Julije Gollner - Stari Slaveni (1898)

PUCKA KNJIŽNICA  izdavana

POVJESNIČKE CRTICE.

D RU ŠT VO M S V E T OJ E R O N IM S K I M ,

öd 800. god, prije Krista do 500, god, poslije Krista, KNJIGA CXV. PO NAJBOLJIM NAŠIM PISCIMA 

STARI SLAVENI,

/

-

sastavio

'

od

JULIJE GOLLNER.

JULIJA GOLLNERA.

DRUŠTVO SV. JERONIMA.

ZAGREB. TISAK DIONIČKE TISKARE.

1898.

ZAGREB. TISAK DIONIČKE TISKAltE.

1898.

PREDGOVOR. ši vrijedni povjesničari sakupiše u spojim djelima lijepe i obilne podatke o živ otu , obiS ajim a i vjer i naših pradjedova, starih Slavena. Nu ova su djela ponaj  više izdan ja naše dičn e i marn e „Matice Hrva tske", te su već po svom općem sadržaju opredijeljena za srednje slojeve našega naroda, a po tom su malo poznata u nižim slojevima naroda. Po mojem skromnom mnüenju svakako će biti korisno, ako se naš narod upozna sa starim Slavenima, da se tako barem zt koji čas duhom prenese prenese u ono pradav no doba, pa da vi di, s kakovim su su se teškoćama i nezgodama imali boriti, kako su se mi  jenjale jenjale i usavršivale njihove uredbe kako su uredili svoje svoje domaće ognjište, kako su ustrojili vlast i državu, kako su vjeru imali, kakove običaje itd. Odlučio sam s toga u ovom djelcu podat cijenjenim čitaocima jasnu sliku o svem ovom. Dakako, da tu nema ništa nova, i da bi se o tom predmetu đilo mnogo više napisati; al to bi možda učinilo cijelu sliku nejasnom, a i knjigu prevelikom. Kod izradbe ovog djelca poslužio sam se poglavito medju ostalim knjigama knjigom knjigom : Franjo Valla: „Pov jest srednjega vijeka". Prvi dio. Po ovoj sam knjizi udesio cijeli raspored ovog-ι djelca. djelca. Osobito mi je dobro pos lužila krasno sastavljena „Povjest Hrvatska" od Tade Srni· čiklasa, zatim „Slaveni u^davnini· 1 od đra. T. Maretića

6

i druge. Prema ovim knjigama nastojao sam, da u kratko sve ono napomenem, što je znamenitije, da tako dobi  jemo što potpuniju sliku o starim Slavenima. Cijenim da je potrebno i dobro, da se i hrvats ki puk, kao grana velikoga slavenskoga naroda, upozna sa životom sv oji h st arih predjedova, dok su oni jošte pogani bili.

Glava prva.

Slaveni se sele u Evropu.

Koprivnica, mjeseca veljače 1898.

Pisac.

Kad odrastao čovjek promatra maleno, novorodjeno dijete, nekako mu se i nehotice nameće pitanje i pomisao, da li je i on bio tako malen i nemo ćan?! Ta silna opreka nekako mu se čini nevjerojatna. Pa ipak je tako! Isto ovakova misao dolazi nam i onda, kad promatramo silnu onu površinu naše zemlje, koju je zapremio gorostas slavenski, i koja nadilazi šestinu našega svijeta. Da, kao što svaki narod, tako je i Slaven bio dijete. Njega ne nalazimo od pravijeka u Evropi, već je njegova kolijevka bila tamo negdje pri izvoru rijeke Sir  Darja i Amu Da rja u vrletnoj gori zvanoj HindokuŠ. Slaven Slaven je, ka ko danas zna demo, u rod u Indijcu, Persi  janeu, Grku, Latinu, Keltu, Germanu itđ. Svi ovi narodi, koje danas dijele velike razlikosti, bili su dugo vremena   jedno jedno : ima li su jednu vjeru, jedan jezik, jednak e običaje, i jednako sve, što čini narcđ narodom. Ovi su se narodi počeli u davna vremena s nepoznatih i nejasnih nam uzroka razilaziti po širokom svijetu, a time su nastale mnoge razlikosti međju pojedinim narodima. Posve je naime razumljivo, čim se je više jedno pleme od drugoga uđaljivalo, da se je tim više jedno drugomu otudjivalo. Uzrok Uzrok tomu lako nam je naći: pomislimo samo na prerazličnu domovinu, podneblje, zatim na oue silne ravnice, šume, brđine, močvare, rijeke, — to je sve na njih silno djelovalo, te ih preobrazilo. I

8

tako je došlo malo po malo do toga, da su se oni stali   jedan od drugoga razlikovati baš po svem onom, što im   je prije bilo zajedničko. — Tako se je počelo mijenjati ime, vjera, običaji i jezik, te nastađcše od arijskoga pranaroda današnji Indo-evropejci. Od Arijaca postadoše najprije zapadni i istočni Arijci. Zapadni Arijci rođiše Slavene- Germane i Kelto-Grko-Latine, a istočni Arijci: Irance, Persijance, Baktorijance, Indijce i t. d. Mi ćemo sve ove ostaviti, pa ćemo se baviti samo onim, što nas zanima, a to je slavenski rod. Kako smo već prije napomenuli, Slaveni su zappdni   Arijci, te su nekoje vrijeme bili sa Germanima isti narod. Spomenuti nam valja, da su Slavene i njihova najvjernija braća Litva ni ost avil i, te da su tad počeli drugi m, t. j. svojim jezikom govoriti. Kako dugo su bili Slaveni zajedno sa Germanima i Litvancima, to ne znamo, ali   je sigurno, da to njihovo prijateljstvo seže u najdavnija   Aremena, i da je bilo dugotrajno. Stari Slaveni nisu prvi krenuli iz svoje pradomovine. Prije njih k renu še njih ov a braća Grci, Lat'ni, Lat'ni, Kelti i Germani, a za njima tek Slaveni. Oni narodi, koji su prije krenuli i koji su prije stigli u Evropu zauzeše ponajviše jug i zapad, đočim je Slavenima ostao istok, gdje   je i danas srce najjačoj slavenskoj državi. Došavši stari Slaveni u svoju novu postojbinu zauzeše zemlju izmeđju gornjega Dona i Dnjepra u današnjoj Eusiji, zatim su dosezali na zapad i sjever do srednje Visle i Baltičkoga mora i do rijeke Pripeta i preko nje. Nu oni nisu bili osamljeni, jer su se oko njih nastanili drugi narodi. Tako su ih sa sjevero-zapadne strane stisli u taj mali prostor    Aisti ili Litavci, sa zapada Germani, sa sjevera i istoka ćudi ili Fini (narod mongolskog plemena), a napokon s juga najp rije neka n earijska plemena, a on da Skiti i Sarmati. Sarmati. Ovi Skiti i Sarmati bili su posljed nji od arijskoga

9

demeaa, koji su došli u Evropu. — Kako se danas znade, ulaveni su došli u ove svoje zemlje najkasnije u petom djekn prije Isusa. Slaveni su našli u svom norom stanu stare žitelje, tako zvane Fine ili oude. To su bili ljudi malena stasa, slaba tijela, a i duh im je bio slabo razvijen. Kako su ovi patuljci živjeli, i jesu li kakove države osnovali, nije nam poznato. Sve što nam se od njih sačuvalo do danas,   jesu samo t. zv. gradjevine na kolju (Pfahlbauten). To su kuka vne kućice, gradjene na kolci ma usred močvara i jezera, da se lakše brane od neprijatelja. U ovim žalosnim ljudskim stanovima, a i oko njih, naći je još i oruđja i oružja svakojaka. To oruđje i oružje načinjeno   je samo od kosti ili pak od kamena. O željezu ili o kojoj drug oj kovini nema tu ni spo mena Taj je dakle narod   bio u tako zvanoj „kamenoj periodi (dobi)", te ga je danas gotovo svuda nestalo. nestalo. Uspom ena mu se uzdržala jedino u Euskoj, u kneževini Finsko j. S o vim jeje narodom narodom im ao Slaven najprije posla; on ga je imao iz zemlje izbaciti i izagnati. Nu nisu se stari Slaveni imali boriti samo sa pražiteljima, nego su se oni morali boriti i sa novom domovinom. Valjalo se tu naime boriti sa njezinim velikim i divljim rijekama i sa onim silnim njihovim poplavama, a valjalo se boriti i sa močvarama i ogromnim šumama. Najprije je trebalo svladati rijeke i svesti ih u njihovo pravo korito, dalje dalje je trebalo trebalo sagraditi mostove, ma bil i oni ma kakovi, trebalo je močvare isušiti, šume iskrčiti, puto ve prosjeci, div ljač zatrti zatrti i t d. Svako mu je jasno, da je za taj ogromni posao bilo potrebno mnogo radinih ruku, da je tu bilo mnogo napora i krvava znoja. Sve te pak po teškoće moć i ćem o si još bolje predstaviti, ako na um uzmemo , da je Slavenu, Slavenu, koji je za onda onda bio neuk, neuk, trebalo mnogo i mnogo vijekova, dok ih je svladao.

11

10

Ova pradomovina starih Slavena zvala se Velika, il i Bijela Hrvatska, iz koje se na sve strane raseli se sla  venska plemena i narodi Jedni krenuše na zapad prema Krkonošam i Labi, drugi pođjoše preko Karpata prema staroj Panoniji, a treći se uz Orno more prikučiše dolnjemu Dunavu i istočno-rimskomu carstvu. Ovo napomenusmo samo zato, da se vidi, kako su se raselila slavenska plemena i ntrodi. i »

Glava druga.

Prve vijesti o Slavenima. Za današnje naše znanje ima malo ko ji pisac staroga svijeta toliku važnost, koliku ima prvi grčki po vjesničar  Herodot. Da je s kojom nesrećom propalo divno njegovo djelo, naše bi znanje o starim narodima bilo   vrlo vrlo jadno i kukavno, a možda i nikakvo. nikakvo. Koliko im a m o   biti zahvalni Herodotu za njegove bilješke o različnim narodima, o tom nam ne treba ovdje govoriti. Mi Herodota za to spominjemo, jer u njegovoj povjesti, i to u četvrtoj knjizi, ima nekoliko bilježaka, iz kojih dozna  jemo nešto malo o prastarim Slavenima. Herodot boravio je negdje oko godine 450. prije Krista nekoliko vremena u gradu Olbiji, koji je bio na utoku rijeke Buga u Orno more. Grad Olbija bio je grčka naseobina, a ležao je blizu današnjega ruskog grada Nikolajeva. Ovdje je imao slavni ovaj Grk mnogo prilike, da dozna koješta o barbarskim narodima, koji su živjeli u to doba u današnjoj južnoj i sjevernoj Busiji, dakle u domovini starih Slavena, čitavo je djelo Herođotovo dokaz, kako je taj „otac povjesti" bio   vrlo radoznao i da je svuda nastojao, kako će što

  više doznati o različnim zemljama i narodima. On je za cijelo mnogo raspitivao za narode, do kojih mu nije bilo moguće doći, a valjda je i vidio kojega čovjeka iz onih zemalja, te s njim preko tumača štogod štogod govorio. Sve svoje do življ aje sabrao sabrao je Herodot u svoju svoju za na s prepre  vrijednu povjest. U ovoj povjesti opisuje vrijedni povjesničar najprije Skite, glavni narod u tim krajevima. O ovom narodu treba da nešto pro govorimo i s toga, toga, što su gdjekoji pisci novijega vremena mislili, da su Skiti bili slavenski narod, — a to je mnijenje krivo. Herodot veli, da se o v a j narod sa m zove Skoloti, a ime Skita da su mu nadjeli Grci. On razlikuje prave Skite od nepravih. Za prve veli, da su se dijelili u dvoje, jedni su bili pastiri  ili nomadi, a drugi carski  Skiti. Po svoj prilici ovo razliko van je ne znači drugo, drugo, nego nego da su jedn i i drugi bili doduše isti narod, nu da su se medju pobom govorom razlikovali. Nepravi Skiti nisu, vrlo vjerojatno, ni bili Skiti, nego samo skitski podanici ili kmetovi, a Herodot ih je samo poradi toga ubrojio melju Skite, jer nije pravo znao, kako su se oni sami zvali. — Ove neprave Skite razlikuje Herodot dvojako. Jedni su mu Skiti orači, a drugi su Skiti ratari. Sto mi danas znademo o Skitima jeste, da su Skiti   bili hajdučki narod, i da su živjeli samo od boja i znoja onih naroda, koje su podjarmili. Pored svega svoga bar  barstva im ali su oni ipak nekakov u dr žav u, a to nam kaže, da oni nisu bili posvema divlji. Divljaci naime ne znadu, što je država. Skitska je država u vrijeme Herođotovo obuzimala prostor, koji leži medju utokom Dona i utokom Dnjestra. Na sjeveru joj je bila granica riječica Psol, a zatim gornji Bug i Dnje4ar. Koje su krvi bili Skiti, ne zna se pravo. Učeni Čeh Šafafik mislio   je i dokazivao, dokazivao, da su bili narod mongolske krvi. Drugi

12 opetf drže, kako ono prije spomenuh , da su bili Slaveni. Danas je najvjerojatnije to, da su Skiti srodnici Irancima, dakle Persijaneiraa, Jermenima i drugim narodima ovoga plemena. Osim Skita bilo je tu i Sarmata i drugih naroda,   veli Herodot. Za Sarmate znademo danas za cijelo, da su bili roda iranskoga, i da su govorili jezikom, koji je   bio vrlo sličan skitskomu ili, kako Herodot veli, koji je   bio pokvareni jezik skitski. Koga su roda bili drugi narodi u ovim zemljama, koje „otac povjesti" spominje u svom djelu, nije pravo poznato. Samo za Neure i Budine znade za sigurno, da su bili Slaveni, pa za to ćemo o njima nešto malo progovoriti. Neuri  su živjeli u to vrijeme u južnom dijelu današnje gubernije volinjske i u istočnoj Galiciji, a Sudini  su bili susjedi Neurima i boravili su negdje uz gornji Dnjepar. Herodot doduše malo govori o živ otu o vih plemena, ali i ono malo, što nam pripovijeda o njima, kaže nam, da oni ne mogu drugo biti nego Slaveni. To nam potvrd juje i samo irne Neuri ili po današnjem jeziku Nuri. To ime ništa drugo ne znači, nego dolina ili nizina, a tako va je upravo i bila bila zemlja, gdje su se ti prv i poznati Slaveni smjestili. Osim toga ima traga tomu imenu Neuri ili Nuri i danas u im euu polj-koga gradića Nur i riječice Nure, koja se izlijeva blizu toga gradića u ri  jeku Bug. Isto je tako i ime Budini roda slavenskoga. To nam kaže današnja ruska rijeka Buda i potok ruski Budka, a osi m toga mnoštvo sela u zapadnoj Busiji, kao što su Buda, Budina, Bud ajeva, Budišće, Bu da vka itd. O tom nas uvjeravaju i mnoga zemljopisna imena, koja se nalaze u zemlji, gdje živu Hrvati i Šibi. Dosta je, da u to

13 ime spomenemo samo ova mjesta: Budaci, Budak, Budakovac, Budin, Budina, Budinica, Budim, Buđaševo, Buđinšćina. Na slavenski izvor riječi „Budin" sjećaju nas i premnoga osobna imena, koja su kod Slavena vrlo poznat a, kao što su n pr. Budimir, Buđislav , Buđivoj, BuBudilo i mnoga druga.   Vidjeli smo prije, da je Herodot osim pravih Skita poznavao i neprave Skite, a to su bili Skiti orači  i Skiti  ratari. Premda ništa ne znamo o njihovoj narodnosti i   jeziku, opet nije nevjerojatno, da su Skiti orači  i Skiti  ratari  bili takodjer Slaveni. Na ovu nas misao navodi i to, što su Slaveni od pamtivijeka bili izvrsni težaci i kopači i da su upravo s ljubavlju obradjivah polja. S druge pak strane ne zna se, da bi u onim krajevima, gdje su iivjeli Herodotovi Skiti  orači  i Skiti  ratari, igda stajala za dulje vremena kakva neslavenska plemena, nego uvijek  nalazimo sve do danas Slavene. Bez su mn je bilo je u Herodotovo doba još i više slavenskih plemena, nego li su dosad navedena, ali kako Flerodot za druge nije ništa doznao, nama ne ostaje drugo, nego nego se zad ov olji ti s onim, što što imamo. Dosta je koješt koještaa nesigu rno i tamno u Herodota, ali jedna je stvar priličn o, ako ne posve sigurna, da pradomovina Slavena^ leži u   srednjoj evropskoj Rusiji  uz rijeke Bug (donji a možda i gornji), Dnjepar, Dnjestar i Don. Poslije Herodota dugo opet šuti povjest o Slavenima. Kad su opet gički i rimski pisci o njima progo  vorili, već je svijet bio čisto drugi, jer su njim vladali silni rimski carevi. U to se doba promijenila mnogo i domovina Slavena, evropska Busija. U njoj nisu više gospodovali Skiti, nego Sarmati. Sarmati su bili srodni cSkitima, te su već oko godine 4lO prije Krista'stali prelaziti preko rijeke Dona i počeli sve više pritiskivati Skite. To pritiskivaaje i pritješnjivanje tako je napredovalo, da

15

14 su oko rodjenja Kristova Sarmati zavladali svom zemljom skitskom. U to vrijeme nalazimo samo malo ostataka pravih Skita, jer ostali ili poginuše ili se izgubiše ili se pak posarmatiše. Od sada su Sarmati bili najja či narod u istočnoj Evropi. Kao što prije ime Skita, tako je sada dugo vremena njihovo ime jedino poznato grčkim i rimskim piscima. Kad god ovi što govore o istočnoj Evropi ili o kom god drugom narodu tih krajeva, tad ne 7nadu za drugo ime nego zn sarmatsko. Plinije, Tacit  i Ptolomej  jedina su tri pisca, koji su u svojim djelima os tavili n eko liko mrvica o sta rim Slavenima, svojim suvremenicima. Plinije se rodio 23. godine poslije Krista, a Tacit 54. posije Krista. Malo kasn ije, t. j. oko god. god. 160. 160. pi c ao je Klauđije Ptolomej svoje zemljopisno djelo. I ovi pisci nalaze Slavene, gdje i Herođot. I njima je domovina Slavena današnja Busija. Ovi nazivlju te Slavene raznim imenima: ili Venete ili Srbe ili Poljane li Velete ili Hrvate ili Krivice ili Sjeverane ili kako drukčije, Za ime Veneti  (Vendi ili   Vinđi) znademo, da je tudje i da su ga Slavenima nadjeli Nijemci, njihovi susjedi. To ime označuje od prilike ljude, koji pasu stada, a to baš najviše dolikuje starim Slavenima. Da je ime Veneti  (Vindi ili Venđi) njemačko, kaže nam i to, što ga Nijemci i danas upotrebljavaju za Sla  vene, koji živu u Kranjskoj, Koruškoj, Štajerskoj i Lužiei. I danas jošte krste Nijemci mnoga mjesta slavenska tim imenom. Ta poznata su u spomenutim zemljama ova zemljopisna (mjestopisiia) imena: Vindenhausen, Vindischgraetz, Venđdorf, Venđeborg, Vinđischthal, Vindsberg,   Vindisch-Landsberg (Podčetrtek) itd. Ovakovih i sličnih imena ima pače danas i u zemljama, gdje se Slavenima sasvim trag zameo, i ona su nam danas jedini dokaz, da ih je nekada i tu bilo. Sva druga imena, koja na-

  vode prije spomenuti pisci, slavenskoga su izvora, i do dana su današnjega poznata svemu svijetu. Ona nam kažu, da su plemena , koja su se njim a ponosila, ponosila, bili pravi pravca ti Slaveni. Osobito se zapadni i južn i svijet upoznao sa Slavenima, otkada je Dacija, t. j. današnja istočna Ugarska, Erđelj i Eumunjska pala u ruke BimIjana i njihova cara Trajana. Bimljani su sada dolazili u dodir sa Slavenima kroz Daciju, pače je vrlo vjero  jatno, da su se Eimljani više puta zalijetali i u krajeve preko rijeke Dnjestra i Dnjppra, t. j. u domovinu sla  vensku. To de nain možebiti i protumačiti, da je i danas poznato Slavenima ime cara Trajana, toga neprijatelja Dačana, i da je dapače Slaven toga cara ubrojio međju svoje bogove.

Glava treća.

Selidba Slavena na jug i zapad Evrope. Pos lije Ptolomej a zašuti opet po vjest o Slaveni Slavenima. ma. Tek  Te k  Julije Kapitolin progovori o njima. On poče pripovijedati, kako su Markomani i Kvadi god. 165. navalili na rimsko carstvo, te se tako nehotice dotače i Slavena. On naime veli, da su Markomane i Kvađe, koji su bili Germani, istisnuli iz njihove domovine drugi istočni narodi, pa tako dodjoše pred vrata rimske države i za'skaše od Rima zemlje. Ovi pak spomenuti istočni narodi nisu mogli biti dru gi, nego li Slaveni. Slaveni. Slaveni su se po tom tom u to doba stali micati. — i u istinu pomakoše se u to doba slavenski pradjedovi u krajeve yislanske, u zemlje Baltičkoga mora. Ovo more bilo je već odavna na glasu sa svoga jantara.

17

16 Otkađa su pak pak German Germanii radi zlata i zemlje zeml je rimske stali ostavljati svoje krajeve i seliti se prema Bajni, Dunavu i Ornomu moru, počeli su se osobito Slaveni širiti na sapad  Ovo burno doba trajalo je od konca drugoga do konca četvrtoga četvrtoga vijeka. U strašnom ratu, ko ji   jjee trajao sve do god. god. 180 po slije Krista, bor ili su se s carem Markom Aurelijem ne samo G erman i, nego i mnogi Slave Slaveni. ni. Kad se boj svršio, dobi d obili li su Slaveni Slaveni zezemalja u rimskom carstvu, i to u Mesiji, Panoniji i gornjoj Italiji. I u trećem se vijeku zacrveni mnogo puta Dunav od krvi rimske i barbarske, u ovo doba bil i su najveći neprijatelji Eima Goti, koji su se spustili od Visle k Ornomu moru i Dunavu, Uz njih su zadavali Eimu najviše   jada tako zvani Karpati  ili Hrvati, pleme slavensko u istočnim Karpatima. Karpati su tražili od carstva isti danak, koji su dobivali i Goti, te su u to ime navalji vali na Mesiju. God. 244. porazio ih je doduše car  Filip  Arap, nu oni su i dalje pustošili rimske zemlje. S njima je imao kasnije posla i car  Aurelijan. NaNapokon ovlada ovaj narod car  Galerije i preseli ga pod silu veliki dio iz karpatske đomovinp u Panoniju, Daciju, Mesiju i Traciju. Na taj način počeli su se Slaveni naseIjivati na balkanskom poluotoku. Od ovoga doba još dva   vijeka pridolazili su sa sjevera k ov im Slave nima i druga njiho va braća bez ikakve b uke i vike. U prvo vrije me   bili su ovi Slaveni u novim svojim stanovima samo kao „koloni". Eimljani su naime svladan e barbare uzimali sebi za „kolo ne", t. j. za težake i kmeto ve, da im rade polje i da budu prema po trebi vojn ici. Nema kraja u rimskoj državi, gdje ne bi bilo takovih barbara, polo  vljenih u ratovima na na Bajni i Dunav u. Oni nisu imali svoje zemlje, nego su obrađjivali tuđju, i u to ime da  vali svojim gospodarima odredjene danke. Najprije su

iietali ovakve kolone na državna dobra, dob ra, onda su ih do  bile pojedine općine, a najposlije i privatni ljudi. Gospodari plaćali su za njih porez. Istom pod carem Konstantinom budu im svi odnosi uređjeni. U isto doba. kad su Slaveni na zapadu i jusru Evrope tražili novih zemalja, podjarmili su divlji Goti  njihovu braću u njihovoj pradomovini, u današnjoj Busiji. Ovaj germanski naro d živ io je još u Pto lomejevo doba pri Visli, ali oko god. 200. ostaviše Goti tu zemlju i odseliše se u južnu Busiju i nastaniše se izmeđju Dnjestra i Dnjepra. Malo po malo raširiše se na istok ća do Dona, a na zapad do Dacije i preko nje i pođjarmiše sve narode u tim zemljama. Sarmati, dosadanji gospodari u tim krajevima, morali su ispred novih i jačih silnika   bježat i iz zemlje iza Do na, jer onaki razbijači i Skita lice, kakov i su b ili Sarmati Sarmati,, nisu navikli živjeti pod jarmom druaro ga narod a, za n j raditi i hran iti ga. Ova je sudb ina snašla za rat neuvježbane i k tomu neujeđinjene Slavene. Gotski kralj Hermanrik (Ermanarik) obrnuo je pod svoju   vlast osim drugih naroda takođjer Slavene, pače i daleke Litavce. Gotski je kralj Hermanrik pokorio Slavene oko god. 350. poslije Krista. Nu i ovoj novoj germanskoj državi i njezinu vladaru Hermaniku nije bilo sudjeno dugo vladanje. Kada je njegova država bila najsilnija, te se činilo, da joj se ne treba bojati nikoga na svijetu, onda se najednoć od nekuda iza Dona stvore div lji Huni  i odmah prisile Hermanrika , da s nji ma mejđan dijeli. Junački Hermanrik, koji je bio već u mnogo bojeva, izidje i u ovaj boj kao starac od 110 godina, ali hunski poglavica Balamber  smlati gotsku vojsku, a gotsku državu uharači (podjarmi). Starac se Hermanrik od žalosti probode, a njegov nasljednik trebalo je da pazi, pazi, kako će se s Hu nim a pogađjati. Huni su istina bili strašan i grozan narod, grozStari Stari Slaveni.

2

18

niji od svih barbara, što su ih prije njih vidjeli Grci i Kimljani, nu pored svega bio je njihov jaram Slavenima lakši, nego li gotski. Slaveni su naime kao marljivi i   vrsni ratari hljebom hranili gladne čopore hunske, kako su prije hranili Gote, Sarmate i Skite. Vid eći Huni veliku korist, što ju imaju od Slavena, nisu ih hotje'i držati u onako krutu jarm u, kako su držali druge narode, koji su se mogli svaki čas dignuti na oružje. Huni su ostavili Slavenima njihove knezove, i samo su to iskali od njih, da im plaćaju danak i da im novcem i hranom i svojim četama pomažu u vrijeme rata. Neki pisci misle   baš zbog toga i s još drugih uzroka, da su Huni bili Slaveni i prijatelji i branitelji slavenski. Mnijenje to nije ničim dokazano, dokazano, nu to je danas istina, da su Huni u

istinu voljeli Slavene, nego drugi narod. O tom nas uvjerava i ovaj dogadjaj: Hermanrikov nasljednik Vinitar teško je podnosio hunsku vlast nad sobom, za to je gledao, da se kako i«pod nje izvije. Prije nego de pokušati bojnu sreću s Hunima, udari na Slavene. Uzrok toj navali nije poznat. U prvom boju o stane pobjeda na slavensko j strani, a kad iza toga Vinitar i drugi put udari na Slavene, posluži njemu sreća. Okrutni Vinitar nije se sad zadovoljio samom pobjedom , već je uhvaćenog slavenskog kneza Bozu s nje go vi m sino vim a i sa sedamdesetero druge velike gospođe dao objesiti, čuvši hunski poglavica Balamber za taj veliki zločin, kojega ne bi ni Huni učini li, krene odmah na Vinitara, da ga kazni, pa ga svojom rukom posijeee. Ovo se dogodi oko godine 384. Slažući se tako sa Hunima dobro, počeše se Slaveni pod okriljem i uz pripomoć i u društvu s ovim svojim prijateljima seliti u Daciju, Panoniju i današnju gornju Ugarsku i u zemlje zemlj e oko Ornoga Ornoga more, koje koj e su do sada uvijek tu dji narodi imali u svojim rukama. Na htok htok ne

19

r'adoše im se širiti naskoro uralsko-čudski narodi, Ugri i Bugari, koji su ostavili rijeku Volgu i goru oral, i

stali te spuštati oko Dona, a i dalje na zapad oko Crnoga mora. Nu što su tu izgubili, gledali su da nadoknade u Daciji i u Podunavlju. Uz takovu ljubav izmedju Huna i Slavena nije čudo, da je i zapad ta dva n aro da pom iješao , i da su Grci i Eimljani zvali Slavene Hunima, kao što su ih prije nazivali Skitima i Sarmatima. Sarmatima. Poslije Posli je propasti propast i hunske države započe novo doba povjesti slavenske. u drugoj naime polovini petoga v.jeka razli se sla  venska bujica iznenada preko Odre, Labe, Karpata i Dunava po Germaniji, Ugarskoj i zemljama Balkanskog poluotoka. Ovoj selidbi ima više uzroka. Prvi će svakako

  biti taj, što su se sada Slaveni izbavili tudjega hunskoga gospodstva i dobavili bvoje slobode. Drugi je uzrok taj, što je Slavenima, koji su se već već jako umnožili, postala domovina pretijesna. Treće: poželjeli su oui poput Germana, krasnih i Bogom Bogom blagoslo vljenih južnih zemalja. Napokon četvrti je uzrok taj, što su ih sa sjevera i istoka pritisli uralsko-turki narodi kao: Bugari, Avari i Kozari, te im nije preostalo ino, nego il i ukl oni ti se ov im jakim susjedima i poći dalje na jug i zapad, ili zapodjeti s njima Lo j, za koji e nije moglo znati, kad i kako će se svršiti i tko će ostati pobjednikom. Tako udjoše Slaveni u sjevernu Njemačku, neki na  vališe na Markomane i Kvade u Češkoj i Moravskoj, gdjekoji padoše padoše pače u Bavarsku, Bavarsku, Franačku, Turing Turingiju iju i Šašku, a bilo ih je, ko ji se tu nisu pri mi rili , nego p odjoše đak u Holandiju i Britaniju. Teško je reci, kad su se Slaveni počeli seliti u te krajeve i kad su se sasvim u njima ugnijezdili. Danas se znade samo to, da s ι takozvani polabski Slaveni  već izmed iz medju ju 200.— 200.—40 400. 0. god. zauzeli njemačke zemlje sve do rijeke Odre. Malo kasnije,

21 t. j.j. u drugoj po lovi ni čestoga vijeka bile su u njiho vim rukama i druge spomenute zemije. Od rijeke Visle do Sale nije bilo u to vrijeme ni traga Nijemcima. Sijela polabskih Slavena bila su izm ed ju Češke i Baltičkoga mora. Oni su se dijeli li na četiri ogranka. Bili su to : Bodriee, Ljutice , Srbi i Pornorani. — Na koncu petoga vijeka ili na početku šestoga dodjoše iz Bijele Hrvatske, iz današnje Galicije, Česi u Češku, a moravski Slaveni  i Slovaci  u doline i porječja rijeke Morave, Grona i Vaga. — Pred silom češkom nestade u kratko vrijeme starih žitelja Markomaua, a nabrzo uništiše i njihova braća u današnjim svojim zemljama, Moravs koj i Slovačko j, on u šaku Heruia, Eugia i Kvad a, koji su tu ostali iza opće selidbe Germana na jug i zapad Evrope. — U isto ovo doba, a osobito iza odlaska istočnih Gota u Italiju god. 493. počeše Slaveni nasrtati preko dolnjega dolnjega Dunava u istočno rim sko carstvo. Starih Starih gospodara sada nestade ili se pretvoriše u slavenske ro  bove i kmetove, a po Balkanu zaon samo riječ slavenska. Slaveni brzo dodjoše i do najvećih časti u carstvu. Već god. 469. zapovijedaju Onogoj  i Ostruj  legijama u Traciji, a malo malo kasnije za cara Justinijana beru lovorike lovorike u ratu perzijskom slavenski vojskovodje Dobrogost, Všegerd  i Svarun. U sedmom vijeku u slavenskim je rukama vet Mesija, Tracija, Macedonija, pače Tesalia i Peioponez. U sedmom i osinom vijeku predjoše Slaveni na drugu stranu Bospora i Htlesponta, i smjestiše se u više kra  jeva Male Azije i Sirije. Sirije. U prvo j polo vini osmoga vi jek a   već su Slaveni sasvim gospodari slavne Helade (Grčke). God. o;0. padoše uralsko-ćudski Bugari na Balkan, nu i oni naskoro postaše Slaveni. Kad su se Lango bardi isdili iz današnje gornje Ugarske u Panonija t. j. u današnju Ugarsku na desnoj strani Dunava i Hrvatsku medju bavom i Dravom, a onda opet iz Panonije u Italiju, odmah se

natisnuše Slaveni u te zemlje. Nema sumnje, da je već" i prije gospodstva langobardskoga bio Slaven ovdje poznat i naseljen. Malo je vrijem e potrajalo i on je gospodar  ne samo Panonije, nego i današnjoj gornjoj i dolnjoj   Austriji, Štajerskoj, Kranjskoj, Koruškoj, Istriji, Furlanskoj i svim današnjim zemljama, koje se nazivlju slo  vens ke, hrv atsk e i srpske. srpske. Gdjekoje pleme spusti se ćak  u ist oč ni Tirol Tirol i južn u Švicarsku. Švicarsku. Ovoj su selidbi SlaSla vena bili ponajviše uzrok  Avari, koji su se u to doba na str aho vit način pojavili u Evropi.* Evropi.* — Pred Pred n jima i njihovim nasiljem bježao je Slaven u ove spomenute zemlje. Osim toga bili su Slaveni ovomu divljemu narodu kao predstraže, koje je on uvijek napred turao protiv svoga neprijatelja, te Slaveni koje kao saveznici, koje pak  kao podanici avarski poplaviše svu zemlju do jadranskoga mora.

U ovo doba, t. j. u šestom vijeku, počeše se prvi put zvati Slaveni, i to Slaveni na zapadu rijeke Dnjestra i m e n o m : Slovenin. Što to ime znači, ne zna se pravo. Čini se, da ono dolazi od riječi „slovo", i da su stari Slaveni njim htjeli označiti čovjeka, koji znade govoriti i koga oni razumiju. Prema tomu i ime Nijemac ne znači drugo, nego čovjeka, koji je Slavenu nijem, t. j. koga on ne razum ije. O sim toga imena čulo se u to  vrijeme i ime Anti. Tako su se krstili južni Slaveni na istoku rijeke Dnjestra. U ieđmom vijeku nesta posve ovoga posljednjega naziva. Od sada, a osobito od deve* Av a r i su uralsko-čuđsko pleme pleme,, koje je u Evropu Evropu dojurilo iz svoje do mo vin e iza Kaspijskoga mora. Živu ći poput Huna na svojim konjima, naučni podnositi zimu, buru i svaku nepogodu, a brzi kao strijele, strašni su svojim neprijateljima. Avari nisu bili narod mnogobrojan, ali su si na brzo toliko Slavena pokorili, da su se smjeli hvaliti pred Grcima, da ih toliko ima, da bi mogli ispiti sve vode carstva, a da sebi niti žedje ugasili ne bi.

22 toga vijeka, otkad su i me slaven sko ra zglasili sv. apostoli OMI i Metođ, zovu sv i pisci naše starije samo Slavenima.

U sedmom se vijeku dovrši velika selidba Slavena. Od baltičkoga do jadranskoga, egejskoga i jonskoga mora, od rijeke Labe, Sale, Šumave, Aniže, Drave i Save do Crnoga mora i do Dona i Volge te čudskih jezera čuo se u to vrijeme samo glas slavenski. Od toga doba počelo je svjetlo povjesti sve više padati na slave nske narode, koji bijahu na zapadu i jugu Evrope. Gusta tmina pokrivala je u to vrijeme još samo pra do mo vin u i prasijelo svih Slavena, a to su krajevi, gdje su se smjestili Busi i Poljaci, ta najveća plemena slavenska. Što su ovi narodi radili i kakov su život provodili, otkad .«u se od njih odijelila njihova braća južna i zapadna, o svem nam tom povjest šuti. Nema sumnje, ovi Slaveni imali su bolju sudb inu, nego njih ova braća zapadna i južn a, koja su se morala bez prestan ka b oriti i medju se i s tudjim narodima za novu svoju svoju domovinu Živeći tako dugo vreme na u mi ru, ra zmno ž se se i o jačaše jačaše brzo ti istočnjaci, a kad osvanu deveti vijek, imade svijet što i   vidjeti. Iz nepoznatih nizina evropskih pomoliše oholu glavu Eusi i Poljaci, narodi, koje Evropa nije do sada ni po imenu poznavala, nu koji će se od sada mjeriti sa svakim njezinim narodom i po broju duša i po duševnim   vrlinama i po slavi i po srcu junačkom.

23

Glava četvrta. Što kaže j e z i k o životu, životu, običajima, prosvjeti, prosvjeti,   vjeri, osobnim i mjesnim imenima starih Sla vena. Mnogo su se slavenski ljudi mučili i razbijali si glavu, da unesu što svjetla u pradavna vremena starih Slavena. Žalibože do dana današnjega posao im išao slabo od ruke. Ovomu neuspjehu su u glavnom dva uzroka, Prvi je, što su stari Slaveni bili l jud i ne pis men i i što nisu nikakove vijesti o svom životu o stavili. Drugi je uzrok, što su stari Slaveni bili dugo vremena odaljeni od prosvijetljenih naroda Grka i Eimljana, i što na taj način ni ovi narodi nisu mogli ništa saznati o njihovu životu i običajima. Po tom sve, što danas o starim sla  venskim vremenima znademo, to sve kazuje nam samo  jezik  Slavena. Jezik starih Slavena pripovijeda nam, kako su se oni odi jelili i od svoje najbli že braće Litava Litavaca, ca, te kako su se već i u ono doba, dok su bili jedan narod, razvile razlike u govoru, koje danas još više rastavljaju zapadne i sjevero-istočne njihove krajeve. Jezik starih Slavena vodi nas o^im toga u tajne slavenskoga života. On nam otvara srce i dušu slavenskih praotaca, on nam predočuje i slika slika sav sav nji hov rad, ćudo ređnost , vjeru i prosvjetu za ono doba, dok su još bili jedan narod i dok  su još jednim jezikom govorili. Mi ćemo sada promotriti, kako nam jezik starih Slavena to sve pokazuje. Kao kod svih arijskih naroda, tako je naći i kod današnjih Slavena riječi i naziva, koje jednako glase i   jednako značenje imadu. Nema sumnje, da su sve te riječi i nazivi, pače ne samo riječi i nazivi, nego i oue stvari, koje oni označuju, bile poznate i tako zvanim Praslavenima, t. j. onim Slavenima, koji su još bili jedan

24

25

narod i imali jedan jezik. Posakupimo li mi to jednako i slično jezično blago, t. j. riječi i nazive iz svih današnjih slavenskih rječnika, dobiti ćemo živu sliku i priliku starih Praslavena. Svim današnjim Slavenima poznate su riječi: oko,

cvje tnat im p oljima, a bio je još veseliji , kada se jejiapio meda i vina. I danas goji i njeguje Slaven svoje „blago" :   vola, kravu, konja, ovcu i kozu i kako se već zove sve to njegovo bogatstv o i veselje. veselje. Sve nas to uvjerava, da su ljubitelji pčele i stoke ne samo dnnašnji Slaveni, nego

uho, plug, brana, crtalo, pčela, pčela, med, vosak, vol, krava, kr ava, tele, konj, k onj, koza, konoplja, kon oplja, lan, l an, luk, jabuka, kruška, kuća ili dom, dvor, zakon i red, bog  i žrtva, grec il i svećenik, koplje, mlat, sulica i strijela. Sve ove i nebroj još drugih

i stari Slaveni.

ovakovih „sveslavenka", — sve nam to kaže, da su današnji Slaveni ne samo sinci iste matere, nego da su oni i njihovi stariji od pamtivijeka i marljivi i razumni ratari, pčelari, stočari, riječju dobri gospodari. Ove i druge sveslavenke kazuju nam i to, da su ne samo današnji nego i stari Slaveni vješti obrtnici, trgovci, ljubitelji reda i zakona, Boga, vjere i bogoslužja, te da su hrabri i junačk i braniči svoga domaćega praga praga prot iv svakoga neprijatelja. Svim današnjim Slavenima poznati su osim toga   Vukići, Medvjedići i Lisci, — zatim Volavje, Jasenovac, Srebrenica, te nam i ove sveslavenke kazuju, da su današnji Slaveni braća Nu ne samo to. One nam pripo  vijedaju još i to, da su i današnji a i stari Slaveni o'so biti ljubitelji prirode, i da jedni i drugi i sebi i svome čedu, kao i svojim selima i gradovima najradije daju imeaa, koja se nalaze u sva tri carstva prirode, naime imena životinja, bilina i ruda. Kod svih današnjih Slavena ima nebroj riječi, i to   jednakih i sličnih, koje govore o pčelarstvu, stočarstvu i voćarstvu, a to je dokaz, da su sve te stvari i nazivi bili pozna ti i u nji ho vo j pradomovi ni. I danas je mila svim Slavenima marua pčela, koja zuji i lijeta od cvijeta do cvi jeta, kao što im je mio i lijepi i žuti vo sak i slatki med. Veseo je bio narod, kad su mu se pčele rasule po

Isto su tako ljubili stari Slaveni i ratarstvo i li poljodjelstvo, a na to ga je još više tjerala njegova pusta rodna crnica. Poznato je, da su i danas Eusi ponajviše rata ri, a njihov k raj da je evropska žitnica. Nu nisu stari Slaveni samo kako god obdjelavali svoja polja, nego su to oni činili umno i razumno. Njima nije bio plug  samo komad drva, da ruje po zemlji, nego je bio umjetno sastavljen, jer se spominju ovi dijelovi pluga: lemeš, crtalo, oralo, ralo, brnača. Za izvjesno zmmo, da su stari Slaveni poznavali: pšenicu, ječam, oves ili zob, raž i proso. Glede riječi sito znademo, da kod današnjih Sla  vena a i kod Praslavena znači i hranu i žito, a to nas uči, da je žito stare stare Slavene Slavene najvi še hranilo. hranilo. Od davn ih   vremena hranili su se osim toga: kašom, bobom, grahom, lećom, repom, lukom i češnjem, a poznavali su i hmelj,   jer otkuda bi današnjim njihovim potomcima te spomenute riječi i stvari? Žitno zrno trli su ili na žrvnju ili mljeli u mlinu. Time su dobivali muku, od koje su pravili kvas i tijesto, hljeb i kolače. Stari slaveni bili su pametni ratari l livadari, a to nam svjedoče riječi današnjih, dakle i starih Slavena. Oni su kao i danas orali brazde, sijali, seli, kosili, vezali  u snopove, cjepovima mlatili  na gumnu. Slama se kao i danas sprevila u stogove, a na njivi ostaje strnište, da se izore opet za buduću godinu.

Osim pluga, koji smo malo prije spomenuli, spominje se i drugo gospodarsko oriidje: kosa, srp, motika, lopata. Za dovoz priroda imadu kola, a imađu i taljige

26 i tačke. Osobito je zanin ljiv o a i v rijf dno spomenut i, da su stari stari S laveni, a osobito H rvat i ostavljali jedan dio njiva na ugaru, te to već pokazuje početak razumna gospodarstva. Isto je tako zanimljivo znati, da su već oni razlikovali jaro ili proljetni usjev i oziminu. Nu Praslaven nije bio nikada sam, Bog je bio uvijek  uza nj. On mu uresi dom svakojakim korisnim i krasnim drvećem. Tu je bila kao i kod današnjih Slavena sveta lipa, ogromni dub (hrast), mnogo spominjano drvo javorova, a osim toga poznavali su i imali: bukvu, klen,   vrbu, brezu, brijest, jasen, johu , bor i jelu. Da se pak    vidi, kako Slaven nije bio lijeniv, nego kako si je znao pomoći u pojedinim zgodama, gdje je narav bila slaba, to ovdje napominjemo, da se on dosjetio voćke oplemenjivati. Ovo je pak tim zanimljivije znati, što niti najstariji Germani, Germani, pače i najstariji Grc Grcii nisu toga umje li. Kako se vidi, stari su Slaveni od pamtivijeka dobri   gospodari, t. j. ratari i stočari. Uz takav posao nije ni čudo, da su oni postali brzo vlasnici i rodnih oranica i   bujnih livada i pašnjaka i šuma prepunih svakojakoga drveća. Nije s toga čudo, da im je omiljela svoja kućica, svoja voljica i slobodica i da se počeo razvijati kod njih i kućni i društveni život, koji je temelj svakomu društvenomu uredjenju.   Aidemo sada da vidimo, kakovi su stanovi starih Slavena. Ponajprije valja nam spomenuti, da to nisu bile nikakove jame u zemlji ili tako zvane zemunice, öini se, da i stari Slaveni, kao i drugi narodi u prvom svom početku nisu poznava li cigle i zida, pače da su te stvari i riječi tudje, i da su se o vi tek kasnije s njim a upoznali. Je li to istina, tko će ka za ti ! Danas se zna samo to, da su kuće slavenske, koje su nam najstariji pisci opisali, gradjene bile od drva, i to nad zemljom. U njima da je bilo svega, svega, što danas imu ćni ji seljak treba za svoje

27 ugodno življenje. Obidjemo li dom tih Praslavena (dom dolazi od riječi, koja znači graditi što od drva), vidjet ćemo, da imađe: vježu, strehu, sljeme, pivnicu, vrata, prag, izbu, stijenu, dvor, peć ili pest i klupu. Ovi stanovi nisu 'bili i za ljude lju de i za blago, jer ako svrnemo oko malo na okolo, opazit ćemo hlijev fstaju), koji je od ijelje n od kuće i preko dvo rišta. Da b udu Slavenima domovi trajniji, bijelili su ih vapnom. Više kuća složilo se u ves (naše selo ili selište), a to nam opet kazuje, da oni ne bježe jedan od drugoga kao divljaci, nego da se savijaju sve rod sa rodom, krv sa krvlju u veće za  jednice, nego što je mala porodica. Da su bili Slaveni i prijatelji obrta, ni o tom se ne može sumnjati, jer uz tako obilno ratarstvo morala   je cvasti i domaća obrtnost. To ćemo odmah vidjeti. Oni dlijet om korita, kor ita, 'badnje, 'badnje, bačve, sliče, a umjeli umiju raditi dlijetom su spremati i potJcove, kotle i lonce. U domaćem kućnom obrtu cvalo je prelo i tkanje, a radi se na stan i na kromu u čunak  i u brdo. Sami prave platno, a od njega spremaju gaće i TcoŠulje, a prave i sukno, a od njega  suknju i sulmjenjaču. Osim toga još su najbolji dokaz, da su stari Slaveni bili prijatelji obrta, ove „sveslavenke" : kovati i kovač, zlatiti i zlatar, suknar, lončar, tkati i tkalac, željezo, mjed, zlato, srebro, kosa, dlijeto, sjekira, kliješta, nož, srp, motika, pila, koplje, strijela, mač, ostruga, igla, žlica, lopata, kola, kolo, stol, stolac, kotao, platno, sukno, plašt, obruč, prsten, pečat, svijeća i svijećnjak. Sve su te stvari Slaveni pravili i poznavali, a sve nam to kaže, da su bili vješti i radini obrtnici i zanatlije. I trgovina je bila mila Praslaveno. On ni je ima o doduše još svoga kov ano ga novca, ali pored svega toga rado rado je on prodavao svo ju i tuđju robu, kako nam to pokazuju sveslavenske riječi: mjera, trg i lakat. Rije či pak: zakon, red, pravo^sud, pravica"! krivica kažu nam,

28 da stari Slaveni Slaveni nisu bili barbari. barba ri. Sveslavenski pak nazivi: pleme, rod, općina, knez, kmet, vojvoda, vladika, starosta, starosta, starješina poka zuju nam, da je kod Praslavena Praslavena   bilo uredjenje porodično i pučko (demokratičko). Nadalje su sveslavenske riječi: objet ili žrtva, vještac ili prorok, žrec ili svećenik, mogila, raj, nebo molitva,   bog i bijes. I ove nam drugo ne govore, nego da su i praoci Slaveni vjerovali u neurorlost duše i naplatu poslije smrti, a osim toga, da su rado do prino sili žrtve   višim bićima i rado pričali o boju izmeđju bogova i  bijesova. Stari su Slaveni nerado kavgu zametali i najviše je njihovu miroljubivu srcu godio mir i prijateljstvo sa svakim. No da se obrane obrane od zlih susjeda, gradili su od drveća i od zemlje tako zvane gradove, a sve su opasa  vali šancevima i nasipima. Šuma im je vazda dobro poslužila, jer ih je ona štitila od neprijatelja, a da im bude   još većom obranom, po sjekli bi i p ova ljali bi po njo j nebroj drveća. Na taj način zaprečivali su oni ulaz svakoj   vojsci u svoju domovinu. Ako ih je uza svu opreznost ipak neprijatelj iznenadio, tad nisu bili plašljivi zečevi, niti krotki janjci, nego su kao lavovi lavovi od bijali sve nasrnasrtaje od svoje mile grude. Za obranu su u prvom redu upotrebljavali luk i ubojitu strjelicu i praćku. Ako to nije bilo dovoljno, tad su se džilitali i nađmetavali oštrim kopljem i sulicom. A kad ni to nije pomoglo, tad su se hvatali teška mlata, krvava noža, smrtne sjekire i junačkoga mača. — Sve ovo oružje i još k tomu šljem (kaciga), branju (oklop) i štit prenijeli su Slaveni iz svoje pradomo vine u dana šnje svoje krajeve. Ako je pak koji komad ovoga oružja bio bio od kamena, tad je to bilo vi še od običaja, nego od potrebe, jer je već svijet u Evropi, a i stari Slaveni, prošao tako zvanu kamenu periodu (dobu (dobu), ), te; si v eć^tejis tvarijp ravilifo d^m jedi i željeza (že(že-

Ijezno dob aX S or im su oruž jem u ruci Praslaveii

οΊ   bili sve navale svoiih neprijatelja, i samo tako mogli se

održati u ono strašno doba u onoj vrevi naroda i u vječnoj   borbi za život. Kako su stari Slaveni bil i ljubitelji prirode i kako su oni tu ljubav preim prirodi ošitovali, to srno malo prije spo men uli, pa ćemo sada o tome malo malo op širnije širnije progovoriti. Osim vuka, medvjeđa, lisice, košute i srnjaka, mio je slavenskomu svijetu i vepar, tur, kuna, jež, konj,   vol i sve pitome i domaće uglednije život inje. Smiješno Smiješno   je doduše, ali je živa'istina, da se je stari Slaven baeio u društvo neugledne životinje (zvjeradi) i da mu je pače i svinja i magarac ili osao poma gao stvarati naziv e "'svojim milima. U istinu je ovu čudna stvar, osobito pak s toga, što znademo, da je samo otac ili s njegovom dozvolom koji bliži rođjak nadijevao imena novorođjenčađi. Nu Slavena može kod toga jedino umiriti misao, da su i drugi narodi, a osobito Germani tako radili. Nu ne samo imena životinja, nego i imena bilina i plodova a i njihovih česti, imala, su priteći u pomoć, kad se komu nadi jevalo ime. To se oso bito đogađogadjalo, kad se radilo o ženskom spolu. U istinu i pravo   je. da je tako. Za muškarce neka su imena životinja hrabrih, "jakih i junački h, a ljepoticam a neka su imena cvijeća, njegova mirisa, s jaja i boje, jer to najbol je dolikuje njihovoj naravi. Upravo radi toga naći ćeš mnogo ženskih imena, koja su posuđjena od raznih bilina. Tako nalazimo u našem narodu međju inim i ova imena: Eužica, Cvjeta, Nevenka, Ljubica, Bosiljka, Liljana, SmiIjana, Koviljka, Ljerka, Malina, Kupina, Jagoda, Drijenka, Kalina. Breza, Lipa, Trnjina, Borka, Lczana, Grožđjana, Grozd islam, Višnjica , Jelka, Jelina, Vrba Dun ja, Pelinka. Lovorka itđ

31

30

Kad su ljudima nedostajala imena životinja i bilina, tad pođjoše u zemlju, te uzeše imena raznih ruda. Tako nastadoše imena: Zlatan, Zlatica, Srebra, Biserka, Kremeniea, Draffulj Koraljka, Uglješa itđ. Svojemu čedu. koje su jedva dočekali, davali su imena, koia jasno izrazuju ovo njihovo očekivanje. Tako imamo imena: Željko, Zeljana, Prvinica, Prvan, Prvoslav. Ako im se rodio miljenae prije ili kasnije, nego su se nadali, eto mu opet nađjenuše prema tomu ime: Nenađ, Nenada. Nada, Darosava, Dana, Darinka, Nadislav. — Dakako daje Slaven svojemu čedu želio dug život, dobru sreću, sreću, brzo ojačanje, te da brzo ponaraste. Sve nam to pokazuju ova imena: Zivko, Zivana, Dabiživ, Eastko, Zđravko, Srećko itd. Iznevjeri li se djetetu rano sreća, i tu si pomaže Slaven, te mu daje im e N ahođ ili Nadjen. Izgubi li čedo čedo mila oca ili majku, i tu već ima Slaven riječ „sirota" u pripravi, a od nje on da načini koliko hoće imena za toga nesretnoga maloga Slavena. Zauzmu li se za ovakovo siroče rodjaei i uzmu li ga pod svoje, tad mu mnogo puta daju ime, kojim ih ono nazivlje, kad počne tepati i s njima se razgovarati. Ovo uči ne ti dobri dobri lju di pona jviše s toga, toga, da iihh se njihovo siroče više sjeća. Odatle imamo imena, koja su izvedena o d riječi: djed, baba, brat, sestra, Ijelja, teta, a takova su: Djeđoslav, Djed om ir, Bratiš Bratišaa Bratoslav, Bratomil, Ljelja, Kćerana, Sina. Mnoga slavenska imena opominju nas na mladost i slabost djetinju. Ovamo spadaju svi nazivi, koji potječu od korije na ili riječi mlađ, djev a, nevin, a takova s u: Mladen, Mladena, Djeva, Nevinka i tomu slična. Poznato je svima nama, da su brižni i nježni roditelji andjeli čuvari svojoj djeci, i da đršću nad njihovim životom Pnajbrižljivije paze na svaki njihov korak. Ta se briga i ljubav roditelja vidi i u imenima , k oja'đa ju '

svo muj čeđu . Žele Žele li, da ide uvijek pravom stazom stazom i da   je dobro, nadi jevaju m u ime od riječ i: blag, n. pr. Blagoje, Blagoslava, ili od riječi: dobar, n. pr. Dobromir, Dobroslav itđ. Žele li dobri roditelji, da njihovo dijete štuju i ljube dobri i pravedni lju di, te da ga prati zado voljs tvo u živo tu, tad su im pri ruci riječ i: ljub av, drag hvala, hvala, čast, utjeha, tih. veseo, a od toga lagano sastave lijepa imena: Ljuba, Ljubomir, Predrag, Miođrag, Dragutin, Dragica, Dragomu, Hvalisava, öastimir, Tješimir, Sjetnica, Tihoslava, Tihomir, Tihorađ, Yeselin, Vesel ;ca itd. Pored svega toga ištu Slaveni kao pravi i pošteni ljudi i to od djece, da brane pravicu protiv krivice, da planu, ako treba, treba, i gnjevom protiv zlo tvo ra ljudskoga, Zato je naći kod Slavena ovako vih im ena : Sijeeignjev, Ognjena, Srdan, Ljutoviđ, Jaroslava, Jaromir, Srčanica, Grdimir, Grmislav, Strahinja, Strahomir, Tvrdislav, Tvrtko, Hudislav. — Ova sva imena kazuju nam, da Slaven nije   bio kukavica, nego da je i on znao usplamtiti pravednim gnjevom . Star Starii su Slaveni na im e govo rili svojim sino   vima : „Ljubi, sine, mir, mir, nu ne bježi kao kukav ica pred svojim neprijateljem, nego se ogledaj s njime, kad godj ustreba". Eađi Eađi toga toga okitio jeje Slaven Slaven svoje mezim če i sa imenima: Slavimir, Branimir, Zvonimir, Vladimir, Tugomir, Gojslav, Brosegoj, Bojan, Bojana, Eatimir, Brana, Branko, Brrivoj, Hrvoje itđ. Imena pak: Hrabroslav, Slavan itd.   jasno nam pokazuje, da je i u Slavena dobro razvijen o čuvstvo hrabrosti, ponosa i slave. Žele li roditelji, da im se dijete primi mirna posla, daju mu ime Mirko ili pak Ljubomir; žele li, da im   bude gospodin ili gospodja, evo im ime : Gosp ova ; žele li, da im dijete imade vlast ili da vlada, eto im ime:   Vlađoje, Vlađoje, Vla sti mir , Vlastica, Vladislav itđ. Žele li, li, da im   bude dijete umno, bistro, mudro, tvorno i voljno svemu

32 dobru, eto im ime: Znanoslav, Sudimir, Bistra, Mudrica, Gredimir, Voljka itđ. Imena pak: Vitodrag, Široslav, govore nam o uzrastu, visi ni i širini tijela tijela Slavenova Slavenova mezimčeđa. Nadalje Nadalj e molio je Slaven Slaven svoja nebesa, da urese potomka njegova i ljepotom tijela, i da ga učine svojim ljubimcem. Za to mu je i izvodio imena od riječi: krasan, lijep i Bog. Tako nalazimo imena: Krasoje, Ljepava, Lijepa, Ubava, Bogdan, Bogoslav, Božana, Bozo, Bogomil, Bogomila, Divna. Napokon, kad se sve to dogodilo, omiljelo je to čedo i ljudima, i oni su ga stali kititi što sjajnijim nazivima, pa tako nalazimo imena: Sjajna, Zvjezdana, Zvijezđodrag Dika itd. Promotriv ovako imena krsna kod Slavena, promotrit ćemo sad u kratko imena mjesta. Gdjekoje mjesto izvelo si je naziv iz naziva koje osobe. Nu pona jviše potražila su si sela i selišta slavenska svoja imena u sva tri poznata carstva prirode. Ponajprije navest ćemo nekoja imena posudjena iz  šivotinjstva. Takova su: Volavje, Golubovac, Orlovae, Kozarevac, Eakovac, Voloder, Jelenska, Sokolovac, Košutarica, Mačkovac, Mačkovac, Svinjar, Svilaj, Pčelić, Piškorevci, Paučje, Konjoševci, Vukovar, Vukmanić, Vukovje, Golu  binci, Trabče, Ježevo, Komarevo, Komarnica, Eibnik, Eakovica, Dabar, Skakavac, Jastrebarsko, Kravarsko itd. Evo nadalje nekoja imena mjesta posudjena kod prirode, a uzeta iz bttinstva: Jabukovac, Kostajnica, Ora  bovica, Bršljanica, Trnovitica, Lipovčani, Lipovljani, Kalinovac, Glogovnica, Brestovac, Jasenovac, Borovo, Šlji  voševci, Klenak, Bukevje, Brezovica, Topolovac, Dubica, Hrastovica, Kukur uzari, Vrbovac, Vrbo vsk o, Jablanac, Leskovae, Trsat, Svibovac, Hrženica, Bukovac, Jesenje, Jasenaš, Joševica, Grahova, Bobovac, Drenovac itd.

Napokon evo nekoja imena mjesta, posudjena iz uzeta iz rudstva: Srebrenica, Slankamen, Kamenica, Glina, Zlatar, Kamensko, Bude, Bakar i tomu slična. Uz ta carstva carstv a dale su osobito mnoge nazive Slavenima gore, doline, visočine, nizina, rijeke, potoci, ušća, izvori, klanci, jame. kotline, šume, trave, livade, mostovi, prelazi brodo vi preko preko rijeka, rijeka, jezera i mora, zatoni m orski, otoci, močvare, ribnjaci i druge stvari, kojih je sijaset. Mi ćemo i od ovih nabrojit nekoja, a ta su: Brđovac, Bregi, Gorica, Vrhovae, Brdjani, Eavnagora, Marinđol, Dolina, Poljana Dubrava, Dubravšćak, Dubraviea, Suhopolp, Suhomlaka Bečica, Eijeka, Lokve, Struga, Brod, Hrib, Klis, S f arilaz, Virje, Gaj, Kuti, Koritna, Jarak,   Vrginmos t, Staza Staza Klana c, Brlog, Babinpoto k, Otok, Otočac itđ.

Glava peta. Što govore pisci o životu, običajima, obrtu, trgovini l prosvjeti starih Slavena. Sve što smo do sada spomenuli o životu i običa  jima starih Slavena, povadili smo iz riznice slavenskoga  jezika. Nema sum nje, da bi se moglo još i više tako vih crtica napisati o starim Slavenima, al nama su dovoljne i ove. ove. Sad Sad ćemo ćemo pak posebice promo triti, što nam javljaju o tim stvarima pisci  starijih vremena Grci šestoga vijeka: povjesničar  Prohopije i car  Mavridje pišu o starim Slavenima o v o : „Slaveni „Slaveni poštuju slobodu, nikako ne dadu se pokoriti ili da budu sluge, a najviše to u svojoj zemlji, gdje su hrabri i muko trpni. Kad treba što o dlučit i ililii se o čemu dogodogo  voriti, sastaju se Slaveni u tako zvani saJor, i samo ono, Stari Slsmsai,

β

34

što bi ovaj rekao, to je bilo svima slušati". Nu ova slo  boda prelazila je žalibože često svoje granice i počela se izradjati više puta u neslogu neslogu i r azuzdan ost, koja je   bila svakoga ukora vrijedna, jer im je mnogo škodila u njihovom državnom i društveaom redu. Tako postade sloboda — ta majka svega napretka — izvo r mnoge   bijede i nevolje kod Slavena. Car Mavricije pohvalio je i mnoge njihove kreposti i njihovu mukotrpnost, jer veli: „Lasno „Lasno podnose zimu i   vrućinu i goiotu tijela i kukavnu hranu, — sve to, kada svoj dom brane". Dakle snaga je naših otaca istom u obrani svoje krvi, kuće i zemlje. Tako treba razumjeti onu nauku svih povjesničara, da su Slaveni miroljubive ćudi. Osim toga pripovijedaju nam spomenuti a i drugi tudjiaci i to, da su stari Slaveni neobično gostoljubivi. Njihov neprijatelj car Mavrieije, koji je kroz desetak  godina ratovao na Slavene, da ih sasvim uništi, veli o njihov oj gos toljubivosti ov o: „Prema „Prema strancima strancima su veom a milostivi, mnogo si truda daju, da ih uščuvaju nepovri  jedjene, i da ih dobro očuvaju provodeći ih od jednoga mjesta fia drugo, kam o im adu stići. Predadu ih onda   bližnjemu susjedu, pa ako se po njegovoj neopreznosti strancu kak ov o zlo zlo dogodi, trgne onaj, ko ji mu ga je predao, u boj na svoga susjeda, smatrajući z& svoju svetu dužnost, da osveti bivšega svoga gosta". Kod svega toga lijepoga običaja najčudnovatije je ipak bilo to, da je Slaven mogao i jela i pila i svega, što njegovu gostu treba, uzeti i kod svoga susjeda, ako to sam nije imao. Nijemac JMmhold vel i: „K od Sla  vena nije bilo sramota gosta tudjirn jelom i pilom dočekati čekati.. Kod njih je pače svijet javn o gov orio : što po noći ukradeš, to podaj po danu svomu gosta". U istinu ovo je pretjeiana gostoljubivostj ali je ovdje pretjerao i Nijemac, kad govori o kradji. Na umu nam valja naime

35

imati, da su Slaveni živjeli u velikim razgranjenim zadrugama. Gdjekada su pače pače te zad ruge z auzim ale cijela sela i okoline; nu koliko god bile one velike, uvijek je svaki zadrugar imao pravo na imetak svoje zadruge. Osobito je mogao po segnuti za tem općom imovinom , kad mu je bilo pogos titi kojeg tudjinca. U tom slučaju   bio je njegov gost — gost cijele zadruge. Za to, ako si   jeje za nj što prisvojio, nije to bila kradja nego nego stv ar dopuštena. U kratko rečeno, Slaveni u p rva vremena ni ne znadu, što je kradja, ni što što su tatovi. Sve su te stvari oni nauči li od drugih naroda u kasnija vremena. Svatko   je u zadruzi ima o svo j živo t, zato Slav enu i nije trebalo ni ključa ni brave ni svega onoga, čim su drugi narodi   branili svoj imu tak. Nu Slaveni Slaveni nisu bili dobri samo [mirnu tuđjincu. Oni su isto takovi bili i tudjincu ne| prijatelju, koga su u boju uhvatili. Tako veli car Ma vri eije: eije: „Koji su kod njih zasužn jeni, ne osta ju sužn ji za   j^uvijek, kao kod drugih naroda, već ih drže neko vrijeme ; > ako se isplate, mogu kuć i proći ili pak da ostanu kod l njih kao slobodni i prijatelji". Skoro istim riječima veli [ i piše o slavenskoj gosto ljubivosti i Lav Mudri.   j,i Zaista ova je vrlina slavenska slavenska velika, a Slaven je pokazao njom, da je po srcu svome daleko nad drugim , narod ima, pače i nad Grcima i Rimlja nim a. Žalibože škodila, jer se njegovi : ova je dobrota Slavenu mnogo , sinovi zaljubiše malo po malo sasvim u tuđjinee, i za  boraviše za se i za svoje probitke i dom ovi nu. Odatle i dolazi, da Slaveni premnogo puta ljube i štuju više tuđje, nego svoje, više tuđji jezik, nego svoj materinski. Već   je to Taeit vidio kod starih Veneta, pa je zato i rekao, da su običaji tih Slavena mnogo iskvareni i pomiješani s običajima njihovih gospodara Sarmata.

36 37

Kao što što su bili Slaveni Slaveni čovječni tadjincu , tako su, a još i više, bili svojima. U istinu, ma lo gdje se u to to doba brinulo toliko za starce, žeoe, djecu i nemoćne   bolesnike, kao što kod Slavena Ženama bili su nježni i ljubazn i. Oni nisu, kao drugi narodi, na nji h sva ljiva li sve terete gospodarstva, nego su kao vjerni drugovi s njima zajedno obavljali sve kućne i poljske poslove. Oni su pače držali žene za čuvarice božjih tajna i višega znanja, a osim toga su vjero-ali, da se one osobito razum iju u pjesništvo, liječenje i u zakone. zakone. Kad je tako, tko će se čuditi, da su Slaveni imali žene dapače za svoje vladarice i knjeginje. Sjetimo se samo slavne Libuše, Kaže, Tete, Tete, Van de, Tuge, Vuge, Olge. Olge. — Nu ovu preveliku ljubav i štovanje znale su Slavenke i od  vratiti. Zaista velika i neibična bila je njihova odanost i vjernost prema svojim drugo vima . Tak o piše o nji ma car Mav ricije: „Žene „Žene su im čiste i vjerne muževi ma svojim preko preko svake mjere, mjere, te se mnoge iza iza smrti mu ževe vlastitom smrću utješe, — vo le u vodu uto nuti, nego li da samotno živu." Eazum ijeva se, da je kod Slavena, teška i strašna kazna stigla stigla svaku nevjernicu, i da nije bilo muka, kojih ne bi izmislio Slaven, samo da je što više kazni za njihovn nevjeru. — Slaven se obično zadovoljio sa jednom ženom. Samo bogatiji i odiičniji lju di uzi ma li su u kuću tolika ljuba i drugarica, koliko su mogli hraniti. Njihovi   vladari ženili ženili su se više puta sam o s političkih uzroka i uzimali više žena, da time dodju što više u savez i rod  binstvo s drugim vladarima. Starim Slavenima bio je najmiliji mir, i oni su nerado započinjali kavgu s drugim narodima. Nu prevario   bi se, se, tko bi mislio, da su oni bili k uka vice ili narod, kako neki hoće, sasvim „golubinje ćudi". Mavricij i drugi pisci, a osobito krvna djela njihova svjedoče, da su bili

  bijesni ratnici, koji su krv lasno prolijevali kao i Germani. Samo nisu išli traž iti rata kao Germani. U boj nisu išli stari Slaven i u boj nim red ovim a, BU niti nisu dijelili megdana sa neprijateljima kao divljac i bez ikakova reda ili kao rpa gladnih vu ko va , koji misle samo na svoj plijen. — Najobičnije išao je stari Slaven pješke u rat. Or užje mu je bi lo : mač , koplje, sulica i strijela, praćka i š tit. Na znak tru blje sakupio bi se on oko svoje sve'inje — zastave, i polazio   veselo u boj protiv neprijatelja. Slaven se nerad o borio na otvorenom polju. S neprijateljem klao s e naj rađ je po šumam a i močv aram a, te je bez presta nka dan i noć na nj navaljivao. Najm ilije mu je bilo, kad bi ga u kakovo blato ili tjesnac zavabio ili na kaka v dr ugi na čin prevario ili nadmudrio. Kao kod Germana, tako se i kod Slavena u boj u držao rod roda, brat brata. Krvne sveze združivale su ljude u pojedine vojničke rpe, a svima na čelu bilo bilo je njihov starješina ili ž up an , koji im je u   vrijeme mira bio savjetnik, sudac, glavar i svećenik. Mnoga rijeka na Balkanu, mnogo bojno polje na svijetu kadro je koju lijepu kazati o slavenskom junaštvu. Što car Mavricije o ratovanju Slavena pripovijeda, to ide očevidno u one njegove desetgodišnje ratove, gdje su vojske njegove preljetal·1 prtko Dunava i na mirne oče naše navaljivale. Tamo je trobalo očima našim, da se mnogo puta razlete razlete po šum am a, a onda opet saberu i na juriš udare. Koji su bili blizu voda ili močvara nastanjeni, znali su poskakati u vođu, kad ih je dostigla nagla navala . Da mog u u vodi disati i da se ne podave, znali bi tak o držati u üst'm a trstiku , da joj je vršak    virio iz vode. U zimi, veli car, da je dobro na njih na  valiti, jer nemaju pristaništa u šumama. Cijeli je njegov opis pravi način lova na Slavene.

38

Drugačije nam pripovijeda očevidac solunski opsijedan je svoga rodnoga grada grada Soluna po našim oč ima. On   vel i: „Drugoga „Drugoga dana pripreme strojeve za osvajanje gra da ; n ajprij e gvozdene tučke, koj ima se bacalo kamenje, a zatim tako zvane kornjače, pokrivši ih suhim kožama. Da im Solunjani kornjače vrućom smolom ne upale, pokrivali bi ih jošte kožama netom ubitih volova i prikivali čavlima. Kada su već sve spremili blizu zidina, počnu treći dan dan bacati i biti Solunjane kamenjem. Njihovi su opet strijelci stali bacati strijele, te je od njih zrak potamnio, a činilo se, kano da su se nad grad nad  vili zimski oblaci. Nitko se ne usudjuje pomoliti na zidine, da gleda, kako voj uju neprijatelji svojim stro  jevima prema zidinam građa. Tako se primakoše neprijatelji do zidina gradskih, a rogovi i srpovi njihovih strojeva ruju već, te se bedemi potresoše u svojim temeljima". Bili su da kle cei naši i vješ ti i bije sn i u ratn oj igri a množina njihovih strijeli strijelica ca i nagla iznena dna i   vatrena navala dovela je mnogo puta u smutnju rimsku   vojsku . Nije s toga istina, da su stari Slaven i bili kukavice i narod go lubin je ćudi, koji se dao daviti kao rob svakomu čovjeku. Još je čudnova tije, kad neki vele, da su Slaveni razbojnički narod, kao Huni i Avari. Ta poznato je, kako   je Slaven od prirode miroljubiv, i kako se laća britke sablje samo onda, kad mu je od prijeke potrebe. Ako Nijemci najcrnjim bojama rišu svoje susjede polabske Slavene, ako ih naz ivlju divl jacim a, to im se na sve to može lijepo odgovoriti s njihovim zemljacima: Herderom i Jakobsom, koji kažu: „Svemu su tomu mnogo uzrok  sami Nijemci, koji su nebroj puta ogriješili svoju dušu u pitom oj zemlji slavensko j". Ako se na Slavena ljute Grci Grci i zov u ga^ ga^ barbarom, barbarom, i tu se može ovomu ponos-

30

nomu^narodu odvratiti: „Sva je^ta djela naučio Slaven od vas i vraća samo šilo za ognjilo!" Miroljubivost Slavena potvrdjuju nam i druge njihove prilike. Kod drugih naroda vidimo, kako osnivaju   velike i jake države, a to sve u to ime, da lakše napadaju na susjede. Slavenu nije toga dopustila dopustila ne satno njegova ljubav za slobodu, nego i njegova mirna i blaga ćud. Kod njega ćeš za to naći toliko državica, koliko plemena. Spomenemo Spomenemo li k tomu još po znatu me djusobnu slavensku neslogu, eto svega, što je Slavena Slavena zaustavi zausta vilo lo

na put u slave i što je učinilo, da se nije đov inuo do one visine i moći, koja mu dolikuje po njegovim vrlinama i množini i broju njegovih sinova. To je već vidio glasoviti arapski putnik Ibrahim Ihn Jakub, koji veli: „Slaveni su neustrašiv i i vješt i vojnici. Da nisu raseijepani u nebroj rodova i plemena, zaista ne bi se ni  jedan narod na svijetu mogao s njirta mjeriti". To žalosno stanje trajalo je sve do pokrštenja Sla  vena. Tek u to doba spasoše nekoji junački i krepki slavenski vladari svoje pleme od sramote, a i od propasti. Nije s toga čudo, da su zlatnim slovim a ubilježena u povjesti slavenskoj imena: Držislav i Tomislav, Nemanja i Dušan, Krum i Simeon, Boleslav i Karlo, Eurik i Petar, Petar, Moj mir i Eastislav, Mječislav i Boleslav Hrabri. Hrabri. Oni utemeljiše prve slavenske jače države i pokazaše svije tu da je i Slaven kadar bran iti svo je o gnjište i pripraviti si bolju sudbinu. Prema onoj nar odn oj: „Gdje je nesreće, ta mo je i sreće", sreće", donije la je Slavenu njego va blaga narav pored svega zla i dosta koristi. Ne trateći Slaven svoje vri  jeme ratom i vježbanjem u oružju, bavio se on poslovima mira, te je malo po malo došao do blagostanja i

naobrazbe, za koju su mu svi barbari njegova doba

mogli biti zavidni.

41

40

O obrtu i trgovini  njihovoj pripovijedaju nam njihov i trgovački i obrtnički gradovi, gradovi, kojih je bilo na sve strane, gdje su stanovali Slaveni. Ovi gradovi bili su na glasu sa svoga bogatstva i veličine, i sa prebogatih svojih poganskih hramova i drugih javnih zgrada. zgrada. Svi se ti grado vi sp ominju doduše u ka snije vremena, nu nema sumnje, da su se oni, da dotjeraju do toga cvata, počeli počeli razvija ti v eo u prastara poganska vremena. Od ovih gradova gradova dosta je da spom enem o slavnu Vinetu ili Juliu , Bostok, Bostok, Buko vac i dana šnji Lübek. Zatim spominjemo Prag, koji opisuje poznati putnik Ibn Jakub kao   veliki trgovački grad. Isto tako bio je na glasu Meklen  burg. koji se zvao Velijgrađ, ti jest veliki grad. Riječju, Slaveni su prenašali svoju robu na sve strane i po kopn i i po mo ru i po jezer ima i po rijekama. Iz početka davali su svoju robu za kože i blag.), poslije su primali slavenski trgovci za svoju robu komade fina platna, đočim su se s pravim kovanim novcem upoznali tek kasnije, i to nije bio njihov, nego bizantinski i arapski. No stari stari Slaveni nisu bili samo p rosti i mar ljivi radnici, već se njihov duh zanimao i za veće i svetije stvari.   Već od drugo ga vi j -ka poslije Krista govo re Skandina vei i Grci o slavenskim djedovima kao o narodu koji je pun  znanja i prosvjete i koji ima pače i pismo. Tko se o tom žtli uvje riti , neka po gleda sam o u riječi, ko je su od Slavena pos udili Grci, Madžari i drugi narodi To su imena za ratarstvo, pčelarstvo, stočarstvo, porodične sveze, trgovinu i obrt, za bolesti t'g'ela i duše, odijela, i hrane, mjere i novca, crkve i vjere, države i čin)vnika, vladara i njego va dvo ra itd. Sve su ove riječi, a uz riječi razumijeva se i stvari, koje ove riječi označuju, uzeli od Slavena u svoj jezik spomenuti narodi, a osobito Madžari.

O tom, da li su stiri Slaveni imali i pismo, nemamo vijesti iz pradavnih vremena. U zeleno-gorskom rukopisu kaže se, da su u češki sabor skupa sa Libušom došle dv ije slavne i uče ne djevice, i da je jedna od n jih imala uza se daske, na kojima su bili upisani zakoni, a druga mač, kojim je krivicu kaznila. Kakv o je to bilo pismo na ovim daskama, trga ne znamo. Mona k Hrabar, ko ji je živ io na kon cu devetog i li na početku desetog desetog vijeka, piše o tom : „U|početku nisu imali poganski poganski Slaven i pismen a, nego su crtama i rezama pisali i gatali". Ov e nam riječi kažu, da je ovo staro staro slavensko pismo bilo nesavršeno, — tu su na ime mjesto naših slova bile slike. Do pravoga pisma, gdje  svaki  glas ima svoje slovo, došli  su Slaveni  tele za sv. apostola

drila

i  Metodija.

Osim toga poz nav ali su siari Slaveni kao it' o d rugi svoja nebesa i tajne svojih bogova. Uz to bili ?u oni  vješti liječnici  i pravnici. Mnogi je od njih poznavao nebroj bilina i njima liječio svoje bolesnike, a mnogi je od njih znao na pamet nebroj zakona Da nekoje stvari   bolje zapaite, te, slagali su ih u pjesme i pripovijetke, dočim su samo zakone znali katkad napisati na daske. Napokon nam valja napomenuti, da su Slaveni poznati i kao ljubitelji pjevanja,, glazbe i plesa. Lijepo veli Štur : „Svaki naro d kazuje na svoj na čin, što mu je na srcu srcu i što ga odušev ljava . Indijac zal'jeva svo ju dušu u orijaške hramove, Ptrzijanac u svete knjige, Egipćanin u piramide, obeliske i tajinstvene labirinte, Grk u kipove, Eoman u s'ike, koje te začiravaju, German u muziku, a Slaven u pjesmu, koja te je kadra ganuti i dirnuti." Za čudo je, da tudjinci o toj slavenskoj vrlini govore malo ili ništa. Istom grčki pisac Teofilakt Simokata, koji je živio u sedmom vijeku , napisa ove riječi: „Kad je car  Mav rieije 591. 591. godine bo rav io u Traeiji i tu se pri-

43

pravljao na boj, uhvate jednoga dana carski ljudi tri čovjeka. Ovi zarobljenici bili su Slaveni i nisu ima li uza se oružja, nego samo tambure. Kad ih car zapitao, odakle su i od kojega su naroda i zašto su pošli na Balkan, odgovoriše m u : „Mi smo Slaveni, dom ovi na je naša na obali zapadnoga Oceana, i m i ne po zn aje mo oružja, nego samo tamburu". Doduše ovo mjesto ne govori o pjesmi, nego o glazbi, ali tko znade, u kako je usku savezu pjesm a s tamburom, i n opće sa glazbom, tomu ne treba dokazivati, da su i ovi Slaveni bili pjevači, i da su uza svoj mili instrumenat (stroj) i pjevali. Eiječi spomenutoga Grka potvrđjuju osim drugih pisaca, osobito Ibn Dasta i Al Bekri, dočim je danas poznata stvar, da su svi Slaveni bili ljubitelji pjesme i glazbe. To osobito vrijedi za slav enske žene. Safa fik vel i: „Gdjegod je koja SlaSla  venka, tu je i pjesma. Po brdu i dolini, po kući i dvoru, po šumi i livadi, po vrtu i vinogradu, svuda se ori glas njez in" . U opće može se reći, da nema naroda na svijetu, kod kojega bi bilo toliko naravna, čista i čustvena pjesništva , kao kod Slavena. Slavena. Samo tako može se razumjeti, da je i danas svim Slavenima poznata riječ: pjeti i pjevati, pjesma i pjesan. Mnogi će nas zapit ati, a ka kovo je bil o to pjeva nje ? O čem su pjevali ? Slaveni su uz ljubav opjevali bojeve bogova na nebu, nebu, te bojeve bojeve i junaštva ljudi na zemlji: lirici  (čustvenoj ili il i ljubaznoj pjesmi) i eposu (junačkoj pjesmi) pridružila se s vremenom i drama (predstava). Nu to nije bila drama kao danas, nego je to bio đia log, t. j. razgovor dvoje lj ud i. Dakle kako se vidi, kod Slavena bilo je narodnoga   blaga blaga svake ruke. Uz pjesmu , pr ipov ijetku i poslovicu, orila se po njihovim gajevima, hramovima i drugim, zgradama i pjesma lirska, epska i drama tska. Kad je Slaven došao do pravoga pisma, stalo je ovo istiskivati

ovakove 'pjesme, pripovijetke i poslovice, u koje je on prelio sv e svoje znanje i m išljen je, svoje srce i dušu svoju. Nu pošto se je ipak sačuvao trag svim tim stvariica, počeo počeo je Slaven Slaven odavna marl jivo kupiti i sabirati uz vrijedne i vješte tumače ovu slatku uspomenu na svoja davna vremena, a time se ujedno rastjeruje tama, koja je obavila sa sviju strana poganske stare Slavene.

*

Glava šesta.

Društveno i državno uređjenje. Tako stigosmo k  slavenskoj obitelji, k tomu prvomu hramu slavenskoga života. Živo vrelo za onu davnu dobu slavenskih naroda, nalaze svi ispitatelji ovoga predmeta u našoj zadruzi, iz koje je izrasao sav javni i državni život slav enski. „Zadruga jest" veli Bogišić, Bogišić, „ona obitelj, gdje više pojedinih ljudi iste krvi, a i obitelj u užem smislu zajedno živu i jedno jedino gospodarstvo, koje je njihova opća svojina, zajednički obradjuju pod upravom glavara, koga obično sami izbiraju". Postanak zadruge i njezin razvitak pokazuje nam temeljnu misao slavensku 0 svojoj krvi. Imao je otac više sinova, svi su se poženili i ostali s ocem pod jednim krovom . Kad je otac otac um ro , nisu se njegov a djeca djeca razilazila i med ju se dijelila dijelila očevine. Oni su ostali i nadalje na istom zemljištu i uživali svi za  jedno očevu očevu muk u. Na taj način mogla je zadruga postati velika, i to tako, da je već bila, kako ima primjera, 1 nesrodna, te su se na primjer ljudi u zadruzi po kršćanskom ćanskom zakon mogli i međju se ženiti. Kada je t i j slučaj nastao, onda se zadruga potrgala, da opet dodje po naravno m slavenskom zakonu svoja krv pod jedan

44

krov. Ovim je načinom i veći skup kuća i obitelji činio  selo (ves), koje je obično bilo jednoga roda, pak su imali

i skupno ime kao sinovi sinovi jednoga pradjeda. Samo žene ođilazile su iz kuće, ali zato narodna pjesma ne može dosta da naglasi, kak o ide djev ojka „M tudjinu sa tudjina". Dapače ih i otac i mati i rodjena braća već na polasku za tudje smatraju. Ova kov u skupu ljudi, kao što što je bila bila zadruga, tre  balo je, da imađu neki red i zakon, po kome će se vladati, kako će si hranu pribavljati. Trebalo je, da imadu nekoga, oko kom će se sakupiti sav taj veliki zbor. Eadi toga bio uvijek netko u toj zajednici glavar. Ovoga su najprije izmeđju sebe izabrali potomci prvoga praroditelja, a njihovim tragom podjoše i njihovi potomci. Na taj način ne ostade ziđruga nikada bez starješine, vladike, gospodara, gospodara, Jcnesa i staroste i kako se već zovu ti njezini poglavari. Glavar skrbio se kao rodjeni otac za svoju zajednicu. On se za nju bjgovima molio i žrtve žrtvovao, on   joj je čuvao svetinje i kipove božje. Oa se brinuo za red u kući i na polju i na Mrakom mj estu , te je je razdjeljivao medju zađiu gare poslove. On je mjesto njih govorio i rad io u javn im skupš tinam a. On je napokon napokon mirio, kad   je trebalo, posvadjenu braću. Da je pri iz bo ru g sspo d tra bil i i osobita svet kov ina, to smijemo pred tnjevati, jer ima o tom jošte mali tračak  u običa jim naro dnim . Navest ćemo ovdj·' običaj u Hercegovini. Poslije Poslije sm rti d om aćine sastanu se ovi ukućani. Progovo rite će tad n ajst ari ji: „Ej, braćo i djeco moja ! glavu kućnu izgubismo, te bez glave ostadosmo, ali je naš  otac (ili stric) nas mjesto mj esto sebe po božjem daou ostavio, nas je red, da uzdržimo uzdrži mo njegov da njega naslijedimo, a nas

glas i obraz pred svijetom, pa ako ne znadosmo, naša

45   je sramot a i crn obra z. Nego da jte, da se ni brats ku dogovorimo, koga ćemo ćemo mjesto njega njega jutros imenova ti". Za ni'im onda progovori drugi najstariji: „Ne treba nikakova dogovora, jer ne ćemo novi sakon staroj zemlji  mećati, nego je to tvoje, a i za tebe je, ti vladaj i upravljaj, a Bog će s nama najbolje, ako Bog da! Evo,   ja te najprvi poznajem za starješinu oi kuće i ljubim ti ruke". Digne S3 i poljubi ga u ruke. Djedovinu su svi zadrugari jednako uživali i ona je prelazila netaknuta od koljena do koljena. Slaveni su držali, da zadrugari zadrugari nisu njezini vlasnici, nego samo uživatelji. Samo priho d djedo vine, to jest žito i blago,   bila je imovina zadrugara. Od žita i blaga zadržali bi nešto za sve njih zajedno, a drugo su ili medju se razdijelili ili su prodali, a novac upot rebili na opću korist. Tako   je došao svaki zadrugar do imovine ili do prćije. On je mogao s vremenom svoju imovinu povećati, osobito pak    je ova narasla; ako je bio sretan u ženidbi, i ako mu je žena uz svoju dobrotu i valjanost donijela i lijep miraz. Kako se dakle vidi, djedovina bila je glavno bogatstvo sviju zadrugara, i teško svima, ako bi ona postrađala   bilo to nerođicom i kako drukčije. Eadi toga nisu d ali stari Slaveni bez velike nevolje u nju dirati. Ako im se udavala kći u koji drugi rod, dali su joj, koliko god su mogli i žita i blaga i drugoga gibiva im utka ut ka;; al te kćeri

nema, kojoj bi oni dali za miraz što od svoje djedovine, to jest o l negib iva im utk a. Isto jeje tako bilo i sa zadrugarom ako se je prižen io u drug u koju ku ću. On je dobio svega, al od djedovine ništa   Ako se ipak kada zadruga trgala, tad su morali biti dijelo vi uvije k jedna ki, jer su i Slaveni bili svi jedan drugomu jednaki i ravni. Dakako da je uz ovako čuvanje djedovine svima Slavenima bilo dobro, i da medju njima nije bilo sirotinje i bijede, jer svatko, koji je bio vrijedan

46

ijko ij kojiji je radio, dobio je i hrane i svega, svega, što mu je trebalo od zajednice. I za bolesnike bilo je dobro, jer se   je svaki liječio na troškove svojih zadrugara. A onomu, onomu, koji je dospio u kakovu nevolju, pritjecala je sva zajednica u pomoć, pa tako je isti ovu iaglje podnosio. N u uza sve to ipak se je katkada našao koji Slaven, Slaven, koji je stradao, gladovao i žedjao. Al to se dogadjalo samo onima, ko ji su bili nev aljali i koji su bili samo na sramotu drugim Slavenima. Ovakove su obično zadrugari   bacili radi kakova zločina ili nedjela iz svoje zadruge, a od onoga onoga časa prestali su se brinu ti za njih. njih. Ov ako vi   jadnici potucali bi se od nemila do nedraga, a kamo god   bi dolazili, zatvariii bi pred njima vrata i odbijah ih od sebe. Dakle ka'
47

taVo su uz svoju staricu majku ovi novi članovi. Oni su njezina djeca, a poglavar njezin jeste i poglavar njihov. Tako s vremenom ponaraste οΛ  slabašne mladice, od dvo je Ijudi. bujn o i ogromno drvo, velika zadrug zadruga, a, društvo društvo od više stotina glava. Nu što se vize porodica množi, to se sve više jedan član porodice drugomu otudjuje. Poradi toga, tko danas mater-kuću ostavi, taj prekine s njom svaku svezu i općenje. On dobije drugo ime, on   je sam svoj. i može si gdje drugdje saviti gnijesdo za se i za svoju porodicu. Kako se vidi, i kod današnjih   južnih Slavena može biti velikih zadruga, nu te zadruge ne mogu biti nikada takove, da bi bile cijela sela ili općine i da bi se s ovima mogle mjeriti. I kod današnjih Velikih Busa nešto je slična sla  venskomu rodu. I kod Čeha i Poljaka bilo je nešto takova do šestnaestoga vijeka. Kod čeha i Poljaka imala je zadruga svoj zajednički imutak, a kod Busa svi općinari uživaju općinsku zemlju i imovinu. Nu to je jedina stvar, koja nas kod tih naroda sjeća na stari slavenski rod, a sve je drugo drugačije. U starom su se slavenskom rodu svi zadrugari, koliko god ih bilo, bilo, ponosili jedn im imenom , itrenom prvoga prvoga svoga praroditelja ili starješine. Da pak pokažu, da su njegova djeca, dodavali bi k njegovu imenu ili nazivu nastavke, koji to znače. Tako ako se je prvi st arješina ili praroditelj zvao Tugomir, tad bijahu oni Tugomirići, od Jablana postađoše postađoše Jablanići, od Vo jna Vo jnici, od Borislava Borislav ići, o d Bađovana Badova nići. Tako Tako je isto bilo bilo i s imenim a mjesta, u kojima su oni živjeli. živjeli. I ono se znalo prozvati po praocu. Odatle se danas mnogo selo slavensko zove imenom porodičnim, samo povećanim spomenutim nastavcima. TaVo je od Vojin postalo Vojnić, od Tugom ir Tugom irićfili Tugomirić Tugomirić itd. itd.

49

48

Još nam ralja napomenuti, da su se u starim sla  venskim rodovima članovi sastajali zajedno na djedovsku svetkovinu, koju je valjda najstariji starješina obavio.

koji je bio zajednički. Odatle i dolaze, da poslije o va riječ „župa" znam enuje „lijepu „lijepu sunčanu zemlju". Pored Pored župa spominju se i gradovi, a po broju gradova na pri-

Napokon se znalo gđjekomu rodu prišiti što po-

mjer u Panoniji uzeo se broj županija. Župa je upravo Uh velika upravna općina. Župa znači i danas mnogo

rugljiva, nu to je bilo vrlo rijetko.

Glava sedma, P l e ine i n a r o d . je im alo Pleme je postalo od više rodova I ono je svoje ime. Katkada si je zadržalo stari naziv svoga roda, a katkad si je opet skovalo novi. Tako ni od roda Kafića i Šubiea Šubiea postala plemena plemena Kafići Kafi ći i Šubići. Od

stanovnika na kojoj rijeci postadoše Eiječani, od žitelja u nizini 'Poljani, od žite lja kod jezera Jezerani, kod v ode Morave Moravljani, za brdima Brdjani, za burnijem Zahum ljani. Gdjekoja slavenska plemena, plemena, koja se nastan ila u nekadanjim rimskim i grčkim zemljama, pridržaše stara grčka i latins ka imena gradova, rijeka i gora, ali

ih prekrojiše prem a svom u. Od Salona načiniše Solin, od Saus-Sava, Saus-Sava, od Drinus-Drina Drinus -Drina,, od Margus-Morava, od

Naissus-Niš, od Naro-Neretva, od Scardus-Sar planina itđ. — Nu najra dje su Slaveni donijeli iz stare dom ov ine svoja stara imena. S toga se i dogadja, da se i danas u najuda ljenijim slavenskim zemljama nađje jedna ko nazva nih rijeka i gora. Tako je rijeka Cetina u Dalm aciji i u Busi ji; rijeka San(a San(a)) u Galiciji, Galiciji, K ranjs koj, Štajerskoj, Štajerskoj, Bosni i u Hrv atsk oj; rijeka Morava u Mora viloj i Srbiji, Srbiji, Desna u Eusiji i češkoj itđ. Po plemenu zvala se i šupa, u kojoj je ono bora  vilo. V iše bratstva zajedno vezalo vezalo se u župu. Izm edju   višejrodova ili bratstva bio je jedan krasan sunčam sunčam kraj,

1

i.i.-

čeljadi oko sk upnoga stola. Tako se ima razum jeti ona riječ u Lici: „U mene ima ima pu no župa ", ili ovo pita nje: „Domaćino, imaš li puno župa?" Malo prije smo naveli, da se pored župa spominju gradovi. Grad  se dizao usred župa i to pon ajvi še uz močvare, vodu ili na strmu brdu, da se laglje brani. Grad je bio utvrdjen jarcima i nasipima, te je bio opasan opasan drvenim zidom, koji je bio nabit zemljom. Poznato je i to, da je u tim slavenskim tvrdjama bilo mnogo javnih i posebničkih (prijatn (pri jatnih) ih) kuća. I ove su bile od drva, a da budu trajnije i ljepše, nabio je i njih stari Slaven zemljom , a o im toga pobijelio ih i svako jako išarao. U grad bi bi snosili Slaveni u čas nevolje sve svoje blago i dragocjenos ti. U nj bi zat va ral i djecu, žene i nem oćne starce, da ih obrani i štiti od neprijatelja. Oko ovakovih grad ova , ko jih jeje bilo svagdje, gdje je je bilo i Slavenstv a, podigla su se naskoro pređgradja, pređgradja, stanovi za obrtnike i trgovce. — Sve je pleme moralo graditi, poprav pop ravlja ljati ti i uzdržavati svoju tvrdjavicu, pače i kod nje stražu stražiti. Na čelu plemena bio je šupan ili, kao što neki Slaveni toga svoga glavara zovu, Jenen ili il i vojvoda.* Sva Sv a prava i dužnosti, koje je imao starješina u općini, imao   je župan u pkmenu, a osim toga bio je on i vođja u ratu. I njega je kao i star ješinu izabira o narod ili bolje * Pravo staro hrvatsko pleme imalo je više županija na prostoru svoga stanovanja. Pravi vojvode plemena bili su bani. Oni su bili bili poglavice plemena hrvatskih. Da jeje ta čast stara i iz pretkršćanske dobe, vidi se po pjesmama, koje sežu sadržajem svojim u pogansku dobu, a imadu pripjeva: ajme bane ili kuku bane, ili lele bane itđ. Stari Slaveni.

4

50 rekući samo starješine naroda. Pravilno bio je on uvijek  neposredni potomak i najbliži rođjak prvomu prsrođitelju svoga plemena. U tako zvano prethistorijsko doba, t. j. od pet sto godina prije Krista pa do pet sto godina poslije Krista, nis u stari Slaveni Slaveni dalje došli cd župa, te se je sla  venski svijet rastočio u nebroj malenih državica, tako zvanih župa. župa. Svaka od ovih župa živjela je svoj život, a mnogo puta upustila se sa drugom svojom susjedom u   boj, koji je gđjeka da samo onda p restao, kad je jedn e od njih nestalo. Kad čovjek to sve promotri, lako pojmi, zašto se o Slavenima u stara vremena malo što znade, i zašto nisu i oni, kao i njihovi susjedi, napunili svijet   bojnom slavom. Ova žalosna vremena potrajaše od prilike do šestoga   vijeka poslije Krista, kadno je opća pogibao stala ljude iste krvi kupi ti u veće zajednice. Više se plemena plemena u ovo dob a sjatilo oko svoga vodje, a ovaj ih je onda sve skup a   vodio u boj na neprijatelja. Kad su ova ova plem ena ostala i pos'ije boja zajedno pod svojom zajedničkom glavom   velikim veli kim županom ili knezom, tad je to bio gotovnarod  ili kako su neki tomu kazali, jesik  il i ptik. Nu plemena

su se mogla sliti u zajed nicu i pod silu, a ne samo dobre volje. Dogodilo se naime, da je koje pleme kod Slavena, kao što i kod Germana, zavladalo i zagospođo  valo nad drugima. Jer kao što kod Germana, tako jf» i kod Slavena vrijedila uvijek, a osobito u ova divlja vremena, radinost, hrabrost, neustrašivost, slava, bogatstvo. ugled i vel iki rod. Žup ani , koje su resile ove vrline, trebali su samo zgodnih prilika, i oni su se nametnuli drugi ma za vladare. vladare. Tako je u ćeskoj pleme ceh, koje   je bi lo oko Praga, Praga, sabral o oko sebe drugu svo ju braću i nadjenulo joj svoje ime. Na taj je način izrastao i ruski i bugarski, a i svaki drugi slavenski sl avenski jnarod. jnar od.

51 Ovakovi narodi ili puci sagradili bi sebi glavni grad, koji po najviše nazvaše Višegrad. Ova j grad bio je narodu sve ono, što je bio i plemenu njegovo. U njem u   je bilo prijestolje kneza ili velikog župana, te se u njem   birao glavar naroda. Kao što su se u plemenskom gradu sastojale plemenske, tako su se u ovom sastajale narodne skupštine. U kratk o sve, čega čega je trebalo državi, sve se to u tom gradu naroda kovalo i snovalo. U ta vremena bio je u svakoj župi već prije opisani i poznati utvrdjeni grad, a u njem je boravio namjesnik velikog župana ili kneza, koji je imao razna imena, kao župan, kaštelan, posadnik, dvornik, vojvoda. Uz ovoga pogla vicu bili su i drugi časnici, časnici, kao : sudac, komornik, pristav pri stav i druga manja gospoda. Svaki Svaki od ovih činovnika imao je svoje dohotke, od kojih mu je   bilo živjeti. U vrijem e nevolje bio je župsk i grad, grad, kao i prije, utočište svemu plemenu i njegovu dobru i blagu. U ovaj su grad dolazile starješine rodova, da sude zločincima. Ov am o jeje dolazilo sve pleme, da vijeća o svim stvar ima, ko je se njega njega tiču. Kao i prije, prije, tako se i sada morala brinuti svaka župa za svoj grad. Uz to morali su svi stanovnici župe graditi i popravljati mostove i putove, krčiti šume, braniti međju i složno se dizati protiv neprijatelja. Kad je vladar kroz koju žu pu prolazio , mo· ra'a je ona davati njemu i njegovoj družini kola, stan i sve d rug o, što im je trebalo. Slaveni su ove terete morali nositi sve dotle, dok je bilo župskoga života , t. j. do 13. i 14. vijeka. Iz ovoga što smo dosele napomenuli, vidi se, da je narodna država naprtila sve terete pojedinim plemenima. Dakako da su u takovim prilikama tereti tereti držav ni bil i maleni ili nikakovi. Za v ladara se dr žav i nije trebalo skrbiti, jer je on moga3 živjeti od svojih ili narodnih zemalja. Osim toga dobivali su vladari mnogo darova,

52 koje su im, kako to i sama riječ kaže, podložnici drage   volje darh ali. N u kad je rat uzbjesn io ili kad jeje doš lo do bune, tad se segnulo i u džepo ve i u svoje iman je, te se pritjecalo u pomoć državi ili sa blagom ili sa žUom ili sa novcem. Dakak Dakako, o, da uz ov akr vu upravu, gdje je svaka čest narodna živ jela još svojim živo tom i pod svojim poglavarom , nije nije mogao veliki župan, kao glava cijelomu narodu, mno go vrije'đit vrije'điti.i. Slavenim a je bio doduše vladar mila i sveta sveta oso ba; oni su ga ga ljubil i i štošto  vali, al kra j svega toga nije on b io kod nj ih d rugo, nego prvi međju jedna kim a Najmanja samovolja i bezabezakonje staj.do ga je časti, pače i glave. Ovaj dua rascijepa gorostasno drvo slavensko na sitne komadiće — slaba plem ena — i učini, da je bilo u slavenskoj kući doduše dosta slobode, ali mnoge manje   jakosti i ugleda kod tudjega svijeta, nego je to Slavenima pristojalo. pristojalo. Nu vrijeme liječi sve rane, rane, pa tako izliječi i ovu. Malo po malo stala je i kod Slavena misao 0 đrž «.vi korijenje korijenje hvat ati . Maogi veliki župan, koji se proslavio u miru i u ratu, a uz to još bio odlična roda, znio se mnogo puta održati u svojoj časti sve do svoje smrti. Više puta znao bi takav čovjek, ako je bio isto isto mudriji i ako je što gledao za svoju porodicu, svoju vlast od naroda izmam iti i sinu svojemu. — Ako je je i s :n bio pameti očeve, a poslije njega i njegovo dijete, unuče i praunuče, tad je sve malo po malo narod prestajao iza  birati svoga poglavicu ili ako je to i činio, tad je to   bila samo igrar ja i zavaravan je svijeta. Kad se to dogodilo, onda nije više vladao veliki župan, koga je narod izabra o već župan, kom u je otac tu čast ostavio . Napokon ponaraste ponaraste ugled ovih slavenskih glavara tako, da su 1 žene njihova roda, kad nije bilo muškaraca, postajale   vladarice, kao što je n. pr. bila mudra kneginja češka Libuša, zatim junačke voditeljice naroda hrvatskoga

53

sestre Tuga i Vuga. Tako prijedje s vrem enom narod od biranih vladara k tako zvanim nasljednima, a kad je to bilo, podiže se ugled i vlast ne samo vladara, nego i države, kojoj su oni bili glavari. U to je doba još jedna jedina rak-rana grizla tijelo slavensko, a to je bilo dijeljenje države medju članove   vladarske kuće. kuće. Ovo se d ijeljenje do gađjalo ond a, kad se nisu braća ili rodjaci mogli složiti, te je tad svaki dobio po koji dio od njihov e baštine. latina je doduše, d a je najstariji od njih zadržao za se najveći dio države i da su ga svi morali mora li slušati ; nu kraj svega toga oslabi ovakova dioba svaku državu, a gđjekojoj iskopa i grob. Napokon još spom injemo, da nam nitko ne može kazati, koji su bili znakovi velike županske časti. Danas se misli, da su stari Slaveni, Slaveni, kao što su to činili i koruški Slovenci Slovenci sve do no vijega doba, doba, svoje vlad are samo metali i dizali na tako zvani očev i djedov stol, te da su ih time priznavali za svoje gospodare.

Glava osma, Otmica; opće jamstvo; osveta. Kako smo već prije napomenuli, svaki je rod bio sam za s: društvo , koje jeje bilo o dijelje no o d svega drugoga svijeta. Sve što je imao, pripadalo je i bilo je svo  jina jina svim zadrugarim a i nikomu više. Poradi toga toga nije smio tuđjinac ni ljubav voditi sa kojom od njegovih kćeri. A da bi mu rod dao za ženu koju od sv ojih milih osoba, na to nije mogao tuđjinac nikako računati a niti niti se podati kakovo j nali. Vidiv dakle tudjinae, da ovakovim mirnim načinom ne može ništa postići, morao   je odabrati drugi način, da dođje do svoga cilja. Njemu dakle nije preostalo ino, nego se ustrpjeti i čekati čekati lijepu

54 zgodu, te ugrabiti na s ilu o no, Što Što mu je sreu milo i drago. Eto tako nastadoše kod starih starih Slavena otmice. Otmica je bilo mnogo u svak o vrijeme, a osobito su one cva le u ono doba, kad je vladalo mnogo ženstvo i kad su žene običavale umirati zajed no sa svo jim   vojnom . U ta vremena bilo je je malo vjerenica za s ve ljude, i s toga, tko je htio sa svojom odabranicom život sprovadjati, tomu je valjalo, da si je otme, pa stajalo ga i glave. Protiv takova otmičara digao se sa v rod na orulje za svoje čedo, na jmi lije bogatstvo . Tako su se malo po malo zakvačila dva roda, krv je potokom tekla, a svadja je istom onda prestala, kad su se protivnici sa dušom rasiali. Nu vr ijem e je izliječilo i te rane, i tako   je nestalo krvne osvete radi otmice. Mjesto osvete zado  voljili su se sada Slaveni sa ucjenom ili naknadom, koju   je morao platiti otmičar i njegov rod za ugrabljenu dje  vojku. Iz početka bila, je ova naknada velika, a ponajviše sastojala se u tom, da je morala mlada kod svoga pri  jašnjega roda dugo vremena raditi i obavljati svakojake kućne i poljske poslove. Nu za malo i te je nepravde nestalo. Bodovi počeše se po malo miješati, a svaki zadrugar, ako je bio bio samo zdrar i vrijedan, mogao si je drugaricu naći ne samo kod svoga svoga roda, nego i u tudjega. Dakako da je u to to doba i naknade nestajalo, pa ako je g dje i bila, to je   bila sve manja i manja. Dapače je u to vrijeme nastao običaj, da se djevojci, koja se udaje, daje i miraz. Pored bvega toga bilo je ženi u tudjoj kudi dosta neugodno. Po naj prije bio je tomu uzrok taj, što su je tudjinci u onoj kuci, kamo je došla, prijekim okom gledali. To se oso bito đogađjalo onda, ako je donijela malo miraza u zadrugu ili ako joj je muž umro. 8 toga i nije čudo, da su udovice rado polazile zajedno sa svojim ljudima na drugi svijet. No na sreću ove je sramote br^o

5f 

nestalo kod Slavera, i snaha je kod njih kao i kod mnogih drugih prosvijetljenih naroda postajala sve milija svim ukućanima . Tako poče pon esta jati i o tmice i naknade, a Slaveni se siadoše ženiti kao i njihovi susjedi na zapadu. Kod svih slavenskih narod nala zimo tako zvano opće  jamstvo. To je bila uredba, po k o j o j su morali iz početka svi članovi jednoga roda, a kasnije i svi stanovnici jednoga kotara ili okoline, jamčiti i odgovara ti za sve, što se u njihovu kotaru dogodilo.   Ako se je komu šta šta n eugodno dogodilo ili je bio od koga napadnut, tad je trebao samo povikmiti: „Pomozite ili obranite me od napadača ili razbojnika", i svi su bili dužn i priskočiti mu u pomoć. Ako toga nis u učinili, tad se to tako uzelo, kao da su i oni krivci zločina, k o j i je počinjen. Poradi toga n i j e krvnine plaćao samo ubojica, aego i cijela okolica, gdje se zločin ili ubijstvo do godilo. Ako se zločinac zločinac tražio, tad je jam čio susjed za susjeda, a za koga nije htio nitko jamčiti, taj   je pao u sumnju, da je krivac. Ova se uredba ođrža'a ođrža'a jako dug o i bil a je po SSaSSa  vene u ono doba jedina obrana protiv nacilja i nepravde,   jer pravo govoreći nije bilo ni države ni vladara, koji bi se mogli zločincu o svetiti. Traga ovoj uredbi naći je   bilo u hrvatskoj krajini sve do najnovijega vremena. Kad se nai me što u selu selu ukr alo , pozv ali su se svi na odgoodgo  vornost i nije se pitalo, je li sve selo krivo ili nije. Ovaj je postupak u istinu mnogo puta urodio do  brim plodom, jer mu je poslje dica mn^g o puta bila ta, ta, da je iz sela nestalo tatova, i to samo radi toga, što su se bojali osvete svojih seljana susjeda.

56

Kod starih Slavena bio je taj običaj, da svaki rod preda preda zločinca zločinca onom u rodu, kom u je što što skrivio. Nu ponajviše se dogadjalo, da to dotični rod nije htio učiniti. Posljedica tomu Desporazumljenju bila je svađja izmedju ta dva roda, i odmah se počelo raditi prema onomu: „Tko se ne osveti, taj se ne posveti". Osobito je to bilo, kad je tko koga ubio ili umorio. Ako ni u tom slučaju nije htio rod ubojice da popusti i da dade naknadu za glavu pokojnikovu, tad je odmah stala krv potokom teći. Napom enuti nam na ime valja, da je po star starom om poganskom pravu dopušteno dopušteno bilo bilo svakomu svakomu rod jaku pok ojniko vu nav aliti oružjem ili bilo čimgođ na ubojicu i na njegov rod. Osveta je bila poznata kod svih naroda. No naskoro uvidješe mnogi narodi, da je ona veliko zlo po oba protivnika i po oba roda. Oni se mnogo puta uvjeriše, da   jedna osveta radja drugu, i da tako to bjesnilo raste sve   više i više i tako dugo, dok je koga živa od neprijatelja. Poradi toga počeše ljudi već" od najđavnijih vremena tražiti si zadovoljštinu i ua drugi način, a ne samo oružjem, u to su se ime stali stali p rotivnic i sastajati i gov( riti o miru. Krivac bi se u tom slučaju obično morao pokoriti svom u protivniku, i dati za ubijenu glavu kakovu ucjenu. Mi ćemo ov dje opisati jedan takav običaj, koji je poznat i sačuvan u Hercegovini, Ornojgori i Boki, a zove se : Mir radi mrtve glave. Kad se sluči, da čovjek ubije čovjeka makar i svrh  sebe ili na pravdu božju, odmah poglavice onoga mjesta ili sela ustanu, te molbom i lijepim riječima nastoje umiriti krvnika (ovako zovu uboj :eu) s kućom ubijenoga. To biva ovako: Najprije podje dvadeset ljudi od bratstva ili roda krvnikova; ako ih toliko u bratstvu nema, tad zamole druge iz sela da idu s njima, te krenu svi za  jedno put kuće ubijenoga u nedjeljni dan, da ištu vjeru i mir. A li ukućani ne skrenu glave n iti im im ikakvo ga

57

odgovora d aju. Dru ge nedjelje skupi krvniko va kuća više družine, te idu i kucaju na vrata uvrijedjene kuće i mole, da im se otvori, ali zaludu, dok godj tako ne buda dolazili na dvanaest nedjelja bez prekida i dok ne navrši   broj najmanje od stotinu ljudi molitelja, koji posljednju nedjelju dođju svi zajedno pred kuću ubijenoga. Ovi opet tuku na vrata i mole, da im se otvori, te stoje pred   vratima svi gologlavi, a domaćin pošto ga tri puta okumiše Bogom i svetim Jova nom i po slije slije još n ekoliko kićenja i nećkanja usliši molbu. Sve troškove za gošćenje molitelja, daje, razumije se, krvnikova kuća. Pošto su preklonili uvrijedjenu kuću na mir, tada ona ista sabere dvadeset i četiri čovjeka (kmeta), da okmetuju i osude, te o prijeđjele prijeđjele dan. kada će kmetstvo biti. Kad su se kmeti sastali i pora zgo vorili, sastav ili bi setencu (sud), koju potpišu svi kmetovi. Svota, koju krvnik plaća dijeli se na dvanaest dijela, t. j. na tako zvanih dvanaest krvi. Ta cijena ili svota, koju je imao krvnik platiti, zvala se kod Hrvata i Srba „vrašdai krvnina", kod Basa „vira", a kod Poljaka i öeha „hlava". Kod odmjerivaaja te cijene nije se gledalo na stalež ubijenoga čovjeka, jer su kod starih Slavena bili svi, pače i muškarci i žene, medju se jednak i. — Oni od strane strane k rvn iko ve , da bi utvrdili   još bolje ljubav i prijateljstvo s pomirenom kućom, donesu dvanaestero još nekrštene djece u dvanaest kolijevka popraćenih od dvana est majka . To nose pred pred dvanaest ljudi, koji su opet od bratstva ubijenoga, a spravili se već da one dočekaju. Doh odnici svi jednoglasno vi ču : „Primi Jcume Boga i svetoga Jovana", a ovi ih primaju. Opet druga četiri čovjeka od bratstva ubijenoga krenu iz kuće prema dolazećoj četvorici od krvnikova   bratstva, k njim pristupljuju te se pobrate. Kada su se tako bratstva i kuće izmirile, tada ište oproštenje ili pomirenje i sam krvnik. On uzme onu istu istu pušku, pušku, kojom

59

58   jeje učinio ub ijstvo , te ju ju objesi sebi o grlo, pa za jedno pedeset sežanja dalečine od onoga, koga treba da reoli, početvoronoži se, te tako pristupa obično k najstarijemu i najbliž emu po krv i rod jaku ubitoga, čovjeka. Pošto se   je ovaj još jednom pregmio, da se pomiri, ide krvniku na po puta u susret, skine mu pu šku i podigne ga, da ga cjeliva u o braz. P rije toga valja ip ak da krv nik uvri  jeđjenoga poljubi u ruku i u desno rame. Pošto se to obavilo, bude isti dan u kući krvnikoroj gozba, koju zovu „trpesa od  vrašdeu. Ovaj je običaj sav poganski, osim dvije tri kršćanske riječi, a i to op om inju na poganstvo. Na poganstvo pokazuju jasno brojevi dohodnika, a naročito dvanaest nekrštene djece, zatim okumljenje, pobratimstvo i pozdravi.

Glava deveta. Zakoni, sudovi, staleži. Od pradavna im ali su Slaveni svoje uredbe i zakone, kojima su se razlikovali od drugih bližih i daljih naroda. Mnoge od ovih urediba i zakona uzdržale su se kod Siavena još i u ona vremena, kad su se oni već razišli u svoje daaašnje domovine. S toga nalazimo kod svih slavenskih naroda i u kasnije dobi mnogo sličnih ustanova. Sve je to baština od veiike zajedničke matere, i s?e su to znali Slaveni učuvati u prkos tudjemu utjecaju. Sv i su Slaveni u istinu mogli kaz ati sa češkim plemićem Eatiboroni: „U nas se kroji pravica po svetom zakoau, koji su donijeli ovamo naši djedovi." Oni Slaveni, koji su kasnije primili maogo tudjih, oso bito pak njemačkih zakonika, naziva li su ovo svoje staro-slavensko pravo — zemaljsko pravo, i to punim

pravom, jer jer mu jeje to i bilo pravo ime. Zemaljskoga se prava naime držala sva zemlja, dočim su se njemačkih zakona držali [samo Nije mci, koji su bili n aseljeni po gradovima i selima spome nutih Slavena. Ovo je osobito   bilo u Češkoj, Poljskoj, Polabju i u Busiji. Svi ti zakoni bili su napisani na tako zvane daske ili su pak u obliku pjesme ili poslovice prelazili od usta do usta. Kad bi trebalo, povjerio bi se Slaven onomu, koji je toga prava najviše znao. Takovih ljudi je bilo mnogo i ovi su mu bili suci i tumači zakona. Osim sabora krojili su pravicu kod Slavena i tako zvani suci. Kao kod Germana u p rvo doba, tako je i kod Slavena izabirao ovaj časni zbor sam sabor. Eazumijeva se, da su OH izabrani povjerenici naroda bili na glasu sa svoga znanja i pravednosti. Najviši sudac bio je i«w, koji je sudio po svetim običajima ili po zakonima. U sudačk oj je vlasti i nada lje ostao na jviši poja m vlasti,   jer se je sudilo u ime pravednih bogova. Zakoni sla  venski bili su veoma strogi zločincu, tatu i ubojici. Ako   je n. pr. koji Hrvat ubio tata u tadbini, rije bio dužan nikomu odgovarati. Uz ove suce bila je i porota. Porota je izricah kao i danas krivnju ili nevinost optuženika, a sucu je bilo samo kazan odrediti. Osim toga znade se i to, ć"a je bilo kod Slavena sudova kao i danas više vrsti manjih i   većih. A poznato je i to, da su svi Slaveni bili jednaki pred zakonom, jer kad se radilo o sudu, koji ima suditi okrivljeniku, nije se gledalo na stalež okrivljenika, nego samo na zločin njegov. Krivcu se dokazivala Irivaja njegova ili dvobojem ili božjim sudovima ili tako zvanim svodom ili sokom.

60

Prije nego li ćemo opisati ove razne načine dokazivanja krivnje, valja nam tu spomenuti, da su u slučaju zločina ponajprije svjedoci  pod prisegom kazivali sve, što su znali o stvari ili zločinu, o kojemu se radilo. Dobro   je bilo bilo za zločiace, zločiace, kad je sv jedo ka bilo i kad im se moglo vjerovati, jer u protivnom slučaju latilo se dragih sredstava, a onda je bilo zlo i naopako. Ako je zločinac   bio lukav i bezđušan, te nije htio priznati svoga zlodjela, tad su suci, da dođju do prave istine, upotrebljavali muke i sva gore nabrojena dokazivala krivnje. Mukama su mučili samo sluge i ljude nižega staleža i tim ih tjerali, da kažu istinu. Dvoboj  je imao odlučiti onda, ako je tko tužio slo  bodna čovjeka. Tad se vidjelo, tko je od njih dvojice, ili tužitelj ili tuženik, kriv ili nevin. Onaj, koji je nadvladao, on je nevin, a onaj, k oji je pobij« đjen, on je kriv. Eazumije va se, da se ova kvim načinom nije nije uvijek k cilju t. j. k poz nanju istine do lazilo, jer n d vo boj u stoji d o srede i vještine, tko <5e koga nadvladati, a ne do toga,   je li tko nevin ili nije. Božjih sudova ili orđalija bilo je tri vrste: paljenje (Feuerprobe (Feuerprobe), ), gdje se do kaz iva lo pom oću vatr e; utapljanje (Wasserprobe), gdje se dokaziva'o pomoću   vode i raspinjanje (Kreuzprobe), gdje se dokazivalo držanjem ruku kod krsta, tko je kriv, a tko nije. Paljenje upotrebljavalo se ovaJco: Žene, koje su bile tužene radi nevjere, morale bi, da dokažu svoju nevinost, nositi u rukama usijano gvoždje ili po njem ići. — Drugi put morao bi optuženik turiti golu ruku u kofao, pun kipuće vode. Odmah poslije toga zavio bi sudbeni sluga natečenu i ranjenu ruku i pritisnuo na zavoj sud  beni pečat. Iza nekoliko dana išli bi suci gledati toga optuženika. Ako su njegove rane zacijelile, onda je bio nevin, ako nisu, onda je bio kriv.

61 Utapljanje upotrebljavalo se ovako: Osobe, koje su

  bile ti'žene, da su vještice, ili u savezu s njima, a nisu htjele toga priznati, dao je sud svezati i tako svezane u   vođu baciti. Ako su tonule, onda su bile krive, ako su nad vodom plivale, bile sa nevine. Kao m nogo puta u to doba ; tako je i kod tih sudova bilo dosta bezđušnosti. Suci su znali one ga, ko ji je p livao, turati u v odu go  voreći, da ga vrag drži nad vodom. Nije s toga čudo, da je kod toga suda uv ijek zlo prošao i tobože nev ini i tobože krivi čovjek, i da se je jedan i drugi ili pošteno   vođe nagutao ili pače u vodi zaglavio. Baspinjanje upotrebljavalo se ovako: Tužitelji i optuženici morali su stajati pred krstom i držati u vis ruke sve dotle, dok svećenik ne odsluži službe Božje. Komu   je ruka prije pala, taj je izgubio pravdu, a tko je bio kadar do kraja uzdržati ruku u visu, taj je bio nevin. Kao kod dvoboja tako se mislilo i kod svih takozvanih božjih sudova, da će Bog nevina braniti i da ne će dopustiti, da ga drugi nadvlada ili da on bilo kakogod strada. Ta misao vladala je kroz cijeli srednji vijek; tek  nebroj nevin ih žrtava i pravi kršćanski duh uvjeri svijet, da je ova posve kriva i lažna Manje nego li o dvobojima znademo o svodu i soJcu. Svod  je, kad se svodi ili baca na koga sumnja i kad se gleda, da mu se pomoću te sumnje krivnja dokaže. To   je bila teška stvar, a os obito je to bilo onda, kad je krivac bio bezđušan čovjek i kad su se svjedoci, koji bi mogli što protiv njega kazati, bojali ili osvete njegove ili osvete njegove rodbine. Što je bio sok, to nam kažu današnji Crnogorci. Kod Crnogorca je sok  onaj čovjek, koji oda tata ili kakva drugoga zločinca, i koji u to ime dobije nagradu poznatu pod imenom sočbine. I  kod Hrvata u Krajini ima^neSto tomu slična. Tu se daje tako zvani muštuluk 

62 ili novac još i danas onomu, koji kaže, g dje je ukradena stvar. Taj se muštuluk stao zatirati tek onda, kad se počela Krajina ukidati. Sve do to doba čije mogao onaj, koji nije platio ili koji nije obećao muštuluka, dođi do svoje ukradene stvari ili blaga, pa radio što god god ht ;o i   bio gospodin Bog zna kako velik. Nema sumnje, to isto značenje imao je sok i sočbina i kod s'arib Slavena. Po tom bio je sok i kod njih čovjek, koji ?a novac ili nagradu kakvu ide u trag tatovima i razbojnicima. Napokon nam je i to spomenuti, da su s'ari Sla  veni znali i svoje krivce teško kazniti ili globom ili pače smrću. Ova posljedn p osljedn ja kazan stigla je vrlo vjerojatno sam o kukavice i izđ»jice domovine. Svi drugi zločinci iznijeli su živu glavu i platili su za svoje nedjelo samo globu.

U početku nije bilo kod Slavena staleža, oni su büi ; svi jeđ nsk i. Nije tu bilo ni roba, ni kmeta, kmeta, ni plemića,^ pa ni vladara u današnjem smislu. Vladar je bio kod S'avena, kčko smo veo spomenuli, samo prvi međju je-' đnakima. Oni su ga slušali, dok s« htjeli, htjel i, a kad bi im se zamjerio, ne-talo bi i njegove vlasti nad njim a, i on   bi, ako je iznio živu glavu, postao opet što je i prije izbora bio, na r me drug njihov. Slaven radi toga nije imao ni imena za v'adara, a ni za plemstvo. On je doduše kazao, a i danas kaže, toj velikoj gospođi ili knez ili kralj ili car ili cesar ili šlehta, šlahta ili šlajhta, nu sve te riječi nisu njegove, nego tudje i posudjene. Tek u kasnija vremena pomol'še i kod njega glave pravi nasljedni vladari, i tad se 'stom i kod njega počeše pokazivati razlike medju ljudima. Nu i u to doba slsbo se i sporo javljalo ropstvo. Eobom je bio samo dužnik ili veliki lik i zločinac, a osim toga toga i tudjin ac, koji je bio u boju uhvaćen. Seoskijpuk, ako ijnije ^imao [svoga imutka i

63

ako je i bio u službi koga plemića, bio je u to t o doba dob a još slobodan. Istina je, da je kod Germana i Bomana bilo slavensko ime na zlu glasu, pače je značilo znači lo isto što i rob. Nu tomu nije uzrok, što bi Slaveni kod kuće robo  vali, nego nešto drugo. Danas je naime p-.-mato, da su Nijemci, osvojivši slavenske krajeve, osobito zemlje polabskih i baltičkih Slavena, rpimiee prodavali uhvaćene i zarobljene Slavene u sužanjstvo. Ta nedjela izvo dili di li su ovi neprijatelji slasla  vens ki počevši od osmoga vijeka, i zato je o I to doba   bilo vidjeti svagdje na sajmovima po Franačkoj i Normanskoj zemlji nebroj slavenskih nevoljnika. Upravo s toga &e i pomiješalo u spomenutim zemljama od toga vremena ime Slaven sa sličnom latinskom riječju „sclavus". Mnogomu, koji ove stvari nije razumio, bio je Slaven što i Sklav, Sklav, to jest rob. — Kad je tako, tko tk o će se čuditi, da je ovo latinsko ime sve više istiskiv alo ime narodno, ime Slaven, i da je na koncu samo ono bilo poznato na evropskom zapadu.

Glava deseta. \jera: Bogovi i bijesovi. Trnov je i težak put do približne listine u vjeri starih Slavena. Vode nas do njega strani i damaći putokazi. Strani ljudi došli bi u slavensku zemlju i motrili tamo važne obrede, te su može biti bili samo na kratak  čas medju m edju Slaveni. Obredi slavenski čine im se smiješni smiješ ni i i Čudai, pa zato ni ne gledaju, da im prouče znameao  vanje. Naši pak domaći putokazi: pjesme, priče i običaji, promijenili su se kršćanstvom, a i samim vremenom, kako se je mijenjao život i jez ik naroda naroda.. Priča Priča je ili pjesma

64

recimo porijekla poga nskoga , obred kakav ili običaj ide u pogansku dobu, protivi se običaju kršćanskomu, ali i ova pjesma tako je iskvarena, da joj jedva razlučujeroo davno porijeklo, a stari poganski obredi pomiješali su se sa svetkovinama kršćanskim. Težak je dakle to posao, al BOI ćemo nastojati, di vjeru starih Slavena po mogućnosti   jasno opišemo. Najviše biće zvali su Slaveni bog. Biječ "bog", čini se, da dolazi od korijena „ba", koji znači: svijetliti se. Iz početka, značila je ta riječ kao i indijska „Djaus" i grčka „Zeus", samo svjetlo, i to svjetlo nebesko. Malo po 'malo nazvali si Slaveni ajom si'mo svjetlo i dobro   božanstvo. — Protivnika božjega zvali su stari Slaveni „bijes". Korijen je ove riječi „bi" (bhi). To je onaj isti korijen, od kojega je izvedena i h rvat ska riječ „bojati se". Po tom je bijes i djelo bijesa sve ono, čega se čovjek    boji, a to je noć, tama, studen i svaki crni i strašni oblak. Zato i jesu kod starih Slavena bijesovi tamna, crna, grozna i čovjeku neprijateljska stvorenja. Ako čovjek  oboli i oslabi, ako se preveć ljuti ili ako je nesreean u   boju ili u kom drugom poslu, svemu su tomu uzrok bi  jesovi. jesovi. Nu nije njim a u rukama samo čovjek nego nego i svaka zvijer. Kad se je Zaboj uhvatio u koš'.ae sa Ludekom, tad zaviknu „Daj bože, da u tebe, neprijatelju moj, zadje bijes". Ovim pomaganjem htio je reći, da na Luđek Luđekaa padne bijes b ijes i da mu o dabi njegove sile. sile. U vlasti vlas ti   je bijesova i sva prirod*. Vjetri i bure i oluje i potresi, sve su to djela njihovih hirova Nji mi su podlož ni i oni dusi, koji čuvaju rude i bogastvo u zemlji snkrito. Ovo se prazno vjerje održalo održalo sve do danas i mnog om u se SlaSla  venu čini to spomenuto blago vražja i prokleta stvar. Bijesovi su bili gospo dari prirod e osobito u zimi. Tad su oni bili najjači, a vlada im je trajala sve dotle, dok ih nije opet žarko sunee svladalo i istisnulo sa pri-

66   jestolja, koje su njemu i svijetlim bogovima na koncu   jeseni oteli. Prema tome bili su kod starih Slavena svi  jetli i dobri bogovi uzrok svega dobra, ticalo se ono tijela ili duše, države ili općine ili pojedinoga čovjeka. — Do njih je stajalo, hoće li tko biti sretan ili nesretan, a ne do usuda ili sudbine, kako su to drugi poganski narodi mislili i držali. Prokopije, pisac šestoga   vijeka, veli: „Slaveni ne vjer uju u usud, jer misle, da ou ne vlada čovjek om. Kad im je smrt pred očima ili ih bolest savlada ili kad polaze u boj, zavjetuju se bogu. Nu čim su se izbavili iz pogibli, prvi im je posao, da učine ono, što su prije obećali. Sve to čine Slaveni samo radi toga, jer su potpuno uvjereni, da su ih samo njihova obećanja i žrtve spasle". Zato i zovu stari Slaveni dobre bogove, te braniče ljudi, svojim spasiteljima. Ovi dobri bogovi izvor su i pjesmi, zakonima, pravu i narodnom uređjenju. Kao što su bijesovi u zimi, tako su oni najjači u ljetu. ljetu. Oni su takodjer gospodari nava, slavenskoga neba. Slaveni su ih nazivali dičnim imenom: neumrli ili vječni. Kraj svega toga znali su se i bogovi ljutiti i osvećivati. Nu kad su to radili, nisu sami izlijevali svoga gnjeva na slabe ljude, nego su u takovim slučajevima ustegouli samo pomoć dotičnim nevoljnicima i time ih predali u ruke bijesova. Ovo nam najbolje kaže, u kakvu su oduošaju bili bogovi prema bijesovima. Kako se vidi, kod Slavena nema neba, gdje bi dobri i zli bogovi bili jedna ki jedni drugima, nego su slavenski bijebijesovi mnogo manji od bogova. Bijesovi su stvorovi boga   velikoga, i štogod zla rade, sve to rade samo s dopuštenjem svoga stvoritelja. Bogovi Bogovi su dapače gdjekad, da se osve te za kakovo nedjelo, dopustili i to, da koji narod satru bijesovi i njegovi neprijatelji. Tako se pripovijeda, da su bogovi pritekli u pomoć Slavenima, kad su se borili sa Francima. Stari Slaveni. 5

67

66 8

„Franke", "veli se, se, „ustraši bijes Strah, Strah, a bijes Trj as poče ih goniti po bojnom p olju" . Kad je tako, tako, nije čudo, da su stari Slaveni i u to vjerovali, da čovjek nevin i bogovima mio ne može postradati. To je uzrok, da su držali, kako smo već prije spomenuli, da su tako zvani   božji sudovi ili orđalije sasvim pravtdne stvari Po njihovu mišljenju ne može ni vatra ni voda naškoditi dobru i pravednu čovjeku, nego samo zločestu i onomu, komu   bogov i hoće da dokažu njegovu kriv nju. Na takove krivce, krivce,   vele oni, navaljuju s dopuštenjem bogova bijesovi svako  jake nesreće i bijede, i muče ih svakojakim bolestima, a oso bito onima koje im slabe tjelesne sile i ko je su skopčane trzanjem tijela ili kojeg uda čovječjega. O tom nas Dajbolje uvjeravaju imena, kojima su Slaveni okrstili gdjekoje teške bolesti. Tako oni pađaviei vele „božja sila", kugi „božji udarac", kapi „ruka božja". Na ovu borbu izmedju dobrih i zlih bogova sjeća nas i bajka o stvorenju svijeta. Prema kranjskoj narodnoj priči nije bilo u početku ništa osim boga, sunca i mora. Jednom se — - vele ti Slovenci — bog ugrijao i zaronio u more, da se rashladi. Kad je opet isplivao, ostalo mu za noktom zrnce pijeska sa dna morskoga. Zrnce mu palo na površje morsko i tu se zaustavilo. Ovo je zrnce naša zemlja, a dno morsko njezina domovina. — Nešto slična pripo  vijedaju i Eusi, i to svi Rusi počevši od Galicije pa sve do Sibirije. Ka d je bog htio stvori ti zemlju, posla crta, t. j. zla duha, da mu iz dubine morske iznese pregršt zemlje. Zao duh to i učini, ali željan i sam sebi nešto zadržati, sakrije komadić zemlje u us 1 a a ostalo dade   bogu. Bog razbaca zemlju po vođi i odmah iz nje izrastoše tri dijela svijeta. Žalibo že stao je sa da rasti i množati se i onaj komadić, što ga je zao duh držao u ustima

Kad je to vidio ovaj ljudski zlotvor, ispljuae ga, a iz te pljuvače načine se močvare, pustinje i neplodni krajevi. Naša narodna priča pripovijeda o postanku svijeta ovo: „Iz početka ništa ne bijaše, nego samo bog. On spavaše i snivaše. Vijeke vijeko va mu taj san san trajaše. trajaše. Nu sudjeno bi, da se probudi. Prenuv se iza sna, oziraše se i svaki mu se pogled promijeni u zvijezdu. Bog se začudio i stao putovati, da razgleda, što je očima stvorio. Sunce pripecalo. Bog se ugrijao, te zaroni u more, da se okupa. Kada se opet podigne, ostalo mu za noktom zrno pijeska. Zrno ispalo, te ostalo na pećini, To je zrno naša zemlja. Putujući opet đodje i do uaše zemlje, opet se umorio, pot mu se čela hvatao. Na zemlju padne kap znoja, koja se oživi i budne od nje čovjek". I po kranjskom pripo vijed anju stvoren je čovjek iz kapljice znoja, koja se iscijedila bogu sa čela i pala na zemlju. Poradi toga jeste i udes čovjeka, da se od rodjenja svoga, pa do svoje smrti zuoji, muči i tuguje. O ovoj stvari govore drugačije raskolnici ruski. Oni naime kažu, da je bog najprije stvorio svojom riječju životinje, a onda istom da je načinio iz gljive veoma krasno tijelo čovječje, i od to doba čovjek je rob grijeha i mana, bolesti i smrti. Malo iza toga stigne i bog iz nebesa na zemlju On je saznao saznao već u svo jim visinam a, što se dogodilo. Pored svega toga udahne on ipak tomu tijelu ne  besku dušu, a to to zato zato učini, jer je dobro dobro zua o, da čo  vjeku i onoga zla, što mu ga je vrag nanio, isto tako treba kao i duše. Na boj izmedju bogova, u kojem se takodjer vidi, koliko koji od njih može učiniti, sjeća nas i mišljenje starih Slavena o svodu nebeskom. Svod nebeski, kažu oni, nije drugo nego obli kamen. Ovaj je kamen bog prelomio u dva komada, i jednu je pol ov inu zad ržao sebi u desnici, desnici, a drugu, što mu je bila

69

68

u ljevici, darovao je vragu. Prije ipak, nego što mu je dao, ulari jednom polovicom toga kamena o drugu nekoliko puta i tako počeše iskre vrcati. Iz tih iskara stvori   bog bog družinu — dobre duho ve, a njih ov je posao bio hvaliti i slaviti boga bez prestanka. Kad je to vidio zao duh, prohtjelo se i nje TS u tak ve d ružine. N u kolikogod si razbijao glavu, nikako se nije mogao domisliti, kako   bi bi do toga došao. Na to m u sav jetova bog, da u zme   vođe i da si opere lice i ruke — a tu vodu prolije sebi za ledja. Vrag to učini, i koliko je godj bilo kapljica, toliko se rodilo alih duhova ili bijesova. Uz ovolike prijatelje nije ni čudo, da se vrag uzoholio i da je   već stao misliti, kako će bogu oteti prijestolje. Malo   vrijeme postojalo i došlo do boja izmedju njega i bogova. Nu njego vi su bijes ov i bili zle sreće, sreće, jer ih u kra tko   vrijeme veliki bog strovali svojim gromom sve skupa u   bezdno i propast. Ova borba iz me dju bogova i bijeso va bila je dakako izvorom nebroju drugih priča, a sve su opširno i tačno opisivale slavenska nebesa i njih ove boginje i bogove. Žalibože do danas se sačuvalo od svega toga pripovijedanja samo nešto ostataka, natrunjenih kršćanskim mislima. To svjedoči i priča o sv. Iliji. Pošto je svijet sagriješio, veli gromovnik Ilija Ognjenoj Mariji: „Molit ćemo Boga istiaoga, Nek nam dade ključe od nebesa, Da zatvorim sedmero, nebesa, Da udarim pečat na oblake, Da ne padnu đaMi ig oblaka,

Plohe, dažda, niti rosa tiha, Da ne padnu za tri godinice, Da ne rodi vino ni pšenica". U slavenska nebesa jedini su nam vodje tudji pisci, i to pisci kasnijih vremena, a osim toga još takovi, koji

se samo uzgred u svojim djelima sjećaju spomenutih sla  venskih svetinja. Takav čovjek bio je Grk  Prokopije, koji nam prvi donese vijesti o vjeri starih Slavena. Pošto   je on živio u šestom vijeku, kad su se već mrngi Sla  veni sasvim rasta'i sa svojom braćom i već počeli prigrljivati nauk Isusov, to nam ni on ne će javiti prave istine, to jest, kakova je baš bila poganska v jera starih Slavena. Nu kraj toga zahvalni smo mi njemu i za ono malo riječi, što ih je progovorio o ovoj stvari. Za Sla  vene u Podunavlju, kamo brojimo i Hrvate, veli Prokopije: »Jednoga Boga Gromovnika, gospodara ovoga svemira jedinoga pripoznaju, njemu žrtvuju volove i svake vrsti žrtve . . . Poštuju i bogove rijeka (nymphe) i druga neka demonija i žrtvuju svima njima, a tečajem žrtva čine razna gatanja." 

S ovim se opisom Prokopijevim u glavnom slaže i Nijemac Helmond, koji je pisao o istoj stvari šest sto godina kasnije. On veli, govoreći o Polabljanima: „Sla  veni veni ne niječu , da je uz bogove, koji vla daju nad šumama, njivama, nad bijedom i srećom ovoga života, samo   jedan pravi Bog, gospodar nebesa. Ovaj najveći od svih   bogova brine se samo nebom, a drugi manji bogovi zemljom zemljom i njezinim stv arim a. Sva Sva su ova božanstva u krvnom srodstvu sa prvim i velikim bogom i svako od njih sve je veće i jače, što je više u rodu sa ovim   bogom nada sve bogove". Ove se misli o najvišem bogu potpuno slažu sa nazorima, koje su si stvorili Slaveni o zajednici (zadruzi). Slaveni nisu mogli ni pomisliti društva, koje bi bilo   bez svoga starješine ili svoga poglavara. Što je veće društvo, i što je tko bliži po krvi starješini, to je on   veći i odličniji čovjek. Piema tomu su i Slaveni, koji su   vjerova li u više bogo va, držali, da je i me dju bogovim a kakav poglavar, koga svi drugi bogovi i sav svijet mora štovati i njegovoj se volji pokoravati.

70

Ovaj najviši bog nazivao se kod Slavena bog ili Svarog. Malo po malo postalo je ovo ime Svarog ime   vlastito, a naziv „bog" upotrebljavao se za sve bogove, koji su bili ljudima dobri i prijatelji. Korijen riječi „Svarog" nalazi se u korijenu „sur" ili „svar", a to znači: svijetliti se. Svarog u opće znači nebo, koje se uvijek krede, nebo oblaka, u kom gospo duje gromo vnik Perun, to jest Svarog, gospodar groma i blijeska. Svarog je imao imao dva sina : Sunce i Oganj. K ovoj   braći pridružili su južni Slaveni još brata Mjeseca i sestru zvijezdu Danicu. Sve su to krasna djeca svjetla nebeskoga, izvora svega što živi i posto ji. Sunce je ipak izme dju svo djece glavni sin, zato ga bog uprav zov e: „Jarko sunce, moje čedo drago". Poslije Svaroga vladao   je, kao što priča kaže, njegov sin Svarožić Sunce, i ovaj   je imao svu vlast svoga oca u rukama. I u istinu, što god se pripovijeda o Svarogu, kao stvoritelju svijeta, to se isto kaže i o njego vu sinu , Suncu, kao stvoritelju godine. Sin se dijelio, kao i otac na: sunce ljetno i sunce zimsko. Bog Sunce, kao pobjeditelj zime i tmine, osobito   je bio mio Slavenima. Gledajući na sina, malo da nije narod na oca zaboravio. Sunce se radja svaki dao, sudeći po svim riječima pjesme: „Ustaj srce, rodilo se sunce". Nema sumnje da su ga sva slavenska plemena štovala pod različitim imenima i u različito doba. Kod Eusa imalo je Sunce svoja dva prezimena. Ono se zvalo Daždbog  ili Dašbog  i Chors il i Chrs. Što za pravo ovi nazivi znače tj se ne zna. Nekoji misli, da je Daždbog ili Dadiho:, isto, što i djelitelj svjetla ili bogatstva, a Chrs isto što i sjati se i svijetliti se. U pjesmi o puku Igorovu naziva se narod ruski unukom Daždboga. Ovo je dokaz ne samo, da je narod ruski, kao i mnogi drugi, izvodio svoj rod od bogova, nego da je i on osobito vo lio ov omu božanstvu. Pod

71

imenom Svarožić obožavali su sunce i polabski Slaveni, a osobito Ljutice Eatari. I stari su öesi slavili sunce kao   boga, koji pobjedjuje zimu i oživljuje prirodu i daje ljudima usjeve i plodove. — Nu oni to sunce nisu zvali Sunce, nego Kot ili Krat. Isti Isti ovaj bog bio je poznat i Slovencima, ali pod imenom Kurant ili Korant. Vrlo je   vjerojatno, da je isto takav bog bio i Krak, koji se naj  više spominje kod čeha i Poljaka. Bog Sunce bio je i   Veles ili Volos. Njega su štovali i Busi i Česi, a tragova mu se nalazi pače i kod južnih Slavena. Veles je   bio bog zvjeradi, stada i pastira, polja i plo dova njihovih, te je on sam po mni jenju starih S lavena pasao stada nebeska, to jest oblake- Pod njegovim okriljem nalazili su obranu i pomoć svi proroci, gatači, dobri pjesnici i pjevači. Sunce imade sestru Danicu, kojoj se je molilo, kako to kaže molitva djevojke: „I Danicu vjerno moli: „O Danice, Danice, o sestrice! Podaj m eni svjetlo st tv oj u, da naresim mladost moju". Sjajno je upravo njezino božanstvo u pjesmi: „Raduje se zvijezda Danica, Ženi brata sjajnoga mjeseca. Isprosila manju od oblaka" itđ. Druga je sunčeva sestra starija od njega, a mladja od Danice: Zora. Ova nije do duše tako općenito i po mnogo puta za sestru priznata ali je nepobitno božica i sunčeva sestra. Slika se kao lijepa djevojka. Ona je toli lijepa, da „Suncu kosu plete, a mjesecu dvore mete". Ona u jutro sprem i bratu kon je ognjene, a na večer ih opet sprimi. Tako su dvije božice pripravile dolazak  Sunca, a onda eto njega, gdje dolazi od brijega prozora, kako mu se nazivlje istok. Svim je Slavenima sunce bilo izvor  sreće, jer svako pleme veli: „Doći će ć e sunce i pred naša vrata"·. Svi se Slaveni jedna ko nadaju njego voj prave dnosti, jer svi opet vele: „Da nije nij e sirota, ne bi sunce  sjalo".

72

Glavni je porod  sunca bio bio u zimsko tam no"i ledeno ledeno   vrijeme, kada su oblaci već dugo prikrivali nebesa i zatvarali ih pred očima grješnih ljudi. Padalo je to u dobu našega kršćanskoga božica. Kako veli ona narodna poslovica: „Pitali vuka, kada je zima najljuća?" a on odgov ara : „Kada se sunce radja". Zato nam je ovaj znameniti kršćanski svetak, u kom se slavi Krist Gospodin, mnogo sačuvao o Suncu. Tako se pjeva: „ O starom badnjaku" i „o mladom božicu", a i veli se: „Sjaj Bose i  božicu".

Jedno od najpoznatijih i najodhčnijih sunčanih božanstva bio je Triglav. Ovaj je bog imao najviše hramova i svetinja medju polabskim Slavenima. Osobito je   bio slavljen u gradu Volinju i Štetinu. On ima za to tri glave, glave, da svatko svatko vidi, kako se on brine za tri carstva : za nebo, zemlju i podzemlje. I u istinu on je bio bog zraka, zem lje i vode, i za o vo troje bilo mu se boriti sa njegovim neprijateljima i protivnicima, bijesovima. Sunčanoga boga zv al i su polabski Slaveni i Jarov it i Ranovit i Porevit. Jarovit je b ;o bog rata. a njegovo ime, čini se, da znači proljetno jako svjetlo. Eanovit i Porevit bili su bogovi polabskoga plemena, koje je ži  vjelo na otoku Bujani. Bog proljetni bio je Jutrobog. Napoko n kazalo se Suncu i Bijesomor, t. j. ubilae bijesa, zime i tamaoga i crnoga zraka. Ovomu je sličan bog Trut, koji je pogubio ljuta zmaja — zimu. Nekoji kažu, da je i slavni Svetovit  bog Sunce. Svetovit je složena riječ iz svet i vit, Ako „svet" znači svet, a „vit" svjetlo, to je Svetovit „sveto „sveto svjetlo", dakle   bog Sunce. Nije li tako, tad bi mogao „svet" značiti „velik" , a „v it" „vjetar". Prema Prema tome bio bi sveto vit   bog vjetra. Koje je od ovih tumačenja bolje, nitko nam ne zna za sada reći, nego samo znademo, da je Svetovit   bio bo g proljeća i ljeta, i da je voje vao sa zimom , tamom

73

i sa mrakom. Uz to je bio Svetovit osobiti prijatelj rata i veliki pomagač svojim prijateljima u boju. Najglavniji njegovi štovatelji i ljubitelji bili su polabski Slaveni, a glavni njegov hram bio je n* otoku Bujani. u svetom građu Arkon. Njegov hram bio je sagradjen od drva, a urešen je bio sa premnogim slikama i rezbarijama. Naj  veći ures ove svetinje polabskih Slavena bio je poznati kip Svetovitov. Evo opis kipa Sv-tovitova: Na četiri vrata vidio si nasadjene četiri četiri glave, a svaka od njih bila je okrenuta na jednu od četiri četiri strune svijeta To je imalo Slavenima kazati, da je Svetovit bog, koji sve znade. Ovaj kip držao   je u desnoj ruci rog, koji se svake goline puuio vinom. Odijelo na kipu bilo je dugo do koljena, a bilo je vrlo   vješto sastavljeno od samih komadića drva. Uz Sveto  vita bilo je vidjeti mač, sedlo i uzdu, a to je kazivalo svako mu, da je Svetov it bog rata. U to ime bio je Sveto   vitu posvećen konj bijele dlake, a duge grive, koje nije smio nitko rezati. Samo je svećenik svetu zvijer hranio i na njoj jahao. Bujanci su vjerovali, da Svetovit ide na svom bijelcu u boj protiv neprijatelja svoje svetinje. Više puta, kaže se, vidješe oni rano u jutro toga konja svega zaprašeua i znojem oblivena, kao da je s kakova dalek a puta došao. To ih potpuno uvjeri, da je one noći bog na njem nekamo jahao. Ovu životinju upotrebljavali su, da saznadu kakovu tajnu božju. Kad su htjeli ići u boj ili na more, tad su zapovjedili slugama hrami, da metau pred hram tri para kopalja. Svajd par morao je biti dosta daleko od drugoga, a uz to je trebalo, da se na svaka dva koplja metne jed no p oprijeko, čim je to bilo gotovo, počeo bi svećenik svoje svečane molitve, a kad je ove dovršio, poveo bi konja iz svetinje prema spomenuta tri popri  ječna ječna koplja. Ako je ko nj, idući preko njiL, prekoračio

74

ih najprije desnom, a onda lijevom nogom, to je bio sretan znak, i onda je Sla ven u sam b og na vijesti o, d a će mu njegov naum dobro poći za rukom. Uz konja i srebren mač imao je Svetovit i svoju  sastavu. Ona je bila polabskom Slavenu velika svetinja,

pače on ju je štovao štov ao kano samoga boga. S toga toga je bio

Bujanae, kad je u bo ju stajao po d tom zastavom , sasvim uvjeren, da je u okrilju boga, pače su oni vjerovali i to, da im je pod tim znako m dopušteno i hramove plijeniti i mnogo drugo što činiti, što bi inače bezbožno bilo. Osim toga obožavali su baltički Slaveni boga Svetovita i kao boga us jeva i plo dova . Poradi toga slavio se svetac Svetovitov u vrijeme žetve, i bio je u rukama kipa Sveto  vitova rog s vinom. U to vrijeme dolazili bi hramu svoga boga ljudi sa cijelog otoka, a svaki od njih nosio bi po koju žrtvu, koju bi kod hrama ubijao i za svetu gozbu pripravljao. Dan prije svečanosti ušao bi sveće nik u Sveto vitovo svetište, to jest u onaj dio h rama, kamo nije smio nitko osim svećenika ulaziti. Tu je stao k ip Svetovitov . Svećenik je ovaj kip čistio i redio, koliko je znao i mogao. Osim toga pomeo je i svetište, i to zelenim granama. Da pak svo jim dahom ne uv rijed i boga, boga, nije smio ni disati u tom svetom mjestu. Kad je valjalo da odahne, morao je letjeti na vrata, te tamo odahnuti i na novo se opet nasrkati svježa zraka. Drugi dan ušao je opet svećenik u to svetište, i uzeo na oči svega naroda, koji se sakup io pred vrata hrama, iz ruke Svetovitove rog sa vjnom. Pogledavši malo u rog, govorio bi on narodu, ako je bio rog pun kao i laoi, kad se nalio, da će do godine biti sve sretno i zad ovi ljno, i da će polja i vinogradi roditi, da si bolje ne mož š ni poželjeti. Ako je vina u rogu manje nego lani, to je znak, da će do godin e biti nerodiea. nerodiea. Poslije

75

toga izlio bi on vino pred noge boga Svetovita, i napuni rog opet rujnom kapljicom. Iza kratke svečane molitve za dobro svoje rodbine i svega naroda i u vrijeme rata i u vrijeme mira, pristupio bi svećenik opet Sveto  vitu sa sa rogom, kao da hoće da mu pon udi, da on pr vi pije. Odmah na to iskrenuo bi sam svećenik rog, a kad   bi to učinio, napunio bi ga opet vinom i metnuo u ruku svoga boga Zatim bi donijeli bogu na čast i na žrtvu pšeničan kolač, velik i visok kano čovjek. Za ovaj bi se kolač sakrio svećenik i pitao narod, da li ga vide? Ako   bi odgovorili, da ga vide, onda bi svećenik zaželio od   boga, da ga do godine ne vide. Napokon u ime Sveto  vita blagoslovio bi ovaj duh ov ni glavar sav sa kupljeni narod i nagovarao ga, da i dalje kao i do sada od sve duše lju bi i štuje boga i da mu prinos i žrtve. Učini lili to, veli on, bog će ga od svega zla braniti i dati po  bjedu na kopnu i moru. S tim riječima i opomenama svršila se i svečanost, a ono dan a, što ga je preosta lo, proveo bi narod u veselju, igri i gozbi. Još nam je na pameti, da se Sunce slavilo kao česi su ovo bo žans tvo zval i Djedibog, t. j. veliki bog. česi Djed sveznadar, to jfst bog, koji sve znade i vidi. Drugi sin Svarogov bio je je Oganj  ili Datra. Pod ovom vatrom razumijevala se n ajprije v atra npbe ska, a tek kasnije i vatra zemaljska, ta kći nebeskoga svoga oca   blijeska. Mislimo, da ne ćemo pogriješiti, ako samo kao prispodobu boga Sunca uzmemo poštovanje ognja, koji je imao prožđrijeti pr'nesene bogu dare, koji su se zato nazvali žrtve. Kakve su žrtve doprinosili stari Slaveni, to nam je jasno izrekao Prokopije, a iz preostalih narodnih običaja kod Hrvata i Srba vidimo, da su žrtvovali ne samo životinje, već i zrno svake vrsti, muku i sol, maslo i vino, dapače i novce, a koliko iskara u vatri, toliko da se pomnoža živo i neživo. Ognjište domaće bilo je sveti

Tf

76

oltar staromu poganinu, njime se kito kao i suncem, kako pokazuje jošte sačuvana zakletva: „Tako mi se ognjište mojom krvlju ne ugasilo.

Poznatiji nego bog oganj bio je bog Perun, bo g groma i blijeska. Osim Slavenima bilo je ovo više biće milo i Litvancima, pače kod ovih slavenskih rođjaka   bilo je ono bog nada sve bogove. Kako se čini i ovaj Perun, kao i drug njegov Oganj, nije drugo nego Svarog, i to Svarog, koji je gospodar gromova i strijela. Česima   je bilo ovo božanstvo poznato pod imenom Hrom ili Hrimbuh ili po hrvatski Gromovnik. Ovaj je bog po pradavnim pojmovima rastreskavao drveće, a svaki stvor drhtao je pred njegovom strašnom strijelom. Vjetrovi huje, strijele pucaju, trave niču, nebo se izlilo, okrepljuje se svaki stvor, sve je to onda, kada Gromovnik sa svojim sjemenom zemlju oplodjuje. Koliko je ovaj bog bio mio Hrvatima i Srbima, to nam kaže ime biljke perunike (iris geriraniea), koja se zove i bogiša. Kako su mu voljeli Slaveni, o tom naj  bolje govore mnoga imena mjesta, koja su i danas kod * njih poznata. Tako n. pr. spominjemo Perunju ves, Perunji vrh, Perun Dubravi, Perun i'Pionurev. Kod čeha i Slovenaca upotrebljava se i danas ime Perun za osobno ime, a kod Poljaka za ime porodično. Vrijedno je spomenuti i to, da su polabski Slaveni nazvali četvrtak  „Perundanom", i da Slovaci kažu i danas: „Paromova strela vatja ", a to zna či: „Božja „Božja ili Penmova te strijela udarila". Ovaj Slavenima toli mili Perun pokazivao bi oso  bito svoju moć i silu za proljetnih oluja . U to bi se   vrijeme vozio po nebu na ognjenim kolima i bacao na   bijesove, gospodare oblaka, ognjevite strijele ili kruglje ili pak kamenje. Osobito je progonio i bičevao svojom crvenom šibom — blijeskom — vodene žene, te svoje

nepnjateljice. Zapregao pod svoj zlatni plug — t. j. bli  jesak V— oblačne volov e, orao je ovaj dobri bog sv aki čas po polju, to jest po svodu nebeskom. Perun je slao na zemlju i rodnu kišu, a to mu je pribavilo, da ga je Slaven obožavao i kao boga, koji daje ljudima blagostanje i plodove zemaljske, i koji se bez prestanka brine za sreću i napredak čovječanstva. Kako iz ovoga svega vidimo, Slaven je Perima osobito cijenio. Znak te ljubavi bio je i to. što mu je Slaven posvetio svoje milo drvo hrast i lijesku, a i vrhove nekih gora. O trećem djetetu Svarogovu, o Mjesecu, još se manje znade, nego li o Suncu i Ognju. Nama je dana s poznato samo to, da je kao kod mnogih noroda, tako i kod Sla  vena, mjesec bio mjera vremena, i da se je o njemu govorilo, da znade sve tajne noći i da je kadar u budućno st gledati i istu pcgadja ti. Kad je mjesec mjesec padao, držali su stari Slaveni, da ga jedu vještice i coprnice. Mjesec uzimlju različito, a najobičnije kao brata Sunčeva. U doba nomadsko (pastirsko) bio je mjesec   velik i moćan, zato ga i pjesma najvo li slaviti kao pastira: „Koliko je zlatno stado na nebu, Nuz njeg hođi zamišljeno samo čobanče, Da popase plavo nebo sve za jednu noć". Mijene mjeseca bile su u najstarijoj dobi jamačno   važni dio bogoštovlja, a dvanaest mjeseci slavilo se tek  onda, kada je prevladao sustav sunčani. Osim zvijezda Danice i Zore, o kojima smo već prije govorili, poznato je još i to, da su Slaveni pozna  vali dvanaest nebeskih sviježdja (zođiak), i da su njihove slike urez iva li i slikali u zlato , tuč i u čaše, čaše, iz koj ih su pili, a urezivali su ih i u urese, koje su nosili oko vrata. — Vrijed no je ovdje spo menu ti i to, da su stari stari Slaveni   vjerovali i u savez i odnose medju lju dim a i zvijezdam a.

79 78

Oni bi govorili, da svaki čovjek ima na nebu svojti zvi  jezdu. jezdu. On aj čas, čas, kad ju nađje, padn e ona s neb^, neb^, nu i njezin čovjek mora tad da umre. / Stari Slaveni štovali su i dugu. Mali Rusi zovu je Veselicom ili djev icom , ko ja zalijava zem lju i sabira u svoje krilo krilo vo de nebeske. Prosti Čeh i danas gov ori o duzi, da bi ova popila i čovjeka, kad bi na ono mjesto došao, o dklen ona siše v od u I ne uk i se Hrv ati i Srbi sjedaju ove stare boginje svojih đjegova, te vele, da bi so svaki mušk arac, ko ji bi prošao prošao ispod tog divnoga nebeskoga pojava , pretvo rio u ženu, a i- to ta ko žena u muškarca I vjetri  su bili bogo vi kod starih S lavena . Ru ski narod govori o njima kao o četiri brata, koji je svaki dobio svoje ime od jedne strane svijeta. Eusi ih uz to op isuju kao bića bića žestoka ali i dobra dobra srca. srca. Po njih ov u m nije nju sa mo je žestoki i strašni vjeta r zao bije s ili zločesto biće. Kao kod Rusa, tako je i kod Ceha na zlu glasu Parah, to jest zločesti duh, a to je vjetar, koji se   vrti neobičnom brzinom u okolo i koji svojom silom i   jakošću ruši i obara sve, što mu na put đodje. Kod Slavena bila je i zemlja boginja, i to jedna od na jviše štova nih boginja a razlikujemo proljetnu i ljetnu zemlju.

Po mnijenju starih Slavena bila je Proljetna zemlja zaručnica, pa če i žena junač koga svoga spasitelja, n aim e   boga proljetnoga Sunca i proljetnih vjetrova. Ovaj ju je naime izbavio iz ruku i vlasti bijesova tame i zime, te se ona zaođjenula u krafno zelenilo i nakitila svakojakim cvijećem. Ona se zvala Lad'i  il i Vesna. Lađa znači djevicu, a riječ Vesna proljeće. Kad je tako, nije ni čudo, da je kod Slavena bo ginja proljeća — ta proljetna krasna zemlja — bila i bog inja mladosti, ljepote, ljepote, plod nosti i ljuba vi. Lađa se

slavila svake godine u proljevu do 25. lipnja. Uspomena na OVH svečanost sačuvala se gotovo kod sviju Slaveua. U\ to pom enu to doba sastaju sastaju se djevojke po livadama i po vrtovima i drugdje, te plešu i pjevaju stare pjesme, u 1, kojim a se se često često čuje Did Lađo. Ovaj pridjev Did znači velik i pdđođaje se uvijek imenu ove bogioje. Uz žensko ime Lađa naći naći je takođ jer u hrvatskim pjesmam a i mu ško im e Lađo. Tako n. pr. pr. jedna pjesma, koja .se pjeva prvoga svibnja, veli: „Malen Lađo u gorici spava, Sankom spava, pokrila ga trava". O doprinašanju žrtve od dražesnoga proljetnoga priroda veli hrvatska pjesma: „Lepi Ive trga rože, Tebi Lađo sveti bože,

Lađo slušaj nas Lađo". U hrvatskim pjesmama opisuje se Lađo i kao bog zemaljske kiše i plodnosti. Jedna od tih pjesama glasi ovako: „Molimo se Lađo! Molimo se gospođinu bogu, Da zađune tihi vjetrić, Da se spusti kiša plodna I porosi naše polje I mekanu travicu I nakrmi naša stada Oj! Lađo, oj! Katkada se čuje i riječ „Dodola", koja nije drugo, nego pokraćeno ime „Did Lađo". Medju ovakove pjesme i igre spada takođjer i češka duhovska igra: „Na kralov nu " s pjes mo m : „Naša kralka bosa chodi". I Rusi imadu mnogo pjesama, u kojima se opetuje Did-Lado,

81

80

Didy-Lado! I Poljaci su štovali tu boginju i nazivali su   je „Zizilia". Ime ovo vjerojatno nije drugo, nego ^pokvarena poljska riječ: „Dzidzi Lađa". I ljetna Zemlja bila je u veliku ugled u. Ona je ljudima davala plodove, a ljudi su je obožavali, zovući   jeje raznim ime aim a, sad Ljetnice, sad sa d Djeva', sad sa d Djevana, a sad opet z'atna Baba. Vrlo je vjerojatno, da je ova zlatna Baba bila boginja zemlje u opće, a osim toga, što je vrlo slično istini, da je ova Baba bila medju boginjama ono isto, što je bio Svarog medju bogovima, t. j. praboginja, boginja nada sve boginje. Ova boginja zlata Baba bila je majka i hraniteljica svega, što je žensko u prirodi, a boravila je u zračnim nebeskim visinima. U njezinu nadzemaljskom carstvu radjale su se duše ljudi. U to carstvo vraćale su se one, kad su se s tijelom rastavile. Osim toga brinula se ova dobra mati i za duše male djece, i nosila ih u rajske visine, kad je trebalo. Kao kod svih Arijaca, tako je i kod Slavena poznata bajka, da boginja zemlje, naime mati zemlje, pohadja ljude, da im dobro čini i da ih svojim opomenama na pravi put dovodi. Protiva svim ovim dobrim bogovima udarili su svoj tabor, kako je poznato, zli bijesom, njihovi neprijatelji. Bijesovi  su bili glavari ili predstavnici tame, noći, studeni, crnih kišovitih oblaka, zimske prirode, zimskoga sunca i zimske zemlje. Glavni njihov predstavnik zvao se: ört, Crnobog, Kostej  i Bijes. Mnogo puta držali su stari Slaveni, da ovo božanstvo nije drugo, nego strahoviti zmaj, s kojim se bori i kojeg ubij a kod starih čeha. bog Trut, a kod Poljaka bog Krak. Ime boga Crta [dolazi ,od korijena „kr", a ovaj znači raditi, tvoriti. Portom je ört bog,

koji radi i tvori, ali žalibože samo zlo, a ništa dobra črt ruši i uništava sve, što je bog Krt, njegov nepri  jatelj, lletni bog, stvorio dobra u prirodi.

Stari su Slaveni imali mnogo pripovijedaka o bogu Crtu, a sve su se osnivale na nesretnom boju izraedju njega i spomenutoga Krta. To je bio boj svjetla i tame, izmed ju smrti i života Ovaj je zločesti duh najradje   boravio u vodi, a osobito u oblacima, to jest u vodi ne  beskoj. Kao što se oblaci lako mijenjaju, tako se je i on rado mijenjao i u što drugo prometao. Ima ih poluživinskoga i poluženskoga oblika i u kaljužaim stajaćim vodama pod različitim imenima. Ovom u bogu örtu pridodaše Nijemci i kopito, te ga tako učiniše onim strašilom, koje je i danas poznato mnogoj baci slavenskoj. Boga Crta zovu polabski Slaveni Crnobogom, pa kao

što se uhv atio u koštac črt sa Krto m, tako se je pograbio i Crnobog sa Bjelobogom. Bjelobog jest bog ljeta i svjetlosti. Povjesničar Polabljana, Nijemac Helmold,   veli, da kad su polabski Slaveni kod gozbe i pića predavali čaše iz ruke u ruku, da je tad svaki od njih go  vorio nad čašom iste riječi ne samo u čast i slavu do  bromu bogu, nego i zločestomu, t. j. Ornobogu. Bog Bjesomar  jest zator  Bijesa, a o neumrlom Kosteju pripov ijedaju mtioge ruske bajke. Mnogo puta

kažu Slaveni i to, da su bog ljeta i bog zime braća, nu da je medju tom braćom neprestani boj, koji traje sve dotle, dok jedan drugomu ne dodje do glave, to jest dok 

u zimi sunce zimsko ne preoblada suncem ljetnim, a u ljetu sunce proljetno i ljetno suncem zimskim. Malo-Eusi   vele, da kao što su na suncu dva brata, da su tako i na mjesecu. Jedan drugomu radi o glavi i ubija ga, i tako nestaje svijetloga mjeseca pred mjesecom tamnim, to jest uštapa pred mladjakom. Stari Slaveni.

6

Što je Crt prema Krtu, Crnobog prema Bjelol/ogu, u kratko, bijesovi prema bogovima, to je bila Morma ili il i Mirjana i Ješibaba prema Vesni i Zlatuoj Bal)i. Moruna živi u pučkim pričama još i dauas/ Ona je zemlju okovala „deveterim ledom", a dusi njezini uadu  vali su svojim ledenim dahom o blake, pak nije moguće niti sjajnom suncu razbiti te verige kroz više mjeseci, dok se opet munja ne probudi i razbivši ledene okove spusti na zemlju prvu proljetnu kišu. Morana (znači smrt) se predstavlja, da u noćno doba sjeda na čovjeka i da ga dav i, osobit o pak rado ide na mladiće, jer je uji bo va krv sladja. U tom t· škom stanju, kad se čovjeku tok krvi nekako sustavlja, kada mu dah započinje presta  jali, čovjek osjeća osjeća tm inu, u koju mu se duh obavija. Ovo jeje kao početak smrti ili tmine. To je uzrok, d a su stari Slaveni o životu na ovom svijetu govorili, da je to put iz Vesne do Moräne, to jest jest od proljetnoga, m ladenačkoga doba do doba smrti. O ovoj stvari pripo vijeda ju stari Slaveni ov o: Kad čovjek stupi u proljeće svoga života, tad se oko njega   bez prestanka vrti božica proljeća Lađa i gleda, da mu što više ugodi svo jom lju bav lju Nu kao što proljeće i mladost brzo umine i oevate, tako jenja brzo i ljubav i prijaznost ove krasne boginje. Poslije mnogih uzaludnih napora i mnogih neispunjenih nada dodje kraj i čovječjemu putovanju na zemlji i čovjeka počne sve više grliti hladna boginja Morana. Napo kon ga ona i primi u svoje tamno i vlažno krilo. Litvani sa Moranu kao boginju zime nazivali velikom majkom onih bogova, za koje su držali, da preporadjaju prirodu . Do sada se je u Češkoj sačuvao iz pogansk oga doba obred , k oji se obavlja na posnu nedjelju. Ta se nedjelja zove kod Ceha „smrtelna", a kod Slovaka smrtna nedjelja.

Paj dan se naime sa^nu djevojke, obuku lutku u žensku \ odjeću i nakite je svako jako i odnesu za selo selo Opet je ovd je svuku i golu bace u vod u, a kad ih tko tko zapita, što su učin ile, odgo vore da su smrt·, bacile U pjesmam a, koje se tom tom prigodom pjev aju , čuj e SP uvijek  ime te poganske bog inje : „Moreno, „Moreno, M oreno, kamo si metnula ključe (to jest proljetne ključe)?" Osim toga pjevaju spomenute djevojke i ovako: „Iznijele smo smrt iz sela, a do nijele u n j no vo ljeto ." Gdjegd je je ime Marija islisnulo staro ime M ora na, pak se s toga i veli onda u toj p jesm i: „O Marija, Mar ija ! gdje si tako dugo bila ?" 0 > o j Morani srodna je jugoslavenska Kuga i poljsko  bugarska Dšuma. Kao Morana tako se i Kugi pokazuje ljudi ma kao bijela žena. Teško si ga onomu, koji ju vi di ,   jer taj se nije rodio, koji bi ovakova nesretnika od smrti izbavio. Moraiii je slična i Ješibaba i!i kako joj Busi vele Baba Joga ili Joga Bura. Ova je boginja vladarka i uzrok zime. Ona je najveća neprijateljica Zlatuo Babe, a najpozn atija je kcd zapadnih i sjevernih Slavena. Busi, koji o n joj mno go prip ov ijeda ju, ve le: Ona je stara i ružna žena, ide kroz polja, šume i grmove u gvozdenim mužarim a. Tuealom od mužara sama se bije i gon i a da joj se trag ne vidi, zamete ga metlom. Sv ud a, kud prolazi, uzdiše zemlja, vjetrovi uje i zvižde, divlje zvijeri zavijaju, a domaće se blago u stajama sakriva i đršee. Sve to nije drugo nego zimska bura i njezino bjesnilo. Nije s toga čudo, da se Ježi baba kod Rusa zove i Jaga Bura. Još se veli, da Ježibabu mn ogoputa prati po svijetu i smrt. Smrt, veli se, kupi mrtvace i daje ih «ležibabi, a ova se njima hrani. Ova slika ne znači drugo, nego da zima ili Ježibaba Ježibaba ubija i ždere ljetnu prirodu i njezine

84

plodove. Ovo okrutno djelo izvor je mnogim bajkam a, koje su se oko Ježibabe nanizale. Najstrašnija je ona   bajka , ko ja nam kaže, kako Ježibaba ođnaša u s voj u zimsku šumsku kolibicu tudju djecu, kako ju tamo zatvara, goji i hrani, da ju nap oko n, kad se malo ugoje, ispeče i pojede. Rusi u Galiciji zovu Ježibabu Jasa i vele za nju, da je uvijek u slici zemlje, i da onoga, koji ju od smrti izbavi, nagradjuje nagradjuje crnom nezahva lnošću, t. j. ubije ga. Ovo isto čini i češka Jeza i Ježinka. O njoj se pripo  vijeda i to, da se znade pretvoriti prekrasnom djevojkom i da znade tako mamit i k sebi u šum u pasti re. A kad se ovi prevare prevare i dodju k njoj, tad ih ulju lja u san, a ond a im oči izbije. I ova nam slika ne kaž e drugo, nego kako nebesko svagdanje oko, to jest sunce, gubi u zimi svoj vid, naime svjetlost. Napomenut ćemo ćemo ovdje, ovdje, §to Malo-Rusi pripovijedaju o Babi Jagi ili, kako je om zovu, o Babi ljudožderi. Bio jedan čovjek, koji nije znao za bijedu; on podje u svijet, da je potraži. Putujući daleko, đođje u nekakvu zemlj u, gdje nije bilo ni traga ni selima ni gradovim a, a ni peći. Podje dalje i đodje do jedn e kolibe, u kojo j nije bilo ni žive duše. On udje u nju, baci se na klupu, da se malo odmori i prospava. Na nesreću njegovu bila   je ta koliba stan Babe ljudoždere. Upravo se on po klupi pružio, eto ti jeđno oke strahovite žene. — „Dobro mi došao!" reče ona. „Čovječjega „Čovječjega mesa i [onako [onako nis am još   ji-la." Na to pristupi pristupi k putni ku i popipa mu rebra. Videći, da da je mršav, odluči ga malo malo prihranit i U to ime zakolje ovna. Kad je bilo vrijeme od ručka i stranac te probudio , pozove ona i njega k s tolu i ;np ta ga: — „Gemu su tebi dva oka?" — »Zar bi ti htjela imati dva?· 1 odvrati joj nesretni gost. — „O dakako!" uhvati veselo ona.

85 — „Kad je tako, lako je tom u pomoći. Ja sam kovač, i mogu ti brzo k tvotru jednomu oku i drugo u glavu ume tnuti ." — „Dob ro", prihvati baba, „ja sam za to." — „Legni na klupu", prihvati lukavi priđošliea, „ja ću se odmah latiti posla, dok ražarim dlijeto." Mud ra Baba namjeri se sada na još većega mudraea. draea. Ona se povali nauznak po klupi . Kovač primjeri usijano željez željezoo (dlij (dlijeto) eto) k njezin u oku, udari po dlijet u sjekirom i Babi is koči i ono jedno svjetlo (oko) (oko) iz giave, što joj je do ada svijetlilo. Baba poleti za svojim krvnikom, nu on se s akrije mt dju ovmrve. Da jo j ne umakne, zatvori ona ona vrata i stane stane pred njih. — „Vrijem e je", rečo Baba sinu, „da goniš stado na pašu." — Sin mater  odm ah posluša. On potjera stado a o na opipa svak oga ovna. koji je na vrata izlazio, samo da joj kovač ne uteče. Kako se vidi. k ova ču je prigustilo. Nu mudra lija i sada se iz procjepa izvuče. Brzo preokrene on kožuh i metn e ga na se, se, te podje četverono ške van . Baba i njega malo popi pa, te našavši i na njem runo , pusti i njega van, govo reći: — „Neka ide, ide, i to je ovan." čim kovač božje svjetlo ugleda, zaviče na nesreću svoju, — „Ja sam već vani , nemojte se uzalud mučit i !" Kad Baba te riječi razumje, pograbi sjekiru srebrnu, zamah ne njom, što je mogla i baci je za nji m. Sretan kovač izmače i ovomu teškom u udarcu , i sjeki ra proleti mim o njega, i zasiječe se u drvo. Sada Sada se i kov ač pre  vari i lako mos t za blag om natje ra ga, da podj e k sre  brnoj brnoj sjekiri, i da je prisv oji. Nu čim je se dohvati prilijepi se uza uju njegova ruka, i nema toga, tko bi je od nje otrgao. U to se i Baba nekako stade približavati kovaču . Videći smrt pred očima, padn e li ovoj strahoti u ruke, brzo se on domisli. On si odsiječe ruku, i tako izmače očitoj pogibli. Na taj se eto nači n nauči i ovaj objesni čovjek, što je bijeda na ovome svijetu.

87

86 Pored 'svega 'svega toga, iskit i skitio io je Slaven ovu svoju straho  vitu boginju i mnogim vrlinama, koje više dolikuju Zlat noj Babi, Babi, nego li njoj. Tako češka češka Jaha il i Jahođa Baba sjedi na peci i daje djevojci nove zube, i to mjesto koštanih gvozdene. Euska Baba Jaga Jaga boravi u pustoj šumi , u koli bi, koja se sama od sebe da n i noć skup a sa svojom gospodaricom gospodaricom vrti. vrti. U toj kolibi sjedi ona na zemlji i pređe lan. Glava joj je u kutu kolibice, a noge   je digla do stropa, đočim katka d sjedi i tako, da joj je   jjedna edna noga u jedno m kutu, a druga u drugom kut u. Ovamo, veli se, se, dodje i rus ki vitez, zausta vi svojom riječ ju kolibicu i uđje u nju. — „Pi, „Pi, pi, p i!" ođere se ua nj Baba laga, laga, i reče: „Do sada se nije ovdje čulo o rusk om duh u, a sada mi je ruski duh pred pred očima. Zašto si ovamo došao, dobri mladiću? Jesi li hotice ili neho tice ? Ta ovam o ni ptica ne dolijeće, ni zvijer ne pola zi! Ova mo još nije vite z dojahao, a kako je tebe Bog ovam o đon io ?·' — „O ti Babo, buda lo stara", odgovori vitez, „daj mi na jpri je jesti i piti , a onda me prop itkuj." — Baba Baba Jaga Jaga dade mu odma h što je želio, a osim toga toga um ije ga, glav u mu počešlja počešlja i krev et mu prostre. Kad je sve to bilo gotovo , počn e ga opet pitat i. On joj kaza sve po istini, a kad je ona vidjela, kako je težak posao viteza, dade mu mud ar i dobar savjet, pokaza mu pravi put i prisko či mu u pomoć, koliko god može. Osim toga ruske božićne igre kažu nam i to, kako Baba Baba Jjg a rado zadaje s vijet u teške teške zagonetke, zagonetke, i kako ih sama. kad drugi ne može, odgoueće. Spomenuti nam valja i to, kak o češke češke i rusk e pripovijetke govore mnogo puta o tri Babe i o tri Ježinke ili o tri kćeri Jagine. Kod Slavena bil a je i vod a vel e ugledn a. Oni je osobito štuju kao predstavnicu ili izvor zimske prirode i neba, koje su zimski oblaci svojom koprenom pokrili i

zavili. U ovom opasnom življu ugnijezdio se okrutni i podmukli Vodnik, kojeg Busi i južni Slaveni zovu Vodjanoj  i li Vodar. O ovom božanstvu znade se malo, ali o tom nema sumnje, da je njegovo prvo i najmilije sijelo   bilo u nebeskim vodama, u carstvu crnih kišovitih oblaka.

Glava jedanaesta.   Vile i njima slična bića; usudi, djedovi. Osim nebeskih bogova i zlosretnih bijes ova vjero  vali su stari poganski Slaveni i u duh ove svjetla, koji su ponajprije boravili u oblacima ili u zraku, a zatim su sašli na zemlju i ovdje djelovali svaki u svojoj službi. Ovamo spadaju jugoslavenske vile. Vile služe bogovima, te u oblacima zlatnim strijelama razbijaju oblake i spuštaju rosu iz oblaka za sreću i napreda k čovjeku i svemu živo mu na zemlji. Vile su glasnice bogova i čuvarice sreće ljubljenoga njihova i.aroda. One su s glavnim narodnim junacima posestrime, pa ubija ju njiho ve neprijatelje. neprijatelje. Osim u oblacima predstavljaju se one u bistrini uv ijek k ljučaju ćih v rela. — Korijena ovo j riječi riječi „v ila" ne znamo.   Vile su krasne i uvijek mlade ženskinje. Već sam naziv „zlatokose" svjedoči, da im je porod i postanak u tracima sunčanim, a to to se još bolje vidi u priđjevku „bijela" vila, što znači uvijek svijetla i jasna. Vile nam se predstavljaju kao mlade, prekrasne, bljedolike djeve u tana hnom bijelom bijelom ruhu (odijelu) (odijelu) s dugim raspuštenim zlatnim kosama. U tim je kosama njihova snaga, dapače i njihov život. Samo da im jedna vlas ispadne, odmah bi umrle. Tijelo im je nježno, prozračno i lako pop ut ptice, a

89

88

imadu i krila, koja su gdjekad zlatna. Oči su im sjajne a glas prijat an i milozv učan , te začara svakoga. Tko ih   je jedno m čuo pjev ati , taj nema volje, da sluša kako vo drugo pjevanje, čovjek u, koji jedan put vidi v ile, nema   više ljepot e i živo ta na ovoj zemlji. On uvi jek gine, a napokon ga nestane. Samo rijetki, kreposni ljudi mogu općiti bez pogibli s vilama. Ovakovi nauče od vila svako  jake nauke. Najs retniji je onaj, koji se s njim a pobrati i posestri, jer su njemu uvijek u svakoj zgodi i nezgodi na pomoć , i nema toga toga pod nebom tko bi ova kove po  bratime ili posestrime vilin ske savladao ili nadm udrio . Ovakav sretni čovjek bio je junak Kralje vić Marko. On   je bio ljubimac svih vila, a osobito se mnogo spo mi nje u narodnoj pjesmi njegova vila Eavijojla.   Vila se može prometnuti u što hoće, nu to se ipak  rijetko do gadja. S?e su vile neob ično mudre i jak e žene, te su veoma veoma vješte gatalice, gatalice, Ijekarice Ijekarice i proročice. Glede njihove jakosti napomenuti nam valja, da su samo ban Sekula i Kraljević Marko bili jači od njih i mogli su ih nađ rva ti, dočim dočim u mudrosti i zna nju nije se nitko ni usudio s njim a natjecati, Vile se raz um ij u i u razne majsto rije. Tako one ku ju sablje, sablje, koje m ogu presjeći gvoždje i najtvrdji kamen. Oae zidju grad ov e' i grade grade   brze brodove, kakovih svijet prije nije ni vidio. One daju   junacim a konje, kojim a na zemlji nema para. Napokon mogu one podignuti i vjetrove i buru i kišu i grad (tuču). a to osobito onda, kad za kim idu u potjeru Kako smo već unapred spomenuli, boravile su ove   jugoslavenske jugoslavenske vile pon ajp rije u oblacima. To su takozvane vile oblakinje. Uz oblake bili su njihovi stanovi   još i u zvijezdama. Tako lijepo veli pjesma o ovim vilama: „ Grad gradila^ bijela vila, Ni na~nebo ni na'^emlju,

No na granu od oblaka.

Jedna vrata sva od zlata, Druga viata cd bisera, Treća vrata od škrleta." Na trećini vratima vila sama sjedi i gledi: „Gdje se munja gromom igra." Jedna od ovako\ih vila oblakinja bila je i posestrima Kraljeviću Marku, a zvala se, kako smo jur spomenuli, Bavijojla.. — 0?e su vile dapače službenice boga Gromovnika, sluteći po odgovoru u pjesmi jedne čedoe djevojke, koja veli: „Nisam vila da zbijam oblake.   Već djevojka da gledam preda se."

Kasnije su prenijeli ljudi ova viša bića, kao i Grci svoje Nimfe, sa neba i oblaka na zemlju, i dali im stanove u šumama na gorama, na rijekama i na poljima. Po tom su se i dijelile vile na gorske, poljske i vodene, te su ove vile jedno te isto kao i vile oblakinje. Pjesma pjeva o vili zagorkinji: „Izvila se nebu po
Mene je vilu šikao,

91

90

Drugi put glasi pjesma ovako: „Vijaju se (vile) nebu pod oblake,   Zlatne strijele nose u rukama,

Te gađjaju orla pod oblakom."   Vile oblakinje imale su, kako smo prije napomenuli, kov ati svi jetlo oru tje. One same pucaju strijelam a na one, koji ih uvrijede, a pogadjaju uvijek u srce, ruku ili nogu, ali uvijek zadaju smrt. Kada se je vila rasrdila na voj  vodu Janka: „Pa se diže nebu pod oblake, Te strijelja od boja junake Posred pasa u junačko srce Dok mu tri put oblećela vojska, Popađoše po polju junaci, Kao da ih gromovi pobise." 

  Vile su i Ijekarice, pak mogu pomoći i opet čovjeka oživjeti. Za primjer navest ćemo ovdje pjesmu, koja go  vori o vil i Eavijojli, o Milo šu i o Marku. Sadrža j te pjesme je ovaj: Jašila su dva pobratima, Marko Kraljević i Miloš. Marko hoće da san pre vla da, pa k mo li Milo ša, neka zapjeva, da mu san razbije. Miloš mu odgovara: „Ja bi tebi, brate, popjevao,   Al sam sinoć mnogo vina pio U planini s vilom Eavijojlom, Pak je meni zaprijetila vila:   Ako mene čuje da popijevam, Oće mene ona ustrijeliti  I u grlo i u srce živo." 

Mar ko ga sokoli, neka s amo pjeva. Ta dok le je Marka Kraljevića i njegova konja šarca i zlatna šestopera, neka se ne boji. Miloš tad zapjeva:

„A Marku je pjesma omilila, Nasloni se sedlu na oblučje, Marko spava, Miloš popijeva. Začula ga vila Eavijojla, Pa Milošu poče da otpjeva. Ljepše grlo u Miloša carsko, Jeste ljepše nego je u vile. Basrdi se vila Eavijojla, Pak odskoči u Miroč planinu,   Zape luka u dm je bijele strijele;

Jedna udri u grlo Miloša Druga udri u srce junačko."

„Marko pobratime!" uskliknu Miloš, „Vila me ubila!" Probudi se Marko i stane goniti na svom šarcu vilu: „Kad se vila vidje u nevolji, Prnu jadna nebu pod oblake, Poteže se buzdovanom Marko, Bijelu vilu med pleći udari, Obori je na zemljicu čamu, Pak je stade biti buzdohanom, Prevrće je s desne na lijevu, Pak je bije šestoperom zlatnim."   Vila mu se moli, neka ju pusti živu, da će izviđati rane njegov u pob ratim u. Marko ju pusti, a ona sabere oko sebe svo je drugarice, pak o ne traže trave Ijekarice i opet oživ u M iloša. Poslije je Miloš još ljepše ljepše pjevao. — Ovdje su vile podjedno i vračarice. Nu one su i proročice, kako se vid i p o o noj, koja jeje pro ricala Marku, da će umrijeti: „Od Boga od staroga krvnika." Gorslte su vile, kako smo prije spomenuli, upravo

onakove, kakve su i njihove drugarice, koje stanuju po

93 oblacima i zvijezdama. Samo na nekim mjestima kažu ljudi, da gorske i poljske vile imađu kozje noge ili kopita konjska, pa da si s toga toga pokriva ju noge duga čko m haljinom. Osim toga poznato je o ovim višim bićima, da su katkada i zle, zle, nu to se rijetko dogadja. Naši Hercegovci znadu pripovijedati o postanku ovih vila. Jedni   vele, vele, da su to bile ponosite i gizdav e djevojke. Njih ova gizđost i obijest dodijala je napokon i Bogu, te ih On prokleo i pretvorio njihove noge u životinjske papke ili kopi ta. Od stida su pobjegle one sada u guste šum e i gore i tu se i danas pred pred ljud im a kriju. — Drogi opet kažu da se ove vile rađjaju iz nekakve trave, što po livadama cvate i imađe korijen nalik na glavicu luka. Gorske vile najradije lov love u gori. Zato su i oružane strijelama. One se međju se i zarate, a oada cijela gora od krike i vike grmi i ječi, a zemlja se trese. One su pomagale i svomu ljubljenomu nandi ili junaku s kojim više puta stupe u pobratimstvo kao posestrime. To s e događ jalo, kada je v ila bila u nevo lji, pak jo j   junak pomogao, oada mu je post ala: „Bogom „Bogom poseposestri ma ". Vile daju juna kn nadčovječnu silu, kao što se pripovijeda o K >aljev iću Marku, koji da je pilu sisao. One su prave a glasnice slobode i budilice na rat, pak  zato se i mnoge mnoge pjesme o kojem junačko m boju poč in ju : „Kliče vila s ove ili one planine i dozivlje jun ake : Što Što ste pospali, eno vam neprijatelja na vratima", pak  ujedno kazuje kakova mu je vojska. Naravno da vile ljub e igranje, pjevanje i glazbu. Žalo i misu poganski poganski narod, da je po vilama dobio Kozji glas. U vilins kim stanovim a, tamo na vilinskim gorama, igralo se đjtle, dok nisu sve vile popadale. Ako su bile zavidne kojemu junaku, potegle su ga u svoje kolo, a on je dotle morao plesati, dok nije dušu ispustio.   Ako ih je pak junaci nadigrao, onda su ga uzele za svoga

pobratima i pomagale ga, ako bi došao kadgod u nevolju. Njihovo je pjevanje, kako smo već prije spomenuli, bilo tako čarobno, čarobno, da je svatko izgibao, tko je to pjevanje čuo: veselje i pjesma ljudska nije ga više veselila. O pjesmi i igri prastara je ova pjesma: „Oj višnjo višnjica, digni gore gore gra nu ! Ispod tebe vile divno kolo vode, Pred njimi Eađiša biser rosu trese, Do đve vile vođi, a trećoj beseđi: Podj za mene vilo! Kod moje ćeš majke u lađu seđiti, Tanini svilu, prc-ti na zlatno vreteno." 

O vilama je poznato i to, da su povratile slijepomu djetetu vid, opravši mu oči vo d m i pomolivši se za nj Bogu. Bogu. Kad su vile dobre volje, puste se u razgovor  s lju dim a i živo tinjama, a osobito osobito sa k on j ma i jelenima, na kojima jašu. Dogadja se i to, da mame mlade ljude, pastire i lovce k sebi u kolo, i dijele im sreću i nesreću, prema tomo kakove su volje: dobre ili zle. Ovim gorskim gorskim vilama vrlo su slične slične,, pače jed na ke   poljske vile. One borave, kao što im i ime kaže, po po ljima, livadama i ravnicama. One imađu ovdje svoje sastan ke više puta, a to se osob ito dogadja za sjajn e i   jasne mjesečine, — te kad kolo vode. Naši Slavonci kažu, da je ono mjesto, gdje vile kolo igraju, lako raspoznati,   jer da je puno gl|iva. Na to mjesto ne smije nitko stupiti, jer inač e zlo i naopak o po nj. Vile bi mu odma h načinile kakovogo đj zlo. Tako je poznato, kako je vila zaprijetila Sibinjanin Janku, kad je htio razapeti šatore na njihovu igralištu: „ču li mene od Sibinja Janko, Ti ne penji bijela šatora

94

95 Na mojemu divnu igralištu [ ria mojem divnu pjevalištu, J ere ću ti sve pos trijel jati   Vrane konje i dobre junake."

Ovim spomenutim vilama vrlo su slične češke bijele ukrasti nuterama rođilja ma  žene. Ove znadu gdjekada ukrasti djecu, te im podmetnuti svoju. Nu više puta znadu one i obi lno n agraditi svaku i najm anju ljuba v i uslu gu, koju im je tko učinio. Od svih dostle spomenutih vila vrlo se razlikuju i sasvim su drukčije vile vodene. Neki mniju, da vodene   vile tumače samo postanak i znamenovanje oblačnih ili gorskih vila, da im je prvobitno bivanje bilo u nebeskim   vođa ma . Vodenih vila ima đe dvije vrsti. Hrvati vele, da su jedne na pol ribe, na pol djevojke, i da neprestan ce živu u vodi, a osobito u moru. Ove vile zovu Hrvati i Srbi mo rsk e djevice ili diklice ili puce. Druge pak borave najradje u rijekama, jezerima i bunarima. Više puta izadju one i van m ed ju ljude. Ove su vile neobične ljepote, a odijelo im je bijelo kao snijeg. Narod zove ove vile :  povofkinje.

Sve su vodn e vilo zlobn e i čov jeku opasne. One ma me lijepe lijepe mla diće u vođ u, a kad ih ov i po slušaju , povuku ih k sebi u ponor i više ih svijet ne vidi. Osim toga izilaz e ovi strašni strašni stvorovi po jasn oj mjesečini iz   vode i skaču i igra ju se po obalama . Kad opaze čovjeka na drugoj obali rijeke, rijeke, tad narastu narastu tako jako , da mogu posv e lasn o doseći doseći od jedne obale do druge, a ako je potreba tad mogu prekoračiti jednim korakom najveću   vodu. vodu. Njiho va zloba vidi se i u tom, što cesto puta kupaju svo je čedo u vo di ili pak u vodu bace bilo štogođj, te time otruju vodu, a po tom i sve one, koji ju piju. To je svrha ovoga njihova rada.

Medju vodene vile broji se i vila brodarica, koja neprestance na svom jezeru spava. Svat ko treba da se čuva . da joj vodu ne uzm uti, inače jao jao si ga nje'nu. Nu Kraljević je Marko ipak to uči nio vili brod arici. A  kad je to ova opazila, uze četiri naprsniee zmije. Jednom zmijom zauzda svoga jelena, od dvije načini remenje za uzdu, a četvrtu zmiju uze mjesto šibe. Tako spremljena uzjaše na svoga svoga je le na i podje za Markom u potjeru . Marko je pred svojom neprijateljicom pokiekao, te je na svu sreću sreću u osudni čas pobratim u Marku prisko čila u pomoć vila oblakinja, i tako se on njezinom pomoći oteo smrti i strašnoj brodarici. Još se kaže za vodene vile, da one, ako ne mogu lju dim a škod iti, drukčije, da ih onda posvade. Nema toga, veli se, što bi im milije bilo, nego gledati, kako se ljudi ubijaju i kako se medju se progone. Ovim vila ma sas vim su slične bugarsk e takozvane Samoi'ile. One živu na gorama i izvode tu svoje plesove. Kad je potrebno, lete lete kroz uzdu h neo bičnom brzinom, a silaze na zemlju i jašući na svojim jelenima. Za uzdu imaju ljuticu zmiju, a za bič žu ticu zmiju. Već ovo nam kaže nji ho vu grozotu, a u istinu malo je tko   bio veći neprijatelj svijeta od mih. Svaki umrli, koji padne njima u ruke, propao je na uvijek. One ga najradje osljepljuiu i crne mu oči ispijaju. Nema sumn je, i ove su vile bile u prvo m početku oblakin je, a žuti bič njihov nije drugo, nego blijesak nebeski. Slike i prilike Samovilama jesu tako zvane Jude, koje borave u jez eri ma i rijekama, a rese rese ih, kao i sve druge vile, duge vlasi. One ljube ples, nu zlo po onoga koji padne u njihovo kolo i okolinu. Ako koga opaze u   vodi , odm ah s pust e svoje kose, te nasto je, da ga svak ako i čim jače u njih zapletu, jer ga onda u vodi ovako zapletena laglje zadave.

96 Međju vođene vile mogu se ubrojiti i južno-ruske: Rusalke. O njima se pričalo, da su to bijesovi u žensko j sliei, da im je kosa duga i raspušten a, te da se svijetu pokazuju u četvrtak pred Duhove. To je uzrok, da se onaj tjedan pred Duhovima i oba Duhovna blagdana, nedje lja i po nedjeljak, a i narodne šaljive igr igre, e, koje se se već od davnin e u to doba igraju, — zovu [n [n staroslavenskom i ruskom jeziku Buzalija, u hrvatskom Eusalje. a u rumunjskom Busali. Ona noć pred četvrtko m, kad se Rusalke poja vljuj u, slavi se narodnim plesovima, a u četvrtak u jutro rano idu djevojke, nakićene vijencima od poljskoge cvijec'a, k potoku i tu se umivaju vodom ili sabiraju rosu i kvase si njom lice, da što ljepše postanu. Nu o Eusalkama pripovijeda se   još više toga. One tu djevice plemenita stasa i uzrasta. Jedni kažu, da im je kosa zelena, a drugi crna, duga i zelenim vijencima ukrašena. Košulja im je bijela kao snijeg. Ove neobične stvorove vidjeti je često puta, gdje sjede na obalama rijeke i gdje rasčešljavaju svoju divnu kosu. One idu po svijetu i mame k sebi ljude svojim ljubaznim glasom i posmijehom, nu žalosna mu majka, tko im se približi. Najradije pak idu po žitnoj rosi, pa odatle, vele neki, da im je ime njihovo postalo, đočim pak drugi vele, da se ime Rusalija mora izvoditi iz rosalija, to jest od ružica i cvijeća, koje cvate oko Duhova , kad se slave u Bosiji spomenute Eusalije. U je dnoj m alo-ruskoj pjesmi pripovijeda djevojka, da će otpratiti Rusalke u šumu samo zato, da joj ne dolaze toliko puta u njezino žito i da ga ne lome i ne   valjaju, jer je žito u klasu. Druga opet pjesma pripo  vijeda, kako je Rusalka dovela preda se djevojku i dala   joj tri zagonetke. I to : Što Što raste bez kor ije nja ? Što   bježi bez uzroka? Što cvate bez cvijeta? Rusalka joj je rekla: rekl a: „Ako ih odgonet odgonetneš, neš, tad ću te pustit kući, ako

97 li|tojne mučiniš, učiniš , odvest ću te sa sobom." Pjesma veli,

da uboga djevojka nije toga znala, i tako ju je Rusalka sobom povela. U Rusiji imađe još i drugih pjesama, koje se zovu „pjesme rusalke." Ove se pjesme pjevaju zajedno s drugim pobožnim pjesmama na takozvani rusalni ponedjeljak, kad ide svećenik sa narodo m v an u polje. Glavni je smisao svih ovih rusalnih pjesama, da Bog dade kiše, koja je potrebna, da zemlja plod donese. Zato se i pjeva: Spusti, Spusti, bo žic u! crni crni oblačić, drobnu kišu ! — Male pak  djevo jke mole se, da Bog odvrati od njihov a naroda sparne oblake i  druge nepogode.

Poznato je, da su sa vilama prijateljevali mnogi ljudini žene. Ovi sa dobivali od njih neobičnu vrhunaravnu moć, da mogu činiti dobro i zlo. Takovi se ljudi kod Hrvata zovu vilenjaci  ili vilovnjaci, a žene takove zovu se vilenice. Takovim je osobama u Ruskoj ime vjeđomci ili vjedtny ili po hrvatski sveznadari veđi ili vje štice. U jednoj narodnoj pjesmi opjevana je vještica upravo   vilinskom silom evo ovako: „Ona ide u zelenu bašću, Jelen rogom šarca oseđlala, Ljutom ga je zmijom zauzdala, Još ga ljućom zmijom ošibuje, Sama ide pred carevu vojsku, Jednu vojsku buzdovanom bije, Drugu vojsku britkom sabljom siječe, Treću vojsku na vođu natjera". Ruske vjedme dijele se na vjeđme rođjene i na   vjeđme učene. Rođjene vjedme su ponajviše dobre, đočim su učene ponajviše zle. Kod Rusa je osobito poznata   vjedma Kijevska i zlobna njezina sestra vjeđma Muromska. Vjedmama i vjeđomcima potpuno su jednake Stari Slaveni.

99

98 češke „čarodjejnice" i „čarodjejnici", što u hrvatskom   jeziku znači: vještice i čarobnjaci. Osim ovih viših bića ima na slavenskim nebesima i okolo okolo njih još i drugih drugih bića, s kojima je čovjek već od naravi u savezu i koja bez prestanka vladaju njegovim životom. Tako idu uz vile na prvo mjesto suđjenice ili il i rodjenice. Najobičnije uzimlje priča tri rodjenice ili suđjenice ili tri sestre lijepe djevojke u bijelo odjevene. Oim se dijete rod', odmah đođju oae k njemu i suđe. One unapred odrede, što će od njega biti i kako će u životu svom živjeti. Zajedno sa novorodjencem pojavi se na n^bu i zvijezda, koja će toga novoga čovjeka pratiti kroz sav zemaljski život, i koja će, kako smo to već prije spomenuli, skupa s njim u isto doba i nestati. — Prve dvije od onih triju rođjenica ili suđjpnica daju djetetu obično dobro, ali napokon ipak budn« ono, što je najzadnja dosudila. Sto su one dosudile, to bismo rekli, da   je „usud". Sreća i usud  to je po narodnim pjesmama je dno : „Tako njemu Bog i sreća dade", — ili „Susrela vas dobra sreća i sam gospod Bog". O čo vjek u, koga nešto sve na zlo goni, veli se: „Neda mu zla sreća". Sreća se pokazuje u obliku krasne djeve, a nesreća u obliku slabe i prnjave. Svaki čovjek imao imao je jednu ili d rug u. Ako se med ju se zarate, tad svaka svom e pom aže. Kada je SeSenjanin Tadija sa svoja dva druga zarobio i povezao trideset Turaka pak se tomu čudile Senjanke, tad im on veli: „Nečudte se Senjanke djevojke, To se srela sreća i nesreća. Moja sreća — njihova nesreća, Moja sreća nesreću svesala".   Ako isto, ovo nam kaže, kako su ljudi bili u rukama viših stvorova i kako su ovi više puta odredjivali

nj ih ov u su dbinu . Sva Sva sreća, sreća, da je kod Slavena bilo i nad ovi m bićima još većih gospodara, pa su tako SlaSla  veni mogli promijeniti zao svoj udes, moleći se bogo  vima i žrtvujući im žrtve. Eto tako smo opisali najglavnije i najznamenitije   bogove i ina viša bića, koja su stari Slaveni kao pogani poznavali. Kako se vidi ovih je bio dovoljan broj, te se ue zna, jesu li se svi Slaveni svim tim bićima kada klanjali. No danas je vrlo slično istini, da je mnogi od spomenutih   bogova, ako i pod različnim imenima i možda u drukčijoj slici našao svojih štovatelja i hramova po svim kra  jevima velikoga Slavenstva. Osim ovih bogova i njihovih službujućih duhova vjerov ali su naši stari Slaveni u sv oje doma će bogo ve i porodična viša bića, koja su mu čuvala kuću i imutak. To su bili duhovi njegovih pradjedova, a poznati su pod imenom Djed, Šetek  i Hospodafik  u češkoj, SoMk  u Slovačkoj, a Domovoj  i Chosjanin u Ruskoj. Kod svih su naroda vjerovali u svoje djedove, da su zaštitnici svoga roda i koljena. U ornoj Gori vjeruju, da u gradu o Obodu spava „djed njihov Ivan", a kada se probudi, da će sjediniti Ornugoru s Kotorom i sinjim morem. Sto rusko pleme vjeruje, da svaka kuća ima svoga „božica", to se u nas sa čuvalo u tako zvano m „krs nom imenu". Dakako da sada stari naši djedovi nose ime ovoga ili onoga sveca kršćanskoga, ko ji je zašt itnik kuće. Zato i danas u Slavoniji meću „sliku svečara" u temeljni kamen. Ovo nas opominje, da se sjetimo žr'ava, koje bi činili naši stari svojim djedovima. Djedovi su zahtijevali kod svih naroda strašnu krvnu žrtvu. Kod zidanja građa događjalo se najobičnije, da su ulovili neprijatelja i živa ga sazidali u temeljni ugao, da

100 se krv njegova njegova rasprska pod pod kamenjem grada. Na pra-

davnu dobu spominje zidanje građa Skadra, kako nam ga oslika narodna pjesma. Sadržaj te narodne pjesme   jest ovaj: Kralj Vukašin i dva brata njegova gradili su taj grad, ali ga ne mogu sagraditi, jer ono, što su oni danju sagradili, to sve im vile po nodi razruše. Ujedno mu   vele, da ne de izgraditi građa, dok ne nađje dvoje ljudi   jednaka jednaka imen a: Stoju i Stojana, Stojana, da ih zaziđje u temeljni kamen. On toga ne nađje, zato se brada dogovore, da de jednu od svojih svojih žena ov dje zazidati, i to onu, koja prva donese ručak. Oba starija brata ođađu tajnu svojim ženama, a najmlađji nije svojoj ženi prema dogovoru ništa^kazao. Ova nesluteći ništa zla dođje, a oni ju zaziđju. Ovamo spada i priča o krvavom kamenu na granici izmeđju Hrvatske i Kranjske. Tamo su naime živi zakopani: dva hrvatska momka i jedna kranjska djevojka za znak, da je tuđe međja. Priča Priča veli, da su kroz kamen na njih navaljen potekle tri kapi krvi, koje da se i danas  viđjaju. Takove žrtve iskali su djedovi kod važnih gradnja ili pak na međjama, da se tako tima žrtvama posveti kuda i međja zemlje od svakoga zla i na obranu od neprijatelja. Obično su ipak bile žrtve od krvi životinjske, kako nam to pokazuju sačuvani tragovi kod svih sla venskilTnarođa. Kipovi djedova stajali su u sobi na najčasnijem mjestu to jest nad stolom prema vratima. Djedovi su   bili, kako ved napomenusmo, braniči kude i domaćega gospodarstva, a stari Slaveni vele, da ljubav djedova prema prema njihovim po tom cim a nije s njima umrla. Ona je uvijek živjela i djedovi su se neprestance brinuli za dobro i_blagostanje svoje kude i ukudana. Svakoga,"^koji _bi ma

101 čim ovu narodnu svetinju uvrijedio, stigla bi teška osveta. Izumre li koja porodica, tad se Djed potuca od nemila do neđraga. Njemu se pridružuje i onaj Djed, koji se sa svojom porodicom posvadio. Stari Slaveni vele, da oba ova sveca nemajudi kude ni kudišta borave kao divljaci po šumama i dubokim ponorima i po močvarnim livadama, te zadavaju svakomu strah i trepet, koji ih vidi. Eađi toga morao je Slaven štovati svoje Djedove, a uz to brinuti se, da mu porodica ne izumre i da ne ugasne porodično štovanje prema Djedu. Eazumijeva se, da su Djedovi ovaj mar i ljubav svojih potomaka nagradjivali, te čim čim su Tiše potom ci svoga Djeda ljubili, tim jeje više on njih milovao i đavao im svoju pomoć i savjet. Kad   je tko umro, Slaven je rekao, da ga je Djed k sebi pozvao. češki pisac Kuzman uvjerava nas, da se je štovanje prema Djedovima uzdržalo još dugo i u vrijeme kršćanstva. On pripovijeda u svo joj povjesti, da si je još u njegovo doba izđjelavao prosti i nenaobraženi ceh svoje kipove, i da ih je molio za dobro svoje kude i porodice. Dana s je poz nat o, da ovi kipo vi nisu bili drugo nego nego kipovi Djedova. Djedovi su bili velike svetinje starim Slavenima. Bez njih nisu oni ništa radili. Oni su morali biti uvijek  svjedoci, kad su se Slaveni dogovarali, ugovore sklapali, prizivali, zaruke i svadbe slavili. Kad je poganin otac   blagosivljao mlađenee, uzeo je u ruke slike otaca, i tako   je u ime cijele porodice i članov a njezinih, koji su ved umrli, zaželio mladencima sve dobro i svaku sredu. Uz to bi se pomol :o Bogu, da ov aj novi sveti savez dade porodici porodici po tomaka i uzđržava telja. Kad je tko došao došao k porodici i stupio u glavnu sobu, tad bi mu bio prvi posao, da se'pokloni domaćim kipovima. Ako se pak porodica kamo selila, selila, tad je,uze la sa sobom kipov e svo jih Dje-

102 102

103

dov ä, koje je sam starješi starješina na nosio na svojini ramen ima. Stari su Slaveni držali, da je samo tamo njihova prava domovina i kuća, gdje su i Djedovi njihovi. Kao što su pojedine porodice štovale slike i kipove svojih praotaca, tako su štovala cijela plemena i narodi slike i kipove svojih pradjedova, vojvoda i knezova, te su i ovi malo po malo postali braniči svega plemena i mirođa. I oni su, kad je trebalo, pritekli u pomoć svojoj domovini uslišav tako molitve svojih štovatelja. Kad su se Slaveni kamo selili, ponijeli su sa sobom i kipove svojih glavara, čim su pak stigli u novu domo  vinu, odmah bi ovim svojim braničima žrtvovali žrtve. Sve ovo jasno nam pokazuje, kako su Slaveni ljub ili i štovali svoje glavare, a ujedno nam pokazuje, kako su   bili uvjereni, da bez njih ne bi mogli nikud nikamo.

Glava dvanaesta. Neumrlost dušt·; dušt·; strašila, duhovi, sablasti, vukodlaci kodla ci i more ; nav ili raj ; pakao ili crna noć. noć. S vjerom u djedove spojeno je i vjerovanje o   jer jer je prvi pradjed nadah nuo svoju du šu svome poroiu i tako je išlo dalje od roda u rod. Svatko od nas imade za to i tjelesni lik svoga djeda, oca ili pradjeda. Ako li   je tko god sasvim nespodoban jednomu od starijih djeda ili pradjeda, koliko ih ljudi pamte, onda se veli, da je spodoban jednom u dav nomu djedu, koga dakako dakako nitko ne može pamtiti. U svakom članu roda jeste duša od kojega djeda, pak se više p ut a jako žuri, da se v rati tamo medju svoj rod. Ovaj nam savez po ! azuje narodna pjesma, kada prati mrtvoga, bugareći:

„E te želja obuzela Na banove na djedove, Na te mudre roditelje".

Ili druga lijepa pjesma: „Siv sokole šestokrili, Bratska sablja samokova, Zlatni stupce vas do neba, Moje sunce od istoka, Sto si mi se se ti ponio.

E ćeš tamo dobra naći, Od tvog roda glasitoga . . . "

Pogrebni običaji svjedoče, da su Slaveni vjerovali, da je tamo iza groba nov i život, da dakle duša nepogiba s tijelom, već da je neumrla. Duša je po mnijenju naših starih iskra onoga vječnoga nebeskoga ognja samo zaklopljena u tijelo, a po smrti odlazi onomu vrelu svome. Duša je biće biće koje doduše b orav i u tijelu , ali je kadro živjeti i bez njega. Duša je opet i „dah ili vjetar" (odatle joj korijen), koji polijeće na u?ta. Ona je nešto tvarno, što poslije bude u polusvijetloj sjeni. Kad duša izleti iz tijela, nestane ovomu odmah života. Samo zla duša m ože po stati ptica i li le pir ili što leteće. leteće. To je bilo prvotno vjerovanje, no poslije je i za dobru duš« postao nazor, da izlazi u obliku goluba, dakle opet u obliku svjetla, đočim je „crna" duša, kako joj ime kazuje, izlijetala u obliku tamne ptice. Ona počne lijetati od dr  veta do đrveta, te mnoga nije dobre sreće. Ovako va se potuca dulje vremena po svijetu od nemila do neđraga, i tek iza velikih muka dolazi do mira i zaslužena uži  vanja. Eekosmo, Eekosmo, da je duša, kad se od ijelila od t ijela lijetala od đrveta do đrveta ili od grane do grane, a to znači od oblaka do oblaka, i to najprije kao „ptica", a

104 poslije upravo u „obliku ptice". ptice". Zato je još i danas" toliko puta ponovljena želja: „Laka ti duša", da ova poleti brzo i hitro u onaj svijetli kraj. Jao si ga onomu, koji je umro u tamno zimsko doba, kada ledeni i hladni oblaci nebo pokrivaju. Onda je borba sa zlim i crnim dusima neprestana i dugotrajna, duša sva čami od hladnoće, koja dolazi od onih hladnih, crnih i veoma neugodnih duhova ili vjetrova, s kojima se mora tako dugo   boriti. Zato je i danas vjera, kada umre crna duša žene   vještice, da se dižu vjetri i da se nebo naoblači. Hudi se dusi tad spremaju, da ju vođe onamo, kamo je zaslužila. Onoga pak, koga su bogovi rado imali, uzeli su k sebi u sv ijetlo lijepo v rijeme, a sv ijetli dusi nose dušu tamo na svijetlu goru ili u miljenu doliou, koja je tako procvala, kao da je izvezena. Duša putuje po nebe skoj cesti, tako zvanoj „tBliječnoj cesti", koja je zato lijepo posipana i mekana. Kada je tam o duša do šla i prispjela, našla se je med svojim djedovima i s onim dušama, koje će se istom istom od njezina njezina roda roda roditi. Ovo vje rov anje bilo je uzrok, uzrok, da se oko umirućega Slavena skupilo sve selo, jer  svaki je imao da nešto poruči svomu milomu i dragomu. Nu i tu je vladao posebni običaj. Tako su rođjaci umirućega pozdravljali svoje pokojne u sobi, đočim su susjedi dov ikivali kroz prozor: „Pozdravi mi Petra ! PoPozdravi moga Mirka! itd. Iz ostataka pak, koje nalazimo u grobovima slavenskim, vidimo, da su umrlomu Sla  venu davali i darove, darove, koje je on trebao tam o da preda, i to ponajviše onima, koji su pripadali njegovu vlastitu rodu. Još nam valja napomenuti, da je katkada trebalo crnoj" duši osobite pomoći, da se izbavi iz svoga žalosnoga stanja. Tako se n. pr. znade za dušu Vladisla  vovu, da je tako letjela od stabla do stabla, dok se nije

105 lešina lešina toga toga junaka spalila. Nu najglavniji način izbavIjanje duše bilo je, da se ono tijelo, koje je duša osta  vila, sahrani onako, kako mu dolikuje. Zato su Slaveni rekli, da su duše osobito zahvalne sahraniteijima njima pripadajućeg tijela. O pogrebnim običajima govorit ćemo kasnije opširnije. Stari Slaveni vjerovali su, da se one duše, koje još nisu našle žuđjeni mir, javljaju ljudima u različitim slikama. Obiino se mislilo da su takove duše slabe i mršave, da bez prestanka lutaju ovamo i onamo, i da svakamo, kamo dođju, đonašaju nesreća. Tako je nastalo   vjerovanje u sablasti, koje i danas uznemiruju bujnu maštu našega naroda. Već od davnine davala su im se ova imena: strašila, duhovi, sablasti, vukodlaci  i more. Kao što drugi narodi, tako su i Slaveni vjerovali, da tijelo, ako je i umrlo, ipak još živi nekakim životom. Eadi toga vjerovanja metali su stari Slaveni u grob svojim mrtvacima razna jela i p!ća. Stari pak Busi nosili su na dušni dušni dan, koj i su oni slavili u počet ku proljeća, svakojaku hranu na grobove svo jih poko jnika, a same grobove polijevali su vinom i međom. Još su stari Slaveni mislili i to, da mrtvac može u grobu osjećati, i da je kadar iz groba sa svojim milima razgovarati. Osim toga govorili su stari Slaveni, da duša, kad čovjek spava, znade gdjekada izaći iz tijela, te se prometnuti u što drugo i lijetati ovamo i onamo po svijetu. Prvo vjerovanje bilo je opet izvor drugomu vjerovanju, i to vjerovanju u vukodlake i more. Mi smo već prije govorili o mori ili morani, kad smo opisivali zle duhove, te smo medju inim napomenuli i to, da Hrvati i Srbi pripovijedaju o ovim zlim dusima, da oni navaljuju na čovjeka spavajućega, te da mu sišu krv iz prsiju i da ga guše sjedeći aa njem.

107

106

O vukodlacima pak nap om injem o ovo: Stara je vjera vjera   bila, da se je opaka duša morala seliti poslije smrti u životinju. Već je Herođot čuo od Skita, da se svatko od Slavena — Nura jedanput u godini i to samo na nekolik o dana stvori u vuka, a onda se opet vraća k svojoj staroj slici prilici. U ovakove vukodlake vjerovali su Nuri, koji su bili podložnici Skitski, a u njih vjeruju još i danas ljudi u nekadašnjoj zemlji tih Nura, naime u   Volinju u bijeloj Eusiji. Po mnijenju pak starih Slavena   jest vukodlak duša čovjeka, koji izlazi u svijet u pođobi   vuka. Kod Poljaka vele i danas, da će samo oni vuci čovje ka zak lat i i izjes ti, u kojima je čovječja duša. Po   Vukovu pripovijedanju vukodlak je čovjek, u koga poslije četrdeset dana udje neki djavolski duh i oživi ga, te se pov am piri. Po tom vuko dlak noću iz iz groba groba izlazi i davi ljude po kuća ma , te pije krv njihov u. Pošten Pošten se čovjek  ne može „povam piriti". Ovoliko je o vukodlaku sigurno sigurno   vjera naših poga nskih djedova. Oni su po tom tom tam o u raju odbili sve one, koji su se „izrodili", koje nisu priznavali svojoj krvi. Po m išlje nju poga nskih Slavena živjele su duše i pred rodjenjem ljudi, a živjele su i poslije smrti svoga tij ela . Zato su o ni i drža li, kako sm o to već prije spomenuli, da je život na ovome svijetu samo put od Vesne k Morani, t. j. od mladosti do sm rti. Kad je tijelo bilo sahranjeno, ušla je du' v a u carstvo umrlih, to jest u raj  il i na v Nav i l i raj  zvali su u davno doba oei naši onaj svi jetli kraj, ko ji se ka snije u pričam a predstavlja kao „stakle na gora". gora". Tamo je vječno proljeće, uvijek je sve sve drvlje sjajnim suncem obasjano, zato se i sva sva drveća zovu zlatna, kako veli pjesma:

„Easlo drvo sred raja, Plemenita dafina Plemenito rodila Zlatne grane spustila. Lišće joj je srebrno, Svakog cvijeća nastrta, Ponajviše bosiljka I rumene ružice,"

U raju pjevaju ptice toli divno, da ti se čini cijeli   vijek kao jedan čas. Riječ „nav"  znači troje : i čovjek a umrla i grob i carstvo umrlih. Riječ pak  „raj"  najbolje se tumači, ako se kaže, da je to carstvo svijetlih oblaka. Slaveni su dakle, kao i drugi arijski narodi držali, da je stan umr lih na nebu. Oni su si nebo predstavljali predstavljali dvojak o:   jedni su ga predočivali kao otok, koga okružuju sa svih strana oblaci, a drugi su si ga predstavljali kao grad u oblacima ili kao goru od oblaka. U nebu su bile bujne i uvijek zelene livade i hladoviti gajevi, te su tamo bile duše ne samo pokojnika, nego i duše još nerodjene djece. Tamo su bili i boravili slavenski bogovi. Kod Eusa se opažalo, da su se vrlo čuvali ropstva, i da su mnogi radje poginuli i ubijali se, aego da dopanu neprijateljima u ruke, koji bi ih o dveli u ro pstvo . T omu leži uzro k u tome, što su Slaveni držali, da u navu ili raju ostane čovjek ono, što   je bi o na zem lji, to jes t: gospodin je bio i ondje gospodin, a rob bijaše rob. Duše zlih ljudi nisu dolazile u svijetli i uvijek  zeleni nav. Stari Slaveni dobro su razlikovali, da će bolje   bil i onom u, ko ji je dobar, nego li čovjeku zlu. Ko d SlaSla  vena bili su zli ljudi ponajprije tudjinci, ti njihovi osobiti neprijatelji. Dalje su me dju zle ubrajali sve sve izdajice

108

10»

svoga roda, koji su svomu glavaru zadali vjeru i poštenu riječ, a kasnije ju prekršili. Napokon su su ovamo ubraj ali sve one svoje sinove i kćeri, koji su svoje roditelje vrijedjali i osorno osorno se ponašali, te koji su protiv a nji ma radili. Svi su ovi nevoljnici poslije smrti bačeni bačeni u pakao. Slaveni su ovo strašno mjesto nazivali i crna noć, jer su u nj dolazile „crne" duši \ Kako se misli, b ila je ova nova crna i nžasna domovina u početku u crnim oblacima, koji su bili puni kiše i gromova. Ovdje su prije spomenuti jadnici provodili provodili svoje žalosne žalosne dane u vječnoj tami i vatri, vatri, to jest u gromovima. Time su se oni oduživ ali   bogovima i pravdi za grijehe, koje su na svijetu učinili.   Vrlo je vjerojatno, da su si u tom sijelu muka, osim zemaljskih zlih ljudi, našli stan i bijesovi, ti početnici svega zla u svemiru. Ovo, što smo smo napomenuli napome nuli o raju raj u i paklu, pak lu, jasno nam nam posvjeđoč.iva i dokazuje, da su stari Slaveni dobro bili osvjedočeni, da će svaki na drugom svijetu prinrti plaču i nagradu za dobra djela, a kazan za zla.

Glava trinaesta. Ukapanje i spaljivanje mrtvaca. Prema vjeri o budućem životu bili su kod starih Slavena i pogrebni običaji. Nu nisu nis u se svi Slaveni Slaveni jednako sahranjivali. Jedni su svoje mrtvace ukapali, a drugi spaljivali. Oni, Oni, koji su ukapali, nisu to činili na skupnom mjestu, nego su obično obi čno izabrali izabrali mjesto u blizini kuće. Poslije su prešli prešli u šire polje, a napokon su su ik ukapali na vrhuncima bregova.

Pokojnik, kojeg su ukapali i spaljivali išao je na drugi svijet u svom odijelu, te bi mu još pridodali oružje i sve drago orudje, koje je dotičnik za života najrad je upotrebljivao. up otrebljivao. Kad su ga spaljivali, kupili su još i pepeo njegov i spravljali ga u kakovoj posudi u zemlju. Nad mrtvim tijelom ili pak nad pepelom običavali bi Slaveni Slaveni načiniti načini ti grobni humak huma k ili kako gdjekoji gdjek oji kažu mogilu (po hrvatski sigurnije gomilu) želeći time svakomu pokazati, gdje je stan njegovih milih. Na nisu se muškarci sami ukapali ili spaljivali, jer znamo, da su   jošte u šestom vijeku žene slijelile u grob syoje muževe po pradavnom običaju indo-arijskih naroda. naroda. Više puta bilo   je kod Polabljana, Busa, Busa, Poljaka i mnogih južnih SlaSla  vena vidjeti, kako se u ždrijelo smrti baca i spaljuje na lomači lomači svoga muža i vojna vjerna njegova druga. Sve su to radile vrijedne žene slavenske samo u to krivoj vjeri, da zajedno sa svojim svoji m ljudima živu odmi h i na drugom drugom svije tu, — oni će naime tamo nastaviti onaj život, koji su ovdje živili. živili . Evo što veli o ovoj styari sv. Bonifacije Bonifacije u svom sv om pismu, pi smu, koje je pisao god. 745. 745. „kod Vinida Vin ida", ", to   jest kod polabskih Slavena. On veli: „Ovdje osobito štuju ženu, koja se sama baci na lomaču svoga, druga i tu skupa s njime njim e izgori." I Djetmar Djetm ar Merzeburški govori o tom. On pripovijeda: „Poljaci su još za posljednjega svoga kneza, imenom Mječislava, ubijali udovice i spalji  vali ih skupa sa njihovim nj ihovim ljudim a." — Arap Masudi, Masudi, koji je u 10. vijeku putovao po Busiji, takodjer piše, da su Busi, kao i Indijci, metali uz pokojnike i njihove žene na lomaču. Kako se danas znade, bila je razlika izmedju Indijaca i Basa ta, što su Indijci spaljivali sve žene udovice bez razlike, dočim su Busi spalji vali samo one, koje su tomu privoljele. Stari su Slaveni vjerovali još i to, da će onaj, koji   je ovdje bio gospodar, gospodar, biti gospodar gospodar i na drugom svijetu,

110

  jerbo su i tamo vijeća u zborovima po plemen ima , koja su tamo dapače još obilnija, jer su u tamošnjem vijeću   još i oni, koji će se o vdje na zemlji istom i ro dit i. Kod nekih plemena imalo je spaljivanje na lomači tu svrhu, da mili i dragi, riješen ovako sasvim od okova tijela, uzmo gne 'polećeti 'polećeti lako nebu pod oblake. oblake. Ako je vjeta r  zad nhn uo, tad je mogla duša za jedan jedan čas polećeti i stvoriti se tamo pred gospodarom svjetla nebeskoga. Oni su takođjer vjerov ali, dn oni svoj im gromo rnim pje  vanjem kod ovakovih zgoda duši prave vjetre, koji će ju tamo prečesti. Još nam je spom enuti ovdje i Arap a Ibn Ibn Foslana. koji je oko godine 921,—922. sabirao i kupio običaje Busa oko rijeke Volge. On takođ jer opisuje spaljivanje mrtvaca, i to ne na lomači od drva. kako kako je to ponaj  više običaj, nego nego na ladji, koju su di gli na lomaču Evo kako taj Arapin opisuje to spaljivanje: „Upravo, kad sam boravio oko Volge, umro je nekakav poglavica ruski. Čim je dušu izdahnuo, izdahnuo, metn uše ga u njegov grob i tu ostade deset deset dana, to jest jes t sve dotle, dok mu nisu skrojili i sašili njegovo odijelo, koje mu dolik uje. U to vrijeme zapitali su rodjaci pokojn iko ve djevojke, koja je od njih voljna, voljna, da se skupa sa svo jim gospo darom spali. „Ja", odgov orila je jedna od njih, nu nije te riječi još pravo ni ni izrekla, i već su   je predali drugim dv jema djev ojka ma, da je čuvaju i da s njom za jedno živ u, dok joj ne đodje dan smrti. Sada Sada su se tek i drugi poprimili posla i počeli na vrat na nos sve priprav ljati, što je potrebno, da se dostojno otpravi nji ho v mili gospodar i po glavar na drugi svijet. U sve to vrijeme , jela je i pila, pje val a i veselila ae žrtva — djevojka, a uz nju i svi drugi Eusi, koji nisu ima li drugoga posla Gdjekoji su Eusi pače pače i pretjeriva li u piću i više se puta đogadjalo i to, da su kojega kojega od njih našli mrtva s peharom u ruci."

111

Kad je svanuo posljednji odredjeni dan, podjoh i ja k rijeci Volgi, da vidim, kako će spaljivati toga odličnoga Busa. Na ža lost sam malo kasno došao. Ladja Ladja je već   bila izvučena na kopno. Ja sam vidio, kako su tu lađju metnuli na četiri velike klade, i kako su ponamjestili uz taj grob djevojke žrtve nekakve velike slike, koje su bile slične ljudima. Osim toga spazio sam i to, da ljudi bez prestanka odilaze i dolaze, i da uvijek nešto govore. Što   jeje govor njiho v značio , nisam razumio, jer je bio slasla  venski. Malo iza toga donesu Busi Busi na lađju oširo ku klupu, i zlatom izvezenih grčkih tkanina i dobro postavljena sukna, a uz to još jas tuk od istih skupih tkanina. U to stigne stara nekakva baba, koju Busi zovu angjelom smrti i ona prostre sve spomenute stvari po klupi. Ov a ista baba brine se i za šivan je mrtva čkoga odijela i za sve, sve, čega treba spaljiv anju. Ova će baba ubit i i žrt vu — djevojku. Ja sam je se dosta nagledao, nu moram kazati, da je to vrag a ne ne baba, a da njezin djavo lski i zlobni pogled nije pogled ljudski, nego pakleni." „Poslije nekoga vrem ena odu Busi Busi k grobu pokojnikovu, skinu krov, kojim je bio grob pokriven i izvuku iz zem lje m rtv o tijelo. Odma h na to počn u O D I svoga gospodara oblači ti. Za čas čas su na njem gade, hlače i čizme od skupe kože. Da jeje ljepši i da je dos tojnije odjeven, urese oni njega i kurtamom i skupocijenim ksftanom sa zlatnim pucetima, i pokriju mu glavu samurkapom od velike vrijednosti. Iza toga donesu ga u šator  na ladji i polože ga tako na spornentu klupu, kao da sjedi, i glavu da jeje na jastu k naslonio. Kao prije u grobu, tako sada i ovd je metnu pred njega svaka kva opojna pića, zatim različitih plodo va i bos iljka , hljeba, mesa i luka. Uz to đovuku i psa i rasijeku ga u dvoje i baee na lađju. Poslije toga toga dadu pok ojni ku njegovo oružje . Odmah zatim stann tjerati dva konja dotle nao-

112 kolo, dok ih znoj ne probije. Kad se to dogodilo, rasi  jeku i te živo tinje i bace njihova trupla na lađju. Na isti način rasijeku i dva vola i pijevca i kokoš, i bace i njih gore k mrtvacu." „U to vrijeme đodje i žrtva-đjevojka pod svoj šator, koji sa za nju pripravili. Tu joj prišapc'e jedan od ljudi ove rijeci: „Beč „Bečii svo mu gospođinu: „Samo „Samo iz ljub avi prema tebi učinila sam ovo". Malo poslije toga dignu Eusi žrtvu u zrak tri puta, a ona s?aki put nešto progo  vori. Ja zapitam tumača, što njezin govor znači, a on mi odvrati ov o: „ Kad su je pr vi put digli, rekla je : „Gle, „Gle, ev o ja vidim svoga oca i mater"; kad su je drugi put digli, poviknula je: „Gle, evo ja vidim sada već sve svoje pokojne rođjake"; kad su je i po tredi put digli zaviknu la je iziz svega svega glas a: „Gle, „Gle, evo moga gospođina, gdie sjedi u raju. O kako je ova raj lijep i zele n! Uz gospođina su njegovi ljudi i dječaci. On me zove, nosite me dakle dakle k njemu." Sada Sada dov edu djevojku k lađji. lađji. Tu snimi ona s ruku narukvice i  dade ih babi, anđjelu smrti, koji će je sad nä umoriti. Zatim uzme s nogu prstene i daruje ih onim dvjema djevojkama, koje su je do sada čuvale i dvorile, i koje ljudi nazivlju „kćeri andjela smrti". Tek sada dignu je na lađju. Nu prije nego će ona u šator k svomu gospodaru, pristupe k njoj ljudi sa štitovima i štapovima, i dadu joj pehar opojna pića. Ona ga primi u ruke, isprazni do dna i tim se rastavi za uvi jek sa svojim milima. Odmah pruže joj i  drugi pehar. pehar. Ona ga uzm e i zapo čne dugu pjesmu pjevat i. Sada joj baba vikne, neka se žuri, neka brzo pehar  ispije i neka đođje u šator svomu gospodaru. gospodaru. U ovaj osuđni čas ma lo se djevojka smete. Ona podje prema šatoru, a nekakov je sfrah obuzme i noge joj stanu klecati. cati. Kad to baba vidje, priskoči kao tigar k djev ojci, pograbi je sa glavu i uvuče u šator. U to vrijeme počnu

113

ljudi udarati štapovima po štitovima, samo da se ne čuje   vika žrtve i da se druge djevojke ne prestraše prestraše umirati

sa svojim gospodarima. Malo potrajalo i eto ti u šator  šest šest ljudi i ovi povale djevojku uz njezina gospodar gospodara. a. Dvojica od njih popanu ju za noge, dvojica za ruke, a druga dvojica počnu natezati uže, koje je baba žrtvi oko   vrata metnula. Da lakše budu gotovi, turi ova baba nož

u djevičanske prsi žrtve. Tako uzeše jedni daviti, a drugi klati, i to potiaja sve dotle, dok nesretna žrtva ne izđahnu sv oje nevine duše. — Sada Sada pristupi k ladji naj  bliž i rodjak pokojniko v, i to gol, kao što ga je majka rodila. On uze cjepanicu, zapali je, a onda je pođrža tako dugo pod lađjo m, dok i ladja ne plane. Malo po malo dođju k lomači i drugi s gorućim cjepanicama i svaki od njih gleda, gleda, da je što više zapali. zapali. Napokon sva lađja bukne plamenom." K ovomu opisu pridodaje Arap Ibn Foslan ovo: „Dok se sav ovaj obred svršivao, govorio je moj tumač sa jednim Busom. Ja ga zapitah, što se njih dvo  jica razgovaraju, a on mi kaza od prilike ovo: „U istinu

su", reče ova j Bus mo mu t unaču , „Arapi „Arapi lud narod. Oni zakapaju u zemlju i najmilijega i najštovanijega svoga čovjeka i dopuštaju tako, da ga crvi toče i izjedaju. Mi smo Busi drugačiji ljudi. Mi naše mile pokojnike spaljujemo i tako za čas otpravljamo u raj. Zar  Zar  ne vidi ov aj Arap, kako je ova stvar nebesima ugodna, i kako je evo sam Bog vje tar poslao, samo da se što   brže sastave sa svojim ljubimcem." „Zaista", nastavlja Ibn Foslan, „digao se vjetar i počeo va tru još više raspirivati. Nije dugo potrajalo, a od ladje, pokojnika, djevojke i svih stvari, koje su bile na njih, ne csta nego nego prah i pepe pepeo. o. Poslije svega toga

podigoše Busi na tom mjestu mali okrugli brežuljčić i usred brežuljčića zasađiše veliko bukovo drvo, i na Stari Slaveni.

8

114 njem uapisaše ime pokojnika i ime vladara ruskoga koji   je vladao to vrijeme. Tek kud se to sve obavilo; odoše Busi svaki svojoj kudi. Eto, tako su spaljivali stari Sla  veni svoje mile." Ne zna se pravo, zašto su Slaveni rado vatri povjeravali svoje pokojnike. Nu vrlo je vjerojatno, da su oiii misli li, da je to djelo b ogu ugodn o i da ostatke čočo  vjeka, kao žrtvu bogu milu, donosi odmah u raj. Nad grobom svojih milih znali su stari Slaveni slaviti i tako zvanu trianu. Za značenje ove riječi ne zna se pravo nu kako se čini o tom nema sumnje, da trizne nisu bile drugo, nego bojevi, priredjeni iia čast pokojniku na njegovu grobu. Ov i su boje vi, ka ko se čini, bili krva vi i mno gi je od borilaca kod toga zaglav io. Ov aj se okrut ni običaj prom ijeni tek kasni je, te se mjesto   borbe na život ili smrt uvede jednostavna vojnička igra i mačevanje. Napokon su stari Slaveni na grobu pokojnikovu ili   blizu njega priredjivali stravu, to jest g< zbu, kod koje su se gostili, a uz to pjevali svakojake pjesme pune žalosti i naricanja . Ov aj se običaj sačuvao kod mnogih Slavena, a poznat je i kod Hrvata i Srba pod imenom karmina i li daća. Prijatelji se naime pokojnikovi poslije sprovo da skupe u njego vu kuć u i tu ih rod bina njegova, koliko može i koliko ovoj žalobnoj prilici dolikuje, podvori i pogosti, (ilede daća veli Vuk Karadžić ovo: Daće su obično tri i to: četrdesetaica, polugođišnjiea i godišnjica. Prva je kako joj i samo ime kaže: četrdeset dana poslije pogreba pokojnikova, druga pol godine, a treća nakon godinu dana. Vuk veli nadalje: „Na daću zovu sve seljake redom od kuće do kuće i obično ovako poč inju: „Dodjite đovečer, da spomenemo mrtve." Tu treba da dodje i popo i da očati kolji vo ". Na daći napijaju ovako: „Za ispokoj duše brata (tu mu kaže ime) ili sestre, bog da mu duši prosti."

116

Ovdje još napomenuti valja, kako se inorođni (tudji) pisci dive ovomu velikomu veselju slavenskomu na gro  bovima svojih milih. Osobito se dive onim plemenima, kod kojih je običaj, da plešu na grobovima i pojedu i pop iju gotovo gotovo sve, sve, što je iza p oko jnika o stalo. S laven i su radi toga ovakovo slavlje slavili, jer je kod njih bila živa vjera, da sn poslali tamo glasnika k svomu rodu, koji će svu njih ov u nevo lju iskazati. Kada pak ustreba, pos lati će im i pom oći iz krila sv ijetloga boga. Za to izmjenjuju jauk i veselje. Kako nije treba treba plakati za mrtv ima, to na m se sasačuvalo svjedočanstvo u jednoj hrvatskoj pjesmi, kojoj je slična priča u Eusa. Evo sadržaj te pjesme: Mati izgubila svoje jedino dijete i gorko je plakala, da bi se samo kamenje moralo ganuti. Jednom je vidjela u snu veliki red djece, djece, svako sa svojom svjećicom , a napoko n iza iza duga reda spazi i svoje dijete. dijete. Ko šulja mu   jeje sva mokra, a nosi veli ki pehar, zaostalo je iza dru gih ,   jedva se miče. Mati mu dakako poletila u pomoć i zagrlila ga žarkim materinskim rukama. Dijete joj progo  vori, „Ala je žarki materinski ogrljaj! Nu nemoj majko plakati, ja moram sabirati sabirati tvoje suze u moj vrč  (moju kruglu), vidiš kako je on pun, a evo sva mi je rubaca molcra od  tvojih suša"  Mati nije više plakala za djetetom.

Glava četrnaesta. Bogoštovlje i svetkovine. Slaveni kao pogani nisu svuda štovali sv ojih bogova na isti način. Kod jednih se je razvilo bogoštovlje   više, više, a kod drugih m anje. Štovanju na rav nih s'la bili su najbliži Česi i južni Slaveni.

116 Naši praoci kao pogani nisu imali žreca ili svećenika, ni božj ih hramo va, a ni božji h kipova. Crkva   je njima bila, kako lijepo kaže hrvatski neumrli pjesnik, „div no pođnebesje, a oltar časni časni brdo i d olina.* Kad se je u ime plemena žrtvo valo, o nda se je pošlo na gore, odakle se moglo pregledati župe svega plemena. Tamo na visinama poput bo ga svjetla iznad iznad oblaka sjala se ogromna vatra i na nju postavljahu žrtve, a narod ovjenčan slavio je u igri i pjesmi boga. boga. Ili su pošli k vrelu vode sive, u koje se bistrosti i vječnom toku pokazivala sila svijetloga boga, a svijetli dusi ondje oblijetahu

žrtvu, da jo j miom iris odnesu pred pred prestolje bo žje. Svećenici su im bili knezovi ili vo jvode. Kad je trebalo kakovu milost od bogova za narod izmoliti, žrtvovali su ovi njihov i glavari ponajviše dobro ugojen u kravu. Pa kad je ova žrtva plamenom plamtila, tad bi svaki od prisutnih Slavena ovaj svoj žrtvenik obilazio okolo na okolo, i slavio pjesmom i molitvom svoje bogove. Kod porodice spomenutih plemena, naime Ceha i   južnih Slavena bilo je to drugačije. Ovdje su takodjer    bili svećenici starješine, nu ovdje su domaći bogovi imali svoje kipove, koji su bili namješteni ili na časnom mjestu u sobi ili ili u obližnjoj šumi na kakovu stablu. Ovaj je posljednji običaj i danas danas mio kod spomenutih plemena, te oni i danas rado vje šaju i meću slike i kipove svetaca na lijepo i veliko drveće drveće.. Već smo prije spomenuli, da su se ovim svetinjama klanjali i ukućani i gosti, koji su k njima dolazili i od njih ođilazili. Kravu, koja se uzimala za žrtvu, odveo je gospodar u suton   bogovima u šumu. Euski Slaveni nisu tak jdjer ima li svoga posebno ga svećenstva. I oni su u početku žrtvovali svojim bogo  vima pod vedrim nebom, i to u gajevima i na brežuljcima. Euski je narod žrtvovao svoje žrtve samo pred

117 kipov ima bogova. Vrlo prosti kip boga Peruna bio je, kako je poznato, u gaju od građa Kijeva. Ovomu svomu   bogu načini kasni je knez Vladi mir kip, kojemu su bile noge, ruke i trup od lijepa čvrsta drva, glava je bila od srebra, srebra, a brada od zlata. Osim toga toga izdjela on kipove i drugim domaćim božanstvima, te se tako pridružiše velik om u Perunu i Ohrs i Dažđbog i Mokoš i drugi slični   bogovi. bogovi. Svim ovim kumiri ma žrtv ova li su Varjari po svom germanskom običaju one svoje sinove i kćeri, kćeri, na koje je kocka pala Ne zna se pravo, pravo, kad su Eusi počeli hramove, graditi,

nu o tom nema sumnje, da su već u davna vremena imali gđjekoji bogovi svoje svete stanove. Tamo se je pobožni narod sastajao, bogu se molio i žrtve nebesima doprinosio. Pogansko bogoslužje najbujnije se razvilo i usavršilo kod polabskih Slavena. Hram ovi njihov i zvali zvali su se Jcontini, a bilo ih je u svakoj pokrajini. Svaki hram imao   je svoje bogove i svoje niže i više svečenstvo. Spomenuti svećenici nastojali su i kod Slavena, da čim više rašire slavu svoga boga, i da time primame k sebi što   više naroda. U hram, u tu svetinju slavensku, nije smio nitko doći bez dara. U svetište, gdje gd je je kip boga, boga, smio je ulaz iti samo svećenik i nitko drugi, drugi, dapače ni knez ili   vladar. Žrtve kod tih Slavena bile su ponajviše životinje.

Tek kasn ije je bilo vidje ti i ko d n jih kao i kod Busa Busa na žrtvenicima i nebogih ljudi. Najznam enitiji njihovi hram ov i bili bili su : Triglavov Triglavov hram u Štetinu, Svarožićev u građu Eidhostu (u ze mlji Eatarskoj), Svetovitov u   Arkoni (Eujana) i Eugevitov u Korenici (na otoku Eujani).   Arapin Masuđi, koji je u desetom vijeku po sla  venskim krajevima putovao, pripovijeda, koliko i kako

118

su mnogi stari Slaveni znali trošiti za gradnju božjih stanova i za pravljenje kipova. Navest ćemo ovdje, kako on opisuje jedan od hramova. On veli: „Hram je podign ut na gori, gori, k oju oblijeva oblijeva m orski zaljev. On je sav od crvena mramora i zelena smaragda. Usred hrama vidi se velika kuba, a pod njom digao se kip, kom u je glava od čista crvena zlata, a ruke i noge od četiri vrsti dragoga kamenja, i to od zelena hrizolita, od crvena rubina, od žuta karneola i od bijela kristala. stala. To je bio kip bosa bosa Svetoviđa. — Drugi se hra m,   veli nadalje Masudi, uzdizao na visoko j gori. gori. — On je   bio bio sagrađjen sagrađjen od kamen a, a krov mu je bio takav, da su se na nj mogle sm jestiti sprave, pom oću kojih je čovjek mogao motriti istok sunca. U ovoj se svetinji ču  valo drago kamenje, u koje si bili urezani različiti znakovi, iz kojih su svećenici proricali buduće događjaje. •— Osim toga dolazili su odozgo iz toga hrama nekakovi glasovi, koji su se svakoga, koji ih je čuo, čudnovato dojmili". Slaveni su na čast svojim bogovima svake godine u određjeno doba svetkovali svetkovine. Kao kod drugih naroda, tiko tik o su se i kod nji n jih h svi obredi, pjesme, igre i plesovi, kojima su se oni dani slavili, ticali samo onoga   boga, koji je po njihovu mnijenju u stanovito doba naj  jači jači na nebu i na zem lji. Ova kov oj svečanosti i slavi bio   je najviše puta cilj, da se proslavi boj izmedju bogova i bijesova, izmedju svjetla i tmine, izmedju zime i ljeta. Najveći slavenski sveci bili su u prosincu, ožujku, svibnju i lipnju. Na koncu prosinca izbavlja se po mišljenju poganskih Slavena sunce iz vlasti bijesova, te se primiče opet ljudima. U ožujku oživljuje sva priroda i nastaje proljeće. U svibnju

119 ili lipnju usjevi su i priroda u potpunom svom razvitku i ljepoti. Napokon na koncu lipnja dolazi sunce na svom godišn jem putu po nebu do najviše visine i do najveće moći. U toj dobi sakriju se pred njim svi njegovi neprijatelji bijesovi. Kada je ovako sunce u punoj snazi, a svaka biljka oplođjena od njegova svjetla i njegove snage, opet se sasvim naravno javlja ono pojimanje, kako se je nebeski bog sa zemljom svezao i oženio. Ovoj dobi godine valja da se poklone sve druge dobe godine i zimske i ljetne, jer što dobra imađu, to imadu od ove dobe. U čast novorodjenomu suacu svetkovali su stari Sla  veni pod kra j prosinca veliki svetac. To je bilo ona j dan, kad je po njihovu mnijenju najdulja noć i najkraći dan u god ini. Oni su kazivali, da se u to doba zausta vlja sunce za čas oko ponoći na svom godišnjem putu. Uza sunce zaus tavlja se za čas i vrijem e i ne će da d alje teče. Tu noć i tu uru pomiješa se prošlost sa budućnošću, — i u t aj par nestane i vremena. Osim toga pričali su stari stari Slaven Slaveni, i, da se u to isto doba sastaju duše um rlih sa dušama još nerođjenih ljudi, i da da ih čovjek, ako je u zgodi, može i vidjeti. Još su pripovijedali stari Slaveni i to, da se tu noć sunce" rađja i nebo otvara. Tamna noć pri porodu sunca imala se staromu Hrvatu po „badnjaku" predočiti kao svijetli dan. Tko je sretan, mogao je tom zgodom vidjeti sjajni nebeski raj, prošlost i budućnost. Ovaj dan bio je kod starih Slavena najsvetiji i najtajinstveniji, i upravo radi toga i neobično velik  svetac. Danas se ne zna pravo, kako su ga slavili i ko  jima obredima. Na koncu ožujka slavili su stari Slaveni pobjedu proljeća nad zimom i jednakost dana i noći u to doba. I ovaj se svetac uzdržao do danas u pameti slavenskoj. Na njegove obrede, pjesme, igre i plesove sjećaju nas i

121

120 danas mnogi ob čaji, kojih je nadi kod svih Slavena u različito doba godine, a osobito oko Uskrsa. Na svršetku svibnja ili na poč tku lipn ja bile s u tako zvane ijetniee ili sveci ljetni ili zeleni. Eusi slave i danas sedmi četvrtak poslije Uskrsa cijelu noć velikim narednim plesovima. Ovaj veseli dan posvećen je Rusalkama, pa ga radi toga i zovu danom Eusalka. — Drugi današnji Slaveni prenijeli su, kao što i istočni Slaveni, neke obrede na druge svoje kršćanske svece, a osobito na dane Duhova. Napokon je bio svet kod starih Slavena i onaj dan u mjesecu lipnju, kad je sunce došlo do najveće visine i jakosti na nebu. Suace je došlo do vrška svoga od prilike na Ivanje. Na taj ta j dan bila je opet velika slava svake svake godine po svem starom slavenskom svijetu. Te se slave sjeća Slaven dan danas. On ju zove samo drukčijim imenima. Kao što se po badnjaku imala predočiti tamna noć kao svijetli dan, tako im adu sada gore i brežuljci sa „krijesovima"  u jednom sjaju prikazati vječno sunce, pred kojim iščezava tamna noć. Ove vatre, koje se zapaljoju u oči Ivanja, zovu južni Slaveni „krijesovi", Slo  vaci „turiee ", Česi „o gauj sveto ga Ivana", a Poljaci „so  botke". Slavenske se kuće, pače i plotovi taj dan posipali cvijećem . Glede žrtava ne znamo, kakove su se na taj slavni dan donosile, nu jamačno su bile najznatnije. Po nekim običajima, naročito po običaju preskakivanja velikoga krijesa, usudili bismo se naslućivati i na ljudske žrtve. žrtve. Nu ak o su ove bile. bile. tad siguroo spadaju u onu prvu — pretpovjesnu — dobu. Sunce je po mnijenju naših otaca na taj dan „tri   puta stalo", a predstavljalo se time, da je došlo na vršak  svoga puta. Zato nam se sačuvala pjesma:

„Tužilo se žarko sunce sa vedra neba, Tužilo se svetom Ivi na dan Ivanja, Da ga vile dvorit ne će s hladjanom vodom.   A govori sveti Ivo na dan Ivanja: „Stan de sunce do tri puta

na dan Ivanja,

Dojt' će tebi mlađe dive s hladjanom vođom, S hladnom će te vodom dvorit na dan Ivanja, S vinci će ti zlatne kose lipe kititi." Stade sunce do tri puta na dan Ivanja I s vinci mu elatne kose lipo kitiše,   A cvijetom mu duge pute lipo kitiše." 

Na ovaj veliki dan starih Slavena spominje nas kod Eusa tako zvano „kupalo". Napokon još nam je spomenuti, da su Slaveni esim svečanosti u čast bogovima imali još i drugih svetih dana, u koje su slavili i obožavali svoje velike starije, to   jest je st svoje sv oje praroditelje, prarodit elje, prve vladare i prve prve zakonodavce zakonodavce.. Prije nego li završimo spomenut ćemo, da su kod prinašanja žrtava bogovima i raznim inim svečanostima imali osobitu zadaću osim pjesme, koju smo već prije spomenuli, još i priče, zagonetke, gatalice i poslovice. U pričama tumačili su djedovi djeci svojoj prostim

122 riječima mnogo toga što je bilo u pjesmama, jer se u takovom obliku laglje upamtilo, I u istinu: pjesma se izgubila, a priča je ostala. Biješenje zagonetaka trebalo je osobita dara bogova. Zagonetalo se s toga uvijek uz domaće slave, a   bogovi su darivali sretna tumačitelja i ođgonetača. Gratalice sa čarobnim riječima nastojale su i kušale iskresati one sile prirode, koje su čovjeku korisne. Poslovice bile zakoni života domaćega prema zakonima Božjim i zakonima prirode. Evo ovako su živjeli stari Slaveni. Kao pogani, ne poznavajući pravoga Boga, imali su više bogova, vjerovali su u vile, straši'a, vukodlake, more irđ., čega svega nije   bilo niti je opstojalo. No u glavnom mogli smo spoznati, da su se stari Slaveni držali svoje vjere, ma da je bila i k riva. M i poto mci nji hovi , koji poznajem o pravoga jed inoga Boga i pravu vjeru Kristovu, treba da se jošte više zagrijavamo za taj Božji dar — za sv etu vjeru Kristovu, i da njene propise vršimo. Nije dobro ni lijepo, što se   još i danas nalazi lažne i prazne vjere iz poganskoga doba medju Slavenima kršćanima. I danas žalibože neki vjeruju u vile, u vukodlake, more, vještice i coprnice, strašila, čega čega svega svega nema . Ostav imo se te lažn e i prazne vjere, pa vjerujmo samo ono čvrsto, šfo nas sveta Kristova   vjera uči.

SADRŽAJ. Sirana

(J la va prvu: Gla va dr ug a: Glava treća: Glava četv rta :

Glava peta : Glava Glava Glava Glava Glava Glava Glava Glava Glava

šesta: sedm a: osm a: dev eta: deseta: jedanae sta: dvanaesta:

Glava trina esta: Glava četrn aest a:

Slaveni se sele sele u Evropu Prve vijesti o Slavenima Selidba Slavena na jug i zapad Evrope Što kaže jezik  o životu, običajima, prosvjeti, vjeri, osobnim i mjesnim imenima star ih Slavena Što Što govo re pisci o život u, običa jima , obrtu, trgovini i prosvjeti starih Slaven Slavenaa . . . Društveno i državno uredjenje . . . . . . Pleme i narod . . Otmica; opće jams tvo ; osveta Zako ni, sudovi, staleži Vje ra: Bogovi i bijeso vi , Vile i njim a slična bića; usud i, djedovi Neurnrlost duše; strašila, duhovi, sabiasti,   vukodlaci i more; uav ili raj; pakao ili crna noć Ukapanje i spaljivanje mrtvaca Bogoštov lje i svetko vine

7 10 15

23 83 43 48 53 58 63 87 102 108 115