zagreb, 1941, s. 136. 603. - . Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini. GZM, VI/1894, 2, 241257. 602

604. - . Testamenat gosta Radina. GZM, XXIII/1911, 3, 355-375. 605. Tschiţewskij, Dmitrij. Die Nestor - Chronik. Otto Harrasowitz, Wiesbaden, 1969, s. XIX + 324. 606. Udaljcov, A. D.. Porijeklo Slavena. Novo pokoljenje, Zagreb, 1948, s. 79. 607. Udolph, Jürgen. Studien zu slavischen Gewässernamen und Gewässerbezeichnungen. Carl Winter Universitätsverlag, Heidelberg, 1979, s. 640. 608. Vana, Zdenek. Einführung in die Frühgeschichte der Slawen. Ed. Karl Wachholtz Verlag, Neumünster, 1970, s. 144. 609. - . Mythologie und Götterwelt der slawischen Völker. Ed. Urachhaus, Stuttgart, 1992, s. 327. 610. Vasić, Pavle. O nekim vidovima srednjovjekovne nošnje u Bosni i Hercegovini. Zenica, 1973, s. 245-265. 611. Vasiljev, Spasoje. Slovenska mitologija. Ed. Arion, Smederevo, 1986, s.197. 612. Vasmer, Max. Schriften zur slavischen Altertumskunde und Namenkunde. Ed. In Kommission bei Otto Harrassowitz, Wiesbaden Berlin, I. dio, 197l, s. X + 534;II. dio, 1971, s. VIII + 535-1033. 613. Vego, Marko. Iz historije srednjovjekovne Hercegovine.Svjetlost, Sarajevo, 1980, s. 501.

Bosne

i

614. - . Kultna mjesta u topografiji stare Hercegovine u srednjem vijeku. Starine JAZU, 57, Zagreb, 1978, s. 93-110. 615. - . Predslovenski epitafi u svjetlu srednjovjekovnih nadgrobnih natpisa u Bosni i Hercegovini. Pregled, Sarajevo, LXIV/1974, 4, 409-412. 616. - . Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine. I, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1962, s. 72; II, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1964, s. 61; III, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1964, s. 63; IV, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1970, s. 175. 617. Veljovska, Fanica. Srednjovjekovni skeleti sa zapadne nekropole Salone. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 83/1990, Split, ed. Arheološki muzej Split, s. 233-256. 618. Verhagen, Britta. Kam Odin-Wodan aus dem Osten? Grabert Verlag, Tübingen, 1994, s. 176. 619. Vinaver, Vuk. Trgovina bosanskim robljem tokom XIV veka u Dubrovniku. Anali Historijskog instituta JAZU Dubrovnik, 1953, s. 125147. 603

620. Vinski, Zdenko. Archäologische Spuren ostgotischer Anwesenheit heutigen Bereich Jugoslawiens. Knjiga: Problemi seobe naroda u Karpatskoj kotlini. Matica srpska, Novi Sad, 1978, s. 33-48.

604

621. - . Betrachtungen zur Kontinuitätsfrage des autochtonen romanisierten Ethnikons im 6. und 7. Jahrhundert. Separat iz : Problemi della civilta e dell‟economa Longoarda, Giuffré Editore, Milano, 1964, s. 101 - 116. 622. - . Da li je u Arkoni otkriveno stroslavensko svetište? Historijski pregled, (Zagreb), Br. 1 za 1961, s. 44 - 47. 623. - . Kasnoantiĉka baština u grobovima ranog srednjeg vijeka kao ĉinjenica i kao problem. VI Kongres arheologa Jugoslavije, Ljubljana, 1963, ed. Arheološko društvo Jugoslavije, I, Beograd, 1964, s. 101-115. 624. . O nekim zajedniĉkim znaĉajkama slavenskih nekropola s podruĉja dalmatinske Hrvatske, Blatnoga jezera i Moravske u 9. stoljeću. Peristil, Zagreb, 1954, s. 71-79. 625. - . Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. do 800. godine. «Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu», V, Zagreb, 1971, s. 47-75. 626. - . Razmatranja o poslijekarolinškim maĉevima 10. i 11. stoljeća u Jugoslaviji. Starohrvatska prosvjeta, 13, Split, 1983, s. 7-64. - Uz problematiku starog Irana i Kavkaza s osvrtom na podrijetlo Anta i Bijelih Hrvata. Zagreb, 1940, s. 24. 627. Vinski-Gasparini, Ksenija. Neke pojave kontinuiteta s podruĉja arheologije u našim krajevima. Peristil, Zagreb, 1954, s. 119-127. 628. Vries, Jan. Altgermanische Religionsgeschichte. I, ed. Walter de Gruyter, Berlin-Leipzig, 1935, s. 335. 629. - . Keltische Religion. W. Kohlhammer Verlag, Stuttgart, 1961, s. XI + 270. 630. Vukanović, T. P.. Etnogeneza juţnih Slovena. Ed. Narodni muzej u Vranju, Vranje, 1974, s. VIII+370+slike i karte. 631. Vukĉević, Gojko. O porijeklu Ilira. Ed. Unireks – Nikšić, Podgorica, 1992, s. 211 + 42 slike. 632. Vukĉević, Nikola. Etimologija pojma «Vlah» i njegova razna znaĉenja. Il libro: Predmet i metod izuĉavanja patrijarhalnih zajednica u Jugoslaviji, CANU, Titograd, 1981, s. 315-342. 633. Vulpius, Christian August. Handwörterbuch der Mythologie. Fourier Verlag, Wiesbaden, 1987, s. XIV + 35o. 634. Waldmüller, Lothar. Die Synoden in Dalmatien, Kroatien und Ungarn. Ferdinand Schoningh, Padernborn-München-Wien-Zürich, 1987, s. XXI + 242.

605

635. Weiss, Günter. Das Ethnikon Sklabenoi, Sklaboi in den griechischen Quellen bis 1025. Franz Steiner Verlag Wiesbaden GmbH, Stuttgart, 1988, s. 176. 636. Wenzel, Marian. Bosnian and Herzegovinian tombstones - who made them and why. Süddost-Forschungen, Verlag, R. Oldenbourg, XXI, München, 1962, s. 103-143. 637. - . O nekim simbolima na dalmatinskim stećcima. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji Konzervatorskog zavoda Dalmacije u Splitu, Split, 1961, s. 79-94. 638. - . Ukrasni motivi na stećcima. Veselin Masleša, Sarajevo, 1965, s. 459. 639. Wienecke, Erwin. Untersuchungen zur Religion der Westslawen.Otto Harrassowitz, Leipzig, 1940,s. XXVIII + 327 + 19. 640. Wiesinger, Peter. Gotische Lehnwörter im Bairischen. Zbornik: Frühmittelalterliche Ethnogenese im Alpenraum. (Hrsg. Helmut Beumann – Werner Schröder), Jan Thorbecke Verlag, Sigmaringen, 1985, s. 153-200. 641. Wild, Georg. Bogumilen und Katharer in ihrer Symbolik. Franz Steiner Verlag, Weisbaden, 1970, s. XIII + 236. 642. Wilke, Georg. Der Mondkultus bei den indogermanischen Wölkern in Sage und Kunst. Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegowina. Bosnich-Herzegowinischen Landesmuseum in Sarajevo, XI-II, Wien, 1916, s. 137-174. 643. - . Über die Bedeutung einiger Symbole an den Bogumilen Denkmälern. GZM XXXVI, Sarajevo, 1924. 644. Wilkes, John., Iliri, ed. Blackwell, Oxford, 1992 (Preveo : Ţivan Filippi.) Rukopis, s. 234. 645. Wolfram, Herwig. Die Geburt Mitteleuropas. Siedler Verlag, Berlin, 1987, s. 584. 646. - . Die Goten. Verlag C. H. Beck, München, 1990, s. 596. 647. - . Etnogenesen im frühmittelalterlichen Donau - und Ostalpenraum (6. bis 10. Jahrhundert). Frühmittelalterliche Ethnogenese im Alpenraum. Hg. Helmut Beumann - Werner Schröder, Jan Thorbecke Verlag, Sigmaringen, 1985, s. 97-151. 648. Zacher, Julius. Das gothische Alphabet Vulfilas und das Runenalphabet. Sandig Reprint Verlag Hans R. Wohlwend, VaduzLiechtenstein, 1984, s. XIV + 120.

606

649. Zaninović, Marin. Ilirsko pleme Delmati. Politiĉka povijest i teritorijalna rasprostranjenost Delmata. I dio, ANUBiH, Godišnjak IV, Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo, 1966, s. 27-84; II dio, Godišnjak ANUBiH, Centar za balkanološka ispitivanja, 1967, s. 5-101. 650. - . Od Helena do Hrvata. Školska knjiga, Zagreb, 1996, s. 434. 651. Zeĉević, Slobodan. Kult mrtvih kod Srba. Ed. Vuk KaraĊić - Etnografski muzej, Beograd, 1982, s. 124. 652. - . Ljeljenovo kolo. Narodno stvaralaštvo - Folklor, 9-10, Beograd, 1964, s. 702-710. 653. - . Mitska bića srpskih predanja. Ed. Vuk KaraĊić-Etnografski muzej, Beograd, 1981, s. 223. 654. - . Srpske narodne igre. Ed. Vuk KaraĊić - Etnografski muzej, Beograd, 1983, s.186. 655. Zekan, Mate. Srednjovjekovne nekropole. Knjiga: Bribir u srednjem vijeku, ed. MHAS, Split, 1987, s. 45-50. 656. - ( koncepcija i tekst). Kralj Zvonimir Dokumenti i spomenici. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu - Arheološki muzej u Zagrebu, Zagreb, 1990, s. 45. 657. Zelić-Buĉan, Benedikta. Slavensko bogosluţje i glagoljica kod Hrvata do kraja XI. stoljeća. Marulić, Zagreb, 1986, sep., s. 371-390. 658. - . Ĉlanci i rasprave iz starije hrvatske povijesti. HKD sv. Jeronima (sv. Ćirila i Metoda), Zagreb, 1994, s. 271. 659. Zeller, Otto. Der Ursprung der Buchstabenschrift und Runenalphabet. Biblio Verlag, Osnabrück, 1977, s. XI + 197.

das

660. Zippel, Gustav. Die römische Herschaft in Illyrien. Scientia Verlag Aalen, 1974, s. 312. 661. Zore, Luko. Bosanski grobovi. Program C. K. Velikog drţavnog gimnazija u Dubrovniku za šk. god. 1880-81. Dubrovnik, 1881, s. 1-20. 662. Zotović, Ljubica. Promene u formama sahranjivanja zabeleţene na teritoriji Jugoslavije u vremenu od I. do VI. veka. Leskovaĉki zbornik, X, 1970, s. 19, 24. 663. Zovko, Ivan. Vjerovanja iz Herceg Bosne. Zbornik za narodni ţivot i obiĉaje Juţnih Slavena, JAZU, IV, Zagreb, 1899, s. 132-150. 664. Zovko, Jozo. Starohrvatska crkva sv. Petra Apostola u Zavali Popovo Polje, Hercegovina. Hrvatska revija, IX/1959, 2, 283-318. 665. Ţubrinić, Darko. Hrvatska glagoljica. Hrvatsko knjiţevno društvo Svetog Jeronima , Zagreb, 1996, s. 413. 607

666. Ţugaj, Marijan. Hrvatska biskupija od 1352. do 1578. godine. CCP X/1986, 17, 92-112; X/1986, 18, 1-26.

608

609

ZAHVALA UZ OVO DJELO Osjećam duţnost zahvaliti na korisnim prijedlozima onima koji su proĉitali nove dijelove rukopisa ovoga djela a posebno prof. Marku Japundţiću i sveuĉ. prof. dr. Mati Šimundiću. Veliku zahvalnost izraţavam na pribavljanju neophodnih inozemnih knjiga i rasprava sveuĉ. prof. dr. Heinrich Kunstmannu (Raiten), g. Renatu Ciasca (Milano), g. Antonu Engelmannu (Traun) i g. Peri Lovriću (Giessen). Posebno zahvaljujem gospodinu Olegu Nikolajeviĉu Trubaĉevu (Moskva), Valentinu Vasilijeviĉu Sedovu (Moskva), prof. Janu Lesnyu (Varšava) i Stjepanu Panteliću (Mainz), koji su mi poslali neke njihove radove do kojih na drugi naĉin nisam mogao doći. Zahvaljujem Poglavarstvu Grada Splita i Ţupaniji Splitsko-dalmatinskoj (g. ţupanu) na djelomiĉnom sufinanciranju ovoga izdanja. TakoĊer velika hvala na raznim oblicima pomoći sljedećim osobama: , Ivanu Bitangi, Miru Brkiću, Anti Ĉuliću pok. Josipa, Zoranu Joziću, Tomislavu Jukiću Ivanov, Juri Karinu, Stjepanu Lozi, Mati Perišinu, Jozi Rako, Luki Roiću, Miru Stoliću, Juri Svetiću, Marku Šimiću i Miru Šuriji. Svi navedeni, zbog njihova posebnog interesa za hrvatsku prošlost, osobito su se angaţirali oko realiziranja ovog izdanja. Autor

610

KAZALO OSOBA

611

612

Bilješka o piscu Dr. jur. h.c.; B: Rechtasanwalt, Histoker, Schriftsteller; PA: Ĉiovska 2, HR – 21000 Split, Kroatien; PTel: 021/ 358-777; J: 14.09.1934; GO: Solin, Split, Kroatien.; FmSt: verh. mIt Vlasta M. seit 1959; Kd: (3) Dr. Josip M., Zrinska, Anthony M.; BW: Studium d. Rechtswissenschaften an d. Univ. Zagreb, Delegierter zum Weltkongreß d. Katholischen Laien 1967, Anwailt in Split bis 1972 (Schließung d. Kanzlei durch politische Verfolgung, Freilassung aus Mangel an Beweisen 1975), Studium d. politischen Geschichte; VB: Betrachtungen über die Geschichte Kroatiens (1967), Kroatische Politik und jugoslawische Idee (1969), Die Katholische Kirche im Königlichen Jugoslawien (1978), Israel und Antichrist (1979), Stjepan Radić 1918-28 (1980, 1987, 1988, 4. Aufl. 1990), Masonstvo u Hrvata (Freimaurer in Kroatien) (1983, 1983, 1984, 4. Aufl. 1989), Podrijetlo i pravjera Hrvata (1989, 1992, 1994, 4. Aufl. 1996), Pavelić i Stepinac (1991); Masoni u Hrvatskoj 1918-1967 (1993), Hitler und Israel (1995). Veröffentlichung d. Publikationen in kroatischer, deutscher, italienischer, spanischer u. französischer Sprache. Hrsg. v. Spengler, Der Mensch u. Technik, Tacit, Germania (alle Druckerei „Iberia“ in Split); TO: Dr. hc. D. Marquis Guiseppe Scicluna International University Foundation (1987), Bronzemedaille d. Intern. Univ. Foundation Albert Einstein / Albert Einstein Intern. Academy Foundation in Amerika; Mitgl: Matica Hrvatska, Italienische Archäologische Akademie in Rom. (WHO´S WHO Namenstexte der Prominenz aus Politik, Wirtschaft und Kultur. IBP Intercontinental book and publishing Co. LTD., Montreal, Canada – Mitherausgeber Buchvertrieb Wockel & CO GmbH, Berlin, VIII izdanje, 1996, s. 819).

613

K A Z A L O

Korijeni naše autohtonosti ............................................................................ 5 Predgovor II. izdanju ................................................................................... 9 Predgovor III. (talijanskom) izdanju ........................................................... 26 Problematika postanka i pokrštenja hrvatskog naroda .............................. 27 Predgovor V. izdanju .................................................................................. 35 UVOD ............................................................................................................. 49 I. Izvori o pradomovini slavena ............................................................... 51 II. Antropološki i drugi dokazi kontinuiteta autohtonosti .......................... 73 III. Slavenski jezik u ilira .......................................................................... 91

I. GOTI (I) SKLAVINI................................................................................ 110 I. O Gotima ............................................................................................... 112 II. Doseljenje Gota ( i ) Sklavina na teritorij Japoda i Liburna............... 121 III. Doseoba Gota ( i ) Sklavina na teritorij Desitijata .......................... 130 IV. Goti uz jadransku obalu ....................................................................... 149 V. Arheološki dokazi o kontinuitetu naselja, ukopnih mjesta i naĉina pokapanja na podruĉju zaposjedenutom od Gota i Sklavina .............. 157 II. ETNIĈKE I DRUGE POSEBNOSTI PUĈANSTVA NA TERITORIJU RIMSKE DALMACIJE KRAJEM VIII. I POĈETKOM IX. STOLJEĆA............................................................................................... 167 I. Franaĉki i drugi izvori o etniĉkim odnosima na teritoriju japoda, liburna i dalmata .................................................................................. 169 II. Pojava imena Hrvat kao etnonima........................................................ 187 614

III. Doseljenje sklavina iz Tomine „Kuretije“ na teritorij dalmata u IX. stoljeću ................................................................................................ 193 IV. Znaĉenje titule „Kralj Hrvata i Dalmatina“ ................................... 198 III. PREVLADAVANJE LUNARNOG KULTA NA TERITORIJU RIMSKE DALMACIJE................................................................................ 208 I. O znaĉenju boga Vida ........................................................................ 210 II. Silvan kao lunarno boţanstvo ............................................................. 222 IV. KRISTIJANIZIRANJE STAROSJEDITELJA I DOSELJENIKA......... 242 I. Franaĉko pokrštavanje puĉanstva na dijelu istoĉnojadranske obale.... 244 II. Crkveni raskol u hrvatskoj drţavi ....................................................... 258 V. KONTINUITET AUTOHTONOSTI I „BOSANSKA CRKVA“ U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI................................................................. 278 I. Kontinuitet poganske simbolike u nekropolama sa stećcima ............ 280 II. „Crkva bosanska “ i poganstvo u srednjovjekovnoj bosni ................ 308 III. Neromanizirano i romanizirano stanovništvo zvano Vlasi ................. 322 IV. O duhovnom i antropološkom kontinuitetu dinarskog stanovništva . 336 SAŢETAK .................................................................................................... 350 Zusammenfassung .................................................................................... 358 PRILOZI ....................................................................................................... 368 I. Literatura o pojmu ilir, odnosno o japodima, Liburnima i dalmatima 370 II. Radoslav Rotković o praslavizmima na Balkanu u antiĉko doba i o precima Crnogoraca ........................................................................ 382 III. Savić Marković Štedimlija o Luţanima ............................................. 391 IV. Mišljenja o nekim hrvatskim i ukrajinskim hidronimima i toponimima ......................................................................................... 395

615

V. Doseljenje arijanskih gota (i ) sklavina u vi. Stoljeću u rimsku dalmaciju, a posebno na teritorij japoda i njihovo suţivljenje sa starosjediteljima prema Tomi ArhiĊakonu .......................................... 406 VI. De administrando imperio Konstantina Porfirogeneta kao nepouzdani izvor za najstariju povijest hrvata .................................. 426 VII. Libellus Gothorum ............................................................................ 434 VIII. Pretpostavljanja o svezi hrvatskoga etnonima s Avarima i Bugarima ............................................................................................. 439 IX. O germanskom podrijetlu etnonima Hrvat ......................................... 450 X. O kultu mjeseca i zmije - zmaja - mjeseĉev reljef u zmajevoj pećini na Braĉu ............................................................................................... 460 XI. Š a m a n i z a m b o g a W u o t a n a............................................. 475 XII. UtvrĊivanje Peruna u juţnih Slavena .............................................. 494 XIII. Problematika glagoljice .................................................................... 499 XIV. Rune i germanski (gotski) nazivi za neka slova glagoljice .......... 520 XV. O slavenskoj pismenosti na današnjem teritoriju Hrvata u antiĉko i ranosrednjovjekovno doba ................................................................... 536 XVI. Katakombe u Jajcu ........................................................................... 554 BIBLIOGRAFIJA.......................................................................................... 562 ZAHVALA UZ OVO IZDANJE ................................................................... 610 KAZALO OSOBA ........................................................................................ 611

616

Inhaltsverzeichnis Die Wurzeln unserer Bodenständigkeit. Vorwort zur I. Ausgabe (Prof. Dr. Mate Suić) ........................................................................................ 5 Vorwort zur II. Ausgabe (I. Muţić) ................................................................ 9 Vorwort zur III. (italienischen) Ausgabe (Prof. Dr. Leo Magnino) ............... 26 Zur Problematik der Genese und der Christanisierung des kroatischen Volkes. Vorwort zur IV. Ausgabe des Werks von Ivan Muţić (Prof. Benedikta Zelić) ................................................................................... 27 Vorwort zur V. Ausgabe (Prof. Dr. Mate Šimundić) ..................................... 35 Einleitung (Der Balkan und das Donaugebiet als Urheimat der Slawen) ................... 49 I. Quellen über die Urheimat der Slawen ................................................. 51 II. Anthropologische und andere Beweise für die Kontinuität der Urbevölkerung ...................................................................................... 73 III.Die slawische Sprache der Illyrer ........................................................ 91 I. Goten (und) Sklavinen ............................................................................ 110 I. Die Goten ............................................................................................ 112 II. Die Einwanderung der Goten (und) Sklavinen auf das Territorium der Japoden und Liburner ............................................... 121 III.Die Einwanderung der Goten und Sklavinen auf das Territorium der Desidiaten ................................................................. 130 IV. Die Goten an der Adriaküste ............................................................. 149 V. Archäologische Beweise für die Kontinuität der Siedlungen,der Ausgrabungsstätten und die Art der Bestattung auf den von den Goten und Sklavinen besetzten Gebieten .......................................... 157 617

II. Ethnische und andere Charakteristiken der Bevölkerung auf dem Territorium des römischen Dalmatien gegen Ende des VIII.und zu Beginn des IX. Jahrhunderts ............................................ 167 I. Fränkische und andere Quellen über die ethnischen Verhältnisse auf dem Territorium der Japoden, Liburner und Dalmaten ................ 169 II. Das Aufkommen des Begriffs "Kroate" als Ethnonym im IX. Jahrhundert .......................................................................................... 187 III. Die Einwanderung der Sklavinen (Kroaten) auf das Territorium der Dalmaten im IX. Jahrhundert anhand Tomas „Kuretija" .............. 193 IV. Die Bedeutung des Titels "König der Kroaten und Dalmatiner" .. 199 III. Der Mondkult auf dem Territorium der römischen Provinz Dalmatien .............................................................................................. 209 I. Die Bedeutund des Gottes Vid .............................................................. 211 II. Silvanus als lunare Gottheit ................................................................. 223 IV. Die Christianisierung der Urbevölkerung und der Eingewanderten....................................................................................... 243 I. Die Christianisierung der Bevölkerung an der ostadriatischen Küste durch die Franken ...................................................................... 245 II. Das Kirchenschisma im kroatischen Staat .......................................... 259 V. Die Kontinuität der Urbevölkerung und die bosnische Kirche im mittelalterlichen Bosnien ....................................................... 279 I. Die Kontinuität der heidnischen Symbolik in den StećciNekropolen .......................................................................................... 281 II. Die bosnische Kirche und das Heidentum .......................................... 309 III. Die romanisierte und nichtromanisierte Bevölkerung, Walachen genannt ................................................................................................ 323 IV. Die geistige und anthropologische Kontinuität der dinarischen Bevölkerung......................................................................................... 337 618

Zusammenfassung ...................................................................................... 351 Beilagen ....................................................................................................... 369 I. Literatur über den Begriff Illyrer bzw. über die Japoden, Liburner und Dalmaten ...................................................................................... 371 II. Radoslav Rotković über Urslavismus auf der Balkan in der Antikezeit und über Urväter der Montenegrüner ............................. 383 III. S.Marković-Štedimlija: über die Lugier ........................................... 392 IV. Die Meinungen über manchen kroatischen und ukrainischen Hidronimen und Toponimen .............................................................. 396 V. Die Einwanderung der arianischen Goten (und) Sklavinen in die römische Provinz Dalmatien, insbesondere auf das Territorium der Japoden im VI.Jahrhundert und ihr Zusammenleben mit der alteingesessenen Bevölkerung - nach Berichten von Archidiakon Toma ................................................................................................... 407 VI. „De administrando imperio“ von Konstantin Porphyrogennetos als unzuverlässige Quelle für die älteste Geschichte der Kroaten ...... 427 VII.Libellus Gothorum ............................................................................ 435 VIII. Thesen über den Zusammenhang zwischen dem kroatischen Ethnonym und den Awaren und Bulgaren ........................................ 440 IX. Uber germanische Herkunft Ethnonym der Kroaten ......................... 451 X. Mondkult, Schlangen- bzw. Drachenkult. Das Mondrelief in der Drachenhöhle auf Braĉ ...................................................................... 461 XI. Schamanismus von Gott Wuotan ................................................... 476 XII. Beweise für die Verehrung des Gottes Perun durch die Südslawen .......................................................................................... 495 XIII. Die Problematik der glagolitischen Schrift ................................... 500 XIV. Die Runen sowie germanische (gotische) Bezeichnungen für bestimmte Buchstaben der glagolitischen Schrift .............................. 521 XV. Das Slavische Schriftum auf dem heutigen Territorium de Kroaten in der Antike und im frühen Mittelalter................................ 537 XVI. Die Katakomben in Jajce................................................................ 555 619

BIBLIOGRAPHIE ......................................................................................... 563 DANKSAGUNG ZU DIESER AUSGABE .................................................. 610 NAMENREGISTER (zusammengestellt von Prof. Nada Vrsalović) ........... 611 BILDREGISTER................................................................................................. KARTENREGISTER.......................................................................................... ABKÜRZUNGEN............................................................................................... INHALTSVERZEICHNIS ..................................................................................

620