IVAN MUŽIĆ/MAČEK I LUBURIĆ
MAČEK i LUBURIĆ POSEBNO IZDANJE
Lektor (Mužićeva predgovora): Ivan Bošković, prof.
Likovno rješenje ovitka: Neven Marin
Tehnički urednik i kompjutorski prijelom: Mladen Vučić
Priprema knjige: Dražen Ćaleta
Korektor: Lada Ivelić
Copyright: Ivan Mužić, Split, Čiovska 2
Sva prava pridržana. Reproduciranje ovog izdanja knjige ili bilo kojeg njezina dijela u bilo kojem obliku bez pismenog odobrenja priređivača nije dopušteno.
MAČEK U LUBURUĆEVU ZATOČENIŠTVU
Priredio: IVAN MUŽIC
II. izdanje
LAUS SPLIT 1999.
slika: VLADKO MAČEK
Izdavač: LAUS Split, Iza lože 4/II Za izdavača: Ante Oman
Tisak: Dalmacijapapir, Split
CIP-Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splitu
UDK 323.1 (497.5) "19" 32-05 Maček, V. 32-05 Luburić, V.
MAČEK u Luburićevu zatočeništvu / priredio Ivan Mužić. - 2. izd. - Split : Laus, 1999. - 144 str. : ilustr. ; 24 cm. - (Posebno izdanje / Laus, Split)
Om. stv. nasl.: Maček i Luburić. - Bilješka o priređivaču: str. 139 - 140. - Kazalo.
ISBN 953-190-080-9 1. Mužić, Ivan
ISBN 953-190-080-9
prazno
IVAN MUZIC DRZAVOTVORNOST DINARSKIH HRVATA
I.
Švicarski antropolog Eugen Pittard u svome djelu Les peuples des Balkans (god. 1917.) utvrdio je "da dinarska rasa živi kompaktno bez obzira na narodnost u Dalmaciji, i stolnoj Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori, Albaniji i dijelu Grčke. Ta rasa potječe od prasjedilaca balkanskog poluotoka,..."1 I u današnjih Hrvata postoji snažna dinarska komponenta.2
Dvorniković je kao iskusni etnopsiholog na temelju neposrednih zapažanja zaključio da postoji "balkanski etnički kontinuitet", ____ 1 Milan pl. Šufflay, Izabrani eseji, prikazi i članci. (Priredili: Darko SagrakMusa Ahmeti). Nakladnik: Darko Sagrak, Zagreb, 1999., s. 132. 2 "Da i mi Hrvati imamo u svom biološkom sklopu dinarsku dominantu i da su iz nje nikli najoriginalniji predstavnici našeg naroda, poznata je stvar, premda se ne može odbiti činjenica, da su i predstavnici drugih rasnih tipova davali svoje prinose kod našega političkoga i kulturnog razvoja... Pittard je dokazao, da je dinarski rasni tip više raširen u krajevima naseljenim Hrvatima, nego Srbima."(Filip Lukas, Hrvatska revija, Zagreb, br. 10,1937.)
7
odnosno da je čovjek "na dinarskom kršu... prastari Ilir."3 Ispravnost Dvornikovićeva zaključivanja potvrdio je Živko Mikić, koji je brojnim ispitivanjem kostura dokazao antropološki kontinuitet dinarskog čovjeka na području rimske Dalmacije od prapovijesti do dolaska Turaka, a i kasnije. Etnički je element starosjeditelja - u antropološkom i duhovnom smislu gotovo neusporedivo veći u odnosu na sve doseljenike na teritorij rimske Dalmacije.4 Jezik je na zapadnom Balkanu bio u biti isti u antičko doba kao i danas. "Službeni, diplomatski jezik, kao i jezik Crkve, prije i poslije doseljenja Hrvata u novu domovinu bio je, kao i svuda na Zapadu, latinski jezik. Ipak iz kasnog antičkog vremena imamo podatke o slavenskom jeziku i pismenosti na ovim prostorima. Svjedoče o tome sačuvane neke nedvojbeno slavenske riječi cerna (crna), bog Dobrat, piće medos i dr., kao i pojedina nelatinička slova u osobnim imenima na nadgrobnim spomenicima, koja su inače klesana službenim
---3 Vladimir Dvorniković, Karakterologija Jugoslovena. Izd. Geca Kon, Beograd, 1939., s. 86.-87., 303. Žarko Trebješanin točno prosuđuje da Dvornikovićeva teoretska konstrukcija pojma "Jugosloven" karakterološki odgovara Cvijićevom "dinarskom tipu", odnosno gorštaku. (Ž. Trebješanin, yladimir Dvorniković i njegovi socijalnopsihološki ogledi. U knjizi V. Dvornikovića, Borba ideja. Izd. Službeni list SRJ- Tersit, Beograd, 1995., s. 25.) Dvorniković je posebno osjetio da je "brđansko ojkanje" na dinarskom području starobalkanski "muzičko-morfološki praoblik"(Dvorniković, Karakterologija.., ibid., s. 372.-373.) Dinko Tomašić navodi da u Hrvatskom zagorju, gdje je očuvana zadružna kultura i gdje je poezija obredna ili lirska nema ni traga herojskoj poeziji ili herojskim tradicijama. (D. Tomašić, Društveni razvitak Hrvata. Izd. Hrvatsko sociološko društvo - Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1997., s. 30.) I Olinko Delorko ističe da hrvatski kajkavci poznaju samo kraću lirsku pjesmu. (O. Delorko, Narodne epske pjesme. I. izd. Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga XXIV., Zora-Matica hrvatska, Zagreb, 1964., s. 220.) 4 Đuro Basler to zaključuje ovako: "Vama već sada mogu reći da mi arheolozi u Sarajevu tvrdimo da je nakon invazije Slavena i Avara u zemlji ostalo najmanje 85 posto starog stanovništva, a da slavenska komponenta neće biti
veća od 10 do 12 posto. To mišljenje zastupa i dr. Zdravko Marić."(Đ. Basler u pismu koje je uputio autoru iz Sarajeva dne 24. travnja 1989.)
8
latinskim jezikom... Kod razrješavanja pitanja postanka hrvatskog naroda moramo uzeti u obzir još jednu činjenicu. Stari grčki pisci opširno pišu o masovnim prijelazima Slavena preko donjeg Dunava i njihovu naseljavanju u istočne pokrajine Bizantskog carstva (Meziju i Trakiju), a nema nikakva spomena o sličnim naseljavanjima Slavena u zapadne pokrajine Balkanskog poluotoka. I to bi potvrđivalo istinitost podataka o slavenskom karakteru starosjedite ja u tim pokrajinama, a koje su stari pisci nazivali različitim imenima: veneti, vendi, Iliri, Kureti. Budući da su oni prema doš jacima i osvajačima Hrvatima (bili ovi Goti ili ne) bili većina, sasvim je prirodno da su živeći sto jećima zajedno u istoj državi Hrvati prihvatili slavenski jezik starosjeditelja."5 Od Slavena, koji su prema nekim pretpostavkama u masama pristigli u VI. i VII. stoljeću nije ostao gotovo ni jedan trag u fizičkoj (antropološkoj) i duhovnoj baštini, a on bi se morao osjetiti da su se oni masovno doselili. Ostaje kao jedina mogućnost da se doseljavanje sa sjevera stvarno događalo, ali samo u manjim (ratničkim) družinama koje su se zbog svoje malobrojnosti u odnosu na starosjeditelje potpuno u njih pretopili. Čak su prihvatili i organizaciju vlasti starosjeditelja. "Liburni su do u rimsko doba bili organizirani u četrnaest općina. Sasvim je vjerojatno da su Hrvati nakon doseljenja preuzeli teritorijalnu podjelu ilirskih općina. Konstantin Porfirogenet navodi četrnaest starohrvatskih županija, koje su bile političkoupravne ustanove. Spomenili smo da su sjedišta starohrvatskih župa u sjevernoj Dalmaciji bila pretežno u prvotnim sjedištima ilirskih općina. Zato je vjerojatno da im se i područje poklapalo. Podžupanije su, možda, odgovarale ilirskim seoskim zajednicama, ili manjim političkim jedinicama. Stara hrvatska plemenska organizacija od 12 plemena nalazila se uglavnom na području sjeverne Dalmacije, upravo na području Liburna. Veze s ilirskom organizacijom nameću se same od sebe, tim više što je S. Gunjača uvjerljivo dokazao da se Petrova
---5 Benedikta Zelić, Problematika postanka i pokrštenja hrvatskog naroda. U knjizi I. Mužića, Hrvati i autohtonost na teritoriju rimske provincije Dalmacije. Izd. Dominović, Zagreb, 1998., s. 31.-33.
9
gora ili planina Gvozd, na kojoj se odigrala sudbonosna bitka posljednjeg hrvatskoga kralja Petra s Mađarima, nalazila ne u gornjoj Hrvatskoj već u srednjoj Dalmaciji. Time je razumljiv ugovor o personalnoj uniji (Pacta conventa) između 12 hrvatskih plemena i kralja Kolomana nakon te bitke."6 Temeljna osobina dinarskog čovjeka od prapovijesti do naših dana očitovala se u njegovoj snažnoj ratničkoj naram. Dinarci su, a posebno Ličani, u prošlosti bili poznati kao elitni ratnici.8 U borbi za narodni opstanak, a kasnije i u otporu turskim osvajanjima posebno su se isticali hrvatski hercegovački plemićki rodovi (Balinovići; Ivaniševići, Laste-Margetići, Lučići, Šoići i drugi).9 Dinarac vjeruje
---6 Šime Batović-Olga Oštrić, Tragovi ilirske kulturne baštine u narodnoj kulturi našeg primorskog područja. Simpozij: Predslovenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi južnih Slavena. ANUBiH, Posebna izdanja, knjiga XII., Sarajevo, 1969., s. 276. 7 "Dinarski tip je prototip muškarca rat nika, možda najizražajniji uopšte među svim belim rasama: sama ideja i utelovljenje toga tipa... Sirov, snažan i marcijalan morao je biti taj ilirski čovek. Violentnost koja se stalno pominje kada je reč o dinarcima, verovatno se u Ilira nalazila u još elementarnijoj formi. T. Livije, govoreći o ilirskom kralju Genciju, ističe njegovu urođenu plahovitost `violentia insita ingenio' (Ab u. c. XLIV). A. Gelije priča da je pogled u Ilira bio tako strašan i fascinativan da su mogli njime `ubiti čoveka'... I lukavstvo provejava iz ilirskog karaktera, što je sasvim u stilu brđanskog plemenika. Ima ih koji suvoparnost i neki grubi racionalizam smatraju dubljom psihičkom oznakom Ilira, više nego svu njihovu divlju hrabrost i ratničku violentnost... Junaštvo i lukavstvo uporedo se oštre - u borbi. Pored violentnosti odlikuju se i današnji dinarci, a naročito jugoslovenski, jakom crtom biološke pronicljivosti. Otuda i smisao za poslove, trgovinu i - prevaru, jer i to je takođe jedna forma borbe. "(Dvorniković, Karakterologija..., ibid., s. 208., 295.-296.). 8 "Vele da je rodom iz Like bilo dvjesta generala... Ti su graničari pripadali medu najbolje vojnike svijeta, pa je i sam Napoleon rekao da su Hrvati prvi vojnici na svijetu."(Josip Zidarić, Stanovnici hrvatskoga krša. Hrvatska prosvjeta, XIX/1932., 10., 226.)
9 Usp. Nikola Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Mostaru. Nakladnici: Sveučilište u Mostaru i Matica hrvatska, Mostar, 1999., s. 614.
10
da mediteranski i zagorski tip hrvatskog čovjeka nije revolucionaran i da su bune Matije Ivanića i Matije Gupca historiografske izmišljotine. Opažena je i činjenica da je i čovjek širega dinarskog područja koji živi u nizinama i koji se pretežno bavi zemljoradnjom biološki mekši.10 Istina je čak da se primorski ljudi, posebno oni na otocima, nisu degenerirali zahvaljujući isključivo priljevu biološki zdravog elementa iz dinarskog krša. U dinaraca prevladava kult snage i snalažljivosti. Taj element posebno zadivljava hrabrost u snazi, a karakterizira ga i subj ektivno vrednovanje etičkih noma dobra i zla. Dinarac poznaje samo strah od tajanstvenih, odnosno nadzemaljskih sila. Dinarski mentalitet je u biti isti u pravoslavnih i katolika. U snažnom dinarskom tipu11 hrvatskoga i srpskog čovjeka naslućujemo gotovo istu psihosomatsku konstituciju. Dinko Šimunović, koji je u mladosti veliki dio života proveo u Dalmatinskoj zagori, osjećao je tu istobitnost pravoslavnog i katoličkog elementa. Junaštvo je u jednih i u drugih glavno mjerilo vrijednosti.12 Dinarac prožet ratničkim
---10 Prema Hadžijahićevim istraživanjima u Bosni je na islam najviše prelazilo seljačko stanovništvo u nizinama. Cvijić je nekritički vjerovao u moć bosanskih franjevaca kad je pisao da su oni u Bosni stvorili krotke kršćane, a nije razmišljao o tome zašto to franjevcima nije uspjelo u Hercegovini. Osim toga da katolici u Bosni nisu "meki" dokazuje njihovo trajno održanje na svojim djedovskim prostorima usprkos svim progonima. 11"Dinarski čovek ne veruje da ima teškoća koje ne bi mogao savladati. Njegova je vera nepomućena, pouzdanje bezgranično..." (Jovan Cvijić Dinarski tip. U knjizi Jovana Cvijića-Ive Andrića, O balkanskim psihičkim tipovima. Izd. Službeni list SRJ, Beograd, 1996., s. 23.). 12 "Radi toga je i veselo u manastiru uvijek bilo, a i stari kaluđeri više su govorili o junaštvu nego o molitvi. Spominjalo se, koji je od njih na konju bolji binjedžija bio, koji li kamenom odbacio dalje ili mu jasno grlo bolje uz gusle ječalo. A po zidovima i uglima, među mrkim portretima monaha, visjelo oružje svake ruke."(Dinko Šimunović,Izabrana djela. Matica hrvatska, Zagreb, 1996., s. 368.)
Primorski Hrvati osjećajući identičnost pravoslavnog i katoličkog elementa sve brdsko stanovništvo bez obzira na vjeru i narodnost nazivaju Vlasima. Po mišljenju većine povjesnika, iako se to ne može generalizirati, imena Vlah i
11
mentalitetom obrađivanje zemlje očekuje od drugih sunarodnjaka, a često i od svoje žene. Dinarskim društvom vlada muškarac, a nepisani je zakon patrijarhalnog mentaliteta da su djeca one vjere i nacije kojoj pripada otac, što se očitovalo i na primjeru Ante Starčevića ("Oca domovine"), kojemu je majka bila pravoslavna.13 Patrijarhalni dinarac ima u sebi prirođen osjećaj za hijerarhiju, koji se posebno očituje u kultu vođe.14 Njemu je prirodno da u ljudskom društvu, jednako kao u vučjem i pasjem čoporu, predvodi samo onaj tko se ističe snagom i hrabrošću i zato doživljava parlamentarnu "demokraciju" kao ideal čovjeka mase. Dinarci su u prošlosti (posebno u inozemstvu kako je to
---pastir bila su dugo vremena sinonimi. Naziv vlah ("vlaj") dugo je bio oznaka za socijalni status. Nužno je napomenuti da je pogrdni smisao riječi Vlah pridavan raznim kategorijama stanovništva i da se nije odnosio samo na Srbe. Fran Kurelac, ističući da su Vlasima u užoj Hrvatskoj i Sloveniji nazivani Srbi, u Bosni pravoslavni i katolici, u Dubrovniku seljaci, u Srbiji i Dalmaciji Rumunji, u primorju Talijani, piše i ovo: "Čudno je to s imenom Vlah. Koga god preziremo toga danas Vlahom zovemo." (Kurelac, Fluminensia, Zagreb, 1862., s. 215.) U Bosni (Vareš) pravoslavni se i danas nazivaju Vlasima, ali u pogrdnom smislu upotrebljava se riječ "vlašina". U Dalmaciji stanovnici cijelog obalnog pojasa nazivaju Vlasima sve Zagorce bez obzira na vjeru, zanimanje i društveni položaj. U poveljama srpskih i bosanskih vladara iz prvih desetljeća XIII. stoljeća Vlasima se nazivaju i Dubrovčani. Leksikon srpskog srednjeg veka. Priredili: Sima Ćirković i Rade Mihaljčić, izd. Knowledge, Beograd, 1999., s. 86.) Međutim u Dubrovniku i u dubrovačkom zaleđu (prema usmenom kazivanju prof. Ivana Boškovića) od pamtivjeka katoličko stanovništvo naziva Vlasima samo pravoslavne. 13 Međutim, činjenica je da je onoliko koliko je dinarac biološki jači u odnosu na nedinarca, toliko je i njegova žena snažnija od nedinarke. "I na dinarskoj ženi zapaža se maskulina tendencija u samom tipu rase... Dinarska žena ne mora nimalo da bude ono što narodna reč zove muškobanja, pa ipak nešto muško govori iz nje, taman toliko da to uđe u evropske udžbenike rasne antropologije." (Dvorniković, Karakterologija,... ibid., s. 209.). 14 "Na ljude dinarskog tipa najviše uticaja imaju vođe u čijem ponašanju ima nečega tajanstvenog ili mu oni to pripisuju." (Jovan Cvijić-Ivo Andrić, O balkanskim psihičkim tipovima, ibid., s. 27.)
12
opisano u literaturi) poznati i kao surovi ratnici među kojima ne postoji ideal srednjovjekovnoga zapadnog viteza.15 U mentalitetu dinarca živi i hajdučki element.16 Hajdučiju na balkanskom prostoru poznaje već stari tračko-ilirski Balkan. Neki su pisci u srednjem vijeku smatrali naše zemlje "hajdučkim zemljama".'
---15 »»Surove životne prilike... morale su izazvati jak i budan nagon za samoodržavanjem... U Jugoslovenu razvio se u takvim životnim prilikama tip čoveka koji je isuviše biološki zaokupljen sam sobom. Ko sam mnogo pati i strada, otupi i za drugoga, postaje manje osetljiv u svojoj, ali i u tuđoj nevolji (poznata psihička crta, zapažena i na asketima). Altruistička sentimentalnost i osećajna obazrivost prema drugome ne odgovara krutom životnom stilu čoveka borca. Nije to nordska hladna bezosećajnost i nesposobnost za toplija osećanja prema drugom. Dispozicije za jaču osećajnost izbijaju u mnogim znacima i oblicima narodnog života, čak i u izvesnim običajima i praznovericama, narodnim pesmama, poslovicama i uzrečicama, ali stil života, naročito u južnim patrijarhalnim krajevima, skučio je ispoljavanje tih osećanja u neke tvrde i rudimentarne oblike. Već sama fiziognomija i mimika dinarca ima često u sebi nešto mrko, zatvoreno i nepristupačno... U nežnosti i ganutosti takav je čovek mnogo sporiji i uzdržljiviji, iako ne mora zato da bude `zao'."(Dvorniković, Karakterologija..., ibid., s. 768.) 16 Pojava hajduka ima i odgovarajuće povijesno opravdanje. "Hajduk po pravilu nije ni u čijoj službi; on je slobodan kao vuk u gori gdeno sude `tice kosovice'. Dok je Primorje i Krajina razbojište uskoka, hajduk se javljao u srcu zemlje, ponajviše u planinama Bosne, Hercegovine i Srbije. Onaj koji bi se usred turske zemlje `odbio gori u hajduke' ispadao bi time iz svakog zakonskog i društvenog poretka, pretvarao se u šumsku zver da po drumovima presreće silnike i gospodare, da sveti rajine muke, pljačka i zastrašuje Turke... U izvesnim epohama hajduk je bio idol i jedina nada porobljenog naroda. Bez ove psihičke veze ne bi puste hajdučke pesme, pune krvi i osvete stekle popularnost koju naročito u Bosni i Hercegovini uživaju i dan današnji. Hajdučka romantika, ma kako sumorna bila njena pozadina, oduvek je imala velike draži i privlačnosti za narod koji je tavorio pod krovovima svojih čifčiskih koliba i uživao da hajduk bar u pesmi davi i robi
njemu mrskog gospodara. Bez potrebe te oduške hajdučka samohvala i fantastika ne bi naišla tolikog odjeka u narodu." (Dvorniković, arakterologija,... ibid., s. 551., 553.) 17 V. Dvorniković, Hajdukovanje kao psihološka i socijalna pojava. Žandarmeriski vesnik, Sremska Kamenica, 1940., s. 8.
13
U mnogim "junačkim" pjesmama s motivima iz prošlih, turskih stoljeća, u kojima Marko između ostalog zna zapaliti ljubavnicu namazanu smolom da mu svijetli pri večeri, osjećamo dah prapovijesnog divljaštva. Prodor tog duha očituje se u nerazmjernom prevladavanju tih "junačkih" motiva nad lirskim pjesništvom u kontinentalnoj Dalmaciji. Fra Andrija Kačić Miošić u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga s oduševljenjem opisuje odsijecanje turskih glava, a mnogobrojna izdanja toga njegova djela potvrđuju da su dinarski Hrvati to štivo prihvaćali kao izraz vlastite duše. Dakako da svi gorštaci nisu hajduci.18 Dinarac je poslije pokušaja kristijaniziranja nastavio živjeti svoju iracionalnu narav doživljavajući često Dekalog kao nadstvarni ideal, kako je to vjerno opisao Mile Budak. Dvorniković zaključuje kako se rimokatolicizam prihvatio samo u primorskim gradovima i da dinarac "ostaje borac, balkanska, ne slovensko-hrišćanska duša".19 U biti dosadašnja prošlost dinarca, bio on "Ilir" Bato ili Hercegovac Zvonko Bušić, povijest je neustrašive borbe za pojedinačni i narodni opstanak.20 Stoga nije slučajno da je u temeljima izgradnje sve tri
---18 "Već smo kazali kako se među ljudima na Kršu vide velike opreke karaktera. Naći ćeš najčestitije ljude u tome kraju, ali se nađe i mnogo zločinačkih karaktera. I začudo, kolika je razlika među ljudima u Kršu. Dalje sjevernije među hrvatskih kajkavcima ima neka izjednačenost karaktera. Kako se čini, tamo danas prevladava tip slabijega mlitavoga karaktera. Vidi što je dobro, i priznaje da treba raditi dobro, ali se toga mlitavo drži u svagdašnjem životu. I.judi opaka značaja u Kršu hvale se svojom opačinom." (Josip Zidarić, Stanovnici hrvatskoga krša, ibid., s. 225.) 19 Dvorniković, Karakterologija.., ibid., s. 838. Da dinarac, ako ga se vjerski dobro pouči, može biti praktični kršćanin potvrđuju primjeri stotina časnih sestara iz Dalmatinske Zagore (na primjer iz Otoka kod Sinja), koji su kršćanskim življenjem za bližnje dokazali svoju vjeru. (Činjenica je da je Katolička Crkva na Balkanu uspjela više kristijanizirati katoličke mase nego Srpska Pravoslavna Crkva pravoslavne vjernike.). 20 Nedinarac kada pokušava vrijednovati dinarca koji je kao psihosomatski tip posve drugačiji, zamišlja sebe kao glavno mjerilo vrijednosti. Tako Dinko Tomašić (otočanin iz Korčule) primitivno zaključuje da se u
rodovskoplemenskoj organizaciji "rod razvio u četu pljačkaša, i da je u ovoj sredini
14
hrvatske države na Balkanu najviše ugrađena borba dinarskog čovjeka.
II.
Prva hrvatska država na Balkanu nastala je u brdskim krajevima. O smještaju prvobitne balkanske Hrvatske suglasno izvješćuju svi postojeći povijesni izvori. Iz pisanja Konstantina Porfirogeneta može se zaključiti da su Hrvati svoju prvobitnu organizacionu jedinicu imali baš na teritoriju na kojemu Toma arhiđakon smješta doseljenje Sklava ili Gota. O Gackoj, Lici i Krbavi u ranosrednjovjekovno doba ne znamo mnogo. Prema poglavlju XXX. De Administrando Imperio zemlja Hrvata proteže se od Cetine do grada Labina,2' a hrvatski ban vlada Krbavom, Gackom i Likom. Božidar Ferjančić konstatira da Hrvatska iz DAI "na kontinentu prema severu nije prelazila tok Kupe jer se u DAI ne spominje ni jedna župa koja se nalazi severno od te
---prvotna društvena vrijednost bila `junaštvo' tj. isticanje u otimanju i u ubijanju."(Tomašić, ibid., s. 68.) Dvorniković navedeno mišljenje, očito misleći i na Tomašića, komentira ovako: "Bez uživljavanja u taj unutrašnji svet vrednostnih merila, patrijarhalnog morala i patrijarhalnih etičkih ideala, nema ni razumevanja ovog tipa. Oni koji govore samo o pljačkaškom ili razbojničkom tipu kao što to i u nas, iz vrlo providnih razloga, čine neki istorici i sociolozi iz severnih i zapadnih pokrajina Jugoslavije, nisu ušli u dušu toga tipa ni koliko površni strani turisti za koje su ti ljudi ništa drugo nego `Hammeldiebe'. Neki naši pisci grade se toliki `zapadnjaci', toliko strani tom tipu, kao da se uopšte u njegov unutrašnji svet ne mogu ni trenutno uživeti."(Dvorniković, Karakterologija.., ibid., s. 797.) 21 Nada Klaić upozorava kako je, s obzirom na to da su u hrvatske županije ubrojene Imota, Pliva i Pset, očito da je "hrvatska granica napuštala Cetinu i preko Dinare obuhvaćala ne samo Livno i Imotski, nego i udaljenije krajeve u porječju gornjega Vrbasa". (N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Izd. Školska knjiga, Zagreb, 1975., s. 75.-76.).
15
reke."22 Područje Like, Gacke i Krbave bilo je stvarno vrlo pogodno i za širenje hrvatske vlasti i hrvatskog imena i u današnju Slavoniju, Bosnu te primorje. Iz Ljetopisa popa Duk janina očito je da su Hrvati bili smješteni na širem teritoriju nekadanje Liburnije, odnosno Donje Dalmacije od VI. stoljeća pa dalje. Hrvati prema tom Ljetopisu nisu vladali cijelom goto-slavenskom državom. Bijeli su Hrvati, kako ih naziva hrvatska redakcija izvora, prvobitno zauzimali posebno kontinentalni pojas Donje Dalmacije, dakle samo jednu od više postojećih banovina u velikoj zajedničkoj državi. Hrvatima su vladali banovi, koji su do svršetka VIII. stoljeća priznavali vrhovništvo samo gotoslavenskih kraljeva. Ti su Hrvati najranije poslije početka franačkoavarskog rata, dakle od kraja VIII., do najkasnije u prvim desetljećima IX. stoljeća dijelom naselili i cijeli stari teritorij Dalmata i to tako da su tijekom vremena njime u cijelosti zavladali. "Sclavi ili Goti" su se, prema Tomi Arhiđakonu, nakon doseljenja naselili u brdovitim krajevima na sjeveru Dalmacije, a to bi uglavnom odgovaralo prijašnjem teritoriju Liburna i posebno Japoda, odnosno kasnijem području Like, Gacke i Krbave (pored ostaloga).23 Toma nije mislio da se pojam te brdovite Hrvatske, u kojoj su živjeli oni koje se nazivalo Kuretima, ograničuje geografski na otok Krk. Tomi je, naime, Hrvatska brdovita zemlja koja se prostire na sjeveru Dalmacije, a iz toga bi slijedilo da Krk u vrijeme, kad je Toma smještao opisana zbivanja, direktno graniči s Dalmacijom. Pogrešnoje
---22 B. Ferjančić (priredio), vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. II, SAN, Beograd, 1959., s. 35. Ova tvrdnja o kontinuitetu starih granica posebno je važna zato što je ranije do Kupe dopiralo područje Japoda. 23 Prema Viktoru Novaku u brdovite krajeve gdje su živjeli starosjeditelji "nesumnjivo... spadaju prostori od Gvozda na jug prema dalmatinskom moru u smeru Livna i Neretve". (V. Novak, Sitni prilozi. Jugoslovenski istorijski časopis, /Ljubljana-Zagreb-Beograd/, II/1936.,1.-4.,121.). Kerubin Šegvić je u izvanredno temeljitoj studiji Hrvat, Got, Slav u djelu Tome Splićanina istaknuo da Toma opisuje "Croatiu" "kao da je imao pred očima Liku i Gorski Kotar tamo do Save". (K. Šegvić, Hrvat, Got, Slav u djelu Tome Splićanina. Nastavni vjesnik, za 1931/32., knj. XL., s. 19.).
16
tumačenje da Toma Kurete izvodi prema Lukanu od stanovnika otoka Kurikte, današnj ega Krka. Hrvatska je, prema njemu, planinsko područje, koje se nastavlja na sjeveru od Dalmacije. Tomini Kureti ne mogu biti stanovnici Krka ni zato što taj otok nije u smislu Tominih shvaćanja, bio na sjeveru Dalmacije. Kad Toma priča (u XIII. poglavlju) o granicama kraljevstva Dalmacije i Hrvatske u doba narodnih vladara onda je prema njemu tom kraljevstvu na zapadu Kornška, a to kraljevstvo na sjeveru počinje od obale Dunava. Iz toga se može zaključiti da se otok Krk može smjestiti samo na zapadu, a ne na sjeveru Dalmacije gdje Toma smješta Kuretiju. Doseljeni Hrvati bili su ratnici koji su se prema Tomi stopili s brojčano nadmoćnijim starosj editelj ima u j edan narod. Iz Tominih navoda proizlazi da su Sclavi ili Goti doselili u zemlju Hrvatsku u kojoj su preostali živjeti rijetki stanovnici ("coloni"), koji su se nazivali Snati (Snaci). Doseljenici su te starosjeditelje počeli podvrgavati pod svoju vlast. Novak cijeli citirani Tomin pasus točno interpretira ovako: "Dakle, ma ko bio korektor ovoga mesta, on je hteo da doda ime ovih kolona koje su doseljenici našli u Hrvatskoj, a ta je iz celoga konteksta nesumnjivo dalmatinska Zagora, pošto se kaže da je `regio montuosa' i da sa severne strane `adheret Dalmatie'. Znači, ovi koloni zvali su se Snaci. Ti su bili nesumnjivo starosedeoci -rari coloni kao preostaci mnogobrojnog starosedelačkog seljačkog masiva -stočara (ili ratara?) -u' brdovitim krajevima docnije Tomine Hrvatske,... Nesumnjivo među te krajeve spadaju prostori od Gvozda na jug prema dalmatinskom moru u smeru Livna i Neretve. Tu treba tražiti te retke naseljenike, preostale Snace, koji su dočekali `septem uel octo tribus nobilium'."24 Turci su svojim osvajanjima i dovlačenjem nehrvatskih Vlaha zaprijetili opstanku zatečenoj dinarskoj jezgri uslijed čega se težište hrvatskoga političkog života premjestilo na sjever. Takvo je stanje trajalo stoljećima sve do slabljenja turske vlasti. Po naravi agresivan hrvatski dinarac od druge polovice XIX. st. postaje ponovno nositelj ---24 V. Novak, De iis qui Snaci nominantur. Jugoslovenski istoriski časopis, Ljubljana-Zagreb-Beograd, II/1936., 1.-4., 119.-121.
17
nacionalne samohrvatske državne ideje. Eugen Kvaternik je kao praktični katolički vjernik odbio pomoć talijanskog masonstva u uspostavi samostalne hrvatske države, ali je zato sam protiv AustroUgarske monarhije podigao oružani ustanak u Lici 1871. Ante Ciliga ispravno konstatira da su Ličani do 1903. pa i do 1914. bili "avangarda radikalnog krila hrvatske političke borbe", a da su od 1918. pa dalje to bili Hercegovci.25 Višestoljetna nagodbenjačka politika na sjeveru Hrvatske može se razumjeti i zbog toga što se ona događala unutar jedne kršćanske monarhi je u kojoj je bilo normalno očekivati promj ene. Međutim, oni Hrvati koj i su živj eli uz događanj a na dij elu četiristolj etnoga turskoga Balkana naučili su da se samo nasiljem mogu osloboditi od nasilja. ("Na ljutu ranu ljutu travu.")
III.
Prva jugoslavenska država stvorena je kao umjetna masonska tvorevina protiv volje hrvatskog naroda i zato su je htjeli srušiti svi, a posebno dinarski Hrvati. Mržnja na jugoslavenstvo postala je krajem drugog desetljeća postojanja te neprirodne državne tvorevine takva da su u samom vodstvu Hrvatske seljačke i građanske zaštite planirali Mačekovo ubojstvo zbog njegove sporazumaške politike s Beogradom.26 Hrvatski dinarac je u doba Mačekove Banovine
---25 Ante Ciliga, Sve i odmah. Hrvatski list, Mainz -Washington-Toronto-Lund, 1998., s. 28. . 26 Štir (Ivan Stier), Izmedju revolucionarnosti i oportunizma u borbi za Hrvatsku Državu. Drinina knjižnica, knjiga 13., Madrid, 1966., s. 16.-17. Ustaše u emigraciji nisu istupale protiv Mačeka sve dok nije počeo pregovore s Beogradom. "Ljude je ipak zanimalo jedno pitanje unutarnjih političkih odnosa koje su medusobno postavljali i o njemu raspravljali: odnos između
Pavelića i Mačeka. Može se reći da je 90 posto ljudi u ustaškom logoru došlo kao
18
Hrvatske strastveno očekivao rat kao mogućnost konačnoga nacionalnog oslobođenja. Pavelić je u to doba odlučio zbog tobožnje "mekoće" određenoga dijela hrvatsko~7mentaliteta premjestiti glavni grad države iz Zagreba u Banja Luku. Paveliću je bio cilj ostvarenje samostalne hrvatske države, a kako je protiv toga plana bio
---pristalica HSS-a, vjerujući i u Pavelića i u Mačeka, isto tako kako što je bila njihova vjera na uspomenu Stjepana Radića. Po ovome pitanju Pavelić n.ije nikada ni u logoru ni prema vani zauzeo svoje stanovište, ali se prema Mačekovom pisanju, kao proganjani voda HSS-a pa u početku i kao `vodi Hrvata u domovini' u listu `Hrvatski domobran', zaključivalo kako postoji sporazum izmedu Pavelića i Mačeka. Ljudi su radi toga prihvatili formulu: u budućoj će NDH kao republici, Maček biti predsjednik Republike, a Pavelić predsjednik Vlade i `kao Poglavnik' uglavnom voditi politiku. To je bila kombinacija prema talijanskim političkim prilikama i ondašnjoj podjeli vlasti u Italiji, što je ljudima poslužilo kao usporedba. Te političke kombinacije nastale među ljudima bile su poznate i Paveliću i Budaku, jer su o tome neko vrijeme ljudi javno raspravljali i razgovarali, dok nisu nabasali na gore spomenuto rješenje." (Ante Moškov, Pavelićevo doba. Priredio: Petar Požar, izd. Laus, knjiga u tisku, Split, 1999., s. 25.) 27 Vatroslav Murvar kao očevidac tih razmišljanja o tome svjedoči ovako: "Kada sam u jesen 1939. došao po prvi put na Sveučilište, prva je misao svih nas bila pohoditi i upoznati ilegalne ustaške prvake, one ljude, o kojima smo u pokrajini mnogo govorili i smatrali ih pravim predstavnicima narodne borbe. Jedan od njih nas je primio u svom uredu... Onako usput, u slijedu ove misli, kao nešto što je samo po sebi razumljivo i o čem nema više dvojbe, Roma locuta causa fmita spomenuo je odluku Poglavnika o premještanju, odnosno o stvaranju državnog središta buduće hrvatske države u Banjoj Luci. Iznenadio se, da mi to ne znamo, i da se tome čudimo. Podneblje ovog kraja, u kojem leži Zagreb nastavljao je on pogoduje razvoju jednog tipa našeg čovjeka, koji nije prikladan za nošenje i čuvanje državne samostalnosti, jer je preblag i mekan, te posjeduje neke negativne osobine za državni život. Sva tragika naše prošlosti, obilježene stalnim značajkama vječnih nagodaba i beskrajnih sporazuma, izvire dijelom i iz činjenice, da je težište narodnog otpora počivalo na kraju i ljudima, koji su ljudski shvaćeno divan materijal, ali u političkom smislu svojom mlitavošću nisu bili dorasli teretima užasne i beznadne borbe, svih onih napora, koji se zahtijevaju od narodnog i političkog središta."
(Vatroslav Murvar, Banja Luka glavni grad Nezavisne Države Hrvatske. Zbornik hrvatskih sveučilištaraca, izdao Sveučilišni pododbor Matice Hrvatske u Zagrebu, Zagreb, 1942., s. 21.)
19
Washington, London i Pariz, on se mogao osloniti jedino na Rim i Berlin.28 Nezavisna Država Hrvatska29 proglašena 10. travnja 1941. nastala je ponovno nakon osam stoljeća i narod ju je oduševljeno prihvatio30 ne identificirajući je s ustaškim režimom.31 Pavelić u vjerskom smislu nije bio ni najmanje katolički isključiv tako da nikad nije mrzio ni pravoslavlje kao vjeru. Dapače, bio je osobno angažiran prije I. svjetskog rata u pripremi osnutka Hrvatske pravoslavne crkve, i to tako da i sam bude njezin pripadnik. Naime, kad se g. 1911. pročula vijest da će na traženje madžarske vlade kod Svete Stolice Rijeka biti odcijepljena od Senjske biskupije i postati samostalna biskupija, zagrebački sveučilištarci, a među njima i Pavelić, već na prvom sastanku, na kojemu se raspravljalo o toj stvari, potpisali su izjavu da će prijeći na pravoslavlje. Oni su se i obvezali da će poraditi kod svega pučanstva u biskupiji da to i ono učini ako Rijeka bude odcijepljena.32 Bez obzira na mogućnost da
---28 Pseudohistoriografija (kako je to očito i iz pisanja Bogdana Krizmana o ustašama) interpretira lik i djelo Pavelića prema htijenjima svojih financijera. 29 Nezavisna Država Hrvatska bila je u odnosu na Njemačku suverenija nego što je danas politika beziznimno svake države na Zapadu prema zakulisnim direktivama vlasnika nadnacionalnog kapitala. 30 "postanak N. D. H. pozdravila je ogromna većina Hrvata sa neopisivim oduševljenjem... Sumnjam da bi se u prve dane moglo naći više od 1% Hrvata koji nisu bili do dna duše obradovani." (Dragutin Kamber, Slom N D H. Izd. Hrvatski Informativni Centar, Zagreb. 1995, s. 5.). 31 "Svatko tko ima smisla za stvaralačke napore čovječanstva, konkretno govoreći - pojedinih naroda, naći će u tragičnoj povijesti ovog domaćeg hrvatskosrpskog rata, vodenog u okviru Drugog svjetskog rata, ne samo predmet užasa, nego i poglavlja prave epopeje. Strasti, zablude i stradanja, ma kako bolni i sažaljenja vrijedni, dobivaju i neki stanoviti pozitivan smisao kad prate put jednog naroda kroz tamu džungle na čiste prostore, na svjetlo dana; njegovo preobraženje iz objekta (predmeta) povijesti u njen subjekt (činioca), iz tuđeg sluge u svog vlastitog gospodara." (Ante Ciliga, Sam kroz Europe u ratu /1939.-1945./."Na pragu sutrašnjice", Rim, 1978., s.l 15.).
32 Ante Pavelić, Doživ jaji. I., Izd. Višnja Pavelić, Madrid, 1968., s. 66.
20
sama ideja o stvaranju Hrvatske pravoslavne crkve nije potekla od Ante Pavelića nedvojbena je i jedino važna činjenica da je stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve isključivo Pavelićevo osobno djelo. Pavelić je vjerovao da će stvaranjem HPC stvoriti građanski mir u NDH33 i da pravoslavni u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao potomci pravoslavnih Vlaha ne mogu biti Srbi nego samo pravoslavni Hrvati. Pavelić je (jednako kao i Ante Starčević) posebno simpatizirao islam, i to iz uvjerenja da su bosanski muslimani etnički najčišći Hrvati. I iz Pavelićevih simpatija prema muslimanima vidi se da on nije bio katolički fanatik. Pavelić je, kako piše Ismet Muftić, već u emigraciji bio odlučio da će se graditi džamija u Zagrebu. Čak je sam napravio njezin nacrt i donio ga kad se vratio u domovinu.34 Bez uspjeha je ostala intervencija opata Marconea, izaslanika Svete Stolice kod hrvatskog episkopata 1941.-1945., koji je prigovorio Paveliću da će gradnja džamije u središtu Zagreba uznemiriti katoličko pučanstvo.35 Pavelićevo je uvjerenje bilo da su muslimani "krv naše krvi, oni su cviet naše hrvatske narodnosti."36 Pavelić je u susretu s Hitlerom u Berlinu dne 6. lipnja 1941. izrazio mišljenje da su muslimani "najčistiji dio hrvatskog naroda".37
---33 U jednom razgovoru poslije Meštrovićeva izlaska iz zatvora on je Meštroviću to ovako obrazložio: "Ne idem ja za istrebljenjem tobožnjih Srba, nego srbijanske pete kolone, s kojom su nas mislili vječno u podredenom položaju držati, kao u svojoj koloniji. Takvih je dosta poginulo, ali više zato da se drugi uplaše i pobjegnu preko Drine, ili da se smire i postanu lojalni gradani. Ne treba ih siliti da se pokatoliče, kako neki misle. Briga mene za Katoličku Crkvu. Neka se oni priznadu Hrvatima, pa ću i ja primiti pravoslavlje. Napravit ćemo mi Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu i dokrajčiti nesporazum." (Ivan Meštrović, Uspomene na političke jude i dogaclaje. Hrvatska revija, Buenos Aires, 1961., s. 364.) 34 Džamija u Zagrebu, Izd. Zakladni odbor za izgradnju džamije u Zagrebu, Zagreb, 1943., s. 5.-6. 35 Ante Pavelić, Hrvatska pravoslavna crkva. Izd. Domovina (Višnja Pavelić), Madrid, 1984., s. 9. 36 Džamija Poglavnika Ante Pavelića. Izd. Domovina, Madrid, 1988., s. 7.
37 Die Kriegsjahre. Akten zur deutschen auswartigen Politik 1918-1945, serija D, sv. XII., 2. Izd. Vandenhoeck & Ruprecht, Gottingen, 1969., s. 814.
21
Pavelić nije bio ni antijudaist. On je samo u memorandumu Hrvatsko pitanje ( iz 1936. napisan na njemačkom za njemački politički vrh) židovstvo tretirao kao neprijatelja Hrvata. Tekst je očito nadahnut političkim pragmatizmom pa je razumljivo da antijudaizma nema u drugim njegovim meduratnim tekstovima.38 U samom vrhu ustaškog pokreta bilo je osoba židovskog podrijetla.39 Ustaški prvak
---38 Usp. (Petar Požar: priredio), Ustaša Dokumenti o ustaškom pokretu. Zagrebačka stvarnost, Zagreb, 1995., s. 7.-130. 39 "Na području NDH živjelo je godine 1941. oko 30.000 stanovnika židovskog porijekla. Samo jedan dio je bio zatočen u logorima, a 5.000 (prebjeglih iz Njemačke, Austrije i Čeho-Slovačke), odveli su Nijemci smatrajući ih njemačkih državljanima... Stav Hrvata prema Židovima općenito, nije bio negativan, već naprotiv pozitivan, unatoč pritisku nacista iz Njemačke. Oni hrvatski Židovi koji su bili zaslužni za i pri uspostavi NDH i njoj lojalni, bili su smatrani počasnim arijcima i punopravnim državljanima NDH. Sve osobe izraelićanskog porijekla u braku s hrvatskim državljanima ili državljankama, i njihovi potomci, bili su ravnopravni državljani NDH i takove obitelji nisu bile prisiljene na rastavu, kao u Njemačkom Reichu i u drugim europskim zemljama pod njemačkim zaposjednućem ili nadzorom. Nekoliko članova hrvatske državne vlade i viših dužnosnika, bilo je oženjeno Židovkama (obitelj vojskovode viteza Slavka Kvaternika, obitelj ministra Milovana Žanića, obitelj državnog savezničara prof. Ivan Oršanića, itd.) - a neki su bili čisto izraelićanskog porijekla (povjerenik GUS-a Vlado Singer - ustaša povratnik); član Hrv. Državnog Sabora prof. dr. David Karlović; bojnik Ljubo Kremzir (ustaša povratnik); opunomoćeni predstavnik pri bugarskoj vladi dr. Stipe Mosner; na kulturnom i znanstvenom polju istaknuti pro^ dr. Mirko Breyer; povjesničar iranolog dr. Zdenko Vinski i drugi. Stav velike većine Hrvata općenito prema progonima Židova što su ih vršili njemački nacisti, jasno proizlazi iz slučaja '23 hrvatske flotile lovaca podmornica' na Crnom Moru tijekom rata. Po tajnome nalogu zapovjednika te flotile (koji je još od prije rata pripadao Ustaškom pokretu) sva je hrvatska flotila podmornica, svi njeni časnici, dočasnici i mornari, zdušno preuzela zaštitu brodova, koji su kradom prebacivali europske židovske izbjeglice iz rumunjske luke Konstance u Carigrad, da bi ovi bjegunci iz neutralne Turske proslijedili u Palestinu. Te brodove su za tu svrhu iznajmile cionističke organizacije u Rumunjskoj. Vodeći te brodove kroz prolaze između minskih polja mora pred obalom,
štiteći ih od napada sovjetskih podmornica, otpraćivali su ih do točke na otvorenom moru odakle su ti brodovi mogli razmjerno sigurno nastaviti sami plovidbom prema svome odredištu u Turskoj. Na taj su način hrvatski mornari pomogli spasiti
22
Maks Luburić o tome navodi: "Na Janka-pusti (Janka Puszta) to je bio, kakva li slučaja, najprije Vlado Singer, a zatim Srećko Kremzir, obadvojica Židovi iz prve ruke... Duhovni vođa emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe Dr Josipa Franka. Nikome nije bila tajna da je supruga Poglavnika gđa Mara bila iz židovske obitelji. Isto tako da je najpoznatija figura emigracije i Eijele mlađe ekipe, Eugen-Dido Kvaternik bio židovske krvi, kao i najeminentnija figura u domovini, pukovnik i kasniji vojskovođa Slavko Kvaternik. Što da kažemo o dijelu domovinske elite poženjene čistim Židovkama. I u državnom vodstvu, i u vojničkom i političkom vodstvu, pa i u samom Ustaškom Pokretu, svugdje smo imali `svoga Židova'. Nikome nije ni na pamet padalo tražiti židovske pretke mnogobrojne pohrvaćene srednje klase u cijeloj Hrvatskoj."40 Važno je i svjedočanstvo Slavka Kvaternika, koji posebno ističe sljedeće: "Progoni Židova otpočeli su u Osijeku. Za mene nema dvojbe da su inicijatori bili Nijemci, agresivna njemačka osječka Volksgrupa... Ti su progoni bili nastavljani u raznim mjestima u Srijemu i Slavoniji u kojima su bili nastanjeni, odnosno u kojima su obitavali Židovi i Nijemci. Ti progoni iznenadili su svih, pa i Pavelića. Oni su i požurili u donašanju židovskih zakona. U vladi nitko nije pomišljao na progone Židova, jer je bilo izgradjeno mišljenje o rješenju židovskog problema... Sigurno znam da Nijemci nisu bili zadovoljni, što mi je saopćio kapetan Kojentinski iz njemačkog poslanstva rekavši kako u poslanstvu postoji mišljenje da su Hrvati premeki i judehorig. Mene su čak prozvali judenprotektor, jer skrivam Židove u ministarstvu oružanih snaga, u bolnicama i jedinicama, te izdajem uvjerenja da ih še ne smije dirati."41
---nekoliko tisuća Židova od njemačkih progona." (Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Buenos Aires, 1991., s. 61.) Usp. i I. Mužić, Pavelić i Stepinac, ibid., s. 27.-28. 40 General Drinjanin (Maks Luburić), Legije i Legionari. Drina, (Madrid), XVII/1967., 1-2, s. 328.-329. 41 (Nada Kisić - Kolanović: uvod napisala i uredila), vojskovođa i politika. Sjećanja Slavka Kvaternika. Izd. Golden marketing, Zagreb, 1997., s. 204. Eugen Dido Kvaternik (sin Slavka Kvaternika) dopunjuje tvrđenje svoga oca
23
Gotovo svi Pavelićevi povratnici iz emigracije bili su dinarci. Dinarac je na upozorenje da je Pavelić ustupio Italiji dio Dalmacije rezonirao daje to bilo trenutno rješenje, a daje i bez toga privremeno oduzetoga dijela hrvatskog teritorija Pavelićeva Hrvatska bila prostorno najveća hrvatska država u povijesti. Nacionalno nadahnuti dinarac mrzi sve što je anacionalno pa tako i internacionalni komunizam što se posebno očitovalo tijekom Drugoga svjetskog rata.42 Činjenica je da su u tome ratu gotovo svi
---ovako: "Što se tiče Židova, i sud je u Jeruzalemu na raspravi protiv Eichmanna ustanovio, da su progoni Židova u Hrvatskoj bili vodeni od Nijemaca, i da su započeli već 11.4.1941. Ja sam tada bio još u Italiji. Jedan je pak zagrebački rabin za vrijeme istog procesa nakon opisa progona i stradanja Židova s područja N.D.H. otvoreno priznao, da, ako je s područja Hrvatske ipak spašen dosta velik broj Židova, onda se to imade pripisati korupciji visokih ustaških funkcionera i vezama obitelji Kvaternik sa Židovima. Samo apolitički mozak može iz osobno-sektaških motiva kriviti Hrvate za progon Židova, namjesto da ističe sve, što je sa hrvatske strane učinjeno, da se Židovi spase. A učinjeno je vrlo mnogo. Nijemci su nam uvijek - napose meni osobno - prebacivali, da su Srbi mnogo radikalniji u rješavanju židovskog pitanja od nas." ( Jere Jareb uredio, Eugen Dido Kvaternik. Sjećanja i zapažanja 1925 - 1945. Izd. Starčević, Zagreb, 1995., s. 255.) 42 "Poglavnik dr. Ante Pavelić je u više navrata spomenuo da je Sovjetski Savez pri kraju rata, godine 1944. bio preko svojih diplomatskih predstavnika u Švicarskoj ponudio izaslanicima NDH da će priznati hrvatsku državu, ukoliko ona prestane s ratnim djelatnostima protiv Sovjetskog Saveza te mirno propusti sovjetsku vojsku preko svojih granica i područja do Trsta odnosno Austrije. Poglavnik je iznio da je odmah odbio takove ponude kako zbog hrvatskog protukomunističkog uvjerenja tako i zbog osvjedočenja da one neće biti održane." (Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ibid., s. 24.) Jedan istaknuti ustaša vrlo bliz Paveliću u doba poslije kapitulacije NDH svjedoči ovako:"Neki su sumnjali u tu ponudu, t.j. da nije postojala. Medutim, kada sam Poglavnika pitao odgovorio je: `Da, istina je, dobio sam tu ponudu, a zar ti misliš, da sam ja mogao vjerovati Staljinu. Kada bi on postigao svoj cilj pogazio bi sva svoja obećanja, a osim toga što je najvažnije, nikada ne bih mogao na to riješenje pristati, jer bi to bila izdaja Europe.' Poglavnik je u ono
vrijeme mislio na poslijeratnu Europu,..."(Ovaj navod se nalazi u tekstu koji je napisan u Buenos Airesu, u rujnu 1995., str. 1 1. Fotokopija u autora.)
24
odrasli dinarski Hrvati bili u sastavu oružanih snaga NDH a ustaške dobrovoljačke formacije sastojale su se samo od njih.43 Partizana Hrvata tijekom II. svjetskog rata nije bio znatan broj čak kad se računaju i oni koji su mobilizirani poslije pada Italije u rujnu 1943. Hrvatskih partizana iz Like, Dalmatinske Zagore i Bosne i Hercegovine gotovo da i nije bilo. "Pred Božić 1941. partizanski
---43 Ivan Meštrović (i sam iz dinarskog krša) opazio je u ratu sljedeću činjenicu:"Čudno je da su svi ustaški `prvoborci' bili redom iz onih krajeva za koje braća Srbi vele da su `čisto srpski'- I zaista, ... nekoga vraga imade u tom istine. Tako, kad su me Talijani iz okupiranog Splita uputili u Zagreb - valjda im je bilo milije da me tamo zatvori Poglavnik, nego da me oni gone na Lipare, kao što su učinili s velikim brojem Hrvata - i kad sam stigao i prvi put vidio ustaše na Jelačićevom trgu, uskliknuo sam drugu: `Vidi vraga, da nemaju onaj `U' na kapi i talijanske uniforme, ja bih se zakleo da su svi od reda Srbi, od onih što ureduju u glavnjači'. I nisu samo oni pod puškom tako izgledali, nego i oni `glavni' u civilu i kad bi ih bio, prije toga, neko sreo u Beogradu, ne bi mu ni na kraj pameti došlo da su Hrvati, a neki ni da ih je sreo u Bukureštu. Ima nekoga vraga u onom nazivu `Vlasi'. Tako, kad sam jednom bio u Sinaji, u Rumuniji, i vidio kako popovi i njihovi vjernici izgledaju, prosto mi se učinilo da sam u Plaškom. Ne zato što su popovi bili pravoslavni i s bradom nego po nečem što im je intimnije i starije od pravoslavlja. Kad sam se nekoliko dana iza dolaska u Zagreb vidio s Milom, koji me je htio zaštićivati, on me je upitao da li još vjerujem da smo sa Srbima jedan narod. Na to sam mu odgovorio:'Ja sam, da Vam pravo kažem, bio počeo sumnjati, dok vi, ustaše, evo ne dokazaste da jesmo, ili barem vi i oni'. On se je na to nasmijao i lagano uzdahnuo:'Znadem šta mislite. U tome, na žalost, jesmo; ali, šta ćete, kad smo takvi. Zub za zub, glavu za glavu.' Malo sam ustaša vidio, a Vi znate zašto sam ih izbjegavao, dok me konačno nisu odveli na Savsku cestu. Neki su od njih imali humora, ali ne bez nekog prizvuka tuge. Tako sam na ulici sreo Mladena Lorkovića, sina mog starog prijatelja Ivana Lorkovića, koga sam još kao dječaka sreo u očevoj kući. On me pozdravio i zaustavio me je da me pita, kako sam. Nekako, iza par riječi, me je upitao:'Šta kažete na sve ovo?' Stiskao sam se u ramenima i odgovorio:'Kako ko ore, onako će i žeti, samo me je strah da će oni za koje Vi mislite, da će žeti još gore proći nego orači.' I on se je nasmijao, kao i Mile, pa mi uzvratio:'Svašta može biti, ali se je nešto objasnilo: Razbio se je mitos o srpskom junaštvu i o hrvatskoj hiljadugodišnjoj kulturi."'
(I. Meštrović, Neugodni razgovori. Danica /Chicago/, broj od 18. travnja 1951., s. 3.)
25
pokret u čitavoj Dalmaciji, uključujući i livanjski kraj, broji oko 250 naoružanih pripadnika. Uskoro su pod vojnu kompetenciju Dalmatinskog štaba, osim Livna, došli i okruzi Bugojno, Glamoč i Tomislavgrad. Na sveukupnu području pod zapovjedništvom tog štaba, sredinom ožujka 1942. partizanske su snage brojale tek 610 ljudi, dok u južnoj Dalmaciji `do Dubrovnika i Kotora' partizanskog pokreta do tada uopće nije bilo... Sredinom prosinca 1941. partizanski odredi u Hrvatskoj nisu brojali više od 6.370 pripadnika, s tim da Glavni štab nije imao nikakve izravne veze sa Slavonijom, Hrvatskim Zagorjem i Dalmacijom, te uz napomenu, da taj broj treba uzeti s rezervom i držati ga prije pretjeranim, negoli točnim. Zanimljivo je da je u to vrijeme, osim spomenutih 250 partizana u Dalmaciji, prema partizanskim podatcima, u Slavoniji bilo još tristotinjak, a u Hrvatskome Zagorju svega tridesetak partizana."44 Prema objavljenim komunističkim podacima do svršetka 1941. pod komandom Glavnog štaba partizanskih odreda Hrvatske bilo je 6.500 boraca, a na svršetku 1942. njihov je broj narastao na više od 20.000, dok ih je sredinom 1943. bilo više od 30.000. Pojedini pisci navode da su u partizanskim odredima na teritoriju NDH većinu boraca tvorili Srbi. Takav razmjer nastavio se i poslije pada Italije u rujnu 1943., kad je veći broj Hrvata u Dalmaciji mobiliziran u partizane. To je očito i iz podataka koje je Josip Broz ovako prikazao: "Po narodnosti NOV je sastavljena od 44% Srba 30% Hrvata, 10% Slovenaca, 4% Crnogoraca, 2,5% muslimana, dok ostale narodnosti, ubrajajući tu i Talijane sačinjavaju 6%."45
---44 Tomislav Jonjić, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942. Rukopis, s. 108. (Jonjić je ove zaključke temeljio na izvorima.) 45 Tito, Govori i članci. I., Beograd, s. 174.-175. Podaci vlasti NDH o nacionalnom sastavu partizana nešto se razlikuju od ovih koje je naveo Broz. Prema izvještaju Ministarstva oružanih snaga NDH od 3. siječnja 1944. krajem 1942. sastav partizanskih postrojba po narodnostima bio je sljedeći: "Najvećim dielom partizani su Srbi (domaći, Crnogorci i Srbijanci) - oko 90%; nešto Hrvata (katolici u Gorskom Kotaru, Primorju, Dalmaciji vrlo malo u krajevima sjeverno od rieke Save, Muslimani u Bosni) oko 8%; u partizanskim štabovima su Srbi također u većini, ali osim nešto Hrvata i
26
Prema prikupljenim podacima u NDH unovačeno je 108.900 vojnika koji se broj potkraj 1942. popeo na 148.700, a u jesen 1944. na 235.100. 46 Mladen Lorković kao ministar unutrašnjih poslova NDH tvrdi da su oružane snage NDH 1944. imale 250.000 domobrana i ustaša, a da ih je do tada u borbi s partizanima i četnicima poginulo 20.000.47 "Hrvatske oružane snage su neprekidno rasle u broju i kakvoći, unatoč sve težim ratnim prilikama i pomanjkanju tvoriva i oružja. One su brojile: krajem godine 1941. ukupno 115.000; krajem 1942. - 152.000; god. 1943. - 166.000; 1944-1945. - 258.000 vojnika. Za vrijeme NDH prijavilo se 120.000 novaka, a bilo je i 150.000 dobrovoljaca - ustaša, legionara i nešto domobrana. Ovi brojevi dokazuju, da je mnogo veći broj Hrvata bio u Hrvatskim oružanim snagama i branio svoju državu -nego u jugoslavenskim partizanima."48
---Slovenaca ima i dosta Židova." (Mladen Lorković, Hrvatska u borbi protiv boljševizma. Izd. Velebit, Zagreb, 1944., s. 45.). Prema službenim podacima vlasti NDH, krajem 1943. stanje je bilo sljedeće: "a) Partizanske postrojbe: Srbi (domaći, Crnogorci i Srbijanci) u većini - oko 75-80 posto. Hrvati (katolici u krajevima sjeverno od Save, u Gorskom Kotaru, Primorju, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini te muslimani u Bosni i Hercegovini) - oko 15-20 posto. Značajno je, da među ovim Hrvatima ima dobar broj koji su prisilno unovačeni u partizanske postrojbe. Slovenci (u Žumberku i Gorskom Kotaru) oko 3-5 posto. b) Partizanski štabovi: Srbi u većini, zatim po jakosti Židovi, pa nešto Hrvata i Slovenaca. Kao što se iz ovog vidi, Srbi su u Hrvatskoj u absolutnoj većini kako u partizanskim postrojbama tako i u partizanskim štabovima." (Lorković, ibid., s. 45.-46). 46 Ove i druge važne podatke objavio je Vjekoslav Vrančić na temelju dokumentacije ustaškog generala (pravoslavne vjere) Fedora Dragojlova u Godišnjaku Hrvatskog Domobrana (Buenos Aires, 1953., s. 153., 156.). 47 Lorković, ibid., s. 36-37. Usp. Dragutin Šporer, Stvaranje i propast vojske NDH Hrvatska zora, Mi.inchen, broj 96-97-98 za studeni i prosinac 1961. i siječanj 1962.; Bleiburska tragedija hrvatskoga naroda. (Priredio Vinko Nikolić, II. izdanje, Knjižnica Hrvatske revije, Mi.inchen-Barcelona, 1977., s. 138.) 48 Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ibid., s. 31.
27
Povjesničar Jere Jareb (poznat po veoma kritičkom stajalištu prema Pavelićevoj politici) točno zaključuje: "Hrvatski vojnici, jednako domobrani i ustaše, zdušno su vršili svoju dužnost u obrani države i slobode. Oni su najsvjetlija pojava prošlog rata. Svojom spremnošću, da žrtvuju vlastite živote, hrvatski vojnici svjedočili su za istinsko osjećanje hrvatskog naroda. Moral hrvatske vojske nije bio poljuljan približavanjem konca rata, nego je bio još i bolji. Činjenica je, da je hrvatska vojska, u svim vojnim formacijama, u travnju 1945. brojila oko 230.000 vojnika. Ta činjenica najbolje pokazuje na kojoj je strani bio hrvatski narod. U vezi s borbom na terenu, potrebno je naglasiti, da su se ustaške vojničke formacije, s rijetkim izuzecima, borile i djelovale kao redovita vojska. (Tito je izjavio u svibnju 1944. dopisniku Reutera J. Tabor-u, da su ustaše najbolji neprijateljski vojnici. Ta je izjava bila objavljena u New York Times, 15. svibnja 1944.). Biljeg koljaštva, koji im je nastojala dati komunistička propaganda, ne odgovara istini. Ustaška obrana, kao policijska formacija, te neke ustaške milicije i formacije, stvarane prvih mjeseci mlade države, kao policijsko-oružnički organi nisu se ponašali kao vojska i na njih se ne odnosi gornja tvrdnja."49
---
U Drugom svjetskom ratu pobijedila je (i Hrvate) nadmoćnija tehnika anglo-amerikanaca, koji su kao ratnici bili biološki inferiorniji u usporedbi s pobijeđenima Japancima, Nijemcima i Hrvatima.50 Od
----
49 Jere Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike. Knjižnica Hrvatske revije, Buenos Aires, 1960., s. 96. (Izdanje Instituta za suvremenu povijest, Pretisci, knjiga l, Zagreb, 1995.). 50 Tihomir Dujmović je na Ciliginu tvrdnju da je hrvatski narod "u ogromnoj većini stajao uz NDH" upitao Ciligu "da li su Hrvati na strani pobjednika ili poraženih". Ciliga je na ovo pitanje odgovorio da su Hrvati u drugom
28
sveukupno 230.000 hrvatskih vojnika ostalo je na hrvatskom državnom području njih oko 30.000, koji su se raspršili (često ranjeni) po šumama ili se borili i bivali zarobljeni. Najmanje 200.000 hrvatskih vojnika prešlo je na slovensko područje51 Englezi su namjerno izručili hrvatske vojnike i civile i najveći dio njih jugoslavenski su partizani na monstruozan način poubijali.52 Hrvatski dinarac je u poratnom razdoblju živio od usmene predaje koja mu je pripovijedala o ratnom junaštvu njegovih očeva i djedova. Preživjeli ustaše podrijetlom iz dinarskih krajeva u emigraciji su nastavili živjeti u uvjerenju da je ustaška borba bila pravedna. Ustaše su postali poznati po okrutnostima, ali su ih partizani (i to posebno poslije sklapanja mira u svibnju 1945.) svojim razbojstvima
---svjetskom ratu "bili poraženi", a u svezi s činjenicom da Tuđman zastupa mišljenje "da su hrvatski partizani izašli kao pobjednici" zaključio: "To su se tješili i zavaravali sami sebe. To je velika zabluda. Bilo je to klicanje robova tiraninu da sudjeluju u vlasti da ne budu likvidirani." (T. Dujmović, Razgovori s dr. Antom Ciligom. Središta, knjiga 6, Zagreb, 1996., s. 73.)
51 Ante Ljekić, Od Ivan planine do Bleiburga. Dokumenti o povlačenju hrvatske vojske 1945. godine. Objavljeno kao posebni prilog madridskog časopisa "Drina" (XIII/1963., 2., 14.). 52 "Otkrivajući, pak, stratišta slovenskih, hrvatskih, njemačkih i brojnih drugih zarobljenika, vojnika i civila od produčja, primjerice, Zasavskoga Hribovja, Maribora, Škofje Loke do Celja, (Franc) Perme tvrdi da je u prvim danima nakon završetka Drugoga svjetskog rata ubijeno 189 tisuća hrvatskih domobrana i civila. Od toga broja 145 tisuća su žrtve križnoga puta. Žrtava Kočevskoga Roga je 14 tisuća, Zasavskoga Hribovja 24 tisuće te Brežičkoga polja šest tisuća. Ilustrirajući pobliže strahote stradanja hrvatskih vojnika i civila, on navodi kako je 'prema opisu 2. kolone smrti, od najvažnijih putova od Austrije do Rumunjske, kolona Bleiburg-Maribor-Ptuj-Varaždin i kolona Bleiburg-Celje-Krapina bio put na kojemu je, ne računajući ostale slovenske krajeve, smrt našlo oko 144.500 Hrvata'. Na tome putu, tvrdi on, nije bilo
jame ili šljunčare koja nije bila napunjena hrvatskim truplima. "(Marijana Cvrtila, Slovenija otkriva istinu o zločinima nakon 2. svjetskog rata počinjenima na njezinu tlu, uglavnom nad Hrvatima. Slobodna Dalmacija, broj od 12. rujna 1999., str. 2.-3.) Ni jedan od poznatih partizanskih i komunističkih koljača nije suđen ni ujednoj državi bivše Jugoslavije.
29
nadmašili. Razlika je i u tome što je broj partizanskih žrtava samo u poslijeratnim hrvatskim stratištima i križnim putovima bio neusporedivo veći od onih koje su ustaše pobili u ratu i u svim logorima. Ustaše su u emigraciji na prigovore sa Zapada o svojim nedjelima u ratu, odgovarali ovako: "A što vi kažete na fosforne bombe, koje su u jednoj noći sravnile sa zemljom Drezden gdje je ubijeno preko 300.000 ljudi, žena i djece, uglavnom civila, izbjeglica koje su bježale ispred Staljinovih azijatskih horda. Djelomično je uništen i Hamburg i mnogo drugih gradova gdje nije bilo u blizini nikakvih vojničkih objekata? Da li je to humanije od bajunete, vila, sjekire i ostalog primitivnog oružja? Koliko neprijatelja može uništiti jedan vojnik s tim primitivnim oružjem, a koliko se uništi ljudskih života samo sa jednim nedužnim pritiskom na dugme."53 Ustaše su na prigovor o postojanju logora u NDH odgovarali da su tijekom Drugog svjetskog rata i Amerikanci bez humanosti sve Japance zatvorili u logore.54
---53 Lj., S Poglavnikom. Buenos Aires, (bez godine), s. 29. 54 "lnterniranja Amerikanaca japanskog porijekla, cjelokupna japanskog stanovništva zapadne obale, pa i onih, koji su imali državljanstvo Sjedinjenih Država i bili rodjeni u toj zemlji, izvršeno je na temelju dviju odredaba predsjednika Roosevelta: broj 9066 od 19. veljače 1942. i broj 9102 od 18. ožujka 1942. Bili su smješteni u deset logora, raspuštenih tek 30. srpnja 1946. Prema službenim podacima je zatvoreno u njima 112.985 osoba, odraslih i djece... To je obavljeno bez preslušavanja i sudbena postupka. Nijedan od tih Amerikanaca japanskog porijekla nije bio optužen radi sabotaže ili kojeg drugog protudržavnog čina. Sa sobom su smjeli ponijeti samo ono, što su mogli nositi. Njihovi bankovni računi su bili `zamrznuti', pa su morali zatvoriti svoja poduzeća i dućane ili ih prodati na vrat na nos u bescijenje, ako im se pružila prilika za to. Radi ovog postupka sjevero-američkih vlasti su uništene mnoge egzistencije. Gubitak je procijenjen na 400 milijuna dolara. Internirani su bili prisiljeni raditi u logorima 44 sata tjedno. Razlika između postupka Sjedinjenih Država i Nezavisne Države Hrvatske je očita: u prvoj su zemlji bili internirani svi, za koje se pretpostav jalo, da bi mogli biti korisni neprijatelju, uključivši i djecu iako nisu dolazila u obzir za takvu mogućnost, dok su hrvatske državne vlasti internirale u jasenovačkom logoru utvrdjene
protivnike hrvatske Države. Osim ove razlike, ima i jedna sličnost: logori u Sjedinjenim Državama su se
30
IV.
Zapad je u procesu hrvatskog slamanja i njegove druge Jugoslavije vjerovao da se Hrvate može zadovoljiti dopuštenjem da nekažnjeno pjevaju rodoljubne pjesmice i vijore nacionalni barjak. Takvu politiku "demokratizacije" Jugoslavije trebale su sprovesti osobe u koje su međunarodni moćnici imali puno povjerenje (od Hrvata to su bili u prvom redu Ante Marković i Budimir Lončar). Hrvati su takve infantilne ponude odbili, a u njihovu oružanom rušenju Jugoslavije prednjačili su dinarcima među kojima je samo onih podrijetlom iz Hercegovine poginulo više od 60 posto.55 Zapadne obavještajne službe suočene s njima neshvatljivom iracionalnošću balkanskog elementa pokušali su infiltrirati svoje kandidate (posebno neke Hrvate iz emigracije koji su bili masoni ili obavještajci) u vodeće hrvatske domovinske stranke. Zapad je posebnu pozornost posvetio i Franji Tuđmanu, koji im se činio veoma perspektivnim kao nekadašnji partizanski general i osoba agnostičkog svjetonazora. Zapadu su bili interesantni i Tuđmanovi bližnji u stranačkoj hijerarhiji, među kojima se posebno izdvajao Josip Manolić, poznat po svojoj komunističkoj prošlosti i ateističkom uvjerenju. Manolićeva je zasluga što je gotovo cijelo ljudstvo UDB-e, dakle i tajne agente arigažirao u službu hrvatske države. To je razlog da su među utemeljiteljima nove stranke
---nalazili s obzirom na ratne prilike pod zapovjedništvom vojske." (Senjski "Strahote zabluda ". Obrana, VI/1968., 81.-82., 7.). 55 Viktor Nuić, Istina o "hercegovačkom slučaju ". Izd. K. Krešimir, II. izdanje, Zagreb, 1998., str. 46. Hercegovci su ginuli i za priključenje stare hrvatske zemlje Hercegovine matici Hrvatskoj, ali je Zapad to onemogućio na način da je naknadno i samu takvu težnju kriminalizirao. (Treba istaknuti da su mnoge pobjede u Domovinskom ratu - izvojevali zajedno dinarci, Zagorci i Slavonci što može poslužiti kao temelj stvaranjujedinstvenoga hrvatskog mentaliteta.).
31
bili i mnogi nekadanji suradnici jugoslavenske službe sigurnosti, koji su nastavili djelovati iz koristoljubivosti te su bili sposobni i za manipuliranje izbornim rezultatima. Manolić je svojedobno iz uvjerenja postao prozapadno orijentiran i kao takav shvaćao je Hrvatsku kao državu građana. On je kao čelnik novostvorene hrvatske obavještajne službe mogao utjecati da osobe iz njegove kadrovske strukture zauzmu i neke ključne položaje u državi. Manoliću su se u borbi za prevlast u stranci i državi suprotstavili tradicionalistički dinarci, koji su Hrvatsku zamišljali kao suverenu državu Hrvata. Poslije Manolićeva političkog pada neki su se njegovi izabranici (i u izvanpolicijskim strukturama vlasti) našli na istim političkim pozicijama (i) sa slobodnozidarskim kandidatima u zemlji. Tuđman je poštovao ratne žrtve dinarskih Hrvata i zato je i njima povjerio manji broj položaja u vojsci, te tajnim i javnim službama.56 On je inače odabirao vodeće kadrove na temelju ili tendencioznih savjetovanja ili znalačkog dodvoravanja zainteresiranih. O svjetonazoru Tuđmanovih izabranika svjedoči općepoznata činjenica da su od hrvatskih ministara (do kraja 1999.g.) samo nekolicina od njih (posebno nepotkupljiva Hercegovka Vokićka) poznati kao praktični (dakle ne paradni) katolici. Hrvatsko dinarsko pučanstvo ostalo je sirotinja i poslije pobjede u ratu.
---56 Dio ovih dinaraca bio je sklon američkoj politici državnih integracija što dokazuje da nisu bili protuzapadno nadahnuti. Samo ovaj podatak dovoljno opovrgava izmišljotine međunarodnih protukršćanskih središta i njihovih hrvatskih izdajničkih ispostava da je Tuđman bliz klerikalizmu. Tuđmanu je pojavljivanje u javnosti s crkvenim uglednicima služilo u prvom redu za pridobivanje hrvatskih vjernika kao birača. On je osobno poštovao tradiciju, ali je sigurno hrvatske mase, koje su oduševljeno dočekivale Ivana Pavla II., doživljavao kao potencijalne birače svoje stranke. Tuđman je intimno vjerojatno i htio Hrvatsku temeljiti na kršćanskim zasadama, ali i od njega osobno izabranim funkcionerima to je bilo gotovo apsolutno nemoguće ostvariti. Tuđmanu se posebno izmišlja "antisemitizam". Marin Sopta u jednom razgovoru za tisak točno ustvrđuje "da, nakon Izraela, nema države na svijetu koja u postocima ima više ministara Židova u svojoj vladi od Hrvatske" (Globus, broj 458., broj od 17. rujna 1999., s. 36.).
32
Bez obzira što se s vremenom broj dinaraca, a posebno Hercegovaca, na utjecajnijim položajima smanjivao određeni pojedinci (posebno iz nekih novinarskih krugova) dobili su kao plaćenici zadatak rušiti u Hrvata nacionalni ponos i zato su nastavili i dalje okrivljavati Hercegovce i za sva nepostojeća zla u Hrvatskoj58 Oni su pridali i novo značenje pojmu Hercegovac u smislu da se pod tim nazivom počelo razumijevati sve dinarce, 59 pa čak i svakoga državotvornoga Hrvata.
---58 Suočeni s tvrdokornošću dinarskog ljudskog potencijala medunarodni čimbenici i njihovi hrvatski plaćenici poveli su u svojim medijima patološku kampanju optuživanja posebno Hercegovaca za sva zla koja su snašla hrvatski narod. Tako se Hercegovce poistovjetilo s demoniziranim Pašalićem iako je opće poznato da je on u zbilji samo provodio Tudmanova htijenja i da on nije Hercegovac jer je podrijetlom iz Šuice u Bosni. Nažalost neki su naivni Hrvati povjerovali u izmišljotine te promidžbe. Tako se u jednom tekstuZavičajnog kluba bosanska Posavina tvrdi i ovo: "Nije sporno da je Hrvatska danas u rukama beskrupuloznih gorštaka u svakom pogledu: politički, vojno, materijalno, informativno, inspekcijski itd. Oni, dalje, polako ali sigurno zauzimaju, preko diplomacije, koja je takoder u njihovim rukama, Europu, pa i svijet... Za Hercegovce se uglavnom ni po čemu nije znalo, a ponajmanje po nekim pozitivnim osobinama... Ni po čemu drugom, osim po ekstremnim osobinama, Hercegovci nisu bili poznati ni u zemlji ni u svijetu. Nikad ih nije krasilo veliko poštenje ni marljivost u radu, pa su uglavnom trgovali i snalazili se kako su znali na svoj način." (Globus, broj 376., broj od 20. veljače 1998., s. 25). 59 "Nema tu više ništa veze s granicama u kojima se prostire područje zapadne Hercegovine niti s naseljima iz kojih potječu utjecajni političari... Hercegovci su ipak nešto drugo, oni su mnogo širi pojam od zavičajne pripadnosti. Među njih spadaju svi oni koji su došli odnekud `odozdo'. Tako da se tu ne demonizira ni zavičaj niti regija, niti se demoniziraju samo ganga i gusle, čime bi se mogli baviti znanstvenici. S obzirom na to da se u isti koš trpaju i Mostarci, Širokobriježani, Posušaci i Duvnjaci, Livnjaci i Šujičani, a katkada čak i Imoćani, danas možemo govoriti o široj i užoj Hercegovini. Zapravo i nema točno utvrđene zemljovidne granice toga inkriminiranog prostora, kao da se baš htjelo mistificirati jednu zavičajnost, a jedno šire područje proglasiti zonom visokog rizika, gdje niču sumnjivi kadrovi."(Jozo Renić, "Hercegovci " su "svuda oko nas "! Slobodna Dalmacija, broj od 26.
kolovoza 1999., s. 15.) Nekima su Hercegovci čak Sinjani i Metkovčani. U svezi s time treba
33
Nepobitne su činjenice ove: Dinarski čovjek nije imao vodeću ulogu u vođenju hrvatske vanjske politike. Dinarci nisu kreirali ni gospodarsku politiku, tako da se njima (bez obzira što su se pojedini od njih u pretvorbi pretvorili u prave hajduke) ne može pripisati odgovornost za slom hrvatskog gospodarstva. Dinarac nije odlučivao ni o politici zaduživanja kreditima, koji su bili uvjetovani lihvarskim kamatama, s kojima se trajno zarobljava narode i države.
------------- ----napomenuti da stvarno Tomislavgrad, Šuica, Kupres nikad nisu bili Hercegovina, a pogotovo ne Uskopje, Bugojno, Jajce, Travnik.
34
VLADKO MAČEK
OPET ZATVOR
Negdje oko 10. listopada 1941. dovezao se automobilom u moje dvorište u Kupincu jedan njemački ofićir. On mi je doduše predao svoju kartu, ali kako me je zamolio da naš razgovor bude apsolutno diskretne naravi, to sam u njegovoj prisutnosti kartu uništio, pa se danas više ne sjećam ni njegovog imena ni njegovog čina. Rekao mije daje poslan od mjerodavnih njemačkih faktora. Ti faktori su se osvjedočili da u Hrvatskoj ne može više tako dalje ići. Oni ne žele ništa drugo nego da u zemlji vlada mir, a ustaše svojim postupcima da stvaraju samo sve veće nemire i sve veći kaos. On osobno da je prošao Bosnom, pa je čak na jednom mjestu pao u ruke buntovnika. Ti buntovnici da su ga pustili na slobodu rekavši mu da uviđaju da nema smisla boriti se protiv premoćne njemačke sile, ali da će se do zadnje kapi krvi boriti protiv Pavelićevih ustaša. Svi, koliko Hrvati toliko i Srbi, da bi se onim časom smirili kada bih ja preuzeo vlast. Nastavio je da je ovlašten službeno upitati me da li sam to voljan učiniti. Ja sam mu odgovorio da je i meni stalo do toga da prestane posve besmisleno prolijevanje krvi, ali da ja u današnjim prilikama vlasti preuzeti ne mogu. Savjetovao sam neka oduzmu ustašama vlast, a na čelo uprave u zemlji neka postave kojeg svog generala, koji će uz domaće činovništvo pravednim i humanim postupkom moći u kratko vrijeme uspostaviti mir i red.
35
Ne mislim da bi Hitler bio tako lako napustio ustaše sve da sam taj prijedlog i prihvatio. Odmah u početku okupacije nastao je spor između dvije vodeće njemačke ličnosti u Hrvatskoj. Jedna je bio zapovjednik njemačke vojske u Hrvatskoj, Austrijanac general Edmund Glaise von Horstenau, koji je od prvog časa uviđao da će ustaški besmisleni teror dovesti konačno zemlju u kaos i savjetovao da se ustašama oduzme vlast. Drugi je bio njemački »ambasador«, u stvari pravi gospodar Hrvatske, Siegfried Kasche, koji je (ne bez razloga) držao da su u Hrvatskoj ustaše jedini element na koji se mogu Nijemci osloniti. Kad se u cijeloj Jugoslaviji počeo razvijati komunističkopartizanski pokret, Nijemci su u Srbiji doveli na vlast generala i bivšeg jugoslavenskog vojnog ministra Milana Nedića. Vjerojatno je general von Horstenau htio isti pokus učiniti u Hrvatskoj sa mnom, pa je prije nego što Hitler dade takav prijedlog, htio imati moj gotov pristanak. Kako bilo da bilo, vjerojatno su ustaše doznali za taj manevar generala von Horstenaua, i zato su odlučili da me uhapse. Već nekoliko dana nakon mog razgovora s dotičnim oficirom, tj. 15. listopada, čim je počelo svitati, nahrupilo je na moj posjed oko 60 ustaša do zubi naoružanih, koji su zaposjeli dvorište i vrt te provalili u kuću i proglasili me uhapšenim.60 Nije mi preostalo drugo nego da se obučem i pođem s
---60 Mačekov sin Andrej o tome priča ovako: "Toga dana, 15. listopada 1941, jedan odred ustaša opkolio je kuću prije zore. Njih možda desetak banulo je u kuću oko 7 sati ujutro. Vani ih je bilo više, ali ne zanm koliko. Ne znam ni tko je bio glavni zapovjednik cijele akcije, ali u kući su bila dvojica, s dva zadatka. Prvi je bio Vjekoslav `Maks' Luburić, sa zadatkom da uhiti tatu i odvede ga u nepoznato, što je obavljeno najprije, vjerojatno oko 9 sati. Drugi je bio Viktor Tomić sa zadatkom da potom obavi premetačinu što je trajalo do oko podneva ili nešto dulje... Luburić je bio službeno hladan, ali ne naprasit. Pročitao je uhidbeni nalog i dozvolio nešto vremena da se tata obuče i spremi par stvari za put. Na pitanje kamo ga vodi, odgovorio je da ne može reći. Nakon nekoliko pitanja o tome, kako ćemo znati što je s njim, rekao je da će osobno donijeti poruku sutradan. Kadje teta inzistirala da dade časnu riječ, malo se nakostrušio: `Ustaša ne daje časne riječi; kada on nešto kaže, onda to tako jest.'... Održao je riječ. Rano ujutro 16. listopada stigao je opet u Kupinec, sam u automobilu sa svojim šoferom Josipom Matajom ...Luburić je donio
tatino pismo, tako smo barem znali da je živ... Neki su za vrijeme premetačine bili samo otresiti, ali jedan (nisam siguran za njegovo ime) bio je vrlo grub, prijetio i stalno izazivao.
36
njima. Nikoga od njih nisam otprije poznavao, ali je njihov vođa, na pitanje moje žene kako se zove, rekao da se zove Vjekoslav Luburić. Sjeo sam zajedno s njim, jednim oboružanim ustašom i jednako oboružanim šoferom u manji auto, i krenusmo prema Pisarovini. Prvi komad puta nisam niti ja što pitao, a niti mi je Luburić rekao kamo me vode, pa tek kad smo došli u Sisak, rekao mi je da idemo u, već onda na zlu glasu, logor u Jasenovcu. Vozili smo se dakle preko Siska i Sunje, i kad smo pred Jasenovcem došli na splav na Savi, upravo je zvonilo podne. Prešavši na splavi preko Save, auto se zaustavio, Luburić je sišao, nešto šaputao sa šoferom i onda se udaljio, a auto sa mnom, šoferom i jednim ustašom krenuo je od Jasenovca prema selu Krapju. Kad smo blatnom i uskom cestom uz Savu prešli Krapje, skrenuli smo s ceste na jedan poljski put, koji je vodio kroz kukuruzovinom obrašteno polje, i na jednoj čistini iza te kukuruze stali. Znajući već onda nešto o ustaškim metodama, držao sam da mi je to kraj. Nisam pokazivao nikakvih vanjskih znakova uzrujavanja, tek sam u sebi izmolio Očenaš i Zdravo Mariju, preporučio svoju dušu milosrđu Božjem i čekao, pušeći cigaretu za cigaretom, što će dalje biti. Prošao je cijeli sat pa, kako već nisam imao cigareta, upitao sam prisutnog ustašu ima li on koju. Kad je on rekao da nema, izišao je iz auta šofer rekavši da ide po cigarete. Pošao je nekoliko koraka ali se odmah vratio te uzeo sobom pušku, rekavši: »Ne može se ovuda bez puške«. Otišao je prema nekim barakama, koje su se vidjele dosta daleko u magli, pa se nakon kojih pola sata doista vratio, donijevši mi u jednoj listovnoj kuverti dvadesetak cigareta. Htio sam mu ih platiti, ali je on to otklonio rekavši da ih ni on nije platio. Uto je počela padati i sitna jesenska kiša. Šofer reče iznenada: »Ne čekam ja tu više nikoga«, zapali motor, i mi krenusmo istim putem kojim smo i došli, kroz selo Krapje prema glavnoj cesti. Blizu glavne
---Naročito se rugao stavu haesesovaca u mnogome. Rekao je da je očekivao oružanu obranu kuće a ne samo dva mizerna čovjeka (Dragan Belak i AndrijaJandro Pavlić), koji nisu ništa učinili za spas svog vode." (Andrej
Maček Nino Škrabe, Maček izbliza. Nakladnik: Disput, Zagreb, 1999., s. 9293.)
37
ceste došao nam je usuprot drugi auto, koji nas je mimoišao. Iz njega je izašao Luburić, sjeo kraj mene u auto pa smo se vozili kroz selo Jasenovac još koja dva kilometra. Tu smo skrenuli s glavne ceste na jedva dva metra širok put, desno i lijevo graba puna vode, i dođosmo do jedne prazne barutane. Bila je to zidana prostorija, 12 m duga i 8 m široka, proviđena željeznim vratima i vanjskim željeznim kapcima, i sa sviju strana opkoljena oko šest metara visokim zemljanim opkopima. Sama prostorija bila je prazna. Tek je u njoj bilo uza zid nekoliko balvana. Tu su već čekala trojica ustaša. Luburić mi je rekao da će on sutra ujutro biti opet u Kupincu, i ako želim da mogu svojoj supruzi radi njezinog umirenja napisati nekoliko riječi. Dakako da sam to drage volje učinio, pa samjoj javio da nije tako loše kako se ona možda boji. Kad je Luburić otišao, pristupio je k meni jedan od one trojice ustaša, predstavio mi se kao poručnik Ljubo Miloš, rekao je da ima nalog voditi o meni brigu, i neka budem uvjeren da dok je on tu meni ništa neće manjkati. I doista, kako god sam kasnije saznao da je bio jedan od najvećih krvoloka, ja se cijelo vrijeme što sam s njim proboravio nisam osobno mogao na njega potužiti. On se nakon toga udaljio ostavivši osim one dvojice ustaša koji su bili s njim još i onoga koji je došao sa mnom iz Kupinca. Po prilici nakon jednog sata, a dotle je dakako već bila pala noć, povratio se nekim teretnim kolima. Donio mi je najprije kruha, tvrdo kuhanih jaja, sardinskih konzervi i flašu vina. Kako nisam od jutra ništa jeo, počeo sam odmah jesti, a dotle su neki ustaše u prostoriju donijeli dva kreveta i jedan kauč, stol i nekoliko stolaca, petrolejsku svjetiljku, željeznu peć te čak i jedan ormar s priličnim brojem čaša, tanjura i pribora za jelo. Svi ti predmeti bili su posve novi, očito iz neke opljačkane trgovine pokućstvom. Miloš je otišao i ja sam ostao pod stražom navedene trojice ustaša. Proboravio sam tu punih deset dana, čitajući nešto malo knjiga što sam ih bio ponio od kuće i mjereći koracima po stoti put moj zatvor po duljini i širini. Kako sam već rekao, bila su donesena u svemu tri kreveta pa sam ja imao svoj krevet, dočim su se trojica ustaša u noći izmjenjivali tako da su dvojica spavali, i to obučeni, svaki na jednom krevetu, a treći je sjedio na stolcu, kod poluotvorenih vrata. Poručnik
38
Miloš dolazio je svaki dan o podne i navečer nekim malim automobilom i donosio objed i večeru za nas četvoricu, tj. za mene i moja tri stražara. Odmah sljedeći dan nakon dolaska u zatvor posjetio me je tadašnji šef javne sigurnosti Eugen Kvaternik, koji mi je sua sponte izjavio da je ovo moje stanje samo privremeno, pa iako će moja internacija vjerojatno trajati sve do svršetka rata, da će mi biti olakšana na taj način što ću biti prevezen na neko drugo mjesto gdje će me moći moja obitelj posjećivati. Dne 24. listopada o podne saopćio mi je poručnik Miloš da će me čim se smrači prevesti na drugo mjesto, gdje da će mi biti mnogo ljepše i ugodnije. I doista, istog dana čim se smračilo došao je Miloš autom koji je sam vozio, strpao me kraj sebe do volana, a iza nas dvojicu oboružanih ustaša, pa me je odvezao u sam jasenovački koncentracioni logor. Taj koncentracioni logor bio je nekada tvornica cigle, a leži posve na obali Save. U sredini logora nalazila se jednokatna kuća tankih zidova u kojoj se očito nekada nalazila uprava tvornice. Kad smo stigli u dvorište pred ulaz kuće i izašli iz auta, bio je ulaz doduše rasvijetljen jednom električnom žaruljom, ali u dvorištu nije bilo nigdje vidjeti ni žive duše osim nekoliko oboružanih stražara. Miloš me je uveo po stubama u prvi kat gdje se nalazio maleni hodnik iz kojega je bio ulaz u dvije sobe desno i dvije sobe lijevo od hodnika. Desno, koliko sam kasnije mogao ustanoviti, nalazila se logorska pisarna gdje je nekoliko interniranih Židova obavljalo pisarske poslove. Prostorije lijevo bile su određene za mene. Bile su to dvije sobe i jedna mala zapuštena kuhinja. U svakoj sobi bila su po dva kreveta, a u jednoj većoj bio je i stol i stolci. U manjoj sobi spavali smo svaki na jednom krevetu poručnik Miloš i ja, a u većoj sobi dva, katkada tri, pa i četiri ustaše. Prozori su bili osim njihove najviše površine čvrsto oblijepljeni tamnomodrim papirom tako da ne bih mogao ništa vidjeti što se vani događa, ajoš više vj eroj atno zato da ne bi mogao mene nitko vidj eti. Iako nisam mogao iz svoje sobe ništa vidjeti, bilo je i previše toga što sam čuo i morao slušati. Morao sam slušati jauk i zapomaganje uz puščane hice. Morao sam slušati mučenje i stenjanje nevinih žrtava. U samim pak mojim prostorijama nalazio sam se danju i noću u društvu najmanje barem dvojice ustaša, ne izlazeći nikuda iz tih dviju soba. Kad
39
sam trebao ići na zahod, onda je ustaša koji je bio sa mnom u sobi najprije izašao van, moje susjede židovske pisare zaključao, a na stube u prizemlju postavio zasebnu stražu koja nije nikog pustila u prvi kat, dok se ja ne vratim u svoje prostorije. Obolio sam od gripe, pa sam doduše za pet minuta mogao dobiti aspirin, kinin ili slično, ali liječnika nisam mogao dobiti nikako, iako je, koliko mi je bilo poznato, bilo u logoru par koraka od mene nekoliko desetaka interniranih liječnika. Moju duševnu tjeskobu povećavala je naročito okolnost što su mi pisma od kuće dostavljana vrlo rijetko, a isto tako nisu k mojima stizala ni moja pisma koja sam im pisao. Nekako pred Božić 1941. doveden je u naše prostorije bivši ustaški komesar Vladimir Singer, kojega sam poznavao još kao studenta i koji je bio godine 1931. otišao u emigraciju, te je proboravio u emigrantskoustaškim logorima u Mađarskoj i Italiji. Bio je zatvoren zato što se kao policijski komesar bio zauzeo za jednog svog prijatelja koji je kasnije bio upleten u postavljanje paklene mašine na zagrebačkoj pošti. On je za vrijeme moje bolesti od gripe kao i za vrijeme učestalih mi žučnih i srčanih napadaja pokazivao prema meni veliku sućut pa mi je ostao u ugodnoj uspomeni. Bio je sa mnom sve dok sam se ja nalazio u Jasenovcu, a kad sam ja otišao, premjestili su ga u zatvor u Novu Gradišku, gdje su ga, kako sam kasnije doznao, njegovi ustaški drugovi jednostavno zaklali. U tom paklu proboravio sam punih pet mjeseci, pa iako se na hranu i fizički postupak nisam mogao potužiti, spao sam uslijed duševnih muka od 66 na 50 kg, a što se tiče živaca, to je posve sigurno da više nikada neću imati one čvrstoće živaca, koja me je nesmanjena pratila 20 godina beogradskih režima i 4 godine zatvora proboravljenih pod tim režimima. Opisujući svoje prijašnje zatvore, spomenuo sam kako sam uvijek nalazio medu svojim stražarima, bili oni Hrvati ili Srbi, znatnu dozu ljudske sućuti i pomoći koju su mi pružali suprotno svojoj službenoj dužnosti. I među svojim ustaškim stražarima naišao sam u vladanju prema meni na mnogo ljudskog osjećaja, tek s tom razlikom što od njih nisam mogao dobiti pomoći koja bi se kosila sa zapovijedima koje su
40
dobili od svojih pretpostavljenih. To je posve razumljivo. Za vrijeme kraljevske Jugoslavije, stražari koji su kršili dobivene zapovijedi stavljali su na kocku tek svoj položaj. (I doista su dva stražara, koji su mi činili za vrijeme mog zatvora u Mitrovici stanovite usluge, otpušteni iz službe.) Pod ustaškim režimom mogao je stražar, koji bi se ma i najmanje ogriješio o disciplinu, očekivati jedino bez ikakovog suđenja hitac u glavu. Osim toga, bili su moji ustaški čuvari izabrani nacionalni fanatici. Među takve nacionalne fanatike spadao je i moj neposredni šef Ljubo Miloš. Evo jednog karakterističnog događaja. Kako smo spavali u istoj sobi, znali smo uvečer po koji sat iskreno razgovarati. Videći kako se svaki put prije nego legne u krevet prekrsti, sveo sam jedne večeri razgovor na religiju. Prikazao sam mu svu bezbožnost njegovog djelovanja i zapitao ga zar se ne boji Božje kazne. A on mi odgovori: »Nemojte mi ništa govoriti. Znam da ću za sve što sam počinio i što ću još počiniti u paklu gorjeti. Ali ću gorjeti za Hrvatsku«. Eto u kakvo stanje čovjeka može dovesti bilo vjerski, bilo nacionalni, bilo socijalni fanatizam. U srednjem vijeku pravili su ljudi zločine iz vjerskog fanatizma. Čitao sam negdje kako se neki španjolski velikaš na smrtnoj postelji bojao hoće li mu Bog oprostiti što nije spalio dosta heretika. Ljubo Miloš je svjestan da počinja teške grijehe, ali ipak je njegov nacionalni fanatizam jači od te spoznaje. Tu su još najlogičniji komunisti koji počinjaju zločinstva u ime socijalnog fanatizma, ali su prije toga osigurali savjest uvjerivši sami sebe (ili davši se uvjeriti od drugih) da nema ni Boga, ni Božjih zapovijedi, ni Božje kazne, ni etike, kojom su već pretkršćanski filozofi označili spoznaju razlike između dobra i zla. Početkom ožujka 1941. saopćio mi je Luburić da je zaključeno da će me za daljnje vrijeme internirati na mom dobru u Kupincu, pa sam doista 16. ožujka 1942. u pratnji oko 50 ustaša dopremljen natrag u svoj dom.61 Kako mi je nakon mog dolaska žena pripovijedala, došlo je do
---61 "Koncem veljače ili možda prvih dana ožujka pojavio se u Kupincu Luburić, i ovaj put sa svojim šoferom Matajom. Rekao je teti da je spreman dovesti tatu u Kupinec, ali pod uvjetom da cijela obitelj (nas četvero) bude pod paskom
41
mog preseljenja na sljedeći način. Iako me nije bilo kod kuće, dolazili su ljudi iz raznih krajeva Hrvatske u Kupinec da barem vide moju obitelj, pa je razumljivo da su razgovarali s mojom ženom. Radi toga rodila se je kod vladajućih misao da bi trebalo internirati i moju ženu. Pružila se dakle mogućnost da jednim udarcem ubiju dvije muhe, tj. i da moja žena bude internirana, i da Kvaternik ispuni dano mi obećanje. Pozvao je dakle Luburić moju ženu k sebi u pisarnu u Zagreb te joj saopćio da će mene dovesti natrag u Kupinec, ako ona pristane da zajedno s djecom bude dobrovoljno uz mene internirana. Razumije se da je to ona objeručke prihvatila, pa je od 16. ožujka 1942. do sloma ustaškog režima bila internirana cijela moja obitelj zajedno sa mnom. Ta internacija bila je provedena na sljedeći način: Kuća koju sam posjedovao u Kupincu bilaje na kat. Na katu stanovao samja sa svojom obitelji, dočim je u prizemlju stanovao upravitelj imanja sa svojom ženom i kćerkom, kuharicom i sobaricom, a ove dvije su naročito pristale da žele dijeliti internaciju zajedno sa mnom i mojom obitelji. Već nakon nekoliko dana bilo je vidljivo da mi je žena pogriješila kad je
------------ustaša. Pregledao je kuću i okolicu i ocijenio situaciju prikladnom... Mi smo nakon Luburićevog posjeta još jednom otišli u Zagreb i uredili neke stvari, a onda se vratili u Kupinec i nestrpljivo čekali razvoj događaja. Bio je već ožujak, ali bilo je vrlo hladno s dosta snijega... Uvečer 16. ožujka došlo je, bez prethodne najave, nekoliko automobila i kamiona u dvorište. Tata je bio u jednom autu kojeg je vozio Mataja iz Jasenovca. Bio je `kost i koža' i vrlo oronuo, ali smo ipak bili sretni da je izašao živ iz Jasenovca. S tatom i Matajom ušla su u kuću još dva ustaška časnika, neki satnik Matković i zastavnik Mate Sarić. Ne sjećam se je li treći, Stanko Vasilj, koji je imao neki časnički čin, bio također u toj grupi, ili je on došao sljedećeg dana. Mataja i Matković otišli su odmah iste večeri. Vasilj je ostao još nekoliko dana i onda nestao. Nakon toga je ostao još samo Sarić, kao zapovjednik cijele posade u Kupincu, tamo negdje do potkraj 1942... Tokom sljedećih nekoliko dana postalo je vidljivo tko su naši čuvari i kakav će biti naš život u internaciji. Mi, familija, živjeli smo uglavnom na prvom katu, gdje su bile spavaće sobe i kupaonica. Ustaška straža preuzelaje dvije sobe u prizemlju, na dnu stepenica, koje su vodile na prvi kat, i tako su kontrolirali prilaz k nama. U jednoj od te
dvije sobe bio je telefon, koji su oni redovito koristili u svoje svrhe. Tu i tamo dobili smo i mi pozive od rodbine iz Zagreba, a u tom slučaju oni su nam obično dostavljali poruke." (A. Maček - N. Škrabe, ibid., s. 100-101.)
42
pristala na taj način internacije. Ne samo da smo bili internirani moja obitelj i ja, kuharica i sobarica, koje su na internaciju dobrovoljno pristale, nego su via facti internirali i mog nadglednika imanja s njegovom obitelji i sve sluge, pa nitko nije smio da izađe iz dvorišta bez ustaške pratnje. Jasno je da ti ljudi to nisu htjeli trpjeti pa su se, nakon kratkog vremena, osim upravitelja i njegove obitelji, koji su mi bili više prijatelji nego sluge, pomalo razbježali, te sam tako ostao na dosta velikom posjedu bez potrebne radne snage. Posao u kravskoj štali oko hranjenja i muženja kao i pravljenje maslaca preuzeli su uz sobaricu moja sedamnaestgodišnja kćerka i petnaestgodišnji sin, a posao oko volova i konja obavljali su sporadično pojedini nadničari iz sela, koji su se više iz prijateljstva prema meni nego radi nadnice podvrgavali šikanaciji da prigodom ulaska u dvorište i izlaska iz dvorišta budu po ustašama temeljito pretraživani. Ni to nije bilo dosta. Na moj rođendan 1942. dođoše ujutro, dakako u pratnji ustaša, k meni u sobu upravitelj sa svojom obitelji, kuharica i sobarica da mi čestitaju rođendan. Kuharica sirotica Vera - nije se tom prilikom mogla uzdržati, nego je briznula u plač i izrekla nedužne riječi: »Gospodine predsjedniče, želim vam da se do vašeg budućeg rođendana ispuni ono što želite vi i što mi svi Hrvati želimo«. Već ta opaska bila je dovoljna da navuče na nju tešku sumnju. Kada ju je malo vremena zatim na dvorištu jedan od ustaških stražara napastovao, dala mu je pljusku. On nije na to reagirao, ali je nekoliko dana nakon toga bila naša Vera odvedena. Povlačili su je dvije i pol godine po raznim koncentracionim logorima, dok nije konačno, mjesec dana prije sloma ustaškog režima, u Lepoglavi umrla od pjegavog tifusa, dijeleći tako sudbinu stotina i stotina sličnih žrtava. Dne 9. siječnja 1943. stigoše iznenada u Kupinec Luburić i ustaški pukovnik Moškov s jakom eskortom, pa mi saopćiše da namjeravaju u okolici Kupinca voditi neke akcije protiv partizana, i da zato moram s njima u Zagreb.62 To sve da će trajati najdulje osam dana, pa ću se onda
---62 "9. siječnja pojavila se u Kupincu kolona automobila i kamiona s ustaškim vojnicima i dužnosnicima, od kojih smo neke tada susreli po prvi puta. Najviši po činu bio je pukovnik Ante Moškov, zatim opet Luburić te bojnici (možda pukovnici) Kruno Devčić i Ivan Rajić. Rekli su nam da će započeti vojne operacije čišćenja partizana iz cijelog Pokuplja, što će trajati oko dva tjedna. Mi
43
moći opet vratiti u Kupinec. Strpaše nas dakle pred sumrak u dva automobila i odvezoše u Zagreb u privatni Luburićev stan (Bulićeva ul. 10). Tu smo bili čuvani od dvojice ustaša puna dva mjeseca, a da nitko nije znao gdje se nalazimo. S nama u stanu živjela je zajedno i starica, Luburićeva majka te dvije sestre 63 Sam Luburić nije za vrijeme našeg boravka stanovao u istom stanu nego negdje drugdje. I danas mi je žao kad se sjetim Luburićeve majke, pobožne starice, s kojom je Luburić, koliko sam mogao vidjeti, postupao s nježnom sinovskom ljubavlju, a koja se ipak plačući mojoj ženi potužila: »Vidite kako mi je moj Vjeko dobar. Pa ipak, ako je samo mali dio onoga što ljudi o njemu pripovijedaju istina, onda žalim što sam ga rodila«. Naravno da moja žena nije htjela staricu ražaliti i nije rekla što sve ima n ezin sin na duši. Dne 9. III. 1943. odvedeni smo opet natrag u Kupinec 6~
---ćemo biti sklonjeni u Zagreb a vratit će nas kad to bude moguće, s manjom posadom." (A. Maček-N. Škrabe, ibid., s. 105.) 63 "Uz Luburića je u Bulićevoj ulici stanovala njegova majka i njegove dvije sestre (ili polusestre), Zora i Nada. Sve tri su se prema nama ponašale uljudno. Kao što je spomenuto i u `Memoarima', Luburić je susretao majku s ljubavlju i poštovanjem. Koliko god je njoj to bilo drago, potužila se nekoliko puta da joj njezin Vjeko mnogošto neće reći. Kao primjer spomenula je izričito svoje pitanje, zašto više nikada ne vidi gospodina Vladu (Singera), ali joj je Vjeko odgovorio, neka ne pita takve stvari...Luburić je ostao u stanu samo dan ili dva, onda se izgubio i poslije je navratio nakratko samo jednom za cijelo vrijeme našeg dvomjesečnog zatvora u njegovom stanu... Osim Luburićeve majke i sestara, bio je u stanu uvijek barem jedan ustaša. Sjećam se trojice, koji su se smjenjivali, a ne znam, je li ih bilo i više. Dvojicu, Božu Naletilića i Stanka Vasilja, poznavali smo od prije iz Kupinca. Osim njih bio je često na straži jedan ustaša nižeg čina, ili bez čina, zvan `Bonzo', naivan ali pristojan mladić...(Ante) Moškov i (Krunoslav) Devčić su često dolazili i bili izvanredno uljudni." (A. Maček - N.Škrabe, ibid., s. 106-107.) 64 "Čišćenje Pokuplja od partizana trajalo je dulje nego što su ustaše mislili, štoviše, ne znam je li ikada i bilo uspješno. Medutim, nas su 9. ožujka opet odvezli u Kupinec. Ne sjećam se tko nas je vozio i u koliko automobila, možda Moškov ili Devčić, ili obojica. Odmah smo vidjeli da je ustaška posada još uvijek prilično velika, ne znam je li se išta smanjila. Ni druge stvari se nisu promijenile... Sjećam se da su nas u lipnju 1943. posjeliti Luburić i (Ljubo)
44
Nakon kapitulacije Italije partizani su opet ojačali, jer su zapadni saveznici naredili Talijanima da im predaju svoje oružje. Nastupila je međutim i zima, a partizani su se približili i zaposjeli kotarsko mjesto Pisarovinu 10 km južno od Kupinca. Uslijed toga stigla je 9. XII. 1943. u Kupinec i opet jaka ustaška eskorta, koja je mene i moju obitelj prevezla u Zagreb. Dovedoše me u moju kuću na Prilazu broj 9 65Moj stan zapremao je cijeli prvi kat kuće, a sastojao se od šest soba. Četiri sobe sačinjavale su stan, a dvije odvjetničku pisarnu. Sa stubišta vodila su jedna vrata u stan a druga u pisarničke prostorije. Pisarničke prostorije kao i jednu raspoloživu sobu u prizemlju zauzela je ustaška posada, dočim je privatni stan ostavljen mojoj obitelji i našoj sobarici Katici. Drugi kat kuće ostavljen je obitelji mog pokojnog brata, koja je bila suvlasnica kuće. Ustaška posada je nato napustila Kupinec, pa su već drugi dan ušli partizani. Njihov postupak u Kupincu bio je do početka ožujka 1944. veoma snošljiv. Još u proljeće 1943. došli su partizani noću u kuću predsjednika kotarske organizacije HSS Ivana Tora, koji je živio na periferiji kotara Pisarovina, pa su ga odveli sobom. Kad su zauzeli Kupinec, postavili su partizani Tora svojim komesarom. On je, dok je bio tamo, zaštićivao svijet od pljačke kako je najbolje znao i mogao. Ljudi su morali doduše partizanske čete ukonačiti i hraniti, ali prema mogućnosti. Rekao je primjerice mojemu nadgledniku kako je posve naravno da mora partizanske čete hraniti, ali da je dovoljno ako im skuha kukuruzne žgance pa ih zalije obranim mlijekom. Ako bi tko tražio više od toga, neka se prituži samo njemu. Osim toga, dozvolio je da mi upravitelj može slati u Zagreb koliko god je potrebno za prehranu mene i moje obitelji. Izdao je osim toga jednom seljaku, koji je već i prije radio u Zagrebu, iskaznicu da može nesmetano putovati u Zagreb i natrag i
---Miloš. Ova puta je Luburić predložio tati suradnju s ustašama." (A. Maček-N. Škrabe, ibid., s. 108.) 65 "Nas četvero i Katica Škorjanec odvezeni smo u Zagreb, na Prilaz. Do kolovoza 1944. režim internacije bio je blaži nego prije, što je spomenuto i u `Memoarima'." (A. Maček-N. Škrabe, ibid., s. 109.)
45
nositi sa sobom što hoće. Kako se u ono vrijeme svijet morao spasavati lukavštinom, taj čovjek imao je kod sebe dvije legitimacije: jednu partizansku izdanu u Kupincu, a drugu ustašku izdanu u Zagrebu. On bi s partizanskom legitimacijom propješačio oko 4 kilometra do najbliže željezničke stanice Zdenčina. Tu bi jednom željezničkom namješteniku predao partizansku legitimaciju da mu je čuva dok se vrati, i odvezao se vlakom s ustaškom legitimacijom do Zagreba. Kad bi se drugi dan vratio u Zdenčinu, predao bi istom željezničkom namješteniku ustašku legitimaciju na čuvanje, a s partizanskom bi išao do Kupinca. I tako je to išlo nekoliko mjeseci. U međuvremenu su partizani svim mogućim silama nastojali da predobiju prvake HSS, koji su se nalazili na slobodi, za kolaboraciju s njima. Kako sam bio izviješten, odredili su i rok odluke do konca veljače 1944. Kad do toga roka nisu pridobili nikoga od prvaka za kolaboraciju, nestalo je iz Kupinca Ivana Tora. Komesarom je bio postavljen neki drugi nepoznati čovjek, a moj posjed u Kupincu bio je do temelja opljačkan. Partizani su odveli 15 krava, 4 tegleća vola, 4 konja itd. Također su odvukli cijelo pokućstvo, od kojega su mi pojedini komadi bili draga uspomena na moje roditelje i na moje djetinjstvo. Malo iza toga oduzeli su i seljacima Kupinca svu stoku, ostavivši svakoj kući tek po jednu kravu. Sve za oružje pak sposobne muškarce regrutirali su prisilno u partizansku vojsku. Da bude tragedija još veća, poslali su Nijemci nakon te pljačke u Kupinec Vlasovljeve kozake. Iako je taj odred bio razmjerno vrlo malen, partizani su se odmah povukli, povevši sa sobom znatan broj ljudi, dočim su kozaci počeli pljačkati ono malo što je još bilo preostalo, a čak su tri ugledna čovjeka iz sela objesili »radi kolaboracije s partizanima«. Partizani u početku nisu otkrivali svojih komunističkih karata. Čak su, kad bi zauzeli koje selo, tražili od svećenika da u crkvi odsluži svečanu službu Božju. Jednu svoju brigadu nazvali su brigadom Antuna i Stj epana Radića, a j ednu brigadom dr. Vladka Mačeka. Tek početkom ožujka 1944. počeli su u svojim lecima oštro napadati i HSS i mene osobno. Za razliku od četnika i ustaša, partizani nisu nigdje činili masovnih pokolja. Oni su, gdje god su se mogli dočepati kojeg od seljačkih voda, prisilili ga da im se, barem formalno, priključi. U
46
protivnom slučaju su ga bilo na ovaj, bilo onaj način likvidirali. Kada je u listopadu 1944. sovjetska vojska zauzela Beograd i postavila tamo na vlast Tita (koji je sada već otvoreno pokazao svoju komunističku fa~u), pokupili su nekoliko stotina »buržujskih« mladića - gotovo djece - i tjerali ih pred sobom u Hrvatsku prema Zagrebu da izginu pred njemackim i ustaškim strojnim puškama. Kako su se Nijemci, a s njima i ustaše, povlačili prema Zapadu to su partizani, čim su došli u koje hrvatsko selo, likvidirali prvake HSS. Ustaše i četnici ubijali su narod masovno, zaslijepljeni mržnjom. Komunisti su ubijali hladnim razumom sve one za koje su držali da smetaju učvršćenju komunizma. Partizani, i nakon što su poslije kapitulacije Italije primili sve oružje i municiju od talijanskih okupacijskih trupa, ipak su po mogućnosti izbjegavali sukobe s Nijemcima. Komunisti su svoje djelovanje ograničili tek na to da dignu u zrak koj i manj i most, da razvale koj i komad želj ezničke pruge i da po hrvatskim selima, u kojima nije bilo niti njemačke niti ustaške posade, pale općinske zgrade, pa čak i škole. Njemačke trupe se nisu na to mnogo obazirale. Nijemci su držali u svojim rukama tek glavne njima potrebne željezničke pruge, kao primjerice prugu BeogradZagreb-Zidani Most, te prugu Slavonski Brod-Sarajevo. Sav drugi teren prepustili su partizanima, ustašama i četnicima, da se međusobno istrebljuju do mile volje. Ako bi negdje partizani oštetili prugu ili koji drugi za Nijemce važan objekt, bilo bi obješeno oko 50 ljudi koji su imali nesreću da su se baš u blizini nalazili, a šteta je bila za 24 sata popravljena. Uvjerenje koje se u zapadnim demokracijama uvriježilo da je Tito za vrijeme rata držao u Jugoslaviji vezanih 20 divizija, bio je rezultat dobro organizirane komunističke propagande. Da je tomu tako, najbolji dokaz je činjenica što je Nijemcima uspjelo u rano proljeće 1945. provesti kroz jugoslavenski teritorij bez ikakove zapreke sve čete koje su do onda držali u Grčkoj. Sjećam se da nas je nekoliko dana nakon što smo 9. prosinca 1943. dovedeni u Zagreb rano ujutro probudila strahovita detonacija. Kasnije smo doznali da su partizani digli u zrak skladište municije, koje se nalazilo tik izvan periferije Zagreba. Nitko nije sebi dao truda da
47
počinitelje pronađe, a kamoli progoni. Bilo je odmah sljedeći dan iz zagrebačkog policijskog zatvora izvedeno 50 ljudi bez razlike spola i dobi, i odvedeno u zagrebački park Maksimir, gdje su na granama drveća obješeni. Bilo je medu tim ljudima i nekoliko osoba koje su bile sumnjive radi komunizma, ali je većina bila u zatvoru radi posve neznatnih i nepolitičkih razloga (prekoračenje ure kad se građanstvo smjelo nalaziti na ulici i slično). Trupla obješenih visila su nekoliko dana, pa su tek na Badnjak skinuta i pokopana. Sličan slučaj desio se je i u selu Oroslavlje u kotaru Stubičkom. Tu je netko na cesti izvan sela opalio hitac iz puške na automobil u kojem su se vozila dva ili tri njemačka oficira. Radi toga je i opet iz tog sela obješeno 50 nevinih ljudi. To su dva slučaja za koje sam u internaciji doznao. Naravno da je takvih žalosnih slučaja bilo na stotine, pa onda nije čudo da su, kad se gdje dogodio neki slučaj sabotaže, cijela sela, muško i žensko, bježala u šumu da nadu spas kod po komunistima vođenih partizana. Iako sam dosta toga čuo o borbama s četnicima, u Hrvatskoj se vrlo malo znalo o četničkom vođi Draži Mihailoviću. Negdje početkom ljeta 1944. primio sam prijepis pisma koje mi je poslao Mihailović. Kurir koji je to pismo donio u Zagreb, imao je nalog da ga imade predati samo meni osobno. Kako to nije bilo moguće, nije mi pismo predao, ali je dozvolio pok. narodnom zastupniku Ljudevitu Tomašiću da ga prepiše, pa je Tomašiću i uspjelo da mi dostavi taj prijepis. U tom pismu mi je Draža Mihailović ponudio da sastavimo tri samostalne i posve ravnopravne voj ske, j ednu srpsku, j ednu hrvatsku i j ednu slovensku, i da se zajednički rame uz rame borimo protiv komunista. Nažalost, bilo je to u ono vrijeme već prekasno, jer su zapadne demokracije već bile potpuno prihvatile Tita. Ima dosta ljudi koji dođu do razuma tek onda kadaje kasno. Ima ihjoš više koji nikada ne dolaze do pameti. Ime partizanskog i komunističkog vođe Josipa Broza -Tita pročitao sam prvi put odmah u početku 1943. kada su zagrebačke novine donijele ucjenu na njegovu glavu u visini od 100.000 kuna. No u vezi s njim zanimljivo je spomenuti sljedeću sličicu. U Titovim životopisima spominje se da je Tito prije rata djelovao pod imenom Walter. No u vrijeme dok sam bio predsjednikom zagrebačke oblasne skupštine (1927), u kojoj su sudjelovala i dva u Zagrebu izabrana komunista, bio
48
sam se prilično zbližio s j ednim od nj ih koj i se zvao Krndelj . (Ne treba ga zamijeniti s današnjom Titovom desnom rukom Kardeljem). Ja sam ga cijenio radi njegovog trijeznog raspravljanja, a on mene radi mog koncilijantnog i nepristranog držanja prema ionako iščezavajućoj opoziciji. Poslije izbora 1935. poručio mi je Krndelj da bi želio doći k meni u Kupinec na razgovor, ali me moli neka udesim stvar tako da se za taj njegov posjet u javnosti ne dozna. Ja sam mu odvratio da može doći koji god dan hoće, ali rano ujutro, dok još nema drugih posjetitelja. Savjetovao sam mu, ako hoće prikriti svoj identitet, neka prvu osobu bilo od moje obitelji bilo od posluge nagovori njemačkim jezikom i neka se predstavi kao neki reporter, koji uopće ne zna hrvatski. I doista mi je jednoga jutra prije 7 sati dostavljena posjetnica s imenom reportera nekih manjih austrijskih novina, koji da se zove Walter. Iz te činjenice zaključujem da je Walter bilo ime kojim su se služili prema potrebi i drugi komunisti, a ne samo Josip Broz-Tito. U Zagrebu je bio postupak prema meni i prema mojoj obitelji znatno ublažen. Bilo je dozvoljeno majci i sestri moje žene da nas posjećuju svaki dan. Naravno da je tim posjetima uvijek ~risustvovao jedan ustaški stražar, slušajući što razgovaramo. Mojoj ženi i djeci bilo je dozvoljeno da svaki dan u pratnji dvojice ustaša idu pred večer u šetnju, izbjegavajući prometnije ulice grada. Osim toga, mogli su svake nedjelje ići na misu u najbližu crkvu. Bilo je dozvoljeno da nas svaki tjedan jedanput, a prema potrebi i vanredno, posjećuje naš kućni liječnik, sada već pokojni dr. Oto Belošević. Kako je s dr. Beloševićem dolazio uvijek i ustaški liječnik dr. Hinko Kovačić, koji je doduše obnašao čin majora, ali je u ono vrijeme već bio prilično izliječen od ustaške infekcije, to nije s njima dolazio stražar, pa smo mogli o svemu i svačemu razgovarati, i dobio sam od njih mnogo dragocjenih podataka. Za mene je bilo najvažnije što je sa mnom uspostavio vezu hrvatski narodni zastupnik Ljudevit Tomašić, koji je redovno slao pismene izvještaje. On bi predao izvještaj kojem članu obitelji mog pokojnog brata, a taj bi izvještaj ispod vrata gurnuo u zgodnom momentu u hodnik onog dijela stana gdje samja sa svojom obitelji stanovao. Za vrijeme boravka u Zagrebu, bio sam svjedokom prvog bombardiranja Zagreba američkim avionima dne 13. veljače 1944. Bio
49
je bombardiran centar grada. Koliko je meni poznato, nije tom prilikom bilo vojničkih žrtava, ali je poginulo nekoliko stotina ljudi, žena i djece u jednom od najstarijih dijelova grada, koji se sastojao uglavnom od drvenih kuća. Kako sam doznao dva mjeseca nakon toga, na sam Uskrs 1944. bombardiran je i Beograd, gdje i opet nije bilo vojničkih rezultata, ali je navodno poginulo preko tisuću civilnih osoba. Mislim da mi nitko ne može zamjeriti ako izrazim svoje duboko žaljenje što je bez ikakove vojne potrebe ubijeno nekoliko tisuća ljudi samo zato što su imali nesreću da su bili okupirani po neprijateljskoj vojsci. Zagreb je bio i poslije toga nekoliko puta bombardiran. Tim prilikama je također platilo životom nekoliko stotina civilnih osoba. Ova daljnja bombardiranja ne mogu osuđivati, jer se radilo uglavnom o bombardiranju aerodroma na istočnom dijelu grada, kao i po Nijemcima izgrađenim mnogobrojnim tračnicama za ranžiranje vlakova prema Zidanom Mostu. Civilne osobe pak poginule su zato što su imale nesreću da su stanovale u blizini tih strateški važnih objekata. Tom prilikom moram spomenuti herojsko-tragični slučaj. U blizini aerodroma nalazio se samostan reda sv. Dominika. U tom samostanu držali su dominikanci srednju školu za dječake. Kadaje bio dan znak za uzbunu, požrtvovni dominikanci ugurali su svu povjerenu im mladež u podrum zgrade, a kako više nije bilo mjesta, ostali su dominikanci u prizemlju. Tresnula je bomba, razmšila samostan, i svih 12 dominikanaca profesora ostalo je mrtvih. Od gojenaca i nekoliko braće laika, koji su se nalazili u podrumu, nije nitko bio ozlijeđen. Negdje u ljeto 1944. izvijestio me je Tomašić, ne navodeći detalja, da se mogu nadati skorom preokretu. Dodao je tek toliko da me Pavelićev ministar vojske Vokić srdačno pozdravlja. Poručuje mi da će skoro doći do odlučne promjene, ali ja neka budem bez brige: on će pravovremeno i mene i moju obitelj spremiti na sigurno mjesto. Bilo mi je jasno da se sprema neki prevrat, ali nisam imao ni pojma tko u tom prevratu sudjeluje osim Tomašića i Vokića. Dne 20. srpnja 1944. slušao sam vijesti na radiju o neuspjelom atentatu na Hitlera a nakon toga o samoubojstvima i egzekucijama mnogobrojnih Hitlerovih oficira. Naravno da sam u svojim mislima doveo s tim u vezu i Vokićevu poruku. Često sam poslije toga razmišljao kako sitni događaji mogu
50
djelovati na razvoj historije čovječanstva. Da se Hitler nije dignuo nekoliko sekunda prije nego što je eksplodirao pakleni stroj, koji su 20. srpnja 1944. urotnici postavili ispod njegovog pisaćeg stola, i da nije otišao do zemljopisne karte u drugom dijelu dvorane, bio bi uspio u Njemačkoj protunacistički revolt. Uvjeren sam da u ono vrijeme ne bi ni komunisti ni njihovi suputnici mogli spriječiti da se povijest svijeta okrene u posve drugom pravcu. Mjesec dana nakon toga saopćeno mi je da se do daljnjega zabranjuju svi posjeti, da moja obitelj ne smije više niti na šetnju niti u crkvu. Zabranjeno je čak i ustaškom majoru liječniku dr. Kovačiću da me dalje posjećuje. Naš privatni liječnik dr. Belošević ležao je teško bolestan u sanatoriju. Dva-tri dana nakon toga objavljena je na radiju vrlo kratka vijest da su uhapšeni Pavelićev ministar vojske Vokić i ministar policije Mladen Lorković. Kratko vrijeme nakon toga saznao sam da su pohapšeni hrvatski narodni zastupnici Ivan Pernar, Bariša Smoljan, Lujo Tomašić, Ivanko Farolfi, Josip Torbar, Mijo Ipša, a od nezastupnika nepokolebivi pristaše HSS Branko Pešelj, Božidar Vučković, msgr. Pavao Jesih, Dragan Belak i mnogi drugi. Jedno vrijeme bili su zatvoreni u Zagrebu a nakon toga otpremlj eni su u kaznionicu u Lepoglavi. Tu su pretrpjeli velike muke, počevši od gladovanja pa do ležanja na golom betonskom podu. Svi su se zarazili medu ostalim nepoznatim zatvorenicima pjegavim tifusom, koji su preboljeli ležeći u vrućici na golom betonskom podu. S nekima od njih sam poslije u emigraciji razgovarao, pa su mi rekli kako se čude što sve može čovjek izdržati, a ipak ostati živ. Svi koje sam naveo bili su neposredno pred slom pušteni na slobodu, osim narodnih zastupnika Tomašića i Farolfija, te osam hrvatskih domobranskih pukovnika, koji su prigodom ustaškog povlačenja likvidirani. Slična sudbina zatekla je i stotine zatvorenika, koji su bili u mjesecu travnju 1945. u ovećim grupama povezani međusobno žicom i odvedeni iz lepoglavske kaznionice da se više nikada nije za njih čulo. Istodobno dok su se obavljala ta hapšenja, prešao je potpredsjednik stranke ing. August Košutić k partizanima. Bio je od njih u početku lijepo primljen, ali je već nakon 8 dana bio uhapšen. Nije htio biti njihovo slijepo oruđe, nego je postavljao stanovite uvjete za suradnju s
51
njima. Odsjedio je u zatvoru pune dvije godine bez suda, te je konačno pušten na slobodu rujna mjeseca 1946. Već prije toga bili su hrvatski narodni zastupnici Mihovil Pavlek Miškina i Marko Suton umoreni u ustaškom logoru u Jasenovcu. Narodni pak zastupnik Franjo Malčić bio je jedne noći u proljeće 1944. odveden po komunistima iz svoje kuće, u zabitnom selu Slanovec, te umoren u obližnjoj šumi. Isto tako bili su ubijeni odlučni borci i protiv ustaša i protiv komunista Vojko Krstulović i Mario Šarinić. Prvi je bio ubijen po jednom komunistu usred grada Splita, a drugi usred grada Sušaka. Tu sam naveo samo nekoliko imena ljudi koje sam osobno dobro poznavao. No to su bili tek pojedinci medu tisućama meni nepoznatih žrtava. Slušao sam s najvećim uzbuđenjem radio i doznao kako se politička situacija iz dana u dan sve više pogoršava. Početkom 1944. godine londonski radio i Glas Amerike počeli su sve jaču propagandu za Tita. Rano u ljeto čuo sam da je kralj Petar imenovao novu vladu s hrvatskim banom Šubašićem na čelu. Stvar mi nije bila sasvim jasna, no razumio sam da bi Šubašić bio imao igrati ulogu posrednika da se sačuva barem djelomično upliv zapadnih demokracija u Jugoslaviji. To je naravno bilo nemoguće, jer bi takav zadatak bio pretežak i za jačeg čovjeka nego što je bio Šubašić. Američki potpredsjednik Nixon je nedavno vrlo dobro primijetio da, ako hoćeš objedovati s vragom, moraš imati vrlo dugačku žlicu. U rujnu 1944. kralj Petar, koji je tek bio navršio 21 godinu života, pozvao je sve antinacističke borbene snage u Jugoslaviji da se pridruže Titu. Nakon nekoliko mjeseci, u siječnju 1945, čuo sam da je britanska vlada zatražila od kralja Petra da preda svu svoju vlast vladi koju su Sovjeti uspostavili u Beogradu. Britanska vlada je nadodala da, ako on to uskrati, ipak će se »pretpostaviti« da je on tu vlast predao ! Petar se nekoliko dana opirao, a onda pristao. Sad je bilo jasno da je sudbina naroda Jugoslavije zapečaćena. Točno na Uskrs 1. travnja 1945. čuo sam na hrvatskom jeziku vijest iz Londona da se ruska vojska nalazi već u po Mađarima anektiranom Međimurju i da je možemo za 24 sata očekivati u Zagrebu.
52
Ta vijest se na sreću nije obistinila, ali je bila očito lansirana da ubije u narodu svaku nadu u mogućnost otpora komunizmu.66 Prvih dana mjeseca svibnja slušao sam najprije vijesti njemačkoga radija da je Hitler »teško bolestan« i da ne može preživjeti dulje nego dva do tri dana. Odmah zatim slušao sam i opet njemačku vijest da je Hitler »junački u borbi poginuo«. Nakon vijesti o Hitlerovoj smrti biloje dozvoljeno da me posjećuju rođaci i prijatelji. Medu prvima koji me je posjetio bio je i nadbiskup, danas kardinal, sada po Titu još uvijek u internaciji držani dr. Alojzije Stepinac.67 Dne 4. svibnja poslije 9 sati navečer došao je k meni u stan ustaški general Moškov, koji mi je saopćio da se ustaše s cijelom vladom moraju povući, jer su ih Nijemci ostavili gotovo posve bez municije. Zamolio me je neka i ja sa svojom obitelji napustim zemlju, jer da će me sigurno komunisti likvidirati ako im padnem u ruke. Nadodao je kako je sada spas Hrvatske i hrvatskog naroda samo u mojim rukama, i zato da je moja dužnost da sačuvam svoj život. Govorio mi je neka se dobro odlučim, jer sada još postoji mogućnost da odem iz zemlje. Kako dugo će ta mogućnost postojati, to ne zna, jer daje sovjetska vojska već prešla austrijsku granicu. Razgovarali smo koja dva sata, a ja se nisam mogao
---66 "Sredinom travnja 1945. došao je tati ustaški dužnosnik Jakov Barbarić i donio mu poruku Draže Mihajlovića. Izgleda, da su četnički izaslanici pregovarali s ustašama. U `Memoarima' se to ne spominje, već samo jedna ranija tajna četnička poruka, upućena 1944. preko Tomašića. U svakom slučaju, tataje ebje poruke odbio."( A. Maček-N. Škrabe, ibid., s. 1 10.) 67 "Uvečer, 2. svibnja, Moškov je na Prilaz doveo nadbiskupa Stepinca i ostavio ga da nasamo razgovara s tatom. On je bio prvi čovjek od početka rata koji je razgovarao s tatom bez prisustva ustaša. Razgovarali su dugo i Stepinac je kazao tati da će ostati u Hrvatskoj i čekati komuniste. Upitao je tatu, što može učiniti za njega. Tata još nije donio odluku o odlasku iz Hrvatske i zamolio Stepinca da omogući dolazak profesora Stjepana Pezelja, kako bi nakon četiri godine izolacije čuo njegov izvještaj o stanju na terenu i sudbini svojih suradnika i pristaša HSS-a. Tek smo kasnije doznali da su tada Tomašić i Farolfi već bili mrtvi." (A. Maček-N. Škrabe, ibid.. s. 1 10.)
53
odlučiti pa sam mu konačno rekao da ću mu dati odgovor sljedeći dan ujutro. Nisam spavao cijele noći, važući razloge za i protiv. Ujutro sam konačno stvorio odluku da napustim zemlju i da idem u emigraciju. Moram priznati da je to bilo prvi put u mojoj političkoj borbi što sam pomislio i na svoju obitelj, a naročito na svoju djecu. I moja kćerka i sin proveli su radi mog političkog djelovanja svoje mladenačke godine (od 15-20 godina) u zatvoru. Razmislio sam što će imati i dalje trpjeti ako padnu u ruke komunistima. Rekao sam zapovjedniku straže neka telefonski zamoli generala Moškova da dođe do mene. Moškov je doista došao za manje nego pola sata, pa kada sam mu rekao da sam odlučio otići u emigraciju, uzdahnuo je olakšano i rekao: »Hvala Bogu«. Zamolio sam ga neka pronađe dr. Branka Pešelja, koji je pred koja tri tjedna tek bio pušten iz lepoglavskog koncentracionog logora. Dr. Pešelja upoznao sam, dok je još bio student, kao tvrdog pristašu HSS. Kako je studirao godinu dana u Parizu i godinu dana u Londonu, naučio je izvrsno govoriti i francuski i engleski, pa mi je često služio kao tumač u razgovorima s reporterima i političkim ljudima, koji nisu znali ni hrvatski ni njemački. Bio je oženjen Amerikankom hrvatskog podrijetla, s kojom se upoznao u Zagrebu, gdje je nakon smrti svoje majke živjela kod svoje tetke. Bila je toliko oprezna da je, udavši se za dr. Pešelja, zadržala državljanstvo USA. Pešelj je doista nakon satdva došao do mene. Saopćio sam mu da kanim s cijelom obitelji otići u emigraciju i zapitao ga bi li bio voljan zajedno sa svojom suprugom Melitom pratiti me. On je to odmah obećao i preuzeo dužnost da obavi sve nužne pripreme za put. Nakon toga puštali su cijeli dan k meni i mnoge druge prijatelje i rođake.68 Iako su posjeti bili neograničeno dozvoljeni, ipak nije bila
---68 "U svakom slučaju, tata je stvorio odluku za odlazak u emigraciju ujutro 5. svibnja, našto su ustaše dopustili brojnim posjetiocima ulazak u naš stan. Tata spominje Josipa Torbara, Ivana Pernara i Barišu Smoljana, a ja se sjećam da su 5. i 6. svibnja došli i mnogi drugi, medu njima Dragan Belak, Boris Urbić, Roko Mišetić, Bažo Vučković... Kad je tata 5. svibnja 1945. odlučio poći~ u emigraciju i razgovarao s Brankom Pešeljem, praktični Branko odmah ga je
54
maknuta straža sve do časa dok nisam, opkoljen ustaškim stražama, sjeo pred kućom u automobil. Posjetili su me i narodni zastupnici dr. Josip Reberski i Roko Mišetić, te nedavno iz lepoglavskog logora pušteni dr. Pernar, dr. Torbar i dr. Smoljan. Zgrozio sam se kad sam vidio ovu trojicu. Bili su kost i koža, pepeljastosive boje u licu. Svi ti zastupnici izjaviše da i oni žele ići u emigraciju, što su i učinili, izuzev dr. Smoljana, koji se u zadnji čas iz obiteljskih razloga predomislio. Ostavši kod kuće bio je odmah uhapšen po komunistima, pa je dugo vremena odslužio na teškom prisilnom radu. Osim dr. Smoljana bilo je bezbroj i drugih ljudi koji su bili po komunistima uhapšeni i odvedeni u logore tek tjedan-dva nakon što su izašli iz ustaških logora. Dne 6. svibnja 1945. između 5 i 6 sati poslije podne stigli su pred kuću supruzi Pešelj sa dva automobila. Pomolismo se, siđosmo na ulicu i sjedosmo u automobile. Oko automobila bilo je sakupljeno dosta naroda. Ljudi su plakali, a neki od njih su mi dovikivali: »Spasite nas«. Krenusmo. Nakon dva sata vožnje prošli smo gradić Krapinu, gdje sam prije 40 godina bio nastupio mjesto advokatskog pripravnika, a 13 kilometara iza Krapine, prešavši malu rječicu Sutlu, prešli smo i granicu Hrvatske. Oko 1 sat ujutro 7. svibnja stigosmo u Celje, slovenski gradić anektiran po Nijemcima. Uzeli smo nekoliko sati počinka u čekaonici željezničke stanice. Kada je svanulo, krenuli smo dalje prema Mariboru. Ne znam kako su ljudi u Mariboru doznali za moj dolazak, ali se za kratko vrijeme na trgu pred gostionicom gdje smo objedovali sakupilo nekoliko stotina ljudi, koji su bili vrlo zabrinuti i pitali me za savjet što bi sada trebalo činiti. Nisam im mogao ništa pametno savjetovati.
---upitao ima li novaca u inozemstvu. Naravno, nije ih bilo (što je zapravo bilo mnogima čudno u slučaju bivšeg potpredsjednika vlade!), pa je Branko uz tatin pristanak zatražio od vlasti dozvolu za kupnju stanovitog broja zlatnika po službenom kursu. Ja ih nisam vidio, a kamoli brojio, pa ne mogu reći koliko ih je bilo." (A. Maček-N. Škrabe, ibid., s. 1 12 - 1 14.)
55
Krenuli smo cestom uz lijevu obalu Drave prema austrijskoj granici. Negdje oko 4 sata poslije podne prešli smo bez zapreke iz Slovenije u Austriju.
56
VJEKOSLAV MAKS LUBURIC PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA
Radić i Maček su mrtvi. Dr Juraj Krnjević je živ. Prema tome ovi redci nisu neki nekrolog. Nisam bio ni njihov prijatelj, ni politički sljedbenik, a nisam ni profesionalni novinar, pa da po kroničarskoj dužnosti pišem nekrologe. Htio sam zapravo prigodom smrti dra Vladka Mačeka, Predsjednika Hrvatske Seljačke Stranke napisati nekoliko riječi. Zatim sam povezivao neke male uspomene i jedini osobni kontakt sa pokojnim Stjepanom Radićem i tako došao i do nasljednika Radićeva i Mačekova, dra Jurja Krnjevića. Tak sam odlučio napisati neke male uspomene na svu trojicu, jer su sva trojica nosioci jedne politike i predstavljaju jednu nit hrvatskog političkog života. Ta nit se proteže i u budućnost. I meni kao hrvatskom generalu nije svejedno šta će se napisati, reći ili misliti o ovoj trojici ljudi u krugu malih i mladih hrvatskih ljudi, budućih boraca za hrvatsku državnost i slobodu. Nije mi niti svejedno šta će, recimo, Dr.Juraj Krnjević, kao hrvatski političar i predstavnikjedne državotvorne stranke, kao sadanji HSS, reći ojednom hrvatskom generalu, koji je za vrijeme rata imao nezahvalnu dužnost, da je morao uhititi i kroz četiri godine rata čuvati dra Vladka Mačeka. Stalo mi je i do toga šta će misliti mladi hrvatski vojnici o jednom generalu, koji je bio tamničarom dru Vladku Mačeku. Više je hrvatskih, srpskih, komunističkih a i stranih novina pisalo 0 činjenici, da je dr Vladko Maček bio zatočen u Jasenovcu, a narodni zastupnik HSS-a dr lvan Pernar u jednom članku insinuira čak i to, da je Maček umro od posljedica svoga zatočenja. Svakako će se meni
57
nastojati prišiti uloga tamničara, koji je zatvorio, zatočio i bdio nad životom čovjeka, kojega je nekada hrvatski narod smatrao svojim vodjom i kojega još uvjek mnogi i mrtva sliede, njega, njegove ideje, njegovu stranku i njegova nasljednika, slično kao što se to dogadja sa idejama, osobom i organizacijom dra Ante Pavelića, Poglavnika Llstaškog Pokreta. Naprama ulozi tamničara, koja je djelomično istinita, stoji i druga strana a to je, da sam u četiri navrata spasio dra Vladka Mačeka od gorega zla, a to je, da ga na jedan ili drugi način otmu ljudi njemačkog Abwehra (obavještajna služba njemačkog Wermachta), da ga ubiju neodgovorne ustaše na svoj račun, da ga otmu partizani i odvedu u šumu, gdje bi ga kako se reklo «vodali po šumi kao medvjeda na lancu» i da ga otme jedna grupa problematičnih pristaša, koji su gajili nadu, da bi pomoću zapadnih saveznika i domobranstva preuzeli vlast u ime dra Mačeka. Stoji, djelomično činjenica, da sam prema nalogu starijih uhitio dra Vladka Mačeka, i kako je on sam kao čovjek duhovit i vesele ćudi rekao, nosao kao mačka mačiće s jednog mjesta na drugo, ne zato da ga mučimo i ubijemo, nego zato, da ga spasimo od gorega zla: da padne u ruke Nijemaca, četnika, partizana ili neodgovornih elemenata. Na kraju on je sam tražio pojačanje svoje straže, jer mu je ona bila najjača garancija i jer je zaista bio uvjeren, da mu ustaška Hrvatska ne će oduzeti život. Od onoga časa kada sam ga morao uhititi do onoga časa, kada se je s Poglavnikom prijateljski šalio na Tuškancu i pitao Poglavnika: "zakaj si me zaprl", prošlo je mnogo toga, što bi dr Pernar morao znati, a da bi danas, nakon smrti dra Mačeka samo tako olako rekao, da je isti u dubokoj starosti umro od posljedica svoga tamnovanja u Jasenovcu. Istina je drugčija, i istu ćemo iznieti. Tu je obitelj dra Mačeka, kao i mnogobrojni preživjeli svjedoci dogadjaja, koji će mnogo toga moći potvrditi. Rekli smo da ćemo reći istinu. To ne znači da ćemo pisati «liepo» ili «ružno», nego da ćemo reći istinu. Naravno uvjek imajući u vidu, da hrvatske borce interesira ono bitno, što je vriedno zabilježiti za hrvatsku povjest, dočim male, ljudske stvari i stvarčice, treba velikodušno zaboraviti. Nije to prema onoj, da o mrtvima treba i pisati (iako i na to
58
mislimo) dobro ili ništa, nego se radi o tome da se kaže istina, gola, metafizička istina, a da se nikoga ne uvriedi, njega niti njegove ideje. Zapravo povjest jednoga političkog čovjeka se može pisati tek nakon njegove smrti. Ono za života je sve politika. Nakon smrti ostaje na jednoj strani hrpa kostiju, kojima se ne smije osvećivati, a s druge strane ostaje duh i djela, a o ovima ne možemo suditi mi, koji smo bili politički protivnici osobe, ideja i organizacije dra Vladka Mačeka. Sud će donositi narod, povjest i u zadnjoj istanci Bog. Ja nisam bio kao dijete pristaša Radića, kao hrvatski revolucionarac i ustaški borac nisam bio pristaša Mačeka i danas kao hrv. general nisam pristaša one stranke, kojoj stoji na čelu dr Juraj Krnjević. Prema tome ne mogu niti očekivati od te stranke i njenih ljudi niti neke svedočbe rodoljublja, niti tražim hladovinu pod debelim stablom političkog oportunizma. Nisu mi takove svjedočbe dali ni stranka ni ljudi, koje sam kroz djetinjstvo, mladenačko i zrelo muževno doba sliedio, pa zašto bi to očekivao od onih, koje sam politički pobijao i kao predstavnik vlasti progoriio. ... Približavao se DESETI TRAVNJA. Ja sam okupio našu malu četicu, iskopao odore i oružje. Kada je bio bombardiran Beograd jasno je bilo - da je došlo naše vrijeme. Pokojni Djuro Kemfelja, popularni Djuka, nekada glavni zapovjednik Gradjanske i Seljačke Zaštite, bio je uhićen 1941. god nekoliko dana i kasnije oslobodjen. On mi je osobno pričao, da ga je Maček bio uputio u Bjelovar, da tamo uguši pobunu u 106. Pješačkom puku, gdje je narednik Cvek već proglasio HRVATSKU DRŽAVU! On je bio interniran s jednom grupom HSS ovaca i, kako nisam imao ljudi, njemu sam dao jedan pištolj, da čuva svoje drugove, kako ga ne bih morao miješati s nekim četnicima, koji su upravo dovedeni u sabirni logor u Kraplju. Djuka me je zagrlio i rekao mi, da sam bio delikatniji nego njegov stranački vodja. On je odbio bio da svladava Ustaše u Bjelovaru, a vodstvo Zaštite predao Zvonku Kovačeviću i Krunoslavu Batušiću, te otišao svojoj kući. Spomenuo sam to kasnije i dru Mačeku, u mojim mnogobrojnim razgovorima s njim, pa ću u daljnjim nastavcima napisati sjećanja i glavne točke tih razgovora, ukoliko ih se budem sjetio.
59
Tako je pobijedila moja Janka pusta ne samo Oplenac, nego i neodlučnost Mačekovu, koja je bila glavna krivnja svim njegovim političkim neuspjesima. Moj osobni dojam mi daje znati, i to ću kasnije dokazati, da se nije toliko baš radilo o mirotvorstvu i pacifizmu, pa čak ni o demokraciji, -jer sam u Mačeku upoznao pomalo i diktatora, -koji nije nikoga pitao kad je odlučivao, a upoznao sam i ratoborna čovjeka, kadje časovito bio uvjerenja da rat treba voditi. Medjutim, jedno je sigurno: Maček je pošteno, rekao bih, apsolutno pošteno i naivno - vodio sve svoje korake i mijenjao taktiku. Isto tako sam čvrsto uvjeren, da je mnogo manje volio Srbe i smatrao se Slovencem, nego to ljudi vjeruju. On je bio apsolutno pošten čovjek i apsolutni hrvatski rodoljub. Nu bio je političar i njegova je politika, kako je i sam priznao 5. travnja 1941., doživila neuspjeh. Pobijedila je Janka pusta Oplenac, i uništila dra Vladka Mačeka, kao možebitni most medju te dvije koncepcije.
NEZAHVALNA ULOGA ČUVARA DR. MAČEKA
Dosada sam iznio nekoliko misli ne radi toga, jer bi one imale neku posebnu važnost za tok dogadjaja, još manje za dra V. Mačeka. Ali imale su presudnu važnost za mene osobno, kao i za one drugove, koji su samnom bili na Janka Pusti. Mnogo toga se je dogodilo radi dra V. Mačeka pa kako je to imalo odsudna značenja za tok dogadjaja na Janka Pusti, i za mene osobno valjalo je o tome govoriti i onda, kada ni sam dr. V. Maček eventualno nije htio uticati na te dogadjaje. Odatle moj «kompleks Maček», koji me je pratio do onda, kada sam došao do uvjerenja, da dr. V. Maček ne će više uticati na razvoj dogadjaja i da je naša sudbina u rukama Poglavnika dra A. Pavelića. Mi nismo vjerovali u Banovinu, niti u evoluciju kraljevske Jugoslavije, kao što ni danas - u 1965 - oj - ne vjerujem u evoluciju komunističke Jugoslavije, i u neke mogućnosti sa tobožnjom
60
današnj om hrvatskom Republikom. Svaku je Jugoslaviju trebalo rušiti i treba rušiti ovu današnju. Pitanje dra V. Mačeka bilo je za mene već čisto političko, i bio sam voljan slijediti dra. A. Pavelića, ne samo protiv Jugoslavije, kralja i Srba, nego protiv dra V. Mačeka. Zatvaranje hrvatskih rodoljuba u logor Krušćica, u Vitezu kraj Travnika, kao i prebijanje nekih omladinaca po oružnicima, redarstvu i «Zaštitarima» - oslobodila me je svih predrasuda, i ja sam u dru Mačeku, pri dolasku u Hrvatsku, gledao neprijatelja hrvatske države. Kada sam pak saznao i detalje o pokušaju dra V. Mačeka, da spasi Jugoslaviju i u zadnji čas, kada u nju već ni sami Srbi nisu više vjerovali, uvjerilo me je, da su sve mjere, koje bi bile poduzete protiv njega i njegovih pristaša, bile podpuno opravdane. Znam, da je nepopularno danas tako govoriti. Svijestan sam, da to donekle i u suprotnosti s mojim današnjim djelovanjem. Medjutim, ne bi bio iskren čovjek, kada bih danas nastojao prikazati moje osjećaje drukčijim, nego su u stvarnosti bili. Moglo bi izgledati i kao da se opravdavam ili možda ulagujem nasljednicima dra V. Mačeka u vodstvu HSS -e. Moglo bi čak izgledati, kao da perem sebe od odgovornosti i svaljujem krivnju na druge, t. j. starije. Ne, ja sam bio sporazuman s uhićenjem dra V. Mačeka, i bio sam sporazuman s razoružanjem jednog dijela «Zaštite», koji je bio infiltriran komunističkim utjecajem. Kad su pojedine grupe «Zaštite» u Zagrebu, pod utjecajem vina i unutarnjega gnjeva, i vjerovatno komunističkog huškanja, počele po zagrebačkim ulicama praviti izgrede - kličući dru V. Mačeku i vrijedjajući Poglavnika, intervenirali smo, i ja sam osobno intervenirao. Skupa sa pok. Mijom Babićem očistili smo najprije zagrebačke ulice od bučnih grupa «Zaštitara», tako da smo ih jednostavno pobacali u kamione, a da ih nismo ni razoružali, a nakon te operacije, pred zoru slijedećeg dana, upali smo s malim grupama povratnika u privremene vojarne «Zaštite». Tada smo bili doveli s nama stručnjake antikomunističkog odjela zagrebačkog redarstva i, prema kartoteci, odstranili sve one, koji su bili poznati kao komunisti i iste internirali. Ostalima smo dali mogućnost, da obavijeste svoje, posebno one na Trešnjevki, da im donesu gradjanska odijela, nakon čega su bili odpušteni svojim domovima. Sam službujući časnik konjaničke čete
61
«Zaštite» preko telefona pozvao je sve časnike, i oni su uglavnom sami izvršili selekciju. Jedan dio se odmah javio u ustaške postrojbe i bili su upućeni u I. Ustašku Dobrovoljačku Pukovniju u Zagrebački Zbor - i Obrtnu Školu, gdje je pukovnija imala svoje nastambe, urede i skladišta. Nadjene su velike količine sukna, koje je služilo za pravljenje odora «Zaštite», kao i drugog pribora, remenja itd. Jedino što nismo upotrijebili bili su «škrlaki». Kad sam bio pozvan da uhitim dra V. Mačeka i da, po cijenu moga života, pobrinem se da njegovo interniranje, u kojemu se dru V. Mačeku ništa nije smjelo dogoditi, izvršio sam zapovijed «bez predomišljanja». Dok smo se vozili u samovozima prema Kupincu - razmišljao sam i pravio usporedbe. Ukoliko se sjećam, preda mnom su bila tri problema: 1 - Kuda odvesti dra V. Mačeka i kako se brinuti, da mu se ništa ne dogodi, da se ne zna gdjeje i da ne može nitko k njemu. Oko Kupinca su bili počeli obilaziti ne samo predstavnici HSS - e, nego i njemački agenti (Abwehr), tajna služba, Wehrmachta, pa i neki viši domobranski časnici, a svakako, prema povjerljivim obavjestima, i komunisti, koji su namjeravali ubiti dra V. Mačeka, da bi onda krivnju bacili na ustaše, i to iskoristili u svoje svrhe. Još veći problem bili su neki domaći ustaše, iz naše radikalne grupe u vrijeme ilegalnog rada, koji su željeli osvetu za sve progone i dobivene batine sa strane banovinskih organa. A Poglavnik mi je izričito tada rekao: da jamčim mojim životom i čašću, da se Mačeku ne će ništa dogoditi i da on ne će imati prigodu bilo što učiniti. 2 - Postojao je ipak za mene jedan moralni problem. Bio sam vojnik i revolucionarac, svijestan, da i nezahvalne uloge u korist države treba vršiti s istim veseljem, kao i svaku drugu funkciju. Pa ipak mi se nije svidjala uloga, da bilo kome budem stražar. U dugom nizu godina našega ilegalnog života i progona - svi smo mi zamrzili ne samo jugoslavensko redarstvo, nego i t. zv. policije u cijelome svijetu. Jasno nam je bilo, da su redarstva potrebna, jasno nam je bilo, da treba uhićene odmetnike internirati, kao što su i nas internirali i proganjali. Bio sam i za to, da se strijelja uhićene odmetnike s oružjem u ruci, kao
62
što su i nas strijeljali i vješali. Pored svega toga, redarstvena je uloga nesimpatična, i kasnije sam se uvjerio, da su tako mislili većina uglednih ustaških prvoboraca, koji su stajali na čelu raznih redarstvenih institucija. Pa dok se radilo 0 običnim odmetnicima, to je još nekako išlo. A sada - slučaj Mačeka - bio je ipak drukčiji i veoma poseban. Nisam se nikako mogao osloboditi onoga sjećanja, kada sam kao dječarac htio braniti Mačeka, da ga Srbi ne ubiju. 3 - Imao sam osjećaj neke vrsti povijesne odgovornosti. Već kao gimmazijalac bio sam dobar poznavaoc hrvatske povijesti, pa sam u trećem razredu gimnazije došao u sukob s prof. Kostom Leovcem, koga je vrag negdje iz Niša doveo u hrvatski Mostar, da nama, na našoj djedovini, tumači kako uopće nemamo svoje povijesti i da je s pogibijom kralja Petra Svačića (1097 god.) završila naša historija, te da je od 1 102 god., t. j. od - Pacta conventa - sve čisto robstvo, iz kojega su nas Srbi oslobodili godine 1918. Da nije bilo fra Dominika Mandića, koji je hrvatske djake spasavao, bio bih već tada isključen iz gimnazije. Svi smo mi Matiju Gubca, seljačkog vodju za stare pravice, neograničeno poštivali. A što tek da kažemo o Zagorcima i Podravcima, koji su s nama bili na Janka Pusti i koji su gledali u Gubcu jedan legendarni lik, za njih najkonkretniji i najjasniji pojam. Za mnoge od njih hrvatska povijest počinje s Matijom Gubcem, a Radića i Mačeka su stavljali uz bok Gubca. Za njih čak ni Ban Jelačić nije bio dostojan u usporedbi s Matijom Gubcem, krunjena s usijanom krunom, na Markovu Trgu - prelazio je na ubijenog Radića i zatvaranoga V. Mačeka. Svi su progonjeni uvijek bili u širim narodnim slojevima okruženi legendom i živili su izvan vremena i prostora, u narodnoj predaji. I dok sam sjedio kraj dra V. Mačeka u mojim kolima, na odlasku iz njegovog Kupinca započeo sam razgovor o legendarnom Gubcu i njegovom utjecaju na hrvatsko seljaštvo.
63
NJEMAČKO ODLIKOVANJE I PO HITLERU POKLONJENI REVOLVER NA NOČNOM ORMARIĆU DRA V. MAČEKA
Dugi niz godina emigrantskog života, te izvanredne prilike u kojima sam živio tako rekuć od najranijeg djetinjstva - naučile su me, da se u životu ne treba nikad i ničemu previše čuditi. Sjećam se, da je jednom Poglavnik, kad nas je došao posjetiti na Janka Pustu, dao jednu dobru definiciju normalnih i abnormalnih stvari, te ludih i pametnih ljudi. Kad su se, naime, neki tužili daje Kopčinović («pobočnik Siniša») lud, jer je činio stvari, koje jedan normalan čovjek ne čini, Poglavnik je rekao: «Pa jest, izgleda malo lud, ali drugi, koji nas posmatraju, to isto tvrde za nas, jer sasma normalni ljudi bave se unosnijim poslovima, zaradjuju, vesele se i odmaraju se, a mi, koji se bavimo ovakovim poslovima, ne možemo biti drugo nego abnormalni!» Ta je definicija meni mnogo puta pomogla snaći se medju ljudima i djelima, koja nisu uvijek izgledala podpuno normalnim. A kada je negdje doza abnormalnosti bila prevelika, onda smo znali i ne znam zašto, reći: nemoj pretjeravati (u šali se reklo «prijećeravati»). Stigli smo u Kupinec s jednom kolonom ustaša naše Nadzorne Obrambene službe, te, prema unaprijed predvidjenom planu, osigurali okolicu, opkolili Mačekov dvor i zvali na vrata. Bila je rana zora, svi su još spavali, osim našega tajnog kolaboratora, koji je obavljao diskretnu nadzornu službu i dao nam nacrt Mačekava dvora i imanja. On nas je čekao. Nastalo je bilo u kući komešanje i na kraju su nam otvorili. Predstavio sam se i rekao, da dolazim s pismenim nalogom od zapovjednika Ustaške Nadzorne Službe i Glavnog ravnatelja za javni red i sigurnost, Eugena Kvaternika. Nakon kraćeg vremena uveli su me u sobu, gdjeje spavao dr. V. Maček. Njemu sam se predstavio i pokazao mu pismeni nalog. U istom je stajalo, da se ima pretresti dom dra V. Mačeka, u potrazi za eventualnim tajnim spisima, te da se, po odredbi Poglavnika, daje nalog za internaciju dra V. Mačeka, koji trebam ja osobno sprovesti u djelo. Sada počima iznenadjenje. Najprije zato, jer medju prvim riječima, koje je izrekao dr. V. Maček, bile su - da nas je očekivao. Drugo, veliko
64
iznenadjenje, na njegovom noćnom ormariću, na lij evoj strani kreveta, bila je jedna otvorena škatulja, u kojoj se vidjelo jedno blistavo njemačko odlikovanje sa vrpcom. To je bilo jedno od onih povećih odlikovanja, koje se na širokoj vrpci vješalo oko vrata ministara i drugih važnih osoba. Pa ne samo da sada ne znam kakve je vrsti bilo to odlikovanje, nego ni onda se nisam podrobnije zanimao. Kraj spomenute škatulje bila je jedna druga, isto tako otvorena škatulja i u njoj jedan «Valter» revolver! Na škatulji i na revolveru bilo je urezano, da mu je to poklonio njemački Fuhrer, u ime prijateljstva prema njemačkom Reichu, ili nešto slično. Bilo je spominjano ime Goring - a, nu ne znam da li je to bila fabrikacija Herman Goring, ili mu je to maršal Goring, kao veliki prijatelj Jugoslavije, na poklon dao. Sjetio sam se, uza svu ozbiljnost i odgovornost onoga časa, na «pobočnika Sinišu» i Poglavnikovu definiciju normalnih i abnormalnih stvari i ljudi. I jedva sam se mogao suzdržati, da se ne nasmijem i upitam dra V. Mačeka nešto o svemu tome, ali je čas bio za mene i tegoban i neugodan, a vjerujem, da ni dru V. Mačeku nije bilo najugodnije. Svakako, imao sam onoga časa dojam, da sam se osjećao potištenijim negoli on sam. Dok su agenti UNS - a (Ustaška Nadzorna Služba), pod zapovjedništvom Viktora Tomića, pretraživali kuću i gospodarske zgrade, ja sam bio uz V. Mačeka i pokušao s njim razgovarati. Zamolio sam ga, da bi on sam stavio na raspolaganje papire, koje bi mogao imati u obiteljskoj i spavaćoj sobi, da bi meni učinio uslugu i da me ne izlaže neugodnostima premetanja po osobnim stvarima i on je to rado obavio. Tada mi je bilo još žalije toga čovjeka. Stoga do zadnjega dana, kad je u pratnji posebne straže, koju mu je dao general Ante Moškov, na povlačenju na Zapad, nastojao sam što sam mogao osobno učiniti, da olakšam život u internaciji čovjeku, koga sam nekada smatrao vodjom hrvatskoga naroda. Da se vratimo na odlikovanje i revolver. Naravna stvar, odnijeli smo te predmete i bili su s drugim spisima i dokumentima dra V. Mačeka predani političkoj sekciji Nadzorne Službe. Jedno vrijeme zadržao sam revolver, kao jedan kuriozitet, s nakanom da bi ga pohranili u Ustaški Muzej, ali sam ga kasnije predao na čuvanje uz druge njegove
65
stvari. Vjerujem, da nijedan od ova dva predmeta dr. V. Maček nije ponio sa sobom u emigraciju. Kadgod čujem govoriti ili vidim neku knjigu ili članak o dru V. Mačeku, a nastojao sam pročitati sve, što se o njemu pisalo, bilo na hrvatskom ili na stranim jezicima, tada se sjetim Hitlerova odlikovanja i Goringova revolvera, i Poglavnikovih definicija. U jednom od mnogobrojnih naših dijaloga, koje ću nastojati vjerno prikazati, pitao sam jednom zgodom dra V. Mačeka - kako bi on meni mogao sve to nekako rastumačiti. Na primjer, kako on, kao uvjereni pacifist i tolstojevskih ideja, prima na dar jedan revolver? Kako on, kao vodja hrvatskog naroda i prvoborac za njegovu slobodu, u zadnji čas pokušava spasavati Jugoslaviju? Kako on zapovijeda svojoj «Zaštiti», da ide ugušiti pobunu hrvatske 106. Pješačke Pukovnije u Bjelovaru, koja se je digla protiv Jugoslavije, a za hrvatsku DRŽAVU? Kako to da on, kao demokrat i zapadno orijentirani političar, prima odlikovanje od nacističkog vodje? On je na ove i ovakove upite znao malo odmahnuti rukom i reći: «Je, dragec moj, to je politika!» Kada sam kasnije iz ruku generala Panwitz-a, zapovjednika Kozačkog Korpusa, dobio neko njemačko odlikovanje, prigodom zajedničkih operacija prema Banjaluci i jer sam osobnim zahvatom spasio jedan veći odjel Nijemaca, pričao sam generalu Panwitz - u slučaj s Mačekovim odlikovanjem i pokušao praviti usporedbu s mojim slučajem. Kozaci su, naime, mene imenovali počasnim kozačkim pukovnikom, dali mi kapu, kabanicu, nekakvu dolamu i kozačku košulju sa svim činovima i dapače nekim odlikovanjima i značkama s ruskog fronta, pitao sam ga da li ja to sve mogu primiti, kao hrvatski časnik, koji nije bio u Rusiji s tim korpusom. Dogovorili smo se i otišli skupa do Poglavnika i on je to odobrio. Tada su me okitili kao kozačkog pukovnika, a general Panwitz, kojega su kasnije srbokomunisti objesili, reče mi: «Eto, dragi pukovniče, to je - politika !». Mi smo se, naime, sa Kozacima često tukli i u više navrata pobili više njih, zbog nasilja nad hrvatskim pučanstvom. Samo drastičnim protumjerama, koje sam ja, kako je poznato, proveo u više navrata protiv Kozaka, uspjeli su ove uvjeriti, da valja poštivati hrvatsku DRŽAVU. Kozaci su bili neograničeno hrabri i uspješni u borbi protiv partizana i čak se je
66
general Panwitz usudio sudjelovati u jednom zahvatu protiv četnika; njima je bilo sasvim jednako povesti akciju na partizane, četnike, ustaše ili koga bilo drugoga. I Kozaci volili su piti, pa bi general Panwitz, čim je raspoloženje bilo malo jače, vraćao se na zgodu dra V. Mačeka i slao k vragu i Hrvate i Nijemce i Hitlera, a prije svega - POLITIKU! Nastojao sam zato, u mnogobrojnim razgovorima s drom V. Mačekom, razgovarati o - POLITICI! Pričao sam mu, što je mislio 0 politici generala Panwitz, kad bi se malo napio i od tada sam si stvorio, uz pomoć dra V. Mačeka, jasne ideje o vojsci i politici.
MAČEK U ODORI USTAŠKOG PUKOVNIKA
Moram priznati, da sa strane obitelji dra V. Mačeka nije bilo nikakovih poteškoća i da odlazak dra V. Mačeka nisu shvatili nimalo tragično. Možda je meni bilo neugodnije odvesti ga, nego njemu samnom poći. Nije bilo suza ni jaukanja, a možda jedini incident je bio, kad sam dru V. Mačeku ponudio, jednom već u mojim kolima, da stavi na glavu ustašku kapu s pukovničkim znakovima i da se ogrne kabanicom, na kojoj su bili povratnički ustaški emblemi. Pogledao me je srdito, a onda naturio kapu i podvio sijede i duge vlasi. On je morao kapu nakriviti tako, da je s jedne strane dolazila do uha, a s druge strane skoro do ramena. Kako je poznato, on je imao naime razmjerno malenu glavu, a ja osobno razmjerno veliku. Kasnije smo se mnogo puta sjetili ove kape, a koja je unišla u naš arhiv s oznakom «Mačekova kapa». Ja sam tada imao čin Povjerenika Glavnog Ustaškog Stana i Zapovjednika Ustaške OBRANE, a prema prvom nacrtu ustrojstva UNS-a ravnatelji istoga imali su čin pukovnika, a glavni ravnatelj ili zapovjednik, t.j. Dido, čin generala. Bili smo si napravili i odore, koje su bile kao i druge ustaške, ali sa crnom podlogom. Medjutim, niti ja a niti ostali nismo nikada obukli tih odora, jer smo nosili emigrantske, pa nam se nije dalo mijenjati. Osim toga, moj vojnički čin išao je svojim redovnim vojničkim tokom, od dorojnika do generala, pa mi oni
67
pukovnički činovi nisu «šmekali», kako se to u Zagrebu reklo. Medjutim, kad je došlo vrijeme Mačekove internacije, sjetio sam se te kape i upotrijebio sam ju. Maček se je znao kasnije, u intimnim razgovorima, sj etiti i zaj edlj ivo bockati govoreći mi, da sam nj emu naturio kapu «crnog redarstvenog pukovnika», koju osobno nisam želio nositi. Maček je ostavio Kupinac u odori »crnog pukovnika». Sjeo je kraj mene otraga, dok nas je vozio Josip Mataja, šofer iz Bosanske Krupe i kasnije proslavljeni zapovjednik Brzog sklopa OBRANE. Njega su zvali «hadžija» u Bosanskoj Krupi, jer je uvijek nosio fes, pa su i kasnije mnogi mislili, da je bio musliman. On je odigrao važnu ulogu, jer je bio izravna veza izmedju dra V. Mačeka, njegove obitelji i rodbine, te ureda OBRANE na Markovom Trgu. Tu je moja tajnica, Danica Herceg, (sestra «bradonje» Hercega, poznatog borca i robijaša za Hrvatsku; isto tako, sestra Mile Herceg, koja je bila s nama u prvoj emigraciji, gdje se je istaknula kao jedan od najboljih ustaških kurira, koje je Ustaški Pokret ikada imao) održavala kontakt sa suprugom dra V. Mačeka i preko koje su išla pisma i paketi, cenzura pisama itd. Kad smo izlazili iz Kupinca, tu i tamo ljudi su izvirivali i gledali što se dogadja, žene su bojažljivo pogledavale, a djevojke, kao djevojke, dovikivale ustašama iz pratnje vesele riječi. Ostavili smo Kupinac mnogo mirniji, nego smo u njega ušli i vjerovatno medju svima nama najmanji znak nemira pokazivao je dr. V. Maček. U drugim kolima iza nas išlaje pratnja od nekoliko kršnih momaka časnika, a dobro se sjećam (Mate) Sarića, koji je bio kroz cijelo ono vrijeme zapovjednik i osobni čuvar dra V. Mačeka, pa ga je ovaj kasnije, u času napuštanja Hrvatske, poveo sa sobom u Pariz, i mislim čak u Sjedinjene Države. Neka to bude najbolji dokaz s kakvim obzirima se je obavljala neugodna zadaća internacije dra V. Mačeka. Zapovjednik osiguravajuće lcolone bio je poručnik Stanko Kardum, zvani «Kikan», koji je kasnije poginuo, a osiguranje na terenu, na ključnim položajima, vršio je zastavnik Altarac. Ovaj je bio čisti Židov iz Bos. Krupe, radnik na pilani zajedno s «hadžijomo Matajom, i skupa su se borili prvih dana protiv četnika. Ovaj je isto kasnije poginuo u Hercegovini, u prvoj Dobrovolj ačkoj Pukovniji, koja je, kako je
68
poznato, bila sastavljena od pripadnika OBRANE i odjevena u domobranske odore, te stavljena pod zapovjedništvo pukovnika Šimića. Preko Pisarovine i uz neke sporedne puteve, sjeverno od Kupe, išli smo zaobilazeći Petrinju prema Kostajnici, da stignemo u Dubicu i Jasenovac. Cijeli put je bio osiguran s posebnim malim motoriziranirn odjelima i nitko nije primijetio, osim par susjeda Mačekova dvora u Kupincu, daje ovaj, kako bi se reklo, «omrknuo u Kupincu, a osvanuo u Jasenovcu». Dr. V. Maček je bio privremeno smješten u jednu zgradu, koja je izvana izgledala kao i svalca druga lcuća, a bilaje utvrdjena kao bunker i predstavljala važnu točku u vanjskom osiguravajućem pojasu Radnog područja. Slijedeću noć i u najvećoj tajnosti bio je premješten u zgradu zapovjedništva Radne Službe. Na prvom katu bio mu je improviziran ugodan stan, u uredu šefa Radne Službe, bojnika ing. Pić~ia, ostavivši ovome, zbog kamuflaže, jednu malu sobicu; tu je bojnik osobno radio i nekada spavao, dok je jedna druga manja soba služila meni osobno za prespavati, kada bi tamo došao. Ing. Pićili je bio vrlo ugodan gospodin, profesor na Obrtnoj školi u Zagrebu i stručnjak za keramiku. On je došao k nama kao stručnjalc, kada je Radnoj Službi OBRANE ured Državne Ponove dodij elio napuštenu ciglanu, u neposrednoj blizini Jasenovca. Na prozorima su bili zastori, a stakla su bila prebojena. U blizini nije bilo visolcih zgrada. Boravak jednog gosta u stanu ing. Pićilia, kao i stalno prisutstvo nadporučnika Sarića, nije bio previše vidljiv, pa tako ni problem opskrbe dra V. Mačeka nije bio upadan. Zahvaljujući svemu tome, nije se za dugo vremena saznalo, da tu živi dr. V. Maček. Posebna straža od povjerljivih ljudi, pred stanom i uredom ing. Pićilia, nije bila takodjer upadna, jer je ta uvijek postojala zbog toga, jer je ing. Pićili često dovodio k sebi iz logora pokojeg zatočenika stručnjaka za razne poslove Radne Službe. Maček je bio u Jasenovcu, ali nije nikada bio u logoru. Bio je u stanu ing. Pićilia, kao što je lcasnije bio u mome privatnom stanu, u Bulićevoj 6, ili kao što je bio interniran u svome stanu, na Prilazu u Deželićevoj, ili pak na svome imanju u Kupincu.
69
I da završimo s - Mačekovom ustaškom kapom. Čim je unišao u kuću bunker i vidio se okružen sa stražom, pa nije bilo opasnosti da ga prepoznaju ostali civili, radi čega je i služila cijela ova kamuflaža, Maček je jednim naglim pokretom zgrabio kapu s glave i ljutito tresnuo s njom o zemlju.
MAČEK NIJE BIO U JASENOVAČKOM LOGORU
Sa ovim redcima nije počeo lcomentar o Mačeku i logoru Jasenovac, a sigurno je da neće ni svršiti. Zato je prigodom smrti Vladka Mačeka bezuvjetno potrebno reći nešto o boravku istoga u Jasenovcu kao i o logorima uopće. O toj temi, kako je logično, razgovarao sam tisuću puta i s pokojnikom, jer su četiri godine stalnog kontakta, kao i mnogobrojni sudbonosni dogadjaji o kojima smo razgovarali, dali povoda za te dialoge. I dr Maček je relcao svoju pa je logično, da je i na meni red, da kažem svoju, pa ialco to ne bi činio radi sebe, ili čak niti radi dra Mačeka, činim to radi onih Hrvata koji ne znaju istinu i činim radi poviesti, koja će suditi i dru Mačeku i nama, koji smo ga internirali i za koji čin pred Bogom, ljudima i poviešću snosimo punu odgovornost. Istini za volju i kako se ne bi na Inrtva Poglavnika, Vladu, Ministre ili Hrvatsku Državu bacala krivnja, ističem, da u nalogu nije stajalo, da se Dra Mačeka internira u Jasenovački logor, pa čak ni u Jasenovac, ni uopće ni u koje konkretnu mjestu, nego nalog je, pismeni glasio, da GA SE TREBA INTERNIRATI I TIME SPRIEČITI, DA GA komunisti, četnici, Nijemci, Talijani, ili drugi eventualni interesirani elementi odvedu i upotrebe za svoje planove i protiv Hrvatske Države. Meni bi bilo lakše i bilo bi elegantnije reći da sam vojnik, da su mi zapovjedili da Mačeka odvedem u Jasenovac, što da sam učinio i kada sam dobio nalog da ga pustim da sam ga pustio, i mirna Bosna. Bilo bi to i prihvaćeno, jer na kraju krajeva bio sam jedan šaraf u stroju, iako važan, ali
70
ipak samo šaraf, a svakako neće biti tajna, da je tim strojem, kojem sam pripadao ravnao Poglavnik. Odlučio sam se za mjesto Jasenovac zato, jer sam držao s 1. OBRAMBENM ZDRUGOM ono čvorište tj. trougao izmedju Dubice, Gradiške i Lipika a Jasenovac je bio centar davno prije nego je u njemu uopće bilo sabirnih logora. Meni je po Vojskovodji bilo odredjeno, da osiguram to stratežko prometno središte sa snagama koje sam radi sukoba s Talijanima morao povući iz Talijanske interesne sfere, iz Like i diela Dalmacije, odakle sam i doveo Krajišnike iz Cazina i Bihaća, Dalmatince iz Knina i Drniša i Ličane iz Gospića i Otočca. S ovim snagama tukli smo se s četnicima, svladali ustanak četnika na području Donjeg Lapca, Srba, itd., borili se kod Oštrelja i Bosanskog Petrovca i sa Alom Omamovićem, satnikom Ahmedom Kapetanovćem, satnikom Venturom Baljkom, stk. Rokom, bojnikom Pivcem (Ivan Devčić) i drugim povratnicima, te sa Džalovom bihaćkom grupom i Milicijom iz Kladuše, te okolice Bihaća (logornik Šimić), satnikom Veberom iz Džaferbegova Kulenvakufa (Domobranska Pohodna Bojna) i drugima nastojao suzbiti četnički ustanak i prve partizanske grupe u Velebitu koje su se pojavile odmah nakon ulaska Njemačke u rat protiv Rusije. Nakon raznih krvavih incidenata s Talijanima morali smo napustiti to područje i tada mi je dat zadatak, da osiguram područje koje su ugrožavali partizani s jedne strane iz Psunja i Papuka, a s druge strane iz Prosare i Kozare. Logor je nastao u Kraplju i to onda kada smo uhvatili prve partizane s područje Psunja i Papuka. O logorima je rečeno mnogo toga, a srbokomunisti su u zadnj a vremena počeli i opet s ponavlj anj em laži i izmišljotina a sve s ciljem, da bi najviše osobno mene optužili pred mladom hrvatskom generacijom kao neborca i tobožnjeg koljača u čemu im sekundiraju razni hrvatski politikanti prenoseći te laži u svojim emigrantskim novinama. Što smo trebali učiniti s uhvaćenim partizanima i njihovim jatacima? Postreljati ih i da ne bude problema, kao što su to oni učinili s uhvaćenim hrvatskim rodoljubima? Mi smo isto streljali, ali onda kada je Sud ustanovio, da je netko počinio zlodjela ili spremao ista, ali njihove jatake, suradnike, simpatizere ili nasilne pomagače nismo mogli streljati bez daljnega. Tada smo stvorili
71
SABIRNE LOGORE u zajednici s DOMOBRANSKOM DRŽAVNOM RADNOM SLUŽBOM, koja je i dala prve drvene barake za uhićene. Tadaje bio u logoru predstavnik te službe, kojoj je bio na čelu pukovnik Aleksić, jedan mladi inžinjer, Dalmatinac, mislim da se zvao Baraćin. Bila je njihova ideja da se ti ljudi upotrebe za gradnju nasipa, koji bi branio Kraplje od poplave. Mi smo samo dali vanjsku stražu za osiguranje tim barakama i to tako, da su jedni bili u stalnim ophodnjama za pronalaženje i likvidiranja komunističkih partizana, a drugi su bili na odmoru, vježbi itd. Tada smo u Jasenovcu organizirali RADNU SLUŽBU OBRANE. Najprije u jednoj zgradi koja se zvala «Stara Kožara» i u drugim napuštenim zgradama stvorili smo radionice za popravak i pravljenje cipela, odora, ratnih potrebština, a isto za utvrdjivanje cijelog područja, za gradnju bunkera, nastambi za organizaciju, prometnih sredstava, telefonskih i telegrafskih veza, sječu šume itd. Njoj je na čelu bio inž. Pićili, koji uopće nije bio Ustaša, pa ni vojnik, nego je bio profesor na Obrtnoj školi u Zagrebu. On je od naših studenata /Marojević, Sliepčević i Pavlićević/ sva tri iz Šibenika, stvorio prvi svoj Stožer i na stručni rad dovodio iz redova uhvaćenih ili kasnije osudjenih partizana i komunističkih pomagača pojedine tehničare, graditelje, crtače, itd. da mu pomognu. Ta zgrada nekada je pripadala CIGLANI, koju nam je Ponova službeno podijelila, da ju stavimo u pogon i pravimo ciglu, koja nam je bila potrebna za gradnju nastambi, bunkera i radionica za opskrbu vojske. Tek kasnije su stigli nakon likvidacije Kozare veći broj partizana. Da ovi nisu bili tako nevini lako je ustanoviti iz pisanja današnjeg partizanskog i srbokomunističkog tiska, koji dnevno donose vijesti i uspomene o ovom ili onom partizanu, koji piše, kako je sakrio oružje i predao se, kasnije bježao s rada i vratio se u partizane. To mogu posvjedočiti i grobovi tisuća hrvatskih vojnika koji su pali u akcijama na Kozari i medju istima dobar dio vojnika OBRANE i 1. OBRANBENOG ZDRUGA, koji je držao liniju Gradiška, Orahovo, Mlaka, Ja- senovac, Draksenić, Hrvatska i Bosanska Dubica kroz skoro 4 godine rata. Nisu bili ni tako nedužni, ne nevini, nisu bili žene ni djeca, ni «progonjeni hrvatski demokrati», nego su bili partizani, koji su dnevno na jedan ili drugi način ili na jednom ili drugom mjestu ubijali hrvatske muževe, žene i djecu. Nisu bili tako nedužni ni oni, koje je kasnije
72
Redarstvo stavljalo u logore rada radi sabotaže, izdaje, suradnje s partizanima, slanja istima oružja, dizanja mostova i pruga, gdje je tisuće nevinih platilo životom. Tako je eto izgledala ta stvar s logorima, gdje nisu došli «krvnici fratri iz Hercegovine i pili krv bratskim narodima» nego su bili sabirni logori sastavljeni od razbojnika, partizana i njihovih pomagača. Prvi vojnici su bili Dalmatinci, Ličani i Krajišnici, prvi zapovjednik vojske bio je Ličanin domobranski časnik Pavlović, a šef radne službe ing. Pićili je bio zagrebčanin, prvi voditelji Dalmatinci, a Hercegovci su tek kasnije došli, dok fratara nije nikada ni bilo i posebno nije bio nikada nijedan hercegovački fratar ni kao dušobrižnik Vojske, nego su bili bosanski fratri (Lipovac i Brekalo i Filipović) u čemu ćemo posebno govoriti. Spominjemo tek da je župnik u Jasenovcu bio jedan iz Dalmacije odbjegli svećenik, dok su dušobrižnici bili svećenici dodijeljeni od Ustaške Vojnice, tj. popovi i hodže, kao i u svim ostalim jedinicama, a govoriti o «Fratrima Zapovjednicima Logora» mogu govoriti samo komunisti, njihovi sluge i zlonamjerni ljudi, koji žele time naškoditi ugledu Crkve. Eto u taj ambijenat doveo sam dra Mačeka zato, jer je to područje bilo VOJNIČK1 SIGURNO. Nisam trebao negdje drugdje odvajati snage za čuvanje zgrade i osiguranje šireg područja, pa sam ga doveo u područje koje sam bio već osigurao. Dra Mačeka sam internirao u zgradu te RADNE SLUŽBE radi kamuflacije i radi ekonomije snaga, a ne radi logora, kojih tada nije bilo. Tek kasnije smo na Ciglani iza iste napravili logor, da bi imali radnu snagu pri ruci za rad na Ciglani. Kada je kasnije dr Maček tražio iz zdravstvenih razloga, jer nije trpio vlagu, da ga premjestim. premjestio sam ga u moj vlastiti stan u Zagrebu, Bulićeva ul. 6., njega i obitelj mu, koja je dobrovoljno dijelila s njim stan i gdje su ga čuvale moja stara majka i dvije sestre i tek je jedan časnik u gradjanskom odijelu diskretno bdio nad sigurnošću izvana. Dr. Maček se nije nikada potužio na bilo koji čin s naše strane. Za vrijeme internacije, bio je u najboljim odnosima s mojom majkom on i njegova supruga, kao i dvoje djece, gdje smo skupa živili kao jedna obitelj, jeli skupa za istim stolom i slobodno vrijeme sprovodili u prijateljskim razgovorima. To je dr Maček priznao u emigraciji, a i predamnom je
73
prije isto priznao samom Poglavniku. U emigracijije rekao mnogopoštovanom ocu fra Davidu Zrni, tadanjem franjevačkom starješini, kada sam se vratio iz Domovine i poslao mu poruku iz Kupica: «da mu nisam ništa na žao učinio». Supruga Dra Mačeka i Mačekov sin i kćerka znaju da je tako i tako dugo dok se ne dokaže ili rekne protivno, Maček nije bio u logoru, nije bio zlostavljan, mučen, i najmanje je umro od posljedica logora, kako su to neki insinuirali, nego je umro od starosti i u dobi koju si svi želimo.
RAZGOVOR S MAČEKOM O NJEGOVOJ VOJSCI ccZAŠTITIo
Sve ono što danas činimo mora biti s pogledima na budućnost, ali uvijek bacajući pogled unatrag, da naše misli i planove za budućnost usporedimo s onim, što smo jednom proživljavali pa da onda sve to skupa uskladimo sa stanjem u svijetu i potrebama hrvatskoga naroda. Samo tako možemo stvoriti jedan ispravan radni plan, koji bi Hrvatskoj mogao dati mir u slobodi. Pametni ljudi uvijek su nastojali učiti na pogrješkama drugih, nastojali su proučavati primjere u svojoj vlastitoj prošlosti, a samo kreteni i zakržljali mozgovi nisu učili ni iz vlastitih pogrješaka. To se odnosi na sva polja narodnog života, pa tako naravno i na vojničko polje. Mi hrvatski vojnici i u domovini i u emigraciji, razmišljamo 0 načinu kako bi mogli stvoriti temelje nove hrvatske vojske, koja bi izvršila svoju misiju i u predrevolucionarno doba pripremanja duhova i u revolucionarno doba rušenja Jugoslavije, kao i u postrevolucionarno doba izgradnje i zaštite svoje vlastite države. Bilo bi glupo kada ne bi kritički analizirali tri posebna pokušaja stvaranja naše hrvatske vojske, pod tri posebne političke ideologije. Nema nikakove sumnje, da je USTAŠA HRVATSKA REVOLUCIONARNA ORGANIZACIJA - U. H. R. O. - prva stvorila vojničke jedinice, vojničke logore, vojničku školu, vojnička
74
zapovjedništva i stožer, ustrojstvo jedne nove vojske, kojoj je cilj bio izvršiti rušenje Jugoslavije i onda biti baza za izgradnju nove hrvatske vojske, što se uostalom i dogodilo. Drugi pokušaj bio je stvaranje hrvatske gradjanske i seljačke Zaštite, koju je na teritoriji hrvatske Banovine stvorio dr. V. Maček, predsjednik stranke i nasljednik S. Radića. Kako znademo i ta je vojska dostojno odigrala datu joj ulogu, jer je uz lokalne male zadaće, kao što je bila obrana hrvatskog življa i hrvatskih interesa, te kao psihološki čimbenik za pritisak na Srbe, u danom času ista je prešla na stranu državotvornog ustaštva i zapravo bila prva hrvatska formirana vojska na teritoriji N. D. H., još prije dolaska ustaških vojničkihjedinica iz Italije. Treći pokušaj je bio stvaranje partizanskih hrvatskih jedinica u Dalmaciji i Istri koje su teoretski i juridički bile jedinice hrvatske vojske, u službi Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske. Druga je stvar ono što se je dogadjalo iza kulisa, te kako su izvanhrvatski partijski i vojnički elementi te jedinice pretvorili zapravo u jugoslavensku vojsku, kojoj su na kraju simbolic i nabili i srpsku šajkaču na glavu. Ali, i opet misleći na budućnost, hrvatski ljudi u emigraciji i domovini, komunisti i antikomunisti bivši ustaše ili bivši Zaštitari misle na taj dio partizanske vojske, kao jedna od više mogućnosti, da se hrvatski čovjek u danom času nadje sa puškom u ruci i u organiziranim vojničkim forrmacijama u službi hrvatske državotvorne politike. Prvom zgodom opisat ću moje razgovore s Andrijom Hebrangom kojega sam spasio od sigurne smrti, jer sam bio uvjeren da bi se on borio za hrvatsku državu, a makar ona bila, kako je Hebrang znao reći, «crvena kao kukurik». On je bio u mojim rukama i kasnije smo ga predali partizanima u zamjenu za pokojnog Vutuca i Vagnera, koji su bili u komunističkim rukama. Logično je da sam sa Hebrangom razgovarao o mogućnostima stvaranja hrvatske vojske u bilo kojim okolnostima. Isto tako sam razgovarao sa drom V. Mačekom, ne samo 0 stvaranju Zaštite, njenim ciljevima, ustrojstvu i možebitnoj upotrebi, riego smo razgovarali mnogo puta i o onome, što bi se moglo zvati filozofija rata.
75
Bilo bi vrlo jednostrano proglasiti Mačeka jednim pacifistom, koji je mrzio rat i oružje. Maček je i sam bio pričuvni časnik i služio u starom Hrvatskom Domobranstvu kod «Vražije Divizije». Logična je stvar, kao intelektualac i pravnik, političar i vojnik, daje bio svijestan da nijedan narod nema prava da ga se zove narodom i svijesnom nacijom, ako nij e kadar stvoriti svoju državu i tu državu braniti oružjem i žrtvom svojih sinova. Medjutim, kako na razvoj cijele hrvatske politike, tako i na ovaj osebujni aspekt Maček je uvijek gledao kritički, sa nekih posebnih stanovišta filozofske prirode, koji su ga vodili kroz cijeli život, pa sve do groba. Maček se je rodio u Sloveniji od slovenskih roditelja, pa kako je, kad bi se naljutio na Slovence i na slovensku politiku, znao reći: «Vrag im mater kranjsku», on je uvijek u sebi, u krvi i podsvijesti nosio taj slovenski ili kranjski biljeg, koji je često kod njega dolazio do izražaja. Zato on nije nikada mogao biti žarki hrvatski nacionalista, premda je hrvatski osjećao i ljubio Hrvatsku. Zato je on, kao političar morao razvijati jednu politiku gdje bi mogao uskladiti svoje osjećaje i dužnosti sa svojim porijeklom i sa svojom filozofijom. Maček je bio eminentno politički čovjek. Osim toga, bliža okolina Zagreba sa Slovenijom tvorila je neke vrsti j ezične, demografske, vj erske i sudbinske povezanosti za vrijeme borba protiv turske najezde, kao i borba protiv Austrije i Madjarske. Mi ne možemo danas gledati na ilirski pokret ili, recimo, na slavenstvo i panslavenstvo, ili na socijalne borbe jednog Matije Gubca protiv vlastele i feudalstva, sa današnjeg stanovišta, nego se valja prenijeti na ono doba, kada ideje, pokreti i ljudi nisu značili isto što i danas. Politika je čista dinamika i ne možemo si praviti usporedbe i iz njih izvlačiti zaključke, ako nismo ispitali prilike, ambijent i potrebe onoga doba. Maček je tu slijedio svoga vodju Radića, koji je derao i spaljivao madjarske zastave, dobivao austrijske kundake i školovao se u Masarykovoj školi u Pragu, gdje se je udisao slavenski i panslavenski duh. Dio toga duha sačinjavalaje bogata ruska književnost. I u njoj, ka.o najmarkantnije Tolstojevo djelo i njegovi filozofski nazori. Mačekje bio stopostotni obožavatelj Tolstoja. Tu dolazi sada odlučni čimbenik za formaciju dra V. Mačeka, kao političara i odatle njegovi nazori o vojsci.
76
Kao jedna od najugodnijih mojih uspomena na dra V. Mačeka bili su razgovori o filozofiji rata, koja je imala i svoje konkretno ime: general Kutuzov. Za vrijeme pohoda Napoleona na Rusiju uloga Kutuzova je bila odlučna. On je bio jedan od tih Tolstojevih tipova, a kada pogledamo fotografije i crteže generala Kutuzova, vidjet ćemo čak i neku fizičku sličnost sa drom V. Mačekom. U jednom od mnogobrojnih filmova sa temom Napoleonove invazije na Rusiju vidio sam jednog Kutuzova, kojega kao da su tražili da bude sličan dru V. Mačeku sa prosijedom razbarušenom kosom, crtama lica, pogledom i onim savršenim mirom, kojega je znao sebi nametnuti dr. V. Maček. Vrlo široko polje za razgovor bila je teza, da li je general Kutuzov postupao kao što je postupao zato, jer je njegov način mišljenja bio takav, ili, jer je kao sposoban general i previše dobro poznavao snagu Napoleona i njegovu ratnu potenciju, i analizirajući slabo stanje i organizaciju ruske vojske, pa se odlučio za pasivni odpor i povlačenje. Kako znademo, general Kutuzov je izbjegavao bitke sa Napoleonom, koji je u brzim manevrima svoje konjice i jakog topništva, u novoj borbenoj taktici, rušio najjače vojske Evrope. General Kutuzov je Napoleona navlačio u ruske stepe, u geografsku fatalnost, u blato, u šume i snijeg. Jedva je mogao spriječiti impulsivne i mlade prinčeve i generale, koji su htjeli pod svaku cijenu jurišati na Napoleonove konjice, na grenadire i topništvo. S druge strane, on je pustio hladnokrvno da Francuzi i njihovi evropski saveznici uništavaju manje jedinice i posade, koje bi on ostavio da zadržavaju temperamentnog Napoleona. Ono što nisu uništili Francuzi u svome naletu, to bi uništavale jedinice samoga Kutuzova, paleći sela i gradove, tjerajući stoku i uništavajući žetvu koju nisu stigli pobrati, žrtvujući kasnije i samu Moskvu. Kad je Napoleon stigao u praznu i zapaljenu Moskvu, a snij eg onemogućio svaki manevar i stvaranj e lobističkih baza, za smještaj, obskrbu itd. vojske, Napoleon je kao pametan čovjek uvidio, da ga je pobijedio taj naoko nastrani i čudnovati general - filozof Kutuzov. Kad je Maček stvarao svoju Zaštitu, onda su došle do izražaja sve naprijed spomenute činjenice, koje su se opažale u skoro svim nastupima nj egova života.
77
Bivši austrijski glavnostožerni pukovnik, Slavko Kvaternik, i tadašnji jugoslavenski glavnostožerni bojnik, Ivo Babić, bili su tehničari koji su izradili plan za ustrojstvo i djelovanje Zaštite, kojoj je na čelo postavio seljaka i narodnog zastupnika Gjuku Kemfelju. Onje htio imati vojsku svoje «slobodne Hrvatske», koja ne bi bila jugoslavenska. a još manje srbska vojska, ali ne bi bila ni ono, što bi mi zvali «hrvatska vojska». Bila je to zapravo «seljačka vojska», a samo zato da bi spriječio da ne bi gradjanski elementi i «soldateska» preuzeli vodstvo te njegove stranačke vojske. On je stvorio i hrvatsku Gradjansku Zaštitu, koja je, naravno, bila u znatnoj manjini. Ako uzmemo da je Maček htio «slobodnu Hrvatsku», koja ne bi bila ni za Jugoslaviju ni protiv Jugoslavije, nego upravo sve obratno, onda tek možemo doći do prave spoznaje što je zapravo značila ta Mačekova stranačka vojska. Je li Maček, poput generala Kutuzova računao da Hrvatska nije u stanju srušiti Jugoslaviju i odhrvati se srpskom imperijalizmu, pa je zavlačio i razvlačio hrvatsku politiku u labirinte i ćorsokake, da bi general «vrijeme» urazumio ili nadvladao Srbe? Da li je Maček radi svojih filozofskih, tolstojevskih pacifističkih ideja zapravo formirao svoju vojsku, svoju politiku, svoju stranku i svoju naciju uopće - da budu u skladu sa njegovim filozofskim nazorima - izgradjujući rastezljivu taktiku i strategiju? Mnogo će se još toga napisati o tom problemu a da se ne će za dugo vremena naći jedan konkretni odgovor. Hrvatski nacionalisti u jednoj, drugoj ili trećoj formi, nastojat će umanjiti nepobitnu činjenicu, da je Maček stvorio vojsku i da je ta vojska 1941. puna državotvorne svijesti, napustila Mačeka i prišla nacionalistima, dok je sporedno pitanje svaki daljnji razvoj. Pristaše braće Radića, t. j. Seljačka Stranka, uvijek će naći načina da iz političkih razloga prebace nacionalistima, da su tu Zaštitu razjurili iz stranačkih razloga, absorbirajući desno krilo i tjerajući lijevo krilo u partizane i prema tome, u novu Jugoslaviju. Isto tako treba računati sa novim i mladim snagama koje su samo djelomično išle sa ekipom hrvatskih partizana, ljevičara, sindikalista, komunista i rijedkih neojugoslavenskih idealista, a koji ne će ni da čuju, - ni za preživjelu ekipu H. S. S. -e, ni za pobijene i pobijedjene ustaše -, nego silom prilika traže riješenje u redovima onih Hrvata, koji su za
78
vrijeme rata, milom ili silom, bili na strani Tita, a danas se, negdje bojažljivije - negdje smjelije, pogledaju, oko sebe, ne bi li našli koju bratsku ruku medju hrvatskim protivnicima da bi se svi složno oduprli srbokomunističkom neprijatelju. Maček je imao vlastite poglede kojih se nije nikada odrekao pa ni u času smrti. Kada bi zapao u kontradikciju izmedju svojih nazora i stvarnosti, koja ga je opovrgavala, onda bi prekinuo svaku diskusiju i našao jedan evazivni usklik: «Je,. dragec moj, to je politika ! » ili « Je, dragec moj, v ratu smo!» Poneki puta sam mu ponudio da bi doveo pukovnika Zvonka Kovačevića ili pukovnika K. Batušića, najmarkantnije organizatore i vojničke zapovjednike Zaštite, da bi ga oni uvjerili u pravo stanje stvari, a kako bi i on uticao na hrvatske seljake u Dalmaciji i Zagorju, gdje je već prilično njegovih pristaša otišlo u partizane, te da bi eventualno pokušali obnoviti Zaštitu, kao što sam to ja učinio na mome užem terenu. Ali, Maček je to najenergičnije odbio. Znao je reći: «Vi ste meni napravili uslugu što ste me zaprli, i još veću ćete mi uslugu napraviti, ako nikoga ne pustite do mene, jer tako ne moram nikome ništa reći, i tako ne bum bil kriv za nikaj kaj se bu pripetil". Nastojao sam mu nekada reći da se ne može vojničke zapovjednike, kao Kovačevića, Batušića, Pribanića i druge, koji se još uvijek smatraju haesesovcima, ali se bore za hrvatsku državu, ostaviti bez ikakovih jasnih orijentacija, ako se ne želi od vojnika praviti političare koji su onda, napušteni od svojih stranačkih vodja, prisiljeni misliti svojim vlastitim glavama i stvarati zaključke, te rušiti stranačku stegu. Maček, kao političar i stranački raspoložen, uvijekje gledao na sve probleme sa jednog užeg stranačkog stanovišta, a ne sa svehrvatskog državotvornog gledišta. To se najbolje odrazuje u njegovim riječima.: «Kaj ste si zmesili, to si bute jeli!» I neka mi bude dozvolj eno završiti ovaj prikaz sa rij ečima moj e starice majke. Ja sam, naime, rekao Mačeku da smo svi skupa, s njim na čelu, kašu kuhali i da ćemo ju skupa jesti, mi ustaše i HSS, i s nama cijeli hrvatski narod, pa je, prema tome, taj problem i moj i njegov. Za
79
jednog od tih razgovora umiješala se i moja starica, koja je sa doktorom. V. Mačekom, uz dobru crnu kavu (za Mačeka najbolji lijek), znala satima čavrljati i, po dobrom starom običaju govorili su si «ti». Mislim daje razgovor doslovno tekao ovako: A moj Vladko, što će biti s nama, s pukom? Ja, ja, neboj se, Marice... ti si dobra žena, tebi se ne bu nikaj pripetilo... ja bum tebi pomogel! A moj Vladko, tko će tebi pomoći?...
A MOJ VLADKO, TKO ĆE TEBI POMOĆI !?...
Dialozi dra Mačeka s mojom majkom, sestrama, braćom i nekada i sa po kojim časnikom koji je imao preko sebe vanjsku sigurnost, pa bi se navratio u kuću, bili su za mene pravo odkriće. Nisam ih ni shvatio uvjek u svojoj biti dok mi vlastita djeca nisu uzrasla i u razgovorima za stolom ili u igri, postave pitanja, na koja ne znam odgovoriti, ili me smetu, jer ne znam točno u kojem pravcu trebam i kako skrenuti razgovor. Moji su bili jednostavni, mali, hercegovački malogradjani, nekada iz imućne obitelji, koju su Srbi uništili, ali smo bili obitelj gdje se je uvjek ljubilo Hrvatsku i gdje se je, kako bi reklo, znalo politički misliti. Tu često nije Mačeku pomogla politička i fiškalska dialektika, jer bi moja starica znala reći: "Ma nemoj ti Vladko sada vrludati, sada ovako, sada onako, nego ti meni reci po naški, pa da ja Tebe ~azumijem». Maček bi obično u takvim slučajevima radostno se nasmijao, rekao štogod bilo, a kad to «štogod bilo» nije situaciju razjasnilo, onda je samo jedna druga žena, u ovom slučaju supruga dra Mačeka, završila diskusije time, da bi rekla nešto dru Mačeku ili na slovenskom, ili na zagorskom dialektu, što moji ne bi razumili i onda bi se oni povukli u svoju sobu ili koju nuzgrednu prostoriju. «A moj Vladko tko će tebi pomoći» - bila je izreka jedne žene, koja je vidila u dnevnom kontaktu sa ljudima bolje nego mnogi
80
političari, pa i sam dr Maček. Da je netko rekao god. 1941. Mačeku, da će jednom na ustaških blatobranima, sa ustaškom pratnjom i od Ustaša dobivenim dukatima, jednog dana ostavljati Hrvatsku, rekao bi da je lud. Pa ipak se je tako dogodilo. Nije ni Maček jednako gledao na sve kroz ove četiri godine, kao ni mi, Ustaše i nosioći vlasti 1941. godine. Bit će zato interesantno napomenuti štogod o toj evoluciji i njega samoga, i nas, i samih hrvatskih komunista jer je sudbina hrvatskog naroda ovisila od ta tri elementa: Ustaštva, HSS - a i hrvatskih komunista. Osobno sam, pak, imao uvid u sve tri struje: bio sam medju onima, koji su imali i vršili vlast, imao sam vrlo česti kontakt sa drom Mačekom jer sam vršio potrebni nadzor osobno, a sa hrvatskim komunistima imao sam kontakt preko onih, koje smo uhitili ili zarobili u borbama. Pa kako sudbina hrvatskog naroda još uvjek leži (iako sada djelomično) podjednako u rukama istih elemenata, reći ću po koju i o tome, ili barem napomenuti, u koliko se radilo o dru Mačeku. Sve ono što može objasniti držanje od jučer, sve to može biti koristno i upotrebljivo u nastojanjima za - budućnost! Treba poći tim putem, jer ako nastavimo u sve tri hrvatske struje i nadalje optuživanjima, da je svaki drugi izdajnik Hrvatske, a mi jedini rodoljubi, dogodit će nam se opet, da ćemo se tući za tudje interese, a naš će narod pitati, kao moja majka: a što će biti sa pukom, sa hrvatskim pukom? Kada je dr Maček stvarao svoju vojsku, tj. HRVATSKU GRADJANSKU I SELJAČKU ZAŠTITU, on ju je stvarao jer je vjerovao da mu je potrebna kao i svakoj civiliziranoj zajednici. Pa ipak dosta mu je bilo, da se spomene Vojska, pa da postane nervozan, da izgubi raspoloženje da se omrzovolji. Bilo je kao biku crvena krpa. Jednom smo mu diskretno ostavili na stolu jednu staru novinu, mislim da je bio HRVATSKI DNEVNK, gdje je bila jedna fotografija dra Mačeka na bijelom konju na čelu nekog mimohoda na Prilazu. Bilo je to kad je vidio u našim novinama Poglavnika na konju i posprdno se izjasnio o tome, iako se istini za volju nije mogla praviti nikakva usporedba, a ako se je htjela praviti, onda je tu Maček gubio. Poglavnik je izgledao dostojanstveno, bio je priličanjahač, a nekadaje bio mislim i Starješina Hrvatskog Konjaničkog Sokola, bio je tjelesno krupniji, dok je Maček bio sitan, nevojničkog stasa, i k tome u zaštitarskom
81
«škrlaku». Tada nismo dva dana razgovarali, a ja sam otišao van i tako se stvar zaboravila. Pa, ipak, moja je starica insistirala, da šta će biti sa pukom, ako dodju partizani, a ne bude Hrvatske Vojske, da obrani puk. Dr Maček je još uvjek gledao na sve kroz čisto parlamentarnu iliti stranačko-političku kombinaciju. Za njega je sve to bila jedna kombinacija. HSS nije na Vladi, kao ni Radikali, Klerikalci, nego jedna čudna zbrka gdje su Pravaši vladali u Hrvatskoj, a Vojnička Vlada generala Nedića u Srbiji, a sve to pod čizmom Nijemaca. Pa kako su i HSS i komunisti izvan Vlade, tj. progonjeni, Tito u šumi, a On interniran, logični razplet situacije je bio, da kada padne ova koalicija, tj. osovinska, fašistička, pravaška i generalsko-klikaška, da dolazi druga, «pučkoirontaška» iliti selj ačko-partizanska. Pa kad je tako, a on je tako gledao, razplet situacije bio bi, da će on na vlast, a nama «kaj bu» ! Bilo preko članova moje obitelji, preko časnika, koje sam postavio za nadzor, preko Vlade Singera, koji je neko vrijeme bio skupa sa Mačekom, i kasnije uglavnom preko generala Ante Moškova, ja sam uvjek nastojao dru Mačeku servirati one podatke, koj i bi mu dali znati, da se dogadj a nešto više, nego j edan razplet političke naravi. S jedne strane je tu jasna ideja HRVATSKE DRŽAVE, pojam, koji je ušao u hrvatske mozgove, pa se samo može govoriti o evoluciji hrvatskog političkog života na bazi DESETOG TRAVNJA prema formama koje bi najviše odgovarale, - izvan svake Jugoslavije. S druge strane radi se o komunizmu koji je nova pojava i to ne samo političke pozadine, nego i kao jedan posebni nazor na svijet, sa svojom doktrinom sa filozofijom, gospodarskom strukturom, i sa radjanjem jedne nove klase koja neće više prihvati patrijarhalni sistem, koji je vladao i gdje je svaka stranka (HS S, Pravaška i Katolička) imala i svoje RADNIČKE ORGANIZACIJE. Bit će radnika i medju nacionalistima, kao što je bila borbena i revolucionarna RADNIČKA PRAVAŠKA OMLADINA, bit će masa radnika-seljaka i u organizaciji HSS-a, bit će i KRŠĆANSKIH SINDIKATA, ali to nije isto. On dr Maček još ni 1943. godine svega toga nije vidio. «Pa i Pavelić je bio napravio spoYazum sa Pašićem, kao što sam i ja sa Pribićevićem, kao i sada komunisti sa snpskom Crkvom i čaršijomo. On je htio viditi sve,
82
samo ne HRVATSKU DRŽAVU I HRVATSKU VOJSKU. Njegova je Vojska, tj. Zaštita bila stvorena da bude stranačka Vojska, s kojom je mislio poduprijeti svoje političke kombinacije. To ga je dovelo u ćorsokak. Zaštita je trebala biti VOJSKA -POLICIJA- STRANAČKI ODRED, a on, dr Maček njen šef kao vodja Stranke-Naroda ! Tako se dogodilo da su neki odredi bili upotrebljeni za zatvarati nacionaliste ustaške-stranačke protivnike, kao i za zatvoriti hrvatske komuniste u Kerestinac, logor kojega smo isto naslijedili od Banovine, ili za manevar protiv srpske jugoslavenske vojske, koja je bila mač u rukama beogradskih vlastodržaca, ne za stvaranje ili obaranje Hrvatske ili Srbije, nego za držanje vlasti u Jugoslaviji. Opet se vraćamo u isto, u Jugoslaviju. Zato je logično morala propasti i politika-strategija, koja je bila vezana uz tu vojsku dra Mačeka. On je tako gledao i na Ustaštvo i na Četništvo i na Partizane. Svi su oni, za njegove pojmove, bili oružana snaga STRANKE I IDEOLOŠKIH STRUJA, tj. Vojska Pravaštva, Velikosrpstva i Komunističke Partije Jugoslavije. Kad je Zaštita svjestna povjestne uloge odbila nalog Mačeka, da se bori za očuvanje Jugoslavije, a prišla Ustaškom režimu, Maček je to smatrao IZDAJOM. Izdajom -stranačke ideologije i interesa Seljačkog Pokreta. To za njega nije bio problem Srba i Hrvata, problem Hrvatske Države, borbe za biološki opstanak, nego jedan čisto stranačko-politički manevar. Zaštita je trebala biti više politički i psihološki čimbenik masa za manevar na stranačkopolitičkom polju unutar granica JUGOSLAVIJE - nego dio hrvatske Vojske, jezgra, oko koje će se kasnije okupiti narod u obrani granica i interesa naroda. Zato nije htio do sebe pustiti zapovjednike bivše Zaštite, kako sam predlagao, da mu dovedem pukovnika Batušića, pukovnika Kovačevića, dopukovnika Pribanića i druge, sa kojima sam bio u dobrim i prijateljskim odnosima kroz cijelo vrijeme rata. Zato on nije ni očekivao pomoć od svoje Vojske, a nije ni mislio na Partizane kao vojsku, zato mu nije bilo stalo ni do HRVATSKE VOJSKE jer od nje nije ništa očekivao. On je vjerovao u političku soluciju, tj. kombinaciju i to na bazi psihološkog vezivanja «progonjenih partizana i HSSa» i političkoj igri na bazi vlade i opozicije, iliti: umrla jedna vlada, dolazi druga. Pa kako je i dosada Maček izlazio iz zatvora i internacije, da bude u Vladi, ili kako bi rekao
83
pok. Radić, PRI VLADI, nije gledao tako tragično ni na sudbinu, ni svoju, ni puka, ni Hrvatske. Dogadjaji rata nisu bili nepoznati Dru Mačeku. Dali smo mu sve mogućnosti da zna što se dogadja i ja sam mu osobno davao i neke povjerljive vijesti stranih radio postaja s ciljem, da vidim reakciju. Nekada bi bacio pogled, pročitao, i onda odgurnuo bez riječi. Jedno je sigurno: on je vjerovao u pobjedu zapadnih saveznika mnogo sigurnije nego mi u pobjedu naših saveznika, posebno nakon kraha «blitzkriega» tj. strjelovitog, brzog rata sa strane Nijemaca u Staljingradu. On je vjerovao i u to, da će na našem području zapadni saveznici imati riječ, a ne Rusija. Nije mogao vjerovati da bi Englezi dopustili da Rusija stigne na Mediteran preko Jadrana. Stvorio je svoju političku filozofiju i mirno čekao. Nije, dakle trebao da ga netko brani. On je mislio čekati u svom dvoru u Kupincu razvoj situacije, kao nekada na svom putu izmedju Zagreba-Beograda i Kaznionice. Kad bi mu rekli, da je pao neki grad, da je pobijena posada, da je ubijen neki njegov narodni zastupnik, da su saveznici bombardirali ovu i ono mjesto on je skoro uvjek na sve lakonski i bezbrižno odgovarao: je, kaj bumo, v ratu smo, kaj im ja mogu, je tak, -itd. Svakako valja reći, da je jedan jedini puta reagirao violentno, začudjujuće i što nikada neću zaboraviti. On je, naime, imao jedno uzorno gospodarstvo, bogato i moderno stočarstvo na bazi najčistijih rasa u kravama i svinjama. Svinjac mu je bio podalje od imanja, jako moderno uredjen, kako su mi rekli, da su bolje živile Mačekove svinje, nego mnogi ustaški borac za vrijeme rata. Straža koja je čuvala imanje bila je, naravno, koncentrirana oko kuće, blizu kuće i na glavnim točkama sela s ciljem da bi se spriječilo ne da Maček utekne, nego da ga ne odvedu Srbi, Nijemci ili Partizani ili tko dnzgi, ili da ga ne ubiju oni, koji su mogla imati interesa. Mi smo rado gledali na kontakte dr Mačeka sa onima iz vana, pomagali ih, jer nam je bio cilj da Maček zna istinu i iz drugih izvora. Pa zato na svinjac nitko nije mislio a niti su od nas zahtijevali, jer su bili uvjereni, da se nitko nebi usudio dirnuti u imanje Mačeka u Kupincu. Nije ni on sam vjerovao, pa ni onda, kada smo mu znali reći kako su ovome ili onome HSS-ovcu zapalili imanje i pobili obitelj. On je znao reći, da je to zbog toga, jer su suradjivali sa
84
Ustašama. Jednoga dana se dogodilo da su se partizani privukli i odnijeli sve što je bilo u svinjcu. Pa i one skupocjene čiste pasmine. Kad su mu to rekli bjesnio je: vrag im vlašku... Psovao je, vikao, sjetio se svega što su Vlasi napravili, i tu je bilo riječi, koje ne želim staviti na papir, ali svakako tada sam ja imao pravo, kako je rekao, jer iz njih da nikada neće biti ljudi. Zaželio sam da partizani i vlasi odvedu sve svinje svijeta svim demokratima, svim veleposjednicima, svim bogatašima, koji su švercali sa mesom za dukate, a Ustaše «žuljale kukuruzu» i očevi im u Hercegovini gladovali, pa neki i pomrli od gladi za vrijeme samog postojanja Hrvatske Države. Bio je to, politički, za mene jedan uspjeh, i bio je, osobno jedan od najtužnijh dana moga života. Pri kraju rata već je bilo malo drukčije. Namjerno smo puštali sve vijesti, koje su neki «konspirativno» slali dru Mačeku. General Moškov je, k tome bio u rodu sa Bažom Vučkovićem, koji je bio zastupnik ili kandidat za zastupnika u Boki, pa smo nastojali da Bažo dostavi što više vijesti Mačeku. Posebno nakon «puča Lorković-Vokić» očito je bilo da jedan dio Hrvatskog Domobranstva, pa i dio Ustaša, a i naroda uopće, ipak gleda na Mačeka, blagosivajući činjenicu, daje interniran i prema tome tobože «nekompromitiran» suradnjom sa Nijemcima, Ustašama itd. Previše se toga već bilo dogodilo, a kasnije i čitavim državama i narodima, a da bi Maček mogao ostati kod vjerovanja u svoje kombinacije sa strankama, vladama i političkim osobama. Nije mu bilo stalo do Hrvatske Države, nego do stanja HSS-a u novim prilikama, te kakvo će stanovište zauzeti pobjednici prema HSS-u i njemu osobno. On je još uvjek vjerovao da sjedi na svim stolicama, te da samo treba vidjeti «kaj bu», tj. kuda će tu stolicu odnijeti. On je vjerovao ili u kombinaciju Šubašića, kao što je prije vjerovao u kombinaciju Krnjevića, tj. i u kombinaciju sa komunizmom i onu drugu sa velikosrpstvom, i svakako u neku kombinaciju izmedju zapadnih saveznika, i Jugoslavije, kao države.
85
86
VLADO SINGER O DRU VLADKU MACEKU
Dr. Vladko Maček predstavlja u hrvatskom političkom životu najćudniju i najmanje logičnu pojavu. On je bio kriva osoba na najodgovornijem položaju u najkritičnijem razdoblju suvremene hrvatske povijesti. Izmedju njega i naroda postojao je raskorak, utemeljen na strašnom nesporazumu. Narod je u njemu vidio prvaka u borbi za hrvatsku nezavisnost, a on je sebe smatrao političarom čija je glavna dužnost preurediti Jugoslaviju da bi u njoj Hrvati imali dovoljno političkih sloboda kako bi se mogli posvetiti socijalnim pitanjima. "Ja sam radije za Jugoslaviju u kojoj bi Hrvati bili slobodni negoli za Hrvatsku Državu u kojoj bi se vladalo diktatorskim metodama," izjavio je svom drugu u zatočenju, ustaškom dužnosniku Vladi Singeru. Ako ove riječi spojimo s njegovom izjavom, danom u istom položaju, da je od najranije mladosti pridavao više značenja socijalnim nego li nacionalnim pitanjima, te da je u mladosti bio socijalist, a ne starčevićanac kao većina njegova naraštaja, dobivamo jedan od ključeva za razjašnjavanje tragičnog nesporazuma izmedju dr. Mačeka koji je iskreno vodio narod u jednom smjeru, dok je ovaj isto tako iskreno vjerovao da ga vodja vodi u drugom pravcu. Ne smijemo smetnuti s uma ni Mačekovo slavenofilstvo koje gaje privuklo Radićevoj stranci, kao što sam priznaje, te po kojemu mu jugoslavenski okvir nije bio toliko tudj, kao onima koji su se izgradili na Starčevićevim državo-pravnim temeljima. Slavenofilstvo je drugi ključ za razumijevanje Mačekove politike i drugi razlog nesporazuma izmedju njega i naroda koji je za njega glasovao. Ova dva argumenta
87
pokazuju čovjeka čvrstih pogleda, no u potpunoj suprotnosti s politikom koju je javno vodio. Usporedo s ovim pogledima, koji tumače njegovu osobnu protivnost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj stoji potpuno protuslovlje u držanju prema Nij emcima i Talij anima. U ime demokracije i vjere u pobjedu Engleske osudjivao je ustašku politiku. Medjutim, kad se radilo 0 spasavanju Jugoslavije, ni demokracija ni anglofilstvo nisu mu bili zaprijekom da bi bio za prihvat Hitlerovih uvjeta postavljenih Knezu Pavlu, jer "narod će biti sačuvan od rata i zajamčene granice (Jugoslavije, pr. ur.), čak i s izgledima na proširenje". Prihvatom Hitlerova diktata narod bi pao doduše u ropstvo, smatrao je Maček, ali bi to bilo blaže nego da se opre Nijemcima. Isto tako Maček bi pristao na personalnu uniju s Italijom, a da ga pri tome ne bi smetao fašizam, nego samo, s punim pravom, talijanska glupost i prepotencija u pitanju Dalmacije. Dakle, ustašama prigovara politiku prilagodjivanja Osovini, ali sam je bio voljan voditi je, ako bi se time spasila Jugoslavija ili se stvorila Podunavska konfederacija. Ni u čemu se ne očituje veći raskorak izmedju naroda i vodje nego u ovim aspektima Mačekove politike. Ustaše su pristali na suradnju s Osovinom, pa i na neke tada moderne fašističke oblike, da bi stvorili hrvatsku državu. Maček bi na to pristao da bi spasio Jugoslaviju i s manje žrtava dočekao konac rata, kad bi Englezi po njegovu mišljenju, samo onda komadali Jugoslaviju ako bi narodi bili nesložni, a sačuvali je i povećali je ako se poštuje sporazum. Nakon propasti hrvatske države dr. Vladko Maček ju je oštro kritizirao u svojim uspomenama, no sve je to bilo znanje poslije dogadjaja. Ako on, kao vodja i stari političar, nije znao što bi trebalo činiti u odredjenim časovima, kao npr. poslije kraljeva državnog udura 6. siječnja 1929. ili poslije propasti Jugoslavije 10. travnja 1941., nego je bio sretan što je u zatvoru ili zatočenju, jer je time oslobodjen neprilike u kojoj bi se nalazio kad bi narodu morao nešto savjetovati, kako je onda mogao osudjivati isti taj narod, ili bar njegov mladji borbeni dio, koji je u danim prilikama pokušao, uz najveće osobne žrtve učiniti nešto za Hrvatsku ? A u tom pogledu bio je neumoljiv. Sam nije znao ništa savjetovati, no druge je znao osudjivati. Iskustvo s drom Vladkom
88
Mačekom je toliko važno u hrvatskoj političkoj povijesti, da svaka pojedinost koja može osvijetliti njegove misli treba biti objavljena Zato smo se odlučili na objavljivanje izvješća koje je ustaški povratnik Vlado Singer poslao iz zatočenja svojim pretpostavljenima. Za nove naraštaje želimo reći, da je Vlado Singer bio student nacionalist koji je za vrijeme diktature kralja Aleksandra bio nekoliko puta zatvaran i mučen i konačno pobjegao u inozemstvo, gdje je djelovao u ustaškim redovima. Poslije 10. travnja 1941., kao jedan od najistaknutijih mladih ustaša, ušao je u Ustašku Nadzornu Službu i dobio odsjek za obaviještajnu službu. Nekoliko mjeseci nakon što je preuzeo taj položaj sabotažom komunista je oštećena zagrebačka telefonska centrala. Krivci su pobjegli partizanima, no radilo se o njegovom osobnom prijatelju kojega je poznavao iz studentskog doba kao dobrog Hrvata i koji je tek kasnije postao komunistom. Na zahtjev Nijemaca Singer je kao odgovoran uhićen i zatočen u Jasenovcu i Staroj Gradiški, gdje je 1943. ubijen. Nikada nije razjašnjeno njegovo ubojstvo, niti tko je dao nalog za taj nepotrebni zločin. Ustaška lojalnost i osobno poštenje Vlade Singera bili su izvan svake sumnje. On je doduše još prije, dok je bio na položaju, u užim krugovima znao govoriti da ne vjeruje u pobjedu Osovine i da bi bilo potrebno da ustaše organiziraju povlačenje u šumsku gerilu, no u tome je uživao potajne simpatije mnogih mladjih ustaša, te je teško da bi to bilo razlogom njegovoj eliminaciji. Donosimo tekst njegova izviješća o dru. Mačeku koji smo dobili od gosp. Srećka Rovera iz Australije.
89
TEKST SINGEROVA IZVIJEŠĆA U vezi s prethodnim razgovorom, a po svojoj dužnosti izvještavam slij edeće:
NAŠ ODNOS
Po mom dolazku u Jasenovac držao se je dr. Vladko Maček u prvi mah prema meni potpuno suzdržljivo. Iako mu je bio poznat slučaj sa brzoglasnom središnjicom i moje uhićenje s tim u vezi, vjerovao je - po svoj prilici - a to mi je dao i razumjeti, da sam ja poslan tamo sa zadaćom, da izpipam njegovo pravo mišljenje ili čak sa kakvom specijalnom misijom. Moram iztaknuti, da nijesam ničim nastojao, da steknem njegovo povjerenje, već sam naprotiv od prvoga časa nastupio prema njemu ustaški otvoreno, i to baš zato, jer sam znao, da bi obratan postupak s moje strane pojačao njegovu suzdržljivost i sumnju, a sigurno ne bih ništa postigao, pa se je ovaj moj postupak pokazao svrsishodniji. Inače je moje držanje prema njemu bilo, kako već mora biti prema čovjeku, koji nam po godinama može biti otac. Izbjegavao sam oštrije izraze, čuvao se uvrij eda, i nastoj ao da ga ničim ne smetam u nj egovom komoditetu i da mu ne idem na živce, ali u političkim razpravljanjima nisam poznavao kompromisa. Moje sam ustaštvo naglašavao pred njim možda jače no što bi bilo potrebno i no što je moj običaj, već i zato, da gospodin ne bi pomislio, da ja radi toga, što se nalazim u ovom položaju, to jest u zatočenju, mijenjam uvjerenje i držanje ili da špekuliram na njegove simpatije. Dr. Maček se ubrzo uvjerio, da moje zatočenje nije bilo prividno i to kako mi je sam, ali mnogo kasnije pripovijedao - po tome prije moga dolazka, dok je on bio sam ondje, kad se u 11 sati utrnulo svjetlo električno, legli bi svi, pa i njegovi čuvari, spavati. Kad sam ja tamo
90
došao, promijenio se postupak a i pažnja pooštrila. U 11 sati nakon što se ugasilo električno svjeto napalili bi petrolejku, koja je gorila kroz cijelu noć, a straža bi stalno bdila izmjenjujući se cijelu noć, tako da ni jednog časa nijesam bio ostavljen na samu. S osobitim bi se pomnjom ispražnjivalo oružje i pohranjivala municija što prije mog dolazka - kako on kaže - nije bio slučaj. "Ili Vas smatraju vrlo opasnim ili misle, da bi mogli počiniti samoubojstvo", rekao mi je. Iznosim sve po sjećanju ne držeći se pri tome nikakva reda, već kako mi koja stvar pada na pamet. Ipak se izjave, koje stavljam medju navodnike, mogu uzeti doslovce jer su mi ostale jasne i žive u pamćenju. Nijesam vodio dnevnik, a ni bilježio pojedine njegove izjave jer mi nije bilo moguće učiniti, da on to ne opazi. Još bih time samo pojačao njegovu suzdržljivost. Jednom sam pisao Veri Stipetić malo duže pismo, pa mu je to odmah upalo u oči i primijetio: "Što Vi toliko pišete, da ne pišete memoare." Kada sam mu rekao, da se ne smatram tako važnom osobom, da se sam sa sobom bavim, izpravio je: "To ni ne mislim, ali ipak Vi ste bili novinar, pa bih morao više paziti što pred vama govorim, mogli biste Vi to jednog dana sve objelodaniti." Pročitao sam mu iz pisma jedan odlomak o Ljubinom Foksiu i Bongi i odmah dodao: "Kad bi ste jednom opet došli na vlast izdao bih brošuru pod naslovom Bio sam zatočen s dr. Vladkom Mačekom u koliko mi Vaša demokratska i slobodoumna cenzura ne bi zaplijenila, jer bih napao Vas, odnosno Vaše nazore. Medjutim za Vaše umirenje mogu Vam reći, da u tu mogućnost ne vjerujem, a ustaški način promičbe ne dopušta polemika, pa i s te strane možete biti mirni."
OPĆENITI STAV MAČEKA
Izjave, prosudjivanja i kritika o našem nastojanju i poduzetim mjerama, kao i o samom ustaškom pokretu uobće a o osobama napose, nastojao bi zaodjenuti u što objektivnije ruho, a povrh svega vidljivo je želio, da u meni stvori utisak protivnika, ali apsolutno lojalna protivnika. To mu ne bi uspijevalo, jer u gotovo svim bitnim pitanjima nije mogao
91
prikriti svoje prave osjećaje, a kadkada (pogotovo u poteškoćama oko prehrane, pitanje odnosa prema Italiji) očito je izbijala zloradost, a u prisutnosti trećih osoba i demagogija. Svoje političko stanovište uopće nije tajio, već je naprotiv uvijek otvoreno izticao, a u prvo se je vrijeme upuštao u raspravu i u prisutnosti stražara, ali me je ipak jednom zamolio, da ga ne potičem na diskusiju u njihovoj prisutnosti i to ne možda, što bi se on bojao, jer on čak i želi, da se znade njegovo mišljenje, već što oni, kako on kaže, ne znaju zrelo politički misliti i prosudjivati, pa ga onda krivo sude i identificiraju ga čak i sa četnicima, što mu se jednom zaista dogodilo i to kada je tvrdio, da smo mi svojim postupkom provocirali četničke nerede.
TOLSTOJ I MAČEK
Odmah po dolazku pitao sam ga ima li knjiga za čitanje. Inače je dobivao knjiga od kuće, ali kadkada nije imao svojih, pa mu je Ljubo nabavio nešto kako on kaže"erarskih knjiga". Na noćnom ormariću kraj njegova kreveta nalazila se jedna odebela tvrdo u žutoj boji ukoričena knjiga. Pogledao sam naslov ćirilicom štampani Tolstojev "Put u život" u izdanju Gece Kona. U sebi sam se smijao uspjeloj šali (misleći da su mu tu knjigu naši podvalili) i upitao ga da li je i to erarska knjiga? "A ne", odgovorio mi je. "To je moje vlasništvo, od nje se ja uopće nikada ne rastajem i svakamo je sobom nosim. To je moje evandjelje i kad mi je najteže, pročitam nešto iz Tolstoja i u tome nalazim svoje umirenje." I u istinu to je njegovo evandjelje. Uopće i ne misli svoj om glavom, svaki čas citira Tolstoja i njegove misli, a kadar vam je i po pola sata na glas čitati citate iz Tolstoja. Nema gotovo razgovora, kojeg se ne bi završilo riječima:"Čekajte samo, sad ću Vam odgovoriti. Tolstoj Vam na to divno kaže, pa ću vam pročitati..." Jednom zgodom su naši čuvari pripovijedali medjusobno nešto o dogadjajima iz borbe u Bosni. On se upleo u razgovor i počeo ih koriti,
92
a kako su oni, a što je posve shvatljivo, u diskusiji bili slabiji priskočio sam im malo u pomoć. Pri završetku - rekavši mi, da sa mnom ne može izaći na kraj otvarajući "Put u život" zamoli me da uzmem u ruku olovku i papir, pa da će mi nešto izdiktirati umjesto odgovora na moje primjedbe. Ta sam učinio i sve doslovce po diktatu: "Nisu po sebi samom zla ubij stva kradje i slično. Konačno, što je kradja, prelaz imovine iz jednih ruku u druge, toga je bilo uvijek i bit će. Što je ubijstvo? Prelaz života u smrt. Toga je bilo uvijek i biti će i to svakog čovjeka čeka, ali je zlo onaj osjećaj uživanja, koji se tim djelima medju ljudima radja i sve više i više raste... "A sad ću vam izdiktirati" -nadodao je aludirajući na svoje stanovište "nešto što se odnosi na vas intelektualce i zapamtite da to nije rekao Tolstoj već Isus Krist... Sablazan mora biti na svijetu, ali teško onom kroz koga sablazan dolazi. . ." Moj odgovor nij e važan.
UZROK ZATOČENJA? VEZE
Mnogo ga je zanimalo - što je pravi razlog njegova zatočenj a i stalno je svraćao razgovor na tu temu, ne bi li možda što od mene saznao. Na Savskoj je još ubačena o tome jedna verzija, pa sam ponovio: "Ne bih Vam mogao o tom - kazao sam mu - ništa sigurno kazati, jer kako i sami znadete, bio sam već u to vrijeme uhićen, ali sam nešto čuo, da se preslušavanjem uhićenih komunista ustanovilo, da oni pripremaju atentat na Vas, a izveli bi ga na takav način, da bi poslije pala sumnja na nas. To nama naravno ne bi bilo ugodno, pa Vas se moralo na neki način zaštititi." "Da..." odgovorio mi je, "tako nešto bilo mi je rečeno i prigodom moga hapšenja, ali to se moglo i na drugi način izvesti, a osim toga čemu su mi onda zaplijenili moje lovačke puške." Svraćajući ponovno razgovor na tu temu, jednom mi je rekao:
93
"Znate li, što ja mislim, da nijesu možda Nijemci zatražili moju internaciju?" "Ne znam." "Sve više sam mišljenja - nastavio je - da je to usljedilo na zahtjev Nijemaca. To bi značilo onda sjediti ovako do konca rata. To mi ne bi bilo ugodno. Rat će još dugo trajati." "Šta Vi mislite, zašto bi Nijemci tražili Vašu internaciju," zapitao sam ga. "E pa znate, moje učestvovanje u Simovićevoj vladi, pa moj proglas." "Možda i zbog Krnjevića?" "Da i to bi moglo biti, njega sam ja poslao u londonsku vladu" Onda opet drugom zgodom: "Znate na temelju čega zaključujem, da su Nijemci tražili moju internaciju? Imao sam dvije lovačke puške, pa sam se obratio na kotarsko poglavarstvo, zbog dozvole. Kotarski predstojnik mi je rekao, da mi tu dozvolu na svoju ruku ne može izdati, već će prije pitati Zagreb. I već me je slijedeći dan pozvao i kazao mi da je javljeno iz Zagreba, da meni može - ako tražim - izdati dozvolu i za stotinu pušaka. A poznato mi je, da je bila dana i uputa vlastima, da mene ne smiju ničim smetati, a prigodom moga rodjendana i imendana nisam bio ničim smetan. Pa onda zaista ne bih znao čemw ova promjena postupka, ako Nijemci ne bi to zahtijevali." Jednom je došao Hajduk, pa mu je onako izdaleka nabacio njegove veze s inozemstvom i to mu je dalo povod, da se opet - kad smo ostali sami - vrati na tu temu: "Vidite šta kaže Luburić, ja da bih imao veze s inozemstvom. Bit će da mu je netko zaista podvalio. Htio bih baš znati, da li je to Luburić samo onako nabacio, da mi dade misliti ili me je zaista netko denuncirao. Vi bi to mogli znati. . ." -Kako? -Po razgovoru s Ljubom. -Ljubo mi ne će ništa kazat, što se Vas tiče. Prije bi to Vama rekao. On meni ne govori ništa ne samo zato što sam zatočen, već i što sam
94
ustaša. Uostalom prema Vama je još mnogo prijazniji nego prema meni, odgovorih mu. -Pa pitajte Luburića, vi ste prijatelji, on bi Vam već nešto više kazao. -E to neću, sigurno mi ne bi ništa kazao, što još Vi ne bi znali. On mi je bio prijatelj, ali je ustaša, pa znade, da mi takve stvari ne može govoriti. -Ne znam zbilja na što cilja, govorio je Maček. S inozemstvom nisam podržavao zaista nikakve veze. .. - Za nas Hrvate je i Beograd inozemstvo, upao sam mu u riječ. Nasmijao se i rekao mi je, da znade kuda pucam i dodao: -Ne niti s Beogradom nisam podržavao nikakve veze. -S Beogradom možda ne, ali s Nišom? I opet se nasmjehnuo i nastavio: -U Nišu živi doduše Cvetković, on je moj osobni prijatelj, ali politički do njega nisam držao nikada ništa. On politički u Srbiji ništa ne znači i ne predstavlja baš nikoga. On je obična Pavlova kreatura, pa se i moja politička suradnja s njim bazirala na toj činjenici pa što bih onda s njim pod današnjim okolnostima mogao učiniti. -Poslije 10. travnja niste s njim nikada imali nikakva dodira? -Ne, odgovorio mi je Maček, tek mi je jednom došao jedan gospodin, po narodnosti Hrvat, ime mu neću spomenuti. Boravio je poslovno u Zemunu i tamo se je sastao sa Cvetkovićevim tajnikom Atanasijevićem (možda i Tanasijevićem ili Nastasijević, imena dosta lako zaboravljam), koji da muje kazao: -Kad se budete svraćali predsjedniku, recite mu, da ga Cvetković srdačno pozdravlja. -I to bi bilo sve, inače se s nikim nisam sastajao, dovršio je dr. Maček. Kada je izašla odredba o sazivu Hrvatskog Sabora, onda mi je kazao:
95
"E sad mi je jasno, Pavelić je možda mislio, da bih mu ja ometao taj posao, pa sam zato i interniran". Nakon Poglavnikova govora u Hrvatskom Saboru bio je očito zadovoljan i uvjeren da se sada približuje konac njegove internacije. -Sve sam više uvjeren da je Hrvatski Sabor jedini razlog mom zatočenju. Prije sam pomišljao i na Nijemce, ali i na još neke stvari, ali sada posve sigurno znadem, da je - što se bar Nijemaca tiče sve u redu. Kad mu je Hajduk poručio, da će ići u Kupinec, bio je neobično veseo. To se malo i proslavilo, iznimno je popio i malo prošeka, pa je kad smo ostali na samu - postao glagoljiv. "Kako čovjek više puta krivo sudi" - počeo je znate onda kada mi je Luburić nabacio, da bih ja podržavao veze s inozemstvom i da sam uslijed toga valjda i zatočen, onda sam pomislio na još nešto, što Vam tada nisam kazao, i zbilja ne bih htio da se gdje iznosi i to ne zbog mene, već zbog osobe o kojoj ću Vam govoriti. Zaista ne bih htio da bilo tko strada. Već Vas prilično poznam i znam, da smo protivnici, ali znadem da ste pošten i lojalan i uvjeravam Vas da se radi o čovjeku koji nije pod - kompetencijom naših vlasti, pa - bi mu svaka sitnica mogla naškoditi, a ja ne bih htio biti uzrokom ničij oj nesreći. Jednom, i to nešto prije nego li sam bio uhićen, bio je kod mene u Kupincu - nastavio je Maček neki, vama će biti nepoznato ime dr. Aufsenegg. To je jedan Slovenac, sada živi u Ljubljani pod Italijom. Bio je jedan od najintimnijih prijatelja Korošca, čak su ga - zbog velikog povjerenja - upućeniji nazivali "sivom eminencijom" slovenske politike. Svojevremeno je baš kao čovjek Koroščeva povjerenja bio postavljen na iztaknuti položaj u ravnateljstvu Narodne banke u Beogradu. Poznam ga još iz tih vremena i on je znao još za vrijeme Koroščeva života, a i poslije k meni dolaziti. Taj dr. Aufsenegg, spretan čovjek došao je dakle meni u Kupinec. Prividno je došao posjetiti nekog popa u Kupincu. Njemu se izmaknuo pod izlikom da će sam malo prošetati po selu i tako je neopazice skočio do mene, pa smo razgovarali. On je mišljenja da će Englezi pobijediti. "Ovaj čas mi na našem položaju ne možemo ništa mijenjati (misli pod "mi" Hrvate i Slovence) rekao mi je dr. Aufsenegg, pa bi i sve žrtve bile uzaludne. Moramo dakle nastojati, da sa što manje žrtava preživimo ovu prolaznu buru, koja neće biti dugotrajna, ali mi se već sada moramo
96
spremati, da dočekamo ono što će engleskom pobjedom neminovno doći. Najtješnja hrvatsko-slovenska suradnja mora biti baza i kičma buduće velike federativne Jugoslavije u koju će Slovenci ući teritorijalno ojačani." Dugo smo razgovarali - nastavlja Maček - ali to bi bila jezgra njegova izlaganja. Ja se nisam konkretno izjašnjavao, to nije nikad moj običaj, pa smo se razišli, a da ništa stvarnog nismo dogovorili. On je tek rekao, da će opet, kad mu se pruži zgoda, skoknuti do mene.
SLOM JUGOSLAVIJE I MAČEK Dane pred slom Jugoslavije opisuje dr. Maček ovako: "Pred Josipovo sam odputovao iz Beograda, jer sam htio proslaviti imendan svoje žene u krugu obitelji. Bio sam u Zagrebu, kad mi je telefonirao Šubašić, da se na kolodvoru nalaze dvorska kola sa Pavlom, koji putuje u Njemačku. Pavle je umolio Šubašića, da mi kaže, da odmah dodjem na kolodvor, jer bi htio sa mnom razgovarati. Rekao sam Šubašiću, da kaže Pavlu, da se nalazim u Kupincu i da on ode mjesto mene do njega. To je Šubašić i učinio. Našao je Pavla gdje nervozno šeće po salonskim kolima i ugledavši ga odmah je upitao: -Gdje je dr. Maček? -Nema ga, nalazi se u Kupincu. -O moj Šubašiću, o moj Šubašiću, zlo je, jadao se je Pavle. -Što se dogodilo, Visočanstvo? -Možete li dobiti telefonsku vezu s Mačekom? -Mogu, ako želite i odmah? -Dobro, onda Vas molim, da mu javite, da sutra u jutro bude svakako u Beogradu. Šubašić ga je pitao, što ima novoga, a Pavle je neprestano jadikovao:
97
-O moj Šubašiću, zlo je, teško nam zlo prijeti. Nema više nade, da će se dobro svršiti? Evo vidite moram odmah u Njemačku, pozvao meje Hitler, da smjesta dodjem k njemu i sada ćemo sigumo biti stavljeni pred odluku. Recite Mačeku, da svakako sutra bude u Beogradu... "Otputovao sam u Beograd, nastavlja Maček - i odmah po povratku Pavla sastalo se krunsko vijeće. Uz Pavla bili su prisutrii regenti Stanković i Perović, Cvetković i ja, Cincar Marković i ministar vojske general Pešić. Pavle je izložio položaj. Iznio je Hitlerove zahtjeve i ponude. Traži se naš pristup osovinskom paktu. Nepovredivost naših granica zajamčena, ne traži se prolaz stranih vojska, a ne će to ni u buduće tražiti. Takodjer se od nas ne će zahtijevati ni oružana intervencija. Po sklapanju mirovnih ugovora stavlja nam se u izgled, kao nagrada za naše lojalno držanje, izlaz na Solun. Konačno se založio za bezuslovni prihvat pakta. Poslije njega govorio je Cincar Marković. Iznio je vanj sko-politički položaj i ponovivši što je rekao Pavle, takodjer se založio za prihvat pakta. Nakon njega uzeo sam ja riječ i iznio sve unutarnje i vanjske razloge, da se prihvate uvjeti, koji su povoljniji nego što je itko mogao očekivati? Narod će biti sačuvan od rata, sačuvane i zajamčene granice, čak i s izgledom proširenja. Mi tu ništa ne žrtvujemo a sve dobivamo. Poslije moga izlaganja Cvetković je zamolio Pešića da bi on izložio kakvo je stanje u vojsci i kako vojska gleda na mogućnost obrane zemlje za slučaj, ako bi bila odbijena njemačka ponuda, a mi bili napadnuti od Njemačke. "Bit ćemo napadnuti sa sjevera" - počeo je Pešić. - "Pitanje je samo koliko će nam dati vremena da se pripremimo i provedemo mobilizaciju. Napadnu li nas odmah, bit će i oni nešto slabiji, jer prema našim podacima ne raspolažu na našoj sjevernoj granici s velikim snagama. Ipak na Dravi se duže od osam dana ne bi mogli braniti i povukli bismo se u Bosnu, na liniju od mora preko bosanskih planina na balkanske planine u Srbiji. U medjuvremenu bismo mogli eventualni izvršiti napadaj na Albaniju i zbaciti odanle Talijane, te se spojiti sa Grcima. Tako bi se na našem teritoriju mogli braniti daljnih osam nedjelja onda bismo se morali povući u Grčku ili kapitulirati. "E kad je tako - rekao je Cvetković, onda sam i ja za prihvat pakta." Uzeo je riječ
98
Stanković, koji se najoštrije oborio na pakt i ustvrdio da pakt bezuvjetno donosi robstvo. "Mi moramo braniti svoju slobodu, svoju čast, moramo održati naše obaveze prema Grčkoj i vjernost demokracijama." Još je spomenuo neiscrpive snage britanskoga carstva, kojima se pridružuje Amerika i slavenska Rusija. Na to je ponovno uzeo riječ Pavle i rekao: "Vi znate, da sam ja engleski djak, da sam sa engleskom kraljevskom kućom i rodbinski povezan, sa svim sam engleskim prinčevima pohadjao školu i s njima ostao u najprijateljskijim odnosima, po naravi sam prožet demokratskim osjećajima, a znate i to da je moja žena grčka princesa. Svi su moji intimni osjećaji na strani Engleske i njenih saveznika, ali ih na žalost moram prigušiti, moj a savj est, moj a odgovornost prema narodu i državi čije mi je vodstvo povjereno, ne dopuštaju mi da vodim računa o svojim intimnim osjećajima već samo se ravnam po realnim mogućnostima i interesima zemlje i naroda." Stanković je na to reagirao da bi takvo držanj e značilo izdaj stvo prema Grčkoj, da će demokracije konačno pobijediti i da bi takvo držanje Jugoslavija onda skupo platila. "Mi se moramo braniti makar samo simbolički, makar se odmah sa jezgrom vojske morali povući u Grčku, pa ako Grčka i bude svladana, ukrcat ćemo se u brodove i svakako sačuvati snagu, koja će makar i simbolički ratovati na strani Engleza." Tu gaje prekinuo Pešić. "Što znači ratovati simbolički?" - rekao je - "Ja sam vojnik i poznam samo borbu. Ako nas napadnu, mi ćemo se braniti na Dravi; svladaju li nas, borit ćemo se na Savi, (a) moramo li se povući odatle, tući ćemo se u planinama. Borit ćemo se do zadnjeg daha, ako do borbe dodje. Vojnik poznaje samo takav način ratovanja, a još vam, gospodo, znajući da će borba biti bezizgledna, kažem i savjetujem, da prihvatite pakt." Stanković se medjutim i dalje borio, te dočaravao pobjedu Engleza i njene posljedice, što je Mačeka ponukalo, da ponovno uzme riječ.
99
"Gospodin Stanković se boji, da ćemo uslijed takvog našeg držanja, to jest uslijed 'prihvata pakta, stradati u slučaju engleske pobjede, u koju on sigurno vjeruje. Razmotrimo stanje realnije na temelju onoga što nam je rekao Pešić, pa i na temelju samih predpostavki Stankovića. Stanković tvrdi, da nam u slučaju pakta predstoji sigurno ropstvo. To će ropstvo u svakom slučaju imati blaže forme, negoli u slučaju, ako odbijemo ove ponude i pružimo oružani otpor, a to ropstvo neminovno dolazi i prema Stankovićevim perspektivama: Jer se svi nećemo moći iseliti u Grčku itd. Zemlja će biti opustošena i poharana, krvne žrtve ogromne, a sve samo zato da pružimo simbolički otpor, kako ne bi Englezi, kad pobijede, raskomadali Jugoslaviju. Raskomadati Jugoslaviju moći će Englezi samo onda, ako to budu željeli narodi Jugoslavije. Nastavimo li politiku sporazuma, i budu li svi narodi u Jugoslaviji zadovoljni, neće Englezi to moći učiniti. Ili zar će možda Englezi kazniti Jugoslaviju, tako da pojedine dijelove teritorij a dadu Njemačkoj, Italij i i Bugarskoj te Madžarskoj? "Htio samjoš spomenuti" - veli dalje dr. Maček - "da će Englezi i u slučaju našeg pristanka na pakt, kad pobijede imati interesa na opstanku Jugoslavije, a mi ćemo tako bez žrtava sačuvani, dočekati novu mirovnu konferenciju. Ali me Stanković očito gubeći živce, uhvativši se za glavu uzrujano prekinuo. -Ma što Vi tu bulaznite, kakvi Nijemci, Talijani! Kadu Englezi pobijede, a oni će pobijediti, onda dolazi nešto drugo, što ja smatram, mnogo većom opasnošću po naš opstanak od Nijemaca i Talijana - onda dolazi Habsburg! "Upravo se čovjek mora čuditi - nastavlja Maček - njihovoj ludosti, jer sam ja uvjeren, da Nijemci ne bi ušli u Jugoslaviju. Evo izpričat ću Vam jednu vrlo interesantnu stvar, koju mi je Pavle povjerio u najvećoj diskreciji, a potvrdjuje moje mišljenje. -Razgovarao sam s Hitlerom na samu, - rekao mi je Pavle, -- i rekao sam mu da bi sve išlo lako, kada bi nam se moglo zajamčiti da neće tražiti ulazak njemačke vojske na naše područje.
100
-Ni govora o tome, rekao mi je Hitler, kada bismo mi ušli sa vojskom u vaš teritorij, ušli bi i Talijani, a to ja ne bih nikako htio, jer se to kosi sa našim interesima. "Evo vidite i ove riječi potvrdjuju, a slučajno je i mene uvjerio njemački poslanik. Poslije potpisa pakta, zadovoljan što mi je uspjelo narod poštediti od ratnih strahota, vratio sam se u Zagreb. Na dan Simovićeva puča telefonirali su mi, da se na peronu zagrebačkog kolodvora nalaze dvorska kola i da bi Pavle htio sa mnom razgovarati. Odmah sam otišao na kolodvor. Pred kolima na peronu je amo tamo šetao neki general (rekao mi je i ime, ali sam zaboravio, moja opaska), a okna su na kolima bila zastrta. Pitao sam generala gdje je Pavle, a on mi je odgovorio da "Visočanstvo vjerovatno spava i da ne želi, da ga se smeta. Nisam se time dao smesti i ostavio sam generala koji je bio u očitoj neprilici, jer nije znao što bi učinio, i ušao sam u kola. Pavle je bio jako nervozan i odmah me saletio s pitanjem: "Što je to, što se dogodilo? Pošao sam u Brdo, već me po treći puta od Beograda zaustavljaju, a sada me ne puštaju dalje. Čini mi se kao da sam uhapšen." Ispričao sam mu u kratko beogradske dogadjaje i preporučio mu, da za sada ostane u Zagrebu. On me je- poslušao, sišao iz kola, pa smo se automobilom odvezli u Banske dvore. General nas je slijedio svojim kolima. I on je s nama ušao u dvore, te neprestano telefonirao. Nakon kraćeg vremena obratio se Pavlu s riječima: "Visočanstvo, zovu Vas da se odmah vratite u Beograd." Pavle se je odlučio na povratak, a ja sam mu savjetovao da ne ide nikako sam i dao sam mu u pratnju Šubašića, što je on sa zahvalnošću prihvatio." O samom puču priča Maček da su svi srpski ministri bili uhićeni, dok su hrvatski ministri bili pozvani - čini mi se u Simovićev stan, gdje su bili na silu zadržani. Omogućen im je bio telefonski razgovor s Mačekom i on je dao pristanak, da udju u vladu, dok je sam ušao tek kasnije, kad je Simović obećao, da neće dirati već što više proširiti sporazum. Opravdava taj svoj korak slijedećim riječima: "Nisam pak očekivao, da će se sve tako brzo svršiti, pa sam se bojao pokolja, osobito u Bosni, i htio narod ulazkom u vladu sačuvati od zla." Za Simovića
101
tvrdi, da je bio više političar nego vojnik i da je uvijek bio demokratski nastrojen. Takav je bio i za vrijeme Šacine diktature, te su pribičevićevci s njim (još je bio pukovnik) podržavali vezu i na nj ozbiljno računali u slučaju prevrata. Nakon bombardiranja Beograda Maček je uhvatio maglu. Kad se je rastajao negdje u okolici Beograda sa Simovićem, ovaj mu je rekao, da bi bilo nužno, da on ostane s vladom. Maček mu je odgovorio, da ide na svaki način kući i da ni u kojem slučaju neće ići u emigraciju i dodao: -Na mjesto mene poslat ću vam Krnjevića... Simović se time zadovoljio. "Krnjevića sam odlučio poslati" - nastavio je Maček - "jer je on i onako uvijek govorio, da neće u Hrvatskoj dočekati Nijemce već da će, u koliko oni udju sa svojim četama u našu zemlju, otići svakako u emigraciju:' Na moj upit, zašto se Krnjević plašio toliko Nijemaca odgovorio mi je Maček: »On strašno mrzi Nijemce i on je svakako u emigraciju otišao dobrovoljno, dok su Šutej i ostali vjerojatno bili prisiljeni bježati s vladom, j er j a nikako ne mogu vj erovati - kaže Maček – da je Šutej otišao dobrovoljno. Kad bi to bio slučaj, sigurno bi poveo ženu i sina." Mijenja stav prema situaciji na fronti. Kada sam došao u Jasenovac, našao sam ga u čudnom stanju i vrlo loše razpoložena. Bio je utučen, bez vjere, jadao se i neprestano tužio što su njega, čovjeka koji se poslije 10. travnja povukao u Kupinec i više se nije bavio politikom zatočili i tako rastavili "od Pepčeka i mojih dragih mišeka". To nije bilo simuliranje i hinjenje, već je on stvarno odavao izgled političara, koji je potpuno svijestan, da je doživio slom svoje politike i koji se od budućnosti nema čemu nadati, pa na ništa drugo ne misli, nego na svoj obiteljski mir i komoditet. Bio je jako nervozan, a to meni ne bi bilo baš jako ugodno, jer nervoza prelazi na bolest... U takvom bi razpoloženju on više puta govorio:
102
"Kad bih samo znao, zašto me ovdje drže, ako je tomu razlog što je Krnjević u Londonu, pa ja bih dao i izjavu, samo bi trebalo naći zgodan modus..." Na pitanje te izjave još ću se vratiti, jer je o tome češće i ne uvijek jednako govorio, a sad samo uzgred spominjem, jerje to karakteristično po njegovo psihološko i živčano stanje. Medjutim se stubokom promijenio, kad su Nijemci izdali saopćenje o ispravcima, odnosno o djelomičnom povlačenju svoje obrambene linije i kad je nastao zastoj na ruskoj fronti. Ni govora više o izjavama, a kad bi se prepirali tko je od nas dvojice u vanjskoj-političkoj orijentaciji, sa stanovišta hrvatskih probitaka zauzeo korisnije po hrvatski narod stanovište - i ako je i on prvotno govorio, da je naš put, ma da ga on ne odobrava i ne bi nikada udario tim putem, jer se protivi njegovim načelnim i etičkim rasudbama i shvaćanjima pod sadašnjim okolnostima jedini put, da se uščuva hrvatski narod - znao bi poslije osokoljen ruskim protunapadajima govoriti: - Čekajte samo, Vladek, još nije sve gotovo, pričekajte konac, pa će se vidjeti - ako nas Bog poživi, tko je imao pravo Vi ili ja." Očito se vidjelo, da muje baš njemački zastoj vratio vjeru u njegov stav i ulio mu neke nade i ako je to nastojao prikriti riječima: "Ne želim pobjedu Rusije i ja se toga ne bojim, ali bojim se da će tako biti, a onda se na žalost više ništa neće moći ispraviti."
BOŽIĆ
Nekako polovicom prosinca poslala mi je Vera "Plavu Reviju" s Poglavnikovom slikom. Dao sam ju uokviriti i postavio je u sobi. Nije mu baš bilo pravo, ali nije prigovorio, a nije mogao prigovoriti, jer sam je postavio pokraj svoga kreveta. Za Božić smo dobili božićnje drvce, pa sam ju ja htio postaviti po starom običaju pod bor. To ga je uzbunilo i nije se mogao suzdržati već je prigovorio: -"Slušajte Vladek i moj je Božić, a meni Pavelić nije Bog i postavite ju tamo natrag, gdje je bila do
103
sada.« Nijesam mu htio pokvariti božićni "štimung" pa sam ga poslušao i on se primirio. Badnju smo večer - barem što se njega tiče - proveli u prilično dobrom raspoloženju, a on je pjevao te čak i mene pokušao naučiti pjevati kupinečku božićnju (pjesmu) "Sinek Jezuš milo plače Okol ponoćke."
NOVINE
Novine nije htio nikada čitati, niti ga je zanimalo što pišu. I radio gotovo nikada nije slušao, osim njemačkog "Wehrmachtsberichta" i njemačkih službenih saopćenja u 2 sata po podne na njemačkoj radio postaji. Htio bi slušati London, ali na našem aparatu nije bilo kratkih valova, pa se nije moglo. Ustaške propagandističke emisije bi ga uzrujale, očito se vidjelo da mu idu na živce, pa bi otišao u drugu sobu, a mene bi zamolio da snizim glas, jer ga smetaju pri čitanju.
VJERSKI OSJEĆAJI
Pri ustajanju i lijeganju uvijek se prekrižio, a to bi učinio prije svakog obroka. Učinio je i jedan zavjet: svakog utorka bi postio, a kako mi je kasnije rekao, zavjetovao se, da bi se mogao do rodjendana ili imendana svoje žene s njom sastati. To mu se izpunilo i vrlo je značajno, da je bio baš u utorak, t.j. na dan kad je postio, obaviješten, da će doskora kući u Kupinec, a tamo je stigao točno na 16. III. t.j. na rodjendan svoje žene. Inače stalno napada popove, a ironizira i ustanovu papinstva. Gotovo nije prošao dan, da nije ispripovijedao kakav masniji vic na račun svećenika. Govorio bi češće: Ja sam protiv
104
popova, a ako hoćete i protiv Katoličke crkve kakvaje danas, jer se ona udaljila od pravog kršćanstva. Ja sam kršćanin, a ne katolik.
RODITELJI
Roditelji su mu u kući govorili slovenski, otac je bio pravi austrijski "Beamter", štreber, koji zazire od politike i svakog nacionalnog rada, a takav je i ostao sve do svoje smrti. Maček se s njim morao svadjati, da ne bi na Prilazu br. 9 - (ta kuća je bila očeva) prigodom jugoslavenskih proslava izvjesio zastavu. Jednom zgodom je silom htio izvjesiti zastavu, jer da neće imati natezanja s policijom, a odustao je od toga, tek kada mu je sin rekao, da će iseliti iz kuće, ako to učini. "Prigodom popisa pučanstva" veli Maček "upitao sam što da napišem pod stavku "narodnost", a on mi je odgovorio: -Piši onako kako se po zakonu mora pisati. -Pa možeš, tata, po zakonu napisati i da si Hrvat i da si Jugoslaven i po tvojoj volji... -Onda napiši, da sam Slovenac, odgovorio mi je otac - kaže Maček.
U MLADOSTI - SOCIJALIST I SLAVENOFIL
Razgovarajući o svojim mladim danima dao mi je povod da ga upitam: -Čujete, nas su uvjeravali, dok sam bio na sveučilištu, da ste Vi u svojim mladim danima bili Starčevićanac ? -Bože sačuvaj, ja sam od najranije mladosti, odgovorio mi je Maček, pridavao više značenje socijalnim, nego li nacionalnim pro
105
blemima, a na sveučilištu sam bio socijalist i tada sam još, tim se ponosim, bio jedini socijalist na zagrebačkoj univerzi. "Kad je pokojni Radić osnovao seljačku stranku", nastavlja, "činio mi se da je ta stranka nekako najbliža mojim socijalnim shvaćanjima, pa sam počeo k njemu zalaziti. Za Radića sam se najviše oduševio, ne samo radi njegovog socijalnog osjećaja, već i zato što je bio pacifist, jer sam već onda bio obožavatelj Tolstoja, i jer je bio slavenofil. Baš to slavenofilstvo i demokratska ideja privuklo me je u predratni Hrvatski Sokol, pa se i po tome može vidjeti, da nisam bio Starčevićanac i da me Starčević u mojim mladim danima nikada ne bi mogao oduševiti." Sjetio sam se, daje Maček negdje početkom diktature dao izjavu, u kojoj je napao panslavizam i usporedjivao odnošaje Hrvata i Srba, Poljaka i Ukrajinaca itd., pa sam mu to spomenuo. "Panslavizam svakako osudjujem i smatram ga utopijom - odgovorio mi je - ali ja razlikujem panslavizam od slavenofilstva. Pod panslavizmom se može razumjeti maskirana ruska hegemonija nad ostalim slavenskim narodima, dok se moje slavenofilstvo sastoji u programu suradnje slavenskih naroda i u tom vidim jedini spas malih slavenskih naroda. Dakle, mogao sam dati i takvu izjavu koju vi spominjete, mogao sam čak i pohvaliti Starčevića i njega citirati, ali morate razumjeti i to, da moje izjave pogotovo inozemnim novinarima nijesu uvijek bile refleks mog intimnog uvjerenja, već plod taktike i oportuniteta ravnanog prema okolnostima i potrebama moje borbe, koju sam u ime naroda vodio..."
MAĆEK PREMA IDEJI NEZAVISNE DRŽAVE
Razgovali smo o konačnim ciljevima njegove »borbe«. To je gotovo i najzanimljiviji dio naših razgovora, jer tu dolazi najasnije do izražaja njegov stav prema ideji države i njegova načelna suprotnost prema Ustaškom Pokretu. -Vaše sporazumaške pokušaje - rekao sam mu - još počam od tako zvanih punktacija, koje smo mi mladji takodjer
106
osudjivali tumačili su navodno Vašim riječima: "Ja sam za sporazum, ali do sporazuma doći neće, ali bez naše hrvatske krivnje." "Te su mi riječi poznate odgovorio mi je Maček - znadem da su bile širene i meni u usta stavljane ali ih ja nisam nikada rekao. Bio sam uvijek otvoreni i iskreni pristalica sporazumijevanja, a tvrdim i danas, da se mali narodi mogu samo onda održati, ako sporazumno urede svoje medjusobne odnošaje." »Vidite - navratio sam - a mi smo prije 1935. mislili, a znam, da je narod, pa i selo tako mislilo, da Vi samo taktizirate, ali da je ipak Vaš konačni cilj potpuna sloboda. - Pa to i jest, prekine me Maček. - Dobro, pa kako se onda slaže s Vašim riječima da ste se poslije potpisa pakta zadovoljan povratili u Zagreb? Niste li baš potpisivanjem pakta spasavali Jugoslaviju i produžavali joj život ?" - upitao sam ga. "Eto slušajte, počeo je Maček, kako sam ja zamišljao razvoj dogadjaja poslije potpisa pakta: Srbi ne bi ničim mogli opravdati držanje vojske, već bi je morali raspustiti, a time bi bio automatski ojačan naš položaj i mi bi pojačali naše zahtjeve." "Zar ne bi Srbi baš rješenjem vanjsko-političkog položaja mogli zauzeti intransigentnije stanovište prema nama Hrvatima i baš u postojanju hrvatskog pitanja naći izgovor za održanje vojske ?" prekinuh ga. "Ne, moje je mišljenje" veli Maček" da Nijemci ne bi mogli nika.da dopustiti da Srbi poslije pakta drže na nogama vojsku, koja bi im kasnije mogla činiti neprilika i ne samo da bi tražili raspuštanje, nego i sveopće razoružanje. A Jugoslavija bez vojske i razoružana ne bi predstavljala za nas Hrvate nikakvu opasnost, pogotovo kad smo imali već Banovinu. Mi bi naše zahtjeve postepeno pojačavali, sve dok ne bi postigli naše ciljeve to jest podpunu slobodu. . ." -Izvan granica Jugoslavije? upitao sam ga. -Bila ta sloboda izvan granica ili u okviru, to je za mene nuzgredno odgovorio mi je dr. Maček.
107
Tuje došlo do našeg okršaja. Posve naravno, da sam gaja udario s našim ustaškim argumentima. "Vidite", nastavio je Maček, "za mene država nije bitna stvar. Ja sam radije za Jugoslaviju u kojoj bi Hrvati bili slobodni nego li za Državu Hrvatsku u kojoj bi se vladalo diktatorskim metodama. Osim toga kažem vam otvoreno, ja ne vjerujem u mogućnost opstanka hrvatske državne nezavisnosti. Mi smo mali i slabi, a nalazimo se na takvom geopolitičkom položaju, da se moramo nasloniti na nekoga, koji bi nas branio, jer će nas inače nestati. Zato se ja i ne oduševljavam za tu nezavisnost. Uostalom ovo što vi danas nazivate Nezavisnom Državom Hrvatskom, za mene to nije nezavisna država, ali neka vam bude, nazovimo je tako. Ona postoji samo dotle, dok se to svidja Nijemcima i Talijanima. Da me ne shvatite krivo, ideal bi mi bio Nezavisna Država Hrvatska, ali taj ideal nije ostvaren, barem ne bi mogao opstojati na duže vrijeme, a dati tolike žrtve za nešto što je prolazno, što će trajati godinu-dvije, pa možda i pet godina, zaista nema smisla. Po mom bi mišljenju bilo najbolje rješenje kakva balkanska ili podunavska federacija, pa makar i pod Habsburgom. Kad bi Talijani bili pametniji i ne bi dirali u Dalmaciju, mogli bismo s njima. Mi smo maleni i slabi i trebamo nekoga jačega, da nas brani. Zato ja i imam razumijevanja za Pavelićev gest sa Spoletom, ali mislim, da bi bilo bolje, da se kruna ponudila talijanskome kralju, pa bi tako mogli sastaviti personalnu uniju, a oni pomoću nas i s Madjarima. Tako bi se mogla sastaviti zajednica naroda koja bi sačinjavala ekonomsku cjelinu, a zaštićivala bi nas male od njemačke invazije u slučaju njemačke pobjede." Tako je govorio sa mnom, dok smo bili na samu, ali se pred čuvarima nije tako izražavao, već je naprotiv obilno pokušavao demagoški iskoristiti kod antitalijanski nastrojenih stražara "gest sa Spoletom". Naravno bez uspjeha, jer bi mu oni znali mudro odgovoriti: "Pustite vi, doktore, Spoleta, na to misli Poglavnik, mislite radije na Krnjevića i njegova Petra, a Poglavnik zna šta radi."
108
O SAZIVU HRVATSKOG SABORA
O sazivu hrvatskog sabora govorio je s omalovažavanjem. Kad je izašla Poglavnikova odredba o imenovanju hrvatskih narodnih zastupnika, rekao je: "Sad mi je odlanulo. Cijelo sam vrijeme razmišljao, što bih učinio, ako bih bio imenovan. Bio bih zaista u neprilici, a ovako je najbolje." - Zamislite - nastavio je Maček - u kakvoj sam situaciji bio prvih dana Aleksandrove diktature. Dolazili bi k meni seljački prvaci i pitali bi me: "Predsjedniče, što da činimo, što da poduzmemo ?" Ja im ne bih znao dati savjeta, i time bi me stavljali u najveću nepriliku. Nije bilo nikakvih izgleda za promjenu, nešto se moralo učiniti, aja ni sam nisam znao što. Revolucionarna djelatnost značila bi uništenje tolikih života i egzistencija, a ja to ne bih nikada uzeo na svoju savjest a i osim toga sam i načelno protiv svake sile. Kakve sam im upute dakle mogao dati? Bio sam upravo u očajnoj situaciji. Izvukao me je Aleksandar, kad me je dao zatvoriti. - I poslije 10. travnja - kaže dalje Maček - nastalaje za mene slična situacija. Ovo što je došlo, to ja ne mogu odobriti, ali kad bi me tko ovaj čas upitao što treba učiniti, što treba poduzeti, ja mu ne bih mogao dati upute, jer ni sam ne znam i nisam na čistu o tom što bi valjalo učiniti. Zato sam i ja najsretniji, što sada do mene nitko ne može doći, samo kad bih mogao biti sa svojom obitelji i kad bih se mogao liječiti. - Dakle Vi prema nama nastupate jednakom mjerom kao prema Beogradu, upadoh. - To ne! Zar ne znate da sam na 10. travnja pozvao narod da se pokorava novoj vlasti. Takva šta za vrijeme Jugovine nisam nikad učinio. - Ipak ste u Jugovini bili uvij ek za sporazum, dok se prema nama držite beskompromisno, upitao sam ga. - Ni tome nisam ja kriv - odgovara Maček, već je krivnja na vašoj strani. Ja ne mogu odobriti vaše metode u rješavanju srpskog, pa ako
109
hoćete i židovskog pitanja. Vidite, kad sam ja pozvao narod, da suradjuje s novom vlašću, kako ste vi odgovorili? Raspustili ste Zaštitu, općinska vijeća, zatvorili naše ljude, konačno ste bez ikakva razloga zatvorili mene. Upozorio sam ga na govor Poglavnika od 16. rujna u kojem Poglavnik poziva sve na suradnju i kaže da nitko ne smije ostati po strani i iz prikrajka gledati. "E varate se" odgovorio mije "Pavelić u opće neće moje suradnje." "Po čemu to zaključujete ?" "Reći ću vam, nije to samo moje zaključivanje. To znam sigurno. Kad je Tortić počeo poznatu akciju suradnje s ustašama, bili su s njim kod Pavelića i neki zastupnici. Razgovaralo se kako bi se akcija sprovela, a jedan od njih zapitao ne bi li se i mene privuklo na suradnju, na to je Pavelić odgovorio: "Ne, dr. Maček neka ostane po strani." To znam sigurno i znam, da se mogu osloniti na osobu, koja mi je saopćila. Nije mi htio kazati tko je ta osoba. "Ja sam - nastavio je - nekada posve drukčije zamišljao naše odnošaje. Rekao sam da ćete vi doći na vlast, ali sam mislio, da ćete već radi rata taktičnije postupiti i nastojati, da se stvori psihološko razpoloženje za suradnju. Vidite, ja sam već stari gospodin i imao sam i onako volju, da se povučem, a u koliko već narodni interes zahtijeva, htio bih biti predsjednik Hrvatskog Sabora pa i pod vašom vladom. To se je vidite dalo sprovesti." - "Pa malo prije ste rekli, da Vamje odlanulo što niste imenovani ", upao sam. "Tako sam mislio prvih dana. Sada nakon svega, što ste vi učin~i, ne bih mogao preuzeti odgovornost, a nikako ne bih htio biti predsjednik ovakvog imenovanog sabora već bi se morali provesti slobodni izbori."
110
MAČEK O KRNJEVIĆU I NJEGOVA PREDVIDJANJA
Više se puta govorilo o Krnjeviću i o njegovoj djelatnosti u Londonu. Već je spomenuto, da je u prvo vrijeme bilo momenata, kad je pokazivao sklonost, da dade izjavu, kojom bi osudio rad Krnjevića. "Pa ja bih dao izjavu - govorio bi - ali dotle, dok sam zatvoren ne mogu. Smatralo bi se, da sam to učinio iz straha ili zbog osobnog komoditeta, što meni ne bi služilo na čast, a ne bi imalo ni potrebni efekt." Jednom drugom zgodom kasnije, rekao je: "Bio bih spreman dati jednu izjavu u kojoj bih napao komunizam, a i Krnjevića, ali onako uvijenu, ne zbog toga što je u Londonu, već što radi na bazi Jugoslavije i to samo onda, ako bih istodobno mogao osuditi i vaš režim, te manifestirati svoje demokratsko osvjedočenje, a prema Njemačkoj bih se ogradio time, da j a nij esam za političku suradnju s osovinom (vjerojatno pogreška prepisivača, jer po logici bi trebalo glasiti "ja nijesam protiv suradnje s osovinom"; pr. ured), ali naše unutarnje uredjenje ima se prepustiti nama. Ta i oni sami uvijek kažu, da nacionalizam i fašizam nisu roba za izvoz, a mi imamo lijepu poslovicu :"Nije svaka čizma za svaku nogu". Kasnije kada je nastao zastoj na ruskoj fronti, potpuno mijenja mišljenje. Ni govora više o tom, da bi dao kakvu izjavu. "Vidite - govorio bi Maček - moral ruske vojske je jak. Ne kažem da će Rusija potući Njemačku, ali Rusija je preogromna, a da bi se ju dalo okupirati. Sada do svibnja nema ništa, a dotle će Rusi moći izgraditi svoju drugu obrambenu liniju. Može pasti i Moskva, ali onda dolazi Volga i tu će opet nastati zastoj, a u Rusiji zima brzo dolazi. Predpostavimo li pak, da će Nijemcima uspjeti svladati Rusiju, nikako ne mogu dopustiti da će to biti tokom ove godine i oni će se u toj vojni toliko iscrpsti, dok će AngloAmerikanci biti potpuno svježi i istom doći u zamah. Hitler će možda oboriti boljševizam, to će i Englezima konvenirati, a možda će mu oni u tome indirektno pomoći, ali će onda Hitler morati radi iscrpljenosti ponuditi remi s Englezima, u koliko će oni na to pristati, ili će Njemačka radi iscrpljenosti i oskudne prehrane
111
morati kapitulirati. Zato je ne bih dao nikada kakve izjave protiv Engleza, jer se još uvijek ne zna, kako će se svršiti, a ja vjerujem u englesku pobjedu. Meni je Campbell rekao, da će Englezi moći ratovati i deset godina. Vi igrate hazard. Vi s vašom orijentacijom sve stavljate na kocku, a narod ne smije hazardirati u koliko neće da ga nestane. Ja takvu politiku osudjujem i ne bih je nikada vodio." "Pa Vi uopće ne vodite nikakvu politiku i sami kažete, da ste se povukli, jer zaista ne znate, što bi bilo pametno učiniti," upao sam mu. "Pustite vi to, ja imam svoju taktiku, taktiku čekanja i možda je najbolja taktika: Šutiti i čekati. Konac djelo krasi. Tako sam ja činio i za vrijeme diktature, pa sam iako su mi se vaši izrugivali s tom "piš me vrit taktikom" srušio diktaturu" - odgovorio mi je Maček. Mi smo se počeli prepirati tko je srušio diktaturu, a on je poslije nastavio: "Vi šaka ljudi možete hazardirati, ali ja kome je narod dao povjerenje moram taktizirati, i paziti da se ne prenaglimo. Jedan narod nikad ne smije igrati samo na jednu kartu, mi moramo uvijek imati dva ili tri željeza u vatri. Zato ja prije i nisam nikada osudio Pavelića i ako se nisam slagao s metodama vaše borbe, pa zašto da sada osudjujem Krnjevića? Ja ću šutjeti i tko zna, neće li nam to jednog dana ipak dobro doći. Samo se ja bojim, da je sve uzaludno, i da nam prijeti propast. Dogadjaji će se tako razvijati nakon pobjede Engleza, da tu ni Krnjević neće moći ništa učiniti. Budućnost nam je crna, vrlo crna. Hrvatska će nestati, nju će rascijepati. Kamo sreće kad bi došlo do osnutka Jugoslavije, u kojom bi barem bili svi (misli Hrvati) ujedinjeni, pa bi se s ojačanim Slovencima mogli i braniti, ali u to ne vjerujem. Uspostavit će se velika Srbija s Bosnom, Srijemom, dijelom Slavonije a možda i cijelom Dalmacijom. Srbi će se onda moći obilno revanširati, pa ćemo ne samo ostati bez države već i bez naroda na onom području. Ostatak tj. užu Hrvatsku priklopit će novoj podunavskoj tvorevini. Evo to nam je budućnost. Ako pak dodje do remia i onda nam sudbina neće biti bolja. Veliki se uvijek nagadjaju na račun malih, pa će nas onda raskomadati Madžari, Srbi, Nijemci i Talijani..."
112
VEZE S TALIJANIMA
O svojim vezama s Talijanima pričao mi je Maček, da su mu Talijani za vrijeme Jugoslavije češće slali ljude s različitim ponudama ali on je to prihvaćao s krajnjom rezervom zbog Dalmacije i nije se uopće htio dublje upuštati. G. 1935. nekako u vrijeme Strese pitali su ga Talijani da li on insistira baš na odcjepljenju i republici ili bi pristao na slobodnu Hrvatsku u vezi sa kakvom habsburškom kombinacijom. On je tada (to je bilo prije petosvibanjskih izbora) - dao svoj pristanak, ali se poslije vjerovatno radi neuspjeha u Stresi to više nije spominjalo. Ovu ponudu mu je donio činovnik talijanskog konzulata Zaceharia (sada u mirovini), stari njegov znanac iz svjetskog rata (isti je Fiumanac) i taj je s Mačekom podržavao vezu i poslije sve do sloma. Nekako pred sporazumom 1.3. ponovno su Talijani učestali s ponudama i obećavali slobodnu Hrvatsku u okviru personalne unije s Italijom. Tražili su da sam Maček pozove Italiju, da udje s vojskom u Hrvatsku i da zaštiti hrvatski narod od srpskog presizanja. "Ja bih prihvatio personalnu uniju - veli Maček - ali tko bi istjerao Talijane iz Dalmacije, kad bi u nju ušli. Osim toga nisam bio siguran, da su te ponude bile iskrene, već mi se činilo, da im je glavna svrha bila osujetiti pod svaku cijenu sporazum, da bi mogli lakše Srbe ucjenjivaii i s njima se na naš račun nagoditi." Još mi je rekao, da mu je dolazio s izvjesnim kombinacijama u vezi s Talijanima i Bombelles, ali mi o tom nije htio pobliže govoriti, jer je znao, da je taj čovjek u našoj vlasti pa mu ne bi htio - kako kaže naškoditi. Poslije Simovićeva puča Talijani su htjeli - po pričanju Mačeka pošto poto osujetiti ulazak Jugoslavije u rat. U tom su smislu do posljednjeg trenutka kod njega posredovali, pa se on zaista nadao, da će mu uspjeti spasiti narod od rata. Maček je uvjerenja, da je to nastojanje Talijana bilo iskreno, radi njihovog kritičnog položaja u Albaniji, jer su se bojali, da bi ih Srbi u zajednici s Grcima mogli posve izbaciti s njihove - kako veli - balkanske odskočne daske. Pokušavao je više puta dodir s Nijemcima, ali se ovi po njegovu pričanju nikako nijesu htjeli
113
angažirati i sve do zadnjeg časa izjavljivali, da se opstanak Jugoslavije ne kosi s njihovim interesima. Time želi opravdati svoju sporazumašku taktiku.
PRVI DODIR S BEOGRADOM
Razgovarajući o tom, kako je došlo do prvih dodira s Beogradom, rekao mi je Maček, da mu je još u početku diktature slao Aleksandar prof. Stražnickog s izvjesnim, dakako neprihvatljivim ponudama. Kasnije je, ali još uvijek za života Aleksandra, ulogu posrednika preuzeo Šubašić. Prije Aleksandrova puta u Bugarsku i Francusku, došao je Šubašić Mačeku u zatvor s izvjesnim Aleksandrovim ponudama. Maček nije htio uopće raspravljati i poručio je po Šubašiću, da iz zatvora neće voditi nikakve političke pregovore. Na to da je Šaca rekao Šubašiću: "No kad se vratim iz Francuske, pustit ću ga iz zatvora baš da vidim, hoće li se onda dati s njim nešto učiniti." Šubašić je - veli Maček - dao Aleksandru na svoju ruku, a tobože u njegovo ime i izvjesna obećanja, tako da je, kad je čuo za atentat u Marseille-u uskliknuo: - Hvala Bogu, već sam se bojao, da ćeš ti, kad se Aleksandar vrati, na slobodu, aja u rešt ili emigraciju.
O BOSNI
Dr. Maček je protiv granice na Drini. Veli da je taj zahtjev znak naše grandomanije. Po njegovom mišljenju mi smo trebali stati na rijeci Bosni, izmijeniti živalj, načiniti čist hrvatski teritorij, a Srbi bi na to rado pristali, jer su bili u stisci.
114
O MUSLIMANIMA O muslimanima se izražava nepovoljno. To su kako on kaže - čir, rak-rana hrvatskog naroda, skroz nepouzdani i uvijek s onim koji ima vlast.
POSTUPAK U ZATOČENJU
Sadajoš samo ovo: S Mačekom, dokje bio sa mnom zatočen, postupalo se je najljepše. Udovoljeno je u granicama mogućnosti svim njegovim željama, pa bi mu se pribavilo kad bi zaželio i ptičje mlijeko. Svaki tjedan slao bi se redoviti kurir u Zagreb, bilo radi njegovih potreba, korespondencije i veza s obitelju. Osobito s njim bio je ljubazan por. Ljubo (Miloš), koji se je upravo, daleko više nego što se moglo očekivati, brinuo za sve, što je Mačeku bilo potrebno. To bi i sam Maček znao preda mnom češće isticati i priznavao je da se zaista ne bi mogao na ništa potužiti. Jedino je tražio liječnika i radi toga pisao Didi.
RASTANAK
Na rastanku zamolio sam ga za oproštenje, ako sam kadkada bio u diskusiji žestok i nepristojan, a on mi je rekao, da je vrlo zahvalan Luburiću, što me je k njemu poslao, jer sam mu tako skratio vrijeme i naglasio je, da on svoja "reštanska poznanstva" nikad ne zaboravlja. To bi bilo sve. U koliko sejoš što sjetim izvijestit ću. Uz ustaški pozdrav Za Dom spremni!
Stara Gradiška, 9.IV.1942.
115
O samom rukopisu piše gosp. Srećko Rover pod nadnevkom 15. listopada 1973.: "Ovaj izvještaj pokojnog Vlade Singera dao je meni osobno pokojni Božo Kavran negdje, mislim, u mjesecu svibnju 1948. godine, kad smo se zadnji puta vidjeli. To je bilo u Austriji i tom prilikom je kazao da je to Singerov izvještaj iz Nove Gradiške (pogreška, trebalo bi biti Stara Gradiška, pr. ur.), upućen na Eugena Kvaternika o njegovim zapažanjima dok je bio u Jasenovcu. To mi je pokojni Kavran dao prije mojeg odlaska u Njemačku u svibnju 1948. godine tako da to pročitam, jer sam tom prilikom imao i dužnost govoriti sa sada pokojnim Tortićem (bivši narodni zastupnik HSS-e i hrvatski ministar Janko Tortić, pr. ur.), koji je bio u sklopu operacije Hrvatskog Državnog Vodstva. »Kako je pak pokojni Božidar došao do toga izvještaja, ne znam. Pretpostavlj am da mu ga je dao Drago Jilek koji je u to vrijeme (1942. godine) bio zamjenik Eugena Kvaternika u UNS-u ili možda Ljubo Miloš koji je otišao u Hrvatsku u prvoj grupi s Antom Vrbanom. Ja sam to donio medju svojim papirima iz Austrije u Italiju i to je s originala prepisao moj pokojni otac (Josip Rover, umro 1960. u Melbourne-u. Australija, pr. ur.) u logoru Fermu 1949. godine i što Vam šaljem je fotokopija dotičnog prijepisa a rukopis "Vlado Singer" je rukopis mojeg oca. Ja i sada imam negdje taj original, ali možete sa sigurnošću prihvatiti da je ista fotokopija točni prijepis. Moj otac je to prepisao, jer sam mislio da bi bilo zgodno da to "Danica" objavi. Jednu kopiju prijepisa mojeg pokojnog oca u logoru Fermu 1949. godine mislim da sam dao fra Soldi. Medjutim "Danica" to nije nikada objavila ili se to negdje zagubilo kod fra Solde."
116
PRILOG
117
118
Maks Luburić sa svojom djecom u Valenciji (snimak šezdesetih godina)
119
Maks Luburić sa svojom djecom u Valenciji (snimak šezdesetih godina)
119
Ustaški general Maks Luburić i pukovnik Ibrahim Pirić-Pjanić (1896.-1977.) na grobu nadbiskupa Ivana Šarića u Madridu
120
S.(TJEPAN) CRNICKI
ŽIVOT I RAD VJEKOSLAVA LUBURIĆA.
Vjekoslav Luburić se rodio u kršnoj Hercegovini u Ljubuškom dana 20. lipnja 1913. dakle godinu dana prije početka prvog svjetskog rata. Prvih godina svoj ega života proživljavao je kao dijete ubiedi, u skučenim i teškim prilikama ratnih godina u prvom svjetskom ratu. Tada je vladala glad u krajevima južne Hrvatske i to posebno u Hercegovini i Dalmaciji. Bilo je to koncem prvoga svjetskog rata. Nakon svršetka rata ostao je Luburić bez oca, kojega je ubio srpski žandar u Trebinju par dana pred Božić. Srpski žandari su haračili i ubijali u to doba, i nisu bili pozivani na odgovornost. Taj dogadjaj, smrt njegovog oca najviše se usjekao u dušu malog Vjekoslava, koji je uz ostale bijedne prilike ostao i bez oca. Svršivši pučku školu, nastavio je polaziti srednju školu na Širokom Brijegu. U to doba se već znatno razmahao pokret protiv srpske zle uprave i dominacije Srba u svim hrvatskim krajevima, pa tako i u Hercegovini. U školi je mladi Luburić uz ostale djake dijelio letke i sudjelovao u demonstracijama, te je dolazio u sukob sa policijom. U tom poslu sa letacima prilično se usavršio, paje i sam počeo umnožavati letke i dijeliti ih. Bilo je tu čestih progona i zatvora, te je na koncu Vjekoslav Luburić bio istjeran iz škole i bilo mu je zabranjeno polaziti bilo koju srednju školu u kraljevskoj Jugoslaviji. Teškim srcem morali su franjevci na Širokom Brijegu odpustiti iz škole Vjekoslava Luburića, koji je inače bio dobar djak i vrli hrvatski rodoljub. No, oni su bili
121
prisiljeni tako učiniti, jer je to bio nalog okupatorske jugoslavenske vlasti. Vjekoslav Luburić je tada morao napustiti školu kao i svoj dom, radi neprestanih progona vlasti. Tada se zaputio u Dalmaciju s namjerom da se prebaci u Italiju, jer je doznao da postoji u Italiji hrvatska organizacija, koja radi i bori se za slobodu Hrvatske. Nije bilo uspjeha da se prebaci u Italiju, te se vratio natrag u Ljubuški. Tom prilikom posjetio je grob svojega oca u Trebinju, i tu je odlučio da će učiniti sve moguće da se uključi u redove onih Hrvata, koji rade za oslobodjenje Hrvatske od srbskog robstva. Nakon toga se pokušao prebaciti u Madžarsku, ali nije imao uspjeha. Bio je uhvaćen kod prelaza preko granice, te je bio zatvoren, i nakon toga bio je kao malodobnik vraćen njegovoj majci. Tom prilikom izjavio je mladi Luburić jugoslavenskim vlastima da će se on svejedno prebaciti preko granice prvom prilikom. Tako je bio prisiljen boraviti u Ljubuškom neko vrijeme, a zatim se uputio u Zagreb. Bilo je teško u to doba održati se u Zagrebu, jer je bila oskudica, kao i velika besposlica, te je bilo teško dobiti zaposlenje. Vjekoslav Luburić se ipak zaposlio na nogometnom igralištu Gradjanskog, gdje je brzo stupio u vezu sa Hrvatima, koji su bili neprijateljski raspoloženi premajugoslavenskim vlastima, koje su provodile velikosrpsku politiku. Malo poslije toga zaposlio se na imanju Vinovrh, koje je bilo vlasništvo Hrvatskog Radiše. Tu je našao vezu sa Hrvatima, koji su imali vezu sa ustaškom organizacijom. Neko vrijeme je radio na Vinovrhu, a zatim se uputio u Suboticu s namjerom da se tamo prebaci u Madžarsku i da se tamo pridruži ustaškoj organizaciji. Tu nije imao uspjeha, jer je bila prekinuta veza iz njemu nepoznatih razloga. Iz Subotice pošao je Luburić u Baranju i tražio je zaposlenje kod seljaka, i namjeravao je sam riješiti pitanje prelaza preko granice bez ičije pomoći. Našao je zaposlenje kod jednog seljaka blizu same granice i tu je upoznavao sve okolnosti, koje dolaze u obzir za prelaz preko madžarske granice. Granica je bila dobro čuvana od pograničnih stražara.
122
Ta seljačka kuća, gdje se Luburić zaposlio bila je kuća Hrvata, koji je bio svjestan hrvatski rodoljub, jer je Luburić našao u kući na tavanu starčevičanskih novina, kao i hrvatskih knjiga. Svoje namjere nije Luburić povjeravao nikomu, već je nastojao vladati se tako da ih nitko ne otkrije, što muje i uspjelo. U istom seluje radio takodjer ijedan vlah, mladić iz okolice Nevesinja, pa je Luburić zajedno s njime išao na oružničku postaju, te su zamolili zapovjednika postaje, da im napiše molbe, jer da žele ići u dočasničku (podoficirsku) školu. Ovaj je zatezao, pa im je rekao neka dodju drugi puta, jer da će dobiti pisači stroj, pa će im onda napisati molbu. Došli su i drugi puta i Luburić spominje kako je šaljivo izgledao taj narednik, jer kad je udario koje slovo na pisaćem stroju, obično je isplazio jezik, kao i dijete kad u pučkoj školi uči pisati "i--u", To je mladi Vjekoslav Luburić opazio i to je odmah umanjila ugled državnih službenika u njegovim očima, jer je vidio da su neznalice i da im je brutalnost jedina odlika. Tako je upoznao i dio oružnika kao i pograničnu stražu, te se potajno spremao na odlazak u Madžarsku. Jednog dana je u dogovoru sa svojim poslodavcem, koji nije niti slutio što njegov sluga namjerava, natovario je Luburić jedna kola gnoja, i to je trebao odvesti na oranicu, koja se nalazi blizu granice. Luburić je natovario gnoj, te je ujedno stavio na stanovito mjesto svoj samokres i streljivo, pa je upregnuo konje i otišao sa kolima na spomenutu oranicu. Tu je istovario gnoj, odvezao konje i pustio ih da pasu, te je pošao u jedan kanal, koji je vodio da same granice. Uzeo je svoj kaput i oružje te je zagazio u vodu obučen i pošao po vodi u kanalu prema granici. Tako je sporo napredovao, ali je kanal bio usječen, pa je tako on bio sakriven i pogranična straža ga nije vidjela. Tada je naišao neki čovjek, koji je stajao na obali kanala i začudjeno gledao kako taj mladić obučen gaca po vodi u kanalu. To je po svoj prilici pobudilo sumnju pogranične straže, pa je stražar na stražarskorn tornju gledao na dalekozor i činilo mu se sumnjivo, te je opalio signalni hitac na uzbunu. Luburić je tada iskočio iz vode, te je potrčao prema granici, koja nije bila daleko. Prema njemu je trčala i granična straža sa psima. Kada su bili već dosta blizu, pretrčao je Luburić preko granične linije, te je pretrčavši oko 20 metara na madžarsku stranu stao, te se spremio za obranu, jer na madžarskoj strani nije bilo nikoga, pa je postojala opasnost, da jugoslavenski graničari
123
pretrče na madžarsko područje i da tamo svladaju Luburića. To su oni i pokušali, ali ih je vatra iz Luburićevog oružja zaustavila, a osim. toga dotrčala je i madžarska pogranična straža, tako da su jugoslavenski graničari morali natrag na jugoslavensko područje. Tu je nastala svadja, jer su jugoslavenski graničari tražili natrag toga mladića, jer da je ubio čovjeka. No, to nije bila istina, jer je jugoslavenski graničar bio samo ranjen. Madžarski zapovjednik pogranične straže se zaprijetio da će otvoriti vatru na njih, ako silom pokušaju oteti mladića, tim više, jer mu je dotrčalo i pojačanje. Tako je mladi Vjekoslav Luburić pošao sa zapovjednikom pogranične straže u zapovjedništvo, gdje je načinjen zapisnik o ilegalnom prelazu preko granice. Luburić je dao pograničnom redarstvu svoje podatke, da je rodom iz Hercegovine, a Madžari su ga odmah oslovili "Bošnjak- šogor", jer su oni vrlo poštovali Bošnjake. Tadaje Luburić predao naredniku i svoj samokres. Prema madžarskim propisima morao je zapovjednik staviti Luburića u zatvor, dok ne dodje rješenje od viših vlasti. Tako prema izjavi samog Vjekoslava Luburića, on se je u zatvoru tudje zemlje po prvi puta osjetio slobodnim. Nakon par dana pošao je Vjekoslav Luburić iz ovog zatvora u hrvatski prihvatni logor Janka pustu. Na Janka pusti počeo je za Vjekoslava Luburića novi život. Bio je to život pun napora i samoodricanja i život vrlo težak. Bilo je tamo pedesetak isto takovih izbjeglih ljudi, koje su jugoslavenske vlasti progonile radi njihove borbe protiv velikosrpskog terora. Oni su se morali sami uzdržavati, morali su raditi, orati, sijati, i žeti, jer nisu imali nikakovih drugih prihoda. Janka pusta bio je veliki posjed, koji je bio iznajmljen, te je na tom imanju bio organiziran prihvatni ustaški logor. Osim toga što su morali raditi članovi toga logora, morali su vršiti i vojničke vježbe, kao i posebne gerilske vježbe, te održavati veze sa Domovinom, primati i odpremati izvješća, tiskati i odpremati letke u Domovinu. Vjekoslav Luburić je na Janka pusti marljivo učio vojničke vježbe, taktičke zadatke, upotrebu oružja, kao i gerilsku borbu, te upotrebu svih sredstava za rušenje tiranske srpske vlasti, koja je zarobila Hrvatsku. Zapovjednik Janka Puste bio je tada Gustav Perčec, a veza sa
124
Poglavnikom bio je pukovnik Servaci. Na Janka Pusti dobio je Luburić ime Maks, i tamo je postao legendarni Maks. Na Janka pustu je došlo i drugih Hrvata, a medju njima i Jure Francetić, kasniji legendarni osnivač i zapovjednik "Crne legije". Takav život na Janka pusti, kao i takav rad odvijao se do jeseni godine 1934. t.j. do atentata u Marseillesu, gdje je pao žrtvom diktator Aleksandar Karadjordjević. Poslije atentata u Marseillesu postao je Maks Luburić zapovjednik Janka puste. Radi smrti diktatora Aleksandra Karađjordjevića nastali su progoni Hrvata u cijeloj Europi, pa su madžarske vlasti bile prisiljene likvidirati logor Janka pustu na pritisak tzv. Lige naroda, a zapravo na zahtjev Francuske i EngIeske. Likvidaciju je izvršio Maks Luburić, koji je predao madžarskim vlastima 23 stare puške i nešto streljiva. Time su se madžarske vlasti zadovoljile. Strojno oružje i nove puške, te ostalo streljivo je Maks Luburić dobro sakrio, računajući da će se to opet trebati. Članovi Janka puste bili su djelomično prebačeni u Italiju, a 18 članova ostalo je u Madžarskoj, te su bili prikriveni kao i Maks, koji je imao vezu s njima. Jedan od njih htio se prebaciti preko Rumunjske u Bugarsku, ali su ga rumunjske vlasti uhvatile i izručile u Jugoslaviju, i on je bio osudjen na smrt i justificiran u Beogradu godine 1935. Bio je to Andrij a Grediček. Maks Luburić je tada živio kao obični emigrant u Madžarskoj, te se nastanio u Budim Pešti. Tu je bio jadan život iz dana u dan. Zaposlenje bilo je teško dobiti, te je vladala bijeda. Nekoliko Hrvata našlo se u Budim Pešti, koji su doživjeli istu sudbinu kao i Maks Luburić. Oni su često posjećivali dra Ivicu Franka, sina Josipa Franka, koji je bio predsjednik Stranke prava u Zagrebu, a sada je živio u emigraciji u Budim Pešti. On je imao skromno imanje kod Budim Pešte i njemu su ti Hrvati pomagali raditi na imanju, dakako besplatno, jer ih on nije imao čime platiti. Osobito su mu pomagali raditi na dan Svih Svetih, budući da je Frank najviše uzgajao cvijeće, koje je tih dana mogao unovčiti.
125
Takovo stanje trajalo je oko dvije godine, a onda se je stalo mijenjati na bolje. Jugoslavija je tada vodila prijateljsku politiku sa Njemačkom, te je svaki puta kad je koji jugoslavenski ministar prolazio preko Budim Pešte, madžarska policija zatvarala sve Hrvate, bojeći se da oni ne bi izvršili atentat. Radi toga su bili svi Hrvati oprezni, te često nisu spavali kod kuće jer im se nije dalo svaki puta ići u zatvor. Preokret toga stanja Maksa Luburića na bolje dogodio se slučajno. Luburić je našao posao kod jednog veletrgovca sijenom kao pomoćni radnik i tamo je radio neko vrij eme. Jedne subote kupio je poslodavac veliku količinu sijena i nagomilao ga na gumnu s namjerom da ga preša i da proda prešano sijeno. Drugi dan u nedjelju na večer spremala se oluja. Luburić je to vidio, pa je brzo sakupio nekoliko svojih prijatelja Hrvata, te su zajedno pošli da zaštite sijeno od kiše. Oni su izvukli cerade iz suše, pošto je Luburić silom otvorio vrata, i pokrili su sijeno prije nego je počela kiša. Oluja je bijesnila i padala je jaka kiša, a Luburićevi pomoćnici su otrčali svojim kućama. Po najvećoj kiši i nevremenu dovezao se gospodar autom sa svojom suprugom sav zdvojan, računajući da mu je kiša uništila sijeno. Kad je stigao vidio je da je sijeno pokriveno ceradama i nije ništa oštećeno. Bio je začudjen. Maks Luburić, koji je ostao kod sijena objasnio je tada, da je on pozvao nekoliko svojih prijatelja, i oni su mu pomogli da spase sijeno od kiše. Gospodar je bio iznenadjen te je zavikao: "To može učiniti samo jedan Hrvat". Poslodavac je tada pozvao Luburića u svoj dom, kamo su se odvezli samovozom, i Luburić se tamo presvukao, jerje bio pokisnut i poslodavac ga je zadržao na večeri. On je bio pomadžareni Hrvat iz Medjimurja rodom. Luburić je tom prilikom objasnio svomu poslodavcu, da je on politički emigrant, progonjen od jugoslavenskih vlasti, te mu je objasnio politički položaj i stanje u Jugoslaviji. Slijedeći dan preuzeo je Luburić dužnost predradnika, te nije više bio pomoćni radnik. U tom položaju radio je Luburić neko vrijeme, i njegov poslodavac je cijenio njegove savjete i njegov rad. U to vrijeme godine 1937. nastojala je madžarska vlada koncentrirati pojedine vrste proizvoda, pa je tako ministarstvo za poljoprivredu osnovalo zajednicu za sijeno i slamu. Sve je bilo povoljno
126
riješeno, a jedino bilo je teško riješiti pitanje osobe upravitelja zadruge. Tadaje ustao Luburićev poslodavac, kojije bio važan član te Zajednice, i on je izjavio da ima sposobna čovjeka da preuzme položaj upravitelja Zajednice za sijeno i slamu, i da on jamči za njega. Luburić je bio pozvan na sjednicu madžarskog ministarstva za narodno gospodarstvo i nakon te sjednice izišao je Luburić iz ministarstva za narodno gospodarstvo Madžarske sa dekretom u džepu kao glavni nakupac za Zajednicu za sijeno i slamu, za područje cijele Madžarske. Tada se pružilo široko polje rada za Maksa Luburića. U prvom redu nije se trebao sakrivati kao prije, slobodno se kretao i mnogo je putovao, jer je to tražila narav njegove djelatnosti, zatim je zaposlio sve Hrvate članove Janka puste i dobro ih je plaćao. Bilo mu je omogućeno da je mogao održavati veze sa Ustaškim Glavnim Stanom, kao i s nama u Domovini. Godine 1938. javio nam je Maks Luburić vijest, da je Njemačka naručila u Madžarskoj 100 tisuća vagona sijena i slame. On je imao uvida u tu narudžbu, jer ju je on morao izvršiti. Mi u domovini stvorili smo pravilan zaključak. Tako velika količina sijena i slame potrebna je samo za rat. To je ujedno bila potvrda naših predvidjanja, da se doista sprema rat. U domovini je tada postojala organizacija "Uzdanica" i njezina sva djelatnost bila je usmjerena prema tomu izvješću. Nijemci kao i Madžari nisu se brinuli za nikoga već samo za sebe, prema riječima Maksa Luburića: "Nijemci i Madžari mnogo cijene moju slamu i sijeno, ali nimalo ne cijene moju Hrvatsku". Rat se naglo primicao i započeo najprije napadom na Poljsku, a zatim na Francusku. Nakon toga bilo je malo zatišje. Pristupom Jugoslavije osovini Rim-Berlin činilo se, da će ovaj dio Europe ostati izvan sukoba, no državnim udarom u Beogradu 27. ožujka I941. sve se je izmijenilo. Tadaje bilo zabranjeno putovati najug Madžarske i mogla je putovati samo vojska, koja je zaposjela obalu Drave. Maks Luburićje imao dozvolu za putovanje i u tu zonu, te je odputovao u Golu, treći dan rata sa Jugoslavijom. Tu je čekao i tu je slušao na krugovalu proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. Nakon toga je obukao ustašku odoru, te je naoružan strojnicom prešao u općinu u Goli. Madžarski narednik htio ga je razoružati i prijetio je oružani sukob. No narednik se nije usudio, već
127
je upitao svojega majora. Ovaj je odgovorio naredniku: Pustite ga u miru, oni su proglasili svoju državu i to je njihov teritorij. Luburić je istraživao kako bi mogao prijeći preko Drave u Hrvatsku. Prevoznog sredstva, čamca nije bilo. Nije drugo preostalo, već je Luburić bio prisiljen verati se preko konstrukcije srušenog željezničkog mosta preko Drave. Teškom mukom je to uspjelo i Luburić se uputio u prvo selo, koje je vidio. Tu je sastao jednog seljaka, koji se prestrašio i začudio, jer takove odore nije još vidio. Luburić ga je upitao ima li četnika u selu ili u okolici. Seljak je izjavio da su bili i da su pred dva dana nestali. Nadalje je Luburić upitao seljaka, da li postoji seljačka zaštita. Seljak je odgovorio da postoji, na što je Luburić zatražio od seljaka da ga odvede do zapovjednika mjesne seljačke zaštite, što je seljak i učinio. Tada je Luburić odredio zapovjedniku mjesne zaštite da Zaštita preuzme vlast, da se brine da bude mir i red, dok ne dobije daljnje odredbe. Nakon toga se Luburić uputio u Koprivnicu, gdje su mjesne ustaške postrojbe već preuzele vlast i pazile da bude red i mir. Tako se Vjekoslav Luburić nakon dugog izbivanja vratio na tlo oslobodjene Hrvatske. Došavši u domovinu nije bilo vremena niti jedan dan za odmor, jer je bilo potrebno organizirati sve iz temelja. Da se održi mir i red bilo je potrebno organizirati upravnu vlast, kao i vojnu vlast, jer je bio opći rat u Europi. Ta dužnost zapala je Vjekoslava Luburića, te je on organizirao ustaške pripremne bojne, koje su odmah poslane na Kordun i u Bosnu gdje su srpske četničke bande vršile pljačke i pokolje. Već prvih dana nakon kapitulacije Jugoslavije, počela je akcija srpskih četnika u Bosni i Hercegovini. Njemačka vojska je jurila dalje na jug Balkana u Grčku, koju je pregazila, a iza tih snaga ostala je praznina, i tu situaciju su iskoristili srpski četnici za svoje razbojničke podvige. Hrvatska država nije mogla organizirati svoju vojsku dok nisu okupatorske sile t.j. Njemačka i Italija priznale hrvatsku državu. Tada se tek počela organizirati hrvatska vojska. Tih prvih dana vodile su se borbe sa srpskim četnicima u Bosni i Hercegovini i Luburić je tada kao satnik sudjelovao u tim borbama. Objavom rata Rusiji sa strane
128
Njemačke pridružila se četničkoj gerili i komunistička partizanska gerila, koja je dobila vodstvo iz Srbije, te je koristila sabotažu talijanske okupatorske vojske, koja je bila smještena u Hrvatskom primorju, Dalmaciji i Hercegovini, kao i dijelu Bosne. Za suzbijanje gerile u Hrvatskoj bila je organizirana Crna legija pod vodstvom pukovnika Jure Francetića, te ustaška Obrana, kojuje organizirao Vjekoslav Luburić. Luburić je tada organizirao logor u Jasenovcu, gdje su bili smješteni svi oni, koji su pomagali četničku i partizansku gerilu. Nakon toga morao je Luburić napusti položaj upravitelja logora, jer je preuzeo zapovjedništvo južnog fronta na Ivan planini, te je zapovijedao vojnim zborom i upravljao djelatnostima na južnom frontu, kojega su stvorili zapadni saveznici zajedno sa komunističkom partizanskom gerilom. Taj front držala je hrvatska vojska pod zapovjedništvom Vjekoslava Luburića do općeg povlačenja hrvatske vojske na koncu rata. Povlačenjem Crne legije sa Drine u Podravinu u cilju da se Hrvatska zaštiti sa sjevera od napada ruskih snaga, nastala je pukotina na Drini i to su iskoristile srpske četničke snage, te su prodrle u Bosansku Posavinu. Bio je to Drinski korpus pod zapovjedništvom "vojvode" Pavla Djurišića, koji se je namjeravao probiti na Kordun i time razdvojiti hrvatske vojne snage. Srpske snage su doprle do Lijevča polja, te su u selu Doline izvršile pokolj hrvatskog stanovništva, i u tom selu je bilo ubijeno 500 žena i djece. Luburić je sa hrvatskim vojnim snagama zaposjeo cestu Gradiška-Banja Luka i tu je izgradio bunkere, te je čekao navalu Srba. Hrvatske vojne snage brojile su 9 tisuća vojnika ustaške Obrane, kojima su se pridružile mjesne ustaške postrojbe od oko 3 tisuće vojnika. Luburić je imao i motorizaciju tankova, kojom je zapovijedao general Pavlović. Srpski Drinski korpus brojio je 39 tisuća vojnika, a ovima su se pridužile i rulje pljačkaša od više tisuća ljudi. Zapovjed generala Luburića glasila je: "Linija bunkera uz cestu Gradiška Banja Luka ima se držati uz svaku cijenu." Rano u jutro počela je navala Srba, ali je bila zaustavljena. Na nekim mjestima bila je linija probijena, ali su te pukotine bile zatvorene od motoriziranih jedinica. U toku borbe stiglo je pojačanje od 3 pukovnije jurišnika i nakon strašne borbe bile su srpske četničke snage razbijene i uništene. Topništvo hrvatske Obrane branilo je prelaze na rijeci Vrbasu i spriječilo je da nisu
129
partizanske snage mogle doći u pomoć srpskim četnicima. Srpske četničke snage bile su podpuno uništene. To su bile one četničke snage, koje su izvršile pokolj u Posušju i u ostalim dijelovima Hercegovine, pod vodstvom zloglasnog koljača popa Djurišića, koji je bio u ovoj bitci zarobljen. Bilo je to u ožujku godine 1945. u vrijeme kad je rat već bio praktički izgubljen. General Luburić se vratio nakon te pobjede natrag na Ivan planinu k svojim jedinicama, gdje je bio do općeg povlačenj a hrvatske voj ske. Prije samog povlačenja hrvatske vojske sazvao je Poglavnik vijeće državne vlade i vojnog stožera, gdje se je imalo odlučiti da li da se organizira zadnja bitka kao i na Krbavskom polju godine 1493. ili da se hrvatske vojne snage povuku i predaju zapadnim saveznicima. General Luburić bio je takodjer pozvan, te je doputovao zrakoplovom, koji se spustio u Zagrebu na uzletištu gdje je bilo mnogo rupa od bombardiranja, te je tom prilikom Luburić zadobio potres mozga, i nije mogao prisustvovati toj odlučujućoj sjednici. Poznato je da je Luburić bio protiv povlačenja i zastupao je stanovište da se Hrvatska vojska bori do zadnjega vojnika. General Luburić je za par dana toliko prizdravio da je mogao organizirati povlačenje vojske, te je u samom povlačenju bio imenovan glavnim zapovjednikom hrvatske vojske u povlačenju. On je zapovijedao skupinom vojske, koja se povlačila iz Zagreba preko Zidanog mosta i Celja na Dravograd. Partizanske snage su nadirale sa strane Ljubljane u namjeri da presijeku odstupnicu hrvatskoj vojsci i onim Hrvatima, koji su se povlačili sa vojskom. Luburić je poslao 9 bojna Obrane da spriječi nadiranje srbokomunističkih partizana. Tih 9 bojna Obrane izginulo j e, ali nij e partizanima uspj elo sprij ečiti povlačenje hrvatske vojske. Na putu izmedju Zidanog Mosta i Celja dao je general Luburić uništiti sve teško oružje, jer se nije moglo dosta brzo povlačiti. Tako se stiglo do Celja. Iz Celja je Luburić odpremio hrvatsku vojsku do austrijske granice i tako izvršio nalog Poglavnika i hrvatske državne vlade. Prije samog povlačenja izjavio je general Luburić Poglavniku, da će on izvršiti nalog i da će vojsku odpremiti do austrijske granice da se preda saveznicima, ali da se sam osobno ne će predati.
130
Od same austrijske granice vratio se general Luburić natrag u Hrvatsku. Sa ostalim vojnicima, koji se nisu povlačili sastavio je Luburić gerilske jedinice, koje su u Domovini nastavile borbu nakon predaje i izručenja hrvatske vojske srbokomunistima. Luburić je boravio nakon katastrofe hrvatske države i hrvatskog naroda u domovini Hrvatskoj pune tri godine u borbi protiv okupatora srbokomunista. Borbe su bile sve teže, Jer su srbokomunisti sve više učvrstili svoju vlast. Godine 1947. organizirao je Luburić napad na logor Gradišku s namjerom da oslobodi one Hrvate, koji su tamo bili zatvoreni, ali je tom prilikom bio ranjen, te je borba morala biti prekinuta. Njegovi borci su ga odnijeli sa bojišta, jer je bio ranjen u koljeno. Izliječiti se nije mogao, jer su bili česti progoni i pokreti, te su ga njegovi suborci prebacili u Madžarsku gdje je imao više mira. Pod takovim boljim prilikama izliječio je Luburić ranu. Kad se osjetio prilično dobro, uputio se do svojega prijatelja u Budim Peštu. U stanu toga prijatelja bila je samo njegova supruga, jer je on bio već ubijen od komunista. Komunisti su stavili njoj u stan jednu špijunku, koja je odmah telefonirala policiji, čim je Luburić ušao u kuću. Policija je doskora stigla u samovozu i Luburić je njih dočekao i poubijao, te je sjeo u njihov samovoz i odvezao se na zapad. Tako je stigao do Nižiderskog jezera blizu austrijske granice, te je ostavio samovoz u šikari, i pješke se uputio u Beč. U Beču nije znao kako su razdijeljene okupacione zone, te je zapao u rusku zonu. Na drugoj strani ulice bila je francuska okupaciona zona. Ruskoj policiji bio je Luburić sumnjiv, pa su ga htjeli uhapsiti. Tada se Luburić poklao sa Rusima na ulici, te su mu Rusi u borbi svukli čak i kaput, ali im se on ipak izmaknuo i prebjegao preko ulice u francusku okupacionu zonu. Tu se predao francuskoj policiji i izjavio je da je madžarski časnik i da je pobjegao od komunista. Francuski časnici su ga pitali da li hoće ići u francusku legiju, a on im je rekao da hoće. Oni su mu rekli da ne mora odmah ići, već kad stigne na tlo Francuske, onda se može odlučiti konačno. Nakon nekog vremena proputovao je Luburić sa još dva madžarska časnika preko engleske okupacione zone iz Beča preko Klagenfurta, i Lienza u Innsbruck u francusku okupacionu zonu, a odatle u Francusku. U
131
Francuskoj je bio u jednom logoru 10 mjeseci, a zatim je pošao na jug s namjerom da se prebaci preko Pirinejskih planina u Španjolsku. U Pirinejima je bio Luburić uhvaćen od španjolskih vlasti i odpremljen u logor Karabanchel u Madridu. Tu je izjavio da je on hrvatski general Vjekoslav vitez Luburić. To nije mogao dokazati, jer je imao krive isprave, a nitko ga nije tamo poznavao, pa mu španjolske vlasti nisu vjerovale. On je boravio u lom logoru, dok nije došao fra Branko Marić, koji je svjedočio da je to doista general Vjekoslav Luburić. Tada je general Luburić dobio pravo boravka u Španjolskoj i tada smo mi stupili u vezu s njim. Od tog doba počinje rad Vjekoslava Luburića na okupljanju hrvatskih snaga u emigraciji te organiziranju istih za onaj čas kad bude opet moguće proglasiti hrvatsku državnu samostalnost kao i 10. travnja 1941. To se trebalo postignuti prosvjetnim i političkim radom u emigraciji, te organiziranjem svih hrvatskih snaga u domovini i emigraciji, jer će taj dan osvanuti neminovno u skoroj budućnosti. U tu svrhu osnovao je Vjekoslav Luburić tiskaru Drinapres u Španjolskoj i tiskao je DRINU, časopis za odgoj sa rodoljubnim i povijesnim štivom, te je izdavao i novine OBRANA, koja je izlazila redovito svakog mjeseca. Uz to je povezao sve hrvatske časnike i borce, te je u emigraciji nastavio radom organizacije pod imenom "Hrvatski Narodni Odpor," koja organizacija je osnovana godine 1944, na Ivan planini sa odobrenjem Poglavnika i hrvatske državne vlade. Taj rad se je razvijao uz mnoge poteškoće podporom hrvatskih rodoljuba, koji su materijalno i moralno podupirali rad svoga zapovjednika. U suradnji i podpori se najviše isticao Rudolf Erić iz U.S.A. i Vlado Šimunec iz Canade, kao i Stipe Brbić iz Australije. General Luburić bio je poznat kao general Drinjanin, te je u Španjolskoj preveo na hrvatski jezik djelo generala Diaz de Villegas "Politički rat" i "Revolucionarni rat," a napisao je mnogo stručnih kao i povijesnih članaka. Godine 1968. se počeo raširivati rad, te je Vjekoslav Luburić imenovao koordinatora H. N. Odpora, koji je trebao biti veza izmedju svih skupina Hrvata u emigraciji. U početku razvoja toga rada bio je
132
izvršen atentat na generala Luburića, organiziran od strane srbokomunističkih vlasti, koje su uspjele infiltrirati ubojicu u blizinu Luburića, te (ga) je ubojica uspio lišiti života.. 69
---69 Ilija Stanić, Hrvat po nacionalnosti, po zanimanju kriminalac, opisao je (prema snimci na magnetofonskoj traci, koja se čuva u Arhivu bivše "Službe Državne Bezbjednosti" BiH) kako je 20. travnja 1969. ubio Maksa Luburića. "Ustao sam, nisam više mogao da ležim. Pregledao sam sve stvari da nešto ne zaboravim. Opet se znojim. Živci mi rade. Siđem dole, pokucam. Maks mi otvori: `Dobro jutro generale, kako ste spavali?' `Dobro, dobro' kaže on. Deset i dvadeset i pet. Sin mu Tonči Luburić donio novine i ode u crkvu. Maks mi traži da mu skuham kavu. Kava gotova za tri minute. Prašak koji sam dobio bio je loš. Rastopio se u kesici koju sam držao za pojasom. Morao sam prstom da ga mažem na šoljicu. Ruke sam prao pet puta. Uzmem čekić, koji sam donio iz sobe, stavim ga za pojas i odnesem generalu kavu. Dvadeset i pet do jedanaest. Maks pije kavu. Ja držim čekić u pantalonama. Pije. Ništa. Popi sve i ništa. Odnesem šolju u kuhinju. Izvadim čekić i stavim ga na sudoperu. Hteo sam da odem u sobu po štanglu. Jebem ti prašak! Štangla je najbolji lek, kao za Hrvoja Ursu u Frankfurtu. U deset do jedanaest Maks me zove:'Ilija, meni je zlo!' Vidim pocrnio kao zemlja. Diže se i povraća. Povedem ga u kujnu na česmu. On povraća u sudoperu, a ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: -Tup! Maks pade kao sveća. Mislio sam više se dići neće. Kad me on pogleda kao zver. Zamahnem opet čekićem, a on diže ruke da se zaštiti. Ja viknem: `Majku ti jebem ustašku. Ovako si ti maljem ubijao decu u Jasenovcu! Vidiš šta te čeka!' Pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lobanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata da proverim da li sam ih dobro zaključao. Kad se vratim u kujnu, Maks ustao i dahće kao životinja. Sto kila u njemu. Uzmem onu štanglu, pa ga raspalim po čelu. Puče glava kao lubenica. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dole kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga još jednom. On se umiri. Umotam ga u deku. Maks otežao, jedva ga dovučem pod otoman. Fino sam ga spakovao da ga brzo ne nađu. Da španjolska policija pomisli da je kidnapovan. Čekić i štanglu bacim u magacin. Presvučem se brzo, izadem na ulicu i uzmem taksi za Valensiju: `Koliko košta do grada' pitam `Tristopedeset pezeta' kaže takstista. `Evo ti pet stotina, ja častim!' U osam sati i pet minuta uveče sa železničke stanice posalo sam telegram `bratu' u Konjic: 'M.(aks) nikad više!'."(Marko Lopušina, Ubij bližnjeg svog. Jugoslovenska tajna policija
1945-1955. NIP "TV Novosti" Biblioteka "Revija 92", Beograd, 1996., s. 301302.)
133
134
****
NAPOMENE UZ OVO IZDANJE
Maček je u razdoblju od smrti Stjepana Radića do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske bio nesumnjivo politički vođa najvećeg dijela hrvatskog naroda. To je razlog da je o njegovu životu i o njegovim političkim shvaćanjima važno svako svjedočanstvo bez obzira bilo ono od njegovih istomišljenika ili protivnika. U tom smislu su o njegovu zatočeništvu tijekom NDH donesena sjećanja dvojice ustaša Maksa Luburića i Vlade Singera. Dakako da su radi objektivnosti o tom dijelu Mačekova života donesene i uspomene samoga Mačeka. Sva se ta svjedočanstva donose kao grada, a utvrdivanje njezine istinitosti prepušteno je daljnjem objektivnom povijesnom istraživanju. Treba posebno istaknuti da se u svezi s Luburićevim svjedočenjem donosi i njegova biografija od jednoga njegovog političkog istomišljenika. Luburić je poznat kao najodgovornija osoba za nedjela ustaškog režima i taj njegov životopis donosi se samo zbog boljeg upoznavanja nekih manje poznatih detalja iz njegova života. l. Mačekova sjećanja donesena su prema hrvatskom izdanju nj egovih uspomena. Autorska prava na ovo Mačekovo djelo ima Hrvatska seljačka stranka i ovom prigodom zahvaljujem gospodinu Zlatku Tomčiću na dopuštenju da prenesem u cijelosti Mačekovo poglavlje o njegovu zatočeništvu tijekom Drugoga svjetskog rata. 2. Luburićeva sjećanja na Mačekovo zatočeništvo donesena su iz veće cjeline, koja je objavljena pod naslovom Prigodom smYti Tlladka Mačeka u listu "Obrana", koji je Luburić izdavao u Madridu kao "Glasilo hrvatskog narodnog odpora". Ta su njegova sjećanja počela izlaziti u drugom godištu "Obrane" i to u trobroju 15-16-17. za srpanjkolovoz-rujan 1964., str. 7. Iz tog dijela prenesen je samo Luburićev., uvod. Iz slijedećeg nastavka u "Obrani", godište III. za godinu 1965 broj 26, str. 6.-7. prenesen je samo onaj dio koji se odnosi na Mačeka. Dalje su prenesene integralno Luburićeve uspomene i to kako slijedi:
135
"Obrana", III/1965., br. 27., str. 7.; III/1965., br. 28., str. 7.; IV/1966., br. 29., str. 7.; IV/1966., br. 30.-31., str. 15.-16.; IV/1966., br. 32.-33., str. 14.15.; IV/1966., br. 35.-36., str. 14.-15. U slijedećim brojevima "Obrane" nisu se više pojavili nastavci Luburićevih uspomena. Izvornik ovoga teksta dao mi je na korištenje A. G. na čemu mu se srdačno zahvaljujem. 3. Vlado (Vladimir) Singer, podrijetlom Židov, rođen je u Virovitici 21. listopada 1908. a ubijen od ustaša u logoru Stara Gradiška u listopadu 1943. On je bio između dva rata istaknuti hrvatski nacionalist. U Zagrebu je svibnju preuzeo vođenje Osobnog odjela u Glavnom ustaškom stanu. (Usp. Tko je tko u NDH. Izd. Minerva, Zagreb, 1997., s. 359.) Nino Škrabe u biografiji Vlade Singera navodi kako je on o svom boravku u zatočeništvu s Mačekom "ostavio opširan zapis, nažalost izgubljen". (Andrej Maček - Nino Škrabe, Maček izbliza. Izd. Disput, Zagreb, 1999., s. 268.) Tekst Illado Singer o drw Illadku Maćeku objavljen je u časopisu "Republika Hrvatska" (Buenos Aires), godište XXIV. za travanj 1974., br. 97., str. 62.-84. Taj dokumentarni materijal donesen je u cijelosti tako da nije izostavljen ni uvodni komentar uredništva časopisa kao ni dodatna napomena istog uredništva. Autentičnost Singerova pričanja nitko nije doveo u sumnju. Prije njegova objavljivanja (u časopisu "Republika Hrvatska") povjesničar Jere Jareb je u svojoj knjizi Pola stoljeća hrvatske politike (1960.) donio ovu bilješku: "Singer je Mačekovo pričanje o tome i o drugim stvarima natipkao na jedanaest stranica dvostrukog razmaka.Te su bilješke sačuvane i donesene u emigraciju 1945. Radi opreznosti s posljednje je strane istrgano Singerovo ime. Imao sam prilike pročitati te bilješke početkom 1947., kad sam bio na liječenju u bolnici u Klagenfuriu. Donio mi ih je velečasni Zec, tajnik nadbiskupa Šarića. On mi reče, da je te bilješke donio u emigraciju i predao mu ih g. Ivo Bogdan. Velečasni Zec je kasnije tragično završio u Švicarskoj, i vjerujemo, da su te bilješke sačuvane u njegovoj ostavštini." (s. 12.). 4. Prilog Život i rad Tljekoslava Luburića, koji je napisao ustaški pukovnik "S.(tjepan) Crnički" objavljen je u časopisu "Drina", koji je tiskan kao poseban broj bez oznake mjesta, godine i broja izdanja. (s. 7.18.)
136
Svi navedeni radovi doneseni su bez lektorskih zahvata. Ispravljene su samo očite tiskarske pogreške.
Zahvaljujem na upozorenjima svima onima koji su prije tiskanja pročitali moj uvodni dio.
I. MUŽIĆ
137
138
BILJEŠKA O PRIREĐIVAČU
Ivan Mužić rođen je 14 rujna 1934. u Solinu. Klasičnu gimnaziju završio je u Splitu 1953. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1958. Godine 1967. bio je delegat Katoličke crkve u Hrvatskoj na Svjetskom kongresu katoličkih laika u Rimu. Do svršetka 1971. branio je kao odvjetnik optužene u više političkih procesa (u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini). Na početku 1972. protiv Mužića je u Splitu kreiran politički proces, koji je završio u ljetu 1975. oslobađajućom presudom »zbog pomanjkanja dokaza«. Mužić je objavljivanjem započeo kao srednjoškolac. Objavljivao je članke i studije u raznim novinama i časopisima. Od povijesnopolitičkih spisao tiskao, kao zasebne knjige: Razmatranja o povijesti Hrvata, Split, 1967; Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, Split, 1969; Izrael i Antikrist, Split, 1970. Mužićeva su znanstvena djela: Katolička crkva Stepinac i Pavelić, (I. izd., Katolička crkva u Kraljevini .Iugoslaviji, Crkva u svijetu, Split, 1978; Pavelić i Stepinac, Split, Logos, 1991; II. izd., Dominović, Zagreb, 1997); Stjepan Radić, I. izd., vlast. naklada, Split, 1980; II. izd., Hrv. knjiž. društvo sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, Ljubljana, 1987; III. izd., NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1988; IV. izd., NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1990; Hrvati i autohtonost (Podrijetlo i pravjera Hrvata), I. izd., NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1989; II. izd., NZ Matice hrvatske, Zagreb-Kačić, Split, 1991; III. izd., Accademia Archeologica Italiana, Roma, 1994; IV. izd., Iberia, Split, 1996; V. izd., Dominović, Zagreb, 1997; VI. izd., Dominović, Zagreb, 1998; Masonstvo u Hrvata, I. izd., Crkva u svijetu, Split, 1983; II. izd., Crkva u svijetu, Split, 1983; III. izd., Crkva u svijetu, Split, 1984; IV. izd., NZ Matice hrvatske, Zagreb, 1989; V. izd., dopunjeno dokumentacijom (Masoni u Hrvatskoj 19181967. Orbis, Split, 1993.), Verbum, Split, 1997; Hitler i Izrael, I. izd., Iberia, Split, 1995; II. izd., Orbis, Split, 1997.
139
Mužić je priredio izdanja sljedećih djela: O Spengler, Čovjek i tehnika, Laus, Split, 1991.; A. S. Nilus, Protokoli sionskih mudraca, Biblioteka Građa, Split, 1999.; Lav XIII- J.J. Strossmayer, O sekti masona, Matica hrvatska Split, Split, 1999.; Hrvatska kronika 5471089, Matica hrvatska Split, Split, 1999.,(dva izdanja); Maček u Luburićevu zatočeništvu, I. izdanje, Matica hrvatska Split, Split, 1999., II. izdanje, Laus, Split, 1999. Svako djelo Ivana Mužića nov je pristup najosjetljivijim temema moderne hrvatske povijesti. U jednom razgovoru za Glas koncila, u svibnju 1988. kći Stjepana Radića prof. Mira Košutić, rezimirajući literaturu o svom pokojnom ocu, ocijenila je »da je do sada, u historiografiji, Radića najbolje uspio shvatiti naš poznati povjesničar Ivan Mužić«. Prof.dr. Mate Suić u Pogovoru VI. izdanju Mužićeve knjige Hrvati i autohtonost zaključuje: »Mužić spada među one koji se ne zadovoljavaju samo nabrajanjem naslova i imena autora, nego često uspjeva do srži iz izvora iscijediti ono što se uopće može. A to traži mnogo znanja, strpljenja i vremena.« Prof. Bogdan Radica smatra Mužića »najvećim našim suvremenim političkim povjesnikom« (Hrvatska revija, XXXVII/1987, 3,453).
140
KAZALO OSOBA A Đ Ahmeti, Musa 7 Aleksandar I. Karašordević 109, 114, 125
Đurišić, Pavle 129, 130 E
Aleksić, pukovnik 72
Erić, Rudolf 132
Altarac, zastavnik 68
F
Andrić, Ivo 11, 12
Farolfi, Ivan (Ivanko) 51, 53
Aufsenegg 96
Ferjančić, Božidar 15, 16
B Babić, Ivo 78 Babić, Mijo 61
Filipović, Miroslav 73 Francetić, Jure 125, 129 Frank, Ivan (Ivica) 23, 125
Baljak, Ventura 71
G
Barbarić, Jakov 53
Gelije (Aulus Gellius) 10
Basler, Šuro 8
Gencije, ilirski vladar 10
Batović, Šime 10 Edmund 36 Batušić, Krunoslav 59, 79, 83 Belak, Dragan 37, 51, 54 Belošević, Oto 49, 51
Glaise von Horstenau, Goring, Herman 65 Grediček, Andrija 125 Gubec, Matija 63, 76
Bogdan, Ivo 136
Gunjača, Stjepan 10
Bombelles, Josip 113
H
Bošković, Ivan 12
Hadžijahić, Muhamed 11
Brbić, Stipe 132
Hebrang, Andrija 75
Brekalo, fratar 73
Herceg, Danica 68
Breyer, Mirko 22
Herceg, Mile 68
Broz, Josip-Tito 26, 28, 47, 48, 49, 52, 82 53, 88, 98,
Hitler, Adolf 21, 36, 50, 51,
Budak, Mile 14, 19
100, 101, 111
C
I
Campbell. Ronald 112
Ipša, Mijo 51
Ciliga, Ante 18, 20, 28
J
Cincar Markovię, Aleksandar 98 Crnički, Stjepan 136
Jareb, Jere 24, 28, 136 Jelačić, Josip 63
Cvek, narednik 59
Jesih, Pavao 51
Cvetković, Dragiša 95, 98
Jilek, Drago 116
Cvijić, Jovan 8, 1 l, 12
Jonjić, Tomislav 26
Cvrtila, Marijana 29
K
Ć
Kačić Miošić, Andrija 14
Ćirković, Sima 12
Kamber, Dragutin 20
D
Kapetanović, Ahmed 71
Delorko, Olinko 8 98, 99, 100, Devčić, Ivan-Pivac 71 Devčić, Krunoslav (Kruno) 43, 44 Dragojlov, Fedor 27 Dujmović, Tihomir 28, 29 Dvorniković, Vladimir 7, 8, 10, 12, 13, 116
Karašordević, Pavle 88, 97, 101 Kardum, Stanko-Kikan 68 Karlović, David 22 Kasche, Siegfried 36 Kavran, Božidar (Božo)
14, 15
Kemfelja, Šuro (Šuka) 59, 78 Kisić-Kolanović, Nada 23
141
Klaić, Nada 15
Marojević, student 72
Kojentinski, kapetan 23 Konstantin Porfirogenet 9, 15
Mataja, Josip 36, 41, 42, 68 Matković, satnik 42
Kopčinović, Siniša 64, 65
Meštrović, Ivan 21, 25
Košutię, August 51 (Draža) 48, 53
Mihailović, Dragoljub
Kovačević, Zvonimir (Zvonko) 59, 79, 83
Mihaljčić, Rade 12 Mikić, Živko 8
Kovačię, Hinko 49, 51 92, 94, 115, Kremzir, Ljubomir (Ljubo) 22
Miloš, Ljubo 38, 39, 41, 45, 116
Kremzir, Srečko 23
Mišetić, Roko 54, 55
Krizman, Bogdan 20
Mosner, Stipe 22
Krndelj, Ivan 49 54, 65, 82,
Moškov, Ante 19, 43, 44, 53,
Krnjević, Juraj 57, 59, 85, 94, 102, 103,
85
108, I 11, 112 Krstulović, Vojko 52 Kurelac, Fran 12 Kutuzov, Mihail Ilarionovič 77, 78 Kvaternik, Eugen-Dido 18, 23, 39, 42, 64, 115, 116 Kvaternik, Slavko 22, 23, 78 L
Muftić, Ismet 21 Murvar, Vatroslav 19 Mužić, Ivan 9, 23 N Naletilić, Božo 44 Napoleon I. Bonaparte 10, 77 Nedić, Milan 36, 82 Nikolić, Vinko 27
Leovac,
Kosta
63
Nixon,
Richard
Lipovac, fratar 73
Novak, Viktor 16, 17
Livije, Tit 10
Nuić, Viktor 31
Lončar, Budimir 31 Lopušina, Marko 133 Lorković, Ivan 24 Lorković, Mladen 25, 27, 51 Luburić, Tonči 133
52
O Omamović, A. 71 Oršanić, Ivan 22 Oštrić, Olga 10 P
Luburić, Vjekoslav-Maks 23, 36-38, 41Pannvitc (Panwitz), Helmut von 66, 67 45, 94-96, 115, 121-133, 135, 136 Lukan, Marko Enej 17 Lukas, Filip 7 22, 23, 24, LJ 12 Ljekić, Ante 29 M Maček, Andrej 36, 37, 42, 44, 45, 53, 55, 136 Maček, Vladko 18, 19, 57-70, 73-85, 8790, 95-102, 105-1 15 , 135, 136 Malčić, Franjo 52 Mandić, Dominik 63 Mandić, Nikola 10
Pašalić, Ivić 33 Pašić, Nikola 82 Pavelić, Ante 18, 19, 20, 21, 58, 60, 61, 82, 96, 108, 110, 1 Pavelić, Mara 23 Pavlek, Mihovil Miškina 52 Pavlić, Andrija-Jandro 37 Pavličević, student 72 Pavlović, Marko 73 Perčec, Gustav 124 Perme, Franc 29 Pernar, Ivan 51, 54, 55, 57, 58 Perović, Ivo 98
Manolić, Josip 31, 32 Marconć, Giuseppe Ramiro 21
Pešelj, Branko 51, 54, 55 Pešelj, Melita 54, 55
Marić, Branko 132
Pešić, Petar 98, 99, 100
Marić, Zdravko 8
Petar II. Karadordević 52
Marković, Ante 31 142
Pezelj, Stjepan 53
Pićili, bojnik 69, 72, 73
Šufflay, Milan 7
Pittard, Eugen 7
Šutej, Juraj 102
Požar, Petar 19, 22
T
Pribanić, Milan 79, 83
Tabor, J. 28
Pribićević, Svetozar 82
Toma Arhiđakon 15, 16, 17
R
Tomašić, Dinko 8, 14, 15
Radić, Stjepan 19, 57, 59, 63, 76, 84, 106 48; 49, 50, 51, Rajić, Ivan 43
Tomašić, Ljudevit (Lujo) 53
Reberski, Josip 55
Tomčić, Zlatko 135
Renić, Jozo 33
Tomić, Viktor 36, 65
Roosevelt, Franklin Delano 30
Tor, Ivan 45, 46
Rover, Josip 116
Torbar, Josip 51, 54, 55
Rover, Srećko 89, 116
Tortić, Janko 1 10, 116
S
Trebješanin, Žarko 8
Sagrak, Darko 7 33 Sarić, Mate 42, 68, 69 Servatzy (Servaci), Vjekoslav 125 Simović, Dušan 101, 102 Singer, Vladimir (Vlado) 22, 23, 40, 44, 82, 87, 89, 116, 135, 136 Sliepčević, student 72 Smoljan, Bariša 51, 54, 55
Tuđman, Franjo 29, 31, 32, U Urbić, Boris 54 V Vasilj, Stanko 42, 44 Veber, satnik 71 Vinski, Zdenko 22 Vokić, Ante 50, 51
Soldo, fratar 116
Vokić, Ljilja 32
Sopta, Marin 32
Vrančić, Vjekoslav 27
Staljin, Josif Visarionovič 24, 30
Vrban, Ante 116
Stanić, Ilija 133 54, 85
Vučković, Božidar-Bažo 51,
Stanković, Radenko 98, 99, 100
Vutuc, Mirko 75
Starčević, Ante 12, 21, 106
W
Stepinac, Alojzije 53
Wagner (Vagner), Karlo 75
Stier (Štir), Ivan 18
Z
Stipetić, Vera 91
Zec, svećenik 136
Stražnicki, profesor 114 Suton, Marko 52 Š
Zelić, Benedikta 9 Zidarić, Josip 10, 14 Zrno, David 74
Šarinić, Mario 52
Ž
Šegvić, Kerubin 16
Žanić, Milovan 22
Šimić, Franjo 69, 71 Šimunec, Vtado 132 Šimunović, Dinko 11 Škorjanec, Katica 45 Škrabe, Nino 37, 42, 44, 45, 53, 55, 136 Šporer, Dragutin 27 Šubašić, Ivan 52, 85, 97, 98, 101, 114 (Priredila:Nada Vrsalović)
143
SADRŽAJ
Državotvornost dinarskih Hrvata (I. Mužić) ......................... 7 Opet zatvor (V. Maček) ......................................................... 35 Prigodom smrti Vladka Mačeka (V. M. Luburić) .................. 57 O dru Vladku Mačeku (V. Singer).......................................... 87 Prilog ......................................................…………............... 117 Život i rad Vjekoslava Luburića (S. Crnički)........................ 121 Napomene uz ovo izdanje (I. Mužić) .................................... 135 Bilješke o priredivaču...........................................….............. 139 Kazalo osoba (N. Vrsalović).....................................…........... 141
144
